gor FiskoviUmjetnost gotikog doba na tlu Bosne i HercegovineUmjetniki spomenici prepoznatljivih gotikih osobina na tlu Bosne i Hercegovine okvirno iskazuju ivotne prilike iz doba objedinjenog zrenja dravne svjetovne uprave i katolike crkvene ustanove. Pripadajui vremenu XIV. i XV. stoljea ne pokazuju ba izriito stapanje s oblicima prijanjih srednjovjekovnih ostvarenja, a u velikoj mjeri odraavaju geopolitike uvjete kulturnog razvoja u prostoru oduvijek podlonome krianju viestranih utjecaja. Stoga su neizbrisivi dodiri koliko sa srednjoeuropskim iskustvima sa sjevera, toliko i s onima iz zapadno smjetenih prijadranskih krajeva i sredita, a vrlo malo ima tragova bizantskih formalnih obiljeja s jugoistoka. Duhovna je pak kultura kao kljuna za umjetniko stvaralatvo upravo njegovim posredstvom zadavala preteitu okrenutost openito najjaim izvoritima na dohvatu, te je glavninu steevina uvjetovala ovisnost o zajednikim poticajima i nadahnuima. Zgodimice su oni ovisili o politikim vrhovnitvima, jo vie o tovrsnim potezima vladara cijele zemlje ili tek pojedinih dijelova, ali su pretezale veze s obalnim gradovima na Jadranu kao popritima najivlje trgovake razmjene. Na to se nadovezuje privredni razvoj zemlje, koji se postupno osuvremenjuje rastom naselja novog ustroja i sadraja, pravih srednjovjekovnih trgova, dajui jai poticaj materijalnoj kulturi u irim razmjerima. U tom smislu Bosna i Hercegovina prema ondanjem znaenju pojma i obujmu prostora tijekom gotikog doba umreene su u rubni prostor zapadnog svijeta, postale su njegov sastavni dio, s punim uzletom katolianstva, to je i omoguilo gotiku kulturu ovdje raspoznati u ulozi posljednje drevne spone s duhom zapadnjakog stvaralatva.No s obzirom na prirodna stanja zemlje, koju pokrivaju mahom brdoviti predjeli bez jaeg otvaranja moru ili nizinama meu velikim rijekama, osim usporenog prijema raznih novina bitna je ostala razrjeenost postaja za njega ikako sposobnih ili mu djelatno pripremljenih. Ipak u zadanom im ujednaavanju kao da je postojala izvorna neka snaga, odmjerena mogunostima i stremljenjima samog srednjeg vijeka u danostima provincijalnih njegovih trajanja. Odreujui dosege podrunog stvaralatva, potpuno razumljivo nije zaprijeila okretanje modernijim oblicima izraavanja iz susjedstava sukladnog kulturnog usmjerenja ili srodnog drutvenog ureenja, trajno sudjelujuih u izgradnji tijela zapadnjake civilizacije. Ekonomska su ogranienja, te o njima ovisna razina svih postignua na prostranstvima zapadnog Balkana, zadala gustou i kakvou ostvarenja, bez obzira na to koliko su svemu posredovale silnice upravo tada pojaanih integracija. Iako im bitne okosnice davahu feudalni poredak i kranska vjera, nosei ope poznate oblike svojih osvjedoavanja u vremenu i prostoru, gotika batina Bosne i Hercegovine, usporediva po izriajima s ostalom ondanjom na Zapadu, po svojim korijenima bijae tura i s obzirom na izvorna htijenja stila nesumnjivo pojednostavljena, skromna u prohtjevima a naknadno jo i surovo osiromaena. Svejedno ona bijae povijesno i kulturno vie nego znaajna, u istoj mjeri i oblikovno izraajna.Povrh svega treba pamtiti kako je ta batina nastajala u vremenski ogranienome roku, prema dokuivim podatcima uglavnom u razmaku od druge etvrtine XIV. do tree etvrtine XV. stoljea. Umjetniki se razvoj gotikih oznaka, naime, odvijao kao puni odraz procvata dravnopravnog ustroja i punog uzdizanja crkvene organizacije tijekom potpadanja zemlje kraljevstvu Anuvinaca. Iako nije dobivao osobitih ni izravnih poticaja iz krunskog vrha, koji nikad ovdje nije ni dao naslutiti tome usmjerenih kulturnih programa, postojano je sazrijevao zaslugom istoj vlasti podlonih neposrednih gospodara prostora, bio omlaen pristizanjem samostanskih redova i srastao s razbuivanjem graanstva u vie naselja. Veliku su ulogu odigrali franjevci, koji pri obuzdavanju krivovjerja nadjaavaju dominikance, iako je njima u XIII. stoljeu dolazeima sa sjevera, isprva bila povjerena zatita katolianstva. Tako su glavni nositelji svepovijesnog razvoja bili i tvorci kulturnoumjetnikih oitovanja gotikog tipa i postanka, znatno ovisnoga o dosegu iz hrvatskih krajeva. Obuhvaajui razvijene oblike kako puke tako i elitne kulture, ak pojavne formule prvog i punog urbaniteta, ishodi tih i takvih zakonitih dogaanja dokazuju da ih se ne moe smatrati plodom iskljuivo domaeg a izdvojenog stvaralatva, nego se sa svojim specifinostima upliu u kolosijeke izraavanja mnogo veeg podneblja, ne zasjenjujui svoja lica.Zapravo je za predoavanje i razumijevanje umjetnosti iz stoljea u zapadnome svijetu pokrivenih gotikim izrazom i ukusom, na tlu gdje se prostirala vlast bosanskih vladara, presudno oitati narav drutva kojem je ona sluila i nedvojbeno njegovom voljom nastajala. U tom smislu kljuna je istina da spomeniko nasljee nije izrazito vjerski obiljeeno, a ak je izrazitije u svjetovnim negoli u sakralnim poljima stvaralatva. To nije ba uobiajeno za onodobna posezanja diljem Europe, a ima svoje razloge u povijesnim danostima ondanjeg i kasnijeg doba. Uza svu znanu razdvojenost imbenika upravnog i vjerskog ivota, odsustvo pritisaka kako vanjskih politikih vrhovnitava tako i rimskog crkvenog sredita, postizana su njihova suglasja u ukupnoj uravnoteenosti djelovanja to likovnim izrazom ispunjaju gotika stoljea. Osim to to najizravnije potvruju brojnost i kakvoa fizikih nalaza, podjednako odaju i arhivski zapisi, ee govorei o umjetnikim poduzimanjima i narudbama iz svjetovnih negoli crkvenih krugova, ak neovisno o kojim sadrajima su bili namijenjeni i ije su potrebe zadovoljavali.Nesumnjivo je, dakle, pod politiki jedinstvenim okriljem svoje drave srednjovjekovno drutvo Bosne i Hercegovine prisvojilo one tekovine gotike umjetnosti koje odgovaraju razini njegovih sposobnosti i prohtjeva likovnog govorenja u uvjetima feudalnog razvoja. Uz izostanak crkvene metropolitanske asti i odsutnosti uloge biskupa iz ikojeg sjedita dugotrajne tradicije, sasvim se sigurno poduzimanja bosanskog kralja kao i njegovih velikaa ne mogu usporeivati s onima iz razvijenijih i bogatijih zemalja. Ne pridonosi tome ni broj samostana, jer su redovi njihovih osnivaa ionako bili ednih prohtjeva, zaokupljeni nadasve poslanstvom suzbijanja krivovjerja, pa nisu ni teili nametljivim gradnjama za kakve nije bilo veih sredstava. Uostalom, oni su i dolazili iz okruenja gdje su prvobitna naela gotikog izraza ve bila formalno dosta prikraena, bilo predajama sredozemnih poimanja skladnoga ili lijepoga, bilo ogranienou posezanja sjevernih graninih provincija. U usporedbi s njima otpoetka su na ovome tlu oigledne zaostalosti u vrsnoama, jo vie u veliinama ostvarenja koje ograniavahu konzervativno nastrojeni propovijednici i ratnici, kao i trgovci. Stoga su prilino izlina pozivanja na izvorno visoku estetiku gotike iz prekoalpskih njezinih kolijevki, sroenu navlastito u doraenosti harmonija crkvenog graditeljstva, koje ovdje jedva uspijeva rabiti osnovni rjenik stila. Konstruktivne njegove izvedenice, naime, podlijeu najjednostavnijim arhitektonskoprostornim rjeenjima, pojedinano pak suglasnim osrednjim postignuima iz prvih meanih krajeva Dalmacije kao i Slavonije, to imaju vee znaenje spona negoli razdvojnih crta.Iako s tamonjom batinom pokazuju odreene dodire, zajamene raznorodnim zapisima, poput onih rjeih s Italijom ili Ugarskom, nema mnogo preuzimanja ba savrenih predloaka. Zasigurno se u figuralnim postignuima, rijeju kipara i slikara kao povremenih doljaka najee iz tih terena, dosizalo vie stupnjeve praenja stila, ali se od inih djela, kao i umjetnina spominjanih u pisanim vrelima, sauvalo vrlo malo dokaza. Provale Osmanlija, kao i dugotrajna njihova vladavina, naime, unitili su gotovo sve ostatke srednjega vijeka latinskoga nadahnua, te se izlomljena slika njegove ukupnosti jedva gradi posredstvom arheolokih iskopavanja i iitavanja pisanih izvora iz vanjskih sredina, a iz tih naznaka ni traenje analogija nije urodilo cjelovitijim sagledavanjem zbiljnih stanja. Pogotovo se u krhko dostupnoj grai ne mogu zamjetiti veliki pomaci faza unutar dostignutih standarda likovnog stvaranja, te nema spoznaja o unutranjem nekom moguem razvoju stilskog govora. Naprotiv, opa vezanost uz jednom steeno ili usvojeno govori o opoj tvrdokornosti drutva samopouzdano zaklopljenog u svojim meama.Nedvojbeno se u svim podatcima o likovnoj kulturi i umjetnikom stvaralatvu, kao i u dostupnim spomenicima, nazire odreena oporost svojstvena stanjima samoodranja bosanskog srednjovjekovnog drutva na razmei europskih civilizacija. U proivljavanjima stoljea koja ne dopustie jaeg uzleta ikojem od povijesnih initelja, vladarske se postaje nisu oblikovno mogle natjecati s onima u ravnicama na sjeveru, u susjednom Meurjeju ili pak Podunavlju, kao to se ni naselja s oznajima gradova nisu mogla usporeivati s primorskim, davno razvijenijim sreditima. No, treba uvidjeti u kolikoj su mjeri oni meusobno slini, znai idejno i materijalno ipak srodni s istovrsnim preitcima razdoblja na drugim kopnenim terenima viemanje jednakih politikih jedinica, pa je u tom smislu uputno oekivati spoznaje iz svih krajeva koji granie s Bosnom zapadno. Zacijelo se u njoj zbog preteite zaokupljenosti svladavanjem vojnih sukoba i usporenog prianjanja naprednijoj privredi i trgovini nisu stekli uvjeti dovoljni za pokretanje prestia meu obitavalinim mjestima ili njihovim iteljima i korisnicima, to posvuda inae bijae odluni poticaj umjetnikog napretka.Presudan je u tom smislu izostanak gradova onog pojmovnog i ivotnog znaenja koje je inae ocrtala srednjovjekovna civilizacija. U pozadini je nepokolebljivo tek bilo feudalno ureenje sa vrstim sustavom svojih svjetonazora protkanim tradicionalizmima, pa i stupnjevanjem vrijednosti koje su sve grane umjetnike djelatnosti imale zadatak uvati i uzdizati. Njihovo pak irenje i meu ostale slojeve ili skupine stanovnitva tek se pokretalo, a ni odvjetci rimske crkve ne postigoe jaeg uinka na tome planu. Stoga se u preteitom broju pojava oitava formalna i idejna oporost s bjelodanim oznakama hibridnoga stila, donekle izdvojenog iz glavnih matica zapadnoeuropske gotike i stoga u velikoj veini primjera bez pisanih potpora teko odredivog glede kronologije nastajanja ili spoznavanja evolucijskih gibanja. Njih bitno oteava naglaena oskudnost ili siromanost spomenikih ostataka, ali nee biti pogrean zakljuak da su sporo i s okanjenjem prihvaane novine nakon usaivanja u prorijeeno stvaralatvo okamenile, te kao polog ouvanja kulturnog identiteta dugo odravale u nepromijenjenim arhainim oblicima.Svakako, osnovne se prosudbe o razvoju gotike u Bosni zasnivaju na uvidu u spomeniku grau koja je jako stradala, jer su se kasnija povijesna zbivanja, nosei nastojanja u najveoj mjeri protivna naravi domaeg srednjovjekovlja, prema njoj odnosila neprijateljski. Otprve nastupajui s nadmonom oruanom silom, Turci su ruili poglavito jezgre gotike stvarnosti, jer su one u utvrenim sjeditima velikaa i crkvenim sijelima samostanskog ili upskog tipa po svojoj naravi bile i gnijezda svekolikog mogueg otpora. Napadana je veina feudalnih utvrda i obustavljen pravocrtni rast o njima ovisnih malih naselja. Jednako je u duem roku stradala veina prijanjih kranskih svetita, koje ni zahvati obnova nisu privodili prvotnim likovima i veliinama koje je po svoj prilici u