ŠIBENIK OČIMA STRANACA

Izložba u povodu otvorenja Mjeseca hrvatske knjigeu Šibeniku, 15. listopada 2016.

Ruscelli, Tavola nuova di Schiavonia, 1561.

Najraniji opis Šibenika dao je Abu Abd Allah Muhammad al Idrisi (1100. – 1172.). Školujući se u maurskoj Španjolskoj (Cordoba), taj arapski autor stekao je izvanredno kartografsko i zemljopisno znanje. Proveo je petnaest godina na dvoru normanskog kralja Rogera II. u Palermu na Siciliji. Za kralja je izradio mapu Tabula Rogeriana 1154. godine i knjigu Kitab al-Rujari (Rogerova knjga) s geografskim podacima. Iz izvješća Abdurahmana Zekija saznajemo da je Al Idrisi godine 1153. obišao naše primorje (Senj, Knin, Biograd, Šibenik, Trogir, Split, Ston, Dubrovnik). Njegov zemljovid je neobičan jer je vidio Europu “naglavce”, s jugom prema gore.

Za Šibenik (Sinagi) kaže: “Udaljen je od Biograda 20 milja. To je velik i lijep grad. Ima mnogo obradive zemlje. Grad je trgovište u koje trgovci dolaze morskim i kopnenim putem.”

Među najranijim putnicima po Dalmaciji bili su križari, koji su njome obično prolazili na putu iz Venecije prema Svetoj zemlji. Šibenik su, unatoč njegovome statusu i veličini, rijetko posjećivale hodočasničke lađe. Ni parunima, a ni hodočasnicima, s obzirom na poznatu žurbu u plovidbi, nije bilo drago uplovljavati u takav zaljev, dostupan samo kroz uzak tjesnac pun opasnih rtova, grebenja i struja. Zbog toga je malo putnika ušlo unutar njegovih zidina. Tucher prvi navodi da je Šibenik lijep, ali očito po sugestiji nekoga na galiji, jer on u gradu nije bio. Na isti je način i Fabri saznao da u gradu postoji samostan dominikanaca.

U putopisima nalazimo da je tek vitez Grünemberg 1486. svratio podno tvrđave sv. Mihovila. Njega i njegovo društvo na obali su dočekali gradski knez, Mlečanin Antonio Calbo pok. Alvisea, i nekoliko domaćih plemića. “Kad smo ušli u luku, na obali su stajali nama nepoznati ljudi, mletački guverner – jer grad i zemlja pripadaju Mlecima – i nekoliko drugih plemića. Uputili su se prema nama da nas prijateljski prime i pozdrave u svom gradu Šibeniku. Odmah su nam se srdačno stavili na raspolaganje, te nas najprije odveli u jednu novosagrađenu katedralu, što je za nas bio divan prizor: cijela crkva tako je krasno protkana bijelim mramorom, kipovima i dekoracijama da bi dugo trajalo da to čovjek opiše. U crkvi je pokopan mučenik sv. Petar; vidjeli smo mu cijelo tijelo.

Guverner nas je potom odveo sebi kući, gdje su nas počastili izvrsnim jelom i

Muhammad al-Idrisi, Zemljovid Dalmacije, Tabula Rogeriana, 1154.

kolačima. Napokon smo se oprostili izrazivši svoju duboku zahvalnost i poštovanje guverneru i ostaloj gospodi, gradskim plemićima. Oni su nam pak dali pratnju do barke. Pripremili su osim toga jedan drugi oveći čamac s nekoliko veslača i jednim gospodinom koji je govorio četiri jezika da nas zabavlja razgovorom. Ovaj nam je gospodin ispripovjedio prošlost, običaje i geografski oblik nekadašnjeg dalmatinskog kraljevstva i njegova glavnoga grada Šibenika; rekao nam je kako oni po pravu pripadaju ugarskoj kruni, no da ih ugarski kralj ne može zaštititi od moćnog Turčina, pa su primorani prihvatiti vrhovništvo Mletaka. Mlečani se ne miješaju u njihovu tradiciju i običaje, samo traže da im plaćaju mali danak ili namet. Šibenik ima luku s dvije bočne utvrde i lijep dvorac u gradu. U gradu je također biskupija.”

