HRVATSKA DJEČJA KNJIŽEVNOST

-odgovori na pitanja za usmeni dio ispita

Čakovec, lipanj 2008.

SADRŽAJ

1. DJEČJI ČASOPISI U 19.STOLJEĆU_______________________4

2. DJEČJI PJESNICI U 19. STOLJEĆU____________________6

3. PERIODIZACIJA HRVATSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI_____9

4. JAGODA TRUHELKA (1864.- 1957.)___________________12

6. NAZOROVA DJEČJA POEZIJA I PROZA_______________19

8. HRVATSKI DJEČJI PJESNICI PRVE POLOVICE 20. ST. (TADIJANOVIĆ, PAVIĆ I KOVAČIĆ)_____________________26

9. POETIKA DJEČJE PROZE U TRAPERICAMA___________29

10. IVAN KUŠAN_____________________________________31

11. MILIVOJ MATOŠEC_______________________________42

12. GRIGOR VITEZ___________________________________49

13. ZVONIMIR BALOG________________________________51

14. PAJO KANIŽAJ (R. 1939.)__________________________55

15. LUKO PALJETAK_________________________________59

16. HRVOJE HITREC_________________________________62

17. ZVONIMIR MILČEC________________________________67

19. NADA IVELJIĆ____________________________________69

20. VIŠNJA STAHULJAK______________________________74

2

21. NIKOLA PULIĆ___________________________________80

22. ANTO GARDAŠ – FANTASTIČNI ROMANI, KRIMIĆI, EKOLOŠKI ROMANI__________________________________85

24. ZLATKO KRILIĆ__________________________________89

25. TITO BILOPAVLOVIĆ______________________________99

14. Domovinski rat u dječjoj književnosti_________________________________103

27. DJEČJA POETSKA ANIMALISTIKA_________________111

(KRKLEC, MAJER, PARUN)___________________________111

28. DIJALEKTALNO DJEČJE PJESNIŠTVO (STJEPAN JAKŠEVAC, PAJO KANIŽAJ, IVICA JEMBRIH, LJUBICA DUIĆ-JOVANOVIĆ)__________________________________114

30. BAJKOVITA SUVREMENA DJEČJA KNJIŽEVNOST – ŠKRINJARIĆ, STAHULJAK, IVELJIĆ, HORKIĆ, GARDAŠ, HERCIGONJA, MILOŠ_______________________________118

31. DJEČJI BORGESOVCI – PRIMORAC, PAVLIČIĆ, KOVAČEVIĆ_______________________________________126

32. STIHOVI MLADENA KUŠECA I ENESA KIŠEVIĆA_____129

33. STANISLAV FEMENIĆ____________________________132

34. DROGA KAO TABU- TEMA – BRAJKO-LIVAKOVIĆ; ŠKRINJARIĆ; ANKOVIĆ______________________________136

35. TEMA OBITELJI – PILIĆ; ĐOKIĆ-PONGRAŠIĆ; ŠESTO-STIPANČIĆ; BABIĆ-VIŠNJIĆ; POLAK___________________137

3

36. TEME BOLESTI – CVENIĆ, STORIĆ, PONGRAŠIĆ_____140

37. MIRO GAVRAN__________________________________142

38. BIBLIJSKA TEMATIKA – CIGLAR, JAN, LICE, VIDEK, TOMIĆ____________________________________________145

39. BOŽIDAR PROSENJAK I NADA MIHOKOVIĆ-KUMRIĆ__148

1. DJEČJI ČASOPISI U 19.STOLJEĆU

-od 1864. pojavljuju se časopisi koji posve ili dijelom donose priloge namijenjene djeci:

„Bosiljak“, „Bršljan“, „Smilje“, „Pobratim“, „Vjerni drug“, „Ljiljan“, „Hrvatska omladina“,

„Glasnik sv. Josipa“, „Mali dobrotvor“, „Zlatni orasi“, „Ljubice“

BOSILJAK

-uređivao ga je Ivan Filipović

-sadržajno je obuhvaćao najviše poeziju, zatim teme iz gospodarstva, prirodoslovlja,

kućanstva i obrta.

-usmene priče, prijevodi (pripovijetka Jaromil i Šumska vila Božene Nemcove)

-igrokazi koji su u biti običaji pretočeni u dramsku formu, ponajviše vjerski

-prilozi se ne tiskaju zbog književne vrijednost, već zbog praktične primjenjivosti

SMILJE

4

-najbolji i najpostojaniji časopis (1873.-1945.)

-uređivao ga je Vjekoslav Zaboj Marik, pa Tomislav Ivkanec, nakladnik Hrvatski

pedagoško-književni zbor- omogućilo mu sigurno izlaženje i distribuciju preko učitelja

-uz pjesme i prozu uvrštavani su poučni članci i „Dječja zabava“ koju su činile

pripovijetke (usmene priče, dosta stranih; „na narodnu“; moralistička pripovijetka te

animalistička pripovijetka)

-uvrštavaju se pjesme koje predstavljaju dijete u njegovoj svakodnevnici

-tek krajem 19.st.počinju se uvrštavati tekstovi u kojima susrećemo karakternu

individualizaciju i djecu kao glavne likove

BRŠLJAN

-u vlasništvu Ljudevita Tomšića

-usmeni stihovi primjereni djeci

-znatnije zastupljena pripovijetka (prevedena, prerađena ili stilizirana usmena), česta je

moralistička pripovijetka u kojoj u glavni likovi djeca

5

2. DJEČJI PJESNICI U 19. STOLJEĆU

IVAN FILIPOVIĆ (1823.-1895.)

-njegova važnost je veća zbog onog što je učinio oko književnosti nego u njoj samoj

-inicirao je osnivanje prvog učiteljskog društva 1865., među osnivačima je HPKZ-a

1878., utemeljio je Knjižnicu za mladež

-predstavio se kao pjesnik i pripovjedač, kao prevodilac i priređivač, urednik časopisa,

osnivatelj učiteljskih i kulturno-prosvjetnih udruga, kao biograf i kritičar

-zamišljao književnost kao glasnogovornicu velikih načela

-zbirka „Mali tobolac raznoga cvetja za dobru i pomnjivu mladež noroda srbo-ilirskoga“

(1850.) – sastavljena od pjesama mudrih značenja, pripovijedaka i domorodnih misli

-prije Tobolca, svoju liriku predstavlja u „Danici“, pod pseudonimima Kopančanin i Ivan

Perić, patetično-domoljubnim i odgojno-vjerskim stihovima

-Mome rodu o novome godu

-Mudri sinak (anegdotski strukturirana pjesma)

-„učiteljska“ književnost: Dobra odluka, Pokornost, Proti lenosti, Druževnost

-prva hrvatska dječja pjesma: Mladoj naravi- pjesma o proljeću, odmjerena ritma i

pravilne strofne konstrukcije

-„Maca i miš“- obrada dominantnog motiva u dječjoj animalistici (odnos progonitelja i

žrtve)

6

LJUDEVIT VARJAČIĆ (1852.-1926.)

-pokraj moralnih naputaka, on djeci želi ražariti i domoljublje

-zbirke „Proljetno cvijeće“ (1884.) i „Milovanke“ (1896.) – stihovi se odlikuju pravilnim

ritmom i stanovitom modernošću, nastojao je u pjesmu unijeti onomatopeju, afirmirao je

tzv. sitne basne

-prava dječja pjesma – „Prsti“- prsti oponašaju nestašnu malu braću u vedroj i duhovitoj

igri

JOSIP MILAKOVIĆ (1861.-1921.)

-najplodniji i za života najslavniji dječji pjesnik

-Zmajev pjesnički sljedbenik

-zbirke: Mali sviet (1885.), Mali čestitari (1891.), Majčina dušica (1909.), Vedri danci

(1911.)

-zbirka Ševine pjesme (1914.)- pjesme Pauk, Proljetne pjesme, Doba i Proljeća ritmički

su izgrađene i slikovno primjerene

-majstor pjesničkih minijatura, sklon pejsažnim idiličnim sličicama, težio je nonsensnom

AUGUST HARAMBAŠIĆ (1861.-1911.)

-pjesnik u nedječjoj književnosti

-dvije teme- domovina i dječji svijet, domoljublje je vezao uz kršćanski osjećaj

-zbirke: Zlatna knjiga za djecu (1890., zajedno sa Zmajem), Mali raj (1891.) i Smilje i

kovilje (1891.)

-stvara dječju pjesmu i dječji ugođaj u danas posve nepoznatoj stvarnosti

-glavna obilježja: dječji maštoviti svijet, hiperbolizacija i „zaboravljene pouke“

7

KRUNOSLAV KUTEN (1855.-1894.)

-preteča Grigora Viteza, nije objavio zbirku već pedesetak pjesama u „Smilju“

-estetska kakvoća stihova

-usmeno-književno preuzimanje: „Duga i diete“ – preuzet narodni motiv trčanja ispod

duge; „Prsti“ – preuzeta brojalica

-„Mali ratar“ (1882.) – prva moderna ili prava dječja pjesma u hrvatskoj dječjoj

književnosti

-najčešće motive nalazi u animalnom svijetu, njegove pjesme o prirodi kao da najavljuju

Vitezov zamišljaj, pokazuju mjeru prave pejsažne pjesme

-zbog iznimne primjerenosti (ritmične, metričke, rimarijske, kompozicijske), zbog

postignute bliskosti s djetetom, Kutenovi stihovi predstavljaju napredniji zamišljaj od

ostalih predstavljenih pjesnika

JAKOV MAJNARIĆ- pjesnik „Bršljana“

IVAN DEVČIĆ – nastojao je stvoriti dječju crticu na podlozi narodne predaje

TOMISLAV IVKANEC- „Izvorne pripovijesti“- lokalni kolorit Hrv. Zagorja

MILKA POGAČIĆ – „Veliko je more“

RIKARD KATALINIĆ JERETOV – izaziva dvojbu o pripadnosti dječjoj književnosti

zbirkama „Mrtvoj majci“ , „Primorkinje“, zavičajnim stihovima iskazuje iskreno

domoljublje („Istri“, „Mladi mornar“)

8

3. PERIODIZACIJA HRVATSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

NAPOMENA – Hranjec je rekel da kod ovog pitanja treba znati samo periode i

predstavnike, a ne govoriti o predstavnicima. Dakle, osnovno je da naučite sve što je sa

plavim slovima napisano, a ovo ostalo je za one koji žele znati više

Hrvatska književnost nema dugu povijest, traje dulje od dvjestotinjak godina. Problem je

u tom da postoje razna gledišta kada počinje dj.knjiž. u Hrvatskoj. Prema tome postoji

više pristupa i teorija o nastanku dj.knjiž.

Prema poetološkom i književno-povijesnom pristupu hrv. Dječja knjiž. Djelimo na ove

periode:

1. KNJIŽEVNI POKUŠAJI U 19. STOLJEĆU

- nisu bila estetsko izražajna djela

- doba nacionalnog buđenja, osnivaju se ustanove...

- taj duh doba će se osjetiti i u književnosti stoga prevladavaju teme koje će

formirati etički lik: prijateljstvo, domoljublje, moralno-etičke teme...

- u prvom planu je bila etička vrijedost a ne estetska- što će reći, a ne kako

- pojavila su se 4 pravca/vrste:

1. Pjesnici, pisci koji pišu za djecu (Ivan Filipović)- kod njega

afirmiraju usmenu književnost

2. Časopisi (Bosiljak, Smilje i Bršljan, a osim njih se pojavljuje još

mnogo drugih časopisa u drugoj pol. 19. St.

3. Prijevod ili prerade djela, prijevod tekstova koji su naglašeno

didaktički (nisu bili doslovni prijevodi nego prerade/parafraze, a pri kraju 19. St se

prevodi i klasici - Andersen, Grimm, Nemcova)

4. Usmena/narodna književnost (usmena književnost je bliska

dječjoj – jednostavna struktura, motivska sukladnost, elementi igre...)

9

2. PROCVAT HRVATSKE DJEČ. KNJIŽEVNOSTI = PRAVA KNJIŽEVNOST

- Doba JAGODE TRUHELKE I IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ - to je vrijeme hrvatske

moderne, početak 20. St. a obilježile su je Jagoda Truhelka i Ivana Brlić-Mažuranić , te

osim njih i Vladimir Nazor(nije bio dječji književnik, ali ima neke poetičke odlike po

kojima se pribraja autorima dj. književnosti – privlačnist i radost igre, čuđenje i

znatiželja, mašta i humorni elementi), Nikola Pavić (dijalektalna književnost – ostavio

traga u kajkavskoj dječjoj pjesmi – buđenje“ kaja“)

- LOVRAKOVO doba

- 30-te godine 20-og stoljeća

- vrijeme svjetske ekonomske krize koja se odrazila i u Jugoslaviji

- na hrvatskoj književnoj sceni javlja se raslojavanje na „građansku i lijevu opciju“

- socijalni angažmanodnosno pristup postaje dominantan na književnom planu –

autorov zavičaj

- novi realizam

- Mato Lovrak, Josip Pavić, Đura Vilović, Zlata Kolar-Kišur, Slavko Kolar, Ivo

Kozarčanin, Ivan Goran Kovačić, Dragutin Tadijanović

3. ZRELO DOBA

- Začetnici: VITEZ, KUŠAN, MATOŠEC, BALOG

- nakon 1945. Dolazi poslijeratno komunističko razdoblje – totalitaran pristup

umjetnosti

- javlja se otpor totalitarnom pristupu za „stvaralačku slobodu“

- Grigor Vitez i Kušan su začetnici suvremenog pristupa i funkcije dječje

književnosti

- Nastavljači: KANIŽAJ, PALJETAK, HITREC, ŠKRINJARIĆ, IVELJIĆ, STAHULJAK

60-te, 70-te godine

10

- Prethodnici i suputnici – Gustav Krklec, Vjekoslav Majer,Drago Ivanišević, Dobriša

Cesarić,Stanislav Femenić, Ratko Zvrko, Vesna Parun, Joža Horvat, Anto Gardaš, Maja

Gluščević, Nikola Pulić, Tizo Bilopavlović

4. SUVREMENO TEMATSKO I STILSKO BOGATSTVO

- to je dječja književnost koju stvaraju pisci rođeni 40-ih godina pa sve do

osamostaljivnja Hrvatske

- razdoblje dramatičnih potresa na političkom planu (Deklaracija, hrvatsko proljeće,

samostalnost...) i sve se to odrazilo u književnosti

- neki nazivaju to razdoblje POSTMODERNIZAM

OBILJEŽJA – verbalne igre, nonsens, nelogičnist, zaigranost, ironizacija, opreke

pedagogiziranju, žanrovska neodređenost, hiperboličnost, sleng, kroatoanglizam.

Temom i obradom potvrđuje sklonost drukčijoj poetici od one s polovice 20-og st., slijedi

osnovnu matricu Vitezovsko-kušanovskog modela, ali ga jezično PREVLADAVA i

obogaćuje

- MILAN TARITAŠ, MLADEN KUŠEC, ENES kIŠEVIĆ, PAVAO PAVLIČIĆ,

STJEPAN TOMAŠ, BOŽIDAR PROSENJAK, ZLATKO KRILOĆ, SANJA PILIĆ,

DAMIR MILOŠ, MIRO GAVRAN, ZORAN PONGRAŠIĆ, ANA ĐOKIĆ-PONGRAŠIĆ,

ŽELIMIR HERCIGONJA, MAJA BRAJKO-LIVAKOVIĆ, ŠIME STORIĆ...

11

4. JAGODA TRUHELKA (1864.- 1957.)

Jagoda Truhelka rođena je 1864. godine. Potekla je iz učiteljske obitelji podrijetlom iz

Češke, u kojoj je i djedov djed bio učitelj. Truhelkinog je oca iz Češke u Hrvatsku doveo

hrvatski pedagog Ivan Filipović. Svoje djetinjstvo Truhelka je provela u Osijeku, koji je u

svojim djelima opisivala s ljubavlju sto je uspoređuju sa Šenoinom ljubavlju prema

Zagrebu. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, Truhelka postaje učiteljica. Radila je i živjela u

Gospiću, Banja Luci, Sarajevu i najviše u Zagrebu. Kao tridesetogodišnjoj učiteljici

Hrvatski pedagoško – književni zbor tiskao joj je 1894. prvu knjigu, roman za mlade

djevojke „Tugomila“. Slijedio je roman iz bosanske povijesti „Vojača“ i drugi. Najviše

pozornosti ipak je privukla njezina trilogija autobiografskog karaktera „Zlatni danci“,

„Gospine trešnje“, „Crni i bijeli dani“. Jagoda Truhelka umrla je 1957. godine.

Još prije Tugomile Jagoda Truhelka (1864.-1957.) objavljuje više pripovijedaka u raznim

časopisima; tim prozama sukladna je poetici moderne „naglašenom zaokupljenošću

unutarnjim portretiranjem ženskih likova i psihološkom analizom odnosa spolova“. No

nakon leta u bosansku srednjovjekovnu hrvatsku povijest (Vojača, 1889.) Truhelka

najavljuje zanimanje za dječju psihu lirsko-esejističkim djelom U carstvu duse (1910.),

predstavivši se, uz Ivanu Brlić-Mažuranić, „najznačajnijom hrvatskom spisateljicom za

djecu izmedu dvaju ratova“.

U životu Truhelkinu jasno se prepoznaju četiri faze, lokacijama odredljive:

1) osječka

2) zagrebačka

3) gospićko-zagrebačka

4) bosanska

12

Rodila se 5. veljače 1864. U Osijeku. Oba joj roditelja bijahu doseljenici, majka

mađarska Njemica, otac Čeh, koji se nakon poznanstva s hrvatskim studentima u Pragu

trajno doselio u Hrvatsku i službovao u Virovitici, Valpovu i napokon u Osijeku, učitelj u

čijoj se obitelji gajio domoljubni, hrvatski duh i živjelo uzornim kršćanskim životom.

Obitelj se nakon očeve smrti seli 1878. u Zagreb, Jagoda upisuje Višu djevojačku školu,

u kojoj joj u sjećanju ostaje učiteljica i književnica Marija Jambrišak. Kao

dvadestjednogodišnjakinja, Truhelka je imenovana predstojnicom Više djevojačke škole

u Gospiću. Tu je školu uspješno ustrojila, usprkos krajnje nezavidnim uvjetima u Lici i

rijecima bez pokrića od prosvjetnih vlasti u Zagrebu. Zato joj je i sedam ličkih godina

ostalo, kako svjedoci u svojoj Autobiografiji, u živom sjećanju pa kad je bila

premještena, „ostavila sam lički krš s mnogo suza“.

Godine 1892. Truhelka je premještena u zagrebački novoutemeljeni licej, ali pokraj

učiteljskog posla živo sudjeluje i u kulturnim zbivanjima javljajući se kao književnica u

raznim časopisima, ali i kao urednica („Domaće ognjište“). No na samom početku 20.st.,

1901., prihvaća bosanski izazov prihvaćajući mjesto ravnateljice na Višoj djevojačkoj

školi u Banjoj Luci. I u toj sredini radi na promicanju umjetnosti priredivši čak dječju

operu na predlosku Humperdickove djecje igre Ivica i Marica. Slijedi 1910. Sarajevo u

dramatičnim preratnim uvjetima; u njemu ostaje do 1925. kada se po treći put vraća u

Zagreb. Otad intenzivno stvara, a umire 1957.godine.

U toj prebogatoj životnoj crti jedne predane učiteljice, javne i pedagoške djelatnice, a

prije svega spisateljice moguće je izdvojiti nekoliko koordinata, stožernica. Prva izvire iz

obiteljskog odgoja, prožeta kršćanstvom i idealizmom. Temeljne vrijednosti u obitelji

učitelja Antuna Truhelke bijahu tradicionalizam i patrijarhalnost, ravnaju vjerska načela

koja predstavljaju civilizacijsko nasljede. U takvoj obiteli obiteljske su veze čvrste te je

kućni odgoj pretpostavka ljudskijem, sretnijem životu. Činjenicu je Truhelka naglašavala

u svojim pedagoskim člancima, ona joj je podloga i za gradenje moralnih načela u

književnom tekstu, u kojem ce kršćanski osjećaji i kršćansko načelo biti neprestance

transparentni.

Dalje, u obitelji češkog doseljenika gradilo se iskreno i plameno domoljublje. Jagoda

Truhelka će i predavati hrvatski jezik, a 1894.i oglasiti sa člankom Hrvatski materinji

13

jezik u domu i školi u kojem polazi od znamenite Humboldtove teze da je „pravi zavičaj

čovjeka jezik“, pišući kako je jezik najjači oslonac narodnog opstanka.

Truhelka nije bila učiteljica samo praksom nego i teorijskim promišljanjima. Pritom

polazi od Forsterove moralne pedagogije, da, naime, učitelj mora biti isitinski

prosvjetitelj a to pretpostavlja i osnovni primjer, ne treba težiti pretjeranom materijalizmu

i i intelektualizmu u nastavi, nego djecu treba učiti ljubavi i toleranciji, estetskom i

moralnom odgoju te njegovanju tradicije, a u pristupu valja njegovati individualni pristup

i revezibilnost u odgoju i naobrazbi.

Isto tako u nizu članaka i književnim djelima Truhelka se zalaže za ravnopravnost žena.

Žena mora biti slobodna, mora joj se pružiti mogućnost izbora, a da bi to mogla, treba

joj omogućiti izobrazbu. Škola za Truhelku nije samo mjesto za postignuće zvanja nego

i put do ženske neovisnosti, iako u idealističkom smislu-kao utjelovljenje dobrote i

požrtvovnosti. Ta polazišta književno je oblikovala u epistolaru U carstvu duše (1910.)

zamišljenom kao obraćanje učiteljice učenici, ujedno kao pisani spomen na

spisateljičinu dragu učiteljicu Magdalenu Šrepel. A u ostvarivanju takvih moralno-etičkih

načela Truhelka najvažniju ulogu namjenjuje upravo umjetnosti: estetsko je načina za

postignuće etičkog, u čemu nije teško prepoznati Platona: „Dobro je lijepo.“ To

pretpostavlja da ljepotu treba spoznati, kao i istinu. A najsavršenije estetska objava

upravo je pjesništvo, ono bogati čovjekove osjećaje, ispunja ih istinom i priopćuje ih

njegovim jezikom; pjesništvo je stoga „najdemokratskije“ jer je razumljivo svakom

čovjeku.

Svi ti stavovi učiteljice Truhelke odzrcaljuju se, jasna su i prepoznatljiva podloga u svim

njezinim tekstovima.

Njezin je rad, kako svjedoči u Autobiografiji, „došao sam od sebe, bez namjere, bez

priprave, bez ikakve ambicije“. Pokraj niza radova u časopisima, Truhelka je započela

Tugomilom (1894.), sentimentalnom, tužnom pričom (znakovita naslova!) kao

odbljeskom Šenoine Branke pa Kumičića i Dickensa, to djelo tek je samo najava

autoričinih književnih početaka. Tako su i druga njezina djela, s današnjeg motrišta,

samo spomena vrijedna; Božja ovčica (1923.), Pipo i Papa (1923.), Palčićev kraljevki let

14

(1932.), Zlatko (1934.). Tek trilogija Zlatni danci svakako je najbolje što je Jagoda

Truhelka darovala dječjoj hrvatskoj književnosti.

Ova proza zapravo je pisani spomenik autoričinu osječkom djetinjstvu. O poprištu

zbivanja, o rodnom gradu bit će niz slikovitih opisa koji funkcioniraju kao pozornica

dječjih dogodovština. Nisu to lokacijski neodredljivi opisi, nego stvarna ulica Truhelkina

djetinjstva, jasno i detaljno predstavljena:

To je bila sasvim obična ulica ili bolje: uličica, podalje od gospodarske sredine grada.

Okratka i ravna te široka dosta, da su u njoj svoja kola mogla uporedo voziti. Najednom

joj je kraju veliki križ spram podravini, a na drugo se protegla u grad. Kuće su niske,

jedna kao druga. Pred velikom kućom jedan do dva duda,kao stražari prave hlada.

Ispod visokih krovova, većinom od mrke trske, visila su sve do dna prozorca kao dva

oka pospano i začuđeno, vratašca postrance činila su se kao sva iskrivljena usta i eto,

vide ti se sve te kućice kao golema lica nekakvih čudesnih bića, što se mirno i tiho

godine i godine zgledaju, a ne mogu se sastati.

S ulicom i gradom srasli su njegovi stanovnici te se oboje međusobno određuje-niti bi se

likovi u trilogiji mogli zamisliti bez osijeka, a niti osijek bez tih dragih osoba i događaja.

Već u tome opisu ističe se autoričina ponajvažnija odluka, poetski detaljizam, emotivan

opis, ispisan ljubavlju i srcem, onako kako je i Šenoa (podrijetlom također Čeh!)

pristupao Zagrebu zbog čega Truhelku prozvaše osječkim Šenoom. Zlatni danci, kao i

neka druga djela, žanrovski su neodredljivi. U trilogiji nema organizirane fabule pa tad ni

njezine razvojne linije, posrijedi je niz omanjih cjelina koje povezuju isti likovi i prostor.

Truhelka je time razvila poseban tip književnog komponiranja: „Mjesto razvojnog i

uzbudljivog toka radnje ona nudi atmosferu, karakteristične ugođeje djetinjstva i zgodu

koja pojedino ljice načas stavlja u prvi plan. Promjenama, uspješnim varijacijama iz

djetinjstva i atmosfere djetinjstva Truhelka uspijeva nadomjestiti čitaocu uzbudljive

radnje i zadržati njegovu pažnju.“

U takvoj atmosferi u prvom planu su Truhelkini autobiografski likovi: Anica (=Jagoda),

braća Ćiro i Dragoš, kojima u knjizi ne mijenja građanska imena. To su djeca čvrsto

vezana uz obitelj, život im je isprepleten sa životom najbližih odraslih, a opet nisu slijepi

15

poslušnici, nego živa i radoznala djeca koja su određena moralnim okvirima hrvatske

građanske obitelji 19.st. ona znaju svoje mjesto u toj obitelji, a opet su uvjerljiva i

dostatno svoja.

Četrnaestogodišnja Anica najstarije je dijete, k tome žensko, što određuje njezinu

pokroviteljsku poziciju, ali i nejednakost spram muške braće. Lik se pridružuje galeriji

Truhelkinih ženskih lik

ova, točnije, njihovu položaju u društvu: sve autoričine žene – Tugomila Kalinovićeva,

učiteljica Vlasta Petrovićeva, Dragica Kružićeva, glasoviračica Monika..., sve one

skončaju tužno, no Anica je posve drukčija. „Ona je sanjalica, pričalica i plašljivica“, ali i

„borac za pravdu u domu i izvan njega, ona se postavlja prema društvu sa svm

njegovim nejednakostima, ona se bori i buni, baš kao i Jo L. Allcot.“ Ona osjeća

nepravdu i zapostavljenost, ali se nastoji dokazati još zdušnijim radom, odana je obitelji,

iskreno i duboko kršćanski je ponizna, što je – Truhelka želi njome naglasiti - temelj

(obiteljskoga) odgoja: kad je povrijeđena zbog nepravedna majčina ukora, pobjegla od

kuće pokaje se i ubrzo stae moliti: - Dragi Isuse, molim te oprosti mi i ne daj mi više da

budem zločesta, i daj da me mama opet voli i tata i svi. Ona je jednostavno „bogata

ličnost“, zaključuje Crnković.

Posve drukčiji je Ćiro: radoznao je dječak, voli otkrivati, on je, zapravo rušitelj iluzija,

prizemljuje sve ono što sestra doživljava na krilima mašte, dakle, u knjizi funkcionira

kontrapunktno. No, time utjelovljuje još jednu stranu dječje naravi - težnju za odgovorom

na neobjašnjiva pitanja, pojmove i odnose te obogaćuje dječje likove u trilogiji.

„Najautentičniji mali dječak“ svakako je najmlađi Dragoš. Naivan je i radoznao, sklon

oponašanju starijih, odavanju tajni, neprestano zapitkivanju, ukratko Truhelka je u

svome mlađem bratu pokazala spretnost u emotivnom opisu dječjeg lika. Tako svi troje

u Zlatnim dancima žive kao skladna cjelina čiji se djelići dopunjuju i međusobno

uvjetuju. Preko likova autorica je ostvarila tople, drage ugođaje djetinjstva pokazavši da

zanimljivo dječje štivo nije samo u napetoj i uzbudljivoj priči nego i u ugođajnosti. Zato je

i rilogija na najplemenitiji način afirmirala do i obitelj, obitelj u kojoj svakodnevni ritam

teče po etičkim načelima sazdanim na kršćanskim istinama; zato taj i takav dom zrači

16

toplino i ljubavlju. Posrijedi je „familirajrna religioznost“, kao u Bakice Božene Němcove,

a to ozračje u domu stvara „praisitne obiteljskog života“, dakle idealne, skladne

obiteljske odnose. Pa dok se Ivana Brlić-Mažuranić utječe bajci i bajkovitom, Truhelka

jednostavno preslikava svoj život, mimetičnost je maksimalna, autorica je, dakle, živjela

djevojačke „zlatne danke“, što je – izvorna, plemenita činjenica – još jedna u nizu odlika

ove trilogije.

Napokon, Zlatni danci su i osobita stilska vrijednost. Ponajprije, Truhelka ima dara za

odabir (poetskih) detalja. Poetski detaljizam u ukupnoj je strukturi odmorište u čitanju i u

funkciji je oplemenjivanja svakodnevice:

Tu ih zateče veličanstven prizo. Pred njima se zacrvenilo nebo kao polje božurovo.

Crvenilo se sve jače žarilo, najposlije prijeđe u oganj i od njega se zapali nebo i

zemljica, i vode Dravine potekoše kao rastopljena vatra, i sve je bilo okupano u zlato,

biserje i sjaj. I najednoć iz onoga ognjenog mora pomoli se zlatna ploča, žarka zvijezda

nebeska. Ne možeš u nju pogledati od ljepote sjaja i bljeskakojim je preplanula zemljicu.

Nestalo je sve što je bilo blijedo i sivo. Sve je oživjelo radošću i veseljem.

Intimizacija – izravno obraćanje čitatelju, deminutativi, kolorizam (sukladan općem

emotivnom ugođaju) i simbolizam (Sunce kao izvor života, ali i duhovnog svjetla!) te

nasljedovanje biblijskoga stila, signirano veznikom u početnoj sintaktičnoj organizaciji –

to su tek neki prepoznatljivi elementi Truhelkina stila.

Još je jedna odlika tog stila česta, a vrijedi ne samo za nju nego za ukupnu stariju i

noviju hrvatsku književnost: nazočnost usmene književnosti šire, svijeta usmenosti

(dakle i, kolokvijalno, ruralnog svijeta). Crnković tek uzgredice spominje da Truhelkin

„jezik i po leksiku ajoš više po ritmu i rečeničnoj liniji, ima miris slavonskoga govora“, no

bit će da je ova činjenica stilska stožernica u proznom Truhelkinu diskursu. To će

međuprožimanje, ulaženje usmenoknjiževnih oblika biti isto onakvo kakvo zapažamo u

mnogobrojnim primjerima hrvatske književnosti. Vidi se ono u interpoliranju usmenih

oblika, osobito lirskoj pjesmi i poslovicama, od kojih bi se mogao sastaviti omanji

gnomologij (Trbuhom za kruhom; Danas lav, sutra mrav; Što je previše, ni s kruhom nije

dobro; Što god maca okoti, miševe lovi; U sreći se ne ponesi), u sintagmatici usmenoga

17

podrijetla (Zato smo u Slavoniji, zemlji plemenitoj; kolo zametne sitna ljubičica), u

narodnim frazeologizmima, čestima u govoru i usmenoj prozi (stade i udri u razgovor,

vesela im majka, puče glas po gradu), u usporedbama iz svijeta ruralnoga (Kola su

odskakivala kao orah po rašetu; kako je zdrava kao jabuka...), u nasljedovanju ritam

usmenoga pripovijedanja (Bio po svijetu kao pčela po cvijetu; Prođu danci kao sanci a

godišta kao ništa) u mnoštvu epiteta (Pjeva tanko i glasovito, gizdava djevojka) i slično

tome.

Prema svemu, Zlatni danci ostaju trajnom vrijednošću u hrvatskoj dječjoj prozi. Zbog

poetskih zapisa rodnoga Osijeka, zbog umijeća da izrazi dječji svijet srca i duha, zbog

iskrena domoljublja, „jednostavne ljepote velikih i malih ljudskih radosti“, Truhelkino

djelo nije nikakav kamen međaš, već afirmira književnu ljepotu jednostavnosti i poeziju

životne svakidašnjice, a u korpuse dječje hrvatske književnosti ugrađenu kao temeljni

početak. Pa dok uz djelo Ivane Brlić-Mažuranić vežemo bajkovit zamišljaj, Jagoda

Truhelka otvorila je drugi, usporedni odvjetak u dječjoj hrvatskoj književnosti –

stvarnosnu, lirsku, idiličnu prozu, primjerenu malom čitatelju, toplu i prisnu, daleku od

dekadencije hrvatske moderne. (iz Pregleda hrvatske dječje književnosti, Stjepan

Hranjec)

18

6. NAZOROVA DJEČJA POEZIJA I PROZA

Nazor nije bio dječji književnik nego je jedan od onih pisaca koji se zbog samo nekih

poetičkih odlika pribraja krugu autora koji pišu za djecu; u Nazora su to «privlačnost i

radost igre», «čuđenje i znatiželja», «mašta i humorni elementi».

A poticaj za njegove dječje radove bijaše i autobiografske naravi: rođen na Braču,

Nazor je proživio izrazito dinamično i književno plodno, neprestance se kao nastavnik

susrećući s djecom – u Pazinu, Kopru, Kastvu, Crikvenici i Zagrebu – a osobito mu

poticajem bijahu sestrina djeca za koje je sastavljao tekstove u listovima «Mladi

Istranin» i «Mladi Hrvat».

Nazor se najintenzivnije bavi dječjom književnošću u prva dva desetljeća 20. stoljeća.

Za sva Nazorova djela tri su osnovna tematsko-emotivna i idejna uporišta: djetinjstvo,

zavičaj i narod.

U dječjoj priči Nazor primjenjuje sličan postupak kao i Ivana Brlić-Mažuranić; inicijacijom

su mu neki svjetski klasici – Andersen, Kipling – ali se u njima prepoznaje osobni

rukopis autora-primorca, zaljubljenika u more, očarana mitologijom i hrvatskom

poviješću, odn. vidljivo je «oslanjanje na čakavske balade i romance, dominantna

nazočnost mora, mitologizacija hrvatske povijesti, uranjanje u prirodu, veliki i snažni

likovi kao nositelji općeljudskih stavova u vječjoj borbi dobra i zla…»

Priče «Bijeli jelen», «Minji» i (prerađeni) «Veli Jože» pripadaju dječjoj književnosti i kao

takve, uvrštene su u školske čitanke.

«Bijeli jelen» je slojevite radnje i raznoliko interpretacijski moguć. Posrijedi je apoteoza

svijeta prirode u kojem ravnopravno (kao u Kiplinga) korespondiraju ljudi i životinje,

među kojima je primijenjena polarizacija na dobre i zle. Pisac se time zalaže za

«mirenje svijeta civilizacije sa svijetom prirode». Glavni lik je guščarica Anka koja se

spletom okolnosti susreće s animalnim svijetom, a u njezinoj postavi naslućuje se još

jedan sloj, onaj usmenoknjiževni; ne samo u postavi nego i u etičnom smislu, u sretnom

raspletu i pobjedi dobra.

19

«Minji» (kastavski – mali čovjek) se isto oslanja na narodni model: osim u likovima

vještice i patuljaka te u radnji (otmica, potraga), Nazor upravo na glavnom liku

primjenjuje usmenu bajkovitost, i to stiliziranom hiperbolizacijom. Minjiju snaga leži u

domišljatosti i hrabrosti: «Ja sam malen kao mrav a hrabar kao lav». Priča ima i

staleške konotacije.

«Minji» nije djelo s tezom, nego bajkovita, stilizirana priča, s vješto ispletenom fabulom,

s reljefno i živo postavljenim glavnim likom.

«Veli Jože» je alegorijska bajka. Pitanje je koliko je prozni govor koji Nazor koristi u

ovom djelu blizak i dostatno privlačan mladom čitatelju. Dijete će vjerojatno prihvatiti

bajkovit sloj na planu likova (divovi, vještice, zmaj) i mjestimične fabulativne segmente,

ali je dvojbena recepcija nacionalno-političkih konotacija, unatoč tome što je autor

priredio dječju verziju krativši je za trećinu. U Velom Joži utjelovljen je hrvatski narod.

