STARI SVIJETPrahistorijaU ovoj epohi čovjek počinje postepeno otkrivati, odabirati i ''određivati'' pojedine štapove ili

kamenove za oruđe jer je počeo da dovodi u vezu oblik i funkciju. Štapovi naravno nisu sačuvani ali poneki kamen jeste; to su veliki obluci ili komadi večeg kamena sa tragovima koji navode na zaključak da su upotrebljivani više puta za istu operaciju – bez obzira kakva je tu operacija bila. Sljedeči korak čivjeka iz ove epohe jeste da je počeo da teše namjensko oruđe kako bi dobio pogodniji oblik. To je prvi zanat o kome imamo svjedočanstvo i sa njim ulazimo u fazu čovječijeg razvitka pod imenom PALEOLIT ili STARIJE KAMENO DOBA.

U posljednjem razdoblju navedenog perioda (prije 20 000 g) nailazimo na najstarija umj djela koja su nam poznata. Ona su međutim urađena sa sigurnošću i prefinjenošću koje su daleko od skromnih početaka. Najznačajnija djela paleolitske umj su slike životinja, koje su urezane, naslikane ili uklesane na kamenim zidovima pećina kao npr izvanredni ''RANJENI BIZON'' iz pećine AL'TAMIRE u sjevernoj Španiji. To je prikaz ivotinje koja izdiše padajući na zemlju jer njene noge nisu više u stanju da nose težinu tijela. Na crtežu je iznenađujuće siguran i snažan crtež, prefinjeno kontrolisan sjenčenjem koje oblicima daje plastičnost. Impresivan je prikaz snage i dostojanstva te životinje na izdisaju.

Impresivan primjer je i u pećini LASKO u Dordonji u Francuskoj. Tu prikaz jelena, bizona, konja i goveda koji su prikazani na zidu i tavanici pećine u mnoštvu. Neki su ocrtani samo crnom bojom, drugi cijeli slikani svijetlim zemljanim bojama, ali sus svi puni istog nevjerovatnog osjećanja života.slike su uspjele ostati očuvane jer su se nalazile u najmračnijim kutovima i što dalje od ulaza u pećine. Slike su vjerovatno bile dio magijskog obreda koji je trebalo da obezbjedi uspješan lov.

Rijeđi su primjeri ljudskih figura a jedan od njih je primjer ''NAGE ŽENE'' iz pećine LA MEDELAIN kod Penea(vjerovatno simbol plodnosti). Noge i trup su isklesani iz prirodnih grebena stijene, tako da izgleda kao da se oblici neprimjetno rađaju iz kamena, desna ruka se jedva vidi a glava kao da je potpuno izostavljena. Dokaz za postojanjem pećinskih obreda potvrđeno je i jedinstvenom grupom crteža otkrivenih nedavno na zidovima pećine ADDAURE blizu Palerma na Siciliji. Slike su urezane u stijenu brzim i sigurnim potezima, prikazujuči ljudske figure u pokretima koji podsjećaju na igru dok se pored njih nalaze neke životinje.

Osim pećinskih slika značajne su i sitne rezbarija u kosti, rog ili kamenu, pa je jednako zanimljiva i jedna od najpoznatijih fprikaza ženskih igurica koje simbolizuju plodnost ''VILENDORFSKA VENERA(nađena u Austriji), sva u loptastoj formi sa naglašenim ženskim atributima podsjeća na jajolike ''svete oblutke''. Zanimljiv je i izrezbaren ''BIZON'' na irvasovom rogu koji je dostojan drug prekrasnih životinja iz Altamire i Laskoa

EGIPATSKA UMJETNOST

Istorija Egipta djeli se na dinastije vladara, onako kako se činilo u starom Egiptu, počev od prve dinastije nešto prije 3 000 g pne prelaz iz praistorije u prvu dinastiju poznat je kao predinastički period. Staro carstvo predstavlja razdoblje poslije ovog i završava 2015 g pne zbacivanjem 6. Dinastije glavne karakteristike carstva su oličene u faraonu, jer njegova carstva vlast nije bila samo dužnost ili privilegija, koja je poticala od neke natprirodne sile – ona je bila apsolutno božanska. Mada nam njegov status može izgledati besmislen i mada je praktično bio neefikasan u periodia političkih nemira, on je ostao glavna karakteristika egipatske civilizacije. Za hist umj on ima posebnu važnost zbog toga što je u velikoj mjeri određivao karakter egipatske umj. Nisu poznate tačne mjere

kojima su prvi faraoni uspjeli da ostvare svoje pretenzije na status božanstva, ali znamo njihove historijdke podvige: oni su nilsku dolinu od prvog vodopada kod Asuana do delte ujedinili u jednu snažnu državu i povećali plodnost na taj način što su regulisali godišnje riječne poplave pomoću brana i kanala.

Od tih obimnih brana do danas nije ništa sačuvano, a veoma malo je ostalo i od dtarih egipatskih palata i gradova. Naše poznavanje egipatske cicivlizacije počiva samo na grobnicama i njihovom sadržaju. To nije slučajno, jer su te grobnice bile sagrađene da vječno traju. Shvatajenje Egipćana se zasnivalo na tome da se svaki čovjek mora pobrinuti za svoj srećan život poslije smrti. On je spremao svoju grobnicu kao neku vrstu replike u sjenci svoje svakodnevne okoline, da bi njegov duh, njegov ''ka'' mogao da uživa u njoj, i gledao je da za svoj ''ka'' tijelo u kome će ovaj boraviti (svoje mumificirano tijelo, ili ako bi ono bilo uništeno svoju statuu). U izvjesnom smislu, egipatska grobnica, bila je kao neko životno osiguranje, ulaganje kapitala u duhovni mir.

Početnu fazu u razvitku egipatskih pogrebnih običaja – i egipatske umj – vidimo u fragmetnu zidnog reljefa iz jedne predinastičke grobnice u Hierakonpolisu, koja je i istovremono i najstarija poznata slika na ravnoj površini sagrađenoj čovječijom rukom, na zidu od opeke.U vrijeme kad je nastala pomenuta slika (3 500 g pne) Egipat je bio u toku učenja kako da se služi bronzanim oruđem. Zemljom je vladao izvjestan broj suverena čiji je status bio još dosta blizak statusu plemenskih poglavica. Scena bitaka između ljudi sa bijelim i crnim tijelom na slici vjerovatno je odraz lokalnih ratova i sukoba. Iz njih su se rodila dva suparnička carstva Gornji i Donji Egipat. Borba između njih je završila se kada je jedan od careva Gornjeg Egipta (po kasnijim izvještajima Menes), odnio pobjedu nad Donjim Egiptom i ujedinio oba carstva. On je identičan sa kraljem Narmerom koji je prikazan na pomenutoj slici na čudnom i upečatljivom predmetu u ceremonijalnoj škriljčanoj paleti na kojoj se slavi pobjeda nad Donjim Egiptom. Za ovu paletu se može reći da je najstarije sačuvano umjetničko djelo koje poznajemo sa prikazom jedne istorijske ličnosti identifikovane po imenu. Ova slika pokazuje već sve crte egipatske umj Starog carstva i kasnijeg perioda.

Kada se govori o stavu Egipćana prema smrti i zagrobnom životu onakvom kakv je izražen u njihovim grobnicama treba naglasiti da to odnosi na malobrojne plemićke kaste okupljene oko carskog dvora. Grobnice pripadnika ove klase visokih činovnika(koji su uglavnom srodnii faraona) obično se nalaze u blizini faraonovih grobnica i ponavljaju oblike i sadržinu pogrebnih spomenika božanskih faraona ili su u vezi sa njima. Uzoran oblik ovih grobnica je mastaba, pravougaona humka, obložena opekom ili kamenom, podignuta iznad grobne komore koja se nalazila iznad grobne komore koja se nalazila duboko pod zemljom i bila oknom povezana sa humkom. U mastabise nalazinkapela za darove kau i tajna sobica za kip preminulog. Carske mastabe dostigle su upadljive razmjere još u prvoj dinastiji , a spolja su bile tako obrađene da izgleju kao kraljevske palate. Za vrijeme treće dinastije iz njih su se razvile stepenaste piramide od kojih je najpoznatija Zoserova (faraon) piramida, sagrađena iznad tradicionalne mastabe. Sama piramida je sagrađena jako čvrsto, pa joj je namjena izgled bila da služi kao veliki biljeg. Razvoj piramida dostigao je vrhunac za vrijeme četvrte dinastije u čuvenoj trojci velikih piramida kog Gize. Sve one imaju onaj poznati oblik sa glatkim stranama, sve one imale su oblogu od obrađenog kamena, ali ona je iščezla i vidljiva je samo na vrhu Kefrenove piramide. One se između sebe neznatno razlikuju u pojedinostima projekta i konstrukcije. Najveća i najstarija među njima je Keopsova. Grobna komora se sada nalazi blizu središta građevine, a ne ispod zemlje kao u Zoserovoj piramidi. Oko ovih priamida dižu se i nekoliko manjih mastaba za članove carske porodice i visoke službenike. U dolini blizu Kefrenove piramide stoji velika isklesana sfinga (sa glavom samog Kefrena i tijelom lava).

GRČKA UMJETNOST

Grci su bili prvi narod u historiji koji je opširno pisao o svojim umjetnicima, a te njihove izvještaje revnosno su skupljali Rimljani, koji su ih prenjeli i nama. Iz tih spisa saznajemo šta su Grci smatrali za svoja najvća ostvarenja u arhitekturi, vajarstvu i slikarstvu. Plemena koja su pokorila i apsorbovala Mikence (1 100 g pne) te se postepeno širila po egejskim ostrvima u Maloj Aziji u toku narednih stoljeća stvorila su veliku civilizaciju koju mi danas zovemo grčkom. Ne znamo koliko je posebnih plemenskih jedinica postojalo na početku, ali se među njima ističu dvije glavne grupe: Dorci, koji su se naselili na kopnu, i Jonci, koji su naselili ostrva na Egejskom moru i obližnju obalu Male Azije, dolazeći tako u bliže dodire sa Bliskim istokom. Grčka je bila podjeljenja u tzv gradove-države (polise). Od kojih su najznačajniji ali veliki suoarnici bili Sparta i Atina.

U ovom ranom periodu raqzvoja grčke umjetnosti razvija slikarstvo na vazama od keramike poznate kao ''dipilonske vaze'' i na njima je karakterističan geometrijski stil –meander – beskrajni trakasti motivi.

Poslije se razvija tzv ''arhajski period'' umjetnost čija djela nisu sačuvana pa ih upoznajemo preko rimskih kopija. I dalje je prisutno slikarstvo na vazama:

- raniji stil – crni likovi na crvenoj podlozi;- kasnije razdoblje – crveni likovi na crnoj podlozi.Kiparstvo ima samo jednu dekorativnu ulogu izuzev kad služi veličanju ljudskog tijela. Česti

su prikazi tzv KORA (djevojka uredno obučena – predstavlja ideal djevičanske skromnosti i ljepote), i KUROS (nagi mladić – predstavlja ideal snage i ljepote mladog ratnika i sportaša).

Arhitektura, arhajske umjetnosti i uopšte grčke cjelokupne bazilrala se uglavnom na podizanju hramova (bogovima sa Olimpa pa su se i nazivali po tome kojem bogu je posvećen hram). Hramovi su imali predvorje, kip posvećen zaštitniku, riznicu i trijem sa redovima stubova ( koji su imali zajedničko postolje, nosivi sub, glavnu gredu i zabat).

Razlikuju se dorski (jednostavan), jonski (zavijutci) i korintski (detalji) stubovi.Najveći procvat grčke civilizacija a samim tim i umjetnosti javlja se u tzv klasičnom periodu

poznatom kao Perikovo doba. Jedno od najznačajnijih umjetničkih i arhitektonskih dje la je ATINSKI AKROPOLJ. U njemu su

sagrađeni:- hram Partenon (graditelji Iktin i Kalikrat uz pomoć Fidije) koje je sagerađen u dorskom stilu

i jedan je od najznačajnijih spomenika ovog doba,- hram Erehteon, jonski stil (graditelj Mnesiklo)- Nikin hram, jonski stil (Kalikrat)- Propileji – ulaz na Akropolj (Mnesiklo) dorski stil.U kiparstvu jedno od najznajčajnijih imena je Fidija koji je osmislio izgled Partenona. Zatim jedno od najznačajnijih kiparskih djela uopšte je Diskobolos – bacač diska kojeg je radio Miron.Poliklet - – DiskoforosiDiadumenosPraksitel – Hermes s malimDionisomSkopas – Afrodita, Menada u plesu

RIMSKA UMJETNOST

Rimska umjetnost podrazumijeva umjetničku produkciju starih Rimljana od 9. st. pr. Kr. do pada Zapadnog rimskog carstva 476. Godine.

U političkom smislu Rim je promijenio tri ustrojstva:

1. Rimsko Kraljevstvo – od →9. st. do →509. 2. Rimska Republika – od →509 do →27. 3. Rimsko Carstvo – od →27. do 395., odnosno do 476.Rimsko Carstvo, na vrhuncu moći (za cara Hadrijana), se prostiralo od sjeverne Engleske i Rajne

do ivica Afričke pustinje, te od zapadne obale Pirinejskog poluotoka pa do Crvenog mora i Mezopotamije.

"Najveća građevina Rimljana bila je njihova država." Ta čvrsta i podatna politička tvorevina od skromnog saveza lacijskih plemena seoskog podrijetla postaje sila koja će sebi pripojiti Etruščane i provesti ujedinjenje Italije, snaga koja će pobijediti u suparništvu s punskom Kartagom, osiguravajući Rimu premoć na Sredozemlju, velika tvorevina koja će u Europi, Aziji i Africi prekriti cjelokupno područje zapadne civilizacije. Na tom području Rim uspostavlja svoju civilizaciju zasnovanu na osebujnoj mješavini samovlade i demokracije.

Stoga, nije čudo što svijet obuzet praktičnim potrebama (političke, vojne, ekonomske, organizacijske, financijske …) i u umjetnosti daje praktični biljeg. Tako će jedna od glavnih osobina rimske umjetnosti biti težnja veličanstvenošću kao znamenjem moći, dakle impozantnost i čvrstina ispred elegancije i ljupkosti, umjetnost koja se bavi potrebama velikog mnoštva. Upravo zato graditeljska i arhitektonska djela svojom originalnošću i monumentalnošću uvelike zasjenjuju ona u kiparstvu i slikarstvu.

Predrimske civilizacije Italije u razdoblju kraljevstva uvelike utječu na razvoj umjetnosti Rima.

Od 3 st. pr. Kr. Etrurski gradovi padaju pod vlast Rima koji preuzima i razvija Etrursku kulturu.

