POGLED U JEZIK

Jezik je sredstvo komuniciranja. Ta je standardna definicija naučena

početkom usvajanja i učenja jezika. Ona u sebi sadrži svoj pragmatični

aspekt koji je sadržan u povezivanju jezika s komunikacijom. Komunikacija je

proces razmjenjivanja informacije između pošiljatelja i primatelja. Može

se odvijati govornim ili pisanim putem.

Govorna komunikacija podrazumijeva neke komponente, a to su: verbalne i

neverbalne informacije (ili poruke), priopćajni ili komunikacijski kanal,

buka u komunikacijskom kanalu i zalihost ili redundancija.

Verbalne su informacije govorni materijal koji se prenosi, neverbalne su

informacije znakovi ili kodovi koji služe pospješenju razumijevanja

verbalnih informacija (jezik tijela (body language) kod pošiljatelja ili

primatelja; namigivanje, nakašljavanje, mimika lica, korištenje ruku prilikom

pokazivanja nečega ili ukazivanja na nešto). Priopćajni je kanal prostor među

govornicima u kojem se zbiva komunikacija. Buka se u kanalu može

pojaviti zbog određenih smetnji prilikom komuniciranja; šumova ili sličnog.

Zalihost je mjera sažimanja informacije da ona postane što kraća, ali da ne

izgubi svoju informativnost.

Pisana se komunikacija odvija pisanim putem; npr. pismom, elektroničkim

pismom, knjigom, novinskim člankom, itd.1 Njome pošiljatelj komunicira s

primateljem pisanim tekstom. Poruka je pisana, a usložnjava se korištenjem

raznih kodova, npr. ukošeno pisanje, podebljano pisanje, fusnote,

komentari u zagradama, smješčići2, itd.

Drugi je način gledanja na jezik onaj u kojem vidimo strukturu logično

povezanih elemenata. Ti se elementi nazivaju jezičnim razinama, a na svakoj

se od njih pojavljuju jezične jedinice koje čine svaku razinu. Jezične se razine

kreću od najniže prema najvišoj, tj. od najmanje do najviše složene. U

tabličnom prikazu slijedi popis jezičnih razina i njima pripadajućih jezičnih

jedinica, potom će se sumarno objasniti svaki od pojedinih elemenata.

JEZIČNA RAZINA JEZIČNA JEDINICA

FONOLOŠKA FONEM

1 U pisanu komunikaciju možemo ubrojiti svaku komunikaciju pisanim putem, uključujući i elektroničke medije, tj. suvremenu online-komunikaciju (chat, blog, forum, društvene mreže), a u govornu razgovor pomoću mobitela, video-poziv, razgovor preko web-kamere. Ti su oblici komunikacije još prilično neproučeni u znanosti.2 Sinonim za smajlić. Tipologija tih znakova veoma je uznapredovala, stoga nam komunikacija na taj način postaje zanimljivijom i složenijom.

1

MORFOLOŠKA MORFEM

LEKSIČKA LEKSEM

SINTAKTIČKA SINTAGMA, REČENICA

TEKSTNA TEKST

SEMANTIČKA SEMANTEM

STILISTIČKA STILEM

SEMIOTIČKA JEZIČNI ZNAK

Fonološka razina jezika razina je glasa, najmanje jedinice jezičnog

ustrojstva. Glasom i njegovim funkcijama (u nastavku podrobnije) bave se dvije

discipline, a to su fonetika i fonologija.

Morfološka razina jezika razina je morfema, najmanje jedinice jezičnog

ustrojstva koja ima značenje i važna je u stvaranju riječi. Njome se bavi

disciplina morfologija.

Leksička razina jezika razina je leksema, jedinice slične riječi po

svojstvima (u nastavku podrobnije). Proučava je leksikologija.

Sintaktička razina jezika razina je sintagme kao spoja riječi i rečenice

kao spoja sintagmi. Proučava je sintaksa.

Tekstna razina jezika razina je teksta kao spoja rečenica, tzv.

nadrečeničnog jedinstva. Proučava je tekstna lingvistika.

Semantička razina jezika razina je semantema kao jezične jedinice koja

nosi značenje neke od spomenutih jezičnih jedinica. Disciplina koja je

proučava naziva se semantika.3

Stilistička razina jezika razina je stilema, tj. stilski obilježene jezične

jedinice. Stilski mogu biti obilježene sve spomenute jedinice jezičnog

ustrojstva, stoga razlikujemo fonostileme, morfostileme, leksostileme,

sintaktostileme i semantostileme.4

Semiotička razina jezika razina je jezičnog znaka, jezične jedinice koja

predstavlja spoj jezika i misli. Proučava je semiotika.5

Navedene jezične discipline pripadaju disciplini koja proučava jezik u u svim

njegovim pojavnostima, a naziva se jezikoslovlje ili lingvistika.

3 Ona se izrijekom ne obrađuje u školi, ali često ćemo se na nju pozivati jer je važna za razumijevanje nižih jedinica.4 Obrađuje se vrlo sumarno zbog svoje izrazite složenosti. Primjenjuje se više u analizi književnog djela, najčešće u poeziji prilikom analize stilskih figura. Stilski obilježena jedinica označava odmak od neutralnog jezika, možemo je najšire shvatiti kao preneseno značenje. Bit će riječi o tome podrobnije u nastavku.5 Ne obrađuje se u školi zbog izrazite složenosti.

2

FONETIKA

Fonetika je jezična disciplina koja proučava akustička i artikulacijska

svojstva glasa. Akustička svojstva glasa vezana su za njegovu

zvučnost/bezvučnost i šumnost/bešumnost. Artikulacijska svojstva glasa

vezuju se za mjesto i način tvorbe glasa u usnoj šupljini.

Glasovi se u hrvatskom jeziku dijele na samoglasnike (vokale; otvornike) i

suglasnike (konsonante; zatvornike). Kriterij za tu osnovnu podjelu

otvorenost je govornih organa, tj. sloboda prolaska zračne struje prilikom

tvorbe istih. Samoglasnici su a, e, i, o, u i samoglasničko r6, a suglasnici svi

ostali. Samoglasnike možemo podijeliti po opreci visoko / nisko. Ta je podjela

stvorena upućivanjem na kriterij o položaju jezika u odnosu na gornje nepce i

time su visoki oni kod kojih je jezik najbliži gornjem nepcu, srednji oni kod kojih

je jezik u ravnini zubi, a niski oni kod kojih je jezik slijepljen s donjim nepcem.

Tablično ćemo ispisati prikaz te podjele.

VISOKI SAMOGLASNICI i, u

SREDNJI SAMOGLASNICI a, e

NISKI SAMOGLASNICI O

Suglasnike u hrvatskom jeziku dijelimo po mjestu i načinu tvorbe, zvučnosti i

šumnosti. Po mjestu tvorbe razlikujemo suglasnike tvorene na raznim

mjestima u usnoj šupljini pomoću govornih organa kao što su usne, zubi,

nepce. Razlikujemo labijalne ili usnene suglasnike koji nastaju prolaskom

zračne struje prilikom dodira usana; oni se dijele na bilabijalne ili dvousnene

(dodiruju se obje usne) i labiodentalne ili zubnousnene. Nakon usnenih

slijede jezični suglasnici koji se dijele na zubnike ili dentale,

prednjojezične ili palatale, srednjojezični, stražnjojezične ili velare ili

jedrenike. Zubnici se tvore udarcem jezika o zube donje čeljusti,

prednjojezični i srednjojezični na tvrdom nepcu, a stražnjojezični na mekom

nepcu. Tablično ćemo ispisati glasove koji pripadaju svakom navedenom tipu.

DVOUSNENICI p, b, m

ZUBNOUSNENICI v, f

6 Samoglasničko r prisutno je u nekim jednosložnim riječima u kojima čini samoglasnik koji je kriterij za postojanje jednog sloga (smrt, krv, vrt, hrt, ...).

3

ZUBNICI t, d, n, c, z, s

PREDNJOJEZIČNICI č, ć, dž, ž, š

SREDNJOJEZIČNICI ć, đ, j, lj, nj

STRAŽNJOJEZIČNICI k, g, h

Način tvorbe suglasnika nastao je po kriteriju prolaska zračne struje kroz

usnu šupljinu. Razlikujemo praskave glasove (praskavce, okluzive,

eksplozive) pri čijoj je tvorbi zatvor govornog organa potpun, tjesnačne

glasove (frikative) kod kojih se zračna struja probija prilikom tvorbe i

praskavo-tjesnačne glasove (afrikate, slivenike) koji su nastali tako da je

na sredini govornoga prolaza potpuni zatvor koji prelazi u tjesnac. Oni su spoj

početka i sredine praskavca i sredine i kraja frikativa. Tablično ćemo ispisati

navedene glasove.

PRASKAVCI p, t, k, b, d, g

TJESNAČNICI c, č, ć, dž, đ

PRASKAVO-TJESNAČNI f, s, z, h, š, ž

Po opreci zvučnost/bezvučnost glasove dijelimo na zvučne i bezvučne i oni

se pojavljuju u parovima. Tablično ćemo ih ispisati.

BEZVU

ČNIp t k c š ć h f č

ZVUČNI b d g / ž đ / / dž

Po šumnosti glasove dijelimo na šumnike i zvonačnike ili sonante. Šumnici

proizvode dugotrajni šum u usnoj šupljini, a zvonačnici kratki šum, kao da

odzvone. Tablično ćemo ih ispisati.

ŠUMNICI svi koji nisu zvonačnici

ZVONAČNICI j, r, l, lj, m, n, nj, v

FONOLOGIJA

4

OSNOVNI POJMOVI

Fonologija je jezična disciplina koja proučava funkcionalna svojstva

glasova, stoga se još naziva i funkcionalnom fonetikom. Kako su fonemi, a

ne glasovi jezična jedinica koju proučava, nazivamo je još i fonematikom.

Sastavnice su fonologije fonem, alofon, glasovni lanac, fonološka okolina i

fonološka opreka ili opozicija.

Fonem je najmanja jezična jedinica koja nema svoje značenje, ali ima

razlikovnu (distinktivnu) funkciju. Izdvaja se iz glasovnog lanca. Njegova

razlikovna funkcija čini to da on može u nekoj riječi biti samo na strogo

zadanom mjestu i to ga razlikuje od položaja u drugim riječima (primjer: fonem

š u riječi škola nije jednak fonemu š u riječi strašilo).

Alofon predstavlja izgovornu varijantu fonema (primjer: fonem ž u riječi

žaba izgovara se kao tvrdo ž, a u riječi grožđe kao meko ž (ź)).

Glasovni je lanac niz fonema u riječi i svaki je fonem strogo određen svojim

položajem. (primjer: u riječi prozor glasovni se lanac bilježi kao

/p/+/r/+/o/+/z/+/o/+/r/ ili [p+r+o+z+o+r])

Fonološka je okolina niz glasova koji okružuju izdvojeni fonem u

glasovnom lancu.

Fonološka je opreka razlikovanje riječi pomoću jednog fonema. Uvjeti su

da su fonološka okolina i naglasak kojim je obilježena riječ jednaki (primjer:

riječi mit i bit razlikujemo fonološkom oprekom fonema m i b, obje riječi imaju

jednaku fonološku okolinu i obilježene su dugosilaznimsilaznim naglaskom).

GLASOVNE PROMJENE

Glasovne su promjene (alternacije) promjene koje nastaju zbog različite

strukture morfema.7 Kao što naziv kaže, glasovi se mijenjaju jedni u druge po

određenim zakonitostima koji su zadane njihovim artikulacijskim i akustičkim

svojstvima, te morfonološkim pravilima. Razlikujemo fonološki uvjetovane

promjene i morfološki uvjetovane promjene. Nabrojat ćemo ih, definirati,

iznijeti primjere i iznimke.

Fonološki uvjetovane promjene

7 Morfem je odsječak riječi. To je nepotpuna definicija, ali dostatna zasad. U nastavku ćemo se podrobnije njime zabaviti.

5

Jednačenje suglasnika po zvučnosti – ta se promjena događa kad se

bezvučni suglasnik nađe ispred zvučnog i obrnuto i rezultira time da onaj

zdesna djeluje na onoga slijeva pretvarajući ga u njegov parnjak. Nastaje zbog

lakšeg izgovora riječi. (primjer: riječ svadba nastala je tvorbom od svat i ba, t je

bezvučni suglasnik, b je zvučni, b je djelovao na t i pretvorio ga u zvučni mu

parnjak d)

Jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe – ta se promjena događa kad se

nađu suglasnici tvoreni na raznim i udaljenim mjestima u usnoj šupljini, a u

riječi su jedan do drugoga. Time se oni stapaju u jedan zbog lakšeg izgovora.

(primjer: zbirna imenica tvorena od riječi list glasi lišće tako da smo list spojili s

nastavkom je i dobili lisće po pravilu jotacije8, glas je s zubnik, a glas ć

srednjojezičnik, oni su se stopili u šć, tj. glas š nastao je jer je on isto jezičnik,

tvoren na jednakom mjestu)

Ispadanje suglasnika – promjena se događa zbog teškoće izgovora (u

genitivu jednine imenice otac t ispada zbog težeg izgovora; iznimke su npr.

pridjev aoristni i genitiv jednine imenice kolac jer bi se gubitkom suglasnika

zamaglilo značenje riječi)

Morfološki uvjetovane glasovne promjene

Sibilarizacija – promjena se događa kad velari k, g, h prelaze u sibilantne

zubnike c, z, s ispred nastavka i. Najčešće se događa u nominativu množine

muškog roda (tvorba kratke množine) (krug – kruzi) i dativu i lokativu jednine

ženskog roda (majka – majci). Osnova riječi koja nastaje sibilarizacijom naziva

se sibilariziranom osnovom. U nominativu jednine odstupanja dolaze u

jednosložnim stranim riječima (npr. bronh – bronhi). U dativu i lokativu jednine

ženskog roda odstupa se kod osobnih imena (npr. Jadranka – Jadranki), nekih

zemljopisnih imena (npr. Krka – Krki), imenicama sa sufiksima –cka, –čka, –ćka,

–tka, –ska, –zga (npr. mazga – mazgi). Dvostrukosti ima mnogo, navest ćemo

nekolicinu (Požega – Požegi, Požezi, humoreska – humoreski, humoresci, puška

– puški, pušci, bitka – bitki, bitci).

8 Kasnije će biti definirana jotacija.6

Palatalizacija – promjena velara k, g, h i zubnika c, z ispred e, i u palatale č, ž,

š. Najčešće se provodi u vokativu jednine muškog roda (npr. vojnik – vojniče ili

zec – zeče) ili u tvorbi uvećanica (vojnik – vojničina)

Jotacija – zamjena zubnika i velara palatalima pomoću glasa j (npr. cvijet –

cvijeće, lud – luđi, crn – crnji, ptica – ptičji)

Nepostojano a – ispadanje suglasnika a zbog povijesnojezičnih razloga.

Najčešće se provodi u genitivu jednine imenica (konac – konca, vrabac –

vrapca).

Nepostojano e – ispadanje glasa e zbog povijesnojezičnih razloga. Najčešće

se provodi u kajkavskim imenima mjesta i prezimenima (Čakovec – Čakovca,

Gubec – Gupca).

Vokalizacija – zamjena glasa l glasom o zbog povijesnojezičnih razloga.

Najčešće se provodi u genitivu jednine nekih imenica (kotao – kotla, pijetao –

pijetla, orao – orla).

Prijeglas – zamjena samoglasnika o u e ispred palatala i palatalnih skupova št

i žd. Najčešće se provodi u instrumentalu jednine i nominativu množine imenica

(mošt – moštem, moštevi, muž – mužem, muževi). Odstupanje se događa u

primjeru jež i to u instrumentalu jednine jer je glas e sadržan u nominativu, tj.

osnovnom obliku, stoga instrumental glasi ježom. Takvo se odstupanje zove

razjednačavanje ili disimilacija.

Promjena korijena riječi – promjena koja se događa prilikom tvorbe glagola

po opreci svršeno – nesvršeno (isprati – ispirati) i drugog lica jednine

imperativa (kovati – kuj) zbog povijesnojezičnih razloga

Epenteza – dodavanje glasa l u instrumentalu jednine imenica ženskog roda s

nultim morfemom koje završavaju na b, p, m, v (krv – krvlju, kob – koblju)

7

Sažimanje ili kontrakcija – promjena koja se događa kod nekih glagola u

trećem licu množine prezenta (brati – beru (ne bereju), prati – peru (ne pereju))

zbog povijesnojezičnih razloga

Promjena korijenskog sloga – promjena koja se događa pri kojoj se

staroslavenski jat (ê), koji je u hrvatskom jeziku dao četiri refleksa (ije, je, e, i),

krati ili dulji ovisno o obliku. Tako razlikujemo kraćenje i duljenje

korijenskog sloga.

Jat se krati u navedenim slučajevima:

1. u tvorbi nominativa duge množine (brijeg – brjegovi / bregovi)

2. u tvorbi genitiva nejednakosložne promjene (dijete – djeteta)

3. u tvorbi komparativa i superlativa pridjeva (bijel – bjelji – najbjelji)

4. u tvorbi umanjenica sufiksima –čić, –ić, –čica, –ašce, –ešce (brijeg –

brježić, cijev – cjevčica, tijelo – tjelešce)

5. u tvorbi uvećanica (zvijezda – zvjezdurina, svijet – svjetina)

6. u tvorbi zbirnih imenica sufiksom –ad (zvijer – zvjerad)

7. u promjeni svršenog u nesvršeni glagol (dodijeliti – dodjeljivati)

8. u tvorbi pridjeva sufiksima –cat, –kast, –it, –ičast (bijel – bjelcat, bjelkast,

bjeličast, strijela – strelovit)

9. u tvorbi apstraktnih imenica sufiksima –ota, –oća, –ina (lijep – ljepota,

slijep – sljepoća, bijel – bjelina)

10. u primjerima: pripovijetka – pripovjedaka, dvocijevka – dvocjevaka

Jat se dulji u navedenom slučajevima:

1. u tvorbi glagola po opreci svršenost – nesvršenost (razumjeti –

razumijevati)

Jat se ne krati u navedenim slučajevima:

1. u tvorbi umanjenica sufiksima –ak, –ka, –ce (mijeh – miješak, cijev –

cijevka, odijelo – odijelce)

2. u tvorbi apstraktnih imenica nastavkom –ost (vrijedan – vrijednost)

3. u nesvršenih glagola prema svršenima od osnove riječi mjera, mjesto,

sjesti (mjeriti – izmjeriti, smjestiti – smještati, sjesti – presjesti)

4. u imenicama odmila (djed – djedo, djevojka – djeva)

PROZODIJA

8

Prozodija je naglasni sustav nekog jezika, a jedinice koje je čine nazivaju se

prozodemi. U hrvatskom su jeziku prozodemi naglasak i zanaglasna dužina.

Svaka riječ ima određena naglasna svojstva; silinu (jačinu izgovora), kretanje

tona (dizanje ili spuštanje) i trajanje. Istovremeni ostvaraj tih naglasnih

svojstava nazivamo naglaskom. Naglasci se dijele na duge i kratke i silazne

i uzlazne. Tako postoje kratkosilazni (″), kratkouzlazni (\), dugosilazni (∩)

i dugouzlazni (∕ )naglasci koji uvijek stoje na samoglasniku nekog sloga u

riječi. Naglasak nose samo naglašene (toničke) riječi, tj. imenice, glagoli,

pridjevi, neke zamjenice, brojevi, prilozi.

Pravila su naglašavanja u hrvatskom jeziku:

1. jednosložne riječi mogu imati samo silazne naglaske (bộr, gộd, sőb, rőb)

2. dvosložne ili višesložne riječi koje imaju naglasak na prvom slogu mogu

imati bilo koji od četiriju naglasaka (kïša, zgràda, mâjka, dúga)

3. višesložne riječi koje imaju naglasak na jednom od središnjih slogova

mogu imati samo uzlazni naglasak (posprémiti, putòvati)

4. na zadnjem se slogu nikad ne nalazi naglasak

Zanaglasna je dužina prozodem vezan za naglasak. Pojavljuje se u genitivu i

instrumentalu jednine imenica ženskog roda (vòda – vòdē, vòdōm), genitivu

množine svih rodova (bôd – bôdōvā), na sufiksu određenog pridjeva (lǔd – ludī) i

na komparativnom i superlativnom sufiksu (lǔd – lǔđī – najlǔđī).

Naglasna cjelina i podjela riječi po naglasnim svojstvima

Riječi se po naglasnim svojstvima dijele na naglašene (toničke) i

nenaglašene (atoničke). U naglašene se riječi ubrajaju imenice, glagoli,

pridjevi, neke zamjenice, brojevi i prilozi. U nenaglašene prijedlozi, uzvici,

veznici, čestice, atonički oblici prezenta i aorista pomoćnih glagola i osobnih

zamjenica.

Nenaglašene se riječi dijele na prednaglasnice ili proklitike i zanaglasnice

ili enklitike. U proklitike se ubrajaju prijedlozi, veznici i čestica ne, a u

enklitike nenaglašeni oblici prezenta i aorista pomoćnih glagola, nenaglašeni

oblici osobnih zamjenica i čestica li.

Naglasna cjelina je spoj naglašene i nenaglašene riječi. Ona se izvodi iz

rečenice određivanjem nenaglašenih i naglašenih riječi i određivanjem vrste

nenaglašene riječi. Granice među naglasnim cjelinama obilježavaju se crtom

9

(|) i one nam služe da bi naznačile stanku kada se rečenica govorno

reproducira.

(primjer: U rečenici Majka je za Božić ispekla pitu od oraha i makovnjaču.

Postoji šest naglašenih i četiri nenaglašene riječi. Riječ je pripada enklitikama, a

riječi za, od i i proklitikama. Naglasne cjeline u ovoj su rečenici: majka je, za

Božić, ispekla, pitu, od oraha, i makovnjaču.)

MORFOLOGIJA

OSNOVNI POJMOVI

Morfologija je jezična disciplina koja se bavi vrstama i oblicima riječi. Njezine

su osnovne jedinice morf, morfem i alomorf.

Morfem je najmanja jedinica koja ima svoje značenje, a morf njezin izraz

ili gramatički lik. Alomorf je varijanta nekog morfema koji nastaje zbog

stanovitih morfonoloških promjena.

Raznovrsni se morfemi dobivaju morfemskom i morfološkom analizom.

Morfemskom se analizom dobivaju korijenski morfemi i afiksi. Među afiksima

razlikujemo prefikse (dolaze ispred korijenskog morfema), sufikse (dolaze iza

korijenskog morfema; vezani su za kraj riječi) i infikse (dolaze između

korijenskog morfema i sufiksa). Korijenski se morfemi označavaju oznakom R9,

prefiksi P, sufiksi S, infiksi I.

Mofološkom se analizom dobivaju leksički ili rječotvorni morfem i

gramatički ili oblikotvorni morfem. Leksički se označava oznakom L, a

gramatički oznakom G.

Morfemskom se analizom riječi dobivaju sastavnice koje bi mogle služiti u

stvaranju novih riječi, a u morfološkoj sastavnice koje služe stvaranju novih

oblika riječi. Na primjerima imenica (koje su najčešći predmet obiju analiza)

morfološkom se analizom dobivaju deklinacijske paradigme. (primjer: riječ

učiteljica na morfemskoj razini sadrži korijen uč–, infikse, –i, –telj, –ic i sufiks –a,

a na morfološkoj leksički morfem učiteljic– i gramatički morfem –a).

Vrste su riječi temeljne gramatičke kategorije ustroja jezika. Postoje

promjenjive i nepromjenjive vrste riječi. U promjenjive ubrajamo imenice,

9 Tako se označava zbog latinskog naziva za korijen (radix, radicis, m.).10

glagole, pridjeve, zamjenice i brojeve, a u nepromjenjive priloge,

prijedloge, uzvike, veznike i čestice.

Oblici su riječi gramatičke kategorije poput gramatičkog roda, broja,

padeža, vremena, ...

IMENICE

Imenice su promjenjiva vrsta riječi koja izriče biće, stvar, pojavu ili osjećaj.

Gramatičke kategorije koje ih obilježavaju rod su, broj i padež. Postoji više

kategorija imenica, tj. one se dijele po kriterijima značenja, čovjekova dodira

s njima, živosti i brojivosti.

Po kriteriju značenja postoje opće imenice kojima se imenuje ono što je opće i

neodređeno po pripadnosti (kuća, brod, prozor, frula, ciklama) i vlastite

koje označavaju imena (ljudska, životinjska, zemljopisna: Ivan, Klara,

Klanjec, Otočac).

Po kriteriju čovjekova dodira s njima postoje konkretne (materijalne, stvarne) i

apstraktne (nestvarne, neopipljive imenice). Primjeri kokretnih bili bi:

maramica, igla, knjiga, gitara, a apstraktnih: duh, struja, mladost, ljepota (vidi

gore napomenu o njihovim tvorbenim nastavcima).

Po kriteriju živosti razlikujemo imenice koje označavaju živo (npr. čovjek, pas,

lav, majmun) i neživo (fotografija, ubrus, melankolija). Razlikuje se

izvanjezična i gramatička živost, no mi promatramo samo ovu izvanjezičnu

zbog izrazite složenosti tih suodnosa.

Po kriteriju brojivosti razlikujemo brojive imenice (brojive su jedinke koje

označava data imenica u izvanjezičnoj stvarnosti) i nebrojive (nije brojivo ono

što ta imenica označava, već neki njezin reprezentant, tj. mjera). Primjeri su

brojivih imenica: knjiga, čaša, čep i olovka, a nebrojivih: brašno, šećer, ulje,

staklo, srebro, sladoled.

Gramatičke su kategorije imenica rod, broj i padež.

Rod može biti muški, ženski i srednji. U odstupanju su imenice ženskog

gramatičkog roda, a izvanjezičnog muškog spola kao npr. sluga, vojvoda,

buregdžija.

Broj čine jednina i množina. U odstupanju su zbirne imenice koje su

gramatički u jednini, a u izvanjezičnoj stvarnosti predstavljaju množinu

(vidi gore napomenu kako se tvore i primjere) i imenice koje pripadaju samo

jednini (singularia tantum) ili množini (pluralia tantum). Kategoriji

11

singularia tantum pripadaju imenice koje izražavaju osobna i zemljopisna

imena, a u pluralia tantum ubrajamo imenice kao što su kliješta, pluća,

škare, naočale, vrata, hlače, itd.

U hrvatskom jeziku postoji sedam padeža, a to su nominativ, genitiv, dativ,

akuzativ, vokativ, lokativ i instrumental. Nominativ i vokativ nezavisni su

padeži, a to znači da služe imenovanju ili izravnom obraćanju, a ostali su

padeži zavisni i služe povezivanju riječi u rečenici.

Nominativ je paradigmatski (osnovni) padež, služi imenovanju i odgovara na

pitanje tko? (za živo) ili što? (za neživo).

Genitiv je padež kojim se izražava djelomičnost i pripadanje. Odgovara na

pitanja koga? (za živo) i čega? (za neživo). Po genitivnom gramatičkom

morfemu određuju se deklinacijski tipovi imenica (a-vrsta (npr. stol), e-

vrsta (npr. trava), i-vrsta (npr. mladost)). Postoji nekoliko tipova genitiva

koji se razlikuju po značenju; posvojni (posesivni) genitiv izražava

pripadanje (npr. Jakna moga brata stoji u ormaru.), dijelni (partitivni)

genitiv kojim se označava djelomičnost nečega i može se zamijeniti s

akuzativom (npr. Kupi mi čokolade.), slavenski genitiv karakterističan za

slavenske jezike koji je oblikom jednak dijelnom, samo je glagol u

sintagmi negiran (npr. Nemoj mi kupiti čokolade.) i opisni (kvalitativni)

genitiv kojim se opisuje netko ili nešto (npr. Mrežom sam ulovio leptira

zlatnih krila.)

Dativ je padež kojim se određuje pripadanje i približavanje nečemu.

Odgovara na pitanje komu? za živo ili čemu? za neživo. Najčešće se koristi bez

prijedloga, ali postoji i prijedložna uporaba, stoga takav dativ nazivamo

prijedložnim dativom. Prijedlozi su koji se prilažu dativu k, ka, unatoč,

usprkos.

Akuzativ je padež kojim se iskazuje cjelovitost i posjedovanje, te on

odgovara na pitanje koga? (za živo) i što? (za neživo).

Vokativ je padež izravnog obraćanja i izriče se uzvikom oj!

Lokativ je padež kojim se izražava mirovanje u mjestu i vremenu.

Odgovara na pitanja o komu? (za živo) i o čemu? (za neživo). Koristi se

najčešće s prijedlozima na, o, po, pri, prema, u i naziva se prijedložnim

lokativom.

Instrumental je padež koji označava sredstvo ili društvo. Odgovara na pitanja

s kim? (za živo) i s čim? (za neživo). Prijedložni se instrumental koristi kad

12

označava društvo (Idem s prijateljem u grad.), a besprijedložni kad označava

sredstvo (Idem autobusom na more.)

GLAGOLI

Glagoli su vrsta riječi koja označava radnju, stanje i zbivanje. Radnja

označava subjekta u pokretu (trčati, plivati, kuhati), stanje podrazumijeva

statičnost subjekta u mjestu i vremenu (sjediti, spavati, mirovati), a

zbivanje raspon nekog događanja od točke A koja predstavlja početak

do točke B koja bi trebala predstavljati kraj, ali se ne nazire (cvasti,

rasti, zelenjeti se).

Gramatičke kategorije koje ih obilježavaju su lice, broj i vrijeme. Ne poznaju

deklinaciju, već konjugaciju.

Postoji više vrsta glagola. Oni se dijele po kriteriju vida ili aspekta na

svršene, nesvršene i dvovidne, po kriteriju prijelaznosti na prijelazne

(tranzitivne), neprijelazne (intranzitivne) i povratne glagole. Vidska

podjela glagola podrazumijeva svršenost ili nesvršenost radnje. Primjer je

svršenog glagola precrtati, a nesvršenog crtati. Izvodi se na način koji ćemo

tablično prikazati.

PREFIKSACIJA crtati (nesvrš.) – nacrtati, iscrtati

(svrš.)

SUFIKSACIJA prodati (svrš.) – prodavati (nesvrš.)

PROMJENA KORIJENA isprati (svrš.) – ispirati (nesvrš.)

SUPLETIVIZACIJA doći (svrš.) – dolaziti (nesvrš.)

Dvovidni glagoli pokazuju svršenost i nesvršenost kao kategoriju. To su

pomoćni glagoli, zatim glagoli čuti i vidjeti, glagoli koji označavaju neku

radnju jedenja tijekom dana (doručkovati, ručati, večerati) i glagoli

posuđeni iz njemačkog jezika s nastavkom –irati (komponirati, dirigirati,

telefonirati).

Po kriteriju prijelaznosti ili odnosa prema objektu glagole dijelimo na

prijelazne (otvaraju mjesto izravnom objektu u akuzativu, partitivnom i

slavenskom genitivu), neprijelazne (otvaraju mjesto neizravnom objektu

13

u ostalim zavisnim padežima) i povratne koji uz sebe imaju povratnu

zamjenicu se. Tablično ćemo ispisati neke primjere.

PRIJELAZNI GLAGOLI kuhati (npr. večeru), obojati (npr. zid)

NEPRIJELAZNI GLAGOLI ploviti (npr. morem), trčati (npr.

stazom)

POVRATNI GLAGOLI porezati se, kupati se, češljati se

GLAGOLSKI OBLICI I VREMENA

Glagolski se oblici i vremena (istovjetno se koriste oba naziva) dijele na

jednostavne i složene. Kriterij je, dakako, broj sastavnica. Jednostavni

imaju samo jednu sastavnicu, a složeni dvije ili tri.

Jednostavni su glagolski oblici infinitiv, prezent, aorist, imperfekt,

glagolski pridjevi i prilozi.

Infinitiv je neodređeni (paradigmatski) glagolski oblik. Tradicionalne

gramatike govore kako se dijeli na infinitivnu osnovu i nastavke –ti i –ći.

Novija gledišta odbacuju te tvrdnje govoreći da je nastavak –ći produkt

povijesnojezičnih događanja i da svaki glagol ima nastavak –ti. Infinitivna se

osnova morfemski dijeli na korijen glagola i infiks. Infinitiv kao paradigmatski

oblik služi u tvorbi ostalih glagolskih oblika.

Prezent je glagolsko vrijeme koje iskazuje sadašnju radnju. Tvori se od

svršenih i nesvršenih glagola nastavcima –om, –em, –im, –jem ovisno o

infinitivnoj osnovi.

Aorist je prošlo svršeno vrijeme koje se tvori od svršenih glagola i to od

njihove infinitivne osnove koja može završavati na suglasnik ili

samoglasnik. Ako završava na suglasnik, nastavi su –oh, –e, –e, –osmo, –

oste, –oše, a ako završava na samoglasnik –h, –Ø, –Ø, –smo, –ste, –še.

Imperfekt je prošlo nesvršeno vrijeme koje se tvori od nesvršenih

glagola i to od njihove prezentske osnove (dobivamo je tako da 3. licu

množine prezenta oduzmemo nastavak) skupinama nastavaka –ah, –aše, –

aše, –asmo, –aste, –ahu / –jah, –jaše, –jaše, –jasmo, –jaste, –jahu / –ijah, –ijaše, –

ijaše, –ijasmo, –ijaste, –ijahu.

Glagolski pridjev radni označava aktivnu radnju i prilaže se futuru i

perfektu, tvori se od korijena glagola i nastavaka –o, –la, –lo, –li, –le, –la.

14

Glagolski pridjev trpni označava pasiv i tvori se od korijena glagola i

skupinama nastavaka –t, –ta, –to, –ti, –te, –ta / –n, –na, –no, –ni, –ne, –na / –

en, –ena, –eno, –eni, –ene, –ena / –jen, –jena, –jeno, –jeni, –jene, –jena.

Glagolski prilog sadašnji označava trajnost radnje i paralelnost, tvori se

od 3. lica množine prezenta nesvršenih glagola i nastavka –ći.

Glagolski prilog prošli označava završenost jedne radnje prije početka

druge, tvori se od infinitivne osnove i nastavaka –vši i –avši.

Složeni glagolski oblici sadrže dvije ili tri sastavnice, a to su perfekt,

pluskvamperfekt, futur prvi, futur drugi, kondicional prvi i drugi i

imperativ.

Perfekt je prošlo glagolsko vrijeme, tvori se od svršenih i nesvršenih

glagola od nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola biti i glagolskog

pridjeva radnog.

Pluskvamperfekt je pretprošlo glagolsko vrijeme, tvori se od svršenih i

nesvršenih glagola i to od imperfekta ili perfekta pomoćnog glagola biti

i glagolskog pridjeva radnog.

Futur prvi buduće je glagolsko vrijeme, tvori se od svršenih i nesvršenih

glagola od prezenta pomoćnog glagola htjeti i glagolskog pridjeva

radnog.

Futur drugi predbuduće je glagolsko vrijeme i tvori se od svršenog

prezenta glagola htjeti i glagolskog pridjeva radnog.

Kondicional I glagolski je način kojim se izriče želja, a tvori se od aorista

glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.

Kondicional II glagolski je način kojim se izriče potencijalna želja, a tvori

se od kondicionala I glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.

Imperativ je zapovjedni način koji se tvori od infinitivne osnove, prvo ga

lice jednine ne poznaje, a treća lica jednine i množine dobivaju česticu

neka prije glagolskog oblika.

PRIDJEVI

Pridjevi su promjenjiva vrsta riječi koja poznaje gramatičku kategoriju roda,

broja, padeža i stupnja. Kako poznaju stupanj, kao i neki prilozi, mogu se

15

stupnjevati ili komparirati, stoga poznaju mogućnost komparacije uz

deklinaciju kao karakteristiku svih promjenjivih riječi.

Dijele se na dva načina; po vrsti postoje opisni, posvojni, gradivni i odnosni

pridjevi, a po načelu određenosti određeni i neodređeni.

Opisni su pridjevi oni kojima se opisuje svojstvo nekog objekta,

prepoznajemo ih jer odgovaraju na pitanje kakvo je što?. Primjeri su opisnih

pridjeva: crven, zelen, lijep, ružan.

Posvojni pridjevi izriču posvojnost, tj. pripadanje nekomu ili nečemu,

prepoznajemo ih jer odgovaraju na pitanje čije je što?. Primjeri su te vrste:

bratov, majčin, prodavačev, profesoričin.

Gradivni pridjevi izriču materijal od kojeg je nešto građeno, odgovaraju na

pitanja od čega je što?, a primjeri su takvih pridjeva staklen, mjeden, voden,

plinovit.

Odnosni pridjevi izriču odnos prema nekome ili nečemu, definiraju se prema

biću ili stvari na koju se odnose. Takvi pridjevi završavaju nastavcima –ski, –ški,

–čki, –ćki, –ji, –ovski, –evski, –inski. Bitno je također naglasiti da se oni pišu

malim početnim slovom. Navest ćemo primjere kao što su splitski, paški, krčki,

gospićki, mačji, šekspirovski, matoševski, cvetajevinski10.

Po načelu određenosti razlikujemo određene i neodređene pridjeve.

Usredotočit ćemo se samo na muški rod pridjeva jer je on jednostavan za

prepoznavanje.11 Neodređeni pridjev izražava neku osobinu koja se može

pripisati bilo kojem objektu (npr. crven, zelen), a određeni osobinu koju

pripisujemo točno određenom objektu na koji se referiramo (npr. crveni,

zeleni). Ti se pridjevi razlikuju po značenju i po deklinacijskim

paradigmama. Neodređeni se dekliniraju po imeničkoj deklinaciji, a

određeni po pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji. Tablično ćemo ispisati

razlike tih dviju deklinacija.

PADEŽ BROJ NEODREĐENI

PRIDJEV

ODREĐENI PRIDJEV

NOMINATIV JEDNINA lijepØ lijepi

GENITIV JEDNINA lijepa lijepog, lijepoga

DATIV JEDNINA lijepu lijepom, lijepome,

10 Pridjevi tog tipa vrlo su rijetki, a tvore se od prezimena ženskog roda kao npr. Protrka, Coha, Ahmatova, Cvetajeva.11 Ova se kategorija sumarno obrađuje jer je izrazito složena i još uvijek nedovoljno istražena.

16

lijepomu

AKUZATIV JEDNINA lijepa lijepog, lijepoga 12

VOKATIV JEDNINA lijep lijepi

LOKATIV JEDNINA lijepu lijepom, lijepome,

lijepomu

INSTRUMENTA

L

JEDNINA lijepim lijepim

NOMINATIV MNOŽINA lijepi lijepi

GENITIV MNOŽINA lijepih lijepih

DATIV MNOŽINA lijepim lijepim

AKUZATIV MNOŽINA lijepe lijepe

VOKATIV MNOŽINA lijepi lijepi

LOKATIV MNOŽINA lijepim, lijepima lijepim, lijepima

INSTRUMENTA

L

MNOŽINA lijepim, lijepima lijepim, lijepima

Kao što je vidljivo iz tablice, određeni pridjevi imaju dublete i triplete13 u

nekim padežima.

To je izazvano pojavom naveska ili pokretnog samoglasnika čija uporaba

ulazi u polje stilske obilježenosti ili neobilježenosti. Stilski obilježeni

tekstovi (najčešće književni) daju prednost oblike s naveskom, a oni

neobilježeni oblike bez naveska.

Osim stilskih karakteristika postoje stanovita ograničenja u uporabi tih

pridjevskih oblika. Kada su u funkciji atributa, ispravna je uporaba obaju oblika

(primjer: Zelen automobil stoji na parkiralištu. / Zeleni automobil stoji na

parkiralištu.), u funkciji dijela imenskog predikata stoji samo neodređeni

pridjev (Stol je siv.), a prilikom referiranja na točno određeni objekt pokaznom

zamjenicom uvijek se koristi određeni pridjev (Ovaj smeđokosi dječak moj je

najbolji prijatelj.).

Pridjevi se kompariraju ili stupnjuju pomoću triju stupnjeva; pozitiva (označava

osnovnu karakteristiku), komparativa (označava višu karakteristiku od

pozitiva) i superlativa (označava najvišu mogućnost navedene karakteristike).

Tablično ćemo prikazati tvorbu komparativa i superlativa.

12 Istaknuti su primjeri za akuzativ imenica koje označavaju živo. U slučaju označavanja neživog, on je jednak nominativu.13 Dvostruki ili trostruki oblici.

17

POZITIV KOMPARATIV SUPERLATIV

zelen zeleniji najzeleniji

vruć vrući najvrući

gladak glađi najglađi

mekan mekši najmekši

dobar bolji najbolji

Kao što vidimo, pridjev zelen tvori komparativ sufiksom –iji. Takvi su pridjev

npr. crven, tijesan, bahat. Pridjev vruć tvori komparativ nastavkom –i. Sličan je

pridjev smeđ ili težak. U primjeru pridjeva gladak nalazimo nastavak –ji

(navedeni je oblik dobiven jotacijom), a slični su mu pridjevi lud, crn, bijel.

Pridjev mekan tvori komparativ nastavkom –ši kao i pridjev lagan. Pridjev dobar

pripada tipu supletivne komparacije kao i pridjevi zao, velik i malen.

ZAMJENICE

Zamjenice su vrsta riječi kojima se zamjenjuje netko ili nešto. Poznaju

kategoriju roda, broja i padeža. Po vrsti se dijele na lične (osobne),

posvojne, pokazne, upitno-odnosne, neodređene, povratne i povratno-

posvojne. Tablično ćemo ih ispisati.

VRSTA ZAMJENICE PRIMJERI

LIČNE (OSOBNE) ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni, one, ona

POSVOJNE moj, tvoj, njegov, njezin, naš, vaš,

njihov

POKAZNE ovaj, ova, ovo, onaj, ona, ono, taj, ta,

to

UPITNO-ODNOSNE tko, što, koji, čiji, kakav, kolik

NEODREĐENE netko, nitko, nešto, ničiji, nikoji,

nikakav

POVRATNE se

POVRATNO-POSVOJNE svoj

Lične zamjenice označavaju odnos sudionika u razgovoru, posvojne

pripadanje, pokazne odnos prema objektu u prostoru, upitnima se

postavlja pitanja, kao što se i odnosnima referira na nešto, neodređene su

18

one koje nastaju prefiksacijom upitnih, povratne označuju referiranje na

sebe kao subjekt, a povratno-posvojne pripadanje pripadanje nečega

subjektu.

Po funkciji zamjenice možemo podijeliti na imeničke i pridjevske, pri čemu

prve zamjenjuju imenicu, a druge pridjev. Lične, povratne, upitno-odnosne tko i

što i neodređene načinjene od njih pripadaju imeničkim, a ostale pridjevskim.

U deklinaciji osobnih zamjenica postoje tonički i atonički oblici u genitivu i

dativu (mene; me, meni; mi), a posvojne, pokazne i povratno-posvojne

dekliniraju se kao i određeni pridjevi.

BROJEVI

Brojevi su promjenjiva vrsta riječi koja kazuje o količini jedinica nekog

predmeta. Poznaju kategorije roda, broja i padeža.

Dijelimo ih po značenju i funkciji.

Po značenju brojeve dijelimo na glavne i redne. Glavni ukazuju na broj

jedinica nekog predmeta u skupu, a redni na broj jedinica koji treba

odbrojati da se dođe do nekog predmeta. Primjeri su glavnih brojeva

jedan, dva i tri, a primjeri rednih prvi, drugi i treći.

Glavni su brojevi deklinabilni i njihov se oblik mijenja od broja 1 do broja 4.

Od broja 5 nadalje njihov se oblik ne mijenja. Tablično ćemo prikazati

deklinaciju prvih navedenih brojeva.

NOMINATIV JEDNINA jedan - - -

GENITIV JEDNINA jednog (a) - - -

DATIV JEDNINA jednom (e,

u)

- - -

AKUZATIV JEDNINA jednog (a) - - -

VOKATIV JEDNINA jedan - - -

LOKATIV JEDNINA jednom (e,

u)

- - -

INSTRUMENTAL JEDNINA jednim - - -

NOMINATIV MNOŽINA jedni dva tri četiri

GENITIV MNOŽINA jednih dvaju triju četiriju

DATIV MNOŽINA jednim (a) dvama trima četirima

AKUZATIV MNOŽINA jedne dva tri četiri

19

VOKATIV MNOŽINA jedni dva tri četiri

LOKATIV MNOŽINA jednim (a) dvama trima četirima

INSTRUMENTAL MNOŽINA jednim (a) dvama trima četirima

Po funkciji razlikujemo njihovu poziciju u odnosu na druge vrste riječi,

stoga razlikujemo brojevnu imenicu, brojevni pridjev i brojevni prilog.

Brojevni pridjevi služe za izricanje odbrojene količine i dolaze uz imenicu.

Primjeri su dvoje, troje i četvero. Brojevne imenice najčešće označavaju

pripadnike muškog spola (dvojica, trojica, četvorica) te se također prilažu

imenici, a brojevni prilozi označavaju približnu količinu ljudskih jedinki

(desetak, petnaestak). Uporaba brojevnih priloga ograničena je na značenje

približenja i nikad uz sebe ne nosi prijedlog oko. Brojevne se imenice

dekliniraju kao imenice ženskog roda e-deklinacije.

NEPROMJENJIVE VRSTE RIJEČI

U nepromjenjive se vrste riječi ubrajaju prilozi, prijedlozi, uzvici, veznici i

čestice. Zajednička im je karakteristika nepoznavanje roda, broja i padeža,

deklinacije i komparacije.14

Prilozi su vrsta riječi koja se prilaže glagolima zbog pobližeg opisivanja.

