DAGONDAGONDAGONDAGON i ostale pričei ostale pričei ostale pričei ostale priče

H. P. Lovecraft Zbirka pripovjedaka Uredio i preveo Davor Banović Sadržaj Dagon Polaris Glazba Ericha Zanna Bezimeni grad S onu stranu zida sna Izjava Randolpha Cartera Činjenice glede pokojnog Arthura Jermyna i njegove obitelji Bijeli brod Slika u kući Stablo Ulica H. P. Lovecraft

DAGON Naslov originala; Dagon Djelo napisano 1917. godine. Objavljeno u studenome 1919. u časopisu The Vagrant, br. 11, str. 23-29.

*

Pišem ovo uz znatan mentalni napor budući da od noćas mene više biti neće. Bez prebijene pare, i pri kraju sa zalihama lijeka koji, samo on, čini život podnošljivim, mučenje više podnositi ne mogu. Bacit ću se s ove mansarde dolje na prljavu ulicu. Nemojte misliti, zbog moje ovisnosti o morfiju, da sam ja neka slabotinja ili degenerik. Kada pročitate ove na brzinu naškrabane stranice možda budete pogodili, iako nikad u potpunosti shvatiti nećete, zašto ja moram imati zaborav smrti.

Bilo je to na jednom od najotvorenijih i najmanje prometnih dijelova širokoga Pacifika kada je teret čiji sam ja bio nadzornik pao u ruke njemačkoga razarača. Veliki je rat tada bio na samome svojemu početku, a oceanske sile Huna ne bijahu se potpuno srozale na dno, tako da je naše plovilo postalo legitimni plijen, dok smo mi, njegova posada, kao ratni zatvorenici bili tretirani sa svim poštenjem i brigom. Tako je liberalna, zaista, bila disciplina naših tamničara da sam ja uspio pobjeći, sam u malom čamcu s vodom i zalihama za dosta vremena.

Kada sam se napokon našao plutati slobodan, nisam imao previše pojma o svojemu okruženju. Nikad sposobnim navigatorom, mogao sam samo nagađati po suncu i zvijezdama da sam donekle južno od ekvatora. O geografskoj dužini nisam znao ništa, a otoka iii obale na vidiku bilo nije. Vode je bilo dosta i za nebrojenih dana sam besciljno plutao pod suncem koje je pržilo, čekajući ili neki brod da prođe ili da budem bačen na obale neke naseljive zemlje. Ali niti se pojavio brod niti kopno i ja sam počeo očajavati u svojoj samoći na nemirnu prostranstvu neprekidna plavetnila.

Promjena se zbila dok sam spavao. Njezine detalje neću nikada znati jer je moj drijemež, uza sve to nemiran i krcat snovima, bio neprekidan. Kada sam se napokon probudio, otkrio sam da sam bio napola uvučen u sluzavo prostranstvo užasne crne kaljuže koja se širila oko mene u monotonim valovima dokle god sam mogao vidjeti i u kojoj je moj čamac nedaleko ležao nasukan.

Iako bi netko mogao pomisliti da bi moj prvi osjećaj bio čuđenjE na tako začudnu i neočekivanu transformaciju scenografije, ja sam u stvarnosti bio više užasnut nego osupnut, jer je u zraku i gnjilome tlu bilo neke zlokobne odlike koja me zebla do same srži. Područje je bilo trulo od kostura riba koje su se raspadale i od drugih malo teže opisivih stvari koje sam vidio da proviruju iz gadnoga mulja te beskonačne ravni. Možda se ne bih trebao nadati da ću prenijeti običnim riječima neopisivu grozotu koja može prebivati u apsolutnoj tišini i jalovu prostranstvu. Ništa se nije čulo niti vidjelo osim golema opsega crnoga mulja. Ipak, sama cjelovitost mirnoće i homogenosti krajolika tištala me mučnim strahom.

Sunce je sjalo s neba koje mi se činilo gotovo crnim u svojoj okrutnosti bez oblaka, kao da odražava mastiljavu močvaru pod mojim nogama. Kada sam se uspuzao u nasukani čamac, shvatio sam da samo jedna teorija može objasniti moj položaj. Nekakvim nezapamćenim vulkanskim izljevom, dio oceanskoga dna zacijelo je bio izbačen na površinu, otkrivajući predjele koji su nebrojene milijune godina ležali skriveni pod neizmjernim vodenim dubinama. Tako je veliko bilo prostranstvo novoga kopna koje se uzdiglo poda mnom da nisam mogao otkriti niti najslabiji zvuk valova oceana, ma koliko napinjao uši, niti je bilo ikakve morske ptice da vreba na mrtve stvari.

Nekoliko sam sati sjedio razmišljajući ili mozgajući u čamcu koji je ležao na boku i nudio laganu sjenu dok se sunce kretalo preko nebesa. Kako je dan napredovao, tlo je gubilo nešto od svoje ljepljivosti i činilo se vjerojatnim da će se učinkovito osušiti za kratko vrijeme, tako da se može putovati. Te sam noći spavao samo malo, a sljedećega sam si dana spremio paket koji se sastojao od hrane i vode, pripremajući se za putovanje po kopnu u potrazi za nestalim morem i mogućim spasom.

Trećega sam jutra otkrio da je tlo dovoljno suho da se po njemu hoda s lakoćom. Smrad ribe me izluđivao, no ja sam bio previše zaokupljen ozbiljnijim stvarima da se brinem za tako neznatno zlo te sam se hrabro spremao za nepoznati cilj. Cijeli sam se dan postojano kretao na zapad, vođen udaljenim brežuljkom koji se uzdizao viši od bilo koje druge uzvisine u brežuljkastoj pustinji. Te sam se noći ulogorio, a sljedećeg sam dana još putovao prema brežuljku, premda se taj objekt činio nešto bližim nego kada sam ga prvi put spazio. Do četvrte večeri stigao sam do podnožja brežuljka koji je ispao znatno viši nego što se činio iz daljine, kada je zbog ravni koja me je od njega dijelila bio u oštrijem odnosu prema ostatku površine. Preumoran sad da se uspinjem, zaspao sam u sjeni brijega.

Ne znadem zašto su mi snovi bili tako divlji te noći, ali prije nego se blijedi i fantastično ispupčeni mjesec izdigao visoko iznad istočne ravni, ja sam bio budan i u hladnome znoju, odlučan da ne spavam više. One vizije koje sam iskusio bile su preteške da ih ponovo trpim. I u sjaju mjeseca ja sam uvidio kako sam bio nesmotren što sam putovao za dana. Bez blještavila sunca koje prži, moje bi me putovanje koštalo manje energije. Zaista, sada sam se osjećao sasvim kadrim da izvršim uspon koji me je odvraćao u smiraj dana. Podigavši svoj zavežljaj, krenuo sam na hrbat uzvisine.

Rekao sam već da je neprekidna monotonija brežuljkaste ravni bila za mene uzrokom neodređena straha, ali mislim da mi je strah bio veći kada sam stigao na vrhunac brijega i pogledao niz drugu stranu u nesagledivu jamu ili kanjon za čiju crnu dubinu mjesec još nije sjao dovoljno jako da je osvijetli. Osjećao sam se kao na rubu svijeta, kao da zurim preko ruba u bezdan kaosa vječne noći. Kroz moj su užas jurile neobične reminiscencije na Izgubljeni raj i Sotonin zlokobni uspon kroz nečiste predjele tame.

Kako se mjesec penjao više na nebu, počeo sam uviđati da obronci kanjona nisu tako okomiti kako mi se prvo učinilo. Grebeni i izdanci stijene omogućavali su prilično laka uporišta za spuštanje, dok je nakon spusta od nekoliko stotina metara strmina postajala vrlo postupna. Nagnan impulsom koji ne mogu potpuno odrediti, s teškoćama sam se spustio niz kamenje i stao na nježnijem pristranku ispod, gledajući u stigijske¹ dubine u koje se svjetlo još ne bijaše probilo.

¹stigijski — jeziv, strašan. Grč. — Styx (mit.) rijeka koja okružuje Had kraj koje su bogovi polagali svoje najsvečanije zakletve i preko koje je Haron prevozio duše umrlih, (prim. prev.)

Najednom sva moja pažnja bude zaokupljena golemim osebujnim objektom na suprotnoj uzvisini, koji se strmo uzdizao tridesetak metara ispred mene. Objekt se bjelasao, pomilovan novim zrakama mjeseca koji se dizao. Da je to bio samo divovski komad stijene, uskoro sam se uvjerio, ali bio sam svjestan naročita dojma da njegove konture i smještaj nisu u potpunosti djelo Prirode. Pobliže ispitivanje ispunilo me senzacijama koje ne mogu izraziti jer unatoč njegovoj enormnoj veličini i položaju u ponoru koji je zjapio na dnu mora još otkako je svijet bio mlad, ja sam opazio izvan svake sumnje da je čudnovati objekt bio dobro oblikovan monolit čiji je masivni volumen upoznao obrtništvo, a možda i kult živih i razumnih stvorenja.

Zbunjen i uplašen, a ipak ne bez određenog ushita znanstvenikova ili arheologova užitka, ispitao sam pomnije svoje okruženje. Mjesec, koji je sada bio blizu zenita, sjao je nadnaravno i jasno iznad strmina koje su se nadstirale nad provalijom i otkrivao činjenicu da se daleko na dnu bacakala struja tekuće vode koja je skretala s vidika u oba smjera i gotovo mi prskala po nogama dok sam stajao na strmini. S druge strane ponora maleni su valovi ispirali osnovicu kiklopskoga monolita na čijoj sam površini sada mogao vidjeti i natpise i grube reljefe. Natpisi su bili na meni nepoznatu sustavu hijeroglifa i, za razliku od onoga što sam vidio u knjigama, sastojali su se većinom od stiliziranih vodenih simbola poput riba, jegulja, hobotnica, rakova, mekušaca, kitova i sličnoga. Nekoliko je znakova očigledno predstavljalo morske stvari koje su nepoznate suvremenu svijetu, ali čije sam raspadajuće oblike vidio u izdignutoj oceanskoj ravni.

Bila je to u svakom slučaju slikovita rezbarija koja je sve učinila da se skamenim od čuda. Jasno vidljiv preko vode poradi svoje enormne veličine bio je niz bareljefa na čijim bi temama i Dore¹ pozavidio. Ja mislim da su te stvari trebale prikazivati ljude — barem neku vrstu ljudi, iako su stvorenja bila prikazana kako se igraju poput riba u vodi neke morske jame ili iskazuju poštovanje u nekome monolitnome hramu koji je, izgleda, također bio ispod valova. O njihovim licima i oblicima ne usuđujem se detaljno govoriti, jer me na samo sjećanje hvata nesvjestica. Groteskni, s onu stranu mašte Poa ili Bulwera², bili su vraški ljudski u općim crtama unatoč mrežastim dlanovima i stopalima, sablažnjivo širokim i

labavim usnama, staklastim buljavim očima i drugim odlikama koje su manje simpatične da ih se prisjećam. Dovoljno je čudno što su, čini se, bili isklesani gadno neproporcionalni sa scenom, budući da je jedno od stvorenja bilo prikazano pri činu ubijanja kita koji je bio prikazan tek nešto većim od njega samoga. Zamijetio sam, kao što kažem, njihovu grotesknost i čudnovatu veličinu, ali sam u trenu zaključio da oni nisu ništa drugo do

zamišljenih bogova nekog primitivnog ribarskog ili pomorskog plemena, nekog plemena čiji je posljednji potomak izumro stoljećima prije nego je prvi predak piltdownskog³ čovjeka ili neandertalca bio rođen. Začuđen ovim neočekivanim pogledom u prošlost s onu stranu poimanja većine smionih antropologa, stajao sam zamišljen dok je mjesec bacao čudnovate odraze na tihome kanalu preda mnom.

¹Gustave Dore (1832.-1883.), francuski slikar i ilustrator. Poznat po ilustracijama Božanske komedije, Don Quixotea i Biblije. Lovecraft u svojem pismu Rheinhertu Kleineru iz 1916. spominje da je jedna Doreova ilustracija mogućom inspiracijom za bića koja on naziva "night-gaunts" (noćne aveti), koja je sanjao u svojim noćnim morama i koja se spominju u pripovijetci "The Dream-Quest of unknovvn Kadath". Dore se osim u Dagonu spominje i u Lovecraftovoj pripovjetci "The Horrorat Red Hook". (prim. prev)

²Bulwer Lytton (1803.-1873.), engleski pisac, poznati i po svojim fantastičnim pripovjetkama. (prim. prev.)

³Piltdownski čovjek — u vrijeme kada je Lovecraft napisao ovu pripovijetku, navodni nalaz prethistorijske lubanje u Piltdownu (Engleska), smatrao se valjanim, a po njemu je nazvana i vrsta prethistorijskog čovjeka. Nalaz je proglašen varkom 1953. godine, (prim. prev.)

Tada sam je iznenada vidio. Uz tek slabo bućkanje koje je označilo njezino uzdizanje na površinu, stvar se pojavila nad vodom. Golema, nalik na Polifema¹ i odurna. Jurnula je na monolit poput čudesnih čudovišta iz noćnih mora i oko njega ovila svoje divovske ljuskave udove, pa pognula svoju odvratnu glavu i pustila određene pravilne zvuke. Mislim da sam tada pomahnitao.

¹Polifem — Kiklop iz Homerove Odiseje koji zatvori Odiseja i njegove pratioce u spilju i kojega Odisej oslijepi tako da mogu pobjeći.

Od svojega frenetičnog uspona uz strminu i liticu i mahnitog putovanja nazad do nasukanog čamca, sjećam se malo. Vjerujem da sam puno pjevao i čudnovato se smijao kada nisam bio kadar pjevati. Imam neodređena sjećanja na veliku oluju koja se zbila nešto nakon što sam došao do čamca. U svakom slučaju, znam da sam čuo zvonjavu gromova i ostale tonove koje Priroda izušćuje samo kad je najgoropadnije raspoložena.

Kada sam se vratio iz sjena, bio sam u bolnici u San Franciscu. Onamo me je doveo kapetan američkog broda koji je pokupio moj čamac nasred oceana. U svojem deliriju puno sam toga rekao, ali sam otkrio da mojim riječima nije pridavana bogzna kakva pažnja. O podizanju neke zemlje na Pacifiku moji spasitelji nisu znali ništa, niti sam ja smatrao da je neophodno insistirati na stvari za koju sam znao da oni u nju ne mogu povjerovati. Jednom sam potražio slavnoga etnologa i zabavio ga čudnovatim pitanjima o drevnoj palestinskoj legendi o Dagonu, Ribljem bogu, ali sam uskoro shvatio da je on beznadno konvencionalan i nisam forsirao sa svojim ispitivanjima.

Noćima, a osobito kada je mjesec ispupčen i blijed, ja viđam tu stvar. Pokušao sam s morfijem, ali droga polučuje samo prolazan učinak i uvukla me u svoje kandže poput beznadnoga roba. Zato se sada spremam sve to okončati. Opisao sam sve za informaciju ili prezrivu zabavu mojih kolega. Često se pitam nije li to mogla biti čista fantazmagorija — obični hir groznice dok sam ležao udaren suncem i buncao u otvorenome čamcu nakon bijega s njemačkog razarača. To se pitam, ali uvijek mi u odgovor dođe preda me užasno živa vizija. Ja ne mogu misliti o dubokome moru bez da se zgrozim nad bezimenim stvarima koje možda baš u ovome trenutku gmižu i koprcaju se na njegovu muljavom dnu obožavajući svoje

drevne kamene idole i klešući njihove ogavne likove u podmorske obeliske vodom namočenog granita. Sanjam o danu kada bi se mogli izdići iznad valova da povuku svojim smrdljivim kandžama ostatke slabašnog, ratom izmučenog čovječanstva — o danu kada će kopno potonuti, a mračno oceansko dno uzdići se sred pakla svijeta.

Kraj je blizu. Čujem buku na vratima, kao da neko golemo klisko tijelo mlatara po njima. Neće me naći. Bože, taj ud! Prozor! Prozor!

POLARIS Naslov originala: Polaris Djelo napisano 1918. godine. Objavljeno u prosincu 1920. u The Philosopher, vol. 1, str. 3-5.

*

U sjeverni prozor moje odaje sja Polarna zvijezda sablasnim svjetlom. Tijekom svih dugih užasnih sati tame, ona ondje sja. A u jesen godine, kada vjetrovi sa sjevera proklinju i cvile, a močvarno drveće s crvenim listovima mrmlja nešto jedno drugomu u sitnim jutarnjim satima pod rogatim blijedim mjesecom, ja sjedim kraj prozorskoga krila i promatram tu zvijezdu. Kako sati teku, s visina se obrće blistava Kasiopeja, dok Velika kola kloparaju iza močvarnih stabala koja se isparavaju i njišu na noćnome vjetru. Netom prije zore Arktur rumeno namiguje iznad groblja na niskome brdašcu dok Berenikina kosa čudnovato treperi daleko na tajnovitom istoku. A svejednako, Polama se zvijezda zlobno ceri s istoga mjesta na crnome svodu, namigujući strašno poput urokljiva oka koje nastoji saopćiti neku čudnu poruku, ali se ničega ne sjeća, osim da je nekoć imalo poruku koju je trebalo prenijeti. Ponekad, kad je oblačno, mogu spavati.

Dobro se sjećam noći velike Aurore, kada su iznad močvare poigravala grozna iskričenja demonskoga svjetla. Nakon svjetla došli su oblaci i tada sam zaspao.

A pod rogatim blijedim mjesecom vidio sam grad po prvi put. Miran i pospan, ležao je na čudnoj visoravni u prostoru među čudnim vrhovima. Od sablasnog mramora bili su njegovi zidovi i tornjevi, njegovi stupovi, kupole i pločnici. Na mramornim ulicama bili su mramorni pilastri u čije su gornje dijelove bile uklesane slike mrkih bradatih ljudi. Zrak je bio topao i nepomućen. A gore, jedva deset stupnjeva od zenita, sjala je ta motreća Polarna zvijezda. Dugo sam ja piljio u grad, ali dan stigao nije. Kada se crveni Aldebaran, koji je treperio nisko na nebu, ali nikad ne zalazeći, spuznuo četvrt puta niz horizont, ugledao sam svjetlo i pokrete u kućama i na ulicama. Izgledom čudnovato odjeveni, ali istom plemeniti i poznati, hodahu poprijeko i ispod rogatog blijedog mjeseca ljudi koji su mudro zborili jezikom koji sam ja razumio iako nije bio nalik na bilo koji jezik s kojim sam se ikada sreo. A kada je crveni Alderan otpuzao više od pola puta oko horizonta, ponovo je nastala tama i muk.

Kada sam se probudio, nisam bio kao nekoć. U mojem sjećanju bijaše uklesano viđenje grada, a unutar moje duše uzdigla se još jedna, ali maglovita uspomena u čiju narav tada nisam bio siguran. Otada, za oblačnih noći kada ne bih mogao spavati, često sam viđao grad, ponekad pod vrelim, žutim zrakama sunca koje ne zalazi već se obrće nisko na horizontu. A za jasnih noći Polama je zvijezda škiljila kao nikad prije.

Postupno sam se stao pitati kakovo bi moglo biti moje mjesto u tome gradu na čudnoj visoravni sred čudnih vrhova. Isprva zadovoljan što vidim taj prizor kao sveobuhvatno bestjelesnu prisutnost, sada želim odrediti svoj odnos prema tomu i prozboriti što mi je na umu među mrkim ljudima koji svakodnevno razgovaraju na javnim trgovima. Rekao sam

sebi: “Ovo nije san, jer kojim sredstvima ja mogu dokazati veću realnost toga drugoga života u kući od kamena i opeke južno od zloslutne močvare i groblja na niskome brdašcu gdje Polarna zvijezda škilji u moj sjeverni prozor svake noći?”

Jedne noći dok sam slušao rasprave na velikome trgu na kojem je bilo mnogo kipova, osjetio sam promjenu i shvatio da napokon imam tjelesni oblik. Niti sam bio stranac na ulicama Olathoe koja leži na visoravni Sarkia između vrhova Noton i Kadiphonek. Moj prijatelj Alos je govorio, a govor mu je bio od onih koji gode mojoj duši, jer bio je to govor pravoga čovjeka i domoljuba. Te je noći stigla vijest o padu Daikosa i napredovanju Inuta¹, zgrčenih, paklenskih žutih izroda koji su se prije pet godina pojavili s nepoznatog zapada da opustoše granice našega kraljevstva i opsjednu mnoge naše gradove. Kada su zauzeli utvrđena mjesta u podnožju planina, njihov put prema visoravni bio je otvoren, osim ako bi se svaki građanin mogao opirati snagom desetorice. Za zdepasta bića bili su moćni u ratničkim vještinama i nisu poznavali skrupule časti koje su sputavale nas, sivooke ljude iz Lomara da krenemo u okrutno osvajanje.

¹lnuti (Inutos) — u Lovecraftovim Ctulhu mitovima, preci Eskima koji su osvojili grad Lomar (Daikos). (Prim. prev.)

Alos, moj prijatelj, bio je zapovjednik svih snaga na visoravni i u njemu je ležala zadnja nada za našu zemlju. Ovom je zgodom on govorio o pogibeljima s kojima će se suočiti i koje će pobuditi ljude Olathoe, najhrabrije Lomarijance, da održe običaje svojih predaka koji su, kada su bili prisiljeni da se odsele na jug od Zobne pred napredovanjem velikog glečera (upravo onako kako će naši potomci jednoga dana morati pobjeći iz zemlje Lomar), te okrutno i pobjedonosno pomeli dlakave, dugoruke, kanibale Gnophekehse koji su stajali na njihovu putu. Meni je Alos zatajio ratnički dio jer sam bio nejak i prepušten čudnovatim nesvjesticama kada bi ih bio suočen sa stresom i teškoćama. Ali moje oči su bile najnestrpljivije u gradu unatoč dugim satima koje sam svakoga dana posvećivao proučavanju Pnakotičkih rukopisa² i mudrosti Zobnarianskih očeva. Stoga me moj prijatelj, koji je odlučio da me ne osudi na besposlenost, nagradio tom dužnošću koja je bila od male važnosti. Poslao me u kulu Thapnen da tamo služim kao očinji vid naše vojske. Ako bi Inuti pokušali osvojiti citadelu preko uskog prolaza iza vrha Noton i na taj način iznenaditi garnizon, ja sam trebao dati signal vatrom što bi upozorilo vojnike i spasilo grad od trenutne katastrofe.

²Pnakotićki rukopisi — Prema Lovecraftovom djelu The Dream-Quest of Unknown Kadath, načinili su ih ljudi iz zaboravljenih sjevernih krajeva prije Lomara. Kada je Olathoe pao, bili su preneseni u zemlje snova. (Prim. prev.)

Sam sam se popeo na toranj jer je svaki muškarac čvrstoga tijela bio potreban dolje u prolazima. Moj mozak bio je omamljen od uzbuđenja i umora jer nisam spavao puno dana. Ipak, moja je namjera bila čvrsta jer ja sam volio svoju domovinu Lomar i mramorni grad Olathoe koji je ležao između vrhova Notona i Kadiphoneka.

No dok sam stajao u najvišoj komori tornja, motrio sam rogati blijedi mjesec, crven i zlokoban, kako treperi kroz izmaglicu koja je lebdjela nad udaljenom dolinom Banof. A kroz otvor u krovu sjala je blijeda Polarna zvijezda, trepereći kao da je živa, i zlobno gledajući poput zloduha i napasnika. Činilo mi se da njezin duh šapće zle savjete, uljuljkujući me u izdajničku pospanost prokletim ritmičkim obećanjem koje je stalno iznova ponavljao:

Drijemaj, čuvaru, dok se kruglje te Šest i dvadeset tisuća Ijet’ Ne obrnu i ja se vratim Na mjesto gdje sada gorim. Druge će zvijezde uskoro izaći Na svod nebeski, Zvijezde koje smiruju I zaboravom slatkim blagoslivlju.

Tek pošto ja svoj ću put okončati Prošlost će na tvoja vrata banuti. Uzaludno sam se borio sa svojom pospanošću, tragajući da povežem ove čudne riječi s

nekim učenjem o nebesima koja sam naučio iz Pnakotičkih rukopisa. Moja glava, teška i klonula, pala mi je na prsa, a kad sam slijedeći put pogledao gore, to je bilo u snu, a Polarna zvijezda cerila se na me kroz prozor iznad užasnih njišućih stabala močvare iz sna. Ja još uvijek sanjam.

U svome sramu i očaju ponekad živčano vrisnem moleći stvorenja iz sna oko mene da me probude prije nego se Inuti prišuljaju uz prolaz iza vrha Noton i na prepad zauzmu citadelu. Ali ta su stvorenja demoni, jer smiju mi se i govore mi da ja ne sanjam. Rugaju mi se dok spavam i dok možda zdepasti žuti neprijatelj mili tiho na nas. Nisam uspio u svojim dužnostima i izdao sam mramorni grad Olathoe. Pokazao sam se nevjeran Alosu, mom prijatelju i zapovjedniku. Ali ove sjene mojega sna još mi se rugaju. One govore da nema zemlje Lomar osim u mojim noćnim maštanjima, da u ovim prostranstvima gdje Polama zvijezda sja visoko, a crveni Aldebaran puzi nisko po horizontu, nije bilo ničeg osim leda i snijega već tisućama godina i da nikada čovjek nije milio po hladnoći osim zdepastih žutih stvorenja zvanih Esquimaux¹.

¹Esquimaux — eng. arhaični izraz — eskimsko, eskimska, eskimski. I dok se ja upirem u svojoj agoniji krivnje, mahnit da spasim grad čija pogibelj raste

svakoga trenutka, uzaludno se boreći da stresem ovaj nenaravni san o kući od kamena i cigle južno od zlokobne močvare i groblja na niskome humku, Polarna zvijezda, zla i monstruozna, zlokobno se ceri s crnoga svoda, namigujući strašno poput urokljiva oka koje nastoji saopćiti neku čudnu poruku, ali se ničega ne sjeća osim daje nekoć imalo poruku za prenijeti.

GLAZBA ERICHA ZANNA Naslov originala: Music of Erich Zann Djelo napisano u prosincu 1921. Objavljeno u ožujku 1922. u The National Amateur, Vol. 44, br. 4, str. 38-40.