mjerilima romanike ocrtala sinteza istonih i zapadnih predaja. Potpuna preusmjerenja djelovanja ka geografski i kulturno nasuprotnim polazitima s usponom treenta, tovie, nametnula su drukije uzore i kriterije, te se malo iz starijega doba uope moglo odrati. Uz prekidanje kontinuiteta, mijenjajui i uvjete ivota u prostoru, odluno su osvajai preobraavali ukupnu mu fizionomiju, te je od neko razmjerno jake mree djela gotikih odlika ostalo vrlo malo. Ieznula je i sva pisana dokumentacija o njima, pa se vijesti za uvid u stanja crpe iz zapisa drugih sredina, to im neminovno umanjuje koliine, kao i pouzdanost za cjelovitije prosudbe. Tako tek marom istraivaa prolosti mjestimino izlaze na vidjelo neka svojstva njihovih izvornih oblika bez jasnih potvrda da bijahu obiljeavajua za glavninu istodobnih. K tome je potvrdivo dugo trajanje jednom usvojenih, to je na oekivani nain i posve prikratilo susret s renesansom iz svekulturne obnove Europe, pa se na njezinim zemljovidima Bosna i Hercegovina uope ne upisuju.No, i iz onoga to je dosad uoeno, ili uope otkriveno, razvidno je kako su se usvojeni oblici upriklaivali ovdanjem ivotu, a i dugo opstajali unutar svih likovnih vrsta bez ivljeg praenja stilskih mijena na zapadnoeuropskim pozornicama. U cjelini je stoga teko govoriti o razvojnim linijama, odnosno bitnim unapreivanjima izraza, to vie to se on iskazivao vrlo slojevito. Odajui stanoviti konzervativizam glavnine svojih primatelja, sauvani tragovi ipak potvruju samobitnost sredina koje se na krajnjem rubu Zapadnog svijeta ne podreuju izriitim zakonitostima istodobne umjetnosti po unaprijed odreenim pravcima. Usvajajui pak temeljne obrasce stila, ne tee stvoriti neke vlastite izraajnosti dok u velikoj mjeri, sljedno nabavci gotovih djela ili radu u tuini izuenih stvaratelja stranog kao i ovdanjeg roenja, podlijeu vanjskim strujama posredstvom raslojenih imbenika. U tom smislu bitnom ostaje podvojenost s usporednim dogaanjem elitne i puke umjetnosti, jedne vezane uz nositelje drutvenopolitike moi a druge uz pripadnike siromanog puanstva seoskih krajeva. Stoga se iz svega raspoloivog ne uspijevahu sainiti neke osuvremenjene izvorne sinteze, ali se umjeno rabila razliitost izvora i modela te im je mnogolikost upeatljiva. Iako je u kasnijim stoljeima trajno osakaivana spomenika ostavtina koliinski nedostatna za stvaranje iole potpunijih, pa i sigurnijih zakljuaka, moe se govoriti o batini regionalnih iskaza, ako ne i posvjedoeno lokalnih htijenja i posezanja. Glede morfologije njihova stila, to nas ovdje ponajvie zanima, oituju se djelotvorna preplitanja i stapanja imbenika domaih snaga ustrajnosti sa znaajkama vanjskih sila pokretanja, te je u cjelini uza sve retardacije i provincijalizacije prilino saglediva ravnotea statinih i dinaminih komponenti razvoja.* * *Prema danas dostignutome stupnju istraenosti spomenika na terenu, osnovno je uoiti da se gotika u Bosni i Hercegovini razgranavala, s jedne strane zahvaljujui postojanosti domaih feudalnih krugova duboko ukorijenjenih u sve ivotne predaje podruja, a s druge, djelatnosti samostana koji niu s probojem gotikih kulturnih i vjerskih posezanja. Trea pak komponenta, sadrana u zakonito skromnijim prohtjevima tek rastuih naselja neagrarnog stanovnitva, jedva se nazire u blijedim obrisima. Po tim linijama, s obzirom na kasnije nesmiljeno ponitavanje tragova, doista se s nemalo potekoa ocrtavaju karakteristini dometi umjetnike djelatnosti u sreditima koja su tijekom XIV. i XV. stoljea predvodila rast jednog kulturno mjeovitog drutva, ne uspostavljajui jedinstvo likovnog izraavanja. Iako sve postignuto ini jedini pravoznani izriaj katolikog jugoistoka Europe, svojom je slojevitou u suglasju s odvijanjem povijesti likovno stvaralatvo gotikog razdoblja na teritoriju Bosne i Hercegovine pokazalo svoje itekako vrijedne odreenosti. Slijedom meuovisnosti sa zbivanjima u hrvatskim krajevima razumljivo je iskazalo i nemala proimanja koja govore o zajednitvima unutar ovih susjedstava.Po svemu sudei o tom stvalatvu kao odreenom identitetu moe se govoriti od doba uzleta bosanske drave pod banom Stjepanom II. koji je prema jednome zapisu vladao od mora do Save, od Cetine do Drine. Oito je tu rije o cjelovitom politikom prostoru koji do kraja XIV. stoljea dobiva svojeg vladara s kraljevskim naslovom (Tvrtko 1377. godine) i stjee bitne pretpostavke da ga sagledavamo kao jednu tvorbu. U nastavku toga niti injenica da je najvei dio kraljevstva priznavao vrhovnitvo Anuvinaca (prvo Ladislava od 1403. godine) nije poremetila uspon cjelovitog feudalnog sustava, dok su pojedini od vrhovne krune imenovani gospodari u pojedinim krajevima imali stvarnu i djelatnu vlast. Utoliko je poglavito o njima ovisilo kako ope ureenje tako i oplemenjivanje teritorija, to su provodili najizravnije sa zidanjem utvrda koje nisu u funkciji lananog uvanja teritorija poput onih preko prvih granica, npr. u oblasti knezova Blagajskih. Neposrednije prema zakonitostima feudalnog ivota bijahu to ivotnostambene postaje, neodvojive od posjeda kako svjedoi zajedniko njihovo navoenje u pismima bana Pavla ubia gospodaru Hrvatinu Stjepaniu 13011305. godine. Trajno su pak ostale vane za ukupno djelovanje poput Samobora Sandalju Hraniu, dok im je naelna pravila oblikovanja zadala podlonost ugarskim vladarima uvrena iz srednjoeuropskog podruja. Ta je ovisnost pratila procvat ali oznaila i kraj, jer se renesansa nije pribliila niti kad je Matija Korvin kao barjaktar kulturne obnove srednje Europe na pragu druge polovice 15. stoljea u svojim junim predziima protiv Osmanlija uspostavio granine banovine. S obzirom na to da tijesni odnosi ipak nisu izazvali izravnih ovisnosti, zacijelo uinkovitiji bijae doticaj feudalnih vrhova sa srodnima iz zapadno im rastrijetog hrvatskog prostora koji izravnije napajan ivotnim sokovima s Jadrana ojaava susret s mediteranskim stvaralatvom.S prethodno ve utemeljenom mreom istovrsni se burgovi, spominjani ve od pisma pape Inocencija IV iz 1247, diljem ondanjih bosanskih i hercegovakih zemalja izraajnije profiliraju tijekom XIV. stoljea, a u XV. iskazuju i provjerljivija umjetnika nastojanja pri opremanju. U svakom sluaju, njihova se graenja nisu rukovodila primarno likovnim htijenjima, nego su sricana prema prirodnim danostima terena i drugih uvjeta nastajanja. Kao to im uloga bijae u osiguravanju statinosti povijesnog ivota, tako su poloajno pa i oblikovno iskazivali iste oznanice slabo mijenjajui lica svoje sratenosti s prostorom i vremenom u njemu. Zajedniko im u najveoj mjeri bijae razdvajanje gospodarevih stanova, posebice arhitektonski uvrivanih, i predvornih dijelova bez jaih unutranjih graevnih sreivanja, tako da se razlikama oblikovanja iskazivahu ne samo sigurnosni nego i hijeratski razlozi najdublje usaeni u sva poduzimanja najmonijeg stalea. Stoga se nacrtno vie negoli morfoloki sva arhitektonskoprostorna saglediva rjeenja bitno ne odvajaju od prosjenosti istorodnih zdanja i graevnih sklopova diljem Zapadne Europe, iako veinom dostiu skromnije razmjere. Tipologija njihovih imbenika i sastavaka nedvojbeno je gotikih oznaka, a malo gdje se dade pratiti u neposrednom izvoenju iz prijanjih romanikih osnova. No i ondje gdje su one materijalno utvrdive ne predouju se u obliku zapreavanja ili ograniavanja pristupu novim, ne bitno drukijim promiljanjima odnosa gradnji i prirodnog okolia. Nuno je zato govoriti o stanjima pretene zaklopljenosti u umjetnikom pogledu ipak provincijalnih zasega i dosega, bez odlunih odvajanja od predaja, donekle i suzdranih prema korjenitim promjenama.Nesumnjivo tvrdi gradovi potvruju uklopljenost zemlje u opi razvoj kulture koju se opravdano vrednuje u svjetlu kasnosrednjovjekovnog stvaralatva predoenog nizom kojega tvore istaknutiji poput Maglaja na Bosni, Vranduka, Ostroca, Krupe na Uni, Grebena na Vrbasu, itd. Nijedan pak nije potpuno sauvan, tim vie to djelimice ukljuivahu i drvene, najprije nestale gradnje, a veina ih je kasnije preinaivana, odnosno doraivana. Tako kad se i govori primjerice o starijim zametcima utvrenja Kljua Blagaja na Sani, te Visokog, Sokola na Plivi ili Pavlovca na Prai, nadasve pak Bobovca, odluno je da im izgled odgovara zahtjevima usavravanja ratne tehnike, snaenja obrambene moi prema onodobnim graditeljskim umijeima. U tom smislu postulati stila ostaju sporedni, a upitno je koliko o njima uope i smijemo govoriti dok se nedvojbeno radi o dostignuima vremena u strogo svrhovitim, pa formalno ednim gradnjama. Povijest pojedinih izloenih sjeveru od Dobora do Srebrnika objanjava koliko su puta usudom i ruene unato ulogama koje su im domai vladari pridavali. Iz potonje je primjerice Stjepan II Kotromani 1333. u punoj sigurnosti prodao Dubrovanima Ston i Peljeac, da bi ezdesetak godina kasnije postala juni mea Ugarske napadan s obje strane. I dok je svaka od stotinjak njih na raznim vratima vrijedna prouavanja, zacijelo ni mogua ponavljanja unutranjeg im ureenja, tj. promiljanja odnosa oklopljenog prostora i pripadajuih graevina ne dostaju zakljuivanju o obistinjavanjima naela stila, jer se sriu vie prema praktinim, neposrednim potrebama negoli estetskim mjerilima.Svejedno je neizbjeno uoiti inaice obrambene arhitekture uvrijeene u zapadnjakim prostranstvima od razvijenog srednjeg vijeka, te temeljem toga utvrditi odreene ujednaenosti stvaranja. Odvajajui ovisnosti o osobinama prirodnog okruja, stratekim prikladnostima poloaja ili obrambenih znaenja njegova mjesta, znakovito su kule uglavnom etverokutnih tlocrta, poput krune izvuenih iz platna glavnog bedemskog zida. Isti tlocrt kao svojevrsni obiaj razdoblja ima i vei broj unutar utvrenja izdvojenih, u pravilu jaih i viih branikula, koje pruahu zadnju toku obrane pa se okretahu postizanju i isticanju vrstine ne predviajui u sebi stanovanje, to bi nametalo bogatije opremanje. Ostale zgrade razliite namjene u slubi aristokratskog sloja uz veliki broj drvenih i stoga nestalih bez traga, mahom bijahu zidane, takoer tehniki i izgledno vre, shodno rasporedu kojem su obrambeni razlozi temeljni. Ulazne pak kule u tom pogledu najosjetljivije, svoj stilski identitet stjeu opremom vrata, navlastito oblikovanjem klesanih portala, ee iznosei na vidjelo i likovna nastojanja.Iako se ona zgodimice raspoznaju i u meuodnosu tih i drugih lanova, vizualnom skladu ili plastikoj ravnotei u cjelini gradnje likovna htijenja nisu presudna u izrazito utilitarnoj utvrdnoj arhitekturi. S dvjestotinjak i vie na povrini bosanskog kraljevstva na razne naine pozabiljeenih primjera, ona je davala osobiti biljeg krajoliku, ujedno vjerodostojno odavala narav drutva koje ga je nastavalo. Zapravo meusobno odvojeni tvrdi gradovi dokazuju kako su glavnu rije u razdoblju imali velikai, podruni gospodari, koji svoja nadletva grade na stvarnoj nazonosti u prostoru vie negoli na povlasticama koje im je priznavao ili dodjeljivao daleko prebivajui nositelj naelno nedodirljive, kraljevske vrhovne vlasti. U tom smislu i njihova fortificirana sijela nametljiva u prirodnom reljefu kao uporita vojnoobrambenog odranja terena, nadzora nad putevima i uvanja za promet podjednako vanih rijeka, kanjona ili mostova, pa i plodnih polja opkoljenih brdima, ostaju i kao ruevine najvidljivijim znakovima, gotovo simbolima jednog samopouzdanog drutva ali i gusto satkanog, zbiljno vrstog