Mogu označavati mjesto (ovdje, tamo, tu), vrijeme (danas, sutra, ljetos),

način (dobro, hrabro, odlučno), uzrok (bezrazložno), količinu (mnogo, nešto,

puno). Najčešće se tvore od imenica i pridjeva. Od imenica se najčeće tvore

vremenski prilozi (ljetos, jutros, jesenas, zimus, proljetos), a od pridjeva

načinski (dobro, loše, katastrofalno).

Prijedlozi su vrsta riječi koja najčešće označuje odnos među imenicama ili

onim na što upućuju zamjenice. Primjeri prijedloga su pod, nad, uz, za, u,

među, nad, pred, itd. Najčešće se koriste uz neke padeže (vidi

gorespomenuto). Najčešće se s imenicama vežu u tzv. prijedložne izraze

((gel) za kosu, (majica) od pamuka).

14 Neki načinski prilozi poznaju komapraciju (npr. dobro, smjelo, ...).20

Veznici su riječi koje povezuju riječi i rečenice. Postoje veznici

zavisnosloženih i nezavisnosloženih rečenica, no o njima će biti govora u

sintaksi.

Uzvici su riječi kojima se svraća pažnja ili izražava duševno stanje u

stanovitoj konkretnoj situaciji. Primjeri su eh, ah, oh, joj, jao, fuj, itd.

Postoje uzvici kojima se oponašaju zvukovi iz prirode i njih nazivamo

onomatopejskim uzvicima. Primjeri su takvih uzvika pljus, bum, buć, krc, cin.

Čestice (riječce, partikule) služe iskazivanju stava govornika prema

onome na što se on odnosi (zar, li, ne, neka, god, doista, naravno, ma, bilo,

čak, sasvim). Još se uvijek o njima malo zna, tj. lingvistički su najnerazrađenija

nepromjenjiva vrsta riječi.

STILSKI OBILJEŽENE MOFOLOŠKE KATEGORIJE

Unutar morfoloških kategorija (vrsta i oblika riječi) postoje one koje mogu biti

stilski obilježene, tj. koje nisu dio neutralnog jezika kojim se iznosi

doslovno značenje. Koriste se u stilski obilježenim tekstovima (najčešće

književnim) ili kad to lijepi govor zahtijeva.

To su:

1. imenice u instrumentalu uz glagol biti i postati (Ja sam

studentom. / Ja sam postao studentom.)

2. imenice u partitivnom genitivu (kad je riječ o prenesenom

značenju) (Nije vidio majke više od godine dana.)

3. kratka množina imenica (Golemi su zidi opasavali mitski grad.)

4. glagoli u aoristu i imperfektu15 (Vidjeh se s njom jučer na sat

vremena. – primjer SMS-poruke)

5. neodređeni pridjev (U duplji su ključevi zlatna kovčega.)

6. tonički oblik zamjenice uz glagol (Volim tebe, a ne nju, daj me

shvati!)

7. pridjev s naveskom (Pokušat ćemo dokučiti sve ljepote materinskoga

jezika.)

Sve vrste riječi osim stilske imaju i figurativnu obilježenost ovisno o njihovoj

uporabi. Ona se najviše nazire u pjesništvu, tj. pjesničkom jeziku i ostvaruje

se tvorbom neke figure. Problem je izrazito složen, stoga ćemo sagledati samo

15 Ponovno se pojavio u SMS-porukama, chatu, forumima i elektroničkoj pošti.21

pridjev kao jednostavniju vrstu. On se figurativno najčešće transformira u

epitet (zlatna jabuka, srebrna kosa, meden kovčeg), personifikaciju

(ostarjela kuća (V. Parun), poludjela ptica (D. Cesarić), pokojne kruške (A.

Žagar)), hiperbolu (krvavo sjemenje (J. Kaštelan), ubojita istina (V. Parun)) ili

oksimoron (mudra ludost, radostan mrtvac (Ch. Baudelaire)).

SINTAKSA

OSNOVNI POJMOVI

Sintaksa je jezična disciplina koja se bavi sintagmama i rečenicama kao

svojim glavnim jezičnim jedinicama. Sintagma je spoj dviju ili više riječi

koje su punoznačne16 i tvori se na nekoliko različitih načina, a rečenica je

spoj sintagmi ili misao izrečena riječima.17

VRSTE SINTAGMI

Sintagme se tvore spajanjem riječi među kojima mora postojati sklad

određenih gramatičkih kategorija. Temeljni su načini tvorbe sročnost ili

kongruencija, upravljanje ili rekcija i pridruživanje.

Sročnost ili kongruencija veza je imenice i pridjeva, pokazne ili posvojne

zamjenice. Bitno je naglasiti da se obe vrste riječi slažu u rodu, broju i

padežu (npr. nesagrađena kuća, ta kuća, njegova kuća).

Upravljanje se vezuje poglavito za glagole, ali i za neke druge vrste riječi.

Razlikujemo četiri vrste upravljanja, a to su:

1. imeničko upravljanje (spoj dviju imenica od kojih je prva u nominativu i

čini jezgru sintagme, a druga u genitivu jednine i može se

transformirati u pridjev; npr. zid kuće, stablo trešnje, noga stola)18

2. glagolsko upravljanje (spoj glagola i imenice pri čemu imenica može

funkcionirati kao izravni i neizravni objekt; kad funkcionira kao izravni

objekt, riječ je o jakom tipu glagolskog upravljanja (npr. kuhati

ručak, rezati kruh, začiniti salatu), a kad funkcionira kao neizravni

16 Punoznačnim ćemo se riječima baviti u leksikologiji i preciznije ih definirati. Zasad znajmo da su to imenice, glagoli, pridjevi, zamjenice, brojevi i prilozi.17 Definicija ima mnogo i one su vezane za različita gledišta, ovdje se izdvaja definicija iz tradicionalnih gramatika.18 Zbog imenice u genitivu, neki takve sintagme nazivaju genitivnim sintagmama.

22

objekt, riječ je o slabom tipu glagolskog upravljanja (npr. trčati

stazom, liječiti tabletama, porezati se nožem))

3. pridjevsko upravljanje (spoj pridjeva i imenice koji se ne slažu u

rodu broju i padežu (npr. pun sreće, sklon depresiji))

4. priložno upravljanje (spoj priloga i imenice ili priloga i pridjeva

(npr. puno sreće, svježe obrijan))

Pridruživanje je spoj priloga i glagola (npr. brzo trčati, sporo jesti, temeljito

učiti).

Najčešće ih prepoznajemo i analiziramo u rečenicama (primjer: u rečenici

Putujem neznanim kraljevstvom uz pomoć čarobnjaka koji nosi stožast šešir.

Nalazimo nekoliko sintagmi tvorenih na razne načine: putujem kraljevstvom

(slabo glagolsko upravljanje), neznanim kraljevstvom (sročnost), pomoć

čarobnjaka (imeničko upravljanje), nosi šešir (jako glagolsko upravljanje) i

stožast šešir (sročnost)).

GRAMATIČKO I OBAVIJESNO USTROJSTVO REČENICE

Rečenica je niz sintagmi i u njezinu gramatičkom ustrojstvu postoje dijelovi koji

su u međusobnoj zavisnosti. Temelj rečenice čini predikat jer on otvara

mjesto svim drugim dijelovima. Predikat se sintaktički može realizirati različitim

morfološkim sredstvima kao što su:

1. glagol (On uči.)

2. imenica (On je učenik.)

3. neodređeni pridjev (On je inteligentan.)

4. posvojna zamjenica (On je njezin.)

5. pokazna zamjenica (On je taj.)

6. glavni broj (On je jedan.)

7. redni broj (On je prvi.)

8. prijedložni izraz (On je za kavu.)

Najčešća je prvospomenuta realizacija glagolom, stoga takav predikat

nazivamo glagolskim. Ostale realizacije čine imenski predikat jer je izrečen

imenskom riječju (donekle odudara slučaj prijedložnog izraza) i nenaglašenim

oblikom pomoćnog glagola biti koji nazivamo sponom ili kopulom. Predikati

izrečeni posvojnom zamjenicama i brojevima očitljivi su samo iz konteksta i

23

potrebna im je nadopuna (npr. On je njezin (mladić)., On je taj (učenik)., On je

jedan (učenik)., On je prvi (na natjecanju iz hrvatskog jezika)).

Predikat otvara mjesto subjektu koji se najčešće realizira:

1. imenicom (Ana je učenica.)

2. osobnom zamjenicom (Ona je učenica.)

3. glavnim brojem (Jedna je izostala.)

4. rednim brojem (Prva je dobila nagradu.)

5. poimeničenim pridjevom (Mlada se udaje u subotu.)

6. glagolom u infinitivu (Trčanje je jako dobro za zdravlje.)

Realizacija subjekta brojevima također je očitljiva iz konteksta i traži

nadopunu (Jedna (učenica) je izostala., Prva (učenica) je dobila nagradu.).

Subjekt otvara mjesto atributu i apoziciji.

Apozicija je sintaktička kategorija koja može biti izrečena imenicom ili

imeničkom sintagmom i slaže se sa subjektom u rodu, broju i padežu (npr.

Djevojka Ana piše kvalitetne eseje., Vjeverica, prvakinja skokova, vješto u šumi

nalazi lješnjake.)

Atribut je sintaktička kategorija koja se realizira:

1. pridjevom (Lijepi jelen trči šumom.)

2. posvojnom zamjenicom (Njezin mladić studira na Filozofskom

fakultetu.)

3. pokaznom zamjenicom (Ta je djevojka maturirala prošle godine.)

4. imenicom (Prošle su godine posjekli stablo jabuke.)

5. prijedložnim izrazom (Sok od naranče rado pijem ljeti.)

Može se pojaviti uz subjekt ili objekt (u slučaju 4.). Prva tri navedena slučaja

atributa izvedena su iz sročnih sintagmi, stoga ih nazivamo sročnim

atributima. Posljednja dva navedena slučaja izvedena su iz imeničkih

sintagmi ili značenja prijedložnih izraza koji se mogu transformirati u

atributno pridjevsko značenje, stoga ih nazivamo nesročnim atributima.

Predikat otvara mjesto objektu i priložnoj oznaci.

Objekt se može realizirati:

1. imenicom u akuzativu (Odrezali smo dvije kriške raženog kruha.)

2. imenicom u partitivnom genitivu (Donesite nam vode!)

3. imenicom u slavenskom genitivu (Nemam novca.)

4. prijedložnim izrazom (Stavi ključeve na stol!)

5. imenicom u nekom kosom padežu (Protrči stazom.)

24

U prvim trima slučajevima riječ je o izravnom ili direktnom objektu, u

četvrtom slučaju o prijedložnom, a u petom o neizravnom ili indirektnom.

Priložna oznaka realizira se prilozima ili sintagmama koje označavaju:

1. mjesto (Jučer smo bili u Dubrovniku.)

2. vrijeme (Prošle smo godine putovali u Austriju.)

3. način (Učini to brzo i efikasno!)

4. uzrok (Obavili smo to zbog čvrste odluke.)

5. namjeru (Ići ćemo tamo radi upoznavanja druge kulture.)

6. količinu (Kupili smo mnogo vrsta voća.)

7. izuzimanje (Svi smo došli na vrijeme osim tebe.)

8. sredstvo (Zrakoplovom putujem u Sjedinjene Američke Države.)

9. društvo (S bakom razgovaram o obiteljskim tajnama.)

Obavijesno ustrojstvo rečenice vezano je za komunikacijsku situaciju ili

komunikacijski kontekst. Reprodukcijom jedne rečenice u komunikaciji

uspostavlja se kontekst koji se naznačuje pitanjem. Odgovor na dato pitanje

predstavlja novu obavijest ili remu, a poznati sadržaj rečenice staru

obavijest ili temu (npr. u rečenici Učenik piše zadaću. i komunikacijskom

kontekstu Tko piše zadaću? učenik je rema, a piše zadaću tema.) Navedeni

model služi u analizi povezivanja rečenica u tekst.

VRSTE REČENICA

Rečenicu određuje samo subjekt, samo predikat, subjekt i predikat ili

subjekt, predikat i neki od njihovih dodataka. Rečenice koju su određene

isključivo subjektom nazivamo bespredikatnim rečenicama, one su krnje

ili eliptične, prisutne su u govoru i po priopćajnoj su svrsi najčešće

usklične (npr. Vatra!, Voda!, Kiša!). Predikatom određene rečenice nazivamo

besubjektnima i one su najčešće vezane za izražavanje meteoroloških

promjena (npr. Grmi!, Kiši!, Sijeva!). Rečenice određene subjektom i

predikatom nazivamo jednostavnima (npr. Djevojka pjeva.), a kad im se

doda i koja predikatska (Djevojka pjeva glasno.) ili subjekatska (npr. Lijepa

djevojka pjeva.) dopuna, nazivamo ih jednostavno proširenima. Zajednička

im je karakteristika posjedovanje jednog predikata.

Rečenice koje imaju dva ili više predikata nazivaju se složenima. Nastaju

tako da se dvije ishodišne rečenice pomoću gramatičkog pravila sklapanja

25

spoje u jednu. Među njima može postojati odnos nezavisnosti (kad se mogu

odvojiti jedna od druge i pritom samostalno stajati), stoga ih nazivamo

nezavisnima ili zavisnosti (ne mogu se razdvajati i samostalno stajati), stoga

ih nazivamo zavisnima. Nezavisne prepoznajemo po veznicima, a zavisne po

veznicima, ali pouzdanije po pitanjima koja se postavljaju. Tablično ćemo

ispisati nezavisne rečenice i pripadajuće im veznike.

VRSTA REČENICE VEZNICI

SASTAVNE i, pa, te, ni, niti

SUPROTNE a, ali, no, nego, već

RASTAVNE ili

ISKLJUČNE samo, samo što, tek, tek što, do, jedino

ZAKLJUČNE zato, stoga, dakle, pa

REČENIČNI NIZ /

Primjer sastavne rečenice bio bi: Učim pa se odmaram., suprotne: Nisam

stigao do kraja, ali sam se jako potrudio, rastavne: Ili priznaj ili odlazi.,

isključne: Svi su došli, samo ti kasniš sat vremena., zaključne: Oprali smo

ruke, stoga možemo prionuti jelu.. Veznik pa pojavljuje se i u sastavnim i u

zaključnim rečenicama, ali se razlikuje po svom značenju i pravopisno se u

zaključnima bilježi zarezom. Primjer zaključne rečenice s tim veznikom bio bi:

Žurio sam jako, pa sam se spotakao na pločniku.

Rečenični niz pripada bezvezničkim (asindetskim) rečenicama. Primjer

takve vrste rečenice bio bi Obuci se, stavi kapu, zaveži čvrsto cipele, kreni u

planine, budi oprezan na snijegu.

Zavisnosložene rečenice sadrže glavnu i zavisnu rečenicu. Značenje

zavisne u odnosu je s radnjom u glavnoj. One su stvorene rečeničnim

oblikovanjem dijelova gramatičkog ustrojstva. Dijelimo ih na nepriložne

i priložne. Prepoznajemo ih po veznicima i pitanjima koja postavljamo za

svaku.

Nepriložne zavisnosložene rečenice nastaju rečeničnim oblikovanjem

predikata, subjekta, objekta i atributa, stoga ih nazivamo predikatnom,

subjektnom, objektnom i atributnom.

Predikatne rečenice najčešće su dopuna uz kopulu (npr. On je da mu nema

ravnog na cijelom svijetu. gdje glavna rečenica on je. biva nepostojanom bez

26

dodatka, a i taj dodatak rečenični je razvoj neke potencijalne imenske

sastavnice koja bi u ovom slučaju mogla biti izvrstan ili izvanserijski.)

Subjektne se rečenice realiziraju na dva načina, a to su:

1. pomoću poslovica ili gnomskih izraza (npr. Tko rano rani, dvije sreće

grabi. pri čemu subjektna rečenica tko rano rani može biti zamijenjena

subjektom ranoranilac.)

2. pomoću bezličnih konstrukcija (npr. Priča se da je on jako dobar

čovjek. gdje subjektna rečenica da je on jako dobar čovjek odgovara na

pitanje što? koje je i subjektno pitanje)

Objektne rečenice realizirane su rečeničnim razvojem objekta (npr.

Htio bih znati odakle dolazi ova praznina (S. Mihalić). Objektna se rečenica

odakle dolazi ova praznina može zamijeniti objektom sve i odgovara na što?

– pitanje za izravni objekt u akuzativu.)

Atributne se rečenice realiziraju rečeničnim razvojem atributa (npr.

Sreo sam poznanika s kojim sam išao u vrtić. atributna rečenica s kojim sam

išao u vrtić odgovara na pitanje kojeg? i može se zamijeniti atributom

poznatog.)

Priložne rečenice nastaju rečeničnim razvojem priložnih oznaka. To

su:

1. mjesne (npr. Išli smo kamo smo naumili ići. – mjesna rečenica kamo smo

naumili ići odgovara na pitanje kamo?)

2. vremenske (npr. Otići ću do njega kad osjetim potrebu za tim. –

vremenska rečenica kad osjetim potrebu za tim odgovara na pitanje

kad?)

3. načinske (npr. Ja volim ljeto kao što on voli zimu. – načinska rečenica

kao što on voli zimu odgovara na pitanje kako?)

4. uzročne (npr. Posvađao sam se s njom jer je izrekla neke laži o meni. –

uzročna rečenica jer je izrekla neke laži o meni odgovara na pitanje

zašto?)

5. namjerne (npr. Putuje u Indiju kako bi spoznao duhovne vrednote Istoka.

– namjerna rečenica kako bi spoznao duhovne vrednote Istoka odgovara

na pitanje s kojom namjerom?)

6. posljedične (npr. Toliko se smijao da ga je zabolio trbuh. – posljedična

rečenica da ga je zabolio trbuh izražava posljedicu radnje iz glavne

rečenice)

27

7. dopusne (npr. Otišli smo u grad iako je padala kiša. – dopusna rečenica

iako je padala kiša označava okolnost odlaženja u grad koja je mogla biti

spriječena)

8. pogodbene koje izražavaju uvjete izvršavanja neke radnje, a dijele

se na realne ili stvarne pogodbene (Ako ću dovoljno učiti, položit ću

ispit. – uvjet dovoljnog učenja ostvaruje rezultat), potencijalne ili

moguće pogodbene (Kad budem dovoljno učio, položit ću ispit. – uvjet

dovoljnog učenja omogućit će rezultat (može se dogoditi i ne mora) i

irealne ili nestvarne pogodbene (Da smo se voljeli manje, bilo bi nas

još i sad. (Jinx) – uvjet je voljenja i rezultat bivanja iznevjeren))

Prepoznaju se po značenju koje moramo dokučiti jer je to najpouzdaniji

kriterij.

9. poredbene (npr. Što je sunce više zapadalo, more je bivalo sve crvenije.

– radnje se obiju rečenica uspoređuju, tj. njihov intenzitet.)

Višestruko se složene rečenice sastoje od glavne i više zavisnih ili

zavisne i nezavisne. Imaju najmanje tri predikata. (Spavao sam dugo jer je

bilo hladno, a i boljela me glava. – rečenica se sastoji od glavne spavao sam

dugo, uzročne jer je bilo hladno i sastavne a i boljela me glava.)

LEKSIKOLOGIJA

OSNOVNI POJMOVI

Leksikologija je jezična disciplina koja se bavi leksikom. Leksik je sustav

leksema nekog jezika, a leksem je sličan riječi, ali puno općenitiji, tj.

predstavlja ukupnost njezinih oblika i značenja. Leksemi se dijele na

punoznačnice, tj. lekseme s leksičkim značenjem i nepunoznačnice, tj.

lekseme s gramatičkim svojstvima. Među vrstama riječi koje pripadaju

punoznačnicama nalaze se imenice, glagoli, pridjevi, zamjenice, brojevi i

prilozi, a nepunoznačnicama pripadaju prijedlozi, uzvici, veznici i čestice.

28

Svaka punoznačnica ima svoje osnovno značenje ili denotaciju (doslovno

značenje) i uporabno značenje ili konotaciju. Uporabno se značenje

rasprostire po funkcionalnim stilovima hrvatskog jezika, stoga ćemo se

time baviti u nastavku teksta.

Među leksičko-semantičke pojave kod leksema ubrajamo metaforu,

metonimiju, oksimoron, sinonimiju, homonimiju, antonimiju i

hiponimsko-hiperonimski odnos.

Metafora je prijenos značenja po sličnosti koji se orijentira na razinu

riječi, tj. leksičku razinu. Najčešće je vezana za pjesništvo (detaljnije će

riječi biti u nastavku), ali i za uobičajeni standardni jezik. Takve uobičajene

metafore karakterizira novog gubitak prijenosa značenja i postajanje

dijelom standardnog jezika i njihova otrcanost i česta uporaba. Nazivamo ih

leksikaliziranim ili okamenjenim metaforama. Primjeri za njih su rep

aviona, glava motora, krilo aviona, list papira, noga stola, grlo boce, jagodica

prsta. (Ako sagledamo metaforu krilo aviona, vidimo da se sastoji od dviju

riječi. Osnovno značenje riječi krilo životinjskog je podrijetla i pripada pticama,

a aviona je to da je on zračno prometno sredstvo. Prijenosom značenja po

sličnosti ptice koja leti po zraku i aviona, načinjena je navedena metafora. No,

na nju smo navikli u svakodnevnom govoru i pismu i neće nam izgledati

neobično kao recimo pjesnička metafora zlatnik dana (V. Parun).)

Metonimija je prijenos značenja po asocijativnosti, tj. po stvarnim,

iskustvenim odnosima u prostoru i vremenu. Primjer je za nju Cijeli je Zagreb

dočekao slavne nogometaše. Kada kažemo cijeli Zagreb, ne mislimo na Zagreb

kao grad, već na njegove stanovnike, tj. Zagrepčane. Metonimije su jako česte

u svakodnevnom jeziku, npr. polagati vozački, pisati kemijskom, jesti pohano.

Oksimoron je pjesnička figura (najčešće), ali postoji i u svakodnevnom

jeziku. Realizira se sintagmom koja sadrži dva značenjski suprotstavljena

leksema koja funkcioniraju kao antonimi. Primjeri su: mudra ludost, radostan

mrtvac, skromna raskoš, raskoš ničega.

Za razumijevanje triju leksičko-semantičkih pojava kao što su sinonimija,

antonimija i homonimija potrebno je razumjeti strukturu riječi kao jezičnog

znaka koji se sastoji od označitelja i označenog. Tu je teoriju razvio veliki

francuski lingvist Ferdinand De Saussure čijim radom započinje razdoblje

strukturalizma u lingvistici i književnoj znanosti. Označitelj nekog jezičnog

znaka grafijsko je ustrojstvo, a označeno njezino značenje (npr. riječ kreda

ima svoj označitelj koji glasi k+r+e+d+a, a njezino označeno je vapnenački

29

supstrat koji se upotrebljava za pisanje po ploči). Označitelj još nazivamo

formom jezičnog znaka, a označeno njegovim sadržajem.

Sinonimi su leksemi koji imaju različite označitelje, a jednako označeno.

Razlikujemo potpune (istoznačne) i djelomične (bliskoznačne) sinonime.

Potpuni sinonimi gotovo da ne postoje u jeziku, a djelomičnih je najviše. U

potpune ubrajamo najčešće one u kojima je jedan leksem stranog

podrijetla (npr. glazba – muzika, ljekarna – apoteka, povijest – historija, sustav

– sistem), a kod djelomičnih razlikujemo one koji su standardni (naraštaj –

generacija), poetski (kiša – dažd) kod kojih se poetski upotrebljava isključivo u

pjesničkom jeziku i kontaktni kod kojih jedna sastavnica pripada

standardnom jeziku, a druga dijalektu (rajčica – poma, pomidor). Svi

navedeni sinonimi, osim poetskih, zovu se općejezični ili samostalni jer se

reproduciraju u standardnom jeziku i dohvatljivi su svim izvornim

govornicima nekog jezika, a poetski se nazivaju kontekstualni ili

individualni jer ovise o određenom pojedincu (najčešće književniku) i nisu

svakom razumljivi.

Antonimi su leksemi koji imaju različite označitelje i označeno i pojavljuju

se u značenjskoj opreci. Dijelimo ih po podrijetlu na raznokorijenske

(prave) kojima pripadaju istina – laž, pametan – glup i istokorijenske

(neprave) kojima pripadaju otvoriti – zatvoriti, moralan – nemoralan. Po

naravi značenjske opreke dijelimo ih na binarne koji stoje u isključivom

komplementarnom odnosu (živ – mrtav, oženjen – neoženjen), stupnjevite

koji imaju i srednji član u opreci (mlad – star; između tih dvaju leksema stoji i

onaj srednje dobi) i obratni kao što su kupnja – prodaja, pobijediti – izgubiti,

ispod – iznad. Po stupnju usvojenosti dijelimo ih na općejezične kao što su

blizina – daljina i individualne (kontekstualne ili poetske) bosiljak i pelin

(npr. Ja bosiljak sijem, meni pelin niče. (narodna pjesma); bosiljak se

metaforički promatra kao nešto dobro, a pelin kao loše zbog gorčine.

Antonimijom se postižu pjesničke figure kao što su antiteza i oksimoron.

Homonimi su leksemi jednakih označitelja, ali različitog označenog.

Pojavljuje se u morfologiji prilikom nekih promjena, primjerice deklinacije,

stoga je nazivamo obličnom ili morfološkom homonimijom (riječ jabuka u

nominativu jednine i genitivu množine) i u leksikologiji, a nju nazivamo

leksičkom homonimijom (luk (kao povrće oštra okusa) – luk (dio oružja uz

strijelu). Razlikuju se u naglasku; prvi je leksem obilježen kratkosilaznim, a

drugi dugosilaznim naglaskom.) Razlikujemo homografe ili istopisnice

30

(lekseme istih označitelja, ali različitog označenog i različitih akcenatskih

svojstava) i homofone ili istozvučnice (lekseme istih označitelja, ali različitih

označenih i pravopisnih svojstava). Primjer je homografa duga (meteorološka

pojava) – duga (ženski rod pridjeva dug), a homofona (višnja (vrsta voća) –

Višnja (žensko ime)).

Hiperonimi su značenjske nadređenice, a hiponimi podređenice. Više

hiponima jednog hiperonima nazivamo kohiponimima ili značenjskim

subodređenicama. Oni se pojavljuju najčešće u opisu rodova i vrsta.

Hiperonim može biti životinja, njegovi kohiponimi lav, pas, mačka, tigar.

FUNKCIONALNA RASLOJENOST LEKSIKA

Jezik se funkcionalno raslojava na funkcionalne stilove, tj. područja

raznovrsne jezične uporabe. Stare teorije govore o postojanju pet

funkcionalnih stilova; novinarskom, razgovornom,

književnoumjetničkom, znanstvenom i administrativnom, a nove im

teorije pribrajaju još i stil hiperteksta (cjelokupnog internetskog jezika i jezika

online-komunikacije)19. Svaki funkcionalni stil sadrži određena pravila i određeni

leksik. Sagledat ćemo ih i opisati.

Znanstveni funkcionalni stil najstroži je od svih. Karakteriziraju ga što veća

moguća objektivnost, egzaktnost i jednoznačnost. Najčešće se koristi

svojom terminologijom ili metajezikom što je glavni operativni sustav svake

znanosti. Prednost ima denotativni jezik i što doslovnije značenje. Umjesto

osobne perspektive u opisu, koristi se zamjenica mi ili bezlična konstrukcija.

Primjer je rečenice koja pripada znanstvenom stilu: Na ovom ćemo primjeru

sagledati strukturu sintagmi s nesročnim atributima.

Književnoumjetnički funkcionalni stil, za razliku od znanstvenog, daje

prednost slobodi izražavanja, što manje denotativnog, a više konotativnog

jezika (bogatstvo pjesničkih figura i cvat prenesena značenja). Veoma

je složen za razumijevanje, leksik mu je bogat i raznovrstan i predstavlja

bogatstvo koje književnici mogu učiniti u nekom jeziku. Primjer koji bi pripadao

književnoumjetničkom stilu bio bi: Pođimo u planine i pomolimo se vjetru ljeta /

Danu s pjegama vremena, s lišćem i korijenjem / u prolaznost (V. Parun).

19 Jako se dinamično istražuje u novije vrijeme i još uvijek ne postoji dovoljno spoznaja o njemu.31

Novinarski funkcionalni stil stoji na razmeđu znanstvenog i

književnoumjetničkog i spaja elemente egzaktnosti i objektivnosti, te

određene slobode izražavanja. Rečenica koja bi pripadala novinarskom

funkcionalnom stilu bila bi: Jadranka će Kosor pristupni ugovor s Europskom

Unijom potpisati nakon izbora. Samo nekoliko dana, ali ipak NAKON izbora.

(novinski naslov u kojem se dobiva informacija, a jedna je riječ grafostililistički

izražena).

Administrativni funkcionalni stil najplošniji je od svih, daje prednost

shematiziranim konstrukcijama (one u kojima se ponavljaju određeni

dijelovi i gdje postoji točno jasan redoslijed) i koristi ga kao jezik birokracija.

Primjer je koji ga oslikava: JMBG se više ni ne koristi ni ne piše na elektroničke

obrasce o identitetu.

Razgovorni funkcionalni stil vezuje se za jezik svakodnevne

komunikacije i karakteriziraju ga tri vrste leksema. To su kolokvijalizmi

koji se koriste u neslužbenoj komunikaciji (fora, kužiš, frajer ...)20, žargonizmi

koji pripadaju određenim dobnim i obrazovnim skupinama (učenički,

studentski, liječnički, profesorski, akademski žargon; npr. iz učeničkog i

studentskog žargona: kralj, car, lik, mrak, super) i vulgarizmi koji se još

nazivaju verba opscena i pripadaju pučkom jeziku (npr. guzica, sranje, kurac,

pička, jebati).

Leksik funkcionalnih stilova podliježe raznim konotacijama. Primjerice,

osnovno značenje riječi trivijalno je jednostavno, a u znanstvenom

funkcionalnom stilu trivijalno znači opće poznato. Riječ primitivan ima osnovno

značenje jednostavan, a u razgovornom funkcionalnom stilu označava

zaostalost i priglupost. Ispreplitanje konotacija nekad dovodi do pomutnje o

osnovnom značenju.

TVORBA RIJEČI

Riječi se tvore od jedne ili dviju riječi po određenim tvorbenim uzorcima.

Tvorba od jedne riječi naziva se izvođenje, a od dviju slaganje. Izvođenjem

nastaju izvedenice, a slaganjem složenice.

Tvorbeni uzorak svake riječi sastoji se od tvorbenih sastavnica između

kojih stoji tvorbena granica ili tvorbeni šav. Tvorbene su sastavnice

riječi, sufiksi, prefiksi i interfiks ili spojnik –o– (npr. riječ učiteljev tvorena

20 Danas je teško uočiti granice između žargonizama i kolokvijalizama zbog stalnog raslojavanja razgovornog funkcionalnog stila kao onoga koji se najbrže i najdinamičnije stvara i mijenja. Kolokvijalizmi bi bili, pojednostavljeno rečeno, leksemi koji su proizašli iz žargona, proširili se i ustalili na dulje vrijeme.

32

je od riječi učitelj i sufiksa –ev sufiksalnom tvorbom, riječ i sufiks su tvorbene

sastavnice, a njihova granica tvorbeni šav).

Tvorbene uzorke i načine određujemo tvorbenom analizom ili tvorbenom

motivacijom, tj. semantičkom (značenjskom) analizom riječi.

Izvođenje je tvorbeni uzorak koji se sastoji od triju načina; sufiksacije,

prefiksacije i prefiksalno-sufiksalne tvorbe.

Sufiksacija je veza riječi i sufiksa (riječ prodavačev posvojni je pridjev

nastao od imenice prodavač i sufiksa –ev).

Prefiksacija je veza riječi i prefiksa (riječ prokuhati svršeni je glagol nastao

prefigiranjem glagola kuhati prefiksom pro–). Postoji i prefiksacija s

prefiksoidima21 (npr. riječi psihoanaliza ili biocenoza nastale su prefigiranjem

riječi analiza i cenoza prefiksoidima psiho– i bio–).

Prefiksalno-sufiksalna tvorba veza je prefiksa, korijena riječi i sufiksa

(riječ podmorje imenica je koja označava prostor ispod mora; sastoji se od

prefiksa pod–, korijena –mor– i sufiksa –je).

Slaganje je tvorbeni uzorak koji se sastoji od triju načina: srastanja,

čistog slaganja i složeno-sufiksalne tvorbe.

Srastanje je veza dvaju leksema bez spojnika (npr. blagdan, radoznao,

znatiželjan). Tim načinom nastaju i tzv. srasli prilozi od prijedložnih izraza

(nizbrdo, napamet, naglas, naizust).

Čisto slaganje veza je riječi ili korijena riječi, spojnika i riječi (npr.

krovopokrivač označava zanimanje pokrivanja krovova; sastoji se od riječi krov,

spojnika –o– i riječi pokrivač, riječ vodogrijač označava napravu za grijanje

vode, sastoji se od korijena riječi vod, spojnika i riječi grijač). Druga riječ u ovim

primjerima mora biti punoznačna.

Specifična vrsta čistog slaganje je tzv. čisto slaganje s ništičnim (nultim)

spojnikom (npr. riječ zimzelen nastala je od korijena zim riječi zimski, nultog

spojnika i riječi zelen, riječ Dalmacijavino nastala je od riječi Dalmacija, vino i

ništičnog spojnika.

Složeno-sufiksalna tvorba veza je korijena riječi, spojnika, korijena

riječi i sufiksa koji može biti proizvoljan ili nulti (npr. riječ srednjovjekovni

nastala je od korijena srednj-, spojnika

–o–, korijena vjekov, sufiksa ni, a riječ rukomet od korijena ruk, spojnika –o–,

korijena met i nultog sufiksa).

21 Nepravi prefiks.33

Pomoćni tvoreni način nazivamo preobrazbom ili konverzijom koja se

definira kao promjena riječi iz jedne vrste u drugu. Razlikujemo

poimeničenje ili supstantivizaciju, popridjevljenje ili adjektivizaciju,

popriloženje ili adverbijalizaciju, poprijedloženje ili prepozicionalizaciju,

povezničenje ili konjukcionalizaciju.

Poimeničenje je najčešće pretvorba pridjeva u imenicu (u rečenici Ta se

djevojka udala jako mlada. riječ mlada pridjevskog je podrijetla, a u rečenici

Mlada se udala jučer. imeničkog).

Popridjevljenje je najčešće pretvorba glagolskog pridjeva trpnog u opisni

pridjev (u rečenici Ova je tkanina uvezena iz Kine. nalazimo na glagolski

pridjev trpni uvezena, a u rečenici Uvezena se tkanina prodaje u velikim

količinama. ista je riječ opisni pridjev.)

Popriloženje je pretvorba prijedložnog izraza u prilog (na smrt (osuđen) –

nasmrt (bolestan)).

Poprijedloženje je najčešće pretvorba imenice u instrumentalu u

prijedlog (npr. u rečenici Krajem je odzvanjao zvuk cimbala. nalazimo na

instrumental jednine imenice kraj, a u primjeru Krajem godine zaključit ćemo

ocjene. ista je riječ prijedlog).

Povezničenje je najčešće pretvorba odnosne zamjenice u veznik (npr. u

rečenici Koji je to dječak? nalazimo odnosnu zamjenicu koji, a u rečenici Igrao

sam se s dječakom koji ima tri brata. nalazimo veznik koji).

OSNOVE FRAZEOLOGIJE

Frazeologija je lingvistička poddisciplina koja proučava frazeme. Frazemi

su jezične kategorije koje karakterizira određena gramatička svojstva. To su:

1. oni su ustaljena i stabilna veza između dviju punoznačnih riječi

2. imaju stalan sastav i raspored sastavnica

3. njihovo značenje ne proizlazi iz zbroja značenja njihovih sastavnica

4. reproduciraju se u govornom aktu, a ne stvaraju, pripadaju onome

što je u jeziku naučeno i svojstveno njegovim izvornim govornicima

34

Među njima postoje semantički odnosi sinonimije, antonimije, polisemije ili

višeznačja i varijantnosti.

Frazemske varijante ili inačice dva su ili više frazema koji imaju isto

značenje (primjerice mršavost se karakterizira kao biti kost i koža ili biti suh

kao bakalar).

Frazemski su sinonimi dva ili više frazema s istim značenjem koji se

razlikuju samo u jednoj sastavnici (za bezosjećajnost postoje frazemi

hladan kao led i hladan kao kamen).

Frazemski su antonimi dva ili više frazema suprotnog značenja (živjeti na

kruhu i vodi i živjeti kao bubreg u loju).

Prema vrsti središnje riječi ili punoznačnice razlikujemo:

1. imeničke frazeme (kamen smutnje)

2. glagolske frazeme (dati petama vjetra)

3. pridjevske frazeme (mrtav umoran)

4. priložne frazeme (navrat – nanos)

Po sintaktičkom ustrojstvu razlikujemo frazeme sintagme (majstor od

pera, jabuka razdora) i frazeme rečenice (Kocka je bačena. Jabuka ne pada

daleko od stabla.).

Po podrijetlu razlikujemo:

1. nacionalne frazeme (mirna Bosna, od Kulina bana)

2. biblijske frazeme (od Adama i Eve, dolina suza)

3. antičke frazeme (gordijski čvor, jabuka razdora)

4. prevedene strane frazeme (hodati po jajima, prošla baba s kolačima)

5. neprevedene strane frazeme (take it easy)

POSUĐENICE

Posuđenice su leksemi posuđeni iz drugog jezika zbog unutarjezičnih i

izvanjezičnih razloga. Unutarjezični su razlozi oni koji nalaze to kao problem

jer u našem jeziku postoji praznina na određenom mjestu ili u slučaju

bliskoznačnosti. Izvanjezični su razlozi oni koji se sastoje od zemljopisnih,

kulturnih, političkih, znanstvenih i umjetničkih kontakata među

narodima.

U posuđivanju postoje jezik davalac, jezik primalac i posredni jezik, a

razlikujemo izravno, posredno i kružno posuđivanje. Izravno je

35

posuđivanje prijenos riječi u jezik primalac, posredno se prenosi preko

trećeg jezika, a kružno preko jezika davaoca koji ponovno prima

posuđenu riječ.

Posuđenice imaju svoje nazive ovisno iz kojeg jezika dolaze. Tablično ćemo

prikazati popis jezika i nazive posuđenice iz tih jezika.

JEZIK NAZIV POSUĐENICE

mađarski hungarizam

češki bohemizam

srpski srbizam

makedonski makedonizam

slovenski slovenizam

turski turcizam

arapski arabizam

engleski anglizam

njemački germanizam

španjolski hispanizam

portugalski luzitanizam

francuski galicizam

Posuđenice razlikujemo po njihovoj vrsti, tj. po određenom stupnju

prilagođenosti u jeziku primaocu. Tablično ćemo ispisati nazive vrsta,

definicije i primjere koji ih ilustriraju.

VRSTA POSUĐENICE DEFINICIJA PRIMJER

STRANA RIJEČ neprevedeni leksem koji

se koristi u svom

izvornom obliku

mainstream, body art

TUĐICA sadrži na morfemskoj

razini jedan dio nepoznat

u hrvatskom jeziku

bicikl, fascikl

PREVEDENICA leksem nastao izravnim

prevođenjem iz stranog

jezika

neboder, vodopad

INTERNACIONALIZAM posuđenica iz latinskog mozaik, biologija

36

ili grčkog koja sličan

oblik ima u svim

indoeuropskim jezicima

EGZOTIZAM leksem koji ukazuje na

specifičnost nekog

naroda

tortilja, paelja

EPONIM leksem koji nastaje od

osobnog imena

petrarkizam, sendvič

USVOJENICA leksem usvojen velikim

dijelom u jeziku

primaocu

krumpir, trešnja

ZNAČENJSKA

POSUĐENICA

leksem čije je značenje iz

jezika davaoca

preneseno na riječ u

jeziku primaocu

miš (kao dio računalne

opreme)

Posuđenice se u hrvatskom jeziku podvrgavaju pravilima purizma22 ako je to

potrebno i ako postoji hrvatska riječ. Postoji pet pravila purizma. To su:

1. eponimi, internacionalizmi i egzotizmi ostaju u hrvatskom standardnom

jeziku

2. posuđenice koje su uvriježene ostaju u jeziku

3. ako za neku posuđenicu postoji hrvatski leksem, mora se provjeriti je li

im značenjski opseg jednak

4. u slučaju šireg ili užeg sadržaja posuđenice, ona se uporabljuje samo kad

se hrvatski leksem ne može zamijeniti i u slučaju preciziranja

5. kod različitih izraza posuđenice koji se pojavljuju, uvijek se bira onaj koji

je na višem stupnju prilagođenosti

OSNOVE LEKSIKOGRAFIJE

Leksikografija je lingvistička poddisciplina koja se bavi teorijom i

praksom sastavljanja rječnika. Rječnici se definiraju kao samostalni

popisi leksema nekog jezika s objašnjenjem njihova značenja.

22 jezična čistoća ili čistunstvo37

Postoji nekoliko tipova rječnika: enciklopedijski rječnici u kojima se tumače

leksemi vezani za dostignuća suvremene znanosti koji se dijele na opće

(vezane općenito za sve znanosti) i posebne (vezane za jednu znanstvenu

disciplinu) i jezični u kojima se ispisuje leksičko blago nekog jezika.

Jezični rječnici mogu po opsegu biti jednojezični, dvojezični i višejezični ili

mali (do 15 000 leksema), srednji (do 60 000 leksema) i veliki (više od 100

000 leksema).

Ovisno o sadržaju, jednojezični rječnici mogu biti objasnidbeni, dijalektalni,

povijesni, etimološki, frazeološki, pravopisni, sinonimni, antonimni, ...

Svaki se leksem obrađen u rječniku nalazi u obliku jedne leksikografske

jedinice. Jednu leksikografsku jedinicu čine:

1. natuknica ili lema (leksem koji se obrađuje i tumači i stoji uvijek u svom

paradigmatskom obliku, imenske riječi u nominativu jednine, a glagoli u

infinitivu)

2. odrednica (podatak koji se donosi uz leksem; gramatička (vrsta riječi),

etimološka (jezik iz kojeg je potekla), stilistička (pripadnost

određenom funkcionalnom stilu), normativna (pripadnost standardnom

jeziku ili dijalektu)

3. leksikografska definicija (određivanje značenja riječi)

Najvažniji hrvatski rječnici su:

1. Faust Vrančić: Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika, 1595.

2. Jakov Mikalja: Blago jezika slovinskoga, 1650.

3. Juraj Habdelić: Dikcionar ili reči slovenske, 1670.

4. Ardelio Della Bella: Dizionario italiano-latino-illyrico, 1728.

5. Ivan Belostenec, Gazophylacium, 1740.

6. Sušnik i Jambrešić: Lexicon latinum, Zagreb, 1742.

7. Joakim Stulli: Trojezični rječnik, 1801.

8. Akademijin rječnik, 1880. – 1976.

9. Broz – Iveković: Rječnik hrvatskoga jezika, 1901.

10. Vladimir Anić: Rječnik hrvatskoga jezika, 1991.

11. Vladimir Brodnjak: Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika,

1991.

12. Anić – Silić: Rječnik hrvatskoga jezika, 1999.

38

OSNOVE POVIJESTI JEZIKA I DIJALEKTOLOGIJE

Hrvatski jezik pripada indoeuropskoj skupini jezika. Unutar te skupine

ubraja se u slavenske jezike i to u južnoslavensku jezičnu porodicu.

Njegov razvoj pratimo od početaka pismenosti (11. st.) do danas u šest

kronoloških razdoblja.

Prvo razdoblje zauzima vrijeme srednjovjekovlja koje obuhvaća razdoblje

od početka 11. do kraja 14. stoljeća. Jezik najranijih spomenika je

crkvenoslavenski hrvatske redakcije, a pismo glagoljica, narječje

čakavsko. Spomenici koji svjedoče o pismenosti su Krčki natpis, Valunska

ploča, Plominski natpis (11. st.), Bašć(č)anska ploča (11. – 12. st.). Do 14.

st. oblikuje se hrvatski tip uglate glagoljice, a latinica sve više ulazi na

jezičnu scenu. Prvi spomen hrvatskog jezika pojavljuje su 14. stoljeću, točnije

1325. godine na Istarskom razvodu.

Drugo razdoblje zauzima vrijeme kasnog srednjovjekovlja i renesanse, tj.

15. i 16. stoljeće. To je razdoblje tzv. međudijalekatske prožimnosti gdje

se kajkavizmi i štokavizmi sve više uvlače u strukturu čakavskog standarda.

Dokaz tomu je i stvaranje prvog velikog rječnika Fausta Vrančića.

Treće razdoblje zauzima vrijeme hrvatskog baroka, tj. 17. i prvu polovicu

18. stoljeća. U tom razdoblju nastaje prva hrvatska gramatika Bartola

Kašića Institutionum linguae Illyricae libri duo 1604. godine. Nastaju

mnogi važni rječnici, a latinica gotovo potpuno zauzima prvo mjesto.

Četvrto razdoblje zauzima vrijeme hrvatskog prosvjetiteljstva i traje do

početka Hrvatskog narodnog preporoda. U tom se razdoblju formira

novoštokavica koja će biti temelj za budući standardni jezik. Nastaju važni

rječnici, Reljkovićeva Nova slavonska i nimačka gramatika i završava

važni događaj u hrvatskoj kulturi, a to je Katančićev prijevod Biblije.