U kasnijem razdoblju Republike Rimljani vremenski produljuju i prostorno šire grčku umjetnost. Grčka umjetnost je svoj utjecaj na rimske narode isprva vršila iz brojnih grčkih kolonija na Italskom tlu. Taj utjecaj je bio jak iako su Rimljani imali zakon protiv pretjerane javne potrošnje i osobne raskoši. Od 339. pr. Kr., kada su se riješili sukobi patricija i plebejaca, nastalo je društvo koje je bez obzira na obiteljsko podrijetlo počelo da umjetnost shvaća kao znak društvenog statusa. Za vrijeme Aleksandra Velikog (334.-323. pr. Kr.) nastaje oponašanje klasičnog i helenističkog grčkog stila. To je se pojačalo trgovinom i ratovima, putem kojih su u Rim stizala predivna umjetnička djela (osvajanje Sirakuze, 212. pr. Kr.) i nastala je kolekcionarska strast za grčkim umjetninama. Čak što više, većina umjetnika koja je radila u Rimu za vrijeme Republike (509.-27. pr. Kr.), i do kraja Carstva (27. pr. Kr. – 395. g.) bili su podrijetlom iz Grčke. Oni na svoje kopije nisu potpisivali svoja imena nego imena originalnih umjetnika po čijim je originalima kopija i nastala.

O rimskoj umjetnosti se obično govori kao o umjetnosti jednog naroda, ali u tijeku proširenja teritorija pod rimskom vlašću u redove Rimskih građana primorani su i pripadnici drugih naroda. Tako su u rimskim kolonijama živjeli mnogi rimski građani koji su taj naslov stekli služeći u rimskoj vojsci. Svoj najveći sjaj, rimska umjetnost, je upravo dosegla u doba Carstva. Bila je to aristokratska i oficijelna umjetnost; luksuz za bogataše, ili oznaka rimske dominacije.

I u rimskoj umjetnosti postoje dvije faze:

klasična rimska umjetnost (1. st. pr. Kr. - 2. st.)

kasno-antička umjetnost (3. - 5. st.).

U prvoj fazi vrijede sva pravila koja su ustvrdili još Grci. U 3. st. nakon društvene i gospodarske krize Carstva uslijed preglomaznosti teško održivog Carstva i robovlasničkog sustava, Carstvo je podijeljeno na više-manje samostalne provincije, a u 4. st. su opet ujedinjene zajedničkom religijom – kršćanstvom koje je dokinulo rimski pluralizam. Možemo prepoznati previranja i utjecaje tih kriza kroz promjene u umjetničkom izrazu.

Samostalnost rimskog kiparstva i slikarstva se može dovesti u pitanje, ali rimska arhitektura je stvaralački podvig velikih razmjera koji ruši svaku sumnju u njenu bitnost.

Prije arhitekture, Rimljani su bili poznati građevinari. Iza njih su ostali brojni mostovi, brane, kanali, popločane ceste i općenito brojna inženjerska remekdjela koja su bila rasijana po cijelom Rimskom Carstvu. Prva cesta, Via Appia iz 312. pr. Kr., protezala se 300 km od Rima do Capue; kasnije su Rimljani popločali do 5000 000 km cesta i oko 1500 urbaniziranih gradova.

Rimski grad bi rastao unutar utvrde (castruma), oko centralnih ulica koje su se sjekle na sredini (cardo i decumanus) što je predstavljalo oblik urbanizacije koja nije postojala od grčkih kolonija, zatim bi se gradilo izvan zidina (suburbium) (npr. Split oko Dioklecijanove palače) itd. U grad bi se uveo vodovod (akvadukt) i kanalizacija (rimska Cloaca maxima i dan danas, nakon 2500 g., služi svojoj svrsi).

Urbanizacija bi se nastavljala i izvan grada gdje su zemljane parcele bivale podijeljene u pravilne kvadrate – agera (400 x 400 m) i obično darivane rimskim veteranima. Osnova današnje agrarne organizacije poljoprivrednih, agronomskih dobara.

Rimska civilizacija donijela je novinu vezanu za grad, ta novina je trg (forum) kao organizirana i urbanizirana cjelina. Taj glavni gradski prostor je sa svih strana bio okružen javnim objektima i hramovima koji kao pojedinačni objekti nisu važni nego značaj dobivaju uklopivši se u cjeli kompleks i čineći forum.

Na vrhuncu Carstva grad Rim je imao više foruma. Forum nije imao isključivo službene funkcije nego i trgovačke, pa je najveći Forum Romanum (građen od 5. st. pr. Kr. do 3. st.) pored ostalih javnih objekata imao i 2 reda trgovačkih radnja. Njega čini nekoliko trgova s zajedničkom glavnom osi, a svaki je okružen zgradama različitih funkcija vezanih za javni život (bazilikama) i raspoređenih sasvim slobodno. Upravo te zgrade svojim volumenima određuju raznolike, manje ili veće prostore – trgove. Na njemu se nalazila i govornica (24 m), prolazila je kroz njega sveta cesta koja je služila za procesije.

Dugo su se na forumima odigravale i gladijatorske igre, sve dok Rimljani nisu stvorili prostor amfiteatra samo za tu svrhu.

Uzimajući grčke elemente Rimljani su stekli preduvjete za monumentalnost, te sasvim nove pojmove kao što je luk i svod bez kojih ne bi postojala arhitektura zapada.

Razvoj arhitekture od samih početaka odražava specifično rimski karakter i rimski način privatnog i javnog života, tako da su svi elementi pozajmljeni od Etruščana i Grka, ubrzo dobili nesumnjivo rimsko obilježje. To se na prvi pogled vidi na raznovrsnim tipovima rimskih hramova bazilikalnog, kružnog ili osmokutnog oblika, rimskih kuća i palača, samostalnih (domus) ili grupiranih u blokove (insula), carskih palača - veličanstvenih po razmjerima, teatrima, amfiteatrima, hipodromima i javnim kupatilima (termama).

Rimljani su shvatili etrurski polukružni luk i koristili sve njegove sposobnosti (do 16 m). Redanjem lukova u istom smjeru dobiva se bačvasti ili lučni svod (do 20 m). Križanje dvaju bačvastih svodova pod kutom od 90º stvara križni svod (30x30 m). Rotacijom polukružnog luka za 360º stvara se kupola (najpoznatija je Hadrijanova kupola Panteona, 43,60 m). Sve ove rimske konstrukcije izvedene su zahvaljujući jednom od najvećih dostignuća rimske civilizacije, a to je cement (cementum, oko 4. st. pr. Kr.).

Arhitektonska djela koja su počivala upravo na konstrukciji luka bili su rimski akvadukti. Jedan od najljepših primjera je Pont du Gard (Nimes, Francuska), 19. pr. Kr. s dužinom od 269 m. Njegove jasne i čiste linije koje premošćuju široku dolinu ne govore samo o graditeljskom umijeću Rimljana, nego i trajnom osjećaju za red koji je bio vječna inspiracija. Tako se prirodan tok vode simulira usitnjenim ritmiziranjem najmanjih lukova na trećem horizontalnom pojasu akvadukta.

Rekonstrukcija Konstantinove (prvotno Maksencijeve) bazilike, Rim, oko 310. – 320. g. Jedna od prvih trobrodnih građevina čiji je glavni, tj. središnji, brod bio viši od ostala dva, čime se dobio dodatni prostor za prozore. Ovakav tip bazilike je bio sigurno pun svjetlosti i zraka i od tada ovakav tip osvjetljenja nazivamo – “bazilikalno osvjetljenje”. Ovakvu konstrukciju ćemo naći u mnogim kasnijim građevinama, od crkvi do željezničkih stanica. Rimljani trg okružuju građevinama koje su rađene isključivo zbog potrebe za velikim natkrivenim prostorom – Bazilike, to su jednostavno pokrivene hale čiji krov drže dva reda stupova. Tu su se skupljali svi koji su imali posla na forumu u vrijeme vrućina i kiša. Bazilika je pravokutnog oblika, a kasnije su u njoj radili sudovi, tržnice, sastanci i dr. Tlocrt longitudinalne građevine će preuzeti kršćanstvo za oblik svoje sakralne bazilike, koja mora biti izdužena i podijeljena na 3 broda.

Stambene zgrade su bile samostalne kuće (domus), stambena zgrada višekatnica (cenacule) ili stambeni blokovi (insulae = otoci) koje su obično imale 4 kata, a nerijetko i do deset katova.

Domusi u Rimu su bile raskošne, ali i funkcionalne stambene kuće. Obično su se sastojale od brojnih kvadratnih prostorija raznih namjena koje su bile orijentirane prema središnjem otvorenom dvorištu s bazenom, etruščanskog podrijetla – atriju. Takvim se rasporedom rimska kuća izolira od ulice i okolnih kuća, ali su zrak, svjetlost i zelenilo prisutni u samom njenom središtu. Takva je i Vila Misterija s konca 2. st. pr. Kr. iz Pompeja. U carske palače čak uvode i podno grijanje (hipocastum), kao u Vespazijanovoj vili na Velikom Brijunu.

Terme su bile velika zajednička kupatila s uglavnom sličnim osnovnim rasporedom prostorija. Sastojale su se od kupaonica s toplom vodom, kupaonica s hladnom vodom, prostorija za masažu, prostorija s toplim zrakom, parne kupaonica, vestibula, prostora za razgovor, sobe za vježbu, pa čak i čitaonice. Uz terme su bili vrtovi, terase, biblioteke, pa su terme zapravo predstavljale jedan od centara društvenog života. Tlocrtni kompleksi rimskih termi su ujedno najkompliciraniji i najuspješniji primjeri rimskog napretka. Iznenađuje činjenica da su od svih monumentalnih rimskih građevina, upravo terme bile najveći samostalni objekti. Najveće rimske terme su Karakaline terme, građene od 212. do 223. Bili su to golemi prostori nadsvođeni križnim svodovima u rasponima od 25 m, bogato ukrašeni mozaicima, štukaturama, i posebice novim razigranim arhitektonskim elementima koji se mogu vidjeti iz njenog složenog plana.

Što se tiče kazališta (teatar), Rimljani grade zatvoreni kompleks po uzoru na grčki teatar, ali s razlikom što je skena prelazi u prvi plan, a u orkestri sjede rimski odličnici. Rimska kazališta se uvelike razlikuju od grčkih, prije svega u tome što su Grci iskorištavali prirodnu padinu brijega za pravljenje mjesta za sjedenje, dok su Rimljani gradili sjedalište kao posebnu građevinu koju su nastavljali i iza skene (scene) zatvarali dinamiziranim zidnim plaštom.

No, amfiteatar je čisto rimska tvorevina koja jednostavno spaja dva teatra u eliptičan objekt za zabavu (Kolosej – 50 000 mjesta za sjedenje).

Slavoluci su osobit arhitektonski oblik koji su izmislili Rimljani. Oni su bili monumentalni arkadni spomenici podignuti u čast pobjeda imperatora ili velikih vojskovođa, obično su označavali kraj ulice i početak foruma. U početku su podizani u čast vojnih pobjeda i trijumfalnih dočeka, kako bi vojskovođa mogao s pobjedničkom vojskom kroz trijumfalni luk ujahati u grad. Najčešće su s jednim ili tri zasvođena prolaza, ukrašena stupovima ili polu-stupovima koji stoje na visokoj bazi. Ukrašeni su brojnim reljefima koji su i bit slavoluka. Najpoznatiji slavoluci su u Rimu: Titov slavoluk, Slavoluk Septimija Severa i Konstantinov slavoluk, te u Francuskoj u Nimesu, i u Hrvatskoj u Puli.

Skulptura

Počeci rimske skulpture oslanjaju se na etruščansku skulpturu ili su doslovna kopija grčkih majstora u mramoru. Dok su u klasičnoj Grčkoj interesi bili usredotočeni na traženje, oblikovanje općeg, idealnog ljudskog lika, u rimskoj je umjetnosti akcent na prikazivanju pojedinačnog, karakterističnog. To najbolje dolazi do izražaja u mnoštvu portreta rimskih građana (14 000 statua).

Na tim portretima se postižu meki prijelazi svjetla i sjene mekanom obradom površine. Karakterizacija ponekad ide do potpune naturalizacije, kao kod Portreta Rimljanina iz 1. st. pr. Kr.

Jedinstveni su i rimski reljefi koji su obično bivali vezani za zavjetne objekte, sarkofage, trijumfalne stupove ili slavoluke.

Ara Pacis Augustae (13. pr. Kr. - 9. g.) je zavjetni objekt koji je car August dao napraviti i najšire izražava carsku koncepciju portreta. Na licima iz svečanog mimohoda prevladava realistični naglasak bez insistiranja na pojedinostima, samo jednostavan ritam nabora koji su pokrenuti svečanim hodom.

Najbolji reljefi se nalaze na Titovom slavoluku iz 81. g., a predstavljaju osvajanje i razaranje Jeruzalema. Dojam prostornosti na ovim rimskim reljefima postiže se kombinacijom visokog reljefa u prvom i plitkoga u drugom planu.

Trajanov stup, Rim, 106. –113., mramor, visina trake reljefa oko 1,27 m. Najpoznatiji trijumfalni stup u Rimu je svakako Trajanov stup visok 38 m, (106. - 113.) podignut u spomen Trajanovih osvajanja Dacije. On je ukrašen od baze do vrha narativnim reljefima koji u vidu spiralne trake obavijaju stup i u plitkom reljefu prikazuju pobjedonosni rat protiv Dačana. Na pretrpanom reljefu postignuta je zavidna karakternost, čak i portretnost svakog lica, bogata igra svjetlosti i sjene i mnogostruki prostorni planovi. Unutar stupa nalazi se stubište, a na vrhu stubišta se nalazila skulptura Trajana (danas Sv. Petra).

Jedini sačuvani konjanički spomenik je onaj Marka Aurelija, rimskog cara, filozofa i pjesnika (161. - 180.). Na ovoj brončanoj skulpturi veliki oblici su sitnim detaljima spojeni na krajnje prirodan način. Ovo djelo bilo je uzor velikim konjaničkim skulpturama renesanse (Donatello i Andrea del Verrocchio).

