Upload
others
View
1
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
Ines Grbus
INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK KONKURENTNOSTI NACIONALNE EKONOMIJE
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, 2013
SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET
INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK KONKURENTNOSTI NACIONALNE EKONOMIJE
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Poslovno okruženje Mentor: Doc.dr.sc. Dunja Škalamera-Alilović Student: Ines Grbus
Studijski smjer: Poduzetništvo JMBAG: 0081116375
Rijeka, rujan 2013
SADRŽAJ
1. UVOD .................................................................................................................................... 2
2. TEMELJNE ODREDNICE SUVREMENE EKONOMIJE ............................................ 5
2.1. Pojmovno određenje i osnovna obilježja Nove ekonomije ............................................. 5
2.2. Razvoj Nove ekonomije pod utjecajem globalizacije i tehničko tehnološkog
razvoja..............................................................................................................................8
3. INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK RAZVOJA SUVREMENE
EKONOMIJE ..................................................................................................................... 11
3.1. Pojam i osnovna obilježja intelektualnog kapitala ........................................................ 11
3.2. Vrednovanje i mjerenje intelektualnog kapitala............................................................15
3.3. Mogućnost upravljanja intelektualnim kapitalom..........................................................17
4. USPOREDBA DOPRINOSA INTELEKTUALNOG KAPITALA
KONKURENTNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE I ZEMALJA EUROPSKE UNIJE
.................................................................................................................................................. 21
4.1. Sektorska struktura proizvodnje u Republici Hrvatskoj i zemljama Europske
Unije ............................................................................................................................. 21
4.1.1. Kretanja u sektorskoj strukturi hrvatskog gospodarstva od 2002.-2010.
godine......................................................................................................................22
4.1.2. Usporedba sektorske proizvodnje Republike Hrvatske i EU..................................26
4.1.3. Značaj industrije za gospodarski razvitak...............................................................30
4.1.4. Razvoj industrije u Hrvatskoj i EU ........................................................................ 32
4.2. Ocjena i usporedba znanstveno-tehnološkog kapaciteta u Republici Hrvatskoj i
zemljama Europske unije ............................................................................................. 35
4.2.1. Razvoj znanstveno-tehnologijskog sektora u Hrvatskoj.. ...................................... 36
4.2.2. Razvijenost ICT sektora u Hrvatskoj......................................................................37
4.2.3. Kretanja u znanstveno-tehnološkom sektoru Europske unije.................................40
4.3. Ocjena razine obrazovanosti zaposlenih u Republici Hrvatskoj i zemljama
Europske unije..............................................................................................................46
4.3.1.Pokazatelji izdvajanja za obrazovanje zaposlenih u Republici Hrvatskoj...............47
4.3.2. Analiza obrazovanja radne snage Republike Hrvatske i odabranih zemalja
Europske unije........................................................................................................49
4.4. Ocjena suradnje poslovnog i obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj i
zemljama Europske unije..............................................................................................51
4.4.1. Suradnja znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj i Europskoj uniji...........................52
4.4.2. Poticaji i prepreke za suradnju gospodarstva i znanosti........................................54
5. PRIJEDLOG MJERA ZA POVEĆANJE KONKURENTNOSTI RVATSKE
EKONOMIJE TEMELJEM INTELEKTUALNOG KAPITALA................................57
5.1. Povećanje državnih ulaganja u obrazovanje, znanost, istraživanje i ICT ..................... 57
5.2. Prilagodba obrazovnih sustava razvoju znanja i ještina potrebnih u budućnosti..........59
5.3. Unapređenje visokog obrazovanja.................................................................................61
5.4. Sprečavanje odljeva mozgova ....................................................................................... 62
5.5. Povećanje uključenosti odraslih u programe dodatnog obrazovanja ............................ 62
6. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................64
LITERATURA ....................................................................................................................... 68
POPIS TABLICA ................................................................................................................... 74
POPIS GRAFIKONA ............................................................................................................ 76
POPIS SHEMA ...................................................................................................................... 77
2
1. UVOD
Globalizirano tržište stavlja na kušnju i najkonkurentnija gospodarstva. U uvjetima nesigurne
i nepredvidive situacije, ključ uspjeha je u sposobnosti prilagodbe. Zato se i javlja uloga
znanja i intelektualnog kapitala kada se govori o napretku. Premda hrvatsko gospodarstvo jača
svijest o važnosti intelektualnog kapitala, još uvijek nije dovoljno upoznato s tom tematikom.
Hrvatska se ulaskom u Eurosku uniju nalazi pred izazovima prilagodbe globalnom tržištu.
Stoga je bitno ojačati položaj domaćeg tržišta u iznimno konkurentskim uvjetima, gdje se u
središte pozornosti stavlja intelektualni kapital. Trenutni problemi s kojima se Hrvatska
susreće je pitanje nezaposlenosti, nekvalitetne radne snage dijelom uzrokovane neadekvatnim
pristupom i politikama, dok je drugi razlog neuspjeha u nerazumijevanju suvremene
ekonomije, bazirane na znanju.
Glavni cilj ovog diplomskog rada je istražiti problematiku intelektualnog kapitala, i to
prvenstveno kroz kontekst njegove važnosti i doprinosa povećanju hrvatske konkurentnosti.
Intelektualnom kapitalu treba se pristupiti kao ključnom čimbeniku konkurentnosti Hrvatske
na europskom tržištu rada, uzimajući u obzir nedavno priključenje Europskoj uniji.
Konkurentnost suvremenih gospodarstava ovisi i o konkurentnosti obrazovnog sustava. Ono
je postalo važan čimbenik stvaranja i usavršavanja intelektualnog kapitala, koji je pak temelj
uspješnosti svakog suvremenog gospodarstva.
Uz takve problematike vezano za intelektualni kapital, postavljen je sljedeći problem
istraživanja:
• za društvo utemeljeno na znanju i bolju konkurentnost na europskom tržištu,
Hrvatska nedovoljno ulaže u obrazovanje, usavršavanje individualnih vještina zaposlenika i
time direktno utječe na nedovoljan daljni razvoj,
• izuzetno nizak postotak izdvajanja za istraživanje i razvoj dovodi do zaostajanja u
tehnološkom sektoru i inovacijama, što ostavlja negativne rezultate za okolinu, kao smanjenje
blagostanja i radnih mjesta,
• neadekvatni obrazovni sustav ne prati potrebe gospodarstva i tržišta rada, čime utječe
na nedovoljnu suradnju znanosti i gospodarstva. Nedovoljno kvalitetno obrazovanje, počevši
od primarnog, stvara nedovoljno kvalitetne radne navike i vještine radnika. Visoko
obrazovanje treba stvarati stručnjake na svim područjima djelovanja i stoga je potrebno i da
obrazovanje kvalitetno prati i usavršava proces stvaranja znanja,
3
• uz nedovoljna ulaganja u obrazovanje, najveći problem hrvatskog gospodarstva je
nepoznavanje vlastitih resursa i neinformiranost o njihovoj ulozi za razvoj. Upravo to je i
glavni razlog odlaska velikog broja visokoobrazovanih mladih ljudi u inozemstvo.
Uz takve navedene probleme istraživanja, definiran je i predmet istraživanja: istražiti koliko
iznose ulaganja Hrvatske u obrazovanje, znanje, usavršavanje pojedinaca, analizirati kroz
usporedbu s drugim zemljama članicama EU, te u kojoj mjeri je tehnološki razvoj bitan za
napredak zemlje i izlazak iz zaostalosti.
Uz navedenu problematiku i probleme istraživanja, postavljene su i temeljne znanstvene
hipoteze:
• intelektualni kapital, kao temelj uspješnosti suvremenih gospodarstava, nije adekvatno
vrednovan niti potican njegov rast i razvoj, za razliku od ostalih zemalja članica EU,
• kao nova članica Europske unij, za bolje pripreme za ulazak na europsko tržište,
hrvatsko tržište rada mora promijeniti odnos prema znanju te uvesti koncept intelektualnog
kapitala kroz njegovu primjenu, vrednovanje i poticanje u svrhu povećanja konkurentnosti na
europskom tržištu.
Brojni su argumenti koji podupiru postavljene hipoteze, a neke od najvažnijih su:
• spoznaja o važnosti intelektualnog kapitala nužna je u nastojanju rasta i razvoja, ne
samo neke države, već i poduzeća ili organizacije,
• znanje je postalo najvažnija karika uspješnosti i samo ulaganje u usavršavanje i
napredovanje može učiniti neko gospodarstvo ili poslovanje konkurentnijim i uspješnijim na
svim razinama poslovanja,
• zaposlenici su postali najvažnija imovina u svakom poduzeću, ljudski potencijal i
njegovo znanje su moć svakog poduzeća.
U svrhu pisanja diplomskog rada, upotrijebljene su sljedeće znanstvene metode istraživanja:
induktivna metoda, metoda deskripcije, kompilacije, komparativna, statistička i povijesna
metoda.
S obzirom na naveden problem istraživanja, kao i ciljeve, predmet, svrhu i hipoteze, tematika
ovog djela podijeljena je na 6 poglavlja.
U prvom dijelu, UVODU, formuliran je problem i predmet istraživanja, postavljene su
znanstvene hipoteze, navedene su znanstvene metode koje su korištene pri istraživanju te
obrazložena struktura djela.
U drugom dijelu s naslovom TEMELJNE ODREDNICE SUVREMENE EKONOMIJE
sažeto su obrađene 2 tematske jedinice: Povijesno određenje i osnovna obilježja Nove
4
ekonomije te Razvoj Nove ekonomije pod utjecajem globalizacije i tehničko-tehnološkog
razvoja. Tim se temama uvodi u općenite definicije i povijest razvoja nove ere ekonomije.
U trećem dijelu, koji ima naslov INTELEKTUALNI KAPITAL KAO OSNOVNI
ČIMBENIK RAZVOJA SUVREMENE EKONOMIJE, obrađeni su sljedeći podnaslovi:
Pojam i obilježja intelektualnog kapitala, Vrednovanje i mjerenje intelektualnog kapitala,
Mogućnost upravljanja intelektualnim kapitalom. U tom se dijelo obrađuju najvažnije
činjenice o obilježjima intelektualnog kapitala, načini na kako se on mjeri i vrednuje.
Posebna pažnja posvećena je četvrtom dijelu s naslovom USPOREDBA DOPRINOSA
INTELEKTUALNOG KAPITALA KONKURENTNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE I
ZEMALJA EU. To je učinjeno da bi se potpuno i argumentirano moglo obraditi i prezentirati:
Sektorska strukura proizvodnje u Hrvatskoj i zemljama EU, Ocjena i usporedba znanstveno-
tehnološkog kapaciteta u Republici Hrvatskoj i zemljama EU, Ocjena razine obrazovanja
zaposlenih u Republici Hrvatskoj i zemljama EU. Hrvatska je uspoređena sa ostalim
zemljama članicama na navedenim područjima i rezultati su prezentirani.
PRIJEDLOG MJERA ZA POVEĆANJE KONKURENTNOSTI HRVATSKE EKONOMIJE
TEMELJEM INTELEKTUALNOG KAPITALA naslov je petog dijela, gdje su navedeni neki
od aktualnih problema s kojima se bori hrvatsko gospodarstvo i mjere za povećanje
konkurentnosti putem intelektualnog kapitala.
Šesti dio je ZAKLJUČAK koji donosi sažet prikaz svega rečenoga i dokazanoga.
Na samom kraju rada nalazi se literatura sa svim korištenim knjigama, časopisima i člancima,
popis tablica, grafikona i shema ukomponirane u radu.
5
2. TEMELJNE ODREDNICE SUVREMENE EKONOMIJE
Informacijsko doba i sve brži znanstveno-tehnološki napredak donijeli su sa sobom velike
promjene i tvrdnja da je suvremena ekonomija zasnovana na znanju, a ne na tradicionalnim
resursima postaje sve uvjerljivija. U takvoj ekonomiji ključnu ulogu preuzima informacijsko i
znanstveno društvo koja mogu stvarati takva znanja, a radništvo i fizički rad postaju manje
bitni.
U sljedećim potpoglavljima će biti objašnjeni neki od osnovnih pojmova i obilježja Nove
ekonomije, njen nastanak i razvoj kroz povijest, kako bi se upoznalo sa teorijskim dijelom i
uvodom u intelektualni kapital, te kako bi se dopridonijelo odgovoru na pitanje o bitnosti
znanja za rast i razvoj svake nacionalne ekonomije.
2.1. Pojmovno određenje i osnovna obilježja Nove ekonomije
Novom ekonomijom željela su se uvesti suvremena stajališta ekonomskog promišljanja
potpuno suprotna dotadašnjim teorijama ponude. Ostvarivanje pune zaposlenosti i povećanja
proizvodnje bilo je lako kroz upravljanja potražnjom, no kada su se 70-ih godina prošlog
stoljeća pojavili problemi visoke nezaposlenosti i inflacije, ekonomisti su se počeli okretati
teoriji ekonomske ponude, gdje su naglašavali značaj smanjivanja poreznih stopa za
pojedince, rast plaća i veću motiviranost radnika te poticanje investicija. Ipak, ovaj model nije
dao očekivane rezultate upravo zbog stajališta pristaše ekonomike ponude koji su se zasnivali
na klasičnim faktorima proizvodnje, radu i kapitalu. To je bila industrijska era ekonomije,
kada je bilo važno proizvesti što veće količine, fizičko postojanje i lokacijska udaljenost bili
su iznimno važni, jednako kao i racionalizacija u potrošnji energije. U takvoj ekonomiji
posjedovanje imovine značilo je više nego bilo što drugo. Važan je bio velik broj radnika u
tvornicama, s ciljevima kako jeftinije ili brže nešto napraviti ili sastaviti uz pomoć ljudskih
ruku, i to od fizičkih materijala, kao čelik ili drvo (Kolaković, 2003, str.926).
Na početku 20. stoljeća pojavila su se nova shvaćanja ekonomije vezana uz pojavu električne
energije, telefona, željeznica i automobila, što je promijenilo dotadašnji život i način
funkcioniranja ekonomije. Današnji faktori proizvodnje su znanje, tehnološke inovacije,
obrazovanje i sposobnost. Na tim postavkama razvijena su i nova promišljanja u ekonomiji, a
ekonomisti okupljeni oko navedenih stavova nazivali su taj pravac Nova ekonomija (eng. New
Economy) i Nova teorija rasta (eng. New Growth Teory), pod kojim podrazumijevaju globalnu
6
dinamičku ekonomiju zasnovanu na poduzetništvu, znanju i digitalnoj ekonomiji (Škuflić i
Vlahinić-Dizdarević, 2003, str.461.)
Poduzeća u staroj ekonomiji bila su ovisna o materijalnoj imovini, dok je današnja, globalna i
informacijska ekonomija, ovisna o nematerijalnoj, o znanju i informaciji.
Znanje je postalo vrednije nego ikad prije u povijesti. Teoretičari Nove ekonomije1 smatraju
da se se dogodile velike promjene. Pravila ponašanja u novoj ekonomiji ne formiraju se više
prema zakonima količine, više nije bitna dostupnost kapitala, već dostupnost informacija.
Najvažnija imovina je intelektualna imovina koja nema fizičko svojstvo. Ljudski mozak, a ne
ruke, postao je najvažniji element za rast i razvitak poduzeća, te sposobni zaposlenici koji
razvijaju nove ideje, stvaraju vrijednost i inoviraju poslovanje poduzeća. Fizička prisutnost
prestaje biti važna, nastaje jedinstvena globalna ekonomija, gdje svi mogu prodavati svima na
planeti, ali istovremeno od njih i kupovati. Pitanje danas više nije što neko poduzeće
posjeduje, već ono što zna i može učiniti. Poslovanje poduzeća postalo je sve više znanjem-
intenzivno, a sve manje kapitalno-intenzivno ( Kolaković, 2003, str.927).
Stoga nije teško zaključiti kako država ima veliku ulogu u poticanju rasta konkurentnosti
poduzeća. To nije samo vođenje privrede i države, već poticanje državnih investicija
ponajprije u znanost, tehnologiju, obrazovanje i u vještine ljudi.
Nova ekonomija pokušava odgovoriti na izazove današnjice, a to je kako upravljati zemljom i
voditi je u uvjetima kontinuiranih tehnoloških promjena i inovacija.
Ne postoji jedinstvena definicija Nove ekonomije, a ono što je zajedničko svim pokušajima
definiranje tog pojma jest ekonomski rast i intenzivno uključivanje informatičke i
komunikacijske tehnologije (ICT sektora) u sva područja ekonomije i društva, što uzrokuje
promjene na strani ponude i potražnje. Nova ekonomija je zasnovana na znanju i na idejama o
tome gdje je ključ poboljšanja životnog standarda i stvaranja novih radnih mjesta, u mjeri u
kojoj se inovativne ideje i tehnološke promjene uključuju u proizvode, usluge i proizvodne
procese (Atkinson, 2001, str.2).
