Historijski Mitovi Na Balkanu

5/23/2018 Historijski Mitovi Na Balkanu

1/246


2/246


3/246


4/246


5/246

1

Historijski mitovi na Balkan

Husnija Kamberovi

PREDGOVOR

Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanu rezultat je trodnevne meunarodne konferencijepod nazivom Balkanska drutva u promjenama. Upotreba historijskih mitova, odrane od 7.do 9. novembra 2002. godine u Sarajevu, u organizaciji Instituta za istoriju u Sarajevu iOdjeljenja za istonoevropske i orijentalne studije Univerziteta u Oslu. Konferencija je biladio ireg zajednikog projekta suradnje ove dvije znanstvene institucije u okviru programasuradnje Norveke sa zemljama Jugoistone Evrope. Na skupu su podnesena ukupno 22saopenja, a sudionici su bili iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Austrije, Bugarske,

Norveke, Njemake, Sjedinjenih Amerikih Drava, Turske i Cipra.

Odluili smo tampati dvije knjige (jednu na bosanskom/hrvatskom/ srpskom, a drugu naengleskom jeziku) koje se djelimino razlikuju. Ono to smo smatrali najinteresantnijim za

nae prostore objavljujemo u knjizi na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku, a ono to bimoglo biti zanimljivije za inozemne znanstvenike, i iru inozemnu javnost, bit e objavljenona engleskom jeziku slijedee godine. Dio referata bit e objavljen u obje knjige, dio samo u

jednom od izdanja, a neki referati nee biti objavljen ni u jednom od planiranih knjiga.

Razlog za odustajanje od objavljivanja nekih saopenje u knjizi nabosanskom/hrvatskom/srpskom nalazi se injenici da ta saopenja nisu izravno vezana za naeprostore te smo procijenili da ne bi privlaila panju naega itateljstva. Na je cilj da dio tihsaopenja (radi se, prije svega, o saopenjima koja tretiraju mitove vezane za bugarsku, turskui albansku povijest) publiku-jemo u nekom od narednih brojeva asopisa Prilozi, kojegaobjavljuje Institut za istoriju u Sarajevu.

Predajui ovaj Zbornik radova iroj javnosti elimo potcrtati da na cilj nije biodemitologizirati povijesne predrasude nego samo utvrditi odreene

7

modele stvaranja historijskih mitova, te ukazati na zloupotrebu povijesti, odnosno(zlo)upotrebu izgraenih historijskih mitova u politike svrhe, to je bilo veoma prisutno na

balkanskim prostorima posljednjih decenija. Demi-tologiziranje povijesnih predstava nijemogue jednom knjigom nego jedino izgradnjom znanstvenih institucija koje e nizomznanstvenih projekata suziti prostor za mogue zloupotrebe povijesti.

Dr. Husnija Kamberovi

Historijski mitovi na Balkanu

Sarajevo, Holiday Inn, 7-9. novembar, 2002. godine


6/246

2

Sudionici Konferencije

Otvaranje Konferencije

Historijski mitovi na Balkanu


7/246

3

Ambasador Kraljevine Norveke Nj. E. gosp. Henrik Ofstad

Diskusija na Konferenciji

Diskusija na Konferenciji


8/246

4

10

HISTORIJSKI MITOVI NA BALKANU(2003)SADRAJ ZBORNIKA

Husnija KamberoviPREDGOVOR .............................................7 Pl Kolst: PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA U MODERNIM

DRUTVIMA...............11 Sreko M. Daja: BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINI MITOLOKI

ODRAZI.........39 Husnija Kamberovi: "TURCI"I "KMETOVI"- MIT O VLASNICIMA BOSANSKE

ZEMLJE ...............67 Jon Kvrne: DA LIJE BOSNI I HERCEGOVINI POTREBNO STVARANJE

NOVIH POVIJESNIH MITOVA? .......................................85 Ivo Goldstein: GRANICA NA DRINI - ZNAENJE I RAZVOJ MITOLOGEMA

.................................109 Damir Agii: BOSNA JE NAA! MITOVI I STEREOTIPI O DRAVNOSTI,

NACIONALNOM I VJERSKOM IDENTITETU TE PRIPADNOSTI BOSNE UNOVIJIM UDBENICIMA POVIJESTI...........................................................139

Ivo ani: SIMBOLINI IDENTITET HRVATSKE U TROKUTURASKRIJE-PREDZIE-MOST ...................................... 161

Vjekoslav Perica: ULOGA CRKAVA U KONSTRUKCIJI DRAVOTVORNIHMITOVA HRVATSKE I SRBIJE ..................................................203

Bojan Aleksov: POTURICA GORI OD TURINA: SRPSKI ISTORIARI OVERSKIM PREOBRAENJIMA............................................................................................................................225

Ana Anti: EVOLUCIJA I ULOGA TRI KOMPLEKSA ISTORIJSKIH MITOVA USRPSKOM AKADEMSKOM I JAVNOM MNJENJU U POSLEDNJIH DESETGODINA..................................259

Ulf Brunnbauer: DREVNA NACIONALNOST I VJEKOVNA BORBA ZADRAVNOST: HISTORIOGRAFSKI MITOVI U REPUBLICI MAKEDONIJI(BJRM)..............................................291

AUTORIPRILOGA..................................................................................................329


9/246

5

HISTORIJSKI MITOVI NA BALKANU(Sarajevo, 2003.)

Zbornik radova Historijski mitovi na Balkanutampan je uz finansijsku podrku* Ministarstava vanjskih poslova Norveke i* Fondacije za izdavatvo - Fondacije za nakladnitvo,Sarajevo

*

Zbornik radova "Historijski mitovi na Balkanu" u izdanjuIstorijskog instituta (ISBN 9958-9642-1-X)moete nabaviti u Biblioteci instituta ili naruiti zahtjevon naovu e-mail adresu


10/246

6

Pl Kolst

PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA UMODERNIM DRUTVIMA

Uvod

Kad objanjavaju kako je dolo do izbijanja nedavnih ratova u bivoj Jugoslaviji, mnogiautori spominju pogubne efekte historijskih mitova u tom regionu.1 Ti se mitovi esto

pripisuju specifinom balkanskom mentalitetu, te se smatra - eksplicitno ili implicitno - da jeBalkan zaraen tim mitovima u veoj mjeri od drugih dijelova Evrope. Prihvatam prvo, ali nei drugo stanovite. Postoje jaki dokazi da su mitologizirane verzije prolosti doista utjecale namiljenje mnogih graana bive Jugoslavije i navele ih da prihvate ratne poklie svojih voa.To je, zapravo, i razlog to smo odluili organizirati ovu konferenciju. Ali, ta sklonost nije,vjerujem, obiljeje balkanske kulture kao takve. Dovoljno bi bilo sjetiti se iroke i veomauinkovite upotrebe historijskih mitova od strane faistikih reima tokom Drugog svjetskograta. Mito-logiziranje prolosti nije iskljuivi monopol autoritarnih i totalitarnih drava,

1 Tim Judah, The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia, New Haven: YaleUniversity press, 2000; Robert Kaplan, Balkan Ghosts, New York: St. Martin's Press, 1993;

Noel Malcolm, A Short History of Bosnia, London: Macmillan, 1994, Noel Malcolm, A ShortHistory of Kosovo, London: Macmillan 1998, Dunja Melcic, ed., DerJugo-slawien-Krieg.Handbuch zu Vorgeschichte, VerlaufundKonsequenzen, Opladen/Wiesbaden, WestdeutcherVerlag, 1999.

11

vese moe nai - i to u izobilju - i u zapadnim, demokratskim drutvima.2 Znaaj

prouavanja historijskih mitova u balkanskim drutvima ne lei, stoga, u onom to nam to imakazati o navodno jedinstvenoj balkanskoj kulturi, veu onome ime moe doprinijeti naem

razumijevanju univerzalnih kulturnih matrica te politikih procesa koji se mogu nai i uovome regionu.

Da li, ako se moe pokazati da su neki historijski mitovi koriteni za izazivanje mrnje ipoticanje agresije, iz toga proizlazi da su historijski mitovi uvijek tetni za ljudske kolektive ida ih treba eliminirati? To je kontroverzno pitanje koje dijeli istraivaku zajednicu na dvatabora, koje iz praktinih razloga moemo nazvati 'prosvjetitelji' i 'funkcionalisti'.Prosvjetitelji tretiraju mitove kao suprotnost 'injenicama'. Predstavljanje historije kojom sedokazive injenice izlau distorziji jeste mitsko. Irelevantno je da li je ta distorzija rezultatneznanja, vlastitih elja ili namjerne manipulacije. U svakom sluaju, injeniki tano

prikazivanje prolosti jako je poeljno, i stoga je zadatak profesionalnih historiara da ponitemitove tako to e, da tako kaem, izbuiti balone i pokazati da u njima nema niega.

Prosvjetitelji e se najee sloiti da se tano i precizno prikazivanje historije - 'Wie eseigentlich gewesen ist' - ne moe postii. Prosvjetitelji nisu ni naivni historicisti niti

pozitivisti, i oni su spremni prihvatiti tezu da je sva historija podlona selekciji i interpretaciji.Subjektivni elementi uvijek nau nain da se nekako uvuku, ali to ne znai da treba otvoritiirom vrata da nas preplavi nekontrolirani subjektivizam, tvrde oni. ak i ako se, u krajnoj


11/246

7

instanci, historijska objektivnost ne moe dosei, treba je zadrati kao ideal kojem sehistoriari trebaju nastojati pribliiti koliko god je mogue.

Funkcionalisti imaju neto drugaije gledite. Oni stvaranje mitova vide kao neizbjeanelement ljudske egzistencije i ljudskih drutava. Neki idu jo dalje i insistiraju na tome damitologije ne treba prihvatati uz gunanje kao neizbjeno zlo, veih valja pozitivno

pozdravljati kao jedan obogaujui aspekt ivota; mitovi su dio grae od koje su sainjenadrutva to dobro funkcioniraju.

Vidjeti, npr. analizu Godinjice Pearl Harbora 1991. g., autora Geoffrey M. Whitea, kao'mitske historije'. Geoffrey M. White, 'Mythic History and National Memory: the Pearl HarborAnniversary', Culture and Psychology, 1997, vol 3(1), str. 63-88.

12

Ova dva stava prema mitu, pokazau kasnije, mogu se nai ne samo u prouavanjuhistorijskih mitova, veoni proimaju sve naune discipline.

U naem smo projektu izdvojili - sa ciljem posebnog razmatranja - jednu podgrupuhistorijskih mitova koji imaju sasvim naroite drutvene posljedice. To su mitovi kojifunkcioniraju kao mehanizmi to razliite zajednice razgraniavaju i obiljeavaju jedne oddrugih. Faktori koji navode lanove dvije grupe da jedni druge vide kao razliite, a ne kaolanove jednog te istog kolektiva, esto su 'mitski' a ne 'injeniki'. Razlike se nalaze u 'glavi',u percepciji, a ne u vidljivim drutvenim ili kulturnim osobinama. Time ne elim kazati danema objektivnih razlika izmeu kultura i drutava. Svakako ih ima, ali takve razlike serijetko povlae prema jasnim, uredno iscrtanim emama po kojima granice raznih kulturakoincidiraju i jedna drugu uvruju. Umjesto toga emo esto ustanoviti da se mapa tradicijau pogledu naina ishrane i naina odijevanja u nekom konkretnom regionu sasvim razlikujeod mape arhitektonskih stilova, a da ne spominjemo lingvistike ili religijske mape. Susjednezajednice koje su vezane za istu religiju i koje jedu istu hranu, ipak esto jedna drugu vide kaozasebne, recimo zbog jezikih razlika. Takvi sluajevi su sasvim uobiajeni, ali ne dokazujuda je jezik krajnji pokazatelj identiteta. U drugim sluajevima - biva Jugoslavija je tu primjer- ljudi govore vrlo blisko vezane jezike, a ipak sebe vide kao lanove zasebnih zajednica,

pozivajui se pritom na neke druge faktore razlikovanja.

Koje od dijakritika, koje su izdvojene kao odluujue i najbitnije, jesu historijski uslovljene?Tvrdnje o zasebnosti koja se temelji na objektivnim osnovama odravaju se, meutim,njegovanjem historijskih mitova. Takvi mitovi

- o vlastitom drutvu i o drutvu susjeda - pomau uvoenju reda u jednom neurednomkulturnom krajoliku. Mitske prie o razliitom porijeklu, o tome kako su grupe u prolosti

meusobno djelovale i borile se kako bi jedna drugoj pomogle, i slino, mogu funkcioniratikao zamjena, ili ono to poveava 'stvarne' razlike. One omoguavaju lanovima grupa dapotisnu i zanemare oite slinosti, a pojaaju mimo svake mjere stanovite razlike izmeu sebei 'drugog'. U nastavku rada izloiu tri razliita tipa historijskih mitova, to se koriste kaorazgraniavajui mehanizmi u balkanskim drutvima, i drugdje

- koje sam odluio nazvati mitovima o samosvojnosti (sui generis)uigeneris), o predziu {antemurale), i starini {witiquitas).