*

Pregledao sam planove grada s najvećom pomnjom, ipak nikad nisam ponovo pronašao Rue d’Auseil. Nisu to bili samo suvremeni planovi, jer ja znam da se imena mijenjaju. Ja sam, naprotiv, duboko zaronio u sve starine toga mjesta i osobno istražio svaki okrug sa svakim imenom koje je uopće moglo odgovarati ulici koju sam poznavao kao Rue d’Auseil. Ali unatoč svemu što sam učinio, ostaje ponižavajuća činjenica da ne mogu naći kuću, ulicu, ili čak lokalitet gdje sam tijekom posljednjih mjeseci svog sirotinjskog života, kao student metafizike na sveučilištu, čuo glazbu Ericha Zanna.

Da mi je sjećanje rastrgano, ne čudim se, jer moje je zdravlje, kako tjelesno tako i mentalno, bilo teško poremećeno tijekom perioda za kojeg sam stanovao u svome stanu u Rue d’Auseil i sjećam se da nijednog svog poznanika nisam doveo tamo. Ali da to mjesto ne mogu naći, ponovo je i jedinstveno i zbunjujuće jer je bilo na pola sata hoda od sveučilišta i isticalo se osobenostima koje teško može zaboraviti itko tko je tamo bio. Ja nikad nisam sreo osobu koja je vidjela Rue d’Auseil.

Rue d’Auseil leži preko mračne rijeke oivičene vrletnim kamenim skladištima sa sivim prozorima, a premošćuje ju glomazan most od tamnog kamena. Duž te rijeke uvijek je bilo sjenovito, kao da je dim susjednih tvornica trajno zastirao sunce. Rijeka je također bila

smrdljiva, sa zlim mirisima koje nikad nigdje dalje nisam pomirisao i koji mi jednoga dana mogu pomoći da je nađem jer bi ih trebao odmah prepoznati. Iza mosta bile su uske popločane ulice s tračnicama, a onda je išao uspon, isprva postupan, a nevjerojatno strm kad bi se stiglo do Rue d’Auseil.

Nisam nikad vidio neku drugu ulicu koja bi bila tako uska i strma kao Rue d’Auseil. Bila je to gotovo litica, zatvorena za sva vozila, koja se na nekoliko mjesta sastojala od stubišta, a završavala je na vrhu visokim zidom obraslim bršljanom. Ploče na njoj su bile nepravilne, ponegdje su to bile kamene ploče, ponegdje kaldrma, a ponegdje gola zemlja s upornom zelenkastom vegetacijom. Kuće su bile visoke, sa šiljastim krovovima, nevjerojatno stare, te su se luđački naginjale naprijed i u stranu. Mjestimično se nasuprotni par, gdje bi se obje naginjale naprijed, gotovo susretao nasred ulice poput luka, a nema sumnje da su većinu svjetla držale podalje od tla. Bilo je nekoliko mostova od kuće do kuće preko ulice.

Stanari te ulice osobito su me impresionirali. Isprva sam mislio da je to zato što su svi bili tihi i šutljivi, no kasnije sam zaključio da je to stoga što su svi bili vrlo stari. Ne znam kako je došlo do toga da ja živim u takvoj ulici, ali nisam bio svoj kada sam se tamo preselio. Ja sam živio na mnogo sirotinjskih mjesta, i uvijek bi me izbacili zbog potraživanja novca, sve dok napokon nisam naišao na tu klimavu kuću u Rue d’Auseil, koju je držao oduzeti Blandot. Bila je to treća kuća od vrha ulice i daleko najviša od svih.

Moja je soba bila na petome katu. Bila je to jedina nastanjena soba ondje jer je gotovo cijela kuća bila prazna. One noći kad sam stigao čuo sam čudnu glazbu s kose mansarde iznad svoje glave. Sljedeće sam noći upitao Blandota o tome. On mi je rekao da je to stari Nijemac, svirač viole, čudnovati nijemi čovjek koji se potpisao kao Erich Zann i koji je večerima svirao u orkestru jeftina kazališta. Dodao je da je Zannova želja da svira noću nakon što se vrati iz kazališta bila razlogom što je izabrao tu povišenu i izoliranu sobu u potkrovlju čiji je jedan jedini krovni prozor bio jedina točka na ulici s koje se moglo pogledati preko graničnog zida na strminu i panoramu s druge strane.

Otada sam Zanna čuo svake noći i iako me držao budnim, bio sam progonjen čudnovatošću njegove glazbe. Iako nisam puno znao o umjetnosti, bio sam siguran da niti jedna od njegovih harmonija nije bila u svezi s glazbom koju sam ikada ranije čuo. Zaključio sam da je on skladatelj vrlo originalne genijalnosti. Što sam duže slušao, bio sam fasciniran dok se nakon tjedan dana, nisam odlučio upoznati se sa starcem.

Jedne noći kada se vraćao s posla presreo sam Zanna u hodniku i rekao mu da bih ga želio upoznati i biti s njim kad svira. On je bio niska, suhonjava i pognuta osoba pohabane odjeće, plavih očiju, groteskna lica nalik satiru i skoro ćelave glave. Na moje prve riječi činio se i razljućenim i uplašenim. Moje očigledno prijateljsko raspoloženje ga je ipak napokon smekšalo i on mi je gunđajući pokazao da ga pratim uz mračne, škripave i klimave stube u potkrovlje. Njegova soba, jedna od samo dvije u uskome mračnom potkrovlju, bila je na zapadnoj strani, prema visokome zidu koji je formirao visoki viši kraj ulice. Bila je jako velika, a doimala se još većom zbog svoje neobične praznine i zapuštenosti. Od namještaja tu su bili samo uska željezna postelja, nečisti umivaonik, mali stol, široka polica za knjige, željezni stalak za note i tri staromodne stolice. Notni arci bili su u neredu nabacani po podu. Zidovi su bili od golih dasaka i vjerojatno nikad ne bijahu upoznali žbuku, dok je obilje prašine i paukovih mreža činilo da se mjesto doima više napuštenim nego naseljenim. Očigledno je svijet ljepote Ericha Zanna ležao u nekom dalekom kozmosu mašte.

Mahnuvši mi da sjednem, nijemi je čovjek zatvorio vrata, okrenuo veliki drveni zasun i upalio svijeću da pojača onu koju bijaše donio sa sobom. Onda je skinuo moljcima izgrizen pokrov sa svoje viole i, uzevši ga, sjeo na najmanje neudobnu stolicu. Nije upotrijebio notni stalak nego me je, ne ostavivši mi drugog izbora i svirajući po sjećanju, očaravao preko sat vremena melodijama kakve nikad ranije nisam čuo, melodijama koje mora da su bile njegove vlastite tvorevine. Opisati njihovu pravu narav nemoguće je nekome neiskusnom u glazbi.

Bile su to neke vrsti fuge, s opetovanim mostovima najomamljivije kvalitete, ali meni su bile neobične zbog nedostatka ijedne od čudnih nota koje sam načuo iz svoje sobe dolje u drugim prilikama.

Te sam proganjajuće note zapamtio i često ih neprecizno mrmljao i zviždao sebi u bradu, pa sam ga, kada je svirač odložio svoje gudalo, upitao hoće li mi proizvesti neke od njih. Kad sam započeo svoj zahtjev, naborano lice nalik satirovu izgubilo je dokonu mirnoću koju je imalo tijekom svirke i činilo se da pokazuje istu onu neobičnu mješavinu bijesa i straha koju sam zamijetio kada sam prvi put pristupio starcu. Na tren sam bio u nagnuću da koristim uvjeravanje, oslanjajući se na pomalo na mušice senilnosti, pa sam čak pokušao probuditi čudnije raspoloženje svojega domaćina tako što sam zazviždao nekoliko melodija koje sam čuo noć ranije. Ali nisam ustrajao u ovom smjeru više od jednog trenutka jer kada je nijemi glazbenik prepoznao zviždanu melodiju, njegovo je lice iznenada postalo iskrivljeno od izraza koji je s onu stranu opisa, a njegova duga, hladna, koščata desna ruka posegnula je da zaustavi moja usta i utiša grubu imitaciju. Kad je to učinio, dalje je demonstrirao svoju ekscentričnost tako što je bacio preplašen pogled prema jedinom zastrtom prozoru, kao da se boji nekog uljeza. Taj je pogled bio dvostruko apsurdan, budući da je mansarda bila visoko i nedohvatljivo iznad susjednih krovova, a ovaj prozor jedina točka u strmoj ulici, kako mi je stanodavac rekao, s koje se moglo vidjeti preko zida na njezinu vrhu.

Starčev pogled doveo mi je u pamet Blandotovu primjedbu i s određenim kapricom osjetio sam želju da pogledam van na široku i vrtoglavu panoramu mjesečinom osvijetljenih krovova i gradskih svjetala s onu stranu brda, koju je od svih stanovnika Rue d’Auseil samo ovaj čangrizavi glazbenik mogao vidjeti. Pomakao sam se prema prozoru da povučem ustranu teško opisivu zavjesu, kad se s uplašenim bijesom još većim nego ranije, nijemi stanar našao ponovo na meni. Ovaj je put mahao glavom prema vratima dok se živčano upirao objema rukama da me tamo odvuče. Sada potpuno zgađen svojim domaćinom, naredio sam mu da me pusti i rekao da ću odmah otići. Njegov je stisak popustio, a kada je vidio moje gađenje i uvrijeđenost njegov se bijes, činilo se, povukao. Učvrstio je svoj oslabljeni stisak, ali ovaj put na prijateljski način i natjerao me da sjednem u stolicu, a zatim je sa sjetnim izrazom otišao do stola od šiblja na kojem je olovkom napisao mnogo riječi na trudnome francuskom jednoga stranca.

Poruka koju mi je naposljetku predao bila je poziv za snošljivost i oprost. Zann je rekao da je on star, usamljen i da ga su ga pogodili čudni strahovi i živčani poremećaji koji su u vezi s njegovom glazbom i s ostalim stvarima. Uživao je u mome slušanju njegove glazbe i želio je da dođem ponovo i da se ne brinem za njegove ekscentričnosti. Ali on nekome drugome nije mogao svirati svoje čudne harmonije i nije mogao podnijeti da ih netko drugi čuje, niti je mogao podnijeti da netko drugi dotiče išta u njegovoj sobi. Do našega razgovora u hodniku on nije znao da ja iz svoje sobe mogu čuti njegovu svirku i sada me pitao mogu li s Blandotom urediti da uzmem nižu sobu gdje ga neću moći čuti preko noći. On će, napisao je, namiriti razliku u najamnini.

Dok sam sjedio i dešifrirao loš francuski, osjetio sam se uviđavnijim prema starcu. On je bio žrtva fizičke i živčane patnje, kao i ja, a moje su me studije metafizike naučile blagosti. U tišini se začuo slabašan zvuk s prozora. Mora da je zaklopac zaštropotao na noćnome vjetru. Ja sam se iz nekog razloga trgao skoro isto tako naglo kao i Erich Zann. I tako, kad sam završio s čitanjem, stisnuo sam svojemu domaćinu ruku i otišao od njega kao prijatelj.

Sljedećega mi je dana Blandot dao skuplju sobu na trećem katu između stana postarijeg posuđivača novca i sobe uglednog tapetara. Na četvrtome katu nije bilo nikoga.

Nije prošlo dugo prije no što sam otkrio da Zannova čežnja za mojim društvom nije tako velika kako se činilo dok me uvjeravao da se preselim s petoga kata. Nije me zvao da ga posjetim, a kad bih ga posjetio, doimao se uzrujanim i svirao je nerado. To bi uvijek bilo noću jer bi po danu spavao i nije nikoga primao. Moja naklonost prema njemu nije se povećavala

iako se činilo da soba u potkrovlju i čudna glazba sadržavaju za mene čudnovatu fascinaciju. Bio sam neobično znatiželjan da pogledam kroz taj prozor preko zida i niz neviđenu padinu na sjajne krovove i tornjeve koji se zasigurno tamo prostiru. Jednom sam otišao do mansarde za vrijeme kazališta, kada je Zann bio odsutan, no vrata su bila zaključana.

Ono što sam uspio bilo je čuti noćnu svirku nijemoga starca. Isprva bih se na prstima uspeo do svog starog petog kata, a tada sam se okuražio dovoljno da se popnem zadnjim škripavim stubištem do mansarde. Tu bih u uskome hodniku, s druge strane zakračunatih vrata s prekrivenom ključanicom, često čuo zvukove koji su me ispunjali teško opisivom grozom — grozom nejasnog čuđenja i začudna misterija. Nije se radilo o tome da su zvukovi bili odbojni jer nisu bili, ali su imali vibracije nalik ni na što na ovoj kugli zemaljskoj, i u određenim su intervalima poprimali simfonijsku kakvoću za koju sam teško mogao shvatiti da ju proizvodi jedan svirač. Zasigurno, Erich Zann je bio genij divlje snage. Kako su tjedni prolazili, svirka je postajala mahnitija, sve dok stari glazbenik nije došao do tolike iscrpljenosti i skrovitosti da ga je bilo žalosno gledati. Sada me odbijao primiti u bilo koje vrijeme i klonio me se kad god bismo se sreli na stepenicama.

Tada, jedne noći dok sam slušao na vratima, čuo sam kako vrišteća viola otječe u kaotičan babilon zvukova, pakao koji bi me doveo do toga da posumnjam u svoje vlastito potreseno duševno zdravlje da iza tih zakračunatih vrata nije došao strašni dokaz da je užas pravi — grozomoran, neartikuliran zvuk kakva može izustiti samo nijem čovjek i koji se diže samo u trenutcima najužasnijeg straha ili patnje. Opetovano sam lupao na vrata, ali nisam dobio odgovora. Kasnije sam čekao u mračnome hodniku, drhteći od hladnoće i straha, dok nisam čuo nejak napor jadnog glazbenika da se ustane s poda uz pomoć stolice. Vjerujući da se upravo osvijestio nakon napada nesvjestice, obnovio sam kucanje istovremeno utješno izgovarajući svoje ime. Čuo sam kako se Zann spotiče do prozora te kako zatvara i kapak i prozor, a zatim posrće do vrata koja je, oklijevajući, otkračunao kako bi me primio. Ovaj je put njegovo oduševljenje što sam tu bilo stvarno, jer njegovo je zbrčkano lice zasjalo od olakšanja kad se prihvatio za moj kaput kao što se dijete prihvaća majčine suknje.

Mizerno dršćući, starac me prisilio da sjednem na stolicu dok je on utonuo u drugu kraj koje su, na podu, nemarno bili odbačeni njegova viola i gudalo. Neko je vrijeme nepomično sjedio, čudnovato kimajući glavom, ostavljajući neobičan dojam da nešto napeto i uplašeno sluša. Naposljetku, izgleda da se zadovoljio, pa je prišao stolici kraj stola i napisao kratku poruku pa mi ju predao i vratio se do stola gdje je stao brzo i opetovano pisati. Poruka me molila, u ime milosti i poradi moje vlastite znatiželje, da ostanem gdje jesam dok on ne pripremi puni izvještaj na njemačkom o svim čudima i užasima koji ga zaposjedaju. Čekao sam, a olovka nijemog čovjeka je letjela.

Bilo je možda sat kasnije, tijekom kojeg sam ja čekao, dok je stari glazbenik frenetično ispisivao arke koji su se još gomilali, kad sam vidio Zanna kako se trzakao od nagovještaja užasnog napada. Bez sumnje je gledao u zastrti prozor i tresući se osluškivao. Tada sam napola fantazmično i sam čuo zvuk. No to nije bio užasan zvuk, već prije izrazito tih i veoma dalek glazbeni ton, što je nagoviještalo da je svirač u nekoj od susjednih kuća ili u nekoj nastambi s one strane visokog zida preko kojega nikad nisam mogao pogledati. Učinak na Zannu, bio je užasan jer on je, ispustivši olovku, iznenada ustao, uzeo svoju violu i stao ispunjati noć najdivljijom svirkom koju sam ikad čuo od njegova gudala osim kad bih slušao kroz zakračunata vrata.

Bilo bi beskorisno opisivati muziciranje Ericha Zanna te užasne noći. Bilo je užasnije i od čega što sam ikada čuo, jer sad sam mogao vidjeti izraz na njegovu licu, te sam mogao shvatiti da mu je ovaj put motiv bio jak strah. On je pokušavao načiniti zvuk, odvratiti ili potisnuti nešto, nisam mogao zamisliti što, iako se činilo da je to moralo biti nešto strašno. Svirka je postajala fantastična, uznosita i histerična, no posvema je zadržala kvalitete najvišega genija za koje sam znao da ovaj čudnovati starac posjeduje. Prepoznao sam

melodiju — bio je to divlji mađarski ples popularan u kazalištima, i na tren sam pomislio daje ovo prvi put da čujem kako Zann svira glazbu nekog drugog skladatelja.

Glasnije i glasnije, divljije i divljije, uzdizalo se vrištanje i cviljenje te očajničke viole. Glazbenik je bio mokar od sablasnog znoja i iskretao se poput majmuna, cijelo vrijeme frenetično gledajući u zastrti prozor. U njegovim mahnitim naprezanjima gotovo da sam mogao vidjeti sjenovite satire i bakanale kako plešu i vrte se mahnito kroz uzavrele bezdane oblaka, dima i munja. A tada mi se učinilo da sam čuo reskiji, mirniji ton koji nije dolazio od viole. Miran, odmjeren, svrhovit izrugujući ton koji je dolazio daleko sa zapada.

U taj čas kapak se stao tresti na noćnome urlajućem vjetru koji se podigao vani kao u odgovor mahnitom muziciranju unutra. Zannova vrišteća viola sada je nadmašila sebe, proizvodeći zvukove za kakve sam mislio da ih viola nikad ne može proizvesti. Kapak se tresao još glasnije, otvorio se i počeo lupati o prozor. Tada se staklo razbilo od trešnje pod stalnim udarima, a hladni vjetar je navalio unutra zbog čega su se zanjihale svijeće, a arci papira na stolu, gdje je Zann započeo pisati svoju užasnu tajnu, zašuštali. Ja sam pogledao Zanna i vidio da on više nije svjestan. Njegove plave oči bile su izbuljene, staklaste i obnevidjele, a frenetično muziciranje postalo je slijepa, mehanička, neprepoznatljiva orgija kakvu niti jedno pero ne može opisati.

Iznenadan udar, jači od ostalih, zahvati rukopis i ponese ga prema prozoru. Ja sam očajnički pratio leteće arke, ali nestali su prije no što sam došao do razbijenih okana. Tada sam se sjetio svoje stare želje da pogledam kroz taj prozor, jedini prozor u Rue d’Auseil s kojeg se moglo vidjeti obronak iza zida i grad koji se dolje prostire. Bilo je vrlo mračno, no gradska su svjetla uvijek gorjela i ja sam očekivao da ih vidim ondje sred kiše i vjetra. Ipak, kada sam pogledao kroz taj najviši od svih zabatnih prozora, dok su svijeće treperile, a mahnita viola zavijala s noćnim vjetrom, nisam vidio grad kako se dolje prostire, niti su prijateljska svjetla sjajila iz poznatih ulica, već samo bezgraničnu crnoću prostora, nezamisliv prostor živ od pokreta i glazbe koji nije nalikovao ni na šta ns zemlji. I dok sam ja tamo stajao i gledao u užasu, vjetar je ugasio obje svijeće u toj staroj uskoj mansardi ostavljajući me u okrutnoj neprobojnoj tmini s kaosom i paklom preda mnom i demonskim ludilom te viole koja je zavijala u noći iza mene.

Posrnuo sam u tami budući da nije bilo načina da upalim svjetlo, udario o stol, prevrnuo stolicu i napokon napipao put do mjesta s kojega je tama vrištala nečuvenom glazbom. Mogao sam barem pokušati spasiti sebe i Ericha Zanna, kakve god sile mi bile suprotstavljene. Jednom mi se učinilo da me očešala neka hladna stvar i ja sam vrisnuo, no moj se vrisak nije mogao čuti od skaredne viole. Iznenada me iz tame pogodilo mahnito gudalo i znao sam da sam blizu svirača. Pipao sam naprijed, dotakao naslon Zannove stolice, a zatim našao i protresao njegovo rame u pokušaju da ga dovedem svijesti.

On nije odgovorio, a viola je i dalje vrištala bez popuštanja. Pomakao sam ruku do njegove glave, čije sam mehaničko kimanje uspio zaustaviti, i viknuo sam mu u uho da obojica moramo pobjeći od nepoznatih stvari u noći. No on nije niti odgovorio niti smanjio bjesnilo svoje neopisive glazbe, dok se činilo da po cijeloj mansardi u tami plešu i mrmljaju čudni pramenovi vjetra. Kad mi je ruka dotakla njegovo uho, ja sam se stresao iako nisam znao zašto. Nisam znao zašto dok nisam osjetio mirno lice, hladno poput leda, ukočeno lice koje nije disalo i čije su staklaste oči buljile beskorisno u prazno. A tada, nekim čudom, pronašavši vrata i veliki drveni zasun, odjurio sam mahnito od tog stvorenja staklastih očiju u tami i od sablasna zavijanja te proklete viole čiji se bijes povećavao dok sam bježao.

Skakanje, klizanje, letenje niz one beskrajne stepenice kroz mračnu kuću; raspamećeni trk van na usku, strmu drevnu ulicu sa stepenicama i klimavim kućama, štropot niz stube i preko kaldrme k nižim ulicama te preko gnjile rijeke okružene klancem, dahtanje preko velikog mračnog mosta na šire, zdravije ulice i bulevare koje poznajemo... Sve to su užasni

dojmovi koji su ostali u meni. Sjećam se i da nije bilo vjetra, da je mjesec bio vani i da su sva svjetla grada treperila.

Unatoč svojim najpomnijim potragama i istragama, nikad otada nisam bio kadar pronaći Rue d’Auseil. No nije mi sasvim žao niti zbog toga niti zbog gubitka neslućenih bezdana pomno ispisanih araka koji su jedini mogli objasniti glazbu Ericha Zanna.

BEZIMENI GRAD Naslov originala: The Nameless City Djelo napisano: 1921. Objavljeno u studenome 1921. u The Wolverine, br. 11, str. 3-15.

*

Kada sam se približio bezimenom gradu znao sam da je proklet. Putovao sam opaljenom i užasnom dolinom pod mjesecom i izdaleka ga vidio kako se pupči iz deformirana groba. Strah je progovarao iz vremenom istrošenih stijena ovoga sivog preživjelog iz potopa, ovog prapradjeda najstarije piramide, a neviđena aura me odbijala i nudila mi da se povučem od drevnih i zlokobnih tajni koje niti jedan čovjek ne treba vidjeti i koje se nitko drugi nije niti usudio vidjeti.

Daleko u pustinji Arabije leži bezimeni grad, oronuo i neprimjetan. Njegovi su niski zidovi skoro skriveni pijeskom nebrojenih vjekova. Tako mora da je bilo prije no što su položeni prvi kameni Memfisa i dok opeke Babilona još ne bijahu ispečene. Nema tako stare legende da mu dadne ime ili da se sjeti da je ikada bio živ, ali o njemu se šaptom pričalo oko logorskih vatri i o njemu su mrmljale babe u šatorima šeika tako da su ga se sva plemena klonila ne znajući zašto. O tome je mjestu onaj Abdul Alhazred, ludi pjesnik, sanjao prije no što je ispjevao svoj neobjašnjivi dvostih:

To mrtav nije koji vječno ležati može, a s dalekim eonima i smrt umrijeti može. Trebao sam znati da su Arapi imali dobar razlog što su se klonili bezimena grada, grada

o kojem se govorilo u čudnovatim pričama, ali ga živi čovjek ne vidješe. Ipak, ja sam im prkosio i sa svojom devom otišao u pustinju u koju nitko kročio nije. Samo sam gaja vidio i to je razlogom zašto niti jedno lice ne nosi tako grozne crte straha kao moje, zašto niti jedan čovjek ne drhti tako uplašeno kada noćni vjetar trese prozorima. Kada sam stigao do njega u sablasnoj mirnoći neprekinuta sna, on me je pogledao studen od zraka hladnoga mjeseca sred vreline pustinje. A kada sam mu uzvratio pogled, zaboravio sam na trijumf što sam ga našao i zaustavio se sa svojom devom da bih sačekao zoru.

Satima sam čekao dok je istok postajao siv, zvijezde blijedjele, a sivilo se pretvaralo u ružičasto svjetlo obrubljeno zlatom. Začuo sam lelek i vidio pješčanu oluju kako se diže među drevnim stijenama iako je nebo bilo čisto, a širok predio pustinje miran. Tada je iznenada iznad udaljena ruba pustinje stigao bliješteći rub sunca. Vidio sam ga kroz malenu pješčanu oluju koja je prolazila i u svome sam grozničavom stanju zamišljao da se iz nekih dalekih dubina čuje sudar glazbene kovine da pozdravi gorući disk kao što ga Memnon pozdravlja s obala Nila. Uši su mi zvonile, a mašta vrila dok sam polako vodio svoju devu preko pijeska do toga neskladnog mjesta, toga mjesta koje sam, od živih ljudi, samo ja vidio.

Ni unutar ni izvan bezobličnih temelja kuća i mjesta kojima sam lutao ne nađoh niti rezbariju niti natpis koji bi govorio o ljudima, ako su ljudi bili, koji su izgradili taj grad i prebivali tako davno u njemu. Starost toga mjesta bila je nezdrava i ja sam čeznuo da nađem

neki znak ili napravu koji bi ukazivali da je to mjesto zaista oblikovala ljudska ruka. Bilo je određenih razmjera i veličina u ruševinama koje mi se nisu sviđale. Sa sobom sam imao mnogo alata i kopao sam puno unutar zidova porušenih zdanja, ali napredak je bio spor i ništa značajno nije bilo otkriveno. Kada su se noć i mjesec vratili, osjetio sam ledeni vjetar koji je donio novi strah tako da se nisam usudio ostati u gradu. A kada sam izašao izvan drevnih zidina da spavam, mala pješčana oluja podigla se dašćući iza mene, pušući preko sivih stijena iako je mjesec bio bistar, a većina pustinje mirna.

Probudio sam se upravo u zoru zbog parade užasnih snova. U ušima mi je zvonilo kao od odzvanjanja neke kovine. Vidio sam kako se sunce crveni kroz Posljednje pramenove pješčane oluje koja je lebdjela nad bezimenim gradom i remetila tišinu ostatka krajolika. Još jednom sam se uputio među te iritantne ruševine koje su bubrile ispod pijeska poput nemani pod poplunom, te sam ponovo uzaludno kopao tražeći ostatke zaboravljene rase. U podne sam se odmorio, a popodne sam proveo mnogo vremena prateći zidove i zametene ulice, kao i obrise gotovo potpuno nestalih građevina. Vidio sam da je grad zaista bio velik i pitao sam se o izvorima njegove veličine. Zamislio sam si sva čuda doba koje je bilo tako daleko da ga se Kaldeja nije sjećala. Pomislio sam i na Sarnath Prokleti, koji je stajao u zemlji Mnar kada je čovječanstvo bilo mlado, i na lb, koji je bio isklesan u sivoj stijeni prije no što je čovječanstvo nastalo.

