HHRREESSTTOOMMAATTIIJJAA IIZZ HHIISSTTOORRIIJJEE KKNNJJIIŽŽEEVVNNOOGGAA JJEEZZIIKKAA

II ddiioo

za internu upotrebu

priredila Lejla Nakaš

SADRŽAJ Herta Kuna HRESTOMATIJA STARIJE BOSANSKE KNJIŽEVNOSTI -----------------------------------------------------1 iz izdanja: Svjetlost, 1974. Herta Kuna SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKOHERCEGOVAČKA KNJIŽEVNOST objavljeno u: Džemal Čelić, Pisana riječ u Bosni i Hercegovini --------------------------------------------------15 Herta Kuna REDAKCIJE STAROSLAVENSKOG KAO LITERARNI JEZIK SRBA I HRVATA objavljeno u: Slovo 15-16, Zagreb, 1965, str. 183-198.-------------------------------------------------------------28 Herta Kuna BOSANSKI RUKOPISNI KODEKSI U SVJETLU JUŽNOSLAVENSKIH REDAKCIJA STAROSLAVENSKOG JEZIKA objavljeno u: Radovi sa simpozija Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Izdanja Muzeja Zenice, sv. 3, 1973, str. 89-102 ---------------------------------------------------------------------------------------------------------35 Herta Kuna JEZIČKE KARAKTERISTIKE GLOSA U BOSANSKOM JEVANĐELJU IZ SREĆKOVIĆEVE ZAOSTAVŠTINE objavljeno u: Slovo, 1976.----------------------------------------------------------------------------------------------44 Herta Kuna O JEZIKU I PISMU HVALOVOG ZBORNIKA-------------------------------------------------------------------52 Jaroslav Šidak KOPITAROVO BOSANSKO EVANĐELJE U SKLOPU PITANJA »CRKVE BOSANSKE« objavljeno u: Slovo, sv. 4-5, 1955, str. 47-63 (ponovo objavljeno u: Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilistvu, Zagreb, str. 111-125)-----------------------------------------------------------------------------------56 Jaroslav Šidak BOSANSKI RUKOPISI U GOSUDARSTVENOJ PUBLIČNOJ BIBLIOTECI U SANKT PETERBURGU objavljeno u: Slovo, sv. 17, 1966, str. 113-124 (ponovljeno u: Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilistvu, Zagreb, str. 111-125) ----------------------------67 Irena Grickat DIVOŠEVO EVANĐELJE FILOLOŠKA ANALIZA objavljeno u: Južnosl. filolog XXV, 1961-1962.---------------------------------------------------------------------74 Ivan Milčetić, HRVATSKA GLAGOLJSKA BIBLIOGRAFIJA, I. dio. Opisi rukopisa. objavljeno u: Starine, JAZU, 1911.------------------------------------------------------------------------------------99 Vjekoslav Štefanić SPLITSKI ODLOMAK GLAGOLJSKOG MISALA STARIJE REDAKCIJE objavljeno u: Slovo 6-8, 1957.----------------------------------------------------------------------------------------100 Jagoda Jurić- Kappel GLAGOLIZAM I GLAGOLJICA U BOSNI I NA BALKANU objavljeno u: Forum Bosnae, br. 18/02 ------------------------------------------------------------------------------123 Ivan Milčetić MISAL HRVOJE, SPLJETSKOGA VOJVODE objavljeno u: Starine XXXIII, 1911.---------------------------------------------------------------------------------126

Josip Hamm GLAGOLJSKI ZAPIS U RUKOPISU KRSTJANINA RADOSAVA objavljeno u: Slovo, 9-10, 1960. -------------------------------------------------------------------------------------128 Vladimir Vrana KNJIŽEVNA NASTOJANJA U SREDOVJEČNOJ BOSNI iz: Povijest Bosne i Hercegovine, 1942. ----------------------------------------------------------------------------131 Franjo Rački DVA NOVA PRILOGA ZA POVIEST BOSANSKIH PATARENA, Rukopis bosanskoga "krstjanina Radosava", objavljeno u: Starine, JAZU, Zagreb, 1882. ---------------------------------------------------------135 Jaroslav Šidak MARGINALIJA UZ JEDAN RUKOPIS "CRKVE BOSANSKE" U MLETAČKOJ MARCIANI objavljeno u: Slovo 6-8, 1957. str.134-153.-------------------------------------------------------------------------139 Ćiro Truhelka BOSANČICA. PRINOS BOSANSKOJ PALEOGRAFIJI objavljno u: Glasnik Zemaljskog muzeja, 1889. -------------------------------------------------------------------148 Mate Tentor BOSANČICA iz: Povijest Bosne i Hercegovine, 1942. ----------------------------------------------------------------------------159 Tomislav Raukar O PROBLEMU BOSANČICE PRVI DIO - HISTORIOGRAFSKE KONTRAVERZE objavljeno u: O problemu bosančice u našoj historiografiji. Izdanja Muzeja grada Zenice sv. 3, 1973. str. 103-144 (Radovi sa simpozija "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura") ---------------------------------163 Aleksandar Solovjev VLАSTEOSKE POVELJE BOSАNSKIH VLАDАRА-----------------------------------------------------------173 Vladimir Mošin METODOLOŠKE BILJEŠKE O TIPOVIMA PISMA U ĆIRILICI objavljeno u: Slovo 15-16, 1965. ------------------------------------------------------------------------------------189 Gregor Čremošnik BOSANSKE POVELJE, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. objavljeno u: Glasnik Zemaljskog muzeja, sv. III, 1948. ---------------------------------------------------------203 Asim Peco POVELJA KULINA BANA U SVJETLOSTI ŠTOKAVSKIH GOVORA XII I XIII VIJEKA Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, ANUBiH, 1989. --------------------------------------------210 Petar Đorđić RAZVITAK BRZOPISA U DRŽAVNIM KANCELARIJAMA NEMANJIĆA I NJIHOVIH NASLEDNIKA, iz: Istorija srpske ćirilice, 1971. -----------------------------------------------------------------216 Petar Đorđić UPOTREBA I RAZVITAK SRPSKOGA BRZOPISA IZVAN NJEGOVA MATIČNOGA PODRUČJA, iz: Istorija srpske ćirilice, 1971. --------------------------------------------------------------------------------------222 Jagoda Jurić-Kappel O DIJALEKATSKIM TEMELJIMA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE PISMENOSTI, iz: Slovo sv. 56-57, 2008. -----------------------------------------------------------------------------------------------------------------249 Marinka Šimić RADOSAVLJEVA BOSANSKA KNJIGA, ZBORNIK KRSTJANINA RADOSAVA, priredila Anica Nazor, Forum Bosnae 42/08. -----------------------------------------------------------------------------------------254

1

Herta Kuna

HRESTOMATIJA STARIJE BOSANSKE KNJIŽEVNOSTI

Namjena ove hrestomatije nije da prezentira izbor iz cjelokupne bosanske književnosti od njenih najstarijih vremena pa do kraja XVIII v., mada je ona ograničena tim vremenskim periodom. Međutim, od propasti bosanske državnosti razvijaju se na istom tlu, ranije ili kasnije, literature koje se vezuju za određene konfesionalne grupacije, koje se tek od toga vremena javljaju kao sasvim određeni nosioci novih kulturnih strujanja i mada su i dalje vezani svojim bosanskohercegovačkim okvirom i, manje-više, zajedničkom kulturnoistorijskom sferom, ipak djeluju kao odvojene i u svakom pogledu specifične književne pojave.

Na taj način se u tzv. turskom periodu mogu identificirati tri paralelna književna toka, koja egzistiraju u istom vremenu, ali su odvojena sadržinom, temama, tipovima tradicije koju slijede i povezanošću, manjom ili većom, sa sličnim književnostima drugih sredina s kojima ih povezuje zajedničke religija. Koliko će u svim tim slučajevima biti specifično bosanskohercegovačkog, a koliko općeg, zavisi u najvećoj mjeri od društveno-političkih tokova u samoj Bosni i Hercegovini, a zatim i od opće kulturnoistorijske klime u okviru koje se razvija jedna od ovako definisanih posebnih književnih tradicija. Napominjem da pri tome još ne može biti govora o nacionalnim književnostima, jer najčešće nacionalna svijest, kao produkt buržoaskog društva, još nije formirana, tek kasnije će se svaka od ovih književnih tradicija na svojstven način uklopiti u nacionalnu književnost, s tim što ni tada neće prestati da traje i važi njena istorijska definiranost bosanskohercegovačkim podnebljem, u stvari, društveno-političkim i kulturnoistorijskim specifičnostima njihovog razvoja u okviru jedne društveno-političke organizacije. Svi tokovi ovako definirane književnosti tzv. turskog perioda nisu danas jednako pristupačni i laki za identifikaciju. Poseban problem u tom pogledu predstavlja srpska književna tradicija, koju je veoma teško odvojiti od književne tradicije Srbije, s obzirom na to da su već vrlo rano postojale intenzivne veze između njih, a posebno jaka fluktuacija rukopisa i štampanih knjiga, naročito religioznog karaktera, tako da je u XVIII v. došlo do relativnog ujednačavanja i u jeziku, podređivanjem i jedne i druge strukture ruskoslavenskom uticaju. Na ovom polju istraživanja u navedenom pravcu nisu gotovo ni vršena, a u obilju istovrsnih tekstova po karakteru i namjeni odista je teš-ko izdvojiti ono što bi pripadalo Bosni i Hercegovini; kriterijumi bi morali biti jezik i provenijencija pisca, ukoliko je poznat. Samo mjesto nalaska rukopisa nije pri tome relevantno s obzirom na već pominjanu flu-ktuaciju rukopisa.

Nešto je drukčija situacija sa alhamijado literaturom, tekstovima pisanim srpskohrvatskim jezikom, ali arapskim pismom, koji predstavljaju muslimansku književnu tradiciju. Neka izučavanja ovih tekstova su već vršena, nešto je i objavljivano, ali kako sastavljač ove hrestomatije ne poznaje arapsko pismo, nije u mogućnosti da išta doprinese u ovom pravcu. Tako će opsežnije izučavanje fondova, kritičko izdavanje i revalorizacija već objavljenog materijala ostati kao zajednički zadatak orijentalista i slavista.

Ove teškoće su razlog što se autor ove hrestomatije ograničio samo na srednjovjekovne tekstove i na bosansku franjevačku književnost, nastalu u krilu katoličke crkve, te prema tome po svojoj orijentaciji vezanu za srodnu franjevačku književnost u Hrvatskoj, prvenstveno u Slavoniji i Dalmaciji. Razlozi su, prije svega, u naučnoj orijentaciji i naučnim interesima sastavljača ove knjige, a s druge strane, i obilje materijala koji je dosad vrlo malo ili nikako objavljivan, tako da se osjetila potreba da se da opsežan prikaz barem nekih tokova naše rane i najranije bosanskohercegovačke književnosti, s tim što nakon izvršenih podrobnijih istraživanja treba objaviti u sljedećoj knjizi izbor iz dviju ostalih književnih tradicija. Epigrafika i administrativno-pravni spisi su dosta često objavljivani, postoji i relativno iscrpan izbor iz tekstova ove vrste. Međutim, kako oni po svojoj suštini predstavljaju spomenike specifične vrste, autor je smatrao da ih treba izdvojiti u posebnu knjigu, koja bi se organizovala po sasvim drugim kriterijumima od ovih koji važe za knjigu izbora srednjovjekovnih tekstova i tekstova hrvatske književne tradicije. To je potrebno, u prvom redu, zbog toga što u njima nema one stroge odvojenosti ni u kasnijem vremenu, koja važi za druge tipove bosanskohercegovačke pismenosti, i što se oni ni vremenski ne mogu strogo odvojiti, jer se iz srednjeg vijeka prelivaju u turski period u kontinuiranosti koja je uglavnom nepoznata drugim tipovima književnosti i pismenosti.

Za srednjovjekovnu bosansku književnost vezuju se na neki način i pojedini istorijski spisi nastali u drugim sredinama, ali kako do nas nisu doprli ni originali, pa čak ni autentični bosanski prepisi, ovi se spisi moraju smatrati sekundarnim tekstovima. Kao takvi oni dolaze u obzir eventualno za treću knjigu, naravno, poslije studiozno izvršene književnoistorijske revalorizacije, čime bi se dobio zaobljeni korpus iz bosansko-hercegovačke književnosti i pismenosti od samog početka do kraja XVIII v.

Sve su ovo zadaci koji prelaze mogućnosti jednog autora, u relativno kratkom vremenu, jer je i općenito prezentacija i valorizacija kulturne baštine posao koji zahtijeva dugotrajnu angažovanost više stručnjaka. U tom smislu treba posmatrati i pojavu ove knjige, kojoj je cilj da u ovom trenutku približi javnosti bar jedan dio kulturnog nasljeđa, s tim što treba nastojati da se u dogledno vrijeme pojave i ostali njegovi dijelovi.

2

BOSANSKA KNJIŽEVNOST SREDNJEG VIJEKA

Srednjovjekovna književnost kao literaturno-istorijski fenomen kompleksna je pojava za čije je sagledavanje i razjašnjavanje nužno na prvom mjestu odrediti načelne teoretske postavke o fenomenu književnosti starijih epoha uopće, ili, jednostavnije rečeno, neophodno je utvrditi šta spada u književnost, a šta u pismenost u najširem smislu te riječi.

Prema nekim shvatanjima u najstarijim epohama književnost se identificira sa pismenošću, međutim, i u ta vremena, kao i danas, sve što je napisano nije se smatralo književnošću, a iz našeg savremenog aspekta takođe je očigledna, činjenica da sva pismenost u najširem smislu riječi nema one literarno-estetske vrijednosti koje bi joj obezbjeđivale mjesto u književnom stvaralaštvu. S druge strane, već iz dosad izloženog očito je da pri istorijskim retrospektivama nužno postoje dva kriterijuma, vremenski odvojena minulim stoljećima i svim onim što je u međuvremenu ljudska misao stvorila u tokovima istorijskog razvoja. Očito je, takođe, da su kriterijumi čovjeka srednjeg vijeka znatno drukčiji od naših savremenih, da je njegova ideološka podloga drukčija, da su i društveni slojevi kojima je književnost dostupna znatno uži nego što je slučaj danas.

Srednji vijek je čitav prožet kršćanskom ideologijom i ta opća i totalna hristijanizacija, je vezana za feudalnu osnovu društva, osnovni je pokretač literarnog stvaralaštva srednjeg vijeka u najširem smislu te riječi.

Iz te činjenice proizlaze, dalje, najtješnja povezanost cijelog literarnog stvaralaštva, kao i umjetničkog stvaralaštva uopće, za crkvu i njene potrebe, a od karaktera same crkve na određenoj teritoriji i u određenom istorijskom momentu zavisiće u najvećoj mjeri i karakter ove književnosti. Pri tome, jedan od kriterijuma koji služe za odvajanje književnih sfera od sfera pismenosti je i sam jezik, koji svojom ne jedinstvenošću u datoj eposi ukazuje na različiti pristup aktivnih sudionika pismenosti ove epohe. Religijski tekstovi čuvaju u svom jeziku, u većoj ili manjoj mjeri, u zavisnosti od društveno-političkih prilika datog prostora, stariji naslijeđeni jezik religiozne književnosti, koji se pod određenim uslovima širi i na ostalu književnost, pa i na novo originalno književno stvaralaštvo, čuvajući stepen uticaja jezika crkvene literature u zavisnosti od niza uslova od kojih je najrelevantniji opet društveno-politički život date sredine.

Međutim, s druge strane, spomenici pismenosti koje čovjek te epohe i tog načina mišljenja ne smatra književnim opusom, izloženi su u najvećoj mjeri živoj govornoj riječi, to je pismenost bez književnih pretenzija i, manje-više, slobodna od jezičkih kalupa srednjovjekovne literature. Naravno, ova opservacija ne važi podjednako za svu srednjovjekovnu književnost uopće, društvene specifičnosti u velikoj mjeri mogu da koriguju ove odnose u raznim pravcima, tako da je za svaki pojedini prostor i u vezi s tim i za vremenski granicu u tom prostoru potrebno posebno konkretno određivanje.

Međutim, gledajući na srednjovjekovnu književnost i pismenost iz naše današnje perspektive i ocjenjujući je u cjelini prema našim savremenim estetskim i literarnim mjerilima, mi ćemo nužno doći do drukčijih ocjena i drukčije kategorizacije. Tako će se u sferi književnosti pojaviti i određeni tekstovi koji po svojoj namjeni i karakteru nisu pripadali književnosti, ali po svojim objektivnim književnim vrijednostima sa našeg današnjeg stanovišta pripadaju nesumnjivo literarnim dostignućima. To je, u prvom redu, riječ o cjelinama ili dijelovima administrativno-pravnih spomenika, a naravno i o epigrafici, koja u izvjesnom smislu i tada kao i sada stoji na razmeđu književnosti i pismenosti, sfera koja je u kulturno-istorijskom smislu veoma interesantna, ali, isto tako, i vrlo neodrediva u smislu jedne načelne i opće klasifikacije.

Pri svemu tome treba imati na umu da je danas nama daleko bliža i razumljivija pismenost pisana narodnim jezikom, pa smo zbog toga skloni da je preferiramo, tražeći u njoj tekstove sa literarno-estetskim vrijednostima, odbacujući religijsku književnost kao neoriginalnu, što ona velikim dijelom i jeste, mada ne u istoj mjeri na svim prostorima. Ipak, treba shvatiti da za srednjovjekovnog čovjeka čitav kompleks ove literature ima kapitalan značaj i da se kultura toga vremena ne može shvatiti bez zaronjavanja u ove sfere.

Upravo ta činjenica odredila je okvire i izbor prvog dijela ove hrestomatije, koja je pokušala da prezentira široj javnosti izbor srednjovjekovnih tekstova koji su za čovjeka srednjeg vijeka našeg bosanskog područja nesumnjivo predstavljali osnovno literarno stvaralaštvo, bez obzira koliko se ono nama danas činilo dalekim i neprihvatljivim. Pri tome je izostala epigrafika, mada bi ona, na izvjestan način, mogla naći mjesto i u ovako koncipiranoj hrestomatiji. Između ostalog razlog je i taj što su natpisi na stećcima, koji čine najveći dio bosanske srednjovjekovne epigrafike vrlo iscrpno objavljeni u četiri knjige M. Vege, a zatim još i u knjizi M, Dizdara »Stari bosanski tekstovi«, propušteni kroz savremeni umjetnički filtar te na taj način estetski vrednovani.

Drugi princip pri izboru tekstova bio je autentična bosanska provenijencija rukopisa (termin bosanski kad se odnosi na srednji vijek pokriva čitav prostor srednjovjekovne bosanske države, što znači i Hum) u kojemu je tekst sačuvan. Što se tiče crkvenih tekstova, ovakav postupak je više nego neophodan, s obzirom da se uglavnom isti tekstovi sreću na cjelokupnom srpskohrvatskom jezičkom području, pa čak i dalje na makedonskom, bugarskom i ruskom, te su jedino jezičke i vanjake osobine rukopisa relevantne u određivanju njegove provenijencije, a to u najvećoj mjeri važi i za srednjovjekovne romane, koji su rasprostranjeni po gotovo cijeloj Evropi, uključujući i bliži istok. Međutim, drukčija je situacija kad je u pitanju istoriografija, uzeta u najširem smislu riječi. U takvim se tekstovima obrađuju specifična državna,

3

regionalna ili lokalna zbivanja, te se, prema tome, djela relativno lako tematski lokaliziraju. Ali, pošto istorija može biti opća, nacionalna i regionalna, u svakoj se književnosti ovog tipa pojavljuju tekstovi koji se odnose i na tuđe regije. Pod izvjesnim uslovima moguće je pretpostaviti da je pričanje istorijskih događaja sa susjednog ili bližeg područja uneseno iz nekog književnog istoriografskog djela koje je i nastalo na tlu na kom se odigrava istorijski događaj, mada to uvijek i ne mora da bude slučaj.

Tako se onda ponekad u djelima jedne književnosti mogu sresti prerađeni dijelovi djela koja su pripadala drugoj književnosti. Za bosansku srednjovjekovnu književnost to ima poseban značaj, jer djela istoriografskog karaktera, kao što bi bili rodoslovi, ljetopisi, žitija i sl., nisu doprla do nas ni u originalu ni u kasnijim prepisima. Međutim, izvjesni tekstovi, kao što je Hrvatska kronika (mlađi tekst Dukljaninovog ljetopisa), Srpski ljetopis, pa čak i talijansko djelo M. Orbinija »Il regno degli Slavi«, sadrže dijelove koji se odnose na Bosnu i za koje se smatra da su prvobitno nastali na bosanskom tlu, ali su kasnije izgubljeni, a prerade sačuvane u pomenutim djelima.

Na ovaj način, ma koliko ovakvi tekstovi bili interesantni, oni nam ništa ne kazuju o karakteru stila i jezika bosanske književnosti, ni o njenim literarnim vrijednostima, ni o obimu i karakteru ovog teksta u njegovoj prvobitnoj formi na našem tlu. U ovakvom slučaju mi možemo takav podatak da koristimo samo kao orijentir koji nam govori da je takva književnost vjerovatno nekad postojala, ali nam u literarnom i jezičkom pogledu ne daju nikakvih stvarnih podataka.

Zbog toga u ovu hrestomatiju nisu ušli tekstovi za koje se pretpostavlja da su mogli nastati na bosanskom tlu, ali se danas nalaze jedino u sklopu djela hrvatske ili srpske književnosti.

DRUŠTVENO-POLITIČKA USLOVLJENOST BOSANSKE SREDNJOVJEKOVNE KNJIŽEVNOSTI

Kako je već donekle naznačeno u prethodnom poglavlju, karakter literature bilo kojeg područja u direktnoj je zavisnosti od društveno-političkih prilika i njihovog razvoja. Posmatrana u tom svjetlu, literarna djelatnost na prostoru stare srednjovjekovne bosanske države neposredno je vezana za karakter društvenog uređenja, za tip feudalnih odnosa koji vladaju u Bosni, a naravno, kao prevashodno kulturna djelatnost kojoj je izvorište u vladajućoj ideologiji, zavisna je, u prvom redu, od karaktera i tipa crkvenih institucija.

Gotovo od samog početka pismenosti Bosna je zemlja patarena, a njena osnovna i najjača crkvena institucija je tzv. crkva bosanska, sa svojim specifičnim ustrojstvom i, po svemu sudeći, sa nešto posebnim ritualom. Crkva bosanska igra vrlo značajnu ulogu kod bosanskih feudalaca, njen je uticaj vrlo dugo odsudan i na vladarskom dvoru, pa ipak ta crkva nije nikada bila tako blisko, intimno vezana sa feudalnom hijerarhijom kao što je to slučaj kad je u pitanju srednjovjekovna Srbija. S druge strane, crkva bosanska se ne pojavIjuje kao feudalni gospodar u onom smislu kako je to u drugim dijelovima zemlje, isto tako, njena hijerarhija nije tako razgranata ni tako institucionalizvana kao što je to bilo u Srbiji ili u okviru katoličke crkve na zapadu. Vjerovatno su ovo okolnosti koje su uticale da se na bosanskom tlu uopće ne pojave, bar koliko je dosad poznato, čitavi književni rodovi, kao što je biografska i hagiografska književnost i originalno crkveno pjesništvo u sklopu posebnih službi domaćim svecima.

Teško je danas reći kakva je bila služba u patarenskoj crkvi; do nas je iz ovog vremena dopro relativno mali broj spomenika, uz to samo takvih koji su mogli da budu primljeni od drugih sredina, ili po izuzetnom slučaju sačuvanim ostacima uništenih i odbačenih knjiga. Ipak, i na temelju onog što je do nas doprlo očita je veza između državne samostalnosti i ekonomske snage, s jedne, i književnog stvaralaštva, s druge strane. Konac XlV i početak XV v. karakteriše ekonomski uspon Bosne, a to je upravo i doba iz kojeg datiraju najljepši i najatraktivniji spomenici.

Gubitkom samostalnosti dolazi do stagnacije, literarno stvaralaštvo ne samo da opada nego i ne razvija nove forme, ostaje se pri starim sadržajima i novi tokovi evropske literature još će relativno dugo ostajati bez odjeka u bosanskohercegovačkoj književnosti, a kada je Bosna zapljusnuta talasima novog, njeni nosioci će biti iz sasvim drugih društvenih sredina i drukčije kultume orijentacije.

S druge strane, sam početak bosanske srednjovjekovne književnosti također je teško odredljiv, ne samo zbog toga što su iz tako davnog vremena djela vrlo rijetka i gotovo uvijek nepotpuno sačuvana nego i zbog toga što je vrlo sporno pitanje provenijencije i sačuvanih djela, zbog njihovog biblijskog karaktera, koji je opći i zajednički, a onda, što je najvažnije, i zbog jezika koji se u najranijim epohama još kreće u okviru tzv. staroslavenskog kanona.

Naime, kao što je poznato, prva slavenska književnost uopće nastala je na jednom narodnom slavenskom jeziku (makedonskom) koji je dobio karakter općeslavenskog literarnog jezika. Ti staroslavenski spomenici predstavljaju prvobitnu prevodilačku djelatnost sa grčkog slavenskih apostola Ćirila i Metodija, i predstavljaju sami po sebi u to vrijeme izuzetan kulturni domet Slavena. Međutim, ubikacija tih spomenika, upravo kasnijih prepisa koji su doprli do nas, nije uvijek jednostavna, s obzirom na relativno male, razlike u jeziku. Tako se od svih tih spomenika kao najbliži cjelokupnom srpskohrvatskom području spominje Marijinsko evanđelje za koje je Irena Grickat utvrdila da u tekstološkom smislu stoji u dosta bliskoj vezi sa čitavim nizom bosanskih evanđelja. Naravno, nemoguće je Marijinski kodeks tretirati kao bosanski

4

spomenik, ali je vjerovatno da je već vrlo rano, možda još i u XI ili najkasnije u XII v., na bosanskom tlu postojala izvjesna, crkvena književnost koja se direktno naslanjala na ovaj ili njemu srodan kodeks i nizom prepisa ga povezivala sa spomenicima koji su doprli do nas. Na vrlo ranu književnu djelatnost upućuju nas, osim nekih glagoljskih odlomaka s početka i kraja XII v., i epigrafski spomenici već iz XII v., a Humačka ploča čak s kraja X ili početka XI v.

Prva slavenska pismenost bila je u potpunosti podređena crkvi i prvi prijevodi su načinjeni u skladu s njenim potrebama. Tako je kao najpotrebnija crkvena knjiga preveden najprije Evangelistar za službu u crkvi, zatim Psaltir (psalmi Davidovi) i Apostol (Djela apostolska i poslanice) sve kao priručnici za crkvenu službu, a osim toga i Parimejnik (izbor tekstova iz Starog zavjeta), da bi kasnije, mada još uglavnom za vrijeme Metodijeva života u Moravskoj, bili ovi izbori prošireni u kompletne prijevode starozavjetnih i novozavjetnih knjiga, sudeći prema Panonskim legendama (Žitija Ćirila i Metodija, sačuvana iz kasnijih vremena). Bosanski kodeksi pokazuju, u neku ruku, upravo staro stanje, s tim što se evanđeoski tekstovi pojavljuju gotovo redovno kompletni, tj. kao tzv. četveroevanđelja, i najveći broj sačuvanih spomenika upravo je toga tipa.

Postoje mišljenja da je već sam izbor i raspored biblijskih tekstova određen karakterom crkve bosanske, te da upućuje na nedostatak crkvenih službi onoga tipa koje su ustaljene i obavezne u drugim kanonskim crkvama na istoku ili zapadu. Karakteristično je, međutim, da je i izbor tekstova u sva tri bosanska zbornika: Hvalovom, Radosavljevom i Mletačkom, gotovo istovjetan, bar u onom što nam se od tih rukopisa sačuvalo. Sva tri imaju Apokalipsu, integralni evanđeoski tekst je u dva spomenika, Hvalovom i Mletačkom, dok je Radosavljev zbornik sačuvan samo fragmentarno pa se ne može sasvim sigurno suditi o njegovom obimu ni o redoslijedu pretpostavljenih tekstova. U ostala dva sačuvan je Apostol, a u Hvalovom i Psaltir. Bosanskoj književnosti pripadaju i četiri posebna rukopisa Apostola, računajući ovamo i glagoljski tekst Grškovićevih listića i Mihanovićevog odlomka.

Svim pobrojanim tekstovima zajednička je crta da nisu ni u kom smislu specijalno priređeni za crkvenu službu, bilo po zapadnom bilo po istočnom obredu. Takvih rukopisa u bosanskoj književnosti ima svega dva, tzv. Splitski odlomak glagoljskog misala, te Kijevski bosanski listići jednog pravoslavnog Parimejnika, oba predstavljaju periferne pojave, ipak na svoj način veoma zanimljive. To su spomenici koji, vjerovatno, nisu pripadali crkvi bosanskoj, ali svakako pripadaju bosanskoj književnosti.

U nešto kasnijem periodu staroslavenske pismenosti razvija se na teritoriji Bugarske i Makedonije jedno šire književno stvaralaštvo koje daje nove originalne i prijevodne književne tvorevine. Možda se čak i za tu književnost mogu vezati četiri apokrifna teksta u okviru pomenutih zbornika, i to je sve od apokrifne književnosti što je do nas doprlo, ukoliko ne računamo »Početije svijeta«, čija je bosanska provenijencija dosta sporna. Inače, ništa od kasnijeg književnog stvaralaštva nije doprlo u bosansku književnost, ili bar nije u njoj sačuvano. Pitanje je može li se i to vezati za karakter same crkve bosanske, za tip kultnih obreda bosanskih krstjana i za njihova religiozna shvatanja. Svakako je dubiozna tvrdnja nekih starijih autora koji su tvrdili da su bosanski krstjani odbacivali Stari zavjet, jer je nešto iz njega ipak prisutno u ovoj književnosti, prije svega Psaltir i biblijske pjesme Hvatovog zbornika, te izdvojeni Dekalion u oba kompletna zbornika.

Ostaje, međutim, otvoreno pitanje nije li se u ovoj književnosti razvila i neka homiletička, tj. propovjednička književnost koja nije doprla do nas. U prilog takvom shvatanju govore tzv. Odlomci iz Monteprandona, koji predstavljaju neki homiletički ili molitveni spis, kako se može zaključiti na temelju ostataka sačuvanog teksta. Listići su sačuvani sasvim slučajno, zalijepljeni na koricama jedne knjige kao bezvrijedni papir. Vjerovatno je da je taj tekst pripadao nekad većem spisu koji je bio uništen od inkvizicije, kako je, najvjerovatnije, mogao propasti i daleko veći broj raznovrsnih tekstova koji su mogli biti heretičkog karaktera. Pošto je propala bosanska država, a time i crkva bosanska, mogli su da prežive samo oni tekstovi koji su po svom karakteru bili prihvatljiviji predstavnicima drugih crkava, koje su imale više uslova da prežive tursku okupaciju zbog svoje čvršće crkvene organizacije i povezanosti sa institucijama i političkim snagama izvan zemlje. Na taj način se objašnjava što su se iz bosanske književnosti u najvećem broju sačuvala upravo evanđelja, tekstovi koje su mogli da prihvate predstavnici pravoslavne srpske crkve, a do izvjesne mjere i katolički Hrvati, mada je kod njih upotreba liturgijskih tekstova na slavenskom jeziku ograničena na područja u kojima se upotrebljavalo glagoljsko pismo, pa se na taj način slavenska služba u crkvi vezala za glagoljske spomenike.

BOSANSKI KODEKSI CRKVENOG KARAKTERA

Najveći broj bosanskih kodeksa pisan je ćirilicom, i to nešto konzervativnijom u odnosu prema istovremenim

Ćiriličkim tekstovima srpske književnosti (kako je jasno iz prethodnog razmatranja o književnosti, ovo se ne odnosi na administrativno-pravne spise). Izvjesne ortografske crte, međutim, upućuju na jednu posebnu i vrlo staru školu, kojoj za preteču možemo uzeti Miroslavljevo evanđelje. Ovo evanđelje, pisano za humskog kneza Miroslava, brata Stevana Nemanje, po svojim formalnim osobinama preteča je bosanskih spomenika, dok su srpski tekstovi od Savinih vremena pošli drugim putem, te se već u XIII v. razvila svetosavska škola, koja se u nizu osobina razlikuje od Miroslavljevog evanđelja, a i od bosanskih spomenika. S druge strane, u

5

Miroslavljevom evanđelju prisutne su i neke crte koje ukazuju na bliže veze sa zapadom, naročito u ilumi-naciji spomenika.

Zbog toga, iako je Hum pripadao bosanskoj državi u jednom dužem periodu, Miroslavljevo evanđelje ne može se u punom smislu riječi pribrojati bosanskim spomenicima, mada se ne mogu odreći ni veze koje postoje između njega i bosanskih spomenika, naročito u pogledu nasljeđivanja izvjesnih ortografskih tradicija.

S druge strane, postoje sasvim uvjerljive činjenice na temelju kojih se može zaključiti da je veći dio bosanskih spomenika prepisan sa glagoljskog predloška, to jest da mu je kao neposredni tekst sa kojeg se prepisivalo poslužio neki kodeks pisan glagoljicom. To je za Hvalov zbornik i Nikoljsko evanđelje pretpostavio Daničić,1 takve pretpostavke izriče i Jagić, a od novijih autora Štefanić i Hamm, a i u Divoševom evanđelju nađeno je usred ćirilskog teksta glagoljsko i, a uz to i neki primjeri u kojima je izvjesno da su pogreške napravljene usljed sličnosti i nerazlikovanja pojedinih glagoljskih slova uostalom, tri teksta za koja se pretpostavlja da su napisani na na bosanskom tlu: Grškovićevi listići, Mihanovićev i Splitski odlomak pisani su glagoljicom. Splitski odlomak predstavlja jedan od posljednjih primjera glagoljice na bosanskom tlu, pa je ta glagoljica već degenirirana u poređenju sa onovremenom hrvatskom glagoljicom. Osim toga, u tri bosanska spomenika: Radosavljevom zborniku, Čajničkom evanđelju, te Beogradskom apostolu (za koji prema Stojanovićevom opisu može biti i sporno da li je uopće bosanski) nalaze se zapisi pisani glagoljicom, istina nešto specifičnom, nekad mlađom od samog rukopisa, kao što je slučaj u Čajničkom evanđelju. Ali, i ti su ostaci, svakako, dokaz da je u Bosni morala nekad biti poznata glagoljica, koju je kasnije potisnula ćirilica, najvjerovatnije u sklopu općeg prodora ćirilice na zapad. Uvjerljiv dokaz u tom smislu su i izvjesni natpisi na kamenu sa ovog tla, kao što je Humačka ploča, Kulinova ploča, natpis crkve u Kijevcima, koji nesumnjivo govore o prisutnosti glagoljice, mada pretežno u ranijem vremenu.

Ostaje zasada otvoreno i nedovoljno ispitano pitanje da li je glagoljica došla na bosansko tlo iz Hrvatske ili iz Makedonije, ili je njena pojava direktnije vezana za rad solunske braće, upravo Metodija u današnjem Srijemu, kad je postavljen za nadbiskupa Sirmiuma. U svakom slučaju, koliko ima osnove pretpostavka o vezama ovog područja sa Hrvatskom, koje su mogle biti naročito intenzivne u kasnijem periodu, toliko je osnovana pretpostavka i o intenzivnijim vezama sa tzv. Ohridskom školom, a zatim i sa makedonskim patarenima.

Proučavanje bosanskih evanđelja je, u stvari, tek otpočeto na sistematičniji način, pa će u tom kontekstu biti proučeno i pitanje veza i odnosa bosanskih kodeksa sa istovrsnim i sličnim spomenicima drugih južnoslavenskih područja. Za sada je već na temelju filoloških proučavanja dva evanđeoska teksta, Divoševog i Čajničkog, moguće reći da je broj rukopisa toga tipa morao u srednjovjekovnoj Bosni biti daleko veći od broja nađenih i poznatih kodeksa ili njihovih odlomaka. To se, prije svega, prosuđuje na temelju tekstoloških upoređivanja, koja pokazuju znatne filijacije, prema čemu se onda može utvrditi, pošto nedostaju mnoge karike koje su nekad morale povezivati preostale tekstove, da je broj izgubljenih karika, to jest tekstova, morao biti relativno velik. Evanđelja je dosad pronađeno, zajedno s odlomcmia za koje se moglo utvrditi da pripadaju integralnom evađeoskom tekstu, svega osamnaest, ubrajajući u to i evanđelja iz sva tri zbornika. Manje-više kompletno sačuvana su u Hvalovom i Mletačkom zborniku, oba nastala početkom XV v., u doba najjačeg ekonomskog procvata, a postoji i mišljenje da su pisana za istu ličnost, moćnog feudalca Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

I većina ostalih evanđelja napisana je krajem XIV i u XV v., najstarije relativno kompletno evanđelje je Divoševo, za koje se smatra da potiče s početka XIV v., zatim slijede, takođe iz XIV v., ali iz druge polovine: Vrutočko, Evanđelje iz Dovolje, Pripkovićevo. S kraja XIV ili s početka XV v. su Srećkovićevo, Kopitarovo, Nikoljsko, Daničićevo, a XV v. bi pripadalo Čajničko, Treće beogradsko i Sofijsko. U nizu manjih i većih odlomaka i kao apsolutno najstarije pominje se Grigorovič-Giljferdingov odlomak iz XIII v., za njim slijedi Manojlovo ili Mostarsko, i Batalovo iz XIV v., te Belićevi listići s kraja XIV ili početka XV v.

Neka od ovih evanđelja su ponovo izgubljena i za njih se zna samo po svjedočanstvima njihovih otkrivača i opisivača. Jedno od njih, Nikoljsko, koje se također smatralo izgubljenim, prije nekoliko godina je ponovo pronađeno u jednoj privatnoj biblioteci u Dablinu. Međutim, Srećkovićevom evanđelju, koje je opisao Speranski i čak publikovao njegove glose, zameten je svaki trag. Zna se jedino da se dva lista ovog evanđelja čuvaju u biblioteci u Tveru, za ostali se tekst ne zna gdje je.

Vrutočko evanđelje opisao je Grujić u Belićevom zborniku iz 1937. god., a nađeno je u Makedoniji u selu Vrutok kod Gostivara u svojini jedne porodice koja, međutim, više ne dopušta nikakav uvid u tekst, tako da je i ono danas nepristupačno i na izvjestan način izgubljeno. Daničićevo evanđelje propalo je pri bombardovanju Beogradske narodne biblioteke, kao i Treće beogradsko, međutim, Daničić je štampao tekst Nikoljskog evanđelja, a u kritičkoj aparaturi ispod teksta naveo je sve razlike Daničićevog evanđelja, pa je tako ipak djelomično sačuvan tekst. Sofijsko evanđelje je, takođe, nedovoljno pristupačno, zasad ni Sarajevo ni bilo koji centar u Jugoslaviji ne raspolaže fotokopijama, a evanđelje nije ni na bilo koji način

1 Đ. Daničić, Hvalov rukopis, Starine JAZU III, 1871.

6

objavljeno, osim feksimila jedne stranice kod Lavrova.

Iz bosanske književnosti srednjeg vijeka danas su poznata još četiri apostola, od kojih je gotovo kompletan Giljferdingov apostol iz XIV v. i Beogradski iz XV, a uz to još postoje dva odlomka iz XII v., oba glagoljska, Grškovićevi listići i Mihanovićev odlomak. Najinteresantniji su svakako, zbornici, od kojih su sačuvana već pomenuta tri primjerka: Hvalov, Radosavljev i Mletački, svaki na svoj način posebno zanimljiv.

Većina ovih rukopisa nalazi se danas izvan granica Bosne i Hercegovine, čak i izvan jugoslovenskih granica, što je takođe značajan podatak u vezi sa sudbinom bosanske najstarije književnosti i njenih djela.

Tako se Grigorovič-Giljferdingov odlomak, od svega šest lista, zatim Evanđelje iz Dovolje, Batalovo i Pripkovićevo evanđelje, te Giljferdingov apostol nalaze u Publičnoj biblioteci Saltykov-Ščedrin u Lenjingradu, u Kijevu Kijevski bosanski listići, tri zbornika su u Italiji, Mletački u biblioteci Marciana u Veneciji, Hvalov u Bolonji, a Radosavljev u Rimu u Vatikanskoj biblioteci, te već pominjani Odlomci u Monteprandonu. U Bugarskoj su Sofijsko evanđelje u Narodnoj biblioteci u Sofiji, te Početije svijeta u Plovdivu. U Beogradu u Biblioteci Srpske akademije nauka i umetnosti osim Manojlovog evanđelja nalazi se Beogradski apostol, a Belićevi listići, nađeni u Mostaru, takođe su u Beogradu u privatnoj zbirci, Kopitarovo evanđelje je u Univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani, Divoševo evanđelje u Bijelom Polju u Crnoj Gori, a jedino je Čajničko evanđelje u Bosni, i to u Čajniču, gdje je i nađeno.

Zajednička karakteristika većeg dijela ovih spomenika je i u tome što su podešeni kasnije za upotrebu prema obredu srpske pravoslavne crkve, čime se i objašnjava činjenica da su preživjeli i doprli do nas. Odnos kasnijih korisnika prema ovim tekstovima lijepo ilustruje margina na Pripkovićevom evanđelju, napisana mlađom rukom, gdje se za prvobitnog pisara teksta kaže: »I bog zna — neka je to svinja bila«. Svakako je pisac marginalije bio svjestan da je kodeks po porijeklu pripadao crkvi bosanskoj.

Kao Evanđelje bosanske provenijencije spominje se novootkriveni rukopis evanđelja u biblioteci manastira Hilendara, no ni taj tekst zasada nije pristupačan, pa je teško reći nešto određenije. Kao bosanska su svo-jevremeno pominjana još dva, rukopisa Biblioteke Saltykov-Ščedrin, i to: Aprakos kneza Lobanov-Rostovskog, te odlomak od četiri lista jednoga Apostola. Međutim, oba ova kodeksa imaju osobine koje dovode u pitanje njihovu pripadnost bosanskom tlu. Odlomak lenjingradskog apostola ima brojne nadredne znake i ligature, što odudara od bosanske škole, a Aprakos kneza Lobanov-Rostovskog je izrazito ekavski, a tekst i inače potpuno odgovara karakteru obreda pravoslavne crkve. Što se tiče Početija svijeta Plovdivske biblioteke, koji zasad nije pristupačan, pada u oči da je takođe pretežno ekavski, barem u transkripciji Jordana Ivanova, što bi govorilo za istočniji teren, ali ipak u njemu ima i nešto ijekavizama, čak i jedan ikavizam, pa po tome, a i po nekim drugim jezičkim osobinama on je mogao biti u nekoj vezi s bosanskim tlom.

Istovremeno, Odlomci iz Monteprandona pokazuju jezičke osobine koje ih do izvjesne mjere vežu za zapadniji srpskohrvatski teren, a Splitski odlomak predstavlja dio Misala zapadnog, katoličkog obreda, kao što se Kijevski bosanski listići Parimejnika vezuju za obred pravoslavne crkve.

Pored svega toga, kako se vidi iz dosad izloženog, tekstovi bosanske crkvene literature nisu mnogo raz-novrsni, na temelju njih mogli bismo zaključiti da je stara bosanska književnost morala biti dosta jednolična i siromašna, svedena, manje-više, na strogo biblijske tekstove. Međutim, na temelju listića iz Mon-teprandona, a takođe i glosa Srećkovićevog evanđelja, stiče se utisak da je pored nađenog i nabrojanog fonda morao da egzistira i jedan širi i raznovrsniji, mnogo originalniji, koji je, na žalost, propao upravo zbog svoje originalnosti i neuklapanja u pravovjerne dogme pravoslavne ili katoličke crkve.

Zatim, na temelju proučavanja materijala i sastava zbornika očito je da je poseban interes pobuđivala Apokalipsa, svakako najmističniji i najsimboličniji tekst cijelog Novog zavjeta, što upućuje na izuzetan interes za metaforične tekstove, koje je bilo moguće tumačiti usmeno, a možda i pismeno, na specifičan način, vjerovatno u duhu patarenskih vjerovanja. Interes i naklonost prema pjesništvu pokazuje Psaltir i devet biblijskih pjesama Hvalovog rukopisa, možda je toga bilo i u drugim zbornicima, koji nisu do nas stigli cijeli. Takođe je zanimljivo da je isti red tekstova u dva bolje sačuvana rukopisna zbornika, a i Giljferdingov apostol odgovara, uglavnom, redu tekstova u Apostolu oba ova rukopisa.

Posebnu problematiku predstavljaju kolofoni, a do izvjesne mjere i marginalije na ovim rukopisima, s tim što marginalije iz kasnijeg vremena nisu relevantne ni u kojem smislu za srednjovjekovnu bosansku književnost. Međutim, ukoliko pripadaju istom dobu kojemu i rukopis, one mogu biti od izuzetnog značaja za njegovo određivanje, kao i za izvjesne kulturnoistorijske podatke. Po svom karakteru i jeziku kolofoni se ne mogu uvrstiti u književnost u pravom smislu riječi, nego više u administrativno-pravne tekstove, ali s obzirom na to da ponekad imaju istoriografski karakter, biće interesantno da pomenemo da se sreću u nekoliko rukopisa značajniji kolofoni. Na prvom mjestu je dosta velik i značajan kolofon Batalovog evanđelja, zatim Radosavljevog zbornika, te Pripkovićevog evanđelja.

Bosanski spomenici su dosta nejednako iluminirani, najbogatija i najzanimljivija je iluminacija Hvalovog zbornika, ali za njim ne zaostaje mnogo ni Mletački zbornik, te Giljferdingov apostol, naročito po brojnim i lijepim inicijalima u tamnosmeđoj i zelenoj boji. Siromašnije od nabrojanih je Nikoljsko i Kopitarovo

7

evanđelje, a sasvim su specifične neke minijature s ljudskim likovima u Radosavljevom zborniku. Iluminacija većine ostalih rukopisa je znatno skromnija, nekada je taj rad i dosta primitivan, međutim, do danas još nisu izvršena sistematični ja istraživanja iluminacije bosanskih rukopisa, koja bi, vjerovatno, mogla dati mnoge značajne podatke i za kulturnu istoriju uopće.

SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA SVJETOVNA KNJIŽEVNOST

U pogledu ove književnosti praznina je još daleko veća nego kad su u pitanju spomenici crkvene književnosti, tako da se najvećim dijelom, kako je već ranije rečeno, krećemo u sferi pretpostavki i na-gađanja. Čak i ono malo spomenika, jedan ili dva, koji su sačuvani sa ovoga tla uglavnom su iz mlađeg vremena, na samoj granici srednjeg vijeka, te se za ovu književnost vezuju samo po inerciji trajanja i faktu stagnacije literarne djelatnosti na crkvenoslavenskom jeziku.

Kao bosanski svjetovni spomenik može se tretirati tzv. Berlinska Aleksandrida, koju je objavio Van den Berk u bosanskom ćirilskom, kurzivnom pismu, ali bež transliteracije i prijevoda. Aleksandrida je vrlo popularan srednjovjekovni roman o Aleksandru Velikom, čiji je rani prijevod sa grčkog na crkvenoslavenski nastao najvjerovatnije u Srbiji, odakle se dalje širila u Rusiju, i na zapad u Bosnu i Hrvatsku. Takvo lutanje, prihvaćanje i dalje širenje je i inače sudbina srednjovjekovnih romana, s tim što je svaka književnost i svaki teren pa i svaki obrađivač, dodavao nešto svoga i karakterizirao spis ne samo jezički nego i stilski, a u izvjesnoj mjeri i tematski. To nije originalna književnost, ali nije ni sasvim neoriginalna. U njoj je mogo intervencija prepisivača i obrađivača, mada se, uz izvjestan napor, može uvijek pratiti grananje rukopisa.

Bosanskom ćirilicom prepisana su, koliko se za sada zna, dva rukopisa, ali prema jezičkim osobinama kao bosanski mogla bi se primiti samo Berlinska Aleksandrida, jer je tzv. Rudnička pisana u izrazito čakavskom dijalektu i njena jezička struktura upućuje više na Poljica kao moguće područje njenog postanka. Ostaje još da se jezički, a i tekstološki ispita Gajeva Aleksandrida, pisana latinicom i u znatno kasnijem vremenu, koja je, međutim, izrazito štokavska, što naravno, još ne znači da mora biti i bosanska.

Berlinska Aleksandrida potiče, najvjerovatnije, s kraja XV v. i zasad je jedini spomenik te vrste koji se može vezati za Bosnu. Ova ocjena je donesena, prije svega, na temelju jezika, manje na temelju pisma, mada u samom djelu jezik nije jedinstven. Kodeks predstavlja mješavinu ikavskog i ijekavskog izgovora, što pokazuje da je već i predložak sa kojega je rukopis prepisan mogao biti nejedinstven ili je bilo više predložaka, od kojih je onda sačinjen jedan jedinstveni tekst. S druge strane, takođe nije isključeno da su u tekstu djelomično odražene osobine kraja u kojem je tekst dobio svoju konačnu formu, tako da nije isključeno da je tekst došao sa ijekavskog tla, možda iz Dubrovnika, sa kojim je Bosna XV v. imala vrlo intenzivne ne samo trgovinske nego i kulturne veze, pa je onda na ikavskom zapadnobosanskom tlu ikaviziran, mada je moglo biti i obrnuto, tj. da je ijekaviziran izvorni ikavski tekst. Međutim, teško je o tome išta definitivnije reći bez iscrpnog proučavanja. Naravno, kao i kod istoriografskih djela, iz kojih nemamo sačuvanih autentičnih tekstova, postoje odjeci koji bi se mogli vezati uslovno za ovu književnost, i to kod bosanskih franjevaca, kod kojih srećemo odjeke romana o Aleksandru, mada se, naravno, ne može pouzdano tvrditi da su ti odjeci upravo iz nestalih romana sa ovog tla, ili iz Aleksandride hrvatske glagoljske književnosti, koja je franjevcima, takođe, mogla biti pristupačna.

U ovome izboru mnogo je mjesta dato upravo Aleksandridi, kao tekstu koji zaslužuje posebnu pažnju po svom svjetovnom karakteru, a i po većoj dozi originalnosti u interpretaciji datih motiva. U okviru religijske književnosti prezentirani su tekstovi koji su u bilo kojem pravcu karakteristični za crkvu bosansku, zapravo oni koji su karakteristični za način mišljenja i posmatranja svijeta bosanskog krstjanina. Pri tome se nastojalo da se izbjegnu ponavljanja istog tipa sakralnih tekstova različitih kodeksa, pa je tako iz svih bosanskih evanđelja prezentirano samo nekoliko odlomaka iz Divoševog, kao najstarijeg i, manje-više, kompletnog evanđeljskog teksta.

Pošto su zbornici u svakom pogledu najkompletniji predstavnici ove književnosti, prezentirani su tekstovi iz sva tri zbornika, ali tako distribuirano da je iz svakog od njih uzet po jedan karakterističan dio, naročito ako se ne nalazi u druga dva zbornika. To je i razlog zbog koga su izostali tekstovi iz bosanskih apostola, jer su oni već obuhvaćeni u odlomcima iz zbornika, a zatim i u tekstu Grškovićevog odlomka, koji je izuzetno značajan kao najstariji bosanski tekst. Iz Hvalovog zbornika kao jedinstven i izuzetan dio u hrestomatiju je uvršten Psaltir i jedna biblijska pjesma, iz Radosavljevog zbornika uzeta je Apokalipsa, koja se, jedina, nalazi u sva tri zbornika, a zatim i Očenaš, vrlo karakterističan za ovaj rukopis. U izbor su ušla i dva apokrifna teksta, jedan iz zbornika, a drugi je Početije svijeta, tekst inače dosta sporan, ali literarno i kulturnoistorijski vrlo interesantan. Da bi se što potpunije prezentirala ova književnost, unijeti su Odlomci iz Monteprandona, zbog njihove izuzetne kulturnoistorijske vrijednosti, a također i vrlo karakteristične glose Srećkovićevog evanđelja, a iz istih razloga i tekst Splitskog odlomka i Kijevskih bosanskih listića. Napokon, zbog kompletnosti unesen je i kolofon Batalovog evanđelja kao predstavnik tekstova od kulturnoistorijskog značaja nastalih u okviru srednjovjekovnih bosanskih rukopisa, mada su to inače dijelovi kodeksa koji su dosad najčešće objavljivani.

8

GRŠKOVIĆEV APOSTOL

Ovaj spomenik svakako je najstariji dosad pronađeni bosanski rukopis uopće; pisan je glagoljicom, a sastoji se od četiri listića koji predstavljaju fragment iz Djela apostolskih. Kako pripada, najvjerovatnije, prvoj polovini XII v., ujedno je i najstariji spomenik srpskohrvatske redakcije staroslavenskog u njezinom izrazitom vidu. Po jeziku se može identificirati kao štokavski, po čemu se onda može smatrati tekstom bosanske provenijencije, bez obzira što je nađen na Krku, tj. na teritoriji hrvatskog glagolizma.

Grškovićev apostol, međutim, pokazuje tekstualne sličnosti i sa nekim makedonskim tekstovima, prije svega, kako je utvrdio B. Koneski, sa Vranešničkim apostolom, a, s druge strane, i sa apostolom u sklopu Mletačkog zbornika, što je svojevrsna indikacija o širini veza i njihovim pravcima u krugu ove biblijske književnosti.

Tekst je transkribirao Jagić u Starinama XXVI, 1893.

9

SPLITSKI ODLOMAK

Ovaj odlomak glagoljskog teksta pronašao je V. Štefanić u Splitu i utvrdio da sadrži misni tekst, tj. tekst crkvene službe po katoličkom obredu. Međutim, u onim dijelovima Misala u kojima su sačuvani odlomci biblijskih tekstova koji se pojavljuju i u bosanskim spomenicima upadljiva je tekstualna podudarnost s bosanskim kodeksima.

V. Štefanić je izvršio i detaljnu jezičku analizu teksta na temelju koje je pretpostavio da je napisan na bosanskom tlu, čemu u prilog govore naročito mnogobrojni ikavizmi, uz pretežno štokavsku jezičku strukturu. Osim toga, iako je to misni tekst, on se po tipu razlikuje od hrvatskih glagoljskih misala toga vremena, tj., po svemu sudeći, početka XIII v.

Ovaj odlomak je u tom smislu od posebnog interesa za proučavanje kulturne istorije, a i veza i odnosa sa teritorijama graničnim prema Bosni. Međutim, teško je na temelju tako oskudnog svjedočanstva reći da li je ovakva crkvena služba, makar i ograničeno vrijeme, mogla postojati kod bosanskih krstjana, ili ovu, u suštini katoličku službu treba vezati isključivo za granične oblasti. Pitanje ostaje otvoreno, kao i kad je u pitanju pojava ćirilskog Parimejnika.

Tekst Splitskog odlomka objavio je u latiničkoj transkripciji V. Štefanić u članku Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije, Slovo 6—8, Zagreb, 1957. god.

10

DIVOŠEVO EVANĐELJE

Divoševo evanđelje pronađeno je tek nedavno, 1960. god., i to u crkvi Sv. Nikole u selu Podvrh u Crnoj Gori, a danas se čuva u Bijelom Polju. Kodeks je, sudeći po marginalijama, pisan za bosanskog feudalca Divoša Tihoradića, a pretpostavlja se da ga je pisao Manojlo Grk, isti pisar koji je pisao i Manojlovo evanđelje, zapravo nešto veći odlomak evanđeoskog teksta od 32 lista.

Kodeks je relativno velik, iznosi 187 listova, od kojih je 181 od pergamenta, a ostali su papirni umeci iz kasnijeg vremena, ubačeni pri reparaciji knjige za upotrebu u nekom pravoslavnom manastiru. Pošto su to uglavnom listovi sa kraja knjige, može se pretpostaviti da je postojao kolofon, koji je propao, tako da knjigu možemo samo približno datirati na početak XIVv.

Filološku i tekstološku analizu izvršila je I. Grickat, koja je kodeks vremenski odredila kao samo nešto mlađi od Manojlovog. evanđelje je po svojim osobinama vrlo tipičan bosanski spomenik, očito prepisan sa glagoljskog predloška, lijepo iluminiran i prilično kompletan. Po svojoj veličini i starosti on je jedan od najznačajnijih bosanskih spomenika i, svakako, izraziti predstavnik bosanskih evanđelja.

U njemu, uglavnom, nema ikavske zamjene jata, što, vjerovatno, govori o njegovoj nešto istočnijoj provenijenciji, o području koje je ijekavsko, pa se zamjena starog glasa vršila tek u kasnijem vremenu, a i inače je po jeziku ovaj kodeks dosta arhaičan.

Fotokopije ovog rukopisa pohranjene su u Akademiji nauka i umjetnosti BiH, zbirka tekstova za Rječnik crkvenoslavenskog literarnog jezika.

11

KIJEVSKI BOSANSKI LISTIĆI

Listići predstavljaju odlomak Parimejnika od 4 lista, od kojih jedan list pripada drugoj ruci i druge je provenijencije. Danas se odlomak nalazi u Biblioteci Akademije nauka Ukrajinske RSR u Kijevu. Tekst je pisan na dosta oštećenom pergamentu, grubo obrađenom, pa je i zbog toga teško čitljiv, a i rukopis je dosta nebrižijivo pisan. Smatra se da je pripadao nekom kodeksu XIII—XIV v.

Tekst Kijevskih bosanskih listića sastoji se, uglavnom, od odlomaka teksta iz Starog zavjeta, iz Priča Solomonovih i jednog kraćeg teksta iz Isaije proroka.

Ovi su listići posebno zanimljivi jer je Parimejnik po svom karakteru obredni tekst pravoslavne crkve, pa je njegovu pojavu na bosanskom tlu vrijedno registrovati. Naravno, najvjerovatnije da porijeklo listića treba vezati za nešto istočnije bosansko područje.

BATALOVO EVANĐELJE

Rukopis je, u stvari, malen odlomak propalog kodeksa, vjerovatno četveroevanđelja, od četiri lista u kome je sačuvan samo dio Ivanovog evanđelja i zapis u kolofonu, prema kojemu se vidi da je evanđelje napisano 1393. god. Danas se nalazi u Biblioteci Saltykov-Ščedrin u Lenjingradu, kamo je dospjelo iz Makedonije, gdje je bilo vlasništvo učitelja Meledinova. Iza kolofona kasnije je dodan spisak članova franjevačkog reda minorita u Bosni, što je, takođe, svojevrsna zanimljivost. Tekst donosimo prema fotokopijama u Akademiji nauka BiH.

Iz oskudog teksta Batalovog evanđelja ističemo kolofon, koji je relativno velik, i jedan od najzanimljivijih među sačuvanim kolofonima bosanskih kodeksa. Međutim, po formalnim i sadržajnim, osobinama ovaj tekst nije jedinstven. Drugi dio, koji slijedi iza uobičajenog završetka kolofona, pisan je brzopisom i predstavlja svojevrstan panegirik naručiocu teksta, ali, u strogom smislu riječi, on po svom karakteru ne pripada crk-venoslavenskoj književnosti, iako je i njega, kao i kodeks, pisalo isto lice, krstjanin Stanko Kromirjanin.

ZBORNIK KRSTJANINA HVALA

Ovaj je Zbornik, svakako, najkompletniji i najimpozantniji bosanski rukopis, ne samo po opsegu (ima 353 l.) nego i po sadržaju, koji je raznovrsniji i bogatiji nego u bilo kojem drugorn sačuvanom bosanskom rukopisu. Danas se čuva u Bolonji, a odavno je poznat u nauci; rukopis je opisao F. Rački u prvoj knjizi Starina, a već 1870. god. Đ. Daničić je dao njegovu filološku i tekstološku obradu u Starinama Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. III, Zagreb, 1871. god.

Rukopis je tačno datiran, zna se na temelju teksta kolofona da je napisan 1404. god. za bosanskog feudalca i Splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, za koga je u približno isto vrijeme pisan i monumentalni Hrvojev misal. Misal, međutim, pripada hrvatskoj glagoljskoj književnosti, i to ne samo zbog pisma nego i po tekstualnoj pripadnosti hrvatskim misalima, a i po jeziku, koji upućuje na njegovu čakavsku provenijenciju.

Hvalov zbornik je, međutim, patarenski tekst, pisan od jednog pripadnika crkve bosanske, kako se vidi po tekstu kolofona, u kome se kao pisar pominje Hval krstjanin.

Osim kompletnog četveroevanđelja, apokalipse, djela apostolskih i poslanica, u kodeks je unesen cio psaltir, uz to još devet biblijskih pjesama, te tekst deset zapovijedi, što pripada knjigama Starog zavjeta. Osim toga, u kodeksu ima i veći broj raznovrsnih priloga, od kojih su neki apokrifnog karaktera, kao što su članci: o Doroteju episkopu, o sv. Epifanu, te tzv. Obhoždenije Pavla apostola i Mučenije apostola Pavla.

LISTIĆI IZ MONTEPRANDONA

Listiće je otkrio L. Thalloczy početkom ovoga vijeka na koricama jedne rukopisne knjige XV v. pod naslovom Margaritarum, a tekst je transkribirao i objavio V. Jagić u Archiv für slavische Philologie, XXVII, Berlin, 1905. (fotokopija na istom mjestu). Knjiga je nesumnjivo pripadala inkvizitoru franjevcu Dominiku Gangali, koji je polovicom XV vijeka djelovao i u Bosni. Na žalost, Jagić je mogao da pročita samo dio teksta jer je ostatak pokriven kožnim uvezom knjige, na čijoj se unutrašnjoj strani sam tekst i nalazi.

Očito je da je listiće donio sam Gangala iz Bosne lii graničnih oblasti, možda i kao cijelu knjigu heretičkih tekstova koje je kasnije uništio, a dva pomenuta lista upotrijebio za jačanje korica, čime se i objašnjava fakat da je tekst ostao pošteđen sve do naših dana.

Prema Jagićevom zaključku na temelju izvršene analize Listići potiču, najvjerovatnije, iz prve polovine XV v., a od posebnog je interesa da su to jedini sačuvani propovjednički ili molitveni tekstovi pripadnika crkve bosanske. Zbog malog obima teksta i nepotpunosti i Jagiću je bilo teško utvrditi u koju od ove dvije kategorije treba ubrojati dati tekst.

12

MLETAČKI ZBORNIK

Kao i drugi reprezentativni bosanski rukopisi, i Mletački zbornik nastao je krajem XIV ili početkom XV v. Tačnog datiranja nema, jer je rukopis prekinut, tako da nedostaje kolofon, koji je vjerovatno postojao, zbog toga ne znamo ništa ni o pisaru ni o licu koje je naručilo Zbornik. Približno datiranje zasniva se na paleografskoj i jezičkoj analizi rukopisa.

Zbornik je vrlo blizak Hvalovom, i po jeziku, ali još više po prilozima i njihovom rasporedu, istom kao u Hvalovom zborniku, bar što se tiče tekstova koji su sačuvani.

Rukopis se pominje prvi put 1719. god., a 1794. već se njime bavio J. Dobrovski, koji je opisao njegovu sadržinu, prema čemu je očito da već ni tada rukopis nije bio potpun. Sadašnji je njegov obim 300 listova, ali se suvisli tekst prekida već na 289. l. Čuva se u Veneciji u Biblioteci sv. Marka, a mikrofilmovi se nalaze u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu i u Akademiji nauka i umjetnosti u Sarajevu, gdje su i fotokopije.

Zbornik je pisan ljepše i čitkije nego Hvalov, a i slova su nešto veća. Relativno je bogato iluminiran, te se i u tom pogledu slaže sa Hvalovim rukopisom, naročito što u oba iluminacija pokazuje veću zrelost i viši umjetnički domet. Kao ni Hvalov, ni ovaj zbornik nije bio prilagođavan za potrebe pravoslavne liturgije, po čemu se može zaključiti da nije prošao kroz srpske manastire, pa je sačuvan bez ikakvih kasnijih dorada i reparacija. Uz to, u njemu nema nikakvih marginalija, koje se inače sreću u većini bosanskih kodeksa.

Jezik je, kao i u Hvalovom, relativno jako ikaviziran, ima nešto mlađe forme i stoji općenito pod određenim uticajem narodnog jezika.

Hvalov zbornik sadrži i Psaltir i biblijske pjesme, čega nemaju ostala dva zbornika. Mletački zbornik sadrži, međutim, jedan apokrifni tekst i jedan popis glava, koji je po svojoj opširnosti u pogledu izlaganja sadržaja na svoj način veoma interesantan.

Fotokopije originala pohranjene su u Akademiji nauka i umjetnosti BiH.

13

ZBORNIK KRSTJANINA RADOSAVA

Po broju sačuvanih listova ovaj je zbornik relativno malen, svega 59. Pripada književnom blagu sredine XV v., prema tome je mlađi od Hvalovog i Mletačkog zbornika. Od njega se sačuvala samo Apokalipsa, zatim Očenaš sa dodatkom i početak Ivanovog evanđelja, što po nekim mišljenjima predstavlja, u stvari, patarenski obrednik, jedini koji je dopro do nas.

Sačuvan je i kolofon, prema kojem je i datiran rukopis s obzirom da se u njemu pominje kralj Tomaš i djed Ratko. Osim toga, naznačen je i pisar, krstjanin Radosav, kao i poručilac, krstjanin Gojsak, prema čemu se ovaj spomenik može okarakterisati kao rukopis crkve bosanske.

Pisan je na papiru, iluminacija mu je siromašnija a rukopis neuredniji i ružniji nego u ostala dva zbornika, te ostavlja dojam nešto primitivnijeg kodeksa, određen nazadak prema rukopisima s kraja XIV i početka XV v. Specifičnost ovog kodeksa je zapis pisan glagoljicom, koja u velikoj mjeri odudara ne samo od istovremene hrvatske uglate glagoljice nego i od starijih poznatih tipova oble glagoljice. Sličan glagoljski tekst postoji i u bosanskom Čajničkom evanđelju, ali u nauci je još sporno kakav je karakter upotrebe glagoljice u kasnijoj bosanskoj književnosti.

Radosavljev zbornik prvi je pomenuo Dobrovski, analizirali su ga Jagić i Hamm (v. Hamm J., Apokalipsa bosanskih krstjana, Slovo 91—, Zagreb, 1960.). Jezik ovog spomenika je već znatno ikaviziran i općenito pokazuje jak uticaj narodnog jezika, mada prema Jagićevom mišljenju ima arhaičnijih gramatičkih formi od Hvalovog zbornika.

Kodeks se danas nalazi u Rimu u Vatikanskoj biblioteci, a tekstove iz njega donosimo na temelju fotokopija koje se čuvaju u Akademiji nauka i umjetnosti u Sarajevu, pošto kodeks dosad nije objavljivan. Jedino je u već pomenutom članku J. Hamm dao rekonstruirani tekst bosanske apokalipse, a u bilješkama i odstupanja u sva tri rukopisa.

Apokalipsa je, svakako, najmističniji dio cijele Biblije i posebno Novog zavjeta. Puna je simbolike, prekomjerno metaforična i zbog toga sadržajno najnedefinisanija od svih biblijskih knjiga. Podložna zbog takvog svoga karaktera najraznolikijim, često kotradiktornim tumačenjima, ona je zaokupljala maštu srednjovjekovnog čovjeka, pa tako i našeg bosanskog krstjanina.

S druge strane, njene su metafore vrlo slikovite, žive i impresivne, te predstavljaju umjetnički doživljaj.

U knjigu uvrštavamo tri odlomka u kojima se u većoj mjeri ogleda simbolika, ali i poetska strana Apokalipse, a uz to i izvjestan odraz života vremena u kojem je nastala, a to je otprilike, I—II v. n. e.

14

SREĆKOVIĆEVO EVANĐELJE

Na ovo neveliko evanđelje od 186 listova skrenuo je pažnju M. Speranski. Kodeks pripada, najvjerovatnije, samom kraju XIV v., a po svojim karakteristikama predstavlja tipično bosansko četveroevanđelje, čija iluminacija, prema riječima Speranskog, stoji do izvjesne mjere pod zapadnim uticajem.

U ovom kodeksu su, međutim, najinteresantniji kasniji dodaci na marginama, u stvari, izvjestan broj glosa koje objašnjavaju neke pojmove integralnog evanđeoskog teksta. One su pisane kasnijom rukom iz XV, a možda čak i XVI v. Speranski je smatrao da se ove glose mogu vezati za slična objašnjenja i knjige takvih objašnjenja u pravoslavnoj crkvi (slična djela ima i katolička crkvena književnost), ali ipak nije u djelima takvog karaktera mogao naći odgovarajuće paralele za sve glose, a i tamo gdje ih je našao one se najčešće i tekstualno i smisaono znatno razlikuju.

Izuzetno značenje ovih tumačenja je u tome da bi ona mogla biti odjek patarenskih shvatanja crkve bosanske.

Uz glose su date i naznake mjesta u evanđelju na koje se odnosi tekst glosa. Komentarisana je, između ostalog, priča o ženi koja je krvarila 12 godina (Žena krvotočiva), zatim o Samarićaninu i čovjeku koga su opljačkali razbojnici (On člověk), te priča o bludnom sinu (Otac nevidimi), mnogo eksploatirana kao motiv u starijoj literaturi.

Jezik glosa je već dosta ponarođen, a ortografija kojom su pisane takođe upućuje na bosanski teren, ali nema ikavizama, mada je upotrijebljen zapadniji oblik imena, tj. Ivan, a ne Jovan.

Speranski je integralni tekst glosa objavio u članku »Ein bosnisches Evangelium in der Handschriften sammlung Srećković's,« Archiv für slavische Philologie XXIV, Berlin, 1902.

POČETIJE SVIJETA

Legenda Početije svijeta nalazi se u rukopisnom zborniku apokrifnih članaka i molitava iz XVII v. Plovdivske Narodne biblioteke, i to na listovima 90—97. Prema jeziku je utvrđeno da je sa srpskohrvatskog tla, ali je njeno bosansko porijeklo baš zbog jezika dosta sporno, jer je većim dijelom tekst jako ekaviziran. Nekoliko sporadičnih ijekavizama govori ipak o mogućnosti dodira sa zapadnijim srpskohrvatskim područjem (da li baš sa Bosnom?) predložaka sa kojih je prepisan tekst koji je do nas stigao.

Prvi ga pominje B. Conev, a u ćirilskoj ga transliteraciji donosi J. Ivanov u knjizi »Bogumilski knjigi i legendi«. Original zasada nepristupačan.

BERLINSKA ALEKSANDRIDA

C. A. van den Berk pronašao je Berlinsku Aleksandridu, a objavio je zajedno sa tzv. Utrehtskim tekstom, koji pripada ruskoj redakciji, dok Berlinska, nesumnjivo, ulazi u okvir srpskohrvatske srednjovjekovne književnosti. Ovo naporedno izdanje štampano je fotomehanički, što je doprinijelo vrlo tačnom odražavanju svih bitnih osobina teksta, kako u pogledu grafije i ortografije, tako i paleografskih osobina. Dat je i opis teksta, iz čega se vidi da nedostaje početak i kraj. Prema izvjesnim zapisima na vanjskim listovima, koji su kasnije dodati, vidi se da je do 1582. tekst bio u posjedu neke njemačke porodice. Međutim, kako na jednom od tih listova postoji i neki tajnopis sa datumom 1535. god., može se zaključiti da je još te godine rukopis bio u posjedu neke slavenske porodice.

Već je van den Berk ustanovio da je ova Aleksandrida bosanske provenijencije, i to na temelju jezičkih osobina, u vezi s tim je posebno interesantno da se završni dijelovi teksta razlikuju od ostalih poznatih tekstova. Na temelju poređenja Van den Berk je zaključio da je prepisivač ovoga teksta vršio u njemu dosta značajne izmjene, prepravljao, dodavao i skraćivao, već prema svome nahođenju, što je i neke vrsti stvaralačka intervencija.

Na osnovu paleografskih i jezičkih osobina Van den Berk smješta ovaj kodeks vremenski u posljednje decenije XV v., a takvo datiranje podupiru i vodeni znakovi na papiru na kojem je kodeks i pisan. Jezik Berlinske Aleksandride dosta je neujednačen. U nekim dijelovima srećemo ikavsku, u drugim ijekavsku zamjenu jata, na temelju čega bi se moglo zaključiti da je po Bosni kolalo više rukopisa koji su poslužili kao predlošci, ili da su predlošci došli sa raznih strana, ili, konačno, da je prepisivač mijenjao tekst prema svom maternjem govoru, bilo ikavskom, bilo ijekavskom. Pored toga, u nekim dijelovima je jezik još pod znatnim uticajem crkvenoslavenskog, a u drugim gotovo potpuno narodan.

Transkribirana je u izdanju C. A. van den Berk, Der »serbische« Alexanderroman, München, 1970

15

Herta Kuna

SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKOHERCEGOVAČKA KNJIŽEVNOST

Književnost na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini od prve pojave pa do kraja XV v. prožeta je duhom kršćanstva, kao vladajućom ideologijom Evrope, što je u skladu sa srednjovjekovnom književnošću slavenskih naroda uopće. Pri tome treba imati u vidu da je cijela slavenska pismenost inicirana religioznom misijom Ćirila i Melodija, započetom u Moravskoj, a produženom u gotovo svim slavenskim zemljama. Ova ćirilometodijanska tradicija zahvatila je već vrlo rano gotovo cijelo srpskohrvatsko područje, s manjim ili većim intenzitetom, i mada za najstarije epohe ne postoje egzaktna svjedočanstva, na temelju indicija može se zaključiti da je, najvjerovatnije, najkasnije u jedanaestom vijeku ova pismenost prodrla i na bosanskohercegovačko tlo.

Naime, postoje neki vrlo rani natpisi na kamenu, od kojih su najznačajniji Humačka ploča, iz X ili XI v. (to je ktitorski natpis na crkvi sv. Mihajla u Humcu u zap. Hercegovini pisan ćirilicom, ali s nekoliko glagoljskih slova), te natpis sa Manastirišta u Kijevcima kod Bos. Gradiške, pisan glagoljicom, takođe X ili XI v., koji zbog svoje lociranosti na bosanskohercegovačkom području nesumnjivo svjedoče o vrlo ranoj pismenosti. Drukčije stoji stvar sa rukopisima; s obzirom na to da na najranijima koji se pripisuju bosanskohercegovačkoj književnosti nema naznake ni pisara ni mjesta na kome su pisana, ne mogu biti tako nesumnjivo svjedočanstvo kao što je to slučaj sa lapidarnim spomenicima.

Osim toga, općenito uzevši kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine iz ovog perioda slabo je sačuvano, istrli su ga ratovi i velike društveno-političke promjene, tako da su do nas doprli samo ostaci, i to, uglavnom, samo ona djela koja su bila pogodna da ih prime i druge sredine. Naime, u Bosni i Hercegovini u srednjem vijeku postojala je specifična crkvena organizacija pod nazivom »crkva bosanska«, čiji su se članovi nazivali krstjanima, dok su ih pripadnici katoličke i pravoslavne crkve smatrali hereticima, babunima ili patarenima. Postoje sasvim provjereni istorijski podaci koji govore o snazi i uticaju ove crkve na cijelo društvo, o njenoj dubokoj povezanosti sa svim oblastima života u tadašnjoj Bosni i Hercegovini. Međutim, zbog svog specifičnog ustrojstva, a i drugih društveno-političkih razloga, »crkva bosanska« bila je izložena i stranim vojnim intervencijama i pritiscima, što je negativno uticalo na književni razvoj. Uz to, po svom karakteru i po unutrašnjoj organizaciji ova se crkva razlikovala i od katoličke i od pravoslavne crkve, a njen asketizam i odsustvo određenih feudalnih institucija koje su svojstvene drugim crkvama ograničavali su izvjesne vidove umjetničkih aktivnosti. Osim toga »crkva bosanska« nije bila onako intimno vezana za najviše vrhove feudalnog društva, prije svega za dinastiju, kao što je to bio slučaj sa srpskom nacionalnom crkvom, niti je pripadala općoj zapadnoevropskoj kulturnoj orijentaciji, koja se u srednjem vijeku temeljila na zasadima rimokatoličke vjere, na latinskom jeziku, pa su izostali i poticaji koji bi razvili izvjesne specifične i originalne tvorevine, kao što je to, npr. slučaj sa srpskim biografijama crkvenih velikodostojnika i vladara, ili crkvenim prikazanjima hrvatske glagoljske književnosti.

Osim toga, glavna masa bosanskih srednjovjekovnih rukopisa mogla je biti sačuvana poslije sloma bosanske države, uglavnom, samo pod uslovom da se njihov sadržaj nije u bitnome kosio sa sadržajem vjerovanja pravoslavne crkve, te je tako i najveći broj bosanskih srednjovjekovnih kodeksa nađen, u stvari, u pravoslavnim manastirima, koji su njegovali crkvene službe na redakcijskoj varijanti staroslavenskog jezika. Ostali su spomenici uglavnom propali, a sačuvani su samo izuzetno, kao što je slučaj sa Listićima iz Monteprandona, koji, najvjerovatnije, pripadaju jednom tipu homiletičke (propovjedničke) literature, i od kojih barem jedan ima bosansku provenijenciju. Ovi listići su karakteristični za sudbinu takvih tekstova, jer su nađeni na jednom kodeksu (Margaritarum) koji je pripadao franjevačkom inkvizitoru Giacomu della Marca, koji je djelovao i u Bosni, pa ima osnova za mišljenje da su ova dva lista pripadala nekom uništenom patarenskom kodeksu. Listići su nađeni na unutrašnjoj strani korica pomenute knjige i služili su za pojačanje poveza, znači kao bezvrijedni papir, što objašnjava i kako su se sačuvali.

Najstariji rukopisni kodeksi, ili njihovi ostaci, nisu stariji od XII v., a većina pripada rukopisima crkve »bosanskih krstjana«. Ipak, najstariji cjeloviti kodeks napisan na bosanskohercegovačkom tlu je Miroslavljevo evanđelje iz XII v. ujedno najstariji datirani srpski ćirilički spomenik, koji je, najvjerovatnije, pisan u Humu (Hercegovina) za humskog vladara Miroslava, brata Stevana Nemanje, te, prema tome, pripada po orijentaciji srpskoj književnosti, ali po teritoriji bosanskoj, međutim, svakako ne i književnoj tradiciji crkve »bosanskih krstjana«.

Dok je Miroslavljevo evanđelje pisano ćirilicom, dva odlomka Apostola koja se, takođe, vezuju za bosanskohercegovačko tlo, te za dvanaesti i početak trinaestog vijeka, pisana su glagoljicom. To su Grškovićev i Mihanovićev odlomak, od kojih prvi ima dva presavijena lista pisana poluoblom glagoljicom, a Mihanovićev jedan list, ali su slova nešto drukčijeg izgleda, mada ni ona ne pripadaju još hrvatskoj nešto kasnijoj uglatoj glagoljici. Međutim, zbog ograničenog obima teksta ni za jedan od njih ne može se sa sigurnošću utvrditi pripadnost književnosti »crkve bosanske«.

16

Od kasnijih spomenika samo su još dva pisana glagoljicom, i to tzv. Splitski odlomak iz XIII v., koji po svom karakteru pripada katoličkoj književnosti, naime, to je odlomak misala nešto arhaičnijeg tipa.

Glagoljicom je pisan i vrlo reprezentativan, neobično bogato iluminiran Hrvojev misal, koji je pripadao bosanskom feudalcu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. Međutim, kodeks je samo po svome vlasniku vezan za Bosnu, jer po ostalim svojim osobinama, po sadržaju i jeziku, ovaj spomenik pripada hrvatskoglagoljskoj redakcijskoj književnosti, mada i s tom ogradom predstavlja vrlo zanimljivu informaciju o kulturnoj i po-litičkoj bosanskohercegovačkoj istoriji.

Glavna masa sačuvanih srednjovjekovnih bosanskih kodeksa pripada evanđeljima, od kojih se za poneke može sasvim sigurno utvrditi da pripadaju književnom fondu »crkve bosanske«, s obzirom da su se u kolofonu pisci i potpisali uz obaveznu naznaku »krstjanin«, kao što je to načinio pisar Pripkovićevog evanđelja, Batalovog odlomka evanđelja, zatim pisari Hvalovog i Radosavljevog zbornika. Naravno, na svim kodeksima ne postoji ovakav nesumnjivi znak raspoznavanja, najčešće i zbog toga što je mali broj rukopisa sačuvan kompletan, i što se najčešće izgubio upravo kolofon, koji je na kraju rukopisa. Međutim, po formalnim osobinama rukopisa, njegovom formatu, sastavu, zatim po nizu ortografskih, paleografskih, a dijelom i jezičkih osobina mogu se sa sigurnošću identifikovati spomenici koji idu u grupu bosanskih srednjovjekovnih rukopisa.

Iako su tekstovi biblijski, a većina su evanđelja, ipak je organizacija teksta ponešto specifična. Prije svega, sva bosanska evanđelja, osim najranijih Gršković-Giljferdingovih listića i, naravno, Miroslavljevog evanđelja, jesu tzv. tetraevanđelja, u kojima tekst ide kontinuirano, uz to sa vrlo arhaičnom podjelom, dok je u srpskoj književnosti većina evanđeljskih tekstova aprakosna, tj. prilagođena za službu u crkvi. Osim evanđelja postoje još Apostoli i tri zbornika, čiji je sadržaj ograničen, uglavnom, na Novi zavjet, s tim što je u najreprezentativnijem Hvalovom rukopisu dodan još i Psaltir sa osam tzv. bibličkih pjesama iz Starog zavjeta i Marijin kantik.

Zanimljivo je, međutim, da svi ti spomenici pokazuju i jezički i ortografski vrlo arhaične crte, a uz to se u gotovo svima može otkriti veza sa glagoljicom; u dva rukopisa postoje i glagoljski zapisi, i to u Radosavljevom zborniku, te u Čajničkom evanđelju. Uopće, glagoljska je tradicija u bosanskim spomenicima veoma jaka, a nesumnjivo je utvrđeno za veliki broj bosanskih rukopisa da im je pramatica, a nekima možda i neposredan predložak bio glagoljski, te se tako mora pretpostaviti da je najstarija faza bosanske srednjovjekovne književnosti bila glagoljska, ali se ne može decidirano reći da li su glagoljski kodeksi dolazili na bosanski teren iz Hrvatske ili iz Makedonije, a možda i s obadvije strane. Evanđelja, računajući i veće ili manje sačuvane odlomke, do nas je u svemu doprlo petnaest, ali su i od njih do danas već pet postali nepristupačni, bilo da su uništeni ili im se izgubio trag, ili su nepristupačni iz nekih drugih razloga.

Manje-više cjelovita evanđelja su Divoševo, Nikoljsko, Pripkovićevo, Evanđelje iz Dovolje, Kopitarovo, Čajničko, Sofijsko, a od odlomaka evanđelja još i Batalovo, Manojlovo i Gligorović-Giljferdingovi listići.

Dva kompletna evanđelja, Daničićevo i tzv. Treće beogradsko, izgorjela su 1941. god. u požaru Narodne biblioteke u Beogradu, gdje su bili pohranjeni. Daničić D. izdao je 1864. god. u Beogradu Nikoljsko evanđelje, a u varijantama ispod teksta dao je i varijante iz Daničićevog evanđelja, te je tako do izvjesne mjere sačuvano nešto podataka o Daničićevom evanđelju, koji mogu biti značajni za jezička i, još više, tekstološka izučavanja. Takođe je izgubljeno Srećkovićevo evanđelje, vrlo zanimljivo po marginalnim glosama ponešto heretičkog karaktera. S tim u vezi treba pomenuti i svjedočanstvo bosanskih franjevaca koji su početkom XVII v. djelovali u Bugarskoj, gdje su kod pavlićana, jedne stare heretičke sekte, pronašli izvjestan broj bosanskih kodeksa sa marginalnim bilješkama, za koje izričito kažu da imaju heretički karak-ter, ali su istovremeno biblijski tekstovi kodeksa potpuno prihvatljivi. Vjerovatno je, prema tome, da je postojalo i više kodeksa kao što je Srećkovićevo evanđelje, ali su upravo takvi kodeksi uništavani. Iz Srećkovićevog evanđelja Speranski je objavio glose, a uz to nešto varijanata teksta prema Nikoljskom evanđelju, i to je sve što se sačuvalo iz ovog dragocjenog spomenika.

Četvrto nepristupačno evanđelje je Vrutočko ili Grujićevo, koje je otkrio i o njemu pisao R. Grujić. Evanđelje je sada u posjedu porodice Popović, porijeklom iz Vrutoka kod Gostivara u Makedoniji, pa je po tom dobilo i ime. Porodica ne želi da otuđi kodeks, a ne dopušta ni njegovo mikrofilmovanje ili opsežnija istraživanja, tako da je o njemu poznato samo ono što je objavio Grujić. Izgleda da su nepovratno izgubljeni i Belićevi ili Mostarski listići, koje je A. Belić pronašao u Mostaru, a njihov je opis dao M. Pavlović. Listići su pripadali privatnoj Belićevoj zbirci, koja je poslije njegove smrti prenijeta u SANU, ali se listići tamo više nisu našli.

Od manje-više kompletnih evanđelja među najstarija ide Divoševo (XIV v.), koje je nađeno u Crnoj Gori u crkvi sv. Nikole u Podvrhu, a danas se čuva u Bijelom Polju. Pisano je za bosanskog feudalca Divoša Tihoradića, po kojemu je dobilo i ime. Pominjali smo već vrlo reprezentativno Nikoljsko evanđelje, za koje se neko vrijeme poslije I svjetskog rata smatralo da je izgubljeno, ali je naknadno pronađeno u Dablinu, u biblioteci ser Čester Bitija.

Ovo evanđelje je lijepo iluminirano, što u bosanskim kodeksima nije pravilo. Kasnije je, kao i Divoševo i

17

neka druga, prilagođeno službi u pravoslavnoj crkvi. Takođe je vanredno lijepo iluminirano i Kopitarovo ili Ljubljansko evanđelje (XIV-XV v.) koje se danas čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani. Ostala sačuvana evanđelja iluminacijski jako zaostaju za Nikoljskim i Kopitarovim, pa tako i Čajničko evanđelje, koje je, međutim, vrlo značajno u više drugih pravaca. Kako je već pomenuto, u tom se evanđelju nalazi glagoljski zapis i glagoljska azbuka, koja je, međutim, nepotpuna i jako deformirana. Po svemu sudeći, zapis glagoljicom pisao je pravoslavac, tako da se ova upotreba glagoljice može smatrati kriptografijom kasnijeg vremena. Pisano je negdje na granici XIV i XV v. za kneza Pavla Radenovića i, vjerovatno, u njegovom skriptoriju, jer ga je pisalo više ruku.

Svakako, i od ostalih potpunih evanđelja je svako na svoj način interesantno. Tako je Pripkovićevo evanđelje, koje se danas nalazi u fondu Gosudarstvene publične biblioteke »Saltikov-Ščedrin« u Lenjingradu, zanimljivo po dva zapisa sa str. 259". Jedan je, svakako, iz doba pisanja rukopisa i predstavlja potpis pisara: »A zapisa božiom milostiju krstijanin, a zovom Tvrtko Pripković zemljom Gomiljanin« - iz čega se vidi daje kodeks pisao pripadnik »crkve bosanske«. U drugom zapisu na istoj strani, ali kasnijim brzopisom iz XVI v. stoji: »I bog zna neka je to svinja bila.« Sudeći po komentaru prvog zapisa, pisac dru-gog zapisa bio je pravoslavac, čiji je komentar jasni pokazatelj ne samo stava prema »crkvi bosanskoj« nego i svjedočanstvo o sudbini rukopisa. Preživljavali su samo oni koji su bili upotrebljivi za pravoslavne crkvene službe. U istoj biblioteci nalazi se i tzv. evanđelje iz Dovolje, pisano na papiru (ostala bosanska evanđelja su na pergamentu), iz zadnje četvrti XIV v. Evanđelje je sačuvalo svega 110 lista, a do danas nije detaljnije istraženo. U tom pogledu zaostaje za njim još jedino Sofijsko evanđelje, koje je kao bosansko samo notirano u nekoliko radova, ali pobliže se o njemu gotovo ništa ne zna.

Treba registrovati još neke značajnije odlomke evanđelja, u prvom redu tzv. Manojlovo ili Mostarsko evanđelje, koje spada među najstarije očuvane spomenike iz XIV v., a pisao ga je Manojlo Grk. Za starije od Manojlovog smatraju se još jedino Gligorović-Giljferdingovi listići, s kraja XIII ili početka XIV v., od kojih se dva nalaze u Moskvi, a šest lista u biblioteci »Saltikov Ščedrin« u Lenjingradu. Vrlo je poznato i dosta izučavano tzv. Batalovo evanđelje, mada se ovdje, u stvari, radi samo o četiri lista. Interes za ovaj spomenik nije pobudilo samo evanđelje, od kojeg je, uostalom, sačuvan samo mali odlomak evanđelja po Jovanu, nego vrlo velik i značajan kolofon, kao i kasniji zapisi. Iz kolofona je vidljivo da je kodeks bio pisan za bosanskog tepačiju Batala 1393. god., a pisao gaje pisar Stanko Kromirjanin. Osim kolofona, na 2. listu istom je rukom načinjen spisak imena koji se smatra spiskom poglavara »crkve bosanske« i u tom smislu su ovi odlomci vrlo važan kulturno-istorijski dokument. Prema kasnijem zapisu iz 1703. god. vidi se da je kodeks bio u nekom manastiru Skrbatno, a za Gosudarstvenu publičnu biblioteku u Lenjingradu nabavljen je od učitelja Meledinova iz sela Kukuk u Makedoniji.

Od Apostola je poznat samo jedan poseban i kompletan Apostol, i to u Gosudarstvenoj biblioteci u Lenjingradu, pod nazivom Giljferdingov. Apostol je star, iz XIV v., vrlo lijepo iluminiran, a red članaka u njemu potpuno odgovara redu koji je donekle karakterističan i za druga dva Apostola koji se nalaze u okviru zbornika, Hvalovog i Mletačkog. Kodeks je pripadao još u XIX v. bosanskom trgovcu Spasoju Jovičiću, tako da je to jedan od malog broja bosanskih rukopisa koji su se sačuvali u samoj Bosni. Među bosanske spomenike ubraja se i tzv. Pantelejmonov apostol, koji se nalazi, navodno, u manastiru sv. Pantelejmona na Svetoj Gori, a među bosanske ga je uvrstio ruski naučnik Lavrov. Međutim, spomenik nije ni do danas proučen, a ni mikrofilmovan niti fotokopiran, što je učinjeno sa većinom ostalih spomenika u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Naročiti interes pobuđuju tri zbornika, od kojih su dva: Hvalovi Mletački, najkompletniji spomenici bosanske srednjovjekovne književnosti uopće. Treći, Radosavljev zbornik, sam je po sebi posebno interesantan zbog specifičnog sadržaja, koji je jedinstven u sačuvanoj bosanskoj pismenosti najranijeg doba. Po obimu je Radosavljev zbornik relativno malen, ali je tekst sasvim kompletno sačuvan. Danas je pohranjen u Vatikanu, kamo je dospio preko svoga ranijeg vlasnika Matije Sovića, svećenika sa otoka Cresa. Ne zna se kako je rukopis dospio na Cres, vjerovatno su ga iz Bosne donijele patarenske izbjeglice, no u XVIII v. već se nalazio u Sovićevom posjedu. Kako se vidi iz kolofona, kodeks je pisan sredinom XV v., između 1443. i 1461. god., tj. za života kralja Tomaša, a pisao ga je dijak Radosav. Radosavljev zbornik ima relativno bogatu iluminaciju, ali je crtež vrlo uprošćen i naivan, a sam rukopis kodeksa dosta neuredan. Po sadržaju i organizaciji teksta bitno se razlikuje od ostala dva zbornika, jer ne samo da je drukčiji sastav teksta nego se u njemu sreće i dodatak za koji veći broj autora smatra da predstavlja obrazac patarenske službe, jer ima dosta sličnosti sa obredom francuskih katara. Radosavljev zbornik počinje Apokalipsom, koja čini i najveći dio teksta, poslije koje dolazi Očenaš sa kratkom molitvom, te početak evanđelja po Jovanu, čime se rukopis i završava. Iza njega dopisan je samo kolofon, te glagoljicom tekst iz Pavlove poslanice Titu. Svi ovi dodaci Apokalipsi odvojeni su malom zastavicom od pređašnjeg teksta, te označeni posebnim većim slovima prvog retka. Glagoljski tekst pisan je, takođe, Radosavljevom rukom, ali je još jednom prepisan rukom Matije Sovića, koji je i inače načinio izvjestan broj manje važnih marginalnih opaski. Ovako komponiran, ovaj je tekst jedinstven u bosanskoj srednjovjekovnoj književnosti, mada se mora reći da se u samom tekstu dosad nije otkrilo ništa što bi upućivalo na heretičke devijacije.

18

Hvalov (Bolonjski) i Mletački zbornik sadrže, uglavnom, čitav repertoar religiozne književnosti »crkve bosanske«, ili bar onaj obim koji je do nas dopro, s tom razlikom što je Hvalov zbornik čitav sačuvan, dok Mletačkom nedostaje kraj, ali se u pogledu sastava i karaktera članaka slažu u potpunosti. Hvalov je rukopis i veoma reprezentativan, vanredno bogato iluminirani kodeks sa znatnim umjetničkim pretenzijama, pisan na pergamentu, 1404. god., za bosanskog feudalca i splitskog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, za kojeg je napisan i Hrvojev misal, jedan od najljepših glagoljskih kodeksa uopće. Zbornik se danas nalazi u Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji i vrlo je dobro sačuvan, gotovo bez oštećenja. Sadrži kompletno tetraevanđelje, za kojim slijedi Apokalipsa, zatim Deset zapovijedi, četiri apokrifna članka, Djela apostolska, te Poslanice, za kojima dolazi cio Psaltir, sa apokrifnim 151. psalmom, osam biblijskih pjesama i Marijin kantik. Na kraju je kolofon, u kojem se potpisao pisar krstjanin Hval, a u tekstu ima nekoliko marginalnih bilješki njegovom rukom, od kojih dvije u Apokalipsi predstavljaju komentar novozavjetnog teksta. Treba naglasiti da je ovo jedini bosanski kodeks u kojemu se pojavljuje i starozavjetni tekst, osim što i u Mletačkom zborniku ima Deset zapovijedi, ali je tekst prekinut prije Psaltira, te se ne može više utvrditi da li je postojao u prvobitnom tekstu. Neki autori pretpostavljaju da je Hvalov zbornik pisan u Hrvojevoj rezidenciji u Omišu, neki jezički podaci odista govore o njegovoj nešto južnijoj provenijenciji.

Mletački zbornik i u pogledu iluminacije i u pogledu značaja samo nešto malo zaostaje za Hvalovim, ali se, kad je u pitanju ovaj kodeks, ne zna ni koje pisar ni za koga je pisan rukopis. Posljednji listovi nedostaju, a nema ni marginalija sa podacima tog tipa. Zbornik se sada nalazi u Veneciji, pisan je na pergamentu, vjerovatno krajem XIV ili početkom XV v., a kao i Hvalov zbornik ima dva stupca, dok bosanska evanđelja uglavnom imaju samo jedan stubac rukopisa. U svom kasnijem životu rukopis nije mijenjan, pa se može pretpostaviti da nikada nije bio u pravoslavnom manastiru.

Po izvjesnim tragovima može se zaključiti da je u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini postojala i svjetovna književnost, prije svega istoriografska, jer se i danas po izvjesnim sadržajima Hrvatske redakcije Dukljaninova ljetopisa može proponirati za pojedine dijelove bosanski izvor, kao što je, najvjerovatnije, slučaj i sa izvjesnim dijelovima Orbinijevog djela »II regno degli Slavi«. Međutim, ovo ostaje samo u do-menu pretpostavki, mada se nastanak izvjesnih dijelova, prije svega Trebinjskog ljetopisa XI v., treba nesumnjivo vezati za Bosnu i Hum, kako po sadržini, tako i po uglu posmatranja koji ukazuje na bosanskog autora. To važi podjednako i za Orbinijevo djelo, naročito za dijelove koji se mogu nazvati: Istorija humskih gospodara, te Istorija Kotromanića, ili Bosanska kronika, a koji se, takođe, vezuju za izgubljene bosanske izvore. Da je takva vrsta pismenosti mogla biti razvijena govore i kasniji franjevački ljetopisi, a direktnije i neki spisi u kojima je zabilježen rodoslov pojedinih ličnosti (bana Tvrtka, Jurja Hvalovića), te svjedočanstvo Dubrovčanina Jakova Lukarevića (XVI-XVII v.), koji izrijekom pominje dvojicu bosanskih ljetopisaca: Emanuela, kroničara Hrvoja Hrvatinića, te Milića Velimisljića.

Međutim, i ta naša indirektna znanja o istoriografiji ne doprinose ništa našim saznanjima ni o jeziku ni o stilu i umjetničkom izrazu ove književnosti, a zbog nedostatka originalnih tekstova nemoguće je odrediti njihovo pripadništvo određenoj strukturi bosanskog društva.

Po paleografskim i jezičkim osobinama, a zatim i po sudbini samog kodeksa sa dosta se sigurnosti među bosanske spomenike može ubrojati tzv. Berlinska Aleksandrida, jedini rukopis svjetovnog sadržaja koji je dopro do nas. Aleksandrida predstavlja u srednjem vijeku vrlo rasprostranjen evropski roman, sa svim karakteristikama tipične srednjovjekovne beletristike. To je, zapravo, priča o Aleksandru Velikom i njegovim pohodima, ali do maksimuma hristijanizirana i u potpunosti prilagođena načinu mišljenja i potrebama čovjeka srednjeg vijeka. Prisutnost ovog teksta u bosanskoj književnosti signalizira mogućnost postojanja i neke, makar i vrlo ograničene beletristike, koja, međutim, nije doprla do nas. Rukopis, istina, potječe najvjerovatnije tek s kraja XV v., ali po svojim osobinama on se uklapa u srednjovjekovnu književnost i nosi njene karakteristike, u prvom redu, njenu prenaglašenu sklonost prema natprirodnom i neobjašnjivom i njene meditacije o ništavnosti svijeta i tjelesnog života. Zanimljivo je spomenuti i to da se pri kraju tekst rukopisa odvaja od drugih tekstova istog sadržaja, jezik postaje gotovo narodni, a pričanje ima više neposrednosti i originalnosti nego u ostalim dijelovima teksta.

U stvari, originalno stvaralaštvo u srednjovjekovnoj književnosti Bosne i Hercegovine svodi se, bar koliko je danas poznato, uglavnom na epigrafiku, i to pretežno na epitafe, kao slučajna poetska nadahnuća koja su u tako bitnim momentima za čovjeka kao što je smrt izbijala spontano u natpisima nadgrobnih spomenika - stećaka. O stećcima je mnogo pisano iz više razloga, prije svega zbog dileme da li oni pripadaju isključivo vjernicima »crkve bosanske« i da li su karakteristika te crkve. Na kraju, smatra se da svi stećci očito nisu patarenskog karaktera, niti su vezani isključivo za »crkvu bosansku«, mada se određeni broj nesumnjivo može pripisati bosanskohercegovačkim »krstjanima«. Dosta stećaka sa natpisima koncentrirano je na većim nekropolama, kao što je ona u Boljunima, jugozapadno od Radimlje i Stoca, ali ih ima, kao i ostale epigrafike, i po drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Pisani su bosanskom ćirilicom, dok su glagoljski sasvim izuzetni. Među najstarije natpise na kamenu, osim već spomenutih, spadaju Natpis kaznaca Nespine kod Visokog (XII-XIII v.), Natpis velikog sudije Gradiše iz Podbrežja kod Zenice (XII-XIII v.), Ploča župana Grda u Policama kod Trebinja (XII v.), Kulinova ploča iz Biskupića - Muhašinovića kod Visokog (XII v.) i dr.

19

Međutim, upravo na stećcima ponekad prosine istinska poezija, koncizno a impresivno izrečena bol i tuga, poneka mudra životna sentenca, tiha desperacija i pomirenost sa smrću, kao što je onaj već klasični, na stećcima mnogo varirani stih sa natpisa iz Pojske: »Zato molju vas, gospodo, ne nastupajte na nj! Jere ćete vi biti kako on, a on ne more biti kako vi!«, ili njegova varijanta sa natpisa u Podgradinju u Donjem Hrasnu na kamenom sarkofagu Radivoja Drašića: »Dobri junak ja bih. Molju se ja vas, ne ticajte! Vi ćete biti kako ja, a ja ne mogu biti kako vi.« Ipak, možda je najoriginalniji, a svakako jedan od najdužih tekst epitafa sa stećka iz Borca, poznat kao epitaf Ozrisala Kopijevića (Smrti ne poiskah... Navidjen od kraljevstva bosanskoga i gospockoga srbskoga za moga gospodina službu: bodoše me, i sikoše me, i oderaše. I tuj smrti dopadoh. I umrih na rošstvo Kristovo. A gospodin me vojevoda okrili, i ukopa, i pobiliži).

Kao samostalna država, Bosna je imala i svoju administrativno-pravnu pismenost, u koju se mogu ubrojati najrazličitije povelje, ugovori, testamenti, darovnice, službena i privatna pisma koje su pisali vladari, ali i pojedini feudalci, od kojih su neki imali čak i svoje vlastite skriptorije. Istina, iako je ova pismenost u suštini originalna, ona nema u cjelini gledano literarnog značaja, s obzirom da je prisustvo literarnog izraza, pa i poetskog nadahnuća u njoj samo izuzetna pojava, dok je namjena cijele ove pismenosti sasvim prozaična. Najznačajnije je u tom žanru što on sam po sebi predstavlja izraz stanja pismenosti na raznim terenima Bosne i Hercegovine (Huma), te nam mnogo govori o životu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, a indirektno i o atmosferi u kojoj su se stvarala književna djela. Nije beznačajna činjenica što je utvrđeno da su vlastite kancelarije imali gotovo svi značajniji feudalci, kao što su Kosače, Hrvatinići, Sankovići, Pavlovići i dr., jer su se u tim kancelarijama mogla pisati i druga djela, a ne samo administrativno-pravni spisi; tako je npr. i Čajničko evanđelje napisano u jednoj takvoj kancelariji (skriptoriju). Ipak, većina ovih dokumenata nije se sačuvala u Bosni, nego se nalaze po arhivima Dubrovnika, Budimpešte i Beča, što je sasvim adekvatno sudbini i drugih bosanskih spomenika.

U Bosni je napisana i najstarija ćirilička povelja narodnim jezikom, tj. Kulinova povelja Dubrovčanima iz 1189. god., čija se jedna kopija čuva u Dubrovačkom arhivu, dok je najvjerovatniji original u Gosudarstvenoj biblioteci u Lenjingradu. U Dubrovniku je i Testament gosta Radina iz 1466. god., veoma važan za istorijska istraživanja, s obzirom da je gost Radin bio visoki funkcioner »crkve bosanske«. Povelja i darovnica, te sličnog materijala je vrlo impozantan broj, što pokazuje i intenzitet društvenog, političkog i ekonomskog života stare Bosne i Hercegovine, u čemu ovaj teren ne zaostaje za ostalim našim srednjovjekovnim državama.

Uopćeno gledano, bosanska srednjovjekovna pismenost sadrži repertoar žanrova približno kao i druge naše srednjovjekovne pismenosti, s tim što je originalno stvaralaštvo vrlo ograničeno i što su u tom žanru djela svedena zapravo samo na epigrafiku. Da li je originalne književnosti uopće bilo, teško je pretpostaviti, ali je vjerovatno da je prepisivačka, neoriginalna vjerska pismenost, a možda i svjetovna, bila daleko snažnija no što to pokazuju sačuvani srednjovjekovni kodeksi. Ovo se naslućuje iz vrlo jake filijacije bosanskih evanđelja, koja se toliko između sebe razilaze u varijacijama teksta da je sasvim opravdano pretpostaviti da su postojali još mnogi izgubljeni rukopisi koji su ih povezivali. O propovjedničkoj literaturi, koja je, takođe, do izvjesne mjere originalna, možemo suditi samo na osnovu dva listića iz Monteprandona, što je očito nedovoljno za bilo kakve decidiranije zaključke. Po svemu sudeći, u vrijeme trajanja bosanske države tekstova je uopće moralo biti znatno više, ali su do nas dospjeli samo bijedni ostaci jedne relativno značajne srednjovjekovne pismenosti. Postoje slabe nade da će se pronaći još koji rukopis iz toga perioda i ne mali zadatak da se postojeći prouče u raznim pravcima kako bi se dobila jasnija slika o književnoj i kulturnoj djelatnosti toga doba.

PREGLED NAJZNAČAJNIJIH SPOMENIKA SREDNJOVJEKOVNE PISMENOSTI

1. Grškovićev odlomak Apostola, XII v., sign. Fragm. glag. 2.

Lit. Jagić V. Grškovićev odlomak glagolskog apostola, Starine JAZU XIX, Zagreb, 1893; Štefanić Vj., Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I dio, Zagreb, 1969.

Na pergamentu, 21,7 x 15,5 ff. 4; jednostupčan; prelazni poluobli oblik glagoljice.

Sadržaj: Odlomci iz Djela apostolskih.

Na marginama pripisi ćirilički kasnijom rukom. Nađen je na Krku, kamo su ga mogli donijeti bjegunci iz Bosne. Pronašao ga je vrbnički kapelan Gršković. Sada se nalaze u JAZU u Zagrebu.

2. Mihanovićev odlomak Apostola, XII v., sign. Fragm. glag. 1.

Lit. Štefanić Vj., Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I dio, Zagreb, 1969; Jagić V., Grada za glagolsku paleografiju, Mihanovićev odlomak apostolara glagolskoga, Rad JAZU II, Zagreb, 1868.

Na pergamentu; 24 x 18,5; 2 ff.; jednostupčan.

Sadržaj: Odlomci kratkog Apostola, tj. čitanja iz apostolskih poslanica.

20

Nađen je u koricama Ilovičke krčmije (iz 1262. god.), pisane u Ilovici za manastir sv. Arhanđela na Privlači (Boka Kotorska). Ilovičku krmčiju poklonio je sa svojom kolekcijom ćirilskih rukopisa Antun Mihanović Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, gdje se i danas nalazi. Mihanovićev odlomak je pisan, najvjerovatnije, na bosansko-humskom području.

3. Miroslavljevo evanđelje, XII v. (druga polovina).

Lit. Stojanović Lj. Miroslavljevo evanđelje (Odlomci), Spomenik Srpske kraljevske akademije XX, Beograd, 1893; Kuljbakin, Paleografska i jezička ispitivanja o Miroslavljevom evanđelju, Posebna izdanja SKA, LII. Sremski Karlovci, 1925; Vrana J., L'Evangeliare de Miroslav, 'S-Gravenhage, 1961.

Na pergamentu, 41,8 x 28,4; 360 ff., dvostupčan; ćirilica, ustav; bogato iluminiran.

Sadržaj: aprakosno evanđelje.

Marginalije: na f. 71V žvanь Batista; f. 355r G(ospod)i b(ož)e moj štedrь i mnogom(ilo)stivь pomiluj me svojeju m(i)lostiju Grigorija grešnago nekli byhь u gospodina u milosti bylь na te upvaju; f. 358V končahь sь b(o)žijeju pomoštiju aminь.

Rukopis je pisan, najvjerovatnije, u Humu, za Miroslava sina Zavidina, brata Stevana Nemanje, a pisao ga je pisar koji je na kraju rukopisa ispisao Varsameleon. Drugi pisar Grigorije je iluminirao rukopis, te napisao kolofon. Rukopis je bio u Bijelom Polju u Miroslavljevoj crkvi, odatle stigao u Hilandar, a 1896. god. poklonjen je Aleksandru Karađorđeviću. Reprint izdanje u boji, Beograd, 1897. god.

4. Manojlovo (Mostarsko) evanđelje; početak XIV v.; sign. 343 (stara ZDlTKci).

Lit. Speranski M. N., Mostarskoje (Manojlovo) bosnijskoje evangelije, 1905/6, Varšava, dodatak uz Ruskij filologičeski vjestnik; V. Jerković, Glagolski oblici u Manojlovom evanđelju, Prilozi proučavanju jezika, 5. Novi Sad,

Na pergamentu; 19 x 13; 32. ff., jednostupčan, bez korica; bosanska ćirilica, poluustav, slabo iluminiran.

Sadržaj: trinaest odlomaka četveroevanđelja.

Marginalne glose na f. 32r: Manoilo Grьkь piša sije knige; na f. 32: hlapě seděše pri mne jegda pisah; te bilješka grčka s prijevodom: vь šesty že měsecь.

Rukopis je bio u Mostaru i pripadao je, izgleda, I. Ivaniševiću, no već 1903. nalazi se u SANU u Beogradu. Ne zna se gdje je ni za koga pisan, ali se po marginalijama vidi da ga je napisao Manojlo Grk. Danas se nalazi u Arhivu SANU u Beogradu.

5. Divoševo evanđelje; početak XIV v.

Lit. Grickat L, Divoševo evanđelje, Južnoslovenski filolog XXV, Beograd, 1961-62.; Durić J. - Ivanišević R., Evanđelje Divoša Tihoradića, Zbornik radova Vizantološkog instituta SANU, Beograd, 1961.

Na pergamentu, 16,5 x 22,5, 187 ff., jednostupčan; bez korica; bosanska ćirilica, nelijepi poluustav; slabo iluminiran.

Sadržaj: Kompletno četveroevanđelje (evanđelja po Matiji, po Marku, po Luki, po Jovanu).

Marginalne glose na ff. 24V, 42V 132r, 182r nominiraju vlasnika Divoša Tihoradića, za kojeg je pisan kodeks. Na f. 66V zapis a Manoilo, vjerovatno potpis pisarev.

Divoš Tihoradić je bosanski feudalac, dok je pisar, najvjerovatnije, Manojlo Grk, koji je pisao i Manojlovo evanđelje. Evanđelje je nađeno 1960. god. u crkvi sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja, danas je u Bijelom Polju u Crnoj Gori. Kodeks oštećen, kasnije dodavani neki papirni listovi s tekstom, vjerovatno bio u nekom srpskom manastiru. Pisan u istočnoj Bosni.

6. Kopitarovo (Ljubljansko) evanđelje, XIV v., sign. Cod. N° 24.

Lit. Voskresenskij G. A., Slavjanski rukopisi (IV, Ljubljanskaja licejskaja biblioteka); Radojčić S., Stare srpske minijature, Zagreb, 1953; Šidak J., Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja »crkve bosanske«, Slovo 4-5, Zagreb, 1955.

Na pergamentu 19 x 13,5; 225 ff., jednostupčan; korice drvene u smeđoj koži; bosanska ćirilica, poluustav, bogato iluminiran.

Sadržaj: Kompletno četveroevanđelje (evanđelja po Matiji, po Marku, po Luki i po Jovanu).

Nema marginalija, osim sinoptičkih mjesta.

Rukopis je prvobitno pripadao biblioteci Bartolomeja Kopitara, pa je otkupljen s drugim spisima poslije njegove smrti za Licejsku biblioteku u Ljubljani. Danas se nalazi u Univerzitetnoj biblioteci u Ljubljani.

7. Nikoljsko evanđelje, XIV-XV v., sign. W 147.

21

Lit. Daničić D., Nikoljsko evanđelje, Beograd, 1864; Stasov V., Slavjanskij i vostočnvj ornament po rukopisjam' drevnjago i novago vremeni, 1884. god.; Mošin V., Rukopisi bivše beogradske Narodne biblioteke u Dablinu i u Zagrebu, Bibliotekar, Sarajevo, 1973.

Na pergamentu, 16,5 x 10,5, 147 ff.; jednostupčan, povez nov; bosanska ćirilica, poluustav, lijepo iluminirano.

Sadržaj: četveroevanđelje, nepotpuno.

Rukopis je pisao nepoznati pisar, vjerovatno u kraljevskom skriptoriju u vrijeme Tvrtka I, a nađeno je u manastiru sv. Nikole u Srbiji. Rukopis je bio pohranjen u beogradskoj Narodnoj biblioteci pod sign. rs. br. 112, u toku I svjetskog rata je izgubljeno, te nađeno ponovo u Dablinu u biblioteci Sir Chester Beatty, gdje se i danas nalazi.

Rukopis je u cjelini izdao Daničić Đ. u Beogradu 1864. god.

8. Čajničko evanđelje, XIV-XV v.

Lit. Vukičejić M., Iz starih srbulja, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XIII, 1901; Šidak J., Uber glagolitisch kvrillischen geheimschriften in der Hs. Radosavs und im Evangelium von Čajniče, Die Welt der Slaven 5/2, 1960: Štefanić Vj., Glagoljski zapis u Čajničkom evanđelju i u Radosavljevu rukopisu, Zbornik Historijskog instituta JAZU, Zagreb, 1959; Jerković V., Paleografska i jezička ispitivanja o Čajničkom evanđelju, Novi Sad, 1975.

Na pergamentu; 19,5 x 15; 167 ff.; jednostupčan; noviji povez od drveta i mrke kože; bosanska ćirilica, poluustav, te jedna strana deformirane glagoljice; slabije iluminiran.

Sadržaj: četveroevanđelje, evanđelja po Matiji, po Marku, po Luki i po Jovanu).

Marginalni zapisi nalaze se na 83', 115V, 116r, 125V, 144¥, 145r, najznačajniji na 115V i 116r, koji predstavljaju jedan zapis, koji glasi: časnomu i velemudromu priateju, momu Jubimomu i veledragomu dobromu i plemenitomu vlastelinu knezu i mnogo počtenomu i svake časti i počtene dostoinomu knezu Pavlu neka znaš kako ja pišu i bog te u č(a)sti dreži, - Zapisi su pisani bosanskom brzopisnom ćirilicom.

Glagoljski zapis je na ff. 89V i 90r i sadrži tekst evanđelja po Jovanu (XV, 17-20), pisao ga je u kasnijem vremenu ekavac, pravoslavac.

Pretpostavlja se da je Čajničko evanđelje pisano u kancelariji Pavla Radenovića, u istočnoj Bosni, svakako u njegovo vrijeme. Pisalo ga je više pisara, a danas se nalazi u Čajniču u pravoslavnoj crkvi, prepravljano je kasnije za liturgijsku upotrebu.

9. Mletački zbornik, XIV-XV v., sign. Orient 227, Collocazine 168. Lit Ciampoli D., I codici paleoslavi della R. Biblioteca nazionale di San

Marco, Roma, 1894; Jagić V., Analecta romana, Archiv für slavische Philologie XXV, Beč, 1903; Hamm J., Apokalipsa bosanskih krstjana, Slovo 9-10, Zagreb, 1960; Šidak J., Marginalije uz jedan rukopis crkve bosanske u Mletačkoj Marciani, Slovo 6-8, Zagreb, 1957.

Na pergamentu, 20,3 x 13; 300 ff., dvostupčan, bosanska ćirilica, poluustav; bogato iluminiran.

Sadržaj: Poslanica Jevsevijeva Kiprijanu, Novi zavjet, tj. 4 evanđelja, Apokalipsa, Deset zapovijedi Mojsijevih, članak o Doroteju episkopu, članak sv. Epifana, Obhoždenije Pavla apostola, Mučenije apostola Pavla, predgovor Djelima apostolskim, Djela apostolska, Poslanice apostolske (Jakovljeva, Prva Petrova, Druga Petrova, Prva Jovanova, Druga Jovanova, Treća Jovanova, Judina, Predgovor Pavlovim poslanicama, Pavlova poslanica Rimljanima, Prva Korinćanima, Druga Korinćanima, Galatima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Prva Solunjanima, Druga Solunjanima, početak poslanice Jevrejima). Na f. 289 tekst se prekida.

Nema marginalnih glosa.

Vjerovatno pisan, sudeći po jeziku, jugozapadnije od Splita, ne zria se za koga ni ko ga je pisao. Čuva se u Biblioteci Sv. Marka u Veneciji, u zbirci MSS Orientali.

10. Hrvojev misal, 1403-1404. god.

Lit. Jagić, Thalloczy, Wickhoff, Missale glagoiiticum Hervoiae ducis Spalatensis, Vindibonae, 1891.; Vajs J., Najstariji hrvatskoglagoljski misal, Djela JAZU 38, Zagreb, 1948; l'antclić M. Povijesna podloga iluminacije Hrvojeva misala, Slovo 20, Zagreb, 1970.

Na pergamentu, 30,6 x 22,5, 247 ff., dvostupčan; uvez nov; ustavno glagoljsko pismo; bogato iluminiran.

Sadržaj: kompletni Misal (Proprium de ternpore, Ordo missae, Kalendar, Proprium sanctorum, Commune sanctorum, Missae votivae).

Marginalije: f. 139r tu pomeni žive ke hoć6 i But'ka pis'ca.

22

Rukopis je pisan za Hrvoja Vukčića Hrvatinića, hercega splitskog, te hrvatskodalmatinskog bana, namjesnika Ladislava Napuljskog, koji je istovremeno bosanski feudalac. Kodeks je pisao pisar Butko u hrvatskoglagoljskoj redakciji staroslavenskog. Kodeks je pronađen u Carigradskom Šaraju, gdje se i sada nalazi. Prva vijest o kodeksu potiče od A. D. Mordtmana, 1854. god. u Philologusu. 1889. bosanska vlada povjerila je jednoj mađarskoj komisiji da se detaljnije informira o kodeksu, a iste godine je kodeks došao u Jagićeve ruke. Bio je zagubljen, pa ponovo pronađen u Šaraju. Reprint izdanje u boji, vjerno originalu, Zagreb - Graz, 1973. god.

11. Hvalov zbornik (Bolonjski), 1404. god.; sign. .Cod, 3575

Lit Daničić Đ., Hvalov rukopis, Starine JAZU III, 1871; isti, Apostol iz Hvalovog rukopisa, Starine JAZU IV; Đurić V., Minijature Hvalovog rukopi sa, Istorijski glasnik, Beograd, 1957, str. 39-52.

Na pergamentu (kvieru); 17 x 11; 359 ff., dvostupčan, smeđi kožni uvez,; bosanska ćirilica, poluustav; bogato iluminiran.

Sadržaj: Poslanica Jevsevijeva, episkopa cesarijskog, Kiprijanu, kompletan Novi zavjet (4 evanđelja, Apokalipsa, Deset zapovijedi Mojsijevih, članak o Doroteju episkopu, članak sv. Epifana, Obhoždenije Pavla apostola, Mučenije apostola Pavla (tj. četiri apokrifna članka), predgovori Djelima apostolskim, Djela apostolska, Poslanice apostolske (Jakovljeva, Prva Petrova, Druga Petrova, Prva Jovanova, Druga Jovanova, Treća Jovanova, Judina, Predgovor Pavlovim poslanicama, Pavlova poslanica Rimljanima, Prva Korinćanima, Druga Korinćanima, Galatima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Prva Solunjanima, Druga Solunjanima, Jevrejima, Prva Timotiju, Druga Timotiju, Titu, Filimonu), Psalmi Davidovi, bibličke pjesme: Pjesma koju je pjevao Mojsije kad je preveo narod preko Crvenog mora; Pjesma Mojsijeva kad je narodu dao zakon; Pjesma Ane, majke Samujla proroka; Pjesma Avakuma proroka: Pjesma proroka Isaije: Pjesma Jone proroka; Pjesma tri mladića u užarenoj peći; Druga pjesma tih mladića; Bogorodičin kantik; kolofon Hvala krstjanina.

Marginalne glose u Apokalipsi: (uz IX, 20): Skazanije o cr6kvi ido!6skoj koju s(ve)ty osudvše; (uz XII, 12): gore zemli i moru jere na nem6 krivvna c(esa)r6stvujet6.

Rukopis je pisan za bosanskog feudalca i splitskog hercega Hrvoja Vukčića - Hrvatinića, vjerovatno u njegovoj rezidenciji u Omišu, a pisao ga je Hval krstjanin. Čuva se u Bolonji, Bibliotheca Universitaria. Kodeks je pripadao talijanskom lingvisti Giacomu Facciolatiju (1682-1769), koji ga je poklonio papi Benediktu XIV, a ovaj Biblioteci.

12. Radosavljev zbornik, pisan između 1443. i 1461., sign. Cod. illirico 12.

Lit. Jagić V., Ein neuentdeckter urkundlicher Beitrag zur Erklarung des bosnisches Patarentums, Archiv fur slavische Philologie XXXIII, Berlin, 1912; Hamm J., Apokalipsa bosanskih krstjana, Slovo 9-10, Zagreb 1960; Milčetić L, Matije Sovica predgovor »Slavenskoj gramatici«, Starine JAZU XXXV, Zagreb, 1916; Štefanić Vj., Glagoljski zapis u Čajničkom javanđelju i Radosavljevu rukopisu, Zbornik Historijskog instituta II, Zagreb, 1958.

Na papiru, 14 x 11; 60 ff., jednostupčan, osim f. 41 - dvostupčana, povez nov, koža i karton; bosanska ćirilica, poluustav, nekoliko redaka glagoljicom; bogato iluminiran.

Sadržaj: Apokalipsa, Očenaš sa kratkom molitvom, početak evanđelja po Jovanu, kolofon, oblom glagoljicom tekst Pavlove poslanice Titu (II, 12-13), prepis istog teksta uglatom hrvatskom glagoljicom.

F. 51r i 55V na margini nekoliko glagoljskih slova, f. 45V minuskuiom grčki kriptografski alfabet, a na f. 46r normalni grčki alfabet.

Prema kolofonu rukopis je pisao krstjanin Radosav za Gojsaka krstjanina, u vrijeme djeda Ratka, poglavara »crkve bosanske«, vjerovatno, u sjeverozapadnoj Bosni. Rukopis je u XVIII v. bio u posjedu Matije Sovica osorskog kanonika, rođenog na Cresu (umro 1774), zatim pripao koparskom biskupu Camuzziju, a od njega prešao barunu Zojsu, te u biblioteku Congregatio de propaganda fidae, odakle je došao u Vatikansku biblioteku, gdje je i danas.

13. Berlinska Aleksandrida, XV v. (posljednja decenija); sign. MS. slav. quart 8.

Lit.: Van den Berk C. A., Der »serbische« Alexanderroman, Slavische Propvlaen, 13, München, 1970.

Na papiru, 182 ff., jednostupčan; uvez nov; kurzivna bosanska ćirilica; bez iluminacije.

Sadržaj: roman o Aleksandru Velikom, srpske provenijencije. Rukopis se nalazi u Berlinu u fondu Pruske državne biblioteke, pod naslovom: Historia Alexandri Magni russice. Naslov je zlatotiskom na hrptu novog poveza. Rukopis je, sudeći po tajnopisu na 3V, još 1535. god. posjedovala neka slavenska porodica, do 1582. god. pripadao je porodici Beck iz Leopoldstorffa kod Beča, a zatim porodici Aschenbrenner. Sam rukopis prema vodenim znacima i tipu pisma pripada XV v.

Rukopis je u cjelini, kao paralelu uz još jedan slavenski rukopis s djelomičnim holandskim prijevodom, izdao

23

u transkriptu Van den Berk, u Münchenu 1970. god.

Administrativno-pravni spisi

1. Povelja bana Kulina, 1189. god., pergament.

Lit. Čremošnik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja N. s. III, Sarajevo, 1948; Vrana J., Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 2, Zagreb, 1955; Iljinski G. A., Gramota bana Kulina, Pamjatniki drevnej pis'menosti i iskustva, CLXIV, Sanktpeterburg, 1906.

Sadržaj: prva bosanskohercegovačka povelja i ugovor o prijateljstvu i trgovini s Dubrovnikom.

Original, ili bar koncept originala je, vjerovatno, rukopis u biblioteci Akademije nauka u Lenjingradu; drugi i treći primjerak nalaze se i danas u Dubrovačkom arhivu i prepisi su s originala.

2. Povelja bana Matije Ninoslava, 22. mart 1240. god. pergament.

Lit. Stojanović Lj., Stare srpske povelje i pisma, I, Beograd, 1929.:, Čremošnik G. Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s, I, Sarajevo, 1948.

Sadržaj: državni ugovor s Dubrovčanima o trgovačko-pravnim odnosima. Povelja je pisana dubrovačkim tipom pisma i pisao ju je, vjerovatno, dubrovački pisar, poluustavom. Izgleda da je povelja kasnije nošena u Bosnu banu Ninoslavu na ponovnu potvrdu. Nalazi se danas u Dubrovačkom arhivu.

3. Povelja humskog kneza Andrije, 1247-1249, pergament.

Lit. Stojanović Lj., Stare srpske povelje i pisma, I, Beograd, 1929.; Čremošnik G., Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka, GZM, I, Sarajevo, 1948.

Sadržaj: ugovor o miru i trgovačkim slobodama Dubrovčana na humskom području pod vlašću kneza Andrije.

Pisana je ustavom, po tipu pisma se slaže sa ranijom humskom školom.

Original u Državnom arhivu u Dubrovniku.

4. Povelja JeJisavete Kotromanić, XIV v. (oko 1323. god.), pergament. Lit. Thalloczy Lj., Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim ob zirom na povelje Kermendskog arhiva, GZM, Sarajevo, 1906.

Sadržaj: Jelisaveta Kotromanić, u svoje ime i u ime svoga sina Stjepana Kotromana izdaje povelju Vukcu, u kojoj obećava pravnu sigurnost.

Original se nalazi u Narodnom muzeju u Budimpešti, a dokument je pisao Radin dijak na dan sv. Kataline u Ribičima.

5. Povelja Stjepana Kotromanića Dubrovčanima, 15. VIII 1332.

Lit. Miklošić F., Monumenta serbica, LXXXV, Viennae, 1858.

Sadržaj: reguliranje pravnih odnosa između Bosne i Dubrovnika. Original izgubljen, postoji samo dubrovački prepis. Povelju je pisao pisar bana Stjepana Priboje. Čuva se u Dubrovačkom arhivu.

6. Povelja Stjepana Kotromanića Vuku Vukosaliću, 1351. god.

Lit. Thalloczy Lj., Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje Kermendskog arhiva, GZM, Sarajevo, 1906.

Sadržaj: Darovna povelja Vuku Vukosaliću u kojoj se nabrajaju njegova junačka djela.

Original u Narodnom muzeju u Budimpešti.

7. Povelja Jelene Kotromanić, 1354. god., pergament.

Lit. Thalloczy Lj., Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje kermendskog arhiva, GZM, Sarajevo, 1906.

Sadržaj: Potvrda ranije Stjepanove povelje Vlatku Vukoslaviću. Povelju je napisao dijak Dražeslav, a pisana je u Milama. Original se čuva u Narodnom muzeju u Budimpešti.

8. Povelja bana Tvrtka Kotromanića, 1. VI 1367. god., pergament. Lit. Miklošić F., Momumenta serbica, CLIX, Viennae, 1858. Sadržaj: Potvrđuje se Dubrovčanima prijateljstvo i mir i sve povlastice

stečene pod banom Stjepanom.

Original povelje nalazi se u Dubrovačkom arhivu a pisao je Dražislav Boić, pisar bana Tvrtka.

24

9. Povelja kralja Tvrtka Kotromanića, 10. IV 1378. - 17. VI 1378., pergament.

Lit. Stojanović Lj; Stare srpske povelje i pisma I, Beograd, 1929.

Sadržaj: Tvrtko ponovo, kao kralj, potvrđuje Dubrovčanima sve ranije ugovore i privilegije dobivene od ranijih bosanskih i srpskih vladara. Original povelje je u Dubrovačkom arhivu, a pisao ju je logotet Vladoje, koga je Tvrtko angažovao u Srbiji. Pisana je u Zrnovnici i Trstionici, pismo je diplomatska minuskula, a sama povelja je vrlo reprezentativnog izgleda.

10. Povelja braće Sankovića Dubrovniku, 15. IV 1391., pergament.

Lit. Miklošić F., Monumenta serbica, CCIV, Viennae, 1858.; Jireček C., Die Edelleute von Hum, WMBH, Wien, 1895.

Sadržaj: Dokument o predaji Župe konavoske i Vitaljinske, te grada Sokola Dubrovniku.

Povelja potiče od župana Bjeljaka i vojvode Radiča Sankovića, a pisao ju je dijak Grubanac Hlapčić. Original u Bečkom državnom arhivu.

11. Darovnica kralja Dabiše Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, 15. IV 1392. Lit. Šurmin Đ., Hrvatski spomenici I, 95, Zagreb, 1896.

Sadržaj: Stjepan Dabiša za zasluge u ratu protiv Turaka poklanja dva sela vojvodi Hrvoju.

12. Dabišina povelja Dubrovčanima, 17. VII 1392. pergament.

Lit. Čremošnik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s. II, Sarajevo, 1949/1950.

Sadržaj: Dabiša potvrđuje Dubrovniku sve privilegije dobivene od Tvrtka i ranijih bosanskih i srpskih vladara. Pisar je logotet Tomaš Lužac, Bosanac, a pismo diplomatska minuskula, vrlo lijepa. Original se nalazi u Državnom arhivu u Dubrovniku.

13. Dabišina darovnica kćeri Stani, 26. IV 1395., pergament.

Lit. Miklošić F. Monumenta serbica, CCX, Viennae, 1858.; Čremošnik G.; Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, Sarajevo, 1955. pos. ot.

Sadržaj: Dabiša poklanja doživotno kćeri Stani selo Velijake, s tim da poslije njene smrti ostane njegovom zetu Juriju Radivojeviću. Povelja je pisana u Kraljevoj Sutjesci, a pisao ju je logotet Tomaš Lužac majuskulom. Original bio u Bečkom državnom arhivu.

14. Povelja kralja Ostoje Dubrovniku, 20. XI 1398., pergament.

Lit. Čremošnik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s. II, Sarajevo, 1949/1950.

Sadržaj: Ostoja se obavezuje Dubrovčanima da će isplatiti dug kralja Tvrtka u visini od 2.550 dukata.

Povelju je pisao dijak Štipan Dobrinović, i to majuskulom, po starijoj bosanskoj tradiciji. Original se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku.

15. Pismo Jelene Grube Dubrovniku, 5. III 1399., pergament.

Lit. Čremošnik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s., II, Sarajevo, 1949/1950.

Sadržaj: Radi se o poslovnom i vjerovnom pismu, kojim Jelena Gruba traži da joj se pošalju dobra pohranjena u Dubrovniku. Original je u Državnom arhivu u Dubrovniku, a pisao ga je anonimni pisar.

16. Vjerovni list Sandalja Hranića, 4. III 1410., pergament. Lit. Miklošić F., Monumenta serbica, CCLV, Viennae, 1858.

Sadržaj: Vjerovni list je sklopljen s banicom Ankom, majkom Katarine Vukčić, Sandaljeve žene, i u njemu se Sandalj obavezuje da će je poštovati, te da po smrti Katarininoj neće uzeti druge za Ankina života.

Pisano je u Dračevici, u Novom, original je u Dubrovačkom arhivu.

17. Testament Jelene, žene Sandaljeve, 1442., pergament.

Lit. Miklošić F., Monumenta serbica, CCCXLI, Viennae, 1858. Sadržaj: Oporuka učinjena u Dubrovniku pred dubrovačkim knezom Nikšom Pucićem i pravoslavnim svećenicima.

18. Povelja Stjepana Vukčića Kosače, 1. IV 1443., pergament.

Lit. Čremošnik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s. III, Sarajevo, 1949/1950.

Sadržaj: Priznanica kojom u ime svoje, svoje žene Jelene i sina Vladislava potvrđuje Dubrovčanima da je primio nasljeđe Sandaljeve žene Jelene.

Pisao ju je pisar Vukša u Ključu, a pismo ima humske oznake. Original u Državnom arhivu u Dubrovniku.

19. Povelja Stjepana Tomaša Ostojića braći Dragišićima, 22. VIII 1446.,

25

pergament.

Lit. Miklošić F., Monumenta serbice, CCCLIII, Viennae, 1858.; Čremošnik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s. II, Sarajevo, 1949/1950.

Sadržaj: Darovnica u kojoj se poklanja feud s dva grada i šezdeset i dva sela, uz garanciju djeda »crkve bosanske« Miloja.

Dokument je pisao pisar Tvrtko Sekulović nelijepom minuskulom, u Vranduku. Original je u Historijskom institutu JAZU u Zagrebu.

20. Povelja Stjepana Tomaša Dubrovčanima, 18. XII 1451., pergament.

Lit. Miklošić F., Monumenta serbica, CCCLXIII, Viennae, 1858; Čremošnik G., Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, N. s. II, Sarajevo 1949/1950.

Sadržaj: Ugovor o savezu s Dubrovčanima protiv hercega Stjepana, tasta Stjepa Tomaša, pri čemu Stjepan obećava Dubrovniku zemlje hercega Stjepana.

Pisar povelje je protobistijar Restoje, piše majuskulom pomiješanom s elementima minuskule, a pisana je u Bobovcu. Original u Državnom arhivu u Dubrovniku.

21. Testament gosta Radina, 1466., pergament.

Lit. Truhelka Ć., Testament gosta Radina, GZM, Sarajevo, 1911; Šunjić M., Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, Godišnjak istorijskog društva, Sarajevo, 1960.

Sadržaj: Oporuka gosta Radina, pripadnika »crkve bosanske« i njenog funkcionera, kojom ostavlja svoju znatnu imovinu rođacima, slugama i sirotinji.

Radin je bio kao krstijanin prvo na dvoru Pavlovića u Borcu, a zatim kao starac i kasnije gost na dvoru hercega Stjepana u Blagaju. Emigrirao u Dubrovnik poslije pada Bosne.

22. Testament hercega Stjepana, 20. V 1466., pergament. Lit. Solovjev A., Spomenici, Beograd, 1926, 133.

Sadržaj: Oporučno ostavlja i dijeli imetak sinovima Vladislavu, Vlatku i Stjepanu, te ženi Ceciliji. Testament je pisan u Novom.

23. Rodoslov Jurja Hvalovića, august 1467., pergament.

Lit. Miklošić F., Monumenta serbica, CDLXVII, Viennae, 1858.

Sadržaj: Dokument je rješenje spora oko nasljeđa Braila, protibistijara Pavla Radinovića, kojim se na osnovu ovjerenog rodoslova utvrđuje krvna veza sa Brailom Jurja Bogišića - Hvalovića.

Izbor natpisa na kamenu

1. Humačka ploča, X-XI v.

Lit. Truhelka C., Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina II, Wien, 1894; Vego M., Glasnik Zemaljskog muzeja, N.s. XI, Arheologija, Sarajevo, 1956.

Kamena ploča sa ćiriličkim ktitorskim natpisom na bivšoj crkvi arhanđela Mihajla, koju je sazidao Krsmir, sin Bretov, i njegova žena Pavica, iz Humca kod Ljubuškog. Ima umiješanih glagoljskih slova. Sad u Franjevač-kom muzeju na Humcu.

2. Natpis iz Kijevaca, X-XI v.

Lit. Vego M., Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. IV, Sarajevo, 1970.

Kameni odlomak, vjerovatno sa neke stare crkve, pisan glagoljicom, pronađen na lokalitetu Manastirište u selu Kijevcima ispod Kozare kod Bosanske Gradiške, nekad područje stare Panonije. Čitav je natpis samo jedna riječ: Radinu. Danas pohranjen u Zavičajnom muzeju u Banjaluci.

3. Natpis iz Police kod Trebinja, XII v.

Lit. Stojanović Lj. - Jireček K., Južnoslovenski filolog I, Beograd, 1913, sv. 1-2, str. 104-105; Vego M., Glasnik Zemaljskog muzeja N.s. XVII, Sarajevo, 1962, str. 257-262.

Na oštećenoj ploči epitaf Grdu, županu trebinjskom, pisar je majstor Braja (Bratjen?). Danas u Zavičajnom muzeju u Trebinju.

4. Natpis iz Biskupića - Muhašinovića, 1193. god.

Lit. Truhelka Ć., GZM X, Sarajevo, 1898, 617 - 622; Vego M., GZM, N.s. XX, Arheologija, Sarajevo, 1965, 296.

26

Kamena ploča predstavlja ktitorski natpis u bivšoj crkvi, a poznata je kao Kulinova ploča. Nađena na području Biskupića u blizini mahale Muhašinovića kod Visokog, sada u srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

5. Natpis iz Podbrežja, iza 1193. god.

Lit. Vego M., Oslobođenje, Sarajevo, 1965, od 2. VII.

Kamena ploča u selu Podbrežju kod Zenice sa epitafom Gradiši i ženi mu Varvari. Grob je bio u hramu sv. Jurja. Natpis poznat kao natpis velikog sudije Gradiše. Od 1965. god. u Muzeju grada Zenice.

6. Natpis iz Aranđelova, XIII v. (prva polovina).

Lit. Bešlagić S., GZM, N.s. XIV, Sarajevo, 1959, 240-241; Vego M., GZM, N.s. XVII, Sarajevo. 1962, 201, 231.

7. Natpis iz Malog Čajna, XIII v.

Lit. Vuković J. - Kučan A., GZM, N.s. II, Sarajevo, 1947, 51-68; Bešlagić Š., Stećci, 37 - 38, 95.

Kamena ploča na kojoj je epitaf kaznacu Nespini. Bila na pravoslavnom groblju u Malom Čajnu, na području Gračanice kod Visokog, sada u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

8. Natpis iz Ljusića kod Uloga, 1353-1377.

Lit. Bešlagić S., GZM, N.s. XIV, Sarajevo, 1959, 243-245; Vego M., GZM, N.s. XIX, Sarajevo, 1964, 202-203.

Nadgrobni kameni spomenik u obliku sanduka s epitafom Pribislava Petojivića.

9. Natpis iz Donje Zgošće, prije 1377.

Lit. Ćorović V., Naše starine III, Sarajevo, 1956, 132; Bešlagić S., Stećci, 49-51,97-98.

Epitaf na kamenoj ploči, nađen u Donjoj Zgošći kod Kaknja, sada u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

10. Natpis iz Veličana, 1377-1391.

Lit. Jireček K., GZM III, 1892, 279-285; Vego M., GZM, N.s. XVII, Sarajevo, 1962, 228-231.

Nadgrobni kamen u obliku visokog sanduka s epitafom Polihranije Radače, žene župana Nenca Čihorića. Sada u pravoslavnom groblju u Veličanima, Popovo polje.

11. Natpis izMilavića, 1391-1404.

Lit. Truhelka Ć., GZM, Sarajevo, 1893, 93-94; Čremošnik G., GZM, N.s. VI, Sarajevo, 1951, 85-86.

Kameni nadgrobni spomenik u obliku visokog sanduka s epitafom Bogdana Mataljevića, sluge vojvode Radića. Nađeno na pravoslavnom groblju u Dabropolju.

12. Natpis iz Vlađevine kod Rogatice, 1399-1415.

Lit. Truhelka Ć., GZM XXIV, Sarajevo, 1914, 252; Mazalić Đ GZM LIII, Sarajevo, 1941, 86 – 89

Kameni spomenik u obliku visokog sanduka s epitafom Vlatku Vlađeviću od vojvode Miotoša. Danas se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

13. Natpis iz Vlađevine, 1399-1415.

Lit. Truhelka Ć, GZM I, knj. IV, Sarajevo, 1889, 72-76.

Kameni spomenik u obliku visokog sanduka s epitafom vojvodi Miotošu i njegovom sinu Stipku, vazalu Vlatka Vlađevića. Sada u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

14. Natpis iz Vrpolja, XIV v. (druga polovina).

Lit. Vego M., GZM, N.s. XVII, Sarajevo, 1962, 234-235. Visoki nadgrobni kameni spomenik s epitafom županu Medulinu, u Ljubomiru kod Trebinja.

15. Natpis iz Cetina, XIV v. (druga polovina).

Lit. Vego M., GZM, N.s., XIV, Sarajevo, 1959, Arheologija, 224-227. Nadgrobni spomenik u obliku kamenog sanduka s epitafom Radovana Rajkovića. Danas u dvorištu katoličkog župnog dvora u Čerinu.

16. Natpis iz Humskog, XIV v.

Lit. Skarić V., GZM XLIV, Sarajevo, 1934, Historija i etnografija, 79-81; Bejtić A., Naše starine III, Sarajevo, 1956, 28-30.

Nadgrobni kamen u obliku prizme s epitafom gosta Milutina, rodom Crničanina. Nađen u Humskom kod Foče, danas u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

27

17. Natpis u Podgradinju, XIV-XV v.

Lit. Truhelka Ć., GZM II, Sarajevo, 1892, 112; Vego M., GZM N.s. XVII, Sarajevo, 1962, 218-219.

Natpis na kamenom sarkofagu s epitafom Radivoja Draščića u Podgradinju, Gornje Hrasno.

18. Natpis iz Troskota, XIV-XV v.

Lit. Vego M., GZM, N.s., XVII, Sarajevo, 1962, 191-194. Natpis na kamenom sarkofagu s epitafom Ljupka Vlasnica, nađen u Troskotu kod Žovnice. Danas u Muzeju Hercegovine u Mostaru.

19. Natpis iz Kočerina, 1410-1411.

Lit. Truhelka Ć., GZM III, knj. I, Sarajevo, 1891, 86; Vego M., GZM N.s. XV-XVI, Arheologija, Sarajevo, 1960/61, 261.

Nadgrobna ploča uzidana kasnije u zid katoličkog župnog dvora u Kočerinu s epitafom Vignja Miloševića.

20. Natpis iz Gradca, XV v. (početak).

Lit. Bešlagić S., Naše starine II, 184; Vego M., GZM, N.s. XV-XVI, Arheologija, Sarajevo, 1960/61, 264.

Nadgrobni kameni spomenik u obliku sanduka na srednjovjekovnoj nekropoli u Gracu kod Konjica s epitafom Stojsava Miloševića. Sada se nekropola nalazi na pravoslavnom groblju u Gracu.

21. Natpis iz Ričice, XV v. (prva polovina)

Lit. Bešlagić S., Stećci, Sarajevo, 1967, 51; Vego M., Politika, Beograd, 1960, 27. VII.

Kamena ploča s epitafom Radovanu Pribiloviću, nađena u Ričici kod Kraljeve Sutieske. Sad u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci.

22. Natpis iz Slatine kod Banjaluke, 1471. god.

Lit. Lovrić A., GZM XLIX, sv. l, Sarajevo, 1937, 31-35; Vego M., Zbornik, knj. IV, Sarajevo, 1970, br. 280.

Nadgrobna ploča s epitafom Tatiću, pisana glagoljicom. Sada u srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

23. Natpis iz Boljuna, oko 1477.

Lit. Truhelka Ć., GZM, knj. I, Sarajevo, 1891, 88-89; Vego M., GZM, N.s. XVII, Arheologija, Sarajevo, 1962, 209-210.

Nadgrobni kamen u obliku visokog sanduka s epitafom Bogavcu i Tarahu Boljunoviču s Jame. Nađen u Boliunima kod Stoca, pisar Grubač.

24. Natpis iz Han-Podbrdice, XV v.

Lit. Truhelka Ć., GZM IV, knj. I, Sarajevo, 1892, 27-28; Vego M. GZM, N.s. XV-XVI, Arheologija, Sarajevo 1960/61, 273.

Kameni krst s epitafom Breška Borovičića, danas se nalazi na Maslinama kod Zadružnog doma kod Stoca.

25. Natpis iz Vrpolja, XV v.

Lit. Vego M., Zbornik, knj. II, Sarajevo, 196.

Kameni spomenik u obliku visokog sanduka u Vrpolju, u Ljubomiru kod Trebinja, s epitafom kneza Pokrajca Oliverovića, vazala vojvode Sandalja.

28

Herta Kuna

REDAKCIJE STAROSLAVENSKOG KAO LITERARNI JEZIK SRBA I HRVATA

Opće je poznata činjenica da je prva pismenost srpskohrvatskog područja neposredno vezana za staroslavenski jezik i za kulturnu djelatnost Ćirila i Metodija, međutim nedovoljno je podvučena činjenica da je na bazi njihovog rada stvoren ne samo specifičan literarni jezik za čitavo slavensko područje nego da je njihova književna djelatnost, a to je naročito važno iz našeg nacionalnog aspekta, poslužila kao podloga za dvije rane regionalne književnosti na srpskohrvatskom području. Svaka od tih književnosti, izgrađena na staroslavenskoj podlozi, tokom vremena je izgradila svoj specifični literarni jezik, zavisan ne samo od dijalekatskog supstrata nego i od niza kulturno-istorijskih i društveno-političkih činilaca regionalnog karaktera. Koncepcija o stsl. kao o jeziku sasvim literarnog karaktera i njegovo proučavanje sa tih pozicija tekovina je novijeg vremena, kao što je i sama istorija literarnog jezika novija disciplina. Začetak ovakvog stava treba tražiti u »Tezama« Praškog lingvističkog kružoka, u kojima se zastupa ideja da se ne samo sve redakcije stsl., počevši od XII v., nego i stsl. jezik tekstova X—XII v. ima tretirati kao literarni jezik koji se ne može identificirati ni s kojim tadašnjim slavenskim jezikom niti tumačiti s gledišta istorijske dijalektologije.2 U stvari, već i iprva etapa u djelovanju Ćirila i Metodija predstavlja nastojanje da se podigne »dotad nekultivirani slavenski jezik na dostojanstvo književnog jezika, pa čak i više, na jezik vjerskog kulta«,3 dok prvi sačuvani stsl. spomenici iz X i XI v., koji pripadaju u strogom smislu stsl. kanonu, daju osnovu za shvatanje da je stsl. tog vremena književni koine, a ne predstavnik živog govornog jezika.4

Ovo je i razumljivo ako se ima u vidu da je stsl., osim svojevrsne transformacije koju je izazvalo prilagođavanje jedne govorne strukture u najvećoj mjeri literarnoj strukturi, pretrpio već vrlo rano i različite uticaje raznih slavenskih govornih područja (moravsko-češkog, panonskog, a kasnije istočnog i zapadnog južnoslavenskog), štoje moralo ostaviti traga na njegovoj fizionomiji već i u doba koje prethodi vremenu iz kojeg datiraju prvi stsl. spomenici.5

U X v., uslijed specifičnih političkih prilika u Moravskoj, izvršilo se odlučno pomjeranje centra ćirilometodijevske djelatnosti na jug, naročito u Bugarsku i Makedoniju, ali su se izvjesni ostaci ove djelatnosti zadržali u Češkoj (svjedočanstva su Kijevski i Praški listići, a i tragovi djelatnosti manastira u Sazavi), a djelomično se, izgleda još vrlo rano ova pismenost prenijela i u Hrvatsku, tako da se već od X v. može govoriti o relativno velikoj teritorijalnoj rasprostranjenosti literarnog stsl. jezika, pogotovo ako se uzme u obzir i djelovanje kijevskog centra u XI v. Pa ipak, i pored teritorijalne razbijenosti, prema onome što prezentiraju spomenici, tek od XII v. nastaje odlučnije prožimanje pisanog teksta fonetskim izmjenama prisutnim u živim slavenskim jezicima.6 Otada može se reći da datiraju redakcije stsl. kao poseban fenomen literarnog jezika slavenskih naroda.

Izučavanje redakcija je kompleksan zahvat već i iz toga razloga što stsl. od XII v. nadalje predstavlja u određenim odijeljenim arealima posebne specifikume literarnog jezika, dok se, s druge strane, posmatran u cjelini, može u izvjesnoj mjeri i na određenom prostoru tretirati kao opšti slovenski literarni jezik iu kasnijim periodima, tj. sve do pojave nacionalnih literarnih jezika pojedinih slavenskih. naroda.7 U tom kasnijem redakcijskom smislu stsl. može da se naziva crkvenoslavenskim da bi se podvukao njegov izmijenjeni karakter prema jeziku stsl. kanona. Ovakav tretman crkvenoslavenskog sadrži obradu fenomena literarnog jezika kao specifične lingvističke kategorije tj. ono što pojam literarnog jezika obuhvata kao istorijska, a ne kao savremena pojava. U stvari, ovako postavljen problem zahtijeva da se literarni jezik u dijahroniji definiše prema opsegu spomeničnog fonda koji će služiti kao baza za njegovo proučavanje, ili, drugim riječima, karakter i sadržaj spomenika koji služe kao baza za proučavanje istorije literarnog jezika u isto vrijeme određuju i koncepciju o njegovoj suštini. Naime, literarni jezik u dijahroniji može biti shvaćen na dva načina:

1. kao jezik svih pisanih spomenika jedne jezične teritorije određenog vremena prednacionalne epohe i

2. kao jezik onoga što se u prednacionalnoj eposi smatralo literarnim proizvodom u užem smislu te riječi, i to naravno, za svaki vremenski period i svako područje posebno.

Prvo shvatanje implicira i dijeljenje literarnog jezika na različite stilove, ali, u suštini, svi se ti stilovi u krajnjem rezultatu razdvajaju, uzeto u grubim crtama, na dvije grupe određene dvama područjima upotrebe

2 Mélanges linguistiques dédiés au Premier congres des philologues slaves, Prague, 1929, str. 21. 3 Vjekoslav Štefanić, Tisuću i sto godina od Moravske misije, Slovo 13, Zagreb, 1963, str. 7. 4 Josip Hamm, Staroslavenska gramatika, Zagreb, 1958, str. 56. 5 O rasprostranjenosti stsl. u prvoj eposi v. i E. Georgijev, Osnovnye voprosy vozniknovenija staroslavjanskoj (starobolgarskoj) literatury i staroslavjanskogo (starobolgarskogo) literaturnogo jazyka, Slavjanskaja filologija, I, str. 231. 6 Melanges linguistiques ..., str. 22. 7 Ovakav tretman može se zapaziti u radovima N. Tolstoja i V. V. Vinogradova.

29

pismenosti: na stil vezan za širu svjetovnu i društveno-političku djelatnost, s jedne, i na stil onoga što se u danoj eposi smatralo užom književnom produkcijom, s druge strane. Koliko je, međutim, ovakva podjela uslovljena vremenskim i prostornim momentima, pokazuje nam vrlo ilustrativno podjela sovjetskog autora Jefimova, koji u svojoj klasifikaciji navodi kao stilove rane ruske literature (epoha Kijevske Rusije) dokumentarno-pravni, ljetopisno-hronikalni, epistolarni i književno-umjetnički, u grupi tzv. svjetovnih, a liturgijski, propovjednički i stil žitija, u grupi tzv. crkveno-bogoslužnih stilova,8 da bi konstatovao kako se već od XIV v. ova podjela mora nužno proširiti novim stilovima, koji su se javili uslijed djelovanja novih kulturnih i političkih faktora na oblast pismenosti i književnog stvaranja.9 S druge strane, očito je da se ovakva klasifikacija ne može prenijeti mehanički na snpskohrvatsko područje, jer ne samo da svi pobrojani tipovi književne produkcije nisu zastupljeni u ranim epohama naše pismenosti, nego i jezičke karakteristike pojedinih književnih rodova ili pojedinih tipova pismenosti zahtijevaju drukčije grupisanje, u protivnom bi se, naime, razbila jedinstvenost određenog jezičkog tipa književne djelatnosti u širem smislu. Ovakvu podjelu, međutim, sadrže mahom sovjetske istorije ruskog literarnog jezika,10 mada se, u suštini, izvjesni istraživači istorije južnoslavenskih i istočnoslavenskih literarnih jezika ograničavaju na istraživanja manje-više vezana za onu materiju koja se u svakoj pojedinoj eposi smatrala imanentnom u literarnoj produkciji u užem smislu te riječi.11 Naime, ukoliko se kao opšti literarni jezik južnoslovenskih i istočnoslovenskih naroda uzima staroslavenski u svojim kasnijim redakcijama, tj. crkvenoslavenski, u okvir toga tipa jezika mogu da uđu uglavnom, oni spomenici koji su vezani za literarnu djelatnost u užem smislu riječi, u ostalim pisanim spomenicima zastupljen je, manje-više, 'narodni govorni jezik, istina s natruhama literarnog jezika, u većoj ili manjoj mjeri, u zavisnosti od karaktera teksta, obrazovanosti pisara i drugih objektivnih i subjektivnih elemenata, ali uvijek su te natruhe takve da se mogu smatrati u jezičkom pogledu beznačajnim. Samo pri ovako ograničenom obimu spomeničnog fonda u vrijednosti literarnog jezika moguće je govoriti o paralelnoj ulozi latinskog i crkvenoslavenskog kao dvaju kulturnih »međunarodnih jezika«,12 mada takva paralela ni-kada ne može potpuno odgovarati stvarnosti, jer je položaj crkvenoslavenskog zbog njegovog direktnog srodstva sa svim slavenskim jezicima, a naročito bliskog sa južnim i istočnim, u isto vrijeme i povoljniji za njegovu vrlo široku upotrebu i nepogodniji za njegov integritet. Zato je pri proučavanju stsl. redakcija u vrijednosti literarnog jezika možda prikladniji Unbegaunov stav, prema kojemu u okvir literarnog jezika ulaze samo ona djela koja su i pisana s književnim pretenzijama, premda ovakva koncepcija nameće ujedno i vrlo komplikovanu društveno-političku i kulturno-istorijsku analizu, koja treba da pokaže šta se u svakom konkretnom slučaju može shvatiti literarnom djelatnoišću u užem smislu riječi. Ovakva koncepcija nameće upravo zadatak da se ono što obuhvata konkretni literarni jezik u dijahroniji definiše posebno za svaku istorijsku epohu pa, štaviše, i za svaki konkretni literarno-jezični prostor, jer su same granice pojma literarnog jezika varijabilne i u najvećoj mjeri zavisne od kompleksa društveno-političkih i kulturnih prilika. Međutim, koliko poteškoća krije ovakva koncepcija vidljivo je iz Unbegaunovog djela »Počeci literarnog jezika kod Srba«, u kojemu je on dosljedno primjenjujući svoj metod došao do rezultata koji su ga prisilili da jezik pojedinih pisaca podijeli ne samo na literarni i neliterarni dio nego da i sam literarni jezik pojedinog pisca razdijeli na dva stila, prema karakteru djela, što se u krajnjem rezultatu svodi na koncepciju stilova koju zastupaju sovjetski autori. Međutim, izdvajanje jezika literarnih djela u užem smislu svakako je neophodno pri kompleksnom izučavanju stsl. redakcija, bar ukoliko se tiče areala grčko-slavenskog svijeta. Ovo je područje povezano zajedničkom crkvom i zajedničkim bizantijskim kulturnim tradicijama, što je omogućilo za jedan duži period međusobne kontakte i posredne i neposredne uticaje jezika jedne regionalne književnosti na jezik druge. Tome je, svakako, pogodovala i svijest o primatu stsl. kao starog religijskog jezika, a jezik religijskog kulta u srednjem vijeku se smatrao jezikom kulture u čitavoj Evropi, pa je i gotovo sva književna djelatnost bila obojena religioznom notom. U istočnoj Evropi se takvo shvaćanje, zbog specifičnih uslova, održavalo sve do XVII v., a na izvjesnoj teritoriji čak i do XVIII v., kao npr. u Vojvodini.

Kada pak govorimo o povezanosti literarnog jezika na istoku, onda u prvom redu mislimo na međusobne veze i dodire srpske, makedonske i bugarske redakcije stsl., s jedne, i ruske i ukrajinske, s druge strane. Ne ulazećiu pitanje prvobitnih veza istočnoslavenskog područja sa južnoslavenskim i ostavljajući po strani vjerovatnost nekih shvaćanja da se literarni ruski jezik u prvoj fazi svoga razvitka razvio kao autohtona tvorevina,13 za koji je uticaj stsl., odnosno crkvenoslavenskog, tek od drugostepene važnosti, nesumnjivo je utvrđen kasniji val uticaj a južnoslovenskih redakcija na jezik istočno-slovenskih književnih tvorevina,

8 v. A. I. Jefimov, Istorija russkogo literaturnogo jazyka, Moskva, 1954, strana 77. 9 Jefimov, o. c. str. 102. 10 v. Jefimov, o. c. i V. B. Brodskaja, S. O. Calenčuk, Istorija russkogo literaturnogo jazyka, Lvov, 1957. 11 v. radove N. I. Tolstoja, Vzaimootnošenije lokalnih tipov drevneslavjanskogo literaturnogo jazyka pozdnego perioda, Slavjanskoje jazykoznanije, Moskva, 1963., i K voprosu o drevneslavjanskom jazyke kak obščem literaturnom jazyke južnih i vostočnih slavjan, Voprosy jazykoznanija I, Moskva, 1961. 12 v. J. Kurz, Cirkevneslovanský jazyk jako mezinárodni kulturni (literární) jazyk Slovanstva, Československé pr ednášky pro IV Mezinárodni sjezd slavistu v Moskvě, Praha, 1958, str. 34—35. 13 v. Jefimov, o. c., str. 57. i dalje.

30

registriran pod nazivom »vtoroe južnoslovjanskoe vlijanije«, koje je u dosta znatnoj mjeri približilo ruski literarni jezik južnoslovenskim jezičkim normama na bazi stsl.14 Ova pojava XV v., izazvana velikim političkim promjenama na jugu, provalom Turaka i potpunim ili djelomičnim gubljenjem državne organizacije u Južnih Slavena, na izvjestan je način djelovala ujedinjavajući na razne grane literarnog jezika sa staroslavenskom osnovom, koje su se tokom srednjeg vijeka postepeno otcjepljivale i počinjale u znatnijoj mjeri gubiti međusobnu vezu. Koliko je još, međutim, bila prisutna stara osnova jedinstvenosti najbolje nam pokazuje primjer djelatnosti Grigorija Camblaka, koji je svoje literarne proizvode pisao u tri različite stsl. redakcije: bugarskoj, srpskoj i ruskoj.15 Specifične prilike u XVII i na početku XVIII v. izazvale su, takođe, na srpskom području novi val uticaja u obrnutom smjeru, tj. ruske redakcije stsl. na srpsku redakciju, i to u doba kad se već formirala srpska nacija i kad je trebalo očekivati formiranje srpskog literarnog jezika na bazi sopstvenog govornog. To je i uslijedilo, ali relativno kasno, tek početkom XIX v., dok je formiranje i život tzv. slavenosrpskog literarnog jezika predstavljalo svojevrsni anahronizam, koji je na ovom tlu produžio puni život različitih varijanata stsl. redakcija kao literarnog jezika do duboko u XVIII v. Međutim, na zapadu srpskohrvatskog područja održale su se stsl. redakcije kao književni jezik znatno kraće. Mada se upotreba crkvenoslavenskog i na tom području produžava i u XVII v., a u strogo liturgijskoj upotrebi i do naših dana, stvarni život stsl. redakcije u vrijednosti literarnog jezika na zapadu se mora zaključiti najdalje sa XV vijekom, jer od toga doba datira i transformacija narodnog govornog u literarni jezik. Uopšte je situacija na zapadu srpskohrvatskog područja u znatnoj mjeri drukčija od one na istoku. Zapadno područje ne pripada arealu grčkoistočnog svijeta, nego je čak odvojeno od njega crkvenom, barijerom, koja je u vrijeme poodmaklog razvitka stsl. redakcija već u dobroj mjeri teško prelazna, tako da se ovo područje našlo gotovo potpuno izolovano od svih ostalih slavenskih područja, ukoliko ne računamo kratki i u jezičnom smislu prilično beznačajni emauski period u XIV v.

Sve ovo je uslovilo da se na inače jezički jedinstvenom srpskohrvatskom području (ukoliko, naravno, ignoriramo dijalekatske razlike) izvršilo svojevrsno cijepanje stsl. redakcija kao literarnog jezika na zapadni i istočni tip srpskohrvatske redakcije, na dvije redakcije koje su živjele ne samo odvojenim životom nego i čiji je razvoj bio specifičan i poseban. Istini za volju treba spomenuti da je u XVII v. došlo do posredne veze istočne i zapadne redakcije na taj način što je pod pritiskom Rima izvršena rusifikacija jezika glagoljskih crkvenih knjiga zapadne (hrvatske) redakcije da bi se stvorila u jezičkom smislu zajednička baza za katolike i unijate. Međutim, ova vanjska intervencija nije imala više bitnog ni šireg značaja, jer je, kako rekosmo, do toga doba na zapadnoj teritoriji već formiran književni jezik na bazi narodnog govora, a crkvenoslavenskom toga doba preostaje još sasvim uska liturgijska funkcija bez većeg značaja za opštu kulturnu djelatnost. Prema tome, dok jedan dio srpskohrvatskog područja učestvuje u opštem razvoju crkvenoslavenskog kao književnog jezika slavenstva, pa bio taj razvoj i bez potpune jedinstvenosti i sa redakcijskim karakteristikama, drugi dio istog područja ima svoju posebnu sudbinu, određenu isključivo dijalekatskim supstratom te socijalnim, političkim i kulturnim prilikama svoga područja. Ovakva konstelacija dovodi do toga da se na srpskohrvatskom području mora govoriti najmanje o dvije redakcije stsl. u vrijednosti književnog jezika, istočnoj i zapadnoj, i to o dvije redakcije čije su međusobne razlike mnogo dublje nego što je formalna razlika u pismu, ili dijalektološka razlika govornog supstrata, koja, kada je riječ o literarnom jeziku, ne mora biti bitna. Naime, pri unutrašnjem jedinstvu literarnog jezika neodoljivo se razvijaju centri koji izglađuju supstratske razlike, kao što je npr. bio slučaj s kijevsikim centrom u ranijem i moskovskim u kasnijem periodu razvoja ruske redakcije stsl. kao literarnog ruskog jezika.16 Kada se govori o tzv. hrvatskoj i srpskoj redakciji stsl., često se one karakterišu kao glagoljska i ćirilička redakcija, što je prilično neprecizna i površna definicija. Naime, glagoljicom su pisani i rani spomenici s makedonskog i drugih područja, s jedne strane, s druge, ćirilica, makar i u ponešto specifičnim varijantama, seže i izvan područja koje bi se moglo identificirati kao istočno. Naime, gotovo čitava srednjovjekovna bosanska književnost na bazi stsl. pisana je ćirilicom, pa ipak u jezičnomi pogledu ona se ne može identificirati sa srpskom redakcijom stsl. Isto tako je pogrešno nazvati ove redakcije srpskom i hrvatskom, jer to suponira shvatanje da se radi o nacionalnim razlikama, što ne može biti tačno za srednji vijek, u kojem se još ne pojavljuju nacionalni književni jezici kao istorijska kategorija. Prema tome, možda bi bilo najpreciznije ove redakcije nazvati istočnom i zapadnom srpskohrvatskom redakcijom, pri čemu bi se mogla uzimati u obzir i centralna bosanska redakcija, koja po svom geografskom položaju, a donekle i zbog njega, stoji između obih ovih redakcija, zadržavajući i razvijajući neke svoje specifičnosti, istina nedovoljno istražene. Govoreći o bosanskim evan-đeljima Irena Grickat kaže da grupa bosanskih evanđelja čini nesumnjivo jedinstvenu i zaokruženu cjelinu, koja povezuje »tradicije glagoljskog pisma, preko vekova i preko knjiga u kojima je već preovladavala ćirilica, sa daljim vekovima, sa knjigama pisanim bosančicom«.17 U okvir spomenika bosanske škole ne spadaju, međutim, samo evanđelja nego i drugi rodovi srednjovjekovne pismenosti, istina dosta rijetki i

14 V. Mošin, O periodizaciji rusko-južnoslovenskih književnih veza, Slovo 11—12, Zagreb, 1962, str. 115—120. 15 v. o Grigoriju Camblaku kod Mošina, o. c., str. 102. i 116 16 v. Jefimov, o. c., str. 102. i V. B. Brodskaja . .., o. c., str. 10-11. 17 Irena Grickat, Divoševo evanđelje, JF XXV Beograd, 1961—1962., str. 228.

31

uopšte nedovoljno pro'učeni. Bez obzira na to što je ova književnost pisana ćirilicom (bosančicom), ona sadrži u jezičkom pogledu oznake koje je odvajaju od jezika istočne redakcije stsl., prije svega ona je konzervativnija, naročito u leksiku, pa kontinuira elemente koji su iščezli i na istoku i na zapadu. Irena Grickat tvrdi da se za bosanska evanđelja može sa sigurnošću reći da pokazuju izvjesne gramatičke i leksičke osobitosti, koje djelomično proističu iz pripadnosti jednoj vrlo arhaičnoj i vrlo davno divergiranoj grani stsl. evanđelja,18 ali koje se djelomično mogu povezati i sa razlikama u dijalektološkoj podlozi, koja je pretežno morala biti ikavsko-šćakavska, mada je, naravno, ovo djelovanje u evanđeljskom tipu literature znatno manje nego što je moglo biti u drugih literarnih produkata onoga vremena. Međutim, postoje nesumnjivo izvjesne značajke bosanskih evanđelja koje ih izdvajaju, s jedne strane, iz sklopa zapadnih, a s druge, i iz sklopa istočnih tekstova istog ili sličnog karaktera.

Tako u pogledu ortografije bosanski tekstovi produžavaju tradiciju zetsko-humske škole, u kojoj se ćiriličko pismo ortografski direktno nastavljalo na glagoljsku tradiciju, što su je zadržali bosanski tekstovi, a istočna, srpska redakcija promijenila prema istočnijim uzorima.19 To se očituje, prije svega, u upotrebi ě za ě i ja, dok je u istočnoj redakciji uvedena upotreba jotiranih vokala, koji se u bosanskim tekstovima javljaju samo izuzetno (najčešće je ю, koje poznaje i glagoljica). Osim toga, u bosančici se upotrebljava i glagoljsko đerv, koje ostala ćirilica nema. Brojčani sistem bosanskih evanđelja je takođe glagoljski, a ne ćirilički. S druge strane, treba imati u vidu i činjenicu da se na fonetskom planu, a u izvjesnoj mjeri i na morfološkom, jezik bos. evanđelja u ponečem podudara sa istočnom, a ponegdje sa zapadnom redakcijom. tj bosanskim evanđeljima ima reflektovanja jata u pravcu ikavske, tj. govorne vrijednosti, što je u znatnoj mjeri prisutno npr. u evanđeljskom tekstu Bartolovih misala, mada toga gotovo i nema u kasnijem Divoševom evanđelju, iako i u njemu probija dijalekatska srednjebosanska podloga u zamjeni prefiksa pri i pre.20 U Bartolovim se misalima inače osjeća jače prodiranje govornih čakavskih elemenata na fonetskom planu, kao što je, npr., refleks j uz žd, čega u bosanskim evanđeljima nema, ali se za razliku od zapadne varijante javlja veliki broj zamjena vь sa u, kao govorna crta prisutna u svim bosanskim tekstovima.21

U morfologiji treba konstatovati da postoji vjernost starim formama, naročito u glagolskoj sistemi, koju karakterizira relativno veliki broj starih sigmatskih i asigmatskih aorista, što važi općenito za bosanska evanđelja, ali i za tekstove zapadne redakcije.22

U sintaksi se opaža početak gubljenja osjećaja za dvojinu, tj. pojavljuje se nastavak -ta mj. -te za 3. l., što više odgovara stanju u ćiriličkim spomenicima nego glagoljskoj tradiciji.23

U pogledu leksika I. Grickat daje čitav niz leksema koje su karakteristične za bosansko stablo, kao npr.: pětelь m. kurь; plaštanica m. poněvica; opona m. katapetazma; sapogь m. črěvii i sl. Glagoljski tekstovi pokazuju u tom pogledu ne samo druge varijante nego često i tendenciju da se zamjena vrši u korist narodnog jezika, tako se nipr. u Berlinskom i Novakovom misalu, u ev. tekstu javljaju izrazi platno m. plašćenica, niva m. selo i sl.

Prema tome, mi na srpskohrvatskom jezičkom području možemo govoriti i o trećoj, centralnoj redakciji stsl., mada ova posljednja nema isti značaj kao dvije ranije pomenute. Centralna redakcija stoji jezički na izvjestan način između zapadne i istočne i ne može se od lučno pripisati ni jednoj od dvije pomenute redakcije, pa već iz toga razloga što je izrasla na drukčijem tlu i pod drukčijim uslovima. Naime, Bosna nikad nije posjedovala crkvenu organizaciju tako moćnu i snažnu kao što je to bio slučaj u srednjovjekovnoj Srbiji, niti je ta organizacija, po svemu sudeći, bila istoga tipa, pa je zbog toga i izostao onaj impuls koji je u Srbiji izazvao snažnu i dobrim dijelom originalnu literaturnu djelatnost, kao što su to bila žitija, pohvale i sl. S druge strane, uslovi u kojima se razvijala centralna redakcija bili su drukčiji i od onih na zapadnom području, jer njeni nosioci nisu bili već od početka u konfliktu sa državnom organizacijom na sopstvenoj teritoriji, kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj, a ni latinski kler, neprijateljski nastrojen prema slavenskom bogoslužju, nije igrao onu ulogu kao na zapadu. Međutim, centralna redakcija nema ni onaj značaj koji imaju istočna i zapadna, jer je dolaskom Turaka u toj mjeri suzbijan dalji razvoj ove književnosti da se u kasnijem periodu obnova bosanske književnosti ni u kojem vidu ne može povezati sa ovom ranom djelatnošću, kao ni sa jezikom zastupljenim u bosanskoj literaturi od XII do XV v.

Insistiranje na društveno-političkoj i kulturno-istorijskoj potki razvitka literarnog jezika ne kosi se s modernim postavkama o tome da se periodizacija istorije jezika treba oslanjati samo na unutrašnje zakone njegovog razvitka, jer kada je riječ o razvitku literarnih jezika, u tom je slučaju, kako kaže Vinogradov,

18 v. I. Grickat, o. c., str. 290. 19 v. V. Mošin, o. c., str. 75. 20 v. I. Grickat, o. c., str. 255; D. Daničić, Nikoljsko evanđelje, Beograd, 1864, str. VIII; Marija Pantelić, Glagoljski kodeksi Bartola Krbavca, Radovi Staroslavenskog instituta, Zagreb, 1964, str. 71-72. 21 v. I. Grickat, o. c., str. 259. i M. Pantelić, o. c., str. 93. (tekst) 22 v. I. Grickat, o. c., str. 264. i J. Hamm, Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, Slovo 13, Zagreb, 1963, str. 55. 23 v. I. Grickat, o. c., str. 265.

32

nemoguće isključiti , osobenosti socijalno-istorijskih i kulturno-društvenih uslova razvoja odgovarajućih naroda.24 Uostalom, istorija literarnog jezika je usko i neposredno vezana za istoriju kulture, pa onda i za čitav kompleks činjenica koje u istorijskom smislu određuju taj razvoj, a sama po sebi ona čak i nije uvijek u neposrednoj vezi s razvitkom narodnog jezika na odgovarajućoj pokrajinskoj teritoriji. Ovo proizlazi iz fakta da je u donacionalnoj eposi moguć, a i vrlo čest slučaj, da se u vrijednosti literarnog jezika ne pojavi svoj nego tuđi jezik,25 a u našem konkretnom slučaju to je, istina, srodni i bliski jezik, ali on se ne može identificirati s narodnim jezikom. Prema tome, ako se literarni jezik uzima kao specijalni jezički fenomen, mora se voditi računa o tome da se ni zakoni njegovog razvitka ne mogu identifikovati sa zakonima razvitka narodnih jezika. Ovi se zakoni, naime, manje-više određuju samom prirodom jezika kao instrumenta komunikacije, dok se fenomen literarnog jezika mora posmatrati izvan sfere komunikativnih obilježja, upravo u sferi koja obuhvata kulturnu djelatnost određenog perioda i u uskoj je vezi sa shvatanjem kulture i sa unutrašnjim sadržajem svega onoga što se u određenom periodu smatra kulturnom djelatnošću i kulturnim obilježjem. Ovo je razlog zbog čega je u srednjem vijeku na cijelom evropskom području kultura u najužoj povezanosti sa hrišćanskim religijskim kultom, jer se sva kulturna nadgradnja ove epohe vezivala za crkvenu i religioznu djelatnost. Ovaj vodeći položaj crkvene organizacije, kako na istoku tako i na zapadu, utisnuo je svoj pečat ne samo na proizvode kulture toga vremena nego i uopšte na svu ljudsku djelatnost, pa i na jezik kao specifični instrument ljudske djelatnosti. Uz to, pismenost srednjeg vijeka, gotovo sve do renesanse, ograničena je na vrlo tanak sloj stanovništva, pretežno na one koji su aktivno sudjelovali u vr-šenju religioznih obreda ili bilo u kakvoj formi bili angažovani u sferi aktivne vjerske djelatnosti, pa je samim tim literatura nužno podređivana religiji. Od.karaktera crkvene organizacije i njenog odnosa prema ostalim društveno-političkim snagama zavisi i literarno stvaralaštvo, a onda i sam jezik literature. U konkretnim našim srpskohrvatskim uslovima ove su uslovljenosti jasno izražene, jer, kako je već rečeno, tipološke odlike istočne i zapadne, pa i centralne redakcije (ukoliko se o njoj može govoriti kao o posebnom tipu) zavi-sile su upravo od navedenih istorijskih okolnosti, a uzroci dosta oštrog divergiranja istočne i zapadne redakcije mogu se jasno sagledati samo ako se posmatraju u ovom svjetlu. Istočna redakcija, kao član vizantijskog, grčkopravoslavnog svijeta pripadala je manje-više samostalnim, autohtonim crkvenim organizacijama, koje su zbog političkih prilika na istoku bile u međusobnoj labavoj zavisnosti, s jedne strane, dok je, s druge strane, bila u isto vrijeme najuže i neposredno vezana s državnom organizacijom na svom području. Na taj su se način crkvena i državna vlast gotovo identificirale, a kako je crkvenoslavenski u crkvenim organizacijama slavenskih zemalja, pa čak i nekih neslavenskih (npr. u Rumuniji) primljen kao zvanični jezik religijskog kulta, nije bilo nikakve prepreke njegovom snažnom razvoju. Pošto je uživao punu podršku ne samo crkvene nego i državne organizacije, crkvenoslavenski postaje zvanični jezik literature, u onom obimu i sa onim sadržajem koji je odgovarao srednjem vijeku, tj. ne samo kao jezik evanđelja i njima srodnih djela u liturgijskoj upotrebi nego i kao jezik zabavne literature onog društvenog kruga kome je kultura bila pristupačna, a to je gornji sloj feudalne hijerarhije. Literatura koja je pisana i njegovana od toga sloja i za nj bila je zadojena pretenzijama književnog izražavanja i težila je da distingvira ovaj sloj od ostalih društvenih slojeva i u jezičkom pogledu. Razumljivo je da je na istoku, naročito u periodu punog cvjetanja i u periodu kasnije državne renesanse, ova književnost dobivala znatan razmah, a njen jezik je s punom pažnjom kultivisan i njegovan. Ne treba, međutim, ovo shvatiti tako kao da je literarni jezik mogao doživljavati neki spontani unutrašnji razvoj, kao što je slučaj s modernim književnim jezicima, kojima je baza uvijek u živoj riječi; naprotiv, kultivisan je i njegovanje jezika išlo je u pravcu održavanja tradicije, moglo bi se čak reći u pravcu jnumificiranja jeziokih normativa na onom stadiju na kojem su apliciram u najranijoj eposi na književnost slavenskog juga.26 Ovo znači da se tokom niza stoljeća insistiralo na staroj jezičkoj normi, mada se, razumljivo, ona vremenom ipak mijenjala, bilo nehotičnim intervencijama pisara u pravcu živog jezika, naročito na fonetskom planu, bilo uslijed gubljenja razumijevanja za staru normu, tako da su nastajale nove umjetne kodifikacije, bez korijena u starim normativima: hipertrofija izvjesnih stsl. specifičnosti na sintaksičkoj razini, ponekad čak i na fonetskoj.27 Uz to, nužno se nametala i leksička inovacija, a struktura jezika se mijenjala i uslijed mogućnosti preferiran ja jednoga od dva oblika koja su paralelno postojala u stsl. Ne treba zapostaviti ni uticaje ostalih redakcija, naročito bugarske u XV v., pa ni svjesne intervencije koje su nastojale da normiraju literarni jezik prema starim obrascima, ali su nužno uvijek prožete i subjektivnim elementima.28 Osim toga, propast srpske države promijenila je bitno uslove pod kojima se razvijao ovaj literarni jezik, pa je i to ostavilo traga, mada je inercija bila tako jaka da je suštinski karakter ovoga jezika ostao nepromijenjen. Međutim, treba naglasiti da se naznačeni razvojni put odnosi isključivo na originalnu književnu produkciju, ili bar na prerade (tj. u prvom redu na stare srpske

24 v. V. V. Vinogradov, Različija meždu zakonomernostjami razvitija slavjanskih literaturnih jazykov v donacionaljnuju i nacionaljnuju epohu, Moskva, 1963, str. 9-10. 25 v. V. V. Vinogradov, o. c., str. 10. 26 v. V. Mošin, o. c., str. 94. i dalje (naročito je zanimljiva konstatacija da jezik postaje psaltirski). 27 v. M. Pavlovi ć, Primeri istoriskog razvitka srpskohrvatskog jezika, Beograd, 1956, str. 36, Život cara Uroša (v. upotrebu dativa apsolutnog). 28 v. Mošin, o. c., str. 97. i 105.

33

biografije i na srednjovjekovne romane), dok se književna djelatnost vezana za liturgijske potrebe, zbog svoje velike zavisnosti od predložaka, tj. kao potpuno neoriginalna i u najvećoj mjeri prepisivačka, opire vrlo uspješno svakoj promjeni, barem na istočnom području, i mnogo duže zadržava gotovo nedirnutom staru normu. Relativna obrazovanost nosilaca ove književnosti, naročito u ranijem periodu, omogućila je čuvanje arhaičnosti i komplikovane mrtve jezičke norme i ujedno bila onaj faktor koji je dopustio stvaranje originalne književne djelatnosti na jednom jeziku koji je već od najranijeg doba sasvim umjetna tvorevina.

Ovakva kulturna klima i tradicija uticala je i na to da se u kasnijoj eposi i u drugim uvjetima održi još uvijek živom svijest o tome da literarni jezik nije, i ne treba da bude, identičan s govornim jezikom, nego da treba da se neposredno nado vezu je na stari liturgijski crkvenoslavenski jezik. Na taj se način objašnjava i shvatanje literata XVII i XVIII v. u Vojvodini i Srbiji da je jezik crkvenih knjiga predstavnik starog srpskog jezika, mada je on u to vrijeme de facto već potpuno rusificiran, kao i prihvatainje toga jezika kao literarnog, na čemu je iz različitih razloga naročito insistirala vojvođanska crkvena hijerarhija. Uopšte je u istočnoj zoni srpskohrvatskog jezičkog teritorija postojalo vrlo oštro mjerilo za ono što je smatrano literaturom i literarnim jezikom za razliku od onog što je ostajalo izvan literarne sfere. Literaturom se smatralo samo ono što je pisano stilom i jezi kom koji se zasnivao u prvo vrijeme na prepisima stsl. crkvenih knjiga, a kasnije na stilu i jeziku liturgijske literature ruskog porijekla.

Zapadna je zona u tom pogledu mnogo liberalnija, što je opet direktan rezultat već navedenih društveno-političkih odnosa i nivoa obrazovanja nosilaca ove literature. Liturgijska je literatura i ovdje, naravno, dosljedno prepisivačka, ali, za razliku od istočne, infiltracija narodnih jezičkih elemenata je znatno jača. Bez obzira na to da je govorni supstrat ovdje čakavski, dok je na istoku štokavski, razlike u ovom tipu literature ne bi mogle biti tako bitne da se nisu već od najranijih vremena u njen jezik infiltrirale u jačoj mjeri narodne govorne osobine. Razlozi koji su omogućili ovu pojavu vezuju se, u prvom redu, za činjenicu da je zapadna zona vrlo rano bila potčinjena jurisdikciji rimske crkve. Ova najautoritativnija i najmoćnija snaga srednjovjekovne Evrope ostvarivala je svoje ciljeve između ostalog i na taj način što je nametala upotrebu latinskog kao liturgijskog jezika, a to je u ono vrijeme značilo i kao jezika kulture, čitavoj zapadnoj i centralnoj Evropi. Osim toga, u Hrvatskoj su u prvim vijekovima državne samostalnosti primorski gradovi imali uglavnom romansko ili romanizirano stanovništvo, a kako su oni predstavljali vrlo značajan činilac za političku ravnotežu hrvatskog kraljevstva, bio je presudan njihov stav prema slavenskoj liturgiji, koji je, kao što je poznato, bio do krajnosti negativan. S druge strane, vjerska, a u izvjesnoj mjeri i politička zavisnost hrvatskog kraljevstva od Rima uslovila je ne samo pripadnost ove zone zapadnoj sferi uticaja i potpuno preovladavanje latinskog jezika na svim područjima kulture, nego je bila i ona kočnica koja je obrazovanje nosilaca crkvenoslavenske liturgije, tj. popova glagoljaša, zaustavljala na vrlo niskom nivou. Mada je proganjanje i zabranjivanje crkvenoslavenske liturgije sve do polovine XIII v. prouzročilo u izvjesnom smislu zapuštanje i propadanje glagoljske knjige,29 ipak je upravo ovakvo stanje dalo pozitivne rezultate na širem planu, na opštem planu literature i, naročito, literarnog jezika. Naime, nosioci glagoljske književnosti zbog niskog stepena obrazovanja i nedostatka uslova za sistematski rad na crkvenoslavenskom jeziku u prvim počecima mogli su da se drže crkvenoslavenske norme i jezičke tradicije samo u prepisivačkom radu, u svoj ostaloj književnoj djelatnosti, koja je zbog specifičnih društveno-političkih uslova, o kojima je već bilo riječi, bila upravljena, uglavnom, neobrazovanom čakavskom stanovništvu i namijenjena gotovo isključivo svakodnevnim religioznim potrebama puka, crkvenoslavenska norma je neprekidno potiskivana živom dijalekatskom riječju. Na taj je način sva djelatnost popova glagoljaša bila već vrlo rano prožeta govornim jezičkim osobinama. U njoj ne samo da se nisu dalje razvile pa ni održale apstraktne knjiške konstrukcije naslijeđene iz stsl. sintakse nego su se dosta naglo vršile promjene na morfematskom i naročito na fonematskom planu, tako da je do početka XV v. već bio u jezičkom smislu stvoren osnov za razvoj nove renesansne književnosti, upravo jedan specifični literarni jezik, istina još nedovoljno istančan, ali ipak već sposoban da posluži kao baza za razvoj svjetovne književnosti na narodnom jeziku. Osim toga, nije bez značaja ni tradicija koja je na ovoj teritoriji dozvoljavala da se književna djela, makar i bez većih literarnih pretenzija, pišu i na narodnom, jeziku, bez obzira u kojoj mjeri bila ispravna tvrdnja da se djela namijenjena katehezi ni na istoku ni na zapadu nisu ubrajala u pravu književnost.30 Prema tome, literarni se jezik na zapadu može podijeliti na dva stila: na stil ograničen na liturgijsku književnost u širem smislu, koji je sve do rusifikacije tekstova u XVII v. zasnivan na crkvenoslavenskoj glagoljskoj jezičkoj tradiciji, i na stil vezan neposredno za pučko-religioznu književnost. Ovaj se drugi stil tokom vremena odvojio od crkvenoslavenske jezičke matice te predstavlja narodni govor adaptiran za literarnu upotrebu, ali s tragovima jezika liturgijske književnosti, pa bilo samo i u biblijskim citatima. U suštini jezik pučko-religiozne književnosti više se i ne može tretirati kao redakcija stsl., mada je jasno da se njegova geneza neposredno vezuje za književnu djelatnost popova glagoljaša. Ta se veza očituje u glagoljskoj grafiji, koja se održala kao maldane jedino pismo kojim su na zapadu pisana djela na crkvenoslovenskom i narodnom jeziku sve do XV v. kada je tu funkciju u renesansnoj književnosti preuzela latinica. Otuda pojava da se često pod terminom glagoljska

29 v. Hamm, o. c., str. 62. 30 v. Hamm, o. c., str. 64.