Konstantin Veliki, početak 4. st., mramor, visina 2,44 m, Kapitolski muzej, Rim. Kada Rimsko carstvo zapada u krizu, u 3. st., umjetnici na kasnim portretima iskazuju svojevrsnu krizu, tako oni izgledaju mistično. Rimski portret se sve više udaljava od objektivne slike stvarnog, a postaje sve više vidljivi simbol duhovne ličnosti. Tako portret cara Konstantina Velikog, imperatora koji će priznati kršćanstvo i time, na izvjesno vrijeme, doprinijeti stabilnosti i jedinstvu Rima, je nezgrapan u omjerima i proporcijama, grub i neprecizan u pojedinostima i izrazito ukočena pogleda (kao da želi reći kako vidi sve i svakoga) - više uopćen portret cara nego njegov realističan prikaz. Ogromne,

ozarene oči, masivno, nepokretno lice, ne govore nam mnogo o Konstantinovom stvarnom izgledu, ali nam govore veoma mnogo o tome kako je on gledao na sebe i svoje zvanje.

Jedna od važnijih promjena u kasnoantičkim reljefima, u odnosu na klasične, jeste gubitak osjećaja za prostor i dubinu.

Slikarstvo

Bitka kod Issa Aleksandra i Perzijanaca, mozaik, kopija helenističkog originala iz 315. pr. Kr., Pompeji, 2,7 x 5,1 m, Arheološki muzej, Napulj. Ova slika pokazuje izvjesnu kolekcionarsku strast Starih Rimljana koju su oni gajili za sve što je podrijetlom iz Antičke Grčke. Izuzetno velik i tehnički savršen podni mozaik ipak nema onu bitnu sastavnicu svakog umjetničkog djela – originalnost. Rimsko slikarstvo sačuvano je u manjoj mjeri u Rimu, a ponajviše u Pompejima i Herkulaneju stradalim u prirodnoj katastrofi vulkana Vezuva i "konzerviranima" u pepelu. Slikarstvo se vjerojatno oslanjalo na helenističko slikarstvo, iako od helenističkog slikarstva nije ostalo gotovo nikakvih tragova. Ipak, jedan veliki mozaik prikazuje helenistički motiv – "Bitka kod Issa" gdje Aleksandar Veliki pokorava perzijskog cara Darija. To je veličanstveni prizor potenciran snažnim pokretima ljudskog mnoštva; oblici su modelirani sjenama, a prostorna rješenja poznaju smjela skraćenja.

Mnoge imućne, pa i one ne tako imućne, građanske kuće bile su ukrašavane zidnim slikama (freskama). Isprva te freske pokušavaju prikazati iluzionističku arhitektonsku perspektivu s iluzijom mramornih ploča i dekorativnih stupova koji uokviruju neobične poglede na plošne ili iluzionističke pejzaže (od 2. st. pr. Kr. do prve polovice 1. st. pr. Kr.), no iako prelijepih dometa, ta perspektiva je nevješta, a pokatkad i obrnuta.

Kasnije nestaje arhitektonskih okvira, a slike su slikane s velikom prirodnom uvjerljivošću. Iz druge polovice 1. st. pr. Kr. je i veliki friz u Vili misterija u Pompejima. Na uskoj površini zelenog poda, a ispred crvene pozadine, koja je okomitim crnim prugama podijeljena na manja polja, nalazi se niz prizora iz nama nepoznatog obreda. Tijela u elegantnim pozama i raskošne draperije oslikane su sa dotad nepoznatom modelacijom i realizmom, umijeće koje će se brzo zaboraviti dok se ponovno ne otkrije u renesansi.

Portreti su u rimskom slikarstvu bili veoma rijetki (za razliku od skulptura), a najljepši su primjeri iz Fayuma u donjem Egiptu. Oni su slikani enkaustikom na drvenim pločama, veoma teškom tehnikom koja zahtijeva brzo slikanje, te zbog toga slike odišu izrazitom svježinom, a kako su imali ulogu grobnog priloga (iz staro-egipatske tradicije) savršeno su odgovarali da prikažu životnost portretiranog. Ti najstariji očuvani portreti su sačuvani zahvaljujući prastarom egipatskom običaju da se portret preminuloga pričvrsti za njegovo mumificirano tijelo. Oni su očuvani jasnih i svježih boja zato što su rađeni u veoma trajnoj tehnici enkaustike koja se sastoji u boji rastopljenoj u toplom vosku. Ova tehnika je dozvoljavala slikanje od neprozirnih i gustih sve do prozirnih namaza.

RANOHRIŠĆANSKA I BIZANTSKA UMJETNOST

To je razdoblje od 2./3. do 6./7. St. i predstavlja kontinuitet antičke umjetnosti, tj nastavak rimske s novim likovnim prizorima i kršćanskim simbolima. Na zapadu se razvija ranokršćanska, a na istoku bizantska umjetnost, i prvenstveno je sakralnog tipa dr. riječima posvećena kršćanstvu).

Ranokršćanska umjetnost ima 2 perioda: katakombni (podzemna grobišta gdje su održavali obrede) i bazilikalni- bazilika je nastala kombinacijom rimske svjetovne građevine, sudnice i hrama.

Reljefi koji su sačuvani nalaze se samo na sarkofazima na kojima su prikazani prizori iz Kristova života–poznat je Sarkofag Junija Basa(4.st.).

Nije bilo kipova zbog borbe protiv klanjanja idolima, a i likovi koji su prikazivani bili su uglavnom zdepasti, zbijeni i bez proporcija.

Slikarstvo se koristi freskama koje prikazuju simbole u katakombnom periodu, a kasnije i simboličkim scenama. Paleta je tamne i zagasite boje, obzirom da je tema uvjek vjerska tako da se prikazu ljudske figure ne posvećuje previše pažnja tako da se pa samim tim gubi proporcija tijela.

Nakon priznavanja hrišćanstva prave se podni i zidni mozaici, dok freske nisu sačuvane.

Građevine su bile bazlikalne poput crkve Sv. Perta u Rimu, i centralne poput grobnih crkava na grobovima mučenika poput sv.Constanza u Rimu i krstionica (baptisterij) poput st.Giovani in Fonte u Raveni i mauzoleji.

Ranohrišćanske crkve imaju ravanstrop – osvjetljenje između bočnog i srednjeg broda nazivamo bazilikalno osvjetljenje mogu biti i kombinacije bazilikalne i centralne poput Aje Sofije, Istambul . Ulaz je uvijek na zapadu, a apsida i oltar na istoku. Vanjski izgled nisu dekorirali.

PREDROMANIKA

Predromanika (Barbarska umjetnost) je umjetnost iz vremena opće seobe naroda u Europi, iz vremena prodiranja barbarskih plemena (lat. izv. barbar = “Onaj koji nema nikakve mjere”) koja s istoka dolaze u zapadnu Europu. Ova umjetnost podrazumijeva likovna ostvarenja Kelta, Ostrogota, Vizogota, Franka, Langobarda, Slavena, kao i predstavnika drugih pokrštenih naroda ranog srednjeg vijeka.

Ona se, prema najutjecajnijim narodima, dijeli na:

Merovinšku umjetnost (dobila ime po Franačkim vladarima Merovinzima koji su od 5. do 8. st. vladali područjem današnje sjeverne Italije, Francuske i Španjolske);

Karolinšku umjetnost (8. - 9. st.) i

Otonsku umjetnost (10. st.).

Zajedničke likovne karakteristike umjetnosti u doba seobe naroda jesu izrazita ornamentika i dekorativnost. U arhitekturi svi obično koriste dio ranokršćanske i kasnoantičke arhitekture. Arhitektura je zbog nomadskog načina života uglavnom drvena i praktična, a ne monumentalna. Općenito za vrijeme vladavine barbarskih naroda europska arhitektura ne dobiva ništa novo, niti u Europi postoji jedinstveni povezani stil. Sve građevine su vrlo različite bez neke bliže srednje veze. Razvija se uglavnom centralna građevina koja je nastala evolucijom kršćanske grobne crkve – tzv. Martriji (franc. Martirium), kapelice za sahranu mučenika koji su branili kršćanstvo.

Stranica evanđelistara "Knjiga Keelsa" iz 7. st. s inicijalom Chi Rho. Slova Chi i Rho su prva slova riječi "Krist" na Grčkom. Dublin, Irska.

Najznačajniji primjer ostrogotske arhitekture je Teodorikov mauzolej u Raveni iz 6. st. Građevina je u obliku križa sa križastim svodom. S vanjske strane ima deseterokutne zidove, a sa svake strane tog deseterokutnika ima jednu pravokutnu nišu. Gornji kat je uži od prizemlja. Cijeli mauzolej je podignut od precizno obrađenog kamena (tesanika) utopljenog

u malter, što je u to vrijeme bilo izuzetno rijetko. Zanimljivo je da je monumentalna kupola isklesana iz jednog bloka kamena, teška nekoliko tona, i dan danas se ne zna kako su uspjeli da je postave na mauzolej.

Keltski kalež iz 8. st. od srebra i pozlaćene bronce s emajlom. Ardagh, Irska. Ovo je vrijeme nepostojanja skulpture. Koristi se jedino vrlo plošni reljef za sarkofage,

grobne ploče, oltarske pregrade … Ukrasi su u kombinaciji pletera, rozeta i križeva, sve u strogoj geometriji. Predmeti od zlata koji karakteriziraju ovo razdoblje rađeni su također u slavu Božju i u službi vladara. Najčešće su to relikvije (moći - tjelesni ostaci mučenika) ukrašavani zlatom i dragim kamenjem.

Uvezana knjiga u pergamentu mijenja knjigu u obliku svitka, a tekst dostiže vrhunac u slikarski obrađivanom inicijalu. Rukopis se prepisuje na pergamentu, a crta se isključivo perom. Javlja se mogućnost oslikavanja knjiga (iluminacija) koje postaju bogate u boji i pozlati, a rade se u tradiciji rimskog iluzionizma. Najstarija ilustrirana Biblija je Bečki Genesis, s početka 6. st. Ukrašena je bogatim ilustracijama u formi kontinuirane naracije što znači da slika ispod teksta opisuje prizor iz teksta.

ROMANIKA

Romanika (romanički stil) je stil u europskoj umjetnosti koji traje otprilike od 1000. do 1250.

Dok su prethodne umjetnosti (Karolinška i Otonska) bile izrazito dvorske, romanika se raširila cijelom zapadnom Europom bez jedinstvenog centralnog izvora. Područje rasprostiranja ove umjetnosti je od sjeverne Španjolske do Rajnske oblasti i od Škotske do srednje Italije, a najbogatije se razvija u Francuskoj. Izraz “romanički” potječe od izraza “rimski”, jer je način građenja čvrstih masivnih crkava sa bačvastim svodovima vrlo sličan rimskom. Kamen je glavni građevinski materijal, a dimenzije se povećavaju sa usavršavanjem tehnike izgradnje.

U doba Rimskog Carstva veliki dio Europe bio je u sastavu jedne države, no raspadom Zapadnog Rimskog Carstva u 5. st. nastale su brojne državice. Karlo Veliki u 9. st. je ponovno ujedinio gotovo cijelu zapadnu Europu, ali već u 11. st., na području gdje je danas tridesetak država, tada je bilo dvjestotinjak; što vojvodstava, što grofovija, što kneževina, što kraljevina itd. Pa i svaka ta jedinica zatvarala se u svoje granice gdje su se nizali posjedi glavnih nositelja društvenog života: plemstva, svećenstva i građanstva. Ta trodijelna moć očituje se gradnjom pretežno tri vrste objekata: plemićki dvorci (feudalni burgovi), samostani i gradovi. Kršćanstvo je tada bilo sveprisutno, barbarski narodi su gotovo već svi primili kršćansku vjeru, posebno su jaki crkveni redovi benediktinci i cisterciti. Nije bilo središnje političke vlasti u Europi, ali je Papa utjelovljavao središnju duhovnu vlast. Islam po prvi put dolazi u Europu (iz Alžira u Španjolsku). Uopće je u to vrijeme vladalo vjersko oduševljenje koje je doseglo svoj vrhunac u Križarskim ratovima (na samom kraju 11. st.). Nastaje građanska srednja klasa (zanatlije i trgovci) koji se učvršćuju između seljaštva i plemstva kao važan činitelj srednjovjekovnog društva.

Arhitektura

U Romanici dolazi do velikog procvata građevinske djelatnosti, posebno izgradnja crkvi, plemićkih utvrda (donjon) i samostana. U crkvenom graditeljstvu prevladavaju jednostavne građevine masivnih zidova, bogata horizontalna raščlanjenost, kameni polukružni i bačvasti svodovi, polukružni lukovi i kockasti kapiteli često urešeni biljnim i figuralnim motivima.

Kiparstvo

Na skulpturi romanike, još uvijek vezane za arhitekturu, javlja se ponovo, prvi put nakon kasne antike, jak osjećaj za plastično, a u obradi detalja težnje za shematiziranjem.

Slikarstvo

Romaničko slikarstvo (kao i kiparstvo) vezano je uglavnom za arhitekturu (kao freska, oslikani drveni stropovi, vitraj, tapiserija, rjeđe mozaik), za knjigu (iluminacije) ili oltar (oslikane oltarne ploče i sanduci). Za romaničko slikarstvo (kao i u kiparstvu) vrijede određene zajedničke osobine, skoro zakonitosti, to su: plošnost i linearnost, vertikalna perspektiva, metoda redukcije u načinu prikazivanja religijskih tema, odnosno ikonografije i skromna ljestvica boja (zemljane boje: ciglasto-crvena, oker-žuta i rđavo-smeđa).

GOTIKA

Gotika je umjetničko razdoblje koje je trajalo oko tri stotine godina, odnosi se na doba kasnog srednjeg vijeka tijekom 13. i 14.stoljeća. Javlja se u Francuskoj još sredinom 12.stoljeća gdje se reflektira prvenstveno u sakralnoj arhitekturi.

Opće karakteristike

Isprva stil francuskih katedrala, gotika se do kraja 14.stoljeća razvila u mnogo svjetovniji umjetnički smjer poznat pod nazivom međunarodni stil ili internacionalna gotika. Ovaj se stil nastavio do kasnog 15.stoljeća kad ga je zamijenila renesansa.

Vremensko trajanje gotike razlikuje se u u određenim područjima, primjerice dok se u Italiji već od 14.stoljeća javljaju ideje humanizma i individualizma svojstvenih ranoj renesansi počevši od Petrarke , u Engleskoj gotika traje i do 17.stoljeća. U Španjolskoj se gotika isprepliće s maurskom umjetnošću.

Osim u arhitekturi, gotička umjetnost najprisutnija je u skulpturi , vitrajima, freskama , štafelajnom slikarstvu i u iluminiranim rukopisima.

Gotičku umjetnost karakterizira velika narativnost, kroz sve vidove umjetnosti "priča se priča", bilo da se radi o vjerskim motivima ili o svjetovnijoj tematici. Religijski prizori često su uključivali i prizore iz prirode, poput alegorija, prikaza mjeseci, zodijakalnih znakova, sezonskih poljoprivrednih radova i sličnoga.