Najednom sam došao do mjesta gdje se kamena površina izdizala kroz pijesak i formirala nisku hrid. Tu sam s radošću vidio nešto što je, činilo se, nagoviještalo tragove pretpotopnih ljudi. Grubo oblikovane na stijeni nesumnjivo su stajale fasade nekoliko malih, zbijenih kamenih kuća ili hramova čije su unutrašnjosti mogle čuvati mnoge tajne iz vjekova previše udaljenih da ih se izbroji, iako su pješčane oluje odavna izbrisale sve rezbarije koje su mogle biti s vanjske strane.

Vrlo nisko i zagušeni pijeskom bili su svi otvori u mojoj blizini, ali ja sam jedan očistio lopatom i uspuzao kroz njega noseći baklju da otkrije kakve god misterije bi mogla sadržavati. Kad sam se našao unutra, vidio sam da je spilja zaista hram. Opazio sam i jasne znakove rase koja je živjela i molila prije no što je pustinja bila pustinja. Primitivni oltari, pilastri i niše, svi iznenađujuće niski, nisu bili odsutni, i iako nisam vidio nikakve skulpture ili freske, bilo je mnogo pojedinačnih stijena jasno oblikovanih u simbole umjetnim sredstvima. Niskost isklesane komore bila je vrlo čudnovata, jer jedva da sam mogao uspravno kleknuti, ali prostor je bio tako velik da je moja baklja pokazivala samo jedan njegov dio. Iznenada sam zadrhtao u jednom od udaljenih uglova jer su određeni oltari i kameni nagoviještali zaboravljene rituale užasne, odvratne i neobjašnjive naravi i tjerali me da se zapitam kakva bi to vrsta ljudi mogla načiniti i pohoditi takav hram. Kada sam vidio sve što je mjesto sadržavalo, ponovo sam ispuzao, polakomljen da otkrijem što bi hramovi mogli nuditi.

Sada se približavala noć. Ipak, opipljive stvari koje sam vidio učinile su radoznalost jačom od straha tako da ja nisam pobjegao od dugih mjesečinom proizvedenih sjena koje su me obeshrabrile kada sam prvi put vidio bezimeni grad. U sumraku sam očistio još jedan otvor i s novom se bakljom uspuzao u njega. Našao sam još nejasnih kamena i simbola iako ništa određenijih od onih koje je sadržavao onaj drugi hram. Prostorija je bila jednako niska, ali mnogo manje široka. Završavala je u vrlo uskom prolazu koji je bio nakrcan opskurnim i zagonetnim relikvijarima. Zavirivao sam oko tih relikvijara kada je tišinu izvana probio zvuk vjetra i moje deve, što me odvelo da vidim što je moglo uplašiti beštiju.

Mjesec je jasno sjao nad praiskonskim ruševinama osvjetljavajući gust oblak pijeska koji je, činilo se, tjerao snažan vjetar s neke točke duž stijene preda mnom, koji se ipak smirivao. Znao sam da je taj hladni, pjeskoviti vjetar uznemirio devu i ja sam ju se spremao odvesti na mjesto koje je bilo bolji zaklon, kada sam pogledao gore i vidio da navrh stijene nema vjetra. To me iznenadilo i ponovo uplašilo, ali sam se istog trena sjetio iznenadnih lokalnih vjetrova koje sam vidio i čuo prije izlaska ili zalaska sunca pa sam prosudio da je to

normalna stvar. Zaključio sam da dolazi s neke pukotine u stijeni koja vodi u spilju i promatrao sam uzburkani pijesak da pronađem njegov izvor. Uskoro sam opazio da dolazi iz crnog otvora hrama koji se nalazio daleko na jug od mene, gotovo izvan vidnoga polja. Krenuo sam prema tom hramu protiv zagušujućeg oblaka pijeska. Kada sam mu se približio, pokazao se većim od ostalih, a ulaz se pokazao mnogo manje zatrpan stvrdnutim pijeskom. Ušao bih da nije bilo užasne sile ledenog vjetra koji je gotovo ugasio moju baklju. Luđački je nadolazio iz mračnih vrata, uzdišući sablasno dok je kovitlao pijesak i širio se među čudnim ruševinama. Uskoro je oslabio, a pijesak se sve više i više smirivao dok naposljetku sve ponovo nije bilo mimo. No činilo se da se prisutnost prikrada kroz sablasne stijene grada, a kada sam pogledao na mjesec, činilo se da drhti kao da se zrcali u nemirnoj vodi. Bio sam toliko uplašen da ne mogu objasniti, ali nedovoljno da strah otupi moju žeđ za čudom pa sam, čim se vjetar sasvim smirio, ušao u mračnu komoru iz koje je dolazio.

Hram je, kako sam i zamišljao izvana, bio veći od onih koje sam posjetio prije. Bila je to vjerojatno prirodna spilja, budući da je donosila vjetrove odnekud odostraga. Ovdje sam mogao stajati sasvim uspravno, no vidio sam da su kamenovi i oltari isto tako niski kao i u drugim hramovima. Na zidovima i stropu po prvi put sam opazio neke tragove slikarske umjetnosti drevne rase, neobične kovrčaste poteze bojom koja je bila skoro izblijedjela i izmrvila se, a na dva oltara vidio sam s rastućim uzbuđenjem labirint dobro oblikovanih geometrijskih reljefa. Dok sam visoko držao baklju, činilo se da je oblik krova previše pravilan da bude prirodan i pitao sam se na čemu su prethistorijski kamenoresci prvo radili. Njihova graditeljska vještina mora da je bila golema.

Tada je sjajniji bljesak neobičnog plamena pokazao onaj oblik koji sam tražio, otvor prema onim udaljenim bezdanima od kojih je onaj nenadani vjetar puhao. Problijedio sam kada sam vidio da su to mala i očigledno umjetna vrata isklesana u čvrstoj stijeni. Gurnuo sam unutra svoju baklju i ugledao crni tunel s niskim krovom koji je nadsvodio grubo stubište s vrlo malim, mnogobrojnim i strmim stepenicama koje su vodile nadolje. Uvijek ću vidjeti te stepenice u svojim snovima jer sam došao vidjeti što one znače. Tada nisam znao da li da ih zovem stepenicama ili samo uporištima na nagloj strmini. Mozak mi je vrio od mahnitih misli, a činilo se da riječi i upozorenja arapskih proroka lelujaju preko pustinje od zemlje koju ljudi poznaju prema bezimenome gradu koji se ljudi ne usude upoznati. Ipak, oklijevao sam samo tren prije no što sam krenuo kroz kapiju i stao se oprezno, nogama naprijed, kao na ljestvama, spuštati niz strmi prolaz.

Samo u strašnim fantazmagorijama koje prouzroče droge ili deliriju neki drugi čovjek mogao bi poći na takovo spuštanje na kakovo sam ja pošao. Uski je prolaz vodio dolje unedogled poput nekog stravičnog opsjednutog bunara, a baklja koju sam držao iznad glave nije mogla osvijetliti neznane dubine prema kojima sam puzao. Izgubio sam pojam o vremenu i zaboravio sam pogledati na sat, no iako sam bio uplašen pri pomisli na udaljenost, jednostavno sam morao putovati. Bilo je promjena smjera i nagiba, a jednom sam naišao na dugi, nizak, horizontalan prolaz gdje sam morao prvo progurati noge duž kamenog poda, držeći baklju u ispruženoj ruci iza glave. Mjesto nije bilo dovoljno visoko za klečanje. Nakon toga bilo je još strmih stepenica i ja sam i dalje beskrajno puzao dolje kad mi se slaba baklja ugasila. Mislim da to nisam odmah primijetio jer kada sam primijetio još sam je uvijek držao iznad glave kao da je upaljena. Bio sam prilično neuravnotežen tim instinktom za čudnovato i nepoznato koji me doveo da lutam po zemlji kao tragač za dalekim, drevnim i zabranjenim mjestima.

U tami su pred mojim očima bljesnuli fragmenti mojeg voljenog blaga demonskih učenja: rečenice Alhazreda, mahnitog Arapina, paragrafi iz apokrifnih noćnih mora Damasciusa i zloglasni redci iz bunovnog djela Image du Monde Gautiera de Metza. Ponavljao sam čudne ulomke i mrmljao o Afrasiabu i demonima koji su s njim plovili niz Ox. Kasnije sam stalno iznova pjevušio frazu iz jedne od priča lorda Dunsanyja: “Gluha tama

bezdana.” Kada je strmina postala zapanjujuće strma, recitirao sam nešto od pjesme Thomasa Moorea, sve dok se nisam uplašio recitirati dalje:

Nakapnica tame, crna Ko kazani vještica, kad se napune Mjesečevim drogama što s ’ u pomrčini ukapane. Žudim da vidim bi li noga promakla Dolje u taj bezdan ispod što ga vidjeh, A prostire se kol 'ko pogled dopire, Pregradne su stjenke kliske poput stakla, Ko da ih je netom bilo ulaštiti S tim katranom crnim što ga Gnijezdo Smrti Izbacuje na svoj žal gliboviti. Vrijeme je sasvim prestalo postojati kada su moja stopala ponovo osjetila pod, a ja se

našao na mjestu nešto višem od prostorija u dva manja hrama koji su sada bili tako nemjerljivo daleko iznad moje glave. Nisam mogao u potpunosti stajati, ali sam mogao uspravno kleknuti, i u tami sam vukao noge i milio nasumce amo-tamo. Uskoro sam otkrio da sam u uskome prolazu čiji su zidovi bili obloženi drvenim sanducima koji su imali prednje strane od stakla. Kada sam u tom paleozoičkom, dubokom mjestu osjetio stvari kao što su ulašteno drvo i staklo, stresao sam se na moguće implikacije. Sanduci su očito bilo poredani duž svake strane prolaza u pravilnim razmacima i bili su četvrtasti i horizontalno postavljeni. Užasno su oblikom i veličinom nalikovali ljesovima. Kada sam pokušao pomaknuti dva ili tri poradi daljnjega pregleda, otkrio sam da su snažno učvršćeni.

Vidio sam da je prolaz dug, pa sam brzo nabadao naprijed u milećem trku koji bi se činio užasnim da me je netko promatrao u tami. Povremeno sam prelazio s jedne na drugu stranu da osjetim svoj okoliš i uvjerim se da se zidovi redova sanduka još protežu. Čovjek se tako navikne misliti vizualno da sam skoro zaboravio na tamu i zamislio beskrajan hodnik od drveta i stakla u njegovoj nisko okovanoj monotoniji kao da sam ju vidio. A tada, u trenutku neopisiva osjećaja, zaista sam ju vidio.

Kada se točno moja mašta pretopila u pravi prizor, ne mogu reći, ali preda mnom se pojavio postupan sjaj, i najednom sam znao da vidim nejasne obrise hodnika i sanduka koji su bili otkriveni nekom neznanom podzemnom fosforescencijom. Nakratko je sve bilo kako sam ja i zamišljao, budući da je sjaj bio vrlo slab, no kad sam mahinalno nastavio posrtati naprijed u jače svjetlo, shvatio sam da je moja mašta bila nejaka. Ovo nije bio ostatak grubosti poput hramova u gradu iznad, već spomenik najveličanstvenije egzotične umjetnosti. Bogati, živopisni i smjelo fantastični crteži i slike činili su neprekidan sustav murala čije su linije i boje s onu stranu opisa. Sanduci su bili od čudnog zlatnog drveta s prednjim stranama od sjajnog stakla i sadržavali su mumificirane oblike stvorenja koja su svojom grotesknošću nadvisivali najkaotičnije čovjekove snove.

Saopćiti neki pojam o tim monstruoznostima je nemoguće. Bili su reptilske vrste, no crte tijela su ponekad nagoviještale krokodila, ponekad tuljana, ali češće ništa od onoga za što je prirodnjak ili paleontolog ikada čuo. Veličinom su se približavali niskome čovjeku, a njihove su prednje noge nosile delikatna neobična stopala očigledno nalik ljudskim šakama i prstima. No najčudnije od svega bile su njihove glave koje su predstavljale konturu koja se suprotstavljala svim poznatim biološkim principima. Te se stvari ni s čime ne mogu dobro usporediti — u jednome sam trenu pomislio na najrazličitije prispodobe kao što su mačka, žaba, mitski satir i ljudsko biće. Niti sam Zeus nije imao tako golemo i ispupčeno čelo, no rogovi, nedostatak nosa i čeljust nalik aligatorovoj stavljale su te stvari izvan postojećih kategorija. Neko sam vrijeme debatirao o realnosti mumija, napola sumnjajući da se radi o umjetnim idolima, no uskoro sam zaključio da su zaista neke paleološke vrste koje su živjele

kada je bezimeni grad bio živ. Kao kruna grotesknosti, većina njih bila je odjevena u divnu luksuznu tkaninu, te obilato zasuta ornamentima od zlata, dragulja i nepoznatih sjajnih metala.

Važnost ovih gmižućih stvorenja mora da je bila golema jer su zauzimali prvo mjesto među mahnitim crtežima na zidovima i stropu prekrivenim freskama. Umjetnik ih je neusporedivom vještinom naslikao u njihovu vlastitom svijetu u kojem su imali gradove i vrtove oblikovane tako da odgovaraju njihovim razmjerima i ja nisam mogao, a da ne mislim da je njihova oslikana povijest alegorična i da je možda pokazivala napredak rase koja ih je obožavala. Ta su stvorenja, rekao sam sam sebi, ljudima iz bezimenog grada bila ono što je vučica bila Rimu, ili što je neka životinja na totemu plemenu Indijanaca.

Imajući taj pogled pred sobom, mogao sam otprilike ući u trag čudesnome epu bezimenoga grada; priči o moćnome velegradu na obali mora koji je vladao svijetom prije no što je Afrika izniknula iz valova, i o njegovim borbama kada se more povlačilo, a pustinja uvlačila u plodnu dolinu koja ga je držala. Vidio sam njegove ratove i trijumfe, njegove muke i poraze, i naposljetku njegovu užasnu borbu protiv pustinje kada su tisuće njegovih ljudi — ovdje alegorijski predstavljenih grotesknim reptilima — bili nagnani da si izdube put dolje kroz stijene, u nekom čudnom smislu prema drugome svijetu o kojem su im govorili njihovi proroci. Sve je to bilo živopisno neobično i realistično, a veza s impresivnim silaskom koji sam poduzeo bila je nedvojbena. Čak sam prepoznao prolaze.

Dok sam milio duž hodnika prema sjajnijem svjetlu, vidio sam potonje faze oslikanoga epa. Odlazak rase koja je deset milijuna godina nastanjivala bezimeni grad i dolinu oko njega, rase čije su duše izbjegavale napustiti mjesta koja su njihova tijela poznavala tako dugo, gdje su se smjestili kao nomadi dok je Zemlja bila mlada i u djevičansku stijenu uklesali one primitivne hramove u kojima nikada nisu prestali održavati kult. Sada kada je svjetlo bilo bolje, ja sam slike proučavao pomnije i, imajući na umu da čudnovati reptili moraju predstavljati nepoznate ljude, razmišljao o običajima bezimenoga grada. Mnoge su stvari bile čudnovate i neobjašnjive. Civilizacija, koja je poznavala pisani alfabet, naoko se uzdigla do višega reda od onih nemjerljivo kasnijih civilizacija Egipta i Kaldeje, no ipak je bilo neobičnih nedostataka. Nisam mogao, naprimjer, pronaći slike koje bi predstavljale običaje prilikom smrti ili pogreba, osim onih koji su se odnosili na ratove, nasilje i pošasti, pa sam se pitao suzdržanosti glede prirodne smrti. Činilo se kao da je ideal besmrtnosti njegovan kao poticajna iluzija.

Još bliže kraju prolaza bile su naslikane scene krajnje pitoresknosti i ekstravagantnosti: usporedni pogledi na bezimeni grad tijekom njegova napuštanja i uznapredovale urušenosti s čudnovatim novim rajskim kraljevstvom prema kojem je rasa prokopala svoj put kroza stijenu. U tim su prizorima grad i pustinjska dolina bili prikazani uvijek na mjesečini, sa zlatnim nimbusima koji lebde iznad urušenih zidina napola otkrivajući veličanstveno savršenstvo prošlih vremena, koje je umjetnik pokazao nadnaravno i varavo. Rajske su scene bile skoro previše ekstravagantne da bi se u njih povjerovalo. Ocrtavale su skriveni svijet vječnoga dana ispunjen slavnim gradovima i eteričnim brežuljcima i dolinama. Pri samome kraju sam pomislio da vidim znakove umjetničkog podbačaja. Slike su bile manje vješto naslikane i bizarnije čak i od najmahnitije od ranijih scena. Činilo se da bilježe laganu dekadenciju drevne vrste popraćenu rastućom okrutnošću prema vanjskome svijetu od kojega je odvučena zbog pustinje. Oblici ljudi — koji su uvijek bili prezentirani svetim reptilima — postupno su, činilo se, nestajali, dok je njihov duh koji je prikazan kako lebdi iznad ruševina na mjesečini dobivao na proporcijama. Suhonjavi svećenici, prikazani kao reptili u kićenim haljama, proklinjali su zrak gore i sve koji su ga udisali, a jedna užasna konačna scena pokazivala je čovjeka primitivna izgleda, možda pionira drevnog Irema, Grada pilastara, kako ga trgaju na komade pripadnici starije rase. Sjećam se kako su se Arapi bojali bezimenog grada i bilo mi je drago da su iza ovog mjesta sivi zidovi i stropovi bilo goli.

Kada sam pregledao povorku povijesti na muralu, približio sam se vrlo blizu dvorane s niskim stropom, svjestan kapije kroz koju je dolazila sva svijetla fosforescencija. Dopuzavši do nje, glasno sam viknuo u transcendentnom iznenađenju na ono što je ležalo iza jer umjesto drugih i sjajnijih komora, tu je bio samo beskonačan prostor jednoobrazne sjajnosti kakvu netko može zamišljati kada gleda s vrha Mount Everest na more suncem osvijetljene izmaglice. Iza mene je bio prolaz koji je bio toliko natrpan da nisam mogao u njemu uspravno stajati. Ispred mene bila je beskonačnost podzemne svjetlosti.

Iz prolaza u bezdan protezalo se strmo stubište s malim bezbrojnim stepenicama poput onih u crnim prolazima kroz koje sam prošao. No nakon nekoliko trenutaka sjajna su isparenja sve prekrila. Širom otvorena, na lijevome zidu prolaza bila su masivna vrata od mjedi, nevjerojatno debela i ukrašena fantastičnim bareljefima. Vrata su mogla, kad bi se zatvorila, zatvoriti cijeli unutrašnji svijet svjetla od kamenih svodova i prolaza. Pogledao sam na stepenice i tog ih se trena nisam usudio iskušati. Dotakao sam otvorena mjedena vrata. Nisam ih mogao pomaknuti. Tada sam pao ničice na kameni plod. Um mi je gorio od začudnih misli koje čak niti smrtna opasnost nije mogla odagnati.

Dok sam ležao zatvorenih očiju, slobodan razmišljati, mnoge stvari koje sam površno uočio na freskama vratile su mi se s novom i užasnom znakovitošću — scene koje su predstavljale bezimeni grad na vrhuncu njegove moći — vegetacija doline oko njega i udaljene zemlje s kojima su njegovi trgovci trgovali. Alegorija pužućih stvorenja bunila me svojom univerzalnom upadljivošću i ja sam se čudio što je ona tako brzo uslijedila u oslikanoj povijesti takove važnosti. Na freskama je bezimeni grad bio prikazan u proporcijama koje su odgovarale reptilima. Ja sam se pitao kakvi su bili njegovi stvarni razmjeri i veličina i sjetio se trenutka kada sam u ruševinama opazio određene neobičnosti. Brižljivo sam promislio o niskosti prvotnih hramova i podzemnoga hodnika koji su bili bez sumnje isklesani, kako slijedi, zbog poštovanja reptilskim božanstvima koja su štovali, iako je to silom natjeralo obožavatelje na puzanje. Možda su sami ovdašnji rituali obuhvaćali puzanje u imitaciji stvorenja. No niti jedna religijska teorija ne bi mogla lako objasniti zašto su ravni prolazi u tom impresivnom spustu trebali biti niski poput hramova ili niži, jer se u njima nije čak moglo niti kleknuti. Kada sam pomislio na puzeća stvorenja čiji su mi grozni mumificirani oblici bili tako blizu, ponovo sam osjetio nalet straha. Mentalne su asocijacije neobične i ja sam se stisnuo pri pomisli da je osim jadnog primitivnog čovjeka koji je rastrgan na komade na zadnjoj slici, moje obličje jedino ljudsko obličje sred mnogih relikvija i simbola praiskonskog života.

Ali, kao i uvijek u mojem čudnovatom skitalačkom postojanju, čuđenje je uskoro nadvladalo strah jer je sjajni bezdan i ono što je on mogao sadržavati predstavljao problem dostojan najvećeg istraživača. Nisam mogao ni sumnjati da je čudnovati svijet tajni ležao daleko niz to stubište. Nadao sam se da ću naći te ljudske memorabilije koje je oslikani hodnik propustio dati. Freske su oslikavale nevjerojatne gradove i doline u donjemu svijetu, a moja je mašta jurila po bogatim i kolosalnim ruševinama koje su me čekale.

Moji su se strahovi, zaista, više ticali prošlosti nego budućnosti. Čak niti fizički užas moje pozicije u tom hodniku natrpanom mrtvim gmazovima i pretpotopnim freskama, koji se nalazio kilometrima ispod svijeta koji sam poznavao te suočenost s drugim svijetom jeziva svjetla i magle, nisu se mogli mjeriti sa smrtnim strahom koji sam osjećao na duboku starost prizora i njegove duše. Starost toliko velika da se mjerljivost jedva nazirala iz iskonskih kamenova i u stijenu uklesanih hramova bezimenog grada, dok su posljednji od zapanjujućih zemljovida na freskama pokazivali oceane i kontinente koje je čovjek zaboravio, a koji su samo tu i tamo imali neke neodređeno poznate obrise. Nitko ne može reći što se to dogodilo u geološkim razdobljima otkako prestaju slike, a rasa koja mrzi smrt nevoljno je podlegla izumiranju. Ove spilje i predjeli svjetla dolje nekada su obilovali životom, a sada sam ja bio

sam sa živopisnim ostacima, drhteći pri pomisli na bezbrojne vjekove kojima su ovi ostaci ostali tihi napušteni svjedok.

Iznenada stiže još jedan nalet onog oštrog straha koji me na mahove hvatao još otkako sam prvo vidio užasnu dolinu i bezimeni grad pod hladnim mjesecom i unatoč iscrpljenosti, našao sam se kako se frenetično stavljam u sjedeći položaj i gledam nazad niz crni hodnik prema tunelima koji su se dizali do vanjskoga svijeta. Moje su senzacije bile poput onih koje su me natjerale da izbjegavam bezimeni grad po noći, te su bile isto onako neobjašnjive kao što su bile žestoke. U sljedećem sam trenutku, u svakom slučaju, zadobio još veći fras u vidu određenog zvuka — prvoga koji je razbio potpunu tišinu ovih dubina nalik grobnici. Bilo je to duboko, nisko stenjanje, poput udaljene vreve prokletih duhova, a dolazilo je iz pravca u koji sam zurio. Glasnoća mu je brzo rasla, dok uskoro nije zastrašujuće odjekivalo niskim prolazom, a ja sam u isto vrijeme postao svjestan povećanog propuha starog zraka, kao da teče iz tunela i grada iznad. Dodir toga zraka kao da mi je vratio ravnotežu jer sam se istog trena prisjetio iznenadnih pramenova koji se bijahu podigli oko otvora bezdana kod svakog zalaska ili izlaska sunca. Jedan od njih mi je zaista i otkrio skrivene tunele. Pogledao sam na svoj sat i vidio da je blizu zora pa sam se uhvatio da se oduprem buri koja je mela dolje do svojeg prebivališta u spilji, kao što je navečer kuljala naprijed. Moj se strah ponovo smanjio budući da je prirodni fenomen kadar raspršiti mozganje o nepoznatom.

U procjep u zemlji sve je mahnitije lio noćni vjetar, urlajući i stenjući. Ponovo sam pao ničice i bezuspješno se pribio uz pod, zbog straha da me fizički ne odnese kroz otvorenu kapiju u fosforescentni bezdan. Takav bijes nisam očekivao i dok sam postajao svjestan da moje tijelo stvarno klizi prema ponoru, bio sam zaposjednut tisućama novih užasa shvaćanja i mašte. Zloćudnost udarca probudila je nevjerojatna maštanja. Ponovo sam se drhteći usporedio s jedinim ljudskim likom u onome zastrašujućem hodniku, čovjekom kojega je bezimena vrsta rastrgala na komade, jer u đavoljem zahvatu vrtložnih struja prebivao je, činilo se, osvetoljubiv bijes to jači što je bio uvelike nemoćan. Mislim da sam histerično vrisnuo — bio sam skoro pomahnitao — kod zadnje od vjetrovitih utvara koje su urlale. Pokušao sam se uspuzati protiv nevidljive bujice, ali nisam čak mogao niti sebe držati dok sam bio lagano i bešćutno guran prema nepoznatom svijetu. Naposljetku, razum mora da je potpuno pukao, jer čuo sam stalno iznova brbljanje onog nerazumljivog dvostiha mahnitog Arapa Alhazreda koj i je sanjao bezimeni grad:

To mrtav nije koji vječno ležati može, a s dalekim eonima i smrt umrijeti može. Samo mrki, turobni pustinjski bogovi znaju što se zaista dogodilo — kakve sam

neopisive borbe i jagme izdržao ili koji me Abadon odveo nazad u život, u kojem se uvijek moram sjećati i drhtati na noćnome vjetru dok me zaborav — ili nešto gore — ne pozove. Monstruozna, nenaravna, kolosalna, bila je stvar — predaleko s onu stranu čovjekovih zamisli da bi se u nju vjerovalo osim u tihim, prokletim sitnim satima jutra kada čovjek ne može zaspati.

