96

ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

  • Upload
    others

  • View
    0

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik
Page 2: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

I.

KUBURE(Smiljanska buna)

Znaš li ti koliko je meni godina? Ne znaš. Meni je, sinko, osamdeset manje pet pa ti sad računaj kad sam rođen. Pamtim ti ja četiri naša vladara. Hoćeš da ti rečem koje? Evo: car Svetog Rimskog Carstava Karlo, carica Marija Terezija, pa njezin sin car Josip i ovaj sada što ga mi zovemo Franjo Prvi. Već si izračunao koje sam godište. Sedamnaesto. Eto vidiš. Dugo ja već tavorim na ovoj našoj ličkoj zemljici i svašta pamtim. Pitaš kojeg sam cara najbolje zapamtio. Sve ih dobro pamtim, ali mi je nekako najviše srcu prirasla Marija Terezija. Bila je to jaka, strojna žena, a voljela je nas Ličane. Puno je naših bilo u njezinoj gardi. Znaš li ti da su u njezino vrijeme još proganjali vještice. Nekom u selu krepa krava ili izgubi vareniku, ili se, bože mi prosti, netko smakne s pameti, ili se namrgodi Velebit pa udari nevrijeme i tuča koja uništi narodu ljetinu, odmah se nađe krivac. To je kakva stara baba što obično svi zaziru od nje, a bavi se gatanjem. Ako se nekom zamjerila, a takvih je uvijek bilo, proglase je vješticom. Kad se jadnice dočepaju popovi i suci pa je stave na muke, jadnica prizna sve što od nje traže. I da je začarala ovog ili onoga, da je otrovala nečije blago, da je dozvala tuču neka uništi komšijinu ljetinu, da se družila s vješticama na Kleku odakle su na metli letjele svaka u svoje selo i nanosile narodu zlo. Znalo se dogoditi i da optuže mladu zgodnu djevojku ili ženu ako bi kakva moćnik bacio oko na nju, a ona mu se ne bi dala. Uvidjela je carica da je to teško praznovjerje i zabranila progone vještica. Pametna žena. Valjda se bojala da i nju netko ne proglasi vješticom ako je slučajno prisile da se odrekne krune pa postane obična žena. Sigurno se mnogima zamjerila pa bi se rado osvećivali. Ali narod kao narod, mnogi još uvijek vjeruju da postoje vještice i vukodlaci... Ja se raspričao o vješticama, a ti si me pitao pamtim li koju bunu. Kako ne bi pamtio kad sam se i ja dizao protiv nepravde. Evo sad ću skinuti košulju pa mi pogledaj leđa. A, što veliš? Duboki i dugački ožiljci. To su tragovi moje bune i trčanja kroz šibe. Znaš li kako se trči kroz šibe? Znaš. Dobro. Svejedno ću ti reći kako sam ja ovo zaradio. Ali ne sad. Polako, doći će vrijeme i za to, kad ti budem govorio o našoj, Lovinačkoj buni.

A moja prva buna je ona Smiljanska trideset i druge. Bio ja još klapac, petnaest mi godina bilo, tek se počeo momčiti, vižljast, oškoprcan, nikad na miru. Vikale žene po selu za mene da sam vragu iz torbe iskočio. Nije bilo ni kuće ni štale ni svinjca ni kokošinjca u selu gdje nisam zavirio. A konje sam volio iznad svega. Imali mi ždrijepca, vilovita, jogunasta, kojeg sam samo ja mogao jahati. Nitko mu se drugi nije mogao približiti. Kriomice sam mu davao zobi, donosio jabuka, kruha, soli... Dovoljno je bilo da mu samo fućnem na svoj poseban način, odmah bi mi pritrčao, a kad bi mu netko drugi prišao, dizao se na stražnje noge, njištao, nije dao ni blizu k sebi. Ja bih mu tad prišao, dao mu dlan da poliže, bacio mu se na leđa i on bi odjurio kamo god bih ja poželio. I tako kad sam jednom galopom jurio prema krdu konja što su pasli blizu stožera naše satnije, naišao Jurlina Tomljenović iz Smiljana. Išao nekim poslom u stožer. Kad je vidio kako ja na golom konju divljam preko polja, zastao je, nasmijao se i mahnuo mi rukom. Poslije sam čuo da se raspitivao čiji sam i tko me

2

Page 3: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

naučio tako dobro jahati. Mom tati dojadilo da stalno hvata i smiruje ždrijepca pa ga je odlučio zamijeniti. Imao ja tetku udanu u Smiljan za Mićuna Prpića ispod Krčmara, znaš gdje je Krčmar; imala je mirnu kobilu koju je namjeravala prodati i nabaviti pastuha. Bio sajam u Pazarištu. Tata me povezao kolima jer je imao nekog posla, nije mi rekao kakvog . Kad je obavio posao, našli se mi na sajmu, a kako tetka nije prodala kobilu, ona i tata se dogovorili da će se zamijeniti. Odavno je želio imati kobilu za rasplod. I tako sam ja idućeg dana uzjahao našeg ždrijepca i pravo u Smiljan da dovedem kobilu. Bez problema sam dojezdio na svom ljubimcu. Kad sam stigao nadomak tetkine kuće, malo sam ga razigrao i opet sreo Jurlinu Tomljenovića. I on je bio na konju. Začudio se kad me vidio u Smiljanu pa me zaustavio. „Otkud si se sad stvorio“, nasmijao se. „Da čovjek balegu prevrne, tebe bi pod njom našao!“ Kad sam mu rekao po što sam došao u Smiljan, zajedno smo otišli do tetka Mićuna Tu sam Jurlinu malo bolje upoznao. Bio je to mršav, visok čovjek, dugajlija. Mišićav, snažan, širokih ramena, vješt u baratanju sabljom, a strijelac da mu nije bilo para. Kad god su graničari išli na gađanje, uvijek je bio najbolji. Bio je vojnik, ne znam je li imao čin jer sam ga upoznao u običnoj, našoj seljačkoj odjeći, ali znam da ga je narod poštivao kao da je neki visoki časnik. Njegova zadruga brojila je oko dvadeset članova i davala je podosta vojnika. Ostali muškarci njegove zadruge oblačili su vojničke mundure kad je zatrebalo, a često je trebalo jer u Turci još predstavljali opasnost On i žena mu imali su posebnu kuću u kojoj su preko noći u velikoj sobi s ognjištem i podom od nabijene zemlje spavala sva djeca iz zadruge Tomljenovića, osim dojenčadi, a njih dvoje u svojoj sobi. Nisu imali svoje djece. Ona je toj djeci bila kao neka dadilja, što li. Uvečer je soba uvijek bila puna dječje cike i vriske, sve dok ih nisu ušuškali u slamu prekrivenu lanenim plahtama blizu ognjišta i pokrili kožunima. Tek kad su sva djeca pozaspala, nad zadrugom Tomljenovića spustio se mir. Pravo mu je ime bilo Jure, ali su ga zbog visoka stasa prozvali Jurlina. Bio graničar kao i moj tata – jednostavan familijaran čovjek. Ne znam, kako ti rekoh, je li imao kakav čin. Iz njegova razgovora s tetkom doznao sam da se sprema buna. Mjesecima se ljudi po cijeloj Lici i Krbavi žale na prevelike nepravde, krivo suđenje, globe za svaku sitnicu, prečeste pozive na državne poslove kao što su popravci cesta, i što ti ja znam što još. To se zvala tlaka. Pravo da ti kažem, nije mi bilo jasno zašto se narod buni. Bio sam premlad i činilo mi se normalno kad zapovjednik stožera naredi da se popravi cesta da svi koji su pozvani odu na taj posao. Još sam saznao da je stanje tako napeto i da se samo čeka iskra koja će zapaliti uzavrelo nezadovoljstvo među graničarima. On i Mićun su pričali kako se dočulo da je u Otočac stigao visoki carski časnik Pretzner sa dvije stotine njemačkih grenadira i da je izjavio kako je stigao radi osiguranja mira, da spriječi bunu jer se narod previše uzjogunio. Vele da su baš njega uputili jer je dobro poznavao nas Ličane i naše običaje te da će brzo smiriti stanje. Ja sam tad još kao klapčić nešto načuo o ranijim bunama. Narod je znao rogoboriti zbog oduzimanja starih pravica i znalo se dogoditi da bude ubijen poneki nepošteni visoki časnik. Najviše su rogoborili protiv njemačkih sudova koji su tobože nas divlje Ličane trebali uljuditi, civilizirati. Tata mi je ispričao kad smo na putu za Pazarište sreli nekog Bilajčanina da je taj odgulio tri mjeseca tamnice ni kriv ni dužan. Bilajčanin imao sina mojih godina, mali bistar, sam naučio čitati i pisati, a i njemački je govorio jer se često motao oko njemačke škole gdje su viši krajiški časnici slali svoju djecu. Dogodilo se da se porječkao sa sinom nekog Gerda Schreidera, bilajskog natporučnika. Tom dečku bilo oko sedamnaest

3

Page 4: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

godina. A prepirka između njih izbila je jer je natporučnikov sin zbog nečega opsovao Bilajčaninu mater i još ga nazvao prljavom ličkom svinjom i divljakom misleći da ovaj ništa ne razumije od njemačkog jezika, a da stvar bude gora, raspalo ga je šakom tako da mu je krv šiknula iz nosa. Mali Bilajčanin je pobjesnio. Znaš ono, kad te netko naljuti i pogodi u živac, dobiješ trostruku snagu. Bilajčanin mu je na njemačkom odgovorio istom mjerom i još dometnuo da je gluplji od magarca kad za sedamnaest godina nije naučio ni riječi hrvatskog jezika, a živi među Hrvatima i na hrvatskom kruhu. Nasrnuo je na bahatog Nijemca štapom koji je slučajno držao i tako ga isprebijao da mu je slomio nos, oborio ga na zemlju i još ga nogama pošteno „obradio“. Natporučnik je tužio Bilajčanina izmislivši da mu je on, a ne njegov sin premlatio dijete, premda je čovjek toga dna bio u Mušaluku. Našao je i dva domaća svjedoka, ali uzalud. Natporučnik je podmitio glavnog suca i još našao trojicu lažnih svjedoka koji su potvrdili da mu je Bilajčanin isprebijao dijete. Bili su, naravno, njemački dočasnici Nesretni čovjek je osuđen, okovan i bačen u tamnicu. Odležao je tri mjeseca i još platio globu, liječničke usluge i sudske troškove, ne znam koliko forinti, samo znam da je morao prodati vola da bi to platio. Takvih i sličnih nepravdi bilo je i previše. Bilo ih je toliko da su se neki graničari žalili i samom caru u Beč, ali nikada nisu dobili odgovora jer je krajiška vojna administracija uvijek uspjela saznati za takve pritužbe i uništiti ih.

I sada su moj tetak Mićun i njegov prijatelj Pajo Rukavina, inače obojica velike galamdžije, po Smiljanu i okolnim selima razglasili da će Ličane opet preuzeti Gradačka dvorska komora, da će izgubiti i ono malo prava što su imali i nas, slobodne ljude i ratnike pretvoriti u kmetove. Njihov se glas proširio po cijeloj Lici i Krbavi i stanje je došlo do usijanja.

A znaš što mi je najčudnije? Mi Ličani smo vjerovali caru, u njegovu pravednost, jer je on i hrvatski kralj. U crkvi su nas učili da je on naš zaštitnik: Bog na nebu, a car na zemlji. A pravo da ti kažem i jest mu dužnost da brani svoj narod od nepravdi svih vrsta.

Premda je Pretzner slao poruke da dolazi smiriti stanje i vratiti stare pravice, Ličani mu nisu povjerovali jer su ga poznavali otprije kao komorskog časnika u našim krajevima.

Nakon oslobođenja od Turaka jedva smo se uspjeli othrvat nastojanju hrvatske visoke gospode da nas pretvore u svoje kmetove, a sad ih opet ovaj njemački bojnik hoće pretvoriti u gradačke kmetove, ukinuti našu seosku policiju koju smo sami izabrali da čuva red i po starim pravicama sudi. E bogami neće, zaključili su i Mićun i Jurlina čim su doznali za dolazak tog Pretznera..

Opet ti kažem, ništa mi nije bilo jasno, ni što je to Komora u Gracu ni što je Dvorsko ratno vijeće ni kako smo se to oslobodili od Turaka. Pa bilo mi je tek petnaest godina i s takvim stvarima nisam razbijao glavu. Znao sam samo da mi Ličani branimo svoja sela od turske napasti koja je još uvijek bila velika opasnost i lako se moglo dogoditi da upadnu preko granice i naprave zlo jer su bili uvjereni da smo im oteli zemlju kojom su dugo vladali. Neki su se pomirili s gubitkom pa su prešli na našu vjeru i ostali na svojim imanjima, a neki... ma što ti ja o tome pričam kad sve to bolje poznaš od mene, mlad si i školovan.

Sad ću ti reći zašto sam sudjelovao u bunama. Kad su ono Jurlina i Mićun pričali da će nas pretvoriti u gradačke kmetove, pitao sam Jurlinu što je to Gradačka

4

Page 5: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

komora i kakve ona ima veze s nama jer smo mi slobodni ljudi (to je stalno ponavljao moj tata). Jurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik i da mi treba objasniti. Tada sam iz Jurlininih usta prvi put čuo za Ribničku bunu. Bilo je to davno, nekih desetak ili dvadesetak godina kako smo se oslobodili od Turaka, čini mi se sedamsto druge. Dvije godine prije poslan je u Liku i Krbavu gradački komorski časnik Antun Coronini da upokori divlji i neukrotivi narod koji je rogoborio protiv komorske uprave jer je činila silne nepravde pučanstvu. Umjesto da smiri narod i uvede red, on je činio još veće nepravde. Protiv njega su počele stizati Bečkom dvoru tužbe, a tužbama se pridružio i sam proslavljeni junak pop Marko Mesić. Tužbe su uvažene i Coronini je opozvan u Grac da bude raspoređen na novu dužnost, a na njegovo mjesto je došao zapovjednik Križanić-Turnja Jakob Ramschissel. Čim je došao, trebao je zajedno s još dvojicom komorskih vijećnika provesti istragu protiv Coroninija da se utvrdi stvarno stanje o narodnom raspoloženju. Premda mu je dokazana krivnja, istražitelji su ga izvukli da ne bude kažnjen degradacijom i poslali ga za zapovjednika u Križanić-Turanj, ali on nije htio tamo otići nego se opet vratio u Liku ta zajedno s Ramschisselom nastavio upravljati po starom. Ramschissel kao novi zapovjednik pokazao se gorim od svog prethodnika te su njegove uredbe i postupci prema narodu izazvale još veće ogorčenje i revolt protiv komorske uprave. To su bili uzroci pobune, a pravi povod koji je prelio čašu ogorčenja bilo je uhićenje vojvode Marka Buturca zvanog Šušnjarević i njegovo izručenje mletačkim vlastima da odrobija deset godina na galiji. Naime, porkulab u Pazarištu Miloš Sarčević tužio je Šušnjarevića Ramschisselu, koji je stolovao u Ribniku, da mu prijeti smrću i da mu više godina radi o glavi. Jednom ga je za noge izvukao iz crkve čemu se smijalo cijelo Pazarište. A Šušnjarević je bio veseljak, ljudina u pravom smislu, iz bogate i ugledne zadruge. Porkulabova podmitljivost i nepošteno upravljanje mjestom toliko mu je smetalo da nije mogao suspregnuti jezik, nego mu je počeo prijetiti, premda se znalo da je Šušnjarević bio čovjek golubinje duše i da se ni s kim u mjestu nikada nije ni posvađao ni potukao. A Starčević ga je uoči same mise izazvao nekim opakim prijetnjama i to je ovog toliko razbjesnilo da ga je jednostavno za noge izvukao pred crkvu i skinuo mu hlače tako da je ovaj ostao u dugim gaćama, posramljen, a svjetina je urlikala od smijeha. Kad je Buturac zvan Šušanjara osuđen na deset godina robije, sudio mu je Coronini, a presudu potvrdio Ramschissel, i odveden u Pag da ga Mlečani okuju u potpalublju galije da vesla, njegova se rodbina okupila i sakupila poveću svotu novaca da preda Ramschisselu i članovima suda da urgiraju kod mletačkih vlasti i puste Šušnjarevića. Zanimljivo je da su se austrijske vlasti rješavale svojih osuđenika tako što su ih predavali Mlečanima pod čijom je vlašću bila Dalmacija i tako se oslobodili troškova oko uzdržavanja robijaša. Još prije nego je novac skupljen za oslobađanje Šušnjarevića , sav narod se uzjogunio i najednom se u Ribniku našla razjarena masa buntovnih ljudi gotovo iz svih krajeva Like s nakanom da ubiju Ramschissela i Coroninija. Obojicu je već ranije obavijestio ribnički satnik Đuro Pavičić što im se sprema, no oni su mu se posprdno nasmijali napomenuvši da se ne boje divljaka koji pred njima drhte jer su mnogi obješeni ili nasmrt isprebijani i zbog mnogo manjih djela od pobune. Prijetnja njima značila je prijetnja državi. Dva sata prije nego su buntovnici stigli u Ribnik, Pavičić ih je, zajedno s članom suda Vidom Bgdanićem koji je osudio Buturca, preklinjao da se sklone, ali je već bilo kasno. Rano u jutro u nedjelju, 6. kolovoza ozloglašeni

5

Page 6: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

zapovjednici spazili su razbješnjelu rulju kako se primiče Ribniku. Pojurili su u crkvu i čvrsto zatvorili vrata za sobom. Crkva je naime sveto mjesto, azil za ugrožene, i nitko nema pravo s oružjem ulaziti u božji hram, tako su barem njih dvojica vjerovala. Razjareni narod razbio je vrata te noževima i sabljama najprije sasjekao Ramschissela koji ih je preklinjao da ga poštede obećavajući im sve i svašta. Coroninija su uhvatili na samom oltaru i sasjekli ga na komade prethodno opalivši u njega dvije kubure. Oba su zlotvora svukli do gola te ih izvukli pred crkvu gdje su dva dana ležali na sprdnju svjetini iz koje su se čuli glasovi kako ipak ima pravde na ovom svijetu. Uhvatili su buntovnici i dvojicu članova suda koji su osudili Buturca zvanog Šušnjarević i isprebijali ih, a Vidu Bogdaniću su zapalili kuću i opljačkali ga da jednom zauvijek upamti kakvu je nepravdu učinio surađujući s Coroninijem i Ramschisselom, potom su njega i porkulaba Miloša Starčevića protjerali iz Like.

Razbješnjele buntovnike poslije je nekako smirio pop Marko Mesić koji je uspio od Bečkog dvora isposlovati da se buntovnici ne pokažnjavaju jer je prikupio brojne dokaze o zlodjelima dvojica krajiških zapovjednika…

- A što je bilo s onim Buturcom ili Šušnjarevićem? – prekinuo sam Jurlinujer mi je bilo strašno slušati kako u crkvi kolju ljude pa ma koliko bili krivi. – Je li odslužio tih deset godina na galiji?

-Nije, nije, uspjela ga je rodbina osloboditi – nasmije se Jurlina. – Ja se raspričao, a vidim da ti puno toga nije bilo jasno.

E, da se mi vratimo na moje prvo sudjelovanje u buni. Pravi povod Smiljanskoj buni bilo je ubojstvo Paje Rukavine, prijatelja mog tetka Mićuna. To je ta iskra koja je planula i potakla bunu. Uhvate ga stražari u Kaniži kod samog satnijskog stožera i odvedu zapovjedniku, a ovaj ga dade objesiti bez ikakvog suda jer da buni narod protiv cara i države. Osam dana je visio pokraj puta što iz Kaniže vodi prema Smiljanu, a na prsima mu je visio karton na kojem je pisalo: IZDAJNIK. OVAKO ĆE PROĆI SVI KOJI SE BUNE PROTIV CARSKE VLASTI. Malo je tko znao to pročitati jer je narod mahom bio nepismen, ali se brzo pročulo što piše. Narod je poznavao Paju i njegovo stradanje izazvalo je suprotno od onoga što je očekivao kaniški zapovjednik. Umjesto da narodu utjera strah u kosti, izazvao je suprotno - bijes

Jurlina je čim se to dogodilo s Pajom pobjesnio i dao Vuku Gajiću, satnijskom smiljanskom pisaru koji je pristao na pobunu, da napiše više pisama, zapravo poziva graničarima da se dignu na ustanak. Meni je dao jedno takvo pismo kojim poziva i vlahe da se dignu na bunu pa me poslao u Bunić bivšem satniku, starom Dobrivoju Kneževiću. Tetak Mićun mi je rekao da će javiti mome tati kamo sam otišao, da se e brine, a Jurlina mi je rekao da priopći mojima da ću ja biti njegov teklić jer u mene kao klapčića njemački časnici neće sumnjati.

I tako sam ja uzjahao svoga vranca i krenuo prema Buniću. Negdje na Ljubovu sreo me nepoznat, mršav, crnokos čovjek dugih debelih brkova, na konju. Zaustavio sam ga i pitao zna li gdje je zadruga starog Dobrivoja Kneževića. Čovjek mi je rekao da je njegov sinovac Milin i uputio me kako ću najlakše doći do Kneževića. Onda sam mu ja rekao da nosim pismo za njega pa sam ga dao Milinu da ne moram dalje. On je pročitao što piše i pozdravivši e brzo se okrenuo natrag, a ja se vratio tetki u Smiljan.

Kad am se vratio, Jurlina se izgalamio na mene zašto nisam izvršio naređenje, ali se brzo smirio jer sam mu spomenuo kako sam pismo predao Milinu. Onda mi je dao još dva pisma da ih ponesem Mili Marasu i Iliji Šikiću iz Debelog Brda. Znaš gdje

6

Page 7: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

je to selo? To ti je odmah blizu Bogdanića, samo trebaš prijeći bogdanićke bare i rijeku Bogdanicu… Veliš da znaš, onda dobro. Opet sam uzjahao svog vranca i preko bogdanićkih bara došao do plitkog gaza na Bogdanici. Upravo dok je moj vranac zalazio u vodu, ugledao sam curu mojih godina kako sjedi na obali, plete čarapu i čuva guske. Bože, što je bila lijepa! Kose crne kao griva mog vranca, a oči zelene, sjajne i krupne kao, kao… ne bih ti znao reći čime bi tu krupnoću usporedio. Čim je začula vrančevo frktanje, skočila je kao oparena i izbečila se u mene: -Uf, vraže crni, što me prepade! -Čuj, mala, znaš li…

-Znam, mali! – prekinula me -Što znaš? Pa nisam ni dovršio… -Tata ti je mali… -A to je to! Cura se uvrijedila! – sjahao sam s vranca i stao do nje. Sva je mirisalana sijeno i livadno cvijeće. Ispod bijele kao snijeg košulje nazirale su se propupale cikice. Obuzela me neka čudna milina i došlo mi je da je zagrlim i poljubim, ali se nisam usudio.

-Čuj, nemoj se ljutiti. Nisam iz ovih krajeva…-A odakle si.- Iz Lovinca…-Pa ja tamo imam rodbine s mamine strane! – sad se već udobrovoljila. – A što si me

ono htio pitati?-Trebao bih zdrugu Mile Marasa, a morao bih naći i Iliju Šikića.-A što će ti oni?-Nije važno…-Pa kad nije važno, traži ih sam – lukav zaškilji, sjede i nastavi plesti.-Ma daj, nemoj me zezati… Moram ih naći.-Rekao si da nije važno.-Ma važno je, ali ne smijem nikome reći. Znaš što. Ako mi ne kažeš, neću te oženiti,

da znaš.-Ha…ha…ha… Ma gle ti mladoženje. I on bi se ženio, a ni brci mu još nisu izbili.-Ni tebi nisu cice narasle. Ali neka, narasti će. Svejedno ću te oženiti pa makar ti ostale

tako male.-Kad na vrbi rodi grožđe – nasmijala se, a ja sam pomislio da će dohvatiti kakvu granu

i raspaliti me po leđima.Vranac je stao kraj nje i počeo ju je njuškom gurati prema meni. Ona se začudi i

pomilova ga po njušci.-Eto vidiš. I on zna da mislim ozbiljno.-Pametniji je od tebe. Voljela bih da i mi imamo takvoga.-Hoćeš mi reći gdje ću naći Milu Marasa i …- Mile je moj tata. Reci zašto ga trebaš?- Ne znam. Nosim neko pismo od Jurline…- Pa što odmah ne kažeš. Jurlina i moj tata su veliki pobratimi. Vidiš li onu grupicu

kuća ispod brda, na početku, iza onih visokih hrastova. To je naša zadruga, kuće Marasove. Ima ih pet. Moj tata je sad kod kuće. Pravi taslake za vagire… Naći ćeš ga u dvorištu ispred najmanje kuće. On će ti kazati gdje su Šikići. Nisu daleko od nas. Na drugom kraju brda. Mi smo na početku, a oni na kraju. U sredini su Rudelići, a odmah do naših kuća je zadruga Bevandića, vidiš li onu grupicu kuća okrenutih prema Oštri. Iz te zadruge je Jurlinina žena Katarina. Mi je zovemo Kate Jerkanova jer joj se tata zove Jerko. Jerkan mu je špicnamet… - nastavila je kao da ju je nešto navilo.

-Dobro! – uzjahao sam vranca. –I čuvaj te guske jer sam vidio lisicu…

7

Page 8: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

-Ma nemoj mi reći! – dobaci mi i mahnu rukom na vranca. - Jednog ću te dana zaprositi. Nikom se nemoj obećavati. Nisi mi ni rekla kako ti je ime.

-Samo se ti nadaj – narugala se i sjela. Guska su plivale u njenoj blizini po bistroj mirnoj rijeci.

Dojahao sam u dvorište Marasovih. Njihova zadruga imala je, kako je cura rekla, pet kuća . Stajale su stisnute jedna do druge.

Mile Maras, krupan, plećat čovjek, crne prosijede kose spletene u perčin, sjedio je na tronošcu, čvrsto koljenima stiskao jasenovu oblicu dugu oko metar i podjeljačem skidao sloj po sloj. Već se nazirao oblik vagira. Ne bih znao da je to on da mi guščarica nije rekla za taslake.

Čim je ugledao mog vranca, ustao je ostavivši taslak i podjeljač. Bio je visok, viši od mog tate, s pozamašnim trbuhom. Imao je na sebi staru vojničku odoru sa zakrpama na laktovima.

-Jeste li vi Mile Maras? – upitao sam čim sam sjahao. Moja glava dosezala mu je do pod rame, tako je visok bio.

-Tako me zovu. Kojim poslom, momče? A čiji si? Nisi iz ovog kraja.-Nisam. Iz Lovinca sam, iz zadruge Račića. Filip. Vi imate više kuća od nas.-Da ti nisi Danišin Filip. Onaj mali vragolan što jaše kao veliki. Daniša i ja smo

skupa vojevali kod…-Znam. Pričao mi je tata, ali mi nije rekao da ste tako veliki.-Ha… ha… ha…! – tako se nasmijao da mu se tresao trbuh.-Jurlina vam šalje ovo pismo – prekinuo sam ga čim je nešto htio zaustiti.-Jesi li ga pročitao? – strogo me pogleda.-Nisam. Moja je dužnost predati pismo. -Znaš li čitati?-Kako ne bih znao.-I stvarno ga nisi pročitao?-Ja sam Jurlinin teklić i dužnost mi je predati poruku.-Bit će od tebe pravi vojnik. Daj da vidim što mi to javljaPredao sam mu poruku. Čim ju je pročitao, uozbiljio se.-Imam pismo i za Iliju Šikića. Idem sad do njega.-Ne trebaš. On je sad na straži u Novom. Daj, ja ću mu predati.Dok sam mu predavao pismo, odnekud je iskrsnula djevojčica što je čuvala guske.-Zašto si ostavila guske, šašavico? – izbečio sam se u nju.Ona me začuđeno pogleda pa se obrati Mili: - Tata, je li ovaj mali pri sebi. Da se nije

najeo ludih gljiva.On pogled nju pa mene i poče se smijati:-E, moj šašavka, to si ti njih zamijenio.-Koga?

-Pa Ančicu i Tončicu. To su moje cure, moje ljepotice. Nema ljepših u cijeloj Lici i Krbavi.

-Kakva su to imena?-Tako ih zovemo od dragosti. Anka i Tonka. Moje blizanke. Samo ih ja i njihova

mama možemo razlikovati.Zagledao sa se u drugu blizanku i stvarno je bila tako slična prvoj da ih nitko živ ne bi

mogao razlikovati. Ipak mi je ona prva nekako više bila mila, na znam zašto. Ova kao da je to osjetila pa se nasmiješila.

-Znači, vidio si moju sestru. Jesi li se svađao s njom?

8

Page 9: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Začudio sam se. Otkud je ona to mogla saznati. Tek sam kasnije, kao odrastao čovjek, saznao da blizanka može osjetiti i na daljinu što proživljava njezina sestra, naročito ako proživljava nešto važno. Ova je naslutila da mi se njezina sestra dopala i da nije bila baš ravnodušna prema meni. Sad više nije bila narogušena ni posprdljiva. Kad sam uzjahao vranca da krenem natrag, skoknula je u kuću i donijela mi komad sira:

-Evo ti. Vidim na tebi da već odavno nisi jeo. Čujem kako ti nešto u trbuhu zavija.Mile se nasmijao, ostavio taslak i podjeljač i vratio se u kuću. Više nije izlazio. Valjda

se nekamo spremao ići. Očito je u Jurlininom pismu bilo nekakvih uputa. Blizanka je uzela taslak i podjeljač i odnijela ih u kućicu koja je čini mi se bila nekakva radionica. Na vratima se okrenula i nasmiješila mi se. Mahnuo sam joj rukom i pošao natrag u Smiljan. Na Bogdanici više nisam vidio lijepu crnokosu Ančicu. Ni gusaka nije bilo. Cijelim putem mi je pred očima bila njena crna kosa i krupne, krupne sjajne oči. Jeo sam njihov sir škripavac, smješkao se i sanjario kako se na livadi igram s Ančicom sve dok nisam stigao kući tetka Mićuna. Bila je to najmanja kuća u njegovoj zadruzi gdje su on i moja tetka s njegovom babom spavali na podu, bez kreveta, n hrpi slame prekrivene biljcima. Još nisu imali djece. Tog sam dana ostao kod tetke i prenoćio u njihovoj kućici. Ležao sam na biljcu kraj babe koja je cijelu noć tako hrkala da sam uspio zaspati negdje pred zoru.

Jurlina je osim mene jučer poslao i druge tekliće po selima. Znam da su teklići otišli s pismima u Baćinac, Pazariše, Novi, Divoselo, Rizvanušu,Lovinac Trnovac, Bilaj, Ribnik, Vrebac i Perušić, a da će stari Knežević zasigurno obavijestiti sva krbavska sela neka se dižu na ustanak. Gotovo su cijela Lika i Krbava bile spremne na bunu.

