Pejo �oškovi�, Hrvatini�i, Hrvatski biografski leksikon V (Gn-H), Zagreb 2002, 725-739.

HRVATINI�I (Horvati�i, Stipan�i� Hrvatini�, Stipani�i, Stjepani�i), velikaški rod. U

izvornoj gra�i H. se spominju od druge pol. XIII. do druge pol. XV. st., a osobito su snažno

utjecali na razvoj politi�kih prilika u bosanskoj državi i susjednim hrvatskim krajevima u

XIV. i na po�. XV. st. Uz njih je u drugoj pol. 1320-ih vezan i prvi spomen institucionalno

izgra�ene Crkve bosanske, uz koju su pristajali neki �lanovi roda, dok su drugi ostali odani

Katoli�koj crkvi. Prvi su H. bili ro�aci i srodnici knezova Bribirskih, �emu duguju svoje

uzdizanje me�u mo�nu vlastelu u doba prijestolnih borba za hrvatsko-ugarsko prijestolje i

bribirske vlasti nad ve�im dijelom Bosanske Banovine. Prvotno su posjede imali u Donjim

krajima, pograni�nom podru�ju prema hrvatskim zemljama, koji su u pol. XIII. st. ve� bili u

sastavu bosanske države, u starim župama Banici u porje�ju Sane s gradom Klju�em, Vrbanji

oko istoimene rijeke s gradom Kotorom (danas Kotor Varoš) i Zemljaniku u srednjem toku

Vrbasa s gradom Grebenom, a držali su i grad Glamo�. Ja�anjem Hrvatini�a pove�avali su se

i njihovi posjedi, najprije u bližoj okolici, na koju se širio i naziv Donji kraji, a poslije i u

drugim dijelovima Bosne, u po�etku naj�eš�e priznavanjem nasljednih prava i darovnicama, a

poslije osvajanjima i vladarskim darovnicama. Tako su potkraj XIV. i na po�. XV. st. H.

postali najmo�nijim feudalcima u bosanskoj državi te su mogli smjenjivati s prijestolja i same

vladare. Utemeljitelj roda – prema dostupnim podatcima – bio je knez Stjepan (umro prije 2.

II. 1301) koji je posljednje godine života proveo povu�eno. Za njega L. Thallóczy nesigurno

pretpostavlja da je bio u rodbinskim vezama s banom Prijezdom I, što izvorna svjedo�anstva

ne potvr�uju, baš kao ni pretpostavku F. Šiši�a da je Stjepan ve� 1244. bio gospodar Donjih

kraja. Nesumnjivo je, me�utim, da je imao posjede u Donjim krajima. Pouzdano se zna da je

Stjepan imao više sinova koji su naslijedili o�eve posjede. Ne zna se koliko ih je bilo, a nisu

poznata ni njihova imena, osim najstarijemu knezu → HRVATINU, koji se u izvorima i

literaturi obi�no po ocu naziva Stjepani�. Na bra�u se odnosi sadržaj isprava iz 1299, 1301,

1304. i 1305, a spominje se samo Hrvatin, koji nastupa kao predstavnik svoje neimenovane

bra�e i sinova te vodi obiteljske poslove. Pouzdano se zna da su bra�a sudjelovala u borbama

za hrvatsko-ugarsku krunu potkraj XIII. st. kao pristaše napuljskih Anžuvinaca, pretendenata

Karla Martela i Karla I. Roberta. Zbog zasluga napuljski kralj Karlo II. potvrdio im je

ispravom od 14. VI. 1299. Donje kraje pokrajina zemlje bosanske (Partes provinciarum

inferiores terre Boczinensis), koje oni ve� drže i posjeduju. Nakon toga, odigrali su važnu

ulogu na po�. XIV. st. u svezi sa širenjem u Bosni vlasti Bribirskih, s kojima su više puta

sre�ivali svoje vazalne odnose. Ban Pavao I. Bribirski s bra�om izdao im je više isprava

(1301, 1304. i 1305) kojim je potvr�ivao sve njihove posjede, jam�io njihovu cjelovitost i

obe�avao zaštitu ako ih tko napadne. Unato� njihovim rodbinskim vezama i takvim

jamstvima, odnosi Hrvatini�a s knezovima Bribirskim zapali su u krizu za banovanja nad

dijelom Bosne Pavlova brata Mladina I (1302-04). Sinovi kneza Stjepana bili su, �ini se,

nezadovoljni Mladinovom upravom te su stali podupirati protivnike bribirske vlasti u Bosni.

Prema jednima, u pozadini sukoba bilo je pristajanje Stjepani�â uz patarenstvo (V. Klai�), a

po drugima uz Kotromani�e i Stefana Dragutina (M. Perojevi�) zbog �ega je Mladin I. o.

1303. udario na njih, stao im otimati posjede i gradove u Donjim krajima te u lipnju 1304.

poginuo u Bosni. F. Šiši� misli da su Stjepani�i bili upleteni u njegovu smrt za koju se u

bilješki bribirskog nekrologa izrijekom optužuju »nevjerni krivovjerci« (heretici infideles).

Tako težak zlo�in nisu im predbacivali ni sami Bribirski kada im je ispravom od 21. II. 1305.

ban Pavao I. Bribirski sa sinovima ponovno obe�ao trajno i pravo prijateljstvo te jam�io

neokrnjenost njihovih posjeda sve dok mu budu vjerni. Nakon tih se vijesti Stjepani�i dulje

vrijeme ne spominju. Tek u vrijeme velikoga politi�kog raslojavanja me�u hrvatskim i

bosanskim velikašima uo�i pada bana Mladina II. Bribirskog 1322. ponovo su aktivni na

strani Mladinovih protivnika. Osim kneza Hrvatina Stjepani�a, u izvornoj gra�i nakon 1320.

po imenu zabilježen je knez Grgur Stjepani�, koji se u literaturi tako�er dovodi u svezu sa

Stjepanom, za�etnikom roda Hrvatini�a. Prevladava mišljenje da je Grgur bio mla�i brat

Hrvatinov, a tek je Thallóczy ustvrdio da je Grgur bio sin Hrvatinova brata Stjepana. Izvorna

gra�a poznaje, me�utim, i Gojslava Stjepani�a, za koga Nada Klai� pretpostavlja da bi mogao

biti Hrvatinov ro�ak, a M. An�i� je bez posebne argumentacije ustvrdio da je Gojslav jedan

od Hrvatinove bra�e. Kontekst u kojem se Gojslav spominje (1322. i 1338) navodi na

pomisao da bi u njem trebalo gledati velikaša iz zadarske okolice, to više što se u izvornoj

gra�i nijednom rije�ju ne dovodi u svezu s Hrvatini�ima i njihovim posjedima u Donjim

krajima. Grgur, suvremenik Hrvatinovih sinova, prvi se put poimence samostalno spominje u

nedatiranoj ispravi Stjepana II. Kotromani�a kojom mu je, za vjernu službu, ban darovao sela

�e�avu, Hrastuš, Jakeš u Nenaviš�u, Volovi� i Modri�u, jer je najvjerojatnije 1329-30. na

�elu banova izaslanstva išao u Bugarsku da mu dovede zaru�nicu. Ban tom prigodom Grgura

naziva »velikim knezom«. Poslije se Grgur spominje tek 1357. u svezi s ustupanjem svojih

posjeda u Donjim krajima hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I, ali povjesni�ari nisu sigurni

je li rije� o istoj ili pak o dvjema razli�itim osobama. U prilog drugoj pretpostavci govorila bi

kronologija, naime �injenica da je Grgurov brat Hrvatin umro prije 1315, a sin mu Vukoslav

prije 16. IV. 1343. Od po�. 1320-ih djeluju sinovi kneza Hrvatina, knez → VUKOSLAV,

Pavao i vojvoda → VUKAC. Knez Pavao Hrvatini� prvi se put spominje u ispravi lokalnoga

velikaša Berislava Sko�i�a 1323. Isprava je sastavljena pred Pavlom. Iz nje se zna da je Pavao

vjerno služio bana Stjepana II. Kotromani�a te da je bio gospodar Župe Zemljanik. U dvjema

ispravama iz 1326-29. za Pavlova brata Vukoslava ban tvrdi da to ne �ini nijednom

Vukoslavovu bratu ni sinovcu nego samo njemu. Pavao se ponovno kao svjedok spominje

1332. u banovoj ispravi o na�inu rješavanja razmirica izme�u njegovih podanika i

Dubrov�ana. U literaturi se tvrdi da je Pavao bio jedan od zastupnika i svjedoka iz Završja te

da je u me�uvremenu proširio svoje posjede izvan naslije�ene Župe Zemljanik, na podru�je

oko gradova Glamo�a i Grebena. Povezivanje Pavla sa Završjem nije potpuno sigurno, jer je u

ispravi na tome mjestu, po svemu sude�i, dio teksta nehotice pri prepisivanju ispušten. God.

1337. spominje se kao njegov podanik, homo Pauli Cheruatinich, Radoš Babi� iz sela Blisa.

Prije 1341. Hrvatini�i su stekli grad Glamo�, u kome su svoje podanike imali i Vukoslav i

Pavao. Glamo� još, �ini se, nisu držali sami, budu�i da se tada u njemu spominje i �ovjek

Katarine, sestre Stjepana II. Kotromani�a. Pavao se ponovno spominje me�u svjedocima u

ispravi Stjepana II. od 23. VI. 1345, kojom se pred slavonskim banom Nikolom izmirio s

knezom Ivanišem Nelip�i�em i njegovom majkom Vladislavom. To je posljednja vijest o

njemu. Od 1325. spominju se Vukoslavovi sinovi, knez → VLATKO, Vuk i Pavao

Vukoslavi�i, kojima otac prijeti »božjom srdžbom« ako ne bi priznali oslobo�enje koje je on

dao sinu svoje služavke Marice. Od prvih godina bosanskoga politi�kog osamostaljivanja

nakon pada bana Mladina II. Bribirskog osobito se istaknuo knez Vuk. Iz povelje bana

Stjepana II (datira se u 1351) vidi se da je Vuk 1325. sudjelovao na banovoj strani u borbama

protiv kneza Nelipca, koji je bio zaposjeo banov grad Visu�i na Cetini. Vuk je Nelipcu oteo

Triljski Brod, što je pomoglo Stjepanu II. Kotromani�u da vrati izgubljeni grad. Ponovo se

istaknuo 1329. kada je Bosna bila u otvorenom ratu sa Srbijom, a ban s vojskom prodro u

Polimlje. Tada je banu spasio život ustupivši mu svoga konja. Vuk je stekao zasluge i 1350.

kada je car Dušan provalio s vojskom u Bosnu i zauzeo banov grad Novi, koji je potom ban

povratio uz Vukovu pomo�. Za te zasluge ban je 1351. Vuku i njegovu bratu Pavlu potvrdio

baštinske zemlje u župama Banici i Vrbanji. Poslije se Vuk više ne spominje. Njegov brat Pavao

spominje se ponovo u ispravi bana Tvrtka iz 1367, iz koje se doznaje da je on nedavno pristupio

banu. To potvr�uje da je i Pavao neko vrijeme bio me�u Hrvatini�ima koji su napustili bana,

da ga je – za razliku od drugih – priznao i da mu je Tvrtko tom ispravom zajam�io osobnu

sigurnost i sve što je baštinio. God. 1351. Hrvatini�i su se podijelili, pa su tako Vukoslavi�i

dobili Župu Banicu, a Pavlovi�i Župu Zemljanik. U ime Vukoslavi�a nastupio je knez Vlatko,

a u ime Pavlovi�a, Grgur Pavlovi�. Podjela je samo potvrdila postoje�e stanje, budu�i da je

još 1331. Pavao »gospodin svemu Zemljaniku«. Promjena na bosanskom prijestolju 1353.

oslabila je vazalne veze dijela Hrvatini�a i novoga vladara, pa su one utvr�ivane novim

jamstvima i potvrdama povlastica koje su dobili od Tvrtkova prethodnika (tako je primjerice

u�inio Vlatko Vukoslavi�). God. 1357. došlo je do velikih promjena u držanju nekih

Hrvatini�a prema banu. Iako je Tvrtko bio sredio svoje odnose s ugarskom krunom, kralj

Ludovik I. Anžuvinac nije prestajao predobivati neke od Hrvatini�a. Uspio je privu�i i sebi

podrediti sinove kneza Pavla, Grgura i Vladislava Pavlovi�a, te Grgura Stjepani�a, gospodare

gradova Grebena i Glamo�a. Iako se o tom Grguru ništa odre�enije i pouzdanije ne može re�i,

jedni ga drže identi�nim s Hrvatinovim poznatim bratom i »velikim knezom« Grgurom, a

drugi misle da bi mogao biti sin Stjepana, Hrvatinova nepoznata brata. Neodre�enost njegova

identiteta pove�ava �injenica što se on više ne spominje. U zamjenu za posjede u Donjim

krajima kralj je bra�i Pavlovi�ima dao dio grada Dobra Ku�a kraj Daruvara. Po prelasku pod

zaštitu hrvatsko-ugarskoga kralja u ime bra�e Pavlovi�a nastupa jedino knez Grgur. On je,

kao novi gospodar, ve� 1358. donio pred pe�uški Kaptol ispravu o razgrani�enju Dobre Ku�e,

a 1360. spominje se kao osoba kojoj su neki kraljevi podanici nanijeli velika nasilja. O Grguru

i Vladislavu Pavlovi�u nema drugih podataka. Pogrešno je mišljenje (F. Šiši�, Gj. Szabo) da

je Grgur imao sina Pavla, �iji se sinovi Gojslav, Nikola i Nelipi� ve� 1365. spominju s

pridjevkom od Dobre Ku�e. Nakon Ludovikova vojnog pohoda protiv Bosne 1363. i kraljeva

privremenog uspjeha na njegovu je stranu prešao Vlatko Vukoslavi�, koji je dobio u posjed

grad Brš�anovac (kraj današnjeg sela Bršljanice u blizini Garešnice). Njegovi sinovi