Rekao sam da je bijes naleta koji je navaljivao bio paklen — demonski — i da su njegovi glasovi bili odvratni od zapretene zlokobnosti poharanih vječnosti. Ubrzo se mome kljucajućem mozgu učinilo da ti glasovi, koji su još bili kaotični preda mnom, poprimaju artikulirani oblik iza mene, a dolje u grobnici nebrojenih, eonima mrtvih starina, kilometrima daleko od zorom osvijetljena svijeta čovjeka, čuo sam sablasno proklinjanje i režanje demona na čudnome jeziku. Okrenuvši se, vidio sam ocrtano na sjajnome eteru ponora ono što nije moglo biti viđeno u mraku hodnika — hordu jurećih vragova iz noćnih mora koji su pripadali rasi koju niti jedan čovjek ne može pobrkati — pužućim gmazovima bezimenoga grada.

I dok je vjetar zamirao, ja sam bio uronjen u sablasnu tamu utrobe zemlje, a iza zadnjeg od stvorenja velika su se mjedena vrata zvonko zatvorila uz zaglušujuć zveket metalne glazbe

čija je jeka otjecala u udaljeni svijet da pozdravi izlazeće sunce kao što ga Memnon pozdravlja s obala Nila.

S ONU STRANU ZIDA SNA Naslov originala: Beyond the Wall of Sleep Djelo napisano 1919. Objavljeno u listopadu 1919. u Pine Concs, Vol. 1,Br. 6, str. 2-10.

*

Često sam se pitao zastane li većina pripadnika čovječanstva ikada razmisliti o značaju snova, koji je povremeno golem, i o opskurnome svijetu kojem oni pripadaju. I dok velika većina naših noćnih vizija možda nije ništa više od blijedih i fantastičnih refleksija našeg budnog iskustva — unatoč Freudu s njegovim naivnim simbolizmom — postoji ipak određen ostatak čiji neobični i eterični karakter ne dozvoljava uobičajenu interpretaciju i čiji neodređeno uzbudljiv i uznemirujuć učinak nalaže moguće malene uvide u sferu mentalne egzistencije koja nije ništa manja od fizičkoga života, ali je od toga života razdvojena gotovo neprobojnom barijerom. Iz svojega iskustva ne mogu sumnjati da čovjek, kada više nije pri zemaljskoj svijesti, zaista privremeno boravi u drugom, bestjelesnom životu čija je narav daleko drugačija od života kakva poznajemo, a o kojem, nakon buđenja, ostaju samo najmanja i najneizrazitija sjećanja. Iz tih zamagljenih i fragmentarnih sjećanja mi možemo mnogo toga zaključiti, ali malo toga dokazati. Možemo nagađati da u snovima život, materija i vitalnost nisu nužno konstante kakve zemlja poznaje, te da vrijeme i prostor ne postoje dok ih naša probuđena svijest ne zahvati. Ponekad vjerujem da je ovaj manje materijalni život naš istinski život, te da je naša isprazna prisutnost na kugli zemaljskoj kao takva sekundarna ili je tek prividni fenomen.

Iz mladenačke sam se sanjarije, ispunjen spekulacijama ove vrste, probudio jednoga poslijepodneva u zimi 1900-01, kada je u državnu psihijatrijsku ustanovu u kojoj sam radio kao internist doveden čovjek čiji me slučaj otada tako neumorno progonio. Njegovo ime, kakvo je bilo dano na kartonu, bilo je Joe Slater ili Slader, a njegova je pojava bila tipična za žitelje regije Catskill Mountain — jedan od onih čudnih, odbojnih potomaka primitivne kolonijalne loze čija je izolacija od gotovo tri stoljeća u brežuljkastim zakucima krajeva po kojima se malo putovalo prouzročila da potonu u neku vrstu barbarske izopačenosti umjesto da napreduju sa svojom sretnije raspoređenom braćom u gušće naseljenim okrugima. Među tim čudnim svijetom, koji točno odgovara dekadentnom dijelu “bijelog smeća” na Jugu, pravo i moral ne postoje, a njihov opći mentalni status je vjerojatno ispod statusa bilo kojeg drugog dijela urođeničkog američkog naroda.

Joe Slater, koji je stigao u ustanovu pod budnom pratnjom četiri državna policajca i koji je bio opisan kao vrlo opasan lik, kada sam ga prvi put vidio sigurno nije davao naslutiti svoje pogibeljne nakane. Iako je bio dobrano iznad srednjeg rasta i donekle mišićave građe, zbog pospana plavetnila svojih malih vodenastih očiju, prorijeđenosti zanemarena i nikad izbrijana izrasta žute brade, te nehajne mlohavosti svoje donje usne zračio je apsurdnom pojavom bezopasne gluposti. Njegova dob bila je nepoznata jer među njegovom vrstom ne postoje niti obiteljski zapisi niti trajne obiteljske veze, ali zbog ćelavosti njegove glave sprijeda i zbog trulog stanja njegovih zuba, glavni doktor upisao ga je kao čovjeka od oko četrdeset godina.

Iz medicinskih i sudskih dokumenata saznali smo sve što se moglo skupiti o njegovu slučaju. Ovaj čovjek, probisvijet, lovac i traper, uvijek je bio čudan u očima svojih primitivnih

kolega. Imao je naviku zaspati noću poslije uobičajenog vremena, a kad bi se probudio, često bi pričao o nepoznatim stvarima na način koji je bio tako bizaran da je pobuđivao strah čak i u srcima nemaštovite populacije. Ne da je forma njegova jezika bila posebno neobična, jer nikad nije govorio osim oskudnim dijalektom svojega kraja, ali ton i smisao njegovih izričaja bili su tako tajnovito neobuzdani da nitko nije mogao slušati bez straha. On sam obično je bio isto tako ustrašen i zaprepašten kao i njegova publika, a sat vremena nakon buđenja zaboravio bi sve što je rekao ili barem sve što ga je nagnalo da rekne to što je rekao, pa se vraćao u tupu, polusrdačnu normalnost poput one drugih gorštaka.

Kako je Slater rastao, činilo se da su se njegove jutarnje aberacije postupno povećavale i u učestalosti i u silovitosti, sve dok se otprilike mjesec dana prije njegova dolaska u ustanovu nije dogodila grozna tragedija koja je prouzročila njegovo uhićenje od strane vlasti. Jednoga dana blizu podneva, nakon dubokog sna koji je počeo u orgijanju s viskijem oko pet sati proteklog poslijepodneva, čovjek se iznenada uzbudio, urlajući toliko jako i sablasno da je nekoliko susjeda došlo u njegovu kolibu — prljavi svinjac u kojem je živio sa svojom obitelji koja je bila isto tako neopisiva kao i on. Istrčavši van na snijeg, visoko je ispružio ruke i počinio niz puta skočio ravno gore u zrak vičući za to vrijeme svoju odluku da dosegne neku “veliku, veliku kolibu sa sjajnosti u krovu i zidovima i podu i glasnu, čudnu glazbu u daljini”. Dok su ga dva čovjeka umjerene veličine pokušavala smiriti, on se otimao s manijakalnom silom i bijesom, vrišteći svoju želju i potrebu da nađe i ubije određenog “stvora koji se sjaji, trese i smije”. Naposljetku, nakon što je privremeno iznenadnim udarcem srušio jednog od onih koji su ga držali, bacio se na drugoga u demonskoj ekstazi žeđi za krvlju. Sablasno je vrištao da će “skočiti visoko u zrak i propaliti si put kroz sve što ga bude priječilo”.

Obitelj i susjedi tada su panično pobjegli, a kada su se hrabriji od njih vratili, Slatera nije bilo. Ostavio je za sobom neprepoznatljivu kašastu stvar koja je još prije sat vremena bila živi čovjek. Nitko ga se od gorštaka nije usudio slijediti i bilo je vjerojatno da bi s dobrodošlicom dočekali njegovu smrt od hladnoće, no kada su nekoliko jutara kasnije začuli njegove vriskove iz udaljenog klanca, shvatili su da je on nekako uspio preživjeti i da će ga morati na ovaj ili onaj način udaljiti. Tada je uslijedila naoružana potraga čija je nakana (štogod bila spočetka) postala šerifova potjera nakon što ju je jedan od rijetko popularnih državnih policajaca slučajno uočio, zatim ispitao i napokon se pridružio tragačima.

Trećega dana Slater je nađen u nesvijesti u duplju drveta, odveden u najbliži zatvor gdje su ga, čim je došao svijesti, ispitali psihoanalitičari iz Albanyja. Ispričao im je jednostavnu priču. Ispričao je da je zaspao jednoga poslijepodneva oko zalaska sunca nakon što je popio puno žeste. Probudio se i našao se krvavih ruku na snijegu pred svojom kolibom. Pred njegovim nogama bilo je iznakaženo tijelo njegova susjeda Petera Sladera. Užasnut, uputio se u šumu, u neodređenom pokušaju da pobjegne od prizora onoga što je zasigurno bio njegov zločin. Osim toga činilo se da više ništa ne zna niti je stručno ispitivanje njegovih ispitivača polučilo ijednu dodatnu činjenicu.

Te je noći Slater spavao mirno, a sljedećeg se jutra probudio bez neobičnosti na licu, osim određene promjene izraza. Doktor Barnard koji je promatrao pacijenta mislio je da je u blijedim plavim očima uočio određen odsjaj naročite kakvoće, a u labavim usnicama lagano zatezanje kao pri razumnoj odluci. Ali kad su ga ispitali, Slater se vratio u uobičajenu gorštačku tupost te je samo opetovao ono što je rekao prethodnoga dana.

Trećega jutra dogodio se prvi čovjekov mentalni napad. Nakon što je pokazivao neku nelagodu u snu, zapao je u ludilo toliko moćno da su bili potrebni udruženi napori četvorice ljudi da ga sputaju luđačkom košuljom. Psihoanalitičari su s velikom pažnjom slušali njegove riječi, budući da je njihova radoznalost bila povećana do vrhunca sugestivnim no većinom proturječnim i nekoherentnim pričama njegove obitelji i susjeda. Slater je divljao više od petnaest minuta, brbljajući na svojem šumskom dijalektu o zelenim zdanjima od svjetla, oceanima prostora, čudnoj glazbi i sjenovitim planinama i dolinama. Ali ponajviše se zadržao

na nekom tajnovitom blistavom biću koje ga je drmalo, smijalo mu se i rugalo. Činilo se da mu je ta golema, nejasna ličnost učinila užasno zlo i ubiti ga u trijumfalnoj osveti, bila je njegova najveća želja. Da bi došao do nje, rekao je, preletio bi preko bezdana praznine, paleći svaku prepreku koja bi mu se našla na putu. Tada je uslijedilo njegovo obeshrabrenje sve dok se, uvelike iznenada, nije smirio. Vatra ludila zamrla mu je u očima i on je u tupom čuđenju gledao u svoje ispitivače i pitao zašto je vezan. Dr. Barnard je raskopčao kožnati ham i nije ga vratio sve do noći, kada je uspio nagovoriti Slatera da ga, za svoje vlastito dobro, svojevoljno odjene. Čovjek je sad priznao da je ponekad čudnovato pričao, iako nije znao zašto.

Unutar tjedan dana dogodilo se još napada, ali iz njih su doktori malo otkrili. Dugo su spekulirali o izvoru Slaterovih vizija jer, budući da on nije znao niti čitati niti pisati i očigledno nikada nije čuo niti legendu niti bajku, njegova raskošna mašta bila je sasvim neobjašnjiva. Da ona nije mogla proizići iz nekog poznatog mita ili bajke, osobito je postalo jasno činjenicom da se nesretni luđak izražavao samo na svoj jednostavan način. Buncao je o stvarima koje sam nije razumio i koje nije mogao interpretirati, o stvarima za koje je tvrdio da ih je iskusio, ali koje nije mogao upoznati ni preko koje uobičajene ili povezane priče. Psihoanalitičari su se uskoro složili da su abnormalni snovi bili temeljem problema, snovi čija je živopisnost mogla na neko vrijeme potpuno dominirati probuđenim umom tog, u osnovi, prostog čovjeka. Iz čiste formalnosti Slateru je suđeno za ubojstvo, oslobođen je na temelju umobolnosti i predan ustanovi u kojoj sam ja imao tako skromno mjesto.

Rekao sam da sam u stalnom razmišljanju o životu snova i iz ovoga možete prosuditi o gorljivosti s kojom sam se bacio na proučavanje novoga pacijenta, čim sam imao potpunu potvrdu o činjenicama njegova slučaja. Činilo se da je on u meni osjetio određeno prijateljsko raspoloženje što je, bez sumnje, bilo rođeno zbog interesa koje nisam mogao skriti i iz blagog načina na koji sam ga ispitivao. Ne da me je ikada prepoznao tijekom svojih napada, kada sam se bez daha hvatao za njegove kaotične, ali kozmički slikovite opise, ali poznavao me u svojim mirnim trenucima, kada bi sjeo uz svoj goli prozor i pleo košare od slame i vrbina šiblja, možda čeznući za planinskom slobodom u kojoj nikad više neće moći uživati. Njegova obitelj nikada nije dolazila da ga vidi. Vjerojatno bješe našla, po običaju dekadentnih gorštaka, drugu, privremenu glavu.

Postupno sam stao osjećati golemo čuđenje pred mahnitim i fantastičnim vizijama Joea Slatera. Čovjek sam je bio žalosno slab, kako mentalno tako i u jeziku, ali njegove sjajne, titanske vizije, iako opisane barbarskim, iščašenim žargonom, bile su zasigurno stvari koje bi samo superioran ili čak izvanredan mozak mogao izroditi. Kako je, pitao sam se često, tupa mašta jednog catskillskog degenerika mogla sazvati vizije čije je samo posjedovanje nagoviještalo pritajenu iskru genija? Kako je neki tamo šumski tupan mogao postići tako puno, kao što je poimanje onih sjajnih predjela nadzemaljskoga sjaja i okolnog svemira o kojima je Slater naklapao u svojem furioznom deliriju? Sve sam više naginjao uvjerenju da je u žalosnoj osobi koja je puzala preda mnom ležao poremećeni nukleus nečega što je s onu stranu mojega shvaćanja, nečega što je bezgranično s onu stranu shvaćanja mojih iskusnijih, ali manje maštovitih medicinskih i znanstvenih kolega.

No ipak, nisam mogao ništa određeno izvući iz čovjeka. Zbroj svih mojih istraga bio je da je Slater, u nekoj vrsti polutjelesnog života u snu lutao ili lebdio kroz sjajne i čudesne doline, ledine, vrtove, gradove i palače svjetla, u kraju koji je nesputan i čovjeku nepoznat, da tamo on nije bio niti seljak niti degenerik, nego neko stvorenje od važnosti i živopisnog života koji se kreće ponosno i dominantno, a kontrolira ga samo određeni smrtni neprijatelj koji je, činilo se, neko biće vidljive, ali eterične strukture, i koji izgleda nije imao ljudski oblik, budući da mu se Slater nikada nije obraćao kao čovjeku ni ikako drukčije nego stvoru. Taj je stvor učinio Slateru neko grozno, ali neimenovano zlo koje je manijak (ako je bio manijak) žudio osvetiti.

Iz načina na koji je Slater aludirao na njihove poslove, ja sam prosudio da su se on i blistavi stvor susretali podjednakim uvjetima, da je u svojoj egzistenciji u snu taj čovjek i sam bio blistavi stvor iste rase kao i njegov neprijatelj. Taj je dojam podržavalo njegovo često spominjanje letenja kroz prostor i gorenja koje je priječilo njegov napredak. Ipak, te su predodžbe bile formulirane rustičnim riječima koje su bile u potpunosti neadekvatne da ih prenesu. Ta me je okolnost dovela do zaključka da, ako je svijet snova zaista postojao, oralni jezik nije njegov medij za prijenos misli. Je li moglo biti da se duša iz sna koja je nastanjivala ovo inferiorno tijelo očajnički upinjala progovoriti stvari koje jednostavan i zapleten mlohavi jezik nije mogao izustiti? Je li moglo biti da sam se ja nalazio licem u lice s intelektualnim emanacijama koje bi objasnile misterij ako bih ih ja mogao naučiti, otkriti i čitati? Starijim liječnicima nisam govorio o ovim stvarima jer srednja je dob skeptična, cinična i nesklona prihvaćanju novih ideja. Osim toga, glava ustanove nedavno me upozorila na svoj očinski način da previše radim, da mome umu treba odmora.

Dugo je moje uvjerenje bilo da se ljudska misao bazično sastoji od atomskih ili molekularnih gibanja koja se mogu konvertirati ili u valove ili žarišnu energiju poput topline, svjetla ili elektriciteta. To me je uvjerenje rano dovelo do razmišljanja o mogućnosti telepatije ili mentalne komunikacije sredstvima odgovarajućeg aparata pa sam dok sam bio na koledžu pripremio set odašiljača i prijemnika koji su donekle nalikovali na nezgrapne uređaje kakvi su se upotrebljavali u bežičnoj telegrafiji u onom grubom vremenu prije radija. Te sam instrumente testirao sa svojim studentskim kolegama, ali budući da nisam postigao rezultate, ubrzo sam ih spakirao, zajedno s ostalim znanstvenim tricama i kučinama, za moguću upotrebu u budućnosti.

Sada, u svojoj snažnoj žudnji da prodrem u život snova Joea Slatera, ponovo sam potražio te instrumente te proveo nekoliko dana spremajući ih za akciju. Kada su bili spremni, ponovo nisam propustio priliku da ih isprobam. Na svaki Slaterov izljev nasilja ja bih smjestio odašiljač na njegovo, a prijemnik na svoje čelo, stalno vršeći delikatna podešavanja za različite hipotetske valne dužine mentalne energije. Imao sam tek slabu predodžbu kakve bi se misli i impresije, ako budu uspješno prenesene, mogle dogoditi u mojemu mozgu, ali sam bio siguran da bih ih mogao otkriti i interpretirati. Shodno tomu nastavio sam svoje eksperimente, iako nikoga nisam obavijestio o njihovoj naravi.

Bio je dvadeset i prvi veljače 1901. godine kada se stvar dogodila. Kada pogledam unazad preko svih tih godina, shvaćam kako se nestvarnim čini, a ponekad se pitam nije li doktor Fenton bio u pravu kada je sve to pripisao mojoj uzbuđenoj mašti. Sjećam se da je, kada sam mu pričao, slušao s velikom ljubaznošću i pažnjom, no kasnije mi je dao nervni prašak i uredio polugodišnji odmor na koji sam otišao sljedećeg tjedna.

Te sudbinske večeri bio sam jako uznemiren i smeten jer, unatoč izvrsnoj njezi koju je dobivao, Joe Slater je nesumnjivo umirao. Možda mu je nedostajala sloboda njegove planine ili je možda metež u njegovoj glavi postao prejak za njegove trome moždane, no u svakom slučaju plamen životnosti slabo je tinjao u raspadajućem tijelu. Pred kraj je bio pospan, a kada se spustila noć, pao je u nemiran san.

Nisam mu svezao luđačku košulju kao što je bio običaj kada je spavao, jer sam vidio da je bio previše iscrpljen da bi bio opasan, čak i ako bi se još jednom probudio u mentalnom neredu prije no što umre. No postavio sam na njegovo i svoje čelo dva kraja svojeg kozmičkog “radija”, nadajući se protiv nade, u kratkom vremenu koje je preostalo, prvoj i posljednjoj poruci iz svijeta snova. U ćeliji je s nama bio jedan bolničar, mediokritetski tip koji nije razumijevao svrhu aparature niti se mislio raspitivati o mojem poslu. Kako su sati odmicali, vidio sam kako mu je glava nezgodno klonula u snu, ali ga nisam uznemirivao. Ja sam, uspavan ritmičkim disanjem zdrava, ali umiruća čovjeka, zacijelo sam zakunjao nešto kasnije.

Uzbunio me zvuk čudnovate lirske melodije. Akordi, vibracije i harmonijske ekstaze strasno su odjekivali na sve strane dok se pred mojom ushićenom osobom rasprsnuo čudesan spektakl krajnje ljepote. Zidovi, stupovi i grede žive vatre bljesnuli su žarko oko mjesta na kojem sam ja, činilo se, lebdio u zraku, protežući se nagore prema bezgranično visokom svodu kupole neopisive krasote. Stapajući se s tim prizorom dvorske veličanstvenosti ili prije nadomještajući ga povremeno u kaleidoskopskoj rotaciji, tu su bili prizori širokih ravnica i gracioznih dolina, visokih planina i zamamnih pećina, koji su bili prekriveni svim ljupkim atributima scenografije koju moje oduševljene oči nisu mogle pojmiti, a ipak su bili formirani u potpunosti od nekog sjajnog, eteričnog, podatnog entiteta koji je u gustoći participirao koliko kao duh, toliko i kao materija. Dok sam gledao, uočio sam da je moj vlastiti mozak imao ključ ovih očaravajućih metamorfoza jer svaki prizor koji mi se ukazivao bio je onaj koji je moj izmijenjeni um najviše želio vidjeti. Sred te nebeske stvarnosti ja nisam prebivao kao stranac, jer svaki prizor i zvuk mi je bio poznat kao što je bio nebrojenim eonima vječnosti prije i bit će tako u vječnosti koja dolazi.

Tada se blistava aura mojeg brata u svjetlu privukla bliže i održala razgovor sa mnom, dušom u dušu, tihom i savršenom razmjenom misli. Bio je to trenutak trijumfa koji se približavao, jer nije li to moje subiće napokon bježalo iz ponizujućeg povremenog okova? Bježalo je zauvijek, pripremajući se pratiti prokletog tiranina čak i u posljednja polja etera da bi na njemu mogla biti izvršena plamena kozmička osveta koja će potresti svjetove. Lebdjeli smo tako neko vrijeme, kad sam ja oko nas opazio pomalo zamagljene objekte koji su blijedjeli, kao da me neka sila zvala natrag na Zemlju, kamo sam najmanje želio ići. Činilo se da je i oblik pored mene osjećao promjenu jer je postupno svoj govor doveo do zaključka, te se sam pripremio da napusti scenu, izbljeđujući mi iz vida u mjeri nešto manje brzoj od one ostalih objekata. Bilo je razmijenjeno još nekoliko misli i ja sam znao da smo blistavi i ja bili ponovo pozvani na vezu, iako će to za mojega brata u svjetlu biti posljednji put. Budući da je žalosna ljuska planeta bila gotovo potpuno potrošena, za manje od sata moj će kolega biti slobodan da progoni svojeg tlačitelja duž Mliječne staze i mimo zvijezda do samih granica beskonačnosti.

Točno određen udar razdvaja moj konačni dojam blijeđenja prizora svjetla od mog iznenadnog i donekle posramljenog buđenja i izravnavanja u mojoj stolici, kad sam vidio umiruću priliku na kauču kako se neodlučno pokreće. Joe Slater se zaista budio, iako vjerojatno po posljednji put. Kada sam pažljivije pogledao, vidio sam da u blijedim obrazima sjaju točkice koje su bile u boji koja nikad nije bila prisutna. Usne su se, također, doimale neobičnima, budući da su bile čvrsto stisnute, kao da je to činila sila koja je imala čvršći karakter nego što je to bio Slaterov. Cijelo se lice napokon počelo napinjati, a glava sa zatvorenim očima se nemirno okrenula.

Nisam probudio bolničara koji je spavao nego sam namjestio zaglavak svog telepatskog radija koji se lagano poremetio, a koji je trebao uhvatiti svaku odlazeću poruku koju bi sanjač imao isporučiti. Odjednom se glava brzo okrenula u mome smjeru, a oči se otvorile, što me je natjeralo da s netremičnim zaprepaštenjem zurim u ono što sam opazio. Čovjek koji je bio Joe Slater, catskillski dekadent, promatrao me parom sjajnih, proširenih očiju čija se plavost suptilno produbila. Niti manija niti degeneričnost ne bijahu vidljive u tom pogledu i ja sam, izvan svake sumnje, osjetio da gledam u lice iza kojeg leži aktivan um višega reda.

U tome času moj je mozak postao svjestan postojanog utjecaja koji je na njemu radio. Zatvorio sam oči kako bih dublje usredotočio vlastite misli i bijah nagrađen potvrdnom spoznajom da je moja dugo žuđena mentalna poruka napokon prispjela. Svaka odaslana ideja brzo se formirala u mojemu umu i, iako pravi jezik tu nije bio uposlen, moje automatizirano povezivanje predodžbe i izraza bilo je tako dobro da se činilo da primam poruku na običnom engleskom.

“Joe Slater je mrtav”, začuo se glas sile s onu stranu zida snova od kojeg se okamenjivala duša. Moje otvorene oči tražile su u znatiželjnom strahu sloj bola, no plave su oči još uvijek mimo gledale, a izraz lica je još uvijek bio inteligentno produhovljen. “Bolje da je mrtav, jer nije bio kadar nositi aktivni intelekt kozmičkog bića. Njegovo zdepasto tijelo ne bi moglo podnijeti potrebne preinake između eteričnog i planetarnog života. On je bio previše životinja, a premalo čovjek, pa ipak si ti kroz njegovu nedostatnost došao do toga da otkriješ mene, makar je pravo da se kozmičke i planetarne duše nikada ne susreću. On je bio u mojem mučeništvu i svakodnevnom zatvoru četrdeset i dvije tvoje zemaljske godine.

Ja sam biće kakvo si ti i sam postao u slobodi sna bez snova. Ja sam tvoj brat u svjetlu i s tobom sam plovio svijetlim dolinama. Meni nije dopušteno očitovati se tvojem zemaljskom ja koje se budi, niti tvojem pravom ja, no mi smo svi lutalice golemih prostranstava i putnici u mnogim erama. Sljedeće ću godine ja možda obitavati u Egiptu kojeg ti zoveš drevnim ili u okrutnom carstvu Tsan Chana koje će doći za tri tisuće godina. Ti i ja smo doplutali do svjetova koji se vrte oko crvenog Arktura i obitavali smo u tijelima filozofa-kukaca koji ponosno pužu po četvrtom Jupiterovu mjesecu. Kako malo sama Zemlja poznaje život i njegovu veličinu! Kako joj malo, zaista, treba znati poradi vlastitoga mira.

O tlačitelju ne mogu govoriti. Vi ste na Zemlji nesvjesno osjetili njegovo udaljeno prisustvo — vi koji ste bez znanja isprazno dali treptavoj zraci ime Algol — Demonska zvijezda. Ja sam, zadržan tjelesnim zaprekama eonima nastojao sresti i poraziti tlačitelja. Večeras idem, dok Nemeza nosi pravednu i bukteću kataklizmičnu osvetu. Promatraj me na nebu u blizini Demonske zvijezde.

Ne mogu više govoriti jer tijelo Joea Slatera postaje hladno i kruto, a grubi mozak prestaje vibrirati onako kako ja želim. Ti si bio moj jedini prijatelj na ovome planetu — jedina duša koja je osjećala i tragala za mnom unutar odvratnog obličja koje leži na ovome kauču. Mi ćemo se ponovo sresti — možda u sjajnim maglicama Orionova mača, možda na vjetrovitoj visoravni u pretpovijesnoj Aziji, možda večeras u zaboravljenim snovima, možda u nekom drugom obliku za jedan eon kada će Sunčev sustav biti zbrisan.”

