Husein-beg kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne

Homer je imao slavna imena svojih epopeja, Ahila i Hektora, Bosna će ih dobiti sa slavnim imenima Husein-bega kapetana Gradaščevića i Ali-paše Fidahića. Gradaščevići su u Bosnu došli iz Budima. Bila je to obitelj "osobito bogata i gospodska, od koje su u Budimu bivale paše i zapovjednici vojske, jer su kao taki bili ratoborni junaci (...)

Kula kapetana Gradašćevića, Ilustracija

Piše: Hamdo Čamo

Husein-beg kapetan Gradaščević je rođen 1802. godine u Gradačcu. Sin je Osman- kapetana, majke gruzijke Melek-hanume, praunuk Ćose Osman-kapetana, brat Murat-kapetana, Zmaj je i ponosni sin Bosne, posljednji gradačački kapetan, iskreni borac i vođa borbe za autonomiju Bosne. Osman‐kapetan će u Modriči obnoviti tzv. Bijelu džamiju i u njenoj blizini izgraditi veliki han, jednu džamiju će izgraditi i u Gračanici, kao i jednu medresu i pred njom česmu. Jednu medresu će sagraditi u Gradačcu.

Nakon smrti oca 1812. kapetansku dužnosti je naslijedio sin Murat‐kapetan, budući da je najstariji sin Hamza‐beg umro 1212 h. (1797/98.) i ukopan je na Pašinom groblju, na putu za naselje Šehitluke u Gradačcu. Osim Hamza‐bega i Murat‐bega, Osman‐kapetan je imao još sina Osman‐bega (1813. zbog zasluga u ratu protiv Srbije dobio titulu paše, bio oženjen s jednom Turkinjom čije ime nije ostalo zapisano), Muharem-bega (umro prije 1821.), Ibrahim‐bega, koji je bio oženjen s jednom Đurdijankom čije ime nam nije poznato (umro 1813, i ukopan u haremu Sviračke džamije), Husein‐bega (Zmaj od Bosne, 1802 ‐ 1834), i H. Bećirbega (1846/47, ukopan u haremu Sviračke džamije). Za vrijeme Murat-kapetana završena je izgradnja gradačačke tvrđave. Otrovao ga je Dželaludin‐paša godine 1820. u Travniku. Bartolomeo Kunibert je ostavio možda najdetaljniji Husein‐begov opis. Iako je mlad izabran za vođu, avanturista i junak željan herojstva kakvim ga neki historijski autori predstavljaju, nije bio. Ajani tog vremena znali su koga biraju. Jedni su ga prihvatili iz sveg srca, jer se borio za Bosnu, drugi ga nisu prihvatili zbog svoje taštine. Najznačajniji objekat koji je Husein‐kapetan izgradio svakako je potkupolna džamija koja i danas spada među najljepše izgrađene džamije u Bosni, sa jednom od najvitkijih kamenih munara. U Gradačcu, gradu bijelome, Hair čini Husejn‐kapetane, Hair čini bijelu džamiju. Nju mi gradi Salko Sarajlija, Alem meće, alem stati neće. "Stan', aleme, stan', dragi kamene, Dobru sam te hajru namjenio, Da s' udaju cure Begzadića, Da se žene momci Fidahića". Džamija je izgrađena 1826. godine, a "narodna predaja kaže, da je malo niže Husejnije bila od ranije jedna džamija i kad je ona nekim slučajem izgorjela, Husein kapetan je sagradio svoju džamiju". Varljiva sigurnost bijaše karakteristika varljivih vremena. Smirivanja razuzdanih janjičara, neredi i korupcija, nagrizala su Carstvo i u sred tih zbivanja i prijetnji Sultan izdade ferman i najavi silne reforme kojima će biti zahvaćena i sama Bosna. Opadanjem moći Porte rasla je moć uleme i plemstva. “Posebno od katastrofe pod Bečom 1683. i slavne pobjede pod Banjom Lukom 1737., koju izvojštiše čuveni Bošnjaci zadobivši time naročito priznanje od sultana Mahmuda I. Ovo je dovelo, da je Bosna postala država u državi, a Sarajevo sjedište janjičara kao glavni

centar obrta i trgovine - esnafska republika. Bosansko plemstvo nije smatralo svoju

domovinu sastavnim dijelom osmanskog carstva, nego nekom vrsti savezne države

osmanske carevine. Uz plemstvo po krvi nastalo je početkom 18. stoljeća novoplemstvo:

vojničko-političko. To su kapetani i ajani. Bosanski veziri, carski namjesnici, sjedili su od

