Hrvatski financijski sustav - problematike i rješenja

8/13/2019 Hrvatski financijski sustav - problematike i rješenja

http://slidepdf.com/reader/full/hrvatski-financijski-sustav-problematike-i-rjesenja 1/40

VELEUĈILIŠTE U POŢEGI

Gabrijel Šuta, 6032

HRVATSKI FINANCIJSKI SUSTAV: PROBLEMATIKA IRJEŠENJA

ZAVRŠNI RAD



Poţega, 2013. godine.

VELEUĈILIŠTE U POŢEGI

DRUŠTVENI ODJEL

STRUĈNI UPRAVNI STUDIJ

HRVATSKI FINANCIJSKI SUSTAV: PROBLEMATIKA IRJEŠENJA

ZAVRŠNI RAD IZ PREDMETA EKONOMSKA POLITIKA

MENTOR: dr. sc. Mirjana Jeleĉ Raguţ

STUDENT: Gabrijel Šuta

Matiĉni broj studenta: 6032



Poţega, 2013. godine.

VELEUĈILIŠTE U POŢEGI VUKOVARSKA 1734000 POŢEGA

Povjerenstvo za diplomske radove

U Poţegi, 23.10.2013. godine

ZAVRŠNI ZADATAK

Pristupnik: Gabrijel Šuta

Zadatak: Analiza hrvatskog financijskog sustava

Rješenjem zadatka potrebno je obuhvatiti sljedeće:

1. Opisati svrhu, cilj i predmet istraţivanja. 2. Analizirati sadrţaj i obuhvat hrvatskoj financijskog sustava. 3. Objasniti problematiku u hrvatskom financijskom sustavu.4. Iznijeti vlastite stavove i rješenja za izlazak iz financijske krize. 5. Prikazati zakljuĉna razmatranja.

Zadatak uruĉen pristupniku: 23.10.2013.

Rok predaje završnog rada: 13.01.2014.



Datum predaje završnog rada: 05.12.2013.

PREDSJEDNIK POVJERENSTVA ZA ZADATAK ZADAO MENTOR:DIPLOMSKE RADOVE

________________________ ___________________

SADRŢAJ

1. UVOD ..............................................................................................................1

2. NOVAC ...........................................................................................................2

2.1. Općenito o novcu .....................................................................................2

2.2. Monetarni agregati ...................................................................................5

3. OPĆENITA PROBLEMATIKA FINANCIJSKOG SUSTAVA ............................7

3.1. Proces nastajanja novca ..........................................................................7

3.2. Problematika nastajanja novca iz duga ....................................................9

3.3. Kreditna multiplikacija depozita .............................................................. 13

4. PROBLEMATIKA U HRVATSKOM FINANCIJSKOM SUSTAVU .................. 16

4.1. Definicija hrvatskog financijskog sustava ............................................... 16

4.2. Hrvatska narodna banka ........................................................................ 17

4.3. Problemi hrvatskog financijskog sustava ................................................ 19

4.4. Problematika deviznog teĉaja i pitanje devalvacije kune ........................ 22

5. STAVOVI I RJEŠENJA HRVATSKOG IZLASKA IZ FINANCIJSKE KRIZE .. 24

6. ZAKLJUĈAK ................................................................................................. 30

7. POPIS LITERATURE .................................................................................... 31

8. POPIS TABLICA I GRAFIKONA ................................................................... 32

9. POPIS KORIŠTENIH KRATICA I AKRONIMA .............................................. 33



• UVOD

Glavni cilj rada je objašnjenje problematike regulacije novca i financijskog

sustava u Republici Hrvatskoj. Osim ukazivanja na problem, objašnjeno je i rješenje

problema do kojeg se došlo zakljuĉivanjem na temelju ekonomskih zakonitosti, ali i

spoznaja proizašlih iz iskustava mnogih drţava sliĉne sudbine koje su uspjele izaći iz

ralja ekonomske propasti. U sklopu ovoga rada kroz prvi dio obraĊuje se pojam novca,

njegova uloga i tematika monetarnih agregata. U drugom dijelu je objašnjena općenita

problematika regulacije novca i financijskog sustava, odnosno problematika nastajanja

novca iz duga te bankarskog sustava koji funkcionira posredstvom djelomiĉne rezerve

tj. kreditnom multiplikacijom depozita. Nadalje, definiran je hrvatski financijski sustav,

navedeni su ciljevi i zadaci Hrvatske narodne banke (HNB-a) i monetarne politike.

Analizirani su glavni problemi u hrvatskom financijskom sustavu te iznesena neka od

rješenja za probleme.Koristeći raznu literaturu te zahvaljujući zanimaciji i prouĉavanju ove vrlo

zanimljive i vaţne teme, u radu je u osnovnim crtama objašnjeno funkcioniranje banaka

i cjelokupnog bankarskog sustava. Uloga banaka u današnjem modernom društvu je

kljuĉna. Svakom ĉovjeku, prva asocijacija na rijeĉ „banka“ zasigurno će biti „novac“.

Ljudi znaju da je novac stvar koju moraju imati kako bi si mogli osigurati dostojan ţivot.

U današnje doba, kada svijet potresa teška financijska kriza, novac poprima razmjere

fenomena ĉije znaĉenje i uloga se treba dodatno preispitati. Motivacije na tu te mu ne

nedostaje.

Kako se novac stvara je veliko, kljuĉno, zasigurno najvaţnije pitanje koje si

pojedinac moţe postaviti, ali dobiti na njega odgovor je jako teško. Politika kojom se

novcem raspolaţe i kako zaista utjeĉe na društvo, teme su za koje velik dio ljudi

naţalost nema interesa. Zato, razumijevanje politike novĉarskih institucija je kritiĉno za



razumijevanje naših ţivota onakvih kakvi jesu. Zbog mnoštva financijskih izraza i

matematike koja stoji iza njih, ekonomija se naţalost ĉesto smatra dosadnom. Zbog

toga ju ljudi ne pokušavaju razumjeti. Sloţenost financijskog sustava je samo maska

stvorena da sakrije jednu od najparalizirajućih struktura koju je ĉovjeĉanstvo imalo.

Zar nije neobiĉno da usred sveopće besparice i teške kreditne krize niti je dan

masovni medij ne postavlja pitanje ispravnosti trenutne monetarne politike? Kao da

monetarna politika koju zagovaraju i provode banke i nositelji vlasti nema veze sa

stanjem u drţavi.

• NOVAC

• Općenito o novcu

„Novac je stvar koja sluţi kao općeprihvaćeno sredstvo razmjene roba i usluga i

kao općeprihvaćeno sredstvo plaćanja svih privatnih i javnih dugova. Glavne funkcije

novca su: mjerilo vrijednosti svih drugih roba, sredstvo razmjene, sredstvo plaćanja

(dugova), sredstvo štednje, priĉuve vrijednosti (oblik u kojem se drţi i ĉuva jedan dio

ukupne imovine) i meĊunarodno sredstvo plaćanja.“ [2, str. 34 ]

Novac je roba za koju se moţe kupiti svaka druga roba. Novcem se rasporeĊuju i

razmjenjuju sva dobra i usluge koje su proizvedene radom. Nastao je zbog potrebe za

sredstvom koje moţe olakšati razmjenu. Novac je roba posebne vrste koja vrši

društvenu funkciju općeg ekvivalenta, to jest, njime se moţe dobiti svako drugo dobro.

Njime se izraţava vrijednost svih vrsta roba i usluga, cijena je novĉani izraz vrijednosti.

Novac mora imati pokriće vrijednosti robe koja se razmjenjuje. Stoga se moţe reći da

novac ima tri osnovne funkcije, sluţi: kao sredstvo razmjene, kao jedinica za raĉunanje

te kao skladište ili spremnik vrijednosti.

Davno u prošlosti ljudima nije bio potreban novac jer su potrebe ljudi bile male, a

viška nije bilo. To je bilo doba robnog novca. Ljudi su razmjenjivali robu. Takva

neposredna razmjena robe za drugu robu naziva se trampa. Robnu razmjenu su

primjenjivala plemena, koja su se bavila preteţito stoĉarstvom, ratarstvom i ostalim

primarnim djelatnostima. MeĊutim, dolazilo je do situacija u kojima vlasnik jedne robe

nije htio ili mu nije trebala roba koju mu je nudio drugi ĉovjek, a ovaj je htio njegovu



robu. U tim situacijama u razm jenu je trebala biti ukljuĉena treća strana tj. još jedna

osoba koja u skladu sa svojim potrebama trebala prihvatiti robu druge strane kako bi

razmjena napokon bila realizirana. Tako se razvila posredna razmjena. U nekim,

uglavnom nerazvijenim dijelovima svijeta se i danas trguje na temelju robne razmjene.

„U nekim dijelovima svijeta plaćalo se simboliĉkim novcem. Ulogu novca imao je

odreĊen simbol, na primjer odreĊena vrsta puţeva, slonova kost, indijska konoplja itd.

MeĊutim, takav naĉin robnim i simboliĉkim novcem nije bio spretan jer ljudi nisu bili

sigurni da su za svoju robu uvijek dobili pravu protuvrijednost.“ [7, str. 20] Na taj naĉin

su ulogu novca preuzeli metali, kovine. S vremenom, trgovanje metalima je takoĊer

postalo nepraktiĉno. Ljudi su poĉeli povjeravati svoj metalni novac bankama na ĉuvanje.

Banke su im izdavale potvrde na osnovu kojih su mogli podići svoj novac kada im je

zatrebao. Ljudi su poĉeli plaćati robu tim potvrdama umjesto metalnim novcem. Papir jepraktiĉniji i lakši od kovina ili roba koje su nezgodne za pohranu i prijenos. Tako je

nastao papirni novac kakav i danas koristimo. Taj papir tj. potvrda je u sebi imala,

odnosno nosila vrijednost zlata koje je poloţeno kod bankara. Od tada, novac je imao

podlogu vrijednosti u zlatu ili srebru.

To znaĉi da vlade, odnosno gospodari novca mogu izdavati u opticaj samo

onoliko papirnatog novca koliko su za njega imale pokriće u zlatu. Već u poĉecima

izdavanja papirnatog novca, kada se ostavljalo zlato u bankama, dosjetljivi bankari su

smislili naĉin na koji mogu prevariti ljude, a da ovi to ne shvate. Naime, pri polaganju

zlata u banci, bankari su izdavali papir kao potvrdu da je odreĊena koliĉina zlata na

sigurnom tj. u trezoru banke. Ljudima je bilo praktiĉnije razmjenjivati robu papirima te

stoga nisu dizali zlato iz banke. Bankari su primijetili da ljudi jako rijetko podiţu zlato,

toĉnije, jedan od devet ljudi podigne svoje zlato te su stoga štampali papirni novac bez

pokrića vrijednosti i to u omjeru jedan naprama devet. Jedna jedinica zlata naspram

devet jedinica papirnatog novca. Pošto je bilo ljudi koji su dolazili pozajmiti zlato,

bankari su im davali papire te na taj naĉin stvarali inflaciju. Povećanjem novĉane mase,

rasla je opća razina cijena. Ta prijevara je i dan danas na snazi kroz multiplikaci ju

depozita tj. stvaranje novca iz zraka. Kada bi ljudi došli sa papirima podići svoje zlato

shvatili bi prijevaru, zlata ne bi bilo jer je papir tiskan bez pokrića vrijednosti.



Zlatni standard je stupio na snagu nakon Drugog svjetskog rata. Tada su mnoge

zemlje vezale teĉaj svoje valute za ameriĉki dolar. Ubrzo je opao ameriĉki ekonomski

utjecaj u svijetu, smanjile su se rezerve dolara jer su drţave za njih kupovale zlato.