«Halugica» je isto tako alegorijska, događa se u svijetu prirode, točnije, u odnosu dvaju

svjetova – kopna i mora. Time je ova priča, prvotno nazvana «Facol rakamani»(vezeni

rubac), bajkovitija, ali i filozofskija, k tome i s mogućim autobiografskim odčitavanjem:

«'Halugica' je bajka o nesretnoj ljubavi Jablanka, djeteta šumske i morske vile Halugice,

njome je izražena vječna veza i suprotnost mora i planine, mašte i zbilje, duha i tvari, ali

je isto tako na njezinim stranicama vidljiv i prepoznatljiv životni put, kolebanja i lutanja

samog autora.»

Ovome nizu pripadaju još i pripovijetke «Albus kralj», «Dupin», «Svjetionik», «U šumi»,

«Šuma bez slavuja», s više ili manje fantastičnim svijetom.

Nazorove autobiografske pripovijetke – «Voda», «Gemma Camolli», «Zmija», «David i

Golijat».

Nazorovoj dječjoj poeziji Crnković odriče vrijednost jer je opterećena odgojnim ciljevima

pa je «didaktična i ukočena», a bolje su tek njegove dijaloške pjesmice. Zalar također

napominje da je i odveć «školski programiranih pjesama», ali mu priznaje motivsku

izvornost, izgrađenu stilsku fakturu i maštovitost, nerijetko postignutu personifikacijom i

20

upućivanjem na svijet bajke i mitova. Nazor je školnik koji misli na uporabivost tih

stihova u nastavnoj praksi.

U Nazorovim stihovima nalazimo razbuđenu maštu s oslanjanjem na usmeni kod, npr. u

«Željeznici»: « Oči su joj crvene.

Ugljen guta, riga dim.

Vijuga se poput zmaja

Udovima tresuć svim…»,

ali i «edukacijsku» pjesmu kojoj poticaj biva kakva činjenica iz egzaktnih znanosti, npr.

«Teža zemaljska»: « (…) Vele: 'Teža'! – Oh, ona je

Avet, mrak i suton.

Ja je neću. Nju je neki

Izmislio Newton. (…)».

Ovakvi stihovi predstavljaju Nazora kao «začetnika suvremene depatetizacije». Ovakav

pjesnikov pristup dobiva smisao samo tada kad se iskazuje humorno, gdjegdje ironijski

spašavajući time stihove od gola poučavanja. Iako koristi ironiju, Nazor se u tim

stihovima kreče u okvirima vezanog, discipliniranog, a ne razigranog stila.

Vladimir Nazor svojim je ukupnim prinosom hrvatskoj dječjoj književnosti pokazao

maštovitu originalnost, književnu edukaciju i vještinu, pisac koji je bio svjestan da

«odgojno i korisno treba proći kroz priču ali je ne smije rastočiti». Njegovi dječji tekstovi

danas se čitaju više kao književno svjedočenje o njemu samom, a ne kao šire i

dugotrajnije percipirane književne činjenice.

21

7. MATO LOVRAK

Stvarajući u doba izrazito angažirane, socijalno usmjerene hrvatske literarne produkcije,

ostvario je djela s prepoznatljivim modelom blage tendencioznosti i primjerene didaktičnosti.

- stvarna, životna zbilja izravan je predložak za organizaciju književne:

AUTOBIOGRAFIČNOST Lovrakovih romana: 1963. SLAMNATI KROVOVI, 1. roman

trilogije s glavnim likom Markom Matićem (Matom Lovrakom); GIMNAZIJALAC, 2.

roman; PREPARANDIST, 3. roman

Čimbenici koji su utjecali na Lovrakovo stvaranje:

1. nasljeđe i obiteljske prilike i odgoj

2. selo, seoska sredina, «skitanje» na selu

3. škola, uspomene iz školovanja, divljenje učiteljima

- surađuje u učiteljskim listovima, 1. priča STRAŠAN SAN nagovijestio temu: SOCIJALNI

REALIZAM U RURALNOM OKRUŽENJU

- misli i stavovi Lovraka – učitelja izravno se odzrcaljuju na stranicama Lovraka –

književnika:

- Lovrak zagovara KOLEKTIVIZAM –pripadanje skupini nadilazi moć

pojedinca (VLAK U SNIJEGU)

- odgoj djeteta određuju socijalne politike – suprotnosti u 2 karaktera, Ljuban i

Pero: bogatstvo – siromaštvo

- đak i učitelj – Lovrak zagovara aktivno učenikovo sudjelovanje u odgojnom

procesu i idealizira lik učitelja, pedagoga koji je stvaran i bespogovoran autoritet

Lovrakovi počeci obilježeni su kraćom proznom vrstom (STRAŠAN SAN, SLATKI POTOK…), a

tematsko-stilski sve su te njegove pripovijetke NAJAVE njegovih romana: selo, priroda koja

očarava, naglašavanje socijalnih tenzija, seoski dječaci kao glavni likovi.

- većinu Lovrakovih romana objedinjuje:

22

1. SOCIJALNE teme

2. EGZISTENCIJALNE teme

3. odnos SELA i GRADA

4. ŠKOLA

- roman TRI DANA ŽIVOTA – kolektivni lik: razred

- naglašena socijalna dimenzija

- roman DEVETORICA HRABRIH – Lovrakova mot-tema: gradski dječaci odlaze na izlet u

obližnji seoski kraj

- lovrakovska fabula, živo pripovijedanje, ali moraliziranje

i glorificiranje sela umanjuju ukupni dojam

- roman ZELENI OTOK – priča o gradskom dječaku Vladi koji odlazi na ljetovanje i tamo sklopi

prijateljstvo s dječakom otočaninom

teme u ostalim romanima:

o Obraćenje zločestog i grubog dječaka

o Seoski dječak koji želi postati piscem

o Sosijalistički dječak Mario

o Likovi djevojčica

23

VLAK U SNIJEGU

- Stvarno izvorište fabule – Lovrakovo mjerilo uvjerljivosti – zadruga odlazi u grad,

kuliminacijsko mjesto je zameteni vlak, napetost se podgrijava Draginom bolešću – na

kraju napetost popušta, sukobi razriješeni, bolesni ozdravili, svršetak je idiličan – ideja

zajednice

- Ideji je podređena i postava likova:

o LJUBAN – reprezentant Lovrakova idealnog tipa junaka, predan

zajednici, savršen organizator, pravedan…

o PERO – sebičan, svadljiv, zavidan, neuredan

- POLARIZACIJA je u službi :

Naglašavanja socijalnih, tj. idejnih suprotnosti – Ljuban sin siromašnih

roditelja, a Pero bogatih; Pero se mijenja zahvaljujući snazi kolektiva

Naglašavanje društvenih suprotnosti: djeca su pripadnici određene

sredine, ona formira lik

Likovi su odnos pripovjedača prema pripovjedanom

DRUŽBA PERE KVRŽICE

- «dječjiji» roman od VLAKA U SNIJEGU jer je stvarniji, primjereniji dječjoj dobi

- događaj iz stvarne zbilje: propadanje mlina – poticaj je socijalni, ne-dječji, no Lovrak je

težište premjestio na djecu i ostvario pravi dječji roman

- PERO – vođa družbe nestašnih fakinčića koji su životniji od Ljubanove družbe

- Unatoč naglašenoj kolektivnoj svijesti, svi su likovi očuvali soju individualnost, pozitivne i

negativne crte

- MEDO i ŠILO – pravi prijatelji i dobri radnici;

- MILO DIJETE – tjelesno najslabiji, ali s jakom željom da pomogne

- DIVLJAK i BUDALA –negativni, autorov stav se vidi u nadimcima

- neotesanac i slabić

- u VLAKU U SNIJEGU se uspoređuju dječaci, dok se u ovom uspoređuju djeca i odrasli

– djeca su ispred starijih, autorova nakana da iskaže stavove o boljoj sutrašnjici

- SKUPNA POETIČNA OBILJEŽJA:

o LOVRAKOV REALIZAM – Lovrak je realist – detaljist, s izvanrednim smislom

za isticanje detalja opisa ili zbivanja

24

- ZALAR u strukturi Lovrakovih romana pronalazi sličnosti s usmenom

bajkom: škrti i rijetki opisi, naracija, «in medias res»

o POPRIŠTE ZBIVANJA: SELO – opis ambijenata, interijera i suprostavljanje

ruralnog i urbanog svijeta

o LOVRAKOV LIK-KOLEKTIV – čvrsto organiziran kolektiv s vođom, ali i s

nizom individualaca, pouzdanih zamjenika, protivnika, zlobnika…

- podjela na bogate i siromašne

- iznad svih likova dominira «dječak s kvržicom» koji je borac za

pravdu, za ekološke ciljeve i zdrav život

o odnos igre: RADA – igra Lovrakove djece je korisna za opće dobro,

podređena je težnjama kolektiva, uloge su zamijenjene; djeca poučavaju

starije

o PEDAGOGIZACIJA Lovrakovih romana na planu FABULE (korisnost dj.

akcije) i na RAZINI LIKA (crno-bijela postava)

- u nizu OPĆIH PEDAGOŠKIH POUKA

o VRHUNSKI STILIST – Lovrakov stil – uzorak realističkog dj. romana,

primjenjuje stil sveznajućeg pripovjedača, gramatički prava rečenica, bez

kićenosti, dinamična

- struktura: simetrična, nerazvedena, linearna

- opisi: malobrojni, kratki

- pripovijedanje: živo, dijalog u funkciji pojačavanja ritma

M. Lovrak je zajedno s Ivanom Brlić Mažuranić konstituirao dječjeknjiževni žanr.

- PITANJE: Koliko je Lovrak živ danas?

- «što je danas ostalo od Mate Lovraka?»

Ive Zalara – problematika recepcije Lovrakova romana danas

25

8. HRVATSKI DJEČJI PJESNICI PRVE POLOVICE 20. ST. (Tadijanović, Pavić i Kovačić)

Između 2 rata, u 1. polovici 20 st. javilo se nekoliko velikih imena koji nisu bili

samo dječji pjesnici (to je 2. faza dječjeg pjesništva).

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ

- rođen je 1905. u Rastušju kraj Slavonskog Broda, živio u Zagrebu, umro 2007.

- zavičajni pjesnik i pjesnik djetinjstva

- veliki dio njegove zavičajne poezije pripada poeziji o djetinjstvu – npr. zbirke DANI

DJETINJSTVA (autobiografskog karaktera, oživljuje svijet vlastitog djetinjstva, dane

provedene u slavonskom selu), SUNCE NAD ORANICAMA, SREBRNE SVIRALE

(zbirka izabranih stihova)

- pjesme: DUGO U NOĆ, DA SAM JA UČITELJICA, NOSIM SVE TORBE A NISAM

MAGARAC, MOJE IGRAČKE, VISOKA ŽUTA ŽITA

- slobodni, narativni stil (po tome je prepoznatljiv), bez pouke, iskorištava malešnice

(pučke dječje pjesmice), poetski oslikava opće obrise svoje dobi, mentaliteta i

ponašanja

- emocijom napojene slike u sebi nose dječje slutnje, želje, naivne ambicije, strahove,

nedoumice, prve ljubavne simpatije i simpatične nespretnosti – one su izraz

začuđenosti pred velikim tajnama odraslih

- svoje pjesme nije posebno namijenio djeci, niti ih je itko pokušao svrstati u dječju

poeziju, ali ih danas, uz odrasle, sve više čitaju djeca

NIKOLA PAVIĆ (1898. – 1976.)

- kao mlad učitelj napušta rodni Zagreb i odlazi u Međimurje

- poznati hrvatski pjesnik koji je pisao na međimurskoj kajkavštini, no izdao je 3 dječje

pjesničke zbirka na standardnom književnom jeziku. Zbirke sadrže ljupke sličice iz

prirode, prizore iz svakodnevnog života djece i mladeži s ponekom dosjetkom ili

animalističke motive s obaveznom poukom. Zrače dječjom iskrenošću i spontanošću.

To su zbirke: ZLATNI ORASI (prikazuju igru, običaje i djetinjstvo), ZVJEZDANO

26

JEZERO (opjevana ljepota prirode), ČAROBNA ŠKOLJKA (tajanstvenost dalekih

krajeva, mora i putovanja te prisluškivanje zvukova prirode)

-PRI ZIBICI – pjesma za odrasle jer ju dijete teško shvaća, ali ju može doživjeti kao

uspavanku, zato jer ritam i vokabular pjesme uspavljuju

- pjesma FTIČEK je toliko emotivna i ozbiljna pjesma za odrasle koliko je i lirska

minijatura s pozivom za suosjećanje s osamljenim malim bićem koje može biti i ptičica i

dijete kako ju može doživjeti dijete – on je na neki način blizak djeci čak i kada ne misli

na djecu

- pjesme: Hiža, Postela, Bakica, Ftiček, Dečec…

- njegove pjesme imaju stilski jako obojene riječi, slobodan ritam, igru, te jednosložne i

dvosložne rime.

IVAN GORAN KOVAČIĆ

- rođen je 1913. godine u Lukovdolu u Gorskom Kotaru – toliko je volio svoj rodni kraj

da je njemu u čast uzeo drugo ime, Goran

- školovao se u Lukovdolu, Karlovcu i Zagrebu, gdje je upisao studij slavistike, no

prekinuo ga je nakon 6 semestara, dijelom zbog neimaštine, a dijelom zbog toga da se

potpuno posveti književnosti i umjetnosti općenito – od tada snažno djeluje u kulturnom

životu Zagreba: piše za zagrebačke dnevnike, uređuje kulturne rubrike, druži se i

surađuje s mnogim književnicima svojega vremena.

- osobito je blizak s književnikom Vladimirom Nazorom s kojim je pobjegao u partizane

- pod nepoznatim okolnostima izgubio je život u 30 godini: zna se samo da su ga u ljeti

1943. mučeći ubili četnici, u Bosni, negdje oko Foče. Grob mu je do danas nepoznat

Djela: DANI GNJEVA (zbirka pripovjedaka u kojoj dijelom predstavlja djetinjstvo u svom

zavičaju), JAMA (poema, opisuje četničke zločine u 2. svjetskom ratu), MOST (pjesma,

ima elemente dječje igrivosti)

-neke pjesame objavljuje u dječjoj rubrici u novinama Hrvatski dnevnik u kojima je radio

kao novinar. Te su pjesme s motivima prirode (npr. pjesme JUTRO; PROLJEĆE), sa

humorom (TELEFONSKI RAZGOVOR SA ZOOLOŠKIM VRTOM), s motivima ribe i

zarobljenih ptičica, s interesima za radničku klasu (DIMLJACI TVORNIČKI DIVOVI

CRVENI)…

27

- nedječja poezija: BELI MOST (pjesnička bajka), NAŠE PJESME itd.

- OGNJI I ROŽE - zbirka tiskana posthumno (osnovno izvorište je zavičaj)

- njime počinje moderno kajkavsko dječje pjesništvo

9. POETIKA DJEČJE PROZE U TRAPERICAMA

- elementi kojima se prepoznaje proza u trapericama u Hitrecovim dječjim romanima:

• traženje kontinuiteta u suvremenoj(masovnoj) kulturi:predstavljajući djecu

urbane sredine, autor obilno upućuje na njihove uzore u drugim medijima-filmu, stripu,

televiziji-da naglasi oponašanje idola i poistovjećivanje s njima

• odnos stari-mladi, odnos koji je nagoviješten već u ˝Sedmom be˝ Jože

Horvata, ali ondje kao naglašeno konfliktan; u Hitreca odnos je u pravilu evazijski-

njegova djeca ne suprotstavljaju se otvoreno, nego podcjenjuju roditelje i ne doživljavaju

ih kao autoritete

• infantilizam u pripovijedanju, stanovita je evazija:umjesto lovrakovski umivenog

stila, koji je sročen po mjeri zrela čitatelja Hitrec svojim junacima pridružuje sukladan

izraz, podjetinjuje ga k tome se pridružuje i autorova stilizacija usmenog spontanog

govora i česti implikativni izrazi

- velikim djelom jeans proza naglašeno se postavlja oporbenjački, ponegdje čak ironijski

spram književnosti usmene i pisane i općenito, spram ˝svete˝ kulturne baštine, upravo

zato što je ona ˝svetinja˝ odraslima

nedvojbeno će najvažnija oporbena funkcija proze u trapericama biti na leksičkom

planu leksička oporbenost načelno će biti trovrsna:

1. u upotrebi tuđica, kao manifestna gesta pripadnosti svakoj kulturi (šou,

Amer, postmen, hepi, bejbi, pliz…)

28

2. u upotrebi žargonizma i neožargonizma (kinta, kužiti, ćornuti, šljakati,

rulja, fora…)

3. u dijalektnom leksiku (vudren, bogec, coprnice…)

- trećem oporbenom leksičkom segmentu, kajkavštini, valja usmjeriti osobitu

pozornost cijelim svojim opusom Hitrec je vezan za rodni grad, kajkavski Zagreb te će

kaj funkcionirati kao bitno znakovit čimbenik, izražajno i idejno

- predstavljajući rubni svijet velikog grada, Hitrec afirmira staleški kaj, kaj kojim govore

čistačice u školi, kumice na placu, pijanci po birtijama, seljaci, kaj koji će predstaviti i

obrazovnu razinu lika, pojačanu grafostilemima

- kaj se javlja kao i element humorizma najprije na leksičkoj, a onda resemantičkoj razini

- kaj će funkcionirati kao oporba standardu u sintaktičkim svezama sa žargonom

- predstavnici:

1. Joža Horvat: Sedmi be

2. Hrvoje Hitrec: Smogovci

3. Ivica Ivanac: Maturanti

4. Zvonimir Milčec: Zvižduk s Bukovca

29

10. IVAN KUŠAN

Ivan Kušan je utemeljitelj suvremenog dječjeg hrvatskog romana, pisac koji je ukupnim

svojim djelom za mladež stožerna pojava u ukupnoj hrvatskoj dječjoj književnosti, začetnik

novoga dječjeg romana, uvijek začudan i nov, a ujedno već za života dječji hrvatski klasik. Pa

kao što je umnogome za hrvatski dječji roman mjerilo Hlapić, potom Vlak u snijegu i Družba

Pere Kvržice, u istom su značenju i Kušanovi romani.

Kušan se rodio 1933. u Sarajevu, no 1939. roditelji sele u Zagreb, pravi njegov grad,

životom, školovanjem i književničkom inspiracijom. Otac Jakša, potomak srijemske doseljeničke

obitelji, bijaše književnik i osobito prevoditelj (naročito s ruskoga) , za NDH ravnatelj

banjalučkog i osječkog kazališta, nakon rata jedno vrijeme tajnik Matice hrvatske; Kušanova

majka, učiteljica Marija, rođena je u Dubrovniku. Već za prvih osnovnoškolskih koraka mali Ivan

pokazuje darovitost: zarana uči njemački i ruski, služi se (već sa šest godina) goticom.

Nakon završene srednje škole, upisuje studij povijesti umjetnosti. Poslije upisuje i Likovnu

akademiju gdje diplomira 1956. godine.

Ostavio se slikarske karijere, zapošljava se na zagrebačkom radiju, uređuje „Telegram“ i

„Most“ DHK, 1967. zapošljava se u Školskoj knjizi kao urednik izvanškolskih izdanja te pokreće

biblioteke za mladež, „Smib“ i „Modru lastu“. Putuje svijetom, upoznaje - sa studentima Likovne

akademije - pola Amerike i gotovo cijelu Europu. Od 1980. do 1994. profesor je na

dramaturškom odjelu Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.

Djela namijenjena zrelijem recipijentu:

Razapet između (1958.)

Zidom zazidani (1960.)

Moj potop (1970.)

Toranj (1970)

Naivci (1975.)

Čaruga pamti (1991.)

Medvedgradski golubovi (1995.)

30

-putopisno-memoarska proza:

Prerušeni prosjak (1986.)

Nasljednik indijskog cara (2000.)

- parodija:

Sto najvećih rupa

- drame:

Svrha od slobode (1995.)

Spomenik Demostenu (1969.)

Psihopati (1976.)

Objavio je antologije i mnoge prijevode i štošta drugo. Valja se zato usmjeriti na ona

prozna djela koja je ovaj živući klasik hrvatske književnosti namijenio mlađoj čitateljskoj publici.

Kušanov opus namijenjen djeci isprva se, koliko god obilan bio, doima neraznorodnim,

ponavljajućim. Stanovitom pojednostavljivanju pridonosi i činjenica što Kušan nije dosad doživio

dostojnu kritičku valorizaciju.

Podrobnijim uvidom moguće je, međutim, Kušanovu dječju prozu – s obzirom na

tematski i stilski kriterij – odjelito predstaviti u nekoliko cjelina.

1. Prvu bismo mogli nazvati Koko krimi-serijal.

Kušan se javio 1956. romanom Uzbuna na Zelenom Vrhu; te godine i Grigor Vitez objavljuje

svoju Prepelicu te nju, 1956-tu, s pravom držimo prijelomnom u razvoju hrvatske dječje

književnosti, početnom u nastajanju njezina suvremenog odvjetka. Pojava tih djela nije slučajna

nego je vezana uz gibanja u tzv. odrasloj hrvatskoj književnosti.

Kušan razgrađuje lovrakovski i ratni kanon dječjeg romana – temeljen na stvarnoj građi,

s pozitivnim junacima socijalističkoga realizma, s naglašenim kolektivizmom koji je u stanju

preobratiti asocijalne tipove, s krajnje discipliniranom strukturom i „umivenim“ (odgojnim) stilom.

Kušanovi romani najavljuju modernizam koji isprva tumačimo u tipološkom smislu, ali – s

obzirom na polustoljetno trajanje hrvatskog dječjeg romana – i u periodizacijskom vidu.

31

Uzbuna na Zelenom Vrhu biva u tom smislu ishodišnim djelom, kronološki i stilski.

Roman je odredio, kako je zapisao autor, njegov „životni put kao pisca“, odnosno da je ovaj

roman „prekretnički u povijesti dječje književnosti“.

Kušanov je zaokret spram te tradicije viševrstan. Ponajprije fabula – gradi je inspirirajući

se romanom detekcije, krimićem, kojemu je svojstvena napetost, i on postaje masovna lektira

20. st. koju najviše gutaju upravo djeca. Uz to preuzima i tehniku građenja dramskog djela. U

ovome prvom njegovu romanu na početku su poimence nabrojeni likovi s karakterističnim

obilježjima, onako kako inače čitamo u dramskom tekstu. Na početku je postavljen i standardan

krimi-zaplet: pojava lopova za kojima policija ne želi tragati pa mali detektivi postaju dječaci,

družba Koka ( Ratka Milića).

Priča je u Uzbuni prostorno i vremenski locirana (poslijeratni Zagreb), dakle „realistična“

je, a od krimića preuzet je kostur, shema, tehnika pravljenja priče, što je pak izabrao zbog

„sviđanja“, zbog receptivnosti djela.

Ovo Kušanovo tkanje, taj fabularni vez čini se lagan, ležeran, tek usputno dotiče i

rješava probleme. Upravo ta usputnost, slučajnost, nenametljivost – a sve s mjerom, glavna je

odlika Kušanovog pripovijednog diskurza.

Dalje, u standardnoj strukturi krimi-priče nakon zapleta slijedi nekoliko lažnjaka, nekoliko

krivih tragova kako rasplet ne bi bio odveć jednostavan a i da se poveća napetost. Prvi krivi trag

je osumnjičeni starac Isak, ali kad ga Božo ispituje, autor ne zalazi dublje u razlaganje podrijetla

ovog usamljenika jer bi to prizvalo moguće konotacije (recimo, nacionalne), nego zamku

raspliće starčevim noćnim kupanjem. Drugi je krivi trag pjesnik Mario. Ali njegovi noćni izleti nisu

lopovski već zaljubljenički motivirani. Kad su konačno kradljivci uhvaćeni, jedan od njih je Božin

očuh pa onda i Ivica mora biti polubrat, jer da se radilo o pravom ocu i pravom bratu moralna

slika Bože bila bi zamućena.

Kušanovi dječaci novost su u hrvatskom dječjem romanu. Školnički mišljeno, oni su

doista nepedagoški: imaju svoje nadimke, čak se ljute ako ih ukućani zovu pravim imenom, vole

dugo spavati, ne vole jesti baš kad mama želi, piju crnu kavu (da ostanu budni, noćni detektivi),

noću se iskradaju iz kuća pokraj umornih pozaspalih roditelja… Gradski fakinčići, ukratko.

32

Ali svi su ti njihovi nestašluci simpatični, ne prerastaju u kakvo zlo ili moralne opačine;

uostalom, njihova pustolovina usmjerena je plemenitom cilju, hvatanju prekršitelja zakona (kao

u Kästnerovom Emilu). Djeluju u složnoj družini u kojoj se Crni tek djelomice pokazuje vođom,

no svi su jedna klapa s istaknutim individualnim razlikama. Psihološki su uvjerljivi, pisac ih ne

opterećuje poratnim nedaćama, a u nizu međusobnih odnosa portretirani su s autorovim

osjećajem za nijanse, za sve otkucaje dječjeg srca.

Budući da je posrijedi krimić, sve je na stilskom planu podređeno stvaranju napetosti. To

najprije sugeriraju tajanstveni, dvosmisleni naslovi poglavlja (što će pisac rado koristiti u gotovo

svakom djelu), potom početak poglavlja – dijalogom in medias res – a poglavlje se prekida kad

je najnapetije. Zapaža se dobar, tečan i bogat jezik, obilje svježih opisa i usporedbi. Čitatelj se

suočava s modernim stilskim zamišljajima a, pored ostalog, karakterizira ih depoetizacija, ne-

romantičnost.

Djelo je novost i u strukturi, rečenici i leksiku, a sve je podređeno potenciranju

pripovijedanog.

Drugi roman iz Koko-serijala, Koko i duhovi je, prema, Zalaru „pravi detektivski roman“,

„sa zaokruženom kompozicijom, jasnom i razumljivom fabulom“. Opet je na sceni Koko sa

svojim prijateljima koji su ovaj put sišli sa Zelenog Vrha i doživljavaju uzbudljive pustolovine u

zagrebačkoj Heinzelovoj ulici. Priča teče živo, napeto, ispripovijedana je tečno, stilski

obogaćena dosjetkom i – u skladu s fabulom – svakodnevnim jezikom, uličnim govorom,

originalnim i plastičnim slikama.

U trećem dijelu serijala, u Zagonetnom dječaku, Kušan svijet tunela, mračnih hodnika i

podzemnih prolaza u prijašnjem romanu zamjenjuje školskom svakodnevnicom: Kokovu

pozornost privlači zagonetni Marko Lugarić koji, kako se kasnije raspliće, živi pod drugim

imenom u drugoj školi, želeći tako prikriti nestanak svoga prijatelja za koga je mislio da se

utopio u Savi. Rasplet se doima forsiranim premda se i ovo djelo napetom, detektivskom

akcijom nudi kao zanimljiv i rado čitan dječji roman.

U romanu Koko u Parizu slavni Kušanov junak u glavnom francuskom gradu sudionikom

je događanjima oko krađe slavne Mona Lize. I tu će s njim nastaviti život „zagrebački“ likovi,

samo pofrancuženi: Somais, Maurice i Marcel su Rudolf Leib, Isak i pjesnik Mario iz Uzbune,

Poklè je slikar Poklepović iz Lažeš, Melita i sl. No, u ovome romanu Kušan je istkao odveć

33

zapletenu kompozicijsku mrežu što zamućuje pitkost fabule; premda će i tu biti logike jer je sve

to Koko samo – sanjao, Kušanov junak nije stvarno putovao u Pariz.

Isto će tako svojevrstan otklon predstavljati i Koko i Kninu, no ne prostorno već idejno.

Kušan je ovim djelom odustao od pravila kojeg se uvijek dosljedno držao, i to u vremenima u

kojima je bilo puno teže nego sada – ne unosi politiku i uopće neprimjerenu i visoku

simbolizacijsku razinu u tekst namijenjen mladima. Pitanje je, međutim, je li iskazivanje

domoljublja politika!

Kušanova „kokoovska radionica“ ni u ovom djelu nije iznevjerena, naprotiv: isti su likovi i

njihovi međusobni odnosi, spominju se prijašnja piščeva djela, u prvom je planu nastojanje za

napetom krimi-pričom, lociranom u središte nedavne ratne zbilje. Kušan je želio naglasiti upravo

tu lociranost i suvremenost.

„Koko – serijalu“ (autor je naziva „Kokoteka“) na svojevrstan način pripada roman Ljubav

ili smrt. Naime, u pripovjednoj zbirci Strašni kauboj, u zadnjem poglavlju „Happylog“ (autor ga

tumači kao strani izraz za lijepiend!) piscu kroz prozor, noću, u sobu upadaju njegovi likovi i

Koko u ime svih, s uperenim revolverom zahtijeva od pisca da već konačno jednom odrastu jer

već trideset godina u tom serijalu polaze u isti razred! Štoviše, Koko uz to zahtijeva da on, lik,

bude autorom novoga djela! Tako se pojavljuje roman Ljubav ili smrt.

Određena pripadnost serijalu jest u činjenici što se pojavljuju isti likovi – Zlatko, Žohar,

Miki, Božo, Nenad, Melita i jasno, sam Koko. Međutim, djelo nije dječji krimić, u knjizi nema ni

„škole, prirode ni odraslih“, ali ima drugo, posve začudno, dotad nezabilježeno u hrvatskoj

književnosti – roman piše lik! No Kušanova autorska igra ide i dalje, primjenjuje „duhovit,

fingiran intertekstualni eksperiment“ – „ispravlja“ Kokov tekst, u tisku označen crvenom tintom te

će, između ostalog, njome i precrtati Kokov dodatak uz naslov: Ne vjerujte! Sve je to mućka. Ja

sam napisao ovu knjigu. Koko.

Vratimo se najprije priči. Umjesto mladog istražitelja i razrješitelja detektivskih

zapetljanih čvorova Koko se u ovom romanu zaljubljuje u Anu Moser, za koju pretpostavlja da je

unuka legendarnog nogometnog vratar Franje Glasera. Zato se – ne bi li osvojio njezine

simpatije – još zdušnije posvećuje nogometu, jasno, igračkom mjestu s brojem jedan. Nakon

razočaranja pomišlja na smrt ali sve se završava sretno jer se pokazuje da je Ana plod njegove

mašte, a u stanu u kojem zaljubljeni „autor“ zamišlja Anu doselila je prije dva dana Emica Radić,

34

koja je stanovala na Zelenom Vrhu i zaljubljena je u Koka. Anin lik Koko je smislio točno po

uzoru na Emicu.

Kušanova igra relativizira književnu i realnu zbilju, zamjenjuje ih ili stapa u novu,

Kušanovu književnu igru. Stvarni autor razradio je, dakle, petrificiran model dječjeg romana, što

tad nije posrijedi tek recepcijska motivacija nego i dokinuće pozicije sveznajućeg i svenazočnog

pripovjedača i likova kao njegovih tumača; riječju, detabuiziran je standardni dječjeknjiževni

model .

Kušan vraća odnose, kao nakon ispripovijedane priče, uspostavlja stvarnost „kakva jest“,

ali opet, jasno, na njegov prepoznatljiv humorističan način u smislu – piscu piščevo, dječaku

dječačko.

Druga začudnost romana je spomenuta zamjena uloga na stilskom planu: Kušan se

javlja u ulozi učitelja-ispravljača Kokovog romana. Modeli ispravljanja jesu:

a) ispravljanje osoba i djela iz svijeta filma, književnosti, opće kulture: Dulčinijema –

Dulcineja; Tata Hari – Mata Hari; Sili i karibima – Scili i Haribdi, Šuma s tri bora – Da

nije možda Šuma Striborova;

b) ispravljanje dijalektalizama, kolokvijalizama i vulgarizama: štrik – uže,

lajna – uzica;

c) ispravljanje krivo napisanih pojmova: grehote – griotte; parna psihologija –

parapsihologija,

d) gramatičke i pravopisne intervencije: moj Žohar – znaš li ti, Koko, što je vokativ?;

e) stilske sugestije: mali crni psić – psić je već mali!;

f) razni prigodni autorovi crteži i precrtavanja u tekstu;

Nisu ti modeli samo zato da tekstu priskrbe igrivost i ležernost nego jedan od načina za

suvremenu pedagogizaciju književnosti – nasmijati i kroz smijeh poučiti.

Poveznice Koko krimi-serijala… Prva je glavni lik, pravim imenom Ratko Milić a potom

članovi njegove klape – Zlatko, Žohar, Božo… Oni ne djeluju lovrakovski, s nekakvim

hijerarhijskim ustrojem, nisu čvrsto povezani nego je to spontano skupljena družba iz

susjedstva. Dalje, svi romani u manjoj ili većoj mjeri pripadaju dječjem romanu detekcije, s

napetom pričom i dječacima-istražiteljima (izuzetak je Ljubav ili smrt).

35

Pojam serije ne znači da je posrijedi roman u nastavcima: Kušan premješta zbivanje, od

Zelenog Vrha do Knina, poveznica su mu tek isti likovi s karakterološkim obilježjima iz prvog

romana. Svaki je roman cjelina za sebe, sa svojim autonomnim životom, sadržajem, čak i

stilom.

Kušan je shvatio da za dijete ne vrijedi načelo tzv. odrasle književnosti, postupak als ob

(čime se tad mjeri ne samo uvjerljivost nego često i vrijednosnost te književnosti), djeci je

potrebno dati „iluziju da je sve pravo i istinito ili, bar onako kako vam se čini“. U tom autorovom

sluhu za bitan zakon dječje recepcije, za svijest o činjenici da dječji (romano)pisac tek otvara

svijet (iluzija) koje dijete nadograđuje sadržana je ponajvažnija odlika Kušanove poetike.

Drugu Kušanovu cjelinu reprezentira roman Domaća zadaća a mogli bismo je imenovati:

odrasli – suigrači. Prva je novost što u djelu nema Koka i njegove klape nego su nova dječja

lica, Branko Beljak i Ivica Novak, drugo, što se ne radi o dječjem krimiću i treća, ponajvažnija,

što se odrasli javljaju kao ravnopravni sudionici u zbivanju.

I Lovrak uvodi odrasle u roman, ali dok je njegov učitelj bespogovorni autoritet, Kušan

čini nešto posvema drugo: profesora Krivića i ravnatelja Gerića predstavlja „nepedagoški“, kao

osobe sa svojim slabostima u školi i izvan nje; drukčije nisu predstavljeni ni ostali odrasli u djelu.

Roman je u doba svoga objavljivanja izazvao mnoge prijepore, okarakteriziran je kao

„kontraverzan“… S današnjeg motrišta djelo je prije svega – ozbiljno; nema prštavog humora

kao na stranicama na kojima živi Koko, niti ležerne, neobvezne priče, naprotiv, ima slika koje

predstavljaju „pravu“ životnu zbilju.

Kušan je ovim romanom pokazao da se djelom koje nije krimić može istkati maštovita,

napeta priča te je ono „pravo malo remek-djelo koje sa zanimanjem mogu pročitati i odrasli“.

Ujedno je potvrdio da se i takvim „kontroverznim“ tekstom može uputiti obilje poruka – o potrebi

međusobnog razumijevanja, o odnosima djece i roditelja, o sitnicama koje mogu izazvati

krupne, neželjene događaje, ali isto tako „poučavateljski“, samo je posrijedi suvremena

poučnost dječjeg štiva.

I kao stanovit kuriozum: naslov svakog poglavlja jedna je (usmena, kolokvijalna)

poslovica! Takvi paremiološki oblici iskazuju autorov stav spram vrijednosti i poučnosto

usmeno-književnoj te su ujedno uporabivi, sukladni kontekst djela.

Treću bismo cjelinu mogli formulirati kao feminizacija aktanta ili karakterološka

feminizacija;jasno, riječ je o romanu Lažeš, Melita. Djelo izdvajamo ne što opet nema Koka ili

36

što se, opet, ne radi o krimiću, nego zato što se kao protagonist javlja djevojčica. Osim

Truhelkine Anice, djevojčice do Kušana u romanima funkcioniraju kao statisti ili kao sekundarni

likovi. Kušan je, eto, nov i na planu izbora lika.

Događaji se zbivaju u svega tri dana, nema razvedene strukture s raznim

retrospektivnim umecima, glavni lik nije prikazan u razvoju nego se fabula koncentrira oko

njegova glavnog obilježja. Riječ je o najjednostavnijoj kompoziciji. A baš ta jednostavnost

priskrbljuje djelu osebujnost, čitkost i humorističnost te je „možda to i najosebujniji roman,

najčitljiviji i najnabijeniji humorom“.