U tom su trenutku valovi misli naglo prestali, a blijede oči usnula — mogu li reći mrtva čovjeka? — stale su se ostakljivati poput ribljih. Poluukočeno, ja sam prišao kauču i opipao njegovo zapešće, no otkrio sam da je hladno, ukrućeno i bez pulsa. Blijedožuti obrazi ponovo su problijedjeli, a debele usne se razjapile, otkrivajući odvratne trule očnjake degenerika Joea Slatera. Zadrhtao sam, prekrio dekom užasno lice i probudio bolničara. Tada sam napustio ćeliju i tiho otišao do svoje sobe. Imao sam trenutnu i neobjašnjivu želju za spavanjem se snova neću sjećati.

Vrhunac? Koja se obična znanstvena priča može podičiti takvim retoričkim efektom? Ja sam samo prenio određene stvari koje su mi predočene kao činjenice dopuštajući vam da ih analizirate kako hoćete. Kao što sam već i priznao, moj nadređeni, doktor Fenton, niječe realnost svega što sam ispripovijedio. On se zaklinje da sam ja bio pod nervnim slomom i da mi je očajnički potreban dug odmor s punom plaćom koji mi je tako velikodušno dao. Uvjerava me svojom profesionalnom čašću da Joe Slater nije bio ništa drugo do nižerazredni paranoik čija su fantastična opažanja zacijelo dolazila od grubog naslijeđa pučkih priča koje kruže čak i u najdekadentnijim zajednicama. Sve to mi on govori, no ja ipak ne mogu zaboraviti što sam vidio na nebu one noći kad je Slater umro. Da me ne bi ste smatrali neobjektivnim svjedokom, još jedno pero mora dodati ovom posljednjem svjedočanstvu što će, možda, polučiti vrhunac koji očekujete. Doslovno ću citirati sljedeće izvješće o zvijezdi Nova Persei eminentnog astronomskog autoriteta, profesora Garretta P. Servissa:

“Dana 22. veljače 1901, čudesnu novu zvijezdu, nedaleko Algola, otkrio je doktor Anderson iz Edinburgha. Na toj točki ranije nije bila vidljiva niti jedna zvijezda. U roku od dvadeset i četiri sata strankinja je postala tako sjajna da je sjajem nadmašila Capellu. Za tjedan ili dva vidljivo je izblijedjela, a nekoliko mjeseci bila je jedva vidljiva golim okom.”

IZJAVA RANDOLPHA CARTERA Naslov originala: The Statement of Randolph Carter Djelo napisano: 1919. Objavljeno u svibnju 1920. u The Vagrant, br. 13, str. 41-48.

*

Opet kažem, ne znam što se zbilo s Harleyjem Warrenom, iako mislim — gotovo se nadam — da je u mirnome zaboravu, ako igdje postoji tako blažena stvar. Istina je da sam pet godina bio njegov najbolji prijatelj i djelomični dionik njegovih strašnih istraživanja nepoznatog. Neću zanijekati, iako je moje sjećanje nejasno i maglovito, da nas je taj vaš svjedok mogao, kao što kaže, te užasne noći u pola 12 vidjeti zajedno na Gainsvilleskoj cesti kako hodamo prema močvari Velikog čempresa. Da smo nosili električne lampe, lopate i neobičan smotak žice sa spojenim instrumentima, čak ću i potvrditi, jer sve te stvari igrale su ulogu u jednome ogavnom prizoru koji ostaje gorjeti u mojem potresenom sjećanju. Ali moram insistirati da o onome što je uslijedilo, kao i o razlogu zbog kojega sam nađen sam i omamljen na rubu močvare sljedećega jutra, ne znam ništa osim onoga što sam vam rekao već nekoliko puta. Vi mi kažete da nema ničeg u močvari ili u njezinoj blizini što bi moglo postaviti okvir za taj užasni događaj. Ja odgovaram da ne znam ništa osim onoga što sam vidio. To je mogla biti vizija ili noćna mora — a žarko se nadam da i jest bila vizija ili noćna mora — ipak, to je sve što je moj um zadržao od onoga što se dogodilo u tim užasnim satima nakon što smo nestali ljudima iz vida. A zašto se Harley Warren nije vratio, može reći samo on ili njegova sjena ili neki bezimeni stvor kojeg ne mogu opisati. Kao što sam prije rekao, čudne studije Harleyja Warrena meni su bile poznate i do neke sam ih mjere dijelio s njim. Iz njegove goleme zbirke čudnih i rijetkih knjiga o zabranjenim temama pročitao sam sve što je napisano jezicima kojima vladam, ali to je samo nekolicina u usporedbi s jezicima koje ne razumijem. Većina ih je, vjerujem, na arapskome, a demonom inspirirana knjiga spomenuta na kraju — knjiga koju je u svojemu džepu ponio sa svijeta — bila je napisana slovima kakva nikad nigdje nisam vidio. Warren mi nikad neće reći što je u toj knjizi. A što se tiče naravi naših studija, moram li ponoviti da o tome više nemam potpuno razumijevanje? Meni se čini milosrdnim da je tako, jer to su bile užasne studije, koje sam provodio više iz odbojne fascinacije nego iz stvarne sklonosti. Warren je uvijek dominirao nada mnom, a ponekad sam ga se i plašio. Sjećam se kako sam zadrhtao na njegov izraz lica u noći prije groznog događaja, kada je bez prestanka govorio o svojoj teoriji zašto određeni leševi nikad ne trule nego počivaju čvrsti i masni u svojim grobnicama tisućama godina. Ali sada ga se ne bojim, jer predmnijevam da je znao za užase s onu stranu mojega shvaćanja. Sada strahujem za njega.

Još jednom kažem da nemam jasne ideje o našem cilju te noći. Sigurno on ima velike veze s nečim u knjizi koju je Warren ponio sa sobom — toj drevnoj knjizi s neodgonetljivim slovima koja mu je stigla iz Indije mjesec dana ranije — ali kunem se da ne znam Što smo mi očekivali naći. Vaš svjedok kaže da nas je vidio u pola dvanaest na Gainsvilleskoj cesti koja ide za močvaru Velikog čempresa. To je vjerojatno točno, ali ja o tome nemam određena sjećanja. Slika koja je urezana u moju dušu samo je slika prizora, a mora da je bio dalek čas nakon ponoći, jer blijedi je polumjesec bio visoko na maglovitim nebesima.

Mjesto je bilo drevno groblje, toliko drevno da sam se trzao na mnoge znakove davnašnjih godina. Nalazilo se u dubokoj, vlažnoj guduri obrasloj smrdljivom travuljinom,

lišajevima i neobičnim niskim korovom, te ispunjenoj slabim mirisom koji je moja dokona mašta apsurdno povezala s trulom stijenom. Svugdje su bili znakovi nebrige i oronulosti, a mene je izgleda proganjala spoznaja da smo Warren i ja prva živa bića koja su narušila smrtonosnu tišinu u nekoliko stoljeća. Preko ivice doline, blijedi, izmučeni polumjesec zurio je kroz smrdljivu maglu koja je, činilo se, izlazila iz nečuvenih katakombi, a na njegovim nejakim, drhtavim zrakama mogao sam razabrati odbojan niz antiknih ploča, urni, nadgrobnih spomenika i grobnih pokrova. Svi su bili ruinirani, obrasli mahovinom i umrljani od vlage, te dijelom zastrti teškom i bujnom nezdravom vegetacijom.

Moj prvi dojam na moju vlastitu prisutnost u tom užasnom nekropolisu tiče se čina zaustavljanja s Warrenom ispred određene napola uništene grobnice i bacanja dolje nekog tereta koji smo izgleda nosili. Tada sam zamijetio da sa sobom imam električnu lampu i dvije lopate, dok je moj pratilac bio opremljen sličnom lampom i prijenosnom radiostanicom. Niti jedna riječ ne bijaše izušćena jer su nam izgleda to mjesto i naš zadatak bili poznati. Bez otezanja prihvatili smo se naših lopata i stali krčiti travu, korov i nanose zemlje s ravne, arhaične grobnice. Kada smo otkrili cijelu površinu, koja se sastojala od tri goleme granitne ploče, odmakli smo se malo unazad da pregledamo grobni prizor. Warren je, činilo se, radio u glavi neke kalkulacije. Tada se vratio do grobnice i, koristeći svoju lopatu kao polugu, htio odškrinuti ploču koja je ležala najbliže kamenoj ruševini koja je nekad vjerojatno bila spomenik. Nije uspio i mahnuo mi je da mu dođem pomoći. Napokon je naša združena snaga olabavila kamen koji smo podigli i prevalili na jednu stranu.

Odmicanje ploče otkrilo je crnu pukotinu iz koje su navrnula kužna isparavanja, koja su bila tako odvratna da smo se u užasu odmakli unazad. U svakom slučaju, nakon nekog vremena ponovo smo se približili jami i naišli na podnošljiviji zadah. Naše su lampe otkrile vrh kamena stubišta koje je bilo pokapano nekim odvratnim gnojem iz unutrašnje zemlje, te obrubljeno vlažnim zidovima obloženim salitrom. Sada po prvi put moje sjećanje bilježi oralni razgovor. Warren mi se napokon obratio svojim zrelim tenorom, glasom koji nije bio smeten našim užasnim okruženjem.

“Žao mi je što ću te morati zamoliti da ostaneš na površini,” rekao je, “no bio bi zločin dopustiti nekome s tvojim krhkim živcima da ide dolje. Ti ne možeš zamisliti, čak ni iz onoga što si pročitao i iz onoga što sam ti ja rekao, stvari koje ću ja morati vidjeti i učiniti. To je đavolje djelo, Cartere, i ja sumnjam da bi ikoji čovjek bez željeznih živaca mogao sve to vidjeti i vratiti se živ i zdravoga razuma. Ne želim te uvrijediti, a samo Nebo zna da bi mi bilo sasvim drago da te imam dolje sa sobom, ali odgovornost je u određenom smislu moja, a ja ne bih mogao odvući svežanj živaca kao što si ti dolje u vjerojatnu smrt ili ludilo. Kažem ti, ti ne možeš ni zamisliti kakva je ta stvar uistinu! Ali, obećavam ti da ću te preko radija informirati o svakom svom pokretu — vidiš, imam dovoljno žice da dođem do središta zemlje i natrag!”

Još uvijek mogu u sjećanju čuti te hladno izgovorene riječi, i još uvijek se mogu sjetiti svojih prosvjeda. Bio sam izgleda očajnički gorljiv da pratim svojega prijatelja u te grobne dubine. Ipak, on se pokazao nepopustljivo tvrdokornim. U jednom je trenutku zaprijetio da će napustiti ekspediciju ako ja budem uporan. Ta se prijetnja pokazala učinkovitom, jer on je jedini držao ključ te stvari. Svega se toga još sjećam, iako više ne znam što smo zapravo tražili. Kada je pridobio moj nevoljni pristanak na svoje namjere, Warren je podigao smotak žice i podesio instrumente. Na njegov znak uzeo sam drugi kraj i sjeo na stari izblijedjeli nadgrobni kamen u blizini novootvorene rupe. Tada se on rukovao sa mnom, stavio smotak žice na rame i nestao u toj neopisivoj kosturnici.

Neko sam vrijeme pratio odsjaj njegove lampe i čuo šuštanje žice dok ju je polagao za sobom, ali sjaj je uskoro naglo nestao, kao da je naišao na skretanje na kamenom stubištu, a zvuk je zamro gotovo isto tako brzo. Bio sam sam, a ipak privezan za nepoznate dubine tim magičnim nitima čija se izolirana površina zelenila pod mučnim zrakama tog blijedog polumjeseca.

Stalno sam gledao svoj sat na svjetlu električne lampe i s grozničavom tjeskobom slušao prijemnik radija, ali više od četvrt sata nisam čuo ništa. Tada se iz instrumenta začulo slabo pucketanje, i ja sam zazvao svojega prijatelja napetim glasom. Strašljiv kakav sam bio, nisam nikako bio pripremljen za riječi koje su stigle iz te sablasne grobnice glasom uzbuđenijim i uzdrhtalijim nego što sam ga ikad čuo od Harleyja Warrena. On, koji me je tako mirno napustio prije malo vremena, sada je iz dubine zvao drhturavim šaptom zloslutnijim od najglasnijeg vriska:

“Bože! Da vidiš što ja vidim!” Nisam mogao odgovoriti. Bez riječi, mogao sam samo čekati. Tada je ponovo stigao

uzbuđen glas: “Cartere, to je užasno — monstruozno — nevjerojatno! Ovaj put me moj glas nije izdao i ja sam u predajnik izlio poplavu uzbuđenih pitanja.

Užasnut, stalno sam ponavljao: “Warrene, što je to? Što je to?” Ponovo se začuo glas mojega prijatelja, još promukao od straha, a sad očigledno i

obojan očajem: “Ne mogu ti reći, Cartere! To je tako neizrecivo i nezamislivo — ne usuđujem ti se reći

— niti jedan čovjek to ne može znati i preživjeti — Veliki Bože! Nisam ni sanjao o ovome!” Ponovo mir, osim mojeg sada nepovezane bujice strepećih pitanja. Tada Warrenov glas

pojačan mahnitim užasom: “Cartere! Za ljubav Božju, poklopi ploču i bježi odavde ako možeš! Brzo! Ostavi sve i

izađi van! To je tvoja jedina šansa! Učini kako kažem i ne traži da objašnjavam!” Čuo sam, no bio sam samo kadar ponavljati svoja uzbuđena pitanja. Oko mene bile su

grobnice, tama i sjene. Ispod mene neka pogibelj s onu stranu opsega ljudske mašte. Ali moj prijatelj bio je u većoj opasnosti od mene, i kroza svoj strah mogao sam osjetiti nekakvo žaljenje što me smatrao sposobnim da ga napustim pod takvim okolnostima. Još pucketanja, a zatim, nakon stanke, sažaljiv Warrenov povik:

“Bježi! Za ime Boga, vrati nazad ploču i bježi Carteru!” Nešto u dječačkom naglasku mog očito pogođenog druga me ohrabrilo. Skovao sam i

viknuo svoju odluku: “Warrene, drži se! Silazim dolje!” Ali na tu ponudu ton mojeg slušaoca promijenio se u očajnički vrisak:

“Nemoj! Ti to ne možeš razumjeti! Prekasno je i moja je greška. Vrati ploču i trči. Ni ti niti itko drugi sada ništa ne možete učiniti!”

Ton se ponovo promijenio. Ovaj put postao je mekši, kao u beznadnoj rezignaciji. Ipak, ostao je napet zbog straha za mene.

“Brzo, prije no što bude prekasno!” Pokušao sam ne hajati, pokušao sam prekinuti paralizu koja me držala i ispuniti svoju odluku da pojurim dolje da mu pomognem. Ali njegov sljedeći šapat zatekao me još nepomičnog u lancima teškog straha.

“Cartere, požuri! Nema svrhe — moraš ići — bolje jedan nego dvojica — ploča —" Stanka, još pucketanja, a zatim blijedi Warrenov glas: “Skoro je gotovo — nemoj to još otežavati — pokrij te proklete stepenice i bježi da

sačuvaš živu glavu — gubiš vrijeme — zbogom, Cartere — neću te više vidjeti.” Tu je Warrenov šapat otekao u plač, plač koji je postupno prerastao u krik pun užasa

starog vjekovima. “Prokuni ove paklene stvorove — horde — moj Bože! Bježi! Bježi! BJEŽI!” Nakon toga uslijedila je tišina. Ne znam koliko sam beskrajnih eona sjedio omamljeno

šapćući, mrmljajući, zazivajući, vrišteći u radio. Stalno iznova tijekom tih eona ja sam šaptao i mrmljao, zvao, vikao i vrištao: “Warrene! Warrene! Odgovori mi — jesi tu?”

A tada je došao krunski užas svega — nevjerojatan, nezamisliv i gotovo neopisiv stvor. Rekao sam da se činilo da su eoni prošli otkako je Warren vrisnuo svoje zadnje očajničko upozorenje i da su sada samo moji užasnuti povici probijali strašnu tišinu. Ali nakon nekog

vremena začulo se još pucketanja u prijemniku i ja sam napeo uši. Ponovo sam pozvao: “Warrene, jesi tamo?” U odgovor sam čuo stvora koji je navukao taj oblak preko moga uma. Ne pokušavam, gospodo, izvijestiti o tome stvoru — o tome glasu — niti se mogu usuditi opisivati ga detaljno, budući da su mi prve riječi oduzele svijest i stvorile mentalnu prazninu koja seže do vremena mojega buđenja u bolnici. Hoću li reći da je glas bio dubok, šupalj, jedak, dalek, sablastan, neljudski, obezglavljen? Što da kažem? Bio je to kraj mojega iskustva i to je kraj moje priče. Čuo sam ga i ne znam ništa više — čuo sam ga dok sam sjedio skamenjen na tom nepoznatom groblju u guduri sred mrvljivih stijena i propadajućih grobova, guste vegetacije i kužnih isparenja — čuo sam ga dobro iz najdubljih dubina te proklete otvorene grobnice dok sam promatrao bezoblične, nekrofagne sjene kako plešu pod zlim blijedim mjesecom.

A ovo je rekao: “Ti budalo, Warren je MRTAV!”

ČINJENICE GLEDE POKOJNOG

ARTHURA JERMYNA I NJEGOVE OBITELJI Naslov originala: Facts Concerning the Late Arthur Jermyn and his Familiy Djelo napisano: 1920. Objavljeno u ožujku 1921. u časopisu The Wolverine, broj 9, str. 3-11.

1. Život je užasna stvar. Iz pozadine onoga što mislimo da znamo o njemu vire demonske

natruhe istine koje ga ponekad čine tisuću puta užasnijim. Znanost, koja je i sama šokantna u svojim objavama, bit će vjerojatno posljednji istrebljivač ljudske vrste, ukoliko još budemo posebna vrsta. Njene zalihe neistraženih užasa nikada se ne bi izrodile iz smrtnih umova ukoliko bi bile oslobođene. Ako znamo što smo, trebali bismo učiniti ono što je sir Arthur Jermyn učinio, a Arthur Jermyn se natopio naftom i zapalio jedne noći. Nitko nije pougljenjene ostatke položio u urnu ili održao službu za pokojnika jer su određeni dokumenti i izvjesni predmet nalik kutiji, koji su pronađeni, naveli ljude da žele zaborav. Oni koji su ga znali ne priznaju da je ikada postojao.

Arthur Jermyin izašao je u močvaru i zapalio se nakon što je vidio predmet nalik kutiji koji je stigao iz Afrike. Sam predmet, a ne njegova čudnovata pojava, naveo ga je na okončanje vlastita života. Mnogima bi se zgadio život da su posjedovali osobine Arthura Jermyna no, budući pjesnikom i znanstvenikom, on nije mario za to. Proučavanje je bilo u njegovoj krvi, jer je njegov pradjed, sir Wade Jermyn, bio jedan od najranijih istraživača Konga, pišući vrlo učeno o njegovim plemenima, životinjama i navodnim antikvitetima. Uistinu, sir Wade imao je intelektualne gorljivosti koja se uzdizala gotovo do manije. Njegova bizarna nagađanja o pretpovijesnim bijelim civilizacijama Konga donijela su mu dosta ismijavanja nakon što je njegova knjiga Obzervacije o nekoliko dijelova Afrike izašla iz tiska. Godine 1765. ovaj je neustrašivi istraživač smješten u ludnicu u Huntigdonu.

Ludilo je bilo u svim Jermynima. Ljudima je bilo drago što su tako malobrojni. Njihova loza nije bila razgranata, a Arthur je bio zadnji od nje. Da nije bio, ne bi se moglo reći što bi ovaj učinio nakon što se predmet pojavio. Jermyni nikad nisu izgledali potpuno normalno. Bilo je tu nečeg prestrašnog, a Arthur je bio najgori, dok su stari portreti u kući Jermynovih pokazivali neka simpatična lica iz vremena prije sir Wadea. Svakako je ludilo započelo sa sir Wadeom, čije su divlje priče o Africi istovremeno oduševljavale i užasavale njegove

malobrojne prijatelje. Ludilo se pokazivalo u njegovoj kolekciji trofeja i uzoraka koji nisu bili od one vrste koje bi normalan čovjek sakupljao i čuvao, a pojavljivalo se i u neobičnom načinu orijentalne izdvojenosti u kojoj je držao svoju ženu. Ona je bila, govorio je, kći portugalskog trgovca kojeg je on upoznao u Africi, a koji nije volip engleske običaje. Dopratila ga je, s malenim sinom rođenim u Africi, s njegova drugog i najduljeg od svih putovanja, i otišla s njim na njegovo treće i posijednje putovanje, nikad se ne vrativši. Nitko ju nikada izbliza nije vidio, pa čak ni sluge, jer je njena narav bila nasilna i osobena. Za svog kratkog boravka u kući Jermynovih ona je zaposjela udaljeno krilo i potpuno sama čekala svog muža. Sir Wade bio je uistinu neobičan glede skrbi za svoju obitelj jer, kada se vratio u Afriku, nikomu nije dopuštao da se brine o njegovu sinu, osim odvratnoj crnoj ženi iz Gvineje. Po povratku, nakon smrti ledy Jermyn, sam je preuzeo u potpunosti skrb za dječaka.

No, govor sir Wadea, osobito za njegovih pijanstava, bio je glavni razlog koji je naveo njegove prijatelje da ga smatraju ludim. U racionalnom dobu poput osamnaestog stoljeća, nerazumno je za čovjeka učiti se i govoriti o divljim i čudnovatim prizorima ispod mjeseca Konga, o gigantskim zidovima i pilastrima zaboravljenog grada, oronulima i obraslima u bršljan, i o vlažnim, tihim kamenim stepenicama koje vode u beskonačnu tminu beskrajnih podruma s blagom i neosvojene katakombe. Osobito nije mudro buncati o živim stvorovima koji bi mogli proganjati takva mjesta, o bićima napola iz džungle, a napola iz bezbožnih starih gradova — o nevjerojatnim bićima koja bi čak i Pliny opisivao sa skepsom, o bićima koja su se možda uspravila nakon što su veliki majmuni zavladali umirućim gradom s njegovim zidovima i pilastrima, svodovima i čudnovatim reljefima. Ipak, nakon što je posljednji put stigao kući, sir Wade bi pripovijedao o takovim stvarima s jezovitom upornošću. To se događalo najčešće nakon treće čaše u Vitezovoj glavi, kada bi se stao razmetati pričama o onome što je pronašao u džungli i o tome kako je boravio u užasnim ruševinama samo njemu znanim. I napokon, govorio je o živim stvorovima na takav način da je odveden u ludnicu. On sam pokazao je malo žaljenja kada je zatvoren među gole zidove u Huntigdonu jer njegov se um bijaša čudesno pomračio. Otkako je njegov sin odrastao, sir Wade je sve manje volio svoj dom, dok ga se napokon, činilo se, nije počeo užasavati. Vitezova glava postala je njegovo sjedište, a kada je zatvoren, pokazao je neku nejasnu zahvalnost, kao da se radi o zaštiti. Tri godine kasnije je umro.

Sin Wadea Jermyna bio je vrlo neobična osoba. Unatoč snažnoj fizičkoj sličnosti s njegovim ocem, njegova pojava i ponašanje bili su umnogome toliko sirovi da su ga svi jednodušno izbjegavali. Premda nije naslijedio ludilo, kako su neki strahovali, bio je izrazito glup, a povremeno bi bio prepušten kratkim periodima nekontrolirana nasilja. Građom je bio krhak, no vrlo snažan i okretan. Dvanaest godina nakon što je dobio svoju titulu, oženio se kćerkom svoga upravitelja imanja, osobom koja je imala, recimo, cigansku privlačnost. No, prije nego što mu se rodio sin, otišao je u mornaricu i postao običan mornar upotpunjujući time opće gađenje koje su njegove navike i neprikladna ženidba započeli pobuđivati. Nakon završetka Američkog rata, čulo se za njega da je mornar na trgovačkom brodu na afričkom području, s reputacijom vrsnog snagatora i penjača. No, pričalo se da je nestao jedne noći kada je njegov brod pristao uz obalu Konga.

U sinu sir Philipa Jermyna sada već sasvim očekivana obiteljska neobičnost poprimila je čudan i fatalan preokret. Visok i vrlo zgodan, s nekom vrstom istočnjačke gracioznosti unatoč neznatnom nesrazmjeru u proporcijama, Robert Jermyn započeo je svoj život kao znanstvenik i istraživač. On je prvi počeo znanstveno proučavati ogromnu kolekciju antikviteta koje je njegov ludi djed donio iz Afrike. On je svojoj obitelji donio ime i slavu u etnologiji i istraživačkom radu. Godine 1815. sir Robert oženio je kćerku sedmog vikonta Brightholma i ubrzo bio blagoslovljen s troje djece. Najstarije i najmlađe dijete nikada nisu viđeni u javnosti zbog deformacija uma i tijela. Ožalošćen ovim obiteljskim nesrećama, znanstvenik je potražio utjehu u radu. Izvršio je dvije duge ekspedicije u unutrašnjost Afrike.

Godine 1849, njegov drugi sin — Nevil, jedinstveno odvratna osoba koja je, činilo se, objedinila grubost Philipa Jermyna s nadmenošću Brightholmsa, Pobjegao je s razvratnom plesačicom, no dobio je oprost nakon svog povratka sljedeće godine. Vratio se | kuću Jermynovih kao udovac s malenim sinom Alfredom, koji će jednoga dana postati otac Arthura Jermyna.

Prijatelji su govorili da je upravo ovaj bolni niz poremetio um sir Roberta Jermyna, no vjerojatno se radilo ni o čemu drugome do afričkom folkloru koji je odgovoran za nesreću. Ostarjeli je znanstvenik skupljao legende plemena Onga u blizini područja koja je istraživali njegov pradjed i on sam, nadajući se da će na neki način revalorizirati sir Wadeove divlje priče o izgubljenom gradu naseljenom čudnovatim mutantskim stvorenjima. Izvjesna upornost u čudnovatim dokumentima njegova pretka dala je nagovijestiti daje luđakova mašta možda bila potaknuta urođeničkim mitovima.