Stoga je 1971. godine ameriĉki predsjednik Richard Nixon ukinuo zlatni standard. Time

su moderne svjetske valute izgubile materijalnu podlogu te su središnje banke od kojih

su mnoge u privatnom vlasništvu, dobile mogućnost izdavanja novca u neograniĉenim

koliĉinama.

„Kada su Johna Maynarda Keynesa pitali razumije li on što je to novac?

Odgovorio je ovako: „Znam samo troje ljudi koji razumiju novac. Prvi je profesor na

jednom sveuĉilištu, drugi je jedan od mojih studenata, a treći je niţi sluţbenik u

britanskoj centralnoj banci.“ Iz njegove izjave se vidi da nije nikoga imenovao, ali zna s e

što je htio reći. Moguće je doći do samog vrha hijerarhije eksperata, a ipak ne naćinekoga tko će znati odgovoriti na to pitanje.“ [11]

To isto pitanje su bili upitali jednog ĉlana Clintonove administracije. Odgovorio im

je ovako: „Novac je ĉarolija, a centralne banke su maĊioniĉari. Poput svih maĊioniĉara,

ni oni ne otkrivaju tajnu svojih trikova.“ Moţe se reći da je novac kao tema zagonetan iz

dva razloga: prvi je njegova povijest i drugo, to je potreba da se saĉuva povjerenje na

kojem se novac temelji. Novac je toliko zagonetan da se danas, u vrijeme konaĉne krize

kapitalizma koja je uzrokovana prije i iznad svega novcem kakvog znamo, izlazi iz nje

traţe u štednji (u Europskoj Uniji) ili nasuprot tome, u tisućama milijardi dolara koje se u

tajnovitim koliĉinama daju glavnim ameriĉkim bankama da ga dalje šire i odrţavaju

likvidnost trţišta.

„Ekonomska povijest poznaje razne vrste novca meĊu kojima su dvije osnovne

vrste robni novac i fiducijarni (fiat) novac. Robni novac je onaj koji ima svoju unutarnju

vrijednost i sluţi kao sredstvo razmjene (npr. riba, vino, pšenica, školjke, razne ţivotinje,

drva itd.).“ [2, str. 14] To je sustav utemeljen na robama, koji koristi robni standard tj.

osobe koriste punovrijedni novac. Temelj fiducijarnog (fiat) novca je fiducijarni

sporazum. Novac se temelji na vjerovanju u prihvatljivost novca, to je ono što takvom

novcu daje vrijednost. „Fiducijarni novac je novac kojeg je drţava proglasila zakonskim

sredstvom plaćanja iako nema nikakvog pokrića u zlatu ili drugim vrijednostima. Takav

novac nema unutarnju vrijednost kao roba, već samo simboliĉku.“ [2, str. 15] Današnji



monetarni sustav se temelji na fiducijarnom tj. fiat novcu. Tipiĉni primjer takvog novca je

suvremeni papirni novac i kovanice. Taj novac nema vlastite vrijednosti ili je ona

neznatna, ali se prima s povjerenjem da će se njime moći dalje sluţiti kao plateţnim

sredstvom.

Tijekom povijesti, društvo je radije prihvaćalo monetarne sustave nego sustave

koji ukljuĉuju barter (zamjenu), jer su ukupni troškovi razmjene u barteru mnogo veći.

Evolucija je prema monetarnoj ekonomiji u najvećoj mjeri nastala zbog razlika u

troškovima razmjene u razliĉitim trgovinskim sustavima. U barteru mora postojati

dvostruka podudarnost ţelja. Ako ne postoji, u zamjenu se moraju ukljuĉiti jedna ili više

drugih osoba koje posjeduju ţeljenu robu. Onda nastaju problemi, glavni nedostaci

barter ekonomije su: nepostojanje metode oĉuvanja opće kupovne moći i nepostojanje

zajedniĉke mjerne i vrijednosne jedinice.

• Monetarni agregati

„Trţište novca nije konkretno mjesto nego uobiĉajeni pojam za sveukupne

kratkoroĉne novĉane poslove kojima financijske institucije (uglavnom banke) dolaze do

dodatnih likvidnih sredstava, pozajmljuju svoje viškove rezervi ili trguju kratkoroĉnim

vrijednosnim papirima.“ [15]

Na trţištu novca pojavljuje se nekoliko vrsta novca, kao što su: gotovina ili

efektivni novac - novac u obliku metalnog ili papirnog novca koji emitira centralna banka

neke drţave, depozitni novac koji se pojavljuje u obliku depozita, ĉekova i potraţivanja

na raĉunima u bankama, digitalni ili elektroniĉki novac koji se širi elektroniĉkim

prijenosom novca s jednog na drugi bankarski raĉun.

Monetarni agregati predstavljaju koliĉinske mjere agregatne ponude novca u

nekoj zemlji. Razlikuju se prema stupnju likvidnosti raznih vrsta novca kojeg sadrţe.

Razlikuju se monetarni agregati: M1, M2, M3 i M4.



„Osnovna mjera agregatne ponude novca je transakcijski novac ili novac u uţem

smislu tj. onaj koji sluţi za robno-novĉane transakcije ili kupoprodaje roba i usluga. To

su najlikvidnija novĉana sredstva koja se sastoje od gotovine izvan banaka i depozita

po viĊenju, to je vrsta novĉanih (štednih) uloga u banci koje štediša u svakom trenutku

moţe podići (M1 – novĉana masa u uţem smislu ili ponuda primarnog novca, kovani,

papirni i depozitni novac).“ [21, str. 3]

Udio gotovine u strukturi M1 veoma je vaţan podatak, ali razliĉit u razliĉitim

zemljama i razdobljima. Kreće se obiĉno od 1/3 do 2/3 novĉane mase. Smanjenje tog

udjela povoljan je pokazatelj, a povećanje loša vijest za monetarnu vlast jer se

povećavaju troškovi tiskanja novca, nepovjerenje u depozitni novac i monetarni sustav.

M2 je šira mjera ukupne ponude novca jer obuhvaća novac u širem smislu tj. i onaj

novac koji obavlja funkciju ĉuvanja dijela ukupne imovine u novĉanom obliku. M2 sesastoji od M1 i kratkoroĉne štednje tj. novĉana sredstva, koja su kao dio neĉije imovine

oroĉena na štednim raĉunima u bankama do godinu dana. M2 je novĉana masa prema

široj definiciji.

„M3 su još manje likvidna novĉana sredstva, a ukljuĉuje M2 i depozite oroĉene

dulje od godinu dana. M4 su najmanje likvidna novĉana sredstva, sastoje se od M3,

oroĉenih deviznih depozita, obveznica i drugih instrumenata trţišta novca.“ [21, str. 4]

U platnom prometu i na trţištu novca se pojavljuju, a posebno u vrijeme

restriktivne monetarne politike, razni supstituti novca u obliku bonova, mjenica, ĉekova,

drţavnih obveznica i ostalih vrijednosnih papira koji obavljaju prometnu i plateţnu

funkciju novca i tako nadoknaĊuju manjak transakcijskog novca.

Najznaĉajnije financijske institucije u modernim drţavama su banke,

osiguravajuća društva, mirovinski fondovi, štedno-kreditne zadruge i sl. U bankarskom

sustavu razlikuju se centralna banka i poslovne ili komercijalne banke. Obje vrste

banaka sudjeluju u emisiji novca, ali na razliĉite naĉine jer su im funkcije, mogućnosti i

uloge bitno razliĉite. Centralna banka emitira tzv. primarni novac i pokušava regulirati

ukupnu koliĉinu novca u nekoj zemlji.

Centralna banka regulira aktivnosti poslovnih banaka i vodi brigu o vrijednosti

domaćeg novca, o stabilnosti cijena, financijskim obvezama drţave prema inozemstvu i

sl. Poslovne banke sudjeluju u kreiranju depozitnog novca, ali unutar ograniĉenja i

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Monetarni_sustav&action=edit&redlink=1





pravila koja im postavljaju zakonske norme i politika centralne banke. One su financijski

posrednici koji prikupljaju trenutaĉne viškove novaca od jednih graĊana i poduzeća i

plasiraju ga tj. posuĊuju drugim graĊanima i poduzećima koji imaju manjkove novca.

Novĉana masa je koliĉina novca u opticaju (koja egzistira u nekoj zemlji) u

odreĊenom vremenu, to je varijabla koja predstavlja agregatnu ponudu novca. Novĉani

opticaj ili novĉana cirkulacija je dinamiĉka mjera jer prati promjene novĉane mase te u

skladu s time prikazuje na opseg novĉane cirkulacije unutar odreĊenog razdoblja.

Novĉani opticaj je jednak umnošku novĉane mase i brzine opticaja novca.

Poslovne banke ostvaruju dobit kao razliku izmeĊu aktivnih kamatnih stopa (koje

naplaćuju od zajmotraţioca) i pasivnih kamatnih stopa (koje plaćaju štedišama).

Kamata je cijena upotrebe tuĊeg (posuĊenog) novca, odnosno novĉani iznos kojeg

zajmotraţitelj plaća zajmodavcu prema nekoj kamatnoj stopi (kamatnjaku). Kamatnastopa je postotni iznos ukupnog duga (glavnice kredita) kojeg duţnik, pored glavnice,

treba plaćati vjerovniku u nekoj jedinici vremena, najĉešće u godini dana. Nominalnu

kamatnu stopu treba razlikovati od realne kamatne stope koja se dobije kao razlika

izmeĊu nominalne kamatne stope i stope inflacije. Visina kamatne stope zavisi od

odnosa ponude i potraţnje novca te od niza drugih ĉimbenika, kao što su: rok ili vrijeme

vraćanja zajma (što je rok dulji, kamata je najĉešće veća), rizik plasmana ili sigurnost

vraćanja novca (riziĉniji zajam, veća kamata), likvidnost sredstava (veća brzina

pretvaranja u gotovinu, niţa kamata) i od administrativnih troškova.

• OPĆENITA PROBLEMATIKA FINANCIJSKOG SUSTAVA

U današnjem svijetu fenomen novca postaje velik upravo zbog pitanja njegovog

nastanka. Tu tema postaje fascinantna zbog bankarskog sustava koji je vrlo dobro

osmišljen i funkcionira na naĉin da gotovo svakom ĉovjeku posudi novac. Zbog naĉina

na koji sustav funkcionira je praktiĉki nemoguće da se nekad dogodi da netko doĊe u

banku i dobije odgovor kako ne moţe dobiti kredit jer trenutno nema dovoljno novca.



Iz banke nećete dobiti odgovor kako moraju ĉekati da netko poloţi novac tj.

depozit kako bi mogli izdavati nove kredite. Bankarski sustav funkcionira na pomalo

maĊioniĉarski naĉin, banke svojom svakodnevnom aktivnošću mogu od jedne novĉane

jedinice stvoriti više njih. Npr. od jedne kune moţe stvoriti 2, 5 ili 8 kuna. Vrijedi i

obrnuta zakonitost ko jom se povlaĉenjem novca iz banke smanjuje mogućnost njegova

umnoţavanja te se na taj naĉin smanjuje kreditni potencijal banke.

Odnos ponude i potraţnje je osnovno naĉelo ekonomije i kao takvo ima vaţnu

ulogu u financijskom sustavu koji se od samih poĉetaka temelji na tom principu,

odnosno suĉeljavanju viška i manjka financijskih sredstava. U davna vremena, u

zaĉecima sustava nisu postojale banke i zlato se ĉuvalo kod zlatara, tadašnjih bankara.

