HISTORIJA RAZVOJA EKONOMSKE MISLI

Opći pristup

Polazeći od najjednostavnije definicije ekonomije po kojoj je to znanost koja proučava naličje života, onda se može konstatirati da su učeni ljudi paralelno sa proučavanjem lica života proučavali i njegovo naličje, tj. kako i na koji način iz ograničenih životnih resursa osigurati sebi što je moguće više materijalnih i duhovnih dobra. Stoga se prvi pisani tragovi o ekonomskim kategorijama (proizvodnja, trgovina, zanat, raspodjela, novac i sl.) mogu naći već kod starih naroda i društava (Kina, Perzija, Babilon, Asirija, Egipat, Grčka, Rim).

Kasniji razvoj ekonomske misli pratio je pojavu novih ekonomskih fenomena (računovodstvo, marketing, menadžment, poslovni ciklus, globalizacija i sl.) i/ili naraslih njima induciranih ekonomsko-razvojnih problema (recesija, inflacija, štednja, investicije, kredit, renta, dohodak, najamnina, profit, fiskus, berza, tržište itd.) sve do najnovijih doktrina iz futuristike, racionalnih očekivanja, teorije igara i same anti-ekonomije. S obzirom da je vrlo široko polje razvoja ekonomske misli kroz historiju i da je veoma širok krug relevantnih ekonomskih doktrina i njihovih autora, opredjelili smo se za eksplikaciju samo onih ekonomskih škola i njihovih kreatora čija su učenja, na ovaj ili onaj način, relevantna i za današnju ekonomsku misao i politiku.

Da se podsjetimo, osnovni razlog učenja (studiranja) ekonomske znanosti i struke je da postanemo bolji privrednici. U okviru toga, proučavanja razvoja ekonomske misli, kroz mogućnosti da upoređujemo pretpostavke i zaključke, pomaže unapređenju teoretskih i logičkih vještina, pri čemu se često krećemo u logičkom sistemu koji se bitno razlikuje od našeg sopstvenog. Isto tako, proučavanje razvoja ekonomske misli uči nas tolerantnosti i priznavanju sopstvenih zabluda prilikom virtualnog ekonomskog promišljanja.

Naime kad se uvjerimo da su veliki mislioci pravili krupne teoretske greške ili propustili da pruže ili da ukažu na probleme koji se, sa istorijske distance, čine očiglednim, skloni smo da pružimo vlastite paradigme, koje nam često onemogućavaju da razumjemo i očigledne stvari. Iako je teško ili čak nemoguće izaći iz civilizacijskog okvira u kome živimo i posmatrati ekonomiju ili društvo u cjelini sa pozicije perfektne (apsolutne) objektivnosti, izučavanja razvoja ekonomske misli stimuliše nas da težimo objektivnosti i ne prihvatimo savremene ekonomske teorije ili teorije ekonomske politike nekritički. Konačno, razlog za izučavanje starih ideja, je poticaj za nastajanje novih ideja, jer se stare ideje često pojavljuju kao inspiracija novih. Pa ipak, ekonomske ideje se ponekad gube u vremenu u kome su nastale ili se njihova primjena ograničava na specifične uslove i nova ozračja.

Dobar primjer za to je razvoj koncepta opadajućih prinosa i rente početkom devetnaestog vijeka. Naime , ova ideja je smatrana validnom isključivo u slučaju zemljišta, da bi tek pri samom isteku devetnaestog vijeka bila prihvaćena kao važeća za sve faktore proizvodnje. Osim toga, neke ideje mogu biti zanemarene iz razloga koji nisu vezani za ekonomiju kao nauku ili njihovo profesionalno negiranje, već se npr. nalaze u ideologiji za koju je ideja ili njen autor vezan. Tako je ortodoksna ekonomska znanost, sve do Velike ekonomske krize 30-ih godina prošlog vijeka, potpuno zanemarivala ideje i stručne ekonomske poglede marksističke provenijencije. A ekonomska znanost bivšeg socijalističkog/komunističkog bloka cijelo pola XX stoljeća (od 1930. do 1980.) potpuno je također ignorirala znanstveno nasljeđe i tekuće istraživačke domete klasične, liberalne i neoliberalne ekonomske doktrine. Obje ove ideološke isključivosti negativno su djelovale na razvoj ekonomske misli kao univerzalne doktrine oslobođene od ideološko-političkih diskursa. Zbog toga je, nema sumnje, umanjen doprinos ekonomske znanosti i strukture bržem globalnom razvoju.

9.1Pojava prvih ideja ekonomske misli

Premda privredna aktivnost karakterizira ljudsku civilizaciju od njenih samih prapočetaka, prve formalne ekonomske analize se javljaju tek u petnaestom vijeku, paralelno sa razvojem tzv. trgovačkog kapitalizma u zapadnoj Evropi. To je vrijeme kada, pretežno agrarne, evropske zemlje povećavaju međusobnu trgovinu, stvarajući na taj način kritičnu masu tematike za nastanak ekonomije kao društvene znanosti. Pa ipak, ekonomske teorije i analize u to doba ne predstavljaju jedan zaokružen sistem mišljenja, već predstavljaju sporadične opservacije pojedinih intelektualaca na ekonomske probleme tog vremena. Činjenica da su tadašnji intelektualci ekonomisti razmatrali ograničen broj ekonomskih pitanja i da ih nisu smještali u interakcijske okvire ekonomskog sistema u cjelini, ne treba da dopušta negiranje njihovog doprinosa ukupnom proučavanju i razumjevanju ekonomskih odnosa i problema.

9.2 Skolastička škola ekonomske misli – skolastičari

Postoji potpuna suglasnost istraživača razvoja ekonomske misli da su prve korake u razumijevanju funkcionisanja ekonomije u Zapadnoj Evropi učinili skolastičari, koji su o ekonomskim pitanjima pislai između trinaestog i šesnaestog stoljeća. Najznačajniji predstavnici su Toma Akvinski (1225. – 1274.) i Augustin Sveti (1237. – 1304.), čije su ekonomske ideje, u značajnoj mjeri, naslonjene na velikog antičkog mislioca Aristotela (384. – 322. p.n.e.) i radove arapskih filozofa, prije svega Ibn Urshda (1126. – 1198.) . U središtu ekonomskih razmatranja nalaze se: (1) imovina; (2) pravda u razmjeni; (3) novac i (4) kamata.

Propadanjem feudalnog sistema počinje opadati i uticaj crkve na ukupan svjetovni život. Skolastičari počinju naučavati sveštenstvo o načinima primjene religijskih načela u pojedinim sferama svjetovnog života. Njihova težnja i misija u ekonomskoj sferi nije bila da izučavaju ekonomsku aktivnost, već da propisuju pravila ekonomskog djelovanja koja su u skladu sa religijskim postulatima. U skladu s tim, skolastici pažnju poklanjaju: 1) instituciji privatnog vlasništva; 2) konceptu pravedne cijene i 3) lihvarstvu. Tako, posve protivno doktrini ranog krišćanstva za kojeg je ideal predstavljalo zajedničko vlasništvo, Toma Akvinski, inspirisan Aristotelovim idejama, tvrdi da privatno vlasništvo nije uopće u suprotnosti sa prirodnim poretkom. Sve i ako je tačno da je po prirodnom zakonu sva imovina zajednička, rast privatne imovine je tome dodatak, a ne suprotnost prirodnom pravu (nagost je u skladu sa prirodnim zakonom, a odjeća je dopuna prirodnog zakona, zasnovana na koristi koju ljudi imaju od odjeće). Toma Akvinski, takođe na tragu Aristotelu, prihvata nejednaku distribuciju privatne imovine, ali, u duhu učenja Platona, za ideal smatra zajedničku imovinu i siromaštvo, kao dobre osnove za korištenje većeg dijela vremena u religijske svrhe.

Skolastici, slijedom rješavanja tekućih problema, veliku pažnju poklanjaju i drugom fenomenu rastuće ekonomske aktivnosti: cijeni robe. Za razliku od modernih ekonomista, skolastici se ne bave formiranjem cijena ili ulogom cijena u alokaciji ograničenih resursa, već se bave etičkim aspektima, otvarajući pitanje jednakosti i pravde. S tim u vezi, za njih je centralno pitanje da li norme religije zabranjuju trgovcima da prodaju robu po cijeni koja je veća od cijene po kojoj su tu robu platili? Da li ostvarivanje profita i/ili uzimanje kamate, pitaju se dalje oni, predstavljaju grješne ljudske radnje. U razmatranju ovih pitanja, skolastici, a najviše Toma Akvinski kombinuju religijsko postuliranje sa Aristotelovim stavovima. U razmjeni koja se ostvaruje radi zadovoljavanja potreba učesnika u razmjeni, etička pitanja nisu bitna. Ali ako pojedinci proizvode za tržište u očekivanju dobiti, njihovo djelovanje je časno samo ako su im motivi milosrdni (dobrotvorni) i cijene pravedne. Ako trgovac namjerava dio profita koristiti za širenje posla, dobrotvorne svrhe ili dobrobit društva i ako je cijena pravedna tako da i prodavac i kupac imaju koristi od razmjene, djelovanje trgovca je ispravno.

Kao prirodna posljedica rasprave o pravednoj cijeni, uslijedilo je i razmatranje problema kamate. Stavovi crkve o pravednoj cijeni i etici u ekonomskim aktivnostima nisu bili u skladu sa rastućom ekonomskom aktivnošću, ali tek stavovi o kamati dovode do oštijih sukoba između crkve i narastajuće poslovne zajednice. Pri tome, treba imati u vidu da je to vrijeme u kome je uzimanje kamate potpuno zabranjeno polazeći od stava da je uzimanje kamate neprirodno, jer je novac, sam po sebi, bezvrijedan. Skolastici vremenom evoluiraju i prelaze put od izričite zabrane kamate do, pod pritiskom rastuće klase preduzetnika, prihvaćanja kamate u poslovne svrhe. To je bilo od presudnog značaja za razvoj i afirmaciju poduzetništva, a time i kapitalističke klase, odnosno kapitalizma.

Veliki dio Evrope u XV i XVI vijeku, zbog „otkrića“ novih izvora plemenitih metala u kolonijalnim zemljama, doživljavavisoku stopu inflacije, što otvara pitanja o faktorima koji određuju količinu i proizvodnju plemenitih metala, te uticaju povećanja količine plemenitih metala na nivo cijena i akticnostima koje treba poduzeti u vezi s tim. Francuski ekspert pravne znanosti Jean bodin (1530. – 1596-) prvi iznosi tezu da je povećanje ponude novca osnovni uzrok svih inflacija, tako da se ovaj učenjak može smatrati začetnikom tzv. kvantitativne teorije novca.

Dalji rast inflacije je ponvo otvorio pitanje pravedne cijene i kamate pošto je inflacija smanjivala realnu vrijednost dugova, a to je izazvalo povećanje kamatne stope. U okviru toga, tzv.Španska škola u Salamanci iznosi tezu, odnosno stav da je cijena ono što odredi tržište u slobodnom nastupu kupaca i prodavaca.

9.3. Merkantilistička škola ekonomske misli - merkantilisti

Većina historičara stoji na stanovištu da je za Europu sedamnaesti vijek jedno od najdramatičnijih razdoblja u njenom ukupnom razvoju. Tada inicijalno iz dima i vatre etničkih, vjerskih i građanskih ratova nastau nacionalne države. Državi kao instituciji su posebno potrebne dvije skupine ljudi, i to : birokrati – da upravljaju i trgovci – da je finansiraju.

Obje skupine uviđaju simbiozu između realnog bogatstva trgovaca i ukupne moći države.

Podsticanje ekonomskih aktivnosti znči više prihoda trgovcima i jača državu, moćna država osigurava obavljanje razmjene i dobijanje dobrih koncesija. U skladu s tim, o ekonomskim pitanjima najviše rasprvljaju trgovci ( lat. Merchantile ) i sve rasprave dobijaju zajednički naziv : ''merkantilizam''. ( U Francuskoj i Njemačkoj ekonomske argumente artikuliraju, prije svega, državni službenici, pa je u Francuskoj merkantilizam poznatiji pod nazivom '' kolbertizam '', prema ministru finansija Jean- Baptistu Colberu, a u Njemačkoj kao '' kameralizam ''.)

U središtu merkantilizma je opsjednutost međuzavisnošću ekonomskog rasta i akumulacije bogatstva: više ekonomske aktivnosti znači više bogatstva i za trgovce i za državu, više bogatstva automatski znači više ekonomske aktivnosti. Za ovu školu sva osnovna uslova jesu za razvoj poduzetništva: mogućnost ostvarivanja dobiti i krediti.

Ekonomske aktivnosti se intenziviraju kada cijene rastu( vjeruje se da veće cijene znače veću dobit) i kamate se smanjuju( krediti su jeftiniji). Oba uslova se ispunjavaju kada se količina novca u zemlji poveća.

S obzirom na činjenicu da je to vrijeme punovrijednog novca( zlato i srebro), radi povećanja bogatstva nacije neophodno je osigurati što je moguće veći priliv plemenitih metala u zemlju i što manji odliv iz zemlje. U skladu s tim, početni stav merkantilizma je da treba ograničiti izvoz zlata. ( U okviru merkantilizma razlikujemo tri faze: 1.) bulionostičku (1580.-1620.), 2.) tradicionalnu(1620.-1700.) i 3.) liberalnu (1680.-1750.).

