I PAD JE LET Hadreti Muhjiddin Ibn Arabi

Pane l' evlija to nije kraj

Ve je to mirad i uvis let

Za mjesto Hakk se ne vee znaj

Sjemenkin pad je u biti let,

Odabrani ko je, stanja je taj

U svakom stanju ka nebu let

Suda mu nema, to dobro znaj

Ne smeta njemu visoki let.

Znaj, Allah ti duhom od Sebe podrku dao, da je Uzvieni Allah rekao

Iblisu: "Ademu seddu uini!" - pa se u vezi sa njim pojavilo nareenje

(emr), a Ademu i Havvi je rekao: "I ovom stablu se ne pribliujte!" - pa

se je u vezi sa njima dvoma pojavila zabrana (nehj).

Vjerska zaduenja (et-teklif) dijele se na nareenja i zabrane. Ona

imaju status obaveze sve dok ih sa tog statusa ne potisnu odgovarajue

okolnosti, mada po naem mezhebu tu treba zastati i ustanoviti kojem

nareenju odnosno zabrani se treba povinovati.

Bilo je to prvo nareenje i prva zabrana koji su se pojavili u prirodnom

svijetu. Ranije smo rekli da prvu misao i svaku prvu stvar da su od

Gospodara, da su stoga istinite, da nikada nisu pogrene i da onaj ko po

njima postupa ima jak argument. S obzirom da je to bilo prvo nareenje

i prva zabrana, za prekraj je, bez odlaganja, uslijedila kazna.

Kada nareenja dolaze preko posrednika ona nemaju snagu prvobitnog

nareenja. To su nareenja koja nam se dostavljaju preko poslanikih

jezika. Ona se dijele na dvije vrste. U prvu vrstu spadaju drugostepena

nareenja, tj. ono to Allah izravno, bez posredstva meleka, dostavlja

Svome Vjerovjesniku. Na taj nain Boije nareenje dolazi do nas nakon

to proe jedno bivstveno prisustvo (hadre kevnijje), poprimivi pri tom

status kakav ranije nije imalo, s obzirom da ga na ovoj bivstvenoj

prisutnosti doekuju Boija imena koja se svojim odredbama pridruuju

odredbi tog nareenja. U drugu vrstu spadaju nareenja koja do

Vjerovjesnika stiu posredstvom meleka. Takvo Boije nareenje

prolazi dva bivstvena prisustva - jedno je Dibril, ili bilo koji drugi

melek, a drugo je bilo koji vjerovjesnik - i ono u snazi svog djelovanja i

uticaja biva ispod prvostepenog i drugostepenog. Stoga i ne dolazi do

hitnog kanjavanja ve ono, bilo da se odgaa za budui svijet (Ahiret)

bilo da do njega, usljed pratanja, uopte i ne dolazi, Allah to tako ini

iz milosti prema Svojim robovima.

Uzvieni je zabranu specificirao za Adema i Havvu. Zabrana nije radna

obaveza, jer ona podrazumijeva nepostojee, tj. - "ne radi!" Jedna od

realnosti mogueg je da ono ne radi. Kao da mu se kae: "Ne naputaj

svoj osnov"!

Nareenje nije takvo, jer ono podrazumijeva postojee, tj. - "radi!" Kao

da mu se (tj. moguem) kae:

"Izai iz svog osnova!"

Nareenje za osobu predstavlja vei napor od zabrane, s obzirom da joj

se njime stavlja u dunost da izae iz svog osnova.

Ne pokorivi se i ne uinivi seddu, Iblis je iz svog statusa robovanja

izaao onog momenta kada je rekao ono to je rekao, iskazavi oholost i

sebi pripisavi superiornost nad drugim, usljed ega je i uslijedila

Allahova kazna.

Kazna Ademu i Havvi uslijedila je nakon to su napravili prekraj i izali

iz svog osnova neinjenja, to je izraz nepostojanja, time to su jeli, to

je izraz postojanja.

