Rodio se 30. septembra 1895. godine u Mostaru u uglednoj porodici iz koje je bio i alhemijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohadjao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Madjarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je sluzio kao tumac i pisar u bolnici u Djeru. Nakon rata vraca se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Bec i konacno Beograd. U Zagrebu se druzi s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimicem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milicevicem i sam oduševljen ekspresionistickim pokretom. 1919. javlja se prvim knjizevnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji zivot.

Od 1923. uredjuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je casopisa Gajret. Od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uredjuje muslimanski list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetnicke galerije. Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.

Bibliografija

1. Nutarnji zivot. Pjesme. Mostar, 1919. 2. Strasti. Pripovijetke. Beograd, 1923. 3. Grad rima i ritmova. Pjesme. Geca Kon. Beograd, 1924; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1975. 4. Sa ploca istocnih. Pjesme. Beograd, 1925. 5. Grozdanin kikot. S. B. Cvijanovic. Beograd, 1927; - Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953; 1956; 1958; 1962; - Trunkener Sommer. Uebers. B. Jaenchnichen. Berlin, 1958; - Franfurt a/M, 1961; 1962; - Svjetlost. Sarajevo, 1962; - Trunkener Sommer. Dortmund, 1968; - Grozdanin kikot. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1983; 1984; 1989. 6. Pod zrvnjem vremena. Pripovijetke. Sarajevo, 1928. 7. Od prelaza na Islam do novih vidika. Rasprava. Sarajevo, 1928. 8. Slucaj Raba slikara. Novele. Sarajevo, 1930. 9. Pripovijetke. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1932. 10. Ljubav na periferiji. Pripovijetke. Beograd, 1936. 11. Zgrada na rusevinama. Roman. Beograd, 1939. 12. Za Tita. Pjesma. Sarajevo, 1946. 13. Pjesme. Sarajevo, 1946. 14. Hasan opancar. Pripovijetke. Sarajevo, 1947. 15. Adem Cabric. Svjetlost. Sarajevo, 1947; 1951. 16. Poema o Mostaru. Sarajevo, 1949. 17. Tri svijeta. Drama. Sarajevo, 1951. 18. Perisiceva ljubav. Pripovijetke. Sarajevo, 1952. 19. Izabrane pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1954; 1968. 20. Hadzijin mac. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1955; 1964; 1967. 21. Sabrana djela. Knjiga I-VI. Izbor, redakcija i predgovor Muhsin Rizvic. Svjetlost. Sarajevo, 1976. 22. Jablan do neba. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1980. 23. Izbor iz djela. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1982.

HAMZA

Nazvaše me Hamzom Kao što nazvaše hiljadama ljudi Iz pustinja divljih Beduina, Crnih grdana vjecno suncanih gradova, Himalaje, Taurusa, Pinda, Ljudi sa plantaža, Hiljadama bakarnih Inda I onih s pazara visokog Irana Što prodaju cilime, Biser, nakit, žene.

O cudno je to cudno Da ovdje U našoj zemlji kraj Evrope Hamzom zovu mene!

Cesto mislim na te Muhamedov strice, O, veliki Hamza. Vidim te s bakarnim kopljem i štitom Kako se boriš u bici kod Uhda, Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,

Ko lav se boriš. A kad se osvijesti - Razbojište pusto i crno, Na njemu sama smrt, Po njemu šecu ko crne cavke žene. I kada ti u bolu na bojištu jeknu, One zavijaše ko ljute hijene, Strahovita oka, nacerena lica Sjatiše se na te, Oštrim ti noktima Išcupaše jetra, Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice, Dok im lelekaše glas po razbojištu Poput zavijanja jezive hijene.

O, cudno je to, cudno Da ovdje U našoj zemlji kraj Evrope Hamzom zovu mene!

ZVUCI U SRCU

Ponesoh zvuke iz rodnog krajaI cio vijek ih cujem;Oni me prate na javi, u snuDa iz njih ljepotu kujem.

U srcu su se mome svili Da svaki blijesak uma vode, Mirise trava oni su pili Životnu radost da rode.

Ti zvuci moje rodne stranePuni su sunca i vedrih noci,Puni su bijesa ostre bure,Puni cokota kad soci.

Oni su izvor radosnih bojaI burni kao proljecne vode Sto hrle put strana nepoznatihLjubavlju srca da plode.

Oni su uvijek dirali srceTreptajem njeznim do suze,Oni su bili i mrznje i kliktajKad krvnik slobodu uze.

I niko te zvuke ne prigusiLjudskim srcem sto vole,Oni se upise u osmijeh svaki,Zagrljaj istine gole.

Pa ipak to srce ranise ljudiIako kuca za dobro svijetu,Al' strijelu uvijek iscupah hrabroDa pjesmu nosi u letu.

I sada, kada mi kose sijede,Nije mi zao sto dani bjeze,Jer kao bljestavi zivota snoviTi zvuci u djelu leze.

U RODNOM GRADU

O, kuda si zalut'o U kotline ove s istoka daleka Da ti se o ponoći bijela minareta bude I ko bludne žene mjesecu se nude, Dok u noć strše dvije-tri crne kule, Pune tamnog, već truloga srama, Rijeka ti zloslutno huji Pod teškim liticama.