Međutim, pod pritiskom trgovačkih kompanija, posebno British East India Company, dolazi do ublažavanjaovog stava. Kretanje zlata počinje da se posmatra kao rezultat odnosa u pltnom bilansu, koji uključuje ne samo trgovinski, već i bilans kretanja kapitala. Država umjesto ograničenja kretanja zlata treba da podstiče izvoz i destimuliše uvoz. Na osnovu toga, osnovna teza merkantilista je zahtjev za visokim carinama i taksama na izvoz repromaterijala i uvoz finalnih proizvoda i niskim carinama i taksama na uvoz repromaterijala i izvoz finalnih proizvoda.

Osim toga, merkantilisti, u drugoj fazi počinju da napuštaju stav da je povećanje nivoa cijena poželjno i ukazuju da povećanje cijena vodi pogoršavanju konkurentske sposobnosti nacionalne ekonomije i, u skladu s tim, pogoršvanju platnog bilansa i odlivu zlata. Isto tako, merkantilisti uočavaju povećanje cijena izaziva povećanje nadnica, što smanjuje dobit i proizvodnju. Zbog toga je nadnice neophodno držati na što nižem nivou.

Preokret u razvoju merkantilizma obilježavaju radovi irskog liječnika po vokaciji William Pettya (1623.-1687.), koji posebnu pažnju poklanja raspodjeli dohotka i relativnoj vrijednosti dorinosa faktora proizvodnje, u koje uključuje: rad i zemljište.

W. Petty je začetnik ideje da je zemljišna renta suficit iznad iznosa nadnica. Isto tako, on uočava opadajuće prinose zemljišta u odnosu na udaljenost tržišta. Konačno, Petty je začetnik Radne teorije vrijednosti, jer tvrdi da relativnu vrijednost robe određuje relativni iznos rad/vrijeme u njihovoj proizvodnji.

Značajan doprinos razvoju merkantilizma daju Dudley North(1641.-1691.) i Josiah Child(1630.-1699.), koji iznose tvrdnju da se međunarodna ramjena može odvijati na obostranu korist, i definišu kapital kao treći faktor proizvodnje, uz naznaku da novac ima vrijednost samo u slučaju da se posuđuje u funkiji kapitla. U liberalnoj fazi, merkantilisti dosta pažnje poklanjaju teoriji novca, u okviru čega John Locke(1632.-1704.) formuliše pojam brzine opticaja, inicirajući na taj način kvantittivnu teoriju novca.

Prosvjetiteljska škola ekonomske misli- prosvjetitelji

Brzi razvoj i povećanje uticaja znanosti i filozofije racionalizma krajem XVII i početkom XVIII vijeka nisu zaobišli ni ekonomsku misao. U skladu sa hipotezom da društvo funkcioniše po prirodnim zakonima, težište izučavanja političke ekonomije je bilo na otkrivanju prirodnih zakona u ekonomskim aktivnostima. Prirodno stanje ekonomije, tj. stanje u kome je ekonomija u prirodnoj ravnoteži, postaje osnovni predmet interesovanja. Snažan otklon od akumulacije i povećanje količine imovine, karekterističnih za merkantalizam, predstavlja pomjeranje prema prirodnoj ravnoteži tokova dohotka. Tako prema Richardu Centillionu (1680 – 1734.) prirodnu ravnotežu tokova dohotka osiguravaju prirodne cijene, koje su određene relativnim troškovima proizvodnje, iskazanim korištenim zemljištem. U skladu s tim ovaj francuski učenjak se smatra začetnikom zemljišne teorije vrijednosti: robe u čijoj se proizvodnji koristi više zemljišta imaju veće prirodne cijene, i obratno. Tržišne cijene mogu, pod uticajem tražnje i ponude, samo privremeno odstupati, ali se dugoročno izjednačavaju sa prirodnim cijenama. Značajan doprinos razvoju prosvjetiteljske ekonomske misli daju italijanski znanstvenici, posebno Ferdinando Galiani (1728 -1787.), koji čine i prvi otklon od razmatranja ekonomije isključivo u okvirima prirodnih zakona. Ovi mislioci, tvrdeći da rezultat politike ne mora biti samo

prirodan već i dobar, razvijaju koncept korisnosti u ekonomiji i socijalnoj politici. Osnova tražnje je korisnost, čime negiraju zemljišnu teoriju vrijednosti i postavljaju temelje razvoja marginalističke škole, odnosno marginalizma. Istraživanje funkcionisanja razvoja ekonomije u okviru prirodnih zakona vodi zaključak da uplitanje države u prirodno stanje i kretanje ekonomije sprečava uspostavljanje poretka u skladu sa prirodnim zakonima. Nasuprot merkantilistima, prosvjetitelji se zalažu za manji uticaj države na ekonomiju, koji konačni izraz dobija u maksimi Vicenta de Gournaya (1712 – 1759.): ''laissez-faire, laissez-passer, le monde va de lui méme'',1 koja se u savremenom žargonu identifikuje sa izrekom laissez-faire ili slobodnim tržištem.

9.5.Fiziokratska škola ekonomske mosli – fiziokrati

Fiziokrate čini grupa francuskih prosvjetitelja, čiji je lider franqois Quesnay (1694 – 1774.), a od poznatijih učenjaka tu su još J. I. Tuergoe i N. S. Riviera. Osnov njihove doktrine čine Quesnayove «Ekonomske tablice», koje opisuju prirodno stanje ekonomije kao stanje u kome postoji ravnoteža toka dohotka između različitih sektora. Oni identifikuju tri klase u ekonomiji: (1) produktivnu klasu (poljoprivredne radnike i farmere); (2) neproduktivnu klasu (nepoljoprivredni radnici, trgovci i zanatlije) i (3) klasu zemljoposjednika. Samo se u poljoprivredi smatraju oni, stvara višak (produit net), od čega dio, u obliku rente, pripada zemljoposjednicima.

Prirodni ekonomski zakoni objektivno ograničavaju djelovanje države, svako uplitanje države u ekonomiju je protivno ovim zakonima samo narušava funkcionisanje ekonomskog sistema i prizvodi siromaštvo. Fiziokrati se zalažu za slobodnu trgovinu, uklanjanje ograničenja unutrašnjoj trgovini, ukidanje besplatnog rada na izgradnji i održavanju puteva, ukidanju pokrovitelja države nad monopolima i trgovinskim povlasticama i sl. Ekonomske aktivnosti države treba da se ograniče na uvođenje jedinstvenog poreza na zemljišnu rentu. Državi je ostalo samo da podupire razvoj agrara poreskim olakšicama i monetarno-kreditnim instrumentima. Inače, ova škola je stvarna i trajala samo tri decenije (1740 - 1770.), ali je svojim naučnim i političkim doprinosom u ekonomiji ostavila duboke tragove sve do današnjeg vremena, posebno u Francuskoj i USA.

9.6.Utilitaristička škola ekonomske misli – utilitaristi

Škola koja zagovara hipotezu da proizvod ili usluga vrijedi onoliko koliko potrošač ili kupac cijeni da mu korisnosti skrbi- utilitarizam.

Premda se utilitarizam u ekonomskoj literature povezuje sa radovima engleskog učenjaka Jeremya Benthama (1738-1832). Njegovi korijeni su u radovima italijanskih ekonomista tokom 18-tog vijeka.

Poseban doprinos razvoju utilitarističke dali su: Pietro Verri (1728-1797) i Cesare Bonesane Marchese Di Beccaria (1738-1794) Talijanski utilitaristi su istraživali ulogu države kao instrumenta poboljčanja dručtvenog blagostanja. Društveno blagostanje je bilo najveće kada društvo postigne najveću sreću za najveći broj svojih članova. Utvrđivanje korisnosti predstavljalo je polaganje temelja za teoriju vrijednosti koju su marginalisti razvili sredinom 19-tog vijeka. Engleski učenjaci su pridonijeli puno razvoju utilitarizma i to: Jeremya Benthama (1748-1832), Francisa Hutchesona (1694-1746) i Jamesa Milla (1773-1836). Prema njima sve ljudske aktivnosti se mogu reducirati na izračunavanje uživanja i patnje. Korisnost je bila uporediva između pojedinaca i samim tim i sabirljiva. Utilitaristi su uočili opadajuću marginalnu korist, koja kad se primjeni na dohodak ima značenje da novčana jedinica uzeta od bogatih i data siromašnim, smanjuje korist bogatih manje nego što povećava korist siromašnim. Iz toga proizilazi progresivno oporezivanje ali i radikalni zahtjevi za egalitarističku raspodjelu dohodka.

9.7.Klasična škola ekonomske misli – klasičari

Pojam i okvir klasične ekonomske misli odnosi se na radove grupe ekonomista tokom XVIII i XIX vijeka, u okviru čega najznačajniju ulogu imaju Adam Smith (1723. – 1790.), Jean – Baptiste Say (1767. – 1832.), David Ricardo (1772. – 1823.) i John stuart Mill (1806. – 1873.). Mnogo je zajedničkih crta koje povezuju ove i druge ekonomiste tzv. klasičnog perioda i razdvajaju ih od njihovih prethodnika, ali i sljednika o pitanjima mnogih ekonomskih teorijskih postulata i političkih doktrina.

Najznačajniji otklon prema merkanitilstima je njihovo preferiranje prirodnog djelovanja ekonomskih zakona. Istina, već kod fiziokrata nalazili su stanovište da tržište automatksi reguliše konflikte koji proizlaze iz ograničenosti resursa. U skladu s tim, Vlada treba da slijedi politiku nemiješanja u ekonomiji. Klasična ekonomija slijedi ove stavove i zagovara neregulisano tržište i maksimalnu individualnu slobodu. Ekonomska sloboda je temelj efikasnog funkcionisanja ekonomije.

Druga karakteristika klasične ekonomije, koja je, u osnovi, makroekonomski orijentisana, je poklanjanje velike pažnje ekonomskom razvoju. U okviru toga, klasičari nastoje otkriti faktore, uključujući kulturne, političke, sociološke i historijske, koji određuju stopu ekonomskog rasta. To ih je vodilo istraživanju funkcioniranja tržišta i sistema cijena, kao alokatora resursa. Istraživanje formiranja relativnih cijena i djelovanja tržišta usmjereno je na pokušaje razumijevanja njihovog uticaja na ekonomski razvoj. Naredni bitan otklon merkantilista predstavlja skepticizam u pogledu mogućnosti spoznaje zakona koji upravljaju ekonomijom i, na toj osnovi, svjesnog uticaja na ekonomske tokove, bilo promjenama institucionalne strukture ili posredstvom intervencije države. Osnovno pitanje, kao i kod merkantilista, kojom se bave klasični ekonomisti je povećanje bogatstva nacije, ali i znatnu pažnju poklanjaju i distribuciji dohotka, koja industrijskim razvojem postaje krupno ekonomsko, socijalno i političko pitanje.

U osnovi, ljudi su racionalni i osnovni njihov radni pokretač je lični interes. Djelujući u vlastitom interesu, pojedinci djeluju i u interesu društva. Država ne treba da se mijesa u ovaj proces. Kapitalisti proizvede robu koju kupci žele kupiti. Konkurencija između proizvođača utiče da se roba proizvodi po troškovima koji proizvođačima osiguravaju iznose dovoljne da plate oportunitetne troškove faktora proizvodnje. Ako je profit iznad normalne stope povrata, novi proizvođači ulaze na tržište, cijene se smanjuju do nivoa normalnog iznosa profita. Kašitalisti međusobno konkurišu u pribavljanju faktora proizvodnje, nudeći veće cijene za njihovo produktivnije korištenje i na taj način alociraju rad i kapital prema najefikasnijim ekonomskim aktivnostima. Potrošači upravljaju ekonomijom „glasajući“ svojim novcem na tržištu, a promjene njihovih želja odražavaju se u promjeni cijena i profita.

Pomenuti učenjaci ove škole ukazuju da određivanje cijena posredstvom konkurencije vodi dugoročno izjednačavanju cijene i troškova proizvodnje. U skladu s tim, oni prave razliku između kratkoročnog određivanja cijena (tržišne cijene) i njihovog dugoročnog formiranja (prirodne cijene), pri čemu „prirodnim cijenama“ poklanjaju znatno veću pažnju. Klasičari konkurenciju posmatraju u okvirima velikog broja prodavaca, grupe vlasnika faktora proizvodnje i slobodnog kretanja faktora proizvodnje. U navedenim uslovima interes vlasnika faktora proizvodnje neizbježno vodi prirodnim cijenama, koje izjednačavaju stope profita, visinu nadnice i iznos rente unutar ekonomije. Ako je cijena finalnih proizvoda veća od prirodne, onda su profit, nadnice ili renta iznad stope prirodnog povrata i slijedi kretanje faktora proizvodnje do izjednačavanja stopa povrata sa prirodnom. U uslovima konkurentnog tržišta i bez državne intervencije, prirodne cijene osiguravaju takvu alokaciju resursa u kojoj potršači dobijaju robu koju žele uz najniže cijene, a proizvođači zadovoljavajući profit, a sve to uz maksimiziranje privrednog rasta.

Žustro zagovarajući supremaciju konkurentskog tržišta, klasični ekonomisti se protive monopolizaciji tržišta ili uplitanju države u ekonomski život. Oni uočavaju tendenciju monopolizacije trgovine, uz nemogućnost da definišu monopolnu cijenu, ali uz zapažanje da monopolisti mogu ostvariti „veće cijene“ amanjivanjem proizvodnje, što je društveno veoma štetna tendencija. Protivljenje intervenciji države u skonomiju klasičari zasnivaju na analizi merkantilizma, pri čemu zaključuju da je regulisanje unutrašnje i spoljnje trgovine više koristi donosilo pojedinačnim trgovcima, nego naciji u cjelini, kao i da je takva alokacija resursa bila mnogo lošija od alokacije putem tržišta.