12/246

8

13

Ve40 godina prouavanje mehanizama razgraniavanja etabliralo se kao vana kola uokviru drutvenih nauka. Prouavanje mitova ima ak duu i slavniju povijest. Najveimdijelom, meutim, te dvije istraivake tradicije razvijale su se zasebno. Samo katkad, ili tektangencijalno, prouavanje historijskih mitova uzimalo je u obzir razgraniavajue efekte tih

mitova. I obratno, prouavanje granica identiteta u najveoj je mjeri bilo usredsreeno nadruge mehanizme stvaranja mitova. U ovom lanku te dvije tradicije nastojimo dovesti ujedanplodonosan odnos.

Prosvijeenost vs. funkcionalizam

Prouavanje mitova u ljudskim drutvima podijelilo je mnoge discipline na dva zasebnatabora - na prosvjetitelje nasuprot funkcionalista. U daljnjem tekstu dajem kratak prikaz

pristupa mitovima u tri grane nauke - religijskim studijama, psihoanalizi i drutvenimnaukama. U svim tim naukama nalazimo - u raznim kombinacijama - zastupljene i

prosvjetiteljske i funkcionalisti-ke tendencije.

Religijske studije. Njemaki teolog David Friedrich Strauss je 1835. godine izazvao skandalobjavljivanjem Das Leben Jesu, prve u seriji monografija o ivotu Kristovom u liberalnojhistoricistioj tradiciji. Strauss je odbacio obje dominantne kole biblijskih studija svogvremena: supernaturalizam, koji prihvata novozavjetna uda kao historijski tana, unatoinjenici da su u suprotnosti sa naunim zakonitostima; i racionalizam, koji nastoji spasiti

prie o udima tako to im daje 'uvjerljivo' objanjenje prihvatljivo modernom, racionalnomovjeku. Nasuprot oba ta tumaenja, Strauss je objavio da novo-zavjetne prie uglavnom inehistorijski mitovi. Sve sadrano u Bibliji to se ne slae sa naunim zakonitostima ili sazakonima logike, mora se odbaciti kao nehistorijsko, i sasvim eliminirati, insistirao je on.3Sve to se u Novom zavjetu moe nai a da ima trajnu vrijednost i spada u 'vjeite istine' morase traiti na onom otpadu to ostaje kad historijska nauka dovri svoj kritiki posao.

David Friedrich Strauss, The Life ofJesus, translated by Marian Evans. New York: CalvinBlanchard 1860 (republished 1970), vol. 1, pp. 12-69.

14

Oko stotinu godina kasnije, njemaka teologija je proizvela jo jedan, prilino razliitprogram demitologizacije biblijskih tekstova. U djelu Neues Testament und Mythologie(1942), Rudolf Bultmann prihvata Straussovo stanovite da je Novi zavjet zasnovan na

potpuno mitskom weltanschauungu, te iz toga izvlai mnogo drastinije konsekvence negoStrauss. Ne samo da se dijelovi Novog zavjeta, koji su u suprotnosti sa naukom, imajusmatrati mitolokim, veje njihova cijela poruka proeta zastarjelim mitolokim miljenjem,

tvrdi Bultmann. Novi zavjet, dakle, ne moe se spasiti procesom eliminacije i brisanja. Mitskipogled na svijet mora se prihvatiti ili odbaciti in toto, a za modernog, racionalnog ovjekaprva od ovih alternativa naprosto je nemogua.

Ovaj program je naizgled zavrio u totalnom agnosticizmu, ali sam Bultmann je izvukaosasvim drugi zakljuak: poruka Novog zavjeta ne smije se traiti putem kritike eliminacije,veegzistencijalne interpretacije mita.


13/246

9

Stvarno znaenje mitova nije da daju objektivan prikaz svijeta. Prije bi se reklo da mitizraava to kako ovjek razumijeva sebe u svijetu. Mit ne treba tumaiti kozmoloki, veantropoloki, ili jo bolje, egzistencijalno.4

Biblija u celestijalnim kategorijama iskazuje ono to eli rei o ovjeku i ljudskoj sudbini,tumai Bultmann. Na jedan neobian nain, on zapravo kombinira kritiki, prosvjetiteljski

pristup mitovima sa strogim potovanjem vrijednosti koje takvi mitovi imaju za modernogaovjeka. Za njega, prosvjetiteljski i funkcionalistiki pristup mitu se ne iskljuuju, vesukomplementarni.

Prouavanje religije, meutim, nudi i jedan primjer funkcionalistikog pristupa kome nijedodat historijsko-kritiki stav. U Slikama i simbolima, ugledni rumunski naunik MirceaEliade tvrdi da su simbol, mit i slika 'sama bit duhovnog ivota'. U tenji zademitologizacijom, teolozi i drugi 'prosvjetitelji', razmilja on, 'trebali bi prouiti opstanakvelikih mitova tokom cijelog devetnaestog stoljea: tek tada bismo shvatili koliko su mitovi

bili poniavani, minimizirani, osuivani na neprestanu promjenu oblika, a opet su izdrali svutu hibernaciju'.5

4 Rudolf Bultmann, 'New Testament and Mythology', in Robert A. Segal, Theories of Myths.New York: Garland, 1996, vol. 3, p. 38.

5 Mircea Eliade, Images and Symbols: Studies in Religious Symbolism, Princeton: PrincetonUniversity Press 1991, str. 11. Originalno objavljena 1952.

15

Kad god se pokuaju ignorirati, mitovi ne nestaju, veosvetniki uzvraaju udarac:

Moderni ovjek moe slobodno prezirati mitologije i teologije, ali to ga nee sprijeiti da i

dalje crpi iz tih istruhlih mitova i unitenih slika. Najgora povijesna kriza modernog svijeta -Drugi svjetski rat i sve to je iz njega proisteklo - uinkovito je pokazala da je iluzorno teitiiskorjenjivanju mitova i simbola.6

Posljednja reenica ovoga citata je dosta udna. Kako je venaglaeno, tokom Drugogsvjetskog rata faistiki reimi doista su cvjetali na sumanutoj mitomaniji. Za prosvjetitelje,irenje mitova koje eksploatiraju antidemokrat-ski reimi predstavlja krajnji dokaz da se

protiv historijskih - ili bolje ne-hi-storijskih - mitova treba boriti svim raspoloivimsredstvima. Za Eliadea, s druge strane, to dokazuje potpunu zaludnost projekta

prosvijeenosti.7

Psihoanaliza. Poznato je da su mitovi igrali vanu ulogu u psihijatrijskoj metodi koju je razvio

Sigmund Freud. Grki mit o Edipovom nesvjesnom oceubistvu najslavniji je, ali zacijelo ne ijedini mit kojeg je koristio otac psihoanalize.

vedski istraivaLars Sjgren ponudio je vrlo inteligentnu analizu Fre-udove upotrebemitova i mitskog jezika:

Kad Freud opisuje oeubistvo, on to ini u saetom obliku mita. Kritika koju su mu upuivaliantropolozi, analitiari i drugi, zasnovana je na pogrenom razumijevanju funkcije mitskeforme. 'Je li se to ovako nekad desilo? Ne, svakako nije. A, ako nije, mi nita tu ne moemo.'


14/246

10

Bajke i mitovi, meutim, nisu naivni, veu sebi kriju razne vidove mudrosti. Tokom stoljea,mitovi su omoguili ovjeanstvu da razvije i sauva najraznovrsnija iskustva, i to koristeimetodu intenzivne koncentracije. To je mitu dalo stanovite funkcije sline naunimkonceptima.8

6 Ibid, str. 19.

7 Ovo je dio prie o tome da je u meuratnom periodu Eliade bio povezan sa Gvozdenomgardom u Rumuniji, faistikim pokretom sa plodnom produkcijom historijskih mitova.Vidjeti: Robert Ellwood, The Politics of Myth: A study ofC.G. Jung, Mircea Eliade, andJoseph Campbell, New York: SUNY press, 1999, str. 79-126.

8 Lars Sjgren, Sigmund Freud, mannen ogverket, Oslo: Aschehoug, 1990, str. 238.

16

Ovaj fokus na funkciji mita smjeta Freuda donekle u funkcionalistiku tradiciju, mada je onistovremeno i nesumnjivi prosvjetitelj. Prema Freudu, mitovi iskazuju potiskivana osjeanja i

elje naeg nesvjesnog (id). Njegova velika vizija bila je da svoje pacijente oslobodi, zapravo,da oslobodi cijelo ovjeanstvo okova ida i da ga uvede u Doba razuma. Mitovi se morajutumaiti, njihovo pravo znaenje valja deifrirati, a mitoloke slike se moraju zamijenitiracionalnim jezikom.

Ovaj pragmatini i instrumentalistiki stav prema mitovima Freudov uenik Carl Gustav Jungnaglavake je okrenuo. U razumijevanju mitova, Jung je zadrao Freudov funkcionalizam, ali

je odbacio njegov prosvjetiteljski pro-jekat. Za Junga, mitovi su bili 'stvarni' u smislu dautjelovljuju istinsko kolektivno iskustvo ovjeanstva. Oni su arhetipski izraz kolektivnognesvjesnog.9 Oni su na neki nain stvarniji od same historijske stvarnosti.

Kad osmotrimo ljudsku povijest, mi vidimo samo ono to se zbiva na povrini... Ratovi,dinastije, drutveni nemiri, osvajanja i religije samo su povrni simptomi jednog tajnogonostranog stava nepoznatog ak i pojedincu samom, kojeg nije uspio prenijeti nijedanhistoriar; moda nam utemeljitelji religija u tom pogledu nude najvie informacija. Velikidogaaji svjetske povijesti su u sutini duboko nevani.10

Ovaj anti-historijski stav ne sadri i kritiki korektiv protiv zloupotrebe mitova u politikesvrhe, a u svom slavljenju mitova Jung, zapravo, u jednom trenutku ide tako daleko daiskazuje stanovitu simpatiju prema obnovi mita o Wotanu koju je pokrenuo pronacistikinjemaki Pokret vjere.11

Drutvene nauke

Velika veina profesionalnih historiara spada u prosvjetitelje koji stvaranje historijskihmitova voeno ideologijom smatraju vanom preprekom ra-

9 J. A. C. Brown. Freud and the Post-Freudians, Harmondsworth: Penguin, 1972, str. 48.

10 C. G. Jung, "The meaning of psychology for modern man', in Civilization in Transition,London: Routledge and Kegan Paul, 1964, str. 148-49. Naglasak dodan.


15/246

11

11 C. G.Jung, 'Wotan,' in Civilization in Transition, op. cit, str. 179-193. Vidjeti i Ellwood,op. cit., str. 37-77.

17

zumijevanju historije. Norveki historiar Ottar Dahl, naprimjer, prepoznaje potrebu za

stvaranjem kolektivnog identiteta i ideologije socijalnih i nacionalnih grupa kao vanupokretaku snagu koja stoji iza prouavanja historije. esto, ideologije su navele historiareda pou od zakljuka pa onda se vraaju - u potrazi za dokazima kojima mogu najbolje

podrati svoje unaprijed zacrtane ideje. Dunost je profesionalnog historiara, meutim, da seodupre takvim iskuenjima; tendencijama ka stvaranju mitova moramo se suprotstavitikritikom 'de-mitologizacijom', kae on.