Problem Nove ekonomije može se promatrati na mikro i makro razini.
Na mikro razini pod pojmom Nove ekonomije podrazumijevaju se nova promišljanja u
vođenju poduzeća, uključivanje novih tehnologija, efikasno i dinamičko tržište kapitala,
dinamična ekonomija i poduzetništvo, rastuća konkurentnost i veća fleksibilnost tržišta rada.
1 Najpoznatija imena koja se vezuju za Novu ekonomiju su Paul Romer, Richard Nelson, Rob Shapiro, Robert Gordon.
7
Promjene se promatraju u smislu obučenosti radne snage, koja mora biti spremna prihvatiti
suvremenu tehnologiju (Škuflić i Vlahinić-Dizdarević, 2003, str.463).
Termin Nova ekonomija uključuje poglede na sektore jedne nacionalne ekonomije koji se
intenzivno koriste inovacijama i novim tehnologijama, primjenjuje se na industrije čija
ukupna proizvodnja, distribucija, pružanje usluga i konačno uspjeh znatno ovise o
kompjuterima i telekomunikacijama te internetu. Rezultati tog novog načina djelovanja i
promišljanja mikrosubjekata prema Atkinsonu (2002, str.4.) ogledaju se o sljedećem:
1. nove industrije u području trgovine i e-trgovine postaju sve značajnije u udjelu
nacionalne proizvodnje;
2. mnoge industrije i poduzeća, čak i „tradicionalne proizvodnje“, nastoje se koristiti
naprednim tehnologijama;
3. statički pojam komparativnih prednosti, koji se zasnivao na raspoloživosti resursa,
na prometnim putovima i na blizini tržišta potrošača i nižim troškovima
proizvodnje, gubi značaj;
4. ekonomski će uspjeh sve više biti determiniran sposobnošću poduzeća za efikasnu
implemantaciju sve brojnijih tehnoloških inovacija i razvijanja poduzetničkih
vještina;
5. najznačajniji faktor uspjeha postaje obrazovana radna snaga.
Na makro razini podrazumijva se duboka transformacija cjelokupne industrijske proizvodnje
koja se događa samo jednom u stoljeću, a time i cjelokupne ekonomije. Ta bi promjena bila
jednaka pojavi i razvitku prerađivačke proizvodnje sa kraja 19. st. ili masovne proizvodnje i
pojave nacionalnih korporacija nakon 2. svjetskog rata. Svaka od tih promjena nosila je sa
sobom smanjenje jednog dijela privrede i rast drugog, promjene u obavljanju posla u
organizaciji poduzeća, u obrazovnom sustavu, u ulozi države u promicanju ekonomije rasta i
socijalne pravde, načinu življenja i u konceptu obitelji, ali svima je zajedničko poboljšanje
standarda nacije (Atkinson i Gottlieb, 2001, str.19).
Atkinson smatra da se rast ekonomije ne može tražiti u postojećoj proizvodnji, sa postojećim
tehnikama i procesima, već u novim proizvodima dobivenim tehnologijama temeljenim na
inovacijama. Država bi također svoje djelovanje morala fokusirati na jačanje infrastrukture
koja će poticati inovacije, na investicije u obrazovanje radne snage, poboljšanje životnog
standarda, na kvalitetu posla, a ne njegovu kvantitetu.
8
Nova ekonomija sadrži u sebi duboke promjene ne samo u ekonomiji, već i u društvu, a ono
što ona donosi je rast životnog standarda cijele nacije.
2.2. Razvoj Nove ekonomije pod utjecajem globalizacije i tehničko-tehnološkog razvoja
Nova ekonomija stavlja u prvi plan znanje kao osnovni resurs, što ubrzo postaje glavni alat
uspješnosti na globalnom tržištu. Da bi se to dostiglo, neizbježno je koristiti i širiti znanje,
inovacije, ideje i kreativnost.
Bez globalizacije nema ni ekonomije znanja, a skoro da i ne postoji ni jedan segment
poslovanja koji se nije promijenio dolaskom globalizacije. Promjene se tiču novina u
proizvodnji, pristupu kupcima, u reklamiranju, ali i pristupu osposobljavanja radnika,
usavršavanja, stavu koje poduzeće ima prema novim idejama. Globalizacija se može definirati
kao koncept koji odražava promjenu u suvremenom svijetu, od izolacije do međuovisne
interakcije između društava. U ekonomskom smislu, globalizacija je proces pretvaranja
relativno odvojene ili izolirane nacionalne ekonomije u integriranu svjetsku ekonomiju
(Šporer, 2004, str.41).
Jedan od bitnih trendova globalizacije je promjena u produktivnosti poduzeća. Napretkom
tehnologije postiže se i poboljšava produktivnost unutar poduzeća, a samim time dolazi i do
promjena u cjelokupnom gospodarstvu. Nova ekonomija proizvodi više s manjim utroškom
vremena i kapitala.
Tvrtkama postaje glavni prioritet globalna borba proizvodima i uslugama. Kupac ne samo da
traži proizvod koji će zadovoljiti njegove osnovne potrebe, već mu ponuditi svojevrstan
doživljaj. Konkurentske prednosti su izrazito promjenjive. Ono što se jučer prodavalo, možda
neće i sutra. Neprestano motrenje konkurencije je neophodan korak na putu do uspjeha jer se
lista konkurenata nadopunjuje i mijenja. Dok jedni postaju rivali, drugi ujedinjuju snage kako
bi stvorili maksimalnu dobit i stvorili prepoznatljivo ime. Ekonomija znanja donosi različit
odnos uloženog rada, truda i cijene proizvoda. Tijekom industrijalizacije bilo je lako odrediti
cijenu na osnovi uložene radne snage i vremena. Nova ekonomija mijenja taj zakon, te cijena
proizvoda ovisi i o faktorima kao ugled proizvođača, pakiranje proizvoda. Ekonomija znanja
zahtjeva dobro osmišljeno vodstvo. Vođa nije samo šef, on je uzor i misaoni prevodilac.
Vodstvo u novoj ekonomiji dolazi u oblicima kakve nije navikao vidjeti radnik iz doba
industrijalizma. Vođa na jednom projektu može biti tek sudionik na drugom, ovisno o
9
sposobnostima i idejama pojedinaca. Misaono vodstvo se može shvatiti kao ostvarivanje
privremenog monopola na temelju ideja i informacija (Edvinsson, 2002, str. 52).
Prema Sundać i Švast (2009, str.9), ekonomski razvoj je oduvijek bio determiniran
znanstveno tehnološkim razvojem. Tijekom povijesnog razvoja ljudskog društva, mijenjala se
i uloga znanosti, ali i uloga čovjeka kao glavnog pokretača promjena. Za vrijeme prve
znanstveno-tehničke revolucije (industrijske), čovjek-radnik je bio glavni pokretač promjena,
a za proizvodnju je bilo važno iskustvo. Uloga znanosti bila je analizirati što se dogodilo i
kako nešto radi. Druga revolucija (mehanička) iskustvo je zamijenila znanjem. Znanost je
pokretačka snaga, a nositelj razvoja je čovjek-stručnjak. Treća revolucija (znanstvena) bila je
ključna za razvoj znanosti. Ona je predvodnička jer se napredak postiže na temelju rezultata
znanstvenih istraživanja. Glavni izazov za poduzeća je kako iskoristiti nove prilike
suočavajući se istovremeno s novom globalnom konkurencijom i sve zahtjevnijim kupcima.
Neke značajke poslovanja postepeno odlaze jer više nisu dovoljne da bi poduzeće ostvarilo
konkurentnost i dugoročno ga zadržalo. Nekada se uvijek našao kupac koji bi kupio proizvod.
Ponuda je mnogo veća od potražnje, stoga se prije proizvodnje treba znati za koga je proizvod
ili usluga namijenjena.
Problem današnjice je nedostatak kreativnih ljudi koji bi stvarali nove proizvode po mjeri
kupca i na taj način osigurali uspjeh poslovanja. Promjene su toliko brze, nastaje potpuna
neizvjesnost glede toga što će poduzeće proizvoditi za nekoliko godina. Glavni razlog tome je
brzina promjena u tehnologiji i zahtjevima tržišta. Potrebno je odrediti dobru strategiju s
kojom se poduzeće može brzo prilagoditi novonastalim situacijama. Važni su ljudi koji dobro
poznaju tržište kako bi proširili svoje poslovanje na međunarodno tržište. Velika promjena
dogodila se i u proizvodnji. Više se ne rade velike serije proizvoda. Maloserijska proizvodnja
proizvoda namijenjenih točno određenom kupcu i s promijenjivim asortimanom dolazi do
izražaja. Kupci se žele razlikovati i ne žele jednake proizvode kao drugi, masovna
proizvodnja je nestala, skladištenje i greške se smanjuju i sada nije važno koliko je poduzeće
veliko i moćno, već koliko je brzo i fleksibilno (Sundać i Švast, 2009, str. 22).
Glavni utjecaji globalizacije na svjetsko gospodarstvo desili su se u rastu znanosti i
tehnologije, koje postaju sve složenije, raznorodnije, skuplje i kontoliranije, u promjeni od
materijalnih ka nematerijalnim izvorima ekonomskog rasta, te pojavi velikog broja
informacijskih i komunikacijskih tehnologija (Adamović et al, 2006, str.253).
10
Globalizacija i nove tehnologije dovode do toga da su poduzeća neprestano izlagana novim
promjenama i prilagodbama. Tržišta postaju zasićena, proizvodi i usluge se moraju
usavršavati, više ništa nije sigurno i predvidljivo. I sada su poduzeća prisiljena kontinuirano
usavršavati svoje proizvode i nalaziti nove načine kako privući nove i sve zahtjevnije kupce.
Znanje, inovacije i ideje, uz napredak tehnologije prate proces glaobalizacije i Nove
ekonomije. Bitno je znati kako iskoristiti prilike istovremeno se suočavajući sa
konkurencijom i sve zahtjevnijim kupcima. Potrebni su kreativni ljudi koji će svojom
sposobnošću i kreativnošću, te dobrim strategijama ući u borbu za naklonost kupaca i u
zadržavanje postojećeg mjesta na tržištu.
Globalizacija bi trebala sa sobom dovesti velike promjene za sve, ne samo na području
poslovanja poduzeća već i stvaranje jednoj modernog i racionalnog društva.
11
3. INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK RAZVOJA
SUVREMENE EKONOMIJE
Učenje ne završava dobivanjem diplome neke određene obrazovne institucije, već se razvija
tijekom čitavog životnog vijeka. On zahtjeva poslovanje organizacije koje osigurava njegov
neprestani rast i napredak. Stoga će kroz sljedeća tri potpoglavlja biti prodiskutirani osnovni
pojam intelektualnog kapitala, njegova obilježja, način mjerenja i vrednovanja, te njegova
upravljanja kako bi se upoznalo s pojmom i značenjem intelektualnog kapitala te dalo
odgovor na postavljenu hipotezu o bitnosti znanja i učenja za rast i razvoj svake nacionalne
ekonomije, te važnost intelektualnog kapitala za povećanje konkurentnosti.
Intelektualni kapital se kao pojam javlja 90-ih godina prošlog stoljeća, i to kao odgovor na
dilemu kako tržišna vrijednost poduzeća može premašiti njenu knjigovodstvenu vrijednost.
Zaposlenici koji su do tada bili promatrani samo kao trošak, odjednom se nalaze na drugoj
strani financijskog izvještaja te postaje jasno kako se u njima krije najveća vrijednost
poduzeća. Kroz povijest intelektualnog kapitala može se primjetiti da se intelektualni kapital
razvijao usporedno s Novom ekonomijom. Karl-Erik Sveiby otvara prvu tvrtku znanja, a
1991. godine švedska tvrtka Skandia postavlja Leifa Edvinssona na mjesto direktora
intelektualnog kapitala. Skandinavske zemlje već od 2000. godine prednjače po pitanju
ulaganja u razvoj intelektualnog kapitala pred ostatkom Europe. Tijekom 2000. godine
Europska zajednica osniva Visoku stručnu skupinu (European High Level Expert Group –
HLEG) koja se bavi ispitivanjima na temu neopipljivih dobara (Edvinsson, 2002, str. 43).
Do 80-ih godina teorija se fokusirala na okruženje poduzeća kao temelj razumijevanja
komparativne prednosti, dok se nakon 80-ih godina prednost tražila unutar kompanije, a ne u
okruženju (Pulić i Sundać, 1998, str.51).
3.1. Pojam i osnovna obilježja intelektualnog kapitala
Intelektualni kapital kao ekonomski pojam označava sumu znanja i sposobnosti zaposlenika
na svim razinama unutar tvrtke koja tvori osnovu konkurentskih prednosti tvrtke (Paar, 2004,
str. 3).
12
On je ključni pokretač inovacija i komparativne prednosti u današnjem društvu temeljenom na
znanju. U isto vrijeme, upravljanje znanjem je temeljna djelatnost za dobivanje, rast i
odžavanje intelektualnog kapitala u organizacijama (Marr et al, 2003, str.771).
Intelektualni kapital se ne može opipati, ali nas s vremenom može učiniti bogatijim. Opisuje
se kao „skrivena imovina“ zbog čega je ponekad teško identificirati i označiti njegovu
ekonomsku vrijednost. Osnovna karakteristika je da mora biti primjenjiv. Posjedovanje znanja
ne znači mnogo ako nije u funkciji stvaranja dodatne vrijednosti.
Teorija intelektualnog kapitala je izazvala veliku pozorost jer naglašava povećanje poslovnih
rezultata u budućnosti. Osnovica teorije je da materijalna imovina (zemlja, zgrade, oprema,
novac...) danas vodećih kompanija svijeta ima manju vrijednost od nematrijalne koja nije
navedena u njihovim bilancama (Kolaković, 2003, str. 925).
Leif Edvinsson ima tri principa za razumijevanje intelektualnog kapitala. Vrijednost
intelektualne imovine višestruko prelazi vrijednost imovine koja je prikazana na bilancama,
intelektualni kapital je sirovina iz koje nastaje financijski kapital te menadžeri moraju
razlikovati tri vrste intelektualnog kapitala, ljudski, strukturalni i potrošački (Sundać i Pulić,
2001, str.102).
Iako se o intelektualnom kapitalu govorilo i prije, koncept je razvijen u 90-im godinama 20.
stoljeća, a o pojavi jedne nove ekonomske teorije govori se tek unatrag nekoliko godina.
Revoluciju na području proučavanja intelektualnog kapitala izazvao je 1991. Thomas A.
Stewart, urednik časopisa Fortune, objavivši članak pod naslovom „Brainpower – How
Intellectual Capital Is Becoming America's Most Valuable Asset“. To je bio prvi članak u
stručnoj literaturi i izazvao je veliko zanimanje za to područje potaknuvši ekonomiste na
istraživanje tog novog koncepta i razvitka teorije intelektualnog kapitala. U ekonomskom
smislu, pojam intelektualni kapital upotrebljen je 1958. godine u financijskim analizama
tržišne vrijednosti tada malih znanjem-intenzivnih poduzeća, no šira upotreba i popularnost
termina javlja se tek nakon spomenutog Stewartovog članka (Kolaković 2003).
Intelektualni kapital postao je najvažniji čimbenik proizvodnje u svim sektorima proizvodnje.
Svi koji neprestano u njega ulažu i vrednuju ga, postaju globalno bogati.
Prema Dragičević (2002, str.5), najrazvijenije ekonomije svijeta više od polovice BDP-a
zasnivaju na znanju. Industrije poput telekomunikacija, računala, softvera, tj. industrije visoke
tehnologije, gotovo su udvostručile svoj udio u outputu u posljednjih dvadesetak godina, dok
usluge zasnovane na znanju rastu i brže.
13
Shemom 1. Prikazan je način na koji se ostvaruje veza između ljedskog, strukturalnog i
potrošačkog kapitala.
Shema 1: Međuovisnost podataka, informacija, znanja i intelektualnog kapitala
Izvor: Sundać, D., Fatur, I, 2004, str.88
Intelektualni kapital se sastoji od ljudskog, strukturalnog te potrošačkog kapitala i samo se
njihovom vezom može ostvariti intelektualni kapital koji će moći opravdati ulogu najbitnije
konkurentske prednosti.
Postoje razne vrste klasifikacija koje na različite načine tumače sastavne dijelove i značenje
intelektualnog kapitala, no ipak, jedna skupina autora definira intelektualni kapital kao
sastavnicu triju bitnih komponenta prikazanim shemom 2.