Vukoslav, Grgur i Nikola nisu ostavili dublji trag. Vukoslav se spominje u ispravi Tvrtka iz

1357. kada je bio obuhva�en jamstvima i povlasticama koje je ban dao njegovu ocu. Nakon

o�eve »nevjere« i prelaska pod vlast Ludovika I. 1363. Vukoslav se više ne spominje. Ni

Vukoslavovi sinovi Grgur i Nikola, koji nose pridjevak od Brš�anovca (de Borsonuch), nisu

igrali ve�u ulogu u javnom životu. God. 1378. Grgur je zatražio da mu se izda potvrda isprave

Ludovika I. njegovu ocu od 12. VIII. 1366. Njegov brat Nikola baštinio je grad Veselu Stražu,

ali je zbog pritiska Bosanaca nije mogao održati. Za Nikolu se kaže da je sin Vlatka iz

Zobo�ine (Zabathina, Zobochina, Lathovicyna, Wlatkowyna – nalazila se kraj današnjeg sela

Bršljanice). Nikola se još jednom spominje 1416. kada mu je �azmanski Kaptol, na njegov

zahtjev, izdao prijepis povelje zagreba�koga Kaptola od 22. VIII. 1382, kojom su utvr�ene

me�e posjeda Brš�anovca. Taj ogranak Hrvatini�a izumro je smr�u Nikolina sina Mihovila

1481. Potkraj XIV. i na po�. XV. st. na politi�ke prilike u Bosni snažnije utje�u sinovi kneza

Vukca Hrvatini�a, veliki vojvoda → HRVOJE VUK�I�, hrvatski ban → VUK VUK�I� te

knezovi Dragiša Vuk�i� i Vojslav Vuk�i�. Osim njih, Vukac je imao dvije k�eri, Vu�icu i

Resu. Prvi poznati podatak o Dragiši potje�e iz isprave kojom ga je hrvatsko-ugarski kralj

Ladislav Napuljski 17. VII. 1391. nagradio za vjernu službu, darovavši mu sela Sridu u Župi

Sani i Zabi�, koje je pripadalo gradu Klju�u. Prema pisanju zadarskog ljetopisca Pavla

Pavlovi�a, Dragiša je sa ženom i pratnjom 12. II. 1393 (u literaturi se taj doga�aj uglavnom

datira u 1392), došao u Zadar. Iako ljetopisac isti�e da je razlog Dragišina posjeta Zadru

njegova želja da se pokloni mo�ima sv. Šimuna, u literaturi se isti�e da je on vjerojatno prenio

Zadranima poruku brata Vuka u svezi s pregovorima o predaji njihova grada. Dragiša se

posljednji put spominje 1401. Najmla�i brat Vojslav išao je potkraj studenoga 1388. s bratom

Hrvojem u ime bosanskoga kralja u Knin, tada u Tvrtkovoj vlasti. Drži se da su oni odatle

uputili poziv dalmatinskim gradovima da se predaju. Prevladava mišljenje da se na njega

odnosi spomen Vojslava Vojvodi�a me�u svjedocima u dvjema ispravama kralja Ostoje,

kojima je u »baštinu i plemenito« dao Dubrov�anima »zemlje od Kurila deri do Stona« (15. I.

1399), odn. potvrdio im ranije ste�ene povlastice. Vojslav je s bratom Hrvojem bio tada uz

kralja, najprije u Lišnici u Usori, potom na kraljevskom dvoru u Sutjeski. Spomenut je i u

Hrvojevoj ispravi Zadranima 1401. Vojslav je potkraj kolovoza 1402. bio u Hrvojevu taboru u

Zemuniku i išao u Zadar s Hrvojevom porukom Alojziju Aldemarisku, admiralu i namjesniku

Ladislava Napuljskog, da se sastanu radi dogovora o zajedni�kom ratovanju protiv

Žigmundovih pristaša. Prema P. An�eli�u, vjerojatno je neko vrijeme bio viso�ki knez. O

njihovim sestrama zna se malo. Resa je bila udana za tep�iju Batala (spominje se 1393), a

Vu�ica za jednog od Zlatonosovi�a, strica knezova Vukmira i Vukašina. Na po�. 1404. imala

je nekih neprilika te je sa sinovima Vukom i Branivojem dobila uto�ište u Dubrovniku.

Vojvoda i ban Vuk ostavio je dvije k�eri, stariju Jelenu (umrla nakon 18. III. 1437) i mla�u

Katarinu (umrla prije 10. III. 1421), za koje je utvr�eno da potje�u iz dvaju Vukovih brakova.

Prva banova žena i Jelenina majka nije poznata. Uskoro se i o Jeleni malo znalo, pa su je

povjesni�ari uglavnom izjedna�avali s polusestrom Katarinom i nazivali Jelena Katarina. U

prolje�e 1405. udala se za Vuka, brata vojvode Sandalja Hrani�a Kosa�e, te najve�i dio

bra�nog života provela u gradu Jele�u. Uskoro nakon muževe smrti (1424) povukla se u

splitski samostan sv. Benedikta, u kom je kao svjetovna osoba okružena malobrojnom

poslugom provela ostatak života te 18. III. 1437. dala sastaviti oporuku. Katarinina majka

zvala se Anka. Nakon o�eve smrti s majkom se pojavljuje kao nasljednica obiteljskih dobara i

brani ugrožene gradove Ostrovicu i Skradin. Iako još malodobna, Katarina je nedugo nakon

o�eve smrti bila obe�ana knezu Karlu Kurjakovi�u, s kojim je bila u �etvrtom srodni�kom

koljenu, pa je zatražena dozvola od pape Bonifacija IX. koji je bulom od 22. VI. 1401.

odobrio njihovu bra�nu vezu. U promijenjenim politi�kim prilikama Katarina se u prolje�e

1405. udala za vojvodu Sandalja Hrani�a Kosa�u, koji ju je 1411. otpustio i time se teško

zamjerio Hrvatini�ima. Smr�u vojvode Hrvoja 1416. H. naglo gube mo� i utjecaj u javnom i

politi�kom životu bosanske države, što je omogu�ilo bosanskom kralju da u potpunosti uspostavi

svoju vlast u njihovim zemljama. Hrvojev sin jedinac Balša Hercegovi� ne samo što nije

naslijedio o�eve sposobnosti nego ga nije dugo ni nadživio. Umro je potkraj 1416. ne

ostavivši muških nasljednika, nego tek k�eri, stariju Katarinu i mla�u Doroteju. Katarina je

bila udana za kneza Tvrtka Borovini�a, a Doroteja prvi put za kneza Ivaniša IV. Blagajskog i

drugi put za kneza Martina IV. Frankapana. Obje se spominju izme�u 1418. i 1423. u vezi s

naslje�ivanjem Hrvojeve ostavštine u Dubrovniku. Doroteja je 1446. ve� bila udovica kada

joj je kralj Tomaš izdao povelju kojom je nju i sina joj Miklouša uzeo sa svim njihovim

dobrima pod svoju zaštitu. Udajom za Martina IV. Frankapana donijela mu je u miraz

gradove Hrvatini�a, Kozaru i Vrbas. Ni nasljednici Hrvojeve bra�e nisu ostavili dublji trag.

Dragiša je ostavio sina Ivaniša, koji je umro prije 22. VIII. 1446, kada je kralj Tomaš darovao

njegovim sinovima Pavlu, Marku i Jurju grad Klju� i 60 sela u župama Mrin, Banica, Glaž i

Uskoplje. Marko je spomenut i 1461. me�u svjedocima u ispravi kralja Stjepana Tomaševi�a.

Od bosanskih Hrvatini�a iz Donjih kraja nakon Hrvojeve smrti ve�i utjecaj imali su tek sin

kneza Vojislava, vojvoda → JURAJ VOJSALI� i njegov sin vojvoda → PETAR. Za drugog

sina vojvode Jurja, kneza Jurja, zna se jedino iz o�eve isprave od 12. VIII. 1434. bra�i

Jurjevi�ima. Nakon propasti bosanske države 1463. spominje se još jedan Hrvatini�, potomak

kneza Vojslava, Matija Vojsali�, za koga S. �irkovi� drži da je bio sin vojvode Petra. Matiju

su Turci u ožujku ili travnju 1476. postavili za kralja u svom dijelu Bosne, a on se

posredovanjem Dubrov�ana potajno u svibnju dopisivao ili pregovarao s ugarskim dvorom.

Kralju Matiji Korvinu nudio je pokornost pod uvjetom da ga ostavi na položaju bosanskoga

kralja. Njegovu nelojalnost Turci su brzo otkrili te je ve� u svibnju ili u lipnju sultan poslao

vojsku protiv njega i odmetnutih velikaša, koja je opsjela njihove gradove. Na to je Korvin

poslao u Bosnu s vojskom kraljevskog suca Stjepana Báthoryja i kalo�kog nadbiskupa

Gabrijela, koji su prisilili Turke na povla�enje. Dalja njegova sudbina nije poznata. Matija

Vojsali� kao bosanski kralj nije identi�an s istoimenim bosanskim kraljem iz 1465. Matijinom

se smr�u ugasio rod bosanskih Hrvatini�a.

Hrvatin Stjepani�, knez (?, druga pol. XIII. st. – ?, prije 1315). Po njem se njegove

nasljednike nazivalo Hrvatini�ima. U javnom i politi�kom životu po�inje djelovati u doba

dinasti�kih i prijestolnih previranja u Hrvatskoj i Ugarskoj potkraj XIII. st. Nastupa s

ro�acima, knezovima Bribirskim, na strani pristaša napuljskih Anžuvinaca. Stoga napuljski kralj

Karlo II. Hrvatinu, njegovim sinovima, bra�i i ro�acima za iskazanu vjernost i ste�ene

zasluge, poveljom od 14. VI. 1299. potvr�uje posjed Donjih kraja. Kralj naziva Hrvatina

knezom. Istodobno je hrvatsko-ugarski kralj Andrija III. pustošio posjede svojih politi�kih

protivnika, pa su stradali i posjedi Hrvatina i njegove bra�e. Za premo�i Bribirskih u

Hrvatskoj i njihova gospodstva nad Bosnom, Hrvatin je kao »de inferioribus Bosne comes«

bio njihov vazal, pa mu je ban Pavao za vjernu službu poveljom izdanom u Skradinu 2. II.

1301. zajam�io mir i sigurnost, obe�avši da �e ga zajedno sa svojom bra�om i sinovima vazda

štititi i braniti njegove zemlje i posjede od svakog neprijatelja, a oni njima obe�avaju biti

vjerni u svakoj prilici. Nestalne bosanske prilike utjecale su na njihove odnose koji su se oko

1303. pomutili, najvjerojatnije zbog toga što je Hrvatin podupirao protivnike Bribirskih i

njihove vlasti u Bosni, zbog �ega je Mladin I. Bribirski udario na njega. Sukobi su nastavljeni

do 30. III. 1304, kada su u Splitu Bribirski izdali ispravu knezu, njegovoj bra�i i sinovima

kojom im jam�e neokrnjen posjed njihovih gradova i posjeda. To su potvrdili ispravom od 21.

II. 1305. u kojoj Hrvatinova bra�a nisu spomenuta. Pouzdano se zna da je Hrvatin držao grad

Klju� u Župi Banici po kome je kao glavnom svom posjedu dobio pridjevak Klju�ki, kako ga

u darovnicama njegovu sinu Vukoslavu naziva ban Stjepan II. Kotromani�. Neutemeljena je

interpretacija tog naziva Nade Klai�, koja tvrdi da ga je ban degradirao u klju�koga kneza

zbog navodne uzurpacije vlasti u Donjim krajima. Prema nedatiranom i nepotpunom natpisu

prona�enom u selu Osretku kraj Kulaša doznaje se da je Hrvatin imao svoga pisara (»dijak

kneza Hrvatina«). God. 1315. Hrvatin se spominje kao pokojni. Stoga se na njega ne odnose

podatci iz 1333. i 1345. o Hrvatinu Stefani�u (Ühdfnbzm Cnägfbzr, Chorwatinus

Stephani).

Vukoslav Hrvatini�, knez (?, prije 1299 – ?, prije 16. IV. 1343). Iako se njegovo ime

izrijekom ne navodi u ispravama izdanim njegovu ocu 1299, 1301, 1304. i 1305, njihov se

sadržaj odnosi i na njega, a s bra�om je obuhva�en u spomenu Hrvatinovih sinova (dictis

Hrivatino, filiis et fratribus eius). Prvi put Vukoslav se spominje 1315. i naziva knezom. Tada

je u Sanici u Župi Sani izmirio nekog Vuka Obradova s njegovim plemenom. Nakon toga ne

spominje se do 1325. kada je u Klju�u darovao slobodu Jurjevu nezakonitu sinu Hrani�u.

Vukoslav je 1326. najvjerojatnije nakon neuspjele pobune sinova Stjepana IV. Baboni�a,

bivšeg »bana �itave Slavonije«, tako�er ostavio Baboni�e, kao što je nakon pada Mladina II.