1639. do 1851. u Travniku, vezirskom gradu, a zapovjednik bosanskih janjičara u Sarajevu;

tvrđavama su upravljali kapetani, a gradovima muselimi. Uz to su gradovi imali svoje ajane.

Kapetanska čast bila je nasljedna. Kapetani su bili apsolutni gospodari svojih kapetanija. Oni

su poticali mahom iz starih plemićkih porodica, ali ima slučajeva, da se kapetanije dočepao

koji put i neplemić. Po Hammeru, bilo je početkom 19. stoljeća 48 kapetanija u Bosni i

Hercegovini. Često se puta desilo, da su pojedini kapetani između sebe ratovali ne mareći za

vezira u Travniku ni sultana u Stambolu. U ovo je doba i nastala narodna pjesma:

“Oj Bojčiću, bojiš li se Boga?

Boga malo, a cara nimalo,

A, vezira ko dorata moga!”

Kada su se Srbi ponovo pobunili 1815. godine i kada su digli tzv. Drugi srpski ustanak,

Bosna je bila zaokupljena nemirima i sukobima ajana sa bosanskom vezirom Ali-pašom

Derendelijom, koji je te godine i opozvan, a na njegovo mjesto postavljen Huršid

Ahmed-paša, dotadašnji veliki vezir. Užički muteselim Mustafa-paša zatražio je pomoć

bosanskog valije zbog pobune Srba u nahijama Rudnik, Soko, Čačak i Valjevo. Odziv

Bosanaca bio je slab, kako zbog stalnih sukoba, kuge ali i zbog bojazni da novi vezir želi da

se obračuna sa njima. U međuvremenu, bez većih borbi i nakon pregovora i postignutog

sporazuma između Marašli Ali-paše i Miloša Obrenovića, završen je srpski ustanak.

Nesporazumi i zategnutosti između bosanskih ajana i osmanske vlasti u Stambolu naročito

su porasle nakon obznanjivanja reformi sultana Mahmuda II, kojima je ukinut janjičarski

red, a janjičarska pobuna koja je odmah iza toga dignuta u Stambolu u krvi je ugušena.

Ferman o reformama je pročitan na Bajram-namaz 15. jula 1826. godine u Sarajevu, što je

izazvalo revolt i pobunu, koju su pored janjičara podržali i ajani i ulema. Za razliku od

janjičara u Stambolu, koji su vremenom postali više paradna formacija nego što su kao

nekad bili udarna snaga Osmanskog carstva, bosanski janjičari su zbog stalnog učešća u

vojnama za odbranu Bosne uživali veliki ugled u Bosni. Za vezira u Bosnu, s ciljem

provođenja reformi i zavođenja reda u nemirnoj pokrajini, sa znatnom vojskom poslat je

Abdurahim-paša, koji je i pregovorima, lukavstvom i demonstracijom moći uspio pogubiti ili

otpremiti u progonstvo veliki broj janjičarskih vođa i ajana, ali reforme u stvarnosti nije

uspio provesti. Zbog takve politike vezira Bošnjaci se nisu odazvali na poziv na vojnu u

rusko-turskom ratu 1828. godine, a ubrzo nakon toga vezir biva opozvan i katil-fermanom

pogubljen na putu za Stambol.