Kasno sam se probudio i čuo silnu galamu. Baba je nešto kuhala u crnom kotliću što je visio iznad ognjišta. Mrmljala je nešto i kad je ugledala da sam ustao i protegnuo, nasmiješila se i dala mi komad kruha i lončić tople varenike.

-Kakva se to galama čuje? – upitao sam je punim ustima i skoro se zagrcnuo.Nije me čula. Bila je nagluha i neprekidno je nešto mrmljala odmahujući glavom kao

da se zbog nečeg ljuti. Čim sam pojeo, istrčao sam i potrčao prema crkvi odakle se čula galama. Zatekao sam

gomilu od oko petstotinjak ljudi. Jurlina je stajao na povećem kamenu pred crkvom Blažene Djevice Marije od Karmela i srditim glasom objašnjavao kako se treba postaviti prema carskim činovnicima koji čine nasilje nad narodom i da silu treba silom suzbiti, a ti carski, zapravo komorski činovnici, uzrokovali su narodno nezadovoljstvo i što učiniti s onim graničarima koji ne pristanu na bunu. Ljudi su mu upadali u riječ i svašta predlagali: treba svakog takvog izroda odmah ubiti, treba mu zapaliti kuću, protjerati ih iz Like, zaplijeniti svu stoku… Na licima im se vidjelo da su bijesni i ogorčeni. Sastanak je trajao negdje do poslijepodne kad su se svi razišli i vratili se u svoja sela. Zapazio sam da je jedan crkveni zid napukao i činilo mi se da će se cijeli ćošak odvaliti, ali nitko na to nije obraćao pozornost. Svi su napeto slušali Jurlinu i prijetili se carskim činovnicima.

Među tom masom zasigurno je bilo i Pretzernovih uhoda. Lukavi zapovjednik zacijelo je htio saznati detalje dogovora o planiranju pobune.

Te je večeri, dok sam ja spavao kraj tetkove babe, Jurlina s još dvojicom Smiljančana zbog nečega pošao u Novi. Kad su jahali pokraj Oštre, zaskočila ih je straža odana Pretzneru. Dvojica njegovi pratitelja uspjeli su se othrvati, no Jurlinu su ščepali, svezali mu ruke na leđa, i nestali zajedno s njim u mraku. Iste noći Smiljanom se pronio glas da su Pretzernovi ljudi uhvatili Jurlinu i nestali netragom. Selo se diglo na noge. Ujutro su se najugledniji ljudi sastali u kući Vuka Gajića. Njegova zadruga od pet šest kuća bila je pod Bogdanićem, na rubu bara što su se sterale prema Bogdanici i Debelom Brdu. Dogovoreno je da se rano ujutro oglase sva zvona na crkvi, što je bio ugovoreni znak od ranije za dizanje bune, a bune su u Lici bile prečeste zbog krute komorske vlasti. To je ujedno bio i znak da sva pobunjena sela budno paze da Pretznerovi otmičari ne pobjegnu prema Otočcu odakle je on krenuo sa svojih

9

Page 10: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

dvjesto grenadira. Govorilo se da su to njemački grenadiri, ali nisu bili Nijemci. Više od pola njih bili su lički graničari obučavani po austrijskim vojarnama izvan Like, zato su ih zvali Nijemcima..

Jaku stražu od nekih desetak vojnika prvi je ugledao dječak iz Bilaja dok je čuvao koze. Jedan od tih stražara, strogi brkat narednik, zaustavio je grupu i priprijetio dječaku da ne čuva koze na državnoj zemlji i još mu je dodao kako je carska naredba o zabrani držanja koza već stupila na snagu. Zapisao mu je ime i prezime, ime roditelja i zadrugu kojoj pripadaju koze. Kad ga je dječak, nimalo uplašen, jer mu je i otac bio graničarski vojnik poznat po uspješnim hajkama na hajduke, upitao zašto to sve zapisuje, ovaj mu je odbrusio da i najzatucaniji lički graničar zna da je zabranjeno držati koze i da će njegovi platiti masnu globu. Dječak mu je pokazao bosanski grb i jurnuo između zabezeknutih stražara koji takav bezobrazluk još nisu doživjeli te nestao kroz grmlje. U trku je krajičkom oka spazio svezanog Jurlinu, velikog očevog prijatelja. U času je cijeli Bilaj saznao da Pretznerovi stražari vode Jurlinu prema Otočcu gdje će mu se suditi. Bilajske graničarske seljačke straže dobro naoružane pohitale su prema mostu, dočekali tamo komorske stražare, žestoko se s njom sudarili. Brkati narednik nije uspio ni izvaditi kuburu kad mu je sablja dječakovog oca zabljesnula pred očima i otfikarila pola glave. Samo se svalio na zemlju trzajući nogama, a mozak se raso po ugaženoj travi. Još su jednog stražara Bilajčani iskasapili sabljama, a ostali su u panici poskakali s mosta u zahuktalu Liku koja je tog dana bila nabijala od ljetnih proloma oblaka kao nikad prije. Oba su leša bačena za njima i voda ih je odnijela prema Kosinju. Jurlina je bio oslobođen

Sad mi je bilo jasno zašto je bio onako gnjevan dok je govorio pred crkvom uzbuđenoj gomili.

Pravo da ti kažem uopće ne znam što se u nastaloj zbrci dalje događalo, kako je Jurlina uspio sazvati sastanak pobunjenika u Cerovcu kod Gračaca, a ne u Smiljanu, i što su sve tamo dogovorili. Samo znam da su ogorčeni ljudi počeli paliti i pljačkati kuće viđenijih komorskih ljudi, da su odlučili kako treba porušiti kule u kojima su stanovali viđeniji časnici naklonjeni Komori kako se u tim kulama kasnije ne bi utvrdili komorski vojnici koje je predvodio Pretzner i ostali komorski časnici i dočasnici.

Pričao mi je Vid Jelinić iz Kolakovice, dvije godine stariji od mene kako su zapalili Mesićevu kulu i Mušaluku. Vid je bio prekrupan za svoje godine, a vješt u prikradanju čuvanim mjestima pa su ga buntovnici primili da ide s njima.

-Zašto kuću popa Marka Mesiće? – začudio sam se. – Pa on je najveći naš junak-Znam, ali njega već odavno nema. Valjda znaš da je umro u Bagu i da je za njim

žalila cijela Lika. Sada je u njegovim dvorima stanovao sinovac mu Vuk Mesić.-Čuo sam za njega. Tata mi je pričao da je bio satnik u Novom, pošten i pravedan.-Istina je sve što ti je pričao, ali nas je nagovorio Nikola Francetić jedan od naših vođa

u pohodu na utvrđene kule. Francetići su odavno bili u zavadi s Mesićima. Zbog nečega im se zamjerio sam pop Marko i ta je mržnja prešla na Vuka. Na Vukovoj strani bio je i sudac Peri, osvjedočeni komorski pristaša . Taj je gulio nas krajišnike kad god mu se pružila prilika.

-I kako vas je Vuk dočekao?Počeo je držati govor da nije dobro o što radimo i dižemo narod na bunu, ali ga je

Francetić prekinuo: -Satniče, sigurno znaš da se komorska vojska već približava Korenici i da bi se jedan

njen dio mogao lako utvrditi u tvojoj kuli. Zato ćemo ti je zapaliti, bilo ti pravo bilo ti krivo.-Pa…pa.. – nije dovršio Vuk, kad mu je iznad glave fijuknulo zrno iz nečije kubure.-Vidio je da ima posla s podivljalom ruljom, brzo je pokupio najvažnije stvari, potrpao

u kočiju i netragom nestao. Ne znam gdje su mu bila djeca i žena. Francetić je prvi upao u kulu i podmetnuo požar. Najprije je planuo krov. Mi smo nahrupili u prebogate odaje i popljačkali tko je što dohvatio. Najdragocjenje nam je bilo oružje. Bila ga je puna oružarnica.

10

Page 11: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Ja sam uhvatio sjajnu kuburu. Evo mi je za pasom – podigao je košulju i pokazao se izrezbareni držak sjajne male puške, kako sam ja tada zvao kubure.

-I što je poslije bilo?- Sudac Peri je čini mi se napunio gaće. Dok smo mi operirali po Mesićevoj kuli, on je

pokupio ženu i djecu i nekamo otperjao. Ali stići će ga već nečija kubura. Previše je ljudi kojima se zamjerio, a došlo je vrijeme da nekažnjeno možeš ukokati skota koji je pio krv narodu.

-I ti misliš da je to dobro što ste uradili?-Ne mislim ja ništa. Tako su vođe odlučile.-Kamo ste poslije krenuli?

-Na Perušić, zapaliti Oreškovićevu kulu. Tamo nas je poveo Vuk Gajić, onaj čija si pisma nosio u Bunić i u Debelo Brdo. Ne znam jesi li kad bio u Perušiću…

-Nisam. Slabo poznam taj kraj.-Već ćeš ga upoznati kad malo porasteš.Pogledao sam ga poprijeko. Nije bio ništa veći od mene, samo puno krupniji.-Hajde, hajde, ne ljuti se. Što si odmah objesio nos. Na Oreškovićevu kulu pošli smo

prečacem preko kose pa preko Vučjeg i Štulića vrha sišli u polje ravno kao dlan. Tu smo predahnuli odmarajući se malo duže. Dok smo se odmarali, stigao je i Jurlina pa smo odmah krenuli prema Oreškoviću, zaobišli visove Vršeljak i Knjinjaču i ugledali kulu. Stajala je na osami na uzvišenom mjestu, čvrsto građena. Dvadesetak ljudi moglo ju je lako braniti od brojnijih napadača nego što je bilo nas. Jurlina je strogo zapovjedio da se ne dira u samo selo jer će pozvati Perušićane da nam se pridruže. Kad nas je Orešković, za kojeg ne znam je li bio na našoj strani ili je simpatizirao komorske vlasti, ugledao, silno se iznenadio. Nešto je načuo da se zakuhalo u selima ispod Velebita, ali ni u snu nije mogao pomisliti da bi pobunjenici napali na njegovo imanje. Pojavio se na balaturi razdrljene košulje. Rukom je brisao omašćene brkove i polupunih usta pokušao nešto govoriti, ali ga je Jurlina prekinuo:

-Vidim da si se udaljio od naroda i nemaš pojma što se događa. Ne znam jesi li čuo, ili se praviš da ne znaš: na nas kreće vojska koja nas želi pretvoriti u komorske kmetove. zato smo odlučili spaliti tvoju kulu da se ta vojska u njoj ne bi ušančila…

Orešković je planuo kao živa vatra i naglo dohvatio dugu pušku koja mu je valjda ležala do nogu na podu balature. Ali kad je vidio da su se naše kubure i puške istovremeno uperile u njega, zašutio je i nestao u kuli. Vrlo brzo je pokupio što ima novaca i nešto robe te se sa ženom i dvoje djece otputio prema selu. Ne znam kamo je poslije otišao. Dvojica njegovih čuvara pridružila su se nama, a dvojica su pokupila nešto hrane i krenula za njim. Mi smo pokupili sve oružje i zalihe hrane, a perušićki seljaci koji su vrlo brzo doznali što se događa dotrčali su i iz podruma istjerali sve blago. Bilo je tu ovaca, krava i četiri konja. Kad je sve ispražnjeno, zapalili smo kulu. Jurlina je nagovarao Perušićane da nam se pridruže,ali nisu htjeli. Rekli su da će spriječiti vojsku ako bude išla preko njihovog mjesta i neće joj dopustiti prolaz prema Smiljanu.

-Što ste poslije radili?-A što bi drugo nego slavili. Okrenuli smo na ražnju nekoliko debelih janjaca, privukli

bačvu dobrog mletačkog vina s Paga i nastavili se veseliti. Dok smo mi bančili, pristigao je Milin iz Bunića…

-Je li to sinovac starog satnika Kneževića.-Ne znam ti ja to. Samo znam da je došao s grupom svojih ljudi. Sve neki mrki, dobro

naoružani krajišnici. Bilo je među njima ljudi iz Šalamunića, Bunića, Pišaća, Tolića, Mekinjara i Podlapače, većinom Vlasi, osim Podlapčana i nekolicine iz Pišaća, iz zaselka Čorci.. Čuo sam kako Milin priča Jurlini i Vuku o pokušaju da napadnu Korenicu, ali kad su čuli da krajiški satnik Milanez ima stožer od preko sto dobro uvježbanih vojnika i dva topa, uvidio je da ne bi ništa postigao, samo bi mu izginulo ljudstvo pa je odustao. To mu je

11

Page 12: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

savjetovao Dobrivoje. To je valjda taj stari satnik kojeg ti spominješ. Ja sam poslije našao komad papira koji je Milinu ispao iz torbe i pročitao. Bio je to neki oglas kojim se pozivaju svi domaćini zadruga da pristupe buni. On domaćine naziva fundus.

-Jesi li zapamtio što je pisalo?-Jesam, od riječi do riječi. Pa i ponio sam taj papir. Evo, ti znaš dobro čitati pa pročitaj

i objasni mi.Uzeo sam list i pročitao što je to pisalo: „Porkulabe funduse…-Što je to fundus – prekine me u čitanju.-To ti znači imanje, imovina, sve ono što posjeduje domaćin uključujući i zemlju.-A tako…Čitaj dalje.-…zapovijeda ti se da sa svim svojim odabranim ljudstvom dođeš s druge strane Like

u Budak. Ukoliko se ne odazoveš ovom pozivu, oduzet će ti se sav fundus i bit ćeš odgovoran. I još se dodaje, ne smiješ napadati puk korenički i bunićki jer su oni naši saveznici za očuvanje starih pravica…

-Pa ne piše baš tako –pobuni se Vid. –Meni su drukčije pročitali i malo sam toga razumio.

-To je uglavnom ovo kako sam očitao. Na ovaj pozivu nije se na vrijeme stigao odazvati satniku Mate Javor, podlapački knez

pa je veća grupa pobunjenika pošla u Podlapaču da se uvjeri je li ga porkulab Dubrovac zatvorio pa je s njim stao na komorsku stranu, to sam saznao kasnije od tetka Mićuna koji je tamo bio s njima. Javor je sa svojim ljudstvom najprije bio otišao u Mekinjar da tamo proslijedi poruku Dobrivoja Kneževića graničarima i preda je knezu, a potom je obilazio stražu na rubovima sela da za svaki slučaj spriječi Pretznerove Nijemce i nije ga bilo kod kuće. Zato nije stigao javiti starom Dobrivoju da dušom i srcem pristaj uz njega. Uvjerili su se da je to istina i nisu mu zapalili kuću niti je opljačkali pa su odlučili razoriti dobro utvrđenu kuću, zapravo kulu, starog Jurice Holjevca koji je većinu Podlapčana tamo doveo od Brinja i podijelio im zemlju. Sebi je zadržao najbolje komade. Bare ispod njegove utvrđene kuće narod je prozvao Holjevčevim. Stari Holjevac, dobro držeći starac od nekih sedamdeset i nešto godina nije bio kod kuće pa je pobunjenike dočekala njegova planinka. Širom im je otvorila čvrsta dvorišna vrata i naredila slugama da pod hitno ispeku nekoliko janjaca. Kako svi nisu mogli stati u kuću, napravili su u širokom dvorištu duge stolove od izblanjanih dasaka, prekrili ih bijelim stolnjacima. Čitavi stolovi bili su pretrpani narezanim komadima kruha, uštipcima, bukarama punim vina i rakije, a ubrzo je stigla i janjetina. Holjevčeva planinka gledala je pobunjenike, sve mladi momci kao od gore odvaljeni, smješkala se i odjednom zaplakala.

-Kad vas gledam tako kršne, zdrave i rumene – prozborila je kroz suze – još me više uhvati tuga što nemam svoje djece. Nije nam Bog dao tu sreću.

Svi su se samo pogledali i navalili na obilje što se nudilo na dugim stolovima. Kad su se dobro najeli, svaki od „momaka“ dobio je pozamašan komad pečene janjetine i debelu krišku kruha. otišli su veseli i razdragani. Bili su uvjereni da je selo na njihovoj strani.

Pitao sam tetka Mićuna otkud on tako dobro pozna to selo. Rekao mi je da se selo ne zove Podlapača nego Podlapac . To mu je kazivala njegova baba rođena u tom selu. Djevojačko joj je prezime bilo Rosandić. I još mi je rekao da su graničari htjeli uhvatiti podlapačkog porkulaba Dubrovca, ali ni njega nisu našli. Nisu mu n kuću srušili jer ih je od toga odgovorila Holjevčeva planinka hvaleći porkulaba da je miran, dobar i pošten čovjek

Dok su oni bili u Podlapači, Jurlina je s tridesetak ljudi obilazio Bilaj, Ribnik, Barlete i Vrebac da se uvjeri jesu li ustanici spremni udariti na Pretznera. Ti su obilasci trajali nekoliko dana, a onda se pronio glas da je Pretzner sa svojom vojskom stigao u Kanižu i dobro se utvrdio u kapucinskom kloštru. Nisam znao što je to kloštar pa mi je tetka objasnila da je to samostan, a dali su ga sagraditi kapucini iz Baga i uz njega gostinjac, to jest prenoćište s više

12

Page 13: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

soba, kuhinjom i štalama za konje i kolnicom za više kola. Da su štale i kolnica nedavno podignute i napravljene od brvana, a pokrivene bujadinom. Odmah do kloštra bile su dvije vojničke zgrade i nekoliko stanova satnijskih časnika. Pretzner se sa svojim časnicima smjestio u samom kloštru a ostali vojnici u vojnim zgradama uz kojih su bile i konjušnice. Odmah je oko kloštra i vojnih zgrada porazmjestio jake straže. Ni muha nije mogla proći a da je straže ne bi opazila. Oko kloštara ili samostana bio podignut dosta visok zid još prije nego su sazidane vojne zgrade tako da se u njega moglo ući samo na glavni ulaz, gdje je Pretzner također postavio dobro naoružanog stražara. U isto vrijeme stigao je i Tadija Kolaković, porkulab Prozor-grada vodeći četiri stotine pješaka i stotinu konjanika. On se sa svojim ljudima stacionirao u zgradama i konjušnicama kaniške satnije, a kako nije bilo dovoljno mjesta za sve ljudstvo, dobar dio vojnika i konjanika porazmještao je po kućama domaćih ljudi. Neki su ih rado primili jer su vojnici bili naši, domaći ljudi i govorili su domaćinima da su došli smiriti uzbuđeni narod i da nema govora o podčinjavanju pod Komoru. Kanižarci su se smirili i još su rekli da će razaslati svoje ljude, domaće policajce, po selima kako bi smirili uzbuđene i ustrašene žene koje su uvijek rogoborile protiv rata i nasilja. Ipak je bilo Kanižaraca koji im nisu vjerovali pa je dobar dio njih kriomice otišao u Smiljan očekujući Jurlinu. Za razliku od bojnika Pretznera, vojnika njemačkog drila, Kolaković je bio njegova sušta suprotnost: naoko veseljak, blagoglagoljiv, uvijek nasmiješen, dobroćudan, a ustvari izvanredan strateg i vrlo lukav zapovjednik. Kud je god prolazio, širio je glas da dolazi po carskom nalogu pomoći krajišnicima da im se vrate stare pravice, da sami biraju svoje arbitre, da neće više biti nameta ni globa kakve su nametnuli komorski činovnici i da će se svima oprostiti što su se digli protiv cara, i vođama i sudionicima ustanka. I ako bi slučajno uhvatio kojeg pobunjenika, odmah bi ga pustio i ovaj je poslije pričao da Kolaković dolazi u miru i da nikome neće pasti ni dlaka s glave. Neki su podlegli tim glasinama i vratili se svojim svakodnevnim poslovima, no Perušićani mu, unatoč svoj njegovoj blagoglagoljivosti, nisu pustili prolazak kroz svoje selo. On je mirno saslušao njihove razloge. Rekli su mu da nisu u ustanku, ali da ga ne žele propustiti kroz selo jer se boje ustaničke osvete. Zaobišao je Perušić i krenuo prema žarištu bune .Pričalo se da e između njega i Perušićana bilo nekih manjih čarki.

Čim je dočuo da su Pretzner i Kolaković stigli u Kanižu, i to neometano, Jurlina se razbjesnio. Po svim selima koje je bio išao obilaziti, a to su bila i vlaška i bunjevačka sela sakupio je prilično jake snage i sve ih doveo pod Miljaču u Smiljan. Još prije pristigli su graničari iz Budaka, Mušaluka i Kule. Dugo su se dogovarali i vijećali što sada raditi kad je stigla vojska. Jurlina, uvjeren da je to komorska vojska sa specijalnom naredbom da pokori graničare i opet ih podvrgne komorskoj vlasti , naredio je Vuku Gajiću da napiše poruku Pretzneru. Nosio ju je u Kanižu Vid Jelinić iz Kolakovice. Ono što je on uradio, ja ne bih nikada. Pročitao je poruku, premda mu je Vuk izričito zabranio, jer su to vojne tajne. Kad sam ga upitao što je pisalo, opet mi je rekao da puno toga nije razumio. Jurlina je nešto pisao da je on opunomoćenik naroda, da ga je narod izabrao kako mora izvršavati sve ličke poslove i da lički narod ne želi primiti policiju koju predvodi Pretzner ako je ta policija došla od Komore, da će on braniti narod Like i cijele ličke granice i od Turaka i od komorskih gulikoža i da više voli biti pogubljen od carskog mača nego od izdajničke neprijateljske komorske ruke…

Dalje ću ti pričati kako je Jurlina prestao biti vođa velike smiljanske bune.Pretzner je predložio Kolakoviću da ode pregovarati s pobunjenicima ili rebelima,

kako nas je nazivao. I ja sebe ubrajam u pobunjenike, premda sam imao tek petnaest godina.Kolaković je odabrao dvadesetoricu dobro naoružanih kršnih momaka, obukao najnoviju časničku odoru, uzeo bijelu zastavu i pošao u Smiljan. Ja sam se bio ugurao između Jurline i Mile Marasa i slušao kako planiraju napad na kloštar u Kaniži, kad je straža dojavila da se približava graničar u časničkoj odori s jakom pratnjom i podignutom bijelom zastavom.

13

Page 14: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

-Jurlina, da ih poskidamo? – javi se meni iza leđa Joso Devčić iz Baćinca, žestoki i nepomirljivi protivnik komorskih činovnika koji su mu vjerojatno negdje nanijeli golemu nepravdu. Bio je, koliko sam čuo, neustrašiv i kad plane, za gol nož bi uhvatio. Kad ga čovjek vidi, rekao bi da je onako nizak i mršav, velikih plavih očiju, miran kao curica.

- Nemoj biti lud! – smireno mu odgovori Mile Maras. – Vidiš da dolaze pregovarati.-Ne vjerujem ja njima ni sa zastavom ni bez nje. Gadnu nam kašu spremaju - uporan je

bio Joso.-Pusti, Joso, da vidimo što hoće. Javite stražama da pooštre pažnju – smiri ga Jurlina.Kolaković je jahao na visokom bijelom konju. Jedva ga je držao na uzdi. Kad nam se

približio, sjahao je i stao ispred Jurline i Mile. Bio je to malo stariji čovjek, negdje između četrdeset i pedeset godina. Ravan kao svijeća, u paradnoj odori, sa sjajnom sabljom pripasanom za pojas. Imao je prosijede njegovane brkove, zašiljene na vrhovima prema gore, sjajili su se od nekakvog ulja ili masti, ne znam od čega. Znam samo da naši Lovinčani nisu imali tako svjetlucave brkove. Ja sam se odmah sakrio iza Mile, povremeno virkao prema tom kicošu bojeći se da me ne uoči.

Kad je progovorio, glas mu je bio blag, dopadljiv, reklo bi se sladak, tako da su ga svi počeli pažljivo slušati ocjenjujući prema tom glasu da bi Kolaković mogao biti dobar, pošten i iskren čovjek. Ljudi su se nekako počeli osjećati komotnije, napetost je popustila. Svi vojnici iz njegove pratnje su sjahali i pustili konje da čupkaju travu sve onako preko žvala. Uzde nisu ispuštali iz ruku. Vrlo brzo se ispostavilo da mnogi od njih poznaju naše ljude pa su se izmiješali s nama prepričavajući uspomene iz vremena kad su zajedno protjerivali Turke iz naših krajeva. Nastala je neka čudna prijateljska atmosfera kao da se nisu susrele dvije suprotstavljene strane. Uostalom, svi smo bili graničari, neki u odorama kao vojnici, a neki u domaćoj odjeći kao naši policajci koji paze na red po selima, a vojničke odore oblače kad se ukaže potreba. Ubrzo se začuo i smijeh. To su Lovinčani zbijali šale na račun Divoseljana ili pojedinaca iz Kolakovićeve pratnje koje su otprije poznavali. Najglasniji je bio moj Lovinčanin, zapravo Svetoročanin, Marko Krpan. Njegov zarazni smijeh i šale prešli su s Lovinčana i na ostale pa se dobio dojam da je ovo neki seoski sajam, a ne ustanička atmosfera.

-Koji je od vas Jure Tomljenović – obrati se on Josi Devčiću koji je još uvijek bio namrgođen i napet. – Jesi li ti?

-Ja sam – iskoraci pred njega Jurlina. – Ako si došao sa zlim…- Ma što je tebi? Nisi li čuo da dolazimo smiriti stanje i pokažnjavati komorske

činovnike i časnike koji su sve ovo zakuhali. Pa mi smo carska vojska, mi štitimo narod od nepravdi. Jasno nam je, i znamo što se sve po Lici i Krbavi događalo i kako se provodio carski zakon. Za to će mnogi od tih lakomih i gramzljivih sudaca i časnika biti strogo kažnjeni.

-Ne slušaj ga! – šapnu Joso Devčić Jurlini u uho.-Što ti šapćeš? Pa mi smo u miru došli. Jesi li možda čuo da smo kome što nažao

učinili otkad smo ovamo došli? Perušićani su mi ubili dva čovjeka, a mene ranili, srećom lako, i nisu mi dali da prođem, pa sam im oprostio jer znam zašto se narod digao.

-Istina je da niste, barem za sada – odgovori mu Jurlina. – Reci što predlažeš?-Evo ovako! – nakašlja se Kolaković. – Najugledniji ljudi među vama poći će sa

mnom u Kanižu. Gospodin Pretzner se stacionirao u samostanu i tamo ćete s njim razgovarati kako da se smiri ovo nesnošljivo stanje.

-Jurlina, ne slušaj tog ufitiljenog kicoša!- ovaj put glasno, da ga svi čuju, poviknu Joso iz Baćinca. – Svi smo mi carski vojnici, samo što su neki bliže caru pa znaju sebi pribaviti više privilegija. On je carski vojnik, a mi kao da nismo. Je li možda on više krvavio gaće na turskoj granici od nas…

14

Page 15: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Kolakoviću od bijesa iskočiše žile na vratu, lice mu se zacrveni, ali se suspregnu u zadnji čas. Već je bio posegnuo za sabljom.

-Dobro je, Joso, dobro! – Ilija Šikić iz Debelog Brda, uhvati buntovnog Baćinčanina i povuče ga natrag među pobunjenike koji su se bili natiskali iza Jurline. Šikić je bio srednjovječan čovjek, prosijede kose, vrlo ozbiljan i autoritativan, visok gotovo kao Jurlina, samo malo krupniji.

- Da se razumijemo, Kolakoviću! – oglasi se Jurlina. – Vi ste meni načinili veliku nepravdu. Htjeli ste me strpati u tamnicu kao da sam ja državni neprijatelj, a samo tražim pravdu za svoj narod i sebe. Mene je cijela Lika izabrala za vođu i ja svoj narod neću iznevjeriti. Radije ču poginuti od carskog mača nego da mi komorski…

-Znam to. Pročitao sam tvoju poruku kod bojnika. To je bila greška – prekine ga Kolaković. – Takve se stvari više ne mogu ponoviti. Evo ovako ćemo. Sa mnom će u Kanižu poći, kako sam rekao, najugledniji među vama, oni koje narod u njihovim selima najviše poštuje. Kad im gospodin Pretzner objasni o čemu se radi i kako da smire uzbunjeni svijet, reći će im da se vrate svojim kućama i počnu raditi na smirivanju situacije.

-A koji su to po tebi najugledniji među nama? – opet se javi Joso Devčić.- Pa kad baš želiš znati – opet se jedva suzdrža Kolaković - ti svakako ne spadaš među

te. Evo ovako – nakašlja se. -Zamolio bih da sa mnom i mojim ljudima pođu časni graničari Nikola Francetić iz Novog, Dmitar Krajnović iz Divosela, Mile Maras i Ilija Šikić iz Debelog Brda, iz Divosela neka još pođe i Tomo Obradović, a iz Lovinca Marko Krpan. Da, još sam zaboravio, zamolio bih još poštovanog satnika u mirovini Dobrivoja Kneževića iz Bunića i mladog gospodina Milina Kneževića također iz Bunića…

-Možeš im staviti soli na rep!- oglasi se netko iza mojih leđa.Okrenuo sam se da vidim tko je to rekao, ali nisam mogao odrediti. Neki oko Jose

Devčića su se smijali drsko gledajući u Kolakovića. Malo me je zazeblo oko srca jer sam pomislio kako će Kolaković poživčaniti i narediti pratnji da nasrne na tu grupicu bundžija, no ništa se nije dogodilo. Kolaković je bio isuviše lukav i pametan da tako nešto pokuša. Graničari bi ga sasjekli, i njega i pratnju.

-Stari Knežević nije ni dolazio ovamo, a Milin se još iz Mušaluka vratio u Bunić sa svojim ljudima – priopći Dmitar Krajnović, pomalo iznenađen što je prozvan. Ne smatra sebe tako uglednim jer u Divoselu baš ne uživa neku veliku čast zato što je premlad, jedino ga možda uvažavaju zbog osobne hrabrosti i sposobnosti što bez problema može organizirati ljude svoga naraštaja za svaku akciju, naročito ako se radi o vojničkim pothvatima. Bio je crnokos, duga vrata s istaknutom jabučicom, hitrih pokreta. Za pojasom je imao dvije kubure.

Kad sam čuo da Kolaković proziva Marka Krpana iz Lovinca, to prozivanje odmah mi je bio sumnjivo i nije slutilo na dobro. Krpana nisam dobro poznavao jer je bio iz Svetog Roka a ne iz Lovinca, a je li uživao ugled časnog u uglednog domaćina nisam baš bio siguran. Nekako mi se činio previše bezbrižan i uvijek spreman na šalu. Oko njega je uvijek sve prštilo od smijeha. Imao je bucmasto, rumeno lice poput djevojke, a čini mi se da je volio češće posezati za čašicom

Nastala je kratka tišina. Sve su glave bile okrenute prema prozvanima koji su se, jedan po jedan, izdvojili iz mase i stali pred Kolakovića.