Opjevane su ti noći i razbludni dani, O grade naš, pun pobjesnjelih strasti, Što ti se ko pauci u zidinam' sišu, Ili sanjo drmeljive istočnjačke snove, Ili treperili vrh tebe drhtavi ezani, Graja šarenih ulica Nalijeće u konake ti snene, U tihim dvorištima džamija Prskaju šedrvani.

O čemu noćas u bljesku mjeseca sanjaš, U igri sjena čudnih perspektiva Što snuju potajno, Predu ponoćna tkiva, Šuljaju se kradom u kapije crne, Unose šapat u tamne konake Gdje leže mlade, polunage žene I grle vrele bijele jastuke?

I dok mjesečeve zrake konacima tihim Pijanim šapatom strastvene riječi zvone, One protežu svoja srebrna tijela, U grču se lome Dok zrake pijanim Šapatom zvone, zvone.

Sve su kapije davno pozatvarane I sramne rešetke na prozorim' šute, A želje nisu utišane, One zalud vrište katancim' zaključane, Vrište pijane, bezdane.

Eno, ulicama lutaju mladići, Zastaju u tami

S očima uprtim gore u prozore I čeznu sami, Avaj! O, sami, Sami!

VIHOR

Krajinom vjetar, oluj i huk, Bijesovi pejsaže lome. U srcu ptičijem strah. A srce moje napet je luk I mis'o strelica gola. Ja jurim, jurim olujin drug, Svlad'o sam junački krikove bola A mišlju prob'o volšebolni krug.

Ja, Hamza Humo, drug jablanova vitih Vječiti pješak i dugih drumova brat, Ja, sin predaka neznanih, Ljubavnik zora ranih, Ja, gorkih sudbina svat.

Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja I sijač u vječnost proćerdanih dana, Jurišam na stvarnost, Prelazim bojišta, Iskrivih koplja, izlomih štite. Srce mi raste ko mesnat cvijet, Ko rana iz koje krv teče. Ja ne znam gdje će me ostavit' dan, A gdje zateći veče.

Nosi me oluj, nosi me huk. Bijesovi prašte s grana. Ura! Bolovi neka sad svi propište! Gle, krv mi teče iz rana!

I cijelu noć ja jezdim tako Kao vilenjak, ko vitez luda, Dok oluj prašti, urlaju čuda I pak'o užasa svijetom bježi,

Zora se nasmješi na vršku dana: - Gle, Hamza Humo kraj druma leži!

LJUBAVNA PJESMA

Sadrvani stari pod beharom sapcu zacarane rijeci Sjene blijede mrtve prisluskuju kradom Ti spavas draga Behar pada na te na noge i grudi ti gole Juzna strana noci puna napregnutih tajna pokrila je tebe Mjesecina tvoja tijelo pije Usne se tvoje micu mole a vjedje snatre Ti sama goris u ovoj blijedoj zaspaloj noci - noc mrtvih sjena i mjesecine bijele Munnare kô utvare mlade gole blijeste se s osmijehom ukocenim bezbojnim i bonim kao u mrtve mlade zene U mjesecinu se dizu Zvonik strasno zao i mrk na mjesecini suti Niza nj se smrt spusta kroz crna okna vreba ledeno se ceri i slusa krikove noci Masivna kubeta i kapije stare mrko sute u sebi crne utvare kriju vjecne tajne u sjenama tonu i strasna djela snuju Cempresi ukoceni nicu iz tamnih sjena kao iz grobova crnih mrki hladni nepomicni cekaju na strazi da se dzini bore mrko gledaju na loznicu tvoju sto na njoj strasti gore Behar pada na te na noge i grudi ti gole Mjesecina tvoje tijelo pije usne se tvoje micu mole Vjedje snatre Ja uzalud cekam Sapucu sadrvani stari Pritiste me tajna starinskoga grada I u neke crne kapije me mami.

JESENJI RASTANAK

Mirjano, momo Mirjano, Kraj vaših taraba dunja zuti. Jesen je, jesen. Gucu kumrije. U lišcu po baštama tuga šuti.

O, zbogom, momo Mirjano! Moji su teški carski drumovi; Po njima pjevaju topole, Po njima osvicu zore I kiridzije svoje Pjevaju široke pjesme.

Haj! Mirjano, momo Mirjano, Teško mi kasa umoran konj Ko poslije mucnoga boja. Jesen je, jesen. Gucu kumrije. Jesen, o tugo moja!

LABUDOVA PJESMA

Znam, nemam te, druže, Al’ ti ipak pišem Po jatu lasta To vrh mene kruže, Po jesenjem vjetru Što put juga ode, Po željama što me U zavičaj vode.

Znam, nemam te, druže U snu te pretvorih U vinograd modar Što niz brijeg slazi. Bježim u tišinu. Ona vječno pazi Da vrijeme mis’o Ko život ne gazi.

Za mnom bura leži.

Slomljena joj krila Nekada je ona Moja mladost bila. Tišina je na njoj Sada gnijezdo svila. U njem’ mis’o sjedi Gdje je radost bila.

AKVAREL

O bistri jesenji dani, Odozgo sa svijetlih palata Osmijeh me vas mami, O bistri jesenji dani!