Istraživač Samuel Seaton posjetio je kuću Jermynovih 19. listopada 1852. Nosio je rukopis s bilješkama prikupljenim među Ongama, uvjeren da će se izvjesne legende o sivom gradu bijelih majmuna koje predvodi bijeli bog, pokazati korisnima etnologu. U razgovoru s njim iznio je vjerojatno još mnogo dodatnih detalja, narav kojih nikada nećemo saznati, budući da se iznenada dogodio niz jezovitih tragedija. Kada je sir Robert Jermyn izišao iz svoje knjižnice, ostavio je iza sebe leš zadavljenog istraživača i prije negoli ga je netko uspio zaustaviti, ubio je sve troje djece, dvoje koji nikada nisu viđeni i sina koji bijaše pobjegao. Nevil Jermyn je umro spašavajući svojega dvogodišnjeg sina koji je navodno također bio metom starčeva ubojita napada. Sir Robert Jermyn umro je od apopleksije u drugoj godini svoga utamnjičenja, nakon opetovanih pokušaja samoubojstva i tvrdoglavih odbijanja da ispusti ma kakav artikuliran zvuk.

Sir Alfred Jermyn bio je barun prije svoga četvrtog rođendana, no njegov ukus nikada nije odgovarao njegovoj tituli. U dvadesetoj godini priključio se grupi vodviljskih glazbenika, a u trideset i šestoj napustio je svoju ženu i dijete da bi putovao s američkim cirkusom.

Njegov svršetak bio je odvratan. Među životinjama u cirkusu s kojim je putovao bio je veliki gorila, boje svjetlije od uobičajene. Bila je to iznenađujuće lako obradiva zvijer, vrlo popularna među izvođačima. Alfred Jermyn bio je jednostavno očaran ovim gorilom. U mnogim bi zgodama gledali dugo jedan drugoga kroz zaštitne rešetke kaveza. S vremenom, Jermyn je zatražio i dobio dozvolu da trenira životinju, iznenadivši publiku i kolege izvođače svojim uspjehom. Jednoga jutra u Chicagu, dok su gorila i Alfred Jermyn vježbali pretjerano smjelu boksačku točku, prvi je uputio udarac snažniji od uobičajenog, Povrijedivši time i tijelo i ponos amaterskog trenera. O onome što je slijedilo članovi “Najvećeg šoua na Zemlji” ne vole pričati. Nisu očekivali od sir Alfreda Jermyna čuti očajnički, neljudski urlik, ili ga vidjeti kako obuhvaća svoga protivnika objema rukama, baca 8a na pod kaveza i ugriza za rutavi vrat. Gorila je bio izbačen iz ravnoteže, ali ne zadugo. Prije nego što je pravi trener mogao išta učiniti, tijelo koje je pripadalo barunu postalo je neprepoznatljivo.

2.

Arthur Jermyn bio je sin Alfreda Jermyna i vodviljske pjevačice nepoznata porijekla.

Kada je muž i otac napustio svoju obitelj, majka je odvela dijete u kuću Jermynovih. Nikoga kome bi njena prisutnost smetala tamo više nije bilo. Ona nije bila bez ideja o tome što bi plemićko dostojanstvo trebalo biti i pobrinula se da njezin sin primi najbolje obrazovanje koje su ograničena sredstva mogla priuštiti. Obiteljska su sredstva postala otužno oskudna i kuća Jermynovih postala je žalosnom ruinom, no mladi je Arthur volio staro zdanje i svu njegovu unutrašnjost. On nije bio nalik nijednom Jermynu. Bio je pjesnik i sanjar. Neke od susjednih obitelj i koje su čule priče o sir Wadeovoj ženi koja nikada nije viđena smatrale su da se njezina latinska krv morala pokazati, no mnogi su se jednostavno izrugivali njegovoj

osjetljivosti na ljepotu, pripisujući to njegovoj majci iz vodvilja koja je kao takva bila društveno neprihvaćena. Poetska osjetljivost Arthura Jermyna bila je tim više iznenađujuća zbog njegove necivilizirane pojave. Većina Jermynovih imala je čudnovatu i neprijatnu pojavu, no Arthurov slučaj bio je vrlo upadljiv. Teško je reći na što je sličio, no njegov izraz, crte lica i dužina njegovih ruku izazivali su drhtaj odvratnosti kod onih koji bi ga prvi put sreli.

No, um i osobnost Arthura Jermyna ublažavali su njegovu vanjštinu. Nadaren i učen, dobio je najveće počasti na Oxfordu i činilo se vjerojatnim da će nadoknaditi intelektualnu slavu svoje porodice. Premda više poetske negoli znanstvene naravi, planirao je nastaviti djelo svojih predaka o afričkoj etnologiji i starinama, koristeći se uistinu predivnom, mada čudnom kolekcijom sir Wadea. Sa svojim je fantastičnim umom često mislio na pretpovijesnu civilizaciju u koju je ludi istraživač toliko izrazito vjerovao, i pleo bi priču za pričom o tihom gradu u džungli koji se spominje u kasnijim bilješkama i odlomcima. Zbog maglovitih nagovještaja o neimenovanoj, nestvarnoj rasi križanaca iz džungle, imao je čudnovat izmiješan osjećaj straha i privlačnosti dok je razmišljao o mogućem temelju za takve ideje i pokušavao rasvijetliti podatke koje su među Ongama nabirčili njegov pradjed i Samuel Seaton.

Godine 1911, nakon majčine smrti, sir Arthur Jermyn odlučio je provesti svoja istraživanja do krajnosti. Prodajom dijela svoga posjeda zbog potrebitog novca, opremio je ekspediciju i otplovio u Kongo. Kod belgijskih vlasti isposlovao je skupinu vodiča i proveo godinu dana u zemlji Onga i Kahna. Pronašao je podatke koji su premašivali njegova najveća iščekivanja. Među Kalirisima bio je stari poglavica po imenu Mwanu, koji ne samo da je posjedovao vrlo očuvano pamćenje, nego je imao i izvanredan stupanj inteligencije, kao i zanimanja za stare legende. Stari je potvrdio sve priče koje je Jermyn čuo i k tomu dodao vlastite izvještaje koje bijaše čuo o kamenom gradu i bijelim majmunima.

Prema Mwanuu, sivog grada i iskrižanih stvorova više nije bilo. Njih su izbrisali ratoborni N’bangusi prije mnogo godina. Ovo je pleme, nakon što je uništilo većinu građevina i pobilo sve živo, odnijelo ispunjenu mumificiranu božicu koja je i bila objektom njihove potrage. Radilo se o bijeloj majmunskoj božici koju su čudnovata bića štovala, i koju su predaje Konga smatrale likom one koja je vladala kao princeza među ovim stvorovima. Mwanu nije imao pojma što bi bijela majmunolika bića mogla biti, no smatrao ih je mogućim graditeljima porušenog grada. Jermyn nije mogao uobličiti ova nagađanja, no pobližim je ispitivanjem rekonstruirao pitoresknu legendu o ovoj mumificiranoj božici.

Majmunska princeza, tako se pričalo, postala je pratiljom velikog bijelog boga koji je došao sa zapada. Dugo su vremena oni zajedno vladali gradom, no kad su dobili sina, sve troje je otputovalo. Kasnije su se bog i princeza vratili, a nakon smrti princeze njezin je božanski suprug dao mumificirati tijelo i postaviti ga u prostranu kamenu kuću, u kojoj će se održavati njen kult. Tada je otputovao potpuno sam.

Ovdašnje legende, činilo se, imale su tri varijante. Prema jednoj, ništa se više nije dogodilo, osim što je mumificirana božica postala simbolom nadmoći onog plemena koje bi ju posjedovalo. Iz tog su je razloga N’bangusi odnijeli sa sobom. Druga je priča govorila o povratku boga i smrti njegove obožavane supruge. Treća je govorila o povratku sina, već odraslog čovjeka, ili majmuna ili boga, nesvjesnog svog identiteta. No, zasigurno je bujna mašta crnaca pridodala dosta toga stvarnim događajima koji bi se mogli kriti iza neobične legende.

Arthur Jermyn više nije sumnjao u stvarno postojanje grada iz džungle koji je opisao sir Wade. Jedva da je bio iznenađen kada je početkom 1921. godine naišao na njegove ostatke. Priče o njegovoj veličini bile su po svoj prilici pretjerane. Kamenje koje je ležalo uokolo potvrđivalo je da nije bio veći od crnačkog sela. Nažalost, niti jedan reljef nije pronađen. Zbog malog broja članova ekspedicije nisu bili u stanju očistiti jedini vidljivi prolaz koji je,

činilo se, vodio dolje ka sustavu hodnika koji je sir Wade spomenuo. O bijelim majmunima i mumificiranoj božici razgovarali su sa svim domorodačkim poglavicama u regiji, no Europljanima Je ostalo da upotpune podatke koje je dao stari Mwanu.

M. Verhaeren, belgijski posrednik u trgovačko-poštanskoj korporaciju, u Kongu, vjerovao je da može ne samo pronaći nego i steći mumificiranu božicu o kojoj bijaše čuo priče. Budući da su nekoć moćni N’bangusi bili podčinjeni sluge kralja Alberta, s malo bi ih se pregovaranja moglo potaknuti da se rastanu od groznog božanstva koje su nekoć odnijeli. Pošto se Jermyn vratio u Englesku zasigurno bi likovao kada bi za koji mjesec primio neprocjenjiv etnološki relikt koji bi potvrđivao najluđu priču njegova praprapradjeda, odnosno — najluđu priču koju je ikada čuo. Seljaci u blizinu kuće Jermynovih vjerojatno su čuli divlje priče koje su se prenosile od njihovih predaka koji su ih sami čuli od sir Wadea okupljeni oko stola u Vitezovoj glavi.

Arthur Jermyn čekao je vrlo strpljivo kutiju M. Verhaerena, proučavajući u međuvremenu s povećanom marljivošću rukopise koje je ostavio njegov ludi predak. Počeo se osjećati vrlo bliskim sa sir Wadeom. Dao se u potragu za pokojnikovom zaostavštinom u Engleskoj, kao i onom iz njegovih afričkih podviga. Priče o misterioznoj i osamljenoj ženi bile su bezbrojne, no niti jednog opipljivog ostatka koji bi nešto govorio o njoj u kući Jermynovih nije bilo. Jermyn se pitao koje su okolnosti dovele do ovog čudnog brisanja svih tragova i zaključio je da je ludost njezina muža bila glavnim razlogom. Njegova je prapraprabaka prema pričama bila kći portugalskog trgovca iz Afrike. Bez sumnje, njeno su je nasljedstvo i površno znanje o Tamnom Kontinentu, naveli na podsmijeh prema sir Wadeovim pričama o unutrašnjosti, a to bi jedan čovjek poput sir Wadea teško oprostio. Ona je umrla u Africi u koju ju je vjerojatno dovukao muž, odlučan da dokaže svoje priče. No, dok se Jermyn prepuštao ovim razmišljanjima, nije mogao ne nasmijati se njihovoj uzaludnosti. Stoljeće i pol je prošlo od smrti oboje njegovih čudnih predaka.

U lipnju 1913. godine pristiglo je pismo M. Varhearena u kojem je ovaj pripovijedao o pronalasku mumificirane božice. Bio je to, Belgijanac je tvrdio, vrlo neobičan predmet koji je nadilazio moći laika da ga opiše. Znanstvenici bi mogli utvrditi radi li se o ljudskim ili majmunskim ostacima, no postupak utvrđivanja bi bio otežan zbog oštećenosti objekta. Vrijeme i klima Konga nisu bili ljubazni prema mumijama osobito ako se radilo o laičkom uratku. Na vratu stvorenja pronađen je zlatan lanac na kojemu je visio prazan medaljon urešen crtežom oklopa. Radilo se bez sumnje o uspomeni nekog nesretnog putnika koju su N’bangusi uzeli i stavili oko vrata božice poput neke amajlije. Komentirajući obrise mumijina lica, M. Verhaeren ponudio je ćudnu usporedbu, ili radije — izrazio duhovito čuđenje na način koji bi potresao njegova korespodenta. No ovaj je bio toliko znanstveno znatiželjan da nije trošio uzaludne riječi na nečiju lakoumnost. Mumificirana bi božica, napisao je, trebala stići dobro zapakirana otprilike mjesec dana nakon Postizanja pisma.

Predmet u obliku kutije dostavljen je u kuću Jermynovih trećeg kolovoza 1913. u poslijepodnevnim satima. Odmah je otpremljen u prostranu prostoriju u kojoj se nalazila kolekcija afričkih ostataka kako su je uredili sir Robert i Arthur. Što se tada dogodilo, najbolje se može rekonstruirati iz izjava slugu, kao i predmeta i papira koji su kasnije ispitani. Najdosljedniji i najobimniji od svih izvještaja bio je onaj starog Soame, obiteljskog batlera. Prema ovome čestitom čovjeku, sir Arthur Jermyn je prije negoli je otvorio kutiju otpustio sve iz sobe. Zvuci udaranja čekića po dlijetu koji su uslijedili pokazali su da nije odgađao stvar. Neko vrijeme ništa se nije čulo. Koliko dugo, to Soame nije mogao točno procijeniti, no bez sumnje je prošlo manje od četvrt sata kada se začuo strašan krik, koji je bez sumnje dolazio iz Jermynova grla. Odmah po tom Jermyn je izjurio iz sobe, žureći frenetično prema prednjem dijelu kuće, kao da ga goni odvratan neprijatelj. Izraz njegova lica, mrtvačkog lica, bio je takav da ga se nije moglo opisati. Kada se približio vratima, činilo se da se nečega sjetio. Okrenuo se na brzinu, pa se napokon sjurio niz stepenice do podruma. Posluga je bila potpuno

zaprepaštena. Gledali su s vrha stubišta što će se dogoditi, no njihov se gazda nije vraćao. Jedino što je dolazilo odozdol bio je smrad nafte. Kad se smračilo, iza podrumskih vrata koja vode u dvorište čuo se tresak. Konjušar je vidio Arthura Jermyna koji se sjajio, od glave do pete umazan naftom. Mirisao je na tu tekućinu. Iskrao se van iz sobe i nestao u crnoj močvari koja je okruživala kuću. Tada, kao vrhunac užasa, svi su vidjeli svršetak. Iskra je sijevnula iz močvare. Pojavio se plamen i stup plamena sa zapaljenog čovjeka suknuo je u nebesa. Loza Jermynovih više nije postojala.

Razlog nepokapanju pougljenih ostataka Arthura Jermyna leži u onome što je pronađeno, ponajviše u kutiji. Mumificirana božica bila je vrlo odvratan prizor, osušena i oglodana, no bilo je jasno da se radi o bijelom majmunu neke nepoznate vrste. Truplo je bilo manje dlakavo od bilo koje poznate vrste i utoliko šokantnije, vrlo nalik čovjeku. Detaljniji bi opis bio vrlo neugodan, no dva upadljiva detalja moraju biti iznijeta stoga što se na odvratan način poklapaju s određenim bilješkama iz afričkih ekspedicija sir Wadea, kao i s kongaškim legendama o bijelom bogu i majmunskoj princezi. Dva spomenuta detalja su ova: oklop na zlatnom medaljonu koji je visio o lancu na vratu stvorenja bio je oklop Jermynovih, a duhovita opaska M. Verhaerena o određenoj sličnosti povezanoj sa zgrčenim licem pokazala se živopisnim, groznim i neprirodnim užasom primjenjiva ni na koga drugoga doli na osjetljivog Arthura Jermyna, praprapraunuka sir Wadea Jermyna i nepoznate žene. Članovi Kraljevskog antropološkog instituta spalili su stvar, a medaljon bacili u bunar. Neki od njih nisu priznavali da je Arthur Jermyn ikada postojao.

BIJELI BROD Naslov originala: The White Ship Djelo napisano 1919. godine. Objavljeno u studenome 1919. u The United Amateur, Vol. 19, br. 2, str. 30-33.

*

Ja sam Basil Elton, čuvar svjetla na Sjevernoj Točki, svjetla koje su moj otac i djed čuvali prije mene. Daleko od obale stoji sivi svjetionik, ponad uronjenih glibovitih stijena koje se vide kada je oseka, ali se ne vide kada je plima visoko. Pored te zrake miljele su veličanstvene barke sa sedam mora. U dane moga djeda bilo ih je mnogo, u dane moga oca ne tako mnogo, a sada ih ima toliko malo da se ponekad osjećam čudnovato usamljenim kao da sam posljednji čovjek na našem planetu.

S dalekih obala dolazili su ti stari trgovački brodovi bijelih jedara, s dalekih istočnih obala gdje sjaju topla sunca, a slatki se mirisi povlače po čudnim vrtovima i živahnim hramovima. Stari morski kapetani često su dolazili mome djedu i pričali mu o tim stvarima koje je on onda pričao mome ocu, a moj je otac govorio meni za dugih jesenjih večeri kada bi vjetar zloslutno zavijao s Istoka. A ja sam i čitao dosta o tim stvarima, i o još mnogim drugima, u knjigama koje su mi davali ljudi kad sam bio mali i ispunjen čuđenjem.

Ali čudesnija od priča o starim ljudima i priča knjiga, tajna je priča oceana. Plavi, zeleni, sivi, bijeli ili crni, gladak, namreškan ili gorovit, taj ocean nije tih. Sve sam ga svoje dane ja promatrao i slušao, i poznavao sam ga dobro. Isprva mi je pričao samo jednostavne male priče o mirnim plažama i obližnjim lukama, ali je s godinama postao prijateljskiji i govorio o drugim stvarima, o stvarima čudnovatijim i udaljenijim u prostoru i vremenu. Ponekad u sumrak, sive magle s horizonta razdvojile bi se da me obdare pogledom na to kako je s one strane, a ponekad bi noću duboke vode mora postale bistre i fosforescentne da me

obdare pogledom na to kako je ispod. A ti su pogledi jednako često bili na ono kako je nekad bilo i kako bi moglo biti, kao i na ono kako je sada, jer ocean je drevniji nego planine i napućen je sjećanjima i snovima Vremena.

Bijeli bi brod dolazio s Juga kad bi mjesec bio pun i visoko na nebesima. S Juga bi klizio vrlo glatko i tiho preko mora. A bilo more valovito ili mirno i bio vjetar povoljan ili nepovoljan, on bi uvijek klizio glatko i tiho u daljini dok se bi nizovi njegovih vesala ritmično pokretali. Jedne sam noći na palubi opazio čovjeka, bradatog i čudno odjevenog, koji mi je, činilo se, mahao da se ukrcam za daleke i nepoznate obale. Mnogo puta kasnije sam ga vidio pod punim mjesecom, i nikad mi nije mahao.

Vrlo jasno sjao je mjesec te noći kada sam odgovorio na poziv i preko vode, po mostu od mjesečevih zraka, prohodao do Bijeloga broda. Čovjek koji me je pozvao tada mi je izgovorio dobrodošlicu mekim jezikom koji sam izgleda dobro poznavao, a časi su bili ispunjeni blagim pjesmama veslača dok smo klizili dalje na tajnoviti Jug, zlaćan pod sjajem tog punog, zrelog mjeseca.

A kada je svanuo dan, rumen i sjajan, ja sam opazio zelenu obalu dalekoga kopna, sjajnu i lijepu, i meni nepoznatu. Iz mora su se izdigle gospodske terase zelenila, načičkane stablima, otkrivajući tu i tamo odsjaj bjeline krovova i kolonada čudnih hramova. Dok smo prilazili bliže zelenoj obali bradati mi je čovjek pričao o toj zemlji, zemlji Zar, gdje prebivaju svi snovi i misli na ljepote koje dolaze ljudima jednom, a onda budu zaboravljene. A kada sam ponovo pogledao na terase, vidio sam da je ono što on kaže istina, jer među prizorima preda mnom bijahu mnoge stvari koje sam jednom vidio kroz magle s onu stranu horizonta i u fosforescentnim dubinama oceana. Tu su također bili oblici i maštarije veličanstveniji od svih koje sam ikada vidio, vizije mladih pjesnika koji su umrli u potrebi prije nego je svijet mogao upoznati što su oni vidjeli i sanjali. Ali mi nismo kročili nogom na strme livade Zara, jer priča se da se onaj koji njima krene ne može nikad vratiti svojoj rođenoj obali.

Dok je Bijeli brod plovio tiho od hramovima zasijanih terasa Zara, opazili smo na udaljenu horizontu ispred nas tornjeve moćnoga grada, a bradati mi je čovjek rekao: “To je Thalarion, Grad Tisuću Čuda, gdje prebivaju sve one tajne za koje se čovjek uzalud napinje da ih shvati.” I ja sam ponovo pogledao, pobliže, i vidio da je grad veći od bilo kojeg grada koji sam ikad poznavao ili o kojem sam sanjao. Tornjevi njegovih hramova u nebo su sezali, tako da niti jedan čovjek nije mogao vidjeti njihove vrhove, a daleko iza horizonta pružale su se mrke, sive zidine, preko kojih se moglo vidjeti samo nekoliko krovova, nadnaravnih i zlokobnih i još k tomu iskićenih bogatim dekoracijama i zamamnih kipovima. Jako sam žudio da uđem u taj fascinantan a ipak odbojan grad i moljakao sam bradatog čovjeka da me iskrca na kameni mol uz golemu izrezbarenu kapiju Akariel. No on je ljubazno odbio moju želju rekavši: “U Thalarion, Grad Tisuću Čuda, mnogi su pošli, ali nitko se vratio nije. Tuda hode samo demoni i mahnite stvari koje više nisu ljudi, a ulice su bijele od nesahranjenih kostiju onih koji su vidjeli idol Lathi koja vlada gradom.” Tako je Bijeli brod prošao mimo zidina Thalariona i mnogo dana pratio pticu koja je letjela na jug, čije je glatko perje odgovaralo nebu iz kojeg se pojavila.

Tada stigosmo na ljupku obalu zasutu cvatom svih boja, a u unutrašnjosti su na podnevnome suncu, koliko god se daleko pogled prostirao, lješkarili ljupki gajevi i sjajne sjenice. Iz koliba izvan dosega našeg pogleda probijala je pjesma i hvatovi lirske harmonije, prošarani slabašnim smijehom tako slasnim da sam zamahivao prema kolibama u svojoj žudnji da vidim taj prizor. A bradati čovjek nije progovorio ni riječi, nego me promatrao dok smo se približavali obali obrasloj ljiljanima. Iznenada je vjetar koji je puhao iznad cvjetnih livada i razlisnatih šuma donio miris na koji sam zadrhtao. Vjetar je postao jači, a zrak je bio ispunjen smrtonosnim, grobnim mirisom kugom pogođenih gradova i nepokrivenih groblja. A dok smo mahnito plovili od te proklete obale, bradati je čovjek napokon progovorio i rekao: “To je Xura, Zemlja užitaka Nedohvatljivih.”

Tako je Bijeli brod ponovo pratio pticu s nebesa, preko toplih blagoslovljenih mora koja su milovali mirisni lahori. Dan za danom i noć za noću mi plovismo, a kada je mjesec bio pun, slušali bismo blage pjesme veslača, slatke kao i one daleke noći kada smo otplovili od mojeg rodnog kopna. Mjesečina je bila i kada smo se napokon ukotvili u luci Sona-Nyl koju su čuvala dva kristalna brijega što su se izdizala iz mora i susretala u blistavom luku. To je Zemlja Mašte i mi smo hodili do zelene obale po zlatnome mostu od mjesečevih zraka.

U zemlji Sona-Nyl nema niti vremena niti prostora, niti patnje niti smrti, i tu sam prebivao mnogo eona. Zeleni su gajevi i livade, sjajno i mirisno cvijeće, plavi i zvonki potoci, čiste i hladne fontane, a veličanstveni | predivni hramovi, dvorci i gradovi zemlje Sona-Nyl. Toj zemlji nema granice, jer se iza svakog prizora ljepote izdiže još ljepši prizor. Oko divotnih gradova i sred njih može se po volji kretati sretan narod, a svaki je čovjek podaren nenagrđenom gracioznošću i srećom bez ikakve zlobe. Tijekom eona koje sam proboravio tamo blaženo sam lutao vrtovima u kojima čudesne pagode proviruju iz ugodnih nakupina grmlja i gdje su bijeli pločnici uokvireni tankoćutnim cvatom. Penjao sam se po blagim brijezima s čijih sam hrbata mogao vidjeti dražesne panorame ljupkosti s naseljima s tornjevima ugniježđenim u zelenim dolinama i sa zlatnim kupolama golemih gradova koje svjetlucaju na beskonačno dalekom obzoru. A po mjesečini sam gledao iskričavo more, kristalno predbriježje i spokojnu luku u kojoj je ukotvljen ležao Bijeli brod.

Na nebu punog mjeseca jedne davne godine Tharpa vidio sam ocrtano razmahano obličje rajske ptice i osjetio prve žmarce nelagode. Tada sam razgovarao s bradatim čovjekom i rekao mu o svojim novim čežnjama da otputujem na udaljenu Cathuriju koju niti jedan čovjek ne vidješe, ali za koju svi vjeruju da leži s onu stranu kamenih pilastara na Zapadu. Ona je u Zemlji Nade i ističe savršene ideale svih koje znamo od drugdje, ili barem tako ljudi pripovijedaju. Ali bradati mi čovjek reče: “Čuvaj se tih pogibeljnih mora u kojima ljudi kažu da Cathuria leži. U Sona-Nylu nema boli niti smrti, ali tko može reći što leži iza kamenih pilastara na Zapadu?” Ipak, ja sam se za sljedećeg punog mjeseca ukrcao na Bijeli brod i s nevoljnim bradatim čovjekom napustio sretnu luku da bih došao u mora kojima nitko plovio nije.

A rajska ptica letješe pred nama i vodaše nas do kamenih pilastara Zapada, ali ovaj put veslači ne pjevaše blage pjesme pod punim mjesecom. U svojim sam mislima često zamišljao neznanu zemlju Cathuriju s njezinim veličajnim gajevima i palačama, pitajući se koji li me tamo novi užitci čekaju. “Cathuria”, rekao bih sebi, “je prebivalište bogova i zemlja nebrojenih gradova od zlata. Njezine su šume od aloja i sandalovine poput miomirisnih gajeva Camorina, a među drvećem lepršaju živahne ptice uz slatku pjesmu. Na zelenim i cvjetnim planinama Cathurije što je hramovi od ružičastog mramora, bogato izrezbarenim i iscrtanim krasotama, a u njihovim su dvorištima hladne fontane od srebra gdje zadovoljno predu uz uzbudljivu glazbu mirisnih voda koje dolaze iz ponornice Narg. Gradovi Cathurije su opasani zlatnim zidinama, a pločnici su im također od zlata. U vrtovima tih gradova čudnovate su orhideje i mirisna jezera čija su dna od koralja i jantara. Po noći su ulice i vrtovi osvijetljeni živahnim lanternama oblikovanim od trobojnih oklopa kornjače, a tu odzvanjaju blage note pjevača i svirača lutnje. A kuće gradova Cathurije su sve palače. Svaka je sazdana iznad miomirisna kanala kojim teče voda iz svetog Narga. Kuće su od mramora i porfira, a krovovi su od sjajnog zlata koje zrcali sunčeve zrake i povećava sjaj gradova dok blaženi bogovi gledaju s udaljenih vrhova. Najljupkija od svih je palača velikog monarha Dorieba za kojeg neki kažu da je polubog, a drugi da je bog. Visoko je Doriebova palača i mnogi su mramorni tornjići na njezinim zidinama. U njezinim širokim dvoranama održavaju se mnogi skupovi. Tu vise drevni trofeji. Krov je od čistoga zlata, postavljen na visoke pilastre od rubina i azura, a na njima su takvi izrezbareni kipovi bogova i junaka da se onomu koji pogleda na te visine čini da gleda na živi Olimp. Pod palače je od stakla, a pod njim teku privlačno osvijetljene

vode Narga, krcate čudesnim ribama kakve su nepoznate s onu stranu granica ljupke Cathurije.”