Zlatari su shvatili da nije potrebno ĉuvati svu koliĉinu zlata već da se dobar dio moţe

posuditi onima kojima je trenutno potreban, a da se samo manji dio moţe zadrţati zapodmirenje tekućih obveza. Tako su tada osim naknada za pohranu zlata u svojim

sefovima poĉeli zaraĉunavati i kamate na posuĊene viškove. Upravo na tom principu

razvio se današnji moderan bankovni sustav.

„Poslovanje današnjih banaka temelji se na prikupljenim depozitima – znaĉi

viškovima novĉanih sredstava stanovništva, poduzeća i drugih subjekata. Tako

prikupljeni depoziti predstavljaju obvezu banke u njezinoj pasivi.“ [20] Banka na tako

primljene depozite jedan dio sredstava mora izdvojiti u obliku obvezne rezerve i rezerve

likvidnosti (koju propisuje centralna banka, u Hrvatskoj, Hrvatska narodna banka) kako

bi mogla izvršavati svoje obveze dok ostatak sredstava moţe plasirati u obliku kredita

svojim klijentima ili u neke druge oblike investiranja. Znaĉi vidimo da banka ustvari

transferira vlastite obveze – primljene depozite (pasiva) u vlastita potraţivanja – dane

kredite (aktiva).

Ako banka prikupi 1000 eura depozita i ako izdvoji 200 eura za obveznu rezervu i

100 eura za rezervu likvidnosti ostaje joj 700 eura za kreditnu aktivnost i to je njezin

trenutni kreditni potencijal. Ako se pretpostavi da će banka uspjeti plasirati svih 700

eura u obliku kredita, jedan dio tako odobrenog plasmana vratit će se ili ostati u banci

na raĉunu (stopa zadrţavanja sredstava u banci). Uz pretpostavku da se od prvotno

odobrenog kredita 300 eura vrati u banku, tih 300 eura predstavlja novi depozit i novu

bazu za sljedeći kredit. Banka tako na osnovu jednog depozita multiplicira njegovu



vrijednost i vrši kreditnu ekspanziju. To je primjer modela jedne banke (banka A) gdje se

pretpostavlja da će 300 eura ostati ili vratiti se u banku. To znaĉi da ostalih 400 eura

moţe doći kao depozit u drugu banku (banku B). Potom ta druga banka opet izdvaja

sredstva za obveznu rezervu i rezervu likvidnosti i ostatak plasira u obliku kredita i tako

se proces kreditne aktivnosti nastavlja.

Na taj naĉin dolazi do multiplikacije odnosno ekspanzije kredita na razini svih

banaka gdje banke na osnovu prvotnih 1000 kuna depozita mogu odobriti mnogo veći

iznos kredita i naravno na ukupni iznos zaraĉunati aktivnu kamatnu stopu. Zbog toga

kaţemo da banke kreiraju depozitni novac (novac na raĉunima) dok centralna banka

primarnom emisijom kreira primarni odnosno efektivni novac (novĉanice i kovanice).

Kreditna aktivnost na osnovu koje se stvara depozitni novac predstavlja ustvari

sekundarnu emisiju novca. Vaţno je naglasiti da na proces multiplikacije utjeĉe irazvijenost bezgotovinskog platnog prometa. Što je bezgotovinski platni promet

razvijeniji, odnosno što je manje efektivnog novca u opticaju baza za kreditnu aktivnost

će biti veća.

Kako se proces multiplikacije depozita ne bi oteo kontroli, Hrvatska narodna

banka kao regulator monetarne politike raznim restriktivnim mjerama utjeĉe kako bi se

proces sveo na normalne okvire. Od mjera koje HNB poduzima tu su osobito bitne već

spomenute: stopa obvezne rezerve i rezerve likvidnosti. Što su te stope manje, kreditna

ekspanzija će biti veća i obrnuto, što su te stope veće, kreditna ekspanzija će biti manja.

Tu dolazi do suprotnih stavova izmeĊu poslovnih banaka koje nastoje što više povećati

svoj kreditni potencijal te tako i svoju profitabilnost i centralne banke koja nastoji

ograniĉiti kreditnu ekspanziju i izbjeći moguće potrese u gospodarstvu.

Nekada davno papirnati novac je bio samo zamjena za stvarno zlato no ubrzo su

shvatili da im je potrebno više novaca nego što imaju zlata i onda su jednostavno poĉeli

izdavati više novaca. Sve je u redu ukoliko se nikada ne dogodi da svi ţele svoj novac

istovremeno.

Aktivnost banaka se svodi na ĉuvanje i posuĊivanje novca. Skladno tome,

proizlaze ovi primjeri bankovnih poslova: „Klijent u banci oroĉava 10.000 kuna na

godinu dana po 5%. Nakon godinu dana klijent dobiva 10.000 kuna glavnice i 500 kuna

kamate. Banka isplaćuje kamatu na depozite, a ta kamata predstavlja trošak za banku.



Troškovi koji nastaju isplatom kamate se zovu kamatni troškovi. Da bi banka mogla

zaraĊivati i poslovati pozitivno, mora nekome plasirati sredstva po većoj kamati. Banka

na taj naĉin ostvaruje zaradu. Drugi primjer: Banka je primila depozit u trajanju od jedne

godine na svotu od 10.000 kuna na koju plaća kamatu od 5%. Dobivena sreds tva od

10.000 kuna banka je plasirala po kamati od 8% na jednu godinu. Nakon isteka godine

dana, banka mora platiti 500 kuna klijentu od kojega je dobila sredstva, ali isto tako

dobiva 800 kuna od klijenta kojemu je posudila sredstva. Na kraju banka ima kamatni

trošak od 500 kuna i kamatni prihod od 800 kuna. Banka ima 300 kuna više prihoda od

troškova i ostvaruje dobit.“ [1, str. 18] Naravno, taj primjer je prikazan na

pojednostavljen naĉin. U njemu nema govora o tome odakle su nastali depoziti kao i to

odakle klijentima novac za kamatu. Zapravo je zabluda da novac nastaje iz već

postojećih depozita. Depoziti već jesu stvoren novac. Na koji naĉin novac nastajepomoću obveznica, objasnit će se kroz primjer u podnaslovu „Problematika nastajanja

novca iz duga“.

• Problematika nastajanja novca iz duga

Centralna banka Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava, Federalne Rezerve (FED), su

izdale dokument pod nazivom „Moderna mehanika novca“ u kojem objašnjavaju proces

stvaranja novca. Taj proces izgleda ovako: Vlada SAD-a odluĉi da joj treba novac te od

središnje banke tj. Federalnih Rezervi zatraţi 10 milijardi dolara. Ovi odgovaraju da će

kupiti 10 milijardi obveznica od Vlade”. Tako da ameriĉka vlada uzima papir te ga onda

sluţbeno nazove “obveznicom”. I onda tom papiru zadaju vrijednost od 10 milijardi

dolara te ga šalju Federalnim Rezervama. Zauzvrat, FED uzimaju papir koji se zove

“zapisi federalnog trezora”. TakoĊer dajući im vrijednost od 10 milijardi dolara. Središnja

banka uzima te zapise i trguje s njima za obveznice. Onda, kada je ta razmjena gotova,

Vlada uzima 10 milijardi tih zapisa i po laţe ih tj. deponira na bankarske raĉune. Nakon

tog ĉina zapisi sluţbeno postaju legalan novac. Dodajući tako 10 milijardi dolara

drţavnim novĉanim rezervama. Znaĉi napravljeno je deset milijardi dolara svjeţeg

novca. Naravno, taj primjer je pojednostavljen. „U stvarnosti se ta transakcija obavlja

elektroniĉkim putem, bez korištenja papira.“ [16, str. 6] „Vladine obveznice su stvorene



da posluţe kao instrument zaduţivanja. Središnja banka je otkupila obveznice sa

zapisima koji su stvoreni iz niĉega. Vlada obveznicama obećava da će vratiti novac

središnjoj banci. Legalan novac nastaje iz duga.“ [16, str. 7]

Stvoreno je 10 milijardi dolara koje Vladi stoji na raspolaganju za trošenje i

podmirenje svojih obveza. Taj novac će postati dio bankarskih rezervi. Zakonom i

regulacijom Federalnih Rezervi (FED-a), odreĊeno je drţanje fiksnog dijela depozita po

viĊenju ili bankarskog novca, kao rezervi. „Taj dio iznosi 10%. To znaĉi da banka

zadrţava 10% iznosa od depozita kao obveznu rezervu, dok ostalih 90% depozita moţe

upotrijebiti kao osnova za daljnja zaduţivanja.“ [16, str. 6] U ovom primjeru, banka od

10 milijardi dolara depozita, zadrţava 1 milijardu, dok ostalih 9 milijardi moţe dalje

posuĊivati kao kredit. Prema tome, vidi se da povrh poĉetnog depozita od 10 mil ijardi

(koji je nastao iz duga) nastaje novi kredit/depozit od 9 milijardi dolara. TakoĊer, nadaljeod tih 9 milijardi dolara banka ĉuva obveznu rezervu (10%) od 900 milijuna dolara dok

od ostalih 8,1 milijardi stvara novi kredit te depozit. Dalje se stvara kredit/depozit od 7,2

milijarde, onda 6,5 milijardi itd. Tu prijevaru bi otkrili kada bi velika većina ljudi otišla u

banke podići svoj novac. U tom sluĉaju banke ne bi imale novac jer su ga posuĊivale

drugim ljudima kako to zahtjeva regulativa obvezne priĉuve. Novac je imaginaran, ne

postoji. Banke su shvatile da 90% depozita nikad ne izlazi iz banke nego samo mijenja

broj raĉuna te da je to višak novca koji im ne treba za tekuće poslovanje kojeg stoga

mogu dalje davati kao kredit.

Moţe se postaviti pitanje: „Što je prvo nastalo? Kredit ili depozit?“ Pitanje je

sliĉno onome kokoš ili jaje? Samo što je na pitanje novca jednostavno dati toĉan

odgovor. Iz primjera se vidi da je to kredit tj. novac nastaje iz duga, nema u sebi nikakvo

pokriće vrijednosti. Zatim kredit postaje depozit tj. novac na raĉunu u banci koja 10%

mora ĉuvati kao obveznu rezervu, a ostalih 90% dati kao kredit. Nadalje, svaki kredit

postaje depozit kojeg banka iznova i iznova daje kao zajam. Kako se vidi iz primjera,

poĉetnih 10 milijardi dolara predstavlja rezervu iz kojeg se iznosa dalje stvaraju krediti

koji iznose 90% rezervi, tj. pored poĉetnog depozita od 10 milijardi plasiraju se krediti u

sve manjem i manjem iznosu (9 milijardi, potom 8,1 mlrd., onda 7,2 itd.). Novac stvoren

ovim putem tehniĉki moţe ići do beskraja. Matematiĉki rezultat kaţe da se moţe stvoriti

9 puta više novca. Zbroj plasiranih kredita u ovom sluĉaju iznosi 90 milijardi dolara, dok



zbroj obvezne rezerve iznosi poĉetnih 10 milijardi dolara. To znaĉi da se od svakog

depozita u bankarskom sustavu moţe stvoriti 9 puta veći iznos novca i to iz ĉistog zraka

tj. iz niĉega.