Peto razdoblje obuhvaća razdoblje Hrvatskog narodnog preporoda do

kraja 19. stoljeća. Ljudevit Gaj uvodi dijakritičke znakove i daje veliki

doprinos hrvatskoj grafiji. Formiraju se prvi refleksi jata, uvodi se

samoglasničko r u genitivu množine ženskog roda piše se h. Te stavove najviše

brani zagrebačka filološka škola sa svojim predstavnicima Adolfom

Veberom Tkalčevićem i Bogoslavom Šulekom. To izaziva sporove na

tadašnjoj jezikoslovnoj sceni i formira se zadarska filološka škola na čelu s

Antom Kuzmanićem koja se zalaže za novoštokavsku ikavicu kao temelj

standardnog jezika i riječka filološka škola s Franom Kurelcem koja je

težila još većoj arhaizaciji jezika. Ta je škola imala najmanje odjeka. Ovo

39

razdoblje završava Bečkim književnim dogovorom iz 1850. godine kojim

je istočnohercegovačka novoštokavica postavljena kao temelj standardnog

jezika.

Šesto razdoblje traje od kraja 19. do kraja 20. stoljeća. U njoj dolazi do

normiranja hrvatskog standardnog jezika. Nastaje poznata Akademijina

gramatika i pravopis. Odigrao se 1953. godine i poznati Novosadski

dogovor u kojem su doneseni zakoni o tome kako je jezik Srba, Hrvata i

Crnogoraca s ijekavskim i ekavskim narječjem, službeni jezik tadašnje SFRJ

zove hrvatsko-srpski i da latinično i ćirilično pismo budu u službenoj uporabi.

Normiranje hrvatskog standardnog jezika počinje s raspadom socijalizma i

osamostaljenjem Republike Hrvatske.

Hrvatski se jezik sastoji od triju narječja i triju govora. Narječja su

čakavsko, kajkavsko i štokavsko, a govori ikavski, ekavski, ijekavski.

Tablično ćemo ispisati neke osnovne karakteristike svakog narječja na

fonološkoj, morfološkoj i leksičkoj razini.

NARJEČJE FONOLOŠKA R. MORFOLOŠKA

R.

LEKSIČKA R.

čakavsko vokal uz

slogotvorno r (krv

– karv)

infinitiv bez i,

lokativ ženskog

roda na –ah

talijanizmi

(ponistra, škoj,

kantun)

kajkavsko nepostojanje

sibilarizacije i

vokalizacije

genitiv množine s

nultim morfemom

(ruk, knjig), stari

oblik prezenta

(ideju, bereju)

germanizmi

(kušlec, škoda)

hungarizmi

(pajdaš, hahar)

štokavsko prisutna

kontrakcija

za+infinitiv,

infinitiv bez i

turcizmi (đul,

pendžer, ćorav,

badava)

40

KNJIŽEVNA TEORIJA I POVIJEST

TEMELJNI POJMOVI

Književnost je jedna od umjetnosti koji čini čovjekov mentalni univerzum.

Kako se izražava jezikom, možemo je nazvati i jezičnom umjetnošću.

Kolokvijalno rečeno, često je nazivaju umjetnošću riječi.

Književnošću se bave spisatelji, pjesnici, dramatičari koji se nazivaju

stvarateljima književnosti, a znanost koja proučava zakonitosti

književnosti kao umjetnosti naziva se književnom znanošću.

Književna se znanost sastoji od nekoliko područja, a to su književna teorija,

književna povijest, književna kritika i književna metodologija.

Književna je metodologija od svih najviše pozicionirana jer stvara i

istražuje metode kojima se književnost proučava i sudjeluje u ostalim

trima područjima.

Književna je teorija disciplina koja proučava unutarnje zakonitosti nekog

djela (pripadnost nekom rodu, vrsti, tematsko-idejni sloj, ...). Nazivaju je još i

poetikom mada je to prilično neprecizno jer poetika obuhvaća samo dio onoga

što teorija sadrži, no detaljniju ćemo razradu napustiti. U vezi je s književnom

teorijom i proučavanje jezika književnog djela čime se bavi književna

stilistika koja je primarno jezikoslovna disciplina.

Književna povijest proučava kontekst u kojem je neko djelo nastalo

(književno razdoblje, strujanje, stil) i autorovu poziciju u tom kontekstu.

41

Književna kritika bavi se vrednovanjem književnih djela i njihovim

pozicioniranjem u neki književni kontekst. Postoje dvije vrste kritike, a to

su impresionistička i heuristička. Impresionistička kritika subjektivnog je

tipa i nastaje na temelju dojma koje je neko djelo ostavilo na kritičara, a

heuristička teži objektivnom uvidu služeći se metodama književne teorije i

književne povijesti.

Osnovna je podjela književnosti na usmenu (oralnu) i pisanu. Usmena je

književnost stara kao i sam čovjek, a nastala je usmenim prenošenjem

književnog materijala iz generacije u generaciju. Pisana se književnost

pojavila u vrijeme starih civilizacija i traje do danas. Odvajanje usmenosti od

pisanosti dogodilo se u romantizmu kada književnost dobiva i predznak

svjetska i kad se širi izvan svojih tadašnjih granica obarajući i rušeći

civilizacijske i kulturne prepreke. Druge su podjele književnosti po književnim

razdobljima i epohama, a treće po književnim rodovima i vrstama.

KNJIŽEVNI RODOVI, VRSTE I NJIHOV POVIJESNI RAZVOJ

LIRIKA

Književni rodovi i vrste temeljne su jedinice kojima se određuju karakteristike

nekog djela. Svaka od tih kategorija ima svoje opće i specifične

karakteristike.

Rodovi su lirika, epika, drama i diskurzivni književni oblici.

Lirika je najstariji književni rod (stara koliko i sam čovjek; prvi su se zapisi

pojavili na staroegipatskim glinenim pločama), karakteriziraju je

izražavanje misli i osjećaja, izrazita subjektivnost, jezik utemeljen na

ritmu, bogatstvu motiva i pjesničkih slika, te figurativnom govoru koji

doprinosi njezinoj raskošnosti, ali i, katkad, hermetičnosti. Etimološki dolazi od

grčke riječi lyra što označava lirski instrument, stoga se spekulira o tome da je

nastala kao sjedinjenje glazbe, glume, govora i plesa.

Sastoji se od mnogobrojnih vrsta koje se pojavljuju od antičkih vremena.

Dijelimo je na tematske i tradicionalne vrste.

Tematske su lirske vrste ljubavna, pejzažna, misaona, socijalna,

religiozna, misaona i refleksivna.

42

Ljubavna je pjesma ona kojoj je glavna tema ljubav autora prema drugoj

osobi. Opisuju širok raspon osjećaja; od ushićenosti i zaljubljenosti (Šiško

Menčetić: Blažen čas i hip, Josip Pupačić: Volio sam je kao travu) do osjećaja

tuge i odbačenosti (Antun Gustav Matoš: Utjeha kose, Vesna Parun: Ti koja

imaš nevinije ruke).

Pejzažne su pjesme one koje opisuju neki pejzaž na doslovni ili

denotativni (Vladimir Vidrić: Pejzaž I) i konotativni način, tj. najčešće kao

odraz nekog svojeg duhovnog stanja (Petar Preradović: Oluja)).

Socijalne su pjesme one koje opisuju socijalno obespravljene ljude ili

siromahe i njihovu patnju (Dobriša Cesarić: Vagonaši).

Religiozne su pjesme one koje opisuju neku religijsku temu; npr. problem

Božjeg postojanja (Ivo Andrić: Bog izbija kao svjetlo) ili odnosa prema

božanskim kategorijama (Nikola Šop: Isus čita novine).

Misaona pjesma obrađuje neku općeljudsku ili filozofsku temu, a autor

obvezno zauzima glas promatrača iz univerzalnog ljudskog, kulturnog i

civilizacijskog iskustva (Silvije Strahimir Kranjčević: Mojsije).

Refleksivna lirska pjesma obrađuje također općeljudske ili filozofske

teme, ali autor isključivo progovara iz svog individualnog iskustva (Jure

Kaštelan: Jadikovka kamena).

Postoje lirske pjesme (mahom iz književnosti 20. st.) koje mogu imati

karakteristike više tematskih vrsta što je izvor njihove svekolike snage.

Tradicionalne lirske vrste potječu iz antičke književnosti. To su:

1. himna (pjesma posvećena nekome (ljudskoj ili božanskoj osobi)

vrijednom poštovanja (Himna bogu Sunca), kasnije je njihovo značenje

ublaženo i pretvoreno u himnu domovini, naciji, kulturi, jeziku (Antun

Mihanović: Horvatska domovina)).

2. oda (pjesma posvećena nekome vrijednom divljenja, pisali su ih

Pindar, Alkej, Horacije, Sapfo; primjerice Oda Afroditi)

3. elegija (pjesma koja izražava tugu i žaljenje za nečim izgubljenim;

poznati su elegičari Ovidije i Franjo Ciraki, a od domaćih autora latinist

Juraj Šižgorić; primjerice Elegija o pustošenju Šibenskog polja)

4. ditiramb (pjesma u kojoj se slave životne radosti; prvotni su bili

spjevani u čast boga Dioniza; primjer je te vrste pjesma Cvrčak Vladimira

Nazora)

43

5. epigram (šaljiva, podrugljiva kratka pjesma usmjerena protivniku

iz privatnog i političkog života; najpoznatiji epigramatičari bili su Simonid,

Marcijal i domaći autor Ivan Česmički)

6. epitaf (pjesma spjevana na nadgrobnom spomeniku; najpoznatiji su

stvaratelji te vrste Mak Dizdar i Ivan Česmički)

7. idila (pjesma koja slavi ljepote pastirskog života (postoje nazivi bukolika

i pastoralna pjesma (njezin je začetnik Teokrit, vjerni nastavljač

Vergilije))

8. epitalam (svadbena pjesma posvećena mladencima)

9. epinikij (antička pjesma spjevana u čast pobjednicima na sportskom

natjecanju)

10. psalam (pjesma o ništavnosti života i slavi božanstva biblijske

tematike)

Prijelazni oblik lirske vrste prema prozi nalazimo u pjesmi u prozi koja

sjedinjuje neke lirske (lirski obrađena tema ritmičkim i figurativnim jezikom) i

epske (prozna rečenica, pripovijedanje). Najpoznatiji je pjesnik pjesme u prozi

Charles Baudelaire, a naši su domaći nasljednici Nikola Šop i Fran

Mažuranić.

EPIKA

Epika je književni rod koji se primarno služi pripovijedanjem (naracijom) i

opisivanjem (deskripcijom). Razvija se još od stare Grčke u okviru epske

proze i poezije.

Epska se poezija razlikuje, tj. obuhvaća tri vrste, a to su epska pjesma, ep,

epopeja i epilij.

Epska je pjesma epsko djelo u stihovima manjeg opsega.

Ep je djelo u stihovima većeg opsega koje može biti različite tematike. Iz tog

kuta, razlikujemo povijesni (Homer: Ilijada – tematika mitološke povijesti),

religiozni (Hesiod: Teogonija), idilski (Vergilije: Bukolike), životinjski

(Vladimir Nazor: Medvjed Brundo), komični (Homer: Boj žaba i miševa),

didaktički (Vergilije: Georgike) i romantični ep (Lodovico Ariosto: Bijesni

Orlando).

Epopeja je naziv za herojski ep. Primjeri su za nju, naravno, slavni grčki epovi

Ilijada i Odiseja i rimska Eneida.

Epilij je vrsta kraćeg epa.

44

Osim epskih vrsta, postoje i lirsko-epske vrste, a to su poema, romanca i

balada.

Poema je lirsko-epska vrsta s nekim dramskim elementima (npr. George

Gordon Byron: Hodočašće Childea Harolda).

Romanca je lirsko-epska vrsta najčešće ljubavne tematike koja opisuje

neki događaj.

Balada je lirsko-epska vrsta tužne intonacije i melankoličnog ugođaja

nastala u Provansi u 13. st. (razdoblje srednjeg vijeka).

Epska je poezija uglavnom vezana za starija razdoblja. U Europi se,

primjerice, posljednji ep piše u baroku, a u Hrvatskoj u modernizmu kao

zakašnjela tradicija. Epska je proza znatno učestalija i kompleksnije

strukturirana što se tiče vrsta. Razlikujemo jednostavne i složene prozne

oblike. Jednostavni su oblici karakteristični za usmenu književnost koja se

često proglašava neumjetničkom, a složeni za pisanu koja se proglašava

umjetničkom. Složeni se vezuju za otkriće tiskarskog stroja i početke

pismenosti u kasnom srednjem vijeku, a jednostavni su stari koliko i sam

čovjek.

Jednostavni su prozni oblici:

1. mit (vrsta koja najčešće obrađuje teme postanka svijeta i svemira,

rodoslovlja bogova i ljudi; npr. grčki mit o Prometeju)

2. legenda (vrsta vrlo slična mitu po ideji i načinu pripovijedanja, ali

tematski različita; najčešće obrađuje život jednog čovjeka koji se

smatra uzorom; npr. kršćanska legenda o sv. Barbari)

3. bajka (vrsta u kojoj se miješaju zbiljsko i nestvarno, pojavljuju tipični

likovi dobrih i zlih ljudi, obilato koristi personifikacija; razlikujemo

usmene bajke koje su vezane za tradiciju nekog naroda (npr. hrvatska

bajka o prvom vraču iz okolice Vinkovaca) i umjetničke nastale obradom

motiva iz usmenih bajki (npr. Ivana Brlić Mažuranić: Bratac Jaglenac i

sestrica Rutvica))

4. saga (vrsta u kojoj se govori o nekim događajima iz obiteljskog

života ljudi i bogova (npr. srednjovjekovna islandska mitološka saga

Edda))

5. vic (kratka vrsta u kojem se opisuje neki šaljivi događaj; vicevi o Muji i

Hasi)

45

6. zagonetka (kratka vrsta u kojoj se postavljaju lucidna pitanja; npr.

hrvatska zagonetka Ćorava kobila sve polje obila, što je to? Odgovor:

Kosa ili srp.)

7. poslovica (kratka vrsta u kojoj se izriče neka mudrost nastala na

temelju ljudskog iskustva (npr. senegalska poslovica Srce nije koljeno

da se dade saviti.))

8. basna (vrsta u kojoj se iznosi neki događaj koji demonstrira neke

ljudske vrline, mane i životne mudrosti, sadrži poruku (npr.

Ezopova basna o lisici i grožđu))

Složeni su prozni oblici:

1. novela (kratki prozni oblik koji karakterizira brzo pripovijedanje, mali

broj likova, sumarna karakterizacija i efektna poanta na kraju; prvi

je europski novelistički ciklus Boccacciov Decameron)

2. kratka priča (kratki prozni oblik kraći od novele koji karakterizira točno

zadana količina teksta (dvije kartice), još brže pripovijedanje,

sumarniju karakterizaciju i nedostatak poante (npr. suvremena

hrvatska autorica Marinela Capan: Pušite li?))

3. pripovijetka (prozni oblik duži od novele sa sporijim pripovijedanjem

i širom karakterizacijom likova, ali manji od romana; npr. Antun

Gustav Matoš: Cvijet s raskršća)

4. roman (najdulji prozni oblik duge fabule, sporog pripovijedanja,

opsežne karakterizacije likova; pojavio se u renesansi mada se i za

neke antičke oblike sumnja da su romani, no razradu ćemo zanemariti.)

Klasifikaciju ćemo romana zbog njezine složenosti tablično ispisati i

objasniti.

1. tematska klasifikacija

DRUŠTVENI ROMAN obrađuje teme iz

društvenog života

H. de Balzac: Otac Goriot

OBITELJSKI ROMAN obrađuje teme iz

obiteljskog života

T. Mann: Saga o

Budenbrookovima

PSIHOLOŠKI ROMAN naglašava psihološku

razradu likova

F. M. Dostojevski: Zločin i

kazna

POVIJESNI ROMAN obrađuje neku povijesnu

temu

A. Šenoa: Seljačka buna

PUSTOLOVNI ROMAN pripada trivijalnoj

književnosti; obrađuje

M. Twain: Pustolovine

Toma Sawyera

46

pustolovine likova,

putovanja

LJUBAVNI ROMAN obrađuje ljubavnu temu A. Šenoa: Zlatarovo zlato

VITEŠKI ROMAN obrađuje temu iz

viteškog života, vezan za

srednji vijek

Roman o Ruži

PIKARSKI ROMAN obrađuje likove lopova i

lutalica, vezan za

španjolski barok

Lazarillo De Tormes

KRIMINALISTIČKI

ROMAN

pripada trivijalnoj

književnosti; obrađuje

temu ubojstva, spletke,

intrige

A. Christie: Deset malih

crnaca

PORNOGRAFSKI

ROMAN

pripada trivijalnoj

književnosti; obrađuje

temu seksa

Melissa P.: Sto poteza

četkom prije spavanja

FILOZOFSKI ROMAN obrađuje filozofske teme

poput biti, bitka,

egzistencije, čovjeka

V. Desnica: Proljeća

Ivana Galeba

2. klasifikacija po stavu i tonu autora

a) sentimentalni roman (u njemu prevladavaju osjećaji autora)

b) humoristički (u njemu su humor i šaljivost temeljne komponente)

c) satirični (u njemu je ironizacija nekoga ili nečega glavna tema)

d) didaktički (prisutna je dimenzija poučavanja u njima)

e) tendenciozni (prisutna je tendencija neke vrste; obrazovne ili koje

druge)

3. klasifikacija po načinu sižejne izgradnje

a) lančani ili stepenasti roman (epizode iz romana se nadovezuju

jedna na drugu; svi su pustolovni romani takvi)

b) prstenasti roman (u njemu postoji jedna okvirna priča oko koje se

nižu epizode i sve ostaje zatvoreno unutar nje; npr. Ivo Andrić: Prokleta

avlija))

c) paralelni roman (u njemu je prisutno postojanje dviju ili više

paralelnih fabula: npr. Lav Nikolajevič Tolstoj: Ana Karenjina))

47

4. klasifikacija po temeljnoj idejnoj okosnici romana

a) roman lika (strukturom romana dominiraju jedan ili više likova)

b) roman prostora (prostor koji može biti stvaran ili imaginaran sjecište je

svih likova i događaja)

c) roman zbivanja (opisano zbivanje ujedinjuje događaje i likove)

d) roman vremena (određeno vremensko razdoblje ujedinjuje određene

likove)

5. povijesna klasifikacija

a) realistički roman (čvrsta fabula, linearno pripovijedanje, likovi

uvjetovani socijalnim i vanjskim karakteristikama; npr. H. De Balzac:

Otac Goriot)

b) moderni roman (razlomljena fabula ili defabularizacija, nelinearno

pripovijedanje, snažna psihologizacija likova, unutrašnji monolog;

npr. M. C. Nehajev: Bijeg)

Svi navedeni tipovi najčešće ne postoje u čistom obliku, već jedan roman

može imati karakteristike više različitih tipova (npr. roman Augusta Šenoe

Zlatarovo zlato paralelni je roman vremena s povijesnom i ljubavnom temom).

Takvih je primjera mnogo i njih ćemo upoznati u analizama djela.

DRAMA

Drama je književni rod koji je, za razliku od lirike i epike, namijenjen

izvođenju na pozornici. Sastoji se od činova, slika i prizora.

Razlikujemo tri dramske vrste, a to su komedija, tragedija i drama u

užem smislu riječi. Tragedija i komedija razvile su se u staroj Grčkoj.

Tragedija je nastala iz obreda posvećenih bogu Dionizu, etimološki se

vezuje za tragos kao naziv za jareću kožu jer su glumci u to obučeni izvodili

tragediju. Obred se izvodio tako da su zbor pjevao oko Dionizova žrtvenika

zvanog timela. Prvi grčki tragičar Tespis izvodi prvog glumca iz zbora i

njemu ga suprotstavlja i time udara temelje tragediji kao dramskoj vrsti. Nakon

njega Eshil izvodi drugog, a Euripid trećeg glumca i time se formira

tragedija u pravom smislu riječi. Društveni kontekst u kojem nastaje tragedija

promjena je društvenih struktura u tadašnjoj Ateni; staru, konzervativnu

aristokraciju zamjenjuju mladi, liberalni demokrati i to jako doprinosi razvoju

kulturnog i književnog života. Tematski gledano, gotovo su sve grčke tragedije

48

mitološke tematike (Antigona, Kralj Edip, Okovani Prometej, Elektra), samo je

jedna povijesne, tj. aktualne povijesne i političke tematike, a to su

Eshilovi Perzijanci. Dijelovi su grčke tragedije prisutni u izvedbi:

1. prolog (govor na početku)

2. epizodij (ulazak glumca ka koru koji označava dijaloški dio između

korskih pjesama)

3. stasim (stajaća pjesma kora)

4. eksod (izlazna pjesma na kraju tragedije)

Svaka tragedija ima neke opće značajke u svom tematsko-idejnom

ustrojstvu, a to su tragični junak koji je žrtva svoje nesretne sudbine,

tragična krivnja koja predstavlja rezultat zablude kao nesklada zbilje i ideala,

tragični završetak kao pogibelj tragičnog junaka zbog tragične krivnje. Pisana

je uzvišenim stilom koji podrazumijeva britki i dostojanstveni govor, a na

kraju je uvijek prisutna katarza, kategorija o kojoj je govorio Aristotel, a

predstavlja duhovno i moralno pročišćenje gledatelja nakon predstave neke

tragedije. Ona se najčešće ostvarivala plačem kao načinom pročišćenja.

Komedija je razvijena u isto vrijeme u staroj Grčkoj. Proslavljena je zahvaljujući

Aristofanu, ali nije dostigla toliku civilizacijsku i kulturnu vrijednost kao

tragedija. Njezini izvedbeni dijelovi bili su parabaza kao središnja pjesma kora

upućena publici i agon kao natjecanje dviju dramskih osoba od kojih jedna

brani autorovo mišljenje. Podvrste su komedije načinjene po onome na što se

komediji izgrađuje humor. To su:

1. komedija karaktera – na temelju smiješnih karaktera dramskih

osoba

2. komedija intrige – na temelju zapleta koji je proizašao iz

nesporazuma, nepažnje ili nerazumijevanja

3. komedija situacije – na temelju nepredviđenih situacija u kojima

se likovi mogu naći

4. komedija konverzacije – na temelju duhovitog razgovora

Posebne su vrste komedije lakrdija, farsa i vodvilj. Lakrdija je komedija u

kojoj je prisutan humor nastao na ismijavanju nekoga ili nečega, farsa na

brutalnom i grubom humoru sa zapletom koji ima karakteristike grotesknog23, a

23 Humor je stvoren uporabom ironije kao stilske figure. On je njezin najniži stupanj. Drugi je, viši stupanj, parodija koja nastaje ismijavanjem nekoga ili neke pojave (najčešće društvene), a najviši je stupanj groteska koja je obilježena izobličavanjem nečijih mana i unošenjem sarkazma u opis.

49

vodvilj je laka komedija u kojoj se pojavljuju glazbene dionice u obliku

izvođenja popularnih pjesama.

Mnoge komedije sadrža karakteristike svih podvrsta (Molièreov Škrtac

kombinacija je komedije intrige i karaktera, Držićeva Novela od Stanca

komedija je intrige i situacije).

DISKURZIVNI KNJIŽEVNI ROD

Diskurzivni se književni rod pojavljuje kao stapanje znanstvenog i

neznanstvenog teksta. Mnoga djela ujedinjavaju karakteristike

znanstvenog i književnoumjetničkog funkcionalnog stila. Navest ćemo

vrste takve vrste djela i definirati ih.

1. esej ili ogled (djelo nastalo obradom neke teme (književne ili

neknjiževne) uporabom znanstveno provjerenih činjenica i

književnih metoda opisa, pripovijedanja i figurativnog jezika;

eseji se najčešće pišu o autorima, djelima i književnim pojavama,

ali mogu i o nekim političkim, društvenim i kulturnim zbivanjima.

Esej književnog tipa začet je u renesansi, a njegov je tvorac

Michel de Montaigne. Najpoznatiji su i najkvalitetniji stvaraoci

hrvatskog književnog eseja Antun Gustav Matoš i Miroslav

Krleža.

2. biografija – djelo koje se realizira pomoću dnevnika, memoara,

sadrži podatke iz nečijeg života koji mogu biti stvarni i izmišljeni, a

njihova je obrada znanstvena ili umjetnička (začeci

autobiografije prisutni su u kasnoj antici kod sv. Aurelija

Augustina i njegovih Ispovijesti)

3. putopis – djelo koje može biti napisano na znanstveni način s

obiljem povijesnih, etnoloških, zemljopisnih i općenito kulturnih

referenci ili na umjetnički način (najpoznatiji i najcjelovitiji hrvatski

umjetnički putopis djelo je Skitnje Matka Peića)

4. feljton (podlistak) – djelo koje pripada novinarskom

funkcionalnom stilu i na popularan način obrađuje teme iz

književnosti, znanosti i umjetnosti

5. reportaža – novinski tekst o nekoj kulturnoj, političkoj ili drugoj

pojavi napisan kombinacijom umjetničkog i znanstvenog stila

50

ANALIZA LIRIKE, EPIKE I DRAME

Sva se književna djela (lirska, epska i dramska) analiziraju na dva

dominantna načina: impresionistički (na temelju dojma koji je neko djelo

na nas ostavilo) i književnoznanstveno (pomoću znanja koje smo stekli u

književnoj teoriji i književnoj povijesti). Stoga, razlikujemo impresionističku i

književnoznanstvenu interpretaciju nekog književnog djela.

Književnoznanstvene interpretacije djela su one kojima se uglavnom bavimo,

mada u svakoj analizi imamo pravo izreći i svoj dojam.

Lirika

U lirskim djelima analiziramo motive, pjesničke slike, stih, rimu, metar i

stilske figure. Definirat ćemo i objasniti svaku od navedenih kategorija i

pobliže joj odrediti značenje u analizi.

Motivi su sredstva koja su potakla pjesnika pri pisanju neke pjesme. Ovo je

standardna osnovnoškolska definicija koja ima brojne nepreciznosti. Prvo, ne

znamo što znači sredstvo u tom kontekstu, a kamoli koje ili kakvo sredstvo

potiče pjesnika na pisanje. Uporabit ćemo prikladniju definiciju, a ta je da su

motivi osnovne gradbene jedinice pjesničkih slika ili najmanje

tematske jedinice pjesme, tj. jezično gledano, sve imenice u pjesničkom

tekstu kao nosioci pjesničkog jezika. Motivi mogu biti ljudskog, životinjskog,

duhovnog, predmetnog porijekla, a dijelimo ih na doslovne (denotativne) i

prenesene (konotativne), tj. na one uporabljene u doslovnom ili prenesenom

značenju.

Pjesničke su slike skupine motiva koje čine neku logičnu, zaokruženu

cjelinu, a sudjeluju u gradnji teme pjesme. Mogu se opažati osjetilima, stoga

razlikujemo vizualne, olfaktivne, taktilne, gustativne i auditivne pjesničke

slike. Također mogu biti, kao i motivi, denotativne i konotativne.

Tema je glavna misao pjesme, tj. pojednostavljeno rečeno, njezin sadržaj.

Dobiva se analizom motiva i pjesničkih slika.

Sagledavajući temu dolazimo do vrste lirske pjesme i nakon cjelokupne analize,

određujemo ideju kao nositeljicu značenja. Ideja se na ovoj razini vezuje za

poruku pjesme.

Motivi se spajaju u pjesničke slike pomoću stilskih figura kao jedinice

koje pjesnički jezik čine što raskošnijim i začudnijim. Razlikujemo četiri

skupine stilskih figura, a to su figure dikcije ili glasovne figure, tropi ili

51

figure riječi, sintaktičke figure ili figure konstrukcije i figure misli.

Njihovo je značenje definirano jezičnim jedinicama kao što su glas, riječ,

sintagma ili rečenica i misao kao šira kategorija od značenja rečenice.24

Tablično ćemo ispisati sve figure, definirati ih i navesti primjere za svaku.

GLASOVNE FIGURE (FIGURE DIKCIJE) – figure koje počivaju na učinku pojedinih glasova zbog efekta zvučnosti

NAZIV FIGURE DEFINICIJA FIGURE PRIMJERASONANCA figura koja se zasniva na

ponavljanju određenih samoglasnika

Olovne i teške snove snivajuOblaci na tamnim gorskim stranama(A. G. Matoš: Jesenje veče)

ALITERACIJA figura koja se zasniva na ponavljanju određenih suglasnika

Nepoznat Netko donio je Jesen (M. Krleža: Jesenja pjesma)

ANAFORA figura koja se zasniva na ponavljanju riječi na početku stiha

Noćas se moje čelo žari,noćas se moje vjeđe pote, … (T. Ujević: Nokturno)

EPIFORA figura koja se zasniva na ponavljanju riječi na kraju stiha

Ženo, kako se zoveš? – Ne znam.Kada si rođena, odakle si? – Ne znam.(W. Szymborska: Vijetnam)

SIMPLOKA figura koja nastaje kao spoj anafore i epifore

To sada gleda onTo sada misli onTo sada sanja on(D. Cesarić: Djetinjstvo)

ANADIPLOZA figura koja se zasniva na ponavljanju jedne ili više riječi s kraja jednog stiha u sljedećem stihu

… oboriti Bastilju, Bastilju sviju kriza … (M. Krleža: Revolta)

ONOMATOPEJA figura koja se zasniva na oponašanju zvukova iz prirode

Ječi kamenje. (J. Kaštelan: Krv i bura)

FIGURE RIJEČI (TROPI) – figure koje počivaju na promjeni značenja jedne sastavnice (tj. riječi od koje se sastoje)

NAZIV FIGURE DEFINICIJA FIGURE PRIMJERMETAFORA figura koja se zasniva na

promjeni značenja po načelu sličnosti s nečim

Djeca su jeke utrnulih stvari. (V. Parun: Dijete i livada)

24 Ta je podjela jedna od mogućih, vrlo pojednostavljena zbog srednjoškolskih razloga. Problematika stilskih figura izrazito je složena.

52

METONIMIJA figura koja se zasniva na prenošenju značenja po susljednosti (određenim stvarnim odnosima)

Čitam Prousta. (Čitam Proustova književna djela.)

SINEGDOHA podvrsta metonimije u kojoj se značenje dijela prenosi na značenje cjeline

Nemam ni kune u džepu. (Nemam novaca.)

EPITET ukrasni pridjev koji pobliže označuje imenicu uz koju stoji

Razrezao sam žile na oštrom staklu sna. (J. Kaštelan: Krv i bura)

PERSONIFIKACIJA figura u kojoj stvari, životinje, biljke i prirodne pojave dobivaju ljudska obilježja

Svijeća / je / pobožna … (A. Žagar: Svega nakon)

ALEGORIJA figura koju nazivamo proširenom metaforom ili globalnom metaforom cijelog djela

Basne su utemeljene na alegoriji.

EUFEMIZAM blaža upotreba riječi, zamjena nekih izraza blažima

otići na drugi svijet (a ne umrijeti)

SIMBOL zamjenjivanje neke riječi ili pojma alegorijskom oznakom

Otpusti nama duge naše(Očenaš)

AMBLEM vrsta simbola koji je duboko uvriježen u nekoj kulturi

križ kao amblem kršćanstva

SINTAKTIČKE FIGURE (FIGURE KONSTRUKCIJE) – figure koje počivaju na posebnom rasporedu riječi u rečenici

NAZIV FIGURE DEFINICIJA FIGURE PRIMJERINVERZIJA figura koja se zasniva na

obrnutom (nestandardnom) redu riječi u rečenici

U uho će ti riječi šapnut moja muza ...(A. G. Matoš: Djevojčici umjesto igračke)

ELIPSA figura koja nastaje kad se iz jedne rečenice izbace neki njezini dijelovi

O tako lak sam... nezemaljski... lebdim... (A. B. Šimić: Mjesečar)

RETORIČKO PITANJE figura u obliku pitanja na koje se ne očekuje odgovor

(O gdje je konac ovog širenja i ovog utančanja?)(A. B. Šimić: Konac)

53

ASINDETON figura koja nastaje bezvezničkim nizanjem riječi u stihu

Kuća je naša prokleta! Bolesna! Pakao! (M. Krleža: Naša kuća)

POLISINDETON figura koja nastaje nizanjem veznika bez obzira na gramatičke zakonitosti

Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rvei hroptii smalaksava i stenjei onda stane.(A. B. Šimić: Smrt)

OPKORAČENJE figura koja nastaje prebacivanjem jedne riječi ili dijela sintaktičke cjeline u drugi stih

Htio bih znati odakledolazi ova praznina, ...(S. Mihalić: Metamorfoza)

FIGURE MISLI – figure koje se odnose na širi smisao onoga što je rečeno

NAZIV FIGURE DEFINICIJA FIGURE PRIMJERUSPOREDBA figura koja se zasniva na

naglašavanju sličnosti između raznih predmeta ili pojava

još malopusti me da padamkao lišće tijelo moje kao snijegkao sir parmezan(A. Žagar: Naglas)

ANTITEZA vrsta usporedbe koja se zasniva na opreci ili suprotnosti

... da na divljem stablu miriše cvijet, a na pitomom plod... (D. Rešicki)

SLAVENSKA ANTITEZA figura koja se vezuje za hrvatsku usmenu liriku, sastoji se od pitanja, negacije pitanja i odgovora

Što se bijeli u gori zelenoj ? Al je snijeg , al su labudovi ? Da je snijeg, već bi okopnio,labudovi već bi poletjeli.Nit je snijeg , nit su labudovi , već šator age Hasan – age . (Hasanaginica)

HIPERBOLA figura preuveličavanja zbog naglašavanja nekog emocionalnog stava

Rekao sam ti to milijun puta.

LITOTA figura suprotna hiperboli, naglašava umanjivanje

Otišli ste malo predaleko.

GRADACIJA figura koja se zasniva na izboru riječi kojima se stupnjuje određena predodžba u smjeru pojačavanja ili smanjivanja njezina prvotnog intenziteta

Prođi ovim krajem, koracaj, kroči da ti koraci gromkim zvonom sijevaju, kročenje oplemeni glasom svojih divovski velebnih koraka.(stilska vježba)

54

IRONIJA figura koja se zasniva na izražavanju pomoću suprotnosti u koju je uneseno blago izrugivanje

On je sigurno jako dobar. (izrečeno adekvatnom podrugljivom intonacijom)

PARADOKS figura koja izražava naizgled proturječnu misao

Znam da ništa ne znam.(Sokrat)

OKSIMORON figura koja nastaje značenjskim proširenjem jednog pojma njemu značenjski nespojivim pojmom

mudra ludost

Stih je, najjednostavnije rečeno, redak u pjesmi, a strofa grafički odijeljena

cjelina. U europskom stihotvorstvu i stihoznanstvu (versifikaciji) postoje tri

vrste versifikacijskih sustava, a to su kvantitativna, silabička i tonska ili

akcenatska versifikacija. Kvantitativna je bila antička versifikacija. Naša je

versifikacija silabičko-tonska gdje se ritam stihova ostvaruje nizanjem

stihova s istim brojem slogova, a izmjena ostvaruje rasporedom

naglašenih i nenaglašenih slogova. Stoga, taj versifikacijski sustav razlikuje

stihove kao što su šesterac, osmerac, deseterac, dvanaesterac. Važnu

ulogu također ima i rima koja se definira kao glasovno podudaranje na

kraju stiha. Postoji pet osnovnih vrsta rima, a to su:

1. parna (aabb)

2. unakrsna (abab)

3. obgrljena (abba)

4. nagomilana (aaaa)

5. isprekidana (abcb)

Važnu ulogu također imaju i cezura ili pauza i stihovni članak. Stihovni su

članci dobiveni cezurama kao stalnim granicama među riječima iza nekog

sloga provedenim u svim stihovima.

Strofe se određuju po broju stihova, stoga razlikujemo distih, tercinu ili

tercet, katren, kvintu, sekstet, septimu i oktavu.

Poznati su stihovi u europskoj književnosti heksametar i pentametar (obilato

korišteni u antičkim epovima), a u hrvatskoj književnosti to su:

1. lirski ili ženski deseterac (ima cezuru iza 5. sloga; stih usmene lirike)

2. epski, muški ili junački deseterac (ima cezuru iza 4. sloga; stih

usmene lirike)

3. dvostruko rimovani dvanaesterac (zaštitni znak hrvatske renesanse)

55

4. simetrični osmerac (zaštitni znak hrvatskog baroka)

5. stih bugarštice (petnaesterac sa cezurom iza 7. ili šesnaesterac sa

cezurom iza 8. sloga)

6. pseudoheksametar (prisutan u Kranjčevićevoj i Nazorovoj lirici)

Poznate su strofe u europskoj književnosti:

1. biblijski verset (psalmička strofa nejednake dužine)

2. alkejska strofa (dva jedanaesterca, jedan deveterac i jedan deseterac)

3. safička strofa (tri jedanaesterca i jedan peterac)

4. elegijski distih (jedan heksametar i jedan pentametar)

5. nibelunška strofa (katren s parnom rimom)

Najpoznatiji pjesnički oblici u svjetskoj su književnosti talijanski ili Petrarkin

sonet (sastavljen od dvaju katrena i dviju terceta) i elizabetinski ili

Shakespeareov sonet (sastavljen od triju katrena i jednog distiha).

Epika

Elementi su epske strukture proznog djela tema i motiv (jednako definirani

kao u lirici), građa (cjelokupni ustroj djela; likovi, zbivanje, događaji) i izvori

(pisani dokumenti, legende, život ili autorova imaginacija). Izražajni su

postupci nekog proznog djela:

1. pripovijedanje (naracija)

2. opisivanje (deskripcija)

3. dijalog

4. monolog (postoje unutarnji monolog ili solilokvij prisutan u

modernim romanima; dio struje svijesti kod nekog lika, njegove

asocijacije koje nisu uzročno-posljedično povezane, duševna stanja, ...)

Uzročno-posljedično nizanje događaja nazivamo fabulom, a raspored i

preplitanje događaja, tj. umjetničku organizaciju fabule nazivamo sižeom.

Autor se prema fabuli i pripovijedanom može različito odnositi, stoga

razlikujemo četiri kategorije:

1. objektivno pripovijedanje (autor se nastoji ne pojaviti u djelu, tj.

nepojavljivanje njegove perspektive; pripovijeda u 3. licu ili er-formi)

2. subjektivno pripovijedanje (autor se poistovjećuje s nekim od likova i

iznosi njegove stavove, postoji neprikrivanje njegove perspektive,

pripovijeda u 1. licu ili ich-formi)

3. sveznajući pripovjedač (autor priča događaja i čitatelju daje na znanje

svoju svemoćnost u pripovijedanju)

56

4. nepouzdani pripovjedač (autor namjerno ispušta neke događaje i

oblikuje samo važne motive u građi)

Drama

U dramama analiziramo likove, tj. dramske osobe i kompoziciju

sastavljenu od uvoda, zapleta, vrhunca (kulminacije), preokreta

(peripetije) i raspleta. U odnosima likova analiziraju se njihovi dijalozi,

monolozi, dramski sukob, a autoru i glumcima su često upućene

didaskalije.

Sve navedene analize književnoteorijske su naravi. Svako djelo ima svoj

književnopovijesni kontekst, poetiku svog autora, poziciju u

autorovu korpusu i tom analizom tek dobivamo cjelovitu

književnoznanstvenu analizu.

KRATKI PREGLED POETIKA I ESTETIKA STILSKIH RAZDOBALJA

SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

Pojam svjetska književnost nastao je u romantizmu, u teorijskim

razmatranjima Johana Wolfganga Goethea. On je pod tim pojmom prije

svega podrazumijevao pisanu književnost europskih i neeuropskih

kultura i civilizacija i služio obogaćenju čovjekovih horizonata i brizi na

njegovu postajanju kozmopolitom ili građaninom svijeta.

Svjetska književnost broji duga stoljeća raznih epoha, poetika, strujanja,

autorskih opusa i ostalog.

Pisana se književnost pojavila u starom Egiptu gdje nalazimo zapise

ljubavnih pjesama na glinenim pločama i ritualnih pjesama pisanih

bogovima ili faraonima. Počeci svjetske lirike odlikuju se zavidnom razinom

uporabe svih čimbenika pjesničkog jezika.

Sve su stare civilizacije poznavale književnost u oblicima svetih knjiga ili

nekih profanih djela. Židovsko-kršćanska civilizacija poznaje Bibliju (o

njoj će se kasnije detaljno govoriti) i Talmud (židovski vjerski zakonik),

mezopotamska (babilonsko-asirsko razdoblje) poznaje Gilgameša

(mitološki ep pisan klinastim pismom, sastavljen od dvanaest ploča u kojem

se govori o prijateljstvu Gilgameša i Enkidua, prolaznosti života, smrtnosti

57

čovjeka i traženja besmrtnosti kao jedinog lijeka za preživljavanje).

Islamska civilizacija poznaje Kuran (sveta knjiga sastavljena od sura koju

karakterizira raskošni pjesnički jezik). Indijska civilizacija poznaje svete

knjige Vede, Mahabharatu kao mitološki ep i njezin najpoznatiji i

najpopularniji dio Bhagavadgitu (sastavljenu od dijaloga mladića Arjune i

boga Krišne). Perzijska civilizacija poznaje Tisuću i jednu noć (zbirku

priča o Šeherezadi i Sinbadu, najbolje strukturirano pripovjedno djelo starih

civilizacija).

Antička grčka književnost obuhvaća pretklasično razdoblje (8. – 6. st.

pr. Kr.) u kojem se pojavljuju značajna imena kao što su Homer, Hesiod,

Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont i Ezop. Homer je autor najznačajnijih

epova Ilijade i Odiseje, te komičnog epa Bhatrohomiomahia (Boj žaba i

miševa). Postoji sumnja u njegovo autorstvo i u njegovo postojanje, a

književna je povijest te sumnje iznjedrila kao homersko pitanje. Izdvojile

su se i grupe teoretičara (unitaristi i pluralisti) koji iznose različite teze;

unitaristi smatraju da je Homer jedna osoba i da su Ilijada i Odiseja

njegova djela, a pluralisti da je više osoba pisalo Ilijadu i Odiseju, da

Homer nije jedna, već više osoba. Do danas nije dokazano i utvrđeno ništa

revolucionarno, no sve se više sumnja da Odiseja nije njegova zbog pada

kvalitete pripovijedanja i ostalih elemenata prozne strukture. Hesiod piše

važne epove Poslovi i dani (didaktički ep o seoskom životu i poljodjelskim

radovima) i Teogoniju (ep o postanku grčkih bogova). Alkej, Sapfa,

Pindar i Anakreont poznati su pjesnici koji se razlikuju po svojim

tematskim preokupacijama i pjesničkim oblicima kojima se služe.

Pindar uvodi i piše epinikije, Sapfa epitalame, a ostali se služe

uobičajenim formama. Alkejeva je lirika misaona, ljubavna, politička i

antiratna, Sapfina uglavnom ljubavna (prva tematizacija lezbijske

ljubavi), Pindarova programatska, a Anakreontova okrenuta

hedonizmu, tj. slavljenju životnih strasti (vina i vinskog stvaralaštva). Ezop

nije bio pjesnik, već tvorac basne. Klasično razdoblje antičke grčke

književnosti (5. st. pr. Kr.) sastoji se od razvoja grčke tragedije i

obilježena je djelovanjem Eshila, Sofokla i Euripida. Eshil piše poznatu

trilogiju Orestija, Okovanog Prometeja, Perzijance i Sedmoricu protiv

Tebe, Sofoklo Antigonu, Ajanta i Edipa na Kolonu, a Euripid Medeju,

Alkestidu i Elektru. Također se razvija i dramska vrsta komedija, te se

pojavljuju Aristofan i Menandar kao vrsni komediografi. Treće

58

helenističko razdoblje (323. god. – 30. pr. Kr.) karakterizira odmak od

društvenih tema, povratak psihološkoj tematici i snažni razvoj idile

kao književne vrste koju pokreće Teokrit.

Rimska se književnost dijeli na četiri razdoblja, a to su arhajsko

razdoblje (240. god. – 80. pr. Kr.), zlatni vijek (80. god. pr. Kr. – 14.

god. Pos. Kr.), srebrni vijek (14. god. – 117. god.) i stoljeća

propadanja (117. god. – 476. god.). U arhajskom razdoblju stvara

Plaut koji se dokazao u komediji. Njegove su najpoznatije komedije Škrtac

(Tvrdica, Aulularija) i Hvalisavi vojnik. U zlatnom se vijeku ističu

najveća imena rimske književnosti; Tit Lukrecije Kar sa svojim

filozofskim epom O prirodi, Gaj Valerije Katul sa svojom lascivnom

erotskom lirikom, Vergilije s epovima Eneida, Bukolike, Georgike,

Horacije s književnoteorijskim spisom Pjesničko umijeće, Tibul s

elegijama i Ovidije s Metamorfozama i Poslanicama iz Ponta. U

srebrnom vijeku nazire se opadanje književne produkcije i kvalitete.

Razvija se rimski avanturistički roman čiji je autor Petronije Arbiter sa

Satirikonom ili vragolastim pripovijestima i Marcijal koji uvodi

pjesnički oblik epigrama. U završnom razdoblju djeluju i stvaraju Apulej

s poznatim fantastično-satiričnim romanom Zlatni magarac i sv. Aurelije

Augustin koji donosi formu autobiografije ispisujući svoju duhovnu

autobiografiju Ispovijesti.