Svjetovna umjetnost jačala je pod utjecajem razvoja gradova, trgovine i ekonomije, što je omogućilo bogatijem sloju da naručuje izradu zavjetnih skulptura ili iluminiranih rukopisa. Razvoj književnosti također je utjecao na nove svjetovne motive u likovnoj umjetnosti. Novoosnovani cehovi okupljali su i evidentirali umjetnike koji su bili smatrani vještim obrtnicima, zahvaljujući čemu danas znamo imena brojnih gotičkih majstora.

Arhitektura

Prvim građevinama gotike smatraju se pariška crkva Saint Denis, koju je 1137. godine dao pregraditi opat Suger , a zatim katedrala u Chartresu. Zapadni portal Chatresa uokviren je skulpturama burgundskih majstora, koje su ujedno označile razdoblje zrele ili klasične gotike- u harmoničnom spajanju arhitekture i skulpture.

Ranija romanička crkvena arhitektura bila je obilježena širokim plohama, zbijenošću i masivnošću. Nasuprot tome, gotička arhitektura teži visini, prozračnim formama i "nedokučivom prostoru". Arhitektonski elementi poput rebrastog križnog svoda, prelomljenih lukova i snažnih kontrafora, naglašavaju visinu građevina. Važnu ulogu u gotičkom prostoru imaju visoku prozori, koji ispunjavaju prostor crkve svjetlošću.

Graditelji gotičkih katedrala također koriste bogatstvo obojene svjetlosti putem vitraja, čime crkveni prostor gubi težinu i postaje transcendentalan.

Rana gotika obuhvaća razdoblje 12. i početka 13.stoljeća a obilježena je jasnoćom, čistoćom i disciplinom arhitektonskih okvira, koji se još oslanjaju na romaničku tradiciju. U zreloj gotici dolazi do postupne dominacije skulpture u odnosu prema arhitekturi.

Kasna gotika od 14.stoljeća nadalje, donosi gubitak ravnoteže u odnosu konstrukcije i dekoracije. Obilježena je pretrpanošću ukrasima, pojavljuju se ukrasi u obliku plamena ("plamena gotika"), cvjetova ("cvjetna gotika") i sl.

Venecija 15.stoljeća primjer je talijanske cvjetne gotike, bazirane na romaničkoj arhitekturi koja je "razbijena" mnoštvom ukrasa, detalja, kao i zvjezdastim i mrežastim svodovima.

Skulptura

Najvažnija klasična gotička umjetnost prisutna je na skulpturama koje ukrašavaju zidove katedrala poput Portala kraljeva (Katedrala u Chartresu). Skulptura koja je u doba romanike i rane gotike bila potpuno u funkciji arhitekture, tijekom gotike se polako oslobađa iz arhitektonskog okvira i dobiva sve veći značaj.

Crkvena skulptura najčešće prikazuje tri glavna motiva: svakidašnji život (godišnja doba, mjeseci važni za poljoprivredu); moralni život (borba kreposti i mana), i misaoni (slobodni život, preuzet iz antike). Skulpture svetaca, kraljeva, alegorijskih i drugih likova na portalima katedrala daju najbolji primjer umjetničkog razvoja koji je prethodio potpunom oslobađanju skulpture u renesansi.

Kiparski motivi gotike su prvenstveno ograničeni na crkvenu skulpturu s religijskim i moralizatorskim prizorima. No ovo doba donosi i pojavu prvih individualnih portreta i autoportreta, najčešće crkvenih građevinara i kipara te pokrovitelja umjetnosti. Ljudske figure se prikazuju sa sve većim realizmom, a prigušen utjecaj klasične antičke umjetnosti vidljiv je u ekspresivnosti izraza, naglašavanju emotivnog stanja i u pažljivom oblikovanju draperija prikazanih likova.

Slikarstvo

Slikarstvo rane gotike obilježeno je isprva sporim razvojem, većinom se svodilo na umjetnost vitraja koja je potisnula prijašnje iluminacije samostanskih rukopisa. Oslanjajući se na romaničku tradiciju i pod utjecajem crkvene skulpture, u vitrajima se razvio plošni, ornamentalan stil bez trodimenzionalnosti.

Tijekom 13.stoljeća u Francuskoj se razvio "elegantni stil" vidljiv u iluminacijama molitvenika, pri čemu se ljudske figure prikazuju uz sve više pažnje i detalja i s naglašenijim volumenom. U Italiji toga vremena slikarstvo je obilježeno "novobizantskim" stilom koji je uslijedio nakon križarskog osvajanja Carigrada godine 1204.

Preokret u slikarstvu 14.stoljeća donosi talijanski umjetnik Giotto di Bondone. Njegovi prethodnici bili su Cimabue i Duccio , koji već krajem 13.stoljeća počinju prirodnije prikazivati likove te naglašavaju voluminoznost tijela i prostornost slike. Slikarstvo Giotta označava prekid s

dotadašnjom ptičjom i obrnutom perspektivom a također uvodi novu narativnost u vjerske prizore. Giotto zapostavlja ulogu arhitektonskih okvira, dubinu prostora oblikuje položajem i veličinom ljudskih figura, naglašavajući time prostorne planove slike. Giotto je izvršio velik utjecaj na druge umjetnike a njegovi najpoznatiji radovi nalaze se u Firenzi, Padovi i Assisiju.

Slikari srednje i sjeverne Europe preuzeli su od talijanskih umjetnika narativnost, prikaze krajolika i prostornost slike.

Francusko gotičko slikarstvo početka 15.stoljeća obilježili su Flamanci, braća iz Limbourga koji su bogato oslikali molitvenik vojvode od Berryja (Tres riches du Duc de Berry). Pritom su vrlo detaljno prikazali kalendarske mjesece sa svim popratnim ljudskim radovima i promjenama prirode.

Oko 1400.godine u Europi se spajanjem sjevernih i talijanskih tradicija razvio tzv. međunarodni stil, koji je obuhvaćao slikarstvo i kiparstvo. Obilježava ga naturalizam prikaza s naglašavanjem detalja, važnost dubine prostora te meko oblikovanje ljudskih figura i draperija. Najvažniji talijanski slikar međunarodnog stila bio je Gentile da Fabriano, koji je uz naturalizam detalja i elemente fantastičnog, unio i novu upotrebu svjetlosti na slici.

RENESANSA

Renesansa je jedno od najkreativnijih razdoblja u književnosti i umjetnosti koje je označilo prekid sa srednjim vijekom. Vremenski se određuje od 14. stoljeća u Italiji do 16. stoljeća u ostatku Europe. Ona je jedan od najkrupnijih pokreta u kulturi zapadne Europe, koji je doveo do preokreta u znanosti, filozofiji, književnosti i likovnim umjetnostima. Italija je zemlja u kojoj je umjetnost renesanse našla svoj najviši izraz, jer je u njoj najprije došlo do razvoja gradova i gomilanja bogatstva u pojedinim gradanskim porodicama.

Renesansa je prvo razdoblje u povijesti umjetnosti koje je bilo svjesno svoga postojanja i koje je samo sebi iskovalo ime (franc. Renaissance = preporod). U ovom razdoblju antika je smatrana vrhuncem čovjekovih stvaralačkih snaga, pa su sve umjetnosti i znanosti koje su cvjetale u antici ponovno bile oživljene.

Usporedno s materijalnom, razvijala se i duhovna kultura koja se izrazila u sve većem interesu za antičku umjetnost. Nosioci te nove kulture bili su humanisti koji su kulturu usmjerenu prema čovjeku suprotstavljali skolastičkoj nauci i teologiji. Za talijanske humaniste središte univerzuma više nije bio Bog, nego čovjek, univerzalno obrazovani humanist, predstavnik novčane i intelektualne elite. Humanisti su skupljali i proučavali antičke rukopise, učili grčki i latinski jezik, istraživali ostatke antičke arhitekture i skulpture. Razvijena samosvijest i samopouzdanje omogućili su im da slobodno biraju uzore, koje nalaze u antici i prirodi, donose zaključke i da ih analitički obrađuju. Stvoreno je racionalno i znanstveno shvaćanje svijeta i ojačala je individualnost talijanskog i europskog građanina. Zasnovana na empirijskom doživljaju svijeta i kritičkom odnosu prema autoritetima, renesansa je oslobodila bujicu stvaralačke energije prvo u Italiji i Nizozemskoj, a zatim u Njemačkoj i Francuskoj.

Svijet u kome je stvoren renesansni umjetnik bio je mnogo složeniji od svijeta njegovih prethodnika. Umjetnik ne samo da je bio prijatelj humanista, filozofa i književnika nego je i sam bio univerzalno obrazovan i svestran stvaralac. Mnogi su bili istovremeno arhitekti, kipari, slikari, znanstvenici i pjesnici. Upućeni na prirodu, proučavali su optiku i ustanovili zakonitosti linearne i zračne perspektive. Značajan predmet proučavanja umjetnika bilo je i ljudsko tijelo, njegova anatomska

struktura, zakoni pokreta i proporcije od kojih zavisi njegova ljepota, crtački stil postao je prirodniji i realističniji.

Rana Renesansa (tal. quattrocento) je prvo umjetničko razdoblje renesanse koje traje kroz cijelo 15. stoljeće.

Italija je odigrala vodeću ulogu u pojavi renesanse, i to prvenstveno grad Firenca, a zatim i Padova, Rim, Venecija … sve do početka 16. stoljeća kada se širi po cijeloj Europi. Društveno uređenje je sličilo onome u antičkoj grčkoj, bilo je prepuno gradova-država koje su se natjecale i ratovale jedna protiv druge. Ti gradovi-države razvijali su manufakturnu proizvodnju, trgovinu, zemljopisna otkrića, tiskarstvo (Gutenberg, 1440.) i znanost. Trgovanje s udaljenim krajevima ruši stare strahove od prostora i prirode kojima se sada pristupa na znanstven način (manje kroz teološke dogme), tako se razvijaju: matematika, medicina …; otvaraju se prva sveučilišta (Padova, i dr.)

Umjetnici po prvi puta bivaju cijenjeni i priznati kao stvaraoci. Renesansni čovjek priznavao je da je razdoblje klasike nepovratno mrtvo, a cilj mu je bio dostići ga i nadići. U želji da se potpuno odbaci srednji vijek i preporodi antika u Europi je počelo stvaranje modernog čovjeka. Predstavnici rane renesanse u Italiji su: Masaccio, Donatello, Filippo Brunelleschi itd

Tijekom 16. stoljeća "Visoka renesansa" je u Firenci nastavila producirati velike umjetnike; ali središtem talijanske umjetnosti postao je Rim, gdje su ambiciozni pape Lav X. i Julije II. slavili grad slaveći sebe. U Rimu djeluje Donato Bramante (1444.-1514.) koji gradi Tempietto (mali hram) – građevina je malih dimenzija (visine 9 metara), kružnoga tlocrta sa šesnaest stupova, dva kata s kupolom i lanternom i apsolutno je simetrična. Po skladu i simetriji nazivaju ga "Partenonom" novoga vijeka.

U vrijeme kada se izrazito štovao subjektivizam i individualizam svakoga umjetnika, toliko da je se stvarao kult genija, umjetnici su se željeli izražavati na poseban način i pri tome ostaviti poseban dojam na promatrače djela. To je vrijeme kada je vladala ideja genijalnoga umjetnika, pojedinca nadahnutog od Boga, koji je bio uspješan u različitim vrstama umjetnosti – univerzalni čovjek (tal. uomo universale). Visoku renesansu personificiraju tri najveća umjetnika svih vremena: Leonardo da Vinci, Michelangelo i Rafael.

Renesansni ideal univerzalnog čovjeka utjelovio je Leonardo da Vinci (1452.-1519.). U njemu su znanstvena radoznalost i moćna inteligencija bile skladno spojene s ljubavlju prema prirodi i jasnim osjećajem za njene tajne. Inženjer, znanstvenik, glazbenik, slikar i kipar - Leonardo je proučavao sve, od kretanja vode do unutarnjeg sklopa ljudskoga tijela, napravio je crteže letećih strojeva, brana, zgrada, opsadnih oružja, sve nacrtano i opisano zrcalnim pismom u njegovim bilježnicama.

Na slici Majka Božja s Djetetom, sv. Anom i janjetom možemo prepoznati sve karakteristike njegovog slikarstva: likovi su uvijek raspoređeni u nekom geometrijskom odnosu - piramidalna kompozicija, postupno modeliranje likova koji kao da izlaze iz neke magle (tal. sfumato), valersko slikanje uz uporabu kontrasta svijetlo-tamnog (tal. chiaro-scuro). Leonardo je naslikao i najpoznatiju sliku na svijetu – Mona Lisa. To je čudesan portret žene koja se tajanstveno smiješi (arhajski osmijeh) ispred rastaljenog pejzaža kamenja i rijeka. Portret žene je jako idealiziran iako je nastao po stvarnom modelu i u toj ravnoteži leži tajanstvenost ove slike.

Drugi važni arhitekt cinquecenta, još slavniji kao kipar i slikar, je Michelangelo Buonarroti (1475.-1564.). Njegov genij i njegovi veliki pothvati u svim umjetnostima učinili su ga idolom mnogih generacija umjetnika.

Monumentalnost postiže zarana već svojom skulpturom Davida koji je bio simbol slobodarske firentinske republike. Strahovita snaga i napetost zrače iz tijela ove skulpture. U svojim djelima je izražavao svoja filozofska i etička stajališta. To se najbolje vidi u njegovom ciklusu skulptura Robovi, gdje je ljudsko tijelo shvaćeno kao tamnica duha. Michelangelova umjetnost je dramatična, napeta i napadna.

Sjevernoeuropska renesansna umjetnost je umjetnička produkcija na sjeveru Europe u 15. st., kada u Italiji renesansa uzima maha i umjetnost se budi i vraća čovjeku, na sjeveru se razvija slikarstvo neslućena sjajaprije svega u Nizozemskoj gdje se razvila silna trgovina, nastanilo blagostanje i bogatstvo, a građanstvo želi produbiti i obogatiti svoje nazore i predodžbe o svijetu.

Visoka renesansa se širi iz Rima diljem cijele Europe. Među apsolutističkim monarhijama glavnih europskih država u svom bogatstvu, raskoši, feudalnih posjeda, tuđih kmetova i opljačkanih vrijednosti, prednjače kraljevi francuskih dinastija. zahvaljujući brojnim kraljevskim brakovima francuski kraljevi polažu pravo na druge krune i druge zemlje, pa ratuju sa svima (Nizozemskom, Španjolskom, Engleskom, Napuljom …). Preko ratova u Italiji upoznaju se s renesansom i prihvaćaju je jer im omogućava gradnju palača, dvoraca, galerija, muzeja, trgova, kakvih nije bilo u gotičkoj umjetnosti sjevera. Uskoro ti utjecaji dopiru do Njemačke, Engleske, a kasnije u doba Baroka i do carske Rusije. Čak je Leonardo slikao na dvoru Luja XII.