Autor u romanu napušta zamršene detektivske zaplete pa djelo ne osvaja napetom

pričom. On je prije svega komedija, s obzirom na ugođaj, prizore i tehniku građenja djela. Ali, tu

je pravi Kušan: ispod tog vedrog, ležernog ozračja načinju se mnoga dublja pitanja iz dječjeg

svijeta. Rekli bismo: koliko god nema izravne pedagogije, to djelo je ipak najpedagoškiji

Kušanov roman.

Sve je koncentrirano oko protagonistice Melite, već naslovom autor sugerira da je

posrijedi roman lika. Glavna junakinja iskazuje sklonost tipičnu za njezinu dob – sklonost

izmišljanju, pretjerivanju. Melitu „nekakav neodoljiv nagon, gotovo zanos, vuče da dograđuje

ono što je netko rekao, da uveća zapaženo, da ono što se gotovo dogodilo pretvara u dogodilo

se, da juri ispred nedovršenih događaja, da mijenja protagoniste događaja, da uvodi sebe u

događaje u kojima stvarno nije sudjelovala“. Svojevrstan korektiv u djelu je slikar Poklepović,

budući da maštu pretvara u stvarnost, jedini razumije Melitu.

Međutim, roman se zapliće kad se maštanja Melitina počinju – ostvarivati. Kao da

djevojčica ima neka telepatska svojstva, kojima, dakako, ne može ravnati, ne može na njih

utjecati. I premda možemo pritom raspravljati o tom Kušanovom pomicanju u neobično, o

otklonu u polje fantastičnog, izvan je svake dvojbe da se Melitinim ponašanjem aktualiziraju

barem dva pitanja: što je zapravo dječja mašta, gdje su joj granice te mogu li stariji prekoravati

djecu kad i sami izmišljaju?

Upravo Melitina pitanja na kraju romana relativiziraju njezinu sklonost kao možebitnu

manu jer i teta Melanija laže (izmišlja) brzojavom i tata razrednik i svi. Od dublje pedagoške

intonacije djela Kušan se izvlači humorističnom igrom: razgovorom-komentarom psa i kanarinca

i „spuštanjem“ na svoj račun, što smo često naišli u drugim njegovim romanima.

37

Druga hiperbolizacija materijalizirana je u Melitinu bratu Nenadu – umjesto izmišljanja on

je sklon pretjerivanju u jelu.

Kušan gradi humor na pretjerivanju, dovedenom ponekad do groteske.

Starijih je malo u Kušanovim romanima, a kad i jesu, zasjenjeni su likovima djece. Otac

Branko Kosić, najblaže rečeno, zbunjen je i naivan roditelj: ne zna kako se postaviti spram

dječjih nestašluka i slabosti, štoviše, od same djece traži pomoć i inicijativu; svojim skrivenim

pušenjem i izmišljenim bolovanjem zapravo figurira kao treće dijete u obitelji a time i Melitina

izmišljanja bivaju relativizirana. Majka je realnija pa se ni ne uklapa u ovo „otkvačeno“ društvo i

pisac je odstranjuje s poprišta na početku romana kad mora hitno „bolesnoj“ teti. No oboje su

skrbni i strpljivi pa autorova posveta na početku roman: Svojim dragim i strpljivim roditeljima.

Razmaženi sin – sugerira određenu autobiografsku podlogu. Profesorom Vadovcem

legitimirana je nepedagoška intonacija djela: nemaran je u vanjskoj pojavnosti, stalno popravlja

smiješan čuperak na glavi, a umjesto nastave pripovijeda djeci svoje izmišljene zgode. Osim

toga, nepoučnost je na više mjesta u djelu uzgredice spomenuta – otac Kosić ne pere ni noge ni

zube pa to onda, jasno, ne čine ni njegova djeca, školski hodnici a napose zahodi

„besprijekorno“ su čisti i sl. Slikar Poklepović funkcionira kao Kušanov glasnogovornik, kao lik s

tezom jer tumači i opravdava Melitina izmišljanja kao pozitivnu sklonost, kao posljedicu

razbuktale mašte. Njegov je stan klasičan primjer „stvaralačkog reda“ što Melitu oduševljava, pa

je i opis radnoboravišne umjetnikove sobe prilog antipedagoškoj usmjeridbi djela. Ali, to je,

zapravo, pouka upravo kroz negativan primjer!

I u ovom djelu prepoznajemo neke odlike Kušanove poetike: naslovi poglavlja

nagovješćuju tijek radnje a dijalog je pretežita izražajna forma. Izvorište humornog nije u igri

riječi nego u situacijama. Gdjegdje nalazimo jezične duhovitosti – lekrama (reklama), poluklinika

(poliklinika) – što i nije stilematično jer je posrijedi standardno dječje nesnalaženje među

tuđicama; no odnosi među likovima i situacije u kojima se nađu, elementi su na kojima autor

gradi humor. To je situacijski a ne jezični humor.

Konzistentnom pričom, nepretencioznošću i igranjem s pedagoškim načelima Lažeš,

Melita spada u ponajbolje Kušanovo djelo, popularno i rado čitano. Njime je potvrdio da nije

samo vrstan dječji krimi-pisac nego i majstor za oblikovanje živih dječjih tema i likova.

Četvrtu cjelinu mogli bismo nazvati pabirci u pripovjednoj zbirci. Strašni kauboj, zbirka

pripovijedaka, reciklira poznate događaje i likove koji spominju i komentiraju već objavljene

38

romane o njima, da bi na kraju, u već spomenutoj epizodi, zatražili od zbunjenog autora da

prekine s tim i predstavi ih odraslijima. Svaka cjelina, koliko god nam zvučala poznato, ipak je

nova i može živjeti autonomno. Zbirka najprije osvaja humornim stilom. I u njoj parafrazira

književne pojmove, djela i izreke.

U toj humornoj Kušanovoj radionici na sintaktostilematskoj razini bit će, kao i u Matošeca

postupak koji prozvasmo hinjenom nemoći a zapravo je posrijedi ironizacija pripovjednog

diskurza.

A osim toga obilje je humornih zamišljaja upoznatih već u prijašnjim djelima, recimo:

a) razne usporedbe – Uhvatili su ga takvi grčevi kao da mu je tko stavio traktor u

želudac; Sad je ovdje sve bijelo, kao u paklu;

b) zamjena (i iskrivljavanje) rečeničnih dijelova: Prazan Dunav, dubok Srijem;

c) žargonske tvorbe: pošiziti, lokot (sat), gala kramp (djevojka);

d) razni oblici jezične (morfološke, grafijske, pučkoetimologijske) igre: pucao je po

Turkovima; Emc jtvlm (Emice, ja te volim), naopako pisanje Netko je lud…

Nadnijevši se nad dosadašnji Kušanov književni opus promatrač ostaje zadivljen

raznovrsnošću izražajnih zamišljaja u animiranju mladog čitatelja, od užestilskih, na jezičnom

planu, do širih kontekstualiziranih, s obzirom na razvoj hrvatske dječje književnosti, poglavito,

hrvatskog dječjeg romana.

Kušan je svoje junake posve preselio iz ruralne u urbanu sredinu, točnije, zagrebačku

urbanu. Dakako, time likovi nisu postali automatski drukčiji, nego je posrijedi novo, suvremeno

življenje, novi oblici odrastanja u drukčijim uvjetima. Ti dječaci (i Melita) nisu vođeni, naprotiv,

glavni su likovi u djelima, ravnopravni su i samostalni, sa svojim svijetom, problemima i

doživljajima, željni pustolovina, ni dobri ni zli, vole preuveličavati, suprotstavljati se roditeljima –

naprosto reljefni su likovi, preslikani sa stvarnog života na gradskom asfaltu. Najčešće imaju

nadimke, djeluju u družinama ali s ravnopravnim članovima. Dobno su, intelektualno i socijalno

pretežito slični, neopterećeni tenzijama i ideologizacijama. I nije pritom važno tražiti i ukazivati

na njihovu stvarnosnu utemeljenost, vrijedno je samo koliko su djeca, predvođena Kokom, živa i

39

stvarna, bliska mladome čitatelju. Popularnost Kušanovih romana u tom je smislu najbolji

indikator.

Na razini strukture djela Kušan afirmira dječji krimić s obiljem događaja, napetom

fabulom, lažnim tragovima, dječacima istražiteljima igrajući se strukturom, Kušan je stvorio dječji

roman detekcije u hrvatskoj dječjoj književnosti.

Dalje, njegovi su romani prepoznatljivi jer su složeni u serijal; prvo se djelo spominje u

drugom, autor razgovara sa svojim junacima, narušavajući time standardnu književnu trijadu

pisac-djelo-čitatelj, a sve zato da djela čini receptivnijim.

Kušan odstranjuje iz djela bilo kakvu pedagošku ili ideološku tendenciju. Ako li su u priči

stvoreni i uvjeti za kakvu poučavateljsku ili „klasnosocijalnu“ tenziju, autor izbjegava tu

mogućnost i to „pokriva se“ na drugi način: „Svoje interese, svoju osobnost djeca pokazuju u

igri, a ne u pripadnosti nekom pokretu ili služenju vlasti.“

Dakako, književnička pojava Ivana Kušana nije posve iznenadna: svaki pisac baštini od

tradicije u manjoj ili većoj mjeri, važno je koliko je svojega unio u tu tradiciju. S obzirom na

svjetski dječji roman dosad se u Kušana posebice ukazivalo na Kästnerov i Twainov utjecaj.

Kušanova će originalnost isto tako biti prepoznatljiva i na razini osnovnih značenjskih

jedinica. To su, primjerice, razne hiperbolizacije, raznolike parafraze u parodijsku svrhu,

žargonske tvorbe, jezične igre i pojmovi koji žele kolidirati s dječjim „neznanjem“ – svi su ti oblici

barem trovrsno motivirani: da oduševe mladog čitača, da ga nasmiju ali istodobno i pouče.

Kušan je oplemenio dječji stil i dao mu vrijednost zato što u njega taj jezik nema samo

funkciju prijenosa (sadržaja) nego je i zasebna vrijednost na lingvističkoj pojavnosti.

S obzirom na sve, Ivan Kušan veliko je ime hrvatske dječje književnosti. Stvorio je svoj

tip dječjeg romana, točnije, pravi dječji roman s napetom pričom, zaslađenu humorom, ponekad

blago ironijom, sa živim dječacima, sklonima igri i doživljajima, naprosto mladim suvremenim

nestašnim fakinčićima iz bilo koje zagrebačke (i bilo koje gradske) ulice.

40

11. MILIVOJ MATOŠEC

Zajedno s Kušanom započeo je suvremeni dječji roman, oslobođen „parolaške

prolaznosti“ ali i naglašene lovrakovske tendencioznosti.

Rođen 1929. u Zagrebu, Matošec je gotovo sva svoja djela posvetio djeci. Počeo

je kao novinar i urednik listova, a potom se kao urednik radijskih i televizijskih emisija

potpuno okrenuo djeci. Godine 1957. pojavljuje se njegov prvi roman Tragom brodskog

dnevnika, a potom su slijedili Posada oklopnog vlaka, Tiki traži neznanca, Suvišan u

svemiru, Kapetan Tornado, Admiralov otok, Veliki skitač, Strah u Ulici lipa, Okuka na

Zlatnoj rijeci, Dječak sa Sutle, Tri kapetana traže blago, Pustolovina u dimnjaku i Slučaj

„Č“.

Neka su Matoševa djela doživjela brojna izdanja, nagrade i prijevode – na ruski,

mađarski, slovenski, albanski. Umro je u Zagrebu 1982. godine.

Ukupan Matošecov romansijerski opus tematski je i stilski raznovrstan. Većina tih

djela je „spoj avanturističkog romana, fantastične priče i realističkog romana“. Uz to,

posrijedi je prostorna i vremenska raznovrsnost, tako da su neki romani vezani uz Drugi

svjetski rat, drugi se događaju u svemiru, pa na selu… Pretežitom dijelu ipak je mjesto

događanja grad: Matošec je, zajedno s Kušanom, dionik velikog, ne samo prostornog

nego i stilskog zaokreta – umjesto Lovrakova ruralizma obojica na velika vrata uvode

urbanu sredinu u dječji roman.

Već je prvim objavljenim romanima Matošec nagovijestio barem dvije odlike

dječjeg romana – pustolovnost i napetu fabulu.

U Tragom brodskog dnevnika trojica dječaka za ribarenja pronalaze u limenci

dnevnik poručnika Torpeda o zakopanom blagu baš u njihovim „područnim vodama“;

jasno, trojka se pretvara u strasne tragače, pisac tad uvodi i drugu, suparničku družinu,

predvođenu zločestim dječakom Klempom, odnekud se pojavljuje i sam Tornado ali,

zaslugom dječaka, biva uhićen i priveden pravdi a dječaci postaju heroji. Matošec je

toliko obuzet tkanjem uzbudljive priče da „njegovi dječaci ni za što drugo nemaju

41

vremena“; čitatelj se zato suočava s uzbudljivom pričom, punom tajanstvenih mjesta,

noćnih iznenađenja i opasnosti.

Posada oklopnog vlaka – u djelu je mjesto događanja ostavljen vlak na

sporednom kolosijeku nakon ratnih okršaja, dakle idealno mjesto za dječačke maštarije

i njihove „ratne igre“. Usprkos zapletenoj strukturi romana „roman je ipak zanimljiv i

čitak“, „ima uspjelo oblikovanih likova“ i autor „vješto vodi dijaloge“, premda nije ostavio

dubljega traga među dječjom čitateljskom publikom.

Prvi je njegov znanstveno-fantastični Suvišan u svemiru. Godine 1961. Jurij

Gagarin obletio je Zemlju svemirskim brodom, a Matošec već te godine šalje svog

dječaka na Mars! U romanu su dva junaka: dječak Pero, prozvan Katastrofa (jer je sve

što je uradio bilo katastrofalno!) i profesor Galaktić, koji u tajnosti svoga instituta

konstruira svemirski brod. Zato ga, zbog nacrta, otimaju razbojnici pa igrom slučaja u

svemir odleti Pero, spušta se na Mars, sprijateljuje se s domaćinima i na kraju se sretno

vrati na Zemlju.

Suvišan u svemiru neobičan je roman. „Matošec stvara posebnu verziju

kombinacije priče, dječjih avantura i znanstvene fantastike. Nešto hibridno u sebi imaju i

kasniji njegovi romani.“

O hibridnosti možemo govoriti i na planu strukture djela. Matošec je, kao i u

drugim romanima, sklon filmskom kadriranju: svako je poglavlje izdvojena sekvenca,

usporedno se prati nekoliko likova – najprije je to Pero i Galaktić, toj se dvojici

pridružuje novinar ENKA i njegov kolega Oštroper. Mjestimice, čitatelj prati oba

novinara pomoću „teksta u tekstu“. Matošec, naime, učvršćuje njihove reportaže,

prepuštajući im ulogu izvjestitelja o razvoju događaja. K tome pribrojimo i autorovu

sklonost razbijanja jednolične naracije – osim objektivnog pripovjedača (u trećem licu)

niz je mjestimičnih komentara, opisa, slobodnog upravnog govora, solilokvija, čak i

razgovora „dva ja“ (mali ENKA i veliki ENKA u jednoj osobi), što sve skupa ipak

usložnjuje priču čineći je manje „prohodnom“.

Suvišan u svemiru je SF roman tek formom, konstrukcijom, a u svom dubljem

odčitavanju to je socijalno-psihološko djelo. Tada i postaje jasno zašto Marsovci ne

42

znaju što je to laž i zločin jer je to piščeva projekcija idealne civilizacije na Zemlji.

Posrijedi je, zapravo, anakron, utopistički model.

Pod plaštem SF romana pulsiraju druga, životnozbiljska pitanja, recimo, problem

dječje usamljenosti, sreće i smisla u njegovu neposrednom okružju. Autor ima dara za

psihološka nijansiranja, dinamične dijaloge i vješto spletenu fabulu, discipliraniju nego u

prijašnjim romanima. No drugo je, međutim, posrijedi: sudbina je znanstveno-

fantastičnih romana neumitna, odnosno nezahvalna – ona su za trenutak jer ih, koliko

god bili „književnonosni“ – nadolazeća životna zbilja, nova tehnička dostignuća čine

nezanimljivima; teme, dakle, pokapaju svoja djela (i njihove autore).

U Tiki traži Neznanca Matošec opetovano potvrđuje vještinu u građenju dječjega

romana jer i ovo djelo opstoji na napetoj priči. Čitatelju je teško odložiti knjigu jer roman

naprosto vabi da ga se pročita u dahu. Početak je signiran dramatskom najavom

sukoba četvorice braće, odnosno dva para blizanaca zvanih Bjeloglavi i Tikija,

protagonista ovog djela, te tajanstvenim telefonskim pozivom. Napetost se povremeno

usporava i prigušuje odnosima braće s djedom te nevolje Tikijeva brata Cace s

otvorenim, prijetećim kišobranom u hodniku pred kućnim ulaznim vratima, a dobiva jači

dramatski naboj kad Tiki najmlađem od Bjeloglavih ispisuje kredom na glavi „higijensku“

parolu „Ne pljuj na pod“. Kad pak se u romanu pojavljuje kišobranar i njegov sin Davor

sa svojim psom Gromom, čitava priča postaje zapletena i nevjerojatna: najprije se Caco

spušta plahtama niz prozor, to ponavlja i Davor, obojicu spašava nagluh i pomalo

luckast djed, u Tikijevu stanu nađe se i dječak Davor i njegov otac…

Pisac usporedo vodi čak pet podfabula: jedna, glavna, koncentrira se oko Tikija,

druga se bavi Bjeloglavima i njihovim djedom, treću čini kišobranar, četvrtu njegov sin

Davor i napokon, petu predstavlja tajanstvena Neznančeva nenazočnost u djelu.

Matošec je stvorio tip dječjeg detektivskog romana, dječji krimić. Dok je u

„odraslom“ krimiću zaplet ubojstvo ili pljačka, nakon čega se u pravilu reda nekoliko

sumnjivaca a tad i lažne, „zalutale“ podfabule i krivi tragovi, u ovom romanu napetost je

stvorena uznemirujućim Neznančevim telefonskim pozivima, istražitelj nije predstavnik

zakona nego fakinčić s gradskog ruba, nema žrtve ni zaslužene kazne za kriva, nego je

43

misteriozan telefonist dječak prikovan za invalidska kolica kojem su dalekozor i telefon

uz prozor njegove sobe jedina komunikacija sa svijetom i njegovim vršnjacima. K tome

dodajemo autorovu sklonost da prekida priču kad je najnapetija – postupak suspended

story – čime želi još više povećati napetost a tad i čitateljevu znatiželju.

Još je jedno obilježje Matošecove strukture – on preuzima neke elemente

filmskog

jezika, dakle „tehničke“, moderne umjetnosti. Tako, redanje poglavlja s usporednim

pričama sugerira „filmsku strukturiranost s paralelnim montažama“, a i sama su

poglavlja komponirana poput redanja filmskih kadrova.

Peterokraku fabulu, jasno, nose likovi. U njihovu predstavljanju Matošec je

pokazao sposobnost psihološkog opisa, smisao za nijansiranje dobnih razlika te bismo

mogli prema rezoniranju tih likova i njihovoj ulozi govoriti o infantiliziranoj razini (Caco,

Dako i djevojčica), dječačkoj (Bjeloglavi, Tiki, Davor), seniliziranoj (djed), dobnozreloj

(Tikijev otac, kišobranar), i psihološkoj razini (Neznanac). No između njih dva su

glavna „igrača“ – Tiki i Neznanac.

Usporedimo li Tikija s njegovim slavnim prethodnicima, Lovrakovim Ljubanom i

Perom, razlika će biti viševrsna: Tiki nije član ni predvodnik kakve družine, djeluje sam,

dijete je grada, nestašan je, dovitljiv i pomalo okrutan, no i odan obitelji.

Umjesto zakona, kodeksa družbe pojavljuje se urbani usamljenik, individualac;

on nosi pletene papuče, zavrće nogavice, ne vozi se u kolima nego stubama tramvaja i

kosu bi radije začešljao na zatiljak jer je to moda ulice; ulica diktira stav i držanje. Pred

čitateljem izranja nov, drukčiji dječak koji upravo tim oponašanje sinkronijske urbane

(sub)kulture najavljuje, zajedno s Kušanovim likovima, kasnije junake jeans proze.

Takav je portret Matošecovog junaka pojačan i stilski, nadimkom i „hinjenom nemoći“ –

lice kao lice, dakle piščevom težnjom za depoetizacijom i svakodnevnom

komunikacijom.

Lik Neznanca, jasno, tvorbeni je element krimi-romana, ali u ovom romanu

funkcionira kao „sredstvo“ za plasiranje autorovih idejnih polazišta. Neznanac je

44

zagonetna osoba koja izaziva jezu telefonskim pozivima, ali već u njegovu prvu

površnom predstavljanju Matošec, zapravo sugerira njegovu osobu, razotkrivenu u

raspletu.

Kada Tiki prije svršetka romana povjerava ocu da zna tko je Neznanac i da je on

dobar. Volim ga, tad taj „prevratnički“ element u završnici određuje ovo djelo ne kao,

prvotno, dječji krimić nego kao roman o traženju prijateljstva. Reklo bi se da Matošecu

krimi-struktura samo tek način za privlačenje mladoga čitača za priopćavanje temeljne

poruke.

Dvojaka odredljivost djela primjetljiva je i u stilu. Napetost autora pojačava

obiljem kratkih dijaloških sekvenci, primjerenih dječjoj dobi ali i žanru – reklo bi se da je

Tiki traži Neznanca dijaloški roman. Naracija se iznosi praktički organiziranom,

lovrakovskom sintaksom kao još jednom, važnom prilogu sukladnosti priče i izraza.

Tiki traži Neznanca je, unatoč autorovim fabulativnim zapetljajima, značajno

djelo. Matošec je stvorio tematski odvjetak, dječji krimi-roman ali tako što mu napeta

priča nije bila cilj nego način da podastre temeljnu poruku. Time je ostvario temeljnu

funkciju dječje književnosti: ispod privlačne priče, slike i humora stanuje poruka, ona se

sa svim tim “cvjetnim laticama“ donosi pred mladoga čitatelja. Zato ovaj roman nije

samo navjestitelj jedne, u kasnijoj hrvatskoj dječjoj književnosti vrlo popularne tematske

grane dječjega romana nego i klasično djelo ukupne hrvatske dječje književnosti.

Strah u Ulici lipa mogao bi već naslovom biti pridružen gore spomenutom

krimiću, no on je strukturiran drukčije, premda je autorov zamišljaj o funkciji dječje

književnosti i u ovom djelu isti. Roman je zaokruženiji, zgusnutiji: u Ulicu lipa, među

dječačku klapu, dolazi odrasliji dječak nadimkom Mungos Nevada i terorizira ih, no

otkriva da je on samo nesretan dječak, željan ljubavi i prijateljstva. Djelo bismo, prema

Kayserovoj tipologizaciji, mogli svrstati u roman lika. Glavni lik, Mungos Nevada pun je

proturječja, isprva umišljen mali frajer, kasnije nesretnik, usamljenik. Autor je, zapravo,

stvorio prototip mnogih sličnih dječaka u zbilji. Naime, u dječačkoj nesamostalnosti i

samoći Mungos navlači krinku odrješitog, grubog dječaka, inspiriranog brdom pročitanih

„šarenih svezaka“ o usamljenim revolverašima s Divljeg zapada.

45

Mungos se u toj karakterizaciji pridružuje Tikiju, najavljujući junake „proze u

trapericama“, koji će oponašanjem idola masovne kulture nastojati skriti svoje pravo,

nesigurno i često nesretno lice. Jer, drugi, drugačiji Mungos sam je neshvaćen i

nevoljen.

Već u samoj postavi, karakterizaciji lika skrivena je autorova poučnost u smislu

pretjeranog čitanja „hrpe šarenih svezaka“ pri čemu se lako postaje mali don Quijote

umjesto da se potrudi i sam za razumijevanje i ljubav bližnjih. Knjiga je traganje za

ljubavlju i prijateljstvom. Matošec izvrsno, psihološki uvjerljivo i logički postupno ocrtava

u strukturi djela dječakov odnos spram okoline: isprva je on hvastavac, siguran u sebe i

efekt navučene maske „revolveraša“ ali tad se postupno – suočen sa životnim

realijama, suprotstavljanjima nekih od članova dječačke klape i intervencijama starijih –

razoružava i razotkriva kao ranjivo usamljeno biće.

Stariji u Matošecovim romanima kao da „smetaju“, točnije, pisac kao da se ne

može osloboditi tradicionalne funkcije odraslih koji ulaze u roman da bi raspleli dječje

odnose, ulijeću gotovo pokroviteljski u priču; to ne čine „originali“ nego netko ozbiljan,

netko „od autoriteta“ čija će nazočnost uozbiljiti poruku…

Matošecu su pripale dvije ugledne književne nagrade: „Mlado pokoljenje“ i

„Grigor Vitez“.

I u romanu Strah u Ulici lipa zapažamo njegovu sklonost filmskom kadriranju,

signaliziranom po kratkim pejzažnim krokijima na početku poglavlja. A kad spominjemo

pejzaž, jasno je da će on u romanima takve vrste biti sekundaran, no u Matošecovom

djelu primjećujemo, premda ne čestotno, stilogenost pejzažnih sličica koje su

komplementarne zbivanju.

Najvažnije je u Matošeca istaknuti sposobnost stvaranja dječje rečenice, ne

samo u čestim dijaloškim replikama nego i u tzv. objektivnom, autorskom opisu.

Milivoj Matošec uvodi grad na velika vrata u hrvatski dječji roman. Do njega

kanonom bijaše lovrakovski tip romana, i lokacijski i stilski i tematski, s naglašenom

pedagoškom notom. Umjesto seoskog ambijenta novi roman afirmira grad, poglavito

46

okružje i djecu s njegova ruba. Premještanje nije samo puki lokacijski pomak nego je

posrijedi „moderniji i neusporedivo zanimljiviji način mišljenja: i pisca i njegovih junaka.“

Matošec pripada onim piscima koji su konačno dokinuli transparentnu

pedagogizaciju dječje literature. On nije docirao, nije parolašio, nego je izabrao teži, no

djetetu svakako atraktivniji put: zanimljivu, napetu fabulu, često filmski strukturiranu,

koja svojim spletovima i suodnosima „nosi“ poruku. Pouka je sadržana u priči i tad

„poučnost štiva dolazi sama po sebi“ kako upozorava Kušan.

Matošec je načistu i s još jednim obilježjem dječje proze: ona mora biti natopljena

vedrinom i humorom. Doduše, naći će se i niz površnih duhovitih zamišljaja. No humor

je u Matošeca najčešći i najproduktivniji u komunikaciji likova, u međusobnim

nadmudrivanjima i nadmetanjima, i među dječacima i između dječaka i starijih.

Matošecov pripovjedni diskurz u nekim elementima podsjeća na Lovrakov: na

početku, kao u dramskom djelu – kratka ekspozicija (mjesto, vrijeme događanja,

ugođaj), potom rečenica „jednostavna, pravilna, logična, tečna“, začinjena vedrim

dječjim iskazima i vješto sročnim kratkim i efektnim dijalozima.

Vještim tkanjem priče i pored zanimljivih likova Matošec je rado čitan dječji pisac

te je svojim djelima priskrbio trajno mjesto među zaslužnicima hrvatskog dječjeg

romana.

47

12. GRIGOR VITEZ

Pjesnik Grigor Vitez rođen je 15. veljače 1911. godine u Kosovcu kraj Okučana

među najznačajnijim je pjesnicima hrvatske dječje književnosti i pripada slavnom trolistu

književnosti: Ivana Brlić- Mažuranić (bajka), Mato Lovrak (roman), Grigor Vitez

(pjesništvo). Smatra se začetnikom moderne hrvatske dječje poezije, pjesnikom koji je

dotadašnji pretežno pedagoški pristup zamijenio načelom igre, podjednako u tematici,

kao i u oblikovanju jezika.

Humor, kao i preokupacija djetinjstvom, zavičajem, usmenom narodnom književnošću,

temeljne su odlike njegove poezije. Začetnik nonsensa, jednog od važnijih obilježja

suvremenog pjesništva.

Dok kod drugih pjesnika treba tražiti antologijske pjesme, kod Grigora Viteza je teško

pronaći pjesmu koja nema antologijsku vrijednost, u svakoj od njih iznenađuje s nečim

novim, njegov tematski krug dodiruje sve sfere života djeteta, biljnog i životinjskog

svijeta, selo i grad, ruralne i urbane, tu je preplitanje s bajkom i pričom, maštovitost,

zaigranost, svježina, raznolikost, gipkost, jezično bogatstvo, neočekivane rime i forme,

grafičke novotarije, lepršavost i duhovitost, pokupljeno je bogatstvo onomatopeja,

glasova, šumova, čini se da je sve što je bilo moguće pronaći i otkriti ugradio u svoje

pjesme, a što nije mogao pronaći izmislio je, iznjedrili su njegova neobuzdana mašta i

izvanredna stvaralačka snaga kakva se rijetko susreće. On otkriva formulu za dječju

pjesmu- jednostavnost i primjerenost dječjem iskustvu te kazuje kako estetsko bez

etičkog nema smisla a ni obratno. Po zanimanju je bio učitelj.

Umro je u Zagrebu, 23. studenog 1966.

Najznačajnija djela:

"Sto vukova“, "Kad bi drveće hodalo", "Gdje priče rastu", "Pjesme“, "Naoružane ruže“,

"Povjerenje života", "Kao lišće i trava"

48

ZAKLJUČAK:

Grigor Vitez unosi svježinu, živost i raznolikost u svoje pjesme. S njim dječja poezija postaje

slobodnija, pokretljivija i lepršavija. Iako se ne odriče rimovanja, ipak se čini da su sloboda i

razigranost glavne značajke njegova pjesničkog stvaranja. Vitez je osjećao da su djeca sama

po sebi nesputana, dinamična i opuštena, poput ''živog srebra'' – kako narod kaže.

Grigor Vitez je sagradio svoje stihove na jednostavnim ali izražajnim riječima, prožeo ih je

iskrenom i neposrednom osjećajnosti i igrivosti bliskim dječjoj prirodi. On svojom poezijom ne

zamara i ne dosađuje mališanima, ne opominje ih i ne prekorava – on im otvara nove svjetove

mašte slične njihovim sanjarijama, razvija u njima smisao za spoznaje istina srca.

49

13. ZVONIMIR BALOG

Zvonimir Balog se rodio 30. svibnja 1932. u mjestu Sv Petar Čvrstec nedaleko

Križevaca. Završio je gimnaziju, bio činovnik u mjesnom odboru, odgojitelj u đačkom

domu. Završio je školu primjenjenih umjetnosti i studij na pedagoškoj akademiji u Zg i

pedagoškom fakultetu u Rijeci. Radio je kao nastavnik u školi, bio je urednik Modre

laste i Smiba. Autor je oko 60 knjiga za djecu i odrasle – romana, pjesničkih i proznih

zbirki, slikovnica te kazališnih djela.

U stihu i prozi Balog je postavio temelje novog izvornog pjesničkog iskaza.

Nastavlja sa na Grigora Viteza koji je započeo suvremenu hrvatsku dječju pjesmu, dok

ju je Balog razigrao u punoj raskoši.

Po opsegu i kvaliteti svojih književnih ostvarenja svakako je jedno od prvih imena

hrvatske dječje književnosti, najnagrađivaniji je hrvatski dječji pisac te ga smatraju

utemeljiteljem suvremene hrvatske dj poezije, tvorcem nonsensa i osebujna

humora.«Bosonogi general» je najbolje djelo u Balogovoj prozi i jedan od najboljih

suvremenih dječjih romana. Uz književnost bavio se kiparstvom, slikarstvom a bio je i

ilustrator.

Zbirke pjesama: Nevidljiva iva, Pusa od krampusa, Veseli zemljopis, Jednodžeki Ok, Ja

magarac, Zlatna nit, Zeleni mravi, Šašavi dan...

Značajke Balogovog stvaralaštva:

Bitna značajka njegove poezije je igra. On se igra fonemima, morfemima, cijelim

riječima, no također i slikama, idejama i paradoksima. Leksik, struktura stiha i strofe

oblikovani su po mjeri verbalnih igara. On je samostalan i prepoznatljiv.

Kao svaki dobar pjesnik zna pronaći onaj specifični kut gledanja i pristupa po kome i

naizgled nezanimljivi sadržaji postaju zanimljivi.

50

Njegovo je značenje barem u trojem:

1. u posve drukčijoj funkciji jezika u dječjoj književnosti, jezika koji postaje živ

organizam, s kojim se je moguće beskrajno igrati i stvarati nove oblike

2. u novim motivsko-tematskim zamišljajima, točnije, u posve novom pristupu

«starim» dječjim sadržajima

3. novi pristup djetetu, djetetu- suigraču, njegovu svijetu, poistovjećivanju s

njegovim životom

VRSTE JEZIČNIH IGARA karakteristične kod BALOGA

1. FONEMSKE IGRE – gdje je fonem fonostilem (Moj fafa vove fe Maffin – Moj

tata zove se Martin),

pa «fonemsko razlijevanje» prema fonemu u mističnom pojmu ( Dobzo jutzo,

gozpodine Zezirlovski, kako zte zpavali? – upita zid na svom jeziku),

zatim fonem u funkciji grafostilematskoj (Tren prije negoli je preminula/ šibici je

sjajna ideja ssssssssssssssinula)

2. MORFEMSKE IGRE , i to, najčešće, nonsensna etimologija (RUS, pRUS,

viRUS),

metateze (nosorog-rogonos),

zamjene slogova/morfema (Kasan je strauboj/ jednodžeki ok),

osamostaljivanje dijelova riječi (Nevidljiva Iva),

nonsensne tvorbe (visibaba – visimama, visiteta)

51

3. SINTAKTIČKE VARIJACIJE –

anagrami (Oko mene su hodi ljudali i u gledu me čudali),

rečeničnie inačice (i tako idem ja a za mnom neki pas. Tako ja idem a neki pas za

mnom)

4. LEKSIČKI LUDIZMI –

nonsensna analogija (žarulja-mrakulja, trgovina-prebirovina),

tvorba riječi prema jednome modelu (ćubasti kakaducerekasti smijadu,budalasti

vikadu)

5. ORTOGRAFSKE IGRE –

opredmećivanje jezika (doslovno shvaćanje, npr. izraz «ući u povijest» shvaća kao

«A gdje su vrata kroz koja se ulazi u povijest»?)

aluzivne dosjetke, aforizmi: (Netko nikada ne postane čovjekom)

Kod njega se mogu naći mnoge slike, metafore i dosjetke: (voda omršavi kad je plitka)

Već smo rekli koliko je igra važna u njegovom stvaralaštvu. On igrom otvara široke

mogućnosti jezične igre. Najpoznatija je nonsensno- etimološka (kad dio riječi nema s

prethodnom riječi iz koje se izvodi nema nikakvu etimološku svezu nego tek fonemsku:

Svaka stvar ima svoju ČAR: botaniČar/

stoČAR, opanČAR, slastiČAR

Najveća vrijednost Balogove igre je da ona ipak ima smisao, poantu, te upravo ta

poanta njegovim pjesmama daje dublji smisao. To se može vidjeti u sljedećoj pjesmi

52

Zaključak

Nekoliko temeljnih odlika Balogovog stvaralaštva:

1. Pokazao je virtuoznost hrvatskog književnog jezika u obzorju dječje kjniževnosti.

Grigor Vitez mu je tu bio svojevrsnim mentorom ali učenik je nadmašio učitelja.

2. Takvim pisanjem je uspostavio istost svoga ja s djetetom, dječja se književnost

napokon susrela sa svojim malim korisnikom, književnost je uistinu učinio dječjom

3. Umjetnička organizacije balogova jezika briše granice između dječje i odrasle

književnosti jer iskričav duh, humorističnost i ludizam osvaja i nasmijava i mladež i

starež

4. On je živi klasik jer je toj knjiž. donio novu poetiku, osuvremenio je tematski i

izražajno, pokazao način kako ona ima postojati i opstati.

53

14. PAJO KANIŽAJ (r. 1939.)

Pajo (Pavao) Kanižaj rodio se u podravskom selu Đelekovcu pored Koprivnice

1939.g. Djetinjstvo i gimnazijsko školovanje proveo je u Koprivnici. Diplomirao je na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sada živi. Prve tekstove napisao je na mjestu

gdje je danas Podravkina Atačeva žlica, a objavljeni su u gimnazijskom Osvitu i Glasu

podravine. Bio je urednik satirično-humorističnih listova „Paradoks“ i „Žalac“, uređivao je

humor u „Studentskom listu“, „Vjesnikovom izboru“ i „Večernjem listu“, a na Hrvatskoj

televiziji ( i kada se zvala Televizija Zagreb uređivao je umjetnički program, zabavne

emisije, humorističke i serije za djecu. Dobitnik je mnogih domaćih nagrada za

humorističko-satiričko stvaralaštvo, te prve nagrade na Internacionalnom festivalu

humora u Italiji. Na Prvoj smotri poslijeratne kajkavske lirike „Samobor 71“ nagrađen je

„Zlatnom lirom“.