Zahtjevi za istinitou i ispravnom argumentacijom u profesionalnoj historijskoj nauci znaeda stvaranje kolektivnih identiteta ne treba vezati za 'mitove', veza 'samospoznaju'. To

podrazumijeva da emo morati napustiti ili revidirati prevlaujue percepcije. [lanovi grupe]moda e morati shvatiti da prolost uope nije bila tako sjajna te da sadanjost ne mora bitinimalo bolja. Gledano normativno, i na temelju razumijevanja historije kao naune discipline

utemeljene u istraivanju, mora biti jasno da je ideoloka funkcija historije - koja nemanikakve veze sa zahtjevima istinitosti i ispravne argumentacije - nelegitimna.12

Malo je profesionalnih historiara, bez obzira na specijalnost, koji se nee sloiti oko sutineDahlovog stava. Eric Hobsbawm, naprimjer, insistira da se historiari 'moraju oduprijetistvaranju nacionalnih, etnikih i drugih mitova, na nain na koji se oni formiraju... Mi smoodgovorni za historijske injenice openito te za kritiku historijsko-ideoloke zloupotrebe,

pogotovo kad je u pitanju historija'.13 U istom duhu, Noel Malcolm 'mit' suprotstavlja'ispravnoj historiji'. U predgovoru svoje slavne knjige Kosovo-A Short History, Malcolm

porie da mu je cilj bio antisrpski, ve, zapravo, 'anti-mitski'. Sve grupe, ukljuujui Srbe,jednog e se dana morati na valjan nain pomiriti sa svojom povijeu'.14

Politolozi, meutim, esto imaju drugaiji pristup. Dok je pozicija pros-vjetiljeta izvjesnokadra nai pristalice takoer i u ovoj disciplini, funkciona-

12 Ottar Dahl, Problemer i historiens teori, (Oslo: Universitetsforlaget, 1986), str. 105.

13 Eric Hobsbawm, 'Debunking ethnic myths: History is a weapon against an invented past-ifwe are brave enough to use it', Open Society News, Winter 1994, str. 1-11 i 16.

14 Noel Malcolm, Kosovo-A Short History, London, Macmillan 1998, xxvii.

18

listika orijentacija se ipak ini rairenijom, barem meu onim politolozima koji se bave usvom radu temom historijskih mitova. Tako, recimo, Sonja Puntscher Riekmann, definirajuimit, izdvaja pitanje historijske 'istine', koje je kljuno u Dahlovom razmatranju. Mit je, tvrdiona, pria koju priaju, i stalno ponavljaju, lanovi jedne zajednice o svojim unutarnjim ivanjskim sukobima i o rjeavanju tih sukoba. To je istinita pria po tome to se prisjeadogaaja koji su na neki nain, pojavom i uvrivanjem ubjeenja i normi, oblikovalizajednicu. Istovremeno, mit transcendira istinu o dogaajima: mit nije historiografija.15


16/246

12

Pogreno bi bilo nastojati tragati za historijskom istinitou mitova. Puntscher Riekmann nerazmatra, meutim, kako istraivatreba da reagira kad se suoi sa mitovima koji su

predstavljeni kao istinit prikaz prolosti. Ona nam ne govori ni to kako razabrati izmeumitskog iskaza i drugih historijskih naracija.

Dvojica britanskih naunika kritiki se bave Noelom Malcolmom, tj. njegovim tretmanom

koncepta mita. Malcolmova tendencija da mit definira prosto kao historijsku neistinu, uvjerenisu njegovi kritiari, ne pomae nam da razumijemo ta je bilo pokretaka snaga krvoproliato su se desili u zemljama koje on prouava.

Mada je njegov rad donio neka korisna razjanjenja, Malcolmova simplificirana definicija'mita' iskazana kategorijama 'historijske neistine' nije dovoljna da se shvati, a kamoli sprijei,ovaj sukob. Ona ak moe ostaviti vrata otvorena za nove mitove. Pitanja Bosne i Kosovanisu (ili nisu samo) pitanja o tome 'ta se stvarno desilo, vei zato razliite verzije prolostineprestano u sebi nose znaenja kakva nose, te zato se tim znaenjima pridaje takavznaaj.16

Ova dva naunika kao da prihvataju poziciju prosvjetiteljstva da mitske povijesti u najveem

svom dijelu ipak imaju opasan utjecaj na drutvene odnose. Drugi funkcionalisti, meutim,imaju drugaije gledite. Oni historijske mitove vide kao neto to je, naalost, gotovonemogue iskorijeniti, ve, upravo suprotno, kao jedan aspekt ivota koji obavlja pozitivne izdrave

15 Sonja Puntscher Riekmann, "The Myth of European Unity', in Hosking and Schopflin,Myths and Nationhood, New York, Routledge, 1997, str. 61-62.

16 Wendy Bracewell and Alex Drace-Francis, 'South-Eastern Europe: History, Concepts,Boundaries', Balkanologie, vol. 3, no. 2 (December 1999), str. 54.

19funkcije. Anthony Smith, naprimjer, govori o 'regenerativnom potencijalu etnikih mitova'.Mitovi jedne zajednice, tvrdi Smith, 'odnose se na samu tu zajednicu i njenu povijest, [a]razliiti dijelovi te zajednice obuhvaeni su jednim nacionalnim krugom, jednom orbitomzajednike sigurnosti i sudbine te predstavljaju jasno izdvojen drutveni i teritorijalniidentitet.'17

Najjau odbranu funkcionalsitike pozicije u prouavanju historijskih mitova ponudio jepriznati strunjak za Srednju Evropu, George Schopflin. Schopflin polazi sa jedne eksplicitnoanti-racionalistike premise: 'Stanoviti aspekti naeg svijeta (.) ne mogu se obuhvatitikonvencionalnom racional-nou'.18 To ga dovodi do toga da mitove smatra 'jednim od

naina na koje ljudski kolektivi - u ovom kontekstu, pogotovo nacije - uspostavljaju i utvrujutemelje svog postojanja, svoj vlastiti sistem morala i vrijednosti. 'Pripadnici jedne zajednicemogu biti svjesni da mit koji prihvataju nije striktno taan, ali, poto mit nije historija, to nijeni vano. 'Vaan je sadraj mita, a ne tanost historijskog iskaza.'19

Zajednice se mogu razlikovati po razliitim stepenima gustine i intenziteta svojih mitova,kae Schopflin. Neke zajednice razvile su mnogo bogatiji set mitova nego druge. Tako gusta iintenzivna mrea mitova igra konstruktivnu ulogu u ivotu zajednice. Ona pojaavakoherentnost zajednice i pomae joj da prevlada nepredvidive promjene i nevolje. 'Ona


17/246

13

omoguava toj zajednici da izdri mnogo vei stres i previranja (politika, ekonomska,socijalna, itd.), nego to su to kadre zajednice sa relativno siromanom mreom mitova.'20lanovi zajednica siromanih mitovima pokazivae tendenciju da bivaju uvuene u orbitusuperiornih zajednica to u mnogo veoj mjeri proizvode mitove. 'Putem mita, ubrzava seasimilacija etniki razliitih grupa, jer zajednica siromana mitovima prihvata to da vertikalnadrutvena mobilnost zahtijeva

17 Anthony D. Smith: Myths and Memories of the Nation, Oxford: Oxford University Press,1999, str. 88.

18 George Schopflin, "The functions of myths and a taxonomy of myths', in Hosking andSchopflin, Myths and Nationhood, str. 19.

19 Ibid, str. 19 i 20.

20 Ibid, str. 22.

20

odricanje od vlastite kulture, jezika i mitskoga svijeta u zamjenu za neto superiorno, za jedanbolji svijet.'21

ak i da zaboravimo na trenutak zahtjeve prosvjetiteljske pozicije i zadrimo se pri logicisamo funcionalistike pozicije, Schopflinova teorija je problematina barem u dva aspekta.Prvo, njegova tvrdnja da gusta mitologija otklanja kolektivni stres nije potkrijepljena nijednimargumentom niti dokazom, a zapravo iz striktno loginog ugla gledanja izgleda da nema ninekog posebnog razloga da to ne dovede do suprotnog rezultata. Nekritika vjera uiracionalne historijske mitove moe gurnuti lanove jedne zajednice u nepromiljene akcije

protiv drugih grupa u odbranu neeg to oni smatraju historijskim 'pravima'. To moe dovesti

do dugih i bolnih sukoba koji kod svih tih grupa poveavaju nivoe stresa.22

Drugo, centrifugalna sila zajednica koje posjeduju guste mree mitova, kako ih Schopflinvidi, takoer je upitna. Glavni razlog je to to kolektivni mitovi imaju tendenciju da

postavljaju striktne granice izmeu onih to pripadaju toj zajednici i onih koji joj ne pripadaju.Tu funkciju razgraniavanja, koju imaju mitovi, Schopflin spremno prihvata.

Pomou mita, kako je reeno, intenzivira se komunikacija izmeu zajednica [.] Posljedicatoga je oteana komunikacija koja prelazi preko te granice, obzirom da je oblikovan jedanmitologizirani jezik radi komunikacije unutar te zajednice, ali ne i preko njenih granica. U toj

prekograninoj komunikaciji, mitovi pomute perspektive i zbunjuju uesnike, jer im je ulogajaanje kolektivne solidarnosti a ne razjanjavanje i razmjena sa drugom zajednicom.23

Tako se, u jednom irem svijetu, u kojem zajednice bazirane na mitovima ulaze u interakcijesa grupama izvan svoga atara, moe ispostaviti da su njihovi mitovi sasvim disfunkcionalni,ako ne i destruktivni. U jednom globalizi-ranom svijetu, u kojem nijedna etnika ili kulturnagrupa nije zasebno ostrvo, to svakako predstavlja krupan problem.

Izgleda da Schopflin smatra da su problemi koji nastaju interakcijom izmeu intra-etnikihmitologija i drugih grupa nesretna, mada ne i bitna


18/246

14

21 Ibid, str. 22.

22 Mada je Schopflin strunjak za Istonu Evropu, iznenauje donekle to to ne raspravlja otome kako se njegove teorije odnose na nedavne ratove u bivoj Jugoslaviji.

23 Ibid, str. 24-25.

21

popratna pojava. Mitovi jedne zajednice nisu stvoreni radi komunikacije unutar jedne grupe testoga tu loe funkcioniraju. Ja opet smatram da tendencija razgraniavanja grupa, kojom seneki pojedinci i pojave smjetaju unutar a drugi van te granice, nije ni nebitan ni usputanaspekt stvaranja mitova veje to zapravo glavna pokretaka snaga koja stoji iza stvaranjahistorijskih mitova jedne grupe. Iznenauje donekle da Schopflin to priznaje kad zapaa da su'oni koji ne uestvuju u mitu po definiciji iskljueni. Sve zajednice priznaju ovu vrstu granice.Mit je, dakle, kljuni element stvaranja jednog zatvorenog prostora i nastanka kolektiva.'24

Upravo ta razgraniavajua funkcija historijskih mitova je ono to je u samom sreditu panje

ove konferencije i ja u se sada time pozabaviti.

Proizvoenje identiteta na drutvenim granicama

Norveki socijalni antropolog Fredrik Barth openito se smatra autorom koncepta granicasredinje pozornice antropolokog istraivanja. Mada moda nije bio prvi koji je prepoznaoznaaj granice u nastanku ljudskih drutava,25 on se usredsredio na ovaj fenomen mnogoneposrednije i eksplicitnije od svih drugih prije njega i pokazao da to otvara mogunostikvalitativno novih metodolokih pristupa. Knjiga Ethnic Groups and Boundaries (Etnikegrupe i granice) koju je on uredio 1969. godine dovela je do 'pomaka paradigme', prvo usocijalnoj antropologiji a potom u drutvenim naukama openito.26

24 Ibid, str. 20.

25 Thomas Hylland Eriksen ukazuje na to da su ikaka kola, prouavanje Bakarnog pojasa,te Edmund Leach pripremili najvei dio temelja za ovaj novi odmak. Vidjeti Thomas HyllandEriksen, Ethnicity and Nationalism, London: Pluto press, 1993 str. 37.

26 Anthony P. Cohen, 'Boundaries of consciousness, consciousness of Boundaries', in HansVermeulen and Cora Govers, eds., The Anthropology of Ethnicity: Beyond Ethnic groups and

boundaries str. 59. Vidjeti i rad Katherine Verdery u istom tomu. Politolog Iver B. Neumannukazuje na to daje ova promjena paradigme najjaa u politikim naukama, ali njegovi radovi

pokazuju daje naposlijetku imala efekta i na tu disciplinu. Vidjeti Iver B. Neumann, The Uses

of the Other: "The East" in European Identity Formation, Minneapolis: University ofMinnesota Press, str. 4-7. Druga plodonosna promjena Barthovih uvida u politikim naukamaje djelo Daniele Conversi, 'Nationalisml, Boundaries, and violence,' Millennium 28, no, 3,1999, str. 553-584.

22

Prije objavljivanja Barthove knjige veina socijalnih antropologa prouavala je etnike grupekao kulturne sisteme. Doista, termini 'etnicitet' i 'kultura' esto su se koristili u istom znaenju.


19/246

15

To je bilo problematino u nekoliko aspekata. Prvo, ovaj pristup implicitno je zanemarivao dakulturne razlike ne slijede obavezno etnike granice. Fokusom na ono to spada u kulturu

jednoga drutva takoer su se prikrivale znatne razlika unutar samih grupa i, najzad, oteavaloje objanjavanje kulturne promjene.