1322. napustio i Bribirske, i najposlije prihvatio vlast bosanskog vladara. Za kidanje

podani�kih veza s hrvatskim velikašima ban Stjepan II. Kotromani� zajam�io je izme�u 1326.

i 1329. Vukoslavu slobodu i dao mu, to�nije, priznao posjedovanje naslije�enih župa Banice i

Vrbanje s njihovim gradovima Klju�em i Kotorom kao nagradu za vjernu službu, tj. »ere

ostavi hr’vat’skoga g(ospo)d(i)na i Bap’ši�e«. Uskoro potom ban je izdao još jednu ispravu

identi�na darovnog sadržaja za koju L. Thallóczy drži da sve�anije ponavlja darivanje

prethodne darovnice. Za razliku od prve povelje u kojoj se poimence navode svjedoci, u

drugoj se darivanje ponavlja pred najvišim predstavnicima Crkve bosanske i bosanskim veli-

kašima (»prid vsom Crkvom i prid vsom Bosnom«). U slu�aju Vukoslavove nevjere ban ga ne

može zasužnjiti, nego mu jam�i mogu�nost da se opravda pred »dobrim mužjem«. Isprava je

pisana u hiži gosta Radoslava u Moištri i prvi je poznati dokument u kojem se pojavljuje

institucionalno izgra�ena Crkva bosanska kao jamac donacijskih prava nekoga bosanskog

velikaša. Pojava Crkve bosanske u tom svojstvu u izravnoj je vezi s crkvenom pripadnoš�u

strane kojoj je prava trebalo jam�iti i braniti. Vukoslav se ponovno spominje u nedatiranoj

povelji koju su izdali banica majka Elizabeta i njezin sin ban Stjepan II. Kotromani� njegovu

bratu Vukcu (povelju bi trebalo datirati nakon 1329. budu�i da se u njoj uz bana spominje i

njegova neimenovana žena). U povelji se kao pozitivna praksa isti�e na�in na koji su ve� bila

zajam�ena njegova prava. U istom smislu Vukoslav se spominje i u ispravi kneza Vladislava,

žene mu Jelene te sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka, vjerojatno iz 1353-54, kada je Vukoslav

pouzdano ve� bio desetak godina mrtav. Ostavio je sinove Vlatka, Vuka i Pavla. Žena Jelena,

k�i krbavskoga kneza Kurjaka, stupila je 16. IV. 1343. u samostan u Šibeniku, a 1350. bila

�lanica samostana sv. Nikole u Zadru.

Vukac Hrvatini�, vojvoda (?, na po�. XIV. st. – ?, nakon 10. IV. 1378). Najmla�i je (prema

Nadi Klai� najstariji) sin kneza Hrvatina Stjepani�a. Od oca je baštinio Župu Vrbanju s

gradom Kotorom. Prvi se put spominje u nedatiranoj ispravi banice Elizabete i sina joj

Stjepana II. Kotromani�a (objavljivana je pod godinama 1323-1331, ali trebalo bi je datirati

prije, u prve godine Stjepanova banovanja dok još nije vladao samostalno). Njome su banica

majka i mladi ban zarekli knezu Vukcu da ne�e biti njihov sužanj i talac. Otada je knez bio

vjeran bosanskim vladarima i u trenutcima kada su ih neki �lanovi roda Hrvatini�a napustili i

pristupili hrvatsko-ugarskom kralju. Nakon promjene na bosanskom prijestolju 1353.

spominje se knez Vukac »s bratijom« u dvjema ispravama (vjerojatno iz 1353-54) kneza

Vladislava Kotromani�a, njegove žene Jelene te njihovih sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka.

Kada su na po�etku 1357. neki �lanovi roda Hrvatini�a napustili bosanskog bana Tvrtka,

Vukac mu je ostao vjeran. Osim toga, Vukac se, uz vojvodu Pur�u, u spomenutoj ispravi

pojavljuje kao ruynikj (poseban jamac) i pristav (pomo�ni sudski službenik). Kada je u

ljeto 1363. hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac zaratio s Bosnom te dolinom Vrbasa

prodro s vojskom do grada Sokola, središta Župe Plive, tamo ga je zaustavio Vukac i obranio

opsjedani grad. Za to mu je Tvrtko 11. VIII. 1366. ispravom darovao Župu Plivu. A. Babi�

pretpostavlja da su tada u njegove ruke došli i posjedi Vlatka Vukoslavi�a, koji se bio

iznevjerio Tvrtku i prešao u Slavoniju. F. Šiši�, me�utim, napominje da su otada Hrvatini�i

držali župe Vrbanju, Mrin, Zemljanik i Plivu. U toj ispravi Tvrtko naziva Vukca vojvodom,

ali se na temelju toga ne može pouzdanije utvrditi vrijeme kada je on naslov dobio, vjerojatno

uskoro nakon obrane Sokola. Posljednji se put Vukac spominje me�u prisežnicima kralja

Tvrtka I. Kotromani�a u ispravi kojom je on 10. IV. 1378. potvrdio Dubrov�anima povlastice

svojih prethodnika. Prema dubrova�kim kroni�arima M. Orbiniju i J. Lukarevi�u, koji se

pozivaju na neku ispravu Tvrtka I. Kotoranima, Vukac je bio oženjen dubrova�kom

plemkinjom iz obitelji Lukarevi�, a S. �irkovi� sumnja u taj podatak.

Vlatko Vukoslavi�, knez (?, prije 1325 – nakon 26. XI. 1383). Vlatko se s bra�om Vukom i

Pavlom prvi put spominje u o�evoj ispravi od 25. V. 1325. God. 1351. pojavio se s Grgurom

Pavlovi�em pred banom Stjepanom II. Kotromani�em u svezi s reguliranjem imovinskih

odnosa me�u potomcima kneza Hrvatina. Kao najstariji Vukoslavov sin, Vlatko je nastupio u

ime Vukoslavi�a, a kao najstariji sin kneza Pavla Hrvatini�a, Grgur je predstavljao Pavlovi�e.

Više podataka o Vlatku potje�e iz prvih godina nakon promjene na bosanskom prijestolju

1353. Nastojao je srediti odnose s novim banom Tvrtkom, od koga je tražio potvrdu ranije

ste�enih dobara i povlastica, kakve je uživao u doba bana Stjepana II. U tom smislu dobio je

1353-54. dvije isprave koje su mu zajedno izdali banovi roditelji, otac Vladislav, majka

Jelena, sam ban i njegov brat, knez Vuk. Oni Vlatku i njegovu potomstvu jam�e da ne�e biti

njihov zarobljenik i talac i potvr�uju imanja koja posjeduje. Kada se iz Ugarske potkraj 1354.

vratila banica majka s mla�im sinom, ponovo su s Tvrtkom izdali povelju Vlatku s istim

jamstvima. Prema toj ispravi, Vlatko je živio u Klju�u i ondje imao svoj dom. Kada su na po�.

1357. neki od Hrvatini�a napustili bosanskog bana i priklonili se hrvatsko-ugarskom kralju

Ludoviku I, Vlatko je ostao vjeran Tvrtku. Ban je knezu i sinu mu Vukoslavu te godine izdao

novu ispravu kojom mu je zajam�io da ne�e pretrpjeti nikakvo zlo zbog nevjere brati�a

Grgura Pavlovi�a. Za uzvrat se od Vlatka traži da »služi gospodinu oružjem kako može

najbolje«. Vlatko nije, me�utim, dugo ustrajao u vjernosti, nego je odmah nakon Ludovikova

vojnog pohoda protiv Bosne 1363. stupio na njegovu stranu. S Ludovikom I. postignuo je

odre�eni sporazum ve� za kraljeva povratka iz Bosne. Na to upu�uje podatak iz kraljeva pisma

od 13. VII. 1363. kojim je iz svog logora kraj rijeke Sane naredio zagreba�kom Kaptolu da s

kraljevim izaslanikom Nikolom Pavlovim iz Pakraca upute povjerenika da sudjeluje pri

uvo�enju me�a posjeda Sveti Toma (u okolici današnje Tomašice) i Zobo�ina, koji su

pripadali gradu Brš�anovcu u Križeva�koj županiji, a kralj ih je Vlatku dao u zamjenu za grad

Klju�. Zagreba�ki je Kaptol izvijestio pismom od 14. VIII. da je postupio po kraljevoj naredbi

te da je Vlatko prigodom prijenosa posjeda na sebe ostavio pavlinima iz Gari�a da mirno

uživaju svoja dobra. Dva dana prije i �azmanski je Kaptol izvijestio da je primio kraljev

pismeni nalog da utvrdi me�e Brš�anovca. Sljede�e 1364 (5. V) i sam je Ludovik I. poveljom

sve�ano potvrdio zamjenu Brš�anovca te sela Sveti Toma, Zobo�ina i Sesvete (Mentzent,

posjed s crkvom Svih svetih na podru�ju današnje Kutine). Kralj je 12. VIII. 1366. izdao

Vlatku novu povelju kojom ga je izuzeo ispod sudbene vlasti redovitih sudova bana i palatina,

obvezavši ga da se jedino mora odazvati kraljevskom sudu. Me�utim, nakon prelaska na svoje

zamjenom ste�ene posjede u Slavoniji, imao je i neugodnosti sa svojim susjedima, slavonskim

plemi�ima, koji su ga držali došljakom i nisu se puno obzirali na povlastice koje mu je kralj

podijelio. Ponukan takvim ponašanjem, kralj je 26. III. 1367. naredio �azmanskom Kaptolu da

u budu�e ne izdaje prosvjedne, istražne i bilo koje druge isprave protiv kneza Vlatka, kako je

to dotad �injeno prema njemu kao došljaku. Prelaskom pod Ludovikovo okrilje Vlatko je brzo

gubio raniju mo�, utjecaj i položaj. Njegovo tadašnje djelovanje ima tek lokalno zna�enje koje

odre�uje �injenica da je on tek gospodar Brš�anovca. Kršenje Vlatkovih prava nastavljeno je i

1370-ih te je 1378. u njegovu korist posredovao sam hrvatsko-ugarski kralj, naloživši

hrvatskom banu Petru Cudaru i podbanu Petru �irku da moraju zaštiti njegova prava. Vlatko

se u izvorima kao jedan od svjedoka spominje u izjavi zagreba�koga Kaptola od 27. VIII.

1380. da su utvr�ene me�e posjeda koji pripadaju Vlatkovu Brš�anovcu te u ispravi

križeva�kog župana Bazova od 26. XI. 1383. u svezi s parnicom koja se pred njim vodila. Imao

je sinove Vukoslava, Grgura i Nikolu.

Hrvoje Vuk�i�, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski (Kotor ?, danas Kotor Varoš, oko

1350 – vjerojatno Jajce, travanj 1416). Najstariji sin vojvode Vukca Hrvatini�a. Prva vijest o

njem potje�e iz isprave hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca od 21. VI. 1376. Iz

nje se doznaje da je tada knez Hrvoje posredovao pri izmirenju bra�e Radoslava i Miroslava,

odmetnutih sinova bosanskog vojvode Mastana. U milosti je Ludovika I. koji ga naziva

svojim vjernim vitezom. Drže�i da je dostojan �asti pokojnog oca, kralj Tvrtko I. Kotromani�

podijelio mu je �ast velikog vojvode ispravom od 12. III. 1380, posavjetovavši se s vlastelom

na stanku (državnom saboru) u Milima (danas selo Arnautovi�i kraj Visokog). Istom prigodom

darovao mu je tri sela u Župi Lašvi, Trbeušu, Lupnicu i Bilu (danas sela u travni�kom kraju).

Na po�. 1387. pošao je s bratom Vukom na �elu bosanske vojske u pomo� svrgnutom

zagreba�kom biskupu Pavlu Horvatu i dvojici pobunjenih hrvatskih velikaša, banu Ivanišu

Horvatu i vranskom prioru Ivanu Paližni. Usput su oplja�kali posjede Žigmundovih pristaša

Zrinskih. Potkraj 1388. Hrvoje je s bratom Vojislavom bio zauzet doga�ajima u Dalmaciji, pa

je na po�. studenog iz Knina (tada u vlasti bosanskoga kralja) uzalud pozvao dalmatinske

gradove da se predaju. Pozivu se odazvao samo Trogir, uputivši Hrvoju svoje poslanstvo.

Nakon smrti Tvrtka I. 1391. Hrvoje je me�u najmo�nijim i najutjecajnijim pojedincima u

Bosni, pa uskoro po�inje natjecanje za njegovu naklonost. Tako je hrvatsko-ugarski kralj

Ladislav Napuljski privolom majke Margarete i skrbnika biskupa Angela Acciaiuolija

povjerio 17. VII. 1391. Hrvoju, koga naziva vojvodom, i njegovu bratu Vuku, oslovljava ga

banom, banstvo Dalmacije i Hrvatske te im se obra�a kao svojim savjetnicima i vjernim

podanicima. Kralj svoj postupak objašnjava njihovom dotadašnjom vjernoš�u. U njima je,

naime, vidio »glavne branitelje svoje �asti, stališa i imena« na isto�noj jadranskoj obali.