Nadalje, klasična ekonomska misao osporava stanovište da se bogatstvo nacije izražava u akumulaciji plemenitih metala, već u godišnjem toku robe i usluga, kao i da se bogatstvo ne mjeri apsolutnim, već u relativnim veličinama (per capita). Osim toga, klasičari redefinišu ulogu izvoza i njegov odnos prema uvozu, pri čemu smatraju da je fundamentalna uloga izvoza u plaćanju uvoza. Ovakav stav implicira da je, za razliku od stava merkantilista, krajnji cilj ekonomske aktivnosti potrošnja, a ne proizvodnja. Konačno, u istraživanju uzroka bogatstva težište je na radu, a ne na zemlji, kao fiziokrati što su zagovarali.

Kod istraživanja uzroka bogatstva nacije, pod kojim u savremenom smislu podrazumijevamo nacionalni dohodak, klasičari težište stavljaju na: (1) produktivnost rada i (2) učešće produktivnog rada u ukupnom fondu rada nacije. Pri tome, produktivnost rada dovode u direktnu vezu sa podjelom rada zapažajući da podjela i specijalizacija rada vode povećanju produktivnosti. Podjela rada zavisi od veličine tržišta i akumulacije kapitala. Veće tržište omogućava predaju veće količine proizvoda i usluga što otvara mogućnosti za veću podjelu rada.

Akumulacija kapitala je bitna, jer proces proizvodnje podrazumijeva vrijeme od proizvodnje do prodaje i, radi prevazilaženja ovog vremenskog jaza, moraju postojati zalihe potrošne robe potrebne radnoj snazi tokom tog perioda. Ove zalihe se zasnivaju na štednji, u čemu ključnu ulogu imaju kapitalisti. Za klasičare je produktivan rad u proizvodnji robe, dok pružanje usluga smatraju neproduktivnim radom,. U okviru toga, akumulacija kapitala je ključni faktor bogatstva nacije.

Ovaj zaključak je imao izuzetan značaj i uticaj na makroekonomsku politiku, jer je to bio osnov za stav da ekonomski razvoj uglavnom zavisi od podjele ukupne proizvodnje na kapitalna i potrošna dobra. Dosljedno svom osnovnom posulatu, potrebna akumulacija kapitala moguća je samo u institucionalnom okviru slobodnog tržišta i privatnog vlasništva, uz nejednaku distribuciju dohotka.

Klasičari se bave i pitanjem vrijednosti i /ili cijenama, i postavljaju tri pitanja: (1) šta određuje cijene robe ili, savremenim terminima, šta određuje relativne cijene robe; (2) šta određuje opći nivo cijena i (3) šta je najbolja mjera blagostanja. U okviru toga, klasičari vjeruju da su relativne cijene određene ponudom, odnosno troškovima proizvodnje, uz ogradu da kratkoročno na cijene djeluju i ponuda i tražnja. Za klasičare pojam vrijednosti ima dva značenja, pri čemu u jednom značenju izražava korisnost, a u drugom kupovnu snagu u odnosu na drugu robu. U prvom slučaju govorimo o upotrebnoj vrijednosti robe, a u drugom o vrijednosti robe. Pri tome, klasičari ukazuju da roba koja ima najveću upotrebnu vrijednost (npr. Voda) ima malu ili nikakvu vrijednost (u razmjeni) i, obratno, roba koja ima najveću vrijednost (dijamanti) ima malu ili nikakvu upotrebnu vrijednost. Od ovih rundamentarnih predodžbi, klasičari dolaze do spoznaje da je vrijednost robe ili količina bilo koje druge robe koju možemo steći razmjenom, određena relativnom količinom rada potrebnom z anjemu proizvodnju. Dakle, oni su tvorci tzv. radne teorije vrijednosti roba/usluga.

Svaka distibucija dohotka zavisi od cijena i količina faktora koje pojedinci prodaju. K tome, rad je jedini faktor koji je u vlasništvu domaćinstava i njihov dohodak, uglavnom zavisi od iznosa nadnice i broja radnih sati. Iznos dohotka od imovine koju posjeduju domaćinstva zavisi od količine ovih faktora u njihovom vlasništvu i cijena faktora. Nadnice, profit i renta, kao cijene faktora proizvodnje, i količine faktora koje se prodaju na tržištu određuju i distribuciju dohotka.

Vrlo značajan doprinos ekonomskoj nauci klasična ekonomija daje istraživanjima i objašnjenjem principa opadajućih prinosa i razvojem teorije komparativnih prednosti. Princip opadajućih prinosa, kao što je već kazano ukazuje da će povećanje količine jednog faktora proizvodnje, uz zadržavanje iste količine drugih faktora, imati za posljedicu povećanje proizvodnje, ali uz opadajuće prinose. Pri tome, klasična ekonomska misao princip opadajućih prinosa posmatra prvenstveno sa aspekta povrata na zemljište kao faktor proizvodnje. Formulacija teorije komparativne prednosti nastala je u okviru nastojanja da se dokaže korisnost slobode trgovine u međunarodnim okvirima.

Pa ipak, klasična ekonomska misao ne završava se navedenim autorima, već se sljedbenici javljaju sve do danas („novi klasičari“), što omogućava da se klasična ekonomska teorija iskaže i u analitičkom okviru savremene ekonomije. U skladu s tim, tri su osnovna postulata klasične ekonomske misli: (1) slobodno tržište (free market economy); (2) Sayov zakon tržišta i (3) kvantitativna teorija novca. U okviru teorije slobodnog tržišta, osnovna teza je da ekonomija, bez državne intervencije, uvijek teži punoj zaposlenosti. Uloga države je da, putem supply-side politike, osigura slobodno djelovanje tržišta i održava ravnotežu budžeta. Ako dođe do nezaposlenosti, otvara se slijedeći proces:

Nezaposlenost è Smanjenje nadnica è Povećanje traženja rada è Puna zaposlenost

Sayov zakon tržišta, kao što smo već ukazali, zasniva se na tvrdnji da ponuda kreira sopstvenu tražnju. Povećanje proizvodnje robe i usluga (ponuda) povećava izdatke a kupovinu te robe i usluga (tražnja). Nema nedovoljne tražnje, što osigurava punu zaposlenost. Nezaposlenost je uvijek privremena (frikciona). Klasična ekonomska misao posmatra inflaciju kao funkciju ponude novca, odnosno u okviru kvantitativne teorije novca, koju izražava jednačina:

MV = CT

gdje su:

M = iznos (količina) novca u opticaju

V = brzina opticaja novca

C = nivo cijena

T = broj transakcija

Osnovni uzrok povećanja cijena je zakon opadajućih prinosa, koji povećava troškove proizvodnje. Međutim, dugoročno je situacija potpuno različita. Ekonomija teži stanju pune zaposlenossti (funkcija ponude na slijedećoj slici je vertikalna linija) i svako povećanje agregatne tražnje povećava nivo cijena, ali ne i proizvodnju.

Supply-side ekonomska politika je sredstvo ublažavanja impefektnosti tržišta, a efekat politike izražava se u povećanju proizvodne mogućnosti. U skladu s Sayovim zakonom ovo je jedini neinflatorni način povećanja proizvodnje. Povećanje ponude povećava tražnju, ali opći nivo cijene ostaje stabilan (slika koja slijedi). Sipply-side makroekonomska politika uključuje implementaciju slijedećih pojedinačnih politika:

poboljšavanje obrazovanja i obučenosti radne snage (da bi se povećala njena mobilnost), (2) reduciranje socijalnih davanja (i, po tom osnovu, povećanje motivacije za rad), (3) smanjenje poreza (radi podsticanja privrednih subjekata i domaćinstava), (4) smanjivanje uticaja sindikata (i, u skladu s tim, osiguranje veće fleksibilnosti nadnica), (5) ukidanje bilo koje vrste kontrole kapitala, (6) uklanjanje nepotrebne regulacije.

9.8.Etatistička škola ekonomske misli - marksisti

Za ekonomsko učenje Karla Marksa(1808.-1883.) J.K. Galbraith je rekao da je ono u osnovi buntovničko, jer predstavlja mješavinu revolucionarno- radikalne ekonomske, sociološke i psihološke analize, pri čemu je u nekim stvarima vro teško odvojiti čistu ekonomsku teoriju od elemenata sociološke ili psihološke analize. Za razliku od klasične ekonomske misli, koja je, u osnovi mikroekonomski orijentisana i nastoji spoznati ekonomiju u cjelini proučavajući njene dijelove ( domaćinstva, privredne subjekte, vrijednost, cijene i sl.), Marksova analiza se fokusira na društvo i njegovu ekonomiju u cjelini, nastojeći da deduktivnim metodom, da anlizirajući cjelinu, dođe do spoznaje o dijelovima.

U skladu s tim, Marksova ekonomska analiza počinje istraživanjem odnosa između vlasnika sredstava proizvodnje (kapitalisti) i onih koji na tržištu prodaju samo svoj rad(proletarijat). Jedna od osnovnih karakteristika kapitalizma je odvojenost rada o vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, što kapitalizam, u osnovi, čini društvom dvije klase. Zbog toga, jedan od najvžinijih aspekata toga društva čine pregovori o nadnicama između kapitalista i proletarijata. Na toj liniji Marks nastoji objasniti cijenu robe ili razmjensku vrijednost, uz istraživanje faktora koji određuju cijenu robe proizvedenu radom i cijenu rada, u obliku naknae koju radnici primaju. U tom smislu, Marksov primarni cilj nije utvrđivanje faktora koji određuje relativne cijene robe, već način određivanja nadnica, pošto su nadnice krucijalni element kapitalističkog sistema.

Pretkapitalističke ekonomije svih zemalja Europe karakterizira proizvodnja robe zbog upotrebne vrijednosti, dok kapitalisti robu proizvode radi njene razmjenske vrijednosti. U skladu s tim, za razumijevanje kapitalizma neophodno je razumijevanje odnosa između kapitalista i proletarijata. Dakle, cijene robe održavaju dva odnosa: kvantitativne odnose između različite robe i socijalne odnose između pojedinaca. Nadnice predstavljaju oba aspekta odnosa između kapitalista i proletarijata.

U razvoju teorije relativnih cijena, Marks preuzima radnu teoriju od klasične ekonomske misli, polazi od pretpostavke da je rad zajednički elemenat i da rad potreban za proizvodnju robe određuje njihove relativne odnose. Za Marksa je jedini društveni trošak u proizvodnji robe rad, uz zanemarivanje različitih kvalifikacija i sposobnosti i posmatranje ukupnog rada kao homogene količine , koju on naziva apstraktnim radom. Proizvodnja bilo koje robe podrazumijeva korištenje dijela apstraktnog rada, a relativne cijene održavaju količinu ( izraženu u radnim satima ) rada potrebnog za njihovu proizvodnju. Međutim, kapitalisti kupuju rad koji, kao faktor proizvodnje, kreir veću vrijednost od vrijednosti nadnica koje im pripadaju. Rad je jedini faktor koji stvara višak vrijednosti. Ovaj višak vrijednosti, po osnovu vlasništva na sredstvima za proizvodnju, prisvajaju kapitalisti, što je svojevrsna ekploatacija, odnosno pljačka koju nasilnim putem treba spriječiti.

Međutim, Marks odbacuje objašnjenja tvoraca klasične ekonomije o razlozima postojanja profita, koja je, u osnovi, bila zasnovana na Matlusovoj teoriji populacije. ( Robert Maltus, engleski filozof i demograf bavio se i proučavanjem nekih ekonomskih fenomena, koji su, inače, u najčvršćoj interakcijskoj vezi sa demografskim kretanjima. Bio je visoko respektiran od strane svoj suvremenika ekonomskih klasičara(Smitha, Richarda, Milla), a ostao je posebno upamćen po tzv. populacionom teoremu, prema koje: ''stanovništvo (populacija) se povećava geometrijskom progresijom, dok se istovremeno obim proizvedene hrane povećava aritmetičkom progresijom- tako da držva mora voditi politiku destimuliranja nataliteta kako bi se izbjegla povremena pojava javnog mortaliteta uzrokovanog općom glađu''. Marks je žestoko kritizirao ovaj Malthusov teorem, nazvavši ga rasističkim fenomenom, koji u krajnjoj liniji ima za cilj slabljenje korpusa radništva u klasnoj borbi sa kapitalistima u procesu prisvajanja viška vrijednosti/profita.

Prema toj teoriji, akumulacija kapital vodi povećanju tražnje rada i povećanju realnih nadnica. U skladu s tim, rast akumulacije kapitala vodi smanjenju profita, pri čemu povećanje nadnica voi povećnju populacije i radne snage, što opet nadnice vraća na raniji nivo. Marks, odbacujući ovu teoriju pogrešno zaključuje da povećanje akumulacije kapitala povećava vrijednost varijabilnog kapitala koji se nudi radu. Ako nadnice rastu, šta onda spriječava da se višak vrijednosti i profit smanjuju do potpunog nestanka. Odgovor je u rezervnoj armiji

nezaposlenih, koja nastaje po osnovu zamjene ljudskog rada mašinama i ulaska nove rane snage na tržište. Ova rezervna armija rada održava na konkurentnom tržištu nadnice na niskom nivou i omogućava stvaranje viška vrijednosti i profita za kapitaliste.