Pošto se novac stvara iz zraka, znaĉi iz niĉega, postavlja se pitanje što zapravo

daje vrijednost tom novostvorenom novcu? Odgovor: Novac koji već postoji. Novi novac

krade vrijednost od rezervi već postojećeg novca. Ogromna koliĉina novca se stvara i

povećava bez obzira da li postoji ponuda i potraţnja za robom i uslugama koja mora

odreĊivati cijenu i odrţavati ravnoteţu. Povećanjem koliĉine novca dolazi do rasta

cijena i obezvrjeĊivanja kupovne moći svakog dolara u opticaju. Ekonomskim rjeĉnikom,

to se naziva inflacija. Inflacija je povećanje opće razine cijena u odnosu na vrijednost

novca. Jednostavno se moţe reći da je inflacija pad vrijednosti novca. Inflacija je

skriveni porez prema ljudima, moţe predstaviti probleme u ekonomiji, a moţe ĉak biti idobra. Sustav monetarne ekspanzije je inflatoran. Povećanje koliĉine novca, bez da

postoji proporcionalno rast koliĉine roba i usluga u ekonomiji, uvijek će obezvrijediti

monetu. Tu ĉinjenicu dokazuje i povijesni pregled vrijednosti ameriĉkog dolara u odnosu

na novĉane rezerve. Prikazano na grafikonu broj 1.

Grafikon 1. Ponuda novca i kupovna moć ameriĉkog dolara od 1959. do 2006. godine

[10]

U našem financijskom sustavu novac je dug, a dug je novac. Što vrijeme više

odmiĉe to se koliĉina novca povećava, a s time i dug. Što je više novca, to je više duga i

obrnuto. Drugim rijeĉima reĉeno. Svaka novĉanica u našem novĉaniku je posuĊena od

nekoga za nekog. Jedini naĉin da novac postoji u realnosti je dug ili kredit. Stoga, kada



bi svako u zemlji bio sposoban vratiti novac, ukljuĉujući i drţavu, u opticaju ne bi bilo

novca. To znaĉi, kada ne bilo duga u sustavu, ne bi bilo ni novca.

Postoji još jedna stvar koja otkriva pravu prirodu monetarnog sustava, a zove se

kamata. Kamata je jednostavno reĉeno, cijena novca. Iznos koji se plaća banci za

prepuštanje iliti posuĊivanje novca. Jednostavnim razmišljanjem i logiĉkim

zakljuĉivanjem se moţe konstatirati ĉinjenica: Ako banka posudi odreĊen iznos kredita,

npr. 5 milijuna kuna, taj iznos predstavlja glavnicu kredita. Prilikom vraćanja kredita,

najmoprimac mora banci platiti iznos kamate, što predstavlja odreĊeni postotak glavnice

uzimajući u obzir rok otplate kredita. Svaka novĉanica koja je posuĊena kao kredit,

mora biti banci vraćena uz kamatu. Stoga je vrlo lako zakljuĉiti da je iznos novca koji se

banci treba vratiti veći od koliĉine novca u opticaju. Novac koji treba pokriti kamate ne

postoji, on nije ušao u opticaj skupa s glavnicom kredita. Zbog toga je inflacijakonstantna u ekonomiji. Novi novac je uvijek potreban da se pokriju deficiti koji su

umjetno umetnuti u sustav. To znaĉi da je bankrot matematiĉki ugraĊen u monetarni

sustav. Svakom ĉovjeku je savršeno jasno da je nemoguće vratiti više novca nego je

posuĊeno.

Gledano sa makro razine, u monetarnom sustavu u kojem novac nastaje kao

kredit, društvo se nikad neće osloboditi duga. Takav sustav u duţem razdoblju će

sigurno financijski upropastiti kompletno gospodarstvo i na temelju kamata isisati sve

vrijednosti. Problem je u kumulativnoj kamati. „Zamislite drţavu s milijun poslovno

sposobnih stanovnika. Svi oni će uzeti kredit od 1000 kn na godinu dana (uz 10%

kamate) te će ga morati otplatiti s 1100 kn. Nakon godinu dana oni moraju ukupno vratiti

1100 milijuna kuna kredita. Banka je zaradila 100 milijuna. Svi imaju 100 kuna manje

nego na poĉetku. Zbog toga moţemo oĉekivati da će uzeti ponovno kredit, ali ovaj put

1100 kuna. Sa 100 kuna poravnavaju gubitak i imaju 1000 kuna kredita. MeĊutim, sada

moraju vratiti 1210 kuna. Nakon 2 godine svi imaju 210 kuna manje nego što su imali na

poĉetku. Banka je zaradila dodatnih 110 milijuna kuna tj. ukupno 210 milijuna kuna.

Ponovnim uzimanjem sve većeg kredita se ciklus ponavlja uz još veći gubitak novca,

odnosno vi ste u sve većem dugu, a nemate više novca. Znaĉi da biste imali istu

koliĉinu novaca, morate ulaziti u sve veće dugove.“ [22]



Apsurd je mala rijeĉ za trenutni financijski sustav. Upravo smo svjedoci i ţrtve

najveće ekonomske i financijske krize. Navedeni su glavni uzroci iste, a to su: novac

kao dug i stvaranje novca iz zraka. Novac kao dug je posljedica centralnog bankarstva i

bankarstva djelomiĉnih rezervi u iskljuĉivo kreditnom sustavu. Zato što ne postoji

mehanizam emisije nekreditnog novca.

Svi koji se pitaju od kuda bankama mogućnost da daju kredite trebaju shvatiti bit

procesa stvaranja novca iz niĉega i njegovog posuĊivanja uz kamatu. Koja su dva

principa tu primijenjena. Jedan je bankarstvo djelomiĉne rezerve, a drugi je emisija

primarnog novca centralne banke (koji je sada takoĊer kredit). Sve je to zakonski

legalno, ali je u konaĉnici prijevara za zajednicu.

• Kreditna multiplikacija depozita

Trenutni bankarski sustav funkcionira na principu djelomiĉne rezerve, što znaĉi

da banka moţe ostaviti samo dio novca u trezoru, a najveći dio će plasirati u obliku

kredita. Taj sustav polazi od pretpostavke da novac poloţen na raĉun u banku neće

podići svi klijenti banke. U tom sluĉaju, isti novac se nalazi i na raĉunu klijenta banke i

kod zajmoprimca. Oĉigledno je da je prisutno više novca nego ga je bilo. Nova koliĉina

novca realno ne postoji te je izdana bez pokrića vrijednosti. Izdani kredit moţe završiti

na raĉunu druge banke i na osnovu tog pologa, banka sistemom djelomiĉne rezerve

moţe plasirati novi kredit. Novac se tako u više faza u sumi umnaţa do faktora

1/0.14=7.14. To se moţe promijeniti promjenom stope obavezne rezerve. Tablica broj 1

pokazuje kako se novac stvara iz koraka u korak (obavezna rezerva je 14%). Vidljivo je

da suma depozita u iznosu 100 kn u konaĉnici daje dodatnih 613.99 kuna. Svi ti novci

su nastali jednostavnim principom bankarstva djelomiĉne rezerve.

„Banke se mogu zaduţivati kod centralne banke i kredit dalje plasirati. Taj novac

se kasnije još multiplicira principom djelomiĉne rezerve (Tablica broj 1). Vaţno je

uvidjeti da za svaki izdani kredit, koji će povećati novĉanu masu ide i dug koji je veći za

kamate. Tako 100 kuna pologa u banku na kraju moţe napraviti 1000 kuna duga s

kamatama.“ [8]



Problem multiplikacije depozita moguće je riješiti promjenom tj. povećanjem

obvezne rezerve likvidnosti na 50% (Tablica broj 2). U tom sluĉaju se neće javljati više

novca nego što ga ima, ali time se ne rješava problem nedostatka realnog novca u

drţavi. Taj problem se mora riješiti sveobuhvatnom monetarnom reformom u kojoj se

vlast nad izdavanjem novca mora vratiti drţavi. Suma izdanih kredita ne prelazi iznos

rezerve u banci. U opticaju postoji 199,95 kuna od kojih je 99.95 kuna kredit (novac koji

ne postoji), ali je u istom iznosu poloţena rezerva te je kredit potpuno pokriven

rezervom. Ako je poloţeni novac vremenski vezan (datumom izlaska ulaganja), tada se

u istom vremenu ne moţe pojaviti više novca nego što ga ima. Kada je obavezna

rezerva 50%, tada se ne moţe pojaviti više kredita nego što uopće ima novca te banka

ne moţe multiplicirati novac i na osnovu fiktivne multiplikacije zahtijevati višestruki profit

u istom vremenu.

Tablica 1: Kreditna multiplikacija depozita uz rezervu likvidnosti od 14% [8]

Broj Depozit Rezerva Plasirani

kredit Suma rezerve Suma

kredita 1 100.00 14.00 86.00 14.00 86.00 2 86.00 12.04 73.96 26.04 159.96 3 73.96 10.35 63.61 36.39 223.57 4 63.61 8.91 54.70 45.30 278.27

5 54.70 7.66 47.04 52.96 325.31

6 47.04 6.59 40.45 59.55 365.76 7 40.45 5.66 34.79 65.21 400.55 8 34.79 4.87 29.92 70.08 430.47 9 29.92 4.19 25.73 74.27 456.20

10 25.73 3.60 22.13 77.87 478.33

11 22.13 3.10 19.03 80.97 497.36

12 19.03 2.66 16.37 83.63 513.73

13 16.37 2.29 14.08 85.92 527.81

14 14.08 1.97 12.11 87.89 539.92

15 12.11 1.70 10.41 89.59 550.3316 10.41 1.46 8.95 91.05 559.28

17 8.95 1.25 7.70 92.30 566.98

18 7.70 1.08 6.62 93.38 573.60

19 6.62 0.93 5.69 94.31 579.29

20 5.69 0.80 4.89 95.11 584.18 .. .. .. ... ... ...

47 0.09 0.01 0.08 99.92 613.71



48 0.08 0.01 0.07 99.93 613.78 49 0.07 0.01 0.06 99.94 613.84 50 0.06 0.01 0.05 99.95 613.89 51 0.05 0.01 0.04 99.96 613.93 52 0.04 0.01 0.03 99.97 613.96 53 0.03 0.01 0.02 99.98 613.98 54 0.02 0.01 0.01 99.99 613.99 55 0.01 0.01 0.00 100.00 613.99

Tablica 2: Kreditna multiplikacija depozita uz rezervu likvidnosti od 50% [8]

Broj Depozit Rezerva Plasirani

kredit Suma rezerve Suma

kredita

1 100.00 50.00 50.00 50.00 50.00 2 50.00 25.00 25.00 75.00 75.00 3 25.00 12.50 12.50 87.50 87.50 4 12.50 6.25 6.25 93.75 93.75 5 6.25 3.13 3.12 96.88 96.87 6 3.12 1.56 1.56 98.44 98.43 7 1.56 0.78 0.78 99.22 99.21 8 0.78 0.39 0.39 99.61 99.60 9 0.39 0.20 0.19 99.81 99.79

10 0.19 0.10 0.09 99.91 99.88 11 0.09 0.05 0.04 99.96 99.92 12 0.04 0.02 0.02 99.98 99.94 13 0.02 0.01 0.01 99.99 99.95 14 0.01 0.01 0.00 100.00 99.95

U Tablici broj 1 je prikazana kreditna multiplikacija depozita uz rezervu likvidnosti

od 14%. To je najbliţi primjer bankarstva s djelomiĉnom rezervom u Republici

Hrvatskoj. Iz tablice je vidljivo kako svaki plasirani kredit postaje novi depozit koji opet

dalje postaje kredit umanjen za rezervu likvidnosti. Bankarski sustav funkcionira na

naĉin da svaki kredit postaje depozit, a vrijedi i obrnuto tj. da svaki depozit postaje

kredit. Na taj naĉin banke mogu stvoriti puno više novca nego li ga realno postoji. Iz

tablice je vidljivo kako je povrh poĉetnih 100, stvoreno 614 novĉanih jedinica. 614

novĉanih jedinica je stvoreno iz niĉega, taj novac realno ne postoji, nego je samo

utipkan na raĉunala i tako stoji ili se mijenja na raĉunima. Kako se novĉana masa



svakim sljedećim plasiranim kreditom povećava, oteţavajuća okolnost tome je i kamata

koju svaki kredit nosi za sobom. Tako prvotni kredit od 100 kuna na kraju moţe stvoriti

1000 kuna duga sa kamatama. TakoĊer je vidljivo kako zbroj svih rezerva likvidnosti je

jednak prvom kreditu tj. depozitu od 100 kuna. Problem multiplikacije depozita moguće

je riješiti promjenom tj. povećanjem obvezne rezerve likvidnosti na 50% kao što je

prikazano u Tablici broj 2. U tom sluĉaju se neće javljati više novca nego što ga ima.