Srednjovjekovna književnost počinje u kasnom 5. st., a traje do 15. st.

Pisana je uglavnom na latinskom jeziku u ranim razdobljima, ali od 8.

st. počinje se pisati književnost na narodnim jezicima što jako

doprinosi njezinoj popularizaciji i približenju ljudima iz nižih društvenih

slojeva. Razvijaju se epovi nepoznatog autorstva, viteški romani

poznatog i nepoznatog autorstva, trubadurska lirika koja predstavlja

začetke europske ljubavne lirike i to ne samo povijesno, već i idejno.

Nepotpisani su epovi: Beowulf (staroengleska književnost), Pjesan o

Rolandu (starofrancuski ep), Pjesan o Cidu (starošpanjolski ep), Slovo o

vojni Igorevoj (staroruska književnost), Kalevala (starofinski ep), Pjesan

o Nibelunzima (staronjemački ep). Viteški su romani: Roman o Ruži,

Roman o Tebi, Amadis od Galije. Zastupnici se trubadurske i

minezengerske (njemačke varijante trubadura) lirike: Guilhelm, Bernart

de Ventadorn, Walter von der Vogelweide, Geoffrey Chaucer i

59

François Villon. Ostatak književnosti sakralnog je tipa, nabožne

tematike.

Prijelazno razdoblje između srednjeg vijeka i renesanse (13. i 14. st.)

čine talijanska predrenesansa i humanizam. Napuštaju se kruta

načela latinskog srednjeg vijeka utemeljenih na katoličkoj vjeri,

ostaje samo načelo prolaznosti ljudskog života i doticanja vječnosti u

kontaktu s božanskim. Najavljuju se renesansne karakteristike kao što

su pisanost narodnim jezikom i povratak čovjeka u središte stvari

(antropocentrizam umjesto srednjovjekovnog teocentrizma). Stvaraju se

velika djela, tj. prvi pravi klasici europske književnosti, a to su Danteova

Božanstvena komedija, Petrarcin Kanconijer i Boccacciov

Decameron. Božanstvena komedija ep je kršćanske teme i motiva

(prikaz kršćanske slike zagrobnog života) i renesansne obrade motiva

(putovanje pojedinca i njegova samospoznaja). Kanconijer je prva

europska zbirka ljubavne lirike kojom se proslavila dominantna

pjesnička forma u njoj, a to je petrarkinski tip soneta. Decameron je

prvi europski novelistički ciklus uglavnom svjetovne i antiklerikalne

tematike kojim se Boccaccio proslavio u vrsnom oblikovanju novele.

Renesansa je razdoblje koje u europskoj književnosti traje u 16. st.

Cjelokupna književnost doživljava preporod, čovjek se vraća u središte

stvari, obilato se koristi narodni jezik, sakralne se teme zamjenjuju

svjetovnim, ističe se sklad duha i tijela, osim okrenutosti duhovnom,

postoji i jaka okrenutost hedonizmu. Pojavljuje se i prvi roman (kako to

neke teorije smatraju). Značajni su predstavnici renesanse Lodovico

Ariosto s epom Bijesni Orlando, François Rabelais s fantastično-

satiričnim romanom Gargantua i Pantagruel, Miguel Cervantes Da

Saavedra s Don Quijoteom i William Shakespeare sa svojim

pozamašnim dramskim opusom i sonetima (npr. Hamlet, Othello, Kralj

Lear, Kako vam drago).

Barok je razdoblje koje obuhvaća 17. stoljeće. Književnost je tada izložena

jakom utjecaju izvanknjiževne zbilje, tj. protureformacijskog pokreta

koji je obuzeo cijelu Europu, stoga se svjetonazorske koncepcije vraćaju

srednjovjekovnim vjerskim načelima. Uz jaku prisutnost duhovne

ljubavi i poštovanja Boga (amor spiritualis), pojavljuje se i jaka tjelesna

ljubav (amor carnalis), stoga uz misaona djela duhovne i religijske

tematike, nailazimo i na erotsku poeziju. Barokni stil pisanja (jezik

60

književnih djela) karakterizira izrazita figurativnost i začudnost stvorena

stilskim postupkom concetta (končeta) koji se dobiva razvijanjem

metafora, antiteza, paradoksa i oksimorona. Do danas se takav stil

pisanja naziva baroknim ili manirističkim25 stilom. Najveću prisutnost

baroka nalazimo u Španjolskoj (tzv. zlatni vijek španjolske

književnosti) i Italiji. Najpoznatiji su barokni autori Luis de Góngora y

Argote, Pedro Calderon de la Barca, Lope de Vega, Giambattista

Marino, Torquatto Tasso i John Milton. Góngora i Marino poznati su

pjesnici, Calderon de la Barca i de Vega dramatičari, a Tasso i Milton

epičari. Važno Tassovo djelo koje je služilo kao izravna inspiracija za

Gundulićeva Osmana bilo je Oslobođeni Jeruzalem.

Klasicizam i prosvjetiteljstvo razdoblja su koja traju manjim dijelom u

17., a većim dijelom u 18. st. Razvijaju se usporedno s cvatom

racionalističke filozofije. Karakterizira ih sklad, stroga pravila

stvaranja, povratak na antičke uzore i borba između razuma i strasti

u životu književnih junaka. Pojavljuje se i novi književnoteorijski spis

Pjesničko umijeće Nicolaia Boileaua u kojem se, između ostalog, daje

nacrt klasicističke tragedije koja je bila najdominantniji onodobni žanr. U

to vrijeme stvaraju tragičari Jean Racine (Fedra), Pierre Corneille (Cid) i

Molière (Škrtac). Prosvjetiteljstvo naglašava racionalizam kao

dominantnu filozofsku koncepciju, stvara se Enciklopedija (vođena

Denisom Diderotom), a stvaraju Voltaire (Candide) i Carlo Goldoni

(Gostioničarka Mirandolina).

Romantizam je književno razdoblje koje traje od kraja 18. st. i završava

početkom tridesetih godina 19. st. Javlja se kao otpor klasicističkoj

strogoći i skladu realiziran dvama književnim pokretima; u Njemačkoj

Sturm und Drangom (predstavnici su bili Goethe i Schiller) i

Rousseauovim protoromantičarskim romanom Julija ili Nova Heloiza.

Karakterizira ga naglašena individualnost (romantičarski junaci kao

nositelji ideje boljitka i popravka svijeta; svojevrsni nonkonformizam ili

individualno liderstvo), svjetska bol ili Weltschmerz (tuga zbog nesklada

svijeta), borba između ideala i pragmatične stvarnosti, tragična

pogibelj junaka, zanimanje za folklor i povijest, okrenutost dalekim

kulturama, tj. nezadovoljstvo vlastitom kulturom. Na planu književnih

vrsta ili žanrova očituje se miješanje uobičajenih karakteristika lirike, epike i

25 Manirizam je prijelazni oblik između baroka i renesanse.61

drame i uvođenje novih književnih vrsta (tzv. hibridnih vrsta); npr.

roman u stihu, roman u novelama, epistolarni roman. Sve je to

posljedica navedenih ideala. Najizraženiji romantičarski stvaratelji bili su

prisutni u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Rusiji. Engleski

je romantizam iznjedrio vrsne liričare i tzv. jezersku školu pjesnika

(W. Wordsworth, P. Shelley, J. Keats) i G. G. Byrona koji uvodi tzv.

bajronovsku poemu sa svojim djelom Hodočašće Childea Harolda. U

Njemačkoj se ističe J. W. Goethe s klasičnim djelima Patnje mladog

Werthera i Faust te F. Schiller s dramom Razbojnici. Najvažniji je

francuski romantičarski književnik Alphonse de Lamartine sa zbirkama

Meditacije i Nove meditacije. Poznati je američki romantičar, tvorac

gotske atmosfere u književnosti, Edgar Allan Poe koji piše poeziju

(Gavran, Annabell Lee) i novele (Crni mačak). Ruska se književnost od

romantizma snažno ističe i dolazi na svjetsku scenu snažno konkurirajući

europskoj po kvaliteti. U to vrijeme stvaraju A. S. Puškin i M. J.

Ljermontov. Puškin je istaknuti autor Evgenija Onjegina, romana u

stihu, a Ljermontov Junaka našeg doba, romana načinjenog od novela.

Ono što je u njemačkoj književnosti kategorija svjetske boli, to je u ruskoj tip

suvišnog čovjeka, osviještenog individualiziranog romantičarskog junaka

koji je nezadovoljan svijetom u kojem se nalazi.

Realizam je razdoblje koje je u svjetskoj književnosti iznjedrilo svoje

klasične autore i djela. Razdoblje realizma traje od 1830. – 1870. Nastaje

kao otpor romantičarskoj individualnosti i disperziji osjećaja i

ponovno se sve vraća u strogost norme i svjetonazora. Njegova je

poetika utemeljena na aristotelovskom načelu mimetičnosti

(preslikavanje objektivne, tj. objektivne stvarnosti svijeta u književno djelo) s

normama istinitosti (zbivanje iz književnog djela mora biti istovjetno

stvarnosti, mora naći ili zakon sličnosti ili biti dokumentirano u povijesnim

izvorima), tipičnosti (svaki je lik predstavnik jednog društvenog sloja) i

kritike (kroz likove, zbivanje i opis daje se kritika društva). Roman je u

realizmu dominantna književna forma upravo zbog takvih načela stvaranja.

Paradigmatski je roman tog razdoblja Otac Goriot Honorea de Balzaca, a

ostali su klasici Dostojevskijev Zločin i kazna, Tolstojevi Rat i mir i

Ana Karenjina, Flaubertova Gospođa Bovary i Turgenjevljevi Očevi i

djeca. Pojavljuje se i novelistika predvođena Gogoljem (Kabanica) i

Turgenjevom (Lovčevi zapisi).

62

Naturalizam je književno razdoblje koje traje od 1870. – 1890. Nastavlja

se realistička poetika s mnogo izoštrenijom optikom. Književni teoretičar

Hypollyte Taine formira poetiku naturalizma u kojoj književnog junaka

stavlja u središte pridjeljujući mu karakteristike determinirane podrijetlom,

mjestom i trenutkom. On je obilježen svojim temperamentom, tj.

tjelesnošću i tjelesnim nagonima i oni uvjetuju njegove postupke. Osim

toga, pojavljuje se i prikaz mase u značenju masovne histerije, tj.

ponašanja čovjeka u masi koja se približava animalnom. Književna je forma

u kojoj se realizira naturalizam roman sa svojim najvećim stvaraocem,

Emileom Zolom. Njegovi su uzorni naturalistički romani Thérèse Raquin i

Germinal. U Italiji se razvija regionalna varijanta naturalizma, tj.

verizam predvođen G. Vergom i njegovim romanom Obitelj Malavoglia.

Prisutna je također i naturalistički obilježena dramatika A.

Strindberga, H. Ibsena i G. Hauptmanna.

Modernizam je književna epoha koja obuhvaća završne godine 19. i

početne 20. stoljeća. Njezine su zasade znantno dalje pozicionirane;

europski modernizam u poeziji počinje objavom Baudelaireove zbirke

Cvjetovi zla 1857. godine. U Francuskoj se stvaraju određene poetičke

grupe ili struje pjesnika, tj. larpurlartisti, parnasovci i simbolisti.

Larpurlartisti se povode za krilaticom umjetnost radi umjetnosti vraćajući

umjetnosti njezinu prvobitnu estetičku funkciju. Inzistira se na odmaknutosti

od subjektivizma i osjećajnosti koje karakteriziraju liriku, te okrenutost kultu

forme, virtuoznosti izraza i objektivizmu. Zastupnici te struje bili su

Leconte de Lisle, Sully Prudhomme, Jose Maria de Heredia,

Theophille Gautier. Parnasovci, na čelu sa Charlesom Baudelaireom,

potpuno uranjaju u bit pjesničkog jezika, njegovu estetičnost, raskoš i

hermetičnost, ukazuje se na okrenutost lijepom u svakom smislu te

riječi; svijest o formi, estetika ružnog, glazba stiha, depersonalizacija

pjesničkog iskaza. Simbolisti teže glazbi stiha prije svega, stvaranju

novih simbola, osebujnim asocijativnim nizovima. Njihovi su glavni

predstavnici Paul Verlaine i Arthur Rimbaud.

Avangarda počinje početkom 20. st., točnije 1910. Onodobni društveni,

politički, znanstveni i tehnološki kontekst uvjetuje njezin nastanak. Ona

prije svega teži novome, neviđenome, potpuno drukčijem od prethodnog.

Naglašava se ne odmak, već potpuna destrukcija tradicije i

dekanonizacija književnosti. Formiraju se brojne umjetničke grupacije, tj.

63

struje: futuristi, ekspresionisti, imažinisti, socijalistički realisti,

dadaisti, nadrealisti. Oni se prije svega izražavaju u poeziji. Futuristi,

opčinjeni nastankom automobila i usavršavanjem strojne tehnologije, teže

uništenju sveg prijašnjeg, u poeziju uvode kolokvijalizme, vulgarizme,

neologizme, relativiziraju ukus za lijepo, traže nove oblike stiha, izraza i

rime. Njihov je začetnik Tomaso Filippo Marinetti koji 1909. objavljuje

futuristički manifest. Isto čini i Vladimir Majakovski u Rusiji 1912.

nazvavši svoj manifest Pljuska društvenom ukusu. Ekspresionistički su

autori bili jako izloženi ratnoj zbilji Prvog svjetskog rata i time se ona

motivski i tematski preslikava u njihova djela. Česte su ratne teme i teme

krika pobunjenog čovjeka, a motivi krv, leševi, ratna stradanja.

Ekspresionisti su također neizmjerno usavršili jezik svojih književnih djela,

gotovo da možemo govoriti o ekspresionističkoj stilistici; u rečenicama se

negiraju gramatička i pravopisna pravila (nepravopisna uporaba

zareza, razdvajanje rečeničnih dijelova koje je nepotrebno), a stihovi vrve

elipsama, hiperbolama, gradacijama, asindetonima i

polisindetonima. Sve je to usko povezano uz krik pojedinca pobunjenog

protiv rata, tj. za što smjelije i savršenije oblikovanje njegove pjesničke

energije. Najveći su predstavnici ekspresionističke poezije Georg Trakl i

Gottfried Benn, a proze Franz Kafka. Nadrealisti započinju manifestom

Andrèa Bretona iz 1924. i realiziraju se uglavnom u poeziji. Uvode

kategorije sna, halucinacije, automatskog pisanja, jakih asocijativnih

nizova, neočekivane, tj. bizarne spojeve riječi. Istaknuti su

nadrealistički pjesnici Paul Eluard, Luis Aragon i Federico Garcia Lorca.

Postoji i nadrealistički stil pisanja koji se kasnije razvija neovisno o

povijesnom nadrealizmu, tj. nadrealizmu kao epohi (u hrvatskoj književnosti

slabo je prisutan, jedini istaknuti su autori Zvonimir Golob i Irena Vrkljan).

Početke dadaizma vezujemo za rane radove Tristana Tzare kao njegova

tvorca. Oni propituju zvučnost stiha koja nadilazi granice razuma, razvijaju

asonantne i aliteracijske nizove, uporabljuju neočekivane spojeve

riječi kao i nadrealisti. Imažinizam u Rusiji naziv je za pjesništvo slike, tj.

fokusiranje na razvijanje pjesničkih slika od efektnih metafora. Na motivsko-

tematskoj razini pojavljuje se zavičaj koji je najčešće selo i seoski život.

Istaknuti imažinist bio je Sergej Jesenjin. Socijalistički realisti ne rade

eksperimente s pjesničkim jezikom kao pripadnici ostalih grupacija, već se

usmjeravaju stavljanju književnosti u službu politike i samim time

64

njezinu profanizaciju i nihilizaciju. U Rusiji se razvija i jedna podgrupacija

navedene grupacije, a to su ždanovisti, autori u službi A. Ždanova kao

istaknutog političara.

Nakon avangarde, svaka od europskih književnosti razvija svoje raznorodne

poetičke sustave koji ne nalaze u potpunosti zajedničke karakteristike. Što

se tiče klasičnosti, tj. njezinih vrhova, bilježimo pojavu nekih kategorija. Prva

bi bila epski teatar Bertolta Brechta koji je utemeljen odbacivanjem

tradicionalne dramske strukture i ubacivanjem epskih scena, komentara i

songova. Najznačajnije djelo te vrste bila bi Brechtova Majka Courage i

njezina djeca. Druga je teatar Luigija Pirandella kojim se narušava

dotadašnja naturalistička dramaturgija rušeći barijeru publike i glumaca

svojom najznačajnijom dramom Šest osoba traži autora. U Francuskoj i

Engleskoj razvija se teatar apsurda, dramski oblik u kojemu se u

potpunosti otkriva apsurd kao životno načelo i dovodi u pitanje jezik kao

sredstvo komunikacije među ljudima. Glavni su mu zastupnici Eugene

Ionesco i Samuel Beckett, a poznata su djela tog tipa teatra Stolice,

Instrukcija, Ćelava pjevačica i U očekivanju Godota. U Francuskoj se

također razvija egzistencijalistička proza pod jakim utjecajem

egzistencijalističke filozofije koju predvode Albert Camus (Stranac, Kuga)

i Jean Paul Sartre (Mučnina), a u Engleskoj roman struje svijesti koji vrsno

oblikuju James Joyce (Uliks), William Faulkner (Krik i bijes) i Virginia

Wolf (Gospođa Dalloway).

KRATKI PREGLED POETIKA I ESTETIKA STILSKIH RAZDOBALJA

HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Hrvatska književnost počinje u srednjem vijeku u 9. st. kada se pojavljuju

prvi znakovi pismenosti. Tu ranu pojavu prate epigrafski natpisi

hrvatskih narodnih vladara (Trpimirov natpis, Trpimirova darovnica,

nadgrobna ploča kraljice Jelene, Branimirov natpis). Prijelomnu točku u

srednjem vijeku čini pojava Bašć(č)anske ploče kao povijesno-pravnog

dokumenta. Djela ozbiljnije tematike javljaju se u kasnijim stoljećima, a to su

Lucidar (enciklopedija iz 12. stoljeća sastavljena kao dijalog učenika i

učitelja), Ljetopis popa Dukljanina iz 12. st. u kojem se opisuje povijest

hrvatskog kraja oko rijeke Cetine i koji sadrži legendu o smrti kralja

65

Zvonimira, Zapis popa Martinca iz 1493. u kojem je opisana Krbavska

bitka, romani Rumanac trojski i Aleksandrida povijesne tematike u 15.

st., satirična i antiklerikalna pjesma Svit se konča i crkveno prikazanje

Muka sv. Margarite. Srednjovjekovna su djela pisana glagoljicom,

bosančicom i latinicom na crkvenoslavenskoj redakciji hrvatskog jezika ili

hrvatskom jeziku. Važan je događaj također bio izdavanje prve hrvatske

knjige (prvotisci se nazivaju inkunabulama), a to je Misal po zakonu

rimskog dvora pisan (datiran 22. veljače 1483. godine).

Humanizam i latinizam razdoblje je hrvatske književnosti (15. st.) u kojoj

se piše isključivo na latinskom jeziku, a danas su nam ti tekstovi dostupni

izvorno ili u prijevodu. Time se obnavljaju antički uzori kao i oživljavanjem

antičkih književnih vrsta, heksametra i mitološkog svijeta likova.

Najznačajniji stvaratelji iz tog razdoblja bili su Marko Marulić (Marcus

Marulus Spalatensis), Ivan Česmički (Ianus Pannonius), Juraj Šižgorić

(Georgius Sisgoreus) i Antun Vrančić (Antonius Verantius). Marulićeva su

najpoznatija humanistička djela: De institutione bene vivendi per

exempla sanctorum (Uvod u čestit život po primjerima svetaca; prvi

hrvatski bestseller i jedno od najprevođenijih starijih djela),

Evangelistarium (Evanđelistar), Quinquaginta parabolae (Pedeset

priča, biblijske parabole ili prispodobe iz Isusova života s moralnim

poukama) i Davidias (Davidijada, ep u kojem se opisuje život kralja Davida

koji preslikava život Isusa Krista)). Ivan Česmički piše elegije, epigrame i

junačke pjesme u heksametru, a najpoznatija je njegova elegija U smrt

majke Barbare. Juraj Šižgorić piše prvu hrvatsku pjesničku zbirku datiranu

1477. godinom pod naslovom Elegiarum et carminum libri tres (Tri

knjige elegija i pjesama) iz koje dolazi najpoznatija njegova pjesma

Elegija o pustošenju Šibenskog polja, antiturske tematike i pjesnikova

borbena raspoloženja. Prozno je djelo povijesne tematike koje je on napisao,

a koje je do nas doprlo u fragmentima De situ Illyriae et civilitate

Sibenici (O položaju Ilirije i grada Šibenika). Antun Vrančić piše epistole

(pisma), elegije i prvi hrvatski putopis Putovanje iz Budima u Drinopolje

datiran 1553. godinom.

Renesansa u hrvatskoj književnosti traje tijekom 16. st. U tom se razdoblju

javlja književnost Dubrovnika kao kulturnog centra Hrvatske, a razvija se

književnost u Splitu, Zadru i na Hvaru. Veliki utjecaj Italije na političkom

planu odražava i kulturno-književni plan. Snažno se razvija petrarkistička

66

poezija (ljubavna lirika nastala prijevodima Petrarce ili pisanjem po uzoru

na njega), a njezini su najistaknutiji tvorci Džore Držić, Šiško Menčetić,

Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić i Hanibal Lucić. Njihove su pjesme

sakupljene u Zborniku Nikše Ranjine iz 1507. godine. Razvija se i

dramska vrsta komedija predvođena komediografom europske razine

Marinom Držićem (Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup) i Nikolom

Nalješkovićem. Pojavljuju se prva hrvatska drama svjetovne tematike

Robinja Hanibala Lucića iz 1556. i prvi hrvatski roman Planine Petra

Zoranića iz 1536. godine. Najznačajnije epsko renesansno djelo

Marulićeva je Judita. Pratimo pojavu i važnih djela antiturske tematike

(Marulićeva Molitva suprotiva Turkom i Vazetje Sigeta grada Brne

Karnarutića), djelo nerazjašnjene vrste s vrijednim etnografskim

podacima (Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića,

alegorijsko-fantastični ep Mavra Vetranovića Piligrin i maskerata Mikše

Pelegrinovića Jeđupka.

Barok je u hrvatskoj književnosti obuhvaćao 17. st. i obilježen je

stvaranjem mnogih djela duhovne i religiozne tematike i inspiracije,

gramatika i rječnika, drama pod utjecajem talijanske meraviglie,

religioznih i komičnih poema i erotske poezije. Najznačajniji su barokni

autori: Ivan Gundulić, Junije Palmotić, Dživo Bunić Vučić, Ignjat

Đurđević, Fran Krsto Frankopan, Ana Katarina Zrinska, Juraj

Habdelić i Antun Kanižlić. Gundulić piše slavni ep Osman, religioznu

poemu Suze sina razmetnoga i dramu Dubravka. Junije se Palmotić

proslavio u dramatici (npr. Pavlimir, Captislava), Dživo Bunić Vučić u

končetoznoj antipetrarkističkoj poeziji erotske tematike u zbirci

Plandovanja i religioznoj poemi Mandalijena pokornica, Ignjat

Đurđević stvara religioznu poemu Uzdasi Mandalijene pokornice i

komičnu poemu Suze Marunkove, Frankopanovo najpoznatije djelo

ljubavna je pjesnička zbirka Gartlic za čas kratiti, najpoznatije djelo

Ane Katarine Zrinske religiozno je djelo, tj. molitvenik pod naslovom Putni

tovaruš, Habdelić piše dvije nabožne knjige naslovljene Zrcalo

marijansko i Prvi oca našega Adama greh, a Kanižlić religioznu

poemu na granici baroknih i rokokovskih obilježja Sveta Rožalija.

Prosvjetiteljstvo obuhvaća 18. st. U to vrijeme nastaju djela kojima se

autori nastoje približiti narodu shvaćenom kao seljaku, seljačkom

mentalitetu i misli i nastoje ga prosvijetliti i podučiti. Djela su gotovo

67

isključivo utilitarne naravi. Važan kulturni događaj je i Katančićev

prijevod Biblije. Izdvajaju se autori kao što su Matija Petar Katančić,

Matija Antun Reljković, Andrija Kačić Miošić i Tituš Brezovački.

Katančić piše zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales

(Jesenski plodovi), Matija Antun Reljković sastavlja prosvjetiteljski ep u

epskom desetercu Satir iliti divji čovik, Kačić Miošić sastavlja povijest

južnih Slavena pripovijedanu u pučkom tonu naslovljenu Razgovor ugodni

naroda slovinskog, a Brezovački se dokazao u komediji pišući Matijaša

Grabancijaša Dijaka i Diogeneša ili slugu dveh zgubljenih bratov.

Romantizam je u hrvatskoj književnosti (hrvatski narodni preporod)

(1830. – 1850.) obilježen jakim pritiskom izvanknjiževne zbilje

(mađarske hegemonije), stoga se artikulira utilitarna književnost

(programatski tekstovi i domoljubna poezija). Osnivaju se škole, narodne

čitaonice, brojni časopisi (npr. Danica horvatska, Kolo) i Hrvatsko narodno

kazalište. Najpoznatiji su programatski tekstovi tog razdoblja Reč domovini

o hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku iz 1815. Antuna

Mihanovića, Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju Ivana

Derkosa i Disertacija ili razgovor darovan gospodi poklisarom Janka

Draškovića (oba su djela iz 1832.). Programatski su tekstovi političke

(buđenje nacionalne svijesti) i jezikoslovne problematike (standardizacija

hrvatskog jezika). Pišu se budnice koje se definiraju kao pjesme koje bude

nacionalnu svijest (najpoznatija je Gajeva Horvatov sloga i zjedinjenje) i

davorije, tj. pjesme koje su oblikovane kao ratni pokliči (najpoznatija je

Demetrova Pjesma Hrvata). Politički angažman prisutan je do 1842. jer

tada Stanko Vraz pokreće časopis Kolo, odstupa od budničko-davorijaške i

usmjerava se na ljubavnu poeziju u svojoj zbirci Đulabije. U tom razdoblju

jako se afirmira putopis kao književna vrsta, nastaju tri putopisa Put u

gornje strane Stanka Vraza, Pogled u Bosnu Matije Mažuranića i

Putositnice Antuna Nemčića. Od važnijih djela na višoj umjetničkoj razini

izdvojiti se može bajronovska poema Grobničko polje Dimitrija

Demetra.

U prijelaznom razdoblju između romantizma i realizma u hrvatskoj se

književnosti artikulira protorealizam ili nerazvijeni realizam obilježen

stvaralaštvom Augusta Šenoe. Traje u razdoblju od 1860. – 1881. U tom

se razdoblju pojavljuje i afirmira povijesni roman šenoinskog tipa

(Zlatarovo zlato, Kletva, Seljačka buna), Šenoa piše povjestice kao

68

lirsko-epske oblike (Kugina kuća, Propast Venecije, Kameni svatovi),

rodoljubnu poeziju (npr. pjesma Budi svoj), novele (Prijan Lovro,

Prosjak Luka, Branka), feljtone (Zagrebulje), programatske članke

(Naša književnost). Ostala je književnost najčešće slabije umjetničke

kvalitete i dosega i što se tiče poezije (npr. Mirko Bogović: Smilje i

kovilje), proze (npr. Ivan Perkovac: Stankovačka učiteljica) i drame

(npr. A. Nemčić: Kvas bez kruha). Važna točka tog razdoblja formiranje je

trivijalne književnosti koja svoje začetke ima u hajdučko-turskoj

novelistici (najpoznatija je novela te vrste Hajduk Gojko Mirka

Bogovića).

Hrvatski je realizam trajao od 1881. – 1892. godine. U tom razdoblju su

razdoblju najprisutnije književne vrste roman i novela, a najmanje je

prisutna lirska pjesma. U najmanjoj prisutnosti lirike ipak važno mjesto

zauzima Silvije Strahimir Kranjčević, jedan od bardova klasične

virtuoznosti hrvatskog stiha. U romanu se artikulira šenoinski tip

povijesnog romana (Eugen Kumičić: Urota Zrinsko-frankopanska),

klasični tip realističkog romana s oprekom selo-grad (Ante Kovačić:

U registraturi, Vjenceslav Novak: Tito Dorčić), realistički obiteljski

roman (V. Novak: Posljednji Stipančići), seoska novela (Josip

Kozarac: Tena), novela s temom iz plemenitaškog života (Ksaver

Šandor Gjalski: Ilusstrisimus Batorych) i protonaturalistička novela

(V. Novak: U glib).

Važna su djelovanja književnih kritičara Jakše Čedomila, Josipa

Pasarića, Drage Iblera i Eugena Kumičića. Potonji piše članak O

romanu u kojem se govori o uvođenju naturalizma u hrvatsku književnost.

Modernizam u hrvatskoj književnosti traje između 1892., a završava

1914. godine. U književnom smislu, početna je točka izdavanje

paradigmatske modernističke novele Misao na vječnost Janka

Leskovara, a završna Hrvatske mlade lirike koju uređuje Ljubo Wiesner

i smrt Antuna Gustava Matoša. To je razdoblje obilježeno i Matoševim

odlaskom u Pariz i samim time europeizacijom hrvatske književnosti i

odmicanjem od seoske i provincijske određenosti. Time je stvoren i ideal

Pariza koji je bio opsesija mnogim književnicima. Artikulira se lik

modernističkog junaka kao psihički rastrojenog, dekadentnog

intelektualca koji stradava zbog svoje prirode, fabule u proznim djelima su

razlomljene i nelinearne, pripovijedanje je disperzno. U romanima se

69

zadržava opreka selo – grad, ali nastavljaju prethodno navedene

karakteristike. Poezija je bila pod velikim utjecajem francuskih

modernista, stoga se slične karakteristike pojavljuju, poglavito sa

simbolistima i impresionistima. Pojavljuje se i regionalno obilježena

dijalektalna poezija i novelistika. Što se tiče drame, pojavljuje se i oblik

građanske salonske drame. Najpoznatije su modernističke novele

Matoševe Camao i Cvijet s raskršća, roman Bijeg Milutina Cihlara

Nehajeva, štokavska poezija Vladimira Vidrića, Antuna Gustava

Matoša i Janka Polića Kamova, kajkavska Frana Galovića i Dragutina

Domjanića, čakavska Vladimira Nazora. Regionalno obilježenu novelistiku

pišu Dinko Šimunović (Duga, Alkar, Muljika) i Vladimir Nazor (Veli

Jože, Voda). Salonsku dramu piše Milan Begović (Bez trećega).

Razdoblje hrvatske avangarde obilježeno je prisutstvom samo jedne

avangardne struje, a to je ekspresionizam (1914. – 1929.). Tomu je tako

jer je Prvi svjetski rat potpuno poharao Hrvatsku i time su i književnici bili

pod jakim utjecajima, tj. nemogućnošću bijega u imaginarne svjetove. U tom

se razdoblju jako artikulira poezija, drama, roman i novela, a književnici

su koji ga obilježavaju Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža i Tin Ujević.

A. B. Šimić piše prvu hrvatsku pjesničku zbirku u slobodnom stihu

Preobraženja i time revolucionira hrvatsku poeziju. Krleža se kvalitetno

artikulira u poeziji (Lirika, Simfonije, Balade Petrice Kerempuha,

Pjesme u tmini), romanima (Povratak Filipa Latinovicza, Banket u

Blitvi, Na rubu pameti, Zastave, Vražji otok, Tri kavaljera frajle

Melanije), novelama (Hrvatski bog Mars, Mlada misa Alojzija Tičeka,

Hodorlahomor Veliki), dramama (Kraljevo, Adam i Eva, Saloma,

Vučjak, Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda), polemici (Veliki meštar

sviju hulja) i esejistici (Dijalektički antibarbarus, Predgovor

Podravskim motivima Krste Hegedušića). Ujević je istaknuti lirik (Lelek

sebra kao paradigmatska ekspresionistička zbirka) i esejist (Skalpel

kaosa). Početke ekspresionizma nalazimo još u Matoševoj poemi Mora i

Kamovljevoj lirici.

Međuratno razdoblje u hrvatskoj književnosti naziva se modernim

objektivizmom, novim realizmom ili sintetičkim realizmom. Nakon

ekspresionističke ratne tematike, obnavlja se seoska tematika i seoske

teme, kategorija se zavičajnosti vezuje za univerzalne ljudske

kategorije (kritika to naziva mitskim realizmom) i to je prisutno mahom u

70

romanima Mile Budaka (Ognjište), Vjekoslava Kaleba (Divota prašine)

i Ivana Dončevića (Mirotvorci). U poeziji se također pojavljuje

zavičajnost kao tematska opsesija (Dragutin Tadijanović), misaona

lirika s filozofskim konotacijama (Dobriša Cesarić) i kršćanska

religiozna i teološko-filozofska lirika (Nikola Šop). Ostali dio

književnosti vezan je za angažiranu književnost s političkim konotacijama, tj.

socrealističku književnost.

Druga moderna u hrvatskoj književnosti počinje 1952. i traje do 1970. Na

njezino je formiranje utjecala rezolucija Informbiroa i revolucionarno

Titovo «Ne» Staljinu. To je naglasilo odmak od socrealistički angažirane

književnosti i put prema umjetnosti u doslovnom smislu riječi;

oslobađajućoj energiji kreacije. Snažno se afirmira poezija i to dvije

generacije pjesnike; prva generacija (1952. – 1960.) koja stvara unutar

časopisa Krugovi (krugovaši) i druga generacija (1961. – 1969.) koja

stvara unutar časopisa Razlog (razlogaši ili razlogovci). U prvoj se

generaciji naglašava osebujnost pjesničkog jezika, raskoš pjesničkih

slika i bogatstvo figura, prevode se Lorca, Baudelaire i Whitman i time se

omogućuju utjecaj i nadahnuće. U toj su generaciji najizraženiji Jure

Kaštelan, Vesna Parun, Josip Pupačić, Slavko Mihalić, Ivan Slamnig,

Irena Vrkljan, Zvonimir Golob, Milivoj Slaviček i dr. Razlogaška

generacija potencira hermetičnu, intelektualističku poeziju,

filozofizaciju lirskog iskaza i teže prohodan tematski i idejni sloj

pjesme. Afirmiraju pjesmu u prozi kao oblik koji je najpogodniji za takve

vrste tematizacija. U toj su generaciji istaknuti pjesnici Danijel Dragojević,

Igor Zidić, Dubravko Horvatić, Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević i

dr. U prozi se afirmiraju Ranko Marinković (Kiklop, Ruke), Vladan

Desnica (Proljeća Ivana Galeba), Slobodan Novak (Mirisi, zlato i

tamjan) i Antun Šoljan (Izdajice, Kratki izlet).

Postmodernizam u hrvatskoj književnosti počinje 1970. i traje do danas.

Svako je desetljeće obilježeno jednom generacijom. 70 – te su u prozi

donijele fantastične novele i romane (Goran Tribuson i Pavao

Pavličić), a u poeziji semantički konkretizam26 (Ivan Rogić Nehajev,

Sead Begović, Branko Maleš), u osamdesetima se afirmira

kvorumaško pjesništvo (Delimir Rešicki, Zorica Radaković, Anka

26 Izrazito složen termin; radi se o poeziji koja preispituje jezik kao svoju gradbenu kategoriju.71

Žagar), tzv. žensko pismo27 u prozi (Irena Vrkljan, Dubravka Ugrešić,

Slavenka Drakulić), tzv. novopovijesni roman28 (Ivan Aralica,

Nedjeljko Fabrio), devedesete unose ratnu prozu (Josip Mlakić,

Miljenko Jergović), novomilenijska književnost pruža obilje raznovrsnih

oblika; od trivijalne proze (Jelena Čarija), stvarnosne poezije (Tatjana

Gromača, Drago Glamuzina), blogerske proze (Vlado Bulić), sms-

esejistike (Viktor Žmegač), ...

KNJIŽEVNA DJELA I NJIHOVE POETIKE

BIBLIJA (lat.biblion: knjiga ili od feničkog grada Biblosa – nerazjašnjena

etimologija)

Biblija i njezina važnost odlikuju se u dvama aspektima: prvi je taj da je riječ

o svetoj knjizi kršćana i da se njezini sadržaji s vjerskom dimenzijom usvajaju

u nastavi katoličkog vjeronauka, a drugi taj da je riječ o važnom književnom

27 Termin koji označava ženski stil pisanja obilježen osjećajnošću prije svega. To je jedna mogućnost, ostajemo izvan razrade jer je isto jako složeno.28 Novopovijesni roman nastaje na šenoinskoj matrici romana i razara je; ta je matrica težila što objektivnijem opisu povijesnih događanja i u potpunosti slijedila povijesne izvore, a novopovijesna teži vlastitoj interpretaciji i ispisivanju, svojevrsnom lažiranju i krivotvorenju povijesti.

72

tekstu čiji su motivi, teme, jezik i stil bili vjekovna inspiracija

zapadnoeuropskoj književnosti i umjetnosti. Osim inspiracije, Biblija, tj. njezini

sastavni tekstovi važni su za konstituiranje velikog djela europske

književnosti.

Osnovna podjela biblijskog teksta je podjela na Stari i Novi zavjet. Stari je

zavjet vezan za židovsku, a Novi za kršćansku kulturu i civilizaciju. Osnovna

razlika tih dvaju dijelova sadržana je u ideji boga; starozavjetni je bog izdanak

tradicije starovjekovnih naroda Bliskog Istoka i pojavljuje se kao vlastodržac i

gospodar (čovjek ga se mora bojati, klanjati mu se i prinositi žrtve kao

materijalne pokazatelje svoje pobožnosti), a novozavjetni je bog vezan za

ljubav, on je prijatelj i pomaže ti u sagledavanju vlastitog života i

kozmosa oko sebe, a manifestira se kroz lik svojega sina, a to je Isus Krist.

Stari zavjet sadrži židovsku usmenu predaju. Postoji jedno vrlo važno

pitanje, a ono se sastoji od sagledavanja tog dijela Biblije kao književnog

teksta i mogu li se u analizi istog primijeniti ikakvi književnoteorijski i

književnopovijesni motivi. Tomu je tako jer analizom teksta dobivamo rezultate

kako je on načinjen od podataka o životu i običajima zajednica koje su živjele

na prostoru Bliskog Istoka. Sastavljen je od četrdeset i šest knjiga koje

prema židovskom kanonu, tzv. Masoretskom tekstu opisuju razdoblja

židovske povijesti od preseljenja u Kanaan, prijelaza sa stočarskog na

zemljoradnički način života, robovlasničkih odnosa, opisa nastanka kraljevine,

gubitka samostalnosti, preseljenja u Babilon i krajnjeg potpadanja pod

gospodarski i kulturni utjecaj helenističkih država. Teoretičari ga sagledavaju

kao zbirku usmenoknjiževnih djela s idejom vodiljom o monoteističkoj

(jednobožačkoj) ideologiji jednog naroda, tj. povezivanja srodnih plemena

u širu zajednicu kao savez s Jahvom, tj. religiju kao komponentu

nacionalne homogenizacije. U njima se očituje veliki utjecaj usmene

književnosti koja je potpala pod pisanu uredničkim redakcijama

sastavljača i redaktora.

Tekstovi su Starog zavjeta:

1. TORA ILI PETOKNJIŽJE (Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski

zakonik, Knjiga Brojeva i Ponovljeni zakonik)

2. PROROCI (Prvi, Posljednji i Dvanaestorica)

3. SPISI, HAGIOGRAFIJE (Psalmi, Mudre izreke, Job, Pet svitaka)

U Starom zavjetu nalazimo razne književne vrste koje su bile poznate tada

na Bliskom Istoku. To su mitovi, bajke, basne, legende, priče, sage, mudre

73

izreke i pjesme. Mitovi su ostali samo u Knjizi Postanka, iz ostalih su knjiga

izgubljeni redakcijskim zahvatima. Bajke se pojavljuju u Knjizi Brojeva i

Knjigama o Kraljevima, basne u Sucima, priče u svakoj knjizi, a mudre izreke u

Jobu, Knjizi Mudrosti i Knjizi Sirahovoj.

Sagledavanjem strukture starozavjetnog teksta, moguće je zaključiti da o

pripovjednoj epskoj književnosti s pjesničkim umetcima, tj. o

poetiziranoj prozi.29 Najstarije su biblijske pjesme Mirjamina pjesma,

Mojsijev blagoslov i Deborina pjesma. One sadrže tragove kanaanskih

epova i starohebrejskog usmenog pjesništva.

Lirske vrste koje nalazimo u starozavjetnom tekstu najčešće su himne,

molitve, psalmi, tužaljke, ljubavne i svadbene pjesme. Karakterizira ih živ

i slikovit pjesnički izraz, slobodan ritam, tragovi rime, velika

zastupljenost asonance i aliteracije, igre riječima i simetrija u

raščlanjivanju oblika i sadržaja.

Petoknjižje

Početni dio Starog zavjeta koji sadrži:

1. Knjigu postanka (tematski obuhvaća razdoblje od stvaranja svijeta

preko prvih povijesnih hebrejskih rodonačelnika do Josipove

smrti; najvažnije su dijelovi Adam i Eva, Kajin i Abel i Potop; prisutni

su tragovi mezopotamskih mitova i predaja, zato nalazimo sličnost s

mezopotamskim tekstovima kao što su Gilgameš i Enuma Eliš, mitovi

su redigirani time što je njihov politeizam (mnogoboštvo) zamijenjen

monoteizmom)

2. Knjigu Izlaska (prisutne su dvije temeljne pripovijedne cjeline; prva

je život Izraelaca u Egiptu, a druga njihovo oslobađanje i boravak s

Mojsijem kod gore Sinaj; ideja Mojsijeva spajanja s Bogom najveći je

utjecaj imalo na vjeru Židova i kršćana)

3. Levitski zakonik (u njemu su prisutni moralno-pravni i vjerski

propisi; odnos svećenstva i ropstva i plemensko uređenje)

4. Knjiga Brojeva (u njoj je sadržana povijest Izraelaca)

5. Ponovljeni zakon (slični sadržaji kao u Levitskom zakoniku)

29 Inverzija i postponirani pridjev (onaj koji stoji iza imenice) naglašavaju tu poetičnost, a sastavni su dio biblijskog stila ili biblijskog reda riječi.

74

Psalmi

Psalmi su pjesme koje se pripisuju kralju Davidu ili Solomonu. To do danas

nije potvrđeno. Otkriveni su u feničkom povijesnom gradu Ugaritu i time je

zaključeno da vuku podrijetlo od kanaanskog predžidovskog pjesništva.

Skladani su da bi se izvodili uz glazbalo. Glavna im je tema odnos čovjeka

prema Bogu. Sastavljeni su od strofa zvanih biblijski verseti (gore su

definirani). Među temama koje obrađuju nalazimo psalme koje možemo

definirati kao hvalospjeve, narodne tužbalice, kraljevske hvalospjeve,

tužbalice pojedinaca i zahvalnice pojedinaca.

Pjesma nad Pjesmama

Pjesma nad Pjesmama tekst je koji se različito definira i interpretira. Prije

svega, ona ima dijalogičnu strukturu, a dijalog je tehnika preuzeta iz

dramskih djela. U njoj razgovaraju Zaručnik i Zaručnica, obasipaju se

ljubavnim epitetima, izražavaju čežnju nemogućnosti bivanja jedno s

drugim i na kraju ističu radost pri konačnom spajanju. Ta glavna tema i

njezina dijaloška struktura koja je jedina u Starom zavjetu jasno govori o tome

kako Židovi nisu voljeli kazalište, tj. kako dramski oblici kod njih nisu zaživjeli.

Postavlja se pitanje radi li se o jednoj pjesmi ili o zborniku pjesama, te se na

tom mjestu stvorila teorija o tome kako je neki urednik sakupio ljubavne

pjesme i posvetio ih kralju. Što se tiče vrste ove lirske pjesme, do danas

nije razjašnjeno radi li se o ljubavnoj, erotskoj, svadbenoj ili alegorijskoj

pjesmi. Da je riječ o ljubavnoj pjesmi, lako se može iščitati iz teme, motiva,

raspoloženja i figurativnog jezika pjesme. Naglašavanje putenosti u

pojedinim dijelovima (Zaručnik naglašava Zaručničine grudi u jednom dijelu)

govori o tome da se radi i o erotskoj pjesmi, te je time veoma sporna

uklopljivost ove pjesme u cjelokupni biblijski tekst jer je on primarno vjerske

naravi. Da je riječ o svatovskoj pjesmi ili epitalamu, može ukazati i

svadbeni običaj Sirijaca čiji su elementi prikazani u pjesmi (nevjestin ples,

kićenje, udvaranje, slava svatova) koji je postojao od starine, a zadržao se u

današnjem folkloru. Alegorijska interpretacija nudi rješenje kao mogućnost da

se ovom pjesmom ukazuje na Solomonovu ljubav prema Izraelu koja se

odražava na novozavjetnu ljubav Isusa Krista prema zaručnici Crkvi, a

takvo je tumačenje prihvatila rana kršćanska crkva. Interpretacija koja bi

poduprla ljubavnu i svatovsku je ta da ta pjesma ima svoje porijeklo u

75

mezopotamskoj predaji, tj. u obrednom pjevanju posvećena svadbi boga i

boginje plodnosti Tamuza i Ištar.