Allah je Iblisa, Adema i Havvu udruio u jednoj zamjenici,

upotrijebljenoj u mnoini, rekavi: "Sidite!" - to je za Adema bila

najea kazna. Silazak za Adema i Havvu nije bio kazna ve je on kazna

bio za Iblisa. Adem je, naime, sputen po istinitom obeanju da e biti

uinjen Allahovim namjesnikom (halifom) na Zemlji, nakon to mu je

Gospodar oprostio i odabrao ga te nakon to je on od svog Gospodara

prihvatio rijei u vezi sa priznanjem. Njegovo, alejhi selam, priznanje

stoji naspram Iblisovih rijei: "Ja sam bolji od njega"

Time nas Hakk pouava kakav stepen kod Allaha ima priznanje i koliko

sree ono donosi, da bismo ga prihvatili za nain naeg postojanja

prilikom pravljenja prekraja, kao to nas pouava i Iblisovoj tvrdnji i

njegovim rijeima, da se neega takvog pripazimo prilikom naeg

pravljenja prekraja.

Havva je sputena u svrhu razmnoavanja a Iblis u svrhu zavoenja. Za

Adema i Havvu sputanje je bilo poast a za Iblisa je ono bilo kazna,

uskraivanje pomoi i sticanje grijeha. Iblisova prava neposlunost nije

iziskivala vjenu nesreu. Naime, on nije poinio mnogobotvo (irk) ve

se ponio time kakvim ga je Allah stvorio. Budui da ga je Allah upisao u

nesrene i budui da je Kua nesree (Dehennem) namijenjena za

mnogoboce (murike), Allah ga je spustio na Zemlju da on, ubacujui

vesvese (ejtanska doaptavanja) u srca Njegovih robova, uzakoni

mnogobotvo, a kada oni postanu mnogoboci - Iblis se odrie i

mnogobotva i mnogoboaca.

Meutim, to njegovo odricanje mu ne koristi jer je on taj koji ovjeku

govori: "Budi nevjernik!" - kako nas o tome obavjetava Uzvieni Allah,

tako da na njega, makar on bio i monoteist (muvehhid), pada grijeh

svakog mnogoboca na svijetu, jer: "Ko uzakoni ruan obiaj, imae za

to grijeh i grijeh svih onih koji budu postupali po njemu".

Prirodna osoba, kao to je Iblis ili Ademov sin (ovjek), u sebi mora

zamisliti primjer onoga to eli ispoljiti, tako da Iblis mnogobotvo nije

uzakonio i nije ga doaptavao drugima sve dok ga nije u sebi zamislio, u

liku koji kada se pojavi u mnogobocu iz mnogoboca nestaje jedinstva.

Zamislivi u sebi taj primjer u pomenutom liku, on je nuno izaao iz

tevhida (jedinstva) jer se u njemu, pored Hakka kojeg je u sebi

zamiljao na osnovu znanja o Njegovorn postojanju, ne zadravajui Ga

u sebi Samoga, pojavio i zamiljeni lik (Hakkovog) sudruga. Iblis je, bez

ikakve sumnje, u svojoj dui mnogoboac. On u sebi mora da uva

zamiljeni lik (Hakkovog) sudruga da bi pomou tog lika, u svakom dahu,

pruao potporu mnogobocima, jer se boji da e svojstvo mnogobotva

iz njih nestati i da e Allaha poeti tevhid initi (izraavati Njegovo

jedinstvo) te se na taj nain usreiti. Tako Iblis u sebi neprekidno

zadrava zamiljeni lik (Allahovog) sudruga i bdije nad srcima

mnogoboaca, koji se istovremeno nalaze na sve etiri strane svijeta,

kao i da bi u budunosti monoteiste, koji nisu mnogoboci, odvraao u

pravcu mnogobotva. Stoga je Iblis stalno u mnogobotvu i to je ono

ime ga je Allah-uinio nesretnim. On ne moe da zamisli jedinstvo

Jednog Bia zato to zadrava pomenuto svojstvo i to udi da se ono

zadri i u mnogobocu. Kada bi to svojstvo iz Iblisa nestalo, mnogoboca

ne bi imao ko nagovarati na mnogobotvo te bi i kod njega nestalo

mnogobotva. U tom sluaju Iblis ne bi imao predstavu (Allahovog)