I tako bih si ja zborio o Cathuriji, ali bi me bradati čovjek upozoravao da se vratimo na sretnu obalu Sona-Nyla, jer Sona-Nyl poznat je ljudima, dok nitko nikad ne vidješe Cathurije.

Trideset i prvog dana otkako slijedismo pticu, opazismo kamene pilastre Zapada. Bili su zagrnuti maglom tako da nitko živ nije mogao vidjeti kroz njih niti vidjeti njihove vrhove koji doista, kako neki kažu, dosižu do nebesa. Bradati me čovjek ponovo preklinjaše da se vratimo, ali ja nisam hajao jer sam zamišljao da se iza kamenih pilastara čuju note pjevača i svirača lutnji, slađe od najslađih pjesama Sona-Nyla. Pjevao sam vlastite slavopojke, slavopojke sebi koji sam putovao izdaleka od punog mjeseca i prebivanja u Zemlji Mašte. Tako je uza zvuk melodije Bijeli brod uplovio u maglu sred kamenih pilastara Zapada. A kada je glazba prestala, a magla se podigla, ne vidjesmo zemlju Cathuriju, već uzburkano i nepobjedivo more preko kojeg je naša bespomoćna barka bila nošena prema nekom neznanom cilju. Uskoro je do naših ušiju doprla udaljena grmljavina padajuće vode, a pred našim se očima na dalekome horizontu pred nama pojavio divovski mlaz monstruoznog vodopada gdje oceani svijeta padaju dolje u bezdano ništavilo. Tada mi je bradati čovjek rekao sa suzama na obrazu: “Odbili smo prelijepu zemlju Sona-Nyl koju možda nikad više vidjeti nećemo. Bogovi su veći od ljudi, i oni su pobijedili.” A ja sam zatvorio svoje oči pred udarom za koji sam znao da će doći, zakrivajući pogled na rajsku pticu koja je mahala svojim podrugljivim plavim krilima preko ruba plime.

Iz sudara je stigla tama, a ja sam čuo vrisak ljudi i stvari koje nisu ljudi. S istoka se olujni vjetrovi digoše i pothladiše me dok sam se kutrio na vlažnoj stijeni koja se izdigla poda mojim stopalima. Tada, kada sam čuo još jedan sudar, otvorio sam oči i vidio sebe na ravni na kojoj je onaj svjetionik s kojeg sam otplovio prije toliko mnogo eona. Dolje u tami vidjeli su se široki obrisi plovila koje se razbija o opasne stijene, a kada sam pogledao preko pustopoljine vidio sam da je svjetlo iznevjerilo po prvi put otkako je moj djed preuzeo brigu za njega.

A kasnije u noćnoj straži, kad sam ušao u toranj, vidio sam na zidu kalendar koji je još uvijek ostao ! onako kako sam ga ostavio u onaj čas kada sam otplovio. Sa zorom sam se uspeo na toranj i pogledao na olupinu na stijenama, ali sam vidio samo ovo: čudnu mrtvu pticu čija je boja bila ona ažurnoga neba te jedan jedini razbijeni jarbol čija je bjelina bila veća od one valovitih vrhova pod planinskim snijegom.

Kasnije mi ocean nije više govorio svoje tajne i iako je otada mnogo puta sjao pun mjesec visoko na nebesima, Bijeli brod s Juga više nikada nije stigao.

SLIKA U KUĆI Naslov originala: The Picture in the House Djelo napisano 12. prosinca 1920.(7) Objavljeno u srpnju 1919. u The National Amateur, Vol. 41, br. 6, str. 246-249.

*

Tragači za stravom opsjedaju čudna, daleka mjesta. Za njih su Ptolomejeve katakombe i isklesani mauzoleji zemalja iz noćnih mora. Oni se penju na mjesečinom osvijetljene tornjeve oronulih dvoraca Rajne te se spotiču niz crne, paučinom opletene stube ispod razbacanih stijena zaboravljenih gradova Azije. Opsjednuta šuma i samotna planina njihovi su hramovi. Oni se povlače oko zlokobnih monolita i nenaseljenih otoka. Ali pravi sladokusac u užasima,

kome je novo uzbuđenje neizrecive strave glavni cilj i opravdanje postojanja, najviše cijeni drevne, samotne kuće na farmama dalekih šuma Nove Engleske, jer se tamo. mračni elementi snage, usamljenosti, grotesknosti i neznanja ujedinjuju da bi tvorili savršenstvo odvratnosti.

Najstravičnije od svih prizora su male neoličene drvene kuće udaljene od putova, obično zgurene na nekom vlažnom travnatom obronku ili se pak naslanjaju o neku divovsku isturenu stijenu. Dvjesto godina i više one su se tamo naslanjale ili gurile dok su loze puzale, a stabla bujala i širila se. One su sada skoro skrivene u raskoši zelenih zaštitničkih mrtvačkih pokrova sjena u kojima nema zakona, ali mali prozori još uvijek sablažnjivo zure, kao da trepću kroz smrtonosnu letargiju koja odvraća ludilo zamućujući sjećanja na neizrecive stvari.

U takovim kućama obitavaju generacije čudnih ljudi kakve svijet nikada nije vidio. Posjednuti turobnim i fanatičnim vjerovanjima koja su ih izgnala od njihove vrste, njihovi su preci potražili divljinu zbog slobode. Tamo potomci osvajača zaista napreduju slobodni od ograničenja koja bi im nametnuli njihovi susjedi, ali stjerani u grozno ropstvo nesretnim utvarama svojih vlastitih umova. Rastavljena od prosvjetljenja civilizacije, snaga ovih puritanaca okrenula se u jednome smjeru, a u njihovoj izolaciji, morbidnom samoograničavanju i borbi za život s nemilosrdnom Prirodom, njima su se vratile mračne skrivene crte iz pretpovijesnih dubina njihove sjeverne baštine. Zbog nužde praktični, a po pogledu na život kruti, ovi ljudi nisu lijepi u svojim grijesima. Jer griješeći kao što to moraju svi smrtnici, oni su svojim rigidnim kodeksom bili prisiljeni iznad svega tražiti skrovitost, tako da su imali sve manje i manje teka u onome što su skrivali. Samo tihe, pospane, zureće kuće u dalekim šumama mogu reći što to leži skriveno od ranih dana, a one nisu pričljive i nerado sa sebe stresaju pospanost koja im pomaže da zaborave. Ponekad netko pomisli da bi bilo milosrdno porušiti te kuće, jer one moraju često sanjati.

Vremenom izmučenu zdanju s ovakvim opisom ja sam bio privučen jednoga dana u studenome 1896, zbog kiše tako hladno izobilne da je svaki zaklon bio poželjniji od izloženosti. Neko sam vrijeme bio putovao među ljudima Miskatonske nizine u potrazi za određenim genealoškim podacima, a zbog zabačene, krivudave i problematične naravi mojega puta smatrao sam zgodnim upotrijebiti bicikl unatoč kasnome godišnjem dobu. Sada sam se našao na očigledno napuštenoj cesti, koju sam izabrao kao najkraću prečicu prema Arkhamu, sustignut olujom u točki daleko i od kojega grada i suočen s nemogućnošću bijega osim u staru i odbojnu drvenu zgradu koja je treptala neizražajnim prozorima između dva golema brijesta bez lišća u blizini podnožja stjenovitog brijega. Unatoč tome, što je bila udaljena od onoga što je ostalo od puta, ta me kuća svejednako impresionirala usprkos trenutku u kojem sam je uočio. Čestite, zdrave građevine ne zure u putnike tako podmuklo i proganjajuće, a u svojim sam genealoškim istraživanjima naišao na legende iz prošlog stoljeća zbog kojih nisam bio sklon takvim mjestima. Ipak, sila elemenata bila je takva da je nadvladala moje skrupule i ja nisam oklijevao da otkotrljam svoj stroj do korovom obraslog uspona do najbližih vrata koja su sad izgledala tako sugestivna i tajnovita.

Nekako sam bio uzeo zdravo za gotovo da je kuća napuštena, no kad sam joj se približio nisam bio tako siguran, jer iako su nogostupi bili obrasli korovom, činilo se da su malo predobro održavali svoju narav da bi uvjerili u svoju potpunu napuštenost. Stoga sam, umjesto da pokušam otvoriti vrata, pokucao. Dok sam to činio osjećao sam nespokoj koji teško mogu objasniti. Dok sam čekao na grubom kamenu obraslom mahovinom koji je služio kao prag, bacio sam pogled na obližnje prozore i prozorske okvire dvokrilnog prozora iznad mene i opazio sam da, iako stari, klepetavi i skoro neprozirni od prljavštine, nisu bili razbijeni. Zgrada je onda zacijelo još naseljena unatoč svojoj izolaciji i općoj zapuštenosti. U svakom slučaju moje kucanje nije pobudilo odgovora, pa sam nakon opetovanih zazivanja pokušao s hrđavom kvakom i otkrio da vrata nisu zakračunata. Unutra je bilo malo predvorje sa zidovima s kojih je padala žbuka, a kroz vrata je dolazio slabi, ali osobito odbojan miris. Ušao sam noseći svoj bicikl i zatvorio vrata za sobom. Ispred se uzdizalo usko stubište kome su

bočno bila mala vrata koja su vjerojatno vodila u podrum, dok su s lijeve i desne strane bila zatvorena vrata koja su vodila u sobe u prizemlju.

Oslonivši bicikl na zid, otvorio sam vrata slijeva i ušao u malu prostoriju s niskim stropom slabo osvijetljenu kroz dva prašnjava prozora i opremljenu na najgoliji i najjednostavniji mogući način. Činilo se da je to neka vrst dnevne sobe jer je imala stol i nekoliko stolica te golemi kamin iznad kojega je, na njegovu okviru kucao antikni sat. Knjiga i novina je bilo vrlo malo, a u pretežitoj polutami nisam mogao razaznati naslove. Ono što me je zainteresiralo bilo je jednolično ozračje arhaičnosti koje se pokazivalo u svakome vidljivom detalju. Otkrio sam da je većina kuća u ovom području bogata ostacima prošlosti, ali ovdje je antiknost bila tako neobično potpuna jer u cijeloj sobi nisam mogao otkriti niti jedan predmet koji je definitivno iz doba poslije revolucije. Da je namještaj bio manje skroman, mjesto bi bilo raj za kolekcionare.

Dok sam pregledavao taj starinski stan, osjetio sam pojačanje one averzije koja je prvo bila pobuđena hladnim eksterijerom kuće. Što je zapravo bilo to čega sam se bojao ili čemu sam bio nesklon, nisam nikako mogao definirati, ali nešto je u cijelome ozračju podsjećalo na nesveta vremena, na nemilu grubost i na tajne koje trebaju biti zaboravljene. Osjećao sam se odvraćen od toga da sjednem, pa sam obilazio okolo ispitujući različite predmete koje sam opazio. Prvi objekt moje znatiželje bila je knjiga srednje veličine koja je ležala na stolu i imala tako drevan izgled da sam se čudio što je vidim izvan muzeja ili knjižnice. Bila je uvezana u kožu s metalnim nitnama, te je bila izvrsno očuvana. U svakom slučaju bio je to neobičan svezak za tako skromnu nastambu. Kada sam otvorio stranicu s naslovom, moje je čuđenje postalo još veće, jer se pokazalo da je to ništa manje nego rijetka Pigafettina pripovijest o području Konga, napisana na latinskom prema zabilješkama mornara Lopexa i tiskana u Frankfurtu 1598. Često sam slušao o tome djelu s neobičnim ilustracijama od braće de Bry, pa sam na trenutak, u želji da prelistam stranice pred obom, zaboravio na svoju nelagodu. Otisci su zaista bili zanimljivi, narisani u potpunosti prema mašti i nemarnim opisima i predstavljali su crnce s bijelom kožom i crtama bijelaca. Ne bih ja tako brzo zaklopio knjigu da nije bilo sasvim trivijalne okolnosti koja je uznemirila moje umorne živce i oživjela moj osjećaj nespokoja. Ono što me zasmetalo bila je puka činjenica da se knjiga uporno običavala otvoriti na slici XII, koja je u stravičnim detaljima predstavljala mesnicu kanibala Anziqua. Iskusio sam nešto stida zbog svoje podozrivosti prema tako neznatnoj stvari, ali me crtež ipak uznemirio, osobito glede susjednih odlomaka koji su opisivali anziqueansku gastronomiju.

Okrenuo sam se susjednoj polici i ispitivao njezin slabašan književni sadržaj — Biblija iz osamnaestog stoljeća, Hodočasnikovo napredovanje iz istog razdoblja, ilustrirano grotesknim drvorezima, koje je tiskao tvorac godišnjaka Isaiah Thomas, truli tom Magnalia Christi Americana Cottona Mathera i nekoliko drugih knjiga, očigledno iste starosti, kada je moju pažnju pobudio nedvojben zvuk hodanja u gornjoj sobi. Isprva iznenađen i preplašen zbog neodgovaranja na moje nedavno kucanje na vrata, odmah sam potom zaključio da se hodač upravo probudio iz tvrdog sna, pa sam s manje iznenađenja slušao zvuk koraka na škripavu stubištu. Korak je bio težak, no čini se da je sadržavao znatiželjnu odliku opreza, odliku koja mi se nije sviđala, to više što je korak bio težak. Kada sam ušao u sobu, zatvorio sam vrata za sobom. Sada, nakon trenutka tišine tijekom kojega je hodač mogao pregledavati moj bicikl u predvorju, čuo sam petljanje po kvaki i vidio kako se drvena vrata njišući ponovo otvaraju.

Na vratima je stajala osoba tako jedinstvene pojave da samo spriječen dobrim odgojem nisam glasno uzviknuo. Star, s bijelom bradom i runjav, moj je domaćin posjedovao izgled lica i tijela koje je poticao kako čuđenje tako i respekt. Njegova visina nije mogla biti manja od 180 cm, a unatoč općem ozračju starosti i siromaštva bio je gojazan i snažne građe. Njegovo lice, gotovo skriveno dugom bradom koju je gajio visoko na obrazima, činilo se

nenormalno rumenim i manje naboranim nego bi netko mogao očekivati, dok je preko visoka čela čuperak bijele kose s godinama bio malo stanjen. Njegove plave oči, iako malčice zakrvavljene, bile su neshvatljivo oštre i plamteće. Ali zbog svoje užasne razbarušenosti, čovjek bi se isto toliko isticao kao što je i impresionirao. Ta zapuštenost ga je, u svakom slučaju, činila uvredljivim unatoč njegovu licu i stasu. Od čega se sastojala njegova odjeća, teško sam mogao reći, jer se meni činila kao ne više od gomile dronjaka koji omataju par visokih, teških čizama, a njegov nedostatak čistoće bio je neopisiv.

Pojava ovog čovjeka i instinktivan strah koji je nadahnjivao pripremili su me na nekakvo neprijateljstvo, tako da sam skoro zadrhtao od iznenađenja i osjećaja sablasna nesklada kada mi je pokazao stolicu i obratio mi se tankim, slabim glasom punim djetinjeg respekta i umiljate gostoljubivosti. Glas mu je bio čudan, krajnji oblik sjevernjačkog dijalekta za koji sam mislio da je odavno izumro, pa sam ga pomnije proučio kada je sjeo nasuprot meni za razgovor.

“Uvat’la te kiša, je l’?” pozdravio je. “Dobro da s’ bio blizu kuće i imo pamet’ da odma’ uđeš. Računam da sam spavo, jerbo bi te inače čuo. Nisam tak’ mlad ko šta sam bio pa m’ danaske treba podost’ sna. Putuješ daleko? Nijesam viđao mnogo naroda na ovome putu otkak’ ukinuše kočiju za Arkham.”

Ja sam odgovorio da idem u Arkham i ispričao se zbog svog nepristojnog ulaska u njegov dom, na što je on nastavio:

“Drago mi je da t’ vidim, mladi gospodine. Ovdi su nova lica rijetka, pa nema puno tog da me razveseli ovijeh dana. Iz Bosting si, je l’? Nijesam nikad bio tam’, ali sam kadar reć čovikov grad čim ga viđam. Imali smo jednoga okružnoga uč’telja osamdesetčetvrte, ali je iznenada ošo i niko otad nije čuo za njega — “ Ovdje je starac zapao u nekakav hihot i nije objasnio kad sam ga upitao. Činilo se da je bio prilično dobro raspoložen, no da je posjedovao one ekscentričnosti koje čovjek može naslutiti iz njegove pojave. Neko je vrijeme mrmljao s gotovo grozničavom genijalnošću, kada mi je palo na pamet da ga pitam kako se dokopao tako rijetke knjige kao što je Pigafettin Regnum Congo. Dojam glede te knjige me nije bio napustio, i ja sam osjećao nekakvo oklijevanje kad sam progovorio o njoj, ali radoznalost je nadvladala sve maglovite strahove koji su se postojano skupljali od mog prvog pogleda na kuću. Na moje olakšanje, pitanje izgleda nije bilo nezgodno, jer je starac odgovorio slobodno i dragovoljno.

“O, ta čudna knjiga. Kapetan Ebanezer Holt mi je to prodao šezdest osme — onaj koji je ubijen u ratu.” Nešto glede imena Ebanezer Holt nagnalo me da dignem pogled. Susreo sam se s tim imenom u svom genealoškom radu, ali ne u nekom zapisu poslije Revolucije. Pitao sam se može li mi moj domaćin pomoći u zadatku na kojem sam radio i odlučio sam ga kasnije pitati. On je nastavio.

“Ebenezer je godinama bio na trgovačkom brodu Salem i u svakoj bi luci opazio čudne stvari. Ovo je dobio u Londonu, pretpostavljam, znao je tam’ kupovat stvari po dućanima. Jedared sam bio gore u njegovoj kući, na brdu, trgovao konj ima, kad sam vidio ovu knjigu. Svidjele su m’ se slike, pa mi ju on dadne u zamjenu. ‘Ovo je ovdi čudna knjiga. Čekajder da uzmem očale Starac je petljao po svojim prnjama i izvadio prljave i izrazito antikne naočale s malim osmerokutnim lećama i čeličnim lukovima. Stavivši ih, posegnuo je za knjigom na stolu i stao okretati stranice s ljubavlju.

“Ebenezer je mogo čitat’ mal’ o’ toga latinskog, ali ja ne merem. Imo sam ja dva ili tri profesora da mi malko čitaju, i Passona Clarka, za koga kažu da se utopio u ribnjaku. Mo’š Ii ti išta razabrat o’ toga?” Rekao sam mu da mogu i njemu za ljubav preveo odlomak pri početka. Ako sam i griješio, on nije bio dovoljno učen da me ispravi, a činio se upravo dječje zadovoljan mojom engleskom verzijom. Njegova je blizina postajala prilično odbojna, no ja nisam vidio načina da pobjegnem, a da ga ne uvrijedim. Zabavljala me dječja privrženost toga neukog starog čovjeka slikama u knjizi koju nije mogao čitati. Pitao sam se koliko je bolje

mogao čitati onih nekoliko knjiga na engleskome koje su krasile sobu. Ovo otkrivenje jednostavnosti otklonilo je većinu mračnog predosjećaja koji sam imao, pa sam se nasmiješio dok je moj domaćin nastavio mrmljati:

“Čudno kak’ slike mogu zamislit čeljade. Uzmi eve ovu ovode blizu naslovnice. Je s’ ikad viđo tak’o drveće, s vel’kim lišćem, kako mlatara gor-dol? I ovize ljude, to ne mogu bit crnci, oni se svi znoje. Više su pače ko Indijaneri, iako su u Afriki. Neki od ovode spodoba nalik su na majmune, ili su napol majmuni, napol ljudi, ali ja nikad nisam čuo za ovak’ šta.” Tu je pokazao na mitsko umjetnikovo stvorenje koje bi se moglo opisati kao neka vrsta zmaja s glavom aligatora.

“A sade ću ti pokast najbolju, tu je blizu sredine — “ starčev govor postao je zeru gušći, a oči su mu poprimile jači sjaj, ali njegove šeprtljave ruke, iako su se činile nezgrapnijim nego prije, bile su u potpuno odgovarajuće za svoju misiju. Knjiga se otvori, gotovo na svoju ruku, kao da se često čitala na tome mjestu, na odbojnu dvanaestu ilustraciju koja je pokazivala mesarenje među antičkim kanibalima. Moj osjećaj nemira se vratio iako si ju nisam predočio. Osobito bizarna stvar bila je da je umjetnik načinio da Afrikanci izgledaju poput bijelaca — udovi i polutke koji su visjeli po zidovima mesnice bili su stravični, dok je mesar sa svojom satarom bio odvratno nezgrapan. Ali izgleda da se mom domaćinu pogled sviđao isto onoliko koliko se meni nije.

“Š’o misliš o ovome — nikad nisi viđao ništ’ ko ovo ovode, a? Kad sam to vidio, reko sam, Ebu Holtu, take stvari te uzbude i navre ti krv. Kad čitam u Pismu o pokolju — kak’ su Midjanci bili poklani — ja mislim o tim stvarima, ali nemam njihovu sliku. Ovđe čeljade sve što sotim ide. Pretpostavljam da je ovo grješno, ali nismo l’ svi mi rođeni da živimo u griju? Od tog momka što s’ ga rastrančirali svaki se put naježim kad ga pogledam, pa ipak moram gledat u njega. Vi’š kako mu je mesar odsjeko nogu? To mu je glava na stolu, s jednom rukom na njoj, a s drugom na drugom komadu mesa.”

Dok je taj čovjek nastavljao mrmljati u svojoj potresenoj ekstazi, izraz na njegovu dlakavu licu s naočalama postao je neopisiv, ali glas mu je prije padao nego se povisivao. Moje vlastite senzacije teško da mogu biti zabilježene. Sav strah koji sam nejasno osjetio ranije nahrupio je aktivno i živo na mene i ja sam znao da sam s bezgraničnom napetošću prezirao blizinu drevnog mrskog bića. Njegovo ludilo, ili barem njegova djelomična izopačenost, činila se s onu stranu rasprave. Sada je skoro šaptao, s hrapavošću užasnijom od vriska, i ja sam drhtao dok sam slušao.

“Kao što reko, ‘te čudne slike te tjeraju na razmišljanje’. Znaš li, mladi gospodine, ja sam baš opčinjen ovom ođe. Kada sam dobio knjigu od Eba, često sam je gledao, osobito kad bih čuo Passona Clarka kak’ se nedjeljom razmeće u svojoj vel’koj vlasulji. Jednoć sam pokušo nešt’ sm’ješno, e, mladi gospodine, naja se sad uplašit, sve šta sam učinio je da sam pogledo sliku prije neg’ sam ubio ovcu za pijac. Ubit ovcu je bilo puno zabavnije nakon šta sam je pogledo —” Starčev ton sada je bio vrlo nizak. Ponekad je postajao tako slab da su njegove riječi bile jedva čujne. Ja sam osluškivao kišu i klepetanje mutnih prozora s malim oknima i opazio tutnjavu nadolazeće grmljavine koja je bila sasvim neobična za to godišnje doba. Jednom su užasan bljesak i grmljavina potresli krhku kuću do temelja, ali činilo se da šaptač to ne primjećuje.

“Ubit ovcu je bilo nekak’ zabavnije, al’ znaš da nije bilo posve zadovoljavajuće. Čudno kak’ te podiđu žmarci. Ak’ voliš Svemogućeg, mladiću, nemoj nikom reć’, ali kunem se Bogom da sam zbog slike posto gladan za žrtvama koje nisam mogo ni uzgojit ni kupi.

S mirom budi, šta te muči? Nisam ništ’ učinio, sam’ sam se pito šta bi bilo da jesam. Kažu da meso čini krv i put, i daje ti nov život, pa sam se pito ne bi li čeljade živjelo duže i duže da je više od istog —” No šaptač nije više nastavio. Prekid nije bio prouzročen mojim strahom niti brzim jačanjem oluje sred čijeg sam bijesa bio prije otvaranja svojih očiju da

vidim samoću zacmjenih ruševina. Bio je prouzročen vrlo jednostavnim iako donekle neobičnim događajem.

Otvorena je knjiga ležala pred nama s odbojnom slikom okrenutom nagore. Kada je starac prošaptao riječi “više od istog”, začuo se tihi zvuk kapanja i nešto se pojavilo na požutjelome papiru otvorene knjige. Ja sam pomislio na kišu i krov koji prokišnjava, ali kiša nije crvena. Na mesnici antičkih kanibala pitoreskno je sjala mala crvena mrlja, dajući živost užasu otiska rezbarije. Starac je to vidio i prestao šaptati čak i prije no što je to moj užasnuti izraz lica učinio neophodnim. Vidio je to i brzo pogledao u pod sobe koju je napustio prije sat vremena. Ja sam pratio njegov pogled i opazio odmah iznad nas na napukloj žbuci drevnoga stropa veliku nepravilnu mrlju vlažnoga crvenila koja se, činilo se, širila i dok sam je promatrao. Nisam vrisnuo niti se pomakao, nego samo sklopio oči. Trenutak kasnije začuo se divovski udar groma. Udar nad udarima, koji je razorio tu prokletu kuću neizrecivih tajni i donio zaborav koji je spasio moj um.

STABLO Naslov originala: The Tree Djelo napisano 1920. Objavljeno u kolovozu 1921. u The Tryout, vol. 7, br. 7, str. 3-10.