U 15. stoljeću jačaju gradovi kao Rim, a pogotovo Venecija koja je trgovinom, ratovima, ali i demokratskim izborima među vlastelom, te zahvaljujući prevlasti na Sredozemlju postala najjačom silom u Europi. Dakako, 1500. godine, na vrhuncu moći Venecije, nitko nije slutio da je to i početak njezinog kraja jer se trgovina već prebacivala na relaciju Europa-Amerika (Kristofor Kolumbo je otkrio Ameriku 1492. godine).

Velika karakteristika venecijanske renesanse je odnos prema boji. Za razliku od "intelektualnog" slikarstva Firence i Rima, u Veneciji je nastala umjetnost u kojoj je boja važnija od linija. Predstavnici venecijanskog slikarstva: Giorgione, Giovanni Bellini, Tizian, Tintoretto, Paolo Veronese.

MANIRIZAMManirizam je umjetnički pravac u zapadnoj Europi iz druge polovice 16. stoljeća.

Otkriće novih putova prema Istoku, koji zaobilaze Mediteran, otkriće Amerike, pojava engleskog sukna na tržištu, priliv američkog zlata uzrokovali su propadanje talijanskih gradova i uzdizanje zapadnoeuropskih (prije svega Španjolci i Portugalci, potom Englezi i Francuzi), koji su iskoristili ekonomsku prednost svoga geografskog položaja za naglo bogaćenje. No, duhovna kriza u Italiji prisutna je i u čitavoj Europi kao rezultat dubokih društvenih promjena i nestanka jedinstvene, katoličke, feudalne Europe. Čak su i u svemiru otkrivena kretanja koja odstupaju od Kopernikove savršene simetrije kružnice (Tycho Brahe i Johannes Kepler), renesansna "divna simetrija" je izgubljena, otvara se i ruši.

Usklađenost, strogost i perfekcionizam visoke renesanse dovode umjetnost do granica svojih mogućnosti, društvo ima osjećaj da je svakome napretku kraj, te se ne može zadovoljiti običnim ponavljanjem estetskih dostignuća koje su majstori renesanse utvrdili kao svojevrsna pravila umjetnosti. Kao odgovor na ovo "zatvoreno" stanje duhovne krize javlja se više pravaca koje jednim imenom zovemo manirizam (tal. maniera = način, "osobni" stil, manira). Manirizam, kao "protu-renesansa", je logično razdoblje druge polovice 16. st. i prijelaz iz kulminirajuće faze visoke renesanse prema baroku. Pokret se najprije pojavio u Italiji oko 1520. kao svjesni "umjetni" stil temeljen na nekim oblicima Rafaelova i Michelangelova stvaralaštva. Stil je uskoro postao

međunarodni, jer su mnogi događaji, kao kuga 1522. i španjolska pljačka Rima 1527., omeli njegov razvoj i premjestili umjetnike i pokret u inozemstvo, gdje se nadalje razvijao.

Manirizam je stil krajnje istančanosti, naglašavajući sklad, raznolikost i majstorstvo nauštrb sadržaja, jasnoće i jedinstva. Visoko-renesansno traganje za originalnošću je preraslo u krajnju individualnost umjetnika od kojih je svaki stvarao u svojoj maniri puštajući svojoj mašti na volju. Prostor više ne prikazuju kao zatvoren i stabilan, već elastičan, tekući i nepregledan; proporcije i efekti proizvoljni, a teme i sadržaji mnogostruk; nekad se uspostavlja i više gledišta u prostoru čime se dobiva efekt postojanja više perspektiva. Takova djela posjeduju uglađenu otmjenost, a ponekad i bizarne zamisli.

Slikarstvo

U slikarstvu i kiparstvu se udaljava od skladnih, renesansnih proporcija, one se izdužuju, a svjetlo i sjena su uznemireniji, ponekad neprirodni, kao i boje koje više nisu lokalne (kao u prirodi), nego postaju slobodne (proizvoljne). Prve naznake nemira vide se u djelima Rossa Fiorentina i Jacopa Pontorma.

Parmigianino (1503.-1540.) slika otmjene, prozračne likove neobično vretenastih proporcija kao što je Dugovrata Madonna. Najbolji prikaz manirističkog pogleda na svijet je njegov Autoportret u konveksnom ogledalu. Disproporcionalno uvećana ruka u prvom planu je realna, ali u suprotnosti s renesansnim shvaćanjem o nepromjenjivosti ljepote.

Vrijedno je spomenuti da je manirističko doba vrijeme kada po prvi put žene ostvaruju umjetničku slavu. Jedna od prvih je bila kiparica iz Bologne Madonna Properzia de' Rossi (oko 1490.-1530.), a najslavnija je bila slikarica Sofonisba Anguissola (1532.-1625.) koja je bila službena slikarica španjolskog kralja Filipa II.

Venecijanski slikar Jacopo Robusti Tintoretto (1518-1594) je jedan od najdramatičnijih umjetnika u europskoj umjetnosti. Njegove slike velikih kompozicija s bljeskovima svjetlosti i boja su prepune manirističke uznemirenosti i deformiranja oblika; čudesna sinteza realnog i irealnog. (Npr. Posljednja večera).

Domenikos Theotocopoulos ili jednostavno El Greco (Grk) (1541.-1614.) je posljednji veliki maniristički slikar. Najpoznatije mu je djelo Smrt grofa Orgaze (Toledo). To je slika u kojoj deformirani likovi u igri boja i vijugavih izduženih formi streme uvis potencirajući svoj mistični zanos. El Greco postiže jak efekt prožimanja volumena i prostora, a likovi su mu izrazito vijugavi, izduženi, te lomljeni jakim bojama, svjetlošću i sjenama, u želji da izgledaju veličanstveni (Npr. Uskrsnuće Kristovo).

Tehnički savršen slikar osebujnog i originalnog manirističkog stila koji je djelovao pretežno u Pragu bio je Giuseppe Arcimboldo.

Kiparstvo

Maniristički kipari nisu se svojim ostvarenjima uspjeli približiti dostignućima slikara. Najzanimljivije skulpture toga razdoblja odlikuju se otmjenošću i nastale su izvan Italije. Najpoznatiji predstavnik tog stila je Benvenuto Cellini koji je isticao svoju domišljatost i vještinu na svojim nepokretnim, ali otmjenim i izduženim likovima glatke puti. Cellini je najviše radio na dvoru francuskog kralja Franje I. u Fointanebleau koji je postao svojevrsnom renesansnom školom za mlade europske umjetnike.

Takav je bio i Francuz Jean de Boulogne (poznatiji kao Giovanni Bologna ili jednostavno Giambologna), najvažniji kipar u Firenci poslije Michelangela. Njegova mramorna grupa Otmica Sabinjanki u nadnaravnoj veličini i danas zauzima počasno mjesto u Pallazo Vecchio. Giambologna je želio u monumentalnoj skulpturi spojiti tri potpuno različita lika ujedinjena pokretom i gledljiva sa svih strana.

Arhitektura

arhitekturi, najistaknutiji predstavnik manirizma je svakako Andrea Palladio (1508.-1580.). Njegova Vila Rotonda, aristokratski ljetnikovac u blizini Vicenze, je najbolji primjer manirističke arhitekture. On se sastoji od četvrtastog bloka s kupolom i četiri jednaka trijema sa svake strane koji izgledaju poput pročelja antičkog hrama. Građevina više nije statična s glavnim pročeljem i leđima, njena su sva četiri pročelja jednako vrijedna. Strogog, simetričnog, centralnog tlocrta s četiri prostrane terase kao da tjera stanara da se kreće prema vani, prema prirodi. Tako je Palladio unio određenu dinamičnost u arhitekturu. To su najjasnije odlike manirizma – nemir i neodređenost.

Još jedno od djela manirističke arhitekture i uvod u barok je djelo svestranog genija Michelangela, a to je rješenje trga Campidoglio. Zapravo promatrajući njegova djela, već od Donijeva medaljona (1503.) i Posljednjeg suda u Sikstinskoj kapeli (1520.-34.), otkrivamo umjetnikov veliki doprinos manirizmu. Campidoglio je trg u Rimu koji nije statičan, asketski geometričan, miran, statičan, dakle nije renesansni kao svi trgovi do tada. On se kao prvo nalazi na brežuljku (Kaptol), te se do njega dolazi preko tri različita uspona od kojih je jedan čak vijugav, okružuju ga tri zgrade bogato raščlanjenih volumena koje su postavljene u trapez (ne u kvadrat) i time poništava iluziju skraćenja, a centralno dvorište ispunjeno je nemirnom eliptičnom shemom. Michelangelo je postigao dotada nepoznati efekt potpune promjene arhitekture ovisno od pogleda na nju i iz nje; želio je djelovati na posjetitelja kojemu ovaj trg izniče pred očima kako se on penje do njega – uključio je vrijeme u doživljaj arhitekture.

BAROK

Barok (tal. barocco, španj. i port. barroco/berrucco, engl., franc. baroque, njem. Barock) je razdoblje u glazbi, književnosti i likovnoj umjetnosti koje se nastavlja na renesansu, razvija u rokoko i traje do pojave klasicizma u drugoj polovici 17. stoljeća. U katoličkim zemljama to je pokret katoličke obnove (protureformacija). Ime potječe od portugalske riječi barocco koja označava golem biser nepravilna oblika, tvorevina bolesne školjke. ). Glavne značajke u likovnoj umjetnosti su razigranost masa, monumentalnost prostornih koncepcija, naglašeni iluzionizam i povezivanje arhitekture, skulpture i slikarstva. Barok se javio u Italiji i vezan je za grad Rim (G. L. Bernini, F. Borromini, Vignola, C. Maderno, G. della Porta, D. Fontana); u Francuskoj (J. Hardouin-Mansart, A. Le Nôtre), u Engleskoj (Ch. Wren); u Njemačkoj i Austriji (J. B. Fisher von Erlach, D. Pöppelmann, B. Neumann, Y. Prandtauer), a u Španjolskoj (J. Churriguera).Barok nastaje u Rimu koji je bio središte sakralnog slikarstva i arhitekture, ali ubrzo postaje opći umjetnički pokret u svim europskim zemljama, utemeljen u različitim sustavima društva, od apsolutističke monarhije (jačanje protureformacije) do protestantskih građanskih društava. Matematika, astronomija i fizika dokazuju da u prirodi i u svemiru ne vladaju ni slučaj ni neizvjesnost, nego strogi i vječiti zakoni, koji se mogu pročitati i jasno izraziti matematičkim formulama (prije svega zahvaljujući Johannesu Kepleru i Isaacu Newtonu). Svaki dan se otkriva kako je svijet veći i raznovrsniji; jedino pravilo koje važi je "stalna promjena", sigurni dinamizam, za razliku od mirnoće renesanse i nesigurnosti manirizma. Otkrivajući savršenstvo tog mehanizma

svemira koji radi točno i nepogrešivo "kao sat" ljudi se dive njegovom tvorcu – Bogu i odaju mu počast kroz blještavu, obilatu umjetnost punu samopouzdanja.Luther i Calvin prekinuli su univerzalnost vjerskog osjećaja srednjeg vijeka. Svaki je čovjek sada trebao sam za sebe odlučiti koji mu je od mnogih novih propovjednika spasenje najbolje jamčio za sreću u budućem životu, i uskoro su se svi borili među sobom za prevlast nad dušama milijuna (katolici, luterani, kalvinisti, baptisti, anabaptisti i 20-ak drugih sekti). Za vrijeme tih raspravljanja nastalo je doba borbe kao što ga je svijet rijetko kada vidio (30-godišnji rat). Europa je pretvorena u bojno polje.

1648. godine prihvaćen je zakon koji je davao pravo svakom vladaru da svoj naročiti oblik vjere nametne svim svojim podanicima, ne osvrćući se na želje većine. Europa je podjeljena na bezbroj malih kneževina od kojih je svaka imala svoju vlastitu vjeru i bila zakleti neprijatelj svih svojih susjeda koji se u tome nisu s njome slagali (borbena crkva - ecclesia militans). Još jedan borac za vlast jest dinastička država. Na čelo protureformacije dolazi Španjolska.

Isusovci su bili ti koji su ulagali u barokne crkve. Prvi se put koristi uljano slikarstvo, pronađeno u Flandriji. Otvorena je nizozemska slikarska škola - Van Dyck. U glazbi prevladava "vatreno" i bučno. U književnosti barok je spoj kićenosti u izrazu (marinizam) i crkvenih tema o smrti i prolaznosti.

Otkrićem novih pomorskih putova prema istoku, a naročito otkrićem Amerike, ekonomski se centri Europe premještaju s obala Sredozemnog mora na obale Atlantskog oceana. Moćni trgovački gradovi Italije, ustupaju mjesta novim trgovačkim i pomorskim silama, kao što su Španjolska, Nizozemska, Francuska i Engleska. Slabljenje sredozemnih gradova izazvalo je znatne promjene u političkoj i društvenoj strukturi Zapadne Europe. Papinska se moć smanjila, iz čega slijedi pojava reformacije u Njemačkoj i Engleskoj. S ekonomskim centrima mijenjaju se i umjetnički centri. Slikarstvo i arhitektura baroka nastaju u Italiji, dok će vodstvo u likovnom stvaranju preuzeti nove sile.

Barokni grad temeljen je na vojnoj logici i ostvaren je u zrakastom (radijalnom) planu (Pariški L'Etoile = zvijezda, npr. Karlovac), obično osmerokutu s širokim avenijama (Champs Elysées, u Parizu = moć bogatih u kočijama). Grad se širi oko četvrtastih ili kružnih trgova okruženih višekatnicama s neurednim začeljima.

Trgovi su glavni element baroknog urbanizma, uglavnom su zatvoreni, eliptičnog tlocrta, dinamiziranog prostora, organizirani pomoću vertikalnih akcenata (stupovi, obelisk, fontane – Berninijeva Piazza Navona, Rim). Najpoznatiji je svakako Trg Sv. Petra Berninija, iz 1657. g. To je ovalni trg s četverostrukom kolonadom sa strane i otvorenom ulicom nasuprot fasade sv. Petra. S obje strane obeliska u centru trga nalaze se dvije fontane. Kolonada stupova ima dvojnu funkciju: omeđuje trg, a ujedno ga ipak ostavlja pristupačnim. Postignuta je ravnoteža zatvorenosti i otvorenosti prostora.