Shema 2: Struktura intelektualnog kapitala
Izvor: Sundać, D., Švast, N, 2009, str.37
podaci i ideje
informacije znanje intelektualni kapital
sposobnosti kvalifikacije kreativnost motivacija marljivost upornost
sposobnosti kvalifikacije iskustvo kreativnost motivacija marljivost
patenti licence autorska prava franšize softvare . . .
organizacija poslovanja strategija planovi pravila
dokumenti
odnosi s poslovnim partnerima, dobavljačima i ostalim posrednicima
stvaranje imidža poduzeća . . .
odnos i komunikacija s potrošačem (s postojećim i budućim)
14
Ljudski kapital odnosi se na menadžment i na zaposlenike. Oboje trebaju posjedovati
karakteristike kao sposobnost, iskustvo, marljivost, odgovornost, itd. „Umni radnici“ stvaraju
akumuliranu vrijednost investicija u obrazovanje, stručnost, budućnost svih zaposlenih i
menadžment, te njihovu sposobnost da svoje znanje, vještine, iskustvo transformiraju u
aktivno stvaranje dodatne vrijednosti. U tom procesu, motivacija i stav jedni su od najbitnijih
čimbenika na putu do uspješnosti.
Strukturalni kapital sastoji se od intelektualnog vlasništva i organizacijskih procesa.
Predstavlja sve čimbenike koji u poduzeću ostaju nakon što zaposlenici napuste radno mjesto.
Pod organizacijskim procesima podrazumijevaju se planovi, nacrti, baze podataka, priručnici,
organizacijska kultura, koja je specifičan čimbenik o kojem uvelike ovisi poslovni uspjeh.
Odnosi se na postojani sustav stavova, vrijednosti, pravila, normi, odnosa, shvaćanja,
uvjerenja i vjerovanja, etike, sposobnosti i karaktera poduzeća.
Relacijski ili potrošački kapital predstavlja odnose između strateških poslovnih jedinica
poduzeća, te međuodnose između poduzeća i vanjske okoline (potrošači, distributeri...).
Grupira se u tri skupine, poslovne mreže, brand (tržišna marka) i potrošače. Poslovne mreže
olakšavaju fizičku distribuciju proizvoda, prikupljanje i distribuciju informacija, pronalaženje
i komunikaciju s postojećim i potencijalnim potrošačima.
Brend ili tržišna marka skup je opipljivih i neopipljivih komponenta nekog proizvoda ili
usluga. Opipljive se odnose na ime, logotip, boju, slova, znak, a neopipljivi na asocijacije koje
budi, vrijednosti koje promovira, stavove koje zauzima.
Često se intelektualni i ljudski kapital koriste kao sinonimi, što je pogrešno jer ljudski kapital
uključuje zaposlenike neke organizacije, a intelektualni kapital ono što ostaje u poduzeću
nakon što zaposlenici odu kućama po završetku radnog vremena. Stoga, velika količina
zaposlenika ne znači da će poduzeće biti uspješnije od svojih konkurenata. Za to je potrebno
znanje pretvoriti u nešto što poduzeću povećava tržišnu vrijednost (Hrvatska gospodarska
komora, 2004, str. 22).
Upravo se bogatstvo i rast poduzeća temelje na ovim trima čimbenicima. Vrijednost se stvara
kada se jedan oblik kapitala pretvara u drugi. Konkretno, ljudska sposobnost (ljudski kapital)
stvara nove poslovne procese (strukturalni kapital) što rezultira boljim uslugama za potrošače
i uvećava njihovu lojalnost (potrošački kapital) (Kolaković, 2003, str. 925).
Intelektualni kapital postaje važn čimbenik svake proizvodnje. On uključuje znanje i
sposobnosti zaposlenika pomoću kojih se tvori konkurentska prednost. Najrazvijenije zemlje
svijeta svoj BDP zasnivaju na znanju, ulaganjem u visoke tehnologije, inovacije, obrazovanje.
15
Intelektualni kapital, sastavljen od ljudskog, strukturalnog i potrošačkog kapitala, čimbenik je
rasta i razvoja svake države, poduzeća ili organizacije. Menadžmeni i zaposlenici svojim
kvalifikacijama i odgovornošću stvaraju nove poslovne procese, sve s ciljem poboljšanja
pružanja usluga i privlačenja novih i zadržavanja postojećih kupaca.
3.2. Vrednovanje i mjerenje intelektualnog kapitala
Mjerenje, evidentiranje i dokumentiranje sastavni su dijelovi svakog poslovanja. Samo ako
smo svjesni performansi resursa u prošlosti i sadašnjosti, možemo razviti strategiju i usmjeriti
snage za budućnost. Ono što uspijevamo mjeriti, time uspješno upravljamo. Vidljiva imovina
tvrtke i financijski kapital se uspješno mjere i bilanciraju jer je tradicionalni sustav mjerenja
tijekom vremena razrađen i poboljšan.
Međutim, postavlja se pitanje kako mjeriti i vrednovati nešto što je nevidljivo i nepipljivo.
Udio znanja u novoostvarenoj vrijednosti sve je veći, a ta njegova uloga nije adekvatno
zabilježena niti vrednovana u financijskim bilancama. Javlja se jaz između knjigovodstvene i
tržišne vrijednosti poduzeća. Tradicionalni sustavi ne uključuju intelektualni kapital u nijednu
od kategorija. Stoga, u vremenima kada tržišna vrijednost i do deset puta premašuje
knjigovodstvenu, intelektualni kapital ne smije biti izostavljen iz izvještaja.
Tradicionalno računovodstvo ima nepremostive poteškoće jer financijski izvještaji nisu pravi
pokazatelj stanja poduzeća, a ipak se ljudi oslanjaju na njih. Oni prikazuju podatke prošlog
razdoblja umjesto o procesima sadašnjeg i budućeg. Dok se revizija u nekom poduzeću završi
i izvješće objavi, svijet se već promijenio ( Sundać et al, 2002, str. 83).
Prvi pokušaj mjerenja intelektualnog kapitala napravila je već spomenuta tvrtka Skandia kada
su 1995. godine u svoj financijski izvještaj dodali i izvještaj o intelektualnom kapitalu. Taj
model (Skandi navigator) bio je konstruiran tako da izbalansira financijski i intelektualni
kapital. Međutim, bio je nepotpun i nije bio u mogućnosti da zamijeni tradicionalno
računovodstvo. Ali je predstavljao korak dalje od tradicionalnog načina računovodstvenog
prikazivanja dodatne vrijednosti u obliku goodwilla. Time je potaknut razvoj ostalih metoda,
modela i tehnika praćenja, mjerenja i upravljanja intelektualnim kapitalom poduzeća (Lovre,
Novaković i Perić, str. 3).
Postoje monetarni i nemonetarni mjerni sustavi koji su primjenjivi na svim razinama
poslovanja. Prema K. Eriku Sveibyju (2010.), poznatom stručnjaku na području mjerenja,
postoji osnovna klasifikacija u 4 kategorije.
16
Metode direktnog intelektualnog kapitala (eng. Direct Intellectual Capital Methods – DIC)
procjenjuju novčane vrijednosti nematerijalne imovine pri čemu se identificiraju razne
komponente. Nakon identificiranja pristupa se vrednovanju tih elemenata, ili pojedninačno ili
u agregiranom stanju.
Metode tržišne kapitalizacije (eng. Market Capitalization Methods – MCM) izračunavaju
vrijednost intelektualnog kapitala pomoću razlike između tržišne i knjigovodstvene
vrijednosti.
Kod metode povrata na imovinu (eng. Return on Assets Methods – ROA) dijeli se ostvarena
prosječna dobit / dodana vrijednost (prije oporezivanja) s prosječnom materijalnom /
nematerijalnom imovinom. Rezultat je tvrtkim povrat od uloženog koji je moguće usporediti
sa prosjekom branše.
U metodama karata zgoditka (eng. Scorecard Methods – SC) razne komponente neopipljive
imovine ili intelektualnog kapitala identificiraju se na bazi čega se stvaraju indikatori koji se
iskazuju putem sustava uravnoteženih kartica ili u obliku grafova.
Navedene metode imaju različite prednosti, ali i nedostatke. Tako su metode koje se
izražavaju u novčanim vrijednostima, kao ROA i MCM, korisne u situacijama spajanja i
akvizicija te za procjenu tržišta dionica. Mogu se koristiti i kod usporedbe poduzeća koja
pripadaju istoj industrijskoj grani i pogodne su za prikaz financijskih vrijednosti nematerijalne
imovine. Nedostatak je što pokušavaju sve izraziti u novčanim izrazima pa zbog toga mogu
biti površne.
Prednosti metode direktnog intelektualnog kapitala i metode karata zgoditka su u tome što
stvaraju potpuniju sliku o „zdravlju“ poduzeća nego što to čine financijske mjere te se lako
mogu primjeniti na svaku organizacijsku razinu u poduzeću. Budući da se one ne moraju
mjeriti u financijskim izrazima, vrlo su korisne za neprofitne organizacije, interne odjele i
jevni sektor. Nedostatci su što pokazatelji odgovaraju kontekstu i moraju se prilagoditi
svakom pojedinom poduzeću i određenoj svrsi. Ove metode su nove i teško ih prihvaćaju
menadžeri i društvo koje je naviklo sve gledati kroz financijske izraze.
Nijedna od ovih metoda ne može u potpunosti zadovoljiti sve želje i potrebe poduzeća u
mjerenju nematerijalne imovine, tj. intelektualnog kapitala. Pred svakim je poduzećem odluka
koju metodu upotrijebiti. Bitno je ipak izmjeriti intelektualni kapital jer jedino tako poduzeće
može biti upoznato sa svojom unutarnjom snagom, te na temelju toga njome upravljati kako
bi postala konkurentna (Karaman Aksentijević et al, 2012, str. 85).
17
Prema Priručniku za upravljanje intelektualnim kapitalom (Hrvatska gospodarska komora,
2004, str. 37), jedna od najprihvaćenijih metoda u svijetu je VAIC™ - metoda mjerenja
uspješnosti intelektualnog kapitala koju je izumio prof.dr. Ante Pulić, hrvatski ekonomist
svjetskog ranga.
VAIC indikator izražava sposobnost menadžmenta da s resursima s kojima tvrtka raspolaže
stvori više ili manje nove vrijednosti, odnosno, indikator pokazuje koliko je na jednu uloženu
kunu u resurse stvoreno nove vrijednosti. To govori koliko je potrebno mjeriti intelektualnu
sposobnost poduzeća, kako za menadžment, tako i za vlasnika, potencijalne partnere i kupce
(Sundać et al, 2002, str. 84).
Njena prihvaćenost ogleda se u činjenici da je primjenjiva od najmanjih organizacijskih
jedinica u poduzeću pa sve do nacionalnog gospodarstava.
Problem s kojim se mnoga poduzeća susreću je taj što mjere samo produktivnost i kvantitetu,
a intelektualni kapital i ono što je neopipljivo zanemaruju. Tako poduzeće nema uvid u
parametre koje joj donose stvarnu vrijednost te u potpunosti ne vlada svojom imovinom.
Mnogi ignoriraju taj problem jer je prilično teško kvantificirati nešto što varira sukladno
ljudskoj sposobnosti i volji. Upravo zato je nužno obratiti pozornost na potrebu za izmjenom
standardnih računovodstvenih sustava.
3.3. Mogućnost upravljanja intelektualnim kapitalom
Intelektualnim kapitalom se mora znati upravljati ukoliko se želi zadržati konkurentska
prednost poduzeća na tržištu. Više nije pitanje je li upravljanje potrebno, već na koji ga način
izvesti. Upravlja li se na pravi način, poduzeća idu ka uspjehu. Shema 3 prikazuje moguće
koristi od upravljanja intelektualnim kapitalom.
18
Shema 3: Korist od upravljanja intelektualnim kapitalom
Izvor: Hrvatska gospodarska komora, 2004, str. 9
Pravilno izvedenim upravljanjem ostvaruje se uspješnija komunikacija unutar tvrtke, ali i sa
dobavljačima i ostalim vanjskim suradnicima. U novoj ekonomiji prepoznatljivo ime znači
više od samog proizvoda pa je tako jedna od pozitivnih posljedica usmjeravanja
intelektualnog kapitala poboljšanje imidža. Također, za uspjeh više nije samo potreban
zadovoljan kupac, već i zadovoljniji zaposlenici. Motivacijom zaposlenika direktno se utječe
na njihov rad i doprinos poduzeću za kojeg rade. Ono što se nekada smatralo troškom, sada se
smatra ulaganjem jer se iznos utrošen za takve aktivnosti višestruko vrati na financijskom
izvještaju.
Svako poduzeće treba fokusirati svoje aktivnosti prema budućnosti, tj. jačati svoje
sposobnosti i eliminirati slabosti.
Leif Edvinsson (Hrvatska gospodarska komora, 2004, str. 10) uspoređuje poduzeće s voćkom.
Sve ono što se vidi, deblo, grene, urod, predstavlja ono što se prodaje. No kako bi potencijalni
kupac prosudio o mogućnostima drveta za dugoročni urod, trebaju mu dodatne informacije
korist od upravljanja
intelektualnim kapitalom
efikasniji poslovni procesi
povećanje tržišne
vrijednosti
uspješnija komunikacija
optimalno korištenje potencijala
povećanje sposobnosti
stvaranja vrijednosti
unapređenje imidža
zadovoljni potrošači
efikasnije djelovanje
ljudskih kapitala
motiviranje zaposlenih
19
koje su skrivene u korijenu. Voćke koje vidimo, listovi, okus pokazuju koliko je drvo zdravo
izvana, međutim, truli korijen koji propada pod zemljom lako može uništiti drvo koje izvana
izgleda zdravo i perspektivno.
Upravo je to bit upravljanja intelektualnim kapitalom – briga i unapređenje nevidljivih faktora
mora biti jednaka brizi koja se posvećuje fizičkom, tj. financijskom kapitalu. O njima brinu
desetci zaposlenih, a o intelektualnom kapitalu nitko.
Upravljanje intelektualnim kapitalom odvija se na tri razine; individualnoj, timskoj i na razini
tvrtke (Hrvatska gospodarska komora, 2004, str. 33).
Na individualnoj razini uloga menadžmenta je da rad pojedinca usklađuje s ciljevima
poduzeća. Treba prepoznati individualne potencijale i naći načine kako ih optimalno koristiti
za postizanje ciljeva poduzeća.
Menadžment na timskoj razini prema potrebama određuje optimalne timove i pruža potrebnu
podršku, infrastrukturu i uvjete rada tima.
Uloga menadžmenta na razini tvrtke je motivirati zaposlene, rješavati konflikte, uspostaviti
slobodnu komunikaciju na svim razinama poduzeća.
Postoji šest faza upravljanja intelektualnim kapitalom ( Hrvatska gospodarska komora, 2004,
str. 39).
Naglašava se razvoj svijesti o važnosti resursa jer tek onda kada se shvati korist koju donosi,
svi će biti spremni prihvatiti napore i trud oko realizacije.
Jedna od bitnih faza u upravljanju intelektualnim kapitalom je vizualizirati i kategorizirati
intelektualni kapital, odnosno, razlučiti što točno spada pod ljudski kapital, što pod
strukturalni, a što pod potrošački, definirati ciljeve i željeno stanje, odrediti prioritete i
strategije.
Važno je odrediti način upravljanja ključnim fakorima jer se mora odrediti na koji način
upravljati svojim intelektualnim kapitalom koristeći postojeće modele samo kao bazu.
Pritom je bitno bitno uspostaviti mjerni sustav za performansu intelektualnog kapitala jer
onim što se ne može mjeriti, ne može se ni upravljati.
Također, nužno je uvesti novi sustav izvješća. Ako se ne raspravlja o onome što se radi i što je
učinjeno, ne može se ni očekivati razumijevanje zaposlenih, a ni potencijalnih ulagača.
Eksterni reporting pomaže poduzećima da pruže detaljniji uvid koji bi trebali omogućiti
dugoročno uspješno poslovanje.
Kao najvažnije, izdvaja se motiviranje zaposlenih koji će usvojiti tvrtkinu misiju, viziju i
strategiju, te pridonositi dugoročnom pozitivnom poslovanju.
20
Sundać (2009, str 85) smatra da je došlo do pomaka od ekonomije koja je bazirana na
materijalnim resursima do ekonomije koja je temeljna na znanju. Došlo je do novih
industrijskih materijala, tehnologija i dizajna koji su prije nekoliko godina bili potpuno
nezamislivi. Razvoj znanja danas predstavlja uvjet gospodarskog, tehnološkog i svakog
drugog napretka. Stoga je zadatak svakog suvremenog menadžmenta upotrijebiti znanje koje
posjeduje, pretvoriti ga u intelektualni kapital, stvarajući sinergijsku vezu između ICT-a i
kreativnosti, inovativnosti i sposobnosti vlastitih djelatnika.