Sa početkom reformnog projekta sultana Mahmuda II 1808., preko zloglasnog Dželal-paše, počinje obračun sa bosanskim ajanima prostom fizičkom likvidacijom najsilnijih među njima. Uporedo teče i akcija fizičke likvidacije već odavno neposlušnih i samovoljnih janjičara. Zamišljene i najavljene upravne i vojne reforme činile su izlišnim, kako janjičarstvo tako i ajanluk. Nakon masovne likvidacije janjičara u njihovim najjačim uporištima, Sarajevu i Mostaru, Mahmud II je pokušao privoliti bosanske ajane da mirnim putem prihvate reforme, nudeći im položaj muteselima, kao prvih modernih državnih činovnika u Carstvu, odnosno

Bosanskom pašaluku. Tu su ponudu bosanski ajani odlučno odbili, jer se nikako nisu mogli pomiriti sa perspektivom da od neospornih gospodara u kadiluku postanu obični, makar i relativno visoki činovnici. Time je otvoren put direktnom oružanom obračunu između bosanskih ajana i centralne vlasti. Dolaskom novog vezira, Morali Namik-paše Bosanci se odazivaju i odlaze u rat. Uskoro dolazi do primirja, tako da je prisustvo bosanske vojske moglo samo ojačati oslabljenu poziciju turske strane u pregovorima koji su počeli. Za sve to vrijeme pitanje reformi i stvarnog ukidanja janjičara ostalo je po strani, pogotovo poslije objavljivanja odredbi Jedrenskog ugovora, 14. septembra 1829. godine, kojima je Turska bila primorana da kneževini Srbiji preda šest nahija koje su ustanici bili zauzeli u vrijeme Prvog ustanka, među kojima su i dvije nahije iz sastava Bosanskog ejaleta, Jadar sa Rađevinom i Stari Vlah. Turska strana je odugovlačila sa primjenom ovih odredbi, ali je pod pritiskom Rusa morala prihvatiti da se formira komisija za utvrđivanje nove granice između Bosanskog ejaleta i kneževine Srbije, autonomije pod turskom vlašću. Ovakvim razvojem situacije naročito su bili nezadovoljni Bosanci, pogotovo kad su počele pristizati vijesti o otimanju imanja i protjerivanju muslimanskog stanovništva od strane Srba iz prekodrinskih nahija, tako da je došlo do onemogućavanja rada komisije, sprovođenja članova komisije u Zvornik i njihovo protjerivanje sa ovog područja. Kao reakcija na ova kretanja, od reformi i ukidanja janjičara do popuštanja osmanske vlasti prema Srbima, a na štetu Bošnjaka, (što je posebno ogorčilo bosanske ajane i kapetane), dolazi do više skupova bosanskih ajana, prvo u

Gradačcu, u decembru 1830. godine u konacima Husein-kapetana Gradaščevića, pa u Tuzli, od 20. januara do 5. februara 1831. godine, koji dovodi do poznatog pokreta za autonomiju Bosne. Vođa pokreta Husein-kapetan Gradaščević, bio je svjestan odakle prijeti najveća opasnost po Bosnu i Bošnjake. Kada je u proljeće 1831. godine krenuo da se suprostavi osmanskoj vojsci koja je pošla na Bosnu, s ciljem gušenja pokreta za autonomiju, Husein-kapetan ostavlja dio svoje vojske kod Zvornika, radi sprječavanja mogućeg srpskog upada. Srpskom knezu i navodnom osmanskom vazalu Milošu Obrenoviću, (koji je vješto podmićivanjem turskih predstavnika