Arhitektura

Arhitektura u Baroku je krajnje dinamizirana. U crkvenom graditeljstvu teži se što većim efektima, ostvaruju se nova prostorna rješenja od kojih uglavnom prevladava centralni tip tlocrta naglašen kupolom. Pročelja su uznemirena i bogata nišama, stupovima, volutama, a prepoznatljivi elementi su oval (elipsa), konkavnost – konveksnost (udubljeno, ispupčeno) i opća razigranost masa.

U kraljevskim rezidencijama i palačama prevladava stroga simetrija građevina i parkova (Npr. Versailles). U gradovima se drvene kuće zamjenjuju zidanima, a gradske i seoske crkve grade se u baroknim oblicima.

Širenje baroka i stvaranje specifičnih stilskih inačica u pojedinim zemljama podudara se s intenzivnom izgradnjom koju su pokrenuli protureformacija i apsolutistički vladari. Misionari kolonizatori prenijeli su ga u zemlje Srednje i Južne Amerike (churriguerizam u Meksiku). U crkvenom graditeljstvu teži se za što većim efektima, ostvaruju se nova prostorna rješenja, uglavnom prevladava centralni tip tlocrta naglašen kupolom, nemirna pročelja bogata nišama, stupovima, volutama i sl. te uporaba monumentalnih kolonada (kolonada pred bazilikom svetoga Petra u Rimu). U kraljevskim rezidencijama i palačama vlada stroga simetrija građevina i parkova (Dvorac Versailles). Urbanistička rješenja gradova imaju radijalni raspored ulica. U to se doba i u gradićima drvene kuće zamjenjuju zidanima. Gradske i seoske crkve grade se u baroknim oblicima. Često se gotičke crkve barokiziraju pregradnjama svodova, pročelja i dodavanjem lukovičastih kapa na zvonike, a u unutrašnjosti se postavljaju mramorni barokni oltar, propovjedaonice i dr.

Raskošni se barokni duh pokazuje u bogato urešenoj unutrašnjosti građevine na zidnim slikama, reljefnim štuko ukrasima, punoj plastici, skupocjenom pokućstvu i ukrasnim detaljima te predmetima crkvene liturgije (ciborij, kalež, pokaznica, antependiji i dr.).

Kirparstvo U kiparstvu dominiraju razigrani pokreti, smiona kiparska rješenja i naturalizam. Glavni predstavnik barokne skulpture u Italiji je Gianlorenzo Bernini. U skulpturi dominiraju razigrani pokreti, smiona kiparska rješenja i naturalizam. Gl. predstavnici barokne skulpture u Italiji jesu G. L. Bernini, S. Moderno, F. Borromini, A. Algardi, u Francuskoj P. Puget, J. B. Pigalle, E. M. Girardon, u flamanskom i holadnskom kiparstvu H. de Keyser, A. Quellinus, a u Austriji i Njemačkoj J. R. Donner, A. Schlüter.

Slikarstvo

U slikarstvu su karakteristične jake boje, snažni svjetlosni kontrasti i iluzija dubokog prostora koja se dobiva primjenom radikalnih perspektivnih rješenja. Tematski prevladavaju sakralne i mitološke kompozicije u kojima se isprepliću religiozno patetični zanos i senzualnost putenih golih aktova. Krajolici i mrtve prirode postaju samostalne slikarske teme, a u nekim se grafikama postiže savršenstvo likovnog izraza.

Među najpoznatijim baroknim slikarima u Italiji su Caravaggio, obitelj Carracci, G. B. Tiepolo, G. B. Piazzetta, F. Guardi, A. Pozzo, F. Benković, u Francuskoj obitelj Le Nain, J. Callot, N. Poussin, C. Lorain, P. Mignard, A. Watteaux, u Španjolskoj D. Velázquez, B. E. Murillo, F. de Zurbarán, J. Ribera, u holanskom i flamanskom slikarstvu (Rembrandt, F. Hals, M. Hobbema, P. P. Rubens, A. van Dyck, J. Vermeer van Delft); u Njemačkoj i Austriji obitelj Asam, A. Elsheimer, M. Rottmayr, a u Engleskoj J. Reynolds, W. Hogarth, Th. Gainsborough. Krajolici i mrtve prirode postaju samostalne slikarske teme, a u nekim se grafikama postiže savršenstvo lik. izraza (Rembrandt, J. Callot).

ROKOKO

Rokoko ("stil Luja XV.") je naziv za francusku umjetnost i unutarnji dizajn 18. stoljeća. Riječ rokoko kombinacija je francuske riječi rocaille (vesele dekoracije pećina nepravilnim kamenjem i školjkama) i barocco (barok, ili biser nepravilnog oblika). Iako se još vode rasprave o važnosti rokokoa u povijesti europske umjetnosti, rokoko se danas širom priznaje kao važan period u razvoju europske umjetnosti.

Rokoko se javlja oko 1720. u Francuskoj i u pedesetak godina, koliko traje, širi se po Njemačkoj i ostalim europskim zemljama. To je stil ukroćenog baroka s nježnijim linijama, svjetlijim bojama i manje napadnom dekoracijom. Obilje u rokokou gubi težinu, ornament postaje organički, lagan i prozračan, učestalo se koristi tehnika pastela, pojavljuje se tzv. "ženska umjetnost" (Žene umjetnice) i prevladava djetinji duh zabave. Elegantni namještaj koji su radili francuski majstori pokazuje želju da se živi udobno, civilizirano, ali i privatno.

Rokoko se prvo razvio kao dekorativna umjetnost u unutarnjem dizajnu. Luj XV., kralj Francuske (1723.-1774.) dolaskom na prijestolje donosi promjene u dvorskoj umjetnosti i umjetničkoj modi. Do kraja vladavine starog kralja, bogati barokni dizajn mijenjao se u lakše elemente s više zaobljenosti i prirodnih uzoraka. Ovi elementi očiti su u arhitekturnim rješenjima Nicolasa Pineaua.

U ranom 18. st. mnoge nove plemićke kuće u okolici Pariza zahtijevale su stil unutarnje dekoracije manje visokoparan i glomazan od Versajskog baroka. To je trebalo da bude jedan prisan, elastičan stil, koji bi ostavljao slobodu individualnosti nesputanoj klasicističkim dogmama. Tijekom vladavine regenta Luja Augusta, dvorski život pomaknuo se iz Versajske palače i ta umjetnička promjena postala je ukorijenjena, prvo u kraljevom okruženju, a zatim i u višim slojevima društva širom Francuske. Delikatnost i zaigranost rokokoa često se percipira u savršenom skladu s ekscesima režima Luja XV.

1730-e godine predstavljale su vrhunac razvoja rokokoa u Francuskoj. Stil se preko arhitekture i namještaja proširio u slikarstvo i kiparstvo, što je vidljivo u radovima Antoinea Watteaua i Françoisa Bouchera. Rokoko je zadržao barokni ukus kompleksnih oblika i zamršenih uzoraka, ali je tada počeo uključivati i razne druge karakteristike, uključujući sklonost orijentalnom dizajnu i asimetričnim kompozicijama.

Rokoko se proširio uspomoć francuskih umjetnika i graviranih publikacija. Spremno je dočekan u katoličkim dijelovima Njemačke, Češke i Austrije gdje je uklopljen u živahnu njemačko-baroknu tradiciju. Njemački rokoko s entuzijazmom je uklapan u gradnji crkava i palača, pogotovo na jugu, dok se u Pruskom kraljevstvu razvio poseban stil rokokoa nazvan prema kralju Friedrichu. Arhitekti su često ogrtali svoje interijere oblačcima pahuljaste štukature. U Italiji su kasno-barokni stilovi Francesca Borrominija i Camilla-Guarina Guarinija postavljali rokoko ton u Torinu, Veneciji, Napulju i Siciliji, dok su umjetnosti u Toskani i Rimu ostale vjernije baroku.

Početak kraja rokokoa došao je u ranim 1760-im godinama kada se ličnosti poput Voltairea i Jacques-Françoisa Blondela počele kritizirati pretjeranost i degeneraciju umjetnosti. Blondel je rokoko u suvremenom interijeru opisao kao "besmislenu, bezobličnu masu školjaka, zmajeva, trske, palmi i biljaka"[1]. Do 1785. godine rokoko je u Francuskoj izašao iz mode i zamijenjen je redom i ozbiljnošću neoklasičnih umjetnika poput Jacquesa Louisa Davida. U njemačkoj je rokoko krajem 18. stoljeća ismijavan frazom Zopf und Perücke ("svinjski rep i perika"), i tu fazu se katkad naziva riječju Zopfstil. Rokoko je ostao popularan u talijanskim provincijama do druge faze neoklasicizma kada je s Napoleonovim vladama stigao "carski stil" koji je pomeo rokoko.

Interes za rokoko obnovljen je između 1820. i 1870. Englezi su prvi oživjeli "stil Luja XIV", kako je pogreškom isprva bio nazvan, i plaćali su visoke cijene za rabljene rokoko predmete koji su rijetko prodavani u Parizu. No značajniji umjetnici poput Delacroixa također su ponovo otkrili značaj, gracioznost i zaigranost umjetnosti i dizajna rokokoa.Slikarstvo

Duh i svježi dah rokokoa se najbolje osjeća u slikama Antoinea Watteaua (1684.-1721.), koji doslovno prikazuje bogato i razmaženo plemstvo, najčešće mladiće i djevojke pri bezbrižnim kućnim

igrama ili objesnim vrtnim zabavama gdje se likovi kreću u maglovitoj plemićkoj bajci, vode ljubav, slušaj glazbu ili naprosto uživaju (npr. Zadovoljstvo bala - 1719.). Kasnije se slikarstvo francuskog rokokoa smjelije poigrava s erotikom. U Rokokou se javlja eskapistička težnja za bijegom u prirodu, pa tako Watteau na svojoj najpoznatijoj slici Ukrcavanje za Kiteru (1717.) prikazuje veselo društvo u otmjenoj odjeći kako se padinom spušta do obale mora odakle polaze do hrama božice ljubavi – Afrodite na otoku Kythere; izlet očito posvećen zabavi i ljubavi. Watteau je dočarao raskošne boje kasne jeseni, sunce je na zalazu, a i skupina silazi u udaljenu, neizvjesnu i maglovitu dubinu. Slikar, kao prorok, simbolično prikazuje sudbinu visokog feudalnog društva koje će u najvećem obilju i najljepšem trenutku morati sići s povijesne pozornice nakon francuske građanske revolucije 1789.

Nasuprot vremenu raskalašenog plemstva, rokoko je i vrijeme "Prosvjetiteljstva" ili "Vrijeme razuma (racionalizam)" u filozofiji. Jean-Baptiste Siméon Chardin (1699.-1779.) pokazuje poseban dar za prikazivanje života nižih slojeva pariškog građanskog društva u 18. st. Pojedinosti iz svijeta pripadnika niže srednje klase na skromnim platnima prikazuje toplim, ružičastim tonovima uz ugodan naturalizam (npr. Na povratku s tržnice, 1739.). Njegovi portreti su nježni i meki, a mrtve prirode intimne i skromne sa samo nekoliko jednostavnih predmeta, ali krajnje otmjene i istančane po bojama. Njegova jako senzibilna metoda prikazivanja zablistala je u tehnici pastela. Nježne pastelne boje postale su obilježjem cijeloga razdoblja i za razliku od Baroka, sjene gotovo potpuno nestaju.

U Engleskoj se vrednuju slike prikaza londonskog života u prvoj polovici 18. st. s kazališnim kvalitetama. William Hogarth (1697.-1767.) se bavi sličnim temama, ali ga vlastiti podrugljivi, oštroumni komentari i moralna promišljanja o društvu onoga doba smještaju u satiričnu kategoriju umjetnosti. Npr. na slikama Život razvratnika (1733.) ili Brak po modi (1743.) pretjerano i podrugljivo pripovijeda o životu aristokracije koristeći se energičnim potezima i živahnim bojama.

Sklonost prema rokokou u Italiji se zamjećuje početkom 18. st. i to u postupnom prelasku s tamnih boja na svjetlije. Veličanstvena djela iluzionizma uradio je Venecijanac Giambattista Tiepolo (1696.-1770.) koji je između ostalog ukrasio unutrašnjost palače Würzburg (Balthasar Neumann) u Njemačkoj (1750.-52). Slobodno i originalno tumačenje povijesne i svečane teme (ženidbe Frederika Barbarosse s Beatricom Burgundijskom), kao i veličanstveno i intenzivno korištenje boja, izazvali su veliko divljenje. Tiepolo je proučavao majstore iz prošlosti, a odlikuju ga nadarenost za kompoziciju, privlačna teatralnost i uvjerenje da umjetnik mora i najdramatičnije teme prikazati na grandiozan način. U 18. st., u Italiji, pejzažno slikarstvo je preraslo u slikarstvo veduta (pogleda na grad). Najjača je svakako Venecijanska škola u kojoj se ističe Canaletto (1697.-1768.) sa svojim topografski točnim pejzažima koje je blago štimao kako bi postigao željene kompozicijske odnose.

ROMANTIZAM

Romantizam se općenito ne odnosi na određeni stil, već na jedno shvaćanje koje se može izraziti na mnogo načina: romantično, nestvarno, nerealno. Riječ "romantizam" je izvedena iz popularnosti koju su krajem 18. st. uživale srednjovjekovne priče o pustolovinama (romani – znači da su napisani na jednom od romanskih jezika), a rođeno je iz čežnje za emocionalnim doživljajem. Romantičari su prirodu doživljavali kao bezgraničnu, divlju, promjenjivu, uzvišenu i slikovitu. (Kad bi se čovjek ponašao "prirodno", nagonski, nestalo bi zla i sreća bi bila potpuna. Romantičar je obožavao slobodu, moć, ljubav, snagu, stare Grke, srednji vijek, dok je zapravo samo osjećanje bilo cilj. Obnova, tj. ponovno otkriće i primjena dotad zanemarenih oblika postali su stilsko obilježje romantizma[1].

