GramatikaOsnove gramatike hrvatskoga standardnog jezika:

FONETIKA I FONOLOGIJA

GLASOVI, FONEMI I ALOFONI GLASOVI HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA GLASOVNE PROMJENE NAGLASAK U HRVATSKOME STANDARDNOM JEZIKU

MORFOLOGIJA

MORFEMI ALOMORFI

VRSTE RIJEČI: IMENICE ZAMJENICE PRIDJEVI BROJEVI GLAGOLI GLAGOLSKE VRSTE PRILOZI PRIJEDLOZI VEZNICI ČESTICE USKLICI

SINTAKSA

SINTAKSA I SINTAKTIČKI ODNOSI REČENICA PODJELA REČENICA PREMA SASTAVU RED RIJEČI U REČENICI PREDIKAT SUBJEKT PRILOŽNA OZNAKA OBJEKT APOZICIJA ATRIBUT

LEKSIKOLOGIJA PODRUČNA RASLOJENOST LEKSIKA VREMENSKA RASLOJENOST LEKSIKA FUNKCIONALNA RASLOJENOST LEKSIKA JEZIČNO POSUĐIVANJE IMENA

Glasovi, fonemi i alofoni

GLAS

najmanji odsječak izgovorene riječi

skup akustičkih svojstava koji se opažaju i zovu se razlikovna obilježja

FONEM

jezična jedinica koja nema značenja

nema značenje, ali bitan je za značenje po tome što udruživanjem s drugim fonemima nastaju riječi različita značenja

Govornik hrvatskoga jezika razlikuje riječi brȁti i prȁti na osnovi njihova glasovnoga sastava. Niz r – a – t – i isti je u obje riječi, a razlikuju se glasovima b i p.

ALOFON

glasovna inačica fonema

Izgovor glasa ovisi o pojedincu (tj. o govorniku) i o okolini u kojoj se glas nađe.

U hrvatskom standardnom jeziku akustički se relativno jednostavno mogu razlikovati sljedeći alofoni: [ŋ], [ʒ], [γ], [F], [ś] i [ź].

Tako se na primjer fonem /n/ ostvaruje kao alofon [ŋ] ispred /k/ ili /g/:

banka [bàŋka]

Glasovi hrvatskoga standardnog jezika

Hrvatski standardni jezik ima 32 glasa u ulozi fonema. To su u fonološkoj transkripciji:/i, e, a, o, u, iˬe; v, m, n, ń, l, ļ, r, r˳, j; p, t, k, b, d, g, c, č, ć, ǯ, ʒ ́, f, s, h, z, ž/

OPIS I PODJELA GLASOVA

Glasovi hrvatskoga standardnoga jezika koji predstavljaju foneme opisuju se prema prema njihovim akustičkim i artikulacijskim svojstvima.

I. AKUSTIČKA SVOJSTVA GLASOVA: vokalnost, šumnost, kompaktnost, difuznost,

gravisnost, akutnost, nazalnost, neprekidnost, zvučnost, stridentnost i napetost.

II. TVORBENA (ARTIKULACIJSKA) SVOJSTVA GLASOVA:

GLASOVI I NJIHOVA ARTIKULACIJSKA SVOJSTVA

SAMOGLASNICI (OTVORNICI, VOKALI) U HRVATSKOM STANDARDNOM JEZIKU:

Samoglasnici se po mjestu tvorbe dijele:

1. prema vodoravnom položaju jezika u odnosu prema tvrdom nepcu

prednji: i, e, ie srednji: a stražnji: o, u

2. prema stupnju uzdignutosti jezika prema nepcu

visoki: i, u srednji: e, o niski: a

3. prema položaju usana

neutralan položaj: e, i široko otvorena usta: a malo ispupčene usne i okrugli, uski otvor: o, u

Slogotvorno r za razliku od suglasnika r ima veću zvonkost i duže traje pa ima veći broj treptaja. Po mjestu tvorbe slogotvorno r nenepčani je, nadzubni glas kao i suglasnik r.Mukli, neodređeni glas šva (ə) nefonemski je vokal, koji se izgovara uz neslogotvorne glasove.

SUGLASNICI (KONSONANTI) U HRVATSKOM STANDARDNOM JEZIKU:

SUGLASNICI PREMA MJESTU TVORBE:

1. prema sudjelovanju pomičnih govornih organa:A) usneni:

dvousneni (bilabijali): p, b, m zubnousneni (labiodentali): v, f

B) jezični:

prednjojezični: ǯ, č, ž, š, c, z, s, t, d, n, l, r srednjojezični: j, lj, nj, ć, ʒ ́ stražnjojezični: k, g, h

2. s obzirom na položaj pomičnih govornih organa prema nepomičnima:

A) ispred tvrdog nepca:

usneni (labijali): p, b, m, v, f zubni (dentali): c, z, s, t, d, n nadzubni (alveolari): r, l

B) na tvrdom nepcu – nepčanici ili palatali:

prednjotvrdonepčani: č, ž, š, ǯ stražnjotvrdonepčani: nj, lj, j, ć, ž

C) iza tvrdog nepca – mekonepčani, velari: k, g, h

SUGLASNICI PREMA NAČINU PROLAZA ZRAČNE STRUJE (NAČINU TVORBE):

A) sonanti:

nosni (nazali): m, n, nj treperavi (drhtavi, vibranti): r spiranti: v, j bočni (laterali): l, lj

B) šumnici:

zatvorni (praskavi, okluzivi): b, p, d, t, g, k poluzatvorni (složeni, sliveni, afrikate): c, č, ć, ǯ, ʒ ́ tjesnačni (frikativi): s, š, z, ž, f, h

SUGLASNICI PREMA DJELOVANJU GLASNICA

zvučni b d g z ž ǯ ʒ ́

bezvučni p t k s š č ć

Glasovne promjene

JOTACIJA

Jotacija je glasovna promjena u kojoj stapanjem (nepalatalnoga) suglasnika s glasom j nastaje novi (palatalni) suglasnik.Jotacija je i glasovna promjena u kojoj se između usnenih glasova p, b, m, v i glasa j umeće l pa nastaju nastaju suglasnički skupovi plj, blj, mlj,vlj. Ovo se umetnuto l naziva i epentetsko l.t+j → ć cvijet – cvijećek+j → č plakati – plačemc+j → č micati – mičemd+j → đ sagraditi – sagrađens+j → š disati – dišemh+j → š gluh – glušiz+j → ž kazati – kažemg+j → ž vagati – važemn+j → nj kamen – kamenjel+j → lj spaliti – spaljenp+j → plj snop – snopljeb+j → blj rob – robljem+j → mlj grm – grmljev+j → vlj mrav – mravljiSIBILARIZACIJA

Sibilarizacija je promjena velara k, g, h ispred vokala i u sibilante c, z, s u nekim oblicima riječi:k, g, h → c, z, s /_iSibilarizacija se provodi:

1. U dativu i lokativu jednine imenica ženskoga roda:

ruka – ruci, knjiga – knjizi, snaha – snasi2. U nominativu i vokativu množine imenica muškoga roda:

vojnik – vojnici, biljeg – biljezi, grijeh – grijesi3. U dativu, lokativu i instrumentalu množine imenica muškoga roda:

vojnik – vojnicima, biljeg – biljezima, grijeh – grijesima4. U 2. licu jednine imperativa:

rekoh – reci, legoh – lezi.PALATALIZACIJA

Palatalizacija je promjena velara k, g, h ispred vokala e i i u palatale č, ž, š u nekim oblicima riječi:

k, g, h → č, ž, š /_e, iPalatalizacija se najčešće provodi:

1. U vokativu jednine imenica muškoga roda:

vojnik – vojniče, plug – pluže, duh – duše.2. U prezentu nekih glagola:

peku – pečem, strigu – strižem.3. U 2. i 3. licu jednine aorista nekih glagola:

rekoh – reče; digoh – diže.4. Ispred pojedinih sufiksa:

-(a)n – muka – mučan; dug – dužan; suh – sušan-ić – rak – račić; krug – kružić; trbuh – trbušić-etina – ruka – ručetina; knjiga – knjižetina; trbuh – trbušetina-ina – vojnik – vojničina; kovčeg – kovčežina; trbuh – trbušina-ica – ruka – ručica; draga – dražica; juha – jušica-je – otok – otočje; šiprag – šipražje; orah – orašje-ni – mrak – mračni; knjiga – knjižni; sluh – slušni-ak – dah – dašak-ke – naopako – naopačke.Palatalizacijom se naziva i promjena glasova c, z u č, ž:zec – zeče, knez – kneže; srce – srčan…

JEDNAČENJE PO ZVUČNOSTIJednačenje po zvučnosti događa se kada se jedan pored drugoga nađu dva suglasnika različite zvučnosti pa se radi lakšega izgovora izjednačuju tako da oba postanu ili zvučni ili bezvučni, i to na način da se prvi prilagođava drugome.

Po zvučnosti se ne jednače sonanti: m, n, nj, j, l, lj, r, v.

zvučni b d g z ž dž đ

bezvučni p t k s š č ć

Z + B= BB – obezvučivanjeb → p vrabac – vrapcad → t otpadak – otpatkag → k bogac – bokcaz → s sklizak – skliskaž → š težak – teškađ → ć smeđ – smećkastB +Z = ZZ – ozvučivanjep → b top – tobdžijat → d svat – svadbak → g burek – buregdžijas → z glas – glazba

š → ž za dušu – zadužbinač → dž svjedočiti – svjedodžba

JEDNAČENJE PO MJESTU TVORBE

Jednačenje po mjestu tvorbe događa se kada se u riječi jedan do drugoga nađu dva glasa koja se tvore na različitim mjestima u usnoj šupljini.

Jednačenje po mjestu tvorbe obuhvaća glasove s, z, h i n, prema pravilima:s + č, ć, lj, nj = š + č, ć, lj, nj nositi – nošnjaz + dž, đ, lj, nj = ž + dž, đ, lj, nj voziti – vožnjah + č, ć = š + č, ć orah – oraščićn + b, p = m + b, p prehraniti – prehramben.Odstupanja: suglasnici s i z ne prelaze u š i ž na granicama morfema (sljubiti, razljutiti) te kada se nađu ispred nj i lj koji su nastali stapanjem glasova l i n s j od dvoglasnika (snijeg – snjegovi, slijep – sljepilo).Jednačenje po mjestu tvorbe često se provodi nakon nekih drugih glasovnih promjena, primjerice jotacije (grozd + je→ grozđe →grožđe) ili jednačenja po zvučnosti (raz + četvoriti →rasčetvoriti → raščetvoriti).

NEPOSTOJANI SAMOGLASNICI: A, E

Nepostojani samoglasnici su oni koji se javljaju između zadnja dva suglasnika u nekim oblicima imenica i pridjeva, dok se u nekim oblicima gube.Samoglasnik a se gubi:1. U svim padežima jednine i množine muškoga roda osim nominativa jednine i genitiva množine, te akuzativa jednine za neživo:

N jd. dvorac – G jd. dvorca – D jd. dvorcu… ali G mn. dvoraca.2. U određenom liku pridjeva muškoga roda i u množini pridjeva i zamjenica:

neodr. sklizak – odr. skliskineodr. jd. sklizak – neodr. mn. skliskizamjenica m.r.jd. takav – mn. takvi.3. U ženskom i srednjem rodu neodređenoga lika pridjeva i zamjenica:

sklizak – skliska – skliskotakav – takva – takvo.Samoglasnik e se gubi u nekim kajkavskim toponimima i prezimenima:

Čakovec – Čakovca; Gubec – Gupca.

PRIJEGLAS

Prijeglas je zamjena samoglasnika o samoglasnikom e iza palatala i skupova št, žd:1. u nominativu jednine imenica srednjeg roda: polje, godište2. u instrumentalu jednine imenica muškog i srednjeg roda: ružem, poljem3. u umetku za tvorbu duge množine imenica muškoga roda: ruževi, hruštevi.

Prijeglas se ne provodi u instrumentalu jednine imenica koje u slogu ispred nastavka imaju samoglasnik e (jež – ježom), u imenica ženskoga roda (pralja – praljom) te u posuđenica, bez obzira na samoglasnik pred nastavkom (gaučo – gaučom). Isto tako, prijeglas se ne provodi u složenica sa spojnikom -o- (dušobrižnik, a ne dušebrižnik!).

VOKALIZACIJA

Vokalizacija je zamjena suglasnika l samoglasnikom o na kraju riječi i na kraju sloga.Zamjena l s o provodi se:1. u muškome rodu glagolskoga pridjeva radnog: pisao – pisala; vidio – vidjela2. u nominativu jednine imenica muškoga roda: posao – posla, kabao – kabla3. u muškom rodu pridjeva: zao – zla, mio – mila4. ispred sufiksa -ba: seliti – seoba5. u oblicima imenica na -l(a)c osim u nominativu jednine i genitivu množine: žetelac – G jd. žeteoca, N mn. žeteoci, G mn. žetelaca.Suglasnik l se ne zamjenjuje s o na kraju dugoga sloga (bólnica, stôlnjak), u umanjenica sa sufiksom -ce (ogledalce) te u nekih imenica s l na kraju kratkoga sloga (molba, žalba).