-Ljudi, idemo – prvi je prekinuo tišinu Jurlina Tomljenović. – Kolakoviću, smatram te časnim čovjekom i držim te za riječ, premda baš puno ne vjerujem bojniku Pretzneru. Imam dojam da je u dosluhu s komorskom gospodom…

-Imaš moju riječ! – smireno mu je odgovorio Kolaković. –Ja je nikad nisam pogazio.- A koja si ti uvažena glava i tako važna osoba da ti se može vjerovati? – priupita ga

Nikola Francetić iz Novoga, rudlave smeđe kose spletene u perčin, suha, ispijena lica, sjajnih zelenih očiju, onaj što je predvodio pobunjenike u paljenju Mesićeve kuće u Mušaluku. – Nisi ti nadređen Pretzneru…

15

Page 16: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

-Ne vodi brigu o tome – već pomalo nervozan odvrati mu Kolaković. – Sve sam dogovorio s gospodinom bojnikom. On će osobno porazgovarati sa svakim od prozvanih. Dao mi je riječ da nikome neće pasti ni dlaka s glave.

-Živi bili pa vidjeli – promrsio je sebi u bradu Francetić. – Idemo, ljudi.Prozvana grupa je krenula prema Kaniži predvođena Kolakovićem i okružena

šutljivim konjanicima.Gledao sam za njima. Polako su odmicali prema Kolakovici pa uz obale Bogdanice

otpješačili kroz rakite i nestali mi s vidika. Zadnji od pozvanih išao je Tomo Obradović, čovjek silnih, kao ugalj crnih brčina i perčina spuštena do pola leđa. Njega su Divoseljani smatrali velikim junakom, a znao je okupiti oko sebe puno ljudi pjevajući junačke pjesme uz gusle.

Pod Miljačom je nastao tajac. Nitko nije očekivao da bi Jurlina dobrovoljno pošao pred Pretznera kao da nije bio siguran jesu li ga ono bili uhvatili njegovi ljudi ili potplaćeni komorski časnici iz Otočca.

Kad su oni zamakli, među nas je dotrčala vrlo uzbuđena žena, povisoka i blijeda. Bila je negdje u godinama kao i moja mama.

-Gdje je Jure! – na blijedom licu pojavio se malo rumenila od neke nelagode ili zbunjenosti što se sama našla među tolikim muškim svijetom. – Došla sam mu nešto važno reći.

-A što mu ti ovdje imaš reći? – javi se netko iz grupe Marka Krpana. – Da se možda krava ne teli? – zasmijaše se Lovinčani i Svetoročani.

Priđe joj moj tetak Mićun i nešto šapnu na uho. Ona ode bugareći. Njezin plač odzvanjao je cijelom ravnicom ispod Miljače.

-Što si joj rekao, Mićune kad se toliko prepala? – priupita netko.-Pa ono što ste svi vidjeli! – odgovori Mićun ne okrećući se da vidi tko je to pitao. –

Istinu sam rekao. Otišao je u Kanižu na noge Pretzneru.- Bojim se da se nijedan od njih više neće vratiti – smrknuto promrsi Joso Devčić. –

Kako su se samo dali namamiti. Pa ljudi moji, mi smo digli bunu! – povisi glas. - Je li ikada itko čuo da su vojne vlasti bile blagonaklone prema vođama bune, a oni su vođe. Kako su samo odabrali tobož najuglednije domaćine. Kao da među nama nema stotine uglednih domaćina. Ja vam jamčim da će u Pretznerovim rukama završiti i oba Kneževića. Već će on poslati svoje žbire u Bunić da ih namame slatkim riječima kao što je Kolaković namamio Jurlinu i društvo. Ne zvao se ja Joso Devčić ako ne bude tako.

Ja sam još neko vrijeme ostao među njima, a onda se vratio pod Krčmar tetki. Bio sam ogladnio, a tetka mi je tog dana obećala narezati pršuta. A pršut sam volio iznad svega. Meni se čini da su mi ga i oči jele. Ona je to znala pa mi je zagonetno se smiješeći rekla da će me nešto lijepo dočekati kad se vratim ispod Miljače. I dočekala me hrpa tanko narezanog pršuta. I još mi je prikričila da se ne motam previše oko Mićuna niti da s njim lajsam okolo. To su preozbiljne stvari. Znam da se bojala za mene, jer ovo što se događalo uistinu je ozbiljno i opasno, a ja sam, kako je ona naglašavala, još dijete premda sam se već počeo momčiti. Malo, malo pa mi je pred oči dolazila slika lijepe crnokose Ančice kako sjedi na obali Bogdanice, plete i čuva guske, a oči joj se sjaje, sjaje.

Toga dana ni cijele te noći Jurlina se nije vratio iz Kaniže.Ujutro sam se izvukao iz kuće i sjeo na hrpu kamenja pokraj duboke jame. To je bila

jama za podrum nove tetkove i tetkine kuće, a hrpa već obrađenog kamenja bila je pripremljena za zidare. I građa za krov bila je složena u dvorištu. Tetka mi je rekla da samo čekaju dva zidara iz Trnovca s kojima se tetak dogovorio da će početi zidati kad se ova gužva oko bune smiri. I oni su bili u buni. Upravo su ta dvojica pretukla jednog domaćeg časnika i zapalili mu kuću jer s žestoko bunio protiv onih što su ustali protiv nepravde, a prijetio je i da će ubiti Jurlinu čim ga se dočepa. U novoj kući živjet će i tetkin djever sa ženom i troje djece.

16

Page 17: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Kuća neće biti podignuta na kat niti će imati balaturu, nego zidana u dužinu, a podrum će se protezati samo ispod onog dijela gdje će boraviti tetka i Mićun.

Dok sam ja sjedio i razmišljao što će biti s Jurlinom, došao je tetak, donio praznu vreću, smotao je i podmetnuo mi da sjedim na njoj a ne na golom kamenju. Pažljivo se okrenuo i šapnuo mi:

-Uzet ćeš ovu vreću i odjahati u Kanižu. U samostanu potraži svećenika Šimuna koji je zadužen za rad samostanske kuhinje i reci mu da te šalje mama po stari kruh za prasce…

-Kako mama? Što je tebi, Mićune?-Pst! Tiše. To je novi svećenik tamo i ne poznaje još naš narod, a kažu da rado daje

ženama ostatke hrane i suhi kruh da od toga naprave napoj za prasce. Zna se dogoditi da i po desetak žena dođe ranu ujutro u kloštar po te ostatke. Nitko u tebe neće posumnjati, a ti ćeš izvidjeti što je s našim ljudima dok se budeš motao po kloštru.

Dok mi je on šaptao, došla je tetka s komadom kruha i bukaricom tople varenike:-Evo, Filipe, jabuko moja, malo se okrijepi. A što ti ovaj moj tulipan tako važno

šapće?-Ništa, što bih mu šaptao. Govorim mu gdje se ovdje na Krčmaru može sakriti ako nas

napade vojska...-Bog s tobom, Mićune, što to govoriš! Kakva vojska? – zaprepasti se ona i skoro joj

bukarica ispade iz ruku.-Ma nište, tetka. Znaš ti njega.-Malo, malo pa me isprepada sa svojim benastim šalama. Pa dobro, čovječe, kad ćeš se

jednom uozbiljiti. Tetak se samo nacerio, a ona ljutito otperjala u kuću. Ubrzo se začulo kako baba i ona

zveckaju loncima i padelama. Valjda spremaju nešto za glavno jelo.-Jesi me razumio - nastavio je tetak tihim glasom. –Moraš saznati što je s Jurlinom.

Ako ne uspiješ sam, naći ćeš tetu Dragicu. To je postarija žena, šepa na lijevu nogu i radi u kloštru kao čistačica gostinjskih soba i kuhinje. Ona je odavde ispod Bogdanića. Reci da te ja šaljem i da te skrivečki dovede do prostorije u kojoj su zasigurno zatvoreni naši ljudi. Ti su snalažljiv, to sam se uvjerio, i sigurno ćeš naći načina da zaviriš tamo gdje su naši ljudi.

-Pa kako ću ja tamo otići? Daleko je.-Uzjahat ćeš vranca, metnuti ovu vreću pod guzicu i lijepo odjahati. Straža će te pustiti

kad im kažeš da te mama šalje po stari kruh velečasnom Šimunu. Sigurno će te pustiti jer djeluješ dobroćudno. Ako te ne puste, ti plači. Reci da će te mama istući ako se vratiš prazne vreće.

Tetka je opet izašla:-Vi još šapćete. Čime ti sad puni glavu? Ne slušaj ga, Filipe. Samo mlatara tim

jezičinom. Umalo nije zaglavio kao jadni Pajo…-Ma ništa, teta! Idem malo projahati vranca, pa ako se Jurlina danas ne vrati, ja bih

išao kući.-Dobro, jabuko moja. Kad pođeš, ponijet ćeš mami šarenicu koju sam joj još lani

obećala, a tek sam je otkala prije mjesec dana – skrenula je u kokošinjac i začas se vratila noseći u zaslanu hrpu jaja. –I ne slušaj ovog mog zjakana! – dodala je usput. - Šteta što nisu mirnija vremena pa da od njega naučiš kako se prave bukare, vučije, breme, preslice, vretena, žlice i još puno toga. Tu je pravi majstor. Od njega naručuju iz svih okolnih sela… – zastala je na vratima.

-Hajde, hajde, stara, ne hvali me. Što će to malom. On će postati visoki časnik, a možda ode i u carsku gardu…

Kad je ona nestala u kući, ja sam uzeo smotanu vreću, izveo iz štale vranca, prebacio mu vreću preko leđa, uzjahao i polako otkasao prema Kaniži.

17

Page 18: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Jahao sam uz desnu obalu Bogdanice kroz nisko grmlje i guste rakite. Moj vranac bi usput dohvatio kakvu mladicu ljeskova ili glogova grma i hrskao. Mahao je glavom kao da se veseli što sa mnom ide kroz ovo za njega carstvo obilja: zelena trava, divlja djetelina, mladice najraznovrsnijeg grmlja…, a nitko ga ne tjera iz tog obilja.

Pred kloštrom ili samostanom našao sam se još prije podne. Visoki zidovi okruživali su ovo, činilo mi se, dugačko zdanje tako da se izvana nije moglo vidjeti koliko ima vrata i prozora niti se moglo procijeniti koliko je tu prostorija. Vidio s samo krov na jednom kraju pokriven šimlom, a na drugom bujadinom. Pretpostavljao sam da je krov od bujadine natkrivao prostore za smještaj zaprežnih kola i sklanjanje konja od kiše. Mi u Lovincu to smo zvali šuflinima. Naša glavna birtija imala je veliki šuflin pod koji je moglo stati i po desetak kola s konjima. Zato su se tamo često navraćali trgovci što su preko Velebita dovozili vino, sol, smokve i sve ono čega kod nas nije bilo. Jedino nije imala soba za spavanje pa su ljudi , ako bi malo duže ostajali, spavali u svojim kolima.

S druge strane kloštra bile su vojničke zgrade.Vidio sam da je oko kloštra, daleko izvan zidova, i oko vojničkih zgrada, bilo

podignuto nekoliko grudobrana iza kojih su ležali vojnici s puškama naslonjenim na te grudobrane. Odmah mi je bilo jasno da su se pripremili za obranu od pobunjenika. Pravio sam se da me to ne zanima pa sam pjevušio kao bezbrižan dječak koji uživa u jahanju i pravi se važan.

Pred glavnim ulazom dočekao me namrgođeni stražar, neobrijan, podbuhla lica i zgužvane odjeće. Očito je po kazni bio natjeran da tu stražari jer je vjerojatno prethodne noći negdje bančio. Nije imao puške.

-Klapac, stani malo! – isprečio se ispred mene i vranca. – Kud si navalio. Ovo nije mjesto za djecu.

-Poslala me mama…-Mama ga poslala. Ma nemoj! Što tvoja mama ima s vojskom? – nacerio se. – Da

možda ne nosiš poruku njezinu švaleru…-Daj, ne gnjavi dijete! – kraj njega se pojavi mlad vojnik zategnute i dotjerane

uniforme, s puškom na ramenu. Ovaj zgužvani, izgleda, nije bio na straži. Vjerojatno je bio kakav zaposlenik u kloštru pa su mu dali staru vojničku odoru.

-Klapac, čiji ti je to angir? – nije se dao maknuti zgužvani. –Da nisi čijeg maznuo s livade.

-Ajde, gubi se u štale i donesi konjima vode! – odgurnu ga pravi stražar. –Pusti dijete da prođe.

Zgužvani otetura. Tek sad sam se uvjerio da nije vojnik i još je pijan, ali mi se nekako činio simpatičan.

-Kakvim poslom, momče? – upita me mladi stražar kad se zgužvani negdje izgubio.-Mama me poslala po starog kruha za prase da…-Pa u čemu ćeš ga nositi? nećeš valjda…-U ovoj vreći – pokazao sam mu na vreću na vrančevim leđima koja mi je služila

umjesto sedla. –Rekla mi je da zamolim velečasnog Šimu…-Dobro. Prolazi – pomilovao je moga vranca po njušci. –Uh, što bih volio imati

takvog! – nasmijao se i propustio me.Ujahao sam i sjahao odmah pokraj zida, do visoke sive vojničke kobile koja je jela

suhu djetelinu iz punog koša. Skinuo sam vreću zgužvanu i toplu od konjskih leđa i moje guzice. Vranac je navalio na djetelinu. Najprije je onjušio kobilu ispod repa, pa kad je valjda osjetio da od ljubavi neće biti ništa, pridružio se krakatoj bedeviji. Kojih desetak, dvadeset koraka od zida protezao se kloštar s više prozora. Bili su tako niski da sam mogao zaviriti kroz njih kad bih se popeo na prste. Ulaz je bio s druge strane. Pomilovao sam vranca po vratu i pošao na drugu stranu potražiti ulaz.

18

Page 19: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

-Vidi se da ti je pastuh prirastao srcu kad si mu u času našao najkvalitetniju hranu – začuđeni stražar je gledao prema košu s djetelinom. – Izgleda da te sluša poput malog djeteta.

-I ja njega! – nasmijao sam se držeći u ruci praznu vreću. – Kad ga pomilujem po vratu, to je znak da mora ostati na mjestu gdje sam ga ostavio.

Vojnik se začuđeno zagleda u oba konja: -Eno gleda za tobom i klima glavom kao da ti govori kako će ostati u društvu bojnikove kobile.

Ja sam ga tobož radoznalo pogledao i zapitao kako izgleda čin koji nosi bojnik jer da nikad nisam vidio tako visoki časnički čin.

-Samo ti hajde potraži svog popa – pokazao mi je prstom prema ulazu u kloštar. Nije mi htio objašnjavati ono što je smatrao da svatko zna jer je njemu kao vojniku bilo neshvatljivo da ja kao graničarski momak to ne znam. Možda je pomislio da sam preglup pa se okrenuo.

Ušao sam u kloštar potražiti velečasnog Šimuna.Odmah iza ulaznih vrata dočekao me zgužvani i šapnuo mi: -Jurlina je u sobi viza vi

tvog konja. Nisam razumio što mu to znači viza vi. -Prozor je samo pritvoren – pažljivo se okrenuo i nastavio šaptati, -Kad se budeš

vraćao, samo prstom gurni prozor da se otvori.Sad sam shvatio što znači viza vi. Htio sam i ja nešto šapnuti, ali zgužvanog je nestalo.

Samo sam ugledao pete kako zamiču niz dugački hodnik. Ovaj put nije teturao. Srce mi je od uzbuđenja počelo brže kucati.

Po cijelom kloštru sam tražio velečasnog Šimuna, ali ga nisam našao. Iza jednih vrata začuo sam srditi Jurlinin glas i smireno brundanje vjerojatno Pretznerovo ili nekog od njegovih časnika zaduženih za ispitivanje pobunjenika.

Dok sam lutao, opet sam sreo zgužvanog. Sjedio je u praznoj sobi s bocom rakije ispred sebe. Vidio sam kako naginje bocu i prska se po prljavoj košulji. Ugledao me i pozvao prstom k sebi:

-Reći ćeš Mićunu da su noćas sve naše ljude odveli pod jakom stražom u Otočac. Pretzner je zadržao samo Jurlinu. Njega će posebno voditi drugim putem – šaptao je gledajući u otvorena vrata.

Digao se i oteturao na hodnik. Kad sam provirio, vidio sam kako ga neki stariji vojnik odguruje od sebe i žurno ulazi niz hodnik prema odškrinutim vratima velike prostorije.Pošao sam prema toj prostoriji i našao tetu Dragicu.

-Mali, što ćeš ti tu? – proderao se vojnik. Sjedio je za stolom, a pred njim limeni tanjur pun tople juhe. Ta prostorija je, znači, bila blagovaonica.

- Došao sam da mi teta Dragica dade starog kruha za prasce. Poslala me mama.Stara šepava žena začuđeno me pogledala, ali je odmah odšepesala i iz jednog kuta mi

donijela punu kantu suhog izlomljenog kruha, nekakvih sitnih kostiju, ogrizaka od jabuka i još nekakvih ljigavih ostataka hrane.

Dok je ona to sipala iz kante u moju vreću, vojnik je glasno srkao juhu. Uopće nije obraćao pozornost na mene, samo se srdit obrecnuo na šepavu staricu:

-Hajde stara, požuri i nemoj mi smrditi s tim splačinama.Starica je samo šutjela i odijela praznu kantu nekamo kroz druga vrata. Nije se ni

osvrnula na mene. I ja sam šutio. Zabacio sam vreću na rame i bez pozdrava izišao na hodnik. Vojnik je ostao glasno srčući. Zgužvanog više nisam sreo. Izišao sam s vrećom na ramenu.

-Dobio si ono po što si došao – nasmijao mi se mladi stražar. – Tvoj te konj mirno čeka. Čuj, bi li ga tvoj tata htio prodati.

- On bi, ali ja ne bih! – napravio sam se važan. – Samo mene sluša.Mladić se i dalje smijao gledajući zadivljeno u mog vranca.

19

Page 20: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Donio sam vreću do vranca, zavezao je pri vrhu i sadržaj podijelio na dva dijela tako da sam je mogao prebaciti konju preko leđa. Kad uzjašem, vreću ću držati ispred sebe i pridržavati je rukama. Vranac je i dalje mirno birkao suhu djetelinu iz koša, Pomilovao sam ga po njušci pa prišao prozoru kroz koji je dopirala žestoka svađa. Popeo sam se na prste i zavirio. Bojnik Pretzner, okrupan čovjek u sjajnoj odori, sijede, visoko podšišane kose, sjedio je za stolom meni okrenut leđima. Jurlina je sjedio licem prema prozoru i meni. Bio je sav crven u licu, a vratne žile mu nabrekle od bijesa. Perčin mu se raspleo i jedan dio kose padao mu je niz prsa negdje do visine srca. Bila je prošarana sjedinama. Mahnuo sam mu rukom i namignuo te malo gurnuo prozor. Istovremeno je na vrata banuo zgužvani s kantom vapna u jednoj i četkom u drugoj ruci. Čim su se vrata otvorila, ja sam jače gurnuo prozor i nastao je propuh. Sa stola su poletjeli nekakvi papiri lepršajući posvuda, a Jurlina je pograbio zgužvanog i svom snagom ga preko stola gurnuo na Pretznera. Bojnik se hitro sagnuo, a Jurlina skočio na stol i raspalio bojnika nogom u glavu. Vapno se razlilo po stolu, preostalim papirima i zgužvanom, četka je odletjela negdje u kut. Pretzner se uhvatio za lice objema rukama, Jurlina je skočio kroz prozor, mene oborio na zemlju, promrmljavši usput: oprosti, mali! zatrčao se prema zidu, skočio na leđa sive vojničke kobile i prebacio se preko zida. Dok je trčao kosa mu je vijorila poput grive moga vranca. Meni je na leđima ostao bijeli otisak njegovog opanka kojim je bio ugazio na proliveno vapno Sve se tako brzo odigralo da stražar nije ni stigao dignuti pušku, a nije mu ni bilo jasno što se dogodilo.

Ja sam se počeo derati iz petnih žila vičući da mi je razbojnik zamalo slomio leđa. Valjao sam se po zemlji i glumatao preplašenog dječaka.

Iz sobe se začuo Pertznerov urlik, a zatim je kroz prozor naglavačke izletio zgužvani sav bijel od vapna. Bijesno se digao i teturajući navalio prema prozoru derući se:

-Pizda ti materina germ… Nije ni dovršio kad je kroz prozor doletjela šaka i zviznula ga po nosu. Opet je pao.

Dotrčao je vojnik sa straže i zvjerao čas u zgužvanog na zemlji, čas u Pretznerov izbezumljeni pogled.

-Pucaj, budalo! – izderao se bijesni časnik iz sobe.Vojnik je uperio puški u mene, ne znajući što bi.-Ne u dijete, idiote, u rebela. Skači preko zida i pucaj za njim.Stražar se poput Jurline zaskočio na leđa sive vojničke kobile pa na zid, ali ga je moj

vranac dohvatio zubima za tur i stražar je tresnuo na zemlju. Puška mu je opalila i metak se zabio u zid blizu Pretznerove glave na prozoru.

Pretzner je iskočio pa kad me spazio kako se previjam, podigao me i opipao leđa:-Ništa ti nije! Samo si se isprepadao. Tko se ne bi uplašio one životinje. Dopast će mi

šaka, ne zvao se ja časnik njegovog veličanstva.I on se zatrčao prema konjima, skočio na leđa sive kobile i prebacio se preko zida. Moj

ga je vranca pokušao zubima dohvatiti za tur, sli nije uspio pa je dalje nastavio birkati djetelinu zajedno sa sivom kobilom. Začulo se kako se Pretzner dere na vojnike što su ležali iza grudobrana: - Pucajte! Pucajte! Ne dajte da divljak pobjegne!

Odjeknulo je nekoliko pucnjeva, no izgleda bez uspjeha.Zgužvani je ustao natečenog krvavog nosa i sav onako bijel oteturao natrag u kloštar.Unezvijereni stražar mi je pritrčao, opipao sa svih strana da ustanovi jesam li što

slomio:-Ništa ti nije. Samo si se prestrašio. Koji te đavo tjerao da otvaraš prozor?-Nisam ga ja otvorio. Bio je odškrinut, a propuh ga je potpuno rastvorio. Začuo sam

galamu pa sam htio pogledati što se unutra događa. Što ovaj zgužvani pijanac tu radi?-Pusti! – odmahnuo je rukom i vratio se na stražu. Ja sam, prije nego što se vratio, obrisao suze, kojih uopće nije bilo, prišao svom

vrancu, uzjahao i bez riječi nestao kroz vrata na kojima je opet stajao stražar. Čuo sam kako

20

Page 21: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Pretzner, kad se vratio, galami na njega i govori mu da tu pijanu životinju sklanja njemu ispred očiju. Vjerojatno je govorio o zgužvanom koji se valjda opet pojavio pred njim.

Nisam odmaknuo ni stotinjak metara kad se iz kloštra pojavila grupa konjanika pod punom ratnom spremom, prestigla me i odjurila prema Bogdanici za Jurlinom. Ja sam se nasmiješio i počeo pjevušiti sretan što sam pomogao vođi ustanka da pobjegne. Smatrao sam ga svojim prijateljem.

Što se dalje događalo s Jurlinom ispričao mi je tetak Mićun. Tetak se smijao na sav glas kad sam mu ispričao kako je zgužvani upao u sobu gdje je

Pretzner ispitivao Jurlinu. Upitao sam ga tko je zgužvani. Najprije se začudio kako ga zovem, a onda mi je rekao da je bolje da ne znam jer bi se negdje mogao izbrbljati pa bi čovjek nastradao zajedno sa svojom obitelji. Vojne vlasti su neobično stroge kad se netko sukobi s visokim časnikom, naročito ako prema njemu pokaže nepoštivanje i pokuša ga fizički napasti. A ako bi saznale da sam pomogao Jurlini, ni dragi bog me ne bi spasio od maloljetničke tamnice. Nastradali bi i svi moji ukućani.

Kad je preskočio zid, Julina je jurnuo prema Bogdanici. Ubrzo je začuo iza sebe topot konjskih potkova i vojničku dernjavu. Bojeći se da ga odmah ne uhvate, naglavce se bacio u Bogdanicu s namjerom da je prepliva, a onda se predomislio i sakrio se pod rakite što su na jednom mjestu gusto rasle uz desnu obalu ni oko pola milje od kloštra. Uhvatio se za ogranke iznad vode pa se dublje zavukao u gusto granje. Toliko se umirio da su pokraj njega plivale dvije divlje patke sa svojim podmlatkom i bezbrižno ćeretale. Konjanici su zastali na obali pa krenuli uzvodno prema Kolakovici i Smiljanu

Jurlina je čekao dok se konjanici ne udalje i upravo je htio preplivati na drugu obalu, kad je začuo dvojicu vojnika sa psima tragačima. Psi su došli do mjesta gdje je bjegunac skočio u vodu. Vojnici su ih pustili i oni su zbunjeno počeli trčkarati gore dolje uz obalu, a onda su na drugoj strani ugledali žutu kuju. Osjetili su da se tjera pa su se bacili u vodu i načas se našli na drugoj obli. Kuja je pobjegla nizvodno prema utoku Bogdanice u Novčicu, a psi za njom. Vojnicu su potrčali paralelno s njima, ali niz suprotnu obalu. Brzo su nestali u daljini. Jurlina je mirno preplivao na drugu obalu i oprezno se udaljavao od Kaniže prema Debelom Brdu.

Polako se približio kućama Bevandića i kad je dobro razgledao okolo, vidio je da nema ničega sumnjivog. Tiho se približio tastovoj kući, u koju je dijelio zajedno s bratom. Jerkan je bio i gospodar zadruge, a njegova žena planinka. Svake večeri su se svi Bevandići sastajali u velikoj sobi i planirali poslova za idući dan. Stari Jerkan je planirao i raspoređivao što će se raditi sutradan, a planinka iznosila raspored ženskih poslova.

Kad je Jerkan ugledao onako mokrog Jurlinu, zabezeknuo se. Vrlo brzo je saznao što se dogodilo. Zatvorio je vrata, rekao mu da skine i osuši na ognjištu mokru o odjeću. Dao mu je svoje duge lanene gaće koje su se,prebačene preko kantrige, upravo osušile, Jurlina ih je navukao i ostao bos i gol do pojasa. Zabrinuto ga je zapito što će dalje činiti.

Jurlina je rekao da će još žešće nastaviti bunu, a prvo što će biti, sa svojim će ustanicima žestoko navaliti na kloštar i dočepati se Pretznera.

Dok mu se odjeća sušila, na vrata je iznenada zakucala Katarina. Došla se požaliti ocu kako joj se muž još nije vratio i da se boji biti u Smiljanu bez njega. Stari Jerkan je nije najprije htio pustiti, no na Jurlinin mig otvorio je vrata. Iznenađena žena je najprije zastala ugledavši polugolog Jurlinu pa zaplakala i bacila mu se u naručje. Počela ga je grliti i ljubiti ne ustručavajući se starog oca. Tek kad se on nakašljao, malo se zasramila i prišla ognjištu pažljivo razastirući muževu mokru odjeću da se brže osuši.

Dok je ona pješačila iz Smiljana prema Debelom Brdu, petorica vojnika iz grupe koja je na konjima pošla u potjeru za Jurlinom, neprimjetno ju je pratila. Konje su ostavili svojim suborcima. Svi su bili dospjeli u Smiljan, posakrivali se s konjima u gaju iznad kuća Tomljenovića pod Krčmarom. Čekali su u zasjedi da se on pojavi jer su doznali da je

21

Page 22: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

neobično privržen svojoj ženi, naročito otkad je saznao da očekuje dijete. Bila je tek u drugom mjesecu trudnoće. Pazio je na nju i mazio ju je kao dijete ne dopuštajući da radi teže fizičke poslove bojeći se da ne pobaci dijete što joj se već ranije dogodilo kad su zajedno išli dovesti voz drva iz Velebita. Preopteretila se tovareći s njim drva na volovska kola. Žene u zadruzi Tomljenovića su rogoborile, i one su sve radile u trudnoći, nitko ih nije štitio. Ni Katarina ni Jurlina nisu marili za njihovo rogoborenje, a Katarina je za razliku od ostalih smiljanskih pa i ličkih žena bila posebna.

Vojnici su se privukli kućama Bevandića a da ih nitko nije vidio, premda je u Bevandića i susjednih Marasa bilo mnoštvo djece koja su neprestano galamila u natjeravala se po šumovitom podnožju Debelog Brda.

Čim su se pred Jerkanovom Katarinom zatvorila vrata, njih petorica su se približila kući s otkočenim puškama. Iz šume u podnožju Brda dojurila su razigran djeca pa kad su spazila vojnike, nastala je dreka i plač. Stari Jerka je otvorio vrata da vidi što se to događa. Vojnici su se bacili na njega. Jedan ga je obori udarcem kundaka u glavu. Stari se svalio preko praga onesviješten. Djeca su i dalje vrištala, a vojnici su nahrupili u kuću, bacili se na Jurlinu koji je uspio dohvatiti teški žarač s ognjišta, ali su mu ga izbili iz ruke. Začas su ga okovali lancima. Katarina je od straha pala u nesvijest.

Sve žene i Bevandića i Marasa sletjele su se oko Jerkanove kuće uz strašnu galamu. Neke su imale u rukama vile, neke sjekire, a neka pune ruke kamenja i kad su vojnici izveli na dvorište polugolog okovanog Jurlinu. Bile su strašno gnjevne. Okružile su vojnike, a između njih su se natiskala djeca pa je krug od ženskih i dječjih tjelesa bio gotovo neprobojan. Jedan je vojnik ispalio hitac u zrak. Žene su na trenutak ustuknule pa se opet počele približavati. Djeca su se derala i to dernjava i vriska stvorila je paklensku atmosferu. Iz kruga je doletio kamen i umjesto vojnika pogodio Jurlinu u leđa. On se samo stresao zvjerajući okolo ne bi li pronašao načina kako da se oslobodi. Uz taj kamen dobio je i kundak u trbuh. Žene su poludjele. Vidjevši da je vrag odnio šalu, jedan je vojnik opalio metak u masu. Metak se zabio u rame najbližoj ratobornoj ženi i ona je pala na leđa. Kad su ostali vojnici uperili cijevi u žene, ove su se uz vrisku razbježale. Djeca za njima. Dvorište je ostalo pusto. Samo je stari Jerkan ležao prevaljen preko praga nesvjestan svega što se oko njega zbiva Ni Katarina nije došla k sebi. I dalje je ležala kraj ognjište, onesviještena. Muškaraca nigdje nije bilo. Neki su bili među pobunjenicima pod Miljačom, a neki na poslovima negdje oko Brda, a neki na popravku ceste prema Trnovcu.

Kako su se vojnici nenadano brzo pojavili, tako su brzo i nestali tjerajući ispred sebe polugolog zarobljenika. Istog dana bio je otpremljen u Otočac. Nitko nije vidio kako su ga otpremili ni kojim su putem išli. Samo je sigurno da ovaj put nisu išli preko Bilaja jer se znalo da tamo postoji jaka pobunjenička straža.