Husein kapetan Gradaščević

u Srbiji i u Stambolu dobijao razne privilegije, kako za sebe kao nasljednog kneza Srbije, tako i za Srbiju, kao odgovor na Miloševu ponudu da ih izmiri sa sultanom, uz istovremenu prijetnju da bi se sa svojom vojskom mogao pridružiti sultanovoj vojsci protiv Bošnjaka), poručio je u pismu: "... Da te dočekam, gotov sam u svako doba i na svakom mjestu; moja je sablja sjekla prije nego je tvoja kovana..Zmaj od Bosne". Nažalost, pokret za autonomiju Bosne pod Gradaščevićevim vođstvom, nije uspio i pored početnih uspjeha i pobjede nad vojskom velikog vezira na Kosovu polju, kod Lipljana 1832. godine, najviše zbog nesloge bosanskih prvaka i međusobne netrpeljivosti, a konačni slom pokreta dešava se u bitkama oko Sarajeva, gdje u pomoć vojsci vezira priskaču hercegovački ajani, Ali-paša Rizvanbegović i Smail-aga Čengić. Progonstvom Husein-kapetana i većine njegovih pristalica, Bosna je praktično obezglavljena i postaje lahak plijen za kažnjeničke ekspedicije poslate iz Stambola. Najveći udarac Bošnjacima zadaje Omer-paša Latas 1850. godine, tako da u sudbonosne događaje u drugoj polovini 19. vijeka Bosna ulazi bez vođstva koje bi moglo Bosni i Bošnjacima ponuditi rješenja adekvatna izazovima vremena. Pobuna Srba u Beogradskom pašaluku prvih godina XIX vijeka, poznata kao Prvi srpski ustanak, prema dostupnim izvorima, od samog početka imala je puno šire ciljeve od puke bune protiv dahija. Kao takvu treba je posmatrati u širem kontekstu stanja i previranja u Evropi nakon francuske revolucije, odnosa Rusije i Turske, pojave nacionalnih pokreta među hrišćanskim narodima pod osmanskom vlašću i sl. Ovi pokreti imali su značajan uticaj na stanje i odnose u Bosni početkom XIX vijeka, jer su akcije srpskih ustanika već od početka bile usmjerene i prema Bosni, ali do uključivanja Bošnjaka u protivakcije dolazi tek kada su granice Bosne bile ugrožene. Pa i tada su se Bošnjaci zadovoljavali uglavnom samo protjerivanjem ustaničke vojske u unutrašnjost Beogradskog pašaluka. Husein‐kapetan je izborom za vođu autonomnog Pokreta 1831. faktički postao bosanski vladar. Potkraj 1830. u Gradaščevića konaku održan je inicijativni sastanak posavskih prvaka. Za vođu autonomnog pokreta, u slučaju da to ne pristane biti bosanski valija, predložen je Gradaščević. Protiv toga bila su braća Sulejmanpašići te hercegovački prvaci, gatački ajan Smail-aga Čengić i stolački ajan Ali-paša Rizvanbegović. Iza Husein-kapetana stajali su njegovi najbliži saradnici i mnogi uglednici Bosne koji su bili predvodnici u ovom Pokretu. Ali paša Fidahić, Muhamed beg Tuzlić, Mujaga Zlatar, Emin beg Dženetić, Sulejmen efendija Išević, Hifzi efendija Đumišić, Abdul Kerim efendija sarajevski mulla, Hasan-aga Pećki, Murat klapet Ostrožački i drugi. Tada je odlučeno da se organizira sastanak bosanskih prvaka u Tuzli, koji je održan od 20. I. do 5. II. 1831. Nakon sastanka, u Bosni je Gradaščević s pristašama otpočeo novačenje vojnika i već 26. III. 1831. osvojio je vezirsko sjedište Travnik, gdje je 29. III. održan opći sabor. Potkraj svibnja 1831. krenula je njegova vojska iz Busovače u pomoć skadarskom Mustafa-paši Bušatliji (Škodra-paši) i 18. VI. porazila sultanovu vojsku kraj Štimja na Kosovu. Svi istraživači ovoga razdoblja bosanske historije suglasni su u tome da je Husein‐kapetan napravio veliku grešku što je nakon ove pobjede obustavio dalje vojne operacije i podlegao varljivim obećanjima velikoga vezira koji je uvjeravao Bosance da će sultan ispuniti sve njihove zahtjeve samo da se vrate u Bosnu.