Potkraj 1391. i na po�. 1392. Hrvoje se istaknuo u suzbijanju turskih �eta koje su bile

provalile u Bosnu. Za zasluge u tim borbama kralj Dabiša mu je po povratku u Sutjesku

darovao 15. IV. 1392. dva sela, Kakanj u Župi Trstivnici i Hrast »u Luzijeh«. Uz Dabišu je

bio i 17. VII. 1392. kada se ovaj nalazio »va �estitoj vojsci kraljevstva mi u Dolnjih Krajih u

Lušcih«. Suprotni interesi �lanova napuljske stranke doveli su potkraj 1392. do primirja

izme�u kralja Žigmunda i Bosne, koje je na snazi bilo i u svibnju 1393. Ipak, politi�ke prilike

i dalje su bile nestalne. U borbi za naklonost najmo�nijih pojedinaca u Bosni nadmetalo se

više strana, pa su tako Mle�ani 13. VII. 1393. primili Hrvoja i brata mu Vuka za svoje

po�asne gra�ane, a ve� u kolovozu Žigmund je na svoju stranu predobio Hrvoja, koji mu je

23. VIII. izjavio da �e vjerno služiti Dabiši do njegove smrti, a potom �e priznati Žigmunda za

svoga gospodara. Hrvoje se tom ispravom tako�er obvezao da �e, ako bi Dabiša zaratio protiv

Žigmunda, ostati neutralan. Potom je Ladislav Napuljski 5. X. 1393. ovlastio Hrvoja, kao

svojega glavnog namjesnika Dalmacije i Hrvatske, da u njima uvede red i mir te po vlastitoj

volji kažnjava pobunjenike ili im prašta ako Ladislava priznaju za kralja. Hrvoje je Žigmundu

ostao odan i nakon velikog preokreta u Bosni izazvanog pokoravanjem bosanske vlastele i

Dabiše hrvatsko-ugarskom kralju pod spaljenim gradom u ljeto 1394. Za susljedna zatišja u

Bosni Hrvoje je najmo�niji pojedinac. Na njegovu su pomo� 1396. ra�unali Dubrov�ani kada

su mu se obra�ali za potvrdu svojih trgova�kih povlastica u Bosni i u nastojanju da dobiju tzv.

Nove zemlje, podru�je od gradskog zemljišta do Stona. U pol. 1397. u Bosni je jedna stranka

podupirala kraljicu Jelenu (njezini ro�aci Nikoli�i i Radivojevi�i), a druga pretendenta Ostoju

(Hrvoje, Sandalj i knez Pavao). Voljom tih velikaša na �elu s Hrvojem Bosna je u svibnju

1398. dobila novoga kralja Ostoju, za �ije je vladavine Hrvoje sa�uvao svoj utjecaj. Promjena

na prijestolju izazvala je reakciju Žigmunda, koji je za razvoj prilika u Bosni najodgovornijim

držao Hrvoja i u pismu iz Požege Trogiranima 9. VI. 1398. nazvao se nevjernikom koji se

pridružio Turcima. U srpnju 1398. provalio je Žigmund s vojskom u dolinu Vrbasa, ali se

morao brzo povu�i. Hrvoje je u protuudaru sa sinom Balšom provalio u Župu Dubicu i

zadržao je do 1402. Bosanska je vojska ostala na okupu uz Ostoju koji se s njom na po�.

1399. nalazio u Lišnici u Usori. Uz Ostoju je s vojskom bio i Hrvoje, koji se navodi me�u

svjedocima Ostojine isprave od 15. I. 1399, kojom je kralj ustupio Dubrov�anima »zemlje od

Kurila deri do Stona«. Na po�. velja�e Hrvoje i brat mu Vojislav stigli su s Ostojom u

Sutjesku, stolno mjesto bosanskih kraljeva. Dubrov�ani su 25. II. 1399. podijelili Hrvoju

pravo dubrova�koga gra�anstva i darovali mu u gradu ku�u vrijednu 1500 dukata. Na po�.

listopada 1399. namjeravao je Hrvoje uputiti izaslanstvo kralju Ladislavu, ali su mu

Dubrov�ani odbili dati la�e za njihov prijevoz u Apuliju, baš kao i turskim izaslanicima, koji

su sa Ostojinim znanjem i Hrvojevim posredništvom na po�. 1400. iz Drijeva trebali tako�er

otputovati na pregovore napuljskom kralju. Na temelju tog podatka zaklju�uje se da je Hrvoje

tada bio u vezama s Turcima, a Žigmund mu je još u pol. 1398. predbacivao suradnju s njima.

Na po�. velja�e 1400. Hrvoje je s bosanskom vojskom stao napadati Knin, ali je nakon

dolaska bana Nikole Gorjanskog morao uzmaknuti. Kada je zaprijetila opasnost da bi se

bosansko-dubrova�ki odnosi mogli narušiti zbog Ostojine uvrije�enosti što su mu Dubrov�ani

uskratili tražene la�e, Hrvoje im je poslao poslanika Ratka Mišanovi�a da ih upozori kakvoj

se opasnosti izvrgavaju. Svoje je posjede proširio potkraj 1400. kada je Ostoja 8. XII. njemu i

sinu mu Balši darovao u baštinu grad Livno sa Župom Livanom (Hrvoju je pripalo samo ono

što je tada pripadalo gradu, a ne i ono što je bilo baština drugih). Unutrašnji ugarski zapletaji i

Žigmundovo utamni�enje omogu�ili su nakratko Hrvoju da se ponovno snažnije umiješa u

prilike u susjednim hrvatskim zemljama i na svoju stranu privu�e Dalmaciju. U lipnju 1401.

nalazio se u Kninu odakle je od dalmatinskih gradova tražio da napuste Žigmunda i pristupe

Ladislavu Napuljskom. Ako pristanu, obe�ao im je (15. VI) sa sinom Balšom, ženom Jelenom

i bra�om Dragišom i Vojslavom savez i zaštitu. Na njegove ponude tek mu je Zadar radi

pregovora poslao �etvoricu izaslanika a Trogir trojicu. Split, u kom je pobijedila Hrvoju

protivna stranka, odupro mu se oružjem i osvojio njegov Omiš, pa se on spremao povratiti

izgubljeni grad uzalud traže�i u listopadu od Dubrov�ana i Mle�ana pomo� u la�ama. U

me�uvremenu Ladislav Napuljski imenovao ga je 27. V. 1401. svojim vrhovnim

namjesnikom (vicarius generalis) u Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji, »s potpunom vlasti u

sudskim i u ratnim poslovima«. Kada su Dubrov�ani 12. IV. 1402. ponovno prisegnuli na

vjernost Žigmundu i obvezali se na neprijateljstvo prema Bosni, Ostoja i Hrvoje im šalju

Ratka Mišanovi�a da im prigovori, a oni se pismom od 13. V. ispri�aše. Više uspjeha imao je

Hrvoje s Trogiranima i Šiben�anima koji su mu se predali, pa im je potvrdio stare povlastice

(Trogiranima zajedno s Ivanom Nelip�i�em). U prvoj pol. srpnja 1402, dok se bavio

dalmatinskim poslovima, izgubio je Župu Dubicu i utvrdu Gredu, koje su zaposjeli vranski prior

Emerik II. Bebek i biskup Eberhard te ih pripojili Slavoniji. U drugoj pol. kolovoza 1402.

boravio je u Ostrovici, kamo su mu Zadrani 24. VIII. poslali izaslanstvo nakon što je s

brodovljem pred njihov grad stigao Ladislavov namjesnik Alojzije Aldemarisko. Na te vijesti

Hrvoje se uputi prema Zadru, a 28. VIII. pošalje brata Vojslava da pozove Aldemariska na

dogovor, koji je sutradan održan u Zemuniku. Potom se sa 500 konjanika pridruži

Aldemarisku i Zadranima te 12. X. 1402. zauzeše Vranu. Za zasluge što je �itava Hrvatska

južno od Velebita i Dalmacija do Dubrovnika priznavala vlast Ladislava Napuljskog

Aldemarisko je u ime kralja ispravom od 9. XII. 1402. darovao Hrvoju ku�u Filipa Jurjevi�a u

Zadru. Na po�. 1403. Hrvoje je još boravio u Zadru kada je hrvatski ban Pavao Bissen s

vojskom napao Biha�. Plaše�i se za Donje kraje, Hrvoje se spremao udariti na bana, kojeg je

Bebek kao zarobljenika doveo u Zadar i 5. II. izru�io Hrvoju, a ovaj ga predao Aldemarisku.

Na po�. svibnja boravio je u Bistrici kraj Livna, odakle moli pismom ninski Kaptol da utvrdi

istinu o nekim ranijim šibenskim razmiricama. Kada su se u prvoj pol. 1403. zakomplicirali

bosansko-dubrova�ki odnosi, potkraj je svibnja poslao Dubrov�anima poslanika Ratka

Mišanovi�a da im priop�i kako je Ostoja nezadovoljan što su u grad primili njegove

odmetnike, Pavla Radiši�a i Pavla Maštrovi�a, i s njima protiv njega snovali neke akcije u

Žigmunda. Dubrov�ani, pokušavaju�i izbjegnuti rat s Bosnom, mole Hrvoja da im isposluje

mir s kraljem, ali je za mir bilo kasno. Za bosansko-dubrova�kog rata 1403. Hrvoje je bio

zauzet poslovima u Dalmaciji, gdje je nastupao kao glavni namjesnik Ladislavov, koji se

spremao radi krunidbe za hrvatsko-ugarskoga kralja do�i u Zadar. U jeku priprema stigao je s

bosanskim izaslanstvom u Zadar 10. srpnja, a kralj 19. srpnja. Kraljev tajnik Matija de San

Miniato pisao je 11. VII. 1403. Firentincu Colucciu Salutatiju da je Hrvoje pataren (homo ipse

patarenus est) te da papinski poslanik, kardinal Angelo Acciaiuoli, radi na tom da ga privede u

Katoli�ku crkvu. Prije odlaska iz Zadra Ladislav je postavio Hrvoja za svoga glavnog

namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim i

obdario otocima Bra�om, Hvarom i Kor�ulom. Tako je Ladislav prenio svu svoju vlast u tim

zemljama na Hrvoja. U �in hercega i u posjed darovanih otoka uveden je 3. XI. 1403. te se od

tada titulira kao »herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez

Donjih kraja«. Tada je bio na vrhuncu mo�i, stolovao u Splitu ili Jajcu, kovao svoj novac s

natpisom MONETA CHERVOII DVCIS SPALETI te naru�ivao vjerske obredne knjige, koje

su za njega prepisivali pop glagoljaš Butko (Hrvojev misal, nastao oko 1403-04) i krstjanin

Hval (Hvalov zbornik, napisan 1404). Tako�er je u svojoj službi imao ljetopisca Emanuela

Grka, koji je napisao djelo Chronologia Ducis Hervoyae. Osim toga, zasnovao je grad Jajce

po uzoru na Castell d’ovo Ladislava Napuljskog. Nastupaju�i kao Ladislavov namjesnik, u

rujnu 1403. prima trogirske poslanike koji su ga zamolili da ih štiti i zagovara u kralja

Ladislava, u listopadu prima mleta�kog poslanika koji mu prenosi Ostojinu ponudu o

ustupanju grada Omiša Mle�anima te bez uspjeha pokušava izmiriti Dubrov�ane s vojvodom

Sandaljem i knezom Pavlom, u studenome miri zava�ene stranke u Splitu i za gradskoga

kneza postavlja Petricu Jurjevi�a iz Vrbasa, potom miri Trogirane sa Spli�anima, a u prosincu

prima sav prihod i rashod splitske op�ine. Osim toga, imenovao je svoje namjesnike na Bra�u

i Hvaru te potvr�ivao kor�ulanskoga kneza kojega su slali Dubrov�ani. Posebno dobre veze

održavao je s Dubrov�anima, koji su ga zagovarali u kralja Žigmunda, nastoje�i ih izmiriti.

Kao Ladislavov pristaša Hrvoje se herceškim naslovom i namjesništvom u hrvatskim

zemljama uzdignuo iznad odsutnoga kralja, a kao bosanski vojvoda i dalje je ostao podanik

bosanskoga kralja Ostoje. To stanje nosilo je u sebi opasnost novih unutrašnjih zapletaja, koja

se pove�avala produbljivanjem razlika me�u njima. Dok je Ostoja pokazivao sve manje želje i

odlu�nosti da se uple�e u dalmatinske prilike, Hrvoje se zbog položaja svojih zemalja i veza u

hrvatskim zemljama morao više angažirati u tim krajevima. Sve je to postupno vodilo njihovu

razilaženju, što je postalo o�ito u drugoj pol. 1403. kada je Ostoja ostao usamljen u ratu protiv

Dubrovnika. Na stanku potkraj listopada ili na po�. studenog 1403. Ostoja se javno razišao s

Hrvojem koga je optužio da je glavni krivac za rat. Nakon toga su bosanske razmirice, unato�

pokušajima mirenja, prerasle u »velike razmire i nesloge me�u Bosancima« te je Hrvoje u

Zve�aju 15. I. 1404. tajno sklopio s Dubrov�anima savez protiv Ostoje. Mjesto Ostoje na

prijestolje su trebali dovesti Pavla Radiši�a, a predvi�eno je i Hrvojevo izmirenje sa

Žigmundom. Me�utim, ve� u ožujku 1404. Hrvoje se izmirio s Ostojom, a izmirio je i Ostoju

s Ladislavom Napuljskim, koji je potom 1. IV. naredio svomu namjesniku da u darovani

posjed uvede Ostojina ovlaštenog zastupnika. Sloga u Bosni nije, me�utim, dugo potrajala.