Knjiga o Juditi

Knjiga je o Juditi sadržana među Povijesnim knjigama. Karakterizira je

priča hrabre udovice Judite koja je spasila izraelski narod ubivši babilonskog

vojskovođu Holoferna. Njezin rodni grad Betuliju opsjedao je Holoferno,

vojskovođa babilonske vojske Nabukodonosora II i ona je od naroda pozvana

da spasi grad. Dolazi okićena na Holofernovu gozbu i nakon dugog uživanja on

zaspe pijan, a ona mu odrubi glavu. Priča nam je poznata iz nekog starijeg

izvornika, do nas je došla preko grčkog prijevoda. Pisana je mješovitim stilom

i veliča narodnu vjeru i rodoljublje.

Biblija je prevedena na grčki i latinski jezik i to predstavlja dva znamenita

kulturna događaja u cjelokupnoj europskoj povijesti. U 3. st. pr. Kr. prevedena

je na grčki po nalogu Ptolomeja II. Filadelfa, a to su učinila

Sedamanestorica iz Aleksandrijske knjižnice. Prijevod se zove

Septuaginta (poznata nam je po latinskom izvorniku interpretatio septuaginta

virorum), a u 4. st. pojavljuje se i prijevod na latinski nazvan Vulgata koji je

načinio sv. Jeronim. 1831. godine Matija Petar Katančić prevodi Bibliju

na hrvatski jezik, a suvremenije naše prijevode napisali su slavni bibličari

Bonaventura Duda i Adalbert Rebić.

HOMER: ILIJADA (grč. Illion: Ilij, Troja)

Slavni ep Ilijada, kao i Odiseja predstavljaju početke grčke pisane

književnosti. Njezino porijeklo stoji u kasnomikenskoj kulturi, a prije njih

pojavljuje se dvorsko pjevanje aeda i rapsoda kao vrsta usmenoknjiževne

lirike. Aedi i rapsodi bili su ptujući pjevači koji su pjevali pjesme uz pratnju

kitare.

Sadržaj Ilijade mitološkog je podrijetla, a referira se na priče iz trojanskog

ciklusa. Prikazuje se 51 dan u završnoj, desetoj godini rata. Počinje

srdžbom grčkog junaka Ahileja kojem je Agamemnon oteo lijepu robinju

76

Briseidu. Ahilej odustaje od borbe i vraća se u mirovanje, a natrag ga vuče

osveta trojanskom junaku Hektoru koji je ubio njegova prijatelja Patrokla. U

dvoboju ga ubija i njegovo mrtvo tijelo oskvrnjuje. Na kraju Prijam, trojanski

kralj i Hektorov otac, želi otkupiti tijelo mrtvog Hektora i prinosi usnama ruku

junaka Ahileja i time se njegova srdžba pretvara u suosjećanje i time Ahilej

pokazuje i svoju toplu stranu i predaje mu mrtvo sinovo tijelo.

Unutrašnja povezanost Ilijade ostvarena je motivom srdžbe.

Okarakterizirana je kao jednostavna, jasna i planski izgrađena i čvrsta cjelina.

Početak i završetak odlikuju se brzim pripovijedanjem i razvojem radnje, a

središnji sporim. Umetci obogaćuju pripovijedanje, a retardacija je u

kulminaciji ostvarena digresijama, ponavljanjima i usporedbama.

Digresije su npr. epska pjesma u 3. pjevanju koja prikazuje ljubavni prizor

Parisa i Helene, a usporedbe npr. odlazak ljudi u skupštinu kao roj pčela u 2.

pjevanju. Homer mnogo mjesta posvećuje opisu borbi i dvoboja i prikazuje

junake kao ratnike s prirođenom snagom (ističu se Ahilej, Ajant i

Diomed). Muško-ženski odnosi (npr. Hektor i Andromaha) opisani su vrlo

profinjenim, uzvišenim stilom. Bogovi su prikazani s ljudskim obličjem

(antropomorfni su), ali su karakterno gori od ljudi jer se svađaju i mori ih

strašna zavist. Nailazimo i na primjere stalnih epiteta i formulaičnih izraza

(brzonogi Ahilej, ružoprsta zora) koji daju djelu to svečanosti, ugode i mira, a u

opisima i karakterizaciji junaka koriste se i mudre izreke.

HOMER: ODISEJA

Odiseja je dobila naziv po junaku Odiseju, grčkom junaku iz trojanskog

rata koji bježi iz Troje i vraća se kući, u svoju domovinu na poluotok Itaku. Na

tom putovanju doživljava razne dogodovštine, a kod kuće ga čekaju supruga

Penelopa i sin Telemah. Unutrašnju povezanost čini povratak Odiseja, tj.

tema putovanja i njegova osveta proscima koji su htjeli biti sa suprugom

mu Penelopom. Putovanje na kojem se odlazi i vraća kući zove se odisejevski

ili mediteranski egzil.30 Prva četiri pjevanja prikazuju motiv potrage sina

Telemaha za ocem Odisejem, a ostala su vezana za pustolovine i, na kraju,

povratak. Najvažnije su scene iz Odiseje Odisejeva prepoznavanja na dvoru

kralja Alkinoja, pri dolasku kući, scena plovidbe iz 12. pjevanja i

30 Takav je egzil prisutan u dječjem filmu popularne američke kulture Lassie se vraća kući.77

ubojstvo prosaca. Na dvoru kralja Alkinoja Odisej dolazi nasukavši se na

obalu Feakije i zaljubljuje se u kraljevu kći Nausikaju. Prilikom jedne gozbe,

slijepi pjevač počinje pjevati o zgodama iz trojanskog rata u kojima se

prepoznaje Odisej i zaplače. Tada na dvoru shvate tko je on, a on, obuzdavši

suze, počinje pripovijedati o istom tom ratu. Važnost se odlikuje u plaču kao

izrazu emocije tuge u zapadnoj kulturi i njezinom susprezanju i

sublimaciji (nadvisivanju) da bi se usmjerilo na viši cilj, a to je stvaranje, tj.

pripovijedanje. Razglaba se o tome jesu li Grci zbog toga bili toliko veliki i

predani stvaraoci znanosti i umjetnosti. Pri dolasku kući prepoznaje ga dadilja

Euriklija koja, perući mu noge, ugleda mu ožiljak na donjoj strani bedra koji je

on dobio boreći se s veprom. Naime, te su borbe u staroj Grčkoj bile

inicijacijski rituali prelaska dječaka u muškarca. Scena plovidbe iz 12.

pjevanja sastoji se od toga da su sirene počele pjevati dok su Odisej i njegova

posada vozili brod i to im je odvlačilo pažnju. Stoga, Odisej se veže za jarbol i

stavlja vosak u uši. Postojala je opasnost da se brod ne uništi i da ih sirene ne

odvedu u morske dubine i ne ispiju im krv. Iz te se scene izvlače brojna

značenja, a najvažnije je ono da je umjetnost (lijep pjev sirena) data na

uživanje pojedincima, a da su drugi osuđeni na držanje materijalnih,

pragmatičnih dimenzija stvarnosti (veslanje datog broda). Karakteristike

Odiseje su i činjenica da Homerovo mjesto u glavnom dijelu pripovijedanja

preuzima junak Odisej, da je, za razliku, od Ilijade povijesno-kronološki

redoslijed događaja poremećen, tj. obrnut i da se čitatelja in medias res

uvodi u samo epsko zbivanje. Retardacija je ostvarena Odisejevim

prepoznavanjima i scenama ubijanja prosaca. Kompozicija je znatno

smišljenija, miješaju se žanrovi obiteljske sage i pustolovnog romana, a

kao i Ilijada, posjeduje epsku opširnost, stalne epitete i formulaične

konstrukcije.

SOFOKLO: ANTIGONA

Antigona je znamenita grčka tragedija mitološke tematike koja obrađuje

priče iz tebanskog ciklusa, tj. priču o pogibiji Edipova sina Polinika i

požrtvovnosti njegove kćeri Antigone. Eteoklo i Polinik opisani su u tragediji

Sedmorica protiv Tebe, oni su krenuli u rat boreći se na različitim stranama,

Eteoklo se borio za državu, Polinik protiv. Vladar Tebe, Antigonin stric Kreont,

78

naređuje da se Polinik ne zakopa jer je bio izdajica domovine, a Antigona mu

prkosi u tom činu zbog zova moralne obveze i sestrinske ljubavi. Njezina sestra

Izmena predstavlja njezin antipod jer se pokorava zakonu. Pokušava zakopati

brata, ali nalazi je Kreont i hitno izdaje nalog da je se živu zakopa u kraljevsku

grobnicu. Pokušava je spasiti Kreontov sin, njezin zaručnik Hemon, no ne

uspijeva. Našavši je mrtvu, ubija se. Kreontova žena Euridika, doznavši te

vijesti, također počini samoubojstvo. Kreont na kraju ostaje sam i vidimo sliku

tiranske samoće i vlastitog neokončanog okončanja, tj. smrti u životu, gušenja

u vlastitoj tiranskoj osobnosti. Književnoteorijske analize ovog teksta starijeg

datuma okarakterizirale su Antigonu kao čvrstu, hrabru i odlučnu ženu koja se

suprotstavlja državnom, političkom zakonu i brani zakon krvnog srodstva

za koji smatra da je primarniji od prvog navedenog. Logika krvnog srodstva

postavlja se ispred političkog zakona kao neka univerzalna civilizacijska

kategorija i time ovo djelo dobiva svoju nadvremensku dimenziju.

Suvremene teorije polaze od etimologije imena Antigona što znači protiv

podrijetla i obilježavaju njezin čin pokapanja potisnutom incestuoznom

vezom s bratom. U prilog toj tezi dolazi i činjenica da ona s Hemonom nije

ostvarila brak i obitelj. Daljnju ćemo razradu zanemariti jer nadrasta ovu razinu,

ali o ovoj tragediji možemo govoriti kao o civilizacijski važnom djelu što se tiče

osnovne ideje, likova, ali i pedantno građene strukture tragedije.

Protagonistkinja Antigona klasični je tip tragične junakinje koja stradava

zbog svoje tragične krivnje (pokapanja brata). I sama je plod ljubavi Edipa i

Jokaste, koji su bili majka i sin, stoga joj incestuozna ljubav i nastavak takve

tradicije nisu uopće bili strani. Najpoznatije su suvremene prerade Antigone

Anouillhova Antigona i Kreontova Antigona Mire Gavrana.

SOFOKLO: KRALJ EDIP

Kralj Edip najpoznatija je i najviše cijenjena grčka tragedija. U potpunosti

slijedi mitološku priču o Edipu koji je sin kralja Laja koji je čuo od delfskog

proročišta da će ga ubiti vlastiti sin, te je naredio da se novorođenčetu probodu

noge i ostavi ga se zvijerima na gori Kiteron. Pastir koji je trebao izvršiti to

naređenje sažalio se nad djetetom, predao ga drugom pastiru, a ovaj ga je

predao korintskom kralju Polibu. Na jednoj gozbi neki Korinćanin naziva Edipa

nepravim Polibovim sinom i zbunjeni Edip odlazi u potragu za vlastitom

79

prošlošću. U delfskom mu proročištu Pitija govori da će se oženiti vlastitom

majkom i ubiti vlastita oca. On odlazi put Tebe, na raskršću sreće nekog starca

i ubija ga u svađi, oslobađa Tebu pomoću čuvene zagonetke koju upućuje

Sfingi, ženi se Jokastom i postaje tebanskim kraljem. Sofoklo započinje

tragediju u trenutku Edipova života u Tebi kada je stigla kuga. Kreont,

njegov šogor, dolazi po proročištu iz Delfa i govori kako se u gradu nalazi Lajev

ubojica. Obraća se proroku Tiresiji, no ovaj ne želi reći tko je ubojica, stoga Edip

pomisli da on i Kreont kuju zavjeru protiv njega oko tebanskog prijestolja.

Jokasta mu govori kako je Laj ubijen na raskrižju, Edip se toga sjeti i preko

Polibova sina doznaje da je on ubojica svog oca i suprug svoje majke, Jokasta

se ubije, on se oslijepi i naređuje da ga Kreont protjera iz zemlje. Na kraju kor

simbolički najavljuje opomenu da nitko ne treba biti sretan prije smrti. Ova

tragedija vrsno je strukturirana, stoga se i Aristotel na nju poziva u svojem

slavnom djelu Poetika. Možemo je nazvati analitičkom tragedijom jer je u

njoj glavna tema čovjek koji se nastoji osloboditi svoje prošlosti i njezinih

duhova u sadašnjosti, ali u tome ne uspijeva i neminovno propada jer te

prošlost uvijek sustigne i kazne ili nagrade iz nje, u sadašnjosti se jednom

dogode. Problem ocoubojstva i ženidbe s vlastitom majkom razradio je najveći

psihoanalitičar 20. stoljeća Sigmund Freud nazvavši tu pojavu Edipovim

kompleksom ili Ocoubojstvom koje se grafički prikazuje kao edipski trokut.

Definira se tako da dijete teži incestnom rodoskvrnuću majke, a otac to

sprečava i dijete potiskuje incestuoznu žudnju. Ta je teorija izrazito složena, ali

njezine implikacije na književnost jako su važne. Ova je tragedija jedan od

najuzornijih tekstova koji je izvršio velik utjecaj u kasnijoj europskoj

književnosti.

VERGILIJE: ENEIDA

Eneida slijedi tradiciju grčkih epova, a neki je nazivaju najvećim europskim

klasikom. Ona je također mitološke naravi i slijedi priču o Eneji, trojanskom

ratniku koji bježeći iz zapaljene Troje i noseći na leđima oca Anhiza, ostavlja

ženu Kreuzu i bježi put Sredozemnog mora. Dolazi na obale Afrike u fenički

grad Kartagu i tamo upoznaje kraljicu Didonu u koju se zaljubljuje. Njihova

ljubavna priča, koja drži središnji dio epa, počinje u četvrtom pjevanju. No,

u snu mu se javlja bog Mars i govori mu da krene dalje na put i osnuje grad na

80

obali Apeninskog poluotoka. On odlazi i napušta Didonu koja se ubija i nastavak

epa čine opisi njegova putovanja i dolazak u Italiju (znamenite su scene

dvoboja i bitki kao u Ilijadi u kojima uvijek pomažu bogovi; npr. dvoboj

kralja Latina i Turna). Enejin sin Jul Askanije osniva grad Alba Longu, a njegovi

daleki potomci Romul i Rem osnivaju Rim. Zbog toga što je daleki praotac

Rimljana Eneja bio Trojanac, Rimljani su govorili kako imaju trojansko podrijetlo

što je u starom svijetu bilo visoko cijenjeno zbog velike Troje i rata koji se tamo

zbio. U epu su zastupljene teme rata, ljubavi, pokornosti bogovima i

putovanja. Putovanje povezuje ovo djelo s Odisejom, a ostali elementi s

Ilijadom. Ljubavni par Didona i Eneja jedan su od najljepše i najromantičnije

prikazanih ljubavnih parova. Opisana je povijest rimskog naroda zbog toga

jer je Vergilije bio jako vezan za Augustovu gospodarsku i kulturnu politiku.

Radnja se uvodi in medias res, a Enejino pričanje o propasti Troje i lutanje

uokvirene su pripovijesti. Svi navedeni elementi grčkih epova postoje i u ovom

epu, jedino su zreli i izbrušeni jezik i stil, jaki rodoljubni osjećaj i

istančana psihološka karakterizacija likova njegove rimske

karakteristike. Ovaj je ep jako utjecao na brojne hrvatske latiniste (npr. na

Marka Marulića i njegovu slavnu Davidijadu).

PLAUT: ŠKRTAC

Škrtac, Tvrdica ili Aulularija, komedija koja je podnaslovljena Komedija o

lončiću. U njoj se pojavljuje motiv škrtog starca Eukliona koji nalazi žaru (ćup)

pun zlata u vrtu i vješto ga skriva, a njegovu kćer Fedru voli Likonid, nećak

starca Megadora. Zlato je potrebno kao miraz. No, i stari Megador voli Fedru,

a Euklion, zbunjen zbog situacije, skriva ćup koji nalazi Likonidov sluga Strobil.

Strobil krade zlato, Likonid sreće Eukliona i, u nastojanju priznanja oko

potencijalne njegove ženidbe s Fedrom, ovaj ga optužuje da mu je ukrao zlato i

tu nastaje komična situacija. Kraj je izgubljen, vidimo samo susret Likonida i

Strobila koji priznaje krađu. Pretpostavlja se da je kraj kompromisno riješen.

Plautova se komičnost gradi na nesporazumima i konverzaciji, pojedini su

prizori vrlo efektni, a boje u opisima likova izrazito žive. U uporabi je i

umjereno stiliziran pučki govor koji još više doprinosi komičnosti. U

komedijama uvijek uvodi recitativne, govorene i pjevne dijelove, te

fantastične igre riječima i bujice izvrsnih metafora čime obogaćuje

81

antičku grčku (atičku) komediju. Motiv starog škrca, kćeri udavače,

miraza i ženidbe prototipi su ovakve komedije koja se kasnije proslavila u

europskoj književnosti (Držić, Molière).

BAŠĆ(Č)ANSKA PLOČA

Bašćanska je ploča hrvatski je povijesno-pravni dokument koji je nađen u

Jurandvoru kod Baške na otoku Krku. Činila je dio pluteja (kamena ploča

oltarne pregrade) u crkvi. Pisana je mješavinom oble i uglate glagoljice. U

njoj se govori kako kralj Zvonimir daruje neki posjed samostanu svete

Lucije. Na njoj se spominju opat Držiha i kneževi Dobrovit i Kosmat. Tekst

je izrazito ritmičke pjevne strukture, središnji dio sadrži kletvu s

kršćanskom intonacijom u kojoj se govori da je proklet onaj tko opovrgne taj

čin. Svi ti elementi čine Bašćansku ploču književnim tekstom i početkom

hrvatske književne kulture.

D. ALIGHIERI: BOŽANSTVENA KOMEDIJA

S Danteovim stvaralaštvom počinje razdoblje predrenesanse i humanizma u

talijanskoj i europskoj književnosti. Božanstvena je komedija trodijelni ep

pisan na firentinskom narječju talijanskog jezika u tercinama. Prvotno je

djelo nazvano Komedijom. Ne misli se na komediju kao dramsku vrstu, već na

srednjovjekovnu poetičku definiciju pripovjednog djela u stihu koje je

pisano svima razumljivim jezikom (pritom se misli na obrazovane i

neobrazovane ljude. Kasnije je dodan pridjev božanstvena i njime se

naznačuje uzdizanje građe koja je u njoj saržana. Tri su dijela ovog epa

nazvana: Pakao, Čistilište i Raj. Time je data trodijelna struktura

kršćanske vizije zagrobnog života, tj. putovanja duše kroz onozemaljski

svijet. Trodijelnost epa, strofa tercina i trideset i tri pjevanja u svakom dijelu

ukazuju na važnost broja tri koji u kršćanstvu označava Sveto trojstvo, tj.

jedinstvo Oca, Sina i Duha svetog. Stilski gledano, djelo je izrazito šaroliko;

stihovi reflektiraju pučku jednostavnost, retorički složene obrasce i lirske

zanose. Dante je glavni lik koji putuje onozemaljskim svijetom, sreće Vergilija

koji ga vodi kroz pakao koji se sastoji od devet krugova. Svaki krug pakla

82

sadrži određenu vrstu grješnika, a grijesi su stupnjevani po kršćanskim

načelima. Predvorje pakla nazvano je Limb i u njega su smješteni nekršteni,

tj. oni koji nisu živjeli u doba kršćanstva i nisu mogli osjetiti njegov duh. U

krugovima se redom nalaze: grešnici u drugom, proždrljivci u trećem,

lakomnici i rasipnici u četvrtom, gnjevnici u petom, krivovjerci i

bezbožnici u šestom, nasilnici u sedmom, varalice u osmom, izdajice u

devetom. Izdajice trpe najveću patnju, njihov je krug (kao i sedmi) podijeljen na

tri dijela u kojem se nalaze izdajice rođaka, izdajice domovine i izdajice

dobročinitelja. Najveći je izdajica Juda koji je simbolički prikazan u

Luciferovim ustima. Čistilište je prikazano kao brijeg na otoku. Podijeljeno je

na krugove koji se prema vrhu sužavaju gdje je smješten raj. U čistilištu

Dante sreće Daniela Arnauta, srednjovjekovnog provansalskog pjesnika. U

Raju ga vodi Beatrice Portinari, njegova draga. On je sastavljen od devet

nebesa koje drži kristalno nebo. Iznad njega je Empirej koji obuhvaća sav

svemir, a u njemu je Bog. U Raju Dante sreće Karla Velikog, Rolanda i dr.

Ovo djelo nudi srednjovjekovne poetičke karakteristike i najavljuje

renesansnu književnost. Od srednjovjekovnih se karakteristika ističu

kršćanska načela glede navedenih brojeva (tzv. čvrsta brojevna

arhitektura), motiv zagrobnog alegorijskog putovanja, kršćanska vizija

zagrobnog života i svrhovita moralna jezgra koja se odražava u

stupnjevanju grijeha i klasifikaciji grešnika. Najavljujuće su renesansne

karakteristike kritika Crkve kao temeljne srednjovjekovne institucije koja je

proizvodila ideologiju i uočavanje naprednosti čovjeka i njegova duha, tj.

pokušaj primicanja antropocentrizmu.

F. PETRARCA: KANCONIJER

Petrarcin Kanconijer prva je i jedna od temeljnih ljubavnih pjesničkih

zbirki koja konstituira modernu europsku liriku. Pod utjecajem provansalskih

trubadura i talijanskog slatkog stila (stilo dolce nuovo) Petrarca razvija i

dopunjuje konvenciju ljubavne lirike dovodeći je do majstorskog sklada

i izbrušenosti. Razvija svoj koncept ljubavi i odnosa prema ženi koji je

isključivo platonske naravi. U pjesmama osjećamo izrazito naglašavanje

suprotnosti stvarnog i idealističnog, nagonskog i duhovnog. S obzirom da

je zaljubljen u osobu (Lauru De Noves) s kojom nije mogao ostvariti partnerski

83

odnos, stvara bezbroj lirskih situacija ljubavnog (od zanosa, očaranja i

zaslijepljenosti do grčevitih stanja tuge i melankolije zbog nemogućnosti

bivanja s Laurom do snatrenja i sanjarenja o mogućnosti božanske ljubavi

između njih dvoje). Nazire se također svijest o nepromjenjivosti sudbine,

nedostižnosti, čistoće i fatalističkog značenja zaljubljeničkog stanja. Pjesnički je

oblik koji Petrarca stvara i njome se obilato i majstorski služi sonet s dvama

katrenima i dvjema tercinama. Postoje dva izrazito metaforička soneta

koji se ističu u cijeloj zbirci, a to su sonet o pjesniku kao brodu između Scile i

Haribde i olujnoj samoći u maloj sobici. U opisima Laure služi se brojnim

epitetima, a u stihovima dominiraju antiteze, oksimoroni i hiperbole. Osim

ljubavne tematike, u zbirci također nailazimo na nekolicinu antipolitičkih

pjesama usmjerenih na tadašnju talijansku vlast. Konvencija Petrarkine

lirike stvara ogromnu struju njegovih europskih epigona petrarkista koji

razrađuju njegovu pjesničku tematiku i ideologiju. Prva regionalna varijanta

petrarkizma pojavila se kod nas, u Dubrovniku.

G. BOCCACCIO: DECAMERON

Decameron je zbirka novela čiji naslov znači Knjiga deset dana. Vezana je

za jedan događaj iz izvanknjiževne zbilje, a to je kuga u Firenzi koja se zbila

1348. godine. Tri mladića (Panfilo, Dioneo i Filostrato) i sedam djevojaka

(Pampinea, Filomena, Elissa, Neifile, Emilia, Lauretta, Fiametta) skrivaju se i

odlaze na selo i skraćuju vrijeme pričanjem priča. Pričanje priče nije samo

vezano za skraćivanje vremena i razbijanje dokolice, već za očuvanje života

pred smrću. Prvi takav pokušaj postignut je u djelu Tisuću i jedna noć u kojem

Šeherezada svake noći priča priču kralju prije sna i prekida u trenutku

kulminacije da bi nastavila priču sljedeću noć otvarajući izvrsno pripovjedačko

klupko priča. Tako se pričaju priče o nesretnim ljubavima, ljubavima koje

uspiju nakon tragičnih zgoda, plemenitim ciljevima, mudrim ljudima, ...

Dominiraju teme ljubavi, inteligencije i mudrih pothvata. Nalazimo i

pregršt etičkih poruka, a kompozicija je skladna i nevjerojatno izbrušena.

Boccaccio majstorski vlada tehnikom novele, a naročito se ističe njegova

smjelost u stvaranju poante i njezina briljantnog obrata. Svjetonazorski

gledano, djelo je izrazito renesansno sa shvaćanjem antropocentrizma

kao dominantne idejne strukture i jake kritike svećenstva, tj.

84

svojevrsnim antiklerikalizmom koji se očituje u brojnim novelama.

Najpoznatije su novele Fra Cippola u Certaldu, Vrtlar, ...

W. SHAKESPEARE: HAMLET

Hamlet je znamenita Shakespeareova tragedija iz njegova pozamašnog

dramskog korpusa. Ostale su poznate i slavljene tragedije Othello i Kralj

Lear. Nadahnuće za tu tragediju dobio je čitajući stariju, danas izgubljenu,

tragediju UrHamlet za koju se pretpostavlja da ju je napisao Thomas Kyd.

Legenda o Hamletu poznata je iz starih skandinavskih saga i književni oblik

dobiva u 13. stoljeću za što je zaslužan povjesničar Saxo Grammaticus.

Radnja je tragedije smještena u Dansku gdje kraljević Hamlet žali za

gubitkom oca koji je ubijen, želi ga osvetiti i pritom hini ludilo koji njegova

majka Gertruda i stric Klaudije, sada danski kralj, objašnjavaju kao veliku

ljubavnu strast prema Ofeliji. Počinju uhoditi Hamleta i nakon što Hamlet to

doznaje, ubija uhodu Polonija, dvorjanika i Ofelijina oca i potom ga Klaudije u

Englesku. Srećom, Hamlet se vraća, nalazi mrtvu Ofeliju, njezin brat Laert želi

osvetiti mrtvu sestru, poziva Hamleta na dvoboj i zbog slučaja zamjene

mačeva, Laert biva ubijen. Gertruda se također ubije, a Hamlet umire na

rukama prijatelja Horacija. Važne scene iz Hamleta, tj. važni su dijelovi drame

predstava Mišolovka ili Umorstvo Gonzaga koju izvodi putujuća kazališna

družina i Hamletov središnji monolog. Predstava Mišolovka koja se igra

unutar predstave Hamleta predstavlja Shakespeareovo dalekosežno

razumijevanje teatra u teatru ili metateatra koji će se razviti tek u 20. st. Ta

predstava predočava analognu radnju kao što je i radnja na dvoru oko ubojstva

Hamletova oca. U njoj se prepoznaje Klaudije i to je kobna točka koja uvodi

zaplet u tragediju. Hamletov središnji monolog važan je dio jer on u njemu

iznosi svoju dvojbu oko ubojstva ili ne, miješa emocionalne i misaone

aspekte te radnje pitajući se o dužnosti, moralu, krivnji i osveti. Hamlet je

neodlučni melankolik pun snatrenja o životu i svijetu oko sebe i time ga

možemo ubrojiti u plejadu humanističkih likova punog idealizma bez kontakta s

materijalnom, pragmatičnom stvarnošću. Ujedno se on odvažuje i na zločin

zbog moralnih razloga čemu je teško pripisati neko opće ispravljanje

nepravde svijeta, već rješavanje vlastite dvojbe. U trajnom preplitanju pitanja i

odgovora Shakespeare gradi ovaj nadasve kompleksan lik koji do danas nije

dovoljno protumačen. Kroz njega Shakespeare daje kritiku renesansnog

svjetonazora postavljajući Hamleta kao univerzalnu metaforu čovjeka u

85

svakom vremenu. Lik Ofelije također možemo dvojako tumačiti. Ona je kao

Hamletova draga, istinski čedna jer brani čast oca Polonija i odlazi u smrt, ali

moguć izbor smrti manifestiran samoubojstvom može biti i impliciran

činjenicom iznevjerene ljubavi i odanosti. Hamlet je šalje u samostan i

time se otvara mogućnost reflektiranja Gertrude u njoj. Ona bi, iza teških

samostanskih zidina, bila onemogućena u ostvaraju vlastite ženske seksualne i

materinske prirode jer Hamlet zamjera majci prevaru, lakomislenost i ubojstvo

oca s Klaudijem. Na ovom se mjestu možemo poslužiti i jednom frojdovskom

interpretacijom da je Hamletova stalna dvojba vezana za privrženost majci

definirana kao potiskivanje incestuozne želje prema njoj i osveta oca kao

mogućnost eliminacije majčinske figure i konačni ostvaraj čina, tj.

emocionalnog i mentalnog sazrijevanja. Tu se postavlja još mnogo neriješenih

pitanja, stoga Hamlet, a i ostale Shakespeareove drame imaju svevremensku

civilizacijsku vrijednost.

M. CERVANTES DA SAAVEDRA: DON QUIJOTE

Cervantesov Don Quijote smatran je prvim europskim romanom. To je

općeprihvaćena teza, mada postoje naznake tekstova koji bi mogli biti romani,

a nastali su u antičko vrijeme (grčki pastirski roman, rimski avanturistički

roman). Radnja Don Quijotea smještena je u Španjolsku gdje Alonso Quijano

čita Amadisa od Galije, poznati srednjovjekovni viteški roman i umisli kako bi

mogao biti vitez, obuče se kao vitez što je vrlo humoristično prikazano, uzme

svojeg perjanika Sancha Panzu i dragu Dulcineju od Tobosa i kreće u

pustolovine. Otad se naziva Don Quijote od Manche. Prvo poglavlje izgovara

autor, potom se glas daje glavnom junaku. Time se učvršćuje temeljna idejna

nit djela, a to je ironija. Ironiziraju se viteški romani na nekoliko razina:

preuzimanjem tipičnih scena, likom Sancha Panze i njegovim

svjetonazorima i idejno-svjetonazorskim sklopom cijelog djela. Tipične

su scene koje jedan viteški roman sadrži: bitke, pustolovine, ljubovanja,

fantastične scene, povratak kući, slavljenja njega kao dičnog junaka. Poznata

scena borbe s vjetrenjačama predstavlja jednu ironiziranu bitku, a scena

nestanka knjiga (za koje je rečeno da ih je odnio zli čarobnjak) ironizirana je

fantastična scena. Sancho Panza predstavlja drugi svjetonazorski pol od Don

Quijotea; on je mudrost, razboritost, oprez, stvarnost naspram ludosti,

86

otkvačenosti, neopreza i idealizma. Tako se lik štitonoše diže na razinu

univerzalnih civilizacijskih kategorija i time uvodi britko ironijsko

poigravanje. Idejno-svjetonazorski sklop cijelog djela vezan je za ironizaciju

viteškog romana, viteštva i ostalih srednjovjekovnih pojava, tj. Cervantesov

zamišljeni dijalog sa srednjovjekovnom poetikom koja je u to vrijeme bila

otrcana i zastarjela. Don Quijoteov idealizam možemo tumačiti kao idealizam

renesansnog čovjeka koji se nije mirio sa stvarnošću i težio duhovnom, a

Panzina prizemljenost i pragmatičnost povratak je zemaljskim kategorijama i

razmišljanju u kontekstu stvarnosti, a to je i opis svjetonazora renesansnog

čovjeka i opis njegova balansa među tim dvjema sferama, stoga ovaj

roman možemo smatrati renesansnim, formom i sadržajem.

M. MARULIĆ: JUDITA

Judita je slavni ep Marka Marulića, humanističkog i renesansnog autora,

oca hrvatske književnosti. Napisan je kao poslanica Dujmu Balistriliću,

sastoji se od šest pjevanja (libara) ispjevanih u dvostruko rimovanom

dvanaestercu i sadrži pisani podatak o stvaranju na hrvatskom jeziku (u

versih hrvatskih složena). Doživjelo je tri izdanja 1521., 1522. i 1523.

Sadržajno i kompozicijski prati biblijsku priču o Juditi. Započinje

invokacijom u kojoj Marulić zaziva Boga i time se deklarira kao kršćanin.

Kako je invokacija bila vezana za zaziv muze u antičkim epovima, ovdje je

uporabljena invokacija s figurom corectio (ispravljanja). Prvi i drugi libar

vezani su za pripremu i opsjedanje Betulije od vojskovođe Holoferna. U trećem

se pjevanju pojavljuje Judita koja kori sugrađane jer ne žele primiti Božju

pomoć. U četvrtom pjevanju ona odlazi u Holofernov dvor, u petom je prikazan

opis gozbe i Juditino ubojstvo Holoferna i u šestom pjevanju narod slavi Juditu

koja doživi starost od 105 godina. Slijed biblijske priče ima refleksije u

Marulićevoj suvremenosti. U to je doba Hrvatska trpila turska razaranja,

stoga se priča o Juditi ukazala prikladnom za opis, stoga je možemo smatrati

metaforičkim opisom hrvatskih ratnih neprilika. To se očituje u

Marulićevu opisu vojske koja jako sliči turskoj vojsci tog vremena. Juditino

kićenje prije gozbe kod Holoferna prikazano je u petrarkističkoj maniri; ona

se kiti i sliči na mnoge hrvatske neimenovane petrarkističke ljepotice, stoga se

još jedan element Marulićeve književne suvremenosti ucijepljuje u preuzetu

biblijsku strukturu. U predgovoru Judite Marulić piše o biblijskim, klasičnim i

87

začinjavskim utjecajima. Pod klasičnim se misli na rimske i talijanske, a pod

začinjavskim na hrvatske srednjovjekovne pjesnike. Također se od

humanističkog latinskog okreće pisanju na hrvatskom jeziku ne bi li ukazao

na dostupnost djela širokim narodnim masama, njegovu demokratičnost

i sveopću edukativnost.

P. HEKTOROVIĆ: RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE

Ribanje i ribarsko prigovaranje poslanica je tiskana u Mlecima 1568.

godine. Naslovljena je na Jerolima Bartučevića u Predgovoru. Djelo

predstavlja neku moguću vrstu putopisa u stihu, pisano je dvostruko

rimovanim dvanaestercem i opisuje trodnevni put brodom od Hvara do

Brača i Šolte u kojem sudjeluju autor i dva ribara Paskoj Debelja i

Nikola Zet. Likovi ribara prvi se put pojavljuju u hrvatskoj književnosti što

ukazuje na demokratičnost renesansne književnosti i činjenicu da je može

dohvatiti i obični čovjek. Osim opisa putovanja, u djelu su sačuvani vrijedni

etnografski zapisi kao što su dvije bugarštice (hrvatske narodne pjesme

koje karakterizira izrazito dug stih) O kraljeviću Marku i bratu mu

Andrijašu i O Radosavu Siverincu i Vlatku udinskom knezu i dvije

narodne pjesme I kliče djevojka i Naš gospodin poljem jizdi. Do danas

nije razjašnjeno je li djelo isključivo poslanica ili ribarska ekloga (isto što i

bukolika). Vjerojatnije je da ujedinjuje sve te elemente i u renesansnom duhu

slavi čovjeka, život i primorski pejzaž.

M. DRŽIĆ: NOVELA OD STANCA

Novela od Stanca dramska je minijatura ili farsa velikog hrvatskog

komediografa europske vokacije i razine Marina Držića. Iako ne predstavlja

jedno od njegovih ponajboljih ostvarenja, pri čemu se misli da nije iskorišten

njegov komediografski poetički potencijal, ipak je djelo na zavidnoj razini u

usporedbi s drugim renesansnim komedijama. Onodobne komedije pišu Nikola

Nalješković, hvaljeni i kvalitetni komediograf i Martin Benetović,

komediograf slabije kvalitete i ne pretjerano visokih dosega. Radnja je vrlo

jednostavna, kratka i nadasve efektna; u jednoj dubrovačkoj karnevalskoj

88

noći tri obijesna mladića Miho, Vlaho i Dživo Pešica odluče prevariti starca

Stanca i učiniti mu novelu (šalu). Dživo je preobučen u bogatog trgovca i

govori Stancu da znade brojne trikove i kako je uz pomoć vila vratio mladost.

Ubogi Stanac, koji je u Dubrovnik došao prodati kozlića i sir, zgrožen vlastitom

starošću i sviješću o ljudskoj prolaznosti, povjeruje Dživi. Mladići obriju Stanca,

ošišaju, otmu mu kozle i ostalu robu i pobjegnu. Stanac ostaje sam i u završnoj

dionici tuži se na ljudsku prolaznost i snatri nad vlastitom nesrećom i samoćom.

Ova je komedija nastala na temelju intrige koju su mladići učinili Stancu.

Humor i komični efekti stvoreni su oprekama bogatstvo-siromaštvo,

starost-mladost i prolaznost-vječnost. Ona će nas nasmijati pogrdnom

šalom, ali i rastužiti Stančevom sudbinom. Smijeh je u biti gogoljevski smijeh

kroz suze.

M. DRŽIĆ: DUNDO MAROJE

Dundo je Maroje jedan od najboljih dramskih komada, tj. komedija Marina

Držića. Riječ je o sinu Maru kojeg posjećuje njegov otac Dundo Maroje u

Rimu. Maro je jedan, tj. prvi razmetni sin hrvatske književnosti. Lik

razmetnog sina dat je u jedinstvenom obličju; sin koji najčešće odlazi na

školovanje u grad ili u inozemstvu i uzima očev ili obiteljski imetak, ali najčešće

ne završava ili mu propada školovanje zbog trošenja novca na hedonizam

(strast s bludnim ženama, pijančevanje, ...). U Rim se upućuje velika svita ljudi;

Marova zaručnica Pera preobučena u muškarca, Ugo Tudešak, njemački

plemić lud za Laurom s kojom Maro održava seksualne kontakte, njegov sluga

Pomet, Marojev sluga Bokčilo. Svaki lik predstavlja nešto, tj. simbolički

određuje prostor djelovanja u komičnom svijetu Držićeve drame i samim

time pridonosi njezinu humoru. Laura je nazvana prvom kortižanom od

Rima. Kurtizana je, naravno, prostitutka. Držić uzima ime Laure i na taj način

obrađuje lik da bi se narugao velikom Petrarci i njegovoj Lauri. To nije bila

samo njegova želja u značenju da je prvi do toga došao, već je riječ o

kasnorenesansnoj antipetrarkističkoj tendenciji koja će potpuno zaživjeti

u baroku (npr. u pjesničkom stvaralaštvu Džive Bunića Vučića). Platonsku

petrarkističku ljubav zamjenjuje tjelesna i time se uvodi ironija koja je glavna

komponenta humora. Bokčilo je primjer renesansnog hedonističkog

nazora (poznati njegov citat: nisu za ničesa dukati nego da se ije, pije i

89

trumpa) koji predstavlja jedan pol renesansnih zahtjeva. Hedonizam je,

primjerice, izrazito razrađen u fantastično-satiričnom romanu F. Rabelaisa

Gargantua i Pantagruel. Pomet je klasičan primjer oportunista koji koristi

prilike kako bi se mogao odati hedonizmu, on je dramska osoba koja upravlja

cijelom komedijom (spiritus movens cijele drame) jer, između ostalog, zbog

svoje oportunističke prirode zagovara životnu filozofiju akomodavanja

(Trjeba se s brjemenom akomodavat.) Radnja se odvija između tih likova

(također su prisutne i Laurina sluškinja Petrunjela, Popiva, Gulisav

Hrvat, ...) i mahom se ogleda u dvjema Držićevim komediografskim poetičkim

karakteristikama ili načelima stvaranja, a to su miješanje smiješnog i

ozbiljnog i qui pro quo situacije. Miješanje smiješnog i ozbiljnog vidljivo je

npr. u dijalogu Mara i Maroja u četvrtom činu gdje se obojica pretvaraju.

Qui pro quo situacije vezane su za zamjenu uloga likova i izravnu razradu

sofisticirane komičnosti. To se odlikuje u preoblačenjima (jaka držićevska

karakteristika; preobučena Pera) ili zamjene uloga (kad sluga Pomet

preobučen u plemića pokušava Lauri prodati svog gospodara Uga

Tudeška za tri tisuće dukata). Peti je čin nedovršen od Držića, ali dovršio ga je

naknadno književni povjesničar Mihovil Kombol u kojem komedija sretno

završava i u kojem Pomet dobiva Petrunjelu, Ugo Tudešak Lauru, Maroje

isplaćuje sinovljeve dugove, a Pera i Maro ostaju zajedno. U komediji također je

bitan i prolog koji izgovara Dugi Nos, tzv. negromant od velicijeh Indija koji

govori o ljudima nazbilj i ljudima nahvao. Ljudi nazbilj predstavljaju dobre,

poštene i inteligentne, a nahvao su oni zli i glupi. Ta je spoznaja preuzeta iz

mitološke tradicije Indije, no ona nije samo tamo prisutna, već su naraštaji

mitskih ljudi koji predstavljaju dobro i zlo prisutni u gotovo svim mitologijama

svijeta. Na opreci inteligencije i gluposti, tj. mudrosti i ludosti, izgrađena je

ova komedija. Uz brojne teorije kojima se rasvjetljuju pojedini odnosi među

likovima (djelo Utopija Thomasa Morusa i makjavelističkim teorijama

kako cilj opravdava sredstva), ono iz čega dubinski izrasta ova komedija

kritika je aktualnog dubrovačkog društva i velike zatvorenosti i

konzervativizma tadašnje Dubrovačke republike. Vezujući se za talijanske

utjecaje preko urotničkih pisama Cosimu Mediciju, Držić je prvi književnik koji

hrvatskoj književnosti otvara europska vrata.

90

P. ZORANIĆ: PLANINE

Zoranićeve Planine prvi su hrvatski roman napisan 1536., a objavljen u

Veneciji 1569. Pisan je u prozi i u stihu. Obrađuje temu alegorijskog

putovanja (poznatu još iz predrenesanse) koje se zbivalo na području okolice

Zadra, Nina i Vodica. Zoranić je u mislima otišao na to putovanje kako bi

zaboravio svoju nesretnu ljubav, no prava mu je namjera bila domoljubne

naravi, htio je sakupiti i opisati baštinu hrvatskog naroda u razdoblju velikih

turskih osvajanja i hrvatsko-turskih ratova. Protagonist je pastir Zoran (lik

samog Zoranića kao fizičke osobe) koji s vilom Milost putuje navedenim

krajem. Djelo je ovidijevske, vergilijevske, danteovske, petrarcinske,

boccacciovske i sanazzarinske31 inspiracije. Tema alegorijskog

putovanja preuzeta je od Dantea, petrarkinski se utjecaji očituju u opisu vila

u maniri platonskog opisa ženske ljepote i uživanja u dragoj, vergilijevski

je motiv bukoličkih krajeva i pastoralnih nizina što je ujedno i sanazzarinska

inspiracija jer nadahnuće u bukoličkom ambijentu seže još od Teokritovih idila.

Od Ovidija preuzete su brojne metamorfoze ili preobrazbe likova.

Boccacciovska se moć odlikuje u vrsnosti pripovijedanja s naglim

obratima. U romanu je također prisutan i Petrarcin sonet Mira ne nahodim

što uvećava nadahnuće. Najvažnija scena iz cijelog je romana prisutna peti dan

kada Zoran, nakon što je dobio lijek za ljubavne jade, usne Perivoj od Slave u

kojem ga dočekaju četiri vile koje simboliziraju određene narode i

kulture, tj. njihovu kulturnu baštinu. To su vile: Latinka (rimska kultura),

Grkinja (grčka kultura), Kaldejka (mezopotamska kultura) i Hrvatica

(hrvatska kultura). Hrvatica mu govori i ukazuje na problem rasute bašćine,

nemar za hrvatski jezik, kulturu i razapetost zbog sukoba s Turcima. Djelo

završava Zoranovim klanjanjem nad grobom ninskog biskupa Jurja Divnića i

okrenutosti od svjetovne na duhovnu ljubav. Od svih nabrojanih elemenata,

zaključno se može reći da djelo nosi moralističku i savjetodavnu idejnu

dimenziju što se očituje u govoru vile Hrvatice i Zoranovu završnom

preobraćenju.

HRVATSKA PETRARKISTIČKA LIRIKA

Prva regionalna varijanta petrarkizma pojavila se, kao što je rečeno, u

Dubrovniku. Petrarcu su slijedili brojni pjesnici ugledavši se na njegov

tematsko-idejni sloj i konvenciju ljubavne lirike. Ona se sastojala od

platonskog odnosa prema ženi, uživanja u njezinoj ljepoti, snatrenja 31 Jacopo Sanazzaro autor je romana Arcadia, pastoralnog renesansnog romana koji je mnogim hrvatskim autorima bio nadahnuće.

91

nad dohvaćanjem izvorne ljubavi ili srdžbom zbog odbačenosti ili

neuzvraćene ljubavi. Opisivali se se dijelovi njezina tijela (primjer biste; oči,

uši, kosa, nos, vrat, obrazi), nazivale su se vilama (vile su ljepotice iz

slavenske mitološke tradicije) ili gospojama. Jezik takve lirike skladan je i

prepun epiteta, usporedbi, metafora i hiperbola (kad je riječ o opisu

ljepotu i divljenju) ili paradoksa i oksimorona (kad je riječ o sanjarenju ili

osjećaju odbačenosti). Tema se najčešće razvijala da se od prvotne

zadivljenosti došlo do odbačenosti i pjesnikova osjećanja samoće.