Kad sam saznao da je Jurlina opet uhvaćen, rekao sam tetki da bih se vratio kući. Ona je baš taj dan bila u kloštru i saznala da velečasni Šimun sutra ide u Lovinac. Dala mi je kobilu i rekla da odem u Kanižu, nađem velečasnog Šimuna i kažem mu da me ona poslala neka me povede da ne idem sam u Lovinac. Dala mi je i šarenicu. Zamotala ju je u plahtu, prebacila kobili preko leđa pa sam imao mekanu podlogu za jahanje. Tako sam je napustio Smiljan i prestao sudjelovati u buni.

Moj tata se bio silno uplašio što je sa mnom jer mu nitko nije rekao da sam bio Jurlinin teklić. Da je to saznao, sigurno bi me nalemao. Bio sam jedinac i nikad ne bi prežalio da sam negdje na zadatku nastradao. A vremena su bila uzburkana i lako se gubila glava.

Što se dalje događalo saznao sam nešto kasnije iz druge ruke, a nekim događajima i sam sam bio svjedok.

Evo što sam saznao prisluškujući odrasle kad su komentirali događaje. Oni nama mlađima nisu dali ni blizu kad se raspravljalo o nepoštenim i nečasnim postupcima komorskih časnika jer su s bojali a se negdje ne izlanemo pa bi netko od roditelja nastradao.

22

Page 23: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Kad je Kolaković odveo najuglednije pobunjenike, neki vlasi su odustali od daljnje pobune. Njih je strašno smetalo što su krajiške vlasti povrijedile njihov statut, miješali se u njihova statutom zajamčena prava, naročito što se tiče suđenja za razne prijestupe i sad su povjerovali da će odvedene vođe na višoj instanci isposlovati od vlasti da im se vrate stare povlastice. Kasnije sam saznao da se to gdje su pismeno zajamčene povlastice zove Vlaški statut. Vratili su se svojim kućama u Vrebac, Mogorić Raduč, Počitelj, Divoselo i ne znam gdje još, ali ne svi. Više od polovice ih je nastavilo bunu. I neki su iz Mušaluka i Budaka otišli. Ostali su svi pobunjenici iz Smiljana, Debelog Brda, Trnovca, Bilaja, Novoga i Rizvanuše Vlasi iz Bunića i ostalih vlaških krbavski sela već su prije napustili Smiljan po savjetu starog satnika Dobrivoja, mada se tome malo protivio sinovac mu Milin. I Podlapčani su se s njima vratili, odveo ih je porkulab Dubravac.

Ovi što su ostali izabrali su novog vođu kad su čuli da je Jurlina po drugi put uhvaćen. Bio je to dokaz da se slatkorječivo Kolakoviću nije trebalo vjerovati. A nisu znali da je svemu kriv Pretzner pogazivši Kolakovievo obećanje i srozavši mu ugled među bunjevačkim graničarima. Kažu da se nasmrt posvađao s prevrtljivim bojnikom i da je skoro došlo do krvi. Jedva su ga uspjeli nagovoriti da ne ode sa svojom postrojbom natrag bez obzira što je predobro znao bi ga vojni sud osudio na smrt. I njega je Pretzner uvjerio da će se vođama pošteno suditi i da će uz minimalne kazne biti vraćeni svojim kućama da i dalje obavljaju graničarske dužnosti.

Novi vođa ustanka posto je Joso Devčić iz Baćinca. Pun bijesa, odmah je odlučio da s dijelom ljudstva napadne kloštar i razore vojničke zgrade u Kaniži.

Dio pobunjenika ostao je pod Miljačom. Kad je pala noć i vatre u pobunjeničkom logoru osvjetljavale pola Smiljana, Josina grupa neopaženo se uspjela prikrasti Kaniži. Barem su tako mislili. Dok su se prikradali primijetili su kako se nekoliko zaprežnih kola natovarenih vrećama približavaju ulazu u kloštar. Bila je to hrana za vojsku, a u jednim kolima nove puške i streljivo. Sve je to preko Oštarija dovezeno iz Baga. Tad je Joso Devčić shvatio da se Pretzner i Kolaković snabdijevaju hranom iz Baga i sinula mu je ideja da presiječe put vojnoj dopremi i tako prisili ovu dvojicu zapovjednika da napuste područje u kojem su se utaborili.

Devčić je u tišini raspoređivao ljude za odlučni juriš, no jedan je stražar iza grudobrana opazio sjene pobunjenika kako se polako približavaju vojničkim zgradama pretrčavajući čistine između grmlja. Odmah je zapucao. Digla se strašna uzbuna. Puške su zapraštale s obje strane. Joso Devčić nije uspio probiti obruč utvrđenih stražara, a poginulo mu je i ranjeno nekoliko ljudi. Odakle su ti ljudi bili i kako ih je zbrinuo i pokopao, nisam saznao. Nisam saznao ni je li koji od Pretznerovih i Kolakovićevih vojnika poginuo. Iste te noći on je sa svim ljudstvom odlučio napustiti Smiljan i utaboriti se na Velebitu. Izabrao je Jadovno odakle će budno pratiti kretanje vojske. Teren je bio pogodan za obranu. A na pašnjacima je bilo dosta blaga na ljetnoj ispaši pa nije bilo problema s prehranom ljudstva. Jedna će postrojba danonoćno čuvati cestu preko Oštarija i otimati sve što iz Baga bude dopremano za vojsku. Kad saznaju da će vojsci u Kaniži ponestati hrane, ovaj put će organizirano svi koliko ih ima napasti i konačno dokrajčiti Pretznera s njegovim njemačkim grenadirima.

Dok je Joso Devčić s pobunjenicima bio Na Velebitu, Pretzner je uspio iz Novoga dovući dva pokvarena topa i dao ih popraviti. Ukopao ih je ispred kloštra s cijevima usmjerenim prema Bogdanici i Velebitu.

Nastalo je neko čudno zatišje. Joso je uspio u nekoliko navrata zaplijeniti pošiljke hrane i oružja što su preko Oštarija pristizale iz Baga. A u Bag je dobar dio oružja dolazio iz Senja. Pretzner je počeo oskudijevati u hrani, a vojnici su mu počeli rogoboriti zbog slabe prehrane. To su dočuli, pobunjenici i odlučili, kako je prije planirano, napasti kloštar da dokrajče grenadire. I navalili su svim svojim snagama osamnaestog kolovoza, točno u podne

23

Page 24: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

za najžešće vrućine, uz zastrašujuće urlike, slično kao što rade Rusi u ratu s Turcima kad iz svih grla dok napadaju viču: Uraaaaa! tako da to urlanje ledi krv u žilama napadnutima. Lukavi Kolaković doznao je za pripremanje napada i savjetovao Pretzneru da napuni topove i ustostruči straže. I dogodilo se ono najgore za graničare. Topovi su pokosili prve redove Devčićevih jurišnika, a plotuni vojnika zaleglih iza grudobrana dokrajčili su ono što je izbjeglo topovskom karteču. Desetkovani graničari su se povukli velikom brzinom ostavivši za sobom mrtve i ranjene. Danima su poslije ljudi i žene iz Kolakovice, Smiljana, Debelog Brda i Trnovca pokapali mrtve. One koje su poznavali sahranili su na grobljima njihovih sela, a one koje nisu, pokopali su u zajednički grob. Ranjene je prije nego su došli ljudi iz okolnih sela pokupila vojska i otpremila u vojnu bolnicu u Otočcu gdje će im kad ozdrave biti suđeno.

Devčić se sa svim ljudstvom opet povukao na Velebit, u Jadovno, odakle su pobunjeni graničari odlučili nastaviti gerilsku borbu. Napadat će iznenada, po noći, pojedinačno ili u grupicama i brzo se povlačiti. Put opskrbe iz Baga bio je u potpunosti presječen. Pretzner je zato ona dva topa dovukao na Oštarije da spriječi pobunjeničke napade. Dva put mu je uspjelo spasiti karavanu koja je dopremala hranu, a onda je Joso jedne noći s grupom do zuba naoružanih momaka, kad se približavala karavana od desetak tovarnih konja, napao topovsku posadu, izmasakrirao je i porazbijao topove pa se povukao.

Pretzner je poslije toga odlučio zatražiti pomoć u ljudstvu iz Beča da s pojačanim snagama konačno slomi otpor pobunjenih graničara, no Dvorsko ratno vijeće nije mu htjelo udovoljiti znajući da bi novi kontigent vojske izazvao u Lici još veći otpor i nerede. Stoga je odlučilo pristupiti oprobanoj taktici krajiške vojske kad se nađe u nezavidnom položaju: pregovaranju. Po savjetu bečkih stratega, karlovački krajiški general, grof Stubenberg, razaslao je pismene obavijesti po pobunjenim selima u kojima je stajalo, uz njegov potpis, da će se svim pobunjenicima dati potpuni oproštaj za sve što je do tada bilo počinjeno, ako se na miru vrate svojim kućama i prekinu s borbom. Proglasio je opću amnestiju ili, kako je navedeno u obavijestima „generalni pardon“. Dao je čvrsto obećanje da Lika i Krbava neće doći pod upravu Komore i da će svi komorski činovnici i časnici koji su se ogriješili o carske zakone biti privedeni sudu i drastično kažnjeni. To da će komorski činovnici i časnici biti kažnjeni, pobunjenicima je dalo neke nade jer iza te tvrdnje stoji carski general, zapovjednik Karlovačkog generalata pod koji su spadale Lika i Krbava.

Ova obećanja u potpunosti su prihvatili vlaški pobunjenici koji su bili ostali s Devčićem i vratili se kućama. Na Velebitu su ostali s Devčićem samo graničari iz Smiljana, Novog, Debelog Brda,Trnovca, Rizvanuše, Bilaja i Ribnika, uglavnom iz sela ispod Velebita nastanjenih Bunjevcima pasu neki zato ovu bunu i nazvali Bunjevačkom.

Devčić nije povjerovao obećanjima s najviših instanci. Nastavio je gerilski rat.Ni Pretzner nije odustao od svog nauma. Na isti način napadao je pobunjenike i

nanosio im velike štete, ali ih nije uspio dotući.Dok je na velebitskim pašnjacima bilo stoke i dok su žene iz Trnovca uspijevale

krišom donositi kruha svojim ljudima, sve je bilo u redu, a onda je nastupila jesen i okišilo se.Stoka je s pašnjaka dotjerana u sela i smještena u staje. Počelo je nedostajati hrane i pobunjenici su se počeli kolebati. Dugotrajno izbivanje iz svojih domova, prehlade i nazebi, te česti napadi Pretznerovih i Kolakovićevih vojnika desetkovali su pobunjene ratnike.

U jednom iznenadnom napadu za vrijeme noćnog pljuska ubijen je Joso Devčić. Nitko mi nije znao ispričati kako se to dogodilo i gdje je Joso iz Baćinca, koji nije vjerovao krajiškim časnicima ni onim višim ni onim nižim, poginuo ni gdje je pokopan. Da sam to znao, bio bih mu odnio cvijeće na grob bez obzira što bi to bilo vrlo opasno.

Poslije njegove pogibije pobunjeni graničari su se razišli kućama. Što je dalje bilo s njima i je li za njih važio „generalni pardon“ grofa Stubenberga, ne znam.

Eto, ispričao sam ti ono što su meni drugi kazali. Ako su oni što izmislili, na tebi je da to prihvatiš ili ne prihvatiš.

24

Page 25: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Koliko su pobunjeni graničari zapalili časničkih kuća i koliko je ljudi s obje strane poginulo, isto ne znam. To ćeš morati sam istražiti.

Da, skoro sam ti zaboravio reći. Prisustvovao sam jednom događaju koji neću zaboraviti dok sam živ. I danas mi se od toga koža ježi. Sto puta bi mi bilo lakše da tamo nikada nisam bio. Evo o čemu se radi:

U Lovinac je na službu došao mladi auditor Antun Blažević. Mene je dobro poznavao još prije nego je pošao na nauke u Beč jer je bio iz zadruge Blaževića ovdje iz Lovinca. To mu je bila prva služba i kad navrši godinu dana, morat će polagati još neki ispit. Pitao sam tatu zašto mora polagati taj ispit kad je završio škole. Odgovorio mi je da vojni sudac poslije završenog školovanja mora to polagati jer bez tog ispita još nije pravi sudac nego pripravnik. Nije mi to bilo jasno, a i nije me bilo briga. Valjda će kao domaći čovjek spasiti Lovinčane i Svetoročane od progona zbog bune. I uspio je da malo naših ljudi bude pokažnjavano, samo nije spasio Marka Krpana.

Jednog jutra, bilo je rano proljeće i buna se već odavno stišala, mislim da je prošlo više od godinu dana, došao je mome tati i pitao ga bi li mene pustio da odem s njim u Perušić. Trebao je zaprežnim kolima prevesti nekakve sudske spise i dok to bude s tamo nekim časnicima sređivao, ja ću pripaziti na kola i konje jer nitko u Lovincu nije spretan s konjima kao ja. Tati je to bilo malo čudno, ali da se ne zamjeri vojnim vlastima, pustio me. Ja sam cvao od ponosa i jedva sam dočekao da pođemo. I pošli smo sutradan u Perušić. On je dovezao kola blizu naših kuća. U njima je bilo nekoliko paketa vezanih dretvom. Rekao je mami i tati da mi ne trebaju ništa od jela davati za put jer on ima dosta za obojicu.

I tako smo se mi odvezli, a bolje bi mi bilo da nikada nisam sjeo u ta kola.U Perušiću smo kola zagnali pod jedan šuflin odmah blizu glavne krčme. Pomogao

sam Antunu odnijeti pakete u obližnju zidanu zgradu. Dali smo ih časniku u sjajnoj odori s visokim činom i njih su dvojica ostali razmotavajući pakete i razvrstavajući nekakve spise po dugačkom stolu. I ja sam im pomogao otvarati pakete tako što sam svojom kebom prerezivao dretvu kojom su bili učvršćeni. Kasnije sam saznao da je to bio glavni vojni sudac i da je iz Karlovca došao u Otočac gdje je predsjedavao sudskom vijeću koje je donijelo konačnu presudu pobunjenicima iz, kako su je oni zvali, Bunjevačke bune. Sada ima svoj ured u novoosnovanom sjedištu Ličke pukovnije u Gospiću. Gospić sam tada slabo poznavao i ne mogu ti ništa reći kako je izgledao. Čini mi se da je bio obična selendra s nekoliko kuća i kulom age Senkovića na lijevoj obali Novčice. Meni je onda Antun rekao da odem do kola i tamo čekam dok se on ne vrati. U kolima mi je ostavio hranu u išaranoj limenoj kutiji s poklopcem. Otraga u šarogama bilo je nabijeno dosta sijena i dvije konjozobice pune zobi. Odmah sam znao da se moj Lovinčanin neće brzo vratiti. Ispregnuo sam konje, privezao za kola, svakog s jedne strane, i nataknuo im konjozobice. Dugo sam gledao dok su glasno mljeli zob i dosađivao se. Kad su pozobali, odveo sam ih do korita punog vode, odmah pokraj šuflina. U blizini je bila omanja lokva puna bistre vode. Vidjelo se kako iz dubine navire i ključa, ali se ne prelijeva preko rubova. Opet sam svezao konje za kola i natrpao pred njih puno sijena iz šaroga.

Postalo mi je dosadno pa sam izišao ispod šuflina i uputio se prema kraju sela. Konji su ostali mirni uz kola. Znao sam da se neće pokušati osloboditi jer su pred sobom imali hrpu vrlo kvalitetnog sijena. Dugo sam se šetkao i našao se daleko izvan sela. Kad sam se već mislio vratiti, ugledao sam raskrižje. Nisam znao kamo vode ceste, osim one kojom sam došao. U blizini je bio drveni križ s brončanim raspetim Isusom. Meni su u Lovincu pričali da na svakom većem raskrižju stoji takav kip križem kao zaštita od kuge. Nedaleko od križa, kojih pedesetak metara s moje lijeve strane protezala se visoka živica, a iza nje se čuo nekakav žagor. S ceste se ništa nije moglo vidjeti osim te živice. Tajanstveni žagor me privukao pa sam se prišuljao do jedne gromače negdje na sredini živice, čučnuo i osluškivao. Žagor se pojačao. Pretrčao sam razmak između gromače i živice i zavukao se u veliki gusti

25

Page 26: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

glogov grm. Ugledao sam dosta široku tratinu, ravnu kao dlan, a na njenom rubu stršilo je visoko suho razgranato stablo, čini mi se jasenovo. S njegove donje debele grane visjelo je uže s omčom, a ispod njega klupica visine negdje oko pola metra ili nešto više. Ništa mi nije bilo jasno.

Iznenadio sam se kad sam na rubu tratine, desno od suhog stabla, ugledao dugački stol prekriven bijelim plahtama. Za stolom je sjedilo nekoliko uniformiranih ljudi, a časnik, to jest glavni sudac, koji je s mojim Lovinčaninom Antunom razvrstavao one liste iz paketa, imao je čudnu crnu haljinu navučenu preko časničke odore. Ostali ljudi su imali obične časničke odore. Nisam im vidio činove. Svi su mi bili okrenuti leđima. Nekih desetak petnaest metara ispred stola bio je širok panj ravno odrezanog vrha, ukopan u zemlju da se ne miče.

Zaboravio sam ti reći da sam vidio kako oko tratine stoje poredani vojnici s puškama Neki su ih držali na ramenu, a neki spuštenu uz desnu nogu. Iznenada je nastala takva tišina da me uhvatila neka čudna zebnja, neki predosjećaj nesreće. Tu tišinu ubrzo je narušio štropot zaprežnih kola.

Ugledao sam zaprežna kola visokih lotra preko kojih su bile prebačene tri daske kao neka vrsta klupa, a na klupama su sjedila po trojica ljudi ošišanih do gole glave, prljavih košulja, a svi povezni lancima. Naprijed su kao kočijaši sjedila dva naoružana vojnika od kojih je jedan bio okrenut prema vezanim ljudima puške uperene u njih.

Silno zaprepašten prepoznao sam najprije krupnog Milu Marasa pa Jurlinu Tomljenovića, a malo poslije sve ostale koje je Kolaković pozvao da pođu s njim u Kanižu.

Počeo sam se znojiti. Čvrsto sam se uhvatio za jednu granu. Nisam ni osjetio da mi se glogovo trnje nazabijalo u dlanove. Htio sam pobjeći, ali me prestrašio nepoznat čovjek koji se prikrao mom grmu. Uvukao se k meni i iskolačenih očiju se zablenuo u moje kao smrt blijedo lice:

-Što radiš tu, budalo mala? – prošaptao je.-Ništa! – šapnuo am i prigrlio ga kao da mi je otac.I on je mene zagrlio:-Budi miran i ne miči se. Ako nas primijete, postrijeljat će nas kao zečeve. – Poznaješ

li te vezane ljude?-Kako ne? – šapnuo sam. –Sve ih dobro znam, a najviše Jurlinu i Milu.-Ja znam samo Jurlinu. A koji su ostali? – šaptao mi je na uho.- Onaj debeli je Mile Maras iz Debelog Brda, a do njega je Ilija Šikić iz istog mjesta.

Onaj stari je satnik Dobrivoje Knežević iz Bunića. Uz njega je sinovac mu Milin. Strašno je namrgođen i pun modrica po licu. Jedno mu je oko zatvoreno. Onaj mladi, namrštena čela, je Dmitar Krajnović iz Divosela,uz njega sjedi Tomo Obradović isto iz Divosela. Onaj što se vrti na prvoj klupi do kočijaša i sjedi između Vuka Gajića vojnog pisara iz Smiljana i Jurline je Nikola Francetić iz Novog. Zašto ih voze ovamo?

-Bolje da ne znaš – i on je nastavio dalje šaptati.-Odakle ste vi kad ne znate kako izgledaju naše vođe?- Bolje da ne znaš – ponovio je iste riječi. - Sad se još više umiri i ne puštaj glasa od

sebe.-Zašto onaj časnik ima crnu haljinu? – nisam se mogao suzdržati.-To nije haljina nego talar…-Što je o talar?Svečana sudačka toga. Nemoj sad pitati i što je toga. Šuti i gledaj. Mogli bi nas otkriti

pa smo nastradali kao žuti – naglo je zašutio, a ja se više nisam usudio pitati.Kola s konjima stala su blizu suhog jasena na tratni. Skoro sam se onesvijestio kad

sam vidio svog vranca privezanog za kola sa zarobljenim vezanim pobunjenicima. Iza vranca, poredani kao u koloni bila su još tri konja. Nisam vidio kako su vezani jedan za drugog kad su tako mirno pratili kola i isto tako ostali mirni kad su se kola zaustavila. Mora da je moja tetka

26

Page 27: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

za skupe novce prodala vranca jer joj je vjerojatno dosadilo da ga hvata po smiljanskim livadama kao što je to bilo dosadilo i mom tati.

Iz reda vojnika što su okruživali tratinu prišla su četvorica i jednog po jednog okovanog pobunjenika skinuli s kola. Odvezali su im lance. Stajali su mirno jedan pokraj drugoga, umorni, velikih podočnjaka. Izgledalo je kao da im je svejedno što se s njima događa.

Zavladala je takva tišina da to ne mogu opisati. Čak se ni konji pod kolima nisu čuli. Niti su frktali, ni zveckali ormom, niti su mahali repovima, što mi je bilo jako čudno. Od poredanih pobunjenika nitko se nije ni nakašljao.

Između ljudi što su sjedili za stolom podigao se visoki časnik u „talaru“ i počeo govoriti vrlo brzo, hrapavim glasom, gotovo mumljajući tako da sam ga jedva razumio:

“U ime Karla Trećega, milošću Božjom izabranog i vazda uzvišenog cara Svetoga Rimskog Carstva i kralja Njemačke, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, nadvojvode Austrije, vojvode Burgundije…“

Dalje nisam zapamtio ni razumio koje je sve zemlje nabrajao, a bilo mi je jako čudno što o mojoj Hrvatskoj ne govori kao o jednoj državi nego kao o tri, a nije spomenuo ni Vojnu krajinu koja je za mene isto bila Hrvatska.

Na kraju njegovog govora sledila mi se krv u žilama.„… Jure Tomljenović zvan Jurlina, vođa bune protiv naroda, cara i države osuđen je na smrt raščetvorenjem, Vuk Gajić, pisar odmetničkih bandi, putem milosti osuđen je na gubitak desne ruke i usmrćenjem mačem. Ostale vođe pobunjenih odmetnika: Mile Maras, Ilija Šikić, Nikola Francetić, Tomo Obradović, Dmitar Krajnović i Milin Knežević osuđeni se na smrt odsijecanjem glave mačem. Dobrivoje Knežević kao vođa razbojničkih vlaha osuđen je za časnika vojske uzvišenog cara na sramnu i nečasnu smrt vješanjem. Neka se kazna nad svima odmah izvrši na ovom mjestu.“

Kad je izgovorio zadnju riječ, ja sam zinuo da kriknem na sav glas, ali mi je neznanac iza mojih leđa naglo prekrio dlanom usta i čvrsto zagrlio. Čovjek u crnom - prije ove zadnje izgovorene rečenice - još je dugo govorio, a ja sam kao u bunilu čuo da spominje oduzimanje cjelokupnog imetka i rušenje kuća kako bi im se zatro svaki trag. Nije spominjao što će biti s ostalim članovima njihovih obitelji, hoće li i oni biti protjerani.

Kad sam se povratio iz čudnog polusvjesnog stanja, opet me poduzela jeza, kosa mi se od strah digla na glavi.

Najprije su iz onog reda kod kola izveli Vuka Gajića. Vuk je bio mlad čovjek, finih manira, njegovanih ruku kao u gradske djevojke, malo tamnije puti, pravdoljubiv i osjetljiv na grube postupke časnika prema našim vojnicima. Kuća mu je bila ispod Bogdanića gdje su živjeli vlasi. Znao je pisati i glagoljivu i ćirilicu i latinicu, a rado je pisao pisma nepismenim ljudima ili kakve žalbe i molbe. Dvojica snažnih vojnika u odorama bez činova dovukli su ga do panja. Doslovno su ga dovukli jer se opirao svom snagom. Prisilili su ga da klekne, a jedan od krvnika uhvatio ga je za podlakticu desne ruke i silom je položio na panj. Dlan mu je bio okrenut prema dolje. Pokušavao je istrgnuti ruku, ali bez uspjeha. Prišao je visok, mršav čovjek kukasta nosa, raščupane žute kose i neurednih žutih brkova. Bio je blijed kao smrt, a ispod žutih brkova isticali su se veliki bijeli konjski zubi. Mršavi se bezglasno smijao kao da uživa u svom poslu. Držao je isukanu sablju. Čelik se bljeskao na danjem svjetlu. Na nečiju zapovijed: Sijeci! on je zamahnuo i sablja je od siline udara kao od šale presjekla šaku i zasjekla duboko u panj. Šaka je pala u travu poput kakve igračke, a krv je šiknula iz ruke na panju. Vuk je samo jauknuo, a onda su mu obojica plećatih vojnika pritisnula ramena tako da je licem udario na panj. Zgulili su mu košulju preko ramena. Čulo se kako puca platno. Vuk je odjednom klonuo. Krv više nije šikljala iz odsječene ruke, nego je polako tekla po ravno odrezanom panju. Druga mu je ruka klonula i vojnici više nisu imali potrebe držati ga. Klečao je na zemlji glave naslonjene na panj. Prije nego što su koljena potpuno popustila i glava

27

Page 28: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

spuznula s panja, mršavi je vrlo brzo trznuo sabljom bez nekog jačeg zamaha pogodivši nesretnika posred vrata. Glava je odskočila od tijela i otkotrljala se u travu. Krv iz presječenog vrata nije šikljala nego le samo liptala prekrivši potpuno panj i odozgo i sa strane. Tijelo se samo svalilo pokraj panja. Mršavi krvnik ponosno je digao glavu i pogledao ljude za dugim stolom široko se osmjehujući. Ona dvojica tijelo su maknuli u stranu. Poslije sam saznao da ono „putem milosti“ što je pročitao glavni sudac u Vukovoj presudi znači da ga nisu mučili u zatvoru. Mučenje je, izgleda, bila normalna stvar.

Nikola Francetić iz Novoga najednom je urliknuo, oteo se stražarima i pojurio prema dugačkom stolu s namjerom da uhvati za vrat čovjek u crnom talaru. Jedan od časnika sasuo mu je kuburu u prsa i on se srušio na bok bacakajući se lijevo-desno. Dvojica su ga dovukla do panja, strgnuli mu krvavu košulju i glavu mu položili na panj kao i Vuku. Mršavi krvnik i ovaj put je stručno obavio svoj posao. Francetićeva glava našla se u okrvavljenoj travi pokraj glave nesretnog pisara i suborca. I njegovo tijelo su maknuli u stranu još dok je krv šikljala iz presječenog vrata zalijevajući Vukovo obezglavljeno tijelo. Mršavi krvnik opet se nacerio gledajući prema sudačkom stolu.

Koja je budala odvezala razbojnike? – proderao se glavni sudac. - Brže h vežite! – drhtao je od bijesa.

Pobunjenicima su brzo i grubo sputane noge lancima. Čulo se mučno stenjanje, a iznenada pobješnjeli Mile Maras čelom je raspalio jednog vojnika u glavu tako da se ovaj izvrnuo na leđa, ali se odmah oporavio i nasrnuo na Milu nožem. Vojnici su ga jedva spriječili. Da je uspio u svojoj namjeri, spasio bi Milu muka koje su ga čekale.

Starom Dobrivoju Kneževiću klecnula su koljena. Na mig glavnog suca dva su ga vojnika uhvatila ispod pazuha te ga dovukli do suhog jasenovog stabla s kojeg je visjelo uže s omčom. Starčevo tijelo mlitavo se klatilo između dvojice vojnika.

-Stani na klupicu i pridrži ga – prostenjao je jedan. – Drži. Zajedno ćemo ga podignuti.

Jedan ga je držao za koljena, a drugi jednom rukom oko pasa. Nekako su mu glavu približili omči. Onaj što ga je držao oko pasa drugom je rukom jedva starcu namaknuo omču oko vrata i skočio s klupice. Tijelo se spustilo, a uže zateglo. Nešto je krcnulo u vratu. Glava se iskrenula na jednu stranu. Vojnici uopće nisu ni morali maknuti klupicu ispod njega. Obojica su je ipak izmaknuli i tijelo se zanjihalo na debeloj gani suhog jasena. I prije nego su ga objesili, stari Dobrivoje bio je u nesvijesti. Nije ni osjetio kako je napustio ovaj svijet.

Uhvatila me nesvjestica i klonuo sam u naručju nepoznatog čovjeka. Držao me da se ne stropoštam iz grma i tako otkrijem gdje se nalazimo. Kad sam se osvijestio, ugledao sam šest obezglavljenih tijela u travi natopljenoj krvlju. Glave su nestale. Onda sam vidio kako vojnici obezglavljena tijela bacaju na kola u kojima su dovezeni na ovo krvavo razbojište. U kolima su vjerojatno bile i glave. Ni stari Dobrivoje više nije visio, a ni užeta s omčom nije bilo, ni klupice.

Pokraj kola ostao je samo Jurlina Tomljenović. Stajao je okovanih nogu, miran, blijed, iscrpljen, ali ponosno uzdignute glave. S mržnjom je gledao u dugački sudački stol prekriven bijelim plahtama.

Četvorica vojnika dovukla su ga nasred tratine. Kažem dovukla, jer nije htio ići, a nije ni mogao normalno hodati jer su lanci s okovima na nogama bili prekratki i nije mogao koračati. Mogao je samo skakutati onako vezanih nogu, ali nije htio. Kad su ga dovukli na predviđeno mjesto, polegli su ga potrbuške i skinuli mu okove. Sva četvorica čvrsto su ga držala za ruke i noge i počelo se događati nešto čudno. Odnekud se pojavio debeli narednik, bez kape, ćelav, bez brkova, glatko izbrijan, donio im je nekakve tanke konopce i oni su počeli vezati Jurlinu. Najprije su mu vezane ruke, svaka posebno. Čvrsto su stegnuli konopce odmah iza šaka, za zapešća, i krenuli svaki na svoju stranu tako da je Jurlina ležao na zemlji raširenih ruku. Druga dvojica što su mu ležala na nogama također su napravili istu stvar.

28

Page 29: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Svaki od njih omotao je konopcem po jednu nogu oko gležnja, nisko, iznad, stopala čvrsti ga vežući pa su i oni krenuli svaki na svoju stranu, tako da je Jurlina ostao ležati raskrečenih nogu i raširenih ruku. Priskočio je onaj žutokosi krvnik raščupane žute kose i neurednih brkova, ovaj put bez sablje, i objema nogama kleknuo Jurlini na leđa da se slučajno ne bi otimao. Vidio sam kako mu se ispod žutih brkova bjelasaju oni konjski zubi kao da se smije. Očito je i ovaj put uživao u svom poslu Čini mi se da je tako poniženi vođa od bijesa grizao travu ispod sebe. Kad je to obavljeno, dovedena su ona četiri konja što su bila vezana za kola sa zarobljenicima. Moga su vranca zaustavili na kraju zategnutog konopca vezanog za desnu ruku, okrenuli ga stražnjim dijelom prema Jurini i stali. Vranac je mirovao. Nije ni pokušavao sagnuti glavu do trave jer je osjetio miris krvi. Tako su doveli i ostala tri konja, svakog na kraj zategnutog konopca: jednog kod lijeve ruke, a ostala dva kod lijeve i desne noge. Oni što su doveli konje sada su konopce vezali konjima za repove. Vezali su ih tako kao što to mi obično radimo kad s konjima i kolima idemo na neku svečanost pa vežemo konjima repove da izgledaju gizdavije. Kad su konopci bili povezani, četvorica vojnika što su vezali Jurlinu, stali su svaki uz svoga konja, uhvatio ga za grivu i čekao, a oni što su doveli konje vratili su se među poredane naoružane vojnike.