Kako upravljati intelektualnim kapitalom postaje pitanje uspjeha. Intelektualni kapital
naglašava važnost i zadovoljstvo kupaca, ali i zaposlenika, čime se direktno utječe na njihovu
motivaciju, a time i na njihov doprinos poduzeću. Oni se nikako ne smatraju troškom, već
pomoću njih poduzeća postaju uspješnija. Važnost upravljanja je u usklađivanju rada
pojedinaca sa ciljevima poduzeća, iskorištavanju potencijala, pružanju potpore radnicima,
motivirati ih i osigurati im sve potrebne uvjete rada. Kombinacijom pružanja važnosti
zaposlenika, njihovoj inovativnosti i kreativnosti, zajedno sa napretkom tehnologije, postiže
se uvjet za potencijlan razvoj i rast svakog poduzeća.
Najvažnija karika uspjeha svakog poduzeća postaje čovjek. On svojim znanjem, sposobnošću,
idejama i kreativnošću omogućava stvarnje konkurentske prednosti. Poduzeće koje želi
uspjeti mora shvatiti važnost ulaganja u znanje i inovacije jer su oni put ka zacrtanom cilju.
Važno je upotrijebiti sve resurse koje poduzeće posjeduje kombinirajući tehnologiju sa
sposobnostima vlastitih zaposlenika.
21
4. USPOREDBA DOPRINOSA INTELEKTUALNOG KAPITALA
KONKURENTNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE I ZEMALJA EUROPSKE UNIJE
Razvijene zemlje svijeta, ne samo Europske unije, svoj rast temelje na posjedovanju
intelektualnog kapitala, odnosno, na ulaganju u obrazovanje, ICT sektor i u znanost. Ono
postaju nužnost uspjeha svake nacionalne ekonomije s obzirom da rast i razvoj tehnologije i
novim tehnološkim i znanstvenim otkrićima. Upravo se rast temelji na sposobnostima
primjene tih znanja koje omogućuje napredak i vodstvo nad ostalim zemljama.
U sljedećim potpoglavljima navodi se važnost koju intelektualni kapital ima u svakom
gospodarstvu, nužnost i pokazatelje investiranja u znanost, tehnologiju i obrazovanje te kakav
utjecaj u njihovo ulaganje ima na konkurentnost zemlje.
4.1. Sektorska struktura proizvodnje u Republici Hrvatskoj i zemljama Europske unije
U današnjim nestabilnim uvjetima, svrha ekonomije i društva je što bolje zadovoljiti ukupne
materijalne, socijalne, kulturne i druge potrebe cjelokupnog stanovništva. Da bi se to postiglo,
potrebno je neprestano unaprijeđivati sve oblike uvjeta života i rada ljudi kako bi se
unaprijedio ukupan gospodarski razvitak. Tako bi došlo do povećanja dohotka po stanovniku,
a samim time i do povećanje životnog standarda. Upravo to je moguće postići boljim
razvitkom primarnog, sekundarnog i tercijarnog sektora prikazanih u tablici 1.
Tablica 1: Klasifikacija sektora prema NKD 2007. oznaka Djelatnost
Primarni sektor A, Poljoprivreda, ribarstvo i šumarstvo
Sekundarni sektor
B, C, D, E Rudarstvo, vađenje, prerađivačka industrija, opskrba elektičnom energijom, plinom i vodom
F Građevinarstvo
Tercijarni sektor
G Trgovina na veliko i malo, popravak motornih vozila
I Hoteli i restorani
H Prijevoz, skladištenje i veze
J, K, L, M, N Financijsko posredovanje, poslovanje nekretninama, iznajmljivanje i poslovne usluge
O, P, Q, R, S, T,
U
Javna uprava i obrana, obrazovanje, zdravstvena zaštita i socijalna skrb, društvene, socijalne i osobne uslužne djelatnosti
Izvor: Izradio autor prema Državnom zavodu za statistiku, 2007,
22
Velika je važnost sekundarnog sektora za gospodarski razvitak, prije svega industrije,
zanatstva, male privrede i građevinarstva. No isto tako, za razvoj cijelog industrijskog sektora
ne smije se zapostaviti razvitak drugih sektora jer često u tom slučaju može izostati kvalitetan
i održiv gospodarski razvoj.
Tako peti redoviti izvještaj Europske komisije ( European Commision, 2010, str.31) ističe
kako je nepovoljna sektorska struktura zajedno sa manjkom inovacijskih kapaciteta među
najvažnijijim čimbenicima slabije konkurentnosti pojedinih zemalja i regija. Regije koje
imaju visok udio uslužnih sektora u pravilu i bilježe veću razinu produktivnosti, kao i veću
razinu inovacijskih aktivnosti. Na isti način je i razina osposobljenosti i obrazovanosti radne
snage usko povezana sa sektorskom strukturom.
Poglavlja koja slijede opisuju kretanja sektorske struktutr Hrvatske kroz posljednjih nekoliko
godina, u usporedbi sa određenim zemljama Europske unije, te značaj i važnost industrije za
gospodarski razvitak.
4.1.1. Kretanja u sektorskoj strukturi hrvatskog gospodarstva od 2002.- 2010. godine
Hrvatska većinom prati trendove zemalja u tranziciji, tj. one kod kojih se dogodio proces
deindustrijalizacije. Struktura gospodarstva promijenila se više u smjeru usluga. Značajno je
smanjen udio industrije i poljoprivrede u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti. Istovremeno,
zamjetan je rast trgovine i građevinarstva, dok postoje fluktuacije na području usluga hotela i
restorana i financijskim uslugama, što je prikazano tablicom 2.
23
Tablica 2: Udio pojedinih sektora u Hrvatskoj kao udio ( u %) u ukupnoj bruto dodanoj
vrijednosti po djelatnostima NKD-a 2007, od 2002.-2010. godine 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. Poljoprivreda, lov, šumarstvo, ribarstvo
9,1 7,4 8,4 6,5 8,4 6,1 6,4 5,1 4,9
Rudarstvo, vađenje, prerađivačka industrija, opskrba električnom energijom, plinom i vodom
24,2
24,0
23,4
20,9
23,4
20,4
20,2
19,5
20,2
Građevinarstvo 5,6 6,6 4,9 7,4 4,9 7,7 8,8 7,9 6,7 Trgovina na veliko i malo, popravak motornih vozila,
13,6 14,5 11,1 12,9 11,1 12,7 12,2 16,4 20,1
Hoteli i restorani
3,8 4,0 3,7 4,3 3,7 4,4 4,3 3,6
Prijevoz, skladištenje i veze
10,3 10,1 9,0 9,1 9,0 9,1 8,6 8,4
Financijsko posredovanje, poslovanje nekretninama, iznajmljivanje i poslovne usluge
11,5
12,7
18,3
21,5
18,3
22,9
22,9
17,2
17,6
Javna uprava i obrana, obrazovanje, zdravstvena zaštita, socijalna skrb
22,0
20,8
21,2
17,4
21,2
16,8
16,9
15,2
15,5
Izvor: Izradio autor prema Državnom zavodu za statistiku, 2011a
Poljoprivreda je doživjela najveći pad u udjelu u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti. 2002.
godine taj udio je iznosio je 9,1%, dok u 2010. godini samo 4,9 %. Pad se također bilježi i na
području industrije, rudarstva i prerađivačke industrije, gdje je najveći udio bio u 2002. godini
sa 24,2%, a najmanji 2009. godine sa 19,5%.
Pad posljednih nekoliko godina bilježi i sektor financijskih usluga, koji je do 2008. godine
imao pozitivan rezultat i skoro se udvostručio u odnosu na 2002. godinu kada je bilježio
11,5% ukupne bruto dodane vrijednosti, ali u vrijeme početka ulaska Hrvatske u financijsku
krizu, taj se udio počeo smanjivati, da bi u 2010. godini iznosio 17,6%.
24
Najveći rast doživjela je trgovina, sa udjelom od 4,9% 2004. godine do 20,1% 2010. godine.
Prati je sektor građevinarstva sa najvećim udjelom u 2008. godini sa 8,8%.
Fluktuacije u kretanju bilježi i sektor pružanja usluga smještaja i hrane (hoteli i restorani).
Iako podaci za hotele i restorane za 2010. godinu nisu dostupni , ovisno o turističkoj sezoni,
taj udio se neprestano povećava, pa smanjuje.
Tablicom 3. Prikazane su vrijednosti pojedinih sektora kao njihova udjela u ukupnom BDP-u.
Tablica 3: Distribucija udjela pojedinih sektora u Hrvatskoj prema NKD-u 2007, kao
udio (u %) u ukupnom BDP-u
2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009.
A Poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo
5,3 4,4 4,7 4,3 4,4 4,2 4,3 4,4
B Rudarstvo i vađenje 0,6 0,6 0,7 0,7 1,0 0,8 0,8 0,9
C Prerađivačka industrija 15,2 14,8 15,1 14,5 14,0 14,1 13,5 13,3
Proizvodnja prehrambenih proizvoda
2,6 2,5 2,6 2,5 2,5 2,4 2,3 2,5
Proizvodnja pića 0,6 0,6 0,7 0,6 0,6 0,6 0,6 0,7
Proizvodnja duhanskih proizvoda
0,4 0,4 0,4 0,3 0,3 0,3 0,3 0,2
Proizvodnja tekstila 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2 0,1
Proizvodnja odjeće 0,9 0,8 0,7 0,7 0,6 0,5 0,5 0,5
Proizvodnja kože i srodnih proizvoda
0,3 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2
Prerada drva i proizvoda od drva i pluta, osim namještaja; proizvodnja proizvoda od slame i pletarskih materijala
0,5 0,5 0,5 0,5 0,4 0,5 0,5 0,4
Proizvodnja papira i proizvoda od papira
0,4 0,3 0,3 0,3 0,3 0,3 0,3 0,2
Tiskanje i umnožavanje snimljenih zapisa
0,4 0,4 0,4 0,4 0,3 0,4 0,4 0,3
Proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda
1,2 1,2 1,6 1,5 1,2 1,3 0,9 1,2
Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda
0,6 0,5 0,5 0,5 0,4 0,4 0,4 0,4
Proizvodnja osnovnih farmaceutskih proizvoda i farmaceutskih pripravaka
0,8 0,7 0,7 0,7 0,5 0,5 0,6 0,6
Proizvodnja proizvoda od gume i plastike
0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4
Proizvodnja ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda
1,1 1,1 1,2 1,1 1,1 1,1 1,1 0,9
Proizvodnja metala 0,3 0,2 0,2 0,2 0,3 0,3 0,2 0,2
Proizvodnja gotovih metalnih proizvoda, osim strojeva i
1,2 1,3 1,2 1,2 1,3 1,3 1,4 1,3
25
opreme Proizvodnja računala te elektroničkih i optičkih proizvoda
0,5 0,5 0,6 0,5 0,5 0,6 0,5 0,5
Proizvodnja električne opreme 0,6 0,6 0,7 0,6 0,7 0,6 0,7 0,7
Proizvodnja strojeva i uređaja, d. n.
0,7 0,7 0,7 0,6 0,6 0,7 0,6 0,5
Proizvodnja motornih vozila, prikolica i poluprikolica
0,2 0,2 0,1 0,2 0,2 0,2 0,2 0,1
Proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava
0,6 0,6 0,6 0,6 0,6 0,5 0,5 0,5
Proizvodnja namještaja 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,4 0,3
Ostala prerađivačka industrija 0,2 0,2 0,2 0,1 0,1 0,2 0,1 0,1
Popravak i instaliranje strojeva i opreme
0,2 0,2 0,2 0,3 0,2 0,3 0,3 0,3
D Opskrba električnom energijom, plinom, parom i klimatizacija
1,7 1,6 1,9 1,7 1,5 1,2 1,2 1,6
E Opskrba vodom; uklanjanje otpadnih voda, gospodarenje otpadom te djelatnosti sanacije okoliša
1,0 1,1 1,1 1,1 1,0 1,0 0,9 1,0
F Građevinarstvo 4,9 5,9 6,4 6,7 6,8 6,9 7,3 6,8
G Trgovina na veliko i na malo; popravak motornih vozila i motocikla
10,8 11,5 10,5 10,7 11,0 10,7 10,7 9,5
H Prijevoz i skladištenje 4,2 4,4 4,8 4,8 4,5 4,3 4,4 4,0
I Djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane
3,4 3,6 3,5 3,6 3,5 3,6 3,5 3,6
J Informacije i komunikacije 4,5 4,2 4,2 4,2 4,1 4,0 4,3 4,4
K Financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja
4,3 4,7 4,6 5,2 5,1 5,4 5,6 5,9
L Poslovanje nekretninama 7,8 7,6 7,6 7,6 7,9 8,8 8,5 9,0
M Stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti
3,2 3,5 3,8 4,1 4,5 4,8 4,9 4,6
N Administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti
0,9 1,1 1,2 1,2 1,4 1,5 1,6 1,7
O Javna uprava i obrana; obvezno socijalno osiguranje
6,0 5,5 5,3 5,1 4,9 4,9 4,9 5,3
P Obrazovanje 3,4 3,4 3,4 3,5 3,4 3,4 3,5 3,8
Q Djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi
3,9 3,7 3,7 3,7 3,6 3,6 3,6 4,0
R Umjetnost, zabava i rekreacija
1,1 1,0 1,0 1,0 1,2 1,1 1,2 1,2
S Ostale uslužne djelatnost 0,9 0,9 0,9 0,9 0,9 0,8 0,9 0,8
Izvor: Izradio autor prema Državnom zavodu za statistiku, 2011a
26
U 2009. godini udio sektora trgovine, prijevoza, smještaja, hrane, informacija, financijskih
usluga, poslovanja nekretninama činio je gotovo 40% ukupnog BDP-a. Poljoprivreda i
prerađivačka industrija zajedno su 2009. činile manje od 20%. Što se tiče same prerađivačke
industrije, najveći udio u ukupnom BDP-u činila je proizvodnja prehrambenih proizvoda, sa
2,5% u 2009. godini, dok su najmanje zastupljene proizvodnje kože, tekstila, metala,
motornih vozila, čija se zastupljenost ne kreće više od 0,3% ukupnog BDP-a.
Sektorska struktura gospodarstva Hrvatske sve se više kreće u smjeru usluga, smanjen je udio
industrije i poljoprivrede u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti. Udio industrije se mora
povećati jer ono sa sobom nosi razne gospodarske i društvene koristi, kao povećanje
proizvodnosti rada, pojavljivanje novih djelatnosti, porast zaposlenosti, porast životnog
standarda.
4.1.2. Usporedba sektorske proizvodnje Republike Hrvatske i Europske unije
Ovim potpoglavljem žele se usporediti kretanja određenih sektora proizvodnje u Republici
Hrvatskoj i određenim zemljama Europske unije, prije svega sektora poljoprivrede,
šumarstva, lova i robolova, sektora industrije i usluga, te ostvareni promet u navedenim
sektorima.
Tablica 4. prikazuje distrubuciju određenih sektora u ukupnom BDP-u kako bi se prikazala
usporedba zemalja članica i Republike Hrvatske.
27
Tablica 4: Udio pojedinih sektora Hrvatske i odabranih zemalja članica Europske unije
u 2010. godini u ukupnom BDP-u, u % Poljoprivreda,
šumarstvo, lov i ribolov
Industrija Usluge (trgovina, smještaj, hrana,
prijevoz, skladištenje, veze, obrazovanje,
zdravstvena zaštita, financijske usluge
Austrija 2 29 69
Belgija 1 22 78
Bugarska 5 29 66
Danska 1 22 77
Njemačka 1 28 71
Mađarska 4 31 65
Italija 2 25 73
Poljska 4 32 65
Rumunjska 7 40 54
Slovenija 2 32 66
Španjolska 3 26 71
Hrvatska 5 27 68
Izvor: Izrada autora prema World Bank 2011a
U skupinu poljoprivrede, šumarstva, lova i robolova, Hrvatska je u 2010. godini ostvarivala
5% BDP-a, dok su zemlje poput Njemačke, Danske i Belgije ostvarile 1% BDP-a
U sektoru industrije podaci za 2010. godinu govore da Hrvatska zaostaje za razvijenijim
zemljama EU. Sa 27% u ukupnom BDP-u Hrvatska se nalazi odmah iza Austrije i Bugarske,
koje imaju 29% u ukupnom BDP-u. Industrija najviše udjela u BDP-u ima u Rumunjskoj sa
čak 40%, a najmanje u Belgiji i Danskoj sa 22%, dok za Hrvatskom još zaostaju Italija (25%)
i Španjolska (26%).
U sektoru usluge, gdje se ubrajaju trgovina, smještaj, hrana, prijevoz, skladištenje, veze,
financijske usluge, obrazovanje, zdravstvena njega i zaštita , Hrvatska se drži sredine i ne
odskače od ostalih zemalja članica. Najviše prednjače Belgija sa 78% u ukupnom BDP-u i
Danska sa 77%. Hrvatska ima 68%, dok su slabije plasirane Rumunjska sa 54%, Mađarska i
Poljska sa 65%, te Slovenija i Bugarska sa 66% u ukupnom BDP-u.