Najznačajniji su hrvatski petrarkisti Šiško Menčetić, Džore Držić, Hanibal

Lucić, Dominko Zlatarić i Dinko Ranjina. Šiško Menčetić i Džore Držić

pripadaju ranom petrarkizmu, njihove su teme mahom opsesija ženom i

njezinom ljepotom ili žaljenje zbog neuzvraćene ljubavi. Držićeve su

najpoznatije pjesme Draža je od zlata (opisi dijelova tijela dragine ljepote i

završetak u iskazivanju jake ljubavne želje) i Odiljam se (tematizacija i

elaboracija osjećaja odbačenosti i ljubavne boli), a Menčetićeve Blažen čas i

hip (tematizira se pjesnik zagledan u dragu, njezinu ljepotu, ali i nesreću zbog

čega ga draga ne želi) i Zovješe zora dan (pjesnik je metaforički uhvaćen od

gospoje, ali i nesretan zbog neostvarenja ljubavi). Lucić, Zlatarić i Ranjina

pripadaju kasnijem tipu petrarkizma, tj. visokoj renesansi kad je

petrarkizam već lagano počeo prelaziti u vlastitu negaciju, tj.

antipetrarkizam. Njegova je najpoznatija pjesma jedna od antologijskih

pjesama hrvatske ljubavne lirike Jur nijedna na svit vila. Ona je zavidne

dužine i izuzetno kvalitetne i pomne kompozicije. Svaka strofa nosi jedan

dio tijela koji se opisuje u petrarkističkoj maniri, a u završnici pjesnik ne

objedinjuje sve te dijelove i završava slavljenjem njezine ljepote, već govori o

oprezu sačuvanja ljepote u vremenu. Time se približava baroknim

spoznajama ljudske prolaznosti i trošivosti zemaljskog života. Na tom će se

tragu razviti barokna antipetrarkistička erotska lirika (pjesma je sa sličnim

završetkom Bunić Vučićeva Nemoj, nemoj ma Ljubice).

HRVATSKA ANTITURSKA KNJIŽEVNOST

Pojava hrvatske antiturske književnosti vezana je za izravnu reakciju na

događanja u izvanknjiževnoj zbilji, tj. hrvatsko-turske sukobe. Prisutna je od

humanizma do baroka, a autori, kao vjerni domoljubi svjesni svojeg

92

ugroženog egzistencijalnog stanja ispisuju stihove ili prozu natopljenu tim

osjećajima. U humanizmu istaknuti je antiturski autor Juraj Šižgorić koji u

svojoj pjesmi Elegija o pustošenju Šibenskog polja opisuje tursko

razarenje, žali zbog toga i završava u ekstatičnoj domoljubnoj intonaciji

koja gotovo da oponaša neki ratni poklič. Pjesma izražava gnjevnost autora, a

njezin je jezik prepun brojnim hiperbolama kojima pjesnik još više iskazuje

svoje stanje. Povremeno ta hiperboličnost pada u patetičnost, ali to je najčešća

karakteristika domoljubne, antiratne i ostale angažirane lirike. Marko Marulić

renesansni je autor koji piše jednu od tužaljki ili lamenata, a to je Molitva

suprotiva Turkom. U pjesmi slikovito govori o turskim razaranjima koristeći

brojna nabrajanja (nabrajanjem se postižu ritam, ekspresivnost i jaka stilska

obilježja) i moli se Boga za pomoć (postoji i dio pjesme u kojoj je prisutna i

molitvena inkantacija). Hanibal Lucić piše prvu hrvatsku dramu

svjetovne tematike Robinja u kojoj progovara o otetoj princezi i banu

Derenčinu koji je spašava i za kojeg se ona na kraju i udaje. Osim klasičnosti

priče (stereotipnosti), postoji i dublja psihološka analiza likova prisutna u

tragovima. Barokni su antiturski autori Juraj Zrinski (Opsada sigetska) i

Pavao Ritter Vitezović (Odiljenje sigetsko) koji opisuju poznatu bitku kod

Sigeta.

I. GUNDULIĆ: SUZE SINA RAZMETNOGA

Suze sina razmetnoga tipična su barokna religiozna poema. Djelo je

sastavljeno od triju dijelova (plačeva) koji su ispjevani u osmeračkim

sestinama. Tema je preuzeta iz Evanđelja po Luki. Prati se ispovijest

razmetnog sina koji je potrošio očev imetak i njegov pokušaj

iskupljenja. Prvi plač, Sagrješenje, donosi spoznaju o grijehu i osvještenje

potrebe iskupljenja, drugi Spoznanje osvještenje iskupljenja i ustrajnost u

tome, a treći Skrušenje pokušaj iskupljenja, poniznost pred Bogom i traženje

oprosta molitvom. Djelo idejno zastupa kršćanska načela glede grijeha i

iskupljenja. U njemu su prisutne brojne refleksije o životu, smrti,

prolaznosti i ništavnosti života (stihovi o životu i usporedba s morem i

brodom iz Spoznanja ulaze u antologijske stihove hrvatske književnosti) i djelo

u potpunosti donosi barokne tematske i idejne preokupacije. Jezik i stil djela

izrazito je končetozan (prije je definirano) i to čini tekst slabo prohodnim

93

neupućenom čitatelju. Iz tog se dijela ove poeme mogu načiniti brojni analitički

poduhvati. Barokni jezik ili, bolje rečeno, barokna retorika čine ovo djelo

kompleksnijim i punijim u svojem poetičkom ozračju.

I. GUNDULIĆ: DUBRAVKA

Dubravka je poznata Gundulićeva pastoralna drama. Radnja je smještena u

Dubravu, idilični krajolik u kojoj se na Dan sv.Vlaha vjenčaju najljepši pastir i

pastirica. Pastirica Dubravka treba pripasti Miljenku, no satiri odlučuju kako

bi trebala biti njihova, stoga ona, nakon zapleta sa satirima i kradljivcima,

pripadne Grdanu po nalogu sudaca. U trenutku ulaska Grdana i Dubravke u

crkvu, bogovi bivaju nezadovoljnima, stresu pepeo, ugase vatru na žrtveniku (u

tome prednjači bog Lero) i time Dubravku vraćaju Miljenku. Na kraju se razlije

opće veselje i svi složno zapjevaju O lijepa, o draga, o slatka slobodo. Motiv

svadbe i nesklada među pastirima mogao bi djelovati kao najobičniji prikaz

bukoličke atmosfere, no ovo je djelo zapravo alegorijsko na dvjema

razinama. Prva je ta da se svadbom i supružništvom održava obitelj i

postavlja kao temeljna jedinica društva u tadašnjoj Dubrovačkoj

republici. Na drugoj razini Dubravka simbolizira Dubrovačku republiku, tj.

ona je njezina svojevrsna personifikacija. Ta je alegorija političke naravi i

svaki lik ima određenu simboliku u tom smislu. Satiri Divjak, Gorštak i

Grdan likovi su došljaka u Dubrovniku, Ljubdrag je lik pomoću kojeg

Gundulić progovara o svojim filozofijskim preokupacijama, vile su

rasipne dubrovačke plemkinje, pastiri dubrovački puk, pastirice sluškinje

u bogatim obiteljima. Djelo je idejno alegorijsko što mu daje dimenziju

izvrsnosti i dalekosežnosti, no s obzirom da moralistički pristupa

onodobnom dubrovačkom životu i reflektira zatvorenost Dubrovačke republike,

ono je svojim pristupom i krajnjom poantom konzervativno.

J. RACINE: FEDRA

Fedra je poznati klasicistički dramski komad Jeana Racinea, vrsnog

klasicističkog dramatičara. Kao i svaka klasicistička drama, tj. tragedija, ona je

pisana po stanovitim načelima i preuzeta iz antičkih izvora. Nadahnuće za

njezino stvaranje pružile su Senekina tragedija Fedra i Euripidova drama

Hipolit. Sastavljena je od pet činova što je također bilo važno jer su

94

onodobne tragedije sadržavale tri do pet činova. Poštovano je

aristotelovsko načelo mjesta, vremena i radnje, no propuštena je važna

klasicistička zakonitost, a to je moralna uloga djela, tj. gledateljevo traženje

moralnih uzora u dramskim osobama. To ćemo spoznati iz sadržaja tragedije.

Kako je ona mitološke tematike, u potpunosti slijedi mitološku priču o Fedri.

Ona je kraljica u peloponeskom gradu Trezeni i druga žena velikog grčkog

junaka Tezeja. Prilikom njegova izbivanja, zaljubljuje se u posinka Hipolita i

tijekom cijele tragedije pratimo njezine eksplozije strasti i razumska

smirenja čime se ona odaje kao posve klasicistički sazdana junakinja.

Hipolit voli zaručnicu Ariciju i nije ga briga za Fedru, a nju u svemu smiruje

služavka Enona. Ona joj na kraju govori kako bi bilo dobro kazati Tezeju da ju

je Hipolit obljubio i time se spasiti jer je do njih stigla lažna vijest da je Tezej

mrtav. Nakon toga, Tezej moli bogove da ubiju Hipolita, on pogiba u borbi sa

zmajem, a Fedra, ispivši otrov priznaje krivnju. Fedrina krivnja strast je prema

posinku, a razumski je dio djelovanja vezan za njezine dužnosti prema suprugu.

U psihologiji se fenomen majčine seksualne strasti prema sinu naziva

Fedrinim kompleksom. Srž njezine devijantne prirode možemo naći u njezinu

podrijetlu; ona je kći kretskog kralja Minosa i Pasifaje. Minos je dostojanstven

kralj simboliziran suncem, a Pasifaja, grešnica, koja se sparila s bikom i rodila

Minotaura koji je bio zaključan u Labirintu. Njihove kćeri Fedra i Arijadna nose

potisnutu seksualnu prirodu koja se na različite načine manifestira; Arijadna

daje Tezeju klupko konca i pomaže mu da ubije Minotaura (tzv. Arijadnina nit;

simbol oslobađanja potisnute seksualne želje i postajanja ženom; tad se

predaje Tezeju i oni odlaze nakon čega je on ostavlja na Naksu, a Fedra voli

Hipolita. Time klasicistička tragedija dobiva jak psihološki naboj glede

strukture likova i prelazi u pravu modernu slojevitu dramu. Po

navedenoj drami načinjena je suvremena interpretacija Sarah Kane Fedra

koja nosi u sebi kritiku suvremenog potrošačkog društva koje preferira

trivijalizam, kritiku institucionalizirane religije i problem međuljudskih odnosa

koji su na granici ljubavi, strasti, opsesije, posesivnosti i devijantnosti.

VOLTAIRE: CANDIDE

Candide je primjer prosvjetitljskog romana poznatog filozofa Françoisa

Marie Aroueta ili pseudonimom Voltairea. Riječ je o Candideu, mladiću

95

koji živi u Njemačkoj u dvorcu baruna Thunder-ten-tronckha gdje se nalaze

i njegova draga Cunegonda i učitelj Panglos. Pangloss ga naučava

Leibnitzovoj doktrini kako je ovaj svijet najljepši od svih svjetova. U

trenutku kad pokušava poljubiti Cunegondu, biva istjeran iz dvora i tu počinju

njegove pustolovine. Veći dio romana praćen je pustolovinama u Nizozemskoj,

Portugalu, Eldoradu, otmica Cunegonde i njezino spašavanje, scene sa slugom

Cacambom. Na kraju sve se sretno završi, no stari Panglos ne odustaje od

starih lajbnicovskih ideja koje Candide više ne prihvaća. On završava poznatom

rečenicom kako treba okopavati svoj vrt. Roman povezuje

prosvjetiteljsku i zabavnu književnost, ali ne na način da jedna potiskuje

drugu, već se te dvije kategorije nadopunjavaju u svojoj povezanosti

koja izgleda gotovo nespojiva. To se postiže brojnim paradoksima,

uporabom filozofskih termina u neuobičajenim kontekstima, ironijskim

spajanjem raznorodnih motiva. Psihologizacija likova vrlo je sumarna,

fabularni tok zanemaren, ali provodne ideje ostaju čvrste i postojane.

Provodna je ona koja govori o kritici Leibnitza koja je data pomoću opreke

staro-mlado, tj. odnosom Candidea i Panglossa. Odmicanje od sanjarenja i

nužno prizemljenje vode Candida na zaključak da svijet može postati bolji

isključivo našim vlastitim radom u njemu. To se može povezati s

racionalističkom filozofijom prosvjetiteljstva i Voltaireovim reakcijama na

tadašnje pojave u stvarnosti kao što su rat, vjerska netolerancija, nesnošljivost

i kao najveća – sveprotežna i svevremenska ljudska glupost.

J. W. GOETHE: PATNJE MLADOG WERTHERA

Patnje mladog Werthera tipičan su romantičarski roman pisan u maniri

hibridne forme, tj. epistolarnog romana ili romana u pismima. Glavni

junak Werther piše svojem prijatelju Karlu pisma. On je tipičan primjer

romantičarskog junaka, tj. hipersenzibilnog pojedinca koji ne prihvaća

društvene konvencije i živi u neskladu svojih ideala i prihvaćanja materijalne,

pragmatične stvarnosti. Na jednom balu upoznaje Lottu, svoju ljubav, koju

doživljava anđeoski. Oni se sprijateljuju, no on zbog svoje zaljubljenosti, počinje

nesmotreno iskazivati svoje emocije i time postaje metom zavisti Lottina

zaručnika Alberta. Kad to shvati, odlazi iz grada, preuzima neki prilično

prozaični posao i to sve više sputava njegovu romantičarsku, idealističku

96

prirodu. Život, kao svaki romantičarski junak, završava samoubojstvom. U

ovome romanu vidimo pomnu razradu matrice romantičarskih likova

(njihovo djelovanje koje je onemogućeno, idealizam i tragični završetak) i

romantičarski pojam humaniziranog pejzaža i bijega u prirodu kao

prividnu sliku utopije (pejzaž, tj. kategorija prirode služi da bi reflektirala

unutrašnje stanje romantičarskih junaka; najčešće se realizira pomoću

metafora godišnjih doba pri čemu je proljeće u prirodi vezano za buđenje

ljubavi, ljeto za uzavrelu ljubavnu strast, zimu za ljubavnu samoću, a jesen za

nagovještaj nesreće, također se raspoloženja metaforički povezuju i s

meteorološkim pojavama). Goethe također uspostavlja vrlo kritički

intoniran dijalog s prosvjetiteljstvom kao razdobljem u književnosti i

kulturi koje je bilo utemeljeno na racionalizmu, a to isto prosvjetiteljstvo

simbolizira junak Albert prikazan kao dosadan, principijelan i pomalo uštogljen

čovjek. Roman je ostvario velike uspjehe, mladi su ga najviše čitali i pojavio se

čak verterizam pri čemu su pojedinci oponašali Werthera i njegove činove.

Romantičarska pobuna i čežnja za ostvarenjem svojih ideala jedna je od

temeljnih čovjekovih duhovnih zadaća, a slični će se ideali nastavljati širiti dalje

i nakon romantizma samo u drukčijim oblicima i ostvarenjima, stoga se

romantizam može smatrati prvom modernom epohom u europskoj

književnosti.

E. A. POE: CRNI MAČAK

Edgar Allan Poe poznat je američki romantičarski autor koji u svoju

novelistiku i poeziju unosi motive gotičke književnosti, tj. motive strave i

užasa koji su uporabljuju i u trivijalnom horor filmskom žanru. Riječ je o junaku

koji ubija svojeg mačka Plutona u pijanom stanju i objesi ga za vješalo u vrtu.

Prije ubojstva mu iskopa oko. Nakon toga mu se zapalila kuća. Scena mu se

vraća u trenutku kada u kafiću na bačvama džina i ruma naiđe na oživljeni crni

predmet, a to je u biti njegov mačak koji je oživio. On ga donosi kući i nakon

jedne slučajne situacije, pokuša ubiti mačka, dolazi žena da ga spriječi u toj

nakani, ali on ubija nju i zakopava je u podrum koji na kraju policija nalazi. Sve

navedene detalje ove novele nužno je istaknuti jer su oblikovani gotičkim

motivima. Mačak je nazvan Pluton zbog značenja samog imena. Pluton je,

naime, rimski bog podzemlja i podzemnog svijeta, a mačke se u mnogim

97

svjetskim mitologijama vezuju za podzemlje i podzemne sile. Glavni je junak

najprije prikazan kao dobroćudan i nježan ljubitelj životinja da bi se tijekom

novele transformirao u bezosjećajnog sadista i ubojicu. Funkcija gotičkih motiva

u uskoj je vezi s temeljem poeovske pjesničke i prozne poetike, a to je

groteska kao najviši stupanj ironije. Za grotesku je važno razobličiti kategoriju

koja se ironizira da to postane morbidno. Sve morbidne scene u funkciji su

groteske, tj. namijenjene tome da im se čitatelj nasmije ako može.

Romantičarski interes za gotičke motive produkt je interesa za srednji vijek

kao mistično razdoblje europske povijesti, a ulazi u njihove

preokupacije poviješću, folklorom i dalekim kulturama.

I. MAŽURANIĆ: SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA

Smrt Smail-age Čengića romantičarski (preporodni) je ep povijesne

tematike koji je zabilježen i dokumentiran. Tematizira događaj pogibelji

Crnogoraca od ruke turskog krvnika Smail-age 1840. godine na Mohačkom

polju. Sastoji se od pet pjevanja. U prvom, Agovanju, aga nezadovoljan

haračem daje da se pobiju Crnogorci zajedno sa starcem Durakom. U drugom,

Noćniku, Novica, Durakov sin, pobjegne iz turskog logora i priprema osvetu. U

trećem, Četi, priprema osvetnički pohod. Četvrto pjevanje, Harač, prati bitku

Novice i Čengića u kojoj obojica pogibaju. Peto pjevanje, Kob, alegorijski

prikazuje agu kao marionetu kojom upravlja povijest i sudbina. Djelo je pisano

pod velikim utjecajem hrvatske epske usmene poezije i Gundulićeva

Osmana od kojeg Mažuranić preuzima osmerac. U njemu se miješaju

romantičarski, realistički i naturalistički elementi. Romantičarski ga

vezuju za orijentalizam (interes za kulture Istoka), crno-bijelu tehniku

prikazivanja kršćana i muslimana, tj. Crnogoraca i Turaka i Novičinu

žudnju za osvetom i slomom nepravde. Realistička je sama osnova epa, tj.

njezina povijesna vjerodostojnost. Naturalistički su elementi prisutni u

prikazima masovnih scena iz prvog, trećeg i četvrtog pjevanja. Prva su četiri

pjevanja mimetička, a završno alegorijsko mada je alegorija data izrazito

plošno. Time Mažuranić daje epu svoju poantu oplemenjujući ga sveprotežnim

idejama o tome kako sve rođeno u krvi nema nikada dugotrajan i

dalekosežan ishod.

98

PJESNIŠTVO PETRA PRERADOVIĆA

Pjesništvo Petra Preradovića pripada najkvalitetnijim dosezima hrvatskog

preporodnog pjesništva. Preradović se pojavljuje kao pjesnik izgrađene

poetike i vrlo zrelog pjesničkog izraza. Kao što je poznato, preporodna

lirika počinje angažiranom domoljubnom lirikom s političkim konotacijama koja

se manifestira oblicima budnica i davorija. U drugoj se fazi pojavljuje i ljubavna

lirika, a Preradovićev se korpus smješta u drugi dio druge faze, tj. gotovo na

sam kraj preporodnog razdoblja. Piše domoljubnu, misaonu i ljubavnu

liriku. Domoljubna lirika vuče korijene iz budnica i davorija, ali dobiva jednu

novu dimenziju nadopunjavanjem rodoljubnih iskaza. U antologijskim

pjesmama Rodu o jeziku i Jezik roda moga prisutne su brojne slikovite

metafore i usporedbe kojima se nadopunjuje programatska svrha

takve pjesme, a u najpoznatiji, vjerojatno središnjoj pjesmi njegova opusa

Putnik nalazimo na biblijsku metaforu čovjeka kao razmetnog sina koji

se vraća u zagrljaj svoje domovine. U pjesmi se pojavljuju romantičarski

motivi poput putovanja i neznanih krajeva koji su preuzeti iz europskog

romantičarskog korpusa, a preporodna karakteristika je metafora

domovine kao majke. Pjesma također objedinjava lirske (snažne pjesničke

slike, osebujnu figurativnost), epske (pripovijedanje) i dramske (jak monolog i

naznake dijaloga) elemente i zavidne je dužine, stoga se može govoriti o nekim

elementima poematičnosti. Preradovićeva misaona lirika vezana je za

općeljudske teme kao što su život, smrt, egzistencija (antologijska je

pjesma Ljudsko srce) ili vezana za odnos čovjeka i boga, te problem

čovječjeg bitka (antologijska je pjesma Nepojamnost Boga). Ljubavna lirika

tipično je romantičarska; pjesnik najčešće nariče za izgubljenom ili

neostvarenom ljubavlju koja se ne transformira u ljubav prema domovini,

kako je bilo u ranoj preporodnoj lirici, već ga ostavlja u samoći i očaju.

Antologijska je ljubavna pjesma Mrtva ljubav. Preradović je prvi pjesnik u

novijoj hrvatskoj književnosti koji se diže na razinu klasika i, zajedno s kasnijim

Kranjčevićem, podiže domoljubnu liriku na višu umjetničku razinu.

H. DE BALZAC: OTAC GORIOT

99

Otac Goriot paradigmatski je roman francuskog realizma i paradigmatski

realistički roman uopće. Nalazi se u romanesknom ciklusu Ljudska

komedija i to u podciklusu Studije iz društvenog života. Riječ je o životu u

pansionu gospođe Vaquer u kojoj žive društveni otpadnici, tj. pripadnici

društvenog dna čije se sudbine isprepliću i kojima vješto upravlja sama

gospođa Vaquer koja je vlasnica pansiona. Prvi je otac Goriot, osiromašeni

tvorničar tjestenine, tipični malograđanin i skorojević koji se obogatio sitnim

prevarama, Eugène de Rastignac, siromašni student, koji dolazi u grad kako

bi ostvario viši društveni status i nadišao provincijsko podrijetlo i bivši razbojnik

Vautrin koji smatra da se do svega dolazi zločinom. Piščevo je težište u

napuštenu Goriotu koji je ostavljen od dviju razmaženih kćeri Anastasie i

Delphine i hrabrom Rastignacu. Roman završava Rastignacovom slavnom

rečenicom «Sada je na nama dvojici red!» koja govori o mukotrpnoj i

bespoštednoj borbi za uspjeh. Roman pripada realističkoj poetici po svim

svojim sastavnicama. Istinitost se očituje u sličnosti ovakve radnje kakvih je

bilo u onodobnom Parizu napretek, tipičnost je data socijalnim statusom

svih likova (čak su i katovi pansiona tako naznačeni i to u obrnutom

redoslijedu), a kriticizam je glavna Balzacova namjera; pomoću tog

romana htio je uputiti kritiku francuskom malograđanskom društvu.

Minuciozni opisi vanjskog izgleda likova, interijera i eksterijera i

njihova motivacija socijalnim statusom, a ne psihičkim stanjem

također pripadaju realističkim karakteristikama. Sve objedinjava

mimetičnost, neizbježna sastavnica svakog dobrog realizma, tj. vjerna

preslika francuskog društva.

G. FLAUBERT: GOSPOĐA BOVARY

Flaubertov roman Gospođa Bovary nastao je u razdoblju realizma, ali nema

samo realističke karakteristike. Riječ je o Emmi Bovary, djevojci koja je

mladost provela čitajući ljubavne i sentimentalne romane i maštala o braku.

Udala se za Charlesa Bovaryja koji je bio seoski liječnik i vrlo dosadan i

uštogljen čovjek. Nije joj pružao zadovoljstvo u braku i ona odlučuje potražiti

100

ljubavnike. Ljubuje s Leoneom i Rodolpheom koji je ostavlja, troši Charlesov

imetak i nakon mnogo peripetija, kad je već skoro na samom rubu, odlučuje i

dalje slijediti svoj san. Ne nalazeći rješenja ni u čemu, ubija se. Ovaj roman u

cjelini prati radnju koja bi se mogla pojaviti u bilo kojem sentimentalnom

romanu, no Flaubert to itekako nadopunjuje i diže na znatno višu

književnoumjetničku razinu. Realističke karakteristike u ovom romanu

vezane su kategoriju braka i obitelji. Nailazimo na znatno veći sraz

romantičarskih i naturalističkih karakteristika. Romantičarski je lik Eme

Bovary na više razina; prva je razina problem čitanja (koji je imao i Don

Quijote) koje je bilo u funkciji izmaštavanja jednog idealnog svijeta daleko

od materijalne, pragmatične stvarnosti, druga je razina pokušaj negiranja

braka kao institucije društvenog poretka i ustroja stvarnosti, a treća

njezino samoubojstvo koje je pokazatelj potpunog ispunjenja i

nezapostavljanja svoje idealističke prirode. Naturalizam se pojavljuje u

tjelesno-biološkoj motivaciji lika, tj. u preljubu kao znaku nesvladavanja

tjelesne žudnje. U romanu se sreću različiti poetički elementi, a biografski

element Flaubertove rečenice Gospođa Bovary, to sam ja! govori o

romantičarskoj životnoj naravi. Roman biva osuđen 1857. godine zbog

navodnih nedoličnosti, no danas je prepoznat kao jedan od svjetskih klasika.

N. V. GOGOLJ: KABANICA

Kabanica je najpoznatija Gogoljeva pripovijetka koja govori o običnom

malom čovjeku, pisaru i službeniku Akakiju Akakijeviču Bašmačkinu, koji

živi svoj mali, bezazleni život u siromaštvu i nitko ga ne primjećuje. Jednoga

dana odlučuje kupiti kabanicu. Odriče se velikog dijela životnih potreba kao što

su svijeće, čaj, pranje rublja i štedi kako bi dostigao tu kupnju kao svojevrsni

veliki životni cilj. Kada je kupuje, svi ga počinju drukčije promatrati, poglavito

na poslu. Nakon nekog vremena, kabanica biva ukradenom i on se trudi

kako bi dohvatio krivca, no policija ne mari za njega i degradira ga kao malog

čovjeka. U silnim neuspjesima pokušaja ispravljanja nepravde, shrvani Akakije

umire. Ova je pripovijetka obilježena jakom emocionalnošću, gorkim

gogoljevskim smijehom kroz suze i vjekovnom čovjekovom težnjom

ispravljanja nepravde. Riječ je o malom čovjeku koji je nebitan za veliko

društveno uređenje i birokratski sustav koji ga uništava na svakom koraku.

101

Kabanica je metafora uspjeha u društvu, pokušaj dostizanja višeg

društvenog statusa i izdizanja iz prosječnosti. U noveli se britko secira

malograđanski mentalitet ljudi u instituciji (policija, Akakijevi kolege s

posla) i napor malog čovjeka u slomu lažnih vrijednosti (Akakije). Time je

postignuta izvrsna ironizacija birokracije i tako utemeljenog društva.

No, tragični završetak možemo povezati s takvim namjerama uopće. Svaki

individualni napor u borbi protiv zločina i velikog društvenog ustroja završava

tragično ili pak kao romantična pustolovina.

F. M. DOSTOJEVSKI: ZLOČIN I KAZNA

Dostojevski počinje stvarati u doba kasnog realizma i znatno se odmiče od

realističke poetike. Riječ je o romanu koji započinje kao tipični

kriminalistički roman. Takvi romani imaju nekoliko tipičnih kompozicijskih

točaka: zločin, krivca, potragu za njim, razrješenje. U potrazi i razrješenju

ogleda se majstorstvo njihovih autora jer se fabularne linije mogu jako

ispreplitati. Naime, u Zločinu i kazni, Rodion Romanovič Raskoljnikov ubija

staru lihvaricu Aljonu Ivanovnu kako bi ispravio nepravdu koja u svijetu

postoji i koju nanose zli ljudi. Tu se pojavljuje ničeanska interpretacija djela

vođena kategorijama Nietzscheove filozofije iz njegovih djela Tako je govorio

Zaratustra, Antikrist i Volja za moć. Po Nietzscheu, bog je mrtav, Nadčovjek je

smisao zemlje, čovjeka vodi volja za moći i on u toj nakani može učiniti što želi.

Raskoljnikov planira ubojstvo vrlo pomno jer ne može podnijeti i žrtvu svoje

sestre Dunje koja se morala podati Svidrigajlovu da bi zaradila za život.

Ubivši nju i njezinu sestru Lizavetu Ivanovnu, u Raskoljnikovu počinje jaka

unutrašnja borba i psihičko razdiranje oko priznanja i nepriznanja

zločina. U tom trenutku kriminalistički roman prelazi u psihološki roman,

Dostojevski vrsno zaokreće žanr i time dokida i realističku poetiku i dobiva

status svjetskog klasika. Uvodi se solilokvij ili unutarnji monolog

protagonista koji je eklatantno modernistička poetička karakteristika.

Također, narušava se mimeza i harmonija svijeta, društva i likova zadana

u realizmu. U romanu su također prisutni i brojni kavanski razgovori ljudi s

društvena dna (Svidrigajlov, Razumihin, Marmeladov, Sonja) i oni uvijek vode

priče o temeljima ljudske egzistencije, odnosu života i smrti, problemu

ljudske prolaznosti... Umjesto dolaženja do jednog rješenja, oni se

102

sukobljavaju i na kraju uvijek nailazimo na više mogućih rješenja čime se

također dokida realistički svjetonazorski konsenzus. Glavnu ulogu u

Raskoljnikovljevu životu čini Sonja koja ga tjera da prizna zločin. Ona je

također prostitutka, znači odmetnica od društva, ali ona se prostituira da bi

prehranila obitelj čime se moralnost njezina čina uveliko relativizira. Poznatom

rečenicom «Ja prodajem svoje tijelo, ali moja je duša neokaljana!» predstavlja

se kao jedna od najsebesvjesnijih likova svjetske književnosti (kao npr.

Hamlet) i pruža Raskoljnikovu drugu dimenziju postojanja. Raskoljnikov na

kraju priznaje zločin, odlazi na robiju u Sibir (na tom se mjestu pojavljuju

Dostojevskijevi biografski podaci) i to prihvaća ne kao kaznu, već katarzu.

Zločin završava kaznom da bi se izvršila pravda i očuvao poredak svijeta. To

očuvanje sadržano je u dubinskom sloju romana, tj. u elementima kršćanske

novozavjetne etike o tome kako nijedan zločin ne prolazi nekažnjeno. U

ovom se romanu elaboriraju brojni filozofski i teološki problemi koji su

navedeni i to čini njegovu svevremenost i neprevladanost.

A. ŠENOA: PRIJAN LOVRO

Prijan Lovro pripada Šenoinu proznom krugu stvaranja. Šenoa, kao

iznimno plodan stvaratelj, stvarao je i dokazao u mnogim književnim vrstama;

prije svega romanu, pripovijetci, drami, pjesmama, povjesticama,

feljtonistici, kritici i programatskim tekstovima. Ovo bismo djelo mogli

odrediti kao dulju pripovijetku. Ona je izrazito važna jer su u njoj date

određene karakteristike koje će obilježiti kasnije hrvatsko realističko

književno stvaralaštvo. To su: opreka selo-grad, lik seljaka koji se školuje

u gradu i lik fatalne žene. Opreka selo-grad često se obrađuje u crno-bijeloj

tehnici; grad je prikazan kao nešto negativno, kao gnijezdo nesreće i zla

koje unakazuje čovjeka, a selo kao nešto pozitivno, kao čuvar tradicije i

čistoće čovjeka, a također i kao element očuvanja hrvatskog naroda. Seljak koji

se školuje u gradu najčešće se unesrećuje što će biti karakteristika do realizma,

a u moderni će se njegova zlovolja i unesrećenost projicirati na psihičku

nestabilnost i dezorijentaciju. Fatalne se žene pojavljuju kao one koje u

određenom razdoblju života igraju jako bitnu ulogu u životu glavnog

junaka, one ga zavode i navode na nesreću koristeći svoju britku

inteligenciju i čarobnu zavodljivost. Kao oponent fatalnoj ženi, pojavljuju se

103

nevine žene koje su najčešće junaku utjeha, stoje uz njega i čuvaju

njegovu postojanost. Podatne su, najčešće se prikazuju kao majke, rodilje i

čuvarice vjere i tradicije. U ovoj je pripovijesti riječ o Lovri, profesoru

jezikoslovlja koji je praćen svojom tužnom sudbinom; u Ljubljani je bio svećenik

te kako nije bio sklon celibatu, izašao je iz njega, zaljubivši se u Malvinu koju

poslije sreće u domu Ferdinanda N. jer je kao učitelj trebao odgojiti njegova

sina. Nakon peripetija i potraga namještenja i gubitka posla u Beču, odlučuje se

vratiti roditeljima, upisuje studij jezikoslovlja, potom opet biva financijski

iscrpljen. Udvara se Minki i pokušava je oženiti zbog njezina imetka, ali ni to ne

uspijeva, na nagovor Dalmatinca Ante odlazi u Dalmaciju da bi se oženio

bogatom djevojkom, no to djevojčin stric obustavlja jer misli da on to čini iz

koristoljublja. Shrvan Lovro završava život samoubojstvom režući si grkljan

britvom. U romanu nalazimo fatalnu ženu Minku, seoskog talentiranog mladića

Lovru koji pokušava uspjeti, no to mu nikako ne polazi za rukom. Ne birajući

sredstva, završava život samoubojstvom. Njegovo ne biranje sredstava za

postizanje cilja nije makjavelijevski obilježeno (ženidba iz koristoljublja), već

definirano činjenicom da ne polazimo svi iz jednog te istog ishodišta: neki se

moraju jako boriti da bi u životu nešto postigli, a nekima je ta borba lakša jer

imaju bolje početne uvjete. To je obilježje čovjeka definirano njegovim spolom,

rasom, socijalnim statusom, inteligencijom, izobrazbom, željama,

sposobnostima, ... Na nama je da omogućimo svakome šansu kako bi pokazao

što i koliko može, a ne da sudimo o ljudima a priori, a da se pritom nismo

zapitali ništa o njihovoj osobnoj priči.

A. ŠENOA: ZLATAROVO ZLATO

Zlatarovo zlato poznati je Šenoin roman. Po načinu sižejne izgradnje

pripada paralelnom romanu, a po vrsti to je povijesni roman s ljubavnom

fabulom. U njemu su date mnoge Šenoine karakteristike povijesnog romana

kao što je vjerno praćenje povijesne građe. Nalazimo također lik fatalne i

nevine žene i ljubavnu priču koja ublažava i romantizira povijesno

zbivanje. Možemo ga također definirati kao realistički roman s

romantičarskim karakteristikama; realistička je povijesna osnova

(Zagreb krajem 16. st.), a romantičarska ljubavna priča Dore Krupićeve i

Pavla Gregorijanca. Stjepko Gregorijanac, Pavlov otac i medvedgradski

104

velmoža sukobljava se sa zagrebačkim (gričkim) građanima. Njegov sin Pavao

zaljubljuje se u zlatarevu kći Doru i time ta ljubav postaje zabranjenom. Doru

je već isprosio gradski brijač Grga Čokolin, ali Dorin otac Petar Krupić ne želi

tu svadbu pa se Čokolin namjerava osvetiti. Zagrepčani pokreću parnicu protiv

Gregorijanca koji se protivi Dorinoj i sinovoj vezi i uz pomoć Čokolina šalje

Pavla u Samobor kod Klare Grubarove, fatalne ljepotice koja bi ga trebala

odvratiti od Dore. Čokolin i Gregorijanac planiraju otmicu Dore, Pavle to

doznaje, u kući izbije svađa, Pavle odlazi od kuće, a njegova majka umire. Izbor

bana Unganda pogoršava stanje jer on osvaja Samobor, traži Klarinu ruku, a

ona se odlučuje osvetiti suparnici Dori. Dora umire otrovana, a ispostavlja se da

je Čokolin turski špijun i Pavle se osvećuje njemu uz pomoć Jerka preko kojeg

je i doznao prijašnju isplaniranu otmicu Dore. Stjepko Gregorijanac umire u

Medvedgradu, a Pavle u borbi s Turcima. Realistička osnova romana s

romantičarskim dodacima obogaćena je i scenama koje pripadaju

trivijalnoj književnosti (trovanje, spletke, otmice, ...). Ovaje je roman jedan

od paradigmatskih romana novije hrvatske književnosti i što se tiče

njegove kompozicije, ali i poetičkih osnova koje će se u kasnijim razdobljima

vješto razraditi i nadopuniti.

A. KOVAČIĆ: U REGISTRATURI

Kovačićev roman U registraturi pripada najvećim romanima hrvatske

književnosti. U njemu je potpuno razrađena hrvatska realistička književna

matrica i dati svi elementi. To je djelo o školovanju hrvatskog seljaka Ivice

Kičmanovića koji sa sela odlazi u grad. Seljani mu govore kako će ga to

unesrećiti i udvospoliti što je očit prikaz njihove primitivnosti i uskogrudnosti.

On odlazi u grad u kuću Mecene u kojoj upoznaje Lauru u koju se zaljubljuje.

U Meceninoj kući radi kumordinar Žorž, malograđanski ulizica seoskog

porijekla koji nastoji uspjeti u novoj okolini. Kad doznaje za ljubavnu priču,

Mecena protjera Ivicu koji se kasnije vraća. Laura potom otruje Mecenu čija

kuća izgori, li jedino ostade škrinjica u kojoj Laura doznaje svoje porijeklo. Ona

je, naime, Mecenina kći i plod silovanja seljanke Dorice. Tu počinje njezina

tragična sudbina kad doznaje da je spavala s ocem jer je bila Mecenina

ljubavnica. Ivica želi dovršiti školovanje Laurinim novcem, no doznavši da je

ona u vezi s Mihom, prekida s njom. U njega se zaljubljuje Ančica s kojom se

105

Ivica poslije oženi. Nakon svađe s Mihom, Laura ga ubije i krene s Ferkonjom u

odmetnički razbojnički život, potom i njega ubije. Odlučuje se vratiti Ivici, no on

se želi vjenčati Ančicom. Ona dolazi na svadbu s razbojnicima i pobije svatove.

Potom sama biva smaknutom, a Ivica se odaje alkoholu i spaljuje se u

registraturi. Laura u romanu predstavlja lik fatalne, a Ančica nevine

žene. Fatalnoj ženi uvijek je posvećena veća pažnja jer ona više privlači

piščevu maštu. Ovaj roman uz realističke sadrži romantičarske i

naturalističke karakteristike. Romantičarske su sadržane u idealizaciji sela,

seoskog života i lirskim opisima prirode u prvom dijelu romana.

Naturalistički je obojan lik Laure. Ona je plod neprirodnog odnosa i spava s

ocem. Takav je čin ne može učiniti drukčijom nego što ona to jest. Njezin vapaj

za ljubavlju traženje je spasa, ali je porijeklo sustiže i čini hajdučicom. Ivica je

tip hrvatskog realističkog intelektualca koji se ubija ne mogavši se snositi s

vlastitom sudbinom. Iznimna fabularna složenost, brojni poetički elementi,

pripovjedačeva osebujnost i vrsna kompozicija čine ovo djelo hrvatskim

proznim klasikom.

V. NOVAK: POSLJEDNJI STIPANČIĆI

Posljednji Stipančići Novakov je obiteljski roman koji nosi podnaslov

Povijest jedne senjske patricijske obitelji. Kritika kaže da je to

najsavršeniji roman hrvatskog realizma. U njemu se očituju brojni

problemi koji muče tadašnje društvo: rodna nejednakost, socijalni statusi,

patrijarhalna ideologija i malograđanština. Glavni je lik Ante Stipančić,

strogi otac koji šalje sina Jurja na školovanje, a zapostavlja mnogo talentiraniju

kći Luciju. Sin Juraj mu otkriva u pismu da ne želi završiti školovanje nakon

čega mu otac još jednom šalje novac. S Jurjem dolazi i prijatelj Alfred koji

zavodi Luciju. Ona iščekuje njegovo pismo koje ne dolazi, te Valpurga, njezina

majka, nagovara Lucijina obožavatelja Martina Tintora da joj ga pošalje. On

to čini, Lucija otkriva prevaru i umire. Umire i majka Valpurga u bijedi. Krah

obitelji zbio se zbog materijalnih i svjetonazorskih koncepcija. Otac Ante,

patrijarhalno obilježen lik, sputava Luciju koja mu se odupire, ali ne uspijeva

zaživjeti svoje ideale. Valpurga podupire Lucije na riječima, ali joj govori da se

ne suprotstavlja ocu, tj. prešutno podržava muža. Ona je primjer žene izrasle

u patrijarhalnoj kulturi koja se pokorava mužu, a Lucija primjer

osviještene, ali nedjelatne žene koju otac sprečava. Roman se odlikuje

zatvorenom cirkularnom kompozicijom gdje su početak i kraj priče

106

istovjetni, a posljednje je poglavlje ispričano i događa se dvije godine nakon

početka pripovijedanja. Pripovjedač je objektivan i mimetičan, fotografski

opisuje i dokumentira događanje, piše roman u realističkoj noti ne miješajući

druge elemente i vjerno prikazuje povijest i propast jedne patricijske

obitelji.

J. KOZARAC: TENA

Tena je Kozarčeva pripovijetka koja predstavlja regionalno obilježenu

hrvatsku realističku književnost, tj. književnost Slavonije. Obilježena je

likom Tene (može se uvrstiti u novelu karaktera; ovdje je jako sporno

odrediti je li ovo novela ili pripovijetka, postoji više dokaza za to da je

pripovijetka, a novela karaktera stručni je termin bez obzira na vrstu djela) i

turgenjevljevskim lirskim opisima prirode koje je Kozarac preuzeo

nadahnut njegovim Lovčevim zapisima. Riječ je o djevojci Teni, seoskoj

ljepotici koju majka želi udati za imućnog Jozu Matijevića, te njezine ljubavne

romanse s Jaroslavom Beranekom, ciganinom Đorđem i Leonom

Jungmanom. Završava bolešću koju joj proriče Đorđeva žena Maruška, tj.

vodenim kozicama koje unakazuju njezinu ljepotu i na kraju Tena propada na

imanju koje Česi dolaze kupiti. Na kraju vidi mladog vojnika za kojeg pomisli da

je prosjak, a to je bio Beranek i oni jedno drugom polete u zagrljaj. Kozarčeva

novela obilježena je slikom sela i njegovih socijalnih prilika, likom Tene i

moralnom poukom koja je izvedena iz ljubavi i Tenine bolesti. Djelo je

alegorijske naravi; Tena simbolizira Slavoniju koju pustoše stranci

(najočitiji je primjer Leon Jungman) i koja biva poharanom i uništenom.

Djelo nosi realističke karakteristike, a u psihološkom portetiranju Kozarac se

pokazuje kao protomodernist jer uvodi i karakterizaciju neuobičajenu za

realizam. To je prisutno u poetičnom opisu Tenina karaktera, kao

poetičnosti i zanosu opisivanja rodne Slavonije koju je vjernije, tj. mimetičnije

opisao u pripovijetci Slavonska šuma.

PJESNIŠTVO SILVIJA STRAHIMIRA KRANJČEVIĆA

107

Silvije Strahimir Kranjčević stvara u realizmu, književnom razdoblju koje nije

njegovalo poeziju. Smatra se jednim od najvećih hrvatskih pjesnika.

Okušavao se u rodoljubnoj, misaonoj i ljubavnoj lirici. Objavio je nekoliko

zbirki pjesama među kojima su Trzaji, Bugarkinje, Izabrane pjesme...

Njegova rodoljubna lirika predstavlja značajni odmak od preporodne

domoljubne lirike. Programatsku liriku usmjerenu buđenju nacionalne svijesti

i plošnom izražavanju domoljubnih osjećaja zamjenjuje ideja domovine kao

majke bića, ideja narodnosti kao nečeg svevremenskog i ideja lokalnog

koja se prevladava i pretvara u globalno i kozmopolitsko. To je najočitije

u pjesmi Moj dom, jednoj od hrvatskih domoljubnih pjesama pisanih na

zavidno visokoj umjetničkoj i svjetonazorskoj razini. U misaonoj lirici

Kranjčević često tematizira religijske biblijske likove i simbole

pretvarajući ih u alegorije čovjekovih vjekovnih težnji. To je naročito

vidljivo u antologijskoj pjesmi Mojsije u kojem biblijski vođa postaje onaj koji

treba biti moralni uzor svakom čovjeku; onaj koji prima i podnosi žrtvu

za čovječanstvo, tj. za drugog čovjeka. U misaonoj lirici ponekad se

orijentira na kritiku malograđanštine (pjesma Gospodskom Kastoru) i

time uspijeva doseći briljantan satirički ton. Kod njega postoji također i

ljubavna lirika (npr. pjesma Ljubavi) i socijalna (npr. Radniku).

Svjetonazorski orijentirana prema čovjeku, duboko promišljena i vrsno

ispjevana, Kranjčevićeva lirika predstavlja jedno od težišta moderne

hrvatske lirike, ali i lirike uopće.