Sad mi je sinulo što će raditi. Želudac mi se okrenuo. Pa oni će pomoću konja raščetvoriti Jurlinu! To znači ona osuda „raščetvorenjem“. Nisu na konje stavili ajmove, štranjge i vagire nego su konopce vezali za repove da konji ne bi prejako potegnuli; ovako će polako zatezati da ih repovi previše ne zabole i nesretnom osuđeniku povećati muke. Došlo mi je da povraćam, ali sam se svim silama suzdržavao.

Kad je odjeknula zapovijed: Izvrši osudu! mršavi krvnik raščupane žute kose i kukasta nosa ustao je s Jurlininih leđa i stao sa strane kao da nadgleda ovaj mučni posao, a četvorica vojnika polako su povela konje svakog na svoju stranu.

Začuo se grozan jauk, zapravo urlik: ne znam kako bih se drukčije izrazio. Između njegovih isprekidanih urlika čulo se pucketanje. To su pucale žile ili su se razdvajali zglobovi na rukama i nogama. Jurlina je lebdio na oko pola metra iznad zemlje na zategnutim konopcima, raskrečen, licem prema dolje

Moj vranac je odjednom stao. Ukopao se nogama u zemlju i ni makac. Vojnik ga je svom snagom povlačio za grivu, ali uzalud. Sav bijesan, pustio mu je grivu i raspalio ga nogom u trbuh. Vranac se počeo ritati i povlačiti natrag. Okrenuo je glavu i gledao Jurlinu, kao da mu se ispričava. U tom trenutku učinio mi se kao ljudsko biće. Imao sam osjećaj da je naslutio moju blizinu i što sve proživljavam. Ostali konji polako su napredovali. Jurlinino tijelo bilo je sada podignuto skoro metar od zemlja, raskrečeno, izduženih nogu i ruku, jedino je desna ruka za koju je bio vezan moj vranac mlitavo visjela. Još uvijek je bio živ, ali više nije jaukao, samo se čulo stenjanje. Zadnje što sam čuo od njega bilo je: Da bog da vam se sjeme zatrlo, da bog da… i više nije ni glas ispustio. Odjednom je konj vezan za lijevu nesretnikovu ruku podivljao, jurnuo naprijed, otrgnuo ruku, jurnuo preko tratine, srušio nekoliko vojnika što su okruživali razbojište i pokraj suhog jasenovog stabla odgalopirao cestom prema Perušiću. Druga dva konja i dalje su vukla svaki na svoju stranu, a moj vranac se potpuno približio Jurlini. Vođino beživotno tijelo visjelo je na zategnutim konopcima glave okrenute prema zemlji. Iz ramena gdje je maloprije bila ruka curila je krv u isprekidanim mlazovima. Vojnik je ipak uspio povesti moga vranca naprijed, a onda je pala zapovijed da je kazna izvršena i pravda zadovoljena. Istovremeno su podivljalog konja uspjeli dostići. Doveli su ga do sredine tratine, odvezli otrgnutu ruku i bacili je na Jurlinu. Prerezali su konopce s nogu i desne ruke pa bacili Jurlinin leš u kola s obezglavljenim tjelesima pogubljenih graničara.

-Sadisti – promrmljao je čovjek koji me je još uvijek držao zagrljena. Nisam znao što znači ta riječ.

29

Page 30: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Više mi nije jasno što se sa mnom dogodilo, kako me taj čovjek neopazice izvukao iz glogova grma i kako sam dospio u šuflin. Podigao me na kola, pokrio konjskim biljcima i nestao. Ja sam, sav uplakan, utonuo u mrak. Vjerojatno sam se onesvijestio.

Mladi auditor Blažević vratio se po šuflin tek pred zalazak sunca. Bio je dosta uzbuđen, a oči su mu se caklile. Izgleda da je potegao malo više rakije. S njim je došao i onaj časnik visokog vojnog čina što je na razbojištu čitao presude graničarima – vojni sudac u crnom talaru Nije na sebi sada nije imao one crne haljine koja je tamo na mene djelovala zastrašujuće. I on je bio nešto veseliji nego kad sam ga vidio prvi put.

Ja sam se već bio probudio iz nesvjestice i stajao uz Kola. U njih sam potrpao sijeno koje su konji bili rasuli okolo. Brezovom metlom što je stajala blizu nekakvih starih kola počistio sam konjsku balegu naguravši je na veću hrpu u dnu šuflina. Oko kola je sve bilo čisto kao kad smo došli.

-Hoćete sa mnom i malim? - upitao ga je moj lovinački auditor. – Sic je širok, možemo sjediti sva trojica. Prolazim upravo kraj glavnog pukovnijskog stožera.

-Ne. Hvala ti, Antune. Evo ti nešto kopija o procesu koje se tiču ljudi iz tvoje satnije. Pohrani ih u vašem stožeru i arhiviraj – pružio mu je manji paket svezan istom onom dretvom kojom su bili vezani paketi što smo ih dovezli iz Lovinca. I papir je bio isti. Prepoznao sam ga po tekstu adrese lovinačke satnije. Paket je bio duplo manji od onoga što smo ga jutros otvorili.

Dok su oni razgovarali, dogalopirao je moj vranac zavezanog repa. Stao je kraj mene, onjušio mi lice pa mi naslonio glavu na rame. Meni su suze navrle od ganuća. Objema rukama sam ga obgrlio oko vrata.

Njih dvojica su se začudila. Nisu uspjela prozboriti ni riječi kad je dotrčao, sav uspuhan, mlad vojnik, raspalio kandžijom odbjeglog konja i potjerao ga natrag. Vrancu je još uvijek visio komad konopca iz zavezanog repa.

Čudna li konja? – gotovo uglas progovoriše obojica.-To je moj vranac – tiho sam progovorio brišući suze. – Samo mene sluša.-Kako tvoj? – začudio se časnik. – Pa to je vojnički konj?-Prodali smo ga tetki u Smiljan, zapravo zamijenili ga za kobilu. Izgleda da tetka nije

mogla s njim izaći nakraj pa ga je prodala vojsci. Ni moj tata nije ga mogao ukrotiti.-Pa dobro, ako nije mogla tetka, mogao je barem tetak s „tvojim“ konjem – naglasio je

ono tvojim – visoki vojni sudac gledajući kako ja brišem suze.-Mog tetka ne zanimaju konji. On se bavi rezbarijom. Pravi tamburice, svirale bukare,

žlice i sve što ljudima treba od drvenog alata.-Još nisam čuo da postoji Ličanin koji ne voli konje – nasmije se visoki sudac. –A

kako ti se zove tetak?- Moj tetak je takav – rekao sam još uvijek uzdišući. Njega svi poznaju, Mićun Prpić.-Nemoj žaliti za konjem – pomilova me po kosi visoki vojni čin. –Već ćeš ti dobiti

drugog vranca – značajno je pogledao auditora Blaževića.Od njegovog dodira prošli su me trnci. Sav sam stresao, a kad je potiho upitao Mog

auditora je li to onaj Prpić s popisa, gotovo sam se ukočio.-Što ti je? Da nisi bolestan – sumnjičavo me pogleda.Baš tada pod šuflinom se nađe čovjek koji je sa mnom bio u glogovu grmu i čvrsto me

držao da ne padnem i tako ne odam obojicu. Bio je u svećeničkoj odjeći. Imao je torbu prebačenu preko ramena. A u grmu je na sebi imao opanke, suknene hlače i neki smeđi haljetak.

-O, velečasni Ivane, što vas nosi ovamo u Perušić? – veselo ga dočeka mladi auditor Blažević.

Ja sam se začudio otkud pozna tog čovjeka.

30

Page 31: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

-Bio sam kod ovdašnjeg svećenika i uzeo dva kaleža, jedan za moju crkvu, a drugi za kloštar u Kaniži - prišao mi je, pomilovao me po glavi i značajno potegnuo za uho.

Odmah mi je bilo jasno zašto me potegnuo za uho. Ja sam se naklonio i poljubio mu ruku.

-Dobro odgojen momak – rekao je svećenik. – Nego, Antune, ako budeš prolazio kroz Gospić, a znam da hoćeš, navrati u Kanižu u kloštar i predaj ovaj kalež velečasnom Šimunu – izvadio je iz torbe nešto zamotano u bijelu krpu.

-Nema problema! – mladi Blažević je uzeo zamotuljak i stavio ga na sic.Kad smo ostali sami, ja sam upregnuo konje pod kola, sjeli smo i polako napustili

Perušić. Upitao sam ga tko je taj svećenik što mu je dao kalež. Rekao mi je da je to podlapački pop Ivan Matanić. Upoznali su se kad je po nalogu viših instanci iz Pukovnije u Gospiću išao istraživati tko je sve od Podlapčana sudjelovao u buni.

U Gospić smo stigli kad se već dobro uhvatila noći, predali u kloštru onaj kalež velečasnom Šimunu pa nastavili natrag u Lovinac.

Eto, tako je moje sudjelovanje u Bunjevačkoj buni završilo, jadno i tužno. A da, još sam ti zaboravio reći.

Poslije sam saznao da su Perušićani morali platiti četiri stotine mletačkih dukata globe zato što nisu dali Kolakoviću proći kroz svoje mjesto i još su ga ranili. Nije mi jasno kako je sakupljen toliki novac od siromašnih ljudi koji su jedva sastavljali kraj s krajem.

Moj tetak Mićun je preko nekih veza, vjerojatno od auditora Blaževića (za kojeg sam čuo da je spasio mnoge graničare iz Smiljanske bune da im imanje ne ode na bubanj) saznao da je na spisku za suđenje. I pobjegao je u Dalmaciju, zapravo na mletačko područje, na Pag, gdje je odavno imao dobrih poslovnih partnera kojima je prodavao bukare, drvene zdjele i žlice pa i grablje i sve ono što treba za rad u polju. Nekad je to zamjenjivao za vino, sol i smokve, a nekad za novce. Moja tetka ostala je u Smiljanu i vlasti je nisu dirale, samo su njoj i Mićunu srušili kuću, a onaj kamen i građu za novu kuću odvezli su u Gospić za podizanje vojnih stanova. Ubrzo je tetak pomilovan jer se u sudskim spisima pokazalo da je imao sporednu ulogu u buni, ali mu nije nadoknađeno ono što je porušeno. Osuđenim i smaknutim vođama porušene su kuće a obitelji im protjerane s tim da se više nikad ne smiju vratiti u svoja sela da im se tako zatre svaki trag. Ne znam koga su od obitelji imali smaknuti pobunjenici i kamo su im najdraži bili protjerani, samo znam za sudbinu Jurlinine tazbine i njegove žene, a posebno sam upamtio nevolje Marasovih. Reći ću ti i zašto, ali kad ti budem pričao o Lovinačkoj buni. Za sad ću ti samo reći da je lijepa Marsova kuća do temelja srušena, a bila je zidana klesanim kamenom, na kat, s krovom od šimle. Sav su materijal odvezli u Gospić kao i onaj moga tetka Mićuna, već pogađaš: za gradnju vojnih stanova. Tako je Marasova zadruga ostala bez jedne od najljepših kuća u cijelom kraju. Njegova žena morala je napustiti Debelo Brdo. Povela je sa sobom Tončicu u okolicu Zagreba, točnije u Remete, gdje je imala bogatu sestru, a Ančicu je uzeo k sebi njezin brat Gruban Matijević iz mog Lovinca koji je već imao četvero djece. Mala je strašno voljela ujaka i ujnu i to je prevagnulo da je mama ne odvede u daleke Remete, a sestra joj je iz Remeta bila javila da može primiti nju i samo jednu curicu, jer su vremena i za nju teška. Tončica se nadala da će se opet vratiti u svoje selo među stare prijateljice i prijatelje, ali se to nikad nije dogodilo. Poslije se udala za bogatog krojača u Zagrebu za pa su je zvali krojačeva Tončica. Dodržala je i mamu koja se nikad nije potpuno oporavila od šoka. Do smrti je tugovala za svojim Milom i malom Ančicom. Ančica je za nju uvijek bila mala.

Što se tiče Jerkana Bevandića, tu je tragedija bila još veća. Srušili su mu kuću kao da je bio jedan od vođa bune pa je tako bez kuće ostao i njegov brat. Brat se odmah s djecom i ženom uselio u staru kuću Bevandićevih još dobro uščuvanu, a služila je za primanje gostiju kad bi došli na proslavu Velike Gospe Karmelske. Jrkanova kći, a Jurlinina žena, nakon što su joj po drugi put uhvatili muža i zauvijek ga odveli, a oca strpali u satnijski zatvor, otišla je

31

Page 32: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

prema Velebitu, sama, i više se nikad nije vratila. Nitko ne zna što je bilo s njom. Je li prebjegla kao i moj tetak Mićun na mletačko područje ili je skončala negdje u velebitskim gudurama, teško je reći. Pričaju, ali to nije sigurno, da su je viđali u Novalji na Pagu s prekrasnom djevojčicom i da je poslije s tom djevojčicom otišla u Italiju i da se obogatila. Moguće da je to istina, jer je Kate Jerkanova bila vrlo sposobna i snalažljiva žena. Bila je pismena, što je za naše vrijeme bilo gotovo čudo, a zahvaljujući smiljanskom svećeniku zvanom pop Zduna naučila je i talijanski jezik, što je bilo još veće čudo. Zadruga Tomljenovića zbog nje je svu djecu davala na spavanje u Jurlininu kuću gdje ih je ona učila čitati i pisati tako da nitko od djece iz te zadruge nije bio nepismen zahvaljujući njoj. Stari Jerkan odležao je u „bajboku“ pola godine. Nakon povratka iz zatvora postao je vrlo šutljiv, nerado je razgovarao s ljudima, a mučile su ga i teške glavobolje. Umro je iznenada, u snu. Uskoro je za njim otišla i žena. Ni on ni ona nikada nisu saznali kamo je i kako nestala njihova jedinica Katarina, koju su zvali Kate Jerkanova. Sahranjeni su na smiljanskom groblju, tamo ispod crkve.

Eto, to je sve što sam zapamtio o Bunjevačkoj, to jest o Smiljanskoj buni, a mislim da sam dosta zapamtio. Reci mi, a zašto ti je ovo bilo potrebno. Aha, reći ćeš mi drugi put. Dobro.

Uf, još sam nešto zaboravio! Ja nikako da se ispetljam iz bune. Kad smo se moj tata i ja vozili u Kanižu gdje smo trebali velečasnom Šimunu predati bijele ručnike što ih je moja mama otkala za potrebe kloštra i debele voštane svijeće za oltare, a te smo svijeće mi pravili jer smo imali dosta košnica, ugledao sam nešto od čega sam se izbljuvao po tati i skoro dobio od njega tešku šamarčinu Bilo je to nekih pola godine nakon onog zla na razbojištu kod Perušića Kraj bilajskog mosta vidio sam tri glave nabijene na kolac. Užas! Jedna je glava bila ošišana do gola, druga je imala tako dugu kosu da je gotovo prekrila cijelo lice i spuštala se niz kolac, a treća suha poput stare smežurane jabuke.

Dok je brisao moje bljuvotine s hlača, tata me poprijeko pogledao pa se sažalio na moje blijedo lice:

-Kad si već vidio ovo zlo, reći ću ti čije su to glave. Ova ošišana je mekinjarski zastavnik koji je pobunio ljude u njihovoj satniji, ova dugokosa je podlapački knez Mate Javor. Smaknut je jer se u dogovoru sa starim Dobrivojem Kneževićem iz Bunića pobunio protiv carske vlasti, a ovaj ispijenog lica je vrebački knez…

-A gdje su im tijela? – promucao sam.-Zakopana su tu odmah pokraj glava. Sve je to istaknuto ovdje na mostu kuda prolazi

mnogo ljudi kao opomena da se više ne dižu bune protiv carske vlasti.-Pa oni su se digli za pravednu stvar! – promucao sam.-Hajde, hajde, ne bulazni. Što ti znaš o pravednosti i nepravednosti državnih zakona.

Još si zelen.Zašutio sam i o tim glavama nikome nisam govorio, jer da je moja mama saznala što

sam vidio, sigurno me više nikada ne bi pustila daleko od kuće. Ipak sam još bio zelen, kako je rekao moj tata.

E, da, zaboravio sam ti reći što se dogodilo s Markom Krpanom za kojega neki kažu da je iz Lovinca, a ja tvrdim da je iz Svetog Roka. Kad smo se ono ja i mladi auditor Antun Blažević, moj Lovinčanin, vratili iz Perušića, dva dana nakon toga razglasilo se po cijelom selu da svi moraju doći pred satnijski stožer. Izvršit će se smrtna kazna nad vođom pobunjenih graničara iz Lovinca. Bio je to Marko Krpan, a nije mu se sudilo u Otočcu, nego u Senju. Možeš pretpostaviti kakva je bila kazna. Odsjekli su mu glavu pred zabezeknutim narodom. Žene su vrištale od straha i bježale sa stratišta, a djeca su, za divno čudo, napeto gledala što se to događa i bila su silno znatiželjna kako će Markova glava pasti s panja. Glavu mu je odsjekao isti onaj krvnik s razbojište kod Perušića. Kako je izgledalo samo smaknuće, neću ti pričati. Uvijek mi se smuči kad sa sjetim toga.

32

Page 33: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Eto, sad sam stvarno završio.

33

Page 34: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

II.

ŠIBE(Lovinačka buna)

Ti mi reče, sjećaš li se, da ćeš mi poslije reći zašto ti treba sve ovo što ja pripovijedam. Evo prošlo je više od mjesec dana, bio si nekamo otišao, a sad si se opet vratio da čuješ što ja znam o našoj Lovinačkoj buni. Hajde, sjednimo pod ovaj orah. Vidiš kako sam napravio čvrst hrastov stol i klupe. Tu rado sjedim kad se odmaram ili nemam drugog posla.

Raspitao sam se ja o tebi, čiji si, što si… i tako to. Veliš da nisam trebao, da bi mi i sam rekao jer preda mnom nemaš tajni. Pa dobro, imaš pravo. Znaš, pobojao sam se da nisi kakav špiclov pa da nastradam zbog dugog jezika, ali kad sam čuo čiji si, odmah mi je postalo lakše. Sad će mi se jezik opet razvezati i saznat ćeš puno toga što nisi znao. Poznam ti tatu već odavno, vrsnog majstora ajmara Sertića, samo dugo nisam bio na Udbini. Znaš, kod nas u Lovincu među narodom kolaju priče da ste vi gornjani, naročito Udbinjani, Podlapčani i Korenični, opasni, da uvijek nosite nož u čarapi i da spavate s kuburom pod košunelom. Vele da vi ujutro liježete, a uveče se obuvate i da sikirama prozore brišete, ha… ha… ha…Veliš da se ne ljutiš i da znaš za sve to i da te to zabavlja jer nema veze s istinom. Ovo što sam ti pripovjedio i što ću ti još ispripovijedati poslužit će ti z diplomski rad. Kakav diplomski rad. Zadnju godinu da studiraš geografiju, historiju i filozofiju u Beču. Tema ti je: Bune u Vojnoj krajini. E pa nadam se da ćeš pisati onako kako mi gledamo na te bune, a ne austrijski činovnici i njihovi vojni zapovjednici. Otkud tvom tati toliki novac za tvoje školovanje i kako to da te nije dao na vojne nauke jer se za te nauke ne plaća ništa, sve imaš besplatno? Nisi htio. Više si voli biti učitelj i raditi na podizanju naše narodne prosvjete i učiti djecu na materinskom, a ne njemačkom jeziku. Dobro je znati njemački, ali je važniji vlastiti jezik da se ne odnarodimo, da ne zaboravimo tko smo. I ja se slažem da trebamo čuvati jezik. Puno sam batina pobrao zbog njemačkog jezika kad je u našu vojsku uveden taj jezik, i ne samo ja.

Bilo je tu svega i svačega, i bijesa i smijurije i nesporazma sa zapovjednicima. A što da ti o tome govorim kad bolje znaš od mene što se događalo s graničarima, domaćim neukim ljudima i učenjem njemačkog.

E pa moj Ive Sertiću, budući prosvjetitelju našeg naroda, da sad počnemo o mojoj Lovinačkoj buni.

Kod nas se puno toga izmijenilo kad je meni bilo negdje oko osamnaest godina. Te godine, a to je bila trideset i peta, onaj napuhani i naduti princ, grof, što li je bio, Sachsen-Khevenhȕller napravio nacrt za preuređenje naše Krajine. Prema tom nacrtu propisao je car patent osmoga veljače pozna kao Regulament… Veliš da znaš sve o tome da smo po tom Regulamentu svi mi postali redovni vojnici i da se od tada moramo boriti tamo kamo nas pošalju bilo ovdje na turskoj granici bilo negdje na ratište u Europi kad država zarati.

Ja tada još to nisam na taj način razumio: svi smo postali državni vojnici? Pa mi smo i prije bili vojnici, branili smo svoja sela. Kažeš da je tako bilo, ali da je taj nesretni Khevenhűller nas graničare pretvorio u državne kmetove. Kako u kmetove? Pa mi smo slobodni ljudi. Veliš da imam pravo. Ali da ne smijemo prodavati zemlju jer je državna. da je obrađujemo besplatno i ne plaćamo nikakve desetine gospodarima, ali smo zato vojni obveznici i to od šesnaeste do šezdesete godine. I ne smijemo napuštati zemlju bez izričitog državno dopuštenja.

Ja to nisam tako osjećao. Moja zadruga je imala dosta zemlje i nismo imali potrebe odlaziti u potragu za boljim životom. Jedino što mi je smetalo to što više nismo birali svoje knezove niti su naši ljudi sami presuđivali u međusobnim sporovima. Nametnuli su nam svoje vojničke sudove i sudili po svojim paragrafima koje mi nismo razumjeli. Naš osjećaj za pravdu bio je posve drukčiji od njihova i zato smo njihove presude teško podnosili. Pa nije

34

Page 35: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

onda ni čudno što smo se toliko bunili… A vlasi su se bunili još češće jer su sve manje poštivali njihov Statut i nakraju su se prema njima odnosili kao i prema nama.

Dobro, neću više o tome mudrovati jer ti bolje poznaješ od mene to njihovo pravo, premda sam ja puno stariji. Školovan si. Valjda ćeš se i ti znati suprotstaviti nepravdi. Nego da ja tebi pričam o sebi i o našoj Lovinačkoj buni. Znam da te buna najviše zanima, zbog nje si i došao. Da mi najprije popijemo po jednu rakijicu, a, što veliš. Dobro. Natočila je punu bocu moja Ančica…

Pitaš koja Ančica. Sjećaš se što sam ti pričao kad sam nosio Jurlinine poruke pokojnima Mili Marasu i Iliji Šikiću u Debelo Brdo i kad sam ugledao curu koja je čuvala guske pa joj obećao da ću je ženiti a ona mi odbrusila da će se to dogoditi kad na vrbi rodi grožđe. Kad je došla u Lovinac ujaku Grubanu, imala je trinaest godina, a ja šesnaest jer je bila prošla godina dana i još nekoliko mjeseci od onog susreta na Bogdanici. Dugo je tugovala za mamom i tatom i teško se naviknula na život bez sestre, ali su joj ujakova i ujnina ljubav malo pomalo ublažili tugu. I njihova djeca su je prihvatila kao svoju sestru, jer je bila najmlađa. A bile su sve cure koje su se uskoro podale pa je moja Ančica ostala sama s ujakom i ujnom. Često smo se susretali i smijali se kako sam joj onda spomenuo da ću je oženiti. Postali smo dobri prijatelji. I dalje mi se sviđala. Grubanova kuća bila je nešto odvojenija od zadruge Matijevića, a ja sam se znao prikrasti da me drugi ne vide i promatrati Ančicu kad bi nešto radila. Ni ona me ne bi vidjela. Za mene nije bilo ljepše cure u cijelom Lovincu i okolici. I ona je mene zavoljela, ali na neki čudan način. Gledala je u meni zaštitnika, prijatelja, što li. Ne znam ti to objasniti. Ja se više nisam usuđivao pitati bi li se udala za mene da je ne bih, ne daj bože, povrijedio, a ni ona to nije spominjala. Znam da je to osjećala. Samo se zagonetno smješkala i to mi je davalo nadu. Kad joj je došlo vrijeme za udaju, a imala je sedamnaest godina, dogodila se tragedija. Ujak joj je poginuo nesretnim slučajem kad su vojnici išli na gađanje u Suvaju. Znaš gdje je to. Ona je pokazivao mete izvikujući koliko je određeni vojnik imao pogodaka. Ne zna se kako i zašto, bio se iznenada podigao iz rova dok je gađao razvodnik Žagar, inače najbolji strijelac u satniji, njegov dobar prijatelj. Htio je nešto viknuti Žagaru ili nekom od zapovjednika i u to momentu metak ga je pogodio iznad čela i odvalio gornji dio lubanje. Mozak mu se prosuo po rovu. Kad su vojnici dotrčali, vidjeli su kako poskok vijuga uz grudobran, a Grubanova desna ruka natiče. Nesretni Žagar se htio ubiti. Već je bio namjestio pušku ispod brade i htio opaliti kad su mu je izbili. Više nikad nije htio ići na gađanje pa je zato bio i u zatvoru. A odležao je u zatvoru i zbog ubojstva, premda su svi tvrdili da je to bio nesretan slučaj. Ne znam kako sudski stručnjaci nazivaju takav slučaj, samo znam da su kazne daleko blaže nego kad netko namjerno ubije, kako se kaže, s predumišljajem.

I ujna i Ančica povukle su se u kuću, rijetko izlazile. Čak ni s ostalim članovima zadruge nisu puno kontaktirale, premda su redovito obavljale poslove što bi im planinka svake večeri određivala. A to je najčešće bilo tkanje, češljanje vune, predenje i pletenje jer je ujna bila na glasu kao izvrsna tkalja. Skoro je sama oblačila zadrugu Matijevića. Tugovale su godinu dana, a ujna nikad više nije skinula crninu. Cijele te godine nisam razgovarao s Ančicom premda sam je ponekad viđao kako je s ujnom topila konoplje ili sušila vunu na plotovima oko kuće, žela žito i tukla raž.

Kad sam je jednom sreo nasamo, tužno me pogledala i zaplakala. Začudio sam se, htio je pitati što joj je, ali je pobjegla. Ostao sam zabezeknut.

A onda se pronio glas da se udaje. Ujak ju je već prije bio obećao sinu svog prijatelja Žagara, lijepom i zgodnom, vrlo pristalom momku Daniši. Meni se svijet okrenuo. Daniša je bio moj vršnjak. Zajedno smo odrastali, išli na straže, a i zalijetali se prema turskoj granici kad je trebalo. Uvijek smo jedan drugom štitili leđa.

Upravo negdje pred svadbu opet sam je sreo samu. Stali smo ispod rascvjetane trešnje Nosila je s kući vučiju punu vode s nedalekog bunara. Pomogao sam joj da serasprti i spusti

35

Page 36: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

vučiju na zemlju. Zagrlila me pažljivo se okrenuvši da nas netko ne promatra. Sve mi je ispričala o svojoj udaju. Ujak ju je obećao prijateljevu sinu Daniši, dobrom i pristalom momku iz dosta bogate kuće tako da kasnije neće oskudijevati ni u čemu. I ujna je bila za to. Njoj Daniša nije bio nesimpatičan i pristala je bez riječi. Kad ju je ujna pitala što osjeća prema meni, rekla je da sam joj drag i simpatičan, ali da smo više kao prijatelji i da joj ja dođem nešto kao simpatija iz djetinjstva i dalji rođak, zaštitnik, i tako nekako. Kad je osjetila da će me povrijediti svojom udajom jer je znala da sam do ušiju zaljubljen, odlučila mi je otvoriti dušu i sve reći. Jednostavno nije htjela ići protiv ujakove volje jer je znala da joj on želi samo najbolje, a to što je gajila simpatije prema meni, ujak je rekao kako će to brzo proći uz Danišinu dobrotu i pažnju. Tako je nekako i bilo. Ja sam teškom mukom sve to prebrodio. S Danišom i Ančicom i dalje sam ostao prijatelj, ničim nisam dao naslutiti kako moje srce kuca samo za crnokosu ljepoticu. Mada je bilo dosta prilika za ženidbu, a tata i mama su me nagovarali nabrajajući nekoliko štimanih familija u kojima je bilo lijepih cura, ali sam rekao da mi još nije vrijeme. Ta imao sam dvadeset godina. I tako se to nekako smirilo, život je normalno tekao. Daniša i ja išli smo svakodnevno na „muštranje“ tamo na muštri placu blizu Suvaje, čuvali stražu i radili sve ono što graničar radi u miru. On i Ančica nisu imali djece, a od ženidbe je prošlo preko tri godine. A onda je četrdeset i prve došlo do rata. Napali nas Prusi. Naša carica postavila je za ratnog zapovjednika generala Wilhelma Reinharda von Neipperga, istog onog generala kojeg je njezin otac bio zatvorio zbog neuspjeha u ranijim sukobima s Turcima. Kamo sreće da ga nije postavila za zapovjednika. I mi iz Ličke pukovnije bili smo mobilizirani. I da ti ne duljim, Daniša i ja našli smo se u ratu. Mladi, puni snage, gotovo radosno smo išli u susret nečemu velikom, nečemu što do tada nismo iskusili. Našli smo se u Češkoj, u mjestu Mollwitzu, u rovovima. Ni Daniša ni ja nismo se razumijevali u ratnu taktiku, ali smo bili dobro uvježbani, oba dobri strijelci, mogli smo cijeli dan trčati pod punom ranom spremom da se ne umorimo. Dok smo jednog jutra ležali u rovu, njega je iznenada obuzela tuga, neki predosjećaj nesreće, što li. Znaš što mi je u tom trenutku rekao? Naravno da ne znaš. „Filipa, pobratime, ako se meni što dogodi, čuvaj mi Ančicu. Ne daj da je zaove i jetrve ponižavaju…“ Rekao sam mu da ne bulazni da nam se ništa ne može dogoditi jer je naša vojska najjača na svijetu. Samo se tužno osmjehnuo. I upravo sam ga htio opsovati zbog naglog nastupa malodušja, kad je u naš rov skočio do zuba naoružan Prus s bajunetom na pušci i kacigom što je imala na gornjem dijelu šiljak. Obojica smo iznenađeni skočili. Prus je urliknuo i zabio bajunetu Daniši u prsa. Na trenutak sam ostao kao obuzet, ukočen, a Prus je sad navali na mene, zabio mi bajunetu u lijevu nadlakticu, pa je povukao i htio mi je sjuriti u prsa. Istrgnuo sam mu pušku iz ruku, raspalio ga koljenom u međunožje tako da se od boli savio pa sam ga opet koljenom zakvačio u glavu. Počeo je glavinjati, a ja sam mu sasuo naboj iz njegove vlastite puške direktno u trbuh. Samo se skljokao.Još sam ga odalamio kundakom po glavi. Moja i Danišina puška ležale su na grudobranu. Čudno je da nisam osjećao nikakvu bol u probodenoj nadlaktici dok sam se jakario sa strašnim nepoznatim gadom. Priskočilo nam je nekoliko naših vojnika i zabezeknuto gledali. Nikom nije bilo jasno otkuda se taj Prus pojavio. Ni meni. Ispred našeg rova bila je velika čistine, bez grmlja s, doduše, visokom nepolegnutom travom i ponekim rijetkim stablom.