Knjige za odrasle: Na golom otoku, 1967. (satiričke priče i aforizmi)

Jedi bližnjega svoga, 1970. (aforizmi)

Kralju Tomislavu, 1971. (kajkavske pjesme)

Naprijed u rikverc, 1988. (aforizmi) i dr.

Knjige za djecu i mladež: Bila jednom jedna plava, 1970. ( nagrada „Ivana Brlić

Mažuranić“)

Prsluk pucam, 1976.

Šarabara, 1976.

Zeleni brkovi, 1986.

Zdrprmapan, 1990.

3čave pjesme, 1993. ( nagrada „Grigor Vitez“ )

54

zapisi odraslog limača, 1978.

Kad sam bio odrastao, 1983.

Ta divna čudovišta, 1988.

Pisao je stihove za slikovnice, kazališne predstave, radijske i tv emisije i 2

cjelovečernja crtana filma, upravo on je napravio scenarij za crtani Čudnovate zgode

Šegrta Hlapića koji smo gledali na satu.

Na početku 1970.g. u Modroj lasti objavljeni su prvi zapisi odraslog limača, koji

su poslje stalno, povremeno izlazili do 1978. Kada je u „Mladosti“ izašao roman pod tim

naslovom.

Nakon zbirke za odrasla čitatelja Na golom otoku, 1970. objavljuje pjesničku

zbirku Bila jednom jedna plava. U zbirci poseže za standardnim motivima, koje

sagledava kroz humor. Tako medo spava proljetni san jer se prežderao, miš je

nadmudrio mačku jer je „glumio“ psa ... Zbirku karakterizira motivska depoetizacija te

dječji humor i naivnost – motivsko prevladavanje. Prsluk pucam najprepoznatljivija je

Kanižajeva pjesnička zbirka. U ovoj zbirci riječ je o „jezičnoj diverziji“, o zaziranju od

svih pravopisnih, interpunkcijskih pravila i pravila jezične skladnje, oslobađanje stiha od

svih normativnih jezičnih spona. Tom igrom pjesnik se želi približiti djetetu, jer takav stih

je sam dječji govor. Međutim taj nesklad, pravopisni znakovi, djeluje komunikativno

upravo zbog pjesnikova zaštitnog znaka – humora. Zbirka predstavlja jezično

prevladavanje.

Iste, 1976. godine Kanižaj objavljuje zbirku Šarabara. Njome eksperimentira formom

stvarajući tzv. „vizualne“ pjesme, tj. forma pjesme slikovno predstavlja motiv. Takve

pjesme ponajprije svjedoče o pjesnikovoj igri, o naporu da se formom svidi djetetu. Zato

je obilježje ove zbirke formativno prevladavanje.

U zbirkama što su uslijedile – Zeleni brkovi, Zdrprmapan, 3čave pjesme, Čudo u djetetu

Kanižaj učvršćuje i neke pjesme iz prijašnjih zbirki, no i tad je uvijek nov i začudan.

Između niza obilježja valja istaknuti pjesnikovo nasljedovanje usmene književnosti, kroz

humor. Zbirka Čudo u djetetu na crti je Kanižajeve prakse za motivskom i jezičnom

55

raznolikošću. Na prvom su mjestu „prave“ dječje pjesme, zatim domoljubne pa

kajkavske ( i kajkavski haiku- kajiku).

Kanižaj je važan i kao dijalektalni dječji pjesnik, on je Podravac kajkavac i tu

činjenicu izražava u svom stilu. Kajkavske stihove Kanižaj je uvrštavao u pojedine

zbirke ( „Popevke sam pisal“ u Prsluk pucam, „Žufki,slatki kaj“ u Zelene brkove) i

objavio dvije kajkavske zbirke Kralju tomislavu i I onda neš pil. Pajo Kanižaj je dosad

objavio pet proznih zbirki – Kad sam bio odrastao, Ta divna čudovišta, Treće i druge

priče, Čudo u djetetu, Prozor u prozu. U prozi je umjesto jezične igre više sklon

aluzivnosti, parodiji, dvosmislenosti, paradoksu...

ZAPISI ODRASLOG LIMAČA

- jedinstveno djelo sadržajem, oblikom i stilom

- djelo je autobiografsko, sastoji se od 44 zapisa koji govore o autorovom djetinjstvu

- teško je odrediti u koje područje djelo spada

„ teško je odrediti da li je on roman ili kronika, u biti je jedno i drugo, ali točnije rečeno, to

je bujica humorističke i satiričke proze...“ (pogovor, prof. Ivo Zalar)

- Kanižaj u djelu ispušta interpunkcijske (pravopisne) znakove, kako on to objašnjava

„iako se bojim da bi s tim dodavanjem izgubili gubili ubili dosta toga naročito sebe...“

- djelo ima zanimljiv izraz, rečenice su oblikovane u obliku stiha

- naslovi poglavlja su pisani malim slovom kao jedine razdjelne točke, kao predah u

zadihanom pričanju o djetinjstvu i danima koji se nisu zaustavljali

- pričanje je prožeto podsmijehom, ironijom, prigušenim i otvorenim sarkazmima,

humorom

- ležeran govor, lak i nesputan

- u zapisima se javlja stalna napetost između učenika i profesora, naglašena

nakaznošću režima za kojeg se odvija piščevo školovanje

56

- književni jezik se miješa sa žargonizmima, đačkim žargonom i specifičnim kovanicama

(novo iskovane riječi)

- pisac upotrebljava igru riječima

„ ...čapasnapa ripiječpe

časna riječ

lipimapačkapa...“

- roman se može ubrojiti u dječju prozu u trapericama zbog jasnog odnosa između MI-

mladi, fakini, limači i ONI- odrasli, opterećeni prošlošću

57

15. LUKO PALJETAK

- „stilski trivijalist“ – pjesnik koji svakidašnjim leksikom stvara poeziju

- Rođen 1943. u Dubrovniku – (Paljetak i Dubrovnik vole se javno)

- Radi u Zadru i Dubrovniku kao redatelj, dramaturg,sveučilišnio asistent, prevoditelj,

redoviti član HAZU

- Završio jugoslavistiku i anglistiku u Zadru te doktorirao u Zagrebu

- Književni opus je iznimno bogat i raznolik, dosad je objavio šezdesetak djela: zbirke za

odrasle, dramske tekstove, prijevodi, predloške za kazalište lutaka, a u dječjoj književnosti

značajan je po pjesničkim i proznim zbirkama:

- Miševi i mačke naglavačke '73.

- Slastičar orangutan '82.

- Ledomat tata'85.

- Roda u drugom stanju '88.

- Priče iz male sobe'89.

- Slikovnica Lavice na kavici '90.

- Zbirka igrokaza Duhovi sa strahurna'95.

- Paljetka najviše doživljavamo kao pjesnika – hrvatskom pjesništvu podario je novu

poetiku, a najvažniji je humorni ugođaj i igra ispod koje se krije oplemenjena poruka

Miševi i mačke naglavačke - među prvim najboljim zbrikama hrv. dj. poezije

- Naslov nema samo informacijsku svrhu već i značenjsko-ritmičku(„-ačke“ – jezična igra,

značenjski izvrče strukturu jaki-slabi, miš vs. mačka)

- Paljetka nazivamo suvremenim pedagogom jer odnos lovca i žrtve postavlja naopako

zato zbirku možemo shvatiti kao antibasnu jer je lišena „dosadnog moraliziranja“

- Umjesto pouke koristi igru- igrom se postiže žanrovsko prevladavanje, narušavanje

basnične strukture (PREVLADAVANJE – temeljno obilježje suvremenehrv. dj.književnosti-

Kanižaj, Kušan, Balog)

- Animalne suparnike Paljetak antorpomorfizira (mačka i miš ponašaju se kao ljudi,

uvaljuju se u smješne situacije)

- Kvaliteta zbirke je u tom da se iza zabavljalačokg smijeha, igre krije Paljetkova ironija

- Stih – ključan u zbirci

- Zbirka je petodijelno struktirirana – pojavljuju se i drugi animalistički likovi (nesuglasje

naslova)

58

- Humorni učinak postiže žargonizmom, kolokvijalizmom, novotvorenicama (najčešće

nanizani participi –mačka je cugala, šljokala, bumbila, lokala)

- Izmišlja nove i nove trivijalnosti, najčešće rimovane parnim rimama

Slastićar orangutan

- Omanja zbirka sa samo 12 pjesama

- Stilska prepoznatljivost –ležernost, pleonazmi, humor s okusom ironije (Mačka kod

psihijatra)

- novi motivi – četkice i paste za zube, moljac, orangutan

- u pjesmi Tratinčica predstavlja ljubavni motiv

Ledomat tata

- neobičan naslov koji se ne potvrđuje u naslovu – pjeva o krilatome mravu, crvu u jabuci,

o škampu koji daje intevju, o hanzaplastu, o kositrenom vojniku, Pinocchiju...

- Paljetak parafrazira poznate dj. naslove (Andersen – kositreni vojnik, Pinocchio)

- Najzanimljivija pjesma u zbirci je U gradu Čiri-Biri ostihovana priča o dvjema obiteljima,

jedna En-Ten-Tinijeva i jedna Čiri-Birijeva čiji članovi su se međusobno vjenčali – u toj pjesmi

Paljetak je sintetizirao i elemente narodne priče, dječje brojalice i galaktičke ekspresije

Roda u drugom stanju

- Osim što nastavlja niz o mačkama, afirmira tabu-temu – najavljenu u prijašnjim

Paljetkovim zbirkama – ljubav; u nekim pjesmama se to nazire već u naslovu On i ona, Prvo

ljubavno pismo, Kako se ljubi, Rodina poruka

- Paljetak uvodi novost u književnost – stapanje animalističkog i tabuističkog životinje se

javljaju u novoj ulozi pa je riječ o svojevrsnoj novoj basni, a sve je skupa obrgljeno duhovitošću i

dosjetkom

Paljetkova poezija

- ima prepoznatljivu poetiziranu trivijalvnost, gdje je od banalnog, običnog materijala

stvorio začudno stanje – to je i najvažnija odlika Paljetkova opusa

- Suvremena pitka poezija –pitka je jer se pjesnik igra riječima i tekstovi odušu svježinom

i duhovitostima

Priče iz male sobe

- Zbrika bajkovitih priča sa samo desetak naslova

- Narušava bajkovite struktire, a klasične priče koje preuzima (Crvenkapica, Trnoružica)

proformulira stvarajući priče bez nasilja(motiv čežnje za ljubavlju i pripadanjem)

Duhovi sa Strahurna

59

- Zbirka igrokaza

- Paljetak je i „čovjek od kazališta, osobito lutkarskog“

- Igrokazi su čvrstko strukturirani (ni traga Paljetkovoj ležernosti), a pjesmama su sukladni

po relativiziranju žanrovskih konvencija i leksičkoj igrivosti

- Dramske tekstove krasi modernost, originalnost, humor tematski izbor bliski malom

čitatelju i tako je Paljetak stvorio „čudesnu poetiku“

60

16. HRVOJE HITREC

- rođen je 1943 u Zagrebu

- završava gimnaziju te studij književnosti

- radio je u «Borbi», «Vjesniku», pisao je za radio Zagreb, jedan je od pisaca

tekstova za Jazavac, uređivao je «Paradoks», bio je ravnatelj u kazalištu

«Trešnja», bio je i ravnateljem Hrvatske radiotelevizije, ministar informiranja, za

vrijeme domovinskog rata mobilizirao je umjetnike u Satniju hrvatskih umjetnika

koja se istakla raznim oblicima kulturnog djelovanja na prvoj crti bojišnice, nakon

1991.intenzivnije se posvećuje pisanju

- u prvom redu on je romanopisac:

1. romani namijenjeni odraslom čitatelju: Pustinjakov pupak, Ur, Ljubavi na crnom

aršunu, Hrvatska bogorodica

2. dječji roman (petoknjižje o Smogovcima)serijal SMOGOVCI – likovi se sele iz djela u

djelo. U romanu što slijedi, nalazimo informacije o predhodnom djelu i sl. Djelo je

sastavljeno od niza događaja u zagrebačkom Naselku – dječjih fakinarija, školskih

doživljaja, doživljaja junaka… U djelu su predstavljene 2 obitelji – dobrostojeća dječaka

Dade i obitelj Vragec. Humornih elemenata u djelu ima jako puno. To su:

a. vicevi i dosjetke – Ej kornjačo, oćes brzo? – Perem zube – vikao je

Dado kroza zube. – Pazi da ih previše ne izglancaš, jer bi ti se jezik mogao poskliznuti i

slomiti nogu.

b. Raznovrsne resemantizacije – Ima ovako: tuberkulozna plućica na

kiselo i potkoljenica s meniskusom.

c. Leksičke rasčlambe i «tumačenje» - besjediti kad netko nema na

čemu sjediti

d. Humoristički opis – Veliki čimpanza nalaktio se s druge strane i

gledao ovo stvorenje s nosom (Nosonju). Tu i tamo zaroktao je od zadovoljstva kad se

sjetio kakva ga je mogla zadesiti nesreća a nije. Odnosno kakva je sreća što je ostao

majmun.

e. Raznovrsna preuveličavanja, žargonske varijante i sl.

61

-ti serijali sastoje se od djela:

SMOGOVCI – roman. Radnja se odvija u kratkim sekvencama, brzo. Humoran, radnja

se jedino uozbiljava kad Vragecima hoće srušiti novu kuću.

SMOGOVCI I STRAŠNI BONGO – Fabula je puna tajanstvenih zapleta – krađa slika iz

galerije, otmica djeteta - i lokacija dvorac Mokrice). Prisutne su hiperbolizacije:

petogodišnji dječak Bongo je genijalac, pomoću kompjutera razgovara sa svemircima,

posjeduje ekstrasenzorne moći… Tematska angažiranost nije naglašena kao u prvom

djelu, likovi poštuju temeljne institucije sustava (izuzev kriminalaca Cnog Džeka i

Kumpića) i tek unutar njega žele živjeti otvačeno. Orežana mjesta gdje se problem

mogao dublje fiksirati završava dosjetkom ili pak neuvjerljivim zapletom. Humor i napeta

priča.

ZBOGOM SMOGOVCI – likovi su odrasliji, a djelo završava sretno: lopov Džek se

obratio i oženio.

SMOGOVCI I BIĆE IZ SVEMIRA – Smogovci se suočavaju sa zlim bićem iz svemira.

SMOGOVCI U RATU – prikazuje se humor i u ratnim neprilikama. Vrijeme događanja:

domovinski rat.

EKO EKO – Mjesto radnje je smetlište u jaruzi na Hrčkovom brdu gdje se

igraju djeca – Vesna, Krcko i blizanci Voki i Toki. Eko Eko je vanzemaljac s planeta

Bona koji je završio na Zemlji zato jer mu se pokvarila letjelica. Sve govori 2 puta jer mu

se pokvario pretvarivač za govor. Nakon što poprave letjelicu, Vesna, maloumni Krcko

te blizanci odlaze na planet na kojima su prastanovnici Vazi (njima raste cvijeće umjesto

kose, ali nikada im nije lijepo zbog zagađenosti), po vlašću smrdljivog vladara Smeća

(inače zove se Smeč+a = Smeča) i njegovih podanika Zmaza. Djeca oslobađaju Ekovu

sestru iz zarobljenišva zato jer se Smeć htio oženiti njome, zarobljuju Smeća te čiste

pomoću mehaničkih životinja koje jedu smeće Žderi, čiste planet i ostavljaju ga lijepoga

Vazima. Za nagradu, čuvši na Bonu što su djeca napravila, Krcka ozdravljuju, te on više

nije slabouman. Na kraju se djeca vračaju kući. Roman je dobio nagradu I.B.M. To je

znanstveno – fantastični roman, ali i ekološki roman. Djelo želi upozoriti sve na

62

probleme otpada i zagađivanja, pa je sve u romanu podređeno toj temi. U romanu je

prisutna igrivost, ležernost te humor.

3. proza-KRATKI LJUDI – govori se o dogodovštinama djece u zagrebačkim tijesnim

dvorištima i stanovima. Mjesto događaja je kuća broj 26 u Nikakvoj ulici, u kojoj živi i

pripovjedač. Djeca su ravnopravna u pripovijedanju, ako pisac priča o djeci, djeca

moraju i o njemu. Predstavljaju se djeca u stanu, u igri, s roditeljima, na izletu – sve teče

ležerno i lako te je ispunjeno dječjim duhovitostima i spontanostima.

4..knjige slikovnice o PETRICI KEREMPUHU („Petrica Kerempuh“, „Petrica

Kerempuh i hrabri krčmar“, „Petrica Kerempuh i praznoglavci“, „Petrica Kerempuh i

čarobne kuglice“)– autor koristi dosjetke i varijacije starih viceva

DAN KAD SE RODIO ISUS – biblijska beletrizacija, vidljiva na razini opisa, u

karakterizaciji likova i njihovih odnosa

5.tekstovi prema predlošku:

PRIČA O OSMANU

GUNDULIĆEV OSMAN

PRIČE IZ DRŽIĆA

6.publicistički tekstovi: VANJKUŠ ZAGREBAČKI, HRVATSKA POVJESNICA

7.memoarski zapisi: LIJEPA MOJA

8.djela priređena za scensko izvođenje:

DRUGOVI GLEMBAJEVI, LET IZNAD NOGOMETNOG GNIJEZDA, DUNDO NA MAJNI

-zaslužan za dječju jeans prozu – koja je novi tip proze novi senzibilitet, potpuno

drugačija. Ambijentalno je vezana uz urbanu sredinu, s drugačijom djecom, njihovim

63

navikama, nazorima, odgojem i govorom. Obično je popraćena humorom. Ona se u

njegovim romanima prepoznaje kao:

1. traženje kontinuiteta u suvremenoj kulturi – svijet postaje veliko selo,

odnosno zajednica. Predstavljaju se djeca urbane sredine koja imaju uzore u

medijima – film, strip, TV. – djeca zbog toga spominju indijance, Johna Waynea,

Charlija Chaplina, Tarzana itd.

2. odnos mladi - stariji – djeca se ne suprotstavljaju otvoreno, nego

omalovažavaju roditelje, te ih ne oživljavaju kao autoritet. Taj odnos je vidljiv i u

socijalnom smislu. Djeca Naselka su siromašna, a djeca nebodera nisu, ali se oni

svi zajedno igraju bez ikakvih predrasuda, dok među starijima ima tih predrasuda.

3. Infantizam u pripovijedanju – Hitrec protagonistima pridružuje sukladan izraz,

podjetinjuje ga

4. stilizacija usmenog spontanog govora te česti implikativni izrazi

5. istaknut je odnos jeans prozaika spram usmene književnosti – odnos nije

ironijski nego će Hitrec usmenoknjiževni izričaj koristiti parafrazički – Imat ćemo

lijepo vrijeme, toplo i sunčano, s temperaturom između 30 i 33 stupnja. Samo će

povremeno padati sjekire. – ili će on biti kao asocijacija na usmenu pjesmu –

Kretko i Krpa poranili su četvrtog dana. Štono kaže narodna pjesma: poranili rano

u nedjelju – a nerijetko će biti inerpolirani u naraciju – Kad su bijelu knjigu

proučili, kako bi rekla narodna pjesma, skoče na noge lagane.

6. jeans proza na leksičkom planu – u izboru i tvorbi riječi te neočekivanim

suodnosima da se naglasi pripadnost određenoj socijalnoj grupi i novoj, urbanoj

kulturi. Leksička je oporbenost barem trovrsna – u izboru tuđica kao manifestna

gesta pripadnosti svjetskoj kulturi, npr. šou, pliz, Amer, postmen, hepi; u uporabi

žargonizma, npr. kinta, kužiti, rulja, fora; u dijalektnom leksiku – Hitrec je vezan

za rodni grad, kajkavski Zagreb, te će kaj funkcionirati kao idejni i izražajni

čimbenik. Pritom valja uočiti nekoliko funkcija: u Naselku se čuje kaj dok u

Neboderu ne (sinonim za građanski, gospodski stalež, dok kaj govore samo

čistačice u školi i kumice na placu). Taj govor će funkcionirati kao otklon od

standarda te će presdstavljati i obrazovnu razinu lika; Kaj će se javiti kao

granidbeni element Hitrecevog humorizma, najprije na leksičkoj, točnije

64

resemantičkoj razini – Samo nek zbrišu – linkovao je Nosonja – već buju njih

zlepoglavili. – glagolska tvorba od «Lepoglava» sugerira da će kriminalci biti

uhićeni i poslani u lepoglavski zatvor; kaj će funkcionirati kao oporba standardu, a

kod autora osobito u sintaktičkim vezama sa žargonom, npr. Ak se ne središ, tak

te bum puknul da bu ti se cela fasada razlepila po zidu. Njegov kaj nije nov, nego

je on konstruktivan element njegova humorizma, te je čimbenik u građenju

modela tinejedžerske proze.

Hitrecov književni opus pripada, novom tipu proze, ambijentalno vezane uz urbanu

sredinu, proze s drukčijom djecom, njihovim navikama i nazorima, odgojem i govorom.

-izdvaja se Hitrecov humorizam ljudski i vedar, primjeren suvremenom mladom

gradskom žitelju.

-Hitrecova djela su čimbenici u građenju modela dječje jeans proze

65

17. ZVONIMIR MILČEC

-rodio se 1938 u Zagrebu

-završio je srednju grafičku školu, studij hrvatskog jezika i crtanja, a u Beogradu

novinarstvo

-piše za Večernji list, a kasnije ga uređuje, zatim za Zagrebački trg, Jutarnji list, bio je

scenarist igranih i dokumentarnih serija, te kratkih filmova, te se uključivao u razne

kulturne akcije

Djela:

-Zadnja pošta Zagreb, U Zagrebu prije podne, Zagreb je Zagreb, Pozdrav iz

Zagreba, Pješak u Zagrebu

-knjige u kojima objedinjuje pisanje o (srednjoeuropskom) šarmu glavnoga grada:

Galantni Zagreb, Nečastivi na kotačima, Zagrebački gradonačelnici, Od Zagreba ljepše

su samo Zagrepčanke i Zagreb je inače lijep.

-knjige koje svjedoče o dramatičnom hrvatskom trenutku uoči i početkom

devedesetih: Povratak bana, Zagrebačka linija fronte

- Čovjek od novina – „185“ dokumenata o Zagrebu“

ZVIŽDUK S BUKOVCA – započinje i završava događajima u 5 b OŠ u

Harambašićevoj ulici u Zagrebu, školske godine 1950/51. Škola je tek okvir, a glavno

zbivanje se odvija u zagrebačkom briježnom dijelu Bukovcu u kojem živi dječačka

klapa: Giza(Vlado Gizelin), Truli, Bimbo, Kanta i Rolo. Glavni junak Giza, čuvši

prodoran prepoznatljiv zvuk Trulog pokraj škole, posve je zaboravio na nastavni sat:

profesor Deščak ga zato kažnjava ostajanjem u razredu nakon nastave. Pritom pobliže

upoznaje Zubatog, liječnikovog sina, te ga on čak vodi u svoju raskošnu kuću žaleći

prijatelja. No zov klape je jači – Giza pobježe svojima. Autor niže događaje i nestašluke

66

dječakove družbe, npr. voze se na tramvajskom pulferu, nasamare trgovca Špoljarića

jer je omalovažavao njihovo nogometno zvanje, love štakore u kanalizaciji, međusobno

se tuku, natječu se u pljuvanju u dalj, puše i piju rakiju, pronalaze i aktiviraju od rata

zaostalu ručnu bombu, za svete mise kockaju se uz crkvu, prave se važni u društvu

djevojčica… Roman se vremenski zbiva u prvim godinama poraća, u gradu i

prigradskom Bukovcu. Glavni lik Giza postaje glavni tek negdje u polovici romana (u

početku je Bukovačka klapa bila bez vođe), nije blizanac Kvržici, Ljubanu ili Koku.. Svi

dječaci su vršnjaci, nastupaju kao jedan, oduševljavaju ih iste fakinarije, ali je ipak svaki

od njih individualiziran nekom osobinom, npr. Truli je znao na više načina zviždati.

Zvižduk je poziv na igru, a svaka klapa je imala isto tako svoj žvižduk, kao način

raspoznavanja.Roman zbog akcionosti možemo smjestiti u „roman zbivanja“ i završava

zviždukom koji je tad odfućkao – profesor Deščak. Autor je depedagogizirao svoju

prozu – značajna su 2 odnosa , kao i u drugim romanima– ponašanje dječaka u školi i

crkvi i odnos spram odraslih. No njegovi dječaci nisu delikventi niti negativci jer je autor ,

smjestivši ih u svoje djetinjstvo, svjestan da tada nisu ni postojali društveni uvjeti za

znatnija asocijalna ponašanja te se dječačke vragolije njegovih junaka odvijaju u

okvirima temeljnih sustava vrijednosti: zato im je u školi ipak kakva – takva ocjena, a

svoje kockanje pred crkvom iskupljuju zahvaljujući zvonaru, tjeranjem mijeha u

orguljama. Roman je napeta priča ostvarena na doživljajima jedne klape, igrivo i ležerno

je ispripovijedan, tako da ne zamara malog čitatelja, uvjerljiv je u određenoj mjeri

autobiografski.

POSLJEDNJI ZVIŽDUK – je nastavak. Autor se vraća u grad, u drugačije odnose

među likovima. Gizina je klapa odrasla, prilike su se nešto izmijenile, pa se radnja

događa na zagrebačkom asfaltu. Giza postaje športski stanovnik maksimirskog

stadiona, te sanjari o Jadranki. Fabula u djelu je koncentrirana oko dvojega što je

vezano za glavni lik: ulazak u stadion među nogometne zvijezde, te buđenje ljubavnog

osjećaja. Pripovijedanje je zgusnije i napetije.

A. Kao Hitrec i Kušan, i Milčec piše „djelo u nastavcima“

Oba romana su mini – serijal – isti su likovi, a lokacija je gotovo ista.

67

B. Autor se ne igra da bi se likovi iz predhodnog djela spominjali u

narednom, nego se on igra na pripovjednoj razini, te je ona (igra) tema u djelima – ta

igra je najvažnija odlika njegovog stila. Ta igra se očituje u: pojmovima

dokumentarističke naravi (Dinamovi slavni igrači, nazivi pojedinih zagrebačkih ulica i

sl.); aforizmi; kontekstualno neusklađen leksik koji je ujedno i tvorbeni element

humora itd.

C. Humor je ostvaren s bezbrojnim dvosmislenostima, kontekstualnim

neusklađenostima, značenjskim preoblikama i paradoksalnim izričajima

D. Roman pokazuje vezu s jeans prozom – od stane uzora u medijima,

jezikom (žargonizmi), dijalektom (kaj – kao i Hitrec upotrebljava staleški kaj, kojim ne

govori zagrebačka krema, govor malih bukovečkih ljudi

PRIČA O NOVINAMA – dokumentarna (edukacijska) proza i pripovijest i zbir

duhovitih reportaža ujedno. Knjigom autor želi poručiti kako nastaju novine, što je

redakcija, što rotacija ili pak novinska vijest. Sugovornik mu je znatiželjan dječak Filip

kojega autor, vodeći po redakciji, upoznaje s tajnama novinarskog posla. Knjiga i

izgledom – trostupačnim prijelomom, istaknutim naslovima, uokvirenim vijestima i

fotografijama – podsjeća na novine.

19. NADA IVELJIĆ

-rođena 1931. godine

-kao 13-godišnjakinja okušala se u pisanju:za priču ˝Predgrađe˝ objavljenu u listu

˝Galerija˝-za nagradu dobila knjigu

-javlja se u ˝Republici˝ prvim pjesmama, zatim u ˝Krugovima˝, ˝Mogućnostima˝ i ˝Reviji˝

-okušala se kao lektorica i korektorica te kao višegodišnja urednica časopisa ˝Radost˝

68

- prvo djelo namijenjeno djeci bila je zbirka ˝Konjić sa zlatnim sedlom˝(1968.)-zbirka

koja je do danas doživjela 11 izdanja

-napisala je 40 knjiga(što romana, što pripovijedaka i pjesama), 7 slikovnica, radio i tv

igre, desetak knjiga za odrasle

-pripada među najplodnije dječje književnike

-zbog bolesti odlazi u mirovinu i otad se posvećuje samo pisanju

-dječji stihovi N.I. nastajali su s jedne strane u sjeni stihova za odrasle, a s druge strane

u sjeni njezine proze - oni se ne nameću posebnim rješenjima, u njima se autorica

obraća djetetu igrom mašte i zbilje

- maštovite, metaforičke slike najčešće su u službi naglašavanja plemenitosti i duhovne

čistoće, te upućuju dijete na humanu poruku

- njezin prozni rukopis može biti obrazac, reprezentant za suvremenu kratku priču –

priču moderne fakture iz koje zrači plemenitost i humanost

- prvom objavljenom zbirkom od 26 pripovijedaka ˝Konjić sa zlatnim sedlom˝ N.I. još nije

posve kročila u svijet dječje književnosti, još dvoji između poetski imaginativnih proza i

onih sa stvarnom podlogom

- uspjele su joj one priče u kojima, kao i u poeziji, spaja maštu i poruku, funkciju teksta

odijeva u maštovit svijet, što je, zapravo, poželjna kombinacija za suvremenu dječju

priču

- tako u crtici ˝Jedno malo slovo a˝ N.I. transponiranjem odnosa s realnog svijeta na

maštovit, slova postiže osnovnu funkciju teksta, najčešće naglašenog gnomski

- isti pristup će autorica u zbirci objavljenoj 3 godine poslije, ˝Kiki-polarna lisica˝ -

transpozicija premještena u životinjski svijet

- većim proznim tekstom ˝Dječak i ptica˝ (1972.), N.I. relativizira žanrovsku poetiku jer

on može biti roman, pripovijetka ili bajka i ujedno još više stapa 2 svijeta – u djelu

69

možemo govoriti kao o ˝simboličnoj prozi˝, a smisao je u kontrastu: iskreno i duboko

prijateljstvo, čar traženja plemenitog u nama

- iste godine objavljuje zbirku ˝Šestinski kišobran˝ kojom iznenađuje pomakom u realnu

zbilju, u stvarne prostore Hrvatskog zagorja, Plitvica, Dubrovnika i Jadrana

- motivacija je domoljubna, pa će zato autorica posegnuti za usmeno narodnim blagom

te parafraziravši i interpoliravši predaje, legende, anegdote, poslovice, odijeva im

bajkovito ruho koje se doživljuje kao ˝autentična realnost˝

- u tom je smislu znakovita priča ˝Šuš˝, o prastanovnicima Dugog otoka, s jednim od

njih sprijateljio se dječak, ali je na kraju Šuš ostao živjeti u bajci kojom ljudi odvajkada

nastoje preskočiti granicu stvarnoga da bi dosegli ljepotu neznanoga

- ˝Zagrebački vrapčići˝ - tek tu je poprište zbivanja Zagreb kroz koji(njegovu prošlost i

znamenitosti)vode vrapčići-vodiči, od kojih se jedan zove Lisinski – zbirku karakteriziraju

već prepoznatljivi spisateljičini poetički elementi: poučnost, primjenljivost štiva(težnja da

ljepotu glavnoga grada približi malim čitateljima), žanrovska hibridnost, montaža izvan

književnih činjenica(natpisi, grafiti…), promjena pripovjedačkog motrišta i jezični

kolarizam

- zbirkom ˝Kolibrić Lili i druge priče˝, od 19 priča, autorica se vraća fantastičnom svijetu

personificirajući biljke i stvari

- isto tako zamišljene su zbirke ˝Zvijezda na krovu˝ i ˝Vodenica Sokolica˝-zbirka od 27

crtica koja vjerojatno najzornije ilustrira autoričinu bajkovitu poetiku

- potrebno je spomenuti ˝Sivu guštericu˝ kao primjer prave moderne bajke koja izborom

likova i fabulom počiva na usmeno književnome modelu

- spisateljica se nadahnjuje usmenom bajkom ne da bi je nastavila, nego obogatila, tj.

da bi proširila i pronijela univerzalne ljudske vrijednosti s pomoću bajkovita koda u naše

doba

- N.I. pronalazimo kao samosvjesnu Ivanu Brlić-Mažuranić 20. stoljeća

70

- nakon ˝Sokolice˝ autorica se opet vraća realnoj zbilji zbirkom ˝Zmajevi nad gradom˝, a

onda opet niz nastavlja zbirka ˝Dođi da ti pričam˝ - opsežnija knjiga od osamdesetak

crtica i priča, koja već naslovom priziva usmeno književni komunikacijski proces(poziva

na pripovijedanje moderne bajke)

- od novijih tekstova izdvojimo 3 – zbirka ˝Klokan u dizalu˝, zbirka ˝Dimnjačar i bijela

golubica˝ te ˝Plakatida/Dogodovštine zagrebačkih Saveka˝

- spisateljica preuzima elementarne, načelno, formulaične elemente strukture usmene

bajke i u njih uvršćuje originalne maštovite priče primjerene dječjem iskustvu

- N.I. likove iz bajke interpolira i postavlja ih u nove suodnose zajedno s likovima iz

stvarne zbilje

- djela N.I. svjedoče o neupitnome nacionalnom polazištu; nastanak zbirki čije se priče

zbivaju u realnosti autorica tumači kao potrebu da progovori o onome što je naše,

hrvatsko, rukovođena težnjom da u djece razvije plemenitu ljubav prema nacionalnoj

baštini

- u njenoj prozi su prepoznatljiva kršćanska polazišta, pretežita u bogatom trajanju

ukupne hrvatske književnosti

- dok se usmena bajka ne gradi na vjerskoj podlozi, autoričina bajkovita proza puna je

upravo obratnih primjera kao načina da se afirmiraju temeljne moralne, ljudske

vrijednosti

- pretežit dio njezinih kraćih proznih formi estetske su činjenice, autoričino

pripovijedanje teče živo, dinamično, krajnje ekonomizirano, leksički inovirano i

recepcijski atraktivno

- u romanima N.I. naći ćemo obilje realističkih tema iz doba u kojem živi autorica – ni

traga maštovitim uzletima i fantazijskoj interpretaciji zbilje

- ˝Sat očeva˝ tužna je gorka priča o razorenoj obitelji – fabula je organizirana skokovito,

riječ je o stalnoj i stvarnoj temi koja prokrvi iz života te je djelom ostvaren visok stupanj

mimetičnosti

71

- autoričina rečenica je receptivna, dinamična i slikovita, dijalog je osvježen nizom

slengovskih tvorenica i urbanom kajkavštinom, usklađen s naracijom objektivnog

pripovjedača i ponegdje doživljenim govorom – jedan od najboljih romana N.I.

- ostali romani: ˝Pozdravite novog jahača˝ - odnos ruralnog i urbanog, te dječakova

ljubav prema životinjama; ˝Kiosk na uglu ulice˝ - o otuđenosti gradske djece koja

bliskost sa starijima nalaze u postarijem prodavaču u kiosku; ˝Vagon-slon˝ - o vagonu

kao mjestu za dječačku igru i tihu sreću; ˝Zlatarovo malo zlato˝ - parafraza Šenoina

romana u suvremenoj krimi-obradi; ˝Riđokosa primadona˝ , ˝Dječji dom˝, ˝Doviđenja,

Lunjo˝, ˝Svračkovom brdu˝, ˝Lutkama s dušom˝

- u tom tematskom nizu, književnu je obradu našao i Domovinski rat, motiviran

autoričinim domoljubljem, ali i čežnjom za čovječnošću u nevremenu – djelo ˝Marijina

tajna˝ - autorica osjećajući nedorečenost zapleta, a u želji da barem pričom pruži radost

svim takvim Marijama konstruira happy end posjevši oca uz majku i djevojčicu za

obiteljski stol

- istom temom, ali drukčijim pristupom iskazala se N.I. romanom ˝Čuvarice novih

krovova˝ - rat je interpretiran jezikom bajke jer su u djelu glavne junakinje vile-tavankinje

koje postale ˝čuvarice novih krovova˝ nakon što su se prognanici vratili i obnovili

razrušene domove

- romani, kao i autoričine priče, imaju neka zajednička obilježja: N.I. ne eksperimentira

vrstom, zadržava osnovnu romanesknu strukturu ujedno je žanrovski obogaćujući

interpoliranjem lirike i stvaranjem sinteze bajka-roman

- u romanima je iskazala sklonost novim, neobičnim temama – dominantna tema je

suvremena obiteljska zajednica(razorena, krhka, često otuđena); zamjetna je opozicija

urbano-ruralno i naglašena autoričina simpatija za izvan urbani svijet

- N.I. se ni u romanima ne odriče plemenite tendencioznosti, iz svakog djela zrači

optimizam kojim poručuje – ne klonuti, život je pred tobom, mali čitatelju

72

- N.I. autorica je i nekoliko slikovnica među kojima se izdvaja ˝Božićna bajka˝ - spojeni

Domovinski rat i kršćanska solidarnost

20. VIŠNJA STAHULJAK

Kažu da je ovo vrijeme bez mašte, ali ja se s time ne slažem. Djeca uvijek

maštaju, ona samo mijenjaju predmete svoje mašte. To je prastaro iskustvo, govori lik

profesora u scenskoj igri NEOBIČNI INTERVJU i ta izjava može stajati na početku

predstavljanja njezine autorice Višnje Stahuljak (r. 1926.). U trolistu suvremenih

hrvatskih književnica ona je maštovitim uzletima učinila najslobodniji iskorak, u

svekolikom poetičkom smislu; ona je prava dječja suvremena „fantastičarka“.