Primjer iz Skandinavije (nije ga koristio sam Barth) moe ovo objasniti: veina ljudi u

Norvekoj, i danas i u 19. stoljeu, smatraju sebe 'etnikim' Norveanima (iako, naravno, tajtermin nije koriten prije 200 godina). Norveani su sasvim svjesni da, naprimjer, nisuveani. Imaju vrlo jasne ideje ta je veanin i 'znaju' da se veani i Norveani razlikuju.Ta percepcija razlike reciprona je kod veana. Ovo moda izgleda tako oito da nije nivrijedno spomena. Meutim, radi se o tome da su prije 200 godina norveka i vedska kultura

bile u osnovi sline. U obje zemlje nai ete tradicionalno seosko drutvo i istu, luteranskureligiju. Bilo je razlika, nema sumnje, ali ni izblizu nije bilo jaza kakav se nalazi izmeunorveke kulture oko 1800. godine i norveke kulture danas. Doista, tokom ovih 200 godinagotovo sav sadraj norvekih kulturnih praksi ispranjen je pa onda napunjen praksama ivrijednostima povezanim sa pluralistikim, permisivnim drutvom, masovnom potronjom,mladom kulturom, novim informacijskim tehnologijama, globalizacijom, itd. Vrlo slini

procesi deavaju se i u vedskoj, na takav nain da Norveka i vedska i dalje nisu manje

sline no to su bile. A ipak, u percepciji lanova ove dvije grupe, granica izmeu njihjednako je vrsta kao prije.

Grupni identitet se, prema tome, stvara i odrava u suprotnosti i u interakciji sa onim izvan,onim 'drugim'. Doista, bez takve interakcije teko da bi se uope desio nastanak identiteta.Kako je to iskazao Barthov norveki kolega Thomas Hylland Eriksen, 'etnicitet je jedanaspekt odnosa a ne kulturna osobina grupe. Ako je sredina sasvim monoetnika, onda zapravonema etnicite-ta, poto nema nikoga kome bi se prenijela ta kulturna razlika.'27

Etniku granicu treba smatrati samodjelujuim mehanizmom, koji bez ovjekovog upliva samsebe pokree. Granice su socijalne tvorevine koje nalau aktivno odravanje. Oznaivaegranice Barth zove 'dijakritikama'.

27 Hylland Eriksen, Ethnicity and Nationalism, op. cit, str. 34.

23

Dijakritike se biraju iz raspoloivog fluktuirajueg i raznovrsnog kulturnog repertoara. 'Jednazamiljena zajednica promovira se stvaranjem nekoliko di-jakritika, koje su veoma znakovitei simboline, odnosno, aktivnim stvaranjem granice.' To e uvijek biti zajedniko djelosuprotstavljenih grupa, naglaava Barth, ali e jae grupe normalno biti sposobnije nametnutii transformirati relevantne idiome.28

Odravanje granica je, dakle, pitanje odnosa moi i, prema tome, politike. U modernomsvijetu, voe politikih grupa uvijek svoje zahtjeve i tvrdnje pravdaju kulturnim i nacionalnimrazlikama. Stoga se 'velik dio aktivnosti politikih inovatora odnosi na kodifikaciju idioma:selekciju znakova identiteta i davanje vrijednosti tim kulturnim dijakritikama, te potiskivanjeili poricanje znaaja drugih razlika.'29

Barth nije ovo previe elaborirao, ali od tih oznaivaa granica on spominje 'uspostavuhistorijskih tradicija radi opravdavanja i glorifikacije idioma i identiteta'.30 To nas vraa naglavnu temu ove konferencije: upotrebu historijskih mitova kao mehanizma razgraniavan]a.


20/246

16

Historijski mitovi kao mehanizmi razgraniavanja: jedna tipologija

Meu mnogim sociolozima koje su inspirirale ideje Fredrika Bartha, John A. Armstrongizgleda najdirektnije povezuje odravanje granica grupe sa stvaranjem i pripovijedanjemhistorijskih mitova. Njegova knjiga Nations before Nationalism (Nacije prijenacionalizma,1982) mogla bi se stoga smatrati najdirektinijim uzorkom metodologije koja se

ovdje primjenjuje. 'Etnike granice', tvrdi Armstrong, 'fundamentalno odraavaju stavovegrupa a ne geografske podjele. Mit, simbol, komuniciranja te skup faktora vezanih zastanovite, obino su opstojniji od isto materijalnih faktora'.31

28 Anthropology of ethnicity, 16.

29 Fredrik Barth, 'Introduction', 35,

30 Ibid.

31 John A. Armstrong, Nations before Nationalism, Chapel Hill, the University of NorthCarolina Press, 1982, str. 8-9

24

Istodobno, po Armstrongu, jedna nacionalna grupa moe razviti vie od jednog odrivog mita.Razni nacionalni mitovi esto su, direktno i indirektno, u meusobnoj kontradikciji, poputmita i njegovog kontra-mita. To ne slabi, vjeruje Armstrong, neizbjeno nacionalni identitet,zapravo, time to poziva na razliite segmente i izaziva razliita osjeanja kod te nacije, on jeak moe i osnaiti. Kao primjer Armstrong navodi Maarsku. U mitu o Atili, maarskinacionalisti svoju naciju predstavljaju kao nasljednike ponosnih, surovih i zastraujuih Huna,dok u mitu o Svetom Stefanu oni ovog blagog i pobonog sveca prikazuju kao samoutjelovljenje svoje nacije. Ovi mitovi su zacijelo suprotstavljeni, ali su se ipak mogli zajedno

upregnuti u nacionalne ciljeve: mit o Atili daje Ma

arima 'pravo' na potinjavanje drugihnaroda, dok im mit o Svetom Stefanu daje mandat da ih civiliziraju.

To to su im ta dva savim razliita mita bila na raspolaganju, moda je uistinu bilo kljuno zaouvanje neobinog maarskog etnikog identiteta, koji bi inae bio ugroen stalnimasimilacijskim pritiscima.32

Mi smo u svom projektu identificirali druge skupove mitova koji bi takoer mogli bitikombinirani kao mitovi i kontra-mitovi koji se uzajamno uvruju. Za razliku od dvamaarska mita koje je analizirao Armstrong, ti skupovi su opijeg karaktera. Mogu se nai udrutvima diljem svijeta, ukljuujui, vjerujem, i sve ili veinu balkanskih zemalja, mada sarazliitim naglascima i razliitom upotrebom. Nekad imaju tendenciju da se meusobno

infiltriraju i zasjenjuju. U heuristike i analitike svrhe, distinkcije meu njima ipak sukorisne, poto nam doputaju da otkrijemo unutarnje tenzije i kontradikcije u mitogenetskimprocesima.

Mit o samosvojnosti (sui generis)

Skandinavski primjer kontrasta izmeu Norveana i veana nipoto nije jedinstven. Sliniparovi identiteta mogu se nai diljem svijeta, dakako i na Balkanu. Dovoljno je spomenutiodnose izmeu Bugara i Makedonaca, i Srba prema Hrvatima i Bonjacima. Kao i najvei dio


21/246

17

svijeta, i Balkansko poluostrvo predstavlja kulturni kontinuum koji presijeca ne samopolitike,

32 Ibid 51.

25

vei etnike granice. Tradicionalni nain ivota, obiaji, etiki kodeksi, i folklor koji jednagrupa smatra sutinskim dijelom svog kulturnog naslijea moe se esto, uz manje razlike,nai i kod susjednih grupa. Takve zajednike crte predstavljaju problem za graditelje nacije ietnike poduzetnike, poto zamagljuju granice izmeu grupa i kompliciraju uspostavljanjefiksnih grupnih identiteta. esto, stoga, vidimo kako se ine golemi napori da se umanjinaglasak ili pak direktno poreknu slinosti u kulturi koja je zajednika sa drugim grupama.Jedan uobiajen nain je putem etnogeneze: naa grupa, tako se tvrdi, potie iz drugaijihetnikih korijena od susjedne.33 Naprimjer, takozvana 'norveka kola' norvekih historiara -P. A. Muncha, Rudolfa Keysera i drugih - insistira na tome da su se Norveani doselili naSkandinavsko poluostrvo sa sjevera, dok su veani stigli sa juga. Svrha te spekulativne idanas sasvim naputene teorije bila je da se dokae da Norveani nemaju etnike veze sa

veanima, jer mi smo samosvojan narod, mi smo suigeneris.34 Takva dinamika poricanjamoe biti simetrina ili asimetrina: bilo da se obje strane slau da imaju malo ili nitazajedniko, bilo da jedna strana ignorira slinosti dok ih druga nastoji naglasiti

Stanovite pravilnosti, rekao bih, mogu se nai u pogledu te dinamike: Tako, toje manjakulturna razdaljina izmeu dvije samo-diferencirajue grupe, to oni svjesniji i eksplicitnomitomanski graditelji nacije nastoje podvui te potencijalne razlike. Primjeri za to sumitologizirane prie koje su izmislili bjeloruski i ukrajinski nacionalisti. Obje te nacije suhistorijski bile pod jakim utjecajem ruske kulture, a da bi dokazali postojanje zasebne

bjeloruske i zasebne ukrajinske nacije, graditelji nacije u obje drave estoko su insistirali natome da je njihova nacionalna kultura oduvijek razliita od ruske. Kako je pokazao AndrewWilson, to je dovelo do stvaranja jednog broja mitova o sui generis - mitovi o domovini, otemeljima, porijeklu te mitova o nacionalnom karakteru.

Za Ukrajinofile i Bjelorusofile njihove nacije posjeduju naroito i sjajno naslijee. Mitovi onacionalnom karakteru i mitovi o drugome su, dakle, vitalno

33 Victor Shnirelman, The Value of the Past: Myth, Identity and Politics in Transcaucasia,Osaka: National Museum of Ethnology, 2001001.

34 Vidjeti, npr. Ottar Dahl, Norsk Historieforskning i 19. og 20. rhundre. Oslo: Universitet-sforlaget, 1970, str. 39-45

26

sredstvo razgraniavanja zasebne prolosti i osiguravanja oznaivaa granice, kako bi se jednanacija razlikovala od njenih susjeda.35

Obratna strana stvaranja mita o sui generis je imputacija specifinih mitova o 'nastankudrugoga' - u ovom sluaju Rusa - poput mitova o agresiji i eksploataciji, te mitova ocarstvu.36


22/246

18

U nejednakom odnosu snaga u kojem se politiki i/ili brojano jaa grupa konfrontira saslabijom, slabija e grupa nastojati naglaavati razlike meu njima, dok e jaa grupa teitinaglasiti slinosti, i to do take svoenja slabije u svoju podgrupu. Kako je naglasio AdrianHastings, suprotno mitu o sui generis stoji mit o zajednikom porijeklu, koji esto koristedominantne grupe kako bi ublaile i prikrile amalgamaciju drugih nacija te legitimiziralenjihovu asimilaciju. 'Rituali i mitovi, religija i politike uloge isprepleteni su na takav nain

da uvezuju ono to su nekad bili razliiti etniciteti i ublaava oigledne implikacijeosvajanja'.37

Upravo je tu dinamiku Ivan olovipronaao u srpskom politikom folkloru. U Srbiji, tvrdion, postoji tendencija da se etnike grupe, kao to su Hrvati, Makedonci, Bonjaci, Bugari iRumuni posmatraju kao Ersatz identiteti. Oni koji se kao takvi identificiraju prvobitno su biliSrbi i navodno su bili prisiljeni odustati od svog autentinog srpskog identiteta.

Jedan poznati srpski historiar je 1989. godine objasnio kako je do toga dolo: "Strana imena -albanska, bugarska i druga - bila su esta i rairena diljem srpskih zemalja, ak su ukljuivalai ljude koji su odvajkada bili Srbi.

35 (Andrew Wilson), 'National history and national identity in Ukraine and Belarus', inGraham Smith, Vivien Law, Andrew Wilson, Annette Bohr, Edward Allworth: Nation-

building in the Post-Soviet Borderlands. The Politics of National Identities, Cambridge,Cambridge University Press, 1998, str. 25. Naglasak u originalu. Vidjeti i Pl Kolst, Politicalconstruction sites. Nation-building in Russia and the post-Soviet States, (Boulder, Colorado:Westview press, 2000, poglavlja 3, 8, i 9.

36 Za koncept uspostave drugoga, vidjeti Iver B. Neumann, 'Russia as Central Europe'sConstituting Other', East European Politics and Societies, 7, 2 (Spring 1993) str. 349370.

37 Adrian Hastings: The Construction of Nationhood: Ethnicity, Religion and nationalism.Cambridge, Cambridge University press, 2001, str. 170. Za odnose moi izmeu etnikihgrupa, vidjeti R. A Schermerhorn, Comparative ethnic relations: aframeworkfor theory andresearch. New York: Random House, 1970.