GUBLJENJE GLASOVA

Kada se dva jednaka suglasnika zbog glasovnih promjena ili tvorbe riječi nađu u riječi jedan pored drugoga, jedan se gubi.

raz + žestiti → ražžestiti → ražestitiod + dijeliti → odijeliti

Udvojeni suglasnici se pišu:

1. u superlativu pridjeva na j: najjači, najjednostavnije2. u nekim složenicama radi lakšeg razumijevanja: naddržavni, superrevizija.

ISPADANJE GLASOVA

Ispadanje glasova odnosi se na glasove d, t i s.Glasovi d i t ne pišu se:1. ispred glasova c i č: otac – oca, očev, sudac – suca, sučev2. ispred sufiksa –ština: gospodin – gospoština, Buzet – buzeština3. u skupovima st, št, zd, žd, ako iza njih slijedi bilo koji suglasnik osim r i v: nužda – nužni, borilište – borilišni.Glasovi d i t pišu se :1. u stranim riječima: azbestni, protestni2. u tvorenicama na -ski: sportski3. u tvorenicama na -stvo: narodstvo4. u skupu -stk u imenica ženskoga roda izvedenih od imenica muškoga roda na -ist: laburist – laburistkinjaGlas s ne piše se u sufiksu -ski iza glasova č, ć, s, š: ribički, plemićki, bjeloruski, plemenitaški.

ALTERNACIJE IJE/JE/E/I/ø

Alternacije ije/je/e/i/Ø događaju se u riječima u kojima je nekada bio glas koji se naziva jatom. Da je u nekoj riječi bio jat, a ne trofonemski slijed ije (kao u riječi higijena), vidimo usporedbom ekavskoga, ikavskoga i ijekavskoga izgovora:stena – stina – stijenamleko – mliko –mlijekovideti – viditi – vidjeti.Za riječi bez vidljivoga postanka treba naučiti koji se oblika jata u njima javlja. U ostalim oblicima te riječi te izvedenicama u kojima je duljina sloga nepromijenjena, ostaje isti refleks jata:

smjer – smjera, smjerovi, smjernica, usmjeren, smjerokaz…

Promjene mogu nastati u dva slučaja:

1. ako se kratko je dulji2. ako se slog s dvoglasnikom krati.

1. Duljenje kratkoga jea) kratki slog je se dulji u ije:• u tvorbi nesvršenih glagola od svršenih. U glagolskoj imenici tvorenoj od nesvršenog glagola također ostaje ije:

zapovjediti – zapovijedati – zapovijedanje.Izuzetak su glagoli koji u osnovi imaju riječi mjera, mjesto i sjesti. Oni uvijek imaju je:

zamjerati – zamjeriti; nasjesti – nasjedati; namjestiti – namještati• ispred sufikasa -će i -lo:umjeti – umijećesjesti – sijelob) kratko je se dulji u dugo je:• u genitivu množine imenica:

mjesto – mjesta• ispred dvaju suglasnika od kojih je prvi l, lj, n, r, v:dospjeti – dospjevši; praznovjerac – praznovjerni• u složenicama s glagolom mjeriti:

brzinomjer• u imenica odmila i njihovim izvedenicama:

djedo• u izvedenica na -je:proturječan – proturječjec) e i i se također mogu produljiti u ije• ese dulji u ije u tvorbi nesvršenih glagola od letjeti i leći, u složenicama sa -zreti te u imenica izvedenih od glagola s prefiksom pre-:

lijetati, dolijetati, prelijetati; lijegati, zalijegati; sazrijeti, dozrijeti; prijekor, prijenos• i se dulji u ije u tvorbi nesvršenih glagola od glagola liti:

lijevati, dolijevati, prelijevati

2. Kraćenje sloga s dvoglasnikom

Dvoglasnik se krati u je kada na njegovo mjesto dolazi kratki slog:cijel – cjelina; mlijeko – mljekaraTo se događa:

• kod imenica srednjeg roda s nejednakosložnom promjenom: dijete – djeteta• u dugoj množini imenica kojima se ne mijenja naglasak u jednini: svijet – svjetovi, ali lijek – lijekovi!• u genitivu množine s nepostojanim a imenica ženskoga roda na -ijevka: pripovijetka – pripovjedaka, ali pripovijetki!• u komparativu i superlativu pridjeva: lijep – ljepši – najljepši• u prvom slogu složenica sa spojnikom -o- i u prvom djelu složenice ispred naglaska: cjevovod, sjenokoša• u nesvršenih glagola na -ivati, -avati koji su tvoreni od svršenih glagola s -ije: zamijeniti – zamjenjivati• ispred nekih sufikasa, npr.: -ota, -oća, -urina, -ance, -ence, -ašce, -ešce, -ina, -ad, -ar(a), -telj, -ić, -čić, -ač, -ar, -aš, -ica, -l(a)c, -čica,-iljka, -ulja, -uša, -ba, -ište, -arija, -enje; -ovit, -evit, -an, -ahan, -ast, -kast, -cat, -it, -iv, -ljivljepota, sljepoća, zvjezdurina, djetešce, brježić, mjenjač, zvjezdica; pjeskovit, bjelkast…Dvoglasnik se krati u e iza r u suglasničkom skupu, s time da je pravilan i oblik s je:pogriješiti: pogreška/pogrješkaždrijebe: ždrebeta/ ždrjebeta; ždrebad/ždrjebadbrijeg: bregovit/brjegovitspriječiti: sprečavati/sprječavatigrijeh: grešan/grješan; grešniji/grješnijisuglasnik + r + ije → suglasnik + r + e/jeDvoglasnik se krati u i ispred o nastalog vokalizacijom (bilo u nastavku, bilo unutar riječi) i j:dio – dijela; dijeliti – dioba; smijeh – smijati seI je se krati u i u istim slučajevima:vidjela – vidio; smjeti – smijem; štedjeti – štedionica

Dvoglasnik se krati u Ø u prezentu, imperativu te pridjevu radnom i trpnom:umrijeti – umrem, umri, umro

 Naglasak u hrvatskome standardnom jeziku

Naglasni sustav hrvatskoga standardnog jezika sastoji se od četiriju naglaska:

kratkouzlazni: žèna kratkosilazni: kȕća dugouzlazni: rúka

dugosilazni: zlȃto

 U prozodijske se jedinice hrvatskoga jezika osim ovih četiriju naglaska ubraja i zanaglasna dužina (ˉ).

Postoji pet osnovnih pravila o raspodjeli naglaska u hrvatskome standardnom jeziku:

1. Jedna riječ može imati samo jedan naglasak.

2. Jednosložne riječi mogu imati samo silazne naglaske (kȍš, lâž).

3. Na unutarnjem slogu višesložnih riječi mogu stajati samo uzlazni naglasci (prijatèljstvo, posúditi).

4. Na prvom slogu višesložnih riječi mogu stajati sva četiri naglaska (žèna, kȕća, rúka, zlȃto).

5. Na zadnjem slogu višesložnih riječi ne može stajati naglasak, osim pojedinih usklika (oplȃ, ohȏ).

Neke riječi nemaju svoga naglaska. Takve se riječi nazivaju nenaglasnicama ili klitikama i izgovaraju se zajedno s riječju ispred ili iza sebe kao jedna izgovorna cjelina.

Riječi koje se nalaze iza naglašene riječi i s njom se izgovaraju kao jedna cjelina zovu se zanaglasnice ili enklitike. Mogu biti:1. glagolske: nenaglašeni oblici prezenta pomoćnih glagola biti i htjeti (sam, si, je, smo, ste, su; ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će), te nenaglašeni oblici aorista glagola biti (bih,bi, bi, bismo, biste, bi)2. zamjeničke: nenaglašeni oblici ličnih zamjenica (me, mi, te, ti, ga, nj, mu, je, joj, ju,nju, nas, nam, vas, vam, ih, im, se, si)3. upitna čestica li.

Riječi koje se nalaze ispred naglašene riječi i s njom se izgovaraju kao jedna cjelina zovu se prednaglasnice ili proklitike. Mogu biti:1. prijedlozi: svi jednosložni (u, o, na, po, pri…), neki dvosložni (među, mimo, nada, poda, pokraj, preko, prema, oko), svi prijedlozi složeni s prijedlogom iz- (između, iznad…)2. neki veznici: a, i, ni, da, kad3. niječna čestica ne.

Prednaglasnica ponekad može primiti naglasak, i to kad se nađe ispred sloga na kojem je silazni naglasak: znȃm → nè znām.

Morfemi

MORFEM

najmanja jezična jedinica koja ima svoje značenje

izrazu je pridružen sadržaj

izraz morfema zove se MORF

MORFOLOGIJA

znanstvena disciplina koja proučava morfeme

dio gramatike koji se odnosi na proučavanje vrsta riječi i njihovih oblika

VRSTE MORFEMA (s obzirom na položaj, značenje i ulogu ili funkciju)

A) MORFEMI PO POLOŽAJU:

1. PREFIKSALNI MORFEM (PREFIKS) ILI PREDMETAK, (oznaka P) morfem koji se dodaje s lijeve strane korijenskog morfema

2. KORIJENSKI MORFEM (KORIJEN), (oznaka R) morfem koji nosi temeljno leksičko značenje riječi

sve riječi istog korijena čine PORODICU RIJEČI (lijek, ljekarnica, liječnik…)3. SUFIKSALNI MORFEM (SUFIKS) ILI DODATAK, (oznaka S)

morfem koji se dodaje s desne strane korijenskog morfema

Ø tzv. NULTI MOREM

prefiksalni i sufiksalni morfemi nazivaju se AFIKSALNIM MORFEMIMA (lat. affigere – pribiti, dodati)

4. INFIKS ILI UMETAK morfem (sufiks) koji je umetnut između osnove i nastavka (sinovi – sin + ov + i)

B) MORFEMI PO ZNAČENJU:

1. LEKSIČKI MORFEM morfem koji nosi cjelovito leksičko značenje riječi (značenje koje se odnosi na

stvarnost bez obzir na kontekst)

svi leksički morfemi zajedno čine OSNOVU

2. GRAMATIČKI MORFEM (NASTAVAK) morfem (sufiks) koji nosi gramatičko značenje riječi

C) MORFEMI PO ULOZI ILI FUNKCIJI:

1. TVORBENI, RJEČOTVORNI ILI DERIVACIJSKI MORFEM morfem koji služe za tvorbu, izvođenje ili derivaciju novih riječi

rječotvorni morfemi dodaju se na rječotvornu osnovu

funkciju rječotvornih morfema imaju afiksi, stoga se razlikuju tri osnovna načina izvođenja novih riječi:

• prefiksalna tvorba (iz + rod)• sufiksalna tvorba (rad + nik)• prefiksalno-sufiksalna tvorba (pred + rad + nik)2. OBLIKOTVORNI, FLEKSIJSKI ILI RELACIJSKI MORFEM

morfem koji služi za tvorbu novih oblika

funkciju oblikotvornog morfema ima gramatički morfem ili nastavak

oblikotvorni morfem dodaje se na oblikotvornu osnovu (radnik + Ø, radnik + a, radnik + u)

SLOBODNI MORFEM – morfem koji u rečenici može stajati samostalno (sin, govor)VEZANI MORFEM – morfem koji u rečenici ne može stajati samostalno (pro-, -ov)MORFEMSKA I MORFOLOŠKA ANALIZA

raščlanjivanje riječi na morfeme po položaju naziva se MORFEMSKA ANALIZA

predradnik = pred + rad + nik + Øpredradnik = P + R + S + S

raščlanjivanje riječi na osnovu i nastavak naziva se MORFOLOŠKA ANALIZA

predradnik = predradnik + Øpredradnik = osnova + nastavak

Alomorfi

ALOMORF

isti morfem u svim oblicima neke riječi

različiti morfi ili izrazi istog morfema nazivaju se ALOMORFI (izgovorne varijante ili inačice morfema)

VRSTE:

A) DJELOMIČNO RAZLIČITI:

nauk = na + uk + Ø nauci = na + uc + i naučiti = na + uč + i + ti

B) POTPUNO RAZLIČITI (SUPLETIVNI ALOMORFI):

klela – kunem čovjek – ljudi ja – mi alomorfi jednoga morfema kojima se pridružuje isti gramatički sadržaj i koji se mogu

pojaviti u istoj okolini zovu se DUBLETE

dobr + og = dobr + oga do pojave alomorfa dolazi zbog glasovnih promjena

osnova u kojoj se pojave alomorfi zbog neke glasovne promjene zove se ALOOSNOVA (inačica ili varijanta osnove)

Imenice

riječi kojima se imenuju bića, predmeti i pojave

prema leksičkim obilježjima imenice određujemo s obzirom na:

1. opseg značenja:

♦ OPĆE – sva biće, predmeti ili pojave iste vrste (djevojčica)♦ VLASTITE – točno određeno biće, predmet ili pojava (Petra)♦ ZBIRNE – skup istovrsnih bića, predmeta ili pojava koji se uzimaju kao cjelina (momčad)

2. čovjekov dodir s onim što znače:

♦ STVARNE ILI KONKRETNE – za opipljiva bića i predmete (knjiga, računalo, stol) ili bića i predmete koji nisu opipljivi, ali se zamišljaju kao da postoje ili kao da su nam nadohvat ruke (anđeo, mjesec)♦ NESTVARNE ILI APSTRAKTNE – za nešto nestvarno, neopipljivo: radnju, osobine, osjećaje, stanja, fizičke i duševne moći, prirodne i društvene pojave (ljubav, bol, radost, san)

3. stupnjevanje po veličini:

♦ DEMINUTIVI ILI UMANJENICE (ptičica, knjižica)♦ AUGMENTATIVI ILI UVEĆANICE (ptičurina, knjižurina)

4. stupnjevanje po osjećajnoj vezi:

♦ HIPOKORISTICI ILI ODMIL(N)ICE♦ PEJORATIVI ILI POGRDNICE

Posebnu skupinu čine RADNE IMENICE – znače radnju, stanje, zbivanje i rezultat radnje (čežnja, učenje, borba, jurnjava, plovidba, pobjeda)

GRAMATIČKA OBILJEŽJA IMENICA:

A) ROD:

muški, ženski i srednji♦ imenice na -a koje znače mušku osobu u jednini su muškog roda (vojvoda je stigao), a u množini muškog (vojvode su stigli) i ženskog (vojvode su stigle) roda♦ neke imenice na -ica koje znače i mušku i žensku osobu mogu biti i muškog i ženskog roda (ovaj/ova izdajica, lutalica, propalica)♦ neke imenice na -lo koje označavaju mušku osobu mogu biti i srednjeg i muškog roda (ovaj/ovo gunđalo)♦ imenice na -če su srednjeg roda, iako znače mušku ili žensku osobu (momče, djevojče)♦ imenice bol, glad, čar, splav i svrbež mogu biti i muškog i ženskog roda♦ imenica doba srednjeg je roda, a kao imenica ženskog roda upotrebljava se samo u glazbenoj terminologiji

B) BROJ:

jednina i množina♦ uz brojeve dva, tri, četiri i oba u N,A i V dolazi DVOJINA ILI DUAL (oblik koji je za muški i srednji rod jednak G jednine, a za ženski rod N množine)♦ PLURALIA TANTUM – imenice koje imaju samo oblik za množinu, iako znače jednu stvar (gaće, vrata, naočale)

C) PADEŽ:

nezavisni: N, V i zavisni ili kosi: G, D, A, L, I♦ neke imenice za različite padeže imaju isti oblik – ta se pojava naziva GRAMATIČKA HOMONIMIJA ILI SINKRETIZAM (G, D, L, I – radosti)

SKLONIDBA (DEKLINACIJA) IMENICA

N tko? što?

G koga? čega?

D komu? čemu?

A koga? što?

V o! oj!

L (o) kom (e)? (o) čem?

I (s) kim? (s) čim?

SKLONIDBA IMENICA MUŠKOGA RODA

Slonidba imenica muškoga roda što znače nešto neživo i onih što znače nešto živo

Živo Jednina Množina Neživo Jednina

N fakultet fakulteti N učitelj

G fakulteta fakulteta G učitelja

D fakultetu fakultetima D učitelju

A fakultet fakultete A učitelja

V fakultete fakulteti V učitelje

L fakultetu fakultetima L učitelju

I fakultetom fakultetima I učiteljom

SKLONDIDBA IMENICA ŽENSKOGA RODA

Opća sklonidba imenica ženskoga roda

Jednina Množina

N mudrost mudrosti

G mudrosti mudrosti

D mudrosti mudrostima

A mudrost mudrosti

V mudrosti mudrosti

L mudrosti mudrostima

I mudrostu mudrostima

 

Sklonidba imenica kć? i m?ti

Jednina Množina Jednina

N kći kćeri N mati

G kćeri kćeri G matere

D kćeri kćerima D materi

A kćer kćeri A mater

V kćeri kćeri V mati

L kćeri kćerima L materi

I kćeri/kćerju kćerima I materom

 

SKLONDIDBA IMENICA SREDNJEGA RODA

Sklonidba imenica selo, polje, kumče i pleme

Jednina Množina Jednina

N selo sela N polje

G sela sela G polja

D selu selima D polju

A selo sela A polje

V selo sela V polje

L selu selima L polju

I selom selima I poljem

 

Jednina Množina Jednina

N tele telad N pleme

G teleta G plemena

D teletu D plemenu

A tele A pleme

V tele V pleme

L teletu L plemenu

I teletom I plemenom

 

Zamjenice

riječi koje zamjenjuju druge riječi

Razlikujemo zamjenice po funkciji:

Imenične zamjenice, tj. riječi koje zamjenjuju imenice, u rečenici su samostalne i odgovaraju na pitanje tko?, što?

Tko je razbio prozor? – On!Što je to? – Ništa.

Pridjevne zamjenice, tj. riječi koje zamjenjuju pridjeve, u rečenici dolaze kao dodatak imenicama i odgovaraju na pitanja: koji? čiji? kakav? kolik?

Čiji je to šešir? – Njezin.Koja je životinja bila ozlijeđena? – Ona životinja bila je ozlijeđena.Kakve filmove voliš? – Volim svakakve filmove.Koliko se cipela nalazi u torbi? – Pogledaj. Ovoliko cipela nalazi se u torbi.Po značenju zamjenice dijelimo na:

Osobne (lične) zamjenice:1. lice jednine (osoba koja govori i sebi): ja2. lice jednine (osoba kojoj je govor upućen): ti3. osoba jednine (osba koja ne govori o sebi niti joj je govor upućen): on (m. r.), ona (ž. r.) i ono (s. r.) 1. lice množine (osobe koja govori o sebi): mi2. lice jednine (osoba kojoj je govor upućen): vi3. osoba jednine (osba koja ne govori o sebi niti joj je govor upućen): oni (m. r.), one (ž. r.) i ona (s. r.)

Povratnu zamjenicu sebe:Ona zamjenjuje sve osobne zamjenice kada se označuje da radnje ne prelazi na drugoga, nego se vraća na subjekt.

Ti vidiš sebe. Posvojne zamjenice:

One zamjenjuju posvojne pridjeve i odgovaraju na pitanja: čiji? čija? čije?Posvojne su zamjenice moj, tvoj, njegov, njezin (njen), naš, vaš, njihov.

Povratno-posvojnu zamjenicu:Ona označava da nešto pripada subjektu i zamjenjuje sve posvojne zamjenice.

Ja vozim svoj bicikl. Pokazne zamjenice:

One su pridjevne i govore nam u blizini kojega se lica nalazi ono što znači riječ uz koju stoji:– u blizini 1. lica: ovaj– u blizini 2. lica: taj– u blizini 3. lica: onaj

Poklanjam ti ovu bilježnicu.Dodaj mi tu olovku.

Sjećaš li se one knjige? Upitne i odnosne zamjenice:

To su iste riječi koje se razlikuju po upotrebi: tko, što, koji, čiji, kakav, kolik

Upitne zamjenice služe za postavljanje pitanja.

Tko je on? – On je saborski zastupnik.Koji je ovo mjesec? – Lipanj.Odnosne zamjenice uvode odnosnu rečenicu. One dolaze samo u zavisnim rečenicama. Mogu se odnositi na jednu riječ:Imao je bicikl kakav se obično koristi u biciklističkim utrkama.Mogu se odnositi i na cijelu rečenicu:Kada je došao na posao vrata su već bila otvorena, što je značilo da je netko možda opljačkao njegov dućan tijekom noći.

Neodređene zamjenice:One zamjenjuju nešto neodređeno, nešto suviše općenito ili nešto niječno. Netko mi je poslao pismo.

Svaka je osoba drugačija.Ništa ne vidim.

TABLICA:

http://hrvatskijezik.eu/wordpress/wp-content/uploads/2012/11/zamjenice4.jpg

Pridjevi

Pridjevi su riječi kojima se izriče svojstvo predmeta ili pojava. Pridjevi suzuju opseg značenja riječi kojima se pridijevaju, a to su najčešće imenice. Po značenju se pridjevi dijele na opisne, gradivne i posvojne.• OPISNI (KVALITATIVNI) PRIDJEVI izriču osobine i odgovaraju na pitanje kakav. Izriču tvarna (prirodna, fizička, materijalna) i netvarna (misaona, duhovna, psihička) svojstva. Na primjer: sladak, topao, žut, pametan, žalostan…• GRADIVNI (MATERIJALNI) PRIDJEVI izriču tvarnost, od čega je što napravljeno. Na primjer: zlatni, drveni, željezni…• POSVOJNI (POSESIVNI) PRIDJEVI izriču pripadanje. Odgovaraju na pitanje čiji. na primjer: bratov, gospodski, majčinski, vučji…Pridjeve je po značenju moguće podijeliti na samo dvije skupine; opisne i odnosne. Opisni su isti kao i u trodijelnoj podjeli, a odnosni izriču odnose koje predmeti, bića ili pojave imaju prema kojemu drugom predmetu – oni obuhvaćaju posvojne i gradivne i neke opisne (one koje izriču prostor i vrijeme).GRAMATIČKA SVOJSTVA:

• pridjevi imaju posebne oblike za rod, broj i padež• po načinu kako određuju imenicu, oblici pridjeva mogu bit određeni i neodređeni• NEODREĐENI oblik pridjeva kazuje promjenjive osobine onoga što znače imenice i odgovaraju na pitanje kakav.♦ u jednini se sklanjaju kao imenice (imenička promjena) N star, G stara, D staru, Astar(a), V star, L staru, I starim♦ u množini se sklanjaju kao određeni pridjevi N stari, G starih, D starim(a), A stare, V stari, L starim(a), I starim(a)♦ neodređeni oblik pridjeva nemaju:◊ neki neizvedeni pridjevi (jarki, žarki)◊ pridjevi koji završavaju na -ći (brijaći, kupaći)◊ pridjevi koji određuju imenicu s obzirom na položaj u prostoru i vremenu u kojem se nalazi ili iz kojeg dolazi ono što ona znači (desni, južni)♦ u neodređenom obliku pridjev stoji kada je:

◊ dio imenskog predikata (Šešir je lijep.)◊ dio atributnog skupa – tzv. G svojstva (medvjedići dobra srca)◊ u službi predikatnog proširka (Poslije toga postao je zločest.)◊ posvojni pridjevi na -ov, -ev, -ljev, -in• ODREĐENI oblik pridjeva upotrebljava se kada se pridjevom izriče stalna osobina predmeta, odnosno kada se određuje između više stvari različitih osobina ona o kojoj se govori.

♦ sklanjaju se po pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji

◊ jednina m. r. : N stari, G starog(a), D starom(u), A stari/starog(a), V stari, Lstarom(u), I starim◊ množina m. r. : N stari, G starih, D starim(a), A stare, V stari, L starim(a), Istarim(a)♦ dulji padežni oblici (s navescima) upotrebljavaju se:

◊ kada je pridjev u rečenici bez imenice (Pijanomu se i vlak sklanja.)◊ kada sljedeća riječ počinje istim ili sličnim zatvornikom (bijeloga goluba)◊ kada je uz imenicu više pridjeva posljednji je kraći (hrvatskoga književnog jezika)♦ određeni pridjev se upotrebljava:

◊ kada je ispred njega neka pokazna zamjenica (ovaj lijepi šal)◊ kada je pridjev dio vlastitog imena (Dugi otok)◊ kada je pridjev dio stručnog termina (pravopisni problem)◊ kada pridjev završava na -ći, -ji, -nji, -šnji, -ski/ki◊ kada je pridjev u komparativu ili superlativu (bolji, boljeg)KOMPARACIJA PRIDJEVA

Samo opisni pridjevi se kompariraju kroz tri stupnja: pozitiv, komparativ, superlativ.• KOMPARATIV

♦ tvori se nastavcima:

◊ -iji > topliji, stariji, labaviji…◊ -(j)i > krući, suši, skuplji (jotirani); vrući, krnji (nejotirani)◊ -ši > samo tri pridjeva: lakši, mekši, ljepši♦ supletivne oblike imaju: dobar – bolji, zao – gori, malen – manji, velik – veći…♦ neki pridjevi imaju dvojne oblike: čistiji/čišći, ljeniji/ljenji, slaniji/slanji, dulji/duži…• SUPERLATIV

♦ tvori se o komparativa prefiksom naj-: najbolji, najjači, najvećiPRAVOPISNA PRAVILA:

1. posvojni pridjevi na -ov, -ev, -ljev, -in izvedeni od vlastitih imena pišu se velikim slovom (Markov, Petrin, Čehovljev…)2. odnosni pridjevi na -ski, -ški, -čki, -ćki izvedeni od vlastitih imena pišu se malim slovom (hrvatski, paški, matoševski…)3. odnosni pridjevi od stranih imena:

a. pridjevi od osobnih imena pišu se izgovorno (šekspirovski)b. pridjevi od zemljopisnih imena pišu se izvorno i izgovorno (newyorški, njujorški)4. u komparativu i superlativu krati se ije (ljepši, rjeđi, bljeđi)

Brojevi

Brojeve dijelimo na:

glavne brojeve: brojeve koji izriču točnu količinu nečega (jedan, dva, tri itd.)

redne brojeve: brojeve koji izriču koje je što po redu (prvi, drugi, treći itd.)

♦ glavni brojevi mogu biti jednočlani (npr. jedan, pedeset, milijun; dakle sastoje se od jedne riječi) i višečlani (dvadeset devet, tisuću petsto četrdeset osam; dakle sastoje se od dviju ili više riječi)

♦ jednočlani brojevi dijele se na osnovne – od 1 do 10, zatim sto ili stotina, tisuća, milijun, milijarda, bilijun itd. i na izvedene – od 1 do 19, desetice od 20 do 90 (dakle dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset itd.)

Oblici brojeva

1. Glavni brojevi

Od glavnih brojeva sklanjaju se jèdan, dvȃ, trȋ i čètiri:

m. r. ž. r. sr. r.

