AMER JAGANJAC

Igra Sunca nad oblacima

Zenica, 2010VJEČNA MISIRSKA NOĆ

Lagana vrelina Misirske noći,otapa moju žudnju za tvojim prisustvompa čak i bez riječi, znaj da tvoji pogledi pričaju priče

iz dubina tvoje bezgranične ženstvenosti!

Dok mi usamljena duša jeca,ne gledaj u Mjeseca punog sjaj, moj pogled tu nečeš naćizatvori pendžer svoje sobe i otvori vrata svoje duše tu me ugosti kao vječnog gosta!

Između svijeta moga i svijeta tvoganevidljivi su zidovi sazdani, o dragaja umirem dajući vječnost tebiprepuštam ti na trenutak zadržani dahda te poji do našeg susreta ponovnog,kupanog u vječnosti, od svake vječnosti većoj!

NE, JA NISAM TAJ

Ne, nisam ja tajkojeg su tvoji prsti crtaliu pijesku zamišljenog moraNe, nisam ja taj.

Ne, nisam ja tajčije su noge hodale preko mostovapod kojima su tekle rijeke mržnjeNe, nisam se smijao u lice svimaprelazeći sa obale smrti u obale života.

Ne, nisam ja tajkoji je gledao oblake i mislio o tebi,Ne, nisam slušao žalopojke kišnih danaNe, nisam umirao hiljadu puta zbog tebeNe, ja nisam taj!

Al jesam onaj koji je volioi pjevao grlom, dok sam grla imao -Jesam, i znam da nisamdok sam, bar vjerujem da nisam.

PRST PREKO USANA

Zar ne vidiš prst mi preko usanašutim, to moja je pokorai dok te kriomice gledam, šutimjer riječi su me izdale,i ja šutim.

Samoubica sam, oružijem svojimuništio sam sebi ravne,tiho, iskradaju se zvijezde ka nebui dok te kriomice gledam,ja i dalje šutim.

Tek ponekad, dok zavijaju kazaljke na satučujed tvoj glas, kako i dalje režemoju savjest, koja na izdisajima ležii šuti,jer ja sam je izdao.

Nema kajanja, to samo nadja na koljena pada, vjeruj nema na svijetu kajanja -i dok šutim, i dok te kriomice gledam još samoprst preko usana.

ZAŠTO?

Zašto? Jer njeno je liceumjetnost, trajajuća predstava životana kojoj se oslikava, i sreća i tuga.

Zašto? Jer njene su očigovor nepoznatog jezika

nepoznatih bića, možda šum cvjetova na vjetrupoljane njene vječne duše...

Zašto? Jer ona je takoja umije, i znaOna je ta radi koje vrijeme prolazi, ljubomorno na njenu prisutnost.

Zašto? Jer ona je noćona je zora koja stalno svanjava -sama sebi dovoljan razlog,i moja, tuga koja još uvijek čeka.

I NE PITAJ SE MNOGO, BALKAN JE TO

Gledam ptice kako u jatima letesve one znaju, gdje je njihov domsamo moje kuće nema -ostao je goli kamen, i pokoja bol.

I evo, baš balkanski zračiću svom seljaštinom, nek mi prosti Europai piću, nek mi prosti Europai pjevaću, u inat tišini!

Genima sam, balkanacpredodređen da me gaze -pjesmu im ne dam, majku li im njihovutijelo neka lome, pjesmu, samo, nek mi ne diraju!

I imam dragu, koju volimpa nek' me ubiju, to je način moji dao bih joj, svaku riječ al' nemogu, preko sebe prećako joj ne dadnem, najvišejer ipak – Balkan je to, druže!

Iskreno me zaboli, da ublažim, uddivaniš li crkvu il' džamiju možda -

u mojim očima, isto ti je sveJedan izvor, potoka hiljade.

Šta ti znaš, jadniče bijelišta je crno, šta je sjeme balkanskoŠta ti znaš, glinena inteligencijošta valja, od kud ti pravo da sudiš?

I jebala vas dijeta,i sve one lijepe i pravilne stvari -dok suševine ne nateše stari,i mater nabrzaka, burek ne savijenema hrane, niti inspiracije...

Nego, de ti glineni bijelče, hodi der 'vamo dobri smo ti, mnogo, mizapjevaj jednu, potegni bratskii ne pitaj se mnogo, Balkan je to...

VOLIM

Volim kada tvoje oči učine trenutak jasnim,Volim kada tvoj osmijehkaže sve što se reći treba!

Volim kada lagano pogneš glavuka gore,stisneš zube i emocijom beznanomizustiš nešto glupavo romantično.

Volim kada pljuneš,kad im majku opsuješ -

kada kao vo' naprijed upreš -volim, da me prostiš!