Romantizam kao umjetnički pravac (postoji u književnosti, glazbi, kazalištu i likovnoj umjetnosti) se javlja krajem 18. stoljeća, a vrhunac mu je od 1820. - 1850. god., iako je potrajao do kraja stoljeća,

te se osjeća i u kasnijem djelovanju historicizma. Romantizam se u umjetnosti javlja kao reakcija na ideologiju i umjetnost prethodnog razdoblja - klasicizma, odnosno racionalizma. Nasuprost klasicističkoj poetici, često šabloniziranoj i stegnutoj u uska racionalistička pravila i propise stvaranja, romantizam ističe potpunu slobodu mašte, invencije i tematike, suprotstavljajući se svim oblicima normiranog stvaralaštva[2]. Razni su događaji uvjetovali da se romantizam javi kao opći kulturni pokret: Francuska revolucija i pad Napoleona; ništa što je obećano nije ispunjeno, nisu ostvareni ideali ljudi, te je uslijedilo razočarenje.

misao i zanimanje za povijest (posebice za srednjovjekovlje, egzotične zemlje i primitivne narode)

istraživanje narodne predaje i usmenog podrijetla nacionalnih literatura, istraživanje mitologija i folklora

politički i socijalni angažman romantičara, vezan za stvaranje nacionalnog jezika i nacionalne države

isticanje osjećaja nasuprot razumu, mašte nasuprot racionalističkoj filozofiji isticanje osobnog pjesničkog nadahnuća i pjesničke slobode, odnosno, načela originaliteta

nasuprot oponašanju normiranih oblika novo poimanje ljepote koje uključuje estetiku ružnoga, miješanje tragičnog i komičnog,

grotesknog i uzvišenog, realističnog i idealiziranog čovjek želi pobjeći od krute stvarnosti, odbacuje razum, prepušta se mašti kao i književnici, njihovi su likovi nesretni, neshvaćeni, suvišni ljudi koji smisao života traže u

prirodi i osjećajima.

Postoje dvije skupine romantičara:

aktivni - barem djelomično sagledavaju stvarnost i pokušavaju utjecati na rješavanje društvenih problema,

pasivni - oni ne sagledavaju probleme već bježe i povlače se u sebe, u svijet svojih problema i emocija. Oduševljava ih priroda.

Teme

osobne preokupacije pejzaž, daleki i nepoznati krajevi nacionalno - povijesna tematika mistika

SlikarstvoI u likovnoj umjetnosti slično kao i u književnosti, romantizam se javlja kao reakcija na neoklasicizam koji je svojom poetikom sputavao punu slobodu individualnog stvaralaštva. Romantičari ponajprije naglašavaju slobodu i razmah mašte, a izvorišta svojim temama traže prvenstveno u legendarnim i povijesnim događajima te, nerijetko, i u narodnom pjesništvu. To vrijedi i za romantičarske slikare, koji posebnu pozornost pridaju oblikovanju kompozicije i patetičnom izrazu, naglašenom koloritu te uočljivom kontrastiranju.Francuski umjetnik Jean-Louis-Théodore Géricault (1791.-1824.) je utjelovljenje tipičnog romantičarskog slikara, a njegova najslavnija slika je Splav Meduza. Prema Géricaultu, zadatak umjetnosti nije utješiti ljudski duh, već ga protresti i šokirati. J. A. D. Ingres je bio učenik velikog slikara neoklasicizma, J. L. Davida, no kod njega se osjetila težnja romantičarskoj dramatičnosti i egzotičnosti boja. Od 1824. godine on se slijedećih 25 godina sukobljavao s jednim slikarom koji je predstavljao pravi romantizam, Eugène Delacroix. Delacroix je postao najveći neobarokni slikar romantizma koji je više težio za „poetskom istinom” nego da prikaže stvaran događaj.

Nepovezanost planova s dramatičnim kontrastima svjetlosti i sjene i blistave širine pejzaža kod njegovih slika izgledaju krajnje nestvarno. Na njima se vidi slikareva očaranost dalekim istokom koja je romantičarski element. Uz Delacroixa značajni francuski slikari su još i Camille Corot (1796.--1875.), slikar poetičnih pejzaža, te Jean Francois Millet (1815.-1875.), koji u pejzaž uvodi i likove seljaka, drvosječa, pastira, otvarajući tako vrata realističkom slikarstvu.

Umjetnik koji je najviše utjecao na Delacroixa bio je španjolski slikar Francisco Goya (1746.-1828.). Ovaj genij je započeo slikati u tradiciji Rubensovog baroka i rokokoa, ali je brzo iznašao svoj stil koji je bio Rembrandtovski emocionalan s mekanim rasprostiranjem svjetla kao u rokokou. Slika Posjednji Romeov poljubac Juliji talijanskog slikara Francesca Hayeza (1791.-1882.) nadahnuta je tragičnom pričom Shakespeareovih ljubavnika. Slika je postala jedno od najpoznatijih djela talijanskog romantizma zahvaljujući i brojnim reprodukcijama u bakrorezima, minijaturi, keramici i kameju.

Najreprezentativniji slikar romantizma u Njemačkoj bio je Caspar David Friedrich (1774.-1839.) koji je naslikao brojne slike u kojima je u središtu veličanstvena, skoro nestvarna, priroda, a ne ljudi koji su prema njoj zanemarivi.

Romantičarska ljubav prema prirodi je uvelike povećala ljubav prema pejzažu kao slikarskom motivu. Najveće domete romantičarskog pejzaža vidimo u djelima francuske Barbizonske škole i djelima Engleza Johna Constablea (1776.-1837.) i Williama Turnera (1775.-1851.).

Još jedan Francuz, Honoré Daumier (1808.-1879.), je slikar koji je poznatiji po svojim satiričnim političkim karikaturama u novinama. U svojim slikama s romantičkim temama razvio je smjeli osobni stil u kojemu likovi posjeduju snažnu kiparsku jednostavnost (npr. platna i crteži s pustolovinama Don Kihota).

Arhitektura

U Engleskoj, koja nije imala bogatu antičku i renesansnu tradiciju, javila se težnja za obnovom gotike kao zaboravljenog srednjovjekovnog stila koji je imao originalne engleske inačice. Najznačajniji primjer takve arhitekture je zgrada Parlamenta u Londonu arhitekata sir Charlesa Barrya i Welbya Pugina koji je otpočet 1836. g. Kasnije se u Francuskoj javila želja za obnovom barokne dramatike i raskoši u arhitekturi. Najskladnije djelo neobarokne arhitekture je zgrada Opere u Parizu (1861.-1874.) arhitekta Charlesa Garniera.

No, najočitije djelo romantičarske arhitekture je dvorac Neuschwanstein, rezidencija za odmor Bavarskog kralja Ludovika koji je bio zaluđen srednjovjekovnim bajkovitim dvorcima.

KiparstvoKiparstvo je dugo ostalo pod utjecajem klasicizma, najvjerojatnije zbog tehničkih razloga jer materijal poput mramora nije bio pogodan za izvođenje dramatičnih gesti. Kada se napokon razvilo, razvilo se uglavnom u Francuskoj. Kipar François Rude je najpoznatiji po svojoj kompoziciji Marseljeza na Slavoluku pobjede u Parizu. Najživotnije i razigrane kipove neobaroka uradio je Jean-Baptiste Carpeaux (1827.-75.). Njegov Ples iz 1869. god. savršeno se uklapa u neobaroknu arhitekturu Garnierove pariške Opere.

REALIZAM

Realizam (latinski) u likovnoj umjetnosti je stilski pravac koji teži postizanju iluzije zbilje, a traje od polovice do kraja 19. stoljeća (premda se djela stvarana po načelima relizma javljaju i prije, a i danas ima djela koja se stvaraju prema načelima realizma). Realizam se zalaže za objektivnost i uvjerljivost prikazivanja i opisivanja činjenične stvarnosti i razotkriva zakonitosti društva.

Pedesetih godina 19. stoljeća javlja se mišljenje da je romantičarsko isticanje osjećaja i mašte samo bježanje od stvarnosti vremena Europskih građanskih revolucija (1848.). Napredak znanosti, industrije i tehnike omogućio je izradu prvih fotografija koje umjetnici koriste kao pomoćno sredstvo.

Glavni predstavnik tog pravca je Gustave Courbet (1819.-1877.) koji je želio slikati "heroizam modernog života" (Baudelair) i smatrao da se suvremeni umjetnik mora držati svog osobnog neposrednog doživljaja pa stoga mora biti realističan. Courbetova prva realistična slika bila je Tucači kamena iz 1849. g. na kojoj su dva lika, jedan mladić i jedan starac, u prirodnoj veličini, kojima ne treba romantičarski patetični osjećaj jer sami likovi iz nas izvlače suosjećanje jer su oba godinama neprilagođeni za ovaj težak rad.

Courbet slika preko 6 metara dugo platno koje se zove jednostavno Atelje ili "Stvarna alegorija u kojoj je sažeto sedam godina mog umjetničkog života". Na lijevoj strani kompozicije su njegovi prijatelji sa sela, lovci, a na desnoj Parižani među kojima je njegov prijatelj i pjesnik Baudelaire, dok je u sredini prikaz samog slikara okruženog djetetom koje predstavlja nevinost i ženskim aktom koji predstavlja golu istinu.

Najosebujniji umjetnik francuskog realizma kojeg Balzac uspoređuje s Michelangelom je Daumier(1808.-1879.). Honoré Daumier je slikar koji je poznatiji po svojim satiričnim političkim karikaturama u novinama. U svojim slikama s romantičkim temama razvio je smjeli osobni stil u kojemu likovi posjeduju snažnu kiparsku jednostavnost (npr. platna i crteži s pustolovinama Don Kihota). Njegova slika Vagon trećeg razreda prikaz je radnika i seljaka koji su naslikani naturalistički u smeđim tonovima i potpuno pasivni okruženi sumornom atmosferom.

Tematika siromašnog sela javlja se i na slikama Milleta koji likove prikazuje kao zatvorene volumene u kontrastu prema pojednostavljenoj pozadini. Lika na slici Sijač, izveden kao čvrsta forma u prvom planu, zauzima gotovo cijeli format slike i naglom kretnjom postiže dinamičnost.

Osim Courbeta još je jedan slikar šokirao javnost 1863. godine. To je bio Edouard Manet (1832.-1883.) koji je prvi shvatio Courbetov puni značaj, no za razliku od Courbeta, Manet nije želio slikati stvarne događaje. Njegova slika Doručak na travi iz 1863. g. suprotstavlja suvremeni moral u liku odjevenih muškaraca s nagim likom žene u prirodnom okolišu. Bazirana je na Raffaelovoj slici Parisov sud i izazvala je sablazan zbog smještaja gole žene uz dva odjevena muškarca suvremenog izgleda i negiranja dubine slike disproporcionalnošću lika u pozadini u odnosu na prednji plan. Ova slika je vizualni manifest umjetničke slobode jer je prva slika u kojoj slikar slobodno kombinira bilo koje elemente radi estetskog dojma. To je početak shvaćanja larpurlartizma tj. načela "umjetnost radi umjetnosti" koje je zavladalo kasnije i posijalo razdor između konzervativaca i naprednih umjetnika do kraja 19. st. Po Manetu, slika treba da bude "čisto slikarstvo" poteza kista, a ne tradicionalni "prozor u svijet", te su njegove slike lišene opisnih sjena, pa čak i okoline uopće (Frulaš, 1866.). Njegovo slikarstvo tretmanom svjetla i boje predstavlja preteču impresionizma kojem u kasnim radovima i sam pripada.

IMPRESIONIZAM

Impresionizam je prije svega umjetnički pokret u slikarstvu, a potom i u glazbi i književnosti, nastao potkraj 19. stoljeću u težnji da se u umjetničko stvaranje unesu osobna raspoloženja i dojmovi s obzirom na formu izlaganja i izražaje. Zasniva se na realističkom i naturalističkom promatranju prirode. Slikarstvo

Impresionizam u slikarstvu posljedica je zajedničkih zamisli nekih umjetnika u određenom trenutku francuske povijesti, kad je ukupno ozračje pogodovalo proširenju i uspostavi novog stila u slikarstvu. Prvi znakovi njegova pojavljivanja uočavaju se početkom 60-ih godina 19. stoljeća, ali zajednička svijest nije bila jasno izražena sve do razdoblja između 1867. i 1869. Pokretačka sila impresionizma bila je želja nekolicine umjetnika da slikarstvu pristupe na posve suprotan način od onoga koji je bio prihvaćen u službenim, nedodirljivim krugovima pariške institucije, Salona. Umjetnici koji su se veoma razlikovali po svojim osobnostima, dolazili su iz različitih škola, svaki posebno, i to prilično nagonski, krenuli putem novog stila. Teme, tehnike i umjetnički jezik njihovih djela bila su obilježja koja su impresionizam jasno izdvojila iz tradicionalnog svijeta akademske umjetnosti.

Potkraj 60-ih godina 19. stoljeća tri su umjetnika (Monet, Renoir i Pissarro) običavali odlaziti na obale rijeka Seine i Oise i ondje slikati prirodu. Nadasve ih je zanimao odraz svjetlosti u rijeci. Svoje su palete učinili svjetlijima i različite su sjene podijelili, nesvjesni da pritom primjenjuju teoriju komplementarnih boja.

Nema nekog osobitog datuma koji bi označio nastanak impresionističkog pokreta, iako je godina 1869. nesumnjivo bila značajna. Te su godine i Monet i Renoir naslikali La Grenouillère, kavanu na otvorenom i kupalište u blizini Bougivala. Ta se njihova djela danas smatraju prekretnicom ranog impresionizma.

Ono što je sigurno jest da impresionizam obuhvaća iznimno kratko razdoblje u povijesti umjetnosti. No unatoč svom kratkom vijeku, postignuća umjetnika u tih nekoliko godina neizmjerno su važna.

Impresionističke slike u početku nisu naišle na odobravanje. Konzervativna pariška publika smatrala ih je nedovršenima, poput improviziranih skica. Na velikim platnima impresionisti su prikazivali slikovite i sentimentalne motive. Zbog toga je u tim prizorima bilo teško pronaći ikakvu pravu poruku. U početku impresioniste nisu prihvaćali ni kritičari umjetnosti. Budući da ih je Salon odbio, 1874. imali su prvu službenu izložbu. Kritičar i novinar Leroy ih je podrugljivo nazvao "impresionistima" prema izloženoj Monetovoj slici Impresija, izlazak sunca.

Slikari impresionisti prirodi su pristupali na posve drukčiji način od svojih prethodnika. Njihov novi jezik nije samo promijenio tradicionalne konvencije, već je preokrenuo i sam način na koji se gledalo na svijet. Umjetnici nisu bilježili prirodu kao statičnu i nepromjenjivu, već su na platno nastojali prenijeti njezino stalno kretanje i pulsiranje. Impresionistima je slikarstvo postala frenetična aktivnost jer je brzina izvedbe zahtijevala sve ubrzaniji ritam rada. Oni su hvatali uzdahe povjetarca, neprestano promjenjivo nebo i neuhvatljive efekte svjetlosti koja se odražava na vodi. S pojavom impresionizma, prikazivanje povijesnih tema izgubilo je svoj primat. Ovim umjetnicima priroda je bila prava gospodarica: uranjali su u nju i u vizualno iskustvo koje im je pružala. S tisućama prijelaza boje i vještinom sjenčanja i toniranja, impresionisti su naslikali ono što se po definiciji nije moglo naslikati, jednostavno zato što se fizički nije moglo vidjeti, primjerice kvalitetu zraka, njegovu vlagu ili svježinu. Impresionisti su smatrali da u umjetnosti treba uživati u svim čulima i više su se bavili prisutnošću dubokih podražaja nago hladnom realnošću prizora. Zbog toga je psihološka percepcija postala važnijom od "stvarne" teme, a sadržaj je zamijenjen vizualnim "impresijama" svega što su osjetila mogla percipirati. Prikaz je izgubio prirodne tragove, koji su na kraju pokreta romantizma

držali usidrenog u stvarnosti. Na njegovo mjesto došao je Monetov izlazak sunca koji više nije bio izlazak sunca, nego nešto posve drugo: "impresija" izlaska sunca.