Riječ je o spisateljici iznimna, bogata životopisa i još iznimnijega književna

opusa. Rodila se 1926. godine u Zagrebu; otac Juraj bijaše profesor i skladatelj. Na

gornjogradskom rubu, u Mesničkoj ulici razvila se – kao i u N. Iveljić – bliskost s

prirodom, što je djevojčici budilo maštu. Druga je životna činjenica vezana za glazbu:

gotovo svi članovi šire obitelji Stahuljak bijahu vrsni glazbenici pa Višnja, nakon

završene glazbene škole, upisuje solo pjevanje na Glazbenoj akademiji; autoričina

sklonost glazbi ostavilo je traga u njezinu djelu (zbirka ČAROLIJE IZA UGLA). U obitelji

se gajila i ljubav prema knjizi – pa djevojčica zna naizust neka klasična djela već u

svome ranom djetinjstvu – a mlada se V. Stahuljak oduševljava i glumom te sudjeluje u

osnivanju Zagrebačkog kazališta lutaka (tada „Družine mladih“).

Nakon diplomiranja na glazbenoj akademiji, ali i na Filozofskom fakultetu

(hrvatski, njemački i etnologija), Višnja S. djeluje na nekoliko područja: predaje solo

pjevanje u Glazbenoj školi „Blagoje Bersa“, bavi se lutkarstvom i javlja se književnim

radovima, prvi put – pjesmama i novelom – u zagrebačkim „Krugovima“ 1953. Godine

1955. piše igrokaz TKO TRAŽI – TAJ I NAĐE, koji se uprizorio u zadarskom kazalištu

pod naslovom ZVJEZDICE PADAJU. Redaju se pjesme i lutkarski te dramski zahtjevniji

tekstovi kojima se afirmira te je 1957. primljena u Društvo hrvatskih književnika. Dosad

73

je objavila četrdesetak naslova, žanrovski raznolikih potvrđujući se istodobno kao

književnica za djecu i odrasle. U ovima drugima iskazala je sklonost fantastičnim

uzletima, ilirizmu i strukturnoj fragmentarnosti.

Tako će i u tekstovima što ih je namijenila djeci – proznim i scenskim – biti

poveznica upravo fantastičnost, naglašena već naslovima: prvi roman zove se

ZAČARANI PUTOVI (1968.), a zbirka priča KUĆICA SA CRVENIM ŠEŠIROM (1974.).

Tom prvom zbirkom najavljene se poetičke stožernice Višnje S.: slobodna parafraza

strukture bajke i međužanrovska prožimanja, personifikacije i antropomorfizacije u

prirodi, spoj stvarnog i irealnog i stvaranje tzv. treće stvarnosti. Zbirka (Kućica sa

crvenim šeširom) je četverodijelna:

1. dio je naslovljen kao i zbirka, oživljuje predmete i pojmove koji su iskočili iz stare

slikovnice – kućicu, Granu Jorgovana, Djevojčicu Lutkicu, Ptičicu Kukurijekalicu.

Pritom autorica primjenjuje exuperyjevski postupak: likovi iz irealnog svijeta

prelaze u realni.

2. u drugom ciklusu zaredalo je nasljedovanje (korelacija) s drugim umjetnostima te

slobodno nasljedovanje folklorne baštine, recimo u Poskočici: Kad poskoče

momci, uzvitlaju prašinu poput vjetra. Nitko se onda ne osjeća osamljenim. A

djevojke prolaze kraj staze i kišu u maramice (…). U tri skoka/do tvog oka! / Tri

okreta / svakog ljeta / i tri rime / svake zime / pa ću ludo sretan biti, / u oko te

poljubiti!

3. i treće se poglavlje naslanja na usmeni predložak, ali zato da bi se stvorio vlastiti

zamišljaj spojem pustolovnog i irealnog.

4. a četvrti dio, „Priče zaljubljenih knjiga“, počinje ovako: U nekoj kući bilo je na

polici mnogo knjiga. Stajale su u predsoblju i promatrale što se zbiva oko njih.

Bile su vrlo znatiželjne, premda je svaka od njih imala svoj sadržaj i mogla se

zabaviti njime. S vremenom je knjigama postalo poznato sve što se događalo u

kući i oko nje, pa one poželješe da se jedna s drugom bolje upoznaju. I počele su

se međusobno čitati.

74

Sve te omanje prozne cjeline u zbirci (koje autorici, očito, najviše odgovaraju)

počivaju na vrlo originalnim, maštovitim zamislima na račun događajnosti i u rasponu su

od onih s naglašenom moralno-etičkom porukom do onih s dubokom simbolikom.

Zbirku ČAROLIJE IZA UGLA (1974.) mogli bismo nazvati glazbenom: profesorica

glazbe pripovijeda priče o instrumentima, što je svakako edukacijski motivirano

(nakanom da se dijete upozna s pojedinim glazbalima), ali na temelju autoričinih

poetičkih polazišta, antropomorfizacije ponajprije, priče služe i za preslikavanje

društvenih, međuljudskih odnosa, pa se tako „pučki“ instrument harmonika ne može

družiti s „otmjenima“ koji izvode klasičnu glazbu.

Knjiga sugestivna naslova, ČAROBNJAK (1988.), oveća je prozna cjelina, gotovo

roman, sastavljena od deset simetrično postavljenih epizoda, a povezuje ih glavni lik,

silno radoznala djevojčica Lana koju zanima sadržaj ladica staroga ormara. U realnom

svijetu, prepunom zabrana odraslih, to joj je onemogućeno, ali u fantazijskom nije – u

njemu se stup maglenog dima zakuljao kroz prozor. Zavrtio se na podu i nestao kada je

iz njega istupio čarobnjak u crnom fraku sa crnim cilindrom na glavi. Druga stvarnost do

te je mjere stopljena sa stvarnom zbiljom da je pred čitateljem treća stvarnost,

sastavljena od dvije zbilje. Izraz je k tome „bogat bojama, nijansama, zvukovima,

mirisima, lijepim umjetničkim detaljima“, sve što čini ovaj tekst izuzetnim u hrvatskoj

dječjoj fantastičnoj prozi.

Ovakve zamišljaje u pripovijetkama i crticama Višnja S. prenosi u veće prozne

cjeline. Roman ZAČARANI PUTOVI (1968.) upravo zbog toga pristupa označava novu

fazu u razvoj hrvatskog dječjeg romana. Dječak Dado treba napisati domaći rad pod

naslovom „Kako zamišljate put u svemir“: goneći mačka, dospije na tavan, među stvari

koje se uobičajeno tamo odlažu: romobil, lutku, zvonce… S njima kreće na zamišljeno

putovanje najprije u prošlost (pretpovijest, Rimsko Carstvo…), a onda po današnjem

svijetu (London, Pariz, egipatske piramide…) te napokon u svemir; kad se vrate, Dado

napokon može napisati svoj uradak, sastavljen od doživljaja u tim začaranim dječačkim

putovanjima.

75

Djelom autorica slijedi carrollovski zamišljaj „prelaženja iz zbilje u zbilju“, no umjesto

konvencionalnih likova ona oživljuje predmete, oni postaju osobe. K tome, sam naslov

nagovješćuje bajkovitu strukturu koja autorica zamjenjuje poetičnošću – sve čega se

takne uvodi u priču i oživljuje svojim dahom – i sustavom asocijacija, pa je tad sve

moguće: i brzo rješavanje problema i pomaci u vremenu u prostoru, ukratko, posrijedi je

slobodan maštovit zamišljaj kojim je Višnja S. mogla narušiti ustaljene konvencije jedne

podvrste.

Motiv traganja za novim putovima u pristupu malom čitatelju nastavljen je i u

omanjem romanu DJEVOJČICA I PAUN (1979.). opet je posrijedi stapanje dvaju

svjetova, a roman je moguće i razumjeti i simbolično, kao djevojčičino susretanje s

prirodom, pri čemu je dijete davatelj, pružatelj pomoći, tj. ljubavi prema prirodi; jedino

ono, dakle, može zapaziti njezine čari. Autorica iznova aktualizira exuperyjevsku

postavu: dječje začuđivanje nad onim što okružje čovjeka, „dokazivanje da dječje

izmišljotine itekako funkcioniraju kao realne kategorije, pojave i prostori“. Jedna

rečenica, formulirana gnomski (a takvih je više u djelu) u tom smislu predstavlja

zaključak: - Ne zaboravite da pravoj ljepoti ne može ništa nauditi!

U ovakvom kontekstu DON OD TROMEĐE (1987.) znači začudnu novost, najprije

tematsku jer je posrijedi animalistički roman u kojem glavna uloga pripada psu, a onda

pak i stilsku – autorica napušta svoj „maštokraj“ i opredjeljuje se za stvarnosnu,

dokumentarističku razinu teksta. Riječ je o psu kojem bijaše vlasnica upravo autorica pa

se na početku romana i navodi njegovo precizno rodoslovlje i „adresa“. Roman je,

prema Kayserovoj tipologiji, roman (pasjeg) lika, u prvom planu su „osjećaji“ i „mišljenja“

šarplaninca Dona. On nastoji živjeti po zakonima pasjega roda, osnovni orijentir mu je

nauk majke koje, dakle, presudno je nasljeđe predaka. Ono i određuje njegovo

ponašanje, ponos, zaštitu bespomoćnih pripadnika vrste, vitešku borbu za primat u

čoporu; umjesto izvještačenosti – spontanost, naturalni poriv, poštovanje naslijeđenog

kodeksa, sloboda. Jasno, postupak antropomorfizacije služi, da bi se reklo o – ljudima!

Pas je postavljen u odnosu spram čovjeka jer o njemu ovisi, ali bi taj isti čovjek mogao

štošta naučiti iz toga odnosa.

76

Autorica je posvema odustala od fantazijskih izleta i alogičnih interpolacija, diskurs

joj počiva na stvarnoj podlozi, a i određen je rasponom proživljavanja, razmišljanja

glavnog lika te je takvom organizacijom primijenjen djeci. Jednostavno, on je najdječjiji

Stahuljakičin roman, štoviše, „jedan od najboljih hrvatskih romana napisanih o temi

međusobnog odnosa čovjeka i psa“. Premda bi, ne samo zbog razmišljanja o pasjem

rodu ovo djelo trebali pročitati i roditelji te djeca.

Od igrokaza valja spomenuti zbirku DAROVI DJEDA MRAZA (1985.), koja potvrđuje

autoričinu sklonost stilskoj različitosti. Prvi igrokaz BJELKICA moguće je svrstati u

bajkovitu pastoralu u kojoj se nastoji elementima bajke afirmirati panteistički doživljaj; u

TKO TRAŽI – TAJ I NAĐE (prvi put objavljen još 1955.) spretnim miješanjem

tradicionalnih stilskih zamišljaja i modernih rješenja autorica stvara dinamičan i dostatno

atraktivan scenski tekst; isti susret, točnije polaritet između znanosti i mašte nalazimo u

igrokazu NEOBIČNI INTERVJU, a personificiraju ga profesor koji intervjuira Robota

Sveznadara.

Spomenimo k svemu i slikovnicu ČUDNA ŠUMA (1983.) koja bi svojim naslovom

(preformuliranim kao „čudesna šuma“) mogla stajati kao nadnaslov ispred svih

Stahuljakičinih tekstova. Posrijedi je paljetkovski motiv: mačak Muki i miš Miki nisu

neprijatelji, nego se silno vole, pomažu jedan drugome u kućanstvu te tako nevjerojatnu

priču zacijelo još nikada niste čuli, jer je to zaista nevjerojatna priča od svih

nevjerojatnih priča. Što je učinio Paljetak, čini i V. Stahuljak, arhetipski odnos lovca i

žrtve, progonitelja i progonjenog okreće „naglavačke“ – umjesto mržnje i neprijateljstva

među vječnim protivnicima uspostavlja idiličan obiteljski sklad. Tekst je dostatno

animacijski, primjeren i poučavateljski.

Višnja S. je svojim književnim opusom u kontekstu hrvatske dječje proze otvorila,

kao kavu čudesnu škrinjicu, sav niz fantastičnih zamišljaja. Polazna joj je pozicija

stapanje dviju zbilja čime uspostavlja treću stvarnost, svojevrsno maštovito sanjarenje

na javi; čudo postaje stvarnost pa se, recimo, njezina priča RUŽA SANJALICA može

tumačiti kao autobiografski tekst jer je ruža koja voli sanjariti dočekala da je djevojka

naslika i tako umjetnošću očuva jedno od čuda prirode.

77

- I to je divno čudo – reče stara ruža i uzdahne sretno…

Tekstovi V. Stahuljak stilski su i strukturno heterogeni i tu rastresitost možemo

shvatiti kao težnju za infantiliziranjem forme, dakle sugestiju da mali čitatelj ne robuje

konvenciji vrste. Premda, u pojedinim tekstovima primjetljivo je upućivanje na

tradicinalne obrasce, u oponašanju pisanoknjiženih stilskih formacija, poglavito

heraldičko-romantičkih i arkadijsko-klasicističkih te igrivom parafraziranju, tad i

premodeliranju usmenoknjiževnih obrazaca.

V. Stahuljak stvorila je nov tip dječje proze: osim cijele galerije novih likova i njihovih

neobičnih suodnosa ta se proza odlikuje izrazitom poetizacijom. Takvom tekstovnom

organizacijom ona razvija u djeteta osjećaj za lijepo te za humanizirani odnos prema

nacionalnim vrijednostima, prirodi i svijetu. Njezina djela osvajaju ljepotom i lirizmom, a

ne zadanom tezom. I još nešto: na pitanje što treba pružiti djetetu V. Stahuljak je

odgovorila: vedrinu i ljubav (iz korespondencije, o.c.). (iz Pregleda hrvatske dječje

književnosti, Stjepan Hranjec)

78

21. NIKOLA PULIĆ

Rođen 1926. u mjestu Bićine i taj zavičaj mu je glavno tematsko izvorište, ali i mjera

moralnoj piščevoj vertikali. Na samom početku rata svjedok je koljačkog četničkog

iživljavanja nad njegovim roditeljima, što je utjecalo da kao mlad odlazi u partizane.

Nakon rata živi pravu američku biografiju – odgojitelj u đačkom domu, časnik na brodu,

radi u meteorologiji, novinarstvu, kulturi. Bio je urednik kulture u Vjesniku i urednik

Biblioteke mladih pisaca pri Fondu „A.B Šimić“. Dao velik doprinos dječjoj književnosti,

osobito putopisima i romanima. Umro je 2005.

U Pulićevoj fikcionalnoj prozi zapažaju se četiri tematske cjeline:

1. zavičaj

2. urbane teme

3. povijest

4. domovinstvo (ratni romani)

1. ZAVIČAJ (pisac vođen srcem)

Putopis Krkom uzvodno:

prvo djelo, njime autor započinje svoj poetički zamišljaj

sastavljen od 13 poglavlja, izrazita sklonost slikovnom opisu, utkivanje pučkih predaja

i legendi, povijesni sloj i autobiografičnost (zavičaj)

79

autor putuje Krkom kroz metaforičnu stvarnost svoga djetinjstva, kroz narodnu i

nacionalnu prošlost, ispreplićući maštu i stvarnost, legendu i predaju i povijesno

zemljopisne činjenice

njegov poetski jezik iznikao iz bićinskog kamena bogat je arhaizmima i neologizmima

te sinonimskim gomilanjem kao signalom autorova emotivnog odnosa

na pripovjedačkoj , sadržajnoj razini temeljen je na sukladnosti sudbine rijeke i

čovjeka, ali i kontrastna pozicija onih koji ne pripadaju prirodi

odnos smrti i života, smrt kao provodni motiv ovog putopisa, nasuprot životu prirode

taj putopis izuzetna je književna činjenica na tematskoj, idejnoj, stilskoj i žanrovskoj

razini, ne samo u dječjoj književnosti

Proljeće na Griču:

putopis, memoarsko štivo, krcato povijesnim reminiscencijama i književnopovijesnim

asocijacijama, poetizirani vodič Zagreba

pisan s pozicije emotivno-idejnog lokacijskog kontrasta

Sakralni Zagreb: spomenik zagrebačke crkvene baštine

More i more: dvojna struktura – Panonsko more, Slavonija/priobalje i Jadran

Križni put(opis) Bukovicom

ROMANI

Posljednja igra

priča o dječačkoj slobodi na škrtom i tvrdom kamenu koji autor doživljuje metaforički i

lirski

dječačkoj igri i ljepoti prirode je kraj kad četnici počinju paliti bićinske kuće te se velika

igra oslobodi nastavlja među partizanima, čime se jasno prepoznaje autobiografska

podloga teksta

Zli brodovi, Prpilova škola

bitna označnica Pulićeve proze je razvijanje etičke dimenzije i promicanje odgojno-

čovječnije perspektive sagledavanja ljudi i događaja

Panika u nacionalnom parku

80

priroda i ljudi u njoj u međusobnom poštovanju, Domovinski rat kao daleka jeka koja je

odnijela oca dječaku Roku te mu svu životnu mudrost usađuje djed i zato dječak ne

pristaje odseliti majci u grad

s obiljem slikovitih i dokumentarnih opisa Pulić je predstavio stvaran život bukovičkog

krša koji unatoč nedaćama oko svoje opstojnosti uspijeva očuvati ljudskost

ZBIRKE PRIPOVIJEDAKA

Dolina zečeva

zbirka lovačkih priča o susretanju čovjeka i animalnog svijeta pri čemu čovjek lovac

ostaje nerijetko kratkih rukava

Morska prašina

djeca u primorskom ambijentu

2. URBANI AMBIJENT (pisac kao kritički observator)

Mlakarova ljubav

nagrada „Ivana Brlić-Mažuranić“

temelji se na autorovom odgojiteljskom iskustvu, mladić Mlakar, pitomac u domu za

mlade, dolaskom u grad suočava se s ozbiljnim odgojnim i staleškim problemima i na

kraju svršava tragično

Ključić oko vrata

nagrada „Grigor Vitez“

asocijativan: ključić na uzici s jedne strane priziva kolokvijalan frazem „imati

koga/držati koga na uzici“, a s druge upućuje na stvarnost iz animalnog svijeta (pudlica

Amon)

nije riječ o animalističkom romanu, nego o otužnoj suvremenoj pojavi, ključićima koje

oko vrata nose mali školarci

81

nema dvosmislenih naslova, narativni tijek je dinamičan, rečenica je dječje

jednostavna a opisi prirode kao da su prepisani iz dječjeg sastavka

Pulić baštini pučki stil svoga zavičaja kojem je slikovita jezgrovitost glavno obilježje

aktualizira problem urbanog djetinjstva, otuđenost, usamljenost; optužujuće svjedoči o

zauzdanom djetetu jednoga megalopolisa, u njegovoj obilježenosti, što je nezamislivo u

urbanoj sredini

Ključić oko vrata ubrajamo u najbolja djela za mlađu školsku dob zbog jednostavnog

stila, uvjerljivog i znalačkog poniranja u dječju psihu i plemenite poruke o usamljenosti i

zapostavljenosti suvremenog djeteta

Maksimirci

tematski hibridan roman- može biti ekološki, ratni, urbani

Ljubav na Petom jezeru

tematska polivalencija i naglašena ekološka kultura

3. POVIJESNI ROMAN

Sablja vuka Mandušića

povijesno-pustolovni roman za djecu i odrasle

tri tematske osnovice, tri sloja romana:

1. povijesni sloj – faktografičnost

2. maštoviti sloj – pustolovnost

3. simbolički sloj – karakterološka karakterizacija

povijesno stvarne osobe iz 17 stoljeća, braća Mandušić i silnik Mehmed-beg Ljubunčić

arhetipski odnos porobljivača i borca za slobodu, Vuk Mandušić javlja se kao junak

koji pripasuje sablju Šubića u Visovačkom samostanu

značenje romana u snaženju nacionalnog otpora, snage i jedinstva, prenošenju

hrvatskog junaštva, ponosa i časti iz prošlih stoljeća – pisac djelo objavljuje u samo

praskozorje rađanja samostalne, slobodne Hrvatske

Sinjska alka - slikovnica

82

4. DOMOVINSTVO

Procesija – ne spada u dječja djela, Drugi svjetski rat

Sinovi Orjune, Sinovi orjune i novo četništvo

Strah me mama

Psihološka dječja proza

Riječ je o traumama djece kao zagrebačkim Gajnicama proživljavaju prve znakove

rata, najviše je predstavljena djevojčica Marija koja, na povratku s mora doživi bliski

susret s balavanašima; među djecom je simpatičan dječak Duško, sin jugooficira,

kojega djeca prihvaćaju

Tri tematske riječi u simboličkoj funkciji – strah, mrak, crn

Čuvari amfora

Domovinski rat u šibenskom akvatoriju

3 bitna obilježja djela:

1. kontrast – hrvatsko selo/srpsko selo

2. piščeva angažiranost – domoljubnost

3. simbolizacija – krađa amfora s morskog dna-kulturocid, patološka težnja zaluđenih

da se jedan narod izbriše s lica Zemlje

Kormoran

djed i unuk polože uginulu pticu pod maslinu koja je simbol mira

Funkcija uginule ptice – bradonje s visa pucale u pticu i ubile mir

dosadašnji književni opus Nikole Pulića u kontekstu hrvatske dječje književnosti

predstavlja postojanu vrijednost

nadahnjujući se zavičajem pisac je afirmirao njegove prirodne ljepote a u ljudima tog

kraja etičke konstante sažete samo u jednoj sintagmi – opiranje zlu!

Pulićev je rukopis pravi primjer sklada sadržaja i stila: nije posegnuo za

modernističkim, leksičkim ili polisemantičkim izričajem, njegov je diskurs „jednostavan,

razumljiv, zoran i prirodan“

83

Ekološka i etička književna činjenica – afirmacija ljudskosti u zdravoj prirodi

Pulićeva su djela književno oblikovana sveza između nacionalne kulturne opstojnosti i

suvremenosti, u kojoj su te konstante znatno poljuljane i potisnute

22. ANTO GARDAŠ – FANTASTIČNI ROMANI, KRIMIĆI, EKOLOŠKI ROMANI

1938. Agići – 2004. Osijek

Pisac koji je u svom staralaštvu primijenio brlićevski model – njegova djeca (Miron i

Melita) su mu poticatelji, kritičari i redaktori. Napisao 34 knjige. Počeo pisati kao

trinaestogodišnjak u OŠ; 1957. objavljena mu je prva pjesma 'Pod kestenom' . Prvu

pjesničku zbirku 'Na jednoj obali' objavio kao tridesetogodišnjak.

- pjesničke zbirke: 'Uvijek netko nekog voli'

'Prvi suncokreti'

'Plavokrila ptica'

- u stihu se kreće u tradicionalnim okvirima

- stihovi su dotjerani, ali odveć stegnuti, beživotni

- stihovi sadrže motivsku raznolikost i ritamsku dopadljivost

- prozna zbirka: 'Jež i zlatni potok'

- teme izvodi iz stvarnosti, djeca su glavni likovi, radnja je smještena

u fantastični i bajkoviti svijet

- igrokaz: 'Ledendvor' – bajkoviti igrokaz za djecu i mladež

- bogata usmenoknjiževna tradicija, fantastičnost, kršćanski događaji

i pojmovi

- igrokaz: 'Damjanovo jezero' – pisac preuzima poznate motive koji grade novu

bajkovitu

84

strukturu kojom naglašava borbu dobra i zla – pobjeda

dobra

- javljaju se kršćanske vrijednosti i etika

Prvi tematski kompleks prezentiran je zbirkom 'Jež i zlatni potok'. Tu se javlja

personifikacija i antropomorfizacija u basničnoj svrsi; infantilizirana etimologija; stara

bajkovita struktura u novom ruhu; lirizam nastanjen u prirodi. Zbirka je puna originalnih

zamisli, a i stari likovi su zanimljiviji u novome ruhu.

Druga faza obuhvaća tematsko dvojstvo, fantazijski i realni svijet. Ova faza obuhvaćena

je zbirkama 'Zaboravljena torba' i 'zvijezda u travi'.

Treća faza je u znaku simbioze fantazijskog i realnog svijeta, a iskazana je zbirkom

'Priče iz Kopačkog rita'. Ta zbirka je posljedica pišćeve ljubavi prema tom ornitološkom

području. U tom ambijentu pisac stvara vlastite basnične modele da bi uputio pouku i

prikazao ljepote tog kraja. Zbirka je puna vedrine optimizma i ljubavi.

- zbirka: 'Igračke gospođe Nadine' – junaci su lutke i igračke; stare iz vremena naših

baka i suvremene (Batman, pokemoni), koje počinju društveni život noću na

osječkoj tržnici. Zbirka je odraz osuvremenjivanja bajke, oslobođene stereotipa sa

začudnim likovima i fabulom.

Gardaš je ipak prije svega poznat kao romanopisac. Romane je moguće tematski

grupirati na:

* znanstveno-fantastične – 'Izum profesora Leopolda'

- 'Ljubičasti planet'

- 'Tajna jednog videozapisa'

* krimiće – 'Duh u močvari'

- 'Pigulica'

85

- 'Miron na tragu Svetoga Grala'

- 'Prikaza'

- 'Miron u škripcu'

- 'Krađa u galeriji ili sve se urotilo protiv mladog Terzića'

* realističko-psihološke – 'Filip, dječak bez imena'

* pustolovne – 'Tajna zelene pećine'

* ekološke – 'Koliba u planini'

Romani bi se isto tako mogle podijeliti s obzirom na glavni lik na „mironovske“ i ostale.

* 'Ljubičasti planet' – SF roman

- riječ je o susretu ovozemnog profesora Leopolda i sina Mirona sa

Sanoncima, koji žive na bajkovitom, utopijskom otoku u svemiru i

ne znaju za laž i krađu, ali ih karakterizira smijeh

* 'Izum profesora Leopolda' – autor likove vodi u prošlost, u Mursu 351.. godine

* 'Pigulica' – radnja se događa u autorovoj zavičajnoj okolini

- uz Mirona se javlja Pigulica, slavonska Pipi Duga Čarapa

- opisuje prirodu i selo, posavsku ljepotu koje više nema

* 'Duh u močvari' – krimić smješten u Kopački rit

- Miron i prijatelji se javljaju u ulozi otkrivatelja lovokradica

- roman je i priča o životinjama, suživotu ljudi i prirode, njenom

očuvanju

86

- roman ima i edukacijsku ulogu

* 'Miron u škripcu' – mračna gorka stvarnost – svijet droge

- gola, napeta fabula, prepuna prijetnji, otmica, potjera, ucjena

* 'Koliba u planini' – radnja se događa u Grebengradu, gdje Miron i društvo sprječavaju

kriminalce da skriju otrovni otpad

- ekološki roman – djeca brane prirodu od odraslih

Gardaš je stvorio uzorak dječjeg krimića kojeg karakterizira napeta fabula, pitak diskurs,

neopterećenost podužim opisima, bogat akcijom, kratkim dijalozima.Pretežno mjesto

zbivanja je Osijek i okolica, a poveznica je glavni lik – Miron.

U dubljem razumijevanju Gardaševih romana otkriva se težnja za afirmacijom dobra.

87

24. ZLATKO KRILIĆ

Zlatko Krilić rođen je 19. kolovoza 1955. godine u Osijeku. Najranije djetinjstvo proveo

je u Čepinu, a osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Studirao je razrednu

nastavu na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, a potom, boraveći malo u Kastvu, malo u

Zagrebu, potpuno se posvećuje pisanju. Književnost i Krilić počeli su prijateljevati već u

osnovnoškolskoj klupi, a pri kraju srednje škole, kad je počeo raditi kao urednik

«Poleta», posve se opredijelio za književnost, «ne ostavljajući bilo kakvu alternativu».

Krilić je uvijek inspiraciju pronalazio u svome djetinjstvu, a najveći uzor bio mu je djed.

Krajem sedamdesetih godina objavljuje prvu knjigu pod imenom «Prvi sudar»(1979.)

kojom stvara svoju čitateljsku publiku. Već po toj prvoj zbirci dade se zaključiti kako je

Krilić baštinio ponešto od generacijskih prethodnika, «fantastičara» i «borgesovaca»:

kako su neki borgesovci u svoja djela uplitali usputne eseje, tako Krilić intertekstualnost

postiže interpoliranjem filmskog jezika u priču, kao što borgesovci povremeno

ironiziraju, tako i Krilić ubacuje autohumorne sekvence u svoja djela, kako su se oni

opredjeljivali za marginalne vrste, tako se i Krilić odlučio za knjigu namijenjenu djeci,

objasnivši to težnjom za «svojim komadićem literarnog neba».

Prvu književnu nagradu («Ivana Brlić Mažuranić» donio mu je roman «Čudnovata

istina» u kojem su kritičari odmah otkrili mladoga pisca koji mnogo obećava.

Knjiga «Početak plovidbe» autoru je donijela još jednu književnu nagradu («Grigor

Vitez»).

Krilić se okušao u različitim radovima, vrstama i podvrstama pišući pripovijetke, romane,

igrokaze, radijske i televizijske scenarije kao i scenarije za crtane filmove.

88

Uz navedene, do sada je objavio knjige: «Zabranjena vrata» – roman, «Živi

pijesak» – roman za odrasle, «Zagonetno pismo» – roman, «Krik» – roman

(ponajbolji njegov roman), «Pripovijetke» - izbor priča, «Šaljive priče i priče bez

šale»- priče,

«Jaje» – pripovijetka, «Zlatno srce Nikolino» - pripovijetka, «Kazalište lutaka i

drugi igrokazi» - zbirka igrokaza, «Hod» – igrokaz, «Krilate lutke» - zbirka

igrokaza.

Krilićev dosadašnji opus nije obilan, ali je tematski raznolik. Podijeliti se može na

četiri osnovne tematske cjeline:

a) igrive, infantilizirane i fantastične strukture («Krilate lutke», «Kazalište lutaka»,

«Čudnovata istina»),

b) stvarnosno-psihološke, autobiografske zgode («Prvi sudar», «Veliki zavodnik»,

«Šaljive priče i priče bez šale», «Početak plovidbe», «Zabranjena vrata»),

c) krimi-fabule («Zagonetno pismo»),

d) biblijske beletrizacije i simbolizacije («Zlatno srce Nikolino», «Potop», «Krik»).

A) Godine 1994. Krilić objavljuje zbirku «Krilate lutke», knjigu od sedam lutkarskih

igrokaza. U igrokazu «Jaje» iz gore navedene zbirke Krilić je uspjelo scenski

predstavio ponašanje životinja prema njihovim naravima, tekst se odlikuje

jednostavnošću i igrivošću, osobito zasnovan na krivom prepoznavanju i čuđenju

što «generira djeci blizak humor, sve ih to nasmijava, zabavlja, ali i poučava».

Krilić ima osjećaj za dječji scenski jezik, naznačen autorovim naputcima, a

pogotovo pak u učvršćivanju tečnih songova, kojima se potvrđuje i kao pjesnik. A

u igrivom podtekstu moguće je nazrijeti i njegovu simboliku, kao priču o rađanju.

89

Igrokazi «Jaje» i «Hod» u osnovnom su scenskom zbivanju svedena na dječju

mjeru, a porukom osmišljena. Slično, u edukacijskom smislu, funkcionira i scenski

tekst «Kazalište lutaka».

Igrivu simbolizaciju Krilić primjenjuje i u povijesnoj lutkarskoj priči «Uskočka

kapa», «stroj priči o slobodi». U njoj tematizira borbu uskoka protiv Mlečana, u

priči je glavni lik hrabar dječak Luka, a dobri duh Starac, pretvarajući se u galeba,

predstavlja narodnu mudrost i duh naroda kome je ugrožena najveća svetinja –

sloboda.

Glavne odlike Krilićeva scenskog jezika:

1. autor razumije lutke

2. autor ne zloupotrebljava publiku

3. autor je didaktičan (ne golom poukom, «nego sa svojim jasno motiviranim

likovima, tečnom pričom i logikom radnje prikazuje situaciju u kojoj uvijek

postoji mogućnost izbora, a na učeniku je da taj izbor donese»

4. djela mu zrače pozitivnom energijom

5. duhovit je i zanimljiv

6. samosvjestan je.

U ovu igrivo-fantastičnu cjelinu uvršten je i roman «Čudnovata istina». Djelo isto

tako može biti uvršteno i među autobiografska: autor roman posvećuje «majci

Nadici Gircl». U djelu se nakon igrive autobiografičnosti razvija fantastični sloj

romana. Priča je autorova fabulativna igra. Ali i ona ima svoje dublje značenje,

unoseći u turobnu dječakovu svakidašnjicu vedrinu i optimizam. Djelo čudesnom i

originalnom pričom želi probuditi nadu u svakom malom čitatelju. Autor to izričito

naglašava: «Svako ozdravljenje i svaki lijek treba potražiti u sebi» (čime

navješćuje sklonost duhovnoj tematici). Roman je zato autoru i donio nagradu

«Ivana Brlić-Mažuranić» za 1980. godinu. Djelo je doživjelo hvalospjeve kao

«pravo osvježenje u hrvatskoj književnosti za djecu», kao Krilićevo «jedinstveno

90

djelo» i kao «jedno od najboljih djela napisanih u Hrvatskoj za djecu u drugoj

polovici 20. stoljeća».

Zlatko Krilić ispekao je zanat dječjeg prozaika: tečnim dijalozima i napetom

radnjom, koja u svome tkanju naginje krimi-strukturi, aktualiziranjem dječje

svakodnevice i vrlo dojmljivim predstavljanjem «latentnog stanja», Krilić je uistinu

stvorio djelo koje ostaje trajnom vrijednosti u dječjoj književnosti. «Iskrenost

emocija i čistoća stila» za autora su osnovne vrijednosti dječjega štiva, a to je

praktično pokazao ovim romanom.

B) Stvarnosno-psihološke, autobiografske zgode najviše su koncentrirane u

Krilićevim pripovijetkama i autobiografskim crticama. Prva je u tome nizu zbirka

„Prvi sudar“, koja već naslovom najavljuje pretežit tematski izbor; naime, riječ je o

prvim ljubavnim dječačkim jadima iskazanim stilski suvremeno, trendovski. No

zbirka je tematski proširena na širu dječju stvarnost: prvo pušenje, skupljanje

znački i razglednica, odnosi među braćom, težnja za velikim djelima... To su kraće

cjeline, autobiografske crtice kojima autor vedro i autohumorno predstavlja

pojedine zgode iz svoga djetinjstva pri čemu pokazuje zavidnu vještinu – kako

izabrati vrlo običan motiv, ali ga prikazati kao nešto jedinstveno. Osim toga,

životne pouke uvije u brz, živ ritam kazivanja koji osvaja djecu.

Crtica istog naslova kao i navedena zbirka najzornije predstavlja autorov pristup;

„Danas u pola sedam, na uglu maloga parka, imam sudar s Anom.

Sudar!

Sudar, čvenk, randevu, darsu, sastanak, spoj – sve to imam. Danas. S Anom.

Sudar. Danas. Ana. A?

91

Za gotovo sav dosadašnji opus Krilić je potražio izvorište (pribježište) u svome

djetinjstvu: „Ono što sam proživio, od čega sam imao potrebitu distanciju bilo je

moje djetinjstvo. Zato nisam pisao za djecu, već o svojem djetinjstvu.“ No, taj

piščev izlet u djetinjstvo samo je „simulirano stvaran“ – on likove izgrađuje na

temelju više stvarnih osoba, prijatelja iz djetinjstva, a karakteristična je njegova

misao kako je „prepisac“ jer prepisuje, naime, što se zaista dogodilo, a ako se nije

dogodilo, moglo se dogoditi. To njegovo balansiranje između stvarnog i

potencijalno dogođenog, omogućuje i slobodu u angažiranosti.