U okviru općeg stava o kontradiktornostima unutar kapitalističkog sistema proizvodnje, kao ključni faktor njegove samodestrukcije do potpunog nestanka, Marks navodi opadajuću stopu profita. Uz pretpostavku da se višak vrijednosti ne mijenja, povećanje organskog sastava( to predstavlja odnos konstantnog/stalnog(zgrade, mašine itd...) i varijabilnog/promjenljivog(ljudski rad) kapitala u proizvodnji nove vrijednosti) kapitala vodi smanjenju stope profita. Osnovni uzroci povećanja organskog sastava kapitala su konkurencija na tržištima robe i rada. Povećanje kapitala podrazumijeva i više varijabilnog kapitala kojim se plaća rad, što vodi povećavanju nadnica i smanjenju rezervne armije nezaposlenih. Višak vrijednosti se smanjuje sa povećavanje nadnica, što dovodi smanjenju stope profita. Kapitalisti reaguju zamjenom ljudskog rada mašinama, što povećava konstantni kapital. Povećanje konstantnog kapitala vodi daljnjem smanjivanju stope profita. Slično se dešava i sa efektima na tržištu robe. U konkretnom okruženju kapitalisti su u stalnoj potrazi za novim tehnologijama, koje će omogućiti smanjenje troškova proizvodnje i smanjenje društveno potrebnog rada za proizvodnju robe. Međutim, rezultat je opet povećavanje konstantnog kapitala i, uz zadržavanje istog viška vrijednosti, smanjenje stope profita.

Na taj način Marks kapitalističkom sistemu pripisuje imanentnost ekonomskih kriza, ukazujući na povremene periode depresije. Ovo predstavlja i odstupanje od Sayovog zakona pri čemu imanentnost kriza pripisuje kapitalističkoj privredi u kojoj novac ima značajnu ulogu. Uspjeh kapitalista se mjeri viškom vrijednosti koju ostvaruje kao razlika između novca upotrebljenog za kupovinu faktora proizvodnje i novca dobijenog prodajom robe, pri čemu promjene ove razlike rezultiraju u promjenama iznosa investicija, što utiče na fluktuacije ekonomske aktivnosti u cjelini. Marks uočava i težnju prema koncentraciji i centralizaciji kapitala, što vodi slabljenju konkurencije. Velike kompanije će biti u stanju proizvoditi po nižim troškovima i ugušit će male kompanije. Koncentraija vodi razvoju finansijskog sistema i u korporativnoj formi organizacije kompanija.

Pored Marksa u ovu školu ekonomske misli spadaju još učenjaci F. Engels, R. Luksemburg, V. Lenjin, S. Strumilin, L. Kaucki, J. Staljin, B. Horvat, R. Stojanović i mnogi drugi na komunističkoj ideologiji obrazovani ekonomisti bivšeg komunističkog/socijalističkog poretka, koji se iznutra sam izjeo jer, je bio utemeljen na kvazi- naučnim principima u ekonomskoj sferi. Tome je isključivo kriv Marks jer njegovo ekonomsko učenje nije ništa drugo značilo nego puki bunt građanskoj ekonomskoj misli (do) tadašnjeg vremena. Pošto je ekonomska misao K. Marksa bila i ostala bez ikakve objektivne naučne analize, to je makroekonomska politika soocijalizma/komunizma koja je temeljena na njegovim ideologiziranim, u biti kvazi- znanstvenimm principima, morala dovesti do hronične ekonomske depresije i u konačnici do ekonomskog kraha koji je doveo i do definitivnog političkog sloma ovog sistema.

9.9.Marginalistička škola ekonomske misli- marginalisti

Za suvremenu ekonomsku nauku mnogo značajniji pravac razvoja prema neoklasičnoj ekonomskoj teoriji je razvoj marginalane analize, koja predstavlja temelj savremene mikroekonomije. Marginalna analiza se razvija postepeno i to tokom druge polovine devetnaestog stoljeća, primjenom marginalne analize na teoriju tražnje i razvojem teorije marginalne koristi. Početkom sedme, a nastavkom osme decenije XIX stoljeća istovremeno i kooperativno su u smislu razmjene informacija trojice ekonomista (W. S. Jevons, Carl Menger i Leon Walras), došli do zaključka da vrijednost ili cijena robe zavisi od marginale korsisti roba za potrošača. Prethodno su svaki do njih konstatovali da klasična škola ekonomske misli nije u stanju da obajsni faktore koji određuju relativne cijene. Pokušaj objašnjenja relativnih cijena troškovima proizvodnje, po njima ne sadrži neophodnu generalizaciju, jer njohovo naukovanje nije upotrebljivo u slučaju cijene robe čija je ponuda perfektno neelastična. Drugi problem sa pokušajem da se troškovima proizvodnje objasne cijene, proizilazi iz činjenice da se radi o istorijskim troškovima. Prema ranim marginalistima, kada roba dođe na tržište, troškovi proizvodnje nisu bitni za njenu cijenu već korist koju očekuje kupac od kupovine te robe. Dilemu klasične ekonomije u rješavanju paradoksa ''voda- dijamanti'', koja je stajala na stanovništvu da su dijamanti vredniji zbog većih troškova, marginalisti rješavaju tako što tvrde da su dijamanti vredniji jer su rjeđi, pri čemu rijetkost ne uključuje sao činjenicu da je neka roba stvarno rijetka, već da je i potrošači smatraju takvom.2 Subjektivi elemenat ''želje'' postaje integralni dio teorije vrijednosti. Dakle, dva su osnovna elementa marginalističke kao neoklasične teorije vrijednosti: relativna vrijednost robe, koja proizilazi iz njene rijetkosti i subjektivna želja, koja određuje rijetkost robe.

Ova dva elementa nisu bila posva nova, ali se prvi put pojavljuju zajedno.

Pojedini klasični ekonomisti su vjerovali da rijetkost ili oskudnost doprinosi vrijednosti, ali se nisu upuštali u to da li je rijetkost subjektivna ili objektivna.3 S druge strane, polazeći od stanovišta da vrijednost robe proizilazi iz njene upotrebne vrijednosti (stvari koje se ne upotrebljavaju nemaju vrijednosti), klasična ekonomska misao nije uopće razmatrala moguću povezanost korisnosti i vrijednosti.

Značajan otklon napravio je jedino Jean Baptiste Say, odbacujući Smithovu teoriju radne vrijednosti i tvrdeći da korisnost, odnosno tražnja, moraju uticati na prirodnu cijenu robe. Ovaj stav he još jansije iskazao Abbe Condillac (1714 – 1780.), tvrdeći da ''stvari nemaju vrijednost zbog troškova, već one koštaju jer imaju vrijednost''.

Odnos korisnosti i oskudnosti, s jedne strane, i analitički okvir tražnje i ponude, s druge strane, nije bio integrisan u jedinstveni analitički okvir, prvenstveno zbog nedostatka bitnog elementa: opadajuće marginalne korisnosti. Naime, ideju funkcije tražnje, na osnovu podataka o potrošnji žita, iznio je 1699. Charles d Avenant (1656- 1714.), a prvu funkciju tražnje je eksplicitno izradio 1760. Godine Pietro Verri. Nakon toga, funkcija tražnje se zanemaruje i tek 1838. Godine Augustin Cornot (1801- 1887.), koji, na osnovu empirijskih podataka, prvi iskazuje funkciju tražnje u algebarskom izrazu T=f (C) i predstavlja je u obliku koji poznajemo i danas na ordinati cijene, a na apscisi količine.4 Međutim, prvo povezivanje marginalne korisnosti i traženje vrši 1884. Godine francuski inžinjer Arsene Jules Etienne Dupuit (1804-1866.), koji, istražujući troškove i koristi javnih radova, identifikuje funkciju tražnje kao funkciju marginalne korisnosti. Osnovna ideja je da se sa povećanjem količine smanjuje marginalna korisnost robe i, u skladu s tim, želja potrošača za kupovinom robe. Konačni korak u uspostavljanju temelja marginalne analize čini Herman Heinrich Gossen (1810-1858.), koji razlikuje funkciju marginalne korisnosti i funkciju tražnje i zauzima stav da se tražnja izvodi na izbor potrpšača na osnovu maksimiziranja korisnosti.

Gossen definiše i tri zakona: iznos marginalne korisnosti, izveden iz potrošnje robe, smanjuje se sa svakom dodatnom jedinicom robe (opadajuća marginalna korisnost), osoba maksimizira korisnost kada distribuira dohodak na različitu robu tako da stiče isti iznos zadovoljstava od posljednje jedinice svake robe ili, ako koristi novac, tako da stiče isti iznos zadovoljstava od jedinice novca za kupovinu svake robe (jednakost odnosa marginalnih korisnosti i odnosa cijena) i roba ima vrijednost samo kad nadmašuje ponudu (subjektivna oskudnost kao izvor vrijednosti).

Drugi Gossenov zakon, da na margini potrošač supstituiše robu tako da dobija istu marginalnu korisnost od različite robe, daje funkciju tražnje sa negativnim nagibom za svaku od roba. Na taj način, osnove marginalizma su bile postavljenje.5

Konačno oblikovanje ideja marginalizma dogodilo se u vrlo kratkom periodu, od 1871. Do 1874. Godine, u kome se objavljuju tri ključna djela marginalizma. W.S. Jevons (1835 -1882.) objavljuje 1871. Godine ''Theory of Political Economy''. Iste godine Carl Menger (1840 -1921.) objavljuje, na njemačkom jeziku ''Principles of Economics''. Tri godine kasnije Leon Walres (1834 -1910.) objavljuje, na francuskom jeziku ''Elements of Pure Economics''. Sva trojica ekonomista, koji se nisu međusobno poznavali, radeći nezavisno, isticala su da su razvili jedinstveni i revolucionarni metod analize fakora koji određuje relativne cijene. Sva trojica naučnika smatraju radnu teoriju vrijednosti neadekvatnom. Oni naglašavaju da u okvirima radne memorije vrijednosti nije moguć analizirati cijene robe i usluga čija je ponuda perfektno neelastična, da su troškovi proizvodnje historijski troškovi i da veći troškovi proizvodnje ne znače da će cijena robe biti veća. Umjesto toga, marginalisti stoje na stanovištu da vrijednost zavisi od korisnosti ili potrošnje i da ne potiče iz prošlosti već iz budućnosti. Ovaj stav najjasnije je izrazio W. S. Jevons, riječima: ''Činjenica je da rad, jedanput potrošen, nema uticaja na buduću vrijednost bilo koje robe: on je potrošen i izgubljen zauvijek. U trgovini (ekonomiji) ono što je prošlo, prošlo je zauvijek.6

Ovi marginalisti otvaraju i pitanje određivanje vrijednosti fakora proizvodnje. Oni zaključuju da vrijednost faktora proizvodnje izvedena iz marginalne korisnosti potrošnje finalnih proizvoda, u kojoj se koriste odgovarajući faktori. Za marginaliste je korisnost psihološki fenomen, sa neodređenom jedinicom mjere i da individualne percepcije otkrivaju različite korisnosti različite robe. Isto tako, predpostavljamo da pojedinci mogu upoređivati korisnosti različitih roba. Međutim, u pokušaju da utvrde funkciju ukupne korisnosti, marginalisti, polazeći od pretpostavke da korisnost robe zavisi isključivo od količine te robe, zanemaruju supstitutivnu i kompletarnu robu i usluge.

9.10. Kembridžska škola ekonomske misli - maršalijanci

Većina ideja marginalističke škole je bila razvijena prije pojave naučnih radova velikog Alfreda Marshalla (1842 – 1924.), koji je za ekonomsku znanost značajan iz najmanje tri razloga: (1) najjasnije je i

sveobuhvatno primjenio marginalnu analizu; (2) uspostavio je konzistentan okvir ekonomske analize, koji se, u osnovi, koristi i u savremenim uslovima; (3) bio je učitelj nekim od najznačajnijih ekonomista dvadesetog vijeka (J. M. Keynes, A C. Pigou, Joan Robinson). Prije objavljivanja svog kapitalnog djela «Principles of Economics» (1890. godine) Marshall je ekonomske ideje razvijao tokom predavanja iz ekonomije na Univerzitetu Kembridž.

Alfred Marshall ima ogromne zasluge za afirmisanje ekonomije i drugih društvenih znanost. Marshall ekonomiju vidi kao mogućnost poboljšanja uvjeta života, odnosno osnovnim zadatkom ekonomije smatra eliminaciju siromaštva. U okviru razvoja metoda ekonomske analize, Marshall, svjestan da u ekonomiji nisu moguće laboratorijske provjere i da se sve varijable ne mogu smatrati konstantnim, uvodi princip «ceteris paribus» (drugi nepromjenjeni uslovi), što omogućava novi pristup ekonomskim analizama i modelima. Jedan od ključnih problema sa kojima se tadašnja ekonomija suočavala su bili različiti efekti tokom vremena.

Naime, objašnjenje kratkoročnih efekata moglo je biti potpuno nezadovoljavajuće na dugi rok, i obrnuto. Marshall faktor vrijeme, sa aspekta ekonomski principa, dijeli u četiri faze: (1) tržišni period (vrlo kratak), u kome se mnoge varijable mogu smatrati konstantnim; (2) kratkoročni period je period u kome se privredni subjekti mogu promjeniti količinu proizvodnje i ponude, ali ne i stalnih sredstava; (3) dugi perid, u kome su moguće i promjene stalnih sredstava, što znači da su svi troškovi proizvodnje varijabilni troškovi i (4) sekularni ili vrlo dugi period, u kome se mijenjaju i tehnologija i broj stanovnika. U skladu sa specifikacijom vremena, Marshall kratkoročne troškove proizvodnje dijeli na troškove koji variraju sa variranjem količine proizvodnje (u Marshallovoj terminologiji direktni ili varijabilni) i troškove koji se ne mijenjaju sa promjenom količine proizvodnje (fiksni).