27

Tako, srpski stoari i vojnici zvani su Vlasima, a srpski graniari Hrvatima.'38

Veina grupa sebe definira u odnosu na vie od jedne druge grupe. Ako se odnosi snaga uraznim konstelacijama razlikuju, tad e grupa nastojati podvui slinost u onim odnosima ukojima bi mogli teiti ka dominaciji, a insistirati na tome daje sui generis, gdje god ne moguteiti dominaciji.

Mnogi historijski dogaaji su dvoznani u smislu da se mogu koristiti kao osnova za mitove osui generis kao i za stvaranje zajednikog identiteta. Ovdje je dobar primjer uvena Kosovska

bitka iz 1389. U ovoj bitki su ne samo Srbi, vei Albanci, Bosanci i Rumuni sudjelovali uanti-osmanskim snagama okupljenih pod vostvom kneza Lazara. Dakle, mit o bratstvu isolidarnosti svih balkanskih naroda mogao se podjednako isplesti oko toga dogaaja, ali tonije uinjeno.39 Umjesto toga, mit o Kosovu razvijen je kao ekskluzivno srpski mit tet je

postao glavno ideoloko oruje u srpskoj borbi protiv Albanaca za kontrolu nad Kosovom.


23/246

19

Mit o predziu (ante murale)

Ovaj mit se pojavljuje u raznim oblicima i pod razliitim oznakama: 'an-temuralechristianitatis', 'posljednja odbrana Evrope', 'uvari kapija', 'nosioci prave civilizacije' i slino.Tipoloki, ovaj mit se veoma razlikuje od gore na-vednog. Umjesto insistiranja na

jedinstvenosti grupe, ona je dio jednog veeg, navodno superiornog kulturnog entiteta to

ojaava njen status vis--vis ostalih grupa koje tome ne pripadaju.

Kao i u prethodnim sluajevima, stvaranje mita ante murale funkcionira kao mehanizamrazgraniavanja, ali mu je logika drugaija. Umjesto da iscr-

38 Ivan Colovic, 'Symbolfiguren des Krieges. Zur politischen Folklore der Serben', in DunjaMelcic, ed., DerJugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen,Opladen/Wiesbaden, Westdeutcher Verlag, 1999, str. 309. Citat je uzet iz jedne knjigeRadovana Samardia.

39 Ta verzija bi svakako sadrala i jedan mitski element u vezi sa nekim balkanskimvelikaima i njihovim podanicima, ukljuujui mnoge Srbe, koji su se borili na osmanskoj

strani. Vidjeti Wayne S. Vucunich and Thomas A. Emmert, Kosovo: Legacy of a MedievalBattle, Minneapolis, Minn: University of Minnesota, 1991.

28

tava granicu oko grupe jednako vrstu na svim stranama, razlike koje odvajaju grupu odjednog susjeda poveane su mimo svake mjere, dok su granice u drugim smjerovimaumanjene.

Murus, ili 'zid' je, naravno, po definiciji metafora o granici, o posljednjoj liniji odbranekozmosa ili poretka stvari od sila haosa. Mit o ante murale naglaava da je grupa sastavni dio

istinske civilizacije, ali i da predstavlja njeno najisturenije uporite. A kako je taj Zid krozpovijest bivao neprestano napadan od strane mranih sila sa druge strane, grupa je bilaodabrana od strane samoga boanskog provienja da se rtvuje kako bi spasila velikucivilizaciju kojoj pripada. U toj martirolokoj verziji mit ante murale dobija mesijanske

prizvuke: nacija se doivljava kao kolektivni Isus Krist, koji svoj ivot rtvuje za druge.

Tokom 1990-tih, ameriki politilog Samuel Huntington je osnaio tu teoriju o civilizaciji kojadodaje auru akademske uvjerljivosti nekim od popularnih mitova o ante murale naBalkanu.naBalkanu.40 Mora se naglasiti, meutim, da se moe zamisliti da zid - ili 'linijarazdjelnica' u Huntingtonovoj terminologiji - prolazi kroz mnoga razna mjesta, ne samoizmeu zapadnog kranstva i islama/pravoslavlja, gdje ga je on postavio.41 Za mnoge naBalkanu, mnogo je oitija razdjelnica ona koja dijeli islamski svijet od kranskog. Tako, neki

pravoslavni narodi poput Srba mogu se nai u neobinoj situaciji jer sebe smatrajuposljednjim bastionom, ante murale u odnosu na islamski svijet, dok su u odnosu na drugiimaginarni zid, onaj kojeg su podigli katolici, koji ive neto sjevernije od njih, oni izvanzida, i pripadaju silama haosa zbog kojih zid i postoji.

Mitovi o ante murale mogu biti i simetrini i asimetrini. Drugim rijeima, mogu se naisluajevi gdje se obje suprotstavljene grupe slau da ih


24/246

20

40 Samuel P. Huntington, "The clash of civilizations?', Foreign Affairs 72, no. 3, 1993, str..22-49; Samuel P. Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order,

New York: Simon & Schuster, 1996.

41 Mitovi o ante murale doista su posebno jaki u katolikim zemljama istonoa dijela Evrope,ne samo na Balkanu, vei u Poljskoj i Maarskoj. Vidjeti Norman Davies, The Heart of

Europe: A Short History of Poland, Oxford: Oxford University press, 1990. str. 343; JohnArmstrong, ibid str. 35 i str. 48, i Marcus Tanner, Croatia: A Nation Forged in War, NewHaven, CT: Yale University Press, 1997. str. 28 - 40.

29

razdvaja civilizacijski zid a da istodobno imaju dijametrijski suprotna gledita oko toga kopredstavlja sile kozmosa a ko sile haosa.

Kako je venaglaeno, mit o ante murale ima dva aspekta: on gradi visoki zid dokistovremeno ignorira ili umanjuje vanost kulturnih razlika prema drugima. U stanovitomsmislu, mehanizam ante murale kao da negira mit o sui generis: mi nismo jedinstveni, na

kraju krajeva, vesmo maleni dio jedne velike cjeline. To ne znai da je kombinacija ovedvije orijentacije inherentno kontradiktorna. Vjeti stvaraoci mitova mogu uspjeti objasniti dasui generis i ante murale pripadaju razliitim nivoima identiteta. Iskazano Armstrongovomterminologijom, da mogu funkcionirati kao mit i kontra-mit.

Mit o starini (antiquitas)

Izuzetno vaan aspekt stvaranja historijskih mitova, ne samo na Balkanu vediljem svijeta,jest davanje kredibiliteta tenji za kontrolom odreenog teritorija. Jedan od najeih pristupajest dokazivanje da 'smo mi ovdje prvi doli'. Ta potreba da sebe predstavimo kao prvobitnugrupu na nekom podruju posebno je akutna ako je podruje naseljeno ili ako na njega pravo

polau i drugi, tojeest slu

aj. To je svojevrsno politi

ko nadmetanje: grupa koja je kadradokazati da je prva pobola svoj barjak u to tlo smatra se punopravnim vlasnikom zemlje.

Tvrdnje da je neko od strarine tu mogu se iznijeti barem na dva naina: kulturno-arheoloki ipolitiki. U prvom sluaju, tvrdi se da grnarija i ostali ostaci naeni na tlu pripadaju precimaove grupe a ne neke druge.42 U drugom sluaju, tvrdi se da je jedna stara drava nekadadavno kontrolirala teritoriju i da je to bila nacionalna drava nae grupe. injenica da su sve

pred-moderne drave temeljene na dinastikom43 a ne etnikom ili nacionalnom principu

Vidjeti, npr. Victor A. Shnirelman, Who gets the past? Competition for ancestors among non-Russian intellectuals in Russia. Washington, D.C.: Woodrow Wilson Center Press 1996.

Ili neki drugi ne-nacionalni principi poput grke drave i srednjovjekovnih crkvenih drava.

30

nikad nije nacionaliste odvratila od tvrdnji da je njihova grupa prva na tom teritorijuustanovila dravu.44

Dok se diskusije o tome ko polae pravo na odreeni arheoloki nalaz mogu moda odbacitikao sitniave i bezazlene tlapnje, dravni princip historijskog stvaranja mita mora se smatrati


25/246

21

opasnim i politiki destabilizirajuim. Granice koje su povuene na osnovu ovog principarazlikuju se od granica o kojima sam prethodno govorio: ne radi se vie o pitanju kulturnograzgranienja, veo vrstim geografskim granicama na terenu.

Granice drava rijetko, ako ikad, koincidiraju sa granicama savremenih drava koje sesmatraju njihovim sljedbenicama. Tako, princip historijske drave moe lako pothranjivati

iredentistike zahtjeve, odnosno zahtjeve za promjenom granica. Nijedna historijska dravanije tokom cijelog svog postojanja imala fiksne granice: granice se briu i nastaju tokomstoljea. Stvaraoci mitova, meutim, tee da se fokusiraju na period najvee ekspanzije svojedrave, na njeno 'zlatno doba'. Pretpostavljene prethodne inkarnacije raznih dananjih dravagotovo zasigurno obuhvataju dijelove preklapajuih, istih teritorija.

Politika upotreba historijskih mitova

Vjerovatno je mogue nai historijske mitove koji su stoljeima pripovijedani a da ih nije dokraja poticao neki odreeni politiki motiv. Suprotan fenomen, meutim, ini se mnogoeim: stvaraoci mitova imaju politike ciljeve, mitovi se stvaraju i propagiraju kako bi seojaale tenje odreenih grupa.

Veu pred-moderna vremena pisari, sveenici i hroniari mijeali su mit i historiju sa ciljemglorifikacije nosilaca moi i dinastija. Kneevi i kraljevi su opisivani kao osobe koje su

potomci drevnoga, esto polu-boanskog ili boanskoga pretka, a bogovi su se navodno boriliu bitkama koje su oni do-

44 Vidjeti, npr. Pl Kolst, Political construction sites. Nation-building in Russia and thepost-Soviet States. 2000 Boulder, Colorado: Westview press 2000. Poglavlje 3: 'Discoveringthe centuries-old state tradition'.

31

bijali.45 U doba nacionalizma tendencija mijeanja historije i mita u politike svrhe pojaanaje i dobila novu dimenziju. Sada se vie ne glorificiraju dinastije kao takve, venacije inacionalne drave.inacionalnedrave.46 Kao to je rekao Bruce Kapferer, 'legende o narodusu pretoene u mitove o dravi'.47

Prilino transparentan sluaj kako metafore o granici mogu biti izvrnute i preoblikovane kakobi udovoljile potrebama trenutka nudi nam britanski historiar R.G.D. Laffan. Njegova knjigaThe Serbs: the Guardians of the Gate (Srbi: uvari kapije) napisana je tokom Prvog svjetskograta, prvo kao serija predavanja britanskim oficirima i vojnicima na balkanskom frontu.Laffanov cilj je bio zemljacima ponuditi mogunost da bolje shvate Srbe, 'bolje' i u smisluzamjene negativnih britanskih stereotipa o tom balkanskom narodu nekim novim, pozitivnim

stereotipima.

Britanskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu nije ba bilo sasvim jasno da su im Srbinajprirodniji saveznici na Balkanu. Od 1830-tih godina, kada se Rusija pojavila kao kljuni

protagonist balkanske politike, Velika Britanija je slijedila prilino dosljednu politiku podrkenajgoreg neprijatelja Srbije - Osmanskog carstva. Jake junoslavenske nacionalne drave bile

bi prirodni saveznici britanskog rivala, Rusije. Stoga su Turci u britanskom javnom di-skursubili predstavljani kao plemenite i civilizirane aristokrate, dok su pravoslavci, njihovi slavenskipodanici, prikazivani kao sirovi banditi.48 Meutim, tokom Prvog svjetskog rata, Britanija


26/246

22

iznenada sklapa savez sa Srbima - i sa Rusijom - protiv Turaka, te je nabrzinu valjalo sklopitisasvim drugu priu.

Laffan je u svojim predavanjima kombinirao metaforu zida sa prizorima Davida i Golijata.

Malena zemlja [Srbija] stoji na poziciji od svjetskog znaaja: ona je uvar kapija izmeu

planinskih lanaca, i stoga je izuzetno ugroena (...) Mnogo

45 Olof Sundquist, 'Myt, historia och hrskare', u Olof Sundquist i Anna Lydia Svalastog, eds,Myter och Mytteorier, Uppsala: Uppsala Universitet, 1997, str. 93-120. 46 Ernst Cassi-rer,The Myth of The State. New Haven, CT: Yale university Press, 1975.

Bruce Kapferer: Legends of People, Myths of state: Violence, Intolerance, and PoliticalCulture in Sri Lanka and Australia. Washington: Smithsonian institution press, 1988.