Girolamo Ruscelli (oko 1504. – 1566.), izdavač karata iz Venecije, tiska 1561. kartu Tavola nuova di Schiavonia, suvremenu inačicu Ptolemejeve Evropae tabvla V. Na karti je prikazano područje od Istarskog poluotoka do Drine, te na sjeveru do rijeke Drave. Prikaz Hrvatske, koja je u cijelosti obuhvaćena, suviše je izdužen u smjeru istok-zapad. Premda ova karta obiluje pogreškama naslijeđenim od Ptolemeja, vidan je napredak u odnosu na izvornik.

Naziv “Corvatia” nalazi se uz rijeku Rašu, a na središnjem dijelu (između Drave i Jadranskog mora) “Croatia”. Primorje sjeverno od rijeke Krke nosi naziv “Liburnia”, a južno od nje “Dalmatia”.

U donjem lijevom kutu karte grb je u rollwerk-kartuši s figurom morskog konjica i školjkama. Naslov se nalazi ispod ruba karte.

U 16. st. mnogi su mletački kartografi izdavali knjige s kartama Dalmacije.

Konrad von Grünemberg, Šibenik, 1486.

Često su to kombinacije zemljopisa i veduta. Zovu se izolari jer naslovi obično počinju rječju isole (otoci). Takav je kartograf, između ostalih, Gioan Francesco Camocio.

Camocio je o istočnom Jadranu tiskao više kartografskih djela (samostalne karte i vedute). Ipak, najpoznatiji mu je Izolar iz 1571. u kojem nalazimo čak 18 karata i veduta hrvatske obale i otoka. Međutim, Camocio im nije svima autor: za najveći dio veduta iskoristio je radove dvojice Šibenčana, Martina Kolunića Rote i Natala Bonifacija. Za vedutsko-kartografski prikaz zadarsko-šibenskog akvatorija poslužio se kartom Kolunićevom kartom Il vero Ritratto di Zara et di Sebenico con diligenza Ridotte in questo forma accomodita dei lettori si come alle si ritrovano al presente del anno MDLXX da Marino Rota Sebencan. Camocio ju je razdijelio na dvije jednake polovice i tako je objelodanio kao dvije zasebne regionalne karte s djelomično vedutskim sadržajem. Kolunićevu kartu objavit će 1573. Simone Pinargenti u svom djelu Isole che sono da Venetia nella Dalmatia e per tutto l’Archipelago fino a Constantinopoli (...) a potom i Coronelli 1688.

Camociov Izolar ipak nije potpuni kartografski prikaz istočnoga Jadrana. On je kombinacija karata i veduta, pri čemu vedutski nisu bile istaknute sve istočnojadranske luke koje bi to svojim onodobnim značenjem zasluživale (nema vedute Zadra).

Za Šibenik je izradio vedutu Sebenico antiquam(ent)e. Sico detto / Vitta nobile nella prouincia della Dal- / macia locho delli Ill(ustrissi)mi S(igno)ri Veneciani / porta sul mare adriatico longi da / Venecia mill(ia) 300.

Po uzoru na Camociovu nastala je veduta Sibinium, Ptolaemeo Sicum vulgo

Kolunićeva karta šibenskoga akvatorija (Camocio, 1571.)

Sibenicho. Dalmatiae opp: Georga Jorisa Hoefnagela, flamanskog umjetnika koji je izradio vedute za knjigu Civitates orbis terrarum, Köln : Georg Braun & Franz Hogenberg, 1572. Šibenik je jedini dalmatinski grad koji je uključen.

Vedutu Šibenika Sibenicho parte d’ Dalmacia po uzoru na Camociovu donose Giacomo Franco 1579. i Giuseppe Rosaccio 1606.

Šibenčanin Božo Bonifačić temelj kartografskog obrazovanja dobiva u Veneciji. Tu će ostvariti najveći broj svojih kartografskih radova, koje će u svojim izolarima tiskati F. Zanetti i D. Bertelli, a zatim će taj materijal obilato koristiti G. Camocio, S. Pinargenti, G. Franco i G. Rosaccio. Bonifačićeva karta zadarsko- -šibenskog područja: Zarae, et Sebenici Descriptio tiskana je u znamenitom Orteliusovom Atlasu iz 1573.

Knjižnica posjeduje trojnu kartu na kojoj je karta Zadra i Šibenika iz Orteliusova atlasa.