Dok težište klasične ekonomije pripada proučavanju ponude, težište marginalizma je na proučavanju tražnje. To je otvorilo pitanje relativnog značaja tražnje i ponude u teoriji cijena i u skladu s tim, teoriji vrijednosti. Marshall u rješavanju kontraverze da li cijenu određuju troškovi proizvodnje ili korisnosti robe, polazi od uticaja vremena i međuzavisnosti ekonomskih varijabli. Funkcija tražnje ima negativan nagib, dok oblik i nagib funkcije ponude zavisi od perioda koji se analizira. Kratkoročno je za određivanje cijene robe i usluga bitnija tražnja. Sa produžavanjem perioda analize, poveća se značaj ponude. U dugom periodu cijena je potpuno određena troškovima proizvodnje. Isto tako, Marshall se protivi stavu da marginalna vrijednost određuje vrijednost u cjelini i iznosi stav da marginalnu analizu treba, prije svega, shvatiti kao potrebu da na «granici» ispitujemo faktore koji određuju cijenu i vrijednost. U skladu s tim, interakcija tražnje, ponude i cijena «na granici» određuje vrijednost.

Najveći doprinos teoriji tražnje Marshall daje uvođenjem koncepta cijenovne elastičnosti tražnje, pod kojom podrazumjeva odnos između promjena cijena i količine tražnje. Isto tako, Marshall prvi eksplicitno definiše zakon tražnje, prema kome se količina tražnje povećava sa smanjivanjem cijene i smanjuje sa njenim povećanjem. Marshall, baveći se analizom tražnje, dolazi do suficita potrošača. On sugeriše da je potrošač za ranije jedinice robe spreman platiti više nego za kasnije i, s obzirom na to da potrošač za sve jedinice plaća istu tržišnu cijenu, koja izražava marginalnu korisnost posljednje jedinice, razlika između iznosa koji je potrošač spreman potrošiti i iznosa koji stvarno plaća predstavlja suficit potrošača. Osim toga, akceptirani koncept ponude i tražnje i razlikovanje kratkoročnih i dugoročnih troškova, Marshall primjenjuje i na analizu rente, nadnice, dobiti i kamate. Tražnja faktora je tzv. izvedena tražnja, koja zavisi od vrijednosti marginalnog proizvoda faktora.

Premda je Marshallov rad bio dominantno mikroekonomski orjentiran, značajan je i njegov doprinos makroekonomiji, prvenstveno u okviru analize uticaja monetarnih faktora na nivo cijena. U okviru toga, Marshall polazi od stava klasične ekonomske misli, prema kojoj je nedovoljna tražnja nemoguća (svaka odluka o štednji uključuje i istovremenu odluku o investicijama). Međutim, suočen sa fluktuacijama ekonomske aktivnosti, Marshall protiveći se stavu da nedovoljna potražnja može biti uzrok fluktuacije ekonomske aktivnosti, navodi uticaj povjerenja u biznis. Marshall sugerira dva instrumenta ekonomske politike usmjerena protiv depresije i nezaposlenosti. Prvi je kontrola kredita, odnosno onemogućavanje njihove pretjerane ekspanzije, jer to može izazvati recesiju. Druga mjera je državno osiguranje privrednih subjekata od rizika tokom depresije.

Značajan doprinos Marshall daje i razvoju tzv. Kembridžske verzije kvantitativne teorije novca (cash-balance pristup). Nasuprot transakcionoj verziji kvantitativne teorije, u kojoj se novac posmatra isključivo kao sredstvo razmjene. Marshall i drugi pripadnici Kembridžske škole tvrdi da prodaje i kupovine robe ne moraju biti simultane i da postoji potreba za privremenim čuvanjem kupovne moći i zaštitom od neočekivanih situacija. Količina novca koju će rezident držati zavisi dijelom od iznosa dohotka, dijelom od ukupne imovine i kamatne stope. Prvi dio novca ima transakcione namjene (kupovina robe i usluge) i u direktnoj je povezanosti sa iznosom dohotka. Realna tražnja novca je funkcija realnog dohotka, odnosno:

M/C=kND gdje je M = iznos (količina) novca u opticaju, C = nivo cijena a

gdje je «k» čuvena «Kembridžska konstanta» i predstavlja dio dohotka koji domaćinstva i privredni subjekti žele držati u obliku novca. S obzirom na to da Marshall prihvata Sayov zakon, puna zaposlenost se podrazumjeva. Povećanje količine novca u opticaju, uz konstantno «k», povećava cijene i novčani (nominalni) dohodak.

9.11. Neo-etaistička škola ekonomske misli – kejnzijanci

Pojava studije/knjige „Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca“ (1936. godine) značila j eotpuni zaokret u izučavanju ekonomije, ali i shvatanju uloge države u ekonomiji. Ekonomisti i političari su dobili teoretsku osnovu za suprotstavljanje depresiji, ali je za to vrijeme pojava „Opće teorije“ značila i kraj klasične ekonomije. J. M. Keynes se kao autor ove studije sa puno žestine obrušio na ekonomsku misao, pod kojom podrazumijeva razvoj ekonomske misli od Adama Smitha do svog kolege sa Cambridgea A. C. Pigoua.

Klasičnu ekonomsku misao Keynes smatra idealiziranim modelom ekonomije, koji u stvarnosti ne funkcionira. U skladu s tim, Keynes na prvom mjestu odbacuje Sayov zakon i pretpostavku o kontinuiranoj jednakosti štednje i investicija. Drugo, Keynes odbacuje fleksibilnost cijena i nadnica, kao sredstva ostvarivanja ravnoteže ekonomije. On vjeruje da radnici pate od monetarne iluzije, jer se ponašaju prema nominalnim, a ne realnim nadnicama i ne prihvataju smanjivanje nominalnih nadnica. Osim toga, čak iako su radnici spremni prihvatiti niže nominalne nadnice, smanjenje realnih nadnica i povećanje zaposlenosti je moguće ako i samo ako cijene ostanu nepromijenjene. Međutim, cijene ne mogu ostati nepromijenjene, jer manje nominalne nadnice znače smanjenje tražnje i cijena robe i usluga. Manje cijene mogu značiti da se realne nadnice ne smanjuju i da se zaposlenost neće povećati.

U skladu s tim, nezaposlenost može biti otklonjena samo upravljanjem agregatnom tražnjom. Radnici će prihvatiti veće cijene, koje su rezultat povećanja tražnje, uz stabilne nominalne nadnice. To će voditi smanjenju realnih nadnica i stimulaciji zapošljavanja. Keynes obrće naglavačke pretpostavku klasične ekonomije: zaposlenost se ne povećava zbog smanjena realnih nadnica, već se realne nadnice smanjuju zbog povećanja zaposlenosti, izazvane povećanjem agregatne tražnje.

Kod definisanja pojma agregatne tražnje, Keynes se fokusira na njene komponente, u okviru čega je od posebnog značaja ukupna potrošnja, odnosno funkcije potrošnje, koju prate koncepti marginalne i prosječne sklonosti potrošnji. Štednja je komplement potrošnje, kojoj Keynes dodaje marginalnu i prosječnu sklonost štednji. Isto tako, dio agregatne tražnje predstavljaju investicije, za koje Keynes pretpostavlja da su, bar kratkoročno nezavisne od dohotka. Odnos agregatne ponude i agregatne tražnje određuje ravnotežni nivo nacionalnog dohotka u ekonomiji, koji može biti stabilan, ali ne mora osiguravati punu zaposlenost. Keynes smatra da su investicije mnogo nestabilnije od potrošnje, ali i da investicije imaju multiplikativni efekat na nacionalni dohodak.

Da se podsjetimo, klasična ekonomska misao stoji na stanovištu da je tražnja rada jednaka marginalnoj produktivnosti rada, a da je ponuda funkcija realnih nadnica. U skladu s tim, nezaposlenost je uvijek dobrovoljna. Nasuprot tome, Keynes, polazeći od postavke da je ponuda rada funkcija nominalnih nadnica, tvrdeći da je tražnja rada izvedena iz marginalnog proizvoda rada. Otuda nezaposlenost nije samo dobrovoljna već i prinudna.

Keynes ne odbacuje hipotezu transakcionog motiva držanja novca, ali dodaje i špekulativni motiv (špekulacije na tržištu obveznica). Visoka kamatna stopa, koja znači manju cijenu obveznica, stimuliše držanje obveznica. Sa smanjenjem kamatne stope cijena obveznica se povećava i njihova kupovina je manje privlačna. Prinos od obveznica postaje sve manji. Tada, zbog kapitalnih dobitaka, prodaja obveznica postaje vrlo atraktivna. Dakle, rezidentiće se smanjivanjem kamatne stope sve više i više imovine držati u obliku novca. Kamatna stopa se može smanjiti na tako nizak nivo da oni počnu da vjeruju da je kupovina obveznica loša investicija i držat će sve više i više u obliku novca. Iz koncepta zamke likvidnosti (liquidity trap) Keynes, ne negirajući generalno mogućnost uticaja novca na agregatnu nominalnu tražnju (smanjenje kamatne stope è povećanje investicija), ukazuje da je u uvjetima postojanja zamke likvidnosti, monetarna politika neefikasna u otklanjanju nezaposlenosti.

Dalje, Keynes je smatrao da su cijene, zbog monopola i prakse dogovoranja nivoa cijena, nefleksibilne u pogledu smanjenja, čak i u uvjetima smanjenja agregatne tražnje. Međutim, smatrao je da smanjenje cijena, uz odgovarajuće uvjete, može poboljšati situaciju u pogledu zaposlenosti. Naime, smanjenje cijena, uz konstantost ponude novca, vodi smanjenju kamatne stope i povećanju investicija, odnosno agregatne tražnje (Keynesov efekat).

Finale cjelokupne Keynesove teorije izraženo je u odnosu prema ulozi države. Ekonomija može biti u ravnoteži bez pune zaposlenosti, čije ostvarenje ne garantuje ni teoretska pretpostavka (koja prema Keynesu ne postoji u praksi) o fleksibilnosti nadnica i cijena u pogledu njihovog smanjivanja. Zbog liquidity trapa i ponašanja investicija, monetarna politika nije od velike koristi. Država mora koristiti fiskalnu politiku radi postizanja ravnoteže na nivou pune zaposlenosti.

Keynes nije pravi bitnu razliku između kratkoročnog i dugoročnog perioda, tvrdeći da ekonoma može biti u ravnoteži za bilo koji nivo nominalnog nacionalnog dohotka i u bilo koje vrijeme, a da je odgovornost države da, koristeći adekvatnu fiskalnu politiku osigura poželjnu ravnotežu. Ovaj Keynesov stav ilustruje slika koja slijedi.

9.12.Monetaristička škola ekonomske misli – monetaristi

Milton Friedman (1912-1999) tvrdi da ako ekonomiju posmatramo kao automobil, država je loš vozač, a i gas i kočnice imaju malo veze sa fiskalnom politikom, tj. Da ubrzavanje automobile znači povećanje novca, a usporavanje smanjivanje ponude novca.

Umjesto parlamenta koji odobrava budžet, za volanom automobile treba da sjedi centralna banka. Sukom između kejnzijanizma i monetarizma završava sa kompromisom, po pravilu, tretiranja automobile sa 2 papučice za gas i 2 papučice za kočenje.

1956-Milton Friedman, objavljuje niz eseja u kojima izvršava preoblikovanje kvantitativne teorije novca. Friedman kvantitativnu teoriju posmatra prvenostveno kao teoriju tražnje novca i ona je stabilna jer je zavisna od dugoročnih faktora.

Monetaristi odbacuju numeričku vrijednost brzine opticaja novca i zamjenjuju je funkcijom brzine opticaja koja zavisi od niza faktora (dohodak, imovina, kamatna stopa, inflaciska očekivanja i sl.). Promjena količine novca utiče na cijene, dohodak i količinu novca koju rezidenti žele držati, negiraju postavku kembridžske teorije da symbol “k” asocira na promjene ponude novca.

Friedman uvodi hipotezu permanentnog dohodka, prema kojoj potrošnja ne zavisi od tekućeg, već od prosječnog dohodka. Taj dohodak domaćinstvo smatra permanentnim, tj. potrošnja je stabilna bez obzira na tekuće oscilacije dohodka.

Za monetariste ne postoji nijedna tako stabilna empirijska veza između ekonomskih pojava koja se zasniva na tako opipljivim dokazima i tako velikom broju različitih okolnosti kao što je slučaj sa povezanošću između promjena količine novca i promjena nivoa cijena.

U skladu sa hipotezom, monetaristi su dozvolili da promjene količine novca kratkoročno može izazvati povećanje i cijena i proizvodnje ali dugoročno svaka promjena količine novca izaziva samo promjenu nivoa cijena. Na osnovu toga monetaristi uvode koncepte prirodnog nivoa realne proizvodnje i prirodne stope nezaposlenosti. Osnov ekonomske politike je kontrola ponude novca, samim tim i kontrola stope inflacije.

Država ne treba da pokuša da smanjuje prirodnu stopu nezaposlenosti politikom agregatne nominalne tražnje, već je to moguće samo putem supply-side politike, u skladu sa klasilnim pristupom.

9.13.Ekonomska škola racionalnih očekivanja – futuristi

Premda su monetaristi osvojili simpatije kreatora makroekonomske politike, posebno u USA, ipak nasuprot njima neki ekonomisti ne smatraju da monetarna politika kratkoročno utiče i na proizvodnju i na cijene. To su pristalice hipoteze racionalnih očekivanja, koji odbacuju mogućnost da bilo koja sistemska mjera ekonomske politike, uključujući i monetarnu politiku, može uticati na realna kretanja u ekonomiji(proizvodnja i zposlenost). Ideja racionalnih očekivanja lansirana je početkom 60- ih godina prošlog vijeka kao tehnički pojam povezan sa ekonomskim modelima, a puni zamah dobija nakon pojave radova Roberta E.Lucasa (1937.), Thomasa J. Sargenta (1943.) i Neila Wallacea (1939.). Osnovne postavke škole racionalnih očekivanja su: sva tržišta se ''čiste'' trenutno i istovremeno(uvijek su u ravnoteži), nezaposlenost je uvijek dobrovoljna, novac je nutralan u pogledu uticaja na realne ekonosmke kategorije(proizvodnja, zaposlenost).