Nas grad je zreo akvarel Pun plavih, zlatnih boja. Pralja je majka moja, A ja s plocnika deran Bos ulicom pjevam: O bistri jesenji dani, Na svemu vas zlatni osmijeh titra: Na prozorskim oknima Skrivenim u granju, Na zastavicama auta hitra,

Na licima sto blenu u vrevu danju, Na kosama gospe sa drugog kata. Na piljarice satoru bijelu, Na katedrale kupoli zlata.

U nasem malom dvoristu Vijore haljine, haljine Plave, crvene, bijele, sarene, A ja s plocnika deran Bos ulicama pjevam: O bistri jesenji dani, Odozgo sa svijetlih palata Osmijeh me vas mami, O bistri jesenji dani!

MOLITVA NA STIJENI

Osamljen sjedim na stijeni vrh kuce. Vece pada na me i na bregove plave. Mir. Bog u stijenama suti, vlada. I ja razmisljam o proslom u zivotu. O, gospode, klicem, Naposljetku sam naosami s tobom! Ti nisi za me vise Onaj sto nagradjuje i kaznjava. Spoznao sam tajnu i znam sta je sreca. Sad razgovaram s tobom I na stvari se smijesim Osamljen na stijeni vrh kuce. U ovim casovima nasim Mnogima bih ljudima izgled'o Ko cudak ili ludak I onda kada zvizdim na stijeni I vabim zute ptice Sto dolje u basti kreste Pod tvojom i mojom kucom, Gospode, dragi druze, I prijatelju moj!

DRUGU

Vece je. Tonu plava brda. Ja pijem sam. Druze, parenje biljki nanosi vjetar; Oštri im miris pijano Posrce kroz vazduh ko i ja.

Hej, sve je pijano raširenih grudi! Preda mnom šute caše Crne i teške ko misli crnih ljudi.

Ja pijem sam. Vrijeme ko mrk, ogroman barjak plovi I mene, bregove i krcmu nosi. Zagrobnim i crnim smijehom noci

Sve okolo šumi, Necujno se smiješi, Vazduhom se vuku pticurine vrane

Ko nabuhli leši.

Ja vicem: Hej, vina još! Zar nikog nema? Zar me odnijela noc? Vina, vina toci!

Nikog. Pust, šupalj mir. Zivot vri. U magli negdje lebdi raj

I vrijeme šumi u dubokoj noci. A moj drug Ko tamna, ukleta mrlja Bez cilja luta po svijetu I neka strašna sjenka Crne mi caše toci.

DRUGOVIMA POSLIJE DVANAEST SATI

U mome zavicaju jablani šume I sija mjesec pun. U mome zavicaju gugutka guce, Rijeka ljulja cun.

Koliko puta nocu umoran Ispruzam ruke za jablanovima tim! Koliko za djetinjstvom zazalim puta, Za krikom ptica u bašti! U snu mi proplace srce; Cujem ga kako jeca. Budim se i prste grcim. Koliko puta ovdje u ovom gradu Zivot mi izgleda gramzljivo spleten cvor! Dok tamo u mome zavicaju, Ocinski šumi bor.

Prijatelji Ja ovdje samo za vas zivim. Moj osm'jeh kora je hljeba. Radost je moja topla mis'o I prostor što gledam pod parcem neba. Nocu kada nicete vi Kod "Ginica", "Zore", "Jelena dva", Ili u Stojana kod "Tri šešira"

Dajemo osmjehe jedni drugima.

I misli dajemo naše Dok rijeci iz srca izviru uz caše I zvone kao lira.

U mome zavicaju modre se vode I lasta gnijezdo vije. U mome zavicaju ja nemam gnijezda. Svud za mnom ide moja zvijezda, Mozak i ruke dvije.

Prijatelji, Koliko misli i napora Brzi nam dani nose, Dok neopazice sijede nam kose I nicu ljudi novi! Zato dijelimo osm'jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše. Nek stoji pred nama puna caša! Skoro ce po toplim mjestima ovim Ostati samo imena naša. Osjecate li bilo ovoga grada I struje njegove što i nas nose? Koliko nas uporno stane I prste u asfalt zabode tvrdo I svaki misli da je brdo, Digne se pa opet pa'ne. A on, grad, dzinovski raste. Mi postajemo sve manji i manji.

Naš otpor biva sve tanji i tanji. Svjesni smo toga. Znamo. I tada misao pred nama sine - Mi našem gradu treba Bolju dušu da damo.

U mome zavicaju pjevaju pjesme Peruci na rijeci platno. Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu I nešto što još štedi mi zivot, Vjerujete, srce zlatno.

Prijatelji prošlosti i novih dana, Ja ne znam za dosadu - bolest dama -

Niti me se ticu podmukle spletke, Ni šta ce ko reci. Ja volim borbu za bolji zivot Što sve nas vodi sreci. I vjeru u bolje dane. Ja zvijezde trpam u dzepove; Ne mislim na šušanj banknota.

Ja volim kad rijeci bujica nosi, Kada iz oka misao grije, Ja volim kad dah drugarstva vije Nekad do zore rane. Ja volim zivot, pjesmu, zene. Paganski nerv u meni bije. Ja volim zivot u bijele dane, Volim ga kada košava brije.

U mome zavicaju vinograd zori I zene feredze nose. U mome zavicaju najviše ima Kamenja i bijede bose. Pa ipak kad jednom sklopim oci, Zelja ce posljednja biti: Da me se moji drugovi sjete I da me put juga nose.