Zemljopisne karte koje je objelodanio Petrus Bertius (1565. – 1629.) pretežno su preuzete od drugih autora, a zatim bitno pojednostavljene. Na karti Descriptio Libvrniae (Amsterdam : Jodocus Hondius, 1616.) prikazano je primorje od Rijeke do Šibenika, s Likom i Krbavom u zaleđu. Usporedbom riječnih tokova i kontura obale, izvornik ovoj karti nalazimo u Mercatorovim kartama. Tokovi Korane i Mrežnice nepravilni su i predugi, a Jadova i Lika spojene su i utječu u more kod Cesarice.

Naslov se nalazi u donjem lijevom kutu u kartuši s morskim čudovištem. Iznad ruba karte stoji Descriptio Libvrniae.

Zemljovid Zadra, Šibenika i Nina Jana Janssoniusa vrlo je rijedak zemljovid sjeverne Dalmacije, rađen prema predlošku Kolunića Rote. Nalazi se samo u ne-

Camocio, Šibenik, 1571.

kim izdanjima Janssonovog djela Atlas Novus ili u Le Flambeau de Navigation iz 1620. godine. Iako je većinu zemljovida Janson “posudio” od Blaeua i otisnuo ih s manjim izmjenama, ovaj zemljovid ne nalazimo u Blaeuovoj redakturi i zato se s njim mnogo rjeđe susrećemo. Zemljovid je također izuzetno zanimljiv jer su na njemu u zaleđu Zadra zabilježene granice Venecije i Osmanskog Carstva iz 1536. i 1570. Vrlo lijep i raskošan kartuš u desnom donjem uglu prikazuje mletačke i turske vojnike.

Situs particularis Comitatus, Sebeniciani, quiest pars Dalmatiae nastala je na temelju karte Mattheusa Meriana, francuskog topografa, bakrorezca i nakladnika, koji je među ostalim objavio i znamenito djelo Theatri Europei.

Kartografski opus Vincenza Marije Coronellija među najznačajnijim je u povijesnom slijedu kartografskog prikazivanja hrvatskog dijela Jadrana. Kartografiranje našega priobalja u Coronellijevoj redakciji, prema pristupu problemu i ostvarenim rezultatima, vrlo je kvalitetno i predstavlja veliki pomak. Moguće je među njegovim radovima pronaći veće i manje utjecaje prethodnih kartografa, ponajprije mletačkoga kruga, koje Coronelli nije ni skrivao. Štoviše, kod njega nalazimo planove na kojima stoji ime drugog kartografa.

Suglasno dobu u kojem je djelovao, Coronelli svoje karte, a dijelom planove i vedute, koristi za priopćavanje određenog broja povijesnih, zemljopisnih, pa i demografskih informacija, pa time one dobivaju povijesno-zemljopisna obilježja. Za Jadransko more uz uobičajeni naziv Golfo di Venezia dopisuje i njegovo drugo ime: Adriaticum mare. Ponegdje to more naziva isključivo Jadranskim, pa i Dalmatinskim (Mare di Dalmatia).

Coronelli, Karta Istre i sjeverne Dalmacije, 1688.

Vrlo je uočljiva nazočnost izvornih hrvatskih toponima. To je dvostruko važno jer je uopće u tolikom broju zabilježeno u nekom mletačkom izvoru hrvatsko nazivlje (i/ili kroatizirana starija imena). Ujedno, to svjedoči o svježini zemljopisne građe koju je Coronelli unosio u svoje karte.

Na regionalnim kartama Coronelli kartografira granice između područja, ispisujući pritom po rubu granice stanovite povijesne podatke, i to redovito one o dolasku tog akvatorija pod mletačku vlast. Uzimajući u obzir i poveći broj drugih podataka (ponajviše demografskih), može se ustvrditi da je Coronelli dao i povijesno svjedočanstvo o političkom, gospodarskom, etničkom i vojnom stanju na našoj obali u drugoj polovici 17. stoljeća.

Njegove karte, opskrbljene meridijanima i paralelama, čak i minutnim raspodjelama zemljopisne širine i dužine, s obiljem detalja na njima, nedvojbeno su predstavljale vrijedan kartografski materijal, poželjan u pomorstvu, ponajviše u terestričkoj navigaciji. Kad se tome dodaju i vedute i planovi najvećih primorskih gradova, osobito važnih luka, zaključujemo da je izradio vrhunski izolar. Prvenstveno se pri tome misli na treći i četvrti svezak njegova tzv. Malog izolara.