N jèdan jèdna jèdno

G jèdnog, jednoga jèdnē jèdnog, jednoga

D jèdnom, jednomu, jednome jèdnōj jèdnom, jednomu, jedn

A =N ili G jèdnu =N

V =N =N =N

L jèdnom, jèdnomu, jèdnome jèdnōj jèdnom, jèdnomu, jèdn

I jèdnīm jèdnōm jèdnīm

 

Broj jedan može imati množinu i tada stoji uz imenice koje znače jedan predmet ili skup koji po bilo čemu pripada zajedno. Tada broj jedan znači: isti (mi smo jednih godina); neki (jedni sjede, jedni stoje); skup/par (imenice koje su pluralia tantum i one koje u množini čine cjelinu: na kući su samo jedna vrata, kupila sam jedne ljestve, jedne su čarape poderane).Kao dvȃ sklanjaju se ȍba i ȍbadvā, a ȍbje i ȍbadvije sklanjaju se kao dvȉje.

m. i sr. r. ž. r.

NAV dvȃ dvȉje

G dvàju dvìjū

DLI dvàma dvjèma

 

Brojevi trȋ i čètiri imaju iste oblike za sva tri roda:

NAV trȋ čètiri

G trìjū četirìjū

DLI trìma četirìma, čètirima

 

2. Redni brojevi

prvi, drugi, treći, stoti, tisući, hiljaditi, milijunti, milijardni

imaju oblike određenih pridjeva

kod brojeva sedam – sedmi, osam – osmi – nepostojano a

3. Zbirni brojevi

dvoje, troje…

tvorba: osnova glavnog broja + nastavci -oje/-ero (osim broja četiri koji ima drugu osnovu)

N., A., V. dvoje, G. dvojega (dvoga), D., L., I. dvojemu (dvome, dvojima, dvoma)

oblici koji u D, L, I završavaju na -im(a) zapravo su oblici brojevnog pridjeva!!

4. Brojevni pridjevi

dvoji, troji, četvori, osmori…

tvorba: sufiksom -oj, -er i -or, a imaju oblike kao određeni pridjevi

U množini: N. dvoji / dvoja / dvoje, G. dvojih, D. dvojima, A. = dvoje / dvoja /dvoje, L.=D., I.=D.

u mn. rabe se uz pl. tantum (petora kola) i uz imenice koje znače par ili skup (troje rukavice = tri para)

5. Brojevne imenice

dvojica, obojica, trojica, četvorica… pedesetorica

tvorba: nastavkom -ica

služe kad se broje muškarci

imenica uz njih je u genitivu množine

Poredak: lična zamjenica uvijek stoji ispred i tada je u genitivu množine kad je brojevna imenica u N., G., A., V. (N. nas trojica, G. nas trojice, A. nas trojicu, V. vas trojica)

u istom je padežu kao i brojevna imenica kad je br. imenica u D., L, I. nama trojici

6. Brojevni prilozi

desetak, petnaestak, dvadesetak…

tvorba: nastavak -ak

znače približnu količinu

imenica uz njih –> u G.mn. (desetak kuća)

Pisanje višečlanih brojeva

1. Mogu se samo nizati bez veznika: osamdeset devet, dvjesta pedeset tri, milijun šesto tisuća sedamsto šesnaest.

2. Može se između svakog člana stavljati veznik -i, ali to je rjeđe: šest stotina i osamdeset i tri, tisuću i dvjesta i šezdeset i četiri.3. Može se samo zadnji član povezivati veznikom -i: šest stotina osamdeset i tri, tisuću osamsto pedeset i dvaPAZI! U novčanim se dokumentima cijeli broj obično piše kao jedna riječ: tisućuosamstosedamdesetpet

Glagoli

riječi kojima se izriče radnja, stanje ili zbivanje

sprežu se po glagolskim licima

I. ZNAČENJE GLAGOLA

Glagoli radnje označuju svjesno djelovanje.

trčati, hodati, pogledati, dati, nositi itd.Glagoli zbivanja označuju događaje koje uzrokuju prirodne sile i koje nije uvjetovano našom voljom.

grmjeti, kišiti, rasti, sazrijevati itd.Glagoli stanja označuju stanje u kome se ništa ne radi niti se išta zbiva.

stajati, ležati, spavati, šutjeti itd.

II. KATEGORIJE GLAGOLA

1. NAČIN

Razlikujemo četiri načina: indikativ, imperativ, kondicional i optativ.

2. VID

Vid je glagolska kategorija karakteristična za hrvatski, a i za druge slavenske jezike.Po vidu su glagoli svršeni i nesvršeni.

Nesvršeni glagoli izriču radnju koja u određenom vremenskom periodu još nije završena.

Pisala je pismo.Kuhao je ručak.Svršeni glagoli izriču radnju koja je u određenom vremenskom periodu već završena, djelomično ili u cjelini.

Napisala je pismo.Skuhao je ručak.Vidski parnjaci glagoli su koji se razlikuju po vidu, ali dijele značenje.

Postoje i dvovidni glagoli (npr. večerati).

3. LICE

Sprezanje je mijenjanje glagola po licima.

Sprezivi oblici: prezent, aorist, imperfekt, perfekt, pluskvamperfekt, futur prvi, futur drugi; imperativ, kondicional prvi i kondicional drugi

Nesprezivi oblici: infinitiv, glagolski prilog sadašnji, glagolski prilog prošli, glagolski pridjev radni i glagolski pridjev trpni

Bezlični su i glagoli boljeti, zelenjeti se i neki drugi.

4. GLAGOLSKA STANJA

Glagolskim stanjem izriče se odnos između subjekta rečenice i glagolske radnje. Razlikujemo dva glagolska stanja:

radno stanje ili aktiv

trpno stanje ili pasiv

Aktiv je radno glagolsko stanje:

Marko čita novine.Pasiv je trpno glagolsko stanje.

Zgrada je sagrađena.

5. PRELAZNOST

Prelaznost je osobina glagola da mu radnja prelazi ili ne prelazi na objekt. Glagoli koji otvaraju mjesto objektu nazivaju se objektnim glagolima, a oni koji nemaju tu osobinu apsolutnim glagolima. Razlikujemo izravnu, neizravnu i kosu prelaznost. Izravna prelaznost jest svojstvo prelaznih (tranzitivnih) glagola, tj. glagola s bližim objektom (objektom u akuzativu). Ostali su glagoli neprelazni (intranzitivni). Povratni glagoli čine posebnu vrstu glagola koji sadrže povratnu zamjenicu se.6. GLAGOLSKI OBLICI

Glagoli u hrvatskom jeziku imaju sljedeće oblike:

INFINITIV: pisati – napisati

VREMENA:

prezent: pišem – napišem aorist: napisah imperfekt: pisah perfekt: pisao sam – napisao sam pluskvamperfekt: bio sam pisao – bio sam napisao

NAČINI:

imperativ: piši – napiši kondicional I.: pisao bih – napisao bih kondicional II.: bio bih pisao – bio bih napisao optativ: pisao – napisao

PRILOZI:

prezentski: pišući prošli: napisavši

PRIDJEVI:

radni/aktivni: pisao – napisao trpni/pasivni: pisan – napisan

Glagolske vrste

Zbog različitosti infinitivne i prezentske osnove glagole dijelimo na vrste, a neke vrste i na razrede.

I. vrsta: njoj pripadaju glagoli na -sti i -ći te niz glagola na -ti koji u ostalim oblicima imaju raznovrsne osnove, a one se ne mogu jednostavno izvesti iz infinitiva.

1. razred – glagoli kojima infinitiv sadrži samoglasnik ispred svršetka -sti ili (rjeđe) -nijeti, a prezentska osnova završava suglasnicima d, t, s, z.

krasti – kradem – kraoplesti – pletem – pleotresti – tresem – tresaomusti – muzem – muzao

2. razred – glagoli kojima infinitiv sadrži suglasnik ispred svršetka -sti, a prezentska im osnova završava suglasnikom p ili b.

crpsti – crpem – crpaogrepsti – grebem – grebao

3. razred – glagoli kojima infinitiv završava na -ći.peći – pečem – pekao

4. razred – glagoli koji sadrže -r- ispred završetka -ti, -eti, -ijeti:vreti – vrijem – vreo

5. razred – glagoli čiji infinitivi završavaju na -uti, -eti ili -jeti, a ne pripadaju 4. razredu

čuti – čujem – čuo 6. razred – glagoli čiji infinitivi završavaju na -iti

biti – bijem – bio 7. razred – glagoli čiji infinitivi završavaju na -ati

slati – šaljem – slaoII. vrsta

Drugoj vrsti pripadaju glagoli koji u infinitivu završavaju na -nuti.

maknuti – maknem – maknuoIII. vrsta

Trećoj vrsti pripadaju glagoli s infinitivnim završecima -jeti, -ljeti, -njeti i prezentskim nastavcima -im, -iš, -i, -imo, -ite, -e.Većina tih glagola izvedena je iz pridjeva:

požutjeti (žut), oslijepjeti (slijep) itd.Neki članovi ove vrste nisu izvedeni od pridjeva:

gorjeti – gorim – gorioIV. vrsta

Četvrtoj vrsti pripadaju glagoli čiji infinitivi završavaju nastavkom -iti, a oblici u prezentu imaju nastavke: -im, -iš, -i, -imo, -ite, -e.žuriti – žurim – žurioV. vrsta

Petoj vrsti pripadaju glagoli s infinitivnim završetkom -ati i prezentskim nastavcima -im, -em, -jem, -am. Ne pripadaju joj glagoli na -ovati, -evati i -ivati koji se svrstavaju u šestu vrstu.

1. razredOvom razredu pripadaju glagoli koji ispred -ati imaju č, j, š, ž, št, žd, a u prezentu nastavke -im, -iš, -i, -imo, -ite, -e

bježati – bježim – bježaozviždati – zviždim – zviždao

2. razredOvom razredu pripadaju glagoli prezent tvore nastavcima: -em, -eš, -e, -emo, -ete, -u

kašljati – kašljem – kašljaoorati – orem – orao

3. razredOvom razredu pripadaju glagoli s prezentskim nastavcima -jem, -ješ, -je, -jemo, -jete, -ju. Ti nastavci na morfemskoj granici uzrokuju jotaciju.

disati – dišem – disaokretati – krećem – kretao

4. razredOvom razredu pripadaju glagoli s prezentskim nastavkom -am, -aš, -a, -amo, -ate, -aju.

hodati – hodam – hodaozidati – zidam – zidaoVI. vrstaŠestoj vrsti pripadaju glagoli koji tvore infinitivnu osnovu morfemima ova, eva, iva (infinitiv na -o/e/i-vati), a u prezentu nakon odbacivanja -ati, -ov, -ev, -iv zamjenjuju sa -uj- i na tako dobivenu osnovu dobivaju nastavke -em, -eš, -e, -emo, -ete, -u.štovati – štujem – štovaobičevati – bičujem – bičevaoizgrađivati – izgrađujem – izgrađivao

NEPRAVILNI GLAGOLINepravilni su glagoli oni koji svoje oblike tvore od supletivnih osnova: biti – jesam i budem, htjeti – hoću, ići – idem, spati – spim itd. Neke gramatike ove glagole određuju kao sedmu vrstu glagola.

Prilozi

prilažu se drugim (obično punoznačnim) riječima da ih pobliže odrede

Prilozi izriču:

1. okolnosti u kojima se vrši radnja ili zbivanje, ili traje stanje:

a) mjesto: Kamo je otišao? Ondje je nešto palo.b) vrijeme: Kada se to dogodilo? Ovaj vlak vozi samo noću.c) način: Bilo nam je lijepo na moru ove godine, kao i inače.d) uzrok: Zašto si to napravio? Učinio je to namjerno.2. stupanj osobine (uz pridjeve i priloge izvedene od pridjeva) ili jakost radnje (uz glagole)

Neobično brzo stigli su do svoga odredišta.Donekle me iznenadio veliki broj poklona.3. neodbrojenu količinu:

Mnogo je snijega palo ove zime.Mnogo sam ih izgubio tijekom selidbe.4. O potvrdnim, pokaznim i odnosnim prilozima:

npr. nekoliko tjedana, mnogo ljudi

Prijedlozi

nepromjenjive riječi koje služe da bi se prikazali odnosi među bićima, stvarima i pojavama

utječu na padež riječi uz koju stoje

nikada ne stoje uz nominativ i vokativ

Prijedlozi stoje uz:

genitiv: bez, blizu, do, duž, ispod, iz, iza, između, iznad, kraj, mjesto, mimo, nakon, nakraj, niže, od, oko, osim, poput, pored, poslije i dr.

dativ: k(a), suprot, nasuprot, unatoč i usprkos. akuzativ: kroz, među, mimo, na, nad, niz, o, pod, pred, u, uz i za. lokativ: na, o, po, pri, prema i u. instrumental: među, nad, pod, pred, s(a) i za.

Veznici

riječi koje povezuju rečenice i rečenične dijelove.