48 Vidjeti, npr. Maria Todorova, Imagining the Balkans, New York: Oxford University press,1997, str. 95-100; L. S Stavrianos, The Balkans since 1453, New York: New York UniversityPress, 2000, str. 306-338, i 404-412, passim.

32

moniji neprijatelji bacili su oko na puteve koji su pod njenom kontrolom.49

Prema Laffanu, Srbija je bila branitelj kranstva i civilizirane Evrope. Srbi su 'oduvijekdavali sve od sebe da slue (?) kranstvu, jer njihova je zemlja doista na samoj kapijicivilizirane Evrope.'50

U Prvom svjetskom ratu, meutim, Britanija i Srbija su bile u ratu ne samo sa Osmanskimcarstvom ve, toje vanije, i sa Njemakom i Austrijom. Laffanov argument logino vodi do

zakljuka da dok je Srbija pripadala civiliziranoj Evropi, ove zemlje nisu. To je zapravozakljuak kojeg je Laffan voljan izvui. Srbi, insistirao je on, 'nikad se nisu prestali boriti

protiv barbarstva Turkestana i Berlina'.51 Dostaje vie prie o das Land der DichterundDenker. Ali, poto je Berlin na sjeveru a ne istoku ili jugu od Srbje, nije bilo sasvim jasnokako se ta logika Kapije ipak moe primijeniti.

Treba rei da historijske mitove mogu koristiti ne samo branitelji naroda ili drave, kako bi ihglorificirali, vei oni koji ih rue, sa ciljem da ih ocrne i diskreditiraju. I u tim sluajevima

politiki ciljevi esto su oiti. Kako je pokazala Maria Todorova, tokom ratova za nasljedstvoJugoslavije zapadni politiki lideri dugo su koristili mit o izuzetno krvoednim balkanskimnarodima kao izgovor za nedostatak aktivnog angamana. Poto svi balkanski narodi navodno

pripadaju toj navodno mranoj balkanskoj kulturi, gotovo je nemogue razluiti ko su krivci a

ko rtve u tim ratovima. U svojoj sutini svi su narodi Balkana koljai te, ako bi meunarodnazajednica trebala odluiti da intervenira na strani onog ko je danas slabiji i rtva, viktimiziranastrana e zasigurno traiti nain da se, im ojaa grdno osveti, u tom beskonanom paklenomkrugu osvete.52

Negativni mitovi koji obru mitove koje nacija o sebi pria esto su predstavljeni kao 'istinitai demitologizirana verzija' historije. Meutim, kada takvi demitologizatori sami imaju nekisvoj politiki cilj, njihova 'demitologizirana' verzija moda je nimalo manje mitska od verzija


27/246

23

koje zamjenjuje. Nove verzije historije su esto tek odrazi u ogledalu starih mitova: bivijunaci su prikaza-

50 Laffan, op. cit., str. 19. 50 R.G.D. Laffan. The Serbs: the Guardians of the Gate, NewYork: Dorset Press, 1989, str. 3.

51 Ibid.

52 M. Todorova, op. cit, str. 3-7 i 130-38, passim.

33

ni kao hulje, a glorifikacija pretvorena u demonizaciju. Ti novi stereotipi su 'anti-mitovi' - neu smislu davanja protivlijeka mitskoj historiji, veokretanja mitova naizvrat.

U veoma pitkoj ali oito tendencioznoj knjizi Heavenly Serbia: from Myth to Genocide(Nebeski narod: Od mita do genocida) Branimir Anzulovise opasno pribliava da sklizne uanti-mit. On zgodno obara jedan broj glori-fikatorskih srpskih mitova, ali u tom procesu

stvara dojam da su Srbi jedan posebno nasilan, samodopadan i ohol narod.53 Primjer za to jenjegov tretman jednog od najomiljenijih junaka srpske folklorne kulture, Kraljevia Marka.Historijski Marko nije bio, kako pokazuje Anzulovi, 'zatitnik pravde' niti 'junak koji je

porazio neprijatelja', kakvim je opisan u srpskoj narodnoj pjesmi i od strane srpskih crkvenihvoa. Umjesto toga, historijsko istraivanje otkriva da 'Marko pokazuje zapanjujui brojnegativnih osobina, poput prijetvornosti, surovosti i kolaboriranja sa osvajaima svojezemlje.'54 Taj kontrast izmeu Marka iz historije i Marka iz legende je, naravno, zanimljiv,ali bilo bi logiki pogreno zakljuiti da ovim procesom demitologizacije mi saznajemo kojemoralne kvalitete Srbi istinski njeguju i cijene a koje odbacuju. Ako Srbi vjeruju da je Marko

bio zatitnik pravde i ako ga kao takvoga cijene, svaki dokaz da je 'stvarni' Marko pravdu iispravnost bacao pod noge ne dokazuje da ono to Srbi stvarno cijene nisu vrlina i pravda, ve

da su to, u krajnjoj instanci, nasilnost, prijetvornost i izdajstvo.Zakljuak

Prouavanje historijskih mitova moe imati dva razliita oblika: prosvjetiteljski pristup kojimcilja na to da ih razotkrije kao mitove, to oni i jesu, kako bi oslobodili one koji su njimazavedeni i raistili teren za jednu istinitiju, racionalniju i injeniki taniju historiju.Funkcionalistiki pristup, s druge strane, ostavlja po strani pitanje istinitosti a propitujedrutvene funkcije koje mitovi obavljaju. Po meni, ozbiljni naunici mogu oba pristupa branitii legitimno koristiti, uz izvjestan oprez i granice. Dok su im metodologije vrlo razli-

Branimir Anzulovic, Heavenly Serbia:from Myth to Genocide, London: Hurst, 1999.

Anzulovi, op. cit, str. 17 i 14.

34

ite, ova dva pristupa ne iskljuuju se meusobno. Nema logike kontradikcije izmeuprouavanja funkcija odreenog mita u nekom drutvu i istovremenog postavljanja pitanja 'dokoje mjere ta mitologizirana verzija prolosti pogreno predstavlja ili zamuuje historijskizapis? I taje doista historijski zapis?'


28/246

24

Stanoviti oblici funkcionalizma, meutim, moraju se odbaciti To je sluaj kada se on koristi,eksplicitno ili implicitno, za delegitimizaciju pitanja istine i moralne krivnje. Te relativistikeverzije funkcionalizma tvrde daje, budui da je nemogue dosei objektivno istinitu historiju,moja verzija historije uvijek jednako dobra kao i tvoja. Svi iskazi o prolosti su mitski ivoeni interesom. Poto nema naina da se izborimo mimo tih raznih pripovijesti - dieGeschichte fr uns - do die Geschichte an Sich55, onda sva pitanja historijske tanosti valja

ostaviti po strani ba kao i pitanja odgovornosti za historijske dogaaje.

I neki drugi vidovi funkcionalizma su problematini. George Schopflin i Anthony Smith tvrdeda mitovi mogu imati pozitivan efekat na jaanje drutvene kohezije. Logian produetaktakvog stajalita bio bi da bi onda demito-logizacija mogla imati suprotne, tetne efekte

podrivanja drutvene kohezije. To je, ini mi se, pogreno barem iz dva razloga. Prvo, mitovivjerovatno nisu neophodni za stvaranje grupe. Grupe se formiraju iz cijelog niza razloga, odkojih je najvaniji borba za zajednike interese.56 Drugo, nacionalne grupe mogu imati

pretjeranojaku koheziju. To je sluaj kad one vie ne prihvataju ukljuivanje novopridolica ikada zahtijevaju bezuslovnu odanost svojih pripadnika.

Dakle, svaka tvrdnja da historijske mitove treba ostaviti na miru kako oni ne bi isisavali

energiju nacije, pogrena je. Naprotiv, suprotna tvrdnja bi se isto tako mogla izrei: drutvokoje bi bilo kadro odnositi se prema mitovima o svome identitetu koje je samo isplelo saizvjesnim stepenom ironije i distance nee tako lako nikakvi politiki i etniki poduzetnicimobilizirati u agresivne svrhe. To bi se moglo nazvati zdravom funkcijom demitologizacije i

prosvijeenosti.

Na to se teoretiari historije esto pozivaju kao na distinkciju izmeu istoria rerum gesta-rumvs. resgestae.

55 Michael Hechter, Principles of Group Solidarity, Berkeley: University of California Press,1987.

35

to god da vodi do vee kohezije iznutra ima jednu inherentnu tendenciju da poveava tenzijesa vanjskim grupama. Ta sposobnost mitova da se koriste kao sredstvo razlikovanja izmeuonih unutra i onih vani, izmeu prijatelja i neprijatelja, stoga je potencijalno jedan od njihovihnajopakijih i najdisfun-kcionalnijih aspekata. Svako prouavanje 'funkcija mitova', stoga,treba biti prouavanje 'funkcija i disfunkcija mitova'.

Odlina ilustracija kako neki historijski mit moe biti kontraproduktivan i za grupu koja ganjeguje vidi se u odnosu Litvanije prema Poljskoj, nakon raspada komunizma. Kako je

pokazao Tim Snyder, te dvije zemlje su bile fundamentalno jedna interesna zajednica.

Suoavali su se sa slinim zadatkom reforme i slinim sigurnosnim problemima. Za Litvaniju,jedna prijateljska Poljska mogla bi funkcionirati kao zemlja koja otvara kapije integraciji uzapadne institucije. Ipak, u prvim godinama nakon sticanja nezavisnosti, odnosi izmeuLitvanije i Poljske bili su, najblae reeno, hladni. Glavni razlog je, objanjava Snyder,opsjednutost Litvanije historijskim nepravdama, posebno njeno tumaenje takozvanog'Sluaja Zeligowski'. Mada okupacija od strane generala Zeligowskog spornog podruja okoVilniusa 1920. godine svakako predstavlja krenje meunarodnih pravnih normi, Snyderubjedljivo tvrdi da je dominantno litvansko tumaenje tog 70 godina starog dogaaja mitsko.


29/246

25

Litvansko-poljski odnosi u prvim godinama nezavisnosti, stoga, ilustracija su 'prevlasti mitanad interesimarevl

Branimir Anzulovisugerira da bismo mogli nainiti distinkciju izmeu 'korisnih' i 'tetnih'mitova. Razlika izmeu njih, objanjava on, proizlazi iz njihovih inherentnih osobina.Moderni mitovi, zasnovani na ideji prosvijeenosti daje ovjek po prirodi dobar, potaknuli su

genocid i moraju se odbaciti. Mitove brojnih religija i klasine grke mitove, sa druge strane,on smatra korisnim.58

Slaem se da mitovi doista mogu biti plodonosno kategorizirani po svojoj unutarnjoj strukturii poruci, i u ovom radu ja sam identificirao neke od tih kategorija. Mitovi razgraniavanja, temitovi o ante murale, o sui generis i o

57 Tim Snyder, 'National myths and international relations: Poland and Lithuania, 1989-1994', East European Politics and Society 9, no. 2 (Spring 1995), str. 318. Naglasak dodan.

58 Anzulovi, op. cit. str. 181.

36

antiquitas, po mom miljenju imaju kvalitete koji ih ine posebno podlonim tetnoj upotrebi.

Ali jednako koliko su vane te inherentne osobine mitova, vaan je i nain na koji se koriste iciljevi zbog koji se koriste. Svi se mitovi mogu koristiti na tetan nain, ak i oni naizgled

bezazleni, ako se svojataju kao izraz odreenih kvaliteta grupe, koji navodno toj grupi dajuodreena prava to ih drugi ne uivaju. Ja ne vidim nijednog inherentnog razloga, naprimjer,zato grki mit o Prometeju - kojeg Anzulovinavodi kao primjer korisnog mita - ne moe

biti eksploatiran u agresivne svrhe. Neki grki nacionalista moe, recimo, tvrditi da, poto jePrometej (po nacionalistikom tumaenju) Grk, i poto je bio dovoljno smion da ukrade vatru

od bogova, onda je i grka nacija smjelija i ima viu kulturu od drugih naroda.

Princip prosvijeenosti je stoga neophodan u prouavanju historijskih mitova. U zakljuku bihnaglasio da ne smijemo zaboraviti i na sebe primjenjivati isti taj princip, kao historiari isociolozi. Albert Schweitzer je jednom rekao daje ono to knjigu Davida Friedricha StraussaLife ofJesus (ivotIsusov) ini tako sjajnom to to ju je pisala 'duboka mrnja' premakranskoj vjeri. Ta mrnja je navodno autoru omoguila naroito jasnu i probojnu viziju iintuitivno razumijevanje koje drugim tumaima Biblije nije dato.59 Tu ja vas preklinjem dase ne sloite. Mrnja ima mnogo jau tendenciju da zamuti vid no da ga izbistri. To se odnosina prouavanje historijskih mitova a ne samo biblijskih. Najbolji nain da se oni prouavaju

je, stoga, pristupiti im sine ira et studio, bez mrnje ili predrasude.