S obzirom na perfektnu anticipaciju buduće inflacije, nezaposlenost je uvijek na nivou prirodne stope, odnosno funkcija ponude je vertikalna.

U osnovu teorije '' novih klasičara ''( kako se nazivaju pristalice racionalnih očekivanja), je hipoteza da akteri u funkcionisanju ekonomskog sistema, koji očekivanja kreiraju na svim informacijama i poznaju ekonomski

sistem u kome djeluju, ponašanje mijenjaju u skladu sa promjenom uslova. U skladu s tim, nema i ne može biti razlike između inflacionih očekivanja i stvarne stope inflacije.

Racionalisti odbacuju Friedmanovo pravilo konstantne ponude novca i monetarističko shvatanje odnosa između deficita budžeta i stope inflacije. Bitna razlika postoji i u shvatanju odnosa ponude novca i visine kamatne stope. Naime, dok kenzijanci smatraju da između ponude novca i kamatne stope postoji inverzna međuzavisnost, a monetaristi da povećanje ponude novca privremeno(efekat likvidnosti) smanjuje kamatnu stopu(ali se dugoročno ponuda novca i kamatna stopa kreću u istom smjeru- Gibsonov efekat), racionalisti ne dozvoljavaju njeno ni povremeno smanjivanje, jer se anticipirano povećanje ponude novca transformiše u većii nivo cijena i veću kamatnu stopu. U skladu s hipotezom racionalnih očekivanja, korištenje efekata Philipsove funkcije moguće je samo po osnovu šoka ekonomske politike(naglo povećanje ponude novca), ali je i to, s obzirom na brzinu prilagođavanja inflacionih očekivanja, povremeno i kratkotrajno, dakle, nedovoljno učinkovito.

Dugotrajne rasprave o validnosti hipoteze racionlnih očekivanja ili o njenim pretpostavkama su veoma burne i najveći broj ekonomista odbacuje tezu, posebno sa aspekta pretpostavki (perfektna konkurencija, perfektne informacije, poznavanje ekonomskog sistema i sl.). Poseban problem javlja se zbog nemogućnosti ''mjerenja'' inflacionih očekivanja. Međutim, istraživanja ponašanja terminskog deviznog kursa tokom hiperinflacije u Njemačkoj(august 1922.-novembar1923.), pokazuju visoko podudaranje terminskog i spot deviznog kursa. Osim toga, pokazalo se da je terminski devizni kurs bio izuzetno visok(koeficijent korelacije preko 0,99). Racionalnost inflacionih očekivanja u uslovima hiperinflacije je realna, jer se sve informacije svode na informaciju o promjenama deviznog kursa, a poznavanje funkcionisanja sistema svodi se na eksponencijalno povećanje ponude novca. U uslovima niže stope inflacije, hipoteza adaptivnih očekivanja se pokazuje kao primjereniji model formiranja očekivanja.

Pojavom u USA tzv. Nove ekonomije, koja bi se bezmalo mogla identificirati kao zasebna ekonomska škola, ponovo se relativizira ukupna validnost Racionalnih očekivanja. Za pristaše ovog vala suvremenih kretanja ekonomske teorije, zapravo je iracionalno makroekonomsku politiku zasnivati na Racionalnim očekivanjima, jer su ta očekivanja jednako neočekujuća u uvjetima globalizacije, liberalizacije i integracije svjetske privrede i međunarodnih finansija. To je glavni razlog što se oni ponovo okreću Keynesu i njegovim najgrlatijim slijedicima ovdje neo-kenzijancima argumentirajući to sve snažnijim udarima koje na ekonomiju vrše socijalne i humane komponente iza kojih stoji moderna progresivna državna administracija.

MERKANTILIZAM

je naziv za doktrinu i ekonomsku politiku ranog kapitalizma iz perioda prvobitne akumulacije kapitala. Spisi brojnih autora, koje nazivamo merkantilistima i koji su djelovali u razdoblju od XV do XVIII stoljeća ne predstavljaju sisteme ekonomske teorije nego pojedinačna praktična opažanja bazirana na vlastitom iskustvu. Zato su ova opažanja, izražena u traktatima svijih autora, iznesena radi obrazloženja određenih privredno-političkih zahtjeva na osnovu sasvim određenih praktičnih potreba. Prema tome su, već prema mjestu i vremenu nastanka te prema zvanju njihova autora, ovi radovi bili veoma različiti po sadržaju i po rezultatima. Uprkos tome, merkantilizam kao ideologija jedne nove klase u nastajanju - buržoazije - ima u svojoj suštini nekoliko osnovnih ideja, zajedničkih svim autorima koje zovemo merkantilistima. Te zajedničke osnovne ideje čine merkantilizam početkom ekonomske znanosti u modernom smislu.

Merkantilizam je nastao u vrijeme raspadanja feudalne privrede i države, bazirane na zemljišnom posjedu, dohotku od poljoprivrede i pretežno naturalnog karaktera. Njegovo ekonomsko gledanje osnivalo se na skolastičkom shvatanju vrijednosti kao isključivo upotrebne vrijednosti. Merkantilizam se naprotiv kao ideologija trgovačke buržoazije trudi da dokaže kako jedinu pravu vrijednost predstavlja vrijednost robe ostvarene u prometu (prometna vrijednost) i izražena u novcu kao univerzalnom sredstvu prometa. Osnovna je svrha privređivanja, prema merkantilistima stjecanje bogatstva u obliku novca i njegovo neprestano povećavanje. Budući da za državu vrijedi isto što i za pojedinca, to znači da je novac- odnosno plemenite kovine od kojih je napravljen (zlato i srebro)- jedino društveno bogatstvo. Prema tome, uvećanje količine plemenitih metala a time uvećanje bogatstva vladajuće strukture u zemlji predstavlja jedinu pravu svrhu privredne aktivnosti jedne

zemlje. Količina plemenitih metala može se u jednoj zemlji povećati ili iskorištavanjem rudnika zlata i srebra ili stjecanjem ovih metala iz drugih zemalja putem vanjske trgovine. Prodajući robu u inozemstvo u zamjenu za novac, trgovci unose plemenite metale u zemlju ili iz inozemstva bar donesu više zlata i srebra nego što su odnijeli i tako povećavaju društveno bogatstvo. Da zemlja ne bi osiromašila, treba zabraniti izvoz plemenitih metala iz zemlje, a strane trgovce koji dolaze u zemlju treba prisiliti da za sav uneseni novac kupe robu u zemlji. Ovo primitivno shvatanje povećanja bogatstva zemlje kao sume pozitivinih bilanci pojedinaca zastupali su rani engleski merkantilisti npr. W. Stafford, 1581 idr. Pod njihovim utjecajem engleski je parlament donio niz zakona (Zakon o stovarištima, o obaveznom trošenju, o tajnoj policiji), u vezi s vanjskom trgovinom. Uspostavljena je stroga kontrola nad engleskim trgovcima izvoznicima, koji su bili dužni prodavati svoju robu u inozemstvo samo preko posebnih stovarišta. U tim stovarištima naročito su agenti tzv. royal exchangers, prvi moderni devizni organi, pazili na to da trgovci prodaju robu tako da pri povratku u Engelsku donesu više novca nego što su ga odnijeli. Strani trgovci bili su dužni potrošiti sav uneseni novac na kupovinu engleske robe. Agenti su kontrolirali i provođenje ove mjere. Razvojem velikih trgovačkih kompanija za trgovinu s kolonijama i rafiniranijih oblika trgovanja (reeksport) kasniji merkantilisti dokazuju da nije štetno za zemlju ako se novac iznosi iz zemlje da bi se tamo kupila roba koja će se opet preprodati u inozemstvu. Ovi su autori dokazivali kao npr. Th. Mun 1609, da je za zemlju važna samo ukupna bilanca i da treba nastojati da ukupni izvoz čitave zemlje u jednoj godini (dakle ne svakog pojedinca) bude veći od njenog ukupnog uvoza. Počeli su se zalagati i za jačanje brodarstva ističući da se i naplatom prijevoznih usluga može stjecati novac. Pod utjecajem ovih argumenata donesen je u Engleskoj čuveni Akt o navigaciji 1651. kojim se stranim brodovima zabranjivalo prevoziti do engleskih luka robu što nije proizvedena u zemlji kojoj ovi brodovi pripadaju.

Razvijajući se na osnovu praktičnih iskustava, merkantilizam je bio pod velikim ujecajem uvjeta pod kojima se razvijao u pojedinim zemljama. Dok je državno uređenje ustavne monarhije u Engleskoj najviše pogodovalo razvoju kapitalističkih društvenih odnosa i gledanja na svijet, u drugim zemljama merkantilizam poprima posebne forme i karakteristike. Tako se u Francuskoj pod utjecajem apsolutne monarhije i novog birokratskog sloja sa širokim ingerencijama u privredi (intendanti), razvio poseban oblik merkantilizma - kolbertizam - po Colbertu, ministru Luja XIV. Osnivanje državnih manufaktura, stroga kontrola kvalitete i širenje cehovskog načina proizvodnje u Francuskoj više je štetilo nego koristilo razvoju kapitalizma, osnovanog u prvom redu na privatnoj inicijativi i masovnoj proizvodnji i konkurenciji. U Njemačkoj, razdrobljenoj na sitne državice, nisu postojali osnovni uvjeti za razvoj kapitalizma. Male apsolutne monarhije sa pretežno poljoprivrednom ekonomikom nisu pružale povoljan teren za razvoj merkantilizma. Merkantilizam se u Njemačkoj izrodio u nauku o upravljanju državom i na upravljanje i unapređivanje državnih financija (kameralizam).

Merkantilistička se doktrina svodi na opisivanje vanjskog procesa, a zbog svog prakticističkog značenja nema unutrašnje logičke strukture. Zato se - kao reakcija drugih društvenih slojeva pozvanih da zamjene trgovce kao nositelje društveno-ekonomskog napretka, odnosno slojeva koje trgovci nisu uspjeli potisnuti - javljaju prvi naučni sistemi ekonomske misli. U Francuskoj, pretežno poljopriverdnoj zemlji, nastaje fiziokratizam koji osnovnom djelatnošću smatra isključivo poljoprivredu, a u Engleskoj prvi predstavnici klasične škole političke ekonomije stvaranjem radne teorije vrijednosti izražavaju težnje industrijskog kapitalizma.

5. MONETARIZAM

5.1. OSNOVNA OBILJEŽJA MONETARIZMA

Ovaj dio teksta većinom je radjen na osnovu djela: Milton Fridman, Teorija novca i monetarna politika, „Rad“, Zagreb, 1973.

Počev od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, svijet se suočio sa ekonomskom krizom. Napušta se kejnsijansko fiskalno reguliranje tražnje u korist monetarističkog reguliranja ponude novca. Odbacuje se državni intervencionizam u korist tržišnog liberalizma. Napušta se socijalna politika i odbacuje „država blagostanja“. Napadaju se sindikati i organizirano tržište rada. U kejnsijanskoj teoriji najamnina je faktor tražnje, a u monetarističkoj doktrini to je faktor proizvodnje i trošak.

Po monetarističkom pristupu uzroci ekonomske krize sedamdesetih godina prošlog veka su: prekomerna uloga države, ekspanzija budžetskih programa, deficiti budžeta, eskalacija novčane mase, što je sve prouzrokovalo inflaciju. Najvažniji uzročnik inflacije je širenje države blagostanja, što vodi rastu novčane mase. Nizom podataka monetaristi dokazuju da su budžetski prihodi izuzetno brzo rasli. Najvažniji uzročnik je uključivanje sve većeg broja programa koji se finansiraju iz budžeta, u prvom redu programa socijalnog staranja koji ugrožavaju konkurentsku situaciju na tržištu rada. Nezaposlenost, po mišljenju M. Fridmana, nije uvećana zbog monetarne restrikcije, već naprotiv, prekomerna uloga države i uvećanje njenih rashoda ugrozilo je konkurentsku strukturu privrede pa je monetarna restrikcija kao neizbežni korak morala da dovede i do rasta nezaposlenosti kao neželjenog sporednog efekta. Krajnji uzročnik njenog rasta po njegovom mišljenju je neefikasna država blagostanja proistekla iz kejnsijanske politike vodjene od tridesetih godina. Nezaposlenost je beležila nagle i oštre oscilacije, ali dugoročno raste, što ukazuje po njegovom mišljenju na inherentnu neefikasnost kejnsijanske intervencije da je obuzda iako je ka tome usmerena celokupna politika efektivne tražnje.

Za monetariste inflacija je isključivo monetarni fenomen. Smatraju da se sa rastom novčane mase povećava inflacija, usporava rast društvenog proizvoda i povećava nezaposlenost. Monetarizam ne prihvata dugoročni trade-off izmedju inflacije i nezaposlenosti. Za rast nezaposlenosti nije kriva monetarna restrikcija u borbi protiv inflacije. Uzroke nezaposlenosti treba tražiti u državnoj regulativi, suspenziji tržišta i usponu monopola i posebno u usponu radničkih sindikata. Zbog razgranatih državnih programa rastu rashodi koji se pokrivaju sve većim prihodima i poreskim opterećenjima.  Ti rashodi su glavni izvor rasta monetarne mase i inflacije.

Monetarističku politiku najveće interesuju monetarni sektor i stabilnost cena. Zalažu se za visoke kamate koje su izazvale mnoga bankrotstva. Mnogo manje se bave realnim sektorom, problemima zaposlenosti i konkurentske pozicije privrede. Kada je u pitanju javni sektor, zalažu se za denacionalizaciju.