PJESNIŠTVO CHARLESA BAUDELAIREA

Charles Baudelaire i njegovo pjesništvo jedan su od konstituirajućih faktora

moderne europske lirike. Prva zbirka, Cvjetovi zla, izašla 1857. godine,

nije baš našla nekog odjeka u javnosti i dočekana je na mržnju i nelagodu

kritičara zbog velike neshvaćenosti i nerazumijevanja od učene i neučene

publike. Naglašavalo se da se u pjesmama slavi blud, nemoral, da su one prikaz

stanja izokrenutog svijeta i kaotičnih vrijednosti. Takvo stanje obično je

prisutno kada se objavi nešto što nadilazi svoje vrijeme. Na naslijeđu poetike

108

romantičarskog pjesništva, poglavito Edgara Alana Poea, Baudelaire gradi

svoju poetiku utemeljenu na estetici ružnoće. Prikazuje tamne strane

ljudskog bića; njegovu podsvijest, odnose prema životu, smrti, prolaznosti,

vječnosti. Zastupljen je kult forme, on razvija kompleksnu pjesničku formu

petrarkinskog soneta. Pojavljuje se impersonalnost lirskog iskaza, obilje

jakih pjesničkih slika, nagomilavanje epiteta da bi prikaz bio što jači i

što vjerniji, naglašena uporaba oksimorona kao pokazatelja ljudske i

kozmičke rascijepljenosti. Započinje antologijskom pjesmom Epitaf jednoj

osuđenoj knjizi nakon što su mu osudili zbirku koja je znatno kasnije izašlo.

Poznate su pjesme iz zbirke Albatros i Suglasja. Albatros je metafora

umjetnika, neshvaćenog pojedinca koji je znatno iznad mentaliteta mase i

konvencionalnog načina života. Slikovito se govori o njemu kao albatrosu

kojem je oduzeto pravo na let zbog obilja životnih nedaća i trivijalnih kategorija

koje mu obilježavaju zemaljski život. U pjesmi Suglasja Baudelaire daje

paradigmu sinestezije, stilskog postupka kojim se također služio u zbirci. To je

postupak spajanja svih osjetilnih senzacija i prenošenje istog u pjesnički tekst.

Govori i o simbolima koji obilježavaju ljudski život, o tome kako se u životu

krećemo u šumi simbola stvorenih povijesnim, kulturnim i civilizacijskim

nanosima i kako oni obilježavaju našu egzistenciju. 1869. Baudelaire izdaje

zbirku Spleen Pariza u kojoj je glavna pjesnička forma pjesma u prozi. U njoj

nastavlja svoje poetičke preokupacije i nastavlja pisati o motivima života,

smrti, umjetnosti, vječnosti... Antologijske su pjesme iz te zbirke Stranac i

Opajajte se. U pjesmi Stranac govori se o dijalogu pjesnika i stranca pri čemu

pjesnik pita koga voli. Stranac mu odgovara da voli samo oblake koji putuju, a

predstavljaju metaforu viših duhovnih sfera života. Stranac je također umjetnik

i provodi život zagledan u oblake. U pjesmi Opajajte se dat je svjetonazorski

koncept Baudelaireova pjesništva o tome kako opijen treba biti uvijek – i to

poezijom, vinom ili krepošću čime se ideja ljepote uveliko relativizira, ali se

zadržava misao o njezinoj nepromjenjivosti. Dvije Baudelaireove neprevladane

lirske zbirke kamen su temeljac svakomu tko želi nešto znati, čuti ili samo

osluhnuti poeziju.

H. IBSEN: NORA ILI LUTKINA KUĆA

Nora ili lutkina kuća uradak je ibsenovske naturalističke dramaturgije.

Njezina je tema brak i kategorija ženske emancipacije koja će se kasnije

109

više zaživjeti (poglavito tijekom 20. stoljeća što se ide više prema njegovu

kraju). Nora je žena Torvalda Helmera koji postaje vlasnik dioničke banke. U

podulja tri čina pratimo dolazak Norine prijateljice, gospođe Linde, povjeravanje

tajne o tome kako je Nora Torvaldu spasila život, dolazak Krogstada kojem

Torvald želi dati otkaz i Norin pokušaj emancipacije i odlaska iz Torvaldova

doma. Nepravda prema Krogstadu i osuda zbog toga što je posudila novac da

jednom spasi život Torvaldu izvlači na vidjelo Norine muke; ona je bila

Torvaldova igračka, nije imala svoju neovisnost i samostalnost da bi se

izgradila kao čovjek. Drama je psihološke tematike, naglasak je na

psihološkim zbivanjima unutar likova. Predstavlja radikalnu i uznapredovalu

kritiku društva utemeljenog na rodnoj neravnopravnosti. To je i razlog

pojavljivanja metafore lutke kao igračke i lutkine kuće kao tjeskobnog

prostora zatvorenosti. Torvald je patrijarhalnih nazora i odnosi se prema ženi

kao vlasništvu, a to Nora nasreću uviđa i pokušava se izgraditi izvan njegovih

okova. Suvremeni feminizam proklamira Norin lik i radikalno secira svaki oblik

podčinjavanja žena. Drama je svojom poetikom i svjetonazorskim konceptom

nadživjela svoje vrijeme i predstavlja jedno od vrsnih ostvarenja europske

dramske umjetnosti.

PJESNIŠTVO ANTUNA GUSTAVA MATOŠA

Antun Gustav Matoš jedan je od bardova moderne hrvatske poezije.

Stvara u razdoblju modernizma kada se u Europi razvijaju struje impresionizma,

simbolizma i parnasovstva. Od parnasovaca preuzima kult forme i dotjeruje

sonet do njegovih vrhunaca. Kritika ga smatra jednim od ponajboljih sonetista.

Veliku pažnju posvećuje zvukovnim i glazbenim vrijednostima pjesničkog

izraza, njegovu koloritu i čistoj i bogatoj rimi. Tematski su njegove pjesme

jako raznovrsne što mu također podaruje dimenziju velikog pjesnika i velikog

esteta. Prvi dio njegova opusa polazi od opisivanja krajolika s jakom

simboličkom funkcijom, to je razvijeno iz romantičarskih humaniziranih

pejzaža, samo slojevitije obrađeno i jače simbolički obilježeno. To je uočljivo u

pjesmi Nokturno u kojem opisujući noćni pejzaž Matoš govori simbolički u

zadnjoj strofi motivom željeznice o prolasku života i smrti njegova lirskog

junaka. U pjesmi Jesenje veče nalazimo antropomorfizirani jesenji pejzaž koji

sugerira samoću, tjeskobu i tugu. U nekim pjesmama Matoš poetizira i

110

estetizira smrt. Primjer za to pjesma je Utjeha kose u kojoj se opisuje smrt

voljene žene predstavljene kosom kao sinegdohom i pokušaj nalaženja smiraja,

a ne očajanja zbog navedene situacije. Drugi ciklus Matoševih pjesama

domoljubne je tematike. On domoljublje predstavlja kao temeljnu zadaću

svakog pripadnika hrvatskog naroda i kritički se odnosi prema

suvremenicima koji to zanemaruju ili alegorijski opisuje domovinu vrlo

tužnim tonom. Primjeri su pjesama iz tog ciklusa Stara pjesma i 1909.

Izbrusivši formu i okušavši se u mnogim temama, pomno njegujući pjesnički

jezik i njegove glazbene kvalitete, Matoš se postavlja kao jedan od najvećih

hrvatskih pjesnika.

PJESNIŠTVO VLADIMIRA VIDRIĆA

Vladimir Vidrić čuveni je hrvatski pjesnik o kojem je kritika mnogo pisala i

danas piše. Njegov je opus sadržan u jednoj pjesničkoj zbirci Pjesme u kojoj

ima svega 25 pjesama. Mnoge od njih antologijske su i svjedoče o brojnim

tematskim preokupacijama i opsesijama samog pjesnika. Nalazimo

impresionističke pjesme (Pejzaž I i Pejzaž II), pjesme nastale na

nadahnuću antičkim motivima (Pomona, U oblacima), europskim

povijesnim i kulturnim motivima (Adieu). Modernistički je njihov jezik i

način obrade motiva. Pjesničke su slike izrazito jake i obilježene

metaforama kao glavnim figurama. Pejzaži su opisani impresionistički, čitatelj

nakon čitanja ima dojam da su naslikani – slikanje riječju glavna je

karakteristika impresionističkog pjesništva. Antički su motivi uporabljeni

raskošno, njih se slavi kao nosioce kulturnih datosti i njima se slavi

život. Također, isto vrijedi i za motive iz europske povijesti i kulture. Žarke

boje i melodioznost stiha također doprinose razradi pjesničkog jezika. Vidrić

je, premda je napisao malo pjesama, a zna se da često kvaliteta preteže

kvantitetu, utjecao na svoje suvremenike, Milana Begovića, Vladimira

Nazora i Dragutina Domjanića.

M. BEGOVIĆ: BEZ TREĆEGA

111

Bez trećega dramski je tekst Milana Begovića koji pripada vrsti tzv.

salonske drame. Takve vrste drama vezane su za salone kao simbole

zatvorenih prostora, tj. često tematiziraju komornu atmosferu i odnose

među likovima u datom ambijentu, tj. njihovu intimnu dramu. Prvotna

Begovićeva namjera bila je opisati društvene, političke i kulturne prilike u

Zagrebu nakon Prvog svjetskog rata što je i naglasio napisavši da se radnja

zbiva koncem veljače 1926. godine u Kušićevoj ulici na Gornjem gradu u

Zagrebu. Drama se sastoji od triju činova i prati odnos dvoje supružnika

Marka i Gige (pravim imenom Margite) Barić. Nakon osam godina

zarobljeništva u Rusiji Marko se vraća kući i nalazi Gigu koja dolazi u pratnji

prijatelja i sumnja da ga je varala. Riječ je o tome da je on morao otići usred

prve bračne noći i da mu je to stvorilo prepreku u povjerenju prema Gigi. Ona

ga uvjerava da ga nije varala, pokazuje pisma i dokumente, čak mu u jednom

trenutku govori kako joj doista može vjerovati jer kao najveći dokaz ima pismo

vlastita oca kojim je obećana njezina vrijednost. Njihova svađa jedina je

radnja u prvom i trećem činu, a u drugom činu pojavljuje se

retrospektiva na Markov boravak u Rusiji. U trenutku kada Marko gotovo

povjeruje Gigi, ona mu ne želi pružiti nježnost. On je pokušava silovati, ali ona

vadi pištolj i ubije ga. Taj se čin različito tumači i tomu nećemo pristupati zbog

izrazite kompleksnosti problematike, ali možemo prihvatiti tezu da Giga

pucavši u Marka u biti puca u patrijarhalni poredak društva u kojem je

žena podčinjena. Ova je drama pisana jednostavnim, konciznim

rečenicama punim ironija i hiperbola koje govore o jakoj ekspresiji emocija

bijesa, ljutnje, razočaranja. Didaskalije su izrazito razvedene i time traže

veliku pozornost glumaca, ali i gledatelja koji u svakom scenskom pokretu

trebaju pratiti i pomno upijati svaki detalj. Drama je orijentirana i na gledatelja,

razrađuje psihološku problematiku posebno se osvrćući na žensku

psihu. Stoga Begovića, kao i starogrčkog Euripida, nazivaju najboljim

poznavateljem ženske duše.

A. G. MATOŠ: KIP DOMOVINE VU POČETKU LETA 188*.

Ova novela nosi naslov poznate budnice Pavla Štoosa, samo s

promijenjenom godinom. Ta je budnica smještena na sam početak hrvatskog

narodnog preporoda kako bi ukazala na problem hrvatskog nacionalnog i

112

kulturnog identiteta. Ova je novela duga svega dvije kartice teksta i opisuje

smrt piljarice Pepice Pogačićeve koju pregazi konj jer nadolazeća vojska juri

kroz grad. Pokušava pobjeći s mužem Joškecom, no kako je on nalazi mrtvu, i

on umre poslije u bolnici. Djelo pripada krugu Matoševih impresionističkih

novela utemeljenih na stvarnim događajima. One su utemeljene na

reportažnom karakteru, fragmentarnosti i odmaku od realističke

poetike. Ova je novela prikaz stradavanja malog čovjeka unutar velikih

povijesnih zbivanja i nemoć jedinke da se sukobi s velikim strojem

povijesti.

A. G. MATOŠ: CAMAO

Camao pripada tipu impresionističkih novela s tom specifičnošću da je opis

žene zasnovan na uspordbi sa ženskim portretima velikih majstora

europskog slikarstva ili likovi svoju životnu priču idealiziraju u skladu

s motivima iz svijeta umjetnosti. Riječ je o Alfredu Kamenskom koji za

vrijeme glazbenog školovanja (bio je pijanist) ostaje bez skrbnika i nastavlja

svoj boemski život po europskim velegradima. U Ženevi upoznaje poljsku

plemkinju Fanny i između njih dolazi do fatalne ljubavne veze, ona ga odvodi

do svoje vile, no sluga dojavljuje njezinu mužu Amerikancu da ga je žena

prevarila. Kad muž dolazi, Alfred se skriva, Fanny pokušava obmanuti supruga,

no otkriva ih papiga Camao koja ponavlja fraze ljubavnog tepanja i donosi

Alfredovu crnu kravatu. Suprug napadne Fanny, Alfred je pokušava obraniti, no

Amerikanac mu slomi obje ruke i baci ga niz terasu. Potom ubije slugu, ženu i

psa i sebe vješanjem o Alfredovu kravatu. Kasnije susjedi nalaze leševe i

papigu koja ponavlja fraze. Pomna kompozicijska struktura, izrazito

slikoviti prikazi grada i boemskog načina života, efektna radnja i brz

razvoj narativne linije čine ovu novelu vrsnim Matoševim ostvarajem.

A. G. MATOŠ: CVIJET SA RASKRŠĆA

Cvijet sa raskršća impresionistička je novela u pravom značenju te riječi.

U njoj je došao do izražaja senzibilitet pisca koji pomoću sinestezije opisuje

svoje cjelokupno okruženje. Krajolik se povezuje sa stanjem ljudske duše,

113

on je povod za profinjen doživljaj koji dolazi od pisca ili od nekog od

likova. Taj je doživljaj često praćen asocijacijama iz korpusa europske

kulturne povijesti, mitologije i religije. Glavni lik, kao i Alfred, boem je i

lutalica koji zaspi u blizini dvora negdje na jugu Francuske i budi ga lijepa

Izabela čiji je glas podsjeća na umrlog brata. Izabela ga nuka na prihvaćanje

posla njezina učitelja, no kad on to odbije, ona ga nagovara da pobjegnu

zajedno u svijet. On je odgovara od bijega, potom stiže njezin otac sa slugama i

oni je odvode u dvorac. Pripovjedač, očajan, nastavlja svoju skitnju. Glavni se

junak zove Solus, a djevojka Izabela. Njihova su imena, a samim time i oni

sami kao književni likovi, stavljeni na simboličku razinu gdje je on samac,

lutalica i boem u značenju odcijepljenosti od svijeta i mase i usmjerenosti na

traženje ideala, a ona bajkovita ljepotica o kojoj svaki autor sanjari.

Nedostižnost ideala i nesklad sa stvarnošću čini Matoševe likove

boemima. Jedar jezik kojim je ispričana ova novela vrvi od epiteta, metafora i

personifikacija (što se očituje u opisu krajolika i likova) da bismo mogli reći da

se gotovo radi o lirskoj noveli. Matoš je svoj pjesnički talent unio i u prozu

čime je obogatio svoj izraz i s pravom ga možemo smatrati velikim hrvatskim

književnikom.

M. C. NEHAJEV: BIJEG

Bijeg je roman istaknutog modernističkog autora Milutina Cihlara

Nehajeva koji je podnaslovljen kao Povijest jednog našeg čovjeka. Riječ je

o liku modernog Hamleta Đure Andrijaševića talentiranog pojedinca koji

dospijeva u Beč na studij prava. No, kako vrijeme prolazi, sve ga odvlači od

tog studija i on počinje zalaziti u književne vode te prelazi u Zagreb na studij

filozofije. Mislio je kako će tako naći i namještenje i sačuvati vezu s Verom

Hrabarovom čija se obitelj protivila njihovoj vezi. Nakon duljeg čekanja dobiva

mjesto u senjskoj gimnaziji, no pritisnut primitivnom provincijskom sredinom i

lažnim sjajem kvaziintelektualizma i Verinom odlukom da se uda za imućnog

odvjetnika, narušava se njegovo psihičko stanje, on se odaje alkoholu i

saznavši da ga je majka razbaštinila baca se skokom u more. Struktura romana

vrlo je stereotipna, tj. on nosi sve karakteristike psihološkog romana lika.

Glavna je tema razočaranje velikih intelektualaca u hrvatskim

malograđanskim sredinama. Time se naglašava već lagani odmak od

114

stereotipne realističke tematizacije opreke selo-grad i približava

modernom shvaćanju hrvatskog čovjeka. Kvaziintelektualci su glavni

akteri koji imaju veze s tom tematizacijom, a oni zapravo najviše guše Đuru

(Gračar, Rajčić, Žuvić i naročito Lukačevski) kao i nesklad ideala i

stvarnosti. Roman je obilježen brojnim unutarnjim monolozima glavnog

lika, nelinearnim pripovijedanjem, epizodama i afabularnošću. U opisu

kvaziintelektualaca najprisutniji su ironija i sarkazam, a u opisu Đure imamo

dojam da se autor s njima solidarizira. To dovodi do spoznaje da ovo djelo

ima i neke autobiografske elemente. Pomoću glavne teme o moralnoj i

fizičkoj propasti intelektualaca u provincijskoj sredini došlo se do novog

poglavlja u razvoju hrvatske književnosti, a to je ono bliže modernome i

europskome, s odmakom od prosječnih djela provincijske literature, ali i

mentaliteta.

M. PROUST: COMBRAY

Combray je jedan od prvih sedam romana u romanesknom ciklusu U traženju

izgubljenog vremena. U tom romanu Proust traži izgubljeno vrijeme i zlatno

doba djetinjstva kako bi opisao svoje težnje, slutnje i snatrenja. Njegovo

sazrijevanja iz hipersenzibilne jedinke u umjetnika praćeno je brojnim

dogodovštinama izvan i unutar samog lika. Roman nije klasična priča

autobiografske naravi s linearnom naracijom, već djelo u kojemu dominira

struja svijesti, epizodičnost i afabularnost, a sve da bi lik u potpunosti

izrazio sebe i stanje svoje kompleksne psihe. Roman počinje efektom

retrospekcije; tj. autor se prisjeća svojega djetinjstva, tj. buđenja u jednoj sobi

i nakon toga slijede nizovi autobiografskih asocijacija time što kolačić madlenu

otapa u lipovu čaju. Taj čin pokreće vrtloge asocijacija i generator je cijelog

gorenavedenog romanesknog ciklusa. Doznajemo mnoge podatke iz

autorova života; likove koji predstavljaju njegovu obitelj, obitejska okupljanja,

ručkove, izlete, njegovo dubinsko poniranje u samu umjetnost i svjedočanstvo

vlastita sazrijevanja. U sredisštu romana postoji neka elementarna radnja

115

uokvirena retrospekcijom, no naglasak nije na pričanju priče. Svaki

segment priče u funkciji je analize protagonistova duhovnog svijeta,

brojne epizode i digresije predstavljaju esejističke opise umjetničkih

pojava, pejzaža ili emotivnih stanja likova. Provodni motiv retrospekcije i

intuitivno prodiranje u stvari koje je nužno obilježeno emocijom bez racionalne

zadrške blisko je intuicionističkoj filozofskoj koncepciji H. Bergsona,

stoga je možemo smatrati velikim utjecajem na ovo djelo. Glavna poanta

samog djela, a i gotovo cijelog romanesknog ciklusa, prevladavanje je

prolaznosti, samoće i tjeskobe i dostizanje vječnosti u traženju nečega

što je izgubljeno. A izgubljeno je vrijeme djetinjstva, apsolutne slobode,

nevinosti i nesputanosti.

F. KAFKA: PREOBRAŽAJ

Preobražaj je Kafkina pripovijetka čija se struktura i značenje ne mogu

razumjeti bez uvida u njegov zahtjevniji autorski uradak, a to je roman Proces.

U tom romanu protagonist Jozef K. biva u sudskom procesu, a sam ne zna

zašto. Nepoznati uzroci dovode ga do sumnje da nešto nije u redu. On je

metaforička preslika svakog čovjeka koji se nalazi u nekakvu procesu i

biva osuđen od neke institucije ili samog društva. Time Kafka briljantno

potiče pitanje ljudskog identiteta u elementarnim naznakama; definiramo li

se mi u odnosu prema društvu ili prema samima sebi? Što je prije, društvo ili

čovjek? Ovo je pitanje na kojim su sociolozi i filozofi izgradili čitav niz raznih

teorija. Društvo je sastavljeno od institucija (gospodarskih, političkih,

kulturnih, ...) koji stišću čovjeka i prisiljavaju ga na pokoravanje i ponašanje u

skladu s njihovim zakonima i normama. Kako pribjeći tim normama, Kafka je

razradio u Preobražaju. To djelo počinje rečenicom kako se glavni lik Gregor

Samsa pretvorio u kukca. Time Kafka potiče nastanak kafkijanske

atmosfere koja obilježava sva njegova djela (mračna, tmurna i tjeskobna

atmosfera ekspresionističkih konotacija) i estetiku šoka čime prianja uz

postavke avangarde kojoj je šok bio glavni poticaj za umjetničko stvaranje.

Taj se element može pripisati i nadrealizmu ili fantastici, no to je teže

elaborirati. Nastavlja živjeti kao kukac čime se odriče svih zadaća koje je imao

kao čovjek. Ne mora ići na posao, tj. opsluživati birokratski aparat društva

koji ga je tištio, ne mora sudjelovati u iskrivljenim odnosima u obitelji (imao je

116

velike probleme s ocem; to svjedoči poznata scena bacanja jabuka koje imaju

grčku mitološku simboliku kao simboli svađe) i ne mora ispunjavati ostale

trivijalne, pragmatične zadaće koje mu nalaže društveni ustroj života. On je

sada znatno svjesniji svega što ga je okruživalo i kako je on samo skrbio za

svoju obitelj, tj. bio metaforički kukac. Njemu je takva životinjska egzistencija

donijela skok u svijesti, porast na ontološkoj i gnoseološkoj razini i

sagledavanje života iz znatno više dimenzije nego kada je bio čovjek.

Kafka je to proizveo genijalnim ironijskim obratom čovjeka u kukca (ili

kako neki prijevodi kažu štetočinu što je još bolje) time što kukac u svom

denotativnom značenju obilježava nešto neprimjetno, prljavo i što se

lako može odstraniti jednostavnim bacanjem u smeće, a u

konotativnom značenju osviještena pojedinca koji je smješten na rub

društvenog ustroja i sagledava društvo s više točke i to mu pruža širu

i pregledniju sliku. Koristeći Kafkinu ironijsku opasku, možemo reći da čovjek

postaje kukac, a kukac čovjek. U centru društvenog ustroja kao njegove

temeljne jedinice stoje institucije od kojih je glavna obitelj. U ovom se djelu

pokazuje kako i tu vladaju narušeni odnosi koji se maskiraju da bi društvo

opstalo. Poticanje pitanja identiteta početkom 20. stoljeća važan je korak

koji čini Kafka, a tim se pitanjem bave najviše današnji književnici i

teoretičari jer se ono otad još više usložnilo (pitanje rase, vjere, roda, spolnog

identiteta i dr.).

L. PIRANDELLO: ŠEST OSOBA TRAŽI AUTORA

Pirandellova drama Šest osoba traži autora pokušaj je sloma, tj.

prevrednovanja naturalističkog teatra i pomak u antidramu.

Naturalistička je samo tematsko-fabularna osnovica drame u kojoj se

pojavljuju likovi nazvani po svojim rodbinskim odnosima, a to su Otac, Majka,

Sin, Pastorka, Dječak i Djevojčica. Ta se obitelj raspala, Otac ih je napustio i

predao majku svom tajniku s kojim je ona imala troje djece. Tajnik umire, a

majka počinje raditi u krojačkom salonu kako bi izdržavala djecu. Taj je krojački

salon zapravo javna kuća u kojoj se Pastorka prostituira i do kulminacije drame

dolazi kada Otac treba spavati s Pastorkom. To je sažet prikaz obiteljske

drame. Isti likovi dolaze u kazalište i mole Redatelja, Glumce i ostalo scensko

osoblje da postavi njihovu predstavu. Gledatelji prate razvoj radnje u kojima

117

glumci glume sami sebe, tj. postavlja se njihova predstava unutar velike

predstave. Time Pirandello postavlja ideju metateatralnosti (kao kazališnu

kategoriju) na zavidnu umjetničku razinu i pomno je razrađuje. Težište

dramskog zbivanja i idejnih spona čini miješanje stvarnosti i iluzije i to

stvarnog, fizičkog kvaziobjektivnog i kazališnog, umjetničkog i

fiktivnog svijeta. Fizičkoj stvarnosti pripadaju obiteljska drama, predstava i

gledatelji kao fizičke osobe, a fiktivnoj obiteljska drama na sceni, predstava, tj.

scensko osoblje kao akteri drame i gledatelji kao konzumenti predstave. Sve se

stvarnosti miješaju i ne znamo gdje je početak stvarnosti i kraj iluzije ili kraj

iluzije i početak stvarnosti. Unutar tih miješanja i ispreplitanja krije se dublja

ideja apsurda koja će se kasnije proklamirati, a on je vezan za apsurd svih

odnosa kao jedinu mogućnost razumijevanja drame. Svi su u stalnoj

potrazi za svojim autorom. Jedan je autor redatelj predstave, a drugi je

nepoznat. Na tome je sazdana briljantna ideja o figuri odsutnosti (figura in

absentia) u literaturi, ali u životu. Uz sva saznanja iz raznih područja ljudske

djelatnosti (znanost, umjetnost...) i iskustvenih znanja i dalje smo uskraćeni za

spoznaju o temeljnim kategorijama kao što je ljudski život, smrt, prolaznost,

vječnost, Bog, ... To je ono što je odsutno i u ovoj drami, a Pirandello nam se iz

prikrajka smiješi i govori kako je odsutnost autora, središta, tj. generatora

drame ujedno odsutnost nas samih i da se zapitamo živimo li ili igramo li svojim

životom neku kazališnu predstavu. Po svojem ili tuđem scenariju?

PJESNIŠTVO ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA

Antun Branko Šimić jedan je od najvećih hrvatskih pjesnika. Stvara u

razdoblju ekspresionizma, tj. uvodi slobodni stih u hrvatsku književnost.

Napisao je jednu zbirku poezije (Preobraženja) koja se smatra jednom od

važnih točaka razvoja hrvatskog pjesništva. Pisao je i esejistiku i to vezanu za

teoriju ekspresionizma i umjetnosti, a poglavito za sluh kao važnu osjetilnu

senzaciju u umjetničkom stvaranju u poznatom eseju O muzici forma. U

mladosti piše Zimsku pjesmu kao svoj početak pjesničkog puta, solidno, ali ne

toliko vrsno ostvarenje predekspresionističke obrade, jezika i stila. Riječ je o

temi pejzaža koji je lokalno obilježen i smješta se u kasnomodernističko-

novosimbolističku fazu Hrvatske mlade lirike. Glavninu njegova

stvaralaštva čine ekspresionističke pjesme s više izrazito važnih karakteristika.

118

To su: odnos erosa i tanatosa kao sile stvaranja i uništenja, tj. života i

smrti, odnos čovjeka i svijeta gdje je svijet predstavljen kao priroda pa se

može lakše objasniti kao odnos prolaznosti i vječnosti, tj. promjenjivosti i

nepromjenjivosti, miješanje apstraktnih i konkretnih kategorija, tzv.

metafizički odsjaj (svaka zemaljska, fizička, materijalna kategorija ima svoj

odsjaj u nadzemaljskom i duhovnom; iz toga se može doći do teze o stalnoj

okrenutosti Bogu i zvijezdama), jaka uloga boje (crvena boja kao život, bijela

kao smrt, plava boja sutona kao simbol zalaska života i približenje smrti),

naglašena uloga žene kao Majke Zemlje. Ovakavu karakterizaciju Šimićeva

pjesništva možemo naći i u njegovoj biografiji; on je, naime, doživio samo

dvadeset i sedam godina i cijelo je vrijeme umirao od tuberkuloze. Okrenutost

od života i stalno prolaženje između života i smrti u uskom procijepu izazvalo je

vjerojatno ovako strukturirano pjesništvo. Pjesme su koje imaju ove

karakteristike: Pjesnici, Moja preobraženja i Opomena. U pjesmi Pjesnici

pojavljuje se metafora umjetnika kao čuđenja u svijetu čime se

tematizira kategorija čuđenja kao elementarna filozofijska kategorija;

iz čuđenja počinje filozofija kao potreba za spoznajom svijeta oko sebe. U Mojim

Preobraženjima pjesnik govori kako pjeva sebe i traži Boga da ga preobrazi u

zvijezdu što će sjati u noć smrtnicima. Time se on smješta između erosa i

tanatosa, tj. života i smrti i njegove su preobrazbe one duhovnog tipa, on

spokojan iščekuje smrt koja mu treba doći kao odlazak u nebo i postajanje

zvijezdom kao kategorijom s dubljim, duhovnim značenjem. U Opomeni

nailazimo na snažno izražen odnos čovjeka i svijeta i imperativnog postavljanja

temeljne civilizacijske kategorije prolaska čovjeka ispod zvijezda kao odnos

materijalnog i duhovnog sa stalnim podsjećanjem na nužno prelijevanje u

duhovno. Kasnije nastaju ekspresionistički ciklusi o smrti i siromaštvu. Smrt

je promotrena iz biologističko-determinističkog kuta; ona je naprosto

biološko-kemijski raspad tijela i truljenje mesa. To se naročito vidi u

pjesmama Smrt i Smrt i ja u kojima se njoj pristupa kao nečemu ljudskome

bez sentimentalnosti koju bi pokazao neki romatičar ili modernist. Siromaštvo

se ne obrađuje na klasični sociološki način kao dio klasne nepravde, već

filozofijski kao ontološki pad čovjeka, tj. umanjenje čovjeka u njegovu

humanom bitku. To se jasno vidi u pjesmi Ručak siromaha. Osim tema i

motiva, Šimićevo je pjesništvo gotovo u potpunosti ispjevano

ekspresionističkim jezikom i stilom. Odbacivanje gramatičkih i

pravopisnih pravila, naglašena metaforika života, smrti i krika,

119

istaknute gradacije i hiperbole kojima se naglašava nemoć čovjeka u

svladavanju smrti i nužna ustuknutost pred njom glavne su

karakteristike ovog pjesništva čiji je autor u mladosti mnogo znao i ostavio,

ali nije zaživio. Kao meteor, zasjao, a kad je nestao, ostala je velika svjetlost –

rekao bi o njemu Jure Kaštelan.

M. KRLEŽA: POVRATAK FILIPA LATINOVICZA

Povratak Filipa Latinovicza višeslojni je roman nastao poslije

ekspresionizma. U njemu su date neke osnove Krležine poetike i tematsko-

idejne preokupacije. Započinje Filipovim povratkom u zavičaj, tj. domovinu

koju naziva blatnom Panonijom. Vraćajući se s foringašem Jožom

Podravcem, Filip se prisjeća djetinjstva i života u zavičaju. Na tom se mjestu

aktiviraju dvije poetičke točke; prva je nizanje asocijacija kojim se

otvara romaneskno tkivo slično kao u Proustovu Traganju za

izgubljenim vremenom (Proustova madlena u lipovu čaju zamijenjena je

Krležinom kvakom za koju se hvata Filip i ona u njemu pokreće lavinu

asocijacija) i rušenje opreke selo-grad i njezine jednodimenzionalne obrade i

isticanje seoskog primitivizma i uskogrudnosti koji guše hrvatskog

intelektualca. Naime, Krleža je izgradio likove europskih intelektualaca i

umjetnika koji povratkom iz Europe u provinciju postaju tjeskobni i

preostaje im alkoholizam ili samoubojstvo. Time Krleža otvara hrvatsku

književnost kao književnost malog naroda obilježenu stanovitim provincijskim

kompleksom velikoj europskoj književnosti i zadaje joj europske standarde što

je naročito važno u razvoju hrvatske kulture i književnosti. Vrativši se u rodni

Kostanjevac sreće Silvija Liepacha, Bobočku (Kseniju Radajevu) i

Vladimira Baločanskog. Liepach je kao i Joža Podravec, utjelovljenje

primitivne Panonije, Bobočka je fatalna žena (jedna iz galerije Krležinih

fatalnih žena), a Baločanski njezin odvjetnik. Usložnjavanje filozofijskog

konteksta romana nastupa dolaskom mističnog Grka s Kavkaza, Kyrialesa, koji

s Filipom vodi brojne dijaloge o umjetnosti, filozofiji, estetici, životu, smrti. U

tim segmentima u djelu nalazimo elemente romana-eseja koji su sastavljeni

od Filipovih impresionističkih traktata o umjetnosti kao i Kyrialesovih

materijalističkih poimanja. Njihovi su nazori bitno različiti; Filip je

umjetnik i vodi ga iracionalnost, Kyriales je liječnik i vodi ga

racionalnost i oni se u dijalozima često intelektualno sukobljavaju. Naizgled

velika razlika u biti je stanovita sličnost koja se događa nakon dijaloga jer Filip

uviđa koliko je Kyriales u pravu. Povučeni jednom psihoanalitičkom teorijom

120

koju nećemo razrađivati jer je prilično složena, možemo naglasiti kako je

Kyriales Filipova sjena. Filipov odnos sa ženama freudovski je obilježen.

Gubitak nevinosti s debelom Karolinom i veza s Bobočkom u biti je traženje

vlastite majke, tj. možemo kazati kako su ženski likovi iz romana Filipove

zamjenske majke. Razlog Filipova dolaska nemogućnost je slikanja i potraga

za ocem kojeg je majka zatajila. Tražeći oca, Filip zapravo traži sebe i

vlastiti identitet. Tu se također postavlja freudovska interpretacija jer je

identitet čovjeka izgrađen na očinskoj figuri i očinskom zakonu. Roman u sebi

nose karakteristike modernog romana (prvi je dio Filipovih sjećanja na ljude

obilježen tehnikom unutarnjeg monologa), ima impresionističke

karakteristike (u vezi s Filipovim interpretacijama slikarstva), a postoje i

manje moderni dijelovi romana u kojem dominiraju izvanjski događaji

koji su ravnopravni Filipovoj introspekciji. Kritika je također izrazila

mišljenje o njemu kao o egzistencijalističkom romanu tražeći paralele s

Mučninom Jeana Paula Sartrea i Strancem Alberta Camusa. Klasificirati ga

možemo i u romane o umjetnicima čime se Krleža idejno povezuje s

Thomasom Mannom i Jamesom Joyceom. Od stilskih karakteristika, u njemu

nalazimo poznatu krležijansku rečenicu zavidno složene strukture, lirske

ulomke, slobodni neupravni govor koji stavlja autorov i Filipov glas u isti

položaj i ulomke vještog intelektualiziranja.

M. KRLEŽA: BARAKA PET BE

Baraka Pet Be ekspresionistička je novela iz zbirke Hrvatski bog Mars

koja sadrži novele s antiratnom tematikom (Smrt Franje Kadavera, Bitka

kod Bistrice Lesne, Kraljevska ugarska domobranska novela,

Domobran Jambrek, ...) koje objedinjuje ekspresionistička obrada građe.

Teme su ratna zbivanja, među motivima nalazimo krv, ranjenike,

stradavanje, leševe, bolnice, jezik je otrgnut od gramatičkih i

pravopisnih pravila pun elipsi, hiperbola, ironija, gradacija, prevladavaju

kratke rečenice i parataksa (nezavisnosložene) da bi se pojačao krik

karakterističan za ekspresionističko stvaralaštvo. U ovoj noveli nalazimo dva

lika koji funkcioniraju kao antipodi, a to su grof Maximilijan Axelrode i

student Vidović. Axelrode je tipični ratni profiter, karikaturalno prikazan

Krležinom briljantnom ironijom. Vidović je ranjen u ratu i u baraci je na

121

liječenju, a predstavlja malog čovjeka poharanog vihorom rata. U noveli

nailazimo na zastrašujuće opise ranjenika i prostora u baraci (npr.

kupaonica) i brzo imjenjivanje motiva i slika (tzv. dinamizam) što također

pripada ekspresionističkoj poetici jer sugerira ratno zbivanje. Vodeća je stilska

struktura groteska kao najviši i najoštriji stupanj ironije. Ona se očituje u

scenama bančenja i pijančevanja kad s druge strane ljudi umiru. Novela

je našla svoje mjesto u zbirci ironična naslova Hrvatski bog Mars jer znamo

da je Mars u rimskoj mitologiji predstavlja boga rata.

M. KRLEŽA: GOSPODA GLEMBAJEVI

Gospoda Glembajevi Krležina je psihološka drama iz treće stvaralačke

faze koju obilježava trilogija Glembajevi i drama Aretej. Trilogija Glembajevi

sadrži drame Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda. Ideju trilogije Krleža je

preuzeo od Ive Vojnovića, a također i sličnu razradu, tj. temu, a to je krah

aristokratske obitelji. Slično su pisali skandinavski dramatičari. Drama je

izrazito složena, a sadrži nekoliko krležijanskih karakteristika. Prva je lik

umjetnika Leonea Glembaya koji se vraća u roditeljski dom, slikara i

neurotičnog ekscentrika, drugi lik njegove pomajke, fatalne žene barunice

Charlotte Castelli. Leone je razočaran u Glembayeve, aristokratsku obitelj

koja je zaradila bogatstvo na krađama i prevari, vodi s Beatrice, udovicom

svojeg pokojnog brata, intelektualne rasprave o umjetnosti i filozofiji, a najviše

o problemu racionalnog i osjetilnog i pokušava razriješiti problem

glembajevštine u sebi. Krah se u glembajevskoj kući navješćuje metaforom

grmljavine (Hörst du, Fabriczy, es donnert!), Leone se sukobljava s

ocem i uviđa da je glembajevska krv u njemu prisutna. Nakon sukoba, stari

Ignjat umire. To je težište cijele drame smješteno u drugi čin. Barunica je

okarakterizirana kao nemoralna i nakon skandala sa starom Rupertovom koju

su pogazile baruničine kočije, ona pokušava ponovo zavesti Leonea koristeći

svoj potencijal fatalne žene. On je odbija, a ona uviđa da je financijski

upropaštena jer je stari Ignjat manipulirao novcem s njezinih računa, dolazi do

Leonea i Beatrice, radi scenu psujući i naziva nju uličnom droljom. Leone u

122

bijesu uzima škare i ubija barunicu i time ukazuje kako u njemu kipti

glembajevska krv i kako je sukob s ocem zapravo bio projicirani sukob sa

samim sobom. Drama je doživjela brojne izvedbe, proslavila brojne velike

glumce kao što su Mustafa Nadarević i Ena Begović i doživjela svoju

modernu preradu kao mjuzikl Branka Brezovca.

KRLEŽINA ŠTOKAVSKA LIRIKA

Krležina štokavska lirika nastaje u njegovu ranom stvaralaštvu

obilježenom ekspresionističkom poetikom. Sadržana je u zbirkama

Simfonije, Pjesme I, Pjesme II, Pjesme III, Lirika. Simfonije su lirsko-

epsko-dramske forme u kojima se tematizira odnos čovjeka i prirode

(poglavito u simfoniji Pan), a prevladavaju osjećaji neizvjesnosti, slutnje,

smrti i ostalih stanja koje je mogao imati jedan ekspresionist. Dominantne su

teme u ostalim zbirkama kaos i smrt i osjećaj ništavila života. Pojedinac je

pobunjen, izgubljen u svijetu i predosjeća loš kraj. Jezik i stil tih pjesama

posve je ekspresionistički. Poznata pjesma Snijeg tematizira motiv snijega

u konotativnom značenju pomoću pojma bjeline na kojoj se sve vidi, sve

ljudske mane i vrline i sve sastavnice postojanja. Zaključno se govori o tome

kako i će i on kao čovjek jednog dana otići. Antologijske su Krležine štokavske

pjesme: Plameni vjetar, Razdrti psalam, Jesenska samoća, Smrtni dan

rujna.

KRLEŽINO KAJKAVSKO PJESNIŠTVO

Krležino kajkavsko pjesništvo sadržano je u njegovoj zbirci Balade Petrice

Kerempuha. Petrica Kerempuh lik je preuzet iz europske književne

tradicije, ali poprima značajke hrvatske kajkavske sredine kao veseljak i

lakrdijaš. Oksimoronski naziv zbirke ukazuje na njezino značenje i višeslojnost.

Kerempuh je komentator zbivanja koje ujedinjava sve pjesme u zbirci, a

to je hrvatska krvava povijest. Dominantne teme i motivi tih pjesama dolaze

iz ekspresionističkog kruga s dominantnim kolorizmom, tj. uporabom

crvene i crne boje koje sugeriraju krv i mrak u svojem doslovnom i

prenesenom značenju. Pisane su kajkavskim narječjem, tj. tzv.

123

svekajkavskom sintezom u kojoj nalazimo i neke elemente štokavskog

narječja, ali i posuđenice iz latinskog, njemačkog i mađarskog. Kerempuh

je često suosjećajan, ali često grub i satiričan kako bi ukazao na važnost

zbivanja i potakao čitatelja na emaptiju. Stilski gledano, česte su metafore,

ironije i hiperbole kao figure kojima se uspostavlja odnos prema

opisanom surovom ratnom zbivanju. Najpoznatije su balade:

Khevenhiller, Planetarijom, Na mukah, Petrica i galženjaki i Baba

cmizdri pod galgama.

PJESNIŠTVO TINA UJEVIĆA

Tin Ujević poznati je hrvatski ekspresionistički i novorealistički pjesnik.

Osim pripadnosti tim razdobljima i osebujnom poetikom, odlikuje se zavidnom

virtuoznošću pjesničkog izraza i čarobnjaštvu zvukova i slika, te ulazi u krug

najvećih hrvatskih pjesnika i pripada mu titula gotovo europske

razine. Počinje u ekspresionizmu pojavivši se nekim pjesmama u Hrvatskoj

mladoj lirici iz 1914. godine i prvom zbirkom Lelek sebra. Njegovo pjesništvo

možemo podijeliti na dvije faze. Prva je ekspresionistička, već spomenuta, a

druga novorealistička koja obuhvaća razdoblje od 1930. godine do

njegove smrti. U prvoj je fazi napisao Lelek sebra i Kolajnu, a u drugoj

Ojađeno zvono, Auto na korzu i Žedan kamen na studencu. U pjesmama

iz Hrvatske mlade lirike očituje se impersonalnost lirskog iskaza i

inzistiranje na formi i jakim pjesničkim slikama. Na njega je na tom

početku veliki utjecaj izvršio parnasovski pjesnički krug. U samostalnim

zbirkama prevladava utjecaj simbolista. U Leleku sebra zadržana je sonetska

forma s dosljednom primjenom akcenatsko-silabičkog stiha. On govori kako bi

grizao kamen od revolta predstavljajući se kao ekspresionistički pobunjen

pjesnik. Uvodi i lik žene i tematizaciju ljubavi, ali ona se pojavljuje kao

mitski lik Eve, Bogorodice, naziva je imenom Vivijana koje sugerira lakoću,

prozračnost i nevinost. U njoj se pojavljuje antologijska pjesma Svakidašnja

jadikovka koja pesimistično tematizira ljudsku sudbinu. Zbirka Kolajna

predstavlja kanconijer posvećen idealizaciji žene i pisan u potpunosti

neopetrarkističkim tonom. U posljednjoj se pjesmi pjesnik poistovjećuje sa

starim trubadurom i aktivira brojne arhaizme kako bi oživio staru pjesničku

tradiciju. Za njega je žena put u apsolutno savršenstvo, stanje duha i čovjeka

124

koje će potpuno biti u kontaktu sa samim sobom, tj. na vrhuncu samospoznaje,

ali i put u smrt zbog očajanja i nemogućnosti dostizanja ideala. U zbirci Auto na

korzu pojavljuje se veliki zaokret i Ujević uz navedene karakteristike, svoje

pjesme čini duljima, a tematiku pomiče k misaonim i filozofskim temama.

Vidljiv je utjecaj nadrealizma, futurizma i ekspresionizma. U zbirkama

Ojađeno zvono i Žedan kamen na studencu postoje dvije vrste kompozicije

teksta; jedna je panoramska u kojoj slike izlaze iz nekog okvira i izvora, a

druga predstavljena kao neprestano kruženje u kojoj su slike sakupljene oko

neke zajedničke točke. Preuzima se slobodan stih, mladenački pesimizam

prerasta u rezignaciju odraslosti i pomirenje sa sudbinom. Ujevićevo

avangardno vizionarstvo nije bilo usmjereno na utopiju ili koji društveni ili

politički cilj, već na dostizanje apsolutnog mira u unutrašnjem svijetu. Ono što

cijeli život tražimo misleći kako je nedostižno. Antologijske su Ujevićeve pjesme

uz spomenutu Svakidašnju jadikovku Pobratimstvo lica u svemiru,

Oproštaj, Čin sputanih ruku, Svetkovina ruža i Zelenu granu s tugom

žuta voća.