Učini me čovjekom, malo zar tražim tek toliko da pričati stanem,tišinom okruni trenutaki pošalji me, gdje god ti se šalje!

TEK NEŠTO KAO LJUBAV

Iskapio sam i posljednju čašu vina,Mjesec odbija da mi sipa još,ka vratima krenuh – lakim koracima,izađoh u tamu zeničke noći.

Kad ono, vjetar piri iz daljina i pomete mi misao pijanu -tek nešto, kao ljubavmojim tijelom, sporo prođe.

Pa ni riječi da ispustim,samo pogledom tišine pogledahtaj vjetar u hodu -tebe.

Prokleto je, što je od menea ni tvoje nije, Bog zna šta!

JANUARSKA SEVDALINKA

U ljepoti umirućeg Sunca,kupala se ljubav moja.Dok Neretva studom bije,huči pjesme novih dana -U zemlju ću, tvrdu lećipa da budem vječnost mala.

Tek će nekad, vjetar samizapjevati onu moju -niz ulice, stih mi bježi -trči zimi, u zagrljaj svježi.

Čak i mjesec, evo danabez tebe sam, i tvoga osmjeha -srcu rane, svježe još ga stežui ne staje, tuga moja.

A taj Mjesec, prijatelj moj stari -sakrio se za oblake, puteve mi ne kazuje -do tvojega srca hladnog.

Tek što ezan, prolomi se gradomja zaspijem, čudnim snom.Usnivam, tvoje usne bujnei poglede milujuće.

I sad, u trenutku smrtnomBogu pogled, nadase ja vijemi pitam Ga, eh što nije tako -Da je čovjek sjemeu srce bih sebe sio.

PALMA

Živio sam uz ocean sasvim samslušajući govor talasa ljubavi,gledajući zvijezde kako gore na horizontutoneći u svjetlosti, zarad Voljenog.

Vjetrovi dalekih daljina pjevali su mipjesme o velikanima kojima smrt, početak bijašei nastavljali put ka novim oceanimaobale im ljubeći, i rijetke koji slušaju na njima.

Skriven u hladu Palme,tonuo sam u ljubavi sasvim sačuvan od vatrekada posjekoh palmu radi zime,osjetih pravu zimu u srcu svome.

Gospodaru, o vrati me gdje pripadamvrati mi Palmu, i hlad na golom svijetu.

TRAG

TRAG

Lagano umirem,svjestan života,Lažno umirem,

svjestan smrti.

Na kamenju zapisahtrah o postojanju,i utonuh u san.

Na nebu označihsvoje mjesto, Bosnui utonuh u san.

Sanjar sam, lažnihsnova – hroničarstarog doba.Mrtav.

DJEVOJKA SA OČIMA BOJE CIMETA

Zvao sam je djevojkomsa očima boje cimeta,čije usne modrile su uvijekna dodir riječi idiota.

Na dahu nestaje riječuvijek je u momentu sadržano sve,tek pogledima pričaju se pričei otapa vječni led.

Imala je dušu ukusa karamele,ugodnu kao čaj u hladna jutra,a osmjesi tajanstveno glupispontano su ubijali sve ljutnje i mržnju.

Šteta, što je mrtvabila bi dobar ukras u mojoj životnoj vitrini.

KURVA

Polomi čaše, punjene suzamakoje ja sakupljam, za tebe.Prisloni usne, o rubove kristalastisni zube, nemoj plakati.

U očima tvojim, vidim valovebure mora i sive oblake.Dok vjetrovi pušu, iz njedara tvojihja odlazim, tiho voljena.

Usnulim šapatima same djevojke,osvijetli mi pute, moje pokore.Jedina si bila tu, u mome bijednom životujedina ga nosila, do oštrih morskih hridova.

Šteta što si kurva,tako voljena i za vjekove čuvana tajna,u srcu mom, srcu bijednika iz tame,pogleda jačeg od hiljadu glasova.

HLADNA MORA

Nemoj me gledati u oči, one su moreu njima ćeš postati davljenik bez nadei umrijeti zaboravljena u dubinamagdje dolaze samo valovi na izdisajima.

Ne diraj moje tijelo,svud po meni bije kuga sramna

iz svake vene krvare stihovii nose nova razaranja, meni.

Ipak, usudiš li se zaplivati morima bez krajaznaj da su hladna mora ta,Sunce je davno zamjenio Mjesec,tu noć i obamrla tama vlada.

Nestani nošena na dahu mome,grijana cigaretom vječnog samoubice.

NAKON BURA

O kako li su lijepe te zvijezde na nebukoje se pomaljaju prvi put,nakon tih bura životnog morakroz koje prođoh sasvim sam.

I oni sivi oblaci sada su pokazali strahnebo tamnije od ikustva moga,slobode je nove, željene znak.