U osnovi, monetaristi nastavljaju neoklasičnu liniju istraživanja. Veruju u samoregulišuću prirodu tržišne privrede. Istini za volju, dopuštaju mogućnost da se na kratak rok mogu nominalnim promenama nadnica i cena izazvati realne promene na strani proizvodnje i zaposlenosti.

Koreni monetarizma su brojni i daleki. Počinju sa Bodenovom i Hjumovom kvantitativnom teorijom novca. Sam pojam monetarizam skovao je K. Bruner. Monetaristička teorija spada u okvire makroekonomske teorije. Suprotstavljajući se kejnsijanizmu, monetaristi osporavaju teorijsku utemeljenost kejnsijanizma, a posebno efikasnost intervencionističke politike države. Diskusije u vezi sa monetarizmom dostigle su vrhunac sedamdesetih godina, a posebno povodom dva rada Miltona Fridmana: Teorijski okviri monetarne analize, 1970. god. i Monetarna teorija nominalnog dohotka, 1971. god.

Obeležja monetarizma su: 1) kvantitativna teorija novca; 2) Filipsova kriva upotpunjena očekivanjima; 3) monetaristički pristup platnom bilansu, i 4) protivljenje aktivističkoj ekonomskoj politici.

Iako nije homogena škola ekonomske misli, monetaristički pravac ipak može da se svede na četiri opšta stava:

1. privatni sektor je stabilan; posle poremećaja, privredni sistem se automatski vraća u stanje pune zaposlenosti, a nezaposlenost na svoj prirodni nivo;

2. bilo koja stopa monetarnog rasta kompatibilna je sa nivoom pune zaposlenosti, mada je ishod različita inflacija;

3. promena stope monetarnog rasta prvo menja stopu realnog ekonomskog rasta i nezaposlenost; na dugi rok ti efekti nestaju i jedino ostaje permanentno povećanje stope inflacije;

4. odbacuje se aktivistička politika upravljanja tražnjom, bilo monetarna ili fiskalna, i preferiraju na dugi rok monetarna pravila ili unapred definisani ciljevi.

Po shvatanjima monetarista povećanje agregatne tražnje, putem politike monetarne ekspanzije, izaziva podizanje cena i nadnica preko uzajamnih dejstava tražnje i ponude na tržištu. Ma koja konstantna stopa monetarnog rasta u saglasnosti je sa ravnotežnom stopom nezaposlenosti i proizvodnje, premda uz različite stope inflacije. Ove tri postavke, o ubrzavanju, privremenosti i o endogenoj prirodi inflacionih očekivanja, čine teorijsku celinu.

5.2. TEORIJSKI TEMELJI MONETARIZMA

Monetarizam istražuje uzročno-posledične veze u monetarnoj sferi. Analizira osnovne pravce delovanja novca na opšte tokove proizvodnje i na njene odredjene parametre kao što su investicije, potrošnja i cene. Monetarizam je vezan za istraživanje delovanja novčanog faktora na ponašanje privredne konjunkture, s jedne strane, a s druge, delovanje novca na razvoj inflacije.

Milton Fridman polazi od toga da je kvantitativna teorija novca teorija tražnje novca. Fridman smatra da stara kvantitativna teorija novca ne daje objašnjenje odnosa realnog i novčanog dohotka, kamate i nivoa cena. Neokvantitativna teorija novca je teorija tražnje novca. Neokvantitativna teorija stoga nastoji da objasni faktore koji determinišu tražnju novca. Dosadašnja kvantitativna teorija nije dala odgovor na pitanje realnog i nominalog dohotka i odnosa dohotka i cena.

M. Friedman, The Qualitity Theory of Money, A. Restatement, Chicago Adline Publishing Comp., 1969, str. 51-67.

Reformulisana teorija o novcu polazi od toga da tražnja novca zavisi od tokova dohotka, i to: stope prinosa od akcija, kamatne stope od obveznice, dohotka od promena nivoa cena, stope promena opšteg nivoa cena, odnosa fizičkog dela imovine i radnog kapaciteta i dr. Osnovna varijabla ove teorije je dohodak po stalnim cenama ili permanentni dohodak, čime ova teorija izgradjuje tzv. teoriju permanentnog dohotka. Druge varijable su sekundarnog značaja i vezane su za stopu prinosa pojedinih oblika imovine: prihodi od akcija, obveznica, nekretnina i dr.

Po reformulisanoj kvanitativnoj teoriji novca, funkcija novca je vrlo stabilna. Znatno je stabilnija od funkcije potražnje i funkcije investicija. To znači da će i brzina opticaja novca biti stabilna. Pošto brzina opticaja novca odražava tražnju novca, to će se ona menjati samo pri promeni tražnje novca.

Navedeni stavovi vode zaključku i zahtevu da se novčana masa menja po jednoj dosta stabilnoj godišnjoj stopi rasta, i u tom slučaju novac ne bi delovao na pogoršanje date monetarne ravnoteže, odnosno tada bi neutralno delovao. Nagle promene novčane mase koje odstupaju od tog pravila ovog modela dovode do odredjenih inflatornih ili deflatornih promena u privredi.

Velike promene su moguće samo kod nominalne količine novca, dok je realna količina novca stabilna. Osnovni faktor poremećaja je odstupanje kreiranog novca od strane bankarskog sistema u odnosu na realnu količinu novca, što se neposredno održava na cene.

Da bi se opšti nivo cena održao stabilnim potrebno je da se količina novca povećava paralelno s povećanjem proizvodnje i stanovništva. Dugoročna stopa monetarnog rasta trebalo bi da iznosi 3-5%. Veći ili manji porast novčane mase od tako programiranog dovešće do inflacije, odnosno deflacije. Konstantna stopa rasta novčane mase od 5% trebalo bi da osigura privredu od većih fluktuacija cena koje negativno deluju na stopu rasta i stabilnost privrede.

Ova teorija empirijski nastoji da dokaže da postoji visoka korelacija izmedju promene novčane mase i promene cena i dohotka, ali s izvesnim odloženim delovanjem od šest do devet meseci. To se odražava na vodjenje monetarne politike u njenom opštem naporu za regulisanje kontrakcije ili ekspanzije u privredi, posebno u regulisanju cikličnih kolebanja u privredi.

5.3. SAVREMENI MONETARIZAM

Za Fridmana je savremeni monetarizam svojevrsna kontrarevolucija u odnosu na nekadašnju kejnsijansku revoluciju.

Fridman, pre svega, polazi od stanovišta da postoji skladan odnos izmedju stope privrednog rasta, količine novca i stope rasta nominalnog dohotka. Ukoliko raste količina novca, nominalni dohodak će da raste, i obratno. Dakle, funkcija tražnje novca je stabilna. Ona predstavlja jednu od ključnih determinanti dohotka, cena i monetarne politike. Promene u stopi monetarnog rasta izazivaju promene u stopi rasta nominalnog dohotka i to sa zakašnjenjem 6 do 9 meseci. To znači da stopa monetarnog rasta nije čvrsto povezana sa stopom rasta nominalnog dohotka u sadašnjem trenutku, već rast dohotka u sadašnjem trenutku zavisi od toga šta se desilo sa novcem u prošlosti. Od toga šta će da se desi sa novcem u sadašnjem trenutku zavisiće dohodak u budućnosti.

Delovanje na nivo cena javiće se 6 do 9 meseci posle delovanja na dohodak i na proizvodnju. Ukupno vremensko rastojanje izmedju promene u monetarnom rastu i promene u stopi inflacije iznosi 12 do 18 meseci. Promena stope rasta nominalnog dohotka održava se na proizvodnju, a ne na nivo cena. Pritisak na stopu rasta cena doći će sa pojavom raskoraka izmedju stvarne i potencijalne proizvodnje. Kratkoročne monetarne promene prvenstveno deluju na proizvodnju dok dugoročna stopa monetarnog rasta utiče prvenstveno na cene, odnosno nivo cena. Iz toga proizlazi da je inflacija uvek i svugde monetarni fenomen. Ona se stvara i može da se stvori samo rastom količine novca koji je brži od stope rasta proizvodnje. Rashodi javnog sektora mogu, ali ne moraju, da budu inflatornog karaktera. Oni su inflatorni ukoliko se finansiraju kreiranjem novca. Medjutim, ukoliko se javni rashodi finansiraju porezima ili javnim zajmom, osnovno delovanje sastojaće se u tome što će, umesto da ih troši poreski subjekat i upisnici javnog duga, ta sredstva trošiti javni sektor.

Povećana stopa monetarnog rasta povećava ukupan iznos gotovine koju ljudi i preduzeća imaju uz ostalu aktivu. Nastali višak gotovine žele da utroše u kupovinu drugih vidova aktive, obveznica, akcija i nekretnina. To vodi povišenju cena različitih oblika aktive, i sniženju nivoa kamatnih stopa. Pri tome se prvobitno delovanje na bilans različitih vidova aktive pretvara u delovanje na dohodak. Brži monetarni rast najpre vodi sniženju kamatne stope, a kasnije, sa povišenjem rashoda i stimulisanjem inflacije, promena u monetarnom rastu izaziva i porast tražnje kredita što, sa svoje strane, vodi povišenju kamatne stope. Rast cena prouzrokuje raskorak izmedju realnih i nominalnih kamatnih stopa. Budući da nema podudarnosti faktora koji determinišu ponudu i tražnju novca, nema ni automatskog samouskladjivanja. Javlja se mogućnost da u ekonomskom sistemu nastanu poremećaji od monetarnih faktora. Pošto se realna količina novca dobija kada se nominalna količina novca podeli s indeksom cena, M. Fridman stvara pretpostavke za ugradjivanje funkcije kamate u funkciju tražnje novca. Porast nivoa cena znači istovremeno i smanjenje realne količine novca; to dovodi do zaključka da su promene cena gotovo redovno posledica promena nominalne količine novca.

Ova teorija savremenog monetarizma postavlja ekstremnu varijantu, mada znatno razradjeniju od kvantitativne teorije, prema kojoj monetarni faktori, na dugi rok, deluju samo na formiranje cena. S druge strane, samo efektima monetarne baze mogu da se objasne odstupanja nominalnog od realnog dohotka, a to znači i stopa rasta proizvodnje i ponašanja zaposlenosti, iako je teorijski koncept postavljen na pretpostavkama pune zaposlenosti.

Ukoliko dodje do znatnijeg povećanja nominalne količine novca, transaktori će da nastoje, kupovinom robe i usluga, da se oslobode tih novčanih viškova. Medjutim, pojedini transaktori mogu da smanje svoje novčane iznose samo ako drugi istovremeno žele da ih povećavaju. To u zatvorenom sistemu znači da nisu svi istovremeno u mogućnosti da smanje svoje novčane količine. Tako se zaključuje da je promena cena posledica promene nominalne količine novca.

Dakle, ukoliko postojeća količina novca nije jednaka tražnji novca, to znači da iznos i struktura imovine koju transaktori imaju ne odgovara njihovim željama. To ih navodi da iznos i strukturu svoje imovine usklade sa nameravanim iznosima.

Ekonomski subjekti nastoje da prodaju ili kupe odredjene oblike imovine (obveznice, akcije, kupone, bonove i sl.) Pošto to žele da učine sve jedinice, dolazi do novih odnosa imovine i novca, ali i do promene cena. Medjutim, cene se različito ponašaju za različite oblike imovine, što ih navodi da formiraju novu strukturu, u novim odnosima cena. Posledica tih promena odražava se na dohotke i izdatke ekonomskih subjekata, što menja njihovu strukturu i visinu potrošnje i investicija. Dakle, promene količine novca koje nisu praćene promenom tražnje novca neposredno se odražavaju na visinu izdataka ekonomskih subjekata. To je proces uskladjivanja na makroplanu.

5.4. MONETARIZAM I MONETARNA POLITIKA

Teorijske osnove neokvantitativne analize utiču na vodjenje monetarne politike u većini savremenih tržišnih privreda. Novac zauzima centralno mesto u privrednim odnosima i tokovima. Zahvaljujući tome, monetarne mere mogu da posluže kao efikasan instrument ekonomskog regulisanja. Promene novčane mase mogu odlučujuće da deluju na nacionalni dohodak i zaposlenost. Ova teorija odbacuje temelje kejnsijanske teorije, efekte akceleratora i multiplikatora. Odbacuje se stav kejnsijanske teorije da se delovanje mehanizma ekonomske politike iscrpljuje isključivo promenom kamatne stope, delovanjem kamata na investicije, a investicija na nacionalni dohodak. Ova teorija smatra da je to preuzak pristup. Delovanje ekonomske politike je moguće  i preko novčane mase, brzine opticaja i bankarskih kredita. Posebno je neefikasna politika kamatne stope kada se ona nalazi na niskom nivou.

Postoji čvrst i empirijski dokazan odnos izmedju dohotka i količine novca. Raspoloživa količina novca može da se menja autonomnim monetarnim merama. Preduzeća i proizvodjači prilagodjavaju svoje izdatke stanju opšte likvidnosti da bi uspostavili željeni nivo sredstava privrede koji, sa svoje strane, deluju na nacionalni dohodak i zaposlenost. Dohodak i zaposlenost se povećavaju do onog nivoa koji odgovara novom odnosu promene mase novca i dohotka.

Teorija novčane baze uspela je da dokaže tesnu vezu izmedju stope promena novčane mase i društvenog proizvoda. Mada se ciklična kretanja u mnogim zemljama objašnjavaju promenama ukupne novčane mase, time se još ništa ne kaže o uzročnoj vezi ovih agregata. Promeni stopa rasta novčane mase, prema ovim shvatanjima, redovno prethode fluktuacije privrednog ciklusa.