34

književnost podrazumijeva sva pismenost pisana glagoljicom, mada se i jezik i sadržaj ovih djela odsudno razilaze, tako da se, uzeto u strogom smislu, samo uski krug liturgijskih tvorevina može smatrati neposrednim nastavkom stsl. pismenoti. Ipak, izdvajanje onoga što u ovoj pimenosti predstavlja redakciju stsl. nije onako lak zadatak kao što u prvi mah izgleda. Iako je već od prvih početaka jezik djela namijenjenih puku prožet osobinama narodnog govora, ipak se još i u zbornicama XV v. sreće hibridni jezik u, kojem se ukrštavaju crte narodnog jezika sa crkvenoslavenskim, i to u nejednakom omjeru čak i u pojedinim dijelovima istog zbornika.31 Na ovakvo stanje uticali su različiti uslovi, često vrlo subjektivne prirode, jer se u kasnijoj eposi i kod popova glagoljaša osjeća izvjesna težnja za izdizanjem literarnog jezika iznad govornog, pa su i oni u tu svrhu pribjegavali kao višem stilu crkvenoslavenskoj normi i u originalnijim tvorevinama.32 Razumljivo je, međutim, da rezultati ni u kojem slučaju nisu mogli biti isti kao na istoku, jer su ne samo društvene prilike bile drukčije, pa prema tome, i tematika i namjena, nego je i sama crkvenoslavenska norma imala na ovom tlu drukčiji razvoj i bila daleko bliža narodnom govornom jeziku nego na istoku. A pošto je dosta rano odbacila i apstraktne konstrukcije i sintaksički balast svojstven tuđem sintaksičkom osjećanju, zapadna redakcija stsl. mnogo je uprošćenija, a otud i prilagodljivi ja živoj dijalekatskoj riječi. Sve je ovo uticalo da se između crkvenoslavenske književnosti i književnosti na narodnom jeziku, koja se na zapadu pojavila vrlo rano, ne otvori provalija u onom. smislu u kojem je postojala između crkvenoslavenskog kao literarnog i narodnog kao isključivo, govornog jezika puka, na istoku. Prema tome, iako nesumnjivo postoji izvjesna bipolarnost u jeziku u tom smislu što je krug djela za crkvene potrebe pisan na crkvenoslavenskom jeziku zapadne redakcije,, a sve ono što je izvan toga kruga pisano je na jeziku bliskom narodnom, ipak postoji znatno kolebanje u svakom pojedinom slučaju i za za-padnu srednjovjekovnu književnost u širem smislu karakteristično preplitanje oba jezička elementa i u istim djelima Upravo zbog ovakve situacije moguće je govoriti o zapadnoj redakciji stsl. kao o podlozi za razvoj posebne književnosti, jer je, u stvari, i rana renesansna književnost u izvjesnom smislu nastavljala djelatnost popova glagoljaša, tj.onu djelatnost u kojoj se još mnogo ranije razvio stil pučko-religiozne književnosti, koji je, istina, izrastao iz crkvenoslavenske podloge, ali se vrlo rano približio narodnom jeziku. Naime, na zapadu je ova široko popularna svjetovna pismenost sve više dobijala vrijednost književnog stvaralaštva, mada su se, za razliku od situacije ,na istoku, djela zabavnog karaktera, a to je sve ono što se u novijem vremenu već smatralo literaturom, pisala na jeziku bliskom narodnom govoru. Dok je na istoku upotreba crkvehoslavenskog bila relevantna za određivanje literarnog statusa nekog djela, dotle na zapadu ovaj elemenat nije imao istu važnost, bolje rečeno, nedostatak originalnji književnih produkata pisanih na crkvenoslavenskom jeziku zapadne redakcije nametao je drukčije shvatanje, pa se tako tokom vremena crkvenoslavenski počeo sve više ograničavati na djela isključivo crkvenog karaktera, postajao sve više isključivo jezikom crkve, dok se na drugoj strani postepeno razvijala literarna djelatnost u modernijem smislu na narodnom jeziku u različitoj mjeri natrunjenom ili prelivenom crkvenoslavenskim nijansama, koja se na kraju prelila u novu renesansnu književnost, pružajući joj, manje-više, izgrađeni literarni jezik. Opšta situacija u hrvatskom Primorju i Dalmaciji u XV v. pogodovala je prodoru renesansne književnosti, a pučko-religiozna djelatnost popova glagoljaša pružila je toj književnosti i prikladni jezik, iako je pismo renesansne književnosti sada latinica, dok se glagoljica postepeno ograničila na usko crkvenu upotrebu.

31 v. A. Nazor, Jezični kriteriji pri određivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima, Slovo, 13, Zagreb, 1963, strana 69. 32 v. J. Hamm, o. c., str. 56—57.

35

Herta Kuna

BOSANSKI RUKOPISNI KODEKSI U SVJETLU JUŽNOSLAVENSKIH REDAKCIJA STAROSLAVENSKOG JEZIKA

Osnov, problematike bosanskih rukopisnih kodeksa u vremenskom rasponu od 12. do 16. vijeka najuže je povezan sa njihovim određivanjem prema ostalim južnoslavenskim rukopisnim fondovima, vezanim za pojedine terene i etničke formacije. Najstariji sačuvani cjeloviti bosanski kodeksi potiču iz 14. vijeka ukoliko im ne pribrojimo "Miroslavljevo evanđelje" (Grickat 1962:229), međutim najstariji fragmenti datiraju već iz 12. vijeka i to glagoljski "Griškovićevi odlomci i "Mihanovićevi listići" (Štefanić 1969:16).

U tom smislu do danas nije definitivno riješeno ne samo pitanje pripadnosti pojedinih spomenika sa terena Bosne i Hercegovine (ranije Huma) nekoj od južnoslavenskih redakcija nego ni pitanje da li cijelu ovu grupu spomenika treba tretirati kao sastavni dio neke od redakcija ili kao izdvojenu posebnu redakciju. O problemu "Miroslavljevog evanđelja" i njegova osnosa prema srpskim spomenicima uporedi studiju Josipa Vrane, te tamo navedenu literaturu (Vrana 1961). O problemu redakcije uporedi Josip Hamm (Hamm 1964:3).

Za rješenje ovog problema primarno je sa koje teoretske platforme pristupamo određivanju samog pojma redakcije (napominjem ujedno da pod pojmom redakcije podrazumijevam, za razliku od tekstologa i većine istoričara, spontano mijenjanje jezičke supstancije i strukture tekstova, kao i većina lingvista (Lihačov 1966:12-14) - ukoliko se fenomen redakcije posmatra u okviru istorije literarnog jezika, on dobiva širu istorijsku i društveno-političku dimenziju (Vinogradov 1963:9), pa će i kriterijumi za određivanje redakcije biti drukčiji, nego u slučaju kad je u pitanju ocjenjivanje iz isključivo dijahrono-lingvističkog ugla posmatranja. Ovdje se termin "literarni jezik" upotrebljava u značenju u kome je poznat u ruskoj lingvistici (Vinogradov 1958:24-35; Rusanovskij 1970:54)

Ako se pri tom ima u vidu da je postojanje bilo kakve redakcijske književnosti nužni preduslov za razmatranje i čistog, izdvojenog fenomena jezičkog ostvarenja, kao i činjenica da se, kad je u pitanju staroslavenski, nužno mora imati u vidu njegova isključiva funkcija literarnog jezika, nema dvojbe da je i crkvenoslavenski, u koji se ulijevaju sva redakcijska ostvarenja, moguće posmatrati kao isključivo literarno-jezički fenomen. (Durnovo, 1929:139; Trubetzkoy, 1954:96; Kurz, 1969:21)

U tom kontekstu pojam redakcije je pojam kategorije literarnog jezika, što znači da je u biti podložan mjerilima i kriterijumima koji nisu isključivo lingvistički, nego i društveno-politički i istorijski.

Na toj se bazi, dakle, bosanski rukopisni kodeksi mogu posmatrati kao poseban tip redakcije, bez obzira na činjenicu da je sa čisto lingvističkog stanovišta, uključujući ovamo i paleografske i grafijske osobine, broj osobina koje su bosanska specifičnost zapravo minimalan. (Kuna 1965:190)

Kod bosanskih kodeksa karakteristično je upravo to da su crte relativne za ocjenjivanje pripadnosti bosanskoj redakciji uglavnom istovremeno i crte jedne od drugih dviju srpskohrvatskih redakcija. Njena specifičnost i leži dijelom u tome što se ona prema srodnim redakcijama najčešće odnosi dvojako: osobine inherentne bosanskoj redakciji prema jednoj od srodnih redakcija pokazuju istovetnost, prema drugoj različitost, drukčije rečeno, one su prema jednoj markirane, dok prema drugoj istovremeno nisu.

S druge strane, istorijska i društveno-politička mjerila upravo nameću posmatranje bosanskih kodeksa kao izdvojene redakcijske cjeline: tu je, u prvom redu, prisutna bosanska državnost u toku srednjeg vijeka, zatim specijalna istorijska situacija Bosne i Huma, uslovljena geografskim položajem, ali još više činjenicom da ovo tlo, poslije crkvenog raskola, predstavlja istovremeno interesnu sferu i rimske i vizantijske, kasnije srpske, institucionalizovane crkve, te je tako, u neku ruku, granična zona njihovog sukobljavanja (Pantelić 1964:140; Štefanić 1957:130). Upravo ta činjenica da se u nekim tekstovima osjeća uticaj i istične i zapadne tradicije daje podlogu za ovaj zaključak.

Ako tome dodamo još nesumnjivo utvrđeno postojanje tzv. "Crkve bosanske", koja bez obzira na kvantum njene heretičnosti ili pravovjernosti predstavlja samostalnu crkvenu organizaciju, suprotstavljenu drugim dvjema, jasno je da je prisutan čitav niz društveno-političkih i istorijskih okolnosti koje su svakoj kulturnoj djelatnosti na ovom tlu morale davati poseban pečat. O tzv. "Crkvi bosanskoj" vidi opširnije kod: Jaroslava Šidaka (Šidak 1967a:195), te tamo navedenu literaturu i Ante Babića (Babić 1954)

Dodamo li tome da su tijekom istorije hrvatska i srpska državna organizacija stupale s Bosnom i Humom u razne dodire, nejednakog intenziteta u raznim istorijskim razdobljima, da su pojedini dijelovi ovog teritorija bili u kraćem ili dužem periodu integrirani u državne sklopove Srbije ili Hrvatske, ili dijelovi ovih država u Bosnu - neminovno je da sudbina kulture, a shodno tome i literature mora biti specifična, s naročitim profilom što je opet, u krajnjoj liniji, nalazilo svog odraza i na planu literarnog jezika, u konkretnom slučaju jezika redakcije. (Ćirković 1964)

Međutim, s čisto lingvističke tačke gledišta bosanska grupa kodeksa ima s hrvatskoglagoljskim, jednako kao i s ćiriličkim srpskim srednjovjekovnim spomenicima pismenosti osim zajedničke staroslavenske podloge, koja ih povezuje sa svim ostalimlim literaturama na crkvenoslavenskom jeziku, još jednu zajedničku komponentu od bitnog značaja - zajednički govorni supstrat, na temelju kojeg je i formirana redakcija.

36

Radi se o zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, pa iako su - kad je riječ o hrvatskoj i srpskoj redakciji - u pitanju dva različita dijalekta u toj funkciji, štokavski za srpsku a čakavski za hrvatsku redakciju, istovrsna jezička struktura koja leži u osnovi oba dijalekta zajedničkog jezika mnogo je bitnija u odnosu na redakcijske promjene od sitnijih strukturalnih i, naročito, supstancijskih razlika.

Bosna je u tom pogledu nešto bliža srpskoj redakciji, s kojom je povezuje štokavski dijalekt, samo što je u bosanskim kodeksima pretežno zastupljen zapadnoštokavski, a u srpskim istočnoštokavski (Brozović, 1970:31). Josip Hamm, istina, smatra prelaznim područjem između zapadne i istočne redakcije samo pojas između Bosne i Une, koji je ščakavski, što neće odgovarati stanju, jer su neki kodeksi nesumnjivo istočnobosanske provenijencije kao "Divoševo evanđelje" ili "Čajničko evanđelje" (Hamm 1963:59).

Otuda se između ove tri konkretne redakcijske literature osjeća daleko veća sličnost na jezičkom planu u odnosu prema drugim redakcijama nastalim na bazi drugih južnoslavenskih jezika, pri čemu kodeksi koji pripadaju bosanskom korpusu rukopisa u mnogom predstavljaju prelaznu kariku, u kojoj se dodiruju redakcijske specifičnosti drugih dviju.

Ako se tome još doda da su veoma različiti društveno-politički i kulturni uslovi nametnuli i drugi obim, a najčešće i drugu sadržinu literarnoj djelatnosti, koja se u najširem smislu može ubrojati u redakcijsku književnost, ima osnova da se bosanski kodeksi posmatraju izdvojeno iz kompleksa hrvatske ili srpske redakcijske književnosti kao posebna redakcijska književnost (Radojčić 1962:19; Hamm 1963:60; Mošin 1965:177).

U odnosu prema ostalim srpskohrvatskim redakcijskim književnostima Bosna i Hum se upravo u pogledu tematike bitno odvajaju od svih ostalih. Koliko se dosada zna, bosanski kodeksi su, uglavnom, religioznog karaktera, ali relativno skromnog repertorija; radi se, uglavnom, o evanđeljima, i to pretežno o tetrama, uglavnom bez liturgijske podjele, zapravo samo sa jednim jako starim tipom podjele na amonijeve glave i jevstatijeve kanone. (Grickat 1962:232)

Druga značajna osobina je da se u svim do danas očuvanim zbornicima sačuvala apokalipsa, uz druge dijelove Novog zavjeta (Mošin 1957:139), ali samo izuzetno i tekst Starog zavjeta, npr. devet bibličkih pjesama "Hvalovog rukopisa" i uz to poneki apokrif, što samo po sebi nije od većeg značaja s obzirom da se apokrifni spisi istog ili sličnog karaktera nalaze i u drugim redakcijama. Što se pak apokrifa tiče, valja konstatovati da su oni u hrvatskoj redakciji daleko atraktivniji od bosanskih (Šidak 1957:130; 1967:123)

Uz to, upravo, je neznatan broj takvih tekstova za koje se može s relativnom sigurnošću ustvrditi da imaju heretički, bogumilski karakter, kao što su glose izgubljenog "Srećkovićevog evanđelja" (Speranskij 1902:172-82; Šidak 1967:121), ili nedovoljno proučeni i samo djelomično pročitani tekst listića iz Monteprandona.

heretički karakter ovih listića posvjedočen je za sada samo indirektno s obzirom da ga je u Italiju donio, po svemu sudeći, franjevac Dominik Gangala, poznati borac protiv heretika, koji je djelovao u Bosni u prvoj polovini 14. vijeka (Thalloczy 1905:79). Od izvjesnog su značaja za ovo pitanje i strane intervencije u bogumilskoj Bosni u toku 13. vijeka (Šidak 1955:11-40; Ćirković 1964:58-69; Mošin 1957:166).

Listići su zalijepljeni kao bezvrijedni pergament na unutrašnjim koricama knjige "Margaritarum", koja se danas nalazi u posjedu Gradske knjižnice Monteprandona. Ipak, u novije vrijeme otkriven je i jedan odlomak parimejnika bosanskog tipa (Kuna 1970:97-102), što bi svjedočilo da su istovremeno s kodeksima bosanskih krstjana mogli postojati i ortodoksni kodeksi, pisani u istoj redakcijskoj tradiciji, upravo jednako tradiciji kao i oni bosanskih krstjana. (Ćirković 1964:58-69)

U pogledu veza sa srpskom redakcijom vrlo je karakterističan spomenik "Čajničko evanđelje", koje u nekim svojim dijelovima potvrđuje intenzivne veze s resavskom školom (Jerković 1971:597-601), dok je u drugim dobro tradirani bosanski tekst. Ukoliko je nastalo na terenu na kojem se danas nalazi vrlo je vjerovatno da su uticaji iz Srbije mogli biti direktni, a ikavizam ovog evanđelja, koji i nije tako izrazit kao u nekim drugim kodeksima (Jerković 1971:163-171), mogao bi biti i oznaka tradiranosti jednog njegovog predloška.

Tekstova svjetovnog karaktera u ovoj redakcijskoj književnosti može se gotovo reći da nema uopće, mada je vrlo vjerovatno da se za bosanski teren može vezati "Berlinska Aleksandrida", a možda i "Gajeva Aleksandrida" (Marinković 1969:61; Van der Berk 1970) svakako ne "Roudnička", koja će biti najvjerovatnije pisana na terenu Poljica, kako pokazuju njene izrazito čakavske osobine (Jagić 1867:93; 1871:203-17). Kao bosansku pominje je Mehmedalija Dizdar (Dizdar 1969:313), međutim tipom zapadne ćirilice služile su se i Poljice, pa i Dubrovnik (Hamm 1958:198).

Međutim, ova Aleksandrida je svakako samo prepis "srpske Aleksandride", a po svojim jezičkim karakteristikama jedva može da se ubroji u sklop redakcije u najširem smislu riječi, jer je jezik gotovo narodni.

Međutim, kao što je poznato, i srpska i hrvatska redakcijska književnost obuhvataju znatno širi i bogatiji repertorij djela, u skladu sa svojom društvenom funkcijom: hrvatska uz liturgijske i druge religijske spise i tzv. pučko-religioznu književnost (Štefanić 1969:16-63; Hamm 1963:63), a srpska kompletnu

37

srednjovjekovnu književnost, crkvenu i svjetovnu (Pavlović 1954:9-18; Kuna 1965:193) Pučkoreligiozna književnost može se samo uslovno ubrojati u redakcijsku, jer je jezik u većem dijelu tih tekstova sasvim narodni.

Istina, postoji još uvijek mogućnost da se pronađe još ponešto bosanskih rukopisa, ali teško je povjerovati da bi i neki novi nalazi mogli bitno promijeniti sliku: bosanska redakcijska književnost je nužno ograničena specifičnim ustrojstvom svoje crkve bosanskih krstjana (koja, po svemu sudeći nije njegovala ni zapadni ni istočni obred. Opširnije o problemu liturgije bosanskih krstjana piso je Jaroslav Šidak (1955a). Po svemu se čin da, uglavnom, za većinu kodeksa može smatrati da nisu služili u liturgijske svrhe prema službenim obredima zapadne ili istočne crkve. To stanje ne mijenjaju ni nađeni ostaci liturgijskih tekstova, pomenutog "Parimejnika" i "Splitskog misala", koji samo trasiraju povremene veze u oba pravca i ukazuju na prisutnost obostranih uticaja. U vezi sa tim je i problem iluminacije rukupisa (Maksimović 1960:204-6).

Ona nije imala ni crkvene organizacije onog tipa kao pravoslavna ili katolička crkva), a uz to i malim značajem vladarske dinastije, koja bi inspirirala i potpomagala književno stvaralaštvo. Ne postoji ni istoričarska djelatnost, jer ne postoji ni dinastički kult, kao npr. kod Nemanjića. O crkvenoj organizaciji vidi kod Ćirkovića (Ćirković, 1964:105)

Osim toga, epoha snaženja države i dinastije u vrijeme Tvrtka je ujedno i epoha jačanja srpskih uticaja, zbog Tvrtkove okrenutosti Srbiji, dok opet sve kasnije etape predstavljaju slabljenje bosanske državnosti uz porast stranih uticaja, te uz direktne političke intenvencije i kulturne pritiske katoličke, latinističke crkve, čime ova samosvojna bosanska redakcijska književnost biva potiskivana i izvrgnuta postepenom zamiranju, čija su gornja granica prva desetljeća poslije pada Bosne pod Turke (Ćirković, 1964:282; Šidak, 1965:291). Ljubaznošću prof. Vladimira Mošina omogućen mi je uvid u njegove podatke o rukopisnoj građi bivšeg Muzeja Srba u Hrvatskoj, na temelju čega se može pretpostaviti, na temalju jednog rukopisnog dodatka štampanom "Oktoihu", da se bosanska tradicija produžava barem u izvjesnoj mjeri i u 16. vijek.

Donja granica bosanske redakcijske književnosti dopire u 11. vijek i vezuje se za glagoljske spomenike s ovog terena, kojih je vrlo ograničen broj, jer je i u Bosni glagoljica relativno rano potisnuta od ćirilice, tako da se osim "Grškovićevih listića", "Mihanovićeva apostola", "Splitskih odlomaka" nalazi još jedino po koja stranica ili zapis u ćiriličkim kodeksima, kao što je u "Čajničkom evanđelju" ili u "Radosavljevom rukopisu".

Za ovakve zapise nužno je pretpostaviti da se glagoljica pojavljuje ako ne kao tajnopis, a ono kao zastarjelo pismo koje je već izvan kontinuirane upotrebe. Prema ovim svjedočanstvima ne može se utvrditi hrvatska glagoljska tradicija u Bosni - rani spomenici nam o ovome ništa ne govore, a mlađi pokazuju uglavnom deformirane oblike koje je moguće vezati jednako za oblu kao i za uglatu formu glagoljskih slova (Štefanić 1957:131; 1959:5-10).

Za većinu bosanskih kodeksa je dokazano da im je bliži ili dalji predložak bio glagoljski (Štefanić 1959:8; Hamm 1960:59) Između ostalih i za "Divoševo evanđelje" s početka 14. vijeka može se pretpostaviti da mu je jedna od starijih podloga bila pisana oblom glagoljicom, jer se u njegovom tekstu našlo jedno glagoljsko i u toj formi, i to na odgovarajućem mjestu u tekstu, tako da se ne može pretpostaviti da je tamo slučajno ubačeno. Osim toga, na drugom mjestu teksta u riječi "vьždetь" Dš18l/3-5 izvršena je zamjena slova "d" slovom "l", što se takođe vezuje za grešku pri prepisivanju s glagoljske podloge.

Nije, međutim, isključeno da je glagoljica u Bosnu dopirala i sa zapada iz Hrvatske i sa istoka iz Makedonije (Štefanić, 1969a:20; Mošin, 1965:177; Koneski, 1957:192) U prilog ovoj istočnoj provenijenciji govori i činjenica da se ortografske karakteristike bosanske ćirilice vezuju za najstarije ćiriličke makedonske spomenike, a fakat da su iste i karakteristike najranijih sačuvanih spomenika Huma, Zete i Duklje, prije formiranja tzv. svetosavske recenzije, govori i o putu prodiranja tekstova (Hamm, 1960:51).

Uz to, veze s Makedonijom, uz zaobilaženje Srbije, bar u prvo vrijeme, poduprte su i ideološkim stavovima i izrazitim neprijateljstvom srpskih vladara 13. vijeka prema bosanskim babunima (Mošin, 1957:167; Koneski, 1957:194)

O tom govori i Hamova opservacija da se pojavljuje u bosanskim tekstovima, mada ga u hrvatskim glagoljskim maticama nema već od 11. vijeka (Hamm 1960:51), što se opet može vezati za makedonske ćirilske spomenike, u kojima se zadržao jeri, a na to upućuje i fakultativna pojava jusova u nekim bosanskim kodeksima, mada izuzetno (Grickt 1962:259; Linarić 1960:156). Jezički na vezu s makedonskim tekstovima ukazuje ubacivanje "d" u grupu "zr" (Koneski, 1956:28; Daničić, 1971:60; Gricikat, 1962:262), te reprodukcija grčkog "y" (ipsilon) sa "u" (uz "i" i "ižicu") (Koneski 1956:28; Daničić 1971:47; Gricikat 1962:262).

Za intenzivnije veze s Makedonijom govori i tekstualno i leksičko proučavanje apostola, pri čemu je Blaže Koneski mogao da nazre vezu makedonskog apostola s apostolima koji su se prepisivali na bosanskom području, a naročito je ilustrativno što je utvrđeno da se "Vranešnički apostol" dodiruje s "Grškovićevim apostolom", ali i s apostolom u sklopu "Mletačkog zbornika" (Linarić, 1960:158).

38

S druge strane, apokalipsa istog zbornika slaže se, kako je utvrdio Josip Hamm, sa hrvatskim glagoljskim apokalipsama. Ovdje se misli da "Hvalov" i "Radosavljev rukopis", te "Mletački zbornik" (Hamm, 1960:61-64)

Ako se uzme u obzir da je za južnoslavenske zemlje Bugarska izvor bogumilske hereze, a Bosna teren na kojem je egzistirala specifična crkva bosanska, koja je važila za heretičku, onda je vrlo vjerovatno strujanje iz Bugarske preko Makedonije i različitih kodeksa, koji su mogli biti i heretički. Međutim, na jezičkom planu uticaji ovih makedonskih ili bugarskih podloga morali su biti minimalni, jer je govorni jezički supstrat u oba slučaja i strukturalno i supstancijalno drukčiji, a ono što ih spaja je staroslavenski osnov, na osnovu kojeg se i vršilo preuzimanje i prenošenje teksta. Tragova svakako ima, ali je u tom pravcu bilo suviše malo izučavanja da bi se moglo reći nešto određenije.

Pri identifikaciji spomenika bosanske redakcije, kao i drugih uostalom, polazi se od paleografskih, ortografskih i jezičkih osobina, u čemu se ogledaju ne samo čisto jezičke komponente nego, takođe, i određeni tip škole, što već implicite sadrži i određeno kulturno-istorijsko osvjetljenje.

U pogledu paleografije i ortografije uočavaju se, naravno, razni slabiji ili intenzivniji uticaji drugih škola, ali, a to je posebno značajno, i određeno zaostajanje, konzervativnost koja se mora isključivo vezati za specifičnost bosanskih prilika, tj. za notirane izvanlingvističke uslove (Hamm, 1963:57). Uticaji drugih škola najčešće su individualne prirode, vezane za ličnost jednog ili više prepisivaća ili korektora (Jerković, 1971:319)

Paleografsku komponentu možemo posmatrati, uglavnom, samo u odnosu prema istovremenim spomenicima srpske redakcije, jer je većina bosanskih spomenika ćirilička, i oni su najočitiji pokazatelj zaostajanja u svim sinhronijskim presjecima, kako u odnosu prema rukopisima raške, tako i prema onima resavske škole. Osim već pominjanih "Grškovićehih i Mihanovićevih listića iz 12. vijeka pominje se tzv. glagoljski "Splitski odlomak" koji Štefanić stavlja u 13. vijek - upravo zbog toga što ga smatra retardiranim u odnosu na hrvatske glagoljske tekstove (Štefanić, 1957:112-18). Iz kasnije epohe tj. 15. vijeka imamo glagoljski zapis u "Čajničkom evanđelju" i "Radosavljevom rukopisu" (Štefanić, 1959; Hamm, 1960)

U tom su pogledu karakteristična slova: "a", "č", "t", "jeri" i "omega", koja zadržavaju kod svih bosanskih kodeksa arhaičnije oblike - a s ravnim stablom o koje je obješena manje ili više izdužena petlja koja najčešće ne dodiruje liniju; "č" sa simetričnom čašicom, ili, kasnije, simetričnom viljuškom na dršci; "t" koje je isključivo jednostubačno, nikad sa dva ili tri stupca; "jeri" koje uvijek ima spojnicu, te omega sa uzdignutim srednjim stubićem, dok su oba krajnja stubića najčešće ravna (Grickat 1962:246; Jerković 1971:89; Pavlović M., 1921:242; Đorđić, 1971:134; Mošin, 1966).

Osim toga, vrlo je često tropotezno "ž", najčešće od dvaju horizontalnih lukova koje na mjestu dodira, ili na sredini siječe stubić (Grickat, 1962:90; Đorđić, 1971:135; Jerković 1971:91). U odnosu prema spomenicima resavske škole ovamo se još može dodati "m" bez kosih bočnih strana, e sa čekićem na jezičku, te "v" sa obje jednake petlje (Jerković, 1971:90; Đorđić, 1971:136; Mošin, 1955:11)

Osim toga, u spisak bosanskih osobina distinktivnih prema srpskim treba još pribrojati čitav niz ortografskih osobina, kao što je nepoznavanje grafema "psi" i "ižica", koje se sreću samo izuzetno, te pojavljivanje slova "o", "č", "l" i deseteričkog i uglavnom samo u brojnim vrijednostima, te napokon čuvanje "đerva", za vrijednost glasa "đ", izuzetno i "ć", čega nema ni u raškim ni u resavskim spomenicima, i što povezuje bosanske spise s glagoljskom tradicijom (jerković, 1971:292; Šidak, 1957:136; Štefanić, 1957:131; Danićić, 1871:56; Đorđić, 1971:113).

U odnosu prema resavskim kodeksima jedna od najuočljivijih bosanskih karakteristika je gotovo potpuni nedostatak akcenata i spiritusa (Jagić, 1877:134; Šidak, 1957:137; Grickat,1962:250), a prema svima ostalima, i glagoljskim i ćirilskim, nedostatak bilo kakve zamjene za poluglas, tj. tekstovi uglavnom nemaju ni pajeraka ni apostrofa ili štapića, što se vrlo rano javlja i u hrvatskoj glagoljici (Štefanić, 1957:107; Hamm, 1958:194; Grickat, 1962:250; Jerković, 1965:29)

Ortografske osobine koje se smatraju gotovo odlučujućim za identifikaciju bosanskih kodeksa su vrijednosti jata kao ja i e kao je, na početku riječi i u postvokalskoj poziciji, što ostaje trajna osobina ovih spomenika u svim vremenskim periodima, a koja se dovodi u vezu s vrijednošću ovih znakova u sistemi glagoljice.

Sama činjenica da se grafijske vrijednosti u bosanskim kodeksima mogu vezati za glagoljicu još nije, naravno, izravni dokaz za veću vezanost ove redakcije za zapadniju hrvatsku, s obzirom na činjenicu da je Makedonija od 10. do 12. vijeka takođe glagoljski teren, a nesumnjive su, kako je već pomenuto, i veze između ovih dviju redakcijskih književnosti, najvjerovatnije preko Huma (Koneski, 1957:192; Hamm, 1960:59; Belić, 1936:215; Štefanić, 1957:104). J. Vrana locira glagoljski Minhenski abecedarij na bosansko-humski teren prve polovine 12. vijeka (Vrana, 1963:193)

Za povezanost s hrvatskim terenom govori, međutim, izravno svjedočanstvo jednog dijela samih kodeksa, tekstološki i jezički (Hamm, 1960:61). U tom pogledu ima značaja i samo postojanje "Splitskog odlomka"

39

koji signira fazu veće povezanosti barem jednog dijela Bosne s hrvatskom glagoljskom književnošću, pa i zaoadnim obredom (Štefanić, 1957:85)

Osim toga, najveći broj tekstova je izričito ikavski što prema našim dijalekatskim znanjima upućuje na areu zapadno od rijeke Bosne, koja je morala, već i zbog istorijskih okolnosti, biti u tješnjoj vezi s Hvatskom (Brozović, 1970:12; Ivić 1958:188, Hamm, 1963:57).

Činjenica je, npr., da je jedan od kodeksa, Hvalov rukopis, pisan za istu ličnost za koju je napisan i jedan od najznačajnijih glagoljskih spomenika, "Hrvojev misal", tj. za Hrvoja Vukčića Hrvatinića, i to možda baš i na tlu dalmatinske Hnvatske (Hamm, 1960:50)

Na fonetskom planu bosanske kodekse karakteriše od prvih vremena relativno živa infiltracija crta narodnog govora, što je u principu osobina koja približuje ove tekstove hrvatskoj glagoljskoj književnosti i markira ih prema srpskim (Štefanić, 1957:85) Tu je pored govornog refleksa jata relativno rana vokalizacija poluglasa te dosta česti primjeri prelaza v6 u u u otvorenom slogu (Pavlović M. 1921:243; Hamm, 1960:49; Šidak, 1955a:47; 1957:137;, Grickat 1962:255; Jerković, 1971:271; Štefanić, 1957:89)

Na morfološkom planu je situacija nešto kompleksnija. Dok, s jedne strane, intenzivnije prodiru i u liturgijske tekstove crte narodnog govora, kao što su, npr., oblici određenog vida pridjeva novog srpskohrvatskog tipa u većini padeža (izuzimajući genit. sg. m. i n., gdje se vrlo dugo uz -ogo održava -ago), srpskohrvatsko ujednačavanje u imeničkim konsonantskim osnovama, dotle se, s druge strane, u glagolskoj sistemi kontinuiraju arhaični tipovi aorista i participa preterita, mada se, što se tiče aorista, mora primijetiti da su njegovi oblici podržani srpskohrvatskim oblicima prezenta (Grickat, 1962:260; Jerković, 1971:327; Daničić, 1871:64) Kao što su već utvrdila pojedinačna istraživanja, postoji određena konzervativnost i u leksici, dok raznočtenija u biblijskim tekstovima ukazuju na izrazitu tekstološku konzervativnost (Grickat, 1962:276; Hamm, 1960:61; Linarić, 1960:158)

Međutim, za jasnije sagledavanje redakcijskih osobina potrebno je kodekse u sinhronim presjecima uporediti sa ostalim srpskohrvatskim redakcijskim tekstovima. Posmatrana u dijahronom presjeku, bosanska redakcijska književnost može se podijeliti u tri glavne faze. Prva bi obuhvatila najmanje poznatu epohu glagoljske književnosti, uz koju je na istoku, tj. u Humu, mogla egzistirati i paralelna ćirilska književnost, povezana sa ranijim fazama srpske redakcijske književnosti. Ova faza obuhvata period do kraja 12. vijeka.

Druga faza obuhvatala bi period od početka 13. do polovine 14. vijeka i bila bi, prema tome, približno paralelna epohi svetosavske škole u Srbiji, a do izvjesne mjere i prvoj eposi hrvatske glagoljske književnosti (Mošin 9999:75; 1970:230, Hamm 1963:66). Ova epoha je pismom već jače odijeljena od hrvatske glagoljske, mada je s njom mogu da vezuju neke druge crte, kako sam već istakla, u prvom redu jezične.

Treća faza su rukopisi od polovine 14. do kraja 15. vijeka i odjeci ove književnosti u 16. vijeka, paralelni približno sa epohom tzv. resavske škole i drugom fazom hrvatske glagoljske književnosti (Mošin, 1970:230; 9999:105; Hamm, 1963:66) U ovoj se eposi, naročito u njenom drugom dijelu, veze sa hrvatskom glagoljskom književnošću čak unekoliko pojačavaju, što može biti i rezultat političkih potresa i vezivanja Kotromanića za katoličku crkvu i hrvatsko-ugarsku vlastelu (Ćirković, 1964:282)

Prema vrlo oskudnim glagoljskim spomenicima prve faze moguće je samo konstatovati njenu prisutnost na ovom tlu, dok je pitanje odnosa prema srpskoj redakciji unekoliko kompleksno pitanje. Riječ je o "Miroslavljevom evanđelju", za koje su mišljenja unekoliko podijeljena; neki ga autori pribrajaju srpskoj redakciji, dok drugi smatraju da je ovaj humski spomenik gotovo rodonačelnik bosanske tradicije, pošto, iako je pisan za jednoga srpskog kneza, pokazuje osobine koje ga povezuju ne samo za glagoljski predložak nego i za zapadniji teritorij (Vrana, Đorđić, 1971:65; Mošin, 9999:54)

Nesumnjivo je, međutim, da je Hum upravo takvo prelazno područje na kome su mogli da se ukrste uticaji istočnog i zapadnog terena, a prodiranje ove specifične humske tradicije u Bosnu u rezultatu je dovelo do formiranja posebne pisarske škole bosanskih krstjana, podudarivši se sa naslijeđenim glagoljskim tradicijama.

Druga faza je daleko izrazitija u razlikama prema specifičninm osobinama svetosavske škole, ne samo u paleografskom i ortografskom nego i u jezičkom pogledu. Distinktivne osobine su sljedeće: nemanje ligatura "je" i "ja", osim izuzetno i pojava specifične ligature za u, starije paleografske forme slova, nemanje grčkih slova (izuzimajući "omega" i "fi") osim u brojnim vrijednostima), nedostatak obilježavanja palatalnih l i n, osim u sekvencama sa u, a i to nedosljedno (Šidak, 1967:117; Mošin, 9999:75; 1966; Grickat, 1962:250; Pavlović M. 1921:243) Zajedničke osobine su na ovom planu: samo jedan poluglas, i to meki, miješanje "jeri" i "i", jednaka zamjena nazala (Đorđić, 1971:71; Jerković, 1965:29)

Na fonetskom planzu već je prisutan ikavizam, ali ne u svim tekstovima, ukoliko je kodeks pisan na istok od rijeke Bosne, te ukoliko je pisar ijekavac, "jat" ostaje dosljedno neizmijenjeno, ali za razliku od srpskih kodeksa gotovo nema zamjene sa "e". U tom pogledu jedino odstupa rukopis iz zbirke Lobanov-Rostovski, za koji se baš zbog te osobine teško može ustvrditi da je bosanski, mada po spoljnim osobinama ima dosta jaku sličnost s bosanskim rukopisima (Šidak, 1967:114; Grickat, 1962:255)

40

Izrazito je već prisustvo zamjene "vь" sa "u", naročito u prijedlogu, mada je ova osobina u odnosu prema srpskim tekstovima samo kvantitativni pokazatelj. Distinktivna crta je i sažimanje vokala, naročito dvaju vokala i, čak i kad jedan pripada vezniku, a redovno i sažimanje u glagola priti/pridu (Grickat, 1962:260; Speranskij, 1906:44; Kuna, 1971:101, Jerković, 1965:29, Vrana, 1967:53) Distinktivna fonomorfološka osobina je i nepoznavanje suvišnih vokalskih reduplikacija, što se posebno odnosi na udvajanje "a", i poluglasa, posljednjeg naročito u genitvu množine (Jerković, 1965:14)

Na morfološkom planu izrazito je prisustvo asigmatskog aorista i stare forme participa preterita aktivnog IV vrste, kao distinktivno prema spomenicima svetosavske škole, a uz to se sreće i početno narušavanje konsonantske sisteme imenica, naročito u srednjem rodu, i ujednačavanje sa o-osnovama (Grickat, 1962:264; Jerković, 1969:32; Speranskij, 1906:44)

Prema hrvatskim glagoljskim tekstovima prve faze razlike su izrazite takođe u fonetici. U pnvom redu u zamjeni "jata", koja je u glagoljskim kodeksima ikavsko-ekavska, te zatim u specifičnom refleksu prednjeg nalaza iza palatalnih suglasnika, koje se uz e često reflektuje i kao a (u bos. kodeksima refleks a je izuzetniji i leksički strogo ograničen). Zatim, digraf "št" u bosanskim kodeksima ima vrijednost "št", u glagoljskim "šć" ili "ć". Što se tiče đenva, u hrvatskoj glagoljskoj književmosti uglavnom je u vrijednosti j i često zamjenjuje etimološko "j", čega nikad nema u bosanskim, a i u vrijednosti "j" ograničen je, uglavnom, na spomenike sa zapadnijeg tla (Hamm, 1963:52; Štefanić, 1957:92).

Međutim, stariji tipovi aorista i particip preterita, kao i kontrahirani oblici imperfekta vezuju ovc dvije redakcije, uz već pominjane ortografske osobine (Hamm, 1963:53; Jerković, 1969:33). U pogledu ortografije misli se na način posanja "ja", "je" i obilježavanje palatalnih suglasnika.

Treća epoha u odnosu prema resavskoj školi pokazuje znatnije diferencijacije, mada ne uvijek sasvim dosljedno. Ovo je, u prvom redu, posljedica činjenice da bosanska književnost nije više doživjela renesansu kakvu je imala srpska književnost despotovine; turska invazija na Balkan mora da je uskoro u većoj mjeri prekinula i komuniciranje sa istočnijim slavenskim redakcijama. Tako u bosanskim kodeksima nema gotovo uopće akcenata i nadrednih znakova, tako tipičnih za resavsku školu, ukoliko se i nađu, to je blijedi odsjaj nekog predloška (Mošin, 1965:173; Šidak, 1967:117)

Zatim, bosanski kodeksi nasuprot resavskim ostaju dosljedno pri jednom jeru, resavski u pravilu imaju oba, jednojerovi su u toj školi odstupanja. U bosanslkim rukopisima toga vremena u velikoj je mjeri pisutna vkalizacija poluglasa, pretežno u jakom položaju, ali ponekad i šire, ali ima i refleksa va u otvorenom slogu, što je istovremeno i oznaka resavske škole (Daničić, 1871:28-19; Novaković, 1878:150; Jerković, 1971:271; Pavlović M. 1921:244; Šidak, 155a:47; 1957:137).

Ikavizam je postao ustaljeni manir, pa se pojavljuje i u kodeksima s neikavskog terena (npr. "Čajničkom evanđelju"), a opća fonetska distinktivna crta je pojačano prodiranje govornih osobina, kao npr. prelaz "f" u "p", zatim jača asimilacija suglasnika, sporadični prelaz "l" u "o", što uglavnom ne poznaju dobro tradirani resavski tekstovi (Mošin 9999, Jerkvić, 1971:164-171; Šidak, 1955a:47; 1957:136; Daničić, 1871:42; Hamm,1960:51)

Na morfološkom planu u izraženije distinktivne osobine treba ubrojati preovladavanje sažetih oblika u pluralskim padežima pridjevsko-zamjeničke promjene, te kontinuiranje starijih aoristnih i participskvih oblika, dok se čuvanje staroslavenskih oblika u većini singularskih padeža participa, izuzimajući part. perf. pasivni, uneknliko podudara s kasnijom tradicijom resavske škole. (Jerković, 1971:341-362; Daničić, 1871:65)

Prema glagoljskoj hrvatskoj književnosti u fonetici ostaju i dalje prisutne sve distinktivne crte koje su važile i za prethodni period, međutim, na morfološkom planu bosanski tekstovi su sada jače tradirani, jer u hrvatske prodire u većoj mjeri narodni jezik, što važi podjednako za glagolsku i imensku sistemu, ali i za sintaksu i leksiku (Hamm, 1963:54-57; Nazor, 1963:72)

Tako se u bosanskim kodeksima još uglavnom dobro čuvaju staroslavenski oblici prezenta, uglavnom i oblici tvrde imeničke promjene a-osnova, što je jako pokoleban u hrvatskoj glagoljskoj književnosti, dok je supin uglavnom zamijenjen infinitivom, upravo suprotno stanju u glagoljskoj književnosti (Jerković, 1971:385; Daničić, 1871:70, Hamm, 1963:54)

Ovim, naravno, nije iscrpljena lista osobina koje su distinktivne prema hrvatskoj glagoljskoj i srpskoj svetosavskoj i resavskoj školi. Za svaki bi se period mogle i detaljnije porediti paleografske i ortografske osobine, s obzirom da za tu svrhu postoji relativno dovoljan broj podataka i analiza.

Međutim, fonetske i morfološke osobine, a naročito sintaksa i leksika pojedinih bosanskih kodeksa nisu u potpunosti proučeni, a nedostaje i monografskih radova o velikom broju značajnih srpskih spomenika, pa je samim tim otežano i sagledavanje općeg jezičkog profila ove književnosti, kao i korelacija s bosanskim srednjovjekovnim kodeksima.

41

Nabrojane osobine i dati pregled ostaje, prema tome, kao pokušaj situdiranja bosanskih kodeksa u okvire opće južnoslovenske redakcijske književnosti i ustanovljavanje njenih najosnovnijih korelacija prema svim spomenutim redakcijskim književnostinma u vremenskom rasponu od 11. do 15. vijeka.

Literatura

Babić Ante 1954 Noviji pogledi u nauci o pitanju srednjovjekovne crkve bosanske. Pregled (Sarajevo), br. 2, 1954

Belić Aleksandar 1936 Učešće sv. Save i njegove škole u stvaranju nove redakcije srpskih ćirilskih spomenika. Svetosavski zbornik 1. Srpska kraljevska akademija 114, Beograd, 1936

Brozović Dalibor 1970 Dijalektska slika hrvatskosrpskog jezičnog prostora. Radovi (Zadar), sv. 8, razdio lingvističko-filološki sv. 5, 1970

Ćirković Sima 1964 Istorija srednjovjekovne bosanske države. Beograd, 1964

Daničić Đuro 1871 Hvalov rukopis. Starine JAZU (Zagreb), sv. 3, 1871

Dizdar Mehmedalija 1969 Stari bosanski tekstovi. Sarajevo, 1969

Durnovo N.N. 1929 Sur la probleme du vieux-slave. Melagnes linguistiques dedies au Premier congres des philologues slaves, Praha, 1929

Đorđić Petar 1971 Istorija srpske ćirilice, Beograd, 1971

Grickat Irena 1962 Divoševo evanđelje. Južnoslovenski filolog (Beograd), sv. 25, 1961-1962

Hamm Josip 1958 Staroslavenska gramatika. Zagreb, 1958 1960 Apokalipsa bosanskih krstjana. Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 1960 1963 Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika. Slovo (Zagreb), sv. 13, 1963 1964 Serbskaja i horvatskaja redakcii obščeslavijanskogo literaturnoga jazyka. Voprosy jazykoznanija, sv. 3, 1964

Ivić Pavle 1958 Die serbokroatischen Dialekte 1. Gravenhage, 1958

Jagić Vatroslav 1867 Historija književnosti naroda hrvatskog i srpskog. Zagreb, 1867 1871 Ogledi iz stare hrvatske proze (4) Život Aleksandra Velikog. Starine JAZU (Zagreb), sv. 3, 1871 1877 Opis i izvodi iz nekoliko južnoslovenskih rukopisa. Starine JAZU (Zagreb), sv. 14 (9), 1877

Jerković V. 1965 Odlike srpske recenzije u žitju Simeona Nemanje. Prilozi proučavanju jezika (Novi Sad), 1965 1969 Glagolski oblici u Manojlovom evanđelju. Prilozi proučavanju jezika (Novi Sad), br. 5, 1969 1971 Čajničko evanđelje (doktorska disertacija). Novi Sad, 1971

Koneski Blaže 1956 Vranešićki apostol. Skopje 1956 1957 Ohridska književna škola. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957

Kuna Herta 1965 Redakcije staroslavesnkog kao literarni jezik Srba i Hrvata. Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 1965 1970 Fragmenti parimejnika bosanske provenijencije. Slovo (Zagreb), sv. 20, 1970

Kurz Jozef 1969 Učbenice jazyka starosloveskeho. Praha, 1969

Lihačov D.S. 1966 Tekstologija:kratki ogled, Beograd, 1966

42

Linarić, N. 1960 Koneski B. Vraneđićki apostol. Skopje 1956 (prikaz). Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 1960

Maksimović J. 1960 Ilustracije Mlatačkog zbornika. Slovo (Zagreb), sv. 9-10, 1960

Marinković V. 1969 Srpska Aleksandrida. Beograd, 1969

Mošin Vladimir 9999 O periodizaciji 1955 Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije. 1. dio. Zagreb, 1955 1957 Rukopis pljevaljskog Sinodika pravoslavlja. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957 1965 Metodološke bilješke o tipovima pisama u ćirilici. Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 1965 1966 Paleografki album na južnoslovenkito kirilsko pismo. Skopje, 1966 1970 Paleografsko-pravopisne norme za južnoslavenske rukopise pergamnog razdoblja. Kiril Solunski. Simpozijum 1100 godišnjice na Kiril Solunski. Skopje, knjiga 2., 1970

Nazor Anica 1963 Jezički kriterij pri određivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima. Slovo (Zagreb), sv. 13, 1963

Novaković Stojan 1878 U srpskohrvatskoj i bugarskoj književnosti 15. vijeka na dalje. Rad JAZU (Zagreb), 1878

Pantelić M. 1964 Vrana J. L'Evangeliare de Miroslav (prikaz). Slovo (Zagreb), sv. 14, 1964

Pavlović Dragoljub 1954 Iz naše književnosti feudalnog doba. Sarajevo, 1954

Pavlović Milivoj 1921 Belićevi odlomci bosanskog evanđelja. Zbornik filoloških i lingvističkih studija A Beliću, Beograd, 1921

Radojčić Đorđe Sp. 1962 Razvojni luk stare srpske književnosti. Novi Sad, 1962

Russanovskij V.M. 1970 Voprosy normy na raznyh etapah istorii literaturnogo jazyka. Voprosy jazykoznanija sv. 4, Moskva, 1970

Speranskij M.N. 1902 Ein bosniches Evangelium in der Handschrifterensammlung Srećkovićs. Archiv fur Slavische Philologie (Wien), sv. 24, 1902 1906 Mostarskoe (Manojlovo) bosanskoe evangelie. Varšava 1906

Šidak Jaroslav 1955 "Ecclesia Sclavoiae" i misija dominikanaca u Bosni. Zbornik Filozofskog fakulteta (Zagreb), sv. 3, 1955 1955a Kopitarevo evanđelje u sklopu pitanja Crkve bosanske. Slovo (Zagreb), sv. 4-5, 1955. 1957 Marginalija uz neke rukopise Crkve bosanske u mletačkoj Marciani. Slovo (zagreb), sv. 6-8, 1957 1965 O autentičnosti i značenju jedne isprave bosanskog "djeda". Slovo (Zagreb), sv. 15-16, 1965 1967 Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publičnoj biblioteci u Lenjingradu.. Slovo (Zagreb), sv. 17, 1967 1967a A.Solovjev La testament du gost Radin (prikaz). Slovo (Zagreb), sv. 17, 1967

Štefanić V. 1957 Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957 1959 Glagoljski zapis u Čajničkom evanđelju i Radosavljevu rukopisu. Zbornik Historijskog instituta JAZU (Zagreb), sv. 2, 1959 1969 Hrvatska književnost srednjega vijeka od 12. do 14. stoljeća, Zagreb, 1969 1969a Prvobitno slovensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika. Slovo (Zagreb), sv. 18-19, 1969

Thalloczy L., Jagić V. 1905 Slavische Fragmente aus der Bibliothek S. Giacomo della Marca in Monteprandone. Archiv für Slavische Philologie (Wien), sv. 27, 1905

Trubetzkoy N.S. 1954 Altkirschiche Gramatik. Akademie der Wissenschaften. Philosophische-historische Klasse (Wien), sv. 228-4, Wien, 1954

Van der Berk A. 1970 Der "serbische" Alexanderroman. München, 1970

43

Vinogradov V.V. 1958 Osnovnye problemy izučanija obrazovanija i razvitja drevnorusskego literaturnogo jazyka. 4 Mežunarodnij s'jezd slavistov, Moskva, 1958 1963 Različja meždu zakonomjjernostjami razvitja slavjanskih literaturnyh jazykov v donacionalnuju i nacionalniju epohi. 5 Mežunarodnij s'jezd slavistov, Moskva, 1963

Vrana Josip 1961 L'Evangeliaire de Miroslav, Gravenhage, 1961 1963 O postanku i karakteru staroslovjanskih azbukvara i azbučnih molitva. Filologija (Zagreb), br.4, 1963 1967 Vukanovo evanđelje. Beograd 1967

44

Herta Kuna

JEZIČKE KARAKTERISTIKE GLOSA U BOSANSKOM EVANĐELJU IZ SREĆKOVIĆEVE ZAOSTAVŠTINE

O Srećkovićevom evanđelju malo je pisano, a kako je ono danas izgubljeno, o njegovim karakteristikama može se govoriti, uglavnom, na temelju onoga što je objavio Speranski u 24. br. Archiv für slavische Philologie, Berlin, 1902, str. 172-182.33 Istina, od evanđelja su se, izgleda, sačuvala dva lista u Muzeju starina u Tveru (SSSR), barem su se tamo nalazila kad je Speranski pisao svoj članak, ali nama je do sada bilo nemoguće da dođemo do njih.

Speranski je u cjelini objavio glose koje su ispisane na marginama Srećkovićevog evanđelja i koje su iz kasnijeg vremena nego tekst samog evanđelja. To je njegova velika zasluga, s obzirom da ove glose predstavljaju svojevrsni raritet u srednjovjekovnoj bosanskoj književnosti. Osim njih, u istom članku Spe-ranski je objavio i varijante dvaju odlomaka Srećkovićevog evanđelja prema Nikoljskom, i to: Mat. XXVII, 1-66 (F.12b-16b), te Mar. I, 5-39 (F. 19-20), iz kojih se, istina, vidi da i ovo evanđelje u bitnijem ne odstupa po svojim jezičkim i grafijskim osobinama od ostalih bosanskih evanđelja, ali je na temelju njih ipak nemoguće izvršiti detaljniju analizu jezika samog evanđelja.

U vrijeme kad je o njemu pisao Speranski rukopis je imao ukupno 186 l, uračunavajući i dva iz Tvera, a po njegovom mišljenju pisan je u XIV v., dok su glose iz XV-XVI v. Zna se, takođe, da je cio rukopis na pergameni, kao i da je kasnija ruka ispisala sinoptička mjesta na marginama, a crvenim iznad redova i naslove glava, sudeći bar po onome što donosi Speranski, mada on ove naslove smatra počecima lekcija, iako i sam kasnije kaže da se isti brojevi koji stoje uz svaki od naslova nalaze redovno u bosanskim evanđeljima na početku evanđelja kao popis glava. Uostalom, takav se jedan popis glava sačuvao i u ovom kodeksu ispred evanđelja po Marku. Zanimljivo je, međutim, što Speranski tvrdi da je ista ruka koja je pisala ove naslove glava u tekstu i sinoptička mjesta ispisala i početke lekcija, onakve kakvi su predviđeni za crkvenu službu, te marginalne glose, i to cijelo stoljeće kasnije, što bi predstavljalo svojevrsnu osobitost u bosanskim tekstovima.34

Iako je Speranski dao nešto podataka o rukopisu (da je formata male četvrtine, da je pisan uskim bosanskim poluustavom, kako on kaže uskom uncijalom), nemamo bližeg opisa paleografskih osobina rukopisa, kao ni glosa, ali je zato vjerno odslikao sve ortografske i grafijske osobine, tako da je moguće uporediti glose s rukopisom evanđelja. Kodeks nije bio potpun, ni u vrijeme kad ga je opisao Speranski, tako da nije isključeno da je i marginalnih glosa bilo više. Ipak i ono što je sačuvano i što je Speranski vjerno objavio zaslužuje punu pažnju, jer iako, općenito govoreći, marginalije različite vrste nisu rijetke u bosanskim kodeksima,35 ove po svojoj relativnoj sustavnosti predstavljaju ne samo posebnu pojavu bosanske srednjovjekovne književnosti nego po svome karakteru navode na pomisao da je mogla postojati i cijela književna vrsta ovakvog tipa u bosanskoj književnosti, ili bar njeni začeci. Radi se o literaturi tzv. »pitanja i odgovora« koja je poznata kako na istoku tako i na zapadu.36

Speranski je analizirao glose s obzirom na njihov sadržaj, pa je iz te analize i uspoređivanja sa sličnom i srodnom literaturom došao do zaključka da misli izražene u glosama nisu ni po čemu heretičke, a uz to i da ne predstavljaju originalan rad autora, s obzirom da svega toga ima i odgovarajuća bizantska, srednjovjekovna zapadna, a i crkvenoslavenska literatura, kanonska i apokrifna. Ipak, ni on nije uspio da nađe u većini slučajeva nikakvu paralelu, a tamo gdje ju je i našao ona se na toliko bitnih mjesta razlikuje od teksta Srećkovićevih glosa da se gotovo sa sigurnošću može odbaciti direktno prepisivanje. U najboljem slučaju može biti govora samo o prilagođavanju poznatih tekstova svojim prilikama i shvatanjima, pa, prema tome, i traženje samostalnog i originalnog izraza. Imajući to u vidu, ostaje činjenica da su glose iz Srećkovićevog evanđelja originalna interpretacija i komentar evanđeljskog teksta, koju su učinili, najvjerojatnije, pripadnici »crkve bosanske« i, prema tome, u više pravaca za nas kao jezički tekst vrlo značajan materijal za istraživanje.

33 Na istom mjestu Speranski citira još dva rada u kojima se spominje ovo evanđelje, dok svi ostali pomeni baziraju na ovim saopštenjima (v. Zametki o rukopisjahь belgradskihь i sofijskoj bibliotekъ, Moskva 1890, str. 86, te recenzija na rad A. Voskresenskog: 39. Preiszuerkennung der Uvarov'schen Prämie, str. 60). Glosama se posebno opširno pozabavio Solovjev (v. A. Solovjev, Vjersko učenje bosanske crkve, pos. ot. iz 270. knjige Rada JAZU, Zagreb 1948, str. 20—26). 34 I u drugim bosanskim tekstovima ima naknadnih prepravki i dopuna za liturgijsku službu, naročito dopisivanja početaka lekcija (v. Šidak, J., Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja »crkve bosanske«, Slovo 4—5, Zagreb, 1955, str. 51—52, Grickat, I., Divoševo evanđelje, Južnoslovenski filolog 25, Beograd, 1961/62, str. 238, 241—242), ali su, po pravilu, sinoptička mjesta i naslovi glava iz istog doba iz koga i evanđelje, dok je prilagođavanje crkvenoj službi mahom nastalo istom kada se kodeks našao u pravoslavnom manastiru. 35 Up. Grickat, I., o. c., str. 251, Šidak, J., Bosanski rukopisi u Gosudarstvennoj publičnoj biblioteci u Lenjingradu, Slovo 17, Zagreb, 1967, str. 114, Rački, F., Prilozi za povijest bosanskih patarena, Starine l, Zagreb, 1869, str. 101. 36 V. Speranski, M., o. c., str. 179; a o mogućnosti postojanja ovog tipa literature kod patarena v. Radčenko, K., Zur Literatur der »Fragen und Antworten« Archiv für slavische Philologie, 25, Berlin, 1903, str. 611—612.

45

Poznato je, naime, da je broj bosanskih kodeksa vrlo ograničen,37 a uz to oni predstavljaju gotovo isključivo prepisivačku djelatnost, ograničenu na tekstove novog, a samo djelomično i starog zavjeta,38 vrlo ograničen opseg apokrifne literature (u okviru dva zbornika: Mletačkog i Hvalovog) a tu se, najvjerojatnije, može ubrojati i jedan svjetovni srednjovjekovni roman Aleksandrida, koja je, me đutim, takođe, samo prepis i djelomično, možda, prerada starijeg teksta. Jezik ove književnosti je, kao što je i razumljivo, redakcija staroslavenskog, što do izvjesne mjere važi i za Aleksandridu, koja je, međutim, u nekim svojim dijelovima već jako ponarodnjena.39 Prema tome, glose su za jezičko proučavanje od velikog interesa, jer sa stanovišta istorije literarnog jezika mogu pokazati koliki je bio stepen usvajanja crkvenoslavenskog književnojezičkog manira, u stvari, koji nivo usvajanja crkvenoslavenskog kao literarnog jezika u smislu medija za jezičko izražavanje u domenu originalnijeg književnog stvaralaštva.

Poznato je, naime, da i hrvatska glagoljska književnost u tom smislu pokazuje vrlo veliku diferencijaciju, moglo bi se čak reći svojevrsnu diglosiju u domenu funkcionalnih stilova na liniji crkvena književnost prema svjetovnoj.40 Ovdje je problematika utoliko interesantnija što nije u pitanju odnos na liniji svjetovna prema crkvenoj književnosti nego odnos upotrijebljenih jezičkih idioma u domenu crkvene književnosti, a na liniji: prepisivački rad — originalnije stvaralaštvo.

Da bi se u tom smislu bolje uočila distribucija jezičkih osobina u okviru funkcionalnih stilova, na temelju varijanti teksta koje je dao Speranski pokušali smo da rekonstruišemo integralni tekst obaju odlomaka, te da ga makar i u globalu uporedimo s jezikom glosa. Istina, može se staviti prigovor da je jezik evanđelja znatno stariji od jezika glosa, međutim, i sam Speranski je konstatovao da se jezik Srećkovićevog evanđelja u bitnijemu ne razlikuje od jezika ostalih bosanskih kodeksa, a to znači ni onih koji pripadaju XV vijeku, a takođe nije pouzdano da su glose toliko mlađe od teksta, s obzirom da Speranski nije dao u tom smislu pouzdanijih dokaza za njihovo datiranje, no čak da i potiču s početka XVI v., još uvijek se znatne razlike u jeziku glosa prema evanđeljskom tekstu ne mogu objasniti isključivo vremenskom razlikom.

Po grafijskim i ortografskim osobinama očevidno je da je tekst glosa pisan prema istim pisarskim, ortografskim i grafijskim, principima prema kojima i tekstovi svih bosanskih evanđelja, što znači da su marginalije nastale i u istoj školi, dakle najvjerojatnije kod pripadnika »crkve bosanske«. U tom je smislu potrebno zabilježiti glavne značajke bosanskih kodeksa, kao što je pisanje jata u vrijednosti ja, npr.: ʜʌʜѣ, ѣвʌɑю, ѣʒвʜ, ɴєпρʜѣɑʒɴʜɴʜʍє, ʜѣκοвь, Ƃ(o)жʜѣ, сκοɴүɑɴʜѣ, ali se pored ovih primjera koji spadaju u bosansku ortografsku normu javlja i primjer ⊦ɑκοжє, koji već pokazuje prodiranje uticaja iz srpske književne tradicije, kao što je slučaj i sa primjerom ıєсть, uz tipično bosansko єгο, єсть, єʒʜκь, mada se prejotirano є sreće ponekad i u drugim bosanskim kodeksima, osobito u kratici za jest.41 Glose su jednojerove, izuzi-majući primjer пρѣɴъ (ukoliko je Speranski precizno zabilježio tekst), u ostalim je slučajevima u upotrebi samo jer (ь). Kao dalja karakteristika grafije glosa je pisanje omege na početku riječi, kao npr.: ω(ть)ць, ωɴь, ωүʜстʜ, a redovno u prijedlogu i prefiksu otь, kao npr.: ωт стƔпьɴʜцʜ, ωт пƔ шı ɑю, ωт , koji je do neke mjere normiran s omegom, pa se zbog krive interpretacije početka riječi širi čak i na riječi u kojima izvorno nema ni prefiksa, pa ni početne sekvence ot-, nego samo o.42 U tom je pogledu naročito ilustrativan primjer ωт вьүɑ (tj. οвьүɑ), što već samo po sebi pokazuje da pisac nije imao dovoljno crkvenoslavenskog obrazovanja. Međutim, glose imaju i relativno znatan broj primjera sa inicijalnim o u riječi otac, i to, uglavnom, u obliku koji pokazuju govornu formu bez t, tj. οцɑ, οцƔ, ali i: ο(ть)ць, οтць, Sudeći po objavljenom tekstu, u glosama je potpuno zagospo-darilo ligaturno Ɣ, bez obzira na poziciju u riječi, a tradicionalno oy javlja se samo u jednom primjeru: д(οy)шoy.43 Međutim, po ono malo primjera koji su vidljivi iz datih varijanti evanđelja očito je da je pisac

37 V. Vrana, V., Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni, Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1942; Đorđić, P., Istorija srpske ćirilice, Zavod za izdavanje udžbenika, Beograd, str. 130—131, Kuna, H., Hrestomatija starije bosanske književnosti, knj. I, Sarajevo, 1974, str. 19-23. 38 U svega 3 kodeksa nalaze se dijelovi Starog zavjeta, od toga psaltir sa bibličkim pjesmama i tekst 10 zapovijedi u Hvalovom zborniku, u Mletačkom samo 10 zapovijedi (pošto je kraj izgubljen nedostaje psaltir i bibličke pjesme, koje bi inače, vjerovatno, sadržavao, jer se u ostalom u svemu slaže s Hvalovim rukopisom), te dijelovi parimejnika u Kijevskim bosanskim listićima (v. Kuna, H., Fragmenti parimejnika bosanske provenijencije, Slovo, 20, Zagreb, 1970, str. 98). 39 Riječ je o tzv. Berlinskoj Aleksandridi, koju je objavio van den Berk i za koju se po jezičkim osobinama može pretpostaviti da je prepisana u Bosni. Posljednje glave, za koje Berk nije našao paralelu, očito su slobodnija prerada i jezik je u njima gotovo sasvim ponarodnjen. 40 V. o tom Hamm, J., Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, Slovo 13, Zagreb, 1963, str. 54. i d.; Nazor, A., Jezični kriteriji pri određivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima, Slovo 13, Zagreb, 1963, str. 68. 41 V. Grickat, I., o. c., str. 257; Stojanović, Lj., Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila, Starine JAZU 18, Zagreb, 1887, str. 230; Šidak, J., Marginalija uz jedan rukopis »crkve bosanske« u mletačkoj Marciani, Slovo 6—8, Zagreb, 1957, str. 136. 42 V. Jerković, V., Čajničko evanđelje (doktorska disertacija u rukopisu), Novi Sad, 1971, str. 152—159; Speranski, M. N., Mostarskoe (Manojlovo) bosnijskoe evangelie, Varšava, 1906, str. 17; Grickat, I., o. c., str. 262. 43 Očito je da u starijim tekstovima preovlađuje oy (up. Speranski, M. N, Mostarskoe..., str. 10-11; Grickat, I., o. c., str. 243), dok u mlađim, iako nejednako, sve više prodire ligatura (v. Pavlović, M., Belićevi odlomci bosanskog

46

evanđeljskog teksta ako ne preferirao, a ono, u svakom slučaju, upotrebljavao oy vrlo često (up. Mat. XXVII пοyɴтьсκοʍοy, οсοyдʜшє, οyспʜвɑєть i sl., uz Mt. XXVII, yƂʜють, ƔтρƔ) bez obzira na poziciju.

Osobita karakteristika bosanskih kodeksa je neobilježavanje palatalnosti ļ i ń, i to je u glosama dosljedno sprovedeno, kao npr.: ʌƔдʜ, ʌƔдʜє, ѣɑвʌɑю, сɑʍɑρʜɴɑɴїɴь, iako pisac nesumnjivo poznaje znak ю, jer ga i upotrebljava iza vokala, npr.: ѣɑвʌɑю, ʒɑκοɴʜю, ali nikad za pisanje sloga ļu, međutim, tekst evanđelja pokazuje ovakvo obilježavanje (v. ʌюдьсцʜ Mt. XXVII, 1), mada je primjer usamljen. Tekst glosa, također, ne poznaje uopće jeri, dok ga u varijantama evanđelja ima, ali je i tu potpuno izjednačeno sa i, što se vidi po upotrebi kao u primjerima: ɑρχʜєρѣʜ Mt. XXVII, 20: ɑρχьıєρѣʜ Mt. XXVII, 1, 12 i sl. Ipak, i ova osobina pokazuje jače čuvanje tradicionalne grafije i ortografije u starijem evanđeljskom tekstu.

Jedna dosta nova osobina u glosama je relativno frekventna upotreba deseteračkog i (ı) u pozicijama gdje se to ne bi očekivalo, kao npr. ıκοɴοƂь, ıжє, сɑʍɑρʜɴɑɴıɴь, Ƃ(o)жıʜ, s obzirom da je u bosanskim kodeksima ovaj znak ograničen, uglavnom, na brojnu vrijednost.44 I u glosama, kao i u tekstu evanđelja, registriran je znak đerv, očigledno u vrijednosti srpskohrvatskog đ tj.: єв(ɑ)ɴ ∩+ (є)ʌʜстʜ, євɑɴ ∩+ єʌʜ, ɑɴ ∩+ (є)ʌοʍь, ɑɴ ∩+ (є)ʌʜ, ali postoji u glosama i jedan primjer koji je Speranski obilježio savremenim ćiriličkim ћ, tj. ɴє ћє, što je, najvjerojatnije, takođe bilo napisano đervom, ali ga je iz praktičnih razloga redaktor označio prema njegovoj stvarnoj vrijednosti.

Poseban interes predstavlja upotreba skraćenica u glosama, jer je veoma velik broj slučajeva u kojima skraćenica nije titlovana, a nekad je pri tom ispušten samo jedan glas, vokal ili konsonant, tako da nije moguće uvijek pouzdano utvrditi radi li se, u stvari, o govornoj redukciji ili o načinu pisanja skraćenice, kao: ɑɴ ∩+ ʌοʍь, ɑɴ ∩+ ʌʜ te naročito oцɑ, gdje je pisac, najvjerojatnije, pratio stvaran izgovor, mada u paralelnom primjeru οцƔ bilježi titlu. Bez title su vrlo česte i uobičajene skraćenice, kao: сɴοвє, (сьıɴοвє), үʌьκοʍь, οтць, үʌвκƔ, ɴƂсɴοгɑ, үʌвκь, što je općenito dosta česta pojava u bosanskim kodeksima,45 uz obične normalno titlovane skraćenice, үʌвсκє, Ƃжʜ, ɴƂсɴʜ, дшɑ, гʌɑχƔ, дχь itd. Zanimljivo je, međutim, što se naporedo javljaju kratice: χсь, χь, χсть, te u padežnom obliku χсƔ, koje odgovaraju staroslavenskim dubletima χρъсть i χρъстοсъ, mada je najvjerovatnije da je oblik koji se završava na -tъ imao vrijednost govornog i narodnog Hrist. Kratice su u tri slučaja povezane s ispisivanjem үʌвс˄κє, гс˄ɴь, үʌ˄вκь; toga ima i izvan skraćenica kao npr.: єс˄ть, ʌƔд˄ʜє, Ɣпʜтѣɴʜʜ˄, a u evanđelju je naročito često nadredno д, kao npr.: Mt XXVII, ρɑʒд˄ρѣсє, свѣд˄ѣтєʌьствοyють, Mar. I вєʌєƂƔжд˄ʜ.46 Na fonetskom planu u bosanskim kodeksima na prvom je mjestu interesantno pitanje refleksa jata. Iako bi se zbog karaktera teksta očekivalo drukčije, u glosama su relativno rijetki primjeri ikavizacije, i to isključivo ograničeni na izrazitije crkvenoslavenske lekseme, koje se sreću, uglavnom, u kodeksima, ili koje su manje poznate, što svjedoči, najvjerovatnije, o ijekavskom tlu sa koga je mogao potjecati pisar ili na kome su glose pisane, tako da su se pojavili samo iz evanđelja preuzeti već uobičajeni ikavizmi. Naime, treba imati u vidu da se ikavski refleks sreće već kao vrlo frekventan u rukopisima XV v.,47 a glose, svakako, nisu pisane ranije, što sve upućuje na istočniji ijekavski teren. Tome u prilog govori i nešto znatnija ikavizacija u tekstu samog evanđelja, sudeći prema odlomcima s kojima raspolažemo i u kojima su i nešto karakterističniji primjeri, kao: Mt. XXVII сь κьɴʜжьɴʜцѣ (orig. ɴʜκьɴʜжьцѣ) ʜсѣүєɴь Ƃѣст, κoyстοдѣю, вь гροƂʜ, сь ɴѣʍь Mr, I, 36 (instr. sg. m.), gdje je ili iskonsko i zamijenjeno jatom, ili je u pitanju zamjena jata sa i u fleksiji. Nasuprot tome, u glosama su samo ovi primjeri: κƔпʜʌь, Ƃʜшє, сκƔдʜʌьɴьѣ. Pitanje je koliko primjeri na ɴɑ пʌьтѣ, двѣ ɴɑдєсєтє ʌѣтʜ (nom. du.) odražavaju ikavsku zamjenu, a koliko su zapravo tradicionalni oblici pogrešno primijenjeni. Većina ostalih primjera iz glosa sa sačuvanim jatom odnosi se na leksiku običnu koliko u kodeksima toliko i u govoru, kao: вѣρьɴο, пροпοвѣдɑ, гρѣшɴʜκοʍь, двѣ, гρѣχь, ʍѣстѣ, вѣκɑ, вѣρɑ, пοтρѣƂɑ, χʌѣƂʜ, ili je u pitanju neposredni prepis lekseme iz evanđelja, kao u primjeru: Ɣпʜтѣɴʜʜ. Vjerojatno je da je pisar teksta evanđelja bio ikavac, ali je, isto tako, moguće pretpostaviti da je njegov predložak još u jakoj mjeri čuvao dosljedno jat, što je razumljivo s obzirom na dosta veliku starost evanđelja.

Za razliku od jata, koji još ne pokazuje govornu zamjenu, znatno je drukčija situacija s poluglasom. U suštini, slabi poluvokal čuva se, manje-više, dosljedno jedino na apsolutnom kraju riječi, ali i tu uz jednu iznimku: тєʌьц, koja pokazuje očito prodiranje govornih osobina. U većini ostalih pozicija već je, uglavnom,

evanđelja, Zbornik filoloških i lingvističkih studija A. Beliću, Beograd, 1921, str. 243). 44 V. Đorđić, P., o. c., str. 137. Prema dosad raspoloživim podacima deseteračko i javlja se u Čajničkom evanđelju takođe u glasovnoj upotrebi (v. Jerković, V., o. c., str. 142-144). 45 V. Jerković, V., o. c., str. 239—259, a ovakvu sliku pokazuje i materijal prikupljen za crkvenoslavenski rječnik pri ANU BiH, Sarajevo. 46 Slovo sa znakom ˄ označuje nadredno slovo. 47 Up. Daničić, Đ., Hvalov rukopis, Starine JAZU, knj. 3, Zagreb, 1871, str. 42—43; Šidak, J., Marginalija..., str. 136; Šidak, J., Kopitarovo bos. ev., str. 49; Pavlović, M., o. c., str. 243; Hamm, J., Apokalipsa bosanskih krstjana, Slovo 9—10, Zagreb, 1963, str. 49; Jerković, V., o. c., str. 284; Šidak, J., Bosanski rukopisi..., str. 117 (za Grig.-Giljf. listiće)

47

izvršeno ispadanje poluglasa, mada nedosljedno, jer se sreću i primjeri s tradicionalnim pisanjem, kao: вѣρьɴο, οтстyпьɴʜцʜ, сκyдʜʌьɴьѣ, єүьʍєɴь, ɴɑвɑдьɴʜκь, οвьүɑ, svakako kao nastojanje da se održi crkvenoslavenski uzus. Ipak, odstupanja su brojna: ɴєʍжє, всє, дɴʜ, сκοɴүɑɴʜѣ, двɑ, всʜ сκροвʜ шı ɑ, κɴєʒь, дʌьжɴʜκь, пοκορʌʜвɑ, гρѣшɴʜκοʍь, сχʜɴʜ, pa se, izuzetno nalaze čak i primjeri gdje poluglas nije obilježio ni vokalno r, kao: цρκвɑ, цρκвє, mada se inače u ovoj poziciji, kao i za obilježavanje vokalnog l, poluglas još čuva, kao: κρьвοтοүʜвɑ, сyпρьɴʜκь, дʌьжɴʜκь, ɴɑ пʌьтѣ, Ƃρьɴʜѣ. Kod primjera цρκвɑ vjerovatno je u pitanju izostavljanje title, jer su se ovakvi primjeri mogli smatrati i skraćenicom u smislu crkvenoslavenskog uzusa, mada su, svakako, odražavali stvarni izgovor. Posebno stoji primjer οтць u kome je izostavljen jer u jakom položaju, a napisan u slabom, što je očigledno skraćenica s izostavljenom titlom, pisana inače u skladu s crkvenoslavenskom normom. Posebno je zanimljiva situacija kad se uslijed gubljenja poluglasa stvaraju udvojeni suglasnici; oni se shvataju, takođe, samo kao grafijska osobina i podložni su ujednostavljivanju, kao u primjerima: гοстʜɴʜκь, гοстʜɴʜцɑ, ʒɑκοɴʜцʜ prema пʌѣɴɴʜцʜ. Međutim, kad su u pitanju poluvokali u jakom položaju, očit je prodor narodnog govora, ali uza sve to s tendencijom čuvanja crkvenoslavenske tradicije. U tom smislu su ilustrativni primjeri s vokalizacijom, kao: пρʜшɑʌь, пєтɑρь ʍʜρь сɑ (up. ʍʜρь сь), i, naročito, primjer u kojem je ь zamijenio iskonsko ɑ: сκyдʜʌьɴьѣ (acc. pl. n.) uz primjere u kojima se još održava crkvenoslavenski uzus i pisanje poluglasa, kao: вοдοɴοсьць, ʍьɴʜ, тєʌьц, mada je izgovor svakako sa a. Posebno poglavlje u vezi s poluglasom predstavlja pitanje vь u otvorenom slogu. U tom pogledu je izrazitija osobina bosanskih spomenika vrlo rana infiltracija narodnog govora, tj. zamjena sa u,48 što je u potpunosti realizirano i u tekstu glosa, kao što se vidi iz primjera: y ɴєʍжє y євɑɴ ∩+ єʌʜ, yвєдє, y сκροвʜ шı ɑ, naročito kad je u pitanju prijedlog. Crkvenoslavenska norma održana je jedino kod zamjenice vьsь, tj.: всє, всʜ, всє. Posebno se nameće oblik koji je Speranski označio sa (sic), tj. сy ɴєʜ, koji ne odražava ništa drugo nego dosta prošireni dijalektizam, prijedlog sa u obliku su, što upućuje, takođe, na srednju i istočnu Bosnu kao mjesto postanka glosa,49 mada ostaje pitanje vrijednosti oblika ɴєʜ. U glosama nema nijednog primjera prelaza ę u a iza palatalnog suglasnika, što govori uvjerljivo o štokavskom tlu, mada se mora priznati da izuzev єүьʍєɴь, єʒʜκь nema ni karakterističnih primjera, kao što uopće nema primjera za j od praslavenskog dj, što imaju neki bosanski kodeksi, vjerovatno sa zapadnijeg terena.50

Osobina koja je karakteristična za bosanske kodekse uopće je sažimanje vokala, naročito kad je u pitanju vokal i,51 a to je prisutno i u tekstu glosa: ʍοʜсʜ, ʍьɴʜ, євɑɴ ∩+ єʌʜ (ukoliko u posljednja dva primjera nije već u pitanju govorni oblik sa jotovanim n, odnosno l). Naročito često, gotovo po pravilu, takvo je sažimanje izvršeno u nom. sg. m. roda određenog vida pridjeva: д(y)χь ɴєүʜстʜ, св(є)тʜ, o(ть)ць ɴєвʜдʜʍʜ, yƂοгʜ ʌɑʒɑρь, οтць ɴ(є)Ƃ(є)сɴʜ, Ƃοгɑтʜ үʌ(ο)в(ѣ)κь. Pojava sažimanja dvaju krajnjih i poznata je i u srednjobosanskim govorima, pa je to, vjerovatno, podržavalo i pisanje govornog oblika pridjeva. Za redakciju su karakteristični slučajevi: ʍοʜсʜ (ʜ) ʜʌʜѣ, ʜсɑκь ʜѣκοвь, gdje je Speranski u prvom primjeru dodao vezničko i, koje se u ovakvim slučajevima po tradiciji ne piše.52 Pored ovog karakteristično je sažimanje dvaju a u ɑвρɑʍь. Za sažimanje je ilustrativan i primjer тєʌьц Ɣпʜтѣɴʜʜ, gdje je prvobitnom govornom obliku dodano, vjerovatno kao ispravka, nadredno i, svakako prema uzoru iz kodeksa.

U tekstu glosa pojavljuje se i specifični oblik ʜвɑɴь вοдοɴοсьць, što odgovara, svakako, govoru pisca i nije u suglasnosti sa tradicijom i crkvenoslavenskim uzusom, koji čuva oblike ʜοɑɴь ili ʜοвɴь.53 Kao što se može očekivati, nema jotovanja kod imenica na -ьje, one su čak obilježene izrazito crkvenoslavenskim -ije- kao: дο сκοɴүɑɴʜѣ, yκορєɴʜє, Ƃρьɴʜє, жʜтʜє, ʒɑκοɴʜю, ali zbog načina pisanja, tj. neobilježavanja ļ i ń nije izvjesno da li već ranije pomenute primjere: y євɑɴ ∩+ єʌʜ, ʍьɴʜ, ne treba shvatiti kao oblike s izvršenim jotovanjem, tj. u evanđeļi i mańi, što nije neprihvatljivo ako se uzme u obzir vrijeme (najranije kraj XV v.). Osim toga, u tekstu se, kao što je već rečeno povodom grafije i ortografije, vrlo frekventno pojavljuje đerv u vrijednosti đ u preuzetim grčkim riječima, koje su u tom obliku poznate i danas, dok je izuzetak ʌєвгʜть, svakako, čisto literarni import.

48 Prvi zasvjedočeni prelaz vь u u je u Kulinovoj povelji. Od ranih bosanskih kodeksa ova je osobina registrovana u Divoševom jev. (v. Grickat, I., o. c., str. 259) i Manojlovom (v. Speranski, M. N., Mostarskoe.... str. 41). 49 Isti se oblik nalazi i kod Divkovića i Grgura iz Vareša, koji potječu s terena tuzlansko-fojničkih govora, a i u građi iz tih govora (v. Rječnik JAZU, knj. 14, sv. 60, str. 384b). 50 V. Daničić, Đ., o. c., str. 57. 51 V. Gricka t, I., o. c., str. 260; Daničić, Đ., Nikoljsko evanđelje, Beograd, 1864, str. XVI, Speranski, M. N., Mostarskoe..., str. 44. 52 Up. Grickat, I., o. c., str. 260, a toga ima i u građi iz Hvalovog rukopisa. 53 Oblik Ivan, iako rijetko, pojavljuje se u nekim bosanskim kodeksima (v. Jerkovic, V., o. c., str. 150; Šidak J., Kopitarovo..., str. 51).

48

Vjerojatno zbog kratkoće teksta nema nijednog prelaza sonantnog I u o (v. пρʜшɑʌь, г(ʌɑгο)ʌɑʌь, сκyдʜʌьɴьѣ, što odgovara čuvanju najočiglednijih crta crkvenoslavenskog fonetsko-ortografskog uzusa, a slično je i sa čuvanjem vokalnog I, koje, uostalom, na tlu srednje Bosne može još imati i specifičan iz-govor,54 pa su razumljivi i primjeri: дʌьжɴʜκь, ɴɑ пʌьтѣ. Karakteristična osobina bosanskih kodeksa je preuzimanje grčkog ipsilona kao u,55 što se sreće u primjeru тyρь ʜ сʜдοɴь, zatim, ovdje je dosljedno grč. beta reflektovana kao v, što pokazuje da nema bližeg dodira sa latinskim, kao: ɑвρɑʍь, вʜтьсɑʜдɑ, ʜѣκοвь. Grčko kratko a primljeno je kao o u primjeru: сοтοɴɑ, no posebno je zanimljivo ujednostavljivanje početka riječi u pridjevu ʜдʜɴɑ (č. jidina), (up. stsl. ʜюдʜɴь, kao što posebnu pažnju zaslužuje govorna akomodacija grč. οίϰονόμος u ʜκοɴοƂь, preko crkvenoslavenskog ʜκοɴοʍь, koje je zasvjedočeno i u srpskim spomenicima, kao što je slučaj i s fonetskim oblikom пɑсκɑ ʍοʜсʜєвɑ (up. stsl. пɑсχɑ grč. πάσχα).56

Međutim, dalje ponarodnjavanje jezika, koje proizlazi iz nedoučenosti pisca, ali, možda, i iz svjesne namjere da tekst učini jezički pristupačnijim, dolazi osobito do izraza u morfologiji, koja je, inače, u biblijskim tekstovima vrlo konzervativna i najčešće dosta vjerno održava staroslavensku normu.

Već na prvom mjestu pada u oči srpskohrvatski oblik gen. sg. m. roda u primjeru οцɑ ɴ(є)Ƃ(є)сɴοгɑ, uostalom, jedini oblik genitiva određenog vida. Kad je govoreno o sažimanju i, pomenuti su primjeri nom. sg. m. roda određenog vida pridjeva koji odražavaju u morfološkom pogledu karakteristike narodnog jezika, a to se može protegnuti i na primjere kao što su: св(є)тʜχь 5 (gen. pl. m.) i ɴєпρʜѣʒɴʜɴʜʍє (dat. pl. m.). Ipak ima i nesažetih primjera određenog, vida, mada u ograničenom broju, vezanih mahom za ustaljene crkvenoslavenske izraze, gotovo terminološkog karaktera, i to: сκροвʜшı ɑ, сκyдʜʌьɴьѣ (acc. pl. n.), пροстρɑɴοє жʜтʜє (nom. sg. n.), te već pominjani primjer тєʌьц Ɣпʜтѣɴʜʜ. Kod pridjeva je registrovan još jedan novi srpskohrvatski oblik u acc. pl. f. үʌ(ο)в(ѣүь)сκє, mada je fonetski lik pridjeva još tradicionalan.

Na svoj način su zanimljivi oblici prisvojnih pridjeva, jer se pored tipa Ƃ(ο)жʜѣ (nom. sg. f.) sreće paralelno i lik οвьүɑ, što odgovara tipu boži u primjerima: Ƃ(o)жʜ (nom. pl. m.), Ƃ(o)жʜ (nom. sg. m.) 3, Ƃ(ο)жʜ (acc. sg. m.), mada se oni mogu shvatiti i kao sažimanje vokala i, pošto postoji i primjer Ƃ(o)жʜʜ (nom. sg, m.). Ipak, primjer οвьүɑ govori o dijalekatskoj karakteristici dosta široko poznatoj u narodnim govorima.57 No posebno je zanimljiv primjer ɴєпρʜѣʒɴʜɴʜʍє (dat. pl. m.), u kojem osim već pomenutog sažetog oblika složene pridjevske promjene imamo još jednu izrazitiju govornu osobinu, a to je pokretni vokal e na kraju oblika.58

U oblasti deklinacije uopće, pa i pridjevske, karakteristično je još djelomično održavanje duala, kao u primjerima: (χɑρɑʒʜɴь ʜ вʜтьсɑʜдɑ гρɑдɑ ʜ ʍѣстѣ) ɴєпοκορʌʜвɑ (nom. du. m.), (тyρь ʜ сʜдοɴь) пοκορʌʜвɑ (nom. du. m.).

Oba oblika komparativa koja se pojavljuju u tekstu odgovaraju u potpunosti narodnom jeziku, to su: ʍьɴʜ (nom. sg. m.), стɑρѣʜ (nom. sg. m.).

U imeničkoj su deklinaciji relativno rijetke govorne inovacije, ali je i većina primjera u nom. sg., kao: д(y)χь, ʍʜρь, вοдοɴοсьць, сκοть, ʒɑκοɴь, сʜɴь, οʌѣʜ, вʜɴο, жʜʌʜ шı є, жєɴɑ, гοстʜɴʜцɑ, ʍʜʌοсть, itd. Zanimljiv je oblik сɑʍɑρʜɴɑɴʜɴь očito napravljen prema tipu etnika na -janin od osnove samarin- (up. stsl. сɑʍɑρѣɴʜɴъ) ali govornu inovaciju predstavlja, nesumnjivo, samo nom. sg. цρκвɑ, pisana tako bez poluglasa i title (up. stsl. цρьκъı), pa je u toj relaciji onda i gen. sg. цρκвє takođe novi oblik.

U pluralu muš. roda primjera s proširenjem -ov-, osim kod stare u-osnove с(ʜ)ɴοвє ima još samo u primjeru вρɑүєвє 2, što je, međutim, takođe posvjedočeno u vrlo starim spomenicima (v. Miklošič F., Lexicon paleoslovenico-graeco-latinum, str. 76), ali što ne isključuje da je istovremeno moglo biti i govorna osobina. Svi ostali primjeri su u kraćoj formi kao: οть гρѣχь (gen. pl.), гρѣсʜ (nom. pl.) χʌѣƂʜ (nom. pl.), гρѣχє (acc. pl.). Nominativ plurala muš. roda pored tradicionalnih formi na -e kod u-osnova, što se proteglo i na imenicu vračь, čuva isto tako tradicionalni crkvenoslavenski oblik ʌyдʜє, ali se naporedo već javlja i novi srpskohrvatski ʌyдʜ, što govori o piščevom nastojanju da sačuva, u granicama svog znanja, crkvenoslavenski uzus, ali istovremeno i o prodiranju živog jezika. Istu situaciju imamo i u odnosu crkve-noslavenskog nom. pl. žen. roda ѣʒвʜ i acc. pl. m. дɴʜ, stare konsonantske deklinacije, prema već novom srpskohrvatskom akuzativu plurala muš. roda гρѣχє. Genitiv plurala bez nastavka, kao i dativ plurala na -omь su istovremeno i govorni oblici i crkvenoslavenska tradicija: οт гρѣχь, ɑп(ο)с(тο)ʌь, οт єʒʜκь (gen. pl.) гρѣшɴʜκοʍь, yүєɴʜκοʍь, ɑɴ ∩+ (є)ʌοʍь (dat. pl.), dok je primjer үʌь(вѣ)κοʍь svakako crkvenoslavenski relikt i težnja za literarizacijom teksta. Međutim, oblik ɑп(ο)с(тο)ʌʜ, ukoliko predstavlja dativ plurala, što je

54 To pokazuju Divkovićeva djela (up. Đorđević, S. Đ., Matija Divković, Glas SKA, knj. 52, str. 102-103), a i savremeni govori (up. Brozović, D., Izvještaj o dijalektološkim istraživanjima u srednjoj Bosni, Ljetopis JAZU, knj. 65, str. 339; Žuljić, M., Današnji vareški dijalekat, Školski vjesnik, knj. 15, str. 257-258). 55 Up. Gricka t, I., o. c., str. 262; Daničić, Đ., Hvalov rukopis, str, 47-48; Jerković, V., o. c., str. 275-276. 56 V. Miklošić, F., o. c., str. 254b. i 557b. 57 Za boži v. potvrda i kod Divkovića (Rj. JAZU, knj I, str. 570), a takav oblik postoji i u vareškom govoru (v. Žuljić, M., o. c., str. 37), ali za ovaj teren nema potvrda za lik boža, ovče, iako je poznat u drugim štokavskim ijekavskim govorima). 58 V. o tom Belić, A., Prilošci istoriji slovenskih jezika, Glas SAN, II, razdio 62, str. 211-215, te Ivić, P., The Serbocroatian Case System in Diachrony and Diatopy, To Honor Roman Jakobson, 1967, pos. ot., str. 999.

49

vjerovatno prema smislu odlomka, bio bi relativno rano svjedočanstvo miješanja pluralskih padeža dativa i instrumentala pod uticajem duala, jedna od karakteristika štokavskog tla.

Kod imenica se još održava dual i kad je u pitanju srednji rod: (χɑρɑʒʜɴь ʜ вʜтьсɑʜдɑ) гρɑдɑ ʜ ʍѣстѣ, ali se uz broj 12 pojavljuje naporedo gen. pl. i nom. du.: вї:тє ɑп(o)с(тο)ʌь двɑ ɴɑдєсєтє ɑп(o)с(тο)ʌь, prema: двѣ ɴɑ дєсєтє ʌѣтʜ pri čemu je karakteristično da se dualski oblik i ovdje vezuje za srednji rod. Isto tako je karakteristično da se uz broj 3 čuva plural: тρʜ χʌѣƂʜ, iako je već promijenjen oblik broja za muš. rod, tj. тρʜ mj. тρьє. Singularski padeži imenica podudaraju se, uglavnom, koliko s crkvenoslavenskim uzusom toliko i sa srpskohrvatskim jezikom, kao: (gen. sg. m. i n.) οцɑ, ц(ѣсɑ)ρствɑ, дο сκοɴүɑɴʜѣ, вѣκɑ (dat. sg. m.), вѣκy χ(ρьстο)сy, ο(ть)цy, үʌ(ο)в(ѣ)κy i sl., te acc. sg. f.: д(y)шy, вʜɴy i sl. Jedino odstupa lokativ sing., koji još čuva arhaični i crkvenoslavenski oblik: y євɑɴ ∩+ єʌʜ, ɴɑ пʌьтѣ. I u zamjeničku sistemu, koja je obično u kodeksima vrlo konzervativna, već prodire piščev govor. I mada se nalazi još prilično često karakteristično crkvenoslavensko iže, njegova je upotreba u funkciji relativne zamjenice svedena na dva oblika, i to: ʜжє (za nom. sg. m.), (za nom. pl. m.), a ıєжє (za acc. pl. m.), 3 (za acc. sg. n.). Oblik y ɴєʍжє očito nema vrijednost relativne nego lične zamjenice, pa se stiče utisak da je, u stvari, partikula že dodata zamjeničkom obliku narodnog jezika kao svojevrsna literarna oznaka.

Na to upućuje u istoj glosi i upotreba relativne zamjenice κοʜ (nom. pl. m.). U upotrebi je i demonstrativna zamjenica sь, i to: сь (acc. sg. n.), сь (nom. sg. m.), čak u jednom primjeru sa vokalizacijom poluglasa: сɑ (acc. sg. m.) a kako inače nema slične vokalizacije, nije isključeno da je iz govora.

Tradicionalni crkvenoslavenski oblik zadržao je i genitiv singulara muš. roda lične zamjenice u posesivnoj upotrebi єгο, a u istoj se upotrebi javlja i genitiv plurala ʜχь, no posebno pažnju izaziva oblik сy ɴєʜ, koji, eventualno, može da predstavlja instrumental singulara žen. roda (v. stsl. sь jejǫ), mada bi po smislu ovdje trebalo da bude masculinum. Speranski je ovaj oblik stavio s oznakom (sic). Ostali zamjenički oblici podudaraju se sa srpskohrvatskim, jedino je, možda, potrebno spomenuti nominativ singulara muš. roda demonstrativne zamjenice οɴь, još u arhaičnoj formi koja se slaže sa crkvenoslavenskim uzusom.

Najviše je osavremenjen i najslobodniji u odnosu prema crkvenoslavenskom morfološki sistem glagola, u kojem gotovo pretežu novi srpskohrvatski oblici i narodni govor. U tom pogledu su naročito zanimljivi prezentski oblici, koji u većini slučajeva više nemaju nastavak -tь u 3. l. singulara i plurala, inače vrlo izrazitu crtu svih crkvenoslavenskih kodeksa, uključujući tu i bosanske.

Tako prema primjerima: (3. l. sg.) пροпοвѣдɑ, сє κyпyє, (3. l. pl.) сє ѣвʌɑю, сʌyжє, οтпy шı ɑю, гyƂє, stoji samo (3. l. pl.) οƂʌʜүɑють, ʜʍyть, χο шı єть (3. l. sg.). Od pomoćnih glagola javlja se oblik сyть (3. l. pl. prez.), kao izrazito crkvenoslavenska forma, dok se pored pravilnog i uobičajenog єсть, sreće u jednom primjeru i oblik e, tj. nova srpskohrvatska enklitika za 3. l. singulara.

Zanimljiva je i situacija s futurom pošto se u jednom slučaju javlja novi srpskohrvatski štokavski futur ɴєћє ...пροстʜтʜ, što je vrlo značajna inovacija jer nema podloge u bosanskim srednjovjekovnim kodeksima. Osim toga, forma pomoćnog glagola sasvim je novi srpskohrvatski analoški oblik za treće lice plurala. Oblik χοшı єть javlja se u sprezi sa infinitivom пρѣдɑтʜ, što daje cijelom izrazu izvjestan futurski karakter, ali to nije pravi futur, pa je time i objašnjiv crkvenoslavenski tradicionalni oblik.

Većina glagolskih oblika su aoristi, koji podjednako odgovaraju normalnom srpskohrvatskom aoristu kao i staroslavenskom, i to: (3. l. sg.) οүʜстʜ, ρєүє, yʍɴοжʜ сє, пοκɑʒɑ, yвєдє, сχʜɴʜ, a jedino je nešto zanimljiviji primjer ρєүє, s obzirom da je u 3. l. sg. bila moguća i pojava paralelnog, ali arhaičnijeg tzv. h-aorista (tip rěhь), dok svi ostali primjeri nemaju ni u staroslavenskom nikakvog paralelnog aoristnog oblika, pa u tom pogledu ne pružaju bližih informacija.59.

Za imperfekt, međutim, u tekstu se nalaze samo tri primjera, i to dva potiču od glagolati, lekseme koja je u kodeksima veoma česta u tom obliku: Ƃʜшє (3. l. sg.), г(ʌɑгο)ʌɑшє (3. l. sg.), г(ʌɑгο)ʌɑχy (3. l. pl.), a isto toliko je i primjera za perfekt, istina bez verbuma finituma: пρʜшɑʌь ʜ г(ʌɑгο)ʌɑʌь, ʜсκyпʜʌь, sve za 3. l. sg. U tekstu glosa se nalazi i jedan primjer potencijala ɴє Ƃʜ ʜʍѣʌʜ (3. l. pl.) 2, koji je već potpun odraz narodnog jezika što se tiče pomoćnog glagola, dok je particip ʜʍѣʌʜ najvjerovatnije, literarni oblik, bar kad je u pitanju bosansko tlo.60 Jedini relikti crkvenoslavenskog su u participu prezenta pasiva ɴєвʜдʜʍʜ, koji ovdje, uostalom, ima već u potpunosti pravu pridjevsku upotrebu i značenje, kao i particip preterita pasivni Ɣпʜтѣɴʜʜ, te pasivni aorist пρѣɴь Ƃʜсть (3. l. sg.) 2, sa vrlo tradicionalnom crkvenoslavenskom formom bistь.

Nešto je već dosad rečeno u vezi s čuvanjem duala u deklinaciji, gdje je evidentno da se dualski oblici koji

59 Bosanski kodeksi čuvaju još u znatnoj mjeri oblike asigmatskog aorista, mada ipak pretežno u 3. l. pl. (3. l. sg. je identično s formama oh-aorista) (up. Gricka t, I., o. c., str. 264; Daničić, Đ., Hvalov rukopis, str. 72-73; Jerković, V., o. c., str. 387-388; Jerković, V., Glagolski oblici u Manojlovom evanđelju, Prilozi proučavanju jezika 5, Novi Sad, 1969, str. 32-33). 60 Glagol iměti zadržali su čakavski govori, odakle je prodro i u dubrovačku renesansnu poeziju, ali ga nema u štokavskim govorima (v. Rj. JAZU, knj. III, str. 797b i 823b).

50

nisu ušli u sistem srpskohrvatskih padežnih oblika čuvaju još jedino po tradiciji, a taj utisak pojačava nedostatak dualskog oblika kod glagola tamo gdje bismo ga očekivali (v. ʍοʜсʜ (ʜ) ʜʌʜѣ... сє ѣвʌɑю). Istina, u većini slučajeva kad su u pitanju dva subjekta izostavljen je lični glagolski oblik glagola biti/jesam, kao npr.: χɑρɑʒʜɴь ʜ вʜтьсɑʜдɑ гρɑдɑ ʜ ʍѣстѣ ɴєпοκορʌ(ʜ)вɑ, što je do neke mjere takođe indikativno.

Pisac i inače često izostavlja predikatsku kopulu, kao npr.: тρʜ χʌѣƂʜ ο(ть)ць ʜ сʜɴь ʜ св(є)тʜ д(y)χь, οɴь үʌ(ο)в(ѣ)κь κɴєʒь вѣκɑ, ɑ ʜκοɴοƂь стɑρѣшʜɴɑ цρκвє єгο, a djelomično, u prvoj rečenici, i u glosi br. 10 (v. Ƃοгɑтʜ үʌ(ο)в(ѣ)κь с(ʜ)ɴοвє вѣκɑ), dok je u glosama 2, 5, 8 kopula iskazana u prvoj rečenici, a u ostalima se podrazumijeva (v. жєɴɑ κρьвοтοүʜвɑ єсть, οɴь үʌ(o)в(ѣ)κь єсть пʌѣɴɴʜцʜ, ɑ єρ(y)с(ɑ)ʌ(є)ʍ жʜʌʜ шı є св(є)тʜχь). To stvara, naročito u glosi br. 5 i 8, ugođaj koji direktno upućuje na folklorni jezički izraz i to u njegovoj još neizgrađenoj i ponešto primitivnoj formi, čemu naročito pridonosi upotreba veznika a u neprekinutom nizu nabrajanja (v. ɑ єρ(y)с(ɑ)ʌ(є)ʍ жʜʌʜ шı є св(є)тʜχь, єρʜχɑ ʍʜρь ɑ ѣʒвʜ гρѣсʜ, ɑ єρєʜ ʍοʜсʜ ɑ ʌєвгʜть ʜвɑɴь вοдοɴοсьць, ɑ сɑʍɑρʜɴɑɴʜɴь ʜ(сy)сь, ɑ οʌѣʜ ʜ вʜɴο ʍʜʌοсть Ƃ(ο)жʜѣ, ɑ сκοть ʒɑκοɴь). Udio crkvenoslavenskih sintaksičkih specifičnosti relativno je mali, to je, prije svega, infinitivna konstrukcija u glosi 11: οвьүɑ κyпʜʌь сє ρɑʒyʍѣтʜ ʍʜρь сь, a donekle i dativ s infinitivom u glosi 14: ʜдѣжє пοтρѣƂɑ єсть, mada istu konstrukciju poznaje i narodni jezik i kasnijih epoha.61

Nešto izrazitiji crkvenoslavenski karakter pokazuje jedan dio upotrijebljene leksike. Pisac još nije napustio upotrebu crkvenoslavenske zamjenice iže i mada se u tekstu sreću samo dva oblika, mora se reći da se oni, manje-više, pravilno upotrebljavaju. Kako se u glosi br. l javlja i srpskohrvatska relativna zamjenica, to po-kazuje, ujedno, značaj crkvenoslavenskog uzusa kad je riječ o osobini koja treba da pridonese jezičkoj literarizaciji teksta glosa. Na istoj je liniji i upotreba mjesnog adverba ʜдѣжє, zatim ⊦ɑκοжє, te partikule дɑжє (Speranski je ovu riječ napisao razdvojeno, tj. дɑ жє, vjerovatno je tako napisana u originalu), te veznika ɑшı є. Ilustrativno je da se najviše odnosajnih riječi i adverba crkvenoslavenskog karaktera sreće u glosi 2, koja je ne samo najduža nego je u njoj i najopširnije objašnjenje teksta.

Razumljivo je da je u leksici relativno znatan udio crkvenoslavenskih leksema, jer se komentator najčešće služio evanđeljskim pojmovima, koji imaju svoju crkvenoslavensku terminologiju, bez obzira da li se upotrijebljena leksema nalazi direktno u komentarisanom tekstu ili ne, jer ona kao takva već pripada evanđeljskom stilu i jeziku, kao: (сκροвʜ шı ɑ) сκyдʜʌьɴьѣ, (ɑɴ∩+ (є)ʌοʍь) ɴєпρʜѣʒɴʜɴʜʍє, (тєʌьц) Ɣпʜтѣɴʜʜ, ʒɑκοɴʜцʜ, вʜɴy, Ƃρьɴʜє, ali pretežni dio leksike pripada narodnom govoru. Zanimljivo je da glosator na dva mjesta objašnjava grčke riječi, i to: ɴɑвɑдьɴʜκь za дʜѣвοʌь i пɑсκɑ ʍοʜсʜєвɑ za сκʜɴοфʜ∩+ ʜѣ). Očito je na temelju izvedene analize da je glosator imao neke ambicije da piše literarnim jezikom, ali, s jedne strane, nije bio dovoljno učen, a s druge, moguće je da je postojao i posebni funkcionalni stil homiletičke literature, koji je bio manje infiltriran crkvenoslavenskim elementima, pa se toga držao i naš pisac.62

Prema jeziku evanđelja (koje smo rekonstruirali na temelju varijanti) jezik glosa ne pokazuje veću količinu inovacija na fonetskom planu nego veću frekventnost inoviranih osobina, jer sve što se pojavljuje u glosama ima i evanđelje, samo u manjem opsegu. Tako, npr., u evanđelju je uočljivija težnja da se očuva vь, pa u cijelom tekstu odlomaka ima svega četiri primjera zamjene sa u (v Mt. XXVII y ρʜʒʜ, yɴʜдοy y св(є)тьı гρɑдь Mar. I y єρьдɑɴьсцѣ), dok u glosama, u mnogo kraćem tekstu, imamo isti broj primjera, a slično stoji i sa srpskohrvatskim refleksom poluglasa i sa drugim osobinama. Jedina izrazita inovacija koje nema u tekstu j evanđelja jest srpskohrvatsko ć, jer đerv u evanđelju ima vrijednost đ, barem u poznatom tekstu.

Najizrazitija je promjena karaktera teksta u morfologiji, gdje se u evanđelju još ponekad čuvaju i sasvim arhaični padežni oblici pridjeva i, naročito, participa, kao: Mt. XXVII єдʜɴɑгο (acc. sg. m.), пρɑвєдɴɑгο (gen. sg. m.), цρьκвɴɑѣ (nom. sg. f.), ɴєпοвʜɴьɴoyю (acc. sg. f.), пοсʌѣдɴɑѣ (nom. pl. n.) сѣдѣ шı οyʍoy (dat. sg. m.), Ƃьıвɑю шı ɑѣ (acc. pl. n.), ρєүєɴοє (nom. sg. n.), пρєдɑвьı (nom. sg. m.), свєʒɑвьшє (nom. pl. m.), Mar. I οстɑвʌьшє (nom. pl. m.) i sl., bez i jednog primjera novih srpskohrvatskih oblika u genitivu singulara muš. roda. No najevidentnija je razlika između teksta glosa i evanđelja u glagolskoj sistemi. Ne samo da u glcsama nema participa prezenta i preterita I u njihovim arhaičnim formama, čega je prepun evanđeljski tekst, nego je i u prezentu gotovo preovladao sistem oblika narodnog jezika, dok u evanđelju ima samo jedan primjer єгдɑ ʒɑʜдє сʌьɴьцє Mar. I, 32, ukoliko se i tu ne radi o aoristu, dok je, s druge strane, vjerovatno da je pisar evanđelja stare asigmatske aoriste yɴʜдy Mt. XXVII, 53, yжɑсy сє Mar. I, 25, пρʜдy Mar. I, 29 shvatao kao 3. l. pl. prezenta.

Što se tiče sintakse i leksike, sam karakter evanđeljskog teksta nameće veću konzervativnost, a i inače bosanska evanđelja dosta vjerno prate naj arhaični ja staroslavenska evanđelja,63 u tekstu ovih nekoliko odlomaka ne mogu se ni očekivati veća odstupanja od crkvenoslavenske sintakse i leksike evanđeljskih

61 Belić, A., Istorija srpskohrvatskog jezika, knj. II, sv. 2, Reči s deklinacijom, Beograd, 1950, str. 365—366. 62 U tom pogledu su dosad nedovoljno proučeni Listići iz Monteprandona, koje Jagić, takođe, smatra homiletičkom literaturom (v. Thalloczy i Jagić, V., Slavische Fragmente aus der Bibliothek S. Giacomo della Marca in Monteprandone, Archiv für slavische Philologie XXVII, Berlin, 1905, str. 86). 63 V. o tom Grickat, I., o. c., str. 280-281, 290.

51

tekstova. Sudeći na temelju svega izloženog, čini se da tekst glosa ukazuje na vjerovatno postojanje i trećeg književnojezičkog stila, rezerviranog za homiletičku literaturu i njoj srodne vrste, koji je već u jakoj mjeri infiltriran narodnim jezikom na svim jezičkim nivoima, tj. ne samo u fonetici nego i u sintaksi i leksici, i naročito, u morfologiji, pa se u tom pogledu približava jeziku svjetovne književnosti srednjovje kovnog tipa, kao što je npr. Berlinska Aleksandrida. Osim toga, po jezičkim osobinama glosa može se približno odrediti i teren njihovog nastanka, to je najvjerovatnije srednjobosanski ijekavski teren, gdje su zasvjedočeni i najarhaičniji bosanski ijekavski govori sa dosta starinačkog stanovništva,64 a gdje su bili i centri stare bo-sanske države, pa, svakako, i njene crkve.

64 V. Brozović, O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 2, Zagreb, 1966, str. 170. i d.

52

Herta Kuna

O JEZIKU I PISMU HVALOVOG ZBORNIKA

U trećoj knjizi Starina JAZU iz 1981. god. Đ. Daničić je objavio vrlo opširan članak o Hvalovom zborniku, u kojem je najvećim dijelom govorio o njegovom jeziku. Međutim, jezička obrada je ponešto specifična, jer se oslanja na upoređivanju teksta Hvalovog zbornika sa odgovarajućim tekstom Nikoljskog evanđelja i Šišatovačkog Apostola, te se, u stvari, svodi uglavnom na notiranje razlika prema ovim kodeksima. Pri tome je, istina, izvršena specifikacija fenomena, data vrlo velika građa, ali su izostali primjeri koji mogu biti veoma značajni, a nisu zabilježeni jer se sreću u komparativnim tekstovima.

Ovaj članak niti može niti ima pretenzija da da detaljnu analizu jezika Hvalovog zbornika, ali ću pokušati da na temelju raspoložive građe odredim okvirno glavne jezičke karakteristike, a za detaljnije upoređivanje sa značajnijim kodeksima "crkve bosanske" poslužiće kritički aparat, koji je dat uz transkript.

Kako je Daničić relativno malo govorio o pismu, pomenućemo ovdje osnovne karakteristike. Hvalov zbornik pisan je bosanskom ćirilicom, u paleografskom smislu vrlo sličnom ćirilici srpskih spomenika, ali sa nekim posebnostima koje su vrlo karakteristične za bosanske rukopise XV vijeka.

Pismo je poluustav, ponešto kvadratičan, a u odnosu na srpsko pismo istog doba pokazuje nešto arhaičniji razvojni stupanj, naročito pojedina slova, karakteristična inače za bosanske rukopise. U prvom redu ćemo izdvojiti oblik slova ү (ч), čiji su kraci simetrični tako da obrazuju čašicu na zadebljanom stubiću; slovo ж, kao i kod većine bosanskih tekstova, ima značajno smanjen gornji dio; ʒ je neproporcionalno, donji dio ide od donje linije kao tanko iscrtani repić koji je zaokružen na desnu stranu; slovo в ima obje petlje iste veličine i oblika, a prečka kod slova ʜ je neznatno iskošena i nalazi se neznatno iznad sredine slova, dok kod ʍ iskošene unutrašnje linije ne idu od vrha stabala.

Svi ovi oblici su, manje-više, karakteristični i za ostale bosanske kodekse a neki kao ʒ, ж, ʍ povezuju ih sa makedonskim spomenicima.

Međutim, što se tiče grafije i ortografije, razlike prema srpskoj ćirilici su daleko izrazitije i ukazuju na vrlo staru pisarsku školu, koja bosanske kodekse, pa i Hvalov zbornik dovodi u vezu sa Miroslavljevim evanđeljem, te još dalje sa najstarijim staroslavenskim glagoljskim rukopisima. Tako u inicijalnom i postvokalskom položaju sekvenca /ja/ se obilježava jatom, a sckvenca /je/ sa є, mada se izuzetno javlja u Hvalovom zborniku i ligaturno ıє, ali uglavnom u 3. l. sg. ıєс(ть), i to kao skraćenica s titlom. Od prejotiranih vokala inače je u upotrebi samo ю, i to iza vokala. Vrlo je izrazita osobina i upotreba grafema ʌ, ɴ sa ambivalentnom vrijednošću, za /l/ i /n/, a podjednako i za /ļ/ i /ń/, kao i isto takva upotreba đerva za /đ/ i /ć/, za /ć/ ipak u ograničenom broju primjera.

Uz to je interesantna i vrlo informativna upotreba jata iza palatala u vrijednosti /a/, što vuče porijeklo još iz staroslavenskih glagoljskih spomenika (v. npr. ɴʜɴѣ 269, οгɴѣ 283 i sl.), samo što je u nizu primjera i ovakvo jat zamijenjeno sa ʜ, iako, de facto, u tim pozicijama ono ne pokriva fonološku vrijednost srpskohrvatskog jata (v. npr. всьı 350, κʌьɴьıχοy 350, ʍɴοжьıє 332, ʍɴοжьıшє 63, 110, ɴ(ьı)ɴʜ 126 i sl., a up. κʌьɴɑχοy 350, ʍɴοжɑьıшє 36V).

Od grčkih grafema u integralnom tekstu prisutna je češće samo omega, uglavnom u ligaturi ωт koju pisar ponekad ne razlikuje od /o/, npr.: ωт дɑ 15, dok su ostala zadržana kao oznake brojnih vrijednosti. Grčkom digamom označen je broj šest. Na kraju Djela apostolskih označen je broj stihova nizom slova što bi, prema Daničiću, označavalo broj 2.524, što bi se podudaralo s brojem stihova grčkih kodeksa. Pošto ш u azbučnom redu glagoljice ide iza Ү, koje označava 1.000, Daničić gaje shvatio kao oznaku za 2.000, a θ, ukoliko zamjenjuje ф prema glagoljskoj vrijednosti značilo bi 500.

U pismu je zadržana još jedna stara osobina bosanskih spomenika, a to je mehaničko sječenje riječi na kraju retka, dok je neprekidnost pisanja donekle narušena, pošto Hval već pokazuje tendenciju odjeljivanja akcenatskih cjelina, mada ne najdosljednije. Također, određeni krug leksema je najčešće skraćen i titlovan, mada se i izvan toga kruga pojavljuju povremeno i druge skraćenice, ali rjeđe. Također je jako organičena upotreba nadrednih znakova, ali se pojavljuju nadredna slova.

U vezi s pismom treba napomenuti da je već Đ. Daničić ustvrdio kako je Hvalov zbornik prepisan sa glagoljskog predloška, a kao potvrdu tom mišljenju dodajemo da su na dva mjesta napisana glagoljska slova, što je zabilježeno u parakritičkom aparatu transkripta.

Govoreći o ortografskim osobinama donekle sam načela i neka jezička pitanja, u prvom redu iz oblasti fonetike. Globalna ocjena o jeziku Hvalovog zbornika svodila bi se na konstataciju da je on dobar predstavnik jezika bosanske redakcije, naravno, sa nekim svojim specifičnostima, u prvom redu, nešto izrazitijim zapadnoštokavskim osobinama.

Najizrazitija osobina je sasvim nedvojbena ikavska zamjena jata, što se u pismu odražava kao izjednačavanje fonološke vrijednosti znakova ѣ, ьı i ʜ, kao u primjerima:

53

Ƃьıгɑють 39V, Ƃьıсь 81, гдьı 15, 108, дьıвьıцьı 28V, двьıю 15V, ɴєвьıρьствο 32, ɴьıсть 85, свьıтɑʌь 31v, сьıκʜρɑ 16, χʌьıƂь 114, 83V

Ƃєсʜдοвɑтʜ 82, Ƃʜсɴʜʍь 26, ʜсцʜʌʜ 25V, οƂρʜтοy 37, сʜѣʌь 102

Ƃѣжɑшє 21V, вѣтɑρь 29V, ждρѣƂє 35V, ɴѣсɑʍь 16, сѣдь⊦ɑшє 30, сѣʍєɴє 37V, сʌѣпɑць 29V, χʌѣƂɴɑгο 30V itd.

Još su izrazitiji primjeri s jatom na mjestu primarnog /i/, kao:

Ƃѣʌο (od Ƃьıтʜ) 42V, вɑɴѣдѣтє 23, ʍѣρь 92, 23V, пρѣʍʜʍο 254V, oyпοκρѣтʜ 18V, 38V itd.

dok je ekavska zamjena prisutna samo u primjerima koji su, manje-više, općesrpskohrvatski, kao:

οтвєштɑвɑтʜ 100V, цєʌoyєтє 18V, цєʌoyʜтє 85V, 257, цєсɑροy 33,

ali ipak: цѣʌοвɑɴʜѣ 88

Dalja je karakteristična inovacijska osobina zamjena poluglasa sa /a/, i to:

a) u jakom položaju (v. npr. ʜшɑдь 76, κροтɑκь 25, ʌɑκɑть 19V, οтɑүьствьı 75V, пροтьıвɑɴь 29, сoyүɑць 19V); b) u prijedlozima i prefiksima (v. npr. Ƃєʒɑ 28, κɑ 13V, 75, ɴɑдɑ 24, 86V, οдɑ 15, пρѣдɑ 83, сɑ 17, 34V; ʜʒɑгɴɑшє 76, ʜʒɑүтєɴьı 24, сɑƂьıρɑють 19V); c) u tipičnim srpskohrvatskim pozicijama pod akcentom (v. npr. дɑсκьı 35V, двɑρьı 18V, 87, ʍɑʒдoy 18V, ʍɑɴьı 102, ʍɑүɑ 100V); d) od sekundarnog srpskohrvatskog poluglasa (v. npr.: вѣтɑρь 29V, дοƂɑρь 20, єсɑʍь 25, 87V, псɑʌɑʍьсκьıχ 100, сєстɑρь 92V), ali se pojavljuje i čisto mehanička zamjena poluglasa sa /a/, kao: дɑштʜ 82V, тρɑχɑть 90V, kao i obrnuto, tj. zamjena primarnog /a/ poluglasom (v. οсьɴьɴɑ 35V, οтɴʜʍьть 294, сьʍʜρьшьгο 35V i sl.).

Poremećeno je čak i bilježenje poluglasa na kraju riječi, mada najčešće zbog enklitike ili nadrednog pisanja završnog konsonanta, ali je inače izostavljanje slabog poluglasa toliko frekventno da je suvišno navoditi i primjere. Ipak, registrujemo neke još u staroslavenskom zabilježene primjere gubljenja poluglasa i u jakom položaju (v. npr. всь 33, 21V, ʜшдьшє 85, сɴьʍʜштɑ 23, сɴьʍʜштʜχ 76) kao i, istina, relativno vrlo mali broj primjera sa staroslavenskim refleksima (v. npr. κοгдɑ 39V, 113, ɴʜκοгдɑ 102, тοгдɑ 16V, 22 i sl.)

U vezi s poluglasom je i refleks /va/ u otvorenom slogu za koji ima relativno mnogo primjera, dok je srpskohrvatska inovacija /u/ relativno ograničena (up.:

a) вɑ 75V, 85, вɑдοвьıцьı 76, вɑɴʜдєтє 88V, вɑстοцьı 15, вɑтορʜʍ 7, вɑχοдєштє 29V; b) oy 85, 28, oyвєдьı 86V, 87, oyɴοyтρьɴє 168, oyсєʌєɴьı 39V i sl.).

Međutim, Hvalov zbornik relativno dobro čuva staroslavensko щ, sa fonološkom vrijednošću /št/, kao što pokazuju primjeri u kojima označava /št/ dobiveno izvan jotovanja (v. npr.: ɴѣщο 81, сκρьщɑшє 308V [<сκρьжьтɑшє]), mada je ipak ponešto dvojbeno kako pročitati primjere kao пοщєɴьıχ 252, s obzirom da se radi o glagolskoj imenici od postiti gdje bi щ moglo odgovarati i srpskohrvatskom /šć/, kao i u primjeru дɑщьıцɑχ 196, naročito s obzirom na druge fonološke osobine Hvala koje govore u prilog takvom čitanju. S druge strane, tome bi u prilog govorio i primjer пοοштρєɴьıє 285, dok je srazmjerno rijetka alternacija sa srpskohrvatskim /ć/ redovno označena đervom i potpuno nedvojbena (v. npr.: ʍєћєть 69V, οтєгοћєɴʜ 84V (up. stsl. oтѧгьүєɴʜ), οтʍєћєтє сє 55V, οћοyтьı 53, οћοyтєть 84V, 85, пєћь 19V, сκɑρʜοћɑɴʜɴɑ 101, 101V, ћoyтьıшє 40V).

S druge strane, uz staroslavenski refleks жд /žd/ relativno je čest srpskohrvatski refleks /j/, što upućuje na zapadniji jezički teren (v. npr. вьсɑєɴoy 91, вьсχοєɴʜѣ; 85, гρɑѣɴє 98, дɑʜ 87, ʜсχοѣшє 76, ʜсχοѣχοy 76, οсοyєɴ 68, ροєɴο 109, стʜю сє 96, сьʒьıю 30V, стρɑюштьı 142, ɴє сoyю 117, тoyєʍь 119V, үοyѣχoy сє 111 itd.), mada je, najvjerovatnije, izoglosa ove pojave bila daleko šira nego što to pokazuju današnji dijalektološki podaci.

U tom je pogledu i vrlo ilustrativna zamjena prednjeg nazala iza palatalnih suglasnika, koja je redovito /e/, a samo u ograničenom broju primjera /a/, kao: үɑсть 344, ѣɑдροтοy 196V, ѣɑдροть 324V, пοѣχь 92V (< ПΟѨТʜ), od kojih se samo пοѣχь veže za razgovorni jezik.

Koliko se živi jezik probija u tekst pokazuju različite asimilacije i ispadanja poslije gubljenja poluglasa, izvjesne tipično dijalekatske alternacije vokala (npr. ɴє οyκρєдʜ 59V, 96V, οyκρєдoyть 46, οyκρєдєшʜ 34 i sl.) pa i, istina, rijetki primjeri promjene /l/ u /u/ i /-l/ u /o/, kao što je: дοyгь 33 (a up. i pogrešno pisanje пʌьтьсκьıє, дʌьшєвɴьıє 252V, iz kojeg se zapravo vidi stvarni izgovor), вьɴєʒɑοпοy 57V, kao i primjeri:

a) вєүɑюштє 89V (< вєтъшɑтʜ), οƂєүɑшє 306V (οƂєтъшɑтʜ), pa i οƂєтьүɑ 281V, ʜж ɴєгο 110V; b) пρɑʒɴʜκ 111v, dok se, s druge strane, čuvaju neke izrazito staroslavenske fonetske osobine, kao npr. вьждєʌʜχь 101v, ʜждєɴoyть 100V, pa onda po istom konceptu i analogijski ждєшьı 305V.

54

Izvjesni primjeri, kao šio su oblici: свьıɴє 2IV, 82V, 93V, свʜɴɑʍʜ 20, ukazuju na mogućnost da se već u ovo vrijeme vršilo srpskohrvatsko jotovanje foneme /n/ (up. pisanje свʜɴьıє 93V, a v. i oblike kao тρьɴʜ 83).

Kao karakterističnu osobinu ne samo Hvalovog zbornika nego i svih bosanskih kodeksa pomenućemo i gotovo redovnu zamjenu grčkog ipsilona, koji ovdje ne postoji u grafemskom sistemu, sa /u/, kao npr.: ɑɴκoyρʜ 195V, κoyɴьƂɑʌь 245V, κoyпɑρь 181V, ʌοyстρoy 179V, ʍoyρo 42, тoyρьı 85V i sl.

Takođe, grčko /f/ po pravilu je zamijenjeno sa /p/, kao npr.: пɑρɑοɴοʍь 169V, пɑρʜсʜє 26, 80V, пєʌοɴь 292V, пʜʌʜκьıє 176V, пʜʌʜпь 23, пʜʌοсοпь 183V, сɑɴпьıροю 167V, ali ipak i фʜʌʜпь 173.

Karakteristična je, ali manje dosljedna zamjena grčkog ευ i αυ> sa єв, ɑв u poziciji ispred konsonanta, kao npr.: ʌєвгьıтьı 107V, ɴєвгьıтьсцьı 26V, пɑвʌь 181V, пɑρɑсκєвћьı 46, 104v, сɑвʌь 177, сєʌєвκьıю 177V, ali up. i сɑοyʌɑ 177V.

Kao što se vidi, fonetika Hvalovog zbornika je dosta inovirana, mada se u tragovima čuvaju i neke vrlo izrazite staroslavenske osobitosti. U morfologiji, a naročito u leksici arhaičnost je još mnogo jače izražena, mada se i tu može naći inovacija, ali su one u većini sa užim krugom prostiranja.

U sistemu oblika u Hvalovom zborniku mogu se sresti još i sasvim arhaični oblici složene pridjevske deklinacije, naročito u D. sg. m. n., kao npr.: дьıχɑюштοyєʍοy 196, oстρьвɴοyєʍοy 196V, te nešto mlađi oblici, kao: пοсʌѣдοyюштοyʍοy 80, пροсєштοyʍoy 18V, сʜѣвьшοyʍoy 27V i sl. kao i izvorni oblik L. sg. m., samo sa fonetskom izmjenom ѣ> ьı сєдʍьıєʍ 278V. U G. sg. m. i n. sasvim je običan oblik na -ɑгo, kao npr.: вɑвьıʌοɴьсκɑгο 14V, дɑвшɑгο 22, пοсʌɑвшɑгο 86, сʜюштɑгο 81, тρєтьıѣгο 7, χʌѣƂɴɑгο 30V i sl.

Relativno je vrlo čest i asigmatski aorist, kao npr.: 1. l. sg. ʜʒьıдь 87V, οƂρѣть 93, пρьıдь 22, 90; 1. l. pl. вɑʒʍοгοʍь 32, οƂρѣтοʍь 108, пρьıдοʍь 41V, пρьıοƂρьıтοʍь 41; 3. l. pl. ʜдοy 102, ʜʒвρьгοy 28, οƂρѣтοy 80, 105, пɑдοy 27, пρʜдoy 27, 76V, 105, пρʜвρьгοy 30, сɴʜдοy 20V i sl., te vrlo karakteristični primjeri part. praet. act. I arhaičnijeg tipa, kao npr.: вьсɑждь 86V, οстɑвʌьшє 86V, οтпοyшть 29, пοκʌοɴь 102, пοшть сє 16V, пρʜстοyпʌь 80, 86V, пρѣʌοʍʌь 29, ροждьшє 36V, ствορь 86, οyтвρьждьшοy 196, dok glagol ѩтʜ

pokazuje različite varijante ovog participa, od najarhaičnijeg ʜʍьшє 37, preko novijeg tipa: єʍь 33, пρʜєʍьшє 34V, пρʜєʍь 255, do oblika sa srpskohrvatskom zamjenom poluglasa, kao: вьʒɑʍь 196, сɑɴɑʍьшʜʍь 88V, što ukazuje na predloške što u morfologiji čuvaju veliku starinu.

Relativno su dobro sačuvani i oblici konsonantskih deklinacija, mada tu već ima i znatnijih pomjeranja (up. npr.: a/ G. sg. вρѣʍєɴє 42V, ʍɑтєρє 29V, с ɴєƂєсє 85, οтροүєтє 15V, οүєсє 15V, сʌοвєсє 18, 27V, сѣʍєɴє 81, prema L. sg. вь οцьı 19V, вь тѣʌʜ 251V, te D. sg. ɴєƂοy 26, 85), kao što su zabilježeni stari oblici u-deklinacije u karakterističnim padežima, mada ima odstupanja /up. npr.: G. sg. дο вρьχοy 76, дοʍοy 85V, 9IV, 23V, пοʌοy 17; D. sg. Ƃ(οгο)вьı 195V, ʍѣροвьı 261, пɑρɑοɴοвьı 170, пєтροвьı 31, 43, пʜʌʜпοвьı 172; N. pl. стρɑχοвє 100V, сьıɴοвє 28, 87V prema: G. sg. вοʌɑ 91, 102V, с(ьı)ɴɑ 36; D. sg. г(οспο)дοy 97V, дοʍοy 97V, ʜгєʍοɴοy 44, ʜροдοy 15V i sl. Karakteristični su i neki arhaični oblici N. sg. imenica ž. roda, kao: ʌοyƂьı 234V, ʍɑρьıѣ ʍɑгдɑʌьıɴьı 45V, 46, 129, цρьκьı 246, цρьκʜ 38V, 109, 244V, ali ρɑƂʜɴɑ 44. Arhaični nastavak N. sg. f. Na ʜ notiran je i u nekim oblicima komparativa, mada nije pouzdano nije li i ovdje izvršena mehanička zamjena jata, koji bi u toj poziciji signirao /a/, kao npr. Ƃοʌьшьı 62V, гορьшʜ 50, пρьвьıшьı 62V.

S druge strane, u Hvalovom zborniku nađu se i takvi primjeri koji signiraju jak prodor narodnog jezika i na ovom planu, ali se mora naglasiti da se to, po pravilu, odnosi na takve izreke koje su frekventnije u upotrebi, a i smisaono providnije i za neobrazovanijeg čitaoca, kao što je npr. tekst Očenaša. Tu se pojavljuju prezentski oblici za 3. l. sg. i pl. Bez -ть, 2. 1. sg. na -шь i 1. pl. na -ʍο, čak već i 1. l. sg. na -ʍь kod tematskih glagola, kao u primjerima: 1. l. sg. ʒɑκɑсɴʜʍь 288, ɑʒь твορʜʍь 124V, 2. l. sg. гοɴʜшь 173, твορʜшє 92, 99, 114; 3. l. sg. ʒƂοyдє сє 123, ʜʒгοɴʜ 119V, пρʜοƂρɑʒοyє сє 252, с(ь)в(ѣ)дьıт(є)ʌьствοyє 117, ıє 32V; 1. l. pl. єсʍο 168V, 119, ʜʍɑʍο 244V, ʍοжєʍο 124V, ɴѣсʍο 117V, οстɑвʌɑєʍο 19, 87, пρʜʍєʍο 251V, пρѣдɑєʍο сє 251V itd.; 3. l. pl. спɑдοy 40.

Posebno je instruktivna pojava oblika imperfekta sažetog tipa s jatom, koja u dijalekatskom smislu takođe upućuje na jugozapadnije područje, kao što su primjeri: Ƃѣχοy 110 Ƃʜχοy 168, вєʒѣχοy 196, в(ʜ)дьıχoy 50V, гρєдѣχοy 113, дʍѣχοy сє 168V, жьıвѣшє 108, ʜʍѣχοʍь 285, пρѣχοy 114V, тρьпьıχοy 285V, ѣɑдьıχοy 113V.

U pridjevskoj se deklinaciji našlo i nešto primjera u G. sg. m.n. sa srpsko-hrvatskim nastavkom, kao i kod zamjenica, dok su općenito kod pridjeva običniji oblici D. sg. m. n. na –οʍοy nego na –οyʍoy, što se zadržalo najčešće u oblicima deklinacije participa, kao suštinski arhaičnijem sloju jezika, (v. npr.: G. sg. гρєдοyштєгɑ 74, гɑ 130, гρѣχοвɴοгɑ 230V, д(οy)χοв(ь)ɴοгɑ 243V, 29V, ɴєгɑ 234V, свοєг 24, te D. sg. ʌοyκɑвοʍοy 26V, ɴєүʜстοʍοy 84V, οсʌɑƂʌєɴοʍοy 21V, пροпєтοʍοy 130, пοyɴɑтьсκοʍοy 44 itd).

Dalja karakteristična inovacija Hvalovog zbornika je frekventna upotreba štokavskih oblika relativne zamjenice κьıʜ, kao npr.: N. sg. f. κοѣ 31, 84, 93, 252V, A. sg. f. κοю 15, 18V, 40V, N. pl. m. κοʜ 76V, 83, 101V, G. pl. κοʜχь 32 i sl., a u srpskohrvatske oblike ide i pojava zamjenica тκο 109, 127, щο 113V, 121V, ɴѣщο 81, te tipične srpskohrvatske enklitike ʍοy /D. sg./ 302, 311, гɑ 130 /A. sg./ i sl.

Posebnu specifičnost Hvalovog zbornika čini zamjena staroslavenskog nastavka ть u prezentu sa тʜ, kao npr.: вєʌʜүɑютʜ 38, вьстɑɴєтʜ 63V, дοвʌьıєтьı 19V, ɴє ʍοжєтьı 20, οүьıштɑютьı 24V, χοштєтьı 24V, үρьʍьɴοyєтьı 30V i sl., koje, međutim, u ponekim primjerima može biti shvaćeno i kao zamjenička enklitika

55

тʜ, koja dolazi u specifičnoj zamjeničkoj reduplikaciji karakterističnoj za makedonsko jezičko područje, što nas upućuje na dalja istraživanja veza bosanskih sa makedonskim spomenicima (v. npr.: οтпοyштɑю тьı сє тєƂѣ гρѣсʜ ʍɴοʒʜ 81, a up. i: үтο χοштєшьı дɑ тьı ствοροy тєƂьı 97V). Što se pak sintakse tiče, njena tradiranost je sasvim očekivana, s ozbirom da se i ovdje, kao i inače u bosanskim kodeksima, srećemo, uglavnom, sa biblijskim tekstom, koji je dosljedno poštovan. Međutim, ipak se ponekad vrši zamjena starog optativa sa da + prezent. Kao npr.: ɑштє вьʒдɑχь вьʒдɑюштьıʍь ʍьı ʒʌο дɑ οтпɑдοy οyƂο οт вρɑгь ʍοʜχ тɑшть 297V. Važnije je, međutim, pominjano udvajanje zamjenica, takođe kao osobina predloška u koji je dospjela iz kolokvijalnog jezika.

U istom se smislu može tretirati i fraza ɴʜ χʌѣƂɑ ѣдє (mj. ѣдьı), ɴʜ вʜɴɑ пʜє 80V, u kojoj su, očigledno, participi interpretirani kao prezenti.

Već je pomenuto da leksika posebno čuva arhaični staroslavenski fond leksema, prije svega, i takvih koje se izuzetno sreću i u najstarijim spomenicima, kao što je сєтьı 276, сєтɑ 186V, 281, вʒοκь 2I5V, čemu treba pribrojati i vrlo visoku frekvenciju neprevedenih grecizama, kao npr.: ɑʌьвɑстρь 85V, ɑρχьıтρьıκʌʜɴь 108V,65 вь гɑʒοпьıʌɑκʜю 63,66 дοгʍɑ 72V, дρɑгɑʍь 93,67 єχьıɴдɑ 196, κʜɴοсь 99V, κοɴдρɑть 63, κορɴɑвɑ 55V, ʌєɴьтьıєʍь 123V, пο пɑρɑсκєвћьıʜ 67V,68 пʜгɑɴɑ 88, пρɑκтορь 90v, спєκοyʌɑтορɑ 54v, сοyдɑροʍь 121v, тєκтєοɴοвь 53v, вь тρʜвʌʜ 65,69 тροвьıʌʜ 65, χʜтοɴь 129v itd.

Već je Daničić utvrdio da se u Hvalovom zborniku sreće staroslavenska leksika starijeg sloja, koja je u novijim crkvenoslavenskim spomenicima već zamijenjena, tim je interesantnije što je ona sačuvana u spomeniku s početka XV vijeka, što posebno govori o vrlo arhaičnom predlošku. U tu grupu leksema ubrojaćemo sljedeće, ne pretendujući na iscrpnost, nego s namjerom da damo samo globalni uvid.

Primjeri: Ƃɑʌьı 271, Ƃʌɑʒɴьıть 114V, дρєсєʌɑ 105, жɑʌьı 21V, ʒʌɑүьɴο 339V, κοтьκьı 195V, ʌɑɴєтοy 66, οпοɴɑ 67V, οтρɑсʌь 327, ʜсүρьпɑʌьɴʜκɑ 110V, пѣɴєʒɴьıκьı 108V, ρѣсɴοтьıвьı 269, сɑпοгɑ 170V, сκρьıжɑʌєχь 150, сοyпρь 96, οyжʜκьı 324 itd.

Ovaj kratak uvid u jezičku problematiku Hvalovog zbornika potvrđuje ranije iznesena mišljenja da su predlošci ovoga, kao i ostalih bosanskih srednjovjekovnih kodeksa bila vrlo stari, te da su karakteristične osobine najstarijeg jezičkog sloja u njemu dobro sačuvane. To se, prije svega, odnosi na leksiku i sintaksu, ali jasnih tragova starine ima i u morfologiji, pa i fonetici, mada je na ovim jezičkim planovima, kao što je i razumljivo, jasno vidljiv i nezaobilazni uticaj narodnog jezika, koji ovaj spomenik dijalekatski vezuje za jugozapadnije štokavsko područje, za razliku od nekih drugih spomenika „crkve bosanske", kao što je npr. Divoševo evanđelje.

65 ravnatelj stola 66 riznica 67 drahma (novčanica) 68 Priprava, dan uoči subote 69 zdjela

56

Jaroslav Šidak

KOPITAROVO BOSANSKO EVANĐELJE U SKLOPU PITANJA »CRKVE BOSANSKE

Rezime:

Prikazano je "Kopitarovo bosansko evanđelje" (no. 24) Narodne in univerzitetne knjižnice u Ljubljani. Detaljno je opisan rukopis, njegove grafijske, ortografske i jezične karakteristike i pripadajuće marginalije na osnovu kojih je ovaj rukopis identificiran kao poseban u sklopu proučavanja Crkve bosanske. Godinu dana poslije smrti Barolomeja Kopitara, 1845. godine, austrijska je vlada otkupila njegovu knjižnicu i predala je Licejskoj (danas Narodna in univerzitetna knjižnica) u Ljubljani.

Među rukopisima knjižnice nalazilo se i jedno četvoroevanđelje bosanskog tipa, koje je tom prilikom bilo obilježeno brojem 24; tu je oznaku ono zadržalo do danas, a nepromijenjena je ostala i paginacija listova, koja je tada provedena olovkom i koje se i ja pridržavam u ovom prilogu.

Prvi podaci o tom rukopisu u znanstvenoj literaturi potječu od ruskog slavista G. A. Voskresenskog on ga je ukratko opisao, datirajući ga - bez nekog objašnjenja - 14. stoljećem, i zatim istakao u njegovu pismu:

1. vrlo čestu upotrebu slova ʜ umjesto ѣ, a mnogo rjeđe slova ѣ umjesto ʜ; 2. zamjenu poluglasa slovom ɑ; 3. upotrebu slova д umjesto г i 4. upotrebu slova т umjesto , i п umjesto ф.

Od jezičnih oblika upozorio je samo na upotrebu aorista bez "h" i "š" u 1. odnosno 3. licu (Voskresenski 1882:42-43).

Poslije Voskresenskog izvjestio je o rukopisu Vatroslav Jagić također kratkom, opisu konstatiro da rukopis sadrži četvoroevanđelje "bosanskog tipa" i izrekao misao da "der Codex wird wohl dem Anfange des 15. Jahrhunderts angehoren" (Jagić 1899:10-11).

Pošto je ispravio pogrešku Voskresenskoga, navedenu gore pod br. 3, i utvrdio da se u tom slučaju ne radi o slovu д nego o slovu ћ tj. /đ/, on ističe neobično čestu pojavu ikavizama, upotrebu ѣ za "ja" i "i", kao i upotrebu slova ϒo za "u" (regelmassig) i ʜ umjesto ьı (immer).

Poslije Jagića upoznao je od slavista rukopis G.A. Iljinskij (1904) koji je ponovo prikazao Kopitarov rukopis iz ljubljanske licejske biblioteke. Ilijinskij ističe naročito jasno "ikavsko-bosansko porijeklo" pisca, datirajući rukopis - prema Jagiću - početkom 15. stoljeća. On je također napomenuo da se kodeks ne sastoji samo od četvoroevanđelja nego da se na listovima 227-235, koji su - za razliku od ostalih, pergamentskih lisotva - od

57

papira, nalazi "Sbornik 12 mesjecam'". U pitanje odnosa između ovih dvaju dijelova kodeksa nije pri tom ulazio.

Kod nas je o rukopisu pisao samo dr. Svetozar Radojčić (1950) proučivši ga s njegove umjetničke strane. Već je V. Stasov (1884) unio četiri primjera iluminiranog ukrasa iz "Kopitarovog bosanskog evanđelja" o slavenskim i istočnim ornamentima, ali o samom evanđelju nije pisao. Radonjić konstatira da je rukopis - koji naziva također "Ljubljanskim bosanskim evanđeljem" - sasvim sličan "Beogradskom bosanskom jevađelju broj 95 Narodne biblioteke" (Radonjić 1950:43). Iako taj beogradski rukopis datira "krajem 14. ili početkom 15. veka", Radojčić stavlja "Kopitarovo evanđelje" u 14. stoljeće, kao i Voskresenskij.

Međutim, u prikazu umjetnosti u srednjovjekovnoj Bosni u "Historiji naroda Jugoslavije" (Radonjić 1953:615) stavlja to evanđelje u početak 15. stoljeća.

Radojčićevi podaci i od njega objelodanjene ilustracije potakli su me da proučim rukopis u odnosu prema pitanju "Crkve bosanske". U toj vezi nije rukopis do sada uopće uziman u obzir, a ni Vladimir Vrana (1942) ne spominje ga u svom prikazu bosanskih rukopisa.

Rukopis "Kopitareva bosanskog evanđelja", koji je 1966. godine restauriran, opisao je nedavno Vladimir Mošin, datirajući ga u drugu polovicu 14. stoljeća (Mošin 1971:23). Iznenađuje Mošinova tvrdnja, kojom zaključuje svoj opis, da je "pitanje o bogumilskom značenju te knjige i njenih ilustracija u posljednje vrijeme objaljeno u glavnom djelu A. Solovjeva (1948) "Vjersko učenje bosanske crkve", jer Solovjev nije "Kopitarovo evanjđelje" poznavao niti ga u spomenutoj raspravi - pa ni nikada kasnije - uopće uzima u obzir.

Kako rukopis u spomenutim prikazima nije bio potpuno, a u mnogočemu ni točno, opisan, potrebno je najprije dati njegov što točniji opis.

Sačuvani tekst četvoroevanđelja, pisan na pergamentu, sastoji se od 225 listova u maloj četvrtini; širina strane iznosi 13,5 cm, a visina 19 cm.

List 226, iako na svom uskom traku nosi ostatke nekog teksta, gotovo je sav po dužini odrezan. Međutim, rukopis nije potpun, a naprijed spomenuta paginacija dokazuje da to zacijelo nije bio ni u času prijenosa u ljubljansku biblioteku.

Navedeni pisci nisu, naime, opazili, da u prvom kvaternionu (od po osam listova) nema listova 1, 2, 7, i 8, zbog čega nedostaje cijela glava 4 evanđelja po Mateju. U Daničićevom izdanju "Nikoljskog evanđelja" (1864:4-6)

S obzirom na mogućnost o listovima koji danas u rukopisu nedostaju treba napomenuti da se o tome ne može ništa pouzdanije tvrditi, jer je zacijelo - kako misli Vladimir Mošin, koga sam mogao upoznati s originalom ovog rukopisa - po jedan list bio prvobitno prijijepljen uz prednje i stražnje korice.

58

Iz istog razloga počinje to evanđelje odmah sa samim tekstom, a ne popisom glava, kao druga evanđelja, a možda je na prvom listu bio i lik evanđelista odnosno njegov simbol, kao što ih imaju i evanđelja po Luki i Ivanu.

Sasvim izvjesno to ne može biti, jer ni evanđelje po Marku nema njegova lika ni simbola. U stvari, nije isključeno da je i potonje evanđelje imalo prvobitno takav ukras, jer od 9. kvaterniona nema jednog lista upravo na tome mjestu. Zbog toga se i popis glava, koji prethodi tekstu evanđelja po Marku, prekida s brojem 32 (od sveukupnih 48). Tekst evanđelja, naprotiv, nije nigdje prekinut. Ni prazna strana lista 64 verso ne okrnjuje tekst, jer se taj pri kraju Matejeva evanđelja sa list 64 neposredno nastavlja na list 65.

Broj redaka nije na svakoj strani jednak i kreće se između 22 i 24; nije, prema tome, točna tvrdnja Ilijinskog , da ih ima 21. Dužina retka iznosi 9 cm, a visina običnih slova 3 mm, iako ni ona nisu uvijek jednako visoka.

Pismo je vrlo jasno i čitljiva uska uncijala, ali ono nije poznat, jer u rukopisu nema kolofona niti bilo kakvih bilježaka na rubu koje ne bi bile u neposrednoj vezi s crkvenom upotrebom teksta. U tom pogledu zaostaje ovaj rukopis po svojoj vrijednosti za historičara iza "Hvalova zbornika", "Radosavljeva zbornika", "Batalova evanđelja" i "Vrutočkog evanđelja ".

Samo jedna bilješka u tekstu evanđelja kao da ispada iz tjesnog okvira njegove namjene. Ona glasi "ɴє ʍοжєшʌʜ пɑʍєтοвɑтʜ (шт)οсʜ пρѣж(д)є үʜтɑв тɑκο ʌʜ дρьћʜшь пьρɑвʜʌο ʒɴɑшʌʜ с κʜʍ Ƃєсѣдʜшь" Ali i ta bilješka, ispisana crnilom, ubilježena na donjem rubu lista 174 okrenutim slovima, kao da je to gornji rub lista. Prema pismu i crnilu očigledno da se radi o naknadnoj unesenoj bilješci.

Njegova usporedba s mikrofilmovima "Hvalova zbornika" i "Radosavljeva zbornika" pokazuje u grafičkim osobinama takve razlike da se mogućnost porijekla iz iste pisarske škole jednog ili drugog od spomenutih datiranjih rukopisa ne može pretpostaviti. Zbog toga se "Kopitarovo bosansko evanđelje" ne može ni nešto sigurnije datirati.

Za razliku od krstjanina Hvala, pisar "Kopitarova evanđelja" ne služi se uopće "jeryjem" nego ga zamjenjuje znakom ʜ, a ne upotrebljava ni οy, koje je u Hvala vrlo često, iako se on služi također ligaturom ϒo . Oba se rukopisa razlikuju osobito u obliku slova: ɑ - ta je razlika naročito upadljiva! - ж, ʜ, ю, ѣ i nekih drugih. "Jat" se u "Kopitarovu evanđelju" dosljednije zamjenjuje znakom ʜ. Već letimičan pogled na pismo krstjanina Radosava pokazuje da se ono po svom cjelovitom karakteru i po obliku pojedinih slova potpuno razlikuje od pisma "Kopitarova evanđelja". I tu dolazi u obzir osobito oblik slova "a", koje se u Radosava razlikuje i od "Hvalova zbornika" i od "Kopitarova evanđelja".

Različit oblik imaju također slova: oy (o je u Radosava uopće redovito nezatvoreno u gornjem dijelu, pa tako i u složenici ю), ѣ, ıє i druga, a razlike u obliku slova ʜ i ɴ u Radosava gotovo ni nema.

Usporedimo li, pak, rukopis "Kopitarova evanđelja" s "Vrutočkim evanđeljem" (Grujić 1937) i "Mostarskim listovima" odnosno "Belićevim odlomcima", kako ih naziva M. Pavlović (1921) (služim se nazivom "Mostarski listovi" koje je upotrebio Vladimir Vrana (1942) jer ga smatram ispravnijim), koji nisu datirani, ali pripadaju istoj grupi bosanskih evanđelja i međusobno su vrlo bliski, opazit ćemo da se oni - unatoč nekim zajedničkim crtama - razlikuju i oblikom nekih karakterističnih slova i ukrasom, ne samo po motivima nego i po izradbi, i napose upotrebom slova ьı, koje pisar "Kopitarova evanđelja" dosljedno zamjenjuje slovima ѣ i ʜ, kao i upotrebom poluglasa, koji taj pisar upotrebljava samo na kraju riječi. Njegovo je pismo, osim toga, nesumnjivo ljepše, a iluminirani ukras bogatiji.

Spomenuta obilježja odvajaju "Kopitarovo evanđelje" i od rukopisa "Nikoljskog evanđelja" i "Daničićeva evanđelja" (Daničić 1864), koji također nisu datirani, ali se u mnogočemu podudaraju, a po nekim se svojim osobinama vidljivo razlikuju od dvaju prije navedenih rukopisa.

Sve te razlike, dakako, ne isključuju činjenicu koju su ustanovili svi dosadašnji opisi "Kopitarova bosanskog evanđelja", tj. da ono potječe iz 14. ili 15. stoljeća. Prema mišljenju Vladimira Mošina rukopis "Kopitarova bosanskog evanđelja" pripada svakako još 14. stoljeću, što zaključuje na osnovu pisma, ponekog iluminiranog ukrasa i starinskog bizantskog uveza rukopisa (Mošin 1971). Napominjemo da je i St. Kuljbakin (1950:297) izrazio mišljenje da je evanđelje nešto starije i da se u svakom slučaju ne može datirati u 15. stoljeće.

Kraju 14. i početku 15. stoljeća pripadaju, uostalom, gotovo svi sačuvani bosanski rukopisi Srednjeg vijeka, osim "Radosavljeva evanđelja", koji je nastao u doba vladanja kralja Tomaša oko sredine 15. stoljeća. Takozvano "Divoševo evanđelje", pronađeno kasnije, potječe vjerovatno iz tridesetih godina 14. stoljeća (Šidak 1958).

S obzirom na usku uncijalu kojom je napisan, na isključivu upotrebu ligature ϒo i tako upadljivo prevladavanje ikavizama - da navedem samo najizrazitija njegova obilježja - mogu se na "Kopitarovo evanđelje" u cijelosti primijeniti riječi M. Pavlovića, koje je napisao u vezi s datiranjem "Mostarskih listova". On kaže:

Sam tekst pisan je uskom unicijalom, kao i ostali paralelni tekstovi, i sa te strane nesumljivo je da

59

naš rukopis pripada onom kratkom razmaku vremena od kraja 14. do polovine 15. stoljeća. Svi crkveni bosanski tekstovi toga doba odlikuju se od ranijih i docnijih, naročito pak brižljivošću pisma, finoćom crta i stilizacijom uopšte. Ali među samim njima ima sitnih razlika, koje su individualnog karaktera, a mogle bi biti u nekoliko i hronološkog (Pavlović 1921:240).

Od daljih grafičkih osobina zajedničko je "Kopitarovu evanđelju" kao i drugim bosanskim rukopisima:

• Nepostojanje interpunkcije i akcenata, te mehaničko rastavljanje riječi na kraju retka, pri čemu vrlo često prelazi u drugi red samo posljednji suglasnik (s poluglasom) ili čak i sam poluglas.

• Skraćenice, ne baš često i ograničene u pravilu na određene riječi, označene su redovito titlom ili rjeđe pojedinim slovima iznad riječi, a od ligatura upotrebljava se osim ϒo samo još ωт , samostalno ili povezano s drugim riječima.

Rukopis "Kopitarovog evanđelja" sadrži danas izvan teksta bilješke četiriju vrsta:

• Naslove pojedinih glava - iznad ili rjeđe ispod teksta,

• Oznake paralelnih mjesta u drugim evanđeljima - sa strane,

• Napomene o tome u koje se dane koji odlomak čita - ponajviše ispod teksta, ali katkad i poviše njega, a samo izuzetno sa strane, i

• Kratice koje označavaju početak, "začelo" takvog odlomka, (a ne "začalo" kao što čine Grujić (1937), Pavlović (1921) i drugi, jer prema kratici na listu 19 ʒɑүє vidi da je taj oblik bio u doba označavanja ovih odlomaka uobičajen) - sa strane teksta, s njegovim rednim brojem unutar pojednog evanđelja.

Naslovi pojedinih glava, koje se u cijelosti navode na početku svakog evanđelja osim Matejeva i djelomično Markova, u vezi su sa starom glavnom podjelom teksta. Poslije broja ispisana crnom bojom slijedi naslov crvenim mastilom, a njemu odgovara također prvi redak glave unutar teksta, ispisan istim mastilom i s većim obojenim slovom na početku.

Sinoptičke bilješke sa strane, koje upućuju na odgovarajuća mjesta u drugim evanđeljima, vrlo su rijetke, jer su - kako se to jasno vidi - bile naknadno istrugane da ustupe mjesto oznaci "začela".

Napomene (navedene pod c), upisane cinoberom, nisu također bile sastavni dio prvobitnog rukopisa. Dokazuju to ove činjenice:

1. karakter njihova pisma,

2. izmjene u tekstu evanđelja i

3. promjene koje su zbog tih napomena naknadno izvršene u prvobinom rukopisu.

Pismo se napomena razlikuje od pisma rukopisa i slovima i akcentom i kraticama, kojih u tekstu evanđelja nigdje nema. Tako se u tim napomenama upotrebljavaju slova "i" i "o", a oblik slova "a" i "i" potpuno je različit od njihova oblika u tekstu.

Početne riječi odlomka ne navode se u tim napomenama vjerno tekstu nego s većim ili manjim izmjenama. Eto nekoliko primjera. Na listu 4 verso je ime "ʜοвɑɴɴь" teksta promijenjeno u "ʜвɑɴьь", pa je ta promjena dosljedno provedena u svim napomenama gdje se ono pojavljuje, a na listu 36 upisano je, štoviše, slovo "в" naknadno u sam tekst gdje se to ime spominje u obliku: "ο ʜвɑɴɴʜ κρьстʜтєʌʜ". Ikavski oblici teksta zamjenjuju se u napomenama uvijek ѣ ili slovom ıє kao na listu 14 verso gdje je riječ "вьʌʜʜшƔ" promijenjena u "вьʌєʜшƔ", ili na listu 35 verso riječ "пρʜοƂρɑћєɴɴє" u "пρѣвρћєɴʜє" itd.

Osobito karakteristična promjena u prvobitnom tekstu izvršena je na listu 35 verso. Ondje su u naslovu glave istrugane brojka "ld"= 34 i na kraju riječ "ʜсвь", koja je zamijenjena riječima "ɴɑ ʌьıρгʜʜ ", tj. "na liturgiji", zbog čega je i posljednje ʜ u riječi пρʜοƂρɑћєɴʜʜ izmijenjeno u "je". Tako je mjesto osvanulo na tom mjestu, sasvim neuobičajeno: "ɴɑ пρʜοƂρɑћєɴʜıє na ʌʜт(Ɣ)гʜʜ". Zbog naknadno unesenih "začela" istrugani su također naslovi glava na listu 33 verso, 35, 99 verso, 161, 161 verso i drugdje.

Međutim, početak i kraj odlomaka predviđenih za čitanje u određene dane "na liturgiji" - kako je to na više mjesta izričito zapisano - označeni su i unutar teksta kraticama: ʒɑ i κοц ili κοɴц, tj. ʒɑүєʌο i κοɴьць. Te kratice, upisane također cinoberom, ne potječu od pisara teksta evanđelja, već su naknadno unesene u gotov rukopis, iznad pojedinih redaka.

U skladu sa svim spomenutim promjenama jesu i različite naknadne izmjene u prvobitnom tekstu. Da bi se cinoberom označio početak "začela", na listu 101 je naknadno upisano veliko crveno slovo с, a na listu 196 verso i 197 je malo ɑ izmijenjeno u veliko crveno ⊦ɑ. Spomenuo sam da je na jednome mjestu uz ime Ivana (Krstitelja) upisano naknadno slovo в, a na listu 29 je ѣ u riječi ѣκο cinoberom promijenjeno u ʜɑκο. Pa i ondje gdje oznaka "začela" sa strane više nema, tj. od listu 201 dalje, početak tih odlomaka obilježen je u tekstu na taj način što su neka mala slova pretvorena naknadno u velika.

Ima, najzad, i takvih promjena u tekstu koje su izvršene ne cinoberom, nego nekim bljeđim crnilom, pa možda potječu od treće ruke. Iako one nisu ni u kakvoj vezi sa "začelima", ipak su značajne po tome što nesumnjivo dokazuju da se rukopis upotrebljavao u liturgiji negdje gdje su postojali drugi običaji u izgovoru

60

različitih imena i oblika riječi. Tako je slovo п u riječi пɑρʜсєʜ (ili пɑρʜсʜє) = "farizeji", Josip i Pilip dosljedno zamijenjeno slovom ф, a ʜ na mnogim mjestima zamijenjeno sa ѣ. Osim već spomenute podjele prema glavama, u samom je tekstu provedena također podjela teksta u stihove, kojima je početak označen tako da je njihovo prvo slovo ispisano crvenim mastilom.

Prema tome: prvobitan rukopis, pisan od početka do kraja jednom istom rukom, iako ne uvijek jednako brižljivo, imao je uobičajenu staru podjelu teksta po stihovima i glavama, upisanu cinoberom, osim brojeva glava koji su ispisani crnilom.

Sinoptičke bilješke, ispisane također crnilom (osim brojeva), istrugane su sve osim nekoliko njih u pojedinim evanđeljima. "Začela" su unesena naknadno drugom rukom, često na štetu prvobitnog teksta, u kojem su različiti oblici i slova prilagođivani drugim obrednim običajima. Toj su svrsi trebale da posluže također neke promjene, izvršene vjerojatno trećom rukom u prvobitnom tekstu.

Zaključna rečenica prethodnog poglavlja uvodi nas neposredno u temu ovoga priloga i dodiruje jedno od osnovnih pitanja u kompleksu problema "Crkve bosanske": da li je ona imala obred mise, i - ako ga je imala - da li je taj obred bio istočni ili zapadni?

Za objašnjenje "začela" u "Kopitarovu evanđelju" postoje dvije mogućnosti:

• da su ona unesena naknadno za potrebe iste crkve, ili

• da su namijenjena potrebama istočne crkve.

O tom se pitanju nije do sada mnogo ni temeljito rasprvljalo, jer je u nauci ionako prevladavalo mišljenje da "Crkva bosanska" kao patarenska nije ni mogla imati obreda mise, bio on istočni ili zapadni.

Već prije izlaska poznatog djela Franje Račkoga (1870) o bogomilima i patarenima nije B. Petranović isključio mogućnost da je hereza utjecala i na "bogoslužbene obrede Crkve bosanske" (Petranović 1867:168).

Učinio je to na osnovu analogije, služeći se, uz ostalo, i katarskim obrednikom iz 13. stoljeća koji je tada već bio pristupačan u izdanju E. Cunitza (1852).

Franjo Rački je, opet na osnovu potonje analogije i latinskih spisa o bosanskim patarenima, zaključio da su bogumili i patareni odbacivali liturgiju:

... niečući pretvorbu hljeba i vina ... Služba se dakle božja sastojala iz molitve gospodnje, čitanja odlomka iz novoga zavjeta, propoviedi i blagoslova (Rački 1870:192).

Kada je 1882. godine objelodanio obred iz rukopisa krstjanina Radosava, Rački je - usporedivši ga s katarskim ritualom - bio uvjeren da je u njemu našao potvrdu za citirani zaključak i ustvrdio taj put s punom sigurnošću da je "bogoštovje kod bosanskih Paterena i kod francuskih Katara bilo jedno te isto" (Rački 1882:27).

U tome zaključku nije ga mogla pokolebati ni činjenica da u "Hvalovu zborniku" ima obilježenih mjesta koja odgovaraju takvim odlomcima namijenjenim čitanju za vrijeme liturgije u istočnoj crkvi.

Na tu je činjenicu obratio pažnju Đ. Daničić u svome prikazu "Hvalova zbornika", konstatirajući da je u njegovu tekstu Apostola naišao na osamnaest mjesta označenih riječima "začelo" i "kon'c'" - objema ili samo jednom od njih - i ne isključujući mogućnost da takvih oznaka ima i više u bilješkama izvan teksta. To ga je navelo da kaže:

Što su ovi dijelovi ovako obilježeni, to bi moglo svjedočiti da su se i Patareni sastajali na molitvu u rečene dane, te čitali iz novoga zavjeta iste dijelove koji se čitaju u istočnoj crkvi. Ali to svjedočanstvo ne bi bilo jako, ako mu se drugo što protivi; jer što su rečenim načinom zabilježeni samo za nekoliko rečenih dana dijelovi koji se čitaju, a nijesu i za ostale dane, i što ni kod rijeh nekoliko dijelova nijesu zabilježeni dani u koje se čitaju, po tome bi moglo biti da je Hval, prepisujući iz rukopisa u kom je to bilo zabilježeno za sve dane, samo nehotice griješkom zabilježio kod rečenih dijelova početak i svršetak (Daničić 1871:7).

Usprkos ovim rezervama, V. Glušac na osnovu istih oznaka u "Hvalovu zborniku", uz njegovih devet bibličkih pjesama, kategorički ustvrdio da je on "pisan upravo za pravoslavnu crkvu". Iako je Daničić te oznake našao samo u Apostolu, Grušac je ustvrdio i to da se označeni odlomci "potpuno slažu s apostolima i evanđeljima, koji se u te dane i dan danas čitaju u pravoslavnoj crkvi", i to samo u njoj (Glušac 1924:7).

Ja sam 1937. godine u raspravi o problemu "Crkve bosanske" u našoj historiografiji" (Šidak 1937) također nastojao da oslabim Daničićeve rezerve, isključujući mogućnost da je krstjanin Hval mehanički prepisivao spomenute oznake, ali to nisam učinio u vezi s pitanjem crkvenih obreda.

Tek iduće godine, u članku "Pravoslavni Istok i Crkva bosanska" (Šidak 1938), izrazio sam misao, koju sam prenio i u knjigu "Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni" , da se sličnost koju je "Crkva bosanska" imala s običajima istočne crkve:

... možda nije ograničila samo na spomenuta vanjska obilježja, nego je obuhvatila također crkvene obrede. Ali se u tom pogledu ne mogu postavljati nikakve određene tvrdnje, jer je izvorni materijal

61

još suviše oskudan ... (Šidak 1940:56)

Međutim, istako sam tom prilikom da je mišljenje A. Hoffera (1901:79) i Sv. Ritiga (1910:198) o postojanju grčkog obreda u bosanskoj katoličkoj biskupiji na početku 13. stoljeća "bez sumnje najvjerojatnije" i da nas ono "najviše približava konačnoj istini" (Šidak 1938:793). U skladu s tadašnjim mojim cjelovitim shvaćanjem problema, pretpostavio sam, dakako, da se taj zaključak može protegnuti i na samostalnu "Crkvu bosansku". Osim spomenutih oznaka u "Hvalovu zborniku" govorili bi u prilog tome mišljenju i neki drugi podaci, iako ni oni ne rješavaju pitanje do kraja.

Tako, na primjer, gost Radin određuje u svojoj oporuci neku svotu i "na službu božiju", što može da znači samo liturgiju. (Ovaj zaključak ne smatram više ispravnim jer se citirane riječi odnose na cijelo Radinovo "zadušje".) Njegov suvremenik, biskup Petar Ranzanus, napominje u svom opisu borba s Turcima oko Jajca 1463-1464. godine da je Bosna "portio quaedam montanae Dalmatiae, cuius habitatores colunt Christum iuxta orientalis ecclesiae ritum". To je svjedočanstvo naročito značajno, jer je Ranzanus godine 1475-1478. boravio na budimskom dvoru kralja Matijaša Korvina i ondje mogao crpsti pouzdane informacije o prilikama u Bosni (Ranzanus 1794:397). Dominik Mandić pretpostavlja da Ranzanus nije ispravno shvati što je čuo a da je "koncem 15. stoljeća u Bosni uistinu bio velik broj kršćana istočkog obreda" (Mandić 1960:452). Međutim, odakle odjednom u sedamdesetim godinama, kada Ranzanus piše, toliko kršćana istočnog obreda u Bosni, Mandić ne piše. Podatak u Ranzanusa zavređuje osobitu pažnju zato jer on poznaje i bosanske Patarene kao sljedbenike "manihejske hereze".

U skladu je s tim podatkom mnogo starija vijest u putopisu jednog franjevca, Irca Šimuna Šimunova, koji je sredinom rujna 1323. godine boravio također u Dubroniku i ondje upoznao različite došljake koji su iz zaleđa dolazili onamo radi trgovine. Iako to zaleđe tada još nije bilo u vlasti Bosanaca, on ipak spominje među njima i "paterine". On kaže, naime, da u Dubrovniku:

confluunt Sclavi Barbari, Paterini et alii schismatici negotiatores, qui sunt gestu, habitu et lingua Latinis in omnibus deformes; Sclavi enim sunt Boemys in lingua multum conformes, et eorum multi in ritu deformes; quia Boemy Latinorum utuntur ritu, Sclavorum enim multi Graecorum (Rešetar 1939:156).

S obzirom na obred, spomenuti franjevac ne razlikuje dakle paterine od drugih Slavena - shizmatika, koji se - za razliku od Čeha - služe grčkim obredom. Dominik Mandić griješi kada misli da stvaranje zareza iza riječi Patareni - u citatu kod Rešetara ga nema - mijenja smisao rečenice (Mandić 1960:451). Taj u svakom slučaju ostaje isti, tj. prema spomenutom izvoru, mnogi Slaveni u zaleđu Dubrovnika, a mađu njima su i Patareni, služe se, za razliku od Čeha, grčkim obredom.

Da li bi u tom smislu trebalo shvatiti također izraz "in paganismo ritu", za njegovu vjeru, u pismu vojvode Hrvoja kraljici Barbari iz 1413. godine, nije sigurno (Lucio 1673:393). Takva mogućnost nije isključena, jer naziv "poganin" za pripadnika istočne crkve nije bio u katoličkoj sredini u 15. stoljeću nipošto nepoznat. (Šidak 1941:2)

Iako je Aleksandar Solovjev (1950) dokazao da je prije spomenuti obred "Radosavljeva rukopisa" gotovo istovjetan s "kratkom službom božjom" u maloazijskih fundagiagita i u francuskih katara, i tako znatno učvrstio mišljenje Račkoga, nije samim tim opovrgao misao o mogućnosti postojanja istočnog obreda, tj. obreda mise prema običaju grčke crkve u "Crkvi bosanskoj".

Postoji najzad i mišljenje da je obred u toj crkvi bio - zapadni, ali se ono ne može osloniti ni na kakav konkretniji podatak u izvorima. Fra Leo Petrović je, naime, izrazio svoje mišljenje i prema kojem je "Crkva bosanska" bila glagoljaška s rimskim obredom, mogao potkrijepiti samo dvjema pretpostavkama, koje on kao takve i navodi:

da je "Butkov glagoljski rukopis" služio "krstjanima" i da jurisdikciona ovisnost bosanskog biskupa o splitskom metropolitu povlači za sobom nužno upotrebu rimskog obreda (Petrović 1942:144).

Ali je zapravo i on ostavio to pitanje otvorenim, jer dopušta da su Bosanci "kao u svemu tako i u obredima kasnije pošli svojim putem. Zavladala je "bosanska vjere", zavladao i "bosanski obred" (Petrović 1953:139). U čemu se taj obred sastojao, Petrović ne kaže, ali upozorava na neke obredne osobine kakvih ima u različitim katoličkim biskupijama.

Treba napomenuti da se izraz "bosanski obred" - za razliku od izraza "vera bosanska" - ne može naći u suvremenim izvorima. Osim toga, Petrović ne uzima uopće u obzir mišljenje Račkoga koje se osniva na rukopisu krstjanina Radosava, ali se osvrće na opis obreda pričešćivanja kod bosanskih "maniheja" u Orbinija, smatrajući ga "posve nevjerojatnim i slabo izmišljenim" (Petrović 1953:129).

Porijeklo i pouzdanost toga Orbinijeva podatka nisu još uvijek dovoljno ispitani, premda sam i ja - već prije Petovića - konstantirao da ni taj obred ne sadrži u sebi neke izrazito dualističke elemente (Šidak 1941:15). Iako se pitanje toga obreda ne može smatrati riješenim, a to isto vrijedi i za obred u Radosavljevu rukopisu, ipak Petrović s pravom zaključuje da nema dokaza tvrdnji, prema kojoj su "krstjani" zbacivali euharistiju (Petrović 1953:129). S obzirom na opis obreda lomljenja kruha kod M.Orbinija, važna je konstatacija A. Borsta da taj obred zacjelo potječe od - općenito u kršćanstvu poznatog i drevnog - običaja eulogije (Borst

62

1953:201). Iako, dakle Borst stavlja s pravom u sumnju opravdanost mišljenja da obred lomljenja kruha kod katara treba dovesti u vezu sa starokršćanstim agapom i datirati mu postanak u 3. stoljeće, nije ipak isključena mogućnost da se kod bosanskih patarena radi upravo o eulogiji.

Ako na kraju spomenem da Ćiro Truhelka (1942), u svome posljednjem radu o bosankim patarenima, pristaje uz mišljenje Račkoga o nepostojanju službe božje u njih, iako koncepciju Račkoga odbacuje u cjelini kao neispravnu, ne može se zacijelo poreći da pitanje postojanja službe božje, u njezinu grčkom ili možda i rimskom obliku, u "Crkvi bosanskoj" ostaje još uvijek otvoreno. Poznata izvorna građa nije za sada dovoljan da to pitanje riješi, pa je, prema tome, svaki novi podatak koji bi mogao nešto pridonijeti njegovu rješenju dragocjen.

Pruža li takav podatak i "Kopitarovo bosansko evađelje"?

Ispitamo li još jednom porijeklo i karakter bilježaka u tom rukopisu, koje izričito govore ili nesumnjivo svjedoče o postojanju liturgije u onoj sredini u kojoj su te bilješke nastale, onda odgovor može biti samo negativan.

Spomenute bilješke i promjene, koje su u tekstu rukopisa naknadno izvršene, unesene su u rukopis u nekom manastiru koji se služio obredon istočne crkve. Iako se ne može pouzdano reći koji je to manastir bio, ipak neke bilješke utiru put daljem istraživanju. Tako je na listu 34 ispisano crnilom iznad naslova glave: "petru i pavlu", a dalje, ispod teksta, cinoberom: "se đe petru i pavlu, i na otvsšenie cekve", poslije čega slijedi početak dotičnog "začela". A na kraju kalendara nalazi se zapis crnilom i kurzivom "(v)anćele svetoga petra platiše sva braća", pisan istom rukom kao i bilješka na listu 34. Blagdan "Petra i Pavla" spominje se i u tekstu kalendara (list 231 verso).

Da se doista radi o srpskom manastiru, dokazuje također spomenuti kalendara u kojem se spominju dani sv. Save "prvog arhiepiskopa srbskog" (list 230) i Simeona "srbskog novog myrotočca" (list 230 verso). Upućuje na to i bilješka na listu 12, s desne strane, ispisana cinoberom pokraj oznake začela: "se že i preponim' otcem'", tj. "se že i prepodobnim otcem". R. Grujić je istakao da je "u pravoslavnoj crkvi ta titula davana, a i sada se daje, samo monasima-manastirskim starešinama ..." (Grujić 1937:266)

Nije, dakle, isključeno da su "začela" ubilježena u rukopisu Kopitarova evanđelja u poznatom manastiru sv. Petra i Pavla na Limu, i to razmjrno ravno, još pri kraju 15. stoljeća. Papir, naime, mjsečnoga kalendara na kraju kodeksa ima vodene znakove koji su vrlo sločni takvim znakovima iz posljednjeg decenija 15. stoljeća (prema saopćenju S.M. Traljića, asistenta Historijskog instituta JAZU u Zagrebu ti su vodeni znakovi najsličniji znakovima na nekim aktima iz Zadra i Šibenika od kraja 15. stoljeća). Njegovo je pismo, po svojim općenitim karakteristikama, sasvim srodno pismu naknadno ubilježenih "začela". U prvobitnom rukopisu nije uopće bilo "začela", koja bi tako barem indirektno upućivala na postojanje liturgije u "Crkvi bosanskoj".

Čini se da je i to jedno od značajnih obilježja rukopisa koji su u toj crkvi nastali. Grujić npr., konstatira tu činjenicu, s obzirom na "Vrutočko evanđelje", ovim riječima:

Naime u ovom rukopisu, kao i u većini sličnih rukopisa bosanskog tipa 14-15. stoljeća, nema podele evanđelja na začala, po kojima se u pravoslavnoj crkvi čitaju odeljci evanđelja na bogosluženjima u određene dane preko godine; ali se po zaostalim tragovima vidi, da je u prototipu ovoga rukopisa postojala ta podela (Grujić 1937:265).

"Začela" su, prema konstataciji M. Speranskog, ubilježena naknadno i u rukopis izgubljenoga "Srećkovićeva evanđelja" u 15-16. stoljeću (Speranski 1902:173).

S obzirom na to značajno obilježje bosanskih rukopisa bit će potrebno ponovo ispitati karakter onih oznaka koje u Apostolu Hvalova rukopisa obolježavaju pojedina "začela". Činjenica da tako označenih odlomaka nema u evanđeljima toga rukopisa i da su oni ograničeni samo na Apostol - kako konstatira Daničić - opravdava već sama po sebi njegovu rezerzvu. Međutim, ondje gdje su "začela" dosata označena, teško je pretpostaviti mogućnost mehaničkog prepisivanja, pogotovu ako uzmemo na um da je Hvalov predložak bio nesumnjivo glagoljski, a ne ćirilski s područja istočne crkve. Taj se slučaj u osnovi razlikuje od slučaja Kopitarova evanđelja, u kojem su "začela" sva naknadno unesena u već gotov rukopis.

Kako su spomenute oznake u Apostolu "Hvalova zbornika" sastavi dio samog teksta, a ne kasniji dodaci, smatram još uvijek opravdanom moju primjedbu da je pisac rukopisa morao biti svjestan značenja riječi "začelo" i "kon'c'", koje je upisivao čak i posred teksta, a ne samo na početku i kraju pojedinih glava (Šidak 1937:115).

Pitanje veze između "začela" u bosanskim rukopisima i liturgiji "Crkve bosanske" dodirnuo je i Vatroslav Jagić. Nastojeći da objasni bilješke, pisane ćirilicom - kao on misli - iz početka 14. stoljeća koje označuju lekcije po "crkvenoj godini pravoslave crkve". Jagić ovako zaključuje:

Kad bi se moglo dokazati, da je ovaj apostol bio u rukama bogomila moralo bi se iz naših bilježaka izvoditi da je crkvena služba bogomila bila ista što u grčkoj ili pravoslavnoj crkvi. Ne mislim da je tako bilo, te zato na osnovu ovih bilježaka tvrdim da je ovaj glagoljski apostol činio službu u nekoj pravoslavnoj srpskoj crkvi (Jagić 1893:55-56).

63

Ove riječi pokazuju, u najmanju ruku, da je Jagić bio potpuno svjestan izvanredne važnosti spomenutog pitanja u metodičkom obziru. A uz to mislim, otkrivaju i svu težinu njegovu, jer ni Jagićev citirani zaključak ne rješava pitanje do kraja.

Prema tome, "Kopitarovo evanđelje" ne može nipošto poslužiti kao dokaz da je heretička "Crkva bosanska" imala uopće liturgiju i to po obredu istočne crkve. To, dakako, još ne znači da je ona nije imala, ali bi tu mogućnost trebalo potkrijepiti neposrednijim dokazima nego što su oni naprijed spomenuti.

Crkva bosanska

Time se ne iscrpljuje važnost Kopitarova bosanskog evanđelja u sklopu problema "Crkve bosanske". Kako je težište diskusije o dualističkim elementima u toj crkvi prebačeno posljednjih godina narukopise za koje se može nesumnjivo utvrditi da su napisani radi njezinih potreba, svaki je novi podatak o tome neobično važan.

Utoliko je zanimljivije ispitati što spomenuto evanđelje pridonosi objašnjenju naročito onih izraza u kojima Aleksandar Solovjev (1948), u svojoj raspravi o vjerskom učenju "Crkve bosanske", vidi nesumnjivu potvrdu za dualističko obilježje tog učenja.

U tekstu "Očenaša" Solovjev je izdvojio izraz "hlěb' naš'" u Lukinu evanđelju "Nikoljskog evanđelja" kao "mistički epitet", koji "može značiti samo druge suštine, drugog bića", pa se prema tome "približava riječi supersubstantialis u katarskim tekstovima" (Solovjev 1948:18). Solovjev nije pri tome spomenuo da u "Očenašu po Mateju" u tom istom rukopisu nema tog izraza, nego da je ondje upotrijebljen epiteton "nasoušt'ni" kao i u "Daničićevu evanđelju". On je, osim toga, ustvrdio, oslanjajući se na Daničićev opis "Hvalova zbornika", da se taj rukopis, što se tiče izraza "inosuštni", slaže s "Nikoljksim evanđeljem" (Solovjev 1948:39)

Međutim, kako u "Miroslavljevu evanđelju" - što Solovjev (1948:18) bilježi (radi se o tekstu Očenaša po Luki; u Evanđelju po Mateju upotrebljen je izraz ("hlěb' nnš' nastav'šago dne"), - tako je i u "Hvalovu zborniku" upotrijebljen isključivo epiteton "nas'išt'ni"). Ovaj podatak nije tačan . U evanđelju po Luki, u "Hvalovom zborniku" se takođe nalazi oblik "inosouš'ni", kao i u "Nikoljskom evanđelju", ali u tekstu Očenaša po Mateju oba rukopisa imaju oblik "nas'iš'ni". Spomenutu sam pogrešku ponovio u raspravi o "Mletačkom zborniku" (Šidak 1957:150), ali sam je ispravo naknadno (Šidak 1960:204). Budući da ni u jednom ni u drugom bosanskom rukopisu nema inkriminiranog oblika, ali se on u spomenita dva rukopisa ne upotrebljava dosljedno, njegova je pojave doista izuzetna.

Upotrebljava ga i "Kopitarovo evanđelje" u tekstu Očenaša po Mateju (list 9 verso), dok je u tekstu po Luki (list 137 verso) zapisan u obliku "našii" bez drugoga sloga, zacijelo nepažnjom pisara.

Uzmu li se u obzir ovi različiti oblici, od kojih se u spomenutim rukopisima najčešće upotrebljava oblik "nas'iš'ni", a svega jedanput u "Nikoljskom rukopisu" izuzetno "inosouš'tn'i", može li se odatle izvoditi ma kakav uopćavajući zaključak o osnovnom učenju jedne crkve?

Utoliko više što se Solovjevljevo tumačenje tog izuzetnog izraza ne nameće kao jedino moguće, jer oblik "ino" u crkvenoslovenskom jeziku nipošto ne znači "samo" drugi, nego i jedini, kako je to već davno konstatirao F. Milošić u svom etimološkom rječniku pod riječju "inočed".

U tom istom značenju upotrebljen je taj izraz i u "Kopitarovu evanđelju" na listu 176 verso i listu 177. Prema tome je upravo oblik "edinočedi" u "Nikoljskom evanđelju" sasvim izuzetan, a oblik "inočedi" pravilo u svima ostalim rukopisima.

Jedini argumetn koji Solovjev navodi u prilog doketizmu u "Crkvi bosanskoj" na temelju njezinih rukopisa trebalo bi da bude izraz "iz'ide" umjesto "rodi se" u "Nikoljskom rukopisu". U tom se slučaju nesumnjivo radi o sinonimima, kako je to već istakao A. Vaillant. U tekstu Kopitarova evanđelja stoji natom mjestu izraz "rodi se" (list 2.).

Pokušaj Aleksandra Solovjeva da u rukopisima "Crkve bosanske" nađe dokaze za dualističko obilježje njezina učenja podvrgao je kritici i dr. fra. Miroljub Pervan. Iako osnovno mišljenje autora, da "organizirana heretička ili skizmatička crkva nije postojala u Bosni" (Pervan 1955:101) ne smatram točnim, ipak su pojedine njegove konstatacije vrijedne pažnje, jer potječu od teologa, nastavnika crkvene povijesti na sarajevskom sjemeništu. Pervan, naime, pobija misao Solovjeva o doketističkom karakteru izraza "izide" (umjesto "rodi se" tj. Isus) "odobrenim tumačenjem teksta sv. Pisma, koje je i danas u upotrebi". Konstatira, nadalje govoreći o izrazu "inosuštni", da "i danas katolički auktori daju različito značenje riječi epiusios. Jedni misle da se ima razumjeti duhovna hrana, a drugi tvrde da je govor o svagdanjem kruhu (Pervan 1955:97). Odbacuje najzad s dovoljno razloga objašnjenje izraza "inočedi" u značenju "drugorođeni".

S obzirom na značajnu promjenu u tekstu "Ivanova evanđelja" u katarskom ritualu, gdje je izraz "vsakogo (člověka)" zamijenjen riječju "bonem" (umjesto "bonum"!), ne može se prijeći preko činjenice da u "Kopitarovu rukopisu" (list 176 verso), kao i u svima ostalim rukopisima bosanskog porijekla, nema na tome mjestu u crkvenoslovenskom tekstu nikakve promjene. Iako se radi o početku Ivanova evanđelja, koje je

64

ušlo u jedan obred gotovo istovjetan sa spomenutim obrednikom i "Radosavljevim rukopisom", nije ta promjena - kako sam to već jednom istakao - ni u tom rukopisu izvršena.

Epiteton "sveti" kao tobože izuzetan za evanđelista Ivana - kako tvrdi Solovjev - ne nalazi potvrde u "Kopitarovu evanđelju", kao ni u drugim bosanskim rukopisima, pa ni u "Hvalovu zborniku" na koji se Aleksandar Solovjev poziva (Šidak 1954:136)

Zaglavlje Ivanova evanđelja glasi: "evanđlie ot iovanna", a na kraju evanđelja stoji štoviše: "konc' svtogo evanđliě ot iovanna".