PJESNIŠTVO DOBRIŠE CESARIĆA

Dobriša Cesarić antologijski je hrvatski pjesnik koji je pisao u razdoblju novog

realizma. Ne opisuje ga se ni kao aktivista ni kao pjesnika s točno utvrđenom

poetikom. Okušavao se u raznim lirskim vrstama i svugdje uspijevao. Tomu je

tako jer je njegov izraz često jezgrovit i jednostavan, a ima veliku snagu i

postiže svevremenost. Najviše je pisao misaonu liriku potaknutu brojnim

općeljudskim i životnim temama. Antologijske pjesme iz tog su kruga

Voćka poslije kiše koja obrađuje problem čovjekova gledanja na svijet i

njegovu površinsku jednostavnost, Slap u kojoj se tematizira život kao

nepregledno tkanje i čovjek kao mala nit u njemu i dostiže se isprepletenost

malog čovjeka i velikog života, Oblak u kojem se metaforički govori o ljudima

koji nisu konformisti i idu za svojim nebom udaljujući se od mase i Pjesma

mrtvog pjesnika u kojoj se daje ideja o važnosti pisanja, čitanja i

emocionalnog kontakta čitatelja i pisca unutar djela. U socijalnoj lirici

najizrazitija je pjesma Vagonaši koja tematizira bijedu i sirotinju koja ne može

izaći iz kruga svojeg socijalnog statusa. U pejzažnoj lirici postoji antologijska

pjesma Tiho, o tiho govori mi jesen u kojoj se govori o usporedbi jesenskog i

125

zimskog ugođaja. Najpoznatija mu je zbirka Spasena svjetla. Misaonost i

osjećajnost, vrsna obrada motiva i pokušaj razumijevanja čovjeka i

svijeta učinili su Cesarića svevremenskim pjesnikom.

PJESNIŠTVO DRAGUTINA TADIJANOVIĆA

Dragutin Tadijanović poznati je hrvatski pjesnik kojeg su zvali sveživućim

pjesnikom jer je svojim stvaralaštvom i nasreću dugim životom obilježio

mnoge epohe i vremena. Nije se istakao odviše izgrađenom poetikom. U

njegovim počecima nailazimo na zavičajnost i djetinje očaranje svijetom

oko sebe. Zavičajnost je oprimjerena tematizacijom seoskog krajolika

njegova rodnog Rastušja, a preuzeta je iz poetike onodobnog novog

realizma jer se tada aktiviraju ruralna književnost i ruralne teme u prozi kao

povratak prvotnom, iskonskom izvoru života. Djetinje očaranje svijetom oko

sebe očitavamo pomoću uporabe tih motiva i tema; npr. djetinje igre,

divljenje prirodi, uočavanje nekih prirodnih pojava. Kasnije se okušava u raznim

oblicima i vrstama lirskih pjesama i svemu pristupa s općeljudskog

misaonog aspekta i piše ih pomalo elegičnim tonom. Objavio je brojne

zbirke čiji ćemo izbor navesti na kraju. Pazeći na ritam, pjesmama je dao

zavidnu muzikalnost i time se ističe među svojim brojnim suvremenicima.

Njegove su antologijske pjesme Prsten, Večer nad gradom, Dugo u noć, u

zimsku bijelu noć, Balada o zaklanim ovcama...

S. BECKETT: U OČEKIVANJU GODOTA

U očekivanju Godota najpoznatija je Beckettova drama. Pripada tzv.

kazalištu apsurda čiji je izrazitiji predstavnik Eugène Ionesco, a glavna

karakteristika te književne pojave tematizacija je jezika i potpuno dokidanje

njegove komunikacijske svrhe. On više nije podoban za komunikaciju,

potrebno je osmisliti novi jezik, nove ljude i novu komunikaciju, a stari nam

može poslužiti eventualno u jezičnim igrama i stvaranju jezičnih vratolomija.

Ova se drama sastoji od dvaju činova. Mjesto je radnje raskrižje pored

ceste pod sasušenim drvetom pod kojim dvojica skitnica i lutalica Vladimir

i Estragon iščekuju Godota za kojeg smatraju da dolazi izdaleka i da bi im

126

njegov dolazak bio spasonosan. Vode besmislen razgovor iščekujući ga. U

jednom im se trenutku pridružuju gospodar i rob Pozzo i Lucky i na kraju

prvog čina dolazi Dječak koji govori da Godot sigurno neće večeras doći. U

drugom se činu ne mijenja ništa osim što stablo prolista. I dalje se čeka Godot,

Pozzo je slijep i opet dolazi Dječak, koji hini da mu je to prvi put da je došao i

govori kako Godot neće doći. Ova naoko jednostavna drama izrazito je

kompleksna značenja i idejne strukture. Njezinu jednostavnost čine njezine

poetičke karakteristike, a to su nedostatak fabule, mali broj likova,

besmisleni razgovori i neugledan ambijent. Time je već Beckett ušao u

dijalog s kazalištem uopće odbacujući ideju da bi drama trebala izgledati onako

kako inače izgleda još od Aristotelova vremena. Statičnost dramskog zbivanja

narušava mali, naoko neznatni detalj prolistavanja stabla ispod kojeg likovi

sjede. U toj se točki postavlja pitanje; tko su likovi, tko je Godot i koga oni

čekaju? Na ova pitanja postoje raznorazne interpretacije od kojih su brojne

suviše kompleksne da bi se tako lako mogle elaborirati, ali možemo prihvatiti

da oni čekaju spas, tj. čekaju da im se statika pretvori u dinamiku što se tiče

dramskog zbivanja i da im dijalozi postanu smisleniji. Mogu čekati i boga (što

se etimološki izvodi) kao nekoga tko inače donosi spas. Godot može biti i to

stablo čime se možemo zapitati je li mi čekamo nešto izdaleka, a ne vidimo

ono ispred nas. Uzdamo se u težnje i nadamo se nečem velikom, a životni

trenutak pred nama izmiče. Sve su to vječna pitanja koja muče čovjeka, a

Beckett nam je to upriličio izvrsnim dramskim komadom.

A. CAMUS: STRANAC

Stranac je najpoznatiji Camusov egzistencijalistički roman nastao u prvoj

fazi, a to je faza pobune. Glavni lik ujedno i pripovijeda radnju, a

romaneskno se tkivo gradi tehnikom unutarnjeg monologa. Ispričan je

retrospektivno, a sastoji se od dvaju dijelova. U prvom dijelu, glavni junak,

mladić Mersault, mali je činovnik nezanimljiva života. Živi u Alžiru, dobiva

vijest o smrti majke koju prima s ravnodušnošću, upoznaje Mariju i sreće

susjeda Raymonda i nakon kraćih epizoda u zapletu ubija nekog Arapa za

kojeg se ispostavlja da je to brat bivše Raymondove ljubavnice. Postoji

ponavljanje jednog motiva u prvom dijelu, a to je alžirsko vrelo sunce na

majčinu pokopu i sunce koje je vidio u odbljesku noža koje je izvadio

127

Arapin kada ga je Mersault upucao. Značenje tog sunca moglo bi se

pronaći u egzistencijalističkoj filozofiji. Predstavljalo bi egzistenciju u

značenju bivstvovanja, tj. življenja u punini ljudskog bitka. U drugom dijelu

prisutno je suđenje, Mersaultovo rezignirano prihvaćanje osude na

smrt, odbijanje posljednjeg pokajanja kod svećenika i njegov kraj u

smrti. Pobuna rezultira prihvaćanjem smrti kao prevladavanje apsurda.

Za razumijevanje Camusove poetike potreban je uvid u njegovu

egzistencijalističku filozofiju koju je sažeo u filozofijskom tekstu Mit o Sizifu. Iz

grčkog je mita poznato da je Sizif bio osuđen na guranje kamena uzbrdo kao

besmislen posao. Raditi besmislen posao apsurdno je samo po sebi, no

cjelokupna je egzistencija samo čin apsurdnih radnji kojima ne znamo smisao ni

dosege. Prihvaćanje tog apsurda daje nam mogućnost vjere u nešto što se

može promijeniti, a apsurd se, dakako, može prevladati umjetničkim

stvaranjem, nonkonformizmom ili samo vjerom u bolje sutra. Filozofski

rečeno, apsurd se pojavljuje kao nedostatak esencije u egzistenciji i taj

se nedostatak mora nadomjestiti, tj. napuniti nekom višom dimenzijom da

bi se realizirala egzistencijalna punina, kao i punina ljudskog bitka. Mersault

ne može prevladati egzistencijalnu tjeskobu, život mu je sastavljen od

standardnih ritualiziranih radnji i ubojstvo ga miče iz kolotečine

vlastita života. Prihvaćanje smrti i suđenja paradoksalna je pobjeda

nad apsurdom.

J. D. SALINGER: LOVAC U ŽITU

Lovac u žitu početak je pojave tzv. proze u trapericama. Ta prozna vrsta

ima neke karakteristike; glavni je lik pobunjeni mladić (najčešće frajer)

koji sam prosvjeduje protiv zakona normi ili se pojavljuje u nekom društvu ili

ekipi jednako pobunjenih ljudi, odvaja se od društva, tj. društveno ustrojene

stvarnosti bazirane na građanskoj normi i suprotstavlja im se svojim

buntom koji se karakterizira odabirom tema i motiva, te jezičnom

karakterizacijom. Teme i motivi niski su, ulični, svakodnevni, ekipski, a stil je

kojim su obilježeni takvi romani razgovorni i najviše se potencira uporaba

kolokvijalizama, žargonizama i vulgarizama. Takav pobunjeni mladić u

ovom je romanu Holden Caufield koji na početku najavljuje kako neće pisati u

autobiografskom ključu, već iznijeti malo bitnih, a mnogo nebitnih

128

karakteristika iz svojega života. Tim činom Salinger ironizira autobiografiju

kao žanr. Naslov je preokrenuti citat iz pjesme Roberta Burnsa, a trebao bi

označavati spas nevine djece u žitu da ne padnu u provaliju. Holden je to htio,

ali nije uspio. Razočaran je svojim roditeljima, svojom obitelji (poglavito bratom

Allijem i sestrom Phoebe), izbačen je iz škole što znači da ga nervira i

društveni sustav i time on zapada u veliku apatiju. Stoji na rubu društva, vodi

filozofijske monologe o nevažnim temama (npr. kako držati djevojku za ruke) i

posve je suprotstavljen sustavu utemeljenom na konvencionalnom načinu

života. Filozofskim je monolozima data ironizacija filozofske književnosti.

Stil je razgovorni prepun humora koji je stvoren korištenjem ironije, a priča

je ispričana korištenjem tehnike struje svijesti. Uz mnoga osporavanja ovog

romana, on je ipak početak proze u trapericama kao žanra koji će se proširiti

diljem svijeta, a u hrvatskoj će ga književnosti obilato razviti Zvonimir Majdak

i Antun Šoljan. Oponiranje visokoj građanskoj kulturi ironijom Salinger je

ostvario u ovom vrsnom proznom djelu.

PJESNIŠTVO JURE KAŠTELANA

Jure Kaštelan javio se među prvim krugovašima i nagovjestiteljima Druge

moderne. To je učinio zbirkom Crveni konj koja je imala stanovite

nadrealističke elemente, a bila usmjerena na antiratni angažman kao

jedan dio drugomodernističke lirike. U Kaštelanovu pjesništvu nalazimo različite

pjesničke oblike i nepravilnu rimu. Poezija mu je prije svega usmjerena na krik

protiv rata kao nečeg zastrašujućeg što se odigravalo u izvanknjiževnoj zbilji

(riječ je o Drugom svjetskom ratu). To je u cijelosti iznijeto u antologijskoj

pjesmi Krv i bura koja pripada hibridnom tipu misaono-domoljubne lirike u

kojoj nalazimo pobunjenog pjesnika koji urliče protiv rata i proklinje ga, a

priroda oko njega zveči i odgovara mu na antiratni usklik. Pjesma je izgrađena

vještim hiperbolama koje odražavaju pjesnikovo emocionalno stanje i čine ga

bližim čitatelju. Druga karakteristika njegove lirike naglašena je zavičajnost.

Ona se ne obrađuje na tadijanovićevski način kao hvaljenje ili divljenje istomu i

ne ide u tonu klasične rodoljubne lirike, već pjesnik temom zavičaja kao

lokalno obilježenog ambijenta svjedoči o univerzalnim civilizacijskim

vrednotama dižući zavičajne teme na jedan estetski i misaono viši

nivo. Kritika je tu karakteristiku opisivala kao dvojstvo zavičajnog

129

(regionalnog) i univerzalnog i kao odraz jednog u drugom. To je naročito

vidljivo u pjesmama Livada izgubljenih ovaca i Jezero na Zelengori. Treća

važna karakteristika Kaštelanova pjesništva veliki je utjecaj usmene

književnosti na planu motiva, tema, jezika i stila. Motivi su često pastiri,

stada ovaca, arkadijska obilježja dalmatinskog zaleđa (okolica Omiša;

već spomenuta pjesma Livada izgubljenih ovaca), teme su često građene

spomenutim motivima, a na planu jezika i stila nalazimo postponirane

pridjeve i posvojne zamjenice kao izrazitu karakteristiku usmenoknjiževnog

stila (npr. pjesma Konjic bez konjika). Usmenoknjiževne su kategorije

obrađene na višoj misaonoj i filozofijskoj razini, nisu utilitarne kao u

svom izvornom obliku, a u funkciji su podržavanja ispreplitanja

lokalnog i globalnog. Kako se u to vrijeme prevode i veliki pjesnici, kod

Kaštelana također nalazimo veliki utjecaj Federica Garcia Lorce na planu

tema i motiva (npr. pjesma Konjanik). Kaštelan je autor mnogih antologijskih

pjesama i neki ga smatraju začetnikom hrvatskog modernog pjesničkog

izraza. Izdvajamo školski primjer antologijske pjesme, a to je Jadikovka

kamena. U toj pjesmi nailazimo na personificirani kamen koji govori da ga

se vrati u gromade, u klisure, u spletove gorja da bi dostigao svoje

djevičanstvo, tj. stanje nedodirljivosti. Kamen se želi vratiti svojem okrilju,

majci prirodi i na kraju pjesme apostrofira ruku koja diže dlijeto što je

sinegdoha za kipara i da mu ne da oči čovjeka da bi gledao zločin. Pjesma je

izravna reakcija na rat izrečena gromkim tonom pobunjenika koji je

oblikovan zaokruženom hiperbolom da bi potakao čitatelja na

suosjećanje i primanje velike, usplamtjele emocije.

PJESNIŠTVO VESNE PARUN

Vesna se Parun također javila kao nagovjestiteljica Druge moderne

zbirkom Zore i vihori. U njoj se ocrtavaju svi elementi njezine prve, po

mnogim kritičarima, najsnažnije faze. U zbirci većina je pjesama antiratne

tematike koja je obilježena dvjema kategorijama, a to su tematizacija

mediteranskog floralizma i faunizma i potenciranjem infantilne

pozicije pjesnika i njegova izričaja. Tim se dvama načinima ona izvrsno

suprotstavlja nadolazećoj ratnoj zbilji koja uništava čovjeka i svijet.

Tematizacijom slika mediteranskog pejzaža s obilnim primjerima floralizma i

130

faunizma urodila je stvaranjem jakih pjesničkih slika prirode u kojoj

vladaju sklad i utopija i predstavljaju se kao najbolje pribježište pred

sveokružujućom ratnom zbiljom. S druge strane, pjesnikinja se

suprotstavlja ratu prebacivanjem u poziciju djeteta, tj. infantilizmom. To se

očituje na planu tema i motiva (dječje igre, zadivljenost prirodom koja se

gleda očima djeteta). Obje su se karakteristike izvrsno ostvarile u antologijskoj

pjesmi Balada prevarenog cvijeća u kojoj se govori kako je cvijeće na livadi

prevareno jer je vojska došla, a djeca love bumbare i igraju se kako bi negirali

ratnu zbilju. Gotovo programatska pjesma te prve faze pjesma je Mati

čovjekova. Pjesma apostrofira Majku Zemlju i građena je od niza nestvarnih

pogodbenih rečenica. One su u funkciji izražavanja nemogućih uvjeta

rađanja bilo čega drugoga, a ne čovjeka jer je on zaslužan za uvođenje rata.

Završava stihom «Teško je čovjekom biti dok nož se s čovjekom brati»

gdje se pojavljuje nož kao sinegdoha rata, a cjelokupni stih metaforički

odražava spoznaju kako je teško biti čovjek otkad postoji rat kao

njegov izum. Nakon plodne prve faze, Vesna se Parun orijentira uglavnom na

ljubavnu i misaonu liriku. Njezine ljubavne pjesme ulaze u antologije

ljubavnog pjesništva uopće. Tematizira raznorodne osjećaje (zaljubljenost,

zadivljenost, zanos, ushit, odbačenost, tugu zbog neuzvraćene ljubavi,

sanjarenje o mogućoj ljubavi) i čini to smjelo, uvijek originalno i na zavidnom

umjetničkom nivou. Kad god se misli kako će se ispjevati još jedna ljubavna

pjesma o odbačenosti, Parunova uvijek iznenadi pojavom nove nijanse jednake

emocije. Najpoznatija je ljubavna pjesma Ti koja imaš nevinije ruke u kojoj

se govori o paradoksalnom davanju svojeg dragog njegovoj ženi, tj.

suparnici čime se olakšava emocija odbačenosti. Druge su antologijske

ljubavne pjesme npr. Otvorena vrata i Djevičanstvo. Antologijski su primjeri

misaonih pjesama Svjedoci i Za sve su kriva djetinjstva naša. U

Svjedocima se tematizira ideja o nerazumijevanju djetinjstva kao

najplodnijeg i najnevinijeg razdoblja čovjekova života i donosi spoznaja o tome

čemu uopće rađati djecu kad su ona osuđena na zlo. Time se daje distopijska

(antiutopijska) slika svijeta i proklamira pesimizam kao jedini mogući

svjetonazor. U pjesmi Za sve su kriva djetinjstva naša govori se kako život

uništava prvotnu naivnu i idiličnu sliku djetinjstva i kako smo odrastajući

upijali svijet koji je narušavao našu nevinost i pretvarao nas u bića od tuge i

melankolije. Time je također pesimizam dat kao jedini mogući svjetonazor. U

završnom razdoblju Parunova se zbog biografskih podataka i teškog života

131

usmjerila na pisanje satirične lirike vezane za hrvatsku političku i

društvenu javnost. Njezin je pjesnički stil obilježen virtuoznom uporabom

razvedenih epiteta, metafora i personifikacija. Bila je zadnjih godina prije

smrti jedina književnica koja je živjela od književnosti i za književnost i prije

smrti ostavila je važnu knjigu u kojoj biografski svjedoči o svojem životu i

stvaranju naslovljenu, sada drukčije nego u mladosti, Ja koja imam nevinije

ruke.

PJESNIŠTVO JOSIPA PUPAČIĆA

Josip je Pupačić također nagovjestitelj Druge moderne. To je učinio svojim

prvijencem Kiše pjevaju na jablanima. U toj zbirci pjesnik je okrenut

nostalgičnom povratku u djetinjstvo i panteističkom doživljaju prirode.

Panteistički doživljaj označava sveprisutnost boga kao stvaratelja te prirode, a

ujedno i čovjekovu stopljenost s njome i njezinim ljepotama. Osim toga,

prirodni krajolik rodnog kraja služi i kao pribježište pred ratnom

zbiljom. Neke pjesme odaju notu tragizma i egzistencijalne tjeskobe što

će se posebice razviti u pjesničkim zbirkama Mladići i Cvijet izvan sebe. U

njima prevladavaju pjesme egzistencijalističkih preokupacija i

naslućivanja tragizma. Antologijske su pjesme iz tog kruga Tri moja brata i

More. U pjesmi Tri moja brata pjesnik govori o metafizičkoj stopljenosti s

braćom, o njima kao o jednom tijelu i jednoj duši čime se prikriva tragika zbog

gubitka. Pjesma More pjesničkim raspoloženjem odudara od tog kruga jer je

vedra i optimistična, a sadrži i sintagmu more zlato koja do danas nije

razjašnjena radi li se o djetetu, majci, ženi ili odbljesku sunca. U završnoj

fazi Pupačić piše zbirke Ustoličenje i Moj križ svejedno gori u kojima se sve

više odaje eksperimentiranju i hermetiziranju lirskog iskaza i što većom

intelektualnošću, misaonošću i filozofičnošću. Ponekad se vraća

srednjovjekovnim književnim tekstovima koji ga impresioniraju i

prerađujući motive iz njih stvara neočekivane obrate. Antologijska pjesma iz

posljednje je faze Moj križ svejedno gori. U njoj se apostrofira svijet i

njemu suprotstavljen pojedinac koji se bori i nastoji proniknuti i ući u

tajne značenja svijeta. Kršćanskim motivom križa pjesnik izražava

svoju patnju, svoje breme koje nosi svijetom i od svijeta, a svijet za to ne

132

mari. Spominjanjem motiva majke Margarite naglašava se kršćansko

ozračje i srednjovjekovni utjecaj i dinamizira razvoj pjesme.

R. MARINKOVIĆ: RUKE

Ruke su Marinkovićeva novelistička zbirka u kojoj se on ostvario kao

vrstan novelist i satiričar. Od vremena Boccaccia nije se pojavio književnik

koji je tako kvalitetno baratao tehnikom novele. U Rukama nailazimo na

marinkovićevsku satiričnost koja je karakteristika njegove cjelokupne

poetike. Satiričnost stvorena britkom ironijom (nećemo elaborirati sve njezine

uporabe zbog velike kompleksnosti) usmjerena je na malomještanski

mentalitet otoka Visa i neke univerzalne teme. U zbirci nailazimo novele s

različitim provodnim motivima koje možemo podijeliti na mediteransko–

otočke u kojima se prvospomenuta ironija najbolje očituje, a to su Samotni

život tvoj, Suknja, Prah i Koštane zvijezde. Druge su etičko-moralističke

jer sadrže poruku koju nosi zbivanje, lik ili je autor «namješta iz prikrajka». Tim

novelama pripadaju Ruke, Anđeo, Zagrljaj i Benito Floda von Reltih. U

noveli Samotni život tvoj tematizira se dolazak lokalnog biskupa na Vis i

uzbunjivanje tamošnjih mještana, ironizira se mještansko impresioniranje

biskupom i kler kao donositelj nepropitive dogme. U Suknji se ironizira

malograđanski model ženske ljepote i ženstvenosti pomoću lika Olive

kojoj starac Lindro podigne suknju. U noveli Prah glavni lik Tonko pl.

Jankin, čovjek društvenog poretka iščezlog poslije rata, zaljubljen je u Anu

koja je udana za drugog. Autor ironizira njegovu zaljubljenost tako što uzima

njegove staromodne izjave fatalnosti koje se pretvaraju u izljeve patetičnih i

jeftinih ljubavnih romana i malograđanske bljutavosti. Time se pomoću

ljubavne priče ironizira i staro vrijeme koje je prošlo. U Koštanim

zvijezdama nalazimo lik Ilije, malomještanskog vojnika koji ima odoru s

ordenjem koje Marinković ironijski naziva zvijezdama. Tu odoru Ilija skida kada

Talijani osvajaju otok i to u mjesnom javnom zahodu. Na taj se način

ironizira i lažni sjaj ratništva i ratnih zasluga, te ugled i karizma na

njemu izgrađeni. U noveli Benito Floda von Reltih govori se o zlu kao

principu vladarske dužnosti pomoću lika kojim je novela naslovljena.

Novela Anđeo nudi složenije ironijske strukture. Radi se o klesaru Knezu,

njegovu šegrtu Lojzu i fatalnoj ženi Fridi. Za Fridom pati Knez, a kad umire, Lojz

133

i ona mogu biti skupa. Frida je mlada žena i više bi pripadala Lojzu. U toj se

noveli ironizira ljubav starih i mladih pomoću odnosa života i smrti i tijela

koje ne živi vječno. Knez radi kip Fride i time stvara umjetničko djelo. Od

klesara postaje umjetnik. To će moći i Lojz kad odraste u zanatskom smislu.

Ironija je data u odnosu klesarstva i umjetnosti, licemjernosti i lojalnosti i

gospodara i roba. Rob može vladati nakon što umre gospodar ako je usvojio

njegovo znanje. U noveli Ruke data je alegorijska slika lijeve i desne ruke

koje se svađaju. To povlači za sobom civilizacijsku simboliku ruke kao

nečega što služi hranjenju, milovanju, zagrljaju, pozdravu, pokazivanju,

ukazivanju i svemu što može označavati dobro. Ruke shvate da jedino mogu

biti zajedno kad nekog ošamare i istuku. Time je data vješta politička

ironizacija naslonjena na ovu civilizacijsku, a to je označavanje oprečnih

političkih opcija desnice i ljevice koje su stvorene kako bi upravljale ljudima i

obama je konačni cilj umanjivanje čovjeka. U završnoj, možda najefektnijoj

noveli, Zagrljaj, data je simbolička slika zagrljaja žandara i umjetnika u

morskom plićaku. Oni simboliziraju potpuno oprečne civilizacijske i

kulturne opcije. Žandar je čuvar dogme, reda, zakona i društvenih

konvencija, a umjetnik slobode i nekonvencionalnosti, a time i šireg shvaćanja

granica čovjeka i svijeta. Žandar je, općenitije shvaćeno, na strani

materijalističko-pragmatične, a umjetnik subjektivno-idealističke opcije

ustroja svijeta. Briljantna ironija i elaboracija vječnih tema priskrbili su

Marinkoviću status najvećeg hrvatskog književnika.

PJESNIŠTVO SLAVKA MIHALIĆA

Slavko je Mihalić važan krugovaški pjesnik koji uglavnom piše pjesništvo

egzistencijalističke tematike. Egzistencijalističko je pjesništvo u srodnoj vezi

s egzistencijalističkom filozofijom, stoga se njezine ideje i terminologija

katkad u njemu javljaju. Pokušava prevladati egzistencijalnu tjeskobu i

prazninu i dostići egzistencijalnu puninu. To je dostizanje omogućeno

uvidom u esencije koje sačinjavaju čovjekov univerzum. Piše tzv.

besjedovnim stihom koji se definira kao stih stvoren iz elemenata govorne

komunikacije; gotovo razgovorno i opušteno progovara o kompleksnim

egzistencijalističkim temama. Koristi najčešće metaforu i paradoks kao

figure pogodne za takve vrste razmatranja. S obzirom da mu je poezija

134

besjedovnog karaktera, pojavljuju se stalna opkoračenja. Tematski je i idejno

prilično složen, stoga se na ovoj razini zadržavamo samo na općim elaboratima

njegovih tema. U njegovu pjesničkom opusu postoji i jedan nagli idejni zaokret

u zbirci Ljubav za stvarnu zemlju u kojoj se odriče govora o egzistencijalnoj

tjeskobi i spušta u sfere materijalne, pragmatične stvarnosti. Njegove su

antologijske pjesme: Približavanje oluje, Majstore, ugasi svijeću, Prolazim

Zrinjevcem dotiče me more i Metamorfoza. Školski primjer njegove lirike

nalazimo u pjesmi Majstore, ugasi svijeću. To je pjesma iz druge faze i govori o

majstoru koji je metonimija umjetnika i o tome kako stvaranje postaje

suvišno u svijetu prezasićenom trivijalnostima. Savjetuje mu okretanje

prozaičnijim sferama života kao što je sađenje luka u vrtu. Završava

ekstatičnim stihovima u kojima sumira egzistencijalističku tematiku govoreći

kako samo klauni (metafora za konvertite i male ljude) znaju kako se treba

ponašati u svijetu koji ih je zadesio, a to je prikrivanje stvarnih emocija i gluma

kao jedini ispravni način života. Iz prve bi faze antologijski školski primjer

pjesme bila Metamorfoza u kojoj pjesnik osjeća egzistencijalnu tjeskobu i

govori o njoj, a sebe predstavlja kao metaforičku pjesničku sliku zatrovanog

jezera. Dijelom stiha «Čak me pomalo nema» naglašava egzistencijalistički

paradoks; njega nema u bivstvovanju, življenju punine humanog bitka.

PJESNIŠTVO IVANA SLAMNIGA

Ivan Slamnig također se profilira u krugovaškom naraštaju. Za razliku od

ozbiljnog i filozofijski usmjerenog Slavka Mihalića, Slamnig pripada tipu tzv.

poeta ludens. Njegovo je stvaralaštvo obilježeno ludizmom kao glavnom

karakteristikom. Ludizam je stvoren ironijom i najčešće je humorističkog

karaktera. Osim što je poeta ludens, ujedno je i poeta doctus što znači učen

pjesnik. Njegova su ludička poigravanja usmjerena na brojna značenja

europske kulture i civilizacije. Poigrava se s motivima i temama hrvatske

književnosti, svjetske književnosti, kulturne povijesti, religije,

mitologije i ostalih kulturnih sfera. Zbog toga mu se često pripisuje etiketa

postmodernista jer je glavna karakteristika postmodernizma kompiliranje,

prerađivanje i poigravanje s već pročitanim i napisanim. U njegovoj je

poeziji također prisutno negiranje gramatičkih i pravopisnih pravila,

stvaranje individualnih neologizama, začudnih spojeva riječi, a glavna je

135

figura kojom se sve proizvodi ironija. Napisao je brojne zbirke pjesama koje

ćemo poslije navesti, a prva je i najvažnija Aleja poslije svečanosti. Njegove

su antologijske pjesme Barbara, Ubili su ga ciglama i Imao sam neharnu

djevu. U Barbari ironijski se poigrava s konvencijama ljubavne lirike

zavaravajući čitatelja kako piše o ženi, a on zapravo govori o brodu. Ubili su ga

ciglama do danas je nerazjašnjena pjesma kojoj je glavna tema

ubojstvo nekoga (čovjeka ili guštera), a u njoj je prisutna destrukcija

gramatičkih i pravopisnih pravila i igre riječima (ističu se nepravopisno

postavljeni zarezi). Imao sam neharnu djevu pjesma je kojom se ironizira

petrarkistička poezija (postoji čak naslov pjesme Vili neharnoj Ignjata

Đurđevića) i govori o djevi koja je drugom išla na ševu i drugi su je iscijedili

(vulgarizmima, tj. tjelesnom komponentom se dokida platonski ideal

petrarkističke poezije) da bi u završnoj strofi pjesnik rekao kako se samo

ironijski poigrava motivima. Sofisticirani intelektualizam i vješto građenje

stihova učinili su Slamniga velikim pjesnikom, a humor ga čini zanimljivim

širokom krugu ljudi.

I. ARALICA: PSI U TRGOVIŠTU

Ivan Aralica živući je hrvatski klasik koji je svoje književne početke obilježio

stvaranjem novopovijesnog romana. Naime, novopovijesni je roman začet iz

šenoinskog modela povijesnog romana čije su karakteristike

mimetičnost i vjerodostojnost što se tiče obrade građe iz povijesnih

izvora. Prvi pomak u razgradnji tog modela napravio je Milutin Cihlar

Nehajev u romanu Vuci u kojem je riječ o vremenu Zrinskih i Frankopana i

poznatoj uroti kao važnoj točki hrvatske kulturne i političke povijesti. On nije

sve podatke iznio vjerodostojno, neke je kategorije uveličao da bi pojačao

nacionalni integritet djelu, a unio je i neke osobne priče koje vješto

podrivaju povijesno zbivanja i bacaju sjenu na nemoguću apsolutnu

vjerodostojnost povijesnih izvora. U 20. st. Ivan Aralica i Nedjeljko

Fabrio razgrađuju davni šenoinski model uvedovši krivotvorenje i vlastitu

interpretaciju povijesnih izvora i stvaranju postmodernističkog

novopovijesnog romana. Psi u trgovištu obrađuju podatke iz života velikog

humanističkog književnika i učenjaka Antuna Vrančića. Sastoji se od triju

dijelova u kojima se pojavljuju različite glavne teme. Prvi dio, nazvan Nekamo

136

moraš, obrađuje biografske podatke o Vrančiću, njegovu školovanju, putu u

Carigrad i vezi s Magdalenom Millaversi. U drugom se dijelu, nazvanom Mač

samosijek, Vrančić više ne pojavljuje, već se govori o islamskim vladarima

u Osmanskom carstvu i njihovoj grubosti i neljudskosti. To su Sulejman i

Mustafa, a pojavljuju se i veziri Muhamed, Rustem, Ahmed i Šemsudin. U

trećem dijelu koji je nazvan Koža za bubanj autor se usredotočuje na opis

islamskih žena, Hurem i Nurbanu koje su Sulejmanove supruge, njihovu

toplinu, dobrotu i požrtvovnost. Također je u središtu i Sulejmanov mentalno

poremećeni sin Džinhagir. Autor pripovijeda iz perspektive sveznajućeg

pripovjedača što je vrlo tradicionalna karakteristika, ali kompozicija romana

izrazito je složena i nosi temelje modernog, tj. postmodernog načina

pripovijedanja. Osnovna je narativna linija obilježena čestim retardacijama,

pripovjedačevim komentarima, satelitskim epizodama (komentari starih

pisaca) i retrospektivnim dijelovima. Retardacije se često oblikuju u

samostalne pripovjedne cjeline. Pripovjedačevi komentari često su

gnomsko-sentencioznom obliku (poslovičnom) (npr. komentar o Rustemu

Opunkoviću). U satelitskim se epizodama očitava slikovitost, preciznost,

sentencioznost i paraboličnost (npr. iz drugog dijela Priča o vladaru

žitnog polja). Islamski se vladari opisuju kao tirani, a njihove žene veoma

nježno i majčinski da bi se dobila protuteža. Vrančić se zbog prirode svojeg

života (tj. putovanja) dovodi u vezu s Odisejem čime se naglašava mogućnost

odlaska, ali i povratak kući. Očituju se jaki utjecaji kronika bosanskih

franjevaca, Ive Andrića, Meše Selimovića i usmene književnosti. U

dubinskom sloju pojavljuje se ideja o modernom totalitarizmu (njegovi su

predstavnici islamski vladari), a demonizacija Turaka povezuje ovaj roman

s vjekovnim hrvatskim patnjama koje su i aktualne u Araličino vrijeme

(patnja Hrvata u Jugoslaviji, egzili političkih protivnika, ...), stoga bi ovaj roman

bio vezan za poziciju Hrvata u Araličinoj sadašnjosti (simbol je Hrvata,

naravno, Antun Vrančić). Izrazito tradicionalno pripovijedanje i tema obogaćena

i usložnjena modernom kompozicijom svjedoči o tome kako je ovo djelo spoj

starog i novog i kako je forma novopovijesnog romana dobila svoju

puninu i mjesto u razvoju hrvatske književnosti.

A. ŠOLJAN: KRATKI IZLET

137

Antun je Šoljan nagovjestitelj Druge moderne u prozi, kao što su Kaštelan,

Parunova i Pupačić u poeziji. Pojavio se s romanom Izdajice i time

progovorio o slomu, tj. otporu dominantnoj socrealističkoj ideologiji koja

je gušila pojedinca. U romanu Kratki izlet govori o odlasku u Istru na

arheološki lokalitet Gradina. U centru je zbivanja Roko koji je pokretač svih

akcija. Kreću na put, ali im se pokvari autobus, pa neki odustaju. Potom susreću

tri goleme žene i ostaju bez Petra. Na sljedećem mjestu gube Vladimira, te

ostaju samo Roko i autor. Dolaze do osamljenog samostana koji čuva neki

fratar, posvađaju se oko fresaka i pripovjedač na kraju ostaje sam. On ulazi u

podzemni hodnik, izbija na kamenjar u surovu prazninu i uviđa besmisao prvog

poduhvata. Naoko jednostavna i relativno zabavna radnja (za mnoge čitatelje)

obilježena brojnim lirskim umetcima odražava vrlo složene književne pojave.

Roman počinje u tonu, raspoloženju i karakteristikama proze u trapericama.

Roka se može opisati kao frajera, slavohlepnog i egoističnog pojedinca

koji se dosađuje u svakodnevnom životu i odvažuje na izlet. Sve do

posljednjih scena roman možemo pročitati u tom kodu. Scena kad se

pripovjedač nađe u kamenjaru i uviđa besmislenost izleta

strmoglavljuje ovaj roman u egzistencijalističku i filozofijsku tematiku.

Kamenjar je simbol egzistencijalne praznine i ništavila i sama se namjena

izleta kao razbijanja dokolice mijenja; izlet je zapravo bio namijenjen

istraživanju samog sebe i putu u samospoznaju. Povezati se može i s

Camusovim tekstom Mit o Sizifu u kojem su svi uključujući Roka koji

pretposljednji odustaje i pripovjedača svjesni da rade besmislen posao da bi

uvidjeli kako nije bitno dostići cilj, koliko je važno putovati, živjeti i

bivstvovati.

138

PREGLED DJELA NAVEDENIH AUTORA

U sljedećim ćemo tablicama navesti sve autore i izbor iz njihovih najvažnijih

djela.

AUTOR LIRIKA EPIKA DRAMA DISKURZIVNI

KNJIŽEVNI

ROD

HOMER / Ilijada, ep

Odiseja, ep

Boj žaba i

miševa, ep

/ /

SOFOKLO / / Antigona,

tragedija

Kralj Edip,

tragedija

/

VERGILIJE Bukolike,

pastirske

pjesme

Eneida, ep

Georgike, ep

/ /

PLAUT / / Škrtac,

komedija

Hvastavi

vojnik,

komedija

/

DANTE

ALIGHIERI

Vita nova,

pjesnička

zbirka

Božanstvena

komedija, ep

/ /

FRANCESCO

PETRARCA

Kanconijer,

pjesnička

zbirka

/ / /

GIOVANNI

BOCCACCIO

/ Decameron,

novelistička

zbirka

/ /

WILLIAM

SHAKESPEARE

/ Hamlet,

tragedija

Kako vam

/ /

139

drago,

komedija

Oluja,

romanca

MIGUEL

CERVANTES

/ Don Quijote,

roman

Persiles i

Sigismunda,

roman

Uzorite

novele,

novelistička

zbirka

MARKO

MARULIĆ

Molitva

suprotiva

Turkom,

pjesma

Tuženje

grada

Hjeruzolima,

pjesma

Judita, ep

Davidijada,

ep

/ /

PETAR

HEKTOROVIĆ

De remedio

amoris,

zbirka

pjesama

Ribanje i

ribarsko

prigovaranje,

nerazjašnjen

o

/ /

MARIN DRŽIĆ / Dundo

Maroje,

komedija

Novela od

Stanca,

komedija

Tirena,

pastirska igra

Grižula,

pastirska igra

/ /

140

PETAR

ZORANIĆ

/ Planine,

roman

/ /

IVAN

GUNDULIĆ

Pjesni

pokorne

kralja Davida,

pjesnička

zbirka

Suze sina

razmetnoga,

poema

Osman, ep

Dubravka,

drama

/

JEAN RACINE / / Andromaha,

tragedija

Ifigenija,

tragedija

Fedra,

tragedija

/

VOLTAIRE / Henrijada,

epopeja

Candide,

roman

/ /

JOHAN

WOLFGANG

GOETHE

Vilinski kralj,

pjesma

Patnje

mladog

Werthera,

roman

Naukovanje

Wilhelma

Meistera,

roman

Faust, drama Poezija i zbilja,

književnoteorijs

ki tekst

EDGAR ALLAN

POE

Gavran,

pjesma

Annabel Lee,

pjesma

Groteskne

pripovijetke i

arabeske,

zbirka novela

/ /

PETAR

PRERADOVIĆ

Prvenci,

pjesnička

zbirka

Lina – Lieder,

pjesnička

zbirka

/ / /

IVAN Primorac Smrt Smail- / Hrvat Mađarom,

141

MAŽURANIĆ Danici,

pjesma

age Čengića,

ep

programatski

spis

HONORE DE

BALZAC

/ Ljudska

komedija,

skup romana

Eugenie

Grandet,

roman

Izgubljene

iluzije, roman

/ /

GUSTAVE

FLAUBERT

/ Gospođa

Bovary,

roman

Salambo,

roman

Iskušenje sv.

Antuna,

roman

/ /

NIKOLAJ

VASILJEVIČ

GOGOLJ

/ Kabanica,

pripovijetka

Mrtve duše,

roman

Revizor,

komedija

/

FJODOR

MIHAJLOVIČ

DOSTOJEVSKI

/ Zločin i

kazna, roman

Idiot, roman

Braća

Karamazovi,

roman

Bijedni ljudi,

roman

/ /

AUGUST

ŠENOA

Budi svoj,

pjesma

Zlatarovo

zlato, roman

Diogenes,

roman

Povjestice,

lirsko-epska

Ljubica,

komedija

Naša

književnost,

književnoteorijs

ko-

programatski

članak

142

vrsta

ANTE KOVAČIĆ / U

registraturi,

roman

Fiškal, roman

Ljubljanska

katastrofa,

novela

/ Iz Bombaya,

feljtoni

VJENCESLAV

NOVAK

/ Posljednji

Stipančići,

roman

Tito Dorčić,

roman

/ /

JOSIP

KOZARAC

/ Tena, novela

Slavonska

šuma, novela

Oprava,

novela

Mrtvi kapitali,

roman

/ /

SILVIJE

STRAHIMIR

KRANJČEVIĆ

Trzaji, zbirka

poezije

Bugarkinje,

zbirka poezije

/ / /

CHARLES

BAUDELAIRE

Cvjetovi zla,

zbirka

pjesama

Spleen

Pariza, zbirka

pjesama

/ / /

HENRIK IBSEN / / Nora, drama

Stupovi

društva,

drama

Sablasti,

/

143

drama

ANTUN

GUSTAV

MATOŠ

Pjesme,

zbirka poezije

Iverje, zbirka

priča

Novo iverje,

zbirka priča

Umorne

priče, zbirka

priča

/ Naši ljudi i

krajevi, eseji

Vidici i putovi,

eseji

VLADIMIR

VIDRIĆ

Pjesme,

zbirka poezije

/ / /

MILAN

BEGOVIĆ

Knjiga

Bocadoro,

zbirka

pjesama

Giga

Barićeva,

roman

Bez trećega,

drama

Pustolov

pred vratima,

drama

/

MILUTIN

CIHLAR

NEHAJEV

/ Veliki grad,

novela

Bijeg, roman

Vuci, roman

/ /

MARCEL

PROUST

/ U traženju

izgubljenog

vremena,

ciklus

romana

/ /

FRANZ KAFKA / Proces,

roman

Dvorac,

roman

Amerika,

roman

Preobražaj,

pripovijetka

/ /

LUIGI

PIRANDELLO

/ Pokojni Matija

Pascal,

roman

Henrik IV.,

drama

Šest osoba

traži autora,

/

144

drama

ANTUN

BRANKO ŠIMIĆ

Preobraženja,

zbirka

pjesama

/ / O muzici forma,

esej

Tehnika

pjesme, esej

MIROSLAV

KRLEŽA

Pjesme I, II,

Lirika, Balade

Petrice

Kerempuha,

zbirke

pjesama

Hrvatski bog

Mars, zbirka

novela

Povratak

Filipa

Latinovicza,

roman

Na rubu

pameti,

roman

Zastave,

romaneskni

ciklus

Kraljevo,

drama

Golgota,

drama

Gospoda

Glembajevi,

drama

U agoniji,

drama

Leda, drama

Predgovor

podravskim

motivima Krste

Hegedušića,

esej

Dijalektički

antibarbarus,

esej

TIN UJEVIĆ Lelek sebra,

Kolajna, Auto

na korzu,

Ojađeno

zvono,

Žedan kamen

na studencu,

pjesničke

zbirke

/ / Skalpel kaosa,

esej

Ljudi za vratima

gostionice, esej

DOBRIŠA

CESARIĆ

Spasena

svjetla, zbirka

pjesama

/ / /

DRAGUTIN

TADIJANOVIĆ

Dani

djetinjstva,

zbirka

pjesama

Sunce nad

oranicama,

/ / /

145

zbirka

pjesama

Pepeo srca,

zbirka

pjesama

SAMUEL

BECKETT

/ Malloy,

roman

U očekivanju

Godota,

drama

Svršetak

igre, drama

/

ALBERT

CAMUS

/ Kuga, roman

Stranac,

roman

Kaligula,

drama

Mit o Sizifu, esej

Pobunjeni

čovjek, esej

JEROME DE

SALINGER

/ Lovac u žitu,

roman

/ /

JURE

KAŠTELAN

Crveni konj,

zbirka

pjesama

Malo kamena

i puno snova,

zbirka

pjesama

Pijetao na

krovu, zbirka

pjesama

/ Pijesak i

pjena, drama

Prolegomena za

liriku A. B.

Šimića,

književnoteorijs

ka studija

VESNA PARUN Zore i vihori,

zbirka

pjesama

Crna maslina,

zbirka

pjesama

Ropstvo,

zbirka

pjesama

Ukleti dažd,

zbirka

/ / Noć za pakost

(moj život u

četrdeset

vreća),

autobiografija

Ja koja imam

nevinije ruke,

autobiografija s

antologijom

pjesama

146

pjesama

Vjetar

Trakije,

zbirka

pjesama

JOSIP PUPAČIĆ već

navedeno

/ / /

RANKO

MARINKOVIĆ

/ Kiklop, roman

Ruke, zbirka

novela

Never more,

roman

Glorija,

drama

Geste i grimase,

eseji

SLAVKO

MIHALIĆ

Komorna

muzika,

zbirka

pjesama

Vrt crnih

jabuka,

zbirka

pjesama

Klopka za

uspomene,

zbirka

pjesama

Darežljivo

progonstvo,

zbirka

pjesama

Tihe lomače,

zbirka

pjesama

/ / /

IVAN SLAMNIG Aleja poslije

svečanosti,

zbirka

pjesama

Dronta,

/ / Disciplina

mašte, eseji

147

zbirka

pjesama

Odron, zbirka

pjesama

Sed scholae,

zbirka

pjesama

IVAN ARALICA / Psi u

trgovištu,

roman

Duše robova,

roman

Konjanik,

roman

/ /

ANTUN ŠOLJAN Bacač

kamena,

zbirka

pjesama

Na rubu

svijeta, zbirka

pjesama

Izdajice,

Kratki izlet,

Luka, Drugi

ljudi na

mjesecu,

romani

/ Prošlo

nesvršeno

vrijeme, eseji

148

149