Lagano škripe poluuvehle daskemoga malog, pretrpanog broda -svjež morski zrak udara mi o licei govori – drži se, sloboda je tvoja!

Čujem ih, okove, kako padajuu morsko dno koje zaborav nosi -duboko u meni, život.

IGRA SUNCA NAD OBLACIMA

Igra Sunca nad oblacimauvijek završi sretno, to znamNo ja nisam Sunce,a ti ipak bijaše moje nebo.

Igru si mi branila silnoemocije za mene bijahu igračke,Igru si mi branila silno.

Ja sam taj, koji leševe živekopa iz njihovih čahura ega, grobovaJa sam taj, koji udiše raspadanja smrad i zove ga dahom najljepšim od svih.

Zvao sam te grleno, jakozvijezde su ljubomorne bile -Zvao sam te grleno, jako.

Umirućim vapajima, tjerala si me govorila jezikom sopstvene realnosti,no gluh sam ja, i slijep odvećza sve ono, dalje od moga nosa.

Ipak, igru si mi branila silno,do posljednjeg dahaigru si mi branila silno.

Krstio sam vino žedno,lomio hljeb nad tvojim glavamaopjevao noći okupane jadomsipao ti doze u čašu razbijenu.

Govorila si nekada ljudski,letila si ipak sama,govorila si nekada ljudski.

Jedne noći, odveć različiteuvidjeh te bez maske, okovanu lažimai saznah,vino i hljeb, propast će čitavi.

Govorila si, ja te slušao nisam

posebna si ti od svih,govorila si, ja te slušao nisam.

Sada postadoh samo sjenka,onoga što nekada bio jesam -još jedan u nizu, skriven u tvom džepudžepu letača koji ubija one koji pokušajurezati mu krila.

JATO

Jato crnih ptica smrdljivihprekrilo je moje nebotjerajući me u plačbolniji od sviknutih navika.

Tražeći izgubljeno Sunce starogledao sam nebo dalekopitajući samog sebe jadnog pitanja koja odgovorima bježe.

Njihove pjesme ratne sugroktajima liju otrovne kišenastojeći sreće da me liše.

Iskopane oči na rukamagledaju dalje ka nebuiskopane oči na rukama.

VOLJENOJ

Prosuo se behar bijelipo tvojoj glavi,niz duge kose nespretno klizi jedna kaprose.

A tek usne tvoje,bojom vreline mame moju ljubavdovodeći moju skromnost do granicaludila.

U očima ti vidim sva bosanska jezera,okupana ti je duša, znam ja to -miskom miriše ti dah, ljubavi moja.

Zvonkim glasom najavila si tišinu,čujem mujezina kako salu uči -vakat mi je, duša mi je spremna.

DAVLJENIK

Zazivam ime Boga koji nikada ne spavai nikada ne diže ruke od svojih stvorenja,ma kakvi oni bili,ma gdje oni bili,ma šta oni učinili!

I.

Sa prvim šapatima novog životau suncem okupanom trenutkudoživjeh tebe,voljena, kao što potok doživljavasvoj okean,kao što oblaci doživljavaju svoje nebo.

Beskrajno te zavoljeh, u ime ljubavispjevah ti najljepše uzdahe moje dušeželeći tebe, ne likželeći tebe, ne pojavu,Voleći svaki tvoj pokretkao sveti trenutak beskrajne sreće.

Utapam se, ja sam davljenik u morima srećesrećan, dopustila si mi o voljena da plivamu morima tvoje beskrajne smislenosti -No kao i svaki drugi ocean,talasaš se uprkos ludim glavamakoje se usude istraživati neistražena prostranstva.

U mrtvilu trenutka,nagonom tjerana, svojim smislomtobom samom,uvukla si me u dubine svoje mističnostii utopila bezemotivnošću davno odstranjenenekada, zelene pustinje ega.

II.

Probudih se nasukan na hladno kamenjenepoznatih obala života,izgubljen, iscrpljen od emocija.Mokrog su me tjerali vjetrovi pušući mi leđima puteve novebeskraj opet da hodim sam.

Moje ognjište sad je mehko injemoji su drugovi kapljice jesenjih kiša,raduje me veseli dim što šiklja.U naručju vukova i skitnicatopim se kao svjetlost u mraku svom,beskrajnom, sviknuvši na to.

Pomislim često na tebe,kada utihnem svoj dahiz daljina čujem kako se prelamajutvoje bure, pjenušajući tvoje emocije na vrhovepo tome te spoznah,po tome te zavoljeh.

III.

Svaka kap, u potocima teži svome okeanuto vidim sada, na putevima svojim usamljenimčak se i žito klati istom stranom u momentu vjetra.Ptice jatima lete domu svome,lišće istog stabla pada zemlji svojoj -samo ja, sebe ne spoznah – ne bez tebe.