Ono što će uslijediti nakon Coronellija također će donositi novine, ali se takvo sveobuhvatno enciklopedijsko i kartografsko djelo o našoj obali, u redakciji samo jednog autora, više neće pojaviti.

Coronelli je u fondu knjižnice zastupljen s nekoliko djela. Karta Isole della Dalmatia divise nè suoi conttadi parte Occidentale je iz Isolario dell’ Atlante

Coronelli, Karta šibenskoga područja, 1688.

Veneto (Venezia, 1696.), koji se sastoji iz dva sveska. Na karti je prikazana cijela hrvatska obala sa zaleđem. U donjem lijevom kutu karte nalazi se velika alegorijska vinjeta koja prikazuje Veneciju kao predvodnika kršćanskog svijeta, u morskoj kočiji okruženu morskim bićima, od kojih jedan drži venecijanski stijeg.

Karta Sebenico iz 1688. daje pregled svih utvrda grada Šibenika, a Coronelli izrađuje i pojedinačni plan utvrde sv. Nikole S(an) Nicolo di Sebenico, / Dedicata / All’Illustrissimo Signore / AntonioCiurani P.V. / Figlio dell’Ecc(ellentissi)mo Sig(no)r Nicolo iz 1690.

Karta Dalmacije Cantellija da Vignole objavljena 1689. prikazuje stari sred-njovjekovni županijski ustroj Dalmacije u granicama prije prodora Turaka. Can-telli označava sve dalmatinske srednjovjekovne županije izuzev Lučke i Pseta. Tako je označio imena i granice Ninske županije (Nona), Sidrage (Sidgara), Bribirske (Brebere), Primorske, kasnije nazvane Kliška (Paratalassia), Kninske (Tnena), Livanjske (Chlebiana), Cetinske (Tzentzena) i Imotske (Imota). U kop-nenom dijelu označava županiju Liku (Liczka), Gacku (Gouzecka ora Morlachia) i Krbavsku (Caribasa). U legendi karte decidirano naziva županijama te kaže da se prikazano područje sastoji od 11 županija (Le costa occidentale della Dalma-tia su’ gia detta Croatia Maritima e su’ divisa in undici zuppanie, o contee...) te ih poimence nabraja. Za Ninsku, Sidrašku i Bribirsku županiju u legendi stavlja bilješku da je područje između Zrmanje i Krke poznato kao “Zadarsko okružje”, tj. Contado di Zara. S obzirom na iznimno malo podataka o granicama i terito-rijalnom opsegu dalmatinskih županija, ova je karta iznimno zanimljiv izvor za proučavanje srednjovjekovnog upravno-teritorijalnog ustroja.

Coronelli, Űtvrda sv. Nikole, 1688.

Nicolas Sanson (1600. – 1667.) najuspješniji je francuski kartograf 17. st. i utemeljitelj pariške kartografske škole. Godine 1658. izdao je Opće karte svih dijelova svijeta (nekoliko karata prikazuje i hrvatske krajeve). Knjižnica posjeduje njegovu kartu Illyricum occidentis : cuius partes IV. Rhaetia, Noricum, Pannonia, et Illyris Provinciae IX. Rhaetia, Vindelicia, Noricum Mediteraneum et Rip.se Pannonia Prima, et Secunda Savia, et Valeria, et in Illyride populi Iapodes, Liburni, et Dalmatae.

Veduta i plan Šibenika s prikazom šibenske luke Pierrea Mortiera sadrži tri kartografska prikaza Šibenika iz različitih perspektiva, s topografijom grada u trenutku turskog napada. Naime, Turci su tri puta napadali grad, 1538., 1647. i 1648. Najjači napad Šibenik je doživio 1647. godine kada je bosanski paša opsjedao grad s 10 000 vojnika.