59 Albert Schweitzer, Geschichte der Leben-Jesu-Forschung. Gtersloh:GtersloherVerlags-Gtersloh: Gtersloher Verlags-haus, 1977, vol. 1, str. 48.

37


30/246

26

Sreko M. Daja

BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINIMITOLOKI ODRAZI

Zapadnjaki promatrai prilika u Jugoistonoj Europi nakon krvavog raspada Jugoslavijekonstatiraju da u javnom i politikom ivotu narod Balkana odnosno Jugoistone Europepovijest igra daleko istaknutiju ulogu negoli kod narod klasine odnosno Zapadne Europe.Tako engleski sociolog John B. Allcock u svom Tumaenju Jugoslavije, koje je po svoj prilicinamijenio kao jednu vrstu Vade mecuma kroz balkanske prostore prvenstveno politiarima idiplomatima, primjeuje sljedee:

Narodi junoslavenske regije nose sa sobom svoju povijest ne samo kao objektivnu prolostkoja uvjetuje djelovanje u sadanjosti, nego isto tako kao subjektivnu prolost. Prolostoblikuje njihovu svijest i prua im grau iz koje oni pletu svoje predodbe i o prolosti i o

budunosti.1

Dakako, pri tome se povijest mitizira, tj. stvarno dogoeno se iskrivljuje i mijea saizmiljotinama i fikcijama. Iz te smjese nastoji se izgraditi moderni politiki i kulturniidentitet.

U svom prilogu pokuat u ocrtati kakvim je mitizacijama, odnosno mijeanjima povijesnestvarnosti i fikcije izloen prostor Bosne i Hercegovine. Da bi povijesne mitizacije bosanske

povijesti i njihove politike motivacije dobile

1 "The peoples of the South Slav region carry with them their history, not only as an objectvepast which conditions action in the present, but also as a subjective past. This shapes theirconsciousness and provides the material out of which they weave accounts of both the past

and the future." John B. Allcock, Explaining Yugoslavia. London: Hurst & Company, 2000,pp. 413-414.

39

to jasnije obrise, potrebno je za trenutak svratiti pozornost na sadanju bh. polimorfnukulturnu i politiku stvarnost, jer se knjiga povijesti ita unatrag od posljednje do prvestranice. Drugim rijeima, svako bavljenje Bosnom mora polaziti od empirijske injenice da uBiH danas ive tri naroda - Bonjaci, Hrvati i Srbi -, koji su prije "etnikih ienja" izmeu1992. i 1995. meusobno bili vrlo izmijeani na cjelokupnom bh. teritoriju i koji jo nisu nalistabilan model normalnog politikog suivota. Pri potrazi za takvim modelom neophodno je,uz ostalo, znanstveno argumentirana elaboracija geneze ove bh. kulturne i politike trijade. Pri

toj elaboraciji je presudno pitanje, kako stvari stoje s kontinuitetom i diskontinuitetom u svimrelevantnim aspektima, tj. dravno-pravnom, institucionalnom, demografskom ikulturolokom.

U dosadanjim historiografskim i publicistikim pristupima povijesti BiH jedino je neupitankonsenzus o periodizaciji bosanske povijesti na srednji vijek, osmansko razdoblje, austro-ugarsko razdoblje i jugoslavensko razdoblje s etverogodinjom cezurom Drugog svjetskograta.


31/246

27

Kad je rijeo istraivanju pojedinih razdoblja, odnosno povijesnih procesa na tlu BiH, dosadasu najvii stupanj znanstvenosti ostvarili istraivai trgovakih odnosno privrednih vezaBosne s njezinim susjedima2, te povjesniari umjetnosti. Prvi su to postigli zato to setrgovina po svojoj naravi najlake otima ideolokim pritiscima i utjecajima i ponaa premavlastitim zakonitostima, a povjesniari umjetnosti zato, to su u svojim interpretacijama

bosanske kulturne prolosti spontano polazili od injenice, da se kultura ne raa kao izoliran

in ili proces, nego je stvaralaki produkt raznih utjecaja.3 Te je utjecaje povjesniarimaumjetnosti u velikom stupnju uspjelo identificirati i na taj nain nai odgovore na pitanjakontinuiteta i diskontinuiteta u ovome segmentu bosanske povijesti.

S recepcijom istraivakih rezultata o kulturnoj povijesti srednjovjekovne Bosne vedrukijestoji. Te se rezultate adaptira - naprimjer u medijima ili kolskim prirunicima - raznimideolokim predrasudama ili ih se jedno-

2 Solidni primjeri ovakve historiografije su radovi bh. povjesniara Desanke Koji-Kovae-vii Marka unjia.

3 Kao primjer takve historiografije spomenimo zbornik Radovi sa simpozijuma

"Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura". Zenica: Izdanja Muzeja grada Zenice III, 1973.

40

stavno ignorira, kako to pokazuje ignorantsko ponaanje prema restauraciji srednjovjekovnogburga Bobovac.4

Kad smo vekod srednjeg vijeka, seriozna historiografija morat e se temeljitije pozabavitibosanskim srednjovjekovnim institucijama u njihovu srednjovjekovnom kontekstu, kakobismo nali odgovore na pitanje politikog kontinuiteta i diskontinuiteta izmeu bosanskogsrednjovjekovlja i osmanskog razdoblja. U tome smislu bit e potrebna temeljitija istraivanja

bosanske heraldike, iz kojee se dati jasnije i

itati tota toga to je u ostaloj oskudnosauvanoj grai ostalo nejasno ili jednostavno isputeno.5

Kad je rijeo osmanskom razdoblju, onda je jedan od vanih zadataka moderne osmanistikeda na temelju osmanskih izvora nae odgovore na pitanja demografskog i institucionalnogkontinuiteta i diskontinuiteta izmeu bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog doba na tluBiH. Drugim rijeima: Koje su srednjovjekovne institucije preivjele osmansko osvojenjeBosne te koje, kada i kakve su se demografske promjene - prije svega seobe i islamizacija -dogodile na tlu Bosne u rasponu od 400 godina.

Dosadanja hrvatska i posebno srpska historiografija vie-manje su izmicale tim pitanjima iveliale puku kulturu - posebno srpska strana -, da bi u toj kulturi nali argumente za teze o

Bosni kao hrvatskoj, odnosno srpskoj zemlji, a o Bonjacima kao Hrvatima odnosno Srbima.Dakako, u takvim pristupima povijesti nije moglo biti ni postavljeno pitanje geneze novog,bonjakog etnosa u BiH, koji se, istina, konstituirao u modernom smislu tek u 20. st.6, ali jenjegova povijesna geneza zapoela davno prije. Umjesto toga Bonjake se proglaavalovjetakom, umjetnom nacijom, koju je izmislio au-stro-ugarski dravnik Benjmin Kllay, a

jugoslavenski komunisti priznali i prilagodili svojim politikim potrebama.

4 O tome Maja Lovrenovi, "taje nama Bobovac?" Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo]br. 166,19. 7. 2002, pp. 40-41.


32/246

28

5 O ovom problemu Sreko M. Daja, "Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanskekrune, grba i biskupije", u Isti, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Prede-mancipacijsko razdoblje 1463.- 1804. Mostar: ZIRAL, 1999, Dodatak 1 (pp. 227-249).

6 O tome Sreko M. Daja, Die politische Realitt des Jugoslawismus (1918-1991). Mitbesonderer Bercksichtigung Bosnien-Herzegowinas. Mnchen: R. Oldenborug Verlag 2002,

posebno 3. poglavlje pod naslovom "Bosnien-Herzegowina im jugoslawischen Staat", pp.159-261. (Untersuchunge zur Gegenwartskunde Sdosteuropas 37.).

41

Bonjaka historiografija na srpsko-hrvatski procjep odgovorila je posebnim zanimanjem zaosmansko razdoblje bosanske povijesti (to je razumljivo!) i spekulativnim traenjem vlastitihkorijena u bosanskom srednjovjekovlju (toje s pozicija novije kritike historiografijeopsoletno i neprihvatljivo!). Do znanstvenih kritikih konfrontacija izmeu spomenutih trijuhistoriografija i njihovih lobija na meunarodnom planu jo nije dolo.7 Umjesto toga

prisutan je jednostran pristup povijesnim izvorima, odnosno nekritiko pobijanje iskaza jednihizvora iskazima drugih ili pak jednostavno meusobno ignoriranje. Facit: U dasadanjim

povijesnim pogledima na prolost Bosne prevlast su zadrali mitoloki tipovi historiogafije.

Mitologizacije bosanske povijesti daju se ulanati u tri mitoloka balkanska sklopa, koje suorganizatori ovoga skupa predstavili kao okvir historiografskih diskursa - tj. mit osamoniklosti i samobitnosti, mit o starodrevnosti i mit antemurale kao metafora za meusobnaduhovna, kulturna i politika razgraniavanja meu balkanskim narodima - ali bosanskamitoloka paleta je "bogatija" i polimorfnija, negoli je to sluaj s bilo kojom drugom

balkanskom regijom. Uzroke nastanka toga fenomena treba potraiti u povijesnimpromjenama, kojima je Bosna bila temeljitije izloena negoli ostale balkanske zemlje.Paradoksalan karakter povijesnih mitova o Bosni lei u tome, to se njima pokuava osporitiinjenica, da je Bosna u svojoj povijesti bila izloena intenzivnim demografskim promjenamai utjecajima razliite civilizacijske provenijencije, s ciljem da se u njoj izgradi takva kulturna i

politika infrastruktura, koja bi osigurala dominaciju samo jednog naroda a drugim bh.narodima i etnikim skupinama otvorila put u gubljenje vlastitog identiteta i ieznua s

povijesne pozornice.

Apstrahiramo li od mita o bosanskom krivovjerju ili bogumilstvu, kojim su se sluilisuvremenici srednjovjekovne Bosne, da bi Bosnu podvrgli svojim interesima, onda je umodernoj povijesti srpska strana bila ona, koja je prva sustavno mitizirala bosansku povijest,

proglaavajui Bosnu srpskom i samo srpskom zemljom. elnici srpske mitizacije BosneDositej Obradovi(1742.-

7 O tome Sreko M. Daja, "Tri kulturno-politike sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna

historiografija", Juki30-31, Sarajevo 2000./01., pp. 145-155; v. takoer Marko Karamati,"Historiografija s posebnom namjenom. Rat religij na tlu bive Jugoslavije?", BiltenFranjevake teologije Sarajevo, god. 28, br. 2, Sarajevo 2001, pp. 5-20.

42

1811.) i Vuk StefanoviKaradi(1787.-1811.) reducirali su problem identiteta na jezinimedij, pa cjelokupnu jezinu kulturu Bosne proglasili "naj-iim srpskim jezikom." Vukovsuvremenik srpski politiar Ilija Garaanin (1812.- 1874.) iao je korak dalje, pa je svojim


33/246

29

Naertanijem (1844.) stvorio akcioni program, kako Bosnu "prisajediniti" Srbiji. Posao jenastavila gotovo cjelokupna srpska intelektualna elita, koja koncem 19. st. poinje govoriti otreem, srpskom Balkanu kao pandanu starogrkog i bizantskog Balkana8, da bi povodomizbijanja aneksione krize 1908. tadanje prvo pero srpske znanosti - meunarodno priznatigeografi etnolog Jovan Cviji(1865.- 1927.) u brouri pod naslovom Aneksija Bosne iHercegovine i srpski problem (Beograd 1908) Bosnu proglasio ne jednom graninom oblasti,

odnosno antemuralem srpstva, nego geografskom i kvalitativnom jezgrom srpskog naroda ucjelini. Jer, prema Cvijiu, Bosna i Hercegovina "nisu za Srbiju i srpski narod ono to suElzas i Lotringija za Francuze ili Trenta i Trst za Italijane ili alpijske austrijske oblasti za

Nemaku, veono to je oblast Moskve za Rusiju i to su najvri [sic! najii?!] deloviNemake i Francuske za ova dva naroda, oni dakle delovi koji su najbolji predstavnicinemake i francuske rase" (pp. 16-17), te upozorio da e vladati "pakleno stanje" sve dok BiHne doe u srpske ruke, da bi svoj spis zavrio prijetnjom "srpski se problem morareitisilomrpskiseproblemmorareiti silom" (p. 62, kurziv u originalu), koja je u prijevodimaspomenute broure na europske jezike jednostavno isputena. U okvirima dviju

jugoslavenskih drava - monarhistike i socijalistike Jugoslavije - provoena je latentnasrbizacija Bosne, a ideologem o Bosni i Hercegovini kao srpskoj zemlji dobivao je u srpskojhistoriografiji blae i sofisticiranije formulacije, kao toje naprimjer ona, da su se bosanski

srednjovjekovni kraljevi krunili srpskom krunom.9

8 O tome i dalje Sreko M. Daja, Bosnien-Herzegowina in der sterreichisch-ungarischenEpoche (1878-1918). Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie. Mnchen: R.Oldenbourg Verlag, 1994, pp. 192-197, 232-233. (Sdosteuropische Arbeiten 93.). Hrvatskoizdanje, naalost s mnogo tiskarskih pogreaka, pod naslovom Bosna i Hercegovina uaustrougarskom razdoblju (1878-1918). Inteligencija izmeu tradicije i ideologije, Mostar-Zagreb: ZIRAL, 2002, pp. 194-199,234. Usp. Lazo M. Kosti, ta su Srbi mislili o Bosni.Politiko-istorijska studija. Mnchen: Iskra, 21975; Ljubinka Trgovevi, Naunici Srbije istvaranje jugoslovenske drave 1914-1920. Beograd: Narodna knjiga/ Srpska knjievnazadruga, 1986.