Plašim se ljudi, naučila si me dobro tinjihove riječi prkos Bogu jesu,svaki od njih sebi se klanjasvi su oni, hodajući kumiri.Kako da me razumiju oni,koji tebe spoznali nisu?

IV.

Idem, znam doći ću negdje za života kratkog,dođe svaki od nas koji ne stajemo.Bojim se da poslije tebe ne budeš opet Ti,jer svo moje postojanje obuzela si pohlepno.Ja sam kopno, Prokleto, koje rađa i utočište pruža.Ti si voda, more slano – za neke drugačije ipak dođeš kopno.

USNULA OD ŽIVOTA

Našim su dušama odjekivalizvuci nepoznatog nokturna,dok je lišće padalo bilo je i nas,sa prvim snjegovima izgubih puteve do nje.

I opet sunce nadvlada bjelinusnjegovi pobjegoše u dubine zemlje,no ne brinem se ja,izvriće oni opet, ponosni i hladniji no ikad.

Pod blagoslovima pčelinjih sonatarađa se novo cvijeće,u prkos smrti i krajevima strašnim.

Znam da se i ti negdje budiš,usnula od života -čekaš nove ljetne noći.

KRVAVE ZVIJEZDE

Živio sam uz pjesme gromovagonjen hladnim vjetrovima svijetau prostranstva stranih perivojanekih sasvim novih lica.

Topeći strasti u brojevima bezbrojalutajući od krajnosti do krajnosti,nošen pjesmama uzavrelih vojnikaupoznah tebe, najvećeg od njih.

Lice ti bijaše krvavo,bitke svoje vodiš u jednom dahuoštro se odupireš olujama istokakupajući se u toplim burama svoje duše.

Gledali smo zvijezde na nebu,ne znajući da zvijezde gledaju nas na zemlji.

SONATE VJETROVA

Hodao sam ulicama koje vode ka paklu,nisam se bojao, svikao sam na tuguočaja većeg do života moganije moglo biti, boljeg, jačeg.

Ulicama pustim sudarao sam se

sa numerisanim licima, nekih lijepih dušatražio sam sebe, u svakoj od njihno ničije oči ogledalo mi nisu mogle biti.

Živio sam u pjesmi padajućeg lista,umirao na udaru pahulja od okaljano zemaljsko tlo -hranio se mjesečevim zrakama,koje su dolazile iz nekog boljeg prostora i vremena.

Baš u vremenu kada moja rukanadnese se nad odveć beživotno tijelo mojepuče konop oko vrata,pade u vodu most koji sazdah od snova.

I dalje moji putevi išli su u beskraj, sa njima i jau masama samo neznatna kapšto pada sa neba i k nebu teži opet.

Jedne noći, jer dan ne razaznajem jaugledah njene oči pune očaja,ogledah se u njima pun sjajai upamtih tu vatru, koja me proganja.

Vremenu ne vjerujem ni trena,od Boga Milog varka nam je ono,pa poletih po voće nedozreloi na vrhu stabla, nađoh samo nebo.

Poletih u nebeske visinesav sretan zbog očiju tih,pa možda je sretnem još nekada, jate oči, pune očaja.

Nisam osoba koju voljeti mogu,svikao sam ja na to,Suncu težim, letim nad oblakeletač usamljen, proklet sam vremenom.

Reče mi, nisam osoba koju voljeti mogune vjerujem ljubavi ni trena,Ja je gledam, sav očaran ljepotomi mislim – jadna i ne zna da je voljena.

Sretao sam je nanovo, čestosvaki put, osobu novuno oči iste, ogledalo bićadavalo mi je nova, emotivna otkrića.

Sunce uskoro, prestade da sijanoć mu zar nije bila dovoljna,noćno sunce pronađoh u očima njenim -a sonate vjetrova iz usta puštala je ona.

Svakog juta, mrak me čeka novibudim se, pa sanjam budan -no sada putevi su kratki,svaki vodi do njenog sjajnog kuta.

Šta će biti, Bog to sami znamožda i dalje ostanem ista, ja, fukaraOčaja mi nikad dosta, pohlepan sam tu je stvarDa joj vadim oči, da li ću ikada prestati ja?

LABUD

Labud i kada je ponosanglavu drži pognutunjegove suze videsamo oni kojima je stalo da vide!

Raširila si tek stvorena krilanebu prhkom letiš pod visinea ne sjećaš se draga mojada si i ti na zemlji bila.

Sunce život na zemlji značiali i smrt onome ko mu se približi sam,pazi se, krajevi nas letačauvijek svršavaju na dnu.

PRISTAVI KAFU OVO ĆE BITI DUGA NOĆ

Pristavi kafu, ovo će biti duga noćispratićemo tihim šapatom ipokojim besmislenim uzdahom zvijezde na počinak, mi!