Nakon te pobjede Gradaščević se tada prvi put spominje kao gospodar Bosne - uputio je izaslanstvo velikom veziru Mehmed Rešid-paši koji je formalno prihvatio zahtjeve Bosanaca za autonomijom i zadržavanjem starih prava, pa se bosanska vojska počela vraćati u Bosnu. Gradaščević je sazvao pristaše na sabor u Sarajevo. Na njemu je 12. IX. 1831. proglašena autonomija Bosne i potvrđen izbor vojnih zapovjednika, koji su u kolovozu proglasili Gradaščevića valijom Bosne s rangom vezira i činom paše. Porta taj izbor nikada nije potvrdila, a Gradaščević se od tada potpisivao kao Husein-paša ili Vitez od Bosne; u narodu je prozvan Zmajem od Bosne. Nakon izbora u Travniku formirao je Divan te stao postavljati službenike. U septembru iste godine gotovo čitava Bosna priznavala njegovu vlast. U jesen 1831. tražio je od sultana da BiH postane nasljedna kneževina po uzoru na Kneževinu Srbiju i uzalud pokušavao svoja politička gledišta razjasniti velikom veziru, koji ga je pismom od 9. II. 1832. pozvao na bezuvjetnu predaju i pokornost sultanu, zapovjedivši mu da svoje vojnike uključi u redovitu sultanovu vojsku. Nakon što je to Gradaščević odbio, sultan ga je potkraj travnja proglasio odmetnikom i na njega odlučio poslati vojsku pod zapovjedništvom novoimenovanoga bosanskog vezira Mahmud Hamdi-paše. Šta su htjeli Bošnjaci: oni su htjeli da sami upravljuju svojom zemljom bez stranaca; da prisile sultana da promjeni svoju odluku o ustupanju teritorija s desne strane Drine Srbima; da prisile sultana da natjera Srbe da ponište sve kupoprodajne ugovore koje su pod prisilom napravili sa muslimanima u smederevskom sandžaku; da sami biraju svoga gospodara, a da to sultan samo potvrđuje i da sva pitanja koja se tiču Bosne oni sami rješavaju; a pogotovo vojna pitanja jer njima ne odgovara opća regrutacija koju sultan uvodi, jer su svi Bošnjaci do 70 godina vojnici kada to zatreba, te da se Porta zadovolji godišnjim tributom od 4000 kesa zlatnih dukata. O tome svjedoci i carski izaslanik u Bosni, koji u vapaju moli sultana da odobri ono što Bošnjaci traže, jer to oni zaslužuju, a onda zaključuje: "Aman sultane, za ime Boga, grehota je razbiti ovo jedinstvo." Isti izaslanik koji je prošao kroz sve zemlje Balkana do Bosne tvrdi sultanu, da ako ne udovolji Bošnjacima i izgubi Bosnu izgubiće i cijelu Rumeliju. Sultan Mahmud II, poznat kao "Petar Veliki" Osmanskog carstva, ali i kao "Adli" (Pravedni), bio je vrlo odlučan da obračun provede do kraja.