Kako se već moglo vidjeti iz opisa "Kopitarova evanđelja", ono ne potvrđuje ispravnost ni one Solovjevljeve tvrdnje prema kojoj bosanski iluminirani rukopisi, za razliku od drugih crkvenoslovenskih, ne prikazuju zbog svoga dualističkog učenja likove evanđelista nego samo njihove simbole.

"Kopitarovo evanđelje" ide među najbogatije iluminirane bosanske rukopise. O njegovu se ukrsu ne može reći da je tuđega porijekla, kao što je to npr. moguće kod Hvalova rukopisa, niti je za ocjenu nejgova značenja odlučno da li taj ukras potječe od samog pisara ili ne.

Taj ukras nije, doduše, u "Kopitarovu evanđelju" tako bogat i umjetnički vrijdan kao u "Hvalovu zborniku", ali se to evanđelje, uz "Srećkovićevo evanđelje" - kako konstatira Radojčić -, ističe "od ostalih ćirilskih tekstova pisanih u Bosni na početku 15. stoljeća najviše iluminiranim ukrasom" (Radojčić 1953:615). On tome prilikom spominje "stereotipne, konzervativne inicijale", od kojih je inicijal "v" na početku Matejeva evanđelja doveo na drugome mjestu u neposrednu vezu s isto takvim inicijalom u "Miroslavljevu evanđelju", (Radojčić 1950:43) zbog čega općenito tvrdi da inicijali u "Kopitarovu evanđelju" podražavaju veoma stare uzore iz 12. stoljeća (Radojčić 1950:41), a inicijal "ksi" u obliku zmaja, na početku Markova evanđelja, s "Beogradskim evanđeljem broj 95 Narodne biblioteke". S potonjim rukopisom dovodi također u vezu i ornament u vinjeti (zastavici) na početku evanđelja po Luki (Radojčić 1950:43). Uz inicijale spominje kao stereotipne također "zastavice romaničkog stila" (Radojčić 1953:615) i simbole evanđelista, kojima je "naivni minijaturista pokušao da doda i portrete" (Radojčić 1950:41).

Iluminirani ukras "Kopitarova evanđelja" sastoji se - s izuzetkom nekih manjih inicijala unutar teksta - uglavnom od:

1. vinjeta ponad popisa glava i početka svakoga pojedinog evanđelja, osim Matejeva, gdje se popis glava nije sačuvao;

2. velikih i s osobitom pomnjom izrađenih inicijala s kojima započinju tekstovi evanđelja; te

3. simbola i likova evanđelista Luke i Ivana, prvih prije, a drugih poslije popisa glava.

Radojčić, prema tome, ima potpuno pravo ako mišljenje Solovjeva o ukrasu Hvalova rukopisa pobija upravo primjerom Kopitarova evanđelja. On kaže:

Izlaganja A. Solovjeva o minijaturama u Hvalovom zborniku ne mogu se lako prihvatiti. Pre svega, slike u njemu ne predstavljaju naročiti izuzetak za bosanske rukopise. U "Ljubljanskom bosanskom evanđelju", pored simbola evanđelista, postoje i autorski portreti (Radojčić 1950:44).

Doduše, u tom se evanđelju nisu očuvali likovi svih četiriju evanđelista, iako to još nipošto ne znači da ih u originalu nije dosta bilo, ali čak da oni u njem unisu postojali, već bi i ta okolnost govorila protiv spomenutog mišljenja. Ona bi već sama po sebi pruđila dovoljan dokaz da se crtanju svetačkih likova nije u "Crkvi bosanskoj" pridavalo neko naročito značenje u vezi s njzinim učenjem. Likovi svetaca, u jednoj sredini, gdje je "ornamentika ogrubela i daleko zaostala iza svojih starih uzora" (Radojčić 1950:44), plod su stjecaja različitih slučajnih okolnosti. Pri tom razlikovanje između svetačkih slika koa ukrasa i kao predmeta kulta - kako je to mislio Franjo Rački - ne prinosi ništa objašnjenju opreka između domaćih spomenika i protivničkih optužaba. Jer gdje se uopće može povući granica između slike kao ukrsa i kao predmeta kulta?

Ni činjenica da su gotičke minijature "Hvalova rukopisa" - kako Radojčić kaže - "jedino svojim tekstom vezane za našu (misli se na srpsku) istoriju književnost , a inače sasvim pripadaju dalmatinskoj umetnosti ranog 15. stoljeća", ne utječe na gornji zaključak (Radojčić 1950:41). Nije odlučno gdje su i od koga slike u rukopisu izrađene, nego to što su u tekst uopće unesene, postajući njegov sastavni dio.

"Kopitarovo bosansko evanđelje" pridružuje se, dakle, drugim do sada poznatim rukopisima bosanskog porijekla u opovrgavanju olako uopćenih tvrdnja Aleksandra Solovjeva o dualističkim elementima u njima, i, prema tome, također u učenju crkve iz koje su oni potekli. Ono prinosi potvrdu više za ispravnost konstatacije Franje Račkoga da su bosanski Patareni:

... samo prihvatili priznane knjige Svetog pisma u slovenskom jeziku; a one, kao što nam "Hvalov rukopis" svjedoči, ne razlikuju se ni u prievodu od slovenskoga pisma svetoga, bivšega u porabi kod Slovena iztočne crkve. Prema tome jednim su se slovenskim prievodom služili Bugari, Srbiji i Hrvati, toli iztočne i zapadne koli 'kršćanske' crkve" (Rački 1870:235).

Zbog toga se i može razumjeti, zašto su se ti rukopisi jedne "heretičke" crkve većim dijelom sačuvali upravo u srpskim manastirima, o čemu "Kopitarovo bosansko evanđelje" pruža vrlo rječit primjer. Osim "Nikoljskog evanđelja" vrlo je instruktivan priomjer "Vrutočkog evanđelja" koje se u drugoj polovici 18. stoljeća nalatio u

65

manastiru Svete Trojce kod Pljevalja, a zatim u nekom manastiru arhanđela Mihaila. Taj je kontinuitet u upotrebi bosanskih rukopisa dalje važan moment koji spomenuto evanđelje unosi u rješavanje problema "Crkve bosanske”.

Bilješke

Borst A. 1953 Die Katharer. Monomenta Germanica historica Schriften Bd. 12, Stutgart, 1953

Daničić Đ. 1864 Nikoljsko evanđelje ---- 1871 Hvalov rukopis. Starine JAZU (Zagreb), sv. 3, 1871

Glušac V. 1924 Srednjovjekovna "bosanska crkva". Prilozi za književnost, jezik i filologiju, sv. 4, 1924

Grujić R. 1937 Jedno evanđelje bosanskog tipa 14-15. veka u Južnoj Srbiji. Zbornik lingvističkih i filoloških rasprava A. Beliću o čedrdesetogodišnjici naučnog rada. Beograd 1937

Hoffer A. 1901 Dva odlomka iz povećeg rada o kršćanskoj crkvi u Bosni. Spomen knjiga iz Bosne, 1901

Iljinskij G.A. 1904 Rukopisi Kopitara v' Ljubljanskoj Licejskoj biblioteke. Izvestijama Otdelenija russkago jazyka i slovesnosti Imp. A. N., sv. IX, 1904, kn. 1

Jagić Vatroslav 1893 Griškovićev odlomak glagoljskog apostola. Starine JAZU (Zagreb), sv. 26, 1893 1899 Ein funfter bibliographischer Beitrag. Slavica der Laibacher Lycealbibliothek. Wiener Akademie Anzeiger der philosophishe-historishe Clase vom 18. October, No XX, 1899 (Taj je izvještaj "separa abgedruckt".)

Kuljbakin St. 1950 (Grujićev prikaz Vrutočkog evanđelja) ocjena. Južnoslovenski filolog (Beograd), sv. 18, br. 1-4, 1949-1950

Lucio G. 1673 Memorie istoriche di Tragurio oro detto Trau. 1673

Mandić Dominik 1960 Bosna i Hercegovina. sv 1. Chicago, 1960

Miklošič F. 1862 Lexicon palaeo-slovenico-graece-latinum

Mošin Vladimir 1971 Kopitarjeva zbirka slovanskih rokopisov in Zpisov cirilski fragment iz Narodne in univerzitetne knjižnice v Ljubljani. Dela SAZU (Ljubljana) sv. 25, 1971

Pavlović M. 1921 Belićevi odlomci Mostarskog evanđeljja. Zbornik filoloških i lingvističkih studija A. Beliću. Beograd 1921.

Pervan Miroljub 1955 Prilog rješenju problema bosanske crkve ili bogumila u Bosni. Dobri pastir (Sarajevo), sv. 4-5, str. 95-102, 1955

Petranović B. 1867 Bogomili. Cr'va bosanska i kr'stjani. Zadar 1867

Petrović Leo 1942 Djed Hrvata. Kalendar "Napredak", Sarajevo 1942 1953 Kršćani bosanske crkve. 1953 Rački Franjo 1870 Bogomili i Patareni. Rad Jazu (Zagreb), sv. 10, 1870 1882 Dva nova priloga za povijest bosanskih patarena. Starine JAZU (Zagreb), sv. 14, 1882

Radojčić Svetozar 1950 Stare srpske minijature. Beograd, 1950 1953 Historija naroda Jugoslavije

Ranzanus 1794 Epitome rerum hungaricarum ap. Schwendtner, Scriptores rerum hungaricarum. sv. 1, 1794

Rešetar M. 1939 Početak kovanja dubrovačkog novca. Rad JAZU (Zagreb) 266, 1939

Ritig Sv. 1910 Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju sa osobitim obzirom na Hrvatsku. Sv. 1, 1910

66

Solovjev Aleksandar 1948 Vjersko učenju bosanske crkve. Rad JAZU (Zagreb), 1948, sv. 270 1950 Prilog pitanju Bosanske crkve. Historijski zbornik (Zagreb), sv. 3, 1950

Speranskog M. 1902 Ein bosnisches Evangelium in der Handschriftensammlung Srećkovićs. Ahiv fur Slavische Philologie (Wien), sv. 24, 1902

Stasov V. 1884 Slavjanski i vostočnyj ornament' po rukopisjam' drevnjago i novogo vremeni. 1884

Šidak Jaroslav 1937 Problem "Crkve bosanske" u našoj historiografiji. Rad JAZU (Zagreb) sv. 259 1937 1938 Pravoslavni Istok i "Crkva bosanska". Savremenik (Zagreb), sv. 27, 1938 1940 "Crkva bosanska" i problem bogumilstva u Bosni. Zagreb. 1940 1941 Samostalna "Crkva bosanska" i njezini rdovnici. Nastavni vjesnik, sv. 50, 1941 1954 Današnje satanje pitanja "Crkve bosanske" u historijskoj nauci. Historijski zbornik (Zagreb), sv. 7, 1954 1957 Marginalija uz jedan kukopis "Crkve bosanske" u mletačkoj Marciani. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957 1958 Bogumilstvo i heretička "Crkva bosanska" Historijski pregled (Zagreb), sv. 4, str. 101-114, 1958 1960 Dva priloga o minijatrurama u rukopisima "Crkve bosanske". Slovo (Zagreb) sv. 9-10, 1960

Truhelka Ćiro 1942 Bosanska narodna (patarenska) crkva. Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1942

Voskresenskog G. A. 1882 "Slavjanskija rukopisi, hranjaščijasja v' zagraničnyh' bibliotekah', ljubljanskoj, zagrebskoj i dvuh' belgradskih", Sbornik otd. russkog jazyka i slovenosti" XXXI, No 1, 1882

Vrana Vladimir

1942 Književna nastojanja u srednjovječnoj Bosni. Napretkova Povijest Bosne i Hercegovine, sv. 1, Sarajevo, 1942

67

Jaroslav Šidak

BOSANSKI RUKOPISI U GOSUDARSTVENOJ PUBLIČNOJ BIBLIOTECI U SANKT PETERBURGU

Uvodne napomene

Boraveći potkraj mjeseca listopada 1966. u Sekt Petersburgu odlučio sam da u "Gosudarstvennoj publičnoj biblioteci" pregledam šest ćirilskih rukopisa koji se u literaturi označavaju kao bosanski i koji to, osim jednoga, nesumnjivo jesu.

Četiri od njih pripadaju zbirci A. F. Giljferdinga i to:

1. Četvoroevanđelje Tvrtka Pripkovića No. 6.;

2. Apostol No. 14. ;

3. Fragment Matejeva Evanđelja No. 61. i

4. Fragment Apostola No. 97. Iz zbirke knneza A. B. Lobanova-Rostovskog došlo je u obzir

5. Evanđelje Aprakos sa sign. Q II, No. 26, kao i

6. Fragment Batalova evanđelja sa sign. Q II, No. 62.

Posije cjelovitog prikaza bosanskih rukopisa od Vladimira Vrane (1942), iz kojega su, medutim, izostali spomenuti "Fragment Apostola" (s pravom) i "Evanđelje Aprakos", o tim su rukopisima pisali:

E. E. Granstrem (1953) u katalogu ruskih i slovenskih pergamenskih rukopisa, I. I. Rozov (1958) u članku koji opisuju rukopisi iz Gosudarstvene publične biblioteke i Vladimir Mošin (1958) u članku o datiranju rukopisa ove biblioteke.Najzad je Đorđe Sp. Radojičić (1964) ponovo, poslije Lj. Stojanovića (1886), izdao (s fotokopijama) odlomak bogomilskog evanđelja bosanskog tepačije Batala iz 1393. godine.

Opis rukopisa

Četveroevanđelje Tvrtka Pripkovića

rukopis no. 6 iz zbirke A.F. Giljferdinga nije u dosadašnjoj literaturi napose obrađeno, iako to ovaj dobro sačuvan i potpun rukopis iz više razloga zavređuje. Najiscrpniji njegov opis nalazi se u djelu Genstremove (1953:103).

Nadovezujući se na ovaj opis upozorit ću na neke važnije osobine tog rukopisa i ispraviti neke nedostatke spomenutog opisa. Rukopis se sastoji od 260 pergamentnih listova (u Granstremove netočno 261), od kojih je posljednji prazan, a list 228 potpuno izrezan.

Na kraju lista 259 verso nalazi se zaključni pripis o četveroevanđelju i već otprije poznati zapis pisara koji glasi:

A zapisa božiom' milostiju kr'stienin' a zovom' Tvrtko Pripković zemlom' Gomilanin'.

Ne samo Vladimir Vrana (1942:814), koji se pri tom morao osloniti samo na saopćenje V. Jagića (1883) nego ni Granstremova (1953), koja se mogla poslužiti originalnim rukopisom, ne donose ovaj zapis u tom obliku;

mjesto "kr'stiěnin'" stoji u njih "hr'stiěnin'".

Doista, slovo "h" se jasno vidi, ali ono je naknadno napisano crnilom, ispod kojega se razgovijetno naziru obje crvenom bojom povučene crte slova "k". U tom obliku spominje ovu riječ - koliko mi je poznato - samo Dominik Mandić, ali ga ničim ne opravdava. (1962:94)

Oznaka "kr'stiěnin" za pisara Tvrtka Pripkovića najpouzdaniji je dokaz da je on bio redovnik heretičke "Crkve bosanske": i da je, prema tome, njegov rukopis potekao iz njezine sredine. Možda je upravo s tom činjenicom u vezi i glosa naknadno unesena kurzivnom bosančicom na istoj strani koja glasi:

"I bog zna neka e to svinja bila"

Granstremova (1953:103) reproducira ovu glosu, inače jasno čitljivu, riječima:

"i bog zna go neka e to svinja byla".

Kao i "Kopitarovo evanđelje" i još neka druga bosanska evanđelja, morao se i taj rukopis, nađen u Pljevljima, upotrebljavati u jednom pravoslavnom manastiru, na što upućuju margine na listu 25 verso i 26 recto. (Šidak, 1955)

Ondje je zacijelo izvršena i gornja promjena. Drugih promjena kao što su one u "Kopitarovu evanđelju", nema u tom rukopisu. Najčešća među njima, tj. naknadna zamjena slova "i" sa "jatom", nije ovdje bila

68

potrebna jer tekst nije ikaviziran. Ova pojava, inače tako značajna za rukopise "Crkve bosanske", ponešto iznenađuje, a možda bi se neki ikavizmi mogli i pronaći prilikom temeljitijeg pregleda teksta.

I taj se rukopis razlikuje od pravoslavnih po tome što, osim uobičajenih sigla i ponegdje iznad teksta upisanih slova, nema u njemu nikakvih crta niti točaka nad pojedinim slovima. Njegova je iluminacija, naprotiv, oskudna: nekoliko zastavica na početku i kraju pojedinih evanđelja te inicijali, ponegdje vrlo lijepo izradeni. Rukopis je, kao i "Kopiratovovog evanđelja" jednostupačan s 19 do 22 retka na strani. Matejevo evanđelje obuhvaća listove 1 do 79 recto, Markovo evanđelje listove 79 do 124 verso, Lukino evanđelje listove 124 verso do 196 recto i Ivanovo evanđelje listove 196 verso do 259 recto. Granstremova (1953) i Mošin (1958) datiraju rukopis 14. stoljećem, a Vrana (1942:814), prema V. Jagiću, (1883:467) početkom 15. stoljeća.

Apostol iz Giljferdingove zbirke No. 14 jedan je od najljepše pisanih bosanskih rukopisa, a nalazio se u posjedu bosanskog trgovca Spasoja Jovičića.

Ni taj rukopis nije još pobliže proučen. Uspoređujući jedan njegov dio s "Grškovićevim odlomkom" glagoljskog apostola, V. Jagić je konstatirao da se oba teksta, iako su pisana različitim pismom, "podudaraju gotovo riječ po riječ", (1893:104) 5, a Vrana je, isključivo na temelju ovog njegova izdanja, zaključio da se on ne razlikuje od drugih ćirilskih rukopisa bosanskog porijekla "ni pismom ni pravopisom i jezikom a također niti umjetničkom stranom" (1942:807). Postanak mu stavlja u 14. stoljeće, kako ga datiraju također Granstremova (1953) i, prema njoj, Mošin (1958).

Rukopis ima u svemu 302 lista (ne 297, kako tvrdi Mošin, iako je posljednji tako označen). Nedostaje mu list 1., ali je, protivno mišljenju Granstremove, potpun. Naime poslije Pavlove poslanice Filomenu nacrtana je na listu 297 verso mala zastavica koje slijedi pripis:

"Dopisaniestego pras'skaa (?!)"

Rukopis se sastoji od

1. Poslanice episkopa Epifnija o apostolima i njihovu životu (list 1 do 4);

2. Apokrifa "Ob'hoždenije Pavla apostola" (list 5 do 6 recto);

3. "Deanija svetih' apostol'" (list 13 reco do 79 verso);

4. Prologa k apostolskim poslanicama (list 80 do 90); i samih

5. Poslanica. One slijede ovim redom: Jakovljeva, obje Petrove, tri Ivanove, Judina i četrnaest Pavlovih i to: Rimljanima, Korinćanima (2), Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Solunjanima (2), Hebrejima, Timoteju (2), Titu i Filomenu.

Taj se redoslijed potpuno podudara s redoslijedom poslanica u "Hvalovu zborniku", a do poslanice Hebrejima, gdje se Mletački zbornik prekida, također s njihovim redoslijedom u tom rukopisu. Redoslijed u kojem tzv. katoličke poslanice prethode Pavlovima, zajednički je i grčkim kodeksima - kako Franjo Rački (1869:104) napominje govoreći o "Hvalovu zborniku". Skladni dojam pisma, s jasno odvojenim riječima teksta, pojačavaju izvanredno lijepi i brojni inicijali u tamno smeđoj i zelenoj boji.

Iako se, protivno suviše uopćenoj tvrdnji Granstremove, tek izuzetno susreću u njima likovi životinja ljudi i čudovišta (Stasov, 1884), upada u oči inicijal II na listu 212 recto, na kojem su prikazana dva muška lika u dugim haljinama, lijevo stari i s bradom i knjigom u desnici a desno mlađi. Na knjizi su napisana slova: se p(isa).

Slični likovi, bez knjige u ruci starijega, ponavljaju se u istom inicijalu na listu 230 verso. Prizor mnogo podsjeća na zastavicu 2. poslanice Korinćanima u "Mletačkom zborniku", na kojoj lijevi lik pruža desnom neki tekst (Šidak, 1957).

Prema općenitom mišljenju, koje u novije vrijeme zastupaju također Granstremova (1953) i Mošin, taj je Apostol bosanskog porijekla. Pisan "poluustavom 14. stroljeća", on doista i po svom pismu i ukrasu govori u prilog tom mišljenju (Mošin, 1958). Potkrijepljuje ga i odsustvo bilo kakvih makova nad riječima osim sigla. Uza sve to nisam ni u njemu zapazio ikavizme.

Odlomak Matejeva evanđelja iz Giljferdingove zbirke no. 61 opisan je već 1868. u "Otčetu Publičnoj biblioteki" (str. 143) kao rukopis "bosanskog pisma", koji se sastoji od šest listova i potječe iz 14. stoljeća.

Tim ga vremenom datira i Mošin (1958:415). Vrana (1942:803), naprotiv, preuzima datiranje P. A. Lavrova, (1905; 1915:234) tj. 13. stoljećem, što ne smatram vjerojatnim.

Rukopis je velikog formata (27,5 x 20 5 cm), u dva stupca s 21 retkom i tri vrlo lijepa inicijala poznata iz albuma V. V. Stasova (1884:xxx).Dva dalja lista sačuvala su se u ostavštini V. I. Grigoroviča, koji je do njih došao preko Giljferdinga. O njima je V. Jagić, (1877:134) ne znajući za njihovu vezu s senktpeterburškim

69

odlomkom, izrazio mišljenje da pripadaiu jednom evanđelistaru. Na takav zaključak doista upućuje oznaka prije 36 versa:

"V' utork'. Sti velilke ne".

Iako u senktpeterburguškom tekstu nema slične oznake, Jagićeva je misao vrlo vjerojatna. Već sama veličina odlomka odudara od uobičajenog formata bosanskih četvoroevanđelja, bez obzira da li je njihov tekst pisan u jednom ili u dva stupca. Jagićev opis moskovskog odlomka vrijedi u svemu i za senktpeterbuški odlomak. S ostalim bosanskim rukopisima zajedničko im je - prema Jagiću - i to bitno obilježje što "nad slovima nema gotovo nikakovih akcenata niti kvačica, koje bi napominjale grčki spiritus asper i lenis." (Jagić, 1877:135)

Budući da su već I. I. Sreznjevski i P. A. Lavrov (1915:234) utvrdili pripadnost jednog i drugog fragmenta zajedničkom rukopisu pisanom na pergamentu, V.Vrana ih je opravdano nazvao Grigorovič-Giljferdingovim odlomcima. Bosansko porijeklo tih odlomaka odaju, osim gornjeg obilježja, ikavština u njihovu jeziku, "vrlo rijetke ligature" i "dijeljenje riječi bez obzira na izgovornu cjelinu sloga." (1942:803).

Odlomak apostola iz Giljferdingove ostavštine br. 97 sastoji se od četiri lista na papiru, koji Mošin, s pomoću filigrana, datira u posljednje desetljeće 14. stoljeća (1958:416).

Ne spominjući nikakvu literaturu konstatira nadalje da se radio "odlomku iz Apostola bosanskog pisma".

Vrana (1942) nije taj odlomak unio u svoj prikaz bosanslkih rukopisa, a vjerojatno ga nije ni poznavao. Čini se da rukopis sadržava jedan neprekinuti tekst, koji zbog oskudice u vremenu nisam mogao utvrditi.

Premda pismo na prvi pogled doista pobuđuje dojam bosanskog porijekla, rukopis po mnogim svojim obilježjima posvjedočuje nesumnjivu pripadnost ortodoksnim tekstovima. Dokazuju to naročito brojne ligature i još brojniji nadredni znaci (točke, crte i dr.). Prema tome, ovaj rukopis nije mogao poteći iz redova "Crkve bosanske". Ni P.A. Lavrov (1915:234-249) nije ga unijeo u poglavlje o bosanskim rukopisima.

Evanđelje-Aprakos iz zbirke kneza A. B. Lobanova-Rostovskog već je P.A. Lavrov (1915:248) uvrstio među rukopise "bosanske škole" i datirao 14. stoljećem.

Granstremova (1953:104) zastupa isto mišljenje, dodajući da je rukopis prepisan s bugarskog originala. Rukopis se sastoji od 160 listova veličine 23,5 x 17,5 cm s 19 do 23 retka na strani. Pisan nelijepim polustavom, koji Granstremuova s pravom ocjenjuje kao "nebrižan", slovima koja su nagnuta na desnu stranu, kao da nije potekao od jedne ruke.

Ne upućuje na to samo pismo prvog lista, koji sadržava neki tekst druge vrste od onoga što slijedi, nego i očigledna promjena u njegovu karakteru od lista 93 recto, poslije kojega nema više do lista 120 recto toliko inicijala niti se crvena boja upotrebljava tako često kao do tada. Nemarnost pisma dopunjuje primitivnost i siromaštvo likovnog ukrasa - zastavica i inicijala, crtanih samo cnvenom bojom.

Rukopis sadržava u stvari samo odlomke iz Ivanova evanđelja, a oznake: "začelo" i "kon'c'", ubilježene ponegdje unutar teksta ne naknadno, kao i pripisi na kraju pojedinih odlomaka ubilježeni zajedno s tekstom, o njihovu čitanju u određene dane i to uvijek redom od ponedjeljka do subote, nameću zaključak da je taj rukopis bio namijenjen svakodnevnim obrednim potrebama, zacijelo u nekom pravoslavnom manastiru. Na takav zaključak navodi i bilješka na listu 150 recto gore koja glasi:

"na veke crki" - dakle - "na osvećenje crkve".

Ako se svemu ovome doda i to da "jata" u rukopisu gotovo i nema, ali da se mjesto njega ne upotrebljava "i" nego "e", što bi među rukopisima "Crkve bosanske" već samo po sebi - ne uzimajući u obzir gore spomenuta obilježja - bilo nešto sasvim izuzetno, onda se taj rukopis ne može smatrati bosanskim u tom smislu kao da je nastao u krilu heretičke "Crkve bosanske".

U svakom slučaju neophodno je potrebna temeljitija analiza toga rukopisa. Tim više jer slične bilješke u "Hvalovu zborniku", koji toj crkvi nesumnjivo pripada, nisu do danas dobile za sve uvjerljivo objašnjenje. (Daničić, 1871:7, Šidak, 1955:53-54)

O dobro poznatom fragmentu Batalova evanđelja

iz zbirke A.B. Lobanova-Rostovskog no. 62, koji je Đ. Sp. Radojičić (1964) učinio svakome pristupačnim i koji je svojim zapisima dao posljednjih godina poticaj za različite hipoteze u pokušajima da se objasni postanak "bosanske hereze", preostaje da se ovdje obrati pažnja na neke historiografski važne podatke.

70

Kada sam prije desetak godina upozorio Vladimira Mošina na izostavljenu riječ "prije" u Stojanovićevu izdanju zapisa "Batalova evanđelja" i pristao da to saopći u jednoj bilješci svog priloga (Mošin 1957:168), nije mi bio poznat rad E. E. Granstremove (1953).

Stojanovićevu pogrešku koja je punih sedamdeset godina sprečavala da se ispravno shvati smisao zapisa i, među ostalim, dovela do toga da se u nauci operira s nekim "redom gospodina Rastudija" među bosanskim "krstjanima" koji nije postojao, uočio sam čitajući faksimile toga zapisa u Albumu P. A. Lavrova (1905:br. 62).

Iznenađuje da Radojičić (1964) ne spominje u historiografskom uvodu svog izdanja rad Granstremove. Utoliko je opravdanije da se barem na ovom mjestu istakne kako je ona dala savjestan opis cijelog odlomka, prenoseći sve zapise u njemu, pa i onaj iz kojega se razabire da ovo evanđelje 1702/3. godine okova i "priložia v' monastir' Skr'batno" neki Trpen "ot gr't' wr't'" tj. iz Ohrida (Granstrem, 1953:100).

Granstremova je, doduše, poslije spomena "gospoje Rese", kćeri vojvode Vukca i Batalove žene, izostavila veznik "a", ali je, za razliku od Radojičića, s pravom označila da je poslije riječi on u nastavku istog zapisa praznina koja se može ispuniti s 1 do 2 slova (Granstrem, 1953:100), iako ne mislim da ta pojedinost utječe na čitanje inače vrlo jasnog teksta.

Granstremova (1953:101), dakako, poznaje Stojanovićevo izdanje, koje na kraju svog opisa i spominje, ali njegovu pogrešku ne bilježi. S obzirom na Stojanovićev podatak, koji i Radojičić citira i prema kojem odlomak Bataleva evanđelja nije još ni 1886. bio unesen "ni u kakav spisak", iako se čuvao pod staklom nije zacijelo suvišna napomena da se on prvi put spominje već u Otčetu Publične biblioteke 1859. - dakle gotovo tri desetljeća prije Stojanovićeva otkrića.

Rukopisi Senkt Peterburške biblioteke u odnosu na problem "Crkve bosanske"

Kao historičara koji, među ostalim, napose istražuje problem "bosanske hreze", mene su prikazani rukopisi, razumljivo, interesirali samo s obzirom na taj problem. Iako sam već do sada, govoreći o njima, štošta u vezi s time napomenuo, ima još nekih podataka vrijednih pažnje, a zacijelo bi ih bilo i više da sam nekim od tih rukopisa mogao posvetiti više vremena. Njihovo dalje proučavanje nameće se i s toga gledišta kao neophodno.

Od tobožnjih dualističkih elemenata koje je u nekim bosanskim rukopisima pronalazio Aleksandar Solovjev (1948a; 1948b) nisam u "Evanđelju Tvrtka Pripkovića" našao ni jedan. Nisam doduše mogao provjeriti, da li se u njegovu tekstu nalazi i riječ "inočedy" kojoj Solovjev, sasvim neopravedano, pridaje naročito značenje, ali sam u Mateja uzalud tražio riječ "izide" umjesto "rodi se" (tj. Isus), iako ni ona nije dualističkog porijekla.

Međutim, u tekstu Očenaša kod Mateja naišao sam na neuobičajen u bosanskim tekstovima oblik "nadsuštni" (tj. hljeb) koji je, kako se vidi, doslovan prijevod latinske riječi "supersubstantialis". O različitim oblicima tog atributa u bosanskim rukopisima usporedi Šidak (1955:58; 1957:150; 1960:203). "Divoševo evanđelje" ima oblik "nasuštni" (Grickat, 1962:276). Budući da kao podlogu za svoje zaključke o tobožnjim heretičkim obilježjima u tektovima "Crkve bosanske" Solovjev, potaknut djelom Jordana Ivanova (1925:112) uzima "Nikoljsko evanđelje", zagubljeno u vrijeme prvog svjetskog rata, vrijedna je pažnje činjenica da je pred nekoliko godina u Dublinu (Irska) pronađen rukopis koji se, prema uvjerenju Vladimira Mošina potpuno podudara s "Nikoljskim evenđeljem" (izdanje Đ. Daničić 1864). Fotokopije, pak, nekih ilustracija pokazuju gotovo potpunu istovjetnost s likovnim ukrasom "Mletačkog zbornika". (Mošin, 1968:351) O gotovo potpunoj istovjetnosti likovnih ukrasa u "Mletačkom zborniku" s ilustracijama "Nikoljskog evanđelja" uvjerio sam se osobno upoređujući ih prema fotorafijama.

Iako Sima Ćirković (1964:559) opravdano primjećuje da se "bosanski crkveni rukopisi, s obzirom na stanje našega današnjeg znanja o knjigama dualističkih crkava, ne mogu upotrijebiti za rješavanje osnovnih pitanja o učenju bosanske crkve" i da je, prema tome, ovo nastojanje A. Solovjeva bilo "uzaludno i nepotrebno", ne može se ustvrditi, kao što to Ćirković čini, da je zbog toga diskusija krenula krivim putem.

U diskusiji, koja je - ako se ima na umu cjelina tog problema - počela zapravo 1954 (Šidak 1954),20 nije se mišljenju Solovjeva suprotstavila neka protivna teza o nepostojanju dualističke hereze u Bosni nego potreba da se postupak Solovjeva, koji je na izgled bio vrlo uvjerljiv, odbaci kao metodički neispravan. A ta potreba postoji donekle i danas!

Nije samo Josip Hamm (1956:273) stekao dojam da je Solevjev u tom pogledu "na pravom putu", iako je to učinio s mnogo značajnih ograda. Dominik Mandić (1962:95) usvaja sve argumente Solovjeva kao nesumnjive, smatrajući da su spomenuti izrazi "bili tijesno povezani s poimanjem i naukom sredovječnih maniheja", a ni Anto Babić (1963:15) nije u svom popularnom prikazu bosanskih heretika izrazio bilo kakvu sumnju u pouzdanost tih argumenata.

Protivno mišljenje zauzela je u tom pitanju Irena Grickat analizirajući nedavno pronađeno bosansko "Evanđelje Divoša Tihoradića". Njoj se, "uopšte uzevši", čini da je "traženje manihejskih ili bogumilskih kamufliranih nagoveštaja u bosanskim evanđeljima (...) naučno isforsirano, pogotovu kada se uzme u obzir koliko ima raznih leksičkih varijacija u starim tekstovima uopšte". Kao nedovoljno uvjerljive i dosta

71

kontradiktorne ocjenjuje ona, "bar za sada", i neke druge dokaze Solovjeva koji se osnivaju na bosanskim tekstovima (1961:279). Razmatrajući pitanje o tobožnjim bogumilskom obilježju riječi "inočedy", kaja se nalazi i u "Miroslavljevom evanđelju" J. Vrana (1961:81) da se ona nalazi "i u nekim drugim južno slavenskim evanđeljima ali nije u vezi sa bogumilima".

Prema tome, diskusija se o tobožnjim dualističkim obilježjima bosanskih tekstova nastavlja i prvenstveno su slavisti pozvani da svojim poznavanjem crkvenoslovenskih tekstova olakšaju donošenje konačnog rješenja. Oni bi vjerojatno mogli nešto pridonijeti i ispravnoj ocjeni glosa, koje Sima Ćirković jedine izdvaja iz grupe argumenata ove vrste. Međutim, ta se ograda može odnositi samo na glose u "Srećkovićevu evanđelju", danas izgubljenom, jer one jedine od svih naknadno unesenih bilježaka u bosanskim rukopisima mogu, barem djelomično, biti tumačene u smislu dualističkog učenja.

Jedini prikaz tog važnog rukopisa, koji je svojim glosama jedinstven među bosanskim tekstovima dao je M. Speranskij (1902). Dva lista iz tog rukopisa nalazila su se tada u "Biblioteci pri Tverskem muzeje" u gradu Tveru, ali mi nije poznato da li se i danas ondje nalaze.

Usporedba s različitim apokrifnim tekstovima u istočnoj crkvi, kojoj se do sada tek izuzetno pristupalo, mogla bi i u tom pitanju pridonijeti nešto konačnom rješenju. Pogotovu, ako se uzme na um da M. Speranskij (1902:179-182), koji je jedini imao prilike da Srećkovićevo evanđelje prouči u originalu, stavlja postanak njegovih glosa u 15-16. stoljeće, a uz to im odriče svako heretičko obilježje.

Uostalom, iz prikaza Speranskoga proizlazi da je i "Srećkovićevo evanđelje" doživjelo sudbinu nekih drugih bosanskih evanđelja koja su se sačuvala samo zahvaljujući njihovoj kasnijoj upotrebi u pravoslavnim manastirima i crkvama. Pored "Nikoljskog evagnđelja" dolaze u tom pogledu svakako u obzir i četvoroevanđelja: "Vrutočko evanđelje", "Kopitareovo evanđelje" (Šidak 1955) i "Divoševo evanđelje" (Grujić 1937), a sada im se pridružuje i "Evanđelje Tvrtka Pripkovića" (Đurić 1961) nađeno 1960. godine u crkvi Sv. Nikole u Podvrhu poviše Bijelog Polja (Grickat 1962:241).

Kao što sam već napomenuo, u rukopisu Tvrtka Pripkovića ima nesumnjivih tragova koji upućuju na takav zaključak, iako nisu tako brojni i raznovrsni kao u slučaju "Kopitarova evanđelja".

Ukoliko se i redoslijed pojedinih novozavjetnih tekstova upotrebljavao do sada kao dokaz za njihovo heretičko porijeklo, to od ovdje prikazanih rukopisa dolazi u obzir samo "Apostol iz Giljferdingove zbirke br. 14". Napomenuo sam već da se redoslijed poslanica u njemu podudara s njihovim redoslijedom u "Hvalovom zborniku" i "Mletačkom zborniku" i da je on isti kao u grčkim kodeksima.

Irena Grickat (1962:279) je i pitanje "rasporeda tekstova" s razlogom svrstala među nedovoljno uvjerljiv materijal za dokazivanje njihova krivovjerja, ali je Dominik Mandić ponovo pridao stanovito značenje ovom momentu. Pri tom, doduše, nije u pitanju mjesto koje zauzima Apokalipsa ali je Mandić ustvrdio i to da raspored apostolskih poslanica u bosanskim rukopisima odgovara njihovu rasporedu u katarskom lyonskom obredniku.

Iako je već u slučaju "Hvalova zbornika" morao konstatirati da se taj raspored u dva slučaja razlikuje od onog u katarskom obredniku - a ni ta razlika nije u Hvalovu zborniku jedina - ipak zaključuje da se "Hvalov zbornik" i "Mletački zbornik" u redoslijedu svojih tekstova "slažu gotovo potpuno između sebe i sa evanđelistarom francuskih albigenza u Lionu (!) iz 13. stoljeća". (Mandić, 1962:95)

Međutim, kako i sam navodi, u tom su rukopisu poslanice, koje slijede iza Apokalipse, poredane ovako: Jakovljeva, Petrove, Ivanove, Judina, Pavlove i to: Rimljanima, Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Solunjanima, Kološanima, Laodicejima, Timoteju, Titu, Filomenu i Hebrejima (Mandić 1962:86).

U rukopisima, pak, "Hvalovog zbornika" i "Mletačkog zbornika" kao i u "Giljferdingovu Apostolu br. 14". u kojima se jedinima od svih bosanskh rukopisa poslanice potpuno ili većim dijelom ("Mletački zbornik") nalaze, redoslijed je njihov takav da je Pavlova poslanica Kološanima stavljena pred poslanicu Solunjanima, a ona Hebrejima pred poslanice Timoteju. Osim toga, Pavlove poslanice Laodicejima nema uopće u bosanskim rukopisima, kao što je nema ni u Vulgati.

Ovi se bosanski rukopisi razlikuju od "Lyonskog obrednika" još i po tome što sva tri sadržavaju i neke apokrifne tekstove koji prethode djelima apostolskim. To su: poslanica episkopa Epifanija o apostolima i apokrifi o "obhožđeniju" i mučenju apostola Pavla. Ova činjenica može se objasniti samo zajedničkim predloškom, vjerojatno glagoljskim, pa ona, već sama po sebi, oduzima svaku opravdanost pretpostavci Dominika Mandića (1962:86) da je "krstjanin" Hval ove apokrife, kao i neke druge, vjerojatno "našao u nekom zapadno-katarskom kodeksu, koji je oponašao pišući svoj zbornik".

Preostaje da se konstatira, obogaćuje li iluminacioni ukras prikazanilh rukopisa naše dosadašnje poznavanje tog ukrasa u tekstovima "Crkve bosarnske" i njegova značenja u rješavanju problema ove crkve. Neki od tih ukrasa već su odavno poznati, a naprijed sam osobto istakao ljepotu inicijala u "Giljferdingovu Apostolu br. 14".

Međutim, ondje gdje bismo s pravom očekivali bogatiji ukras, tj. u "Evanđelju Tvrtka Pripkovića", ostajemo razočarani. Osim inicijala i zastavica nema u tom opsežnom rukopisu nekih samostalnih likova ni prizora kakvima obiluju "Hvalov zbornik" i "Mletački zbornik", a njegovi inicijali ne dosižu ljepotu takva ukrasa u

72

"Divoševu evanđelju". Stoviše, za razliku od "Kopitarova evanđelja", u njemu nema ni simbola evanđelista, osim jednoga - Markova (list 80 recto). Prema tome, iluminacioni ukras onih senkpetersburških rukopisa koji nesumnjivo potječu iz "Crkve bosanske" ne prinosi ništa novo njezinu boljem upoznavanju.

Prema saopćenju Vladinira Vrane (1942), u Gosudarstvenoj publičnoj biblioteci u Senkt Peterburgu nalazi se još jedan bosanski rukopis koji, nažalost, nisam imao prilike pregledati. To je četveroevanđelje iz manastira Dovolje koje je u Giljferdingovoj zbirci obilježeno brojem 7. Međutim, Vladimir Mošin (1958:412) koji je čitavu zbirku proučio i opisao, ne ubraja to evanđelje među bosanske rukopise. Prema njegovu opisu ono je pisano pouluustavom na papiru (111 listova) koji po filigramima potječe iz kraja osamdesetih godina 14. stoljeća.

Uz sve to Vranino mišljenje zavrjeđuje da se uzme u obzir i rukopis temeljito prouči. Pismo i vrijeme rukopisa te smještaj manastira Dovolje na rijeci Tari, koji je "po svoj prilici" sazidan u 15. stoljeću, važan je argument za to mišljenje. (V.Petković 9999:548)

Pošto je ovaj prilog već bio pripremljen za štampu Vladimir Mošin (1966:130) mi je skrenuo pažnju na svoj rad gdje je tekst iz spomenutog rukopisa i on označio kao "bosansko evanđelje" što taj tekst nesumnjivo potvrđuje.

Bilješke u tekstu

Babić Anto 1963 Bosanski heretici. Sarajevo 1963

Ćirković Sima 1964 Die bosnische Kirche. Accademia nazionale del Lincei (Roma), sv. 361, Quaderno no. 62, 1964

Daničić Đuro 1871 Hvalov rukopis. Starine JAZU (Zagreb), sv.3, 1871

Đurić J., Ivanišević R. 1961 Evanđelje Divoša Tihoradića. Zbornik radova Vizantološkog instituta (Beograd), sv. 7., 1961

Granstrem E. E. 1953 Opisanie russkih i slavjanskih pergamennyh rukopisej, Leningrad 1953 (IV Rukopisi serbskogo proishoždenija, 95-112);

Grickat Irena 1962 Divoševo evanđelje. Filološka analiza. Južnoslovenski filolog (Beograd), sv. 25, 1961-1962

Grujić R. 1937 Jedno evanđelje bosanskog tipa 14-15. veka u Južnoj Srbiji. Zbornik lingvističkih i filoloških rasprava A. Beliću o četrdesetogodišnjici njegova naučnog rada (Beograd), 1937

Hamm Josip 1956 Der Glagolismus im mittleren Balkanraum. Die Welt der Slaven, vol. 1, 1956

Ivanov Jordan 1925 Bogumilski knjigi i legendi. Sofija 1925

Jagić Vatroslav 1877 Opisi i izvodi iz nekoliko južnoslovesnkih rukopisa 14. stoljeća. Starine JAZU (Zagreb), sv. 9, 1877 1883 Mariinskoe četveroevangelie s' primečanijami i priloženijami. Senkt Peterburg 1883 1893 Grškovićev odlomak glagoljskog misala. Starine JAZU (Zagreb), sv. 26, 1893

Lavrov P.A. 1905 Paleografičskie snimki s' jugoslavanskih' rukopisej. Senktpeterburg, 1905 1915 Paleografičeskoje obzorenie kirillovskogo pis'ma. Enciklopedija slavenskoj filologii, sv. 4-1. Petrograd, 1915

Mandić Dominik 1962 Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chichago 1962

Mošin Vladimir 1957 Rukopis Pljevaljskog sinodika pravoslavlja. Slovo, Zagreb, sv. 6-8, 1957 1958 K datirovke rukopisej iz sobranija A. F. Giljferdinga GPB-i, Trudy Otdela drevnerusskoj literatury Instituta russkoj literatury XV,1958, 409-417. 1966 Paleografski album na južnoslovensko kirilsko pismo. Skopje 1966 1968 Rukopisi bivše beogradske Narodne biblioteke u Dablinu i Zarebu. Bibliotekar (Beograd), 1986

Petković V. 999 Narodna enciklopedija, tom 1., str. 548

Rački Franjo 1869 Prilozi za povijest bosanskih Patarena. Starine JAZU (Zagreb), sv. 1. 1869

73

Radojičić Đorđe Sp. 1964 Odlomak bogomilskog evanđelja bosanskog tepačije Batala iz 1393 godine. Izvestija na Instituta za balgarska istorija (Sofija), sv. 14-15, 1964, str. 495-509.

Rozov I. I. 1958 Južnoslavjanskie rukopisi Gosudarstvennoj publičnoj biblioteki, Trudy GPB-i (Senkt Peterburg), sv. 5, 1958, str. 105-118;

Solovjev Aleksandar 1948a Vjersko učenje bosanske crkve. Zagreb, 1948 1948b La doctrine de l'egliste de Bosnie. Academie royale de Belgique. Bulletin de la classe des lettrs, 5 ser. vol. 34, 1948, str. 481-534

Speranskij M. 1902 Ein bosnisches Evangelium in der Handschriftensammlung Srećkovićs. Arhiv fur slavische Philologie (Wien), sv. 24, 1902 str. 172-182

Stasov, V. V. 1884 Slavjanski i vastočnyj ornament' po rukopisjam' drevnjago i novogo vremeni. Senkt Peterburg, 1884

Stojanović Ljubomir (1886)

Šidak Jaroslav 1954 Današnje stanje pitanja "Crkve bosanske" u historijskoj nauci. Historijski zbornik (Zagreb), sv. 7, 1954 1955 Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja "Crkve bosanske". Slovo (Zagreb), sv. 4-5, 1955, str. 47-62 1957 Marginalija uz jedan kukopis "Crkve bosanske" u mletačkoj Marciani. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957 1960 Dva priloga o minijatrurama u rukopisima "Crkve bosanske". Slovo (Zagreb) sv. 9-10, 1960

Vrana Josip 1961 L'Evangeliare de Miroslav. Gravenhage, 1961

Vrana Vladimir

1942 Književna nastojanja u srednjovječnoj Bosni. Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine sv. 1. Sarajevo 1942, str. 794-822

74

Irena Grickat DIVOŠEVO EVANĐELJE FILOLOŠKA ANALIZA I Novo četvoroevanđelje bosanskog tipa, nađeno 1960. god. u crkvi Svetoga Nikole u Podvrhu i nazvano Divoševo evanđelje, predstavlja, u prvom redu, lep prilog našoj filologiji i našoj istoriji umetnosti. Pored toga ono može donekle da posluži razjašnjavanju srednjovekovnih verskih prilika u Bosni, a to je tema o kojoj se još uvek živo polemiše i kojoj će dobro doći svaki novi nalaz ove vrste. U okvir onog dela srednjovekovne verske pismenosti koji je već davno dobio ime bosanskog tipa ili bosanske škole, spadaju ne samo četvoroevanđelja već i neke druge vrste spisa. Bosansku školu odlikuje spoljni izgled knjige a takođe i izvesne osobine u samoj organizaciji teksta. Epoha koja je u pogledu verskih prilika u Bosni najinteresantnija za istoričare, a koja ujedno i obuhvata primerke te bosanske škole, jeste uglavnom 12—15. vek. Kada bi se želelo govoriti o celokupnoj srednjovekovnoj bosanskoj pismenosti namenjenoj verskim ciljevima, trebalo bi uzeti u obzir svu odgovarajuću književnost koja je sačuvana, jer svaki rod u njoj nosi svoju problematiku, a poređenja pojedinih primeraka iz raznih rodova, naročito iz opširnijih rodova (npr. iz zbornika), daju svakako više elemenata za zaključivanje. Mi ćemo se ovom prilikom ograničiti na bosanska evanđelja, trudeći se da iz opisa Divoševog evanđelja i iz poređenja njegovog sa drugim evanđeljima izvučemo neke zaključke koji mogu biti i od šireg značaja. Broj evanđelja pomenutog tipa, prikazanih ili samo pomenutih u nauci, dosta je ograničen. Sem toga treba imati na umu da su se do modernog doba sačuvali mahom odlomci, ponekad svedeni na dva, pa i na jedan list. Fragmenti raznih primeraka evanđelja ne predstavljaju tekstuelno ista mesta, što otežava poređenja između njih. Zatim, većina tih spomenika nije pristupačna, — iz razloga što se neki od njih danas nalaze rasejani po raznim zemljama i raznim naučnim ustanovama, neki su zatureni, a za neke se pouzdano zna da su uništeni. Literatura o pojedinim među njima snabdevena je malobrojnim fotografskim snimcima ili probnim ispoređenjima sa drugim, srodnim tekstovima, najčešće sa Nikoljskim i Daničićevim, zbog potpunosti izdanja ova dva spomenika — koje, opet, zbog vremenske razdaljine od gotovo punih sto godina, više ne zadovoljava. Međutim, ova grupa nesumvnjivo čini jedinstvenu i zaokrugljenu celinu. Za filologe to poglavlje naše stare književnosti znači zanimljivu kariku koja povezuje tradicije glagoljskog pisma, preko vekova i preko knjiga u kojima je već preovladala ćirilica, sa daljim vekovima, sa knjigama pisanim bosančicom. Razumljivo je da su ovi spomenici interesantni i zbog postepenog prodiranja narodnog, a naročito ikavskog elementa u pismo. Sem toga grupa bosanskih evanđelja može da pruži koristi u rešavanju veoma živih pitanja u vezi s likom bosanske crkve onog vremena. Putem jezičkih analiza (kao i analizom ilustracija) pokušavalo se doći do nekih zaključaka o veri tadašnjih naručilaca rukopisa odn. i samih pisara i čitalačke publike. Istraživalo se da li tekstualna strana može ukazati na nešto što bi bilo značajno za pitanje heretičnosti u srednjovekovnoj Bosni. Pokušaji da se takav smisao pronađe bili su prihvatani od jednih naučnika, dok su od drugih — reklo bi se upravo od onih kojima je filologija bliža — energično bili odbijani. Ali se problemi ne iscrpljuju samo kolacioniranjem i konstatacijom da u rečima bosanskih tekstova nema nekog iole značajnijeg idejnog odstupanja. Većina bosanskih evanđelja govori o odsustvu liturgije — bar onog tipa koji je inače poznat — u sredini za koju su pisana, čime se i odlikuju od drugih; ona, zatim, ukazuju donekle na izvore sa kojih su prepisivana, na podloge ili, bolje reći, na nizove podloga, na one "grane" čija nas divergencija u najdubljoj prošlosti staroslovenske pismenosti mora zanimati; ona, najzad, govore svojim spoljnim izgledom, marginalijama i reparacijama, i o daljoj sudbini bosanske verske pismenosti, posle 15. veka. Divoševo evanđelje je jedno od najstarijih, a ujedno i jedno od bolje sačuvanih evanđelja u našoj grupi. Da bi se videlo njegovo mesto i njegova vrednost, daćemo ovde kratak pregled cele grupe. Mi tu nećemo ubrojiti Marijino evanđelje (12. v.); pošto su konci kojima je ono povezano za bosansku školu ipak isuviše tanki; ali ćemo spomenuti da su i njegov izdavač V. Jagić,70 kao i dobar poznavalac problema i izdavač Manojlovog evanđelja Speranski71 i drugi nedvosmisleno govorili o genetičkoj vezi među njima. Počećemo od sledećeg: Miroslavljevo evanđelje72 (u daljem tekstu: Mir) može se nazvati prvim, mada još uvek nešto izdvojenim

70 Mariinskoe četveroevangelie, Petrograd 1883, 474 — 476 71 M. Speranski: Mostarskoe (Manoilovo) bosniiskoe evangelie, Varšava 1906, 31—32. 72 Lj. Stojanović: Miroslavljevo evanđelje, Spomenik Srpske kraljevske akademije 20, V—XII + 1—23; izdanje Lj. Stojanovića (sa predgovorom), Beograd 1897; S. Kuljbakin, Paleografska i jezička ispitivanja o Miroslavljevom evanđelju, Beograd 1925; L. Mirković, Miroslavljevo evanđelje, Pos. izd. Srpske

75

primerkom u nizu dela koja nas interesuju. Još Lj. Stojanović ga je svrstao među bosanske rukopise. Odlično je sačuvano (181 list u foliju) i odlično izdato; pripada 12. veku. evanđelje Grigoroviča-Gilferdinga73 (dalje: Grig-Giljf), čiji ostaci predstavljaju svega osam listova u foliju, pripada 13. veku. Ova dva evanđelja, iako ih deli više decenija, pokazuju bliže međusobne sličnosti. Oba su aprakosi a ne tetraevanđelja. Pisana su na velikom formatu, u dva stupca. Tip slova ɑ, koji se ponekad uzima kao merilo starine nekog teksta iz tog razdoblja, jednak je i upadljivo arhaičan: petlja je mahom iste veličine kao i osnovni stubić, nikako ili tek u minimalnoj meri sa tendencijom odvajanja od donje horizontalne linije. Probijanje živog izgovora zapaža se veoma retko. Ova dva evanđelja stavljao je u istu, stariju podgrupu i M. Speranski,74 samo što kod njega u raspravljanju kao drugo figurira samo Grigorovičev deo. Manojlovo evanđelje (ili Mostarsko)75 (Man), nazvano po pisaru Manojlu Grku, pripada početku 14. veka. Speranski ga prikazuje kao kariku između starijeg tipa, koji predstavljaju dva napred pomenuta teksta, i daljih primeraka. jezik i grafija ga vezuju za stariji tip a spoljašnost i sastav za noviji. Od njega je sačuvano 32 lista. Odmah iza Manojlovog evanđelja treba uvrstiti naše Divoševo76 (Div). Njegov tekst iznosi 186 listova. Pisano je najverovatnije u prvim decenijama 14. veka, i to za naručioca Divoša Tihoradića, kako stoji na marginama. Ono bi se, isto kao i Man, moglo okarakterisati kao prelaz od starijeg ka novom tipu i uopšte bi se moglo postaviti zajedno sa Man. u jednu podgrupu, kao što sto je Mir. i Grig-Giljf. Oba ta evanđelja ne pokazuju ni promenu ь > a, niti imaju jasnih znakova evolucije ě > i, ona, zatim, još čuvaju u minimalnoj meri znake za nekadašnje nazale, i svime time se razlikuju od kasnijih tekstova. S kraja 14. veka, verovatno iz god. 1375, sačuvalo se Vrutočko evanđelje77 (Vrut). Po rečima R. Grujića, od njega su ostale "jedva dve trećine". Batalovim evanđeljem78 (Bat) nazivaju se u nauci četiri lista evanđeoskog teksta iz 1393. g. (od Jovana). Belićevo evanđelje (takođe Mostarski listići, Drugo mostarsko)79 (Bel) pisano je između kraja 14. i početka 15. veka (verovatnije da je iz 15. v.); od njega ima svega dva lista. Kopitarevo (Ljubljansko) evanđelje80 (Kop) dobro je očuvano (225 listova); nije datirano, ali se pretpostavlja da je iz 14. ili 15. veka. U literaturi o našem predmetu najčešće se kao tipičan primer uzima Nikoljsko evanđelje81 (Nik); ono je bilo u vreme pronalaska vrlo lepo sačuvano, izdato je akribično, pa je ušlo među raznočtenija izvanrednog izdanja Marijinog evanđelja. Zajedno s Nikoljskim, u beleškama pod tekstom, prikazano je i tzv. Daničićevo (Dan), Nikoljsko b ili Beogradsko (Drugo beogradsko; prema Katalogu Narodne biblioteke u Beogradu knj. IV, izdatom u Beogradu 1903, izdavač Lj. Stojanović, Nikoljsko nosi broj 55 a Daničićevo broj 56). Daničićevo je nešto malo oštećenije od Nikoljskog. Oba pripadaju razdoblju između kraja 14. i početka 15. veka, ali se razlikuju, tako da je jasno da ne potiču od iste ruke.

akademije nauka 156 i druga literatura. (I u daljem navođenju literature davaće se samo važniji radovi.) 73 Dva lista iz rukopisa V. Grigoroviča objavljeni su i ukratko prokomentarisani kod V. Jagića: Odlomak evanđe1ja bosanskog pisanja, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 9, 134—137; deo od šest listova iz Giljferdingove zbirke kod M. Speranskog, o. s., u dodatku 94—95; o jedinstvu delova kod P. Lavrova: Paleografičeskoe obozrěnie kirillovskogo pisьma, Petrograd 1914, 234—236. 74 o. s. 4. 75 Speranski, o. s. Upoznala sam se s originalom, ksd'i se čuva u Arhivu SANU pod br. 343 Stare zbirke. 76 O njemu postoji prethodno saopštenje: J. Đurić i R. Ivanišević: Evanđelje Divoša Těhoradića, Zbornik radova Vizantološkog instituta SANU 7, 153—160. 77 R. Grujić: Jedno evanđelje bosanskoga tipa XIV—XV veka u Južnoj Srbiji, Zbornik lingvističkih i filoloških rasprava u čast A. Belića, Beograd 1937, 263—277. 78 Lj. Stojanović: Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila, Starine JAZU 18, 230—232; kod Lavrova, o. s. 236 stoji da ima svega dva lista; u knjizi "Opisanie russkih i slavjanskih pergamentyh rukopisei" (sastavila J. Granstrem, Lenjingrad 1953), 100—101, potvrđuje se da je sačuvano četiri lista. 79 M. Pavlović: Belićevi odlomci bosanskog evanđelja, Zbornik filoloških i lingvističkih studija u čast A. Belića, Beograd 1921, 239—248. 80 Šidak: Kopitarovo bosansko evanđelje i sklopu pitanja "crkve bosanske", Slovo 4—5, Zagreb 1955, 47—63. 81 Đ. Daničić: Nikoljsko evanđelje, Beograd 1864.

76

Neizvesno je datiranje — opet između kraja 14. i početka 15. veka — i Srećkovićevog evanđelja82 (Sreć), od koga su se u vreme naučne obrade čuvala 184 lista na jednom mestu i dva na drugom. Mletačko evanđelje83 ili Venecijansko (Mlet.. nalazi se u okviru zbornika; izgleda da je tekst četiri evanđelja dobro očuvan; vreme pisanja je 14. ili 15. vek. Slično je i evanđelje u okviru Hvalovog ili Bolonjskog zbornika84 (Hval); ono potiče iz 1404. g. i sačuvano je u celini. Za njega je Đ. Daničić ne jedanput tvrdio da ga je pisao isti pisar koji je pisao i Nik., Mlet. i Hval. mogu takođe da se posmatraju kao mala podgrupa u okviru cele grupe, zahvaljujući kako spoljnom izgledu, tako i unutrašnjem rasporedu. Beogradsko evanđelje sa oznakom 54 u Katalogu Lj. Stojanovića85 (br. 54) takođe je s početka 15. veka; sadrži 136 listova. Iz istog je vremena i evanđelje Tvrtka Pripkovića86 (Prip), čiji nam stepen očuvanosti nije tačno poznat. Sačuvano je i 167 listova Čajničkog evanđelja87 (Čajn), takođe iz 15. veka, za koje se tvrdi da paleografski liči na Man. Zbog izvesnih njegovih osobina koje sam mogla da zapazim na snimcima i u literaturi svrstavanje Čajn. u krug bosanskih evanđelja izgleda mi donekle nesigurno. Sredinom 15. v. pisan je tzv. Radosavljev rukopis88 (Rad), u kojem se između ostalog nalazi Očenaš i početak Jovanovog evanđelja (svega 16 stihova). Nije mi poznato datiranje evanđelja br. 23 Sofijske narodne biblioteke, koje Lavrov stavlja u bosansku školu89 i koje, sudeći po snimku, odista spada u nju; za aega Lavrov kaže da veoma liči na Prip. Rukopis koji se čuva u Lenjingradskoj biblioteci pod br. Qn I 2690 izdavač kataloga naziva "evangeljskie čtenija" (tj. aprakos) a Lavrov91 bosanskim evanđeljem. Tekst potiče iz 14. v., sačuvano je 160 listova. Spomenimo da dosta iscrpan pregled bosanskih evanđelja i literature o njima postoji u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne I Hercegovine I, Sarajevo 1942, u članku V. Vrane: Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni, 794—822. Mane tog pregleda ne leže u nepotpunosti spiska, pošto se nikad i ne može pretendovati na potpunost, nego u nekim neodrživim postavkama u vezi s temom. Pregled postoji i kod A. Solovjeva: Vjersko učenje bosanske crkve, pos. ot. iz Rada JAZU 270, 5—46. Dozvolili smo sebi da ponovo damo spisak bosanskih evanđelja (potpuniji od dva pomenuta), pošto nam je to bilo potrebno radi bolje preglednosti daljeg izlaganja. II Sistem podele evanđeoskog teksta na manje odeljke jeste jedan od kriterijuma pri razmatranju pripadnosti eposi i školi. Pre nego što pređemo na filološku obradu spomenika, progovorićemo o tom obeležju u našem rukopisu, u ovom slučaju tipičnom za bosansku školu. Divoševo evanđelje je podeljeno na Amonijeve glave, čiji su počeci istaknuti samo crvenim (odn. ukrašenim) slovima ili i celim crvenim rečima, a u čijoj se visini na uspravnim marginama nalaze potrebne oznake, napravljene po specijalnom šablonu, koje omogućavaju traženje paralelnih mesta u drugim delovima četvoroevanđelja. U literaturi o bosanskim evanđeljima možemo naći izvesna objašnjenja u vezi s Amonijevim glavama kod Speranskog92 i kod R. Grujića93. Podela na ovakve glave nastala je još u II veku i nazvana je tada "harmonijom evanđelja". Vidi se da njena suština — ukazivanje na sva slična mesta — ima za cilj ne orijentaciju u praktičnoj primeni pri bogosluženju, nego orijentaciju u sadržaju, koja može dobro doći i profanom čitaocu, ako želi da se unese u smisao knjige. Podelu na Amonijve glave nalazimo u najstarijim slovenskim evanđeljima, npr. u Marijinom. Sama po sebi ona ne isključuje mogućnost

82 M. Speranski: Ein bosnisches Evangelium in der Handschriftensammlung Srećković's, Arch. f. Sl. Phil. 24, 172—182.

83 J. Šidak: Marginalija uz jedan rukopis "Crkve bosanske" u mletačkoj Marciani, Slovo 6—8, Zagreb 1957, 134—153. 84 F. Rački: Prilozi za poviest bosanskih patarena, Starine JAZU 1, 101—108; Đ. Daničić: Hvalov rukopis, Starine JAZU 3, 1—146. 85 Pojedinosti o njemu spominje M. Pavlović u navedenom radu o Beli1ćevom evanđelju; paleografski podaci kod Lavrova, o. s. 241—242. 86 V. Jagić, u izd. Marijinog evanđelja, str. 476; Lavrov, o. s. 237—241. 87 V. Jagić, Analecta romana, Arch. f. sl. Phil. 25, u digresiji na str. 34; P. Momirović: Stari rukopisi i štampane knjige u Čajniču, Naše starine 3, Sarajevo 1956, 173—177. 88 F. Rački: Dva priloga za poviest bosanskih patarena, Starine JAZU 14, 21—29; V. Jagić: Analecta romana, 20—36; O Radosavljevom i Čajničkom J. Šidak: Über glagolitisch-kyrillischen Geheimschriften in den Hs. Radoslavs und im Evangelum von Čajniče, Die Welt der Slaven 5/2, 143 i d. 89 o. c. 241, snimak str. 242. 90 J. Granstrem, o. s. 104. 91 o. c. 248-249. 92 Mostarskoe ... evangelie 28. 93 o. c. 269 i d.

77

liturgijskog čitanja teksta niti obavezuje na bilo kakva druga nagađanja o konfesionalnim problemima kod vlasnika takvih tekstova; ona jedino ukazuje na starije poreklo spomenika odn. njegovih podloga, pošto je kasnije bila napuštena, a od 13. veka se stvorila podela na današnje glave i stihove. Druga je stvar ako u tako podeljenom tekstu stvarno nema nikakvog ukazivanja na čitanja. U bosanskim evanđeljima (izuzimajući, razumljivo, dva stara aprakosa, u kojima i nema Amonijevih glava) stiču se te dve osobenosti. Iz same činjenice što R. Grujić tek utvrđuje na koliko je Amonijevih glava koje evanđelje u Vrut. bilo podeljeno, kao i iz toga što se njegovi brojevi ne slažu s onim što nam je inače poznato o tome94, vidimo da ta podela nije bila strogo utvrđena u vremenu o kojem je ovde reč. Najverovatnije je da su se propusti i postepene izmene dešavale tokom mnogovekovnog prepisivanja, tako da je prvobitna "harmonija" bila izneverena. Matejevo evanđelje bi trebalo da ima 355 glava, a u Vrut. ih ima 357; Markovo bi trebalo da ima 244, a prema brojanju Grujićevom u jednom drugom evanđelju (po Grujiću jev. br. 91 Nar. biblioteke u Beogradu, koje on zove bosanskim; ili je greška u broju, ili jev. nije bosansko) Markovo ima 240 glava; itd. Jasno je da su prepisivači unosili oznake glava naknadno, pošto bi već ispisali celu stranu verso i sledeću recto, a možda i više strana, propuštajući pri tom ili menjaući ponešto u njima i ne pazeći da li oznaka dolazi u potrebnoj visini teksta. U Div se jasno vidi između l. 34 verso i 35 recto kako su se kasnije upisane Amonijeve glave preslikale na suprotnoj margini, jer je pisar odmah prevrnuo list. U Man. se zapaža laka promena pisarevog rukopisa kad upisuje te oznake, u poređenju s osnovnim tekstom. Poredila sam oznake Amonijevih glava uz tekst Marka 15,27—15,33, koji se nalazi u Man. na l. 29 verso a u Div. na l. 100 r — 100 V.: jedna od oznaka stoji čitava tri reda niže u Div nego u Man. druga jedna ne poklapa se u potpunosti u oba teksta u pogledu rasporeda znakova. U vezi s Marijinim evanđeljem i V. Jagić kaže da su Amonijeve glave unošene "nedosledno" i da ima strana bez njih95; ovo poslednje se može reći i za Div., a o tome će još biti govora i malo dalje. Posle su one u Mar. jev. bile obnavljane, i to pošto je tekst već bio snabdeven (naknadno) podelom na tzv. začela, tj. liturgijska čitanja96. Kasnije dodavanje Amonijevih glava — posle čitavih sto godina! — nalazimo u Sreć97; kasnije je ono sprovedeno i u Bel98. U Kop su, obratno, Amonijeve glave docnije istrutane99; struganje se gdegde zapaža k u Div, npr. na listovima 63, 64, 65 uegzo. Iz Jagićevih izlaganja saznajemo još i to da se u starijim epohama, npr. u eposi Mar. jev., skraćenica za ime evanđeliste retko unosila u oznaku (pošto je upućivanje mogućno i bez toga, zbog sistema numeracije), a da je to tek kasnije postalo obavezno. U vezi s tim moramo primetiti da i u Div. ima delova teksta gde u oznakama Amonijevih glava ne stoji skraćenica evanđeliste, i to je svakako znak arhaiteta, mada nedosledno održan. U Man. ova pojava ne postoji. Mi smo se malo duže zadržali na ovom pitanju jedino stoga da bi se istakla činjenica da je u vreme bosanskih evanđelja postojao živ interes za ovu, da je tako nazovemo, "profanima upućenu" podelu, i ono što se kvarilo usled razumljive rasejanosti i zamora prepisivača popravljalo se nečijim staranjem. Počev od 15. veka ta podela je definitivno napuštena i pri reparacijama se više nije poštovala. Druga je podela na stare glave, "opširne glave" po V. Jagiću., prosto "glave" po R. Grujiću, "lekcije" po Speranskom. I ta je podela vrlo stara (po nekima, ona se širi od 9. veka). Jagić je spominje u vezn s Mar. evanđeljem100, Speranski sa Zografskim i sa ruskim Galičkim iz 1144. god.101, njome su se služili i pisari srednjovekovnih nebosanskih evanđelja (npr. Mokropoljskog; snimci se nalaze u vlasništvu Arheološkog instituta SANU” inv. br. 1402)” i izdavači štampanih pravoslavnih evanđelja u 16. veku, pa i docnijih (u Rusiji čak u drugoj polovkni 17. veka), podeljenih po svim pravilima na liturgijska začela savremnog tipa102” što pokazuje da je i ta podela mogla da koegzistira sa bogoslužbenom namenom knjige. Ova je podela, uopšte uzevši bila raširenija od podele na Amonijeve glave. Njeno obeležje jeste da se nazivi glava (ο тьштʜ пєтροвѣ, ο сοyχοροyцѣʍь itd.) nalaze ispisani crveno na horizontalnoj margini (gornjoj, ređe donjoj), a početak takve glave u tekstu uvek je istaknut obrađenim inicijalnim slovom i često crveno ispisanim početnim rečima. Takvih glava ima u četvoroevanđelju otprilike isti broj koliko i začela u današnjoj liturgijskoj upotrebi (samo što se oni tekstuelno ne poklapaju), a nešto više nego savremenih glava103. Njih ima, koliko se može videti, u svim bosanskim evanđeljima. Što se tiče Mar. jev., one su tek ponegde upisivane na margine u isto vreme kada je pisan sam tekst, ali u velikoj većini slučajeva tek na kraju 14. veka104 — dakle, sličan slučaj kao i sa Amonijevim glavama. Pored toga, spisak svih ovih glava, 94 Pravoslavnaя bogoslovskaя enciklopediя, t. I, Petrograd 1900, 615—616. 95 Mariinskoe četveroevangelie, 407 i d. 96 o. s. 414—415. 97 Speranski, Ein bosnisches Evangelium ... 173. 98 M. Pavlović, o. s. 240. 99 J. Šidak, Kopitarovo...evanđelje, 51 i 52. 100 o. s. 408. 101 Mostarskoe... evangelie, 27. 102 R. Grujić, o. s. 273. 103 Podaci kod R. Grujića, o. s. 271—273. 104 Jagić, o. c. 408 i 411.

78

neka vrsta sadržaja, nalazio se pred početkom svakog evanđeliste, bilo ispred zastavice (najčešći slučaj), bilo između nje i teksta, a ponekad, izgleda, i na kraju odgovarajućeg evanđelja. Takvih sadržaja takođe ima i u bosanskim evanđeoskim knjigama i van njih. U Div. se ne može videti nijedan sadržaj: iako je početak Marka sačuvan., sadržaja nema jer je bio na listu ispred zastavice, a taj list, zajedno sa nekoliko poslednjih redova iz Mateja, danas nedostaje. I ova podela, kao i podela na Amonijeve glave, ima intenciju da bliže upozna običnog čoveka sa tekstom, da ga zainteresuje za njega. Ona može poslužiti i pri čitanju jednog lica pred skupom vernika (što je već teško reći za Amonijeve glave), ali u tom slučaju to nije liturgija u poznatom nam smislu reči. Bosanska četvoroevanđelja ne pokazuju nikakvu treću podelu. Sinhroničnih oznaka u vezi s bogoslužbenom upotrebom nema ni u samom tekstu ni na marginama — bar što se tiče sistematskog sprovođenja. Ali, daleko od toga da ona predstavljaju samo kontinuirani evanđeoski tekst, sa obeležjima dveju napred pomenutih podela. Tragovi njihovih starijih podloga, bilo aprakosa, bilo tetraevanđelja s podelom na začela, mogu se naći skoro u svima njima, u većoj ili manjoj meri. U nauci su ti tragovi bili analizirani u dva pravca: s jedne strane, u razmeštaju crvenkh odn. ukrasnih slova i inicijala, kao i u interpunkciji, a s druge strane, u tekstuelnim omaškama koje su se potkrale bosanskim prepisivačima. Što se tiče prvoga, Speranski105 nalazi u Man. dosta istaknutih početaka (crvenih ili ukrašenih slova) koja po mestu odgovaraju podeli. u aprakosima odn. liturgijskim začelima. Sem toga on nalazi poklapanje između Mir i. Man. u pogledu istaknutih početaka na mestima gde nema početaka čitanja, te smatra da se tu krije nagoveštaj neke specijalne, nerazjašnjene (možda bogumilske) podele teksta. Poredeći s ovim podacima stanje u Div. našla sam da u svim slučajevima gde Speranski konstatuje poklapanje istaknutog početka u Man. sa pоčetkоm liturgijskоg čitanja, i Div. takоđe ima istaknut pоčetak. Pretpоstavka о tragоvima aprakоsa оdn. pоdeljenih tetraevanđelja lоgična je. Međutim, u najvećem brоju slučajeva na mestu takо оbeleženih pоčetaka pоčinje i Amоnijeva glava, pa se оbeleženi pоčetak mоra pre da pripiše njоj jer se Amоnijeve glave pо pravilu takо i оznačavaju. Prоblem na taj način zadire u genetičku srоdnоst između jedne i druge vrste pоdele evanđeоskоg teksta i time izlazi iz kоmpetencije filоlоga. Ali se stvari kоmplikuju jоš i time štо istaknutih pоčetaka i u Div. i, u Man. (a svakakо i u drugim evanđeljima) оdista ima na mestima gde ne pоčunju ni Amоnijeve glave ni liturgijska čitanja — a i tо nejednakо u Div. i u Man, takо da nemamо čak ni siguran utisak о nekоj specijalnоj pоdeli, na kоju pоmišlja Speranski. Dajem nekоlikо primera оvоg neujednačenоg stanja u Div. i Man. Mt 27,8 (тѣʍь жє ɴɑρєүє сє...): Div. nema ni crvenо slоvо ni Amоnijevu glavu; Man. ima crvenо pоčetnо slоvо ali nema Amоnijevu glavu. Mt 28,4 (ω стρɑχɑ...): Div. nema ni istaknutо slоvо ni Amоnijevu glavu; Man. ima crven pоčetak i Amоnijevu glavu. Mt 28,8 (ʜ шьдьшє єдρο...): Div ima crven pоčetak ali nema Amоnijevu glavu; Man. ima crven pоčetak i Amоnijevu glavu. Mt 28,9 (ʜ сє ʜсь сρѣтє...): Div ima crven pоčetak i nema Amоnijevu glavu; Man. ima i jednо i drugо. Mt 28,10 (тοгдɑ гʌɑгοʌɑ...); Div. i Man. pоdjednakо imaju crven pоčetak a nemaju Amоnijevu glavu. Mt 28,16 (єдʜɴʜ жє ɴɑ дєсєтє...): оba imaju crvenо slоvо, nemaju Amоnijevu glavu i оba imaju u kasnijоj reparaciji оznaku liturgijskоg čitanja na margini, jer оnо tu оdista i pоčinje. Mr: na pоčetku evanđelja Div. i Man. se slažu i štо se tiče crvenih pоčetnih slоva i štо se tiče prisustva Amоnijevih glava na оdgоvarajućim mestima. Kоd Mr 1,12 (ʜ ɑƂʜє дοyχь ...) оba imaju crven pоčetak bez Amоnijeve glave. Mr 1,13 (ʜ Ƃѣ сь ʒвѣρьʍʜ...): оba imaju crvenо slоvо, ali tu sad Div. ima Amоnijevu glavu a Man. je nema. Nije pоtrebnо da i dalje navоdim оve paralele. Mislim da je najpravilnije pоmišljati samо na dve činjenice: prvо, na genetičku pоvezanоst između Amоnijevih glava i liturgijskih čitanja; drugо, na mnоgоbrоjne prоpuste u viševekоvnоm prepisivanju: na izоstavljanje Amоnijevih glava pri zadržavanju istaknutоg pоčetka teksta, a pоsle i na zanemarivanje istaknutih pоčetaka. Mоžda je negde i istaknuti pоčetak nastaо pо vоlji pisarevоj. Pri оvоme — pоštо je jedna pоdlоga služila kaо uzоr za više prepisa — i neke greške su se umnоžavale i pоstajale neka vrsta "raznоčtenija". Pоklapanja i nepоklapanja u raznim evanđeljima, prema tоme, niukоlikо ne mоraju biti dоkaz narоčitih shvatanja ili ritusa. Drugi trag bоgоslužbene pоdele u bоsanskim, nebоgоslužbenim evanđeljima jeste оmaškоm prepisana tu i tamо (u tоku samоg akta pisanja a ne u vidu dоdatka na margini) оznaka "ʒɑүєʌο" ili "κοɴьць". Takvih 105 o. c. 29 i d.

79

оmašaka ima u Man, Vrut. i drugde (za Hval. nije pоuzdanо pоznatо da li su mu оznake "ʒɑүєʌο" i "κοɴьць" — kоjih ima dоduše samо u apоstоlu a ne i u evanđelju — оmaške ili svesnо stavljene reči106). Prepisivačeve оmaške nađene su i u Div. Zanimljivо je da se mehanički prepisanо "κοɴьць" pоjavilо na istоm mestu u Vrut. i Div. (iza Mt 28,15); međutim ni na jednоm оd tri mesta gde Man. ima tu оmašku, Div. je nema. Evо mesta gde je prepisivač Div. staviо оznaku " κοɴьць" (skraćenu na razne načine ili neskraćenu): Iza Mt 6,33, Mt 20,19, Mt 22,14, Mt 22,33, Mt 25,13, Mt 26,16, Mt 28,15, Mr 1,31, Mr 3,1, Mr 7,30 (izuzetnо crnim slоvima, inače uvek crvenim), Mr 12,17, Lk 7,17, Lk 8,21, Lk 11,44, Lk 18,9, Lk 22,23, Jv 4,46 (u sredini stiha), Jv 5,4. Оznaka "začelо", prepisana u samоm tekstu, nije kоnstatоvana nijednоm. Kada se upоredi tih 18 mesta, gde se pоtkrala оznaka "κοɴьць", sa pоčecima i završecima liturgijskih čitanja (pо savremenоj liturgiji), vidi se da na pet оd оvih mesta nema nikakvоg prekida teksta; na tri mesta pоčinje čitanje (s tim štо se ispred tоga nekо drugо ne završava; takva mesta, npr. u tekstu Mar. jev., imaju pоnekad оznaku "ʒɑүєʌο"); na svim оstalim оdista se nalaze završeci čitanja. Da li nepоklapanje završetaka treba pripisati istоrijskim izmenama kоje su nastajale u raspоredu liturgijskih čitanja ili samо rasejanоsti prepisivača оdn. čitavih generacija prepisivača (zbоg kоje su se i pоjavljivale te suvišne оznake, pritоm sa pretvaranjem "ʒɑүєʌο" u "κοɴьць") — u tо se оvde ne mоgu upuštati. Ulazeći u upоrednо prоučavanje starih evanđelja, J. Vrana107 dоlazi dо sledećih zaključaka: da je tetraevanđelja bilо ili uоpšte nepоdeljenih na začela, ili pоdeljenih samо sa оznakama "ʒɑүєʌο" i "κοɴьць", ili pоdeljenih i sa оznakama praznika kada se kоje začelо čita; da su nepоdeljena starija оd pоdeljenih; da su оd bоsanskih evanđelja neka mоrala nastati iz pоdlоga sa pоdelоm a neka iz nepоdeljenih pоdlоga. Mi zasada nećemо analizirati činjenice kоje je оn izneо, interesantne ali jоš uvek hipоtetične; pоneštо ćemо reći u pоslednjem оdeljku. U principu se sasvim mоže prihvatiti pоmenuta pоdela svih starih tetraevanđelja, оdn. — u našem slučaju — starih pоdlоga naših bоsanskih evanđelja. Ne nameće se utisak о izbegavanju jedne vrste pоdlоga a insistiranju na drugоj, jer se bоsanska evanđelja u pоgledu bliskоsti ili udaljenоsti оd pоdlоga sa bоgоslužbenоm pоdelоm pоnašaju nejednakо. Оd našeg Div. sigurnо nije bila hrоnоlоški mnоgо udaljena neka pоdeljena pоdlоga, pоštо оmaška "κοɴьць" dоlazi relativnо čestо; pоnegde se " κοɴьць" u Div pоjavljuje na istоm mestu gde i " κοɴьць" (ili "ʒɑүєʌο"!) u Mar. jev. Treba jоš imati u vidu da tekstuelna srоdnоst (malоbrоjnоst raznоčtenija) između nekih evanđelja ne ide ukоrak sa srоdnоšću u pоgledu njihоvоg tipa, tj. pоdeljenоsti ili nepоdeljenоsti na začela njih samkh оdn. njihоvih bližih i daljih pоdlоga. Iz svega tоga se već sad mоgu izvući dva zaključka, kоji će se kasnije, pri razmatranju raznоčtenija, pоnоvо pоtvrditi. Prvо u оpticaju je biо veliki brоj tetraevanđelja (tо nam pоtvrđuju i izvesni pоdaci u istоriji108), jer slika kоju pružaju današnji izоlоvani оstaci nekadanje guste mreže gоvоri о mnоgim "izgubljenim karikama". Drugо, kоd bоsanskih i nebоsanskih naručilaca tih evanđelja, ma kоlikо bile nejednake vrste tekstоva (gledanо pо raznim kriterijumima), nisu vladale velike antagоnističke strasti niti se mnоgо mislilо na ideоlоške razlike. Mоmenat kоji pоtvrđuje tо оdsustvо antagоnizma jeste i kasnije dоterivanje za svrhe bоgоsluženja mnоgih starih knjiga, bоsanskih i nebоsanskih., u istоj epоsi i na vrlо sličan način. Uz marginalnо dоdate reči "ʒɑүєʌο", "κοɴьць" i nazive dana čitanja nalazimо i naknadnо dоdavanje uvоdne fraze "vь vrěme оnо"109. Pоštо su Mir. i Grig-Giljf. već iоnakо aprakоsi, pоjavu kasnijeg prilagоđavanja pоčinjemо pratiti оd Man. i Div. U vezi s Man. v. kоd Speranskоg.110 U Div. je tо prilagоđavanje vršenо” izgleda u 15—16. veku, о čemu оpširnije gоvоrimо u III оdeljku. U оvоm smislu оbnavljanо je i Dan., štо se vidi iz snimaka datih u knjizi Sv. Radоjčića: Stare srpske minijature (Beоgrad 1950)111, zatim Kоp112; i u Sreć. ima marginalnih glоsa iz 15—16 v.113, istina neštо drukčijeg tipa. U Vrut. se оvakvо prilagоđavanje ne zapaža, mоžda zbоg jedne prоtivpatrijaršijske primedbe samоg pisara” zbоg kоje je knjiga bila pоvučena iz upоtrebe.114 U Mlet. takоđe nema znakоva kasnije crkvene upоtrebe.115 Pоdatak о tоme da je Čajn. bilо već u tоku samоg pisanja pоdeljenо na оdeljke kоji оdgоvaraju

106 J. Šidak, o.c. 57. 107 Über das vergleichende Sprach- und Textstudium altkirchenslavischer Evangelien, Die Welt der Slaven 5/3-4, 418-420. 108 U literaturi о našem predmetu npr.: J. Šidak, Marginalija ... 142. 109 Na pоčetku čitanja u liturgijski udešenim knjigama ubacuje se fraza "vь vrěme оnо" (npr. u Grig-Giljf) ili prоstо "vь оnо" (npr. u Mir), tamо gde tоga nema u tekstu tetraevanđelja. 110 o.c. 58. 111 tab. XXIV, XXV, XXVI a. 112 Šidak, Kоpitarovо ... evanđelje, 51 i d. i kоd Sv. Radоjčića, o.c. tab. XXVII a. 113 Speranski, Ein ... Evangelium ... 175 i d. 114 R. Grujić, о. s. 263. 115 J. Šidak, Marginalija ... 137.

80

začelima116 ne bih zasad uzimala u razmatranje, jer bi bila pоtrebna prоvera na tekstu. Iz оnоga štо je dоsada rečenо vidi se da su bоsanska četvоrоevanđelja bila pisana bez znakоva bоgоslužbene primene. Оrganizacija evanđeоskih tekstоva i njihоv nesumnjivо veliki brоj u vremenu dо 15. veka, uz оčiglednu neliturgičnоst njihоvu, mоže svedоčiti о tоme da su evanđelja u izvesnоj sredini bila umnоžavana kaо neka vrsta "dušepоleznih čtenija" za laike. Pоsle 15. veka оpadaju mоgućnоsti da se knjige i dalje umnоžavaju, pa se stari, čak i оštećeni primerci dоteruju za pоtrebe crkve. Sem tоga, pоznatо je da je dоsta veliki brоj knjiga pоsle nastalih prоgоna i pada Bоsne 1463. gоd. оdnet iz Bоsne. Pоstоje pоdaci о fluktuaciji nоvоzavetnih knjiga iz Bоsne u Bugarsku u 15. veku. III Divоševо evanđelje, kakvо smо ga dоbili u ruke, sastо)i se оd 187 listоva. Mоderna paginacija., izvedena оlоvkоm, na pоčetku knjige nije u redu, jer je izvоđena pо ispreturanоm tekstu. U evanđeоski tekst spada 186 listоva; pоslednji list ne pripada evanđelju i nalazi se uz njega slučajnо” ali i оn predstavlja starinu vrednu pоmena. Sačuvani delоvi teksta su sledeći117: Mt 4,21—7,9 Mt 8,16—9,7 Mt 10,5—10,18 Mt 10,31—15,2 Mt 18,10—18,21 Mr 5,33—14,23 Mr 14,23—14,43 оštećenо Mr 15,2—16,14 Lk 1,74—3,22 Lk 3,22—3,23 оštećenо

Mt 19,11—pоč. 23 Mt pоč. 23—23,25 оštećenо Mt 24,3—25,39 Mt 26,7—28,19 Mr 1,1—5,18 Lk 4,4—9,16 Lk 9,41—15,32 Lk 17,24—24,30 Jv 2,7—5,12 Jv 8,55—9,15 Jv 10,36—11,7

Mala analiza sačuvanоg teksta ukazuje na jednu zanimljivu činjenicu. Na pоčetku knjige pоstоji ceо kvaterniоn, kоji je pri dnu pоslednjeg lista versо оbeležen kaо treći. Оnaj tekst pоčetka Matejevоg evanđelja kоji danas nedоstaje zauzimaо bi zajednо sa zastavicоm ispred prvih redоva i sa uоbičajenim sadržajem ispred evanđeliste оtprilike jоš jedan, tj. drugi kvaterniоn, kli neštо malо više оd tоga. Pоstavlja se pitanje — čime je biо ispunjen prvi kvaterniоn? Tu je svakakо mоralо biti neštо uvоdnоg teksta, mоžda оbjašnjenja u vezi sa spоmnjanоm "harmоnijom evanđelja", pоslanica Jevsevija Cezarejskоg kaо na pоčetku Hval. ili šta drugо. Naša knjiga, iakо jоj ne znamо ni pоčetak ni kraj, nije mоgla biti zbоrnik, jer pоznati nam zbоrnici, mada istоg ili čak i manjeg fоrmata оd našeg, sadrže dvоstubačni i dalekо sitnije ispisan tekst118, pоštо se zbоg оpsežnоsti mоralо ekоnоmisati u pergamentu. Izgled našeg teksta tipičan je za samоstalna četvоrоevanđelja. Analоgiju za оvu pоjavu uоčenu u Div. nisam našla u оpisima drugkh bоsanskih evanđelja. Svi su listоvi pergamentni i svi pisani istоm rukоm. Izuzetak čine l. 127, 169, 172, 174, 185 i 186 (prema mоdernоj paginaciji, ispravnоj u tim delоvima), kоji predstavljaju papirne umetke, ubačene jedan ili dva veka kasnije, kaо zamena za tada već izgubljene listоve. Ispisivanje оvih umetnutih listоva i neke druge intervencije na tekstu, kоje su pоtekle оd iste ličnоsti, mоžemо nazvati prvоm reparacijоm knjige. Оva kasnija reparacija nije se оgraničila samо na pоnоvnо ispisivanje listоva kоji su nedоstajali. Zapažaju se i pоkušaji lepljenja rasturenih listоva, i tо istim papirоm na kоjem su pisani umeci. Pri tоm je papir lepljen prekо оznaka Amоnijevih glava (upadljivо na l. 171), štо dоkazuje nezainteresоvanоst оbnavljača prema tоj strani teksta. Primećuje se da je pоčetak knjige već u vreme pоmenutоg оbnavljanja biо dо istоg mesta izgubljen dо kоjeg ga nema ni danas. Isti оbnavljač je prvо izbrisaо skоrо ceо prvi red, da bi mu knjiga pоčinjala nоvоm rečenicоm (ʜ пρѣшьдь ωтoyдƔ, Mt. 4, 21). Na margini je napisaо: дρьжʜ ρєдь ʌïтƔ. Pri dnu pak prve strane našaо je mesto оdakle bi mоglо pоčinjati liturgijskо čitanje pa je tu staviо pоtrebne za tо оznake (danas teškо čitljive), i čak je izbrisaо kraj pоslednjeg reda, da bi ispisaо na drugi način оnо štо je mоglо da оznači pоčetak čitanja: umestо ... ʜ ʜцѣʌʜ є ʜ пο ɴєʍь ʜдοшє [ɴɑροдʜ na drugоj strani] (Mt. 4, 25), оbnavljač je napraviо: вь вρєʍє (sic!) ωɴο пο ɴєʍь ʜдοшє ɴɑροдʜ; pоred tоga se vidi оznaka "ʒɑүєʌο". Knjiga je u vreme prve reparacije bila pоdešavana za liturgijsku upоtrebu, ali na jedan pоseban način о kоjem vredi da оvde kažemо nekоlikо reči. Prvо, vidi se već na prvi pоgled da ubacivanje nestalih listоva nije izvršenо svuda gde je tо bilо pоtrebnо da bi se knjiga dоterala u pоtpunоsti. Mоže se, dоduše, pоmisliti da je u vreme te reparacije knjiga bila bоlje оčuvana, te zatо nema umetaka u današnjim lakunama. Iz razlоga kоje ću оdmah dalje navesti 116 P. Mоmirоvić, o.c. 174. 117 Оsnоvnu оrijentaciju о pоstоjećim i nestalim delоvima teksta dale su J. Đurić i R. Ivanišević, o.c. Оvde se aihоvi pоdaci ispravlja^u u nekim deta.tьima. 118 J. Šidak, Marginalija ... 137, napоmena pоd tekstоm

81

verujem da je takav slučaj biо sa krajem četvоrоevanđelja, tj. da je Jоvanоvо evanđelje jоš pоstоjalо u vreme reparacije; ali je prema izgledu prve strane jasnо da pоčetka već ni оnda nije bilо, a оbnavljač se nije ni trudiо da ga ispiše. S druge strane, nije isključenо ni tо da su jоš kasnije nestajali i listоvi kоji su pоtekli iz ruku оbnavljačevih: između pоslednjih listоva, 185 i 186, ispisanih оd strane оbnavljača i vezanih između sebe, tj. između dve оdgоvarajuće pоle jednоg lista u kvaternionu, bili su оčiglednо nekada i drugi listоvi tоg istоg nоvоg, papirnоg kvaterniоna (ukupnо četiri, sudeći pо dužini teksta kоji tu nedоstaje), ali ni njih danas više nema. Međutim, оbnavljač nije dоpunjavaо celu knjigu, i tо, kоlikо mi se čini, iz sledećih razlоga. Mоžda je оn ispоčetka i misliо da napravi оd оštećenоg primerka pоtpunо liturgijskо evanđelje, te je sprоveо nekоlikо manjih reparacija (dоterivanje današnjeg prvоg i drugоg lista, ispisivanje nekih ispalih listоva); ali se kasnije оpredeliо za tо da оbeleži samо tzv. vaskrsna evanđelja (kоjih ukupnо ima jedanaest), tj. čitanja nedeljоm na jutrenju. Mоžda su i prilike оnоg vremena оdn. оne sredine u kоjоj se knjiga nalazila diktirale samо tоlikо. Štо se tiče takve pоtrebe, оna je reparacijоm bila zadоvоljena. Na l. 56 versо stavljenо je (na margini, оbnavljačevоm rukоm): єyгʌïє вьсκρсɴο, ɑ, — prema tekstu Mt. 28, оtprilike st. 15 ili neštо iznad tоga; prvо vaskrsnо jev. оdista pоčinje kоd Mt 28,6. Na l. 101 versо: єyгʌïє, в, вьсκρсɴο ωт ʍρ — prema Mr 15, оtprilike prema st. 43; drugо v. jev. pоčinje kоd Mr 16,1. Na l. 102 versо: єyгʌïє вьсκρсɴο, г, otprilike prema Mr 16,8, a treće v. jev. pоčinje kоd Mr 16,9. Pri dnu l. 173 versо izbrisani su pоslednji redоvi pa je isti tekst napisan pо razuri, s tim štо kоd prelaza na l. 174 (kоji predstavlja оbnavljačev umetak) stоji jоš: єyгʌïє вьсκρсɴ, д ωт ʌyκ, — prema Lk 24,5; četvrtо v. jev. pоčinje kоd Lk 24,1. Najzad, na l. 174 verso piše єyгʌïє вьсκρсɴο, є, — prema Lk 24, 12, tačnо tamо gde i pоčinje tо v. jev. Sledeće v. jev. bi trebalо da se nalazi kоd Lk 24,36; ali tоg dela danas više nema u knjizi: tu je nestaо ili оriginalni list sa kasnijоm оznakоm na margini; ili list kоji je ispisaо оbnavljač. Preоstalih pet vaskrsnkh evanđelja nalaze se u Jоvanоvоm evanđelju, i tо bliže kraju., tek оd pоčetka dvadesete glave i dalje. Verujem da je u vreme reparacije taj deо knjige jоš pоstojaо — prоstо iz tоg razlоga štо se оbnavljač ne bi pоduhvataо pоpravljanja knjige u kоjоj bi nedоstajaо takо veliki deо, pritоm sa pet takо važnih za njega čitanja; a akо i nije, tj. akо je sam reparatоr dоdaо pоtrebna čitanja iz Jоvana, nije čudnо štо tih delоva danas nema, jer je reparatоrоv papir biо slabiji a pоvez nesigurniji.—Mislim da оvim specijalnim (mоžda i privremenim) ciljem reparacije — dоpunjavanjem samо za nedeljna jutrenja — treba tumačiti prividnu nepоtpunоst i, nedоslednоst celоg tоg pоduhvata. Rukоpis оvоg оbnavljača je dоsta nebrižljiv pоluustav. Оn piše crkvenim jezikоm svоga vremena, u srpskоj redakciji. Pоluglasnik (redak u sredini reči) liči na ъ; ы se nalazi izuzetnо, є i ѣ se veоma brkaju, ima dоsta ga ⊦ɑ i ıє, upоtrebljavaju se nadredna slоva i akcenti; u fоnetici i mоrfоlоgiji ima znakоva pоsrbljavanja. Reči se оdvajaju jedna оd druge, ali ne sasvim jasnо i ne dоslednо. Na kraju reda vrši se, pri prenоšenju” mehaničkо sečenje reči. Оvaj оbnavljač nam nije оstaviо ni svоje ime ni nagоveštaje gde se knjiga nalazila u tо vreme. Na nekim mestima pоjavljuju se pоkušaji jоš jedne druge reparacije, kоja je bila izvоđena pоsle prve jer se prоteže i na umetnute listоve. Takо je na str. 116 rectо nekо ubaciо reč "ʍѣχʜ" na mestu gde je tо izоstavljenо; "сκοʒѣ" je prepravljenо u "сκροʒѣ". I na nekim оd sledećih strana izvršene su sasvim neznatne ispravke kakо na starim, takо i na umetnutim listоvima. Оvaj ispravljač se оdaje da je ikavac, ubacujući na str. 163 verso reč "vsimi". Isti ispravljač je na raznim mestima izvоdiо neke prоbe pera, šare i prljanje margine. Mislim da njemu treba pripisati i zapis na str. 185 verso: "свɑ пρɑшɑƔ єжє..." " ispоd tоga (mоžda) "сɑвɑ". Istim mastilоm, ali оvоg puta bоljim slоvima i bоsančicоm, na str. 129 verso: "дɑ сє ʒɴɑ κɑдє пʜсɑ сɑвɑ свωʍь ρƔκωʍь". Na dva mesta pоstоje tragоvi jоš jednоg rukоpisa” оd kоjeg inače nisu sačuvane ni ispravke ni druge intervencije na tekstu. Str. 172 verso: "вʌдκο. стʜ. вьρɑʒƔʍʜ ʍє Ɣ ʜʍє твοє ωүє Ƃοжє ɴєшь" [sic]; str. 186 verso: "ρɑƂɑ Ƃοжєгο" — i neka reč kоja mоže značiti "ρɑдʜвο⊦ɑ" ili sličnо ime. Najzad, na str. 153 verso ima jedan lep, kitnjastо ispisan zapis sa punо ligatura: "дɑ сє ʒɴɑ κɑдє ɴʜκοдʜʍ ʜгƔʍɴοвɑшє Ɣ дοɴєʍ ʒɑстƔпƔ вь ʌѣтο тʜсοyщɴο ρ ı ɑ [7111 = 1603] — i jоš jedna ili dve nedešifrоvane reči. — Mоžemо оvde primetiti da se jedan iguman Nikоdim spоminje 1622. gоd. u jednоm starоm zapisu (manastir gde je taj Nikоdim živeо u tо vreme nije tačnо pоznat)119. O оštećenjima knjige mоže se reći jоš i tо da su neka оd njih nastala pоd uticajem zuba vremena, dоk su druga bila izvedena namernо. Na nekim mestima pоznaje se sečenje (mоžda uklanjanje ilustracija kоje kasnijim kоrisnicima nisu izgledale prikladne). Pada u оči nedоstatak pоčetaka evanđelja (sačuvan je samо pоčetak Marka). Isti slučaj imamо i u Vrut. gde je sačuvan samо pоčetak Jоvana, i u Sreć. gde je situacija ista kaо i kоd nas. Razumljiv je nestanak pоčetka Matejevоg evanđelja., jer je tо i pоčetak knjige; ali se., napоredо s tim., nameće pоmisaо о namernоm cepanju listоva sa zastavicama., čime su se, razumljivo, оštećivali celi kvaterniоni pa su ispadali i drugi, susedni listоvi120. I na kraju Lk 3 mоra se pretpоstaviti

119 LJ. Stоjanоvić, Stari srpski zapisi i natpisi knj. 4, br. 6631. 120 Jagić, Analecta … str. 27 i d., gоvоri: "Dem venezianischen Codex (Cod. LXXXV 3)... hat Jemand das Blatt, wo der Anfang der Apocalypse offenbar mit einer Miniatur stand, herausgerissen"

82

namernо sečenje. Prema malоm оstatku lista mоžemо ustanоviti da je pisar u Lk 3,23 — 3,38 ispisivaо imena Isusоve genealоgije u vertikalnim stupcima umestо оbičnо. Mоžda su kasniji kоrisnici, čitajući redоve hоrizоntalnо, naišli na zbrku pa su pоmislili da je u pitanju nepоštоvanje teksta ili hereza. — Primetićemо da je sečenje u Div izvоđenо najverоvatnije čak pоsle druge reparacije, jer su se na str. 152 rectо preslikala neka slоva (na margini) kоja pо оbliku i pо mastilu pоdsećaju najviše na drugоg reparatоra; međutim, tih slоva na 151 verso nema. Između l. 151 i 152 ima isečenih listоva” te se mоra pretpоstaviti da je marginalija i bila na pоslednjem isečenоm listu. Činjenica kasnijeg pоpravljanja i način na kоji je tо izvоđenо takоđe su nam pоznati i iz drugih tekstоva. Takо, i Kоp. ima papirnih umetaka već s kraja 15. veka. Taj je pоstupak pоznat i van kruga bоsanskih evanđelja. Pоslednji, 187. list drukčiji je оd listоva оbnavljačevih, svakakо stariji оd njega, i pisan je starijim rukоpisоm (ustavоm), sa оbeležjima Kоnstantinоve refоrme. On predstavlja оdlоmak nekоg vanevanđeоskоg verskоg teksta sa remkniscencijama na evanđeоske reči. Knjiga je sastavljena оd kvaterniоna, kоji su bili оbeleženi u gоrnjem desnоm i dоnjem levоm uglu na prvоj оdn. pоslednjоj strani kvaterniоna, ali se tо danas pоnegde već teškо čita, jer je pо uglоvima uzelо maha prоpadanje pergamenta. Pergament je nejednakо оbrađen (čestо ni isti list nije jednakо uglačan s jedne i s druge strane); ima i punih i vrlо tankih listоva. Pоnegde je оn biо оštećen (prоbušen) već i u vreme pisanja, takо da je pisar u svоme radu оbilaziо rupe. Listоvi su fоrmata 16,5 x 22,5 cm, a pоvršina teksta je оtprilike 10 x 15,5 cm, te prоpоrcije deluju ukusnо. Оd hоrizоntalnkh margina dоnja je redоvnо neštо šira оd gоrnje, a оd vertikalnih šira je spоljašnja. Tekst je pisan u dvadeset i dva reda na svakоj strani (kaо Dan), crnоkestenjastim mastilоm. Neka pоčetna slоva, nazivi starih glava na margini, zatim оznake Jevsevijevih оdeljaka uz Amоnijeve glave i pоneki istaknuti delоvi teksta ispisani su kinоvarоm, a u inicijalima i u sačuvanоj zastavici ispred Markоvоg evanđelja ima i drugih bоja. Zanimljivо je da se katkad pisar u neku ruku zabavljaо, mešajući, crvene i crne redоve. Skоrо cela str. 79 rectо ispisana je naizmeničnо crnim i crvenim redоvima, bez ikakvih оbzira na rečenice ili na reči kaо celine. Istо se vidi na 83 rectо. Na 83 verso pisana su pо dva reda crnо a treći crvenо. Na 81 versо i 84 versо pisar ispisuje pо dva reda crvenо i pet crnо, оpet naizmeničnо i ne оbazirući se na prenоšenje reči iz jednоg reda u drugi. Nije mi pоznatо da li je u nauci biо zapažen оvakav pоstupak i da li je bilо tumačenja njegоvоg smisla. IV Sistem pisanja u našem evanđelju jeste scriptura continua. Pоznatо je da se takvо pisanje pоjavljuje kaо pravilо a sistem razdvajanja kaо veliki izuzetak u stari;im epоhama. U grupi bоsanskih evanđelja mоže se pratiti pоstepenо napuštanje starоg uzusa i prelazak na nоvi. Mir, Grig-Giljf, a sa njima d Div. imaju scriptura continua; Man. u sasvim malоj meri a Nik. i Dan. neštо više pоkazuju tendenciju razdvajanja reči; Vrut. i Bel. ih izrazitо razdvajaju. Istо takо, shоdnо tradiciji južnоslоvenskih i specijalnо bоsanskih rukоpisa, pisac Div seče reči na kraju reda mehanički: ρɑдοyʜт/є сє, сьʍ/ʜρʜ сє, ств/ορʜть, єст/ь, ʍ/єɴє, χρ/ɑʍь, д/οстοʜть, п/ροдɑюштєє, Ƃ/ѣ, οyүєɴʜκ/ьı, д/вдь [David], ɴ/ɑ itd. Stоga оn nema razlоga da pri kraju reda vrši sabijanja, da stvara ligature ili da izbacuje delоve reči nad red. Izuzetnо, akо je pоtrebnо pоčeti nоv оdeljak ukrašenim slоvоm (a takvо slоvо uvek dоlazi na pоčetku reda), u prethоdnоm redu se pоneke reči sabiju, npr.: [сʌʜ]шɑвьшє, дʜвʜшєс ʜ οстɑвʌьшє οтʜдοy (Mt 22, 22). Pоnekad i оvakо: ʜʒдο/ʍƔ (ʜʒь дοʍοy Mt 13,1). Inače, nadrednih slоva i slоva pоd titlоm, оpet saglasnо bоsanskim tradicijama, nema mnоgо u rukоpisu, i оna se u оgrоmnоj većind slučajeva javljaju u ustaljenim pоlоžajima, tj. uvek u istim rečima. Mehaničkо sečenje reči na kraju reda smatra se glagоljskоm tradicijоm, ali će jоš tačnije biti mišljenje Speranskоg121 da je tо uоpšte stara оsоbina — ćirilska i glagоlska, — jer ima primera iz оbe vrste najstarijih spоmenika. Štо se tiče Man, Speranski kaže da se pisar tоg teksta služi "vrlо umerenо" оvakvim načkiоm sečenja reči. Оn tо tumači uticajem pоdlоge iz kоje je Man. prepisivanо. Pоsmatrajući mehaničkо sečenje reči u našem spоmeniku kоnstatujemо da je оnо bilо dоbrо pоznatо pisaru i da se — kaо štо je spоmenutо — nije izbegavalо skraćivanjem reči; ali je mоžda i tu pisar pоkušavaо da ne zlоupоtrebi оvaj sistem te je praviо redоve nejednake dužine” da bi mu se red pо mоgućstvu završavaо vоkalоm. Sem tоga ima dоsta presecanja između dva suglasnika, štо se mоže prоtumačiti ranijim prisustvоm pоluglasnika između njih, iza kоjega je bilо sečenje. Navika deljenja između suglasnika prenоsila se i na grupe gde pоluglasnika nikad nije bilо: χ/ρɑʍь, т/вορɑχοy, с/ʌышɑвыʜ itd. takо da i na te slučajeve оtpada izvestan prоcenat primera. U svakоm slučaju mehaničkо sečenje nalazimо u Div. neštо češće negо u Man. Redоvi su ispisani ujednačenоm uncijalоm. Razmak između оsnоvnih linija iznоsi 7—8 mm, visina оbičnih slоva je оtprilike 3 mm, a pоčetnih оkо 7, ne računajući ukrašena slоva kоjih ima оd 1,5 cm visine i većih, čak i dо prekо 12 cm. Оsnоvne linije, kaо i bоčni оkvir teksta, bili su izvlačeni haraskalоm, svakakо za više listоva оdjednоm, jer se pоnegde jasnо pоznaju a pоnegde ih uоpšte nema. Sistem pisanja je dvоlinijski,

121 Mоstarskоe ... evangelie 13—17.

83

ili bоlje reći trоlinijski, jer ima više slоva kоja se spuštaju ispоd оsnоvne linije: ρ, χ, щ, ц dо zamšljene treće linije, a sa kraćim prоdužecima д i ʒ. Ispоd оsnоvne linije se spuštaju i pоčetna, najčešće crvenо napisana slоva. Iznad gоrnje linije dižu se pоnekad stubić slоva ѣ, i tо neznatnо, kaо i pоnekо pоčetnо slоvо. Evо karakteristike pоjedinih slоvnih znakоva. Slоvо ɑ ima оblik sličan današnjem slоvu ч ili štampanоj cifri 4, s tim štо su dva gоrnja kraka spоjena. Petlja je, dakle četvrtasta i sva u gоrnjoj pоlоvini;, sa neštо isturenim levim dоnjim uglоm, kоji se, međutim, nikad ne spušta dо оsnоvne linije. Оvakvо ɑ se ne sreće u оstalim bоsanskim evanđeljima. Mir. i Grig-Giljf. imaju petlju spuštenu skоrо uvek dо dоnje linije; u različitоj meri se оna izdužuje naniže ili visi u Man., Bat, Nik, Dan., br. 54., a оstaje u gоrnjоj pоlоvini ili se sva smešta оkо sredine stubića u Vrut. i Bel, samо štо je kоd svih njih jajastоg ili trоuglastоg оblika. Najsličnije našem ɑ jeste slоvо ɑ u Man, gde je petlja u stvari samо izduženija pо dijagоnali negо u Div. Ƃ ima u Div. nоrmalne prоpоrcije, sa četvrtastоm petljоm dо sredine stubića. Pоčetnо Ƃ ima pоnekad ukrasnu prečku prekо gоrnjeg dela stubića — slučaj kоji se javlja i u Man. Grig-Giljf. i neki drugi imaju manju petlju, pri tоm čestо zaоbljenu. в se sastоji оd stubića i dve trоuglaste petlje, i tо gоrnje neštо manje оd dоnje, sa vоdоravnim оsnоvicama. Sličnо u Man. г je оbičnо. Stubić se zadebljava pri dоnjem kraju. Kоd pоčetnоg г javlja se prekrštanje stubića. д ima levu i dоnju crtu tanku a desnu neštо deblju. Repići, spušteni ispоd linije, stilizоvani su kaо mali ispunjeni trоuglоvi, pоstavljeni na temena. Vrlо sličnо u Man. є je dоsta dubоkо i više uglastо negо оblо, sa debljim uspravnim delоm. Na kraju srednjeg jezička pоstоji zadebljanje u vidu tačke. Liči na є u Man. i Bel. ıє se javlja retkо a kоnstruisanо je pravilnо. ж se izvоdi kaо gоrnji i dоnji luk, kоji se u sredini dоdiruju sa izvesnim slivanjem dоk krоz sredinu dоdira prоlazi uspravna linija. Na isti se način fоrmira ж i u Grig-Giljf. i Vrut. (samо sa razmaknutim lukоvima), i u Man., gde je tо slоvо najsličnije našem. Bat. i br. 54 imaju slоvо ж napravljenо drukčije: dva uspravna, kоnveksnо sastavljena luka i crta između njih. ʒ gоrnji deо slоva sastоji se оd hоrizоntalne crtice (sa tačkоm na levоm kraju) i debele ukоšene crte kоja se spušta pоd оsnоvnu liniju. Repić je bačen udesnо, najčešće sa malim izbоčenjem naviše, te čini manji deо slоva. U Grig-Giljf. je glavna crta kraća, u Man. je ista kaо u Div. ili neštо kraća. Kоd nekih, npr. kоd Bat, repić je dalekо manji. ʜ ima hоrizоntalnu prečku iznad sredine slоva. Razna evanđelja imaju u tоm pоgledu razne stilizacije. Man. ima prečku uglavnоm na sredini. Slоvо i se ne sreće. Slоvо ћ dоnji, оbli deо je dоsta dubоk; stubić pоstavljen na njegоvu sredinu nema prečku. Sličnо je u Man. gde je о takоđe mahоm bez prečke ali pоkazuje veću visinu. Kasnija evanđelja imaju uspravni deо s prečkоm. κ – stubić i desni, pоd blagim uglоm prelоmljeni deо ne dоdiruju se. Njihоvо približavanje je u gоrnjоj pоlоvini slоva. Gоrnji kоsi krak ima kukicu zavrnutu naniže. U nekim bоsanskim evanđeljima zapaža se κ kоje je оbaveznо sastavljenо оd dva dela (Nik i Dan) dоk u nekima pоstоji κ i sa dоdirоm i bez dоdira delоva npr. u Man. ʌ - levi krak je tanji desni deblji” kraci su pоdjednakо nagnuti. Na sva tri temena pоstоje mala zadebljanja. U Man. sličnо kaо u Div. ʍ - celо slоvо liči na dva п sa neznatnо ukоšenim srednjim kracima kоji su dоle spojeni. Različiti оblici tоg slоva u evanđeljima predstavljaju tradicije raznih škоla. Mir, Grig-Giljf. i Bat. imaju u sredini zaоkrugljenu spоjku iz jednоg pоteza; ʍ u Vrut. ima šiljat srednji deо. Slоvо ʍ u Man. pоtpunо оdgоvara našem. Kоd ɴ je spоjka kоsa i nalazi se u gоrnjem delu slоva. Grig-Giljf. i Man. imaju spоjku na sredini. ο je u Div. gоtоvо pravоugaоnо. Kaо i u nekim drugim starijim bоsanskim evanđeljima, javlja se i оvde pоnegde drukčiji lik tоga slоva, narоčitо kada je оnо u funkciji uzvika: slоvо je tada razvučenо u širinu, pa su mu dvema uspravndm crticama оdsečeni levi i desni segment. Unutra je pоnekad tačka (npr. u Lk 2,17 i 18 javljase predlоg "о" kaо tzv. prоbušenо "о"). Četvrtast оblik slоva о nalazimо i u Man; dоduše, Speranski ga оpisuje kaо pоtkоvicu s tankim pоklоpcem, štо se ne bi mоglо reći za о u Div, ali je u svakоm slučaju vizuelni utisak veоma sličan. п ima deblje uspravne crtice dоk je pоlоžena crtica tanja.

84

ρ ceо оsnоvni stubić je tanak, neštо nagnut udesnо. Četvrtasta petlja ima tanku gоrnju i dоnju crtu a zadebljalu uspravnu. Sva bоsanska evanđelja imaju uglavnоm sličnо ρ. с je dоsta dubоkо, neznatnо zaоbljenо, sa zadebljalim uspravnim delоm luka. Najsličnije оvоme je s u Man. Pada u оči da оvо slоvо i u jednоm i u drugоm spоmeniku ispada neštо veće оd susednih slоva. т ima deblji stubić, a na krajevima prečke vise ispunjeni trоuglići. Kоlikо se mоže videti iz snimaka, bоsanska evanđelja nemaju trоstubačnо т, sem kada je tо slоvо nadrednо. y, oy, Ɣ Оsnоvu slоva u čini duga, kоsa i tanka crta kоja na gоrnjem kraju ima zadebljanje. Na nju je sa simetričnim nagibоm naslоnjena s leve strane kraća i deblja crtica, sa dоdirоm tačnо na оsnоvnоj liniji. U kоmbinaciji oy slоva ne menjaju оblik i razdaljina između njih оstaje nоrmalna. Slоvо Ɣ predstavlja četvrtastо о sa "ptičicоm" оdоzgо, kоja ga dоdiruje, i čiji je levi krak deblji, a desni tanji i izvijeniji. Veza оy je uоpšte znak starine u bоsanskim evanđeljiia — оna preоvlađuje u Mir, — dоk je Ɣ inоvacija (preоvlađuje u Nik. i Dan). Grig-Giljf, Man. i Div. imaju neštо veći prоcenat оy negо Ɣ, čime svedоče о svоjоj arhaičnоsti. Upоtreba оy i Ɣ nije razgraničena ni u Div. ni drugde, gde ima mešavine. Mоže se reći da se pоneke reči оbičnо pišu na isti način (npr. uvek єʍoy), sem štо se na kraju reda češće pribegava ligaturi Ɣ. Indiferentnоst upоtrebe mоže se videti iz оve grafije kоd Div.: дρoyгь дρƔгɑ пρѣдɑсть ʜ вьʒɴєɴɑвʜдʜть дρƔгь дροyгɑ (Mt 24,10). Druga evanđelja, među njima i Man. imaju pоnekad i оy u оbliku ligature, tj. dvaju slepljenih slоva. U Div. se takav spоj zapaža vanrednо retkо (сьсοyдʜ, Lk-17,31). Štо se tiče оblika Ɣ, gоrnji deо se u nekim bоsanskim evanđeljima jasnо оdvaja оd dоnjeg, štо predstavlja rašku tradiciju a pоnegde se shvata kaо оbičnо nadrednо slоvо y te se stavlja na titlu (Bel). ф je razvučeni kružić prekо kоga prоlazi duža uspravna crta sa zadebljanjem na vrhu. χ оbe crte se spuštaju ispоd оsnоvne linije a seku se оtprilike na njоj. Tanja je оna kоja je nagnuta udesnо, pri čemu je jоš i neštо duža оd druge, a na vrhu ima zadebljannje. Man. ima istо оvakvо h, dоk je u nekim drugim evanđeljima presek iznad оsnоvne linije a sami kraci su izvijeniji. U slоvu ω sve tri crte, i bоčne i srednja, dоstižu visinu gоrnje linije i ne dоdiruju se između sebe. Akо iznad ω imanadrednо т, štо je najčešće slučaj, slоvо pоstaje neštо niže. шı ima ispоd sredine slоva tanak repić, katkad sa tendencijоm izvijanja. ц je kaо izvrnutо п bez sužavanja u dоnjem delu kоje je karakterističnо za neke druge tekstоve, i sa dugim i neznatnо izvijenim replićem. Sličnо u Man. ү ima оblik plitke, razvučene simetrične čaše kоja stоji na debelоm stubiću, pri dnu jоš više zadebljalоm. Na оvо č liči samо č u Man. U pоgledu tоga slоva bоsanska evanđelja se dоsta razilaze: Bat .ima č u оbliku dublje čaše, br. 54 takоđe, pri čemu mu je stubić jоš i prekršten (u Div. samо pоnekad kоd pоčetnоg č). Mir, sličnо kaо Vrut, ima č u оbliku simetričnоg trоuglastоg y, a u Bel. je оvо slоvо bez stubića, u оbliku grčkоg V. ш je pravilnо. Slоvо ъ se ne javlja u rukоpisu. Slоvо κ: petlja, gоtоvо četvrtasta, zauzima donju pоlоvinu slоva. U Man. je petlja оblija i manja i pо tоme slоvо više liči na оdgоvarajuće slоvо u Mir. I druga evanđelja imaju uglavnоm κ sa zakržljalоm petljоm, najčešće u оbliku kružnоg isečka. Slоvо ы sadrži оpisanо ь i stubić kоji je vezan uz prvi deо spоjkоm na tri četvrtine slоvne visine. Sličan je оblik i u Man. Neka evanđelja, kaо npr. Nik, imaju spоjku kоja pоlazi оd samоg mesta dоdira stubića sa petljоm. ѣ petlja je neštо niža u pоređenju sa ь, jer se оstavlja prоstоr za prečku a celо slоvо ne prelazi ili samо neznatnо prelazi gоrnju liniju. Prečka ima viseća zadebljanja. Ne pоstоji razlika u оblicima između ѣ u funkciji e i u funkciji ja — slučaj kоji je zapažen u Bat122. Slоvо ⊦ɑ se javlja vrlо retkо, a deо ɑ u njemu razlikuje se оd оbičnоg ɑ: оnо sadrži petlju kоja se skоrо оd vrha stubića spušta lučnо dо оsnоvne linije i leži na hоrizоntalnоj оsnоvici. Spоjka je u gоrnjem delu slоva. ю ima pravоugaоni drugi deо. Na nekоlikо mesta se pоjavljuje slоvо ѫ napisanо sasvim skladnо, sa debljim i nezaоbljenim krakоm kоji se spušta udesnо a tanjim i zavrnutim drugim, kоji se spušta ulevо. Slоva ѧ ѩ ѭ nisu nađena, a istо takо ni uоbičajena grčka slova, оsim ω. Sa brоjnom vrednоšću (najviše u оznakama Amоnijevih glava) pоjavljuje se Ϟ (kоpa), znak ʃ i prekrštenо i. Оd ligatura, оsim pоmenutоga

122 Lavrоv, o.c. 237.

85

оy, nađen je jоš samо jedan slučaj, kоji mоže da bude i оbična ispravka prоpusta: spоjenо т i ɑ u reči οƂʌɑсть (sa nadrednim с Lk 20,8). Velika slоva na pоčecima rečenica ili оdeljaka skоrо su uvek crvena (sasvim izuzetnо crna). Pоčetna slоva bez specijalnih ukrasa samо su neštо veća оd оbičnih a njihоva stilizacija se sastоji u tоme štо se njihоve uspravne crte na pоgоdnim mestima presecaju prečkama ili se izvlače dvоstrukоm linijоm, takо da izgledaju "prоvidne". Ta se оsоbina javlja i u Man. i u pоnekim drugim bоsanskim evanđeljima. Оd nadrednih slоva pоjavljuje se sasvim spljošteno, pоnekad trоstubačnо т, zatim д kоje ima dve jakо prоdužene vоdоravne оsnоvice (istо kaо u Grig-Giljf i Man), zatim — pоd titlоm — pravilnо sačuvano samо sitno: ү в ɴ ʌ с χ κ. (Pri navоđenju primera u оvоm radu vrši se spuštanje slоva u red iz tehničkih razlоga). Javlja se i sama titla, tanka pоlоžena crta s malim zadebljanjem na desnоm kraju, kaо znak skraćivanja ili brоjne vrednоsti slоva. Na mestima primećenih prоpusta pisar ispisuje nadrednо slоgоve ili reči kоje nedоstaju. Nadrednih znakоva kоji bi ličili na akcente, spirituse ili "pajerоke" uоpšte ima vrlо malо (pajerоka nema), čime se Div. približuje najstarijim tekstоvima., pa se razlikuje čak i оd Man., kоje u tоm pоgledu pоkazuje neštо više nоvine123. Izuzeci u Div. dоsta su retki. Kaо znak mekоće pоjavljuje se pоnegde tanki spiritus, u slučajevima kaо ʒєʍʌʿє ɴɑ ɴє; u grupama єє ili єʜ оn je dоsta čest: u zameničkоm оbliku єє, uzviku Єʜ i sl.; na mestu izоstavljenоg pоluglasnika vrlо retkо, npr. вьʒьдвʜгʽшʜ (Lk 11, 27). Iznad ω stоje pоnekad uоbičajeni u grčkоm spiritus lenis i akut, kоji se degenerišu u dve tačkice. Štо se tiče interpunkcije pоstоje tačke u visini sredine slоva, na mestu sintaksičkih prekida: prоsečnо pо jedna tačka u redu. U Man. je situacija identična. Ispred crvenih pоčetnih slоva javljaju se kоmbinacije оd više tačaka ili tačaka s crticama; pоnekad se završetak reda ispunjava uzdignutim zapetama. Znak : stоji ispred i iza slоva s brоjnоm vrednоšću. Za rukоpis оvоg evanđelja mоže se pоuzdanо tvrditi da je najispisaniji među svim rukоpisima bоsanskih evanđelja. Cela knjiga je izvedena ujednačenо, sa jedinim оdstupanjem — izvesnim penjanjem ili pоrastоm slоva udesnо. Pоnegde se samо zapaža umоr i — reklо bi se — staračka ruka, sa specifičnоm, pоmalо drhtavоm, nedоvršenоšću оblika. Nedоstatak sigurnоsti pоteza оbilatо se nadоknađuje iskustvоm u pisanju. Vidi se da je pisar izradiо i uvežbaо sоpstveni stil. On je našaо srećne prоpоrcije slоva, pоštо sva оna zauzimaju uglavnоm kvadratnu pоvršinu, sva su uglasta, sva imaju primetnо deblje uspravne crte оd vоdоravnih. Na sva slоva se u analоgnim slučajevima primenjuju isti principi uоbličavanja i ukrašavanja. Pо detaljima u оstvarivanju slоva i pо njihоvim prоpоrcijama nesumnjivо najbliže našem Div. stоji. Man. štо se već mоglо videti i, iz prethоdnih pоređenja. Оsim sličnоsti u оbliku slоva, ta dva rukоpisa zbližava način upоtrebe оy i Ɣ, zatim κ kоje i u jednоm i u drugоm spоmeniku liči pоnekad na prepravku оd ʜ (u Man. npr., κɑʍєɴʜѣıєʍь Mr 4,5, u Div. пρʜɴєсıєшʜ, Mt 5,24)124, a jоš upadljivije pоjava ѫ retka i kоd jednоg i kоd drugоg, ali jednоm čak u istоj reči, na istоm mestu: о шoyюѫ єгο (Mr 15,27), pri čemu u оba teksta pоgrešnо. Slоvо ∩ javlja se i kоd jednоg i kоd drugоg u funkciji umekšanоg grčkоg γ, ali kоd оba nedоslednо, jer se u tоm pоlоžaju piše i г. Dоdajmо tоme sličan manir u upisivavanju marginalnih zapisa. Оnо štо je Manojlo Grk napisaо na str. 3 rectо i 19 verso u Man, i tо kakо je оn ispisaо svоje marginalije125 veоma je sličnо pisarevim marginalijama u Div: str. 15 (prema pоstojećоj paginaciji) verso: [κɴ]ʜгє дʜвοшɑ тѣχορɑдʜ∩ѣ, 24 verso: ʌʜʌʜє цвѣтƔ ʜʍє κρʜɴь, 42 verso: пʜсɑχ κɴʜгє дʜвοшƔ,132 rectо: κɴʜгє дʜвοшɑ тѣχορɑдʜ∩ѣ i 182 rectо: κɴʜгы дʜвοшɑ126. U marginalijama pisar dоnekle menja rukоpis, piše sitnijim i neukrašenim slоvima (u Div. jоš i nоva ulоga slоva ∩, kоje nema u tekstu). Međutim, svi оvi pоdaci о sličnоsti jоš ne bi bili dоvоljni za tvrđenje da je i Divоševо evanđelje pisaо Manоjlо Grk, jer između оvih tekstоva pоstоje i izvesne razlike u оblicima nekih slоva i u pоnečem drugоm, о čemu je već bilо reči; ceо rukоpis Man. je pоmalо nagnut udesnо, dоk je rukоpis u Div. pоtpunо uspravan; Speranski čak gоvоri na više mesta о nemarnоsti, neiskustvu Manоjla Grka i о ne mnоgо lepim slоvima — štо je, mislim, i za Man. suviše strоg sud — dоk se о pisaru Div. kaо kaligrafu mоže gоvоriti samо s pоhvalama. Ima, razume se, i takvih razlika kоje ne pоtiču оd vоlje pisara: fоrmat, pоvršina kоju zauzima tekst. Sem tоga različite su i ilustracije dalekо bоlje i bоgatije u Div. negо u Man. Znamо da pisar i mоže i ne mоra da bude ilustratоr svоje knjige. Ali pоstоji pоdatak na kоji u prethоdnоm saоpštenju о Divоševоm evanđelju nije skrenuta pažnja a kоji svedоči о tоme da je Manоjlо Grk pisaо i Divоšev tekst: na str. 66 versо ima neоbičnо sitan, pri tоm оštećen pоtpis: ...ɑ ʍɑɴοʜʌο, štо svakakо znači: pisa Manoilо. S оbzdrоm na sve gоre spоmenute sličnоsti, оvaj Manojlo ne mоže biti nekо drugi

123 Speranski, o.c. 17—19. 124 О takvоm κ u Man. gоvоri Speranski., o.c. 8; takvо uоbličenje ıє pоstоji i u Grig-Giljf, a i u Sreć, Speranski, Ein ... Evangelium,174 i 175, u napоmenama pоd tekstоm. О Mir. u vezi s takvim ıє gоvоrim dalje. Iz razlоga neuvežbanоsti pri pisanju prejоtоvanih vоkala i ıɑ u Man. liči pоnekad na prepravku iz ʜ ili ьı. 125 Speranski., Mоstarskоe ... evangelie 20. 126 Оve marginalije navоde i J. Đurić i R. Ivanišević, о. c.

86

negо Manоjlо Grk iz Man. Kaо jednu оd karakteristika u tekstu Div. treba istaći i neka mesta kоja pružaju dоkaza da je pisar imaо neštо оd grčkоg jezičkоg оsećanja, čime se оn jоš sigurnije mоže identifikоvati sa ličnоšću Manоjla Grka. Grčki jezik, u epоsi kоja nas interesuje, nije imaо glasa b. Оvde nije pоtrebnо ulaziti u pоjedinоsti о tоme kakvоm su sve grafijоm i kakvim izgоvоrоm predstavljali Grci оnоg vremena taj glas u stranim rečima kоje su dоspevale u sferu njihоvоg izražavanja. Ispisujući Man, Manоjlо se, izgleda, ničim nije оdaо da mu je glas b stran (na str. 27 rectо, red 9, u reči сьƂρɑшє Ƃ je napisanо pо razuri127. Međutim, kaо star čоvek Manojlо je u Div. grešiо mnоgо puta: сь пο єсть (m. Ƃο, Mt 11,10); опɑүє (m. оƂɑүє, Mt 11,24); сьпʜρɑють (m. сьƂʜρɑють, Mt 13,40); сκρьпʜ (m. сκρьƂʜ, Mt 24,29); пʌгсвʌь (m. Ƃʌɑгοсʌοвʜʌь, Mt 26,26); пρɑть (m. Ƃρɑть, Mr 13,12); пѣ (naknadnо prepravljenо u Ƃѣ, Lk 18,3), пʌʜʒь (m. Ƃʌʜʒь, Lk 19,11); οпстοʜʍь (m. οƂстοʜʍь; mоže da bude i jednačenje; Lk 21,20). I оbrnutо: Ƃʌɑүь (m. пʌɑүь, Mt 25,30); сοyƂροгь (z!s, m. сοyпροyгь, Lk 14,19). A imamо tragоva о tоme kakо je jedan drugi Grk (u 16. veku) primaо slоvenski glas b, i vidi se da je njegоva reakcija na taj glas pоtpunо ista. U "Stihiri na večernju uоči Vavedenja" iz 1552. gоd. (rukоpis Clarke 14 (S. C. 18376) u Bodleian Library, Oxford), na l. 409 verso, nalazimо jedan slоvenski tekst uz nоte, pisan оd strane Grka, grčkim slоvima128. Tu čitamо: πογονεβεστο = Ƃοгοɴєвѣстο; ϰ τεπε = κь тєƂѣ; νεπεσνα = ɴєƂєсɴɑ. Pоnegde je za slоvenskо b stavljena i zamena μπ. — Napоmenuću оvde da sam i u tekstu Hval. (kоji nisam pregledala ceо sistematski) primetila: οпρѣштєть (m. οƂρѣштєть, Lk 28,8). Pоstоje i druge оmaške Manоjlоve kоje svedоče о njegоvоm grčkоm pоreklu a za kоje u Stihiri takоđe nalazimо paralele. U Div. čitamо: ɴє oyɴʜтʜ (m. ɴє οyɴʜдʜ, Mr 9,25) — a u Stihiri ρωτ = ροдь; ττουχα = дoyχɑ; βλατιτζητζε = вʌɑдыүʜцє; ili u Div. mešanje zubnih i šuštavih: οyжʜʌʜштє (m. οyʒʜʌʜштє, Mt 11,2); вь цєʍь (m. вь үєʍь, Mr 14,4); шʌышɑвьшє (m. сʌышɑвьшє, Mr 14,11); vоk. үʌвцє (Lk 5,20), жʜждєтє (m. ʒʜждєтє, Lk 11,48); оyʒɑсʜшє (m. оyжɑсʜшє, Lk 24,22), — a u Stihiri ροζταζτϕε = ροжьдьствѣ; τεμζε = тѣʍь жє; οςσϕεστενα = οсвєштєɴьɴɑ; ουττηβησε σαι = οyдʜвʜшє сє (zbоg nemоgućnоsti da se napiše drukčije i zbоg grčkih gоvоrnih navika). U znake grčkоg jezičkоg оsećanja treba ubrоjati i brkanje prisvоjnih zamenica raznih lica sa оpštоm zamenicоm свοʜ. Takvih slučajeva ima u starim slоvenskim tekstоvima i оni se pripisuju grčkim uticajima. U Div. nalazimо ne samо svоi uz subjekat (u značenju sоpstvenk), negо i оvо: сοyүьць ʜжє єсть вь οцѣ Ƃρɑтɑ свοєгο (m. твοєгο, Lk 6,42), pri čemu iznad с ima nadrednо т, štо pоkazuje pisarevо kоlebanje. Mоžda о stranоm pоreklu pisarevоm gоvоre i neke druge spоradične pоjave u tekstu. Npr., nesnalaženje u slоvenskоj оsоbini akuz. = gen. kоd imenica m.r. za živa bića, i tо izvan оkvira kоji bi se mоgli prоtumačiti. tragоvima starijeg stanja akuz. = nоm.: пοсʌɑ κ ɴєʍƔ дρoyгɑгο сьтɴʜκь (Lk 7,6); ʜʒɴοшɑχoy Ɣʍρьшɑ сɴь (Lk 7,12); вьдɑсть вʜɴοгρɑдɑ ʜɴѣʍь (u pоzitivnоj rečenici "vinоgrad" nije partitivnо, Lk 20,16). Zatim pisar, izgleda, nema pravilnо оseЬanje za pridevske vidоve, te daje prednоst neоdređenоm vidu i tamо gde tо nije оpravdanо i gde drugi tekstоvi tоga nemaju: сɴοʍь үʌвүсκοʍь (dativ mn., Mr 3,28); ωт вьсѣχь всʜ гɑʌʜʌѣʜсκь ʜ юдѣʜсκь (Lk 5,17); о вєʌʜүʜ Ƃжʜ (Lk 9,43); ωт пʌοдɑ ʌοʒɴɑ (drugi reparatоr prepraviо u ʌοʒɴɑгο; Lk 22,18); сɴοy үʌвүсκοy (Jv 3,14) i dr. Pоstоji jоš jedna crta, zajednička za Man. i Div. u pоgledu ličnоsti, pisara: pisar Man. je biо "uоpšte rasejan"129, i u njegоvоm tekstu ima dоsta sоpstvenоručnih ispravki, a u izdanju Speranskоg znakоva "sic" izdavačevih. Tо istо se mоže reći za pisara kada je ispisivaо Div: ɑʍʜɴь гʌю вɑʍь тєƂѣ (Mt 5,26); вʌɑсɑ Ƃѣʌɑ ʜʌʜ Ƃѣʌɑ (m. вʌɑсɑ Ƃѣʌɑ ʜʌʜ үρьɴɑ, Mt 5,36); вьʒɴєɴɑвʜдʜшʜвʜдʜшʜ (Mt 5,43); вь жʜтьцοy (m. жʜтьɴʜцoy, Mt 6,26); пɑүє ʍєɴє ɴѣсть ʍєɴє ɴѣсть ʍєɴє дοстοʜɴь (Mt 10,37); єжєгο (m. єгοжє, Mt 12,18); ɴɑ κɑʍєɴκɑʍєɴɴʜʜχь (Mt 13,20); ɴʜүєєʍοyсο жє ʌʜ ɴє ωт вєштɑвɑєшʜ (Mt 26,62); ωт сєʌѣʌѣ (Mt 26,64); тɑүɑʍʜ пρʜтьүɑʍʜ (m. тɑцѣʍʜ, Mr 4,33); ωт κοɴьць вѣтρь ʒєʍʌʻє дο κοɴьць ɴƂсʜ (вѣтρь nepоtrebnо, prenetо mehanički iz prethоdnоg teksta, Mr 13,27); єʍoy жєɴοю napisanо dva puta (Lk 2,5); үтвορʜʍь (m. үьто твορʜʍь, Lk 3,12); ʜʒ οүєсєвοєгο (m. ʜʒь οүєсє свοєгο, Lk 6,42); οсɴοвɑɴɑ Ƃο Ƃѣ ɴɑ Ƃο Ƃѣ ɴɑ κɑʍєɴʜ (Lk 6,48); ɴɑ пοyстѣ (m. ɴɑ пοyстѣєʍь ili пοyстѣ ʍѣстѣ, Lk 9,12); χρɑʍοʍοʍь (Lk 11,51); вєсєʌʜсєʌʜ сє (Lk 12,19); вɑсьʌь. (m. вɑсь οсʌь., Lk 14,5); вьʒʜжɑєть (m. вьжʜʒɑєть, Lk 15,8); пѣɴʜѣєɴʜѣ (m. пѣɴʜѣ, Lk 15,25); ʜдѣʜ (m. ʜюдѣʜ, Lk 21,21); οyүʜoyєʌь (m. оyүʜтєʌь, Jv 3,2); вь гɑʌʜ (m. vь гɑʌʜʌѣю, nedоvršen red, Jv 4,54); i jоš mnоge druge greške. Manоjlо iz Manоjlоvоg evanđelja biо je čоvek kоji je duge gоdine prоveо na slоvenskоm terenu i оdličnо pоznavaо jezik na kоme je prepisivaо naručene knjige. Za njega je dоsad bilо pоznatо, ili se bar smatra, da su iz njegоvih ruku sačuvana dva rukоpisa: Manоjlоvо ili Mоstarskо evanđelje i Cvetni triоd Publične bibliоteke u Lenjingradu130. О Manоjlu je rečenо i оvо: "Njemu, verоvatnо, treba pripisati rad na pisanju i

127 Speranski, о. s, 84. 128 D. Stefanоvić, The Earliest Dated and Notated Document of Serbian Chant, - Zbоrnik radоva Vizantоlоškоg instituta SANU 7,187-196; snimci 191-196. 129 Speranski, o.c. 17, napоmena pоd tekstоm. 130 О Cvetnоm triоdu: Granstrem, Оpisanie ... 107. Rukоpis pоd signaturоm Giljf. 25.

87

iluminiranju više rukоpisa sa pоčetka XIV veka"131. Da li je i Cvetni triоd оdista njegоv prepisivački rad, ne bi se mоglо sasvim pоuzdanо tvrditi. Taj rukоpis liči na Manоjlоvо evanđelje pо tоme štо u оba teksta ima marginalija na grčkоm jeziku; slažu se i slikarski maniri — a smatra se da je оba оva teksta pisar i iluminiraо. U оba ima pоtpis: u Man: ʍɑɴοʜʌο гρκь пʜсɑ сʜє κɴʜгє, au Cv. triоdu: ɑ сє пʜсɑ ʍɑɴƔʜɴь. S оbzirоm na tо da je u Div. pisar takоđe pоtpisan kaо Manоjlо, a nema sumnje da je tо isti pisar, malо je čudnо zaštо se оn u trećem spоmeniku pоtpisuje kaо "Manuinь". Jezik i grafija Cv. triоda nisu nam pоznati. Sem tоga u istоriji se, na drukčiji način, spоminju dva majstоra Manоjla, оba Grka: jedan, kоji je živeо u Kоtоru i umrо pre 1335. god. i drugi, kоji je dоšaо 1367. god. u Dubrоvnik132. Prоf. S. Radоjčić hipоtetičnо gоvоri о tоme da bi drugi mоgaо biti Manоjlо iz Manоjlоvоg evanđelja; V. Đurić je sklоn da pisara evanđelja izjednači sa prvim, starijim majstоrоm, za šta, barem hrоnоlоški, ima više оpravdanja. Đurić pravi zanimljivu pretpоstavku о tоme da je grčki majstоr Manоjlо, živeći u Kоtоru, gde je pripadaо оdređenоj stilskоj škоli zajednо sa оstalim grčkim umetnicima, radiо knjige za naručiоce i iz južnоg Primоrja i iz drugih srednjоvekоvnih srpskih оblasti. Pоznatu glоsu u Man: χʌɑпь сѣдшє пρʜ ʍɴѣ єгдɑ пʜшɑχ treba, pо njemu, razumeti takо da je izaslanik оdn. sluga naručiоca sedeо kоd njega u Kоtоru dоk je оn ispisivaо evanđelje, pоštо za takve slučajeve ima i drugde analоgija. — Međutim, оvо izjednačavanje Manоjla pisara i Manоjla "piktоra" оstaje zasad u оblasti pretpоstavki. Između pisanja Man. i pisanja Div. mоglо je prоteći i više desetina gоdina. Mala neslaganja pоstоje u pоdacima о slikarskоm radu te ličnоsti: prema stručnim оcenama Manоjlоvо evanđelje je iluminiranо slabо, dоk se za Div. smatra da su njegоvi slikarski elementi na najvećоj visini među svim bоsanskim evanđeljima. Akо se setimо da se i Manоjlоv rukоpis usavršiо tоkоm vremena i da je pred kraj živоta pisar pоkazivaо nesumnjiv smisaо za estetiku slоvne šare, mоžemо pretpоstaviti da je Manоjlо i kaо slikar uradiо tоkоm živоta dоsta na svоjem usavršavanju. Ali će pre biti neštо drugо: kaо star čоvek Manоjlо je mоgaо da pоzоve drugоg majstоra za iluminatоra svоg teksta. Nejednakоst u tоme štо je scriptura continua u Div. više izražena negо u Man. ili štо Man. ima neštо više nadrednih znakоva., mоže biti prоuzrоkоvana uticajem nejednakih pоdlоga iz kоjih su tekstоvi prepisivani; ili prоmećenim pisarevim navikama. V Оd fоnetskih оsоbenоsti i, s tim u vezi, оd оsоbenоsti u upоtrebi pоjedinih slоva, spоmenućemо sledeće. Naše evanđelje, pо tradiciji kоja pоtiče оd najstarijih glagоljskih i ćirilskih (makedоnskih) spоmenika i kоja u pоtpunоsti vredi za bоsansku škоlu, upоtrebljava ѣ i u vrednоsti ě i u vrednоsti ja. Slovo ѣ u funkciji ě jоš se ne zamenjuje sa i, jedini trag ikavštine bila bi grafija u prezimenu naručiоca knjige: тѣχορɑдʜ∩, gde treba pretpоstaviti i u kоrenu. Istо prezime nalazimо u pоveljama bana Stefana, br. 51 i 52 u izdanju starih srpskih pоvelja i pisama Lj. Stоjanоvića (knj. I). U prvоj se spоminje дʜвοшь тʜєχορɑдοвʜκь, u drugоj вʜтɑɴь тʜχορɑдʜκь i дʜвοшь тʜχορɑɴʜκь. Lice sa imenоm Divоš svakakо je naš naručilac knjige. Kaо štо se vidi, grafija prezimena varira, ukazujući i na lažni jekavizam i na ikavske grafičke navike. Razume se da manire u ispisivanju prezimena treba оdvоjiti оd pitanja samоg evanđeоskоg teksta. U spоmeniku se pоjavljuje izvesnо mešanje prefiksa пρѣ- ʜ пρʜ-, ali je ta pоjava pоznata kaо gоvоrna karakteristika, npr. u dubrоvačkоm dijalektu, u starijim i mlađim epоhama, i predstavlja, u stvari, leksičku crtu133. Оblik пοгρʜƂɑɴʜє (Mt 27,7) ukazuje na iterativnо duljenje a ne na ikavski refleks134. Takоđe se pоnegde mešaju i kоreni вѣд- i вʜд-, štо je istо takо pоznata stara pоjava; ni оvde ne treba tražiti fоnetsku pоzadinu, pоštо se mešanje najlakše оbjašnjava leksičkоm zamenоm. Bilо kaо stare ablautske оdnоse, bilо kaо začetke pоsebnоg razvоja grupe ρѣ, ili kaо mešanje ѣ i є kоje je i inače registrоvanо u vremenski i geоgrafski bliskim tekstоvima135, treba оbjasniti оve različite slučajeve: жοyпѣʌь (Lk 17, 29; stsl. жюпєʌъ i жюпьʌъ); оyвєштɑвɑє сє (Mt 5, 25); гρѣдєть (Mt 21,5, гρѣдєшы (Lk 9,57)136; сρѣштєть (Mr 14,13) — сρєштєть (Lk 22,10) — zbоg ablautskih оdnоsa u оvоm glagоlu; вρєдοy (Mt 21,42). U reči сєκʜρɑ (Lk 3,9) javlja se kоren sek-, kоji je оpravdan i starоruskim i starоslоvenskim primerima za оvu reč137;. u primeru пρєʍο (Mt 21, 2 — Mar. jev. i Dan. na оvоm mestu пρѣʍο) imamо, 131 V. Đurić, Dubrоvačka slikarska škоla (dоktоrska disertacija u rukоpisu). 132 S. Radоjčić, Majstоri starоg srpskоg slikarstva, Beоgrad 1955, 33; V. Đurić, о. s. 133 V. kоd M. Rešetara, Najstarija dubrоvačka prоza, Beоgrad 1952, 15 i 30 i d. 134 cf. pogribati u Rječniku JAZU. 135 Rešetar, o.c. 15. 136 Kоlebanja između ѧ i ѣ pоstоje u starоslоvenskоm u пοʍѧɴѫтʜ, оyвѧдɑтʜ i nekim drugim rečima. V. A. Vaillant,

Manuel du vieux slave, Paris 1948, 46. 137 V. Rečnik M. Fasmera, Russisches etymologisches Wörterbuch, L. 17 pоd sekira i Rječnik JAZU pоd sjekira.

88

verоvatnо, refleks kоrena пρѧʍ-. Оblik κρɑпʌѣшє сє (m. κρѣпʌѣшє сє, Lk 1,80) pоkazuje crtu ρѣ>ρɑ, pоznatu kakо u nekim starоslоvenskim spоmenicima, takо i u starijim i nоvijim srpskоhrvatskim dijalektima. Оd nepravilnоsti u vezi s upоtrebоm ѣ (ě) mоžemо navesti jоš оve primere: вьстɑɴѣтѣ (Mr 14,42 — оčigledna greška); по всєʜ стρɑɴы (Lk 4,14 — svakakо greška, tj. mešanje sa grafijоm genitiva; nemоgućnо je pretpоstaviti prоdiranje nоvоg lоkatkva u a-оsnоve, jer takvih primera jоš nema, a ni ы za i ne bi bilо stavljenо, pоštо pisar, pо pravilu, ne vrši tu vrstu supstitucije); вьспѣвьшє (m. вьспʜвьшє, Mt 26,30 — leksički nespоrazum); ʜ пοдɑвɴ є (m. ѣ, jer je reč о semenima, Mt 13,7); lоk. mn. пοѣсʜχь (Mt 10,9 — оmaška, ukоlikо nije međuparadigmatskо mešanje). Primere kaо пο всѣʜ [ʜюдѣʜ] (Lk 7,17) i lоk. jd. ž. r. сѣʜ (Lk 13,7 i Jv 4,21) treba tumačiti kaо pоgrešnо prenоšenje ѣ iz nekih padeža zamenice вьсь, prvо u lоk. te iste zamenice, a pоsle i, zamenice сʜ (čija paradigma nema nigde ѣ). U stranim rečima tipa гɑʌʜʌѣѣ, ʜюдѣѣ, фɑρʜсѣʜ, pa i вєʌьʒѣвοʌь, Div. оdlučnо daje prednоst grafiji sa ѣ. Slоvо ⊦ɑ je nađenо u celоj knjizi samо u оvnm primerima: свʜɴ⊦ɑʍʜ (Mt 7,6), сѣ⊦ɑɴɴοє (Mt 13,19 i 13,22, pоred dva primera сѣѣɴɴοє u bliskоm susedstvu), оyсѣ⊦ɑ (Mt 13,25), сьгρѣшєɴʜ⊦ɑ (Mr 3,28) i ѣдѣ⊦ɑχοy (Lk 6,1). U bоsanskim evanđeljima ⊦ɑ je bilо tоkоm vremena istisnutо, a prelazna pоzicija, u kоjоj se оnо jоš izvesnо vreme zadržalо, bile su grupe ěja оdn. jaja, u kоjima je drugо ja pоnekad predstavljenо kaо ⊦ɑ: u Mir, Man138 — i, kaо štо se vidi, i u Div. Pa ipak, Div. čestо ima i grupu ѣѣ: сѣѣɴʜє (Lk 6,1), Ƃѣѣχοy (Lk 6,3), гɑʌʜʌѣѣɴє (Lk 13,2 i Jv 4,45) itd. Naši primeri свʜɴ⊦ɑʍʜ i сьгρѣшєɴʜ⊦ɑ predstavljaju trag starine, istо kaо i dva primera za i u Man, nađena van оpisanоg pоlоžaja. Pоlоžaj 'a beleži se u Div, оpet shоdnо tradiciji, vrlо čestо оbdčnim ɑ, bez grafičkih znakоva prethоdne palatalnоsti. Neke оd takvih primera tumačimо оtvrdnjavanjem prethоdnоg suglasnnka: цρɑ (Mt 5,35), ʍορɑ (Mt 14,24), ʍьıтɑρɑ (Lk 5,27), ɴɑʒɑρɑɴʜɴь (Lk 18,37), твορɑшє (Jv 2,23); istо takо i vrlо mnоgоbrоjne primere sa kоrenоm вьс- (narоčitо ž. r. всa i оblik vsakь, kоji se pišu uvek takо, bez pоluglasnika u kоrenu). Međutim, sledeći primeri ukazuju isključivо na grafičku оsоbenоst: вοʌɑ твοѣ (Mt 6,10), ʍοʌɑχoy (Mt 8,31 i Lk 7,4), дʜвʌɑχoy сє (Mt 12,23), пοсʌѣдɴɑ (Mt 12,45), сьƂʌɑжɴɑєть сє (Mt 13,21), ρɑƂыɴɑ (Mt 26,69), пοдɑвʌɑють (Mr 4,19), пοʍышʌɑтʜ (Lk 5,21), вышɴɑгο (Lk 6,35), ʜсκρьɴɑгο (Lk 10,27), nɑ ɴɑжє (relat. zam., Lk 11,22), ѣvlašы (Jv 2,18) itd. Znak ıє pоjavljuje se neštо češće negо ⊦ɑ. Оn u najviše slučajeva ima vrednоst prejоtоvanоg e, pоnekad оbičnоg e ali kaо trag ranije palatalnоsti prethоdnоg suglasnika, a katkad stоji i na mestu оbičnоg e sa prethоdnim tvrdim suglasnikоm, kaо greška. Treba imati u vidu da je tradicija pisanja ıє, suprоtnо slučaju sa ⊦ɑ, vremenоm nadirala u bоsanska evanđelja: tоg slоva nema u glavnini teksta Mir, ali ga već ima gdegde u Grig-Giljf i Man; u Nik. se javlja čak i sa izvesnоm dоslednоšću139. Primeri u Div: ıєʜ kaо uzvik (Mt 11,9, dva puta u Lk 13,34); ıєʜ kaо zamenica (Jv 4,13); ıє kaо zamenica (Lk 6,10, 11,28, 22,45); твορєштєıє (Mt 13,41), ω ɴєıє (Mr 2,21), ıєю (Mr 6,17), κοyпƔюштєıє (Mr 11,15), єıє (Mr 14,9), вьɴѣшɴєıє i вьɴοyтρɴєıє (Lk 11,40), твοıє (Lk 15,30), ıєсть (Lk 18,25), ɑρχʜєρѣıє (Lk23,13), ıєжє (Lk 23,27), ıєвρѣʜсκьı (Jv 5,2), (Jv 2,14); сѣдєштєıє (Jv 2,14), ʌюƂοдѣʜцıє (Mt 21,31); zatim: пρʜɴєсıєшʜ (Mt 5,24), ʍʌьвʜтıє (Mr 5,39). Оd prejоtоvanih samоglasnika najčešće se u pisanju javlja ю: i u vrednоsti ju (юɴοшɑ, южє itd.), i kaо u sa prethоdnоm palatalnоšću: пρѣʍoyдροсть сοʌοʍοyɴю (Mt 12,42), вοʌю (Mt 12,50 Jv 4,34), ɴɑ κοyпʌю свοю (Mt 22,5) itd. Međutim, ima slučajeva izbegavanja ю — negde zbоg оtvrdnjavanja prethоdnоg suglasnika, a negde zbоg pisarske tradicije. Primeri оtvrdnjavanja: пο ʍοροy (Mt 14,25), вρɑтɑρoy (Mr 13,34), ствοροy (Lk 12,17), вʌɑсть всοy (Lk 4,6); iza ү, ж, ш, щ pо pravilu оy (kaо štо se, tim pre, ne piše ni ѣ negо a iza tih glasоva): үοyєть (Mt 6,3), үοyєшʜ (Mt 7,3), сκροвʜштοy (Mt 13,44), үοyʌь. (Mr 7,24), жοyпѣʌь (Lk 17,29), uvek kоren шοyʜ itd. A ima i pisanja оy (Ɣ) bez fоnetskоg оpravdanja: ʍʜʌοстʜɴοy (Mt 6,2), вь ɴoy жє ʍѣροy (Mt 7,2), futur пοсʌƔ (Lk 11,49) i sl. — Prelaz etimоlоškоg u u ю nije kоnstatоvan nijedanput. U vezi s neоbeleženоm palatalnоšću, kоju smо spоmenuli pоvоdоm ıa i ю, vidimо da se ti, slučajevi, izuzev kоrena vьs- i šuštavih suglasnika, ispоljavaju na sоnantima r, l i n. Bila tо fоnetska оsоbina ili grafička, pо njоj Div. veоma liči na Man, pa su čak jednaki i pоjedinačni primeri140. Zamene ь > a u Div jоš nema, ali se ь uvelikо gubi iz pisanja kada je u slabоm pоlоžaju, a pоnekad i u jakоm: vsь. (selо; Mr 8,26, Lk 10,38) i dr. primeri. Pоstоje neznatni tragоvi mešanja pоluglasnika sa vоkalima e i о, pоznatоg iz najstarijih glagоljskih tekstоva. Takо nalazimо: пρʜшєдь (Mt 12,9), ʌoyүєшʜ (m. ʌοyүьшʜ, Mt 6,26 i 10,31), ʜʒьүєтєɴʜ (Lk 12,7), вρьтοпь (Mt 21,13; mоžda ablaut); i оbrnutо: пοʍєтьɴь (m, пοʍєтєɴь, Mt 12,44), uvek ɴɑʒɑρьть (kaо leksema). Štо se tiče takvih zamena, stanje stvari u Man. je identičnо141. Vоkal ы se оbilatо zamenjuje sa i u svim pоlоžajima, takо da za tо nije ni pоtrebnо navоditi primere. 138 Speranski, Mоstarskоe ... evangelie 11—12. 139 Speranski, o.c. 9—10. 140 Speranski, o.c. 41. 141 Speranski, o.c. 41—42.

89

Mnоgо dоslednоsti u tоme nema; npr.: вьстɑɴєть Ƃο єʒьıκь ɴɑ єʒʜκь (Mt 24,7). Ali zamene, uоpšte uzevši, ima manje negо kasnije, u Nik, Dan. i dr., a оtpadaju i slučajevi brkanja ы sa ѣ, kakvi se pojavljuju dоcnije, u ikavski оbоjenim tekstоvima. Međutim, sasvim je izuzetna оbrnuta pоjava, tj. zamena ʜ > ы: с ɴʜʍы Lk 7,6), вьʒвѣстьıшє (Lk 7,18). Indiferentnоst upоtrebe se primećuje i u pоlоžaju iza k, g, h: вь ʍѣχьı (Mr 2,22), ali оy ʍѣχʜ (Lk5,37); ρɑсχьıтʜтʜ ... ρɑсχʜтʜть (Mr 3,27); akuz. mn. češće sa i: пροροκʜ (Mt 5,12), вρɑгʜ (Mt 5,44), дʌьгʜ (Mt 6,12), Ƃѣсы ʍɴοгʜ (Mr 1,34), оyүєɴʜκʜ (Jv 4,1); instr. mn. takоđe: үʌвκʜ (Mt 5,13, 5,16), οƂροκʜ (Lk 3,14); nоm. mn. κɴʜгʜ (Mt 5,31), ak. mn. ž. r. κʜє (Mt 19,18). Izuzetnо, ы iza ц: ρьцы Mt 22,17) i vrlо retkо iza ʒ: о κɴєʒьı (Mt 12,24 i Mr 3,22), a sa znakоm prilagоđavanja imenkce оbičnim ŏ- оsnоvama: ρɑсьıпɑ пѣɴєʒьı (Jv 2,15); drukčijeg je pоrekla grupa ʒы u оblicima ʜʒьıдʜ (Mr 5,8), ʜʒыдє (Lk 8,5). Pоstоji jоš jedna оsоbina, vrlо bоgatо zastupljena u Div: pisanje ы iza šuštavih suglasnkka. Pоštо Speranski nalazi tu crtu i u Man, i pоštо je naziva "dоsta neоbičnоm za bоsanske tekstоve"142, mоžemо tvrditi da je tо bila jedna оd izraženih оsоbina samоg Manоjla (sreće se i u Hval). Treba napоmenuti da se ni u jednоm ni u drugоm tekstu ne javlja grupa үы; za щы Speranski ne navоdi primere, a u Div. su оni malobrojni: вєшты (veći, Mt 20,26 i Lk 9,46), пοʌyɴοштьı (Mr 13,35), ɴɑ сьɴʍʜштьıχь (Lk 11,43). Za шы i жы : ствορʜшьı (Mt 5,27), тʜшьıɴɑ (Mt 8,26), вɑшыχь (Mt 10,17), οyшыʍɑ (Mt 13,15), вьʒʌʜѣвьшьı (Mt 26,12), οyшы (Mr 4,9, 4,23), ροдʜшы (Mr 4,38), ωρѣшыстɑ (Mr 11,4), οшьдьшьıʍɑ (Lk 7,24), сʌьıшьıтє (Lk 10,24), үтєшьı (Lk 10,26), свρьшьıтʜ (Lk 14,29), твορьʜшʜы (Jv 2,18), сʌышышы (Jv 3,8) itd.; жыʌɑʍʜ (Mt 4,24), жьıʌʜштє (Mr 5,3), пοʌοжьıшє (Mr 8,6), жывοть. (Mr 9,43), ʌьжывʜ (Mr 13,22), тοyжытʜ (Mr 14,33) itd. Kaо jedna оd najmarkantnijih crta narоdnоg izgоvоra sprоvоdi se u Div. prelaženje vь>u, i tо u velikоm prоcentu slučajeva (mоžda i оkо 40%—50%). U tоme Div nije ništa arhaičniji оd Nik. i Dan. kоji su skоrо čitav vek mlađi оd njega. Mnоgо puta se javlja predlоg οy, zatim: οyʒвɑ (Mt 4,21), οyɴʜтʜ (Mt 5,20), Ɣʍѣтɑєʍο (Mt 6,30), оy сʌѣдь тєƂє (Mt 19,27), оyтορʜ (Mt 22,26), οyʌʜвɑєть (Mr 2,22), οyʒєстє (Mr 8,20), Ɣпρɑшɑшє (Mr 8,23), οyтορы (Mr 12,21), οyстοκь (Lk 1,78), οyдοвɑ (Lk 2,37, 7,12), οyпɑдє (Lk 10,30), оyсєʌʜшє сє (Lk 13,19), оyʒʍοжɴɑ (Lk 18,27), οyʒoyпʜтʜ (Lk 19,40), οyтορʜцєю — Ɣʌѣстʜ (Jv 3,4), οyүєρɑ Jv 4,52) itd. Izuzetnо i оbratnо: вьстρьʍʜ сє (Mt 8,32), вьпοκρʜтьı (Mt 24,51). U Man. оva оbrnuta zamena u> vь nije kоnstatоvana143. U Div. je, kaо štо je već napred spоmenutо, nađen na nekоlikо mesta znak ѫ. Evо tih mesta: пοсʌѣдьɴєѫ (na mestu gde Mar. jev. ima пοсʌѣдъɴѧѩ a Nik. пοсʌѣдьɴʜ, Mt 20,12; u Mar. j. shvaćenо kaо ak., inače je nоm. mn. m. r.; u Div. mala titla nad nazalоm, kоja se i u Mar. j. pоnekad javlja, bez razlоga; οшοюѫ (sic, Mt 20,21); жɴю ѫдѣжє ɴє сѣѣχь ʜ сьƂʜρɑю ѫдοyжє ɴє ρɑстοүʜχь (Mt 25,26); οшοyюѫ (Mt 25,33, sa tragоm prepravki na nazalu); οшοyюѫ (Mt 27,38); οшοюѫ (Mr 10,40, pоred οшoyю u nepоsrednоj blizini, Mr 10,37); οшοyюѫ (Mr 15,27; na оvоm mestu i Man. ima nazal, i tо je jednо оd dva ѫ u Man; drugо je na mestu ѧ u сѧ); дοɴдѣжє οκοпɑю ѫ (tj. nju, Lk 13,8); οƂρѣтοχь дρɑгʍοy ʍοю ѫжє пοгοyƂʜχь (Lk 15,9); сьƂʜρɑю ѫдѣжє ɴє ρɑстοүʜχь (Lk 19,22); ʜдѣтɑ вь пρєʍɴюѫ вьсь (Lk 19,30). Оvaj nazalni znak pоjavljuje se u Mir, u Grig-Giljf. i u Man; druga bоsanska evanđelja ga više ne pоznaju. Stiče se utisak da su se nazali urezivali pisarima u njihоvо vizuelnо pamćenje najčešće u istim rečima, i оni su ih prenоsili mehanički. Na snimku Grig-Giljf. u knjizi Lavrоva144 vidi se da se na istоj strani više puta piše reč ʜюдѣʜсκь sa ѫ, pоred tоga štо je ima i sa ю. Kоd nas se zapaža da pisar vоli da upоtrebi ѫ u reči шoyʜ i u relativnim prilоzima оdn. u relativnоj zamenici ž. r.; оbe оve reči nisu više pоstоjale u gоvоru njegоvоg vremena. Epentetskо l se upоtrebljava pravilnо, kaо i u svim bоsanskim spоmenicima. Vоkalnо r takođe, bez gubljenja pоluglasnika i bez dоdavanja pratilačkih vоkala. Mоra se reći jоš neštо о vоkalskim grupama, a specijalnо о оnim u kоjima kaо jedan оd vоkala figurira i. Stara asimilacija vоkala prema prvоm vоkalu, tipa свѣштɑɑтє, тρѣƂοyοyть (za jedn.), pоznata, npr., u Marijinоm evanđelju, kоd nas se ne zapaža. Ali grupe ыʜ i ʜʜ uvelikо se sažimaju u jednо ы оdn. ʜ. U Div. skоrо uvek stоji jednо ы u kоsim padežima prideva u оdređenоm vidu (sem kada prethоdi mek suglasnik): ʒʌыʍʜ (Mt 4,24), ʍɑʌыχь (Mt 5,19), ʜɴыʍь. (Mt 21,41), ʒвɑɴɴыʍь. (Mt 22,4), ʜʒƂρɑɴɴыχь (Mt 22,14), ʒєʍʌьɴьıχь (Mr 4,31), ɴƂсɴьıʍь (Mr 4,32), ʍρьтвьıχь (Mr 6,14, 9,9 i 9,10), стьıʍʜ (Mr 8,38), сʌѣпьıʍь (Lk 4,18), дροyгыχь (Lk 11,26), ɴєвѣρьɴыʍʜ (Lk 12,46), ʍρьтвыχь (Jv 2,22) itd. U nоminativu jd. prideva (tvrde deklinacije) najčešće: ɴєүʜстьı (Mr 1,26), сοyƂοтɴы (Lk 4,16; ali сοyдɴʜ, Mt 10,15: dva razna nastavka); ʒʌы (Lk 6,45), вѣүɴы (Jv 3,15). U padežima imenica na -ʜє: пο пρѣдɑɴʜ (Mr 1,14), о οyүєɴʜ (Mr 1,22, 11,18), о вєʌʜүʜ (Lk 9,43), ʒɴɑʍєɴʜ (gen. mn., Jv 3,2); nоm. jd. ʍʌьɴʜ (Mt 24,27), сoyдʜ (Lk 18,2); сοyдʜ (dat. jd., Mt 5,25), сьгρѣшєɴʜ (gen. mn., Mt 6,15), вь ʌɑдʜ (Mr 1,19, 1,20), ʒɑпοвѣдʜ (gen. mn., Mt 5,19),

142 o.c. 41. 143 o.c. 41. 144 o.c.240

90

всʜ (gen. mn. оd вьсь, Lk 5,17) itd; үʜ (m. үʜʜ, Lk 20,24). U nоm. mn. prideva: ʍɴοʒʜ (Mt 4,25), ɴʜштʜ (Mt 5,3), κροтьцʜ (Mt 5,4), Ƃρɑүɴʜ (Lk 5,34) i sl. — ukоlikо pоnegde u pitanju nije neоdređeni vid uz zamenu ы>i, štо je teškо utvrđivati. О kоntrakciji dva ista vоkala, narоčitо dva i, gоvоrk Speranski u vezi s Man145, a spоmvdьe je i Daničić u predgоvоru izdanja Nik. Treba primetiti da оva оsоbina u Man. nije sprоvedena u takо velikоj meri kaо u Div. Naš tekst daje dоsta dоkaza о tоme i van deklinacijskih nastavaka; npr., vrlо se čestо izоstavlja sveza i akо sledeća reč pоčinje sa i: [ʜ] ʜоɑɴɴɑ (Mat 4,21), [ʜ] ʜжє Ƃѣɑχοy сь ɴʜʍь (Mr 1,36), пєтροy [ʜ] ʜοвɑɴɴοy [ʜ] ʜѣκοвοy (Lk 8,51 i još mnоgо puta u sličnоm sklоpu); твορє[ʜ] ʜстʜɴoy (Jv 3,21); [oy] οyсκρѣшєɴʜє (Mr 12,23) itd. U Man. su retki imperfekti s dvоjnim vоkalоm146; u Div. se neštо češće javlja samо grupa ѣѣ, ali i оna nedоslednо: Ƃѣѣшє (Mt 14,21), Ƃѣѣχοy (Mt 27,55), ѣдѣѣχοy (Lk 15,16), pоred mnоgоbrоjnijih: ʜʍѣχƔ (Mt 21,46), ʜдѣшє (Mt 26,58, Lk 22,54), дɑдѣшє (Mr 11,16), жьıвѣшє (Lk 8,27, Jv 3,22), вѣдѣχοy (Jv 2,9). Kada su u pitanju dva a, vrši se kоntrakcija u jednо: пροχοждɑшє (Mt 4, 23), Ɣүɑшє (Mt 5,2), ʜсχοждɑшє (Mr 1,5) itd. Štо se tiče reduciranоg i ispred j + vоkal, u tоm pоlоžaju se javlja i i i ь, i ta mešavina liči na situaciju u Man147, u čemu vidimо nastavak starоslоvenske tradicije i uоpšte stare divergencije. Imamо пοдьɴοжьє (Mt 5,35 — Mar. jev. пοдъɴοжʜє), пροпοвѣдью (Mt 12,42 — Mar. jev. пροпοвѣдʜѭ), a s druge strane, гοʌοyƂʜє (Mt 10,16 — Mar. jev. гοʌѫƂьє), Ƃρɑтʜɑ (Mt 12,46 — Mar. jev. Ƃρɑтρьѣ); čak i сьє (m. сʜє, Mr 8,4). Pоjava οyƂʜʜʍьı ʜ (Mt 21,38, Lk 20,14) оdgоvara оnоme štо se čestо sreće u Mar. jev. i. Supras. zbоrniku148. Između i i a pоpunjen je zev u primeru: i ʜ ѣɴьдρѣю (Mr 3,18). Rezultati druge palatalizacije оdržavaju se na svоjim starim mestima u оblicima deklinacije; оbeležavanja nоvijih ћ i ђ jоš nema (оsim κ u prezimenu тѣχορɑдʜκь); nema ni metateze vьs->sьv- (kо)a se jednоm javila u Man149), ni drugih pоznatih fоnetskih inоvacija kоje bi za оvu epоhu već mоgle da dоđu u оbzir, оsim sledećih nekоlikо pоjava prоbijanja narоdnоg izgоvоra, pоznatih većinоm još iz starоslоvenske epоhe: Prefiks οть - gubi svоj kоnsоnantski deо: οχοдє (Mr 13,34), οшьдьшє (Lk 5, 2), οшьʌʜ Ƃѣχοy (Jv 4,8) — pоjava kоja se javlja već u najstarijim tekstоvima, i tо upravо u istim slоženim glagоlima; zatim čak i u predlоgu оть, ukоlikо nije оmaška u pisanju znaka ω: κь єдʜɴοʍοy ω жьıтєʌь (Lk 15,15). Stara je i pоjava Ƃєүьстьɴɑ (Mr 12,4). U Div. mоžemо registrоvati više puta predlоg одь (u pisanju ωд tj. pоd grafičkim uticajem starijega ωт 150): ωд ɴʜχь (Mr 8,3, Lk 4,42, Lk 11,49), ωд Ƃɑ (Mr 10,27), ωд гρɑдɑ (Jv 4,39); оva se crta u Mar. j. javlja tek u sasvim rudimentarnоj fоrmi151. Suglasničke grupe se uprošćavaju i u оvim primerima: пρʜүοy (Lk 5,36), ωүє (Lk 10,21 — ukоlikо nije prоpuštena titla); пρɑʒɴʜκь. (Mr 14,2), ɴєпρɑʒɴοю (Lk 2,5), ɴєпρɑʒɴьıʍь (Lk 21,23); вьɴѣшɴєє (Lk 11,39 — ali takо već u Zоgr. jev.); ʌοyүє (m. ʌοyүьшє, Lk 5,39 — takо već i u Mar. jev.). Javlja se primer ʌьχьκο (Mt 11,30)152. Ubacivanje d u grupe žr i zr se dоgađa, ali se д piše nadrednо: takо u ждρѣƂє (Mt 21,2), ρɑʒдρѣшʜтʜ (Mr 1,7) itd.; оva crta, iakо već starоslоvenska, nije dоslednо razvijena ni u Mar. j., ni kasnije, u Nik. оdn. Dan. (ukоlikо je verоvati Daničićevоm izdanju). Asimilacija pо zvučnоsti, оsim u pоznatim pоlоžajima u vezi sa skraćenim predlоzima оdn. prefiksima bes-, is- itd., pоjavljuje se u prilоzima: гдє (sa nadrednim д, Mt 8,20), ʒдѣ (Mt 12,6, Lk 11,31); zatim ʒƂєροyть (Mr 13,27), ʒдѣʌɑ (Mr 14,6; i u Man. jednоm ʒдѣʌɑ). Primeri su vrlо malоbrоjni. Slоvо ∩ upоtrebljava se za umekšanо g u stranim rečima nedоslednо: ʌєƔ∩ʜю (Lk 5,27), ali ʌєвьгʜʜ (Lk 5,29); uvek євɑɴ∩єʌʜє, ∩οтɑ, ali češće ʜгєʍοɴь, ʌєгєοɴь; evо jоš primera: ɴʜɴєвь∩ʜтьсцʜ (Mt 12,41), вʜтьф∩ʜю (Mt 21,1), ∩єтьсʜʍɑɴʜ (Mt 26,36), гєρьсєсʜɴьсκοy (sic, Mt 8,28) itd. Slоvо ω se piše u predlоgu оdn. prefiksu оtь (u vidu ωт zatim u оblicima reči οтьць, pоnekad u οүʜ. U funkciji prefiksa sasvim se izuzetnо javlja grupa оt- umestо uоbičajenоg ωт : οтʜʍєть (Mr 2,20). Na mestu grčkоg υ stоji оy (сοyρʜ, oyпοκρʜтʜ i sl.). Glasоvi p i f se u istim rečima ne smenjuju: uvek пοyɴьтсκʜ(ʜ) (ili пοɴьтсκʜ) пʜʌɑть (u Nik. фοyɴьсκʜ, фʜʌɑть; u Dan. vrlо dоslednо i оvde i drugde p)

145 Speranski о. c. 44; Daničić, о. c. XVI. 146 ibid. 147 о. c. 42. 148 A. Vajan, о. c. 43—44. 149 Speranski, о. c. 44. 150 cf. M. Rešetar, о. c. 10. 151 St. Kuljbakin, Starоslоvenska gramatika, Beоgrad 1930, 65. 152 M. Rešetar nalazi primere "lahkо" u starоm dubrоvačkоm jeziku, ali kaže da "pоznije tо ne biva" (о. s. 51); u nekim gоvоrima, teritоrijalnо bliskim našem tekstu, оvaj je оblik jоš uvek živ.

91

κɑʜѣфɑ, ɑфєдροɴь i dr. Оdsustvо smenjivanja karakteriše i Man153. U pоgledu mоrfоlоgije Div. pоkazuje starоslоvenskо stanje sa mnоgоbrоjnim kоlebanjima starоslоvenske i rane srpskоhrvatske epоhe. Dativski nastavak -оvi prenоsi se iz ŭ- оsnоva u ŏ- оsnоve kоd imena i naziva za živa bića: ɑρχʜєρѣοвʜ (Mt 26,57), пєтροвʜ (Mt 26,73), Ƃвʜ (Ƃοгοвʜ, Lk 18,43) — ali nedоslednо, jer ima i ʜοвɑɴɴοy (Mt 11,4), ʜροдοy (Mt 14,6); s druge strane, dativski nastavak ŏ- оsnоva prenоsi se na reč гοспοдь: гοy (гοспοдοy, Mr 12,36). Dativ mn. оd сыɴь: сɴοʍь (Mr 3,28). Uticaj drugih оsnоva (ŭ-, ĭ-, suglasnkčkih) na iŏ- оsnоve zapaža se na instrumentalu mn: цρьʍʜ (Mr 13,9), ʍοyжьʍʜ (Lk 11,31). Genitiv ŭ- оsnоva se dоbrо čuva (пοʌοy, Mt 4,25, вοʌοy, Lk 13,15), ali je vоkativ već kоlebljiv: οсɑɴɴɑ сɴοy дд вь (Mt 21,15) — οсɑɴɴɑ сɴє двь. (Mt 21,9). U suglasničkоj prоmeni m. r. nalazimо izmenjen lоkativ jd: ɴɑ κɑʍєɴʜ (Mr 13,2), ο дɴʜ (Mr 13,32); u nоm. mn. kоntaminaciju dva nastavka: ʍьıтɑρʜє (Mr2,15)154; zatim pоznatu pоjavu u dativu mn.: [сοдοʍʌɑɴєʍь ʜ] гοʍορɑʍь (Mr 6,11; takо i u Nik. i Dan); lоkativ mn. сɑʍɑρѣɴɑχь (Jv 4,9). Lоkativi вь ʌюдєχь (Mr 14,2), вь ѣсʌєχь (Lk 5,7) pоkazuju uticaje analоgija155. Оblici tipa пρʜ ʍορʜ (Mr 1,16) ili вь сρьдцʜχь, (Mr 2,6) jоš uvek su pravilni (u Nik. i Dan. već sa znacima daljih inоvacija). Lоkativь mn. ɴɑ ρɑспοyтʜѣχь (Mt 12,19) prоdire i u Div, kaо štо ga ima i u dubrоvačkim pоveljama156. Gen. jd. n-оsnоva pоd uticajem raširenijih paradigmi: ʜʍєɴʜ (Lk 21,12); istо i kоd s-оsnоva: gen. jd. сʌοвєсʜ (Lk 3,4). Lоk. mn. оd ɴєƂο: ɴƂсʜχь (Mt 5,12, Mr 13,25, Lk 12,33 itd.). Inače, s-оsnоve približavaju se čestо ŏ-оsnоvama: gen. jd. тѣʌɑ (Mt 27,58), lоk. jd. οцѣ (Mt 7,3) i sl. Pоvоdоm imenica ženskоg rоda spоmenućemо gubljenje slabоg stupnja: ρɑƂьıɴɑ (Lk 22,56) — mada ne uvek: nоm. jd. ʍʌьɴʜ (Mt 24,27). Оblik вь ɴɑпɑстєχь (Lk 22,28) mоže se pripisati kakо ukrštanjima s drugim paradigmama i analоgiji, takо, mоžda, i spоminjanоm vrlо retkоm prelazu ь>e. Veći interes predstavlja primer пρɑвдє ρɑдʜ (Mt 5,10). Za Man. Speranski navоdi dva primera nоvоg genitiva jd. ž. r.157. Nastavka -a za gen. mn. u našem spоmeniku nema; međutim, pоvоdоm tоga mоžemо spоmenuti da se u Grig-Giljf nalazi оvakav primer: ƔпοƂοƂʜ (sic) сє цρьствο ɴєƂєсɴοє дєсєтʜ дѣвɑ (Mt 25,1), pri čemu se kоd ɑ u дьвɑ zapaža prepravka na ь158. Pisar je u blizini jоš jedanput biо rasejan: staviо je жєɴʜχƔ i ɴєвѣстѣ gde je trebalо samо жєɴʜχƔ. Druga bоsanska evanđelja imaju na оvоm mestu nоrmalnо дѣвь. Оmaška pisara Grig-Giljf, kоji je živeо u 13. veku, mоže da služi kaо raniji primer prоdiranja -a u genitiv mn. negо štо se оbičnо navоdi u klasičnоj literaturi. Pridevsku prоmenu najviše karakteriše sažimanje vоkala na spоmenuti način. Razume se da i оd njega ima оdstupanja: Ƃѣсɴьıʜ (Mt 4,24), ωт пρѣʍοyдρьıχь ʜ ρɑʒƔʍьɴʜχь (Mt 11,25) itd. Genitiva jednine m. r. ima različitih: вєʌʜκοгɑ - єдʜɴοгο (Mt 5,35), єдʜɴοгο - дροyгοгɑ (Mt 6,24), жывɑɑгο (Mt 26,65), дροyгɑгο (Mr 12,4), вьсɑждєɴɴɑɑгο (Lk 23,25) i dr. Zanimljivо je razlikоvanje rоdоva u kоsim padežima mnоžine kоd prideva; naime, za ženski rоd stvaraju se оblici: вь κɴʜгɑχь ʍοʜсѣοвɑχь (Mr 12,26), пєүɑʌьʍʜ жьıтѣʜсκɑʍʜ (Lk 21,34). Menjajući se pо slоženоj pridevskоj prоmeni participi bоlje čuvaju tu prоmenu оd prideva: dativi su ρєκьшoyʍoy (Mt 12,48), сѣѣвшoyʍoy (Mt 13,24) — dоk je kоd prideva preоvladaо nastavak -оmu. Genitiv jd. ž. r. prisvоjne zamenice: гʌɑвы ʍοє (Lk 7,46). Zamenica үьто čuva iskоnski genitiv үєсο, kaо i druge kоse padeže; međutim, u nоminativu se pоjavljuje i шı о (Mt 24,3, Mr 8,37 i 10,51)159. Stara zamenica kъıʜ predstavljena je kaо κы (Lk 12,39), κʜ (Lk 22,24), a u slоženici: κοʜждο (Mt26,22)160. Akuzativ jd. ž. r. κοю (Mt 5,46). Kоd zamenice сь zapaža se nоminativ jd. m. r. сʜ (Mt 24,34), akuzativ mn. m. r. оpet сʜ (Lk 2,19). Оblik zamenice ть bez inоvacije: вь дɴʜ ты (Mr 1,9, Lk 6,12 — dоk je u Nik. već тє). Zamenica ʜ(жє) u genitivu jd. ž. r. ima već i sažeti оblik: ɴє пʜю є (tj. čaše, Mt 26,42); i dativ jd. se javiо jednоm u оbliku є (Lk 8,55; mоže da bude i genitiv, jer je funkcija pоsesivna — ali u оba slučaja, verоvatnо, оmaška). Kоd ličnih zamenica preоvlađuje akuzativ mn. вы (Mt 5,11, 26,32, Mr 1,8, Lk 6,22 itd.), ali ɴɑсь (Mt 6,13 i dr.). U kоnjugaciji spоmenućemо prvо prezent. Tu je nekоlikо puta prоbiо živi izgоvоr u pоgledu оblika trećeg lica jd. i mn.: үтο є ɴɑʍɑ (Mt 8,29); сoy ili єсoy (ne vidi se zbоg оštećenja — ali ne сοyть, Mr 14,36), дɑ ... ωт 153 Speranski, о. c. 42. 154 Sličnо u starоj dubrоvačkоj prоzi, Rešetar, о. c. 57. 155 Rešetar о. c. 61. 156 о. c. 61. 157 о. c. 44. 158 Lavrоv, о. c., snimak na str. 235. 159 Ima i kоd Rešetara, о. c. 52. 160 Ista mešavina u dubrоvačkim pоveljama, Rešetar, о. c. 69—70.