Rekoh li ti da te volim?Ja nisam čovjek koji umije sa riječimani ljudi mi ne idu od ruke -Pristavi kafu, ovo će biti duga noć.

Rekoh li ti da si najljepša,i da tvoje tijelo mirisima krasisve oblike moje mašte u noćimakada dižem ruke od sebe.

Pristavi kafu, ovo će biti duga noć,voljena, jer tu sam i sada te ne puštamdok me ne uništišjer za mene postoji samo kraj od davnijeg početka!

Ja sam lutalica,koja traga za svijetom novim, samo svojimniti sam od vatre,niti od zemlje klete, ja!

Ti si probuđena rosa, šapatima sjećanjakap što pada vječno do tla -pokoja zraka uvehlog Sunca

obasjavaš mi puteve, nesvjesno.

Pristavi kafu, ovo će biti duga noćUzmi i pokoju šuplju da me smiriš,onako kako ti to umiješ -dvosmisleno, ženski najbolje!

OKTOBARSKA

Užeglo bezbojnim venama tekupotoci lažne suhe krvikoja časkom izviruje mrtvo,stare zadahe pušta sramno.

Na licima hladnih tjelesareklame su svijetleće dogorjelesamo ovlaš natpis stojida tu bijaše sreće.

Usrdnim tonovima đavo vučeovce na ražnjeve stida,iskorištavajući njihovu beskrajnu bjelinu.

Nad ponorom prkosno stojipjesnik odveć besretan postao,smije se životom smrti.

ODABRANA

Čuješ li o voljena, te udarce mog srcakako umorno pjevaju melodije odveć odlazeće dušenadajući se, da ćeš možda ti, odabranaprepoznati te riječi usnulog derviša.

Osjetiš li moj dah kako se lijepii vječno ostaje na staklu tog trošnog, vremešnog pendžerau njemu pročitaj svu moju ljubav, neizrečenusvjetovnim neupraljanu.

Ti si moj put, uistinu krvavim stopama bilježim si povratak znanzašto je tvoje kamenje najoštrije?

Molitvom su stijene pukle u prkosnoj Bosni,ja ti velim, puknut će i tvoje od iluzije zamješanepred mojim dahom, koji je najtopliji!

UVIJEK ZADNJI

Koliko je puta savršeno oštralinija žileta koja razdvaja dva svijetakrenula ka mojim rukamabezvrijednim...Toliko je puta i srce moje jače zakucaloza očima smeđim kojih ne vrijedim.

Poželim nekada da sva krv ova prljavaisteče po asfaltima Božijih puteva,tek bih onda dobio mira,od pogleda i prisustva onih „od milja“!

Pročitaj ove stihove,znaj da je svaki krvlju pisan -neka smrde stotinama daleko,kada su sami, vrijedni su nikom!

A ja ispijam svoju zadnju ljutu,i povlačim gorki dim -po hiljaditi put, uvijek zadnji -i kukavički nastavljam lutati po samoćigrada koji davno je umro.

Pa nek mu je 'alal!

USNULA ATMOSFERA

Kraj prozora uvehlo lišćesvjedoči kraju znano postojanje,razasuti listovi neznanih romana,i mala knjiga pjesama.

Usnula atmosfera nikada dišetu samo mirisi obitavaju,pokoja muha u letui zijevanja prastarih djevojaka.

Čudo, to zvono lomismrdljivu tišinu oronule kuće -polet zastaje u mirovanju!

Djeca se smiju, hihoćugrijehe ne znaju jadna,toplina stolice, odveć isparila!

DOLINE

Pred očima umornih pastiravaljaju se trave nepoznatih dolinazvijezde utihnuše na nebu, bašu daljini tiho svira pjesma planina!

Kao valovi pjene na slanome moruniz doline prosula se stada ovacapa ih vjetar klati tamo-amo,to je mala simfonija boja.

Zrele jabuke opasno se klatena polumrtvim granima tog stabla,kao da govore, tu smo – svjedočimo!

Vrijeme para živi potočić,huči i buči priče iz davnina, i nestajeu njedrima, dalekih dolina!

BUDI DOBAR PAZI SE KRIVINA

Pogledaj te zvijezde kako prštenad našim glavama kraseći misaokoja zaokuplja naše postojanjei poljubac koji traje, besmrtno!

Zar su usne potrebne, da se ljubi svim žaromZar su oči potrebne, da srce vidi ono što voli?U tišini, tijelo osjeti drhtaj tvog zaljubljenog daha,i svaka riječ, bespotrebno ruši sklad trenutka!

Stisni svojim tankim prstima moje čiste dlanovesilinom stiska reci mi ljubav,ostani tu uz mene, ne puštaj me da letim u daljinetamo sunce ubija one, koji lete visoko sami!