Druga bitka u Hercegovini se vodila oko Trebinja, gdje je Husein‐kapetan kao svoga komandanta odredio Ahmed‐bega Resulbegovića, koji je do konca oktobra 1831. uspio protjerati svoje rođake Husein‐bega i Hasan‐bega Resulbegovića, pristaše Ali‐paše Rizvanbegovića, iz Trebinja i okolice. Husein‐kapetanGradaščević je odlučio da se tokom zime vojnički obračuna sa Ali-pašom Rizvanbegovićem i njegovim pristašama u Hercegovini. Zato je naredio livanjskome kapetanu Ibrahim‐begu Firdusu, koga je u međuvremenu privukao na svoju stranu, da obavi taj posao. Ibrahim‐beg Firdus je prvo napao na ljubuškoga kapetana Sulejman‐bega i nanio mu veliki poraz na Utvici, čime je čitava Hercegovina, osim tvrđave Stolac, gdje se zabarikadirao Ali‐paša Rizvanbegović, prešla na stranu Husein‐kapetana. Gradaščevićevom vojskom koja je opsjedala Stolac zapovijedao je Hadži‐beg, polubrat Ali‐paše Rizvanbegovića. Međutim, noću 9/10. marta 1832. godine Ali‐paša Rizvanbegović, doznavši preko svojih špijuna da je napadačka snaga bosanske vojske znatno umanjena zbog zime i pomanjkanja životnih sredstava, izvela je kontranapad iz tvrđave i razbila opsadu stolačke tvrđave. U ovoj je bitki poginuo Hadži‐beg Rizvanbegović. Tada je već prema stolačkoj tvrđavi napredovao sarajevski muteselim Mujaga Zlatar, ali se morao vratiti na temelju naredbe Husein‐kapetana zbog potrebe koncentriranja vojske i suprotstavljanja velikom veziru, koji je bio pripremio veliku vojnu ofanzivu i sa brojnom vojskom 16. marta 1832. započeo ratne operacije. Husein‐kapetan je 3. februara 1832. pisao svim bosanskim kapetanima tražeći da mu šalju vojnike jer se sprema krenuti protiv sultana, istodobno se žaleći na slab odziv posebno predbacujući Hasan‐agi Pećkom zbog tromosti i mlitavosti. Uprkos tome on je sakupio i u susret veziru poslao oko 10000 vojnika, koji su odmah napali na Vučitrn nastojeći prepriječiti centralnim vezirovim snagama ulazak u Bosnu. Vezir je krenuo na Bosnu iz dva pravca: prvi pravac je vodio od Vučitrna preko Novog Pazara ka Višegradu i Sarajevu, a drugi iz Skadra preko Podgorice, Plava i Gusinja prema Pljevljima i Foči i dalje prema Sarajevu. Kao što se vidi glavni operativni pravci su bili usmjereni prema Sarajevu, a ne Travniku, gdje je zvanično bilo Husein‐kapetanovo sjedište. Koliko se zna, Husein‐kapetan nije izravno vodio vojsku koja se

To znači da je autonomija proglašena samo desetak dana nakon što je skoro sva sarajevska čarsija stradala u katastrofalnom požaru od onog 31. augusta 1831. godine. Politički program bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formuliran, ali se može reći da su uz već spomenuto dobijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskoj tradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednička prava, te da se ubuduće na položaj bosanskog vezira postavljaju isključivo domaći ljudi. To bi faktički značilo da bi Bosna, pod političkim vodstvom ajana, dobila autonoman položaj u Osmanskom carstvu, sličan onom kakav je Srbija dobila Hatišerifom iz 1830. godine.