VRSTE VEZNIKA:

sastavni: i, pa, pak, te, ni, niti rastavni: ili suprotni: a, ali, dok, god, nego, no, već, pa, pak, kad li, kad ono, kad to, a to, a ono isključni: samo, samo što, tek, tek što, jedino, osim, osim što zaključni: dakle, zato, stoga izrični: da, da li, kako, gdje, e vremenski: čim, dok, kada (kad), kako, pošto, nakon što uzročni: jer, budući da, što, gdje, kako namjerni: da, eda, kako, (ne bih) li, neka posljedični: da, te poredbeni i načinski: kako, kao, kao što, nego, no pogodbeni: ako, da, kada, (kad) li dopusni: premda, iako, ako i, maker

Čestice

riječi koje iskazuju stav govornika prema onome o čemu govori, s obzirom na njegovo znanje, želje i osjećanja.

Čestice se koriste:

U poricanju neke tvrdnje:

Ne znam o čemu govoriš. U pitanju je li tvrdnja istinita:

Znaš li što se dogodilo s njima?Zar smo već stigli?

Za pojačavanje tvrdnje ili poricanja;

da, jest, dabome, dakako, svakako; ne, nikako

Za izricanje nestrpljenja, želje, zadovoljstva i sl. onim što znači riječ uz koju se riječca stavlja:

bar, baš, čak, i, jedva, još, ni, niti, opet, samo, tek, već

Za izricanje ravnodušnosti:

ma, makar, bilo, god

za izricanja dojma ili ocjene:

dosta, gotovo, istina, možda, naravno, nekako, potupno, sasvim, sigurno, skoro, vjerojatno, veoma, vrlo, zaista…

Usklici

nepromjenjive riječi kojima se izražava neki osjećaj, raspoloženje, doziv ili zvuk u prirodi

Dijelimo ih na:

Usklike za izražavanje osjećaja ili raspoloženja:

ah, aha, aj, au, avaj, brr, e, eh, ehe, ej, haj, hm, hura, ih, iju, ijuju, jao, joj, ju, juh, o, oh, oho, oj, pi, u, uh, uf i dr.

Usklike za dozivanje i poticanje: de, deder, ej, gic, iš, hajde, halo, hej, mic, na, o, oj, šici dr.

Onomatopejske usklike: buć, bum, ćap, dum, hop, mljac, pljus, tres, zum i dr. Usklike za pokazivanje: evo, eto, eno

Sintaksa i sintaktički odnosi

SINTAKSASintaksa je dio gramatike koji proučava odnose među:

riječima u rečenici

surečenicama (u složenim rečenicama)

rečenicama u tekstu

Sintaksa proučava dva glavna odnosa:1. sintagmatske (vodoravni odnosi među riječima u rečenici)

odnosi kombinacije i razmještanja riječi u rečenici

važno je da se riječi slažu u gramatičkim kategorijama (rodu, broju, padežu itd.)

2. paradigmatske (okomiti odnosi među riječima koje stoje u rečenici i onih koje bi mogle stajati umjesto tih koje stoje)

odnosi odabira riječi – biramo riječi ovisno o poruci koju želimo izraziti.

OBAVIJESNO USTROJSTVO REČENICEJezik je sredstvo komunikacije. U tom smislu rečenice služe za prenošenje obavijesti sugovorniku.Postoje dva tipa obavijesti u rečenicama: tema i rema.Tema je dio koji je iz konteksta otprije već poznat, dakle obavijesno je zalihostan; ne nosi nikakve nove informacije već ponavlja stare.Rema je dio koji nije poznat; dio je iskaza koji nosi novu obavijest.

Mama: Tko je došao kući?Tata: Marko je došao kući.

→ Marko je rema, je došao kući je tema.

SINTAKTIČKA SLUŽBA RIJEČI U REČENICIBudući da se u rečenici riječi uvijek nalaze u nekom odnosu s drugim riječima, one prema prirodi toga odnosa dobivaju svoju određenu službu.Tako možemo govoriti o službi: predikata, subjekta, objekta, priložne oznake, atributa i apozicije.

PUNOZNAČNICE I NEPUNOZNAČNICEPunoznačne riječi (punoznačnice) mogu biti u službi subjekta, predikata, objekta i priložne oznake, a to su, jednom riječju, samostalni rečenični članovi te mogu biti u sužbi atributa i apozicije, a to su nesamostalni rečenični članovi. Punoznačne riječi su imenice, glagoli, pridjevi, prilozi i brojevi.

Nepunoznačne riječi (nepunoznačnice) ne mogu biti niti u jednoj od navedenih službi jer se radi o vrstama riječi koje nemaju leksičkog značenja, nego imaju samo gramatičko značenje, a takvi su prijedlozi, prilozi, veznici, uzvici, čestice i pomoćni glagoli.

SINTAGMASpoj najmanje dviju punoznačnih riječi naziva se sintagmom.Sastavnice koje ulaze u sintagmu nazivaju se tagmemima. Tako na primjer u sintagmi doći kući imamo dva tagmema, jedem fini sendvič imamo tri tagmema itd.Tagmemi mogu biti glavni ili zavisni. Glavni se tagmem naziva određenicom, a zavisni odrednicom. U sintagmi fini sendvič, sendvič je određenica, a fini je odrednica. U sintagmi doći kući doći je određenica, a kući odrednica.

ODNOSI MEĐU TAGMEMIMAPostoje tri tipa odnosa među tagmemima:1. Sročnost (kongruencija)2. Upravljanje (rekcija)3. Pridruživanje

1. SročnostTo je odnos među tagmemima od kojih glavni tagmem mora biti imenska riječ (imenica, poimeničeni pridjev ili zamjenica), a zavisni tagmem mora biti pridjev ili imenica.Primjer: fini sendvič, masna juha, topli čaj, udobna fotelja, oblačno nebo.

Glavni su tagmemi sendvič, juha, čaj, fotelja i nebo, a zavisni su tagmemi fini, masna, topli,udobna i oblačno. Takve se odredbenice nazivaju pridjevskima, jer je zavisni tagem pridjev, ali to nije jedini oblik sročnosti.Primjer: grad Vinkovci, sestra Sara, puž golać.U ovim primjerima zavisne riječi su imenice. Zavisni tagmemi su grad, sestra i puž i po vrsti riječi su imenice pa su to onda imenske odredbenice. Vinkovci, Sara i golać glavni su tamemi.Sročnost može biti potpuna i nepotpuna. Potpuna sročnost podrazumijeva slaganje u rodu, broju i padežu. Pridjevi su riječi koje mogu biti u bilo kojem rodu, ovisno o imenici uz koju dolaze pa su oni obično i potpuno sročni što smo vidjeli u prvome primjeru. Međutim u drugom primjeru imamo primjer nesročnosti. Grad Vinkovci ne slaže se u broju; grad je u jednini, a Vinkovci su u množini. Tako je često kada je zavisni tagmem imenica.2. UpravljanjeTo je odnos u kojem je glavni tagmem najčešće glagol, ali može biti i glagolska imenica ili pak obična imenica. Za razliku od sročnosti gdje je glavni tagmem na drugome mjestu (a kada bi bio na prvome to bi bilo stilski obilježeno, npr. Vinkovci, grad), ovdje je glavni tagmem na prvome mjestu.

Primjer: prati posuđe, svirati violinu, jesti doručak.U ovim je primjerima glagol glavni tagmem i on upravlja zavisnim tagmemom. Slično je i kada je glavni tagmem glagolska imenica ili samo imenica.

Primjer: pranje posuđa, sviranje violine, jedenje doručka; korica kruha, komad torte.Kada je glavni tagmem imenica, primjeri upravljanja (komad torte) sliče na već navedeni odnos sročnosti (grad Vinkovci). Razlikovati ih možemo po tome gdje se nalazi glavni tagmem. U sročnosti glavni je tagmem na drugome mjestu (Vinkovci), a u odnosu upravljanja glavni je tagmem na prvome mjestu (komad).Važno je napomenuti da postoje dvije vrste upravljanja: jako i slabo upravljanje.

O jakom upravljanju govorimo onda kada glavna sastavnica određuje gramatički oblik u kojem će se pojaviti zavisna sastavnica (određuje joj rod, broj, padež, lice), a slabo je upravljanje ono u kojem glavna sastavnica samo po značenju određuje koja se zavisna sastavnica može naći uz nju (važno je samo značenjsko podudaranje).

Tako je primjer jakog upravljanja glagol trenirati. Taj glagol zahtijeva objekt isključivo u akuzativu (trenirati hokej). Ne možemo reći trenirati hokeja, trenirati hokejem; ne možemo upotrijebiti nijedan drugi padež osim akuzativa.Primjer je slabog upravljanja je glagol razgovarati. Možemo razgovarati s nekim (instrumental), o nečemu (dativ), nakon nečega (genitiv), a možemo razgovarati i brzo, sporo, tiho, potajno (prilozi). Dakle glagol razgovarati ne određuje strogo gramatički oblik svoje dopune, ali naravno, ostaje važno značenjsko podudaranje. Ne možemo razgovaratisa stolom (iako je gramatički to ispravno, ali nema smisla), ne možemo razgovarati nakon računala i slično.3. PridruživanjeRadi se o odnosu u kojem službu zavisnog tagmema vrši riječ koja je po vrsti nepromjenjiva (prilozi, glagolski prilozi sadašnji i prošli te infinitiv).

Primjer: potajno razgovarati, smijati se plačući, upozoriti nekoga viknuvši, stati plakati.

VRSTE SPOJEVA RIJEČIDosad smo spominjali samo tipove odnosa među tagmemima u sintagmi.U ovome ćemo dijelu naučiti kakva je služba zavisnog tagmema u odnosu prema glavnome i prema prirodi te službe dijelimo spojeve riječi na vrste: odredbeni spoj riječi, dopunski spoj i okolnosni spoj riječi (tagmema).

Odredbeni spojevi riječi – oni u kojima zavisni tagmem po nekom svojstvu određuje glavni tagmem (zavisni je tagmem stoga pridjev ili neka imenska riječ). Navedimo već spomenute primjere: fini sendvič, masna juha, topli čaj, udobna fotelja, oblačno nebo. Kao što vidimo, odredbeni spojevi riječi sadrže odnose poput sročnosti, ali mogu uključivati i odnos upravljanja, primjerice: korica kruha, komad torte. Razlika je u tome što ako se radi o sročnosti, tagmemi se moraju podudarati u rodu, broju i padežu, a ako se radi o upravljanju, to nije slučaj (korica – N. jd. ž. r., kruha – G. jd. m. r.).Dopunski spojevi riječi – rezultat su odnosa upravljanja u kojemu je glavni tagmem glagol, a zavisni imenica. Primjeri koje smo naveli su: prati posuđe, svirati violinu, jesti doručak. Ovi se spojevi riječi nazivaju dopunskima jer se zavisni tagmem ponaša kao dopuna glavnome tagmemu.Okolnosni spojevi riječi – rezultat su upravljanja ili pridruživanja. Spojevi se nazivaju okolnosnima jer se radi o okolnostima vršenja neke radnje. Primjeri su: potajno razgovarati,brzo trčati, sporo govoriti, malo misliti (primjeri pridruživanja); trčati kroz šumu, pjevati na playback. (primjeri upravljanja). 

Rečenica

Rečenica je osnovna sintaktička jedinica. Najčešće se definira kao skup riječi kojim se izriče obavijest.

Rečenica je jezična jedinica koja ima značenje i čije je gramatičko ustrojstvo potpuno.

Realizacija rečenice u govoru naziva se iskaz. Iskaz se koristi u komunikaciji, odnosno u konkretnim situacijama. Zbog toga on ima smisao, a gramatičko mu ustrojstvo ne mora biti potpuno jer smisao može biti sadržan u kontekstu.Rečenice se dijele prema priopćajnoj svrsi i prema sastavu.

PODJELA REČENICA PO PRIOPĆAJNOJ SVRSI

Prema priopćajnoj se svrsi rečenice dijele na izjavne, upitne i usklične.Rečenica kojom kažemo da nešto jest ili nije naziva se izjavna (deklarativna) rečenica. Na kraju izjavne rečenice obično dolazi točka.Vratio je knjigu na policu.Rečenica kojom se nešto pita zove se upitna (interogativna) rečenica. Na kraju upitne rečenice stavlja se upitnik.Što je bilo prije, kokoš ili jaje?

Rečenica kojom se dodatno naglašava sadržaj ili emocionalni odnos prema sadržaju (odobravanje, čuđenje, nezadovoljstvo, radost, ljutnja…) zove se usklična (eksklamativna) rečenica. Na kraju usklične rečenice stavlja se uskličnik.Kako sam se prestrašila!

Podjela rečenica prema sastavu

Rečenice se prema sastavu dijele na jednostavne i složene.

Jednostavne rečeniceJednostavne su rečenice one koje imaju samo jedan predikat. Mogu biti:

1. jednostavne neprošireneJednostavna je neproširena rečenica ona u kojoj ni subjekt ni predikat nemaju dopuna.

Dijete spava. Majka je vesela.2. jednostavne prošireneJednostavna je proširena rečenica onu u kojoj ili uz subjekt ili uz predikat stoji barem jedna dopuna.

Maleno dijete mirno spava. Moja majka veselo pjeva pjesmu iz mladosti.Složene rečeniceSložene su rečenice one koje imaju barem dva predikata. Dijele se na nezavisnosložene i zavisnosložene. Nezavisnosložene rečenice nastaju nizanjem i sklapanjem, a zavisnosložene uvrštavanjem.