Kad na kraju Ana dotjeranom Zlatku dolazi reći da je mama ne pušta u kino, tada

crtica djeluje trpkohumorno, smiješak nekako zastaje, a to je opet ono krilićevsko:

između jezične igre (čitava leksička lepeza za ljubavni sastanak) tinjaju ozbiljna

pitanja djetinjstva na pragu mladenaštva.

Tematskog uozbiljenja naći ćemo i u crtici «Susret s gradom». Junak je Nikola

Lalić, dječak koji u školu među zagrebačke fakinčiće dolazi iz Like – rijedak

primjer afirmacije ruralnog u urbanom (Nikolina skromnost i moralna načela).

Isto tako i «Djedov palac», umjesto humornogorkih Zlatkovih doživljaja obiteljsku

afirmira obiteljsku toplinu i ljubav.

Ukratko, zbirka „Prvi sudar“ upravo takvim nepretencioznim temama, među kojima

dominiraju emotivne, „ljubavne“, izuzetno prohodnim, pitkim stilom,

„posvakodnevljenim“, tj. komunikacijskim Krilić čak i razmiče dobnu granicu dječje

književnosti afirmacijom tinejdžerske literature.

92

Svoju publiku oduševljava i drugom zbirkom pod nazivom „Veliki zavodnik“(1984.)

koja je „približena učenicima završnih razreda osnovne škole“. Stilski najdojmljivija

između 14 uvrštenih priča je ona naziva „The end“.

U priču autor interpolira jezik s filmskoga ekrana koji efektno, humorno

korespondira s proživljavanjima mladoga gledateljskog para, Ive i Zlatka:

„– Draga, ja...

- Znam,dragi.

- Draga...

- Ne govori ništa – nježno mu je stavila prst na usta.

- Draga – govorio je, dok mu se glava povećavala i povećavala. Već je bila velika

sva metra, ništa se nije vidjelo osim njegove glave. – Volim te...

(...)

„Da. . . da je primim za ruku?“ mislio sam zureći prema platnu, ali filma nisam

vidio, nisam ni čuo što govore, nisam ništa osjećao osim dodira njenog i svog

lakta na naslonu za ruke.“

Filmska priča odvija se svojim idealnim tijekom te kad je zaljubljeni Zlatko,

ohrabren filmskim raspletom, konačno smogao hrabrosti dodirnuti Ivu, u dvorani

su se uključila svjetla, a na platnu je pisalo: THE END.

„Skupio sam svu hrabrost i pomaknuo kažiprst prema njenom malom prstu.

Pričinilo mi se da se i njezin mali prst pomiče prema mom kažiprstu.

Kao slučajno su se dotakle naše ruke.

Njen mali prst i moj kažiprst su se dotakli, a onda brzo odmaknuli, jer su se upalila

svjetla u dvorani.

Na platnu je pisalo: THE END“

93

Filmska zbilja svršila je idealno, za „stvarnu“ rasplet bijaše fijasko. Tekst je

antologijski u suvremenoj hrv. dječjoj prozi jer je dojmljivo, lepršavo, krilićevski

prepoznatljivo predstavljena djeci atraktivna tema.

Obje ove crtice (uz ostale) Krilić je objavio u zbirci „Pripovijetke“ (1997.), u kojoj na

jednom mjestu nalazimo anegdotičnost, duhovite i neočekivane završetke,

dramsko intenziviranje dječjih ljubavnih proživljavanja, ali i čvrstu etičku poruku

kao glavna obilježja Krilićevog stila.

Treća zbirka u tome nizu nosi naslov «Šaljive priče i priče bez šale». Autor

uglavnom napušta ljubavna dječakova proživljavanja te čini dobni pomak, na

prvotno djetinjstvo, duhovito se pritom poigravajući, kako i navješćuje naslov.

Zbirka je posljedak Krilićevih «stilskih vježbi», tj. Pored igranja dogodovštinama

autor se balogovski igra jezikom, a između takve igre plasira nenametljivu,

duhovitu poruku.

U «Zoološkom vrtu» (crtica) razvija hitrecovsku temu iz «Smogovaca» o susretu

čovjeka i majmuna, o humornoj zamjeni uloga, opetovano ironizirajući Darwina.

Zbirka je na tragu prethodnih dviju, «Prvog sudara» i «Velikog zavodnika»,

ponajprije tematskim izvorištem, no ujedno predstavlja kvalitetan pomak upravo u

sferi jezične igre. Zbirkom se Krilić iznova potvrdio kao suvremen hrvatski dječji

pripovjedač.

«Početak plovidbe», najpoznatija Krilićeva pripovijetka, uvrštavana u školske

čitanke i nagrađivana («Grigor Vitez», 1982.), objavljena nakon «Prvog sudara».

Tema pripovijetke metaforički je signalizirana naslovom sintagmom; u priči je,

naime, riječ o odrastanju, sazrijevanju. Ovo je «uozbiljena» proza o dječjem rastu i

«početku plovidbe» u život, ispripovijedana toplo, lirski, sugestivno.

94

Cjelini stvarnosnih, realističko-psiholoških tema pripada i roman «Zabranjena

vrata». Riječ je o bolničkom odjelu na kojem su mladi ljudi, tuberkulozni bolesnici,

ili se za neke pretpostavlja da to jesu. Posrijedi je «fenomen autsajderstva», i to

egzistencijalnog za razliku od intencionalnog, kako ih klasificira Hans Mayer.

Mlade ljude spojila je zajednička nesreća.

Roman je potvrdio autorovu sposobnost konstruiranja napete priče u okružju koje

ne daje povoda za atraktivne teme. K tome, ispripovijedan je lako i čitko, bez

moguće lažne patetike, naprosto je životan i uvjerljiv.

C) Svoj prinos dječjem krimiću Zlatko je Krilić dao romanom «Zagonetno pismo».

Elementi krimića – maskirani lopovi, zagonetno pismo, inspektor, stan kao glavno

poprište zbivanja – primjereni su u tome romanu dječjoj percepciji, odnosno

iskustvu. Jednostavnost i napetost priče autor postiže ekonomijom izraza, kratkim

dijalozima, podatcima o događaju bez suvišnih detalja, zagonetnim i nedovršenim,

katkad dvosmislenim i duhovitim naslovima. Posebice pak su još dva postupka

karakteristična; prvi je posuđivanje filmskoga jezika, usporedno praćenje dviju

fabula i kadriranje i rez kada je najnapetije; drugi je element funkcioniranja

retardacije u romanu.

Djelo je uzorak dječjeg krimića upravo tom nenametljivo utkanom odgojnošću te

stilom, «funkcionalnom jednostavnošću izričaja». Autor je njime ostvario jedan od

najboljih dječjih hrvatskih krimića.

D) Biblijsku nit Krilić započinje zbirkom «Krilate lutke», igrokazima «Zlatno srce

Nikolino» i «Potop». Prvi je lutkarski igrokaz scenska priča o mladom sv. Nikoli

koji je kadar razbojnicima dati svoje (zlatno) srce samo da spasi djecu svoje župe.

95

Postavljanjem na scenu legende o popularnom svecu Krilić je želio afirmirati

ljubav, žrtvovanje za bližnjega, a to se postiže «čistoćom duše i svetosti».

Uz «Potop» autor i navodi da je riječ o «scenskoj obradi biblijskog motiva», dakle

o Noi i njegovoj korablji kojom je sebe, obitelj i životinje spasio od općega potopa.

Ovi tekstovi bijahu najava za Krilićev roman «Krik» (2001.), zasigurno najbolje

njegovo djelo. Roman predstavlja sintezu dosadašnjih pristupa. Jedini lik je

prestravljen dječak koji se spasio od pljačkaškog, krvavog pohoda bradonja u

njegovom selu. Snažnim, naturalističkim, gotovo nadrealnim prizorima pisac

predstavlja dječakovo preživljavanje u šumi (kuša meso ubijena ježa, pije vodu iz

blatnjave lokve, halapljivo jede napola skuhani krumpir…). Preplašen je i pun

mržnje.

Ali, zlo se može pobijediti tako da se ne mrzi!. Kako? Božjom pomoći: one koji su

u selu srušili samo raspelo može se nadvladati ne zlom nego ljubavlju. Krilić ovu

kršćansku razvija na fabulativnoj i strukturnoj razini. Djelo uokviruje Biblijom; na

početku je ulomak iz «Mudrosnih knjiga».

Okvir je zadan i tad se u fabuli slažu kamenčići u mozaik. Prvo: dječak u

opljačkanoj kući, u selu na koje je slučajno naišao, ugleda «raspelo i srce ponad

njega, a ispod je pisalo INRI». Drugo: u kući nalazi napola izgorjelu Bibliju iz koje

čita očuvane retke o stvaranju svijeta o zmiji koja zavodi prve ljude. Treće:

dječaku se u snu ukaza duh iz «čarobne svjetiljke». Dječak bi da ga duh odnese

daleko od opasnog, bradonjama zasmrađenoga mjesta. Četvrto: dječak se lomi,

on bi da se zlotvori smjesta kazne, a kad se to ne dogodi, baca svjetiljku i ne

vjeruje u Njega! Peto: dječak uzvjeruje i obavijen svjetlošću postaje nevidljiv za

sile mraka, izbavlja se iz obruča, dolazi konačno svojima.

To je svojevrsna ratna bajka, koncipirana u osnovi prema biblijskoj priči o Jobu.

Već na idejnom planu ovaj je roman – pokraj hrvatske dječje proze, zasićene

faktografijom – posebna vrijednost. Uz to je i stilska: jedini lik je dječak, tek se

96

mjestimice javlja fingirani, zamišljeni dijalog, no ta siromašna fabula kompenzirana

je izuzetno napetom, ergoničkom naracijom, s kojom su usklađeni naslovi

poglavlja jer nisu formulirani kao samostalne sintagme nego kao prve riječi u

poglavlju, čime se sugerira neprekinutost, događajnost koja ne zastaje.

Izuzetno djelo koje se nudi i u svojoj simbolnoj polivalentnosti: ono pored jasne

kršćanske poruke može biti doživljeno i kao izloženost, kušnja Domovine u zlu,

koja se od toga mraka može spasiti jedino iskrenim pouzdanjem u Svjetlost Božju!

Onim što je dosad namijenio djeci, Zlatko Krilić svakako pripada najznačajnijim

dječjim perima u novijoj hrvatskoj književnosti. On je našao ključ za poželjno

dječjeknjiževno štivo - u atraktivnu, lepršavu ambalažu umotao je plemenitost i

humanost, ono poradi čega ta književnost i postoji.

97

25. TITO BILOPAVLOVIĆ

Ali literatura nije samo za one koji čitaju nego i za one koji je pišu. Oni se tako liječe.

Krpaju rane. Propitkuju jesu li doista živjeli u nekom bivšem vremenu i zašto su živjeli

tako loše. Pokušavaju dići ništavnu sudbinu na razinu simbola.

Ovako objašnjava sudbinu pisca Tito Bilopavlović (1940.) otvarajući time razgovor o

bitnom pitanju književnosti, ne samo dječje – ona postoji i zbog (za) autora, a ne samo

za njegova čitatelja. Time je „uozbiljio“ i poziciju dječje knjiženosti, one koju rado, a

površno svrstavamo među autobiografsku. U nju je unio i još nešto – autohumor jer

„neprekidno je nešto pisao iako nije znao zašto. Valjda da vježba rukopis, zatim

strojopis, a danas računalopis“.

Bilopavlović se rodio u Novoj Gradišci, gradu koji će biti izvorište za mnoga njegova

djela. Nakon što je u Zagrebu diplomirao pravo, radio je na poslovima kulture, bio tajnik

DHK, kolumnist u listovima i tjednicima i urednik dječijeg lista „Smib“.

Bilopavlovića najprije treba predstaviti kao pjesnika i pritom istaknuti njegovu

autohtonost, nakon krugovaške poetike težnju za nepripadnošću; njegov stih

karakterizira jednostavnost, što je „izvjesni otpor apstraktno-gnoseološkom, tj.

spoznajnom nastrojenju suvremenih hrvatskih pjesničkih generacija“. A tu postignutu

izvornost Bilopavlović je, u zbirakama za odrasle, postigao i u zbirkama što ih je

namijenio djeci; Knjiga za male i velike igračke (1978.), Oprostite, volim vas (1998.),

Dvorska luda i ostala rodbina (2000.), i drugima. Oprimjerimo tvrdnju pjesmom Tata je

glavni u kojoj autor uzima tabu – motiv, ljubavni i pritom izbjegava stereotipan pristup:

Što rade Baka kaže Što znadu rode

mama i tata da pišu rodi pismo o mom bratu?!

iza zaključanih vrata? da mi donese brata. Ne, ne vjerujem u ptice,

98

vjerujem u tatu.

Pjesma je četverodijelne strukture: prvi segment je naslov koji transparentno naglašava

stav, a ujedno ga nedorečenošću problematizira. Drugi dio postavlja problem binarnom

fakturom: stihovi što rade mama i tata neutralno su upitni, tek treći stih naglašava

tabuiziranu poziciju pjesme. Druga je strofa treći segment, kontrastna jer suvremenosti

pretpostavlja drevnost, no ne u ironijskom smislu nego poradi postignuća infantilnog

ugođaja svijetom koji je donedavno bio ispunjen maštovitim pričama i odgovorima. Tek

u zadnjem dijelu mali subjekt otkriva koprenu s tabu – teme i dječački iskreno otvoreno

priopćuje činjenicu. Pjesma, dakle, razgrće veo s ove teme, ali primjereno malom

čitatelju- jednostavno i naivno – humorno. U tom je Bilopavlovićeva izvornost ,

potvrđena i drugim naslovima s isitm motivom (Na moru, Čudna stvar, Bitno pitanje).

Bilopavlovićevi stihovi, širokog motivskog raspona, nisu stihovi lakoglagoljivi i šaljivi, tek

igre radi, nego ispod dopadljiva teksta kliju ozbiljna životna (dječja) pitanja; on je,

zapravo, osjetio bit suvremenog dječjeg pjesništva – privući da bi se reklo! U tom

„usmjerenom sviđanju“ pjesnik ne zaobilazi ni sebe te je autohumor čest gost u

njegovim pjesmama, transparentnije, recimo, u pjesmi Moj tata pisac.

Formativnu i sadržajnu primjerenost Bilopavlović je postigao i slikovnicama. U serijalu

pod naslovom Slatka moja šeprtljo objavio je četiri slikovnice: Zlatica i Bubamara,

Zlatica Blatica, Zlatica i ptica, Zlatica i Ivica Gljiica (1986.-1988.), dopadljiva sadržaja, o

nestašno-nespretnoj djevojčici, s nizom neobičnih događaja u kući i izvan nje zapravo o

nonsensnoj zlatičinoj stvarnosti i s modernim depoetiziranim stihom. Slične su i druge

autorove slikovnice: Čoko i Lada (1989.), Pužić slikar (2000.) ujedno i primjer uzorne

suradnje pjesnika i ilustratora. Igrati se, priuštiti si doživljajnu slobodu, izraziti dječje

shvaćanje stvarnosti, to su neke najvažnije odluke Bilopavlovića slikovničara.

Veću pozornost ipak zavrjeđuju Bilopavlovićeve pripovijesti i romani: zbirkama Paunaš

(1978.) i Filipini iza ugla (1988.). Bilopavlović se uvrstio meu prve hrvatske suvremene

pripovjedače. Polazna pozicija u njima je ova: kao i drugi suvremenici, i Bilopavlović se

„udaljuje od tradicionalističkih iskaza u dječjoj književnosti zapostavljanjem fabule i

99

akcije u korist misaonih i lirskih digresija, promjenama pripovjedačeva stajališta, a

solilokvij potiskuje naraciju i dijalog...“ Činjenica nije samo stilska kategorija nego i

recepcijska, kao iskaz poštovanja mladog suvremenog čitača.

Zbirkama je izvorište autobiografsko. Prva se zbiva u rodnom autorovu gradu, na

ciglani, drvarnici, dakle, na gradskom rubu. Klapa je, kao i drugdje, brojna, složna i

čvrsta, ali je s plošne događajnosti njezino predstavljanje pomaknuto na opise psihičkih

procesa junaka – grizodušja, ljubavi, pokajanja, malodušnosti. Niz naslova iz zbirke

zaslužuje antologijski status: Kradljivac, paunaš, Veličanstvena Lili, Jahačeva slava,

Osvetnik u bijelom sedlu, Ulaz strogo zabranjen. Među njima izdvaja se crtica Plave

pletenice kao ledenice. Posrijedi su ljubavni jadi maloga pripovjedača koji mašta kako

da osvoji Dragicu, no nakon fijaska za zimskih ferija njemu su hladno bljesnule njezine

dvije pletenice kao dvije ledenice. Crticu karakterizira autohumorni smijeh kroz suze,

recimo: Nastojao sam u školi što češće bit uz nju, ako ustreba, mislim, ako bi je netko

napao i slično. Jednom je rekla da ne moram stalno biti uz nju kao sjena. Tako one

osvajaju muškarce, čitao sam. Priča je, ukratko, odrastanje uz smijeh...

Druga zbirka nastavlja se na prvu, posrijedi je lokacijski premještaj (Zagreb) i odrasliji

sudionici. Međutim, u tim pričama, pokraj uspjelijih tekstova (Draga siromašna Srna),

uvuklo se, premda mjestimice, dociranje te priče ne zrače igrivom nestašnošću kao one

iz prve zbirke. Očito je, spomenemo li Bilopavlovićeve slikovnice, autor najdojmljiviji u

tekstovima za mlađu čitateljsku dob (okvirno, do 10 godina).

Posve je drukčiji Bilopavlović u romanu. Otmica Labinjanki (1988.) pripada tinejdžerskim

romanima, odnosno jeans prozi, a bavi se dvojicom mladih prijatelja koji putovanjem na

Jadran žele doživjeti što više uzbudljivih zgoda. Nije posrijedi napeta, matošecovski ili

kušanovski organizirana priča, nego pikarski roman, opet naglašeno autoironijski. Zato

je samo pripovijedanje zanimljivo jer se isprepliću dva narativna tijeka, grafijski

signirana, jedno pripovjedačevo, drugo „Bilopavlovićevo“, kao drugo „ja“ koje ispravlja i

usmjeruje pripovjedača, vraća ga da izvorno započne priču i obraća se izravno čitatelju,

svjesno da je knjiga dosadna pa je ne mora dalje čitati. Zamišljaj je očit primjer prozne

igre strukturom, što je jedan od stilskih elemenata proze u trapericama. Drugi je

neprestance naglašavan ironijski književni diskurs, ujedno kao autorov stav spram

100

tadašnje svakodnevice: - Putujemo tetkici na more – rekao sam još udvornije. A ne

znamo puta, ne znamo staze; dvorac uz Severin na Kupi iz trulihje vremena, zarastao u

logično bujanje socijalističke vegetacije, (...) sve je zaudaralo na mokraću i feudalizam.

Drukčije je intoniran roman Čitaj, gospodine balavče (2002.). Pisac djelo locira u

Domovinski rat, no ne na prvu bojišnicu, nego se bavi posljedicama koje rat ostavlja u

pozadini, u gradu Nova Vališka (Nova Gradiška). Protagonist je dječak čija majka

ostavlja obitelj i bježi s drugim u Zagreb, a otac je, nakon što se odao piću, uhićen jer je

posjedovao ilegalnu radiostanicu; dječak se jedini brine za nagluhog djeda nalazeći

utjehu u svojim zapisima o djevojčici Maji. Osobita je, kao i u prvom romanu, struktura:

djelo je prstenasto, s dva pripovjedača: uvodno se čitatelj izvješćuje da je profesor I. D.

na gradskom otpadu pronašao dječakove bilješke i odlučio ih objaviti, a u „Pogovoru“ da

se pisanje nepoznatoga momka naprasno prekida iako bi hrvatskoj književnoj javnosti

koristilo upoznavanje s vjerojatnim nastavkom. Osim asocijacije na autobiografičnost

djela autor je na originalan način udovoljio žanrovskoj poetičkoj odrednici, naime, o

romanu kao otvorenoj strukturi. Stilski postupak autorskog premještanja poznat nam je,

sukladan temi, a tad i uvjerljiviji – on ostavlja „dječakove“ gramatičke, pravopisne i

stilske pogrješke kako ih je mladi „autor“ i zapisivao intervenirajući u tekstu tek

izmišljanjem naslova i poglavljima umjesto nadnevka. Time je ostvario simultanu

dokumentarnost, što romanu priskrbljuje draž i privlači čitateljevu pozornost. Privlačnost

pojačava i prepoznatljiv autorov stil, s gdjekojim podtekstovnim ironijskim ubodima;

uostalom, i sam naslov sugerira imperativno-ironijski diskurs koji je u stanovitoj

kontrapunkciji spram gorkoga sadržajnoga sloja.

Osobitost priloga Tita Bilopavlovića hrvatskoj dječjoj književnosti ogleda se u novom

zamišljaju, novoj poziciji te književnosti: u poeziji dokida uštogljenu formu, a isto tako i u

prozi teži originalnim strukturama, umnogome komplementarnima odrasloj književnosti,

a na planu tematskom doprinosi detabuizaciji te književnosti. Nevelika književna opusa

(jasno, ne računajući djela za iskusna čitatelja) Bilopavlović je ipak svakim od njih –

stihom, pripovijetkom i romanom – ugradio svoj prepoznatljiv rukopis u hrvatsku dječju

književnost. (iz Pregleda hrvatske dječje književnosti, Stjepan Hranjec)

101

14. Domovinski rat u dječjoj književnosti

Ovaj mali ratni dnevnik posvećujem svim dječacima i djevojčicama kojima je rat

utisnuo svoj surovi pečat u nevinu dječju dušu i nepovratno im osiromašio najveće

bogatstvo u životu - dane djetinjstva.

Posvetu u knjizi Stjepana Tomaša Mali ratni dnevnik mogli bismo transparentno

ispisati ispred svih dječjih romana o Domovinskom ratu. Takva se posveta, uostalom,

javlja na početku gotovo svih takvih djela. Jer - dječji pisci suosjećaju. Ovaj strašni rat

utisnuo je mnoge rane, neke možda nikad neće zacijeljeti. A posebno su te rane bolne u

djece, zato što je pred njima život, a na njegovu pragu susreli su se s nečim strašnim,

šokantnim, nečim što čak ni njihovi roditelji ne mogu posve shvatiti ni objasniti zato što

im je mnogima razoreno najdraže - drago okružje roditeljskog doma, što im je nasilno

prikraćeno djetinjstvo. Eto, zato pisci reagiraju, poradi tih svojih malih prijatelja.

Zagrebačka „Mladost“ startala je 1991. s Ratnom vjevericom.

1. Prva knjiga u toj biblioteci bila je djelo Mladena Kušeca Ubili su mi kuću .

Nije posrijedi pravi roman nego zbirka reporterskih zapisa dječjih impresija o ratu. Osim

što nema fabule, u djelu ne nalazimo ni klasično oblikovane likove. Oni o „kojima se

govori“ ili koji govore o sebi su autor, kolegica s Hrvatskoga radija Nela Čurčić i djeca iz

Dubravica, Lišana Ostrovičkih, Dobre Vode, Lukšića i Prisole u njihovih „pet dana

stradanja“. Radi se o početku srpske agresije kad su ljudi iz sela uz prvu crtu bojišnice

morali bježati, a zločinci potom rušili crkve, kuće. Naslov je knjige slikovit: kuća je

djetetu živo biće, ona mu je dom, dakle svetinja, kao svakome Hrvatu. Barbarima nije i

zato je ruše, „ubijaju“. Djelo još po koječemu nije standardno. Uz zapise, koje je Kušec

počeo slagati 18. rujna, a završio 8. listopada 91., naći ćemo niz uvrštenih pisama i

pjesama malih stradalnika, drukčije grafički oblikovanih (istaknutih) bolničkih izvješća,

fotokopija novinskih naslova i članaka, a u prvom redu dječjih crteža na temu rata. Djelo

je ratna slikovnica, dakle knjiga u kojoj ravnopravno opstoje tekst i slika,

nadopunjavajući se i pojašnjavajući. Knjiga tako zahtijeva prosudbu i likovnog

stručnjaka i pedagoga o likovnom dječjem doživljaju rata.

102

Onaj drugi, tekstualni dio, sastavljen mozaično, ne nosi nikakvu tezu. On je

naprosto registracija strahota u djetetovoj psihi. Premda, i to je svjedočenje o kulturi

jednog naroda, kulturi koja ne uzvraća mržnjom, nego se uzdiže iznad zla - molitvom,

za sebe i za neprijatelje. Evo kako piše mali Neven, đak 4. razreda iz Lišana

Ostrovičkih:

Molitva za moju domovinu

Ja molim svim srcem svojim Gospu da sve ljude hrvatske sačuva smrti i pakla. Molim

te, da Hrvatska sva sja u zlatu. Molim da sva djeca budu sretna. Molim te, Gospe, daj

mome tati u selu da ne bude ranjen ni mrtav. Molim te, umiri srpski narod od prokletosti.

Molim te, Gospe, pomozi mi.

2. Još je jedno djelo o ratnome bijegu - objavljeno nedugo nakon Kušecova, 1992. –

roman Maje Glušćević Bijeg u košari . Autoricu znamo kao vrsnu spisateljicu

animalističke proze. A tu njenu sklonost u ovoj prigodi ne ističemo uzgredice: glavni je

junak, pored dječaka Jerka, magarac Sivko, „najpametniji, najlukaviji i najhrabriji

magarac na svijetu“. Tovar nam je inače sinonim za tvrdoglavost pa i glupost, ali rat je

pokrenuo i ovu domaću životinju, koja u košari na svojim leđima iznosi mališana iz sela

u koje ulaze pijani kokardaši. Oblikuje se, u Maje Glušćević rado korišten motiv

prijateljstva djeteta i životinje, bliskost u nevolji, međusobno razumijevanje, razgovor

„nemuštim“ jezikom. A to zbližavanje još više pojačava doba neljudskosti, kad se mali i

nemoćni stisnu jedni uz druge, kad traže malo topline i pomoći:

Jerko je prislonio svoju plavu kuštravu glavicu uz Sivkov vrat i tiho šapnuo:

- Nemam nikoga osim tebe!

Sivko je osjetio toplu skrb za to malo Ljudsko stvorenje, nemoćno da se brine o sebi.

Pogledao ga je onim svojim krupnim sjajnim očima kao da mu želi reći:

- Ne brini! Nas dva i gora zelena!

Jednostavnost rečenice, lirizam iskaza, rat viđen očima zbunjenog, smrtno preplašenog

mališana, apoteoza animalnom svijetu - to su neke odlike Bijega u košari.

103

3. Nova knjiga „Ratne vjeverice“ je djelo Nikole Pulića Strah me, mama (1992.) koje

ne bismo mogli svrstati u romane. Prije bi se moglo govoriti o psihološkoj dječjoj prozi

jer pisac zanemaruje kompozicijske osobnosti žanra. U prvom redu ispripovijedane su

sve traume koje doživljavaju djeca zagrebačkih predgrađa Gajnice-Podsused. Glavni

grad nije bio na prvoj crti bojišnice, ali je kao i svi drugi hrvatski gradovi i krajevi trpio;

grad koji je dao tisuće dragovoljaca, zbrinuo ranjenike i prognanike, ali i grad koji je

doživljavao udare i šokove - granatiranje tv tornja, Banskih dvora ... Te su se strahote i

te kako utisnule u ljude, osobito su ostali tragovi u najmlađima.

Svako dijete iz predstavljenoga društva u djelu - Marija, Tanja, Šumarica, Zlatko,

Duško -proživljuje početak ratnih strahota 1991. na svoj način. Najviše je predstavljena

djevojčica Marija koja je jedina imala „bliski susret“ s balvanašima. Pa kad padne noć,

kad je u mraku djevojčičine sobe sve drukčije, a još se oglase i sirene, strah počinje

djelovati, rasti: Marija je prestravljena, vrišti i ni u roditeljskoj postelji ne može naći sna.

Strah je tada i tamo gdje je mrak, a mrak je crn; to su inače tri tematske riječi - strah,

mrak, crn - u ovome romanu.

Rat je ostavio ožiljke, upozorava Pulić ovom izvanredno profiliranom prozom i

trebat će dugo vremena da one zacijele; u male sirote Janje iz Dalja (kojoj su tenkovi

pregazili majku, bolesna baka izgorjela u zapaljenoj kući, a otac se bori u Vukovaru)

vjerojatno nikad!

Ali, Pulića nije ponijela radnja, nije zapao u jednostran pristup ni stršeću

tendencioznost. Stav je iskazao portretiranjem dječaka Dušana. On se pretjeranom

debljinom, doduše, razlikuje od svojih vršnjaka (u tome ne trebamo tražiti nikakvu

simboliku!), no ne i ponašanjem družba ga osjeća ravnopravnim, premda je sin

srpskoga oficira. Ne shvaća i ne želi u Beograd jer je rođen u Zagrebu, tu su mu

prijatelji, to je njegov grad. Ipak, ovaj stav, ovu čistoću pisca je ostavio samo u dječjim

okvirima jer je dječakov otac zlikovac, ubojica. Premda ni uz njega Pulić ne „prazni“

emotivni naboj, on tek niže događaje koji govore sami za se. Stav iskazuje neizravno,

prispodobom, recimo kad se Marijin otac, bdijući nad posteljom traumatizirane kćeri,

sjetio bakinih priča o „zmijama i zmajevima koji su odnosili najljepše djevojke, o

vukodlacima i vampirima“, nehotice ih uspoređujući s vukodlacima na krajinskim

104

prometnicama i u zraku nad gradom. Dvije sredine, dva zavičaja - Zagreb i Krka s

priobaljem - funkcioniraju u Pulićevoj prozi ravnopravno i naporedo.

4. Nakon Strah me, mama Pulić objavljuje roman Čuvari amfora (1994.), lociran u

šibenski akvatorij (skradinsko područje), u mjesto Stinica s jedne, te Lokve i školjić

Crkvicu s druge strane. Djelo se zbiva na samome ratnom poprištu, kraj topova,

tenkova i zrakoplova; u djelu su protagonisti starija djeca, na pragu momaštva i

djevojaštva. Akcijski element bit će naglašeniji upravo zato što se zbivanje odvija na

prvoj crti, na samom početku '91.

Pulićevi Čuvari amfora su roman o odrastanju jedne primorske mladosti pod

kišom granata. Duboko emotivno proživjevši Drugi svjetski rat, upravo u godinama

njegova junaka Šime, Pulić je osjetio poriv da se umjetnički dostojno oduži istoj takvoj

„mladosti na pragu“ u ovom, Domovinskom ratu. No bez „lažnih herojstava, isforsiranih,

neiskrenih i namještenih prikaza“, kako je sam jednom izjavio. Čistom dikcijom,

zgusnutom rečenicom, a prije svega napetom, dokumentarno motiviranom pričom, Pulić

je ostavio još jedan pisani spomenik Domovinskom ratu, primjeren odraslijoj čitateljskoj

publici.

5. Za knjigu Moj tata spava s anđelima (1992.) Stjepan Tomaš izabrao je dnevničku

formu. Mjesto zbivanja njegov je grad Osijek, a vrijeme zbivanja od 6. rujna do 2.

prosinca 1991. Tih je mjeseci (i kasnije) ovaj mučenički grad bio opkoljen s triju strana,

slobodan je bio tek put na zapad (koje li simbolike!), pala je tada Baranja, 19.

studenoga, i grad-heroj Vukovar, a Osijek je sve to vrijeme bio neprestance izložen

divljanjima. Kroničar te patnje je djevojčica Cvijeta Matković, učenica VI. razreda. „Ono

što ne smijem i ne mogu izgovoriti, zapisat ću u svoj dnevnik“, ispovijeda se djevojčica,

hrvatska Ana Frank (kako ju je nazvala Dubravka Težak). Autor je ne predstavlja

izravno, čitatelj je ne može opisati, ali zato i te kako s njom proživljuje sve strahote koje

je dvanaestogodišnjakinja zapazila iz svoga skrovišta - nema škole (ona je kasnije i

granatirana), nestaje struje, nema grijanja, život se preselio u katakombe, kolone

prognanika, svakodnevno stravično bombardiranje, ranjeni i mrtvi u ranjenom gradu ...

Niz je stvarnih činjenica koje posve mijenjaju Cvjetine dosadašnje spoznaje, ona je -

kao i mnogi njeni vršnjaci koji su se našli uz bojišnicu - naprosto odrasla u nekoliko

105

mjeseci! Umjesto Madonne, Michaela Foxa, Toma Cruisea i Alice Cooper djevojčica

pamti imena legendarnih vukovarskih izvjestitelja: Josipa Estereichera, Siniše

Glavaševića, Alenke Mirković i Vesne Vuković, a umjesto igre - čučanja u podrumu,

strah, neizvjesnost...

Dnevnik je Tomaš nastavio i pod naslovom Mali ratni dnevnik (u 1996. doživio

već treće izdanje) uvrstio Moj tata spava s anđelima te prognaničke dječje dane u

austrijskom gradiću Pinkafeldu i povratak djece u Osijek; Cvijetin dnevnik je, dakle,

proširio do 7.lipnja 1992. kad je „u Osijeku već danima zaglušujuća tišina“.

6. Kao i drugi, i Nada Iveljić u romanu Marijina tajna (1995.) stvarnosno situira priču,

navodeći vrijeme, mjesto, čak i stvarne osobe-sudionike; realnost i književna zbilja

jedno su. No pozornost usmjeruje na jedan lik: djevojčica Marija protjerana je sa svoga

slavonskog ognjišta i smještena u Makarskoj; duboko emocionalno vezana je za svoj

dom, pa sve oko sebe - novu sredinu - mjeri svojom Slavonijom:

Marija im je pokušala pričati o svom zavičaju, o hrastovim šumama, zlatnom žitu i

poIjima suncokreta. Govorila im je o konjima, govedima, praščićima i o rodama na

krovu. Sve je to tako različito od kamenita krajolika u Dalmaciji, od kvrgavih maslina i

dračavog bilja. Tlo i raslinje ovdje je suho: bode sve što rukom takneš i nogom nagaziš.

Ono što obilježava njenu prognaničku svakodnevnicu, a posljedak je proživljena

šoka - je strah. Marija se boji nekih predmeta, čak i kamena jer na radiju upozoravaju da

se ne diraju nepoznati predmeti - to je možda neprijatelj posijao mine. Ona je dobra i

vrijedna, „iz očiju isijava blagost i dobrota“, no izgubila je ono što svako dijete ima -

smijeh, bezbrižnost. Autorica se ne bavi njenim portretom ni nizanjem karakternih

osobina. Čitavo djelo je nizanje posljedica zla koje je duboko ranilo dječje srce.

7. Već sam naslov Kušanova romana Koko u Kninu (1995.) znakovit je: Koko-serijal

nastavlja se, što će reći da se čitatelju sugeriraju i slični (detektivski) doživljaji slavnoga

dječaka, koji se, eto, nakon Zelenog vrha, Zagreba i Pariza našao u - Kninu, negdašnjoj

hrvatskoj prijestolnici, donedavno središtu srpske pobune, točnije, gradu-sinonimu

106

nedavnoga ratnoga zla. Valja nam odmah ustvrditi da ovo djelo nije na razini prijašnjih

Kušanovih romana, naprosto zato što je autor odviše „zapetljao“ fabulu. Osobito je

dvojben motivacijski sustav, temeljen na slučajnostima i nevjerojatnostima kojih je

odviše na jednome mjestu. Ako li i ove autorove zamišljaje protumačimo kao

poigravanje poetikom krimića, pitanje je ipak hoće li mali čitatelj razumjeti sve one

motivacijske zaplete i rasplete. Osim već poznatih likova Kušan uvodi i nove, dotad

nepoznate u njegovu serijalu; posrijedi je detektivski roman s tezom. Nije slučajno što

Kušan nakon dovršena teksta upisuje nadnevak: 5. 8. 1995., dakle neposredno nakon

„Oluje“ i uz to učvršćuje svoj crtež kninske tvrđave na kojoj je istaknuta državna

zastava.

Koko je s družbom upravo zato u Kninu (kao i Hitrecovi Smogovci u

Domovinskom ratu) da njegovu autoru priskrbi aktualnu temu. Zato, dok starac Vincek

traži hrvatske korijene na kultnom mjestu hrvatske povijesti, jer:

Umorstvo se dogodilo negdje ovdje, na ovom polju. Priča se da su zlikovci došli

odnekud si

Istoka. Zlikovci su uvijek ovamo dolazili s Istoka.