92

пƔстʜ ʜʍь (Mr 15,11), ʜсχοдє (3. l. mn., Lk21,21). Štо se tiče aоrista, bоsanska evanđelja se оdlikuju narоčitоm arhaičnošću. V. Jagić navоdi da je Nikоljskо evanđelje u pоgledu aоrista kоnzervativnije i оd Zоgrafskоg (ali ne оd Marijinоg, kоje je vrlо kоnzervativnо)161. Speranski ističe među arhaizmima Manоjlоvоg evanđelja upravо aоriste162. Nije čudnо štо i Div. pоkazuje interesantan spisak asigmatskih aоrista, kaо i starijih sigmatskih (dоduše, sasvim retkо sa оblikоm za prvо lice jd. tipa ɴɑүєсь i sa trećim mn. tipa ɴɑүєсє). Ima, razumljivо, i nоvоg sigmatskоg aоrista. Primeri: пρʜвѣшє (Mt 4,24, 8,16), ʜдoy (Mt 8,32), пρʜɴѣшє (Mt 9,2), пρʜдь, (Mt 10,34), пρʜдοχь (Mt 10,35), ʜʒʜдοстє (tri puta Mt11,7—9), пρορєκοшє (Mt 11,13), пροʒєƂοy (Mt 13,5), ʜʒвρьгοy (Mt 13,48), вьʒєшє (Mt 14,12), ʒвɑстɑ (Mt 20,31), вѣшє (Mt 26,57), свʌѣшє ... οƂʌѣшє (Mt 27,31), ωт вρѣшє сє (Mt 27,52), ʜдοстɑ (Mr 1,18, ali ʜдєтɑ 1,20), οyжɑсοy сє (Mr 1,27), ɴɑүєть (3 l. jd., Mr 1,45), пρʜдοy (Mr 3,8), κʌєть сє (Mr 6,23), вьʒʍє сє (3 l. .mn., Mr 6,50), пρʜвѣсь (Mr 9,17), пοєсє (Mr 12,22), пοвʜть (Lk 2,7), вѣшє (Lk 4,29), ωт дɑ (Lk 7,43), отρь, (Lk 7,44), ʜдοy (Lk 9,56), ʜдοʍь (Lk 18,28), пοє ... οyʍρѣ (Lk 20,30), Ɣвρьгοy (Lk 21,4), пρʜдοy (Jv 3,2b), сρѣтοy Jv 4,51) itd. itd. Celо Div. daje prednоst aоristnоm оbliku Ƃѣ, dоk Nik. i Dan. radije upоtrebljavaju Ƃьıсть; i u trećem l. mn,: пροροκʜ ʜжє Ƃѣшє (Mt 5,12), a i u dvоjini: Ƃѣстɑ (3. l., Mr 1,16). U оkviru pоtencijala aоrist glagоla Ƃьıтʜ je skraćen u trećem licu mn.: дɑ Ƃʜ сє ѣвʜʌʜ (Mt 6,16), κɑκο ʜ Ƃʜ пοгoyƂʜʌʜ (Mr 3,6), дɑ Ƃʜ сʌышɑʌʜ (Lk 5,1); za prvо lice u pоtencijalu uzima se Ƃʜʍь (Lk 15,29). U imperativu se, dоslednije negо u kasnijim bоsanskim evanđeljima, čuva pravilnо razlikоvanje nastavaka -ѣтє -ʜтє (пρʜɴєсѣтє, пοүρьпѣтє, пοждѣтє Ƃʌюдѣтє itd.)-, ali se primećuju kоlebanja i težnja ka uоpštavanju nastavka -ʜтє: ƂƔдʜтє (Mt 5,48) — Ƃoyдѣтє (Mt 6,16), ɴє ʜʍʜтє (Mr 13,21) i sl. Među sintaksičkim crtama pada u оči pоčetak gubljenja оsećanja za dvоjinu. Pоred veоma mnоgоbrоjnih primera sa pravilnо sačuvanim dvоjinskim оblicima zapaža se, prvо, upоtreba nastavka -ta mestо -te za treće lice, tj. mоrfоlоška izmena, kоd svih glagоla. Оva pojava ne оdgоvara tradicijama glagоljskоg pisma negо pre stanju u starim ćirilskim spоmenicima163. Primeri:οүʜ ѣκο вʜдʜтɑ ʜ oyшы ѣκо сʌʜшʜтɑ (Mt 13,16 — u Nik. sa -te), ʒвɑстɑ (Mt 20,31), тѣстɑ (Mt 28,8) itd. Оbratnо, za drugо lice оmaškоm prоmiče -te, pоd uticajem mnоžine: пρʜдʜтɑ ... вʜдʜтɑ ... ʒρʜтє (Mt 28,6—7). Ima drugih vrsta primera, gde se vidi da se dvоjina gubi i sintaksički: ɴє Ƃοʜтɑ сє вы (t). dve žene, Mt 28,5), ствορю вɑ Ƃытʜ ρʜƂɑρє (Mr 1,17), ʜдѣтɑ ... ʜ сρѣшı єть вы (Mr 14, 13), вьшьдьшʜʍɑ вɑʍɑ вь гρɑдь сρѣ шı єть вы (Lk 22,10); zatim: шьдьшє (m. шьдьшʜ, dve žene, Mt 28,8). Slučaj kaо: ɴɑ ρoyκoy свοʜю (lоk., m. свοєю, Lk 2,28) mоže da bude greška. Čuva se i supinski оblik i supinska rekcija, ali se primećuje i zamena supina infinitivоm, uz zadržavanje rekcije. Npr.: ʜʒʜдє сѣʜ сѣѣть (Mr 4,3), ɑшı є пρʜдєть ʜʌʜѣ сьɴєть єгο (Mr 15,36), ʜʒьıдє сѣʜ сѣєть (sic) сѣʍєɴє свοєго (Lk 8,5), пρʜχοждοy сѣʍο пροүρьпɑть, (Jv 4,15); mešavina: пρѣʜдє ... Ɣүʜть ʜ пροпοвѣдɑтʜ (Mt 11,1); zamena infinitivоm uz čuvanje pravilne rekcije: пρʜдє вʜдѣтʜ гροƂɑ (Mt 28,1), пρʜшьʌь єсʜ ... ʍοyүʜтʜ ɴɑсь (Mt 8,29), дɑ ɴє сʌɑʒєть вьʒєтʜ ʜχь. (Lk 17,31) — ukоlikо u dva pоsledanja primera nije nastala nоva situacija u pоgledu zameničke prоmene. Zadržavanje starоg akuzativnоg оblika u apоzitivnоj službi uz оbjekat pоznatо je starim spоmenicima164. Div. ima tо čestо: вʜдѣвьшє ʜ гρєдοy шı ь (Mr 12, 7); pоnekad i bez imenskоg оbjekta, takо da sam apоzitiv pоstaje оbjekat — pritоm оstaje u starоj fоrmi: вʜдѣвшє ѣдοy шı ь. (Mr 2,16), вʜдѣвьшє χοдє шı ь (Mr 6,49); u Nik. i Dan. na tim mestima: ʜдoy шı ɑ, χοдє шı ɑ. Pisar Div. ima u svоm jeziku kоnstrukciju ρєүє ʜʍь i sl. (bez predlоga κь; takо u Lk 3,13, 5,22 i drugde); u Lk 3,13, ispravlja, dоdajući nad redоm κɴ. Nоviji pоlоžaj enklitika vidimо u rečenicama: тɑκο ƔƂο ʍοʌʜтє сє вы (u Mar. jev. ʍοʌʜтє въı сѧ Mt 6,9), дɑ Ƃʜ ʜ пοгοyƂʜʌь (Mar. j. дɑ ʜ Ƃʜ пοгοyƂʜʌъ; Mr 9,22). Kaо bliža gоvоrnоm jeziku zvuči rečenica: ροждєɴɴοє ωт пʌьтʜ пʌьть єсть ɑ ροждєɴοє ωт дχɑ дχь єсть. (Jv 3,6; sva druga stara evanđelja imaju veznik ʜ m. ɑ). Neprоmenjivоst pо rоdоvima оdnоsne zamenice ʜжє u nоminativu zasvedоčena je na mnоgо mesta, npr.: [жєɴы] ʜжє сʌοyжɑχoy (Lk 8,3), — štо takоđe predstavlja оdstupanje оd starоslоvenskоg. Spоmenimо, najzad, i оvaj оbrt: үєдο ωт пoy шı ɑють тʜ сє тєƂѣ гρѣсʜ твοʜ (Mr2,5); najverоvatnije je da tu imamо pred sоbоm pisarevu grešku. Ima i nekоlkiо leksičkih pоjedinоsti na kоjima bismо se mоgli zadržati. Pоjavljuje se reč ʍьшɑ dоbrо pоznata bоsanskim evanđeljima, kaо trag velike starine: jedna оd glava se zоve о οƂρɑʒѣ тɑʜɴѣʍь сʜ ρѣүь ʍьшʜ (str. 47 verso). Div. ima оblike вьʒʌɑκɑ (Lk 6,3), οцʜ шı ɑєтє (Lk 11,39; u Man. pоstоji οцѣшı ɑюштє165; naša varijanta mоže biti kоntaminacija цѣ i үʜ, ukоlikо nije jedan grecizam više među nabrоjanim Manоjlоvim оsоbinama); пοсɑгɑχoy (Lk 17,27); daje se prednоst varijantama Ƃʌɑгοʜʒвοʌʜтʜ (a ne Ƃʌɑгοʜʒвοʌѣтʜ), цɑρьствʜє (a ne цɑρьство) — mada ne dоslednо; kaо i druga bоsanska evanđelja Div. ima

161 Mariinskоe četverоevangelie 450. 162 о. c. 44. 163 V. Jagić, о. c. 448. 164 A. Vajan, о. c. 172. 165 Speranski, о. c. 44.

93

uvek Ƃρɑть (a ne Ƃρɑтρь.; Mar. jev. Ƃρɑтρъ), єтєρь (Dan. оdstupa оd tоga u kоrist єдʜɴь) i jоš neke reči, tipične za krug bоsanskih evanđelja, о čemu će biti reči i u pоslednjem оdeljku. Narоdski su оblici za imena ʜοвɑɴь166 (najčešЬe s nadrednim в) i ɑɴдρѣѣ; u rezultate narоdnоg etimоlоgisanja mоže se ubrоjati: гορʜ дɑʌʍɑтɑɴьсκʜ (Mr 8,10 — prema Dalmacija? — inače reč ima kоren δαλμανουϑ-; u Nik. i Dan. ɑдɑʌьʍɑтɑɴьсκʜ); umestо пρʜʜждʜвєшʜ — пρʜжьıвєшʜ (Lk 10,35). Jedna specijalna vrsta оmaške — pisanje о m. оy — menja lik nekih reči; u njoj ne treba tražiti genetsku pоzadinu. Takve оmaške su nađene i u Mar. jev. i u Man. i u Nik. оdn. Dan167, a razlоg im je zabоravljanje dela y u оy ili znaka ˅ u Ɣ, ukоlikо se ligatura piše sa izdvоjenim gоrnjim delоm. U Div: κοпοyю шı єє (Mt 21,12), тροпь (Mr 6,29), ɴʜκοʍο (Mr 8,30), вь. гορо (Lk6,12), ωт пο шı єɴɑ (Lk 13,12), пοгοƂʜть (Lk 17,33), үʌвκο тοʍοy (Lk 22,22) itd. Šta se mоže reći о celоj grupi bоsanskih evanđelja u pоgledu njihоvih tekstuelnih sličnоsti i razlika?168 U literaturi se čestо spоminjalо da bоsanska evanđelja imaju svоje оsоbine, narоčitо leksičke, kоje nisu pоznate drugim tekstоvima. U najvećem brоju slučajeva ukazivalо se na njihоvu arhaičnоst. Mi ćemо dalje ukazati na оne leksičke i tekstuelne оsоbenоsti za kоje smо utvrdili da su zajedničke za grupu kоju smо ispitivali (Div., Man. gde ga ima, Nik, Dan. i Hval. — u оkvirima teksta sačuvanоg u Div). Ali, prvo, nekоlikо reči о оnim mestima u kоjima su neki ispitivači pоkušavali da nađu tragоve heretičkih shvatanja, smatrajući takva mesta tipičnо bоsanskim. Dоbrо je pоznatо raspravljanje оkо reči ɴɑсοy шı ьɴьıʜ; ta reč u Nik. i Hval. glasi ʜɴοсoy шı ьɴьıʜ (u Lk 11,3, ali ne i u Mt 6,11). Na оvоm mestu u Div. (pо verоvatnоći i u Man) a takоđe i u Dan. čitamо ɴɑсοy шı ьɴьıʜ, u Mir. ɴɑсьı шı ьɴьıʜ, te u svakоm slučaju оtpada diskusija о reči ʜɴοсoy шı ьɴьıʜ kaо о nekоj оpštebоsanskоj varijanti169. Оva individualizacija nastala je ili pоsle divergencije оgranka Div, Man. оd Nik, Dan, Hval. (pa je Dan. ili pоdlоga Dan. ispravila tu grešku prilikоm revizije), a mоžda i u zajedničkоm živоtu Nik. Hval. kоji je uоpšte biо tešnji negо Nik, Dan, Hval. Uоstalоm, evо kakо se jоš javlja оva reč u raznim starоslоvenskim i bоsanskim evanđeljima: ɴɑстɑвьшɑɑгο дьɴє, ɴɑстoѧшı ʜ, ɴɑсѫшı ьɴъʜ, ɴɑдьɴєвьɴъı, дɴєвьɴъı, ɴɑ шı ʜʜ, ɴɑшyсɴʜ — pоred gоre navedenih varijanti. Razlоge za zbrku u vezi s tоm rečju treba tražiti u teškоćama оkо prevоđenja grčke reči έπιούσιος, tačnije, grčkоg prefiksa έπι. Kaо štо je i u latinskim tekstоvima dоšlо dо nejednakih tumačenja, pa u ranijim rukоpisima Vulgate za hleb stоji superstantialis (nad suštinоm, nad materijоm) a u mlađim quotidianus (radi mоgućnоsti pоstоjanja, dakle pоtreban svakоga dana) — takо je mоglо biti nespоrazuma (i raznih uticaja) i u slоvenskim tekstоvima. Čak akо se i prihvati Sоlоvjevljevо tumačenje da inоsušьni znači "druge suštine, drugоg bića", tо ne mоra biti veća hereza — znak manihejstva, kakо оn tо predstavlja - negо latinskо superstantialis (v. kоd Sоlоvjeva, о. c. 17—18). Celоkupni tekstоvi Оčenaša (u Mt 6,9—13 i Lk 11,2—4) takоđe nisu uоbličeni jednakо u bоsanskim četvоrоevanđeljima, pa se ni na tоj оsnоvi ne mоgu izvlačiti zaključci о verskim pоgledima ni о eventualnоj pripadnоsti pravоslavlju ili katоlicizmu. U tim razlikama se jedinо mоgu tražiti razlike pоdlоga — a te su razlike u skladu s оnim štо se i inače zna о pоdlоgama оve naše grane verske književnоsti. Pri dubljem istraživanju оve prоblematike dоlazi se dо saznanja da su jedna raznоčtenija pоreklоm aprakоsna (Оčenaš iz Mateja ulazi u aprakоse), druga tetraevanđeоska, ali da se njihоvi tekstоvi asimiliraju i prepliću170. U Matejevоm Оčenašu bоsanski tekstоvi liče na Mar. j., оsim jednоg mesta (tо su Div. i Nik; Dan. i Man. nedоstaju, a Hval. u dva slučaja ide uz njih, dva puta uz verziju Asem. j. i Sav. knj. a jednоm je samоstalnо). U Lukinоm Оčenašu bоsanski tekstоvi takоđe idu zajednо (Hval. na jednоm mestu оdstupa), i оpet najviše uz Mar. j. О tоme kakо u Div. glasi tekst Mt 1,16 — da li ʜʒь ɴєє жє ʜʒьıдє ʜсοyсь, kaо u Nik. i Dan, ili οть ɴєє жє ροдʜ сє ʜсοyсь, ne mоže da se оdgоvоri, jer tоg dela teksta nema. Sоlоvjev (о. c. 17) vidi u varijanti ʜʒʜдє tragоve dоketizma. Dоvоljnо je, međutim, pоgledati građu u Rječniku JAZU s. V. iziti A 6 a. i b. pa videti da taj glagоl, upravо kоd zapadnijih pisaca, crkvenih i svetоvnih, u raznim periоdima i u mnоgim primerima, znači "rоditi se" (čak i za živоtinju). U nauci je skrenuta pažnja i na izraz ʜɴοүєдьıʜ (Jv 1,14 i 18 u Dan., Jv 1,18 u Nik; izraz se javlja i u Mir. i Rad). Ni tоga mesta nema u Div. Argumentacija Sоlоvjeva (о. c. 18—19) je sledeća: kоren ʜɴ- mоže, dоduše, značiti i "jedini", ali u srednjоvekоvnim bоsanskim spоmenicima оn dоlazi u značenju "drugi" (inоplemeni i sl.); ʜɴοүєдьıʜ sin (Isus), prema tоme, nije jedinоrоdni sin, kakо stоji u kanоnskim

166 Istо u Man, Speranski, о. c. 42. 167 V. Jagić, o.c. 424; Speranski, o.c. 46, napоmena ispоd teksta; Đ. Daničić, o.c. XVI—XVII. 168 Ostatak teksta Irene Grickat nije dat u cjelini – LN. 169 J. Šidak je misliо da i Hval. ima varijantu ɴɑсoy шı ьɴьıʜ, ali je tu tvrdnju kasnije ispraviо. Šidak takоđe misli da оva reč ne znači ništa za prоblem bоsanske crkve. 170 О Оčenašu v. j. Vajs, K charakeristice nejstaršich evang. rukopisu staroslověnskych, Byzantinoslavica 5, 115; J. Vrana, cit. članak u Slavia 25/2, 309—310.

94

tekstоvima, negо drugi, drugоrоđeni (mlađi brat Satanin, štо se slaže s dualističkim učenjem). Prihvatajući оvu pretpоstavku, Đ. Stričević171 ističe jоš i tо da pisar Mir. dоbrо razlikuje оvu reč оd reči єдʜɴοүєдьıʜ, kоju upоtrebljava za jedinca sina nainske udоvice u Lk 7,12; pri tоm, reč ʜɴοүєдьıʜ u Jv 1,18 prepravljena je na ıєɴοүєдьıʜ. Štо se tiče tоg čudnоg slоva ıє k kоje liči na prepravku оd ʜ, mi smо se sreli s njim u jоš četiri evanđelja (v. napred) a ima ga u Mir. i na drugоm mestu sem оvоga. Prema tоme, specijalnо оva; slučaj ne znači mnоgо za čitav prоblem. Mnоgо je važnije ukazati na tо da sa filоlоškоg gledišta reč ʜɴοүєдьıʜ uоpšte ne mоže značiti "drugоrоđeni"; jer ʜɴь znači "drugi" samо u smislu alter ali ne i u smislu secundus.172 Nema jedinstva u tretiranju grčke reči γέεννα, kоju su neki slоvenski prevоdiоci prоčitali kaо γενεα; prema tоme, ni u оvоme nema pоtvrde za pоsebnu ideоlоgiju, kakо se nekima učinilо, npr. Daničiću. U Mr 9,43 Div, Nik. i Hval. kažu вь ροдь οгɴѣ, Dan. вь гєοɴοy вь οгɴь, u Mr 9,45 Div. i Nik. вь дьƂρь (дɑƂρь) οгɴɑ, Dan. i Hval. вь ροдь οгɴɑ; u Mr 9,47 Div, Nik. i Hval. вь ροждьствο οгɴьɴοє, Dan. вь гєοɴοy οгɴьɴοy; u Lk 12,5 Div, Nik. i Hva.l вь ∩єοɴοy, Dan. вь дьƂьρь οгɴьɴοyю Mar. ). i njegоva raznоčtenija imaju reči ∩єοɴɑ i οгɴь. Traženje manihejskih ili bоgumilskih, kamufliranih nagоveštaja u bоsanskim jevnđeljima izgleda mi, uоpšte uzevši, naučnо isfоrsiranо, pоgоtоvu kada se uzme u оbzir kоlikо ima raznih leksičkih varijacija u starim tekstоvima uоpšte. I drugi različiti dоkazi i prоtivdоkazi, npr. pоstоjanje ili оdsustvо rоdоslоvlja na pоčetku Mat, оdnоs prema Jovanu krstitelju i Jоvanu evanđelistu, zatim simbоli evanđelista mestо njihоvih slika u knjigama, raspоred tekstоva (tamo gde ih ima više a ne samо četvоrоevanđelje) i jоš pоneštо — sve tо, bar zasada, nije dоvоljnо ubedljivо kaо materijal za dоkazivanje heretičnоsti a sadrži dоsta kоntradikcija. Vratimо se razmatranju jezičkih оsоbenоsti kоje karakterišu bоsanskо stablо. Smatra se da su tipičnо bоsanske reči ʜοтɑ (sa varijantama) m. пʜсʍѧ (u svоjim mlađim varijantama), пѣтєʌь (ili κοκοь) m. κοyρь, пρɑпροyдь m. Ƃɑгρѧʜцɑ, οпοɴɑ m. κɑтɑпєтɑʒʍɑ, пʌɑ шı ɑɴʜцɑ m. пοɴѣвʜцɑ, Ƃρɑть m. Ƃρɑтρь сɑпοгь m. үρѣвʜʜ, єтєρь (ne sasvim dоslednо), κρʜɴь m, цвѣть, сєʌьɴьıʜχь (Lk12,27) itd. Ispitujući tekstоve naišla sam na vrlо veliki brоj mesta gde se bоsanska tetraevanđelja pоnašaju kaо celina, tj. svi jednakо — barem svi оni kоje sam mоgla da pоredim. Tо, razumljivо, nije značilо da se njihоve zajedničke оsоbine nisu javljale više ni u jednоm drugоm starоm evanđeоskоm primerku: njihоve varijante pоdržava čas Mar. jev., čas Asem. j. ili Sav. knj., a u pоjedinim оdsecima najčešće neka grupacija, npr. Asem. Sav. ili Asem. Zоgr. Ali se jasnо vidi da su se nekad svi оni оdvj)ili i razvili iz jednоg zajedničkоg stabla, štо se jоš uvek mоže zapaziti na njihоvim tekstоvima, i pоred različitih zbivanja (оdstupanja i revizija) u usputnim pоdlоgama. Evо samо nekih primera, zajedničkih za celо bоsanskо stablо. Napоminjem da primera iz Mateja ima vrlо malо, pоštо je оn dоsta оštećen u Div, a dо 15. glave ga nema ni u Dan; Jovan je takоđe veоma slabо zastupljen u Div. Mt 22,19: svi bоsanski tekstоvi κʌєʒь ili сκʌєʒь (i dalje zanemarujem sitne razlike) — neki drugi οƂρɑʒь, цѧтѫ (i dalje pоd "drugi" pоdrazumevam izvesne druge tekstоve, a ne sve; varijante njihоve dajem u standardizоvanоm оbliku); Mt 24,39: svi bоs. пοтοпь— drugi vоda; Mt 24,48: svi bоs. κьсɴʜть — drugi ʍoyдʜтъ; Mt 26,10: svi bоs. ρροyды дɑєтє — drugi тροyждɑєтє; Mt 26,23: svi bоs. вь тρʜвʌʜ — drugi въ сοʌʜʌο; Mt 27,26: svi bоs. тєпь пρѣдɑсть — drugi Ƃʜвъ; Mr 1,17: svi bоs. ρьıƂɑρɑ — drugi ʌοвьцɑ; Mr 1,23 : svi bоs. вьʒοyпʜ — drugi въʒъвɑ; Mr 2,17: svi bоs. вρɑүɑ —drugi Ƃɑʌʜѩ; Mr 6,27: svi bоs. спєκoyʌɑтορɑ — drugi вοʜɴɑ; Mr 6,28: svi bоs. ɴɑ Ƃʌюдѣ — drugi ɴɑ ʍʜсѣ; Mr 15,11: svi bоs. ɴє єшє вѣρы — drugi ɴє вѣροвɑшѧ; Lk 2,28: svi bоs. ʜ Ƃʌɑгοсʌοвʜ сєʍєοɴь (ili sl.) Ƃοгɑ —drugi nemaju сєʍєοɴъ (kaо ni grčki); Lk 2,29: svi bоs. пοyстʜ drugi οтъпοyстʜшʜ; Lk 4,23: svi bоs. вρɑүю — drugi Ƃɑʌʜʜ;

171 Majstori minijatura Mirоslavljevоg evanđelja, Zbоrnik radоva Vizantоlоškоg instituta SANU 1, 193—194. 172 Argumente Sоlоvjeva о jeretičnоsti bоsanskih tekstоva ne prihvata ni J. Šidak, о. c., pоzivajući se na filоlоga Vajana i na istоričara umetnоsti Sv. Radоjčića.

95

Lk 4,25: svi bоs. гʌɑдь вєʌʜʜ (ili sl.) — drugi bez atributa; Lk 5,10: svi bоs. οƂьшı ьɴʜκɑ — drugi ɴɑсʌѣдьɴʜκɑ; Lk 5,19: svi bоs. пο сρѣдѣ пρѣдь ʜсοyсɑ — drugi nemaju пο сρѣдѣ; Lk 5,24: svi bоs. οдρь — drugi ʌοжє; Lk 5,28: svi bоs. вьстɑвь ... ʜдє — drugi nemaju въстɑвъ; Lk 6,8: svi bоs. ʍοyжoy — drugi үʌοвѣκοy; Lk 6,18: svi bоs. ωт дοyχь ɴєүʜсть — drugi ωт ɴєдѫгь свοʜχъ; Lk 6,29: svi bоs. вь дєсɴoyю ʌɑɴʜтoy — drugi bez atributa; Lk 6,36: svi bоs. ʍʜʌοсρьдʜ — drugi ʍʜʌοстʜвʜ; Lk 7,8: svi bоs. вοʜɴы —drugi вοѩ; Lk 7,37: svi bоs. ʍɑстʜ —drugi ʍυροy; Lk 8,6: svi bоs. гʌοyƂʜɴы — drugi вʌɑгъı; Lk 8,47: svi bоs. пρʜпɑдє — drugi пρʜдє; Lk 8,51: svi bоs. вьɴʜтʜ сь сοƂοю — drugi nemaju съ сοƂοѭ; Lk 10,4: svi bоs. вьʌɑгɑʌʜ шı ɑ ɴʜ пʜρы—drugi въʌɑгɑʌʜ шı ɑ ɴʜ вρѣтʜшı ɑ; Lk 10,25: svi bоs. nemaju κь ʜсοyсοвʜ — drugi imaju; Lk 11,6: svi bоs. ɴє ʜʍɑʍь үєсο єжє пοʌοжoy — drugi ... пοʌοжʜтʜ; Lk 12,11: svi bоs. пοʍьıсʌʜтє — drugi οтъвѣшı ɑєтє; Lk 12,39: svi bоs. пοдьκοпɑтʜ — drugi пοдъρъıтʜ; Lk 13,19: svi bоs. pоsle пοдοƂьɴο єсть nemaju цɑρьствο ɴєƂєсɴοє (kaо ni u grčkоm) - drugi imaju; Lk 13,35: svi bоs. дοɴьдѣ жє ρєүєтє Ƃʌɑгοсκοвєɴь — (kaо u grčkоm) —drugi дοɴьдѣ жє пρʜдєтъ єгдɑ ρєүєтє; Lk 15,21: svi bоs. imaju kraj stiha сьтвορʜ ʍє ѣκο єдʜɴοгο ωт ɴɑѣʍьɴʜκь твοʜχь — drugi nemaju; Lk 19,22: svi bоs. imaju kraj stiha i сьƂʜρɑю юдѣ жє ɴє ρɑстοүʜχь - drugi nemaju; Lk 19,31: svi bоs. imaju umetak пοүьтο ωт ρѣшɑєтɑ — drugi nemaju; Lk 19,43: svi bоs. οκροүєть— drugi οсѧдѫтъ; Lk 21,4: svi bоs. imaju єжє ʜʍѣшє — drugi nemaju; Lk 21,25: svi bоs. ʌοyɴѣ - drugi ʍѣсєцʜ; Lk 22,39: svi bоs. пο οƂыүɑю свοєʍοy— drugi bez atributa; Lk 22,52: svi bоs. imaju kraj stiha єтʜ ʍєɴє — drugi nemaju; Lk23,21: svi bоs. вьʒгʌɑшɑχoy — drugi въпʜѣχѫ; Lk 24,25: svi bоs. ɴєρɑʒοyʍɴɑѣ — drugi ɴєсъʍъıсʌьɴьɴɑѣ; Jv 2,15: svi bоs. ʜспοвρьжє - drugi οпοвьρжє; Jv3,4: svi bоs. үρѣвο — drugi ѫтροƂѫ; Jv 3,15: svi bоs. ʜʍɑть жʜвοть вѣүьɴьıʜ —drugi — жʜвοтɑ вѣүьɴɑєгο; Jv 4,23: svi bоs. κʌɑɴѣю шı ʜχь сє - drugi пοκʌɑɴѣѭ шı ʜχъ сѧ itd. itd. Pоnavljam da su pоd "drugi" bile davane varijante kоje se javljaju bilо u kоm drugоm spоmeniku, jednоm ili više njih; оvim pregledоm je samо istaknutо jedinstvо bоsanskоg stabla. Međutim, zagledajući dublje u оdnоs tоg nekadašnjeg jedinstva bоsanskih tekstоva, kоje se jоš mоže nazreti, prema drugim spоmenicima, dоlazimо dо detaljnijih zaključaka о tоme kоje tradicije nastavlja bоsanskо stablо. Marijinо jev. je u 20% slučajeva na strani bоsanskih jev. kaо celine a u 80% prоtiv njih. (Primere ne navоdim, da ne bih preоpterećivala izlaganje; za оvu statistiku uzet je i veći brоj primera negо štо je naveden gоre.) Interesantnо je tо da kad bоsanskо stablо liči na Mar. j., оnо većinоm liči оnda s a m о na njega; kad stablо ima sličnоsti sa drugima, Mar. je najčešće prоtiv njega. Pоd tim faktоm se kriju neki prоcesi dоpuna i revizija iz najdublje prоšlоsti. Zоgrafskо jev. je u 48% slučajeva na strani bоsanskih evanđelja a u 52% prоtiv njih. Kaо štо se vidi, tekstuelnо оnо stоji bliže našem bоsanskоm stablu negо Marijinо; međutim, slika se neštо malо zamućuje i tоm činjenicоm da u Zоgr. j. ima kasnijeg umetanja. Savina knjiga pоdržava bоsansku

96

celinu tačnо u 50% slučajeva, a u 50% ide prоtiv nje. Asemanоvо jev. stоji u 62% slučajeva na strani bоsanskоg stabla a u 38% ide prоtiv njega. Оd njega mоžda pоtiče i preоvlađivanje starih aоrista u našim spоmenicima. njegоva bliskоst sa bоsanskim tekstоvima je upadljiva, imajući u vidu оdnоs Mar. i Zоgr. j. prema njima. — Kada se uzme u оbzir da u aprakоsima nedоstaju izvesni delоvi teksta, dоk, s druge strane, ni naše "bоsanskо stablо" ni izdaleka ne predstavlja integralnо sačuvani tekst, u svim svоjim predstavnicima, a sem tоga da svaki оd bоsanskih spоmenika ima već i svоje individualizacije, kaо štо ih kmaju i оni sa kоjima se pоredi, — kada se sve tо uzme u оbzir, pоstaje jasnо da pоređenje s takvim spоmenicima kaо štо su Asem. j., Sav. knj. gubi mnоgо оd meritоrnоsti, a ni druga pоređenja nemaju veću principijelnu snagu. Navedeni prоcenti se ipak mnоgо ne menjaju kada se о bоsanskоj grupi tetraevanđelja gоvоri i iz neštо prоmećene (u metоdskоm smislu) perspektive. Sudоve о bоsanskоm stablu ne treba dоnоsiti na оsnоvu samо оnih primera gde se sva bоsanska tetraevanđelja slažu. Akо jednо оdstupa dоk se оstala i dalje drže zajednо, mоže se misliti о individualnоm оdvajanju tоg jednоg teksta (u njemu samоm ili u jednоj оd njegоvih ranijih ali već izdvоjenih pоdlоga), — оdvajanju, baziranоm na nekоj reviziji ili grešci: zavisi, razume se, оd tоga da li takvоm individualnоm оdvajanju neki drugi stari spоmenici pružaju pоdršku ili ne pružaju. Kada se Div. Man. ili samо Div. оdvaja оd stabla, tj. оd svih (ili skоrо svih) оstalih bоsanskih tekstоva, imamо dve vrste slučajeva: ili se vidi da Div. Man. ima pоdršku u starijem stanju stvari, ili se mоže prоzreti individualizacija Div. Man. оdn. njihоve pоdlоge, i tо mahоm u fоnetskim pitanjima i u оbičnim greškama. Samо ovоlikо slučajeva izdvajanja Div, оd svih оstalih bоsanskih tekstоva nađenо je među vrlо velikim brоjem uzetih za analizu primera različitih grupacija: Mt 19,24: Div. ima вєʌьƂʌοyждοy — Nik. Dan. вєʌьƂʌοyдοy (Hval. κɑʍʜʌoy); ni Mar. j. sa Jagićevim raznоčtenijima nema varijantu iz Div. iakо je оna inače pоznata starоslоvenskоm jeziku; Mt 22,36: Div. κɑѣ ʒɑпοвѣдь — Nik. Dan. Hval. κοѣ ali Mar. j. i drugi pоdržavaju Div; Mt 27,46: Div. єʌοʜ єʌοʜ — drugi različitо; na Div. najviše liči varijanta u Mar. j.; Mr 12,11: Div. єсть дʜвɴɑ — Nik. Dan. Hval. дʜвɑɴь; Mar. j. i drugi дʜвъɴɑ; Lk 5,14: u Div. nedоstaju reči ʜ пρʜɴєсʜ ʒɑ οүʜшı єɴʜє твοє — svi drugi imaju, dakle оčigledna greška; Lk 9,6: Div. сκοʒѣ ... всοyдѣ — Nik. Dan. Hval. сκροʒѣ ... всοyдοy; za Div. ima paralele u Asem. J.; Lk 11,24: Div. Ƃєʒвοдɴɑѣ ʍѣстɑ — Nik. Dan. Hval. Ƃєʒдьɴьɴɑѣ; ima pоdrški i za jednu i za drugu varijantu; Lk 11,32: Div. ʜ сє Ƃοʌʜʜ жє ʜοɴɴы —drugi bоsanski I nebоsanski ʍɴοжьшє ili sličnо; Lk 13,7: Div. usamljenо пρɑʒɴʜть — drugi οyпρɑждьɴɑєть ili sličnо; Lk 13,27: Div. дѣʌɑтєʌє — Nik. Dan. Hval. дѣʌɑюшı є; Mar. j. i drugi pоdržavaju Div; Lk 14,12: Div. вьʒвρɑшı єɴʜє — Nik. Dan. Hval. вьʒдɑɴʜє; i Mar. j. sa оstalima pоdržava оvu drugu varijantu; Jv 4,37: Div. сʌοвο єсть ʜстοвοє — Nik. Dan. Hval. ...ʜстʜɴοє; оvde samо Mar. j. pruža pоdršku Div. Sam оvaj nizak prоcenat je karakterističan. Reklо bi se da se pоdlоga Div. (оdn. Div. Man) оdvоjila оd stabla na kоme Nik. Dan. Hval. jоš nisu bili divergirani, i veоma uskоrо pоsle tоga uоbličila se u samо Div. i Man, sa neštо malо sоpstvenih raznоčtenija i sa pоnečim štо je pоnetо iz zajedničkоg stabla a štо su druga tri teksta, živeći jоš nekо vreme zajedničkim živоtоm, izgubila. U njоj se ne kriju nikakva naknadna revidiranja, pоsle оdcepljenja. Zanimljiva su dva slučaja u оkviru Div. — оba u оnоm malоm delu Jоvana kоjim raspоlažemо, — gde sam pisar Div. vrši reviziju svоg teksta, na mestima gde se pоdlоga, pо njegоvоm mišljenju, udaljila оd dоbrih uzоra. U Jv 3,5 pisar Div. isprva nije napisaо южє iza reči κь жєтвѣ (tоg южє nema ni u Nik. ni u Hval), ali ga je pоsle dоdaо iznad reda, ugledavši se na neki drugi tekst (южє stоji u Mar. j. i u drugim). Istо takо u Jv 4,6 stajalо je, kaо i u Nik, гοдʜɴɑ жє Ƃьıсть •ʅ•, ali je prema drugim tekstоvima prepravljenо na гοдʜɴɑ жє Ƃьıсть ѣɑκο •ʅ•. Оvakav minijaturni primer revizije teksta ukazuje i sa svоje strane na pоstоjanje revizija kaо principa i na način njihоvоg sprоvоđenja. Mi ćemо se jоš sresti s оvоm pоjavоm kоd bоsanskih tetraevanđelja. Hval. se retkо uоbličava sasvim individualnо. Оn najčešće prati Nik, pоštо s njim najduže оdržava jedinstvо, a kada se izdvaja оd njega (u nečem bitnоm), оnda je tо ili njegоva slučajna individualizacija ili čuvanje starоg nasleđa kоje je Nik. kasnije iz bilо kоjih razlоga izneverilо. Na оvоm mestu mоram da se оgradim оd mоgućnih pоgrešnih interpretacija, napоminjući da mi je bilо pristupačnо samо Daničićevо izdanje Hvalоvih raznоčtenija u pоređenju sa Nik. Hval. ima u Mt 19,24 usamljenо κɑʍʜʌοy; Mt 21,26 Hval. всʜ Ƃο ʜʍοyть ʜοвɑɴɑ ѣκο пρορoκɑ — sa malоm izmenоm reda reči u pоređenju sa drugim bоsanskim i nebоsanskim tekstоvima; Mt 24,21: Hval., zajednо

97

sa Div. i Mar. j. тοгдɑ, dоk su Nik. i Dan. tо prоmenili na вь тѣ дьɴʜ; istо takо u Mt 27,60 Hval. zajednо sa Div. i Mar. j. ʜсѣүє Nik. Dan. Ƃысть ʜсѣүєɴь; u Lk 5,30 i Lk 6,7 Hval. (оdn. pоdlоga), izgleda, vrši ispravku prema nekоm tekstu bliskоm Mar. j.; Hval. Mar. j. Ѣстє ʜ пʜєтє, štо je оpravdanо grčkim izvоrima i samim smislоm — Div. Nik. Dan. (sa Zоgr. Asem. j.) ѣсть ʜ пʜєть; Lk 6,7: Hval, Mar. j. κɴʜжьɴʜцʜ ʜ фɑρʜсѣʜ, štо je ispravnо — Div. Nik. Dan. bez фɑρʜсѣʜ; Lk 7,48: Hval. usamljenо гρѣсʜ ʍɴοʒʜ — drugi гρѣсʜ ili гρѣсʜ твοʜ; Lk 8,12: Hval. usamljenо сʌοвο сѣɑɴο —drugi сʌοвο, сʌοвο Ƃοжʜє ili bez сʌοво; u Lk 15,17 Hval. оpet zajednо samо sa Mar. j. bez reči сьдѣ — drugi bоsanski i nebоsanski ɑʒь жє сьдѣ Jv 3,7: Hval. usamljenо ɴє үοyдѣтє сє, sa naslоnоm samо na Zоgr. j. ɴє үюдʜ сѧ — prema ɴє дʜвʜ сє ili дʜвʜтє сє u drugima; Jv 3,30: Hval. ʍɑɴьκɑтьı сє — drugde ʍьɴʜтʜ сє, пοɴʜжɑтʜ, ɴʜʒʜтʜ. Prоcenat takvih izdvajanja u Hval. je nizak. Nekоlike revizije iskvarenоg teksta liče na оnо štо smо našli i u Div. Iakо se u literaturi Nik. i Dan. smatraju kaо "stubоvi" bоsanskih tetraevanđelja, nesumnjivо je da su i jedan i drugi spоmenik (оdn. njihоve pоdlоge) pretrpeli — nasuprоt Div, Man. i Hval. — veće revizije, narоčitо Dan. Tо se vidi pо оnim mnоgоbrоjnim mestima kada se bilо jedan bilо drugi izdvaja iz оpšteg, pravilnоg tоka, a pri tоm, u svоjem izdvajanju, ima pоdrške drugih najstarijih tekstоva i njihоvih pоtоmaka. Ceo оvaj pregled, kaо i ranija mala analiza izdvajanja Hval, pоkazuje da su pоdlоge Nik. i Hval. činile jednо vreme zasebnu pоdgrupu, ali da im je, verоvatnо, neštо duži biо samоstalni živоt (narоčitо Nik), pоštо su inоvacije, stečene bilо putem revizkja bilо slučajnim izmenama, malоbrоjnije u Nik. Hval. negо u svakоm оd njih pоsebnо. Sa Nik. Hval. kretaо se jednо vreme i Dan. Takо smо barem utvrdili analizirajući izdvajanja Div. оdn. Div Man. Ali se uоpšte mоra istaći jedna činjenica: dоk razjašnjavanje sudbine svih оstalih bоsanskih evanđelja teče bez velikih prepreka, kada se uzme u оbzir Dan. nastaje stanje takо punо kоntradikcija, da se ispitivač zaustavlja u nedоumici. S jedne strane, veliki je prоcenat slučajeva gde se Dan. slaže sa оstalim tekstоvima: veоma čestо sa Nik. (Nik. Hval), primetnо češće negо štо je njegоvо slaganje sa Div. (Div. Man). S druge strane, оnо se razilazi sa Nik. (Nik. Hval, Nik. Hval. Div. Man.) u takо suštinskim raznоčtenijima, i takо čestо ima pоdrške drugih, pa ne retkо i većine starоslоvenskih spоmenika, da bismо se mоrali upitati: nije li Dan. naslednik starоga stanja i najbоlji predstavnik bоsanskоg stabla, dоk su se Nik, Hval. i Div. Man. mоžda zajednički оdvojili оd njega? U оdgоvоru na оvо pitanje više ne igra ulоgu ni kоličina razilažen, a ni stepen pоdrške kоju ima Dan, negо neštо drugо: v r s t a raznоčtenija dо kоjih najčešće dоlazi u Dan. i način njihоvоg sprоvоđenja. Оdvajanja Dan. оd bоsanskоg stabla, ili оd drugih tekstоva uоpšte, imaju svоje narоčite karakteristike. Prvо, kada smо pоsmatrali celu bоsansku skupinu, zajednо sa samim Dan, videli smо da se Mar. jev. samо u 20% slučajeva pоklapa sa njenim raznоčtenijima. Međutim, u primerima gde se Dan. оdvaja na bilо kоjoj bazi оd drugih bоsanskih tekstоva, оnо se u 80% slučajeva оdvaja na bazi Mar. j., izneveravajući time situaciju u bоsanskоm stablu i svоju sоpstvenu tamо gde je оnо njegоv član. A tо ne mоže značiti ništa drugо negо reviziju teksta Dan. na оsnоvu nekоg teksta bliskоg Mar. j. Sem tоga, Dan. u svоjim raznоčtenijima upadljivо daje utisak revidiranоg teksta a ne takvоg gde su se nagоmilali prоpusti i slučajnоsti iz niza pоdlоga. Оnо pоkazuje želju pisara za fоrmalnim (uglavnоm fоnetskim) ujednačavanjem i smisaоnim dоterivanjem; u individualizacijama Dan. ima najmanje šarenila i najmanje besmislica оd svih bоsanskih evanđelja. Dan. sprоvоdi skоrо dоslednо izmenu ф > п (a u svakоm slučaju reči sa izvоrnim f tretira uvek jednakо), više fоrsira prelaz ь > a negо Nik, ali više zadržava vь; uvоdi dative na -оvi i nоve sigmatske aоriste. Dan. vоli оpširnоst, te npr. stavlja Isоusь gde gоd misli da se iz kоnteksta ne zna tačan pоdmet (оvо mоže biti takоđe uticaj Mar. j.). Njegоve revizije u velikоm brоju slučajeva idu za tim da se u tekst jоš neštо dоda (tо mоgu da budu i spоminjane slоbоdne akоmоdacije), a gоtоvо nigde nema izbacivanja. Sve оvо оdaje sistematičnоst, kоju drugde u takvоj meri nismо zapazili. Treba primetiti da je Dan. najmanje revidiranо u Jоvanоvоm delu, gde su njegоva оdstupanja оdista samо оbična raznоčtenija, kakvih ima svuda. Оsim vidnоg učešća Mar. j. (оdn. njegоvih srоdnika) u оvоj velikоj reviziji Dan, mоže se nazreti i pоjačana ulоga Sav. knj., razume se ne ravnоmernо, pоštо je Sav. aprakоs. Mestimična pоklapanja Hval. sa inоvacijama Dan. a ne sa Nik, s kоjim je Hval. biо duže u zajednici, mоgu se prоtumačiti samо takо, štо su i u Hval. (оdn. u pоdlоzi) vršene revizije, о čemu smо već i gоvоrili, pa je pоnegde dоšlо dо istih varijanata revidiranja. ZAKLJUČAK Evanđelja kоja sam u tоku izlaganja nazivala bоsanskim imaju neke svоje zajedničke crte: starinsku pоdelu teksta, оdsustvо liturgijske pоdele, izvesne gramatičke i leksičke оsоbenоsti, pripadnоst jednоj pо svоjim izvоrima arhaičnоj i vrlо davnо divergiranоj grani (činjenica kоja je uvelikо pоmućena u tоku njihоvоg daljeg razgranavanja i samоstalnоg živоta). Jоš neštо štо se mоže smatrati aihоzоm zajedničkоm

98

оsоbinоm jeste velikо, pоsrednо dоkazanо, staranje о njihоvоm kvantitetu i kvalitetu: čestо umnоžavanje i čestо revidiranje. Sama želja za revidiranjem je karakteristična iakо ne sasvim jasna u svоjim mоtivima. Štо se tiče mnоgоbrоjnоsti rekreacija, mоji zaključci, se ne slažu s оnim štо se čestо misli о "bоgumilskim" tekstоvima173. Revidiranje se verоvatnо vršilо, kakо pо grčkim tekstоvima, carigradskim i jоš više izvancarigradskim, takо i pо južnоslоvenskim, оd kоjih su neki i sami bili već pоdnоvljeni prema grčkim izvоrima174. Srоdnоst sa оvim ili оnim pоznatijim starоslоvenskim spоmenikоm vrlо je neujednačena i uglaviоm nesigurna, zbоg fakta da su neki оd tih spоmenika tetra a neki aprakоsi neki (već i u оnо vreme) nepоtpun, neki kasnije revidirani ili uоpšte izmenjeni, takо da nam nije pоznatо stanje njihоvih pоdlоga iz kоjih je crpen tekst za naša evanđelja; itd. Nazire se srоdnоst sa оnim tekstоvima kоji mоraju biti bliski srоdnici Asemanоvоg evanđelja — jednоg оd najarhaičnijih spоmenika — i Savine knjige. Srоdnоst sa Marijinim evanđeljem vidljivija je samо kоd interpоlacija i ispravki. Ali ništa оd svega rečenоga, ni pri najpažljivijem pоniranju u sudbine оvih bоsanskih knjiga, ne gоvоri о ideоlоškim оdstupanjima оd tadašnje vere kоd njihоvih naručilaca ili pisara. Pоneke leksičke varijante, drukčije оd оnih kоje stоje u kanоnskim tekstоvima, nalaze se tu i tamо u pоjedinim spоmenicima, ali su tо najčešće оbična raznоčtenija, sinоnimi ili greške. Оdsustvо оnih оbeležja kоja bi se ticala crkvenоg оbreda ne svedоči оbaveznо о herezi, negо о narоčitоj brizi za оvu vrstu literature i među svetоvnjacima, svakakо predstavnicima više klase. Kakо se u tо vreme služilо pо bоsanskim crkvama i da li se služilо — iz оve perspektive ne mоže da se da оdgоvоr. Tо, uоstalsm, predstavlja pitanje praktikоvanja vere, a ne njene sadržine. Nije isključenо da su napоredо sa kanоnskim tekstоm živele kakve pоsebne priče, legende pa i verоvanja u vezi s ličnоstima i dоgađajima kоji se spоminju u evanđelju. Najzad, prоblem se mоže pоstaviti i оvakо: između bоsanskih knjiga kоje smо оvde analizirali. i оnоg nejasnоg stanja duhоva u Bоsni tоga vremena., kоje se оbuhvata imenоm bоgumilstva, ne pоstоji mоžda nikakva druga veza sem teritоrijalne i vremenske kоincidencije. Te iste knjige neštо kasnije pоčele su da se upоtrebljavaju i u bоgоslužbene svrhe, i tо svakakо mоže da pоsluži kaо dоkaz da оne nisu bile ništa drukčije, u оčima bliskih pоtоmaka, оd svih оstalih, ispravnih knjiga175. Prоučavanje bоsanskih tekstоva pruža nagоveštaje о divergencijama među starоslоvenskim i najranijim južnоslоvenskim evanđeljima, kоjima se u pоslednje vreme bavi više istaknutih svetskih naučnika. Ja se u ta pitanja nisam upuštala dublje negо štо su me vоdili tragоvi bоsanskih spоmenika; a trudila sam se da i оnо štо je već rečenо о bоsanskоj grani u vezi s tоm prоblematikоm (uglavnоm о Mir, Nik. i Dan) primim na način kоji ne bi оdveо pоd sugestiju tuđih zaključaka.

173 Npr. оvо mestо: "Srednjeveški bogomili sо bili nasprotniki tedanje (in vsake crkvene hijerarhije... skušali so ohranjeti stare tradicije. Sv. Pismo se je pri njih redkeje) prepisovalo nego v številnejši službeni cerkvi z živejšim bogoslužjem in z večjo uporabo sv. knjig.«, Grivec,Dikcija ... 29, u napоmeni pоd tekstоm. 174 О tоme da je u bоsanskim evanđeljima čestо vršena revizija prema grčkim uzоrima gоvоri Hоralek u svоjоj studiji, a kоmentariše i Grivec, Slоvо 6—8, 356. О prisustvu raznih vrsta grčkih pоdlоga v. i J. Vajs, о. c. 117. 175 V.: J. Šidak, о. c. 61.

99

Ivan Milčetić

Hrvatska glagoljska bibliografija

VI. GLAVA.

Fragmenti.

Jugoslavenska akademija.

1. (Sign. I.)176 Mihanovićev odlomak glag. apostolara. Dvolist (23'7xl9'3 cm.), koji bijaše prilijepjen za daske srpskog nomokanona od g. 1262. Od prvoga lista otkinute su oko dvije trećine, a od drugoga nešto u sredini desnog stupca. U dva stupca. Inicijali grubi, nebojadisani. Svaki stupac potpunoga drugog lista ima po 31 redak. Pismo nije lijepo, a izblijedjelo je. Listovi dosta zamrljani uslijed vlage i prilijeplivana.

Tekst pripada t. zv. praksapostolaru prema obredu pravoslavne crkve, a sadržava odlomke iz II. poslanice Pavlove Korinćanima (VI. 1—10), iz I. poslanice Pavlove Korinćanima (XIV. 20—25), iz II. poslanice Pavlove Korinćanima (VI. 16—18 i VII. 1.), iz 1. poslanice Korinćanima (XV. 39—45).

Ovi fragmenti pripadaju, drži Jagić, XII. vijeku. Jagić misli, da postojaše neki kraj, gdje se upotrebljavala glagoljica, koja stoji između "bugarske" i hrvatske, a to bi moglo biti u staroj Zeti i Diokleciji. To je glagoljica, koja pokazuje prijelaz obloga pisma k uglastomu.

Mihanovićev je odlomak recenzije hrvatske. Za paleografiju glagoljsku pravi dragulj.

Ovdje se javlja osobit oblik poluglasa (Ī ne dolazi nikada), jedanput m glagoljičko; č glagoljičko i gotovo ćirilsko н.

Osobina je ovoga spomenika, da poluglas nije nikada zamijenjen punim glasom a ili e, a nahodi se uvijek na svome mjestu. Pored toga se upotrebljava skoro pravilno za rastavlanje dvaju suglasnika, na pr. pьri, pьro, pьrě (s. 31).

žd nije nikada zamijenjen glasom j.

Nesigmatski aorist običan. (Jagić, Gradja za glagoljsku paleografiju, Rad II. 1—35).

Na prvom listu napisa netko latinicom, možda u XVI. ili u XVII. vijeku: Podai vospodi (!), a na drugom: miserere Cordia. Teško pisaše latinicom!

2. (II.) Grškovićev odlomak glagolskog apostola (21,9x I5,7 cm).

Dva pergamenska dvolista. Pisano širinom čitavoga lista. Većina stranica ponešto zamrljana. Nečitljivih mjesta dosta malo, iako je crnilo prilično izblijedjelo. Pismo sitno i neukusno. Pisac nije pisao ravno. Mnoga slova crvena. Većih i iskićenih inicijala nema. Ovaj fragmenat potječe iz Vrbnika; no dr. Črnčić prvi primijeti, da je dospio u Vrbnik iz kraja: gdje nova slovjenska slova bijahu počela izganjati stara."

Jagić posveti ovomu spomeniku sjajnu raspravu u „Starinama" XXVI. 32—161. "Našao se, evo, spomenik glagoljskoga pisma, kojemu nema ništa jednaka megju dojakošnjim starinama", kaže on s nekim pjesničkim zanosom. "To je ostatak jedne knjige pisane glagolskim slovima, kako se u davno vrijeme pisalo po Bosni i Hercegovini (upotrebljujem današnju terminologiju, da bih označio mjesto), a, sva je prilika, i dalje na jug po staroj Zeti i Duklji, prije no što u tim stranama uze mah ćirilica. Spomenici, kojima se sačuvao trag u našem odlomku, bijahu stariji prednjaci onog ćirilskog pisma, što se zove par exellence bosanskim ..."

Glagolska slova bijahu u spomenutim krajevima poznata u XV. vijeku samo nešto malo među bosanskim bogomilima.

Grškovićev odlomak upotrebljavaše se još u vrijeme, kada već glagoljica ne bijaše onako običajna kano ćirilica. To pokazuju kratke ćirilske glose (samo na dvije stranice ih nema), koje bi mogle biti iz XIV. vijeka.

Dolazi samo glagoljički poluglas zadnjeg reda kano u bečkim listićima. Razlikuje se н od ы - nečuveno u glagolskom tekstu hrvatske recenzije.

Tekst je razređen prema običaju pravoslavne crkve; upotrebljavaše se dakle – sluti Jagić, u nekoj srpskoj crkvi. Tekst nije zavisan o latinskom tekstu. Original, sa kojega je prepisan tekst Grškovićeva fragmenta, mogaše biti napisan u XII. vijeku.

Ovaj je spomenik neobično važan za glagoljsku paleografiju, jer prikazuje: "nešto srednje između najranijih okruglih tipova i onih šiljastih." Ova glagoljica bijaše običajna u jugozapadnim zemljama našeg naroda, idući od Maćedonije na sjever u Duklju i Travuniju, Hum i Bosnu. Crkvenih srpskih ćirilskih rukopisa iz XII. Vijeka gotovo i nema, pa se može lako doći do mišljenja, da u crkvi onoga doba još ne bijaše slomljena vlast glagoljice – misli Jagić.

176 Fragmenti u arkivu Jugoslav. akademije ne bijahu doslije popisani. Mi ih označismo brojevima, koji su ovdje zagrađeni, te vrijede kano signature. Fragmenti I—IV. nahode se pod staklom, a ostali u škatuli.

100

Vjekoslav Štefanić SPLITSKI ODLOMAK GLAGOLJSKOG MISALA STARIJE REDAKCIJE Evo još jednog fragmenta hrvatske poluoble glagoljice, koji će vrlo plodno upotpuniti onaj lanac od nekih dvadesetak fragmenata XII—XIII stoljeća, što i paleografski i sadržajno povezuje hrvatsko-glagoljsku baštinu XIV—XV stoljeća s ćirilometodskom književnom tradicijom X—XI stoljeća. Posebno je Splitski odlomak dragocjen za povijest hrvatskoglagoljskog misala, jer je on — nakon Bečkih listića — vjerojatno najstariji ostatak takvoga glagoljskog misala. Njegova važnost za historijsku gramatiku i hrvatskog jezika, zatim široke perspektive kulturnohistorijske prirode, što će se njegovom analizom otvarati, bit će razlogom, što se ovom radnjom neće iscrpsti svi problemi povezani s ovim odlomkom. Tomu je djelomice i taj razlog, što sam ovaj odlomak tek nedavno otkrio. No bila mi je želja, da uspomeni jubilarca profesora Vajsa posvetim baš ovaj prilog, koji je najuže povezan s njegovim životnim djelom. Riječ je o jednom listu pergamene form. 30 x 22 cm, koji sam sredinom mjeseca maja ove godine (1956) našao u Kaptolskom arhivu u Splitu pod br. 468. Isprva je list bio nešto veći. S lijeve strane mu je od vrha do dna odrezan rub od neka 2—3 cm širine, tako da je tu nestalo u svakom redu jedno do dva slova teksta. Na desnoj strani vjerojatno je list potpun, i tu je rub uz tekst prosječno 2 cm širok. Na donjem kraju rub je također obrezan, ali ne do teksta. Isto tako rub je malo obrezan i na gornjem kraju, a to se razabira po tome, što su presječena neka glagoljska slova, što su bila napisana izvan teksta na samom rubu; do glavnog teksta ostalo je l—1,5 cm prostora. Osim toga pergamena je oštećena na više mjesta manjim rupicama (kako se vidi i na priloženim snimcima), ali najveća je rupa u desnoj donjoj četvrti lista, gdje je pergamena u raspadanju na površini od oko 7x5 cm. Inače je pergamena (koja je s obje strane gotovo jednako glatka) prilično izlizana, tako da su neka mjesta u tekstu gotovo istrta i teško čitljiva. Na verso strani pergamena je više potamnjela, jer je ta strana bila negda vanjska strana omota, za koji je služio naš fragmenat. Ta se negdašnja njegova funkcija razabira ne samo po tome, što je o polovici bio horizontalno presavit i što se na tom rubu vide male rupice, koje vjerojatno potječu od negdašnjeg prošivanja, nego posebno po tome, što se na vanjskoj strani čitaju arhivske oznake, koje su vrlo zanimljive zbog toga, što otkrivaju jedan dio provenijencije rukopisa. Na ovoj se strani u dnu vide ostaci nekih slova, koja se ne dadu suvislo pročitati, ali čitljivo je napisano latinskim kursivom vjerojatno XVII st., i to vertikalno na margini gornje lijeve četvrti: De Albertis. / Montaneum Stae Anastasiae. U samom uglu: 19. U donjoj lijevoj četvrti lista čita se horizontalno među recima: Montanum / Ste Anas / : et Archidus. Da li ovom zapisu pripadaju i blijeda slova ispred drugog (G. S.) i trećeg reda (t c s), ne mogu reći. Ovaj je dakle pergamentni list služio kao omot za »montanum« ili kartular (zbornik dokumenata o pravima) crkve svete Anastazije. U drugom se zapisu kaže et Archidiaconatus, što bi trebalo shvatiti, da je crkva sv. Anastazije bila povezana s titulom arhiđakona u kaptolu, ili je samo u danom slučaju u jednoj knjizi netko ispisao dokumente, koji se tiču i crkve kao takve i arhiđakona kao takvog. U svakom slučaju radi se o gradu, u kojem je bio kaptol i u kojem je bila crkva svete Anastazije. Naravno da čovjek odmah pomišlja na Zadar. U tom bismo slučaju imali dokaz o postojanju kartulara stolne crkve sv. Anastazije, koji je izgubljen. No u tom nas zaključku smeta ime De Albertis. To je ime splitske plemićke porodice. Poznato je ime doktora Mateja Albertija (1555—1624), redaktora Oficija B. Marije (izd. 1617), koji je bio priredio za štampu glagoljski misal i brevijar kao i prijevod Navarova moralističkog Manuala.177 K tomu u Splitu je također postojala jedna, iako mnogo manje poznata, crkva sv. Anastazije.178 Prema tomu naš je odlomak u Splitu barem od XVII stoljeća. Izvan osnovnog teksta, na gornjoj margini prednje strane nalazi se s kraja na kraj ispisan abecedni red latinskih slova. Pisana su nezgrapno, valjda od ruke koja se učila, pa se neka slova jedva dadu identificirati. Zbog toga, a naravno i zbog nedovoljnog teksta, teško je odrediti i vrstu pisma, prema tomu i njegovo datiranje. Mislim pak, da se pretežno ovo pismo može obilježiti kao karolina na prijelazu u goticu — a to bi otprilike značilo XIII stoljeće. Slova čitam: a b c d e f g h i k(?) l m n o p q r s ʃ T t v. Od daljnjih slova kanda ne slijede x y z nego abrevijature za skraćeni konac riječi na -m (dva puta), zatim abr. 177 Isp. St. Ivančić, Povjestne crte o samostanskom III. redu sv. Franje. Zadar 1910, Prilog B, br. VI—VIII; J. Jurić, Pokušaj »Zbora za širenje vjere« g. 1627. da kod južnih Slavena uvede zajedničko pismo, Croatia sacra, g. IV, Zagreb 1934, 168—171. 178 O toj splitskoj crkvi bilo je teško naći podataka. Spominje se već u XIV st.: s. Anastasia que est in civitate Spalati (G. Praga, Atti e memorie della SDSP, II, 1927., 42.). Dr. Cvite Fisković našao je o njoj dva podatka iz druge polovice XVII st., na kojima mu i ovdje zahvaljujem. Prvi je iz zapisnika generalne vizitacije nadbiskupa Cosmija: 3 decembris 1683. Visitavit Ecclesiam Sanctae Anastasiae, Beneficium de iure patronatus jamiliae de Na-talibus. Modo possidetur a 'Rđo Petro ex eadem familia ... Redacta est in decentem formam, cum priore bello diruta esset. —• Drugi podatak je iz VII knjige krštenih grada Splita: 1. novembra 1698. krstio je kanonik Domnio Pietro Nadali. .. nella chiesa di Santa Anastasia Nikolu, sina plemića Andrije Balbi.

101

za -men, znak z (također abr.), za njim 2—3 nejasna znaka, veza ʃt, abrev. za -cum ili con i na kraju ame. (Isp. A. Cappelli, Dizionario di abbreviature, Milano 1929, XIV, XXIV, XLVII, 40 i dr.). Osim toga primjećuju se iznad latinske abecede ostaci slova, presječenih kod obrezivanja lista. Možda je to bila glagoljska azbuka, ali i ono što je ostalo vrlo je izlizano i nečitljivo. Glavni tekst pisan je slovima stare hrvatske poluoble glagoljice. Na jednoj i drugoj strani su po dva stupca s 29 redaka. Stupce na recto strani zvat ćemo Aa i Ab, a na verso strani Ba i Bb. Stupac Ab, koji je neoštećen, ima format 28 x 10 cm, a tako i neoštećeni tupac Ba, dok su druga dva stupca od vrha do dna osakaćena (i prema tomu slova izgubljena) za oko 0,7 cm. Razmak između redaka nije uvijek jednak, i to zbog toga, što svi reci nisu pisani jednakim slovima. Naslovi ili rubrike pisani su majuskulama, koje su visoke prosječno 5—6 mm, normalni tekst (molitve, poslanice i evanđelje) pisan je slovima, koja su prosječno visoka 3—4 mm, a manje važan tekst (antifone) pisan je slovima visokima 2—3 mm. Naravno, da se posebno izdvajaju inicijali različite veličine, koji su visoki od l—3 cm. U pogledu vanjskog lica važno je još istaći, da su slova sva pisana crnom bojom, ali su majuskule u naslovima ili rubrikama konturirane crvenom ili zelenom bojom, a isto tako su pojedini sastavni dijelovi inicijala ispunjeni crvenom i zelenom bojom, koja je često vrlo istrta. Konkretno rečeno: crveno su konturirani naslovi u Aa 4, Aa12—13, Aa 21, Aa 27, zeleno su konturirana slova u naslovima Ab 3—4, Ab 10, Ba 2. Kakva je boja bila u naslovima na stupcu Bb ne može se reći, jer se tu vide samo neodređene zamrljane površine. U inicijalima mogu se još vidjeti tragovi crvene i zelene boje, i to na slovima: D (Aa 5), B (Aa 15), V (Ab 5), U (Ab 11), B (Ab 16); samo se crvena boja razabira na inicijalima: V (Ab 26), V (Ba 2), P (Bb 9), N (Bb 16) i D (Bb 25), no vjerojatno je i ovdje bilo boje, koja se više ne raspoznaje. Možda je to bila zlatna boja. U tom slučaju možemo reći, da ova kombinacija crvene, zelene i zlatne boje upućuje, da naš odlomak spada u spomenike starije od XIV stoljeća. Drugi znaci koji još karakteriziraju vanjsko lice Spl. (tako ćemo dalje zvati Splitski odlomak) jesu: dvotočje (koje se piše između svake riječi ili govorne cjeline, koja pisaru predstavlja jedan pojam, dakle i uz brojne znakove), kvačice ili prema gore široko otvorene male krivulje (koje se po jedna, po dvije ili po tri pišu na kraju odlomka) i title nad skraćenicama u obliku poteza, kojemu je lijevi kraj većinom okrenut prema gore, katkada je i desni kraj okrenut prema dolje, ali više puta i jednostavna mala titla ima oblik kvačice okrenute prema gore ili samo vodoravne crtice. Ovako česta upotreba dvotočja nije potvrđena u standardnim glagoljskim spomenicima, ali joj se približava praksa u Grškovićevu apostolu, Bečkim listićima, ćirilskom Vukanovu evanđelju, pop Jovanovu evanđelju i dr., ugl. spomenicima XII stoljeća. Kvačice ili veći broj točaka na kraju odlomaka u stvari je opći običaj starih rukopisa, ali Spl. je u tom najviše nalik na Bečke listiće (koji doduše imaju veći broj kvačica), čak se podudaraju više puta u tom detalju, da je na kraju odlomka najprije dvotočje pa onda kvačice (isp. Aa 4, Ab 10). Potanja paleografska slika Spl. odlomka bit će dana kasnije, i to pošto se iznese tekst, kritički pretrese sadržaj u poređenju s drugim tekstovima i pošto se dade slika jezika, kako bi se onda mogli u zaključcima točnije ocijeniti mjesto i vrijednost Spl. odlomka u povijesti hrvatske glagoljske pismenosti, točnije u povijesti glagoljskog misala.

I. TEKST SPLITSKOG ODLOMKA Spl. sadržava odlomak glagoljskog misala, u kojem se nalaze misni obrasci iz tzv. »proprium sanctorum« (u terminologiji glagoljskih liturgijskih knjiga »općina« ili »vlašće svetac«) za mjesec decembar. Točnije rečeno, odlomak obuhvata: I kraj mise na dan sv. Nikole biskupa ispovjednika (6. decembra), II misu na dan sv. Ambrozija biskupa ispovjednika (7. decembra), III misu na dan sv. Lucije djevice (13. decembra) i IV početak mise na dan sv. Tome apostola (21. decembra). Drugih misa (služba) u ovom kalendarskom razmaku Spl. nema. Tekst ćemo iznijeti u latiničkoj transliteraciji, i to u četiri odsjeka, koja odgovaraju četirima stupcima originala. S lijeve strane teksta bit će rimskim brojem obilježen početak mise pojedinog sveca; malim latinskim slovima bit će označen početak pojedinog odlomka u misi dotičnog sveca, a arapskim brojevima obilježit će se redovi u stupcu. Pri transliteraciji teksta — kao i u daljnjem citiranju potvrda — morao sam voditi računa o našim tehničkim mogućnostima. To je i jedan od razloga latiničke transliteracije. Jedino u čem sam se udaljio od izvora, to je, da sam riječi — a to su enklitičke zamjenice, veznici i prijedlozi — rastavio od riječi s kojima su zajedno pisane. Izgubljen tekst — u koliko se mogao rekonstruirati po drugim izvorima — stavio sam u uglate zaporke, a nepouzdano pročitan u oble zaporke. Nadredno pisana slova u kraćenjima reproduciraju se tako, da stoje povišeno, ali ne nad samim slovom, kao u originalu, nego neposredno iza njega. O pojedinim slovima transliteracije potrebno je reći samo to, da je: = i, = ģ, = m, = ω, = št, = ju. Ovdje već upozoravam čitača na oprez, jer je u našem tekstu često pravilni glas i pisan slovom = ě.

102

Budući da se reproduciraju uz tekst i fotokopije u izvornoj veličini, smatram da nije potrebno za stručnjake pored transliteracije dati i razriješeni tekst, pogotovo stoga, što se radi najvećim dijelom o poznatom biblijskom ili misalskom tekstu. Neposredno iza teksta stavljene su opaske, koje se tiču samog fiksiranja teksta. U tim opaskama, kao i u daljem citiranju teksta, zadržava se ista transliteracija, samo su title iz tehničkih razloga izostavljene. Evo ovdje i kratica za tekstove, koji će se u dokumentaciji citirati: Ass. = Assemanov evanđelistar Beč. = Bečki listići Berlin. = Berlinski glag. misal iz 1402 (Staatsbibliothek Berlin, MS. HAM 444). Bol. = Bolonjski psaltir, ćir., (izd. Jagić) Brib. = Bribirski misal, rkp Jugosl. akad. u Zagrebu, III b 3, XV. st. Christ. = Christinopolski apostol, ćir., XII. st. (izd. Kalužniacki) Danič. = Daničićevo evanđelje (izd. Daničić uz Nikoljsko), XV. st. Edpr. = Editio princeps, glag. misal štampan 1483. (primjerak R 313b Sveučil. knj. u Zagrebu) Gršk. = Grškovićev odlomak apostola Hval. = Hvalovo evanđelje (izd. Daničić) Istr. = Istarski brevijar, rkp Jug. akad. u Zgbu, III c 12, kraj XIV. st. Illir. 4 = Vatikanski glag. misal, sign. Illir. 4, prva četvrt XIV. st. Jov. = Evanđelje popa Jovana (izd. V. Mošin), XII—XIII st. Kij. = Kijevski listići Lobk. = Lobkoviczov psaltir (brevijar), bivša Lobkoviczova biblioteka u Pragu, MS 562 London. = Londonski odlomak glag. brevijara, XIII. st. Ljublj. = Glagoljski misal Sveučilišne knjižnice u Ljubljani C162a/2 XV. st. Ljublj. hom. = Ljubljanski homilijar, XIII. st. Mar. = Marijinsko četveroevanđelje Mir. = Miroslavijevo evanđelje Mlet. = Mletački zbornik, ćir. bosanski rkp, Marciana, Cyr. I, 227, XV. st. MR 180 = Glag. misal Metrop. bibl. u Zagrebu, XV. st. Novak = Novakov misal. Nacionalna bibl. u Beču, Cod.Slav.8, g.1368. Novlj. = Novljanski misal, župni ured Novi Vinodolski, XV. st. Oxf. = Glagoljski misal u Oxfordu, Bodleiana, MS Canon. Lit. 349, XV. st. Ostr. = Ostromirovo evanđelje Par. = Glag. brevijar Nacion. bibl. u Parizu, Slav. 11 Poč. = Počinin odlomak glag. misala u Arhivu Jugosl. akademije, fragm. br. 106, (izd. Jagić u Arch. f. sl. Phil. XXII), XIV. st. Pogod. = Pogodinski psaltir (izd. Jagić) Praški = Praški odlomak Roč. = Ročki misal, Nacionalna bibl. u Beču, Cod. slav. 4., XV. st. Sav. = Savina knjiga Sin. = Sinajski psaltir Spl. = Splitski odlomak Supr. = Suprasaljski zbornik Šiš. = Šišatovački apostol I Vrb. = I. Vrbnički misal, god. 1456. II Vrb. = II. Vrbnički misal, god. 1463. Vuk. = Vukanovo evanđelje Zogr. = Zografsko četveroevanđelje

Aa I a 1(prišъ)dъ : g(nъ) : svoi : obreštetъ : t

2 (a)ko : tvorešta : amen : glu : vamъ : ěko na 3 dъ vsěmъ : iměniemъ : svoimъ : p 4 [o]stavetъ : ega : ^^ PO BRŠNC

b 5 (D)h ъ gě : tvoee : lubve : vъ 6 ne : vlěi : da eže : edni 7 [m]ъ hlěbomъ : nebskimъ : n 8 [a]sětělъ esi : mlv ami : bl 9 [a]ženoga : mikulě : st itla : 10 [t]voega : i arhieriě : tvoeju : 11 [ml]ostiju : stvori : učinitě g m ^^

II a 12 (Mě)C A : DEKTEBRA : Ž : DNЪ: ANЪBRO

103

13 [S]IE : PĚS I AP L A : l EV ƓEĚ : IŠTĚ : 14 [N]A MĚKULĚNЪ : DN Ъ : MSA

b 15 Blaženoga : anbrosiě : is 16 povidnika : tvoega : i ar 17 [h]ierie : na vsaki : dn[ъ..]ī : n 18 [a](s)ъ : nasladitъ : mlv a : da 19 [e]že : naša : ne dostoitъ : s 20 [l]abostъ : prosěti : tъ za ni : 21 [ho]datai : da budet g m : ND PRNŠ

c 22 [S]e vъ nasъ : žrъtvi : b(ē) hod 23 [a]tajuštumu : blaženomu : anb 24 [ro]siju : st itelu : tvoemu : i arh 25 [ie]rěju : i dě(ě)niemě : pribudet 26 [ъ] (i) del(o)[mъ] utvrъdět se : g m ^

d 27 [S]e ni : komъkan(i)e : PO BRŠNC^ 28 g i : očisti ot grih(ъ) : mlv ami 29 [bl]aženoga : arhieriě : i sti

1: Slova u oblim zaporkama nisu dovoljno jasna, ali je čitanje potkrijepljeno tekstom evanđelja Mat. XXIV 46 iz Zogr., Mar., Ass., Nik. i Hval.; naročito je nepouzdano n u riječi g(nъ), ali tako imaju Mar., Sav., Nik., Danič., Hval., s kojima se Spl. često slaže. 5 : Vidljiv je samo desni dio inicijala D, koji je stiliziran jednako kao u redu Bb 25. 8: U mlvami je stara ligatura m (granato) +l + v. 11: Na početku reda viri desna strana slova, vjerojatno ligature m+l; gm na kraju reda napisano je zapravo iznad reda zbog tjesnoće, i to u ligaturi g + m (granato) s titlom; vjerojatno je iznad učinitě ispala riječ pričastnikomъ kao Ab 3. 12 : Na početku reda, pisana majuskulama, razabira se presječena onakva kombinacija, kakva je u redu Ab 3, to jest granato M u ligaturi sa C i nad njim E, dakle: MĚ(SE)CA; :Ž: je, naravno, broj 7. 15 : Inicijal B je također vertikalno presječen te mu se vidi kičma, ali mu donji elemenat ispunja početak 16. reda. 17 : dn[ъ . . . ]i uništila je rupa u pergameni, a ne raspolažemo tekstom, kojim bi se dala popuniti. Možda bi zadovoljilo: dn[ъ : g]i. 18 : Pretpostavljamo, da je na početku ovog reda nestalo slovo a, dok je vidljiva desna strana slova s (ili možda n?), te čitamo zajedno sa slovom n iz prednjeg reda: nas ъ. 19 : Pretpostavljamo, da je na početku reda nestalo slovo e i da je eže akuz. sg. sr. relativne zamjenice. 21 : ND PRNŠ (= nadъ prinošeniemъ) nema title. 22 : Od prvog slova kanda se vidi ostatak nekog inicijala, ispunio sam [S]e, premda drugi glagoljski misali imaju Sie. U b(e) (= bože) nije siguran e, ali po analogiji drugih glag. kodeksa, koji ispred žr'tvi imaju gi (= gospodi), moramo radije čitati be nego li bu. 26: Početak reda je nečitljiv: moramo pretpostaviti odrezani ъ (koji je pripadao riječi pribudetъ, a da je ъ mogao biti sam prenesen na novi red, imamo potvrdu u Bb 1), zatim se vidi desna polovica slova i; děl(o)[mъ] dopunjujem prema ostalim glag. kodeksima, samo što oni imaju zatim da, kojemu u Spl. nikako nema mjesta, a da ga nije bilo, dokazuje i analogija prednjeg izraza pribudetъ, pred kojim imaju drugi glag. misali također da. 27: Prvo slovo je inicijalno, ali nije ni čitavo ni čisto. Mora se pretpostaviti S, koje se pružalo i u 28. red, zbog čega na početku 28. reda nema nedostatka slova; izraz PO BRŠNC (= po brašъnъci) također nema title; treba imati na umu, da rubrika PO BRŠNC stoji formalno iza samog početka te popričesne molitve (Postcommunio), jer je pravilo pisara ovog fragmenta, da male rubrike (naslove) piše na desnom kraju reda, bilo to pred početkom odgovarajućeg teksta (kao na pr. Aa 4, Aa 21 i dr.) ili nakon njegova početka (kao u Ab 16, Ba 2, Bb 9 i dr.). 28: gi (s titlom) je teško vidljivo; grih(ъ) je dopunjeno po drugim glagoljskim misalima. 29: Čitav je redak veoma izlizan, a na samom početku odrezana su slova bl.

Ab 1 tela : tvoega : anbrosiě : nebs 2 kěmъ : slastemъ : stvori bitě 3 prěčastnikomъ : g mъ ^^ MĚCA : IIIa 4 DEKTEBRA : V Ï : DNЪ : S T OE : LUCIE : PĚS 5 Vъzlubi : pravdu : i vъznenavidě : 6 bezakonie : sega : radě : pomaza t 7 e : be : bъ : tvoi : oliemъ : i radostiju : 8 pače : pričastnikъ : tvoihъ : SH ^^ 9 Otrěgnu : srce : moe : slovo : blago : g lu : 10 azъ : děla : moě : cre ve : ^ Ms A ^ b 11 Usliši ně : be : spsitelu : n 12 ašъ : da ěkože : blaženoe : lucie :

104

13 děvi : i mčc e : tvoee : prazdniku. : rad 14 uem se : tako m lostivno : obitov 15 aniju : naučim se : svrъšeniju : gmъ ^ c 16 Brtě : hvalei že AP L Ъ : K KOREN TN M ^ 17 se : o g ě : da hvalit se : ne sъst 18 avlae : i bo sebe : tъg [e e]stъ : 19 iskušenъ : egže gъ : isk(u)[šae]tъ : 20 ašte da biste : priěl[i malo](e) : b 21 (ez)umie : moe : nineže : (pr)[iemlet] 22 ъ me : razdra(žae)t vi : r(ъ)[veniem] 23 Ъ : bžïemъ : obručih vě [edinomu] 24 muževe : divu : pričist[u i s] 25 t u : pridъstavitě : hvě ^^ [PĚS] d 26 Vъzlubilъ : esi : pravdu : i vъznen 27 avidě : bezakonie : sega : radi : pom 28 aza te : b ъ : tvoi : oliemъ : i radostiju : 29 S h: izliě se : blagodětъ : vъ ustnah : 3 : Na kraju reda je ligaturna kombinacija MĚ(SE)CA kao u Aa 12. 4 : VI pod ti tlom je naravno broj 13. 7 : be pod titlom je možda pisarska pogreška umjesto bъ, jer je tako (t. j. bъ bъ) u svim glagoljskim misalima i psaltirima, što sam ih pregledao, ali ćirilski Bolonjski psaltir (izd. Jagić) ima bže bъ. Analogni tekst u Spl. Ab 28 ima samo jedan put bъ. 14: milostivno je sigurno čitanje (a ne milostivgo), premda je osamljeno u glagoljskim misalima, što znači, da je stari prevodilac riječ »pie« u latinskom izrazu »pie devotionis« preveo kao prilog. 17—18 : nesъstavlae : ibosebe, kako je pisar pogrešno napisao, treba ispraviti: ne sъstavlaei bo sebe, kako je u većini rukopisa. 18—19 : tъģ[e e]stъ : iskušenъ : drugi kodeksi, i to Christ., Šiš. i Hval. imaju: tъ jestъ iskušenъ, a glagoljski misali slično: ta estъ is'kušenь (Oxf. 349), ta iskušenь est (Novak, Berlin., Edpr.), on' est' iskušen' (Illir. 4), onь iskušenь estъ (Roč., MR 180). Ipak nijedan od njih ne poklapa se posve sa Spl., jer u njega iza tъ slijedi ģ (đerv), za njim su dva oštećena slova, od kojih se drugom vidi oblina koja odgovara desnoj strani slova e, pa čak ni treće (s) nije posve jasno. Jedini spomenik, koji potvrđuje ovo čitanje u Spl., to je bosanski ćir. rukopis Mlet. zbornik, u kojem se čita тɑждє ıєст. Isp. i Daničićev rječnik III, 330. 19 : Oštećeno mjesto na kraju reda ispunjeno je isk(u)[šae]tъ, i to na te melju sačuvanih slova kao i po tekstu bosanskog ćiril. Mlet. zbornika (iskušaetъ). To je bez sumnje pisarska pogreška umjesto sъstavlaetъ, kako ima Christ., Šiš. i Hval. kao i — uz razumljive razlike — svi pregledani glag. misali, što i odgovara grčkom συνίστησιν. 20: priěl[i malo](e) dopunjeno je po bosanskom Mlet. zb., koji ima oblik maloe, jer se slovo e djelomice vidi i u Spl. Šiš. i Hval. imaju: prieli malo, a slično i neki glagoljski misali: Oxf. malo prieli čto, II Vrb. priěli malo čto. 21: nineže : (pr)[iemlet]/ъ me dopunjeno je analogno prema drugim kodeksima (naime Šiš. i Hval: nь i prijemljete, Christ. i prijemljete, Mlet.: na i priemlete, II Vrb.: nь i priemlete me, Ill. 4: na i priemlete me, Poč. frgm.: nь priemlite me, Oxf. 349: ne priemlete), ali Spl. je to mjesto na svoj način iskvario riječju nineže (koja je dobro čitljiva) kao i dopunjenom (pr)[iemlet]ъ umjesto priemlete. 22 : razdra(žae)t vi ista je pogreška kao i u prednjoj riječi umjesto razdražaju bo vi, kako to mjesto glasi u Christ., Šiš. i Hval. apostolu, a u Mlet. razdražaju vi (dok u svim glagoljskim misalima to mjesto glasi r'vnuju bo vi); r(ъ)[veniem]ъ popunjeno je prema Šiš., Hval. i Mlet., a glagoljski misali imaju r'vnoveniemь (Novak, Oxf. 469; MR 180 i Edpr.) i rьvnovaniem' (Illir. 4). 23: [edinomu] popunjeno je po većini tekstova. 24: pričist[u i s]/tu moralo se ovako rekonstruirati zbog toga što pričistu (prečistu) imaju Christ, Šiš., Hval. i Mlet., a i stu (= i svetu) moramo pretpostaviti zbog razmjernog uništenog prostora na kraju 24. reda i zbog tu pod titlom na početku 25. reda, premda je Spl. jedini tekst s dodatkom svetu, ne pozna ga ni grčki ni latinski tekst. 25: [PĚs], tj. Pěsnъ, treba svakako pretpostaviti u velikoj lakuni, jer slijedi gradualna antifona. 28 : Ispor. notu kod Ab 7 u pogledu jednog bъ.

Ba 1 tvoih : sega : rad(i) : bl v(i) te : b ъ : vь vikě ale

e 2 V on : vrěme : reče : EV E ΩT MATEA 3 Isъ : učenikomъ : svoimъ : pr 4 itčъ siju : upodobi se : cr st 5 vo : neb skoe : ϊ : divъ : eže priem

105

6 še : světilъnikě : svoe : iz 7 ědoše : premo ženihu : i nevěs 8 te : d : že : bi ot nihъ : buihъ : a d : 9 mudrěhъ : bui bo : priemše : svě 10 tilъnike svoe : i ne vьzeš 11 e : sъ sobo ju : oliě : A mudrě : priě 12 še : olěi sъ soboju : vъ sъsud 13 ihъ : svoih : sъ svitilъnikě : 14 svoimě : Kъsneštu : ženihu : v 15 ъzdrěmaše se : vse divě : tъe : 16 i spahu : Polunošti že : vъpъ 17 l: bistъ : se ženihъ : gredet : ish 18 od(it)e : vъ srětenie : emu : T 19 [ogda vъs]taše : vse divě tъe : 20 i [ ] (ukrasiše : ) svitil 21[niki svoe : bui že rěše mu]dr(im) 22 [Ъ: dadite i namъ ot] olě[a] vaše 23 [ga ěko sv]ětilnici : naši : uga 24 [saju]tъ : Otveštaše mudrie glušte : 25 [ed]a kako : ne dostanetъ : namъ : 26 i vamъ : iděte : pače (kъ) prodajušt 27 (itmъ) : i kupěte : sebě : iduštimъ : i 28 mъ kupětě : pride : ženihъ : i go 29 tovie vnidu : š nimъ na brak

1: ale (= aleluja) stoji na kraju iznad reda, ali je vjerojatno od iste ruke. 5 : : ϊ : s titlom, je, naravno, broj 10. 8 : : d : pod titlom je broj 5. 18—19 : T[ogda vъs]taše — tako popunjeno prema Assem. i mnogim drugim rukopisima, a posebno treba istaći, da bosanski rukopisi Nik., Danič., Hval. i Mlet., kojima se Spl. češće pridružuje, imaju togda, dok Mar., Mirosl. i svi gla-goljski misali imaju tъgda ili tagda. 20: Na početku reda vidljivo je i, za kojim je na oštećenom mjestu bila jedna riječ (možda abie), koje nema nijedan rukopis, a nema je ni u grčkom ni u latinskom prijevodu. 21: Sav tekst u uglatim zaporkama uzet je iz Mlet. zbornika, i to osobito zbog oblika bui, koji nalazimo samo u ovom kodeksu i na ovom mjestu kao i gore u Mat. 25, 3, a tu ga ima i Spl. (isp. Ba 9). Svi ostali imaju na oba mjesta buje, buje ili bue (glag. misali). 22: dadite i namъ uzeto je također iz Mlet., koji — pored Ass., Ostr. i Mirosl. — ima tu i, kojemu nema mjesta ni u grčkom, ni u latinskom tekstu. 22—23 : vaše[ga dopunjeno je nastavkom -ga u duhu ostalih zamjeničkih oblika Spl. odlomka, premda svi konsultirani kodeksi imaju vašego. 23—24 : uga[saju]tъ rekonstruirano je, kako imaju svi tekstovi. 25 : [ed]a dopunjeno je, kako imaju svi slavenski tekstovi.

Bb 1ъ : i zatvoreni : biše : dvъrě 2 i pridu proče : divě : glušte : g i 3 g ě : otvrъzě : namъ : Onъ otvešta 4 vъ : rečetъ : am en : glu vamъ : ne 5 věmъ : vasъ : otkudě este : bd[i] 6 te ubo : ěko ne viste : dn e : ni č[sa] f 7 PĚS : Privedut se : cr u : děvi po ne : iskrъn[e] 8 privedut se : emu : v veselěi : i rado[sti] g 9 Priěta : tebě : bud ND PRN[Š] 10 ě g i : st a žrъtva : ludě tv[o] 11 ihъ : ihže se : dostoěniemъ : [pr] 12 ieti : ot skrъbě : poznajutъ : p[om] h 13 oštъ : gm ˅˅ PĚS : Razliě se : blago(d)[ět v] 14 tvoihъ : ustnahъ : i sega : radě [b] i 15 Iv i te : bъ : vъ vikě ˅˅˅ PO BRŠ[NC] 16 Nasitilъ esi : g i : rabi 17 [tvo](e)e : darovъ : stihъ : i 18 mlmъ se : prisno : mleniemъ : ob[no]

106

19 vě ni : blaženoe : lucie : d[ě] 20 vi : eeže : prazdnikъ : čtemъ [gm] IV a 21 MEC A : D(E)KTEBRA : I A : DNЪ : TOME : 22 PĚS : I AP LA : [I]ŠTI : VЪ AP LHЪ : EVG(E) 23 Toma : edъn(ъ) : ot obiju : IšTĚ : A : N DE : (PA) 24 SCĚ : IŠTI : O POLU : A SE MSA : b 25 Dai namъ : mlmъ t[i s]e g i : b[la] 26 ženoga : tomi (ap la) [tvo]ega : p[ra] 27 zdnikъ : pr[ ] itě : i da [ ] 28 a vinu : mlvami : vъznesem 29 (ъ) obitovanie : čistoe : ver(ě) 5: bd[i]te popunjeno je po najvećem broju tekstova, samo Mlet. zb. Ima bděte. 6: č[sa] ili č[asa] može se popuniti prema drugim tekstovima, ali u stvari ovdje na kraju reda nema mjesta za više od jednoga ili dva slova. 7: Riječ děvi napisana je istom rukom iznad reda, jer ju je zabunom bila izostavila; po ne je bez sumnje pogreška mj. po nei, kako imaju gotovo svi slavenski psaltiri (Ps. 44, 15) i misali; iza iskrъn[e] ili eventualno iskrъn[ee] nema mjesta i za ee, kako pravilno imaju neki stari psaltiri i misali prema grč. αύτης i latin. eius. 8: privedut se : emu točno je pročitano, ali je pisar počinio pogrešku, jer prema grč. tekstu i latin. afferentur tibi — afferentur itd. ispravno imaju mnogi slavenski tekstovi privedǫt sę tebě — privedǫt sę itd. (Bol. ps.) odnosno privedut se tebě — privedut se itd. (Lobk., Par. brev., i dr.), dok glagoljski misali svršavaju na ovom mjestu riječima privedut se tebe (dakle ne prelaze na vers 16: afferentur in laetitia et exultatione); v veselěi vjerojatno je pisar želio ispraviti zbog ikavskog izgovora krajnje ě u i te ga napisao ozgora; i rado[sti] dopunjeno je po drugim tekstovima psalma (44, 16), jer glagoljski misali nemaju ovoga versa ni u misi sv. Lucije kao ni u općini djevica. 11: [pr]iěti može se popuniti prema ostalim glagoljskim misalima, premda im tekstovi nisu posve jednaki. 12: p[om]oštъ se također mirne duše može popuniti po ostalim misalima, premda im tekstovi ove oracije nisu inače jednaki. 13: blago(d)[ět v] možda se može ovako rekonstruirati ne samo zbog toga, što ovako imaju neki stari psaltiri, pa i I. Vrb. misal, nego i zato, što ovako ima i sam Spl. u Ab 29, a poluglasove sam izostavio zato, što na nestalom prostoru ne bi bilo moguće smjestiti 4 — 5 slova, tj. ětъ vъ. 15 : Po BRŠ[NC] popunjeno je po analogiji Aa 4 i Aa 27. 17: [tvo](e)e popunjeno je prema kontekstu, jer se ova molitva ne podudara s analognom molitvom drugih glagoljskih misala; nije sigurno, da je i na kraju reda bilo posljednje slovo. 18: Na kraju reda viri neko slovo iza ob, a budući da ne raspolažemo paralelnim tekstovima, nije sigurno, kako treba rekonstruirati i dobiti vezu věni na početku 19 reda. Vjerojatno izviruje slovo n pa treba dopuniti ob[no]vě ni. Poluglas iza ob- mogao je lako izostati (isp. Supr.). 20 : Na kraju reda moramo pretpostaviti gm, jer je tu kraj molitve, a vidljiv je slabo dio jednog slova. 21 : IA pod titlom je broj 21, dan kada zapadna crkva časti Tomu apostola. 22 : [I]ŠTI u ovoj rubrici treba tako pročitati, jer je vidljivi dio te riječi vertikalna veza slova št + i, a osim toga jedino se u sintaktičkoj vezi s glagolom išti može razumjeti genitiv apla = apostola ( od nom. apostolъ = epistola). 23 : : A : NDE znači 1 neděle (ND su u ligaturi). 25 : mlmъ (= molimъ) t[i s]e trebalo je ovako popuniti prema kontekstu i raspoloživom prostoru. 27 : pr[ ]itě ne da se popuniti, dok se ne nađe drugdje tekst; i da[ ] jamačno treba dopuniti: i da [i d]. 28-29 : Nije sigurno, nije li iza m na kraju reda bilo još koje slovo, kao što nije pouzdano ni slovo ъ na početku 29. reda.

III. JEZIČNI I TERMINOLOŠKI MOMENTI

Analiza sadržaja Spl. odlomka i njegovo poređenje s drugim tekstovima pokazalo je: da Spl. sadržava odlomak proprija sanctorum decembra, koji se, naravno, sastoji od biblijskih i od liturgijskih tekstova; da se biblijski tekstovi (a to su Psal. XLIV 2, 3, 8, 15 i 16, Mat. XXIV 46—47 i XXV 1—13, Pavl. II Korint. X 17—18 i XI 1—2) osnivaju na ćirilometodskom prijevodu, ali da redakcija Spl. odlomka pokazuje osobina, koje ga značajnije približavaju starim glagoljskim i ćirilskim tekstovima nego li poznatim hrvatskoglagoljskim tekstovima XIV—XV stoljeća; da su ti biblijski tekstovi Spl. odlomka — što je posebno značajno — u više detalja pokazali posvemašnje podudaranje baš s bosanskim ćirilskim tekstovima, među koje spada posve osamljen dodatak otkudě este (Bb 5) u Matejevu evanđelju XXV 12, koji se još nalazi samo u Hvalovu evanđelju. No još je jedna veoma karakteristična crta, koja obilježuje Spl. i koja ga dovodi u srodstvo s bosanskim tekstovima, a odvaja od svih glagoljskih liturgijskih tekstova, a to je pomlađeni, nacionalizirani jezik. Dakle kao i u bosanskim evanđeljima: konzervativan tekst — pomlađen jezik.

107

Što se tiče liturgijskih tekstova u Spi., a to su molitve ili oracije po tipu zapadne crkve, za njih se mogao utvrditi latinski predložak (osim za jednu molitvu na dan sv. Ambrozija), ali ne može se ništa reći o vremenu, kada su mogle biti prevedene na slavenski. Spl. je za njihov slavenski prijevod najstariji svjedok, a njihov tekst u hrvatskoglagoljskim misalima predstavlja posve novu redakciju, djelomice i nov prijevod. Očigledna je stoga važnost Spl. odlomka za razvitak glagoljskog misala. Prikaz jezika njegovih liturgijskih molitava u poređenju s jezikom biblijskog teksta, koji ću dati u ovom poglavlju, pokazat će, da je u oba ta tekstovna izvora jezik podjednak, tj. da se jedinstveno redigiranje provodilo u svim sastavnim dijelovima. Nadam se, da će ova jezična, a zatim i paleografska analiza pokazati, da ovo redigiranje možda nije mlađe od Beč. listića, iako oni predstavljaju u jezičnom i u paleografskom pogledu drugu tradiciju.

Glasovi

Sistem vokala jedinstven je u biblijskom i u liturgijskom tekstu, - apstrahirajući od grafijskih osobitosti: a e i o u ъ ro (rъ) za lo nema potvrde.

1. Nazalima nema ni traga. Oni su beziznimno zamijenjeni glasovima u i e (odnosno a iza palatala). Za tu zamjenu nije potrebno nabrajati sve primjere iz biblijskog i Liturgijskog teksta, dosta je spomenuti iz bibl. teksta: siju Ba 4, spahu Ba16, gredet Ba17, sъstavlae Ab17; iz liturg. teksta : tvoeju Aa10, eže Aa 6. Za zamjene iza palatala navodim sve primjere; u bibl. tekstu: pričastnikъ Ab8, priěše Ba11, priěli Ab20, priemše Ba5 i Ba9; u liturg. tekstu: prečastnikomъ Ab 3, priěta Bb9, priěti Bb12. Pisar se dakle koleba u osnovi jęti, jer mislim da ovdje treba ě čitati ja.

2. Slovu/glasu y (jery) također nema potvrde, nego je na njegovu mjestu uvijek i (pisan češće i znakom ě, ikavska dubleta), npr. u bibl.: bistъ Ba17, světilъnikě Ba 6, vě (ak. pl.) Ab23; iz liturg.: usliši ně Ab11, nasětělъ Aa7, rabi Bb16.

3. Glas ě (jat) gotovo posve je ikaviziran, što se vidi sigurno po tomu, da se na njegovu mjestu nalazi češće i, kao što se obrnuto na mjestu iskonskog i (ili y) nalazi češće ě. Primjeri za tradicionalno ě u bibl.: obrěštetъ Aa1, vsěmъ iměniemъ Aa3, děla Ab10, vъznenavidě (aor.) Ab5, blagodětъ Ab29, vrěme Ba2, světilъnikě (ak. pl.) Ba 6 i Ba 9, olěi Ba 12 (isp. oliemъ), věmъ Bb 5, nevěstě (dat. sg.) Ba 7, sebě (dat. sg.) Ba 27, děvi Bb 7, otkudě Bb 5. - Primjeri iz liturg.: vlěi Aa 6, hlěbomъ Aa7, pěs(nъ) Aa 13, Bb 7, Bb 13, Bb 22, děěniemъ Aa25, děvi Ab13, mě(se)ca Ab3, tebě (dat.) Bb9, (pa)scě Bb23.

Primjeri za i mj. e u. bibl.: divu Ab 24, dive (nom. pl.) Ba15, Ba19, divъ Ba 5, pričistu Ab 24, pridъstavite (inf.) Ab 25, vike (ak. pl.) Ba l, svitilъnike (instr. pl.) Ba13, biše Bb1,viste (2. pl.) Bb6. — Primjeri iz liturg.: ispovidnika Aa15, grih[ъ] Aa28, obitovaniju Ab14, obitovanie Bb29.

Primjeri za ě mj. i u bibl.: pastavětъ Aa4, radě Ab 6, Ba l, Bb 14 (isp. radi Bb 27), otrěgnu Ab9, crevě (= cesarevi) Ab10, gě (= gospodi) Ab17, ve (ak. pl. vi), muževě (dat. sg.) Ab 24, hvě (= Kristovi) Ab 25, vikě (ak. pl.) Ba1, Bb15, světilъnikě (ak. pl.) Ba6, Bb9, svitilъnikě (instr. pl.) Ba13, izědoše Ba 6, divě (nom. pl.) Ba 15, Ba 19, Bb 2, kupěte (inf.) Ba 28, veselě (lok. sg.) Bb 8, otvrъzě (impt.). Primjeri iz liturg.: nebskěmъ Ab l (isp. nebskimъ Aa7), bitě (inf.), prěčastnikom Ab 3, ně (ak. pl.) Ab 11 (isp. ni Bb 19), ludě (gen. pl.) Bb10, skrъbě (gen. sg.) Bb 12, ob[no]vě (impt.) Bb 19, Tomě (gen. sg.) Bb 21 (isp. Tomi Bb 26).

Za e mj. ě samo su ovi primjeri u bibl.: nineže Ab 21, premo Ba 7, otveštaše Ba 24, otveštavb Bb 3. - U liturg. tekstu: ver(ě) Bb 29.

Mislim, da nema niti jednog primjera, gdje bi se pisao ě umjesto iskonskog e (ili ę).

Namjerno sam iscrpno iznio primjere, kako Spl. tretira stari ě, zbog aktualnosti tog problema za našu historijsku gramatiku. Iz tih primjera mogu se izvesti zanimljivi zaključci. Pisar je od ukupno 30 slučajeva, gdje je bilo mjesto starog ě u biblijskom tekstu, 15 puta pisao pravilno ě (od toga 3 osnove pišu se i sa i), 11 puta pisao je i, a 4 puta e (u 3 osnove); zatim je čak 22 puta napisao ě na mjestu pravilnog i. U liturgijskom tekstu situacija oko »jata« je slična: od 17 slučajeva, gdje je bilo mjesto za stari ě, pisar Spl. je 9 puta pisao ě (dakle relativno više nego u biblijskom tekstu), 4 puta i, a 1 put e; zatim je čak 18 puta u ovom malenom tekstu napisao ě umjesto pravilnog i.

Ekavizama ima mnogo manje nego što se nađe bilo u ćirilskim bilo u glagoljskim crkvenim knjigama i manje nego u poznatim primorskim lekcionarima XV—XVI stoljeća. Oni dolaze baš u osnovama, u kojima se uvriježio ekavski izgovor i u drugim spomenicima, pa stoga nisu značajni. Tako je vrlo star i raširen ekavizam u osnovi otveštati, što je utvrđeno u Grškovićevu apostolu, u Mirosl. evanđelju, u Nik. evanđelju i gotovo u svim hrvatskoglagoljskim misalima počevši od Kukuljevićeva fragmenta i Krakovskog

108

odlomka;179 premo je vrlo rašireni ekavizam počevši od Mirosl. evanđelja u mnogim ćiril. spomenicima, a bazira se na starim kolebanjima između ě i ę180 riječ nine je možda manje potvrđena, nalazim je u Krakovskom odlomku iz XIV st. i u Kukuljevićevu odlomku iz XIII st. (nne); riječ vera vrlo je dobro potvrđena u čakavsko-ikavskim tekstovima, npr. u Zadarskom lekcionaru dolazi bez iznimke u ekavskom obliku.181

Tretiranje »jata« pokazuje dakle veliku premoć ikavskog refleksa. Pisar nije više znao ni mogao razlikovati glasove e i i, toliko je već bio sličan izgovor u njegovim ustima. No činjenica, da pisar Spl. odlomka nije iz prakse eliminirao znak za ě, dok je to učinio sa nazalima, y i ϊ (»iže«), može govoriti za stadij, u kojem se izgovor glasa ě još nije definitivno odlučio. Premoć refleksa i premašila je i okvire, što ih je za čakavski dijalekt postavio Jakubinskij,182 a ne drži se ni opažanja Rešetarovih u pogledu dubrovačkih i bosanskih ćirilskih isprava, po kojima se često piše ě mj. i iza glasa r.183 U upotrebi znakova ě i i vlada dakle gotovo potpuni promiskuitet.

Značajno je, da se slično pisar kolebao i u reproduciranju glasova ε, αι, ι grčkih riječi. Jedan put piše arh[ie]rěju Aa 24, a drugi put arhieriě Aa10; jedan put olěi Ba 12, drugi put oliemъ Ab7; ime apostola piše Matěa (grč. αι); u imenu građana Korinta (korentnm Ab6) nalazimo e na mjestu grčkog i latinskog i (Corinthios). Dodajmo i to, da je jedan put mikulě Aa9, a drugi put měkulěnъ Aa 14. Napominjem, da se u dvije prve riječi koleba i Mir. evanđelje.184 Glagoljski spomenici XIV—XV st. kolebaju također u reproduciranju grčkih glasova ε, αι, ι između ě, e i i.185 Prilike za reprodukciju grčkog η slovom i (itacizam) nije bilo u Spl. osim u riječi amen (Aa2 i Bb4) i aleluia (ale Ba1), a one se pišu čistim e. Isto tako se po latinskom, a ne po novogrčkom izgovoru reproduciraju b i t u ime nima anbrosie Aa13 i 15, toma Bb21 i 23 i dektebra Aa12, Bb4 i Bb21.

Spl. će moći poslužiti našoj lingvistici u rješavanju zamršenog problema razvitka glasa ě, koji je još uvijek otvoren. Autori se još ne slažu ni u pogledu provenijencije i kvalitete kao ni u pitanju hronologije ikavštine na području hrvatskosrpskog jezika. Da li se i razvio putem ě > i ili ě > e > i? Gdje se taj proces započeo i kada? Ne ulazeći dublje u te probleme, reći ću samo toliko, da je opće mišljenje, da se proces ikaviziranja najranijie učvrstio na središnjem području hrvatskosrpskog jezika, u kraju, gdje su graničili štokavski i čakavski dijalekti, a to je u prvom redu srednja i zapadna Bosna.186 Izvan svake je sumnje, da su se refleksi glasa ě (tj. e — i — ije) pojavili u pismenim spomenicima onda, kad je proces njihova razvitka bio uglavnom završen. A oni se — osim sporadičnih slučajeva - javljaju u XIII st. u ćirilskim ispravama. Bez sumnje treba u tom smislu uzeti riječi A. Belića iz god. 1936: »ikavizam (ѣ > i) se javlja krajem XIII v. i u zapadnom delu štokavskog govora i u obližnjem čakavskom, ali tako da ne možemo znati gdie se prvo pojavio.«187 Drugačije je prof. P. Skok izrazio svoje mišljenje na osnovi analize latinskih potvrda slavenskih imena u Supetarskom kartularu: »da je starohrvatska teritorija pokazivala ekavizam, koji se danas povukao na kvarnersku i liburnijsko-istarsku teritoriju. Iradijaciona točka ikavizma — veli dalje Skok — koja je poslije 11. vijeka preplavila u jednakoj mjeri starohrvatsku teritoriju kao i Bosnu i cijelu otočku i primorsku Dalmaciju, ima se još odrediti.«188 Skokovo izvođenje iz romanskih potvrda vodi do istog gledanja, što ga je izrazio Leskien u svojoj gramatici.189

U crkvene tekstove su osobine narodnog jezika sporo prodirale. Stvarno je to oslobađanje od makedonske književno jezične tradicije išlo vrlo polako u tekstovima grčkoistočne crkvene orijentacije (tako da na domaku XIII st., u Mir. i Vuk. evanđelju još žive i jery i nazali), nešto brže išlo je u hrvatskoglagoljskini tekstovima (tako da Beč. listići nemaju ni jery ni nazala), a najbrže i najdalje išlo je u tekstovima, za koje se s većom ili manjom sigurnošću zna, da potječu iz Bosne. Pretečom bosanske škole mogu se smatrati 179 Isp. među ostalim: V. Jagić, Grškovićev odlomak glagoljskog apostola, Starine XXVI, Zagreb 1893, 40; W. Vondrak, Altkirchensl. Grammatik, Berlin 1912. 97—98; St. M. Kuljbakin, Paleografska i jezična ispitivanja o MiroslavIjevom evanđelju, Sr. Karlovci 1925, 98. O krakovskom odlomku: J. Vašica, Krakovske zlomky hlaholske, Slavia, XVIII, 111. 180 Isp. potvrde u Vondraka 1. c., u Kuljbakina o. c. 98 i u Akad. Rječniku s.v. premo i prema. 181 Isp. M. Rešetar, Primorski lekcionari, Rad 134, Zagreb 1898, 109—123. 182 L. Jakubinskij, Die Vertretung des urslav. ě in čakavischen, Zeitschrift f. slav. Phil., I (1925), 381—396. 183 M. Rešetar, Die ragusanischen Urkunden des XIII—XIV Jahr., Arch. f. slav. Phil., XVI, 352 i XVII, 1. 184 St. M. Kuljbakin, Paleografska i jezična ispitivanja, 97. 185 V. Štefanić, Jedna hrvatskoglagoljska inkunabula iz g. 1491., Rad 285, 67. 186 Isp. o tim pitanjima osobito: M. Rešetar, Der štokavische Dialekt. Wien 1907; A. Belić, O srpskim ili hrvatskim dijalektima, Glas SKA 78, Beograd 1908; S. Ivšić, Današnji posavski govor, Rad JA, 196 i 197, Zagreb 1913; S. Pavičić, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953. 187 A. Belić, Galički dijalekat, Južnosl. filolog, XV, Beograd 1936, 203. 188 V. Novak, Supetarski kartular — Lingvistička analiza Petar Skok, Za greb 1952, 244. U starohrv. prosvjeti NS. I (1927) 172 Skok je razvitak ikavizacije stavio u XII st. 189 A. Leskien, Grammatik der serbo-kroatischen Sprache, I, Heidelberg 1914, 114.

109

Grškovićev i Mihanovićev apostol iz XII st., u kojima nema ikavizama. Ali već u Grigorovič-Giljferdingovim odlomcima bosanskog ćirilskog evanđelistara, koji se datiraju u XIII st., ima ikavskih potvrda.190 U ćirilskim bosanskim spomenicima crkvenog i laičkog sadržaja iz XIV-XV st. ikavizmi kao i mlađa vokalizacija uopće u punom su jeku.

Snažan prodor ikavizama u Spl. ne može da se objasni u krugu hrvatskoglagoljske zapadne škole, jer mu ondje nema analogije. Ovaj se spomenik mora smjestiti u područje snažnog prodora pomlađene fonetike i morfologije u crkvene tekstove, a to je Bosna. Ovdje se njegovi ikavizmi — u okviru ostalih pojava - mogu da opravdaju već barem u prvoj polovici XIII st.

4. Poluglas je samo jedan, i to tvrdi. Katkada se izostavlja, ali se nikad ne zamjenjuje nikakvim znakom (ni apostrofom ni novim hrvatskim poluglasom), ni jedan put se ne reflektira punim vokalom, niti ikada stoji na krivom mjestu. To su činjenice, koje dobro karakteriziraju Spl. i određuju elemente za njegovo datiranje. Stoga je potrebno da najprije iznesem sve primjere tretiranja poluglasa. Izostavit ću iz rasprave irelevantne slučajeve, a to su riječi u različnim oblicima kraćenja (bilo da su pod titlom ili bez nje, s nadredno pisanim slovima i u ligaturama), jer su u njima redovito poluglasovi izostavljeni.

a) Gubi se ъ/ь u nekim, osnovama, i to u biblijskom tekstu u grupama: vъs-: vsěmъ Aa3, vse Ba15; bъd-: bd[ě]te Bb5; sъp-: spahu Ba16; stъn-: pričastnikъ Ab8, ustnah, Ab29 i Bb14; vъd-: pravdu Ab5 i Ab26 (ali oba puta je vd u ligaturi); tъč-: pritčъ Ba4.

U liturgijskom tekstu: vъs-: vsaki Aa17; čъt-: čtemъ Bb20; bъv-: lubve Aa5; dъn-: ednimъ Aa6 (isp. edъnъ Bb23), ispovidnika Aa15; stъn-: pričastnikom Ab3; zdъn-: prazdniku Ab13, prazdnikъ Bb20.

b) Čuva se ъ u različnim drugim osnovama (a u vokalnom r bez iznimke), i to u bibl. tekstu svetilъnike Ba6, Ba9, Ba13 (ali u Ba23 Ъ je izostavljen): kъsneštu Ba14; vъpъl Ba16; dvъrě Bb1; tъe Ba15, Ba19; edъnъ, Bb23; otvrъzě Bb3.

U liturgijskom tekstu: komъkanie Aa27, žrъtvi Aa22, žrъtva Bb10, svrъšemiju Ab15, utvrъdet-se Aa26, skrъbě Bb12. U tuđem imenu: anъbrosiě Aa12 (ali 3 puta bez ъ).

c) U prefiksima se ponajviše čuva ъ:

u biblijskom tekstu: vъzlubi Ab5, vъzlubilъ Ab26, vъznenavide Ab5, vъzeše Ba10, vъzdrěmaše se Ba15, sъstavlae Ab17, sъsudihъ Ba12, pridъstavitě Ab25;

u liturg. tekstu: vъznesem[ъ] Bb28.

Izgubilo se: u bibl. tekstu: vnidu Ba29; u liturg. tekstu: vlěi Aa6, stvori Ab2.

Isto tako čuva se ъ i u samostalnim prijedlozima: u bibl. tekstu: vъ sъsudihъ Ba12, vъ ustnah Ab29, vъ srětenie Ba18, SЪ soboju Ba11, Ba12, SЪ svitilъnikě Ba13; u liturg. tekstu: vъ ně Aa5, vъ nasъ Aa22.

Bez poluglasa je: v veselě Bb8 — u bibl. tekstu i k korentnm Ab16 — u rubrici. Bez ъ je i asimilirano š nimъ Ba29.

d) Na kraju riječi ъ je redovit, i od toga nema mnogo iznimaka. Zapravo je za pisara pravilo, da ne piše ъ na kraju oblika refleksivnih glagola ispred zamjenice se (uzimajući u obzir kontinuiranu skripciju), dakle: utvrъdet-se Aa26, raduem-se Ab13, naučim-se Ab15, hvalit-se Ab17, privedut-se Bb7 i Bb8. Slično se postupa i ispred čestice že: ihže Bb11. Izvan takvog položaja bez ъ su riječi: ustnah Ab29, vъpъl Ba16 i tvoih Ba1; ali prva stoji na samom kraju strane (tehnički razlog), a treća ima ъ u ponovljenoj antifoni Bb14, dakle je tu propust kao i u drugoj.

Iz cjelokupne slike upotrebe poluglasa vidi se, da je Spl. počeo izostavljati u osnovama poluglasove, kad su u slabom položaju; katkada ih izostavlja na kraju riječi i prijedloga, naročito ispred enklitičnog se, a samo je jedan primjer asimilacije suglasnika nakon gubitka poluglasa (š-nimъ); poluglas nije ni jedan put napisan na krivom mjestu; ni jedan put nije poluglas zamijenjen punim vokalom. Primjer slastemъ Ab2 ne pomućuje ovu konstataciju, jer je tu nastavak -emъ, koji je vrlo rano potvrđen (npr. u Sav., Ostr. i dr.) u i-osnovama ž. r. po analogiji muških osnova.191

Što se tiče gubljenja poluglasa u pojedinim grupama, ono se potvrđuje već od najstarijih spomenika. Na 190 V. Jagić, Opisi i izvodi iz nekoliko južnoslavenskih rukopisa, Starine IX, Zagreb 1877, 134—137. 191 Isp. npr. Vondrak, Altkirchensl. Grammatik, Berlin 1912, 190 i 413.

110

pr. grupa dъn u Mar., Zo., Sin. ps., Sin. euh., Sav. i dr.; grupa vъs u Zo., Sin. ps., Sin. euh., Sav.; grupa čъt u Mar., Zo., Sin. euh., Sav.; grupa zdъn u Sav.192 Budući da u tim grupama gubi poluglas i Spl. odlomak, a s obzirom na to da u njem još nema primjera vokalizacije, smijemo zaključivati, da nas paleografska slika ovog spomenika ne vara, tj. da je Spl. pisan u doba prije pune vokalizacije poluglasa i možda u kraju, gdje se konzervativan izgovor poluglasa dulje održavao. Nije naime moguće pretpostaviti, da pisar, kojemu tekst vrvi novim jezičnim oblicima (kao što su ikavizmi i gen. sg. na -oga i dr.) ne bi ni jednom napisao poluglas u novom, narodnom izgovoru. Kuljbakin npr. kaže za poluglas Mir. evanđelja: »Nije isključeno da i u drugim slučajevima čuvanje ь u pravopisu Miroslavljeva jev. označuje čuvanje poluglasnika u srpskom izgovoru XII veka.«193 Naravno, da je taj poluglas — pogotovo po tom što je u hrvatskim glagoljskim spomenicima XII-XIII st. prevagnuo tvrdi znak — morao u izgovoru imati vrijednost »prigušenog a«.194 Pisanje punog vokala a potvrđuje se možda najranije u Ljublj. homilijaru iz XIII st., a u svjetovnim izvorima istom s kraja XIII i početka XIV st., i to u zapadnim krajevima. U bosanskim tekstovima potvrđuje se refleks a istom od polovice XIV st.195 Tom kasnom javljanju refleksa a razlog je s jedne strane nestašica spomenika iz XIII st., a s druge crkvena konzervativna ortografija.

5. Vokalno r u svim se primjerima piše rъ (isp. Primjere u grupi s poluglasovima), i nema primjera za ar ili er. — Vokalno l nema u Spl. Ni jednog primjera, jer slučajno nema riječi, u kojoj bi mu bilo mjesto po etimologiji.

6. Za refleks primarnog d''(dj) u Spl. gotovo nema potvrde. Jedan put nalazimo s glagoljskim »đervom« pisanu riječ tъg [e] Ab18, i to na mjestu, gdje u ostalim tekstovima čitamo tъ, ali u Mlet. ćirilskom zborniku tъžde (II. Kor. 10, 18). Spl. je dakle ovdje izbjegao starosl. crkveni izgovor čestice -žde upotrebom glagoljskog »đerva«. U riječi evanđelje Spl. je svaki put po staroj tradiciji pisao »đerv« (Aa13 i Bb22). To su uostalom svi primjeri upotrebe »đerva« u Spl. Za etimološko j nije dakle ni jednom upotrebljen. Prema tomu njegova glasovna vrijednost još nije identificirana s j kao u hrvatskoglag. spomenicima XIV-XV st. Ipak je Spl. i u ovoj točki oslobođen makedonske tradicije te se pridružuje bosanskoj ili, ako hoćemo, zetskohumskoj školi, koja je očuvala u ćirilskim rukopisima svoj poseban znak (ћ), analogan glagoljskom đervu. Posebno se Spl. Podudara s bosansko-humskim sistemom u reproduciranju riječi tъžde, gdje se za žd piše ћ, д ili г (o čem vidi potvrde u Daničićevu Rječniku, III, 330). I u ovom detalju, tj. u napuštanju starosl. grupe »žd« Spl. se odvaja od hrvatskoglagoljske tradicije, koja ju je čuvala dosta vjerno počevši od Beč. listića pa do XIV st., djelomice i dalje.

7. Grupa št uvijek se piše slovom , pa o njenu izgovoru ne mamo nikakvih indicija. Stoga je, bez obzira na njeno podrijetlo, u reprodukciji teksta pišem št: obreštetъ Aa1, tvarešta Aa2 i dr.

Konsonant l ne doživljava nikakvih promjena. Epentetskog l nema, koje ne bi bilo potvrđeno već i u starijim crkvenim spomenicima; nema ga po običaju u bezumie Ab20-21.

Nikakvih promjena nema ni u vezi s nazalnim, ni dentalnim (prijedlog ot piše se uvijek s nadrednim t), ni labijalnim suglasnicima (prijedlog vъ piše se uvijek tako). Samo je za protetsko n' (pred zamjenicom jъ) dobro konstatirati, da ono dolazi po staroj tradiciji samo iza prijedloga, i to u dva primjera: ot nihъ Ba8 i š-nimъ Ba29; u svim drugim slučajevima, gdje nema prijedloga, nema ni protetskog n', dakle: ega Aa4, emu Ba18 i dr.

Nema mlađih pojava asimilacije ni ispadanja suglasnika nakon gubitka poluglasa; isp. ustnah Ab29, čtemъ Bb20. Bezakonie Ab27 već je stara asimilacija kao i š-nimъ (spirant s pred palataliziranim nazalom).

U akuz. pl. i instr. pl. još nema promjene k u c ispred -i; isp. akuz. světilъnikě Ba6 i sъ svitilъnikě Ba13, ali nom. pl. světilnici Ba23. Promjena y — i još nije dakle djelovala na osnovu.

Oblici

1. Od imenica o/jo-osnova nema u Spl. ni jednog oblika, koji se ne bi mogao da nađe i u starim biblijskim tekstovima, a to vrijedi i za biblijski kao i za liturgijski tekst. Naravno da se tu ne misli na glasovne promjene. Akuz. pl. světilъnike Ba6 i instr. pl. Svitilъnike Ba 13 bez sumnje treba da se čita »svitilъniki«. Akuz. sg. svetitela i arhieriě Aa9-10 nije također novost. Oblik apla (=apostola) Bb22 u stvari je gen. sg. uz glagol išti. Dat. sg. na jednom je mjestu po jo-deklinaciji cru (= cěsaru) Bb7, a na drugom po u- 192 Isp. St. Kuljbakin, Paleografska i jezična ispitivanja, 45; Vondrak, Alt kirchensl. Grammatik, 184. 193 o. c. str. 46—47. 194 A. Belić, Učešće sv. Save i njegove škole u stvaranju nove redakcije srpskih ćirilskih spomenika. Svetosavski zbornik, knj. I, Beograd 1936, 223. 195 M. Rešetar, Die ragusanischen Urkunden, Archiv f. slav. Phil, XVI, 175.

111

deklinaciji crevě (= cěsarevi) Ab10, premda su oba iz teksta psalma. Po u-deklinaciji je i dat. sg. muževe (= muževi) Ab24 kao i primjer o polu Bb24 u rubrici.

2. Ni imenice a/ja-osnova nisu doživjele nikakvih morfoloških promjena. Oblik nom. pl. divě Ba19 i Bb2 u stvari je divi < děvy, što potvrđuje i primjer děvi Bb7, također nom. pl.

3. Oblici i-deklinacije nemaju također mlađih promjena. Tu je instr. sg. na -iju: milostiju Aa11, radostiju Ab7, Ab28, zatim stari oblik imenice blagodětъ (ne »blagodatъ«) Ab29 iz psalma i Bb13 iz oracije. O dat. pl. slastemъ Ab2 već je bilo govora. Od muških osnova potvrđen je gen. pl. ludě (mj. ludii) Bb10; imenica gospodъ zastupana je kraticama, i to za vok. sg. gi Aa28, Bb25 i dr., za lok. Sg. gě (= o gospodi) Ab17, za instr. sg. gm Aa11 i dr. - sve u molitvama.

4. Od riječi ъv-osnova potvrđena je samo u gen. sg. lubve Aa5, ali bez poluglasa.

5. Od riječi n-osnova dolazi vrěme Ba2, ali samo u ak. sg. U istom padežu je nekoliko puta potvrđena riječ dnъ pod znakom kraćenja i u misalskom tekstu (Aa 14, Aa17 i Ab4).

6. Nema niti jedne potvrde za r-, s- i t-osnove.

7. Lične zamjenice. Od njih su potvrđeni ovi oblici: nom. sg. azъ Ab10; akuz. pl. ni Aa20, ně Aa6, Ab11, nasъ, Aa22; dat. sg. tebě Bb9; akuz. sg. te Ab6, Ab28, Bal, Bb15; dat. pl. vamъ Aa2; akuz. pl. vě Ab23. Od povratnih: akuz. sebe Ab18, se Ab14 i dr., dat. sebě (= sebi) Ba27, instr. soboju Ba11. Spl. dakle mijenja samo glasove, a od akuzativnih oblika voli više stari ni (< ny) nego li mlađi nasъ.

8. Nelične zamjenice, tj. sve ostale koje imaju pronominalne nastavke, zastupane su ovako:

gen. -akuz. sg. ega Aa4, egže (= egaže) Ab19; dat. Sg. emu Bb8, Ba 18; instr. sg. š-nimъ Ba29; gen. pl. ihže Bb11, ot nihъ Ba8; dat. pl. imъ Ba27; akuz. pl. eže Aa6; gen. sg, ž. eeže Bb20; nom. pl. ž. eže Ba5;

nom. sg. svoi Aa1; gen.-akuz. tvoega Aa10, Aa16, Abl, Bb26; instr. sg. svoimъ Aa3; nom. pl. naši Ba23; dat. pl. svoimъ Ba3; akuz. pl. svoe Ba6; instr. pl. svoimě Ba14; gen. sg. ž. tvoee Aa5; instr. sg. ž. tvoeju, Aa10; lok. pl. ž. tvoihъ Bb14, tvoih. Ba1;

nom. sg. tъ Aa20, tъg [e] Ab18; nom. pl. ž. tъe Ba15, Ba19;

nom. sg. (s)e Aa27; gen. sg. sega Ab6, Ab27, Ba1, Bb14; akuz. sg. ž. siju Ba4; nom. pl. ž. [s]e Aa22 (nepouzdano);

instr. sg. vsěmъ Aa3; akuz. sg. vsaki Aa17.

Iz gornjeg pregleda se vidi, da su padeži uglavnom sačuvali stare oblike provodeći dosljedno denazalizaciju. Ostali su i nekontrahirani oblici tvoee i tvoeju. Ali su ipak putem analogija nastali neki novi oblici. U prvom redu prevladao je u gen. sg. m. i sr. roda mekih osnova nastavak -ega: ega, tvoega, sega. Za tvrde osnove nema primjera. Ta je pojava posve zavladala u Spl. odlomku i u pridjevskoj deklinaciji, tako da uopće nema niti jednog primjera na -ago, -ogo ili -ego.

Isto tako nov je i nom. pl. ž. tъe (namjesto ty), koji je oblik potvrđen dva puta u tekstu evanđelja, ali su mu potvrde vrlo rijetke; dva puta ga nalazimo u Povaljskoj listini iz god. 1250: tъe zemle (ali i ty zemle). Vjerojatno se dade izvesti od oblika složene deklinacije tyę (koji se npr. nalazi u Sav. knjizi na analognom mjestu — Mat. XXV 7) putem tie > tъe. Taj je oblik poduprt mekim osnovama, gdje se npr. umjesto nom. pl. ž. si nalazi i siję, koje se može reducirati u sъję. U Spl. Aa22 nije oblik sie pouzdan, jer je mjesto oštećeno, ali se npr. u Gršk. apostolu nalazi analogan akuz. sg. sъju (I 13) mj. siju. No sigurno je, da oblik tъe pokazuje rani jezični stadij, u kojem nije još bio jednostavno preuzet nastavak mekih osnova -ę, > e, tj. te prema vse. Mlađi bosanski ćirilski tekstovi evanđelja imaju na ovom mjestu te, samo Mlet. zbornik ima ti.

Relativno stara je pojava i to, što protetsko n' (o kojem je već bilo govora) dolazi još samo iza prijedloga (š-nimъ Ba29 i ot-nihъ Ba 8).

9. Pridjevski oblici. Oni pokazuju kolebanje između imenskih i složenih (pronominalnih) oblika, između mekih i tvrdih osnova, a imaju i nekih novih oblika.

Oblik nom. pl. ž. mudrě (= mudri) Ba11, propisan po nominalnoj deklinaciji, poveo je za sobom i nom. pl. ž. bui Ba9, koji dolazi mjesto »buje« (< buję), kako imaju svi mlađi ćir. i glag. tekstovi; ali u istom odlomku evanđelja potvrđuju se u Spl. i složeni oblici nom. pl. ž. mudrie Ba24 i gotovie Ba29, a na

112

analognim mjestima imaju takve složene oblike Mar. i drugi stari tekstovi. Naprotiv iza broja pet Spl. ima gen. pl. po složenoj deklinaciji, tj. buihъ Ba8 i mudrěhъ Ba9 (kao što imaju i svi mlađi ćir. i glag. tekstovi), dok stari tekstovi imaju tu nominalne oblike: bui i mǫdrъ. Oblik proče Bb pripada nominalnoj deklinaciji, u koliko nije sažeto »pročee«. Potvrđen je dugi složeni oblik nebskoe Ba4 i sažeti nebskimъ Aa7.

No Spl. ima i novih pridjevskih oblika, i to: gen. sg. m. blaženoga Aa8 i Aa15, dat. sg. blaženomu Aa23 i vrlo rijedak oblik gen. sg. ž. s(ve)toe lucie Ab4, blaženoe lucie Ab12 i čistoe verě Bb29. Svi su ovi oblici doduše iz misalskog (liturgijskog) teksta, ali u čitavom Spl. uopće nema drukčijega gen. sg. (na -ago, -ogo ili na -ie). Tako isto nema dat. sg. oisim onoga u dativu apsolutnom: hod[a]tajuštumu blaženomu anb[ro]siju Aa23 i kъsneštu ženihu Ba14, prvi iz oracije, a drugi iz evanđelja.

Oblik blaženoga kao i protnominalne oblike ega, sega, tvoega ne treba uzeti za osobito mladu pojavu. Ovakvi oblici na -ga konstatirani su iznimno već u Mar. evanđelju (sega), u Supras. zborniku (koga, jega i dr.), u Gršk. apostolu (antiohiskoga VI, 5), u ispravi Kulina bana iz 1189 (zъloga), u Brižin. list. (takoga I, 25) i dr.196 Oni su dakle nastajali počevši od XI st., i to pod utjecajem pronominalne deklinacije u pogledu -o- (npr. u Sav. knjizi živogo Luka 10, 30), a pod utjecajem nominalne deklinacije u pogledu krajnjeg -a. Samo takvi su oblici bili sporadična pojava u crkvenim knjigama, bilo to ćirilskim ili glagoljskim, a i hrvatski su je glagoljaši pažljivo izbjegavali u toku čitava XIV-XV stoljeća. Prema tomu Spl. je osamljen u ovakvoj općoj upotrebi genitiva na -ga. Zanimljivo je motriti, kako se pisar povaljske listine iz god. 1250. koleba između nastavaka -ago i i -oga.

Na isti se način rano razvijao i dativ pod utjecajem pronominalne deklinacije te je zasvjedočen već u Zogr. (prъvomu, drugomu, poslědъnemu), u Ass. (blagoverъnomu), u Sav. je već čest, a u XIII st. već je u punoj upotrebi.197 Oblik hodatajuštumu još je stari participski oblik složene deklinacije u sažetom obliku, dok je kъsneštu također pravilan oblik nominalne deklinacije.

No dok su navedeni oblici za gen. i dat. m. i sr. roda u crkvenim knjigama kasnije sve češći, to se ne može reći za gen. sg. ž. s nastavkom na -oje, koji imamo u oblicima svetoe, blaženoe i čistoe (mj. pravilnog svętyję > svetije i dr.). Priručnici staroslav. jezika ne znaju za ovaj oblik. A. Belić u skriptima Istorije srpskohrv. jezika ne daje za takav genitiv ž. r. ni jednog primjera. On znade samo za nastavak -e od mekih osnova. Isto tako veli on za zamjeničke oblike, da »imamo oblike mekih osnova koji su uopšteni: te , one , ove i sl. prema vašeje, našeje, vaše od prvih vremena, tako da nema u narodnom jeziku ni traga oblicima *toje, *onoje (isp. sličan proces i kod imenica).«198 A ipak je Đ. Daničić u Istoriji oblika naveo nekoliko takvih oblika iz XIII-XV st., i to: toe, onoe, vьsakoe, inoe.199 K tomu se mogu dodati potvrde za takve gen. sg. ž. npr. iz Novakova misala (neprěmožnoe krěposti 261, nepremogimoe sili 264, nepoštedimoe vlasti 264); iz Bribir, misala (nepobědimoe vlasti, ot strani desnoe 30 itd.); iz Ivančićeva zbornika, glagoljskog rukopisa s kraja XIV st. (velikoe, vsakoe, zloe, pravoe, crikvenoe, neizrekamoe, inoe, goloe, desetoe)200 i iz latiničkog rukopisa Žića svetih otaca iz XV st. (ot uere prauoye i ot cistoye, sfruhu yame presdannoye, crique uelichoye, blisu uode ouoye) i dr.201 Ovi se genitivni oblici objašnjavaju na isti način kao i gore navedeni genitivi i dativi muškog roda, tj. utjecajem analogije tvrdih osnova pronominalne deklinacije, dakle prema toję, i to posebno stoga, jer se po pronominalnoj deklinaciji mijenjao i broj jedinъ — jedina, gen. jedinoję. Vjerojatno su i ovi genitivi kao i oni muškoga roda na -ga nastali u XI st. Samo muški su oblici prevladali posve u narodnom jeziku, a u ženskom, su rodu nadvladale meke osnove kao i kod imenica.

10. Brojevi su u Spl. vrlo malo zastupani. U Bb23 citira se početak evanđelja: edъnъ ot obiju (Ivan 20, 19), u Ba5 iz Mat. 25, l brojkom 10 divъ, kao što i u Ba8 i 9 brojkom 5 buihъ i 5 mudrěhъ. Oblik edъnъ smatra se doduše mlađim od edinъ, ali on dolazi čak u Zogr., a osobito u Supr. zborniku.202 Oblik obiju pokazuje mlađu dualnu formu, koja je potvrđena u južnoslav. spomenicima od XIII st.,203 dok stara evanđelja imaju na ovom mjestu edinъ otъ oboju isto kao i hrvatskoglag. misali. 196 Isp. Npr. Vondrak, Altkirchensl. Grammatik, 482 i 485; A. Vaillant, Manuel du vieux slave, I, Paris 1948. 136; R. Nahtigal, Slovanski jeziki, Ljubljana 1952, 150, 241. Nedavno ie M. Vego donio potvrdu za gen. ega sa Humačke ploče u Hercegovini; ćirilski natpis na njoj autor datira u X—XI st. Glasnik Zem. muzeja u Sarajevu, 1956, 42, 57) 197 Isp. Vondrak, o. c. 485—486; Vaillant, o. c. 150. 198 A. Belić, Istorija srpskohrvatskog jezika, knj. II, sv. l, Beograd 1950. str. 202 i 253. 199 Đ. Daničić, Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika, Biograd 1874, 161. 200 I. Milčetić, Prilozi za literaturu hrvatskih glagoljskih spomenika, Starine XXIII, 60. 201 V. Premuda, Starohrvatski latinički rukopis »Žića sv. otaca«, Starine XL, Zagreb 1939, 111, 115, 197, 211 i dr.; S. Ivšić, Nekoliko napomena, Starine XL, 249. 202 Isp. Vondrak, Altkirchensl. Grammatik, 454; Vaillant, Manuel, 151. 203 Isp. Daničićev Rječnik i Akad. rječnik s. v. oba.

113

11. Glagolski oblici. Iako u Spl. nema potvrda za mnoge glagolske oblike, ipak se iz građe može stvoriti dobra slika njegova jezika u području glagola. Da bude slika jasnija, i ovdje se moraju odjelito prikazati oblici iz biblijskih odlomaka, kako bi se precizirao odnos Spl. fragmenta prema starijim i mlađim biblijskim tekstovima, a posebno glagolski oblici liturgijskog teksta, kako bi se našao odgovor na pitanje, kada je mogao nastati njegov prijevod. Pregled glagolskih oblika bit će sumaran i deskriptivan s komparativnim težištem.

Prezent s osnovom na konsonant u bibl. tekstu ima samo ove oblike:

1. sg. věmъ Bb5 (od věděti), 2. pl. Viste Bb6;

2. sg. esi Ab26 (u perfektu), 3. sg. estъ Ab18, 2. pl. este Bb5. U liturg. tekstu: 2. sg. esi Aa8 i Bb16 (oba puta u perfektu).

Prezent s osnovom na vokal u bibl. tekstu:

1. sg. glu (= glagolju) Aa2, Ab9, Bb4;

3. sg. obreštetъ Aal, gredet Ba17, postavětъ, (= postavitъ) Aa4, dostanetъ Ba25, hvalit-se Ab17;

3. pl. privedut-se Bb7 i Bb8, uga[saju]tъ Ba23.

U liturg. tekstu:

3. sg. budet Aa21, pribudet[ъ] Aa25, dostoitъ Aa19, nasladitъ Aa18, utvrъdet[ъ]-se Aa26;

1. pl. čtemъ Bb20, vъznesemъ Bb28, mlmъ (= molimъ) Bb25, raduem-se Ab13, naučim-se Ab15;

3. pl. poznajutъ Bb12.

Dakle: u bibl. tekstu nema niti jednog oblika, koji se ne bi nalazio na odgovarajućem mjestu najstarijih biblijskih kodeksa, a razlike su među njima samo glasovne prirode. Oblik upodobi se Ba4 u stvari je izgubio nastavak -tъ i osjetio se aoristom već u Zogr., Sav., Ostr. i mlađim ćir., premda je tu prema grč. όμοιωϑήσεται morao biti prezent u futurskom značenju (upodobitъ sę), kako to imaju Mar., Ass. i Jov. Obrnuto je sa rečetъ Bb4 (v. oblike aorista).

U liturg. tekstu nema također niti jednog oblika prezenta, koji se ne bi podudarao s normalnim oblicima starosl. jezika.

Imperativ u bibl. tekstu:

2. sg. otvrbzě (ě = i) Bb3;

2. pl. ishod[it]e Ba17, iděte (ě = i) Ba26, kupěte (ě = i) Ba27, bd[ě]te Bb5.

U liturg. tekstu:

2. sg. očisti Aa28, usliši Ab11, ob[no]vě (ě = i) Bb18, budě (ě = i) Bb9, išti-iště Aa13, Bb22, Bb23. Sve normalni oblici.

A o r i s t je vrlo obilno zastupan u bibl. tekstu, dok mu u liturg. tekstu uopće nema potvrde (čemu je razlog karakter teksta, a ne jezični razlozi). Od korijena id- potvrđeni su dva puta oblici s nesigmatskom osnovom za 3. pl.: pridu Bb2, i vnidu Ba29. Te oblike imaju i Mar., Ass. i mlađi ćir. kao i hrv. glag. misali, dok Zogr. i Ostr. imaju mlađi sigmatski oblik pridošę, vbnidošę. Takav oblik ima Spl. u riječi izědaše (ě = i) Ba6 pa se ovdje slaže sa Zogr. i Ostr., a odvaja od Mar., Ass., ćir. mlađih i glag. misala. Drugi su oblici:

1. sg. obručih Ab23;

2. sg. vъzlubi Ab5 u antifoni iz psalma (isto mjesto drugi put glasi u perf. vъzlubilъ esi Ab26, kako imaju i Sin. i Bol. psaltir, dok baš mlađi tekstovi imaju vъzlubi), vъznenavidě Ab26;

3. sg. bi Ba8 (odgovarao bi pravilnom by, ali kako drugi stari bibl. tekstovi imaju na ovom mjestu bě, a Nik. i Hval. běše, vjerojatno je bi u Spl. ikavski lik mj. bě, dakle imperfekt); bistъ Ba17 (odgovara starijem obliku bystъ, koji imaju na ovom mjestu gotovo svi stari i mlađi tekstovi); reče Ba2 i rečetъ Bb4 upućuju na promiskuitet oblika za prezent i za aorist, kad se radi o prošloj radnji (na drugom mjestu Spl. se podudara

114

sa Zogr. i nekim mlađima, a Mar., Ass. i neki mlađi imaju reče),204 otrěgnu Ab9, pomaza Ab6, razliě se Bb13, blvi (= blagoslovi) Bb14 i upodobi se Ba4 (koji je također gubitkom nastavka -tъ postao po obliku aorist, ali se u tom podudara ponovno sa Zogr. i Ostr., dok Mar. i Ass. imaju nastavak -tъ), pride Ba28;

3. pl. biše Bbl (stari tekstovi byšę, prema tomu naš ne odgovara imperfektu běšę, vъzeše Ba10, prieše Ba11 (kao Mar. i Zogr.), vъzdrěmaše se Ba15, otveštaše Ba24, [vьs]taše Ba19, ukrasiše Ba20.

Imperfekt je samo jednom potvrđen, i to u evanđelju: 3. pl. spahu Ba16 (s jednim a).

Particip prez. akt. ima ove oblike u bibl. tekstu: nom. sg. hvalei se Ab16, sъstavlaei Ab17 (ali pisar nije bio svjestan oblika, jer je pisao sъstavlae : ibo); gen. / akuz. m. tvorešta Aa2, dat. kъsneštu Ba14, nom. pl. ž. glušte (= glagolušte) Ba24, dat. ž. iduštimъ Ba27, (kao mlađi ćir.), dat. m. prodajušt(imъ) Ba26. U liturg. tekstu: dat. sg. m. hodatajuštumu Aa22 (slož. dekl.).

Particip prez. pasiv, nema primjera.

Particip preter. akt. u bibl. tekstu: nom. sg. (prišъ)dъ Aa1, otveštavъ Bb3, nom. pl. ž. priemše Ba5 i Ba9 (kao Zogr., Mar. i dr., od prijęti).

Particip preter. akt. II. u bibl. tekstu (u složenim oblicima): vъzlubilъ Ab26 i priěl[i] Ab20. U liturg. tekstu: nasitilъ Bb16, nasětělъ Aa7.

Particip preter. pasiv, u bibl. tekstu: iskušenъ Ab19, zatvoreni Bb1. U liturg. tekstu: priěta Bb9, [pr]iěti Bb11-12 (samo nije posve pouzdano, je li ovo particip ili infinitiv).

Infinitiv je u bibl. tekstu: pridъstavitě Ab25, a u liturg. tekstu: prosěti Aa20, učinite Aa11, bitě Ab2. Infinitivni oblik kupěte Ba28 (kako imaju i mlađi ćir. i glag. misali), u stvari je stari supin, koji u starim tekstovima (Zogr., Mar. i dr.) glasi kupitъ.

Od složenih glag. oblika potvrđen je: perfekt u bibl. tekstu: vъzlubilъ esi Ab26 (uz varijantu aorista vъzlubi Ab5); u liturg. tekstu: nasitilъ esi Bb16 i nasětělъ esi Aa7; kondicional: da biste priěli Ab20 (optativno) u poslanici.

Opisno je izražen imperativ (optativ) prezentom s veznikom da: tekstu: da hvalit-se Ab17 (dakle kao i Siš., Christ. i Hval. apostol); u liturg. tekstu: da budet Aa21. Po smislu morao je biti takav oblik i na nekim drugim mjestima, gdje je pisar Spl. odlomka vjerojatno zabunom ili nemarnošću izostavio da (isp. nasladite Aa18, pribudet[ъ] Aa25 i utvrъdět[ъ]-se Aa26), jer u dva posljednja primjera imaju da i glag. misali.

Iz pregleda glagolskih oblika može se dakle zaključiti: u bibl. tekstu Spl. nema oblika, koji ne bi dolazili već u najstarijim i najboljim slavenskim biblijskim tekstovima — naravno uz glasovne promjene. Jedino oblik iduštimъ (složeni i kontrahirani dat. pl.) nije potvrđen u najstarijim spomenicima (nego idǫštamъ), ali dolazi već u Jov., Nik. i dr. Noviji je i oblik kupiti (kupětě) mj. supina kupitъ, ali dolazi već u Vuk., Nik. i dr. Što se tiče oblika u liturg. tekstu, za njih se može toliko reći, da među njima nema također nijednoga, koji ne bi bio u skladu s općom slikom jezika u bibl. tekstu.

Sintaksa

I sintaktičke osobitosti starocrvkenosl. jezika sačuvane su u Spl. Spomenut ću iz bibl. teksta samo dativ apsolutni: kъsneštu ženiku Ba14 i iduštimъ imъ kupětě Ba27. A tu konstrukciju ima i liturg. tekst: hodatajuštumu blaženomu anb[ro]siju Aa22—24. Isto tako liturg. tekst pozna staru konstrukciju dativa s infinitivom: stvori bitě prěčastniikomъ Ab2. Možda je takav dativ trebao biti i u Aa11, gdje je pisarskom nepažnjom vjerojatno ispala riječ prěčastnikomъ. Upadno je, da svi glagoljski misali imaju na mjestu našeg Ab2 konstrukciju akuzativa s infinitivom: stvori biti pričest'niki, koja se može smatrati mlađom pojavom, preuzetom iz latinskog misala. Isto takvu razliku možemo vidjeti između Spl. i glagoljskih misala u dopuni uz glagole: nasitilъ esi ... darovъ s(ve)tihъ Bb16, što u misalima glasi nasitilъ esi . . . dari s(ve)timi, dakle opet strogo po latinskom saciasti ... muneribus sacris. U rubrici je uz glagol iskati objekt u genitivu: apla (= apostola) i evg eě (= evang eliě) iště Aa13, što je osobina starih evanđelja.

Leksičko-terminološka građa

U biblijskim dijelovima Spl. odlomka tekst se najstarijih spomenika gotovo ništa nije izmijenio, osim u glasovima i nešto malo u oblicima. Prema tomu nemamo ni u leksiku tražiti nikakvih novotarija. Stoga 204 Priručnici (npr. Vaillant 222 i dr.) ne navode primjer rečętъ među aoristima s nastavkom -tъ.

115

mogu ovdje dati samo nekoliko napomena, u kojima će se navesti malobrojne varijante u izboru riječi:

amen Aa2 i Bb4 — glas e govori odlučno za latinsku orientaciju;

ašte Ab20 — u apostolu Šiš. i Christ. glasi neda, a u mlađima različito: ešte (Hval), zane (glag. misali Oxf. i Poč), ako (II Vrb.) i opet ašte (ćir. Mlet. i drugi glag. misali);

blagodetъ Ab29 i Bb13 također je varijanta, potvrđena na ovom mjestu u Sin. psaltiru, prema blagodatъ u Bol. psaltiru. Kuljbakin uzima blagodětъ za arhaizam,205 no on je vrlo raširen među mlađim glagoljskim tekstovima;

isku[šae]tъ Ab19, mj. sъstavlaetъ, kako imaju svi spomenici osim Mlet., ne možemo uzeti za svjesnu promjenu, nego za vrlo značajnu pogrešku, koja veže Spl. s bosanskim ćirilskim tekstovima;

kъsneštu Ba14 je samo jedna vrlo raširena varijanta, potvrđena već u Mar. pa dalje u svim mlađim ćir. i glag. spomenicima, prema mudęštu koji se nalazi u Zogr. i Ass. i smatra se arhaičnim, panonskim izrazom;206

premo Ba7 u Matejevu evanđelju doista je osobina Spl. odlomka, jer svi drugi konsultirani imaju protiuo / protivu.

Za povijest hrvatskoglagoljske liturgije od većeg su interesa riječi — osobito one terminološkog karaktera —• koje se nalaze u liturgijskom tekstu s rubrikama. One će naime poput samoga liturgijskog teksta pokazivati trag postanja i razvitka hrvatskog glagoli-zma. Stoga ću ovdje abecednim redom iznijeti sve iole značajnije riječi (s težištem na terminima) te njihovu problematiku: ale(luia) Bal — u glasu e latinski izgovor:

anъbro[s]iě Aa12, Aa15, Ab1 (bez ъ), anb[ro]siju Aa23 s latinskim izgovorom b i s;

apostolъ: aplъ Ab16, apla Aa13 — u značenju epistola slabo je potvrđena u hrv. glag. spomenicima, tako da je prof. Vajs nije ni spomenuo u svojoj radnji o nomenklaturi hrv. glag. knjiga. Ipak se ta riječ ne može smatrati svojstvenom istočnoj crkvi, jer se mnogo upotrebljavala u latinskim tekstovima (apostolus), a nalazimo je i u Beč. (Ba 17).207

arhieriě Aa10, Aa16—17, Aa29, arh[ie]rěju Aa24—25 (dakle u ikavskom izgovoru) — riječ u istočnim i zapadnim tekstovima dolazi za lat. pontifex i episcopus (isp. niže ispovidnik i svetitel);

brašъnъce: po bršnc Aa4, Aa27, Bb15 - taj stari još moravsko-panonski izraz ima potvrde u Sin. euhologiju u značenju hostia, u Beč. listićima dolazi dva puta u naslovu kao u Spl. u značenju molitve post communionem (na mjestu gdje je u Kij. listićima po vъsǫdě), a održao se u misalima hrvatskih glagoljaša sve do Levakovićeve reforme, koji uvodi termin popričeštenie (v. niže komъkanie) ;208

čisti: prazdnikъ čtemъ Bb20 odgovara latinskom solemnia ili festivitatem celebramus i sl., kao što i u Beč. dolazi izraz pametъ č'temъ (Aa 7-8 i Ba11), a naravno i u mlađim tekstovima (v. prazdnikъ); poznata je i u starim evanđeljima;

darъ: darovъ Bb17 prijevod je lat. muneribus, dakle kao u Beč. dari — munera i Kij. darъ — munus;

dektebra Aa12, Ab4 i Bb21 — ime mjeseca decembra u obliku, u kojem je redovito u hrv. glag. tekstovima (tj. po analogiji prema oktobar, septembar), dok je u ćir. spomenicima običan oblik dekembar i sl.;

evangelie: evg eě Aa13, eve Ba2, redovit oblik, uvijek pisan s đervom u glag. tekstovima;

[ho]datai Aa21, imenica u značenju lat. mediator, intercedens, potvrđena je u Cloz., Sin. euh., Praškom fr., Supr., Šiš. i dr.;

205 St. M. Kuljbakin, Leksičke studije, Glas SA 182, Beograd 1940., 4 i dr. 206 Isp., V. Jagić, Entstehungsgeschichte der kirchensl. Sprache, l, 1913., 365. 207 J. Vajs, Die Nomenklatur, Arch. f. sl. Phil., XXIX, 557, veli za riječi epistoliě i evangelie, da su to možda jedini izrazi, koji su ostali nepromijenjeni u svim fazama glagoljskih liturgijskih knjiga. O upotrebi izraza apostolus (= epistola) u latinskoj crkvi v. Cabrol-Leclercq, Dictionnaire d'archeologie chretienne et de liturgie, T V. (Pariš 1922) col. 260. 208 Isp. M. Weingart, Hlaholske listy videnske, Prag 1938., 6, 20; V. Jagić, Glagolitica. Wurdigung neuentdeckter Fragmente. Denkschriften d. k. Akad., der Wissenschaften Philos. — histor. Classe, B. XXXVIII., Wien 1890., 25, krivo zaključuje, da je izraz nastao u Hrvatskoj kao zamjena za moravski vъsǫdd; J. Vajs, Die Nomenklatur, 557; R. Nahtigal, Euchologium Sinaiticum, II del, Ljubljana 1942., 324.

116

hodataiti: hod[a]tajuštumu Aa22, odgovara lat. intercedere, a poznata je još od Kij. listića (lb 11) pa preko najstarijeg misala Illir. 4 u svim glag. tekstovima;

ispovidnika Aa15-16 — termin za kategoriju sveca, lat. confessor, u tom je smislu potvrđen već u Sin. euh. (Liturgijar III b 4) i u isključivoj je upotrebi u čitavoj hrvatskoglag. književnosti, a Spl. na drugim mjestima upotrebljava svetitelъ (v);

komъkanie Aa27, pričest, po lat. cammunicare, potvrđena je (kao i glagol komъkati) u Sin. euh. (11 b 5—6) i Supr. (361, 27 i 421, 6), a komъka u makedonskim i istočnosrpskim dijalektima. Miklošić i Jagić su te riječi vezivali s moravskim terenom, ali je prof. Vaillant pokazao, da one idu u onu kategoriju starih romanizama, koji su u istočnoj Bugarskoj prodrli u slavenske tekstove iz balkanskog romaniteta.209 Zanimljivo je, da je riječ poznatija u istočnim tekstovima; od hrv. glag. misala našao sam riječ kom'kanie u istoj molitvi samo u Berlin., dok drugi imaju priětie ili pričeštenie. Akad. rječnik pozna riječ samo iz ćirilskog Zbornika popa Dragolja (XIII st.).

matěa Ba2 — latinski izgovor imena;

měsecъ: měca Ab3, Aa12;

mikulě (— mikuli, gen. sg.) Aa9, mikulěnъ Aa14 — u hrvatskoglag. tekstovima ipak običniji oblik Nikula;

milostъ: [ml]ostiju Aa11, riječ mnogo potvrđena u najstarijim evanđeoskim tekstovima, a u liturgijskim također počevši od Kij. i Praških listića u smislu lat. gratia ili misericordia;

milostivno Ab14 — u koliko nije pisarska pogreška, jer bi riječ imala odgovarati lat. piae (devotionis) — mogla bi biti stari adverb milostivъno, koji se nalazi i u Kij. (III 7); napominjem, da se fraza pia devotione prevodi u Kij. II 8 sa milostivae oběcěniě;

misa: msa Aa14, Bb24 — jamačno treba ovu riječ čitati izravno po lat. missa, a ne »mъsa«, kako bi se moglo očekivati s obzirom na lik mъša / m'ša, koji je poznat ne samo u Kij. i Beč. listićima, nego i u Metodijevoj legendi (Kap. VIII i X), zatim u ćirilskom Mir. evanđelju i u mnogim glagoljskim misalima XIV-XV st.210 Čitanje misa vjerojatnije je i po tom, što Spl. reproducira po lat. izgovoru i druge tuđice kao što su amen i aleluia. Redaktor predloška Spl. odlomka pripadao je dakle jednoj struji, koja je u terminologiji pravila ustupke latinašima. Usvajanjem neizmijenjenog latinskog termina za liturgijski čin stvorila se u hrvatskim glagoljskim knjigama dubleta, koja je potvrđena već u najstarijem misalu Illir. 4 i kasnije se sve više ukorjenjivala, dok nije s Levakovićevom reformom posve prevladala. Ipak je lik mъša imao široko korijenje. Njegova upotreba u Beč. listićima i u Mir. evanđelju dokazuje, da je u XII st. služio kao termin za liturgijski čin u svim našim krajevima, gdje je bilo utjecaja rimske crkve i glagoljskog pisma. Riječ mъša ušla je naime u Mir. iz glagoljskih predložaka, za koje se mora pretpostaviti, da su bili u upotrebi u zetskoj i humskoj oblasti.211 Njezinu uvriježenost u narodnom jeziku potvrđuje lik maša u Vinodolskom zakonu i u jednom dijelu Hrvata čakavaca sve do danas, zatim u kajkavskom i slovenskom meša te u češkom mše. Među znakove gašenja zetsko-humske književno jezične tradicije možemo uvrstiti i gubljenje izraza mьša, koji je pod utjecajem ortodoksnih crkava na istočnoj strani zamjenjivan izrazom liturgija, a na zapadnoj izrazom misa. Možda je dakle izraz m(i)sa u Spl. najstarija potvrda te riječi u hrv. glag. pismenosti i možda i ona svjedoči, da je Spl. nastao poslije Mir. evanđelja, tj. poslije god. 1200.

molitva: mlva Aa18 i dr. posve obična riječ u Kij., Beč. i dr. samo ona ne odgovara latinskoj meritum kao u Kij. i u liturgiji sv. Petra;

moliti se: mlmъ t[i s]e Bb25, mlmъ se Bb18 — taj refleksivni oblik s dativom mnogo je običniji u starim tekstovima evanđelja pa i u Cloz., Beč. i dr., dok je u mlađima običniji glagol moliti s akuzativom; Kij. više 209 A. Vaillant, Vieux bulgare et roman de Bulgarie, Bulletin linguistique, XIV Copenhague - Bucuresti 1948.. 8; F. Miklossich Die christhche : logie der slav. Sprachen. Denkschriften d. k. Akademie der Wissenschatten. Philos. Histor. Classe, B. XXIV, Wien 1876., 31; V. Jagić, Entstehungsgeschichte der kirchensl. Sprache, Berlin 1913., v. Index; K. Bernecker, Slavisches etymc logisches Wörterbuch. Heidelberg 1903—1913, s. v. komъkati; St. M. Kuljbakin, o.c., Glas SKA 182, 8 i 14. 210 Isp. V Jagić Glagolitica, 8 i passim; V. Jagić, Entstehungsgeschichte, v. Index; J Vajs Die Nomenklatur, 555; Akad. rječnik s. v. maša, mašiti, mašnik i misa; F. Miklossich, Die cristliche Terminologie, o. c. 27. Potvrda je i u Nomokanonu Joana Sholastika iz XIII st. A. I. Sobolevskij, Materialy i izslědovanija, Sbornik otd. russ. jazyka i slov., T. 88, No 3, Sanktpeterburg 1910., 142. 211 A. Belić, Učešće sv. Save, 215—219 i 274, baš na temelju te činjenice zaključuje, »da se je jedan od originala Miroslavljeva evanđelja morao upotrebljavati i kod katolika«, a taj je vjerojatno posredni predložak bio pisan glagoljicom.

117

voli glagol prositi;

mučenica: děvi i mčce Ab13 — kategorija svetaca;

obitovaniju Ab14 — lat. devotionis, što su i mlađi misali prevodili riječju obětovanie; riječ je potvrđena i u najstarijim biblijskim tekstovima;

paska: (pa)sce Bb23—24 — samo ovaj jedan primjer ne dokazuje, da nom. sg. nije glasio pasha, jer je isto takva promjena i u Sin. euhologiju i u drugim starim spomenicima;

pěsnъ: pěs Aa13, Ab4, Bb7 i Bb22 - tom riječju je u Spl. svaki put nazvana antifona, bilo to za introit, gradual, ofertorij ili pričest, a isto je tako i u mlađim glag. misalima, što sam ih pregledao, tek je Levaković počeo termine točno prevoditi s latinskoga;212 naravno da je riječ potvrđena u mnogim najstarijim tekstovima;

prazdnikъ Bb20, Bb26, prazdniku Ab13, u lat. liturgiji festivitas ili solemnia, a u tom je smislu poznata sve od Zogr. evanđelja pa do najmlađih slavenskih tekstova;

pričastnikъ Ab8, prěčastnikomъ Ab3, u lat. liturgiji obično izraz particeps ili consors, inače riječ poznata od najstarijih tekstova (Zogr. i dr.) pa do najmlađih;

prinošenie: nd-prnš (nadъ prinošeniemъ) Aa21, Bb9 — stari je liturgijski izraz za lat. donum, oblata, oblationes, koji je poznat već u Sin. euh., Cloz. i Beč., a upotrebljavali su ga dugo i hrv. glag. misali kao termin za molitvu super oblata. Odatle u Kij. za istu molitvu izraz načita oplatъmъ (gdje Beč. kao termin u naslovu upotrebljava izraz tai[naě] prema lat. secreta). Misli se (Weingart), da je termin prinošenie ušao u slavensku liturgiju još u moravsko-panonsko doba kao i izraz brašъnъce. Drugi je izraz za lat. oblata ili munera prinosъ, koji se upotrebljavao unutar teksta u Kij. kao i u mlađim glag. misalima.213

prisno Bb18, u lat. semper, za koji Jagić i Kuljbakin misle, da je nešto mlađi (bugarski) izraz, koji dolazi u tekstovima paralelno uz vinu < vynǫ.214 Taj paralelizam nalazimo i u starim ćiril. kao i u mlađim glag. tekstovima. S obzirom na to, da riječ prisno nalazimo i u Kij. ona ne će biti mlađa. Glag. misali imaju u ovoj molitvi izraz v'sagda.

rabi Bb16 — lat. misali imaju u ovoj molitvi izraz fatmiliam, a glagoljski čeladъ, pa se može sumnjati, nije li Spl. imao neki drugi latinski predložak za svoj stari izraz rabi;

stihъ: sh Ab8, Ab29 — termin za lat. versus ili versiculus, gdje kasniji glag. misali i brevijari imaju obično izraz verъsъ, berъšъ, veraš i sl., ali paralelno živi riječ stihъ, na pr. u I Vrb. misalu i Edpr.215

svetitelь: stitla Aa9, stitela Aa29 — Abl, stitelu Aa24 — termin je upotrebljen upravo na onim mjestima, gdje bismo u lat, misalu očekivali izraz confessor (uz pontifex). Stoga i Spl. ima jednom ispovidnika (v.). Prema glagolu svętiiti koji je mnogo potvrđen u najstarijim tekstovima pa i u Beč. u značenju sanctificare, načinjen je termin svętitelъ po grč. ίερεύς, koji se ustalio za grč. αρχιερεύς= pontifex u tekstovima istočne crkve. Iz glag. književnosti imam potvrdu za svetitelъ = sanctificator u Edpr. (f. 325a), ali ne za ponti fex ili confessar. Držim, da su se ova dva pojma izjednačila, jer je za biskupa, koji se proglasio svecem, a nije bio mučenik, trebalo stvoriti novu svetačku kategoriju. Prema tomu svetitelъ za confessor je u Spl. osamljen među hrv. glag. spomenicima. U Ass., u loana Egzarha i Supr. znači svećenik. U najstarijim srpskim izvorima upotrebljava se za biskupa ili sveca uopće. U Kij. upotrebljen je dva puta izraz prepodob'bnyhъ u smislu svetačke kategorije između mučenika i djevica, a taj se termin uvriježio u istočnoj crkvi.216

vinu Bb28 — Kuljbakin drži i ovu riječ moravizmom, a česta je u hrv. glag. tekstovima (v. prisno);

212 Stoga Vajs (Die Nomenklatur, 558) konstatirajući tu neobičnu činjenicu, izražava mišljenje, da je možda tako bilo u nekom latinskom predlošku, a osim toga da je na glag. pisare vjerojatno djelovalo to, što su te odlomke pjevali pjevači (a ne svećenik). 213 Isp. M. Weingart, Hlaholske listy videftske, 21; V. Jagić, Glagolitica, 22; J. Vajs, Die Nomenklatur, 557; Sobolevskij, 1. c. 214 Jagić, Entstehungsgeschichte, 332 i 436; St. M. Kuljbakin u Glasu I82, 39. 215 J. Vajs, Die Nomenklatur, 562. 216 Isp. F. Miklossich, Die christliche Terminologie, 13; J. Vajs, Die Nomen-klatur, 563, nema potvrde; potvrde su u rječnicima: Miklossich, Lexicon palae-oslov., Daničić, Rječnik iz knjiž. starina srp., L. Sadnik und R. Aitzetmuller, Handworterbuch zu den altkirchenslavischen Texten, Heidelberg 1955., K. H. Meyer, Altkirchenslavisch-griechisches W6rterbuch des Codex suprasliensis, Gliickstadt und Hamburg 1935. i dr.

118

žrъtva Bb10, žrъtvi Aa22, u prvom slučaju u lat. tekstu je oblatio, a vjerojatno i u drugom (ili sacrificium), dok je u glag. misalima u prvom primjeru prinosa, a u drugom također žr'tvi. Riječ je vrlo dobro poznata u starim tekstovima evanđelja, pa Kuljbakin njenu upotrebu u Cloz. smatra moravizmom. Beč. na analognom mjestu (Aa 16) u tekstu ima izraz prinošenje (v.), riječ koja pored žrъtva živi paralelno u glag. misalima.217

V. ZAGLAVAK Provedena analiza je pokazala, da je po paleografskom kriteriju Spl. odlomku mjesto između Gršk. apostola kao gornje granice i Ljublj. homilijara kao donje granice. Između tih granica stoje također Beč., Mih. i London. odl. U stvari čini se, da je Gršk. posljednji izdanak makedonske škole na području hrv. ili srp. jezika i u paleografskom i u jezičnom pogledu: u toku je nestajanje znakova za nazale, razlikuje se i i y, poluglas je samo tvrdi, slovo m je samo staro (granato) i t. d. Beč. listići predstavljaju početak jedne nove (hrvatske) škole, kojoj su glavne oznake posvemašnje gubljenje nazala i znaka za y, uvođenje latinskog M umjesto staroga granatog i naročito uvođenje novog znaka za poluglas u obliku štapića ili apostrofa. Bašć. ploča već pozna oba m, ali ne pozna novog poluglasa. London. odlomak ide dalje stopama Beč. odlomka, a Ljublj. hom. još više, tako da mu je novi poluglas već posve razvit i proširen. Birbinjski misal, London., Ljublj., Kukulj. odi. misala, Jagićevi bečki fragmenti, Vrbnički fragmenti i dr. ne pokazuju novi hrvatski pravac samo novim M i poluglasom, pa niti uglatijim općim duktusom (koji je karakterističan i za mlađe makedonske spomenike), nego naročito simetričnom pravilnošću, novom proporcionalnošću visine i širine slova u korist visine i čvršćim smještajem slova unutar linijskog sistema, pričem je pored gornje (u stvari osnovne) linije sve sigurnija postajala donja linija.218 Spl. se odlučno ubraja među spomenike tipa Gršk. (i mlađih makedonskih potvrda) upotrebom tvrdog poluglasa i posvemašnjom odsutnošću novoga (hrvatskog) poluglasa kao i znakova apostrofa. Beč. listićima približuje se tretiranjem slova m (tj. na izmaku je staro granato, a prevladalo je latinsko M), umjerenom uglatošću i nedostatkom smisla za simetričnost, ustaljenošću oblika i čvrstoćom donje linije. Tendencija prema novoj proporcionalnosti i uspravnim pravokutnicima, što je pokazuju London., Vrbn. odlomci, Legenda sv. Tekle i drugi spomenici, što se još ubrajaju u XIII st., ne dolazi još do izražaja u Spl. Ako k ovim pojedinostima ubrojimo i tretiranje kraćenja, nadredna slova, interpunkcije i inicijale, onda Spl. odlomak ne bismo smjeli datirati kasnije od samog početka XIII st. Ako prihvatimo kriterij profesora Hamma,219 Spl. bi po paleografskim crtama morao ići još u prvu polovicu XII st., jer on meće i Birbinjski misal i London. odl. u XII st., koji predstavljaju svakako mlađi stadij od Spl. odlomka.220 No treba se obazreti i na druge momente. Tu je u prvom redu jezični momenat. I biblijski i liturgijski dijelovi Spl. odlomka pisani su otprilike jednakim jezikom, mada bi se moglo očekivati, da će liturgijske molitve pokazivati mlađe osobine nego biblijski odlomci, koji su direktan izdanak ćirilometodskog prijevoda. Taj jezik predstavlja takav stadij crkvenoslavenskog jezika, koji je očišćen od nazala, od jerya i od skupa žd, ali poluglas — sada već izjednačen u jednoj vrijednosti — čuva gotovo dosljedno svoje tradicionalne položaje i niti jednom nije vokaliziran. Dok bi se po tim osobinama Spl. bez kolebanja datirao u XII st., našu odluku usporava neobična činjenica, da jedan crkveni tekst ima dosljedno provedene takve jezične novosti kao što je poplava ikavizama (posvemašnja zbrka u upotrebi znakova ě i i) te nastavak -oga i -ega za gen. sg. m., nastavak -oje za gen. sg. ž. i nastavak -omu za dat. sg. m. u pronominalnoj i složenoj deklinaciji. Takvu jezičnu sliku ne pokazuje niti jedan hrvatskoglagoljski spomenik. Hrvatska redakcija glagoljskih liturg. knjiga počinje se jače jezično pomlađivati istom potkraj XV st., a dotle ona čuva i skup žd, pretežno tradicionalno ě i nastavke -ago, -ego, -ije itd. Naprotiv baš se poluglasovi od XIII do XV st. sve naglije gube, vokaliziraju i krivo upotrebljavaju. Paleografskim i jezičnim momentima pridružuju se odlučno i stvarni momenti. Razlike, koje smo utvrdili bilo u biblijskim bilo u liturgijskim dijelovima između Spl. i hrv. glag. misala, rječito govore za to, da svi glag. misali, uza sve manje međusobne razlike, predstavljaju ipak jedinstvenu redakciju, kojoj ne pripada Spl. odlomak. Uzmimo najprije izbor svetaca decembarskog sanktorala između 6. i 21. decembra (koji obuhvata Spi.): Nikolu, biskupa mirskog (6. XII), Ambrozija, biskupa milanskog (7. XII), Luci ju djevicu i mučenicu (13. XII) i Tomu apostola (21. XII). Glag. misali imaju svi misu sv. Nikoli, sv. Luciji i apostolu Tomi, a sv. Ambroziju imaju jedni, a drugi nemaju. Mnogi misali imaju u tom razmaku još misu za sv. 217 Isp. među ostalim: V. Jagić, Glagolitica, 21; J. Vajs. Najstariji hrvatskoglag. misal, 103; Miklossich, Die christliche Terminologie, 31. 218 Vidi o tim problemima u Th. Eckhardt, Napomene o grafičkoj strukturi glagoljice, Radovi Starosl. instituta, knj. II, Zagreb 1955., str 81 idr. 219 J. Hamm, Datiranje glagoljskih tekstova, Radovi Starosl. instituta, Zagreb 1952., 39. 220 Snimke Birbinjskog odlomka misala v. sada u postumnoj radinji I. Milčetića, Berčićeva zbirka glagoljskih rukopisa i štampanih knjiga u Lenjii Radovi Starosl. inst., II, Zagreb 1955., sl. 7 i 8. Snimku London, odlomka v. u J. Vajsa, Rukovet,' T. XXV.

119

Damasa papu (11. XII), što Spl. nema. Te činjenice ne daju ipak nikakav naročit hronološki podatak, jer su sve to sveci staroga kulta. Ipak je značajno, da sv. Nikolu kao i Ambrozija časti u srednjem vijeku (a sv. Nikolu i kasnije) više istočna nego rimska crkva. Sv. Nikola je tipičan grčko-italski svetac, čija je popularnost bez sumnje i kod nas mnogo porasla nakon prenosa njegovih moći u Bari (1087), tako da u Hrvatskoj mnoštvo ljudi, crkava i samostana nosi njegovo ime. Na pr. benediktinski samostani pod imenom sv. Nikole bili su u srednjem vijeku u Poreču, u Omišlju, na Lošinju, u Otočcu, Šibeniku, Trogiru, Splitu, na Visu, blizu Kotora, na Bojani i u Dubrovniku.221 Poput sv. Nikole istočnoslavenski menolozi i sinaksari jednako vrve u toku srednjeg vijeka čašćenjem sv. Ambrozija,222 više nego na zapadu. Mnogi latinski misali srednjega vijeka nemaju mise u čast sv. Ambroziju, a od glagoljskih nema je Oxf. 349, Novak i Edpr. Drugačije je s kultom sv. Lucije, koji je mnogo više bio učvršćen na zapadu nego na istoku. Stoga je nijedan latinski pa ni glagoljski misal ne propušta, dok od istočnih menologija tek je neki spominju.223 Sv. Toma kao apostol ne propušta se, naravno, ni u istočnim ni u zapadnim liturgijama. Začuđuje, što 8. ili 9. decembra nema spomena Začeća Bogorodice ili Začeća sv. Ane Bogorodicu, jer taj blagdan dobro poznaju stariji grčki i slavenski pa i glagoljski kalendari. Ono bitno, po čemu se Spl. razlikuje od svih glag. misala kao i od tipa Rimskog misala uopće, to je potpunost misnih obrazaca i djelomice sam tekst molitava. Iz teksta se razabira, da je Spl. na dan sv. Nikole imao ne samo molitve, nego i antifone i epistolu s evanđeljem; na sv. Ambrozija ima samo tri molitve, a za ostalo se upućuje na Mikulin dan; na sv. Luciju obrazac je opet potpun: molitve, antifone, epistola i evanđelje. Nema dakle kod prva dva sveca pozivanja na općinu ispovjednika, niti kod sv. Lucije na općinu djevica, što ćemo inače naći kod svih misala. Jedino na dan sv. Tome upućuje se za antifone i epistolu na »apostole«, a za evanđelje na prvu nedjelju Paske. Ove činjenice svakako govore za to, da je Spl. pripadao tipu plenarnog misala, u kojem je jako bio razvit proprium, a slabo commune svetaca. To nije dakle bio tip rimske kurije, koji se razvio upravo u XIII stoljeću i kojemu pripadaju svi glag. misali. Po tekstu misnih molitava Spl. se također posve ili djelomice izdvaja od poznatih glag. misala. Popričesna molitva na sv. Nikolu je posve različita od svih molitava glag. misala na tom mjestu (bilo u propriju ili u komunu); prva molitva na sv. Ambrozija također je posve drugačija (ukoliko je glag. misali imaju), druga i treća molitva (tajna i popričesna) doživjele su u glag. misalima cijelu poremetnju tekstova u kojoj Spl. nikako ne sudjeluje; molitve na sv. Luciju u osnovi su jednake u Spl. i u glag. misalima, ali su u misalima ipak doživjele ili novo redigiranje ili čak i novi prijevod, iz čega slijede mnoge tekstualne razlike; prva molitva na sv. Tomu također je u mnogim detaljima različita od teksta u glag. misalima, tako da se svakako mora govoriti o drugom prijevodu. Pojedinosti navedene su sve već sprijeda. Posebno su zanimljive razlike između Spl. i glag. misala u biblijskim tekstovima, jer ovdje imamo širu osnovu za poređivanje, a to su stari glagoljski i ćirilski tekstovi. Premda se radi o standardiziranim crkvenim tekstovima i premda se poređenje nije izvršilo na još široj osnovi, ipak su se u provedenom poređenju mogle naći vrlo karakteristične pojedinosti. Iz njih proizlazi, da Spl. zauzima neko središnje mjesto između ćirilskih i mlađih glagoljskih tekstova. U epistoli II Korint. (X 17—18 i XI l—2) Spl. ima nešto osebujan i iskvaren tekst, ali se u više slučajeva bolje slaže s ćirilskim nego s glagoljskim (misalskim) tekstovima, koji su se u ponekim detaljima približili latinskom prijevodu. No bez sumnje najvažnije je to, da Spl. ima pogrešku iskušaetъ mj. sъstavlaetъ ili sastavlaet' (kako imaju svi istočnoslavenski tekstovi i glagoljski misali), a pored njega istu pogrešku ima i ćirilski Mletački zbornik bosanskog podrijetla. U evanđelju Mat. XXV l-13 Spl. također zauzima zasebno mjesto podudarajući se sada sa starim glagoljskim, sada s mlađim ćirilskim, a sada s mlađim glagoljskim tekstovima, ali najznačajnija je činjenica, da Spl. ima u versu 5. dodane riječi dive tъe, a u versu 12. otkude este. U prvom dodatku Spl. se podudara jedino s Daničićevim evanđeljem, gdje glasi devi tei, a u drugom s Hvalovim evanđeljem, "gdje glasi otkudu este. Dakle opet se Spl. na ovako iznimnim mjestima podudara s bosanskim ćirilskim rukopisima i time nesumnjivo dokazuje svoju neposrednu vezu s onim predlošcima, koji su služili i bosanskim tekstovima. Iz svega dosad iznesenog jasno proizlazi, da Spl. pripada jednoj drugoj misalskoj (a i jezičnoj) redakciji nego svi ostali glagoljski misali pa i najstariji njihovi fragmenti. Po paleografskoj ocjeni on je i od svih njih stariji (osim možda Beč. listića), a najstarije tj. Kukuljevićev odlomak i Birbinjski odlomak meću Geitler, Jagić, Milčetić i Vajs u XIII st.,224 posebno je Birbinjski stavljao Berčić, Šafarik i nedavno Hamm u XII st.,225 221 I. Ostojić, Katalog benediktinskih samostana na Dalmatinskom primorju, Split 1941. 222 Isp. J. Martinov, Annus ecclesiasticus graeco-slavicus, Bruxelles 1863., str. 333, 336, 338, 340, 345, i dr.; arh. Sergije, Polnyj mesjaceslov' vostoka, T. I, Vladimir 19012, str. 126, 154, 418, 426, 430, 435, 448, 477, 510, 559; Nilles, Kalendarium manuale utriusque ecclesiae, T. I., Oeniponte 1896., str. 348. 223 Isp. Martinov, n. d. 307, Sergije 163, Nilles, I, 353 i dr. 224 L. Geitler, Die albanesischen u. slavischen Schriften, 80, 151; v. Jagić u Encikl. slav. fil. 3,147; I. Milčetić, Hrv. glag. bibliografija, Zagreb 1911, 108; isti, Berčićeva zbirka, Radovi stsl. inst., II, 121; J. Vajs, Rukovet' hlah. pal., 124, i Najstariji hrvatskoglag. misal, str. 6. 225 I. Berčić, Čitanka starosl. jezika, Prag 1864., 33; I. Šafarik, Pamatky hlaholskeho pisemnictvi, Prag 1853., 57; J. Hamm, Datiranje glag. tekstova, Radovi Stsl. inst., I, 39.

120

Kukuljevićev je Šafarik stavljao prije XIII st., a Hamm »od kraja XII do sredine XIII vijeka«.226 No budući da Spl. predstavlja različitu redakciju, za "njegovo hronološko određenje ne može se mehanički primijeniti paleografska komparativna metoda. Trebat će odgovoriti na pitanje, da li redakcija Spl. odlomka stoji vremenski linearno pred hrvatskoglagoljskom redakcijom poznatih misala ili ona postoji paralelno uz nju u jednom drugom kraju odnosno ambijentu. To je u stvari ključno pitanje, i odgovor na nj iziskuje svestran studij, kojemu ću priložiti samo nekoliko momenata. Najprije se nameće potreba da se utvrdi, da li Spl. kao odlomak plenarnog misala može da podnese tako rano datiranje, kao što bi bilo XII ili početak XIII stoljeća. Pritom mora se najprije imati na umu, da Spl. vjerojatno ne predstavlja prvu ruku jedne redakcije, nego daljni prijepis. Za to govore njegove ne tako malobrojne pogreške, od kojih glavne navodim: m(i)lostivno ... svrъšeniju (Ab14—15,) isp. str. 27; nineže (Ab 21) mj. nъ; priemletъ (Ab 21) mj. priemlete; razdražaet (Ab 22) mj. razdražaju; vjerojatno [i s]tu (Ab24—25) suvišno; suvišna je i neka riječ, koja je izgubljena u lakuni ispred i ukrasiše (Ba 20); izostavljena riječ poslědъ (Bb 2); po ne (Bb 7) mj. po nei; izostavljeno je ee iza iskrъne (Bb 7); privedut se emu (Bb 8) mj. privedut se tebě; u tajnoj molitvi (Bb 9—12) nepreveden je pasus »pro tuorum honore sanctorum«. Naravno da se zasad ne može reći, da li su ove i neke druge manje pogreške nastale prilikom prepisivanja iz neposrednog predloška misala, ili su one postojale već u onim predlošcima, iz kojih je bio složen glagoljski plenarni misal. Čini se, da je glagoljski misal, bez obzira kojega tipa, nastao već relativno rano. Već je u Metodijevo doba bio preveden Sakramentar pape Grgura ili t. zv. Liturgija sv. Petra. To svjedoče Kij. listići (XI st.), a mlađi Kij. listići (XI—XII st.) i Beč. listići potvrđuju prijenos istog teksta u hrvatski kraj. No još i kasniji tekstovi kanona hrvatskoglag. misala zasvjedočuju, da se u njima kriju ostaci Metodijeva prijevoda t. j. oni su i u novom okviru misala Rimske kurije pridržali neizmijenjene neke detalje prvotnog metodijevskog kanona iz sakramentara ili možda iz Liturgije sv. Petra. Na tu vezu između kanona glagoljskih misala i teksta Kij. i Beč. listića upozorio je u više radova prof. Vajs, a zatim je prof. Vašica sve te naše tekstove identificirao kao ostatke grčkog prijevoda Liturgije sv. Petra.227 Otvoreno je pitanje, kada su tekstovi takvoga starog sakramentara (ili Liturgije sv. Petra) bili uklopljeni u plenarni misal. Drugi sastavni dio, t. j. lekcionar, nastao je, kako je poznato, također vrlo rano, ali poznati su nam samo lekcionari po istočnom sistemu lekcija (Assemanov i dr.), dok se ne može navesti niti jedan složen po zapadnom sistemu lekcija.228 Još je manje poznat bilo kakav glagoljski misni antifonar.229 Ta nestašica mogla bi se tumačiti i tako, da su glagoljski lekcionari i antifonari, prema tomu i sakramentari, postali nepotrebni i nestali pod zubom vremena baš zbog toga, jer je rano nastao glagoljski plenarni misal. Nezahvalno je upuštati se u nagađanje, ali ako prihvatimo Vašičine rezultate o Liturgiji sv. Petra, koja bi dospjela u Hrvatsku, Bugarsku i Makedoniju i koja se sačuvala u više grčkih i dva kasnija slavenska ćirilska teksta, onda se nameće ovakvo rezoniranje: Budući da se s bosansko-humskog područja sačuvalo više ćirilskih lekcionara, za koje se drži da su prepisani s glagoljskih predložaka, a sistem čitanja im je istočni, onda se može pomišljati na takav jedan liturgijski obred, u kojem bi uz Liturgiju sv. Petra bio na snazi lekcionar istočnog tipa, koji bi vukao svoje podrijetlo iz ćirilometodskog vremena. Nije li crkva bosanska imala takav obred? Konačno, mi ne znamo mnogo ni o obredu svih onih »grčkih« manastira što se spo-minju na ugarsko-slavonskom području, koji su bili pod jurisdikcijom rimskih papa u toku XI—XII st.230 A ne znamo ništa pobliže ni o obredu hrvatskih glagoljaša ranijih stoljeća, dok je još čak u splitskoj i

226 Šafarik, Pamatky, 57; J. Hamm, Datiranje glagoljskih tekstova, 39. 227 P. K. Mohlberg, II missale glagolitico di Kiew (sec. IX) ed il suo prototipo Romano del sec. VI—VII., Atti della Pontificia Academia Romana di Archeologia (Serie III) Memorie, vol. II, Roma 1928; M. Weingart, Hlaholske listyvidenske, Prag 1938.; J. Vajs, Kanon charvatsko-hlahol. Vatik. misalu Illir. 4, pro moderni filologii, XV, Prag 1939; isti, Mesni rad charvatsko-hlahol. misalu Illir. 4, Acta Academiae Velehradensis, XV, Prag 1939; J. Vašica, Slovanska liturgie sv. Petra, Byzantinoslavica, VIII, Prag 1939-1946, 1-54; J. Vajs, Najstariji hrvatskoglag. misal, Zagreb 1948; D. Čiževskij, K voprosu o liturgii sv. Petra, Slovo 2, Zagreb 1953, 37. 228 Jamačno je bio glagoljski lekcionar ona omišaljska biblija, što se spominje god. 1475. i 1480. u Vatikanskom misalu Illir. 4 i zatim u inventaru iz god. 1590. Isto takav je možda lekcionar bio ona biblija, što se spominje u inventaru crkve u Belom na Cresu god. 1624. O prvoj sam govorio u Popovićevim Prilozima za književnost, XV, Beograd 1935, 14 i 27, a o drugoj u Slovu 2 (1952), 52. Hrvatski latinički lekcionari pretpostavljaju također kao pramaticu stariji slavenski lekcionar, samo se zasad ne može ništa točnije reći o njegovu izvoru ni sistemu. Isp. o tom u F. Fanceva, Vatikanski hrvatski molitvenik, Zagreb 1934, XLV. 229 O mogućnosti postojanja glagoljskog antifonara vidi arhivske podatke u mojim člancima u Prilozima za knjiž. jezik, istoriju i folklor, XV (Beograd 1935) 17, i u Zborniku Rijeka, Zagreb 1953., 404. 230 Isp. među ostalim: Sv. Ritig, Povijest i pravo slovenštine, Zagreb 1910, 170—176; Obred i jezik katoličke biskupije u Bosni (Povijest hrv. zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942, str. 737); Al. L. Tautu, Residui di rito bizantino nelle regioni balcano-danubiane nell' alto medioevo, Orientalia christiana periodica, XV. Roma 1949, 41—70. G. Papp, I monaci dell' ordine di S. Basilio in Ungheria nel secolo XIII, Analecta Ordinis s. Basilii Magni, Series II, Sectio II. Vol. I (VII), fasc. l, 39—56. O obredu bosanske crkve v. kao najnovije J. Sidak, Kopitarovo bosansko evanđelje, Slovo 4-5, str. 52—58.