Nezavisnosložene (koordinirane) rečenice Sastavne (kopulativne) rečenice

Veznici: i, pa, te, ni, niti Rastavne (disjunktivne) rečenice

Veznik ili Suprotne (adverzativne) rečenice

Veznici: a, ali, nego, no, već Isključne (izuzetne) rečenice

Veznici: samo, samo što, tek, tek što, jedino, jedino što, osim, osim što (van, do, nego). Zaključne: dakle, zato, stoga, pa, s obzirom na to.Rečenični niz takva je nezavisnosložena rečenica u kojoj se rečenice nižu bez veznika:Otišao je u kazalište, pogledao predstavu, vratio se veseo.Zavisnosložene (subordinirane rečenice)Zavisnosložene su rečenice one u kojima je jedna surečenica uvrštena u gramatičko ustrojstvo druge surečenice. Ona rečenica u čije se gramatičko ustrojstvo uvrštava zove se glavna rečenica, a ona rečenica koja se uvrštava i koja je ovisi o glavnoj zove se zavisna rečenica.Prema mjestu uvrštavanja zavisna rečenica može biti:

Predikatna  – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto predikata i prema njoj se odnosi kao imenski predikat prema svome subjektu.

Subjektna  – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto subjekta i odnosi se prema njoj kao subjekt prema svom predikatu.

Objektna  – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto objekta i prema njoj se odnosi kao objekt prema svome glagolu.

Adverbna (priložna)  – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto priložne oznake i odnosi se prema njoj kao priložna oznaka prema svom predikatu.

Atributna  – uvrštava se u glavnu rečenicu na mjesto atributa i odnosi se prema njoj kao atribut prema svojoj imenici ili zamjenici.

Adverbne se rečenice mogu dodatno podijeliti s obzirom na službu koju imaju u odnosu na glavnu rečenicu. Adverbna rečenica može se uvrstiti u glavnu na mjesto priložnih uzroka vremena, mjesta, načina, namjere, uzroka, pogodbe, posljedice, dopuštanja. Prema tome, adverbna rečenica može biti:

vremenska

Nakon što završiš priču, možeš otići. mjesna

Gdje on stoji, ništa ne raste. načinska

Skočio je u zrak kao da ga je nešto ugrizlo. namjerna

Svi su susjedi došli da joj čestitaju. uzročna

Volim čitati knjige zato što uvijek naučim nešto zanimljivo. pogodbena

Ako dobiješ peticu, tvoji će roditelji biti sretni. posljedična

Tuča je padala tako jako da smo se bojali izaći iz kuće. dopusna

Iako je to težak zadatak, dovršit ćemo ga.

Red riječi u rečenici

Red riječi podrazumijeva redoslijed sintaktičkih kategorija u jednostavnoj ili složenoj rečenici. U hrvatskome je jeziku red riječi uglavnom slobodan.Osnovno je pravilo da tema dolazi prva, a za njom slijedi rema. Pri tom je tema već poznata i manje istaknuta obavijest, dok je rema ono što u rečenici izriče nešto novo o temi. Rema je obavjesniji dio rečenice. U pravilu je u rečenici subjekt tema, a predikat, odnosno predikatni skup rema.Postoje tri vrste reda riječi:

a) STILSKI NEOBILJEŽEN (NEUTRALAN)U stilski neobilježenom redu riječi nijedna riječ, odnosno sintaktička kategorija koja se njome izriče, nije naglašenija od druge. Njime se izražava objektivan stav govornika.

I. Stilski je neobilježen red sintaktičkih kategorija u jednostavnoj rečenici u hrvatskome jeziku subjekt, predikat, objekt (S+P+O).

Marko voli čaj.Ivana se riješila problema.II. Ako u rečenici postoje dva objekta, bilo oba izravna, bilo jedan izravni, a jedan neizravni, oba stoje iza predikata.Mirna je postavila pitanje predsjedniku.III. Priložna oznaka može biti izrečena prilogom te prijedložnim ili padežnim izrazom.Kad je izrečena prilogom, stoji:

• ispred predikata izrečenog jednostavnim glagolskim oblikom:

Dijete mirno spava.• između dijelova predikata izrečenog složenim glagolskim oblikom:

Dijete je mirno spavalo.Kada je priložna oznaka izrečena prijedložnim ili padežnim izrazom, stoji iza predikata:

Marko ide u školu.Neće dolaziti na posao cijeli mjesec.IV. Pridjevski atribut dolazi ispred imenice na koju se odnosi:Novo vrijeme donosi nove običaje.Isto tako, ispred imenice na koju se odnose stoje i glavni i redni brojevi te količinski prilozi u službi atributa:

Prvi susret prošao je vrlo dobro.Marku su trebala dva dana da riješi problem.Potrebno mu je bilo malo sna da bi mogao nastaviti dalje.Imenski atribut u genitivu dolazi iza imenice na koju se odnosi:

Pročitala je to u velikoj knjizi recepata.Ako se uz neku imenicu uvrštava više atributa, postoji nekoliko pravila o njihovu redoslijedu:

• pridjevi širega značenja stoje ispred onih užega značenja:

Hrvatski standardni jezik.Velika platnena torba ležala je na stolu.• pokazne, posvojne i neodređene zamjenice, povratno-posvojna zamjenica svoj, upitno-odnosna koji, zamjenički pridjevi kakav i kolik stoje ispred pridjeva ili rednoga broja:

Tvoja mlađa sestra naprosto je neodoljiva.O kakvom radnom sastanku pričate?U slučaju da se više zamjenica uvrštava na mjesto atributa, na prvo mjesto dolazi pokazna, a zatim posvojna i povratno-posvojna:

Onaj tvoj ujak dobro izgleda za svoje godine.Neodređena zamjenica sav kao atribut dolazi na prvo mjesto:Sav moj trud bio je uzaludan.

• redni broj u službi atributa stoji ispred pridjeva:

Bio je to prvi veliki uspjeh u njezinoj karijeri.• prilozi koji modificiraju značenje pridjeva ili pridjevske riječi u službi atributa stoje ispred toga pridjeva ili pridjevske riječi:

Bio je to vrlo tužan dan za cijeli obitelj.Za svoje je godine bio neobično visok.• prijedložni i padežni izrazi i prilozi mjesta u službi atributa stoje iza riječi na koju se odnose:

Put s juga na sjever zemlje pun je opasnosti.V. Apozicija dolazi ispred imenice na koju se odnosi:Profesor Horvat uvijek je s radošću išao na posao.VI. Predikatni proširak dolazi iza predikata.

Rijeka teče mutna.Ona je postala učiteljicom.VII. U zavisno složenim rečenicama u stilski je neobilježenom redu riječi zavisna rečenica većinom iza glavne, ali može biti i ispred glavne, što ovisi o veznicima i vezničkim riječima pomoću kojih se zavisna rečenica uvrštava u glavnu.b) STILSKI OBILJEŽEN (AFEKTIVAN)Redoslijed je sintaktičkih kategorija u stilski obilježenom redu riječi vrlo slobodan. Naime, govorniku su neke riječi važnije od ostalih pa ih želi staviti na istaknuta mjesta u rečenici: prvo i posljednje.Riječ se može istaknuti stavljanjem na bilo koje mjesto u rečenici koje nije u skladu s pravilima o stilski neobilježenom redu riječi.I. Predikat u stilski obilježenom redu riječi dolazi ispred subjekta:Voli Matija more.II. Objekt dolazi ispred predikata:Karte dijeli kazalište.Meni daje knjigu, a ne njemu.III. U isticanju pridjevi i pridjevske riječi kao atributi mogu doći iza imenice na koju se odnose:Sve je to muka velika.Veliki oblaci sivi plove nebom.Ljubav moja najveća leži na krevetu.Stilski se obilježenim smatra svako odstupanje od pravila o redoslijedu riječi u službi atributa navedeno u odjeljku o stilski neobilježenom redu riječi:

Standardni hrvatski jezik.Plava tvoja košulja visi u ormaru.Moja ona prijateljica kreće na zanimljivo putovanje.Visoke planine vrh potpuno je zabijeljen.IV. Apozicija u stilski obilježenom redu riječi stoji iza imenice na koju se odnosi.Marić poštar već godinama raznosi poštu u našem selu.V. Predikatni proširak dolazi iza predikata:U krevet se bolesna sruši.VI. Zavisna rečenica u stilski obilježenom redu riječi dolazi ispred glavne:

Da joj prođe dan, gledala je sve serije koje su se prikazivale na televiziji.c) OBVEZATANIako je red riječi u hrvatskome standardnom jeziku relativno slobodan, postoje pravila koja su obavezna, a odnose se na položaj nenaglašenih riječi (klitika) u rečenici.I. Zanaglasnice (enklitike)Zanaglasnice stoje iza prve naglašene riječi u naglasnoj cjelini. Teže početku rečenice, odnosno najčešće dolaze iza prve naglašene riječi u rečenici. Zbog toga nije rijetkost da razdvajaju imenicu od njezina atributa, kao i čije ime i prezime:Novi ga je dokaz oslobodio krivnje.

Đuro je Martić poludio.Zanaglasnice se najčešće grupiraju, odnosno u rečenici stoje jedna pored druge:

On mi ga je dao.Ja sam mu je posudila.Redoslijed je zanaglasnica određen pravilima:

1. čestica li

Hoće li mi to pomoći?2. glagolske zanaglasnice, osim je

Ja sam ga jučer vidjela.3. zamjeničke zanaglasnice, i to prvo one u dativu, pa u genitivu i akuzativu

Marko mi ga je poklonio. 4. glagolska zanaglasnica je

Ivan mi je pričao o svom poslu.Glagolska zanaglasnica je može se izostaviti uz povratne glagole, kao i u perfektu:

Otac me se dosta nagledao.Marina me neobično snažno podržavala sve ove godine.Zanaglasnice ne mogu stajati na početku rečenice, iza niječne čestice te iza veznika i.

II. Prednaglasnice (proklitike)Prednaglasnice se nalaze ispred prve naglašene riječi u naglasnoj cjelini.Prijedlozi stoje ispred riječi kojoj određuju padež:

Vozio je svoju djecu iz škole.Dodaj mi knjigu sa stola.Prijedlog stoji ispred atributa imenice kojoj određuje padež:

Dodaj mi knjigu s radnog stola.Prijedlozi stoje između sastavnih dijelova neodređenih zamjenica:

On nije ni po čemu poseban.Ne bih ga mijenjala ni za što.

Niječnica ne stoji ispred predikata i piše se odvojeno:

Mala djeca ne vole biti sama.

Predikat

član rečeničnoga ustrojstva koji nije ovisan o drugim članovima

sam sebi u rečenici otvara mjesto

Predikatne kategorije: lice, vrijeme, način i vid

Predikatne riječi: riječi pomoću kojih se u rečenici izriče sintaktička kategorija predikata

GLAGOLSKI PREDIKAT

predikat izrečen glagolskom riječju

predikatna riječ može biti glagol u finitnom obliku

takav se predikat može izreći jednostavnim i složenim glagolskim oblicima

U jednostavnu glagolskom obliku predikat se izriče jednom riječju:

Marko čita knjigu.U složenu glagolskom obliku predikat se izriče s dvije ili više riječi:

Prošle je godine počela štedjeti novce za novi automobil.IMENSKI PREDIKAT

predikat izrečen imenskom riječju sa sponom

predikatna riječ može biti imenska, tj. ime – takva imenska riječ zove se predikatno ime.

Predikatnom se imenu dodaju oblici pomoćnoga glagola biti da bi se izrekle predikatne kategorije. Glagol biti u takvoj službi zove spona ili kopula.U imenskom predikatu predikatno ime može biti:

1. imenica:

Ti si kukavica.2. pridjev:

Neron nije bio lud.3. zamjenica:

a) imenička:

On je on.b) pridjevska:

Takva je uvijek bila.broj (glavni i redni):

Nas smo četvorica, a naranče samo tri.Imenica kao predikatno ime u nominativu može stajati i u instrumentalu:

Prošle je godine postao suvlasnikom najveće tvornice papira u zemlji.Ista ta imenica u instrumentalu može se zamijeniti imenicom u nominativu.

Prošle je godine postao suvlasnik najveće tvornice papira u zemlji.Osim glagola i imenske riječi predikatno ime može biti prilog i čitav prijedložni izraz:

To je divno.Oni su u gradu.

Subjekt

SUBJEKT

član rečeničnoga ustrojstva koji se u rečenicu uvršatava po sročnosti s predikatom

imenska riječ u nominativu

mjesto mu otvara predikat

U službi subjekta mogu biti:

imenice:

Ptice lete. zamjenice:

Oni su glumci. poimeničeni pridjevi:

Mladi su bezbrižni. glagoli u infinitivu:

Zabavno je igrati se. brojevi (glavni i redni):

Dva trećeg ne čekaju.Drugi je odjednom prestao pisati.

Priložna oznaka jedna ili više riječi kojima mjesto u rečenici otvara predikat

izriču okolnosti u kojima se zbiva predikatna radnja

Priložne oznake dijelimo na:

priložne oznake vremena:

Vidimo se sutra. priložne oznake uzorka:

Zakasnio sam zbog gužve u prometu. priložne oznake namjere:

Došla je po svoj šešir. priložne oznake načina:

Borio se poput lava. priložne oznake društva:

Otišao je u kino s prijateljima. priložne oznake sredstva:

Jesi li se ikada vozio vlakom? priložne oznake količine:

Sreo sam ga nekoliko puta prošli tjedan. priložne oznake posljedice:

Predstava nas je nasmijala do suza. priložne oznake pogodbe:

On svoj rodni grad ne bi napustio ni za sva blaga na svijetu. priložne oznake dopuštanja:

Usprkos svim preprekama uspio je prvi doći do cilja. priložne oznake izuzimanja:

Upoznao ih je već sve osim Ivana.