Promena stope rasta novčane mase prethodi i fluktuacijama industrijske proizvodnje, bankarskih kredita, ponašanja potrošača i dr. Prekretnica u monetarnom rastu prethodi preokretu u ekonomskoj aktivnosti, ali se to može objašnjavati i delovanjem realnih ekonomskih faktora na novčanu masu. Studije iz oblasti monetarne teorije ukazuju na ovakvo delovanje. One pokušavaju da odgovore zbog čega ciklična pomeranja monetarnog rasta prethode promenama ekonomske aktivnosti, što značajno deluje i na strategiju monetarne vlasti u sprovodjenju monetarne politike.

Ukoliko žele da se stabilizuju konjunkturne oscilacije treba stabilizovati ekspanziju ukupne količine novca. Time se, po M. Fridmanu, dolazi do konstantne godišnje stope rasta novčane mase.

Povezanost monetarnog i ekonomskog ubrzanja odnosno usporavanja, u teoriji je dosta jasna. Zapaženo je da su veća ubrzanja odnosno usporavanja monetarnih impulsa praćena ubrzanim, odnosno usporenim kretanjem realnog nacionalnog proizvoda.

Ekspanzija novčane mase deluje na rast proizvodnje i zaposlenosti istovremeno i dovodi do porasta ukupne novčane tražnje, odnosno potrošnje. Istina, ekspanzija novca i kredita ne stoji u stalnoj i utvrdjenoj srazmeri prema formiranju tražnje, ali je opšta tendencija u  osnovnom ponašanju ova dva agregata ista. Rast novčane mase dovodi do rasta tražnje, a to dovodi do proširenja reprodukcije i porasta svih oblika potrošnje.

Kredit i novac, dakle, podržavaju ili ograničavaju reprodukciju - zavisno od osnovne orijentacije monetarne politike, od toga da li je ekspanziono ili restriktivno orijentisana. Prema ovakvim shvatanjima, ukoliko žele da se ograniče ciklična kretanja u realnom sektoru privrede, mora da se stavi pod kontrolu i ograniči ekspanzija ukupne količine novca u privredi.

Polazi se od pretpostavke da se novac ubrizgava u proces proizvodno-prometne sfere, da podstiče investicije i likvidnost privrednih subjekata, čime dovodi do porasta potrošnje. Novčana tražnja prethodi finalnoj potrošnji. Moguće je, medjutim, da se emisija novca vrši za finansiranje budžeta i lične potrošnje, čime dolazi do gotovo automatskog porasta mase novca i novčane finalne tražnje.

U fazi preteranog uspona konjunkture, centralna banka i krug poslovnih banaka nastoje da smanje stopu rasta bankarskih kredita da bi se suzbila preterana konjunktura. Uzimajući u obzir i vremensko zaostajanje u delovanju mera monetarne mase na konjunkturu, sve više prevladava uverenje da bi povećanje količine novca i kredita trebalo da bude prilično ujednačeno i nezavisno od fluktuacije privrednog ciklusa.

5.5. MONETARIZAM I KEJNSIJANIZAM

Monetarizam je svojevrsna kontraevolucija u odnosu na kejnsijanizam. Po nekim autorima monetarizam je jednostavno zaobišao probleme nezaposlenosti, kojima se bavila kejnsijanska analiza. Za monetariste je inflacija postala neprijatelj broj jedan. Privreda se prikazuje kao samoregulišući mehanizam. Potresi koji nastupaju posledica su kolebanja novčane mase, što je produkt nastojanja vlade da reguliše konjunkturu. Namesto kejnsijanskog regulisanja tražnje za kapitalom pomoću kamate, monetaristi regulišu ponudu kapitala kroz ponudu novca. Tražnja za novcem je stabilna.

Monetarizam polazi od stava da inflacija može da se kontroliše i eliminiše u kratkom periodu bez štetnih posledica na proizvodnju i zaposlenost. Cene i nadnice su vrlo  fleksibilne tako da reaguju na sve najave i namere monetarnih vlasti na zaokrete u monetarnoj politici. Ako monetarne vlasti objave smanjenje ponude novca, svi subjekti se racionalno ponašaju smanjujući svoje cene i nadnice, jer im je to od opšteg interesa. Ovo posebno kada veruju da će vlada povećati efikasnost najavljene politike i da će se ostvariti željeni efekti. Medjutim, monopolsko tržište, mešana ekonomija (državni i privatni sektor), postojanje sindikata i kolektivnih ugovora, onemogućava takvu fleksibilnost cena i nadnica nanaiže. Ovo se posebno odnosi na nadnice. Fleksibilnost nadnica i cena ne samo da ne postoji, već se teško uspostavlja. Monetarizam polazi upravo od osnovnog postulata i da će ograničavanje rasta mase novca, ponude novca, smanjiti inflaciju na taj način što će usporiti rast nadnica.

Monetaristi smatraju da su veliki budžetski deficiti nastali zbog državnog intervencionizma. Budžetski deficit povećava tražnju za novcem. Ponuda novca se zato povećava. Remeti se stabilan odnos novac - društveni proizvod. Privredni subjekti žele da se otarase viškova novca. Raste tražnja na tržištu dobara i konačno rastu cene. Za razliku od kejnsijanaca, monetaristi ističu suprotno. Pre svega, tražnja za novcem, kao stabilna, ne sme da se remeti ponudom novca. Država ne treba da koristi fiskalnu politiku u delovanju na proizvodnju i zaposlenost. Državni budžet mora da bude uravnotežen. Budžetski deficit (ako postoji) mora da se poveže sa finansijskim tržištem, a ne dodatnim emisijama novca. Pokrića budžetskog deficita emisijom državnih obligacija dovode do inflacije zbog narastanja javnog duga.

Državni budžet mora da bude uravnotežen, ali na niskom nivou rashoda i prihoda. Monetarizam je generalno protiv povećanja javnih prihoda i rashoda (državnih izdataka). Suprotno kejnsijanskoj teoriji da državni izdaci i deficitno finansiranje prestavljaju najsnažnije sredstvo protiv recesije i nezaposlenosti, monetarizam isključuje sve deficite. Uravnotežavanje ponude i tražnje u drugim sektorima znači povratak neoklasičnoj teoriji.

Namesto regulisanja tražnje za kapitalom pomoću kamate (kejnsijanci) monetaristi regulišu ponudu kapitala pomoću ponude novca. Dugoročna ponuda novca trebalo bi da otkloni kratkoročne fluktuacije, čime je politika kamate otišla u drugi plan. Kamata treba da se formira na monetarnom tržištu, a u situaciji kada je ponuda novca pod kontrolom monetarne vlasti, kamata ne može biti nikakva ciljna varijabla.

Namesto intervencionističkog regulisanja tražnje sada deluje liberalizam, idealizacija tržišta i to sa pozicija kvantitativne teorije novca. Za razliku od kejnsijanaca kod kojih tražnja za novcem nije stabilna, jer se menja sklonost potrošnji, ključni stav monetarista je da je to dugoročno stabilna veličina. Ključna varijabla je tražnja za novcem i ona mora biti stabilna, odnosno ne sme se remetiti ponudom novca koja bi rasla prekomerno ili doživljavala nagle oscilacije. Monetaristi su kritikovali kejnsijansku politiku: 1) istovremenog postavljanja nekoliko ciljeva i njihovu konfliktnost; 2) pridržavanja budžetske politike i nagle promene u merama kontrole. Istovremeno, monetaristi se zalažu za: 1) orijentaciju na jedan osnovni cilj, i to je stabilnost cena kojoj se mora sve podrediti; 2) to da je najvažnija poluga upravljanje novcem, i  politika mora da bude na dugi rok stabilna.

Kejns je smatrao da multiplikator deluje u skladu sa načelom apsolutnog dohotka: na nižem nivou dohotka ljudi proporcionalno troše više, a na višim manje. Pouka za ekonomsku politiku je nedvosmislena: preraspodela dohodaka i uopšte politika dohodaka može uticati na agregatnu tražnju tako što će se dohoci siromašnih uvećati, a s obzirom na njihovu graničnu sklonost potrošnji i agregatna tražnja.

Naspram ove Kejnsove apsolutističke hipoteze, nobelovci M. Fridman i F. Modijani kasnije, formulisali su hipoteze o relativnom dohotku. M. Fridman dokazuje da ljudi troše u skladu sa permanentnim dohotkom kao ponderisanom veličinom prošlih dohodaka.

Obilježja monetarizma su: 1) kvantitativna teorija novca; 2) Philipsova krivulja upotpunjena očekivanjima; 3) monetaristički pristup platnoj bilanci i 4) protivljenje aktivističkoj ekonomskoj politici.

Iako nije homogena škola ekonomske misli, monetaristički pravac ipak može da se svede na četiri opća stava:

5. privatni sektor je stabilan; poslije poremećaja, privredni sistem se automatski vraća u stanje pune zaposlenosti, a nezaposlenost na svoju prirodnu razinu;

6. bilo koja stopa monetarnog rasta kompatibilna je sa nivoom pune zaposlenosti, mada je ishod različiti stupnjevi inflacije;

7. promjena stope monetarnog rasta prvo mijenja stopu realnog ekonomskog rasta i nezaposlenost; na dugi rok ti efekti nestaju i jedino ostaje permanentno povećanje stope inflacije;

8. odbacuje se aktivistička politika upravljanja tražnjom, bilo monetarna ili fiskalna, i preferiraju na dugi rok monetarna pravila ili unaprijed definirani ciljevi.

Prema shvaćanjima monetarista povećanje agregatne tražnje, putem politike monetarne ekspanzije, izaziva podizanje cijena i nadnica preko uzajamnih dejstava tražnje i ponude na tržištu. Ma koja konstantna stopa monetarnog rasta u suglasnosti je sa ravnotežnom stopom nezaposlenosti i proizvodnje, premda uz različite stope inflacije. Ove tri postavke, o ubrzavanju, privremenosti i o endogenoj prirodi inflacionih očekivanja, čine teorijsku cjelinu.

TEORIJSKI TEMELJI MONETARIZMA

Monetarizam istražuje uzročno-posljedične veze u monetarnoj sferi. Analizira osnovne pravce djelovanja novca na općee tokove proizvodnje i na njene odredjene parametre kao što su investicije, potrošnja i cijene. Monetarizam je vezan za istraživanje djelovanja novčanog faktora na ponašanje privredne konjunkture, s jedne strane, a s druge, djelovanje novca na razvoj inflacije.

Milton Friedman polazi od toga da je kvantitativna teorija novca teorija tražnje novca. Smatra da stara kvantitativna teorija novca ne daje objašnjenje odnosa realnog i novčanog dohotka, kamate i nivoa cijena. Neokvantitativna teorija novca je prema tome teorija tražnje novca i nastoji stoga da objasni faktore koji determiniraju tražnju novca. Dosadašnja kvantitativna teorija nije dala odgovor na pitanje realnog i nominalog dohotka i odnosa dohotka i cijena.

M. Friedman, The Qualitity Theory of Money, A. Restatement, Chicago Adline Publishing Comp., 1969, str. 51-67.

Reformulirana teorija o novcu polazi od toga da tražnja novca zavisi od tokova dohotka, i to: stope prinosa od akcija, kamatne stope od obveznice, dohotka od promjena nivoa cijena, stope promjena općeg nivoa cijena, odnosa fizičkog dijela imovine i radnog kapaciteta i dr. Osnovna varijabla ove teorije je dohodak po stalnim cijenama ili permanentni dohodak, čime ova teorija izgrađuje tzv. teoriju permanentnog dohotka. Druge varijable su sekundarnog značaja i vezane su za stopu prinosa pojedinih oblika imovine: prihodi od akcija, obveznica, nekretnina i dr.

Po reformuliranoj kvanitativnoj teoriji novca, funkcija novca je vrlo stabilna. Znatno je stabilnija od funkcije potražnje i funkcije investicija. To znači da će i brzina opticaja novca biti stabilna. Pošto brzina opticaja novca odražava tražnju novca, to će se ona mijenjati samo pri promjeni tražnje novca.

Navedeni stavovi vode zaključku i zahtjevu da se novčana masa mijenja po jednoj dosta stabilnoj godišnjoj stopi rasta, i u tom slučaju novac ne bi djelovao na pogoršanje date monetarne ravnoteže, odnosno tada bi neutralno djelovao. Nagle promjene novčane mase koje odstupaju od tog pravila ovog modela dovode do određenih inflatornih ili deflatornih promjena u privredi.

Velike promjene su moguće samo kod nominalne količine novca, dok je realna količina novca stabilna. Osnovni faktor poremećaja je odstupanje kreiranog novca od strane bankarskog sistema u odnosu na realnu količinu novca, što se neposredno održava na cijene.

Da bi se opći nivo cijena održao stabilnim potrebno je da se količina novca povećava paralelno s povećanjem proizvodnje i stanovništva. Dugoročna stopa monetarnog rasta trebalo bi da iznosi 3-5%. Veći ili manji porast novčane mase od tako programiranog dovešće do inflacije, odnosno deflacije. Konstantna stopa rasta novčane mase od 5% trebalo bi da osigura privredu od većih fluktuacija cijena koje negativno djeluju na stopu rasta i stabilnost privrede.

Ova teorija empirijski nastoji dokazati da postoji visoka korelacija između promjene novčane mase i promjene cijena i dohotka, ali s izvjesnim odloženim djelovanjem od šest do devet mjeseci. To se odražava na vođenje monetarne politike u njenom općem naporu za reguliranje kontrakcije ili ekspanzije u privredi, posebno u reguliranju cikličnih kolebanja u privredi.