sudruga, s obzirom da bi zamiljeni lik (Allahovog) sudruga iz njega

nestao, i on ne bi znao da je i dotini mnogoboac izaao iz

mnogobotva. To ukazuje na to da (Allahov) zamiljeni sudrug iz Iblisa

nikada ne nestaje. On je prvi koji je Allahu pripisao sudruga i prvi koji

je uzakonio mnogobotvo. On je najvei nesretnik svih svjetova i stoga

udi za milou sa izvora dobroinstva. Zato smo rekli da je kazna za

Adema bila sadrana u tome to je, u zamjenici, sastavljen sa Iblisom,

kada im je Hakk, govorom koji dolikuje Njegovoj Uzvienosti, naredio

silazak. Naime, u tom govoru mora postojati svojstvo koje

podrazumijeva pomenuta zamjenica kao rije, jer forma rijei

podrazumijeva i odreeno specifino znaenje. Uenjaci do sada nisu

posveivali panju ovakvom nainu rjeavanja navedenog.

Pitanje Adema smo spomenuli stoga da bismo Boije ljude, kada

poskliznu i padnu sa odreenog stupnja, razgovorili i da bismo ukazali na

to da njihova nesrea nije nuna posljedica njihovog pada ve da je

njihov silazak poput Ademovog silaska. Jer, Allah se ne vee i ne

ograniava za odreeno mjesto.

Ako sluaj ima ovakvo odreenje i s obzirom na Allahovo svojstvo

neograniavanja, evlijin pad prilikom poskliznua i iz toga proizila

poniznost, stid i osjeaj slomljenosti u sutini predstavljaju uzdizanje

na jo vii stupanj od onoga na kojem je bio. S obzirom da Allahov

tienik (evlija) uzdizanje postie spoznajom i stanjem, time mu se

prua mogunost da o Allahu sazna neto vie, neto to do tada nije

znao, kao i da upozna stanje poniznosti i slomljenosti (zdrobljenosti,

poput praine), u mjeri u kojoj to stanje nije poznavao, a to je u sutini uzdizanje na jo asniji stupanj (mekam).

Ako ovjek prilikom poskliznua nema ovakvog stanja, ako se ne kaje, ne

osjea slomljenost i poniznost i ne boji se stajanja pred svojim

Gospodarom, on nema kvalifikacije za ovaj put (tarikat) i on spada u

Iblisovo drutvo. tavie, Iblis je boljeg stanja od njega jer on onome

ko mu se pokori u vezi sa nevjerovanjem govori:

"Ja te se odriem; ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova"

Mi govorimo o poskliznuima Boijih ljudi, ukoliko im se ona dogode.

Uzvieni Allah je rekao: "ako ne ustraju u onome to su poinili".

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Samoprijekor je

pokajanje".

Dok je na stupnju na kojem se nalazi i u stanju u kojem se nalazi i kojem

se naslauje, evlijino naslaivanje je naslaivanje stanjem - ta Allah je

visoko iznad toga da bi se Njima naslaivao -, a kada posklizne i njegovo

stanje poniznosti i osjeaj slomljenosti ga razotkrije, nuno nestaje i

stanja ijim postojanjem se je naslaivao, tj. stanja pokornosti i

saglasnosti. Izgubivi ovo stanje, on uobraava da je pao iz Allahove

zbilje, a ustvari je pao iz tog stanja koje je nestalo i koje je bilo takvo

da je ono nuno iziskivalo dalje uzdizanje te on sada, poniznou,

samoprijekorom, ovisnou, osjeajem zdrobljenosti, priznanjem,

uljudnim odnosom prema Uzvienom Allahu i stidom od Njega kree na

put kroz nebesa (mirad). Uzdiui se na ovom putu kroz nebesa taj rob

e na kraju tog puta doi u stanje koje je asnije od stanja u kojem je

ranije bio. Tada e saznati da to nije bio pad ve dizanje, da se je dizao

a da to nije ni primijetio. Taj osjeaj uspinjanja Allah prikriva od Svojih

evlija da se oni, injenjem prekraja, ne bi osmjelili protiv Njega.