• PROBLEMATIKA U HRVATSKOM FINANCIJSKOM SUSTAVU

• Definicija hrvatskog financijskog sustava

„Financijski sustav neke zemlje ĉine njezina valuta, platni sustav, financijska

trţišta, financijske institucije te institucije koje reguliraju i nadziru njihov rad.“ [13]

Vaţnu ulogu u financijskom sustavu Republike Hrvatske (RH) zauzimaju

poslovne banke, ĉiji rad regulira i nadzire središnja banka – Hrvatska narodna banka

(HNB). Poslovne banke najaktivnije su financijske institucije, i u platnom sustavu, i na

sva tri financijska trţišta: novĉanom, deviznom i trţištu kapitala.

Uz poslovne banke, bankarski sektor financijskih posrednika u RH ĉine još

stambene štedionice te štedne banke i kreditne unije. „Stambene štedionice potiĉu

nacionalnu štednju i stambeno zbrinjavanje tako što prikupljaju štednju fiziĉkih osoba s

ciljem da je nakon zakonski propisanog roka plasiraju tim istim osobama u obliku

povoljnih stambenih kredita. Štedne banke i kreditne unije nastale su transformacijom

štedno-kreditnih zadruga, a njihovo poslovanje regulira i nadzire HNB.“ [13]

Uz bankarski sektor, postoji i nebankarski sektor koji ĉine: društva za osiguranje,

društva za lizing, društva za upravljanje mirovinskim fondovima i društva za upravljanje

investicijskim fondovima ĉije poslovanje regulira i nadzire Hrvatska agencija za nadzor

financijskih usluga (HANFA). HANFA regulira i nadzire poslovanje pomoćnih financijskih

institucija, burzi, ureĊenih javnih trţišta, investicijskih društava, investicijskih savjetnika,

http://www.hnb.hr/supervizija/liste/hlista_banaka.htm


http://www.hnb.hr/supervizija/h-o-superviziji-1.htm


http://www.hnb.hr/supervizija/liste/hlista_stambenih_stedionica.htm



http://www.hnb.hr/supervizija/liste/h-stedne-banke.htm


http://www.hnb.hr/supervizija/kreditne%20unije/h-popis-kreditnih-unija.pdf


http://www.hanfa.hr/



















izdavatelja vrijednosnih papira, brokera, društava za osiguranje, mirovinskih fondova, i

sl.

Kako bi hrvatski financijski sustav uspješno funkcionirao, potrebna je uz HNB i

HANFU, aktivnost drugih regulatornih i pomoćnih financijskih institucija. To su na

primjer, Drţavna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB), koja

nadzire sustav zaštite depozita kod bankarskih financijskih posrednika i Uprava za

financijski sustav Ministarstva financija RH, koja u suradnji s drugim institucijama

priprema zakonske prijedloge iz sfere financijskog poslovanja. Tu su takoĊer Hrvatski

registar obveza po kreditima (HROK), Središnji registar osiguranika (Regos) i

Financijska agencija (Fina), institucije koje pruţaju specifiĉne pomoćne uloge ostalim

sudionicima na domaćem financijskom trţištu.

• Hrvatska narodna banka

Hrvatska narodna banka utvr Ċuje i provodi monetarnu i deviznu politiku u

Republici Hrvatskoj. Kako bi ostvarila utvrĊenu monetarnu i deviznu politiku, HNB

odreĊuje mjere i instrumente koji su potrebni za reguliranje kreditne aktivnosti i

likvidnosti banaka, za reguliranje koliĉine novca u opticaju te donosi mjere u svezi s

kamatnim stopama i teĉajem domaće valute. „HNB je ovlašten donositi podzakonske

propise i druge akte kojima se regulira devizno poslovanje pravnih i fiziĉkih osoba te

obavlja kontrolu deviznog poslovanja u Republici Hrvatskoj u skladu sa zakonom.

Hrvatska narodna banka ovlaštena je utvrĊivati metodu za odreĊivanje vrijednosti kune

prema drugim valutama.” [13]

Radi provoĊenja utvrĊene monetarne i devizne politike Hrvatska narodna banka

moţe u svoje ime izdavati vlastite vrijednosne papire koji glase na domaću ili stranu

valutu te na financijskim trţištima ugovarati kupnje, prodaje i zamjene vrijednosnih

papira i drugih lakoutrţivih financijskih instrumenata kao i prava i obveze u vezi s njima.

Hrvatska narodna banka utvrĊuje posebnom odlukom kamatne stope na kreditne

i diskontne poslove Hrvatske narodne banke. TakoĊer, Hrvatska narodna banka

http://www.dab.hr/

http://www.dab.hr/

http://www.mfin.hr/str/3/



http://www.hrok.hr/

http://www.hrok.hr/

http://www.hrok.hr/

http://www.regos.hr/



http://www.fina.hr/

http://www.fina.hr/

http://www.fina.hr/


http://www.hrok.hr/

http://www.hrok.hr/



http://www.dab.hr/



posebnom odlukom propisuje obvezu banaka da izdvoje i odrţavaju obveznu priĉuvu na

raĉunu za namiru i u blagajni ili na izdvojenom raĉunu u Hrvatskoj narodnoj banci.

„Glavne zadaće centralne banke su:

• regulacija novĉane mase tj. emisija novca ili povlaĉenje novca iz opticaja,

• reguliranje deviznog teĉaja tj. vanjske vrijednosti domaćeg novca i

deviznog trţišta na domaćem teritori ju,

• reguliranje financijskih obveza drţave prema inozemstvu,

• skrb za platnu bilancu i devizne rezerve,

• osiguranje uloga na štednju i kontrola zakonitosti rada poslovnih banaka.“

[18, str. 2]

„Ciljevi i zadaci središnje banke: stabilnost cijena, podupiranje gospodarske

politike RH, ne dovodeći u pitanje osnovni cilj, upravljanje meĊunarodnim priĉuvama,

izdavanje novĉanica i kovanog novca, nadziranje osnivanja, poslovanja te ukidanja

banaka, reguliranje, unapreĊenje i nadziranje platnog sustava, obavljanje zakonom

utvrĊenih poslova za RH.“ [13]

„Glavni ciljevi monetarne politike:

• osigurati privredi i društvu potrebnu koliĉinu novca u opticaju,

• uspostavljane monetarne ravnoteţe tj. jednakosti agregatne ponude i

agregatne potraţnje za novcem što dovodi do stabilnosti opće razine

cijena,

• stabilnost domaćeg novca i njegova deviznog teĉaja,

• povećanje zaposlenosti, proizvodnje i realnog bruto društvenog

proizvoda.“ [21, str. 10]

„Instrumenti monetarne politike su alati kojima se centralna banka sluţi kako bi

ostvarila ciljeve monetarne politike, a to su:

• operacije na otvorenom trţištu,



• diskontna ili eskontna kamatna stopa,

• stopa obvezne rezerve likvidnosti,

• selektivna kreditna politika.“ [18, str. 2]

Operacije na otvorenom trţištu oznaĉavaju kupnju i prodaju drţavnih vrijednosnih

papira (drţavnih obveznica i trezorskih zapisa) koje obavlja centralna banka kako bi

utjecala na koliĉinu novca u opticaju, najĉešće je korišteni instrument monetarne

politike. Diskontna ili eskontna stopa je kamatna stopa po kojoj centralna banka

odobrava kredite poslovnim bankama, povećavanjem iste zajmovi postaju skuplji. Stopa

obvezne rezerve likvidnosti predstavlja postotak depozita koji su deponenti uloţili u

poslovnu banku i koji banka mora radi osiguranja likvidnosti drţati kod sebe ili na

raĉunima centralne banke. Selektivnom kreditnom politikom centralna banka moţeusmjeravati kredite iz primarne emisije u odreĊene poslovne banke i gospodarske

sektore s namjerom da pomogne obnovu ili razvoj nekog podruĉja ili da ostvari neke

druge ciljeve ekonomske politike.

• Problemi hrvatskog financijskog sustava

Općenito, glavni problemi sustava su: novac kao dug, multiplikacija depozita

tj. stvaranje novca bez pokrića vrijednosti, kamata tj. novac koji ne postoji, koji uzrokuje

nemogućnost vraćanja kredita tj. odrţava ovaj sustav trajnog zaduţivanja i dugovanja.

Svi ti problemi su objašnjeni u poglavlju „Općenita problematika financijskog sustava“.

Ekonomija kao vodeća znanstvena disciplina izgleda ne daje odgovore i rješenja

na goruće probleme i posljedice koje trpimo i skupo plaćamo. Moţe se reći da je

ekonomija efikasna u ostvarenju svojih ciljeva kao što su: visoka i rastuća razina

proizvodnje, visoka zaposlenost odnosno niska nezaposlenost i cjenovna stabilnost. U

svrhu prosuĊivanja uspjeha koriste se pokazatelji kao što su: BDP – mjera trţišne

vrijednosti svih finalnih dobara i usluga proizvedenih u nekoj zemlji tijekom jedne

godine, stopa nezaposlenosti i stopa inflacije.“ [6] Naţalost, ekonomija je pokazala da

se sva tri cilja jako teško mogu ostvariti. Gotovo je uvijek cjenovna stabilnost u

suprotnosti s ciljevima visoke zaposlenosti i visokom razinom proizvodnje. Moţe se



postaviti pitanje da li je to zbog neznanja, nesposobnosti ili vlastitog interesa nositelja

odnosno onih koji provode ekonomsku politiku.

Teorija kaţe jedno, u praksi se radi drugo. Svi ekonomski udţbenici se slaţu u

jednome, da su efekti ekspanzivne monetarne politike: porast novĉane ponude,

smanjenje kamatnih stopa, povećanje investicija, povećanje BDP-a i proizvodnje i

porast zaposlenosti. Navedene stvari su sve redom pozitivne, nije teško pogoditi ni

zakljuĉiti da se u praksi radi suprotno, odnosno provodi se restriktivna politika koja

oznaĉava smanjenje novĉane ponude, povećanje kamatnih stopa, smanjenje investicija

i BDP-a i smanjenje zaposlenosti.

U Republici Hrvatskoj, stabilnost cijena, odnosno borba protiv inflacije je

definirana kao cilj s najvišim prioritetom kojeg je monetarna politika duţna braniti svim

raspoloţivim sredstvima. Inflacija je iskljuĉivi prioritet i u sluĉaju kada to znaĉi ţrtvovanjesvih ostalih ciljeva kao što su puna zaposlenost, ekonomski rast, povećanje izvoza i

smanjenje vanjskog duga.

U Republici Hrvatskoj proces stvaranja novca je isti kao i u ostatku svijeta. Isti

sustav sve vodi u propast. Iako je drţavna suverenost i samostalnost krvavo izborena

Domovinskim ratom, narod se olako te iste samostalnosti i suverenosti odrekao, rat se

još uvijek vodi, samo drugim sredstvima, moderan naĉin porobljavanja se provodi

novcem kao dugom. Hrvatska je monetarno okupirana zemlja iz razloga što je kuna

vezana za euro, a to u većini sluĉajeva znaĉi ovisnost o stranom novcu koji ima pokriće

u vanjskom dugu, a ne u primarnoj emisiji novca od strane centralne banke.