A čak i ako se usudim uteći od sebe samog,znaj da je to smisleni iskonski let nas letača,pokušaj biti moj vjetar u krilima,i tihno šapni: Budi dobar, pazi se krivina!

DIM

Sjajnim zvijezdama obasjana ova je misaoblagoslovljena šapatom umirućeg vjetra,pod usnulim nebom tajanstvenih visinačeka na smisao, no beznađe je to!

Dozivao sam te želeći tvoje prisustvo,no ti se nisi odazvala,umirućem vojniku ovog života – rata,sukoba koji vriju u unutrašnjosti mene!

Pođe gorki dim iz usta mojihput vjetra starog, sadno ipak smrdljiv on odudaraše od ostalih!

Neka ide, i neka pjevaslušaće neko mirise zar, ove noćii za hiljade godina, smrad znam da neće proći!

ČUJEŠ LI SMRT?

Čuješ li ove pahulje sudbonosnog snegakako padaju preko moje duše,čineći me knezom moga bićahaldnijeg od bezemotivnog lica?

Čuješ li ovaj san kako hara njivama -gdeno nekada beše lepog bilja.Sada samo korov niče, gde beše život.Grobljem arlauču neke nepoznate ptice.

Usmrti me bar konačnom tačkom,završi rečenicu mog bednog života.Ja sam samo posmatrač, tu.

Zaželi želju, nemoj da se sećaš mene -Sećanje je gadna stvar,kada počne, ne svršava on sam!

POGLEDAJ

Pogledaj te kapi kiše kako nestvarnopaduju, po našim glavama nesretno, život ima ime našjedno bez drugog nije bašono što smo željeli!

Tvoje usne mame moje osjećajemuške,

tvoje usne uzdisaje moje moleali ponos, velika je stvarkoliko god da voli,muškarcu to je svakom kraj!

Prolazim ulicama našimgdje nestaju sve uspomene,tu počinje stvarnost surovasurova, kao šapat vrelog dahana koži voljenog.

Pogledaj te kapi kiše kako nestvarnopaduju, po našim glavama nesretno, život ima ime našjedno bez drugog nije bašono što smo željeli!

GENERACIJO

Generacijo, gdje nestaju snovizašto osmjeh i nada su umrli,Generacijo, gdje nestasmo miBiseri bijeli – sada smopo svijetu rasuti.

I tužno je drvo, u parkovima sivimgdje nema nas i smjehova silnihČemu vrijede ploče,kada pjevaju nikom,da ih slušamo, znali smo najslađe!

Bježanja iz škole,i kuka masnih strah,zamjenili su krediti i pokoji životni krah!

Neki padoše pokošeni idealima krivim,neke je strah pogleda u oči,Generacijo, da li će ono vrijeme ponovo doći?

Gledam, u parku nova djeca novu travu puše, i to im se čini cool -sjetih se, nestali smo mi -umro je i stari, rock'n'roll!

HLADAN NA ODRU

Iskreno te molimzarobi moje poljupce u tmini svojih želja,u vječnosti satkanoj prstima starice!

Listaj me, budi moj čitaocpomno osmotri svaki dio moje nagostipred savršenim bićemtvoje drskosti!

Unesi nove zaplete u monotonu radnju mog životabudi moj početak i,dopusti mi vrijedan svršetak!

Dok na odru hladan stojim savpropusti svoje prste starice kroz moju kosui uputi bar jedan poljubac, umjetničkionako na svoj način.

TIŠINA

Voljena, kako me duša ove noći bolikada vidim tvoje tanke prste,kako previru po tankim žicama -kaveza nametnutog nam morala!

Utihni svoje srce bar na čas,čuj kako moj um mašta o onom perfektnom mjestuo zlatnim poljima,i samo našem bistrom potoku!

Kada ih opije crno vino,ti se iskradi na terasu dvorca sazdanog od tuge -

čućeš kako moje pjesme odzvanjajubezvremenim mahalama naše kasabe!

Pogledaj u nebo, jer svake noći moje su očiuprte ka Gore,moleći za tvoje dobro, vječnu ljubav i naše malo ja!

DIVLJI LEPTIR

Ja sam samo žica na starom instrumentu života,ti si vješti muzičar, koji svojim tankim prstimaotkucava note mog života!

Vapaji moji su muzika za vaše uši,jecaji moji odjekuju ovim kamenim teatromkojeg zovemo tijelom!

Utihni dašak svoj,čuješ li divljeg leptira kako izgara od strasti u punom letu?

Kad bih bio samo lijepa šara na njegovom tijelu,pa da me ponese u daljine svojeneistražene ispunjenosti!