Objekt

član rečeničnoga ustrojstva kojem mjesto u rečenici otvara prijelazni glagol

dopuna koja izriče predmet radnje

Objekti su najčešće:

imenice:

Konobar joj je donio kavu. zamjenice:

Ona ju je polako popila.VRSTE OBJEKTA:

izravni – uz prijelazne glagole, stoji u akuzativuNosite ga odavde.

neizravni – nalaze se u svim kosim padežima osim u akuzativu

Nagledao sam se filmova prošlo ljeto.Pročitala mu je priču prije spavanja.Uživao je u lijepom vremenu.Pisao je olovkom.

Apozicija

imenica koja pobliže opisuje drugu imenicu s kojom se slaže u padežu

Kralj Tomislav ujedinio je hrvatski sjever i jug.Profesor Baltazar veliki je izumitelj.Apozicija može uza se imati i atribute:

Njihov trogodišnji sin Marko hoda već pune dvije godine.Apozicijski skup čini apozicija sa svojima atributima.

Malo se zna o podrijetlu hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira.

Atribut

riječ koja se dodaje kao bliža oznaka imenici, imeničnoj zamjenici ili poimeničenom pridjevu

Atribut može biti:

pridjev:

Šareni leptiri letjeli su svuda oko nas. zamjenica:

Ovaj ga put nije uspio prevariti. broj:

Šibenik se prvi put spominje 1066. godine zahvaljujući opatici Čiki kojoj hrvatski kralj Petar Krešimir IV. piše povelju kojom daje kraljevsku slobodu zadarskom samostanu svete Marije.

imenica, odnosno imenična zamjenica u genitivu ili nekom drugom kosom padežu:

Dodala mu je zdjelicu voća.Uvijek je htjela kuću na kat.

Leksikologija

Leksikologija je grana jezikoslovlja koja proučava leksik. Leksikologija se bavi općeuporabnim leksemima kao jedinicama leksičkoga sustava prirodnoga jezika.Leksik hrvatskoga jezika čine svi leksemi hrvatskoga jezika.Leksem je ukupnost svih oblika i značenja neke riječi. Leksem se, kao i svaki drugi jezični znak, sastoji od plana izraza i plana sadržaja.Leksemi mogu biti jednoznačni ili višeznačni. Međusobno ulaze u leksičko-semantičke odnose.

Osnovni su odnosi među leksemima: hiperonimija/hiponimija, sinonimija, antonimija, homonimija.

 

HIPERONIMIJA/HIPONIMIJA

Hiperonimija/hiponimija je odnos između dvaju leksema od kojih jedan ima šire značenje (hiperonim ili značenjska nadređenica), a drugi je značenjski uži i dodatno specificira značenje prvoga leksema (hiponim ili značenjska podređenica). Dva ili više hiponima koji imaju isti hiperonim nazivaju se kohiponimi ili značenjske supodređenice.

Primjerice, leksem ptica hiperonim je leksemima kos, vrabac, roda, pingvin, lastavica koji su njegovi hiponimi. Leksemi su kos, vrabac, roda, pingvin, lastavica kohiponimi jer imaju isti hiperonim.

SINONIMIJA

Sinonimija je odnos između dvaju leksema različita izraza, a istoga ili sličnoga sadržaja. Dva leksema u odnosu sinonimije nazivamo sinonimski par (glazba – muzika), a tri ili više sinonimnih leksema nazivamo sinonimski niz (veseo – radostan – sretan).Sinonimi čiji se sadržaj u potpunosti preklapa i koji su zamjenjivi u svim kontekstima nazivaju se potpuni sinonimi ili istoznačnice (knjižnica – bibilioteka, ljekarna – apoteka).Sinonimi čiji se sadržaj preklapa samo djelomično i koji su zamjenjivi samo u nekim kontekstima nazivaju se djelomični sinonimi ili bliskoznačnice (svjetiljka – lampa, kuća –dom).Brojni lingvisti negiraju postojanje potpunih sinonima i smatraju da između svakoga para sinonimskih leksema postoji barem mala značenjska razlika.

Kada se govori o sinonimskim leksemima, obično se podrazumijevaju leksemi koji pripadaju hrvatskome standardnome jeziku. Sinonimski leksemi od kojih jedan pripada standardnome jeziku, a drugi nekom od dijalekata nazivaju se kontaktni sinonimi (boja – farba – pitura,čarapa – bječva – štunf, rajčica – paradajz – pomidor). Isto vrijedi i za sinonimske lekseme od kojih jedan pripada standardnomu jeziku, a drugi razgovornomu jeziku ili žargonu (djevojka– riba – treba – komad, muzika – mjuza – zika).Sinonimi nadalje mogu biti općejezični i individualni. Općejezične sinonime svi govornici nekoga jezika mogu prepoznati kao sinonime izvan konteksta. Individualni su sinonimi sinonimi samo unutar određenoga konteksta, zbog čega se nazivaju i kontekstualnim sinonimima.

 

ANTONIMIJA

Antonimija je odnos između dvaju leksema suprotnoga značenja. Dva leksema suprotna značenja čine antonimski par (velik – malen, vjenčati se – razvesti se, gladan – sit) .Antonimi se razlikuju po podrijetlu, po naravi značenjske opreke i po stupnju socijalizacije (usvojenosti).

Po podrijetlu antonimi mogu biti primarni (raznokorijenski: lijevo – desno, topao – hladan) i tvorbeni (istokorijenski: moralan – nemoralan, otvoriti – zatvoriti).Po naravi značenjske opreke antonimi mogu biti binarni, stupnjeviti i obratni.Binarni su antonimi oni koji zajedno u cijelosti pokrivaju jedan leksičko-semantički mikrosustav. Značenje konteksta s jednim antonimom potpuno isključuje značenje tog istog konteksta s njegovim antonimskim parnjakom, npr.

muškarac – žena, istina – laž, dječak – djevojčica, živ – mrtavRečenica Marko je živ. u potpunosti isključuje rečenicu Marko je mrtav.Stupnjeviti su antonimi krajnje točke leksičko-semantičkog mikrosustava između kojih postoji još najmanje jedna, središnja točka koja označava normalnu vrijednost od koje se mjeri suprotnost prema jednome ili drugome parnjaku. Stupnjeviti se antonimi međusobno ne isključuju, npr.

topao – hladan, malen – velik, visok – nizakIzmeđu vruć i hladan postoji još barem onaj koji je srednje temperature, mlak.Obratni su antonimi oni koji označavaju isti odnos gledan iz dviju suprotnih perspektiva, npr.

kupiti – prodati, iznad – ispod, dati – primitiPo stupnju socijalizacije antonimi mogu biti općejezični i individualni (kontekstualni).Antonimija može biti višestruka ili djelomična. Ovo njezino svojstvo proizlazi iz činjenice da leksemi mogu biti jednoznačni ili višeznačni. Kada je višeznačan leksem suprotan drugomu leksemu samo jednim svojim značenjem, govorimo o djelomičnoj antonimiji. Kada je višeznačan leksem jednim svojim značenjem suprotan jednom leksemu, a drugim svojim značenjem drugom leksemu, govorimo o višestrukoj antonimiji.Djelomična antonimija:

dan (‘vrijeme od izlaska do zalaska sunca’ – noć)Ali dan u značenju ‘vrijeme koje je potrebno da se Zemlja jednom okrene oko svoje osi’ nije suprotno leksemu noć.

Višestruka antonimija:

bogat – siromašanbogat – skroman 

HOMONIMIJA

Homonimija je odnos između dvaju leksema istoga izraza, ali različitoga sadržaja (značenja).

Leksemi jednakih izraza nazivaju se homonimi, a dva leksema s istim izrazom, ali različitim sadržajem nazivamo homonimski par.Homonimi mogu biti leksički ili oblični.Oblični ili morfološki homonimi nastaju zbog izjednačavanja oblika uslijed dobivanja obličnih nastavka u deklinaciji ili konjugaciji:npr. oblik žènē može značiti:1. G jd. imenice žèna2. N jd. imenice žèna3. A jd. imenice žèna4. V jd. imenice žèna5. 3. l. jd. prezenta glagola ženiti.Leksički homonimi nastaju:1. tvorbom riječi: istupiti (iz- + tupiti; iz- + stupiti) = tvorbeni homonimi2. posuđivanjem: bôr (‘zimzeleno stablo’) – bôr (‘kemijski element’)3. glasovnim promjenama u prošlosti: bȉti (‘postojati’) – bȉti (‘tući’)4. udaljavanjem značenja višeznačnice: list (‘dvije strane papira’) – list (‘dio biljke’)Homografi (istopisnice) su leksemi koji se isto pišu, ali različito izgovaraju: lûk – lȕk, kȕpiti– kúpiti.Homofoni (istozvučnice) su leksemi koji se različito pišu, ali isto izgovaraju: Brâč – brâč, Jȁgoda – jȁgoda.Područna raslojenost leksika

Područno su ograničeni leksemi: lokalizmi, regionalizmi i dijalektizmi.

Lokalizmi su leksemi jednoga mjesnoga govora, odnosno leksičke značajke nekoga mjesta. Njihova je područna rasprostranjenost najmanja.Primjerice, dubrovački su lokalizmi gospar (gospodin), plaš (plašt).Regionalizmi su leksemi karakteristični za većinu govora ili sve govore iste skupine govora. Rasprostiru se na širem području nego lokalizmi, ali na užem nego dijalektizmi.Standardnojezičnome štednjak odgovara više regionalizama: šparet, šporet, špaher,šparhet, špaker.Dijalektizmi su leksemi karakteristični za cijelo područje nekoga narječja. U hrvatskome su jeziku to čakavizmi, kajkavizmi i štokavizmi. Dijalektizmi mogu biti:1. potpuni leksički – od standardnojezičnih se leksema potpuno razlikuju izrazom:

vanjkuš, kušin – jastuk2. leksičko-semantički – leksemi kojima se u standardnome jeziku pridružuje jedan, a u dijalektu drugi sadržaj:

jezero – u standardnome jeziku označava vodu stajaćicu, a u kajkavskome glavni broj tisuću (1000)3. tvorbeni – od standardnojezičnih se leksema razlikuju afiksom (prefiksom ili sufiksom):

kruhek – kruščić4. fonološki – dijalektizmi koji se razlikuju fonološkim i prozodijskim značajkama od standardnojezičnih leksema:

mleko, mliko – mlijeko5. etnografski – leksemi koji imenuju stvari ili pojave karakteristične za pojedine hrvatske krajeve:

štrukli, kulen, gemišt, briškulaStandardni jezik + područno ograničen leksik = leksičko blago hrvatskoga jezika

Vremenska raslojenost leksika

Aktivni i pasivni leksik

Aktivni leksik – skup leksema koji je u određenome vremenskome razdoblju poznat većini govornika nekoga jezika i čija je upotreba neutralna, odnosno nije stilski obilježena.Pasivni leksik – leksemi koji su u općem leksiku suvremenoga jezika zastarjeli. Leksemi se prema razlogu zastarijevanja dijele na historizme, arhaizme, nekrotizme i knjiške lekseme.1. Historizmi – leksemi koji su postali dijelom pasivnoga leksika iz izvanjezičnih razloga.U historizme spadaju nazivi nekadašnjih titula (barun, grof, ban), nekadašnjih novčanih jedinica (banica, škuda), vojnih naziva (musketa, jatagan), ustanova (preparandija, banovina) i sl.2. Arhaizmi – leksemi koji su postali dijelom pasivnoga leksika iz unutarjezičnih razloga.a) izrazni – izraz je leksema zastario, a sadržaj koji je označavao izriče se drugim izrazom:

horugva – zastava, čislo – brojb) sadržajni ili značenjski – izrazu se leksema u suvremenome jeziku pridružuje nov sadržaj

vrač (‘liječnik’), podoknica (‘prozorska daska’)c) tvorbeni – leksemi sa zastarjelim tvorbenim elementima

ljepost (ljepota), kraljski (kraljevski)d) fonološki – leksemi sa zastarjelim fonološkim stanjem

karv (krv), cesar (car)e) grafijski i ortografski – starija grafijska i pravopisna rješenja:

děte (dijete), oudi (ovdi)3. Nekrotizmi – leksemi karakteristični za leksik nekog pisca koji nikada nisu ušli u aktivni leksik.ljesit – samo u Brne Karnarutića (16. st.), guar – samo u Anke Žagar (20. – 21. st.)4. Knjiški leksemi – leksemi koji se, neovisno o svojoj starosti, pojavljuju uglavnom samo u rječnicima.brodokršje – brodolom, kruhopekarstvo – pekara

Leksik na prijelazu – leksemi koji ne pripadaju ni aktivnome ni pasivnome leksiku. U leksik na prijelazu ubrajaju se zastarjelice, pomodnice i novotvorenice.1. Zastarjelice – leksemi koji se koriste vrlo rijetko i ubrzo će prijeći u pasivni leksik (ferije,gombalište).2. Pomodnice – riječi koje označavaju neku pomodnu pojavu (startasice, emo)3. Novotvorenice (neologizmi) – leksemi čiji je izraz u nekome jeziku neko vrijeme nov. Nastaju kako bi se imenovala neka nova pojava ili kako bi se zamijenila posuđena riječ.