Tablica 5. prikazuje udio korištenih poljoprivrednih površina i zaposlenih u poljoprivredi u
Hrvatskoj i određenim zemljama članicama Europske unije.
28
Tablica 5: Udio korištene poljoprivredne površine i zaposlenih u poljoprivredi u
određenim zemljama članicama Europske unije u 2011. godini
Korištena poljoprivredna površina, u ha
Zaposleni u poljoprivredi Udio poljoprivrede u BDP-u, u %
Na 1000 stanovnika
Udio u ukupnom radnom
stanovništvu, u % Španjolska 23 753 000 755 4,1 2,0
Njemačka 16 704 000 658 1,6 0,6
Francuska 27 837 000 753 2,8 1,4
Velika Britanija 15 686 000 408 1,3 0,6
Rumunjska 13 306 2968 32,6 5,9
Bugarska 4 476 677 19,9 4,2
Hrvatska 1 326 083 186 13 2,9
Izvor: Izrada autora prema Eurostatu 2012a
Hrvatska broji 1. 326. 083 ha korištene poljoprivredne površine i 186 zaposlenih u
poljoprivredi, šumarstvu, ribolovu i lovu na 1000 stanovnika, što čini 13% ukupno zaposlenih
u ukupnom radnom stanovništvu, sa udjelom poljoprivrede od 2,9% u ukupnom BDP-u u
2011. godini (Državni zavod za statistiku 2012a).
Španjolska sa preko 23 milijuna korištene poljoprivredne površine ima tek 4,1% zaposlenih u
poljoprivredi, dok razvijene zemlje poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije ne broje
više od 3% zaposlenih u poljoprivredi u ukupnoj zaposlenoj populaciji. Zanimljivo je da
države poput Rumunjske i Bugarske, koje se smatraju najmanje razvijene zemlje članice EU,
broje najviši udio zaposlenih u ukupno zaposlenom stanovništvu, Bugarska 19,9%, a
Rumunjska čak 32,6%.
Ostvareni promet u sektorima rudarstva i vađenju i građevinarstvu prikazani su tablicom 6.
29
Tablica 6: Ostvareni promet u rudarstvu i vađenju te građevinarstvu u 2008. godini u
odabranim zemljama članicama Europske unije, u milijunima eura Rudarstvo i vađenje Građevinarstvo
Belgija 1 057,5 48 245,0
Njemačka 14 984,4 15 659,0
Španjolska 5 672,5 247 979,1
Francuska 8 260,5 241 955,3
Italija 53 052,3 267 787,8
Poljska 12 614,5 5 8 318,9
Slovenija 295,3 8 002,1
Austrija 2 332,5 38 922,8
Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2011a
U 2008. godini Italija je ostvarila čak 53. 052,3 milijuna eura prometa u sektoru rudarstva i
vađenja, te 267. 77,8 milijuna eura u građevinarstvu, što je čini jednom od najrazvijenijih
zemalja u EU što se tiče ostvarivanja prihoda u industriji. Slijede je Njemačka i Poljska što se
tiče rudarstva i vađenja, dok najmanje prometa ostvaruje Slovenija sa 295,3 milijuna eura, tj.
8 002,1 milijun eura u sektoru građevinarstva.
Tablicom 7. prikazani su podaci za ostvareni promet u sektorima pružanja usluga u trgovini,
hrane, smještaju, skladištenja i veze.
Tablica 7: Ostvareni promet u sektorima pružanja usluga u trgovini, hrane i smještaja te
prijevoza, skladištenja i veze u 2008. godini u odabranim zemljama članicama
Europske unije, u milijunima eura Trgovina Hoteli i restorani Prijevoz, skladištenje,
veze Belgija 363 688,6 11 028,2 68 036,2
Njemačka 1 491 106,7 51 281,5 333 908,4
Španjolska 737 110,6 61 630,6 167 181,1
Francuska 1 349 036,3 74 664,6 26 807,2
Italija 975 882,2 63 645,1 202 419,4
Poljska 327 236,1 6 596,9 54 715,9
Slovenija 31 337,6 1 511,5 6 862,3
Austrija 223 393,4 14 401,1 49 324,1
Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2011b
30
U trgovini Njemačka ostaruje najviše prometa, i to 1. 491. 106,7 milijuna eura, dok najmanje
ostvaruje Slovenija sa 31.337,4 milijuna eura. U sektoru hrane i smještaja najviše prometa
ostvaruje Francuska (74. 664, 6 milijuna eura), a najmanje Slovenija (1. 511, 5 milijuna eura).
Što se tiče sektora prijevoza, skladištenja i veza, najviše ostvaruje Njemačka sa 333. 908, 4
milujuna eura, najmanje Slovenija sa 6. 862, 3 milijuna eura.
Prema posljednje dostupnim informacijama za 2010. godinu, u sektoru industrije Hrvatska
zaostaje za razvijenim zemljama Europske unije, dok se u sektorima usluga, poljoprivrede,
šumarstva, lova i ribolova drži sredine i ne odskače od ostalih zemalja članica.
4.1.3. Značaj industrije za gospodarski razvitak
Početkom industrijske revolucije (krajem 18., početkom 19. st) poticao se gospodarski rast i
promjene uzrokovane industrijalizacijom započetom u Engleskoj, koja je prva doživjela brzi
kapitalistički i industrijski razvitak, te je ona postala i domovinom ekonomske znanosti u
kojoj je nastala klasična politička ekonomija. No nisu svi ekonomski teoretičari smatrali
industrijalizaciju pozitivnom i značajnom za gospodarski rast, prije svega Carlyle, Dickens i
Ruskin, koji su bili protiv industrijalizacije i materijalizma. U prvoj polovici 19. stoljeća širila
se proizvodnja i proizvodna sposobnost, ali nije dolazilo do jednako brzog napretka u
socijalnom području, što je uzrokovalo brojne kritike industrijskog društva. Radnička klasa je
primala niske nadnice, imala dugi radni dan i naporno radila u lošim radnim uvjetima
(Obadić, 2001, str.1101).
Već na početku industrijskog razvitka bilo je jasno da je on prijeko potrebna pretpostavka
gospodarskog razvitka svake zemlje. Proizvodnost rada prerađivačke industrije znatno je
veća od one u tradicionalnoj poljoprivredi jer su proizvodi raznovrsniji i pogodniji za
razmjenu, a to omogućuje specijalizaciju.
Također, sam proces industrijalizacije znatno je utjecao i na proces urbanizacije jer se
usporedno s prijelazom radne snage ukupnog stanovništva iz poljoprivredne u
nepoljoprivredne djelatnosti odvijaju u određenoj zemlji migracije. Opću tendenciju
povećavanje udjela nepoljoprivrednog stanovnštva (deagrarizacija) prati istodobna tendencija
povećavanja udjela gradskog stanovništva (urbanizacija) zbog postojanja većeg ili manjeg
broja osoba u statusu radnik-seljak, odnosno, osobe koja ima mjesto stalnog boravka na selu,
a zaposlenje u obližnjem industrijskom ili gradskom naselju.
31
Industrijski razvitak i široka primjena industrijskih proizvoda imaju veliki utjecaj na razvitak
poljoprivrede i drugih gospodarskih grana, te utječe na brzi razvoj infrastrukture, tehnološki
razvitak, razvitak usluga i neprivrednih djelatnosti, te drugih društvenih ciljeva.
Tablica 8. pokazuje stope rasta industrijske proizvodnje u razdoblju od gotovo 4 desetljeća
tada razvijenih zemalja, dok se u zemljama u razvoju industrijska proizvodnja još nije razvila
ili je tek bila u početcima.
Tablica 8: Stope rasta industrijske proizvodnje u odabranim zemljama
DRŽAVA (RAZDOBLJE) Stope rasta industrijske proizvodnje
Francuska (1872-1910) 2,1
Njemačka (1860-1914) 4,2
Švedska (1865-1914) 4,8
Italija (1863-1913) 1,6
SAD (1874-1914) 5,0
Izvor: Obadić, 2001, str.1105
Kao posljedica takvog napretka javlja se sve veći jaz između bogatih i siromašnih zemalja.
Tako je razlika između zapadne i istočne Europe u dohotku po stanovništvu 1750. godine
iznosila oko 15%, 1800. 20%, 1860. 64%, 1900. godine 80%. Još veća razlika pojavila se
između Europe i ostalih zemalja koje su poslije definirane kao zemlje trećeg svijeta (Landes,
1988, str.194).
Industrija sama po sebi nije dovoljna. Većina zemalja očekivala je da će industrija dovesti do
društvene jednakosti, viših stopa zaposlenosti, jednakomjernije raspodjele dobitka i
uravnoteženog regionalnog razvitka. Sama po sebi, industrija je bila sinonim za ekonomski
rast. No ipak nije dovela do navedenih društveno-ekonomskih ciljeva. Zato su sve zemlje u
razvoju zaključile da industrija sama ne može postići gospodarski rast, bila je važna
cjelokupna strategija i politka države u kojoj industrija mora imati važnu ulogu, ali ne tako da
u potpunosti počinje zamjenjivati primarni sektor, već da ga nadopunjuje i unapređuje
(Sharma, 1983, str.126).
Industrija je pretpostavka svakog gospodarskog razvitka zemlje. Proces razvoja industrije ima
veliku ulogu u gospodarskom razvoju velikog broja zemalja. Mnoge zemlje su zahvaljujući
industriji ostvarile visok rast gospodarstva, i na toj osnovi i sveukupnu razvijenost. Te zemlje
su postale industrijski razvijene. Ostvareni razvoj postao je osnovna pokretačka snaga zemlje,
ali i svih ostalih zemalja koje nastoje da ih u tome dostignu. Međutim, industrija sama po sebi
32
ne donosi ekonomski rast. Potrebna je kombinacija strategija i politika u kojoj se svi sektori
nadopunjuju i unapređuju, a ne dovode do podjele svijeta na siromašne i bogate.
4.1.4. Razvoj industrije u Hrvatskoj i Europske unije
Današnja Europska unija strukturirala se započevši upravo industrijom, i to 1951. godine kada
je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik (CECA) između Belgije, Francuske, Italije,
Luksemburga, Nizozemske i Savezne Republike Njemačke.
Tek kasnije Lisabonskim ugovorom definira aktivnosti potpore, koordiniranja i nadležnosti u
industriji. Naglašava se važnost unapređenja konkurentnosti europske industrije, naročito
politiku inovacija, istraživanja i tehnološkog napretka, razvoj malih i srednjih poduzeća te
ubrzanje strukturalnih prilagodbi u industriji (Kandžija i Cvečić, 2011, str.754).
Hrvatska se trenutno nalazi u 3. fazi industrijalizacije koja se definira kao faza uravnoteženog
razvoja industrije, gdje je naglasak na ispravljanju različitih poremećaja nastalih ubrzanim
razvojem industrije i porastu uključenosti u međunarodnu podjelu rada, istovremeno sa
rastom uloga tehnike i tehnologije (Obadić, 2010, str.4).
Grafikon 1. prikazuje kretanje indeksa industrijske proizvodnje.
Grafikon 1: Kretanje indeksa industrijske proizvodnje u Republici Hrvatskoj od 1989.-
2007. godine, 1989 = 100
Izvor: izradio autor prema Državnom zavodu za statistiku, 2010
33
Kroz povijest, Hrvatska je industrijsku proizvodnju konstantno smanjivala od 1989. godine do
1994., kada dostiže svoj najniži novo od samo 49,6% proizvodnje iz 1989. 2007. godine
industrijska proizvodnja dosegla je najvišu razinu nakon konstantnog padanja (79,6%).
Grafikon 2. prikazuje stope rasta industrijske proizvodnje.
Grafikon 2: Stope rasta industrijske proizvodnje u Republici Hrvatskoj od 1990.-2004.
godine, u %
Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2010
Do najvećeg pada došlo je na prijelazu iz 1990. u 1991. godinu, i to za 28,5%, gdje je
smanjenje trajalo do 1994. godine. Tek od 2000. godine počinje kontinuirani rast industrijske
proizvodnje.
Grafikon 3. prikazuje usporedbu industrijske strukture za siječanj 2012. i 2013. Godine.
Grafikon 3: Usporedba strukture industrijske proizvodnje za siječanj 2012. i 2013.
godine prema NKD 2007, u %
Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2013a
34
Što se tiče same strukture unutar sektora industrije, i dalje prevladava prerađivačka industrija.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u siječnju 2012. godine proizvodnja i
prerađivačkoj industriji iznosila je 80,04%, a istog mjeseca 2013. 78,19%. Rudarstvo i
vađenje su deficitarne industrije, ali bilježi se lagan rast u odnosu na siječanj 2012. godine
kada je industrijska proizvodnja u tom sektoru iznosila 6,83%
Grafikon 4. prikazuje strukturu zaposlenih u industriji.
Grafikon 4: Zaposlene osobe u industriji prema NKD 2007 u siječnju 2012. godine
Izvor: izrada sutora prema Državnom zavodu za statistiku, 2013a
Prerađivačka industrija zapošljava najviše osoba, i to skoro 90% u ukupnoj industriji. U
rudarstvu i vađenju bilježi se najmanje zaposlenih, 2,81%.
Podaci za broj zaposlenih u industriji u odabranim zemljama članicama Europske unije
prikazani su tablicom 9.
Tablica 9: Broj zaposlenih osoba u industriji u odabranim zemljama Europske unije u
2011. i 2012. godini i ukupno u Europskoj uniji 2011. 2012.
Austrija 713 550 713 600
Belgija 709 675 659 400
Francuska 3 805 475 3 731 400
Njemačka 8 593 725 8 619 150
Italija 4 691 525 4 608 025
Španjolska 2 555 275 2 430 750
EU27 38 365 250
Izvor: izrada autora prema OECD, 2013
35
Prema podacima OECD-a (2013) u Europskoj uniji bilo je zapošljeno 38,4 milijuna osoba
2011. godine u industriji, od čega najviše u Njemačkoj (8,5 milijuna) i Francuskoj (3,8
milijuna). Dok se 2012. godine bilježi pad zaposlenosti u industriji, Njemačka ponovno
zapošljava najviše radnika u tom sektoru.
Udio industrije povećavao se do nekog određenog stupnja, a nakon toga počeo se postupno
smanjivati, ponajprije snažnim razvitkom sektora usluga. No ipak, time se značenje industrije
u ekonomskom razvitku ne gubi.
Potrebno je ulagati u sva tri sektora (primarni, sekundarni, tercijarni), jer samo njihovom
kombinacijom mogući je veći i brži gospodarski napredak.
4.2. Ocjena i usporedba znanstveno-tehnološkog kapaciteta u Republici Hrvatskoj i zemljama
Europske unije
Razvoj tehnologije i brze promjene u tehnološkoj okolini suvremenih poduzeća jedan su od
najznačajnijih poticaja čovjeka da iskoristi svoje kreativne potencijale, odnosno znanje.
Ubrzanim razvojem tehnologije, posebice moderne informacijske tehnologije, postaje jasno
da razvoj poduzeća sve manje ovisi o snazi strojeva, opreme i kapitala, a sve više o kvaliteti
ljudi, tj. potencijalima kojima rapolažu. Nova tehnološka i znanstvena otkrića te njihova
primjena uvjetuju da neprestane promjene i kreiranje nečega novoga postanu jedini način
opstanka poduzeća, društva i samog čovjeka. Konkurencija se razlikuje upravo na sposobnosti
stalnog mijenjanja, kreiranja i primjene novih spoznaja, sposobnostima diferenciranja
proizvoda i usluga, količini znanja, te sposobnost učenja postaje mnogo važnija od iskustva.
Znanost i tehnologija omogućile su ogroman napredak i uspješnost društva. Većina društava
zapadnog civilizacijskog kruga nalazi se se u stadiju 3. informatičke revolucije, s naznakama
početka 4. znanstvene revolucije (Bušelić et al, 2007, str. 373).
Prije svega, tu se misli na opremljenost kućanstava ICT-om (eng. Information and
communications technology), kretanje broja korisnika Interneta, računala i svih onih
modernih tehnologija koja omogućuju napredak i tehnološko vodstvo nad ostalim zemljama.
Sljedeća potpoglavlja govore o povezanosti razvoja intelektualnog kapitala sa znanošću, ICT-
om i obrazovanjem. Zemlje koje više ulažu u navedeno, ostvaruju i veću konkurentnost.
36
4.2.1. Razvoj znanstveno-tehnologijskog sektora u Hrvatskoj
Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska mora izgraditi status znanstveno i tehnološki
orijentirane zemlje. Punopravni ulazak u članstvo EU znači i prihvaćanje Lisabonske
strategije kojoj je cilj stvoriti znanjem najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo na
svijetu. Europa 2020 nastavak je Lisabonske strategije koja podrazumijeva povećavanje
sredstava za istraživanje i razvoj u zemljama članicama pojedinačno te dostizanje cilja
izdvajanja u visini od 3% BDP-a. Također Akcijski plan sadrži deset najvažnijih ciljeva pod
zajedničkim nazivom „Znanje za rast“ koji sadrže povećanje i poboljšanje ulaganja znanost,
poticanje inovacija, širenje uporabe informacijskih i komunikacijskih tehnologija, a društvo
temeljeno na znanju mora težiti ostvarenju zdravoga gospodarstva ( Kandžija i Cvečić 2011,
str. 49).