Bratiji, „burazima“ na tom mjestu samo je do pljačke grobnica i do uzimanja „svojeg“, jer

to je „uvijek bio Bizant“!

Koko u Kninu na provjerenoj je crti Kušanovih dosadašnjih romana, a na

tematskom planu aktualan: balvanijada kninska, što Kušan, angažirani književni

djelatnik, naprosto nije mogao odšutjeti.

8. Roman dvojca Hitrec-Tadej Kanjon opasnih igara (1994.) ubrajamo među romane

o Domovinskom ratu, premda ne posve, jednostavno zato što je posrijedi stanovit

vremenski odmak. Radnja se zbiva sredinom kolovoza 1993. kad su iz zatvora pobjegla

trojica srpskih terorista i skrila se u spilju ponad kanjona rijeke Cetine. A tamo kreću u

logorsku pustolovinu i dječaci iz Grada. Romani nastajali pod kišom granata i

topovskom grmljavinom dokumenti su, čvrsto prirasli uz neposredne ratne događaje.

Što je odmak veći, što je pisac manje pritisnut neposrednošću stvarne zbilje, imaginaciji

107

pušta na volju, stvarajući dječje romane onim čime su najprepoznatljiviji - napetom

fabulom! Glavni likovi su dječaci, djeluju u družbi, a povezuje ih tipična dječačka

osobina - žeđa za pustolovinom. Poticaj je klasičan, a tehnički nov - gledaju Indijance i

Winnetoua na videokaseti, nazivaju se „cendravi ratnik Mali Debeli Medvjed“, „Old

Snajpermen“ (to za dječaka Marka koji nosi naočale), Nijemac Otto je „Old

Münchenman“, a i sam naslov romana priziva ambijent Divljeg zapada. No u stvarnoj

situaciji hvata ih strah, glad i umor, ubrzo im je dosta pustolovina, priviđaju im se vile i

vukodlaci ... U stilu se, bez obzira na dvojno autorstvo, prepoznaje Hitrec, napose u

građenju humora. Niz je duhovitosti: dječak Zvone tvrdi da mu je od jedne kriške torte

uvijek zlo pa mora pojesti dvije, pa aforističnih formulacija: („To je takav karakter, čim ga

više gaziš, osjeća se bolje“); raznih usporedbi „mali odvratni usisači koji se nazivaju

komarcima“, igranja tuđicama („scenograf je stroj za otkrivanje laži, mislim“ (radi se o

poligrafu, op.a.), a u pretežitoj su humorističkoj funkciji i duhoviti dijalozi... Roman je

pravi dječji i pravi filmski (nastao je na temelju scenarija!) - napet, akcijski, duhovit,

dramaturski zgusnut, no ujedno i domoljuban, što će reći poučan. S razlogom mu je i

pripala nagrada „Grigor Vitez“ za 1994. godinu.

Na temelju ovih odabranih primjera moguće je uočiti njihova skupna obilježja,

koja mogu biti neke temeljnice poetici hrvatskog ratnog dječjeg romana.

1. Pristup temi naglašeno je emotivan, koji međutim nije za posljedicu imao

parolašenje nego uživljavanje u psihologiju djeteta, rat se gleda dječjim očima.

Što je vremenski odmak veći, pisci više maha daju maštovitim i vedrijim

fabularnim zamišljajima.

2. Očita je težnja za nefikcionalnim žanrovima: dnevnikom (Tomaš), pismima,

reportažom (Kušec).

3. Prevladava prepoznatljiv tematski korpus svakoga pisca posebno i taj se samo

„premješta“ u ratno zbivanje (Pulić, Glušćević, Kušan).

108

4. Stil je lišen bilo kakvih kićenosti, bajkovitosti ili fantastičnosti, ogoljen je, krajnje

ekonomiziran, želi svjedočiti snagom činjenica, osobito u djelima čija se radnja

zbiva na samom ratnom poprištu, iza prve crte bojišnice.

5. Optimizam, vjera u pobjedu i slobodu u svakom su djelu neupitni.

109

27. DJEČJA POETSKA ANIMALISTIKA

(Krklec, Majer, Parun)

- javljaju se životinje u svim rodovima i vrstama: mačke (lovci), miševi (žrtve), zečevi,

medvjedi, žirafe, majmuni, slonovi, vrapci, lastavice, ševe…

- ocrtane su zbiljski ili antropomorfno radi pouke s pedagoškom poantom

- stara dječja poezija pjeva o prirodi i domaćim životinjama

- suvremena dječja poezija ne mijenja izbor motiva, nego strukturu i karakter – umjesto

zbiljskih motiva prevladavaju imaginativne igre, raznolikost strofa i stiha, humor

GUSTAV KRKLEC

- rođen je 1899. u mjestu Udbinja, kraj Karlovca, djetinjstvo proveo u Maruševcu

(prisutna zavičajnost u djelima)

- bio je prevoditelj (preveo Kästnerov roman Emil i detektivi…)

- bio je član JAZU, dobitnik mnogih književnih nagrada, a umro je u Zagrebu 1977., dok

je radio kao predsjednik Društva književnika Jugoslavije

-dječji animalist postao zahvaljujući Telegrafskim basnama

TELEGRAFSKE BASNE – u stihovima ljudski odnosi u obliku anegdota o životinjama-

ŽABLJA MELANKONIJA, MUDRA LAVICA, U ZOOLOŠKOM VRTU

-pjesme imaju kratku poantu. Prisutan je humor, ironična zapažanja... Stihovi su

istodobno i basne ( po 4 stiha čime je osuvremenio bajku) i epigrami i sugestivno

slikovite pjesmice: ZVONCE O REPU, DRVENI BICIKL, MAJMUN I NAOČALE, NI SAN

NI JAVA

- zbirke pjesama: LIRIKA, SREBRNA CESTA…

VJEKOSLAV MAJER

- 1900.-1975., Zagreb

- pjesnik je Zagreba, njegovih ulica, trgova...

-u dječjim pjesmama nalazi ljepotu i vrijednosti u malim stvarima i pojmovima

skromnosti, odriče se pouke

110

- dječja poezija - ŽUNA NA TELEFONU – odgojnih poučavanja nema, a gotovo sve

pjesničke slike odišu duhom osjećaja za miroljubiv život u zajednici, za prijateljske

odnose među životinjama, humor... Prisutna je antropomorfnost.

Nov je po tomu što životinje seli u grad (nisu više u šumi, kupuju stvari u dućanima,

uređuju svoje stanove modernim namještajem, vode razgovore... npr. Pjesma ZEKO U

KAVANI). Otkriva čuda iz životinjskog svijeta na maštovit, imaginaran i krajnje

jednostavan način.

- proza – GRIČ NA SUNCU, GRIČ U SJENI, DNEVNIK MALOG PERICE

VESNA PARUN

- rođena je 1922 u Zlarinu kraj Šibenika

- dječja poezija:

ZORE I VIHORI- 1. zbirka

Dječji stih:

1. svijet prirode:

-jednostavnost, kratkoća stiha

-svakodnevni realan prostor preobražava u čudesnu, pomaknutu zbilju

-zbirka TUGA I RADOST ŠUME

2. animalistički motivi:

- zbirke PATKA ZLATKA, ZEC MUDRIJAN

- dječji roman u stihovima: Džingiskan i Miki Trasi

3. zbirka HOĆU LJUTIĆ, NEĆU MAK– stih je razgibaniji, ritmički raznovrsniji, ležeran,

po potrebi lepršav (za razliku od njezinih prijašnjih zbirki), ali obavezno muzikalan,

skladan, jezično proziran i svjež. Zbirka sadrži stotinjak kratkih pjesama podijeljenih,

formalno u 4 ciklusa. Stihovi su kratki, često od jedne riječi. Motivi su životinjski, u

kojima ona želi izraziti životno iskustvo i mudrost, a ponekad i neku šalu.

-zbirke: CRNA MASLINA, VIDRAMA VJERNA, KORALJ VRAĆEN MORU, MORSKA

KOČIJICA, TRI MORSKE PUSTOLOVINE, DA SAM BROD…

- starom formom i osuvremenjenim jezikom opjevava zbiljske i fantastične zgode iz

životinjskog svijeta

111

- kritičari smatraju da je više cijenjena u odrasloj poeziji, a za dječju joj pripisuju da je

piše bez stvarne inspiracije, zbog vještine i rutine

112

28. DIJALEKTALNO DJEČJE PJESNIŠTVO (STJEPAN

JAKŠEVAC, PAJO KANIŽAJ, IVICA JEMBRIH, LJUBICA DUIĆ-

JOVANOVIĆ)

STJEPAN JAKŠEVAC (1916.- 1994.)

- rođen u Brdovečkom Svetom Križu nedaleko od Zagreba

- redatelj, dramaturg, urednik dječjih emisija na radiju

- pisao liriku za odrasle ali svjetsku slavu stekao je u dj. pjesništvu

- jedan od začetnika suvremenog kajkavskog dječjeg pjesništva, a za ukupnu dj.knjiž.

zaslužan je što je prvi uveo LJUBAVNU TEMATIKU u dječji stih

- njegovo dj.pjesništvo možemo podijeliti na 3 motivsko-jezične cjeline:

- na pjesme o đačkoj svakodnevici

- na ljubavne stihove

- na kajkavski ciklus

- prvu cjelinu predstavlja zbirka «Vesela godina» (o đačkih svakodnevnim doživljajima,

đačkom životu)- u njoj je oko stotinjak pjesama, bilo kajkavskih,bilo standardnih- neke

su i uglazbljene

- jedan ciklus u toj zbirci naslovio je «Ni Zagorje malo»- puno pejsažnih i humorističkih

stihova

(pjesma «Zlatni breg»- jednostavna, svrhovita- pjesnik nabraja nedaće s kojima se bori

đačić na putu do zl.brega,da bi se na kraju pojavio zl.brijeg, a taj brijeg je škola,prozor

prema zlatnom brijegu života)

113

- zbirka «Voli me,ne voli»- 60-ak pjesama kojima autor otvara tabu-temu u dj.knjiž.- prva

ljubavna sanjarenja, simpatije

- zbirka sadrži jezičnu igru, ministrukture

- zbirka «Ima jedan razred» - kajk. pjesme «Na plavem bregu» i «Sme si naši»

- «Popevka ja KAJ», «Balada o kokotičeku», «Balada o konjčeku», «Kokotiček»

PAJO KANIŽAJ

- podravac kajkavac

- Kanižaj stih nasljeđuje od Galovića, Mihovila Pavleka Miškine (sumještanin), Krleže

- iz njegovih pjesama uvijek zrači vedar i zafrkantski pogled na svijet iskazan

paradoksom, kontrastom i poentom

- kajk. stihove uvrštavao je u pojedine zbirke- «Popevke sam pisal» u zbirci «Prsluk

pucam» te «Žufki, slatki kaj» u zbirci «Zelene brkove»

- objavio i 2 kajk. zbirke «Kralju Tomislavu» te «I onda neš pil»

- umjesto biranog, knjiškog kaja Kanižaj se odlučuje za svakodnevnu, urbanu i ruralnu

govornu varijantu + vulgofrazemi i novoleksemi

- pjesme- «Vu dvorišču», «Grah», «Horvacka zemlica», «Nek bu tak», «Dežđ»

- osim izrazom Kanižaj dj. kajkavštinu osvježuje i formom- kad piše haiku stvara

KAJIKU- kajk. haiku-poticaj je igra, a rezultat vedre minijature- kajiku u zbirci «Čudo u

djetetu»

114

IVICA JEMBRIH

- Gregurovec, Hrvatsko Zagorje, 1939.

- objavio više od 30 pjesničih zbirki (kajkavske i standardne pjesme), neke su se

pojavile i dvojezično, uz makedonske i slovenske prijevode («Dobro jutro Zagorje»,

«Zemlja smo»)

- od tih zbirki neke je namijenio djeci- «Mujceki se hinčeju», «Popievke tice kajkavčice»,

«Zeleni krič»

- Jembrih je prvi kajk. književnik koji je svoje zbirke U CIJELOSTI namijenio

najmlađima!

- temelji motivi- rodni kućni prag, zamlja i zavičaj

- u svojoj prvoj zbirci «Mujceki se hinčeju» (najvažnija) predstavlja svijet koji okružuje

dječaka zagorskog sela, a to je animalni svijet koji se glasa i javlja- Jembrih je po svojoj

ONOMATOPEJIČNOSTI kajkavski Grigor Vitez

- pjesme karakterizira motivska i ugođajna raznolikost

- Jembrih je jedan od najboljih poetskih animalista u kajk. pjesništvu

LJUBICA DUIĆ-JOVANOVIĆ

- rođena u Zagrebu 1941., kasnije Čakovčanka

- zbirkom «Dečeci i mlečeci» svrstala se u red prvih kajk. dječjih suvremenih pjesnika

- motivi pjesama- doživljaji na paši, dječačke simpatije i avanture- iskazano kroz izvrsno

poznavanje dj. psihe

- autorica se motivski i izražajno nadahnjuje međimurskom popijevkom

- zbirka kompozicijski slijedi Galovića- «Protuletje», «Leto», «Jesen», «Zima» + dva

pridodana ciklusa «Međimurje» (pejsaž) i «Dečeci i mlečeci» (nestašni dj. svijet)

115

- ostali suvremeni kajk. pjesnici- Stanislav Petrović (ironijski kaj), Ivo Kutnjak (bavi

se inovacijama u kajk.stihu), Ladislav Radek (epigarmi i aforizmi), Božica Jelušić

(obogaćuje vokabular podravskom kajkavštinom i metaforama)

116

30. BAJKOVITA SUVREMENA DJEČJA KNJIŽEVNOST –

ŠKRINJARIĆ, STAHULJAK, IVELJIĆ, HORKIĆ, GARDAŠ,

HERCIGONJA, MILOŠ

U novom shvaćanju dječje književnosti javljaju se i novi odnosi i zamišljaji spram

bajkovitog, a najzornije se mogu pratiti u književnom djelu triju spisateljica – prvih

'književnih dama' moderne hrvatske dječje književnosti: S. Škrinjarić, N. Iveljić i V.

Stahuljak.

SUNČANA ŠKRINJARIĆ (1931. – 2004.)

Publici se predstavila razmjerno kasno, u 39. godini zbirkom 'Kaktus bajke'. Popularnost

je među dječjom publikom stekla bajkovitim pričama koje je smišljala za svoga mlađeg

brata. Upravo taj poticaj inicirao je nov pristup u stvaranju modela nove bajkovitosti.

'Plesna haljina žutog maslačka' – zbivanje se locira u prirodiu, među cvijeće, što

je već andersovski odmak od usmene bajke. Priča je to o maslačku koji želi biti

kao drugi, no ljepota ne traje, a bajka ostaje; život i bajka dobivaju novu

dimenziju; riječ je o njezinoj resemantizaciji jer u priči ne funkcionira samo kao

žanrovska označnica već kao čudesna, nova stvarnost.

'Ljeto u modrom kaputu' - uronivši u svijet prirode, autorica je antropomorfizira

stapajući pritom stvaran ljudski svijet s modernim, što je podloga za tip moderne

bajkovite priče. Priča ' Nezadovoljna bubamara' zapravo simbolizira čovjekovu

sklonost da bude netko drugi. U priči bubamara priželjkuje drukčiju, zelenu boju.

'Kaktus bajke' - zbirka je šestodijelna, a naslov svakog poglavlja zajednički je

nazivnik pričama, bilo u strukturnom ili ugođajnom smislu. . Zbirku započinje

pričom 'Traži se naslov'. U priči 'Njegovo veličanstvo poštar' umorni poštar zaspi,

a kad mu 3 ježića žele uzeti torbu da se igraju, otac ih pouči da je poštaru torba

potrebna. U 'Čovječuljku od plamena' dječak želi izvesti čovječuljka iz spilje u

117

svoj svijet, ali on tamo počinje blijedjeti – ne može opstati u stvarnosti, jer pripada

bajci. U 'Neposlušnim tipkama' autorica narušava obrazac usmene bajke i na

formulaičnoj razini (Bio jednom jedan kralj...)

Ovom zbirkom afirmiran je novi tip bajkovite priče, koji je iznikao na

prevladavanju, modeliranju dotadašnjeg zamišljaja u gradnji, a materijalizira se

na sintagmatskoj, formulaičnoj razini – zanemarivanje čvrste bajkovite strukture,

u uvođenju simbolizacija osobito iz svijeta prirode i u uvođenju novih likova i

njihovom usporednom življenju s onima iz stvarne zbilje. Od usmene bajke

autorica preuzima duh optimizma i poučnost te se afirmira plemenitost,

humanizam i vjera u prijateljstvo.

U tom smislu su i ove zbirke: 'Dva smijeha'

'Zmaj od stakla'

'Knjiga o pajacima'

'Kuća od slova'

'Svaštara'

'Kakva je to ljubav bila'

Knjigom 'Pisac i vrijeme' započinje ciklus opsežnih formi – kombinacija bajke i

romana. Poveznice tih knjiga su na lokacijskom i idejnom planu te na planu

likova. Umjetnik se izbavlja iz otuđena urbana svijeta i smješta se u izvorni svijet,

u kojem počinje djelovati mašta. Niz nastavlja roman 'Pisac i princeza'. Treća

knjiga u ovom ciklusu je 'Slikar u šumi'.

Autorica unosi u tekstove slikovne poetizacije, koje nerijetko imaju simboličnu

funkciju; dominiraju dvije boje – modra, boja neba i zelena, boja zemlje/tla. Uvodi

nove, začudne aktante. Dok usmena bajka počiva na uobičajenim nadnaravnim

likovima, autorica uvodi cijelu galeriju novih likova: ježevi, snjegović, vrabac,

kornjača, kesten, klavir, drvo. Pritom primjenjuje andersenovski postupak,

118

antropomorfizacijom stvara sav splet odnosa antropoidnog te animalnog i

florističkog svijeta.

VIŠNJA STAHULJAK (1926. Zagreb)

Ona je prava dječja suvremena fantastičarka. Nakon diplome na Glazbenoj

akademiji i Filozofskom fakultetu djeluje na nekoliko područja: predaje solo

pjevanje, bavi se lutkarstvom, javlja se književnim radovima. U tekstovima što ih

je namijenila djeci poveznica je fantastičnost.

Zbirka priča: 'Kućica sa crvenim šeširom' - najavljuje slobodnu parafrazu

strukture bajke i međužanrovska prožimanja, personifikacije i antropomorfizacije

u prirodi, spoj stvarnog i irealnog i stvaranje „treće stvarnosti“. Zbirka je

četverodijelna. Sve cjeline u zbirci počivaju na vrlo originalnim, maštovitim

zamislima.

Zbirka: 'Čarolije iza ugla' - glazbena zbirka. Profesorica glazbe priča priče o

instrumentima – edukacijski motivirano, ali i preslika društvenih, međuljudskih

odnosa: pučki instrument harmonika ne može se družiti s otmjenim a koji izvode

klasičnu glazbu.

'Čarobnjak' – oveća prozna cjelina od 10 epizoda povezanih glavnim likom.

Djevojčicu Lanu zanima sadržaj ladica starog ormara. U realnom svijetu

prepunom zabrana to joj je onemogućeno pa ona odlazi u fantazijski svijet.

'Začarani putovi' – dječak Dado treba napisati zadaću pod nazivom: „Kako

zamišljate put u svemir“. Loveći mačka dospije na tavan, među stvari koje se

obično tamo nalaze: romobil, lutka, zvonce i s njima kreće na putovanje, najprije

u prošlost pa u sadašnjost a ona i u svemur. Kad se vrate Dado napokon može

napisati svoju zadaću, sastavljenu od doživljaja na to začaranom putovanju.

Carrollovski stil pisanja, prijelaz iz zbilje u maštu, no umjesto konvencionalnih

likova ona oživljuje predmete. I sam naslov nagovještava bajkovitu strukturu.

'Djevojčica i paun' – stapanje dvaju svijetova. Roman je moguće razumijeti i

simbolično: kao djevojčičino susretanje s prirodom.

119

'Don od Tromeđe' – animalistički roman u kojem glavnu ulogu ima pas. Autorica

napušta maštu i opredjeljuje se za stvarnost. To je roman lika, u prvom planu su

osjećaji i mišljenja šarplaninca Dona.

Zbirka igrokaza: 'Darovi Djeda Mraza'

Slikovnica: 'Čudna šuma'

NADA IVELJIĆ (1931. Zagreb)

Već kao trinaestogodišnjakinja okušala se u pisanju i za priču 'Predgrađe' dobila

nagradu. Napisala je ukupno 61 knjigu: romane, pripovijetke, pjesme, slikovnice, radio i

TV igre, knjige za odrasle.

Dječji stihovi nastajali su s jedne strane u sjeni stihova za odrasle, a s druge u sjeni

njezine proze. Oni se ne nameću posebnim rješenjima, u njima se autorica obraća

djetetu igrom mašte i zbilje. Takve maštovite, metaforičke slike najčešće su u službi

naglašavanja plemenitosti, duhovne čistoće.

'Konjić sa zlatnim sedlom' - prva zbirka od 26 pripovijedaka u kojoj spaja maštu i

poruku, funkciju teksta odijeva u maštovit svijet.

'Kiki – polarna lisica' - zbirka čija se radnja događa u životinjskom svijetu.

'Dječak i ptica' – oveći prozni tekst u kojem još više stapa dva svijeta. Priča o

hromom dječaku koji po gradu, parku, uz rijeku traži svoju pticu susrečući pritom

razne ljude, opterećene osobnim materijalnim probicima i egoizmom. U tom

traženju je pronašao prijatelja kojem daruje nađenu pticu tj. daruje mu

prijateljstvo, ljubav.

'Kolibrić Lili i druge priče' – zbirka od 19 priča koje se događaju u fantastičnom

svijetu personificirajući biljke i stvari.

'Vodenica Sokolica' – zbirka od 27 crtica koje najzornije ilustriraju autoričinu

bajkovitu poetiku. „Siva gušterica“ – primjer prave moderne bajke koja izborom

likova i fabulom počiva na usmenoknjiževnome modelu: gušterica spašava

ranjena junaka.

120

'Dođi da ti pričam' – opsežnija zbirka od 80-ak crtica i priča koje počivaju na

usmenoknjiževnom modelu – pripovijedanje moderne bajke. Jedan dio zbirke

ispunjen je stilskim inovacijama, s novim likovima (Jecaj, Minuta) i s jezičnom

igrom.

'Klokan u dizalu' – radnja se zbiva u maštokraju, ali se pri kraju vraća u stvarnost

kako bi se moglaizreći poruka

'Dimnjačar i bijela golubica' – zbirka o važnosti i ljpoti iznutra, zasnovane na

kršćanskim vrijednostima.

Spisateljica preuzima elementarne, načelno formulaične elemente strukture usmene

bajke i u njih stavlja originalne, maštovite priče, primjerene dječjem iskustvu. Likove iz

bajki stavlja u nove suodnose s likovima iz stvarnosti. Dok se usmena bajka ne temelji

na vjerskoj podlozi, autoričina bajkovita proza puna je upravo obratnih primjera kao

načina da se afirmiraju temeljne moralne, ljudske vrijednosti.

DRAGUTIN HORKIĆ (1925. Slavonski Brod)

Najčešće piše neobične teme koje će svojom bizarnošću osvojiti djecu. Posrijedi je tip

„feljtonističke crtice“, one koja reporterski predstavlja neki stvarni događaj, počesto na

bajkovit način.

'Čađave zgode' - djelo koje je na granici između romana i pripovijedne

zbirke.Kohezijski element je lik strojovođe Janoša. Mjesto radnje je željeznička

pruga Sl. Brod – Subotica. Djelo je prepuno neobičnih, čađavih željezničkih

zgoda. Struktura i pozicija djela slična je usmenoknjiževnoj strukturi: djelo je

uokvireno najavom i zaključkom.

'Pa ipak leti' – zbirka zasnovana na nelogičnostima prirode.ž

121

ANTO GARDAŠ (1938. – 2004.) pravnik

Pisac koji je u svom staralaštvu primijenio brlićevski model – njegova djeca (Miron i

Melita) su mu poticatelji, kritičari i redaktori. Napisao 34 knjige. Počeo pisati kao

trinaestogodišnjak u OŠ; 1957. objavljena mu je prva pjesma 'Pod kestenom' . Prvu

pjesničku zbirku 'Na jednoj obali' objavio kao tridesetogodišnjak.

- pjesničke zbirke: 'Uvijek netko nekog voli'

'Prvi suncokreti'

'Plavokrila ptica'

- u stihu se kreće u tradicionalnim okvirima

- stihovi su dotjerani, ali odveć stegnuti, beživotni

- stihovi sadrže motivsku raznolikost i ritamsku dopadljivost

- prozna zbirka: 'Jež i zlatni potok'

- teme izvodi iz stvarnosti, djeca su glavni likovi, radnja je smještena

u fantastični i bajkoviti svijet

- igrokaz: 'Ledendvor' – bajkoviti igrokaz za djecu i mladež

- bogata usmenoknjiževna tradicija, fantastičnost, kršćanski događaji

i pojmovi

- igrokaz: 'Damjanovo jezero' – pisac preuzima poznate motive koji grade novu

bajkovitu

strukturu kojom naglašava borbu dobra i zla – pobjeda

dobra

- javljaju se kršćanske vrijednosti i etika

Prvi tematski kompleks prezentiran je zbirkom 'Jež i zlatni potok'. Tu se javlja

personifikacija i antropomorfizacija u basničnoj svrsi; infantilizirana etimologija; stara

bajkovita struktura u novom ruhu; lirizam nastanjen u prirodi. Zbirka je puna originalnih

zamisli, a i stari likovi su zanimljiviji u novome ruhu.

122

Druga faza obuhvaća tematsko dvojstvo, fantazijski i realni svijet. Ova faza obuhvaćena

je zbirkama 'Zaboravljena torba' i 'zvijezda u travi'.

Treća faza je u znaku simbioze fantazijskog i realnog svijeta, a iskazana je zbirkom

'Priče iz Kopačkog rita'. Ta zbirka je posljedica pišćeve ljubavi prema tom ornitološkom

području. U tom ambijentu pisac stvara vlastite basnične modele da bi uputio pouku i

prikazao ljepote tog kraja. Zbirka je puna vedrine optimizma i ljubavi.

- zbirka: 'Igračke gospođe Nadine' – junaci su lutke i igračke; stare iz vremena naših

baka i suvremene (Batman, pokemoni), koje počinju društveni život noću na

osječkoj tržnici. Zbirka je odraz osuvremenjivanja bajke, oslobođene stereotipa sa

začudnim likovima i fabulom.

ŽELIMIR HERCIGONJA (1956. Zagreb)

Njegove knjige donose bajkovit svijet. Ubrzo je prozvan „hrvatskim Andersenom“.

zbirke bajki i priča: 'Bajkovnica'

'Srebrnasta nit snova'

'Vladar ledene osame'

'Bajkopisi za djecu, bajke, priče i zapisi – ovakvi i onakvi'

'Karkale – vladar tame' – miniroman

slikovnice: 'Maslačkova kruna'

'Tuga, radost i divlja svinja'

'Prašnjavko'

'Poštar Zeko Brzonogi'

'Kjel, crna labud ptica'

'Zvjezdica Sjeverčica'

123

Autor nastoji stvoriti poetiziranu bajku. U tekstovima se zapažaju 2 modela: jedan slijedi

tradicionalnu bajku s otklonom andersenovskog tipa, drugi pak predstavlja posve nov

bajkovit, postmodernistički zamišljaj. U bajkama naglašava humanost i etičnost.

DAMIR MILOŠ (1954. Opatija)

Sveučilišni asistent, pisac slikovnica, proze i dramskih tekstova.

slikovnica: 'Snježni kralj' – spaja krivo ispričane priče. One pripovijedaju u dva

sloja – prvi priča djevojčica o Snježnom Kralju, drugi sam Kralj o jeziku priče.

Rezultat takva poigravanja je zbroj narativnih silnicabez jedinstvene idejno-

tematske osnove koji čitatelju daje mnoštvo poticaja za intuitivno i logično

traganje.

Roman: 'Bijeli klaun' – djelo odstupa od tradicionalne strukture dječjeg romana –

nema napete fabule, nema klape ni njezinih doživljaja, nego se djelo nudi onim

'iznutra', promišljanjem sadržaja. Lik je dječak, sin cirkuskog klauna i mora u

arenu; oblači bijeli kostim koji klaun mora nositi dok ne nasmije publiku. Kad to

mladi klaun postiže, ostavlja cirkus i s bijelim kostimom i bijelim licem odlazi u

svijet. Težište priče je na odnosima koji su prikazani u antonimskim parovima. 1.

odnos cirkus,grad – dječak = posao cirkuskog klauna imitacija je života, on glumi

za smijeh; bijeli kostim je simbol istine, čistoće; posrijedi je egzistencijalni odnos.

2. odnos starosti (mudrosti) i mladenaštva (neiskustva) = dječak ne razlikuje

boje, ali uz pomoć starca nauči misliti srcem; posrijedi je gnoseološki odnos. 3.

odnos dječak – zmaj = čudovište iz bajke javlja se u dječakovu snu, a to je

zapravo dječakov drugi ja; karakterološki odnos. 4. odnos dječak – djevojčica =

djevojčica je kći krotitelja tigrova pred kojom dječak pocrveni spoznajući da je

ljubav crvena; emocionalan odnos. To je djelo o traženju istine, prepoznavanju

sreće i tuge, osudi otuđenog života.

124

31. DJEČJI BORGESOVCI – Primorac, Pavličić, Kovačević

Hrvatski dječji borgesovci ili fantastičari javljaju se 70-tih god. 20.st. Karakterizira ih

otklon od stvarnosne proze, želja da se svidi, da se ponudi zanimljiva priča, žanrovski

razmjerno čvrsto određena.

BRANKA PRIMORAC (1946. Zagreb)

Novinarka i urednica u „Večernjem listu“. Objavila je nekoliko romana koji se tematski

mogu svrstati u animalističke i tinejdžerske.

Roman 'Mama, pazi pas' – suvremena animalistička proza koja ponajprije govori o

ljudima, o urbanom megalopolisu. Djeca u stan zagrebačkog nebodera prokrijumčare

psića, mama se protivi i pas mora van. Na kraju se pas ipak vraća jer je svima prirastao

srcu. Razvija se priča o prisnosti djece i životinja te se govori o animalnoj egzistenciji u

skučenim gradskim „krletkama“.

Roman 'Ljubavni jadi mačke Joje' – mačke žive svoj ljubavni život u koji se umiješa

čovjek.

Roman 'Maturalac' – priča o jednom zagrebačkom VIII. A na maturalnom izletu u

Dubrovniku. Roman je omeđen putovanjem i vremenski se poklapa s dužinom trajanja

maturalca. U prvom je planu kolektivni lik – razred. Iako je riječ o kolektivnom liku,

događaje priča jedan dječak Mario, čime je postignut stanovit intimitet. Djelo je prepuno

akcije, klapa neprestano teži suzbijanju dosade. Djelo nije opterećeno poukom, već se

antipedagogiziranjem želi približiti suvremenim tinejdžerskim temama. Tako dječaci na

maturalac nose šteku marlbora i kondome, špijuniraju profesore. Školski život je

potisnut i u prvi plan dolazi ludi provod bez pravila, kućnog reda i roditeljskih zabrana.

Roman 'Sve zbog Ane' – priča o ljubavnom trokutu u kojem su se našla 2 prijatelja zbog

Ane, a zapravo zbog nesporazuma. Oni postaju smrtni neprijatelji te se čak zovu i na

dvoboj.

125

PAVAO PAVLIČIĆ (1946. Vukovar)

Sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu i član HAZU. Napisao je gotovo 50 knjiga.

Piše i za odrasle i za djecu, a središnje mjesto zauzimaju krimići. Pripada književnom

naraštaju hrvatskih fantastičara ili borgesovca (70-te god. 20. st.).

Romani: 'Trojica u Trnju'

'Zeleni tigar'

'Petlja'

'Lopovska uspavanka'

'Mjesto u srcu'

'San koji se ponavlja'

'Trojica u Trnju' – radnja se događa u zagrebačkom naselju Dugave s 3 junaka:

Bracom, Hrvojem i Tutom.

'Zeleni tigar' – nastavak romana 'Trojica u Trnju', samo je mjesto radnje u

Vukovaru.

Oba romana strukturirana su skoro isto – najprije je pripovijest u kojoj su

predstavljeni likovi dječaka, a zatim tajanstvena poglavlja s napetim završecima.

Istražitelji su djeca pa je prisutan i strah. Upravo to čini fabulu napetom i zanimljivom

djeci.

'Mjesto u srcu' – metaforično i fantastično djelo. Radnja se događa u Vukovaru.

Polazi od stvarne zbilje, dječjeg ljubavnog trokuta.

Pavličić je dao novu dimenziju krim-romanu. Napetost popularnog žanra postigao je

pomakom u maštovit i vrlo uzbudljiv svijet. U tkivo fabule upleće originalne

fantastične suodnose i upravo njima nastoji dati dječji karakter teksta.

126

HRVOJE KOVAČEVIĆ (1966. Požega)

Arhitekt i karikaturist, ali i izvrstan pisac krimića. Autor je serijala koji povezuje jedna

riječ „tajna“.

Krimići: 'Tajna ribljeg oka'

'Tajna crne kutije'

'Tajna zmajeva vrta'

'Tajna zlatnog zuba'

'Tajna mačje šape'

'Tajna tužnog psa'

'Tajna graditelja straha'

'Tajna šutljivog dječaka'

Romani imaju elemente fantastičnosti, ali im autor dodaje i humor koji počiva na igranju

pojmovima (osobama) masovne kulture i zabave.

zbirka priča: 'Idemo dalje' – tematizira uobičajenu suvremenu stvarnost, obitelj,

škola, zaljubljivanje.

Roman: 'Kuma Slava, brat i krava' – socijalno-psihološki, fantastičan roman

Slikovnica: 'General Kiro miš' – priča o postolaru i njegovu mišu koji se zaželio

svijeta, dospio na kraljevski brod, spasio kralja od pogibelji i dobio čin generala.

127

32. STIHOVI MLADENA KUŠECA I ENESA KIŠEVIĆA

MLADEN KUŠEC

- rođen 1938. u Zagrebu

- pjesnik urbanog dječjeg senzibiliteta

- radijski i televizijski reporter, urednik dječjih emisija, književnik

- u knjiž. se predstavlja zbirkom «Dobar dan»- posvečena rodnom gradu-

pojednostavljenim jezikom govori o urbanoj otuđenosti i o buđenju mladih srca za

blizinom i ljubavlju – ljubavni motiv, jednostavan stil, dječja naivnost

- 2. zbirka «Volim te»- mali dječji ljubavni kanconjer od 40-ak pjesmica bez naslova

-minijaturnim formama autor opisuje buđenje ljubavnih osjećaja u djece, prve slutnje i

sramežljive izjave- ta minijaturna forma smisao izriče kroz poantu

- zbirka «Tonkica Palonkica frrr...»-sadrži raznovrsne tekstove- pjesme, pitalice,

aforizme

- sav tekst je pisan rukom

- u zbirci pjesnik postaje dijete i buni se protiv svih oblika otuđenja s kojima stariji

okružuju djecu, sadržava i ljubavni motiv- pisana je vedro i ležerno

- radio i slikovnice- «Izumi», «Kako raste»- složene su tako da djeca u njima iskazuju

svoje doživljaje o pojedinim stihovima pjesme

- dao je doprinos i scenskom dj. Izrazu- autor je glazbnih priča «Čudo u ormaru»,

«Zašto gnjaviš malo dijete»...

- piše i PROZU

128

- roman «Plavi kaputić»- djelo je strukturom neroman- povezuju ga 2 lika, ali u 14

poglavlja isto je toliko razmjerno samostalnih priča dakle ne radi se o nizu događaja već

o nizu tema o kojima dvoje likova raspravlja

- knjiga o poeziji djetinjstva

- zbirka priča «Joooj»- autor govori o djetinjstvu, bliskosti, ljudskosti

- roman «Donatela»

1991.(Domovinski rat)- Kušec piše roman «Ubili su mi kuću»- zbirka autorovih zapisa i

dječjih satavaka o ratu

- simbolika naslova knjige- kuća je djetetu živo biće, dom, svetinja, vojnici je ruše,

«ubijaju»

- knjiga se sastoji od pisama i pjesama stradalnika, bolničkih izvješća, preslika novinskih

naslova i članaka te dječjih crteža s temom rata- djelo je ratna slikovnica

- 1992. roman «Mama, tata i ja» govori o obitelji te prijateljstvu i ljubavi koji su potrebni u

strahotama rata

ostali romani- «Zagrli me» (prijateljstvo, ljubav, razumijevanje), «Pijetao koji je pao s

neba», «Pitalice skitalice» (infantilizirane pitalice o životinjama)

- njegova djela puna su igrivosti i ležernosti, a opet svrhovita, funkcionalna

u svim djelima zaokupljen je da probudi osjećaj prijateljstva, ljubavi, ljudske blizine...