Vojnici su nas obojicu odnijeli u poljsku bolnicu. Danišu nisu uspjeli spasiti. Umro je nekoliko dana nakon što ga je prokleti Prus

proburazio. Meni se rana bila zatrovala i dugo zacjeljivala. Pustili su me kući. Danišu nisu vratili u Lovinac. Pokopali su ga zajedno s mnoštvom vojnika izginulih kod Mollwitza. I naših Ličana je dosta palo A izginuli su zbog onog nesretnog generala, sjeme u se zatrlo. Prusi ga nadmudrili i do nogu potukli. Poslije sam čuo da su tamo došli naši Slavonci pod zapovjedništvom baruna Franje Trenka i čuda činili. Stjerali su Pruse u mišju rupu. Čudno je to što je on sa svojim vojnicima u bitke išao uz glasnu glazbu i gromoglasnu pjesmu. Tako su mi barem pričali, ali ja se u to nisam osvjedočio. Daniša je posmrtno odlikovan, a i ja sam

36

Page 37: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

dobio orden za hrabrost. Ruka mi nikad nije potpuno zarasla. Kad god dođe do promjene vremena, mene uhvate bolovi u lijevoj nadlaktici. Nikome nisam govorio da me ruka boli jer sam želio ostati redovni vojnik. I ostao sam do kraja.

Moja Ančica postala je udovica. Nosila je crninu godinu dana. Nekako pola godine iza Danišine smrti počeo sam se s njom potajno sastajati. Ispričao sam joj što mi je njezin pokojni muž, a moj najbolji prijatelj, govorio kad ga je uhvatila malodušnost i onaj čudni predosjećaj smrti. Čudno, ona je meni isto ispričala. Prije nego smo pošli u rat, rekao joj je, ako se njemu što dogodi, da se vrati k svojoj ujni i da se prikloni meni budu li je njegovi tjerali da se ponovo uda. A jetrve i zaove, znaš kako je to već gdje ima puno žena, uzele su je na zub i stalno špijunirala kad bi nekamo išla. Danišini joj nisu dali da se vrati ujni pa je ostala u njegovoj zadruzi trpeći tračeve i olajavanje zlih jezika. Htjeli su je udati za bogatog Rakelju iz Svetog Roka, postarijeg momka, vrijednog i šutljivog, ali ona nije htjela ni čuti.

I što dati duljim dalje. Kad je jednom došla u posjete ujni, ja sam se prema ranijem dogovoru našao u kući da tobož popravim stap što se bio rasušio. Ančica mi se bacila u zagrljaj čim me ugledala kako držim stap i zatežem mu obruče. Ujna je izašla i pazila da nitko iz njene zadruge ne uđe u kuću dok smo se nas dvoje predavali jedno drugom.

I tako smo se mi mjesecima sastajali, a da nitko za to nije znao. Možda je netko i znao, ali su svi šutjeli jer su ljudi u selu cijenili i mene i snahu pokojnog Žagara, moju Ančicu. Na kraju se dogodilo ono što se jednom moralo dogoditi. Ančica je zatrudnjela. Dugo je skrivala trbuh pod širokim haljinama. Svima je bilo čudno kako se nekako udebljala. Možda je ženskadija iz Žagarove zadruge i znala što se dogodilo, ali je šutjela da se sramota ne proširi po selu, da njihova zadruga ne izađe na loš glas.

Kod nas ti je bio običaj ako se dogodi da cura ili udovica zatrudni i rodi dijete da se to dijete preko noći potajno odnese na Kopilicu i tamo ostavi. To ti je grič u Suvaji gdje vojnici idu na redovito gađanje. Netko od vojnika iz stožera obvezno rano ujutro odlazi na Kopilicu i ako nađe živo dijete, odnese ga u stožer koji se dalje brine o tom djetetu, a ako dijete bude mrtvo, zakopa ga uz Kopilicu. Ako ovih dana odeš tamo, vidjet ćeš malo dječje groblje sa zaraslim humcima, bez križeva. Ako dijete rodi vojnička udovica , nju počnu zvati soldatušom i ostane soldatuša cijelog života, to znači osramoćena i moralno posrnula žena ili, kako mi kažemo, radodajka.

Prije nego će roditi, Ančica je pobjegla k ujni i nije se vraćala punih osam dana. Jednog jutra njena me ujna srela blizu stožera i šapnula da sutra rano ujutro dođem k njoj, ali da me nitko ne opazi. I došao sam idućeg jutra još prije zore. Moja Ančica je rodila zdravu curicu. Ležala je na krevetu i dojila malog anđelka. Dogovorili smo se da ću curicu, čim se nahrani i zaspi, uzeti dobro umotanu i neopazice odnijeti na Kopilicu jer je baš tog jutra bio moj red da tamo odem. I otišao sam sa svojim djetetom. Tamo sam sjeo pod grič i nekom neobičnom milinom, kakvu do tada nisam poznavao, promatrao usnulog anđelka. Suze samo što mi nisu počele kapati. Dok sam ja tako raznježen sjedio, naišao je satnik Pohl, omraženi satnijski časnik, uvijek besprijekorno dotjeran, visoko podšišan, njegovanih ufitiljenih brkova glatko obrijan, i izderao se na mene zašto besposlen sjedim umjesto da dežuram u stožeru. Kad je vidio dijete, posprdno se nasmijao: „Opet kopile. Te vaše žene izgleda rado šire…“ Nije dovršio jer sam ga krvnički pogledao suznih očiju i skočio s djetetom u naručju. Trgnuo se i iskolačio oči na mene ne vjerujući da ja obični graničar mogu tako nasrnuti na njega. A bio je strah i trepet u cijelom Lovincu, okrutan, nadut, naprosto se iživljavao na nama kad smo bili na muštri. A nisam nasrnuo niti ga dodirnuo, samo su mi oči sijevale od mržnje. Kako moju curicu, mog anđelka, može nazvati kopiletom. Brzo je odmakao, a ja sam se vratio kući sa svojim djetetom i iznenađenoj mami rekao o čemu se radi. Bila se uplašila pa dozvala tatu koji je nešto radio u štali. Dogovorili smo se da Ančicu oženim što prije. I moja je mama otišla po nju k njenoj ujni. Obje su odmah došle. Brzo smo se o svemu dogovorili. Ančica je prešla k meni. Nismo pravili svadbu. A i zašto. Imali smo svog anđelka, svoju radost i nitko

37

Page 38: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

nam na svijetu nije bio ravan. Selo je neko vrijeme svašta pričalo, no mi baš i nismo puno marili za to. Ančica se uskoro pomirila sa Žagarima, a i ja sam kao Danišin veliki prijatelj tome doprinio. Eto vidiš, tako se ostvarilo ono što sam maloj guščarici tek propupalih cikica i crne kose obećao na Bogdanici. I danas smo sretni i prezadovoljni. Naša curica je davno odrasla i udala se za poručnika Šimunića. Trenutno su u Gospiću, često ih seljakaju, ali su sretni. Imamo i dvoje unučadi. Unuku su na naš nagovor dali ime Daniša, a unučici, naravno, Ančica. Eto, to mi je bilo na srcu i sad sam ti sve ispričao, mada to nema nikakve veze s našom bunom ovdje u Lovincu.

Ja sam poslije imao gadnih problema s Pohlom. Dobro je zapamtio kako sam na njega skočio kad sam držao u naručju svoju curicu. To je njemu bilo nepojmljivo. I osvetio mi se, ne boj se. Jednom sam na redovnoj jutarnjoj smotri oružja i opreme zaboravio rog s barutom i vrećicu s kremenjem, a on me pred svim ljudima raspalio šakom u trbuh da sam se savio do zemlje, ali mu nisam ništa smio. I dao me okovati. Sedam dana am odležao u tamnici, okovan, živeći na kruhu i vodi. Izvukao me bojnik Krmpotić koji se zgražao nad Pohlovim postupcima. Bio je to naš čovjek, malo postariji časnik, strog, a pravedan. Rekao mi je da se kojim slučajem ne osvećujem tom nadutom glupanu jer ima moćne zaštitnike u Beču, a navodno je dobio instrukcije da disciplinira vojsku nad kojom je imao ingerencije jer su lički graničari izuzetna vojnička roba od koje se željeznom disciplinom može stvoriti jako sposobna vojska. A mi, ruku na srce, nismo navikli da se netko na nas dere za svaku sitnicu. Često se bojnik sukobljavao s Pohlom i prijetio mu sudom, no ovaj se na to nije obazirao. Naročito se iživljavao na mladim vojnicima. Interesantno je da smo svi bespogovorno slušali bojnika Krmpotića i s njim nikada nismo imali problema, a s Pohlom je uvijek bilo neprilika. Gotovo da nije bilo u satniji običnog vojnika, pa i onih s činovima poput razvodnika i kaplara, koji nije iskusio Pohlovu šaku, premda se nije smjelo tući vojnike. Znali smo se mi pritužiti pukovniji u Gospiću, ali ništa od toga nije bilo. Ta njegova svirepost i bahata okrutnost došla ga je glave. Kad se ono četrdeseti šeste digla Brinjska buna, i mi smo se digli. Bilo je to točno deseti dan mjeseca kolovoza. Nas dvadesetak sakupilo se na Suvaji da se dogovorimo što činiti i odlučili smo da ćemo krenuti na Gospić čim nam se pridruže Pazarištani koji su se također digli na oružje. Satnik Pohl dojurio je na konju sav zapjenjen od bijesa. Uz njega je bilo nekolicina prišipetlja iz stožera. Pohl je isukao sablju i jurnuo onako na konju pravo na nas, a njegovi vojnici uperenim puškama su ga slijedili. Nisu nam ni prišli blizu kad je nečija puška je opalila, a za njom još jedna i Pohl se svalio na zemlju. Ni nogom nije otresao. I nekolicina iz njegove pratnje je poljubila ledinu. Preživjeli su ostali zabezeknuti. Nisu se razbježali nego su svi prešli na našu stranu. Kad su nam se pridružili Pazarištani, sastavili smo listu zahtjeva i zajednički krenuli na Gospić. Na naše veliko iznenađenje, ljubazno nas je dočekao bojnik Joseph de Pozzy, mirno saslušao naše zahtjeve i umirio nas govoreći da će o svemu izvijestiti više instance, a posebno je naglasio da će imzistirati neka se iz lovinačke satnije odstrane strani časnici kao što je satnik Pohl za kojeg zna da ne poštuje dostojanstvo domaćih vojnika. Nije znao da smo ga sredili jednom zauvijek. A i svi strani časnici pobjegli su iz Gospića kad su čuli da se „divlja rulja“ približava gradu. I tako do sukoba nije došlo. Razišli smo se kućama. Dalje nisam pratio što se događalo s Brinjskom bunom, samo znam da je mnogo ljudi nastradalo. Posebno mi je bilo žao vojnog pravnika i pjesnika Mateše Kuhačevića, prijatelja našeg auditora Blaževića. Nesretnik je osuđen na doživotni zatvor, znam da je čamio u Spielbergu u Moravskoj. Poslije ćemo nas dvojica o njemu još razgovarati, jer pretpostavljam da o tom nesretnom čovjeku više znaš od mene. Svakako više znaš o našim intelektualcima jer si i sam intelektualac

Za nas su nove nevolje počele kad je ono grof Leopold Joseph von Daun godine 50. uveo za cijelu Vojnu krajinu „Exzerzier regoulament“ to će reći zapovijedanje na njemačkom jeziku. Odjednom se puno toga izmijenilo. Razvodnik je postao Gefreiter, desetnik Korporal, vodnik Zugsűhrer, narednik Feldwebel, poručnik Leutant… Mi smo lomili

38

Page 39: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

jezik i puno toga nismo razumjeli. Ja sam doduše znao njemački, ne baš dobro, ali sam se ipak uspijevao sporazumjeti kad bi došlo do problema, no većina moji Lovnčana nije znala ni beknuti. Neke smo činove izgovarali po svome. Tako je npr. narednik kod nas bio feljbaba što je kod zapovjednika,kad bismo im se tako obratili, izazivalo pravi bijes .

Posebno je uživao u maltretiranju naših domaćih ljudi na „egzerciru“ poručnik Holjevac koji je izvrsno govorio Njemački. Došao je nekako iza satnika Pohla, znao je što mu se dogodilo pa nam se valjda zato osvećivao. A kad je iduće godine zapovjednik Ličke pukovnije grof Antun Losy uveo batinanje kao stegovnu mjeru u vojsci, mi smo naprosto pobjesnili. Doduše i prije se znalo dogoditi, i to dosta često, da bi netko od naših vojnika pobrao batine, ali ovo je sad bilo službeno. Holjevac je od tada još više digao nos i koristio je svaku zgodu da se iživljava. Nisu se batinali samo vojnici. I civile su znali mlatiti, ako bi neka kućna zadruga nešto zgriješila u vezi s vojnim obvezama. A tih je obveza bilo bezbroj, jer nije bilo zadruge koja nije davala barem po dva vojnika i, naravno, morala se brinuti o nabavi odora, čuvanju oružja, raznim davanjima i radnim obvezma.

Prvi put sam morao gledati batinanje kad sam jedne subote bio na straži. Moja prijepodnevna smjena bila je završila i došao sam u stražarnicu da malo odspavam i odmorim se do iduće smjene. Stražarnica je, vjerojatno si je i vidio kad si prolazio kraj sjedišta satnije, ona čvrsto zidana zgradica s limenim krovom ispred ulaza, u dvorištu. U jedinoj prostoriji, točno na sredini, je klupa djelomično ukopana u pod tako da se ne može pomicati a na njenom prednjem i stražnjem dijelu su pričvršćeni lanci s lokotima. Ti lanci služe za sapinjanje kažnjenika. Taman sam bio legao, kad su doveli mladog Markicu Tomičića, visokog i mršavog, nezgrapnih koraka. Ne znam što je zgriješio. Neki su rekli da na dvorištu nije htio pozdraviti poručnika Holjevca i da mu je nešto ružno rekao, što je i moguće, jer je Markica bio lajavac i nije puno držao do autoriteta, a i mrzio je poručnika kao i svi mi. A Holjevac je od Markice bio niži za glavu, samo širi u ramenima, vrlo okretan i uvijek dotjeran, ufitiljenih brkova. Bilo mu je neshvatljivo da ga obični vojnik propisno ne pozdravi, a kamoli da mu nešto nabusito odgovori.

Bio je osuđen na četrnaest šiba, mada je Holjevac zapovjedniku satnije predložio četrdeset.

Doveli su još deset vojnika da gledaju kako se kažnjava onaj koji krši vojne propise. Poredali su se ispred kreveta na kat na kojima spavaju stražari. Dvojca za to zaduženih momaka doveli su Markicu, skinuli mu gornji dio odjeće i tako do pasa ogoljenog polegli na klupu, potrbuške. Onim lancima svezali su mu ruke tako da su obgrlile klupu i odozdo bile čvrsto stegnute i zaključane lokotom. Tako su mu isto svezali i noge. Nije mogao ni mrdnuti, samo je mogao dizati stražnjicu gore dolje. Jedino što je mogao i što mu nitko nije branio, derati se iz petnih žila. Batinanju su pristupili kaplar, narednik i poručnik Holjevac. Svaki od njih uzeo je ljeskovaču iz stapa dopola napunjenog vodom. Stap je stajao u kutu iza vrata Kaplar, trbušast, gojazan vojnik iz Ričica, čini mi se da se zvao Ivanušić, trebao je Markicu raspaliti tri puta, kako je bilo propisano, narednik Frane Smolčić, familijaran čovjek tužnih očiju, naš Lovinčanin, morao ga je opaliti četiri puta, Holjevac kao poručnik - sedam. Tog dana sam saznao da je točno propisano koliko tko prema svom činu može udariti šibom okrivljenika. Da je Markicu šibao i zapovjednik satnije, dobio bi još dvadeset i pet batina.

Kad je Ivanušić opali Markicu preko leđa, ovaj je sam zaškripao zubima, trznuo se i iskolačio oči.

-Ivanušiću, ne bude li idući udarac žešći, nakon ovog dripca ti ćeš leći na klupu – prosiktao je Holjevac.

No Ivanušićev udarac bio je tako snažan da se ubrzo pojavila masnica, široka i crvena.Nakon njegova tri udarca, nastupio je Smolčić. Na Markičinim leđima pojavilo se sedam masnica, ali koža nije pukla. Holjevac je tako stručno „obrađivao„ nesretnog Tomičićad se

39

Page 40: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

ovaj derao na sav glas, trzao se, otimao sali s nije mogao pomaknuti s klupe. Na kraju su mu leđa postala sva izbrazdana i krvava. Koža mu je popucala na nekoliko mjesta.

-Tako se to radi – pogledao je oko sebe poručnik, sjajnih očiju i oznojenog čela. Naprosto se vidjelo kako uživa u batinanju.

Sjetio sam se riječi „sadisti“ koju je izgovorio svećenik kad smo gledali smaknuća na razbojištu kod Perušića. Ovaj čovjek kojemu su oči sjajile od nekog čudnog uzbuđenja vjerojatno je bio taj sadist, kako reče onaj svećenik, zaboravio sam kako se zove, samo znam da je bio iz podlapačke crkve.

Svi su vojnici izašli, a izašli su i šibači. Markica je ležao na klupi stenjući sve dok nisu došla ona dvojica što su ga svezala za klupu. Oslobodili su ga, podigli na noge, ogrnuli ga košuljom i izveli kroz vrata.

Ja sam dugo ležao na krevetu, a u meni se sve uzburkalo od ogorčenja.Ovo šibanje na klupi nije ništa prema trčanju kroz šibe. To se kažnjavanje bilo toliko

učestalo da je među nama sve kiptjelo od bijesa. Ajde, kad bi mlad vojnik hitrih nogu i bio kažnjen, protrčao bi između dva reda vojnik tako brzo da ga poneki iz red i nije dospio opaliti. Ali kad bi kaznili starijeg čovjeka, osobito domaćina zadruge, to je bilo grozno. Ne znam što je bio zgriješio Jolin Baričević - domaćin jedne od brojnijih zadruga koja je davala četiri redovna vojnika, od kojih su dvojica bili njegovi sinovi i svi su se isticali fizičkom snagom i konjskom izdržljivošću - kad je bio osuđen na sto batina. Znalo se dogoditi da okrivljenik dobije kaznu od tristo šiba. Kažem ti, ne znam što je Jolin skrivio, kad je jedno jutra Holjevac poredao nas stotinu u dva reda u velikom dvorištu pred satnijom. Svaki od nas je dobio vitku ljeskovaču. Bili smo okrenuti licima jedni prema drugima. Tad su doveli Jolina, postarijeg čovjeka guste sijede kose,poprilično gojaznog, ali skladno razvijenog i skinuli ga do pasa. Jolin je inače bio vrlo cijenjen ne samo u Lovincu nego i u okolnim selima. Zvali su ga Pravedni i redovito ga pozivali kad bi se dvije obitelji ili dvije zadruge zakrvile. On bi sazvao najiskusnije ljude u selu i dugo bi raspravljali o problemu, pozvali bi zavađene strane na mirenje i nakon ne baš mirnih rasprava donijeli odluku. Nikad se nije dogodilo da bi nekom krivo presudio. Očito se njegovo poimanje pravde nije poklapalo s mišljenjem auditora o nekoj raspravi pa su ga odlučili kazniti.

Jolina su dvojica dovela pred početak dvoreda. Holjevac je bio na početku i budno motrio kako će tko od nas udarati. Kad je viknuo: Sad! Jolin je potrčao što je brže mogao, a šibe su fijukale zasijecajući mu se u meso. On bi se samo, onako u trku, trznuo na svaki udarac. Kad je trčao pokraj mene, ja sam zamahnuo svom snagom i namjerno promašio. Negdje pri kraju špalira Jolin je zateturao i pao potrbuške udarivši licem u tvrdu zemlju. Leđa su mu bila sva krvava. Jedva je ustao pa nastavio ne trčeći nego teturajući. Šibe su i dalje pljuštale. Doteturavši do kraja špalira opet je pao lice prema dolje. Leđa su mu bila živa rana. I više nije ustao. Ona dvojica što su ga dovela, sad su ga uzela za noge i ruke i odnijela u stražaru. Izdahnuo je još dok su ga nosili. Samo se začuo stravičan hropac. Mi smo ostali skamenjeni, a Holjevac je tad izveo mene iz reda i prosiktao: Sad si ti na redu. Jako dobro sam znao, zapravo svi smo znali, da onaj tko namjerno promaši kažnjenika i sam mora trčati kroz šibe. Jolina nisam mogao udariti jer sam ga isuviše poštivao. To je bilo poniženje ne samo cijenjenog domaćina nego cijelog Lovinca, pa ako hoćeš i mog naroda. Sam sam se skinuo do pojasa i na Holjevčev uzvik potrčao kroz špalir. Dušmanski su me tukli. Svaki od vojnika znao je da će sam trčati kroz šibe ako me namjerno promaši. Izdržao sam sve, vratio se i stao na svoje mjesto u dvoredu. Netko mi je donio košulju i kaput. Mučno sam to obukao. Košulja mi se zalijepila za leđa. Nisam prozborio ni riječi kad smo dobili naredbu, na njemačkom naravno, da se raziđemo.

U meni je sve kiptjelo od bijesa. Čvrsto sam odlučio da ću ubiti skota. Sjećaš se da sam ti obećao ispričati o tragovima bune na mojim leđima. Evo, opet ću skinuti košulju pa pogledaj što je dobrim dijelom bio uzrok mog sudjelovanja u buni., A što veliš? Surova

40

Page 41: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

vremena. A mogu ti reći da ni mi nismo bili ovčice kad bismo se dočepali nekog tko nam je pio krv na slamku.

Nekako u isto vrijeme kad je časni starina Jolin izdahnuo pod šibama, i u Bruvnu se odigravalo slično kažnjavanje. Znaš gdje je Bruvno, vlaško selo s kojim smo i danas u dobrim odnosima jer živimo istim životom i mučimo iste muke. Što se tamo događalo, pričao mi je dobar prijatelj i vršnjak Rajak Miljuš – zajedno smo se borili u Češko protiv Prusa -- kad smo se sastali dan poslije Jolinove smrti. I oni su imali svog Holjevca, svog poručnika– batinaša i skota. Zvao se Labicki. Za svaku sitnicu kažnjavao je ne samo vojnike, nego i civile i to sa pedeset do sto batina. Dok je zapovijedanje na njemačkom jeziku na svakodnevnim vježbama izazivalo brojne prigovore i tiše ili glasnije prosvjede, još se nekako i dalo trpjeti, ali batinanje je prevršilo svaku mjeru. Obilazeći stražu, Labicki je našao mladog vojnika Dojčina Čubrilovića bez puške. Momku je bilo prigustilo pa je skinuo pušku i sav pribor, ostavio to pred grmom blizu čardaka, zavukao se u gusto granje, skinuo hlače i čučnuo. Dok se olakšavao, naišao je neznanac, on tvrdi da je to bio hajduk Mane iz Mogorića, pogrbio oružje i nestao. Premda kradljivca nije vidio, tvrdio je da je pušku odnio baš čuveni Mane jer je ostavio otisak opanka u kravljoj balegi kraj grma, a nitko u cijeloj Lici nije imao tako velika stopala kao taj Mogorićanin za kojim su često bile organizirane uzaludne potjere. Kukavni Dojčin napravio je strašan prekršaj: vojnik na straži ostao bez puške. I osudiše ga na trčanje kroz tristo šiba. I otrčao je, sve je izdržao i nije pao. To trčanje izazvalo je pravi bijes u narodu. Cijelo selo se diglo na noge petnaestog lipnja. Oni koji su imali u kući puške, a podosta ih je bilo, pograbili su to oružje, a ostali ljudi dograbili su sjekire, kose, vile,debele batine i navalili na satniju u centru sela. Ubili su trojicu stražara koji su bili zapucali na njih, provalili u sve urede, ali nisu nikoga tamo našli. Razbacali su sve papire, pograbili nekoliko pušaka i podosta baruta i izjurili napolje tražeći časnike koji su se posakrivali. Našli su Labickog u njegovoj kući blijedog kao smrt, s kuburom u ruci. Ruka mu je toliko drhtala da nije ni uspio naciljati u ljude koji su mu provalili u sobu. Iskasapili su ga bez milosti i još su u njega, već mrtvog sasuli nekoliko naboja iz pušaka.

Istog dan digli smo se i mi. Zazvonila su crkvena zvona i to je bio znak za uzbunu. Zapamti, to je bila pedeset i prva, gotovo dvadeset godina nakon mog sudjelovanja u Smiljanskoj buni. Cijelo selo se diglo, ali smo mi, iskusni ratnici, vratili kućama starce, žene i preuzbuđene mladiće još nedorasle za borbu. Ostalo je nas tridesetak i prvo što nam je bilo, išli smo potražiti Holjevca. I našli smo ga. Pripremao se za bijeg jer su mu crkvena zvona dala naslutiti o čemu je riječ. Kočija je stajala u dvorištu lijepe zidane kuće u kojoj je stanovao, konji su bili upregnuti, s na kočijaševu mjestu bio je – Markica Tomičić.

-Što radiš tu, nesretniče! – viknuo je netko od nas.-Nemojte, ljudi! – uspravio se na sicu uplašeni momak. Mislio je da ćemo ga ubiti.-Nećemo tebe, budalo! Kazuj gdje je?- viknuo sam pun bijesa.-Nemoj, Filipe! – počeo je moliti. –Opet ćeš trčati kroz šibe. – Znaš da mu ne smijemo

ništa. Vojska stoji iz njega. Svi ćemo nastradati.-Ma koja vojska! Mi smo vojska! – proderao se netko iza mene. – Govori gdje je skot

da mu malo prebrojimo rebra.Provalili smo u kuću. I dok smo pretraživali sve prostorije od podruma do krova,

Holjevac je odnekud iznikao, skočio na kočiju, zbacio s nje Markicu i raspalio bičem po konjima. Dali su se u divlji galop.

Kad smo istrčali na dvorište. Kočija se počela brzo udaljavati, a onda su se začula dva pucnja. Izjurili smo na cestu. Holjevac je sjedio zgrčen na sicu. Bič mu je ispao iz rukeIza živice su izašla dvojica Jolinovih sinova. Obojici su se dimile puščane cijevi. Pojurili su za podivljalim konjima, brzo ih sustigli i zaustavili. Podigli su zgrčenog poručnika sa sica i bacili ga u jarak kraj ceste. Samo je jeknuo i prostenjao: - Nemojte, molim vas. Boli, bo… -

41

Page 42: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

nije dovršio jer su opet planule dvije puške. Ostao je zgrčen u jarku. Samo su mu se noge trzale.

Jolinovi sinovi sjeli su u kočiju, vratili je u dvorište i rekli zbunjenom Markici da ako samo pisne, bit će skraćen za glavu. On im je, sav izubijan kad je bio zbačen s kočije, pokazao kuburu skrivenu za pojasom iza leđa mirno odgovorio: - Niste ga trebali. Ja bih ga bio sredio kad izađemo iz sela. Naredio mi je da ga vozim u Gospić. Sredio bih ga negdje u Metku ili Bilaju pa rekao da su ga…

-Ajde, ajde, ne trabunjaj - mirno su mu rekli. – I pobrini se da ova mrva bude u svojoj štali.

-A što ćemo s poručnikom?-Ništa ti ne brini – reče jedan od momaka i obojica se udaljiše.I mi smo napustili Holjevčevo dvorište. Zaputili smo se prema crkvi da se tamo

dogovorimo što nam je dalje raditi. Ostala su trojica u dvorištu. Nakon što smo odmakli kojih petstotinjak koraka, okrenuo sam se i vidio kako gori Holjevečva kuća.

Kod crkve smo sreli bojnika Krmpotića, nemirnog i zabrinutog.-Nemojte ljudi to činiti. Zlo će se završiti i po vas i po vaše selo – obratio nam se

svima.Premda smo ga poštivali jer je bio pošten i pravedan čovjek , protivnik batinanja, a

nije bio ni prevelik ljubitelj njemačke „muštre“, nismo ga poslušali. Mnogi od nas raštrkali su se po okolnim selima da dižu narod na bunu. Kad sam i ja htio poći u Ričice, zaustavio me i priopćio da me zbog nečega treba auditor Blažević u Gospiću. Sad je tamo imao svoj ured i bavio se vojnim sudskim poslovima. Davno je položio onaj ispit i radi u pukovniji umjesto onog u crnom talaru što je presudio Jurlini Tomljenoviću i ostalima iz Smiljanske bune. Mene je češće zvao i davao mi razne spise koje sam nosio u satniju, a najčešće su se odnosili na pomilovanja što ih je on potpisao kad bi koji Lovinčanin zbog nečeg bio globljen ili osuđen. Ta sam pomilovanja davao bojniku Krmpotiću, a on je oslobađao zatočenika iz satnijskog zatvora protiv čega se Holjevac žestoko bunio. Zbog tih pomilovanja Krmpotića su silno poštivali, a ja sam bio kao neki donositelj lijepih vijesti.

I otišao sam u Gospić istog dana. Blažević mi nije htio reći zašto me zove, ali me zadržao u pukovniji cijelo vrijeme dok je trajala buna. Znao je sve što se događa i u Lovincu i u Bruvnu i u okolnim selima. Kako je to saznavao, nije mi htio reći, samo mi je rekao da čuva moj usijanu glavu kad sam se htio pod hitno vratiti. Čak me i zaposlio kao vakmana, što meni nije bilo drago. Rekao mi je da će me poslati natrag kad se sve smiri. Što se dalje događalo s pobunom mojih Lovinčana i prijatelja iz vlaškog Bruvna ispričali su mi pojedini buntovnici.