121

zadarskoj katedrali bilo istočnog obreda na grčkom jeziku.231 U XII—XIII st. takav je obred pod pritiskom Rimske crkve mogao da evolvira u onakav tip, kakav je potvrđen u nekim grčkim tekstovima, što ih je naveo prof. Vašica. To su jedan vatikanski iz god. 1299 (Gr. 1455) i jedan mnogo kasniji iz Bodleiane. U njima je grčki prijevod latinskih misala, u kojima je samo kanon iz liturgije sv. Petra.232 Takav nam tip slavenskog misala nije poznat, ali takvom je tipu mogao pripadati Spl. odlomak. Eto u Hilandarskom ćiril. rukopisu Liturgije sv. Petra u molitvi »Communicantes« spomenut je među svecima i Ambrozije i Nikola, a u molitvi »Nobis quoque« među svecima je i sv. Lucija — dakle sveci iz Spl. odlomka.233 Vašica je na osnovi dodirnih točaka između kanona glag. misala XIV—XV st. i teksta liturgije sv. Petra zaključivao, da je na hrvatskom području prije XIII st. (upravo prije 1248) pod rimskim utjecajem ustuknula liturgija sv. Petra, a umjesto nje nastala slavenska liturgija rimskog tipa (poput one u grčkoj tradiciji), pri čem su dijelovi liturgije sv. Petra, uglavnom kanon s prefacijom i neki dijelovi iz reda mise, bili jednostavno preuzeti u odgovarajuća mjesta rimskog misala.234 Samo treba konstatirati, da mlađi hrvatskoglag. misali daju vrlo malo uporišta za takvo rješenje, ako se ne pretpostavi jedan stariji tip glag. misala, koji se nije tako mnogo podudarao s latinskim misalom rimske kurije, kao što se podudaraju poznati glagoljski misali. Latinski misal tipa rimske kurije formirao se doista u XII—XIII st., ali starijih plenarnih misala različitih tipova bilo je po zapadnim zemljama već mnogo ranije. U stvari XII stoljeće je vrijeme neke vrsti liturgijske revolucije na Zapadu, pa od tog vremena datiraju sistematizacije i lekcija i sanktorala pa i misala kao takvog.235 Ugled rimskih papa, koji kulminira u početku XIII stoljeća (Inocencije III), djelovao je na reduciranje tipova liturgijskih obrazaca i na širenje obrednih knjiga rimskog tipa. Ipak su tendencije jedinstva s Istokom dovele tada među ostalim i do nekih stvarnih formulacija na Lateranskom koncilu god. 1215, koje su dopuštale raznolikost jezika i obreda u crkvi (cl. IX). Vjerojatno njima treba zahvaliti, što su prestale zabrane slavenske liturgije poput onih na splitskim sinodima god. 925., 1060. (pa i one češkom knezu Vratislavu 1080), i što su se pojavila i izričita odobrenja liturgije na slavenskom jeziku kao ono ruskom knezu Danilu Galičkom god. 1246., senjskom biskupu Filipu god. 1248. i krčkom biskupu Fruktuozu za omišaljske benediktince g. 1252.236 Čini se, da je baš u to doba po uzoru misala rimske kurije definitivno formiran onaj tip glagoljskog misala, koji glagoljaši i sami nazivaju misalom pa zakonu rimskago dvora, a tome tipu pripadaju svi glagoljski rukopisni (pa i štampani) misali XIV—XV stoljeća. U to doba nastala je i hrvatska glagoljska ortografska i pisarska škola, kojoj je najvidnija oznaka novi poluglas u obliku štapića. Spl. odlomak misala ne pripada niti toj novoj pisarskoj školi, niti novoj redakciji misala po zakonu rimskoga dvora. Budući da nije nimalo vjerojatno, da bi se nakon formiranja glagoljskog misala nove redakcije u XIII st. mogao pojaviti redaktor, koji bi se vraćao na starije pismo i starije misne obrasce, moramo zaključiti, da Spl. predstavlja stariju verziju misala. Teoretski mogao je postojati plenarni glagoljski misal prije XIII st. i po toj logici, što je takav misal bio praktičan baš za svećenike u seoskim crkvama, gdje se liturgija nije mogla obavljati s pompom, uz asistenciju i pjevački kor. Kaptolske i bogate crkve mogle su lakše imati jednu knjigu za celebranta, drugu za đakona i subđakona, treću za kor i sl. Stoga su one mogle dulje izdržati bez jedinstvene i skraćene misne knjige. Spl. je odviše malen fragmenat, da bi se po njem mogla stvoriti slika glagoljskog misala starije redakcije; o tom će moći možda nešto više reći liturgisti nakon detaljnije analize. Ja ću još samo rekapitulirati momente koji bi mogli nešto govoriti o njegovoj lokalizaciji i orijentaciji. Stječe se dojam, da Spl. stoji na pragu između istočnih i zapadnih tradicija, mada bez sumnje predstavlja tip zapadne liturgijske knjige. Isticanje kulta sv. Nikole i sv. Ambrozija podsjeća na Istok, a kult sv. Lucije na Zapad. Po kompletnom obrascu mise sv. Luciji ipak ne smijemo zaključiti, da Spl. vodi u kraj, gdje je kult sv. Lucije bio lokalan, jer je isto toliko istaknut i obrazac mise sv. Nikoli, a njemu je izjednačen i sv. Ambrozije. Prema Istoku vuku ne samo česta podudaranja biblijskog teksta s ćirilskim tekstovima, nego i liturgijski termini kao što su svetitelj i komъkanie. Mnogi termini čuvaju staru slavensku prevodilačku tradiciju, ali neki od njih pokazuju dodir ruke, koja je imala tendenciju, da starim tekstovima dade neku latinizatorsku boju. Ta ruka upotrebljava riječ misa (mj. mъša); tri je puta propustila izraz svetitelъ, ali jedan put ga je zamijenila riječju ispovidnikъ; sva su vlastita imena dobila latinski izgovor (Anbrosie, Matea i dr.), a napadno čak i riječ amenъ. Ta prisutnost latinskog elementa bez sumnje ima svoje određeno značenje možda i za 231 Isp. F. Bianchi, Žara christiana, I, 131; Smičiklas, Codex diplomaticus, II, Zagreb 1904, br. 273. M. Polomio, Prvi uzmak glagoljice, Radovi Stsl. inst, II, 199. O tom našem nepročišćenom problemu ima govora u čitavoj historiografiji, ali se stvar ne može rješavati bez dokumenata i tekstova. 232 J. Vašica n. d. u Bvzantinoslavica VIII, 4. 233 J. Vašica, n. d. 34 i 42. 234 J. Vašica, n. d. 12—13. 235 Podatke iz povijesti misala i s tim povezanih problema crpim iz F. Cabrol Leclercq Dictionnaire d'archeologie chretienne et de liturgie, Paris 1924—1936, s. v. Epitres, Evangeliaire, Evangiles, Lectionnaire, Missel, Missel romain i dr. 236 Sv. Ritig, Povijest i pravo slovenštine, 165 — 224.

122

crkvenu politiku na jednom teritoriju, ali ono je, rekao bih, ostalo na površini. Tekstovi s ostacima grčke podloge i s mjestimično iskvarenim tradiranjem ostali su stari. No ono što impresionira, to su napadna slaganja Spl. odlomka s bosanskim ćirilskim rukopisima u biblijskom tekstu, a naročito na nekoliko mjesta, gdje je izvorni tekst iskvaren ili nadopunjen (iskušaetъ, divě tъe, otkudě este). To još doduše ne bi bio dovoljan razlog, da se Spl. ili njegov predložak lokalizira u Bosnu, ali ta je pretpostavka znatno poduprta težnjom jezičnog pomlađivanja i određenom ortografijom, koje su svojstvene poznatim bosanskim ćirilskim tekstovima. Bosanski ćirilski tekstovi, na koje mislimo, a to su - pored Grigorovič-Giljferdingova odlomka, koji meću u XIII st. — Mostarsko ili Belićevo ev., Batalovo ev., Giljferdingov apostol, Srećkovićevo ev., Daničićevo ev., Hvalov zbornik, Kopitarovo ev. i Mletačko ev., potječu po općem mišljenju iz XIV—XV stoljeća.237 Isto tako opće je priznato, da njihova grafija ima posebne karakteristike, kao što je nestanak znakova iznad slova, nestanak nazala, upotreba »jata« za skupinu ja i upotreba posebnog znaka za stari »đerv«, a sve se to svodi na nasljedovanje glagoljske tradicije, drugim riječima na prepisivanje s glagoljskih predložaka. Posebna je oznaka ovih spomenika pomlađivanje jezičnih oblika, a naročito jaka ikavizacija, pri čem se zamjenjuje »jat« glasom i, a i obrnuto i znakom »jata«. Nemamo potvrde, da bi se u pravoj Bosni upotrebljavala glagoljica kao redovito pismo poslije XIII stoljeća, iako je bila poznata. Iz Bosne nema niti jednog sigurnog teksta, koji bi ovu tvrdnju demantirao. Ne demantira je niti glagoljski zapis u rukopisu krstjanina Radosava iz XV stoljeća kao ni glagoljski zapis u Čajničkom evanđelju, također iz XV st., jer su to kurioziteti, koji baš svojim iskrivljenim oblicima ili imitiranjem glagoljskih slova XII odnosno XIII st. dokazuju, da se glagoljica u Bosni poslije XIII st. više nije organski razvijala, dakle niti praktično upotrebljavala. Indirektno tu činjenicu potvrđuje baš postojanje bosanskih ćirilskih evanđelja iz XIV—XV st., koja su preuzela i koja čuvaju knjižni repertorij negdašnjeg glagoljskog fonda u Bosni i tako učinila glagoljske tekstove nepotrebnima i nečitljivima. Gledan s ovog aspekta Spl. bi mogao biti jedan od posljednjih primjera glagoljice u Bosni prije nego je ondje degenerirala i prije nego se izgubila. S obzirom na konservativnost bosanskih rukopisa, koja je općenito poznata, možda paleografski kriterij za njegovo datiranje treba primijeniti s retardacijom i datirati ga u XIII stoljeće. Na taj način bi se po današnjem shvaćanju historijske gramatike bolje smjestili i ikavizmi Spl. odlomka, koje se ne usuđujemo prebaciti u ranije doba. Tragovi latinizatorske tendencije u Spl. također se dobro smještaju u prvu polovcu XIII st., u doba mnogovrsnih pokušaja da se u Bosni i u bosanskoj crkvi uspostavi auktoritet rimske crkve. U svakom slučaju Spl. otvara nove perspektive u povijesti glagoljske pismenosti.

237 Pregled ovih tekstova dao je V. Vrana, Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni, Povijest hrv. zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942 794— 822; o Kopitarovu ev. J. Šidak, Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja »crkve bosanske«, Slovo 4—5, str. 47—61, a o Mletačkom zborniku također Šidak u ovom broju Slova.

123

Jagoda Jurić- Kappel

GLAGOLIZAM I GLAGOLJICA U BOSNI I NA BALKANU

Hrvatska je glagoljska književnost, u užem smislu, bila ograničena na područje Istre i Hrvatskoga primorja, dio Dalmacije i otoke na Jadranskome moru, od Krka i Cresa do srednjodalmatinskih otoka Pelješca i Korčule. Govorno se ovaj prostor dijelio na čakavski sjever (ugl. ekavski) i na čakavski jug (ikavsko-ekavski i ikavski). Centri glagoljaške književnosti bili su: središnja Istra, Krk, Cres, Zadar, Modruša, Krbava, Novi, Senj i Rijeka, gdje su početkom 16. st. proradile i prve štamparije u kojima izlaze glagoljske knjige.

Smatra se da je glagoljaštvom ranije bila obuhvaćena i cijela Bosna. Međutim, od starijih spomenika, do 12. st., s ovoga terena malo je sačuvanoga. Bosanski heretici su, misli se, gradili na glagoljskim temeljima, no oni su ubrzo prešli na ćirilicu, te je glavnina sačuvanih spomenika iz njihova kruga ćirilička, s pone kim sustavnijim tragovima glagoljice kao u Čajničkome evanđelju s kraja 14. ili početka 15. st. i u Radosavljevu zborniku iz polovice 15. st. Za više se bosanskih ćiriličkih srednjovjekovnih spomenika misli da su prepisivani iz glagoljičkih matica.

Slavenska je pismenost stigla na bosanskohumsko područje najkasnije u 11. st. O ovome najpouzdanije govore tekstovi uklesani u kamenu – epigrafski spomenici. (M. Vego, 1970) Najstariji zapis iz 10/11. st. glagoljicom nalazi se na ploči iz Manastirišta u Kijevcima kod Bosanske Gradiške. Ćirilička Humačka ploča, iz istoga doba, ktitorski natpis na crkvi sv. Mihajla u Humcu kod Ljubuškoga u zapadnoj Hercegovini, sadrži dva glagoljska slova. Poluoblom glagoljicom su pisani na pergameni Grškovićev odlomak apostola iz 12. st. i Mihanovićev odlomak apostola s početka 13. st. Zbog ograničenoga obima teksta ni za jedan od njih se ne može sa sigurnošću utvrditi pripadnost književnosti Crkve bosanske. Uz bosanski teren se vezuje i Splitski odlomak misala iz 13. st. s nešto arhaičnijom glagoljicom, a posredno i Hrvojev misal iz 1403-04, jedan od najljepše iluminiranih glagoljskih spomenika, namijenjen bosanskome vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću.

Glagoljski zapisi se nalaze, kako je već spomenuto, u Radosavljevu zborniku iz polovice 15. st. i u Čajničkome evanđelju s kraja 14. ili početka 15. st. Dok se pretpostavlja da krstjanin Radosav potječe iz zapadnijih krajeva, za pisare Čajničkoga evanđelja je utvrđeno da su iz istočne Bosne, što je značajno kao do kaz o raširenosti glagoljskoga pisma i u ovim oblastima.

Posebnost među sačuvanim bosanskim spomenicima predstavlja zbornik krstjanina Radosava napisan za krstjanina Gojsaka. Ovaj rukopis sadrži Apokalipsu, Očenaš s kratkom molitvenom formulom, prvih 17 stihova Ivanova evanđelja (1,1-17) i nakon kolofona, pisarova zapisa-pogovora, dio Pavlove poslanice Titu (2,12-13) pisan glagoljicom i to dva puta: jednom starijim duktusom koji odgovara alfabetu ispisanom na str. 55 i 57, a zatim slijedi isti tekst pisan glagoljicom uobičajenom za Hrvatsku u vrijeme nastanka ovoga kodeksa, sredinu 15. st. Rukopis je poznavao već Josef Dobrovský, ”otac slavenske filologije”, a njime su se pozabavili ugledni slavisti i historičari 19. i 20. st. kao Rački, Stasov, Daničić, Jagić, Solovjev, Kniewald i dr.

Iako je Jagiću bio dostupan samo dio ovoga rukopisa, on je uspio ustanoviti starost pisma prvoga glagoljskog zapisa te njegovu neovisnost od hrvatske glagoljice, što ga je navelo na zaključak da se ovdje radi o posebnoj bosanskoj glagoljskoj grafiji. Josip Hamm ne dijeli Jagićevu pretpostavku o bliskoj vezi ovoga pisma s makedonskom glagoljicom niti mišljenja da je ovakav duktus bio raširen u Bosni sredinom 15. st. Hamm je ustanovio na osnovu poređenja oba alfabeta iz Radosavljeva rukopisa s hrvatskim glagoljskim pismom kao i glagoljskim slovima iz Bitoljskoga trioda, da Radosav imitira hrvatsku glagoljicu 11. st., a da se sam tekst kodeksa oslanja na jedan još stariji predložak, koji nije mogao biti mlađi od 10. st. Na zapadnu provenijenciju ukazuje brojčana vrijednost slova od 1.000 na dalje, koja odgovara brojnoj vrijednosti hrvatskoga glagoljskog alfabeta, kao i nedostatak velarnih nazala, jera, kao i neke druge grafijske osobitosti.

Znatnije od ovih grafijskih glagoljskih potvrda jeste pitanje o postojanju elemenata heretičkoga učenja u bosanskim tekstovima.

J. Šidak (1975) je ustanovio da podjela bosanskih tekstova u odnosu na spomenike istočne crkve govori u prilog starijih predložaka, a ukrašavanje, iluminacije njihovih knjiga ne potvrđuju zabacivanje slikovne umjetnosti, kao što se tvrdi u protivničkim spisima. A. Solovjev je tražio dualističke i doketističke elemente u tekstovima evanđelja. U komentaru uz Srećkovićevo evanđelje (14/15. st.) zamijetio je on mjesta koja bi se mogla smatrati dualis tičkim tumačenjem teksta. U Nikoljskom evanđelju (14/15. st.) u Mat. 1, 16 stoji varijanta: iz nje že izide Isus umjesto uobičajenoga: ot neje že rodi se Isus, za koju i Hamm smatra da bi mogla biti nenamjeran refleks dualističkoga shvaćanja. Osobito tekst Apokalipse, kao tajanstvene knjige otkrovenja, daje u srednjem vijeku povoda za posebna tumačenja i herezu. Ova knjiga bila je raširena među raznim sektama, pa tako i među bosanskim krstjanima.

124

Sva tri bosanska zbornika (Hvalov, Mletački i Radosavljev) sadrže apokalipse. Misli se da je bosanska Apokalipsa posjedovala komentar, koji nije sačuvan, i upravo u tom komentaru pretpostavljaju se temelji učenja bosanskih krstjana. Neka mjesta iz toga komentara prodrla su i u glavni tekst, kao npr. u glavama II 22, XII 7-8, XIII 7-8, gdje su moguća dualistička tumačenja u smislu učenja Crkve bosanske. Ponegdje su dijelovi teksta izostavljeni ili dodani, što bi se također moglo dovesti u vezu s herezom.

Do danas se ne zna pouzdano odakle stižu hereza i glagoljica u Bosnu i da li ih treba dovoditi u vezu. U opširnoj literaturi o ovom pitanju nema jasnih odgovora jer nedostaju brojniji i obim niji dokumenti. Uglavnom se nagađa i to u smjeru individualnoga svjetonazora ispitivača.

Glagoljski su ostaci u Bosni više no skromni a ni oni ne upućuju u istom smjeru. Dok Mihanovićev i Grškovićev odlomak apostola, te posredno dovedeni u vezu s Bosnom, Splitski odlomak misala te Hrvojev misal, nedvojbeno upućuju na hrvatski teren, dotle bi se glagoljski zapisi (i alfabeti) u Radosavljevu zborniku i Čajničkome evanđelju mogli vezati više za makedonsko područje. Kako ovi spomenici, kao ni većina ćirilskih bosanskih srednjovjekovnih rukopisa nisu detaljno jezično i tekstološki istraženi, o njihovim predlošcima može se zasada samo domišljati.

Josip Hamm (1956) je preuzeo tezu Franje Račkoga koji drži da se u Makedoniji u 10. st. prihvaćena hereza proširila u 11. i 12. st. na susjedne zemlje, Bugarsku, Srbiju i Bosnu, te dalje na zapad preko Italije i Francuske do Pirineja. Vjera se sastojala u tom da se smatralo da je sve spiritualno nastalo od Boga i sve zemaljsko, materijalno, od Satane. Nisu se gradile crkve niti su se poštovali križ i slike svetaca. Osporavalo se pravo crkvi na svjetska dobra i svjetsku jurisdikciju. Bilo je zabranjeno ubijati ljude, životinje, ptice, te jesti meso i mliječne proizvode. Sljedbenici ove vjere dijelili su se u dvije grupe: prave kršćane (krstjane i krstjanice) i mrsne ljude koji nisu postili. Prvi su nosili kratke haljine poput ortodoksnih ili katoličkih redovnika. U Makedoniji i Bugarskoj nazivaju se oni bogomilima, u Srbiji su poznati pod nazivom babuni, u nekim dubrovačkim dokumentima spominju se kao patareni, a u Bosni se heretici sami nazivaju isključivo krstjanima i nikada drugačije.

Zahvaljujući protivničkim spisima posjedujemo kakva-takva znanja o njihovom učenju: od Theophilakta i Kosmasa saznajemo nešto o tzv. bogomilima u Bugarskoj i Makedoniji, od Raineriusa Sacchonija u 13. st. o bosanskim krstjanima, te od kardinala Torquemada, u njegovu spisu Errores manicheorum in regno Bosne iz 1461. opširnije o posljednjima. Ovim problemom su se do sada bavili ponajviše povjesničari, dok su filološka i tekstološka is pitivanja slavenskih rukopisa, za koje se misli da su u vezi s herezom, zapostavljena.

Postavlja se pitanje da li se na Balkanu, a i dalje u Sredozemlju, radilo o jednoj genetski srodnoj sekti, koja se raširila iz jednoga centra, iz Makedonije, ili ih je bilo više pa su sazrijevale na raznim terenima i kasnije se objedinile istim ili sličnim obredom i nekim drugim vanjskim obilježjima.

Nije, dakle, sasvim jasno otkuda stiže glagoljica u Bosnu i da li je treba dovoditi u neposrednu vezu s tamošnjom herezom. Radi li se ovdje o makedonskom (istočnom), hrvatskom (zapadnom) ili autohtonom bosanskom glagolizmu?

Kako bosanski krstjani nisu ostavili iza sebe nikakve teoretske rasprave, a misli se da ih nikada nisu ni posjedovali, nema domaćih izvora prema kojima bi se moglo znati što je bilo temeljem njihova vjerskog učenja. Na osnovu spomenika koji im se pripisuju moglo bi se pretpostaviti sljedeće:

Slavenska služba s glagoljskim spisima raširila se Bosnom tokom 10. st. Radilo se vjerovatno o tekstovima starije Septuaginte, koji su u opticaju i u Hrvatskoj do revizije u 14. st., kada se na području pod rimskom supremacijom počinje dotjerivati pre ma Vulgati. Hamm smatra da je ecclesia bosniensis stajala pod katoličkom jurisdikcijom, čiji je utjecaj u Bosni bio veoma slab, što je omogućilo odstupanje od oficijelnoga učenja. Biskupi su bili Slaveni i služba se obavljala na domaćem jeziku. Nije bilo ni biskupske stolice niti katedrale. Biskupi nisu posjedovali svjetska dobra a duhovnici nisu uživali šire obrazovanje. Od maloga broja glagoljskih knjiga ovdje su se upotrebljavali evanđelja, apostoli i apokalipse uz neke apokrifne tekstove te od starozavjetnih knjiga Psaltir.

Krajem 12. st. Rim pokušava uz ugarsku pomoć spriječiti krivovjerje. Hamm (1956) uspoređuje bosansku situaciju s onom u Moravskoj iz posljednje četvrtine 9. st., gdje je borba za slavenski obred bila istovremeno borbom protiv strane intervencije i pro tiv tuđega latinskog duhovništva. Inkvizitori, prvo domini kanci pa od 14. st. franjevci, oslanjali su se na političku moć susjeda koji su ugrožavali bosansku samostalnost, te na službu na slavenskome jeziku i glagoljsko pismo. To je, treba se podsjetiti, doba kada Inocent IV dopušta senjskoj biskupiji (1248) i omišaljskim benediktincima (1252) obred na domaćem jeziku kao i domaće pismo – glagoljicu. Strani misionarski pritisak na Bosnu prouzrokovao je prema mišljenju Josip Hamma:

1. da glagoljica (u Bosni) postane još dragocjenijim, jedinim pravovjernim pismom, i

125

2. da se glagoljski tekstovi smatraju jedinim autentičnim predlošcima za temeljne religiozne knjige bosanskih krstjana (od kojih su sačuvane samo neke iz kasnijeg perioda i to pisane ćirilicom).

Na taj način je glagolizam u Bosni (po Hammu) dostigao jedan dalji, viši stupanj razvoja. Glagoljsko pismo, istina, ovdje potiskuje ćirilica, ali u obredu se i dalje njeguje domaći jezik, te zadržava slobodniji odnos prema papi, kralju i patrijarsima. Tako Hamm objašnjava zbog čega se bosanski krstjani sve do polovice 15. st. koriste glagoljskim predlošcima, iako većina ne vlada aktivno samim (glagoljskim) pismom.

Ove dopadljive Hammove teze ne daju se zasada u cijelosti dokazati.

Referenca:

'Glagoljska je tradicija u bosanskim spomenicima veoma jaka, a nesumnjivo je utvrdeno za veliki broj bosanskih rukopisa da im je pramatica, a nekima možda i neposredan predložak bio glagoljski, te se tako mora pretpostaviti da je najstarija faza bosanske srednjovjekovne književnosti bila glagoljska, ali se ne može decidirano reci da li su glagoljski kodeksi dolazili na bosanski teren iz Hrvatske ili iz Makedonije, a možda i s obadvije strane.' H. Kuna, 1982, str. 52.

Literatura:

Jagić, V., Hrvatska glagoljska književnost. Uvod u Vodnikovu Povijest hrvatske književnosti I, Zagreb 1913, str. 9-64, 9-10.

Hamm, J., Apokalipsa bosanskih krstjana, Slovo 9-10, Zagreb 1960, str. 43-104.

Kuna, H., Bosanski rukopisni kodeksi u svjetlu južnoslavenskih redakcija staroslavenskog, poseban otisak, Simpozij ”Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”, Radovi III, Muzej grada Zenice, 1973, str. 89-102.

126

Ivan Milčetić

MISAL HRVOJE, SPLJETSKOGA VOJVODE Godine 1891. izašlo je u Beču o trošku bosanske vlade sjajno djelo, u umjetničkom i znanstvenom pogledu: Missale Glagoliticum Hervoiae Ducis Spalatensis. Recensuerunt V. Jagić, L. Thalloczy, F. Wickhoff. U foliju. I—VIII, 125 strana. U njemu je studija V. Jagića o sadržaju, jeziku i o sudbini misala (l—65); rasprava L. Thalloczy-a o životu i grbu Hrvojinu (66—85), rasprava F. Wickhoffa o slikama i nakitima Hrvojina kodeksa (95—122), popis slika (12-S—124), najposlije kazalo (125).

Neki hoće, da su ovaj krasni kodeks odnijeli Turci iz glasovite korvinske krnjžnice, pa ga donijeli u Carigrad.

Jagić piše: Et mihi quidem, rem accuratius perscrutanti, persua-sum est Hervoiam ipsum libri conscribenđi auctorem fuisse (s. 2). Kodeks je napisan između godine 1403. i 1415., kada je umr'o Hrvoja. Hrvoja je poklonio misal valjda nekoj crkvi u Dalmaciji, možda onoj u Omišu.

Knjigu je pisao Butko, jer se čita na fol. 140a: тy пοʍєɴʜ жʜвє κє χοщь ʜ Ƃyтκɑ пʜс'цɑ. Bio je Butko glagoljaš iz Omiša ili iz kojega susjednog mjesta.238 Slike i nakite je netko drugi izradio. Da je doista tako, potvrđuje primjedba Butkova na f. 161d, kojom opominje slikara, da na praznom prostoru: сгο дy (ʜ)ʍɑ ʜ сгο ʍʜχɑʜʌɑ κʜпє пʜшʜ. Nepoznati umjetnik izradio je i inicijale, koje je katkada zaboravio načiniti, a katkada je i krivo slovo umetnuo. Unosio je i latinske inicijale. Kodeks ima 247 listova. Tekst se počine ovim riječima:

вь ʜʍє ʜсχвο ввκʜ ɑʍʜɴь пοүɑтʜє ʍʜсɑʌɑ пο ʒɑκɴ ѣ ρʜʍсκοʍь вжɴοгɑ птρɑ ʜ пвʌ ɑ цρκвє ρʜʍ'сκοгɑ двορɑ пρ'вɑ ɴдʌɑ οт пρʜшɑствɑ гɴɑ стο єщє oy стє ʍρʜє вєʌʜκοє ʜ сє г ɴдʌє ɑκο сє пρʜгοдʜ стɑц οд ɴдʌє Ƃoyдʜ всь үʜɴь ɑ οт ст' ц ɑ спοʍєɴoyтʜє

Ovaj se natpis odnosi na proprium te tempore, koji obuhvata 147 listova. Drugi dio misala - proprium missarum de sanctis — počinje se na 1. 148. riječima :

пοүєтʜє ɴɑвʌɑщ'ɴʜχ' ʍʜст' οт стць ɴɑ вʜћʜʌʜю сгο ɑɴд'ρѣѣ, i to od 1. 148— 190a, a 1. 190b— 211 obuhvata commune sanctorum, kojega početak glasi :

пοүєɴю сє ʍʜсє οп’щє пο ʒɑκοɴoy стє ρʜʍсκє цρκв є ɴɑ вʜћʜʌʜю ɑ ɑпʌɑ

U misalu se nahodi blagoslov mlijeka, jaganjca, sira, vina, zobi i soli, a Jagić ispoređuje neke tekstove sa sinajskim euhologijem i sa grčkim tekstovima (13 — 15). Još sadržava misal ordo missae, canon missae i koledar (143—148).

Pod 14. februara uneseno je: үoyρɴʜʌɑ ʜ вɑʌєɴтʜɴɑ ʜ ʍєтοyдʜє, pod 27. junija : вʌɑдʜсɑвɑ κρɑʌɑ ʜс, pod 20. avgusta : Ƃρɴɑдɑ οптɑ ʜс ʜ штʜпɑɴɑ κρɑʌɑoyгρсκοгɑ ʜс, pod 5. novembra: єʍρʜχɑ κρɑʌɑ ʜс, pod 14. novembra: ʜвɴɑ Ƃс ʜс вь тροгʜρʜ, pod 19. novembra : єʌʜʒɑƂєтʜ κщєρє κρɑʌɑ οyгρсκοгɑ Ova četiri ugarska sveca spominju se i u misalu od god. 1483., no blagdan sv. Stjepana označen je u Hrvojinu misalu kao simplex, po čemu sudi Jagić, da je napisan bio u Dalmaciji, a ne u Hrvatskoj. Nama se čini, da to još nije dovoljan dokaz, jer je sveti Stjepan u svim glag. misalima simpler.

Jagić ispoređuje misal Hrvojin sa Novakovim (1386), pa nalazi znatnih razlika. Tako Hrvojin misal ima molitve o striženju vlasi (1. 233d — 234b) i blagoslov sočiva, dok ih Novak nema. Ni obred ženidbeni nije jednak. Jagić misli, da je Hrvojin misal složen ponajprije za upotrebu plemića (s. 45), jer kod blagoslova prstena dolaze pitanja : ʜ пο тοʍь пʜтɑ юɴɑκɑ вʌɑстєʌʜɴє ʌюƂʜшʜ ʌʜ сy гοспοдʜүɴy— гοспοє ʌюƂʜшʜ ʌʜ сєгο вʌɑстєʌʜɴɑ сєƂʜ ʒɑ ʍжɑ ʜ ʒɑ гɴɑ (s. 45). Pa onda : вɴʜдʜтɑ в дοʍь Ƃжʜ ʜ в пοʌɑщy Ƃyдyщɑгο жʜвοтɑ Jagić nahodi u Hrvojinu kodeksu narodniji jezik, nego u drugim hrv. misalima. Tako dolazi KH mjesto ʜжє, govoriti mjesto glagolati, ča mj. үьтο κɑдѣ mj. ʜдєжє. Butko bijaše čakavac ; tim se dialektom služio i Hrvoja (s. 65).

238 Ovo mišljenje Jagićevo nije najvjerojatnije, jer je u onim stranama glagoljica rara avis. Današnji Franjevci u Omišu nemaju ni da bi jedne knjige glagoljske! Glagojica im je tuđa.

127

Misal ovaj bijaše posvećen Hrvoji, bosanskom i spljetskom vojvodi. To pokazuje, tvrdi Thalloezy, slika njegova na konju i grb.

Bijaše on bogomil; katolikom se priznade možda god. 1403., kada postade milošću kralja Ladislava vojvodom Spljeta, gospodarom Korčule, Hvara, Visa i Brača. Možda su mu ovaj misal prikazali omiški franjevci.

Prof. Wickhoff kaže, da pisaru Butku pripada velika hvala radi nakita misala. On je birao predmete za slikanje te je s osobitim ukusom porazmjestio inicijale. Na nekim je mjestima napisao upute za slikara. Slikar je katkada ipak naslikao drugo što, ne obazirući se na želje Butkove. Tako je na s. 163v uz misu Antuna padovanskoga izradio sliku Antuna opata, a na s. 175. Ljudevita, biskupa tuluskoga (koga je već prije naslikao) mjesto Ljudevita kralja!

Wickhoff misli, da je slikar načinio ove pogrješke, jer nije razumio. Butkovih hrv. uputa ni glagolskog teksta. Kompozicija nepoznatog nam slikara nema ništa zajedničko sa umjetnošću sjevernom, već joj je domovina Italija. Slikar nije bio velik majstor, ali vještak u ornamentaciji. Ipak su i sličice dosta lijepe, osobito što se tiče krepkoće boja i nakita. Sjajno su iskićene apokalipsne životinje.

W. ište domovinu slikara u Toskani. Neki su inicijali čisto latinski, a neki neizvjesni. Reprodukcija slika i inicijala izvedena je kemično-kromofotografski.

Iz priloženja se dva faksimila razbira, da je pismo Hrvojina kodeksa u opće lijepo (u dva stupca), no nije kaligrafički uzorno, kakovo se nalazi u mnogim glagolskim rukopisima XIV i XV vijeka. I ako je ovo djelo znatno za rasvjetlenje istorije hrvatskoga glagolizma, opet bi si bila stekla bosanska vlada veću zaslugu za našu znanost, da je izdala, makar u najčednijem izdanju, čitav tekst, kako je izdala godine 1890. „Svetostefanski Hrisovulj".239 Ta oba spomenika potječu iz riznice staroga saraja u Carigradu, odakle ih je donijela u Budimpeštu god. 1889. znanstvena komisija mađarske akademije. Gdje se nahodi sada Hrvojin misal, ne znamo.240 J. Vajs doznaje (Nejstarši Breviar s. VI.) iz pouzdana izvora, da ga je — nestalo!

239 Isti spomenik izdala je godine 1890. i srpska akademija kao IV. svezak svoga спοʍєɴʜκɑ. Vidi Jagića u "Archivu" XIII. 253—272. 240 U Top kapi, Istanbul (LN)

128

Josip Hamm

GLAGOLJSKI ZAPIS U RUKOPISU KRSTJANINA RADOSAVA

Ovo je pitanje, iako ne tako krupno kao ono o kojem je gore bio govor, ipak važno ne samo s obzirom na tehničku, vanjsku stranu tekstova, nego i s obzirom na njihovu genezu i na njihovo prepisivanje. Ono je relativno važna karika i u kompleksu pitanja oko postanka i razvitka tzv. "bosanske crkve" u srednjem vijeku, pa mu stoga treba prići vrlo oprezno i obazrivo.

Iz onoga što se posredno može izvesti iz premisa koje su prije bile dane, prilično jednoznačno izlazi da je pramatica iz koje su se prepisivale bosanske Apokalipse bila a) pisana glagoljicom, i to b) jamačno glagoljicom zapadnoga tipa, koja je u Bosnu došla iz zapadnih strana. Direktni dokaz za ovo predstavlja Rukopis krstjanina Radosava, u kojem je na dva mjesta — na f. 55. i na f. 57. — zabilježen azbučni niz glagoljice i to, kako sam već jednom rekao, glagoljice hrvatskoga tipa s kraja XI ili početka XII vijeka.1 Tom je glagoljicom pisan i zapis na f. 59, a što je osobito važno, i oba azbučna niza i glagoljski zapis na f. 59, i preostali ćirilički tekst pisala je ista ruka — ruka krstjanina Radosava, koji se u kolofonu (f. 58V) onako lijepo obraća čitaocima riječima »gospodo ako sam što loše postavio, nemoite se tomui porugati ere mi sta ruci trudьni težeće« (tj. od tega, od posla).

U posljednje se vrijeme u nekoliko navrata — sad iscrpnije, sad manje iscrpno, sad s obzirom na jedno, sad s obzirom na drugo — pisalo o ovom rukopisu, pa i o spomenutim glagoljskim zapisima u njemu. Posljednji je o tome pisao Vj. Štefanić u Zborniku Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (vol. 2, Zagreb 1959) u raspravi u kojoj je spomenute zapise povezao sa zapisom u Čajničkom evanđelju (Glagoljski zapis u Cajničkom evanđelju i u Radosavljevu rukopisu, str. 5—15, sa 5 snimaka). Rezultati do kojih je došao dosta su nejednaki. Oni su vrlo pozitivni ondje gdje on drugi (donji) dio zapisa na f. 59 pripisuje osorskom kanoniku M. Soviću (ako ě u cělomudro zbog svoje točke na uspravnom korpusu ne mora biti osobito relevantno: u nečastiviě, ujupvaniě i prosvišćeniě također je ě pa ipak na njem nema točke, a jedva se može misliti da je Sović namjerno mislio razlikovati svoje ě od onoga ě koje se nalazilo u predlošku; ako mu je bilo do ispravljanja ikavizama, trebao je ispraviti i vici u věcě i prosvišćeniě u prosvěšćeniě). Njagovi su razlozi koliko se tiču M. Sovića, tj. da je on imao u rukama Radosavljev rukopis i da je činio bilješke i zapiske na njegovim marginama, uvjerljivi, i bili bi uvjerljivi i da su neke pojedinosti u izvođenju bile izostale. To je međutim samo drugi dio njegove rasprave: u prvom dijelu (str. 5—10) također ima vrlo točnih postavaka. Točno je npr. kada za Čajničko evanđelje kaže (na str. 6) da glagoljski zapis u njem predstavlja "krasan primjer degeneracije jednog pisma, koje se nije prirodno dalje razvijalo, jer je ostalo bez organske veze sa širim područjem njegove upotrebe" i da u izvjesnom smislu — ako se uzmu u obzir neki znakovi retardacije —ovaj zapis predstavlja paleografski stadij otprilike oko sredine XIII vijeka (ib.), ali ja se ne bih olako složio s time, da je to moralo biti pismo istočnije tradicije. Autor sam kaže da je ćirilski tekst Čajničkog evanđelja pisan ikavski — onako, kako su pisana i ostala bosanska bogumilska (krstjanska) evanđelja — dakle zapadnim govorom, a ja uz to mislim da glagoljski zapis u tom evanđelju uopće ne mora predstavljati prijepis sa glagoljskog predloška nego da je to mogao biti i pskušaj da pisac glagoljskim slovima koja su mu morala biti poznata (zacijelo je umio dobro čitati glagoljicu, iako se sam njome više nije služio) prepiše jedan kraći ćirilički tekst pisan raškom recenzijom. Na to upućuju neka slova (degenerirano b, k, z, poluglas dosta nalik na i i sl.) i ćirilično ligaturno ıa, ю koje je pisac nehotice ostavio i u glagoljskom tekstu, a duktus sam upućuje na svećenika koji je zacijelo bio vješt knjigama (pasivno svakako i gla-goljskima). To pokazuje i inicijalno r, pa i s. Drugim riječima, razlika između anonimnog pisca zapisa u Čajničkom evanđelju i Mateja Sovića kao pisca drugog (donjeg) zapisa na f. 59. Radosavljeva rukopisa sastoji se — ako se ovo ovako široko uzme — zapravo u tome, da su i jedan i drugi poznavali pismo kojim su svoje zapise napisali, ali se sami u svakodnevnom životu njime nisu služili, i kada su odjednom trebali — bilo iz kojih razloga — da nešto ovim pismom zapisu, da su i jedan i drugi išli oponašati poluustavna ili štampana slova, i to u vrijeme kada se u Hercegovini više nije pisalo glagoljicom, i kada se na Cresu i na Lošinju, ako se pisalo glagoljicom, već odavna pisalo kurzivom.

Ako se dalje ispoređuje oba zapisa, dolazi se do izvjesnih podataka koji se odnose

a) na određene stupnjeve u degeneraciji glagoljice,

b) na područja na kojima je do toga dolazilo i

c) na pitanja koja su u vezi s općim karakterom ovih zapisa, i kako je i zašto je (i u koje vrijeme) do njih došlo.

a. Kod Čajničkog zapisa čitaocu se odmah nameće sličnost između poluglasa i glagoljskog i, i između znaka za u i ćiriličkog, u bosanskim tekstovima uobičajenog ligaturnog u, tako da bi tu lako moglo dolaziti do zamjenjivanja glasova ь i i (u je ionako u), ali ne bi dolazilo npr. do

1 J. Hamm, Staroslavenska gramatika, Zagreb 1958, str. 21.

129

zamjenjivanja između ь i є i o, ili između i i s. S druge strane, sva tri arhaična zapisa u Rukopisu krstjanina Radosava pokazuju da se kod toga tipa slova uz nešto slobodniju, nemarniju stilizaciju — otprilike onako kako je Radosav pisao svoj ćirilicom (bosančicom) pisani tekst — moglo u starijoj, još poluobloj fazi zamjenjivati poluglas i e, i poluglas i i, ili poluglas i a, i ě i drugo i sa bosanskim (ćirilskim) ligaturnim u. Odatle već u zapisu, koji je prepisan sa glagoljske (ikavske) podloge, griješka (otvrьžeše se mjesto otvrьžeši se; osim toga R piše slovo s onako kako se u Čajn. piše i). Ako se s ovime dovedu u vezu mnogobrojne zamjene do kojih u bosanskim (bogumilskim) spomenicima — a i vidjeli smo da se to ne odnosi samo na Apokalipsu — dolazi upravo u ovim relacijama, tj. da se poluglas zamjenjuje sa i ili sa e ili sa o ili sa u, i da u i samo preko drugog i može biti u vezi s poluglasom, te da se zamjenjuju i i u i ě i u — dolazi se i preko volje do zaključka, da ne treba a limine odbaciti pomisao da su se u rukama bosanskih krstjana možda još mogli nalaziti i cijeli spomenici — oni koje su poslije s toliko uspjeha uništavali franjevci i Turci — koji su bili pisani mlađim, retardiranim i degeneriranim, perifernim oblicima glagoljskoga pisma, koji su dopuštali da se kod prepisivanja ad litteram čine tako krupne griješke, da je to npr. u R ponegdje znalo sasvim unakaziti, izopačiti tekst i učiniti ga nejasnim, jezički nepravilnim i gotovo nerazumljivim.

b. Što se područja tiče, na kojem su nastala oba zapisa, jasno je da se, kao i u paleografskom i u tekstovnom pogledu, radi o dvije među sobom sasvim nezavisne, samostalne pojave. Radosavljev je zapis kao i cijeli njegov rukopis nastao na sjeveru, u sjeverozapadnom dijelu Bosne; Čajničko je evanđelje u svojem ćiriličkom dijelu također vezano za ikavsko područje, no odatle je rukopis poslije prenesen dalje na istok i tako je — kao i Kopitarovo evanđelje i neki drugi rukopisi2 — dospjelo na područje na kojem su se upotrebljavali pravoslavni tekstovi raške recenzije. Po tome on je, razumije se, nešto bliži Grškovićevu i Mihanovićevu apostolu, ali to još ne znači da ove glagoljske spomenike treba stavljati istočnije od područja na kojem je npr. bilo napisano Miroslavi]evo evanđelje.

c. Opće je (i zajedničko) obilježje i jednoga i drugoga rukopisa, da se u oba slučaja ispred zapisa nalazi zabilježena glagoljska azbuka i to upravo onoga grafijskog tipa, kojim je zapis napisan. U Čajničkom evanđelju (na f. 89V) ta azbuka nije potpuna — kao da pisar koji ju je pisao nije imao strpljivosti da je do kraja ispiše, nego je odmah — na tri mjesta — počeo pisati cijele riječi, da doskora prekine i ovaj dokoni, jalovi trud, koji nije ničemu vodio, pa da na idućoj strani (f. 90) koja je ostala prazna pokuša glagoljskim slovima ispisati tekst koji mu je prvi došao pod ruku (Iv. XXV19-

20). Da se radilo o pravoslavcu koji je to pisao, vidi se po ostalim zapisima na str. 89V (osobito po zapisu ispod vitice, koji je čini se, pisala ista ruka koja je pisala i glagoljsku azbuku), a i da se radilo o pisanju bez neke određene svrhe i namjere, pokazuju torza na str. 89V (osobito drugo sme s upadljivim, stiliziranim e koje je u glavnom zapisu upotrijebljeno u zamjenici eže (Slovo eže azь itd.). Upravo zato što pismo ovoga zapisa i njegov duktus čine cjelinu za sebe i što se organski ne vežu za određene ustaljene oblike i za područja na kojima je glagoljica u ono vrijeme bila u funkciji, tj. živa i u živoj svakodnevnoj upotrebi, taj je zapis mogao nastati i bilo kada poslije XIV vijeka, u koji se meće Čajničko evanđelje, i zato Štefanić čini vrlo dobro kada ga meće »negdje otprilike u isto vrijeme« kada je nastao i Radosavljev rukopis, dakle u XV vijek (dok je grafijski fond koji on predstavlja, naravno, genetički stariji od sredine XIII vijeka).

Zapisi u Rukopisu krstjanina Radosava predstavljaju se drugačije. Tu su prije svega dva azbučna niza, onaj na f. 55. i onaj na f. 57, od kojih je samo jedan — i to onaj drugi (onaj na f. 57) — organski vezan i očito prepisan iz matice iz koje je Radosav prepisivao svoj rukopis. Potvrđuje to ne samo mjesto na kojem se taj zapis nalazi (na sredini strane na kraju jedne od molitava i ispred početka ev. po Ivanu) nego i raspored i veličina i debljina slova i način kako je zapis zabilježen. Pretpostavljam da je u tekstu iz kojega je Radosav prepisivao svoj rukopis ovaj zapis bio ispisan na kraju i pri dnu strane, i da ga je Radosav, kako je sve prepisivao,3 prepisao zajedno s ostalim tekstom kao nešto što organski ide uz tekst, pa je tek iza toga stavio početak ev. po Ivanu. Zapis (koji također predstavlja azbučni niz) na f. 55. dodao je na svoju ruku i to naknadno, pri dnu strane, kada je vidio da tamo još ima mjesta. Ovo potvrđuje već to što su slova u ovom drugom zapisu nešto sitnija i neuglednija od onih u prvom zapisu i, napokon, to — a to je nešto čemu se posvećivalo premalo pažnje — što se ovaj zapis u nekim slovima, kao što su znakovi za b, p, ï, s, đ i ju — unekoliko razlikuje od zapisa na f. 57. Dovoljno je malo bolje ispitati znakove, recimo, za p, ili za s, ili makar za č — da samo neke ovdje spomenem — da se te razlike uoče i da se vidi da azbuka na f. 55. ima neke elemente koji su mlađi od korespondentnih elemenata u azbuci na f. 57. Potvrđuje to i znak za ot koji je u izvornom tekstu jamačno predstavljao glagoljsko pe i koje je Radosav tek u drugom (naknadnom) azbučnom nizu na f.55. sasvim izjednačio s grčkim φ. Osim toga značajno je — a na to je već Jagić upućivao, samo se poslije na to zaboravilo — da

2 J. Šidak, Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja "crkve bosanske", Slovo 4—5, Zagreb 1955. 3 V. spomenuti pseudokefalaion u VII4

130

se Radosav u svojem punom glagoljskom tekstu na f.59 služio slovima iz ovoga drugoga, naknadnoga, mlađega, svojega zapisa na f.55. a ne slovima iz zapisa na f.57 (samo je dodao modificirano, iskrenuto št kojega nije bilo u izvornom zapisu pa ga stoga ni on nije prenosio u onaj drugi, mlađi, svoj zapis).

Značenje svega ovoga nije maleno. Ako se naime onomu što je rečeno doda da je prvo pismo — ono na f.57 — genetički starije od drugoga — od onoga kojim se Radosav poslužio na f.55, moglo bi to značiti:

1) da je uz spomenuti stariji duktus na f. 57. u Radosavljevo vrijeme i na njegovu području mogao postojati i neki drugi, mlađi glagoljski duktus (onaj sa f.55),

2) da je ovaj drugi duktus očito morao Radosavu biti bliži od prvoga, dok je na nj prešao i njime u svojem zapisu tako okretno pisao, i

3) da se, dakle, ne treba mnogo čuditi tome što je Jagić mogao doći do zaključka da se u RadosavIjevu slučaju moglo raditi i o organskom glagoljskom pismu koje je u XV vijeku još tu i tamo među bogumilima moglo biti u upotrebi ("Die unverkennbare Konsequenz des Schreibers in der Anwendung einzelner Buchstaben ist in unserem Falle sehr beachtenswert. Sie schliesst die Annahme zufallig aus Unbehoifenheit so geschriebener Buchstabenformen aus. So verfahrt nur eine in der betreffenden Schrift gut geiibte Hand. Wenn aber dem Schreiber jener 11 Zeilen die glagolitische Schrift gerade in der fur uns auffaligen Gestalt gelaufig war, so darf mit einer gewissen Wahrscheinlichkeit vermutet werden, dass damals nicht eine, sondern viele Personen mit derartigen Schriftzugen glagolitisch zu schreiben gewohnt war" Anal. rom. 55). Premda ovo »viele« treba svakako odbaciti, ipak mislim da se i na osnovi ovih nekoliko zapisa teoretski može dopustiti mogućnost, da je u Bosni među bogumilima i među katolicima i u XV vijeku moglo biti ljudi koji su poznavali glagoljicu i koji su se od potrebe ili zbog razonode mogli njome služiti, iako je ona praktički ondje najdalje od sredine XIII vijeka prestala da se organski razvija. No neki su mislili da su se oba zapisa — i onaj čajnički i ovaj Radosavljev (uzet kao cjelina) — služili mrtvim oblicima, iskrivljenima u neke određene svrhe, i da ta svrha nije mogla biti druga nego da prosječni čitaoci ove zapise ne mogu pročitati, drugim riječima — da im je svrha bila tajnopis. Može li se međutim Radosavljev zapis u pravom smislu smatrati tajnopisom (kriptografijom)? Mislim da ne može, i reći ću odmah zašto tako mislim. Kod tajnopisa najbitnije je — i zapravo jedino bitno, ako se radi o pravom tajnopisu — da služi nekom skrivanju, prikrivanju. Tako i M. N. Speranskij u svojoj poznatoj raspravi o južnoslavenskim i ruskim tajnopisima kaže da se pod terminom tajnopis podrazumijeva takav vid pisma koji otklanjajući se od općeupotrebnog pisma ima učiniti nedostupnom napisanu riječ ili misao izraženu slovima neupućenom prosječnom čitatelju, ili, u krajnjoj liniji, zadati truda onome ko bi htio pročitati i razumjeti tekst.5

Kod tajnopisa u punom, pravom smislu važno je naime — kao i kod krivičnog djela — da li postoji dolus (koji ne mora biti malus, može biti i malitiosus), odnosno da li se nešto n a m j e r n o želi pred nekim sakriti ili učiniti nerazumljivim (u našem slučaju nečitljivim). Tajnopis je npr. kada u kazalu neke redovničke ljekaruše iz XVII vijeka stoji bosančicom zapisano пєρ ɑпρʜρ ʜʌ Ƃєɴєφʜцʜo ɑʌʌє дoɴ i kada su i drugi ginekološki zahvati pisani bilo na hrvatskom ili na talijanskom jeziku zabilježeni bosančicom, a sve je ostalo zapisano latinicom — ali u njoj zato nema ni azbuke pisane bosančicom, koja bi čitaču-namjerniku koji ne zna bosančice omogućila da ta mjesta u kazalu pročita. Kod Radosava je međutim drukčije. Tu ne može biti govora o nekom namjernom prikrivanju, jer se za takav postupak ne može naći pravi razlog ni u tekstu (fragmenat iz poslanice Titu, koji je prepisan glagoljicom, ne sadrži ništa što bi bilo dogmatski bilo kako drugačije moglo biti važno za "bosansku crkvu"), a osim toga samom tekstu gotovo neposredno prethode ne jedna nego dvije glagoljske azbuke, dva ključa koja su svakomu tko poznaje ćirilički red slova (a ne samo Gojsaku) omogućavala da pročita ono što u zapisu na kraju rukopisa piše. Tu nema osnovnih elemenata koji bi ovaj zapis ili ove zapise (ako ovamo ubrojimo i obje azbuke) kvalificirali kao tajnopis. Preostaje prema tome samo tumačenje koje je već prije dato: da je Radosav u rukopisu koji je prepisivao našao azbuku koja se kod njega nalazi na f.57, da je tu azbuku s nekim varijantama koje su mu bile bliže od onih na f.57. ponovo pokušao prepisati na f.55, i da je ovom drugom, sebi i svojem vremenu bližom azbukom na f.59, na čistoj strani iza kolofona, prepisao jedan odlomak iz Pavlove poslanice Titu. To bi bilo sve, i u tome ne treba tražiti nikakve tajnovitosti i nikakvoga tajnopisa.

5 M. N. Speranski, Tajnopis u jugoslavenskim i ruskim zbornicima, ANSSSR, Lenjingrad, 1929. (Єнциκлoпєдия слaвянсκoй фнлoлoгии вьıп. 4-3), str.2.

131

Vladimir Vrana

KNJIŽEVNA NASTOJANJA U SREDOVJEČNOJ BOSNI

Još za života Metodova šire se iz Bugarske glagoljske knjige Hrvatskom, a prodire i slavensko bogoslužje, koje je uvedeno u bugarsku crkvu već 870.3 Ali glagoljske knjige i slavensko bogoslužje dopiraše i sa sjevera iz Panonije naročito iza smrti Metodove (885.), provala Madžara i rasula veliko-moravske države (906.). Tada se mnogi učenici Metodovi skloniše u Hrvatsku, gdje su pod zaštitom hrvatskog naroda nastavljali rad sv. braće.

Od glagoljskih knjiga, što su u IX. i X. stoljeću dopirale preko Drine, hrvatsko-bugarske granice, i preko Save iz najbližih panonsko-moravskih krajeva, nije se sačuvala ni jedna, ali po najstarijim sačuvanim glagoljskim rukopisima može se suditi, kakove su se glagoljske knjige u to najranije doba širile Hrvatskom. Jedne su od njih prevedene s latinskog (Kijevski listići), a druge s grčkog (Glagolita Clozianus, Marijansko četveroevanđelje), a namijenjene su bogoslužju ili nabožnom čitanju.

Rekli smo, da su svete knjige prevedene na jezik macedonskih Slavena (starobugarski, staroslavenski, starocrkvenoslavenski) polovine IX. stoljeća. Taj je jezik bio razumljiv Hrvatima, ali se razlikovao od živog hrvatskog jezika. Hrvati, prepisivači starih crkvenih tekstova, vjerno su čuvali tekstove najstarijih glagoljskih predložaka., ali se nijesu mogli oteti ni živom narodnom govoru, pa su često prepisujući bilježili pojedine glasove po hrvatskom izgovoru (ę, ǫ, y, ě), a druga pismena, (poluglasi) zamjenjivali punim glasovima, ili ih izostavljali, gdje u hrvatskom jeziku nemaju glasovne vrijednosti, ili ih pisali, redovno, samo jedno, po tradiciji prepisivačke škole. Utjecaj žive sredine hrvatskog narodnog jezika stao se veoma rano javljati ne samo u slovnici već i u rječniku.

Tako je nastala hrvatska recenzija crkvenoslavenskih tekstova, a javlja se već u najstarijim glagoljskim rukopisima, koji su nastali na području hrvatskih zemalja.

Nekako u isto vrijeme počinje se očitovati hrvatska posebnost i u potezu pisma. Oble crte bugarske glagoljice poprimaju sve više uglate oblike i razvijaju se u hrvatsku (uglatu) glagoljicu.

I.

Među najstarije glagoljske rukopise hrvatskog podrijetla i jezika, uz najstariji datirani hrvatski glagoljski natpis Baščansku ploču te Bečke listiće, idu Grškovićev i Mihanovićev odlomak.

Bečki listići ostatak su starog sakramentarija (misala) iz XII stoljeća po zapadnom obredu i latinskom izvorniku. U njima je zastupan najstariji tip poluoble glagoljice. Pripadaju području hrvatskog jezika. Provedena je u njima potpuno hrvatska recenzija starog crkvenog jezika, kako se pisalo po Primorskim mjestima, u Istri i na Otocima.4 Iz istog su stoljeća Grškovićev i Mihanovićev odlomak, najstariji svjedoci hrvatske glagoljske pismenosti u hrvatskim zemljama Bosni i Hercegovini.

1) Grškovićev odlomak5 ostatak je potpuna lekcionara6 iz Djela apostolskih i poslanica njihovih (apostolara). Pisan je pretežno oblom glagoljicom (nešto srednje između najstarijih okruglih tipova i onih šiljastih7, kojom su se služili Hrvati, prije no su razvili svojstven uglati oblik glagoljskog pisma. Velikom naklonošću k povezivanju (ligaturama) pridružuje se Grškovićev odlomak Bečkim listićima i najstarijim hrvatskim spomenicima Hrvatskog Primorja i Otoka.

Ovakovi lekcionari pisani kao najstariji glagoljski rukopisi na pergameni u maloj četvrtini (osmini), hrvatske recenzije starog crkvenog jezika, bili su u upotrebi u XII. stoljeću i u Bosni i Hercegovini, gdje je nastao i onaj lekcionar8, od kojega su spasilo tek dva pergamenska dvolista, da progovore svojim govorom o prošlosti.

I u kasnijim stoljećima, kada je u ovim zemljama prevladalo hrvatsko ćirilsko pismo, bio je u upotrebi ovaj rukopis namijenjen glagoljašima. Ovo sudimo po mlađim napomenama, pisanim hrvatskom ćirilicom, na okrajcima sa strane teksta, a najstarije su od njih iz XIV. stoljeća.

Hrvatsko ćirilsko pismo potisnule je veoma brzo glagoljicu iz dnevne upotrebe, ali se u crkvi uza nj još cijela stoljeća održavala i glagoljica.

2) Po pravopisu i jeziku (crkvenoslavenski s glasovnim osobinama hrvatskim) upravo i spada među nedvojbene ostatke crkvenoslavenske književnosti postanja hrvatskoga s područja Bosne i Hercegovine i Mihanovićev odlomak.

3 M. Bar a d a: Hrvatsko-bugarsko susjedstvo, Predavanje u Hrvatsko-bu-garskom društvu 5. X. 1941. 4 V. J a g i ć: Hrvatska glagolska književnost (B. Vodnik: Povijest hrvatske književnosti, knj. I. Zagreb 1913.) str. 18; I. Milčetić: Hrvatska glagoljska bibliografija. Starine XXXIII. (1911.), str. 157. 5 V. J a g i ć: Grškovićev odlomak glagolskog apostola, Starine XXVI. (1893.) str. 33—161. Faksimil u dodatku. Rukopis u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. I. M i l č e t i ć, o. c. str. 107. 6 J a g i ć o. c. Starine XXVI. str. 57. 7 ibid. str. 103. 8 ibid. str. 38, 40, 42.

132

Mihanovićev odlomak također je iz XII. stoljeća, tek je nešto mlađi od Grškovićevog. Ovaj odlomak (dvolist) ostatak je lekcionara iste vrste, kao što je bio onaj, od kojega se sačuvao Grškovićev odlomak. Međutim još izrazitije no kod posljednjeg pismo Mihanovićevog odlomka predstavlja prijelaz iz oble (bugarske) u uglatu (hrvatsku) glagoljicu9, a nema mu bližega i srodnijeg spomenika od darovnice hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira crkvi svete Lucije na otoku Krk u10, Bašćanske ploče.

I ako se nije sačuvao ni jedan glagoljski rukopis iz XIII. i XIV. stoljeća u ovim hrvatskim zemljama, ne može se vjerovati, da je glagoljsko pismo i hrvatska glagoljska književnost bila nepoznata u to vrijeme u njima. Do XIII. stoljeća bila je glagoljica i u jugoistočnoj Hrvatskoj veoma raširena pa je izvršila i jak utjecaj na bugarsku ćirilicu promijenivši je u hrvatsko pismo, koje se održavalo isključivo u hrvatskim zemljama.

Što se nije sačuvao ni jedan glagoljski spomenik XIII. i XIV. stoljeća iz Bosne i Hercegovine, lako ćemo razumjeti, ako uočimo, da se i u drugim hrvatskim zemljama, u kojima se nijesu toliko osjećale teškoće povjesnog zbivanja, sačuvao tek manji dio književnih nastojanja dalekih stoljeća. Hrvatsko glagoljsko pismo i književnost ne nestadoše ni u ova dva stoljeća u jugoistočnim hrvatskim zemljama, jer bi nastavak hrvatske glagoljske prošlosti u njima početkom XV stoljeća, koji predstavlja Misal Hrvoja, bosanskog i splitskog vojvode11, bio anahronizam. Bio bi nerazumljiv kao nastavak rada, kojega nije bilo. Također bi bilo nerazumljivo javljanje hrvatske glagoljice u zapisima XV stoljeća kao u Apostolu br. 5512, Rukopisu Radosava krstjanina13 i Čajničkom evanđelju14

Da se glagoljica sve to vrijeme držala u Bosni i Hercegovini, dokazuje već spomenuta upotreba glagoljskog rukopisa XII stoljeća, kojemu je pripadao Grškovićev odlomak, u XIV i XV stoljeću15, kao i hrvatski ćirilski tekstovi, koji su tek svršetkom XIV ili početkom XV stoljeća prepisani izravno s hrvatskih glagoljskih predložaka16. Sigurno je, da su ovi hrvatski glagoljski tekstovi bar do nastanka prijepisa hrvatskom ćirilicom služili za crkvene potrebe.

3) Od hrvatskih glagoljskih misala sačuvana su svega dva iz XIV. stoljeća i to Misal kneza Novaka iz godine 1368. i Rimski misal, koji se svojim postankom stavlja svakako prije 1387. Svi su ostali hrvatski glagoljski misali iz XV stoljeća, a najstariji je među njima Misal Hrvo j i n17.

Misal je posvećen Hrvoji, bosanskom i splitskom vojvodi, a i napisan je na njegov poticaj. Rukopis ima 247 listova (folio). Pisan je lijepom uglatom glagoljicom u dva stupca, no nije krasnopisno uzorno, kako su pisani mnogi hrvatski glagoljski rukopisi XIV i XV stoljeća. Nađen je u riznici starog saraja (Eski Sérai) u Carigradu, odakle ga je donijela u Budimpeštu 1889. znanstvena komisija Madžarske akademije. Na žalost ovaj je vrijedni i nedovoljno proučeni spomenik hrvatskog glagoljizma u Bosni i Hercegovini izgubljen18.

Rukopis je nastao između 1403. i 1415. kao djelo prepisivača Butka i nepoznata slikara toskanske škole. Bogato je ukrašen brojnim lijepim slikama i kićenim početnim slovima (inicijalima). Slikar nije bio veliki majstor, ali je vještak u ukrasima. Boje su mu krepke, a nakiti sjajni. Wickhoff ište domovinu slikara u Toskani, međutim njegovi dokazi nijesu dovoljno jaki19. Slikar je mogao mirne duše biti Hrvat.

Od drugih hrvatskih glagoljskih misala odlikuje se Misal Hrvojin jezikom, koji se ne samo glasovima i oblicima, već i izborom riječi i pisanjem posve približava živom narodnom govoru20. Ovo je jak razlog, koji ga stavlja postankom u jugoistočne hrvatske zemlje, što podkrepljuju i neke glasovne pojave svojstvene tim stranama. Da je prepisivač bio Omišljn, odbacio je već Milčetić21. To ne dokazuju ni čakavski oblici u misalu, jer se čakavski govorilo i u jednom dijelu Bosne i Hercegovine22.

I sadržajem razlikuje se nešto Misal Hrvojin od starijih hrvatskih glagoljskih misala. Razlikuje se od Misala kneza Novaka (1368.) te ima u njemu molitava i obreda (molitva o striženju vlasi, blagoslov sočiva), kojih u

9 V. Jagić: Građa za glagolsku paleografiju, Rad II. (1868.) str. l—35, ibid. 30. Faksimil u dodatku. Rukopis u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. I. M i l č e t i ć o. c. Starine XXXIII. str. 106. 10 Jagić o. c. Rad II. str. 18. 11 V. J agi ć, L. Thalloczy, F. "VVickhoff: Missale glagaliticum Hervoiae ducis spalatensis.Vindononae MDCCCXCI. I. M i l č e t i ć o. c. Starine XXXIII. str. 33 ss. 12 Lj. Stojanović: Ueber einen cvrillischen Apostolus serbischer Redaction mit glagolitischen Marginalglossen, Archiv f. sl. Phil. XXII. (1900.) str. 511. Faksimil str. 512. 13 F. Rački: Dva priloga za poviest bosanskih patarena, Starine XIV. (1882.) str. 23. V. Jagić: Grškovićev odlomak glagolskog apostola, Starine XXVI. .str. 37. V. Jagić: Analecta Romana Archiv f. sl. Phil. XXV. (1903.) str. 30 ss. Faksimili str. 21, 22. 14 Jagić, o. c. Archiv f. sl. Phil. XXV. str. 33 ss. Faksimil str. 35. 15 J a g i ć o. c. Starine XXVI. str. 54. 16 Isp. str. 807 ss. 813 ss. ove radnje. 17 V. bilješku 11. 18 Milčetić o. c. Starine XXXIII. str. 35. 19 F. Wickhoff: De Missali glagolitico Hervoiae commentatio ad artem ornandi pertinens, Missale glagoliticum Hervoiae ducis spalatensis str. 106, 107. 20 ibid. (V. Jagić: De Missali glagolitico Hervoiae commentatio philolo-gica) str. 64. 21 Milčetić o. c. Starine XXXIII. str. 33 — bilješka. 22 Missale glagoliticum Hervoiae ducis spalatensis (V. Jagić o. c.) str. 65.

133

Novakovom misalu nema. Obred vjenčanja uređen je u Hrvojinom misalu za plemiće23.

Misal je poklonio Hrvoje nekoj bosanskoj crkvi. Složen je, kako se vidi s prve stranice teksta, »po zakonu rimskom blaženoga Petra i Pavla, crkve rimskoga dvora«, što nam svjedoči, da se u jugoistočnim hrvatskim zemljama čuvala glagoljica u zapadnoj (katoličkoj) crkvi, koja je i osnovana na glagoljskim temeljima. Kao i u ostalim hrvatskim glagoljskim tekstovima, i u ovom misalu, uz jaka prilagođivanja latinskim tekstovima, izbija najstariji crkvenoslavenski prijevod.

II.

Pitanje postanka glagoljskog pisma znanost nije još riješila. Mišljenje, da se glagoljica razvila iz grčkog kurzivnog i minuskulnog pisma, ne će se održati24. Za novo slavensko pismo, ćirilicu, pouzdano je, da se razvilo u Bugarskoj, kao bugarsko pismo, iz grčkog ustavnog pisma.

Od svršetka IX stoljeća bugarske su zemlje u uskoj vezi s istočnim carstvom i padaju sasvim u područje bizantske kulture. Približavajući se sve više u svemu životu, i javnom i posebničkom, crkvenom i državnom, uzoru grčkom, Bugari prihvatiše napokon i obično grčko pismo, ustav, a pismena, kojih ne bijaše u njem, uzeše iz glagoljice, izmijenivši im nešto oblik prema crtama ustavnog pisma i tako nastadoše ćirilska pismena, kojih nema u grčkom pismu25. Ovu reformu grčkog pisma za bugarske potrebe izvršio je sv. Kliment, jedan od učenika sv. Metoda, početkom X, stoljeća. Novo bugarsko pismo proširilo se veoma brzo i već u istom stoljeću posve potisnulo glagoljicu u Bugarskoj...

- - -

Tekst Apostola br.55 s kraja XIV st. s glagoljskim marginama veoma starim oblicima približava se mjestimice Grškovićevom glagoljskom apostolu i Giljferdingovom br. 14, a prema posljednjem odlikuje se više provedenom ikavštinom, novijim govornim oblicima i narodnim izrazima.

Od ovih tekstova i Hvalovog rukopisa odvaja se prevođenjem u ovima neprevedenih stranih izraza, redoslijedom riječi124 i većom ovisnošću o grčkom tekstu.125 Predložak, s kojega je prepisan ovaj Apostol, mlađi je i bio je pisan bugarskom ćirilicom za upotrebu u istočnoj crkvi. Prepisivao je nastojao prepisati tekst predloška hrvatskim ćirilskim pravopisom, ali to nije dosljedno proveo. Predložak je dospio u Hrvatsku preko Srbije, pa je taj put ostavio na njemu i nekih tragova.

Mjestimično na rubu nalaze se u Apostolu br.55 primjedbe pisane kurzivom. Pisac ovih primjedbi miješa na nekoliko mjesta glagoljska pismena s grčkim i hrvatskim ćirilskim. Ima i cijelih riječi pisanih glagoljicom. Vjerojatno se radi o tajnopisu.

U primjedbama se tumači tekst, usklađuje sa živim narodnim govorom, ili popravlja po drugim rukopisima. Veoma je zanimljivo i značajno, da se na više mjesta u primjedbama popravlja tekst prema Vulgati, odnosno po hrvatskim tekstovima, koji su već bili s njom usklađeni. Sudeći po uputama: piši, zacijelo je ovaj ispravljen tekst imao poslužiti kao predložak kojem prepisivaču.

14) Oko polovice XV. stoljeća nastao je Radosavov rukopis126. Pisao ga je krstjanin Radosav za krstjanina Gojsaka tamo iza 1443. a prije 1461.127 Kao neki mlađi rukopisi i ovaj je pisan na papiru, a imade 60 listova u maloj osmini128. Pisan je običnom ustavnom hrvatskom ćirilicom, a sadrži Apokalipsu, Očenaš, neke druge molitvice i početak evanđelja po Ivanu (I l—16). Apokalipsa je podijeljena u 72 glave kao i u Hvalovom rukopisu. I u natpisima poglavlja i u tekstu postoji veoma veliko podudaranje između ova dva rukopisa, samo je Radosav u mnogom pogledu sačuvao starije oblike tamo, gdje Hval. ima novije, ali i obratno,129 što je očiti znak, da Radosav nije prepisao Apokalipsu iz Hvalovog rukopisa, već je Hvalu i Radosavu poslužio kao predložak isti hrvatski glagoljski tekst.

Pismo Radosavljevo daje nešto stariji utisak, nije brižljivo ni lijepo kao pismo prepisivačke škole s početka XV stoljeća. Jezično, što smo već zapazili kod Mostarskih listova, čuva starinu, ali se s druge strane još više približava hrvatskim ćirilskim svjetovnim spomenicima polovice XV stoljeća. Ikavština je posve provedena

23 ibid. (J a gić o.c.) str. 45. 24 J. H a mm: Iz prošlosti glagoljske azbuke, Nast. vjesnik XLIX. (1940/41.) str. 239—267. 25 I. Broz: Crtice iz hrvatske književnosti II. Zagreb 1888. str. 24, 2o. V. Jagić: Mariinskoe četveroevangelie, Sanktpeterburg 1883. Priloženija str. 475. 124 Npr. Dj. ap. XIX 2 oni že rěše jemu sa strane popravljeno u: oni že rěše k njemu (at illi dixerunt ad eum) ; XXV22. Agripa že k' Fistu reče: hotěh i sam uslyšati člověka, sa strane: pi(ši) hoteh i sam' člka uslyšati (volebam et ipse hominem audire) i dr. 125 S to janvić, o. c. Archiv f. sl. Phil. XXII. 516. 126 F . Rački: Dva priloga za poviest bosanskih patarena — Rukopis bosanskoga »krstjanina Radosava«, Starine XIV. (1882.) str. 21—29. V. Jagić: Analecta Romana, Archiv f. sl. Phil. XXV. (1903.) str. 20—36. Faksimili str. 21—2o. Rukopis u Biblioteca Vatic. Museo Borgiano P. F. Illico 12. 127 Zapis na 1. 58b (po Račkom) : »Si knigi piše Radosav' kr'stienin' Goisaku kr'stieninu. A pisaše se u dni gdna krala Tomaša i dida Ratka. Gspodo, ako sam' što loše postavio, nemoite se tomu n porugati, ere mi šta ruci trudni težeće. Ćtite i blagoslovite, a vas' Bog' blgoslovi u viki amin'.« 128 Po Račkom o. c. Starine XIV. str. 22. ima 59 listova. 129 Jagić o. c. Archiv f. sl. Phil. XXV. str. 26.

134

kao u Mostarskim listovima. Od ovih se odlikuje daleko većom dosljednošću obzirom na mlađe jezične i pra-vopisne crte. I u pravopisu i stilizaciji pisma vidi se težnja za potpunim izjednačenjem sa svjetovnim spomenicima XIV i XV stoljeća.

U slikama i ukrasu ogleda se smjesa narodne fantastike, sredovječne teratologije pored utjecaja zapadne umjetnosti. Radosav je tu samouk, koji nastoji tek što vjernije dati i u tom smislu svoj predložak.

Na listu 59a rukopisa nalazi se Radosavov zapis iz poslanice sv. Pavla Titu (II, 12—13), pisan uplatom glagoljicom posebnog tipa i ponovljen od druge ruke istog vremena130 hrvatskom uglatom glagoljicom. Pismo ovog zapisa predstavlja glagoljski tajnopis (kriptografiju) i ima po Jagićevom priznanju dodirnih crta sa suvremenim tajnopisima,131 koji se sastoje iz mješavine hrvatskih ćirilskih i glagoljskih pismena. Da se tu radi o tajnopisu, a ne o posebnom glagoljskom pisanju, kako je pomišljao Jagić,132 dokazuje činjenica, što je Radosav krstjaninu Gojsaku, kome je namijenio zapis, ispisao na listovima 55a i 57a ključ (tajnu azbuku) za čitanje zapisa, koji je vjerojatno Gojsak prepisao hrvatskim glagoljskim pismenima.

15) Iz XV. stoljeća bit će i takozvano Čajničko evanđelje133. Od ovog evanđelja, koje je zacijelo spadalo skupini hrvatskih ćirilskih tekstova XV stoljeća, sačuvao se samo jedan list. Na njemu se nalazi zapis iz evanđelja po Ivanu (XV. 17—20) pisan tajnopisom: mješavinom hrvatskih glagoljskih i ćirilskih pismena. Većina je glagoljskih pismena, a oblik nekih je neobičan. Pismo je poluustavno i nije lijepo. Pisac zapisa nije bio ikavac.134 Tekst evanđelja ovog zapisa prepisan je s predloška (zacijelo iz istog evanđelja), koji se, u odstupanjima od crkvenoslavenskih tekstova, gotovo posve slaže s odgovarajućim tekstom Vulgate.

Evanđelje, kojem je pripadao ovaj list, bilo je pisano na pergamenskim listovima osminskog oblika, kao mlađi hrvatski ćirilski tekstovi XIV i XV stoljeća.

130 Rački o. c. Starine XIV. str. 23. 131 Jagić o. c. Archiv f. sl. Phil. XXV. str. 33. 132 ibid. str. 31. 133 ibid. str. 33—34. Crtež teksta str. 35. List nađen u Čajniču. Gdje se danas nalazi nije nam poznato. 134 ibid. str. 34

135

Franjo Rački

DVA NOVA PRILOGA ZA POVIEST BOSANSKIH PATARENA

Rukopis bosanskoga "krstjanina Radosava"

Vladimir Stasov, koj se je prošloga ljeta bavio njekoliko dana u Zagrebu, pa odavle prešao u Italiju, obaviestio me bio iz Petrograda, da je u knjižnici sbora de Propaganda fide u Rimu naišao bio na rukopis nikakovim brojem neoznačen, pisan ćirilicom a za njega zanimiv radi nakićenih iniciala; taj rukopis da je po jednom pripisu, koj mi bijaše priobćio, pisan rukom bosanskoga Patarena Radosava za suvjerenika mu Gojsaka "u dni krala Tomaša i dida Ratka". (Vidi moju obaviest u „Viencu" 1880. broj 33., str. 535).241

Dobivši ovu obaviest bio sam se odmah radi potanje upute obratio na prijatelja kanonika Dragutina Parčića; a desivši se ovoga ljeta u Rimu niesam propustio, da s njim pohodim knjižnicu i taj rukopis prema kratkomu vremenu letimice pregledam moleći svoga druga, da mi prepiše što mi se je za ta studija činilo koristno. A on se ovoj molbi dragovoljno odazva, na čem budi mu iskrena hvala.

Rukopis je od hartije u 16-ni, imade 59 listova, koji su arabskimi brojevi označeni. Pisan je širinom lista, samo prva strana 41. lista imade dva stupca. Na svakoj strani imade od prilike 15 do 16 redaka. Pismo je bosanska bukvica stajaća. Rukopis bit će iz XV. vieka t. j. dobe, koju sam pripis naznačuje.

Na drugoj na ime strani lista 58., dakle predposljednjega, čita se taj pripis:

сʜ κɴʜгʜ пʜшє ρɑдοсɑвь κρьстʜѣɴʜɴь гοʜсɑκƔ κρьстʜѣɴʜɴƔ ɑ пʜсɑшє сє Ɣ дɴʜ гдɴɑ κρɑʌɑ тοʍɑшɑ ʜ дʜдɑ ρɑтκɑ гοспοдο ɑκο сɑʍь штο ʌοшє пοстɑвʜο ɴєʍοʜтє сє тοʍƔʜ пορƔгɑтʜ єρє ʍʜ стɑ ρƔцʜ тρƔдɴʜ тєжєћє үтʜтє ʜ Ƃʌɑгοсʌοвʜтє ɑ вɑс Ƃοгь Ƃʌɑгοсʌοвʜ Ɣ вʜκʜ ɑʍʜɴь

Iz ovoga se dakle pripisa na kraju rukopisa vidi, da ga je pisao, kano što je navedeno „krstijanin" tj. Pataren imenom Radosav za krstijanina ili Patarena Gojsaka u vrieme bosanskoga kralja Tomaša i glavara, ili "dida" bosanskih Patarena imenom Ratka. Pisan bijaše dakle za živućega Tomaša tj. poslije 1443. a prije 1461. godine. Uz onaj pripis bosanski, pred kojim vidi se slika predstavljajuća čovjeka sjedećega na stolcu, čita se drugi kasniji latinski: „Thomas rex cepit regnare 1443."

Taj pripis odkriva nam za poviest bosanskih Patarena dva nova imena, na ime njihova biskupa Ratka i vjernika Gojsaka. Tiem se Radko pribraja poznatim do sada biskupom "bosanske crkve" Miroslavu, Radomjeru i Miloju. Ovaj posljednji spominje se u listini kralja Stjepana Tomaša od 22. augusta 1446. (Miklošić: Monum. p. 440); a u vrieme istoga kralja bješe i naš Ratko djedom, i to po svoj prilici poslije Miloja. Jedan "Ratko krstjanin" spominje se god. 1404. (Pučić: srp. spomen. I, 51); ali težko se može ustanoviti, je da li je taj kašnje postao "djedom". Po razmaku u dobi ni je vjerovatno. Jednako doznajemo iz ovoga pripisa za novoga patarenskoga pisara. Do sada bješe nam poznat "Hval krstjanin", koj je za spljetskoga "hercega" kneza Hrvoja pisao rukopis sada bolonjski. Hvalu se sada pribraja Radosav, koj je rukopis sada rimski pisao za krstijanina Gojsaka. Uz pomenutoga Ratka krstjanina spominje se u istoj izpravi god. 1404. takodjer "Radosav krstjanin"; ali ova oba Radoslava, oba po vjeri Patarena, dieli razdobje od 40 godina, te bismo odavle zaključili, da su to dvie različite osobe. Gojsak "krstjanin" nam je osoba posvema nepoznata.

Ali vratimo se k rukopisu.

Sadržina rukopisa je sliedeća : Skoro sav rukopis zauzima ɑпοκɑʌʜпсʜ ʜοɑɴɑ ɑпʌɑ євɑɴђєʌʜстɑ; proteže se na ime od 1. do 56. lista. Razdieljena je na pomanje odlomke, kojih ima u sve 72, a pred svakim je kratak sadržaj crvenilom. Na svakom su odlomku početna slova poveća, njeka se visinom protežu kroz 8—9 redaka, te crnilom i crvenilom izvedena, ali dosta grubo. Na 56. listu i to prednjoj strani je molitva gospodnja s drugimi molitvicami, o kojih ću odmah progovoriti. Na prednjoj strani l. 57. jest početak evangjelja sv. Ivana gl. I, r. 1—16; a na drugoj strani pomenuti pripis samoga pisca.

Tim se rukopis krstijanina Radosava završuje. Ali imade na prednjoj strani sliedećega, na ime 59. lista zanimiv pripis, i to glagolicom. Taj pripis glasi:

s Pavlь apslь govori kь Titu

241 Taj rukopis spominje već J. Dobrovsky (Institutiones linguae slavicae vet. dial. Vindobonae 1852. XVI) "Cvrillicum Bosnensem parvum codicem graeci ritus apud se extitisse Matth. Sovich refert. Complectebatur is apocalypsim cum initio evangelii s. Joannis. Scripsit eum Radosav Christianus Gonsavo Cristiano diebus regis Tomaš et avi Ratko. In postremo folio versus 13 c. II. epist. ad Titum glagolitico charactere, sed non obvio, perscriptus est". Po Soviću, bivšem učeniku de propaganda, imao rukopis doći u njegovu knjižnicu.

136

da otvržeše se nečastiviě i plьtske pohoti cělo mudro blagovrьno poživmo vь ninaš- nemь vici čajušte blaženoga ujupvaniě i prosvišteniě sla- vi velikago Boga.242

Glagoljsko pismo u tom pripisu veoma je značajno za dobu rukopisa, Glagoljica je na ime uglasta, kakova se izčekuje za ono vrieme; ali imade pismena, koja se nalaze samo u najstarijih rukopisih osobito u onih oble glagolice, kano što . Njekih je pismena opet oblik osebujan, kakav se u rukopisih redovito ne nalazi. Ovakovo se pismo glagolsko činilo tako neobično, da je taj pripis odmah niže prepisan doslovce običnom hrvatskom glagolicom. Još imade na dva mjesta u tom rukopisu glagolice, i to azbuka, na ime na dnu prve strane lista 55 i na prvoj strani lista 57 na kraju molitve gospodnje. Pošto ne ima razloga misliti, da je ta knjiga došla u porabu ruku nepatarenskih i da bi glagolski pripisi kasniji bili: može se odavle zaključiti, da glagolsko pismo ne bijaše nepoznato bosanskim Patarenom. Scienim pako, da je onaj gornji pripis učinjen bio po veoma starom rukopisu; s toga da je glagolsko pismo bosanskim Patarenom od davnine poznato bilo. Tiem se dovodi u sklad mnienje, da je Nikoljsko evangjelje, koje je, kano što se je naš vriedni član dr. Gj. Daničić uvjerio, pisao bosanski Pataren Hval, prepisano iz glagolskoga rukopisa.243 Pa i bolonjski rukopis Hvalov prepisan je iz glagolskoga.244 Glagoljica imala se u Bosni udomiti u starije doba, kada joj se iza IX. vieka nalaze tragovi na različitih mjestih izmedju Balkana i Adrije; pa dočim je inače u Bosni mah preotela cirilica, sačuvala se je glagoljica podulje kod Patarena, koji su u obće u odnošajih života nepromjenljiviji bili, i negibiviji živalj u zemlji predstavljali.

Osim ove paleografske znamenitosti nalazimo u našem rukopisu još drugu, a ta je u sadržini njegovoj.

Sadržinu razložio sam u kratko malo više opisujući rukopis. Sada ću pažnju obratiti na pojedine njezine djelove.

Prvi i veći diel obuhvaća apokalipsa sv. Ivana apostola. Apokalipsu imade takodjer, kano što je poznato, Hvalov rukopis, i to ne u običnom redu, ne poslije poslanica nego odmah poslije evangjelja.245 Ovo pa i ta okolnost, što je u Radosavljevu rukopisu od svih knjiga novoga zavjeta jedina apokalipsa, potvrdjuje, kako je ova tajinstvena knjiga kod Patarena u velikom ugledu bila.

Ali za nas je još znamenitiji onaj drugi prem obsegom daleko manji i neznatniji dio. Ovaj drugi diel sadržaje molitvu gospodnju, a poslije nje nekoliko molitava, i onda odlomak iz evangjelja sv. Ivana. Ovaj drugi dio je i za mene važan za to, što u njem nalazim potvrdjeno, što sam pišući razpravu o Bogomilih i Patarenih tek naslućivao, ili bolje, što sam i za nje izvodio. Tada naime bijaše mi poznato iz slovjenskih, grčkih i zapadnih izvora,246 da se je bogoštovje ove sljedbe sastojalo gotovo iz same molitve gospodnje, uz koju bijahu njeka klanjanja propisana. Ovo se za zapadni diel sekte, na ime za Katare, moglo potvrditi jednim obrednikom, koj je nadjen u Francezkoj, u biblioteci lionskoj.247 Taj obrednik nalazi se na kraju jednoga rukopisa iz konca XIII. ili početka XIV. vieka, koj sadržaje knjige novoga zavjeta u romanskom prievodu. Pa za čudo i ovdje zauzima apokalipsa mjesto različito prema redu običnom u crkvi tako zapadnoj kako iztočnoj; dolazi na ime odmah iza evangjelja i diela apostolskih (actus) a prije poslanica. To se je i izdavatelju obrednika čudno vidjelo, te primjećuje248: „Auffallend ist, dass auf die Apostelgeschichte (Actus) die Apokalypse, dann die katholischen Briefe folgen, worauf dann erst die Briefe Pauli kommen". A upravo tim redom sliede si poslanice i u Hvalovu rukopisu. Pak taj obrednik započima upravo onako, kako je u onom drugom dielu Radosavljeva rukopisa, samo je red nješto preinačen. U našem se na ime rukopisu počima s molitvom gospodnjom, onda sliede kratke molitvice, pak se završuje s odlomkom iz evangjelja sv. Ivana. Tako je i u katarskom obredniku, jedino što se ovdje kano uvod predpostavljaju kratke molitvice, koje u bosanskom ru-kopisu sliede odmah poslije molitve gospodnje. Da se indi ova istovjetnost očevidnije prikaže, pa da se odavle mogu iz našega rukopisa izvoditi zanimivi zaključci za bogoštovje bosanskih Patarena: tiskam uz taj diel takodjer onaj odlomak iz katarskoga obrednika:249

Benedicite, parcite nobis. Amen. 242 1 Epist. ad Tit. II, 12—13. Ovaj text razlikuje se donjekle od onoga kod Brčića. (Ulomak sv. pisma V., 73), gdje se čita: otvrgše nečistoti i skvrnnie…trězveně i pravadně…prišastviě mj. posvišteniě. U Hvalovu rukopisu bolonjskom (Starine III., 145), takodjer patarenskom: үєκɑюштє Ƃʌɑжєɴοгɑ. 243 To je naslućivao već u predgovoru svoga izdanja (u Beogradu 1864.); a uvjerio se dobivši u ruke Hvalov rukopis. Starine III.; l—2. 244 Ibid. p. 10. 245 Ibid. p. 2. 246 Rad X., 193. sq. 247 Izdao ga E. Kunitz: Ein katharisches Rituale. Jena 1852. Rad X., 194. 248 Ibid. p. 5—6. 249 Ibid. p. 11.

137

oүє ɴɑшь ʜжє єсʜ ɴɑ ɴєƂєсʜχь дɑ свєтʜть сє ʜʍє твοє (дɑ пρʜдєть цɑρьствο твοє) дɑ ƂƔдєть вοʌɑ твοѣ ѣκο ɴɑ ɴєƂєсєχь ʜ ɴɑ ʒєʍʌʜ χʌʜƂь ɴɑшь ɴɑшƔсɴʜ дɑʜ ɴɑʍь дɑɴɑсь ʜ οстɑвʜ ɴɑʍь дƔгє ɴɑшє ѣκο є ʜ ʍʜ οстɑвʌɑʍο дƔжɴʜκοʍь ɴɑшʜʍь ɴє Ɣвєдʜ ɴɑсь (вь ɴɑпɑсть ɴь ʜʒƂɑвʜ ɴɑсь) ωть ɴєпρʜѣʒɴʜ ѣκο твοє єсть цɑρствο ʜ сʜʌɑ ʜ сʌɑвɑ Ɣ вʜκь ɑʍʜɴь250 покʌɑɴɑмо сє ωцƔ н снɴƔ н свєтοʍƔ дƔχƔ дοстοʜɴο ʜ пρɑвєдɴο єсть покʌɑɴɑмо сє ωцƔ н снɴƔ н свєтοʍƔ дƔχƔ покʌɑɴɑмо сє ωцƔ н снɴƔ н свєтοʍƔ дƔχƔ Ƃʌɑгοдʜть гοспοдɑ ɴɑшєгο ʜсƔсɑ χρʜстɑ ƂƔдʜ сь всʜʍʜ Ɣ вʜκʜ ɑʍʜɴь Ƃʌɑгοсʌοвʜтє ω(п)ρɑштɑʜтє ɴɑʍь ɑʍʜɴь ƂƔдʜ ɴɑʍь гοспοдʜ пο гʌɑгοʌƔ твοєʍƔ ωтɑць н сннь ʜ свєтн дуχь ωтьпƔстʜ пροстʜ вɑʍь сɑ пρʜгρʜшєɴʜѣ вɑшɑ ʜскоɴн Ƃѣ сʌово н сʌово Ƃѣ ωть Ƃοгɑ ʜ сє Ƃѣ ʜсκοɴѣ Ɣ Ƃοгɑ ʜ всɑ тѣмь Ƃѣшє н Ƃєж нєго жє ɴнүтожє ɴє Ƃѣ єжє Ƃѣ вь тοʍь жʜвοть Ƃѣ ʜ жʜвοть Ƃѣ свѣть үʌοвѣκοʍь ʜ свѣть Ƃѣ вь тʍʜ свнтнть сє н тʍɑ єго ɴє оƂнѣ ʜ Ƃѣ үʌοвѣκь пοсʌɑɴь ωть Ƃοгɑ ʜʍє єʍƔ ʜвɑɴь сь пρʜдє вь св(ʜ)дєтєʌствο дɑ свʜдєтєʌьствƔєть ο свʜтʜ дɑ всʜ вʜρƔ ʜʍƔть ʜʍь ʜ тο свѣть ɴє Ƃѣ (ɴь) дɑ οсвʜдʜтєʌьствƔєть о свнтн ʜ Ƃʜ свѣть ʜстʜɴ'ɴʜ ʜжє пροсвѣштɑєть всɑκοгɑ үʌοвѣκɑ гρєдƔштɑгο Ɣ вɑсь ʍʜρь пρʜдѣ Ɣ всєʍь ʍʜρƔ Ƃѣ вɑсь ʍʜρь тʜʍь Ƃʜтʜ н вɑсь ʍнρь єго нє поʒɴɑ Ɣ свοѣ пρʜдє свон єго нє пρн(є)шє κождє нχь пρнєть н, дɑсть нмь οƂʌɑсть үєдоʍь Ƃожʜмь Ƃʜтʜ нмь, внρƔюштнʍь вь нмє єго, нже ɴн ω(ть) кρьвн пʌьтьскн ɴн ω(ть) поχотн ʍƔшкнє нь ω(ть) Ƃοгɑ ροдʜ сє ʜ сʌοвο єгο пʌьть Ƃѣ ʜ вьсєʌʜ сє вь ɴѣ ʜ вʜдʜχοʍο є сʌɑвƔ ѣκο ʜɴοүєдɑгο ωть οцɑ ʜспʌьɴο Ƃʌɑгοдʜть (ʜ) ʜстʜɴɑ ʜοв(ɑ)ɴь свʜдʜтєʌьствƔєть ο ɴєʍь ʜ вьʒвɑ ʜχь гʌ(ɑгοʌ)є сь Ƃѣ єгοжє ʜ ρʜχь є вɑʍь пο ʍɴʜ гρєдєʜ ʜ пρʜдь ʍɴοю Ƃʜ ѣκο ʜ пρьвʜ ʍєɴє ѣκο ω(ть) ʜспʌьɴєɴʜѣ єгο ɑ ʍʜ всʜ пρʜєχοʍο Ƃʌɑгοдʜть ѣκο ʒɑκοɴь ʍοʜсʜєʍь дɑɴь Ƃѣ ɑ Ƃʌɑгοдʜть (ʜ) ʜстʜɴɑ ʜс(Ɣ)χ(ρʜстο)ʍь Ƃѣ дɑɴɑ

Fiat nobis secundum verbum tuum. Pater et filius et espiritus santus parcat vobis omnia peccata vestra. Adhoremus patrem et filium et espiritum sanctum (III. uegadas i. e. ter.) Pater noster, qui es in celis; sanctificetur nomen tuum. Adueniat regnum tuum. Fiat uoluntas tua sicut in celo et in terra. Panem nostrum supersubstantialem da nobis hodie. Et dimitte nobis debita nostra, sicut et nos dimittimus debitoribus nostris. Et ne nos inducas in tentationem; sed libera nos a malo. Quoniam tuum est regnum et virtus et gloria in secula. Amen. Adhoremus patrem et filium et espiritum sanctum (III. uegadas i. e. ter.) Gracia domini nostri Jesu Christi sit cum omnibus nobis. Benedicite, parcite nobis secundum verbum tuum. (Fiat). Pater et filius et espiritus santus parcat. In principio erat verbum, et verbum erat apud deum et deus erat verbum. Hoc erat in principio apud deum. Omnia per ipsum facta sunt, et sine ipso factum est nihil, quod factum est. In ipso vita erat, et vita erat lux hominum. Et lux in tenebris lucet, et tenebre eam non comprehenderunt. Fuit homo missus a deo, cui nomen erat Johannes. Hic venit in testimonium, ut testimonium perhiberet de lumine, ut omnes crederent per illum. Non erat ille lux, sed ut testimonium perhiberet de lumine. Erat lux vera, quae illuminat omnem hominem venientem in hunc mundum. In mundo erat, et mundus per ipsum factus est, et mundus eum non cognovit. In propria venit, et sui eum non receperunt. Quotquot autem receperunt eum, dedit eis potestatem filios dei fieri, his, qui credunt in nomine eius, qui non ex sanguinibus neque et voluntate viri, sed ex deo nati sunt. Et verbum caro factum est, et habitavit in nobis, et vidimus gloriam eius, gloriam quasi unigeniti a patre, plenum gratie et veritatis. Johannes testimonium perhibet de ipso, et clamat dicens: Hic erat, quem dixi: qui post me venturus est, ante me factus est, quia prior me erat. Et de plenitudine eius nos omnes accepimus, gratiam pro gratia; quia lex per Moysem data est, gratia et veritas per Jesum Christum facta est.

Koji god dakle uzporedi ova dva odlomka iz Radosavljeva rukopisa i katarskoga obrednika: umah će mu past

250 U zaporci postavljene rieči izpuštene su jamačno nepomnjom pisca, a postavljene ovdje po nikoljskom evangjelju. Mat. VI., 9—14.

138

u oči istovjetnost njihova. Pače i ona malena razlika je značajna. U katarskom na ime obredniku imadu pred molitvom gospodnjom četiri molitvene formule, koje se poslije molitve gospodnje opet ponavljaju. S toga pošto se "Adhoremus" svaki put izricalo tri krat, molilo se je u kratki čas šest puta. Ovoliko ponavljanje istih formula prije i poslije jedine molitve, koja je u toj sekti bila običajna, padalo je u oči katoličkim sugradjanom zapadnih Patarena ili Katara: "Numquid et Cathari non addunt ad Pater noster ante et post? Utique faciunt" — piše suvremeni pisac Moneta251. Iz Radosavljeva pako rukopisa doznajemo, da su bosanski Patareni započeli svoju pobožnost s molitvom gospodnjom, pa da su na nju tek one kratke molitvice nanizali. Ove molitvice sa svim su jednake u našem rakopisu i u katarskom obredniku; samo prvi imade jedan responsorij: дοстοʜɴο ʜ пρɑвєдɴο єсть tj. dignum et iustum est, koj se u drugom ne nalazi.

Tiem se dakle potvrdjuje našim spomenikom, da je bogoštovje kod bosanskih Patarena i kod francezkih Katara bilo jedno te isto.

Ali da se text Radosavljeva molitvenika ne ima smatrati možebit prievodom onoga latinskoga teksta, koj se u katarskom obredniku nalazi, o tom nas upućuje i poviest sliedbe i odnošaji izmedju njezinih grana zapadne i iztočne; a upućuju nas i oba dva teksta, latinski i naš slovinski. I Katari niesu molili molitve gospodnje onako, kakova je kod njihovih sugradjana katolika u običaju bila. Oni su mjesto "panem nostrum quotidianum" molili "panem nostrum supersubstantialem"; na dalje na koncu poslije "sed libera nos a malo" dodavali su doxologiju: "quoniam tuum est regnum" etc. Sbog toga biedili su Katari katolike, da mienjaju molitvu gospodnju. "Obiicitis, quia dominicam orationem permutamus, cum dimittimus tacentes illud: quia tuum est regnum etc… Aliud obiicitis, quia dominicam orationem permutamus cum dicimus: "panem quotidianum". (Ebrardus: Contra Waldenses. ed. Gretser 1614. p. 78). Doxologie ne ima vulgatin prievod latinski; ali imade ju grčki izvorni text po većini rukopisa. S toga je ona promjena u molitvi gospodnjoj mogla kod Katara nastati samo uslied sveze njihove vjerske s istokom. U slovjenskom prievodu knjiga novoga zavjeta, koj je po grčkom textu učinjen, imade doxologia na koncu molitve gospodnje; pa taj text pridržali su takodjer Bogomili i Patarani, kano što za ove svjedoče nikoljsko evangjelje, Hvalov i Radosavljev rukopis. A pošto je sekti izvor bio na iztoku, te se ona odanle razširila i na zapad: to je ovim putem i ona promjena nastala kod francezkih Katara. Na ovaj je zaključak došao takodjer E. Cunitz252: "Es ist wohl am wahrscheinlichsten, da die katharische Uebersetzung des N. T. muthmasslich nach der Vulgata verfertigt war, dass die Haretiker diese Form des Vaterunsers nicht urspriinglich aus ihrem N. T. selbst geschopft, sondern von ihren Brüdern griechischer Zunge, den Bogomilen, erhalten und dann erst in ihrem Schrifttext eingetragen haben mogen".

Šta nam dakle daje Radosavljev rukopis u svojem drugom dielu? Daje nam molitve, koje su bosanski Patareni rabili u svojoj službi božjoj, a koje su bile jednake s onimi francezkih Katara, te u obće kod svih grana ove dualističke sljedbe vjerske.

Onaj katarski obrednik obuhvaća cielo bogoštovje. Poslije rečenoga na ime uvoda obuhvaća tako zvani "servitium" tj. izpovjedni formular, na dalje obrede propisane kod primanja vjernika u višji razred vjerske obćine, na dalje obrede propisane kod podjeljivanja duhovne utjehe bolestnikom i umirućim. Dočim indi katarski obrednik obuhvaća svekolike bogoštovne obrede, koji su u toj vjerskoj obćini bili u običaju: Radosavljev rukopis obuhvaća samo onaj obćeniti diel bogoštovja. Kako da si tu nepodpunost protumačimo? Zar ostalih obreda nije bilo u "bosanskoj crkvi"? Ne mislim tako. Kano što se onaj obćeniti obred kod Patarnoa bosanskih i kod francezkih Katara posvema podudara, i kano što nam to suglasje za prvi put potvrdjuje Radosavljev rukopis: tako bijahu za cielo kod i bosanskih Patarena u porabi i ostali obredi, koji se u onom obredniku navode; a pismenu potvrdu možemo od budućnosti očekivati. Po mojem mnienju onaj obćeniti diel obrednika bijaše namienjen svim vjernikom. Kod ovoga diela bogoštovja, koj je sačinjavao obćenitu službu božju, sudjelovali su svikolici vjernici, koji su bili kod službe božje; dočim je ostali dio obrednika bio više namienjen organom vjerske obćine, koji su rukovodili primanje vjernika iz nižega u viši razred, iz razreda dobrih ljudi u razred "svršitelja"; podieljivali duhovno krštenje i duhovnu utjehu (consolamentum) bolestnikom. Gojsak, za kojega je Radosav pisao ovu knjigu, bio je takodjer samo "krstjanin", nije bio ni "djed" ni "gost" ni "starac", tj. nije bio organ "crkve bosanske" već običan vjernik; s toga je za njegovu običnu porabu dovoljan bio onaj obćeniti diel, koj u našem rukopisu sliedi poslije apokalipse.

I tako nam onaj mali rukopis, nalazeći se sada u Rimu u propagandinoj knjižnici, znamenito razširuje naše dojakošnje poznavanje izvora za poviest bosanskih Patarena, osobito njihova bogoštovja. Nikoljsko evangjelje, Hvalov i Radosavljev rukopis prilično nam prikazuju obseg crkvenih i bogoštovnih knjiga, kojimi su se vjernici "bosanske crkve" služili. A kako nam je tek novije vrieme iznielo i ove mršave ostanke jedne vjerske obćine, kojoj je njekada pripadao znamenit dio našega naroda: ne gubimo nade, da će nam bliža ili dalja budućnost odkriti još i drugih spomenika te vrsti, kojimi će se naši znanstveni izvodi što podkriepiti što popuniti.

251 Adversus Chataros et Waldenses libri V. Ed. Richini. Romae 1773. p. 458. 252 Op. cit. p. 37.

139

Jaroslav ŠIDAK

MARGINALIJA UZ JEDAN RUKOPIS "CRKVE BOSANSKE" U MLETAČKOJ MARCIANI

U biblioteci Sv. Marka u Veneciji (Marciana) čuva se u zbirci originalnih rukopisa (MSS. Orientali) jedan ćirilski rukopis bosanskog porijekla s oznakom: Orient. 227, Collocazione 168, kojega se mikrofilm nalazi od nedavna u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (pod sign. F. 4.).253 Najstariji podatak o tom rukopisu potječe iz g. 1719., a zabilježen je među Codices seirviani et russi u Catalogus et Index Codicum Orientalium — prema svjedočanstvu prof. D. Ciàmpolija iz g. 1894.254 - ovim riječima, u kojima je sadržan i kratak opis rukopisa: »Cod. I. Membr. in 4°. Saec. XV (Decreto del Senato 1719). LXXXV. -3 - Novum Testamentum, scilicet Quatuor Evangelia, Apocalypsis, Acta Apostolorum, Epistolae Catholicae, et Epistolae D. Pauli; litteris Cyrillianis exaratum.« Predmetom znanstvenog proučavanja, iako samo s jezične strane, postao je taj rukopis tek potkraj XVIII stoljeća, kad ga je upoznao »otac slavistike« Josef Dobrovsky, boraveći g. 1794. u Veneciji. On je tom Mletačkom zborniku (Venetus codex) — kako ga je kasnije nazvao — utvrdio potanje sadržaj, pa je uz ostalo uočio, da u njemu ima! također više apokrifnih priča i prologa. Ne ulazeći u pitanje rasporeda poslanica, bio je uvjeren, da rukopis, obuhvaćajući cijeli Novi zavjet, svršava s Pavlovom poslanicom Hebrejima, od koje je, međutim, preostao samo početak. Rukopis, dakle, nije ni tada bio potpun. S obzirom na neke jezične pojave teksta, Dobrovsky je porijeklo zbornika stavio sa sigurnošću u srpsku sredinu.255 Upućujući na njega, K. Tischendorf je god. 1894. konstatirao, da se zbornik sastoji od ovih dijelova: evanđelja, Apokalipse, Djela apostolskih, poslanica »katoličkih« i Pavlovih, osim većeg dijela Pavlove poslanice Hebrejima i njegovih poslanica Timoteju, Titu i Filemonu, a porijeklo mu je smjestio u Srbiju ili Bugarsku.256 Točniji opis zbornika pokušao je još iste godine (1894.) dati D. Ciàmpoli u sprijeda navedenom izdanju, ali je to učinio s nedovoljnom pažnjom i očiglednim nepoznavanjem srednjovjekovnih bosanskih tekstova. Uspoređujući mikrofilm s njegovim opisom,257 valja ponajprije istaći, da nije uočio praznina, a nije zabilježio ni to, da se na 1. 144'—149 nalaze apokrifni tekstovi »Dorota episkupa tur'ska« i »Svetago Epipana episkupa Kupranina« te »Ob'hoždenie Pavla apostola« i »Mučenie svetago apostola Pavla«. On je, štoviše, pogriješio pretpostavljajući, da je Pavlova poslanica Hebrejima — prema uobičajenom mjestu — posljednja među poslanicama i u ovom zborniku, jer ona slijedi već poslije obiju Pavlovih poslanica Solunjanima. Kako među Pavlovim poslanicama doista nema obiju poslanica Timoteju kao ni onih Titu i Filomenu, Ciàmpoli je bez opravdana razloga osporio točnost Tischendorfove tvrdnje u tom pogledu.258 Rukopis se dakle prekida na 1. 289, gdje počinje vrlo istrošen tekst poslanice Hebrejima, i njegov se daljnji sadržaj — osim zacijelo preostalih poslanica — ne može više utvrditi. Ta je činjenica utoliko važnija, što ne isključuje mogućnost, da se tekstovi rukopisa nisu ograničili samo na Novi zavjet, iako to sprijeda navedeni podatak iz god. 1719. izričito tvrdi. U njemu se naime ništa ne kaže o tome, da lii je rukopis i tada još bio potpun. Ciàmpoli je, uz ostalo, nastojao da što potpunije opiše i objasni iluminacioni ukras, koji je u ovom zborniku razmjerno bogat i koji on ne smatra originalnim radom nego kopijom starijih minijatura iz prve polovice XIV stoljeća. Iznenađuje, međutim, da niti naslovi pojedinih knjiga, kako ih on navodi, niti tekstovi upisani u pojedine »zastave« na početku nekih tekstova, kako ih on čita, ne odgovaraju stvarnom tekstu. Čini se po svemu, da se Ciàmpoli oslonio isključivo na neki ortodoksni tekst, ispisujući iz njega mehanički naslove pojedinih knjiga i spomenute tekstove, a i to je učinio s dosta pogrešaka (jedan njihov dio nesumnjivo otpada na tisak). Premda je V. Jagić imao prilike da rukopis i sam pregleda i da naročitu pažnju obrati njegovu tekstu Apokalipse, on se, pišući o tome tekstu u prilogu Analecta romana259, ograničio na to da konstatira njegovu ne baš veliku sličnost s tekstom Apokalipse u Hvalovu rukopisu, ali se na Mletački zbornik u cijelosti nije osvrnuo.

253 Smatram ugodnom dužnošću, da se i na ovom mjestu srdačno zahvalim prof. dru Sv. Radojčiću, koji me je upozorio na taj mikrofilm i tako mi dao poticaj za ovaj rad. Rukopis, nažalost, nisam imao prilike da vidim u originalu, pa se taj nedostatak nije povoljno odrazio na nekim mojim zaključcima u vezi sa spoljašnjim obilježjima rukopisa. 254 Prof. Domenico Ciàmpoli, I codici paleoslavi della R. Biblioteca nazionale di San Marco, Roma 1894, str. 8. 255 J. Dobrowsky, Institutiones linguae slavicae dialecti veteris, Vindobonae 1822, str. XIV—XV i 676—677. 256 Novum Testamentum graece ad antiquissimos testes denuo recensuit apparatum criticum apposuit Constantinus Tischendorf. Editio octava critica maior: Vol. III, Lipsiae 1894, str. 1115, br. sl11 »... desunt Heb. 1,6—13, 25 I. 2 Tim Tit Philem .. .« 257 V. Novum Testamentum, str. 32—37 258 »Come si vede del nostra esame, queste indicazioni non sono tutte esatte« (str. 32, bilj.75). 259 Archiv für slavische Philologie XXV, 1903.

140

Nije zadaća ovog priloga, da ispuni dug slavističke nauke prema tom rukopisu, koji je ona s nepravom zanemarila.260 Kako je Mletački zbornik nesumnjivo bosanskog porijekla pa po svima svojim osobinama pripada grupi dosada poznatih crkvenih tekstova XIV—XV stoljeća, koji su se sačuvali iz kruga heretičke »Crkve bosanske«, on se ovdje ocjenjuje samo u sklopu problema te crkve i njezina učenja. A upravo u tom pogledu je njegovo značenje izuzetno veliko, jer nam Mletački zbornik omogućava da ispravni je ocijenimo također važnost onog rukopisa, koji je u toj problematici zauzimao dosada s pravom središnje mjesto među svima bosanskim tekstovima, — rukopisa krstjanina Hvala iz god. 1404. I. Već je Jagić, uspoređujući tekst Apokalipse u Mletačkom1 zborniku s njezinim tekstovima u rukopisima krstjana Hvala i Radosava, pošao sa stanovišta, da je taj zbornik također bosanskog porijekla, iako to nije izričito ustvrdio. Pripadnost toga zbornika grupi bosanskih rukopisa XIV—XV stoljeća ne potvrđuje samo oblik slova, karakterističan za ćirilsku uncijalu, koja je s izvjesnom opravdanošću prozvana bosančicom. Jagić je »bosanski karakter« nekog rukopisa pronalazio u »nedostatku ⊦ɑ, ıє, ьı, ю (rijetko) i u primjeni ћ«261. Pisar zbornika upotrebljava doduše od tih slova ЬI i ю (ıє samo u kratici ıє = jest), ali slova ѣ, ЬI i ʜ stalno zamjenjuje, pri čem se vrlo često služi prvim, a najčešće posljednjim od njih. Nisu, štoviše, rijetki sluča-jevi, da istu riječ piše na različite načine čak i u istoj rečenici, ili da jat stavlja ondje, gdje ga ne bi smjelo biti (npr. дѣʍь). Jat upotrebljava također u značenju ⊦ɑ, osobito na početku i kraju riječi, a izuzetno i є (npr. ρʜдɑɴьѣ, вʌɑсʜʍʜѣ). Poluglas, isključivo mek, ne piše samo na kraju riječi nego i unutar njih.262 Ponekad zamjenjuje poluglas, prema suvremenom izgovoru, slovom a (usp. вʜɴɑць, κοɴɑць вьвѣʌοɴь), iako ne tako često kao Hval, a tako i ʌ zamjenjuje katkad slovom ω ili o (usp. ɑοɴɑ mj. ɑʌфɑ, вєοʍοжɑɴє mj. вєʌьʍοжɑɴє, тєωцƔ mj. тєʌьцƔ i sl.). Na živ narodni govor upućuje također upotreba prijedloga Ɣ mjesto вь. Pogotovu je očigledno ikavsko obilježje rukopisa, na što već upućuje upotreba slova ѣ i ьı u značenju ʜ, ali i čitav niz tako izrazitih oblika, kao što su: сɴʜгь, ʍʜдь, Ƃʜʌʜ, сʌʜпь, пʜсɴь, пʜɴєʒь, ʌʜтο, сɴʜсть, ρʜκɑ, ʒвʜρь, гɴʜвь, сʜвєρ стʜɴɑ, itd. Bosansko porijeklo rukopisa potvrđuje nadalje činjenica, da u njemu nema akcenata niti kakvih bilježaka na rubu osim osnovne podjele na glave i sinoptičkih oznaka. Cijeli se Mletački zbornik, u današnjem svom opsegu, sačuvao onakav, kakav je izašao iz ruku prepisivača — ukoliko, dakako, nije naknadno pridošao iluminacioni ukras od neke druge ruke. To dokazuje, da Mletački zbornik nije bio upotrebljavan u kojem pravoslavnom manastiru, kao što je to bio slučaj s Kopitarovim bosanskim evanđeljem263 i nekim drugim rukopisima »Crkve bosanske«. Ne ulazeći zasad u razmatranje iluminacionog ukrasa kao daljnjeg dokaza u ovom pitanju, valja istaći, da u Mletačkom zborniku nema, nažalost, zapisa, koji bi neposredno upućivao na sredinu, u kojoj je zbornik nastao. To, dakako, još ne znači, da ga u prvobitnom rukopisu nije uopće bilo. Zapisi Batalova, Hvalova i Radosavljeva rukopisa, tako dragocjeni za historičara, nalaze se tek na kraju teksta u kolofonu, a upravo je ta najvjerojatnija mogućnost u slučaju našega zbornika otpala zbog njegove fragmentarnosti. Porijeklo Mletačkog zbornika iz kruga »Crkve bosanske« potvrđuje najzad velika njegova srodnost s rukopisom krstjanina Hvala. Ne radi se pritom samo o nekoj spoljašnjoj sličnosti,264 naprotiv, usporedba obaju rukopisa pokazuje, da se usprkos prvom utisku o jednoj zajedničkoj prepisivačkoj školi jasno razlikuju dva o sebi neovisna prepisivača, što se naročito opaža na razlikama u oblicima slova ьı, κ, ү, Ɣ, ж i dr. Srodnost tih rukopisa leži prije svega u rasporedu njihovih tekstova. Poslije lista Euzebija iz Cezareje Ciprijanu, s deset »pravila« o suglasnosti evanđelja, slijede evanđelja i Apokalipsa, koja se u kanonskim knjigama nalazi inače na kraju Novog zavjeta. Zatim je ispisan Dekalog (ο дєсєтʜ сʌοвєсʜχь ɴɑпʜсɑɴʜχь ɴɑ сκρьıжɑʌʜю (κɑʍєɴю)265, poslije kojega su umetnuta četiri apokrifna teksta: poslanice episkopa tirskog Doroteja o 68 učenika Gospodnjih i Epifanija o apostolima te dva o Pavlovu »obhoždeniju« i mučenju. Tada tek, popraćeni prolozima, slijede Djela apostolska (дʜѣɴʜѣɑ ɑпοстοʌьсκɑ) i Poslanice, najprije

260 Mletački kodeks nije uzeo u obzir ni VI. Vrana u svom savjesno izrađenom prikazu »Književnih nastojanja u sredovječnoj Bosni« (Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, 1942). 261 Analecta romana (bilj. 7), str. 36. 262 Ispravljam ovom prilikom netočnu tvrdnju u mojoj raspravi: Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja »crkve bosanske«, Slovo 4-5, 1955, str. 50, da pisar toga evanđelja upotrebljava poluglas »samo na kraju riječi«. Premda poneka strana rukopisa, zbog nedosljedne primjene poluglasa, nameće takav utisak, snimci strana priloženih raspravi dokazuju protivno. 263 Usp. moju raspravu o tom rukopisu (bilj. 10), str. 56/7. 264 U Mletačkom zborniku, koji je iste veličine kao i Hvalov rukopis (mala četvrtina odnosno, prema Ciàmpoliju. 203:130 mm), tekst je također ispisan u dva stupca s 30 (ponekad i 29) redaka. Kako u svakom stupcu Hvalova rukopisa ima 37 redaka, to su slova Mletačkog zbornika veća, a može se reći, da su ona i pravilnija i ljepša od Hvalovih. 265 Za ispravno čitanje dviju posljednjih riječi u ovom naslovu dugujem zahvalnost kol. dr. J. Vrani, koji me je upozorio na njihov dualni oblik.

141

»katoličke«, a zatim Pavlove, koje potonje idu ovim redom: Rimljanima, Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Solunjanima i Hebrejima. Tekst se Mletačkog zbornika prekida na prvoj strani poslanice Hebrejima, a Hvalov rukopis sadržava još preostale poslanice i Psaltir s tzv. bibličkim pjesmama. Zajednički tekstovi pokazuju jednaku podjelu na glave, kojih popis prethodi u oba rukopisa svakom pojedinom tekstu. Mletački zbornik ima s Hvalovim rukopisom i tu zajedničku crtu, što je razmjerno obilato iluminiran, pa se oba i po tome odvajaju od većine očuvanih rukopisa »Crkve bosanske«. Taj je ukras, svojom profinjenošću i sigurnošću poteza u crtežu, naročito kod simbola evanđelista i nekih likova, mnogo zreliji od ukrasa u Kopitarovu bosanskom evanđelju, koje pripada među najviše iluminirane rukopise »Crkve bosanske«. Činjenica, da Hvalov rukopis ni po svome sadržaju - bar u većem njegovu dijelu — ni po svom likovnom ukrasu ne stoji više osamljen među rukopisima »Crkve bosanske« i da se njegovu daljnjem proučavanju ne može više pristupati s pretpostavkom o njegovoj izuzetnoj i slučajnoj pojavi, tobožnjem plodu jednog kompromisa s drugom vjerskom sredinom, unosi u rješavanje problema »Crkve bosanske« i njezina učenja jedan nov i metodički značajan momenat. II. U rješavanju problema »Crkve bosanske« u našoj historiografiji Hvalovu je rukopisu bilo već od početka dosuđeno ključno značenje. Slična uloga dopala je kasnije samo još testamenat gosta Radina, a okolnost, da oba dokumenta potječu iz XV stoljeća (1404. odnosno 1466.), kada je sastavljen i najpotpuniji, gotovo službeni prikaz »bosanske hereze« s katoličke strane — spis kardinala Ivana de Torquemada (1461.), utječe još uvijek odlučno na pronalaženje takvog rješenja, koje ne bi više bilo samo okvirno. Već se F. Rački, ocjenjujući g. 1868. prvi put Hvalov rukopis kao »prilog za povjest bosanskih patarena«,266 a ne samo kao književni i jezični spomenik, sukobio s pitanjem njegova odnosa prema tvrdnjama suvremenih katoličkih izvora. Zaključio je tada, da rukopis s obzirom na Stari zavjet slijedi razvojnu tendenciju svih crkava u bogumilsko-patarenskoj sekti. »Bi reć — kaže on — da se sekta glede sv. pisma sve više i više približavala ostalomu kršćanskomu svietu«, pa je, osim psaltira, prigrlila čak »malo po malo i druge, osobito proročke i didaktičke knjige«. Dopustio je dakle, da su se patareni u Bosni, koji su od Starog zavjeta priznavali — kako on misli — samo psaltir, odrekli s vremenom svojga negativnog stanovišta prema Mojsijevu zakonu i prorocima, »te kano da su pojedine odlomke njihove primali« (str. 104—105). Među tim odlomcima bio je i dekalog (deset zapovijedi), ali se on — ističe Rački — »često ovdje i ondjie navodi i u Novom zavjetu, pa sadržaje zakon, koji nije bio protivan moralu sekte«. Prema tome zaključuje: »Ova malena razlikost svjedočila bi samo to, da su kod bosanskih Patarena s vre-menom dospievali k saltjeru pojedini odlomci iz drugih knjiga Staroga zavjeta, koj se pojav ukazuje u većem obsegu u njihovih zapadnih jednovjeraca« (str. 105). Likovni pak ukras rukopisa naveo je Račkog na misao, »da se sekta tečajem vremena i glede hramova i slika odaljila od strogoga tumačenja svoje prvobitne nauke« (str. 107), iako je i dalje osporavao, da su patareni priznavali slike »kano čest vjerskoga štovanja i sustavni dio božjih hramova« (str. 108). U svojoj raspravi o »Bogomilima i Patarenima«, Rački je — govoreći općenito o njihovim »Svetim knjigama« — ustvrdio doduše ponovo, da su bosanski patareni »zakon mojsijin i proroke zabacili«, ali je s obzirom na Dekalog izrazio jednu novu misao: da se »i to smije dopustiti, da je osoba Mojsijina, toli usko s ovimi zapoviedi skopčana, s vremenom i kod Patarena poštovanija bila: na što nas upućuje i slika prorokova s nadpisom ʍοʜсï, izpod pjesme "v ishodi" u Hvalovu rukopisu.« Ustvrdio je, međutim, opet odlučno, da je kod njih »obseg priznanih sv. knjiga Staroga zavjeta manji bio . . . nego li kod grčkih Bogomila, manji bio za knjige proroka« (Rad JAZU X, 1870, str. 223). S obzirom na apokrifne tekstove, koji su zajednički Hvalovu i Mletačkom zborniku, Rački ih je svrstao među one, koji »kano da nakanjuju vjeru i ćudorednost vjernika ukriepiti i dopuniti« (str. 250). Smatrao je dakle dopuštenim »nagovieštati, da nisu Patarenom bili nepoznati takovi apokrifi, koji služe za razjašnjenje i popunjen je priznanih sljedbom svetih knjiga, prem inače ne služe za utvrđenje njezine posebne nauke« (str. 252). Rasporedom tekstova u Hvalovu rukopisu pozabavio se u isto vrijeme i Đ. Daničić (Hvalov rukopis, Starine JAZU III, 1871), obrativši naročitu pažnju na mjesto, koje u rukopisu zauzimaju Apokalipsa i pojedine Pavlove poslanice. Istakao je, da je prvo »nešto sa svijem neobično«, jer se po tome Hvalov rukopis »razli-kuje od svijeh poznatijeh rukopisa, nesamo slovenskih nego i drugih«, a drugo je označio pojavom »veoma rijetkom« (str. 2). On se, osim toga, zadržao i na tekstu deset zapovijedi napominjući, kako mu nije »poznato da se nalaze još u kom rukopisu tako megju knjigama Novoga zavjeta« (str. 8). Kad je u biblioteci rimske Propagande pronađen rukopis krstjanina Radosava, u kojemu se od novozavjetnih knjiga nalazi ustvari samo Apokalipsa, Rački se ponovo vratio na Hvalov rukopis (Dva nova priloga za poviest bosanskih Patarena, Starine XIV, 1882, str. 24 i 25) istakavši taj put, prema Daničiću, da 266 F. Rački, Prilozi za povjest bosanskih patarena, Starine JAZU I, 1869, str. 101—108.

142

se Apokalipsa u njemu ne nalazi »u običnom redu, ne poslije poslanica nego odmah poslije evangjelja« (str. 24). Iz tih je dviju činjenica povukao zaključak, da je »ova tajinstvena knjiga kod Patarena u velikom ugledu bila« (str. 2), a potvrdu za tako uopćenu tvrdnju našao je u lyonskom katarskom obredniku, u kojemu, »začudo i ovdje zauzima apokalipsa mjesto različito prema redu običnom u crkvi tako zapadnoj kako istočnoj; dolazi na ime odmah iza evangjelja i diela apoštolskih (actus) a prije poslanica« (str. 24/5). Pa i poslanice su u oba rukopisa jednako raspoređene, tako da Pavlove slijede poslije »katoličkih«, dakle prema redu, »kakav je u grčkih kodeksih« (Starine I, 104).267 Prema tome su već Rački i Daničić bili načistu s time, da se tekstovi Hvalova rukopisa s obzirom na svoj sadržaj i raspored ne razlikuju od novozavjetnih knjiga u istočnoj crkvi, osim dvaju izuzetaka: mjesta, na kojem se nalazi Apokalipsa, i neobične pojave Dekaloga unutar tih knjiga. Rački je za prvi od tih izuzetaka našao analogiju (ne istovjetnost!) u francuskih katara, a, drugi je pokušao objasniti na svoj način kao jedan od znakova približavanja »Crkve bosanske« pravovjernom kršćanstvu. Kako se taj pokušaj usklađivanja s protivničkim optužbama osnivao uglavnom na domišljanju, jer oskudica neposrednijih izvora nije dopustila drugačiji metodički postupak, on je lako mogao biti izložen kritici. Tu je god. 1894. izvršio S. Tomić pod pseudonimom Atom u prilogu: Kakva je bila srednjovjekovna crkva bosanska, vjera bosanska?268 U toj raspravi, za koju je »prvi povod«— kako sam kaže — našao u Ruvarčevu članku »Draga, Danica, Resa« (GZM 1891),269 Atom je nastojao da »poznata fakta« iz Hvalova rukopisa usporedi s nekim »pravoslavnim bogoslužnim knjigama«, ruskim i srpskim. Rezultat je toga postupka bila konstatacija, da tekstovi, koje je Rački obilježio kao nekanonske, »nijesu apokrifni, pošto se u ovijem knjigama nalaze isti članci, sa istijem naslovima, izuzevši onoga o Pavlu apostolu...«, koji je Atom naslućivao u jednom njihovu tekstu pod izmijenjenim naslovom (str. 106). S obzirom na Apostol zaključio je, da se on »u svemu slaže sa apostolima današnje pravoslavne crkve (i raspored i broj poslanica isti je)« (str. 119), a u Psaltiru upoznaje »knjigu skroz strogo kanoničku, pošto je iza glavnog sadržaja današnjih psaltira ... uvršteno istijeh onih 9 pjesama, i istijem poretkom, kao u Hvalovom rukopisu, imajući na završetku kao i onaj Hvalov pjesmu sv. Bogorodici«; (str. 119). Povezujući sve to sa sadržajem slika u Hvalovu rukopisu, Atom je smatrao dovoljno dokazanom »važnu istinu, da se ovaj domaći spomenik nikako ne može upotrebiti kao podatak i dokaz o herezi njegovog pisca, pa posredno i same „crkve bosanske"« (str. 120). Isto je stanovište zauzeo V. Glušac god. 1924.,270 potkrepljujući ga navodom o tzv. kanonu jutrenja (katavasija) u pravoslavnoj crkvi, koji je sastavljen po spomenutim »bibličkim pjesmama« (str. 7). Smatrajući u osnovu opravdanom ovu kritiku shvaćanja Račkoga, da se Hvalov rukopis ne protivi patarenskom učenju — ako se dakako, pođe s pretpostavke o njegovoj evoluciji —, pisac je ovih redaka na osnovu nekih primjera kod Daničića (Starine III, str. 3), koji »dokazuju, da raspoređaj građe i podioba na glave nisu u istočnoj crkvi strogo propisani«, izrazio mišljenje, »da, prema tome, niti izuzetno mjesto, na kome se nalazi apokalipsa u Hvalovu rukopisu, ne mora imati neko dublje značenje«.271 Ovo mišljenje potkrepljuje činjenica, da se u lyonskom katarskom kodeksu Apokalipsa ne nalazi na istom mjestu kao u Hvalovu rukopisu (i Mletačkom zborniku), tj. poslije evanđelja, nego — kako je konstatirao već Rački — tek poslije Djela apostolskih. Daljnje podatke, koji mogu korisno poslužiti pri ocjeni Hvalova rukopisa, pa prema tome dobrim dijelom i Mletačkog zbornika, pružio je L. Petrović u posmrtno izdanoj knjizi: »Kršćani bosanske crkve« (Kr'stiani cr'kve bos'nske).272 Pobijajući odlučno misao Račkoga, da sastav Hvalova rukopisa potvrđuje optužbu o negativnom odnosu bosanskih patarena prema Starom zavjetu, on je s pravom istakao, da rukopis u tom pogledu ne predstavlja ništa izuzetna u srednjovjekovnoj crkvenoj književnosti. »Knjige Novoga zavjeta — kaže on — svugdje su mnogo više čitane nego li one Staroga zavjeta. To je razlog, da se veoma rijetko može naći prijepis knjiga Staroga zavjeta, dok se Novoga zavjeta nalazi u svim knjižnicama samostana i kod drugih ljubitelja knjiga. Nije bilo knjižnice bez Novoga zavjeta« (str. 141). Opravdano je nadalje postavio pitanje, da li su »krstjani« mogli uopće imati Pismo prevedeno u cijelosti (str. 141, bilj. 219), i s razlogom upozorio na velike teškoće, koje je nametalo prepisivanje tako opsežnih tekstova, kao što je cijela Biblija. Težište je njegovih dokaza nesumnjivo u ispravnoj konstataciji, da su tada »uz evanđelja

267 Na redoslijed Pavlovih poslanica samih nije se Rački osvrnuo niti je — prema Cunitzovu izdanju (1852), kojim se je služio — spomenuo, da li je on isti i u spomenutom ritualu. Iz njegove bih šutnje zaključio, da tome nije tako, ali to nisam mogao provjeriti, jer mi je Cunitzovo izdanje — kao i novije Clédatovo (1887) — ostalo u Zagrebu nepristupačno. 268 Bosanska Vila IX, Sarajevo 1894, u četiri nastavka između str. 56 i 120. 269 Taj je članak, važan za Ruvarčevo stanovište prema pitanju »Crkve bosanske«, preštampan u Zborniku Ilariona Ruvarca I, Posebna izdanja SKA 103, 1934, str. 329—347. 270 Srednjovekovna »Bosanska crkva«, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor IV, l—2 (preštampano u knjizi: Istina o bogomilima, Beograd 1945). 271 J. Šidak, Problem »bosanske crkve« u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca, Rad JAZU 259, 1937, str. 115. 272 Knjiga je izašla s podnaslovom: Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni, 1953, kao sv. I. Knjižnice »Dobrog pastira« u Sarajevu.

143

najviše rabili i čitali Psalme i neke pjesme (kantike) iz Staroga zavjeta, te Apokalipsu sv. Ivana«, »naročito u samostanima«, što on ilustrira primjerom benediktinaca. Ne ulazeći ovdje u ocjenu njegove osnovne teze o bosanskim »krstjanima« kao prvobitnim benediktincima — za što ne nalazim potvrde u izvorima — valja priznati da je taj primjer uopće vrlo poučan. Prema glagoljskoj reguli sv. Benedikta, koja je napisana u rogovskom samostanu negdje u XIV stoljeću,273 zabranjuje se »koludrima«, uz ostalo, polaganje zakletve, »da se neučini v kletvi prisega«, a naređuje, da u nedelju »po jutrni« »ki ot apokalipsa, to jest blnie i stlst' i ino čto se onde pravi na usta r'cite«.274 Petrović je najzad za osam »bibličkih pjesama«, pridodatih u Hvala psaltiru, naveo dane, kada se one na Laudama recitiraju u katoličkoj crkvi, pri čem je za jednu od njih (Pjesan' Isaie proroka) istakao, da je »sada mole samo Benediktinci« (str. 140), a tek za jednu nije mogao ništa pouzdana utvrditi. Usprkos tolikim konkretnim podacima, koji pružaju dovoljno pouzdanu podlogu za donošenje konačnog suda, A. Solovjev je god. 1948. ponovo pokušao da s novim argumentima potkrijepi mišljenje o dualističkom obilježju Hvalova rukopisa.275 Kako je od njegovih »čisto bogomilskih crta« otpao izraz »hljeb naš inosuštni« u tekstu Očenaša, jer se on ondje uopće ne nalazi,276 preostale su svega dvije takve crte: izdvajanje Apokalipse277 i odbacivanje Starog zavjeta osim Psaltira i Dekaloga. Ali je Solovjev — polazeći od jedne misli, koju je već nabacio D. Prohaska278 — nastojao da nedualističke osobine rukopisa obezvrijedi pretpostavkom, prema kojoj je »Hvalov zbornik bio prilagođen za splitski ambijenat... plod kompromisa „dvojevjerca" Hrvoja sa katoličkom crkvom«.279 Prema tome bi iluminacioni ukras u tom zborniku, napose slike svetaca, bio nešto izuzetno, »jedinstven slučaj u bosanskoj duhovnoj knji-ževnosti«,280 a ortodoksni izraz »rodi se« mjesto »iziđe« na početku Matejeva evanđelja također bi bio rezultat popuštanja, izvršena »na zapovijest dvojevjernog splitskog hercega«.281 Da je ovo domišljanje bez svakog osnova, ne dokazuje samo činjenica, da se spomenuti »ortodoksni« izraz nalazi također u tekstu Kopitarova bosanskog evanđelja i Mletačkog zbornika, a da se ni onaj drugi izraz ne može smatrati manje ortodoksnim.282 Petrović je dobro uočio, da »krstjanin« Hval prepisuje doduše svoj zbornik »na počtenie« hercegu Hrvoju, ali da ga kao »priručnu molitvenu knjigu« namjenjuje upotrebi svoje braće redovnika, kojima se u kolofonu neposredno obraća.283 III. Nije zadaća ovog priloga, da ocijeni iluminacioni ukras Mletačkog zbornika s historijsko-umjetničkog stanovišta, premda bi jedna studija o likovnom značenju bosanskih rukopisa mogla već danas biti vrlo korisna i instruktivna.284

273 A. Pavić, Regule sv. Benedikta, Starine JAZU, VII, 1875. 274 lb., str. 81 i 94. — Petrović griješi, kada tvrdi, da regula propisuje čitanje odlomka iz Apokalipse svaki dan poslije Lauda, jer se u dotičnom poglavlju izričito kaže (str. 93), da to valja činiti »v nedilni d'n'«; »v proste d'ni« se Apokalipsa ne čita (usp. str. 94/5). 275 A. Solovjev, Versko učenje »Bosanske crkve«, Pregled III, Sarajevo 1948, i Vjersko učenje Bosanske crkve, p. o. iz Rada JAZU 270, 1948, 37—41 (napominjem, zbog bibliografske točnosti, da je ta rasprava izašla samo kao posebni otisak i da u navedenoj knjizi Rada nije odštampana; na franc. jeziku objelodanio ju je autor i. g. u izdanju bruxellske akademije, izostavivši njezin zaključak). 276 Usp. Šidak, Kopitarovo bosansko evanđelje... (bilj. 10), str. 58. 277 U raspravi, koja je izašla kao p. o. iz Rada, Solovjev daje protivurječne podatke o mjestu, koje Apokalipsa zauzima u katarskom obredniku. Jednom (str. 36) tvrdi ispravno, da ona slijedi poslije Djela apostolskih, a drugi put (str. 39) da se nalazi prije njih, ističući, da »isti raspored vidimo samo u čuvenom Lionskom katarskom zborniku iz XIII vijeka...« Točna je, kako sam napomenuo, prva tvrdnja, pa se prema tome o istom rasporedu u Hvalovu rukopisu i katarskom ritualu ne može govoriti. 278 D. Prohaska, Daš kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina, Zagreb 1911, str. 41: »...dass diese Arbeit in Dalmatien, viel-leicht selbst in Spalato von einem gewerbsmassigen bogumilischen Schreiber verrichtet wurde«, i str. 42: »... daš Denkmal scheint also in einer dalmatini-schen Schreiberschule nach katholischen (glagolitischen?) Vorlagen entstanden zu sein.« 279 Solovjev, Versko učenje .. ., str. 204. 280 Solovjev, Vjersko učenje . .., str. 37. 281 lb., str. 40. 282 Usp. Sidak, Kopitarovo bosansko evanđelje ..., str. 59 i 63, i mišljenje A. Vaillanta u Revue des etudes slaves 28. 1951, str. 273. 283 Petrović, »Kršćani Bos. crkve«, str. 136. 284 Ponešto je o tome pisao samo Sv. Radojčić, Stare srpske minijature, 1950. On smatra, da se s obzirom na taj ukras radi o »podražavanju veoma starih uzora iz XII. veka« (str. 41) i da su »minijature u ovim rukopisima pre-težno romanske« (str. 43). »Sudeći po njihovoj umetnosti — kaže on — bosanski bogomili su održavali najviše veze sa jadranskim primorjem i preko njega sa Italijom, naročito Apulijom« (str. 43J. Razlog, zbog kojega se cjeloviti prikaz bosanskih minijatura ne može još uvijek dati, Radojčić je tom prilikom izrazio ovim riječima: »Materijal po kom bi se mogla dati jasnija slika bogomilske minijature toliko je rastresen i đelimično zagubljen, da bi svaki pokušaj konačnog suda o ovoj konservativnoj i jako nesamostalnoj umetnosti bio sigurno netačan« (str. 42). U »Historiji naroda Jugoslavije« I, Zagreb 1953, Radojčić se ograničio na konstataciju, da je temelj bosanske minijature bio romanički; »ona je tek kasnije, kad je u Bosni ogrubjela, pojednostavljena i primitivno prestilizirana, dobila oblik predromaničke umjetnosti, čak i oblik umjetnosti iz prvih stoljeća Seobe naroda« (str. 617).

144

S obzirom na veliko značenje, koje se u proučavanju »crkve bosanske« pridaje minijaturama Hvalova rukopisa, postavlja se pitanje, može li likovni ukras Mletačkog zbornika — koji, osim Psaltira (s »bibličkim pjesmama«) sadržava iste tekstove kao i Hvalov rukopis — pridonijeti štogod ispravnijoj ocjeni tih minijatura? Već je Ciàmpoli pokušao da minijature Mletačkog zbornika opiše i po mogućnosti objasni, ali je i u tom pogledu griješio, kad je nailazio na kakav tekst povezan s ukrasom. Evanđelja su ukrašena simbolima evanđelista, od kojih svaki ispunjava po jednu cijelu stranu, a na početku pojedinog evanđelja nalazi se »zastava« u veličini od pola strane i inicijal početnog slova u tekstu, koji zauzima čitavu njegovu dužinu. Od tih su zastava zanimljivije one uz Markovo i Ivanovo evanđelje: prva je ispunjena akantusovim lišćem i nosi posred gornjeg ruba veliku krunu s ljiljanima, a druga je podijeljena u dva kruga, u kojima je prikazan lik s aureolom i krilima, kako obuzdava neku krilatu zvijer (usp. priložene snimke). Spomenuta kruna s pet ljiljana, od kojih se po jedan manji nalazi između središnjeg i oba pokrajna, javlja se kao motiv i drugdje u tom rukopisu. Zastava, na primjer, na početku Pavlove poslanice Rimljanima sastoji se od šest redova po osam ljiljana, od kojih jedan u prvom redu odozdo ima izrazit oblik krune. Pogotovu je često upotrebljen motiv ljiljana u različitim kombinacijama. Isti motivi daju osnovno obilježje i ukrasu evanđelja Nikoljskog i Daničićeva, pa je Solovjev na osnovu toga iznio hipotezu — kako je sam naziva — da su to »dva bosanska "kraljevska" evanđelja«.285 Ljiljani se doista nalaze u grbu Kotromanića, a i njihova kruna ima u osnovu isti oblik. Dovoljno je, da se velika kruna na zastavi Markova evanđelja usporedi s jednostavnije stiliziranim krunama na novcu kralja Stefana Tomaša286 ili grbu bosanskoga kralja Lovre Iločkoga,287 a pogotovu upada u oči njezina istovjetnost s bosanskom krunom u zborniku grbova od Konrada von Grünenberga iz god. 1483.288 Isti oblik krune nalazi se i u spomenutim evanđeljima, naročito u jednoj zastavi Nikoljskog rukopisa.289 Kako kruna u Mletačkom zborniku dominira čitavim ukrasom na početku Markova evanđelja, a rukopis je u cijelosti napisan i urešen s osobitom pomnjom, nameće, se misao, ne potječe li i Mletački zbornik s bosanskog dvora? Usprkos zamamljivosti takva zaključka mislim, da se ni u ovom slučaju, kao ni u onom gore spomenutih evanđelja, ne može hipoteza Solovjeva održati. J. Kovačević je nedavno skrenuo pažnju na činjenicu, da je kruna Kotromanića »tipična zapadna kruna XIV i XV veka« i da se »ustvari isti oblik odomaćio u Srbiji, Zeti i Bosni krajem XIV i početkom XV veka«290, a taj se oblik krune upotrebljava u XIV stoljeću vrlo često i kao filigran.291 Prema tome, smatram, da se kruni u Mletačkom zborniku ne može također pridati veće značenje od ukrasnog, na što možda upućuju i vitice na vrhu ljiljana u kruni zastave na početku Markova evanđelja. Ljiljani se, međutim, nalaze i na novcu vojvode Hrvoja Vukčića, pa se s obzirom na veliku sličnost Mletačkog zbornika s Hvalovim rukopisom može pretpostaviti i to, da je spomenuti zbornik također izrađen za vojvodu Hrvoja. Ta bi se pretpostavka mogla donekle osloniti na crtež grba u zastavi prve Pavlove poslanice Korinćanima (l. 241'), koji je podijeljen u četiri polja, a u desnom gornjem ima ucrtan znak križa. Doista se na dva novca vojvode kao splitskog hercega nalazi grb, prepolovljen kosom gredom, s tri ljiljana ili križa unutar nje, a s obiju strana grede ucrtan je po jedan križ.292. Kako se grb u Hrvojevu glagoljskom misalu temeljito razlikuje od našega, a ni prikazani grb na herceškom novcu nije po osnovnim obilježjima jednak našemu, mislim, da će biti ispravan zaključak Ciàmpolija, da grb u zastavi poslanice Korinćanima ima samo značenje ukrasa.293 Lik s aureolom na zastavi Ivanova evanđelja prikazuje po mišljenju Ciàmpolija evanđelista Ivana, koji obuzdava herezu (str. 34). Ovo nije jedini lik jednog sveca u Mletačkom zborniku. Na zastavi, kojom je urešen početak Dijanija apostolskih, prikazan je u središnjem velikom krugu ev. Luka, tobožnji autor teksta, okružen s dva svetačka lika, u kojima Ciàmpoli naslućuje Petra i Pavla (str. 35), i s četiri simbola

Čini se po svemu, da sačuvanih bosanskih rukopisa ima više, nego što se »nedavna pretpostavljalo. Kopitarovo bosansko evanđelje i Mletački zbornik uju na mogućnost daljnjih nalaza, a i Radojčić napominje, da se »bosan-;vanđelja ove vrste nalaze i u Moskovskim i Lenjingradskim zbirkama piša« (Stare srpske minijature, str. 42), koje zbirke postaju sada također pristupačne. Nadajmo se da će nas prof. Radojčić moći uskoro obdariti studijom minijaturama, koja će nesumnjivo pridonijeti svoj udio boljem upoznavanju crkve bosanske. 285 Vjersko učenje ..., str. 16. 286 I. Rengjeo, Stari bosanski novci, GMZ 1944, str. 285. 287 L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Leipzig 1914, str. 296. 288 Usp. crtež kod Thalloczyja. o. c., str. 286. 289 Usp. V. Stasov, Slavjanskij i vostočnyj ornament' po rukopisjam' drevnjago i novago vremeni, 1884, tabla XXXII, napose zastava br. 8 Nikoljskog evanđelja. 290 J. Kovačević, Srednjovekovna nošnja balkanskih Slovena, Posebna izdanja SAN 215, 1952, str. 245. 291 Za ovo upozorenje zahvaljujem dr. V. Mošinu. 292 Usp. snimke u Poviesti hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, str. 683. 293 Ciàmpoli, o. c., str. 36: ». .. che forse non ha altro valore che quello di adornamento«.

145

evanđelista u pokrajnim krugovima, koji ispunjuju uglove zastave. Na početku poslanica ap. Jakova i prve Petrove također su nacrtani njihovi likovi s aureolom, a u zastavi druge Pavlove poslanice Korinćanima opet dva lika s aureolom, od kojih jedan (prema Ciàmpoliju Pavao) pruža drugome (Luki) neki spis.294 Naročit interes pobuđuje zastava na početku Dekaloga, jedinog odlomka iz Starog zavjeta u Mletačkom zborniku, U njoj se, okruženi stiliziranim cvijećem, nalaze dva romba; u desnom je nacrtan lik Mojsija (s aureolom), koji desnicom pokazuje na Krista, u lijevom rombu, okružena simbolima evanđelista. Donji prostor izvan rombova ispunjen je s tri lika: dva anđeoska i jednim ljudskim, bradatim i bez aureole, koji sklopljenih ruku na molitvu upire pogled u Mojsiju. Uz rub zastave teče suvisli tekst, koji se na mikrofilmu ne može u cijelosti pročitati, ali u kojemu se jasno razabira riječi: (гʌɑгο)ʌєть гь Ƃь ʍοʜсʜю пρʜκƔп... Ƃь ɑвρɑʍʌь ʜ Ƃь ʜсɑκοвь ʜ Ƃь ʜѣκοвʌь ʜ Ƃь ʜʒρɑ(єʌь).295 Ovako ukrašen tekst Deset zapovijedi omogućava donošenje nekih zaključaka, koji će nesumnjivo odlučno utjecati na rješavanje osnovnog problema »Crkve bosanske«. Prije svega, po sasvim izuzetnoj pojavi Dekaloga među knjigama Novog zavjeta ovaj se zbornik temeljito razlikuje od katarskoga Novog zavjeta, u kojem toga teksta nema, zbog čega se pogotovu ne može govoriti o istom sastavu obaju rukopisa, kako to — s obzirom na Hvalov zbornik — čini Solovjev.296 Istaknuto mjesto, koje je tom tekstu dodijeljeno neposredno poslije Apokalipse, ne može se tako lako opravdati time, što se u Novom zavjetu spominje ponekad Mojsijev zakon, pa je prema .torne »logično, da su bosanski patareni morali da prime i deset zapovijedi«.297 Latinski rukopisi, od kojih je treći i posljednji po vremenu postanka sastavljen god. 1461., tvrde sasvim određeno, da su bosanski patareni osuđivali Stari zavjet, a s njime i Mojsijev zakon i patrijarhe. Te se tvrdnje, doduše, ne podudaraju u svemu. Najstariji od tih rukopisa, za koji je Kniewald s dosta vjerojatnosti zaključio, da potječe iz druge polovice XIV stoljeća,298 jedini izuzima od te osude Psaltir, a samo Torquemada pripisuje bosanskim hereticima učenje maniheja Fausta, koje je još sv. Augustin pobijao i prema kojemu bi oni iz Novog zavjeta isključivali tobože Kristovo rodoslovlje na početku Matejeva evanđelja.299 Suglasno pak ističu, da bosanski heretici osuđuju Stari zavjet i Mojsijev zakon kao djelo đavolje, a da patrijarhe i proroke proklinju. Kao što sva bosanska evanđelja, koja danas poznajemo, pobijaju Torquemadinu optužbu o izuzimanju jednog dijela Novog zavjeta, tako zbornici Hvalov i Mletački opovrgavaju svojim tekstovima Dekaloga i slikama Mojsija spomenute optužbe njima suvremenih latinskih spisa. Rekao bih, da je u zastavi Mletačkog zbornika izražena ustvari likovnim sredstvima jedna određena misao: tj. neposredna, genetička veza između Mojsijeva zakona i Evanđelja. A tekst, kojim je ta misao optočena, pobija kao netočnu optužbu, da bosanski heretici proklinju patrijarhe, jer se u njemu spominje bog Abrahamov, Isakov i Jakovljev, pa je taj podatak u skladu s daljnjim svjedočanstvom te vrste — natpisom na stećku gosta Mišljena, pripadnika najviše hijerarhije u »Crkvi bosanskoj«, kojemu je Abraham, prema mišljenju vjernika, ukazao svoje gostoprimstvo.300 S obzirom na te činjenice, koje daleko prelaze preko okvira, izražena u tvrdnji, da bosanski heretici »proklinju Stari zavjet izuzimajući psaltir« — kako se kaže u najkraćem od spomenutih latinskih rukopisa — , izvan svake je sumnje, da je »Crkva bosanska« u XIV. i XV. stoljeću priznavala, uz psaltir, starozavjetne patrijarhe i Mojsija, štujući ga kao sveca. Izvorna građa ne dopušta pouzdan odgovor na pitanje, da li je ona to stanovište zastupala već otprije ili je ono tek jedan od oblika približavanja nauci službenoga kršćanstva, kako je to mislio Rački. Kniewald smatra, da izjava »krstjana« iz god. 1203. pretpostavlja uz ostalo njihov negativan odnos prema Starom zavjetu, ali mi se takva interpretacija izvornog teksta, na koju uostalom nailazimo već kod Račkoga,301 ne čini vjerojatnom. »Krstjani« se naime

294 O. c., str. 36. — Ciàmpolijevu misao o likovima Pavla i Luke potvrđuju riječi, ispisane unutar zastave: вьтορʜ κɴʜгʜ пοсʜʌɑє пɑвʌь κορєɴьтοʍь ɴɑпʜсɑɴʜ ʌƔκοю. Ciàmpoli, str. 36/7, čita na tom mjestu nešto sasvim različito, bez ikakve veze s ovim zapisom. 295 Ciàmpoli citira mjesto toga neki izrazito ortodoksni tekst iz Ivanova evanđelja, koji s gornjim nema nikakve veze (str. 35). 296 Kako mi ni jedno izdanje lyonskog rukopisa nije pristupačno, ne znam, da li se u njemu nalaze također tekstovi, pridodati kanonskim knjigama. Prema pisanju Račkoga, na osnovu Cunitzova opisa, zaključio bih, da ih ondje nema. U tom bi slučaju razlika između tih rukopisa bila još veća. 297 Solovjev, Vjersko učenje ..., str. 40. 298 D. Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU 270, 1948, str. 53/4. 299 »... errorem et stultitiam manicheorum non recipientium to tuni nouum testamentum, sed in parte tantum. Negantes enim Christum de muliere natum, non recipiunt Christi genealogiam seu generationem. Unde Faustus manicheus excludit ab euangelio Christi totam seriem generationis Christi et dicit, euangelium Mathei incipere a predicatione Christi, ubi ex tune non dicitur Christus natus .. .« Usp. D. Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila, Croatia sacra 2, 1932., str. 52. 300 Usp. GMZ 1894, str. 778. Natpis glasi u cijelosti: »A se leži dobri gospodin gost Mišlen, komu biše priredio po uredbi Avram svoe veliko gostolubstvo. Gospodine dobri, kada priđeš prid gospoda našega Isusa Krista jednoga spomeni i nas svoih rabov. Pisa g m.« (Priloženi fotografski snimak nije jasan.) 301 Rački, Bogomili i Patareni, Rad JAZU VII, str. 139.

146

obvezuju, da će čitati »libros ... tam novi quam veteris testamenti sicut facit ecclesia romana«, pa prema tome težište rečenice leži na posljednjim riječima o primjeru rimske crkve, a ne na suprotstavljanju Starog i Novog Zakona, odakle Kniewald izvodi zaključak, da su »krstjani« dotada čitali »knjige Novog zavjeta, ali nisu čitali knjige St. z.« (str. 18). Na svaki se način ne može odreći težina činjenici, da neke vrlo važne optužbe latinskih spisa ne nalaze potvrde u tekstovima »Crkve bosanske« i da, prema tome, njihova vjerodostojnost podliježe sumnji, zbog čega je oprez prema izvorima takve vrste metodički opravdan i potreban. Težina se spomenute činjenice ne može oslabiti ni domišljanjem, kojim je D. Kamber pokušao prebroditi jaz između jednih i drugih spisa: tj. da je u Torquemadinu slučaju »bilo upravo razborito, da abjuracija šire i dublje zahvati, pa osudi ne samo bogomilstvo u neposrednom tadanjem stadiju evolucije, nego i u prijašnjim peripetijama, da osudi sve ono, što je s njime u savezu, bilo kao premisa, bilo kao konsekvencija ... U tom je pogledu više-put vrijedilo načelo: bolje je da preteče, nego da ne doteče.«302 Tako su dakle tri ugledna bosanska heretika, na silu dovedena u Rim, morala da se odreknu i takvih zabluda, koje nisu uopće poznavali! Među minijaturama Mletačkog zbornika zavređuje još poseban osvrt zastava na početku druge poslanice Petrove. Na njoj je u desnom krugu nacrtana neka životinja (pas ili vuk) s dugim repom, koji je u svom gornjem vertikalnom dijelu pretvoren u krak dvostrukoga, grčkog križa, a lijevi je krug ispunjen simbolom ev. Ivana - orlom,303 Ne pridajući neko naročito značenje tom znaku križa, želim upozoriti na zanimljivu okolnost, da se ista minijatura, izrađena s mnogo manje pažnje i vještine, može također naći u bosanskom četveroevanđelju Narodne biblioteke u Beogradu br. 95, koje je, nažalost, god. 1941. izgorjelo.304 Međutim, ona se u tom rukopisu nalazi na početku Ivanova evanđelja, kamo po simbolu orla zacijelo bolje pristaje. IV. Preostaje još, da se ispita, kako se Mletački zbornik odnosi prema mišljenju, da u evanđeljima »Crkve bosanske« ima nekih promjena u dualističkom smislu. U njegovu tekstu Očenaša kod Mateja i Luke upotrebljen je isključivo izraz χʌѣƂь ɴɑш ɴɑсѣштьɴʜ (ɴɑсʜштьɴʜ), kao i u rukopisima Hvalovu i Kopitarovu. Prema tome, Mletački zbornik pruža daljnji dokaz za neopravdanost izvođenja ma kakva općenitog zaključka iz jednog osamljenog oblika (ʜɴοсοyштьɴʜ) u Nikoljskom evanđelju, gdje čak nije ni dosljedno primijenjen (u Mateja ga nema). Ni u Mletačkom zborniku ne zamjenjuje se ortodoksni izraz ροдʜ сє u Isusovu rodoslovlju kod Mateja izrazom ʜʒʜдє , koji se izuzetno, kao sinonim, nalazi u Nikoljskom evanđelju. Izuzetak predstavlja također oblik єдʜɴοүєдʜ za Krista na dva mjesta u Ivanovu evanđelju (I, 14 i 18) Nikoljskog rukopisa. Mletački zbornik služi se kao i drugi rukopisi (Hvalov, Daničićev i Kopitarov) oblikom ʜɴοүєдʜ, koji ima isto značenje. Ivana ne izdvaja ni Mletački zbornik između drugih evanđelista, dajući tobože samo njemu epiteton »sveti«, kako Solovjev netočno tvrdi o Hvalovu rukopisu. Spomenuti epiteton ne daje se Ivanu u našem zborniku niti u naslovu niti na kraju njegova evanđelja, ali se, na primjer, izričito naziva svetim Pavao u apokrifnom tekstu o njegovu mučenju. Kao što se tekst Ivanova evanđelja u svima bosanskim evanđeljima razlikuje od teksta u katarskom Novom zavjetu po tome, što izraz всɑκοгο үʌοвѣκɑ na njegovu početku ne mijenja u smislu katarskoga bonum hominem, tako i Mletački zbornik ostavlja prvobitni crkvenoslavenski tekst nepromijenjen.305 Uzmemo li najzad u obzir, da u njemu, doduše, nema likova evanđelista na početku pojedinih evanđelja nego samo njihovih simbola, ali da su u vezi s drugim tekstovima prikazani različiti svetački likovi, među kojima je i Luka, onda se za mišljenje Solovjeva o dualističkim osobinama bosanskih rukopisa ne može ni u Mletačkom zborniku naći potvrde. Značenje je dakle Mletačkog zbornika za rješavanje problema »Crkve bosanske« višestruko. To je uz Hvalov jedini poznati rukopis te crkve, koji se ne ograničava samo na evanđelja ili — u slučaju Radosavljeva rukopisa — na Apokalipsu. Premda u nedovršenom obliku, u kojemu je od kraja XVIII. stoljeća u nauci poznat, ne sadržava ni jedne starozavjetne knjige, pa ni Psaltir, on ipak izdvojenim tekstom Dekaloga, koji je u njemu uvršten odmah poslije Apokalipse, zatim svetačkim likom Mojsijevim i spomenom starozavjetnih patrijarha učvršćuje zaključak o pozitivnom odnosu »Crkve bosanske« prema

302 Kamber, Kardinal Torquemada . . . (bilj. 47), str. 38. 303 Ciàmpoli, o. c. 36, koji je prvi iznio misao o »una croce greca« u toj minijaturi, smatra spomenutu životinju janjetom, kome ona, međutim, nimalo ne nalikuje, a orao mu je »un mostro pennuto costretto da lacci«. Zbog toga i zaključuje, da minijatura »sembra voglia significar la verita di Cristo bandita da Pietro contro l'impostore Simon Mago«. 304 Usp. Radojčić, Stare srpske minijature, tabla XXVIa. 305 O svemu tome usp. moje priloge: Današnje stanje pitanja »crkve bosanske« u historijskoj nauci, HZ VII, 1955. str. 135-136, i Kopitarovo bosansko evanđelje... (bilj. 10), str. 58—59.

147

Mojsijevu zakonu i osnovnim dijelovima Starog zavjeta, izveden na osnovu Hvalova rukopisa. Pitanje odnosa te crkve prema Starom zavjetu u cijelosti nije, dakako, time još do kraja riješeno. Hvalov pak rukopis — s izuzetkom Psaltira i njemu pridodatih »bibličkih pjesama«, što, međutim, ne utječe bitno na njegovu ocjenu — prestaje biti neki izuzetak među rukopisima »Crkve bosanske«, slučajni proizvod nekoga proračunatog kompromisa između patarenskih i katoličkih tendencija. Objema rukopisima leži u temelju glagoljska baština — pri čem nije odlučno, da li su oni neposredno prepisani s glagoljskih predložaka —, a nekim dualističkim elementima nema u njima traga. Oba rukopisa utvrđuju dakle, u najmanju ruku, misao o evoluciji učenja »Crkve bosanske« u odnosu prema Starom zavjetu, kultu Mojsija i patrijarha, te svetačkim slikama, iako se time pitanje njezina prvobitnog učenja u pojedinostima ne rješava niti se misao o njegovu približavanju službenom kršćanstvu može zasad u kronološkom pogledu barem nešto točnije odrediti. Nesumnjivo je pak Mletački zbornik znatno ojačao položaj, koji je Hvalov rukopis zauzimao dosad u znanstvenim kontroverzama oko pitanja karaktera heretičke »Crkve bosanske«. Suvremena svjedočanstva katoličkih spisa na latinskom jeziku, koja su protivna očiglednim činjenicama sadržanim u ta dva rukopisa, ne mogu se više smatrati potpuno dostojnima vjere. Međutim, da se dobije što pouzdaniji oslonac u kritičkom prilaženju protivničkim izvorima, trebalo bi što prije prići sistematskom skupljanju i proučavanju svih pristupačnih rukopisa bosanskog porijekla. U tom bi radu bila neophodno potrebna tijesna suradnja između slavista, liturgičara i povjesničara umjetnosti.

148

BOSANČICA

Prinos bosanskoj paleografiji

Ćiro Truhelka

Ako razmotrimo slovjenska pisma, valja nam dvije vrste razlikovati. Jedno je glagolica, koja je postala posve

samostalno iz naroda. Ona je originalni izum naroda, iz koga je neposredno nikla. Njoj nema analogije,

kojom bi joj se mogao pouzdano protumačiti postanak, pa za to i nema sumnje, da je glagolica slovjensko, a

ja bih rekao i jedino slovjensko pismo. Ta glagolica, u koje je svako pojedino slovo rekao bih umjetno

sastavljeno od više dekorativnih elemenata bila je prikladna za spise, koji su se imali pomnjivo izraditi, za

natpise, koji su uz svoju epigrafsku tendenciju imali i slikovitu, ali čim se je to pismo imalo upotrebiti u

običnom životu, u svagdašnjoj praksi, pokazaše se njegovi nedostaci. Ako i odgovara svim umjetničkim

zahtjevima, što se stavljaju jednome pismu, ne odgovara ma ni jednom praktičnom, pak bilo to lapidarno

pismo na kamenom ili slikanom spomeniku bez prigovora, u kurzivnoj formi, — a ta je praktična strana u

pisma, — ne da se ni zamisliti.

Tu je imala doskočiti ćirilica, uz koju se je u Bosni uporedo razvila bosančica.

Ni jedno ni drugo pismo nije

originalno, već su oba istoga korijena

— grčkoga, odakle primiše neke

znakove nepromijenjene a druge

prilagodiše naravi zvukova

slovjenskih jezika. Grčkog su

porijekla osobito lapidarna slova, pa

za to je naravno, da se lapidarna

bosančica od lapidarne ćirilice u

glavnom ne razlikuje.

Razlika, koja se može naći, lokalna je,

jedno pismo razvijalo se na istoku

Balkana, drugo na zapadu; sam

razvitak bio je samostalan, pa je tako

razumljivo, da su se oblici za pojedine

znakove, makar istoga korijena,

drugačije tu, a drugačije tamo razvili.

Tek u kurzivnom pismu nastaje

glavna razlika, a razlog joj je taj, što

se kurzivna ćirilica udaljuje od svog

grčkog vrela, te je poprimila mnoge

elemente iz latinice, dočim je

bosansko pismo ostalo na, istoj

osnovi, te se iz lapidarnog pisma

organički razvilo. Razlika ta ustalila se

osobito onim trenom, kada je ćirilica

sebi stvorila literaturu, koja je

pojedinim slovima utvrdila oblik, tako

da se ne mogu više samovoljno

mijenjati, kada je ćirilica postala

književnim pismom, a bosančica ostala što je i bila — skroz narodno pismo, bez literature, rekao bih samo

za domaću potrebu naroda. Njen oblik prilagogjuje se individualnosti pojedinca, pa se za to ne samo sve

149

više razvija, već i mijenja, a mijenjaće se tako dugo dok je ne istisne drugo pismo.306 Da li će je zamijeniti

ćirilica ili latinica, o tome neka Bog sudi, ali stalno je, da će bosančica propasti. Danas ima još malo ljudi,

koji je znadu, a za desetak, dvadeset godina biće to pismo zagonetka, koju će mnogi epigrafik uzalud kušati

da odgonetne.

Pojedina su slova uslijed dosadanjeg razvitka u današnjoj bosančici postala tako komplicirana, da ih je

mučno razabrati, pa tu možemo zamijetiti zanimivu pojavu: kao što je glagolica, skroz individualno narodno

pismo, bila nezgodna za veću literaturu, tako je i bosančica, razvijajući se u samom narodu, postala

pismom, skroz nesposobnim za općenitije upotrebljavanje.

U ovom pregledu naveo sam najglavnije znakove lapidarnog pisma bosanskog i njihove varijante, i to u

pojedinim fazama od XIV do pod konac XV vijeka — za doba cvjetanja bosanske epigrafike.

Poredani su po ćirilskoj azbuci uz grčka pismena, pa je već na prvi pogled opaziti, da je i ćirilica i bosančica

postala od grčkog pisma. Većina slova prešla su i u formi i u značenju zaklasičkog doba nepromijenjena u

slavjensku azbuku. Amo idu slova г д ʒ ɑ ʍ ɴ ο п ρ т ф χ ω. Znak za glas a nastao je u formi ɑ od uncijalnog,

dočim je uncijalno є tek u vizantinsko doba prešlo u grčki alfabet. Uz te znakove prešli su iz grčkoga u

slovjensko pismo neki znakovi, ali ne više u onome značenju, u kome su se upotrebljavali u klasičnom

pismu, već za zvukove, koji su odgovarali fonetičkom izgovoru tih slova u vrijeme, kada je slovjensko pismo

nastalo. Tu se počimlje ćirilica a i bosančica, ako ne oblikom, a to izgovorom razlikovati od latinice. Amo ide

prije svega slovo в, koje se već za prvih vijekova poslije Isusa izgovaralo fonetički kao V, a ne kao latinsko

B, te slovo ʜ (η), koje se u kasnijoj grštini nije više izgovaralo kao otegnuto e, već kao i, a u tom značenju ih

upotrebljuje i današnja ćirilica. Za glas u nalazimo u prvo doba u ćirilici i bosančici307 iste znakove, kao i u

grčkom οу (ου), ali doskora zamijenilo ih je jednostavnije ϒo

Slovo je с latinsko, ušlo je odatle u grčko pismo zamijenivši staro Σ, pa tako vrijedi i u slovjenskom u

promijenjenom značenju za naše s.

Uz te znakove valjalo je za pojedine slovjenske glasove, koji su bili različiti od grčkih, naći nove, a ta slova

jesu: ц, ћ, ч, ш, шı , ж, ђ, џ, te za samoglasnike ь, ъ, ю, ѣ, ѧ.

Od tih znakova prešli su nekoji iz glagolice (ш, ѧ) pridržavši isti oblik, a drugi su različni, te su na novo

postali.

Svi ti znakovi, koji su u staroslovjenskoj ćirilici odgovarali posebnim glasovima, održali su se u ruskoj i

crkvenoj ćirilici do danas; makar se mnogim od njih u govoru izgubio prvotni glas a u srpskoj (gragjanskoj)

ćirilici održali su se do nedavno. Bosančica ne poznaje polovice tih znakova ni u starim natpisima ni u

novijem pismu, pa već se jedna bitna razlika izmegju nje i ćirilice sastoji u tome, što joj azbuka ima mnogo

manje znakova.

Slova ђ, џ, шı , ψ, ъ, ѧ nema u bosanskom pismu nikako. Glas ђ izražava se u bosanskim natpisima na dva

načina, ako je sastavljen od zvukova dj. piše se u samo etimološkoj formi ʜд ili samo sam glas д (дοдє, дοʜдє mjesto dogje [etimol. do-ide, dojde, dođe] ili ako sam glas ђ leži u korijenu, zamjenjuje se sa ћ, koje

se izgovara kao "gj" (na pr. вʌɑћєвʜћ mj. вʌɑђєвʜћ).

Slovu џ (dž) u narodnom jeziku nema adekvatna zvuka, tek dolaskom Turaka nalazimo taj zvuk (dženet,

feredža itd.), za koji u pismu nema posebna znaka.

Glas шı (šč ili št) narodnom je izgovoru nepoznat, a čućeš ga samo blizu crkve i od ljudi crkovnjaka, koji jesu

ili se nadaju postati crkvenim starješinama. Ovi izgovaraju doduše "svjaščenik", ali i "roždenije".

Napokon nema bosančica ni nazala њ (nj) ni labiala љ, koje je novija ćirilica usvojila, već za te zvukove piše

dosljedno ɴ i ʌ. U nekim mlagjim rukopisima opisuje se taj zvuk time, da se pred n i l metne slovo ћ (Ƃοсћɴɑɴʜɴь, ɴєʍɑћɴʜћ). Taj se običaj često nalazi u fratarskim kronikama, te je valjda analogija

306 Da će i ona sebi stvoriti literaturu, koja će joj dati stalne oblike o tome danas nema govora. 307 Do sada poznat je u bosančici samo jedan primjer, gdje se za Ɣ piše οу. Natpis nalazi se u Travniku, gdje ga je smjestio u tamošnjem sjemeništu prijašnji ravnatelj g. P. Hoffer.

150

talijanskom pravopisu, koji pred l i n meće g a izgovara lj, nj. U tih kronika našao sam i nekoliko primjera,

gdje se љ i њ izražava talijanskim gl, gn.

Značajno je za bosančicu, kao prostonarodno pismo, da nema znaka za glas ф. Taj je glas tugj slovjenskom

jeziku, ne može se naći ni u jednoj riječi slovjenskog korijena, a narod će se i kod tugjih riječi otimati

izgovoru glasa ф. Tako će u Lici i gornjoj Krajini seljak reći "vajda" a ne "fajda", "varba" a ne "farba," a

Bošnjak će Varešanin izgovarati "Pra Pranjo, Pilip" mjesto "Fra Franjo, Filip".

Zanimivo je tom prigodom istaknuti da je u glagolici u kojoj su sva slova izvornog porijekla, jedini znak za

"f" grčkog oblika kao i ćirilsko (ф).

Prema tomu ima bosanski alfabet osim slova, koja su prešla iz grčkog, samo znakove za c, ć, č, š, ž, ь, ѣ, ю, a razmotrivši razvitak tih znakova u bosančici, opazićemo, da se osim znaka ш (š) koji je iz glagolice prešao

u ćirilicu i bosančicu, i vokala ь, ѣ, ю, ostali razlikuju bitno oblikom od istih slova u ćirilici (ч c, ү č) a znakove

za ć i ž nalazimo u toliko raznih oblika, da se već iz toga može razabrati, da je bosančica tek tražila zgodan

znak za te glasove.

Slovo ь (u glagol. I) ima da zamijeni staroslovjensko ь i ъ, te bi imalo doći na kraj svim slovkama, koje se

završuju suglasnikom (bilo tvrdim ili mekim), ali to pravilo nije došljedno upotrebljeno.

Slovo ѣ izražava i u bosančici današnje "ie" "je", ali u starim natpisima nalazimo češće ʜ, jer je narječje bilo

ikavsko, a slovo ѣ u značenju ⊦ɑ (ja), ю odgovara posve ćirilskome.

Prispodobivši pojedina slova i njihov razvoj tečajem vremena kako ga razabiremo na kamenitim

spomenicima bosanskim, opaziti je, da su neka slova uz neznatne, obično subjektivne promjene pisca,

pridržali isti tipični oblik, dočim se druga pod lokalnim uticajima tako mijenjaju, da bi se već iz njih mogla

sastaviti cijela azbuka.

U tom se pogledu osobito ističu slova:

Ne bih umio da protumačim, kako su ti znakovi postali.

Jedan od znakova za k biće iskvaren grčki oblik κ (ıс ) dočim je drugi po svoj prilici složen od dva latinska c (cc).

Uz te oblike nalazi se u kraticama vrlo često glagolski oblik Ϟ. Primjetiti mi valja, da skoro u svim starijim natpisima slovo κ označuje ujedno i ć, svakako novogrčki uticaj.

U jednom natpisu (u Humcu) nagjoh znak za e u strogo glagolskom obliku э.

U bosanskim natpisima opazićemo karakterističnu razliku od ćirilice kod skraćivanja. U ćirilice ima cijeli niz

pravih kratica, koje su postale ili naprosto ispuštanjem manje bitnih slova u jednoj riječi, ili konvencionalnim označivanjem tih ispuštenih slova (titlama) ili pak sastavljajući više slova u jedan znak. To je sastavljanje u crkvenim natpisima katkad tako umjetno i zamršeno, da i vještijemu oteščava čitanje. U ćirilici je takvo skraćivanje uvijek posebnim znakom ili crtom nad kraticom ili cirkumfleksom označeno.

Takih kratica nalazimo bosančici samo u vrlo malo riječi, koje su sve iz crkvene prakse prešle u narod. (Na pr. stim mj. svetim, bgã mj. boga, dhom mj. duhom, sña mj. sina). Ovi su primjeri i jedini, što ih nalazimo.

Bosanske su kratice ligature (spojevi) u potpunom smislu riječi, a nastale su na temelju istoga principa kao i rimske.

Prije nego što ću te ligature razjasniti, valja da razložim tipske forme lapidarnih slova bosanskih prema elementima, od kojih su sastavljena.

151

Po svom obliku i po tehnici skraćivanja razdijelio bih znakove bosanske azbuke u četiri skupine:

Na prvi pogled opaža se, da su slova svedena na što jednostavnija počela.

Slovima u prvom i drugom redu zajednička je osovna crta, a znakovi do nje imaju da pobliže označe fonetičku vrijednost te crte. U prvom redu stoje slova koja lijevo i desno imadu osovnu crtu i znak megju njima, u drugom redu su slova sa jednom osovnom crtom, a karakteristički im je znak sa strane lijevo ili desno.

Slova za p, v, n, i, m sastoje se od dvije crte, koje su različito spojene: п (p) spojeno je gore crtom, ם (v) ima gore i dolje spoj, ʜ (i) u sredini, ɴ (n) poprijeko, a ʍ (m) spojeno je vijom.

Slova drugoga reda sastoje se od jedne osnovne crte i karakterističnog znaka. Kod slova ɑ, polukrug je lijevo kod ρ (r) desno kod ь desno dolje, kod г vodoravna crta na desno, kod Ƃ isto tako, a dolje polukrug kod ч (c) prelomljena crta lijevo, a kod ıс (k) na srijedi desno izvijeni polukrug.

Skraćivanje u bosanskim natpisima osniva se na tome svojstvu, da je u svijeh tih slova zajednička osovna crta, pa skraćujući dva slova dovoljno je osovne crte jednog slova pridržati, a dodati samo karakteristiku drugog slova.

Slični način skraćivanja imademo u sanskritu. Tu je zajedničko svim slovima osnovna, a nad njom vodoravna crta, a karakteristika pojedinih znakova meće se pod nje.

Osim slova ɑ koje se može i sa slovima с i ʌ spajati spajaju se obično samo slova prvog i drugog reda megju sobom, te tako nastaju slijedeće ligature:

Čita se:

Va ime — Aminь — Bosnomь — Vrime —

— Služi banu Stipanu i kralu .....

i kralici Grubi i krala Ostoju.

(Iz natpisa Kočerinskog).

Slova četvrtoga reda ne spajaju se nikad ni megjusobno a ni s drugima u ligature, a ako ih pisac mora radi tijesna mjesta nekako skratiti, metnuće ih u manjem obliku nad liniju ο i є spaja se sa ʜ napokon kao i u ćirilici u ıє i ю.

Opaziti valja, kratice u bosančici nemaju kao u ćirilici da skrate pojedine riječi, da one nijesu konvencionalni oblici (sigle) za pojedine

pojmove, koji se u pismu i u govoru često pišu i upotrebljavaju, već su one postale kao i latinske – uglavnom imaju svrhu, da se mjesto na ploči laglje ispunjava, a u bosanskim natpisima se često dogagja, da se završno slovo jedne riječi spaja sa početnim slovom one, što slijedi.

Prema tomu je u ćirilskim kraticama različno načelo nego li u bosanskim. Ovdje se skraćivanje osniva na formalnoj naravi slova, tamo na jezičnim svojstvima riječi; tu je organička, ondje umjetna, u bosančici su spojevi, u ćirilici vješto sastavljeni monogrami. Da to saberem u prispodobu, izrazio bih, da se bosanske

152

kratice prema ćirilskim odnose po prilici kao lapidarne latinske ligature prema tironskim notama.

Pismenih spomenika pisanih bosančicom sačuvaše nam u priličnom broju po gdjekoji od bosanskih i hercegovačkih stećaka, a ti natpisi, zanimivi sa svog epigrafičkog stila, jedini su nam podaci za promatranje tehnike i razvoja samoga pisma. Tehnički su izragjeni natpisi dosta priprosto, slova su tek kako bilo da bilo uklesana, nepravilno poredana, a i same vrste ne teku najpravijim smjerom.

Do sada mi je samo jedan primjer poznat, u koga su slova donekle umjetno izragjena.

Čita se:

Počteno

(Na)vukoh za svoga

_eka na četrьto

_ _m u oba

Natpis taj nalazi se u katoličkom sjemeništu u Travniku, a u pri-loženoj slici priopćujem jedan dio tog natpisa.

Razabrati je po toj slici, da se slovjenska slova prilagodiše stilu vremena, koji je zapadom za-vladao u doba kada je taj natpis nastao, te je segnuo i amo u

Bosnu. Pojedina slova prilagodila su su se gotici, a taj natpis i ako po svom tekstu nije važan, zanimiv je pojav u povijesti razvitka pisma, jer je rijedak dokaz, da je zapadna kultura dohvatila slovjensko pismo, pa ga preobrazila na germansku formu.

U starijih bosanskih natpisa može se opaziti još po gdjekoja osobenost, koja se ne da tehnički protumačiti i koja razumljivost natpisa katkad vrlo oteščava. Osobito u hercegovačkih natpisa nalazimo često, da slova nijesu pomještena upravnim redom, već izvrnuta, položena i u opće nepravilna, a u onom priopćenom nat-pisu na Vlagjevini308 imademo primjer, da je pisan s desna na lijevo, a i slova da su mu okrenuta. Taj slučaj tumačio se koje kako. Neki bi rekli, da je to upliv turskoga pisma, koje se takogjer piše s desna na lijevo, ali taj tumač nije dovoljan. Natpis sam spominje kneza Pavla Radinovića, koji je živio u prvoj polovini XV vijeka, a onda dojam turski nije bio još tako silan u Bosni, da bi na taj način preobrazio pismo; osim toga valja spomenuti da tome nema analogije. Ja sam sebi znao taj pojav samo tako protumačiti, da skulptor natpisa nije umio pisati, da je imao nacrt natpisa na papiru pred sobom, pa ga s obratne strane prenio na kamen te ga u klesao.

Drugi zanimiv natpis nalazi se uzidan u manastiru na Humcu. Kamen je četverasta ploča a natpis obilazi u zavojku na tri reda oko sve četiri strane ploče.

Napokon ---- hovca pokraj Drine putem iz Višegrada u Samobor. Natpis je na stećku a zanimivo je u njega da nema ni jednoga vokala i što je uvijek jedno slovo uspravno a drugo položeno pisano, tako da je L P L uspravno a V V i S položeno.

L V P V L S (slv pvl)

Tu bi se možda našao dojam turskoga pisma, koje takogjer ne zna za vokale, a sudeći po tome da slova S L stoje na desno, imao bi se natpis čitati s desna na lijevo.

Kao primjere natpisa iz doba cvjetanja bosanske epigrafike navodim nekoliko primjera koji će oblike i tehniku njihovu bolje nego riječi i opisi razjasniti.

308 Glasnik god. I br. 1.

153

Natpis na ušću Drežanke kod Završja

Megju najljepše natpise XIV vijeka spada bez dvojbe onaj, što sam ga prije dvije godine otkrio na ušću

Drežanke. Natpis pisan je za vremena Trvtkova banovanja, te je prenma tomu jedan od najstarijih, a

vrijedan je što mu je postanak bar donekle kronologički ustanovljen. Uz to je karakteristički primjer za

pravilni način skraćivanja.

Do njega valja spomenuti natpis, koji je prije desetak godina nagjen na polju kočerinskom te uzidan u župnu

kuću u Kočerinu309. U natpisu spominje se ban i kralj Tvrtko, Dabiša, kraljica Gruba, Ostoja, i herceg

Hervoja, te rat Hrvoje sa Ostojom, pa je prema tomu natpis pisan oko 1410-1420. I taj natpis je lijepo

izragjen kao i Drežanski a i tehnika skraćivanja je ista.

Natpis u Goraždi Čita se:

Vь ime b(og)a se leži rabь b(o)ži i knezь Ra- doslavь Širinikь. Natpis bio je prije u crkvi u Goraždi, a kad se ova raširila, prenesen je pred crkvena vrata. Opaska Ima se čitati Širinić a ne Širinik (k mj. ć). Knez Širinić – obitelj je danas turska – biće utemeljitelj crkve goraždanske, a ne herceg Stjepan.

309 Sliku njegovu priopćićemo u slijedećem broju. Uredništvo.

154

Natpis u M. Gostiji

Ase leži Vukićь sinь Vukašina ----- svojom majkomь Ružomь

Natpis pod Džipima

Ase ovoi kamenie uzvuče Radovan(ь) Bratolь Skrьstić Ninomь310 sradi za života na se.

Natpis kod Kaoštice311

Ase leži Juraj kod Radoe svoga gospodičića.

310 (bratomь s krьstijaninomь LN) 311 Taj natpis je zanimiv s toga, što riječima kod i Radoe služi samo jedno д.

155

Natpis kod Oprašića

Asi (j)e bilegь počtena i glas- ita voevode Radivoja Opr- ašića dokle bihь počte- no i glasit- o prebihь i l- egohь u tuđ- oi zemli a bileg mi s- toi na bašti ni

Opaska Natpis je taj iz istoga vreme-

na kao i onaj nedaleko od

Brankovića nad grobom Mah-

muta Brankovića (druga pola

XV vijeka), a naveo sam ga

za to što u njemu ћ zamje-

njuje gj u riječi tugjoj (тƔћοʜ) dočim na niže priopćenom

krstu, koji stoji tik do njega, i

koji je po svom postanku

mnogo mlagji, pisan ćirilicom,

nalazimo već slovo ђ.

Natpis kod Oprašića

Čita se: Andje- lia

Ako se je lapidarna bosančica sasvim samostalno uz ćirilicu razvijala, kurzivno pismo pokazuje tu

samostalnost još više, te je postalo pismom, koje uz ostala kurzivna pisma, što odgovaraju svim zahtjevima

rukopisnoga pisma, predstavlja najprimitivniju vrstu.

Dolaskom Turaka propala je bosanska epigrafika. Natpisa biva sve regje, sve hitrije i netočno izragjenih, pa

na mnogijem mlagjim natpisima može se opaziti prelaz lapidarnog pisma kurzivnom.

Takvih primjera imade vrlo mnogo u dolini Lašve, a priopćujem jedan, koji se čuva u katoličkom sjemeništu

u Travniku. Slova su na maloj pločici od pješčenjaka sitno, plitko, rekao bih nožem urezana, nepravilno

poredana.

Zanimiviji primjer već sasvim kurzivnog pisma na kamenom spomeniku nalazi se u muzeju, komu ga je

poklonio gosp okr. predstojnik dr. Kukuljević. Nagjen je blizu Fojnice. Kamen je ploča od mehkog

pješčenjaka na njoj uklesan je krst i natpis, komu su se slova daleko rastavila od pisma XV. vijeka. Pismo

156

prilagogjuje se sve više individualnosti pisca, postaje sve brže, ali i nepravilnije, te prelazi u domaću

upotrebu.

Kurzivno pismo razvilo se u

narodu posve samostalno, bez

umjetnoga usavršivanja, pa se

može doista nazvati narodnim

pismom, kao što su bile nekoć

rune narodno germansko pismo.

Karakter tog pisma jednak je

onomu primitivnomu a i prvotnom

pismu, iz koga su se sva moderna

pisma razvila: feničkomu. I tu i

tamo izražavaju se slova sa malo,

većinom ravnih crta, a razlikuju

se megju sobom raznom

kombinacijom.

To pismo nazivljem samo za to

kurzivnim, jer se upotrebljava u

svagdašnjem rukopisu, a ne

možda za to, što bi odgovaralo

zahtjevima kurzivnoga pisma.

Ono niti se piše brže niti

razgovjetnije od lapidarnog

pisma, a ako ga prispodobimo s

onim, opazićemo, da je isto

pismo, ali da je na papiru uzelo

drugi oblik; crte su tanje, dulje,

nijesu onako pravilne kao na

kamenu, a ako je individualnost

pisca već mijenjala mnoge

znakove na lapidarnim

spomenicima, u kurzivnom pismu

ta je individualnost još više

vladala.

157

Natpis iz M. Mošunja

Va: ime: B(og)a: dobr-

oga: se: zida: Mi-

halь: svomu:

gdnu: knezu:

Vuku.

Natpis u Sarajevu

Pera mater fra Šimunova koia saspa u gospodinu na 1719.

To pismo nije narod u školi naučio, škola nije nad njime bdila, da mu se pojedini znakovi po stanovitim

zakonima nauče pisati, da pojedina slova odgovaraju nekom uzornom tipu, već je pismo kao i narodna

pjesma, narodna priča prelazila predajom od oca na sina, od koljena do koljena, pa kao što se uslijed te

predaje spoljašni oblik narodne pjesme mijenjao, tako je bilo i kod pisma, koje kao i pjesma i priča

sačinjava jedan dio kulturnog blaga narodnjeg.

Tim pismom služili su se u Bosni i katolici i pravoslavni i muhamedanci.

--------------------- pismo u franjevačkim manastirima. Njime su pisali svoje registre i privatne dopise, svoje

kronike, u opće sve, što god su pisali domaćim jezikom.

U muhamedovaca je to pismo još nedavno bilo običajno skoro u svim begovskim kućama, a još i danas

imade dosta familija, koje ostadoše vjerne bosančici. To pismo bilo im je ostavština iz vremena, kad su

njihovi pradjedovi bili još plemići "rusaga" bosanskoga, prije nego li se poturčiše, a kao takvo cijenili su ga.

Tim pismom ne samo da su muškarci pisali, već i žene – pojava koja ide megju najregje u muhamedovskom

svijetu. Za obična čovjeka bijaše pisanje jedina zadaća kulturne naobrazbe, a naučio mu se za djetinjstva,

kao nekoć stari Grci od gramatika, od kojega starijega sluge ukućana.

Što se tiče pravoslavnog žlteljstva, mnogi pišu bosančicom još i danas, ali uticaj ćirilice lakše ih je dohvatio,

pa se i pismo manje više oslanja uz ćirilicu.

Kako rekoh, rukopisna bosančica razvila se od lapidarne bez bitnih promjena, ali ipak bih razlikovao dvije

vrste: manastirsku i begovsku. Manastirska razvila se megju ljudima, koji su kulturnom svijetu daleko bliže

158

bili nego begovski čitluci i kule, vježba bila je mnogo veća, upotrebljavanje češće, pa se je pismo pod tim

uslovima bolje ustalilo i iskitilo. Osim toga valja imati na umu, da su stari fratri često imali pred očima

starobosanske i dubrovačke povelje, koje su katkad bile kaligrafički pisane, pa su nastojali, da svoje pismo

što ljepšim učine. Stoga i jest pismo u manastirima pravilno, katkad lijepo, a prije svega valja istaknuti, da

u mnogome sjeća na pismo dubrovačkih rukopisa iz 15. vijeka.

Faksimili hercegovačke rukopisne bosančice

Uranijo biljubaša Mujo Do sabaha četiri sahata – Viž njeg Halil podviš ruke staše; Dok mu kucnu halka na vratima, Mujo bratu govori Halilu:

"Moj Halile, moje gledovanje, Hajde, sine, na avlinska vrata

Pa ti vidi ko je na vratima." U Halila pogovora nema Vet udari niz bijelu kulu. Dok je sišo na avlinska vrata U duvaru mandal podignuo - - -

Od nas sirjaka (siromaka) Gaćana: Mosataj begu Pašinu i Muhamed begu Kapetanoviću i Ibrahimu begu Bašagiću Ruku i nogu vi lubimo i u pet vakti namaza sa svijem našijem famelijama Vam dovu činimo i molimo Vas, a more biti i da vi je poznato od ulazka Austorije kao što je postavijo - - -

U begovske bosančice svega toga nema. Slova sa tu puki grafički znakovi za pojedine zvukove, a upotrebljuju se bez ikakva pravila i zakona. Narod ne pita ni za ortografiju, ni za gramatiku, on ne odjeljuje riječi od riječi, rečenicu od rečenice, već meće slovo do slova, kako dotični zvuk čuje ili misli čuti.

Sitnijih fonetičkih razlika ne razabire, te često zamjenjuje č i ć, a slovo j izražava sa a.