dravnog poretka stvaranog sudjelovanjem brojnih lanova. Najrjeitije ivotnu cjelinu toga poretka oslikavaju zapisi o dinaminim njihovim odnosima, to ruevine preuuju.Sasvim je razumljivo da su te utvrene postaje kao zglobovi ivota u protjecanju postale i poprita razmjerno izdanih umjetnikih nastojanja kakve je zahtijevao feudalni stale kao prvi i glavni njihov korisnik. Odreda su pruali sklonite monicima, bili stanovi stupova vitekog drutva, te su u unutranjim ralambama oprimjerivali njihove tenje ocrtane u duhu krutog formalizma koji slijedi dosta stereotipne obrasce, ali iznosi i neke svoje osobitosti. Preneseno iz surih likova utvrda na njihovo opremanje u tvrdoj grai, pokazuje kako je neodreena granica izmeu istinski umjetnikog stvaralatva, nadahnutog voljom likovnog izraavanja, s osobitim isticanjem simbolinih sadraja, i zanatskog djelovanja unutar raznih zadataka primijenjene umjetnosti, koja uglavnom ima cilj pukog ureavanja okvira ljudskog ivljenja. S takvim se pretpostavkama procjenuju po svojoj naravi nuno najbogatiji klesarski radovi unutar utvrenih gradova koji bijahu i dvorovi bosanskih vladara. Spominju se kao takvi curiae ili aule u Sutjesci, Bobovcu, Podvisokom, Jajcu, Kreevu, Neretvi, Motrima kod Visokog, a prvim dvama se biljei i naziv stono misto, no nisu svi jednako dokazani u svojim umjetnikim imbenicima. Manje je k tome vano s kakvom su arhitekturom raspolagali u kojoj fazi opstanka, dok im likovna obrada idejno i funkcionalno vanijih lanaka odgovara unutranjoj razvedenosti.S obzirom na stupnjeve istraenosti i koliinu nalaza samih ulomaka negdanjih cjelina, naravno, vrlo je teko donositi potpunije zakljuke koji bi predoavali opa stanja. Jedva se neto doznalo o tipologiji kula i utvrdnih sustava bez spoznatljivih pravila u razvoju. No, nema sumnje da najpodrobnije podatke prua Bobovac, inae najsustavnije iskopavan, pa i cjelovito obraen. Osim to mu je dokazano dugo trajanje, razjanjeno je i sustavno ureivanje prostrane povrine obgrljene zidinama s desetak kula, te s rasporedom unutranjih sadraja podudarnih openitim znanjima o ivotu onodobnih vladarskih sjedita. Zadovoljavajui nesmetano njegovo odvijanje, raspoznaju se visokim ogradnim zidovima odvojene prostorne jedinice predvorja i svojevrsnog podgraa, potom ralanjene unutranje zone sa zanatskim radionicama i slinim ureajima, a najupeatljivija od svega ipak je naglaena razdvojenost dvorskog i sakralnog sredita. Stan vladara bijae na najviem mjestu hridi, u dva prstena najvre zidan s donjom i gornjom palaom te popratnim zdanjima (cisterne, brani kula i naknadna kapela) uglavnom predoujui trijeznost ukupne zamisli kao i spretnost koritenja stjenovite hridi.Na suelnome vrhu brijega poloeno obredno mjesto sastoji se od vee crkve za redovitu slubu i memorijalne s vladarskim grobnicama, a takoer ograeno ima jo i zgradu za smjetaj njihovih opsluitelja. Odvojena samostalno u prostoru nosi opi predloak tovrsnim gradnjama, to na svoj nain tipski odaju i crkve. Tlocrt veeg svetita izvrsna je kombinacija etvrtaste prostorije lae, saete i skladne zacijelo zbog dvorske namjene, i ueg prezbiterija s izduljenim kornim dijelom te zaobljenim oltarom izmeu dvije bone komorice, valjda za pripremu slube. I oblik drugog svetita uvjetovao je sadraj, doim se u spoju dvaju etverokuta slae kratko predvorje i povrina za ukope pred suenom apsidom za odvijanje liturgije pod krinorebrastim svodom, inae u Bosni ako ne ba iznimnim, a ono rijetko usvajanim. Odmjerenost veliina u vanjskome liku snai jaina zidova oprimjerujui zamisao kraljevskog mauzoleja, zajamenog samim nalazima skulptiranih grobnica i zidnih slikarija, ali i povoenjem za starijim nekim zdanjima s istog podruja.Nadasve po potonjim djelima stjee se uvid u likovnu kulturu opreme cijelog ansambla koja obuhvaa arhitektonsku plastiku s dvaju glavnih portala samoga dvora te prozorskih otvora dvorana stojne palae. Dokazuju rad majstora klesara visoko upuenih u motiviku gotikoga stila, zacijelo spremnih udovoljiti prohtjevima vladarske kue u skladu sa suvremenom modom. Iz sitnih ulomaka, naime, mogue je rekonstruirati izvorni oblik lunete unutranjih velikih vratiju tvre s reljefom kraljevskog znamena u tipinoj kompoziciji ljema i tita s grbom Tomaevia, uokvirena krajnje stiliziranim ornamentom koji prati dvostruko prelomljeni luni obris zavren krunom. Takva se kruna s inicijalom javlja i na okviru prozora palae, kao i nedaleke crkve, te sve jami smislenu povezanost kamenog dekora, uglavnom raenoga u mekom pjeaniku lokalnog podrijetla. Posebice na grobnim ploama iz mauzoleja u rumenome su mramoru usjeeni iskazi savrenijeg figuralnog jezika s reljefnim predodbama nekoliko lanova vladarskog roda u vitekim odorama. Shodno zadatku, ti su kipari u ikonografski, za kasni srednji vijek tipinim rjeenjima, razvili svoj rjenik sjevernjakog nadahnua s realistiki krajnje uvjerljivim svim potankostima. U izvrsnom spoju deskriptivnog i dekorativnog htijenja oituju se vrsnoe kojima nema uporita u naim krajevima, te se sve vezuje uz radionice iz ugarskog, moda izravno budimskog okruenja. To naznauje i osobitost uvezene, skupe mramorne grae u kojoj su spomenici izraeni, oito ne prije XV. stoljea, kako pojanjavaju i dosadanja tumaenja vjerojatne njihove pripadnosti lanovima roda Ostojia ili Tomaevia. Svakako se pri vrednovanju tih izvrsnih djela namee povezanost s anuvinskim umjetnikim krugom, kojem u irem smislu stremi i sva ostala kamenoklesarska oprema gradnji bobovakog sklopa kao vodeeg nalazita poznogotikog doba.Visokoj ocjeni njegove opreme pridonose brojni ostatci fresko slikarija iz grobne kapele, nesumnjivo izvrsne izvedbe i razvijenog sadraja, jer uz raskone motive vegetabilne dekoracije sadre i ljudske likove. Njihova narativna doraenost odaje vrhunskog majstora, zacijelo stranca kolovanog na biranim predajama kasnogotikog slikarstva. Osobitosti svih drugovrsnih nalaza: keramikih penjaka i svijenjaka, staklenih aa pa i majolinih posuda mahom potjeu iz istog, srednjoeuropskog kulturnoumjetnikog ozemlja, to odgovara povijesnim prilikama u prostoru gornje Bosne na izmaku srednjeg vijeka. Iako je vladarski dvor u Bobovcu, pri dinaminom djelovanju dinastija koje su ga dizale i koristile se njime, ostvarivao dodire s raznim stranama ondanje politike i trgovine, zacijelo su za umjetniko izraavanje bili najpoticajniji oni sa sjeverom, jer tamo bijahu i glavni izvori moi kojoj se kraljevska kua najee obraala.U tom smislu bitno se ne razlikuju ni nalazi iz istraenih ruevina vladarskog dvora u Kraljevskoj Sutjesci, inae srodnog po arhitektonskim ostvarenjima, ali mnogo jednostavnijeg u ukupnom ustroju. Tu je prvotno bila curia bana Stjepana Kotromania, kasnije oppidum kralja Tvrtka, s dvije otkrivene palae i franjevakom crkvicom sv. Grgura, ije aenje na zapadnom Balkanu esto bijae dio regalne slave (spominje se i druga u Jezeru 1447. god.). Cjelina tvori sklop mnogo slabijeg stratekog znaenja od Bobovca, pa je umjesto naglaavanja obrambenih razloga i povoda graenja, tipologija lanova znaajnija po inaicama u prostoru slobodno poloenih, kralju slueih dvorana s vanjskim kontraforima. Stambene gradnje u mjerilu i arhitektonskoj razradi odiu gospodstvom primjerenom prijestolnom sadraju, a kapelica saetim tlocrtom etvrtaste lae i sukladne joj velike apside slijedi rjeenja dvorskih svetita, dok kamena oprema i u krhotinama oituje ope obrasce periferijski ogranienoga gotikog sloga.Uz ta dva, viestranim istraivanjem primjerno rasvijetljena spomenika, tek posredstvom pisanih vrela saznaje se za utvrene dvorove feudalaca u Blagaju na Buni, Samoboru i Sokolu na Drini, pa Kljuu na Sani i Grebenu u Gornjim Krajima, odreenije o onome u Boru u rukama obitelji Pavlovia, dok je arheoloki jedva jasniji dvor u gradu Travniku, vjerojatno pripadajui bosanskom tepiji Batalu. Veinom se oni, kao i Visoki, Samobor, Susid, Klobuk ili Vranduk, spominju od sredine XIV. stoljea, to u danim povijesnim okvirima oznaava zrenje srednjovjekovne kulture s tipizacijom pojava. Zato svako osvjedoenje neovisno o brojnosti dokaza stila u svojem oblikovanju ima znaenje oglednog primjera s pretpostavkom o njegovu relativnom ponavljanju. Meu takve svakako spada dvostruka organizacija unutranjeg prostora u veini navedenih, po uzoru na Sokol na Plivi, Buim u Krajini, Pavlovac ili Doboj, poev od jezgrovitijih ustroja utvrde ugledom na najstarije poput Dobora u Usori. Zacijelo se u odvajanju prirodno uzvienijeg te arhitektonski istaknutijeg dijela od nieg oklopa, zrcalio ak hijeratski poredak drutva, ali su podjednaki razlozi u obrambenoj uinkovitosti i ukupnoj ivotnoj sposobnosti tih tvra. Slabije proueno Kreevo, takoer u svoje vrijeme sijelo vladara, imalo je vee podgrae zvano Podkreevo, koje kasno sustie razvojni ritam ostalih iz skupine jasne po nazivlju mjesta: Kulat Podkulat, Teoak Podteoak, Vinac Podvinac, Viegrad Podviegrad i dr. osvjedoenih u dokumentima mahom do zavretka XIV. stoljea.Svakako razlike izmeu jedva sagledivih tovrsnih spomenikih sklopova ne potiu razliite datacije, koliko u zavidnome broju inaica proizlaze iz pojedinanog im upriklaivanja smjetaju i prirodnom obliku brda koje zauzimaju. Ipak je meu svim vrstama graditeljstva ovo utvrdno openito pokazivalo najizraajnija osuvremenjivanja, a samo su neki imbenici poput podizanja najjae brani kule izdvojeno u pojasu zidina i predviene za posljednju obranu, preuzeti iz starijih obiaja. To lake se takvi dononi s vremenom i nestajali, u novim uvjetima namjerice rueni ili koriteni kao cisterne, ak obredne zgrade. Valja imati na umu i mijenjanje pripadnosti pojedinih utvrdnih cjelina, volje i moi gospodara, a i povijesne nude promjena, pa i injenicu da nisu svi bili stalno u sastavu bosanske drave, a da mnogima znanim iz arhiva jo uope nije ni odreen poloaj jer su zbrisani s lica zemlje ve tijekom XVI. stoljea.Budui da su manji burgovi slabije istraeni, preuzetno bi bilo stvarati ikoje zakljuke o fazama stila u opticaju, premda su neka ujednaavanja neprijeporna. Otvoreno je, meutim, pitanje u kolikoj se mjeri ona mogu ili uope smiju smatrati tekovinama stila, a koliko su tek ishod obiaja proizalih iz odreenja domaeg ivota. Svakako su neka oblikovanja zajednika svekolikoj fortifikacijskoj i u nju uklopljenoj stambenoj arhitekturi, dok se u obvezatnosti ustroja vie panje polagalo ureenju ulaza, oblikovanju brani kula ili opremanju stanova gospodara, tj. glavnih palaa redovito zidanih na kat. Tako pretee vezivanje uz ope graditeljske navade razdoblja, drugdje prethodno ve vie tipski negoli morfoloki utanaene predaje i iskustva, a svojstva podrunog nekog osobita htijenja se uglavnom ne iskazuju. Sljedno sadrajima djela, naime, mnogo toga su od cjelina do pojedinosti napajala promiljanja kojima u prvome planu bijae izricanje simbolike. I kao to se svaki tvrdi grad u slobodnome krajobrazu nametao volumetrijom i odisao jainom, tako je snagu i ugled njegova gospodara oprimjerivala unutranja plastika oprema, suzdrana glede dekora a izriitija po osnovnim porukama sfragistike, jednom utanaene i rijetko mijenjane. U tom vidu ne bi razvojni put trebalo obiljeiti ni oblikovanje kula to su klju utvrdnog sadraja, no nedvojbeno je vrijedno da se barata s okruglima (Ostroac na Uni, Vratar na epi ili Dobor kod Modrie), kao i poligonalnima (Gradaac, Travnik, Sokol, Poitelj), jer su i jedne i druge bile znane gotikim zakonitostima u europskim prostranstvima. To prate i rijetko osamljene, samostojee kule (Glamo), ma koliko bijahu iznimne ako nisu u posebnim nakanama npr. uvanja ve prije uspostavljenoga mosta na objem stranama Neretve u Mostaru. O gradnjama toga tipa malo se inae znade, ali uz nove nalaze vanija postaju pisana vrela koja iznose rad primorskih majstora kamenara u naseljima pored brojnih ovdanjih rijeka ili ulaganja ugarskih kraljeva u sline pothvate kad je maloj dravi pod njihovim pokroviteljstvom zaprijetila opasnost s istoka.Bez obzira na politiki vane gospodare tvrdih gradova, mora se uoiti da su mnogi poput Krupe na Uni, pa Maglaja, Vranduka ili Ostroca ispod utvrde titili u pravilu neagrarno naselje. Uzorno rjeenje daje Sokol na Plivi s kulama na razgranienju Donjeg i Gornjeg grada, gdje je zajednika cisterna uz plemiki dvor i kapelu. Takva su povezivanja posve razumljiva s obzirom na opedrutvene prilike od XIV. stoljea, kad se diljem kraljevstva biljei uveanje broja trgovinih mjesta te otkriva stapanje starog sustava osamljenih feudalnih gradova s mreom vieljudnih naselja koja rastu zahvaljujui ekonomski boljim pretpostavkama. Uglavnom je upna crkva, poput onih u Glau ili u Usori, pouzdani znak naselja uz utvrdu, u pravilu nastankom jo ovisna o zavjetu bogatih pripadnika aristokratskih rodova, ali e arhivske navode pojedinih materijalno pojasniti daljnja istraivanja na terenu. Tek usputnu potporu daju im podatci o razmjetanju redovnikih zajednica, preteito franjevaca, koji se redovito veu uz politiki vane i ekonomski privlane postaje zauzimajui svoje mjesto u novoj ivotnoj ravnotei, to e pospjeiti iskaze zrelog i kasnog srednjovjekovlja.U graevnim sklopovima utvrenih vlastelinskih gradova, smiljeno podizanih na stratekim mjestima i prirodnim uzvisinama, posve uvjetno kontinuiraju oblici starijega graditeljstva. Pokazuju to u malom broju primjera ouvane njihove obrambene jezgre, mahom s ruevnim zidinama kao golim ostacima, jo streim u brdovitom reljefu s puno arhainih crta prostornograevne organizacije zidanog sklopa. Tek su iznimno, kao na Doboju, ouvani dokazi potpunije kamene opreme gotike morfologije, uglavnom iskazane samo u nacrtima zidnih otvora s okvirima koji zavravaju prelomljenim lukom kao presudnim za prepoznavanje stila. Dakako, treba ga oekivati i u izvedbama svodova koje su, prema objavljenim ugovorima, ee radili primorski majstori dolazei u Hercegovinu i Bosnu. O djelatnosti brojnih graditelja, koji su prema pouzdanim podatcima iz gradova hrvatskog uzmorja odlazili na rad u najivlja sredita kopnenog zalea tijekom stoljea kada je gotika posvuda ve vladala, ipak je malo izravnih pokazatelja. Nema ih niti na utvrdama kojima pripremahu uzorno obraene klesance, pa ni mostovima za oblikovanje, kojih takoer bijahu pozivani primjerom iskusnog protomajstora Dubrovake Republike Paskoja Milievia u Poitelj, kad je ugarski kralj Matija s vojskom htio preprijeiti Osmanlije. Rijetko se gdje otkrilo ostataka savrenijih tehnika kojima oni bijahu viniji, jer su sauvane gradnje uglavnom raene kamenom lomljencem na nain kojim su davno vladali domai zidari. Postoje podaci kako su prvonavedeni s njima suraivali, a vie je njih i naukovalo u gradovima na obali kod vodeih majstora, te je put utjecaja bio vie nego osiguran. No, sljedno svekolikim nalazima, dostupne gradnje svjetovne arhitekture ne iskazuju odlinije oblike inae na tom polju vrlo zahtjevnoga gotikoga stila.Veina zapisa o tovrsnim poduzimanjima uostalom i govori o majstorima zidarima, izvriteljima zanatskih poslova prosjene razine: npr. gradnja cisterni, bez umjetnikih izazova. Stoga, koliko god njihova iskustva ostaju u okvirima iz mjesta njihova odgoja, ne bi trebalo oekivati moda izraajnija htijenja u drukijim okolnostima ivota ili drugim ozrajima stvaralatva, to se poglavito na polju utvrdnog graditeljstva rukovodilo uputama iz jaih gnijezda feudalnog ivota. Prema tome narudba inim izvriteljima bijae zasigurno okovana tradicijom, mahom okrenuta golim graevinskim zadatcima, dakle u osnovi konzervativnija. Na opem planu likovnog izraavanja bijae obiljeena sa sjevera uzorima slijedom prihvaanja steevina iz drutava istog kulturolokog predznaka, makar su proimanja uviestruena. Donekle to osvijetljava sluaj Srebrnika na Majevici koji se slijedom arhiva 1430. godine utvrivao pod nadzorom dubrovakog vlastelina, a uz radni udio skupine majstora istoga podrijetla. Ipak konana izvedba to ne raskriva nekim razlikama prema ostalim srodnim i istodobnim pothvatima, veinom svedenima u likovno osrednja rjeenja. Inae se ini neminovnije uoiti podudarnosti ostvarenja sa spomenikim slojem utvrenih gradova, odnosno burgova iz kopnenih dijelova hrvatske zemlje, koji dugo bijahu u politikom zajednitvu s bosanskim kraljevstvom, dijelei sudbinu nemirnih stoljea, pa i potrebu stalnog proturatnog usavravanja.K tome su na temelju novijih historiografskih zapaanja za domete istog doba u Bosni i Hercegovini zanimljivije pojave svjesno organiziranog gradskog prostora unutar obora u zatiti starih utvrda, gdje je vjerojatnije i umjetniko izraavanje odreene razine imalo ireg odjeka. Pitanja se dobro obrazlau u Jajcu, gdje se upravo sa zrenjem gotike jako ire utvrenja za obranu naselja: od prvobitne utvrde Plive na uzvisini, podgrae se zahvatom vojvode Hrvoja sputa padinom prema rijeci i konano najjae prostorno poveava pod kraljem Tvrtkom. Osim to posljednja faza nosi izvrsnija umjetnika uredovanja unutar gornje tvravecitadele, takoer uokvir ralanjena urbanistikog tkiva varoi pod njome obistinjava opi uzlet stila sredinom XV. stoljea. arita potonjem ine franjevako sjedite, sa svetitem valjda jo romanikog postanka no obnovljenim zalogom jedne plemkinje, potom gradska crkva sv. Katarine, koju daje podii istoimena bosanska kraljica. Na njima izbijaju gotiki oblici oprimjerujui preplitanje utjecaja juga i sjevera bez nadvladavanja stilskih retardacija. Njih su takoer pojaavala i bizantska ili bizantizirajua iskustva posredovana kroz srpskomakedonska podruja dok je ta struja ivjela u svojim naponima. U tom smislu tumaenja oblika izvrsnijih klesarskih proizvoda ukljuuju crte provincijalnosti, pogotovo to u nekim kiparskim radovima zaostaju romanike reminiscencije, a u nekima se dosiu gotike istananosti prouzroene nazonou vrsnih umjetnika umjesto krtih odraza izvana. Usporedno se niu i svjedoanstva o umnaanju javnih prostora i zdanja po novim urbanim slunostima, poglavito pak o oblikovanju privatnih kua zalaganjem poslovnih ljudi, trgovaca i obrtnika. Sve je to znakovito za raslojavanje uzorne jedne drutvene zajednice, a umjetniki vanije jer spomeniki tragovi u Jajcu pokazuju osobite ishode.Inae je na sredinjem prostoru bosanskog srednjovjekovnog kraljevstva i dodirnih mu predjela hrvatskog, izmeu rijeka Bosne i Une, raspoznana mrea burgova koji su na razmeu XIV. i XV. stoljea doivjeli jae obnove s naglaskom na proirenju perimetra obrambenih zidina uz jasno ukljuivanje ve razvijenih naseljapodgraa. Rasponi su im odreeni takoer u Boru, Olovu i Visokom, kao uspjenijih trgovita u sustavu modernijih privreivanja. U takvima pak osim arheolokih dokaza obrtnikih radionica, nalazi kamene plastike tj. ureene klesane opreme raznovrsnih kua mimo svih okorjelosti ukusa dokazuju preobrazbe dotadanjih seoskih sredina u one koje izraavanjem novih gospodarskih oblika novanorazmjembenog tipa ine podlogu razvoju gotikog svijeta. Slikovito se to iskazalo u batini Sokola, u veoj ili manjoj mjeri slino uokolo Maglaja i Vranduka, Krupe na Pivi i Biograda kod Konjica, to znai da nisu iskljuivo rudarska sredita vodila maticu napretka. Podjednako uinkovito u njoj sudjeluju naseobine drevnog utemeljenja nevezane za izvoz sirovina, to je kao vana privredna grana oploavala kolanje dobara i razmjenu steevina. Ogledan je u tom pravcu sluaj castruma Gla, neutvrenog poloaja, znanog od sredine XIII. stoljea, potom u sljedeem s crkvom sv. Nikole pripojenog Zagrebakoj nadbiskupiji, odnosno franjevakim samostanom u suburbiumu, spominjanom do 1469. godine.S obzirom pak na opu oskudnost umjetniki vrijednih nalaza, najjbitnije je spoznavanje procesa koji su okosnica novim stremljenjima. Pratei osnaeni privredni razvoj, osobito rast gradskih naselja, potie potronju i snai materijalnu kulturu, te se u XV. stoljeu unutar moe govoriti o omasovljenju likovnih vrijednosti kao postignuu gotikog duha. Sreivanje samog prostora privredno ili politiki izloenijih naseobina tzv. trgova ili varoi (uz spominjane za XV. stoljee znaajniji su: Fojnica, Praa, Podbora, Foa) jedan je od glavnih preduvjeta, posebice kad se i u tom pogledu mogu utvrditi vrlo racionalna pravila pri razmjetaju sadraja i oblikovanju graevnih sklopova. Uglavnom su ona ovisna o poloaju utvrda, jae u zapadnim krajevima, ali i u trgovakim raskrijima prema istoku (npr. Kulat ili Zvornik), dok su bez nje bila ini se jedino Drijeva na uu Neretve, kao otvorena lukaodskonica primoraca liena nazonosti neposrednog gospodara. Ipak s manje odraza u svjetovnom ili crkvenom graditeljstvu i likovnoplastinoj im opremi, donekle tipinu putanju u urbanistikom rastu i poretku postie srednjovjekovno naselje Vrhbosna, rastrijeto na poloaju dananjeg Sarajeva. Smjeteno uz rijeku s meusobno razdvojenim starim utvrenjem, naselskom jezgrom oko starog svetita i novom stambenom etvrti uz trgovite kojemu se sve podreuje uz ceste, zametak je obrazaca prostornog ureenja kojima se srodnih nalazi diljem Zapada, ve u hrvatskim kontinentalnim ravnicama.Trajno drei na umu kako su za poimanje srednjovjekovnih stilova ipak odluni proizvodi likovnih grana izraavanja, temeljno je shvatiti prednosti crkvene umjetnosti koja oprimjeruje duhovne tenje i sakralne prohtjeve pa u nastajanju iskazuje zasebne kriterije. Uslijed ukupno slabe ouvanosti te grae, iznimno je teko ocrtati opu sliku stanja, ali je usporednim uvaavanjem objelodanjenih vrela i dohvatljivih ostataka mogu vjerodostojni osvrt. Ostaje osnovno da su se unutar bosanske srednjovjekovne drave rasplamsavala vjerovanja koja su izazvala zastoj u grananju romanikog umjetnikog izraza. No, ni sljedee razdoblje, do prodora Osmanlija, ne bijae za crkveno graditeljstvo vrlo izdano, budui da mjesta njegovih iskaza nisu gusto poredana, koliko se doznaje zbrajanjem podataka o Olovu, Zvorniku, Bijeljini, Tuzli, Bihau, Glamou, Teoaku, Lavi itd. Dijelom su tamonje crkve u postojanoj tradiciji nastajale zalogom uglednijih rodova i monika koji uz pripadanje bosanskoj crkvi podiu bogomolje, uzorom herceg Stjepana na epan polju i u Sopotnicama kod Gorade. ini se da je na toj ideoloki nedovoljno pojanjenoj osnovi bilo i veih pothvata, od crkve u Fojnici: prema povijesnim naznakama trobrodne u monumentalnome liku, do srodne, na temeljima bazilike, iskopane pod damijom u Foi. Tome se pojavno pribliava i crkva u Krupi na Vrbasu, od koje je donedavno stajao boni zid s visokim prozorima romanikogotikog nacrta. Netragom pak nestadoe brojne crkve graene od drveta u srednjem vijeku, kao i kasnije, a u bespuima brdovite zemlje ni usmena predaja nije ouvala spomen na mnoge slabo zidane kamenom.Zacijelo je uzlet gotike tekao otricom pokatoliavanja, uz raspad sustava starijeg crkvenog djelovanja zasnovanog na upama. Provjerava se najplodnije upisom