Problemi u hrvatskom financijskom sustavu su: vezivanje kune za euro tj.

ovisnost o stranom izvoru novca, kao posljedica toga problem su visoke kamate,

a posljedica toga je brzi rast privatnih, javnog i vanjskog duga, jak devizni teĉaj

kune koji uvozne proizvode ĉini jeftinije od domaćih što ima za posljedicu mali

izvoz, a veliki uvoz te uništenje proizvodne ekonomije.

Svi navedeni problemi imaju za posljedicu sve zaduţenije društvo, rast

nezaposlenosti, porast sluĉajeva socijalno ugroţenih ljudi, jaz izmeĊu siromašnih i

bogatih je svakim danom sve veći. Svakim danom cijene rastu, a sve manje novca na

raspolaganju. Dugovi rastu, a drţava tj. nositelji vlasti umjesto da stvore uvjete u kojima

će društvo ekonomski napredovati, oni još više pogoršavaju situaciju namećući



raznorazne namete i podiţući poreze. Narodu se plasiraju poruke kako se treba štedjeti,

a na televiziji se najviše reklamiraju krediti, sve u svrhu odrţavanja kreditnog sustava.

Vlast se dodatno zaduţuje kod inozemnih kreditora i tako povećavaju teret duga za

buduće naraštaje kojih će biti sve manje i manje. Svi problemi vode ka općem

nezadovoljstvu i nazadovanju zbog financijskog sustava koji je neprijateljski nastrojen

prema ljudima.

Hrvatska narodna banka ne funkcionira kao ostale centralne banke. Umjesto da

izravno vrši primarnu emisiju novca tj. posuĊuje novac poslovnim (komercijalnim)

bankama, HNB traţi od njih da se u inozemstvu zaduţe u eurima koje potom kod HNB -

a mijenjaju u kune. Umjesto kao banka HNB funkcionira kao valutni odbor ili

mjenjaĉnica. Zbog toga većina kredita ima valutnu klauzulu, budući da novac pušten u

opticaj ima pokriće u vanjskom dugu. Valutna ili devizna klauzula je zaštitna klauzulakoja eliminira valutni rizik. Ugovara se vezivanje teĉaja domaće valute uz teĉaj stabilne

valute kojom se ugovorne strane štite od moguće devalvacije (u sluĉaju vjerovnika) ili

revalvacije (kod duţnika), koje dovodi do povećanja ili smanjenja ugovorenog iznosa

plaćanja.

„HNB stvara primarni novac iskljuĉio na temelju deviza koje ima ili koje su joj

ponuĊene na kupnju ili prodaju te naš monetarni sustav ne vodi raĉuna o realnoj

ekonomiji. Mi glumimo monetarni suverenitet, duboko smo ovisna zemlja u pitanju

monetarne politike. HNB je ustvari obiĉna mjenjaĉnica, koja bankama ne odobrava

kredite i pretvara se u statistiĉki zavod bez aktivnog pristupa.“ [14]

U zadnje vrijeme plasira se laţna teza da valutna klauzula postoji zato jer ljudi

štede u devizama, a ne zato jer je HNB mjenjaĉnica. Ljudi štede u devizama zato jer

znaju da teĉaj kune nije realan te da kuna uglavnom ima pokriće vanjskom dugu. Kada

bi teĉaj bio realan ljudi bi štedjeli u kunama jer bi znali da nema straha od devalvacije tj.

pada valute.

HNB ne ţeli izravno posuditi kune domaćim bankama jer ţeli odrţati kunu

nerealno jakom. Posljedica toga su višestruke. Kuna je jaka, ali zato imamo i nerea lno

velik vanjski dug, koji nije posljedica same potrošnje, nego je dobrim djelom nastao radi

odrţavanja teĉaja (subvencioniranja uvoza). Radi nerealno jake kune naši proizvodi

nisu konkurentni u odnosu na strane, strani proizvodi su jeftiniji. Posljediĉno dolazi do



raspada proizvodnje i rasta nezaposlenosti, te masovnog uvoza svega i svaĉega.

Umjesto ekonomije u kojoj se stvaraju nove vrijednosti, mi imamo ekonomiju u kojoj se

trguje uvoznom robom te zbog toga nema gospodarskog rasta.

Budući da banke u inozemstvo uvijek moraju vratiti više novca nego su posudile,

dolazi do toga da se zaduţujemo kako bi vraćali dugove, a ne zato da bi ostvarili

gospodarski rast. Iako koliĉina novca u opticaju raste zanemarivo (2% godišnje), vanjski

dug raste izrazito brzo, a s njim radi kamatnog troška rastu i cijene. Takav monetarni

model je dugoroĉno neodrţiv i vodi ka blago rastućoj inflaciji (stagflaciji).

Mediji i ostali ljudi povezani s bankarskim kartelima plaše naš narod priĉama o

hiperinflaciji ukoliko bi HNB prestala funkcionirati kao mjenjaĉnica, a teĉaj postane

realan. Razlog takve monetarne politike HNB-a moţe biti eskontna kamatna stopa.

„Eskontna kamatna stopa je kamatna stopa po kojoj središnja (centralna) banka nudiposlovnim bankama novac na posudbu. O visini eskontne stope ovisi visina kamata na

trţištu novca.“ [18, str. 2] Trenutno je eskontna stopa ameriĉke središnje banke FED-a

0.25%, Švicarske narodne banke (SNB) 0.20%, a Europske centralne banke (ECB) 1%.

„Eskontna stopa Hrvatske narodne banke (HNB-a) trenutno je 7%.“ [12] Iz toga razloga

je domaćim poslovnim bankama jeftinije na stranom trţištu novca posuĊivati eure, nego

kod HNB-a kune. Zbog toga većina kredita ima valutnu klauzulu jer se pokriće za njih

nalazi u vanjskom dugu, a ne u kunskoj emisiji novca od strane HNB-a. Zbog visoke

eskontne stope HNB ima ulogu mjenjaĉnice, a ne središnje banke, te sukladno tome

većinu svojih prihoda ostvaruje na teĉajnim razlikama, a ne na kamatama kao ostale

središnje banke.

• Problematika deviznog teĉaja i pitanje devalvacije kune

Današnje ekonomije su otvorene jer ukljuĉuju meĊunarodnu razmjenu dobara na

globalnom trţištu. Naziva se i vanjska trgovina jer ukljuĉuje uporabu razliĉitih

nacionalnih valuta. „Devizni teĉaj je cijena jedne valute izraţena u veliĉ inama druge.

Devizni teĉajevi su vaţni zbog toga što utjeĉu na cijene domaćih i stranih dobara.

Devizni teĉaj domaće valute je iznos strane valute koji se moţe kupiti s jednom

jedinicom domaće valute.“ [5, str. 604] Na primjer, devizni teĉaj eura za kunu oznaĉava

cijenu jednog eura izraţenu u kunama, odnosno iznos kuna s kojima se moţe kupiti

http://www.bbc.co.uk/news/business-16091891



http://s-p.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=171&Itemid=206








jedan euro. 1€ = 7,5 kn. Devizni teĉaj je odreĊen na deviznom trţištu, trţištu na kojem

se trguje razliĉitim valutama tj. na kojem se odreĊuju devizni teĉajevi. Kao i svaka druga

cijena, visina deviznog teĉaja zavisi prvenstveno od ponude i potraţnje za odreĊenim

novcem na deviznom trţištu. Ponuda i potraţnja, kao i kod drugih roba, dovodi do

konaĉnog formiranja cijena. Smanji li se potraţnja neke valute ili se poveća n jena

ponuda, devizni teĉaj će pasti. Ukoliko se poveća potraţnja neke valute ili se smanji

njena ponuda, devizni teĉaj će porasti.

Devizna trţišta koriste posebne pojmove koji oznaĉavaju promjenu vrijednosti

novca. „Deprecijacija oznaĉava pad cijene jedne valute u veliĉinama druge valute. Rast

cijene neke valute u veliĉinama druge zove se aprecijacija. Na primjer, kada je cijena

dolara porasla sa 100 japanskih jena (¥) za jedan ameriĉki dolar ($) na 200 ¥ za $,

vidimo da je dolar aprecirao, a jen je deprec irao.“ [3, str. 156] Pojam devalvacija seĉesto miješa s pojmom deprecijacija. Devalvacija se odnosi na situacija kada je neka

drţava sluţbeno fiksirala ili vezala svoj devizni teĉaj u odnosu na jednu ili više drugih

valuta. Devalvacija se javlja kada se f iksni teĉaj promijeni sniţavanjem cijene valute.

Revalvacija se pojavljuje kada se sluţbena cijena povisi. „Na primjer, pretpostavimo da

Amerikanac ţeli kupiti bocu vina iz Francuske. Ako je cijena vina u Francuskoj 100 € a

npr. devizni teĉaj je 0,89 $ za 1 €, tada će Amerikanca vino koštati 89 €. Ako bi nakon

nekog vremena euro aprecirao na 1 $ za 1 €, znaĉi da će cijena vina porasti na 100 $.

Aprecijacija eura ĉini stranu robu u Francuskoj jeftinijom dok domaću robu poskupljuje.

Deprecijacija eura smanjuje cijenu francuske robe u Americi, ali povećava cijenu

ameriĉke robe u Francuskoj.“ [3, str. 156]

Iz ovih zakonitosti se moţe zakljuĉiti da kada valuta neke zemlje aprecira

(poraste njezina vrijednost u odnosu na valute drugih zemalja), dobra te zemlje u

inozemstvu postaju skuplja, a inozemna dobra u toj zemlji jeftinija (drţeći domaće cijene

u tim zemljama konstantnim). S druge strane, kada valuta neke zemlje deprecira,

njezina dobra postaju u inozemstvu jeftinija, a inozemna dobra u toj zemlji skuplja.

Devalvacija je pad sluţbene cijene nacionalne valute izraţene u valutama drugih

zemalja ili u zlatu. Devalvacija je ĉin izravnavanja unutrašnje (niţe) vrijednosti novca

izraţene u njegovoj kupovnoj moći na domaćem trţištu i njegove neopravdano više

vanjske vrijednosti izraţene u deviznom teĉaju. Unutrašnja i vanjska vrijednost novca



prethodno se u nekom razdoblju smanjuju bez odluke monetarnih vlasti. To smanjivanje

intervalutarne vrijednosti novca koje nastaje na trţištu bez odluke monetarnih vlasti

naziva se deprecijacijom.

Osnovna ideja o devalvaciji leţi u ĉinjenici što povećanje teĉaja, odnosno

slabljenje kune u prvom potezu pojeftinjuje hrvatski izvoz, a poskupljuje uvozne

proizvode. Npr. ako se teĉaj eura promijeni na 15 kuna za jedan euro, tada će npr. naša

ĉokolada mjereno u eurima koštati dvostruko manje na svjetskom trţištu, a svaki uvozni

proizvod će koštati dvostruko više. Kratkoroĉni rezultat svega bi trebao biti povećanje

pokrivenosti uvoza izvozom, smanjenje trgovinskog deficita i prestanak rasta vanjskog

duga. Devalvacija stimulira izvoz i smanjiva uvoz. Dolazi do porasta agregatne

potraţnje i porasta zaposlenosti.

Nema te promjene teĉaja koja će nas izbaviti iz problema. Greška je napravljenakad smo se vezali za devize. U podlogu novca, kao što je već ranije navedeno,

stavljene su devize tj. novac koji nije zaraĊen. Slika gospodarstva mora biti vrijednost

novca koji je ekvivalent proizvedenim dobrima, a ne posuĊeno bogatstvo.