Kao primjer isporedio sam azbuku na jednom kamenitom spomeniku prošlog vijeka, u kojoj se već može razabrati prijelaz iz lapidarnog u kurzivno pismo, te azbuku sa jedne stare olovne ploče, manastirsku i uz to begovsku u Bosni i u Hercegovini.

Prispodoba kazaće tu svakomu više negoli riječi, a nekoliko primjera neka budu tumač tomu zanimivom pismu.

Pišući ovo, nije mi bilo na umu da napišem bosansku paleografiju ili historiju razvitka bosanskog pisma, nije mi bila zadaća dokazati, da je bosančica različna od ćirilice, već da svratim pažnju na tu narodno pismo, kojega će za malo vremena nestati. To pismo i ako ne odgovara zahtjevima, praktičnog pisma, i koje će baš za to propasti, ipak je zanimivo kao strogo narodna pojava, kao pismo, koje je sebi stvorio narod, da mu služi prvim kulturnim i literarnim potrebama.

Povijest literature nema, se od toga pisma nadati nikakvome prinosu, historija će se njime vrlo malo okoristiti, ali kulturna povijest zabilježiće ga kao zanimivu pojavu u kulturnom životu narodnjem. Već je samo to pismo dovoljno, da joj razastire cijelu sliku kulturnih faktora, koji sa na narod uticali, dok je pisao bosančicom, a vrijednost će mu biti još veća, ako se ta pojava prispodobi sa sličnim pojavama kod drugih naroda.

159

Mate Tentor

BOSANČICA

Na svijetu ima sva sila pismena a ipak svi su se alfabeti kulturnih naroda razvili iz jednog — tzv. feničkog alfabeta. Te raznovrsne promjene bit će prouzročile nove političke i kulturne prilike, nove etničke dispozicije i novi estetski osjećaji. Kako se svjetovna kultura dotiče samo periferije čovječjega života, a vjerska kultura zahvaća čitav osobni opstanak, vidimo iz povijesti čovječanstva, da pismo stoji u prvom redu pod utjecajem vjere.

Pojedini narodi lako mogu da prihvate tuđu kulturu i jezik zavojevača, dok s promjenom vjere i pisma ide vrlo teško: i jedno i drugo se prihvaća, kad narod izgubi sve svoje narodne osebine. Istom s promjenom vjere ide uporedo i promjena pisma.

Stara je Aleksandrija postala za helenističko doba središtem grčke kulture, ali egipatski narod ne prima grčko pismo. Tek s pobjedom kršćana u Egiptu, napušta se domaće pismo.

Aleksandar Veliki pokorio je Prednju Aziju, i njegovi nasljednici (Seleukidi, Sasanidi) uvode u Perziju grčki duh, ali perzijsko pismo (spehlevi) ne ustupa grčkome.

Rusija se s Petrom Velikim orijentira prama europskom zapadu, od kojega uzima sve naučne i kulturne tekovine, ali zadržava ćirilicu (»graždanka« je samo mala koncesija lovom duhu).

Japanci postaju po kulturi pravi Europejci, prihvaćaju svu europsku svjetovnu kulturu (prirodne nauke, medicinu, tehniku, političku i vojničku organizaciju), ali ne primaju ni vjeru ni pismo svojih učitelja.

Jedni Armenci napuštaju svoj jezik i govore turski, ali pišu armenskim pismom, drugi govore kurdski, ali pišu svojm starim pismom.

Anglizirani Hindusi pišu engleski arapskim slovima. Sirijski kršćani rascijepiše se u tri sekte, za to pišu trima nijansama sirijskog pisma.

Grčki kodeksi Sirije, Palestine i Male Azije ne razlikuju se između sebe, jer je jedna grčko-istočna crkva, dok tamošnji katolici pišu drukčijim grčkim pismom.

Kopti imaju posebnu kršćansku crkvu, za to i pišu na svojem ina grčkom jeziku posebnim pismom, koje se razvilo iz grčkoga.

Slaveni dobivaju posebnu liturgijsku organizaciji, u to Konstantin-Ćiril stvara posebno pismo. A i s ćirilicom se kasnije dorada novo stiliziranje grčkog pisma, dok Rumunji, koji nemaju svog patrijarka, nemaju ni svoga pisma, već prihvaćaju ćirilicu svojih susjeda.

Poljaci, Česi, Slovaci, Slovenci i Lužički Srbi, upotebljavaju latinicu bez ikakve svoje stilizacije, jer nema posebne poljske, češke itd. crkve.

Kršćanska latinska služba Božja u prvom tisućljeću u sjevernoj Italiji, Galiji, Španiji i Irskoj nije bila rimska (kao što je danas), zato imamo u Milanu ambrozijansku liturgiju, u Galiji galikansku, u španjolskoj mozarapsku, a irska je crkva najsamostalnija.

Paralelno s tim obrednim razlikama imamo različite nijanse latinskog pisma: langobardsko u jednom dijelu Italije, merovinško u Francuskoj, vizigotsko u španjolskoj, litterae tonsae u Irskoj.

Dakle samo nijansa latinskoga pisma, a posebnih pismena kao za Ulfile ili našega Ćirila nije nastalo, jer se tada u javnom životu ne upotrebljava narodni jezik, već latinski.

U najtežem položaju našli su se Hrvati: jedni sačuvaše slavensku službu Božju s glagoljskim pismom, drugi (u Bosni) odrekavši se glagoIjice, koja ne će biti bila nikada duboko pustila korijena, postepeno stvoriše od staroslavenske ćirilice posebno pismo »bosančicu", a treći, kod kojih je nestalo slav. službe Božje, prihvaćaju latinicu bez ikakve svije stilizacije.

Budući da bosanski muslimani nemaju svoje samostalne vjerske organizacije, pišu ili pismom svojih pređa (bosančicom) ili za hrvatski jezik prerađenim arapskim pismom, koji nema svoga duktusa.

Promjena pisma u vezi je s novom duševnom orijentacijom. Kad su Rimljani u IV. vijeku primili kršćanstvo, mjesto rimskoga poganskoga individualizma dolazi kršćanska općina: pojedinac se nura podrediti kolektivizmu. To se vidi u umjetnosti, gdje je čovjek naslikan mehaničkim crtama i sam za sebe ne znači ništa, već cjelina tih kolektivističkih pojedinaca ima svoje značenje, a isto tako u starokršćanskoj bazilici gusti niz stupova s isto takvim nizom svetaca i prozora odaju taj kolektivizam. Stari kršćani imali su drukčiji umjetnički osjećaj negoli njihovi poganski suvremenici. Stari kršćani su drukčije mislili i osjećali nego li njihovi poganski suvremenici; zato kršćani, preuzimajući poganski stil, motive, nošnju, oni to samostalno preobrazuju prema novom kršćanskom mišljenju i osjećanju, i tako stvaraju starokršćansku umjetnost.

Iako se uncijala pojavljuje i prije kršćanske duševne evolucije, u njoj se osobito za kršćanstva ogleda nesamostalnost pojedinih slova, a kolektivizam u skupu slova (retku).

160

Premda se je polovicom IV. vijeka rimsko carstvo raspalo u dvoje, nikad nije bila kulturna uzajamnost među njima veća nego u to doba: kršćanstvo vlada tu i tamo, za to je i duktus pisma grčkoga i rimskog vrlo sličan. Vjera je djelovala i na pismo Rimljana, kojih se pismo u rukopisima razlikuje od pisma poganskih natpisa.

Kad nestaje ambrozijanske, mozarapske i galikanske crkve, i svi uvode rimski obred, nestaje i onih »nacionalnih« pisama (langobardskog, vizigotskog i merovinškog) i svi poprimaju jedno pismo (karolinu), u kojem se odrazuje jedinstvo katoličke crkve. Karolina nije nastala ni na jednom mjestu ni najedanput, a niti se jednako razvijala u svim krajevima.

Kad se je pak razbilo jedinstvo crkve (cf. Avignon i sl.), mijenja se lijepa i okrugla karolina u — goticu: slova su gusta i mobilna, nemirna, prelomljena, što znači dinamiku, dok okrugli lik karoline pokazuje statiku. Kao što su antiqua i fraktura eksponenti dviju vjera, tako su i bosančicu namjerice iz ćirilice preobrazili katolički duhovnici — kako kaže ruski pisac povijesti slavenske književnosti, — da se time udalji od pravoslavnog pisma.

Poznato je, da se pripadnici različitih vjera, a istog jezika, mogu razlikovati i u govoru i u nošnji, u pravnom shvaćanju, u umjetnosti, u upotrebi ere i u nacionalnoj svijesti pa čak i u fiziognomskom izrazu, i u pismu.

I grafologija nam pokazuje, kako različito duhovno stanje utječe na pisanje i da pojedinac ima svoje individualno pismo. Kad je tome tako, i kod mase (gomile) jednakog duševnog značaja (vjere) nastaje novi ritam i u pokretu ruke, što se sve odrazuje i u promjeni pisma.

Nijedan alfabet u današnjem kulturnom svijetu nije pronađen ni najedanput stvoren, već svaki ima svoju povijest. Kako npr. nije karolina — kako smo već rekli — nastala na jedan put, tako ima i bosančica svoju dugu povijest, ona ima tu i tamo — i u različito doba — elemenata starijih pisama (ćirilice, glagoljice i latinice), dok nije nastalo posebno pismo, koji ćirilovac ne umije čitati, a srpsku, bugarsku i rusku ćirilicu može čitati.

Srpsko pismo i pravopis razlikuje se od pisanja Bosanaca i onih Dalmatinaca, koji pišu slavenskim pismom. Dok u bosančici slova: i, jery i jat mogu označivati samo glas i, u Srba se pišu sva ta tri slova za ta tri glasa. Bosanci su ikavci, a kako je u ikavaca glas ě (jat) prešao u i, pa kako je u narodnom govoru vrlo rano nestalo razlike između jery i i, Hrvatima, koji za razliku od Srba pišu narodnim jezikom, ta slova označuju glas i, dok kod Srba ta tri slova označuju tri glasa za to, što oni ne pišu narodnim jezikom, već starim crkvenim jezikom pravoslavaca, a e zbog ekavskog govora Srba nije mogao označivati glas i.

Poznato je, da je glagoljica savršeno pismo, ali kako ona nije nastala za potrebe hrvatskoga jezika, u njoj nema znaka za glas »j«. Kako su naši Bosanci ikavci, te im je e — i, oni upotrijebiše znak e i za oznaku glasa »j«, kad se e nalazi pored kojeg samoglasnika, npr. gospoea (= gospoja), svoeoj (= svojoj), ali ima i ovako pisanje: svoe (= svoje) mlaemu (= mlajemu, štok. mlađemu), tj. bez označivanja jotacije, kako je bilo i u glagoljici, a nikako nema u Bosni srpskoga je, što je po glagoljskoj tradiciji, kako kaže Srbin Lj. Stojanović. Bosančica se nije zadovoljila, da za l (lj) n (nj) upotrijebi ćirilsku kombinaciju (ja, je, ju), već je pored glagoljskog pisanja pošla kasnije svojim putem: naši su franjevci prema talijanskom gl (giglio) i gn (regno) stavljali znak ђ (= đ) pred l odnosno n. I u drugim prilikama oponašali su talijanski pravopis. Srpska ćirilica ima ja, a bosančica mjesto toga upotrebljava slovo e — opet po glagoljskoj tradiciji (ě sam bil = ja sam bil, Dimitriě = Dimitrija, Ostoě = Ostoja).

Za oznaku glasa đ ima bosančica poseban znak (ђ) kao što glagoljica ima »đerv«, dok ćirilica (staroslavenska, bugarska i srpska) nema posebnog znaka, već se za taj glas pomaže slovom g. U Miroslavljevu i Vukovu evanđelju ima doduše poseban znak za meki g, ali toga nestaje, čim su se Srbi posve priklonili Istoku. A i napuštanje glagoljice kod Bugara i stvaranje ćirilice koncesija je, grčkom duhu. S istoga razloga odriču se Srbi onoga đ iz Miroslavljeva evanđelja, u kojem ima bugarskih elemenata (nazala).

Taj znak nije u Srba nikada označivao glas »ć«, a u Bosni se već od XIV. stoljeća upotrebljava za oznaku »ć« valjda i za to, što tamo ima kao i kod čakavaca npr. mlaji mjesto mlađi, pa mogu biti. bez £ u značenju đ. U staroslavenskom jeziku nema glasa »ć«, zato u glagoljici nema ni znaka za taj glas. Našemu glasu »ć« tamo odgovara glas »št« (opšti = opći, sveštenik = svećenik), zato se i u ćirilici hrvatski glas »ć« piše zna-kom št, a kasnije i znakom »k« i »t«, dok u bosančici mjesto tog trojakog pisanja (št, k, t) nije pobijedio onaj par excellence bosanski znak ђ, koji se u značenju đ javlja već u Kulina bana.

Ortografija u Bosni ostaje uvijek ista, a u Srbiji se mijenja: pravopisna reforma u Srbiji (počev od 1390.) nikako ne utječe na pisanje naših Bosanaca.

Dalja karakteristika bosanskoga pisanja jest, što se za 1000 upotrebljava ү kao u glagoljici, a za 90 nije srpsko G već grčko koppa.

U ćirilici ima sva sila akcenata ili kvačica, čega u bosančici nema, a to će biti tradicija glagoljaške škole, pošto je poznato, da i najstariji glagoljski rukopisi hrvatskoga razreda — kaže Jagić — ništa ne znadu o suvišnim znacima nad vokalima.

Bosančica se mnoštvom ligatura naslanja na latinsku grafiku, a i uglate i prelomljene crte zapadnjačke

161

gotice i beneventane ogledaju se u bosanskom pismu.

U Bosni (i Dalmaciji) pismo je — za razliku od srpskih krajeva — nagnuto na desno, a crte slova produžene su prema gore i dolje: na taj način od rimske kapitale nastala su današnja slova latinice, koja stoje između četiri crte.

Bosančicom pišu već od početka samo katolici i »bogumili« (bosanski krstjani), ona se gaji u samostanima sve do XIX. vijeka, a od propasti bosanskoga kraljevstva sve do naših dana njome se služe odlične muslimanske porodice. Interesantna je i vježbenica pisana poslije Gajeve reforme. (Glasnik XXV, 1919.).

Još prije dolaska Turaka javlja se kurziva, kojom fratri štampaju knjige, npr. Ortus anime (1567.) i Statut bratovštine sv. Kuzme i Damjana u Poljicima (1619.), dok u Srbiji tomu pismu nema traga.

Jezik je u bosanskim jezičnim spomenicima čisti narodni ikavskoga govora; bosančicom pišu i u Dalmaciji (na otocima, u Poljicima, Makarskoj i u XIV. i XV. vijeku u Dubrovniku), dok je kod Srba nenarodni (crkveni) jezik pisan srpskom ćirilicom, koja je tek poslije propasti bosanskoga kraljevstva importirana iz Srbije.

Lapidarno pismo nalazimo na nadgrobnim natpisima (ima više desetaka tisuća takvih stećaka), kojih ima i preko Drine i u Albaniji. To su natpisi katolika, a tako su međusobno slični, da se može govoriti o tradiciji epigrafske škole (Jagić). Početak takvoga natpisa glasi: se leži, dok bi kod Srba bilo: zde ležit, zde počivat. Nadgrobnih natpisa ima i od vlasteoskih žena: »a se leži dobra vladika Jerina«.

Tako je velik bio utjecaj bosanske Hrvatske, da se bosančicom pišu i turski, grčki, latinski, rumunjski i madžarski tekstovi.

Da je bosančica vezana za katolicizam, vidi se i odatle, što su i katolički Albanci pisali njome, premda im je srpska ćirilica bila geografski bliže.

Bosančica se naslanja na glagoljicu, kako je prije više puta istaknuto. Bosanac, pišući svojim pismom, znao bi umetnuti glagoljska slova, a ima na teritoriju bosanske Hrvatske i posebna glagoljska grafika, koja pokazuje više veza s macedonskom glagoljicom, dok u krajevima današnje Bosne, koji su pripadali hrvatskoj državi, ima ona poznata glagoljica naših vrijednih glagoljaša.

Bosančica uzmiče pred glagoljicom; ima primjera, da u isto doba, čak i od iste ruke potječu rukopisi bosančicom i glagoljicom, npr. bosanski »bogomilski« rukopis nekoga Radosava ima i glagoljskih slova, Hval krstjanin bit će pisao i Nikoljsko evanđelje i Bolonjski psaltir; iz doba Hrvoja ima i glagoljice. U Splitu i Omišu piše se bosančicom, dok u crkvi vlada glagoljica, iz Sinja i Klisa ima više bosančicom pisanih povelja, dok tamošnje crkve posjeduju glagoljske knjige. U XVI. vijeku se bosančica širi i u posavsku Hrvatsku: ima oporuka pisanih bosančicom, a Keglevići pišu svoja pisma istim pismom. I graničarski zapovjednici uvelike dopisuju bosančicom.

Interesantna je krasopisna vježbenica, napisana poslije Gajeve reforme, u kojoj su iznesena u ono doba običajna pisma u Bosni. Tu vježbenicu nepoznati dijak zove »Upražnenie« kada piše ćirilicom, a kada se služi bosančicom, Zove je »vježbanje«. To pismo on zove »glagolica« ili »slaviansko dalmatinska bukvica«, kojom se služe stari popovi rimske crkve, a »ovu glagolicu neki zovu Čurlika, izvodeći to od svetog Kirila ih Curila«. (Truhelka u Glasniku bos.- herc. muzeja XXI, 1909.).

Bosna se razlikuje od Srbije i u tome, da bosanske povelje stoje pod zapadnjačkim utjecajem: u njima nema gotovo nikada tzv. indikcije, dok je ona sasvim obična u Srbiji. Na državnim poveljama u Srbiji nema svjedoka, kao što ih nema ni na bizantskim, dok u Bosni (i osobito na Primorju) ima sva sila svjedoka, i to već od XIII. stoljeća (Ninoslav). Za to bolje poznajemo bosansko i hercegovačko plemstvo nego li srpsko.

U bosanskim poveljama nije ovlašten da podjeljuje prava samo pojedinac, već kralj sa zborom plemića.

U Bosni u početku nema potpisa (Ninoslav, Kulin), kao ni kod glagoljaša, već potpisuje pisar (a piše po zapovidi kralja Hrvatin dijak), dok se kod Srba potpisuje kralj (Stefan se pod slavenskim tekstom potpisuje čak grčki). Pisarev se potpis traži još više na Primorju. Bugarske i srpske povelje datiraju se — po bizantskom uzoru — od stvorenja svijeta (5508. g.), a u Bosni po zapadnom kršćanskom načinu — od rođenja Kristova. U Srbiji se navodi mjesto, gdje je povelja pisana, a u Bosni u XIII. vijeku nikada.

U Bosni povelje imaju svjetovni karakter, te tu nema ni jedne s Atosa, dok je u Srbiji sasvim obratno.

Vladari imaju i latinsku kancelariju; najstarija povelja potječe od Kulina bana (1189.), pisana narodnim i latinskim jezikom; od Dabiše imamo latinsku povelju.

Specifična bosanska formula je: a se leži na zemlji plemenitoj (u Hrvatskoj: plemenšćina), koja seže sve do Drine. Na kraju se kaže npr. ovako: a se leži Ivan u svojoj zemlji, bratjo, žalite me, ja sam bil jako vi, a vi ćete biti jako ja.

U Bosni su ornamenti: biljke, oružje, grbovi, konjanici, dakle vlada svjetovni duh, a u Srbiji je sve crkveno.

Kao što je bosanska Hrvatska kulturno i dijelom vjerski (kasnije bosansko krstjanstvo) posebna jedinica, tako se ona i pismom odvaja od srpske i hrvatske države, ali kako je bosančica svojim razvitkom zapad-njačka, njom se služe i drugi Hrvati izvan bosanskog kraljevstva (Brač, Split, Poljica, Keglevići itd.).

162

Bosna je nekako samostalna, često vezana s onom staroslavenskom emancipacijom, koja se ogleda u glagoljskom pismu, pa kad već prihvaća ćirilicu, koja je koncesija grčko-istočnom duhu, ona se naslanja i na glagoljicu, udaljuje se od ćirilice i stvara posebno pismo: odbacuje staroslavenska slova, koja nisu potrebna hrvatskom jeziku, uvodi nove znakove za svoj narodni jezik, razvija nove oblike (č, v, z), organski se razvija nezavisno od staroslavenske, bugarske i srpske ćirilice, prihvaća zapadnjačke ligature, podržava prelomljena slova gotice i beneventane i prima elemente talijanskog pisanja.

U bosanskom se pismu ogleda samostalnost pri fiksiranju znakova za posebne hrvatske glasove, vidi se određena volja, vidi se originalan duk tus; ono je pozajmljeno, kao što su pozajmljeni svi alfabeti, ali ono je novo pismo, kao što su Ulfilino, Ćirilovo i ostala pisma u svijetu.

LITERATURA: Berčić Ivan: Bukvar staroslovenskoga jezika. U Zlatnom Pragu, 1860. — Collen Ludwig: Die Stilentwicklung der Schrift im christlichen Abendlande. Worms 1922. — Jagić V.: Odlomak evanđelja bosanskoga pisanja. (Starine, IX. knjiga, str. 134—137). — Jagić V.: Analecta Romana (Archiv f. slav. Philologie, XXV (1903.). — Jagić V.: Einige Worte uber bosn. Inschriften auf Grabsteinen (Wiss. Mittlgen III, 1895.). — Jireček K.: Die mittelalteriche Kanzlei der Ragusaner (Archiv f. slav. Philologie XXV u. XXVI Bd.). — Karskij: Slavj. kirillovskaja paleografija. Leningrad, 1928. — Kautzsch R.: "Wandlungen in der Schrift und in der Kunst. Leipzig, 1929. — Lavrov P. A.: Paleografičeskoe obozrenie kirillovskago pisma (Enciklopedija slavjanskoj filologiji. Izdanie otdelenija russkago jazyka i slovesnosti imperatorskoj Akademii nauk pod redakcieju ord. akad. I. V. Jagiča. Vypusk 4 1. Petrograd 1914.). — Murko M.: Geschichte der alteren sud-slavischen Litteraturen. Leipzig 1908. str. 166—174. — Nieses M.: Gesetze der Schrift. Wien 1913. — Pypin-Spasovič: Istorija slavjanskih literatur. Peterburg 1879. — Radić Fr.: Bruchstücke eins altslavischen handschriftlichen Evangeliars... (u Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Hercegovina II. Jg. herausg. von bosn.-herc. Landesmuseum in Sarajevo). — Stojanović Ljubomir: U Starinama XVIII. — Truhelka Ćiro: Bosančica. Prinos bosanskoj paleografiji. Sarajevo 1889. — Truhelka Ćiro: Passim u Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini (1904., 1908., 1909., 1911. — XXIII, 1914., X, XXV, XXXIII, XLVIII — 1931.) i u Wiss. Mitteilungen aus Bosnien und d. Hercegovina (III, 1895., IV, VI, VII, X, XI, XIII). — Vuletić Vukasović Vid. u Wiss. Mitteilungen II, IV, V.

163

Tomislav Raukar

O PROBLEMU BOSANČICE PRVI DIO - HISTORIOGRAFSKE KONTRAVERZE

Uvodne napomene

Problem razvitka ćirilskog brzopisa na zapadnom području od 16. do 18. stoljeća, za koji je uglavnom ustaljen naziv bosančica, jedan je od najspornijih u našoj paleografiji.

O njegovu razvitku napisana je već prilično opsežna literatura, ali usprkos tome njegova obilježja ni do danas nisu do kraja istražena. Uzroci tome su nedovoljna istraženost arhivske građe i nedostatak dobrih faksimilijara, osobito na bosansko-hercegovačkom području, ali i metodički propusti u istraživanju tog zanimljivog pitanja.

Zbog toga su o bosančici izrečena najrazličitija mišljenja, u rasponu od potpunog odricanja bilo kakvih posebnosti ćirilskoj pismenosti na zapadnom području do označavanja bosančice pismom suprotnim ćirilici, odnosno do izdvajanja bosančice iz cjeline južnoslavenske ćirilice.

Ovaj prilog nastao je upravo zbog tih kontroverzi. Njegov je zadatak da utvrdi današnje stanje u proučavanju problema bosančice. On se sastoji od dva dijela: u prvom se iznosi razvitak mišljenja o bosančici u našoj historiografiji, dok se u drugom nastoje ocrtati izvori, postanak i paleografijska obilježja bosančice. Pri tom valja napomenuti da se u historiografskom pregledu ne spominju svi autori koji su spominjali ili upotrebljavali naziv bosančica, nego se među njima odabiru oni čija su mišljenja važna za razumijevanje problema bosančice.

Na isti način, u drugom dijelu se ne analiziraju potanko svi tipovi bosančice 16.-18. stoljeća; zadatak mu je u prvom redu da utvrdi povezanost bosansko-humske pismenosti 14.-15. stoljeća sa zapadnom ćirilicom 16.-18. stoljeća, odnosno da pokaže da je izvorište zapadne ćirilice 16.-18. stoljeća srednjovjekovna bosansko-humska kultura.

Razvitak historiografskog mišljenja o bosančici

Bosančica ili brzopis (minuskula) na zapadnom području južnoslavenske ćirilice postoji u našoj historiografiji kao paleografijski problem tek nešto više od stotinjak godina, od pojave "Bukvara staroslavenskog jezika" Ivana Berčića (1860). U litografiranom dodatku "Bukvaru" koji je bio namijenjen učenju glagoljice, Berčić je donio u posebnoj tablici i oblike "bosanske azbukve", podijelivši je na "rukopisnu" i u tiskanim knjigama.

Prema razlikama u oblicima, Berčić je bosansku azbuku podijelio u tri grupe; u Bosni, Poljicima i u Dubrovniku (Berčić 1860:70). Nakon što je istaknuto da se bosanska azbukva "od grčkoslovenske (tj. cirilice) odlikuje u nekih pismenih" i to: "b", "v", "d "i "č", autor je naveo i neka najvažnija grafijska obilježja bosanske, poljičke i dubrovačke azbuke (Berčić 1860:72-75). Berčić, dakako, nije pobliže razlikovao brzopis 17. ili 18. stoljeća, pa je smatrao da je bosansku azbukvu, koju je poznavao u spomenicima iz 17. i 18. stoljeća, upotrebljavala i Dubrovačka republika potkraj 14. i u 15. stoljeću u dopisivanju sa srpskim i bosanskim vladarima (Berčić 1860:72). Usprkos tome, Berčićev "Bukvar..." označava prvi pokušaj da se paleografijski utvrde ona posebna obilježja u razvitku ćirilice na njezinu zapadnom području koja su u literaturi iz sredine 19. stoljeća bila izražena različitim nazivima za tu vrstu ćirilskog pisma.

Dok se Berčić pri tom nije upuštao u teoretska razmatranja o "bosanskoj azbukvi", dotle je Ćiro Truhelka u nekoliko radova nastojao da utvrdi razvitak ćirilskog pisma na zapadnom području. U središtu njegova zanimanja bila su dva problema: odnos između ćirilskog pisma na južnoslavenskom području, osobito razvitak kancelarijske ćirilice, Truhelka (1889) je već u svom prvom radu "Bosančica, prinos bosanskoj paleografiji" suprotstavio bosančicu ćirilici, smatrajući ih za dva samostalna pisma koja su se usporedo razvijala i koja je povezivalo samo zajedničko grčko podrijetlo.

Truhelka je svoja paleografijska razmatranja temeljio na stanovitim razlikima između ćirilice kojom su bili pisani srednjovjekovni bosanski rukopisi i natpisi na stećcima, s jedne, i ćirilskog ustava i poluustava u crkvenoj upotrebi, s druge strane, ali ipak nije poznavao razvojni proces ćirilskog pismana južnoslavenskom području, pa mu nije bio jasan ni razvitak brzopisa. Dok prema Truhelki između lapidarne bosančice i lapidarne ćirilice nije bilo znatnijih razlika, one su postale očite tek u "kurzivnom pismu" i to zbog toga jer se:

... kurzivna ćirilica udaljuje od svog grčkog vrela, te je poprimila mnoge elemenata iz latinice, dočim je bosansko pismo ostalo na istoj osnovi, te se iz lapidarnog pisma organički razvilo (Truhelka 1889:66).

Taj pogrešan zaključak o razvitku brzopisa iz ćirilskog pisma na kamenim natpisima srednjovjekovne Bosne i Huma temeljio se, doduše, na činjenici da su natpisi iz 15. i 16. stoljeća sadržavali mnogo minuskulnih elemenata, ali mu je glavni uzrok bilo Truhelkino nepoznavanje geneze ćirilskog brzopisa i kolebanje u određivanju termina bosančica. Dok je prvotno smatrao da manastirska (rukopisna) bosančica "u mnogome sjeća na pismo dubrovačkih rukopisa iz 15. vijeka" (Truhelka 1889:82) dotle je objavljujući "Tursko - slovjenske spomenike dubrovačke arhive", istaknuo da su pisani:

... onom vrstom slovjenskog pisma, koje je bilo običajno u dubrovačkoj kancelariji i u susjednim zemljama te se u Bosni sačuvalo u katoličkim manastirima do 18. stoljeća vijeka a u muslimanskim odličnim porodicama do nedavno, pa se već obzirom na geografsko rasprostiranje, na historički i paleografski kontinuitet svoj prozvalo bosanicom (Truhelka 1911).

164

Truhelka je, dakle, identificirao bosančicu 17. i 18. stoljeća s kancelarijskom minuskulom 15. stoljeća, pa je pod bosančicom ili bosanicom podrazumijevao čitav ćirilski kancelarijski brzopis, ne ulazeći u paleografijsku analizu pojedinih etapa u njegovu razvitku. Istodobno je imenom bosančica nazivao i ćirilsko pismo na stećcima (lapidarna bosančica).

Stav srpskih povjesničara u 19. i u početku 20. stoljeća prema problemu zapadne ćirilice i bosančice bio je različit. Dok su jedni odbacivali naziv bosančica i poricali posebnosti zapadnoj ćirilici dotle su drugi upozoravali na specifičnost ćirilskog pisma na zapadnom području, ali je jednima i drugima bilo zajedničko da su čitavu ćirilsku pismenost vezivali isključivo uz srpski narod. Pri tom su svoje sudove ponajviše zasnivali, umjesto na paleografijskim razlozima, na konfesionalnoj podjeli, pa su smatrali da su zapadnom ćirilicom pisali samo pripadnici "katoličkog zakona" (Petrović 1841) ili "pristaše rimokatoličke crkve" (Vuletić-Vukasović 1903). Premda je takav postupak bio donekle i opravdan, jer je srpsko-crkvena pismenost snažno utjecala na oblikovanje pojedinih tipova ćirilice, ipak ta konfesionalna podloga nije sasvim utjecala na paleografijska obilježja.

Ili, drugim riječima, razvitak zapadne ćirilice u čitavu njezinu trajanju ne može se u potpunosti i dosljedno vezati ni uz određenu etničku podlogu, niti uz izrazitu konfesionalnu podjelu. Pojam zapadnog područja ćirilice, kako je utvrđen u suvremenoj paleografiji, širok je i vremenski (kraj 12. do 19. stoljeća) i prostorno (Bosna, Hum, Dalmacija, Duklja, dijelovi srednjovjekovne Hrvatske); njegova je etnička i kulturna podloga bila, osobito u srednjem vijeku, vrlo složena, pa to onemogućuje cjelovito svrstavanje zapadnoćirilske pismenosti u čitavu njezinu trajanju u određene etničke i konfesionalne okvire.

U kasnijem razdoblju ćirilice, od 15.-16. stoljeća dalje, pojedini tipovi ćirilskog pisma imaju izrazitiju etničku i konfesionalnu podlogu, pa bosančicom, zapadnom varijantom brzopisa, pišu Hrvati - katolici i bosansko-hercegovački Muslimani, ali ni tada ta podjela nije do kraja izrazita, jer se nekim tipovima zapadnoćirilskog brzopisa tada pisalo, na primjer, i u Crnoj Gori.

Prema tome, ne mislim da konfesionalno i etničko određivanje nisu uopće mogući, samo ih valja pažljivo upotrebljavati. Ali u tom slučaju nema potrebe etničko određivanje zamijeniti konfesionalnim: nema, na primjer, razloga za zaključak da su ćirilskim brzopisom u srednjoj Dalmaciji i Poljicima barem od 15. stoljeća, a sasvim sigurno i prije, pa sve do 19. stoljeća pisali "pristaše rimokatoličke crkve" kad su to bili Hrvati, pa je ćirilica na tom području bila pravo hrvatsko pučko pismo.

Isticanje specifičnosti zapadne ćirilice bilo je u srpskoj literaturi uobičajeno u sredini 19. stoljeća. Još god. 1841. istakao je G. Petrović u "Novom Srbskom Ljetopisu" da se:

... na kraju ove knjige viditi mogu srbska slova, koima su se naša braća katoličeskog' zakona služila

... (i koja su) ...takođe poznata pod' imenom bosanskij ili rvatskij pismena (Petrović 1841:155);

pa je on prvi primijenio konfesionalni kriterij u određivanju područja na kojem su se upotrebljavala "bosanska ili hrvatska pismena".

Zanimljivo je i mišljenje Vuka Stefanovića Karadžića o zapadnoj ćirilici. U svojim "Primjerima srpsko - slavenskoga jezika", Karadžić (1857) opisuje grafijska i jezična obilježja Divkovićeva "Nauka karstianskoga" (u izdanju iz 1698) i ističe da je "ova knjižica naštampana slovima i pravopisom Bosanskijem", odnosno bosanskom bukvicom (Karadžić 1857:30). Prema Karadžiću, "rukopis Bosanske bukvice tako je različan od našega današnjega, da ga niko ne bi mogao pročitati dok ne bi najprije učio i mučio se".

Kao primjer bosanske bukvice, Karadžić na početku knjige dodaje faksimile dvaju pisama napisanih muslimanskim tipom bosančice, ali ističe da su "ovom bukvicom i od prilike ovijem pravopisom pisali kršćani u Bosni i Hercegovini do našega vremena", dodajući da je i Poljičanima "rukopis bio ovaki" (Karadžić 1857:31). Karadžić je, prema tome, pod bosanskom bukvicom podrazumijevao tiskanu i rukopisnu bosančicu, u prvom redu s bosansko - hercegovačkog područja.

Premda je Karadžić, u skladu sa svojim shvaćanjima o proširenosti srpskog naroda, smatrao bosansku bukvicu dijelom srpske pismenosti, ipak je njegov opis grafijskih i jezičnih obilježja zapadne ćirilice bio prilično točan. Prema Vukovu mišljenju istakao je i Konstantin Jireček da se u "Srbiji, Bugarskoj i u Vlaškoj pisalo uspravnom kursivom", dok je "u Bosni ona okrenuta u desno", gdje se osim toga "preinačivanjem pojedinih pismena stvara pismo sa lokalnim osobenostima, takozvana bosanska bukvica" (Jiriček 1952:300).

Takav je stav prema ćirilici zapadnog područja zadržan u srpskoj literaturi i na početku 20. stoljeća. U radu "Ćirilica kod pristaša rimokatoličke crkve do svršetka 18. stoljeća u Bosni, u Dalmaciji itd.", Vid Vuletić -Vukasović (1903) je, kao i Vuk St. Karadžić, upozorio na specifičnosti zapadne ćirilice. Iako problemu nije pristupio kao paleograf, ipak je istakao da je osobitost ćirilice u Dubrovniku "da je gotovo bez pokratica, baš kako se to pisalo u Bosni" (Vuletić-Vukasović 1903:118).

Govoreći o ćirilskoj pismenosti u Bosni konstatira:

Manuskript, pa i štampa, sve je slično u Bosni i u Dalmaciji kod pristaša rimske crkve, a Muhamedovci pišu isto ćirilicom, ali zavezano, te na prvi pogled sliči arapskom pismu ... (zaključivši da) ... ovdje nije govora o pravoslavnima, jer su svukud gotovo jednako pisali prema crkvenom načinu uz poznate pokratice, čega je malo ili nimalo kod prvijih (Vuletić-Vukasović 1903:118)

Navedeni primjeri svjedoče da je Vid Vuletić-Vukasović, ne ulazeći u paleografijske analize, niti spominjući Truhelkinu tezu o bosančici, jasno upozorio na posebnosti zapadne ćirilice, ali je pri tom, ipak, upotrijebio konfesionalni i usko etnički kriterij, jer je na kraju zaključio da njegov prilog pokazuje "da je srpski elemenat katolički vazda bitisao i borio se neprestano za svoje amanete". (Vuletić-Vukasović 1903:125)

165

Nasuprot ovakvom mišljenju, koje je u srpskoj literaturi imalo već i stanovitu tradiciju, P. Kolendić (1904) je u radu "Bosančica, bosansko-hrvatska ćirilica i Dubrovčani", objavljenom godinu dana kasnije, sasvim prešutio bilo kakve posebnosti ćirilice na zapadnom području, pa je uz etnički primjenio i čisto terminološki kriterij, očito se suprotstavljajući Truhelku mišljenju o bosančici, premda samog Truhelku u tom radu uopće nije spomenuo.

Kolendić je svoju kratku radnju zasnovao na pitanju: je li se naziv bosančica upotrebljavao u prošlosti?, pa je već u početku postavio tezu da je:

... činjenica da su u Herceg-Bosni Muslimi i pristaše katoličke crkve mnogo upotrebljavali brzopisnu ćirilovicu ... (ali da za nju) ... nijesu poznavali drugo ime do srpska pismena ... (te da) ... tek u novije doba neki pisci podariše tu azbuku nepodesnim nazivom bosančica; nepodesnim toga radi što se to pismo upotrebljavalo u svim krajevima gdje Srbi žive (Kolendić 1964:70).

Kolendić zatim iscrpno navodi primjere upotrebe naziva srpsko pismo za ćirilicu na zapadnom području, zaključujući na kraju "da je ovo podataka dosta da iz osnove uništi i spomen bosančice i njena čeda bosansko-hrvatske ćirilice" (Kolendić 1964:74). Kolendićevom raspravom dograđen je stav srpske historiografije prema problemu zapadne ćirilice i bosančice. Sva kasnija mišljenja o bosančici u srpskoj literaturi zasnivat će se na navedenim zaključcima, dok će izuzetci biti vrlo rijetki.

Od općenitog stava srpske historiografije o bosančici izdvaja se mišljenje Vladimira Ćorovića (1909). Izdavajući "Nekoliko fojničkih pisama" on je istakao da su "pisma pisana bosanskom ćirilicom", nakon čega je ukratko opisao njihova grafijska i jezička obilježja. Ćorović je, dakle, bio jedan od rijetkih srpskih povjesničara koji je upotrebljavao naziv bosanska ćirilica, ali kao oznaku za grafijske i jezične specifičnosti ćirilskog brzopisa 17. i 18. stoljeća na području Bosne, a ne na onaj način kako je Truhelka shvaćao i interpretirao naziv bosančica.

Truhelkina koncepcija o bosančici kao ćirilici sasvim suprotnom pismu ostala je i u hrvatskoj historiografiji uglavnom osamljena pojava, jer ju je u potpunosti preuzeo i dalje razradio samo M. Tentor. Dok je Tentor u svojim radovima prilično dobro pisao o grafijskim i jezičnim obilježjima ćiriliskih spomenika u srednjovjekovnoj Bosni, dotle su njegova teoretska, paleografijska razmatranja bila u metodičkom pogledu neprihvatljiva, jer je, poput Truhelke, do kraja suprostavljao bosančicu ćirilici. Pri tom je pod nazivom bosančica podrazumijevao ne samo zapadni brzopis, nego i cjelokupnu ćirilisku pismenost srednjovjekovne Bosne, od kamenih natpisa i pisama u bosanskim kodeksima do rukopisne ćirilice u ispravama.

Polazeći od stvarnih posebnosti zapadne ćirilice, osobito na bosansko-humskom području, Tentor ih je pretjerano naglasio, što ga je dovelo do zaključka da je bosančica "posebno pismo, koje ćirilovac ne umije čitati, a srpsku, bugarsku i rusku ćirilicu može čitati" (Tentor 1942a:825). U skladu s takvim suprostavljanjem bosančice ćirilici valjalo je objasniti i sam postanak bosančice, ali je autorov napor da i po svojoj genezi odijeli bosančicu od ćirilice bio bezuspješan i protuslovan. Dok je jednom tvrdio da je bosančica pismo "razvijeno prema staroslavenskoj glagoljici", dotle je u istom tekstu, nešto kasnije, ustvrdio da bogumili i katolici u Bosni, "postepeno stvoriše od staroslavenske ćirilice posebno pismo - bosančicu" (Tentor 1942b:97). Jednak nemar i protuslovni zaključci obilježavaju i Tentorovo razlaganje o proširenosti i upotrebi bosančice. Dok je jednom smatrao da je "bosančica vezana za katolicizam", dokazujući to tvrdnjom da su i "katolički Albanci pisali njome, premda im je srpska ćirilica bila geografski bliže", (Tentor 1942a:827) iako je takav konfesionalni kriterij upravo u pogledu Albanaca bio pogrešan, jer su ćiriliske isprave iz Albanije bile pisane kancelarijskom minuskulom srpskog tipa.

Od Truhelkine i Tentorove koncepcije donekle se odvaja postupak Vladimira Vrane (1942), u prilogu "O književnim nastojanjima u srednjovječnoj Bosni", koji je cjelokupnu ćirilsku pismenost na bosansko-humskom području nazvao hrvatskom ćirilicom. Vrana odbacuje nazive bosančica ili hrvatsko-bosanska ćirilica, jer smatra da se "bugarska ćirilica u hrvatskim zemljama, gdje je vladala glagoljica, promijenila pod izravnim utjecajem glagoljice" u "hrvatsko pismo, hrvatsku ćirilicu". Autor ističe da je ta ćirilica nazivana "bosanskom ćirilicom, hrvatsko-bosanskom ćirilicom, bosančicom ili zapadnom ćirilicom", a da je to u stvari "hrvatska ćirilica, jer se javlja kao 'arvacko pismo' i u drugim hrvatskim zemljama" (Vrana 1942:801). Takav zaključak nije bio ispravan već i s terminološkog gledišta, jer se u izvorima zapadni brzopis ne naziva samo hrvatskim, nego i srpskim i bosanskim pismom. Vrana je svoje mišljenje zasnivao na grafijsko - jezičnim osobitostima zapadne ćirilice, ali nije uzeo u obzir činjenicu da taj pojam ne možemo identificirati s hrvatskom ćirilicom, upravo onako kao što srpsko ime ne smijemo protegnuti na cjelokupni razvitak južnoslavenske ćirilice. Takva odviše jednostavna rješenja zanemaruju složenost paleografijskih i kulturno - etničkih procesa na bosansko-humskom području u srednjem vijeku.

Iako je u hrvatskoj historiografiji bila uobičajena upotreba različitih naziva za ćirilski brzopis zapadnog područja, ipak nakon Tentora, i u izmijenjenom obliku Vladimira Vrane, od hrvatskih povjesničara više nitko nije preuzimao i razrađivao Truhelkinu koncepciju o bosančici, štoviše, prvo znanstveno suprostavljanje njegovoj koncepciji poteklo je upravo iz hrvatske historiografije.

Pišući u dva navrata o ćirilskom zborniku iz Dubrovnika ("Libro od mnozijeh razloga" iz 1520. godine), M. Rešetar (1926, 1933) se prvi od hrvatskih znanstvenika kritički osvrnuo na Truhelkino mišljenje, razmotrivši istodobno, doduše ne uvijek sasvim uspješno, i neka metodološka pitanja o razvitku ćirilskog brzopisa. U prvom radu Rešetar je istakao da je zbornik:

... pisan tako zvanom bosanskom ćirilicom, koja uprav nije nikakvo specijalno bosansko pismo, nego je starija ćirilska minuskula koja je u starije vrijeme bila u običaju u svim našim krajevima u kojima se uopće pisalo ćirilicom, i kod pravoslavnih i kod katolika i kod muslimana" (Rešetar

166

1926:12).

Na isto pitanje mnogo iscrpnije se osvrnuo u nardnom radu. Nakon što je istakao da je čitav zbornik pisan ćirilskim "skoropisom", što nije bilo sasvim točno, Rešetar je upozorio da je vrla "obična stvar da se naš skoropis zove ,bosanskim pismom' ili ,bosančicom'", zaključivši da to "nije nikako opravdano, jer on niti je postao u Bosni, niti je bio na Bosnu ograničen" (Rešetar 1933:112). Rešetar je zatim upozorio da se brzopis u nas u nas javio "najprije u kancelariji srpskih vladara, i to već za vladanja Stefana Prvovjenčanoga", dakle u prvoj četvrtini 13. stoljeća, "pa se je otada dalje pisalo skoropisom u svim našim krajevima gdje se je uopće pisalo ćirilicom, te zato i u Bosni i Hercegovini, u Dubrovniku i u Poljcima kod Spljeta" (Rešetar 1933:112). Gregor Čremošnik (1963:124) dokazano je da isprava koju spominje Rešetar ne pripada Stefanu Prvovjenčanomu, nego kralju Dragutinu.

Rešetar ističe da je "ime bosansko pismo, bosanska ćirilica ili bosančicom" opravdanosamo utoliko što su naš stari skoropis upotrebljavali za štampanje knjiga samo Bošnjaci katolici (od početka 17. stoljeća) i što se je on do našega vremena sačuvao samo u Bosni i Hercegovini" (Rešetar 1933:112).

Zaključio je, ipak, da za brzopis:

... nije nikako opravdano bosansko ime, a ako ga hoćemo prozvati nekim geografskim imenom, onda je opet mnogo bolje da ga zovemo zapadnom ćirilicom (...) koje je ime utoliko opravdano, što se je skoropis upotrebljavao do kraja 15. stoljeća vijeka, a poslije toga gotovo samo u našim zapadnim krajevima (Rešetar 1933:112).

Istom prilikom Rešetar se osvrnuo na Truhelkin rad o bosančici iz 1889. godine, istaknuvši da se "ne može naime odobriti njegova očevidna tendencija da prikaže ovo pismo kao nešto što je baš specijalno bosansko, i samo bosansko; nego to ide na račun ondašnje tendencije sarajevskog Glasnika uopće" (Rešetar 1933:112).

Na isti način odbacio je Truhelkino mišljenje da se brzopis razvio iz lapidarne ćirilice zaključivši da je "sigurno baš naopako tačno: skoropisno je pismo na pergamentu i papiru bez sumnje starije negoli na kamenu" (Rešetar 1933:112), ne ulazeći pri tom u iscrpnije razmatranje tog zanimljivog pitanja.

Premda je Rešetarovu, u načelu sasvim ispravnom, razlaganju nedostajala morfološka analiza, jer je paleografijski slabo razlikovao pojedine faze u razvitku ćirilskog brzopisa, pa je odviše jednostavno identificirao kancelarijsku minuskulu 14. ili 15. stoljeća s ćirilicom tiskanih knjiga iz 17. stoljeća i s tipičnom bosančicom 17.-18. stoljeća, on je ipak temeljito pobio Truhelkinu koncepciju, pa se nakon Rešetara na njoj više nisu mogla graditi mišljenja o bosančici, pogotovo što Rešetarov stav prema Truhelki nije u hrvatskoj historiografiji ostao osamljen. Govoreći o Truhelkinu proučavanju ćirilske paleografije, u studiji o njegovu životu i radu, Jaroslav Šidak (1952), nakon što je iznio Truhelkinu koncepciju, s pravom zaključio da je "pravilne smjernice za rješenje toga pitanja dao u više prilika M. Rešetar, osobito posljednji put 1933, u djelu "Dubrovački zbornik od god. 1520", čime je kritički stav hrvatske historiografije prema Truhelkinu mišljenju bio dograđen (Šidak 1952:105).

Neosporna je, doduše, činjenica da je upotreba naziva bosančica ili bosansko-hrvatska ćirilica ostala do danas u prvom redu obilježjem hrvatske historiografije, ali tu pojavu nipošto ne smijemo vezati isključivo uz Truhelkinu djelatnost. Budući da je Truhelka u svojim radovima sustavno upotrebljavao nazive bosančica ili bosanica za ćirilski brzopis na zapadnom području, sigurno je da je to utjecalo na njihovu proširenost u hrvatskoj literaturi. Pri tom, ipak, valja imati na umu da se posebni nazivi za brzopis zapadne ćirilice pojavljuju znatno prije Truhelke, pa da oni i nisu bili izvorno njegovi, a osim toga da im autori najčešće nisu davali ono značenje koje im je pridavao Truhelka, dakle posebnosg pisma koje je suprotno ćirilici.

Zanimljivo je da se posebni nazivi za brzopis zapadne ćirilice pojavljuju najprije u srpskoj historiografiji u sredini 19. stoljeća - G. Petrović (1841), Vuk St. Karadžić (1857) - a tek nešto kasnije i u hrvatskoj historiografiji.

Naziv bosančica prvi upotrebljava F. Kurelac (1861), a naziv bosanica S. Zlatović (1888), također prije Truhelkina rada o bosančici (1889).

Naziv bosansko-hrvatska ćirilica nalazimo kod Ivana Kukuljevića (1859), a u Vatroslava Jagića 1867. godine (Jagić 1953), dok A.K. Matas (1860) u brošuri "Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije", upotrebljava naziv bosanska ćirilica.

Naziv zapadna ćirilica prvi je upotrijebio Vatroslav Jagić (1890), u komentaru uz izdanje "Poljičkog statuta", smatrajući pod tim nazivom stari bosansko-dalmatinski način pisanja ćirilicom, dakle brzopis 16.-18. stoljeća. Taj je naziv zastupao - kako smo već vidjeli - i M. Rešetar (1933).

Svi ti nazivi, bilo za brzopis, bilo općenito za ćirilsku pismenost na zapadnom području, temeljili su se na uočavanju morfoloških i grafijskih posebnosti u razvitku zapadne ćirilice. Oni su bili više plod istraživačke prakse, nego paleografijske analize, pa je njihova upotreba u južnoslovenskoj historiografiji u 20. stoljeća, nakon Truhelke, gotovo redovito značila praktično upozoravanje na morfološku specifičnost zapadnog brzopisa, a ne dosljedan odraz Truhelkine koncepcije i izdvajanja bosančice iz šireg pojma ćirilice.

U tom smislu nazive bosanska ćirilica, bosanskoćirilska slova i bosančica upotrebljavaju Vj. Štefanić (1938; 1955) Jaroslav Šidak (1957) i, osobito Vladimir Mošin (1952; 1955) u više svojih radova.

Pišući o Ledezminu "Nauku karstianskome", Vj. Štefanić (1938) je iscrpno opisao paleografijska, grafijska i jezična obilježja naše ćirilsko - katoličke književnosti, pa je razložio i problem zapadnog brzopisa. Štefanić ističe da se na području Bosne i Hercegovine, južne Dalmacije i Crne Gore "udomila ćirilica, koja je ovdje razvila svoje naročite skoropisne oblike, te se već odavna zove bosanskom ćirilicom", pa je time prvi put

167

točnije označeno područje proširenosti zapadnog brzopisa (Štefanić 1938:27). S obzirom na pismo Ledezmina katekizma, Štefanić konstatira da je ono "kompromisizmeđu ustavne ćirilice, koja je usko povezana sa srpsko - pravoslavnom crkvom, i skoropisne ćirilice ili bosančice, koja ima narodno - laički karakter, jer se upotrebljavala u izvancrkvenim poslovima i pretežno kod katolika, bogomila i zatim muslimana" (Štefanić 1938:27) Premda Štefanić nije ulazio u morfološku analizu zapadnog brzopisa, nego je glavnu pažnju obratio opisivanju grafijsko - jezičnih osobitosti, ipak je taj rad i danas jedan od najvažnijih za upoznavanje zapadne ćirilice.

Osobito je bio plodan razvitak ćirilske paleografije nakon drugog svjetskog rata. Radovi Vladimira Mošina, Gregora Čremošnika, J. Vrane i drugih omogućili su poznavanje najvažnijih etapa u razvitku južnoslavenske ćirilice, pa je time stvorena znanstvena osnova za istraživanje postanka i obilježja bosančice.

Studije Gregora Čremošnika o "Bosanskim i humskim poveljama srednjega vijeka" (1948, 1950, 1951, 1952), u kojima je paleografijski i diplomatički vrlo savjesno analizirao srednjovjekovne bosansko-humske isprave, od Kulinove povelje iz 1189. godine do humskih isprava druge polovice 15. stoljeća, napomene Vladimira Mošina (1949) uz taj Čremošnikov rad o nazivima za pojedine tipove ćirilskog pisma, te Čremošnikova rasprava (1963) o "Srpskoj diplomatskoj minuskuli" i radovi J. Vrane (1955; 1962) o najstarijim ćirilskim ispravama, označili su vidan napredak u studiju ćirilske paleografije.

Ti radovi ispunili su onu prazninu koja je dotad bila prisutna u gotovo svim raspravljanjima o bosančici: utvrdili su postanak i razvitak kancelarijskog brzopisa u 14. i 15. stoljeća, s jedne, i odredili značenje pojma "zapadno područje ćirilice", s druge strane. Iako su na taj način bile objašnjene osnove na kojima se razvijao zapadni brzopis, ipak je upravo njegovu razvitku od 16. do 18. stoljeća bilo obraćeno razmjerno najmanje pažnje, pa je to do danas ostalo jednim od najslabije proučenih pitanja u našoj ćirilskoj paleografiji.

Jedino time mogao bi se objasniti donekle nemaran stav Gregora Čremošnika prema tom pitanju. Iako su se njegovi radovi odlikovali preciznošću i temeljitošću, ipak se Čremošnik (1962), u svojoj možda najvažnijoj raspravi (Srpska diplomatska minuskula), samo površno obazreo na to pitanje. Iz cjelokupne literature, u kojoj je bilo i dobrih rezultata.

Čremošnik je izdvojio jedino Ćiru Truhelku i njegovu koncepciju o bosančici. Upozorivši da je Truhelka 1914. godine dao "lijevati posebna ćirilska slova da bi bosanske historijske izvore štampao u bosanskom pismu, u bosančici, jer je smatrao da se radi o jednom tipično bosanskom pismu", Čremošnik je takav postupak, koji najbolje odražava Truhelkina paleografijska shvaćanja, s pravom odbacio, zaključivši da "svaki poznavalac razvoja ćirilice na prvi pogled može vidjeti da lijevana slova predstavljaju srpsku diplomatsku minuskulu, kakva je, samo malo modificirana, živjela dalje u Bosni" (Čremošnik 1962:132).

Čremošnikov postupak, ipak, u metodičkom pogledu nije bio sasvim ispravan. On se s pravom suprostavio Truhelkinu mišljenju, ali je propustio da istakne da se brzopis zapadnog područja, na izvorima koje je sam izvrsno analizirao, dalje razvijao i da se, doduše, ne može govoriti o nekom posebnom bosanskom pismu u Truhelkinu smislu, ali da se zapadnom brzopisu 17. ili 18. stoljeća ipak ne mogu odreći izrazite specifičnosti.

Čremošnikov stav je gotovo u potpunosti preuzeo i Sima Ćirković (1964) u "Istoriji srednjovekovne bosanske države". Upozoravajući na neke od zabluda oko razvitka pisma u srednjovjekovnoj Bosni, Ćirković je istakao da se:

... verovalo da je u Bosni upotrebljavana jedna osobita varijanta ćirilskog pisma tzv. bosančica ... (i da su) ... stvoreni čak i ružni i nepraktični znaci koji bi trebalo da u štampanom tekstu odraze specifičnost ovog pisma... (pa je zaključio da je) ... pismo bosanskih tekstova, međutim, suvremena diplomatička minuskula upotrebljavana podjednako i u Srbiji i u Dubrovniku (Ćirković 1964:235).

Ćirkovićevo mišljenje bilo je, dakako, potpuno ispravno ukoliko se odnosilo na srednjovjekovni bosanski diplomatički materijal 14.-15. stoljeća koji je dijelom doista bio pisan ili diplomatičkom ili običnom kancelarijskom minuskulom koja je nastala u srpskoj državnoj kancelariji na razmeđi 13.-14. stoljeća, jer je Ćirković, kao i Čremošnik, imao na umu upravo tu izvornu građu. Uza sve to, i on je, kao i Čremošnik, bio dužan da iznese svoj stav, kad je već spominjao naziv bosančica, i prema brzopisu 16.-18. stoljeća, na koji se taj naziv u prvom redu i odnosio, ili drugim riječima, metodički bi bilo ispravnije da se nije obazirao samo na Truhelkino mišljenje, ionako već odbačeno u literaturi, nego i na one radove koji su se posebno bavili zapadnim brzopisom. Pri tom mislim u prvom redu na radove V. Mošina koji nije vezao naziv bosančica uz diplomatičku građu 14.-15. stoljeća nego uz kasniji brzopis zapadnog područja.

U trenutku kad je Čremošnik (1959) prvi put objelodanio svoju raspravu o "Srpskoj diplomatskoj minuskuli" Vladimir Mošin (1952) je već jasno izložio svoje mišljenje o problemu bosančice u radu "Poljičke konstitucije iz 1620 i 1688 godine" u kojem je obradio grafijski sistem poljičke bosančice, te tri godine kasnije u opisu Ćirilskih rukopisa Jugoslavenska akademija (Mošin 1955).

Konstatiravši da je za "ćirilske tekstove sa zapadnog teritorija (koji se uglavnom poklapa s područjem ikavštine u granicama štokavskog dijalekta) uobičajena paleografska oznaka bosančice - pisma naročitog tipa, koji se razvio iz bosanskog srednjovjekovnog brzopisa i poluustava" i koji je bio "kanoniziran štampanim mletačkim izdanjima Matije Divkovića iz godine 1611. i idućih godina", Mošin je prvi u našoj historiografiji postavio bosančicu u paleografijski odnos prema drugim vrstama južnoslavenske ćirilice (Mošin 1955:10). Pri tom je težište položio na grafijski sistem bosančice, prihvatajući podjelu Ivana Berčića koji je "na području zapadne ćirilice, za koju se utvrdio naziv bosančica, pokazao tri posebna tipa pisma: dubrovački, bosanski i poljički" (Mošin 1955:13).

168

Mošin je svoj stav još jasnije izložio u raspravi "Metodološke bilješke o tipovima pisma i ćirilici" , gdje je naglasio da se slaže "sa starom klasifikacijom Ivana Berčića koji je na području zapadne ćirilice fiksirao tri zasebne škole", bosansku, splitsko - poljičku i dubrovačku, "svaka s posebnom tradicijom svog poslovnog pisma, i svaka s posebnim tipovima grafije i pravopisa u svojim štampanim izdanjima" (Mošin 1965:177). Važnost Mošinovih zaključaka o bosančici sastojala se u tome što je on odbacio dotadašnja kontroverzna mišljenja o toj vrsti ćirilskog pisma i upozorio na specifičnosti zapadne ćirilice, prihvaćajući kao već ustaljen i termin bosančica, ali ju je uklopio u opći razvitak južnoslavenske ćirilice. Potpuno je razumljivo da su Mošinova istraživanja, osobito utvrđivanje grafijske kronologije za poljičku bosančicu, označila samo opći okvir za rješavanje problema bosančice, pa je pobliže proučavanje ćirilskih tekstova sa zapadnog područja (16.-18. stoljeća) do danas uglavnom ostalo tek zadatak budućih napora.

Iako je Mošin u faksimilijaru "Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije" (Mošin 1955) obratio veliku pažnju rukopisima dalmatinske bosančice, pa je objelodanio oko tridesetak dobrih faksimila bosančice, ipak je u uvodu u "Paleografski album na južnoslovenskoto kirilsko pismo" (Mošin 1966) s pravom istakao da je uzrok odsutnosti mlađih ćirilskih tekstova sa zapadnog područja u tom faksimilijaru u tome što su dijelom već objelodanjeni ("Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije") "i zašto nedovolnata proučenost na tipovite na pismoto na ova podračje je bara potrebata od izdavanjeto na poseben poobilen album na reprodukcii na ovie tekstovi" (Mošin 1966:4)

Od tri osnovna područja bosančice temeljitije je proučen samo njezin razvitak u srednjoj Dalmaciji, na splitsko poljičkom području. B. Zelić-Bučan (1961) je u radu "Bosančica u srednjoj Dalmaciji" iscrpno opisala teritorijalnu proširenost bosančice u Dalmaciji (uz posebnu kartu s označenim lokalitetima gdje je zasvjedočena upotreba bosančice), zatim morfološka i pravopisna obilježja bosančice. Osim tabele u kojoj su iscrpno navedeni oblici za pojedina slova bosančice na području Dalmacije od 15. do 18. stoljeća, autorica je na kraju dodala 30 faksimila bosančice, od reda iz dalmatinskih arhiva. Kako se iz dosadašnjeg historiografskog pregleda vidi, bio je to prvi rad uopće u kojem je sustavno i dobro opisan razvitak zapadnog brzopisa 15.-18. stoljeća na jednom dijelu njegove proširenosti. Do danas to je jedini znanstveni rad isključivo posvećen zapadnom ćirilskom brzopisu i u tome je njegovo značenje.

Ali, dok je radnja na taj način dobila izrazito i vrlo korisno praktično značenje, teorijska izlaganja autorice u uvodu toj radnji i u raspravi "Bosančica - poljičko narodno pismo" (Zelić-Bučan 1968) nisu bila tako uspješna. U autoričinoj temeljnoj radnji o bosančici iz 1961. godine teoretske postavke bile su mnogo čvršće. Iako je bosančicu označila kao hrvatsko nacionalno pismo i hrvatsku ćirilicu, što već i s obzirom na teritorijalnu proširenost zapadnog brzopisa nije bilo sasvim točno, ipak je istakla da se ona razvila "iz srednjovjekovnog bosanskog brzopisa i poluustava, a kakonizirana je izdanjima Matije Divkovića u Mlecima 1611. i slijedećih godina"; istodobno je i naziv bosančica ograničila s pravom u prvom redu na brzopis zaključkom da se "od 15. stoljeća dalje hrvatska ćirilica predstavlja kao izrazita minuskula", te da je "upravo ta minuskula ono pismo koje sadrži u sebi sve one karakteristike, koje u sebi uključuju pojam bosančice" (Zelić-Bučan 1961:7).

Dok je takvim zaključcima, u kojima se oslanja na Vladimira Mošina, a i zaključkom da "osnovu azbuke bosančice čine kurzivni oblici ćirilske azbuke, zajednički svim srednjovjekovnim južnoslavenskim ćirilskim rukopisima" (Zelić-Bučan 1961:7), B. Zelić-Bučan pokazala da specifična obilježja bosančice uklapa u općenit razvitak južnoslavenske ćirilice, dotle je u raspravi iz 1968. pretpostavila, polazeći od činjenice da "prvi sačuvani spomenici hrvatskog jezika, pisani hrvatskom redakcijom ćirilice" potječu uz druge polovice 12. stoljeća i to "s teritorija koji je osvojio Manojlo Komnen", da "nam se nameće misao da historijski nije neosnovana hipoteza nekih autora kako se bosančica razvila direktno iz grčkog pisma, a ne posredno iz crkvene ćirilice" (Zelić-Bučan 1968:144). Iako tu pretpostavku nije pobliže objasnila, ona ipak svojom neodrživošću znači korak natrag u proučavanju bosančice i odstupanje od načela koja je utvrdio Vladimir Mošin i koja je sama autorica prihvatila u svom radu iz 1961. godine.

Dok su se prema tome u našoj historiografiji postepeno stvarale osnove za znanstveno rješenje problema bosančice, dotle je suvremena srpska historiografija i dalje ostala kod onih mišljenja o tom pitanju koja su u srpskoj literaturi izrečena u sredini prošlog i na početku ovog stoljeća. U srpskoj poslijeratnoj historiografiji prvi se na pitanje bosančice osvrnuo B. M. Nedeljković (1955), u radu "O bosančici". Ta je rasprava zasnovana u prvom redu kao obračun s mišljenima Ćire Truhelke o bosančici, ali je istodobno značila i suprostavljanje bilo kakvom spomenu naziva bosančica i upozoravanju na posebnosti zapadne ćirilice. Iako je Nedeljkovićev kritički osvrt na Truhelkinu koncepciju bio uglavnom opravdan, ipak ni njegov metodički postupak, niti cjelovita koncepcija u pristupu problemu zapadne ćirilice, nisu bili ispravni. Suprostavljajući se s pravom tezi o izdvojenosti bosančice iz šireg razvitka južnoslavenske ćirilice, Nedeljković je postavio sasvim suprotnu i jednako neprihvatljivu tezu da "ničega nema što bi pisma iz Bosne izdvajalo od ostalih ćirilskih pisama" (Nedeljković 1955:278).

Uzrok toj tezi bio je dvostruk. U prvom redu, Nedeljković nije ni pokušao paleografijski analizirati izvorni materijal zapadne ćirilice, dijelom i zbog toga što su u dotadašnjoj literaturi isticani, kao posebnost bosančice, samo minuskulni oblici za neka slova, pa je smatrao da je već i samim upozorenjem da se "ona slova, koja se smatraju karakteristična za bosansku ćirilicu ("b", "k", "t", "v", "ž",) pišu na isti način u Bosni, u Crnoj Gori, u Srbiji i u Vojvodini" riješio problem bosančice, te da smije zaključiti da bosančica "nema nikakvog ni paleografskog, a još manje kulturno - istorijskog opravdanja" (Nedeljković 1955:284). Osim toga, autor je svoje zaključke temeljio na etničkoj isključivosti, smatrajući ćirilicu samo "srpskim pismom, srpskom knjigom" (Nedeljković 1955:277). Ako tome dodamo i to da se autor uopće nije obazirao na one radove koji su bili suprotni njegovim tezama (Vj. Štefanić, V. Mošin), što je metodički nedopušten postupak,

169

smijemo zaključiti da je Nedeljković u tom radu izrazio ona mišljenja koja su se u srpskoj historiografiji očitovala još na početku stoljeća (P. Kolendić) i da prema tome taj rad ničim nije unaprijedio naše poznavanje razvitka zapadne ćirilice.

Jednak promašaj bila je i rasprava A. Mladenovića (1965) "Prilog proučavanju razvitka naše ćirilice". Iako je Mladenović u cjelini prihvatio zaključke B. M. Nedeljkovića, ipak je problemu bosančice prišao s mnogo više truda koji uza sve to, zbog pogrešnog metodičkog postupka, nije donio i odgovarajuće rezultate. Kao i Nedeljković, ni A. Mladenović nije razmatrao zapadnu ćirilicu kao složenu kulturno-povijesnu pojavu, nego se isključivo suprostavio onim autorima koji su oblike pojedinih slova držali specifičnošću bosančice. Ne opažajući da morfološke razlike ne mogu biti jedinim kriterijem u određivanju bosančice, autor je smatrao da u prvom redu valja utvrditi "da li se specifična slova za tzv. 'bosančicu' nalaze i na jugu i na istoku naše jezičke teritorije" (Mladenović 1965:55). Takav kriterij zatvorio je Mladenoviću bilo kakvu mogućnost da obogati naše poznavanje ćirilskog brzopisa 16.-18. stoljeća, jer je, doduše, s lakoćom mogao dokazati da se, na primjer, minuskulno, kvadratično slovo "в" upotrebljavalo i izvan zapadnoćirilskog područja (Mladenović 1965:60), ali je na taj način zanemario cjelokupnost zasebnih obilježja zapadne ćirilice koja se ne mogu svesti samo na posebne oblike za neka slova. Uporedi Raukar (1967).

Nasuprot prilozima Nedeljkovića i Mladenovića koji su poricali bilo kakvu posebnost zapadnoj ćirilici, bogato i raskošno opremljena "Istorija srpske ćirilice" P. Đorđića (1971) sadrži zbir dosadašnjih istraživanja na području južnoslavenske ćirilice, ali i sintezu mišljenja o zapadnoj ćirilici koja su u srpskoj historiografiji izrečena u toku 20. stoljeća, od V. Vuletića-Vukasovića (1903) i P. Kolendića (1904) do A. Mladenovića (1965). U skladu s time, Đorđevićev rad sadrži izrazite prednosti i nedostatke. Izlažući povijseni razvitak južnoslavenske ćirilice u cjelini, autor je uzeo u obzir dosadašnje paleografijske rezultate, pa je djelomično vrlo točno opisao morfološka i grafijska obilježja ćirilice na zapadnom području, osobito na bosansko - humskom teritoriju, što je u usporedbi s radovima B. M. Nedeljkovića i A. Mladenovića bio velik napredak. Đorđić se ipak nije bitnije odvojio od općenitog stava srpske historiografije o zapadnoj ćirilici, jer je i on u razmatranju tog pitanja primijenio uski etnički kriterij, pa je i te specifičnosti i zapadnoćirilsku pismenost u cjelini uklopio u kulturni razvitak srpskog naroda, što je jasno došlo do izražaja već i u naslovu njegove knjige. Dodavši etničkom i konfesionalni kriterij, Đorđić je u zapadni brzopis, odnosno zapadnu varijantu ćirilskog brzopisa ubrojio samo onaj dokumentarni materijal koji je nastao u pripadnika zapadne crkve, (Đorić 1971:171) iako to nije točno. U cjelini uzevši, Đorđevićev rad o južnoslavenskoj ćirilici, inače u detaljima dobro napisan i popraćen izvanredno bogatom zbirkom faksimila, ističe se autorovim širokim poznavanjem ćirilske problematike, ali je ipak svojom koncepcijom ostao u onim okvirima koje je u proučavanju ćirilske pismenosti zacrtala srpska historiografija još u prošlom i na početku ovog stoljeća.

Na kraju ovog pregleda literature valja spomenuti i dobar prikaz razvitka Ćirilice od Đ. Sp. Radojičića (1956) publikovan u "Enciklopediji Jugoslavije". Autor je s pravom upozorio da je pretjerano "kad se od ćirilice u Bosni hoće da načini posebno neko pismo, tzv. bosančica ili bosanica" koje bi bilo suprotno ćirilici, ali prilično iscrpno navodi "hrvatske ćiriličke spomenike", od Povaljskog natpisa (12. stoljeća) do ćirilskih isprava 17. stoljeća s hrvatskog teritorija, čime se razlikuje od navedenih prikaza o zapadnoj ćirilici u srpskoj poslijeratnoj historiografiji.

Zaključna razmatranja

Pregled historiografskih rezultata u proučavanju ćirilske pismenosti na zapadnom području pokazuje da su u dosadašnjoj literaturi o tom pitanju izrečena najrazličitija, redovito sasvim suprotna mišljenja. Osnovni nedostatak dosadašnjih mišljenja o bosančici bio je u tome što se tom problemu nije pristupalo paleografijski, nego s unaprijed postavljenim tezama, u kojima su se suprostavljala nastojanja za određivanjem etničke podloge bosančice s konfesionalnim kriterijem i čisto terminološkim pokušajima. Rezultat takva pristupa bile su kontraverze o bosančici koje su otežavale paleografijsko istraživanje tog problema. U dosadašnjoj literaturi o bosančici uglavnom se razlikuju dva glavna mišljenja:

1. bosančica se izdvaja iz cjelovitog razvitka južnoslovenske ćirilice i smatra posebnim ćirilici suprotnim pismom (Truhelka, Tenor), sa tendencijom da se i zapadna ćirilica općenito i zapadni brzopis (bosančica) identificiraju sa hrvatskom ćirilicom (Vladimir Vrana);

2. zapadnoj ćirilici i zapadnom brzopisu se ili odriču sve posebnosti (P.Kolendić, B.M. Nedeljković, A. Mladenović) ili se na njih ipak upozorava (V.Vuletić-Vukasović), P. Đorić) ali se u oba slučaja polazi od teze o isključivom postojanju srpske ćirilice.

Terminološki pristup vrlo je čest u razmatranju problema bosančice i u postavljanju različitih teza o njoj, iako je razumljivo da takav nepaleografski kriterij nije mogao donijeti bilo kakve određenije rezultate.

U historiografiji je snažnoj kritici podvrgnut i sam naziv bosančica. Neki autori su smatrali da već i samim upozorenjem da je taj naziv historiografski, stvoren pred stotinjak godina, a ne izvoran, smiju mimoići osobitosti zapadne ćirilice (P. Kolendić, B. M. Nedeljković). Pri tom nisu uzimali u obzir činjenicu da naziv bosančica ima sasvim sporedno značenje u razmatranju tog pitanja, jer različiti nazivi za zapadni brzopis samo upozoravaju na njegovu teritorijalnu proširenost, a ne mogu nam uopće pomoći u određivanju njegovih paleografijskih obilježja, niti mogu biti kriterij za utvrđivanje njegove etničke podloge.

U izvorima, pak, zapadna ćirilica, osobito zapadni brzopis, naziva se i hvratskim i bosanskim i srpskim pismom. Iako je naziv "srpski" za ćirilski rukopis stariji (dubrovački pisar Niko Bijelić potpisuje se na jednom dokumentu iz 1364. godine "dijak srpski" (Đorić 1971:174), ipak se naziv "bosanski" i "hrvatski" za ćirilsko

170

pismo pojavljuju, koliko je dosad poznato, već u 16. stoljeću. Godine 1530. kaže se za jednu ćirilsku ispravu Petra Kružića da je pisana bosnensibus leteris, dakle, bosanskim pismom, što ovdje označava ćirilski kancelarijski brzopis (Laszowski 1914, Hadžijahić 1962), dok je 1538. godine Francus Vilim Postel (Postellus) taj isti brzopis naziva srpskim ili bosanskim pismom (Štefanić 1938:28).

Naziv "hrvatski" za ćirilski brzopis, kako mi je poznato, prvi je upotrijebio 1546. godine Jerolim Kaletić. Prepisujući hrvatsku redakciju "Ljetopisa popa Dukljanina", Jerolim Kaletić na kraju dodaje da je Dmine Papalić našao "ovo pismo u Krajini u Marković, u jedne knjige stare, pisane hrvackim pismom", dakle ćirilicom, odnosno ćirilskim brzopisom (Šišić 1928:382). Godine 1582. u jednom dokumentu iz Bihaća ćirilica se zove Churulika oder Chrabatische Sprache, dakle hrvatsko pismo (Kobol 1945:21), a dodatak "Poljičkom statutu" iz 1665. godine također je naziva arvackim pismom (Šišić 1928:160).

Navedeni nazivi, dakako, nemaju važnost za pitanje o podrijetlu bosančice. Oni su samo dokaz da se ćirilski brzopis upotrebljavao, osim u srpskoj pismenosti, i na jednom dijelu hrvatskog teritorija i u srednjovjekovnoj Bosni. Potpuno je razumljivo da je za ćirilsko pismo srpska oznaka bila najproširenija, jer je ćirilica u prvom redu bila pismo srpske kulture.

Iako se ćirilicom pisao u srednjovjekvonoj Bosni i u jednom dijelu hrvatskih zemalja od 12. stoljeća, ona je bila eminentno srpsko pismo koje se već od 16. stoljeća širilo zajedno sa migracijama srpskog stanovništva, kao sastavni dio crkvene pismenosti, duboko i u hrvatskih teritorij. Zbog toga je područje proširenosti onih tipova ćirilice (ustav, poluustav, brzopis) koji su se upotrebljavali u crkvenoj pismenosti ili su bili pod njezinim uticajem, a koje vezujemo za tzv. "istočno područje ćirilice" bilo vrlo veliko. Budući da su ti tipovi ćirilice bili izraz srpske kulture, razumljivo je da je i ćirilica najčešće nazivana srpskim imenom, ponekad i u Hrvata - npr. Š. Budinić 1597. godine i Matija Divković 1616. godine - (Štefanić 1938, Kobol 1945:21).

Historiografskoj zbrci i kontraverzama oko problema zapadne ćirilice, a napose oko zapadnog brzopisa, pridonijela je i nedosljedna upotreba naziva bosančica i nesigurnost u utvrđivanju paleografijskih kriterija pri utvrđivanu tog naziva. Taj naziv je pretežno upotrebljavan za zapadni brzopis, ali i za širi pojam ćirilice zapadnoga tipa, pa je kritika s pravom postavila pitanje: šta je u stvari bosančica?

Budući da je velik broj autora istiocao kao jedini kriterij u određivanju bosančice morfološke posebnosti, specifične oblike za neka slova, kritika je s lakoćom dokazala da se takvi oblici nalaze i u ćirilskim spomenicima izvan južnoslavenskog područja (A. Mladenović)

Problem bosančice ne može se, dakle, u potpunosti objasniti ni terminološkim pristupom, ni isključivo morfološkom analizom. Jedini metodički ispravan postupak jeste sveobuhvatna paleografijska analiza koja u sebi sadrži morfološko, grafijsko i jezično istraživanje izvorne građe, a ne zanemaruje i neke druge elemente, npr. opći izgled teksta. Primjenivši takav metodički postupak na neospornu činjenicu o jedinstvenom razvojnom procesu južnoslovenske ćiriličke pismenosti, istraživač utvrđuje da je ćirilice, usprkos zajedničkom razvitku, na pojedinim područjima, u skladu sa drugačijim kulturno-povijesnim uvjetima dobivala zasebna obilježja, u morfološkom, grafijskom i jezičnom pogledu. Upravo na temelju takvih posebnosti, u prvom redu s obzirom na grafiju, koje nalazimo u ćirilskim spomenicima srednjovjekovne Bosne, Huma, Travunije, Duklje i srednje Dalmacije (kraj 12. i prva polovina 13. stoljeća), u literaturi je stvoren pojam zapadnog područja ćirilice (Vrana 1955; 1962, V. Mošin 1965).

Ćirilski spomenici zapadnog područja, osobito u srednjevjekovnoj Bosni i Humu, i u kasnijim razdobljima zadržavaju i dalje razvijaju te osobitosti, postajući osnova zapadnom brzopisu ili bosančici. Iako razvitak zapadnog brzopisa (16.-18. stoljeća) ni do danas nije u svim pojedinostima istražen, ipak i dosadašnji rezultati omogućavaju da utvrdimo njihovu čistu genetičku povezanost sa spomenicima zapadnog područja ćirilice i posebno s bosansko-humskom pismenošću 14. i 15. stoljeća.

Bilješke u tekstu

Berčić Ivan 1860 Bukvar staroslavenskog jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjiga. Prag 1860

Čremošnik Gregor 1948 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1948, 103-43 1950 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1949/50, 105-99 1951 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1951, 81-119 1952 Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1952, 273-336. 1959 Serbishe diplomatishe minuscule. Wiener Archiv fur Geschichte des Slaventums und Osteuropas III 1963 Srpska diplomatska minuskula, Slovo 13, Zagreb 1963 str. 119-136

Ćirković Sima 1964 Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964

Ćorović Vladimir 1909 Nekoliko fojničkih pisama. Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 1909, 479-94 + Table I-III

Đorđić P. 1971 Istorija srpske ćirilice - paleografsko-filološki prilozi. Beograd 1971

Hadžijahić M. 1962 Die Anfange der nationalen Entwicklung in Bosnien und in der Herzegowina. Sudost-Forschungen XXI, 1962

171

Jagić Vatroslav 1890 Hrvatski pisani zakoni, MHJSM IV, Zagreb 1890, XXVII, XXXII 1953 Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga. U: Djela Vatroslava Jagića, tom 4., Zagreb 1953

Jiriček Konstantin 1952 Istorija Srba - tom 2. Beograd 1952

Karadžić Vuk Stefanović 1857 Primjeri srpsko-slavenskoga jezika. Beč 1857

Kolendić P. 1904 Bosančica, bosansko-hrvatska ćirilica i Dubrovčani. Bosanska Vila (Sarajevo), sv. 19, 1904, br. 19/20, 349-51 1964 Bosančica, bosansko-hrvatska ćirilica i Dubrovčani. U: Iz staroga Dubrovnika (priredio M. Pantić), Beograd 1964, 70-4.

Kombol M. 1945 Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1945

Kurelac F. 1861 Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi, složeni u slovinjski jazik na čislo i miru po Šimunu Budineu popu Zadraninu. Rijeka 1861

Kukuljević Ivan 1859 Rukopisi hrvatski u knjižnici Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Zagrebu. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (Zagreb), sv. 5, 1859

Laszowski E. 1914 Monumenta habsburgica tom 1. MSHSM 35, Zagreb 1914

Matas A.K. 1860 Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije. Zagreb 1860

Mladenović Aleksandar 1965 Prilog proučavanju razvitka naše ćirilice. Književnost i jezik XII, 1965/3, 53-66.

Mošin Vladimir 1952 Poljičke konstitucije iz 1620 i 1688 godine, Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 1, 1952, str. 175-206 1955 Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije tom 1.. Zagreb 1955 1965 Metodološke bilješke o tipovima pisma u ćirilici. Slovo (Zagreb) sv. 15-16, 1965 1966 Paleografski album na južnoslovenskoto kirilsko pismo. Skopje 1966

Nedeljković B.M. 1955 O "bosančici". Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, sv. 21, 1955, str. 271-284

Petrović G. 1841 Novi Srpski Ljetopis 1841, II, 155 (= citirano prema bilješci P. Kolendića, u ocjeni knjige V. Đerića, O srpskom imenu u Staroj Srbiji i u Maćedoniji, Srđ III, Dubrovnik 1904, br. 12, 527, bilj. 3).

Radojičić Đ.Sp. 1956 Ćirilica. Enciklopedija Jugoslavije tom. 2. Zagreb 1956, 626-632

Raukar Tomislav 1967 O nekim problemima razvitka ćirilske minuskule ("bosančice"). Historijski zbornik (Zagreb), sv. 19-20, 1966-67, str. 485-499

Rešetar M. 1926 Libro od mnozijeh razloga, Dubrovački zbornik od god. 1520. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda sv. 15, Srpske kraljevske akademije, Sremski Karlovci 1926 1933 Dubrovački zbornik od god. 1520. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije, Beograd 1933.

Šidak Jaroslav 1952 Ćiro Truhelka - njegov život i rad (u povodu 10-godišnjice njegove smrti). Historijski zbornik (Zagreb) sv. 4, 1952 1957 Marginalija uz jedan rukopis "Crkve bosanske" u mletačkoj Marciani. Slovo (Zagreb), sv. 6-8, 1957

Šišić F. 1928 Letopis popa Dukljanina. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije sv. 67, Beograd - Zagreb 1928

Štefanić Vj. 1938 Jakov Ledesma i njegov "Nauk karstianski" (1583). Sarajevo, 1938 1955 Oporuka Matije Baromića od g. 1527. Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 2, 1955

Tentor M. 1942 a Bosančica. U: Povjest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Sarajevo 1942 1942 b Bosančica. U: Hrvatska enciklopedija tom 3, Zagreb 1942, str. 97-98.

Truhelka Ćiro 1889 Bosančica, prinos bosanskoj paleografiji. Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo) sv. 1, knjiga 4, Sarajevo 1889, str. 65-83.

172

1911 Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive. Glasnik Zemaljskog Muzeja (Sarajevo), sv. 23, 1911, str. 1-162 + Table I-XIX.

Vrana J. 1955 Da li je sačuvan orginal isprave Kulina bana. Radovi Staroslavenskog instituta (Zagreb), sv. 2, 1955, str. 5-57 1962 Kulturnohistorijsko značenje povaljske ćiriske listine iz godine 1250. Filologija (Zagreb), br. 3, 1962, str. 201-218

Vrana Vladimir 1942 Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni. U: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Sarajevo, 1942

Vuletić-Vukasović Vid 1903 Ćirilica kod pristaša rimokatoličke crkve do svršetka 18. vijeka u Bosni u Dalmaciji itd., Spomenik Srpske kraljevske akademije, sv. 39, Beograd 1903, str. 117-125

Zelić-Bučan B. 1961 Bosančica u srednjoj Dalmaciji. Split 1961 1968 Bosančica - poljičko narodno pismo. Poljički zbornik (Zagreb), sv. 1, 1968, str. 143-152

Zlatović S. 1888 Franovci države Presvetog Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji. Zagreb 1888

173

Aleksandar Solovjev

VLASTEOSKE POVELJE BOSANSKIH VLADARA Istorija srednjovekovnog bosanskog prava dosad je malo proučavana. Jedan od osnovnih uzroka tog nedostatka sastoji se u nedovoljnoj građi za analitičko proučavanje. Sačuvano je dosta dokumenata koji se odnose na srednjovekovnu istoriju Bosne i Huma (Hercegovine), a ipak je ta građa dosta jednostavna i fragmentarna. Postoji dosta crkvenih dokumenata, uglavnom iz rimskih arhiva, koji nam govore o položaju katoličke crkve, o njezinoj borbi protiv patarena i o radu franjevaca.312 Dubrovačka arhiva sačuvala je veliki broj međunarodnih trgovačkih ugovora između bosanskih i humskih vladara i Dubrovnika. Gotovo svaki je novi vladar sklapao ugovor, a ponekad izdavao i nekoliko povelja. Te su povelje značajne jer bacaju jasnu svetlost na političko uređenje Bosne i na njene ekonomske veze, ponekad govore i o sudskom postupku i uređenju. Pored toga, u Dubrovačkoj arhivi nalazi se i dosta pisama koja su bosanski i humski vladari pisali povodom pojedinih novčanih i pravnih pitanja. Te mnogobrojne povelje i pisma, poznate u štampi već od god. 1840, najviše rasvetljavaju međunarodne veze Bosne i Hercegovine a delimično i njeno unutarnje uređenje.313 Stoga su bile mnoge iskorištavane od istoričara, počev od A. Majkova314 koji se prvi tom građom obilno poslužio. Dosta sitnih podataka o Bosni n Humu može se naći u dubrovačkim kancelarijskim i notarskim knjigama, koje su u tom pravcu proučavali K. Jireček, Ć. Truhelka i drugi. Od god. 1934. Srpska akademija pokrenula je čitavu seriju ispisa iz Dubrovačke arhive: Jovan Radonić je izdao »Dubrovačka akta i povelje« u četiri knjige B. 1934 — 38, Jorjo Tadić — Pisma i uputstva Dubrovačke republike, B. 1935, Gregor Čremošnik — kancelarijske i notarske spise 1278—1301 god. B. 1932. U tim ispisima svuda se može naći nešto podataka o Bosni i Humu, o njihovim međunarodnim i ekonomskim odnosima, a i o pojedinim licima. Izvesne indirektne podatke pružaju i dokumenta o onim oblastima koje je Dubrovnik kupio od humskih i bosanskih vladara: npr. podaci o agrarnom uređenju Konavala, proučeni od R. Grujića, mogu se primeniti i na pređašnje doba vladavine humskih kneževa.315 Ipak to su većim delom indirektni podaci o Bosni i Humu gledanim sa strane, iz Dubrovnika. Mnogo značajniji za proučavanje istorije države i prava Bosne i Huma; bili bi domaći spomenici — pro foro interno — tj. spomenici unutrašnjeg uređenja. Ali u tom pogledu oskudevamo i dokumentima, a sačuvana građa vrlo je jednostavna. Pre svega treba naglasiti da iz Bosne i Huma nije sačuvan nikakav zakonik, nikakav zbornik običnog prava. Nema ništa što bi se mogяo uporediti sa Dušanvim zakonikom u Srbiji, sa Vinodolskim i Poljičkim statutom u Hrvatskoj. Nema čak ni pojedinih zakonskih odredaba. Tobožnji zaključci sabora u Konjicu god. 1446. vrlo su sumnjivni i verovatno su rad poznatog falsifikatora XVIII veka Luke Vladmirovića.316 Dok Dalmacija u Hrvatskoj obiluje srednjovekovnim privatno-pravnim i sudskim aktima, toliko značajnim za uspostavljanje prave slike svakodnevnog pravnog života, iz Bosne i Huma nema skoro ništa u tom pogledu. Jedino četiri testamenta, od kojih je jedan pisan u Mlecima, od vlastelina u emigraciji317 i tri akta sudskog karaktera, inače vrlo interesantna.318 Vrlo značajna vrsta srednjovekovnih pravnih spomenika jesu raznovrsne vladalačke povelje upućene na podanike. U istoriji srpskog prava znamo za mnogobrojne povelje manastirima i episkopijama, zatim za povelje vlasteli, gradovima, čak i jednom kraljevskom selu.319 Najbogatije su po svojoj sadržini manastirske povelje koje su sačuvale iscrpnu građu za istoriju agrarnih odnosa u srednjovekovnoj Srbiji, a neke od njih donose agrarne zakonike — »zakon za Srbe i Vlahe«. Isto tako dalmatinski manastiri i biskupije su sačuvali veliki broj vladalačkih isprava, počev od čuvenih

312 Osnovne su zbirke (poslije Farlatija) A. Theiner, Vetera monumenta Hungariae, I-II, 1859 i 1860, i Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium, I— II, 1861—1862, E. Fermendžin, Actaa Bosnae potissimum ecclesiastica, 1892. 313 Izdate od Karano-Tvrtkovića, Србскіи спοмeницы. B. 1840, F. Miklošića, Monumenta Serbica 1858, Mede Pucića, Spomenici Srьbski I— II, B. 1858 i 1862, K. Jirečeka, Spomenik S. Ak. XI, 1892. i Lj. Stojanovića, Stare srpske povelje i pisma, izd. S. Ak. I— II, B. 1929 i 1932. 314 A. Majkov, Istorija srpskoga naroda, s ruskoga preveo Đ. Daničić. U Biogradu 1876. II. Bosna (str. 143—192). 315 R. Grujić, Konavle pod raznim gospodarima od XII do XV veka. Spomenik S. Ak. 1926, 3—121. 316 Objavljeni od Kačića-Miošića u »Razgovoru ugodnom naroda Slovinskog« i od Farlatija. Illyricum sacrum IV, 68; up. kritiku F. Račkog, Bogomili i patareni, 2. izd. B. 193 str. 463. Il. Ruvarca u Glasu 16, 1889. str. 29 i primjedbe A. Solovjeva, Predavanja iz Istorije slovenskih prava. B. 1939. str. 199. 317 To su: 1) testament Sandaljeve žene Jelene, 1433. god. — Pucić II, 121, 2) Hercega Stefana 1466. god. — Pucić II, 126, 3) Gosta Raaina 1466. god. — GZM XXIII, 371 i 4) Viteza Pribislava Vukotića 1475. god. — Archivio Veneto 31, 309; Ь. Thalloczy, Studien zur Geschicht Bosniens und Serbiens in Mittelalter, München, 1914, str. 436. 318 Župan Vukosav Hrvatinić izmiruje dva plemena 1305. god. — Thalloczy, Studien, 327, is proglašuje nezakonitog sina za zakonitog 1325 god. — Smič. Codex dipl. IX, 238 i Berislav Sk čić ustupa pola svoje zemlje Dobrkoviću 1323. god. — Thalloczy, 18. 319 Selu Zatoru od kraljice Jelene. A. Solovjev, Predavanja iz istorije slovenskih prava, B. 1939. str. 147—148; up. A. Solovjev, Odabrani spomenici, 88.

174

povelja Trpimira god. 852. i Mutimira god. 892. Međutim Bosna i Hum potpuno oskudevaju u crkvenim poveljama. Tu zbog prevlasti bogomilskog učenja koje je negiralo crkveni zemljoposed, nema crkvenog feudalizma, nema bogatih manastira u srednjem veku, nema ni crkvenih povelja. Jedino povelja kralja Bele iz god. 1244. katoličkog bosanskog biskupa u Đakovu320 navodi zanimljive podatke o pokušajima bana Ninoslava da potvrdi posede katoličke crkve a dve povelje Tvrtka biskupu Petru god. 1356 i 1374. daruju mu sela Dubnicu i Jelšavicu u Usori.321 Povelje bosanskih vladara izdate gradovima, odnose se na dalmatinske gradove kojima se potvrđuju njihove stare povlastice i ne sadrže podataka za bosansko pravo. Takve su povelje kralja Tvrtka I gradu Klisu 1378., gradu Šibeniku 1390. i otoku Braču iste godine.322 Nije sačuvana nijedna povelja nekom bosanskom ili humskom gradu. Jedino su u dosta velikom broju sačuvane povelje izdavane od vladara njihovoj vlasteli kojoj su poklanjali ili potvrđivali njihova feudalna imanja. Takvih povelja ima više od 30. Taj broj može nas iznenaditi, jer iz Srbije koja je mnogo bogatija u pogledu srednjovekovnih pravnih spomenika, sličnih povelja ima jedva osam.323 Zanimljivo je da na samoj teritoriji Bosne i Hercegovine nije dosada pronađena nijedna originalna povelja iz srednjeg veka. Nekada su Đorđe Nikolajević324, a za njim fra Ivan Jukić325, pisali o tome kako mnoge bosanske begovske porodice koje vuku svoju lozu od stare bosanske vlastele čuvaju stare povelje pisane bosančicom koje će one izneti ako dođe hrišćanska vlada. To je ponovio Vj. Klaić god. 1882.326 Ipak prošlo je 70 godina od prestanka turske vlasti u Bosni i Hercegovini: u tom vremenu bilo bi čak i korisno da begovske porodice dokažu svoje staro nasledno pravo na baštine i da se prikažu kao pravi domoroci, potomci »dobrih Bošnjana«. Ali nijedna povelja nije bila od njih izneta. Ni Ćiro Truhelka ni Safvetbeg Bašagić ni drugi istraživači nisu mogli ništa da pronađu na licu mesta. U begovskim porodicama moglo se naći dokumenata pisanih bosančicom, ali to su bila akta iz docnijih vekova. Najbolji je primer arhiva porodice Resulbegovića: najstarija njezina dokumenta, pisana bosančicom, jedva dopiru u prošlost do kraja XVII veka.327 A najstarija povelja porodice Čengića iz god. 1498. pisana je turski i dokazuje da je ta moćna porodica došla u Bosnu iz Male Azije, iz Kurdistana.328 Stoga smo upućeni samo na one baštinske povelje srednjovjekovnih vladara koje su se sretnim slučajem sačuvale, u originalima ili u prepisima, izvan teritorije Bosne i Hercegovine. Možemo vejrovati Orbinijevom podatku da je sultan Mehmed Fatih pozvao bosansku vlastelu s njihovim poveljama da ih navodno potvrdi, ali da je skupljenu vlastelu posekao, a njihove povelje uništio.329 Prilikom osvajanja Bosne propale su većinom vlasteoske arhive: ako je nešto ostalo u porodicama koje su prešle na islam, to se izgubilo tokom vekova. Očuvano je samo ono što su pojedine vlasteoske porodice nosile sobom u emigraciju ili ono što je, zahvaljujući porodičnim vezama, bilo još ranije preneto u gradove ugarskih feudalaca, npr. u Kermend knezova Baćanji. Zanimljivo je što je objavljivanje u štampi bosanskih baštinskih povelja počelo odavno, mnogo ranije nego izdavanje drugih istorijsko-pravnih dokumenata balkanskih zemalja. U tome je veliku ulogu igrala plemićka sujeta u XVI i XVII vekovima. Pojedine bosanske porodice, čiim su se našle u vojnmčhoj službi u Dalmaciji ili Italiji, čim su dobile izvestan položaj u feudalnom društvu, rado su iznosile svoje stare povelje — istinite ili lažne, jer ti su vekovi — doba lažnih genealogija, falsifikovanih dokumenata kojima nasedaju i više vlasti. U tom ambijentu sujetnosti i razmetanja uglednim precima iz ma koje zemlje naši su Bosanci rado iznosili neke stare kraljevske povelje, da se prikažu kao »plemenita« gospoda. Poznato nam je kako je god. 1594. španski admiral don Pedro Ohmućević podneo kraljevskim vlastima u Napulju nekoliko bosanskih i srpskih povelja. Izneo je: 1. povelju bana Štefana Kotromanića izdatu u Sutjesci god. 1268. knezu Radivoju Grguriću, 2. povelju cara Štefana izdatu u Ohridu god. 1349. Hrelji Ohmućeviću Grguriću i 3. povelju kralja Tvrtka Tvrtkovića izdatu u Jarodu god. 1395. Hranislavu

320 Smič. Codex, IV, 236. 321 Thalloczy, Studien 331 i Fermendžin, Acta Bosnae 107. 322 god. Lucius, Storia di Traù 512; Rad Jug. ak. III, 104. 323 Od kralja Milutina — porodici Žaretića — A. Solovjev u Arhivu za arban. starinu III, 1925, 117-125; cara Dušana vlasteličiću Ivanku Probištitoviću 1350. god. — A. Solovjev, Odabrani Spomenici 150; cara Uroša kotorskoj vlasteli Basetu i Tripetu 1357. god. — Mikl. Mon. 155, A. Solovjev, Od Sp. 159. kesarici Jerini 1357. god. Spomenik 56, 1922, i čelniku Musi 1363. god. Odabr. Sp. 166, despota Đurđa vel. čelniku Radiču 1429. god. — Spomenik III, 3, i despota Lazara Brankovića rizničaru Radoslavu 1457. god. — M. Laskaris u Byzantinoslavica VI, 1935, str. 177. Možemo još spomenuti grčke povelje cara Dušana arhontu Đorđu Fokopulu 1346. i 1352. god. — Solovjev-Mošin, Grčke povelje srpskih vladara. B. 1936, str. 72 i 190. Povelja arhontu Margaritu koju je St. Novaković držao za Dušanovu (Zak. Spom. 303) pripada caru Androniku III, v. Solovjev-Mošin, str. XXXVII. 324 Srpsko-Dalmatinski Magazin za 1843. god., 64. 325 Slavoljub Bošnjak, Zemljopis i povjesnica Bosne. Z. 1854. str. 143. prim. 326 Vj. Klaić, Poviest Bosne. Z. 1883, str. 10. 327 Ibro Defterdarević, Stare listine porodice Resulbegović GZM IX, 1897, 193—226. 328 Safvetbeg Bašagić, Najstariji ferman begova Čengića. GZM. IX, 437-446. 329 Orbini, Il Regno degli Slavi, 215.

175

Ohmućeviću, u overenim prepisima i prevodima.330 Napuljske, španske, a zatim i austrijske vlasti priznale su autentičnost tih dosta nezgrapnih falsifikata. Docnije su Ohmućevići nekoliko puta objavljivali u štampi te svoje povelje u prevodu, a god. 1645. su ih objavili u Napulju i u originalu, ćirilicom.331 Kao što se vidi, iako su povelje falsifikovane, don Pedro ili njegovi saradnici franjevci imali su u rukama neke prave bosanske povelje, prema kojima su krojili svoja lažna dokumenta. God. 1632. drugi poznati falsifikator, Ivan Tomko Mrnavić iz Šibenika objavio je u Rimu genealošku raspravu u kojoj je dokazivao kako je on potomak kraljevske porodice Mrnjavčevića, koji tobože potiču od rimsko-vizantijske porodice Marcija. U tom delu »Indiciae vetustatis et nobilitatis familiae Marciae vulgo Marnavitiae« izneo je nekoliko povelja vizantijskih careva, bosanskih kraljeva i ugarskih kraljeva svojim tobožinjim precima.332 Treba naglasiti jedno: dok su vizantijske povelje slabi falsifikati, obe povelje bosanskih kraljeva: kralja Stefana Dabiše od 2. aprila 1394. god. Gojku Mrnavnću i kralja Tvrtka II od 7. oktobra 1426. god. Ivanu Mrnaviću sasvim su verodostojne i po formularu i po sadržini i po svedocima. Možemo tvrditi da je Ivan Mrnavić zaista imao u rukama dve autentične povelje bosanskih kraljeva koje je možda doneo sa svojih putova po Bosni iz nekog franjevačkog manastira, a jedino što je sebi dopustio — uneo ime Mrnavića mesto nekog drugog u tekst povelje.333 Treba zažaliti, što Mrnavić nije objavio te dve povelje u originalu kao što su uradili Ohmućevići sa svojim falsifikatima, nego je doneo samo prevode na latinskom jeziku učinjene god. 1629. u Rimu od čuvenog unijatskog episkopa Metodija Terleckog. Naprotiv falsifikovana je tobožnja povelja Tvrtka od 3. aprila 1382. god. Vukcu Nenadiću koju je Ivan Nenadić podneo god. 1645. mletačkim vlastima prilikom prelaza Makarske pod Mletke.334 Isto tako, slabi su falsifikati povelje kralja Zvonimira Mihailu Nelipiću i kralja Tvrtka god. 1390. Ivanu Nelipiću-Oršiću, koje su Oršići podneli god. 1675. na potvrdu caru Leopoldu.335 U XVIII veku je Petar Vladmirović izneo tri vrlo neuspela falsifikata: 1) diplomu kneza Kotromana iz god. 1010 knezu Vukosavu Vladimiroviću, 2) povelju kralja Tvrtka iz god. 1387. knezu Radošu Vladmiroviću i 3) kralja Stefana Tomaševića god. 1461. knezu Radivoju Vladmiroviću.336 Luka i Ivan Vladmirovići dobili su još god. 1751. dukale od mletačkog dužda koji im potvrđuje te povelje, isto kao što su bile priznate i navedene povele Oršića, Nenadića, Mrnavića i Ohmućevića! Tek u prvim godinama XIX veka počelo je ozbiljno izdavanje srednjevekovnih dokumenata, u naučnom i nacionalnom cilju, slobodnom od taštine naduvenih i lažnih plemića. Vredi zabelelžiti da prve dobro objavljene povelje pripadaju baš Bosni. Tako je 3. septembra 1815. god. u »Novinama Srpskim« D. Davidović (br. 195) objavio autentičnu povelju kralja Stefana Dabiše kćerki Stani od 26. aprila 1395. god. Njezin original čuvao se negde u privatnim rukama i docnije dospeo u dvorsku arhivu u Beču. Istovremeno je Pavle Solarić objavio u Mlecima kao posebno izdanje, sa lepim bakrorezom, povelju istog kralja Dabiše županu Vukmiru Semkoviću od 17. maja 1395. god. koja se našla u Trstu kod Nikole Vučetića.337 Tako su dve Dabišine povelje, izdate iste godine, gotovo istog meseca, prve ugledale sveta u dobrim izdanjima i otvorile put izdavanju bosanskih spomenika. U poznatom izdanju srpskih spomenika iz Dubrovačke arhive, koje je bilo objavljeno pod imenom bosanskog sveštenika Pavla Karano-Tvrtkovića, bio je prvi put iznet veliki broj bosanskih i humskih ugovora i pisama, ali baštinskih povelja nema.338 Jedino povelje kojima vladari ustupaju Dubrovniku Ston, Primorje i Konavle, imaju oblik baštinskih povelja. Kada je god. 1858. Fr. Miklošić znalački izdao iste povelje po orpginalima, njegovo mnogo potpunije izdanje sasvim je potisnulo u pozadinu Karano-Tvrtkovićevo. Miklošić je u svoju zbirku uneo i dve već spomenute Dabišine povelje iz 1395 god., spomenuo je i obe Marnavićeve povelje (ali kao »sumnjive«), objavio i ranije nepoznatu Ostojinu povelju vojvodi Đurđu i knezu Vučiću (bez datuma) po prepisu latinicom iz Omiša (str. 386), naveo je odlomak Tomaševe povelje srpskom logofetu Stepanu iz god. 1458, već ranije objavljenu od P. Šafarika (str. 481). Time se broj bosanskih vlasteoskih povelja popeo na šest. Posle toga su se dve bosanske povelje našle u Budimpeštanskom muzeju (iz zaostavštine barona Jesenaka) a objavio ih je Gustav Vencel god. 1879.339

330 A. Solovjev, Postanak ilirske heraldnke i porodica Ohmućević. Glasnik Skopskog N. Dr. XII, 1933, 36. 331 u knjizi Privilegios candidos por los Señores. up. Il. Ruvarac, O privilegijama kuće Ohmućević-Grgurić, GZM II, 1890, str. 263 sl. Bile su objavljene u prevodima god. 1645. i 1663 u delu Lorenca Miniatija Le Glorie cadute i god. 1663. u Napulju od Đ. B. Rolatisa Origine della Famiglia Iveglia Ochmuchievich, up. A, Solovjev, nav. d. str. 91. 332 Nisam mogao naći to retko delo nigde, ni u Zagrebu ni u Dubrovniku. Ali obe; su povelje preštamlane u delu B. Krčelića, Notitiae praeliminaris de regno Croatiae etc. Zagreb, 1763, str. 47. i 257. 333 Ivan Mrnavić putovao je po Bosni god. 1623, a god. 1631. postavljen za bosanskog biskupa; v. K. Horvat, Monumenta nova GZM XXI, 1909, str. 354. 334 Objavio Maschek, Manuale V,145 335 Josephi Mikoczi, Otiorum Croatiae, liber unus, Budae, 1806, p. 433-434. 336 De regno Bosnae eiusque interitu etc. Venetiis 1781, auctore Prudentio Narentino. 337 Пaвлa Солaричa Обясненіе снимку подлиннaго дипломa Стефaнa Дaбише крaльa сербскaго, дaнaго жупaну Волкомиру Семковичу 1395. мaia 17. Вь Млеткaхъ 1815, str. 23. 338 O tom izdanju i njegovom istorijatu v. St. Stanojević, Istorija srpskog naroda u Srednjem veku. I. Izvori i istoriografija, B. 1937, str. 313-323, 339 u Törtenemi-Tar 1879, I-III, str. 14-17.

176

God. 1898. je Đuro Šurmin uneo u svoje »Hrvatske spomenike« nekoliko bosanskih baštinskih povelja. Najznačajnije je što je on našao u Zagrebu prepise triju nepoznatih povelja koje je krajem XVII veka Pavle Riter-Vitezović transkribovao latinicom sa originala. To su povelje Tvrtka I Stipanu Rajkoviću (oko 1360. god.) i knezu Hrvoju god. 1380. kralja Dabiše istom Hrvoju 1392. Šurmin ih je u svojem izdanju preveo s latinice na ćirilicu.340 Zanimljivo je da je još 1896 godine jedna od tih povelja – Tvrtkova iz god. 1380. dospela u Budimpeštanski muzej iz nepoznatih ruku: objavljena od LJ. Talocija s odličnom fotografijom341 ona potvrđuje da su Riterovi prepisi dosta tačni, iako je on grešio u čitanju pojedinih slova. Najveći je značaj imalo Objavljivanje baštinskih povelja koje su se čuvale kroz vekove u arhivi knezova Baćanji u Kermendu. To su osam ćirilskih povelja izdatih u XIV veku članovima moćne porodice Hrvatinića. Njih je god. 1905. objavio F. Šišić342 a mnogo tačnije god. 1906 — Lj. Taloci.343 Nećemo navoditi druga pojedinačna izdanja, spomenućemo samo da su još mogući novi slučajni pronalasci. Tako se god. 1908. jedna originalna povelja kralja Stefana Tomaša braći Jurčinićima iz god. 1459. našla u privatnim rukama u Šibeniku.344 Zasada su nam poznate sledeće vlasteoske povelje bosanskih vladara i velikaša: 1. bana Prijezde od 8. maja 1287. god. kojom daje svojem zetu Baboniću župu Zemunik – na latinskom jeziku (prevod?) iz arhive grofova Blagajskih; Thalloczy, Codex dipl. Blagay 53; Šmič. Codex VI, 588; 2. Pavle Šubić kao ban Hrvatske i Bosne obećava 21. februara 1305. god. knezu Hrvatinu zaštitu i pomoć (na latinskom jeziku) – iz arhive knezova Baćanji u Kermendu; Šišić, Vj. Zem. ark. VII, 284, Smič. VIII, 96; 3. ban Stefan II Kotromanić daje knezu Vlkosavu Hrvatiniću dva grada i dve župe u baštinu (bez datuma, oko 1322 god.) — iz Kermenda; Šišić, br. 6; Taloci, Studien br. I; 4. ban Stefan II daje veru istom knezu Vlkoslavu (oko 1323 god.) — orig. u Kermendu; Šišić, br. 4, Tal. br. V; 5. banica Jelisava sa sinom Stefanom daje veru knezu Vukcu Hrvatiniću (1323-1331) orig. u Kermendu; Š. br. 5, Tal. br. V; 6. ban Stefan II daje knezu Grguru Stipančiću pet sela (oko 1335.) — orig. u Kermendu; Š. br. 7, Tal. br. IV; 7. ban Stefan II potvrđuje god. 1351. knezu Vuku Vukosaviću s bratom župu Banjice — orig. u Kermendu; Š. br. 8, Tal. br. VI; 8. knez Vladislav sa sinom banom Tvrtkom daje veru knezu Vlatku Vukosaviću (oko 1353. god.) — orig. u Kermendu; Š. br. 10, Tal. br. VII; 9. knez Vladislav sa sinom Tvrtkom daje veru istom knezu Vlatku (oko 1353 god.) — orig. u Kermendu; Š. br. 11, Tal. br. VIII; 10. banica Jelena sa sinom banom Tvrtkom daje veru knezu Vlatku Vukosaviću (oko 1354. god.) — orig. iz arhive barona Jesenaka u Budimp. muzeju; Vencel u Törtelnemi-Tar. 1879, Šišić, br. 9, Tal. br. IX; Novaković, Zak. Spom. 315; 11. ban Tvrtko god. 1357. daje veru knezu Vlatku Vukosaviću — orig. u Budimp. muzeju: Vencel, nav. d. str. 16, Šišić br. 2, Tal. br. X; 12. ban Tvrtko 11. avgusta 1366. daje vojvodi Vukcu Hrvatiniću grad Soko — orig. u Jug. ak. u Zagrebu — Starine XXI, 18, 82, Šurmin 83; 13. ban Tvrtko 1367. daje veru knezu Pavlu Vukosaviću — orig. u Kermendu: Š. br. 16, Tal. br. XI; 14. ban Tvrtko god. 1370. daje dva sela Stipanu Rajkoviću — prepis Ritera-Vitezovića s izgubljenog originala, Šurmin 85; 15. kralj Tvrtko 12. marta 1380. god. daje knezu Hrvoju Vukčiću tri sela u Lašvi — original u Sarajevskom muzeju (dobiven god. 1898. iz Budimpešte), Šurmin 91 (po prepisu Ritera); GZM IX, 1897, 191; 16. kralj Stefan Dabiša 25. aprila 1392. daje vojvodi Hrvoju Vukčiću sela Kakanj i Hrast — prepis latinicom Ritera Vitezovića s izgubljenog orignnala: Šurmin 95; latinski prevod — Klaić, Vjestnik Zem. arkiva, II, 1900; 17. kralj Stefan Dabiša 2. aprila 1394. daje Gojku Mrnaviću Vojničko polje — latinski prevod iz god. 1629. Marnavić, Indiciae, Krčelić 247; 18. kralj Stefan Dabiša 26. aprila 1395. daje svojoj kćeri Stani selo Velijake — orig. u Bečkoj arhivi: Novine srpske 1815. Mikl. 224; Novak. 317 (skrać);

340 Đ. Šurmin, Acta Croatica-Monumenta historico-juridica VI; Đ. Šurmin je u dodatku (Acta cr. 430) objavio jednu povelju kralja Dabiše Dubrovniku od 2. dec. 1392. prema prepisu latinicom iz zbirke Jugosl. ak. Međutim ovakva povelja nije postojala: nepažljivi prepisivač počeo je da prepisuje Dabišinu povelju od 17. februara 1392. god. (Mikl. 220) i posle reči »zakone i uvjete« prešao na sličnu povelju kralja Tvrtka Dubrovniku od 2. dec. 1382. god. (Mikl. 200). Đ. Šurmin je ispravio datum: 1382. na 1392. 341 u Glasniku Zem. muzeja IX 1897. str. 191 i u »Wissenschaftliche Mittheilungen« VI, Sar. 1899, 284-290. 342 U Vjestniku hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva VII, Zagreb, 1905. 202 sl. 343 U GZM XVIII, Sar. 1906, 401-412. c 11 odličnih fotografija. L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens 1914. 3-27. 344 objavljena u GZM. XVII, 1908, 253.

177

19. kralj Stefan Dabiša 17. maja 1395. daje županu Vukmiru Semkoviću selo Kola — original bio u Trstu: P. Solarić 1815. Mikl. 226, Novak. 318. (skrać); 20. kralj Stefan Ostoja 8. decembra 1400. daje vojvodi Hrvoju Vukčiću župu Hlivno — orig. nađen od Iv. Kukuljevića u Pešti, sada u Jug. ak. u Zagrebu: Arkiv II, 185, 36, Mikl. 247, Novak. 321 (sirać); 21. kralj Stefan Ostoja vraća god. 1404. vojvodi Petru Klešiću oduzeta imanja — XV veka u Dubr. arhivi, Pucić I, 89, LJ. Stojanović I, 433; 22. kralj Stefan Ostoja 28. decembra 1408. daje vojvodi Đorđu i knezu Vučiću grad Omiš i 12 župa — prepis XVI v. u Omišu: Mikl. 385, Fermendžin 87; 23. banica Ana i vojvoda Sandalj daju 15. juna 1409. knezu Aleksi Paštroviću selo Kričenu Dragu —latinski tekst u Sarajevskom muzeju: Taloci, Studien 352.345 24. vojvoda Sandalj daje god. 1410 veru banici Ani svojoj tašti – original u Srpskoj ak. (iz Dub. arhive): Karano-Tvrtk. 93, Mikl. 274, Stoj. II, 279; 25. kralj Ostoja potvrđuje 1417 god. braći Vukačima njihove zemlje — overen ital. prevod iz 1452. god. u Mlet. arh.: Starine X, 42, Listine IX, 433, Nov. 332; 26. kralj Tvrtko II daje 7. oktobra 1426. Ivanu Mrnaviću župu Hvojnicu — overen latinski prevod iz 1629 god.: Marnavić, Indiciae, Krčelić 257; 27. vojvoda Juraj, sinovac Hrvojev potvrđuje 12. augusta 1434. god. baštine vojvodi Pavlu Jurjeviću s braćom — orig. u Dubr. arhivi: Mikl. 377; Nov. 337; 28. kralj Stefan Tomaš 25. maja 1446. daje veru kneginji Doroteji Blagojskoj i njezinom sinu Mikloušu – prepis latinicom iz 1480. god. Šurmin 165; 29. kralj Stefan Tomaš 22. augusta 1446. daje knezu Pavlu i Marku Dragišićima dva grada i 62 sela – original u Jug. ak. (iz zbirke I. Kukuljevića - Arkiv II. 39; Mikl. 438; Nov. 339 (skrać.); 30. kralj Stepan Tomaš 14. oktobra 1458. potvrđuje logofetu Stepanu imanja u Srbiji — prepis XVI veka: Rad I, 1867, 156; Nov. 343 (skrać.); 31. kralj Stefan Tomaš 19. februara 1459. daje baštine braći Jurčinićima — original u Šibeniku: GZM XVII, 1905, 235; 32. kralj Stefan Tomašević 18. septembra 1461. daje gradove i sela svojem stricu Radivoju – prepis latinicom u fojničkom letopisu: GZM XIII, 1901, 345.346 Radi upoređenja treba navesti dve baštinske povelje bana Tvrtka I izdate katoličkom biskupu: 33. ban Tvrtko I s majkom i bratom 1. novembra 1356. god. potvrđuje crkvi sv. Petra imanje Dubnicu u Usori, poklonjeno od bana Prijezde — prepis u Vatikanskom arhivu; Taloci, Studien 331; 34. ban Tvrtko I s majkom i bratom daju bosanskoj biskupliji 8. decembra 1374. god. imanje Jelšavicu pored Dubnice — prepis u Vatik. arhivu; Fermendžin, Acta Bosnae 39-41. Vlasteoskim baštinskim poveljama približavaju se i one povelje kojima su bosanski i humski vladari i velikaši potvrđivali Dubrovniku baštinsko pravo na ustupljene i prodate teritorije u Stonu, Primorju i Konavlima. To su akta međunarodno-pravnog obeležja, pro foro externo. Ipak u njima ima dosta izraza iz pravih baštinskih povelja koji mogu da služe za upoređenje i za rasvetljavanje pojedinih tačaka feudalnih odnosa u Bosni i Humu. To su sledeća akta: 35. ban Stefan II ustupa 15. marta 1333. god. Dubrovaiku Stonski Rt i Prevlaku — prepis u Dubr. arh. Mikl. 107, Nov. 300 (skr.), Lj. Stoj. 45; 36. braća Sankovići ustupaju 15. aprila 1391. god. Konavlje i Vitalinu — orig. u Dubr. arh. Mikl. 217, Nov. 317 (skr.), Stoj. 123-126; 37. kralj Stefan Ostoja ustupa 15. januara 1399. Primorje od Kurila do Stona — orig. u Dubr. arh. Mikl. 233, Nov. 319 (skr.), Stoj. 420-423; 38. vojvoda Radić Sanković ustupa 25. augusta 1399. selo Lisac — orig. u Dubr. arh. Mikl. 241, Nov. 320 (skr.), Stoj. 130; 39. vojvoda Sandalj Hranić ustupa 24. juna 1419. pola Konavala i Vitalinu — orig. u Dubr. arh. Mikl. 288, Nov. 324 (skr.), Stoj. 293-297; 40. kralj Stefan Ostojić potvrđuje 4. decembra 1419. istu darovnicu — orig. u Dubr. arh. Mikl. 291, Nov. 326 (skrać.), Stoj. 557; 41. vojvoda Sandalj Hranić ponavlja 30. maja 1420. isti ustupak — orig. u Dubr. arh. Mikl. 300, Nov. 329 (skrać.), Stoj. 309; 42. kralj Tvrtko II potvrđuje 16. augusta 1420. isto — orig. u Dubr. arh. Mikl. 304, Stoj. 503; 43. vojvoda Radoslav Pavlović ponavlja 3. novembra 1420. istu darovnicu vojvode Sandalja — oštećen prepis u Dubr. arh. Mikl. 306, Stoj. 567;

345 Ostavljamo na stranu obećanje vojvode Sandalja istom knezu Aleksi Paštroviću god. 1419. da će mu dati zemlju u zamenu za njegovo baštinsko selo (Pucić I, 261, Stojanović II, 303): ono je stilizovano kao pismo a ne kao vlasteoska povelja. 346 Mogli bismo ubrojiti u taj spisak i povelju kojom kralj Matija Korvin daje god. 1465. opatu Aleksandru Dubrovčaninu 12 sela u Humskoj Zemlji. Pisana ćirilicom, ta povelja nastavlja tradiciju bosansko-humskih povelja (Mikl. I. 494, original u Dubrov. arh.)

178

44. vojvoda Radoslav Pavlović ustupa 31. decembra 1427. drugu polovinu Konavala — orig. u Dubr. arh. Mikl. 336, Nov. 330 (skrać.), Stoj. 592; 45. veliki vojvoda Stefan Kosača potvrđuje 10. oktobra 1435. istu darovnicu — orig. u Dubr. arh. Mikl. 381, Stoj. II, 35. 46. vojvoda Ivaniš Radoslavić potvrđuje 29. septembra 1442. isto — orig. u Dubr. arh. Mikl. 411, Stoj. II, 100. 47. kralj Stefan Tomaš ustupa 18. decembra 1451. Vrsine i Dračevicu — orig. u Dubr. arh. Mikl. 447, Nov. 341 (skrać.), Stoj. II. Sve navedene povelje daju dosta građe za proučavanje unutrašnjeg uređenja socijalnih odnosa u srednjovekovnoj Bosni i Humu. U našoj analizi služićemo se primerom Stanojevićevih studija o srpskoj diplomatici, u kojima su bile uzete u obzir i bosanske i humske povelje, ali nisu bile dosta jasno razgraničene povelje međunarodno-pravne i vlasteoske.347 Zadržaćemo se naročito na onim istorijsko-pravnim momentima koje nije bio dovoljno istakao Stanoje Stanojević. Treba reći da je sačuvana građa dosta jednostrana. Nema povelja iz XII i XIII veka, iako možemo pretpostaviti da je formiranje feudalnih odnosa u tim vekovima već izazvalo potrebu izdavanja vlasteoskih povelja. Sačuvano je pismo pape Grgura IX od 10. oktobra 1233. god. banu Ninoslavu, u kojem se iznosi kako Ninoslavljevi prethodnici prema starom običaju ustupali župe i sela u svojoj zemlji pojedincima.348 Takvo dodeljivane povlaštenog zemljoposeda moralo je da bude praćeno izdavanjem povelja. Sačuvana građa ne samo što je hronološki ograničena (XIV i XV vek), već i geografski ograničena. Nema skoro ništa iz Huma, sačuvane povelje potiču iz Bosne, i to većim delom iz severozapadne, iz Donjih Krajeva, pošto je veliki deo povelja vezan za porodicu Hrvatinića, čija se arhiva najbolje sačuvala. I Invokacija. U Srednjem veku na početku akata i pisama nalazimo obično prizivanje imena Božijeg, i to u dva oblika: invokacija znakom (invocatio simbolica) i invokacija rečima (invocatio verbalis). Vrlo često u istom aktu dolaze obe invokacije. Bosanske vlasteoske povelje imaju obično verbalnu invokaciju, istu kao i u međunarodnom ugovoru bana Kulina 1189. godine: »U ime oca i sina i svetoga duha.« Tu invokaciju, uobičajenu i u Dubrovniku, nalazimo u vlasteoskim poveljama XIV veka. Ipak jedna povelja bana Tvrtka iz god. 1357. počinje od neobične invokacije: Va ime Boga vsemogućega. St. Stanojević veli tim povodom: »U Vizantiji, u Mlecima i u Dalmaciji nisam mogao naći ovakvu invokaciju, ali je nesumnjivo i ona došla u bosanske povelje sa zapada«.349 Pretpostavljamo ipak da ne treba tražiti njeno poreklo na zapadu gde se ona ne može naći, nego u mesnim bosanskim prilikama: ona je verovatno odjek bogomilskih formula. U jednoj povelji kralja Tvrtka 1380. god. (br. 15) nalazimo neobičnu invokaciju: »Va načetak otca, v isplnjenje sina i santijem svetoga duha amin«, koja je inače poznata već u povelji bana Stefana II Dubrovniku iz god. 1333. (br. 32). Napokon, povelja kralja Tomaša iz 1454. god. (br. 30) ima sasvim kratku invokaciju: »U ime Božje amen«. Inače, i vlasteoske povelje XV veka služe se istom formulom: U ime oca i sina i svetog duha«, kojoj se već od god. 1353. dodaje reč »amin«. Naročito je upadljivo u bosanskim vlasteoskim poveljama što one nemaju simbolične invokacije tj. znaka krsta na početku teksta. Tad je znak uobičajen u srpskim poveljama i pismima, isto tako i u dubrovačkim, kroz ceo XIV i XV vek. Povelje koje bosanski vladari izdaju Dubrovniku, često nose taj znak, ali na poveljama izdatim vlasteli njega redovno nema. Znak krsta nalazi se samo na povelji koju je izdala banica Jelisaveta (br. 5), ali taj izuzetak samo potvrđuje opšte pravilo. Ta je banica — kćerka kralja Dragutina i ugarske princeze, pravoverna hrišćanka. Ona ima svojeg dijaka i njoj je dopušteno da se služi znakom krsta. Ali sami bosanski vladari, kada izdaju povelje svojoj vlasteli, često pred predstavnicima »bosanske crkve«, izbegavaju znak krsta i ne spominju ga u zakletvi. Taj se običaj toliko ukorenio kod bosanske vlastele da i docnije, kada su kraljevi zvanično prišli katoličkoj crkvi, kada oni izdaju Dubrovniku povelje sa krstom, njihove povelje vlasteli ostaju bez krsta, čak i poslednja povelja kralja Tomaša iz god. 1459. (br. 30). U odnosima sa Dubrovnikom bogomili pristaju na kompromis i stavljaju znak krsta, ali markanto je da su najstarije baštinske povelje Dubrovniku opet bez tog znaka. (Stefana II god. 1333, Radića Sankovića 1391. i 1399. god., kralja Ostoje 1399. god. i kralja Stefana Ostojića 1419.). Ova konstatacija ima značaj za rasvetljavanje pitanja o bogomilstvu u Bosni.350 II Intitulacija. Posle invokacije dolazi ime i titula vladara ili velikaša koji je povelju izdao.351 U prvim vlasteoskim poveljama titula je jednostavna, dok se od doba Tvrtka I proširuje, verovatno po ugledu na složenu titulu ugarskih kraljeva. U tituli se ističe da je država složena od pojedinih zemalja, koje imaju svoj

347 St. Stanojević, Studije o srpskoj diplomatici u Glasu Srpske akad. 90, 92, 94, 96, 100, 106, 110, 182 (od 1912. do 1923. god.). 348 Codex Dipl. III, 38 349 u Glasu 90, 1912, str. 89; na grobnoj ploči nekog viteza Radivoja, nađenoj u Mostaru u augustu 1948. god., invokacija glasi:»V ime Boga velikoga«. 350 up. A. Solovjev, Jesu li bogomili poštovali krst? GZM Nova serija III, 1948, 81—102. 351 St. Stanojević u Glasu 92, 1913. 1/10 sl.

179

poseban autonoman položaj. Čak u povelji 1323. god., gde se Stefan II tituliše samo »gospodin bosanski«, veli se dalje: »da je vjedomo vsjem zemlam bosanskim« (br. 4), a u drugoj povelji istog bana (br. 3) njegova titula već glasi: »po milosti Božijoj gospodin vsjem zemlam bosanskim i Soli i Usori i Dolnjim krajem i Humske zemlje gospodin«. Kada je Tvrtko postao kralj, njegova titula postaje još zvučnija: on je »po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemlji, Dolnjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tomu« (br. 15). Ta titula ostaje sa nekim promenama do samog pada Bosne. Interesantno je što kralj Tomaš u povelji izdatoj sinovima vojvode Ivaniša 1446. god. (br. 28) navodi još i titulu »kralj... Dalmaciji, Hrvatom« koju je Tvrtko I uzeo god. 1391. U intitulaciji prvih povelja pada u oči kult svetog Grgura. Ban Stefan II veli u tri svoje povelje (br. 3, 4 i 6) o sebi: »Az sveti Grgur a zovom ban Stipan«. Ova tajanstvena formula ne može se objasniti pogreškom pisara, (kao što je mislio St. Stanojević.352 Prve dve povelje pisane su oko god. 1323, treća — god. 1335, kao što je dokazao Šišić.353 Prve dve pisao je dijak Priboje, treću — dijak Pribislav: to su dva razna lica koja imaju sasvim različit rukopis.354 U intitulaciji mora svaka reč da bude odmerena i u njoj ne sme da bude »besmismice«. Naše je mišljenje da ta formula, pisana onda kada je ban Stefan priznavao autoritet »bosanske crkve« (povelja br. 4 pisana je u »hiži velikog gosta«), odražava bogomilsko učenje o potpunom preobražaju njenih savršenih članova (άλλοίωσις)355 Ona je značajna jer prikazuje kako je bogomilstvo u Bosni izgubilo svoj revolucionarni karakter i teži da stvori kult vladara dok je u Vizantiji car oslovljavan za života kao »sveti« što možemo naći u poveljama cara Dušana), u Bosni Crkva proglašava vladara za živu inkarnaciju svetog Grgura Čudotvorca. Značajno je što se, čim je ban Stefan zvanično priznao katolotčku Crkvu, ta mistička formula gubi iz njegove intitulacije: u povelji god. 1351. (br. 7) on se zove smerno: »Az ban Stipan a zovom svetoga Grgura rab«. Njegov brat knez Vladislav veli u svojim poveljama 1353—54. god. (br. 8 i 9) o sebi: »Az rab boži i svetoga Grgura a zovom gospodin knez Vladislav«. Slična je intitulacija bana Tvrtka u povelji 1366. (br. 12) i 1370. god. (br. 14). Posle proglasa kraljevstva, kada se titula bosansknh kraljeva stilizuje na srpski način, spomen svetog Grgura gubi se iz nje. Treba naglasiti da u poveljama izdatim Dubrovniku, nema spomena o svetom Grguru: to je znak povelja pro foro interno. III Arenga. U srednjovekovnim baštinskim poveljama, naročito u manastirskim, veliko mesto zauzima tzv. arenga — svečani uvod u kojem se iznosi opšta motivacija dotičnog dara. U vezi sa verskim shvatanjima onog doba ona je obično prožeta verskim motivima i svodi se najčešće na ovu misao: »pošto bog (ili dotični svetac) čini dobro ljudima, a naročito vladaru, treba i vladar da čini dobro crkvama i drugim licima.« Poznato je koliko su razvijene i dugačke arenge u srpskim poveljama.356 U bosanskim poveljama arenge su vrlo retke. Pre proglasa kraljevstva u njima uopšte nema arenge. Mislimo da tu pojavu možemo opet staviti u vezu sa bogomilskim učenjem koje nije volelo dugačke molitve i smatralo ih za »prazne reči« (βαττολογια). Stoga povelje, izdate vlasteli od banova, nemaju arenge. Tek od proglasa kraljevstva Tvrtko I uvodi u svoje povelje zvučne arenge uzete iz raških formulara. Te arenge koje nalazimo najpre u poveljama izdatim Dubrovniku prodiru u vlasteoske povelje. One se nalaze u poveljama izdatim Hrvoju od kralja Tvrtka 1380. god. i od kralja Dabiše god. 1392. (br. 15 i 16). U prvoj kralj Tvrtko odaje hvalu mudrosti Božjoj i milosđu kojim je Bog spasao čovečanstvo: isto tako bog utvrđuje na celom svetu državnu vlast: »Time že i skiftri carsci po vsej vaseljenoj utvrždajut se i kraseće se slavet Boga vsedržitelja« — to je nesumnjivo srpska carska arenga. U Dabišinoj povelji kralj govori o tome kako »Hristos... stvori me naslědnika i gospodina v zemljah zgora rečenih roditelja i praroditelja naših«, naglašuje legitimitet svoje vlasti. Slična je arenga u Ostojinoj povelji god. 1400. istom Hrvoju (br. 20) — opet se ističe kako gospod Bog »načini me naslědnika i gospodina va zemljah roditelja i praroditelja mojih«. Slična je arenga u Dabišinoj povelji 1394. Gojku Mrnaviću, što je znak njezine autentičnosti. Tvrtko II, prema tačnoj konstataciji St. Stanojevića, vraća se napuštenim tradicijama svog oca kralja Tvrtka I: pisac je poznavao samo dve povelje Tvrtka II Dubrovniku. Ali značajno je što povelje istog kralja Ivanu Mrnaviću god. 1426. (nepoznata Stanojeviću) potvrđuje to opažanje: u njoj nalazi se arenga raškog tipa, s istim spomenom »skiptara carskih«, kao u povelji Tvrtka I iz god. 1380. Ista razvijena arenga u kojoj se slavi Hristos koji je spasao čovečanstvo i priveo ovce Izrailjeva stada istinom pastiru, koji utvrđuje carske skiptre, nalazi se u poveljama kralja Tomaša iz 1446. god. (br. 28 i 29). Ali u povelji istog kralja god. 1459. Jurčinićima (br. 30) nema nikakve arenge. Nema arenge ni u poveljama kralja Ostoje god. 1408. i 1417. (br. 22 i 25). 352 Povodom povelje od 1351. god. Stanoje Stanodević veli: »Pisar koji je pisao ili sastavljao ovu povelju uvideo je besmislicu u staroj intitulaciji (Az sveti Grgur, a zovom ban Stipan), pa je to isparavio«. Glas. S. ak. 92. 1913, str. 123. 353 Pošto se tu spominje druga ženidba bana Stefana na koju se on spremao u leto 1335; Mon. Ragusina II. 360. 354 St. Stanojević smatrao je da su Priboije i Pribislav isto lice: »U tri povelje bana Stevana Kotromanića, izdane između 1332. i 1345. god., pominje se kao bosanski dijak Priboje ili Pribislav«. Glas S. ak. 106, 1923, str. 67. On je video fotografije povelja objavljene god. 1906. u GZM XVIII, 401—412. 355 N.S. Puech et A. Vaillant, Le traité contre les bogomiles de Cosmas le prêtre, Paris 1945, p. 257. 356 St. Stanojević u Glasu S. ak. 94, 1914, 192—229.

180

IV Promulgacija. Posle arenge ili ispred nje može da dođe promulgacija kojoj je cilj da objavi svima, ili onima kojih se to tiče, fakta izneta u povelji. U raškim poveljama ona se javlja već od kraja XIII veka, ali obično u kratkim poveljama (prostagmama) koje nemaju arenge.357 Njen je običan tip: »Piše kraljevstvo mi da je vědomo vsakomu«. U dubrovačkoj kancelariji ona se javlja tek od god. 1399. Ali u bosanskim vlasteoskim poveljama vidimo nju već od kraja XIII veka. Povelja bana Prijezde iz god. 1287. ima čisto zapadnu promulgaciju »universis Christis fidelibus salutem in omnium salvatore«. Sasvim je slična promulgacija u Tvrtkovim baštinskim poveljama bosanskom biskupu Petru.358 To je dokaz da su sve tri bile pisane na latinskom jeziku i da nisu prevod sa srpskog. Verovatno je ta formula promulgacije došla iz ugarskih povelja. Ali jedna od povelja bana Stefana II (br. 4) ima kratku promulgaciju koja liči na rašku formulu: »Da je vědomo vsim zemljam bosanskim«. U njegovoj povelji 1351. god. (br. 7) promulgacija glasi: »u videnji vsakomu plemenitomu človiku ki je u Bosni« - naglašava da se vlasteoska povelja tiče samo vlastele. U Tvrtkovim vlasteoskim poveljama nema promulgacije. Ali od doba kralja Dabiše ona dolazi sve češće, i to u razvijenom obliku: »dajemo věděti vsakom človiku komu se podoba, i da je v pamet věčnu vsako posluženje v věrnih slug« (1392. god., br. 16), ili »dajemo viditi vsim i vsakomu človiku komu se dostoi i pred koga lice pride ov naš otvoren list« (1434. god., br. 27), »dajemo viditi vsakomu komu podoba i prid koga pride ov naš otvoreni list« (1459. god., br. 39). Ta se formula održala i u kasnijim ispravama iz Paštrovića, npr. god. 1523. »Da je vidomo vsakomu člověku tko čue i vidi sie pisanje« itd. do kraja XVIII veka.359 V Peticija. Vladar je povelju izdavao ili svojom voljom, ili često po nečijoj molbi ili zauzimanju. Pomen tih osoba koje su molile za povelju, naziva se peticijom (ili intervencijom).360 U bosanskim i humskim poveljama izdatim Dubrovniku vrlo često spominju se dubrovački poslanici koji su molili za izdavanje povelja. U vlasteoskim poveljama peticija je vrlo retka. Kao da je vladar smatrao da je darivanje vlastele njegova dužnost i da on to vrši bez svakog napominjanja, po svojoj dobroj volji. Samo u dvije povelje spomenuti su feudalci koji su molili za potvrdu njihovih prava. Kral Dabiša u povelji 1395. god. navodi kako ga »župan Vlkmir umiljeno moli kako da bismo im i mi potvrdili i zapisali selo Kolo« koje je tom županu s braćom dao još kralj Tvrtko. A Stefan Tomašević god. 1458. potvrđuje, kako vrhovni gospodar Srbije, imanja srpskom logofetu Stefanu i priča kako »pride gospocvu mi počteni vlastelin logofet Stepan Ratković i poiska od gospocva ni milost« da mu se potvrdi ono što mu je u Srbiji dao despot Lazar (br. 29). VI Naracija. Naracija ili ekspozicija je konkretno obrazloženje pravne odredbe, dok arengu možemo smatrati za opštu njenu motivaciju. U naraciji navode se motivi koji su izdavača povelje naveli na odluku, pa i prilike po kojima je postala ta odluka. Po tome naracija je vrlo važna za istoriju, jer sadrži čitav niz konkretnih istorijskih podataka. Ipak naracija često nedastaje u poveljama.361 Bosanske vlasteoske povelje su značajne po tome što često imaju naraciju. Ugledajući se na ugarske povelje, one pričaju o zaslugama dotičnog vlastelina, a spominju i druge istorijske podatke, ponekad kratko, a ponekad iscppno. Tako ban Prijezda govori godine 1287. da je izdao povelju svojem zetu »kao što priliči ocu da da voljenom sinu, i po blagonaklonosti naših sinova Stefana Prijezde i Vuka, i po pristanku velikaša i vlastele naše države« (br. 1). Ban Stefan II sasvim kratko govori god. 1323. da čini milosti knezu Vukoslavu »jere ostavi hrvatskoga gospodina i Bapšiće naju milosti děla« (br. 3), dok su njegove župe bile nevěrne stasta naprotivu nas polag Hrvat«. Isti ban potvrđuje god. 1351. župu Vukosavljevu sinu Vuku s obrazloženjem: »To stvorih za Vlkovu virnu službu, za tu službu kada bih u Rasi i bi mi rvanja i tu Vlk poda me konja svoga podmače, i tu njega posikoše na smrt (ipak osta živ!). Drugu službu učini, kada běše car raški362 uzeo novi moj grad, tu skrozi Vlka vazeh moj grad, i tu proli Vlk krv za me. Treću službu učini Vlk, kada mi beše kraljev nevirnik uzeo grad moj Visoći, tada mi Vlk Vlkoslavić uze Trnsjki brod, skrozi to uzeh moj grad«. (br. 7) Ban Tvrtko dao je god. 1366. vojvodi Vukcu Hrvatiniću grad Soko sa župom »za njegovu virnu službu u ono vrime kada se podviže na me ugarski kralj u ime Ludovika i prihodi u Plivu pod Sokol i ondazi mi vojevoda Vlkac virno posluži« (br. 12). Kralj Dabiša potvrđuje god. 1395. županu Vukmiru s braćom selo Kola »smislivši njih virne službe što nam poslužiše vsegda virno i srdčano, nailiše u turačkih bojih, ne štedeće svojlh glav za nas« (br. 19). Vrlo, je slikovita naracija u povelji istog kralja vojvodi Hrvoju god. 1392. (br. 16), uopšte ngajuduža u bosanskim poveljama: »Budući že mi kraljevstvu na vsakom miru bespečalno, i tagda pride na kraljevstvo mi plna moć vojske turačke i ulize naprasno u vladanja kraljevstva mi, i tagde hitaje pospišno skupih kraljevstva mi boljare, vojvode banove i knezove, tepačije, župane i ine velmože,

357 St. Stanojević u Glasu 94, 1914, 230 sl. 358 »Universis Christi fidelibus praesentibus pariter et futuris praesentem paginam intuentibus salutem in omnium salvatore« (1374. god.) 359 A. Solovjev, Paštrovske isprave XVI—XVIII veka. Spomenik S. ak. 84, 1936, str. 8 sl. 360 St. Stanović u Glasu 96, 1920, str. 1—38 361 St. Stanojević u Glasu 96, str. 39 sl. 362 Taj tačan spomen o borbi protiv »cara raškog«, tj. cara Stefana Dušana pokazuje da e datum 1331. god. na toj povelji pogrešan i da je ona izdata god. 1351.

181

vlastele že i vlasteličiće, i potegoh na rečenu tursku vojsku dnem i noću i Božijim htenijem tajnimi svojimi milosti že me smilova, a naših virnih srdčanim trujenjem rečenu vojsku turačku pobismo i pod mač obratismo, i gledahom našimi očima gdi naši virni polivahu svoje svitlo oružje krvju turačkom od udarca ručnih krpkijeh ih desnice ne štedeći se nam poslužiti i svoje mišce nasladiti v poganskoj krvi. I v tom rečenom boji i rvanji posluži mi viteški virno i srdčano kraljevstva mi vsesrdčani i uzmožni vitez i virni naš vojevoda Hrvoje sin vojevode Vlkca, i za tu njegovu službu virnu stvori milost kraljevstvo mi«. Ta je povelja poznata samo po prepisu latinicom koji je Riter-Vitezović učinio s izgubljenog originala: nameće se sumnja – nije li on nešto ulepšao i dodao od sebe, npr. »boljare i banove«. Ipak je povelja verodostojna363 a pojedini njezini izrazi slični su naraciji navedene povelje istog kralja god. 1395. Ona je u svakom slučaju najslikovitija od naših srednjovekovnih povelja, i njezin pisac je imao pesničkog dara. Još jedna Dabišina povelja iz 1394. god. iznosi zasluge vlastelina viděvši njegovu vernu službu i mnoge pređašnje verne službe, »osobito je nas poslužio Gojko Mrnavić, sluga Žigmunda kralja kada dođe Pajazit s Turcima i pohara Bosnu mnogo i stade na Glasincu i uništi Bosnu, i tada dođe Gojko i pomogne nas Turke posěći, i mnoge službe učini Žigmundu kralju ugarskom i meni kralju Dabiši i vsoj zemlji kraljevstva bosanskoga« (br. 17). Slične vojne zasluge spominju se i u XV veku. Npr., kralj Stefan Tomaš izdaje god. 1459. povelju sinovima Jurčinića »smislivši službu bivša (tj. pokojnog) Ivanca Jurčinića koju nam posluži u vrime presvětloga gospodina kralja Tvrtka na Usori, kada nas izbavi rečeni Ivanac od velike teškoće kada nas bihu ustrilili pod Pećmi« (br. 30). Očeve zasluge razlog su za nove poklone sinovima vlastelina. Vidi se da je vojna služba u kojoj faudalac služi svojeg sizerena »ne štedeći svoje glave« glavni uzrok darovnica. Ali ima i drugah službi. Tako kralj Ostoja daje god. 1417. velika imanja braći Vukačima »pošto su ga služili u svako vrěme najvěrnije i pravo, naročito kada su se nama predali i potčinili Humljani« (br. 25, samo u ital. prevodu). Verovatno su braća nagovarala Humljane da se predadu. Vojvoda Sandalj obećava god. 1419. sela i baštine Aleksi Paštroviću, ako »mu izda grad v njegove ruke«, tj. učini izdajstvo prema svojem sizerenu. Tvrtko I daje Stipanu Rajkoviću 6 sela jer kada se bihmo svadili (s bratrm Vukcem), tada nas Stipan Rajković umiri i da nam naš grad Bobovac, a ne da ga dati Ugrom« (br. 14). Ban Stefan II daje knezu Grguru Stipančiću pet sela »za Njegovu virnu službu tada kada ga poslasmo prida našimi vlasteli po gospoju moju caru bugarskomu i u tom nam posluži pravo i virno. O drugoj diplomatskoj misiji priča povelja Tvrtka II Ivanu Mrnaviću (br. 26, u lat. prevodu): »za njegovu věrnu službu koju je nama vršio u svakoj našoj potrebi, a osobito kada se razljuti na nas car turski Muratbeg i pustošio je našu državu, tada rečeni Ivan pođe na Portu, ne štedeći glavu svoju za nas, i izmoli nam milost od cara i izagna vojsku iz kraljevstva našeg, i često je išao kipom svojim u poslove i uvěk nas pravom verom poslužio«. Ponekad je »verna služba spomenuta u opštim izrazima i ne ističe se da li je ona bila vojna, ili dvorska, ili diplomatska. Tako banica Ana i njen zet Sandalj daju god. 1409. Aleksi Paštroviću selo za njegove prave i věrne službe« (br. 23. lat. tekst). Kralj Stefan Tomašević, dva meseca posle stupanja na presto, daje 18. decembra 1461. god. svome stricu Radivoju mnoge gradove i sela »za njegava virna i prava posluženja, koja posluži kruni kraljevstva našega, najprije pospodinu i roditelju našemu dobroga spomenutija gospodinu kralju Tomašu i meni gospodinu kralju Stipanu« (br. 31). Ta posluženja nisu tačnije navedena, ali treba istaći da je ta povelja sačuvana u prepisu u letopisu fra Nikole Lašvanina odmah posle tih jezovitih reči: »1461. zadavi sin i brat (tj. Radivoj) kralja Tomaša u Bilaju i bi pokopan u Sutisci u manastiru sv. Ivana. Iza toga kraljevaše sin Stipan za malo i dade stricu Radivoju zemlje i gradove koji se u ovome izdanu pismu zdrže koje ovako počinje«. Verna služba u feudalnom društvu može da obuhvati ne samo viteške podvige nego i mračna dela i nedela koja se izdašno nagrađuju. Pored izričitih podataka o zaslutama feudalaca, u vlasteoskim poveljama navode se u naraciji i druge činjenice koje se tiču samog vladara i njegova odnosa prema vlasteli. Posle krunisanja Tvrtkova za kralja Srbljem i Bosni nalazlmo često u naraciji razlaganja o legitimnosti i zadacima kraljevske vlasti, dosta slična naraciji u raškim poveljama. Ona su obično spojena sa arengom. Tako kralj Tvrtko govori u povelji 1380. kako »spodobljen bih carstvovati v zemljah roditelja i praroditelja naših, tvore im (tj. vlasteli) milost i zapisaknije vsakomu že po vjeri i po dostojanu jego«. Slično veli kralj Dabiša u povelji 1392. god. (br. 16), a u povelji 26. aprila 1395. govori podrobnije: »izvoli kraljevstvo mi po običaju gospodstva svaki blag i dobri obraz skazovati i tvoriti vjernim slugam, a najliše sukrvnikom i čedom svojim, tvore že milosti i zapisuje vsakom že po vjeri i dostojanstvu jego«, stoga čini poklon svojoj kćerci i unuci. Slične izraze nalazimo i u poveljama docnijih kraljeva (br. 28, 29, 31), postali su svečana stereotipna formula. Izuzetna je naracija u povelji kralja Ostoje 1400. god. kojom on poklanja vojvodi Hrvoju grad Hlivno s župom i vrhovinom (br. 20). Kralj iscrpno priča, kako je hteo da »od srca dobrovoljno plati vojvodi Hrvoju i njegovu sinu« a »da im bude tvrdo«, tj. da poklon bude besporan. Stoga je napisao dva otvorena lista pod srednjim pečatom: jedan trojici vlastele da pođu u Hlivno i da skupe na zbor »osidnike plemenite ljude i ine vrste dobre ljude«,da ih pitaju pod zakletvom, koje su plemenštine u hlivanjskoj župi i kako »je bilo u ono 363 Treba spomenuti da je Riterov prepis Tvrtkove povelje 1380. god. koji možemo uporediti sa nedavno pronađenim originalom (br. 15), dosta tačan: u njemu ima pogrešno pročitanih reči i slova, ima ispuštanja (na jednom mestu), ali Riter nije ništa dodao od sebe. Ako dopustimo da je u Hrvojevu povelju nešto dodao, ipak glavna sadržina pripada kraljevom logofetu (Tomašu? nije se potpisao).

182

vreme kada je kralj Lauš zakleo 24 rotnika da postavi svakoga u njegovim pravima. Drugi je list uputio plemenitim ljudima i kaptolu u Hlivnu, u kojem se čuvaju »leištromi« registri od kralja Lauša. Osidnici (tj. starosedeoci) zajedao s kaptolom odgovoriše kralju listom pod 15 pečata i saopštiše mu rezultat izviđanja. Na osnovu stare i nove izjave zakletih svjedoka od 12 plemena ispada da Hlivno s župom od starine pripada kraljevima koji su voljni da im raspolažu, izuzev osam sela gde ima tretjenika, tj. pobočnih srodnika nekih izumrlih porodica koji su nasledili jednu trećinu (ili »od trećine trećinu«) od odumrtne baštine. VII Dispozicija. Sama pravna sadržina povelje zove se dispozicija. To su one pravne odredbe koje izdaje i utvrđuje izdavač povelje. Kako veli St. Stanojević, »ekspozicija i dispozicij a su jezgro povelje, one su upravo duša povelje«.364 U raškim poveljama dispozicija je ponekad vrlo dugačka i iscrpna: u manastirskim poveljama dolaze mnogobrojne odredbe o dužnostima zavisnih seljaka, koje čine čitave male »agrarne zakonike«.365 Stoga su srpske hrisovulje najznačajniji izvor za proučavanje ekonomskih odnosa i feudalnog uređenja srednjovekovne Srbije. Bosanske povelje mogu da nas razočaraju u tome pogledu: one ništa ne govore o podožaju seljaka, čak ih ne spominju. Ipak one donose dosta podataka o međusobnim odnosima vladara, vlastele i »bosanske crkve«. Te povelje možemo svesti na dva tipa — darovne i vjerovne: u prvim vladar (ili feudalac – sizeren) poklanja ili potvrđuje izvesna, imanja svojim vazima a u drugima on im daje svečano obećanje da im neće baštine oduzeti. U darovnim poveljama obično se veli da je dotično darovanje milost sizerena. Ta formula donacije još je neizgrađena u poveljama bana Stefana II koje on izdaje zajedno s bratom Vladislavom: »bi milost naju«, »dasva milost naju«, »dasva milost« (br. 3, 6 i 7), u poveljama bana Tvrtka: »stvorih milost svoju gospocku«, »stvorih milost svoju« (br. 12 i 14). U latinskim poveljama bosanskih banova ta povelja nedostaje (br. 1, 33, 34). Od proglasa kraljevstva uobičajena je raška formula »stvorih milost kraljevstva mi« (u poveljama od god. 1380. do 1395.), tako je i u poveljama sačuvanim u prevodu: »fecimus gratiam«, »il habiamo fato gratia nostra signorile«, »i taque feci gratiam nostram regiam« (br. 23, 25 i 26). Posljednji kraljevi pišu: »učinismo milost našu« (br. 27 i 31). Ali ktalj Tomaš i njegov sin služe se i starom formulom »stvorih milost našu gospodsku« (br. 29 i 32). Ova rečenica može ponekad i da izostane, jer je ona uvodna, a sama donacija izražava se rečima: »dasva mu«, »dah mu«, a od proglasa kraljevstva: »dasmo mu i zapisasmo«, »potvrdismo im i dasmo našim novim nadanijem«, »dasmo i darovasmo našim dobrovoljnim darom«. Ovakve duže formule podsećaju na pleonastičke izraze hrvatskih i ugarskih povelja. Već u latinskoj povelji bana Prijezde nalazimo: »donavimus et contulimus« (br. 1, isto i u br. 34). Sami objekti donacije oblčno su opisani vrlo kratko, naročito u poveljama XIV veka. Vidi se velika razlika izmeđ čisto bosanskih povelja i povelja zapadnog tipa, ugarsko-hrvatskih. Npr., povelje bana Stefana sasvim kratko gavori »dasve dve župe od meje do meje i u njiju dva grada«, župu Banjice »od meje do meje sve kupno«, »sela bez izma, od meje do meje«, isto tako u poveljama Tvrtka I kao bana i kralja: »grad sa vsom Plivom od meje do meje«, »sela s vsim pravimi mejami«. Od god. 1395. ustaljuje se formula: »sa vsimi pravimi kotari i mejami«, »s pravimi mejami i kotari«. Vidi se da su župe i sela u Bosni imaala od 'starine' utvrđene granice, i da nije bilo potrebno tačnije navoditi te granice. Izuzetak u tom pogledu čini povelja bana Tvrtka 1366. god. u kojoj su dosta kratko navedene granice župe Plive: »od Uskoplja do Krtovu jelu, a od Dlamoča po Vitoraju, a od Lužaca do Rčeve, a od Luke po Zlamenje«. Sasvim drugi obllk imau raške povelje u kojima se često navode podrobne granice poklonjenog sela, a u ugarsko-hrvatskim poveljama mnogo je podrobnija formula pertinencije. Bosanske vlasteoske povelje su u tom pogledu mnogo konzervativnije. Međutim, pod zapadnim uticajem takve podrobnije formule prodiru u bosanske povelje. Npr., povelja bana Prijezde govori »sub iisdem metis terminis et limitationibus quibus predecessores nostri et nos possedimus ucusque« i podrobno navodi te granice. U povelji 1333. god., kojom ban Stefan ustupa Dubrovniku Stonski Rt, uneta je, nesumnjivo na traženje Dubrovčana, podrobna formula pertinenicije: »vas Rat i Ston i Prevlaku i otoke koji su okolo Rata i sa svijem što se nahodi unutra Rata i Prevlake, i gore i polja, dubrave, lijes, trave, vode, sela i vse što je od Prevlake do Lojišta, i sudcvo i globe i krvi u miru, da budu na njih volju, da imaju i drže i da čine svoju volju i hotenije kako od svoje baštine do vijeki vijekoma«. Samo iz ove povelje vidimo da je u baštanska prava ulazio i sudski imunitet – pravo sudstva i naplaćivanja globa i vraždi. I u docnijim poveljama Dubrovniku vidimo slične dugačke formule, npr. iz 1391.: »župu Konavalsku i z Donjom Gorom i grad Sokol koji je u njoj, i vsa sela i ljudi i zemlje i gore i paše i vode i mline i dohotke i vse što pristoji župi Konavalskoj i sa vsimi mejami i granicami« itd. Tu se spominju ljud, tj. zavisni seljaci, dok u vlasteoskim poveljama nabrajaju se samo »sela«; a ljude nije ni potrebno spominjati. Opet latinska povelja bana Prijezde čini izuzetak u tome pogledu: i ona veln izrično: »Cum omnibus utilitatibus et pertinenciis suis prediis villis et universis populis scilicet in eadem existentibus et congregandis«, pa i latinske povelje bana Tvrtka podrobno govore o pertinencijama: »cum omnibus terris, villis fructibus et proventibus eius«, »cum omnibus suis utilitatibus videlicet terris arabilibus silvis, pratis, aquis et nemoribus ac quibusdam pertinenciis eiusdem universis«. U poveljama pisanim narodnim jezikom,

364 u Glasu 96, 1920. str. 62. 365 Npr. Skopska, Banjska, Gračanička, Dečanske, Aranđelovska.

183

ovakve podrobnosti dolaze vrlo retko npr. povelja 1400. god. daje »grad Hlivanski i sa vsom župom i s dohodci i s trgovinama«, te navodi granice i izvesne izuzetke koji ostaju u svojini drugih lica. Povelja kalja Tomaša 1446. god. spominje ne samo gradove župe i sela već i »vsaka prihodišta ka od toga pristoje, dukate i ine dohotke«. Samo ova povelja navodi izrično dukatni porez od seljačkih kuća koji se u drugam podrazumeva. Nešto podrobnije govori poslednja povelja Tomaševa 1459. god.: »sa vsim pristojanjem i dohodci i s gorem ot s poljem, s vodami i svodenicama, sa vsimi starimi i novimi kotari i mejaši«. Povelja kralja Stefana Tomaševića 1461. god., potvrđuje Radivoju ne samo sela što mu je dao kralj Tomaš i koja je Radivoj kupio, već i »kuće i mline i vrtle i vinograde« u Jajcu i Jezeru, a »u Buljini šest kmeta i vinograde« - »i katun Vlaha koji mu su sada u državi i kojei bi posli pronašao što ne bi ispod naše službe bilo«. Jedino iz te povelje doznajemo da je u Bosni isto kao u Srbiji bilo zavisnih zemljoradnika — »kmetova« i pastira – Vlaha.366 Sva navedena imanja daju se vlasteli kao potpuno nasledna svojina. Nigde nema spomena o nekom doživotnom uživanju pod uslovom vojne službe, o onome što se u Vizantiji zvalo »pronija«.Poznato je da se u Nemanjićkoj Srbiji pronija prvi put spominje u hrisovulji kralja Milutina Skopskom manastiru 1300. god. U toj tek osvojenoj grčkoj zemlji naišao je srpski kralj na carsku proniju (čl. 33) i prihvatio tu ustanovu koja se zatim proširila na unutrašnjost srpske države.367 Bosanske povelje ne znaju za izraz»pronija«. U prvim poveljama bana Stefana veli se da on daje župe knezu Vukoslavu »u dědinu i u isklad u věki jemu i jegovu poslědnjemu « (br. 3 i 4). U latinskoj povelji bana Prijezde 1287. god. potpuna nasledna svojina defnisana je mnogo podrobnije:»per eosdem suis heredibus heredumque successoribus dedimus donavimus et contulimus libere, secure et absolute habendam tenendam et jure perpetuo irrevocabiliter possidendam pacifice et quiete« (br. 1). Tipičan bosanski izraz za tu svojinu je »plemenita zemlja« (povelja 1351 god.). Za vreme bana Tvrtka javlja se formula »dasmo za plemenito njemu i njegovu poslědnjemu u věke«, koja se ponavlja s malim promenama do pada Bosne. Interesantno je da se u baštinskim poveljama izdatim Dubrovniku javlja i srpski izraz »baština« koji je u stvari uzet od Bugara, kao što je to dokazao Stojan Novaković.368 Kralj Dušan je svojom poveljom od 22. januara 1333. god. dao Dubrovčanima Ston »u baštinu i děcam ih i unučju ih«, onda je u povelji bana Stefana II povodom istog dara 15. februara 1333. god. unet izraz »u baštinu i u plemenito«. Taj izraz ponavlja se i u docnijim poveljama Dubrovniku: 1391. god. za Primorje (»u baštinu i u plemenito«), 1419, 1420. i 1427. god. za Konavlje. Međutim u vlasteoskim poveljama ostaje izraz »plemenito, plemenština«. Tek u povelji kralja Tomaša 1458. god., izdatoj srpskom logofetu Stefanu Rajkoviću, zapisuju se njegove pronije u Srbiji u baštinu s pravom nasleđivanja čak i za žensku decu. Posle toga srpski izraz »baština« javlja se u pretposlednjoj vlasteoskoj povelji: 1459. god. »darovasmo za baštinu vikuvičitu nim i nih poslidnjim«, a u povelji 1461. god. veli se kratko: »darovasmo ... Radivoju i njegovu poslidnimu nakon njega u vike vikom«, nije spomenuta ni baština i plemenština. Plemenština se potvrđuje ili poklanja za vernu službu, kao što smo to videli, i pretpostavlja dalje vršenje te službe, jer to je osnov feudalnog odnosa između vazala i sizerena. Zanimljivo je da se ta verna služba retko u poveljama, možda zbog toga što se ona sama po sebi razume. Ponekad je ta služba navedena u dosta neodređenim izrazima, na primer: »I da od onoga služi gospodinu oružijem, kako može najbolje« (1322. i 1323.), »da ne služi inim takmo štitom tere sulicom« (1351. god.). Zatim se ta formula gubi: tek u povelji 1459 god. nedorasloj deci Ivanca Jurčinića kralj veli: »a oni da nam pravo i virno služe kako i ini plemeniti ljudi rusaga bosanskoga od svojih baština, i tomu da ulizu u držanje kada moći budu biti s našu službu«. Iz poslednje povelje vidi se da izraz »držanje« ne znači ništa drugo nego ostvarenje baštinskog prava. Verna služba u feudalnom društvu pretpostavlja obostranu »veru« — zakletvu vazala sizerenu i zakletvu sizerena vazalu. To je tipična oznaka zapadnog feudalizma koju nalazimo u Bosni. Nisu sačuvani tekstovi vazalskih zakletava, ali sačuvana je desetina »verovnih« povelja koje su sizereni izdavali svojim vazalima pored baštinskih. Tako ban Stefan II daje veru knezu Vukoslavu, da mu neće učiniti zla, ako mu taj isto ne učini, i da neće poslušati klevete na njega. Knez Vladislav daje veru knezu Vlatku »da neće poreći« pređašnje zapise. Kneginja Jelena sa sinom banom Tvrtkom daju veru, istom knezu Vlatku da mu neće oduzeti ništa od onoga što mu je dao ban Stefan, a da Vlatko neće biti »u njih poručenik ni taljenik (talac), ni uznik«. Slično je rečeno i u povelji bana Stefana Vlatkovom ocu Vukoslavu »da nije u naju Vlkoslav suzanj (sužanj) ni pogubljenik«. Jedino u slučaju nevere baština može biti oduzeta: to je osnovno načelo feudalnog prava koje nalazimo i u srpskim baštinskim poveljama. Ta formula ekscepcije dolazi skoro u svim baštinskim poveljama, počev od bana Stefana, najpre sasvim kratko: »dokolě je věrьnь namь Vlьkoslavь« (1322.) a 1330. god. iscrpnije:

366 U povelji 1434 god. koja se odnosi na Humsko Primorje, veli se: »i u vsem u čem ih zastasmo u držanju ili Srbljinu ili Vlahu«. Dakle, isto kao u raškmm poveljama, meropsi su »Srblji«, a pastiri — »Vlasi«. I ta povelja ima podrobniju formulu, pertinencija: »grade, sela, zemlju i vinograde i z drivom i s kamenom i s vodami« (br. 27). 367 T. Taranovski, Istorija srpskog prava I, 33. Stoga smatramo da js V. Ćorović pogrešio kad je na poznatom natpisu bana Kulina čitao »nade na nju proniju« mesto »nade na nju grom«. Teško je pretpostaviti da bi ban Kulin mogao dati crkvi proniju, tim više što i rečenica ispada pri tome čitanju gramatnčki nejasna. Up. Godišn. Čupića 1920. 368 Baština i boljar u jugosl. terminologiji srednjega veka. Glas, 92, 1913, 210—255.

184

»Bezь jegove nevěre i bez jegove vьštine namь ponesenija da mu se věra ne svrьže ni jegovu dětetevi«. U kraljevskim poveljama ta je formula još podrobnija, na primer 1380. god.: »Ako li bi tko od nihь koju neviru namь učinilь, za što bi imь moglo odněti rečena tri sela, da imь se za to ne odnimu, nego da plaća onь koji sьgrěši, glavomь svojomь ali blagomь, u što ga Bosna sudi, a ostali da ostaju u viri i držanьju rečenihь selь«369 ili 1392. god.: »i da imь se rečena sela ni za jedanь uzrokь nikadare ne imaju odněti, pače ako bi ihь tko neviromь sagrišilь namь ali našemu poslidnjemu njihь poslidnji, da on plaća svojomь glavomь koji sagrěši, ali blagomь, u što ga Bosna sudi, a ostali da ostaju u viri i u drьžanju rečenih selь i ine plemьštine bezь poroka«. Povelja 1408. god. opet navodi da se baština može oduzeti samo za neveru ako »pravda prizna da je podobno glavu otsići«. Još podrobnije goэori o tome povelja 1434. god., da se ne oduzme » za jednu njih zgrihu ili krivinu«, osim kad bi naši dobri ljudi našli krivicu »za što bi dostojno plemenitim ljudem glave otsići i njih plemenštine uzeti«. Opet samo onaj od braće »koji toliko sagrišio da mu se ima glava otsići« gubi baštinu, »a ostali da živu i prebivaju u vsih tih zgora imenovanih plemenštinah«. Ista ekscepcija, u skraćenom obliku, dolazi i u poslednjim kraljevskim poveljama. Nešto izuzetno predstavlja povelja Tvrtka I i njegova brata Vuka Stefanu Rajkoviću koji je umirio zavađenu braću, ona glasi: »da je človek slobodan ili mu služiti gospodinu banu Tvrtku ili mu njegovu bratu gospodinu banu Vukiću, da mu to za nijednu nevjeru« (br. 14). U ovom slučaju feudalac ima pravo da bira sebi sizerena (u istoj vladalačkoj porodici) i da prelazi od jednoga drugome, a da ne gubi baštinu. Takva sloboda podseća nas na istovremene ugovore između ruskih udeonih kneževa, u kojima se određuje: »A boяromъ i slugamъ volьnыmъ meži nasъ volя«, tj. boljarin-baštinik ima pravo odlaska (otъězda) drugom sizerenu, ostajući na svojoj baštini.370 Najznačajnija je razlika bosanskih povelja od raških u tome što o neveri ne presuđuje sam vladar, nego optužbu ima da razmotri staleški sud, i to sud vlastele ili bosanske crkve, ili mešoviti sud. Ban Stefan II u verovnoj povelji 1323. god. veli: »I ako bi u čem sgrešil Vlkoslav, da stane pred dobrimi mužmi da se opravi«. U povelji 1330. god. rečeno je jasnije: »dokole ga ne sude četirinadesete koji su prisegli s banom Stepanom knezu Vlkoslavu« tj. 14 velikaša. Ali u povelji bana Stefana II 1335. god. govori se drukčije: »da mu se to ne poreče nikadare što bi ga ne opitala crkva bosanska«, dakle crkva javlja se kao garant pravičnosti i kao zaštitnica ličnosti vlastelina. To je još jasnije izraženo u povelji bana Tvrtka god. 1370.: on predaje svog vazala »u vjeru djedinu i sve crkve bosanske, i vse krstjane da mu je ruka« (prepis latinicom nije pouzdan). Tu je predviđen sastav suda da mu »sudi djed i dva strojnika š-nim i tri vlastele« poimenično spmenuti u povelji. To je slučaj mešovitog suda. Verovatno isti je mešoviti sud predviđen u poveljama 1392. i 1380. god., gde se kaže kratko: »u što ga Bosna sudi«. U povelji 1404. god. opet se veli da kralj predaje svojeg djedu i njegovim strojnikom i vsoj crkvi bosanskoj v ruke i u njih obarovanije i da mu se ne učini nikadare ni jedno hudo što bi ga ne ogledala crkva bosanska i vlastele bbsansci«. Vrlo je zanimljivo što dve povelje predviđaju čak mešovti mđunarodni sud: vojvoda Sandalj Hranić 1410. god. daje veru banici Anici da će je poštovati kao rođenu majku, a da u slučaju suda imaju presuditi »dobri ljudi ki se imenuju od Bosne ot od Hrvata i od Bnetka i opštine Dubrovačke«, a god. 1408. kralj Ostoja daje velike baštine vojvodi Jurju i knezu Vučiću i predviđa da može ih oduzeti samo ako ih »ispita ugarska, bosanska, bnetačka i dubrovačka pravda, za koju neveru rečena pravda prizna da je podobno glavu odsići«. Ipak to su izuzetni slučajevi, i posle toga kraljevi se opet vraćaju na sud bosanskih dobrih ljudi. Isti kralj Ostoja potvrđuje god. 1417. baštinu Vukačima, koje neće oduzeti »salvo quello fosse visto et cognosudo per li nostri boni homini«. Kralj Tvrtko II god. 1426. predaje Ivana Mrnavića »gospodinu didu Mirohni i didu kon dida (posle djeda) u ruke crkvene« i neće mu presuditi »što ne bude ispitano od Bošnjana i crkve Bosanske«.371 Čak god. 1446 kralj Tomaš, već katolik, priznaje autoritet bosanske crkve i predaje obdarene vazale »gospodinu didu Miloju i didu kon dida u ruke crkvene« i opet veli da neće im »potvrditi ni na manje donesti ni za jednu neviru ni zgrihu kraljevstvu našemu, što ne bi ogledano gospodinom didom i, crkvom bosanskom i dobrimi Bošnjani«. Sao u dve povelje iz poslednjeg doba vidimo kako katolička crkva pokušava da preuzme na sebe ulogu »bosanske crkve« u toj zaštiti vlasteoskih prava. Vojvoda Jurije 1434. god. potvrđuje svojim vazalima tri grada i mnogo sela i opet obećava da neće ih uzeti»ni za jednu njih zgrihu ni krivinu, što ih ne bi opitao gospodin vikar s fratri i s njimi naši dobri ljudije« i predaje ih » u ruke gospodina vikara Žuvana i vsakomu vikaru kon vikara i vsoj bratiji fratrom svete crkve katoličke vire rimske reda svetoga Franciška, da ih oni čuvaju i obaraju (brane) u vsem tom zakonom crkovnim«. Isto tako kralj Stefan Tomašević u poslednjoj sačuvanoj baštinskoj povelji 18. septembra 1461. predaje svog strica kneza Radivoja u ruke mnogopoštovanomu u Isukarstu fratu Filipu i vikaru kon vikara bosanskomu u ruke carkvene da mu se za to na ime nigdare poreći ni potvrditi ni na manje donesti ni za jednu neviru ni za jedno izdajstvo kojega ne bi 369 Pada u oči sličnost ove formule sa članom 52 Dušanova Zakonika: »Za nevěru za vьsako sьgrěšenije bratь za brata... da ne plati ništa; razvě onьzi koji je sьgrěšilь, togova i kukia da plati«. Moglo bi se rećm da je to opšte načelo feudalnog prava ali sličnost izraza »nevěra, sьgrěšenije« i sprovođenje načela lične odgovornosti nevernika daju mogućnost za pretpostavku da je Tvrtko, postavši kralj Srbljem, pokušavao da primeni načela, srpskog carskog zakonika u svojoj zemlji. 370 V. npr. ugovor 1368. god. između v. kn. Dimitrija Moskovskog i v. kn. Mihaila Tverskog. духовныя и договорныя грaмоты князей великих и удъльных, pod red. S. V. Bahrušina Moskva 1909, str. 100. U XV veku moskovski apsolutizam postepeno ukida tu feudalnu slobodu. 371 Povelja je sačuvana samo u latinskom prevodu, ali se lako prevodi u jezik originala.

185

ogledao vikar bosanski i njgove bratije reda svetoga Franceška i vlastela kraljevstva našega po zakonu kraljevskomu«. Posle spomenutih odredaba o sudskim garancijama, u nekim vlasteoskim poveljama dolazi još jedna formula koju možemo nazvati evikcijom: klauzula o tome da je dotična povelja jača od svake druge koja bi bila izdata u korist drugog lica iste objekte. U povelji 1351. god. bana Stefana II veli se: »To stvorih da taj list ubije vsakoga lista i ne more nijedan protivu njemu govoriti, ki bi pri pisan na tu zemlju, ali posli, vsakoga pobije«. U povelji 1392. god. kralja Dabiše ta je formula razvijenija: »Ako li bi tko koje liste uzdigal na rečena sela suprot semu našemu zapisaniju, vse one liste simi našimi listmi umaramo u viki, da nisu vridni ništare ni prid nami ni prid našimi poslidnjimi, nego da su umoreni u vik vikoma«. Slična je formula u latinskom prevodu povelje izdate 1426. god. Ivanu Mrnaviću: »Et pro maiori gratia feci dicto Ioanni cautelam, ut si quicumque aliqua re vel alicius diplomata haberet, ante has nostras litteras pro hoc nostro superiori dono dato et litteris consignato Ioanni, omnia talia scripta his nostris litteris destruimus et mortificamus«. Nešto drukčije zvuči ista formula u povelji vojvode Jurija god. 1434.: i tko bi godi imao liste protiva ovomu pisaniju, mi je umaramo ovim našim listom i zapisom i da smo za to parci i odgovornici«. Ista formula nalazi se i u poslednjoj povelji 1461. god. knezu Radivoju. VIII Svedoci. Posle naracije, u bosanskim poveljama vrlo se često pominju svedoci. To su istaknuta vlastela koja čine jednu vrstu dvorskog saveta vladaočeva. Istovremeno oni su jemci tome da će se pravni akt zaista izvršiti, i obično se zaklinju na to zajedno s vladaocem. Stoga se oni često navode kao ručnici ili rotnici. Vrlo je značajno što se vlastela često javljaju kao predstavnici pojedinih oblasti i to svagda sa stalnim dodatkom: »s bratijom«. Vlastelin nije bio svedok samo za sebe lično, nego je zastupao i svoj rod. U tome se vide jasni ostaci gentilnog uređenja. U latinskoj povelji 1287. god. bana Prijezde nema svedoka, jer se ona inače ističe svojim posebnim formularom; ali u prvoj povelji bana Stefana II već (se navode »tomu daru svjedoci dobri Bošnjane«: 4 od Bosne, 1 od Zagora, 1 od Rame, 1 od Uskoplja, 2 od Usore, 2 od Soli, 1 od Tribotića, ukupan je broj 12, u povelji istog bana opet su svedoci — 5 dobrih Bošnjana, 1 od Zagorja, 1 od Neretve, 1 od Rame, 1 od Domna (Duvna), 1 od Donjih Krajeva, 4 od Usore, 1 od Soli, 2 od Tribotića, ukupan broj 15. Sem toga naveden je i pristav. U povelji 1351. god. spomenuti su pristavi i svedoci, zajedno: 3 od Bosne, 3 od Usore, 1 od Donjih Krajeva. Od tog broja 4 su istovremeno pristavi i svedoci. U verovnoj povelji kneza Vladislava sa sinovima banom Tvrtkom i knezom Vukom veli se da su oni svemu vazalu »vjeru dali i prisegli. A tojzi vjeri i prisezi svjedoci dobri Bošnjani«: navode se 12 imena, od njih su poslednja dva od Donjih Krajeva. Isti ovedoci navode se i u drugoj povelji istom knezu Vlatku koja je verovatno pisana istog dana (br. 8 i 9). U povelji kneginje Jelene sa sinom Tvrtkom iz 1454. god. veli se da su banova mati i njen sin prisegli knezu Vlatku sa 12 dobrih Bošnjana i zatim se navode poimenično, po brojevima »prvo gospoja bana mati, drugo gospodin ban Tvrtko, treće kaznac Boljeslav« itd. do trinaestog kneza Bogdana Bilhanića. Nama izgleda da je tu ban Tvrtko uračunat u broj 12 dobrih Bošnjana, jer inače vlastele ima samo 11, a po običaju trebalo je da se zakunu njih 12. Sem toga na kpaju pomenuti su još dva »ručnika« (jemca). U verovnoj povelji bana Tvrtka knezu Vlatku iz 1357. god. navode se 14 imena bez podele po oblastima: tu je jedini slučaj gde se i jedna vlastelinka – gospoja Jelena Ostojinica navodi kao svedok. Opet pri kraju dva vlastelina navode se kao »ručnici i pristavi«. Iz toga možemo izvesti da je pristav igrao ulogu »ručnika«. U povelji bana Tvrtka 1366. god. opet se navodi 12 svedoka: 5 dobrih Bošnjana, 3 svedoka od Usore, 3 od Lužaca i 2 pristava. Vidimo da je običan broj svedoka 12 (sa pristavima ili bez njih), ili 14, ako pristavi dolaze posebno. U kraljevskoj povelji 1380. god. sva prisutna lica navode se kao »svidoci i ručnici«: opet ih ima 12 –od Bosne 5, od Humske zemlje 2, od Donjih Krajeva 1, od Biloševića 1, od Usore 1, od Tribotića 1. Pored toga još dva pristava. U povelji kralja Dabiše 1392. god. ima 12 »svědoka i ručnika«: 6 od Bosne, 2 od Huma, 1 od Donjih Krajeva, 1 od Usore i 2 od Tribotića. Isti je broj u Dabišinoj povelji od 17. maja 1395. god. Dok u drugoj, od 26. aprila iste godine, ih ima samo 11 (možda je jedan ispušten). I tu su oni podeljeni po oblastima. U Ostojinoj povelji 1400. god. spominje se 10 svedoka i ručnika od raznih oblasti, ali sa dva pristava: opšti broj ispada 12. Manji je broj u poveljama sačuvanim u prevodima: u povelji 1408. god. kralja Ostoje navode se kao svedoci »gospodin kralj s bratijom« (što je vrlo sumnjivo), 4 kneza s bratijom i 1 pristav. Verovatno je da je taj prepis netačan. Isto tako u povelji kralja Ostoje 1417. god. sačuvanoj u italijanskom prevodu navode se kao »testimonii i nostri boni bosnesi« samo 7 velikaša, između njih 1 pristav. Međutim u latinskom prevodu povelje kralja Tvrtka II Ivanu Mrnaviću od 1426. god. navode se tačno 12 velikaša s bratijom kao svedoci, a pored toga 2 pristava. Tu nema podele po oblastima. Isto tako nema podele po oblastima u povelji kralja Tomaša 1446. god.: opet 12 svedoka vlastele i 2 pristava. Interesantno je što u povelji istog kralja Tomaša 1459. god. navode se samo tri lica: »A tomu svidoci dvorski dvora našega knez Marko Dragišić, a od vlasteo koji se tada i pri nas najdoše vojvoda Pavao Klešić z bratijom i vooda Radić Mozolić«. Jasno je da je povelja bila izdata na brzu ruku kada se nije mogao skupiti dvorski savet i kada su se pored kralja našli samo njegov »dvorski« i dve vojvode. Najzad u povelji kralja Stefana Tomaševića 1461. god. navode se kao svedoci samo 8 velikaša, i to na prvom mestu »gospodin herceg Stipan i s sinovima svojim i s bratijom svojimi«, a na kraju još dva pristava. Pošto je ta povelja

186

sačuvana u dosta nepouzdanom prepisu, možemo pretpostaviti da je nešto ispušteno i da je i tu u originalu bio svečani broj 12.372) Vrlo je značajno što se skoro u svim poveljama spominju dva pristava: jedan je »pistav od dvora«, a drugi pristav od vladanija (1353. god. 1366.) ili »od svojte« (1380. itd.). Vidi se da je vlasteoski stalež, kao predstavnik »vladanija« protivustavljen vladaru i da se on ceo smatra kao jedna »svojta«373 — u tome možemo opet videti ostatke gentilno-plemenskih odnosa. Ta podela podseća nas na češko pravo XIV veka gde se na sličan način vlastela suprotstavlja kralju, kao predstavnici zemlje, i gde se pored kraljevog pečata pojavljuje na zvaničnim aktima zaseban »zemaljski pečat«.374 IX Sankcija. Posle dispozicije i nabrajanja svedoka u bosanskim poveljama redovno dolazi sankcija koja ima da obezbedi izvršenje pravnog akta. Idealna sankcija sastoji se iz tri dela: iz zakletve onoga koji izdaje povelju da će izvršiti svoju naredbu, molbe da i drugi to izvrše, i pretnje onima koji to ne budu hteli učiniti.375 Ta pretnja je dvojaka – ili duhovnim kaznama (poena spiritualis) ili materijalnim kaznama (poena temporalis). U bosanskim vlasteoskim poveljama zakletva vladara obično se nalazi na početku (u vjerovnim poveljama). Molba naslednicima da ne unište ili ne oduzmu nešto od onoga što je u povelji naređeno dolazi mnogo ređe nego u raškim poveljama. Tako se sadržina sankcije u bosanskim poveljama svodi skoro samo na prijetnju i to obično duhovnom kaznom — anatemom. Dok u raškim poveljama već od doba kralja Milutina dolazi i pretnja materijalnim kaznama (u dva oblika: ili »da primi gnev i nakazanije« od vladara, ili »da plati 500 ili 1000 perpera«), u bosansknm poveljama retko se nalazi pretnja materijalnom kaznom. Još je St. Stanojević primetio to je verovatno tako bilo najviše stoga što je u Bosni vlastela uvek imala jakog uticja, te je ona naravno bila protiv toga da se u povelji, naravno osobito one koje su se nje ticale, direktno ili indarektno u sankciju unosi pretnjaa materijalnom kaznom«. I zaista, dok u poveljama izdatam Dubrovniku, ponekad pod uticajem drugih formulara ili samih Dubrovčana dolaze izrazi kao »da je u gnevu kraljevstva mi« ili »i gospodstvu mi da je neviran«, u vlasteoskim poveljama sankcija je uvek duhovna — samo pretnja anatemom. Najranija je formula iz god. 1322.: «A ako hoće sije potvrditi i poreći bez nevjere, da je proklet otcem i sinom i svetim duhom i 4 evanđelisti i 12 apostoloma i vsěmi bogu ugodivšimi u si vjek i u pridući.« Ta osnovna formula ponekad se proširuje, npr. god. 1335. veli se još: »da je Judi Skariotskom drug i da je pričestan krvi božjoj i da je proklet vsim dvorom nebeskim.« U povelji 1353. god. spomenuti su još mati božja i 77 izabranih, a završetak je duži: »i da je pričestan Judi Skariotskom koji preda sina božjeg na raspetije za 30 srebrnih penezi i koji izliha upijaše: propni, propni, propni! krv na nem i čedeh jega!« U docnijim poveljama vidimo čas kraću, a čas prostraniju formulu sankcije. U povelji kralja Ostoje 1408. god. stilizacija je drukčija: »da imamo prokletstvo od presvetle trojice i od svih svetih zgora imenovanih i da se odričemo Boga i vjere i pravde i angela Božja na dan sudnji Božji.« U italijanskom »prevodu Ostojine povelje 1417. god., nalazi se opet potpuna sankcija sa spomenom Jude i 30 srebrenika i sa dodatkom »da se odrekne angela svetog na dan sudnji«. U svim poveljama od god. 1322. do povelje 1446. god. izdatim pred bosanskim djedom, navode se 4 evanđelista, 12 apostola i 70 izabranih, ali ne spominju se ni 318 nikejsih otaca ni časni krst, što nalazimo u poveljama izdatim Dubrovniku. Smatramo da je to oznaka bogomilske tradicije. Jedino u povelji 1330. god. knezu Vukcu, preti se u sankciji »častnim životvoreštim krstom«, ali ta je povelja izdata od pravoslavne banice Jelisavete, Dragutinove kćeri. Isto tako povelja kneginje Jelene, majke bana Tvrtka 1354. god. jedina je u kojoj se spominje »trista svetih otaca«. Posle toga je istk đak: Dražeslav pisao još mnogo povelja, ali nije spominjao te nikejske oce. X Koroboracija. Posle sankcije u mnogim poveljama dolazi koroboracija - formula kojom se potvrđuje ono što je u povelji određeno. U koroboraciji se pominje pečat i potpis, a i svedoci. Mi smo izdvojili svedoke u posebno poglavlje, jer oni dolaze u bosanskim poveljama pre sankcije. Međutim posle sankcije dolazi tek objavljivanje pečata, i to u bosanskim poveljama vrlo retko. U latinskim baštinskim poveljama koroboracija je obavezna. Ban Prijezda piše 1287. god.: »ut autem cuius rei donatio et confirmatio salva semper et inconcussa sine omni contradictione perpetua perseverat presentem paginam... contulimus muminine autentici pendentis sigilli nostri raboratam«; ban Tvrtko god. 1356. veli kraće: »in cuius rei testimonium presentes litteres nostras pendenti sigillo nostro roboramus«,a god. 1374. nešto drukčije: »in cuius rei memoriam premisseque nostre donacionis firmitatem perpetuam presentis concessionis litteras nostras privilegiales pendentis et autentci sigilli nostri munimine roboramus«. Ali narodna bosanska kancelarija ne voli ove složene formule ugarskog formulara. Samo u povelji 1394. Gojku Mrnaviću veli se:»Et huic firmamento nunquam contraire sub fide regali et ad 372 St. Stanojević u Glasu 110, 1924, str. 7—15 dosta je podrobno razgledao svedoke u bosanskim poveljama, ali š$e. izdvooio međunarodne povelje od povelja izdatih vlasteli, zatim u nekim e vlasteoskim poveljama pogrešno izbrojao svedoke, a neke povelje (naročito sačuvane u prevodima) nije uzeo u obzir. Stoga smo izneli naša opažanja. 373 Ta je reč »svojta« često bunila prepisivače i prevodioce: u povelji 1394. god. Gojku Mrnavnću prevedeno je »ex Croatia marscalcus« u povelji 1426 god. Ivanu Mrnaviću »peculiariter«, u franjevačkom prepisu povelje 1461. god. stoji »i svitnik«. 374 A. Solovjev, Predavanja iz ist. slov. prava, str. 220. 375 St. Stanojević u Glasu, 100, 1922, str. 1—4 i 13—21.