NERETVI

U zagrljaj tvog vjecitog huka Gledam ti ko zjene dubine zelene, Cujem ti glas ko sa drugog svijeta. Zoves li mene?

U cik zore sva kristalna brda U tebi operu vedre poglede svoje. Po povrsini tvojoj nebo razlije osmijeh I udahne ti bozanski lijepe boje.

Sad sunce kroz tvoje bistrine Protkiva zrake od zlata. Stani! Postaces zelen, zlatom izvezen mermer. Hocu da klesem stub za rajska vrata. U suton plav sumis ko drevna prica O prolaznosti svega sto jednom na svijetu bi.

Svaka ti rijec jezom stravi mi srce. Reci mi ! Je si li ti Ogledalo pocetka i mora vjecite misli, Ili ti vali samo vremena broje? Mir svuda. Tvoj sum postaje sve jaci. Sta cujem u njemu? Je li to smijeh duse moje?

Beskrajno crno oko gleda mi golu dusu. Noc.

O cemu to sumis bezdusno u mome strahu? O nepoznatom sto iza ledja nam se dize, O zemaljskom blijesku, il' nistavnom prahu?

O, prestani jednom i ne sumi vise! Boli me svijest. Sapuci tise, tise! Volim te kad suncu ljubis oko zlatno I kad jablan u tebi krunu njise.

CEKANJE

Sred tihe noci srebren mjesec stoji. Bijeli jasmini mirisu u avliji vasoj. Gore visoko pod strehama plocnim Zacutali su golubovi u sirokoj tisini.

Moj dom je pust. Sjedim u basti sam. Cekam na nekog - Ah, niko doci mi nece! Samo jasmini mirisu u avliji vasoj I mjesec se smije kroz smokvino lisce.

Kroz noc vjetrovi sapucu. Suti grad. U mjesec dizu se minareta Ko bijele pozudne ruke, - A on mi se kroz granje podrugljivo smije: - Sad rasplece kose. Sadefli joj nanuli kraj postelje blijeste.

O, uzalud, uzalud je sve, draga! Tvoj otac mrko gleda na me. A oko kuce vase Zidovi su visi od gradskih bedema.

OCAJNIK

Zasto nad gradom mjesec Miluje visine plave? Zasto se vjetrovi grle S granjem u tihoj noci? Niko mi da kaze nece. U basti sjedim sam. Pijem ko ubica. Iz moga srca u mjesecinu Polijecu jata crnih ptica.

Devet punih godina Prolazim kraj vasih vrata, A tvoj mrki otac Okrece od mene glavu. Devet godina od ceznje Pijem za tobom, draga. Dusa mi je teska. Pijem ko ubica. Umrlo od veselje, O sudbo cemerna moja, Sto camis ko sargija pusta Popucalih zica!

NEMIR

Jasmini cvjetaju i baste listaju. Prolaze behari. O, bijelo ruho moje djevojacko, Sto trunes pusto u staroj sehari!

U zelen cup svakog jutra Bacam po kamicak I tako brojim dane iscekujuc' tebe, O dragi, tugo moja ranjena! Suzama zalivam djerdjef,

A katmer i jasmini venu u avljiji nasoj.

I jeseni venu, i zime dolaze, I puste duge noci jezde bijelim ravnima. Budim se.

Vrisnem iza sna ko preplasena ptica: - Ko kuca zvekirom na vrata! - O nije nista, nista - To moje srce bije I dolje u aharu zveci Lanac nasega ata.

NJEZINE MISLI

Cempresi se crne na mjesecini Osamljeni kao misli moje. Sama sam, o sama u basti! Utisali vjetrovi u granama stoje. Kako nasa kuca cudno u mjesecinu gleda Ko uspravan mrtvac opremljen u bijelo. I srce moje suti Ko da je crnim zaliveno vinom. Dragi, U cije li si bijele nocas zalutao ruke? O, ne reci! Suti! Dugo cu te cekati pod nasim jasminom. Misli su moje Ko drhtaj sjene od smokvina lista Na bijelom zidu u avliji nasoj. Dragi, I tvoje milovanje meko je ko igra sjene. Bolna sam od cekanja. O, hoces li doci!

SAPAT

Sumrak. U tihim bastama skriven harem suti. Dvije zene same na konaku sjede I potajno sapcu. Dok vecernje slutnje u mislima jezde Jedna od njih sapnu:

- A sad, draga, sta cu? Sapnu tako tiho, plasljivo i bolno Ko da i zidove zlobne usi rese. A jezivi sapat kao slutnje drhtaj Oba srca strese.

PREPLASENA

- Dragi, slusaj! Je li to lelek noci, Ili u mjesecini zapjevka mrtvaca?

- O nije nista, nista - On necujno sapce. - To se mjesec smije vrh lipova granja; Vjetar ga njise i u liscu susti. O, draga, cuj me, Pjan sam od milovanja! - Eno vec pijet'o pjeva! Od njegove pjesme srce mi zazebe. Dragi, kuku, sta cinimo mi?

- O, to je nas stari pijetao, draga. On u svako doba pjeva na mjesecini.

OPROSTAJ S MOSTAROM

Drugovi mojih probdjelih noći i dana, Ovi su jesenji dani posljednji osmjesi neba. Tužnu baladu pjeva nadošla Neretva sa strana. Posljednji jesenji dani, koro bijelog hljeba! Djevojko dunjo moja, djevojko dunjo rana!