nazonosti samostanskih redova; nakon propalih pokuaja ustaljivanja dominikanaca, poglavito franjevaca od zadnjeg desetljea XIII. stoljea. S obzirom na to da je prva pojava Malobraana zabiljeena 1291. godine u Srebrenici iz ugarske njihove provincije, nesumnjivo su nosili tekovine novog daha iz prostora vreg njihova usvojenja. To ipak ne vodi potpunom nijekanju gotikih oznanica u oblikovanju svih drugih svetita na raun franjevakih, iako se kroz njih provodila glavnina duobrinikih poslanstava koji iziskivahu dostojne okvire. Njihovo pak oblikovanje proizilo iz unificiranja liturgijskih obiaja, najvre pak povezuje utjecaje sjevera i juga u ve drugdje zacrtanim sintezama. U vezi s tim valja naglasiti kako se malo gdje otkriva cijeli samostan onoga ustroja kojeg je gotiko doba osmiljalo kao jedno od arinih mjesta ocrtavanja svojih naela. Razlozi su tome viestruki, mahom pak objanjivi nedostatkom sredinje jake organiziranosti reda propovjednika, to uzimamo polazinim i za oitavanje u valu novonastajueg crkvenog graditeljstva. Za njegovu pak irinu nezaobilazna je tijenja vremenska podudarnost navoenih utvrda velikaa i redovnikih stanica kao potvrda o jaanju graditeljskih poduzimanja. Ona su potekla od sredine XIV. ka usponu XV. stoljea s najplodnijim iskazima to oznaie kako punomonost kraljevstva, tako i punou kulturnih integracija sa zapadnoeuropskim zemljama.Opoj obnovi povijesnog graditeljstva u okrilju katolike vjere nadasve su pridonijeli franjevci dobivi iz papinske kurije u Rimu privolu da podnesu teret suzbijanja krivovjerja i preuzmu glavnu ulogu pri jaanju duhovnosti u svim ivotnim oblicima. Sa steenim povlasticama pedesetak godina nakon prvih javljanja uspostavili su 1340. god. ak samostalnu svoju vikariju. Ako se tome doda opepoznatu konsolidaciju, tovie i irenje prostora drave pod Stjepanom II. Kotromaniem tijekom prve etvrtine treenta, nije teko spoznati kako je sve to zdrueno pospjeilo prodor gotike kulture. Njezini su nositelji obnaatelji neposredne vlasti i uzdravatelji katolike vjere, kao i temeljne grane ili struje nove privrede, otada u zamjetnome rastu. Meu njima, franjevci osiguravaju svoje mjesto na terenu, gdje ih spomenuti vladar prima prijateljski, preuzimajui stare upe ili tek osnivajui svoje postaje sa znaajem poprita novog govora. U izvjeu generala reda iz 1339. godine iskazan je smisao njihova poslanstva: da obnove Boju slubu i podignu crkve koje lee razorene, a prema prvom popisu iz 1375. bilo je ukupno etiri samostana: Sutjeska, Olovo, Mile, Srebrenica, no kasnije niu i drugi, uz trajno opsluivanje umnoenih katolikih upa. Bitno je da pripadajui grani reformnih opservanata bijahu predani propovjednitvu u sprezi s potuheretikom borbenou, a zagovarahu siromatvo u duhu obnove evaneoskih uzora ivljenja. Stoga im vanije bijae neposrednost djelovanja, negoli oblikovno uzdizanje postaja. Tijekom uzleta bosanskog vikarijata vrela iznose na vidjelo one u Visokome, Bistrici, Rami, itu, Glamou, Vranduku, Zvorniku i Mostaru itd., a neke bijahu kratkog vijeka, posebice propadajui od XVI. stoljea poput Fojnice ili Jezera. No nedvojbeno se na njima iskalio velik dio onoga procvata umjetnosti to se tijekom XV. stoljea premjeta iz feudalnosvjetovnog ozraja k zadovoljavanju potranje irih slojeva stanovnitva.Bez nabrajanja svih povijesno uoenih franjevakih sjedita, korisno je zamjetiti da istraeni uz crkvu nemaju obvezatno i posve oblikovani samostan, dok znamo da se kasno namiu sredstva za kue namijenjene stanovanju redovnika: u Vranduku i Olovu 1449. god., vjerojatno nalik onima u dvama prvonavedenim kraljevskim dvorovima. Budui da se obino radilo o jednostavnome stanu redovnika pokraj svetia, esto i drvenom, bez posebnog izdvajanja od dvorskog ili naselskog okolia, zacijelo je to odgovaralo idealima siromatva iz temeljnih uenja sljedbenika sv. Frane, ali i opoj njihovoj otvorenosti prema domaem puku. U tom pogledu zanimljivi su i naslovi svetita, jer se uz Bogorodicu slavljenu u ulozi Svezatitnice ljudskog roda opetovano javlja sveti Nikola, odonda posvuda aen za zatitnika trgovaca i novara, openito sve vanijih zanimanja u sve poletnijem staleu neagrarnog stanovnitva. Potpunije zatvaranje samostana s krilima zgrada, u kojima obino bijae i gostinjac, oko dvorita tipa klaustra, zajameno je tek u starom gradu Greben (danas manastir Krupa na Vrbasu). U njemu pak iskopani ulomci arhitektonske plastike upozoravaju na sudjelovanje primorskih majstora, to vie to su razvidne slinosti s kapelom sv. Ivana u Podmilaju. Inae smatrana oglednom za pritok zrelogotikih dometa iz Dalmacije, imala je svod nad laom i apsidom etverokutnog obrisa, to se spominje i kao izvorno svojstvo pri gradnji crkve sv. Nikole u aglju.Nesumnjivo taj tip jednobrodnih, vrlo izduljenih crkava s aksijalno dodanom, takoer pravokutnom no proporcionalno smanjenom dubokom apsidom, bijae vrlo rasprostranjen, te ga se nalazi razliito osvjedoenog u avkiima, Golubiu, Bokevcu, Bakiima, Zvorniku itd. Njegova je shema iz Mediterana osvajala srednju Europu, ukljuujui kopnene dijelove srednjovjekovne Hrvatske, pa se morala odraziti i na bosanskom raskriju reenih struja i iskustava. Prevladala je zahvaljujui franjevcima, jer je odgovarala temeljnim zahtjevima propovjednih slubi uz okupljanje vjernika u prostranim laama natkrivenim drvenim krovnim konstrukcijama, dok je duboki kor omoguavao zasebne nune slube redovnikih zajednica. Namijenjena liturgiji oltarna je najdostojanstvenija prostorija u pravilu posvoavana bavastim svodom gotikog obrisa, kako se istodobno obiavalo uzdu Jadrana odakle ee pristiu redovnici i graditelji. Tek pri obnovi crkve u Jajcu bijae unesena i rebrasta konstrukcija jasnijih sjevernjakih uzora, kakvu je zasigurno iziskivao i viekutni zavretak apside izduljenog kora sv. Nikole u Milima. Jednako pak ocrtana crkva sv. Marije u podgrau Vranduka pokazala se cjelovitije osmiljena sa zidanom pregradom na polovici svoje lae, kakvu su obvezatno imale i sve druge.Za ostala rjeenja nedostaje dokaza, poto je veina bogomolja sravnjena sa zemljom te se samo mjestimice stjee uvid u njihove veliine, koje nigdje i ne bijahu prenaglaene. Inae za problematiku samostanske arhitekture valja naglasiti kako se obino radilo o dugom odravanju jednom usvojenih oblika, koliko zbog konzervativnosti ozraja toliko i zbog nemoi samostalnog izraavanja ili iznalaenja neeg novog. Meu vanijim odrazima tog postupka u Jajcu, kao jedino sauvano djelo monumentalne sakralne arhitekture u Bosni, stoji zvonik crkve sv. Luke, openito vrednovan po skladnosti svoje kompozicije, ali i umjene izvedbe trodijelnih prozora u tri kata zavrnog dijela. Nedvojbeni preitci romanike na njima u osobitom poretku cjeline nisu samo ishod duha provincije sa svjesnim osvrtanjem u prolost, nego i odreujui za opi ukus i arhitektonski slog s kojima se pod okriljem romanikogotikih okanjelih sinteza spoznaje treenta odravahu u podneblju zapadnog Balkana, poevi od Jadrana.U tim se okvirima osvijetljava jae djelovanje primoraca u doba bana Stjepana II., kao i za kneza Restoja, te trajnije usmjeravanje koloniji dubrovakih i drugih trgovaca pokraj rudnika Srebrenice. Brojni zapisi o njihovim dolascima na odreene zadatke ili rokove tek su dio neko gueg zadovoljavanja potreba srednjobosanskih i humskih zemalja iz Dubrovnika ili Gornjih Kraja iz srednjodalmatinskih sredita. Pouzdano se gradnja crkava na irem planu odvijala jaim zalaganjem Dubrovana, koji usmjereni jo dublje k Srbiji, bijahu u istonoj Bosni privredno i gospodarstveno najprodorniji. No nita manje nisu sudjelovali u politici nastojei posvuda biti, ako ne ba tvorci nekih diplomatskih ravnotea, a ono barem izvori vanih obavjetenja na razmeu tolikih interesa. Osobito pak uz povremena zapoljavanja imenovanih vjetaka kamenarskih zanata za koje se znade to su sve radili u zaviajnim mjestima, nema sumnje da su bili vjerni prenositelji gotikih oblika, ak i nakon osmanlijskih osvojenja zemlje. Najgui slijed poznatih zapisa o tome poinje ugovorom dvojice Dubrovana 1312. godine za zidanje jedne crkve u Trebinju tamonjem vlastelinu, a ritmiki tee do rada prokuanog majstora Ivana Hrelia iz ibenika za franjevce u Vranduku 1462. Vremenski skokovi poput navedenoga ponajbolje ocrtavaju nagrizenost i vrela poput samih spomenika u nesretnom usudu prostora. Tijekom tog razdoblja najneposrednije se kopneno zalee jadranske obale napajalo s odvjetcima graditeljskog sloga iz primorja, ali su oni proslijedili koritenje i kasnije budui da su turske vlasti u poetku doputale obredne novogradnje. U tom smislu pozornosti su vrijedni radovi Dubrovana iz 1485. i 1505. godine u Srebrenici, jer se izriito odnose na posvoavanje crkava i klesarske poslove istovjetnog standarda. Treba, dakako, raunati da su mnogi majstori udovoljavali graevinarskim zadacima iz pravoslavnih redova, te se odavno sklapalo podudarnosti sloga i na oblicima drukije osmiljenih svetita. Najposlije, jezgre su gotike sakralne arhitekture preostale i u nekim zdanjima potom predanima islamskom obredu: posebice Bijela damija u Srebrnici uklopljena u starije crkveno zdanje, dok e rjenik oblika njihovih otada podizanih graevina zadugo rabiti odreene posudbenice iz istih izvora. Dodlazilo je dakle do shvatljivih simbioza, ma koliko da je uinkovito stapanje rjenika dviju kultura odavno bila nadasve vrijedna i zanimljiva odlika Mediterana.Otpoetka tijenje prepleteni, a vremenski due protegnuti, dodiri s Hercegovinom bijahu u tom smislu uinkovitiji, pa nema sumnje koliko je blizina gradova, kao arita odgoja poslenika graditeljskih i kamenarskih struka, mnogo znaila. Mnogo je zapisa o uenju madia iz prvih i daljih zabra kod priznatih obrtnika u svim obalnim sreditima, gdje su dolazili u potrazi za kruhom kao i znanjem. U kolikoj su pak mjeri oni zasluni za pravodobno razgranavanje i kasnije odravanje gotikih naina oblikovanja crkvene arhitekture u ruralnim sredinama teko je, a i izlino, pojedinano nabrajati, kada se ni uz jednoga od arhivski imenovanih ne moe pouzdano vezati ikoji sauvani rad. Za prenoenje stilskih imbenika ne bi trebali mnogo znaiti ni podatci o graenjima palaa humskih i bosanskih velikaa u obalnim gradovima, jer su te zasigurno bile oblikovane prema kriterijima vladajuim u urbanim okruenjima, prema modelima koji su vaili njihovom tamonjem prestiu, ali ne bijahu usvajani unutar brdskih feudalnih gnijezda. Nema im odraza ni u veim naseljima, inae lienima ikakvih vijesti ili tragova podizanja zgrada javnog sadraja. Tako bijae i s oblikovanjem ili opremanjem crkava, doim se ne preuzimahu vrhunska postignua, nego se sve vodilo pravilom ugledanja na prosjena ostvarenja, u svojoj naravi vrlo skromna. Stoga u cjelini ogledajui utjecaja iz primorja nema sumnje da je za likovne domete malih svetita unutar rustinog krajolika ostala preteua pojednostavljenost gotikih oznaka, zacijelo srasla s ukusom naruitelja, ali i sposobnou izvoaa, meu kojima uglavnom nema istaknutijih umjetnika. Odgovarajui pak ednim mogunostima mjesnih drutava, lake se jednom stvorena tipologija oblika protezala stoljeima obiljeivi izgled seoskih crkava i iz kasnijih razdoblja. No, na svoj nain i to postaje dokazom koliko je gotika bila srasla s brdovitom zemljom, postala mjerilo i nain izraavanja ednih prohtjeva mjesnih zajednica.U okvir prepoznatljive