Veduta vjerojatno prikazuje upravo taj događaj. Drugi kartografski prikaz donosi fortifikacijski sustav grada u tlocrtu. Na najvišoj točci vidimo tvrđavu sv. Mihovila. Od tvrđave do današnjeg pristaništa ispred gradskog parka protezao se gradski zid srednje jačine, pojačan okruglim i četverokutnim kulama. Uz obalu je sagrađen tanji zid, uz koji su se s unutrašnje strane nalazile kuće Šibenčana. Na tom je zidu bilo sedam gradskih vrata. Kopnena vrata bila su u blizini današnjeg kazališta. Ispod tvrđave sv. Mihovila vide se temelji porušenih, vrlo starih, zidova nekadašnjeg kaštela, od kojih ide zid sve do obalnih zidina. Drugi takav zid pruža se od Sv. Mihovila također prema obali. Od tvrđave sv. Mihovila ide i zid koji je s kopnene strane opasivao predgrađe zvano Dolac. Nad samim gradom su dvije utvrde: Sv. Ivan, građen početkom Kandijskog rata, oko 1570. godine, i tvrđava Barone, sagrađena na mjestu gdje je zapovjednik mletačkih trupa Degenfeld 1648. godine sagradio svoju privremenu utvrdu. Treći prikaz daje topografiju šibenske luke. Vidimo da su ulaz u luku branile dvije male tvrđave, postavljene nasuprotno

Da Vignola, Karta Dalmacije, 1689.

na ulazu u Šibenski kanal. Godine 1546. na vanjskom ulazu sagrađena je velika utvrda sv. Nikole, koju također vidimo na planu.

U fondu Knjižnice zastupljene su i karte Citta di Sebenico capitale del contado nella Dalmazia, oko 1750. i Carta geografica della Dalmazia Thomasa Salmona (1679. – 1767.)

Mortier, Veduta i plan Šibenika s prikazom šibenske luke, 1704.

Salmon, Šibenik, oko 1750.

Putopisi iz razdoblja prosvjetiteljstva po svom se karakteru podosta razlikuju od onih nastalih tijekom 16. – 17. stoljeća, kada se na putovanja odlazilo uglavnom po nalogu vladara, radi izviđanja određenog područja. Tijekom prosvetiteljstva glavni poticaj putovanjima dao je razvoj prirodnih znanosti, stoga se od polovice 18. i u 19. stoljeću javlja sve veći broj izvješća sa znanstvenih putovanja, odnosno prirodoslovnih putopisa. Ta putopisna izvješća obiluju fizičkim, prirodoznanstvenim, povijesnim, ali i političkim opažanjima. Opisuje se podrijetlo i izgled ljudi, njihov način života i običaji, a sve je to potkrijepljeno bogatim ilustracijama. Idealizacija načina života domicilnoga stanovništva vrlo je izražena, što se u putopisima ranijih razdoblja nije moglo zapaziti.

Jedan od važnijih putopisaca i prvih folklorista i etnologa hrvatskih krajeva bio je Balthazar Hacquet, autor djela Abbildung und Beschreibung der suedwest- und oestlichen Wenden, Illyrer und Slaven, jednog od prvih putopisa posvećenih Južnim Slavenima. On na osnovi vlastitog zapažanja daje iscrpan opis karaktera pojedinih plemena, obilježja narodne pučke pjesme, svadbenih i pogrebnih običaja te narodnih nošnji svakog od njih.

Daleko je najpoznatiji putopis talijanskog augustinca, prirodnjaka i književnika Alberta Fortisa (1741. – 1803.) Viaggio in Dalmazia, (Venecija, 1774.), koji je još za autorova života nekoliko puta preveden na strane jezike. Zahvaljujući Fortisu, Dalmacija je postala poznata po cijeloj Europi. Fortisa su prije svega zanimale arheologija, geologija, botanika i druge prirodne znanosti, ali dao je i vrlo zanimljive i važne podatke o ljudima u Dalmaciji, njihovoj narodnoj nošnji, narodnim pjesmama, običajima itd. Posebno poglavlje posvećeno je običajima Morlaka, stočarskog stanovništva u brdima na kopnu, nešto udaljenog od obale. Fortisovo izlaganje o njihovim, navodno primitivnim, običajima predstavljalo je pionirsku studiju iz antropologije. Kao prirodoslovac, u doba prosvjećenosti Fortis se zanimao i za načine na koje bi se mogla unaprijediti poljoprivreda. Šibenik je opisao kao “najbolje i najslikovitije smješten od svih gradova u Dalmaciji, a poslije Zadra najbolje sagrađen i napučen plemenitim obiteljima koje su toliko daleko od barbarskih drevnih gusara koliko njihove kuće od trošnih šibica. Kaštel sagrađen na brdu koje ga štiti mogao ga je sačuvati pred uzastopnim turskim navalama; a za njegovu obranu s mora postoji pred uskim kanalom, kojim se ulazi u luku, druga tvrđava, divno djelo Sammichelija koji je na njoj načinio vrata veoma slična onim svojim slavnim vratima u Veroni.”