Pozni jesenji dani bistri, zlatni đerdani Smiju se nad našim gradom; Kroz njih galebi kruže. Jesi li tužan, druže, Skoro će tmurni dani. Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.

Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani I zori smokva A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,

Gdje su ti sada mangupi nasmijani? Zar sve u tebe posta nemaština roblje? O pustoj grani vise ti gladni dani.

Po baščama tvojim neutješna sjeta. Tužno guču kumre kroz tihu mahalu što vene. I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta Put bijela svijeta mnogi će mladić da krene I ostaviće sve i tanka minareta.

Zloslutno guču kumre po krovovima pločnim. Radost avlija vene i cvijeća bokori svježi. Sumorno vežu žene i svojim usnama sočnim Šapću imena draga. U dušam’ pustoš leži. O, zbogom grljenja ljetna u šaptanjima noćnim!

O, zbogom i vi noći ko žene od želja pijane! Zbogom aleje bijele pune uzdaha i strasti Kad mjesec kao sanjiv pauk žedno vas ispijat’ stane I grad naš ko priča istočna počne u nebo rasti! Zbogom! Skoro će ko strava hladna jeza da pa’ne.

Doći će jesenje kiše – vijesnici tužnih dana. Crni oblaci snijeće strepnje prozeblog straha. O, kako li su teški putevi siromaha! Nestalo zdravica. Nestalo ljetnog žara Što sprži i strast i sočne vinograde. Put dalekog juga bježe jata ptica. Skoro će voz da krene. O, zbogom, moj lijepi grade! U tebi ostavljam najljepše pejsaže I mnoga mila lica.

NEKAD

Draga, blijedi zora. Cuj, konj rze u avliji. Put je dalek. U ciku zore cujem smrtni lelek.

"O dragi, ne ostaj dugo!" Ti kazes.

"Sa nasih pendzera izgledacu te niz polja. Brojacu dane i mjesece I vesti ih zlatom na crvenoj svili."

A sad - Lezim na tvrdoj zemlji. Prenem se - Ah, u tudjini sam!

Podignem glavu, mislim zora. O, nije, nije! To blijedi mjesec prosipa Mrtvacko svjetlo po tudjini.

NOC U VINOGRADU

Kad noću sjedimo u vinogradu Na mjesečini se bljeskaju I mašu bijeli trsovi; Krhko, srebreno zvonckanje Šapatom u lišću se roni I naš vinograd zvoni Ko da je od suha srebra.

Daleko krijesnjaci se žegu Kao plava svjetla. Ti kažeš: “Eno spušta se mjesec, U zlatnoj mreži, u maglini, Visi ko zlatan pauk I veze srebrene žice; Spušta se sve niže i niže. Dragi, vrijeme je da idemo kući.”

O, ostani, ostani još i slušaj Kako krto cvrče cvrčci u lozi I zvone ko krhki srebreni zvončići! Mjesec, zlatni pauk, Još će nam dugo vesti Naše snove u vinogradu.

HERCEGOVACKI PEJZAZI

I

Jablan do neba seze. Moj camac pod njim lezi. Podne na rijeci drijema. Hiljade suncanih sjena Kroz vrba hladove bjezi.

Sve tiho. Vreo dan mami. Mirisu otkosi svjezi. Ja i podne smo sami. Kao da rijeka siroka Ne mice s jednoga mjesta.

Kad - srebren blijesak na vodi Puce i u tren oka Hitra pastrmka nesta.

II

Nad rijekom vrba mjeri dubine I mrsi kosama njene bistrine, A ljetni dan - razbludni Pan Mami je s plave visine.

Sjenka joj na bistroj vodi ljulja Cio sareni, pun suma svijet, A pored rijeke suncani zraci Ko zlatni pauci, Ko krti jauci Vezu ogroman, zlatan cvijet.

Nenadan trzaj sjenke se mace. To zlatne pauke krilom tace nekakve ptice ostar let.

III

Kradom se proplice vrbama kroz kose Mjesec nasmijan, zut. Duboko dolje u vrbaku

Pana su smele djevojke bose, Izgubio je put.

I cijelu noc ne nadje puta; Zape mu djevojcin skut. A kada ciknu rujna zora, On kraj nje zaspa od umora. Isceznu mjesec zut.

Toga sam jutra vidio Pana. Spava. Osmjeh mu na licu blista. On sanja - proljece Kad gora lista.

IV

Tanka je sjenka na vodu pala Ko uzdah, ko krila dah, Ko da je zelja na vodu stala, U njoj se kradom ogledala Ispustiv necujan strah.

Bistro i tiho podne je bilo. U vodu gledale vrbe snene. Mlaz sunca kao svileno krilo Ljulj'o se necujno nad plavom rijekom I kao san mahao mene.

U taj cas kao da bijela ruka, Sva svijetla i kao madjijom nekom, Skide haljinu sa divne zene.

V

Go, suncani junski dan. Horizont biljeze jablanovi. Na plavom nebu oblak ko san. Kroz vrbak vreba pritajen Pan. Nad rijekom blijeste go;ubovi.

Nenadno prestrasen krik Nice sred modre pucine I razli strave cas. Il' jauk pade sa visine, Il' utopljenika glas? To val zaroni u dubine

A za njim bijel talas.