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u 2012. godini Hrvatska je imala 1518
magistra znanosti, što je za 289 više nego 2011. kada ih je bilo 1229. Također, povećao se i
broj doktora znanosti. 2011. godine bilo ih je 1072, a 2012. godine 1338.
Znanstvenoistraživački i visokoobrazovni sustav obuhvaća 26 javnih instituta, 13 privatnih
znanstvenih ustanova, 6 tehnoloških razvojno-istraživačkih centara, 11 istraživačkih centra u
industriji i jedan vojni istraživački centar, 7 sveučilišta, 16 javnih veleučilišta i visokih škola
te 16 privatnih veleučilišta i javnih škola s pravom javnosti. Za razvitak i kvalitetu
cjelokupnoga sustava, uz Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, skrbe Nacionalno vijeće
za znanost i Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje, najviša stručna i savjetodavna tijela
koje imenuje Hrvatski sabor. Sabor imenuje i Odbor za etiku u znanstvenoj djelatnosti i
visokom obrazovanju. O razvoju informacijskoga društva skrbi Nacionalno vijeće za
informacijsko društvo. Razvoj napredne informacijske i komunikacijske infrastrukture za
akademsku i istraživačku zajednicu djelatnost je Hrvatske akademske i istraživačke mreže
CARNet i Sveučilišnoga računskog centra - SRCE. U Hrvatskoj na jedan prijavljeni patent
dolazi oko 100 objavljenih radova, pri čemu je primjetno kako je prijavi patenata znatno
skloniji privatni sektor, dok je državni uspješniji u objavi znanstvenih i stručnih radova. No,
prema broju međunarodno referiranih radova, Hrvatska se nalazi nisko na ljestvici razvijenih i
srednje razvijenih zemalja, što upozorava na nužnost unaprjeđivanja kvalitete istraživačkoga
sektora. Vizija nacionalnoga programa istraživanja i razvoja jest razviti visokokvalitetan
znanstvenoistraživački i visokoškolski sektor koji će biti potpora gospodarskomu, društvenom
37
i humanom napretku svojeg okruženja i koji će svojim doprinosom biti okosnica razvoja
društva temeljena na znanju (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 2008, str. 10).
Cilj Hrvatske mora biti izgraditi znanstveno i tehnološki orijentiranu zemlju koja će biti
potpora gospodarstvu, društvenom napretku i koja će biti okosnica razvoja društva
utemeljenog na znanju. Nužno je razviti visokokvalitetan znanstveno-istraživački i visoko-
školski sektor koji će pratiti potrebe znanja.
4.2.2. Razvijenost ICT sektora u Hrvatskoj
ICT sektor je sektor koji zahtjeva neprestana ulaganja, nova znanja i načine kako unaprijediti i
poboljšati poslovanja. Na uspješnost, ne samo poduzeća, već svih organizacija, utjecao je,
prije svega napredak tehnike i tehnologije. Opremljenost poduzeća i kućanstva modernim
tehnologijama danas je nužnost, ne luksuz. U korist tome govore podaci kretanja
opremljenosti poduzeća i kućanstava ICT-om.
Grafikon 5. pokazuje podatke o opremljenosti računalima i pristup internetu u kućanstvima te
njihove korisnike prema dobi.
Grafikon 5: Opremljenost kućanstva računalima i pristup internetu u razdoblju od
2009.-2012. godine
Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2013b
U razdoblju od 4 godine primjećuje se porast u svim segmentima informacijske i
komunikacijske tehnologije. Korištenje osobnog računala povećao se sa 55% iz 2009. na 68%
u 2012. godini. Pristup internetu se također povećavao, 2012. taj postotak je iznosio 66%
ukupne populacije, što je za 16 postotnih poena više nego 2009. godine.
Grafikon 6. prikazuje podatke o korisnicima računala i interneta po dobnim skupinama.
38
Grafikon 6: Korisnici računala i interneta prema dobi u 2011. godin
Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2011b
Uslugama računala najviše su se koristile osobe u starosti od 16-24 godine starosti, njih čak
98%, a najmanje osobe starosne skupine od 65-74 godina, i to 12%. Internetom se najviše
služe osobe između 16-24 godine starosti (98%), a najmanje također starosna skupina od 65-
74 godine (11%).
Kućanstva su u Republici Hrvatskoj još uvijek na relativno niskom stupnju opremljenosti
ICT-om, iako se primjećuje porast od 4 postotna poena u posjedovanju računala i porast od 5
postotna poena internetskog priključka u odnosu na prethodnu godinu. Najmlađa populacija
prednjači u uporabi računala, a broj korisnika opada proporcionalno njihovoj dobi.
Grafikon 7. pokazuje namjenu uporabe interneta kod pojedinaca u 2011. godini
Grafikon 7: Namjena uporabe interneta kod pojedinaca u 2011. godini, u %
32 33
15 23
7 10
51 57
46 84 85
56 42
78
0 10 20 30 40 50 60 70 80 90
Usluge e-uprave
Prodaja proizvoda i usluga
Zakazivanje liječničkog pregleda
Korištenje internetskih stranica za razmjenu…
Korištenje internetskog radija ili TV-a
Čitanje novina i magazina
Telefonija ili videokonferencija
Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2011b
39
Pojedinci najčešće upotrebljavaju internet za čitanje novina i magazina (85%), prikupljanje
informacija o proizvodima i uslugama (84%) i za korištenje elektroničke pošte (78%).
Relativno nizak udio uporabe usluga e-bankarstva i e-uprave pokazuju da online uporaba tih
usluga još nije dovoljno raširena i ljudi nisu dovoljno dobro upoznati sa tim uslugama.
Tablica 10. pokazuje uporabu ICT-a po djelatnostima u 2011. godini,
Tablica 10: Uporaba ICT-a u poduzećima po djelatnostima u 2011. godini, u % Korištenje
računala Pristup internetu Mrežna stranica Korištenje e-
uprave Proizvodnja 97 95 61 63
Građevinarstvo 95 95 55 84
Opskrba električnom energijom, plinom i vodom
99 99 60 97
Trgovina 99 97 65 83
Hoteli i restorani 98 98 62 83
Prijevoz 93 92 64 71
Izdavaštvo i komunikacije
100 100 72 85
Poslovne djelatnosti
99 99 79 92
Uslužne djelatnosti
93 93 77 85
Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2011b
Vidljivo je koliko zapravo ICT sektor nije dovoljno rasprostranjen u poslovanjima. Sektor
izdavaštva i komunikacija ima 100-postotno korištenje računala i interneta, što je logično s
obzirom na granu djelatnosti kojom se bavi, međutim samo 72% njih ima mrežnu stranicu, a
83% koristi usluge e-uprave. Sektori proizvodnje, građevinarstva, trgovine, opskrbe
energijom i poslovne djelatnosti također imaju visok postotak korištenja računala i interneta,
sa preko 90%, dok sektor građevinarstva, opskrbe energijom, usluge pružanja smještaja i
hrane imaju vrlo nizak postotak u vlasništvu internet stranice i korištenja e-uprave. Internet je
postao nužan čimbenik učinkovitog poslovanja i 61% poduzeća ima vlastitu internetsku
stranicu. Internet pojednostavljuje obavljanje zadataka i pojedinih poslovnih procesa poput
bankarskih i financijskih transakcija te omogućuje uporabu administrativnih usluga javne
uprave (e-uprava).
Uporaba informtičkih i komunikacijskih tehnologija je iznimno važan dio suvremenog
poslovanja. Poduzeća se na taj način bolje povezuju sa drugim poduzećima, partnerima,
40
dobavljačima i ostalim organizacijama potrebnim za uspješno funkcioniranje i vođenje
poslovanja. Mogu saznati vrlo važne i vrijedne informacije koje će im pomoći za bolja
ulaganja, kakvo je stanje na određenom tržištu u određeno vrijeme, te mnoge informacije koje
će im olakšati poslovanje i uspješno obavljanje posla.
4.2.3. Kretanja u znanstveno-tehnološkom sektoru Europske unije
Ekonomski i socijalni napredak te konkurentnost zemalja Europske unije uvjetovani su
znanstvenim istraživanjima i tehnološkim razvojem. Naročito su važne inovacije koje
omogućuju brži razvoj, prvenstveno visokih tehnologija, te pružaju osnovu za bolju budućnost
u tehnološkom sektoru. Ulaganja u obrazovanje i vještine te razvoj predstavlja ključnu
politiku EU, pošto su to važni elementi za gospodarski rast i razvoj.
Prema Eurostatovim podacima (2011c), gotovo 62 milijuna ljudi u Europskoj uniji bili su
zaposleni u područjima znanosti i tehnologije u 2010. godini. Četiri države članice –
Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija, imale su više od polovice stručnjaka
(educirani zaposlenici u znanosti i tehnologiji). Na razini Europske unije postotak stručnjaka
i tehničara iznosio je 48% i 52%. Međutim, postoje velike razlike između država članica.
Irska, sa 75%, ima daleko najveći udio zaposlenih u znanosti i tehnologiji. Ostale države
članica s više od 60% stručnjaka su Belgija (66%), Grčka (64%), Estonija i Litva (61%) i
Poljska (60%). Podskupina stručnjaka je posebna kategorija interesa znanstvenika i inženjera,
koji uključuje osobe zaposlene u fizičkim, matematičkim i inžinjering zanimanjima.
Tablica 11. prikazuje zaposlene znanstvenike i inženjere u odabranim zemljama članicama
Europske unije.
41
Tablica 11: Broj znanstvenika i inženjera u odabranim zemljama članicama Europske
unije u 2010. godini Zemlja 2010.
EU27 11 853 000
Belgija 411 000
Njemačka 2 406 000
Irska 164 000
Francuska 1 522 000
Italija 833 000
Poljska 947 000
Velika Britanija 1 583 000
Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2011c
U 2010. udio znanstvenika i inženjera među zaposlenima u znanosti i tehnologiji iznosio je
18%. Opet, Irska (33%) i Belgija (27%) su na vrhu popisa, daleko ispred ostalih zemalja
članica. U apsolutnim brojkama, najveća skupina znanstvenika i inženjera nalazi se u
Njemačkoj s oko 2,4 milijuna, a slijede Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Poljska i
Italija. Te zemlje članice zajedno čine 70% zaposlenih znanstvenika i inženjera u Europskoj
uniji.
Europska unija broji sve starije stanovništvo, što također vrijedi i za zaposlene u znanosti i
tehnologiji. Tablica 12. pokazuje podatke o zaposlenosti u znanosti i tehnologiji osoba u
dobnoj skupini od 15-74 godina.
Tablica 12: Zaposleni u znanosti i tehnologiji u dobi od 15-74 godina starosti u 2010.
godini, u odabranim zemljama članicama Zemlja 2010.
EU27 106 646 000
Belgija 2 785 000
Njemačka 20 806 000
Francuska 14 116 000
Italija 9 317 000
Velika Britanija 14 997 000
Španjolska 10 052 000
Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2011c
42
U 2010. Europska unija imala je preko 100 milijuna zaposlenih osoba u znanosti i tehnologiji
u dobi od 17-74 godina starosti. Najviše je bilo zaposlenih u Njemačkoj, slijede Francuska i
Velika Britanija.
Tablica 13. pokazuje podatke o broju doktora znanosti u 2006. i 2009. godini za odabrane
zemlje članice Europske unije.
Tablica 13: Broj doktora znanosti u 2006. i 2009. godini u odabranim zemljama
članicama Europske unije 2006 2009
Bugarska 14 421 15 632
Danska 1 110 14 108
Njemačka 647 310 766 410
Portugal 13 324 1 497
Norveška 15 140 18 277
Švedska 54 894 60 678
Hrvatska 7 295 8 305
Latvija 3 603 3 462
Litva 9 475 9 603
Finska 20 045 22 226
Izvor: izrada sutora prema Eurostatu 2013a Prednjači Njemačka koja je 2009. imala 766 410 doktora znanosti, slijede, Švedska sa 60 678
te Finska sa 22 226 doktora znanosti. Pprema podacima Eurostata za 2009. godinu, Hrvatska
je imala 8 305 doktora znanosti.
Tablica 14 pokazuje raspodjelu doktora znanosti prema spolu u 2009. godini.
Tablica 14: Broj doktora znanosti prema spolu u 2009. godini za odabrane zemlje članice
Europske unije, u % od ukupnog broja doktora znanosti Muškarci Žene
Belgija 64,8 34,9
Danska 62,4 37,6
Njemačka 64,4 35,6
Španjolska 55,5 44,5
Latvija 45,8 54,2
Litva 53 47
Mađarska 68,4 31,6
Slovenija 59,1 40,9
Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2013a
43
Raspodjela doktora znanosti prema spolu u određenim zemljama pokazuje da u većini zemalja
postotak muškaraca sa doktoratom prelazi 60%. Latvija ima najveći udio žena sa doktoratom i
jedina je zemlja gdje broj žena doktora znanosti prelazi broj muškaraca. Također, dobna
raspodjela varira od zemlje do zemlje. Za neke zemlje dominantna dobna skupina doktora
znanosti je 35-44 godina, a u nekim zemljama dobne skupine od 35-44 i 45-54 podjednako su
dominantne. Sveukupno, broj doktora znanosti od 55 godina i starije broji mali broj zemalja,
osim Latvije i Mađarske.
Tijekom posljednjeg desetljeća, informacijske i komunikacijske tehnologije postale su
dostupne široj javnosti, kako u smislu dostupnosti tako i cijene. Grafikonom 8. prikazani su
podaci za pristup internetu u odabranm zemljama članicama.
Grafikon 8: Pristup internetu u odabranim zemljama članicama Europske unije u 2010. i
2011. godini, u %
Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2012b
Granica je prijeđena 2007. kada je većina kućanstava (55%) EU-27 imalo pristup internetu.
Taj postotak je i dalje u porastu, a 2011. dosegao je 73%, a narastao je za 3 postotna poena u
odnosu na 2010. godinu. Najveći udio kućanstava (94%) s pristupom internetu u 2011.
zabilježen je u Nizozemskoj, dok su Luksemburg, Švedska i Danska također brojale pristup
internetu u 9 od 10 kućanstava. Najniža stopa pristupa internetu bilježi Bugarska (45%).
Međutim, došlo je i do povećanja korištenja interneta u kućanstvima Bugarske za 12 postotnih
poena između 2010. i 2011. godine. Rumunjska je bila jedina država u kojoj manje od
polovice svih kućanstava ima pristup internetu (Eurostat, 2012b).
44
Tablica 15. prikazuje podatke o broju korisnika računala i interneta u zemljama članicama
Europske unije od 2009.-2011. godine.
Tablica 15: Korisnici računala i interneta u zemljama članicama Europske unije u
razdoblju od 2009.-2011. godine, u %
Izvor: Eurostat 2012b,
73% populacije EU-27 koristilo je računala 2011. godine, što je za 4 postotna poena više nego
2009. godine. Najviše se uslugama računala koristilo u Švedskoj (93%), Nizozemskoj (92%) i
Danskoj (90%), a najmanje u Rumunjskoj (43%). Internet uslugama se također najviše
koristilo u Švedskoj, Nizozemskoj i Danskoj, a najmanje u Rumunjskoj.
Tablica 16. prikazuje podatke o načinu korištenja informacijskih tehnologija
45
Tablica 16: Korištenje informacijske tehnologije u poduzećima Europske unije u 2011.
godini, u %
Izvor: Eurostat 2012b,
95% poduzeća u 2011. godini imala su internetsku vezu, dok je velika većina (87%) koristila
broadband vezu za pristup internetu. Do početka 2011. godine, udio poduzeća s pristupom
internetu premašio je 90% u svim zemljama članicama, osim Rumunjske, Bugarske i
Mađarske, dok su Rumunjska i Bugarska jedine zemlje članice gdje manje od 50% poduzeća
ima web stranice.
U svibnju 2010. Eurospka komisija usvojila je Priopćenje o digitalnoj agendi za Europu,
strategiju za procvat digitalnog gospodarstva do 2020. godine. Agenda je jedna od sedam
vodećih inicijativa u okviru strategije Europa 2020 za pametan i održiv rast. Fokusirana je na
46
politike i aktivnosti usmjerene na maksimiziranje koristi za digitalno doba u svim dijelovima
društva i gospodarstva. Sastoji se od sedam prioritetnih područja djelovanja: stvaranje
jedinstvenog digitalnog tržišta, veću interoperabilnost, jačanje povjerenja i sigurnosti u
internet, pružajući mnogo brži pristup internetu, poticanje ulaganja u istraživanje i razvoj,
poboljšanje digitalne pismenosti i uključivanje i primjene ICT-a za rješavanje izazova
današnjeg društva poput klimatskih promjena i starenja stanovništva (Eurostat, 2012b).