Kao to Allah od onih koje je On uinio nesretnim prikriva njihovo lano

uzdizanje (istidrad), kako kae:

"Mi emo im davati lani osjeaj uzdizanja (tj. lane derede) a da to

oni nee ni znati" - a oni, kako Uzvieni za njih kae: "raunaju da je

dobro ono to rade" - tako Uzvieni i od onoga koga je On uinio sretnim

prikriva njegovo pribliavanje Sebi i Svoju panju prema njemu, time

to ga preokupira plakanjem zbog poinjenog grijeha, gledanjem u

vlastito poskliznue i prouavanjem istog u Njegovoj Knjizi, previajui

pri tom da mu taj samoprijekor daje uspon kod Allaha. Poto ga Allah

nije obradovao primanjem pokajanja, on se obistinjuje u vlastito

poskliznue i njime ovladava stanje u kojem osjea zdrobljenost i stid

zbog onoga to mu se desilo, makar ga Allah i ne kanjavao za taj grijeh.

Dakle, lani osjeaj postignutih dereda (istidrad) produkt je i dobra i

zla i svojstven je i sretnima i nesretnima.

U gradu Fesu sam sreo jednog ovjeka koji je izgledao tako potiten

kao da je loa pei. Za njega sam se raspitao kod Ebu-l-Abbas El-

Hassara, jednog od velikih ejhova, koji se je sa tim ovjekom druio i

prema njemu bio saaljiv, pa mi je on rekao: "Taj ovjek je bio na

jednom stupnju (mekamu), pa je sa njega pao". Na ovom stupnju, usljed

stida i osjeaja slomljenosti, bio je u takvom stanju koje ga je

obavezivalo na utnju i neprianje sa ljudima. Neprestano sam mu na

prefinjen nain nudio ovakve lijekove i primjenjujui ovakvu terapiju od

njega otklanjao bolest pokliznua - bio mi je omoguio da mu se

pribliim - inei to sve dok mu taj lijek nije prodro u njegove organe,

pa je nenadano oivio i na oku njegovog srca otvorila se kapija da je

prihvaen. I pored toga, stid ga nije naputao.

Poskliznua velikana trebaju biti takva da se oni sputaju samo do onoga

to je dozvoljeno (mubah), i nita vie, a u rijetkim sluajevima desi im

se i veliki grijeh.

Ebu Jezid El-Bistami, radiallahu anh, je upitan: "ini li neposlunost onaj

koji je spoznao Allaha (arif)?" - na to je on rekao: "A Allahova

zapovijed je odredba konana" - elei time rei da je njihova

neposlunost odreena sudbinom koja se na njima izvrava a ne da oni

ele kriti Allahove zabrane. Budui da su tienici Uzvienog Allaha oni

su, Allahovom zahvalom, na ovom stupnju bezgrjeni i od njih nikada ne

potekne neposlunost u smislu krenja Allahovih zabrana, kako je to

sluaj sa neposlunou drugih, jer ih u tome spreava vjera (iman)

upisana u njihovim srcima.

Njihova neposlunost moe biti dvojaka. Neki od njih neposlunost ini u

stanju gafleta (odsustva duha). Neki, pak, prekraj ini u stanju hudura

(prisustva duha), inei to po Boanskom otkrovenju, tako to ga Allah

upozna sa onim to mu je sudbinom odreeno prije nego se to i desi te

on u vezi sa onim to ini ima srani uvid i jasan dokaz od svog

Gospodara. Ovakvo stanje je na rangu radosne vijesti u rijeima

Uzvienog: "Da bi ti Allah tvoje ranije i kasnije grijehe oprostio". Time

ga On unaprijed obavjetava o grijesima koji e uslijediti i koji e biti

oproteni, grijesima koji, kada je on u pitanju, gube snagu pravne

odredbe (hukm) i argumentacije (sultan). Tako, kada nastupi vrijeme

njihovog manifestiranja, njih prati i Allahovo ime El-Gaffar (Onaj koji

mnogo prata) i sputa se na roba. To Ime El-Gaffar zastire (tj.