uputila na bosanske granice, nego je poslao svoje iskusne komandante (Hasan‐beg Sijerčić, Mehmed‐beg Krupa Beširević i Alajbeg Todorović). Kada je vezir uspio preći i preko Drine, Husein‐kapetan je naredio Ali‐paši Fidahiću da sa 6000 vojnika krene prema Rogatici i onemogući prodor vezirove vojske prema Sarajevu, a i Hasan‐beg Sijerčić se sa Sjemeča (lijeva obala Drine kod Višegrada) uputio prema Palama. Tako je glavnina bosanske vojske bila koncentrirana na Glasinačkoj visoravni. Tu se koncem maja 1832. odigrala velika bitka. Dvije vojske, koje su predvodili Husein‐kapetan Gradaščević i Kara Mahmud Hamdi‐paša, bosanski valija imenovan od strane sultana, ukopale su se kod mjesta zvanog Vitez. U prvom okršaju Husein‐kapetan se povukao, a potom je došlo do bitke kod Šarenog hana (moguće da je to današnji Han Bulog ili Pale). Vojska Husein‐kapetana povukla se prema Sarajevu, gdje je na zasjedanju ajanskoga vijeća odlučeno da se nastavi sa borbom. Posljednja bitka se odigrala 4. juna 1832. na Stupu (na putu od Sarajeva prema Ilidži). Husein‐kapetan je već bio odnio pobjedu nad sultanovom vojskom, ali su se s bočne strane pojavili Ali‐paša Rizvanbegović i Smail‐aga Čengić, koji su iz Hercegovine došli do Trnova, a zatim kod mjesta Crna Rijeka probili bočnu odbranu Husein‐kapetanove vojske i pojavili se u glavnom okršaju kod Stupa. To je dovelo do poraza Husein‐kapetanove vojske, koja se odatle povukla u sami grad. Husein‐kapetan se utaborio na Bakijama, a nakon procjene da se više ne može oružano suprotstavljati osmanskoj vojsci, raspustio je vojsku i uputio se prema Gradačcu. Bio je to njegov definitivni vojnički poraz. Timar‐defterdar i bosanski dostojanstvenik Mustaj‐beg obavijestio je dalmatinskoga namjesnika o ulasku sultanove vojske u Sarajevo: "Dajem na znanje, juče u petak u podne dobio sam vesele glasove da je u prošli utorak na 5. juna 1832. udario vezir na Sarajevo i da je razbio carske nevjernike. Ko nije poginuo, taj se nije imao kada ni obazrijeti na Sarajevo, niti je znao jedan za drugoga, prokleti Husein‐kapetan utekao je glavom bez obzira preko planine pasjim putem, a vezirova vojska je krenula na Travnik". Husein‐kapetan "junačni i nesrećni (...) stiže doma s nekoliko četa, koje ga ne behu ostavile i sa starešinama, koje mu behu ostale verne, odlučan da se zakopa pod gradačkim razvalinama pre no da padne živ u ruke novoga vezira. Ali pomisao na razorenje njegovoga rodnoga grada i na strahovita nasilja kojima bi ovo očajno istrebljenje naskoro izložilo njegovu porodicu i njegove ljude, izmeni mu odluku, pa ga prinudi da se skloni na austrijsko zemljište". Ahmed S. Aličić je, ne navodeći izvor, ustvrdio da je Husein‐kapetan umro "30. ili 31. jula 1833. godine"100. Očito je Aličić ovdje imao drugi izvor ili slijedio Kreševljakovićevu prvu verziju propustivši činjenicu da je sam Kreševljaković kasnije odustao od toga datuma i utvrdio tačan datum smrti zaključivši na temelju napisa na njegovome nišanu da je umro 17. avgusta 1834. godine. Ipak, i dalje neki autori pišu pogrešno kako je Husein‐kapetan umro 1833. godine. Njegov je mezar na Ejjubu, prema staroj Bajtariji (veterinarskoj školi) bio jako zapušten. Nad grobom mu je postavljen spomenik s kratkim natpisom kratkim

natpisom: ‚U Gradačcu je 1824. podignuo sahat-kulu i 1826. džamiju poznatu pod njegovim imenom, a u selu Čardaku kraj Gradačca dvor u kojem je rado boravio do 1832, kada ga je zapalio‘. Okolnosti pod kojima je Husein‐kapetan umro ostale su zagonetne, ali se vjeruje da je umro nasilnom smrću. "Došo mu njeki paša što je bio u Bosni sve mi se čini Salih‐paša, pa mu donio čašu zehera i gajtan i od sultana ferman. A slagali su mu da je od sultana. Onda je on reko:"Volim čašu, neg’ gajtan. Gajtan će patit‘". O Husein‐kapetanovom mezaru na Ejjubu dugo vremena se nije vodilo nikakvoga računa. Tokom Drugoga svjetskog rata pojavila se ideja o prenosu njegovih posmrtnih ostataka iz Istanbula u Sarajevo105, ali je to samo bio pokušaj političke manipulacije, pa su zbog toga i rezultati izostali. Dugo vremena nakon toga ponovo se pojavila slična ideja, a vrijeme koje je pred nama će pokazati da li će se ona realizirati. Kula oštećena u ratu 1992‐1995. Sama Rizvanbegovićeva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana, kao svojih klasnih drugova, govori o njegovoj potpuno pogrešnoj procjeni političkih prilika i tendencija u Carstvu. Čudno je da je on, kao iskusan čovjek i narodni prvak, mogao povjerovati da će se u vrijeme kada je bilo očito da se ajanluk u cijelom Carstvu brutalno dokida, on kao takav jedan moći održati u Hercegovini, samo zato što je u datom trenutku učinio jedan, koliko nelojalan toliko i ponizan čin. Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinu dana, Latas je praktično dokrajčio i uništio one političke snage koje su stoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sa povijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko–socijalnih pozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu. Ideje o autonomiji zasnivale su se na unutrašnjem socijalno–ekonomskom i političkom uređenju koje se u Bosni postepeno razvilo još tokom XVI st. i koje je u odnosu na ostale dijelove Carstva imalo jasno izračene svoje osobenosti. Drugi osnov zahtjeva za autonomijom bio je položaj Bosne kao "najisturenije pokrajine Carstva prema kršćanskoj Evropi", što je posebno došlo do izražaja od kraja XVII st., odnosno Karlovačkog mira 1699. godine. Ta je činjenica Bosni u biti davala poseban "međunarodni položaj". Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osmanskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana kao bosanskog političkog naroda, bio neizbježan. Oni nisu pokušali naći drugi most i drugu vezu, osim islama, sa ostalim slojevima bošnjačkog stanovništva, koje je uostalom kuga 1813–1817. veoma prorijedila. Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradaščević, kao "Zmaj od Bosne", kako se najčešće sam nazivao i potpisivao, bio "čovik pametan i bogat". Franjevački hroničar fra Jako Baltić piše da se "Vezir Husein" prema "krstjanim činjaše pravedan". Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reći da mu je politika bila strast i usud. Svom je pokretu nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati jedan općebosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegovačkih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, uključujući tu i Sandžak.