129

ENES KIŠEVIĆ

- rođen 1947. u Bosanskoj Krupi, diplomirao u Zg na Akademiji kazališne i filmske

umjetnosti -

Kiševićeve pjesme pjevaju o igri, a i same su IGRA- autor se igra miješanjem sna i jave

- igra diktira i strukturu poj. njegovih zbirki selidbom naslova i motivskim «neredom» (to

je pretpostavka moderniteta u dj. poeziji)

- motivi- urbana obiteljska zajednica, odnos dobra i zla, svijetla i tame

- njegov stil prepoznatljiv je i IZRAZOM- slobodni stih ritmički je organiziran, česta je

rima, zaigrane cjeline, haiku primjeren dj. percepciji

- stil- jednostavan, lepršav, osoban, prisutni narodni, zavičajni ambijentalizam

(osobito motiv majke, dijalektizmi)

- zbrika «Veseli sat»- sastavljena od songova i pjesama, nema dramsku strukturu, osim

likova djece

- djeca se igraju riječima- ta igra uključuje ispuštanje i uvrštavanje fonema, fonemska

supstitucija, premetanje slogova, etimološke igre, rastavljanje riječi, novotvorenice

- pjesnička zbirka «Smjehuljica i Plačuljko» - igra, vedrina, sanjarenje

- motiv- pjesnikovi igrivi snovi

- zbirka je jednostavna, didaktična, humorno doživljavanje stvarnosti

- ostale zbirke- «Mačak u trapericama» (o ljubavi, prijateljstvu, igri, samoći), «Ne

ogledalo- lice umij» (djeca ustanovljuju neviđeni dan u kojem u snu mijenjaju uloge s

odraslima pa glume roditeljsku otuđenost), «Djeca su druga polovica duge»

- zbirke za «odraslije»- «Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled», «Sve mirim te

svijete», «Jutarnja molitva» (zavičajno+ duhovno)

130

33. STANISLAV FEMENIĆ

- r. 1924. u Carevoj Ćupriji – BiH

- Femenić je autor jednostavnih i vedrih stihova kojima je posvjedočio nastavljanje

Vitezove poetike, stihovi osobito privlačni za mlađe osnovnoškolce zbog stalne

težnje za humornom jezičnom igrom

- za razliku od Balogovih pjesama, Femenićeve djeluju „stihotvorački“, zanatski,

njihova vrijednost je u tome što one nutkaju čitača na sličnu jezinu avanturu

- vješt je jezični igrač, djeca tako igrajući se usvajaju osnovne jezične zakonitosti

(fonološke, morfološke, tvorbene) naspram pasivna doživljaja

- jezik pjesme postaje put za shvaćanje estetskog doživljaja pjesme u čemu je i

njegova glavna zasluga i dobitak za hrv. dječje pjesništvo

Stanislav Femenić pripada piscima čiji je opus, gotovo sav, posvećen mladim čitačima

u:

žanrovskom smislu - pretežito bavio krajnje metrički ekonomiziranim stihom,

zbirke: Puž na ljetovanju (1968.), Krijesnce (1975.), Trči,trči Trčimir

(1981.), Idi pa vidi (1990.)

motivsko-tematskom smislu (život prirode, životinjski svijet –

antropomorfiziran, djeca u prirodi)

i poetičkom smislu (ritmičko-melodijski ustroj), suuautor je uglazbljenih

pjesama, npr. pjesma Cin, can u 1. razredu

poseban ugođaj pjesama: odišu vedrinom, nameću se igrivim modelima

(zamišljajima), bliski onima koje dijete susreće u svojoj svakodnevici

model JEZIČNO odnosno MORFEMSKO RASTAKANJE

- rastavlja riječi primjenjujući nonsensnu etimologiju (kao i Balog)

Upitao vol magarca:/ - Znaš li što je/ Autogram?/ - Znam!/ - Auto težak jedan gram.

(Znanje)

131

model IGRA FONEMSKIM SKUPOVIMA

- dopadljiva, ritmički skladna nonsensna etimološka igra

Sakrio se/ Pas u kompas/ Slon u naslon, / Vuk u zvuk. (Veseli skrivači)

- počiva na izvođenju, spajanju, novim značenjima, igriv odnos prema riječima

pjesma Nitko Nitković s izvedenicama Nitkograd, ništa, ničega, nikuda,

nijednom, nikamo... – postiže rekreativnu i edukativnu svrhu teksta jer

čitača upoznaje i s prirodom njegova jezika

prepoznatljiv je femenićevski postupak izostavljanja fonemskog skupa tj.

REDUCIRANJA RIJEČI (npr. u antologijskoj pjesmi Četka)

Jedna četka,/ Etka,/ Ka-/ Četkala je – ala-la...(...) – deprefiksacija i desufiksacija

Sklad sadržajnog i formativnog, stih je igriv, ritmički iskazan, govori o kojoj prirodnoj

pojavi

Ljubili se/ Val i žal/, Grlili se/ Žal i val-/ Gledao ih/ Maestral,/ Pa krenuo sam na bal.

(Maestral)

u stihove uvrštava raznolika onomatopejska suzvučja, točnije

ONOMATOPEJSKE VARIJACIJE (nasljeduje Viteza) – razlijeva onomatopeju

cijelom pjesmom na riječi koje nisu onomatopejske i tako ujedinjuje više stilskih

postupaka.

U koš kokoš Uskočila – Pa u njemu prenočila. Ko-ko-ko-ko-ko-da!

132

Femenićeva igra zahvaća i samo pismo, grafijsku organizaciju stiha, nastaju

vizualne, slikovne pjesme koje izgledom oponašaju motiv.

- npr. u pjesmi Mravi vijugavim poretkom slova sugerira se mravlja

kolona – grafostilemi,

- u pjesmi Igrica u pomoć slovima pristiu brojke pa kad s dvije ništice

svežu nastaje 8)

- takve igre koristi i Kanižaj

Po putiću Puže Puž- Puže, Puže Puž!

– slikovno predočuje puževo gmizanje, igra se riječima koje počinju na p.

paradoksalne sintagmatske sveze: smijeh iz mijeha, duh bez daha, kuhan

kamen

novotvorenice tipa debeljuško – dvotrbuško, četiriuško i sl.

Femenićeve prozne zbirke

Tikva s nosom (1979.)

Dosjetljivi jedan (1988)

Ludi kamen (1996)

Maštograd (2001.)

- u svojoj crtičarskoj i pripovjednoj prozi on je ponovno u svijetu prirode među

kukcima, prticama i četveronošcima

133

- izraz je narativan, lišen je svakog poetskog efekta, samo je naivno i nonsensno,

a ne i humorno putovanje svijetom flore i faune

- gradi crtice koje počinju pojedinim slovom (Molio majmunčić mjericu meda/

Mjesto meda mnogo – mnogo M)

- igra se semantikom riječi (u Prvom ne znaju tko je prvi, stvarni prvi ili prvi poslije

njega)

Femenićev doprinos slikovničkoj produkciji

- napisao je stotinjak slikovnica i mnogi su mu tekstovi iz njih uglazbljeni

- slikovnice:: Mali prekar, Veseli krojač (1986.), Mini u šumi (1993.),

Veseli svirači (2001.), Ptičja ženidba (2001.). Gradski i poljski

miš (2001.)...

134

34. DROGA KAO TABU- TEMA – Brajko-Livaković; Škrinjarić;

Anković

MAJA BRAJKO-LIVAKOVIĆ (1959. Brač)

Svoja dva romana 'Kad pobjedi ljubav' i 'Nije fer' autorica locira u urbanu zagrebačku

sredinu i otvara aktualne tabu-teme u mladim životima.

'Kad pobjedi ljubav' – srednjoškolka Dora upada u loše društvo, u svijet droge, no

spašava je vršnjak Darko, jer mu snagu daje ljubav prema Dori.

'Nije fer' – tema ljubavi je produbljena i predstavljena kroz dvije razine; kao

ljudska i božanska. U fabuli se govori o prelamanju krize mladih, karijerizmu,

materijalizmu, pohoti i egoizmu starijih.

SUNČANA ŠKRINJARIĆ (1931. – 2004.)

Roman: 'Čarobni prosjak' – priča o dječaku, prosjaku koji iz prigradske bijede

ulazi u zagrebački underground, među kriminalce i narkomane. Iskreno i duboko,

ali beznadno se zaljubljuje u mladu ovisnicu, čiji se život ugasi. Kroz priču

autorica nastoji prikazati mlade, izgubljene ljude koji su se stjecajem različitih

okolnosti našli u devijantnim životnim prilikama.

TONČA ANKOVIĆ (1942. Metković)

Za svoj roman 'Ljudi bez mjesta' autorica je odabrala tabuističku temu, drogu. U priči

govori o majci/učiteljici Lidiji čiji se sin Damir drogira. Lidiju uskoro ostavlja muž, a sin

odlazi studirati u Zagreb. Na kraju ga majka, već hladnog, pronalazi u parku, želi ga

ugrijati, no sve je već prekasno.

135

35. TEMA OBITELJI – Pilić; Đokić-Pongrašić; Šesto-

Stipančić; Babić-Višnjić; Polak

SANJA PILIĆ (1954. Split)

Reprezentira primjer „usmjerenog ludizma“ u hrvatskoj dječjoj književnosti. Svi njezini

tekstovi namijenjeni djeci prepoznatljivi su po jezičnoj igri i otkvačenosti.

'O mamama sve najbolje' – autorica želi napisati knjigu o sebi (kao mami) jer se

o majkama uopće ne piše. Riječ je o domišljatom, igrivom odnosu autora i

romana koji postaje personificirani lik. Knjiga je primjer ležernog, neobaveznog

pisanja, žanrovskih pretapanja, unutrašnjih monologa, izreka.

'Mrvice iz dnevnog boravka' – u ovoj knjizi vidi se disciplinirana tematska i

strukturna razina. Metaforičnim naslovom autorica sugerira osnovnu temu –

obiteljsku svakodnevicu, mrvice koje iznosi desetogodišnjak Janko. U toj obitelji

otac je nezaposleni diplomirani filozof pa izrađuje perle, ima repić i naušnice, a

majka nosi čudnu frizuru, oduševljava se tečajevima meditacije jer vjeruje da će

joj oni donijeti materijalno blagostanje. Janko se tako brine sam za sebe –

surađuje u Modroj lasti i konstruira robota. Ovim djelom autorica upozorava na

funkcioniranje suvremene, urbane obitelji.

'Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije' – knjiga iz osobnog životnog

iskustva samohrane majke 2 djece.

'Sasvim sam popubertetio' – roman o 15-godišnjem dječaku koji živi s majkom i

kojeg more ljubavni jadi.

ANA ĐOKIĆ-PONGRAŠIĆ (1965. Beograd)

Od ranog djetinjstva Zagrepčanka, gdje se profesionalno bavi književnošću pišući

radiodrame, slikovnice, priče.

136

'Zoe, djevojčica s vrha nebodera' – autorica problematizira temom. Tema je

suvremena urbana alijenacija i samoća najmlađeg člana krnje obitelji. Majka je

nestala iz romana, a otac, vozač tramvaja, često izbiva iz kuće. Djevojčica se

nastoji riješiti samoće tako da mašta, oživljuje omiljene strip junake, sanja prve

ljubavne snove. Autorica raspravlja s glavnom junakinjom, s njom dogovara

razvoj romana.

'Šempi ti smopi da limvo te' – sam naslov je premetaljka ali ujedno otkriva i temu

ovog djela. Dječak Luka i djevojčica Aleks prijateljuju, no nitko nema hrabrosti

otkriti osjećaje. Dječak se odluči napisati pismo tek kad se s roditeljima mora

odseliti iz Zagreba u Pulu.

SILVIJA ŠESTO-STIPANČIĆ (1962. Zagreb)

Pjesnikinja za odrasle, spisateljica radiodramskih tekstova i scenarija te

dječjih/tinejdžerskih romana. U dječjim romanima najčešće otvara tabu-teme.

'Vanda' - radnja se zbiva u urbanoj obitelji u kojoj svoj život nastoji živjeti glavni

junak/junakinja. U prvom planu su tipična pubertetska proživljavanja u

nesređenoj obitelji koju u red dovodi kućna pomoćnica

'Bum Tomica' i 'Bum Tomica 2' – priča o Onči koja je tako rijetko doma da je

braća mogu povremeno pogledati u fotoalbumu da se prisjete kako izgleda.

'Djevac ili patnje mladog Petra' – priča o 15-godišnjem Petru koji je za svoje

društvo djevac, a u krevet ga uvlači njegova strina. Na kraju začne i dijete s

njom.

Autorica je predstavnica tinejdžerskog suvremenog ženskog pisma. Koristi obilje

žargonizama i frazeologizama; radnja je dinamična zbog kratkih poglavlja, dijaloga i

izmjene pripovijednog ritma. Lociranjem fabule u velegrad više je zaokupljena prikazom

posve pokidanih obiteljskih odnosa i asocijalnih ponašanja.

137

SNJEŽANA BABIĆ VIŠNJIĆ (1969. Zagreb)

Redaktorica u Vjesniku. Sa svoja 2 romana predstavlja zagrebački, obiteljski milje i

položaj djece u obitelji.

'Upomoć, mama se smanjila' – priču priča djevojčica Luna o sebi i svojoj obitelji.

Jednom mama pojede jelo i smanji se te ona i Luna zamijene uloge. Autorica je

odabrala vrlo originalnu, humorno-fantastičnu , carrollovsku temu kojom ironizira

potrošački mentalitet odraslih, medijsku ovisnosi i suvremenu otuđenost.

'Janko među digićima' – priča o dječaku, predškolcu koji voli dinosaure. U vrtiću

mu se rugaju zbog njegove ljubavi, a i roditeljsku ljubav mjeri upravo

razumijevanjem za njegove ljubimce. Dječak, suočen s roditeljskim

nesuglasicama, bježi u svijet dinosaura koji za njega postaje realan i u kojem

nalazi sreću i zadovoljstvo.

SANJA POLAK (1968. Zagreb)

Zagrebačka učiteljica koja piše komunikacijsku, autobiografsku prozu.

'Dnevnik Pauline P. i 'Drugi dnevnik Pauline P. ' – posrijedi su jednostavne

kronikalne strukture, podijeljene na mjesece redoslijedom kao u školskoj godini.

Djela imaju autobiografsku podlogu jer junakinja predstavlja autoričinu kći

Paulinu, nestašnu djevojčicu, privrženu obitelji i zaokupljenu čežnjom za

prijateljstvom i ljubavlju među djecom i roditeljima.

138

36. TEME BOLESTI – Cvenić, Storić, Pongrašić

JOSIP CVENIĆ (1952. Osijek)

'Čvrsto drži joy-stick' – dojmljiva, aktualna priča o sudbini 13-godišnjeg dječaka

Nine, kojeg za boravka u Švedskoj nakon černobilske katastrofe, zahvati

radioaktivno zračenje pa mora u bolnicu. Ondje upoznaje djecu sličnih sudbina, a

osobito mu srcu prirasta djevojčica Jasna. Dječak se bori za pobjedu na

računalu, držeći joy-stick, ali i za pobjedu nad smrti. Tako joy-stick dobiva

metaforično obilježje te je Nino, kad izlazi iz bolnice, ostavlja onima koji još ostaju

u njoj. Djelo počiva na stvarnosnoj podlozi, ulazi u bolnički ambijent.

ŠIME STORIĆ (1943. Čista Velika)

Zagrebački učitelj matematike. Nastavlja niz hrvatskih autora koji svoja djela vežu uz

zavičaj. Tako su sva njegova djela vezana uz šibensko zaleđe.

'Poljubit ću je uskoro, možda' - temeljna polarizacija u djelu je arhetipska: selo-

grad, suprotstavljanje dva svjetonazora, dva načina života. Glavni lik je 12-

godišnji Filip, odrastao u gradu, dijete rastavljenih roditelja. Dječak je opterećen

svojom debljinom i tek kod bake u šibenskom priobalju, kamo dolazi za vrijeme

ljetnih praznika, otkriva životne vrijednosti, sazrijeva, upoznaje prijateljstvo i

dječačku ljubav. Autor je objedinio nekoliko tematskih podskupova: 1. dječakova

krnja obitelj u utrci za materijalnom vrijednostima; 2. ruralni svijet u koji je

ukorijenjena njegova baka, rukovođena trima vrijednostima: radom, poštenjem i

molitvom; društvo Filipovih vršnjaka i 4. poznanstvo s Livijom, djevojčicom iz

susjedstva koja prolazi kemoterapiju. Pobuđena ljubav Filipa prema Liviji je

motivirajući čimbenik za dječakovu odluku da smršavi, ali i da se okrene molitvi.

Djevojčica ozdravlja i Filip uzbuđeno čeka da joj dade prvi poljubac. Ovim

romanom afirmiran je zdrav seoski život koji zrači optimizmom.

139

ZORAN PONGRAŠIĆ (1961. Nova Gradiška)

Autor je radiodramskih tekstova, slikovnica, scenarija za filmove i stripove, ali u prvom

redu je pisac romana. Njegova poetika počiva na osnovnome – razgrađivanju

stereotipa: nestandardni naslovi, nazivi poglavlja, stilu kojim se nastoji približiti

tinejdžerima.

'Gumi-gumi ili djevojčica koja je preskočila nebesa' – tabu-tema o djevojčici koja

boluje od leukemije. Poglavlja u romanu strukturirana su s obzirom na igru

djevojčica preskakanjem lastike, gumi-gumi, kojom se počinje najprije do koljena

pa sve do nebesa. Djevojčica zbog terapije gubi kosu te se nakon povratka iz

bolnice povlači očekujući porugu sredine. Jedinu joj nadu daje simpatija prema

dječaku Nikoli, jednake sudbine kojeg je upoznala u bolnici. Djevojčica pobjeđuje

bolest – 'preskočila je nebesa'. Roman je osobit fabulom – njome se vrši

suvremena funkcija dječje knjige jer će priča vratiti vjeru u život malim

bolesnicima.

'Mama je kriva za sve' – krimić i obiteljski roman. Rastresena i nemarna mama,

slikarica budi sina Berislava u školu u nedjelju; no dječak je tada u školi svjedok

krađe računala; premda zarobljen, uz pomoć računala uspostavlja vezu s

prijateljicama – blizankama, što pomogne da policija uhiti lopove.

'41,5°C ili kralj cijelog svijeta' – tinejdžerski ljubić. Autor roman posvećuje

samome sebi dok je bio klinac i dok je još mogao biti kralj svijeta. Mladi

pripovijedač mora biti doma i paziti na bolesnog brata.

140

37. MIRO GAVRAN

Rođen 1961. u Gornjoj Trnavi

Dramaturg i ravnatelj Teatra ITD, urednik časopisa „Plima“, začetnik „Epilog teatra“ i

„Gavran teatra“

Kao student 1983. zabljesnuo dramom Kreontova Anigona i otad napisao niz

dramskih tekstova ( Urotnici, Ljubavi Georga Washingtona, Muž moje žene…) kojima

se uvrstio među najplodnije i najvažnije suvremene dramske pisce

Prepoznaje se u dječjoj književnosti najprije kao prozni pisac, osobito romana

Djela:

knjiga Igrokazi s glavom i repom – 8 igrokaza;

igrivi tekstovi, veći dio ih govori o dobroti među ljudima, osobito među djecom

tekstove je zamislio kao predloške za školske priredbe

dramske situacije se nižu slijedom jednostavnih i jasno postavljenih zapleta i raspleta,

karaktera lika, te primjereno djeci zabavnog i zanimljivog dijaloga

Svašta u mojoj glavi

roman, intiman dnevnik devetogodišnjeg dječaka Zvonimira u slavonskom selu

autobiografsko djelo, posvećeno „majci Ljilji i ocu Ivanu“

Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine

lakše retardiran dječak Mislav vraća se iz specijalne škole kući, brat i sestra i seoska

sredina teško ga prihvaćaju

dječak prati i dnevniku povjerava svoja opažanja

jedina svjetlost mu je ljubav prema djevojci Jasenki, no ona smrtno strada u prometnoj

nesreći slijedeći unutarnji monolog glavnog junaka i poštujući zadanu formu, Gavran u

141

hrv. književnosti stvara monološku stilsku tehniku, stanovitu struju svijesti, slobodan

neupravni govor

Oproštajno pismo

dječak dolazi iz sela u Zagreb, jer su mu roditelji mrtvi, pomišlja na samoubojstvo no

diže ga ljubav prema djevojčici Marini

Pokušaj zaboraviti

tabuistična tema – silovanje, žrtva je 16 godišnja gimnazijalka Anita, povjerava se

dnevniku, razumijevanje i ljubav nalazi u vršnjaku Danijelu koji otkriva osjećaje u

pismima prijatelju – izmjena pisama i dnevnika

Zaljubljen do ušiju

tridesetak poglavlja kratke i zaokružene cjeline, no povezana vješto vođenom,

krovnom nad-pričom, visoko dramaturški komponiran roman

pripovijeda se u 1. licu, naracija je zasićena kratkim i čestim dijalozima i postavljanju

likova u razne situacije

ne opisuje ljubavne jade dječaka Marija, nego ih prezentira suodnosima

djelo obilježavaju 3 tematske riječi: ljubav, optimizam, igra(gradbeni elementi dječje

proze)

nakon sretnog završetka dječakovih ljubavnih čežnji i optimističnog raspleta autor

djelo završava igrom, na kraju djela test „Jesi li i ti zaljubljen(a) do ušiju(test dubine

ljubavnog jada)“, slično testovima iz časopisa

Kako je tata osvojio mamu

dvije opće pripovijesti- Kako je tata osvojio mamu- dječak spaja rastavljene roditelje i

sam doživljuje ljubav i Halo, ljubavi- putuje do svoje simpatije Anite u Pariz

142

Sretni dani

Pero i Jurica odluče spojiti Perinu mamu, udovicu i Juričina oca, kojeg je žena ostavila

oDoprinos Mire Gavrana dječjoj hrvatskoj prozi je izuzetan, on je suvremenoj njezinoj

poziciji vratio smisao afirmiranjem osnovnih, ključnih pojmova nam kojima gradi sva

svoja djela: prijateljstvo, ljubav, obitelj

oGavran je pisac s istančanim osjećajem za strukturu, za sintaktičku organizaciju,

funkcionalnost dijaloga i prezentiranje psiholoških procesa u srcu i duši mladih ljudi,

osobito adolescenata

oValja ga ubrojiti među najuvaženije suvremene dječje autore u hrv. prozi, među

najpoznatije i najprevođenije pisce za mlade u suvremenoj zapadnoeuropskoj

književnosti za mladež

143

38. BIBLIJSKA TEMATIKA – Ciglar, Jan, Lice, Videk, Tomić

ŽELIMIR CIGLAR (1962. Zagreb)

Urednik i kazališni kritik u Večernjem listu.

'Decameron za golobrade pustolove' – priča je u djelu jednostavna,

nerazvedena: otac Dubravko jednostavno jednog dana nestaje iz stana pod

izgovorom da ide po cigarete. Sin Domagoj odluči potražiti ga ispitujući očeve

znance i pretražujući očev tekst, pohranjen u kućnom računalu. Na kraju ga

pronalazi u brodici na Jarunu, kamo se sklonio od svih nedaća – radnih,

obiteljskih, međuljudskih. Originalnost romana je u začudnoj strukturi –

pripovjedni tijek razvija se na 4 razine, međusobno ih koordinirajući. Prva je

očeva priča, druga je sinov solilokvij, u kojem komentira očeve stavove, ali mu u

njima otac postaje bliži, treća je razina sjećanja očevih znanaca i četvrta su očevi

zapisi kad je bio ratni izvjestitelj iz Vukovara. Takva struktura složena je u

poglavlja, a svako ima naslov jedne Božje zapovijedi. Kad na kraju tatinom

jedrilicom, dotegljenom na more, isplovi sin s djevojkom, a ne otac, tad se u

raspletu djelo iščitava metaforično – jedrilica postaje životni brodić kojim je otac

poslao sina u svijet. Božje zapovijedi u djelu su elementi su bibliostrukture te da

u planu sadržaja stoje kao životne vertikale u vremenu.

BERNARD JAN (1968. Zagreb)

Djela: 'Anđeo moga rata'

'Svjetla umirućeg grada'

'Potraži me ispod duge'

'Priča o Luki' – za moto autor je izabrao rečenicu iz Evanđelja po Ivanu: „Nitko

nema veće ljubavi od ove:položiti vlastiti život za svoje prijatelje“. To je roman

144

lika, koji problematizira kritičko mišljenje mladih, mladenačke težnje i krize, no

jdelo funkcionira i na duhovnoj razini, u odnosu mladića spram Božje nazočnosti.

Autor se na početku obraća fiktivnom sugovorniku kojeg naziva malac. Priča o 3

mladića, pripadnika „Bratstva“, skupine koja želi uzorno živjeti i duhovno se

usavršavati i tim primjerom djelovati na druge. Riječ Bog se nigdje je spominje

već se koristetermini: Dobrostivi, Milosrdni, Darežljivi, Moćni. Bog je nazočan u

svakodnevici mladića, oni mu se utječu u kriznim situacijama i žele razgovor

molitvom, jer molitva je zapravo dijalog s Bogom.

STJEPAN LICE (1954. Zagreb); pravnik

Svojim opusom otvara problem recepcije meditativne proze.

Djela: 'Putovanje kroz nebo' – knjiga o dobroti

'Božić u orahovoj ljusci'

'S dobrim vjetrom'

'U školjci' – nositelji etičkih vrijednosti su bilje i životinje

Njegova djela nisu površna i zabavna, već se nad njima razmišlja kako bismo primili

poruke koje ona nose. Sve te poruke izviru iz Božjeg kršćanskog, katoličkog nauka.

Njegova proza i poezija primjer su teofilozofske razine književnog teksta u dječjoj

književnosti.

NEVENKA VIDEK (1953. Zagreb)

Najviše se javlja kroz slikovnice, svjesna da biblijske istine najprije treba osvjetliti

najmanjim čitateljima. Ona započinje nov, jednostavan i vedar pristup u nabožnoj

tematici.

'Pisma iz Zelengrada' – slikovnica koja kroz ritmizirane stihove i

antropomorfizirani animalni svijet govori o ekološkim temama.

145

Biblijski ciklus slikovnica : 'Kralj rođen u štalici'

'Kako je živjela Sveta Obitelj'

'Noina lađa'

'Postanak svijeta'

SONJA TOMIĆ (1947. Dubrovnik)

Stalna suradnica u dječjim časopisima i autorica 20-ak knjiga i slikovnica. Autorica koja

se posvetila popularizaciji Biblije – za to se još koristi i naziv : „narativna teologija“.

Njezine knjige mogu se odjelito promatrati kao hagiografije (za djecu),

reevangelizacijske knjige i slikovnice.

knjige za djecu: 'Antun- Nani manji brat' – o Sv. Antunu Padovanskom

'Franjo Mironosac i sestrica Neva' – o životu Sv. Franje Asiškog

'Dnevnik rajske loptice' – o Sv. Tereziji

'Lojzekov vrt' – o kardinali Stepincu

reevangelizacijske: 'Svjetiljčica'

'Božje blago'

'Božićne priče'

'Uskrsnice'

slikovnice: 'Božić pauka Mreška'

'Slanogorko vrijeme'

'Zlatni dječak'

'Sreća'

146

39. BOŽIDAR PROSENJAK I NADA MIHOKOVIĆ-KUMRIĆ

BOŽIDAR PROSENJAK

- r. 1948., Kuzminec

- novinar i profesionalni književnik koji je svoje trajno mjesto u hrv. književnosti

osigurao romanom Divlji konj

- djelom Divlji konj i knjižicama slikovnicama znatno je obogatio i oplemenio hrv.

dječju književnost, učinivši nabožne teme dostatno atraktivnima lociravši ih u

čovjekov (dječji svijet)

- mlađoj čitateljskoj publici poznat je i kao plodan autor slikovnica

- njegov književni doprinos motiviran upravo afirmiranjem moralnih vrijednosti,

temeljenim na kršćanskim načelima

Odmak od kršćanskog predloška – knjižica Golub i sokol (1995.) iz koje se mogu

izdvojiti pouke o pogubnosti (golubove – ljudske), taštine i lakomislenosti

Ovaj tekst upućuje na Divljeg konja, ponajprije autorovom sklonošću da animalnom

karakterološkom postavom progovori o čovjekovoj sudbini.

Vjersko je utkano i u zbirci Sijač sreće (1995.), a temeljne riječi su ljubav, savjest,

oholost, žrtva za bližnjega.

u Biciklu (dječak dobiva od oca novac za novi bicikl zbog čega je bio sretan kao

da se je ponovno rodio)

u Mržnji (mudar starac – najčešći glasnogovornik u Prosenjaka – tumači

dječaku da mržnja nije za čovjeka jer mržnjom on nanosi najveću štetu sebi)

147

Slikovnice (iliustrirane pripovijetke)

- jedne će slikovnice biti biblijske beletrizacije i hagiografske slikovnice, u drugima

će odmak od religijskog pristupa biti znatno veći

- slikovnice Sveta Lucija (1988.) i Legende o sv. Nikoli (1996.), njima je prikazao

poznate biblijske priče, optjecajne u tradicijskoj kulturi i zato prikladne za

didaktičku svrhu

- biblijsku legendu Prosenjak je „posvakodnevio“ – sadržajno, u narativnom

ekonomiziranju te izražajno, dijalozima i dinamičnim motivima i tako ih prilagodio

dječjoj dobi

- Domaća zadaća (2004.) (u njoj lijen đak napiše vrlo lijepu zadaću nakon što se

zaljubio; autor priču zaključuje: „Sad znam kako se postaje najbolji. Kad nešto

zavoliš, pobjeđuješ sve!“),

- Kućni ljubimci (2004.) (djeca su željela imati slobodnog kućnog ljubimca,

rješenje se našlo kad je otac na balkon postavio kućicu za ptice)

Prosenjak se dokazao i kao pjesnik

U zbirci Krilato dijete (2004.) sugestivan je i neposredan, viđenje svijeta svodi na

dječju vizuru. Za njega je sve što dijete osjeća normalno i razumljivo, a za riječ

„neprikladno“ nema mjesta u njegovoj knjizi. Istodobno on ne ostaje neutralan, već

direktno izriče stav svog pristajanja ili nepristajanja na rješenja kakva nude djeca ili

odrasli.

Roman Divlji konj

Divlji konj (1989.) animalistički roman o pripitomljavanju divljeg konja ili „roman o

odrastanju“, ali to je i roman s poukom. U dubljem značenju možemo o ovom romanu

govoriti kao o romanu o spoznaji i duhovnom sazrijevanju.

Priča je privlačna, složenog je tkanja, pristup animalističkom svijetu je atraktivan.

148

-fabula: Junak je divlji konj, on je slobodan, ali nezaštićen, izložen kojekakvim

opasnostima iz kojih ga izbavlja – Gospodar. (konj spoznaje njegovu

zaštitničku ruku, osobito na kraju kad napušta svijet zajedno s

prijateljem).

Prosenjakov roman poseban je ponajprije po isprepletanju metafore praesentiae na

metaforu absentiae.prijenos smisla ostvaren je u djelu začudno i dosljedno, lišeno

opasnosti iskliznuća u banalnost ili forsiranje jedne (metaforičke) razine.

NADA MIHOKOVIĆ-KUMRIĆ

- r 1951., Novigrad Podravski

- njezin književni rad karakterizira posvemašnja uronjenost u životnu zbilju i

književno propitivanje različitih stanja i sudbina

- kao petnaestogodišnjakinja (1966.) napisala je radiodramu Poštar koja je bila

izvedena na lokalnoj radiopostaji

- tekst Poštara bijaše joj podloga za roman Lastin rep (1995.)

- autorica je dječjoj književnosti podarila čitko i jednostavno štivo, bez osobitih

stilskih eksperimenata, u okvirima tradicionalnog stila, temom usađeno u

svakidašnicu

- štivo problematizira tipične probleme i stanja današnjih mladih ljudi, duboko je

afirmirano jer promiče vjeru u ljubav i prijateljstvo

Roman Lastin rep

- Lastin rep je socijalno-ljubavni roman ispred kojeg bi mogla stajati rečenica

„Ljubiti znači gledati u zajedničkom smjeru“

149

- naslov romana potiče od toga što je dječak Viktor promatrao kako leptir zvan

lastin rep, leti za drugim leptirom

- fabula djela je zanimljiva i nefikcijska

- fabula : U jednoj obitelji otac je na privremenom radu, zbog čega se

narušava obiteljski sklad, a u drugoj doista dolazi do raspada pri

čemu najviše trpe djeca. Dječak Viktor čezne za obiteljskom

srećom i muči se sa stalnim samopitanjima o odsutnom ocu.

- autoričina poruka: nije važna samo puka očeva nazočnost, bitan je sklad, ljubav,

let u zajedničkom smjeru

- u romanu se ljubav isprepliće i određuje i socijalnim motivima

- roman je čist i jasan, dijalozi su jednostavni, opisana stanja uvjerljiva, naraciju

interpolira stih, leksik je blizak mladom čitatelju nizom žargonskih tvorbi i

oponašanjem stila popularnih novinskih podlistaka

U zbirci pripovijedaka Mjesto pod suncem (1996.) polazište je životnozbiljsko.

U trodijelnoj zbirci čitatelj se najprije upoznaje s dječjom, točnije obiteljskom

svakodnevicom, potom s ljubavnim sudbinama, s djecom koja žele i bore se za

obiteljski sklad, ustrajni u svojim nakanama.

Mrazovac (1997.) – njime se nastavlja spisateljičina zaokupljenost mladima i

svakodnevicom, koja je ovdje ruralno-urbana i uvodi se autoričina materinska

kajkavština.

- fabula: autorica ljubavnu priču veže uz mrazovac, cvijet koji širi svoje

ružičaste latice u jesen kad mrazevi već haraju polja i ostalo se

cvijeće osuši i zamira; taj opojni mrazovac kao da nam poručuje

kako nema tajne koja se na kraju ne bi otkrila

150

Roman Tko vjeruje u rode još (1998.) zauzima posebno mjesto u autoričinu

književnom opusu. Njime autorica najavljuje tabuističku temu djetetova dolaska na

svijet.

Pripovjedač je zametak u majčinoj utrobi koji registrira sve dvojbe, zbunjenosti i stavove

u četveročlanoj obitelji čiji će uskoro postati član.

Autorica vjerovanju o rodi suprotstavlja istinu o začečću i trudnoći locirajući je dijelom u

ruralni svijet svoga zavičaja gdje se uvriježena priča snažnije sukobljuje a životnim

činjenicama.

Djelo je prikladno i kao edukacijsko štivo malom čitatelju.

Roman za odrasle Prilagođeni (2001.) ostaje u istom tematskom okviru kao i prijašnja

djela za mlade.

Vjetar kroz kosu (2002.) roman je za odrasle (i) mlade.

- fabula: Priča počinje slučajnim susretom dvoje aktera u njihovoj zrelijoj

dobi, koji je omogućio odmatanje uspomena koje autorica ostvaruje s dva

narativna tijeka: jedan vojnika Frane, a drugi srednjoškolke Adrijane.

Njihova mladenačka veza preko pisama bila je osuđena na neuspjeh,

oboje se vraća prijašnjim simpatijama.

Autorica stvara stanovitu angažiranost priče: „u današnjem svijetu „papirnata“ ljubav ni

osjećaji nemaju baš izglednu šansu, oni su bili mogući u nekom prošlom vremenu; jer

danas vrijedi – daleko od očiju, daleko od srca!“.

151

Ivana Brlić Mažuranić  1874. - 1938.

Ivana Brlić Mažuranić je rođena 18. travnja 1874. u Ogulinu, gdje joj je otac

Vladimir Mažuranić, sin pjesnika i hrvatskog bana Ivana Mažuranića.

Gradovi u kojima je živjela Ivana, Ogulin, Karlovac, Slavonski Brod i Zagreb s

ponosom ističu njeno ime. Dio života u kome je ova književnica stvorila svoja

djela, prekrasne priče za djecu, zbog čega ju ponekad nazivaju 'hrvatski Andersen',

provela je u Slavonskom Brodu. Glavni trg u Slavonskom Brodu, na kome se još

uvijek nalazi kuća obitelji Brlić, naziva se Trg Ivane Brlić Mažurani

152