Ve� potkraj travnja u zemlji se održavao stanak na kom nisu bili Hrvoje i vojvoda Sandalj, a

još u pol. tog mjeseca prema Hrvoju su se odnosili kao prema odmetniku. Sukob je riješen u

svibnju Ostojinim svrgavanjem s vlasti i izborom za kralja Tvrtka II. Tvrtkovi�a. Tu promjenu

na prijestolju, koju su mu suvremenici pripisivali, javio je Hrvoje u Dubrovnik, Napulj i

Veneciju. On je svoje politi�ke planove naumio vezati uz Veneciju, a u tom mu je pomogao i

Ladislav, koji je 16. VI. 1404. preporu�io svoga glavnog namjesnika duždu Mihaelu Stenu.

Iako je Hrvoje u srpnju dopustio mleta�kim trgovcima slobodnu trgovinu u Splitu i na

�itavom svom podru�ju, njihov je odgovor bio vrlo suzdržan. Tomu je pridonijela i odlu�nost

Hrvojeva i kralja Tvrtka II. da udare na Balšu III. zbog toga što je zauzeo Kotor. Bosanske

prilike postupno se sre�uju, a Hrvojev se položaj još više u�vrš�uje. U Ugarskoj ga se pak i

dalje držalo glavnim Žigmundovim protivnikom, pa se ve� u ožujku 1405. znalo u

Dubrovniku da se hrvatsko-ugarski kralj u najskorije vrijeme sprema udariti na njega. O tim

nakanama Dubrov�ani su 7. IV. obavijestili svoga izaslanika u Bosni Nikolu Gu�eti�a. Za rat

se spremao i Hrvoje, koji je od Mle�ana zatražio da mu pošalju dvije naoružane galije, što su

oni odbili. Istodobno je pozivao Trogirane da ustanu protiv Žigmundovih pristaša, što oni

obe�aše ako im prethodno pošalje galiju. Na po�. ljeta 1405. Bosna je jedinstvena, a Hrvoje se

s drugim velikašima pojavljuje me�u svjedocima kraljeve povelje izdane 24. VI.

Dubrov�anima. On još uvijek u Bosni nastupa kao neograni�eni gospodar, a u Hrvatskoj i

Dalmaciji gospodari u ime Ladislava kao njegov namjesnik, herceg Splita te gospodar Bra�a,

Hvara i Kor�ule. U kolovozu 1405. Kotorani su svoj grad ponudili Mle�anima, pa im je

Hrvoje s Tvrtkom pisao da se ne miješaju u pitanja Kotora koji pripada Bosni, na što 13. IX.

odgovoriše da grad ne�e dirati, ali da Ulcinj, Budvu i Bar kane zadržati. Na po�. rujna 1405.

ugarska je vojska iz dvaju smjerova provalila u Bosnu da »obnovi i ispravi granice prema

Kraljevstvu Rame ili Bosne«, ali, osim što je zauzela Biha� i napala grad Sokol u Župi Plivi, u

Donjim krajima nije ništa postignula. Pod dojmom Žigmundovih zahtjeva za korekcijom

državnih granica prema Bosni, Tvrtko II. održao je u prolje�e 1406. stanak na kom je bio

nazo�an i Hrvoje. Nakon što je Ivaniš Nelip�i� napustio Ladislava, darova ovaj 15. IX. 1406.

Hrvoju njegovu Župu Vrhliku s gradom Prozorom te grad Zrin Pavla IV. Bribirskog.

Istodobno se Hrvoje s vojvodom Sandaljem zauzimao u Dubrovniku za svrgnutog Ostoju. U

svibnju i lipnju 1407. Žigmund se spremao za novi rat protiv »Turaka i Bosanaca«, a, prema

Dubrov�anima, u drugoj pol. lipnja u Hrvoja je boravio turski izaslanik koji je namjeravao

po�i i hrvatsko-ugarskom kralju radi mirovnog posredovanja me�u njima. Istodobno je

reagirao i Ladislav, koji je ispravom od 27. VI. naredio svim vlastima u Ugarskoj da se

moraju pokoravati njegovu namjesniku Hrvoju. Sve to nije pokolebalo Žigmunda, �ija je

vojska u kolovozu 1407. iz dvaju smjerova provalila u Bosnu. Prva vojska, pod

zapovjedništvom Pipa Spana, prodrla je u dolinu Vrbasa, ali ju je Hrvoje zaustavio, pa su

Tvrtko II. i velikaši na �elu s Hrvojem i dalje ostali uz Ladislava Napuljskog i za njega držali

dalmatinske gradove. Tek u ratu 1408. Žigmund je u ranu jesen teško porazio bosansku

vojsku te kraj Dobora dao posje�i 171 velikaša. Taj je poraz djelovao i na Hrvoja te se i on do

kraja godine pokorio Žigmundu. Osim poraza bosanskih velikaša, na Hrvojevo pokoravanje

Žigmundu utjecalo je i držanje Ladislava Napuljskog, koji je od srpnja 1408. pregovarao s

Mle�anima o prodaji svojih prava na Dalmaciju, jer bi u tom slu�aju bosanski vojvoda izgubio

svoj namjesni�ki položaj. Hrvoje se obvezao da �e vjerno služiti Žigmundu i odazvao se

njegovu pozivu da do�e u Budim, gdje ga je kralj potvrdio u svim njegovim �astima, podijelio

mu grad Split s naslovom hercega, darovao mnoge gradove, me�u njima i Požegu, u�inio ga

�lanom Zmajeva reda i izabrao za kuma svojoj k�eri Elizabeti. Unato� svemu, Žigmundovom

pobjedom u Bosni po�inje stvarno slabjeti Hrvojeva mo�. Prvi �in tog slabljenja bio je

ponovni izbor kralja Ostoje, koji 28. XII. 1408. darujeHrvojev posjed grad Omiš s Primorjem

s obiju strana Cetine do Žrnovice bra�i Radivojevi�ima. U prolje�e 1409. Hrvoje je napadao

zemlje Radivojevi�a, a uz ugarsku pomo� i Podvisoki, u kom je bio Ostoja. Bosna se opet

politi�ki podijelila, a Hrvoje je ostao usamljen u podupiranju Žigmunda. Nakon što je bio

doznao da je 9. VII. 1409. sklopljen ugovor izme�u Ladislava i Mle�ana o prodaji prava na

Dalmaciju za 100 000 dukata, uputio je u kolovozu svoje izaslanstvo mleta�kim providurima

u Zadar. U travnju 1410. poslao je u Mletke izaslanstvo koje se tamo imalo obavijestiti o

mleta�kom stajalištu prema Hrvojevim posjedima u Dalmaciji (Split, Omiš, Kor�ula, Hvar i

Bra� te podru�je izme�u uš�a Cetine i Neretve) te ponuditi posredovanje za mir sa

Žigmundom. Istog dana, 8. IV. Mle�ani mu odgovore da su, doduše, kupili od kralja

Ladislava �itavu Dalmaciju, pa i njegove posjede, ali da ih iz ljubavi i prijateljstva prema

njem ne�e dirati te da se nadaju da ni on ne�e pomagati njihove odmetnike u tim krajevima.

Istodobno je Hrvoje, provalivši iz Donjih kraja, zaratio protiv Ostoje i njegovih pristaša te je

uz pomo� ugarske vojske pod zapovjedništvom bivšeg bana Bissena zauzeo Podvisoki, iz

koga je kralj potajno umaknuo. Kao svoj glavni oslonac u Bosni, Žigmund je u prolje�e 1410.

postavio Hrvoja za vicekralja, a on je u svibnju predao ugarskoj vojsci svoje gradove i utvrde

koje je držao u Usori (Srebrenica, Ku�lat, Srebrenik, Brodar i Susjed). Izmirenje zava�enih

Bosanaca s hrvatsko-ugarskim kraljem postignuto je tek u kolovozu 1411. pa je tada završeno

dugogodišnje bosansko-ugarsko ratovanje. Pomirba je simboli�no obilježena u svibnju 1412.

na budimskom dvoru, kamo su stigli bosanski kralj i njegovi najmo�niji velikaši, me�u njima i

Hrvoje. Drži se da se on tada izmirio s vojvodom Sandaljem, koji je 1411. bio otpustio ženu

Katarinu, Hrvojevu ne�akinju. To je prividno primirje prekinuto ve� u prolje�e 1413.

Hrvojevim napadajem na Sandaljeve zemlje dok je ovaj kao saveznik despota Stefana

Lazarevi�a bio zauzet u borbi protiv Turaka. Prvi se od Hrvoja u lipnju 1413. odmetnuše

Spli�ani, koji su mu zamjerali što im je za gradske knezove postavljao bosansku vlastelu.

Kralj mu je oduzeo Župu Sanu i dao je 16. VI. 1413. knezovima Blagajskim, a 17. VI. Hvar,

Bra� i Kor�ulu Dubrov�anima. Najposlije, pismom od 1. VIII. 1413. proglasi Žigmund Hrvoja

veleizdajnikom i neprijateljem te pozva sve barune, prelate i plemi�e da se podignu protiv

njega i njegovih pristaša te da ih silom pokore. On se povukao u Donje kraje, najvjerojatnije u

Kotor ili u Jajce, odakle je pisao kraljici Barbari da se zauzme za njega u Žigmunda, nude�i u

zalog svoje gradove Vrbas i Kozaru dok se njegova krivica ne utvrdi. Na kraju pisma

zaprijetio je povratkom u krivovjerje. Me�utim, sve njegove molbe više nisu imale u�inka niti

su mogle promijeniti Žigmundovu odlu�nost da ga uništi, jer u kraljevoj blizini više nije imao

zagovornika. U takvim okolnostima Hrvoje se u ljeto i jesen 1413. uzalud obra�ao Mle�anima

za pomo�. Na kraju mu je ostalo jedino da prihvati pomo� koju mu je nudio sultan. Turke je u

Bosnu doveo njegov protovestijar Mihajlo Kabuži�, podrijetlom Dubrov�anin. Turska vojska

provalila je u svibnju 1414. u Bosnu trima smjerovima, dolinom Bosne prema Dubo�cu,

preko zapadne Bosne prema Hrvatskoj i dolinom Vrbasa do Uskoplja. S njom je u Bosnu stigao

i bivši kralj Tvrtko II. Turska vojna nazo�nost u Bosni izazvala je velik strah u zemlji i prisilila

bosansku vlastelu da se još jednom složi s Hrvojem protiv Žigmunda, koji se u velja�i 1415.

spremao istjerati Turke iz Bosne. Me�utim, zahvaljuju�i njima, održao se u Donjim krajima,

Župi Lašvi i Rami te Omišu i dijelu Krajine. U lipnju 1415. Dubrov�ani su pisali da se

glavnina turske vojske povukla iz Bosne. Istodobno u Bosnu je pod zapovjedništvom

požeškog župana Ivana Gorjanskog prodrla ugarska vojska i stigla do pod grad Doboj, gdje su

ve� �ekali Ivan Morovi� i Pavao �upor, ali im se nitko iz Bosne nije pridružio. Naime, u

zemlji je postignuto jedinstvo prema Turcima i Ugarskoj. O�ekuju�i ugarsko-turski sukob,

Hrvoje je pokušavao uz pomo� Mle�ana ponovno ovladati Splitom, �ak im je u svibnju 1415.

nudio Omiš, što su oni odbili izgovaraju�i se da su u miru sa Žigmundom. U sukobu turske i

ugarske vojske u Lašvi u prvoj pol. srpnja 1415. ugarska je strana pretrpjela težak poraz. Tom

je pobjedom Hrvoje u�vrstio svoju neograni�enu vlast u zapadnoj Bosni, dok su ostali dijelovi

zemlje došli pod snažan turski utjecaj. Nakon tih doga�aja više se nije upletao u bosanske

razmirice, a idu�e je godine umro. Pokopan je u podzemnoj crkvi (tzv. katakombama) u Jajcu.

U bosanskim dobrima naslijedio ga je sin Balša, a žena Jelena Nelip�i� uskoro se udala za

kralja Ostoju.

Vuk Vuk�i�, bosanski vojvoda i hrvatski ban (? – ?, prije 27. XI. 1399). U izvornoj gra�i, kao

i njegova bra�a, nazivan je po ocu Vuk�i�. Iako prvi poznati podatak o njem potje�e tek iz

po�. 1385, neprijeporno je da se u javnom i politi�kom životu ve� istaknuo. Naime, prije 29. I.

1385. zaposjeo je grad Greben na Vrbasu, do 1357. baštinski posjed Hrvatini�a, a otada u

rukama hrvatsko-ugarskoga kralja, pa su hrvatsko-dalmatinsko-slavonski banovi Ivan Paližna i

Stjepan Lackovi� tog dana u gradu Kozari izjavili da �e za njega posredovati u kralja

Žigmunda. Na Vukovo (u ispravi je pogrešno nazvan Vukcem) prethodno djelovanje upu�uje

i podatak da je tada ve� nosio naslov vojvode. Ponovno se spominje na po�. 1387. s bratom

Hrvojem na �elu bosanske vojske u Hrvatskoj. Za borbâ za hrvatsko-ugarsko prijestolje

potkraj XIV. st. Vuk je, kao i drugi bosanski sudionici tih doga�aja, nastupao kao podanik

bosanskoga kralja Dabiše i dosljedan pristaša napuljske stranke. Dabiša ga je postavio za

namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji, a kralj Ladislav Napuljski povjerio mu je 17. VII. 1391.

hrvatsko-dalmatinsko banstvo zbog dotadašnjih usluga. Na po�. 1390-ih Vuk je kao ban

Dalmacije i Hrvatske sre�ivao prilike u dalmatinskim gradovima. Prvo je ispravom od 16. IV.