VI

Probudjen podnevni san. Po rijeci prosu kikot p'jan. Odakle cujem razuzdan smijeh? Ili su nimfe u vrbaku, Ili u meni slatki grijeh? Ili se smiju cvjetovi nara Sto vrelom krvlju na rijeci gore, Ili se smije vrela jara, Ili se negdje orgije ore?

To Pan sa svojom svitom Camcem rijeku para. Ode put vite gore.

VII

Noc crna, suplja. Dazd hukti u lozi. U kolibi mi skriven treperi smijeh. Drhti mi srce. Sumi u tijelu. U meni raste grijeh.

Sumovi postaju mlazovi crveni, A grijeh raste ko krvav cvijet. Huk nosi krajinu. Vinograd tece. Koliba postaje volsebni svijet.

Ili to dazd radost mi nosi, Ili Pan s frule zvukove roni? Zena se smije i drazi nudi. Dazd lijeva. Grmi. Vinograd zvoni.

Panova frula zvukove roni.

VIII

Osoji se puse. Dan usareno trepti. Cvrcak ljuto pisti. Vrela zemlja zgara. Samo cokot brekti pun zlatnoga grozda. Cuj! Dolinom p'jano ozvanja bukara.

U hladu jasena Pan razvaljen sjedi, Vreo dah mu pali gola, muska prsa. Njegov pogled plamti od nabrekle zelje - Beracice vode redove od trsa.

I od muske zedi on grozdove cijedi I bukarom pije uzezeno zlato. U njem snaga brekti. Pjesma vazduh para: "Grozdan momce ljubi zlato neharato."

Pan jednako pije - Da svisne od b'jesa. A kad jablan pruzi svoju dugu sjenku, Prosu mu se vriska do plavih nebesa.

IX

Krvavi narovi u podnevu Ko strasni snovi blijeste, gore. Kraj rijeke Pan sanja u basti: Djevojci bijele grudi zore.

Labud nebeski - oblak bijel Kroz plave visine razbludno plovi. Podne je leglo, grca u grcu. U ploti rastu pozudni snovi.

U rijeci bijela sjenka drhti. pan zudno za njom ruku pruza. Socne mu grudi pred ocim' blijeste, A sjenka biva sve duza, duza. Odozgo iz gaja ko zloban mladic Vjetar se zalece, Kroz vrbe minu. Oblaka nesta.

Podne se krete.

Pan tesko dahnu - San se rasplinu.

X

Kroz san vrebam vjetar; Kud li se pritajen krade? Idem oprezno za njim Bez suma, kao sjena. Osmijeh mi na licu treperi Jer slutim da je negdje U gaju skrivena zena.

I sto god koracam dalje Srce mi jace bije. Vidim je kako mi mase, Iza drveca zove: "Pan me je za panj svez'o. Spasi me, mladicu dragi! Bracu ti jagode socne, Dacu ti drazi svoje." Pridjoh joj priuzu da drijesim. Ona sva srecna treperi. Ko vjetar miris kad nosi Njena se kosa prosu. Ja pruzih ruke za njom, A sunce u tom casu Kao da glasno viknu - Krvave zrake osu.

To Pan otvori oci I pogled baci niz kosu.

XI

Zacudjena suti tisina nad gajem. Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje. Pan sakriven vreba u ponocne sate. Zamro dah u gaju. Ne dise ni granje.

Skrivena u tami drhti plava ptica. (Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.) Samo ako zraka na perje joj padne

Strijela ce da zvizne utisalim gajem.

Panu srce raste s mjesecom u visu. Ostru strijelu drzi na uzglavlju luka. Nebom kresnu zvijezda. Zlatan trag zapara.

To strelicu pusti smrtnonosna ruka.

XII

Jezom zamro vazduh. Ni list se ne mice. Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao. Strava stegla srca. Vjetar sapet ceka. Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.

Nenadno sa brda vihor se zaletje I poce da svija, krsi zelen-grane. Oblak para munja. Planine se lome. Pljusak prekri njive i daleke strane.

To Pan strijelu pusti u suncane dane.

XIII

Jara je pala na dno, Sve zivo pod njom dahti. Sunce s jezika plamenih Crvene ,lazeve toci. Rascvali narovi gore. Nag san se pozudno smije. Sve omamljeno bunca I sok uzavr'o soci.

Pan s rukom na celu u sive daljine gleda. Uzagrene mu oci kriju strasnu pricu. Tamo nad rijekom dolje jablan sjenku pruza I vreli zrikavci bjesomucno zricu.

Ko vihor on njive predje. Granje i lisce zadrhta. I nestade ga dolje kraj vodenice stare. Sve zanijemi strahom u podnevu vrelom.

Nad liticom samo orlovi krstare.

Nenadno jaru propara kikot i krik golicav I gore u selu jezom osinu stravna srca. Jablan snazno zadrhta. To Pan djevojku grli.

Cuj! Niz njive rijeka sladostrasno grca.

XIV

Bjesni oluja u gaju I krsi stabla i granje. U krcmi mi pijemo cijelu noc i dan. Potmula buka tutnji, Lijeva, sijeva i grmi. U beskraj razigran Mami nas volsebni san.

Krcmu nam siba pljusak A bic mu pomamno zvizdi. Pjesma se slozno ori uz pobjesnjeli pir. Nenadno - Pan stupi na vrata I okom nas prostrijelja. Rukom presijece pjesmu. U krcmi nasta mir.