U ovoj situaciji, napraviti samo devalvaciju ne bi bilo dobro jer kao prvo,

devalvacijom će skoĉiti vanjski dug prema BDP-u. Kao drugo, devizna klauzula na

kredite će uništiti najmoprimce kao što je sluĉaj s ljudima koji imaju kredite u švicarskim

francima. Kao treće, poskupit će gorivo, doći do dizanja cijena i još će se više smanjiti

raspoloţivi dohodak. Duga se ne moţemo riješiti niti ga umanjiti sve dok nemamo dobar

vanjskotrgovinski suficit. Toĉnije, samo drţava koja ima dobar vanjskotrgovinski suficit

moţe profitirati od devalvacije svoje valute jer time povećava konkurentnost, a suficit joj

daje globalnu isplativost u drţavi (kreditni sustav).

• STAVOVI I RJEŠENJA HRVATSKOG IZLASKA IZ FINANCIJSKE KRIZE

Glavni uzrok ove teške krize kojoj se ne vidi kraj je pogrešna regulacija novca.

Glavni problemi su: vezivanje kune za euro tj. izravna ovisnost o stranom novcu koji ima



pokriće u vanjskom dugu, novac kao dug, nerealan teĉaj koji pridonosi raspadu

proizvodne ekonomije, restriktivna monetarna politika, multiplikacija depozita.

U ekonomiji, sliĉno kao i u šahu, jedan potez ne moţe donijeti pobjedu, stoga iza

programa izlaska iz krize mora stajati kompletna planska politika i program koji ukljuĉuje

zaštitu domaće privrede, povećanje neovisnosti drţave tj. uspostavu monetarnog

suvereniteta, emisiju novca bez duga, balansiranje trgovine s inozemstvom

uspostavljanjem realnog odnosno kliznog teĉaja, kontrolu rasta cijena, reformu u

bankarskom sektoru (ukidanje multiplikacije depozita), itd. Time se stvaraju

preduvjeti za gospodarski rast, punu zaposlenost, dugoroĉno odrţiv i likvidan financijski

sustav, prosperitet i zadovoljstvo društva. Sve to vodi prema socijalistiĉkom modelu

drţave i društvenom vlasništvu nad velikim poduzećima. Bez toga nema sreće za malog

ĉovjeka – radnika. Cilj povećanja zaposlenosti i proizvodnje se mora ostvariti, ĉak i uzţrtvovanje stabilnosti cijena. Konkretno, u hrvatskom monetarnom sustavu potrebno je

ukinuti valutnu klauzulu, napraviti jednokratnu višestruku inflaciju te devalvaciju.

Cilj tih mjera bi bio razbijanje kreditne krize što ukljuĉuje razbijanje nelikvidnosti,

deblokada blokiranih tvrtki i graĊana, spašavanje duţnika iz duţniĉkog ropstva, ali i

podrţavljenje odnosno nacionalizacija cijelog bankarskog sustava.

Naime, jednom kada se ukine valutna klauzula - svi krediti bit će trenutno

pretvoreni u kunske, a depoziti na deviznim raĉunima i dalje će ostati devizni. Drugim

rijeĉima, imovina banke, tj. plasirani krediti bit će obezvrijeĊeni, a obveze banke ostat će

iste budući da većina štedi u devizama. Radi niske rezerve likvidnosti i ĉinjenice da je

većina depozita imaginarno doći će do navale štediša na banke, a banke ih neće imati s

ĉime isplatiti. Doći će do urušavanja cijelog bankarskog sustava. U tom trenutku drţava

svim bankama koje ne mogu namiriti štediše oduzima dozvolu za rad i sanira ih,

odnosno preuzima vlasništvo nad njima. Podmirenje obveza banaka prema štedišama

se obavlja izravnom emisijom novca iz središnje banke, odnosno pretvaranjem

imaginarnih depozita u realne.

„Kako inflacija moţe „pojesti“ kredite? Što bi se dogodilo ako bi nakon ukidanja

valutne klauzule drţava napravila ĉetverostruku inflaciju te devalvirala kunu?



Primjer, ako je plaća 5.000 kuna, a rata kredita 2.000 kuna. Nakon inflacije plaća bi bila

20.000 kuna, a rata kredita bi ostala 2.000 kn jer je ukinuta valutna klauzula, znaĉi da je

prije na ratu kredita odlazilo 40% plaće, a nakon inflacije samo 10%. Kupovna moć je

porasla nakon ukidanja valutne klauzule, inflacije i uspostave realnog teĉaja.“ [17]

Potrebna je inflacija u obliku dotoka novog novca koji će nadomjestiti visoke

cijene koje se pojave povećanjem agregatne potraţnje tj. povećanjem proizvodnje.

Nuţno je provoĊenje ekspanzivne monetarne politike s ciljanom inflacijom od 8%.

Stvar je u tome što bankama ne odgovara ekspanzivna politika jer novac gubi na

vrijednosti za iznos inflacije. Novozelandski ekonomist William Phillips je znanstveno

dokazao poveznicu izmeĊu stope inflacije i stope nezaposlenosti. Utvrdio je da inflacija

do 8% smanjuje stopu nezaposlenosti, dok niţe i stope inflacije više od 8% povećavaju

nezaposlenost. Kada je na trţištu veća ponuda rada od potraţnje za radom, tj. kada je

veća nezaposlenost, nadnice padaju, dok suprotno, nadnice rastu kada je potraţnja za

radom veća od ponude, odnosno, kada se nezaposlenost smanjuje. Promjena nadnica

se reflektira na promjenu cijena, tj. inflaciju. Taj obrnuto proporcionalan odnos izmeĊu

nezaposlenosti i inflacije se zove Phillipsova krivulja. Taj odnos je znaĉio da se zemlje

trebaju odluĉiti izmeĊu razliĉitih kombinacija nezaposlenosti i inflacije. Neka zemlja je

mogla postići nisku nezaposlenost ako je bila voljna tolerirati višu inflaciju, ili se mogla

odluĉiti za stabilnost cijena (nisku ili nultu inflaciju) ukoliko je bila voljna tolerirati višu

razinu nezaposlenosti.

Treba dodati da je zbog stalnog povećanja dobara u svijetu potrebno povećavati

koliĉinu novca da bi oni koji su ta dobra stvorili mogli u sumi imati novĉanu zaradu.

Moţe se to reći i drugaĉije. Svatko tko radi i svojim radom ostvaruje uštedu je novo

nastalu vrijednost uspio pretvoriti u novĉanu uštedu. Ustav nam garantira pravo na rad i

zaradu (troškove + neku sitnu uštedu). Ako svi stanovnici jedne drţave ţele u sumi

uštedjeti i to ponavljati svake godine, tada svake godine treba barem toliko dodati novog

novca. Ako to ne bi bilo tako, onda bi iz godine u godinu imali one koji stvaraju uštedu,

one koji nemaju uštedu i one koji imaju novĉane gubitke. Jasno je da oni s uštedom i

bez nje mogu opstati, a ovi drugi moraju bankrotirati. S time da njihov bankrot nije kraj.

Neĉiji stalni profit i dalje ima za posljedicu novĉani gubitak kod nekog drugog pa i taj

prije ili kasnije mora bankrotirati. I onda je jasno da, ako netko svoj kredit vraća

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ponuda


http://hr.wikipedia.org/wiki/Potra%C5%BEnja


http://hr.wikipedia.org/wiki/Cijena


http://hr.wikipedia.org/wiki/Inflacija








zaraĊenim novcem, a iza tog novca se krije još veći dug, da se taj još veći dug moţe

platiti s još više zaraĊenog novca iza kojeg se krije još veći dug. I tako bi mogli u

beskraj, da banke u jednom trenutku ne stanu izdavati kredite. Novĉana zarada je

ustvari dolazila od porasta kredita.

A koje su posljedice korištenja takvog novca? Posljedice su visok profit banaka i

prelijevanje dobiti u bankarski sektor te inflacija jer limit za kredite nije rast cijena, nego

mogućnost stavljanja hipoteke. A visok profit banaka ulazi u cijenu proizvoda te su svi

proizvodi i usluge skupi.

S ovim znanjem, znamo da i kad neko poduzeće objavi da je imalo super profit,

to takoĊer znaĉi da je napravilo u globalu još veći dug na drugoj strani. TakoĊer i drţava

za otplatu dugova treba dio sredstava iz poreza, što opet ima za posljedicu neĉijeg još

većeg zaduţenja. To je duţniĉko ropstvo. Ĉovjek se pita: "Ĉija je to izmišljotina i ĉemu ikome sluţi kad privrednici, pojedinci i drţava nemaju nikakvu korist?"

Vidljivo je da takav iskljuĉivo kreditni sustav jedino koristi bankama tj. velikim

bankarima. Stoga i nema razloga da se ne mijenja i to što prije to bolje. Zašto o tome i

postoji medijska blokada, pa vjerojatno zbog neĉijih interesa. I logiĉno je zakljuĉiti da je

medijska blokada (i neuĉenje u školama) u interesu bankama i bankarima. Izlaz iz te

situacije je u izmjenama zakona o HNB-u iz 1994. g. kojim se zabranjuje primarna

emisija u drţavni proraĉun.

Rast ukupne koliĉine proizvoda i usluga mora pratiti i odgovarajuća monetarna

ekspanzija, u suprotnom neće biti novca za njihovu konzumaciju i njihova proizvodnja

postaje besmislena iako na trţištu postoji potreba za njima.

Nekreditnom emisijom novca od strane centralne banke drţava kao servis treba

omogućiti ljudima otplatu kredita bez da oni sami ulaze u novi kredit. Uzrok hiperinflacije

nije bila primarna emisija novca nego izrazito velika drţavna potrošnja odnosno

nekontrolirani proraĉunski deficit. Velik deficit dovest će do ekspanzije novĉane mase i

hiperinflacije bez obzira na to pokriva li drţava deficit zaduţivanjem ili nekreditnom

emisijom novca.

Hiperinflacija u soci jalistiĉkoj Jugoslaviji je prvenstveno bila posljedica ţelje da se

usprkos lošoj ekonomskoj politici svima omogući da imaju dovoljno novaca. U drugim

socijalistiĉkim zemljama komunistiĉki reţimi nisu tome teţili pa je tamo vladala kroniĉna



besparica, posljediĉno nisu imali niti hiperinflaciju. Veliki novac se ulagao u ratnu

opremu, a vladala je nestašica elementarnih namirnica. Ukoliko se drţava ponaša

suprotno ekonomskim zakonitostima, logiĉno je za oĉekivati da će biti stvoreni veliki

gubici, a da bi se ti gubici pokrili potrebna je velika koliĉina novca. Prije monetarne

reforme ljudi bi trebali svoju ušteĊevinu ĉuvati u nefinancijskoj imovini ili ju promijeniti u

devize i ĉuvati kod kuće, na taj naĉin ušteĊevina će biti zaštićena od naknadnog sloma

bankarskog sustava i slabljenja valute.

Naime, primjer Argentine nam pokazuje kako se boriti protiv duţniĉkog ropstva.

Argentina je 11 godina (od 1991. do 2002.) provodila monetarni model kao i Hrvatska u

kojoj je teĉaj nerealan, a centralna banka mjenjaĉnica. Posljedice takve monetarne

politike na njenu ekonomiju bile su katastrofalne, proizvodnja se raspala radi

nekonkurentnosti domaće robe, a nezaposlenost porasla. 1991. godine stopanezaposlenosti je bila samo 6.1%, a do 2002. porasla je na 25%. Istodobno, budući da

se nerealan teĉaj odrţavao ubrzanim vanjskim zaduţivanjem (kao i u Hrvatskoj), drţava

i narod pretvoreni su u duţniĉko roblje.