Sredinom devetnaestog stoljeća austrijska kompanija Lloyd ustanovila je parobrodarske linije za Dalmaciju. Radi promidžbe, Lloyd je dao izraditi seriju veduta, čiji je autor Giuseppe Rieger (Beč, 1812. – ?), a slične je izradio i Johann Högelmüller.

Riegerova zbirka Panorama della costa nastala je po nalogu te parobrodarske kompanije, koja je 1838. otvorila parobrodarsku liniju Trst – Boka kotorska. Prvo izdanje pojavilo se 1850. a treće 1853. godine. Vedute su tiskane na formatu 24,5 x 16,8 cm u lijepljenoj traci dugoj 12 metara! Traka je presavijanjem složena u 41 list, te objavljena u dvjema knjigama (Istra i Dalmacija).

Sredinom stoljeća počele su se pojavljivati knjige s temeljitijim opisima. Prvi autori sa znanstvenim pristupom bili su Nijemac Stieglitz 1845. i Englez Wilkin-son 1848. godine. John Gardner Wilkinson (1797. – 1875.) bio je putnik, pisac, egiptolog, potpredsjednik Britanskog društva arhitekata. Velik broj objavljenih radova donio mu je status viteza. Proputovao je slavenske zemlje i opisao svoja zapažanja. Putopis je objavio u Londonu 1848. pod naslovom Dalmatia and Mon-tenegro. Boravio je u Dalmaciji godinu dana, s čestim izletima u unutrašnjost, pri čemu je težio dati potpunu i objektivnu sliku zemlje i naroda. Bavio se poviješću, botanikom, geologijom, a njegova empiričnost zadovoljavala je više znanosti odjednom.

Jakob Alt (1789. – 1872.) putovao je 1840. sa sinom Rudolfom po Dalmaciji.

Rieger, Veduta Šibenika, oko 1850.

Alt, Veduta Šibenika, oko 1841.

Bio je jedan od najpoznatijih bakrorezaca u Austriji u 19. stoljeću. Za Franza Pettera izradio je nekoliko kromografija, među prvima uopće, jer su dotada uglavnom bile crno-bijele.

“Dalmatinac, bez obzira na stalež, dobre je ćudi. Ima zdrav, prirodan razum, brzo shvaćanje, nauči sve s lakoćom, kad hoće. Sirov, neuk Morlak daleko nadmašu-je u lukavosti, prepredenosti i okretnosti gorštake ostalih austrijskih pokrajina. Općenito su stanovnici obale i otoka civiliziraniji od stanovnika unutrašnjosti ko-pna. Kad Dalmatinci služe kao vojnici, čine izuzetnu trupu. Toliko su navikli na odricanje i napor da im je bolje u vojarni što se tiče hrane, odjeće i stanovanja nego u vlastitom domu.”

Charles Yriarte, novinar, publicist, putopisac (Pariz, 1832. – Pariz, 1898.) au-tor je putopisnog i kulturno-antropološkog djela Les bords de l’Adriatique et le Monténégro: Venise, l’Istrie, le Quarnero, la Dalmatie, le Monténégro et la rive Italienne (Paris, 1878.). Knjiga je prepuna gravura i vrlo kvalitetnih i detaljnih opisa Istre, Dalmacije, Boke i Crne Gore. Valja Yriarteu pripisati i zaslugu da je Julesa Vernea (koji nikada nije bio u Pazinu i Istri) oduševio i inspirirao opisom Pazinske jame i kaštela da napiše svoj pustolovni fantastični roman Mathias San-dorf (1885.)