Onako silan ko dzin Tesko na klupu sjede, Obori kudravu glavu, Bukaru naiskap. Dok mi pritajeni Kradom mu hvatasmo pogled, S njega se cijedjase voda, Kapase kap po kap.

I krcmar jednu za drugom Sipase bukaru vina. Pan suti i pije. Nasa su lica nijema. Sve do u neko doba Kad krcmar prestravljen rece Da vise vina nema.

Pan podize pogled na nas. Omjeri krcma. Ode. Za njim sutanje osta. I cinjase nam se jos dugo Kao da cujemo gdje s njega Cijedi se kap po kap vode.

XV

S kapele breca zvonce. Suton nad vrbam' drhti. Preplasena lasta Nemirno nad vodom kruzi. Pan sjedi na stijeni Nadlakcen, sumorna lica. Sjeca se starih dana, Za bijelim nimfama tuzi.

S kapele breca zvonce I strava na srca pada. Novi bog tuzan predje preko daljina. "Gospode, pomiluj nas!" Ropski se krste ljudi. Niko se ne javlja o'zgo Sa bezdanih visina.

Pan sjedi. Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti I jetko usnu grize. Niko ga ne vidi. Prolaze kraj njega ljudi. Pagansko groblje tu lezi Sto se u gluho doba Povampireno budi. Pan sjedi. Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti I jetko usnu grize.

Misli na stare dane. Mjesec se zasmija kroz oblak. Pana grc bolan trze. Tiho!

Jos vrela krv se cijedi S njegove grdne rane.

Koliko ima samo duševne mehkote i ljepote u toj sevdalinci! Ne gledajte samo njenu spoljašnjost. Ima tu prikrivene nježnosti i obzira, ima tu jos rumenog stida u obrazima. Ima tu jos poštivanja i prefinjene skromnosti, ima tu još i ponosa, koji kao vatra plane. Ima tu još i širokog srca za dobro i oduševljenja za ljepotu prirode. Naposljetku, ima tu jedan krhko-obazriv i bratski nježan ton u medjusobnom ophodenju kakav se rijetko susrece na drugoj strani. Otuda je sevdalinka u našem životu kao biser u školjci koji zadugo nece izgubiti svoj sjaj.

SLUCAJ RABA SLIKARA

Jednog dana "Sarajevski vjesnik" donio je slijedecu biljesku: "Nas mladi i talentovani slikar Rab boluje vec nekoliko dana. Tacna dijagnoza njegove bolesti nije mogla da se utvrdi, jer pokazuje sasvim nove simptome. Bolest, po naglom dizanju i spustanju temperature, pokazuje slicnost sa isto tako rijetkom bolescu koju nazivamo febris recurrens. Stanje mladog slikara, iako ne izgleda veoma opasne naravi, daje ipak povoda zabrinutosti."

*

Da bi nam licnost Rabova kao i njegov slucaj, bili sto jasniji, najprije cemo da se osvrnemo na njegov nevjesto pisani dnevnik koji je on prestao da vodi na nekoliko godina prije bolesti. U ovom dnevniku Rab donekle uspio da nam da blijedu sliku izvjesnih dozivljaja iz svoje rane mladosti, iz kojihm po mom misljenju, vuce korijen i size ove pripovijetke. Interesantno je, ovom prilikom, napomenuti da nam pisac ovog dnevnika nijednom rijecju ne spominje svoju umjetnost. Ulomci dnevnika glase:

10.jun 19..

Prije nekoliko dana doselio sam se na Jug, u grad N. Dani sagorijevaju u zezi. Cio je grad pun uzarenog svjetla. Sve blijesti u zarkim bojama i titra pod vrelim zrakama. N. je po sredini isprepleten dugim, bijelim ulicama. Sporedne ulice, zabacene i puste, drijemaju u hladnim sjenkama. Trosne, stare kuce, sa kamenim kapijama, silaze strmo sve do rijeke sto se ispod golih, sivih pecina provlaci kroz grad kao lijena zelena zmija. Danju sareni i svijetli grad N. zivi svojim obicnim burnim zivotom. Nocni grad N., grad silueta, fantoma, bijelih minareta i crnih, dzinovskih cempresa, sanja i cuti na mrtvoj mjesecini sa svojim zamrlim i ispreturanim starim kucama sto se povjerljivo unose jedna u drugu kao da se neceg plase, sapcu prijatno jedna drugoj i svojim crnim prozorima gledaju u noc suplje i bojazljivo. Ponoc. Ukocen grad sanja i cuti na mjesecini. Putevi se bijele, otezu. Groblja se bude i nicu. Sjenke se pruzaju i dokucuju. Zakloni sapucu. Neko zapomaganje dize se u mjesecini i njise se nad zacudjenim gradom. Nasao sam stan u jednoj od ovih sporednih ulica. To je crna, stara kuca, sa teskom i sirokom, frzljivom zvekirom. Kroz taman, memljiv ulaz, ulazim u siroko, svijetlo, bijelim obuljcima poplocano dvoriste, zaraslo u travu i mrtvu, ogluhlu zapustenost. Veliki dud, supljeg stabla, velicanstveno miruje udno dvorista. Hrapav, mrk kamen cuti kao bezdan, zuri niz pritajeno dvoriste i osluskuje. Moja mala, intimna soba sa dva prozora gleda u staro, zapusteno groblje sa bijelim nisanima i u gusti korov zaraslim cempresima. Od namjestaja, u sobi odmah sam zavolio neke stvari. Stara, zemljana pec sa zelenim i bijelim loncicima, tako je vesela. U dnu, kraj vrata, gvozdena vjesalica, crna, sa kratkim, u luk zavinutim rukama, izgleda mi kao da zeli da sve umiri i da im podijeli srecu. U uglu

stoji tanka, potamnjela vaza. Vitki i pokretni joj bokovi gibaju se u lakom i otmjenom ritmu. Na njenim bokovima keze se lude, igraju vjecito, necujno se smiju, namiguju podrugljivo, i okrecu se sa mnom.