tipologije srednjovjekovne arhitekture najneposrednije su ipak utjecaje do seoskih krajina nesumnjivo prenosili izueni majstori iz gradova, odlazei po pozivu na razne zadatke te radei na manje zahtjevnim djelima kakva si je mogla priutiti siromana sredina. Mala crkva na Koeli u istonoj Hercegovini koju su 1488. mjesnom sveeniku Vlahu podigli dubrovaki zidari potvrda je razine tog djelovanja. Upeatljiviji za raznolikosti se ine permanentni proboji kamenarskih djelatnika u dublju unutranjost, gdje ispunjaju potrebe nieg vlastelinstva ali jo izraajnije netom zametanih gradskih zajednica. Njihova svekolika prianjanja na privrednu mo i djelatna iskustva primorskih gradova upravo su u gotikim stoljeima bila najobimnija, pa su obuhvaala i zaradu kamenara u svojim prostorima. Tako se u Srebrenici navode zidanja crkve Sv. Marije pri samostanu franjevaca upoljavanjem skupine majstora s obale jo 1453. godine, kad se i u Jajcu istoimena crkva preobraavala za potrebe redovnika. Budui da su u potonjem gradu naeni izvrsno klesani dijelovi s dekorativnim repertoarom koji pouzdano primjenjivahu klesari iz primorskih radionica, bezuvjetno se oitava njihova vea uloga u ukupnom slogu ne samo obrednih zdanja. Rijetko se ipak javlja u istim inaicama, dok preteu izvedenice hibridnog ukusa s odreenom rustifikacijom, koja je odgovarala estetskim normama perifernih predjela, a ni u krajnjim dosezima nije stekla snagu samonikloga ili samodostatnoga umjetnikog govora.Unato izabranim spomenikim pokazateljima ostaje istina da se ne mogu inae tragino rastrgani svi kamenarski proizvodi gotikih oblika povezati s primorskim stilskim standardima. Oito je to ve na dekorativnim sastavcima Kraljevih vrata citadele u Jajcu, sroenih s jaim oslanjanjem na sjevernjake obrasce, jo vie na okviru dvostrukog prozora jugoistonog njezina tornja, budui da su im motivi plastinog uresa pomalo egzotinih crta, nesvojstvenih formalnostilskim zorovima dalmatinskih umjetnikih krugova. Na tome tragu naizgled romanikogotika bifora s palae gospodara Sokola kod ipova ili reljefno plastiniji no motivikom jo arhainiji doprozornik iz samog Sokola primjerice odiu rustinim izriajem kakav se javlja kod tvoraca nekoliko sudakih stolica. Zbog primitivnosti obrade teko im je utvrditi starost, premda se u jednostavnosti ne odvajaju od formula stila koji e se u cjelini zemlje pokazati najizrinijim.Takvi pak radovi jame razvoj kamenoklesarske radinosti u domaim uvjetima, prate njeno samosvojno razgranavanje, ak jae od spona s dosezima iz tradicionalno plodnijeg podneblja njezina iskazivanja. Srodnosti s gotikim formulama, dakle, opstaju u izboru motiva plastino suzdranih kamenih izraevina to uvelike nastaju prijepisom iz drugih likovnih medija, posebice iz ranovrsne opreme koju posjedovahu krugovi crkve i plemstva. Nadasve ti odrazi ispunjavaju proizvodnju monolitnih grobnih spomenika, znamenitih steaka. Opravdano im se u posljednje vrijeme nastajanje oitava unutar djelovanja preivjelih romanoilirskih starosjedilaca Vlaha, koji zenit razvoja dostiu unutar ireg raspona XIV. st., u svojim rukama drei zapadne krajeve i ivei od stoarstva i trgovine. Ipak se u nepreglednom mnotvu tih spomenika stilska htijenja gotikog nadahnua vizualno najdojmljivije prepliu s izriajima umjetnikog stvaralatva irih krugova stanovnitva. Na njima nedostaje razgovjetno izrazlikovanih i jako uslojenih vrsnoa koje bi izravnije oprimjerivale poloaj ili odraavale mo pokojnika, govorile o njegovu ugledu i zanimanju, kao da se predmnijeva izjednaavanje sviju u smrti, poglavito uz predanost vjeri u Boga volja za stvaranjem estetski nedvojbeno vrijednoga, naizgled lijepoga poradi svladavanja zemaljskih tekoa, utoliko ak i idejno utemeljenoga s nakanom nadilaenja mnogih nesigurnosti ivota. Bivajui zasebnim fenomenom, steci su najizravniji pokazatelji likovnih shvaanja pa i moralnih opredjeljenja inae vjerski mjeovitog sloja drutva na tlu Bosne i Hercegovine tim putem najmasovnije privedenog u umjetniko ozraje zrelog srednjovjekovlja.Povrh svega bosanskohercegovaki steci i srodna djela grobne umjetnosti otkrivaju stupanj stvaralatva koje je imalo svoje linije razgranavanja prilino neovisne o onim kiparskoklesarskim pogonima u kojima se promicao stil. Oito ih nisu oblikovali pravi majstori odgojeni na suvremenim likovnostilskim postavkama jaih sredita, nego izvjetani u predajama koje nipoto ne bijahu samonikle, ali su postale samosvojne po umjenosti koritenja tekovina koje im stajahu na neposrednom ili posrednom dohvatu, slabijem ili jaem raspolaganju. Zato u pravilu ne dosiu visoku vrsnou kiparske obrade, iako od romanike batine i gotike plime crpe mnoga nadahnua, poevi od tenje za stapanjem zbilje i zamiljaja, slobodne naracije i stroge stilizacije, apstraktnog ornamenta i stvarnosnih motiva u preteito dekorativnim sustavima svojevrsnih plohorezbi na nesavrenim kamenim blokovima. Prepoznaju se na njima preuzimanja iz obrtnikih radova, odnosno grana primijenjene umjenosti, ipak u prvom redu kamenorezakog iskustva po struji dodira sa zapadnim primorjem, jednako i drvorezbarskog, zgodimice i zlatarskog ili metalopreraivakog iz gradova. Naravno, ne radi se toliko o tehnikama rada koliko o posuivanju tematske raskoi drugih medija, osobito tkanina te zidnog i knjinog slikarstva, ak i keramikih proizvoda, stvarajui u pomalo naivnim predodbama ili gotovo primitivnim obradama zavidno zajednitvo sa suvremenom kulturnom dinamikom.Budui da se velikoj veini nastanak razotkriva u irim rasponima zrelogotikoga doba, nuno ih se ogleda u poglavlju tadanjeg umjetnikog stvaralatva, bez obzira na to to mnogi bez ikakva ukrasa ne odavaju spone s navadama stila. No, njih posebice istiu prizori vitekih turnira, slike bitaka i lova, kao i kola uvrijeenih u istim krajevima, uz sudjelovanje mukaraca i ena, konjanika i djece, ne prikraujui pojavu prastarih simbola mahom iz njedara kranske vjere a moda i magije. Usprkos svim pojednostavljenjima, u obradi pretee motivika koja je likovno neodvojiva od vitekodvorske kulture, ime se i objanjava kako je ishodite steaka u shvaanjima i tenjama jedne proiene srednjovjekovne, a ne izrazito narodne umjetnosti. Druga je stvar to u prostoru nije bilo odgovarajuih predaja pa ni kontinuiteta kiparskoga rada, te su izvrsni sadraji npr. s tkanina i tapiserija ili knjinog slikarstva, prevedni u puki izraz mjesnih klesara. To vie je ovladala geometrizirajua stilizacija, koja posredstvom ornamentike vegetabilne i figuralne naravi potie vrlo ivopisne kompozicije, ak i kad su sainjene od naizgledno statikih lanova. Djelatnim primjenama i preobrazbama mnogo ega to bijae raspoloivo u ukupnim sklopovima povijesnog ivota cvatnog doba bosanskog srednjovjekovlja, proizvodnja steaka se uvrtava u riznicu ondanje likovne kulture. Stvarajui pravu slikovnicu, uz stapanje predaja i novina, potvruje uzlet stvarnosnih osjeanja koji zaokupljahu umjetniko doivljavanje kao odraz povijesne zbilje. Unato njegovanju jednostavnosti raznih njezinih uslikovljenja, ne nedostaje ivosti imaginacije i neposrednosti deskripcije, makar oploenih arhaizirajuim crtama. Naprotiv, u tehnikama izvedbe bez tenje za kiparskom istananou u prikazivanju potankosti, vidna su zaostajanja za dosezima elitnih estetskih promiljanja kulture feudalnih dvorova, pa odvojeno od zapadnoeuropskih ondanjih posegnua tvore osobitu vrstu umjetnikih radova nipoto rustine naravi.S obzirom na bogatstvo plastinog izriaja i raznolikost oblika, gotovo da umjetnost u narodu zvanih biliga ili kamova nema jednoznanog objanjenja. Bitno je da formalna sva zbliavanja s rjenikom oficijelnih estetskih kriterija prevladavajuih u doba njihova nastajanja, kao i morfoloka udaljavanja od njih sa sklonou prema retardacijama, vie pridonose negoli oduzimaju njihovoj likovnoj uinkovitosti. to se tie samog ishodita tipolokih razreda znatna su koritenja antike batine podruja, rimskih grobnih spomenika, nadasve sarkofaga, ali i ploa i srodnih kamenih tvorevina kiparske obrade, dokazivih u batini zemlje. Reljefna kruta dekoracija nipoto nije bez dodira s iskustvima ranog srednjeg vijeka iz ireg geopolitikog okruja, ali nema utvrdive preteitosti ikojeg od tih nadahnua koje je u Hercegovini i Bosni ve romanika oito privela putanjama zapadnjakih zakonitosti i okvira. U skladu s time steaka ima najvie u Hercegovini a kao to su i najdoraeniji primjerci sljemenjaka najblii dalmatinskom naslijeu. To dokazuju i prosjeci arhaizirajue ureenosti kojom oskudijevaju oni u unutranjosti, udaljeniji od arita kamenorezake djelatnosti, dok je ona valjda dokazivala vie platenu mo naruitelja negoli darovitost majstora.Povrh svega je nezaobilazno da su ti spomenici sluili pripadnicima svih vjera usaenih na domaem tlu, kao i ekonomski sposobnijih slojeva drutva, te nisu iskljuiva svojina samo seoskih sredina. Svjedoe to razni natpisi koji na njima prate izboeni ili urezani ures s vieznanim sadrajima na pismima koja bijahu u opticaju unutar pojedinih krajeva, te su odraz viestrukih povijesnih pitanja. Ujedno su njihovi majstori, zvani kovaima, bili vrlo cijenjeni, tako da su imenom potpisivani kao i sami naruitelji, odnosno upisivani pokojnici. Bitnijom se stoga ini istina to se rasprostiru posvuda, mjestimino i sa crkvama u svojem arealu, u koliinski neujednaenim skupinama od kojih neke broje i po dvjestotinjak a i vie primjera (Dabar polje, Boljuni, Kupres, najbrojnija kraj vrela Cetine). Pokrivaju groblja pojedinih obitelji ili naseobina, ali i rodovskih bratstava ili cijelih plemena, nisu strogo vezani uz statina naselja a pouzdano oznaivahu i grobove velikaa, ak smjetani u posebnim zdanjima iste namjene. Rauna se da ih vidljivih ima do pedesetak tisua, dostatno da se shvati obim proizvoakog zamaha od kraja XIII. do duboko u XV. stoljee. Uglavnom su oni nastajali u razdoblju procvata bosanskog samostalnog drutva, prelazei granice onog politikog teritorija gdje gotika bijae jednoznanija u svojim pojavama i potvrdama.Svakako su nekropole steaka obiljeile srednjovjekovnu Bosnu podjednako izraajno kao i feudalni gradovi, pridonijevi slici negdanje uravnoteenosti ivota u prostoru. Oigledno ona bijae uspostavljena posredstvom snane socijalne podjele u kojoj je svaki initelj iznalazio prikladne naine i sredstva svojeg povijesno uvjetovanog iskaza. Tu slojevitu kulturu dugog trajanja a sporog unutranjeg promicanja, pak, s druge strane osvjetljavaju djela izrazito zapadnjake, u biti zrelosrednjovjekovne tipologije vezane uz sadraje ivota viih drutvenih slojeva s odvojenim profanim i sakralnim svrhama. Znatnije ona bijae poticana od onih uenih stranaca, obino doljaka iz primorskih strana koji su obnaali upravnu, a i sudsku vlast u gradovima pod nadzorom vladara. No, podjednako su utjecajni dodiri koji bosanski vlastelini ostvarivahu s primorskim gradovima, esto u njima boravei kao gosti, ak vlasnici palaa, potom i nositelji izvrne vlasti. Iz tih se meuovisnosti iznjedrilo prilino bogatstava koja ne znae drugo nego zbrajanje umjetnikih posezanja u kojima se gotiko doba najplodnije ogleda proimanjem vieizvornih steevina. U pravilu su to ostvarenja stranih majstora, priskrbljena narudbom ili kupnjom u vanjskim sreditima, podjednako radom ugovorno dolazeih i kratko u Bosni boraveih umjetnika, a odreda znae napregnutu internacionalizaciju vrsnoa batine. Sa