ponitava) pravu odredbu grijeha i taj rob je na rangu onoga ko je

baen u vatru a da ga ona ne pri, kao to je bio sluaj sa Ibrahimom,

alejhi selam, koji je bio baen u vatru a koja za njega, zbog zastora koji

ga je titio, nije imala svojstvo vatre. Isti je sluaj i sa onim koji je

spoznao Allaha i koji se nalazi na stupnju otkrivanja sudbine; udarac

sudbine se sputa na njega ali njegova pravna odredba (hukm) biva

izolovana (tj. obesnaena) tako da to na njega, na ovom stupnju, ne vri

nikakav uticaj, za razliku od onoga koji, prije nego to ga pogodi udarac

sudbine, nema sranog uvida i jasnog dokaza od svog Gospodara u vezi

sa onim to mu je sueno te se kod njega, kao nuna posljedica, javlja

stid, samoprijekor i poniznost. Ovaj drugi nije kao onaj prvi.

U vezi sa ovim postoje boanske tajne koje nam nije doputeno

otkrivati.

Nakon to smo ti objasnili njihovu klasifikaciju na ovom stupnju i

neposlunost onih koji su spoznali razluili od neposlunosti obinog

svijeta, tj. slubenih uenjaka (ulemau-r-rusum) i njihovih sljedbenika,

znaj da se od jednog ovjeka prenosi da je rekao: "Sjedi na ovu

sedadu za klanjanje ali se uvaj slobodnog ponaanja!", tj. pridravaj

se onoga to istinitost robovanja sobom donosi, u smislu da je robovanje

robu stavljeno u dunost uz popratne elemente koje mu odreuje

njegov Gospodar. Da nije tih popratnih elemenata stupanj robovanja bi

kod onoga ko se na njemu nalazi, s obzirom na odnos koji se uspostavlja

izmeu njega i njegovog Gospodara, kod roba mogao da izazove

slobodnije ophoenje, ponos i hvalisavost, kao to je bio sluaj sa

Utbetu-l-Gulamom koji se je najednom poeo hvalisati i ponositi, pa je

upitan: "Kakvo je to hvalisanje koje primjeujemo u tvom ponaanju a

koje je za tvoje ranije ponaanje bilo nepoznato?" - na to je on rekao:

"Kako se ne bih hvalisao kad sada imam Gospodara i kad sam postao

Njegov rob!"

Allah Svoje robove ne spreava da se prema Njemu slobodnije ophode,

kao ni to da im na ovome svijetu bude poput onoga kako e im biti na

buduem svijetu, izuzev vjerskih zaduenja (et-teklif). Oni su upoljeni

vrenjem vjerskih zaduenja koja im je u dunost stavio njihov

Gospodar, a kada to zavre i kada im ne preostane nikakav drugi posao -

vraaju se na stupanj komotnog ophoenja, stupanj koji nuno proizilazi

iz robovanja i koji biva tek na buduem svijetu. Naime, njihove vjerske

obaveze na ovome svijetu ne prestaju ni jednog jedinog trena. Zato je

manjkavost spoznaje Allaha, svakoga onoga koji se na ovome svijetu

slobodnije ophodi sa svojim Gospodarom, srazmjerna njegovoj slobodi u

ophoenju i on ne moe postii stepen (deredu) onoga koji sebi takvu

slobodu uopte ne dozvoljava, s obzirom da mu u tom slobodnom

ophoenju prolaze trenutci u kojima je obavezan vriti vjerska

zaduena a ije vrenje je u suprotnosti sa jednom takvom slobodom.