21.jun 19..

Vec je nekoliko dana proslo a ja se nisam micao iz svoje usamljenosti. Danju sjedim pod dudom, citam, posmatram titranje suncevih zraka kroz lisce i osluskujem u samoci. Tiho je kao u grobu. Cini mi se da sam sam na cijelom svijetu. Osjecam kako se otudjujem od obicnog zivota i uzivljavam u ovu zamrlu tisinu i moj zapusteni stan. Starica iz iste ulice donosi mi jelo i posprema mi sobu. dodje tiho i necujno kao sjenka i izgubi se isto tako. Nista mi ne buni ovaj mir i usamljenost.

25.jun 19..

Poceo sam da sumnjam u stvarnost i da umisljam da je ovo sve neki neobican san. U poslijednje vrijeme, pritisnut napetom tisinom i usamljenoscu, mnogo se prenosim u svoju okolinu, namjestaj i ostalo. Sve stvari kao da ozivljavaju, i moj zapusteni stan izgleda mi svakim danom cudnovatniji. Sam sam, a svakog casa se okrecem kao da osjecam na sebi neciji pogled. Mislim da je to od ove duge osamljenosti. Svakako treba da cesce izlazim u grad.

27.jun 19..

Otkrio sam ih. Znam ko me posmatra. Cudnovato! Danas sam mirno sjedio pod dudom. Bijela kaldrma blijestala je na suncu. Razigrane boje titrale su pred mojim, jakim svjetlom zasjenjenim, ocima kao duge, okicene crvenoplavim cvjetovima. Ponovo sam osjetio uperen pogled na sebi. Trgnuo sam se i razgledao. Nema nikoga. Umirio sam se i poceo da posmatram veliki, cvoravi frz na starom dudovu stablu. Podneva tisina, mlohava i omamljena, osluskivala je zastraseno. Ja, zaboravljen i omlitavio od silne vrucine, posmatrao sam i nadalje cvornati frz. On je ozivljavao u mojim ocima i u njemu se stvaralo neko lice sve izrazitije i jasnije. Bila je to tamna glava zene, duguljasta lica, rascupanih kosa, sa dugim crnim velom i sa dvije tamne supljine - dva duboka oka sto su me gledala molecivo i prestraseno. Digao sam se sa jezom u tijelu i posao u svoju sobu. U sobi se osjecam sigurnije i intimnije. Iz starog groblja dopire velicanstvena tisina i svjez dah tiho njise bijelom zavjesom na prozoru. Kroz zidove, kao duboko pokopan u zemlju, dopirao je do mene tugaljiv i iznemogao glas uspavanke i neprestano se njihao zalovito i monotono. Lasta je nalijetala iz groblja, provirivala letimice kroz rastvoren prozor, zacvrkutala bi kao da me pozdravlja i odletjela veselo. Bijela zavjesa tiho se zanjihalo pod lakim dahom mlakog vjetra, i sve se opet stisalo. Opet me neko posmatra iz dna sobe. Zagledao sam se u sobna vrata da upoznam novoga. Opet frz. Duguljast, izgladjen i izblijedio. Starica, povezana sivim platnom, zavezanim pod ostrom bradicom. Na mjestu gdje je platno svezano vire dva roscica kao zecje usi. Glava joj malena, a oci sitne, sive, nemirne. Brada i nos strse joj siljato, smijesno. Gleda me netremice, nasmijano i njezno. Cuje se uspavanka. U njenom ritmu njisu se moje

misli, pa nacas ozivljavaju, osmjehuju se, domahuju mi i opet prolaze ispred mene u dugim povorkama. Starica se osmjehuje i posmatra me. Bijela je zavjesa jace zatitrala, i ucinilo mi se da je neko pogledao kroz prozor i nestao u suncevom svjetlu. Uspavanka je prestala. Ustao sam i sisao u dvoriste. Tisina se nekako napela, puna ocekivanja i zaplasene slutnje. Pogledao sam prema kapiji sto se strogo kocila u crnoj vezi. Cinilo mi se da ce neko da se pojavi i da mi saopsti nenadane vijesti. Pa ko bi mogao i da bude, mislio sam. Ali, ako se i pojavi, sigurno ce biti sav u bijelu. Dvoriste i svi predmeti zamrijese unaokolo, a on ce, bez rijeci, kao sjenka nestat i u suncu. Ali vrata se nisu otvarala i niko se nije pojavio. Otvorio sam cesmu da lupa u korito. Zelio sam da prekinem ovu tesku tisinu. (Odlomak iz SLUCAJ RABA SLIKARA)