SIBRISKE NOĆI

Osetiš li kako te moja strast greje u ovim hladnimsibirskim noćima,iako sam daleko, moja svaka pesma peva tvoju gracioznu veličinu, o prekrasna!

Čemu vredi umetnost,čemu svako nadanje i volja -ukoliko su tvoje geste hladne,kao ove sibirske noći, čemu?

I kada ti sve lude glave kažu,zaboravi ga, on je mrtav -ti stegni šal svoj, odveć pocepan,i znaj da tamo negde, zvezde sijaju za nas!

Veruj u ljubav bića dva,koja Hristom načini Hrista -koja Muhameda načini Muhamedom,koja mene učini nama, o prekrasna!

HRAMSKA IKONA

Tvome oku taj hram bijaše malino istinska veličina obuhvatala je - prostranstvapred ikonom sjetno stoji stara baka Anđasvijeća njenog života već blago vodu dodiruje plamenom!

Vjetar mrsi kose starog popazlatan križ pokore lagano mu se klati o vratuočima grebe po savjesti ljudi,očigledan svemu sad je kraj!

Križevi povaljeni u bešiku sutona,gledaju Sunce na zalasku novom,u daljini odjekuje zvono,na kojem prašina stoji odavno!

PLANINSKA

Čujem udarce oštre sjekire kako udaraju u stoljetno drvomiris jabuke netom pale na rosnu travuobuzima moje tijelo, čisti ga bistrinom ovog planinskog potokakoji stoljećima muzikom uzvišenosti prati pjev šumskih ptica!

Oštar planinski zrak!

UMIRUĆEM KONJU

Umirućem konju odaj počast velikusuzdržanim pogledom punim tuge

na ponositu grimasu koja nosila je naszaustavi jauk i gle čuda -to njegova kopita odjekuju svijetom snova!

Čujem mu grivu kako udara o leđa rosnadok trči poljanama Glamočkoga polja,zvuk konjskog pjeva u krduodbija se od kamen stoljetni i čini novu sasvim novu rapsodiju snova!

U-IN-IM

Kao hladan tuš tvoje oči sapiru moje postojanjeutihni svoje okrutno srce i čuj - to drhti moje biće svo baš kao list japanske trešnje na umornoj zemlji,lagano i bezbrižno, neznano i umorno!

Puhni der vjetre, o silnigdjeno zrak je ustajao odveć, u grobnici moje svijestiMjeseče, prijatelju opijeni morima vinazapali još jednu zvijezdu da svijetli mi pute moje male pasije, molim te!

U ušima odjekuje zvuk trešnje,koja puca pod zubima gladne djevojčicei nanovo se ponavlja isti ambijent,u očima umornim, sve je isto i planina i leteći komet!

VEO OD SVILE

Puhni der u ovaj dlan,prospi stoljetnu prašinu po zemlji gdje joj je i mjestoobgrli moju ruku svojim vještim prstima,povedi me u beskrajna prostranstva sreće i zaljubljenosti tamo gdje je početak kojem se kraja ne nazire!

Šta je prosijaku jedan osmjeh pun života -hljeb mu u ruke gladne daj -moje je tijelo prosijak, dah je tvoj - meni hljeb nahrani me!

Užarene strasti griju naše tijelo zaljubničkim poletom,hiljadama daleko sada je pogledom malo -zvijezdu sam skinuo, pomiriši je - njen sjaj je tvom imenu suđenpogledaj me, još samo jednom!

Pod velom od svile kriješ moju sreću i tugu,pitam se, licem tvojim koje emocije se krećukada moja nespretna ličnost, pred pogledom crnih očiju tvojihpoklekne u muškoj potpunosti...

NOVI POČETAK ZA PROVJEREN KRAJ

Ti si samo odumrla koža poljskog snau kojem drhti dah prastarih vremena,nekoć poljanama tim igrala se djeva mlada,no sada tek pokoji maslačak uz zvuk zahrđale vjetrenjaćepokazuje bezvremenu sliku realnosti!

Krvavo ispucalim usnama ljubiš ruke hladnog muškarca,u mrtvom tijelu duša mu gori najvećim žarom,ljubomora kola njegovim venama mjesto krvi -žedan je pažnje i ljubavi, no to je ipak samo pozdrav!

Gledao te je bolesno-zdravim očima,išla si prašnjavom stazom putem Sunca, tamo gdje sve počinje i zalazi -uz pokoju kap znoja i pogledom uprtim u obzor, biće tumuškarac, vrsta koja izumire – da čeka i u čekanju nestaje!

APOKALIPSA NA REALAN NAČIN

U tišini čujem pjesmu promuklih slavujakroz tamu vjetar obarakrošnje.

Smrad prljave rijekeobuzima čistoću mojih pluća,zvuk ribljeg letau sumraku ovom poji srećomneka iskasapljenamrtva tijela.