Zar ne uoava da je Abdu-l-Kadir El-Dejli, koji se je povremeno

slobodnije ophodio sa Allahom, kada mu se je primakla smrt i kada mu je

od trenutaka na ovome svijetu preostao taj kratki vremenski rok, svoj

obraz spustio na zemlju i priznao da je ono na emu je on sad istina na

kojoj bi rob trebao da bude. Razlog tome je to je on, nakon to bi ga

Hakk upoznavao sa pojedinim dogaajima koji e se desiti, povremeno

imao slobodnije ophoenje sa Hakkom. Njegovog uenika Ebu-s- Suda

Allah je sauvao takvog slobodnog ophoenja i on se je obaveze

robovanja drao sve do svoje smrti. U vezi sa njim se ne prenosi da mu

se je stanje pred smrt promijenilo, kao to se bilo promijenilo kod

njegovog uitelja Ebu-l-Kadira. Za nas pouzdana osoba nam od njega

prenosi sljedee: "uo sam ga kad je rekao: 'Put Abdu-l-Kadira meu

evlijanskim putevima je usamljen a na put je usamljen meu Ebu-l-

Kadirovim putevima"'. Neka je Allah zadovoljan sa svima njima i neka

nas njima okoristi! Sauvao nas Allah od injenja prekraja, a ako su

nam oni sueni, molim Ga da nam pri njihovom injenju pokloni srani

uvid kako bi nam ti prekraji bili prilika za uspon i postizanje stupnjeva

(dereda), "A Allah istinu govori i On na pravi put izvodi."

S arapskog preveo:

Ismail Ahmetagi

1 Kur'an, 2/35.

2 Ne pokorivi se Allahovoj zapovijedi da Ademu uini seddu

Iblis je iskazao neposlunost ali time nije izaao iz tevhida

(jedinstva). Njegov izlazak iz tevhida sadran je u njegovom

izgovaranju rijei "Ja sam bolji od njega..."

Ademu i Havvi je bilo zahranjeno da izlaze iz Denneta tevhida.

Njihov izlazak iz Denneta tevhida sadran je u krenju te

zabrane.

3 Kur'an, 2136.

4 Kur'an, 7/12. 5 Kur'an, 59/16. 6 "Ko uzakoni lijep obiaj imae za to nagradu i nagradu svih onih

koji budu postupali po tom obiaju, a njima nee biti umanjena

nagrada. A ko uzakoni ruan obiaj, imae za to grijeh i grijeh

svih onih koji budu postupali po njemu, a njima nee biti umanjeni

grijesi" - hadis (Muslim).

7 Allah je neogranien i ne moe se vezati za odreeno mjesto kao ni za bilo to to je ogranieno. Udaljavanje iz Njegove blizine

(komiluka) samo je prividno, "On je s vama gdje god bili, i sve to

radite Allah vidi". On je na svakom mjestu prisutan onako kako

Njemu dolikuje, kao npr. Svojim znanjem i dr.

8 Kur'an, 59/16.

9 Kur'an, 3/135.

10 Kur'an, 68/44.

11 Kur'an, 1 8/1 04.

12 Kur'an, 33/38.

13 O gafletu (odsustvu duha) vidi poglavlje "Dezba - istinska

ekstaza" objavljeno u Islamskoj Misli br. 1 5 1 - 1 52. 14 Kur'an,48/2.

15 Jedan je poput Musaa, alejhi selam, a drugi poput Hidra, alejhi

selam. Musa, alejhi selam, je ubistvo poinio u gafletu a Hidr,

alejhi selam, u huduru. Hidrova, alejhi selam, neposlunost samo je

prividna. Naime, pokoravajui se Allahovom emru, koji je Musau,

alejhi selam, bio nepoznat, Hidr, alejhi selam, se ustvari

pokoravao Allahu i njegovo djelo je izraz poslunosti a ne

neposlunosti.

16 Za primjer slobodnijeg ophoenja sa Allahom uzimaju se

Musaove, alejhi selam, rijei: "In hije illa fitnetluk" (To je samo

Tvoja smutnja) (7/155). Ovakvu slobodu u ophoenju Allah dozvoljava samo Svojim pojedinim odabranim robovima dok je

drugima ne dozvoljava i za istu kanjava.

Izvor: Ibn Arebijev El-Futuhat el-Mekkijje. Poglavlje trideset deveto: "O spoznaji stupnja na koji evlija pada nakon to ga Uzvieni

Hakk protjera iz Svog susjedstva". Dild I, str. 231-233.

Uredio:

Ebu Irfan el~Bosnevi