1391. tražio od splitskoga Kaptola da pošalje svoga predstavnika radi mirenja s kliškim

plemi�ima Matijom Rogari�em i Stipkom Mari�em, potom je ispravom od 8. XI. uzeo u

zaštitu splitskog nadbiskupa Andriju Gvalda sa svim njegovim sve�enstvom i osobljem, kao i

sve posjede splitske crkve, a ispravom od 10. X. 1392. dopustio mu je da sagradi utvrde u

Lu�cu (Su�urcu). Ispravom od 12. XI. 1391. zajam�io je svim plemi�ima, trgovcima i svim

drugim gra�anima trogirske komune da se sa svojom robom mogu slobodno kretati po svim

krajevima pod njegovom banskom vlaš�u, tj. po Dalmaciji i Hrvatskoj, kao i u bosanskim

krajevima, te da nisu dužni pla�ati uobi�ajenu pristojbu u Klisu. U me�uvremenu, Zadrani su

8. IX. 1392. primili Vuka za svoga gra�anina i vije�nika. Ve� na po�etku velja�e 1393. on je s

bosanskom vojskom stigao u Karin, odakle je namjeravao udariti na gradove Vranu i

Ostrovicu na koje je bosanska kruna isticala svoja prava. Bosanska je vojska do 12. velja�e

zaposjela spomenute gradove i zarobila bra�u Ivana i Nikolu Paližnu. Za boravka u Karinu

Vuk je u Zadar uputio brata Dragišu s porukom u svezi s pregovorima o predaji grada.

Mle�ani su Vuku, kojega nazivaju banom, podijelili 13. VII. 1393. mleta�ko gra�anstvo. U

tijeku 1393-94. u Bosni je došlo do promjene u držanju prema Žigmundu. On je u kolovozu

1393. na svoju stranu privukao vojvodu Hrvoja Vuk�i�a, a ljeti 1394. pokorili su mu se

bosanska vlastela i Dabiša, pa je me�u Žigmundovim neprijateljima u Bosni ostao jedino Vuk

Vuk�i�, ban Ladislava Napuljskog. Uskoro, nakon što je pokorio bra�u Horvate, Žigmund je

protiv Vuka uputio hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikolu II. Gorjanskog, koji je u bitki kraj

Knina porazio protivnike, nakon �ega je i Vuk prešao na stranu Žigmundovih pristaša.

Porazom je Vuk izgubio ne samo Knin u kojem se bio utvrdio, nego nakratko i banski naslov.

Naime, kada je Vuk sa ženom Ankom posjetio Zadar u sije�nju 1395, ljetopisac Pavao

Pavlovi� oslovio ga je bosanskim vojvodom i bivšim banom (olim Banus). Ipak, Žigmund je

bio obziran prema Vuku Vuk�i�u te mu je uskoro za promjenu politi�kog držanja dao gradove

Krupu i Ostrožac, tada u posjedu knezova Blagajskih, i dopustio da doživotno nosi novi

banski naslov, kako o tom svjedo�i isprava zagreba�koga Kaptola od 16. VIII. 1396. u kojoj

se Vuk naziva bosanskim banom (bano de Boznia). Posljednji se put kao živ spominje 20. IX.

1397.

Juraj Vojsali�, vojvoda (?, 1399 – ?, nakon 1437). Spominje se 15. V. 1417. kada je

dubrova�ko Vije�e umoljenih raspravljalo o darivanju njegovih zabavlja�a. Dvije godine

poslije spominje se kao svjedok od Donjih kraja u ispravi kralja Stjepana Ostoji�a, kojom je 5.

ožujka u gradu Zve�aju na Vrbasu potvrdio Dubrov�anima povlastice svojih prethodnika.

Juraj tada nosi naslov kneza, ali bez oznake podru�ja. Na po�. svibnja te godine boravili su njegovi

poslanici u Dubrovniku. Nakon promjene na bosanskom prijestolju u pol. 1420. Juraj je brzo

napustio svrgnutoga Stjepana Ostoji�a i pristupio novoizabranom Tvrtku II. Tvrtkovi�u. U

njegovoj je pratnji bio kada je Tvrtko 16. VIII. 1420. u Visokom potvrdio Dubrov�anima

darovanje župe Konavle i utvrde Sokol, a i kada je u Milodražu 18. VIII. 1421. potvrdio

Dubrov�anima povlastice svojih prethodnika, oca Tvrtka I. i Ostoje. Juraj se navodi me�u

svjedocima, za koje se veli da su »naši dobri Bošnjane vlastele i veomožane rusaga«, i tada je

prvi put pouzdano zabilježen kao vojvoda, kojim je zacijelo postao izme�u tih dvaju

nadnevaka. Za gra�anskog rata u Bosni 1430-35. Juraj je podupirao Tvrtka II, a za kraljeva

boravka u Ugarskoj 1434-35. uspješno je 1434. ratovao protiv vojvode Sandalja Hrani�a

Kosa�e, ispod �ije je vlasti oslobodio bra�u Jurjevi�e, �lanove velikaške obitelji Radivojevi�a,

te Vuka Vuki�evi�a i ispravom napisanoj u Podkreševu vratio im njihove »gradove i zemlje«

koje im je Sandalj bio oduzeo. Prema A. Babi�u, Juraj je tada vjerojatno bio namjesnik

odsutnoga kralja. Sam pak vojvoda naziva se tom prigodom »mi voevoda Juraj, milost’ju

Božiom’ voevoda Dolnih’ Krai«. Potkraj svibnja 1434. Mle�ani su ga primili za svoga

vlastelina podijelivši mu mleta�ko gra�anstvo. U ispravi, koja potvr�uje taj �in, Mle�ani Jurja

nazivaju Posilovi�em. Juraj je bio prakti�an katolik. Njegovo katoli�anstvo došlo je

nedvosmisleno do izražaja ve� u njegovoj ispravi iz 1434, u kojoj se, osim vojvodine

pravovjerne prisege, spominje Ivan Kor�ulanski (Žuvan), vikar bosanskih franjevaca, kao

jamac potvr�enih prava bra�e Jurjevi�a. Po kraljevu povratku u Bosnu Juraj je nastavio 1435.

podupirati Tvrtka II. protiv Sandaljeva nasljednika, vojvode Stjepana Vuk�i�a Kosa�e. S tim

u svezi Juraj se za pomo� obra�ao Dubrov�anima, koji su mu pomogli u oružju, ljudima i

brodovima. God. 1437. Juraj je od pape Eugena IV. dobio dopuštenje da može sagraditi

franjeva�ki samostan i crkvu u �ast Blažene Djevice Marije (u gradu Grebenu bila je dovršena

1447). Drži se da je podignuo i crkvu sv. Jurja u Jezeru. Imao je sinove, starijeg vojvodu

Petra, koji je preuzeo njegov položaj i naslijedio posjede, i mla�eg Jurja, koji se spominje samo

1434.

Petar Vojsali�, vojvoda (?, prva pol. XV. st. – ?, nakon 21. VIII. 1456). U izvornoj se gra�i ne

naziva po ocu Jurjevi� – kako je bio obi�aj – nego po djedu Vojslavu, Vojsali�em. Kada se 12.

IV. 1445. prvi put spominje, bio je odrastao, oženjen i ugledan �ovjek. Toga dana, naime,

dubrova�ko je Veliko vije�e odlu�ilo na zahtjev vojvode Stjepana Vuk�i�a Kosa�e poslati lije�nika

Petrovoj bolesnoj ženi Doroteji (Teodora), mla�oj k�eri Balše III. Balši�a i njegove druge žene

Bolje Zakarije. Petar je prije tog datuma stekao naslov vojvode Donjih kraja, budu�i da ga papa

u svojim pismima tako oslovljava (Voyvodam partium Regni Bosne inferiorum). Kada je

naslov stekao, ne može se pouzdano utvrditi. Ponovno se spominje u pismima od 12. i 28. V.

1445, kojima papa Eugen IV. obavješ�uje da je primio Petra Vojsali�a s njegovim zemljama i

mjestima u svoju zaštitu i zaštitu Rimske crkve te traži da ga nitko ne uznemiruje i na dobra

mu ne napada. Za razmirica pretendenata na bosansko prijestolje Petar je podupirao kralja

Tomaša do njegova izmirenja s Kosa�om 1446. Nakon raskida s Tomašom zaprijetila mu je

opasnost da ga napadnu kralj i Kosa�a, pa je u okolici Knina po�eo ubirati crkvenu desetinu

za obranu svoga grada Visu�ega na bosanskoj granici. Zbog toga se sukobio sa šibenskim

biskupom Jurjem, koji ga je izop�io. U sporu je posredovao papa Eugen IV, koji je pismom

od 23. X. 1446. naredio svomu legatu u Bosni, hvarskom biskupu Tomi Tommasiniju, da

Petra odriješi od izop�enja. U pismu papa naglašava da je Petar jedini katoli�ki knez u tim

krajevima. To pokazuje da je Petar nastavio o�evu politiku oslanjanja na Katoli�ku crkvu.

Istodobno se sukobio s vikarom bosanskih franjevaca, Fabijanom, na kojega se tužio papi da

radi na njegovu politi�ku štetu te da je istrgnuo ispod vojvodine vlasti sve franjeva�ke

samostane na njegovu podru�ju. Taj se sukob tuma�i u kontekstu razlaza kralja Tomaša i

vojvode Petra, u kom je vikar podupirao kralja. Tijesne veze i dobri odnosi Petra sa Svetom

stolicom nastavljeni su za Eugenova nasljednika pape Nikole V, koji je ispravom od 18. VI.

1447, na zagovor biskupa Tommasinija, uzeo vojvodu i njegova dobra u svoju zaštitu. Toga

dana papa je drugom ispravom dopustio vojvodi (za kojega isti�e da je »jedini katolik me�u

velikašima Bosanskoga Kraljevstva koji je me�u krivovjercima jedini sa�uvao neokaljanu

katoli�ku vjeru«) da na svoj dvor za kapelane može uzeti dvojicu franjevaca. Petar se izmirio

s Tomašem nešto prije 18. XII. 1451, kada se spominje me�u svjedocima u kraljevoj ispravi

kojom je on sklopio savez s Dubrov�anima protiv Kosa�e. Njima se, nakon izmirenja s

kraljem, pridružio Petar. U travnju 1452. oni su s vojskom pošli u pomo� Kosa�inu sinu

Vladislavu i njegovu pristaši humskom vojvodi Ivanišu Vlatkovi�u te stigli do Blata (danas

Mostarsko blato). Me�utim, neprijateljstvo Petra s hrvatsko-dalmatinskim banom Petrom

Talovcem i grofom Ulrikom II. Celjskim prijetilo je da on napusti savezništvo, što su

Dubrov�ani nastojali sprije�iti. Radi toga su mu slali izaslanstva, odobravali nov�anu pomo� i

nabavku strjeljiva. Posljednji put Petar se spominje u mleta�kom odgovoru od 21. VIII. 1456.

kao baštinik ženinih posjeda.

LIT.: J. Lukarevi�: Copioso ristretto degli annali di Rausa. Venetia 1605, 41, 45, 72, 77-78, 80-82. D. Farlati:

Illyricum sacrum, 3. Venetiis 1765, 335-336. F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle anticite, stroria e

letteratura de’ Ragusei, 1. Ragusa 1802, str. 297, 300-301; 2. 1803, str. 120. G. Fejér: Codex diplomaticus

Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X/1. Budae 1834, str. 618; X/2. str. 158, 310-311, 406; X/3. 1838, str. 168;

X/4. 1841, str. 667; X/5. 1842, str. 184, 186, 307, 406-410, 426, 877. (I. F. Juki�): Hervoja Vuk�i�, Knez

Spljetskij, i velikij Vojvoda Kraljevstva Bosanskoga, ro�en 1356 umreo 1415. Ljubitel’ prosv�štenija, 15(1850)

str. 86-93. M. Puci�: Spomenici srpski od 1395. do 1423, 1. Beograd 1858, Primjedbe IX, XXXI, str. 27-28, 31,

35-37, 39-40, 44-48, 51-54, 56-60, 66-71, 74-75, 78, 81, 83-84, 86-87, 89-90, 94-96, 98, 116, 129, 143, 171-173,

175-178; 2. 1862, str. 40, 43, 49. J. Šafárik: Acta archivi Veneti, spectantia ad historiam Serborum et reliquorum

Slavorum meridionalium, 2. Beograd 1862, 285-287. A. Theiner: Vetera monumenta historica Hungariam

sacram illustrantia, 2. Romae 1862, 230-231, 234-236, 265-266. F. Ra�ki: Izvadci iz kralj. osrednjega arkiva u

Napulju za jugoslovjensku poviest. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 7(1863) str. 32-35, 53-54, 58-59, 62-64,

68-69. A. Theiner: Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, 1. Romae 1863, 389-390.

S. Novakovi�: Povelja kralja bosanskoga Stjepana Ostoje vojvodi Hrvoju i sinu mu Baoši, godine 1400. 8.

dekembra. Glasnik Srpskog u�enog društva (Beograd), 1868, 6, str. 50, 52-53. F. Ra�ki: Pokret na slavenskom

jugu koncem XIV i po�etkom XV stolje�a. Rad JAZU, 1868, 3, str. 114-116, 118-119, 123-124, 128-129, 137-

138, 148, 150, 154; 4, str. 5, 14-15, 28-32, 36-40, 45-50, 54-59, 61-63, 69-70, 72-75, 77-79, 81-94, 96, 98-100,

102. P. Matkovi�: Prilozi k trgova�ko-politi�koj historiji republike dubrova�ke. Ibid., 1869, 7, str. 214-217, 219-

220, 226-227, 229. F. Ra�ki: Rukopisi ti�u�i se južno-slovinske povjesti u arkivih srednje i dolnje Italije. Ibid.,

1872, 18, str. 222, 234. Š. Ljubi�: Listine o odnošajih izme�u Južnoga Slavenstva i Mleta�ke Republike, 4-6.