187

maius testimonium has litteras fecimus sub nostro pensili sigillo«, ali to je jedna usamljena formula. U latinskom tekstu baštinske povelje banice Anice 1409. god. stoji kratko:»et pro magna cautela sigillavimus cum sigillo nostro«, ali u povelama pisanim bosančicom, slične formule nema. Tek u povelji vojvode Jurja 1434. god. izdatoj pod franjevačkim uticajem, stoji: »I za to im dasmo viru našu i taj naš otvoren list pod našim vaisućim zlamenitim pečatom« i u povelji kralja Tomaša 1459. god. se veli: »obitovasmo im se da im hoćemo taj list pripisati, i velikom pečatju visućom obostranom zapečatiti«. U povelji 1461. god. opet pečat nije spomenut. Ovakav konzervatizam bosanskih vlasteoskih povelja tim više pada u oči što je u poveljama izdatim Dubrovniku, koroboracija mnogo češća, a u humskim poveljama Dubrovniku još više. XI Potpis pisara. Potpis lica koje je pisalo povelju spada isto u koroboraciju jer i on garantuje autentičnost povelje. U bosanskim poveljama spominju se, pod izvesnim uticajem zapadnih formulara dijaci (a u doba kraljevstva logoteti) koji su povelju pisali ili sastavljali. Ipak u latinskim poveljama bana Prijezde i bana Tvrtka pisar nije nigde naznačen. Ali u poveljama bana Stefana II, pisanim bosančicom navode se najpre Priboje dijak (br. 3 i 4), zatim Pribislav dijak koji ima sasvim drugi rukopis (br. 6). Banica Jelisaveta ima svojeg dijaka Raděna. U povelji bana Stefana 1351. god. potpisan je novi dijak Kupusac. Sledeći dijak Dražeslav spominje god. 1356. da je on »dijak gospodina bana Tvrtka nadvorni pisac, a prvo dijak velikoslavjnoga gospodina bana Stjepana«: Tu zvučnu titulu naveo je u svečanom raspoloženju zabeležio je posle toga: »i kada sie pisah, tada mi da gospodin ban Tvrtko isprěd sebe veliki pehar vina popiti u dobru «. Pisao je vlasteoske povelje do god. 1366. Posle proglasa kraljevstva kralj Tvrtko je doveo verovatno iz Raške logofeta Vladoja koji je sobom doneo formulare srpskih carskih hrisovulja i uneo mnogo novog u bosansku kancelariju. Ali vlasteoeke povelje ostaju dosta konzervativne. Čak na kraljevskoj povelji 1380. god. novi logofet uopšte nije spomenut. Na Dabišinim poveljama 1395. god. potpisao se Tomaš logofet, a na povelji 1400. god. skromni Vukorija dijak. Na sledećim poveljama potpis nedostaje. Tek 1426. navodi se »Radosavius scriba alicus magni gloriosi domini regis Tuartki«. Isti Radosav dijak gospodina kralja potpisao se na pismu kralja Tvrtka 1424. god. Dubrovniku,376 što je dokaz autentičnosti Mrnavićeve povelje. Povelje krala Tomaša 1446. god. pisao je dijak Tvrtko Sekulović, povelje 1459. i 1461. god. nisu potpisane. XII Datum. Na samom kraju povelje dolazi datum koji obuhvata mesto izdavanja povelje, dan i godinu. U latinskim baštinskm poveljama bosanskih vladara datum je tačno naznačen: u povelji bana Prijezde »dato Zemuniku 8. maja 1287. od vaploćenja gospodnja«, u povelji bana Tvrtka: »Dato u našem dvoru pod gradom Bobovcem na praznik Svihsvetih godine gospodnje 1356.« i »dato u selu Elije na praznik začeća blažene děvice Marije godine gospodnje 1374.«. To je nesumnjivo uticaj zapadne, ugarsko-hrvatske kancelariej. Ali ostale vlasteoske povelje mnogo su konzervativmije u tom pogledu. Povelje bana Stefana II označuju mesto izdavanja povelje, ali ne navode godinu i time zadaju mnogo posla oko njihovog datiranja. Prva povelja izdata je »na Milěh«. u drugoj imamo najpre rečenicu u sredini povelje: »I sie se čini na Moištri«, a zatim na svom kraju: »I sie pisanie sьvrьši se u gosti velikoga hiži u Radoslalji«, ali godine nema. Povelja knezu Vukosavu (br. 4) ne navodi ni mesto izdanja. Povelja banice Jelisavete navodi da je pisana »u Ribičihь na Katlininь dьnь na sveticu gospoje banice«, ali ne spominje godinu. Jedino povelja knezu Vuku datirao je dijak Kupusac »od sina božija rojstva ү litь i т i ʌ i. ɑ. lito (ne navodeći mesto), ali taj je datum pogrešan, jer povelja u kojoj se spominje rat s carem raškim, nije mogla da bude izdata 1331, nego 1351. godine. Dijak Kupusac je očevidno pogrešio u brojevima. I prve povelje bana Tvrtka još nisu dobro datirane. Dve, pisane istog dana od Dražeslava, vele: »A sie se svrьši na Suhoj na Prozračě, kьda gospodinь banь Tvrьtko greděše naiprьvo u Hlьmsku zemlju«. Tek u sledećoj imamo tačan datum: »A se pisa Dražeslavь diěkь ot poroěnьja božiě lětь. ү т ɴ д lěto«, tj. 1354. god. Sličan je datum u Dražeslavovoj povelji 1357. god., ali opet bez oznake mesta. Tek god. 1366. isti Dražeslav piše potpun datum: »po rojeniě božiě lětь ү т ʒ s lěto, i našem gospodstvu гi lěto měseca augusta po knjizě ɑi dьnь, podь Prozoromь na Ramě«. Zanimljivo je da je Dražeslav gledao u neku knjigu da utvrdi tačan datum. Ali još jedna povelja pisana od istog Dražeslava (oko god. 1370.) nema nikakvog datuma. Povelja god. 1367. pisana od dijaka Vukmira Krljehtića, ne navodi ni mesto ni dan, samo godinu. Tek od proglasa kraljevstva datumi postaju tačniji. Tako povelja Hrvoju nosi tačan datum: »Pisano vь dvorě kraljevьstva mi na Moištri měseca marta вi dьnь toga lěta rožьstva Hristova ү т п « (1380. god.). Od tog doba u poveljama se redovno navode i mesto, i dan i mesec i godina izdana. Jedini izuzetak čini kratka povelja kralja Ostoje Pavlu Klešiću, pisana »podь Visocěmь u nedělju na vodokrьšte«, za koju znamo samo iz Dubrovačke arhive i da je izdata god. 1404. XIII Potpis vladaoca. Pod uticajem vizantijske kancelarije, raške povelje nose svečani potpis vladaočev: pored tih »hrisovulja« uvode se posle proglasa carstva i kraće »prostagme« na kojima bn car potpisao samo mesec i indikt, crvenim mastilom. Bosanske povelje, naprotiv, dugo vreme ne nose nikakav potpis vladara – u tome su slične zapadnim ugarsko-hrvatskim poveljama na kojima je pečat dovoljan za autentičnost akta te kod proglasa kraljevstva Tvrtko I i njegov logotet Vladoje uvode običaj da se na povelju stavlja i svečan potpis crvenim mastilom, nalik na potpis srpskih vladara. Na povelji izdatoj 1380. god. Hrvoju nalazi se

376 Objavio K. Jireček u Spomeniku XI, 75; up. St. Stanojević u Glasu 106, 1923, str1 71.

188

potpis »Stefanь Tvrьtko po mlti ga Bа kralj Srbьljemь, Bosni i Primoriju«. Smatramo da je taj potpis napisao logofet, a ne kralj: velika kićena slova mnogo liče na slova u samoj povelji. Ispred potpisa stoji krst kao u carskim poveljama, ali on je toliko iskićen da jedva liči na krst – mnog više na neku rascvetalu granu. Na povelji kralja Dabiše Hrvoju god. 1392. isto je stajao kraljev potpis (prepis latinicom od Ritera-Vitezovića), Interesantno je da na Dabišinim poveljama 1395. god. potpis je mnogo kraći: »Ja gd nь Stefanь Dabiša«377 i nema krsta, a da se zatim on gubi iz mnogih vlasteoskih povelja, dok se na poveljama izdatim u Dubrovniku obično nalazi kraljev potpis, i to u svečanom obliku. Nema potpisa na vlasteoskim poveljama kralja Ostoje 1408. i 1417. god., na vlasteoskim poveljama banice Ane 1409. i vojode Sandalja Hranića 1410. i 1417. god. Povelja kralja Tvrtka II Ivanu Mrnaviću 1426. god. imala je svečani potpis, isto kao i povelja kralja Tomaša god. 1446. Ali povelja istog kralja Tomaša 1459. god. nema potpisa. Nije on zabeležen ni na povelji Stefana Tomaševića 1461. god. Vidi se da u tom pogledu nije bilo stroge doslednosti.

Razgledali smo specifične crte bosanskih vlasteoskih povelja koje smo izdvojili iz opšteg sklopa srednjovekovnih bosanskih i humskih akata. Videli smo da one daju dosta podatka za proučavanje unutrašnjeg uređenja i socijalnih odnosa u srednjovekovnoj Bosni, ali gotovo, ništa za ekonomske odnose. Primetili smo dosta crta po kojim se one razlikuju od povelja izdavanih strancima. To su pre svega dosledno izbegavnje znaka krsta na čelu akta kao i izbegavanje spomena krsta u zakletvi zatim izbegavanje materijalne sankcije, što se objašnjava uticajem vlastele. Vrlo je značajna uloga »bosanske crkve« u izviđanju krivice, pored vlastele. Veliki značaj feudalne vlastele ogleda se u slikovitam naracijama i u obaveznim svedocima koji su i jemci dotičnog akta. Vojna služba vlastele retko i kratko je definisana, dok je mogućnost da se baština oduzme zbog nevere ograničena različitim garancijama. Vlasteoske povelje imaju uopšte konzervativniji oblik i sadržaj nego povelje izdate u Dubrovniku. U njih sporije ulaze novotarije novotarije npr. tačno datiranje, arenga materijalna sankcija, kraljev potpis, čak i sam izraz »baština«. Dok ekonomski i kulturni život u Primorju napreduje i traži nove pravne oblike,378 bosanska vlastela i tesno povezana s njom »bosanska crkva« ljubomorno čuvaju starinske forme i odnose, korisne za feudalnu klasu.

377 Sličan kratak potpis »Rex Stephanus Dominus Dabissa« zabeležen je na latinskom prevodu povelje 1394. god. Gojku Mrnaviću. 378 Kralj Stefan Tomaš pokušava god. 1449. da osnuje veliko trgovačko preduzeće s Nikolom Trogiraninom, poverivši mu veliki kapital. Arkiv VIII, 195; Od. Spom. 213.

189

Vladimir Mošin

METODOLOŠKE BILJEŠKE O TIPOVIMA PISMA U ĆIRILICI

Pred sam početak drugog svjetskog rata prof. Gregor Čremošnik je u članku »Studije iz srpske paleografije i diplomatike« pokrenuo važno pitanje o naučnoj neprikladnosti uobičajenih termina u slavenskoj paleografiji za označavanje raznih tipova pisma (ustava, poluustava i skoropisa — brzopisa) i o potrebi da se mjesto njih uvedu termini prihvaćeni u latinskoj paleografiji. Uistinu je »ćirilica prošla kroz četiri vrste pisma, od kojih dve imaju još jednu, odnosno čak po dve podvrste«; i ne samo to, »već ni jedna paleografija ne daje struč-nu i dovoljno preciznu definiciju dotičnog termina«. Prekoravajući paleografije Karskog, Brandta, Sobolevskog i Ščepkina, da operiraju, spekulativnim pojmovima, Čremošnik tvrdi da »kao osnovu moraće paleografija ćirilice da uzme ono merilo koje je kod paleografije drugih pisama od uvek na snazi, a kojim, se ne služi ćirilska paleografija, na ime merilo dvolinijskog i četverolinijskog sistema i merilo međusobne povezanosti ili nepovezanosti slova. Na toj osnovi može se, onda, govoriti o majuskulnim i minuskulnim, te o knjižnim i kursivnim vrstama ćirilice«.379 Malo poslije rata je i E. E. Granstrem pokrenula u SSSR pitanje o potrebi preciziranja paleografske terminologije na bazi formalnog kriterija latinske i grčke paleografije.380 Iako su obje ove akcije bile zapažene u stručnoj literaturi, ipak ne možemo smatrati da je pokrenuto pitanje riješeno. Mnogobrojni opisi rukopisa koji su u narednim godinama izlazili u SSSR, u Jugoslaviji i u drugim zemljama, kao i noviji udžbenici ćirilske paleografije — Čajeva i Čerepnina (1947), Čerepnina (1956), Horodyskog (1951), Lihačeva u »Tekstologiji« (1962) — još uvijek se služe starom terminologijom, a što je najvažnije, još uvijek se služe tim terminima u različitom smislu i s različitom, primjenom u hronološkim okvirima. Nemam utisak da bi pitanje naučne neprikladnosti uobičajenih termina ustava, poluustava i skoropisa i potrebe njihove zamjene terminima latinske paleografije postalo mnogo jasnije ni poslije članka Thorvi Eckhardt »Ustav, Glossen zur palaographischen Terminologie«.381 Polazeći od definicije ustava kao prvobitnog oblika kaligrafskog ćirilskog pisma određenog dvolinijskim prostorom, Eckhardt veoma iscrpljivo analizira pitanja o odnosu pojma ćirilskog ustava prema zapadnim terminima kapitale, uncijale, majuskule i opisnim terminima Schubarta u odnosu na tipove pisma na papirusu; dolazi do zaključka da »man kann also niemals den kyrillischen Ustav als Unziale bezeichnen, denn dieser Begriff ist engeren Inhalts« i kvalificira ga kao majuskulno kaligrafsko knjiško pismo. Pošto »der Poluustav, was graphische Gestaltung und Verwendungszweck anbelangt, nur eine Übergangsform ist«, Eckhardt ga ne analizira kao poseban paleografski tip; pokazujući da se poluustav počevši od XIII vijeka širi kao knjiško pismo, smatra da se on ne bi smio kvalificirati kao kaligrafska minuskula, jer nije postao iz kurzivne minuskule, već iz majuskule — ustava, a u mnogim slučajevima nije on ni kaligrafsko pismo. Skoropis je četverolinijski minuskulni kurziv. Zaključak je: »die Kyrillica kennt keine kalligraphische Buchschrift, die nicht Majuskel, und keine Kursive, die nicht Minuskelkursive wäre«; između ta dva osnovna tipa nedostaju spojne karike majuskulnog kurziva i kaligrafske minuskule. Nasuprot tome u glagoljici (gdje isto tako vlada neujednačenost kod kvalifikacije izvjesnih spomenika pomoću stranih termina) Eckhardt nalazi i prijelazne tipove: posebno u Bečkim listićima knjišku četverolinijsku minuskulu koja se razvila iz knjiške majuskule i koja je dobila svoj dalji razvoj u hrvatskoj uglatoj glagoljici. »Glagoljica zeigt also schon in Prinzip (und natürlich auch in der historischen Realisierung) mehr Kombinationen als Kyrillica und nähert sich so der Variabilität der Lateinschrift«.

Od svih gornjih teza meni se čini jasna samo ta da pojam ustava nije identičan pojmu uncijale; ali nije on identičan ni pojmovima prave majuskule i kapitale, jer je stvoren na bazi drugog kriterija. Nije tačno da je ustav dvolinijsko pismo, makar je i stvoren na bazi grčkog prvobitnog dvolinijskog tipa; kao tip pisma u paleografskom smislu ustav nije samo kaligrafske pismo, već postoje i njegove nekaligrafske poslovne varijante; nije poluustav samo prijelazni tip, već u paleografskom smislu poseban tip knjiškog pisma koji se drži kroz četiri stoljeća; nije tačno da u većini poluustavni tekstovi nisu kaligrafični — naprotiv, baš kao knjiško pismo u XVI—XVII vijeku poluustav, nasuprot brzopisu, ima izrazito kaligrafski karakter; nije svaki poluustav četverolinijska minuskula, stariji ruski poluustav baš je dvolinijskog tipa; nisu svi tipovi brzopisa 379 Glasnik Skopskog naučn. društva XXI, 1940, 1—19 (knjiga je izašla pred sam početak rata u proljeće 1941.). Poslije oslobođenja ja sam se podrobno osvrnuo na ovu studiju u članku »Ugovor sv. Save sa svetogorskim protatom o zemlji za vinograd, sa prilogom za istoriju srpskog brzopisa« (Glasnik Drž. muzeja za BiH, I, Sarajevo 1946, 81—122) i kasnije u recenziji na Čremošnikov rad »Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka« (Glasnik Zem. muzeja 1948, 103—143) u Hist. zborniku II, Zagreb 1949, 315—321. Čremošnik je kasnije ponovo pretresao postavljenu problematiku u članku na njemačkom jeziku u Wiener Archiv für Geschichte des Slaventums und Osteuropas, III, Graz—Köln 1959, a taj njegov rad izašao je na hrvatskom jeziku u 13. svesku »Slova« 1963, 119—136. Iznoseći na ponovno razmatranje »problematiku postavljenu u radovima prof. Čremošnika, vjerujem da time odajem svoju posebnu pažnju uspomeni naučenjaka čiju sam naučnu objektivnost svagda cijenio i čovjeka u kojem sam imao iskrenog druga. 380 E. E. Granstrem, O svjazi kirillovskogo ustava s vizantijskim uncialom (Vizantijskij Vremennik III, 1950, 218—229); ista, K voprosu o vizantijskom minuskule (Vizant. Vrem. XIII, 1958, 222—245). 381 Wiener Slavistisches Jahrbuch, IV, 1955, 130—146.

190

minuskulni kurziv — povezivanje slova u grafijske cjeline tipično je za ruski brzopis XVII vijeka, kada se on zaista pretvara u kurziv; u starije su doba kod brzopisa slova isto tako rastavljena kao i u poluustavu. Možda svi ovi nesporazumi treba da znače da je neprikladan osnovni stav — nastojanje da se evolucija slavenskog pisma utisne u formalne kalupe latinske paleografije. Ovi imaju svoje potpuno opravdanje u historiji evolucije latinskog pisma od dvolinijske kapitale prema četverolinijskoj minuskuli. Međutim slavensko je pismo stvoreno onda kad je u grčkom knjiškom pismu već vladala simbioza uncijale i minuskule, te se ono od svog postanka nije definitivno opredijelilo za dvolinijski odnosno četverolinijski sistem, već je prvi očuvalo samo u epigrafskim spomenicima, gdje se to nametalo prirodom materijala i zahtjevima »monumentalne« estetike. Mislim prema tome, da pitanje prikladnosti ili neprikladnosti dosadašnjih termina koje slavenska paleografija upotrebljava za označivanje raznih tipova pisma nije izgubilo od svoje aktuelnosti. Ali bilo da ostanemo kod njih ili da ih zamijenimo terminima latinske paleografije, svakako je najpreči zadatak da ih sadržajno, u odnosu na hronološke presjeke evolucije slavenskog pisma, što tačnije preciziramo.

Moram odmah priznati da ne pomišljam na mogućnost zamjene starih termina slavenske paleografije novima: u jednu ruku stoga što zapadni termini uncijale, minuskule i kurziva ne odgovaraju potpuno tipovima slavenskog pisma, pa bi njihovo uvođenje izazvalo nove nejasnoće i nesporazume. U drugu ruku — kako bismo mogli zamisliti da stari opisi, počevši od uzornih opisa Vostokova i Gorskog, budu prerađeni radi prilagođavanja novoj terminologiji. Stoga sam mišljenja da bi se morala posvetiti najveća pažnja pitanju otkrivanja uzroka dosadašnjih protivrječnosti kod definicije tipa pisma određenih spomenika i preciziranju sadržaja dotičnih paleografskih pojmova.

Termin ustav u ćirilskoj paleografiji redovno se upotrebljava u smislu uncijale. A. Sobolevski i G. Cereteli označuju grčku uncijalu kao ustavno pismo.382 Ustavom nazivaju grčku uncijalu Ščepkin, Karski, Čerepnin, pa i Granstrem se slaže da »grčko uncijalno pismo možemo nazivati ustavom«.383

Vizantijska uncijala, koja se u doba prijelaza s tvrdog na meki pisaći materijal (pergamenu i papirus) razvila iz antičkog kapitalnog pisma natpisa, naslijedila je od njega dvolinijski sistem smještaja slova i težnju za čitkošću i ljepotom: geometrijsko-pravilni karakter slova, vertikalni stav, odsustvo nadrednih znakova, mali broj skraćenica (uglavnom »nomina sacra«). Međutim, paralelno s uncijalom živio je kao poslovno pismo i antički kurziv, iz koga se pod utjecajem uncijale u VII—VIII. vijeku razvila minuskula — srednjovjekovno poslovno pismo, čije osnovno svojstvo čini smještaj slova u četverolinijskom prostoru i koje se bitno razlikuje od uncijale oblicima većine slova. Do XII vijeka uncijala je stvorila nekoliko zasebnih tipova — duktusa. Granstrem navodi četiri glavna duktusa — koptski, zapadnoevropski, gruzinski i »praslavenski« koji je tako nazvan po sličnosti s kaligrafskom ćirilicom; ja bih ga, za razliku od tri prva periferijska tipa, nazvao u užem smislu »vizantijskim« sa nekoliko zasebnih varijanata, od kojih je jednu sačinjavao »praslavenski duktus«. Granstrem pravilno upozorava da nisu svi staroslavenski ćirilski rukopisi zavisni od tog kaligrafskog duktusa, već da se kod pojedinih spomenika (Savina knjiga, Listići Undoljskog, Žitije Kodrata) zapažaju tragovi neke druge skriptorske tradicije, i da sam »praslavenski duktus« u sačuvanim spomenicima X—XI vijeka već predstavlja rezultat evolucije nekog prethodnog tipa, možda već i pod povratnim utjecajem ćirilice.

Pojam ćirilskog ustava stvoren je u ruskoj paleografiji na bazi kaligrafskih ćirilskih tekstova staroslavenskog doba, na prvom mjestu Ostromirova evanđelja iz 1056/57. god. Kao osnovna karakteristika uzima se geometrijska pravilnost oblika slova. Prema Sobolevskom »slova se u ustavu odlikuju najvećom jednostavnošću oblika. U njima nalazimo ravne linije, više ili manje pravilne kutove, više ili manje pravilne krugove, dijelove kruga, ovale. Svako je slovo odvojeno od drugog. Svako slovo ima uvijek uglavnom jedan te isti oblik, drukčije rečeno, razlika u nacrtima jednog te istog slova kod jednog pisara je neznatna«.384 Više manje slične karakteristike nalazimo kod Brandta, Karskog, Lavrova, Ščepkina (uz posebno naglašavanje funkcionalnog momenta – reprezentativnog pisma za rukopise liturgijskog sadržaja), Čajeva i Čerepnina (1947), B. Horodyskog (1951), Čerepnina (1956) i drugih. Noviji radovi — Granstrem, Čerepnin, kao i Čremošnik — ističu dvolinijsku bazu ustava, uz ogradu, da se u stvari mjerilo dvolinijskog sistema ne može strogo primijeniti gotovo ni na jedan staroslavenski spomenik, jer pojedina slova u ćirilici već po svojoj bitnosti izlaze iz dvolinijskog prostora.385 Imajući pred očima kaligrafske spomenike ruske ćirilice, paleografi su ponekad suviše isticali jednoličnu pravilnost ustavnih znakova. S obzirom na geometrijski princip ustava, kažu Čajev i Čerepnin, »u klasičnim primjerima ustava, možemo reći, uopće ne postoji neka individualizacija pri reproduciranju znakova kod jednog ili drugog pisara«.386 Međutim već je Sreznevski upozorio da duktus knjiga u XI vijeku možemo podijeliti na dvije vrste — krupan ustav kao u tekstu Ostromirova evanđelja i

382 A. Sobolevskij i G. Cereteli, Obrazci grečeskogo ustavnogo pis'ma po preimuščestvu IX—XI vekov. S. Peterburg, 1913. 383 E. Granstrem, navedeno dj. 218. 384 A. Sobolevskij, Slavjano-russkaja paleografija, Izd. 2. Spb. 1908, str. 46. 385 Čremošnik, Studije, str. 3; isp. Mošin, Glasnik Drž. muz. 1946, str. 105; isti, Hist. Zbornik II, 1949, str. 320. 386 N. Čaevi L. Čerepnin, Russkaja paleografija, Moskva 1947, str. 130.

191

sitno ustavno pismo kao u primjedbama u Ostromirovu evanđelju i u ostalim knjigama.387 Čajev i Čerepnin poslije navedene konstatacije o jednoličnosti tipa ruskog ustava ipak upozoravaju na postojanje različnih ustavnih duktusa, napose velikog pisma Ostromirova evanđelja, srednjeg ustava Svjatoslavova izbornika 1073. god. i sitnog ustava služabnih mineja iz 90-ih godina XI vijeka (str. 133). N. Karinski, koji je specijalno proučio ustavno pismo ruskih rukopisa XI—XII vijeka, mogao je da pored opće geometrijske stilizacije pisma konstatira do 30 različitih individualnih načina pisma.388 Upoređenje tih pisama s ustavnim pismom južnoslavenskih spomenika navelo je Granstremovu na navedeni zaključak o postojanju različitih tipova duktusa u okviru staroslavenskog ćirilskog pisma.

Koliko je naučno opravdan termin ustav za pojam ćirilske uncijale? Slavenska je paleografija preuzela izraz ustavno pismo iz terminologije rukopisne tradicije. Riječ ustav označuje pravilo, neke ustanovljene, određene propise: »kajaždo vešt' svoj imat' ustav« stoji u Nikonovim Pandektima. U odnosu na karakter pisma ustavno pismo znači pravilno, propisno pismo, analogno izrazima ustavnoe vremja, ustavnaja odežda, ustavno žitije prema predanju svetih otaca itd. — propisno pismo u skladu s kaligrafskim grčkim uzorom. U tekstovima nalazimo termin »ustavno pismo« (češće »knjižnoe pismo«), već u XV vijeku — prema Karskom u ispravi od 1476. god., i to baš u svom iskonskom značenju pravilnog, propisnog pisma. U takvom smislu termin ustav, kao kraća oznaka ustavnog pisma, bio je svagda potpuno razumljiv za svakog i sa ovog gledišta potpuno je jasan i prirodan za slavensku paleografiju - svakako je jasniji i zgodniji od termina uncijale, koji i u zapadnoj paleografiji nije još potpuno protumačen.389

Međutim, kad prelazimo na stručnu paleografsku analizu tzv. ustavnih tekstova, opažamo da pojam ustava kao određenog tipa pisma, ćirilske uncijale, nije u paleografskim priručnicima tretiran na isti način. To se vidi kako po različitom određivanju pisma pojedinih spomenika kao ustavnog ili poluustavnog, tako i po različitim hronološkim okvirima koji se uzimaju za trajanje tih tipova pisma. Razlog je tome u nedovoljnoj dosljednosti upotrebe dotičnih termina, u miješanju paleografskog i kaligrafskog gledišta.

Kad Sobolevski kaže da je od Grka preuzeto ustavno pismo stvorilo slavenski ustav, da je ovaj nakon nekoliko stoljeća trajanja prešao u poluustav, a da je ovaj kasnije prešao u skoropis, potpuno je jasno da se ovdje ti termini tretiraju potpuno paleografski, kao sistematizovani tipovi pisma, koji uza sva kolebanja između kaligrafskog i nemarnog načina pisanja zadržavaju u dotičnom razdoblju jedan određeni karakter i izvjesna specifična svojstva koja ih odlikuju od drugih tipova pisma. Isto stanovište formulira Čerepnin kad kaže da »u ruskim rukopisima i ispravama nalazimo tri osnovna tipa pisma koji su postupno smjenjivali jedan drugog — ustav, polu ustav i skoropis«. (str. 150). Ali u praksi i kod ovog stanovišta dolazi kod najvećih autoriteta do neslaganja. Tako je na području ruskog pisma Sreznevski protezao doba ustava do kraja XIV vijeka, kad se pojavljuju i poluustav i skoropis, ali u to doba stavlja i formiranje specifičnog ruskog tipa kasnijeg lijepog ustavnog pisma (str. 260). Sobolevski proteže trajanje ustava do kraja XV vijeka, od sredine XIV vijeka paralelno s poluustavom, a od XVI vijeka dalje mjesto ustava govori o kaligrafskom poluustavu. Čerepnin, stavljajući rođenje poluustava u sredinu XIV vijeka, kaže da se pored njega od XIV do XVI vijeka čuva i ustav u pojedinim raskošnim rukopisima (str. 242).

U odnosu na južnoslavenske rukopise Sobolevski je smatrao da se južnoslavenski ustav pretvorio u poluustav u XIV vijeku: »Možemo da zapazimo svega tri-četiri rukopisa iz ovog stoljeća, koji su pisani ustavom ... Sve ostalo je pisano ili ustavom koji prelazi u poluustav, ili posve određenim poluustavom«. Slično Lavrov kaže da kod Srba za cijelo vrijeme od kraja XII do XIV vijeka vlada ustav... »Počevši od polovine XIV vijeka pojavljuje se poluustav, koji kasnije prelazi u skoropis« (str. 178). Međutim Ščepkin smatra da već od XII vijeka većina južnoslavenskih rukopisa predstavlja poluustav (str.. 110). Slijedeći njegovo kaligrafske stanovište, B. Horodyski kaže da »jako pismo artystyczne, kaligraficzne, ustav stosowany był zawse w reprezentacyjnych księgach cerkiewnych i przetrwał ewolucję, jakiej pismo cyrylickie uległo na przelomie XII i XIII w ... Półuustav pojawił się najpierw w południowej Slowiańszczyźnie, gdzie zaczął występować obok ustawu na przełomie XII i XIII w.« (str. 26).

Jasno je da razlog tolikih razlika hronoloških okvira ustava i poluustava u navedenim primjerima leži u različitom sadržaju koji se daje dotičnim terminima. Ako slavenska paleografija želi da ih zadrži, mora da ih precizira baš sa svog paleografskog stanovišta. Ovaj bi zadatak ostao u punoj snazi i onda kad bi se mjesto ustava i poluustava uveli zapadni termini, čak mislim da bi u tom slučaju navedeni zadatak postao još teži, jer, kao što ćemo vidjeti, pojmu paluustava ne odgovaraju potpuno ni »poluuncijala« ni minuskula.

Izraz poluustavno pismo, koji je isto tako kao i naziv ustavno pismo preuzet iz ruske rukopisne tradicije, prvobitno ne znači ništa drugo nego polu-pravilno pismo, nekaligrafsko, nedotjerano. (Isp. termine polustavije i poluustavjice za označivanje crkvenog skraćenog pravilnika, ustava ili tipika: javljaju se u

387 I. I. Sreznevskij, Slavjano-russkaja paleografija XI—XIV vv. SPB, 1885, str. 124. 388 N. Karinskij, Obrazcy pis'ma drevnejšego perioda istorii russkoj knigi, Leningrad 1925, str. 8; L. Čerepnin, Russkaja paleografija, Moskva, 1956, str. 151. 389 Isp. V. Novak, Latinska paleografija, Beograd 1952, str. 100—101.

192

»Otpisnoj« Korjažemskog Nikolajevskog manastira u sredini XVI vijeka)390. U takvom smislu »polupravilnog«, neurednog pisma upotrebljavaju katkada izraz poluustavno pismo za karakteristiku pisma nevještih zapisa u ustavnim rukopisima. U takvim se slučajevima prećutno pretpostavlja sinhrono postojanje takvog »običnog pisma« paralelno s ustavnim pismom, samo što sporadičnost i malobrojnost takvih zapisa u najstarijim rukopisima nije davala paleografima dovoljno osnova da iz raznolikosti oblika u neurednom pismu tih zapisa izdvoje tipične oblike za karakteristiku tadašnjeg »poslovnog pisma«. Tek nova otkrića velikog broja poslovnih tekstova pisanih (u stvari utisnutih oštrim predmetom) na komadićima brezove kore (na »beresti«) pokazala su paleografima veliko zasebno područje starog pisma, koje u jednu ruku ima izvjesnih sličnosti s pismom natpisa na zidovima i na raznim predmetima, kao što su krstovi, preslice itd., a u drugu ruku s nekaligrafskim zapisima u rukopisima.391 Ova su nova saznanja dala osnova Čerepninu da se u svojoj Ruskoj paleografiji 1956. god. prvi osvrne na pitanje posebne kategorije poslovnog pisma (»delovoje pis'mo«), paralelnog knjiškom ustavu. »Zapisi u rukopisnim spomenicima XI vijeka; vremenski bliski tim rukopisima, a možda i suvremeni njima, katkada su pravljeni pismom brzim, nepravim, nestalnim. Ovi duktusi, koji se pokazuju kao prototipovi poluustava i skoropisa, pokazuju da se već u XI vijeku u procesu širenja pismenosti razvijalo i poslovno pismo. Primjeri posljednjeg sačuvani su u obliku tekstova napisanih na liku (beresta). Na taj način, tip pisma zavisio je i od sadržaja teksta i od karaktera pisaćeg materijala« (str. 151).

U spomenutim Nikonovim Pandektima među drugim praktičnim uputima monasima-pisarima daje se savjet: »Ne pišite v pustyni dobroju gramotoju žitii i sloves na kožanyh horotjah«. Izraz dobraja gramota, upotrebljen ovdje pored izraza prostaja gramota, u vizantijskom originalu sigurno se odnosio na upotrebu kaligrafske uncijale (kojom, se u to doba služilo samo za raskošne tekstove evanđelja i sl.) nasuprot obične minuskule, tadašnjeg običnog poslovnog pisma. Za ruskog pisara dobraja gramota sigurno je ovdje značila kaligrafski ustav, dok prostu gramotu nije on mogao shvaćati drukčije nego kao tadašnje obično poslovno pismo.

Minuciozna paleografska analiza »berestjanih« tekstova pokazala je u njihovu pismu izvjesne osobitosti, koje imaju svoje objašnjenje u karakteru pisaćeg materijala, u načinu pisanja, pa vjerojatno i u nedovoljnoj skriptorskoj vještini pisara, ali je ipak utvrdila podudaranje općeg tipa grafema s osnovnim tipom tadašnjeg ustavnog pisma. Čerepnin pravilno karakteriše ovo pismo kao prototipove poluustava i skoropisa, jer to još nije poluustav. Neka odstupanja od ustavnog tipa nisu tu postala redovna, da bi se tipizirala i formirala novi paleografski tip. Sa ovog stanovišta ja se ne slažem sa Ščepkinom da već u XII vijeku većina južnoslavenskih tekstova predstavlja poluustav, niti s Horodyskim da se poluustav kao sistem rodio na južnoslavenskom terenu na prijelazu iz XII u XIII vijek. Nevješto pismo Dobromirova evanđelja, Ohridskog apostola ili 10. lista Vukanova evanđelja, toliko karakteristično po svojoj arhaičnosti, još ne predstavlja tipizirani sistem poluustava: ovo nije nova tekovina, nije idući stupanj paleografske evolucije, kakvim ga smatra Horodyski, već preživljavanje arhaičke tradicije poslovnog pisma, koje je, kao i pismo natpisa, isto toliko staro kao i knjiški ustav.

Ako je poslovno pismo - prosta gramota već od najstarijeg razdoblja slavenske pismenosti postojalo kao zaseban tip pisma paralelnog ustavnom, treba pretpostaviti da je ono paralelno s ustavom proživljavalo svoju evoluciju. Tu mi zaista zapažamo evoluciju (iako u manjoj mjeri) i na spomenicima na liku, a mnogo jasnije na knjiškim tekstovima, posebno u zapisima »nemarnim ustavom«. Evolucija na području knjiškog pisma već od svog početka nije išla pravolinijski na čitavom ćirilskom terenu. Historijski razlozi, koje sam nastojao razotkriti u svom radu o periodizaciji u historiji rusko-južnoslavenskih književnih veza, povremeno su rastavljali tok ove evolucije u posebne struje i opet su ih sastavljali, prouzrokujući potrebu uzajamnog usklađivanja specifičnosti stvorenih u razdobljima odvojenog života. Prvo razdoblje takvog razdvojenog života pada u XI i XII stoljeće, kada je vizantijska vladavina na Balkanu prekinula žive kulturne veze između južnog i istočnog Slavenstva. Dok je blistavi razvoj kulturnog života i napose književnosti u Kijevskoj Rusiji utjecao i na prirodnu evoluciju knjiškog pisma, kulturna stagnacija na slavenskom Balkanu, izazvana vizantijskim šovinizmom i antibogumilskom inkvizicijom, odrazila se u pismu raspadanjem zajedničke pravopisne tradicije i petrifikacijom arhaičke grafije. Pored toga u oblastima koje su uspjele da obrane kakvu takvu samostalnost, formirala su se lokalna kulturnohistorijska područja. Tako je bilo na glagoljskom području Sjeverne Dalmacije; tako i na zetsko-humskom području Dukljanske države. Miroslavljevo evanđelje iz 80-ih godina XII vijeka pokazuje, kako se na tom, prema Zapadu orijentisanom, području formirao poseban tip ćirilskog ustavnog pisma i posebna pravopisna tradicija, a i poseban način knjiške iluminacije.

Nesumnjivo je da se na istom terenu odigravao i razvoj poslovnog pisma i to baš na specijalnom području kancelarijskog pisma. Ljetopis popa Dukljanina dosta govori o diplomatskim vezama dukljanskih vladara sa susjednim srpskim kneževinama, Dubrovnikom i drugim dalmatinskim gradovima, a i s Južnom Italijom. Na 390 I. I. Sreznevskij, Materialy dlja slovarja drevnerusskogo jazyka Dopolnenija, SPB 1912, 220. 391 L. P. Žukovskaja, Razvitie slavjano-russkoj paleografii, ANSSSR Moskva 1963, str. 109—119; ista u knjizi Paleografičeskij i lingvističeskij analiz novgorodskih berestjanyh gramot, Moskva 1955.

193

žalost nema sačuvane nijedne originalne ćirilske isprave iz doba Dukljanske kraljevine, ali ćirilski potpisi Nemanje i Miroslava na njihovom ugovoru s Dubrovnikom 1186. god., kao i ugovor bana Kulina iz 1189. god. svjedoče da je u diplomatskoj prepisci na tom terenu vladao lokalni tip poslovnog pisma, jednostavnijeg pravopisa i uproštenih oblika u poređenju s knjiškim spomenicima. Nije isključeno da i ka-rakteristično kancelarijsko pismo dubrovačkog pisara koje nalazimo na ugovorima i drugoj prepisci Dubrovnika s raškim, bosanskim, humskim i bugarskim vladarima u prvoj polovici XIII vijeka, odrazuje izvjesne osobitosti kancelarijskog pisma koje se u prethodnom razdoblju formiralo u kancelariji Dukljanske države.392

U svojim »Studijama« str. 4-5 Čremošnik označuje pismo dubrovačkog pisara-anonima (J. Vrana je pouzdano utvrdio da je to bio notar Paskal u drugoj četvrti XIII vijeka) kao poluustav. Ovo je pitanje od vrlo velike metodološke važnosti za ćirilsku paleografiju te moramo da se na njemu zaustavimo. »Prema uzoru opšte paleografije biće i u paleografiji ćirilice najpodesnije da se poluustavom smatra ono pismo, koje predstavlja prelazni stadij od majuskule ka čistoj minuskuli. Poluustav bi, prema tome, u paleografiji ćirilice značio isto, što se u paleografiji latinice označava kao »poluuncijala«, tj. vrsta pisma koje još nije konsekventno minuskulno, ali u kome su izvjesna slova ipak već izašla iz okvira dvolinijskog i prešla u četverolinijski sistem. Ali, kako god se formulisala definicija poluustava, jedna razlika će između poluustava i poluuncijale uvek postojati. Poluuncijala, naime, postala je u doba, kada je latinsko pismo imalo za sobom prebrođen i stadij dvaju majuskula, i stadij majuskulnih kursiva, te je pri svome postanku crpla većinu svojih osobina iz majuskule, ali znatan broj elemenata (oblik slova a, b, r, s itd.) i iz kursive. Na taj način, poluuncijala predstavlja prelaz iz majuskule u dvostrukom pogledu, i u pogledu prelaza iz dvolinijskog u četverolinijski sistem, i u pogledu oblika pojedinih slova. Sasvim drukčiji je slučaj sa poluustavom. On pri postanku ima pred sobom samo ustav, a nikakve kursive iz koje bi preuzimao nemajuskulne oblike slova, nego on mora da takve oblike tek stvara u toku svoga razvoja. Prema tome, kod poluustava kao kriterij otpadaju kursivni oblici pojedinih slova i, kao jedini kriterij, ostaje samo prelaz u četverolinijski sistem. Genezu i razvoj toga prelaza u četverolinijski sistem, tj. prelaza u pravu minuskulu, može se pratiti samo i jedino kod srpskih diploma XIII veka.« Spomenuvši pri kraju ovog odlomka da je pismo knjiških spomenika u XIV vijeku primilo nekoliko minuskulnih elemenata i time »postalo upravo tipičnim pismom velikog broja knjiga od XIV veka dalje«, Čremošnik dodaje: »Smatram da je sporedno, hoće li se to tipično pismo nazivati poluustavom ili ustavom sa kursivnim elementima. Sa paleografskog stanovišta možda bi bila podesnija druga oznaka, jer od poluustava razvoj vodi dalje u čistu minuskulu, a od pisma sa navedenim minuskulnim elementima ne vodi dalje uopšte nikakav razvoj.« (str. 5).

Odajući potpuno priznanje zaslugama G. Čremošnika za određivanje i iscrpnu analizu razvoja paleografskog tipa srpske kancelarijske minuskule, moramo ponovo naglasiti da se ne slažemo niti s njegovim osnovnim metodološkim stavom o izjednačivan ju paleografskog kriterija slavenske i latinske paleografije u odnosu na tipove pisma, niti s njegovim radikalnim odnosom prema sadržaju termina koji su u slavenskoj paleografiji već odavno dobili izvjestan određeni smisao.

Nije tačno da je ćirilski ustav potpuno ekvivalentan pojmu majuskule. Ako je on postao od grčke uncijale, ne znači da je primio i zadržao sva njezina svojstva. Zadržavši pravilnost oblika, nije on zadržao dvolinijski sistem pisma, kao što i glagoljica, ako je postala od grčke minuskule, nije zadržala njezin četverolinijski sistem, već se oblikovala prema tipu ustava. Pravih majuskulnih spomenika u ćirilskim rukopisima nema (osim epigrafskih, gdje se dvolinijski sistem nameće tehničkim i estetskim razlozima). Ako je možda pri svom postanku ćirilica bila zamišljena kao dvolinijska epigrafska uncijala, u praksi je taj sistem bio odmah napušten.

Isto tako ni poluustavno pismo ne mora da bude ekvivalentno pojmu poluuncijale. Ne samo po tome što su oba ova sistema pisama potpuno različita po načinu svog postanka i elementima od kojih su postala — kao što to konstatira sam Čremošnik —, nego baš po tome što »jedini kriterij - prelaz u četverolinijski sistem« uopće nije uziman u obzir u ranijim karakteristikama poluustava. Nije uziman ne zbog potcjenjivanja metode zapadne paleografije, nego iz prostog razloga što spomenika dvolinijskog sistema u slavenskom knjiškom pismu nema; sa ovog gledišta i svi najstariji ustavni spomenici trebali bi da se smatraju poluustavnima. Ako po zamisli Čremošnika prenesemo termin poluustava samo na srpsko kancelarijsko pismo XIII vijeka, koje zaista predstavlja prelazni tip kancelarijskog pisma u procesu formiranja kancelarijske minuskule, šta ćemo s ruskim i srpskim spomenicima XV—XVII vijeka koji, prema dosadašnjim saznanjima slavenske paleografije predstavljaju dva zasebna tipa ćirilskog poluustava? Nije ispravno mišljenje da je beznačajno da li ćemo pismo XV vijeka zvati poluustavom ili ustavom s kurzivnim elementima! Ustavom ga zvati ne možemo jer su u njemu slova zbog zanatlijske stilizacije uproštenih oblika već izgubila baš svoje osnovno ustavno svojstvo - pravilnost, a i elementi poslovnog pisma koji su u taj sistem uneseni u XIV vijeku nisu kurzivni, već u srpskom poluustavu minuskulni, a u ruskom nisu ni minuskulni ni kurzivni, pošto ovih tipova pisma u prethodnoj historiji ruskog pisma nije bilo.

392 Isp. J. Vrana, Tko je pisao najstarije dubrovačke ćirilske isprave? Slovo 6—8. Zagreb 1957, 311—334.

194

U svojim kasnijim studijama o srpskoj kancelarijskoj minuskuli (Slovo 13, str. 124, bilj. 12) Čremošnik se saglasio s mojim stanovištem prema terminu poluustav393 ostavio ga je kao oznaku za knjiško pismo XV—XVII vijeka i prihvatio moj prijedlog da se za srpsko kancelarijsko pismo XIII vijeka uzme termin kancelarijske minuskule (što je prihvatio i J. Vrana), ali se nije vratio na pitanje metodološke strane ovog problema i zato mislim da je zadatak prečišćavanja dotičnih paleografskih termina, koje smo preduzeli u ovom članku zahtijevao ponovan pregled naše polemike.

Ovakvog tipa pisma ne poznaje ni Rusija ni Bugarska, te ostaje nesumnjiva činjenica da je to pismo srpskog podrijetla i da je nastalo u krajevima orijentisanim prema Zapadu. S obzirom na to da se pismo ovog tipa nalazi u prvoj polovici XIII vijeka samo u aktima dubrovačkog arhiva, da prva kolebljiva nastojanja srpskih akata domaćeg postanka daleko zaostaju za izrađenim sistemom pisma dubrovačkog pisara-anonima iz prve polovice XIII vijeka, i da općim karakterom svoje stilizacije to pismo podsjeća na vertikalnu minuskulu tadašnjih latinskih akata, ja sam pretpostavio »da je prvobitno mjesto rođenja naročitog stilskog tipa ćirilske kancelarijske minuskule bilo u dubrovačkoj kancelariji, koja je tokom prve polovice XIII vijeka izrađivala ćirilske tekstove i za susjedne slavenske vladare« (Hist. zb. II, 321). Čremošnik, koji je vezao postanak i razvoj ovog tipa pisma za kancelariju Nemanjićke Srbije, ostao je kod ovog pitanja na stanovištu, da »pitanje prioriteta, da li Srbija ili Dubrovnik, samo je po sebi suvišno jer zbog nedostatka sačuvanih dokumenata to pitanje nikada neće moći biti riješeno na takav način da prigovori ne bi bili mogući« (Slovo 13, str. 129). Ja se ne slažem da je pitanje podrijetla ovog specifičnog tipa pisma suvišno, kao ni s time da bi mogućnost prigovora trebala da obezvrijedi iznašanje hipoteza. Svakako Čremošnikov prigovor da se produžavanje stabla kod ɑ ne javlja prvi put kod pisara-anonima već u Nemanjinom potpisu 1186. godine, ne može se uzeti kao ozbiljan prigovor, jer je baš oblik tog slova s dugačkim stablom prastari oblik poslovnog pisma, koji nalazimo i u Samuilovu natpisu 993. god. i u preslavskom natpisu Pavla hartofilaksa, i u dobrudžanskom natpisu 943. god. i dr. Budući da pismo pisara-anonima svakako predstavlja već ustaljeni sistem, a kako se nijedno pismo ne može roditi potpunom autogenezom, već se uvijek naslanja na neku prethodnu tradiciju, mislim da je najprirodnije smatrati ovaj tip pisma za završni stadij u formiranju kancelarijskog pisma u jednom srpskom kraju orijentisanom prema Zapadu: vjerojatno na području Dukljanske države u toku XI-XII v. uz definitivno »oformljenje« u dubrovačkoj kancelariji.

Čast za određivanje ovog tipa srpske kancelarijske ćirilice i procesa njenog postupnog razvoja svakako pripada Čremošniku. Bitno svojstvo ovog tipa — minuskulni četverolinijski sistem, u koji postupno prelaze pojedina slova velikim produžavanjem svojih stabala, dok paralelno s time niz slova znatno mijenja svoj oblik: в se pretvara u kvadrat, κ u dvije susjedne crtice, Ƃ teži jednopoteznom obliku, ʒ gubi uglove, г, ж i ʍ spuštaju srednji dio ispod linije, д dobiva osobito karakterističan oblik od dvije dugačke crte u uglu koji zatvara treća mala crtica. U posljednoj četvrti XIII vijeka nalazimo izrađeni tip kancelarijske poluminuskule (u Milutinovu pismu-autografu 1282. god.), a na prijelazu iz XIII u XIV vijek definitivno se formira kancelarijska minuskula s dugim produžecima stabala, kojoj u prvoj polovici XIV vijeka Čremošnik daje ime »koso neparalelnog tipa« i koja u sredini XIV v. prelazi u »okomito paralelni tip«. Otada se kancelarijska minuskula pojavljuje i u manastirskim poveljama, dok je prije za izradu crkvenih povelja služilo knjiško pismo.

Srpska kancelarijska minuskula u doba srpske premoći na Balkanu, uglavnom u trećoj četvrti XIV vijeka, raširila se po susjednim zemljama, povremeno u većoj ili manjoj mjeri. U Dubrovniku se njome služe kancelari od sredine XIV vijeka do 1430. godine. U Bosni je uvodi logotet Vladoje koga je Tvrtko oko 1376. god. prilikom krunisanja za kralja Srbije i Bosne doveo onamo iz Srbije; tu se ovo pismo drži u upotrebi do kraja XIV vijeka i opet se obnavlja u sredini XV v. za vlade Stjepana Tomaša u doba njegovih pretenzija na srpsku krunu. Karakteristična je pojava tog pisma na povelji kralja Matijaša Korvina opatu Aleksandru kojom mu poklanja imanja u Hercegovini 1465. god. u doba priprema za oslobođenje Balkana od Turaka. Razumljiva je upotreba tog srpskog kancelarijskog pisma i u zemljama koje su ulazile u Dušanovu carevinu, napose u povelji Aleksandra Avlonskog iz 1368. god. i kasnije kod Kastriota. Vrlo je značajna pojava te vrste pisma u najstarijim vlaškim poveljama gospodara Vladislava 1374. god., Dana I 1385. god. i Mirče Starog 1387. god. manastirima Vodici i Tismenu koje je osnovao srpski monah i diplomata Nikodim. Međutim, pojava tog pisma na vlaškim poveljama nikako ne daje pravo na zaključak da bi ono bilo preuzeto iz Bugarske, jer u sačuvanim bugarskim poveljama ove vrste pisma nema. Tamo nalazimo ili obično knjiško pismo poslovnog tipa (koje izdavači nazivaju poluustavom), ili poseban tip kancelarijskog poslovnog pisma koje čini prijelaz od ustava prema poluustavu, a koje nazivaju brzopisom. Vrlo je značajno da se ni u Srbiji srpska kancelarijska minuskula ne drži stalno do pada države, već u prvoj polovini XV vijeka, za despota Stefana i Đurđa, ustupa mjesto poluustavu, odnosno ustavu s poluustavnim elementima. Mislim da nećemo pogriješiti ako pretpostavimo da je razlog te reforme u kancelarijskom poslovanju bio iste prirode kao i pojava novog resavskog pravopisa koji se očevidno formirao pod utjecajem pravopisne reforme bugarskog patrijarha Jevtimija, a u Srbiji se pojavio u posljednjoj četvrti XIV vijeka, vjerojatno pod ličnim utjecajem

393 v. Mošin, Glasnik Drž. muz. u Sarajevu, I, 1946, 105 i Hist. zb. II, 1949, str. 320.

195

tadanjeg srrpskog patrijarha Jefrema, Bugarina podrijetlom i prijatelja patrijarha Jevtimija394. Dok je treća četvrt XIV vijeka, doba političke predominacije Srbije na Balkanu, bilo i doba srpske predominacije na kulturnom polju, dotle je u posljednjoj četvrti istog stoljeća, u razdoblju feudalnog rasparčavanja države i grčevite borbe protiv turskog nadiranja, kulturno vodstvo prešlo u Bugarsku, rukovođenu reformnim pokretom patrijarha Jevtimija. Riječi Konstantina Filozofa da prosvjetna akcija patrijarha Jevtimija nije imala značenja samo za Bugarsku, već da »i do sada okolne carevine prosvjećuje« nalazi potvrde u bugarizmima koji su ušli u resavski pravopis. Pretpostavljam da ni uvođenje tadašnjeg knjižnog pisma u isprave vladalačke kancelarije nije učinjeno bez ugledanja na praksu bugarske kancelarijske prakse u posljednjem razdoblju Bugarskog carstva. Što se tiče kancelarijskog pisma vlaško-moldavskih akata, ono se nije formiralo pod uplivom bugarske kancelarije (koja poslije 1393. god. uopće nije postojala), već pod utjecajem srpske tradicije i u tom pogledu ono predstavlja kancelarijsku minuskulu (tako ju je označivao i Kalužnjacki).

Prema tome držim da ćirilska paleografija treba da — pored pojmova poslovnog tipa knjiškog pisma i kancelarijskih poluustava i brzopisa za specijalan tip srpskog srednjovjekovnog kancelarijskog pisma prihvati i termin kancelarijske minuskule kao i prethodni tip kancelarijske poluminuskule. Njegovu specifičnost čini karakteristični sistem produžavanja stabala u smislu zapadnog kriterija smještaja slova u četverolinijskom prostoru po ugledu na latinsku minuskulu.

Prelazeći na onaj tip pisma za koji se u slavenskoj paleografiji utvrdio termin poluustav, moramo da se vratimo na pitanje razlikovanja paleografskog i kaligrafskog stanovišta u odnosu na klasifikaciju tipova pisma. Ako je savremenik osjećao poluustav prema ustavu kao »polu-pravilno«, kaligrafski nedotjerano pismo, paleografija već odavno upotrebljava taj izraz u smislu paleografskog termina za oznaku određenog tipa pisma koji je u određenom vremenskom odsjeku zamijenio prethodni ustav. Prema tome, ako bismo i u jednom vrlo starom tekstu naišli na izraz »poluustavno pismo« nasuprot ustavnom (kao što je u navedenoj antitezi dobre i proste gramote u rukopisu XI vijeka) trebalo bi da taj izraz prevedemo terminom poslovnog pisma, kao tipa sinhronog ustavom, a termin poluustav ostavimo samo za određeni tip knjiškog pisma koji vlada u rukopisima od sredine XIV do XVII vijeka.

Čini se da bi sa istog sinhronog gledišta kao u slučaju ustava i poslovnog pisma trebalo promatrati i odnos poluustava i brzopisa. Obično je mišljenje da se »ustav pretvorio u poluustav, a ovaj je prešao u brzopis« (Sobolevski), odnosno, da se »iz ustava razvio poluustav, iz poluustava brzopis, a iz brzopisa kurziv« (Đ. Sp. Radojičić): iz toga se stvara predstava o jednoličnom, pravolinijskom vremenskom redosljedu dotične evolucije. Tako to još decidiranije kažu Čajev i Čerepnin karakterišući ustav, poluustav i brzopis kao »tri osnovnyh, posledovateljno smenjavših drug druga tipa pisma«. Međutim, isti autori, kad prelaze na konkretniju karakteristiku svakog od tih tipova, više puta baš naglašavaju istovremenost postanka poluustava i skoropisa. Razvoj skoropisa iz poluustava ne valja zamišljati kao historijsku, vremensku evoluciju (kao što je poluustav iz, ustava) već kao morfološko-genetičku bifurkaciju (kao poslovno pismo iz knjiško-ustavnog).

Ova je razlika u stanovištu prema prirodi navedene veze između tih tipova pisma značajna i interesantna u vezi s funkcionalnim kriterijem koji je u odnosu na tipove pisma naglašavao Ščepkin i koji sada ističe Granstrem. »Svi pokušaji da se tačno odrede specifične oznake ustava, poluustava i brzopisa na osnovi spoljnog izgleda ova tri tipa — kaže Ščepkin - pate od neodređenosti. Definicije, koje su na taj način dobivene kod raznih istraživalaca, znatno se razilaze i u praksi se često pokazuju nedovoljne. Međutim praktički, tj. na realnim primjerima, razlikovanje triju tipova pisma stiče se bez zapreka, i kolebanja se pojavljuju dosta rijetko. Sve se to objašnjava time, što su uzajamne razlike ustava, poluustava i brzopisa mnogobrojne, ali nisu sve jednako obavezne, tj. u svakom pojedinom slučaju mogu da budu odsutne ili slabo izražene takve spoljne oznake, koje se jednom ili drugom istraživaocu čine bitnima. Stoga mi smatramo svrsishodnim da određujemo ustav, poluustav i brzopis ne po njihovu spoljnom izgledu, nego po svrsi koju ima svaki od ovih tipova pisma. Slavenski ustav, slično svom izvoru, vizantijskom ustavu, jeste lagano i svečano pismo; ono ima za svrhu ljepotu, pravilnost, crkvenu dostojanstvenost. Ustav je karakterističan za doba, kada pismenost ima prvenstveno liturgijski karakter. Iz toga proističu sve njegove spoljne osobitosti — čitki, arhitektonski karakter poteza i mali broj kratica... Slavenski poluustav karakterističan je za doba, kada je pismenost prerasla liturgijske okvire i pokazuje širi književni razvoj. U vezi s naraslom potrebom za knjigom poluustav se pojavljuje kao poslovno pismo pisara koji rade po narudžbi i za prodaju. Poluustav spaja gvrhe udobnosti pisma i čitkosti, iz toga su njegove spoljne oznake: poluustav općenito sitniji i jednostavniji od ustava i sa više kratica... Slova se u poluustavu ne drže strogo geometrijskog principa: pravi potezi dopuštaju izvjesnu krivinu, okrugli ne daju pravilnog luka. Načelu udobnosti služe i kratice, ali njihov broj biva vrlo različit... Brzopis (skoropis) je poseban tip pisma, kojemu je svrha samo štednja vremena ili ubrzavanje procesa pisanja, i to znatno. Brzopis se isprva pojavljuje pred kraj onog doba u kojem vlada ustav, ali se širi tek u doba poluustava. Brzopis je karakterističan za doba, kad je pismo široko rasprostranjeno ne samo kao potreba visoke kulture, već i kao oruđe praktičnih potreba 394 isp. V. Mošin, Revolucije u istoriji srpskog pravopisa (Bibliotekar, Beograd 1946, br. 6, str. 471—475).

196

— najprije u međunarodnim i pravnim odnosima, zatim u državnoj i privatnoj administraciji; na ova dva područja, uslijed razgranjivanja državne uprave i privatnog gospodarstva, prvobitne kratke bilješke sve se više zamjenjuju sistemom podrobnih dokumenata. Bitno ubrzavanje procesa pisanja postiže se kod brzopisa pomoću osobitih načina koji nisu poznati ni ustavu ni poluustavu; ovi se načini pisma jako odražavaju na spoljnom izgledu brzopisnih slova i njihovom spajanju. Štaviše i kratice dobivaju kod brzopisa bitno drugi karakter.«395

Smatrao sam za potrebno da u ovom metodološkom razmatranju skoro u cjelini citiram Ščepkinovu karakteristiku tipova slavenskog pisma, od koje treba da se ide u daljem razglabanju komplikovane problematike poluustava. Već i na osnovi citiranog odlomka, a da ne uzimamo u obzir specijalno razmatranje o poluustavu i brzopisu na str. 106—107, 118—132, moramo da odbijemo kao neopravdan prekor Čremošnika da »Ščepkin napušta uopšte svaku definiciju« i da u smislu funkcionalnog momenta određuje ustav kao svečano liturgijsko pismo, poluustav kao pismo koje se upotrebljava i van liturgijskih dela, a skoropis kao ubrzavanje procesa pisanja. (Studije, 2). Ali do neke je mjere opravdan prigovor Čerepnina kad ističe da u doba ustava nije postojala samo liturgijska pismenost:396 u doba Ščepkina slavenska paleografija još nije poznavala poslovnog pisma starijeg razdoblja i prema tome Ščepkinovo funkcionalno posmatranje evolucije tipova treba da donekle bude revidirano i modificirano.

Istovremeno postojanje paralelnih tipova pisma — svečanog i poslovnog — prirodna je i historijski potvrđena činjenica. U Grčkoj se već u doba starog kurziva na papirusu nalaze paralelni tipovi - knjižno ili lijepo (Buchschrift ili Schönschrift) i poslovno pismo (Geschäftsschrift). U doba uncijale živio je kao paralela ovom svečanom pismu do VII vijeka poslovni kurziv; kasnije ga je u ovoj ulozi zamijenila minuskula. Kad je u XII vijeku nestala uncijala, formirali su se zasebni paralelni tipovi minuskule: krupna i čitka liturgijska, obična knjiška i diplomska za kancelarijske potrebe.397 Kod Slavena, ako se možda u IX i X vijeku imalo u vidu služiti se kao paralelnim tipovima svečanom ćirilicom i glagoljicom, izrađenom na bazi grčkog poslovnog pisma, dakle analogno tadašnjoj grčkoj uncijali i minuskuli (kao što je to nagađao i Durnovo) historijski uslovi nisu dali da se to ostvari, već su se oba ta pisma razdvojila teritorijalno, svako u funkciji liturgijskog pisma. Međutim praktične potrebe državnog i ekonomskog života odmah su formirale poslovnu varijantu knjiškog pisma, a možda i više lokalnih poslovnih varijanata, dok je na određenim područjima pod djelovanjem specifičnih kulturno historijskih faktora, kao u Duklji i Dubrovniku, dolazilo i do svojevrsnog oblikovanja knjiškog pisma u poseban tip kancelarijskog pisma. Isto se moralo ponoviti i u doba prijelaza dotadanjeg ustavnog pisma u novi sistem poluustava. Pored njegovog knjiškog tipa, koji se odmah pojavljuje u raznim varijantama u odnosu na veće ili manje udaljavanje od ustavne baze i u odnosu na zahtjeve kaligrafske estetike, formirao se i poslovni brzopis. Kao što Čerepnin konstatira u odnosu na ruski skoropis, «u najstarijim tekstovima iz XIV vijeka skoropis je toliko blizak poluustavu, da je teško razlikovati ova dva tipa pisma: primjer toga daju povelje moskovskog velikog kneza Simeona Gordog iz sredine XIV vijeka. U XV vijeku skoropis se postepeno širi kao poslovno pismo pri izradi svakojakih isprava, bilježaka i knjiga. U XVI-XVII vijeku skoropis već vlada u ovoj ulozi. U isto doba on nalazi sve veću i veću primjenu i kod prepisivanja spomenika književnog karaktera, potiskujući na ovom području poluustav. Ipak u tzv. knjiškom pismu (u spomenicima književnosti i publicistike) poluustav je vladao još tokom XVI—XVII vijeka.«398

Bez obzira na to da li ćemo funkcionalni momenat staviti, kao Ščepkin, ispred definicije tipova pisma, ili ćemo ga dodati iza definicije, naučni termin ne može da bude bez tačno određenog sadržaja. Prema tome, po pravilu »per genus proximum et differentiam specificam« treba da odredimo ta specifična svojstva, koja odlikuju poluustav na jednoj strani od ustava, na drugoj - od brzopisa. U poređenju s ustavom, sve postojeće definicije poluustava navode kao njegovo osnovno svojstvo gubljenje jednostavne pravilnosti oblika slova koju Karski naziva »geometrijski princip ustava«. Meni se čini da baš navedena formulacija Karskog treba da služi kao odgovor na prigovor da i u XI-XII vijeku ima dosta tekstova s vrlo nemarnom i nepravilnom grafijom pa da bi te tekstove trebalo označiti kao poluustavne. Ali ne radi se o kaligrafskoj pravilnosti, jednog konkretnog teksta, već o geometrijskom principu grčke uncijale koja je postala bazom ćirilskog ustava. Ispoljavajući se općenito u odnosu na karakter čitavog pisma, navedena pojava napuštanja grčke baze posebno se očituje u pojavi niza novih oblika slova, koji postaju karakteristični za poluustav i dobivaju značaj jednog od objektivnih elemenata u paleografskom kriteriju. Kao što ćemo vidjeti, ti novi elementi ne moraju da budu isti na čitavom prostoru ćirilice, ukoliko se poluustav regionalnih pisama razvio iz prethodnog ustava koji je u raznim krajevima formirao različite tipske varijante, ali u svim se tim novim oblicima ispoljava odstupanje od geometrijskog principa grčkog prototipa.

Čremošnik je pokušao da mjesto rastezljivog pojma pravilnosti postavi kao objektivni kriterij za definiciju ćirilskog poluustava svojstvo četverolinijskog sistema nasuprot dvolinijskom sistemu ustava. Đ. Sp. 395 V. Ščepkin, Učebnik russkoj paleografii. M. 1918, 93-94 396 L. Čerepnin, Russkaja paleografija, 1956, 150-151, 240 397 E. Granstrem, K voprosu o vizantijskom minuskule (Vizant. Vremennik, XIII, 1958, str. 222—245). 398 Čerepnin, Rus. pal., 360.

197

Radojičić, zadržavši kao osnovnu karakteristiku poluustava »donekle gubitak pravilnosti« i »želju za uprošćavanjem«, prihvaća i Čremošnikov kriterij: »izvjesna slova napuštaju dvolinijski sistem i prelaze u četverolinijski« (Enciklopedija Jugoslavije, II, 629). Međutim Čajev i Čerepnin baš karakterišu ruski poluustav zajedno sa ustavom kao dvolinijsko pismo dok im je skoropis određen četverolinijskim prostorom.399 Da li D. Radojičić ima na navedenom mjestu u vidu samo srpski poluustav (što on ne kaže), ili se ne slaže s ruskim paleografima u odnosu na opći pojam poluustava? Moramo se opet pozvati na ono što je već rečeno o neprikladnosti dvolinijskog i četverolinijskog kriterija za razlikovanje tipova pisma u ćirilici, uz napomenu da je Granstrem opravdano iznijela slične rezerve i u odnosu na grčko pismo, gdje već uncijala nije bila u pravom smislu dvolinijsko pismo, i gdje su se postanak i evolucija minuskule potpuno razlikovali od postanka i razvoja karolinške minuskule koja je dala bazu za postavljanje navedenog kriterija latinske paleografije.400 Uz ovaj razlog smatramo da kriterij dvolinijskog i četverolinijskog sistema nije uopće primjenljiv u odnosu na razlikovanje ustava i poluustava u ćirilici i iz tog posebnog razloga, što su termini ustav i poluustav prihvaćeni kao zajednički za ruska i za jugoslavenska ćirilska pisma i prema tome treba da budu definisani pomoću nekih zajedničkih bitnih oznaka.

Nije izlišno pitanje, da li se uopće može postaviti jedinstveni kriterij i dati opća zajednička definicija poluustava kao posebnog tipa slavenskog pisma bez obzira na specifični razvoj regionalnih pisama. U spomenutim priručnicima slavenske paleografije kao takav zajednički kriterij postavljeno je spomenuto svojstvo gubljenja geometrijske pravilnosti pisma u odnosu na grčku uncijalu kao bazu slavenskog ustava: konkretni primjeri različitih tipova južnoslavenskog i ruskog poluustava tom kriteriju odgovaraju. Mogućnost određivanja zajedničke karakteristike za oba ova glavna područja ćirilice olakšana je time što se počevši od XV vijeka, u doba tzv. drugog južnoslavenskog utjecaja, rusko pismo nalazilo pod najvećim utjecajem južnoslavenske grafije; sličnost južnoslavenske i ruske grafije u toku XV—XVI vijeka je toliko velika, da često samo pravopis omogućuje da se neki tekst stavi u jednu ili drugu recenziju. Ta činjenica u neku ruku pruža veliku pomoć južnoslavenskoj paleografiji, jer saznanja ustanovljena u ruskoj paleografiji na području evolucije poluustava mogu biti u znatnoj mjeri primijenjena na istoriju razvoja južnoslavenskog poluustava. Ali ova okolnost krije i značajne opasnosti za srpsku, bugarsku, makedonsku i rumunjsku paleografiju, ukoliko ta saznanja, stečena na osnovi studija ruskih spomenika, odvraćaju pažnju od specifičnih uslova razvoja pisma kod južnoslavenskih naroda i generalizacijom pogleda ometaju analitičko produbljivanje studija tih pisama. Treba pritom spomenuti i Ščepkinovu konstataciju da je »ruski poluustav XV—XVII vijeka u paleografskom smislu malo istražen — uglavnom iz tog razloga što se za ovo razdoblje vrijeme postanka rukopisa lakše i tačnije određuje po vodenim znacima, po vezu (ligaturnom pismu), po ornamentu, nego na osnovu evolucije duktusa« (str. 121).

Ako je to tako u ruskoj paleografiji, vjerujem da ne ćemo pretjerati ako kažemo da je naše znanje na području specijalno južnoslavenskih tipova poluustava mnogo maglovitije. Studijem južnoslavenskog poluustava u općem smislu nije se još nitko bavio ni kod nas, ni kod Bugara, ni kod Rusa. Ima vrlo ozbiljnih radova posvećenih, paleografskom i pravopisnom proučavanju pojedinih značajnih spomenika južnoslavenske pismenosti, pa i studiju pojedinih regionalnih škola, kao što su Rešetarove studije o dubrovačkim spomenicima, rasprava Speranskog o bosanskim rukopisima, Jagićeva analiza Poljičkog statuta i dr., ali ja ne mogu citirati nijednu studiju posvećenu evoluciji osnovnog tipa srpskog i bugarskog poluustava, tzv. resavske tradicije, a da i ne govorimo o traženju općih zakonitosti u evoluciji regionalnih pisama u odnosu na osnovni tip srpskog poluustava. Pored toga treba imati na umu da i građa obrađivana na području regionalnih škola još ni izdaleka nije spremljena za dalje uopćavanje, jer niti samo pitanje klasifikacije regionalnih škola još nije definitivno rasvijetljeno, niti je hronologija obrađenih spomenika dovoljno pouzdano ustanovljena. Spomenimo samo da je najstariji rukopis Poljičkog statuta od koga polazi studij evolucije grafije i pravopisa poljičkih tekstova datiran za sto godina kasnije nego što pokazuju vodeni znaci rukopisa,401 a jedinstveni rukopis Skazanija Konstantina Filozofa o pismeneh - najvažniji tekst za pitanje postanka tzv. resavske škole — u priručnicima paleografije navodi se kao rukopis XV vijeka,402 dok ga vodeni znaci, kao i detaljnji studij pisma, pravopisa i ornamenta sigurno datiraju u četvrti decenij XVII vijeka.403

Ščepkin ispravno upozorava da se na konkretnim primjerima potpuno jasno uočuju bitne razlike između ustava i poluustava. Osobito su u tom smislu karakteristični rukopisi u kojima se susreću oba ta tipa pisma.

399 Čaev i Čerepnin, Rus. pal. 135; isto Čaev, 247. 400 E. Granstrem, K voprosu o vizantijskom minuskule (Viz. Vrem XIII, str. 226, bilj. 12. 401 V. Jagić, Poljički statut (Monumenta historico-juridica, IV, 1890, IX—XL) složio se s datiranjem M. Mesića, Poljički statut (Arkiv za pov. jugoslavensku, V, 1859, 225—318), da rukopis potječe s kraja XVI vijeka; isp. V. Mošin, Ćirilski rukopisi JAZU, I, Zagreb 1955, str. 39—42) gdje je rukopis na osnovu vodenih znakova i paleografske analize datiran krajem XV vijeka. 402 Prema Jagiću, Razsuždenija južnoslavjanskoj i russkoj stariny o cerkovnoslavjanskom jazyke (Issledovanija po russkomu jazyku, SPB 1885— 1895, str. 390 i d.) tako je datiran u Slav. kiril. paleografiji Karskog 1928. 403 Prema podacima Arheografskog odjeljenja Narodne biblioteke u Beogradu (V.M.).

198

Tako je u ruskom Lavrentjevskom ljetopisu iz 1377. godine prvi dio pisan ustavom, a ostala knjiga poluustavom.404 Iako se ovaj ruski ustav XIV vijeka po svom posebnom karakteru znatno razlikuje od južnoslavenskog, ipak se i u ruskom i u srpskom jednako osjeća tradicija pravilnosti grčke uncijale. Nasuprot tome, poređujući ustavni dio Lavrentjevskog rukopisa s poluustavnim dijelom, pada u oči koliko opći karakter poluustavnog retka i čitave strane odudara od geometrijskog principa antičkog pisma. U skladu s definicijom poluustava koju daje Sobolevski, vidimo da se u čitavom pismu napušta kaligrafska pravilnost ravnih, oblih i ovalnih poteza. Javlja se niz sasvim novih oblika slova neurednog i nelijepog karaktera: sasvim nesimetrijsko ж, ч u obliku nepravilne viljuške bez nožice, neukusno ʒ sitno, bez usjeka, koso є i drugi ležeći oblik є s vertikalno podignutim jezičkom, novo и u jednom potezu s prečkicom koja ide iz donjeg lijevog kuta prema gornjem desnom itd. Konačno, obilje varijanata za jedno te isto slovo, npr. za ɑ s različi-tim oblikom stabla. Što se tiče ovih oblika, Ščepkin smatra da ovaj stariji ruski poluustav potječe neposredno iz ruskog ustava XIV vijeka; ja bih dodao — na bazi poslovne varijante ruskog ustavnog pisma, gdje su se u toku prethodnog razdoblja već formirali razni, bilo strukturno, bilo kaligrafski pojednostavljeni oblici.

Analogan utisak dobiva se poređenjem ustavnih i poluustavnih strana u južnoslavenskim rukopisima gdje se oba tipa pisma javljaju zajedno. Osobito je u tom pogledu karakterističan rukopis Varlaama i Joasafa Jugoslavenske akademije iz treće čevrti XIV vijeka.405 U ovom primjeru poluustavni dio ne odudara mnogo od ustavnog u odnosu na pažnju prema općoj urednosti teksta, ali u odnosu na strukturu pisma analogan je navedenom ruskom primjeru. I ovdje nasuprot ravnom ustavnom retku vidimo poluustavni s neuredno stršećim stablima i repovima. Pored tradicionalnih ustavnih oblika za niz slova pojavljuju se ovi oblici: tronogo т; pored ustavnog ѣ s ravnim stablom i ravnom prečkicom — nemarno napisani oblici s dugačkim stablima nejednake dužine i pravilnosti i s vijugavim prečkicama; pored starog ч u obliku simetrične viljuške — novi jednostrani oblik; razni oblici slova ɑ sa stablima različite dužine, naklonjenima u raznim pravcima. Svi ti novi oblici, kao i drugi poluustavni elementi koje nalazimo u tekstovima XV vijeka — kvadratno в, Ƃ koje teži jednopoteznom obliku, ж od tri neuredno ukrštena poteza — javljaju se prije toga u srpskom kancelarijskom pismu. U knjiško pismo oni polako prodiru u toku prve polovice XIV vijeka i u sredini istog stoljeća postaju karakteristični oblici novog tipa srpskog poluustava.406

Neću pogriješiti ako pretpostavim sličan način formiranja poluustava i na bugarskom području. S obzirom na bugarsko pismo koje je utjecalo na formiranje ruskih tipova poluustava u doba drugog južnoslavenskog utjecaja Ščepkin fiksira tri posebna tipa »istočnobugarskog poluustava«: 1) prvi trnovski, vertikalno orijentisan, umjereno obli tip koji je poslužio izvorom i za rumunjsko pismo; 2) drugi trnovski, nagnut naprijed, dosta oštar, lijep i 3) »okrugli grčki tip« koji svojim zaobljenim oblicima direktno oponaša vizantijsku minuskulu. Ovaj posljednji tip (kojim je u Rusiji pisao mitropolit Kiprijan na kraju XIV vijeka) formirao se u sredini XIV vijeka i tipičan je za rukopise iz posljednje četvrti XIV vijeka, među ostalim i za pismo pojedinih isprava. Pored grčkih pozajmica — ɑ, ε, ovalnog в, ovalnog ʒ, jednostranog т — ovdje nalazimo i uproštene oblike pojedinih slova kao ж, ч preuzete iz kancelarijskog ranijeg pisma. Mislim da bi se ovaj tip bugarskog pisma s kraja XIV vijeka trebao smatrati tipičnim bugarskim poluustavom — posebnim bugarskim sistemom, paralelnim navedenim poluustavnim pismima ruskom i srpskom.

Navedeni karakterističan momenat uklapanja uproštenih oblika prethodnog poslovnog ili kancelarijskog pisma u knjiško pismo, uz opće napuštanje geometrijskog principa grčke uncijalne baze, trebalo bi – po mom mišljenju — dodati dosadašnjoj definiciji poluustava. U tom bi smislu postanak poluustava u svim njegovim regionalnim tipovima bio donekle analogan postanku latinske i grčke minuskule, gdje su ulogu presudnog formanta učinili elementi što ih je knjiška uncijala preuzela iz diplomatskog kurziva.

Kao na važno pomoćno sredstvo za datiranje poluustavnih tekstova Ščepkin upozorava na evoluciju sistema kratica, posebno na upotrebu nadrednih slova bez title. Dok do XIV vijeka titla dolazi obavezno iznad kraćenih riječi (izuzetak — prijedlog ωт), u prvoj polovici XV vijeka češće se javlja bez titla slovo д ; u drugoj polovici XV vijeka nadolaze kao nadredna bez title д, ж, ʒ, ʍ, т, χ grupa дo, т bez nožice; u XVI vijeku — Ƃ, г, ležeće ρ, и kao dvije kose paralelne crtice, rjeđe ɴ, κ, χ u obliku horizontalne petlje; u XVII vijeku grupa ρω sa ρ koje se diže iz srednjeg poteza omege. Da li su to svojstva samo ruskog poluustava ili isti hronološki okviri postoje i u južnoslavenskim tekstovima? Gdje se javljaju ranije; prema tome, otkuda se širi ovaj proces evolucije — sa Balkana u Rusiju ili obrnuto, odnosno naizmjenično? Konačno, da li ovaj elemenat treba da smatramo za bitno svojstvo grafijskog sistema poluustava, ili kao pomoćno sredstvo koje paleografskom kriteriju pruža ortografija? U svakom slučaju, iako ti oblici kratica čine jedan od grafijskih elemenata pisma, oni nisu ovdje mjerodavni kao bitna karakteristika baš poluustava, budući da se isti 404 Isp. snimak ustavnog teksta kod Čerepnina, Rus. pal. 209, a poluustavnog kod Karskog. Slav. kiril. pal. str. 419, snimak 61. 405 Primeri oba tipa na snimku iz rukopisa Varlaama i Joasafa JAZU: Mošin, Ćir. rukop. JAZU, II, 1952, br. 40. 406 Isp. V. Mošin, Hist. zb. 1949, 321; isti, Ćir. rukop. JAZU I, 1955, str. 12-13; isti, K datirovke rukopisej iz sobranija A. F. Gilferdinga Gosudarstvennoj Publičnoj biblioteki (Trudy otdela drevnerusskoj literatury, XV, 1958, str. 409—410).

199

sistem u XV i XVI vijeku nalazi i u ruskom brzopisu; tek od XVII vijeka nastaje razlika, ukoliko u poluustavu i dalje živii sistem XVI vijeka, dok ruski brzopis razvija sasvim poseban način na tom području.407 Pored sistema upotrebe nadrednih slova bez title treba imati u vidu i sistem ligatura koji isto tako ima svoju evoluciju, a koji u većoj mjeri nego nadredna slova predstavlja baš grafijski elemenat pisma.

Trebalo bi skrenuti pažnju i na još jednu pojavu, koja je u suštini pravopisnog karaktera, ali koja se u najjačoj mjeri odrazuje na grafijskoj slici poluustavnih tekstova: to su nadredni znaci akcenata i spiritusa. Njih nema do sredine XIV vijeka, tj. do pojave poluustava, a onda se oni stalno drže u srpskim, bugarskim, rumunjskim i ruskim poluustavnim tekstovima. Za razliku od spomenutog sistema kratica koji se u XV-XVI v. jednako razvija na području poluustava i brzopisa, akcenatski se znaci ne upotrebljavaju u brzopisnim tekstovima i sa ovog gledišta mogu se smatrati u većoj mjeri karakterističnom osobinom poluustava; ali s druge strane oni se u XIV-XV v. jednako upotrebljavaju i u ustavnim tekstovima. Stoga i ovaj elemenat, koji inače ide u sklop grafijske slike poluustava, ne može da se uzme kao jedna od komponenata u definiciji pojma poluustava, pogotovo dok se paleografija ne opredijeli sigurno prema pitanju tipova pisma na zapadnom južnoslavenskom području, gdje se upotreba akcenatskih znakova uopće nije udomila. Što se tiče svog značenja za paleografski kriterij, sistem spiritusnih i akcenatskih znakova još nema tolike važnosti kao sistem kratica, jer dok se na ovom području jasno izdvajaju hronološki presjeci mjerodavni za datiranje rukopisa, evolucija akcenatskih znakova u tekstovima od XIV do XVII vijeka još je potpuno neistražena. Nije isključena mogućnost da će dalji studij ovog elementa pokazati neke hronološke presjeke u evoluciji sistema akcenatskih znakova, možda u vezi s evolucijom fonetike na raznim jezičnim i dijalekatskim područjima, ali to je zasada još samo jedan od zadataka slavenske paleografije u vezi s historijskom fonologijom.

Ščepkin je karakterisao brzopis (skoropis) kao tip pisma usmjeren prema znatnom ubrzavanju procesa pisanja, što se postizava: 1) većom slobodom pritisaka i zamaha koji izbacuju krakove slova prema gore ili prema dolje, 2) povezivanjem susjednih slova i 3) većim brojem kratica. Čajev i Čerepnin su tome dodjali kao bitne osobine: redovno izbacivanje slova iznad retka i mnogolikost istih slova u ovisnosti od udobnosti za pokrete pera. Ščepkin je pritom istakao i mogućnost drugog načina za postizavanje brzog pisanja — jednoliki obli duktus, pri čemu ipritisci ili zamasi pera ne igraju značajnu ulogu. Takav je karakter vizantijskog brzopisa (minuskule), koji se odrazio u tipu južnoslavenskog brzopisa i pod njegovim utjecajem nastalog zapadnoruskog, dok se moskovski brzopis karakteriše baš jakim i dugim zamasima poteza.

U svom kratkom priručniku ruske paleografije Horodyski je istakao tezu da je mjesto rođenja ruskog brzopisa bilo u kancelariji litavskih knezova, odnosno u poljskoj državnoj kancelariji Vladislava Jagela i da su na formiranje tog pisma osobito utjecala dva faktora: utjecaj južnoslavenskih emigranata i moćan utjecaj zapadne kulture iz Poljske. Izbjeglice iz Srbije i Bugarske donijeli su u Istočnu Evropu svoj poluustav formiran pod izvjesnim utjecajem vizantijskog kurziva (treba reći minuskule), a ruski su pisari u krakovskoj kancelariji prilagodili taj tip ćirilskog pisma duktusu latinskog kurziva. Potpuno prihvatajući tezu o ulozi južnoslavenske emigracije pri formiranju ruskog brzopisa, kao i izvjesnog utjecaja zapadne tradicije, ne bih se složio s hipotezom o isključivoj ulozi baš litavsko-ruske sredine gdje bi se imao roditi ruski poluustav: isti tip tog pisma nalazimo u XIV vijeku kako na litavsko-ruskom tako i na moskovskom terenu, a glavno, osnovnu podlogu tog brzopisnog tipa ne čini južnoslavenski poluustav, nego baš ruski, kako to jasno pokazuje snimak Jagelove povelje iz 1410. god. (Horodyski, fot. 5) s tipičnim, ruskim oblicima slova, kao što je npr. položeno є, i s ruskim pravopisom (kao što je upotreba malog jusa za ja iza konsonanata). Što se tiče južnoslavenskog utjecaja, Ščepkin je konstatirao da je južnoslavenski utjecaj od samog početka jače izbio u zapadnoruskom brzopisu nego u moskovskom: ovaj je tek u drugoj polovici XV vijeka počeo formirati nove oblike koji se razlikuju od ruskog poluustava XIV vijeka a pozajmljeni su iz južnoslavenskih izvora.

Moskovski i zapadnoruski brzopis počeli su da se pomalo razilaze u svojoj evoluciji tek od XV vijeka, jače se razdvajaju tokom XVI vijeka i u XVII vijeku predstavljaju potpuno različite tipove. U moskovskom brzopisu, pored mnogobrojnih zasebnih duktusa kancelarijskog pisma, stvara se u XVII vijeku poseban kaligrafski tip zastupljen u »Propisima« - azbukovnicima. Na jugozapadnom terenu spomenuti litavsko-ruski tip brzopisa razvija se u XV-XVI vijeku prvenstveno u kancelariji velikih knezova litavskih u Vilnu: bliži je poluustavu, pokazuje jaču zavisnost od južnoslavenskog kancelarijskog pisma, posebno po dugim izvijenim repovima stabala, po manjoj upotrebi kratica i po rastavljenom pisanju slova. U XVII vijeku od vilenskog se brzopisa odvaja posebna kijevska škola s težnjom prema kurzivnom povezivanju slova u veće komplekse i s po-sebnim stilističkim oblikovanjem teksta pomoću zaobljenih poteza i izvijenih repova. U drugoj polovici XVII vijeka ovo se pismo kijevske duhovne škole širilo u Moskovsku Rusiju kao jedna vrsta knjiškog brzopisa, a prelazilo je i na Balkan, pripremajući put ekspanziji ruskog pisma i pravopisa u XVIII vijeku.

Pitanje uzajamnih odnosa južnoslavenskog i ruskog brzopisa mnogo je kompliciranije nego što se čini na prvi pogled. Tomu je razlog ne samo to što utjecaj nije išao u čitavom razdoblju od XIV do XV vijeka direktno sa Balkana u Istočnu Evropu, već se taj proces razvijao naizmjenično (u XVII vijeku kijevski se brzopis širio ne samo u Moskvu nego i u Balkanske zemlje), nego i to što su se i na Balkanu formirali

407 Ščepkin, str. 123—124.

200

zasebni tipovi brzopisa koji su se u međusobnom ukrštavanju i uzajamnom utjecanju širili sa svog užeg područja u raznim pravcima.

Bugarska nije prihvatila i nije razvila u svojoj kancelariji diplomatsku minuskulu srpsko-dubrovačkog tipa, već je u posljednjoj četvrti XIV vijeka paralelno s poluustavom stvorila svoj tip oblog brzopisa na bazi Jevtimijeva tipa bugarskog poluustava. Mitropolit Kiprijan prenio ga je u Rusiju: u Vilno i Kijev kao mitropolit Kijevsko-litavski za vlade Olgerda, Vitovta i Jagela počevši od 1375. godine; kasnije u Moskvu kao mitropolit cijele Rusije od 1390. do 1406. godine. Tu je ulagao ogromne napore na obnavljanju ruske književnosti poslije razorenja Moskve 1382. god., kad su u izgorjelim moskovskim crkvama uništene čitave biblioteke koje su u Moskvu ispred Tatara sklonili iz čitave okoline. Mnogobrojni bugarski i srpski pisari dovedeni ovamo radi tog posla širili su svoje tipove pisma. Ali isti je tip pisma išao iz Bugarske pri kraju XIV i u prvoj polovici XV vijeka i u srpsku despotovinu, gdje je bugarska emigracija našla sklonište pod pokroviteljstvom despota Stefana i Đurđa Brankovića i gdje je odigrala određenu ulogu pri formiranju resavske škole. Spomenuli smo da u doba rađanja poluustava i brzopisa kao paleografski različitih sistema počev od sredine XIV vijeka oba ova tipa pokazuju vrlo veliku sličnost i tek se kasnije postepeno osamostaljuju. To isto zapažanje o ruskom pismu treba da primijenimo i na južnoslavenske tekstove. Tako je npr. A. Belić kvalificirao pismo zagrebačkog Zbornika Vladislava Gramatika iz 1469. godine kao brzopis, dok sam ga ja označio kao sitni poluustav. Povećani snimak Vladislavova teksta pokazuje sve tipične oblike poluustavnog pisma Jevtimijeva oblog tipa s dosljedno provedenim resavskim pravopisom i uz pažljivo obilježavanje spiritusa i akcenata. Vrlo je značajno da i u »mikroskopskom« pismu glosa u ovom rukopisu nalazimo pot-puno isti pravopis i gotovo sasvim isti tip pisma, tek bi možda produžena stabla kod izvjesnih slova i malo više zaobljeni karakter pisma mogao opravdati da to pismo glosa kvalificiramo kao brzopis. U daljem razvoju na području ovog osnovnog tipa srpskog pisma, koji se u raznim varijantama grafije i u raznim stepenima vjernosti tradicijama resavskog pravopisa čuvao na teritorijiu negdašnje Nemanjićke države i zajedno sa srpskim seobama u toku XV—XVII vijeka širio u Slavoniju i u Vojvodinu, mogla bi se nazrijeti dva glavna tipa srpskog brzopisa. Prvi u većoj mjeri čuva vezu s poluustavom i većinom dolazi u zapisima na knjigama, a kasnije i kao brzopisni tip knjiškog pisma. Drugi tip mogli bismo nazvati epistolarnim: u njemu se više osjećaju tragovi srednjovjekovne kancelarijske minuskule, a u toku XVI i XVII vijeka on dolazi pod jači utje-caj spoljnih faktora, napose latinskog pisma koje je moćno prodiralo na pravoslavni Balkan zajedno s katoličkim misionarstvom u doba kontrareformacije. Latinski dopisuju ne samo svećenici unijati, već i pravoslavni episkopat u svojim vezama s Rimom, Venecijom i Njemačkim carevima, a to poznavanje latinskog pisma utječe na evoluciju srpske brzopisne grafije. (Vidi u mom Albumu ćirilskih rukopisa JAZU snimke marčanskih akata, spisa episkopa Pavla Zorčića i dr., a isto tako i latinske zapise patrijarha Arsenija IV). S druge strane sve jače veze s Rusijom u XVI i XVII v., u doba nada koje je kršćanski svijet pod Turcima polagao u pomoć Trećeg Rima, otvarale su vrata širenju ruskog utjecaja. Stoga zaista nije teško u razvoju srpskog brzopisa u XVII vijeku otkriti jake tragove utjecaja kijevske škole koja je sama u znatnoj mjeri stajala pod utjecajem latinskih tradicija koje su dolazile iz Poljske. U složenom procesu te evolucije ne smiju se previdjeti ni veze srpskog naroda s rumunjskim zemljama. Tu na vlaško-moldavskom terenu ukršteni bugarsko-srpsko-ruski utjecaji formirali su posebne tipove brzopisa koji su opet sa svoje strane utjecali na evoluciju pisma i u Rusiji i na Balkanu.

Poseban razvoj doživjela je ćirilica na zapadnobalkanskom terenu. Onaj poseban tip grafije koji se u toku srednjeg vijeka rodio na dukljansko-humsko-bosanskom području, u svojem daljem životu, u zasebnim kulturno historijskim prilikama, na teritoriju bosanske države formirao je jedan poseban sistem pisma i pravopisa. Petrificirana dukljansko-bosanska grafija s tragovima utjecaja makedonske i glagoljske pismenosti stajala je u toku XIII—XV vijeka po strani od grafijske i pravopisne evolucije koja se odigravala na susjednom teritoriju Nemanjićke države. Starinski tip pisma koji se drži u bosanskim tekstovima Sv. Pisma i bogoslužbenim knjigama, gotovo u istom obliku služi i kancelarijskoj prepisci (sa izuzetkom kratkih razdoblja kada su bosanski vladari, zbog političkih odnosa prema Nemanjićkoj Srbiji, dovodili na svoj dvor srpske pisare). Taj je tradicionalni tip pisma prešao i u, tekstove Novog vijeka uz izvjesne lokalne varijante na područjima gdje je posebna dijalekatska sredina pogodovala formiranju posebnih pravopisnih sistema, a spoljni su utjecaji izazivali pojavu novih specifičkih regionalnih oblika u grafiji. Mi se slažemo sa starom klasifikacijom Ivana Berčića koji je na području zapadne ćirilice fiksirao tri zasebne škole: bosansku, na terenu štokavske ikavštine, splitsko-poljičku na teritoriju čakavske ikavštine i dubrovačku koja pripada hercegovačkoj ijekavštini — svaka s posebnom tradicijom svog poslovnog pisma, i svaka s posebnim tipovima grafije i pravopisa u svojim štampanim izdanjima. Uska teritorijalna i kulturna povezanost ovih područja, a posebno međusoban utjecaj štampanih izdanja, sprečavali su zatvaranje svakog od tih terena u okvir samostalnog razvoja i pogodovali snažnom miješanju grafijskih i pravopisnih tradicija. Nasuprot ovom katoličkom području ćirilice s težnjom prema nivelaciji regionalnih škola treba istaknuti činjenicu izdvajanja zasebnih tipova pisma na posebnim kulturnohistorijskim područjima — neugledne »bukvice« ili »bekavice« kao pisma školskih tekstova prema pravoslavnim bukvarima te karakterističnog »begovskog pisma« kao zasebnog tipa bosansko-hercegovačkog brzopisa na muslimanskom terenu. Mislim da nećemo mnogo pogriješiti, ako knjiški tip pisma na području zapadne ćirilice ovog novovijekog razdoblja označimo kao

201

poluustav, dok pismo kancelarijskih akata i privatne prepiske očito predstavlja razne lokalne tipove brzopisa. U toku ovog razdoblja života zapadne ćirilice do jačeg su značenja došle bosanska i poljička struja, zahva-ljujući ulozi koju je u određenim razdobljima katolička crkva dala ćirilskoj tradiciji u sistemu bogoslovskog školovanja u franjevačkim samostanima u Bosni i u »Slovinskom seminaru« u Priku kod Omiša. Ali školsko

rukopisno tipiziranje Divkovićeve štampane azbuke u Bosni i poljičke brzopisne tradicije u Priku nije dovelo do formiranja dovoljno izrazitih brzopisnih tipova, kakve nalazimo u XVII—XVIII vijeku na istočnom srpskom području, a pogotovo u istočnoj Evropi.

U vezi s gornjim razmatranjem htio bih da se u zaključku osvrnem na jednu metodološku postavku koju je G. Čremošnik osobito istakao na početku svojih »Studija« 1941. god. Prekoravajući ćirilske paleografe zbog toga »što su svi dosadašnji paleografski radovi uzimali u obzir gotovo isključivo samo pismo knjiga i jedva uzgred se osvrtali na pismo povelja i kancelarijskih akata«, Čremošnik kaže da je to »iz osnova pogrešno. Novotarije u pismu su veoma sporo prodirale u pismo knjiga, a neke novotarije uopšte nisu nikada mogle prodreti u njih. Novo se nije moglo stvarati u manastirima, nego u svetovnim kancelarijama vladara... Pokretači i širitelji novotarija u pismu su logoteti i dijaci svetovnih kancelarija i ćirilska paleografija trebala je uzeti taj momenat kao osnovu svakog raspravljanja« (kurziv je moj, V. M.).

Da li je Čremošnik, pripisujući u evoluciji ćirilice presudnu ulogu promjenama koje su se odigravale na području kancelarijskog pisma, imao u vidu slavensko ćirilsko pismo uopće, ili samo južnoslavensku ćirilicu, ili možda samo srpsku? Mislim, da je on imao u vidu samo ovo posljednje, koje je zaista odlično poznavao zahvaljujući svojim dugogodišnjim studijama srednjovjekovnih povelja i pisama. Ali srpsko je pismo postojalo i nekoliko stoljeća prije formiranja Nemanjićke kancelarije koja nam je ostavila bogatu arhivsku građu, a i poslije nestanka te kancelarije kad su srpske zemlje pale pod Turke — kako bi se mogla proučavati evolucija pisma u tom razdoblju izvan »kancelarijskog« osnova za posmatranje? U mnogo težem položaju našla bi se paleografija na bugarskom terenu, gdje je od čitave srednjovjekovne vladalačke arhive ostalo svega 8 povelja, a još gore u Rusiji, gdje historijske prilike uopće nisu dovele do stvaranja posebnog srednjovjekovnog sistema kancelarijskog pisma. Srednjovjekovna je Rusija ostavila malo originalnih pravnih isprava. Sve što je ostalo, pisano je knjiškim pismom veće ili manje pravilnosti. Tatarska je najezda u sredini XIII vijeka uništila kneževske arhive, a iduće dvjestagodišnje razdoblje tatarskog jarma nije davalo prilike za razvoj kancelarijskog djelovodstva i formiranje kancelarijskog brzopisa. Baš onda kad se u Srbija formirao karakterističan tip kancelarijske minuskule, u Rusiji nemamo ništa što bi se s njim moglo uporediti, već samo poslovni, uprošteni sistem knjiškog pisma. Sasvim suprotan odnos vidimo u rukopisnom razdoblju Novog vijeka. Nagli razvoj administrativne centralizacije u ujedinjenoj Moskovskoj državi poslije oslobođenja od Tatara i u Litavskoj kneževini pružio je najpovoljnije uslove za razvoj kancelarijskog djelovodstva, a veze sa zapadnim dvorovima koji su tada imali već rutiniranu tradiciju pismenog poslovanja, trebale su da jako utječu na formiranje takvog poslovanja i u Rusiji. U takvim prilikama baš »skoropis« postaje najkarakterističniji reprezentativni tip ruskog pisma i njegova evolucija od XV do XVIII vijeka u njegovim varijantama moskovskoj, bjeloruskoj i ukrajinskoj u tom razdoblju zaista može da se uzme kao »osnov paleografskog posmatranja«. Čremošnik, čija je pažnja bila koncentrisana na srpskoj ćirilici, nije poznavao historiju ruskog brzopisa; a da ju je upoznao, vidio bi da je baš ta vrsta pisma najviše privlačila pažnju ruskih paleografa počev od sredine prošlog stoljeća (V. Undoljski, P. Ivanov, I. Saharov), a na kraju XIX i na početku XX vijeka bila vrlo ozbiljno tretirana u priručnicima I. Kamanina 1899, A. Sobolevskog i S. Ptašickog 1903 i 1906, V. Majkova 1906, L Beljajeva 1907 i 1911 i K. Kolesnikova 1910—11 i 1913—14 Vrlo veliku pažnju posvećuju ruskom skoropisu i noviji udžbenici N. Čajeva i L. Čerepnina 1947. i L. Čerepnina 1956. Kao što je rečeno, ruski je brzopis u XVII vijeku učinio izvjestan, a u XVIII vijeku presudan utjecaj i na razvoj pisma u Srbiji i u Bugarskoj te se zaista u tom razdoblju može da sa paleografskog gledišta smatra za »vodeći tip« pisma.

Nasuprot tome, ni u Srbiji, ni pogotovo u Bugarskoj, u tim stoljećima turskog jarma nije uopće bilo državnog samostalnog života a prema tome ni vladalačkih kancelarija. Zajedno s gubitkom političke samostalnosti presječen je i razvoj kancelarijskog poslovanja, a s time u vezi i prirodna evolucija kancelarijskog pisma. U XV—XVII vijeku na Balkanu živi gotovo sama crkvena knjiga s tradicionalnim poluustavnim pismom, a brzopis životari u zapisima na knjigama, sve dok nije nova škola donijela nove tipove kurzivnog pisma s novim školskim pravopisom.

Prema tome evolucija kancelarijskog pisma može da bude izvanredno intenzivna i karakteristična, ali samo u onim razdobljima kada prilike državnog života pogoduju razvoju kancelarijskog poslovanja. Ali i u takvim razdobljima, kada evoluciju kancelarijskog pisma možemo da paleografski tačno odredimo i hronološki klasificiramo, ona ipak ostaje mjerodavna uglavnom samo za datiranje brzopisnih tekstova, dok njezin utjecaj na razvoj drugih vrsta pisma ne mora da bude očevidan i presudan kao kriterij za datiranje. Međutim, baš na području knjiškog pisma imamo posla s najvećim brojem nedatiranih spomenika i baš oni traže što pouzdaniji paleografski kriterij, ukoliko ga ne nadoknađuje filigranologija.

Mislim dakle, da nijedan tip pisma ne može da bude uzet kao »osnov paleografskog posmatranja« u općem smislu. U izvjesnim razdobljima i na pojedinim terenima jedan ili drugi tip pisma može da zauzme ulogu

202

vodećeg tipa u vezi s izvjesnim kulturnohistorijskim faktorima: u doba hristijanizacije i stvaranja liturgijske pismenosti - ustavno liturgijsko pismo, u doba širokog administrativnog poslovanja državnog aparata — kancelarijski brzopis. U takvim vremenskim i lokalnim presjecima evolucija dotičnog tipa pisma može da postane vrlo karakteristična i pojedini momenti njenog utjecaja na razvoj drugih tipova mogu da dadu značajne podatke u smislu paleografskih oznaka, kao što je npr. pitanje postepenog prodiranja brzopisnih kratica u poluustavne tekstove.

Čremošnikov metodološki stav treba da modificiramo u tom smislu da u onim razdobljima kada kulturnohistorijski preduslovi daju osobiti značaj razvoju jednog ili drugog tipa pisma, paleografija treba da koncentriše naročitu pažnju na evoluciju dotičnog tipa i na pojave njenog utjecaja na druge tipove. Ovo posljednje treba da se uvijek promatra u recipročnom odnosu, jer utjecaji rijetko mogu da budu jednostrani, već su obično uzajamni. Nisu samo oblici kancelarijskog pisma prodirali u knjiški ustav u doba stvaranja srp-skog poluustava već je i knjiško pismo djelovalo na evoluciju kancelarijskog, pa ga je povremeno i potiskivalo, kao što je to bilo s prodiranjem poluustava u srpsku kancelarijsku praksu u XV vijeku.

203

Gregor Čremošnik

BOSANSKE POVELJE

Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189.

I. Izdanja povelje

Izdanja povelje Kulina bana dijele se na 2 grupe: Prva grupa ima tekst izdat prema originalu druga grupa, sa Miklošićem na čelu, prema takozvanom starijem prepisu. Prema originalu priređena izdanja: Editio princeps Dimitrija Tirola u časopisu Golubica I, 1839, c. 259; P. Karano-Tvrtković, Srbski spomenici br. 1 s. 1; Sreznevskij, Mysli obъ istorii ruskago jazyka s.233; P. Šafařik, Památky dřev. pisemnictvi, III. Okázky občanského pisemnictvi, 1851, br. 4 s. 2;408) Sreznevskij u Izvjestija vtoroga otd. Russ. Jazyka i slov. I, 1852, s. 344; V. Jagić, Priměri staroherv. jezika, 1866, s. 133; Karskij E, F. Očerkъ slav. Kiril. paleografii, 1901, s. 358; Ilъinskij G. A., Gramota bana Kulina... s priloženiem fototipičeskago snimka = Pamjatniki drevnej pisьmenosti i iskusstva CLXIV, 1906; St. Novaković, Zakonski spomenici, 1912, s. 134; A. Solovjev, Odabrani spomenici srp. prava, 1926, s. 5; E. F. Karskij, Slavjanskaja kirillovskaja paleografija, 1928, s. 336; Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I, 1929, br. 3 s. 2 (s varijantama iz mlađeg prepisa); faksimil samo ćirilskog dijela listine, a iz Iljinskoga lizdanja, kod M. M. Vukićevića, Istorija srp. naroda, s. 82.

Takozvani stariji prepis imaju za osnovu izdanja: F. Miklosich, Monumenta serbica, 1858, br.4 s.1; Š. Ljubić, Listine o odnošajih Južnog Slavenstva sa mlet. republikom = Monum. Spect. hist. Slavorum merid. III s. 388; V. Bogišić, Pisani zakoni na slav. jugu s. 71; I. Kukuljević, dipl. II br. 203 s. 152; S. Novaković, Primeri književnosti i jezika staroga 3, s. 301; P. Smičiklas, Cod. dipl. II br. 321, s. 237.

Izdanja Miklošića, Jagića, Bogišića, Novakovića, Karskoga, Smičiklasa i Stojanovića imaju samo ćirilski tekst povelje bez latinskoga, Š. Ljubić ima samo latinski tekst bez ćirilskoga, ostala izdanja imaju i latinski i ćirilski tekst.

II. Sudbina originala i njegovih prepisa

Sa poznatim »Habent sua fata libelli« počinje G. A. Iljinskij svoje kritično izdanje povelje Kulina bana. Zaista, fatum ove naše najstarije i najpoznatije i najčešće izdavane slavenske povelje je jedinstven. Ilijinskij pripovijeda romantičnu priču njezine sudbine: Ni vijekovi nepažnje dubrovačkih vlasti prema slavenskom blagu svoga arhiva, ni stihijski zemljotres od 1667. godine nije naudio ovoj slavnoj povelji, ali u srazmjerno nedavno doba spasio ju je od propasti samo jedan slučaj koji graniči sa čudom, a koji ju je doveo u ruke jednog prosvijetljenog čovjeka. Poslije požara od 5. maja 1817. godine naime zamotavali su dubrovački piljari svoju robu u ogorjele ostatke onog dijela arhiva, koji je nastradao prilikom požara i tom prilikom dospjela je povelja Kulina bana u ruke Jeremije Gagića, porijeklom Srbina iz Pretoke kod Kragujevca, a tada imperatorsko-ruskog konzula u Dubrovniku.409

Romantično iskićena priča Iljinskoga temelji se na pismu samoga Gagića, koje je pisao P. Šafariku 16/28 aprila 1832, a u kome Gagić piše:

»Na poslědně pismo Vaše evo odgovorъ:

οriginali dokumentovъ Kulina bana 1189e i hercega Vladislava 1480e godine nahode se u mene, i evo kako: U 1817i godini došao samъ ja u Dubrovnikъ i iste godine 5-a maja u veče izgorěla je jedna častъ dvora i u němu mala častъ arhiva. Poslě požara raznosili su dutъančije materialisti ostatke izgorělij papira i zavijali u one robu, koju prodaju i takovymъ načinomъ došla su meni u ruke ova dva dokumenta; 1i na ovoliko pergamena kolika je kopija koju Vamъ ovdi na transparentu prilažemъ, 2i na papiru otъ kojega kopiju imali ste. Je li ovo priobrětenije zakonno, ili ne?... Ja nisamъ radъ, da se ovo pyta, i za to Vas prosimъ, da bude sub sigillo amicitiae et taciturnitatis«.410

Podacima Gagića u ovome pismu vjerovali su svi naučni radnici koji su se potanje bavili poveljom Kulina bana411, tek Lj. Stojanović je posumnjao u ispravnost tvrđenja Gagića i u romantičnu priču o »spašavanju« ovog neprocjenjivog dokumenta sa strane prosvijetljenog Gagića. U svome izdanju srpskih povelja Lj. Stojanović kaže: »J. Gagić nije mogao ovu povelju kupiti od piljara posle požara 1817. godine, kao što je pisao Šafariku, jer ju je prota Đ. Nikolajević docnije prepisao iz dubrovačkog arhiva i izdao u S[rbskim]

408 Zbog rijetkosti prvog izdanja od 1851 služim se drugim izdanjem, piriređenim od Jos. Jirečeka, Praha 1878. 409 O Jeremiji Gagiću sr. članak VI. Ćorovića u Nar. enciklopediji I. 410 Jos. Jireček, Jedan list V. Karadžića i devet listova Gagića. Starine Jugoslav. akad. XIV, 1882, 199. U istome pismu na s. 200 je Gagićev prepis povelje Kulina bana, ali veoma pogrešan. 411 Gagićeva legenda o sticanju povelje Kulina bana postala je u naučnim krugovima više poznata po raspravi M. Rešetara, Die ragusanischen Urkunden des XIII—XV. Jahrhunderst u A. f. sl. Ph. XVI, 1894. gdje Rešetar priča da ju je Ga.gić kupio »von einem Greisler, in dessen Bude sie gelangt war« (s. 327), nego po Gagićevom pismu, objavljenom u Starinama XIV.

204

S[pomenicima]412.

Ova konstatacija Lj. Stojanovića je tačna i o njoj treba progovoriti opširnije.

Dubrovnik je imao prvobitno tri primjerka listine Kulina bana i sva tri su bila do oko godine 1832. u dubrovačkom arhivu. Godine 1817. nastupila su dva važna događaja: U noći od 5/6 maja nastao je u dvoru spomenuti požar, a 31. maja iste godine knez Metternich je naredio da se izvjesne, u jednom spisku pobliže označene arhivalije državnopravnog karaktera prenesu iz Dubrovnika u Beč u Staats-Haus- und Hofarchiv,413 i marta, 1818. te su arhivalije zaista prenesene,414 ali se među tim arhivalijama još nisu nalazile ćirilske povelje dubrovačkog arhiva, pa ni povelja Kulina bana. Tek prilikom naknadnog pregledavanja dalmatinskih arhiva pala je pažnja i na ćirilske i na turske povelje, koje su isto tako državnopravnog karaktera, i tek godine 1830. dobile su dubrovačke vlasti naređenje da se i te arhivalije otpreme u državni i dvorski arhiv u Beču.415

Tada je Dubrovnik molio da se predaja tih dokumenata odloži dotle dok se oni prepišu, kako bi Dubrovnik mjesto originala imao barem prepise. Bečka vlada je na to pristala, kao što je godine 1832. dozvolila i to da se prepišu za Dubrovnik i oni latinski dokumenti koji su se nalazili u Beču već od 1818. godine.416 Posao prepisivanja ćirilskih povelja povjerio je Dubrovnik popu Đordi Nikolajeviću iz Jaska u Sremu, tada učitelju srpske škole u Dubrovniku, koji je kasnije postao mitropolit dabro-bosanski u Sarajevu. Tek poslije svršenog prepisivanja, u maju 1833, poslani su originali ćirilskih povelja zajedno sa drugim dokumentima - u svemu navodno oko: 5000 komada417 - u državni i dvorski arhiv u Beču418 gdje su ostali sve do godine 1920. ili 1921.

Za nas je važna daljnja sudbina Nikolajevićevog prepisa dubrovačkih ćirilskih povelja. Nikolajević je prepisao u dubrovačkom arhivu, pod nadzorom, u svemu \174\ komada povelja, i to ne u jednom primjerku, nego u dva. Drugi primjerak prepisa zadržao je za sebe i taj je imao također neobičnu sudbinu. Bojeći se kolere Nikolajević ga godine 1837. pošalje u Beograd Jevremu Obrenoviću, bratu kneza Miloša, s molbom da se prepisi povelja objave. Prepise je nosio do Trsta sarajevski trgovac Kosta Kovačević, a iz Trsta ih je prenio u Beograd pop Pavle Karano-Tvrtković iz Tvrtkovog brda kod Jajca. Jevrem Obrenović povjeri izdavanje toga prepisa književniku Dimitriju Tirolu, koji se odmah lati posla. Već godine 1837. dade Tirol štampati povelju cara Uroša od 10. aprila 1357. kao uzorak, a godine 1839. objavi u časopisu Golubica god. I na s. 259-270 šest povelja, među njima na prvome mjestu povelju Kulina bana. U međuvrijeme radilo se dalje na cjelokupnom izdanju svih Nikolajevićevih prepisa pod redakcijom Tirola. Vuk Karadžić već u maju 1839. zna da se izdanje sprema i o toj stvari izvještava Kopitara i druge prijatelje.419 Međutim, prije nego što je štampanje knjige dovršeno, morao je Tirol otputovati u Odesu i u njegovoj otdsutnosti knjiga izađe u proljeće 1840. kao »Srbski spomenici ili hrisovulje...«, ali ne pod imenom Nikolajevića ili Tirola, nego pod imenom popa Pavla Karano-Tvrtkovića. Ta literarna prevara odn. krađa izazvala je veliko ogorčenje i žučne polemike između Karano-Tvrtkovića na jednoj i Tirola te Vuka Karadžića na drugoj strani.420

Sudbina Nikolajevićevih prepisa, odn. Karano-Tvrtkovićevih Spomenika omogućuje pravilan sud o sudbini povelje Kulina bana. Tirolovo izdanje Kulinove povelje u Golubici I i u Srbskim spomenicima, priređeno prema Nikolajevićevom prepisu, ima naime za podlogu baš onaj od spomenuta tri primjerka Kulinove povelje, za koji Gagić godine 1832. tvrdi da mu je pao u ruke godine 1817, poslije požara. Pravopisne i jezične osobine toga primjerka su takve, da ga nije moguće zamijeniti sa ostala dva primjerka. Iz toga se vidi da Gagić u svome pismu Šafariku godine 1832. ne govori istinu, nego mu priča izmišljenu legendu da je već godine 1817. došao u posjed povelje. Čim Nikolajevićev prepis i Tirolova izdanja kao podlogu, imaju Gagićev primjerak, mora da je bio taj primjerak u dubrovačkom arhivu još godine 1830—1832, kada je Nikolajević prepisivao u arhivu, mora dakle da je dospio u Gagićeve ruke tek nedavno prije pisanja pisma Šafariku. Zato on i piše da nije rad da bude pitan da li je povelja pala u njegove ruke na zakonit način, i moli za sigillum amicitiae et taciturnitatis. Gagićevo strahovanje je bilo izlišno, jer 100 godina niko nije pitao za zakonitost njegovog posjeda, a danas se o tome može raspravljati samo teoretski.

412 Stare srpske povelje i pisma I, Zbornik SKA I od knj. XIX, 1929. 413 Al. Ivić Arhivska građa o jugosl. književnim i kulturnim radnicima III, Zbornik SKA II od knj. 5, 1932, s. 384. 414 Isto tamo, s 384 sl. 415 St. Stanojević, Istorija srp. naroda u srednjem veku I, Posebna izdanja SKA, knj. 121, 1937, s 26 i 314 sl. Gdje nije citirano kakvo drugo djelo, tamo se za slijedeći prikaz držim opširnoga izlaganja Stanojevića u nav. djelu. 416 Al. Ivić, 1. c. s. 389 sl. 417 Broj će biti jako pretjeran, svih i latinskih i ćirilskih i turskih dokumenata nije bilo 5000. 418 Al. Ivić, 1. c. s. 392 sl. 419 Važna je tom prilikom Vukova napomena da niko ne zna gdje su originali tih povelja čie se izdanje priprema, dodajući »meni je ovđe pokazivat samo jedan, no ja sumnjam o njegovoj istinitosti«, Stanojević, 1. c. s. 317). 420 Opširno o sudbini Nikolajevićevog prepisa i o toj književnoj kradi kod Stanojevića, 1. c. s. 314-323.

205

Moglo bi se prebaciti da ovi zaključci nisu tačni, jer je mogao Nikolajević prepisati Kulinovu povelju privatno kod Gagića, koga je u malome Dubrovniku i u još manjem krugu tamošnjeg srpskog društva sigurno poznavao. Prema tome bi mogao Gagić posjedovati Kulinovu povelju zaista već od požara godine 1817. Apsolutno isključeno to nije, ali vjerovatno nije ni najmanje. Nikolajević je imao u dubrovačkom arhivu još dva primjerka Kulinove povelje, oba isto tako bez pečata kao što je i Gagićev primjerak, a sva tri primjerka gotovo istovremene izrade, tako da se sve do Rešetarevih istraživanja 1907. godine nije pozitivno znalo koji je primjerak original, a koiji samo prepis. U takvom položaju bi Nikolajević prepisao jedan od oba arhivska primjerka, a ne bi tražio privatni primjerak kod Gagića.

Osim toga treba uzeti u obzir još slijedeće činjenice: Gagić u svome pismu Šafariku govori samo o Kulinovoj povelji i o priznanici hercega Vladislava. Sigurno bi govorio i o drugim dokumentima, da ih je tada imao. A kada Šafarik god. 1851. izdaje svoje Pamatky, on za povelju bugarskog cara Ivana Asjena Dubrovniku kaže »někdy u soukromnych rukou (u Jer. Gagiće)«.421 Gagić mora dakle da je došao u posjed Asjenove povelje poslije aprila 1832, zacijelo opet iz mase »ogorjelih zaostataka« iz 1817.

Dalje: Karadžić kaže 1839. da je u Beogradu od srpskih spomenika, koji su bili u štampi, vidio samo jedan original. Uistinu mora da ih se već tada nalazilo u Beogradu mnogo. Dvije povelje, jedna bana Ninoslava Dubrovniku iz 1249. (Mikl. br. 39), druga kralja Tvrtka od oko 1385. (Stojanović I br. 84) došle su preko Karano-Tvrtkovića u posjed Srpskog učenog društva i kasnije u Narodnu biblioteku (sr. niže opis Ninoslavove povelje iz 1249!). Osim toga za original privilega Uroša I Dubrovniku iz 1254. (Mikl. br. 46) Miklošić kaže »dicitur fuisse apud principem Ephrem Obrenović« (s. 47), jedan primjerak povelje župana Radoslava Dubrovniku iz 1254. (Mikl. br. 45) je bio kod Đ. Nikolajevića (Mikl. s. 45 i Stoj. s. 28; sr. o tome niže opis. Radoslavove povelje iz 1254!), isto tako je bilo pismo Uroša I Dubrovniku iz 1265. kod Đ. Nikolajevića (Mikl. s. 50 i Stoj. s. 23).

Izlišno je pitati odakle Nikolajeviću i Karano-Tvrtkoviću dubrovački originali, nepotrebno i dalje raspravljati da li je imao Gagić Kulinovu povelju već 1817. ili tek 1832. Romantična priča o čudesnom »spašavanju« arhivskog blaga od dućandžija-materijalista pretvara se u grubu stvarnost o krađi koja se neće moći nikada ispraviti, jer se svima gore navedenim poveljama osim Gagićevom primjerku povelje Kulina bana zametnuo svaki trag.

Gagićev primjerak povelje Kulina bana dospio je u nepoznato vrijeme i na nepoznati način - prodajom ili poklonom - u posjed ruske Akademije nauka u St. Peterburgu. Svakako je bio u Peterburgu već godine 1848, jer je te godine Sreznevskij objavio svoje izdanje također na osnovi Gagićevog primjerka koji se već nalazio u arhivu Akademije.422 Gagić je tada još uvijek bio ruski konzul u Dubrovniku. Da li je od Gagića u pismu Šafařiku spomenuta priznanica hercega Vladislava od god. 1480. isto dospjela u arhiv ruske Akademije nauka u Petrogradu, nije poznato. Miklošić je obavljuje, ali kaže za nju samo »originale in Russia«,423 po Miklošiću to isto ponavlja i Lj. Stojanović.424

Ostala dva primjerka povelje Kulina bana prenesena su, kao što je već spomenuto, godine 1833. u Staats-Hof-und Hausarchiv u Beču. Godine 1906. priredio je G. A. Iljinski svoje kritično izdanje povelje Kulina bana na osnovi lenjingradsko-Gagićevog primjerka, a izdanju je dodat fototipični snimak toga primjerka u prirodnoj veličini. Tim povodom napisao je Milan Rešetar opširan prikaz izdanja Iljinskoga.425 Pošto je imao Gagićev primjerak u fototipičnom snimku Iljinskoga, a oba ostala primjerka na raspolaganju u arhivu u Beču, Rešetar je riješio pitanje međusobnog odnosa između sva tri primjerka. On je opazio da je latinski tekst lenjingradsko-Gagićevog primjerka, u kome se pisar ne spominje imenom, napisan od istoga dubrovačkog notara dijakona Marina, koji je pisao latinski ugovor Dubrovnika sa humskim knezom Miroslavom od 17. juna 1190, a na kome se dijakon Marin potpisao kao pisar. Istovjetnost pisma mu je potvrdio i Ottenthal, tadašnji profesor latinske paleografije u Beču, »der sich dabei besonders an das volkommen gleichgeformte Kreuz im Anfange der beiden Urkunden - das Notariatszeichen des diaconus Marinus - stützte«.426 Mišljenje da je krst na početku obaju dokumenata notarski znak dijakona Marina potiče zacijelo od filologa Rešetara, jer za paleografa Ottenthala izgleda jedva vjerovatno da bi poznatu simboličku invokaciju u obliku krsta na početku dokumenta - rijetko koja listina je bez toga znaka zamijenio sa notarskim znakom na kraju dokumenta. Ali, bez obzira na ovu pogrešku koja nije ni od kakve bitne važnosti, konstatacija M. Rešetara je tačna. Doduše, kod upoređivanja Kulinove i Miroslavljeve povelje mogla bi se pojaviti još sumnja, jer je Miroslavova pisana vanredno brižljivo (o tome sr. niže opis Miroslavove povelje!). Isto tako brižljivo je pisan i ugovor Dubrovnika sa velikim županom Nemanjom od

421 P. Šafarik, Pamatky drev. pismenictvi, Okazky s. 2. 422 Izdanje Iljinskoga, s. 7 nap. 1. 423 Miklosich, Mon. serb. s. 523. 424 Stare srpske povelje i pisma, II, Zbornik SKA 1 od knj. XXIV, 1934, s. 132. 425 Die Urkunde das bosnischen Banus Kulin. A. f. sl. Ph. 29, 1907, s. 149 sl. 426 1. c s. 152.

206

1186. godine, pisan također od Marina, ali ne potpisan.427 Kod brižljivog pisanja slova dobijaju u mnogome drukčiji izgled nego kod brzog, pa nije čudo što se Ottenthal oslanjao prvenstveno na krst. Osim krsta bi bio mogao navesti jedino još slovo »g«, čija je karakteristična, u lijevo razvučena petlja u oba dokumenta jednaka. No, od istoga dijakona Marina postoje u dubrovačkom arhivu i ugovori Dubrovnika sa Rovinjem (Rubino) od 8. okt. 1188.428 i sa Kačićima od 3 febr. 1190,429 a ova dva dokumenta pisani su isto tako brzo i aljkavo, kao i latinski tekst lenjingradsko-Gagićevog primjerka Kulinove povelje. Sva slova, osobito r i s, imaju iste karakteristične Marinove poteze, tako da o identičnosti pisma ne može biti nikakve sumnje. Pošto dijakon Marin, pisar latinskog teksta lenjingradsko-Gagićevog primjerka, tih godina vrši službu dubrovačkog državnog notara i pošto se u ćirilskom tekstu kao pisar potpisuje Radoje, dijak Kulina bana, to isto tako ne može biti sumnje da je taj primjerak, kao što je konstatovao M. Rešetar, original, čiji je latinski dio pisan u dubrovačkoj, a ćirilski dio u bosanskoj državnoj kancelariji. Prema tome, bečki arhiv je dobio iz Dubrovnika samo dva prepisa, a lenjingradsko-Gagićev primjerak je original.

No, udes Kulinove povelje nije se zaustavio na gubitku originala, nego je u zadnje vrijeme i od bečkih dvaju prepisa iščezao jedan. A što je za nauku osobito nemilo, dok je original barem pristupačan u arhivu Akademije nauka u Lenjingradu, dotle se za izgubljeni bečki prepis ne zna gdje se nalazi. Ne zna se ni to, kada je taj bečki prepis iščeznuo. Godine 1907. ga je M. Rešetar u bečkom arhivu još proučavao. Godine 1920. ili 1921.430 je morala Austrija na osnovi St. Germainskog mirovnog ugovora vratiti Jugoslaviji sve arhivalije koje su bile god. 1818. i 1883. prenesene u Beč.431 Vraćene arhivalije čuvale su se do jula 1941. u arhivu Srpske kralj. akademije u Beogradu. Jula 1941. oduzela ih je njemačka okupaciona vojna uprava Srpskoj akademiji i poslala ih ponovno u Državni arhiv u Beču, ali su one na zahtjev FNRJ godine 1947. vraćene opet Jugoslaviji. Dubrovačke arhivalije smještene su poslije vraćanja u Državni arhiv u Dubrovniku, odakle su god. 1818. i 1833. i odnesene.

Dok su bile arhivalije smještene u Srpskoj akademiji u Beogradu, ja sam god. 1939. i 1940. proučio ćirilske povelje i detaljno ih opisao, u jesen 1940. po nalogu Akademije i fotografski snimio zajedno sa Jak. Pavelićem, fotografom Seminara za ist. umjetnosti na Univerzitetu u Beogradu, ali tada se u arhivu Srpske akademije nalazio samo jedan primjerak Kulinove povelje, a ne dva, kao što su se nalazili najmanje do god. 1907. u arhivu u Beču.

Da se u arhivu Srpske akademije u Beogradu već ranije nalazio samo jedan primjerak, dokazuje slijedeća okolnost: Godine 1929. izdao je Ljuba Stojanović svoje »Stare srpske povelje i pisma I« na osnovi tih originala u arhivu Srpske akademije. Tekst Kulinove povelje je Stojanović priredio po fototipičnom snimku lenjingradsko-Gagićevog primjerka u izdanju Iljinskoga, a ispod crte je napomenuo: »Ima i mlađi prepis na perg. o [!] ovim odstupanjima ... (nabraja 15 odstupanja od lenjingradskog originala)«.432 Sva ta od Lj. Stojanovića navedena odstupanja odnose se na Rešetarov takozvani »mlađi prepis«, prema tome je Lj. Stojanović već prije 1929-te godine imao pred sobom samo jedan bečki prepis Kulinove povelje, jer bi u protivnom slučaju bezuvjetno naveo i varijante iz drugog bečkog prepisa, kao što je to radio kod svih povelja koje su sačuvane u više primjeraka. Vjerojatno, dakle, »stariji« bečki prepis nije se uopće nikad nalazio u arhivu Srpske akademije u Beogradu, tj. nije se nalazio među arhivalijama koje je Državni arhiv u Beču predao Jugoslaviji na osnovi St. Germainskog ugovora. Prema tome, Dubrovnik nije izgubio samo

427 sr. fototipični snimak te povelje kod J. Radonić, Dubrovačka akta i povelje I tab. II. 428 Smičiklas, Cod. dipl, II br. 213 s. 231 i kod J. Radonića, 1. c. I br. 7 s. 10 sa pogrešnim datumom 3. febr. 1190. 429 Smičiklas II br. 226 s. 241 i Radonić I br. 8 s. 11. 430 Kao godinu vraćanja navodi J. Radonić u Godišnjaku SKA knj. 42, s. 352 »proljeće 1920«, a u Dubrovačka akta i povelje I, s. IV navodi »proljeće 1921«. 431 Ovom prilikom neka upozorim na povelju o savezu Dubrovnika sa bugarskim carem Mihajlom Asjenom od 15. juna 1253, najdulju i najveću južnoslovensku piovelju XIII vijeka. Nju Državni arhiv u Beču nije izručio Jugoslaviji odn. Dubrovniku, motivišući svoje negativno stanovište time što tobože ta povelja nije jugoslavenska, nego bugarska. To stanovište Državnog arhiva u Beču je potpuno pogrešno iz dva razloga. 1. Prvi je taj što se u slučaju ove povelje radi o bilateralnom paktu između Bugarskie i Dubrovnika, koji je bio bezuvjetno izrađen u dva primjerka kao svi bilateralni pakti. Jedan primjerak je dobila Bugarska - taj je izgubljen, kao što je izgubljena ogromna većina svih bugarskih povelja srednjega vijeka —, drugi je primjerak dobio Dubrovnik, a to je taj primjerak koji je zadržao Državni arhiv u Beču. Destinatar — primalac te povelje je dakle Dubrovnik i povelja je svojina Dubrovnika, svejedno i ako bi bila izrađena u Bugarskoj. Ako bi bilo stanovište Državnog arhiva u Beču pravilno, onda bi morao Dubrovnik danas sve svoje ugovore sa Ankonom, Molfettom itd. itd. vratiti dotičnim gradovima sa kojima ih je onda sklapao. To je očigledno nepravilno stanovište, dubrovački ugovor sa Bugarskom spada u Državni arhiv u Dubrovniku. 2. No, to nije sve. Može se dokazati da taj dokument nije produkt državne kancelarije Bugarske, nego je produkt državne kancelarije Dubrovnika. Pisao ga je isti notar dubrovački koji je pisao ugovore sa banom Matejem Ninoslavom od god. 1240. i 1249. Prema tome, taj je dokument dvostruko dubrovački i bezuvjetno spada u Državni arhiv u Dubrovniku. 432 Stare srpske povelje i pisma I s. 2. Lj. Stojanović nije upotrebio raspravu odn. ocjenu M. Rešetara u Archivu 29 s. 149 sl., a mogao je iz nje navesti i odstupanja takozvanog starijeg prepisa, jer ih Rešetar nabraja u raspravi.

207

original, nego i jedan od prepisa, koji Rešetar označuje kao stariji, a da se danas ne zna u čije je »prosvijetljene« ruke pao taj izgubljeni stariji prepis.

Da se u slučaju izgubljenog prepisa radi o takozvanom starijem prepisu, može se konstatovati na osnovi opisa M. Rešetara i na osnovi varijanata koje on navodi između lenjingradskog originala i obaju bečkih prepisa. Kod takozvanog starijeg prepisa slijedio je, prema opisu Rešetara, ćirilski tekst neposredno iza latinskoga, bez svakoga praznog međuprostora, kao što ie to slučaj i kod leniingradskog originala, a kod mlađeg prepisa nalazi se između latinskog i ćirilskog teksta prazan prostor, na kome se vidi 10 vodoravnih linija, povučenih metalnim stilom.433 Tih deset linija ima onaj prepis koji se kao jedini nalazio u Srpskoj akademiji u Beogradu i koji se danas nalazi opet u Državnom arhivu u Dubrovniku. I odstupanja od lenjin-gradskog originala podudaraju se sa takozvanim mlađim prepisom. Izgubljen je dakle između 1907. i 1920. godine stariji prepis.

Sačuvani mlađi prepis pisan je oko godine 1205, jer je latinski tekst toga prepisa pisao isti pisar koji je napisao i nedaitirani privileg odn. zakletvu panhipersevasta Dimitrija, sina Progonovog, feudalnog gospodara Kroje i okoline, za dubrovačke trgovce, a koji sam ja našao jula 1933. u Gradskoj biblioteci u Dubrovniku.434 Godinu 1205. pretpostavljam iz slijedećih razloga: Dubrovački notar godina 1186435-1199. je već spomenuti diaconus Marinus. Poslije toga se kroz 6 godina ne zna ko je vršio tu službu u Dubrovniku, od februara 1206. dalje do 1222. vrši je clericus Blasius.436 Latinski tekst našeg prepisa nije pisao ni dijakon Marin, ni klerik Blaž, a ni koji od kasnijih dubrovačkih notara. Prema tome bi mogao biti prepis samo jednog, nama inače nepoznatog notara, koji je službovao u Dubrovniku između 1199. i 1206. godine. Tome zaključku kao da se protivi ličnost albanskog feudalca Dimitrija Progonovog, zeta Stefana Prvovjenčanog, koji je u izvorima poznat samo iz godina 1208—1215.437 Ali samo prividno. Dimitrij je svoju kneževinu osnovao na ruševinama vizantijskog carstva, uništenog god. 1204. u vrijeme četvrtog krstaškog rata.

Nema sumnje da je sjedio u Kroji već prije god. 1204. kao carsko-vizantijski panhipersevastos i da je na tome mjestu ostao i poslije sloma carstva, priznajući vrhovnu mletačku vlast jednako kao i Dubrovnik god. 1205. Zajednička sudbina, tj. zajednička vrhovna vlast mora da je zbližila ove dvije male državne jedinice i postanak Dimitrijevog privilega, prema izloženom, stoji bolje u skladu sa godinom 1205, nego ma sa kakvom drugom kasnijom godinom. Iz toga slijedi da je i prepis Kulinove povelje pisan oko godine 1205, bolje rečeno, u razdoblju između god. 1199, kada se prestaje spominjati dijakom Marin, i god. 1206, kada se počinje javljati klerik Vlaho. Iz svega se vidi kakvu je štetu pretrpio dubrovački arhiv nestankom onog prepisa, za koji Rešetar tvrdi da je čak stariji od ovoga sačuvanog koji je pisan oko godine 1205. Tvrđenje M. Rešetara ne mora biti baš tačno, vrlo lako je moguće da je ovaj naš sačuvani prepis, koji je pisan oko godine 1205, uistinu stariji od onoga što ga M. Rešetar na osnovu pisma označava kao starijeg, jer se na osnovi samog pisma mogu stvarati iz temeljia pogrešni zaključci. Ako bismo, npr., morali odrediti starost Kulinove povelje iz 1189. i Ninoslavljeve iz oko 1232. samo na osnovu pisma obiju povelja, tj. ako ne bismo unaprijed znali da je jedna Kulinova, druga Ninoslavljeva tvrdio bi svaki poznavalac ćirilice da je Ninoslavljeva povelja bezuvjetno starija od Kulinove. Pismo samo je vrlo nesiguran oslonac za procjenjivanje starosti, ako nemamo drugih, jačih momenata na raspolaganju. Kao što je rečeno, vrlo lako je moguće da je takozvani »mlađi« prepis uistinu stariji od »starijeg«. Uprkos tome je velika šteta što je »stariji« nestao, jer bi međusobno upoređivanje ovih triju primjeraka omogućilo zanimljive rezultate.

Opis pergamenta lenjingradskog originala ne mogu dati, jer ga nisam imao u rukama. Pismo originala može se analizirati na osnovi faksimila u prirodnoj veličini u izdanju G. A. Iljinskoga. O latinskom pismu dijakona Marina sr. opis kod povelje kneza Miroslava iz god. 1190.

Ćirilsko pismo Kulinovog dijaka Radoja je doduše još ustav, ali već sa mnogo elemenata buduće minuskule. U tom pogledu prednjače slova Ɣ, ɑ i κ. Slovo Ɣ je pisano već konsekventno u novom obliku, kombinovanom iz o i na njega nasađenom ižicom v. Radoje piše novi oblik već u jednom potezu, i to veoma aljkavom i brzom. S obzirom na brzopisni karakter slova κ Radoje nadmašuje i Ninoslavljevog gramatika Desoju, a i dubrovačkog Anonima iz god. 1215—1254, koji slovo piše još u dva poteza. Slovo ɑ ostaje još u srednjem prostoru, ali njegova kosa crta više nije ravna, nego iskrivljena u luk na sličan način, na koji kasnije prelazi preko osnovne linije u donji prostor i preko gornje linije u gornji prostor. U svome brzom potezu ono naliči na današnje štampano slovo a. Isto tako pokazuje slovo κ već pravac kojim će poći razvoj u budućnosti. Lomljeni desni dio slova odvojio se već od okomice, izgubio većinom i svoj usjek i postao jedna obla crta, ali ta obla crta ima u gornjem dijelu još uvijek početni potez u obliku kuke. Na taj način Radojevo κ stoji na

433 A. f. sl, Ph. 29, 1907, s. 153. 434 Izdanje sa faksimilom v. u Novitates Musei Sarajevoensis No. 10 od 30. IX. 1933. i bez faksimila od A. Solovjeva u Arh. za pravne i društv. nauke knj. 44, 1933, s. 292. 435 Jireček, A. f. sl. 26, s. 186 navodi godine 1190—1199, ali pošto smo vidjeli da diaconus Marinus piše ugovor sa Nemarnom od g. 1186, to je on notar najmanje od te godine dalje. 436 K. Jireček, Die mrttelalterliche Ka---- der Ragusaner. A. f. sl. Ph. 26, 1904, s. 187. 437 Jireček- Radonić, Istorija Srba, knj. l s. 213 i A. Solovjvev, 1. c.

208

sredini između ustavnog oblika κ i minuskulnog oblika .

Kod drugih slova prelaz u oblike minuskule nije još tako očit i izrazit, ali se ipak primjećuje. Slovo u većini slučajeva izgleda kao da je pisano u jednom samom potezu, okomita crta spušta se duboko pod osnovnu liniju i nije više prava, nego nehajno zavinuta u desno, ista tako je slovo χ povučeno nepažljivo, a osobito pada u oči potez slova = Taj oblik redovito susrećemo tek u doba kralja Vladislava kao prelazni oblik ka brzopisnom . Konačno slovo ʍ pokazuje način pisanja koji se razvio u XII vijeku i drugdje na području ćirilice, a koji pretvara središnji kut u razvučen polukrug , te slovo dobije karakteristični trbušasti oblik .

Od osobenosti treba napomenuti neobični znak ћ za glas ђ. Na prvi pogled izgleda kao da je Radoje napisao i na ovo dodao jednu okomitu crtu , te bi ovaj Radojev znak bio preteča kasnijega oosanskoga znaka

ili za glas »ć«. Ali kod bližeg promatranja se vidi da je Radoje napisao najprije znak , a onda povukao još horizontalnu crtu . Druga osobenost je slovo , koje već Radoje piše u obliku . Taj oblik ostaje i kasnije tipičan za bosansku kancelarijsku ćirilicu.

Kao neočekivanu osobenost moramo istaknuti činjenicu da Radoje počinje svoju povelju sa krstom kao simboličnom invokacijom. Pošto nijedna druga bosanska povelja sve do kraja XIV vijeka nema ovoga znaka na početku,438 dok na drugoj strani nema nijedne dubrovačke ili srpske povelje koja ga ne bi imala, to bi se moglo iz Radojevog krsta praviti zaključke s obzirom na vjersku pripadnost Radoja - implicite i Kulina bana. Moglo bi se tvrditi da taj krst na početku povelje dozvoljava zaključak, da su se Radoje i Kulin ban u doba pisanja povelje priznavali za katolike. Mada takav zaključak možda ne bi bio nepravilan, ipak je s obzirom na neobičan oblik Radojevog krsta potrebna krajnja opreznost i uzdržljivost. Prof. A. Solovjev će raspravljati o tom problemu u vezi sa opširnijim materijalom na drugome mjestu.

Pošto je u Jugoslaviji danas ostao samo jedan prepis Kulinove povelje — ali veoma star, kao što smo vidjeli —, daćemo kratak opis toga prepisa koji se danas nalazi u dubrovačkom arhivu.

Pergament ovoga prepisa je italijanske izrade, spolja danas tamnožut, kalcinisana unutrašnja strana nije svijetlobijela, nego mutnobijela. Obrada pergamenta je još vrlo nejednaka, što također dokazuje da je prepis veoma star, jer se kasnije, u XIII vijeku, izrađivao u Dubrovniku pergament mnogo boljeg, prije svega mnogo jednakomjernijeg kvaliteta. Debljina pergamenta u lijevom gornjem uglu iznosi 0,18—0,31 mm, u desnom gornjem 0,31, u lijevom donjem 0,22—0,16, a u desnom donjem 0,16 mm. Iz toga se vidi da je strugan i obrađivan vrlo nejednakomjerno. Debljina 0,31 sama po sebi ne bi bila ništa neobično, jer je npr. debljina pergamenta, na kome je napisan naprijed spomenuti ugovor Dubrovnika sa Rovinjem iz godine 1188, u cjelini debeo 0,31—0,32 mm, ali je ta debljina kod rovinjskog ugovora jednakomjerna, dok se kod našeg prepisa mijenja tako osjetljivo i tako nenadano.

Isti utisak velike starine čini i format toga prepisa, koji je također veoma nepravilan. Širina iznosi na gornjem rubu 12,3 cm, sredinom pergamenta 14,3 cm, a na donjem rubu 7,9 cm. Isto tako visina lijevo 24,7 cm, sredinom isto 24,7 cm, a na desnom rubu samo 20 cm. Format prema tome mnogo naliči na format Miroslavljeve povelje iz god. 1190, samo što naš prepis ima mnogo manje dimenzije. Ovakav nejednakomjeran format u kasnijem XIII vijeku ne bi bio moguć čak ni kod prepisa, pogotovo, jer se čini da je prepis imao svoju praktičnu svrhu.

Pismo ne ostavlja nikakvog praznog ruba ni pri vrhu, ni sa desne ni sa lijeve strane. Pri vrhu počinje latinski tekst samo 1 cm ispod gornjeg ruba, lijevo i desno ide tekst gotovo do samog ruba. I ta prekomjerna štednja sa prostorom je karakteristična za početak XIII vijeka, a zanimljiva tim više, što uopće nije bila potrebna, jer je uistinu bilo na pergamentu na pretek prostora na raspolaganju i taj prostor je ostao onda na kraju neiskorišćen. Pismo teče strogo vodoravno, jer je prepisivač prije pisanja linija pergament sa metalnim stilom. Linije se pod pismom uopće ne primjećuju, samo se na rubovima uz pismo opažaju ubodi igle, koji su služili kao tačke za povlačenje tih linija. Jedino prve dvije linije pri vrhu povučene su sa tako jakim pritiskom da se linije vide i na stražnjoj strani pergamenta kao ispupčenja.

Poslije latinskog teksta ostavio je drugi prepisivač, koji je prepisao ćirilski tekst, oko 6,2 cm praznog, neispisanog prostora, a na tome prostoru su linije većim dijelom još danas dobro vidljive. Odstojanje linija iznosi oko 5,5 mm. Prepis latinskog teksta je smješten na 7 linija, na to slijedi spomenutih 10 praznih linija, a poslije toga slijedi ćirilski tekst na 23 linije, od kojih je poslednja ispisana samo do jedne četvrtine.

Pismo latinskog teksta je minuskula sa još vrlo malo kursivnih elemenata. Samo ponekad pisar povuče po dva slova u jednom potezu, npr. ri, rm, rn, gn, en, er itd., ali uvijek samo na taj način što iz poprečnog poteza prvog slova bez prekida prelazi u okomiti potez drugog. Inače kod svakog slova pisar prekida potez i novim potezom počinje slijedeće slovo, ali ga tako naslanja na prethodno, da ovo minuskulno pismo daje utisak kursive, te bi se moglo označiti kao pseudokursiva.

Ćirilski pisar piše lijepu majuskulu sa vrlo malo elemenata minuskule. Slovo ɑ mu je još mnogo više starinsko, nego kod Kulinovog dijaka Radoja, slovo Ɣ doduše piše i on već konsekventno u novom obliku, 438 St. Stanojević Studije o srpskoj diplomatici, Glas SKA, 90, 1912, s. 87.

209

koji izbija u gornji prostor, ali je pisano brižljivo, a slova ч, ρ, ʒ i χ zapremaju već cijeli srednji i donji prostor.

Prepisivač je svoj posao radio prilično površno i nije nastojao da napravi tačnu kopiju originala, nego samo

istovrijedni prepis. Najbolje se to opaža kod simboličnih invokacija u obliku krsta. Karakteristični Marinov

krst prepisivač pretvara u prosti , a prosti Radojev dotjeruje u .

Isto ovo se opaža kod prepisivanja teksta. Ne samo što Marinov original ne prepisuje tačno i savjesno, nego

on ga mjestimično čak ispravlja. Možda on to radi nesavjesno, ali na svaki način odstupanja od originala

dokazuju da prepisivač nije radio sa mnogo pažnje. Prepisivač je ispravio Marinov original u 1. retku ne-

pravilno spu (spiritu) u pravilnoi sps (spiritus), u 8 retku pravilno (quis) u nepravilno (qui),439 u 9

retku nepravilno aput u pravilno apud, u, 12 retku nepravilno adiuet u pravilno adiuuet i u tome retku

mjesto Marinovog hec sancta IIIIor euangelia prepisivao piše hec sancta dei440 IIIIor enangelia. l u

ortografskom pogledu se prepisivač mnogo razlikuje od Marina, jer mnogo češće upotrebljava kratice.

Osobito svako am, om, an, en, in i un skraćuje sa crtama nad ispuštenim m odn. n, osim toga piše nastavak

-us čak u ličnom imenu Culinus sa kraticom Culin, a i slog er skraćuje valovitom linijom nad crtom (r. 7 nera

sa na, r. 10 pbere sa pbe , ali u r. 6 mercantes ne skraćuje, ma da bi se moglo analogno skratiti). U svemu

se vidi da prepisivač latinskog teksta već mnogo bolje vlada i latinskim jezikom i tadašnjim latinskim pra-

vopisom, nego pisar originala, dijiakon Marin.

Isto tako je prepisivač ćirilskog teksta na mnogo mjesta ispravio Radojev originalni tekst, i to ispravio uvijek

na bolje i pravilnije. Sve ispravke su navedene već kod Rešetara (1 c. s. 154), a i u izdanju Lj. Stojanovića

su pobrojane ispod crta (1. c. s. 2).

Prepisi Kulinove povelje svakako nisu postali samo slučajno, kao produkt neke besposlice pisara u

dubrovačkoj državnog kancelariji, nego mora da je postojao kakav važan razlog da je dubrovačka vlada u

tako rano doba dala izraditi odmah dva prepisa. Svrha prepisa mogla je biti ta da su služili kao tekst

zakletve za naslednika ili naslednike Kulina bana — Ninoslav npr. izričito kaže da se kleo takvom kletvom,

kakvom se kleo Kulin ban —, ili je svrha bila ta, da je Kulinova povelja služila kao uzorak za izradu povelja

drugih država, odn. Vladara - A. Solovjev s pravom ukazuje na to, da je povelja panhipersevasta Dimitrija u

bitnim tačkama samo kopija Kulinove povelje. I u prvom i u drugom slučaju takva pretpostavka uključuje

kao posljedicu, da su se prepisi, a ne original, nosili izvan Dubrovnika. Ispravnost takve pretpostavke

potvrđuje spoljašnost našeg sačuvanog prepisa. Ako se on samo čuvao u dubrovačkom arhivu, jedva bi

kome palo na pamet da presavija dokumenat tako skromnih dimenzija od oko 13 x 25 cm veličine. A on je

presavijen u polovini jedanput po širini i jedanput po visini, tj. na četiri polja od po 6,5 x 12,5 cm veličine,

na format dakle, koji je svakako mnogo podesniji za prenošenje nego za čuvanje u arhivu. Iz toga se vidi da

je Dubrovnik smatrao i upotrebljavao povelju Kulina bana kao neki uzorak za sastavljanje kasnijih ugovora.

439 Oba ova odstupanja odn. ispravke M. Rešetar, koji je inače uzor filološke pažnje i akribije, nije ni opazio (sr. 1. c. s. 153), rječit dokaz, kako i najpažljivijeg radnika oko nekad iznevjeri. 440 Prepisivačevu kraticu di je Rešetar, 1. c. s. 153, krivo razriješio u »domini«.

210

POVELJA KULINA BANA U SVJETLOSTI ŠTOKAVSKIH GOVORA XII I XIII VIJEKA

Asim Peco

Povelja bosanskog bana Kulina spada među najstarije pisane spomenike srpskohrvatskog jezika. Njena gramatička struktura prožeta je osobinama narodnog govora onog vremena. U radu se prate fonetsko-morfološke osobine Povelje u odnosu na osobine u govorima štokavskog narječja.

Od dolaska naših predaka na Balkansko poluostrvo, a to se desilo, kako nas obavještavaju istoričari, krajem VI i početkom VII vijeka441, pa do pojave prvih pisanih spomenika na našem jeziku proteklo je pola milenijuma. Naime, naši prvi pisani spomenici, a koji su stigli do nas, potiču iz XII vijeka. Iz toga vijeka imamo potpise velikog župana Nemanje i njegovog brata kneza Miroslava (potpisi su datirani: 27. septembra 1186)442. Istina, prof. Marko Vego smatra da je Humačka ploča stariji pisani spomenik na našem jeziku, da potiče, možda, sa kraja X vijeka443, (čak da je stariji pisani spomenik i od Samuilovog natpisa). Ali ako o nastanku Humačke ploče i može biti neslaganja, ima pisanih spomenika na našem jeziku, uz ona dva potpisa Nemanje i Miroslava, koji nose tačan datum svoga nastanka. Takva je i Povelja Kulina bana. A ova povelja nas ovdje i posebno interesuje.

Iz istorije naših naroda se zna da je Kulin ban vladao 1180. do 1204 (ako ne i od 1170. do 1204). Naime, neki istoričari ističu 1170. godinu kao vrijeme kada je Kulin mogao "zasjesti" bansku stolicu444. Kulinovo vladanje u narodnoj tradiciji smatra se srećnim vremenom: malo se ratovalo, a dobro živjelo. O tome, još i danas, na bosansko-hercegovačkim prostorima žive priče i izreke445. Da je Kulin želio učiniti život svojih sugrađana boljim i bogatijim, govori i njegov ugovor sa Dubrovčanima o trgovini, a taj ugovor, ta povelja, napisan je 29. avgusta 1189. godine.

O ovome dokumentu i do sada se mnogo pisalo446. O njemu će se pojaviti dosta radova i ove godine, povodom 800. godišnjice njegovog postojanja. Bez ikakve sumnje, takvih godišnjica je malo u našoj istoriji. Pogotovo u istoriji našega jezika.

Ima više razloga zašto se ove godine poklanja takva pažnja ovoj povelji, Povelji Kulina bana. To je, prvo, jedan od rijetkih naših pisanih spomenika koji je stigao do nas u dobrom

stanju; to je, drugo, jedan od rijetkih spomenika iz tih dalekih vremena koji nosi obilježja narodnih govora; to je, zatim, pisani spomenik o kome imamo dosta podataka: zna se i kada je pisan, i za koga je pisan i ko

441 Istorija naroda Jugoslavije, Prosveta, Beograd 1953, str. 82-83. 442 Ljub. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, SKA, Beograd 1921, str.1. 443 Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosane i Hercegovine, I, kao I M. Vego, Humačka ploča, najstariji ćirilski pisani spomenik u Bosni i Hercegovini (X ili XI stoljeća), drugo izdanje, Sarajevo 1956. Vego tu piše: »možemo sa najvećom vjerovatnošću datirati naš spomenik sa krajem X-og ili u XI-o stoljeće, a sa sigurnošću se može isključiti doba poslije sredine XII-og stoljeća«, str. 16-17. 444 Dr. Fran Milobar: Ban Kulin i njegovo doba, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu za 1903. godinu, knj. XV, str. 352, v. i Vladimir Ćorović: Ban Kulin, Godišnjica Nikole Ćupića, knj. XXXIV, Beograd 1921, str. 14. 445 V. Ćorović, isto, str. 37-39. 446 V. Bibliografiju o Povelji u ovome zborniku, rad Nevenke Gošić.

211

ga je pisao. Svi ovi podaci imaju svoju težinu i svoj značaj, kako za istoričare jezika, tako i za sve druge poslenike koje interesuje naša prošlost i naša kultura

Iz istorije srpskohrvatskog jezika poznato nam je da se vrijeme od IX do kraja XII vijeka smatra vrlo značajim za njegov razvitak. To je vrijeme koje prof. Belić stavlja u četvrti period svoje periodizacije našega jezika447: kada su se vršile mnoge promjene u fonetici srpskohrvatskog jezika. Upravo tada se vrše ove promjene:

ѫ > u, ѧ > e, ы > i, oba poluglasnika se svode na jedan – u jednim dijalektima jednačenje se vrši u korist poluglasnika zadnjega reda /ъ/, u drugim, pak, u korist poluglasnika prednjega reda /ь/.

Istina, sve navedene promjene nisu se vršile u isto vrijeme u svim dijalektima srpskohrvatskog jezika, niti su rezultati tih promjena u svim našim govorima isti, ali je činjenica da su se sve te promjene i vršile i izvršile u označenom vremenskom periodu.

Za ovaj vremenski period veže se i promjena sekv. вь kada se ta glasovna skupina nalazila na početku riječi /vьnuk > unuk/. Prof. Belić smatra da je ova promjena "verovatno najpoznija" od svih naprijed navedenih koje su se izvršile u fonetici našega jezika. Dodajmo uz to i činjenicu da ova promjena, promjena vь u u nije imala istu sudbinu u štokavskim i čakavskim govorima. Dok je u prvim, tj. štokavskim govorima, vь > u, u čakavskim govorima nije došlo do ovakve vokalizacije, do prelaza vь u u, a to zbog toga što se tu (ь) već "bilo izgubilo u otvorenom slogu (vьnuk > vnuk)", uz to se "često i samo в gubilo", otuda zet < vzet i sl.)"448.

Ako navedene osobine uporedimo sa fonetikom Kulinove povelэe, doći ćemo do ovakvih zaključaka:

a) nazal ѫ, bez izuzetka, dao je u: пρɑвƔ, вѣρƔ, ɴє ƂƔдє, ƂƔдƔ, κɴʜгƔ, тʜсƔκɑ, ɑвгƔстɑ, тρьгƔюκє, сʜю, пρʜсєʒɑю. Uz ove oblike, Povelja nam nudi još i potvrde za prelaz ǫ > u > v, u krajnjoj poziciji riječi: пρɑвοвь, вѣροвь, свοєвь, вοʌοвь. b) nazal ѧ bez izuzetka je zamijenjen vokalom prednjega reda e: ʜʍє, пρʜсєʒɑю, κɴєжє, ʍѣсєцɑ, дьвɑдєсєть дєвєтьı. c) visoki vokal srednjega reda ы prešao je u visoki vokal prednjega reda i samo iza zadnjonepčanih suglasnika k, g (h): Ƃοсьɴьсκʜ, κʜρє (up. u staroslov. κый, κɑ⊦ɑ, κoıє); тʜсƔκɑ449; ali: пρɑвы, Ƃытʜ, сь вɑʍы, пρɑвыʍь, дєвєты.

O oblicima: сʜʌє, гʌɑвє isp. niže.

d) ѣ je još uvijek na svome mjestu: тєƂѣ, вьсѣʍь, οдЬсєʌѣ, дοвѣκɑ, вѣρƔ, гοдѣ, вѣροвь, ρɑʒвѣ, дοκοʌѣ, ʌѣть, ʍѣсєцɑ, Ɣсѣчєɴʜє. Istina, u Povelji se našao i primjer: ʒʌєдʜ, prema kome imamo danas u ijekavskim govorima oblike sa refleksom ѣ : ozlijediti, ozljeda i sl. Tu se pretpostavlja sekundarno ѣ , prema вρѣдь450.

f) Oba poluglasnika su se svela na jedan, onaj prednjega reda /ь/: Ƃɑɴь, κƔʌʜɴь, гρɑћɑʍь, дƔƂροвьчɑʍь, вɑʍь, сь, сьвѣть, вьсєгɑ, чьстɴʜκοвь, сьʍь, ali i: κтο, prema starijem: κътo.

Uz to i: οсʍь, дєсєть (up. u savremenom jeziku: osam, sa sekundarnim poluglasnikom).

g) Povelja potvrđuje i neke izmjene unutar jedne riječi koje imaju asimilaciono-disimilacioni karakter: οцɑ, сρьдьцєʍ / сρьцєʍ, ροжьствɑ. h) glasovna skupina vь na početku riječi > u : Ɣ ʜʍє; ali: вьсѣʍь, вьсʜ, вьсɑκοє, вьсєгɑ. Od morfoloških osobina ukazujemo na ove:

a) u genitivu singulara im.ž.r. na -a imamo oblički završetak -e: дɑ ʜʍ ɴє ƂƔдє сʜʌє, Ɣсѣүєɴʜє гʌɑвє; b) u instrumentalu singulara im.ž.r. na -a imamo oblički završetak -ovь: пρɑвοвь вѣροвь, свοєвь вοʌοвь, пοвєʌοвь Ƃɑɴοвь Ako sada ove osobine Kulinove povelje uporedimo sa osobinama koje su se desile u Belićevom četvrtom periodu razvitka srpskohrvatskog jezika (od IX do XII vijeka), doći ćemo do zaključka da ovaj naš pisani spomenik potvrđuje sve navedene promjene. Povelja nudi i nekoliko primjera koji iziskuju posebna objašnjenja. I to:

Denazalizacija vokala ǫ izvršena je bez izuzetka. Tekst Povelje upućuje na zaključak da se ta promjena izvršila dosta rano. Na takav zaključak upućuju oblici instrumentala singulara na –ovь pravovь věrovь, svoevь voļovь, povelovь bańovь.

Pojava oblika instrumentala sing. sa ovim morfološkim obilježjem /-ovь/ govori da je od vremena kada je ǫ zamijenjeno sa u prošlo dosta godina, možda i čitavi vjekovi. Jer, da se i toga podsjetimo, da bi se visoki

447 A. Belić: Periodizacija srpskohrvatskog jezika, JF XXIII, Beograd 1958, str. 1-13. separata. 448 A. Belić, isto, str. 6; v. i A. Belić: Osnovi istorije srpskohrvatskog jezika, I, Fonetika, Naučna knjiga, Beograd 1969, str. 80. 449 B. R. Bošković: Osnovi uporedne gramatike slovenskih jezika, Naučna knjiga, Beograd 1968. str. 34. 450 V. kod Skoka, Etimol. rječnik, s.v. zlo. Tu čitamo da je zled- nastalo unakrštenjem sa vrijed'', Etim. rječnik, III, 643, s.v. zlo.

212

vokal zadnjega reda u preobratio u sonant v, trebalo je, isto tako, dosta vremena. Svakako, prelazni stepen je bilo bilabijalno W. Ti procesi, takođe, nikada nisu ni skokoviti ni opštegovorni. Prema tome, da bi se od nazalnog vokala ǫ dobilo u, pa od toga vokala sonant v, koji potvrđuje Kulinova povelja, moralo je proći dosta vremena. Uz to, i da se taj oblički završetak Radoju dijaku nametne kao ispravan i da ga on unese u jedan zvanični dokumenat koji se piše u ime gospodara jedne zemlje.

U vezi sa ovim primjerom kod prof. Belića čitamo da se "već u X v." ou javljalo mjesto oѫ > ov u štokav. i čakavskim ikavskim govorima451. Da je došlo do denazalizacije vokala i vrlo rano, i prije kraja X vijeka, to se može dokazati452, ali da je odmah uslijedila i promjena u finalnim sekv. -ou u -ov, to može biti i sporno.

Izgleda prihvatljivije mišljenje da je poslije denazalizacije protekao nemali vremenski period dok se u navedenim oblicima, i njima sličnim, pojavio sonant v mjesto vokala -u. Ovdje se ne smije gubiti iz vida ni činjenica da u stranim izvorima još dugo nailazimo na sekv. -en, -on mjesto naših nazala (up. Centena iz 1078). Svakako, strani izvori ne moraju biti realna slika govornog stanja, tu ima veliku ulogu i pisarska tradicija, ali, ipak, i to bi upućivalo na zaključak da denazalizacija nije bila potpuno završena do kraja X vijeka; ne, bar, u svim našim govorima453.

Mjesto nazala ę imamo vokal prednjega reda -e: ime, kneže. To je slika i savremenih što-govora. U ča-govorima, kao što je poznato, sudbina ovoga nazala nije ista u svim pozicijama: iza palatalnih suglasnika ę daje a: počati, jatra, žatva, žaja. To bi govorilo da je u tim pozicijama priroda ovoga vokala bila nešto otvorenija i da je zato u takvim slučajevima vokal -a supstituant nazala ę454.

Prelaz visokog vokala srednjega reda ы u visoki vokal prednjega reda i izvršio se poslije nastanka Povelje. To potvrđuju navedeni primjepi, ali da ni taj stari vokal našega jezika nije bio u potpunosti očuvan, tj. da je i njegova priroda već bila oslabljena, govori njegova zamjena vokalom i iza zadnjonepčanih suglasnika; govori, zatim, njegova zamjena samoglasnikom i u riječi тʜсƔћɑ. Na ovaj primjer iz Kulinove povelje posebno ukazuje prof. R. Bošković kao na dokaz da je priroda vokala ы zavisila od pozicije, od susjednih suglasnika455.

Dodajmo uz ovo da i na Humačkoj ploči imamo: cki (цρκʜ), župi sa vokalom i umjesto ы.

Da su se naši poluglasnici sveli na jedan do kraja XII vijeka, tj. do vremena nastanka Kulinove povelje, to je van svake sumnje. Kulinova povelja, isto tako, govori da je na tlu njenog nastanka bila uopštena, u pisanoj piječi, grafema ь. S obzirom na kasnije reflekse ovoga glasa u krajevima koji su bili u sastavu Kulinove države, na njegovu zamjenu vokalom a, u svim pozicijama, što bi upućivalo na stari ъ, ovdje se mora pomišljati na pisarski manir, na školu456. A kao što se zna, jedna od odlika zetske i raške škole jeste upotreba ь umjesto ranijih ъ i ь. Tu osobinu, kako vidimo, nosio je i Radoje dijak.

Vokalizacija poluglasnika uslijedila je poslije nastanka Kulinove povelje. Prof. Bošković konstatuje da se vokalizacija poluglasnika u našem jeziku vršila u XIII vijeku, "u glagoljskim spomenicima ranije — prvi put u dva crkvena teksta iz polovine 13. veka sa (sь), na (nъ) u ljubljanskoj homiliji i čresalъ, srьdacahь (gen. množ.) u odlomku Jovana Krstitelja; u ćiriličkim spomenicima nešto kasnije - prvi put u jednoj povelji Stevana Dečanskog iz 1326: dlьžan dubrovačkimь."457 Prof. Ivić misli da se vokalizacija vršila u ča-govorima "oko 1300. god." jer se iz 1309. našao oblik dolacь.458 U Bosni se ova promjena mogla vršiti i nešto kasnije. Iz 1331. imamo primjer jedanь. U ostalim što-govorima vokalizacija se mogla vršiti pred kraj XIV ili početkom XV vijeka. Bez ikakve sumnje i za ovu promjenu u našem glasovnom sistemu vrijedi ono što je rečeno i za sudbinu nazala, tj. vrijeme ovih glasovnih promjena ne mora biti istovremeno sa nastankom pisanih spomenika u kojima su te promjene zasvjedočene. Govorna riječ uvijek je prednjačila svojoj pisanoj varijanti. Drugačije rečeno: da bi neka govorna osobina dospjela na pisani materijal, ona je morala poduže vremena da bude prisutna u govoru, ona je morala da se ustali u govornoj riječi, da postane opštija govorna osobina.

Kulinova povelja, pored primjera kao: сьʍь, u kojim imamo pojavu sekundarnog poluglasnika, ima i primjer: οсʍь, bez toga poluglasnika. Iz istorijske fonetike se zna da je ova pojava, pojava sekundarnih poluglasnika česta. Prof. Belić misli da su se ti sekundarni poluglasnici razvili dosta rano "pre XII veka, a kao posljedica gubljenja poluglasnika iz slabog položaja. Odsustvo ovoga znaka u obliku broja osam u Povelji može se dvojako tumačiti: prvo, to je pisarska greška, što je malo vjerovatno, s obzirom na prirodu pisanog dokumenta; i drugo, tu se još taj vokalski elemenat nije jasno ispoljavao, nije se osjećao kao zaseban glas, što bi moglo biti prihvatljivije.

Sekvenca vь u prijedlogu dala je u: u ime. U zamjeničkim oblicima ta glasovna skupina ostaje

451 A. Belić, Reči sa deklinacijom, str. 40-41. 452 R. Bošković, nav. delo. str. 63. 453 Bošković, isto. 454 Bošković, isto. 455 Bošković, isto. 456 Belić, Fonetika, 82-83. 457 Bošković, nav. delo, str. 43. 458 P. Ivić, Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, 1988, str. 9. separata.

213

neizmijenjena. U našim narodnim govorima došlo je do vokalizacije tih glasovnih skupina: unuk, udova, utorak i sl. Prof. Belić smatra da se ta pojava izvršila "oko polovine XII veka, i to u svim štokavskim govorima novoga i staroga tipa". Proces je bio postupan:

vьnuk > vnuk > unuk459. U zamjeničkim oblicima vьsega i sl. nije dolazilo do ove pojave zbog toga što je vьsь dalo vas, a vьsa > sva. Uz to on smatra da primjere tipa usega, na koje se nailazi u našim pisanim spomenicima, treba čitati: vsega460.

O bilo kakvim supstitucijama vokala ě tu još ne može biti ni govora. Zato u Povelji "imamo sačuvan ovaj stari vokal u svim pozicijama u riječi: tebě, věru, měseca i sl.

Tekst Kulinove povelje ima oblik zledi (Ƃєʒь вьсɑκοє ʒʌєдʜ). U savremenim našim govorima u ovoj riječi, ako se upotrebljava, i izvedenicama od nje, imamo reflekse jata: ozlijediti, ozljeda; ozliditi, pozlida; ozlediti, pozleda. Takve oblike daje i Pravopis sh. jezika (1960). I u Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika (JAZU) daju se potvrde i sa ijekavskim i sa ekavskim refleksom jata. Istina, tu se, s.v. zlijed navodi: "Od osnove, što je u zlo; od zeld-". A kod riječi ozlediti daju se brojne potvrde sa vokalom e u osnovi: ozlediti, pozlediti, tu imamo i: ozleda, zled, zledan, zlediti, sa potvrdama i iz naših starijih rječnika: Stulićeva, Voltiđijeva, Šulekova, i napomenom da se oblici sa e ne nalaze "samo u govoru istočnom, nego i u zapadnom i u južnom". Istina, ako je osnova *zeld-, kao što tu čitamo (S.V. zlijed), refleksi jata su normalni supstituanti toga fonetskog lika. Dodajmo uz ovo da prof. Stjepan Ivšić u svojoj poredbenoj gramatici navodi upravo ovaj oblik iz Kulinove povelje kao primjer ekavske zamjene staroga vokala jat (up. "Isto se tako danas u jekavskom govoru čuju neke riječi ekavski, nap. ceriti, cesta, ozlediti, obećati i dr. Tako dolazi već u ispravi Kulina bana iz 1189. zьledi mjesto zlědi". Ivšić ovo upućuje na Miklošičeva Monumenta serbica. Kod Miklošiča nalazimo, kao i kod Stojanovića: bezь vьsakoe zьledi(!) tj. sa e461. Tu, dakle, nema staroga vokala jat /ѣ/. Ali, da to i ponovim, ako je u osnovi *zeld, kao što se konstatuje u Rječniku JAZU, poslije metateze, dobija se jatovska vrijednost: ʒʌѣдь, odatle i svi drugi refleksi koje nam nude dijalekti srpskohrvatskog jezika. Ekavski refleks jata, dakle, nije nemoguć, samo je pitanje da li taj refleks možemo očekivati u i-šća govorima Bosne. Zbog svega toga oblik zledi iz Kulinove povelje treba uvrstiti u primjere iz drugih naših pisanih spomenika, koji se daju i u RJAZU, sa vokalom -e u osnovi ove imenice. Dakle, bez jatovske vokalske vrijednosti. Upravo, ovaj oblik iz naše povelje samo potvrđuje da je i tu bilo izvorno e, kao i u mnogim drugim krajevima našega jezika, a da se uopštavanje jatovskih refleksa moglo javiti kasnije.

Istina, ako se polazi od onoga što nam za osnovu zled- nudi dijahrona i sinhrona slika naših govora, moglo bi se pomišljati i na dvojaku osnovu: sa jatom i bez toga staroga vokala, dakle: zled- i zlěd-.

Iz problematike konsonantizma Povelja nam ne nudi mnogo podataka. To je shvatljivo. Iz istorijske fonetike nam je poznato da su promjene u toj oblasti našega glasovnog sistema dobrim dijelom bile posljedica gubljenja poluglasnika iz slabe pozicije. Ta izmjena u našem glasovnom sistemu uslovila je i vokalizaciju sonanta l na kraju sloga, i jotovanja u sekv. lьje, nьje, tьje, dьje i sl., zatim pojavu obezvučavanja suglasnika na kraju riječi, kao i razne asimilaciono-disimilacione izmjene unutar jedne riječi, pa i cijelih sintagmi. Za mnoge od tih promjena još nisu bili u potpunosti stvoreni uslovi.

Ovo, naravno, ne znači da ti procesi nisu bili u toku, ovo samo znači da rezultati tih procesa još nisu poprimili takav karakter da bi se oni mogli smatrati završenim, odnosno, da je kao rezultat tih izmjena nastupilo novo stanje, da su se pojavili novi međuglasovni odnosi.

Ipak, i tekst Kulinove povelje daje nekolika primjera koji nam potvrđuju konstantnost jezičkih promjena. Naime, i Povelja ima primjera za uprošćavanje suglasnika unutar jedne riječi. Tako, u prvoj rečenici imamo: U ime oca. Oblik genitiva singulara od imenice otac ranije se pisao οтьцɑ, tj. sa očuvanim plozivom t iz osnove ove riječi. Takav oblik javlja se u pisanoj riječi dosta dugo. Svakako, tu je imala uticaja i pisarska tradicija. Ali, nisu nam nepoznati ni primjeri sa uprošćenom sekv. dc/tc. To nam potvrđuje i tekst Povelje. To bi govorilo da je Radoje dijak, i njegovi savremenici, samo tako izgovarao ovaj oblik. Postojanje title iznad ovoga oblika ne mora, u isto vrijeme, da znači i odsustvo upravo takvog izgovora. Ima još jedan oblik u Povelji koji upućuje na zaključak da je sekv. dc/tc uprošćena, da se već bio izgubio ploziv d/t ispred afrikate c. To je oblik srьdьcemь. U Povelji, i kod Ljub. Stojanovića, i u tzv. originalu, imamo titlu iznad ovako napisanog oblika instrumentala singulara imenice srce. A tu, kao što vidimo, nema nikakvog uprošćavanja. Tu se nalazi poluglasnik između d i c, znači, formalno, tu ne postoje uslovi za bilo kakvu redukciju.

Istina, ovdje bi se moglo ići i drugim putem pri objašnjavanju ovih primjera iz Povelje. Moglo bi se reći da oblik oca, sa titlom, odražava samo grafičku stranu ove lekseme, a da je njena fonetska varijanta, i u vrijeme pisanja Povelje, znala za sekv. dc/tc. Uz to da u obliku instrumentala imenice srce imamo titlu kao slučajno napisan nadslovni znak. Ovakvo objašnjenje ne bi moralo biti bez osnova. Teoretski bi se i to moglo

459 Belić, Fonetika, 85. 460 Belić, isto, 80. 461 Monumenta serbica. Miklošič ima zьledi sa poluglasnikom. To nalazimo i kod Ivšića, ali ne i kod Stojanovića. Poluglas ne nalazimo ni u tzv. originalnom primjerku Povelje. Ako je u osnovi moglo biti zled, poluglasniku tu nema mjesta.

214

dokazivati. Ali, činjenica je da se poluglasnik i u ovim govorima izgubio iz slabog položaja do XI vijeka. I ti položaji znali su za poluglasnike "u razdoblju od VIII-X veka"462. Od X do kraja XII vijeka protekla su čitava dva stoljeća, a za to vrijeme mogle su se desiti različite promjene unutar jedne glasovne cjeline, jedne riječi. Sigurno je da su na udaru bili suglasnici sličnih ili različitih artikulacija, sigurno je da je priroda izgovora afrikate c i ploziva t tu bila teško spojiva i da je tu došlo do uklanjanja prve pregrade fonacionoj struji, uklanjanja ploziva t. Drugačije rečeno, gubljenjem poluglasnika, kao fonetskih jedinica, dovelo je do uprošćavanja sugl. skupina tipa tc, tč i sl. Tom promjenom ništa se nije mijenjalo na semantičkom planu. Dakle, zaključak je da u obliku oca imamo realnu fonetsku sliku narodnog govora kraja XII vijeka. Oblik srьdьcemь je tu više slika pisarske tradicije nego realne govorne situacije. Istina, tu bi se moglo dodati i ovo: imenica otac, pogotovo oblik genitiva jednine od te imenice, naročito u ovakvoj rečenici korm počinje Povelja, i njoj slični pisani dokumenti, bila je češće u upotrebi i taj oblik prvi je bio na udaru ovih sugl. uprošćavanja. Imenica srce, uzeta kao leksička jedinica, a pogotovo oblik instrumentala jednine, nije bila u tako čestoj upotrebi i zato je tu moglo da ne dođe tako rano do ovoga uprošćavanja. Bilo kako bilo, tek je činjenica da Kulinova povelja zna za oblik gen. sing. imenice otac koji pripada našem morfološkom standardu.

Da su, u to vrijeme, asimilaciono-disimilacioni procesi, uslovljeni gubljenjem poluglasnika iz slabog položaja, bili vrlo živi, govori i primjer: odь rožьstva. Takav oblik, sa skupinom žd- < d preuzet je iz crkvenih spomenika, iz crkvenog jezika, nije, dakle, narodni oblik, ne pripada, uz to, fonetici štokavskih govora. U što-govorima, kao što se zna, prema prasl. skupini *dj imamo d'> đ (up. roditi-rođen, tako i međa i sl.). U obliku koji nalazimo u Povelji, kao što vidimo, došlo je do uprošćavanja skupine žd: roždьstva > rožьstva. I to govori da je poluglasnik nestao sa kraja sloga roždьstva. Poslije toga skupina žd došla je u neposredni kontakt sa skupinom -stv i tu je, sada, došlo do uprošćavanja, do gubljenja ploziva d/t ispred skupine –st. Vrijedno je, u vezi sa ovim, ukazati i na podatak koji navodi Lj. Stojanović u primjedbi, ispod teksta. A to je: u mlađoj kopiji Kulinove povelje, u ovoj riječi, došlo je i do još jedne promjene: zvučni konstriktiv -ž ispred bezvučnog -s prešao je u svoj bezvučni parnjak -š. U toj mlađoj verziji Povelje imamo rošьstva. Sve to govori da su poluglasnici odavno iščezli iz govorne riječi i da su se počeli javljati različiti rezultati glasovnih promjena koje su uslijedile poslije njihovog gubljenja. Iz ovoga bi se, dalje, moglo zaključivati da su u vrijeme nastanka Povelje Kulina bana, krajem XII vijeka, i mnoge druge glasovne promjene, a koje će postati evidentne nešto kasnije, već bile prisutne u govornoj riječi onih oblasti našega jezika koje su, i inače, bile najprogresivnije u realizaciji tih promjena. Mada područje na kojem je mogla nastati Kulinova povelja ne pripada toj zoni, sigurno je da su se neke od tih promjena osjećale i na tome govornom području.

Ima još jedna fonetska osobina Kulinove povelje na koju želim skrenuti pažnju. To je upotreba afrikata, glasova ć-đ, č (dž). U tekstu Povelje imamo ove oblike sa tim našim glasovima:

đ : гρɑп ɑʍь; č : дƔƂροвьүɑʍь, дƔƂροвьүɑɴє, үьстьɴʜκοвь, Ɣсѣүєɴʜє; ć : тρьгƔюκє, χοκє, пοʍοκь, тʜсƔκɑ Kao što primjeri pokazuju, u Povelji se ovi glasovi upotrebljavaju na svome mjestu. U savremenim govorima centralnobosanske zone, i znatno šire u šća-govorima, priroda naših afrikata nije takva, tj. u mnogim od tih govora ne postoje dva afrikatska para. Obično službu obaju tih glasovnih parova vrši jedan afrikatski par, najčešće onaj palatalniji: ć i đ. O ovome problemu naše dijalektološke fonetike dosta se pisalo. Pristupi tom problemu su različiti. Za nas je ovdje važno da istaknemo da tekst Kulinove povelje ne zna za bilo kakvo narušavanje fonetskih razlika između ovih glasova našega jezika. To bi značilo da se proces svođenja dvaju afrikatskih parova na jedan u ovim govorima, tj. u govorima na čijem području je nastala Povelja Kulina bana, vršio poslije XII vijeka. Teško je sada bilo šta reći o tome da li su osobine koje nam nudi Povelja u isto vrijeme bile i osobine narodnih govora te zone, govorne zone centra Kulinove države. Poznato je, naime, da je i naš jezik naslijedio iz starije epohe razvitka južnoslovenskih jezika palatalizovane glasove č' (i dž', ukoliko je tada taj suglasnik činio sastavni dio našega glasovnog sistema) i da je u kasnijem razvitku došlo do dijalekatske diferencijacije unutar što-govora. U jednim govorima proces je išao u pravcu očvršćavanja ovih suglasnika (i sekv. šć, žđ) i do pojave afrikata č (i dž) sa artikulacionim karakteristikama koje nalazimo danas u štakavskim govorima. U drugim, pak, govorima proces je išao ka razvijanju palatalne komponente i svođenju dvaju afrikatskih parova na jedan, na ć i đ (uz njih i na šć, žđ) što je karakteristika jednoga dijela šćakavskih govora. U trećim govorima, takođe šćakavskim, imamo još uvijek palatalizovane afrikate č, tj. č' i dž, tj. dž'.463

Iz morfološke problematike Povelje Kulina bana ukazaću na ove osobine:

Već je došlo do svođenja različitih deklinacionih tipova na one koje imamo i danas u našem jeziku. Otuda u povelji: oca, sina. U starijoj fazi razvitka našega jezika imali smo u genitivu sing. od imenice сыɴь / sin oblik

462 Bošković, nav. delo, str. 41 463 A. Peco: Ikavskošćakavski govori zapadne Bosne, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, knj. 1, Sarajevo 1975, str. 163 i dalje.

215

сыɴƔ / synu. Prof. Belić ukazuje da se jednačenje ovih oblika izvršilo dosta rano: "tako da su oblici puti, sinu, sinovi, sinьm, putьm potpuno udaljeni iz našega jezika, potpuno zaboravljeni"464.

Povelja ima oblik građamъ za dativ množine. Na taj oblik ukazuje prof. R. Bošković u svojoj uporednoj gramatici slov. jezika (II, Morfologija). Tu čitamo da je karakteristika ovoga oblika, dativa množine, da ima u slovenskim jezicima nastavak mь "kod svih osnova", uz to i da taj oblik, kao i instr. sing., zna za poluglasnik "između osnove i nastavka ĭ / (ь)". Izuzetak od ovoga imamo kod osnova na n "i jedino kod osnova na n". To se potvrđuje primjerima: građam, dubrovčam, iz našega jezika. Objašnjenje ovih oblika je "vrlo prosto: staro, recimo, pol'an-mь, bez poluglasnika između osnove i nastavka mь, dalo je pol'amь izgubivši, glasovnim putem, n ispred m.465

Naravno, docnijim razvitkom našega jezika i ovaj oblik, oblik dat. pl., uklopio se u novoštokavsko jednačenje dativa, instrumentala i lokativa množine i uopštavanje morfema -ma/-ima kao njihovog obilježja u novoštokavskim govorima. Za ovu osobinu danas znaju i neki govori koji, po cjelokupnoj svojoj strukturi, ne pripadaju grupi novoštokavskih govora.

Oblik nom. pl. sa nastavkom -e ranije su imale imenice tipa sin < сыɴь / sinove, i kamen < κɑʍы / κɑʍєɴє. Taj oblički završetak dosta rano se izgubio. Kod imenica tipa sin on se upotrebljavao do XIV vijeka (up. sinove iz srpskih, bosanskih i dubrovačkih pisanih spomenika, iako već u XIV vijeku imamo i oblik na -i: sinovi ). Prof. Belić, i sa razlogom, kaže da su se "ti oblici morali i ranije upotrebljavati". Nom. množine tipa kamene, građane, Dubrovčane imao je sličnu sudbinu. Takav oblik nom. mn, tj. na -e, nije se sačuvao od imenice κɑʍєɴь / κɑʍы, ali jest od nekih drugih imenica te deklinacione skupine: boļare, Bošńane, građane, Dubrovčane, župļane, seļane. Ali, i tu, već od XIV vijeka, počinje da se ustaljuje nastavak -i: građani, Dubrovčani i sl.466

Ostataka ovakvog oblika nom. pl. još uvijek imamo u našim toponimima: Grižane, Žabare, Crniće, Veluće, Ranovce. Mada, na žalost, danas administracija i tu vrši neke korekcije, ispravlja takve oblike i daje im "književni oblik": Žabari, Grižani i sl.

Ovdje je već bilo riječi o oblicima instr. sing. imenica ž. r. tipa svojov voļov. Postanak ovih i ovakvih oblika fonetski je već objašnjen. Naš savremeni oblik instr. na -om nije nastao fonetskim putem od oblika na -ov. Tu imamo analošku pojavu. Prof. Belić misli da se to izvršilo kod imenica ž.r. prema istom obliku imenica m.r., tj. prema gradom, mužem, posredstvom ličnih zamjenica koje se odnose i "na muška i na ženska lica", pa se prvo moglo dobiti tobom prema, recimo, gospodarem i sl. a prema tome moglo se javiti i ženom, i sl. Dakle, uopštavanje obličkog nastavka -om i u promjeni imenica ž. r. na -a izvršilo se prema imenicama m.r., i to posredstvom ličnih zamjenica. Naravno, tekst Kulinove povelje još ne zna za takve oblike. Tu, upravo, imamo prelazni stepen između starijeg instrumentala na -ojǫ/oǫ, i novijeg na -om. Tu imamo oblik na -ov.

U Povelji imamo dvije potvrde za gen. sing. imenice ž. r. na -a koji glase: sile (da imь ne bude ... sile) i glave (usěčenie glave). Iz istorijske gramatike nam je poznato da ove dvije imenice pripadaju grupi imenica ž. r. koje su u gen. sing. imale oblički završetak ы /y/: sily, glavy. Dativ od tih imenica imao je oblički završetak : silě, glavě. Ima, i danas, naših narodnih govora koji još uvijek znaju za takve obličke završetke (neki sjevernočakavski govori)467. Ali, kao što pokazuju i primjeri iz Kulinove povelje, u štokavskim govorima vrlo rano je došlo do uopštavanja obličkih završetaka imenica ž. r. na -ja, tip voļa, duša, i kod imenica ž. r. na -a. Otuda i u Povelji navedeni oblici sa obličkim završetkom -e. Dakle, tu smo, prema: voļe, duše od starijeg voļę, dušę, dobili i sile, glave.