Konjanik crni jaše na povjetarcuU svoj silini umire mu cilj -na maču od tuge i bijesa istkanom,nosi glave onih što su glave imali.

MUZEJ ZALEĐENIH POGLEDA

U muzeju zaleđenih pogledaizlažem slike svoje stvarnostiu sredini Hrama stojimoh sretan li sam,prošlost kad posložim!

U trenutku veselog očajaKada samo jedna kap znojaGovori – Tu si, na svijetu si joščujem korake slučajnog posjetioca,oči mu se sjaje kao crni broš.

Ah ne, umjetnost je ipak mrtvato je samo čistaćica prošlosti -sa istančanim ukusom za prašnjavo.

TRENUTAK

Istkan ukusnim šumom, istočnog vjetrakoji nosi mirise, i sjećanja te mračne istanbulske noći,na prozoru s kojeg sežu pogledi u budućnost,vidim tebe, i naše malo Ja!

Tamo negdje na zapadu,gdje povija se pšenica na povjetarcu nekog neznanog istoka,gdje veselo lelujaju valovi samo našeg potoka,neokaljanog ljudskim težnjama,čistog, nadasve pitkog -

vidim sebe, naše malo Ja, i tebe ljubavi mojapod Suncem umirućim, samo nas i naše snove!

NOKTURNO ZA KRAJ BEZ POČETKA

Čemu svaki ovaj stih, u kišnoj noćikada ti nisi ovdje da krasiš misao mog postojanja,da mi tvoj vreli dah grije vrat, i govori mi -život ide dalje!?

Čemu vrijedi ovaj život, pun patnje i usamljenih buđenjačemu smrt, kada mrtav hodamčemu san, kada ja i budan sanjam o tebi?

Jednog dana prolazit ćeš ulicom, - starica očiju djevojačkihpogled će ti biti uprt u prosijaka starog, ispružene ruke- on i tada molit će za ljubav,njegovo je srce dvorac prazan, u kojem ćeš uvijek imati dom!

DOLAZIO SAM TI

Dolazio sam ti,u vakat kad bi fenjerdžija zapalio mahalutankim svjetlom,bijah tvoja iskrica vječnog žara,a ti moja voda što brijege valja!

A u jutra kad mujezin s drvene munaredan najavi, vraćah se basamacima kući svojojda mahala ne znade, čiju ljubav sebidjevo ti uze!

ZAGRLJAJ BESMRTNI

Ne dozivaj dan, oh ti djevojko koja živiš u snu momeneka prokletnik nikada ne svane,voljena, fikcijo!

Neka ova uljanica gori vječnost cijelu,uz zvuke starogradske neka se naša tijela stope,pogledajmo vina čaši kraj,i živimo u zagrljaju, besmrtnispašeni od prolaznosti!

Tvoj poljubac je milovanje ranjenogtijela moga,jedino tvoje ruke obgrliše moju dušu sasvim,tvoja umiljatost, veća je od Kosmosa,

vječnost je dah, spram ljubavi moje!

Ipak, novi dan je svanuoi nove rane otvaraju svoja vrata -vjetre nosi krv moju, po novim glavama,svaki stih moj, vena do srca polumrtvog je!

OTROV

U ovoj čaši otrov je bezazlenvoda možeš reći,Ja sam čaša, a sudba je otrov- ne diraj me, dobro nećeš naći!

Bježi, ti si predivno stvorenjeneka tvoja duša ne bude označena mojim imenom,Bježi, spas pronađi u sebi, samoćispas pripada tebi,vrijeme će naše valjda jednom doći!

O TEMPORA

Od nesavršenosti ovog svijetadobijam žuljeve, na koži čovjeka koji sebe ne nalazina oba svijeta, curi prozračna krvduginih boja.

Hodajući gradom sivila i žurbepolahko opažaš propuštene trenutke,prkoseći vremenu, vrijeme te mučii čini te najgorim kodom gena Adamovih!

Poneki pozdrav uzme ti pogled, oh to je čovjekkoji čovjekom se ne zove -ne dižući pogleda nastavlja put kruga,i opet nanovo, umjetnost to je!

AMER JAGANJAC

Bosanski umjetnik rođen u Zenici. Bavi se pisanjem i slikarstvom, radio je i kao novinar na Radio Zenici. Djela su mu objavljivana u više zajedničkih zbirki pjesama, umjetničkim časopisima i biltenima. Ovo je njegova prva online objavljena knjiga. Živi u Holandiji.

NASLOV: IGRA SUNCA NAD OBLACIMAAUTOR: AMER JAGANJACSLIKA SA NASLOVNICE: D.J. ''ISTANBUL''AUTORSKA PRAVA: ZASTICENA

...Posveceno Njoj...