Zagreb 1874-1878; 8-10. 1886-1891. Isti: Poviestni�ka iztraživanja o Hrvoji velikom bosanskom vojvodi i

spljetskom hercegu. Rad JAZU, 1874, 26, str. 74-92. M. V. Batini�: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini

za prvih šest viekova njihova boravka, 1. Zagreb 1881. I. Ruvarac: Prilošci k objašnjenju izvora srpske istorije.

Glasnik Srpskog u�enog društva, 1881, 49, str. 22-23, 30-31, 45-52. V. Klai�: Poviest Bosne do propasti

kraljevstva. Zagreb 1882, 20-21, 91, 115, 143, 145-146, 156, 179-180, 195, 198-201, 203-206, 208, 211-235,

238-256, 258, 260-262, 264, 275-276, 286-287, 290, 300, 302, 325, 345. I. Kukuljevi� Sakcinski: Priorat vranski

sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj. Rad JAZU, 1886, 81, str. 75-76, 79; 82, str. 2, 34. Lj.

Stojanovi�: Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila. Starine, 1886, 18, str. 230, 232. J. Jel�i� i L.

Thallóczy: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae. Budapest 1887. F. Ra�ki:

Povelja bosanskoga bana Tvrtka od god. 1366. Starine, 1889, 21, str. 81-82. S. Zlatovi�: Bribirski nekrolog XIV.

i XV. vieka. Ibid., str. 84. I. Ruvarac: Draga, Danica, Resa. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 3(1891) 3, str.

232-238. E. Fermendžin: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892. L. Thallóczy: Glagolski misal

hercega Hrvoje u Eski-saraju u Carigradu. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 4(1892) 2, str. 105-107. Isti:

Vojvoda Hrvoje i njegov grb. Ibid., str. 170-187. �. Truhelka: Katakombe u Jajcu. Ibid., str. 60-61. L. Thallóczy:

Prilozi k objašnjenju izvorâ bosanske historije. Ibid., 5(1893) 1, str. 34. I. Ruvarac: Banovanje Tvrtka bana

(1353.-1377.). Ibid., 6(1894) 2, str. 227-229, 232, 236-237. Isti: Tri dodatka k raspravi »Banovanje Tvrtka bana

(1353.-1377.)«. Ibid., 4, str. 617. F. Šiši�: Bitka kod Nikopolja (25. septembra 1396). Glasnik Zemaljskog

muzeja u BiH, 8(1896) 1, str. 94-95. V. Klai�: Bribirski knezovi od plemena Šubi� do god. 1347. Zagreb 1897,

58, 66, 70-71, 77, 81-82, 97, 112, 118, 130, 173-174, 209. Isti: Hrvatska plemena od XII. do XVI. stolje�a. Rad

JAZU, 1897, 130, str. 26, 77-78. J. Radoni�: Der Grossvojvode von Bosnien Sandalj Hrani�-Kosa�a. Archiv für

slavische Philologie (Berlin), 29(1897) str. 386, 390-399, 401-406, 408-410, 412, 414, 420, 424, 426-432, 453,

458-459, 463-464. L. Thallóczy: Kako i kada je Hrvoje postao veliki vojvoda bosanski? Glasnik Zemaljskog

muzeja u BiH, 9(1897) 2, str. 183-191. L. Thallózcy i S. Barabás: Codex diplomaticus comitum de Blagay.

Budapest 1897. V. Klai�: Rodoslovlje knezova Nelipi�a od plemena Sva�i�. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga

društva, NS 3(1898-99) str. 5-6, 10-13, 18. �. Šurmin: Hrvatski spomenici, 1. Zagreb 1898. L. Thallóczy: Die

Geschichte der Grafen von Blagay. Wien 1898, 91, 94-95, 97. I. Bojni�i�: Der Adel von Kroatien und Slavonien.

Nürnberg 1899, 21, 102. N. Jorga: Notes et extraits pour servir a l’ histoire des croisades au XVe siécle. Paris

1899. V. Klai�: Kr�ki knezovi Frankapani, 1. Zagreb 1901, 185-186, 190-192, 194, 196, 198, 205. �. Truhelka:

Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 13(1901) 1, str. 73,

83, 93, 97-98, 101-102, 104, 106-108; 2, str. 168, 176, 180. F. Šiši�: Pad Mladena Šubi�a, bana hrvatskoga i

bosanskoga. Ibid., 14(1902) 3/4, str. 342, 359. Isti: Vojvoda Hrvoje Vuk�i� Hrvatini� i njegovo doba (1350.-

1416.). Zagreb 1902, str. 1-14, 18, 20-23, 48, 54, 66-67, 73, 80, 83-86, 91-92, 95-98, 101, 126-135, 139-145,

147-148, 150-152, 154-156, 159-161, 164-168, 170-174, 176-178, 180-182, 184-185, 188, 191-192, 194, 196,

198-202, 204-206, 208-212, 215-217, 220-221, 223-230, 232-237, 241-244, 246, 251, 253, 258, 260-261, 264,

266, 270, 272, 278, 283-285. Isti: Miha Madijev de Barbazanis. Rad JAZU, 1903, 153, str. 30. Isti: Ljetopis

Pavla Pavlovi�a patricija zadarskoga. Vjestnik Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904)

str. 16-17, 33-37. Isti: Iz arkiva u Željeznom. Ibid., 7(1905), str. 144. Isti: Iz arkiva u Körmendu. Ibid., str. 210-

228. L. Thallóczy: Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naro�itim obzirom na povelje körmendskog

arkiva. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 18(1906) 4, str. 403-414, 417-418, 420-421, 424-428, 434-444. G.

Szabo: Dobra Ku�a. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 10(1908-09) str. 34-35. T. Smi�iklas:

Diplomati�ki zbornik, 7-18. Zagreb 1909-1990. J. Jeleni�: Kultura i bosanski franjevci, 1-2. Sarajevo 1912-

1915. S. Novakovi�: Zakonski spomenici srpskih država srednjega veka. Beograd 1912. L. Thallózcy: Studien

zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter. München-Leipzig 1914. L. Thallóczy i S. Horváth: Codex

diplomaticus partium Regno Hungariae adnexarum (banatus, castrum et oppidum Jajcza). Budapest 1915, 50-51.

�. Truhelka: Histori�ka podloga agrarnog pitanja u Bosni. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 27(1915) 1/2, str.

112-113. Isti: Grobnica bosanskog tep�ije Batala, obretena kod Gornjeg Turbeta (kotar Travnik). Ibid., 3/4, str.

371-372. L. Thallóczy: Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450.-1527. Zagreb 1916, 8-9, 13, 16, 19, 31, 98.

F. Šiši�: Iz arkiva grofova Pongrácza. Starine, 1918, 36, str. 33, 36. G. Szabo: Sredovje�ni gradovi u Hrvatskoj i

Slavoniji. Zagreb 1920, 67, 106-107, 111. V. Mažurani�: Izvori dubrova�koga historika Jakova Lukarevi�a.

Narodna starina, 3(1924) 8, str. 126, 134. V. �orovi�: Kralj Tvrtko I Kotromani�. Beograd-Zemun 1925, 2-3, 5,

8, 18-19, 22-23, 26, 41, 49, 60-61, 65, 78, 98-99. V. Brunelli: Incipit Historia edita per Micam Madii de

Barbazanis de Spalato de gestis Romanorum Imperatorum et Summorum Pontificum. Archivio storico per la

Dalmazia (Roma), 1(1926) I/4, str. 44, 48. A. Solovjev: Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV

veka). Beograd 1926, 105-108, 118, 153-154, 175, 180, 186-188, 198. V. Klai�: Herceg Hrvoje i Hval krstijanin.

Nastavni vjesnik, 35(1927) str. 84-86. Isti: Gra�a za topografiju i historiju Hlivanjske županije i grada Hlivna.

Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 15(1928) str. 17-18, 22-24. U. Hüntemann: Bullarium

Franciscanum continens constitutiones epistolas diplomata Romanorum pontificum Eugenii IV et Nicolai V ad

tres ordines S. P. N. Francisci spectantia (Ad Claras Aquas), NS 1(1929) str. 147, 539, 799. Lj. Stojanovi�: Stare

srpske povelje i pisma, I/1. Beograd-Sr. Karlovci 1929, str. 44, 46, 82, 136, 171, 174, 178, 240, 248, 259-261,

268, 270, 272, 274, 279, 286, 339, 388, 422-423, 426, 446-474, 480, 490, 492-494, 504, 506, 508, 510, 549-552,

556; I/2. 1934, str. 4-5, 11, 33, 120, 164. J. Stipan�i�: Soko na Plivi i porodica Stipan�i�-Hrvatini�. Selja�ke

novine, 13(1930) 52, str. 4. F. Ra�ki: Bogomili i patareni. Beograd 1931, 339, 445-446, 452-454, 459, 466, 470.

S. Bašagi�: Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Napredak (kalendar), 22(1933) str. 53-

54. M. Perojevi�: Dva borca za slobodu. Miha� Vitturi i biskup Simon Dominis. Ibid., str. 98-99, 101, 103-104.

K. Draganovi�: Katoli�ka crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas. Croatia sacra, 4(1934) 8, str. 192. M.

Karanovi�: Bosanska Krajina. Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva (Beograd), 14(1934) 10/12, str.

869-870. Isti: Granice srednjevekovne bosanske župe Zemljanik. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 48(1936) 1,

str. 31, 34-35. V. Skari�: Župa Zemljanik i stara nahija Zmijanje. Ibid., 49(1937) 1, str. 38. H. Šeri�: Iz prošlosti

Dubice. Novi behar, 11(1937-38) 9/11, str. 163. F. Šiši�: Nekoliko isprava iz po�etka XV st. Starine, 1938, 39, str.

170-171, 178, 180, 183-190, 192, 200, 202-204, 207-208, 210, 224-225, 236-237, 240, 244, 273-274, 292-294.

S. Dušani�: Prava naših vlastelinki pre pet vekova. Razvitak, 6(1939) 1, str. 23-24. V. �orovi�: Historija Bosne,

1. Beograd 1940. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1942. A. Solovjev: Vlasteoske

povelje bosanskih vladara. Istorijsko-pravni zbornik, 1(1949) 1, str. 80, 84-87, 89-92, 94, 96-100, 102-104. G.

�remošnik: Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS 4-5(1949-

50) str. 109-110, 116, 122-125, 153; 6(1951) str. 85-86; 7(1952) str. 333-336. N. Radoj�i�: Dva odlomka

Ilariona Ruvarca o Kosa�ama. Ibid., 4-5(1949-50) str. 208-209. J. Šidak: Oko pitanja »Crkve bosanske« i

bogumilstva. Historijski zbornik, 3(1950) 1/4, str. 347-348. �. Mazali�: Biograd-Prusac, stari bosanski grad.

Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS 6(1951) str. 150, 170. I. Boži�: Dubrovnik i Turska u XIV i XV

veku. Beograd 1952. �. Mazali�: Stari grad Jajce (novija arheološka istraživanja). Glasnik Zemaljskog muzeja u

Sarajevu, NS 7(1952) str. 59-66, 70, 72, 74, 91-93, 100. A. Babi�: Nešto o karakteru bosanske feudalne države.

Pregled, 5(1953) 2, str. 84-85. M. Geci�: Prilog bosanskoj istoriji (1397-1399). Istorijski glasnik (Beograd),

1953, 1/2, str. 56-57. A. Babi�: O odnosima vazaliteta u srednjevjekovnoj Bosni. Godišnjak Istorijskog društva

BiH, 6(1954) str. 30, 34-38, 40-41. S. M. �irkovi�: Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463 godine. Istorijski

glasnik, 1954, 3, str. 126-131. M. J. Dini�: Državni sabor srednjevekovne Bosne. Beograd 1955, 11, 15, 17-18,

20, 26-28, 41, 45, 47, 51, 57-58, 62, 66-68. M. Vego: Naselja bosanske srednjovjekovne države. Sarajevo 1957.

G. Škrivani�: Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom (18. VI. 1403 do maja 1404 godine). Vesnik Vojnog

muzeja JNA (Beograd), 5(1958) 2, str. 35, 37-38, 46, 51, 53, 58-61. J. Stipiši� i M. Šamšalovi�: Isprave u Arhivu

Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 2(1959), str. 318, 350. A. Babi�: Diplomatska

služba u srednjevjekovnoj Bosni. Radovi Nau�nog društva BiH, 13(1960) 5, str. 23, 36-37, 41, 45-47, 50, 62-63.

I. Mahnken: Dubrova�ki patricijat u XIV veku. Beograd 1960. D. Mandi�: Bosna i Hercegovina, 1-2. Chicago

1960-1962; 3. Rim 1967. J. Mijuškovi�: Humska vlasteoska porodica Sankovi�i. Istorijski �asopis, (Beograd)

11(1960) str. 26, 28, 43, 46, 48. Isti: Dodeljivanje dubrova�kog gra�anstva u srednjem veku. Glas SANU

(Beograd), 1961, 246, str. 94, 99. M. Šunji�: Prilozi za istoriju bosansko-venecijanskih odnosa 1420-1463.