Bitno je napomenuti da je njihova valuta (peso) bila vezana uz dolar, zato su

skoro svi krediti u Argentini imali valutnu klauzulu, budući da pesosi u opticaju nisu imali

pokriće u emisiji domaće valute od strane Argentinske centralne banke, nego u

vanjskom dugu (isto kao i u Hrvatskoj, samo što je kuna vezana uz euro). Zbog toga

monetarna reforma u Hrvatskoj treba biti usmjerena na ukidanje valutne klauzule

(promjenu uloge središnje banke iz mjenjaĉnice u centralnu banku), te je nuţno

napraviti naglu poĉetnu inflaciju (devalvaciju) koja bi pojela kredite, nakon toga treba

dugoroĉno provoditi ekspanzivnu monetarnu politiku (c iljana inflacija do 8%). Prvi dio

monetarne reforme u Argentini takoĊer se odnosio na ukidanje valutne klauzule i

višestruko povećanje novĉane mase (plaće i cijene su porasle, ali je inflacija pojela

kredite), na taj naĉin je zaustavljena kreditna kriza.

Potom je umjesto restriktivne monetarne politike, Argentina poĉela provoditi

ekspanzivnu monetarnu politiku (ciljana inflacija 10%) ĉiji je cilj bio potaknuti investicije i

proizvodnju, te posljediĉno povećati zaposlenost i gospodarski rast. To je tu

prezaduţenu i ekonomski uništenu zemlju dovelo do procvata ekonomije, otvoreni su

milijuni novih radnih mjesta. Godišnji gospodarski rast (BDP-a) nakon promjene

http://www.s-p.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=232&Itemid=260

http://www.s-p.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=232&Itemid=260



monetarne politike bio je 9% godišnje idućih 5 godina, za vrijeme gospodarske krize je

bio nešto usporen, ali 2010. Godine opet je došao na visokih 8.5%. Stopa

nezaposlenosti u meĊuvremenu je pala s 25% 2002. na 7.3% 2010.

Umjesto trgovinskog deficita, 2010. godine Argentina je ostvarila trgovinski suficit

od 7 milijardi dolara. To je imalo za posljedicu jaĉanje njihove valute, ali je njihova

centralna banka namjerno opet srušila teĉaj pesosa jer je svjesna toga da je visoke

stope gospodarskog rasta i punu zaposlenost moguće postići jedino u uvjetima slabe

valute. Svjesni su toga da jaka valuta nuţno znaĉi manju proizvodnju, veću

nezaposlenost i veći uvoz.

U sljedećim grafikonima su prikazani ekonomski pokazatelji iz kojih se moţe

vidjeti da je Argentina gospodarski napredovala nakon monetarne reforme. Provode

ciljanu inflaciju do 10% godišnje, godišnja stopa rasta BDP-a je 8-10%, BDP po glavi

stanovnika prema paritetu kupovne moći iz godine u godinu raste, sve je manje

nezaposlenih osoba, dok u Hrvatskoj od 2008. godine nezaposlenost raste.

Grafikon 2. Stopa inflacije Argentine od 2002. do 2012. godine [19]



Grafikon 3. Godišnja stopa rasta BDP-a Argentine od 1995. do 2010. godine [19]

Grafikon 4. BDP po glavi stanovnika prema paritetu kupovne moći Argentine od 1992do 2012. godine [19]

Grafikon 5. Broj nezaposlenih osoba u Argentini od 1992. do 2012. godine (u tisućama)[19]



Grafikon 6. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj od 1998. do 2010. godine [19]

• ZAKLJUĈAK

Kroz rad je definiran pojam novca, njegova uloga i proces nastajanja putem

kredita te problematika takvog sustava. Objašnjen je bankarski sustav djelomiĉne

rezerve te je obraĊen glavni cilj tj. problematika financijskog sustava u Republici

Hrvatskoj i navedena moguća rješenja za izlazak iz ekonomske krize kojoj je cijeli svijet

svjedok i postao ţrtva. Milijuni ljudi ostaju bez novca, posla, krova nad glavom i ostalih

prijeko potrebnih stvari za ţivot. Naţalost, ignoriranjem i neshvaćanjem problema

dajemo sve veću moć onima koji provode svoju volju. Novac nije zlo. Novac je odliĉan

naĉin za razmjenjivanje vrijednosti, samo što je u trenutnom sustavu neprijateljski

nastrojen prema ljudima. Cijeli svijet se nalazi u duţniĉkom ropstvu. Sve zbog pohlepe

nekolicine koji imaju monopol tj. moć nad stvaranjem novca.

Kao što je navedeno, glavni problemi hrvatskog financijskog sustava su:

vezivanje kune za euro tj. izravna ovisnost o novcu koji ima pokriće u vanjskom dugu,

novac kao dug, nerealan teĉaj koji pridonosi raspadu proizvodne ekonomije, restriktivna

monetarna politika, multiplikacija depozita.Provodeći restriktivnu politiku politiĉari nam obećavaju efekte ekspanzivne. Svi

znaju da se smanjenjem plaća, povećanjem poreza i ostalim silnim nametima ne moţe

potaknuti potrošnja i rast BDP-a. Iz krize se moţe izaći bez ijednog reza.

Rješenje za problem nije više rada za manje novca ili uvoĊenje novih poreza,

nego odbacivanje duţniĉke doktrine i uvoĊenje nekreditne emisije (dio novca u opticaj



više ne smije ulaziti u obliku duga). Na taj naĉin drţava nezaduţenom emisijom novca

pokriva proraĉunski deficit (manjak) i istovremeno duţnicima omogućava otplatu

kamate bez ulaska u novi dug. Zar nije apsurdno da centralna banka, koja je drţavna

institucija, štampa drţavni novac kojeg ubaciva u opticaj samo kao pokriće vanjskog

duga. U totalnoj smo monetarnoj okupaciji. Krajnje je vrijeme da se poduzmu potrebne

mjere. Bez velikih poteza nema ni velikih rezultata.

Banke su stvorene da sluţe ljudima, a ne svojim osobnim interesima, stoga

bankarski sustav treba promjene, tj. reforme u monetarnom sustavu. Ukidanje valutne

klauzule, višestruka inflacija i devalvacija kojom se uspostavlja realan teĉaj i stvaranje

nekreditne emisije novca od strane centralne banke su mjere koje će našu zemlju

izbaviti iz okova ekonomskog ropstva kao što je objašnjeno kroz rad.

• POPIS LITERATURE

Knjige:

• Gregurek, M, Vidaković, N. (2013) Bankarsko poslovanje, Zagreb: Visoko uĉilišteEffectus.

• Miller, R. L., VanHoose, D. D. (1997) Moderni novac i bankarstvo, Zagreb:

MATE.• Mishkin, F. S., Eakins, S. G. (2005) Financijska tržišta + institucije, Zagreb:

MATE.• Pernar, I. (2012) Kako je nastao novac , Zagreb: Ivan Pernar.• Samuelson, P. A., Nordhaus, W. D. (2007) Ekonomija, Zagreb, MATE.• Sauders, A., Cornett, M. M. (2006) Financijska tržišta i institucije, Zagreb:

Masmedia.• Srb, V., Matić, B., Marković, B. (2003) Monetarne financije, Osijek: Ekonomski

fakultet u Osijeku.

Internet izvori:

• Financijski sustav i novac. URL: https://sites.google.com/site/financijskisustav/(17.10.2013.)

• Galaksija. URL: http://www.galaksija.com/planeta/novac.htm (13.10.2013)• Grandfather economic report, URL: http://grandfather-economic-

report.com/inflation.htm (17.10.2013.)

https://sites.google.com/site/financijskisustav/

http://www.galaksija.com/planeta/novac.htm


http://grandfather-economic-report.com/inflation.htm







https://sites.google.com/site/financijskisustav/



• Hrvati-amac. URL: http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=3826&Itemid=192 (14.10.2013.)

• Hrvatska narodna banka. URL: http://www.hnb.hr/monet/hmonet.htm (18.10.2013.)

• Hrvatska narodna banka. URL: http://www.hnb.hr/publikac/prezent/hcentral-bank.pdf (18.10.2013.)• Lider Press. URL: http://liderpress.hr/biznis-i-politika/hrvatska/hnb-je-obicna-

mjenjacnica-koja-bankama-ne-odobrava-kredite/ (16.10.2013.)• Limun. URL: http://www.limun.hr/main.aspx?id=24929&Page (14.10.2013.)• Rayserves. URL:

http://www.rayservers.com/images/ModernMoneyMechanics.pdf (18.10.2013.)• Savez za promjene. URL: http://www.s-p.hr/index.php (17.10.2013.)• Sveuĉilište u Zadru. URL:

http://www.unizd.hr/portals/4/nastavni_mat/1_godina/ekonomija/ekonomija_30.pdf (18.10.2013.)

• Trading economics URL:http://www.tradingeconomics.com/argentina/indicators(18.10.2013.)• Veĉernji list. URL: http://www.vecernji.hr/komentar/284732/ (15.10.2013.)• Veleuĉilište u Poţegi URL: http://www.vup.hr/_Data/Files/13011793422232.pdf

(17.10.2013.)• Zelena politika. URL: http://zelenapolitika.wordpress.com/ (16.10.2013.)

• POPIS TABLICA I GRAFIKONA

Tablica 1. Kreditna multiplikacija depozita uz rezervu likvidnosti od 14% ......... 14

Tablica 2. Kreditna multiplikacija depozita uz rezervu likvidnosti od 50% ......... 15

Grafikon 1. Ponuda novca i kupovna moć ameriĉkog dolara od 1959. do 2006. godine

.......................................................................................................................... 11

Grafikon 2. Stopa inflacije Argentine od 2002. do 2012. godine ........................ 28

Grafikon 3. Godišnja stopa rasta BDP-a Argentine od 1995. do 2010. godine .. 28

Grafikon 4. BDP po glavi stanovnika prema paritetu kupovne moći Argentine od 1992.do 2012. godine ................................................................................................ 29

Grafikon 5. Broj nezaposlenih osoba u Argentini od 1992. do 2012. godine ..... 29

Grafikon 6. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj od 1998. do 2010. godine ......... 29

http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=3826&Itemid=192




http://www.hnb.hr/monet/hmonet.htm


http://www.hnb.hr/publikac/prezent/hcentral-bank.pdf



http://liderpress.hr/biznis-i-politika/hrvatska/hnb-je-obicna-mjenjacnica-koja-bankama-ne-odobrava-kredite/



http://www.limun.hr/main.aspx?id=24929&Page


http://www.rayservers.com/images/ModernMoneyMechanics.pdf

http://www.s-p.hr/index.php


http://www.unizd.hr/portals/4/nastavni_mat/1_godina/ekonomija/ekonomija_30.pdf



http://www.vecernji.hr/komentar/284732/



http://www.vup.hr/_Data/Files/13011793422232.pdf



http://zelenapolitika.wordpress.com/









http://www.rayservers.com/images/ModernMoneyMechanics.pdf











• POPIS KORIŠTENIH KRATICA I AKRONIMA

BDP bruto domaći proizvod

DAB Drţavna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka

ECB Europska centralna banka

FED Federalne rezerve

FINA Financijska agencija

HANFA Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga

HNB Hrvatska narodna banka

HROK Hrvatski registar obveza po kreditima

REGOS Središnji registar osiguranika

RH Republika Hrvatska

SAD Sjedinjene Ameriĉke Drţave

SNB Švicarska narodna banka



U Poţegi, dana 05.12.2013. g.

Gabrijel Šuta

_______________

Documents

Hrvatski financijski sustav - problematike i rješenja