Kako se vijest o našoj buni brzo proširila po cijeloj Lici i Krbavi, tako je brzo stigla i do Karlovačkog generalata. General Scherzer bio je na dopustu pa je obvezu da uguši pobunu preuzeo na sebe njegov zamjenik grof Benvenuto Petazzi. Petazzi je, kad je vijest stigla do njega, bio nekim poslom u Brlogu na Kupi i pod hitno je dojurio u Otočac te preuzeo stvar u svoje ruke. Bojao se da se buna iz Bruvna i Lovinca ne proširi dalje i zahvati cijelu Liku i Krbavu jer je dobro znao kako mi na svaku nepravdu skačemo i laćamo se oružja. Odredio je najsposobnijeg stožernog časnika koji je bio poznat po uvježbavanju otočke elitne postrojbe specijalno osposobljene za gušenje pobuna i borbe protiv hajdučije. A hajdučija se po Lici naročito raširila poslije one odredbe da se mi kao graničari i branitelji granice od Turaka pretvaramo u carske vojnike koji se bore širom Europe prema zapovijedi bečkog dvora, i uvođenja batinanja. Ljudi su isprva radije bježali u hajduke nego da ratuju u stranim zemljama. A šibanje odraslih ljudi bilo je tako ponižavajuće da su pojedinci poslije izdržanih batina bježali u planine i odande vrebali na vojne časnike, a usput pljačkali trgovce ili bogatije ljude. Naročito su bili opaki velebitski hajduci.

Kad je elitna vojna postrojba od oko petsto ljudi stigla, buna je već bila prestala jer smo se mi, tj. moji Lovinčani i pobunjenici iz Bruvna, uspjeli povući. Ipak su pohvatali veći

42

Page 43: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

broj nas koji smo se „drznuli“ dignuti protiv cara i države, kako su rastrubili njihovi časnici i činovnici. Uhvatili su trideset „razbojnika“, kako su nas nazivali, ne računajući mene. Moj Lovinčanin Blažević, koliko god se trudio, nije me uspio spasiti. Ulovili su i mene kao vakmana i strpali me u zatvor u kojem sam čuvao robijaše. Bilo je među zatvorenicima koji su mi čestitali na „premještaju u hladovinu“, a i onih kojima je bilo žao jer su i sami bili protivnici svirepih kažnjavanja ljudi koji brane državu i koji su u svakom trenutku spremni dati život za tu državu, a ona ih tako „disciplinira“.

U Bruvno nisu stigli kako su planirali pa je oko trideset obitelji pobjeglo u Bosnu da se radije podvrgnu turskim zakonima nego krajiškim. Turci su rado primali naše prebjege i time dokazivali da je njihova vlast pravednija od „ćesarske“, ali njihova raja, neuka i neinformirana, nije znala što su oni radili kad bi se neki kraj digao na ustanak. Do nas su znale stizati jezive priče o ubijanjima, mučenjima pa i paljenju čitavih sela i pokrajina. Vlasi iz Bruvna zasigurno to nisu znali, a ako su i znali, bili su uvjereni da će kao protivnici „nevjerničkog“ režima biti dobro prihvaćeni.

Ja ne znam znaš li kako smo prošli na suđenju. Veliš da znaš imena svih koji su osuđeni. Ipak ću ti neke od njih ponovo spomenuti jer mi se to usjeklo u mozak i nikako da zaboravim. I još ću ti reći kako i koliko nas je ukupno bilo kažnjeno, posebno nas Lovinčana, posebno Bruvnjana, posebno onih iz ostalih sela. Kao što znaš, istraga protiv nas trajala je od lipnja do kraja rujna pedeset i prve., tj. do trideseti rujna te godine. Vidiš, naša buna nije dugo trajala. A presuda je, zasigurno znaš, potvrđena osmi listopada i toga dana kazne su izvršene, one smrtne.

I danas me srce zaboli kad sam, okovan lancima, u velikoj pukovnijskoj sudnici u Gospiću slušao presudu, a rezultat je, poznato ti je, bio sljedeći: Sedmorica su osuđena nasmrt odsijecanjem glave, osmorica su osuđena na tri godine teške tamnice, šestorica, među kojima sam bio i ja, na tri mjeseca robije, trojica su morala trčati kroz šibe poredanog špalira od tristo vojnika. A oni koji nisu osuđeni na tamnicu, njih osmorica, bili su poslani na prisilni rad, na kopanje rovova. Ovo suđenje u potpunosti je zatrlo obitelj Jolina Baričevića. Oba sina su mu pogubljena. Odrubljena im je glava u Gospiću. Mama im je skončala od tuge, a njihove žene i djeca protjerani su iz Lovinca. Zadruga Baričevića smanjila se skoro za polovicu naroda. Iz Bruvna su pogubljena dvojica: Mane Plećaš i Dušan Bulj. Plećaša sam poznavao. Bio je visok, vitak i hitar poput lasice, a brz da bržeg u cijelom kraju nije bilo. Majci mu je puklo srce od žalosti kad je čula da mu je glava odrubljena. Bulja nisam dobro poznavao, samo onako iz viđenja. Bio je okrupan čovjek, ćelav, crnih čekinjastih brkova koje nikako nije mogao dovesti u red, a nije ih htio obrijati. Za pojasom je uvijek nosio po dvije kubure, a u desnoj čarapi koričanac. Kad bi se napio, postajao bi goropadan i često je iz čarape vadio taj koričanac pa mu se nitko nije približava niti, ne daj bože, pokušao ga nečim uvrijediti. A kad je bio trijezan, vele da je bio duša od čovjeka. Iz Kika je ostao bez glave Petar Ličina, neženja. Bio je na glasu kao pjevač i svirač. Kad bi on počeo prebirati po tamburi, u času bi se stvorilo kolo. A uveče je znao zadipliti pa bi se svi iz njegovog dijela Kika okupili i otvorenih usta slušali zvuk dipala. Svi Ličine su protjerani iz Kika, a sve kuće njihove zadruge bile su spaljene. Sud je naime utvrdio da je on pobio nekoliko što nižih što viših časnika i da im je kuće zapalio. On se kleo da su mu to njegove komšije podmetnule jer su s Ličinama bile u zavadi zbog cure koju je Petar silovao negdje na Velebitu kad je čobanima nosila presvlaku. Kasnije sam čuo da je Petar bio u pravu, da ga je cura krivo optužila jer je bio obećao kako će je ženiti pa odustao, a ona je čekajući ga ostala usidjelica. Tko je bio u pravu, ne znam. Iz Svetog Roka glavu je na panju izgubio Vid Šulentić, daleki rođak Marka Krpana iz Smiljanske bune. On je uzbunio sav narod iz svog sela. Uzbunjeni narod dohvatio je sjekire, kose, vile, poneku pušku i onako u neredu navalio na satnijsku ispostavu, zapalili je i srušili. U ispostavi su izgorjela dva časnika koja nisu na vrijeme uspjela pobjeći. Naprosto nisu vjerovali da je inače mirni Šulentić uspio tako raspaliti svoje

43

Page 44: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Svetoročane. Za Danu Margetu iz Ričica ne znam što mu se stavljalo na teret i zašto su ga uopće smaknuli. Bio je čuveni guslar a znao je mnoštvo pjesama o senjskim uskocima i ličkim hajducima, ali ne ovim sadašnjim nego onim iz turskog zemana. Kao što vidiš, a veliš da i sam znaš, nisu suđeni samo ljudi iz Lovinca i Bruvna nego i iz okolnih sela jer su svi oni potpadali pod Lovinačku ili Bruvnjansku satniju

Neću ti puno govoriti o onima koji su osuđeni na tamnicu (za mene i mog prijatelja Miljuša znaš) ni o onima koji su robijali na prisilnom radu, što su morali kopati rovove gdje god bi se prohtjelo visokim pukovnijskim časnicima. Tako je naš Vuk Tomljenović dva mjeseca usred zime kopao rovove negdje u Slovačkoj, a neki su i skončali u tim rovovima Predugo bi trajalo da ti o svima njima pričam, a priča bi bila tužna i pretužna. Ipak ću ti ispričati još ovo: svi mi osuđenici, i oni na smrtne kazne i oni na tamnicu i prisilni rad, najprije smo morali gledati kako ona trojica trče kroz šibe. Bili su to naš Lovinčanin Blaž Zdunić, Vukajlo Banjeglav iz Ploče i Stojan Klaić iz Bruvna, sva trojca kršni momci kao od brda odvaljeni. Najprije je, gol do pasa trčao Zdunić. Brz kao jelen, samo bi se onako u trku, pognute glave, malo trznuo na svaki udarac. Kroz špalir je projurio poput vihora. Vukajlo je bio nizak, čvrst poput kamena, kratkog vrata i kose spletene u perčin, a brz poput našeg Blaža. On je uspio izbjeći nekoliko udaraca tako što se bacio na zemlju pa kojih pet-šest metara jurio četveronoške a onda se opet uspravio, zaklonio glavu rukama i projurio kroz špalir. Imao je manje masnica po leđima od Blaža Zdunića. Stojan Klaić je bio krupan, širokih ramena i nabreklih mišića, jak kao bik. Nije bio brz kao prethodna dvojica, ali je lakše podnio batine od njih. Na kraju špalira leđa su mu bila jedna živ krvava rana, ali on nije ni glasa od sebe pustio. Samo je na kraju špalira stao, okrenuo se i zakrvavljenim očima pogledao zadnjeg vojnika u špaliru koji ga je šibom raspalio po tjemenu. Taj je, kako sam čuo, dobio svoje kad ga je Stojan jedne noći dočekao na povratku iz prela. Gledajući te izmrcvarene momke, moje zemljake i suborce, opet me bila poduzela jeza i opet sam se zarekao da ću se nekom osvetiti, ali, eto, nisam se osvetio, samo je u meni za cijeli život ostala neka gorčina. Čim je prestalo fijukanje šiba i ona tri momka odvedena liječniku da i namaže rane, nas robijaše odveli su u tamnicu. Kazne usmrćivanja nismo gledali. Kažu da je i sam general Scherzer došao iz Karlovca i gledao smaknuća osuđene sedmorice. A glave im je odsijecao isti onaj krvnik koji je smaknuo Jurlinu Tomljenovića, tatu moje Ančice i ostale vođe Smiljanske bune. Rekli su mi da se malo udebljao i pogrbio, a žuti brkovi ostali mu isti, nisu posijedjeli, samo mu se ona griva od kose prorijedila, a kukasti nos kao da je postao duži. Kad su kazne izvršene, doveli su iz Bruvna i Lovinca pred generala knezove i njihove zamjenike, prisilili ih da kleknu pred njega i prisegnu da će mu ostati vjerni podanici, njemu i caru, zapravo carici.

To je, što se tiče kažnjavanja nas običnih vojnika. I časnici su, zbog nekih mi je bilo drago, bili pokažnjavani. Devet dočasnika osuđeno je n degradaciju, poskidani su im činovi i strpani su u zatvor, samo ne znam na koliko vremena. I nekoliko viših časnika proglašeni su nedostojnim daljnjeg unapređenja. Navodno su znali za organiziranje bune, ali ni oni ni njihovi dočasnici nisu ništa poduzeli da se „to zlo“ spriječi.

Spaljeno je i devet kuća, a njihovi ukućani protjerani iz Like. Kamo su otišli, nisam saznao. Mi Lovinčani imali smo dosta rodbine po Slavoniji, za Bruvnjane ne znam.

Sa mnom u tamnici sjedio je okovan i Rajak Miljuš, moj prijatelj iz Bruvna. Još smo se više sprijateljili. Kad mi je Ančica dolazila u posjete, donosila je uštipaka, kruha, slanine i kapule. Ja sam to s njim dijelio i bio mi je zahvalan jer njemu nitko nije ništa donosio. Njegovu obitelj su protjerali. Kad mu je jednom došao dalji rođak, ispričao je što se tamo događalo kad je došla vojska gušiti bunu koja je već bila prestala. Zapamtio sam do dana današnjeg od riječi do riječi sve što nam je ispripovjedio, premda je prošlo toliko godina:

Došla vojska iz Otočca, a neki veljbaba, crn čo'jek, naš pravoslavac drža' je u rukama neke 'artije i po tim 'artijama nešto tražio. Iša' je od kuće do kuće, ali nije naša' ono što je mislio da će naći. Pita' je mene znam li đe je naš pop, đe mu je kuća. Reka' sam mu da to

44

Page 45: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

svaka bena zna: popova kuća je uz crkvu, ne treba nikog pitati. On me odmjerio od glave do pete, pozva' petoricu do zuba naoružani' vojnika i brzo se naša' pred popovom kućom. Išćerali su njega, popadiju i troje djece i zapovjedili im da se iz isti' stopa sele kamo god 'oće, ali u Ličkoj pukovniji im nema mjesta. I neka bude sretan da ga ne skrate za glavu jer znaju da je pomaga' i postrekiva' bundžije. I pokaza mu je 'artije đe je to bilo zapisano. Pop je pokuša' reći da su to sve laži i podvale, ali nije dovršio jer ga je feljbaba odalamio ručetinom po obrazu. I otiša' je pop sa cjelom familijom. Odselio je čini mi se u Karlovce u Srem, đe je bilo dosta našije ljudi i odma' su mu u tamošnjoj crkvi našli mjesto, dobro su ga pri'vatili. Vele da bolje živi nego vođe. On i ja vaje bili dobri, a i kumova' sam njegovom malom Milutinu. U mene je najviše ima' povjerenja pa mi je reka' da mu prodam kunje; ostala mu dobra kobila i ždrebe, a da mu pare pošaljem kad mi se javi pismom. I proda sam i' kašnje 'ednom pretrgliji iz Bjelaja, kuća mu je tamo kod musta. Pošteno mi je platio, a ja popu pošteno posla' do zadnjeg krajcara. Ono što je veljbaba tražio prema zapisima u 'artijama bili su naši krajišnici što su utekli u Bosnu, a nisu se javili sudu u Gospiću đe su bili pozvani da im se sudi. Bilo je nji' oko trideset i svi su proglašeni lopovima i banditima. Sva imanja su im oduzeta i vele d će i' dati kranjcima iz Mušaluka, Pazarišta i Perušića. Ajde de, što su to dobili Pazarištani i Mušalučani, to je ruku na srce bilo njevo, 'oću reć rvacko, prije nego su Turci osvojili Liku, ali zašto su to dobili Turci Perušićani. Do juče' su se klanjali Alahu i ćerali nas kršćane da im kulučimo, s sad su odjednom postali katolici i klanjaju se Beču, a ne više Stambolu. Rogoborili smo mi, al' što ćeš, ne moreš protiv sile. A onda je doša' neki žujan, donio čini mi se trideset i 'edan podeblji karton a na svakom kartonu napisano je ime i prezime našeg čo'jeka koji je uteka' u Bosnu i te kartone pribio na vješala što su stajala nasred sela. I onda je žujan reka' da od tog dana sva'ko može ubiti lopova čije se ime nalazi na vješalima. Kad je on to reka' okupljenom narodu, ja sam se nasmija', a onaj veljbaba me nekoliko puta opalio kandžijom po nugama da su mi se masnice poznale osam dana. Pita on mene što se cerekam, a ja veljo da je luđi i benastiji onaj koji 'artiju pribija na vješala nego velebitska bukva. On bi me bio opalio još i po glavi ne kandžijom nego mutkom koju je do'vatio sa zemlje da se nisam sakrio među naš narod koji je u čudu gleda' i sluša' kako žujan izvikuje imena našije ljudi koje sva'ko može ubiti ako nekoga od tije nesretnika iđe sretne, i još će za to dobiti nagradu.

A onda se dogodila još veća benastoća. Onaj žujan se uspe' do zvona u crkvi i tamo s još dvojicom vojnika c'jeli sat lupa' batom sve dok obadva zvona nisu pala…

E, zaboravio sam nešto. Rođak mog prijatelja Miljuša, kad ga je posjetio u tamnici, iz njedara je izvadio nekakvo pismo što mu ga je dao njihov pop prije nego je protjeran, On je to pismo, kad smo se rastajali iz tamnice, dao da ga čuvam jer se bojao da će mu ga oduzeti jer će njegovu kuću često pretresati. Ja sam pogledao to pismo, ali ništa nisam razumio jer je bilo pisano drukčijim pismom nego naše. Miljuš mi je rekao da je to ćirilica i da se njihovi popovi služe ćirilicom i da njihovi ljudi u Bruvnu, oni koji su pismeni, poznaju to pismo, ali ne svi. Rekao mu je da u pismu pop napisao koji su sve ljudi protjerani iz Bruvna. Kad sam mu je rekao da nisu protjerani nego su pobjegli da izbjegnu suđenje i sačuvaju živu glavu, on mi je odgovorio da je to svejedno. Zapamtio sam da je pop pismo započeo: Proćerani iz Bruvna 1751., ali nisam zapamtio imena. Evo sam ti donio to pismo, čuvao sam ga na podu, sakrivenog u debelom papiru na dnu škrinje za žito. Sad ćeš mi ga pročitaj. Prošlo je više od četrdeset godina od tog vremena, a svega se dobro sjećam, samo slabo pamtim spiskove. Pojedine ljude pamtim, ali dugačke spiskove ne.

Veliš da sve to znaš, da si to odavno čuo, tu glupost o vješalima i da znaš za crkvena zvona naša i njihova. Pa da, i u Bruvnu i u Lovincu poskidali su crkvena zvona i porazbijali ih pa slupane dijelove kasnije odvezli u Beč pa od toga salijevali topove. Što misliš - crkvena zvona za topove, pa to je takvo bogohuljenje da se do neba čuje.

45

Page 46: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Skinuli su zvona s naših crkava da nas kazne jer smo zvonjavom pozivali narod na bunu. I onda su napravili novu glupost. Dva vojna pisara iz Otočca, po naređenju glavnog auditora napisala su na dvije ploče imena Lovinac i Bruvno. Kad je to bilo napisano, došao je onaj isti krvnik s razbojišta kod Perušića, mi smo ga svi već zvali žujan kao i Bruvnjani (sad je kao što sam ti već pripovjedio,bio nešto deblji, ona mu se žuta kosurina prorijedila, brkovi i dalje nesređeni, zubi požutjeli a nos e produžio), kažem ti, došao je i slomio obje ploče. Tako je po mišljenju tih pametnjakovića nestalo imena naših sela, kažnjena su za pobunu protiv države. A mi se nismo digli protiv države jer je to i naša država, nego protiv nepravde, grube sile i obezvrjeđivanja ljudskog dostojanstva. Pa mi smo prolijevali krv za našeg kralja i tu, našu, državu, čuvali joj granice i uvijek bili spremni odazvati se svakom pozivu za obranu njenih granica Više nismo smjeli, pod prijetnjom oštrih kazni, svoja sela zvati njihovim pravim imenom. Na ulazu u naš Lovinac postavili su ploču s natpisom SANKT MICHAEL, što će reći Sveti Mihovil. Isti takav natpis stajao je i na satnijskom stožeru: Satnija Sankt Michael i na svim važnijim satnijskim zgradama u okolnim selima, te državnim ustanovama kao što su škola i pošta. I tako je to moralo ostati punih sto i deset godina. Možeš misliti: sto deset godina svoje rodno mjesto ne smiješ zvati njegovim imenom. Pa naši potomci neće ni znati da su im preci Lovinčani. Mi smo ipak, među sobom, svoje selo uvijek zvali njegovim imenom, pa i danas. Jesam li ti ja u ovom svom pripovijedanju ikada spomenuo Sankt Michael ili Sveti Mihovil. Nikada. Eto vidiš. I naša djeca su to dobro upamtila: Mi smo Lovinčani. A Bruvno je dobilo ime SANKT PETER ili Sveti Petar. Možeš misliti kako su oni poštivali to nametnuto ime. Ni oni kao ni mi nikad nisu prihvatili to ime.

Hajde, molim te, pročitaj mi to pismo što sam ti dao. Veliš da poznaješ to pismo što se ćirilica zove, da se to uči na visokim školama: i glagoljica i ćirilica osim našeg pisma. Za glagoljicu sam čuo, ali ništa o njoj ne znam. Veliš da je ćirilica uz latinicu bilo i naše pismo u nekim krajevima. To nisam znao. Ili najbolje je da mi to pismo prepišeš našim slovima pa da ga pročitam kako bog zapovijeda. Imaš li papir i olovku. Dobro. Dok ti to prepišeš, ja odoh nahraniti prasce. Eno se čuju, srušit će mi kotac. Ančica je otišla u komšiluk mladim ženama pokazati kako se prave raznobojni ornamenti kad se tkaju šarenice. Ona ti je, znaš, najbolja tkalja šarenica u ovom dijelu Like.

Evo, bacio sam im u korito naramak lobode što im je Ančica nabrala i ostavila u košiću pred štalom pa nek se zabavljaju dok im ne zamiješa meću kad se vrati, ali to će bit tek predveče. E da vidim kako si prepisao pa da vidim koliko sam imena zapamtio. Nesretni su ljudi kad moraju napuštati svoja ognjišta, a još nesretniji kad bježe u zemlju iz koje su već jednom bili pobjegli. Slušaj sad kako ću čitati:

Proćerani iz Bruvna 1751. godine

Bolović, StevanDivjak, MilošDivjak, RadoslavDobranić, DrakulaDobranić, MilošDračić, VukDrakulić, DojčinDrakulić, VojinGuteša, HranislavGuteša, RadonjaKrajnović, StevanKrneta, SimeunKrtinić, Jovan

46

Page 47: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Krtinić, MilošMiljuš, NikolaObradović, BogdanObradović, RadojeObradović, VujinOrelj, VukosavPaskaš, VojinPenezić, ČaslavPenezić, RadivojePenezić, SlavujPopović, VranešRadaković, IlijaRadaković, RadonjaRadaković, VujinRadmanović, PetarRajčić, MilivojSerdar, ŽivkoVitković, Manojlo

Puno, brate, puno i previše. Nisam ih sve poznavao. Iz nekih zadruga su po tri ili četiri čovjeka pobjegla. Moj prijatelj Miljuš mi je rekao da više od polovice njih nije imalo veze s pobunom, ali su neki bili domaćini zadruga pa su bili pozvani na sud da odgovaraju zašto nisu spriječili članove svojih zadruga da ne sudjeluju u razbojništvu, kako su vlasti nazivale našu borbu za pravdu. Sad je već četrdeset godina prošlo, ali se još uvijek osjećaju posljedice „pravde“ koju su krajiške vlasti provodile. Vlasima je najviše smetalo to što se vojne vlasti nisu obazirale na njihov Statut potvrđen od cara prije sto godina, ako ne i više. Opet ti kažem, malo sam toga znao o tom Statutu. Znam samo da smo svi morali poštivati carske uredbe i naredbe koje su, barem ja tako mislim, trebale biti jednake za sve. Ali te naredbe, kao što je bilo uvođenje njemačkog jezika u zapovijedanje na vojnim vježbama i u vojnoj službi uopće, i kažnjavanje trčanjem kroz šibe ili batinanje na klupi, te naredbe nisu bile u redu. Otkud će naš nepismeni graničar-vojnik znati njemački, kako? Pa tko ga je učio tom stranom jeziku? I sad da on sluša naredbe koje ne razumije, a ako ne razumije slijede kazne. Tog nema nigdje. To se moglo, te zapovjedi, te naredbe, roditi amo u glavama onih koji nisu pojma imali o našim životima, o životu običnog puka, u glavama onih koji su na prosti puk gledali s visoka, kao na, bože mi oprosti, običnu marvu koju treba silom utjerati u red. I tjerali su nas i još tjeraju u red, ali i mi znamo pokazati rogove kad nam prekipi. Što misliš da sad netko od tih zapovjednika koji s visine gledaju na nas natjera tvog tatu, uglednog i poštovanog starinu da trči kroz šibe? Što misliš, a? Šutiš. Vjerojatno bi postupio kao i ja nekada, kao i svi mi koji smo se dizali.

A znaš li ti da su oni što su osuđeni na tri godine robije, opet ću se vratiti na nas robijaše premda sam rekao da neću, da su robijali u Spielbergu, tamnici iznad Brna u Moravskoj. Tamo su vidjeli vojnog pravnika i pjesnika, Senjanina Matešu Kuhačevića. Bio je u samici, u lancima, kao teški razbojnik, a na pravdi bog je osuđen, tako su barem tvrdili moji Lovinčani. Pjesnik, dosta krhke građe. Bio je sav zarastao i sijed a bile su mu tek pedeset i četiri godine. Pet godina je već ležao u tamnici. Opazili su da su mu prsti dugi i fini, da su odavali čovjeka od pera, pravog gospodina, bio je…

Veliš da sve znaš o Kuhačeviću. Kažeš da je ostao bez majke još kao beba stara dva ili tri mjeseca, a da mu je otac umro nekoliko godina poslije majke, a odgojio ga stric Luka, kanonik senjskog kaptola. On ga je i školovao jer se pokazao kao iznimno inteligentan još od najranijeg djetinjstva. Veliš da si o njegovim književnim djelima nešto načuo na toj tvojoj

47

Page 48: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

visokoj školi, a poslije čitao njegove poslanice, to jest pisma koja je iz tamnice pisao stricu Luki. Te si poslanice našao u arhivi senjskog kaptola. A pisao je i sestri Klari Vukdragović. Da u životu nisi ništa tužnije i jadnije pročitao. U njim se iščitava mučan i nesretan život našeg intelektualca koji je želio dobro svom rodnom mjestu. Što je s njim poslije bilo? Kad su naši odrobijali tri godine, vratili su se kućama i opet postali vojnici, ali bez činova i pod budnom paskom pukovnijskih časnika, on je i dalje ostao u Spielbergu. Pričali su mi da im je pisao pisma iz tamnice kad su se javljali kući, a da su ta pisma stizala gotovo potpuno isprecrtana. Zatvorske vlasti budno su pazile na svaku napisanu riječ. Kažeš da su ga poslije premjestili u tamnicu nešto blažeg tipa, u Schlossberg u Gracu. Ja sam čuo da ta tamnica baš i nije bila blaža od one prve, ali ako ti kažeš, neka ti bude. Za mene je tamnica - tamnica. Vele da se tu mogao slobodno kretati unutar tamničkog dvorišta. Ti kažeš da je tu napisao i svoju autobiografiju na latinskom jeziku, ali da je nisi imao u rukama i da ne znaš gdje se rukopis čuva. Oslobodili su ga sedamdeset druge godine nakon dvadeset i šest godina robijanja. Oslobodila ga carica Marija Terezija. Bio je već teško bolestan i umro je te godine. Veliš da ga je optužio senjski biskup Vuk Čolić, tvrdeći da je bio jedan od vođa Brinjske bune. Zašto bi biskup optužio svog Senjanina, zastupnika svoga grada na bečkom dvoru, umjesto da ga potpomaže u korist svog puka? Pričao mi je jedan Senjanin da je Mateša napisao nekakvu satiru u kojoj izruguje Čolićevo biskupovanje (tada nisam znao što je to satira) i da je ta satira kružila po Senju i uveseljavala narod. To je ovoga toliko povrijedilo i razbjesnilo da ga je tužio za pobunu protiv države, a našao je i dva svjedoka koji su pod zakletvom potvrdili kako je Mateša jedan od vođe Brinjske bune A Mateša je samo kao zastupnik senjskih interesa na bečkom dvoru tražio da se Senj izdvoji iz Vojne krajine i pripoji civilnoj Hrvatskoj. Bilo mu je mučno gledati kako se svako malo diže krvava buna protiv nepravde i surovosti vojnih zapovjednika. Premda se kao vrstan pravnik branio svim sredstvima, tužba je bila preozbiljna i nije se uspio obraniti. strpali su ga doživotno u zatvor najprije u Karlovcu, a poslije – zna se.

Ja se raspričao s tobom o Mateši i skoro zaboravio nastaviti što se događalo kad sam se vratio s robije. Moj Blažević mi više nije uspio zadržati posao vakmana jer sam bio obilježen kao buntovnik i sumnjiva osoba kojoj se ne mogu povjeravati ozbiljniji poslovi, premda sam bio odlikovani vojnik, nositelj ordena za hrabrost. Više nisam bio vojnik od povjerenja i nisam mogao ići na stražu kao sumnjiva osoba, ali samo redovito išao na „muštru“ gdje su nas žestoko tjerali, i normalno, u slučaju rata morao sam biti spreman ići kamo me pošalju u otvorene okršaje, a u zatišjima da kopam rovove, nosim ljudstvu hranu, timarim konje i sve drugo što logistika radi u takvim situacijama. Srećom, nije se dogodilo da moram daleko od kuće, osim što sam nekoliko puta išao na turski granicu, tamo u Boričevac gdje je odselilo nekoliko familija naših Pavičića jer su dobili podosta dobre zemlje za obradu i bogatih pašnjaka, doduše ne dobrih kao naših na Velebitu, ali ipak zadovoljavajućih.

I dalje je bilo trčanja kroz šibe, samo su se pravila promijenila. Sjećam se kad su osudili Franu Budaka na trideset šiba. Frane je bio iskusan ratnik, pun ožiljaka iz brojnih okršaja što s turske granice što iz potjera za hajducima što iz ratova po Europi, ali je u zadnje vrijeme nešto prolupao, propio se i kadikad zanemario svoje osnovne vojničke dužnosti. Sjećam se, bila je smotra pred satnijom. Svi mi, i stari i mladi trebali smo doći u svečanim odorama, čiste i dotjerane opreme da promarširamo ispred glavešina iz Karlovačkog generalata. Za visoke vojne dužnosnike bila je postavljena tribina, a mi smo, cijela naša satnija, trebali promarširati ispred njih, uparađeni, osvjetlanog oružja, blještavih bajuneta i novih šešira. Ne znam kako nitko nije primijetio da je Frane došao u staroj zgužvanoj odori, neobrijan, probušenog šešira i raspletenog perčina pa mu je kosa lepršala dok smo marširali ispred tribine, kad se jedan od visokih časnika stao grohotom smijati ugledavši Franu kako prečesto gubi korak, malo posrće, a odora prljava i zakrpana odudara od nas uparađenih vojnika. Ispala je velika bruka za našu satniju inače te godine proglašenu za najbolju u Ličkoj pukovniji, ali je zbog Frane Budaka izgubila taj status i dugo je trebalo da vratimo prijašnji

48

Page 49: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

ugled. Nakon što je parada završena i glavešine otišle, zapovjednik satnije kiptio je od bijesa. Jedva su ga smirili. Odlučio je kazniti Budakovu šlampavost i odredio da trči kroz trideset šiba. I tad se za mene dogodilo čudo. Prvo, dobio je premalu količinu šiba, a drugo – nije trčao. Satnijski liječnik je, naime, pregledao Franu i utvrdio da ne bi mogao izdržati batine i zabranio tu kaznu veteranu premda ju je po svim tadašnjim pravilima zaslužio. Ipak je odležao mjesec dana u samici, u okovima. Znaš, nakon naše bune iz Karlovačkog generalata stigla je naredba da se ublaži i prorijedi batinanje. Ukoliko neki zapovjednik prestrogo kazni vojnika, sam će trčati kroz šibe. Od tada je svaki krivac najprije morao otići na liječnički pregled i ako bi liječnik utvrdio da je krivac zdrav i dovoljno izdržljiv, kazna se mogla izvršiti. Ako bi pak bilo utvrđeno da okrivljeni vojnik ne bi mogao izdržati batine, ne bi trčao kroz šibe ili ležao ogoljen do pojasa i vezan za klupu, nego bi slijedila neka druga, ali ne fizička kazna. Tako je naša buna ipak postigla neke efekte, premda smo za nju platili preveliku cijenu.