Na svako suvremeno poslovno okruženje svakodnevno utječu sveobuhvatne tehnološke
promjene. Na uspješnost društva utjecao je ogroman napredak tehnike i tehnologije, znanosti i
znanja. Za ekonomiju efekti promjena u tehnološkom okruženju vidljivi su kroz neke nove
proizvode, nove procese i nove materijale. Tehnološki sektor uključuje aktivnosti koje
sudjeluju u stvaranju novog znanja kao i u pretvaranje novog znanja u nove proizvode. Stoga
je vrlo važno da donosioci odluka u svakom poduzeću posvećuju pažnju upravo onom
segmentu tehničkog okruženja koji donosi nove informacije o najnovijim znanstvenim
otkrićima kako bi pravovremeno mogli uočiti potencijalne prilike i opasnosti (Bušelić et al,
2007).
Napredak neke zemlje uvjetovan je tehnološkim i znanstvenim razvojem, prije svega visokih
tehnologija. Korištenje uslugama interneta proširio se unazad nekoliko godina, međutim još
uvijek nije dovoljno rasprostranjen. 2011. godine iznosio je 73% kućanstva i 95% poduzeća.
20. stoljeće je stoljeće velikih promjene u stvaranju bogatstva nacija. Snažan tehnološki
razvoj, brzina komunikacijskih sustava, masivni pristup internetu i globalizacija neki su od
promjena s kojima građani moraju živjeti i potpuno iskoristiti ako žele poboljšanje u kvaliteti
života i poslovanja.
4.3. Ocjena razine obrazovanosti zaposlenih u Republici Hrvatskoj i zemljama Europske
unije
Suočeni s neprestanim izazovima suvremenog i modernog svijeta u kojem vladaju znanje i
visoka tehnologija, obrazovanje, stručnost i inovativnost zaposlenika, kao i spremnost na
promjene postaju glavni elementi stvaranja konkurentske prednosti u odnosu na druga
poduzeća. Stoga su zahtjevi za obrazovanjem i razvijenjem zaposlenika konstantno u rastu, pa
se u njihova znanja i vještine sve više ulaže.
Sljedeća potpoglavlja govore o važnosti obrazovanja, kolika su izdvajanja za obrazovanje
zaposlenih i usporedbe obrazovanja radne snage Hrvatske sa zemljama Europske unije.
47
4.3.1. Pokazatelji izdvajanja za obrazovanje zaposlenih u Republici Hrvatskoj
Nesporno je da je ulaganje u obrazovanje zaposlenih neizostavna aktivnost u današnjem
„Društvu znanja“, kontinuirano učenje i poboljšanje znanja i vještina nužni su za poduzeća
koja žele opstati na izrazito konkurentnom i globaliziranom tržištu koje nas okružuje.
Tablicom 17. prikazani su pokazatelji obrazovanja na temelju iszraživanja u hrvatskim
podzećima.
Tablica 17: Pokazatelji obrazovanja zaposlenih u hrvatskim poduzećima 2004. godine
M Xmin Xmax N
% obrazovanih zaposlenika 35,96 0,55 97,13 25
Prosječan broj sati obrazovanja po obrazovanim zaposlenima
53,42 1,60 273,82 21
Prosječan broj obrazovanja po zaposlenome 19,68 0,18 213,71 23
Prosječan broj sati obrazovanja neposrednih izvršitelja
33,05 3,82 168 18
Prosječan broj sati obrazovanja zaposlenih u stručnim službama
34,28 4,00 88,08 19
Prosječan broj sati obrazovanja menadžera svih razina
54,63 8,08 200 19
Prosječan broj sati obrazovanja menadžera najniže razine
57,82 6,00 168 19
Prosječan broj sati obrazovanja menadžera srednje razine
49,45 8,00 172,80 17
Prosječan broj obrazovanja menadžera najviše razine
42,63 10,00 216,67 17
Troškovi obrazovanja po zaposlenome 1 770,00 27,73 13 860 29
Troškovi obrazovanja po obrazovanome zaposleniku
7 900,00 270 75 000 22
Troškovi obrazovanja po menadžeru 6 060,00 150 44 080 20
Troškovi obrazovanja po obrazovanome menadžeru
8 370,00 430 43 560 16
Ulaganje u obrazovanje u odnosu na ukupne prihode poduzeća
0,0027 0,0003 0,0281 29
Izvor: Pološki Vokić i Grizelj, 2007, str.857
Prema istraživanju Pološki Vokić i Grizelj, u 2004. godini u prosjeku samo 36% poduzeća su
obrazovala svoje zaposlenike, iako je broj poduzeća koja čine uzorak relativno malen pa se
podaci trebaju interpretirati imajući na umu navedeno ograničenje. Međutim, oni koji su
prošli neku vrstu dodatnog obrazovanja u prosjeku su na dodatnom školovanju proveli 53,4
sata, pri čemu su najviše obrazovani menadžeri najnižih razina, a najmanje neposredni
izvršitelji. Prosječan broj sati obrazovanja po zaposlenom je svega 19 sati. Ipak, maksimalne
48
vrijednosti pokazuju da postoje poduzeća koja značajno ulažu u znanja svojih zaposlenih, no,
mnogo je i onih koja dodatno obrazovanje zaposlenih ne smatraju bitnim za uspjeh.
Grafikon 9. prikazuje metode dodatnog obrazovanja zaposlenih.
Grafikon 9: Metode obrazovanja zaposlenih u poduzećima 2004. godine, u %
Izvor: Pološki Vokić i Grizelj, 2007, str.864
Organizacije su se za obrazovanje i razvijanje svojih zaposlenika najviše koristile metodama
predavanja i konferencija. Više od 50% je koristilo mentorstvo, pripravničku i stručnu praksu
i individualne instrukcije, a zaposlenici su najmanje obrazovani obučavanjem u simuliranim
uvjetim, audiovizualnom tehnikom i igranjem uloga i poslovnim igrama.
Samim time, grafikon 10. pokazuje broj dodatno obrazovanih zaposlenih osoba.
Grafikon 10: Postotak dodatno obrazovanih i sati dodatnog obrazovanja po
hijerarhijskim razinama
44,65 51,5
62,39
15,83 18,82
35,35
Menadžeri najnižerazina
Menadžeri srednjerazine
Menadžeri najviše razine
Postotak dodatno obrazovanih zaposlenika prema hijerarhijskoj razini
Prosječan broj sati dodatnog obrazovanje prema hijerarhijskoj razini
Izvor: Pološki Vokić i Grizelj, 2007, str.866
49
Podaci pokazuju da što je veća hijerarhijska razina, veći je i postotak dodatno obrazovanih
zaposlenika, a i broj sati koje su proveli na dodatnom obrazovanju.
Ulaganje u obrazovanje zaposlenih važno je sva poduzeća koja žele konkurirati na tržištu.
Zaposleni koji ulažu u svoj razvoj i vještine pretpostavka su uspješnosti svakog poduzeća.
Iako, mali broj uzoraka u istraživanju je nedovoljan za potpunu analizu pokazatelja
obrazovanja zaposlenih u hrvatskim poduzećima, a i činjenica da novijih istraživanja na tu
temu nema, ne može se dati realan uvid u stanje obrazovanosti zaposlenih.
4.3.2. Analiza obrazovanja radne snage Republike Hrvatske i odabranih zemalja Europske
unije
Jedna od temeljnih razvoja konkurentnosti ljudskih resursa je kvaliteta njegova obrazovanja.
Osim sa izazovima domaćeg tržišta, Hrvatska je ušla i na europska tržišta. To znači da
Europska unija postavlja zahtjeve izgradnje obrazovnog sustava koji bi omogućio
visokostručnu radnu snagu koja se može izravno natjecati sa zaposlenima drugih zemalja
članica Europske unije. Stoga je dodatno obrazovanje, ne samo zaposlenih, nego i onih koji će
uskoro to i postati, nužno. Poznavanje stranih jezika, funkcionalna pismenost samo su neke
od vještina potrebne da bi se konkuriralo na stranim tržištima.
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, 21,2% stanovništva u dobi od 25-59 godina ima
osnovno i niže obrazovanje, 60,4% srednje, a samo 18,4% više i visoko obrazovanje. S
obzirom na to da su u 2009. godini javna izdavanja za obrazovanja iznosila 4,33 % (Eurostat,
2011) te na razinu životnog standarda koji ne dozvoljava porast izdvajanja za obrazovanje iz
osobne potrošnje, ne mogu se očekivati neki veći pomaci u sustavu i u kvaliteti obrazovanja
(Karaman Aksentijević et al, 2012, str. 123).
Međutim, Hrvatska ima bolju obrazovnu strukturu radne snage od obrazovne strukture
stanovništva. Tablica 18. prikazuje podatke obrazovanosti radne snage kroz 5 godina.
Tablica 18: Najviša dostignuta razina obrazovanja radne snage Republike Hrvatske u
razdoblju od 2007.-2011. godine, u % 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.
Primarno 17,9 18,0 17,4 17,1 16,8
Sekundarno 63,6 63,2 62,5 61,7 62,4
Tercijarno 18,5 18,8 20,1 21,2 20,7
Izvor: The World Bank 2012(b),
50
Vidljivo je kako najviše zaposlenih ima sekundarno obrazovanje, odnosno ima završenu
srednju školu, koje se uglavnom kreće oko 62%. Zaposleni sa završenom osnovnom školom
ili primarnim obrazovanjem čine oko 17%, dok visokoobrazovanih zaposlenika ima oko
20%, što je bolji rezultat nego prije 10-ak godina kada se taj postotak kretao oko 17%.
Međutim, to još uvijek nije blizu prosjeka Europske unije. U razvijenijim zemljama članicama
taj se broj kreće preko 25%. Tablica 19. prikazuje najvišu razinu obrazovanja u određenim
zemljama članicama Europske unije.
Tablica 19: Najviša razina postignutog obrazovanja zaposlenih u odabranim zemljama
članicama Europske unije u 2009. i 2011. godini, u % Primarno Sekundarno Tercijarno
2009 2011 2009 2011 2009 2011
Hrvatska 17,4 16,8 62,5 62,4 20,1 20,7
Španjolska 44,2 42,2 23,7 23,8 32,1 34,0
Finska 16,8 15,4 47,0 46,5 36,2 38,1
Švedska 18,5 17,0 49,3 49,5 31,4 33,4
Njemačka 15,5 14,3 58,1 58,2 26,2 27,5
Francuska 24,5 23,6 44,3 44,0 31,2 32,4
Slovenija 13,9 12,2 61,5 60,3 24,6 27,5
Velika
Britanija
20,8 19,0 44,6 43,1 33,7 36,7
Rumunjska 25,0 23,2 59,9 59,6 15,0 17,2
Bugarska 15,9 13,8 58,8 60,3 25,3 25,8
Mađarska 13,7 13,0 63,8 63,0 22,5 23,9
Turska 63,3 63,1 21,4 20,1 15,4 16,8
Italija 37,4 36,0 45,9 46,8 16,8 17,2
Izvor: The World Bank, 2012 (b),
Prije svih tu prednjači Finska sa 38,1% visokoobrazovane radne snage, slijede Velika
Britanija sa 36,7%, Španjolska sa 34% i Švedska sa 33,4%. Hrvatska je slabija i Bugarske
(25,8%) koja je prozvana najsiromašnijom zemljom EU. Od Hrvatske slabije su Rumunjska
(17,2%), Turska (16,8%) i Italija (17,2%).
51
Ipak, kako je najneobrazovanije staro stanovništvo, odnosno osobe starije od 55 godina koje
imaju primarno obrazovanje kao najvišu razinu obrazovanja, očekuje se kako će pozicija
obrazovanosti radne snage u budućnosti biti nešto povoljnija (Karaman Aksentijević i Ježić,
2013, str. 8).
S obzirom da je u današnjem suvremenom svijetu i društvu znanje postalo ključnim
čimbenikom opstanka na konkurentnom tržištu, hrvatska poduzeća i organizacije bi trebala
više ulagati u obrazovanje, neprestano učenje i usavršavanje individualnih vještina svojih
djelatnika. Prikazani podaci u ovom potpoglavlju pokazuju da hrvatske organizacije ne ulažu
dovoljno kako bi usavršila znanja i kompetencije zaposlenih, barem ne dovoljno kako bi se
zadovoljilo zahtjevima novih tehnologija, tehnika i metoda. Svakim danom neki novi uređaji
postaju modernizirani, oni jučerašnji postaju prošlost. Znanja su potrebna kako bi se inovacije
dovele do savršenstva, kako bi se upravljalo novim modernim tehnologijama, kako bi
inovacije pomogle u postizanju konkurentnosti na tržištu i zadržavanja na vrhu. Stoga, postoji
velika potreba za značajnijim ulaganjima hrvatskih poduzeća i organizacija u obrazovanje i
usavršavanje svojih zaposlenika, ne samo u svrhu konkurentnosti na domaćem tržištu, već i na
onom europskom i svjetskom tržištu.
4.4. Ocjena suradnje poslovnog i obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj i zemljama
Europske unije
U uvjetima snažne konkurencije, kada se komparativne prednosti neprestano mijenjaju i
pozicija na tržištu za bilo koju organizaciju više nije sigurna, potrebno je neprestano se
prilagođavati i pratiti promjene, biti na istom koraku za konkurencijom. Prije svega to se
odnosi na odgovarajuću suradnju obrazovnog i poslovnog sustava, ulaganje u istraživanje i
razvoj.
Perspektive održivog razvoja Hrvatske zasnivaju se na sposobnostima cjelokupnog društva da
se razvija kao društvo zasnovano na znanju, koje će u globalnim uvjetima ostvarivati
konkurentske prednosti u svim segmentima ljudskog djelovanja. Obrazovni sustav bi trebao
osigurati prave vještine za zapošljivost, a suradnja s gospodarstvom, kako bi se obrazovanje
više približilo s očekivanjima radne okoline, je neadekvatno. Hrvatsko gospodarstvo mora
povećati svoju konkurentnost sa stajališta boljeg iskorištavanja ljudskih potencijala u znanosti
i istraživanju. Tehnološki razvitak jedino je moguć boljim korištenjem tehnologije. Pritom se
52
suradnja znanosti i gospodarstva očituje u stvaranju znanja i rezultata koji će usmjeriti
informacije i saznanja u konačnu realizaciju inovacija (Budak, 2004, str. 97).
Sljedeća poglavlja govore o važnosti suradnje znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj i
Europskoj uniji, koje koristi, poticaji i prepreke koje ono nosi.
4.4.1. Suradnja znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj i Europske unije
Suradnja znanosti i gospodarstva nužna su pretpostavka funkcioniranja tržišta rada. Znanost
potiče istraživanja, obrazovanje, što dovodi do većih prilika za zapošljavanje. Nužno je
povezivanje mladih znanstvenika, kao i istraživačkih institucija, što će rezultirati daljnjim
stvaranjem nove vrijednosti u gospodarstvu. Obrazovanje mora gospodarstvu ponuditi
kadrove koji su najkvalitetniji i sposobni za rad, te koji su trenutno potrebni tržištu rada.
Tablica 20. pokazuje izdatke za istraživanje i razvoj u Hrvatskoj.
Tablica 20: Izdaci za istraživanje i razvoj u Hrvatskoj od 2009.-2011. godine 2009. 2010. 2011.
Ukupni izdaci
U kn 2 794 170 2 442 901 2 502 276
% BDP-a 0,69% 0,71% 0,74%
Izdaci poslovnog sektora
U kn 1 129 337 1 077 264 1 118 722
U % 40,4% 44,1% 44,7%
Izdaci državnog sektora
U kn 758 811 672 444 685 170
U % 27,2% 27,5% 27,4%
Izvor: izrada autora prema Državnom zavodu za statistiku, 2012b
Statistički pokazatelji ukazuju na lagani porast izdvajanja za istraživanje i razvoj kao postotni
udio u ukupnom BDP-u, koji je 2009. iznosio 0,69%, a 2011. 0,74% ,međutim, to nije nimalo
blizu 3% BDP-a što preporučuje Europska unija.
Prema strukturi sektora koji obavljaju istraživačku djelatnost, poslovni sektor je u 2011.
godini idvajao je 44,7% istraživanja i razvoja, državni sektor 27,4%.
U tablici 21. prikazani su izdaci za istraživanje i razvoj pojedinih zemalja članica.
53
Tablica 21: Izdaci za istraživanje i razvoj pojedinih zemalja članica Europske unije od
2008.-2010. godine, u % GDP-a 2008. 2009. 2010.