Za Šibenik Yriarte kaže: “Kad se spustimo u grad, glavni trg s lijepom talijan-skom lođom i katedralom, pun je šetača, dobro osvijetljen i živahan, kao Trg sv. Marka u malom. Grupice zgodnih djevojaka šetaju gore-dolje, same, bez roditelja, držeći se za ruke; mladići se, kao u kavom salonu, zaustavljaju i obraćaju im se jednostavno i s poštovanjem. mahanje lepeza i jezik podsjećaju nas na Veneciju; sama atmosfera, pa čak i zvjezdana konstelacija bude uspomene na blage večeri provedene na piazzi (...). Odjeća žena s tržnice zadržala je svoju čistoću čak i unutar gradskih zidina; draž tih nošnji proizlazi upravo iz njihove jednostavnosti;

Yriarte, Tvrđava sv. Ivana, oko 1878.

vrijednost nije u vezovima ni u rijetkim materijalima, već u snažnom kontrastu boja i kroju koji ističe ljepotu žena koje ih nose. (...) Šibenski stražari, u odjeći koja podsjeća na odore pandura, također izgledaju osobito slikovito i upadaju u oči sred mnoštva koje se uglavnom odijeva moderno, prepuštajući slavenskim seljacima monopol narodne nošnje.”

Sir Thomas Jackson (1835.-1924.) čuveni je engleski arhitekt i restaurator, propagator neogotike u arhitekturi. O spomenicima arhitekture na našoj jad-ranskoj obali napisao je opsežno djelo Dalmatia, The Quarnero and Istria u 3 sveska, 1887. kojim je uveliko zadužio našu kulturnu javnost. U IX. poglavlju spomenutog djela, koje nosi naziv Šibenik, pisac je dao kulturnopovijesnu sliku grada, s posebnim osvrtom na katedralu i njene graditelje. Premda je u Jacksono-vom fokusu razmatranje katedrale, on ipak ne propušta da, barem u fragmentima, zaokruži sliku grada, ljudi, običaja i prirode.

“Šibenik se ne može vidjeti s mora, premda se tvrđava na brežuljku, koja dominira gradom, pojavljuje iznad niskih sivih brežuljaka što oivičavaju obalu. Ostavljajući otvoreno more, parobrod iznenada skreće u vijugavi kanal i isto tako iznenada uplovljava u predivnu unutrašnju luku, koja ima samo taj jedan prilaz. Na suprotnoj strani je grad, golem broj slikovitih starih kuća nagomilanih na brdovitoj obali s velikom bjeličasto nadsvođenom kupolom katedrale u sredini, čvrstim kulama tvrđave sv. Ane na najvišoj točki grada i još dvije druge stare tvrđave, vremenom istrošene do blagosmeđe boje, koje ukrašavaju gole vrhove dvaju povećih brežuljaka u pozadini. Pristaništa su bila pretrpana ljudima i ženama u privlačnim narodnim nošnjama, a luka ispunjena živo obojenim brodovima obalske plovidbe s velikim latinskim jedrima, koji su natovareni vinskim buradima ili krcati seljacima iz Zlarina i s drugih otoka nakon povratka s pazara. (...) Unutrašnjost grada nije ništa manje slikovita od vanjske strane. Njegove male pijace, te strme i krivudave uličice – koje jedva da se mogu nazvati ulicama – obiluju lijepim vežama i prozorima venecijanske gotike ili rane renesanse. (...)

Katedrala (...) može se mjeriti s bilo kojim meni poznatim talijanskim djelom takve vrste iz tog vremena i premda ima isto tako lijepih crkava na drugoj strani Jadrana, one bi se teško mogle takmičiti s ovom katedralom po jedinstvenosti gradnje. U stvari, teško bi se mogla naći ne samo u Italiji nego i u Europi crkva takve veličine, u kojoj nisu upotrijebljeni ni drvo ni opeka, u kojoj je sve izgrađeno od dobrog četvrtastog kamena, mramora i metala.”

Austrijski povjesničar umjetnosti i upravitelj Povijesnog muzeja u Beču Gurlitt Cornelius Kowalczyk Georg u ljeto i jesen 1905. snimio je najvažnije povijesne spomenike u Dalmaciji. U tome su mu pomogli don Frane Bulić i Josip Bersa. Godine 1910. izdao je dvije reprezentativne mape pod naslovom Denkmäler der Kunst in Dalmatien, sa 132 table i 29 stranica teksta.

Karmen Krnčević