Predstavnici impresionizma u slikarstvu

Camille Pissarro (1830. – 1903.) jedan je od najvećih impresionista. Svoja egzotična platna uvijek je oslikavao jakim i živim bojama. Nikad nije pokušao prikazati prozračnost zraka ili vode, već je ostao privržen čistoći svojih motiva. Zanimanje za pravila kompozicije dovelo ga je do prikazivanja trodimenzionalnog prostora pomoću minijaturnih točkica, a ta tehnika leži u samom srcu poentilizma i divizionizma. Bio je najstariji među impresionistima i samim time u očima drugih umjetnika imao je određeni autoritet. Cézanne je za njega rekao: "On je čovjek od kojega treba tražiti savjet: pomalo je poput Boga."

Alfred Sisley (1839. – 1899.), kojeg su mnogi smatrali najkonzistentnijim među impresionistima, posvetio se gotovo u potpunosti pejzažima, slikajući uglavnom krajolike zapadno od Pariza, područja u kojem je živio. Nebo je važan element njegova rada, a koristio se različitim tehnikama kako bi naslikao nebo koje "neće biti jednostavno pozadina". Za života mu platna nisu bila naročito cijenjena ni poštovana kao što su bila djela drugih impresionista.

Pierre-Auguste Renoir (1841. – 1919.) bio je jedan od prvih koji su širili načela impresionizma. Prizori iz svijeta zabave – sale za plesnjake, kafane, koncerti, kazališta – bili su omiljene teme impresionista. Renoir je tim slikama dao jedinstven karakter sreće. Zaljubljeni parovi na slici La Moulin de la Galette (1876.) usred mrlja svjetlosti i sjena zrače ljudskom toplinom koja je puna zanosa. Svoja je platna ispunjavao jednoličnim, raspršenim svjetlom, objedinjujući likove i pejzaže pod istim ritmičnim i stalnim izvorom svjetlosti. Impresionizam je u Renoirovim djelima pronašao jedinstvenu strukturalnu čvrstoću u prikazima mladih žena.

Claude Monet (1840. – 1926.) bio je prije svega slikar svjetla. Nigdje kao u njegovim slikama svjetlo nije toliko izraženo, ono je glava tema svih njegovih motiva. Figure poput ljudi bile su samo objekti koji reflektiraju svjetlost, a njihovom oblikovanju nije pridavao veliku važnost. Njegove kasnije teme su uglavnom pejzaži, vrtovi i serijske slike.

Frédéric Bazille (1841. – 1870.) nikad nije bio predani impresionist. Želio je svakom predmetu dati težinu i volumen, a ne slikati samo vanjski izgled. Na žalost njegova je karijera prekinuta njegovom pogibijom za vrijeme francusko-pruskog rata.

Armand Guillaumin (1841. – 1927.) je izlagao na gotovo svim impresionističkim izložbama. Njegova je paleta postajala sve sjajnija i neprirodnija. Žive boje organizirao je u oštre kontraste, slične onima koje nalazimo u djelima Paula Gauguina.

Berthe Morisot (1841. – 1895.), kći imućnih roditelja čiji je predak bio slikar Fragonard, izlagala je redovito na službenim salonima prije nego što se s oduševljenjem pridružila impresionistima. 1868. upoznala je Edouarda Maneta, koji je postao njezinim učiteljem i bliskim prijateljem. Poslije se udala za njegovog brata Eugènea. Ona nije rabila tipične kratke, isprekidane poteze kistom, već je zadržala svoju nježnu, paperjastu tehniku. Ženski likovi Morisotove čvrsti su oblici istaknute nazočnosti, a ne likovi koje odnosi polazni trenutak.

Edouard Manet (1832. – 1883.) Preteča impresionista. Bio je otmjen, gradski gospodin i prijatelj pjesnika Mallarméa i Baudelairea. Kad je pod utjecajem Morisotove napustio svoj atelijer kako bi slikao u prirodi, njegovi su radovi postali lakši i spontaniji. Unatoč tome šta na Pariškom salonu njegove radove nisu prihvaćali sam se nikada nije želio svrstati pod impresioniste i neprekidno se trudio da njegovi radovi dospiju u Pariški salon.

Edgar Degas (1834. – 1917.), iako je redovito sudjelovao u njihovim izložbama, nikad se nije smatrao pravim impresionistom. Nadahnuće je u početku nalazio djelima renesansnih majstora. Kod Degasa razočarani par na slici Čaša absinta (1876.) je utopljen u samoću koju je slikar postigao prikazati praznim stolovima koje je postavio između gledatelja i likova na slici. Kako je jako volio crtanje, svoja najljepša djela je uradio tehnikom pastela. Degas je više volio slikati u svom ateljeu nego na otvorenome, a umjetno svjetlo više mu je odgovaralo od sunčeve svjetlosti. Smatrao je da ono naglašava kretnje njegovih slavnih plesačica. Primabalerina (1876.) jasno ilustrira ovu gipku tehniku koja odgovara lepršavosti impresionizma. Balerina lebdi izvan središta slike obasjana čudnom svjetlošću.

Mary Cassatt (1844. – 1926.), sa svojim prijateljem Degasom dijelila je osobitu ljubav prema crtanju. Njezin linearni stil i nadarenost za slaganje zasebnih elemenata doveli su je do izrade litografija i grafika u boji, koje predstavljaju njezine najuspjelije radove.

Paul Cézanne (1839. – 1906.) kao Degas, nikad se nije poistovjetio sa skupinom niti je u potpunosti prihvatio njihove zamisli. Osim Pissarra, s kojim ga je povezivalo dugo i plodonosno prijateljstvo, impresionisti ga nisu potpuno razumjeli. U početku je rabio gustu tamnu boju, no nakon što je upoznao neke članove skupine, njegova je paleta postala svjetlija. Kist je zamijenio slikarskim nožem koji mu je bolje odgovarao za prikazivanje mase i volumena motiva, te je zaboravio na slikanje atmosfera. Slikao je polazeči od prirode stvari a ne od impresije, ne sviđa mu se razlaganje predmeta i vrača svojim slikama čvrstoću oblika. Smatrao da se svi oblici mogu svesti na kuglu, valjak i stožac i preteča je kubizma i apstrakcije.

James McNeil Whistler (1834.-1903.), Amerikanac koji je studirao u Parizu a živio i radio u Engleskoj, je bio u direktnoj dodiru s impresionističkim pokretom. On je nazivao svoje slike "simfonijama", što znači da su mu na slici važnija formalna svojstva nego tema ili ono što prikazuju. Takve su slike Aranžman u crnom i sivom: majka (1871.) i Nokturno u crnom i zlatnom: vatromet (1974.). Posljednja slika je najnefigurativnije djelo do tada i na tragu je apstrakcije koja će se javiti tek u 20. st.

POSTIMPRESIONIZAM

Postimpresionizam je stilski pravac u umjetnosti s kraja 19. st., kojeg oblikuju umjetnici koji su se razvili iz impresionizma, ali koji su otišli dalje u svojim stremljenjima. Nova generacija umjetnika koja je slijedila različite, originalne i individualne putove.

Georges Seurat

U slici kao što je Nedjeljno popodne na otoku Grande Jatte (1884-86), Georges Seurat (1859-1891) je odveo impresionističku tehniku slikanja u jedan znanstveni pristup, koristeći samo male točkice osnovnih boja. Točke koje tvore različite dijelove slike – travu, vodu, odjeću – nisu jednobojne, nego proračunata mješavina različitih boja tako da daju sjajnu boju ili profinjene sjene.

Ova tehnika slikanja nazvana je pointilizam ili divizionizam, ali Seurat je koristi na sasvim različit način od impresionista. On stvara čvrste, točno određene oblike i dojmljivo izveden opći dizajn. Mirno obiteljsko ladanje sa slike Grande Jatte posjeduje trajnu kvalitetu koja je suprotna "uzgrednom" i "nesmišljenom" pogledu Moneta. U potrazi za boljim nazivom, Seurata i njegove sljedbenike nazivali su "Neo-impresionisti".

Vincent van Gogh

Život umjetnika Vincenta Van Gogha (1853.-1890.) postao je dijelom moderne legende o umjetnicima. Sin Nizozemskog propovjednika, bio je jako usamljen, uznemiren čovjek koji nije uspijevao pridobiti bilo kakvu afirmaciju od svijeta – bilo od žena, bilo kao evanđelista u Belgijskom rudarskom selu, bilo kao umjetnika. Počeo je da se pronalazi tek u svojim 30-tim godinama; a poslije u jednom od svojih povremenih napada ludila upucao se u 37 g. života.

Skoro sve slike na kojima počiva njegova slava naslikane su u posljednje tri godine njegova života na Francuskom jugu u Arlesu. Portret Dr. Gacheta ili njegov Autoportret (1889.) je tipičan u intenzivnim bojama, pojednostavljenim oblicima i vijugavim linijama koje daju dojam duboke uznemirenosti tužnom i razočaranom doktorovom licu. Van Goghova umjetnost je vizionarska umjetnost u kojoj suncokret, stolica, zvjezdano nebo ili more kukuruza sjaju čudnom životnošću iako su viđeni očima čovjeka čiji je um bio zasjenjen više ludilom nego razboritošću. Kao umjetnik, Van Goghova originalnost najviše leži u njegovoj upotrebi boje koju je nanosio u gustim i trzavim potezima kista, nekad tako izrazito da boja stoji na slici kao kakav visoki reljef. "Kiparske" kvalitete slike, na koje je prvi ukazao Van Gogh, bit će kasnije radikalno iskorištene od brojnih umjetnika 20tog stoljeća.

Paul Gauguin

Legenda o Van Goghu je komplementarna onoj o njegovom prijatelju Paulu Gauiguinu. Paul Gaugin (1848.-1903.) je bio trgovac dionicama koji je napustio sve u 35 godini kako bi se posvetio slikanju. Odbacio je ugledno otmjeno društvo za posljednju iskonsku, nedirnutu civilizaciju primitivnih

naroda južnih mora. Gauguinova umjetnost nema ništa od Van Goghovog nasilnog izričaja, on slika jedan idealiziran, nestvaran i poetski svijet koji nazivamo "simbolizam".

Npr. njegova slika Vizija poslije mise (1888) predstavlja seoske žene na istoj plohi s vizijom anđela koji se bori s Jakovom, sve pojednostavljeno i plošno. Želio je uhvatiti jednostavnu, direktnu vjeru tih jednostavnih ljudi, dok su mu boje jake i nestvarne te simboliziraju viziju. Njegove žene sa Tahitija su enigmatske figure, plošno prikazane i definirane tamnim obrisima. Gauguin je volio nataknuti kako njegove slike nose duboke istine o životu, obično im davajući uzbudljive nazive.

Nikad više je djelomice književni refren koji krešti gavran u pjesmi Edgara Allana Poea ističući krajnju odvojenost od mrtve ljubavi. Gauguin je čak stavio vranu u sliku. On je bio i dekorativniji umjetnik od svojih prethodnika. Znao je ispuniti plohe raznim biljkama tvoreći uzorke linija tvoreći prijelaze od ženskog tijela do okoline. Na slici Nikad više ili Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo? (1897.) sve je ovo čarobno uklopljeno. Dekoracije samo ističu našu nelagodnu svjesnost djevojkine bolesti, a bliski zidovi i likovi koji su se spojili s pozadinom stvaraju tešku atmosferu tihih tajni.

Paul Cézanne

Paul Cézanne (1839.-1906.) je kao i Seurat, Van Gogh i Gauguin počeo kao Impresionist. U 1870tim on je usvojio impresionističke tehnike i izlagao je s njima, ali postao je nezadovoljan načinom na koji su impresionisti u svojim slikama razlagali čvrste predmete jakim svjetlima. Vratio je se da živi u svoj

rodni Aix, i u 1880tim razvio revolucionarni pristup slikanju koji je bio neprepoznat sve do nekoliko godina prije njegove smrti 1906. g.

U slikama kao što je Mali most, Mennecy zadržao je svijetle boje impresionističke palete ali ih koristi da istakne čvrstoću stvari. Odrazi u vodi su podjednako čvrsti kao drveće ili sam most. Oslikani su jasnim potezima koji pojačavaju konkretnu stvarnost površine i forme slike, ne stvarajući nikakvu iluziju. Cézanne polazi od prirode stvari, a ne od utiska o stvarima (kao impresionisti). Suština njegovog pristupa prirodi je u tome da je sve u prirodi oblikovano prema geometrijskim tijelima – stošcu, lopti i valjku. Ovo nije dekorativnost ekspresionizma, nego otkriće strukture stvari. Više od bilo kojeg umjetnika, Cézanne će utjecati na rad umjetnika ranog 20 st.

Henri de Toulouse-Lautrec

Henri de Toulouse-Lautrec (1864.-1901.), fizički patuljak, umjetnički veliki talent, vodio je razuzdan život u noćnim barovima i bordelima Pariza. On je tehnikom litografije stvarao plakate koji hvataju pozornost gledatelje i prenose mu informacije u samo nekoliko sekundi gledanja.

Npr. na plakatu predstave Divan Japonais (Japanska diva) je iskoristio dvodimenzionalni tretman, velike plohe jedne boje i jake efekte uzoraka koje je zapravo preuzeo iz Japanskih drvoreza. Japanska umjetnost je i prije, u 1850tim, utjecala i na Degasa i Maneta. Bio je majstor prenošenja pokreta i atmosfere uz samo nekoliko poteza kista ili pera. Lautrec je koristio slične tehnike da prikaže duh Pariškog života 1890tih. Slikao je glazbene kavane i kabaree, dvorane i njihove zvijezde izrazitog karaktera (čak iskarikirane), cirkus, bordele i hipodrome.

Na slici Moulin Rouge (1895.) uhvatio je atmosferu veselja i tjeskobe na takav način da pomislimo kako je umjetnik ovaj noćni klub smatrao za mjesto zla.