svim zadrkama u trajnom dijalogu s postignuima djelotvornijih sredina, njihova donekle ograniena raznorodnost jami ugraivanja ovdanjeg drutva u cjelovito tijelo zapadnjake civilizacije.Taj bogati niz otvaraju djela slikarstva, zidnog i knjinog, zacijelo u stilskom suglasju sa samostalnim slikama obrednog znaenja kojih je najmanje preostalo, iako ih iznose pisani izvori. No ne smije se zanemariti vijest da iz Zadra i Splita ve sredinom XIII. stoljea odlaahu vrlo cijenjeni majstori slikarstva poput Matija i Aristodija, to objavljuje u svojoj kronici Toma Splianin. Prva je grupa krto iskazana u svetitima, vie kao potvrda obiaja negoli pokazatelj stilskih napona jednog lanca u kojem raskidani ostaju na jednoj strani ostaci fresaka, a na drugoj zapisi o moguim im majstorima. Njihovu povezanost snai istina da su u povijesti sva svetita morala imati sadrajnu jezgru u obliku za razdoblje eih slika negoli skulptura, jer se kranska vjera nije irila samo s propovjednim poduavanjima nego i blistavim prikazima svega emu se usmjeravahu liturgijska slavlja. Freske su rijetko sauvane, te su dragocjeniji podaci o uglavnom nestalim njihovim tragovima u gotikim franjevakim crkvama sv. Marije u Olovu ili sv. Luke u Jajcu. Po oskudnosti zamisli i naivnosti kako sadraja tako i izvedbe, znane tek zahvaljujui jednom starom crteu, prvonavedene bi se mogle vezati uz traenja kasnog XIV. st. Blie su, meutim, razvijenoj gotikoj stilistici kao i ikonografiji freske u Jajcu, na sjevernome zidu velike lae najvee gradske crkve. Iako su vie nego krnje, odavaju umjenog majstora, iskusnog crtaa koji se znalaki upustio u prikazivanje Zadnjeg suda. Nain slikanja strane vatre iz koje izviru goli ljudski likovi, uz prikladan izbor ivih boja pri linearnoj obradi narativne cjeline, ide u prilog njegove sposobnosti. Ipak je neizvjesno doba rada budui da sve odie opisnou i smislom za predoavanje matovitog u kojima se teko uspostavljaju granice izmeu kasnog treenta i ranog kvatroenta, odnosno suzbijaju razlike izmeu likovnih predaja srednjoeuropskog i sredozemnog likovnog okruenja.Podgraene istoznanim dvojbama, freske iz Bobovca, makar u sitnim ulomcima, istiu se zrelou sintezne naravi slikara iz XV. stoljea, koji osobnom nadarenou i umijeem okuplja iskustva internacionalne gotike stapajui ih sa spoznavanjem humanistikih naboja. Iako mu podrijetlo nije pojanjeno, trebalo bi ga smatrati Talijanom na budimskome dvoru, gdje se oni nadohvat renesansi doista djelatno okupljahu, ujedno suvremenikom kipara koji je za Bobovac oblikovao grobnu plou s pretpostavljenim prikazom kralja Tomaa. Na njima se u plastinoj uvjerljivosti i koloristikoj zasienosti naziru otvaranja novim stilskim htijenjima renesansnog predznaka, to u itavoj zemlji nee uhvatiti osobita korijena zbog provale Osmanlija koja je rastrgala i bobovaki ciklus. No, tragom estetskih htijenja tek tu rastvorenih, nije iskljueno da rasplamsavanju umjetnikih oznanica kasnosrednjovjekovnog humanizma pridonijee sve jai neprijateljski pritisci s Istoka ve sredinom XV. stoljea, jer je umjetnika rije lako mogla biti drana sredstvom samoobrane kranskog identiteta bosanskohercegovakih krajeva.Na tom putu iste vremenske okvire u koje smjetamo malobrojne freske zapadnjakog duha, dopunjuju poznati podaci o djelovanjima ili djelima dubrovakih slikara, inae dokazivo gotikog govora. Uvid u njih vie nije mogu, ali zbog osvijetljavanja umjetnike narudbe s obale Jadrana pokretane u zenitu stila koji nas zanima, vrijedno ih je navesti redom odvijanja. Naalost, nema naina tono doznati na emu se temelji vijest o slikama bosanskog vladarskog para u Dubrovniku iz 1302. godine, koju prenosi inae pouzdani dominikanski polihistor pa se smatra plodom legende i vee uz druge povijesne osobe. No, nema sumnje da se mnogostruko privlanome i vanome gradu iz tih krugova slivahu mnoga zanimanja, a da je bilo i povratnih kretanja. Naravno, vrela otkrivaju tek dio toga procesa koji je u svojim trajanjima i prema drugim sreditima imao razliitih faza. Postignutih razina to se tie, nezanemariv je odlazak Ivana Ugrinovia 1429. godine humskom vojvodi Sandalju Hraniu nakon to mu je oslikavao palau u samom Dubrovniku, a slijedi isporuka istoga slikara dviju zastava Ivaniu Pavloviu s likovima sv. Vlaha, koji je umjesto modela grada Dubrovnika po narudbi trebao u ruci drati lik grada Bora, vojvodina sjedita. To odaje usvajanje onodobnih likovnoestetskih dobara i idejnih vrijednosti u obinoj svakodnevici, baratanje s imbenicima kasnosrednjovjekovne kulture u povlatenim krugovima drutva. Isto znae to i birane donacije vlastelina iz Bosne i kneginja tamo roenih, primorskim crkvama i gradovima uz zapoljavanje domaih kao i talijanskih umjetnika. Njihova uestalost osim istananosti ukusa potvruje kako kulturne tako i ivotne uzajamnosti koje razlamahu razgranienja meu bliskim susjedima. Krajnja svjedoanstva tome prua istorodna tipologija nonji i nakita ena i mueva iz viih drutvenih krugova obalnih sredita i dubljeg im zalea, tako da su oito dijelili dobrobit obostrano podgraivanu u duhu gospodarskog uzleta. Uz sjajni pak podatak da je bosanski vlastelin Hrvoje na vitekom turniru u Ugarskoj pred svojim atorom izlagao kieni misal, zacijelo onaj raen u Splitu, nema sumnje da su dostojanstvenici birani instrumentarij gotikog predznaka shvaali sredstvom isticanja svojeg identiteta po moderno biranim obiajima Zapada.Glede spoznavanja uzajamnih veza moglo bi se nabrojiti niz mladia iz Bosne koji su poduke u slikarstvu stjecali najee u junohrvatskim gradovima, no nijednome nije zajamen ni daljnji rad niti povratak u domovinu, pa se posljedice tog meudjelovanja ne mogu cjelovito procijeniti. Moe se ipak pretpostaviti da im obostrano bijahu bliski preitci bizantizama s kojima se jo hrvala svekolika jadranska likovna predaja ukljuujui i Veneciju spremnu se nametnuti u svom podneblju za izvor glavnine pobuda. Budui da su iz nje potekle trgovake veze s vrhovima bosanskoga drutva, zacijelo se u importu nalo i slikanih umjetnina ikonografski a i stilski posve prihvatljivih u prvim zabrima kao i u matici na lagunama. Tim je moda vanije podcrtati dodire uglednih naruitelja s uzmorskim sreditima, gdje su nedvojbeno dobivali poticaje za opremanje svojih dvorova ili zadubina. Isto se, uostalom, odnosi na bosanske velikae u izravnom doticaju sa Splitom, ibenikom i Zadrom, gdje su neki tijekom XIV. i XV. stoljea obnaali i odgovorne upravne dunosti, brojniji pak trgovali. Mnogi su njihovi inovi bili politiki uvjetovani, tako da su srastanja u opnama likovne kulture mnogostruko znakovita za oitavanje dubokih veza izmeu naizgled razdvojenih krugova. Budui da su poput kneginje Elizabete Kotromanike u Zadru ili kraljevskog protovestijara Restoja u Splitu najsposobniji izdanci bosanskih drutvenih vrhova ak izravno sudjelovali u namicanju tamonje spomenike batine, odvijalo se proimanje najvieg stupnja. Oito su bili dionicima kulturne izgradnje obalnih gradova koji su ih zauzvrat priznavali svojim punopravnim iteljima, pretpostavljajui srodni stupanj iskaza u sredinama iz kojih su dolazili. Susretali su, dakle, i vodee umjetnike te gradili slojevite podloge za svoje mogue pothvate osiguravajui unutar granica bosanskog kraljevstva sve jaa priklanjanja kulturi poznog srednjovjekovlja kojoj je glavna kolijevka sjeverno i zapadno od slavenskih zemalja.U tom kontekstu istiu se podaci o prodaji dviju velikih drvenih slika, zapravo oltarnih viedijelnih poliptiha 1459/1462. godine iz radionice najnadarenijeg dubrovakog slikara Lovre Dobrievia. Po ugovorima unaprijed sklopljenima sa zastupnicima franjevakog vikarijata iz Bosne, naime, majstor je za ta djela bio isplaen, to znai da su ona dospjela na svoje mjesto makar im se izgubio svaki trag. Sva znanja o umjetniku uvjeravaju nas u ponajbolje domete ondanjeg jadranskog slikarstva, a njihova je raskona obrada razvidna iz potankosti zapisa usporedivih s drugim njegovim ostvarenjima. K tome je nedavno jedna slika na drvu iz Strossmayerove galerije u Zagrebu, podrijetlom iz samostana Kraljeve Sutjeske, dosta uvjerljivo pripisana ruci istog slikara. Lijepa kompozicija prikazuje Uskrslog Krista pored kojeg ponizno klei donator u raskonoj odori, a u njemu se, prema predaji, prepoznavao zadnji bosanski kralj Stjepan Tomaevi, koji je stolovao 14441461. godine. Prema tome, nema dvojbe da se i svjetovni polovi drutva prikljuivahu narudbi slika mahom voenoj iz crkvenih tijela. Naime, temeljno je u svemu da su pripadnici aristokratskih rodova najee bili donatori svetita, poevi ve od plaanja njihovih graenja, te pouzdano podnaahu i trokove njihova opremanja, dok je svayko na oltaru morao imati obrednu sliku ili skulpturu nemale cijene. Podizanje crkava, dakle, siguran je dokaz plime ne samo stilske arhitekture nego i drugih umjetnikih grana koje pridonaahu njihovom nezaobilaznom sjaju izriito zacrtanom u duhovnosti gotikog razdoblja.U prilog tome govori svega nekoliko jo sauvanih slika svetih sadraja, iznimno pak znakovitih za spoznavanje i potkrepljivanje povijesne zbilje. Iz spomenute ostavtine franjevaca Kraljeve Sutjeske, naime, u Zagrebu se uvaju djela po nastanku razloito vezana uz sjevernjaki umjetniki krug s kraja XIV. ili poetka XV. stoljea. Rije je o manjim slikama na drvu s prikazima tipino gotikih sadraja iz ciklusa slavljenja Bogorodice ili muke Kristove, na kojima se vjerska simbolika izrazito gotike duhovnosti predouje istananim izriajem stilske naracije. Odlikuju se izvrsnom tehnikom obradom, a uz tri kieno uokvirene i dijelom pozlaene, preivjelo je dvostrano oslikano krilo s istoga preklopnog oltara. Po nainu sitnopisnog predoavanja Oplakivanja Krista sputenog s kria, pripisan je nekom zasad bezimenom pripadniku tajerske slikarske kole, jer se ponajvie pribliava njezinoj maniri. Ravnoteu tome okretanju daje vei broj znanih ili zagubljenih slika na drvu za oltare manjih svetita nastalih u lancu dodira s obalom koja iznad svega uva venetskobizantske predaje. Primjeran je triptih iz crkvice sv. Klimenta u Mostaima kao i minijature srebrnog diptiha iz manastira Tvrdo kraj Trebinja, koje se smatra moguim sponama uzdravatelja pravoslavne kulture sa zbivanjima na Jadranu. U potonjem se biljei kasni dolazak Miha Hamzia poradi oslikavanja zidova crkve, ali se freske nisu sauvale. Tek zajedno sve spoznaje o pokretnim djelima gotikog slikarstva u Bosni otkrivaju iroke veze s rasaditima likovne kulture pod rukom Anuvinaca, na junoj strani Dubrovnika a na sjevernoj podalpskog prostora, to donekle zrcali pojaana uplitanja dinastije u ouvanje rubne zemlje kraljevstva pred prijetnjama s Istoka. Ujedno skupina sauvanih umjetnina otklanja sumnje da je gotika proienih morfolokih osnova poglavito udovoljavala prohtjevima katolikih krugova kao najpredanijih poklonika zapadnjakog stila i izraza.Istovjetna stanja se predmijevaju u vezi sa slikama iz posjeda pojedinaca, namijenjenih privatnom aenju svetaca, to se piu pri nabavama ili pohranama, gdjekad ureene zlatom. Podatak o privatnoj narudbi za izradu oltarne slike kod drugorazrednog dubrovakog umjetnika Stjepana Ivanovia 1495. godine kazuje da ih je zastalno bilo vie. Uz nedostatak skulpture iste namjene, sve te obredne slike omoguavaju razabrati osjetljivost feudalnog drutva i latinskog sveenstva na ona idejna i ideoloka vrela koja su