Funkcionalna raslojenost leksika

Hrvatski jezik mora svojim govornicima služiti u različitim situacijama. Nisu svi leksemi jednako pogodni u svakom kontekstu, isti je leksem u jednoj situaciji sasvim uobičajen, dok je u drugoj vrlo rijedak i stilski obilježen. Funkcionalnu uporabu jezičnih jedinica proučava stilsitika.Prema zajedničkim je karakteristikama izdvojeno pet funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika. To su:

1. književno-umjetnički stil – otvoren leksemima iz svih leksičkih slojeva (leksemi karakteristični za pjesnički podstil: POETIZMI, npr. lijer, dažd, cjelov), subjektivan, obilježava ga uporaba brojnih stilskih sredstava (figura, tropa…)2. publicistički stil – blizak je i književno-umjetničkomu stilu (individualnost u načinu izlaganja), ali i znanstvenomu stilu (objektivnost, sažetost)3. znanstveni stil – stručni nazivi pojedini znanosti (TERMINI), objektivan, impersonalan4. administrativni stil – sažet, impersonalan, ograničen izbor leksema, karakteristične konstrukcije

5. razgovorni stil – karakterističan za usmenu komunikaciju, KOLOKVIJALIZMI (leksemi između standardnoga jezika i dijalekata), VULGARIZMI (leksemi čija se uporaba smatra neprimjerenom, prostačke riječi), ŽARGONIZMI (leksemi koje koriste pripadnici određene, zatvorene društvene skupine).Svaki funkcionalni stil ima nekoliko podstilova. Neki su podstilovi na granici između dvaju funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Primjerice, esejistički podstil pripada književno-umjetničkome i publicističkome stilu.

Jezično posuđivanje

Jezično je posuđivanje preuzimanje neke jezične jedinice iz jednoga jezičnoga sustava u drugi.

Jezične jedinice posuđene iz drugih jezika nazivaju se posuđenice. No, ako takve riječi nisu prilagođene hrvatskomu jeziku i ako nisu prihvaćene od većega broja hrvatskih govornika, nazivamo ih stranim (tuđim) riječima. Njihova se stranost u pismu ističe drugom vrstom slova (najčešće kurzivom). Riječi koje su prošle nekoliko vrsta prilagodbi (fonološku, morfološku, značenjsku) i koje govornici više ne doživljavaju kao strane riječi zovu se usvojenice (boja, čarapa). Riječi koje se ni nakon prilagodbe nekom od svojih značajki ne uklapaju u hrvatski standardni jezik zovu se tuđice (sako, kakao).Jezične se jedinice iz drugih jezika posuđuju iz unutarjezičnih i izvanjezičnih razloga.Posuđenice su potrebne kad hrvatski jezik nema vlastitih jedinica za imenovanje pojedinoga koncepta ili kada značenje posuđenica ne odgovara u potpunosti značenjski najbližim hrvatskim leksemima. Kada se jezične posuđenice preuzmu iz ovih razloga, govorimo o posuđivanju iz unutarjezičnih razloga.Zemljopisni dodir dvaju jezičnih područja, političke, kulturne i gospodarske veze između govornika različitih jezika te znanstveno tehničke veze glavni su izvanjezični razlozi posuđivanja jezičnih jedinica.Posuđivanje može biti izravno, posredno i kružno.

Ako se jezik primalac preuzme jezičnu jedinicu izravno iz jezika davaoca govorimo o izravnome posuđivanju. Npr.:

latinski vector turski

hrvatski vektor hrvatski

Ako je jezik davalac i sam preuzeo jezičnu jedinicu, on tada postaje jezikom posrednikom te govorimo i posrednome posuđivanju. Npr.arapski aräq → turski raki i arak → hrvatski rakijafrancuski contrôle → njemački Kontrolle → hrvatski kontrolaAko jezik primalac posudi iz jezika davaoca neki leksem pa ga nakon nekoga vremena jezik davalac posudi natrag, govorimo o kružnome posuđivanju. Npr.hrvatski Hrvat → francuski cravatte → hrvatski kravata 

POSUĐENICE PREMA JEZIKU IZ KOJEGA SU PREUZETE

latinizmi – posuđenice iz latinskoga jezikagrecizmi – posuđenica iz grčkoga jezika

anglizmi (i amerikanizmi) – posuđenice iz engleskoga jezikagermanizmi – posuđenice iz njemačkoga jezikahungarizmi – posuđenice iz mađarskoga jezikaturcizmi – posuđenice iz turskoga jezikaorijentalizmi – zajednički naziv za posuđenice iz turskoga, arapskoga i perzijskoga jezikasrbizmi – posuđenice iz srpskoga jezikarusizmi – posuđenice iz ruskoga jezikapolonizmi – posuđenice iz poljskoga jezikabohemizmi – posuđenice iz češkoga jezikaromanizmi – zajednički naziv za posuđenice iz romanskih jezikatalijanizmi – posuđenice iz talijanskoga jezikaluzitanizmi – posuđenice iz portugalskoga i brazilskoga portugalskog jezikahispanizmi – posuđenice iz španjolskoga jezika 

PODJELA POSUĐENICA PREMA ZAJEDNIČKIM ZNAČAJKAMA

a) internacionalizmi – posuđenice koje imaju isti ili slični izraz i isto značenje u više jezika (demokracija, politika, medicina, filozofija). Najčešće potječu iz latinskoga ili grčkoga jezika.b) egzotizmi – posuđenice koje označavaju posebitosti pojedinih naroda: specifična jela i pića (tekila, sangrija; tortilja) odjeću, glazbala, pjesme, plesove (dirndl, kimono; didžeridu; sevdalinka; polka, čardaš), posebnosti biljnoga i životinjskoga svijeta (banana, mango; koala, klokan) i sl. U egzotizme se ubrajaju i nazivi stranih novčanih jedinica i pojava iz društvenoga ili političkoga života (dolar, rupija, lord, džihad).c) eponimi – vlastita imena koja su postala nazivi otkrića ili izuma (sendvič, makadam), razdoblja u umjetnosti, književnosti ili filozofiji (marinizam, petrarkizam, marksizam) i sl.d) prevedenice – hrvatski leksemi čiji je izraz i sadržaj doslovan prijevod izraza i sadržaja stranoga leksema:vodopad (njem. Wasserfall), neboder (eng. skyscreper).e) značenjske ili semantičke posuđenice – posuđivanje značenja nekoga leksema i pridruživanje toga značenja izrazu vlastitoga leksema. Takvim su posuđivanjem primjerice hrvatski leksemi virus i prozor postali računalnim nazivima (eng. virus, window).Jezično posuđivanje

Jezično je posuđivanje preuzimanje neke jezične jedinice iz jednoga jezičnoga sustava u drugi.

Jezične jedinice posuđene iz drugih jezika nazivaju se posuđenice. No, ako takve riječi nisu prilagođene hrvatskomu jeziku i ako nisu prihvaćene od većega broja hrvatskih govornika, nazivamo ih stranim (tuđim) riječima. Njihova se stranost u pismu ističe drugom vrstom slova (najčešće kurzivom). Riječi koje su prošle nekoliko vrsta prilagodbi (fonološku, morfološku, značenjsku) i koje govornici više ne doživljavaju kao strane riječi zovu se usvojenice (boja, čarapa). Riječi koje se ni nakon prilagodbe nekom od svojih značajki ne uklapaju u hrvatski standardni jezik zovu se tuđice (sako, kakao).Jezične se jedinice iz drugih jezika posuđuju iz unutarjezičnih i izvanjezičnih razloga.Posuđenice su potrebne kad hrvatski jezik nema vlastitih jedinica za imenovanje pojedinoga koncepta ili kada značenje posuđenica ne odgovara u potpunosti značenjski

najbližim hrvatskim leksemima. Kada se jezične posuđenice preuzmu iz ovih razloga, govorimo o posuđivanju iz unutarjezičnih razloga.Zemljopisni dodir dvaju jezičnih područja, političke, kulturne i gospodarske veze između govornika različitih jezika te znanstveno tehničke veze glavni su izvanjezični razlozi posuđivanja jezičnih jedinica.Posuđivanje može biti izravno, posredno i kružno.

Ako se jezik primalac preuzme jezičnu jedinicu izravno iz jezika davaoca govorimo o izravnome posuđivanju. Npr.:

latinski vector turski

hrvatski vektor hrvatski

Ako je jezik davalac i sam preuzeo jezičnu jedinicu, on tada postaje jezikom posrednikom te govorimo i posrednome posuđivanju. Npr.arapski aräq → turski raki i arak → hrvatski rakijafrancuski contrôle → njemački Kontrolle → hrvatski kontrolaAko jezik primalac posudi iz jezika davaoca neki leksem pa ga nakon nekoga vremena jezik davalac posudi natrag, govorimo o kružnome posuđivanju. Npr.hrvatski Hrvat → francuski cravatte → hrvatski kravata 

POSUĐENICE PREMA JEZIKU IZ KOJEGA SU PREUZETE

latinizmi – posuđenice iz latinskoga jezikagrecizmi – posuđenica iz grčkoga jezikaanglizmi (i amerikanizmi) – posuđenice iz engleskoga jezikagermanizmi – posuđenice iz njemačkoga jezikahungarizmi – posuđenice iz mađarskoga jezikaturcizmi – posuđenice iz turskoga jezikaorijentalizmi – zajednički naziv za posuđenice iz turskoga, arapskoga i perzijskoga jezikasrbizmi – posuđenice iz srpskoga jezikarusizmi – posuđenice iz ruskoga jezikapolonizmi – posuđenice iz poljskoga jezikabohemizmi – posuđenice iz češkoga jezikaromanizmi – zajednički naziv za posuđenice iz romanskih jezikatalijanizmi – posuđenice iz talijanskoga jezikaluzitanizmi – posuđenice iz portugalskoga i brazilskoga portugalskog jezikahispanizmi – posuđenice iz španjolskoga jezika 

PODJELA POSUĐENICA PREMA ZAJEDNIČKIM ZNAČAJKAMA

a) internacionalizmi – posuđenice koje imaju isti ili slični izraz i isto značenje u više jezika (demokracija, politika, medicina, filozofija). Najčešće potječu iz latinskoga ili grčkoga jezika.b) egzotizmi – posuđenice koje označavaju posebitosti pojedinih naroda: specifična jela i pića (tekila, sangrija; tortilja) odjeću, glazbala, pjesme, plesove (dirndl, kimono; didžeridu; sevdalinka; polka, čardaš), posebnosti biljnoga i životinjskoga

svijeta (banana, mango; koala, klokan) i sl. U egzotizme se ubrajaju i nazivi stranih novčanih jedinica i pojava iz društvenoga ili političkoga života (dolar, rupija, lord, džihad).c) eponimi – vlastita imena koja su postala nazivi otkrića ili izuma (sendvič, makadam), razdoblja u umjetnosti, književnosti ili filozofiji (marinizam, petrarkizam, marksizam) i sl.d) prevedenice – hrvatski leksemi čiji je izraz i sadržaj doslovan prijevod izraza i sadržaja stranoga leksema:vodopad (njem. Wasserfall), neboder (eng. skyscreper).e) značenjske ili semantičke posuđenice – posuđivanje značenja nekoga leksema i pridruživanje toga značenja izrazu vlastitoga leksema. Takvim su posuđivanjem primjerice hrvatski leksemi virus i prozor postali računalnim nazivima (eng. virus, window).

Imena

Ovisno imenuju li sve pripadnike određene vrste ili pojedinačne pripadnike vrste razlikujemoopće imenice (apelative) i vlastite imenice (imena).Onomastika ili imenoslovlje znanstvena je disciplina unutar leksikologije koja proučava imena: njihovo podrijetlo, sustavnost i značenje.Unutar hrvatske onomastike, imena dijelimo u dvije velike skupine: u imena ljudi (antroponime) i imena mjesta (toponime).

Antroponimia) osobna imena – slavenski sloj (Vesna, Zdeslav), kršćanski sloj (Ivan, Josip), islamski sloj (Izet, Fatima), sloj hrvatskih narodnih imena (Domagoj, Borna), sloj posuđenih imena (Vanja, Nataša), sloj pomodnih imena (Tara, Suri)b) nadimci – prvotno nastali kako bi se razlikovali ljudi istoga imena (prethodnici prezimena!)c) prezimena – prve pojave prezimena u Hrvatskoj pojavljuju se na prijelazu iz 12. u 13. st.; četiri su najčešća izvora prezimena osobna imena (Marković, Marjanović), zanimanja (Kuharić, Ribarić), nadimci (Brzić, Debeljak) i imena pokrajina, glagola i zemalja (Horvat, Posavec)→ patronimi – prezimena izvedena od očeva imena

→ matronimi – prezimena izvedena od majčina imena

d) etnonimi – imena naroda ili etničkih skupina (Hrvati, Francuzi, Egipćani)Toponimia) ekonimi – imena naseljenih mjesta (Zagreb, Gospić, Klanjec)→ etnik – ime stanovnika naseljena mjesta (Zagrepčanin, Zagrepčanka)→ ktetik – posvojni pridjev izveden od imena naseljena mjesta (zagrebački)b) oronimi – imena gora (Medvednica, Velebit, Žumberak)c) hidronimi – imena voda (Dunav, Kupa, Korana)→ egzonimi – hrvatska imena naseljenih mjesta izvan hrvatskoga govornoga područja (Beč, Budimpešta, Rim)