Austrija "iz svoje sebičnosti nije htjela znati za Bošnjake". Pored toga, knjaz Miloš Obrenović, u

strahu za svoju plaćenu i stečenu autonomiju, držao se prema Husein-kapetanu veoma dvolično.

Cijelu je situaciju na kraju vjerovatno najbolje rezimirao Vuk Karadžić u pismu Jerneju Kopitaru,

datiranom u Zemunu 18.VI 1832: "U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam."

L I T E R A T U R A

- Hamdija Kreševljaković,"Husein kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne", Sarajevo 1931

- Safvetbeg Bašagić, "Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine", Sarajevo 1900.;

- Enver Imamović, Historija bosanske vojske, Sarajevo 1999, str. 144).

- Husnija Kamberović, "Husein kapetan Gradaščević", Gradačac, 2002

- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997. str.333.

- Noel Malcolm, Povijest Bosne – kratki pregled. Zagreb–Sarajevo 1995, 165.

- Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela, 1–4. Sarajevo 1991.

- HamdijaKreševljaković, Mezar Husein kapetana Gradaščevića.Narodna uzdanica (kalendar),

3 (1935) str. 140–141.

- Hamdija Kreševljaković, "Kapetanije u Bosni i Hercegovini", Sarajevo

- VKBI, Vijeće Kongresa Bošnjačkih Intelektualaca

- A. S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Sarajevo 1996.

- Ibrahim‐beg II Firdus». Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo 1957, str. 102‐103.

- H. Kapidžić, Ali‐paša Rizvanbegović, str. 58‐59.

- Galib Šljivo, BiH 1827‐1849, str. 149.

- B. Kunibert, Srpski ustanak, str. 307.

- A. Softić, Historijske usmene predaje, str. 211.

- E. Miralem, Gajret, 14 (1933) 6, str. 94–95; 7/8, str. 130–132; 9, str. 147–149.

- F. Spaho, Obzor, 73(1932) 8, str. 3.

- J. Jelenić, Ljetopis franjevačkog samostana u Kr. Sutjesci. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH,

39(1927) 2, str. 182–185.

- Muhamed A. Mujić, «Jedna bujruldija Husejin‐bega Gradaščevića». Prilozi zaorijentalnu

filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, II, Sarajevo 1952, str.

195‐199; Muhamed A. Mujić, «Stav livanjskog kapetana Firdusa prema pokretu Husejin‐bega

Gradaščevića i sultanovoj politici». Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih

naroda pod turskom vladavinom, III‐IV, Sarajevo 1953, str. 597‐605; Dr Hajrudin Ćurić,

«Posljednji livanjski kapetan.