poetno obiljeila glavninu prohtjeva elitne hijerarhije zapadnjakog tipa. Ne zauuje stoga to su u osloavanju gotike kulture tijekom vremena pretegnuli dodiri s jadranskim gradovima da bi se na kraju doivjelo i otvaranje prema Veneciji, bez obzira na politika opredjeljenja i usmjerenja. Moe se samo nagaati koliko su te kope pridonijele bogaenju likovne opreme nadasve feudalnih dvorova, gdje okretanje vitekoj uzoritosti potvruju posvuda izlagani grbovi vrlo izriite stilistike, ak ispunjajui votane peate niza isprava, tako da se mnotvo civilizacijskih dosega ondanjih dravnih tijela ili njihovih izdravatelja izrie u gotikim formulama.Unato rastrganosti svjedoanstava nema sumnje da se slijedilo obiaje kasnog srednjeg vijeka, pa su na Bobovcu uz oslikane zidove svetita svakako zanimljiva opaanja o izostanku slikarija na zidovima palae, to uz uoene pripreme podloge nuka na izvorno postavljanje figuralno tkanih skupocjenih zavjesa gotike mode po kojoj je, u potvrdu raskoi opreme, dio klesane zidne plastike bio pozlaen. Nedvojbeno se, dakle, uz odreene obiaje rabilo razliite imbenike ondanje likovne kulture najvie razine, pa priskrbljivalo i gotove umjetnine, te ih neko bijae mnogo vie s juga ali i sjevera, uvaanih iz poprita dodira sa stvaralaki ivljim ozemljima. Odatle se stalno dobavljalo prilino umjetnikih radova, zasigurno crpjelo nadahnua, te se po naelima ugledanja, povoenja slabijeg za jaima ili prijenosom predaja i preuzimanjem iskustava iskaljivalo duhovnu klimu dvorskog ivota, to za cijelo gotiko doba bijae temeljan.Kao neposredan plod obiaja njegovanih na feudalnim dvorovima, osobitu vrijednost imaju knjige obrednog sadraja sa slikanim minijaturama na svojim stranicama. Meu prvim poznatima istie se Evanelistar Divoa Tihoradia, velikaa iz Usore, spominjanog u kraljevskim poveljama druge etvrtine XIV. stoljea. Mali broj ureenih inicijala prilino oteenog i rastrganog sveska pokazuje onda uvrijeeno podreivanje optike ivosti pripovjednoj jasnoi, emu osobito pridonose preitci romanikobizantskog izraza uz predanost tvorca simbolinim motivima ednog repertoara. Prema tome je ogledan za okretanje veinom figuralnim prikazima sukladne tematike, kako potanje raskriva stotinjak godina mlaa Apokalipsa dijaka Radosava, izravno datirana imenom kralja Tomaa. I taj svezak poput ostalih sitnopisno ureenih u Bosni vjerojatno nastaje pri samom feudalnom dvoru, rukom pisara odanog podrunim vjerskim uenjima, zajedno sa naruiteljima, te odaje specifinosti nastanka takvih knjiga u domaim prilikama. Viebojni crtei njezinih inicijala odiu nezgrapnou, pa se smatra da predstavlja pomalo primitivnu radionicu pisara ili sitnoslikara, koji se povaahu za starijim uzorima unutar onog lanca humskobosanskih rukopisa to poinje izradom Miroslavljeva evanelja krajem XII. stoljea. Tek se u tzv. Nikoljskom evanelju, takoer pisanom bosanicom, kao inaicom zapadnog irilikog pisma, uz dodatke na glagoljici, niz tradicijom obiljeenih dekorativnih obrazaca pretae u uvjetno gotike iskaze. To je najoitije na posve oslikanim stranicama, gdje se kompozicija oslobaa sluenju tekstu te samostalno razlae svoju matovitiju, slikarski i doraeniju naraciju. Po tim vrsnoama rukopis se datira u prijelaz iz XIV. u XV. stoljee, te uvjetno predstavlja prvi vrsti prag susretu sa suvremenim tenjama uznapredovale gotike minijature raene na tlu Bosne.Skupinu stilski proienih i raskono iluminiranih liturgijskih knjiga istorodnog nastanka prvo oznaavaju dva rukopisna sveska nastala najvjerojatnije poetkom XV. stoljea. Prvi je tzv. Mletaki zbornik, pisan irilicom a tekstom jo posve vezan uz krane Crkve bosanske, no dopunjavan figurama pod kistom dvojice sitnoslikara upuenih u onodobna likovna postignua. Jedan se, po svemu sudei tvorac i Nikoljskog evanelja, tek oslobaao tradicije dopunjajui krute shematizacije otvorenijim koloristikim odnosima, ali i jasnijim preuzimanjem rjeenja iz latinikih i glagoljskih rukopisa koji prije posvojie gotike slikarske navade. Drugi pak majstor, posve izuen na njima, barata mnogo slobodnije s likovima ivlje postavljenima u prostoru te susljedno plastino predoenima u svim pojedinostima realistikih htijenja. Puno dozrijevanje toga puta otkrivaju dva sveska rukopisa raena za vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia i bogato oslikana sukladno normama zapadnjakog podrijetla, najvjerojatnije meu zidinama Splita u prvom desetljeu XV. stoljea. Njihovi su majstori vrlo dobro poznavali knjino slikarstvo vodeih gradova u prekomorju, kao to su sadraju prikljuili ikonografske stavke koje ne bijahu u skladu s uenjima Crkve bosanske. Pri izradi tzv. Hvalovog zbornika jedan je sitnoslikar pod dojmom gotikog slikarstva na dasci vie panje obratio plastinom predoavanju likova na raznobojnoj pozadini, drugi pak, vjerniji umijeu, zadrao meke slikanje figura oivljenih u raskonom arhitektonskom okviru. Na njih se stilski nadovezuje glagoljski kodeks Hrvojev misal, namijenjen crkvi sv. Mihovila u Splitu, kojem je Hrvoje tada bio herceg, kao djelo pisara Butka i nepoznatog minijaturiste, nesumnjivo zapadnjakog kolovanja. Otvorenost boja, uz jasnou crtea, jami pripadnost slikarskoj tradiciji internacionalnog korijena, iako se istie veza s domaim okruenjem po izboru motiva, meu kojima neki predouju pojednostavljenu zbilju grada Splita: shematizaciju njegova urbanog lika. Stojei na kraju lanca sitnoslikarskih radova vezanih uz linosti iz bosanske povijesti, u najboljem smislu osvjetljava koliko su spone s primorskom kulturom bile likovno uinkovite ne zadirui u idejne i ideoloke polove njihove izrade.Sve te knjige, naravno tek kao dio istovrsne negdanje steevine koja sadrajem ne dovodei u pitanje domae naruitelje i korisnike. Vanije dokazuju da su u Bosni djelovali pisari koji su vladali i sitnoslikarskim umijeem, a da su kasnije taj dio posla u opremanju knjige preuzimali posebno kolovani djelatnici. Tako se predmnijevaju susreti dijaka iz redova zasebne Crkve bosanske, na dvorovima nazonih u svojstvu dvorjanina, i plaenih vanjskih umjetnika dolazeih iz sredina rimskog obreda. Nije, dodue, tono za sve potvreno na kojim su mjestima djelovali, kako su se pojedinano zvali, ali nema sumnje da su neki radili za uglednike mimo slubenih ustanova katolike crkve. Sa svoje je strane ona podruje napajala liturgijskim knjigama stranog podrijetla, zgodimice zabiljeenih na nain uvrijeen za ostala pokretna dobra, pa one postajahu izvor usmjerenih uenja i za poslenike sitnoslikarstva u lokalnim okruenjima. Oito je, dakle, u feudalnom prostoru cvala pisarskoslikarska radinost profilirajui sa svoje strane gotiku kulturu nalik onome pravcu kojeg e najpotpunije iskaliti umjetnost steaka.Usporedno, meutim, nije dokazano obimnije djelovanje pripadnika grana umjetnikog obrta od kojih takoer ostade mnotvo barem naznaka u pisanim vrelima. Prvi koji zasigurno ukljuuju likovna nastojanja dostojne razine jesu dragokovinski predmeti i njihove zanatlije, a o njima je ponajvie potvrda iz gotikih stoljea. Ve 1339. godine ban je Stjepan izdao pismeno jamstvo opini Trogira da njezini graani mogu po Bosni trgovati zlatom, srebrom, bakrom i kojom bilo kovinom. Navoenja pak najbrojnijih zlatara na radu u Bosni, ili onih koji iz nje odlaahu na nauk u gradove diljem obale, naravno, opravdava bogatstvo nalazita srebra, pa i zlata unutar balkanske zemlje. Budui da nema dokaza o pogonima njihove istananije obrade pokraj samih rudnika, vane su vijesti o dolasku primoraca, poglavito iz Dubrovnika tijekom XIVXV. stoljea u najivlja naselja. Dubrovani su, uostalom, vini svim naprednijim oblicima zarade, kod vlastodraca zakupljivali carine trgovakih postaja, kupovali i otvarali rudnike, pa su sasvim razumljivo te utjecaje pratili i poslenici, kako raznih obrta tako i umjetnikih grana. Uglavnom trgujui neki su se due zadravali u naseljima, zasigurno otvarajui i duane s radionicama, npr. provjereno u Visokom, Foi, Srebrenici, Konjicu i Fojnici, ili sluei pri dvorovima od Prae preko Gorada do Kreeva, gdje se nalaze zapisani mnogi poput lanova poznate obitelji Benvenutia, potom i Zlataria, ne samo prodavajui, nego i izraujui iz plemenitih metala nakit i izvrsnije predmete gotikog tipa i uresa.Uvid u proizvode zlatarskog obrta razmjerno dopunjuju mnogi zapisi tovrsnih proizvoda u posjedu uglednih pojedinaca, pa i njihovi rjei nalazi u crkvenim riznicama. Razgovjetno je nekima vrednovano bosansko podrijetlo ve po nazivima bosnense, de Bosnia, opere Bosne ili sl., kao i spominjanje u ostavinama i zakladama te darovima dostojanstvenika, posebice s oznakama njihovih peata. Zbirka prstenova peatnjaka po sebi pak odaje koliko su stilska rjeenja opih predloaka zala u sve pore feudalnog bosanskohercegovakog drutva, jer ih meu poznatim plemikima ima izvrsno rezanih s uzornim spletovima stilski prvorazrednih motiva. Sve to dokazuje koliko su se cijenila, prema tome i razgranavala rukotvorna umijea raznih obrta koje je protok kasnog srednjeg vijeka u Europi vodio zenitu. Listovi junohrvatskih arhiva inae obiluju navoenjima skupocijenog posua i raznolikih predmeta izraenih u srebru, nerijetko pozlaenome, te se razaznaje rasko obrade kakvoj je gotika u svemu stremila, s ljubavlju za ornamentom odnjegovanom u feudalnim ambijentima svojih dalekih kolijevki. Osobita se panja posveivala nakitu, to i u Bosni otkrivaju izvorni zapisi, donekle i nalazi u grobovima. No, moda su najpoznatija pitanja izrade srebrnih, dijelom pozlaenih mukih i enskih pojaseva koji dolaze iz zapadnoeuropskih poprita ondanje mode, ali im se ovdje po prohtjevima domaeg i stranog trita umnoava proizvodnja, jamei sa sauvanim primjercima prianjanje uz pomodne manire njihove izrade. Zgodimice se iz usputnih podataka doznaje obim raspolaganja sa slinim ovdanjim rukotvorinama, ak i izvan mjesta se zapisivahu upute o umjetnikom ivotu ili stvaralatvu srednjovjekovlja. U njima se na irokim osnovama odvijala prodaja gotovih srebrnih izraevina jasnih gotikih oblika, te su nakon ruenja i pljake svjetovnih sjedita nadasve u franjevakim samostanima sauvani pokazatelji estetskih navada ljudi koji ih nabavljahu.Osobito meu liturgijskim posuem raenim od plemenitih metala kalei iz Kraljeve Sutjeske, Jajca i Fojnice svjedoe punu internacionalizaciju ukusa, budui da se u odlikama njihovih oblika i ornamenta razlistava mijeanje junjakih i sjevernjakih modela i tehnika. Slinih je vrsnoa, osloboenih arhaizama, nekoliko srebrnih kadionica i tamjanki, pozlaenih pacifikala, procesijskih krieva od jeftinijih metala, itd. steenih na tritima koja ne nuahu samo robu regionalnog nastanka. Na njezine pak domete upozorava narudba Katarine, ene vojvode Sandalja Hrania, za izradu nekoliko ureenih relikvijara za svetake moi, ili samostanaca iz Kreeva veeg procesijskog kria kod priznatog dubrovakog umjetnika Ivana Progonovia. Slubeno su bile voene djelatne veze, poev od dozvole dubrovake vlade zlataru Radoju 1365. godine da naini kalupe banu Tvrtku za kovanje novca, to su kasnije radili i drugi vjetaci iz primorja za bosanske vladare. Mnogo je radova bilo namijenjeno poklonima meu politikim upravama i njihovim izvriteljima, dok je podjednako prodajom izvana u Bosnu pristizalo mnotvo metalnih proizvoda u svrhu umjetnike opreme sakralnih i svjetovnih prostora, ali i zadovoljavanja raznih potreba i prohtjeva naruite