9 O tome Sreko M. Daja, op. cit. gore u bilj. 5; v. Dubravko Lovrenovi, "Srbija naZapadu". Bosanskohercegovaki Dani [Sarajevo] br. 175, 6. 10. 2000, pp. 50-51.

43

Za razliku od srpskih "dosljednjih" i "tvrdih" mitologizacija bosanske povijesti, hrvatskepercepcije Bosne mnogo su "nesigurnije" i "nedosljedni-je". U hrvatskom sluaju suoeni smos radikalnim zaokretom, koji se zbio u vremenskom rasponu od Ante Straevia (1825. -1896.) do Franje Tumana (1922. - 1999.). Ante Starevije u bosanskomuslimanskomgornjem sloju drutva vidio "najstarije europsko i najie hrvatsko plemstvo," a hrvatskahistoriografija 19. stoljea Bosnu je smatrala hrvatskom zemljom na temelju povijesnog

prava, prema kojemu je srednjovjekovna Bosna pripadala hrvatskom politikom i kulturnomkorpusu. Otklon od te pankroatistike predodbe o Bosni i Hercegovini zapoeo je jo uaustro-ugarskom razdoblju, kada se hrvatska politika i intelektualna elita kolebala izmeuvelikohrvatstva i difuzno zamiljenog jugoslavenstva10 te se produbio u prvoj Jugoslaviji(1918. - 1941.), koja je bila definirana kao drava "troimenog naroda" Srba, Hrvata iSlovenaca, ali se politike elite nisu mogle sloiti oko oblika drave - unitarna drava ili paktrolana federacija Srba, Hrvata i Slovenaca. U politikom sporu o Jugoslaviji kao dravi trijunaroda (hrvatsko i slovensko shvaanje) ili pak samo triju plemena jednog jedincatog naroda(srpsko shvaanje), ni srpska ni hrvatska strana nisu vodile rauna o specifinom povijesnom,


34/246

30

demografskom i politikom razvitku BiH, nego su traile rjeenje iskljuivo u srbizacijiodnosno kroatizaciji, da bi na koncu tzv. Srpsko-hrvatskim sporazumom 1939. meusobno

podijelili ovu zemlju. Tu suenu koncepciju o BiH kao zemlji iskljuivo hrvatskih i srpskihinteresa komunistiki reim Druge Jugoslavije djelomino e dodue korigirati, ali zbogvlastitih sistemu imanentnih drutvenih i politikih predrasuda nee uspjeti prevladati11, takoda e bh. drutvo nakon sloma komunistike Jugoslavije put u budunost opet potraiti u

izrazito nacionalistikim konceptima, a hrvatska politika pod vodstvom Franje Tumana nesamo napustiti iluziju o Bosanskim Muslimanima kao Hrvatima islamske vjeroispovijesti,nego svoju politiku graditi na postavkama Srpsko-

10 Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju ..., pp. 200-209, 223-228.

11 O tome Sreko M. Daja, op. cit. gore u bilj. 6.

44

hrvatskog sporazuma iz 1939., Bosnu nazivati "kolonijalnom tvorevinom"12, a

bosanskohercegovake Hrvate s kontinuiranom prisutnou i tradicijom na tlu BiH odsrednjeg vijeka do danas podvesti pod kategoriju dijaspore na slian nain kao iseljene Hrvateu Americi ili Australiji.

Nesigurnost hrvatske povijesno-mitoloke percepcije BiH kao iskljuivo hrvatske odnosnokatolike zemlje reflektira se i u odsutnosti vienja Bosne kao hrvatskog antemuralea.Upotrebu metafore antemurale za BiH susreo sam dosada u zapadnim izvorima samo

jedanput, i to ne u izvornom ideolokom kontekstu kao antemurale christianitatis, nego ustrategijskim razmiljanjima habsburkih eksperata u sklopu priprema austrijsko-turskog rata1737.- 1739. U spisu pod naslovom "Zbirka povijesno-zemljopisnih zapaanja o BosanskomKraljevstvu, nekopod ugarskom nadlenou, u povodu pokretanja carskog oruja protivBosne godine 1737." objavljenom u Leidenu iste godine, anonimni autor - koji je na

primjerku knjinice Georg-August-Universitta u Gttingenu identificiran kao "Jo[hann]Gerhard Mejer von Berghen" - saima tadanje europsko historiografsko znanje o Bosni na148 stranica i pledira za habsburko osvojenja Bosne na sljedei nain:

Iz gornjeg opisa poloaja Bosne jasno slijedi, da bi Bosna nakon zauzea mogla postati bedemkraljevstava Hrvatske i Slavonije na jednoj strani a Srbije na drugoj strani, i time preuzetiulogu antemurale-a i za ostale zemlje u pozadini. Jer Bosna se, da se tako izrazim, prua kaoklin izmeu spomenutih kraljevstava, pa prema tome iz toga slijedi, da e se njezinimosvojenjem razdvojeni rubovi zemalja meusobno ponovno povezati i obrana moiorganizirati na kraoj liniji, negoli je to mogue u dosadanjem trostranom obrambenomsustavu. Kao to je naime lake u trokutu izmjeriti hipotenuzu negoli dvije katete ili pak u

stocu bazu negoli bokove, tako je, vjerujem, mogue s manje napora sustavom tvrava uvatikrajnju granicu Bosne negoli cjelokupni prostor Slavonije na Savi, Hrvatske na Uni te Srbijena granicama poarevakog mira [1718.], koje su izloene opasnostima samom injenicom dase izmeu njih prostire Bosansko Kraljevstvo.

Drugim rijeima, iroki prostori spomenutih predjela ne bi bili vie gra-

12 Bosna i Bonjaci u politici i praksi dr. Franje Tumana. Sarajevo: Vijee Kongresabonjakih intelektualaca, 1998, pp. 114-116. Tumanov novogodinji razgovor s novinarima


35/246

31

citiran prema Slobodnoj Dalmaciji, 31. 12. 1991. i 1. 1. 1992. (Biblioteka Posebna izdanja29.).

45

nini, nego bi se osvojenjem Bosne nali tako rei u sreditu zemlje, zatieni Bosnom kao

titom.13

Odsutnost metafore antemurale u ideolokom smislu na katolikoj i hrvatskoj strani svakakotreba dovesti u vezu s povijeu katolicizma u Bosni poevi od 12. st. pa do danas. Etabliranikatolicizam s feudalnim obiljejima, kakav se razvio u srednjovjekovnoj Europi, nije bilomogue instalirati u srednjovjekovnoj Bosni. Srednjovjekovna Crkva bosanska proglaena jeheretinom i veu srednjem vijeku supstituirana neetabliranim oblikom katolicizma u reiji

bosanskih franjevaca. Taj neetablirani oblik, koji su franjevci njegovali i proveli kroz dugoosmansko razdoblje bosanske povijesti, nakon uvoenja redovite, dakle etablirane, katolikehijerarhije u BiH 1881. u oima nositelja etabliranog katolicizma nije dobio kvalifikacijuhrvatskog katolikog antemuralea, nego je definiran kao "elemento inalienabile dell'establishment ottomano nelle parti europee dell' Impro Turco"14 i izloen sustavnom

pritisku i potiskivanju od strane etablirane katolike hijerarhije u Bosni i Hercegovini do danadananjega.15

13 Ex supradescripto Bosniae situ apparet, illam si recuperaretur aggeris instar vicinisCroatiae Slavoniae & Serviae Regnis, adeoque Antemuralis loco reliquis retrojacentibus terrisinservire posse. Etenim cum dicta inter Regna tanquam cuneus, si ita loqui fas est, procedat,vero nihil magis convenit, qua ut eodem occupato, binae separatae extremitates iterum

jungantur, proptereaque una breviore linea muniri possint, quae hactenus trila-terali ambitudefendenda sunt. Vt enim facilius est, in Triangulo Hypotenusam, quam gemina crura, vel incono basin, quam latera, emetiri, ita & leviori crediderim opera extremam Bosniae faciem

praesidiis costodire, quam integrum tractum Slavoniae ad Savum, Croatiae ad Vnnam,Serviae ad Passaarovicensia confinia, continuis, vel ex solo quasi interiacente Bosniae Regno,insidiis Expositarum. Hoc pacto amplus iste dictorum confiniorum ambitus non amplius foretconfiniarius, sed quasi in terrae meditullio sub recuperandae Bosniae umbone tectus' etc.Spicilegivm observationum historico-ge-OGRAPHICARVM DE BOSNIAE REGNOHVNGARICI QVONDAM JVRIS OCCASIONE ARMORVM CAESAREORVM HOCANNO MDCCXXXVII IN BoSNIAM MOTORVM. LvGDVNI BATA-vorvm: impensisBvartsi, MDCCXXXVII, pp. 139-140. Kurziv S. M. D.

14 Petar Vranki, La chiesa cattolica nella Bosna ed Erzegovina al tempo del vescovofraRafaele Barii, 1832-1863. Roma 1984, p. 291 (Analecta Gregoriana 235. Series FacultatisHi-storiae Ecclesiastica: Sectio B 34.).

15 O tome Sreko M. Daja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918)..., pp. 46-51. Usp. Stjepan Duvnjak, "Sve dok nas ne nestane", Svjetlo rijei [Sarajevo] god.20, br. 231, lipanj 2002, pp. 6-9, 59.

46

Historiografski mitovi Bonjaka daju se periodizirati u dvije faze. Prva faza tvrdo je vezana uzpripadnost Osmanskom carstvu i njom izrazito dominira mit o Bosni kao serhatu odnosnoislamskom antemuraleu prema Zapadu. U tome smislu muslimanski bonjaki kroniari


36/246

32

austrijsko-turskih ratova, posebno onih u 18. stoljeu. Omer Novljanin i AhmedHadinesimovi16, govore o "islamskim borcima" odnosno "borcima za vjeru" (pp. 26, 29,30, 107, 114 itd.), o "islamskim bajracima, ukraenim pobjedonosnom bojom, ukrtenim snevjernikim bajracima koji su sipali nesreu" (p. 50), o islamskim gazijama uronjenim udumanski plijen kao u more" (p. 52), a o Bosni kao "islamskoj krajini" (p. 71), "bedemu ivrstoj granici islama" (pp. 112, 126), o "serhat-skim ratnicima" (p. 73), koji se s

oduevljenjem bore "dajui za vjeru i duu i glavu" (p. 42). "Osim mukaraca, koji se ubrajajuu borce i ene su, po starom bosanskom obiaju, prilazile s oduevljenjem, i bacajui sa sebeensku odjeu, oblaile su ratnu i pojavljivale se na bojnom polju. Stavljale su na glave

posebne kalpake i oblaile akire, pa su hitajui okretnim i brzim koracima, nastupale ubojne redove, da bi se nale u akciji."(p 28). Nasuprot pripadnicima islama "neprijateljiCarstva i vjere" (p. 23) esto su prikazani kao vjerolomnici (pp. 32, 112) te moralni i ratnigubitnici, koje "hvata strah i neraspoloenje" pred moralnom nadmoi muslimana (pp. 51-52,81-82).

to se tie bosanskog domaeg neislamskog puanstva, ono se spominje u vezi s borbama zaBanju Luku 1737. u dvostrukom konktekstu: jednom kao politiki nepouzdan element,odnosno "raja, koja je povezana s Austrijom

Documents

Historijski Mitovi Na Balkanu