*

Na zelenom obronku planine Maenalus, u Arkadiji, stoji maslinik oko ruševina vile. U blizini je grobnica, nekoć lijepa, s najuzvišenijim kipovima, ali sada jako ruinirana, kao i kuća. S jedne strane te grobnice, s neobičnim korijenima koji su razmjestili od vremena umrljane blokove helenskog mramora, raste neprirodno veliko drvo masline čudno odbojnog oblika, toliko nalik nekom grotesknom čovjeku ili mrtvu, iskrivljenu tijelu čovjeka, da se kraj njega seljani boje prolaziti noću kada mjesec slabo sja kroz nakrivljene grane. Maenalus je izabrano mjesto opsjedanja groznog Pana, čijih neobičnih sudruga ima mnogo, a priprosti seoski momci vjeruju da drvo ima neki odvratni odnos s tim čudnim satirom. Ali stari pčelar koji živi u obližnjoj kolibi ispričao mi je drugačiju priču.

Prije mnogo godina, kada je vila na obronku bila nova i sjajna, u njoj su obitavala dva kipara, Kalo i Musid. Od Lidije do Neapolisa bijaše hvaljena ljepota njihova rada, a nitko se ne usuđivaše reći da je jedan drugoga nadmašivao u umijeću. Kalov Hermes stajao je u mramornome hramu u Korintu, a Musidov Palas prebrođuje pilastar u Ateni blizu Partenona. Svi muškarci odaju počast Kalu i Musidu i dive se što niti jedna sjenka umjetničke ljubomore ne hladi toplinu njihova bratskog prijateljstva.

Ali, unatoč tomu što Kalo i Musid življahu u nepomućenu skladu, njihove naravi nisu bile slične. Dok bi Musid pijančevao noćima u gradskim zabavama Tege, Kalo bi ostajao doma, bježeći od pogleda svojih robova u sjenoviti bivak maslinika. Tu bi on meditirao nad vizijama koje su mu ispunjale um, i tu bi smišljao prelijepe oblike koji su kasnije postajali besmrtni živi mramor. Dokoni su ljudi, doduše, pričali da je Kalo razgovarao s duhovima maslinika i da su njegovi kipovi samo slike fauna i vila koje je tamo sreo jer on svoj rad nije oblikovao po živome modelu.

Tako su poznati bili Kalo i Musid da se nitko nije začudio kada im je Tiranin Sirakuze poslao izaslanike da govore o skupome kipu Tihe koji je planirao u svome gradu. Kip mora biti golem i načinjen s velikim umijećem, jer će trebati tvoriti čudo narodima i cilj putnicima. Uzveličan s onu stranu pameti bit će onaj čiji će rad zadobiti priznanje i za tu su se čast Kalo i

Musid pozvani nadmetati. Njihova bratska ljubav bila je dobro poznata, a prepredeni Tiranin je pretpostavljao da će svaki, umjesto da skriva svoj rad od onoga drugoga, ponuditi pomoć i savjet, te da će ta ljubav polučiti dva prikaza nečuvene ljepote od kojih će ljupkiji zasjeniti čak i snove pjesnika.

Kipari su s radošću pozdravili Tiraninovu ponudu, tako da su u danima koji su uslijedili njihovi robovi slušali neprestane udarce dlijeta. Kalo i Musid ne skrivahu svoj rad jedan od drugoga, ali pogled je bio samo za njih. Osim njihovih, ničije oči ne vidješe dvije božanske statue oslobođene znalačkim udarcima iz grubih blokova koji su ih držali zatočenima od početka svijeta.

Noćima bi, kao i nekoć, Musid tražio tegaške dvorane s banketima, dok bi se Kalo potucao sam u masliniku. Ali kako je vrijeme prolazilo, ljudi su opazili nedostatak vedrine u nekoć vrckavom Musidu. Bilo je to čudnovato, govorili su oni među sobom, da je tjeskoba tako obuhvatila nekoga tko ima tako velike izglede da dobije najuzvišeniju umjetničku nagradu. Mnogi su mjeseci prošli, a na Musidovo lice ne dođe ništa od očekivanja što će uslijediti.

Tada je jednoga dana Musid spomenuo Kalovu bolest, nakon čega se nitko nije čudio njegovoj tuzi, jer je povezanost kipara bila znana kao duboka i sveta. Malo-pomalo mnogi su došli posjetiti Kala i zaista zamijetili bljedilo njegova lica, ali oko njega je bilo neke sretne mirnoće koja je njegov pogled činila magičnijim od pogleda Musida koji je bio jasno smeten tjeskobom i koji je držao po strani sve robove u svojoj želji da bdije nad svojim prijateljem i hrani ga vlastitim rukama. Skrivene iza teških zastora stajale su dvije nezavršene statue Tihe, u zadnje vrijeme gotovo netaknute od bolesnog čovjeka i njegova vjernog njegovatelja.

Kako je Kalo neočekivano postajao sve slabiji i slabiji unatoč služenja začuđenih liječnika i svoga marijivoga prijatelja, želio je da ga se često nosi u maslinik koji je on toliko volio. Tu bi tražio da ga ostave nasamo kao da želi razgovarati s nevidljivim bićima. Musid bi uvijek uslišao njegove zahtjeve iako bi se njegove oči vidljivo napunile suzama na pomisao da Kalo više brine za faune i vile nego za njega. Naposljetku, kraj se primakao i Kalo je stao raspravljati o stvarima poslije života. Musid mu je, plačući, obećao grobnicu ljupkiju od grobnice Mauzoleja, ali Kalo ga je zamolio da više ne priča o mramornim divotama. Sada je samo jedna želja kolala umom umirućeg čovjeka: da grančice s određenih stabala masline iz maslinika budu zakopane u njegovu počivalištu blizu njegove glave. A jedne je noći, sjedeći sam u tami maslinika, Kalo umro. Neopisivo je lijepa bila mramorna grobnica koju je pogođeni Musid isklesao za svojega voljenog prijatelja. Nitko osim samog Kala ne bi mogao izraditi takove bareljefe na kojima su bile prikazane sve Elizejske poljane. Musid nije zaboravio niti pokopati blizu Kalove glave grančice maslina iz maslinika.

Kada je prvi bijes Musidove tuge uzmakao pred rezignacijom, on je marljivo stao raditi na svojemu kipu Tihe. Sada je sva slava bila njegova, budući da Tiranin Sirakuze neće htjeti ničiji rad osim njegova ili Kalova. Njegov zadatak postao mu je izljevom za osjećaje i svakoga je dana radio sve postojanije, kloneći se veselica u kojima je nekada uživao. Za to je vrijeme noći provodio kraj grobnice svojega prijatelja gdje je mlado stablo masline izniklo kraj spavačeve glave. Tako je brz bio rast toga stabla i tako je čudan bio njegov oblik da bi svi koji su ga vidjeli uzviknuli od čuda, a Musid se istovremeno činio njime fasciniranim i odbijen.

Tri godine nakon Kalove smrti Musid je odaslao tekliča Tiraninu, a u agori u Tegi se govorkalo da je moćna statua dovršena. Dotle je stablo kraj grobnice doseglo čudesne razmjere i preraslo sva druga stabla svoje vrste. Pružalo je jednu tešku granu nad stan u kojem je Musid radio. Budući da su mnogi posjetitelji dolazili vidjeti kako golemo stablo, tako i kiparevu umjetnost, Musid je rijetko bio sam. Ali njemu nije smetalo mnoštvo njegovih gostiju. Dapače, činilo se da se straši biti sam sada kad je njegovo impresivno djelo bilo

gotovo. Hladan planinski vjetar, koji je uzdisao kroz maslinik i stablo uz grobnicu, na sablastan je način proizvodio neodređeno artikulirane zvukove.

Večernje je nebo bilo mračno kada su Tiraninovi emisari stigli u Tegu. Konačno se znalo da su došli odnijeti veliki lik Tihe i donijeti vječnu čast Mu sidu, tako da je njihov prijem od strane gradskih domaćina bio veoma srdačan. Budući da je noć nosila silovitu vjetrovitu oluju s vrha Maenalusa, ljudima iz daleke Sirakuze bilo je drago što se mogu toplo ugnijezditi u gradu. Govorili su o svojem glasovitom Tiraninu i o sjaju njegove prijestolnice, te se radovali u sjaju statue koju je Musid izradio za njega. A tada su ljudi iz Tege progovorili o Musidovoj dobroti i njegovoj teškoj tuzi zbog njegova prijatelja i kako ga čak ni predstojeće umjetničke lovorike nisu mogle utješiti u odsutnosti Kala, koji je sam mogao nositi te lovorike. O stablu koje je raslo uz grob blizu Kalove glave također su govorili. Vjetar je vrištao sve užasnije, pa su se i Sirakužani i Arkađani molili Eolu.

U sunčano jutro gradski su domaćini odveli Tiraninove glasnike uz brijeg do kipareva prebivališta, ali noćni je vjetar učinio čudne stvari. S opustošenog mjesta dolazili su krici robova, a sred maslinika se više nisu uzdizale sjajne kolonade one goleme dvorane gdje je Musid sanjao i radio. Sami i uzdrmani, tugovali su skromni dvori i niži zidovi jer je na dragocjeni veliki peristil pala teška grana čudnovata novog stabla, pritišćući veličanstveno mramorno djelo s čudnovatim skladom o brežuljak ružnih ruševina. Stranci i Težani zaprepašteno su stajali, gledajući s ruševine na veliko zlokobno stablo čiji je izgled bio tako čudnovato nalik čovjeku i čiji su korijeni tako neobično posezali u isklesanu Kalovu grobnicu. Njihov se strah i očaj povećao kada su pretražili urušeni stan, jer se od nježnoga Musida i od divno izrađenog prikaza Tihe nije moglo otkriti niti traga. Sred te goleme ruševine obitavao je samo kaos i predstavnici dvaju gradova otišli su razočarani, Sirakužani jer nisu imali statuu da je ponesu kući, a Težani jer nisu imali umjetnika da ga okrune. Kako bilo, Sirakužani su nakon nekog vremena dobili vrlo lijepu statuu u Ateni, a Težani su se utješili podizanjem u agori mramornoga hrama koji je komemorirao darove, vrline i bratsku odanost Musidovu.

Ali maslinik stoji još uvijek, kao i stablo koje raste iz Kalove grobnice, a stari mi je pčelar rekao da ponekad grane šapuću jedna drugoj na noćnome vjetru, govoreći stalno iznova: “Oida! Oida! Znam! Znam!”

ULICA Naslov originala: The Street Djelo napisano 1920. Objavljeno u prosincu 1920. u The Wolwerine, br. 8, str. 2-12.

*

Ima onih koji kažu da stvari i mjesta imaju duše, a ima i onih koji kažu da nemaju. Ja se sam ne usudim pričati, ali pričat ću o Ulici.

Ljudi od moći i časti oblikovali su tu Ulicu, dobri smioni ljudi naše krvi koji su došli s Blagoslovljenih otoka preko mora. Isprva je bio to samo put koji su utabali vodonoše od šumovita potoka do grozda kuća uz obalu. Tada, kad je više ljudi došlo rastućeg grozda kuća u potrazi za mjestom za nastambu, izgradili su kolibe duž sjeverne strane, kolibe od debelih hrastovih trupaca sa zidanicama prema šumi, jer su mnogi Indijanci vrebali otuda s vatrenim strijelama. A za još nekoliko godina, ljudi su izgradili kuće i s južne strane Ulice.

Gore-dolje niz ulicu hodali su ozbiljni ljudi s čunjastim šeširima koji su većinu vremena nosili muškete ili ulovljene ptice. Tu su bile i njihove žene s maramama i mirna djeca.

Navečer bi ti ljudi sa svojim ženama i djecom sjedili oko golemih ognjišta i čitali i razgovarali. Vrlo jednostavne bijahu stvari o kojima su čitali i razgovarali. Ipak, bijahu to stvari koje su im davale hrabrost i dobrotu i pomagale im iz dana u dan da ukrote šumu i pooru polja. A djeca bi slušala i učila o zakonima i djelima starih, i o onoj dragoj Engleskoj koju nikad nisu vidjeli i koje se nisu mogli sjećati.

Izbio je rat nakon kojega Indijanci više nisu zadavali probleme Ulici. Ljudi, zaokupljeni poslom, razvijali su se uspješno i sretno kako su znali. A djeca su neometano rasla te je još obitelji dolazilo iz Domovine da žive u Ulici. I djeca djece i djeca novopridošlica su rasla. Gradić je sada bio grad, a jedna po jedna koliba je uzmicala kućama — jednostavnim, lijepim kućama od cigle i drveta s kamenim stepenicama, željeznim ogradama i fenjerima iznad vrata. Te kuće nisu bile krhke jer su bile načinjene da služe mnogim generacijama. U njima su bili isklesani kamini i graciozna stubišta i fini ugodan namještaj, te porculan i srebrnina doneseni iz Domovine.

I tako je ulica upijala snove mladih ljudi i veselila se dok su njezini stanovnici postajali sve dražesniji i sretniji. Gdje je nekoć bila samo snaga i čast, sada su obitavali i ukus i učenost. Knjige, slike i glazba stizali su u kuće, a mladići su odlazili na sveučilište koje se izdiglo nad ravnicom na sjeveru. U mjestu čunjastih šešira i sablji, čipke i snježnobijelih vlasulja, nizali su se makadami preko kojih su kasali mnogi punokrvni konji i kloparale mnoge pozlaćene kočije, te pločnici od opeke s postoljima za jahače i kolcima za vezanje konja.

U toj je Ulici bilo mnogo stabala: brjestova i hrastova i dostojanstvenih javora, tako da je ljeti cijeli prizor bio poput blagog goblena i cvrkuta ptica. A iza kuća bili su obzidani ružičnjaci s ograđenim puteljcima i sunčanim satovima, gdje bi navečer očaravajuće sjali mjesec i zvijezde dok bi se miomirisni cvjetovi ljeskali na rosi.

Tako je Ulica nastavila sanjati mimo ratova, nesreća i promjena. Većina mladića bi jednom otišla, a neki se nikad ne bi vratili. To je bilo kad su smotali staru zastavu i podigli novi stijeg s prugama i zvijezdama. Ali iako su ljudi govorili o velikim promjenama, Ulica ih nije osjećala, jer njezini su ljudi i dalje bili isti. Govorili su o starim, poznatim stvarima na stari, poznati način. A drveće je još uvijek pružalo utočište pticama pjevicama, i navečer bi mjesec i zvijezde gledali dolje na rosne pupove u obzidanim ružičnjacima.

S vremenom je s Ulice nestalo sablji, trorogih šešira i vlasulja. Kako su se čudnima doimali stanovnici sa svojim štapovima za hodanje, visokim šeširima i podšišanim glavama! Novi su zvuci dolazili iz daljine — isprva čudnovato pištanje i kliktaji s rijeke udaljene milju, a zatim, mnogo godina kasnije, čudnovato pištanje, kliktaji i glomot iz drugih smjerova. Zrak nije bio sasvim čist kao prije, ali duh mjesta se nije promijenio. Krv i duša njihovih predaka oblikovali su Ulicu. Duh se nije promijenio niti kada su razderali zemlju da bi u nju postavili čudnovate cijevi niti kad su postavili visoke stupove koji su nosili čudne žice. Na Ulici je bilo toliko starinskih priča da se prošlost nije mogla lako zaboraviti.

Tada su došli i prošli dani zla, kada su je mnogi koji su poznavali Ulicu prestali poznavati, a upoznali je mnogi koji je prije nisu znali, jer njihovi su naglasci bili grubi i kreštavi, a njihovi izrazi lica neljupki. Njihove su se misli također borile s mudrim, pravednim duhom Ulice, tako da je Ulica tiho venula dok su njene ulice propadale, njezina stabla umirala jedno po jedno, a njezini ružičnjaci obrastali korovom i smećem. Ali osjetila je buđenje ponosa jednog dana kad su ponovo marširali mladići od kojih se neki nikad nisu vratili. Ti su mladići bili odjeveni u plavo.

S godinama je lošija sreća stizala u Ulicu. Njezina stabla su sada sva bila nestala, a njezini ružičnjaci bijahu zamijenjeni zidovima jeftinih i ružnih novih zgrada u paralelnim ulicama. Ipak, kuće su ostale unatoč pustošenju godina, olujama i crvima, jer bijahu načinjene da služe mnogim generacijama. Novi su se tipovi lica pojavljivali na Ulici. Mrka, zlobna lica sa skrivenim pogledima i čudnovatim crtama čiji su vlasnici govorili nepoznatim riječima i

postavljali znakove s poznatim i nepoznatim slovima na većinu pljesnivih kuća. Kolica za guranje zakrčila su slivne kanale. Nečist, neopisiv smrad nadvio se nad mjesto, a drevni je duh zaspao.

Veliko je uzbuđenje jednom stiglo na Ulicu. Rat i revolucija bjesnjeli su preko mora, dinastija je pala, a njezini iskvareni podanici okupljali su se sa sumnjivim namjerama na Zapadnoj Zemlji. Mnogi od njih nastanili su se u razbijenim kućama koje su nekad znale za pjev ptica i miris ruža. Tada se sama Zapadna Zemlja probudila i pridružila Domovini u njezinoj titanskoj borbi za civilizaciju. Preko gradova ponovo se vijorila stara zastava u društvu nove zastave i jednostavnije, ali slavne trobojnice. Ali nije se puno zastava vijorilo nad ulicom, jer to je kotilo samo strah, mržnju i neznanje. Ponovo su mladići krenuli, ali ne baš onako kako su to učinili mladići onih drugih dana. Nešto je nedostajalo. A sinovi onih drugih mladića iz onih drugih dana, koji su zaista išli naprijed u maslinastozelenom, s pravim duhom svojih predaka, došli su iz udaljenih mjesta i nisu poznavali Ulicu i njezin drevni duh.

Preko mora dogodila se velika pobjeda i većina se mladića vratila u trijumfu. Onima kojima je nešto nedostajalo, to više nije nedostajalo. Ipak strah, mržnja i neznanje još uvijek su se kotili u Ulici, jer mnogi su ostali, a mnogi su u drevne kuće došli iz udaljenih mjesta. A mladi ljudi koji su se vratili nisu više tu obitavali. Mrka i zlobna bila je većina stranaca. Ipak, među njima se moglo naći nekoliko lica poput onih koji su oblikovali Ulicu i djeljali njezin duh. Nalik, ali opet i ne, jer u očima svih bilo je čudnovata, nezdrava sjaja pohlepe, slavohleplja, osvetoljubivosti ili zavedene predanosti. Nemir i izdaja bili su izvan granica, među nekoliko zlih koji su kovali kako da zadaju Zapadnoj Zemlji smrtonosan udarac, tako da mogu doći na vlast nad njezinim ruševinama, dok su se ubojice uzdizale u toj nesretnoj, smrznutoj zemlji odakle su mnogi od njih potjecali. A srce te zavjere bila je Ulica čije su oronule kuće obilovale stranim huškačima i odjekivale planovima i govorima onih koji su težili za predodređenim danom krvi, plamena i zločina.

O različitim okupljanjima na Ulici, Zakon je govorio puno, ali je malo toga mogao dokazati. S velikom su ustrajnošću ljudi sa skrivenim značkama čeznuli i slušali o takvim mjestima kao što su Petrovicheva Pekara, prljava Rifkinova škola moderne ekonomije, Društveni klub Kružok i kavana Sloboda. Tu se u velikom broju okupljaju zlobni ljudi, a njihov je govor uvijek tajan ili je na stranome jeziku. Ipak, stare su kuće još stajale sa svojim zaboravljenim pričama o plemenitijim prošlim stoljećima, pričama o čvrstim kolonistima i rosnim ružičnjacima na mjesečini. Ponekad bi usamljen pjesnik ili putnik došao da ih vidi, pa ih pokušao oslikati u njihovoj nestaloj slavi. Ipak, takvih putnika i pjesnika nije bilo mnogo.

Nadaleko se sada proširila glasina da su te kuće skrivale vođe velike bande terorista koji će određenog dana pokrenuti orgiju pokolja za istrebljenjem Amerike i lijepih starih običaja koje je Ulica voljela. Leci i novine kovitlali su se oko prljavih odvoda, leci i novine ispisani na mnogim jezicima i mnogovrsnim pismenima, ali ipak svi su nosili poruke zločina i pohlepe. U tim su napisima ljudi tjerani da poruše zakone i vrline koje su naši oci veličali, da pogaze staru Ameriku čija je duša zavještana kroz tisuću i pol godina anglosaksonske slobode, pravde i umjerenosti. Pričalo se da su crnomanjasti ljudi koji su živjeli u Ulici i koji su se okupljali u njezinim natrulim zdanjima bili mozgovi grozne revolucije, da će na njihovu zapovijed mnogi milijuni glupavih zvijeri bez mozga pružiti svoje smrdljive kandže iz slamova tisuće gradova i da će paliti, klati i uništavati dok zemlje naših otaca više ne bude. Sve to je rečeno i ponovljeno, i mnogi su s nestrpljenjem očekivali u strahu četvrti srpnja, o kojem su čudni napisi mnogo nagoviještali. Ipak, ništa se nije moglo naći da se ukaže na krivca. Nitko jednostavno nije mogao reći čije bi uhićenje moglo sasjeći vražju urotu u njezinu korijenu. Mnogo su puta grupe u plavo obučenih policajaca dolazile pretražiti trošne kuće, mada su napokon prestali dolaziti, jer i oni su postali umorni od zakona i reda, pa su prepustili grad njegovoj sudbini. Ljudi u maslinastozelenom su tada došli s mušketama, a činilo se da je Ulica u svome tužnome snu imala more o onim danima kad su ljudi s

mušketama i čunjastim šeširima hodali duž nje od potoka u šumi do grozda kuća kraj obale. Ipak, ništa se nije moglo poduzeti da se prekine nadolazeća katastrofa, jer su garavi zlobni ljudi bili iskusni u lukavstvu.

Tako je Ulica nastavila nelagodno spavati dok se jedne noći u Petrovichevoj pekari, Rifkinovoj školi moderne ekonomije, Društvenom klubu Kružok, kavani Sloboda, kao i u drugim mjestima nisu okupile goleme horde ljudi čije su oči bile velike od užasnog trijumfa i očekivanja. Preko skrivenih žica putovale su čudne poruke, a mnogo je rečeno i o čudnovatim porukama koje će tek putovati. Ali većina toga nije se znala sve do kasnije, kada je Zapadna Zemlja bila sigurna od pogibelji. Ljudi u maslinastozelenom nisu mogli reći što se događa niti što oni trebaju raditi jer garavi zlobni ljudi bili su izvježbani u prepredenosti i skrivanju.

A ipak, ljudi u maslinastozelenome uvijek će se sjećati te noći i govorit će o Ulici kada budu pričali svojim unucima, jer mnogi od njih bili su pred jutro poslani na misiju koja nije nalikovala onomu što su oni očekivali. Znalo se da je to gnijezdo anarhije staro i da su kuće bile rasklimane od bijesa godina, oluja i crva. Ipak, događaj te ljetne noći bio je iznenađenje zbog svoje neobične jednoličnosti. Bilo je zapravo više od jednog događaja, iako je sve, naposljetku, bilo jednostavno. Jer bez upozorenja u jedan od sitnih sati iza ponoći, svi bjesovi godina, oluja i crva stigli su do strahovita vrhunca, a nakon praska na Ulici nije ostalo stajati ništa osim dva stara dimnjaka i dijela debelog zida od cigle, niti je išta što je bilo živo izašlo živo iz ruševina. Pjesnik i putnik koji su stigli s velikom gomilom ljudi koji su tražili prizor, pričaju čudnovate priče. Pjesnik kaže da je tijekom sati prije zore nejasno vidio prljave ruševine pri svjetlu reflektora. Da su se iznad ruševina vidjeli obrisi druge slike na kojoj je mogao opisati mjesečinu, lijepe kuće i brjestove, hrastove i dostojanstvene javore. A putnik izjavljuje da se umjesto uobičajena smrada tamo povlačio delikatan miomiris poput mirisa ruža u punome cvatu. No, nisu li snovi pjesnika i priče putnika notorno lažni?

Ima onih koji kažu da stvari i mjesta imaju duše, a ima i onih koji kažu da nemaju. Ja se sam ne usudim pričati, ali sam vam ispričao o Ulici.

Bilješka o piscu

Howard Phillips Lovecraft rođen je 1890. godine u Providenceu, Rhode Island. Kad je

imao tri godine, njegov otac George Phillips je doživio slom živaca da bi nakon pet godina umro. Odgoj mladog Howarda je preuzela njegova majka Sarah Susan Phillips Lovecraft, njegove dvije tetke, a osobito njegov djed, istaknuti industrijalac. Howard je bio neke vrsti čudo od djeteta. Čitao je s tri godine, a pisao sa šest. Sa sedam godina napisao je djelo The Poem of Ulysses, prema motivima grčke mitologije koju je rado čitao. Također, Lovecraft je volio i arapsku mitologiju. Iz te njegove ljubavi vjerojatno proizlazi i njegov pseudonim Abdul Alhazred pod kojim je kasnije napisao kontroverznu knjigu Necronomicon. Kao dječak, Lovecraft je bio boležljiv, a mnoge su se njegove bolesti ticale psihičkih poremećaja. No unatoč bolesti, Lovecraft puno piše, i prvo tiskano djelo, stručni članak o astronomiji, izlazi mu u dobi od 16 godina. Ubrzo postaje kolumnist u nekoliko listova. Također piše poeziju. Nakon smrti djeda, obitelj zapada u novčane teškoće. Lovecraft razmišlja o samoubojstvu, a u osamnaestoj godini doživljava slom živaca te ne uspijeva diplomirati. Biografi spominju nezdravu vezu u koju ulazi sa svojom majkom koja je trpjela posljedice muževljeve smrti. Lovecraft se upušta u književnu kritiku pulp fikcije i postaje istaknutim članom nekoliko američkih udruga pisaca amatera. Ta iskustva ga izvlače iz apatije. Ženi se Ruskinjom Soniom Haft Greene i seli u Brooklyn, no par ima financijskih problema i slijedi razvod. Lovecraft umire 1937. godine. Najpoznatija Lovecraftova djela su: The Call of Chtulhu (1926), At the Mountains of Madness (1931) i The Shadow out of Time (1934-35).

Lovecraft je napisao i mnoštvo kratkih priča za različite časopise, no uglavnom one amaterske. Za svoga života nije dočekao objavljivanje knjige u pravom smislu riječi. Tu nepravdu ispravlja izdavačka kuća Arkham House, koja izdaje njegovu prvu tvrdoukoričenu knjigu 1939. godine. Danas se njegova djela (poezija, pripovijetke, romani, eseji) mogu naći prevedena na dvadesetak jezika.

Davor Banović (Bilješka načinjena prema knjizi: S. T. Joshi, H. P. Lovecraft Centennial Guidebook)