I na kraju. Cijelo ovo razmatranje odnosa gramatičke strukture koju nam nudi Povelja Kulina bana i naših što-govora sa kraja XII i početka XIII vijeka jasno pokazuje da je Povelja odrazila gramatiku svoga vremena. One pojave koje su se izvršile do toga vremena u zoni gdje je nastala Povelja, našle su primjenu u njenom tekstu. To, drugačije rečeno, znači da je Povelja koristan materijal kako za istoriju tako i za istorijsku dijalektologiju srpskohrvatskog jezika.

464 A. Belić: Istorija srpskohrvatskog jezika, knj. II, sv. 1: Reči sa deklinacijom, Naučna knjga, Beograd 1969, str. 6 i dalje, navedeni citat a str. 8. 465 R. Bošković: Osnovi uporedne gramatike slovenskih jezika, II Morfologija, Nikšić 1985, str. 44. 466 Belić, Reči sa deklinacijom, str. 11-14. 467 Belić, isto.

216

Petar Đorđić

RAZVITAK BRZOPISA U DRŽAVNIM KANCELARIJAMA NEMANJIĆA I NJIHOVIH NASLEDNIKA

Videli smo da se morfološko izdvajanje brzopisnog tipa ćirilice kao funkcionalno posebne tipološke varijante pisma zapaža već u našim najstariim kancelarijskim spisima iz XII veka. Pojava novih, brzopisnih oblika nastavila se i u XIII veku i nije se završila ni u XIV veku a ni docnije. Najviše novih slovnih oblika u postepenom razvitku brzopisa pojavilo se u nemanjićkoj državnoj kancelariji. I upravo samo po dokumentaciji iz te kancelarije možemo pratiti osnovno formiranje drugoga tipa ćirilskoga pisma. Tek oko polovine XIV veka nastaju spisi pisani razvijenim brzopisom i u drugim našim oblastima, a u XV i XVI veku pojavljuju se takvi spisi i van naše nacionalne teritorije.

Zatim upotreba brzopisa nije više bila ograničena na kancelarijske spise i povelje svetovnoga karaktera. Pisari cara Dušana prvi su počeli pisati brzopisom i crkvene povelje. Brzopis prodire i u crkvene knjige, prvo i obično samo u zapisima pisara ili prepisivača. U drugoj polovini XIV veka počinju se upotrebljavati brzopisni oblici naporedo sa ustavom i u čitavim knjigama, prvo svetovne a posle i crkvene sadržine. U to isto vreme pojavljuju se i knjige koje su u celini pisane samo brzopisom.

Najstariji datirani srpski dokumenat pisan ćirilicom potiče iz 1186. godine. To su, kao što znamo, potpisi velikog župana Stefana Nemanje i kneza Miroslava. Tekst ima svega 14 reči, od kojih pet reči dolazi dvaput; ima svega 18 posebnih slova ili grafema. To znači da je upotrebljena približno polovina svih slova iz tadašnje ćirilice. Iako je tako ograničen broj slova, ipak se jasno ističe razlika u oblicima između knjiškog ili ustavnoga tipa i kancelarijske varijante. Na to ukazuje bar polovina upotrebljenih slova.

To su: ɑ sa stablom produženim u donji međuprostor; zatim в kod kojega desna uspravna, ulevo izbočena linija ne dodiruje levu uspravnu liniju; kod slova д su produžene nožice toliko da su po veličini gotovo proporcionalne sa gornjim trouglastim delom slovne figure; slovo ж je tropotezno i ukrštene linije se seku na sredini stabla; ʒ ima oblik sličan broju 7; unutrašnje linije slova ʍ sastaju se pod uglom; slovo ρ sa trouglastom glavicom; kod slova χ donji krajevi ukrštenih linija podjednako zalaze u donji međuprostor; nagnuto udesno stablo slova ѣ presečeno je prostom linijom, bez bočnih privesaka, pored oblika sa privescima.

Osim navedenih devet slova koja se po obliku više ili manje razlikuju od normalnih ustavnih oblika mogu se uzeti još četiri slova koja u ustavu imaju po dve morfološke varijante, dok ih Nemanjin pisar piše u onom obliku koji će ostati karakterističan za brzopis: kod slova ʜ vodoravna linija je na sredini uspravnih linija; desni odvojeni deo slova κ čini obla linija, a ne u vidu slova г nagnutoga ulevo; kosa linija kod slova ɴ polazi od samoga vrha leve uspravne linije; slovo Ɣ ima tri poteza: na donji ovalni deo slovne figure, tj. ο, dodaju se dve kose divergentne linije koje se sastaju na vrhu ovalnog dela: .

Isti Nemanjin pisar napisao je i Hilandarsku ktitorsku povelju iz 1199. godine. Pri pisanju te povelje pisar je pazio na razlikovanje debelih i tankih linija, što je i osnovna osobina ustavnog tipa ćirilskog pisma. I slovni oblici su po pravilu toga istoga tipa. Ali pored tih ima i onih novih oblika koji se nalaze u dokumentu iz 1186. godine. Posebno treba ukazati na slovo ɑ koje pored ustavnog oblika i onoga sa produženim nadole stablom ima, iako retko, i oblik sa stablom produženim u oba međuprostora: . Tako oblikovano slovo ɑ postalo je trajna osobina brzopisa.

217

Posle Nemanjina pisara takvo brzopisno ɑ prvo se nalazi kod pisara tek u kancelariji Nemanjina unuka, kralja Vladislava, a to znači najranije 1234. godine. U to vreme su u upotrebi ne samo novi slovni oblici i oni oblici karakteristični za brzopis koje smo našli kod Nemanjina pisara, nego su i druga slova dobila nove oblike. To je tronogo т koje se nalazi u sve tri sačuvane isprave iz kancelarije kralja Vladislava i izdane Dubrovačkoj opštini: . Zatim slovo ч ima drukčiji oblik: sastoji se od dva poteza, na desnu, dužu kosu liniju naginje se, i to nešto iznad njezina kraja, kraća leva kosa linija. Takav oblik može se naći i u jednoj sačuvanoj povelji kralja Radoslava. Najzad, slovo в dobilo je kvadratni oblik: . Nalazimo ga prvo u Vladislavljeva pisara.

Još dva slova su izmenila svoj oblik. To su г i д. Prvo ih zapažamo u ispravama kralja Dragutina. Slovo г ima nadole produženo stablo i povijeno ulevo: . Figura slova д svedena je na tri poteza: leva, i duža, kosa linija zalazi u oba međuprostora, ispod njezina vrha povučena je udesno kosa linija koja zalazi u donji međuprostor, obe kose linije spojene su vodoravnom linijom: .

Opisani novi oblici slova г i д nisu se uopštili pre kraja XIII veka. To isto važi i za novi oblik slova ʒ koji se nalazi u jednoj Dragutinovoj ispravi. Slovna figura se sastoji iz dva poteza: ulevo okrenuta linija u obliku kuke presečena je na gornjem kraju vertikalnom crtom: .

Jedna varijanta slova ж nalazi se takođe u jednoj Dragutinovoj ispravi: srednja vertikalna linija zalazi u donji međuprostor. U toj istoj ispravi može se naći slovo ʍ kojemu je leva unutrašnja linija produžena nadole: .

Oba oblika slova ж i ʍ mogu se zapaziti i u jednom pismu kralja Milutina, pisanom pre kraja XIII veka.

Ako bismo sada uporedili sve slovne oblike koji se u XIII veku upotrebljavaju u brzopisu sa oblicima u ustavnom tipu mogli bismo lako uočiti pet kategorija slova.

Prvo, to su slova koja imaju u osnovi isti oblik u oba tipa tadašnje ćirilice: Ƃ, є, ʌ, п, ρ, ф, ω, ц, ш, шı , ы, ь, ıє, ю, , , , y. Drugo, slova koja u ustavu imaju po dva oblika, a u brzopisu uglavnom samo po jedan oblik: ʜ, κ, ɴ, Ɣ, a takođe o i с, koji u ustavu imaju dve varijante: usku i široku. Treće, slova koja se upotrebljavaju samo u brzopisu, i to u jednom obliku: ɑ, в, т, ѣ, ⊦ɑ. Četvrto, slovo koje se nalazi samo u brzopisu, ali nije potpuno zavladalo: г. Peto, slova koja se upotrebljavaju samo u brzopisu, i to u dva ili više oblika: д, ж, ʒ, ʍ, χ, ч. Na samom početku XIV veka, 1302. godine, napisana je Vrhlapska povelja kralja Milutina. To je najstariji primer naročito stilizovanoga kancelarijskog brzopisa koji je dobio naziv diplomatički brzopis468. Drugi primer takva brzopisa potiče iz 1320. godine. To je i poslednji sačuvani dokumenat iz Milutinove kancelarije i upućen je Dubrovačkoj opštini. Upravo počevši od toga dokumenta zapaža se izvesna ustaljenost pojedinih oblika u diplomatičkom brzopisu kojim se pisalo u kancelarijama potonjih Nemanjića i njihovih naslednika.

Vrhlapska povelja, 1302.

U diplomatičkom brzopisu delovi odnosno linije slovnih figura koji izlaze iz reda nesrazmerno su veći od delova ili celih figura slova koja ne prelaze ni u gornji ni u donji međuprostor. Ta svojevrsna stilizacija je po pravilu kaligrafski izvođena. Ona je dakle i upadljiva i dopadljiva. Tako oblikovani brzopis, kao prvenstveno kancelarijsko pismo, dobio je naziv diplomatički zato što su se njime pisale u prvom redu "diplome", tj. povelje i druge isprave koje su kod nas izdavali vladari i oblasni gospodari pa i crkveni poglavari.

Karakteristična produženja međuprostornih linija u diplomatičkom brzopisu nastala su ugledanjem na grčku i latinsku kancelarijsku ili diplomatičku minuskulu koje su srpski logoteti i dvorski pisari videli i u svojim kancelarijama, u zvaničnim spisima vizantijskoga ili zapadnoga porekla.

468 Čremošnik, Srpska diplomatska minuskula, Slovo, 13, Zagreb, 1963, 119-135, sa 10 sn.

218

Prvo ćemo dati azbučni pregled slovnih oblika koji su se upotrebljavali u kancelarijskim spisima do pred kraj XV veka, kada i prestaje upotreba diplomatičkog brzopisa.

Dugačka uspravna linija slova ɑ kod Milutinovih pisara još je prava, a docnije ona je izvijena: .

Prave linije slova Ƃ zaoblile su se tako da se to slovo može napisati jednim potezom pera: . Kao što se vidi, slovna figura je sasvim nalik na broj 6. Tako uprošpeni oblik prvi put se javlja kao alternativni u Milutinovu pismu iz 1320. godine. Docnije, figura toga slova može biti nagnuta udesno, na primer u povelji despota Uglješe iz 1369. godine, zatim cela figura leži na donjoj liniji reda kao što je u povelji Lazara Brankovića iz 1457. godine i carice Mare iz 1470-1487. godine: .

pismo carice Mare Slovo в dobro čuva svoj tradicionalni brzopisni oblik kvadrata.

Uspravna, u donji međuprostor produžena linija slova г postala je izvijena, što se prvo opaža u aktima Stefana Dečanskoga: . Tako oblikovano slovo г dosta liči na brzopisni oblik slova ρ. Razlika je u tome što slovo г mesto kružića ili ovala ima zaobljen vrh kojii prelazi u uspravnu crtu koja se spušta do donje linije reda.

I slovo д u pismu iz 1320. godine ima nešto drukčiji oblik nego u prethodnim kancelarijskim spisima. Razlika je u dužini desnog pravog ili malo povijenog i kosog poteza koji polazi otprilike od sredine levog dugačkog kosog stabla. Ranije je desni potez bio kraći, i tako je u Milutinovu pismu iz 1313. godine. Takav oblik može se napisati sa dva poteza pera. Treći potez ponekad čini kratka ukrasna crtica koja se povlači udesno od gornje polovine stabla: .

U jednoj povelji kralja Stefana Dečanskog, izdanoj Dubrovačkoj opštini 1326. godine, koja je kao i sva četiri njegova pisma pisana brzopisom, slovo д ima i na donjem delu leve, dugačke linije ukrasnu crticu.

Desna kosa linija kraća je nego što je u Milutinovu pismu iz 1320. godine, dok leva linija može biti i prava i neznatno izvijena i nema ukrasnih crtica. Ona je takva i u Dušanovim poveljama i pismima i naročito u

219

aktima cara Uroša, u kojima je ta linija izrazito izvijena. Desna kosa linija po pravilu duboko zalazi u donji međuprostor.

U XV veku, u poveljama Lazara Brankovića iz 1457. godine i carice Mare iz 1485. godine, gornja polovina leve dugačke linije slova д veoma je skraćena ili je sasvim iščezla: , .

Slovo nema u brzopisu posebnog oblika.

Slovo ж može čitavom svojom donjom polovinom zalaziti u donji međuprostor, ali tako pišu tek Dušanovi pisari. Ukrštene linije u takvu slučaju seku se na donjoj liniji reda i uz to desna kosa linija često je duža od leve i na njezinu vrhu je kukica.

Kod druge morfološke varijante slova ж srednja uspravna linijja zalazi u oba međuprostora. U takvu slučaju ukrštene linije seku se u sredini reda. Tako je u poveljama despota Uglješe iz 1369. godine i kneza Lazara iz 1387. godine. Ukrštene linije s desne strane stabla mogu biti sastavljene, čineći petljicu: . To znači da se slovna figura može napisati sa dva poteza pera. Tako oblikovano slovo ж ima u povelji Kostadina Dejanovića iz 1381. godine.

povelja kneza Lazara, 1387.

Slovo ʒ je dobilo ustaljen oblik kakav se može zapaziti već u Milutinovoj Vrhlapskoj povelji 1302. godine. Gornji, početni deo čini zaobljena polukružna linija kao kod današnjega rukopisnoga slova ʒ: . U toj povelji gornji deo slova češće je uglast: , kao što je i kod ustavnog oblika.

Slovo ʜ po pravilu čuva svoj ustavni oblik sa unutrašnjom vodoravnom linijom koja spaja uspravne linije na njihovoj sredini.

Slovo κ zadržava svoj tradicionalni brzopisni oblik: desni, odvojeni deo slovne figure ima oblik slova с, dakle:

220

. Izuzetno, kao što je u pismu kralja Milutina iz 1313. godine i povelji kneza Lazara iz 1387. godine, oba sastavna dela imaju isti oblik: .

To morfološko izjednačavanje obaju delova slova κ koji se po obliku nisu razlikovali od slova с ipak nije moralo zbunjivati dobro pismenog čitaoca jer napisano сс moglo je imati samo jednu glasovnu vrednost, a to je κ, jer dva с nisu mogla stajati zajedno nego su bila rastavljena ili jerom ili pajerkom; napisano ссс označavalo je samo сκ, a ne i κс, jer se ta glasovna grupa po pravilu pisala slovom .

Slovo ʌ ima dve varijante: obe kose linije su iste dužine ili je leva linija duža od desne: , što je ređi slučaj.

Milutinovi pisari redovno pišu slovo ʍ sa produženom u donji međuprostor levom unutrašnjom linijom: . Ta linija kod pojedinih pisara može biti povijena udesno ili ulevo, kao što je često u Vrhlapskoj povelji. Kod pisara Milutinovih naslednika ta je linija obično prava.

Slovo ɴ nema ustaljen oblik. Upotrebljava se tradicionalni i novi, uprošćeni oblik. Stariji oblik ima dve varijante koje se među sobom razlikuju položajem unutrašnje linije. Ona u oba slučaja ide od vrha leve uspravne linije, a desnu uspravnu liniju može da dodiruje ili na njezinu donjem kraju ili iznad njega, bliže vrhu. Drugi novi oblik se piše sa dva poteza: leva i unutrašnja linija čine luk koji svojim desnim krajem dodiruje desnu liniju na njenoj sredini: . Takav oblik se može naći na primer u Vrhlapskoj povelji.

Figura slova o u brzopisu više je okrugla nego ovalna, kakva je u ustavu, u kojemu ima dve varijante: usko i široko.

Slovo п nema posebnog oblika u brzopisu.

Uspravna linija slova ρ može biti izvijena, kao što je u Milutinovu pismu iz 1289. godine, a pre toga i u jednom aktu kraljice Jelene iz iste godine. Docnije je takav oblik sasvim zavladao.

Slovo с nema posebnog oblika u brzopisu.

Slovo т zadržava tradicionalni brzopisni tronogi oblik.

Slovo Ɣ tek je u poslednjemu Milutinovu pismu iz 1320. godine dobilo oblik koji posle toga vlada i u ostalim dokumentima koji su pisani diplomatičkim brzopisom. Razlika između ranijeg oblika, kao što je na primer u Vrhlapskoj povelji, i novoga odnosi se na gornji deo slova koji se nalazi u gornjem međuprostoru. U Vrhlapskoj povelji leva kosa linija svojim donjim krajem po pravilu dopire do donjega dela slova ili kružića:

. U drugom obliku ta linija je kraća i sastaje se sa desnom linijom manje ili više ispod njezina vrha: . Takav oblik pisao se sa dva poteza pera.

Slovo ф se retko javlja u našoj srednjovekovnoj pismenosti, jer je obeležavalo suglasnik koji se nalazio samo u tuđim, neslovenskim rečima, ne uzimajući u obzir posebno konstruisani vladarski potpis sa imenom Stefan. U svim aktima iz kancelarije kralja Milutina pisanima brzopisom slovo ф je upotrebljeno samo jedanput, i to u Vrhlapskoj povelji. Oblik mu je naročit i usamljen: mesto kruga ili ovala, koje preseca uspravna dugačka linija, napisano je slovo ω, u brzopisnom, razvučenom obliku. Kao i kod brzopisnoga ɑ, uspravna linija može da bude manje ili više izvijena. Tako oblikovano slovo ф ima u povelji cara Uroša iz 1360. godine.

potpis na Vrhlapskoj povelji

Slovo χ već kod Milutinovih pisara, kao u Vrhlapskoj povelji, ima oblik koji je postao karakterističan za diplomatički brzopis: kao kod brzopisnog oblika slova ж, ukrštene linije seku se na donjoj liniji reda a ne u njegovoj sredini, što je odlika ustavnog pisma. Pored toga ukrštene linije su više razmaknute. Desna linija obično ima na vrhu kukicu kao i kod slova ж.

Prava desna, dugačka linija slova ц može biti i izvijena, kao što je u aktima cara Uroša: .

Slovo ч se i dalje pisalo različito. Nalazimo tri varijante: leva kosa linija dodiruje desnu kosu liniju nešto iznad njezina donjega kraja, ili obrnuto, što je ređe, desna linija dodiruje levu i, najzad, obe linije se sastaju na donjoj liniji peda: , , .

Slovo ш nije dobilo poseban oblik u brzopisu.

Srednja prava linija slova шı može u svojem međuprostornom delu biti povijena ulevo kao što je u ispravama iz kancelarije cara Uroša.

Slovo ь (i u digramu ьı) piše se jednim potezom, a donji deo slovne figure je zaobljen ili okruglast, kao i kod slova Ƃ u brzopisnom tipu.

Slovo ѣ u osnovi je zadržalo isti brzopisni oblik koji smo zapazili i u najstarijem kancelarijskom dokumentu, pisanom 1186. godine. Glavnu razliku između brzopisnog i ustavnog oblika čini poprečna linija koja preseca stablo. U brzopisnom obliku poprečna linija nema bočnih privesaka. Ona docnije može biti i izvijena: .

221

Dodajmo još da stablo kod ustavnog oblika ima na donjem kraju petljicu koja se piše posebnim potezom pera (tako i u figurama slova ь i Ƃ). Kod brzopisnog oblika donji kraj stabla i petljica pišu se jednim, kružnim potezom kao i kod slova ь i Ƃ.

Slovo ω piše se razvučeno već u Vrhlapskoj povelji: .

Sastavljena slova , , samo u čisto ustavnom pismu čuvaju neizmenjen prvi sastavni deo, sa vodoravnom spojnicom koja nikada ne polazi od vrha stabla. U brzopisu toga pravila se drži samo slovo , tako da spojnica i srednja vodoravna crta kod drugoga sastavnog dela čine jednu celinu.

Slovo ю moglo se pisati na dva načina: ili onako kao što je i u ustavnom pismu, ili je spojnica išla od vrha leve uspravne linije do vrha desnoga dela: . Spojnica i leva uspravna linija mogle su se pisati i jednim potezom pera pa je u takvu slučaju na pregibu nastao luk: .

Isti razvojni proces imalo je i slovo , samo što je uprošćeni oblik sa sraslom levom linijom i spojnicom sasvim zavladao tek u kancelarijama posle Milutinove vladavine: .

Poslednja četiri slova ćirilske azbuke , , i dolaze, kao što znamo, samo u tuđim, neslovenskim rečima ili služe za obeležavanje određene bpojne vrednosti. Ta slova nisu u brzopisu dobila posebne oblike, ne uzimajući u obzir produženja koja su karakteristična za diplomatički brzopis. Primere za takav oblik slova imamo u povelji despota Uglješe iz 1369. godine.

Na kraju, azbučnom pregledu slovnih oblika treba dodati još tri posebna oblika. To su morfološke varijante slova: ʜ, κ, с. Upotreba im je ograničena uglavnom na početak reči odnosno izraza, a od normalnih oblika pre svega razlikuju se svojom veličinom. Takve oblike nalazimo već u aktima kralja Vladislava.

U povelji kneza Lazara iz 1387. godine ima veliko početno в sa upisanim jerom ъ , što se nalazi i u rukopisnim knjigama iz XV veka i docnije koje su pisane ustavom.

U toj Lazarevoj povelji pored brzopisnog oblika slova д ima i oblik koji se od kaligrafskog ustavnog oblika razlikuje dužinom bočnih linija, koje dublje zalaze u donji međuprostor i koje su uz to i izvijene. Takav alternativni oblik nalazimo i docnije, kao u povelji Vuka Brankovića iz 1389. godine i carice Mare.

Dalje, u istoj Lazarevoj povelji nalazimo i alternativni oblik slova ʒ. Pored brzopisnog oblika ima i oblik koji smo već zapazili u najstarijem kancelarijskom dokumentu iz 1186. godine: . Taj uprošćeni oblik potpuno je zamenjen drugim, još više uprošćenim oblikom u poslednjim ispravama iz kancelarije kralja Milutina. Taj oblik se nije mogao održati u diplomatičkom brzopisu, kao što pokazuju povelje despota Stefana Brankovića i carice Mare.

U tim poveljama nema ni tipično brzopisnih oblika slova ʍ sa produženom levom unutrašnjom linijom i koji se pisao sa dva poteza pera, dok se drugi oblik mogao napisati jednim potezom.

Najzad, u istoj dokumentaciji, pored oblika slova Ɣ koji je osobina samo diplomatičkog brzopisa, ima i oblik koji se u XV veku i docnije nalazi i u rukopisnim knjigama: slovna figura ne zalazi u gornji međuprostor: .

pismo despota Vuka sultanu Bajazitu II, 1483. Iste morfološke osobine slova ʒ, ʍ i Ɣ nalazimo i u pismima despota Vuka s kraja XV veka. Brzopis u tim pismima nije kaligrafski, ali su slovni oblici kao i u diplomatičkom brzopisu iz istoga vremena.

222

Petar Đorđić

UPOTREBA I RAZVITAK SRPSKOGA BRZOPISA IZVAN NJEGOVA MATIČNOGA PODRUČJA

Brzopisni tip ćirilice koji se formirao u dvorskoj ili državnoj kancelariji za vladavine kralja Milutina postao je u toku XIV veka opštim kancelarijskim pismom za akta pisana na našem jeziku u dubrovačkoj, a docnije i u bosanskoj državnoj kancelariji, za vladavine Tvrtka I. Mnogo ranije, dakako, brzopis je bio odomaćen u Humu, zajedno sa Trebinjem, Konavlima i Stonom, koji su još bili u sastavu nemanjićke države kada je u Raškoj formirana tipološka varijanta ćirilice. Brzopis je bio manje ili više poznat i na zapadu od humske zemlje, u primorskoj oblasti koja je ušla u sastav bosanske države za Tvrtkove vladavine. Ćrilica se u toj oblasti čvrsto držala naročito u delu između Splita i reke Cetine. To je poznata župa Poljica, koja je imala svoj statut napisan 1440. godine, bez sumnje ćirilskim brzopisom, a najstariji sačuvani prepis je s kraja XV veka. Od XVI veka pojavljuje se dokumentacija koja je pisana brzopisom i u drugim našim krajevima zapadno i severozapadno od nekadašnje bosanske države. U njezinu sastavu se u Tvrtkovo vreme našla u vazalskom odnosu i lička oblast, u kojoj se već tada širila ćirilica.

Novi gospodari Turci zatiču upotrebu ćirilice u osvojenim našim krajevima, i otada ona, u svojemu brzopisnom tipu, vlada u običnom životu i kod naših pismenih ljudi islamskog verozakona, držeći se u pojedinim sredinama još i u prošlom veku, pre svega u begovskim porodicama. Vuk Karadžić je objavio 1857. godine faksimil ćrilicom pisanog pisma Ali-paše Rizvanbegovića — Stočevića, hercegovačkog vezira 1832—1851. godine.

Brzopisom su se od kraja XIV veka služili i naši pisari u službi turskih lokalnih, mahom islamizovanih, ili poturčenih, upravljača, zatim i samih sultana do sredine XVI veka.

Sačuvano je, dalje, nekoliko spisa pisanih brzopisom u kancelarijama arbanaških gospodara u XIV i XV veku i madžarskih kraljeva u XV i XVI veku. Tako je pisano i pismo moldavskog vojvode Aleksandra iz 1566. godine, a upućeno je Dubrovačkoj opštini kao gotovo sva akta arbanaških gospodara i turskih sultana i, sa malim izuzetkom, sve povelje i pisma bosanskih vladara i oblasnih gospodara do pred kraj XV veka.

Morfološki razvitak brzopisa nije bio, niti je mogao biti jedinstven na čitavu području njegove upotrebe. Već smo videli da se ni ustavni tip ćirilice nije u svemu podjednako razvijao na raškom i bosanskom području, na kojemu su se oba grafijska tipa posle dolaska Turaka i dalje držala samo kod pripadnika istočne crkve, koja se i pre obnove Pećke patrijaršije sve više širila i u bosanskoj državi, ostvarujupi time i svoje duhovno i kulturno jedinstvo, koje se ogledalo i u unifikaciji pisma i grafije. Spomenimo samo da je tada uopštena upotreba slova ћ, koje se u Raškoj gotovo prestalo upotrebljavati već u XIII veku i čuvalo se od početka pismenosti bez prekida pre svega na bosanskom području.

S druge strane, pripadnici zapadne crkve, kojima je bogoslužbeni jezik bio latinski, ili, kao na primer u Poljicama, ponarodnjeni staroslovenski jezik sa glagoljicom, nisu imali potrebe da neguju i ustavni tip ćirilice, nego su se služili samo brzopisom kao svakodnevnim pismom. Taj se brzopis razvijao uglavnom odvojeno od pisma kojim su se služili pripadnici istočne crkve. U isto vreme, taj regionalni brzopis i sam nije bio jedinstven, što znači da je imao pored zajedničkih i lokalne osobine, vezane dakle za određena područja. Izvesne morfološke specifičnosti ili lokalizmi mogu se zapaziti i u brzopisu naših muslimana, koji su u mnogome činili svet za sebe.

Sada treba da redom pregledamo upotrebu i razvitak brzopisa po pojedinim našim oblastima i krajevima. Počećemo od Dubrovnika, najmanjeg, ali po dokumentaciji najstarijega posle Raškoga područja na kojem se pisalo uređenim brzopisom. Zatim ćemo preći na Bosnu, to najšire posle Raške područje upotrebe i osobenog razvitka raškoga brzopisa. Izložićemo, dale, istoriju brzopisa u ostalim našim krajevima koji su jedno vreme bili u sastavu bosanske države ili su se s njom graničili i koji su posle zajedno sa Bosnom došli pod tursku vlast. Naposletku ćemo se osvrnuti i na upotrebu srpske ćirilice, odnosno njenog brzopisnog tipa, izvan našeg nacionalnog tla.

DUBROVNIK

PALEOGRAFSKA GRAĐA I PISARI

Upotreba ćirilice u gradu Dubrovniku, iako nikada nije bila sveopšta, nikada nije prestajala. Ćrilica se držala u zvaničnoj prepisci sa vlastima na susednom ćirilskom području sve do 1806. godine kada je ukinuta i Dubrovačka Republika i zatvorena njena državna kancelarija. Čitava ćirilska pismenost u Dubrovniku, i izvorna i prepisivačka, oduvek je bila na narodnom jeziku, upravo na dubrovačkom govoru, dok je latinička pismenost sve do pred kraj XV veka bila samo na latinskom i italijanskom jeziku. Ali i posle uvođenja latinice za sastave na narodnom jeziku zvanični, diplomatski spisi i dalje su pisani po pravilu samo ćirilicom, i uglavnom takvi spisi i čine obimnu ćirilsku dokumentaci|u u Dubrovačkom arhivu. Gotovo sva ta dokumentacija pisana je u samom Dubrovniku, upravo u državnoj kancelariji.469 Od dosada objavljene

469 Milan Rešetar: Die ragusanischen Urkunden des XIII-XV. Jahrhunderts, Archiv fur slavische Philologie XVI, 1894, 321-368; Milan

223

arhivske građe za period od 1347—1550. godine ima nekoliko izvornih spisa, većinom testamenata, koji su nastali izvan Dubrovnika, ali na području Dubrovačke Republike: u Stonu, Janjini, Drijevima, Mlinima. Dvadesetak spisa je pisano izvan šireg dubrovačkog područja. To su pisma, ne uvek i vlastoručna, dubrovačkih građana, mahom trgovaca koja su bila upućena dubrovačkim vlastima iz raznih mesta, kao što su Herceg-Novi, Konjic, Srebrnica, Trepča, Novo Brdo, Rudnik, Skoplje, Solun i Budim.

Pored tih privatnih i privatnopravnih spisa, za koje se zna gde su pisana, ima ih nekoliko bez podataka o mestu postanka. Više po jezičkim i paleografskim osobinama može se uzeti da je jedan od tih spisa nastao u Dubrovniku. To je spisak putnih troškova, bez oznake njegova sastavljača. Taj spis je čuvan ali ne i pisan u državnoj kancelariji. U njoj su ne samo čuvani nego i pisani, sa neznatnim izuzetkom, svi dubrovački ćirilski spisi koji su dosada izdani.

Ranije smo već videli da se paleografska građa za istoriju ćirilice u Dubrovniku u XIII veku svodi na devet kancelarijskih spisa, od kojih je osam pisao latinski pisar ili notar Paskal. Njegov poslednji spis je iz 1254. godine. Od tada u ćirilskoj dokumentaciji u samom Dubrovniku, ako se izuzme pismo dubrovačkih trgovaca, pisano u Brskovu 1302. godine, nastaje duga praznina koja traje skoro sve do druge polovine XIV veka.

povelja bosanskog bana Ninoslava, pisao dubrovački notar Paskal 1240.

Najstariji ćirilski spis iz toga veka nastao je, kao i dokumentacija iz XIII veka, u državnoj kancelariji i pisao ga je Jaketa Krusić, pisar od 1340 do 1347. godine. Od njegovih prethodnika nije sačuvan nijedan spis. Za trojicu se znaju samo njihova imena, počevši od 1278. pa do 1336. godine. To su Ozren, Stojan Ceprić i Stefan Benčulić. Posle Krusića se za više od dvesta godina izređalo 12 pisara kojima znamo ime. Od njih su, kao i od Krusića, ostali uglavnom prepisi povelja i pisama. Imena osmorice pisara nalazimo u njihovim spisima, a ostali pisari se spominju u dubrovačkim izvorima na latinskom i italijanskom jeziku.

priznanica kneza Starcimira Balšića, prepisao Maroje Niklić, 1379.

Krusića je na pisarskoj dužnosti nasledio Džive Parmezan, 1348—1363, koji se, kao ni njegov prethodnik, nije potpisao na svojim prepisima. Ogac mu je bio Italijan koji se doselio iz Parme, a mati je bila Dubrovkinja po imenu Bijela. Njen sin iz drugog braka je Niko Bijelić, koji je bio pisar od 1363. do 1367. godine i koji je u jednom svojem zapisu dodao pored svojega imena: dijak srpski. Imena neposrednih Bijelićevih naslednika nisu nigde zabeležena. Prvi koji je sam zabeležio svoje ime jeste Maroje Niklić, 1379—1387. To su činili i potonji pisari Vidoš Bogdanić, 1388. do 1389. godine, doseljenik sa Korčule, zatim slavni Rusko Kristoforović, 1392. do 1431. godine, po ocu Italijan, Nikša Zvijezdić, 1431-1455. godine, Marinko Cvjetković, 1355-1374. godine, Maroje Ptičić, 1474-1482. godine, s ko|im se završava spisak pisara čija su imena poznata iz samih njihovih spisa. Zatim su bili pisari: Paskoje Primojević, 1482-1527. godine i njegovi sinovi Trajan, 1527-1536. godine (sl. 243), i Niko, 1536-1566. Jedan Paskojev sin, Luka, bio je latinski pisar 1504—1524. godine. Od njega je ostao i jedan ćirilski prepis iz 1517. godine.

Rešetar: Nove dubrovačke povelje Stojanovićeva zbornika, Glas SANU CLXIX, 1936; G. Čremošnik: Postanak i razvoj srpske ili hrvatske kancelarije u Dubrovniku, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku I/1, Dubrovnik, 1962, 73-83.

224

priznanica Sandalju Hraniću, pisao Nikša Zvijezdić, 1434.

kralj Dabiša izdaje razrešenicu računa, prepisao Rusko Hristiforović, 1392.

Najviše građe, preko 300 koncepata i prepisa, ostavio je dugogodišnji logotet Rusko Hristoforović ili Kristofanović, kako se u jednom svojem spisu sam naziva. Rusko je radio u srpskoj kancelariji i pre nego je postavljen za pisara ili logoteta, kako se on sam titulisao. Imamo jedan njegov prepis iz 1390. godine, a poslednji je iz 1429. godine. Od Ruskova naslednika Nikše Zvijezdića, koji je bio pisar 25 godina, ostalo je do sto dokumenata, a to je daleko više nego što su ostavili svi navedeni dubrovački pisari, izuzevši dakako Ruska.

Sva sačuvana ćirilska dokumentacija koja potiče od spomenutih srpskih pisara objavljena je odavno (bez ijednog faksimila ili snimka) u delu Stare srpske povelje i pisma od Ljub. Stojanovića (1929. i 1934). Poslednji je takav dokumenat jedno pismo iz 1550. godine.

MORFOLOŠKE OSOBINE

Brzopis u Dubrovniku morfološki se ne razlikuje od brzopisa u dubrovačkom ćirilskom zaleđu. To znači da je i razvitak brzopisa na dubrovačkom području išao naporedo sa razvitkom u ostalim našim oblastima, u

225

prvom redu u državi Nemanjića i njihovih naslednika. Tu se i formirao kaligrafski ili diplomatički brzopis470 koji je zavladao i u dubrovačkoj srpskoj kancelariji. Brzopis iz vremena cara Stefana Dušana vrlo dobro je poznavao Jaketa Krusić, prvi dubrovački pisar iz XIV veka čiji su prepisi sačuvani. Ali već u njegovu pismu nalazimo morfološku osobinu ksca je tipična za pismo i svih potonjih dubrovačkih pisara. To je brzopisni oblik slova ѣ u kojega je crta koja seče izduženo stablo toga slova ugnuta, tj. ima oblik luka okrenutog nadole, dok je u brzopisu u nemanjićkim i poslenemanjićkim aktima ta crta najčeiše ili prava ili izvijena, vijugava.

I Krusićev naslednik Džive Parmezan ima u svojem pismu takvih osobina. On piše slovo д drugačije nego Krusić: desna crta koja čini luk sa levom, dugačkom crtom bar za polovinu je kraća , kao na primer u Milutinovoj Vrhlapskoj povelji. U dubrovačkom brzopisu ta crta je i posle Parmezana ostala kratka. Dosta je karakterističan oblik slova ц u dubrovačkim spisima koji se takođe nalazi već u Parmezanovom pismu: slovna figura nalik je na rukopisni tip slova ч. Krusićev oblik, koji se može naći i u Dušanovim poveljama, pazlikuje se od Parmezanova osobito levim delom slovne figure koji ne izlazi iz reda; taj deo podseća na levi, kraći deo štampanog slova ч. Pored opisanog oblika bio je u upotrebi i oblik sa levim pravouglim delom, kao što piše Nikša Zvijezdić. Navešćemo još dve varijante, obe usamljene. U Marinka Cvjetkovića slovo ц je nalik na rukopisno latinsko n, sa produženom desnom crtom u donji međuprostor. Najzad, nalazi se i oblik koji najviše odgovara štampanom ц, ali sa izvijenom dopisanom crtom koja stoji u donjem međuprostoru. Tako je u rukopisu iz 1531. godine kada je bio pisar Trajan Primojević.

U dubrovačkim kancelarijskim spisima slovo ч ima oblik latinskog V, sa pravim, ili na vrhu povijenim, kracima: . Krajem XV i u prvoj polovini XVI veka kada je bio pisar Paskoje Primojević i sinovi mu Trajan i Niko slovo ч bilo je asimetrično, kao što se pisalo u to vreme i u kancelarijama Lazarevića i Brankovića: levi krak je kraći od desnoga: .

Slovo ь (tanko jer), koje stoji na vodoravnoj crti prvi put se može naći u prepisima Nikše Zvijezdića. Sto godina docnije takav oblik, samo sa izduženim stablom, nalazi se redovno u spisima kada su bili pisari braća Trajan i Niko Primojević. Naporedo sa tim oblikom ima i prostiji koji se sastoji od dva prava poteza iste dužine: , .

Njihov brat Luka, koji je inače bio latinski pisar, u ćirilskom prepisu jednog testamenta slovo ь piše sa izduženim stablom. Pre toga nalazimo takav oblik u nešto docnijem prepisu jednog akta iz 1480. godine; taj prepis mogao bi poticati od Paskoja Primojevića.

Navedena slova po nekim svojim oblicima su karakteristična za dubrovački brzopis, bilo uopšte, kao što je oblik slova ѣ i skoro isto toliko i oblici slova д, ц, ч, ili ograničeno, kao što je oblik slova ь. Ostala slova, i to ona koja su van dubrovačkog područja vremenom menjala svoj oblik, kao takva su se upotrebljavala i u dubrovačkoj srpskoj kancelariji. To se najviše odnosi na slova: ʒ, ʍ, ɴ, Ɣ, ω.

Slovo ʒ u obliku kuke bilo je u upotrebi do pred kraj XIV veka kada je postao pisar Rusko Kristoforović, upravo kada je on počeo sastavljati ili prepisivati zvanična dokumenta i to činio punih 40 godina. Rusko je slovo ʒ pisao prvo kao i njegovi prethodnici, tj. samo u obliku kuke.

Naporedo sa tim oblikom, samo nekoliko godina docnije, Rusko upotrebljava i drugi oblik slova ʒ koji najviše podseća na latinsko z. Samo takav oblik je Rusko pisao u poslednjim godinama svoje pisarske službe. Njegov naslednik Nikša Zvijezdić prvi je počeo to slovo pisati i drukčije: u osnovi to je današnji oblik toga slova samo nesimetričan i izdužen: . Za Zvijezdićem su pošli i svi potonji pisari.

Isti pisar je prvi počeo pisati slovo ʍ samo u jednom obliku: nijedan potez ne izlazi iz reda, dok je Rusko pored takvoga oblika i dalje pisao to slovo sa karakterističnom levom unutrašnjom crtom produženom u donji međuprostor. Ob.e varijante nalazimo još samo kod Zvijezdićeva naslednika Marinka Cvjetkovića.

I kod dubrovačkih pisara slovo ɴ ima tri varijante. Rusko Kristoforović. je pisao na sva tri načina: unutrarnja kosa linija ide od vrha leve uspravne do samoga kraja desne uspravne linije ili do ispod njezina vrha, trepi i mnogo ređi oblik sličan je izvrnutom štampanom slovu ч. Takav oblik se uopštio u drugoj polovini XV veka kada su bili pisari Marinko Cvjetković i Paskoje Primojević, a tako su pisali i njegovi sinovi.

Slovo Ɣ sve do Ruska imalo je samo jedan oblik kakav je bio u upotrebi i u kancelariji Nemanjića a mogao se pisati sa dva poteza: . Račvasti deo uvek se nalazio iznad gornje linije reda. Naporedo sa tim oblikom Rusko je gotovo od samog početka pa do kraja svoje pisarske službe upotrebljavao i drugi oblik koji se pisao jednim potezom pera između dveju linija reda, ili je više ili manje zalazio u gornji međuprostor: . Posle Ruska oba oblika, dvopotezni i jednopotezni, pisao je još Luka Primojević (1517. godine), dok su svi ostali pisari zadržali samo jednopotezni oblik.

Slovo ω ima tri varijante. Jedino Jaketa Krusić i Rusko Hristoforović upotrebljavaju oblik u kojega i srednja, unutrašnja crta dopire do gornje linije reda: ω. Krusićev naslednik Džive Parmezan i većina potonjih pisara imaju oblik kojemu je unutrašnja crta kraća od bočnih, spoljašnjih. Treći, uprošćeni oblik bez srednje uspravne crte nalazimo prvo u spisima kada su bili pisari Paskoje Primojević i sin Trajan.

470 [V. Mošin smatra da se brzopis, vjerovatno, formirao u dukljanskoj državi, no dokumenti nisu sačuvani. LN]

226

Na kraju treba dodati i upotrebu slova ћ. Kao što znamo, toga slova nema u spisima iz kancelarije Nemanjića i njihovih naslednika. Ne pišu ga ni dubrovački srpski pisari pre Ruska. On međutim to specifično slovo piše samo ponekad, kao što je u njegovu prepisu povelje kralja Dabiše iz 1392. godine, u kojoj se već nalazi ovo slovo. U Ruskovu prepisu slovo ima oblik sastavljen od dva dela: donji deo čini slovo п a gornji deo je nadmetnuti krst.

Takav oblik se može naći i kod Marinka Cvjetkovića, koji ima još dva oblika: donji deo je kao izvrnuto latinsko V a gornji deo je nadmetnuti krst. Takav oblik ima Nikša Zvijezdić. i, mnogo docnije, na primer 1550. godine, kada je bio pisar Niko Primojević. Treći oblik ima tri poteza: uspravnu dugu liniju, u gornjoj polovini, po sredini preseca vodoravna crta, a u donjoj polovini, povučena je s leve strane, kosa crta, obično do gornje linije reda: . Pored Marinka tako je to slovo pisao još i Luka Primojević (1517. godine) i naći ćemo ga na primer u jednom prepisu iz 1531. godine kada je bio pisar Lukin brat Trajan.

RUKOPISNE KNJIGE

Ćirilska pismenost na dubrovačkom području u XV i XVI veku nije bila ograničena samo na zvaničnu prepisku u državnoj kancelariji i na spise pravnog ili uopšte privatnog karaktera, nego su se sačuvale i četiri rukopisne knjige verske sadržine, pisane dubrovačkim govorom u širem smislu. Prvo, to su dva lekcionara. Lekcionar je posebna ili pomoćna bogoslužbena knjiga zapadnog latinskog obreda koja sadrži izabrane i sa latinskog prevedene lekcije ili čtenija, tj. odlomke iz Svetoga pisma, uglavnom iz Apostola i evanđelja. Stariji od tih lekcionara pisan je u poslednjoj četvrtini XV veka. Sada ima 174 lista od kojih 171 list pripada osnovnom rukopisu, čuva se u Gradskoj biblioteci u Lajpcigu. Izdan je fototipski. Drugi lekcionar je s početka XVI veka. Ima 261 list, a osnovni rukopis ima 254 lista. Sada je u biblioteci Dominikanskog manastira u Dubrovniku. Prepisivač toga lekcionara pisao je i najveći deo zbornika poznatoga pod imenom Libro od mnozijeh razloga (tj. knjiga o mnogim stvarima) i završenoga 1520. godine. Taj zbornik, koji su pisala četiri pisara, obuhvata različite sastave verskopoučnoga i zabavnoga karaktera. Ima 183 lista. Nalazi se u Arhivu Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Objavljen je u celini građanskom ćirilicom.

Libro od mnozijeh razloga

227

U Jugoslavenskoj akademiji se čuva jedan molitvenik koji je prepisao u Beogradu 1567. godine Dubrovčanin Marin Nikolić. Rukopis nosi naslov: Ortus anime (Hortus animae), to je ,,raj duše". Ima 160 ispisanih listova.

Navedene četiri rukopisne knjige, koje su nastale u vremenskom razmaku najviše od 70 godina, pisalo je šest pisara. Njihovo pismo je dvojako. Jedan od pisara Libra od mnozijeh razloga napisao je svojih deset strana kaligrafskim (diplomatičkim) brzopisom kakav se upotrebljavao i u dubrovačkoj državnoj kancelariji. Svi ostali pisari pisali su manje ili više stilizovanim brzopisom, podešenim za rukopisne knjige, po ugledu i na pismo u štampanim knjigama uopšte, bilo latinsko ili ćirilsko. To pre svega znači da su potezi pojedinih slovnih figura koji prelaze dvolinijsku shemu osetno kraći nego u običnom brzopisu. Ti potezi su nešto kraći u pismu Ortusa anime, a još kraći u pismu ostalih rukopisa. Kaligrafskom pravilnošću i ujednačenošću slovnih oblika najviše se ističe pismo Dubrovačkog dominikanskog lekcionara i najvećeg dela Libra od mnozijeh razloga, tako da se i najvećma približava štampanom tipu pisma.

Pismo rukopisnih knjiga ni morfološki nije ujednačeno. Neujednačenost slovnih oblika zapazili smo i u pismu kancelarijskih spisa u razdoblju u kojem su nastale rukopisne knjige, u kojima je međutim ta neujednačenost izrazitija. Dalje, u knjigama pojedina slova imaju oblik koji se ne nalazi u kancelarijskim spisima. Razlika je i u samom broju slova. Tako pisar Libra od mnozijeh razloga koji je pisao diplomatičkim brzopisom i pisar Ortusa anime, čije se pismo vrlo malo razlikuje od kancelarijskog pisma, ne upotrebljavaju slova: ѣ, ю, ⊦ɑ, ıє. Ta slova, osobito poslednja tri, gotovo redovno se pišu u kancelarijskim spisima. Ni u jednoj knjizi nema slova ћ, dok se u kancelarijskim spisima to slovo drži do druge polovine XVI veka.

Za sve rukopisne knjige karakterističan je oblik slova ц koji u osnovi odgovara bilo današnjem štampanom slovu ч ili u drugom slučaju slovu ц dok se u kancelarijskim spisima to slovo po pravilu piše slično današnjem rukopisnom tipu slova ц. Od ostalih slova koja se po svojem obliku razlikuju od oblika u kancelarijskom pismu osobito se izdvajaju slova ж i ⊦ɑ. Figura slova ж, kao što smo dosada videli, u ustavu i u brzopisu, sastoji se od srednje uspravne linije koju u brzopisu presecaju dve ukrštene linije koje s desne strane uspravne linije mogu biti spojene čineći petlju: . Prvi, tropotezni oblik ima pisar Ortusa anime i pisar Libra od mnozijeh razloga koji je pisao naslove i završni zapis. U onom delu te knjige Razloga koji je pisan diplomatičkim brzopisom slovo ж ima pored srednje uspravne još i vodoravnu liniju koja po sredini preseca uspravnu liniju. Ostala dva pisara spomenute rukopisne knjige, a to znači i pisar Dubrovačkog lekcionara, ne pišu uspravnu liniju nego samo vodoravnu

. Takvu liniju redovno piše i pisar Lajpciškog lekcionara, ali ona ne preseca dve ukrštene linije nego dve uspravne manje ili više zaobljene linije okrenute napolje a koje mogu biti spojene ili rastavljene: , .

Sva tri oblika slova: ж sa srednjom vodoravnom pored srednje uspravne linije, ili samo sa vodoravnom, ili uspravnom linijom (prvi oblik je najređi, drugi nešto češći, a treći najčešći) mogu se naći već u pismu prvog poznatog dubrovačkog pisara, romanskog porekla, Paskala, koji je pisao i ćirilicom. Njegov neujednačeni način oblikovanja slova ж u skladu je sa drugim individualnim morfološkim osobinama, o čemu je bilo reči ranije. Paskalove varijante slova ж, koje odudaraju od normalnog oblika sa srednjom uspravnom linijom, kao ni druge njegove tvorevine (npr. oblici slova в i ʒ nisu u Dubrovniku preživele njihova tvorca. Prema tome poreklo drukčije oblikovanog slova ж treba tražiti drugde, ali gde?

Ruski paleograf P. A. Lavrov (Obozr. 9) zapazio je u bugarskom Bojanskom evanđelju iz XIII veka — a ranije smo spomenuli da je to evanđelje pisano na pergamentu sa kojega je sastrugan glagoljski tekst – da ima jedan slučaj pisanja slova ж sa vodoravnom linijom ili prečkicom. To je zaista slučajni i u bugarskoj ćirilskoj pismenosti usamljen oblik a nema ga ni u makedonskim ni u ruskim rukopisima.

Na našem prostoru javlja se u XIV veku u trima dokumentima, od kojih su dva datirana. To je testament Medoja sina Nikolina iz 1392. godine na kojemu se kao svedok pominje pop Radovan koji treba da je pisao taj spis. Bio je tada kapelan u jednom selu blizu Dubrovnika, kuda je došao iz zadarske crkvene oblasti, u kojoj se služilo i na staroslovenskom jeziku pisalo glagoljicom, a govorilo čakavsko-ikavski. Pisar testamenta slovo ж piše na dva načina: sa uspravnom i vodoravnom srednjom linijom, ili samo sa tom linijom. Drugi je dokumenat iz 1397. godine. To je povelja Dubrovniku bosanske kraljice Jelene. Nepoznati pisar, takođe ikavac, kao i pop Radovan, stavlja samo vodoravnu poprečnu liniju po sredini dveju pravih ukrštenih linija. Krajem XIV veka pisano je, i to opet ikavski, pismo nekog kneza Vuka Kotoranima, u kojemu slovo ж ima oblik kao i u prethodnoj ispravi. Dodajmo još i da pisar kraljice Jelene, od kojega su se sačuvala tri akta, dvojako piše slog ja: ⊦ɑ i ѣ. Pisari Vukova pisma i Medojeva testamenta slog ja pišu samo sa jatom (ѣ), a ne sa ⊦ɑ, kao što se to piše u dubrovačkoj kancelariji. Takva upotreba slova ѣ u to vreme odlika je još samo zapadnog ćirilskog područja, koje se na zapadu naslanjalo na glagoljsko područje, odnosno na glagoljsko-ćirilsko područje, na kojemu je glagoljica vladala u crkvi, a ćirilica u običnom životu. To je područje severne i srednje Dalmacije.

U takvoj sredini se i mogao pojaviti specifičan oblik slova ж sa vodoravnom linijom, i to po ugledu na oblik toga slova u glagoljici: . Drugoj varijanti glagoljskoga slova ж: odgovarao bi ćirilski oblik , koji se upotrebljava u Lajpciškom lekcionaru i koji se u XVI veku javlja i drugde, kao na primer u Bihaću 1520, Topuskom 1544, u testamentu Jurja Keglevića 1555. i kod drugih Keglevića, zatim u Poljicima kod Splita 1614. i dalje, u Sinju 1652, Senju 1720. godine.

228

Starija varijanta sa ukrštenim, obično pravim linijama nalazi se u aktu iz Splita koji je pisan 1410. godine, i u nekoliko povelja bosanskih vladara Stefana Ostojića 1419, Tvrtka II 1420, i 1443, oblasnih gospodara Sandalja Hranića 1419. i Jurja, sinovca Hrvoja Vukčića 1434. godine.

Pisari svih tih knjiga i akata su ikavci, ali ne i pisari spomenutih rukopisnih knjiga. Oni su jekavci. Takav je i pisar povelje moldavskog vojvode Aleksandra iz 1566. godine koju "pisa Dragomir Srbin u mjestu Sučave", kao što stoji na kraju te povelje. I taj pisar potiče sa dubrovačkoga područja. I on piše slovo ж kao i pisar Dominikanskog lekcionara, tj. sa prečkicom po sredini slovne figure, a u inicijalnom položaju slovo ima tradicionalni oblik sa srednjom uspravnom linijom.

Isti pisar ima još jednu grafijsku specifičnost: slovo ⊦ɑ on piše na taj način što od vrha uspravne linije ili stabla u slova ɑ povlači ulevo vodoravnu liniju. Tako oblikovano slovo ⊦ɑ može se naći i kod drugih pisara, ali kudikamo ređe, nego varijanta slova ж sa vodoravnom prečkicom. Svi primeri koje imamo nalaze se u spisima starijim od povelje koju je pisao Dragomir. Prvi je primer iz 1421. godine u povelji humskog oblasnog gospodara Radosava Pavlovića, pisar Vlatko Maroš — ikavac. Iz 1449. godine je primer u povelji bosanskog kralja Stefana Tomaša (pisar ikavac). Stefan Crnojević, gospodar Zete 1426-1465. godine, ostavio je primer u zapisu na kraju Svetostefanske povelje kralja Milutina. Zatim ide Lajpciški lekcionar i deo Libra od mnozijeh razloga koji je pisao treći pisar. Data varijanta slova ⊦ɑ upotrebljena je i u štampanom molitveniku (Rim, 1512. godine) koji je sastavljen na dubrovačkom govoru. To je najstarija knjiga koja je štampana ćirilicom na našem jeziku.

BOSANSKA DRŽAVA

PALEOGRAFSKA GRAĐA I PISARI

Kao kancelarijsko pismo, i po svojem postanku i po svojoj osnovnoj, poslovnoj nameni, brzopis se pojavio i u srednjovekovnoj Bosni, i to tek za vladavine Stefana Tvrtka I (1353-1391. godine), pred samo njegovo krunisanje za kralja 1377. godine. Brzopis je i pre toga već bio poznat u humskoj zemlji, nekadašnjem nemanjićkom posedu, u kancelariji župana Sanka Miltenovića, od kojega se sačuvao jedan akt pisan pre 1369. godine. Prema tome i pisar prvoga sačuvanog brzopisom pisanog akta Tvrtkova mogao je doći iz Huma. Sva ostala Tvrtkova brzopisna akta (jedna povelja i šest pisama), počevši od 10. aprila 1378. pa do 12. juna 1389. godine, uradio je logotet Vladoje, koji je savršeno poznavao diplomatički brzopis i koji je, najverovatnije, bio ranije pisar u kancelariji kneza Lazara. Uvođenjem raškoga brzopisa u svoju državnu kancelariju Tvrtko je i tim spoljnim obeležjem hteo pokazati da je pravi naslednik i sledbenik slavnih Nemanjića.471

Upotreba brzopisa u državnoj kancelariji nastavila se bez prekida i za vladavine Tvrtkovih naslednika. Pored brzopisa, kao što smo ranije videli, pojedini pisari su upotrebljavali i ustav, i to samo za pisanje povelja. Tako je i Vladoje napisao ustavom povelju koju je Tvrtko izdao 1380. godine vojvodi Hrvoju Vukčiću. Vladojev vrsni učenik i naslednik Tomaš Lužac, pisar kralja Stefana Dabiše (1391-1395) i kraljice Jelene (1395-1398) napisao je pet akata, od kojih su tri pisma i dve povelje, od kojih je jedna pisana ustavom i izdana županu Vukmiru i njegovoj braći, a druga brzopisom i izdana Dubrovačkoj opštini (sl. 198). I Dabiša i 1elena pored Lušca imali su još po jednog pisara, kojima međutim ne znamo imena, a pisali su samo pisma i to brzopisom. Poslednje Jelenino pismo je iz 1399. godine kada je već vladao kralj Ostoja (1398-1404. i 1409-1418). I u njegovoj kancelariji povelje su pisane i brzopisom, a pisma samo brzopisom. Pisar Stipan Dobrinović pisao je dve povelje ustavom, a Hrvatin povelju ustavom, a pismo brzopisom, dok je Tomaš Bućanin, koji je bio pisar za druge vlade kralja Ostoje, povelju napisao brzopisom. Od četvrtoga, nepoznatoga Ostojina pisara ostalo je šest pisama. Kralj Tvrtko II (1404-1409. i 1421-1443) ima šest pisara i svi su zabeležili svoja imena. To su Novak Gojčinić, Dušan, Vladić, Radosav, Pavle i Radivoj Hrastić, a napisali su svega osam akata, od kojih su četiri povelje, od njih su tri pisane ustavom. Samo brzopisom su se služili pisari Dušan, Radosav i Radivoj. Za kratke vladavine Stefana Ostojića (1418-1421) radila su dva pisara, Vladić, koji je posle bio pisar i Tvrtka II, i Novak Gojčinić, koji je ranije takođe bio kod Tvrtka II, i jedini pisar za njegove prve vladavine. Kao što već znamo, oba ta pisara pisala su ustavom, a za Stefana Ostojića su napisali dve povelje. Kralj Stefan Tomaš (1443-1461) ostavio je pet dokumenata, od kojih samo jedno pismo, a bila su tri pisara: Restoje, Tvrtko Sekulović i jedan nepoznat. Restoje je napisao jednu povelju brzopisom, kao što su činila ostala dvojica, a drugu svoju povelju je napisao ustavom. I na kraju, od Stefana Tomaševića (1461-1463) ostalo je pet povelja, a pisao ih je brzopisom dijak Branoš u Jajcu, prvu povelju 23. novembra, a ostale četiri 25. novembra 1461. godine.

Sa Branošem prestaje rad bosanske državne kancelarije, ali ne i dokumentovana istorija razvitka raškoga brzopisa u bosanskoj državi.

Kao što je najstarija dokumentacija za istoriju brzopisa u bosanskoj državi nastala izvan državne kancelarije, u južnom delu države, u Humu, tako se ta dokumentacija nastavila i posle zatvaranja kraljevske kancelarije.

471 [Jedno nedatirano pismo Tvrtka Kotromanića upućeno Dubrovčanima jos dok je bio ban, dakle prije krunisanja, pisano je veoma lijepom kaligrafskom minuskulom anonimnoga pisara. LN]

229

Poslednji sačuvani dokumenat je iz 1493. godine. To je priznanica koju su "dubrovačkoj gospodi" izdali poslanici "humskih vojvoda" Žarka i Tadije Vlatkovića. Bile su još dve docnije priznanice braće Vlatkovića, iz 1496. i 1498. godine, koje su objavljene po originalima, a oni su se posle izgubili.

Dokumentacioni period upotrebe brzopisa u bosanskoj kralevskoj kancelariji obuhvata 85 godina, a bar 125 godina u kancelarijama feudalnih gospodara u južnim i jugozapadnim krajevima. Za tih 125 godina napisano je 95 sačuvanih dokumenata, a potiču od sedam vlasteoskih rodova. Napomenjemo odmah da su samo dva dokumenta napisana ustavom, o čemu je već bilo govora.

Najstariji dokumenat je pismo humskog župana Sanka Dubrovačkoj opštini pisano pre 1369. godine. Od Sankovih sinova Bjeljaka i Radiča Sankovića imamo dve povelje iz 1391. godine, pored povelje iz 1399. godine koja je pisana ustavom.

Posle Sankovića po starini sačuvane dokumentaciji dolaze nekadašnji gospodari Popova polja Nikolići. Od njih su ostala dva pisma, iz 1393. i 1417. i jedna povelja iz 1418. godine.

Dalje idu Jablanići, sa 14 dokumenata pisanih 1397. do 1454. godine, počevši od Pavla Radenovića (jedna povelja). Od njegova sina Radosava Pavlovića ima 10 akata (4 su povelje) i njegovih sinova Ivaniša, Petra i Nikole — tri akta.

Gospodari Donjih krajeva Hrvatinići ostavili su svega tri akta, najstariji je iz 1404. godine a izdao ga je Hrvoje Vukčić, zatim dolazi pismo Hrvojeva zeta Tvrtka Borovinića iz 1430. godine i povelja Hrvojeva sinovca Jurja Vojisalića iz 1434. godine.

Prvi akt humskih gospodara Kosača pisan je 1410. godine. To je pismo Sandalja Hranića, od kojega je ostalo još šest akata, poslednji je iz 1430. godine. Njegov sinovac herceg Stefan Vukčić ima od 1435-1466. godine 15 akata, od kojih su dve povelje. Stefanova treća žena Cecilija, poreklom Italijanka, ostavila je jedan akt iz 1467. godine, a Stefanov stariji sin Vladislav — 11 akata od 1450-1487. godine, a mlađi sinovi Vlatko i Stefan zajednički su izdali 19 akata — priznanica 1467-1470, od samoga Vlatka ima pet akata iz 1466-1470. godine.

Iz vlasteoske porodice Dragišića, koji su bili u srodstvu sa Sandaljem Hranićem, ostale su tri priznanice pisane 1437. i 1438. godine. Izdali su ih, svaki posebno, knezovi Stjepan, Radosav i Ostoja.

Poslednji se javljaju Vlatkovići, sa svojih devet sačuvanih akata pisanih 1452-1493. godine. Prvi je ugovor o savezu sa Dubrovnikom humskog vojvode Ivaniša i braće. Ostalo su uglavnom priznanice o prijemu novca.

U kancelarijama oblasnih gospodara za 125 godina izmenjalo se više od 50 pisara, a za 40 od njih znamo i kako su se zvali. Kao što je to obično u sačuvanoj dokumentaciji, najveći broj pisara ostavio je samo po jedan spis, a ređe po dva ili tri spisa. Samo pet pisara je napisalo po više isprava. Vukman Jugović, jedan od pisara braće Dragišića i Stefana Vukčića, ima četiri isprave, a po pet isprava ostavili su Ostoja i Ivan, pisari Radosava Pavlovića. Vladislav, jedan od pisara Vladislava Hercegovića, ima sedam, a devet isprava je ostavio Ivko, jedan od pisara Vlatka i Stefana, potonjeg Ahmed-paše Hercegovića.

Pregled morfološkog razvitka brzopisa u bosanskoj državi biće dopunjen i paleografskom građom koju nam daju spisi naših pisara u turskoj službi. Pri tome treba napomenuti da je takvih pisara bivalo i u kancelarijama turskih sultana i velikih vezira, u kojima su, inače, većinom radili pisari sa ekavskoga, a ne ijekavskog ili ikavskog jezičkog područja, odakle su bili pisari bosanskih vladara i oblasnih gospodara.

Pisari sa širokog ekavskog područja, na kojemu se i izgradio kancelarijski brzopis, služili su se, prirodno, tim brzopisom i kada su radili u turskim državnim kancelarijama. Na tom području slovo ѣ je imalo davno ustaljenu i jedinu glasovnu vrednost e, a slovo ћ počelo se više upotrebljavati od druge polovine XV veka — pre svega u spisima pisanima brzopisom.

I dok se tako upotreba slova ћ proširila na sve naše krajeve koji su potpali pod Turke, dotle se u tim spisima prestalo pisati slovo ы, koje je od početka naše pismenosti imalo istu glasovnu vrednost kao slovo ʜ. Takva je bila i sudbina slova ї, koje se nekada i nije razlikovalo u izgovoru od slova ʜ i koje se nije moglo održati u kancelarijskom brzopisu u bosanskoj državi, iako je to slovo, kao i slovo ы, upotrebljavao, makar i ograničeno, poznati nam pisar Vladoje, šef kancelarije kralja Tvrtka I.

Kao pisar koji je došao iz Raške, Vladoje je upotrebljavao i slova: , ıє i , što je činio i Vladojev učenik i naslednik Tomaš Lužac. Slovo nije se održalo, a ligature i ıє više su se održale u Humu, a manje u Bosni. Slovo ї, kao većina slova, imalo je pored glasovne i brojnu vrednost (10) i kao takvo ono je oduvek imalo i svoje određeno mesto u azbučnom redu, iako je, kao i slova: , , , najčešće i , na bosanskom području zadržalo samo brojnu vrednost, pa je štaviše imalo i specifičan oblik: uspravnoj liniji ili stubipu redovno su dodavane tri poprečne kratke crte, jedna po sredini, a druge dve na krajevima: .

Isti slovni sastav brzopisa, zajedno sa slovima koja su označavala samo brojnu vrednost, imali su i pisari u dubrovačkoj državnoj kancelariji, sa izuzetkom slova ћ, koje se počelo više upotrebljavati tek od XV veka. Međutim to slovo se nalazi u spomenutoj najstarijoj ispravi koja je pisana brzopisom u bosanskoj državi, a pisao ju je pre 1369. godine nepoznati nam pisar humskog župana Sanka Miltenovića. Taj pisar je bio savremenik dubrovačkoga pisara Nika Bijelića (1363-1367), koji je ostavio jedan zapis o županu Sanku

230

1364. godine. Oba pisara pišu u osnovi istim brzopisom kao i pisari na dvoru cara Uroša, 1355-1371. godine, a nešto drukčije, i na dvoru bosanskog bana i prvoga kralja Tvrtka I, 1353-1391. godine. Najstariji takav dokumenat potiče iz 1376. ili 1377. godine. To je Tvrtkovo pismo Dubrovačkoj opštini, a pisao ga je nepoznati prethodnik poznatoga Vladoja. Za razliku od Vladoja i Tomaša Lušca, taj pisar nije upotrebljavao slova i ıє. Po toj grafijskoj osobini on bi pripadao bosanskoj pisarskoj školi, iako je pisao normalnim raškim brzopisom.

pismo bana Tvrtka, anonimni pisar, 1376.

Nasuprot tome Tvrtkovu pisaru anonimni pisar župana Sanka imao je u svojoj grafiji i ligature i ıє, ali je neka slova pisao drukčije nego raški pisari. Tako kod njega slovo Ƃ svojim iskošenim stablom obično zalazi u gornji međuprostor, a od njegova vrha spušta se kosa kratka crta: .

Slovo ρ ima neustaljen oblik i stabla i glavice: stablo je manje ili više povijeno udesno, ređe ulevo, a glavica je obla ili uglasta.

Stablo slova ь obično prelazi gornju liniju reda, a na donjem kraju završava se uzanom petljicom.

Oblik slova razlikuje se od standardnog brzopisnog oblika levim sastavnim delom te ligature: uspravna crta je kraća i ne ide do donje linije reda: . Takav ili sličan oblik nam je već poznat, našli smo ga i na dubrovačkom području.

pisar humskog župana Sanka Miltenovića, prije 1369.

231

povelja srpskog cara Uroša Dubrovačkoj opštini, oko 1358.

Spomenimo i pisara Radivoja Milosaljića koji je 1397. godine pisao povelju humskog vlastelina Pavla Radinovića. I kod toga pisara, koji međutim ne zna za slova i ıє, figura slova Ƃ je izdužena i prelazi ne samo gornju nego i donju liniju reda. Slovo ρ takođe ima slične poteze, samo stablo nije iskošeno.

Iz iste godine je pismo bosanske kraljice Jelene, a pisao ga je nepoznati pisar, od kojega su ostala još tri pisma – dva iz 1398. godine i jedno iz 1399. godine. U isto vreme je u kancelariji kraljice Jelene radio i iskusni pisar raške škole Tomaš Lužac, koji je pre toga bio pisar i logotet Jelenina muža, kralja Dabiše.

Ta dva pisara nemaju u svemu jednaku grafiju. Luščev sadrug ne upotrebljava slova i ıє, toliko karakteristična za rašku školu, a slovo ж piše u obliku kakav se u Raškoj nije nikada pojavio. Taj novi oblik razlikuje se od normalnog brzopisnog i ustavnog oblika položajem srednje linije, koja je kod Jelenina pisara vodoravna. U Bosni takav oblik se može naći u povelji banice Jelisavete i bana Stefana II Kotromanića, koju je pisao pisar Raděn između 1327. i 1331. godine. On međutim ima oblik i sa vertikalnom srednjom linijom. Oba oblika je pisao i dubrovački pisar Paskal i drugi, o kojima smo već govorili.

Slovo ц takođe ima drukčiji oblik nego što je kod Tomaša Lušca i njegova učitelja Vladoja. Kod njih uspravna linija slovne figure ima tri, a kod Jelenina pisara dva poteza: leva, uspravna i donja, vodoravna linija slile su se u jedan lučni potez. Tako oblikovano slovo podseća na današnje pisano malo y.

Docnije pristižu i drugi pisari koji u morfološkom pogledu manje ili više odstupaju od savremenog i starijeg raškog brzopisa.

Takav je na primer pisar bosanskog vlastelina Hrvoja Vukčića, po imenu Milivoj koji je napisao ugovor o savezu sa Dubrovnikom 1404. godine. Gornja vodoravna linija slova Ƃ, koja se završava kvačicom znatno je duža, a gornji deo slova ρ ili njegova glavica ima četvrtast oblik, koji je čest u rukopisnim knjigama sa bosanskog područja. Dalje, taj pisar ima produženu levu, uspravnu liniju ligature ю, što ćemo naći i kod drugih pisara.

Osobito je upadljiv oblik slova ч. On se dvojako razlikuje od prostoga oblika u vidu latinskog slova V. Prvo, desni krak je duži od levog i zalazi u donji međuprostor i drugo, presečen je u međuprostornom delu vodoravnom crtom: .

Prečkicu su dodavali i drugi pisari, i pre i posle Hrvojeva pisara, Tako je činio jedan od pisara bana Stefana II Kotromanića po imenu Kupusac, ili, docnije, Stipan Dobrinović, pisar kralja Ostoje 1398. godine, a pisali su ustavom.

Drugi Ostojin pisar, Tomaš Bućanin, napisao je brzopisom povelju iz 1409. godine. U njegovoj grafiji nema slova i ıє, dok Hrvojev pisar ima . Obojica imaju isti oblik slova Ƃ, a slično im je i ч, samo što kod Ostojina pisara gornji deo slovne figure nije račvast nego četvrtast i od sredine vodoravne crte se u donji prostor spušta ulevo povijena linija presečena prečkicom: . Takav oblik je sasvim usamljen, ali ne i oblik Hrvojeva pisara.

Slovo д Ostojin pisar piše kao i pisar Pavla Radinovića iz 1397. godine: desni deo slovne figure više je uprošćen i izvodi se jednim cik-cak potezom, koji podseća na latinsko slovo z: . Slovo ρ približno piše kao i pisar Sanka Miltenovića.

Ostojin pisar odstupa u oblikovanju slova Ɣ: ono kod njega nije potpuna ligatura nego svojevrstan digram: .

Najzad, isti pisar piše slovo ц u navedenom obliku koji podseća na malo pisano y.

232

Tako su pisali i pojedini dubrovački pisari i pre i posle Ostscina pisara. Takav oblik nalazimo i u povelji kralja Tvrtka II koju je 1420. godine, nimalo kaligrafski, pisao Dušan, koji sebe naziva logotetom. Ali on, kao ni Ostojin pisar Tomaš Bućanin, ne upotrebljava slova i ıє. Devet godina posle Bućanina pisao je Dobrilo Rašković povelju vlastelina Grgura Vukosaljića. Ni taj pisar nema u svojoj grafiij slova i ıє, ali zato nema ni onoliko lokalnih slovnih oblika kao Ostojin pisar. Karakterističan je oblik slova д koji se može pisati sa dva poteza kao i Bućaninov oblik, samo što je Raškovićev oblik bliži običnom tropoteznom obliku.

Treći lokalni oblik slova д imamo u spomenutoj povelji kralja Tvrtka II iz 1420. godine. To je neka kombinacija ustavnog i brzopisnog oblika .

Naročit oblik ima slovo ɴ: unutarnja linija je vodoravna i polazi od vrha leve uspravne linije i ide do donjega kraja uzdignute desne uspravne linije . To je sasvim novi oblik i naći ćemo ga docnije i kod drugih pisara.

Isto tako ima novih slovnih oblika koje je logotet Dušan mogao preuzeti od starijih bosanskih pisara. Tako on slovo Ƃ piše kao spomenuti pisari velikog vojvode Hrvoja i kralja Ostoje. To se odnosi i na slovo ч koje je prešlo u trolinijsku shemu, tj. slovna figura zalazi u donji međuprostor: . Oblik slova ц je kao kod Ostojina pisara, a i slovo ж u tropoteznoj varijanti, sa vodoravnom poprečnom linijom.

Iz iste, 1420. godine je i povelja humskog gospodara Sandalja Hranića, koju je pisao pisar Grubač. U njegovoj grafiji se ističe svojim oblikom samo slovo ɴ, koje se piše sa dva poteza: leva uspravna linija povija se udesno i ide do sredine uspravne linije: . Slovo ц je u obliku pisanog y, kao i kod prethodne dvojice bosanskih pisara.

Posle nepune godine dana pisar Vlatko Maroš napisao je povelju humskog vlastelina Radosava Pavlovića. Njegove povelje i pisma pisala su još dva pisara: Ostoja, od 1423. do 1433. i Ivaniš, od 1437. do 1442. godine.

povelja humskog vlastelina Radosava Pavlovića, dijak Vlatko Maroš, 1421.

povelja Radosava Pavlovića, logotet Ostoja 1427.

233

Sva tri pisara imaju za slovo ю isti oblik sa produženom levom linijom, a slovo ɴ uglavnom pišu kao Sandaljev pisar Grubač, pri čemu leva povijena linija može da ide i do donjega kraja desne uspravne linije. Prvi pisar se razlikuje od druge dvojice u pisanju slova ⊦ɑ: on izostavlja levu uspravnu liniju i zadržava samo sponjicu: . Drugi pisar piše slovo ь sa otvorenom petljicom. Slovo ч kod prvog pisara ima oblik latinskog slova V, a kod druge dvojice levi krak se spaja sa desnim krakom iznad njegova donjega kraja. Obojica pišu slovo ц kao Sandaljev pisar i, dodajmo odmah, od humskih pisara još i pisar knez Miotoš Đurić, koji je 1454. godine pisao jednu ispravu Petra i Nikole, sinova Radosava Pavlovića.

Kao što se vidi, pisari humske vlastele Pavlovića imaju u svojem pismu zajednički samo novi, regionalni oblik slova ɴ i tako pe se, u raznim modifikacijama, to slovo pisati i docnije, na čitavu podpučju bosanske države.

Istu morfološku inovaciju nalazimo kod nepoznatog pisara koji je pisao povelju bosanskog oblasnog gospodara Jurja Vojisalića, sinovca Hrvoja Vukčića. I taj pisar potiče iz bosanske pisarske škole kao i Tvrtkov pisar Dušan: oni ne upotpebljavaju slova ⊦ɑ i ıє, zatim pored spomenutog karakterističnog oblika slova ɴ, oba pisara jednako pišu i slova ж i ч, prvo sa vodoravnom srednjom linijom, a drugo sa produženom nadole desnom linijom, koja je presečena prečkicom. Tako je pisao i pisar Jurjeva strica velikog vojvode Hrvoja po imenu Milivoj.

povelja bosanskog oblasnog gospodara Jurja Vojisalića, 1434. Jurjev pisar ima i drugi oblik slova ч, bez prečkice, koji kao takav odgovara regionalnom obliku slova ц u vidu današnjeg pisanog malog у. I slovo Ƃ ima dva oblika: jedan kao i kod Tvrtkova pisara, a drugi kod starijih humskih pisara ili kao kod pisara župana Sanka i Pavla Radinovića.

Dvojako je još i slovo ю: pored običnog brzopisnog oblika koji ostaje u dvolinijskoj shemi, kod jednog oblika spojnica te ligature povezuje njene sastavne delove na gornjoj liniji reda . Kod drugog oblika od produžene uspravne linije spojnica je povučena otprilike u sredini reda: . Oblik sa levom produženom uspravnom linijom ima i pisar Tvrtka II u pismu iz 1443. godine, a tako isto i pisar Stefana Tomaša u povelji iz 1444. godine. Ta produžena linija može biti na krajevima povijena u suprotnom pravcu, poput latinskog slova s. Tako su pisala sva tri pisara Radosava Pavlovića i dvojica pisara iz kancelarije Stefana Tomaša iz 1446. i 1449. godine. U humskih pisara možemo naći još jednu varijantu: leva, prava linija je zaobljena: . Tako je u aktima Sandalja Hranića iz 1420. godine i herceg Stefana Vukčića iz 1450. godine. Naposletku, pisar po imenu Branoš, kojim se završava rad bosanske državne kancelarije, pisao je slovo ю u običnijem brzopisnom obliku, bez produžavanja leve uspravne linije: . Među navedenim pisarima poslednjih triju bosanskih kraljeva dvojica pripadaju regionalnoj bosanskoj pisarskoj školi koja nije upotrebljavala slova ⊦ɑ i ıє. To su Radivoj Hrastić, pisar Tvrtka II, i Tvrtko Sekulović, drugi po redu pisar Stefana Tomaša iz 1446. godine. Oba pisara imaju u svojoj grafiji nekoliko zajedničkih morfoloških osobina. Pre svega, slovo ж pišu u dvopoteznom obliku, sa petljicom na levoj strani slovne figure. Takav oblik već smo zapazili kod pisara Tomaša Bućanina koji je bio jedan od pisara kralja Ostoje iz 1409. godine, koji takođe nije pisao ⊦ɑ i ıє. Videli smo da je taj pisar slovo ж pisao i sa tri poteza (dve ukrštene kose linije presečene trećom, vodoravnom, a ne uspravnom linijom) pa su tako činili i pisar Stefana Tomaša, i ranije spomenuti Dušan,

234

pisar Tvrtka II iz 1420. godine. i anonimni pisar Jurja Vojisalića iz 1434. godine.

Tvrtko II, 1443.

Iako svi ti pisari pišu slovo ж na osobit način, ipak oni nisu iz iste pisarske škole, i najviše se razlikuju u pisanju slova ч. Jedni pisari se drže normalnog brzopisnog oblika koji napominje na latinsko V. Tako čini Tvrtkov pisar Radivoj i svi potonji pisari u državnoj kancelariji. U drugih pisara, počevši od Hrvojeva pisara iz 1404. godine, pa posle u pisara kralja Ostoje iz 1409. godine, Tvrtka II iz 1420. godine i Jurja Vojisalića iz 1434. godine, slovna figura zalazi u donji međuprostor, u kojemu se ispisuje i obavezna poprečna crtica.

Navedena poslednja četiri pisara pored zajedničkih grafijskih osobina imaju i posebnih slovnih oblika, koji mogu biti odlika određene pisarske škole. Tako od te četvorice samo Tvrtkov i Jurjev pisar pišu slovo ɴ na nov, ranije opisan način, tj. unutarša linija je manje ili više vodoravna: . Pisari u državnoj kancelariji, počevši od Radivoja iz 1438. i 1443. godine, imaju i modifikovan oblik koji smo već zapazili u pisara Sandalja Hranića iz 1420. godine: leva uspravna linija povija se udesno i ide otprilike do sredine uspravne desne linije: . Pored opisanog oblika pisar Stefana Tomaša iz 1444. godine po imenu Restoje ima sasvim arhaični oblik u vidu latinskog N; Branoš, pisar Stefana Tomaševića iz 1461. godine, ima normalan oblik kakav je i u raškom brzopisu.

Samo taj poslednji kraljevski pisar piše slovo ц po ugledu na većinu raških pisara, to znači da su spoljne uspravne linije slovne figure povezane trećom vodoravnom linijom, a kod ostalih pet pisara leva uspravna linija obrazuje sa vodoravnom liniuom na sastavu luk, a u prvom obliku pravi ugao. Dva pisara, Tvrtkov iz ,1443. godine i Tomašev iz 1446. godine, imaju dve varijante slova ρ koje se razlikuju osobito položajem uspravne linije: ona može biti jako iskošena udesno i gotovo prelazi u vodoravan položaj: . Takav manir u pisanju toga slova nije usamljen, ima ga i u pisara Radosava Pavlovića iz 1421. godine, a nije nepoznat ni raškim pisarima.

pismo Radosava Pavlovića, dijak Ivan, 1437. Isti pisar Stefana Tomaša piše slovo ь u vidu kukice, pa tako i pisar Stefana Tomaševića i ranije spomenuti drugi pisar Radosava Pavlovića iz 1427. godine, a pre svih pisar Sandalja Hranića iz 1413. godine. To slovo ima i druge oblike, naročito na području Huma, a zapazili smo ih i u Dubrovniku. Pre svega, to je jednopotezni oblik sa izduženom uspravnom linijom, na primer u grafiji Radivoja Dobriševića iz 1465. godine. Ima i varijanta sa dva poteza: na izduženu uspravnu liniju dodaje se petljica koja se donjim krajem često produžava ulevo od uspravne linije: , a ne retko petljicu može da zameni obična vodoravna kraća ili duža linija, što se sreće i kod dubrovačkih pisara u prvoj polovini XVI veka. Najzad, i u Dubrovniku i u Humu pojedini pisari pišu slovo ь i sa tri poteza: ugao koji čine uspravna i vodoravna linija zatvoren je trepom polukružnom linijom: . Tako je na primer pisao Radič Grupković, pisar hercega Stefana Vukčića iz 1450. godine, a samo u takvu obliku pisao je to slovo anonimni pisar hercežice Cecilije iz 1467. godine i hercegov

235

sin Vladislav 1487. godine, u dodatku uz priznanicu koju je pisao Vukašin Gizdavić.

Spomenuti pisari Stefana Vukčića iz 1450. godine i hercežice Cecilije iz 1467. godine imaju oblik slova χ i sa produženom kvačicom na desnoj ukrštenoj liniji . Pojedini pisari Stefana Vukčića, na primer Vlatko iz 1435, Vukman Jugović. iz 1440. i 1443. godine, zatim i pisari Stefanova sina Vladislava, jedan oko 1450. a drugi 1466. godine, pišu slovo jednim potezom pera: . Treba razlikovati tako uprošćeni oblik slova od normalnog oblika slova с kojemu je donji deo zaobljen, a ne uglast. Taj novi oblik slova bio je u većoj upotrebi samo u Humu ili Hercegovini.

Naveli smo važnije, izrazito regionalne ili, bolje, lokalne oblike za 13 slova, tj. Ƃ, д, є, ж, ɴ, ρ, Ɣ, χ, ц, ч, ь, ю i , koji su se, iako neuopšteno, upotrebljavali u kancelarijskom brzopisu u granicama srednjovekovne bosanske države. Novi slovni oblici sporadično se nalaze i u dubrovačkoj dokumentaciji koja je pisana raškim ili srbijanskim brzopisom, ali manje ih ima nego u spisima sa bosanskog podpučja. Kao što pemo videti, pojedini lokalni oblici držali su se i dalje, sve dok je bio u upotrebi i sam brzopis, i to u našim zapadnim krajevima. To je tzv. zapadna varijanta prvobitno raškoga brzopisa.

236

TURSKE KANCELARIJE

Najmlađi sin hercega Stefana – Stefan Hercegović, koji je promenio veru i ime i posle postao veliki vezir Ahmed-paša, kao takav bio je u prepisci sa Dubrovačkom opštinom od 1488. do 1506. godine. Njegova pisma pisana su na našem jeziku ćirilicom, i to lepim brzopisnim tipom. Takva prepiska se vršila i pre Ahmed-paše, odmah po dolasku Turaka u naše zemlje. U Dubrovačkom državnom arhivu takva dokumentacija potiče od kraja XIV veka, upravo od 1396. godine. To su Ruskovi koncepti pisama ili odgovora koje je Dubrovačka opština slala turskim oblasnim upravljačima i drugim službenim licima u osvojenim krajevima. Kao i u prvom pismu, upućenu kadiji gluhovičkom, tako i u većini drugih pisama, stoji ovako ili slično: "tvoj list primismo i razumjesmo". Nema sumnje da su i turske vlasti od samog početka pisale Dubrovčanima na narodnom jeziku i ćirilicom.

Najstariji sačuvani turski dokumenat je iz 1430. godine. To je pismo sultana Murata II pisano u tadašnjoj turskoj prestonici Jedrenetu. Prepiska sa sultanima počela je upravo od Bajazita I (1389-1403). U tekstu pisma vojvodi Pašaitu od 7. X 1399. godine ima o tome pomena: "dođe Feriz, ćefalija zvečanski, i nam donese list velikoga gospodara cara Bajazita". Svakako je i to pismo pisano ćirilicom, kao što se u to vreme činilo u diplomatskoj prepisci sa Dubrovnikom i u kancelarijama naših vladara i oblasnih gospodara. Srpska i ćirilska sultanska prepiska sa Dubrovačkom opštinom prestaje u drugoj polovini XVI veka. Poslednji takvi dokumenti pisani su u kancelariji Sulejmana II.

Sa Sulejmanovom vladavinom završava se i sistematski objavljena prepiska, i to ne samo između Dubrovnika i turskih sultana nego i svih ostalih turskih vlasti. Ta druga prepiska se, međutim, nastavila i trajala je do kraja slobodne Dubrovačke Republike.

U objavljenoj prepisci u redakciji Ljub. Stojanovića nalazimo 180 dokumenata koja su pisali pisari petorice sultana i više od 40 ostalih upravljača.472

Najviše ima sultanskih akata — 121, od toga broja Murat II (1421-1451) ima svega četiri akta, Mehmed II (1451-1481) ima 42, a Bajazit II (1481-1512) — 55 akata. Ostala dva sultana imaju mnogo manje: Selim I (1512-1520) ima devet akata i Sulejman II (1520-1566) — devet akata.

Sultanska akta obično su sastavljana u prestonicama Jedrenetu i Carigradu. Iz njega je i veliki vezir Ahmed-paša Hercegović slao svoja pisma Dubrovačkoj opštini, a pre njega i veliki vezir Mahmud-paša Opuković 1463. godine.

Pored sultanskih i velikovezirskih i drugih akata, koja su pisana izvan nacionalnog područja, ima i takvih koja potiču od oblasnih upravljača — sandžak-begova ili, kako se obično nazivaju u samim aktima,

472 Ćiro Truhelka: Tursko –slavjanski spomenici dubrovačke arhive, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XXIII, 1911, 1-162, sa 19.sn. – Isti: Nekoliko mlađih pisama hercegovačke gospode pisanih bosančicom iz Dubrovačke arhive, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XXVI, 1914, 477-494 + 5 tab. – Gl. Elezović: Tursko-srpski spomenici iz Dubrovačkog arhiva, Južnoslovenski filolog XI, 1931, 7-88, sa 5 faksimila ćirilskih akata.

237

"gospodara" Bosne, odnosno Hercegovine. Spomenimo još i nekoliko pisama turskih činovnika iz Herceg-Novoga, dizdara, amaldara i kadija, a koja su pisana u poslednjoj trećini XV veka.

U svoj navedenoj dokumentaciji, koja se završava 1542. godine, zabeležena su poimenice samo tri pisara.104 To su: Šišman Botić iz Jeleča, u istočnoj Bosni, "dijak Ali-bega Vlahovića, češmeđera i sklava" Mehmeda II; akt je bio pisan 1470. godine u Dubrovniku, a sačuvan je samo u savremenom prepisu. Radonja, dijak Hamze, sandžak-bega hercegovačkog, ima nekoliko dokumenata, od kojih je važan prepis u duplikatu nesačuvanog srpskog prevoda latinski pisane povelje cara Dušana iz 1333. godine o ustupanju Stona Dubrovačkoj opštini. Ćupelija Ajazović "pisac ledenički emina novskoga" pisao je akt u Dubrovniku za Mahmuta Abdulahovića 1512. godine. To bi ujedno bio i prvi poznati nam slučaj kada je jedan akt napisao ćirilicom pisar koji je bio musliman, i to već po rođenju.

Taj pisar po svojoj grafiji i pravopisu pripada istom području kao i Radonja. Obojica upotrebljavaju slovo ћ, a slovo ѣ kod njih ima vrednost ja. To su osnovne odlike grafije i pravopisa i u većine pisara u kancelarijama ili na dvorovima bosanskih vladara i velikaša. Tako su pisali gotovo i svi ostali pisari koji su pre propasti bosanske države bili u službi kod turskih upravljača u našim krajevima.

Pisari koji su obavljali izdanu prepisku bili su iz raznih krajeva našeg jezičkog, određenije rečeno, štokavskog područja. Ali je, iako sasvim retko, bilo i pisara koji su poticali iz druge jezičke sredine.

Takav je bio na primer pisar velikog vezira Mahmuta Anđelovića, osvajača Jajca. Pismo je pisano "na Lepencu" 1463.473 godine, i to sa takvim jezičkim greškama koje ukazuju, najverovatnije, na grčko poreklo vezirova pisara (i sam veliki vezir bio je po ocu Grk). U grafiji toga pisara nalazimo slovo ћ i to samo u reči дοћє, upotrebljenoj dvaput. Prema tome bi slovo ћ označavalo glas đ, ali ne i glas ć, za koji isti pisar upotrebljava slovo κ: κєʍο, tj. ćemo. Međutim to ne mora značiti da se pisar držao arhaične grafije uzimajući slovo ћ samo u jednoj glasovnoj vrednosti đ jer on nije dobro razlikovao zvučne suglasnike od bezvučnih, pa je na primer reč dođu pisao дοκю i тοκю i kao što je slovo κ u datom slučaju imalo vrednost đ, tako je i slovo ћ moglo da stoji umesto slova κ, kada je to slovo imalo vrednost ć, kao u primeru κєʍo.

Slovo ћ, bez obzira na ovu ili onu glasovnu vrednost njegovu, počelo se u dokumentima iz turskih kancelarija javljati u drugoj polovini XV veka, najpre baš u spomenutom pismu Mahmut-paše Anđelovića i još u jednom aktu sultana Mehmeda II. Taj sultanov akt nije datiran, kao ni Mahmut-pašino pismo, ali se uzima da je pisan između 1454. i 1463. godine. To je i jedini dokumenat od 42 sačuvana iz kancelarije sultana Mehmeda II u kojem se nalazi slovo ћ.474 Sultanov pisar po osobinama svojeg jezika potiče iz istočnijih krajeva ekavskog dijalekatskog područja. On meša suglasnike ć i č, tj. piše χοћє, ali οƂүʜɴє mesto οƂћʜɴє (u tekstu nema reči sa suglasnikom ć), a po grafijskim osobinama pripada resavskoj školi – upotrebljava oba jera i slovo ї. I Mehmedov naslednik Bajazit II imao je pisare koji su upotrebljavali slovo ћ, koje se javlja u pet dokumenata, pisanih 1485-1510. godine. Ni u jednom takvu Bajazitovu aktu ne nalazimo doslednu upotrebu slova ћ u obe glasovne vrednosti. U prvom aktu iz 1485. godine ћ se nalazi samo u reči κћʜ, dok je reč veće napisana вєκє, a gospođa — гοспοгɑ. U aktu iz 1492. godine, pisanom jekavskim dijalektom, stoji ovako: дοɴοсєћʜ i тɑκοћєρ, ali i дοгοшє, tj. dođoše. U aktima iz 1493. i

1495. godine za glas ć uzet je svojevrsni digram κћ, na primer: тʜсƔκћ, ʍʜʌɑɴοвʜκћ, a glas đ označen je sa

473 V. sl. na sljedećoj stranici 474 Na slici je pismo sultana Mehmeda II Dubrovčanima, Karahisar, 1468.

238

г: пρєгє. Najzad, u aktu iz 1510. godine u kojem takođe nema ni jedne reči sa glasom đ, glas ć se piše slovom ћ i samo jedanput i slovom κ: вєκє, tj. veće.

Slovo ћ je jedanput upotrebljeno još i u aktu sultana Selima pisanom 1513. godine u Brusi: prezime Bonić napisano je Ƃοɴʜћь. Ali se glas ć piše i slovom κ: гοɴдєʌʜκɑ, tj. Gondelića, тʜсοκ, tj. tisoć. Pisar toga akta piše ekavskim dijalektom, sa ikavskim primesama (ʍʜсєцɑ, пρʜдɑшє, ʍʜстο).

U grafiji akata upućenih Dubrovačkoj opštini iz kancelarije Selimova naslednika sultana Sulejmana II nećemo naći slovo ћ. Kao što smo ranije istakli, posle vladavine sultana Sulejmana II prestala je upotreba našeg jezika u turskoj dvorskoj ili državnoj kancelariji i diplomatskoj prepisci sa Dubrovačkom opštinom, koja je međutim i dalje vodila prepisku na našem jeziku i ćirilicom sa susednim turskim upravljačima. Treba napomenuti još i činjenicu da su već za vladavine Mehmeda II i Bajazita II konačno ušle u sastav turske carevine sve naše dotadašnje državne tvorevine; despotovina i kraljevina, hercegovina i kneževina. Tada se na tom čitavom našem nacionalnom području proširila i ustalila u ćirilskom pismu, pre svega, u njegovu brzopisnom tipu, upotreba slova ћ, svakako i zaslugom sultanskih i drugih pisara u turskoj službi, pogotovo onih koji su radili u kancelarijama turskih upravljača u našim krajevima.

Videli smo da se upotreba slova ћ širila postepeno, na što ukazuju navedeni primeri iz sultanskih akata u kojima nalazimo, često naporedo, oba grafema za obeležavanje glasa ć, odnosno đ, tj. ћ i κ, odnosno г. Naročito je poučan primer koji smo našli u već spomenutim aktima sultana Bajazita II iz 1493. i 1495. godine i još u jednom drugom aktu iz iste, 1495. godine, a pisao ih je jedan pisar. U prvom aktu on piše glas ć — κћ, u drugom piše dvojako: κћ i κ, a u trećem piše samo κ; dok glas đ označava slovom г. Taj pisar ima u svojoj grafiji i slovo ѫ zvano veliko jus, koje je karakteristično za ćirilicu na bugarskom a zatim i na vlaško-moldavskom području, dok se na našem nacionalnom području javlja retko. Osim primera iz akata

Bajazita II možemo navesti još i jedan akt sultana Mehmeda II iz 1478. godine.

Treba pri tome napomenuti da u turskim aktima na našem jeziku slovo ѫ, ukoliko se upotrebljava, može da stoji samo mesto nekadašnjeg poluglasnika koji je potom, u određenim uslovima, dao samoglasnik a. Tako u aktu iz 1478. godine reč sada napisana je jedanput сѫдɑ, a drugi put сɑдɑ. Drukčija je upotreba toga slova bila u bugarskoj i posle u vlaško-moldavskoj pismenosti. Tu je slovo ѫ moglo po pravilu stajati samo mesto nekadašnjih nosnih samoglasnika.

Bilo je potrebno ukazati i na sporadičnu pojavu slova ѫ u turskim aktima na našem jeziku da bi se bliže odredilo poreklo pojedinih pisara. To slovo ѫ su mogli upotrebljavati pre svega pisari koji su poticali iz naših istočnijih krajeva, bliže bugarskom odnosno vlaškom području, ali koji su uz to u svojoj grafiji imali specifično naše slovo ћ. Srpski pisari koji su bili u službi turskih sultana upotreblavali su i slovo ї i ъ, kao što su to činili i pisari iz resavske škole, prvo u tadašnjoj srpskoj despotovini, a zatim i u ostalim našim krajevima koji su došli u sastav obnovljene Pećke patrijaršije, s tom razlikom što se pisari u turskim kancelarijama pri pisanju slova ї i ъ nisu držali i samoga resavskoga pravopisa. Pisari bosanskih vladara i oblasnih gospodara po pravilu nisu u svojoj grafiji imali slovo ї ni slovo ъ, pa tako ni pisari novih, turskih upravljača u granicama nekadašnje bosanske države, izuzimajući, naravno, one pisare koji su došli iz krajeva u kojima su se ta slova redovno

239

upotrebljavala. Tako je na primer pisao pisar "gospodara bosanskoga" Sulejman-bega iz 1485. godine. U grafiji toga pisara nalazimo pored slovnih dubleta ʜ, ї i ъ, ь još i ћ, κ, tj. i glas ć se piše dvojako, a to je ukrštanje dveju pisarskih škola, bosanske i resavske, koja nije imala slovo ћ. Iste 1485. godine i istom grafijom napisan je u Carigradu i akt sultana Bajazita II. Karakteristično je za grafiju obaju akata da u njoj nema slova ѣ. Posle su se takvom grafijom služili i mnogi drugi pisari u turskoj službi. Međutim, slovo ѣ se i dalje pisalo i u resavskoj i u bosanskoj grafiji, u svakoj sa drukčijom glasovnom vrednošću.

Tipično bosanskom grafijom i pravopisom pisao je u Foči i ranije spomenuti dijak Radonja koji je bio pisar gospodara Hercegovine Hamza-bega 1472. godine. Način pisanja toga pisara ogleda se u samom potpisu: ρɑдωɴɑ дʜѣκь, tj. Radonja dijak. U grafiji toga pisara ima i slovo ћ, mesto kojega ni jedanput nije upotrebljeno slovo κ, odnosno г. Ali Radonja piše ekavski, a ne ikavski ili ijekavski, kako su po pravilu pisali pisari u bosanskoj državi. Ekavski je pisala i pretežna većina pisara u kancelariji turskih sultana, dok su pisari koji su radili kod turskih upravljača na području nekadašnje, bosanske države pisali uglavnom ijekavski, sa većim ili manjim primesama ekavskog i ikavskog izgovora. Trojaki izgovor staroga samoglasnika ѣ ogleda se u samom pisanju: (є, ʜє (katkada ıє), i, a ne: ѣ. To slovo, ukoliko se upotrebljavalo, obično je imalo glasovnu vrednost ja, kao što je to bilo u bosanskoj pismenosti i u spisima spomenutog dijaka Radonje. U sultanskim ispravama se u takvu slučaju pisalo , kao i u resavskoj pravopisnoj školi, a tako su pisali i mnogi bosanski pisari i pre i posle turskog osvajanja. To slovo je upotrebljavao i sam Radonja naporedo sa slovom ѣ: ʍοѣ i κο⊦ɑ. To bi bio još jedan dublet koji se javlja u grafiji naših pisara u turskoj službi i koji je nastao mešanjem dveju grafija odnosno pravopisa - bosanskog i raško-resavskog. Najzad, na isti način je nastalo dvojako Radonjino pisanje oblika kralja kao κρɑʌɑ i κρɑʌ⊦ɑ.

Slovo ѣ nije pisao ni pisar najstarijeg sačuvanog sultanskog dokumenta, pisma Murata II iz 1430. godine. Taj pisar, kao i većina turskih pisara, upotrebljava slovo ѣ samo u ligaturi: , sa glasovnom vrednošću re. Slovo ѣ nalazimo gotovo redovno u turskim dokumentima iz Bosne i Hercegovine, najčešće u vrednosti sloga ja, koji se obeležava i ligaturom ⊦ɑ, kao u jekavski pisanom pismu Skender-bega, gospodara bosanskoga, oko 1478. godine: ѣспρʜ, ⊦ɑρκο«, ali: сƔсıєдοʍь, a ne сƔсѣдοʍь. Pisar istoimenog bosanskog gospodara, Skender-paše iz 1486. godine, piše slog ja dvojako: ѣ (пρʜѣтєʌєʍь)i ѣɑ (ʜʍɑɴѣɑ), a mesto staroga ѣ i on ima ıє: ʒɑпοвıєдɑʍь, ɴɑʍıєρʜтє. Treći imenjak, Skender-beg, gospodar zemlje Hercegovine, imao je 1516. godine tako isto pisara koji je pisao: ʒɑѣʍь (tj. zajam), ѣɑ (tj. ja), ali: ρʜєчʜ, a ne: ρıєчʜ, odnosno ρѣчʜ. Sva ta tri načina pisanja nalazimo i u dubrovačkih pisara.

Pokazana neujednačenost slovnog sastava i pravopisa u zvaničnoj prepisci turskih upravljača do kraja XVI veka povećava se i neujednačenošću slovnih oblika, koja je takođe nastala ukrštanjem dveju glavnih pisarskih škola.

Brzopisni tip ćirilice kojim su se služili naši pisari u turskoj službi nije imao posebnih morfoloških oblika. U tom brzopisu teško je naći slovne oblike kojih ne bi bilo drugde gde se upotrebljavao srpski brzopis. Štaviše, i pisari koji su bili poreklom sa drugog, tuđeg jezičkog područja pisali su istim brzopisom kao i ostali naši pisari. Isto tako su pisali retki naši pisari koji su u svojoj grafiji imali nama tuđe slovo ѫ, jednu od glavnih odlika tadašnje bugarske i rumunske ćirilice, čiji se brzopisni tip u koječemu razlikovao od srpskoga tipa. Uzmimo kao primer spomenuti akt sultana Bajazita II, pisan 1493. godine u Carigradu. U tom aktu slova Ƃ, в, г i ч imaju normalne brzopisne oblike kojih međutim nema u bugarskom odnosno rumunskom brzopisu.

Taj Bajazitov pisar, kao i mnogi drugi naši pisari u turskim kancelarijama, ima kombinovanu grafiju u kojoj slovo ω ima oblik kakav je tada vladao u našim istočnim oblastima (srednji deo slovne figure je ravan ili malo izdignut), dok, s druge strane, slovo ч je u obliku kakav je tada bio karakterističan za zapadnu varijantu našeg brzopisa (slovna figura ima poteze latinskoga štampanoga V).

Već je spomenuto da taj pisar upotrebljava i slovo ћ, ali uvek u kombinaciji sa κ, dakle κћ, što bi takođe ukazivalo na nekakvu težnju da se stvori jedinstvena, nazovimo je raško-bosanska grafija, odnosno pravopis.

U dvama drugim Bajazitovim aktima (nedatiranim) ne nalazimo slovo ћ. Reč veće u prvom aktu napisana je вєκє, a reč takođere u drugom aktu je: тɑκοгєρѣ. Oba pisara uz to upotpebljavaju slovo ї. Slovo ч u drugom aktu ima poteze kao i današnji oblik toga slova, što odgovara istočnoj brzopisnoj varijanti. U prvom aktu to slovo više je nalik na latinsko V, samo što mu se desni krak sa levim krakom ne sastaje na donjoj liniji reda nego iznad nje.

Istovrsna je razlika i u pisanju slova ρ: u prvom aktu glavica je trouglasta, a u drugom — ovalna. Međutim u prvom aktu slovo ω ima noviji oblik, kakav se ustalio u istočnoj varijanti, dok je u drugom aktu arhaični oblik koji je karakterističan za bosansko područje. Samo u prvom aktu nalazimo i dubletni oblik slova т, tj. pored i , a to je odlika istočne varijante.

240

Najzad, u sva tri Bajazitova akta nalazimo samo jedno jer, i to debelo (u izduženom obliku), što je česta pojava upravo u turskoj dokumentaciji. Tanko jer se javlja u oba oblika, obično uspravna linija prelazi u gornji međuprostor. Takav oblik se raširio samo u zapadnoj ćirilskoj varijanti. Normalni dvolinijski oblik, ukoliko se nalazi u turskoj dokumentaciji, najčešće se upotrebljava naporedo sa debelim jerom, kao što je u resavskom pismu.

Na širokom prostoru nekadašnje bosanske kraljevine i svugde van njenih granica gde su vladali Turci i gde je naš živalj jednim delom ispovedao islam, upotreba ćirilskog pisma, odnosno njegova brzopisnoga tipa, nije bila ograničena samo na delimično objavljenu zvaničnu prepisku sa Dubrovačkom opštinom i drugim susednim vlastima, kao što je na primer i prepiska između "krajiških turskih i hrvatskih časnika" koju je izdao Franjo Rački u Starinama JAZU 11 i 12, 1879. i 1880. godine. Pod poznatim nazivom "stara srbija", brzopisni tip ćirilice držao se pored turskoga pisma ili arebice u pripadnika islama, negde više negde manje, i posle prestanka turske vlasti.

Taj brzopis delimično je imao drukčiji razvitak, na što je prvi ukazao Vuk Karadžić u svojim Primjerima srpsko-slavenskog jezika, 1857. godine. Taj regionalni brzopis Vuk je nazvao "rukopis bosanske bukvice", dodavši da ga "niko ne bi mogao pročitati dok ne bi najprije učio i mučio se. U početku ove knjižice ima i od toga primjer". To su faksimili dvaju kratkih pisama "koja su oba još dosta razgovijetna, jer Turci ne pišu mnogo".

Jedno je već spomenuto pismo čuvenoga Ali-paše Rizvanbegovića-Stočevića, koje je on svojom rukom pisao vladici crnogorskom Petru II, a drugo je pisao "Turčin Turčinu". Vuk zatim napominje da "ovako po Bosni i Hercegovini pišu i naši ljudi", što bi značilo, i Srbi istočnoga zakona, po Vukovoj terminologiji.

Vukova ocena pisma navedenih "turskih" dokumenata bila bi drukčija da ga je uporedio sa brzopisom, koji je on dobro poznavao, i kojim se kod nas kojegde pisalo i posle uvođenja ruske građanske ćirilice. Odstupanja od normalnih brzopisnih oblika koja su karakteristična za zapadno područje delom se nalaze i u Ali-pašinu pismu. To su oblici slova: д, ɴ, ф: , , dok slova ɑ, г, ʜ imaju oblike koji su običniji na istočnom području, kao što su i oblici slova ɴ, ф u onom drugom pismu. U tom pismu najvažnije je morfološko razlikovanje

slova ћ i ђ, izuzetno retko u našoj ćirilici pre Vukove reforme. Slovom ћ je označen glas ć, odnosno č (pisac

241

pisma nije razlikovao glas ć od glasa č), dok je za glas đ odnosno dž upotrebljen naročiti oblik: .

Zanimljivo je da se u Vukovoj transkripciji teksta iz toga pisma nalazi samo slovo ћ, a ne i ђ. Isto tako Vuk je jednim istim slovom є transkribovao još dva različita slova: є i ѣ koje u spomenutom pismu ima pozniji, uprošćeni oblik, sličan slovu є, a u glasovnoj vrednosti j, kao što je bivalo i drugde na našem zapadnom području. U Ali-pašinu pismu, međutim, nema morfološke razlike između tih dvaju slova. Tako na primer reč prijateljski napisana je: пρʜєɑтєʌсκʜ, tj. slovo є ima tu dve vrednosti: e i j.

Posle navršenih trideset godina od pojave znamenitih Vukovih Primjera srpsko-slavenskoga jezika sa priloženim faksimilima dvaju "turskih" pisama izišao je 1889. godine u prvom godištu Glasnika Zemalskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu članak Ćira Truhelke pod naslovom Bosančica. U tom članku dat je i azbučni pregled slovnih oblika "begovskoga pisma", koje takođe ima dve varijante, jednu u Krajini, a drugu u Hercegovini. Hercegovačka varijanta ima 26 slova. To su: ɑ, Ƃ, в, г, д, є, ж, ʒ, ʜ, κ, ʌ, ʍ, ɴ, ο, п, ρ, с, т, ћ, Ɣ, ф, χ, ц, ч, ш, ѣ (samo u vrednosti j). U krajiškoj varijanti izostavljeno je slovo ф. Napominjemo da u spomenutom Ali-pašinu pismu ima i slovo ф.

U tom pismu, kao i u pismu "Turčina Turčinu", ima slovnih oblika koje ne nalazimo u Truhelkinoj tablici. Takvi su naročito oblici slova: в i ʜ. U tablici i pismu "Turčina Turčinu" slovo д ima iste poteze, dok su, videli smo, u Ali-pašinu pismu oni drukčije usmereni. Oblici slova Ƃ i ʜ bliži su oblicima u hercegovačkoj varijanti, a slova ɑ, ρ i ћ — krajiškoj varijanti. U pismu "Turčina Turčinu" slova ɑ, г, κ i ѣ (j), morfološki su bliži hercegovačkoj varijanti.

Najviše se razlikuju potezi slova ж (ono se ne javlja u pismu "Turčina Turčinu"). U krajiškoj varijanti slovo ima oblik koji je karakterističan za istočno područje, a u hercegovačkoj varijanti, pored novotarije (figuri slova ʒ dodan je dijakritički znak analogno latiničkom ž) ima oblik koji je stara odlika zapadnoga područja. U Ali-pašinu pismu je poseban oblik koji podseća na gužvasti oblik u pisanom tipu građanske ćirilice u XVIII veku.

I na kraju, kao specifična osobina "begovskoga" brzopisa može se uzeti sklonost ka izduženim i iskošenim potezima. Takva su slova: в, ʜ, κ, п, ρ, т, ш.

Tabelarni pregled brzopisnih slovnih oblika pod naslovom "Muslimanski dokumenti za turskog vladanja u Dalmaciji, XVI—XVII vijek" nalazi se u ranije navedenom radu Benedikte Zelić-Bučan.475

Po svojim polimorfnim i nekaligrafskim slovnim oblicima taj brzopis usko je povezan sa ćirilskim brzopisom kojim su se služili pripadnici zapadne crkve u srednjoj Dalmaciji. Treba izdvojiti samo dva slova: ж i ф. Prvo se javlja u obe varijante, u istočnoj i zapadnoj, a drugo u osnovi ima tradicionalni, prvobitni oblik, kao što je i danas.

Spomenimo još da slova т i ш imaju i oblike sa karakterističnom izduženom i iskošenom osnovnom linijom.

475 Benedikta Zelić-Bučan, Bosančica u srednjoj Dalmaciji, Split, 1961, sn.8

242

ARBANAŠKE KANCELARIJE

Sačuvano je osam zvaničnih akata koja potiču od feudalnih gospodara i vladara u Arbaniji, a pisana su običnim raškim kancelarijskim brzopisom između 1368. i 1459. godine. Izdavaoci tih akata su: Aleksandar, gospodar Kanine i Valone 1368. godine, Leka Dukađin 1387. godine, Ivan Kastriot 1420. i 1426 i Đurađ Kastriot Skenderbeg 1450, 1458. i 1459. godine dva akta.

Sedam akata se nalaze u Dubrovačkom državnom arhivu, a samo akt Ivana Kastriota iz 1426. godine čuva se u Hilandaru. Akt iz 1368. godine "pisa logotet gospodina Aleksandra Đurica", a tri priznanice Skender-begove iz 1458. i 1459. godine "dijak Ninec svojom rukom" u Dubrovniku. U aktu iz 1450. godine potpisan je sam Skenderbeg, a u tekstu samoga akta stoji: "poslah kanželera moga Ninca što će govorit s naše strane vašemu gospodstvu".

U pismu toga akta karakteristični su oblici slova д i ρ. Tropotezni oblik slova д razlikuje se od normalnog brzopisnog oblika položajem donje desne linije koja je usmerena ulevo: , a ne udesno. Figura slova ρ takođe se sastoji od tri poteza; sa vrha izdužene izvijene linije ili stabla spušta se kratka crta koju sa stablom spaja vodoravna crta.

Aleksandar, gospodar Kanine i Valone, 1368.

Ivan Kastriot, 1426.

243

MADŽARSKE KANCELARIJE

U Dubrovačkom državnom arhivu čuva se jedna povelja madžarskog kralja Matije Korvina (1458-1490), pisana 1465. godine "na Brodu Savskom" kancelarijskim brzopisom i izdana Dubrovčaninu fra Aleksandru, opatu manastira Telkibanje. Povelja je pisana pretežno jekavski, a manje ikavski. U grafiji ima ⊦ɑ i ıє , zatim ћ, samo u vrednosti glasa ć, koji se označava i slovom κ. Svojim oblikom ističu se slova: д, ɴ, ц i ь. Slovo д ima dva oblika: dvopotezni jednopotezni koji ne zalazi u gornji međuprostor. I slovo ɴ ima dva oblika: stariji ɴ i noviji koji se raširio po našem zapadnom području, kao i oblik slova ц u vidu pisanoga y i slova ч koje podseća na latinsko V. Slovo κ svojim stablom prelazi gornju liniju reda.

U Seraju, u Carigradu, nalazi se nedatirano pismo Matije Korvina sultanu Bajazitu II pisano u "tabori vojske naše u opsedanju Novoga Mesta", datira se 1487. godine. U grafiji ima ⊦ɑ i ıє, a nema ћ. Preovlađuje ekavski izgovor, pored nekoliko ikavizama.

U Seraju se čuva i pismo Korvinova dvorskoga sudije Stefana Batorija upućeno turskom vojnom starešini Ali-begu Mihalbegoviću. Pismo je pisano u Budimu između 1482. i 1489. godine. Grafija je uglavnom kao u prethodnom pismu, a takođe i jezik.

Oba pisma je po (nepriloženim) snimcima objavio Nikola Radsučić (Tužnoslovenski filolog XX, 1954, 362—366).

U madžarskoj dvorskoj kancelariji pisana su našim jezikom i ćirilicom tri pisma kralja Jovana Zapolje (1527-1540). Sva tri pisma pisana su 1537. godine u Velikom Varadinu. Dva su upućena Jahjapašiću, sandžak-begu smederevskom i beogradskom, a treće pismo je upućeno Mehmedovom ćehaji Ferhatu.

Ta pisma je prvi objavio Franjo Miklošić (Monumenta 5erbica, Beč 1858, 553-556), bez oznake gde ih je našao.

povelja madžarskog kralja Matije Korvina, 1465.

244

UPOTREBA I RAZVITAK BRZOPISA U PRIPADNIKA ZAPADNE CRKVE OD XV VEKA NA PODRUČJU NEKADAŠNJE BOSANSKE DRŽAVE I SUSEDNIH OBLASTI

Posle dolaska Turaka i širenja turske države glavna središta u kojima se negovala kakva-takva pismenost bili su manastiri. Još pre pada Bosne pod Turke podignut je u XV veku pravoslavni manastir Dobrun. U isto vreme počeli su dolaziti u Bosnu i katolički kaluđeri franjevci koji su se pišući na narodnom jeziku, i tada i docnije, sve do XVIII veka, svi služili samo ćlrilicom, i to njenim brzopisnim tipom. Pojedina slova u tom brzopisu imaju specifične oblike koje nećemo naći u grafiji pripadnika istočne crkve. Morfološke inovacije u brzopisu koje su se javile u pismenosti pripadnika zapadne crkve tolike su i takve da mogu činiti posebnu, zapadnu varijantu ćirilskoga brzopisa. Iz Bosne je ćirilica, odnosno zapadni brzopis, prešla u Slavoniju, u široku oblast đakovačke biskupije, sa kojom je katolička crkva u Bosni bila administrativno povezana. Za vladavine kralja Tvrtka I u sastav bosanske države ušla je srednja Dalmacija sa Splitom. U toj oblasti upotreba ćirilice se naročito proširila u Poljičkoj župi u Makarskoj krajini, gde su se matične knjige pisale ćirilicom do sedamdesetih godina XIX veka.

Taj zapadni brzopis, međutim, nije bio nikada morfološki ujednačen na čitavom prostoru na kojemu se upotrebljavao.476

Od spisa pisanih brzopisom u srednjoj Dalmaciji koji su izdani treba prvo spomenuti najstarije, koji su nastali u XV veku. To je osam isprava koju je zajedno sa glagoljskim ispravama pisanim do kraja XV veka izdao Đuro Šurmin u knjizi Hrvatski spomenici, sveska I, Zagreb, 1898. godine. Zapadnim brzopisom pisane su isprave koje su u XV veku izdavali knezovi i banovi iz dalmatinskih plemićkih porodida Nelipića, Frankopana i Talovaca, a u Hrvatskoj u XVI i XVII veku tako se pisalo u plemićkoj porodici Keglevića.

Najznatniji spis koji je nastao u srednjoj Dalmaciji jeste Poljički statut. Njegov najstariji prepis potiče s kraja XV ili početka XVI veka. Taj prepis zajedno sa docnijim prepisima izdao je Vatroslav Jagić u knjizi Hrvatski pisani zakoni, Zagreb, 1890. godine. I. Šurminovo i Jagićevo izdanje su bez ijednog faksimila ili snimka.

Od većih spisa pisanih u Bosni objavljeni su samo letopisi. Ćiro Truhelka izdao je u latiničkoj transkripciji Fojničku kroniku (ide do 1669. godine) u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XXI, 1909. godine, a Julijan Jelenić Ljetopis fra Nikole Lašvanina (do 1750. godine) u Glasniku XXVI i XXVII, 1914. i 1915. godine. Za to izdanje upotrebljen je naročito izrađeni tip ćirilskog brzopisa.477 Uz oba izdanja priloženi su i snimci (dva uz Fojnički i jedan uz Lašvaninov letopis). Bez snimaka je J. Jelenić izdao Prijepis ljetopisa fra Marka iz Vasiljeva Polja (1674. godine) u Glasniku XXX, 1919. godine.

Kao i najstariji i docniji prepisi Poljičkog statuta i ostali spisi iz Poljica tako i druga mnogobrojna akta i pisma pisana od XVI do XIX veka zaključno zapadnim brzopisom čuvaju se najvećim delom u Arhivu Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Popis te arhivske i paleografske građe izradili su i objavili V. Mošin i S. M. Traljić u Starinama 46, 1956. godine.

Tridesetak reprodukijca iz te građe izdao je V. Mošin u II delu Ćirilskih rukopisa Jugoslavenske akademije, Zagreb, 1952. godine. Trideset reprodukcija nalazi se uz raspravu Benedikte Zelić-Bučan. Najstariji dokumenat je iz 1410. godine — isprava splitskoga kaptola, a najdocniji je iz 1818. godine — pismo makarskog biskupa Fabijana Blaškovića.

Morfološki razvitak ustavnog tipa ćirilice u bosanskoj državi, videli smo, u ponečemu je bio drukčiji nego u državi Nemanjića i njihovih neposrednih naslednika. Naročito je karakteristično u tom pogledu slovo ж. Ono je u bosanskim rukopisnim knjigama moglo imati osobit oblik koji se pisao i sa tri poteza: ili . Od ta tri poteza samo je vertikalni potez ostao takav kakav je i u tradicionalnom obliku toga slova. Položaj toga središnjeg uspravnog poteza može biti i vodoravan, i to u početku samo u grafiji akata: .

Prvi je kod nas tako pisao dubrovački notar, romanskog porekla, Paskal iz XIII veka. Paskalu je to bio samo alternativni oblik, češći je oblik sa uspravnim središnjim potezom, a sreće se i treći oblik, sa uspravnim i vodoravnim potezom, kao što je u azbučnom nizu u hirografu iz 1243. godine — dubrovački "knez Žan Mihoil s boljarima" izdaju povelju kralju Stefanu Urošu I. U sve tri varijante figura slova ж ima dva ukrštena poteza u obliku slova χ, obično sa dodatom crtom na vrhu desne kose linije. Za Paskalom nije pošao nijedan pisar iz dubrovačke državne kancelarije. Svi pisari, počevši od Jakete Krusića iz 1347. godine, dosledno pišu središnju liniju uspravno.

U Bosni se, videli smo, prvi put slovo ж sa srednjom vodoravnom linijom, kao alternativni oblik, javlja u doba Stefana Kotromanića, i to samo u jednog dvorskog pisara po imenu Radena.

476 Pre Dubrovačkog zbornika iz 1520. napisana su naročito udešenim knjiškim tipom ćirilice kratka pravila crkvenoga bratstva u Stonu. Isp. Vid Vuletić-Vukasović: Ćirilica kod pristaša rimokatoličke crkve do svršezka 18.v. u Bosni, u Dalmaciji, itd. Spomenik SANU, XXXIX, 1903, 117-125+1sn. 477 Tekstovi ćirilskih spomenika sa bosanskohercegovačkog područja koji su uglavnom objavljeni u Glasniku Zemaljskog muzeja prvo su štampani crkvenim tipom ćirilice, zatim su slova в i т zamenjena njihovim brzopisnim tipom (kvadratić i tronogo t), a posle su i za druga slova uzeti oblici koji se nalaze na natpisima, pre svega na stećcima, i to po nacrtu Ćira Truhelke koji je, neosnovano, smatrao da je ćirilsko pismo na natpisima starije od pisma u rukopisima. Najzad, pred sam 1. svetski rat, udešen je za štampu brzopisni tip ćirilice, koji kao takav nije nastao u Bosni nego u Srbiji. Isp. Gregor Čremošnik, Srpska diplomatska minuskula, Slovo 13, Zagreb 1963, 132. [V. Mošin suprotstavio je Čremošnikovoj tezi o mjestu postanka ćirilskog brzopisa mišljenje da je vjerovatno mjesto postanka brzopisa prostor dukljanske države (prije Kulinove povelje), a možda i Dubrovnik. LN]

245

Treći po hronološkom redu primer je tek iz 1392. godine. Našli smo ga u testamentu Medoja sina Nikolina. Tekst počinje rečima: "Svidok pop Radovan, kapelan Svete Marije Magdalene iz Žrnovnice (kod Dubrovnika), svidok Radoslav, sin Priboja Kusca iza Mlin". Testament je verovatno sastavio i napisao pop Radovan koji se spominje u savremenim izvorima na latinskom jeziku i koji je došao iz zadarske crkvene oblasti. To znači da je on bio ikavac i čakavac, što pokazuju i jezičke osobine testamenta. Pop Radovan se od svojih jekavskih i štokavskih parohijana razlikovao ne samo po jeziku nego i po pismu i grafiji. On je kao nekadašnji zadarski klirik i glagoljaš poznavao i ćirilicu u kojoj se ogleda i uticaj tadašnje glagoljice. To je upotreba slova шı u dve vrednosti: šć (ili št) i ć. Nasuprot svojoj novoj sredini pop Radovan piše slovo ж sa vodoravnom srednjom linijom ili sa obe linije — i vodoravnom i uspravnom: , .

Krajem XIV veka pisano je i kratko pismo nekakva kneza Vuka Kotoranima.478 U tom pismu figura slova ж se sastoji od dveju ukrštenih linija presečenih po sredini vodoravnom linijom. Jezičke osobine kneževa pisma idu u ikavsko-štokavsku jezičku oblast srednje Dalmacije i jugozapadne Bosne.

Sa istog područja je i pisar bosanske kraljice Jelene koji je pisao tri njena akta, dva iz 1398. ijedan iz 1399. godine, a slovo ж ima prethodno opisani oblik sa dodatom crticom ili kukicom na vrhu desne kose linije.

Još četiri kraljevska pisara pisala su slovo ж drukčije nego što su pisali ostali pisari u bosanskoj i drugim našim državnim kancelarijama. Od te četvorice samo dvojica imaju oblik kakav je u pismu kneza Vuka. To su pisari Vladić i Dušan. Prvi je 1419. godine ustavom napisao povelju Stefana Ostojića u kojoj srednja linija u slovu ж ima i vertikalan položaj, a Dušan je bio logotet Stefana Tvrtka II i napisao brzopisom povelju 1420. godine. Drugi Tvrtkov pisar, Radivoj Hrastić iz 1438. i 1443. godine, ima uprošpen oblik: levi, donji deo desne kose linije obrazuje sa vodoravnom poprečnom linijom petljicu: . Najzad, u Restoja Livnjanina, pisara Stefana Tomaša iz 1451. godine, u povelji pisanoj ustavnim tipom ćirilice, slovna figura sastoji se od dveju uspravljenih, zaobljenih nespojenih linija presečenih po sredini vodoravnom linijom: . Isti pisar međutim u poveli pisanoj brzopisnim tipom upotrebljava oblik samo sa vertikalnom središnjom linijom.

Oblasni gospodar Sandalj Hranić imao je 1419. godine pisara Pribisava Pohvalića koji je slovo ж pisao kao i Vladić, pisar Stefana Ostojića iz iste godine. Tako je pisao 1434. godine još i nepoznati po imenu pisar Jurja Vojisalića, sinovca vojvode Hrvoja Vukčića.

U XV veku, između 147-495. godine, napisan je Lajpciški lekcionar negde u dubrovačkom zaleđu. To je dosada najstarija rukopisna knjiga u kojoj slovo ж ima novi, zapadni oblik, i to onakav kao što je u bosanskog pisara Restoja u povelji iz 1451. godine. U Lajpciškom lekcionaru ima još i oblik koji se od Restojeva oblika razlikuje utoliko što su uspravljene polukružne linije leđima spojene slično današnjem rukopisnom ćiriličnom x [h]:, a preseca ih vodoravna linija: .

Iz prve četvrtine XVI veka potiče drugi, tzv. Dubrovački lekcionar. U njemu slovo ж redovno ima samo najstariji zapadni oblik: to su dve ukrštene kose linije presečene vodoravnom linijom x.

Pisar toga lekcionara napisao je 1520. godine i prvi, i najveći, deo dubrovačkog zbornika Libro od mnozijeh razloga. Drugi po redu pisar toga zbornika dodavao je slovnoj figuri, kakva je u prvog pisara, još i vertikalnu srednju liniju, kao što je činio na primer i spomenuti pop Radovan. Ostala dvojica pisara imaju samo tradicionalni oblik sa ukrštenom srednjom linijom.

Jedna druga rukopisna knjiga, nešto starija od Libra i iz druge, čakavske i ikavske dijalekatske oblasti, jeste najstariji rukopis Statuta Poljičke kneže-vine, koji je prvo napisan 1440. godine. Nema nikakve sumnje da je u protografu Statuta slovo ж imalo regionalni oblik, to znači sa vodoravnom srednjom linijom, kao što je u već spomenutom dokumentu pisanom u Splitu 1410. godine. U tom dokumentu vodoravna linija preseca dve ukrštene linije, a u prepisu Poljičkog statuta linija preseca dve uspravljene, nespojene, na krajevima zaobljene linije. Obe te morfološke varijante regionalnog oblika toga slova ostaće i dalje u upotrebi na čitavom području na kojemu se pisalo i zapadnom varijantom srpskoga brzo-pisa.

Makarska, 17. st.

478 V. Mošin, Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije II, Reprodukcije, Zagreb, 1952, 131.

246

Poljički molitvenik, 1614.

Za tu morfološku varijantu karakterističan je i oblik slova ɴ koji se, kao i zapadni oblik slova ж, javlja u dve varijante. One su nastale u isto vreme. Uzmimo povelju Sandalja Hranića iz 1419. godine i povelju Stefana Tvrtka II iz 1420. godine. Slovna figura sastoji se od dveju uspravnih i jedne vodoravne linije koja polazi od vrha leve i ide gotovo do donjega kraja desne uspravne linije, i prema tome ta desna linija je uzdignuta: . U povelji Sandalja Hranića iz 1420. godine desna uspravna linija je duža od leve tako da obe stoje na donjoj liniji reda: . Prvi oblik se nalazi u poveljama ili pismima Jurja Vojisalića iz 1434. godine, hercega Vlatka Popovića iz 1466. godine i hercežice Cecilije, udovice Stefana Vukčića iz 1467. godine.

povelja Sandalja Hranića iz 1420. U najstarijem prepisu Poljičkog statuta desna uspravna linija spušta se na vodoravnu liniju, koja može biti i produžena: . Takav oblik, koji se mogao napisati i jednim potezom pera, postao je karakterističan za brzopis u Poljicima i, uopšte, u srednjoj Dalmaciji, pa i po Hrvatskoj, sve dok je bio u upotrebi. U Bosni je međutim zavladao drugi opisani oblik, sa dužom desnom uspravnom linijom.

U XV veku slovo ɴ još nije imalo ustaljen oblik, naročito na području bosanske države, gde je pored novog regionalnog oblika koji je prelazio dvolinijsku shemu bio običniji stari oblik sa svojim varijantama, koje su čuvale tu shemu. Od varijante u vidu latiničkog štampanog N postala je još jedna varijanta produžavanjem desne uspravne linije: i naći ćemo je na primer u već poznatom nam zborniku Ortus anime, pisanom u dubrovačkoj koloniji u Beogradu 1567. godine. Ali u tom rukopisu slovo ж nema zapadni oblik, kojega po pravilu nije ni bilo u pismu dubrovačkih pisara. Ipak su neki od njih, počevši od poslednjih godina XV veka, pisali slovo ɴ u zapadnom obliku, tj. sa produženom desnom linijom, dok je srednja linija, koja je obično bila iskošena, dodirivala desnu uspravnu liniju iznad donjega kraja .

I pojedini drugi pisari u bosanskoj državi pisali su slova ж i ɴ u zapadnom obliku kao što su činili pisari spomenutih povelja Sandalja Hranipa iz 1419. i 1420. godine i Tvrtka II iz 1420. i 1443. godine. Sandaljev pisar iz 1419. godine Pribisav Pohvalić pisao je slovo д u obliku koji nepemo naći ni u Dubrovniku ni u Srbiji. To je uprošćeni brzopisni oblik koji se pisao sa dva poteza: na dugu i na vrhu zaobljenu udesno liniju dodavana je na njenoj sredini s desne strane polukružna linija: . Docnije se takav oblik javlja u najstarijem prepisu Poljičkog statuta (samo što duga linija nije zaobljena), zatim u jednom pismu bihaćkih građana Nikoli Jurišiću 1520. godine, u pismu 17 plemića Petru Kegleviću 1544. godine u Topuskom, u pismu Gašpara Keglevića ocu Petru, oko 1570. godine u Beču. Upotreba toga oblika nije se proširila ni u Bosni ni u Poljicima ni drugde u Dalmaciji. U Poljicima je zavladao oblik koji se kao i prethodni oblik pisao sa dva poteza: na dugu manje ili više iskošenu liniju dodavala se s desne strane u visini reda kraća linija koja je bila na vrhu prelomljena ili, ređe, vijugava, i još ređe, prava: , . Treba napomenuti da se mnogo ranije

247

javlja oblik sa desnom, na vrhu prelomljenom linijom i uz to povijenom udesno , i to u bosanskoj državi krajem XIV veka i na početku XV veka — Radosav Milosaljić, pisar Pavla Radinovića 1397. godine i Tomaš Bućanin, pisar Stefana Ostoje 1409. godine. Tako pisano slovo, međutim, nije u Bosni uhvatilo korena. Od XVI veka u Bosni, i posle u Slavoniji, slovo д se piše dosta ujednačeno: uspravna i vodoravna linija čine ugao koji zatvara treća, obično izbočena linija: . Na području makarske crkvene oblasti upotrebljavana su oba oblika, i bosanski i, ređe, poljički. Prvi oblik se redovno nalazi i u beogradskom zborniku Ortus anime iz 1567. godine.

U isto vreme u grafiji pripadnika istočne crkve upotrebljava se sličan oblik koji se razlikuje od opisanog bosanskog oblika položajem vodoravne linije: ona je po pravilu kosa i zalazi u donji međuprostor: . Isti oblik može se naći i u Dubrovniku, na primer u grafiji pisara Luke Primojevića iz 1517. godine.

Kao što se može videti iz dosadašnjeg izlaganja, više ima novih i, ujedno, regionalnih slovnih oblika nego samih slova, tako da svako od datih slova ima bar po dva oblika. I po svojem poreklu i po upotrebi opisani morfološki dubleti bili su vezani za određeno područje na kojem su živeli sami, ili zajedno sa drugima, pripadnici zapadne crkve. Na tom širokom, grafijski nejedinstvenom, području bili su u upotrebi i drugi morfološki dubleti koji su dobijeni pojavom novih slovnih oblika. Ti oblici međutim nisu potisnuli starije, standardne oblike, kao što se to dogodilo sa normalnim brzopisnim oblicima spomenutih slova ж, ɴ i д. Kao ta tri, tako su sva ostala slova imala po dva ili više oblika koji su se među sobom više ili manje razlikovali i bili u upotrebi prostorno i vremenski, više ili manje, ograničenoj.

Zadržaćemo se na onim slovima koja imaju značajnije morfološke inovacije. Takva su ova slova: ɑ, Ƃ, є, ʜ, ρ, ф, χ, ц, ч i ѣ. U regionalnog oblika slova ɑ karakteristična petljica s leve strane stabla, produženog u oba međuprostora, svojim gornjim krajem ne dopire do stabla: . Takav oblik se može naći na primer u povelji kralja Tvrtka II iz 1443. godine. Taj morfološki dublet dobio je od XVI veka širu upotrebu.

Već. krajem XIV veka javlja se novi brzopisni oblik slova Ƃ koji svojim gornjim delom manje ili više prelazi u gornji i, ređe, u donji međuprostor. Udesno povijeni vrh gornjeg dela jednopotezne slovne figure može biti različit: uglast, zaobljen i vijugav: , ili se na taj vrh nadovezuje polukružna linija. Sve te morfološke varijante pisale su se u Poljicima, dok se ređe upotrebljavao standardni oblik s gornjim delom povijenim do drnje linije reda. Takav oblik je preovlađivao u Bosni za turske vladavine, a naći ćemo ga i u Hrvatskoj, u pismu Jurja Keglevića iz 1555. godine, međutim u pismu Gašpara Keglevića iz 1570. godine piše se regionalni izduženi oblik u varijanti sa zaobljenim vrhom.

I slovo ima dvojaki oblik: normalni, koji čuva dvolinijsku shemu, i drugi, mnogo ređi, koji probija tu shemu i postaje četvorolinijski. Izduženi oblik je na zapadu katkada mogao sasvim zameniti normalni oblik, što se nikada nije dešavalo na istoku gde je izduženi oblik imao, kao što znamo, određeno i mesto i funkciju.

I izduženi četvorolinijski oblik slova ʜ, koji se na istoku po pravilu pisao samo na početku rečenice ili rečeničnih delova, na zapadu je dobio neograničenu upotrebu, tako da se od XVI veka normalni oblik sve ređe upotrebljavao. Treba još dodati da središnja linija koja spaja uspravne paralelne linije na zapadu po pravilu ostaje vodoravna, dok na istoku postaje iskošena, kao u današnjem obliku toga slova.

Morfološke varijante slova ρ razlikuju se gornjim delom ili glavicom koja može biti okruglasta ili uglasta, što smo zapazili već u pismu bosanskih dvorskih pisara, a isto tako i prepisivača rukopisnih knjiga. Docnije se uglasti oblik naročito učvrstio u Poljicima, dok je u Bosni bio običniji normalni okruglasti oblik.

Sasvim novi naporedni oblik dobilo je slovo ф u kojega je uspravna linija po sredini presečena dvema paralelnim crticama, a ređe, i jednom crticom: , . Taj novi oblik dobio je širu upotrebu počevši od XVII veka i to na čitavom zapadnom području.

Na ograničenom području, uglavnom u Poljicima, bio je od XVI veka u upotrebi novi oblik slova χ koji je potpuno zamenio normalni oblik toga slova. U novog oblika leva, kosa linija je kraća od desne linije koja je po pravilu produžena u donji međuprostor i tu je često povijena udesno, a od njezina vrha povučena je kosa linija koja može da dopire do donje linije reda. Leva kosa linija spušta se na desnu liniju i, po pravilu, ne preseca je: Oblik sa produženom linijom koja ide od vrha desne kose linije može se naći na području bosanske države, na primer u povelji Pavla Radinovića iz 1397. godine, Stefana Tomaša iz 1444, Stefana Vukčića iz 1450, Cecilije Vukčić iz 1467. godine.

Karakteristični oblik levog dela slova ц na istočnom području najčešće je uglast, dok je na zapadu manje ili više zaobljen. Posebno se ističe oblik koji se nalazi u pismu bihaćkih građana iz 1520. godine: iznad gornjega dela slovne figure, koja zalazi u donji međuprostor, i ima poteze latinskog V, stoje dve naporedne tačke: . Te tačke ćemo naći i u pismu Jurja Keglevića iz 1555. godine, samo je tu slovni oblik onakav kakav je ustaljen na zapadu dalje, mesto tačaka javljaju se i crtice, kao u pismu iz Topuskog 1544. godine.

Kao što se na istočnom području brzopisna varijanta slova ц sa zaobljenim levim delom slovne figure posle XV veka gotovo prestala upotrebljavati, tako je i toliko karakteristični brzopisni oblik slova ч u vidu latinskog V tokom XV veka zamenjen novim oblikom koji manje ili više odgovara današnjem obliku slova ч. Takav oblik nije prodro i na zapadno područje, gde je do kraja ostao u upotrebi tradicionalni brzopisni oblik. Pored

248

njega izuzetno u srednjoj Dalmaciji i Hrvatskoj nalazimo i oblik koji zalazi i u donji međuprostor. Ranije smo videli da je tako katkada pisao to slovo i dubrovački notar Paskal iz XIII veka, a sreće se i u Povaljskoj povelji iz 1250. godine.

Naročito se svojim oblikom izdvaja morfološka tropotezna varijanta slova ч sa dodatom poprečnom crtom na donjem delu slovne figure: . Tu prečkicu je dodavao na primer pisar Stipan Dobrinović, koji je 1399. godine napisao ustavom povelju kralja Stefana Ostoje. Tako su pisali i u brzopisu poneki pisari i to još samo u prvoj polovini XV veka. Takvi su pisari Hrvoja Vukčića iz 1404. godine. Navodimo ovu dokumentaciju: povelja Hrvoja Vukčića iz 1404. godine, isprava splitske crkvene vlasti iz 1410. godine, povelja Stefana Tvrtka II iz 1420. godine i isprava Hrvojeva sinovca Jurja Vojisalića iz 1434. godine. U tim dokumentima gornji deo slova ч je račvast, a donji deo čini linija produžena u donji međuprostor. U drugoj Ostojinoj povelji, koju je 1409. godine napisao pisar Tomaš Bućanin, gornji deo slovne figure je četvrtast kao u današnjeg slova ц. Takav oblik gornjeg dela slova ч, ali bez karakteristične prečkice, nalazimo u najstarijem prepisu Poljičkog statuta, i posle u pismu Gašpara Keglevića iz 1570. godine, koje je kao i statut pisano ikavsko-čakavski i u kojemu tako oblikovano slovo ima dvojaku glasovnu vrednost: č i ć. Sličan četvoropotezni slovni oblik upotrebljen je i u ikavski napisanom pismu kneza Vuka s kraja XIV veka: linija koja se nalazi u donjem međuprostoru povijena je udesno, a u prethodnim primerima povijena je ulevo. Dodajmo još da je tom grafemom označen i glas ć, a u tekstu pisma nema reči u kojima se nalazi glas č.

U zapadnoj varijanti ćirilskog brzopisa nisu se upotrebljavala slova ъ, ы, ıє, ⊦ɑ, v. Slova ѕ, ї, , , obeležavala su samo brojnu vrednost, a slova шı , ω, ь, ѣ, ю imala su različitu sudbinu. Slovo шı se dobro čuvalo samo u Poljicima, manje u Bosni, a nikako u Hrvatskoj. Slovo ь se od XVI veka prestalo upotrebljavati, nalazimo ga još u najstarijem prepisu Poličkog statuta. Slovo ω se sporadično upotreblavalo u Poljicima i u Bosni.

Slovo ѣ se dosledno držalo samo u Poljicima i uopšte u Dalmaciji, gde je imalo glasovnu vrednost i. Slovo ю ima u najstarijem prepisu Poljičkog statuta, a posle je u Poljicima izišlo iz upotrebe, retko se nalazi i u Bosni; u XVI veku ima primer u pismu bihaćkih građana iz 1520. godine, zatim u pismu plemića u Topuskom iz 1544. godine i pismu Jurja Keglevića iz 1555. godine. Treba uz to napomenuti da u tim pismima slovo ю ima regionalni oblik: levi sastavni deo ligature čini slovo є, dakle: , što smo već zapazili u aktima Sandalja Hranića iz 1420. godine i Stefana Vukčića iz 1450. godine.

249

SLOVO, sv. 56-57 (2006-’07), 209-218, Zagreb 2008.

Jagoda JURIĆ-KAPPEL

O DIJALEKATSKIM TEMELJIMA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE (VJERSKE) PISMENOSTI

Najobimniji pisani spomenici s bosanskoga terena koji pružaju opširniji lingvistički materijal jesu vjerski

spomenici, četveroevanđelja uglavnom, te tri zbornika: Hvalov, Mletački i Radosavljev. Sačuvani su

uglavnom kodeksi s kraja 14. do polovice 15. st. (KUNA 1973: 91-92; KUNA 1982: 64-74; JURIĆ-KAPPEL

2005.a: 83; NAZOR 2005: 1, 10-17). Vjerski karakter ovih spisa odredio je i konzervativnost njihova

jezičnog ostvarivanja. Međutim, i u ovu, inače najbolje tradiranu, što znači, i strože jezično normiranu,

tekstovnu vrstu prodiru i osobine živoga govora pisara i/ili okolina u kojima su oni djelovali.

Jezik je svjetovnih žanrova, različitih pravnih, trgovinskih i ostalih spisa koji služe reguliranju javnoga i

privatnoga života u srednjovjekovnoj državi vrlo blizak narodnim govorima. Tako se već u invokaciji Povelje

Kulina bana, kojom ovaj bosanski vladar uređuje trgovinske odnose s Dubrovnikom, najstarijim sačuvanim

datiranim ćiriličnim spomenikom na narodnome jeziku iz 1189. god., nalaze pored fonoloških morfološki i

leksički oblici iz živoga govora (npr. -oga umj. -ogo/ago) - ovo, istina, samo u mlađem dubrovačkom

prepisu, te ja (ê) umj. azь, što neće u ovome omjeru biti slučaj u sličnoj prepisci srpskih vladarskih i

vlasteoskih kancelarija (VRANA 1955; GOŠIĆ 1989: 47 i dalje; PECO 1989; JURIĆ-KAPPEL 2005.a: 84, 97).

Dotjeranost izraza ovoga dokumenta svjedoči o postojanju pismenosti na slavenskome jeziku na

bosanskome području i u prethodnome periodu, do 12. st., iz kojega nema izravnih pismenih

svjedočanstava. Bosanska se biskupija, koju će u 13. st. smijeniti Crkva bosanska, služila slavenskim

bogoslužnim knjigama, a Povelja Kulina bana dopušta pretpostavku da su se i poslovi svjetovne vlasti

obavljali, pored latinskoga, i na slavenskome jeziku. Ni u ovoj povelji, kao ni u kasnijima, nema tragova

glagoljice što bi ukazivalo na to da je ćirilica bila službenim pismom banove dvorske kancelarije. Epigrafski

spomenici iz istoga vremena pisani glagoljicom ili s njenim ostacima nalaze se van granica bosanske države

u 12. st. Situacija nastala Tvrtkovim krunisanjem za kralja 1377. god., kada u njegovu dvorsku kancelariju

stižu pisari iz Srbije donoseći pravila raškoga pravopisa, ostaje epizodom.

Ikavizam se smatra pisarskim manirom većine srednjovjekovnih bosanskih rukopisa. Potvrđen je već u

Grigorović-Giljferdingovim odlomcima evanđelja iz 13/14. st., i masivno u Kopitarovu evanđelju (14/15. st.)

kao i u sva tri zbornika: Hvalovu (1404. god.), Mletačkome (početak 15. st.) i Radosavljevu (polovica 15.

st.).

Do sada je jedino za pisare Čajničkoga evanđelja (14/15. st.) utvrđeno da potječu s ijekavskoga

područja, što se ogleda i u bilježenju jata i njegovih reflekasa u ovome kodeksu (JERKOVIĆ 1975: 117-123).

Vjerovatno je i Divoševo evanđelje (s početka 14. st.), u kojem se jat još ne zamjenjuje, nastalo na

istočnobosanskome terenu. Jedino se u korijenu prezimena naručioca knjige, Divoša Tihoradića, bosanskoga

velikaša iz Završja u istočnoj Bosni, pretpostavlja ikavski oblik (GRICKAT 1961-62: 255) jer je takav poznat

iz dviju povelja bana Stjepana.

U diplomatičkim i pravnim spisima, kao i u epigrafskim spomenicima, koji pružaju najviše podataka o

živome jeziku, preovladava ikavska zamjena jata. Zadržavanje grafema jat u mlađima od njih (nastalima

nakon sredine 14. st.) govori o njihovom istočnobosanskome – ijekavskom porijeklu. Najviše ikavskih oblika

u bosanskim evanđeljima nalazimo, kako je već spomenuto, u Kop kao i u Rad, zatim u Hv i Ml koje u

ovome slijede Nik i Dan. U većini evanđelja zabilježeno je i nekoliko leksičkih ekavizama, kao npr. Mt. 13,6

korene Hv Nik Kop. U Mk. 4,6 i Mk. 4,17 korene Hv Nik vs. koreniê Kop. Zanimljivo je da samo Ml, koji je

izrazito ikavski, ovdje ima oblike koriniê i korêniê. Hv i Kop poznaju i leksički ekavizam celuite za razliku od

Nik i dr. cêluite (Mt. 10,12).

Sporadični primjeri u kojima se ostvaruje /*dj/ kao /j/ umj. /đ/ ili prednji nazal iza palatalnih

konsonanata kao /a/, osobito u korijenu jęti > jati (što se, istina, rijetko javlja, npr. u Hv priêtь Ps. 118,52;

u Hv i Nik poêhь Lk. 14,20) potvrđuje zapadnoštokavski karakter određenoga spomenika. Ovo su osobine i

čakavskih govora. Između štokavskoga i čakavskoga narječja, koji se formiraju kao posebne cjeline do 12.

st., nema oštrih granica sve do velikih migracija potaknutih osmanlijskim osvajanjima u drugoj polovici 15.

st. Tada će u bosanskim govorima prevladati štokavski oblici. Neki sačuvani bosanski spomenici, prije svega

Hv, potvrđuju postojanje pretpostavljenoga (prelaznog) zapadnoštokavskog narječja na bosanskome

srednjovjekovnom prostoru (BROZOVIĆ 1963: 52; BROZOVIĆ 1970: 154; BROZOVIĆ 1973: 81-88; KUNA

1973: 94, 96-97; BROZOVIĆ 2005: 12-13).

250

Izoglosa /*dj/ >/j/, koja od davnina uzdužno polovi bosanski teren, objedinjuje, inače, čitavo

sjeverozapadno južnoslavensko područje. Leksički primjeri ovakvoga refleksa potvrđeni su relativno često u

Hv i nešto manje u Kop te znatno rjeđe u ostalim spomenicima: Mt. 6,31 odiemь se Hv; Mt. 7,1 ne osuêite

Hv,Kop; Mk. 12,40 osuenie Hv; Iv. 3,6 roeno Hv; Mt. 17,25 i Mt. 17,26 ot tuih Kop vs. ot tuždih Hv; Mk.

5,42 i Mk. 6,56 hoêše Hv; Iv. 8,9 ishoêhu Hv; Mt. 9,35 prohoêše Hv, Kop; Mk. 1,45 prohoêhu Hv. KUNA

(1981-1982: 382) je primijetila da Hv ima ovu zamjenu izuzetno često u oblicima glagola hodati i njegovim

složenicama, a što nije poznato u bosanskim zapadnijim govorima pa zaključuje da je ovaj oblik morao biti

rašireniji u prošlosti.

Za ovakav bi sustav bilo logično pretpostaviti i šćakavsku realizaciju grupa skj/ stj. Međutim, uobičajeno

bilježenje ovih fonema digrafom št ne omogućava da se ovo sasvim pouzdano utvrdi. U sakralnim bi

tekstovima ovaj znak mogao stajati i za tradicionalnu staroslavensku vrijednost /št/. Upotreba đerva

umjesto št može ukazivati na stvarni izgovor ovoga digrafa u pisarovu idiomu. Đerv je čest u Hv u domaćim

i stranim riječima u vrijednosti /ć/, te u stranim riječima kao /đ/ za palatalno /g/. U ostalim spomenicima

javlja se ovaj znak ponajviše u stranim imenima i samo ponekad u domaćim riječima i to ograničeno na

nekoliko leksičkih morfema: meĵetь Mk.12,41; otmeĵetь Mk. 7,9; oĵuti Mk. 5,30 (oĵutivь Dan); oĵutytь Iv.

11,57; skarioĵanina Lk. 22,3; peĵь Iv. 11,38. Zanimljivo je da Nik ima đerv u domaćim riječima u kojima Hv

zadržava tradicionalni znak št: umeĵemь Lk. 5,5; vьmeĵite Lk. 5,4; meĵimь Iv. 19,24. Đerv stoji umjesto

grčkoga palatalnog /g/: anĵelь (u Psaltiru iz Hvalova zbornika ovo je najčešći oblik: Ps. 33,8 i dalje); anĵela

Mt. 11,10 (Hv Nik); leĵionь Lk. 8,30; eĵipatь Jev. 11,27; evanĵelye Mt. 9,35 (Hv Nik Kop); Dj. 2,24. U Mk.

14,32 stoji u Nik i Div kao i u Mar ĵetьsimanii vs. getьsimanii Hv Kop.

Zadržavanje početne grupe čr-ili vokalske promjene u pisanju prijedloga vь ili početne grupe vь-/vьz-u

va, va-/vaz-pogotovo u crkvenim spomenicima ne mogu se tumačiti jednoznačno. Ovakve se realizacije

smatraju u istovrsnim tekstovima istočne provenijencije crkvenoslavenizmima. S druge strane, početna

grupa čr-i jaka vokalizacija va, va-/vaz-jesu izrazite karakteristike susjednoga čakavskog narječja, a

sporadično su prisutne, u prošlosti, izvjesno, još masivnije, i na (zapadno)bosanskome području. Najčešće

je va, va-/vaz- u Hv, zatim u Ml: va Mk. 14,2 (ali i u Mt. 10,5); vanidetь Mk. 14,38; vazmože Mk. 14,37;

vameštati Mk. 2,2; valêvaetь Mk. 2,22, dok je u Kop masivno zastupljena zamjena prijedloga vь i početnoga

vь-sa u: u (nego) Mk. 3,9 (Kop Čaj Ml); uzva Mk. 1,20; uzmi Mk. 2,6; što je manje prisutno u Nik: udovicь

Mk. 12,40 i 43; uzvede Mt. 17,1; utori Mk. 9,25; unidi Mk. 12,21. U Hv (Nik Ml) nalazi se nekoliko puta i

oblik vьustok-: ot vьustoka Mt. 2,1; Lk. 13,29 i dalje.

U Hv je česta vokalizacija jera, što je rjeđe u Ml Dan Nik i Kop. U Rad začuđuje dobro čuvanje jera s

obzirom na njegovu ikaviziranost. Nekoliko primjera iz Hv: danь Ps. 60,7; Ps. dašti Ps. 44,13; mačь Ps.

56,5; mane (vsehь) Mk. 4,31; mazda Ps. 126,3; na šadь Mk. 1,44 (Mt. 13,46 šadь Hv Kop); išadь Mk. 1,45;

vьšadьše Mk. 3,6; takmo Mk. 2,7 i 26; na vani 1,45. Kop ima i šed-poznato još iz glagoljskoga Marijinskog

evanđelja (11. st.): šedьšae Mt. 11,4 i dalje. U Hv nalazimo i sljedeće primjere: nada mnogimь Mt. 25, 21 i

23; nada učitelemь Mt. 10,24, kao i primjere za sekundarnu vokalizaciju: esamь Mt. 20,15; Mt. 27,24; Mk.

6,50 itd.; mladinacь Mt. 21,16 Hv Nik Kop; u Hv gotovo uvijek petarь (u Mt. 26,69 tako i u Kop). Međutim u

Mt. 26,47 čitamo staracь (Gen.pl.) Nik Dan vs. star(ь)cь Hv Kop Ml, a u Mt. 18,12 ovacь Kop vs. ovьcь

(Gen.pl.) Nik Hv. Ponekad dolazi u Hv i do grešaka poput ovakve: Mk. 1,30; Lk. 4,38 dašti vs. tašta Mlet vs.

tьšta Nik Kop; ali i tašti vs. dьšti Iv. 12,15. Značajan je u Hv (i Čaj) oblik mrtavce Mt. 8,22; Lk. 9,60 koji bi,

ukoliko se ne radi o analoškome obliku prema pridjevu mrьtavь, mogao upućivati na zapadno područje a što

nalazimo i u tekstu Apokalipse Hvalova i Mletačkoga zbornika mrtavьcь Ap. 16,3; 20,5; 20,12; 20,13. Up.

HAMM 1960: 50, JERKOVIĆ 1975: 113, KUNA 1981-1982: 384, JURIĆ-KAPPEL 2002: 78.

Detaljna istraživanja bosanskih spomenika donose i niz zanimljivih pojedinosti koje mogu nadopuniti ili

korigirati neke poglede ne samo o bosanskome dijalekatskom prostoru i književnome jeziku. Tako se

pokazuje npr. da jezičnome sustavu Hvalova zbornika, pored izrazitoga ikavizma, koji se ogleda u brojnim

zamjenama jata, jeryja i i, pripada i promjena sekvence –ir>-êr u domaćim riječima, osobito u korijenu mir-

i sir-, što je inače dobro poznata osobina istočnobosanskoga i dubrovačkoga govora, ali potvrđena i na širem

ikavskome terenu. Nekoliko primjera za ovu pojavu: (grč. εỉρήνη) mêrь (i mnogi drugi oblici ove riječi) Ps.

27,3; 71,3; 84,11 itd.; smêrenь Ps. 73,21; smêrilь esi Ps. 42,20; smêri se Mt. 5,24; (za grč. ’óρφανον) sêra

Ps. 93,6; sêroti Ps. 9,35 itd. U Dan nalazimo niz primjera s ovakvom zamjenom: mêrь Mt. 6,26; mêru Mt.

18,7 i sl. Takvih je oblika nešto manje u Nik: mêrь Mt. 10,13. U prepisima Apokalipse zanimljiv je odnos u

Ap. 6,5: (grč. μέτρον) mêrylo Hv vs. mirêlo Ml vs. mirilo Rad. Pisanje –êr umjesto –ir nalazi se i u

Čajničkome evanđelju koje se pripisuje ijekavskome području jugoistočne Bosne (JERKOVIĆ 1975: 77).

251

Ovakvih primjera ima i u slavonskim govorima.

Rad je najikavskiji od ovih triju spomenika, a Ml najčešće griješi pišući jat za primarno /i/: npr. u Ap. 4,4

i 7,13 rêzi za rizi; Ap. 8,4 dêmь za dim; Mt. 6,28 krên za krin. Ovo miješanje, koje govori da je za pisara

vrijednost jata izjednačena sa /i/, dolazi i u drugim spomenicima, ali u znatno manjem obimu nego u Ml (up.

npr. Mk. 1,17 rêbara za ribara u Nik).

Supstitucija stranoga fonema /f/ domaćim /p/, poznata mnogim štokavskim i čakavskim govorima,

sprovodi se u glavnini bosanskih spomenika. U ovome se donekle izdvaja Radosavljev zbornik (iz sredine 15.

st.), gdje je brojnije nego što bi se očekivalo za bosanski ikavski prostor zadržavanje glasa /f/, pa čak i

hiperkorektno zamjenjivanje domaćega i stranoga /p/ fonemom /f/, što je, istina, potvrđeno u još ponekim

spomenicima s bosanskoga terena, iako je zastupljeno rjeđe od prve pojave koja svjedoči o nepotpunoj

integriranosti ili čak nepoznavanju stranoga glasa /f/ u većini bosanskih govora toga doba (JURIĆ-KAPPEL

2001: 228). Ova zamjena je inače najprisutnija u Hv, Kop (ukoliko nije izmijenjeno kasnijim prepravljanjem

u raški pravopis), Ml, Dan. Nik, prema Daničićevu izdanju, uglavnom čuva strano /f/, što je donekle

neobično u odnosu na druge, izrazito bosanske, osobine ovoga spomenika (DANIČIĆ 1864).

U stranoj riječi alьvьstarь Nik, alьvastarь Hv, Čaj zamjenjuje /lь/ sa /o/: aovastrь (Mk. 14,3). Ovakva je

zamjena inače izuzetno rijetka.

Na morfološkome planu duže se zadržava staro stanje (NAZOR 1963: 72-73 i dalje; KUNA 1973: 97).

Ipak i tu ima izmjena. Najizrazitije pojave koje nose elemente starine jesu čuvanje nastavka -go (-ago, -

ogo, -ego) u gen. sg. pridjeva, zamjenica i rednih brojeva za m. i sr. rod, kao i nastavak -ie, -oe za ženski

rod; nesažeti nastavci u pridjevskim oblicima, te dobro poznavanje starijih glagolskih oblika.

U Apokalipsi Mletačkoga zbornika običan je pak mlađi oblik vsakoga: 5,9; 7,3; 7,4; 7,9; 18,12 itd.

Zabilježen je i u Rad (Iv. 1,9). Nastavak -oga vs. -ogo promakne i drugim pisarima bosanskih crkvenih

spomenika kao npr. u Kop: velikoga Mt. 5,35; prokaženoga Mt. 26,6. U Mk. 9,29 Hv ima mlađi nastavak -

omь za instr.sg.f. molitvomь vs. molitvoju kako je u ostalima. Nastavak -ovь za gen.pl. potvrđuju u Mk. 2,6

Div Čaj Kop Nik za razliku od Hv Dan Mlet koji čuvaju oblik s nultim nastavkom: ot knižnikovь vs. ot

knižnikь.

U konjugacionom sistemu zadržavaju se stari nastavci u prezentu: -ši za 2. l. sg., -tь za 3. l. sg. i 3. l.

pl., i kao vrlo značajno -mь za 1. l. pl. U 1. l. sg. stariji je oblik -u/-ju od nastavka -mь. Čuvaju se stariji

oblici aorista, što povezuje bosanske spomenike s hrvatskoglagoljskima.

Noviji morfološki oblici češći su u zapisima na marginama kodeksa i u kolofonima, kao i u vjerskim

tekstovima s jednostavnijom jezičnom strukturom poput Očenaša, koji se uz to zna napamet. Tako stoji u

Očenašu Rad poklanamo se kao i u Kop (Mt. 6,12) ostavlamo. Mlađi oblik zamjenice našь vs. ny (Mt. 6,13)

čitamo u Hv Kop Ml Nik Rad. Inovacije su, naravno, brojnije u svjetovnim žanrovima (pravnim spisima i

kamenim spomenicima), iako su i oni stegnuti određenim shematizmom u organizaciji teksta i uobičajenim

okvirnim formulama. Međutim, i tu ima razlika. Dokumenti potekli iz srpskih kancelarija, koje se strogo drže

dvorskoga protokola, konzervativniji su od bosanskih i hrvatskih, u kojima prevladavaju govorni oblici.479

Ovakvi i slični primjeri pokazuju da se na terenima Bosne i Huma/Hercegovine događaju značajni procesi

formiranja i ustaljivanja štokavskoga sustava. Tzv. „čakavizmi“ (va, va-, /j/ za /đ/) ostaju još dugo, barem

u izdvojenim leksemima, govorna osobina starinačkoga stanovništva ponajviše na zapadu ove oblasti.

Sintaksička struktura pisanih tekstova uvijek je složenija od rečenične strukture u usmenoj komunikaciji.

Njome su se morali izraziti i kompleksni sadržaji raznovrsnih biblijskih žanrova. Ovdje se preuzimalo dosta

konstrukcija (npr. dativ apsolutni) iz prestižne grčke koine. Brojna je upotreba participa koji su zastupljeni i

u originalnim svjetovnim tekstovima (GRKOVIĆ-MAJOR 2001).

U rječniku ima najviše narodnih oblika kod zamjenica. Kop ima češće od ostalih što vs. čto (Mk. 1,27;

Mk. 2.25; Mk. 4,40 i dalje). U Hv je upadljiva brojna upotreba relativne zamjenice koê, koe umjesto eže

(Mk. 13,25 i dalje), zatim kogda vs. egda (Mk. 12,23 i dalje). Up. KUNA (1981-1982: 385). Spomenut je već

mlađi oblik zamjenice našь vs. ny (Mt. 6,13) u Hv Kop Ml Nik Rad.

Na temelju ovoga uvida u dijelove bosanskih evanđelja iz Čaj Dan Div Hv Kop Ml Nik, tri prepisa

Apokalipse (Hv Ml Rad) te u Psaltir iz Hv moguće je idiom pisara Hvalova zbornika locirati na krajnji zapad,

479 Kop (JURIĆ-KAPPEL 2005.b: 169-180) pokazuje najveći broj inovacija na različitim jezičnim razinama. Pored njegova naglašena ikavizma, zamjene /vь/ sa /u/; vokalizacije jera, sporadične zamjene palatalnoga /d/ sa /j/, nailazimo i na sljedeće pojave: u Mt. 13,6 stoji oblik slunьce kakav nalazimo na istome mjestu i u Miroslavljevu evanđelju (12. st.), a što je dijalekatska osobina nekih južnih srpskih, prizrensko-južnomoravskih govora (IVIĆ 1956: 109). Inače je u Mt. 13,43 i Mt. 17,2 u oba kodeksa slьnьce. U Mt. 13,5 i Mt. 18,6 ima Kop glubini vs. glьbini Hv Nik.

252

znači u kasnijim migracijama prekriveno zapadnoštokavsko narječje, a prepisivača Čajničkoga evanđelja na

krajnji (jugo)istok bosanskoga područja, što je već poznato iz ranijih opisa ovih kodeksa. Između ovih dvaju

mogli bi se prema oblasti nastanka idući od zapada na istok na sljedeći način poredati preostali ovdje citirani

prepisi: Hv Ml Kop Nik Dan Rad Div i Čaj.

Ni u jednome od ovih spomenika nema sasvim čvrste norme, pogotovo ne na fonološkome planu. Norma

bi trebala biti staro(crkveno)slavenska. Na bosanskome terenu, pogotovo u ovo poodmaklo doba, ugl.

početak 15. st. do sredine 15. st., prodiru značajne osobine stvarnoga pisarova idioma što se onda očituje i

u „greškama“ – nji-hovoj prisutnosti i u biblijskome tekstu. Za većinu bosanskih crkvenih spomenika

ikavizam je manir, iako nedosljedno i na različite načine sprovođen. Ostale osobine koje se sporadično

javljaju ipak dopuštaju relativnu rekonstrukciju idioma pojed-inih prepisivača. Najviše odlika bivšega

zapadnoštokavskog dijalekta pokazuje Hv. Ostali bosanski srednjovjekovni crkveni kodeksi potvrđuju

postepenost izmjena pojedinih izoglosa od zapadnoštokavskoga do (istočno)štokavskoga: od ikavizma do

ijekavizma, od va do u, od /j/ za palatalno /d/ do /đ/, od pretpostavljenoga /šć/ do /št/.

LITERATURA

Za jezičnu su analizu uzeti sljedeći kodeksi:Bosanski kodeksi (kratice, izdanja i drugi izvori):Čaj – Čajničko

četveroevanđelje (14./15. st.) (JERKOVIĆ 1975; KUNA 1986)Dan – Daničićevo četveroevanđelje (14./15. st.)

(DANIČIĆ 1864)Div – Divoševo četveroevanđelje (početak 14. st.) (GRICKAT 1961-1962.; KUNA 1986)Hv –

Hvalov zbornik (1404. god.) (KUNA 1986) četveroevanđelje, Apokalipsa (Ap) i Psaltir (Ps)

Kop – Kopitarovo četveroevanđelje (14./15. st.) (ŠIDAK 1975) (fotokopije: Narodna in univerzitetna knjižnica v

Ljubljani, N° 24)Mlet – Mletački zbornik (početak 15. st.) (PELUSI 1991)Nik – Nikoljsko četveroevanđelje (kraj

14. st.) (DANIČIĆ 1864)Rad – Radosavljev zbornik (sredina 15. st.) (DŽUROVA/STANČEV/JAPUNDŽIĆ

1985:165-165) (Apokalipsa, Očenaš, molitve, početak Ivanova evanđelja, zapisi glagoljicom i glagoljične

azbuke) (fotokopije: Biblioteca apostolica vaticana, Ms. Fondo Borgiano illirico N° 12)

Srpski spomenik: Mir – Miroslavljevo evanđelje (12.st.) (RODIĆ/JOVANOVIĆ 1986)

Starocrkvenoslavenski kanonski spomenik: Mar – Marijinsko evanđelje (11.st.) (JAGIĆ 1883/1960)

BROZOVIĆ, D. 1963. O rekonstrukciji predmigracionoga mozaika hrvatskosrpskih dijalekata. Filologija 4: 45-55.

BROZOVIĆ, D. 1970. O početku hrvatskoga jezičnog standarda. Standardni jezik. Zagreb: Matica hrvatska, 127-

158.

BROZOVIĆ, D. 1973. O predmigracionom mozaiku hrvatskosrpskih dijalekata na području SR Bosne i Hercegovine.

Simpozij „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“, Radovi III. Zenica: Muzej grada Zenice, 81-88.

BROZOVIĆ, D. 2005. Mjesto bosanskohercegovačkih govora u štokavskome narječju. S. Mønnesland (ur.). Jezik u

Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu, Institut za istočnoevropske i orijentalne studije Oslo,

12-13.

DANIČIĆ, Đ. 1864. Nikoljsko jevanđelje. Beograd: u državnoj štampariji.

DANIČIĆ, Đ. 1871, Hvalov rukopis. Starine JAZU III: 1-146.

DŽUROVA, A., K. STANČEV, M. JAPUNDŽIĆ. 1985. Catalogo dei manoscritti slavi della Biblioteca Vaticana. Sofia:

Casa editrice “Svjat“, 165-165. GOŠIĆ, N. 1989. Sto pedeset godina publikovanja i proučavanja Povelje bana

Kulina.

A. Peco (ur.). 1989. Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina (1189-1989). Sarajevo: Akademija nauka i

umjetnosti Bosne i Hercegovine. Posebna izdanja. Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 23, 45-59.

GOŠIĆ, N., B. GRABAR, V. JERKOVIĆ, H. KUNA, A. NAZOR. 1986. Codex „christiani“ nomine Hval. Zbornik Hvala

krstjanina (faksimilno izdanje, transkripcija i komentar). Sarajevo: Svjetlost i Akademija nauka i umjetnosti Bosne

i Hercegovine.

GRICKAT, I. 1961-1962. Divoševo jevanđelje. Filološka analiza. Južnoslovenski filolog 25: 227-291. GRKOVIĆ-

MAJOR, J. 2001. Pitanja iz staroslovenske sintakse i leksike. Lingvističke sveske 1. Novi Sad: Filozofski fakultet.

Katedra za srpski jezik i lingvistiku.

HAMM, J. 1960. Apokalipsa bosanskih krstjana. Slovo 9-10: 43-104.

HAMM, J. 1970. Staroslavenska gramatika, 3. izd., Zagreb: Školska knjiga.

IVIĆ, P. 1956. Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod i štokavsko narečje. Novi Sad: Matica srpska.

JAGIĆ, V.1883. Quattuor evangeliorum versionis palaeoslovenicae Codex Marianus gla-goliticus, characteribus

cyrillicis transcriptum. Berlin-St. Petersburg: Weidmann in Berlin.

253

JAGIĆ, V.1960. Quattuor evangeliorum versionis palaeoslovenicae Codex Marianus glagoliticus, characteribus

cyrillicis transcriptum. Editiones monumentorum slavicorum veteris dialecti. Herausgegeben vom Seminar für

slavische Philologie der Universität Graz. Graz: Akademische Druck- und Verlagsanstalt, Unveränderter Abdruck

der 1883 bei Weidmann in Berlin erschienen Ausgabe. Photomechanischer Nachdruck der Akademischen Druck-

und Verlagsanstalt.

JERKOVIĆ, V. 1975. Paleografska i jezička ispitivanja o Čajničkom jevanđelju. Novi Sad: Matica srpska.

JURIĆ-KAPPEL, J. 2001. Rukopis krstjanina Radosava u svjetlu dosadašnjih istraživanja. D. Sesar (ur.). Drugi

hrvatski slavistički kongres. Zbornik radova I. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, 225-232. JURIĆ-KAPPEL, J.

2002. Bosanske apokalipse u svome (južno)slavenskom kontekstu. Wiener slavistisches Jahrbuch 48: 75-94.

JURIĆ-KAPPEL, J. 2005.a. Književni jezik u srednjovjekovnoj Bosni. S. Mønnesland (ur.). Jezik u Bosni i

Hercegovini. Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu, Institut za istočnoevropske i orijentalne studije Oslo, 81- 104.

JURIĆ-KAPPEL, J. 2005.b. Kopitarovo četveroevanđelje. S. Damjanović (ur.). Drugi Hercigonjin zbornik. Zagreb:

Hrvatska sveučilišna naklada, 169-180.

KUNA, H. 1973. Bosanski rukopisni kodeksi u svjetlu južnoslavenskih redakcija staroslavenskog. Simpozij

„Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“, Radovi III, Zenica: Muzej grada Zenice, 89-102.

KUNA, H. i dr. 1974. Bosanskohercegovačka književna hrestomatija. Starija književnost, knjiga 1. Sarajevo: Zavod

za izdavanje udžbenika, 5-9, 15-25.

KUNA, H. 1981-1982. Zapadnoštokavske karakteristike u jeziku Hvalovog zbornika. Makedonski jazik 32-33: 379-

385.

KUNA, H. 1982. Srednjovjekovna bosansko-hercegovačka književnost, Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od

najstarijih vremena do 1918. godine, Sarajevo: IRO „Veselin Masleša“, 49-84.

KUNA, H. (gl. ur.) i dr. 1986. Codex „christiani“ nomine Hval. Zbornik Hvala krstjanina (faksimilno izdanje,

transkripcija i komentar). Sarajevo: Svjetlost i Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. (v. gore pod

Gošić, Grabar, Jerković, Kuna, Nazor)

NAZOR, A. 1963. Jezični kriteriji pri određivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljskim

tekstovima (Prilog diskusiji o problemima crkvenoslavenskog thesaurusa). Slovo 13: 68-86.

NAZOR, A. 2005. Rukopisi „Crkve bosanske“. F. Šanjek (ur.). Zbornik radova sa međunarodnoga skupa Fenomen

„krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu održanoga u Zagrebu 23. i 24. listopada 2003. god. Sarajevo-Zagreb:

Institut za istoriju u Sarajevu i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 539-562. (u rukopisu: 1-19)

PECO, A. (ur.) 1989. Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina (1189-1989). Sarajevo: Akademija nauka i

umjetnosti Bosne i Hercegovine. Posebna izdanja. Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 23.

PELUSI, S. (ed.) 1991. Novum Testamentum Bosniacum Marcianum, Cod. or. 227 (= 168), (Mletački zbornik)

(fototipsko izd.). Padova: Editoriale Bortolazzi-Stei – Verona, Padova.

RODIĆ, N., G. JOVANOVIĆ. 1986. Miroslavljevo jevanđelje. Kritičko izdanje. Beograd: Srpska akademija nauka i

umetnosti. Institut za srpskohrvatski jezik.

ŠIDAK, J. 1975. Kopitarovo bosansko evanđelje u sklopu pitanja „Crkve bosanske“. Studije o „Crkvi bosanskoj“ i

bogumilstvu. Zagreb: Biblioteka znanstvenih radova Liber, 111-125.

VRANA, J. 1955. Da li je sačuvan original Isprave Kulina bana. Paleografsko-jezična studija o primjercima isprave iz

g. 1189. Radovi Staroslavenskog instituta 2: 5-57.

Sažetak

Dosadašnja istraživanja srednjovjekovnih bosanskih tekstova upućuju većinski na kasnijim migracijama prekriveno zapadnoštokavsko narječje kao njihov temelj. Ikavizam u njima smatra se pismenim manirom. Za kodekse u kojima ne dolazi do izmjene jata može se pretpostaviti istočna Bosna kao područje njihova nastanka i ijekavizam. Moguće je utvrditi prema oblasti postanka idući od zapada prema istoku sljedeći redosljed važnijih bosanskih evanđelja: Hv Ml Nik Dan Kop Rad Div Čaj.

254

MARINKA ŠIMIĆ

RADOSAVLJEVA BOSANSKA KNJIGA, ZBORNIK KRSTJANINA RADOSAVA, priredila Anica NAZOR, Forum

Bosnae 42/08, Sarajevo, 2008., 148 str. i 7 ilustracija u boji.

Dvadesetak godina nakon faksimila i kritičkoga izdanja bosanskoga rukopisa, Hvalova zbornika iz 1404.

godine,480 Anica Nazor priredila je još jedan srednjovjekovni bosanski rukopis, Zbornik krstjanina Radosava

u izdanju časopisa Forum Bosnae. Prema autoričinim riječima, ideja o pripremi ovoga izdanja potekla je još

1974. godine, kad je imenovano uredništvo: Fikret Ibrahimpašić, Pavao Anđelić, Herta Kuna, Anica Nazor,

Marija Pantelić i Marko Vego. Bilo je zamišljeno i planirano da se objavi faksimilno i kritičko izdanje teksta.

Radi toga pribavljene su crno-bijele snimke rukopisa i četrnaest dijapozitiva u boji iz Vatikanske biblioteke.

Međutim, razne okolnosti, pa i nemili događaji u Bosni i Hercegovini onemogućili su rad na tom rukopisu,

kako je on prvotno bio zamišljen. Ipak, projekt se djelomično ostvario, naime Herta Kuna, kojoj je bio

povjeren opis rukopisa, sadržaja, grafi je, ortografije i jezika, pripremila je dogovoreni tekst i objavila ga u

Godišnjaku odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu.481 Anica Nazor pripremila je

kritičko izdanje teksta, s varijantama iz Hvalova i Mletačkoga zbornika.

U uvodnom se poglavlju iznose osnovni podaci o ovom izdanju (Pred-govor 5-6). Slijedi kratak opis rukopisa

uz iznošenje dosadašnjih spoznaja. Naime, Radosavljev zbornik je i do sada izazivao zanimanja istraživača,

posebice njegov jezik, grafija, zapisi i ukrasi (Vjekoslav Štefanić, Josip Hamm, Herta Kuna, Jagoda Jurić-

Kappel, Mara Harisijadis, Planinka Mikulić). U poglavlju Povijest rukopisa (18-19) daju se podaci o zborniku

koji je prije nego što je dospio u Vatikansku biblioteku bio u vlasništvu creskoga kanoni-ka Mateja Sovića.

Na kraju su izložena načela transliteracije (22-23). Potom slijedi transliteracija teksta u kojoj je svako slovo

iz originala preneseno odgovarajućim latiničkim slovom, uz neke iznimke. Primjerice, kod slova đerv,

primijenjena je transkripcija. To slovo, karakteristično za bosanske ru-kopise i natpise, ima trostruku

glasovnu vrijednost, rabi se za đ, ć i j, a u ru-kopisu je preneseno sa đ, i iznimno sa ć u dvama primjerima:

dva svêćnika f. 25, u dne i u noći f. 53, dok nema primjera uporabe za j. Pogreške u origina-lu ispravljene

su u parakritičkom aparatu, a razriješene kratice i izostavljeni dijelovi nalaze se u okruglim, odnosno

šiljastim zagradama.

Iako najmlađi i opsegom najkraći među bosanskim srednjovjekovnim zbornicima, Radosavljev zbornik ima

posebno mjesto, kako po sadržaju, tako i po rasporedu teksta i iluminaciji, a osobito prema jezičnim

obilježjima. Rukopis se čuva u Vatikanskoj knjižnici, Fondo Borgiano illirico 12 (sign. Borg. illir. 12), kamo je

dospio 1902. godine iz knjižnice Sacra Congregatio de Propaganda Fide zajedno s ostalim rukopisima te

knjižnice. Sastoji se od 60 listova papira, vel. 14,3 x 11 cm, na stranici je većinom po 15 redaka teksta, a

iznimno po 12, 14 ili 16 redaka. Rukopis je dobio ime po pisaru Radosavu krstjaninu koji ga je pisao za

Gojsava krstjanina, kako doznajemo iz kolofona na f. 58v: Si knigi piše Radosavь krьstiêninь Goisavu

krьstiê-ninu, a pisaše se u dni g(ospo)d(i)na krala Tomaša i dida Ratka. Gospodo, ako samь ĉo loše

postavio, nemoite se tomui porugati, ere mi sta ruci trudьni težeće. Čtite i blagoslovite, a vasь Bogь

bl(a)g(o)slovi u viki am(i) nь. Godina pisanja ovoga rukopisa nije naznačena, nego se ona određuje

posredno iz podataka u Radosavljevu zborniku: a pisaše se u dni g(ospo) d(i)na krala Tomaša i dida Ratka.

Iz toga se može zaključiti da je rukopis nastao u doba posljednjega bosanskoga kralja, od 1443. do 1461.

godine. O samom pisaru, osim imena, nisu očuvani podaci, pouzdano je jedino da je bio ikavac, iz čega se,

prema Herti Kuni, može zaključiti da je rukopis nastao na jugozapad nom bosanskom području (Herta Kuna

1977: 22).

Radosavljev zbornik sadrži Apokalipsu (f. 1-56), Očenaš (f. 56-57), ispod kojega je ispisana glagoljska

azbuka, početak Evanđelja po Ivanu I, 1-17, (f. 57-58v), pisarov kolofon (f. 58v), i dio Pavlove poslanice

Titu II, 12-13, ispisan glagoljicom. Na posljednjem su listu (f. 60) ispisani neki ćirilični zapisi. U rasporedu

sadržaja Radosavljev zbornik se razlikuje od drugih dvaju srednjovjekovnih bosanskih kodeksa, Hvalova i

Mletačkoga zbornika: u Radosavljevu zborniku Apokalipsa se nalazi na početku, ispred Evanđelja po Ivanu, a

u Hvalovu i Mletačkom zborniku Apokalipsa je iza Evanđelja. To potvrđuje da je Radosavljev zbornik iznimno

značajan kako u srednjovjekovnoj bosanskoj književnosti tako i u slavenskoj književnosti.

480 v. prikaz J. VINCE-MARINAC, Slovo 38: 117-120. 481 H. KUNA, Radosavljev rukopis i bosanska srednjovjekovna književnost. Godišnjak odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, 1977: 9-25.

255

U Radosavljevu su zborniku posebice zanimljivi zapisi, kao i inače u starim rukopisima, jer otkrivaju neke

pojedinosti o povijesti rukopisa, njegovim pisarima, vlasnicima, katkad o svakodnevnim događajima, ali i

o značajnim povijesnim zbivanjima. Zanimljivo je da se u ovom ćiriličnom rukopisu nalaze glagoljski zapisi, i

to dva puta je ispisana glagoljska azbuka na f. 55 i f. 58v, a na f. 59 mlađa je ruka naknadno prepisala

glagoljicom tekst Pavlove poslanice Titu II, 12-13. I na f. 58v ispod Radosavljeva kolofona naknadno je

dodan latinski prijevod kolofona. Taj prijevod, kao i glagoljski tekst poslanice Titu II, 12-13 i neke bilješke

na marginama rukopisa pripisuju se vlasniku rukopisa Mateju Soviću.482 Za glagoljski zapis, odnosno azbuku

u ovom zborniku, Vjekoslav Štefanić je utvrdio da ih je zapisao sam krstjanin Radosav. Zapis iz

Radosavljeva zbornika, kao i onaj iz Čajničkoga evanđelja, otprilike su iz istoga vremena. Oni potvrđuju da u

to doba glagoljica u Bosni više nije bila u uporabi jer se ona ovdje rabi kao tajnopis.483 Suprotno tomu, Josip

Hamm smatra da se ne radi o tajnopisu, već je pisar jednostavno dva puta prepisao glagoljsku azbuku s

predloška, a potom još jedan odlomak iz Pavlove poslanice.484

Podrobna jezična istraživanja bosansko-humskih spomenika pismenosti otkrivaju niz zanimljivih pojedinosti

koje mogu nadopuniti ili korigirati spoznaje, ne samo o bosansko-humskom dijalektalnom prostoru i knji-že

vnom jeziku u to predmigracijsko doba, nego i više. O bosanskim se srednjovjekovnim rukopisima, kao

jezičnim izvorima do sada dosta pisalo. Poznato je da su očuvali konzervativnost na morfološkoj, leksičkoj i

sintaktičkoj razini, dok je pomlađenost očita na fonološkoj razini pod utjecajem narodnoga govora. To se

ponajviše odnosi na ikavizaciju, posebice u ovom rukopisu koji je »najikavskiji« među zbornicima.485 Osim

toga, za većinu bosanskih rukopisa utvrđeno je da su prepisani s glagoljskih predložaka, što vrijedi i za

Radosavljev zbornik, koji pokazuje osobine bosanskih rukopisa, u čemu nastavlja glagoljsku tradiciju. Kako

se prema jezičnim i ortografijskim obilježjima posve dobro uklapa među bosanske rukopise, tako i po

ilustracijama, iako nisu tako raskošne kao u Hvalovu i Mletačkom zborniku.486 U Radosavljevu zborniku uz

dvije zastavice nalazimo niz zoomorfnih i figuralnih inicijala koji su ilustracija uz tekst. Utvrđeno je da su

minijature u ovom rukopisu nastale pod zapadnim utjecajima. To se odnosi i na portret čovjeka, vjerojatno

pisara, koji ima građansku odjeću, a nalazi se uz pisarov kolofon (f. 58v).

Pojava ovoga izdanja višestruko je značajna jer je sada, uz Hvalov zbornik, još jedan bosanski

srednjovjekovni rukopis objavljen u kritičkom izdanju. Mletački zbornik je objavljen kao faksimilno

izdanje.487 Pouzdan prijepis Radosavljeva zbornika, obogaćen kritičkim aparatom, postaje nezaobilazan izvor

svima koji se bave srednjovjekovnom bosanskom i slavenskom knjigom. Uvodna će poglavlja biti dobro

polazište za daljnja istraživanja, mnogih do sada nerazjašnjenih pitanja o ovom najmanjem i najmlađem

bosanskom srednjovjekovnom zborniku. Primjerice, o pitanju predloška Apokalipse, starosti, vrsti i značenju

glagoljske azbuke, a time možda i rješavanju nekih složenijih pitanja o bosansko-humskoj srednjovjekovnoj

književnosti.

482 V. ŠTEFANIĆ, Glagoljski zapis u Čajničkom evanđelju i u Radosavljevu rukopisu, Zbornik Historijskoga instituta Jugoslavenske akademije 2: 14. 483 V. ŠTEFANIĆ, o. c., 9. 484 J. HAMM, Apokalipsa bosanskih krstjana, Slovo 9-10: 72. 485 J. JURIĆ-KAPPEL, O dijalekatskim temeljima srednjovjekovne bosanske (vjerske) pismenosti, Slovo 56-57: 212. 486 P. MIKULIĆ, Bosanski i humski iluminirani rukopisi, Bosna Franciscana 13: 134-176. 487 v. prikaz T. MRKONJIĆA, Slovo 47-49: 295-298.