Kad am navršio šezdeset godina, prestala je moja obveze prema vojsci. Moja Ančica i ja nastavili smo živjeti u miru i ljubavi, presretni kad bi nam došli u posjete naši najbliži. Tad bi za nas nastali praznici i uživanje sve dok unučad ne bi otišla. A vole dolaziti k nama. Kažu da nigdje ne osjećaju dobro kao kod nas. Kad odu do Vrila mudrosti pa se napiju one hladne vode i još donesu u bremi nama šaleći se da ćemo postati još mudriji ako malo popijemo, nitko sretniji i od njih i od nas. Njihov zdravi smijeh i razigranost vrati Ančicu i mene u mladost pa postanemo nekako zdraviji, bodriji, i ništa nam nije teško.

Sad kad više nisam vojnik i ništa me ne veže za vojsku, postao sam nekako realniji i trezvenije mogu razmišljati o svemu što se događa i što se događalo u ovoj našoj Lici, u Krbavi pa i šire. Čuj, reci ti meni jesam li u pravu ako kažem da ova naša Vojna krajina predstavlja zapravo jednu veliku vojarnu. Dok u drugim dijelovima carstva država mora izdvajati goleme svote forinti za vojsku, ovdje to nju ništa ne stoji. Pa mi se sami uzdržavamo, i sebe i familije, zapravo gotovo ništa ne koštamo državu, a predstavljamo nepresušni izvor…

Veliš da to nije tema o kojoj ćeš pisati. Pa dobro, možda ćemo neki drugi put razglabati. Nadam se da više neće biti buna, mada je narod nezadovoljan. Previše je tog činovništva na našoj grbači, previše se toga nameće narodu… Dobro, dobro, neću više mudrovati. Ti si kriv što sam se ovako razdivanio, razgalio se, dušu ti otvorio… A znaš, drago mi je kad se vi mladi bavite svojim narodom, izučavate mu prošlost. A tko ne poznaje svoju prošlost, neće imati ni budućnosti… Gle mene, opet sam počeo. Stvarno više neću. Hajmo u kuću da trgnemo po jednu ljutu. I više nećemo o bunama.

Sad kad smo lijepo smočili grlo, možemo se oprostiti. Čekaj malo, ulit ću ti bocunić da poneseš tati ove naše čuvene lovinačke šljivke

Uh, evo me nešto štrecnulo u lijevoj nadlaktici, mora da će biti promjena vremena. E, pa doviđenja! Pozdravi mi tatu. I uči, nemoj da te bečke frajle previše razmaze pa

da zanemariš ono zbog čega si došao u metropolu.I vrati se u Liku kad završiš. Čeka te puno posla.

49

Page 50: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

III.

MAKIČINI VOLOVI(Priča o lopovu)

- Mama, znaš li što o nekadašnjim kućnim zadrugama? – upitao je mamu zagrebački gimnazijalac Marko zvan Makica dok je ona u kuhinji sjeckala luk i suzila.

- Baš si me sad našao pitati – obrisa ona suze nadlanicom. – A što će ti to?

- Moram napisati esej o njima, a pojma nemam što je to i kakve su to zadruge.

- Zašto si odabrao tu temu? – mama je prestala sjeckati luk.- Ma izbrbljao sam se pred profesoricom na satu povijesti da je moj djed

Ličanin i da zna mnogo o prošlosti svoga kraja, naročito iz vremena Vojne krajine.

- Pa onda ga lijepo nazovi...- Ma daj, mama, znaš da je gluh kao top!- Kako to možeš reći za mog tatu, sram te bilo! Malo slabije čuje, pa što!- Moram se derati u slušalicu kao lud!- Pa ti onda lijepo zamoli tatu neka te preko vikenda odveze u Liku. Djed

će jedva dočekati da te vidi.- Znaš da preko vikenda imam treninge.- E pa što ti ja mogu. Lijepo sjedni za računalo, malo surfaj po internetu i

naći ćeš sve što ti treba.- Kako se toga prije nisam sjetio! – lupi se po čelu zagrebački

gimnazijalac Marko zvan Makica. – Baš ti hvala, mama! – i odjuri iz kuhinje u svoju sobu.

I mama ga više nije čula cijelo poslijepodne. Povremeno bi zavirila u njegovu sobu i vidjela kako bulji u ekran i nešto zapisuje u svoj notes.

A on je našao obilje podataka i o Vojnoj krajini i o kućnim zadrugama i o životu na ličkom selu toga vremena. Naročito ga je začudilo kad je pročitao da je u nekim kućnim zadrugama živjelo i preko stotinu članova. Naišao je i na knjigu o nekom selu. Tip za kojeg nikad nije čuo napisao je monografiju o svom selu. Zaintrigiralo ga je zašto bi netko pisao knjigu o selendri sa stotinjak stanovnika, pa se dao na čitanje. Zaustavio se na poglavlju „Vrijeme Vojne krajine“ i naletio na priču o svom imenjaku Makici. Iznenadio se kad je pročitao da je selo tada imalo oko dvije tisuće stanovnika, da je bilo kumpanijsko mjesto, tj. mjesto u kojem je stacionirana vojna postrojba, danas bi se zvala satnija, da je imalo školu na njemačkom jeziku... Posebno se zaustavio na prikazu stanja u kućnim zadrugama gdje je naišao na priču „Makičini volovi“. Uvod u priču počinje ovako:

„Česte su bile krađe stoke, a bile su toliko drske da su lopovi znali prokopati zid na staji, uvući se kroz rupu i onda izvesti par najboljih volova koji bi nestali negdje na sajmu u Bihaću ili u Dalmaciji. Kako su umirivali brojne pse, kako su nadmudrivali oprezne domaćine i izbjegavali potjerama službenih vlasti, to samo oni znaju.

Sačuvala se priča o jednom Podlapčaninu još iz tog vremena. Bio je sav iskrivljen, šepesao je u hodu, a jedno mu je rame bilo puno niže od drugog. Sve je ispričao nekom sakupljaču narodnog usmenog blaga, a ovaj je to zapisao doslovno onako kako se tada govorilo u tom selu, a priči je dao već spomenuti naslov:

Makičini voloviU Makice Rosandića bio par dobri’ volova, ma ni Šlavonac i’ se ne bi

sramio. Uvik su bili na jasli’ ili pasli oko kuće, nije i’ pušta’ s drugim blagom. Bio ja nekoliko puta kod njega ka’ tobož da bi kupio tele, ulazio u

50

Page 51: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

štalu, razgledava’ i falio drugo blago. Štala bila čvrsta, zidana, ’ednim djelom ukopana u zemlji. Vrata debela, ‘rastova, sa željeznim kračunim' što se samo iznutra zakračunavaju. U ćošku, u konjski’ jasli’vidio sam biljac. Neko je preko noći spava’ s blagom. Čo’jek se osigura’ od lopova i ‘ajduka, al’ nisam ni ja džabe opanke dera’ učeć’ vražiji zanat. Već su me i psi upoznali, a svaki sam im put, onako ka’ usput bacio komad kruva ili košćurinu pa više nisu ni šćorlavali na me kad bi’ dolazio. Kupio sam i tele, nešto jadno i šužnjavo da Makica ili neki od njijovi’ dičaka ne bi što sumljali. Znalo se da ja švercam s blagom, da se znam zaletit u tuđe, ali’ nikad u svom selu nisam diga’ ni kokoše.

Bila Lučinja, oko crikve se skupilo sila naroda. I Makičini svi došli, cela familija se došla pomolit Bogu, kako je to kod nas običaj. A bilo i’ je što muški’ što ženski’ preko dvajest.

Sve se to zadržalo neđe do blizo ponoći. Dok su se oni polako vraćali, ja sam ćubio u šušnji’ 'iše kuća njijovi’. Celi se kraj smirio, Makičini svi legli, neko u velikoj kući, neko u ajate, neko na pod.

Došulja sam se pred štalu. Pse sam smirio tako što sam svakom bacio po bublu kudilje od konoplje dobro namočenu friškim jajima. Poćapalo to, brate si ga moj, još u zgoru pa se samo davi i krklja, a lajat’ ne more. Svuda mir, samo se čuje kako se blago žulja u štali, puše i zvekće lanci’ po jasla’

‘Edan zid kraj vrata bio nešto slabiji i tu sam poče’ kopat. Malo po malo, zeru po zeru i napravim ti ja škuljetinu taman tol’ku da se mogu provuć. Sve spava ka' zaklano, psi se ne čuju, samo se tu i tamo čuje poneka ‘tica. U štalu ni'ko uša’ nije, to sam dobro vidio. Za svaki slučaj skinem ja ‘aljinac, smotam ga i napravim tako da izgleda ka ljucka glava pa ga turnem kroz onu škuljetinu. Ništa. Niko je nije ni pipnu’. Pričekam još zeru, pa jopet turnem ‘aljinac. Ni sad ništa. Sad sam bio sigur da nikog nema u štali. Sad je bilo lako uć’, odrigljat vrata iznutra i bez po’ muke išćerat volove.

Uvučem najprije glavu, pa ramena. Škulja tesna, ‘edvo sam nekako ‘edno rame provuka, onda drugo i taman da se sav provučem kad me nešto deknu po livom ramenu. Puče nešto u ramenu ka suva grana. Nisam stiga ni ajmeknut, a ono me sastavi neđe iza vrata, pa po leđi, pa u glavu. Ama, brate, pere li ga pere i to dušmanski, a ja ne morem ni naprid ni nazad. Tu sam se onesvistio, obeznanio se i više ništa ne znam. K sebi sam doša oko popasna doba i to na Ljubovu, kraj ceste. Odnilo me gore i bacilo u grabu. Naiša’ s koli’ neki Kuljan. Reka sam mu da su mi se konji poplašili da sam pa’ iz kola i sav se stuka. I tako odleža’ ja kod njega dvi nedilje, pobratimili se pa smo i danas pobratimi. A moji kod kuće ništa. Uža sam ja i prije odlazit po nekoliko nedilja tako da se niko nije ni pita’ što je s menom. I tako je to sve prošlo. Nit ‘ko zna kako sam nastrada, nit je Makica kome divanio. Uj'o vuk magare. Kašnje mi jopet nije vrag da mira. Zna’ sam dignut vlaško janje ili jare, speć’ ga i pojest’ u kakvoj dragi kad bi se zaželio pečenjke i kad bi mi suvotinja dodijala. Najgore je bilo mojoj Ankici, Bog joj duši dobar bio. Nikad nije saznala što ja radim, a svit je mislio da mi pomaže u lopoviji. Nisu je volili, djecu su s njom strašili, a tuđu je djecu volila jer svoji nismo imali. Mislili da je maćava, da ne more rodit, a ja nisam moga imat djece. To mi je kumpanijsku doktur kaza’

Tako ti je to, moj sinko. Uđe zlo u čo’jeka i ne moš mu se obranit. Nema ti ništa lipše neg ić’ čista obraza po svitu. Al’ kad glad dodija, na obraz se, borami, zaboravi. Glad očiju nema.“

*Zamislio se zagrebački gimnazijalac Marko zvan Makica nad ovom pričom i odlučio da nju priloži kao svoj esej o zgodama iz vremena kućnih zadruga. Bio je uvjeren da će cijeli razred sa zanimanjem slušati što se tada događalo i da će priča poučno djelovati na one koji bi možda poželjeli uzeti nešto tuđe.

51

Page 52: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

I bio je sretan što ne živi u tom vremenu.

52

Page 53: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

MANJE POZNATE RIJEČI

ajam – glavni dio konjske orme za uprezanje pod zaprežna kola, stavlja se konju oko vrata; lički ajam karakterističan je po šiljatom kožnom vrhu

ajat – kućica obično od ožbukanog pruća ili dasaka prislonjena uz kuću, različitih namjena, najčešće služi za odlaganje poljoprivrednog alata, a može i za janjce ili telad kad se odvoje od majki

ajmar – obrtnik koji pravi ajmove ajmeknut' – ajmeknuti, jauknutialjinac - sukneni haljetak s rukavima, obično crne bojeangir – v. pastuhartija – hartija, papirauditor – vojni sudac azil – sklonište, utočište, nepovredivost, zaštitaBaćinac – selo kod Smiljana, danas zaselak SmiljanaBag - Karlobagbajbok - zatvorbalatura – podstrešje, vrsta dugačkog balkona na kućama s podrumom, na nju se

ulazilo drvenim stubama balega – kravlji ili konjski izmetBarlete – selo u Ličkom polju na desnoj obali rječice Jadove, 9 kilometara istočno od

Gospićabenastoća - glupostBilaj – selo u središnjem dijelu Ličkog polja uz obalu rijeke Like, 6 kilometara

udaljeno od Gospićabiljac – pokrivač od debelog sukna koji s jedne strane ima pet do deset centimetara

duge obojene rese obično ukrašene kakvim ornamentimaBjelaj – vidi Bilajbocunić – manja, vrbovim šibljem opletene boca s ručkomBogdanica – rječica koja se sastoji od dva potoka: Bužimica i Bukovac što se sastaju

selu Debelo Brdo te teče kroz to selo i Kanižu pa se u Kaniži ulijeva u NovčicuBogdanić – brdo u Smiljanu s ostacima prastare tvrđave na vrhu, 654 m/n, i zaselakborami - bogamiBoričevac – selo u ličkom pounju na granici s Bosnombosanski grb – nepristojna gesta, odmjeriti od lakta, tj. staviti lijevi brid dlan na

pregib desnog lakta i naglo podignuti desnu podlakticu stisnute šake brema – drvena posuda plosnat oblika od dužica, sužena s gornje strane, zatvorena

odozdo i odozgo s rupicom na vrhu za ulijevanje i bočno za izlijevanje vode, zapremnine oko pet litra

Bruvno – selo u južnom dijelu Like, sjeverno od Gračaca, na cesti Udbina-GračacBudak – selo uz rijeku Liku, 5 kilometara sjeveroistočno od Gospićabugariti –glasno plakati nabrajajući, naricatibujadina - bujad, vrsta paprati, obično raste na kiselim i ispranim tlima, naraste i do

dva metra u visinubukara – drvena čaša od dužica stegnutih obručima, s ručkom, najčešće služila za

vino, rjeđe za voduBunić – selo u Krbavskom polju na putu Gospić-Korenicačardak – drvena stražarnica podignuta na visoke stupovečarka – kraći oružani sukobćošak – ugao kuće, ugao općenito

53

Page 54: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

ćubit' - čučatiDebelo Brdo – selo u podnožju istoimenog brda, 698 m/n, oko 6 kilometara zapadno

od Gospićadeknut' –deknuti, snažno udaritiDivoselo – selo udaljeno 5 kilometara južno od Gospića, smješteno u južnom dijelu

Ličkog poljadraga - vrtačadretva – jak konac ispreden od konopljinih vlakana, najčešće služi za šivanje kože,

obično se njime služe postolariforinta – novac u Habsburškoj monarhiji gornjani – naziv za stanovnike gornje Likegrenadir – odabrani vojnik uvježban za posebne zadatke, otporan i izdržljivgromača – oveća hrpa nabacanog kamenjagrudobran – prsobran, utvrđena zaštita u rovu, obično od nabijene zemlje u obliku

malog nasipa. iđe igdjeJadovno – velebitski trnovački zaselak 804 m/n, v. Trnovac jakariti – nadjačavati se, hrvati se, natezati se s nekim ili nečimjasle – u stajama uređeno hranilište za domaću stoku, ima oblik dugačkog korita

odignutog od tla i pričvršćenog uza zid, odozdo i sa strane po dužini su dugačke daske; u j. se stavlja sijeno,djetelina ili slična stočna hrana

jetrva – žena muževa bratakalež – čaša na stalku, pozlaćena ili posrebrena, upotrebljava se u vršenju svete misekandžija - bičKaniža – nekad zasebno mjesto između rijeka Novčice i Bogdnice, danas sastavni dio

Gospićakantriga – stolica s naslonomkarteč – topovsko tane koje ima punjenje u obliku sačmekašnje - kasnijekeba – džepni nožić na preklop okruglih drvenih, obično crvenih koricakicoš – gizdelin, muškarac koji mnogo polaže na vlastiti izgled pretjerano se

dotjerujući Kik – selo u Ličkom polju, udaljeno šest kilometara od Lovincaklapac – dječarac. adolescent, dječak koji još nije dorastao do punoljetnostiknez – seoski starješinaKolakovica – selo ispod istoimenog brežuljka blizu Smiljanakolnica – gospodarska zgrada koja služi kao spremište za zaprežna kolakonjozobica – zobnica, vrećica za zob koja se natakne konju na njušku i objesi na

glavu pa konj iz nje jede zobkonjski biljac – debeli sukneni pokrivač za konje služi kao zaštita konja od hladnoće,

snijega ili kiše tako da mu se prebaci preko leđa koričanac – preklopni nož zakrivljene oštrice s koricama od ovnujskog ili

goveđeg roga Kosinj – selo koje se pruža tokom rijeke Like, u Kosinjskoj dolini gdje je Lika

ponirala prije izgradnje HE Senj, u Markovu ponoru; dva su Kosinja: Gornji i Donji.koš – neka vrsta duboke košare napravljene od prorijeđenih tankih dužica uglavljenih

u lučno savijene obruče u obliku slova D, s ručkom za nošenje na jednom ramenu, služi za nošenje sijena; može biti i ispletena od ljeskovog pruća

košunel - jastukkotac - svinjac

54

Page 55: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

kožun – kožuh, ogrtač od ovčje kože neošišanog runa, bez rukava, obično se nosi runa okrenutog prema tijelu, a za vrijeme kiše obrnuto

kračun – zasun, naprava koja vodoravnim pokretanjem zatvara i otvara vratakrajcar – sitan novac, stoti dio forintekranjci – Hrvati katoliciKrčmar – brdo u Smiljanu 773 m n/v s ostacima građevine iz predturskih vremena, i

zaselakKrižanić-Turanj – utvrda na utoku Mrežnice u KoranuKula – Široka Kula, selo u Ličkom polju na putu Gospić-Korenica, 11 kilometara

sjeveroistočno od GospićaKula age Senkovića –jedna od najstarijih zgrada u Gospiću, na lijevoj obali Novčice,

danas više ne postojiKuljan – čovjek iz Široke Kule kunji - konjilajsati – hodati dugim koracima, tumarati, skitarati seloboda – jestiva zeljasta biljka ovećih listova najčešće se upotrebljava kao hrana za

svinjelogistika – opskrbništvo; služba koja snabdijeva vojsku svime što je potrebno na

ratištulotre – dio zaprežnih kola u obliku dugih širokih dasaka ili ljestava položenih uzduž

kola, preko njih se stave daske koje služe kao sjedalaLučinja – blagdan svetog Lukeljeskovača – šiba od ljeskovine, ljeskov prutLjubovo – prijevoj između Ličkog i Krbavskog polja na putu Gospić-Korenicamaćava - bolesnamarva - stokameća – napoj za svinjeMedak (gen. Metka) – selo u jugozapadno dijelu Like, 15 kilometara jugoistočno od

GospićaMekinjar – selo u Krbavskom polju desetak kilometara udaljeno od UdbineMiljača – brdo u Smiljanu, 617 m/n, i zaselakMogorić – selo u jugoistočnom dijelu Ličkog polja, 19 kilometara od Gospićamundura - svečana odoramust - mostMušaluk - selo u sjeveroistočnom dijelu Ličkog polja, 9 kilometara sjeverno od

Gospićamuštra – vježba na vojnom vježbalištu, muštranjemuštri placa – vojno vježbalištemutka - motkanašije -našihNovčica – lijevi pritok rijeke Like, duga 29 kilometara, izvire na istočnim padinama

Velebita, teče kroz Lički Novi i Gospić i ulijeva se u Liku oko 5 kilometara istočo od GospićaNovi – Lički Novi, 5 kilometara jugozapadno od Gospićanuga - noganjevo - njihovoodrigljat' – otvoriti vrata povlačenjem zasuna udesno (v. kračun)oškoprcan – okretan, spretanopanak – kožna obuća koju izrađuje majstor opančar, priteže se remenjem ili oputom,

„seljačka cipela“Oštarije – selo i prijevoj na putu Gospić-Karlobag

55

Page 56: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Oštra – brdo u obliku stošca, 796 m/n, ispod kojeg se nalazi selo Podoštra, 4 kilometra jugozapadno od Gospića, na cesti Gospić-Karlobag

otperjati – žurno se udaljitipadela – plitka posuda za kuhanje, šerpa, plitki lonac pastuh – konj za rasplod, neuškopljen, nekastriran konjPazarište – selo u podnožju Velebita, 20 kilometar sjeverozapadno od GospićaPerušić – gradić u Ličkom polju, oko 10 kilometara sjeverno od GospićaPišać – selo u Krbavskom polju, danas Krbavaplaninka – domaćica, gospodarica kućne zadrugePloča – selo u sjeveroistočnm dijelu Ličkog polja na cesti Udbina – Lovinac – Ričice -

Gračacpobratim – jako dobar prijatelj, gotovo kao bratPočitelj – selo u jugozapadnom dijelu Ličkog polja nedaleko od izvora rječice

Počiteljice, 14 kilometara od Gospićapod - tavanpodjeljač – stolarska alatka za djeljanje, nož dug oko tridesetak centimetara s obje

strane savijen pod pravim kutom, na savijene krajeve nabijene okrugle drvene ručkePodlapača – Podlapac, selo uz rub Krbavskog polja smješteno u maloj udolini

nazvanoj po selu Podlapačko poljepopasno doba – vrijeme kad se za ljetnih vrućina poslije podne izgoni stoka na pašu,

kasno popodne porkulab – zapovjednik utvrde; kaštelanpretrglija – prekupacprikričiti – utuviti u glavu, naglasiti nekome da ne zaboravi što mu je rečeno ili

savjetovanoprišipetlja - ulizicaProzor-grad – nekadašnja tvrđava, danas selo u zapadnoj Lici, 5 kilometara

jugoistočno od OtočcaRaduč – selo u južnom dijelu Like, na cesti Gospić-Gračacrakita – vrsta grmolike vrbe crvenkaste korerasprtiti – skinuti teret s leđa koji je pričvršćen konopcemrazdivaniti se - raspričati serebel – pobunjenik, buntovnik, odmetnik, ustanik Ribnik – selo u Ličkom polju, 9 kilometara jugoistočno od Gospića.Ričice – selo u južnom dijelu Like, 10 kilometara sjeveroistočno od GračacaRizvanuša – podvelebitsko selo smješteno uz cestu Gospić-Karlobag na istočnim

padinama Velebita. Vjerojatno dobilo ime po Rizvanbegu iz turskih vremenasadist – okrutni mučitelj, onaj koji uživa u mučenjusic- posebno izrađeno sjedalo u zaprežnim kolima ili kočijis koli' – sa zaprežnim kolimaSmiljan – selo 7 kilometara sjeverozapadno od Gospića, dana poznato kao rodno

mjesto Nikole Teslesplačine – napoj za svinje, spirine,stap – uska visoka drvena posuda od dužica s jednom dužicom malo dužom koja se

drži rukom dok se stapaljkom (v.) u toj posudi stapa, tj. bućka, miksa mlijeko da bi se iz njega izdvojio maslac

stapaljka – drveni štap s okruglim izbušenim drvenim kotačićem na vrhu promjera nešto manjeg od gornjeg dijela stapa kojim se stapa,bućka, miksa mlijeko

strojna – krupna, skladno građena ženaSuvaja – lokacija u Lovincu gdje su se obavljale vježbe u gađanju

56

Page 57: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Sveti Rok – selo u blizu Lovinca danas poznato po tunelu kroz južni VelebitŠalamunić – selu u Krbavskom polju blizu Bunića, uz Laudonov gajšaroge – stražnji dio zaprežnih kola u koji se stavljaju sitnije stvari za prijevozšarenica – prekrivač za krevet tkan od višebojne vune s ornamentima i sličnim

šarama, služi i kao zidni ukrasšćorlat' – žestoko napasti glasnim lajanje (o psima)škripavac – svježi kravlji sir koji škripi pod zubima dok se žvačešljivka- rakija šljivovicašpiclov –doušnik, špicnamet - nadimakštiman - poštovan, cijenjen, ugledanštranjga – debelo uže, lanac ili čvrsti debeli kožni posebno izrađeni remen pričvršćen

za ajam (v.) i vagir (v.) za vuču zaprežnih kola ili drugog tereta šuflin – gospodarska zgrada u kojoj se spremaju zaprežna kola, drljače, plugovi i

ostali poljoprivredni pribor, a pod krovom se može spremiti sijenotalar – duga sudačka haljinataslak – poluproizvod, grubo obrađen komad drveta ili željeza od kojeg se daljnjom

obradom dobije konačan proizvod tavoriti – oskudno živjeti, zlopatiti se, sastavljati nekako kraj s krajemteklić – glasonoša, glasnik, kurirtoga – ovdje pogrešan naziv za talar Tolić – selo na zapadnoj strani Krbavskog polja, između Pišaća i Mekinjara, oko 15

kilometara od UdbineTrnovac – selo u zapadnom dijelu Ličkog polja, podno Velebita, 10 kilometara od

Gospićauštipak – domaći kolač od dizanog tijesta pržen u vrućem ulju ili mastiu zgoru - u zraku, dok još nije palo na zemljuuža – dogodi se, može se dogoditivagir – ždrepčanik, oko metar duga poluga okovana na sredini i krajevima na kojima

su čvrste kuke za koje se prikopčaju štranjge (v.) te služe za vuču tereta u konjskoj zaprezivaje - uvijekvakman – zatvorski čuvarvarenika – svježe pomuzeno ili prokuhano mlijekoveljbaba – feljbaba, Feldwebelveljo – velim, kažem, rekoh, rečevižljast – vitak, gibak, okretan, spretanvlasi- pravoslavno stanovništvo u Vojnoj krajini; pravoslavciVlaški statut (Statuta Valachorum) – isprava koju je 1630. Ferdinand II. Habsburški

dodijelio Vlasima u Varaždinskom generalatu; sastojao se od sljedećih poglavlja: O poglavarstvima (10 članaka), O sudovanju (10 članaka), O posjedovanju imovine (9 članaka), O privatnim i javnim krivičnim djelima (12 članaka) i O vojnim poslovima (13 članaka); Vlaški statut formalno je bio ukinut 1737. proglašenjem novih statuta

vođe - ovdjeVrebac – selo u Ličkom polju na putu Gospić-Bilaj-Barlete- Podlapača, 13 kilometara

istočno od GospićaVrilo mudrosti – izvor zdrave pitke vode u Svetom Rokuvučija – drvena posuda za nošnje i čuvanje vode, s dva mala otvora na vrhu i pri vrh

sa strane za ulijevanje i izlijevanje vode; slično je građena kao i brema (v.) a zapremnine je oko tridesetak litara; obično se nosi na leđima uprćena za oba ramena pomoću užeta

zadipliti – zasvirati u diple, dvojnice – vrstu frule

57

Page 58: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

zaova – muževa sestrazaslan – pregača od jednog komada platna od pojasa prema dolje, s jednim džepom,

služi u različite svrhe: osim čuvanja suknje od prljanja, koristi se i za nošene jaja iz gnijezda, nošenje pilića, tek ojanjenog janjeta za nevremena, i sl.

zeman vrijemezobnica – v. konjozobicažbir - špijun

58

Page 59: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Bilješka o piscu

Jure Karakaš rođen je u Podlapcu u Lici 1942. Završio je Pedagošku akademiju u Gospiću (hrvatski jezik – povijest) i od 1966. do 1971. radio kao nastavnik povijesti u rodnom mjestu, a potom prešao u Zagreb gdje se izvjesno vrijeme zapošljava u Izdavačkom poduzeću «Zora» kao knjižničar-terenac. U Zagrebu je završio Filozofski fakultet (jugoslavistika – komparativna književnost) i ponovo se vratio svom zanimanju - prosvjeti. Od 1973. do 1988. radi kao nastavnik povijesti i hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Ivana Cankara, a od 1988. prelazi u Osnovnu školu «Mladost» gdje predaje hrvatski jezik, a nakon toga radi kao školski knjižničar.

Do sada je objavio sljedeće knjigePobunjenici, Sjeme na vjetru ,Moja baka trenira karate, Ludo Ljeto (romani za djecu i mladež), Krbavska bitka , Vrpile, Ratnik (povijesni romani), Stara Lika (pjesme), Lovci na dugu (pjesme za djecu), Gramatika u stihu (primijenjeni stihovi), Mačevi, topovi, muze i popovi (eseji o značajnim povijesnim ličnostima), Književni Velebit (književne kritike), Podlapac (monografija rodnog mjesta), Trideset godina Mladosti) (monografija Osnovne škole «Mladost»), Blistaju đačka oči( monografija književnika Grge Rupčića). U zborniku domoljubnih pjesama Nad zgarištima zvijezde koji je uredio dr. Dragutin Rosandić zastupljen je s devet pjesama, a u zbirci domoljubnih koračnica i popjevaka Ponosna Hrvatska urednika Ante Asića uvrštene su mu dvije uglazbljene pjesme s temom iz Domovinskog rata. Za tisak je priredio knjigu Vukovarca Dragutina Antunovića Od kalvarije do pakla. Zanimljivost tog dnevnika je u tome što je Antunović kao srpski logoraš u Srijemskoj Mitrovici potajno pisao dnevnik na najrazličitijim papirićima, to uspio prokrijumčariti te je od tih zapisa napravljeno potresno svjedočanstvo o užasima Vukovara i srijemskomitrovačke robijašnice. Uredio je i akcentuirao Ričnik ličke ikavice Marka Čuljata

Bavi se novinarstvom, a priređuje i knjige za lektiru, te piše i predgovore novoizašlim knjigama.

Piše i stručnu literaturu. Zajedno s dr. Antom Beženom objavio je sljedeće udžbenike i priručnike: Hrvatska čitanka 7 (čitanka za 7. razred osnovne škole), Priručnik za učitelje uz Hrvatsku čitanku 7, Radne bilježnice uz čitanke za 5., 6., 7. i 8. razred osnovne škole.

Dobitnik je nagrade Neven za roman Pobunjenici i godišnje nagrade Ivan Filipović za rad u prosvjeti. Uvršten je u Hrvatsku književnu enciklopediju i u Hrvatski biografski leksikon.

59

Page 60: ŠIBE I KUBURE - WordPress.com€¦  · Web viewJurlina mi je rekao da s tim ne razbijam glavu, da sam još premlad, ali mu je tetak Mićun rekao da će od mene postati pravi vojnik

Sadržaj

Kubure (Smiljanska buna)……………………………………………………… 3 Šibe (Lovinačka buna)………………………………………………………… 35 Makičini volovi (Priča o lopovu)……………………………………………… 51Rječnik manje poznatih riječi……………………………………………… 53 Bilješke o piscu………………………………………………………………… 59

60