Historjski zbornik, 14(1961) str. 127-128. �. Basler: Klesarski majstori i radionice u srednjovjekovnom Jajcu.

Zbornik Krajiških muzeja, 1(1962) str. 98, 102, 107. S. �irkovi�: O »�akova�kom ugovoru«. Istorijski glasnik,

1962, 1/2, str. 3, 5, 9 10. Isti: »Verna služba« i »vjera gospodska«. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu,

1962, VI/2, str. 95-99, 103-104, 106, 108-109. P. An�eli�: Jedna etapa izgradnje srednjovjekovnog Jajca.

Zbornik Krajiških muzeja, 2(1963-64) str. 52. Isti: Neka pitanja bosanske heraldike. Glasnik Zemaljskog muzeja

u Sarajevu (Arheologija), NS 19(1964) str. 157, 164. A. Babi�: Fragment iz kulturnog života srednjovjekovne

Bosne. Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 2(1964) str. 328. S. M. �irkovi�: Herceg Stefan Vuk�i�-Kosa�a

i njegovo doba. Beograd 1964. Isti: Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964. Isti: Sugubi venac.

Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu (Spomenica Mihaila Dini�a), 1964, VIII/1, str. 358-359, 364, 368. V.

Trpkovi�: Humska zemlja. Ibid., 250-251. F. Mikloši�: Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae,

Bosnae, Ragusii. Graz 19642, 102, 107, 220-222, 224-227, 230, 232-238, 247-250, 252, 254-256, 283, 305, 318,

377-379, 450. M. J. Dini�: Iz Dubrova�kog arhiva, 3. Beograd 1967. M. Šunji�: Dalmacija u XV stolje�u.

Sarajevo 1967. S. �irkovi�: Komentari i izvori Mavra Orbina. U: M. Orbin, Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968

(hrv. prijevod, Zagreb 1999). D. Mandi�: Franjeva�ka Bosna. Rim 1968. I. Boži�: Zeta izme�u Turaka i

Mle�ana. U: Istorija Crne Gore, II/2. Titograd 1970. M. Spremi�: Turski tributari u XIV i XV veku. Istorijski

glasnik, 1970, 1/2, str. 34-35, 40. M. Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, 4. Sarajevo

1970, str. 95. E. Peri�i�: Vranski prior Ivan od Paližne i Petar Berislavi�. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 18(1971)

str. 268, 270, 276, 283-284. S. Antoljak: Ban Pavao Bribirski »Croatorum dominus«. Ibid., 19(1972) str. 18, 21,

46, 52, 57. P. An�eli�: Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu

(Arheologija), NS 27-28(1972-73) str. 378-379. A. Babi�: O funkciji župana u srednjovjekovnoj Bosni.

Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1972, str. 408-411. P. An�eli�: Bobovac i Kraljeva Sutjeska

stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stolje�u. Sarajevo 1973, 11, 140-141, 226, 229, 232, 240, 247, 249.

S. �irkovi�: Rusaška gospoda. Istorijski �asopis, 21(1974) str. 11-14. M. �orkovi�: Hrvoje Vuk�i� Hrvatini�.

Zagreb 1974, 5-36, 39-49, 51, 54-65. P. An�eli�: Grbovi hercega Stjepana Vuk�i�a Kosa�e na kruni jedne ku�ne

cisterne u Dubrovniku. Tribunia, 1(1975) str. 85, 89. Isti: Barones regni i državno vije�e srednjovjekovne Bosne.

Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 11-12(1975-76) 11/12, str. 34-35, 37, 39, 43, 46. J. V. A. Fine: The

Bosnian Church. A New Interpretation. New York-London 1975. P. An�eli�: Postojbina i rod Divoša

Tihoradi�a. Slovo, 1976, 25/26, str. 233-235, 238. M. Blagojevi�: Tep�ija u srednjovekovnoj Srbiji, Bosni i

Hrvatskoj. Istorijski glasnik, 1976, 1/2, str. 27-31, 33-36. N. Klai�: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem

vijeku. Zagreb 1976. Ista: U novim politi�kim okvirima. U: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976, str.

357, 359-360, 364. Miha Madijev de Barbazanis: Historija. U: Legende i kronike. Split 1977, 173, 184. J.

Stipiši�: Spisi zadarskog bilježnika Franje Manfreda de Surdis iz Piacenze 1349-1350. Zadar 1977. K. Jire�ek:

Istorija Srba, 1. Beograd 1978. N. Klai�: Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne. Prilozi Instituta za

istoriju u Sarajevu, 14(1978) 14/15, str. 27, 60, 62, 64-65, 67-69, 71-74. D. Kova�evi�-Koji�: Gradska naselja

srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo 1978. M. Blagojevi�: Bosansko Završje. Zbornik Filozofskog

fakulteta u Beogradu, 1979, XIV/1, str. 131, 134-135, 137, 141. I. Boži�: Nemirno Pomorje XV veka. Beograd

1979. B. Hrabak: Venecija i Sandalj Hrani� u njegovom širenju po Primorju po�ev od Herceg-Novog. Boka,

11(1979) str. 201-205, 208, 212. I. Luci�: Povijesna svjedo�anstva o Trogiru, 2. Split 1979. V. Klai�: Povijest

Hrvata, 1. Zagreb 1980, str. 310-311; 2. str. 145, 159, 162-165, 202, 262, 264, 275-277, 284, 297-301, 303, 306-

307, 309-310, 313, 326, 333-336, 344-354, 356-362, 366-279, 381-382, 384-386, 389-393, 395-296, 416-417; 3.

str. 12, 32, 39, 41, 43, 45, 53-58, 62-64, 66-68, 79-87, 89-93, 100, 104-105, 108, 117-119, 166, 294; 4. str. 82,

127. P. Živkovi�: Bosna u drugoj deceniji XV stolje�a. Tre�i program Radio Sarajeva, 9(1980) 29, str. 65-66, 68,

70-81, 84, 89, 91-92. P. �oškovi�: Dubica u bosansko-ugarskim odnosima 1398-1402. godine. Istorijski zbornik,

2(1981) str. 43-45, 47, 52-53. P. Živkovi�: Tvrtko II Tvrtkovi�. Bosna u prvoj polovini XV stolje�a. Sarajevo

1981. P. An�eli�: Studije o teritorijalnopoliti�koj organizaciji srednjovjekovne Bosne. Sarajevo 1982, 16-19, 21-

22, 26, 146-147, 152, 174, 189, 195, 228, 238-239. �. Toši�: Donji tok Neretve u srednjem vijeku, s posebnim

osvrtom na trg Drijeva. Hercegovina, 2(1982) str. 52, 55. M. Vego: Postanak srednjovjekovne bosanske države.

Sarajevo 1982. P. An�eli�: Srednjovjekovna humska župa Žaba. Hercegovina, 3(1983) str. 48. P. �oškovi�: O

gostima »Crkve bosanske«. Istorijski zbornik, 4(1983) str. 13, 19, 37-38. I. Petri�evi�: Rodni list Doboja.

Zna�enja, 2(1983) 3/4, str. 59-65, 70-71. P. Živkovi�: Prvi ugarsko-turski sukobi na tlu Bosne. Ibid., str. 149-

150, 152-156. J. Buturac: Popis župa Zagreba�ke biskupije 1334. i 1501. godine. Starine, 1984, 59, str. 96-97. P.

�oškovi�: O dolasku Stjepana Tomaša na vlast i njegovom me�unarodnom priznanju. Istorijski zbornik, 5(1984)

str. 32-33. P. Živkovi�: Usora i Soli poprište zna�ajnih historijskih doga�aja u XIV i XV stolje�u. �lanci i gra�a

za kulturnu istoriju isto�ne Bosne, 15(1984) str. 36, 39. M. Brkovi�: Bosanski kraljevski dvor prema Zadru i

Hrvojeva uloga u zadarskim doga�ajima krajem XIV i po�etkom XV st. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru,

25(1985-86) 12, str. 255, 257, 259-265, 267-268. J. Barbari� i J. Kolanovi�: Šibenski diplomatarij. Šibenik

1986. D. Lovrenovi�: Cetinski knez Ivaniš Nelip�i� u politi�kim previranjima u Dalmaciji krajem XIV i tokom

prvih decenija XV stolje�a. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 21(1986) 22, str. 204-210, 213, 215. Isti: Da li

je Jelena Nelip�i� bila majka Balše Hercegovi�a?. Istorijski zbornik, 7(1986) str. 195-198. Isti: Kako je bosanski

vojvoda Sandalj Hrani� došao u posjed Ostrovice i Skradina. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 19(1986) str.

231-236. M. An�i�: Prosopografske crtice o Hrvatini�ima i Kosa�ama. Istorijski �asopis, 33(1987) str. 37-43, 45-

48, 50-55. S. �irkovi�: Bosanska crkva u bosanskoj državi. U: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, 1.

Sarajevo 1987, 223-224, 251. D. Lovrenovi�: Hrvoje Vuk�i� Hrvatini� i splitska komuna 1403-1413. Prilozi

Instituta za istoriju u Sarajevu, 22(1987) 23, str. 37-44. �. Toši�: Trg Drijeva u srednjem vijeku. Sarajevo 1987.

P. �oškovi�: Bosanska kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1446. Banjaluka 1988. M. An�i�: Pet

dokumenata za povijest isto�nojadranskog zale�a na po�etku XV stolje�a. Glasnik arhiva i Društva arhivskih

radnika BiH, 29(1989) str. 159-162, 165-166. B. Hrabak: Venecija i bosanska država. Istraživanja (Novi Sad),

12(1989) str. 434-436, 438, 447, 449-452, 454, 462, 471, 479. N. Klai�: Srednjovjekovna Bosna. Zagreb 1989,

183-185, 187-190, 193-194, 197-202, 204-206, 211, 213-214, 224-230, 232-233, 238, 246, 267-272, 294, 296-

297, 305-308, 310, 320-321, 331. A. S. Kova�i�: Katolici u kotorvaroškom kraju. Sarajevo 1989. A. Sekuli�:

Pavlinski samostan u Dubici. Croatica Christiana periodica, 13(1989) 23, str. 36-37. M. Brkovi�: Bosanske

srednjovjekovne latinske isprave izdane Splitu. Croatica Christiana periodica, 14(1990) 25, str. 109-116, 121-

125. Isti: Tri povelje knezova Bribirskih izdane bosanskom knezu Hrvatinu Stjepani�u. Radovi Zavoda za

povijesne znanosti JAZU u Zadru, 32(1990) str. 139-154. Isti: Bosanske srednjovjekovne latinske isprave izdane

Trogiru. Ibid., 33(1991) str. 83-86, 88-89, 94-95, 97-98, 102. Isti: �etiri bosanske srednjovjekovne latinske

isprave izdane Šibeniku. Croatica Christiana periodica, 15(1991) 27, str. 38-39, 41-51. S. Antoljak: Hrvati u

prošlosti. Split 1992. D. Lovrenovi�: Utjecaj Ugarske na odnos crkve i države u srednjovjekovnoj Bosni. U:

Sedam stolje�a bosanskih franjevaca 1291-1991, zbornik. Samobor 1994, str. 58, 66, 71-74, 79-80, 85. P.

Živkovi�: Povijest Bosne i Hercegovine do konca XVIII. stolje�a i povijest Hrvata bosanske Posavine do po�etka

XX. stolje�a. Mostar 1994. P. �oškovi�: Veliki knez bosanski Tvrtko Borovini�. Croatica Christiana periodica,

20(1996) 37, str. 66-69, 71, 73, 77. M. Šunji�: Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo 1996. M.

An�i�: Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stolje�u. Zadar-Mostar 1997. S. M.

�irkovi�: Rabotnici, vojnici, duhovnici. Društva srednjovekovnog Balkana. Beograd 1997. M. Imamovi�:

Historija Bošnjaka. Sarajevo 1997. D. Lovrenovi�: Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristjanizacije vladarske

ideologije. Bosna Franciscana, 5(1997) 8, str. 158. �. Toši�: Bosanska kraljica Katarina (1425-1478). Zbornik za

istoriju Bosne i Hercegovine, 2. Beograd 1997, 78, 100, 107. Dž. Ali�: Devetnaest stolje�a Bosne. Historija i

kultura Bosne od 6. do 1900. godine. Sarajevo 1998, 65, 73-74, 81-82, 86-89, 91-95, 97-102, 111, 121, 158, 162,

169. M. Brkovi�: Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža.

Zadar-Mostar 1998, 16-17, 19, 31, 36, 66-68, 70-76, 82, 99, 107-109, 122-123, 155, 157, 159-162, 185, 188-189,

190, 199-203, 218, 218, 256-257, 274-276, 311, 313-314, 316-318, 343-347, 353. Isti: U Jajcu izdane isprave

bosanskih vladara. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 40(1998) str. 98-101, 114, 120-123,

125-131. P. Engel: Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za

povijesne i društvene znanosti HAZU, 16(1998) str. 59-60, 63-65, 67-72. Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa

u povodu 500. obljetnice smrti fra An�ela Zvizdovi�a. Sarajevo-Fojnica 2000, 23-35, 38-42, 47, 51, 93, 95, 97,

101, 104-105, 120. P. Mikuli�: Bosanski i humski iluminirani rukopisi. Bosna Franciscana, 8(2000) 13, str. 163-

164, 171-173. P. �oškovi�: Susret sa zagubljenom poviješ�u. Podru�je Bosanske Gradiške u razvijenom

srednjem vijeku. Zagreb 2001. G. Ravan�i�: Život u kr�mama srednjovjekovnog Dubrovnika. Zagreb 2001, 42-

43.

P. �.