EU-27 1,92 2,01 2,00
Belgija 1,97 2,03 1,99
Danska 2,85 3,06 3,06
Estonija 1,28 1,43 1,62
Cipar 0,43 0,49 0,50
Poljska 0,60 0,68 0,74
Austria 2,67 2,72 2,76
Finska 3,70 3,92 3,87
Švedska 3,70 3,61 3,42
Rumunjska 0,58 0,47 0,47
Bugarska 0,47 0,53 0,60
Hrvatska 0,89 0,83 0,73
Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2012c
Prema podacima Eurostata, Hrvatska se prema izdvajanjima za istraživanje i razvoj nalazi na
samom dnu liste, u rangu sa zemljama kao Poljska (0,74%), Bugarska (0,60%) i Cipar
(0,50%). Najveći izdaci zabilježeni su u skandinavskim zemljama. Finska je u 2010. godini
imala 3,87%, Švedska 3,42%, a Danska 3,06% izdataka
Izdaci za istraživanje i razvoj prema sektorima prikazani su tablicom 22.
54
Tablica 22: Bruto domaći izdaci za istraživanje i razvoj prema sektorima u 2010. godini
u određenim zemljama članicama Europske unije, % udio BDP-a Poslovni sektor Državni sektor
EU-27 1,23 0,27
Danska 2,08 0,06
Estonija 0,81 0,17
Cipar 0,09 0,10
Austrija 1,88 0,15
Finska 2,69 0,36
Švedska 2,35 0,17
Rumunjska 0,18 0,17
Bugarska 0,30 0,22
Hrvatska 0,32 0,20
Njemačka 1,90 0,41
Slovenija 1,43 0,38
Francuska 1,38 0,37
Nizozemska 0,87 0,22
Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2012c
Izdacima poslovnog sektora Hrvatske iznose 0,32% BDP-a za istraživanje i razvoj, dok
najviše izdvajaju Finska (2,69%) i Danska (2,08%).
Obrazovanje nije dovoljno poticano i unapređeno da konkurira modernim i naprednijim
sustavima obrazovanja europskih zemalja. Izdvajanja od 0,74% BDP-a nije dovoljno da bi
hrvatska radna snaga konkurirala na svjetskim tržištima. To dovodi do još jednog velikog
problema u Hrvatskoj, a to je odlazak mladih i sposobnih ljudi u inozemstvo, u zemlje koje
znanjem i inovacijama konkuriraju na svjetskim tržištima, a koje Hrvatska nije znala zadržati
ni poticati na rad i daljenje usavršavanje, što opet dovodi do problema u gospodarskoj
strukturi.
4.4.2. Poticaji i prepreke za suradnju gospodarstva i znanosti
Pretpostavka razvoja svakog gospodarstva zasniva se na društvu koje će u globalnim uvjetima
ostvarivati konkurentske prednosti u svim segmentima djelovanja. Stoga je potrebno
razmotriti može li hrvatsko gospodarstvo povećati svoju konkurentnost sa stajališta
55
iskorištenja ljudskih potencijala u znanosti i istraživanjima. Uloga institucija u suradnji
znanosti i gospodarstva očituje u stvaranju znanja koja će se moći primjeniti i u praksi.
Najveći poticaj za suradnju gospodarstva i znanosti je uzajamno učenje kako bi se postigla i
usvojila nova znanja, a samim time osigurala raznovrsnost financijske i kadrovske osnovice.
Znanost treba nove poticaje za istraživanje i obrazovanje, za unapređenje istraživačke
infrastrukture i više prilika za zapošljavanje mladih. Na taj način bi se pomoglo rastu i razvoju
gospodarstva, pristupu novim dodatnim izvorima za istraživanje i razvoj, novim istraživačkim
mrežama, novim i boljim tehnološkim kapacitetima. Komercijalizacija znanja jedan je od
mogućih dodatnih izvora sredstava, a neizravno utječe i na visokoškolsko obrazovanje.
Razmjena znanja moguća je većom mobilnošću kadrova i umrežavanjem institucija, poduzeća
i pojedinaca. Takav pristup može imati pozitivne učinke i u znanosti i u gospodarstvu te trajno
unaprijediti oba sektora. Međutim, postoje i prepreke koje su pretežito povezane sa ulogom
institucija u poticanju suradnje znanosti i gospodarstva. Najveći problem je nepoznavanje
vlastitih resursa u gospodarstvu i o nedovoljnoj informiranosti o tome što znanost može
pružiti gospodarstvu. Gospodarstvo se okreće uvozu robe i usluga iz „atraktivnih“ i
„egzotičnih“ zemalja, umjesto obraćanjem domaćem proizvodu, domaćim ustanovama koja
već imaju razvijena tehnološka rješenja. Također, jedan od velikih problema je i nedostatak
kapaciteta za prijem novih tehnologija. Zbog toga poduzeća, koja su sama po sebi nosioci
gospodarskog razvitka, ne prihvaćaju u dovoljnoj mjeri nove tehnologije i znanja. Postoje
strahovi od promjena, određeno odbijanje spram rizika, postoje mišljenja da sve novo nije
kvalitetno. Naravno, veliki problem je i nedostatak financijskih sredstava za dugoročna
ulaganja u istraživanje i razvoj. Čak i u organizacijama koja imaju svoj vlastiti odjel za
istraživanja, suradnja sa znanstvenim ustanovama ponekad je zakočena zbog straha od
gubitka povjerljivih poslovnih informacija. Bitne činjenice suradnje gospodarstva i znanosti
su izdvajanja u znanost, restrukturiranje gospodarstva, reforma obrazovanja i druge mjere
koje se odnose na tehnološki napredak u cjelini. Budući da se većina znanstvenoistraživačkih
aktivnosti u Hrvatskoj odvija u državnim institucijama, potrebno je odgovarajućim mjerama
politike ukloniti nepovjerenje u institucije, koje se pokazalo kao jedna od glavnih prepreka
suradnje gospodarstva i znanosti (Budak, 2004, str. 103-105).
Intelektualni kapital naglašava važnost ulaganja u obrazovanje, cjeloživotno učenje,
usavršavanje vlastitih vještina i znanja. Usporedno s tim, naglašava bitnost razvoja ICT
sektora i istraživanja. Rast svake nacionalne ekonomije temelji se upravo na tim parametrima.
Nova tehnološka i znanstvena otkrića omogućuju mnogo potencijalnih prilika za rast.
56
Ulaganja u daljnja istraživanja i razvoj daju mogućnost za napredak, otkrivanje novih
konkurentskih sposobnosti i bolji položaj na tržištu. Zemlje koje više ulažu u istraživanje i
razvoj ostvaruju i bolji položaj na ljestvici konkurentnosti. Upravo zbog toga je bitno ulagati u
obrazovanje, jer ono daje mogućnosti koje treba znati iskoristiti. Sposobni i kreativni ljudski
potencijali, inovacije, znanje, ICT sektor su put prema uspjehu, ono što osigurava vodstvo i
nadmoć nad drugim zemljama, poduzećima i organizacijama.
57
5. PRIJEDLOG MJERA ZA POVEĆANJE KONKURENTNOSTI HRVATSKE
EKONOMIJE TEMELJEM INTELEKTUALNOG KAPITALA
Prema podacima Nacionalnog vijeća za konkurentnost (2013.), Hrvatska se nalazi na 58.
mjestu na ljestvici konkurentnosti, što je za jedno mjesto slabije od prethodne godine. Upravo
takvi podaci pokazuju na potrebne reforme i mjere nacionalne ekonomije, ne samo u području
intelektualnog kapitala, već cijelog gospodarstva. Tehnološki napredak, znanje, obrazovanje,
stručno osposobljavanje, zadržavanje mlade radne snage samo su neke od najvažnijih karika
na putu prema razvoju i podizanju konkurentnosti nacionalne ekonomije. Svaka nacionalna
ekonomija i njen dugoročni razvoj ovisi o kvaliteti ljudskih resursa i ulaganje u njihovu
kvalitetu. Stoga, u današnje vrijeme kada znanje i intelektualne sposobnosti postaju
najvažniji dio svakog poslovanja, ali i povećanja konkurentnosti, poduzeća, države i pojedinci
moraju nastojati ulagati da obrazovanje i njegov razvoj podignu na višu razinu.
5.1. Povećanje državnih ulaganja u obrazovanje, znanost, istraživanje i ICT
Jedna od bitnih osobina suvremenog društva je njegova povećana sposobnost učenja i sve
veća potreba za znanjem. Ono što je željezo i čelik bilo prije 50-ak godina, danas je znanje.
Europska unija je također istaknula znanje kao jedan od glavnih prioriteta za stvaranje
konkurentnog gospodarstva, kao i poticanje ulaganje u ljudski kapital i cjeloživotno učenje s
ciljem postizanja veće zaposlenosti.
Hrvatski zavod za zapošljavanje također potiče mjere sufinanciranja obrazovanja
nezaposlenih, a i velika poduzeća također osnivaju zaklade za poticanje darovitih studenata.
Premda se i u Hrvatskoj važnost obrazovanja počinje shvaćati sve ozbiljnije, to još ipak nije
dovoljno da bi Hrvatska mogla konkurirati ne samo na europskom, već i na svjetskom tržištu.
Ponajviše jer postoji velika neprilagođenost hrvatskog obrazovnog sustava sa potrebama na
tržištu. Potrebno je povećati interes ulaganje privatnog sektora u obrazovanje, ali i poticati
porast broja studenata, posebno prirodnih i tehničkih znanosti, kako bi se gospodarstvo
povezalo s potrebama gospodarstva, poticalo doživotno učenje kao jednog od bitnih
koncepata Europske unije (Marinac, str.124).
Kako bi se riješili ti problemi, potrebno je povećati korištenje novih tehnologija, korištenje
interneta kako bi se podigao nivo obrazovanja. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
58
pokrenulo je niz reformi, kao uvođenje Hrvatskog nacionalnog standarda za osnovnu školu,
državna matura u srednjim školama, reforma visokog obrazovanja prema kriterijima
Bolonjskog procesa, poticanje obrazovanja odraslih, i sl.
Tablica 23. prikazuje tablicu konkurentnosti vodećih zemalja članica Europske unije.
Tablica 23. Poredak vodećih zemalja Europske unije po konkurentnosti u razdoblju od
2011.-2013. godine Zemlja i rank na tablici globalne konkurentnosti 2012./3013. godine
2011-/2012.
3. Finska 2.
4. Švedska 3.
5. Nizozemska 7.
6. Njemačka 6.
8. Velika Britanija 10.
12. Danska 8.
81. Hrvatska 76.
Izvor: izradio autor prema The World Economic Forum, 2013
Na svjetskoj ljestvici konkurentnosti 2012./2013. godine, najkonkurentnija EU-27 zemlja je
Finska koja se nalazi na trećem mjestu u svijetu, slijedi Švedska na 4. mjestu, Nizozemska na
5. Mjestu, Njemačka na 6. i Velika Britanija na 8. mjestu. Hrvatska se na toj ljestvici nalazi na
81. mjestu, što je za 5 mjesta slabije od prethodne godine.
Tablica 24. prikazuje zadnje dostupne podatke za izdvajanja za obrazovanje određenih
zemalja Europske unije u 2009. i 2010. godini.
Tablica 24. Izdvajanja za obrazovanje određenih zemalja članica Europske unije u 2009.
i 2010. godini, u % BDP-a Zemlja 2009. 2010.
Belgija 6,57 6,57
Danska 8,74 8,80
Velika Britanija 5,64 6,22
Švedska 7,26 6,98
Finska 7,26 6,84
Nizozemska 5,95 5,96
Hrvatska 4,33 4,27
Izvor: izrada autora prema Eurostatu, 2013b
U obrazovanje najviše ulaže Danska, i to 8,80% u 2010. godini, slijede Švedska sa 6,98% i
Finska sa 6, 84% BDP-a.
59
Zemlje koje više ulažu u obrazovanje, ostvaruju i veću konkurentnosti. Primjer su Finska i
Švedska koje se godinama nalaze na vrhu ljestvice po ulaganjima u obrazovanje , a samim
time i na ljestvici vjetske konkurentnosti.
Hrvatska sa 4,27% BDP-a ne ulaže dovoljno da bi pratila trendove razvijenijih zemalja i
potrebno je uložiti više napora i sredstava kako bi se ta razina dostigla. Iako se svake godine
bilježi porast državnih ulaganja, to još uvijek nije na razini svjetske konkurentnosti i sve
buduće obrazovne reforme moraju biti dublje i dinamičnije.
Ulaganje u obrazovanje mora postati prioritet svake vlade jer samo na taj način stvara
kvalitetnu, obrazovanu i kompetentnu radnu snagu koja svojim znanjem može pridonositi
svakom radnom zadatku. Društvo u kojem živimo okreće se znanju kao najvećim oružjem u
kompetitivnom i teškom svijetu u kojem živimo. Stoga stvaranje kvalitetne radne snage mora
imati odgovarajuću podršku i u sustavu obrazovanja, koju Hrvatska zasada nema. Povećanje
državnih ulaganja samo je jedna od mnogih mjera potrebnih da se mladi i obrazovani ljudi
zadrže u zemlji, što će kontinuirano dovesti i do povećanja konkurentnosti na europskoj, ali i
svjetskoj razini.
Ulaganja u ICT sektor, ali i u istraživanja i razvoj nužno je ako želi zadržati konkurentska
prednost. U Hrvatskoj još uvijek nije dovoljno rasprostranjen ICT sektor. Iako 95% poduzeća
koristi internet u svom poslovanju, to nije blizu postotku ostalih zemalja članica Europske
unije (cf. str.38).
Izdaci Hrvatske za istraživanje i razvoj iznose 0,74% BDP-a, dok su prosječni europski izdaci
2%. Europska unija preporuča 3% BDP-a (cf. str.51). Zemlje koji ustavno više ulažu u
obrazovanje, ICT sektor i istraživanje i razvoj, ostvaruju i bolju konkurentnost.
5.2. Prilagodba obrazovnih programa razvoju znanja i vještina potrebnih u budućnosti
Izazovi brzog razvoja novih znanja i tehnologija, čestih promjena na tržištu rada i sve veće
potražnje za visokokvalificiranom radnom snagom nameću društvu težnju za cjeloživotnim
učenjem i stjecanjem znanja. Izazovi globalizacije „tjeraju“ Hrvatsku da svoj razvoj temelji na
jačanju znanja i vještina, razvoju ljudskih potencijala, gdje znanje postaje najvažniji kapital, a
osobe sa znanjem vode prema rastu i napretku. Stoga je potrebno i provesti velike promjene
cjelokupog obrazovnog sustava, gdje će obrazovni programi pratiti stanje na tržištu rada.
Stečeno obrazovanje mora biti u funkciji razvoja profesionalnih i za posao potrebnih
60
kompetencija koje moraju zadovoljiti potrebe modernog tržišta rada, spremnog na brze
promjene i podupirati uspjeh pojedinca na takvom tržištu. Zato se i nameće potreba
drugačijeg pristupa učenju i proučavanju, primjena drugačijih metoda i postupaka rada, ne
samo u nastavnom procesu, već i u radu obrazovnih stručnjaka. Naglasak mora biti na
stjecanju širih znanja koja omogućavaju profesionalno bavljenje različitim poslovima, lakšu
zapošljivost, te veću spremnost odgovoriti na nove i brže zahtjeve poslodavaca.
Suvremeni sustav obrazovanja mora odgovarati na zahtjeve pojedinaca i na način da analizira
sadašnje i predviđa buduće trendove na tržištu rada, te obrazovnu ponudu prilagođava
zahtjevima tržišta rada. U europskom kontekstu, naglašava se i potreba razvijanja ključnih
kompetencija koje će u budućnosti biti od iznimne važnosti, kao numerička i funkcionalna
pismenost, ICT vještine, strani jezici, poduzetništvo, matematika i prirodne znanosti,
međuljudske i socijalne vještine, kao i duži i temeljitiji opći obvezni odgoj i obrazovanje te
kasniji i kvalitetniji odabir zanimanja (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 2008, str.
3).
Hrvatska ne smije zaostajati u procesima reforme obrazovanja kako ne bi izgubila korak u
napredovanju prema razvijenom svijetu. Izazovi brzog razvoja znanja i tehnologija, čestih
promjena na tržištu rada i sve veće potražnje visokokvalificirane radne snage nameću
neprestanu potebu razvoja vlastitih vještina i cjeloživotnog učenja. Stoga je u obrazovanju
potrebna snažna orijentacija na razvoj fundamentalnih prirodnoznanstveno-matematičkih
osnova suvremenog tehnologijsko-informatičkog razvoja, usmjeravati pažnju učenika na
važnost usavršavanja postojećih uvođenje novih tehnologija. Posebnu pozornost valja
posvetiti učenju važnih svjetskih jezika od rane dobi koje omogućavaju komunikaciju sa
ostatkom svijeta, ali i njegovati učenje klasičnih jezika kao temelja za razumijevanje europske
kulturne baštine (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2008, str.13).
21. stoljeće je stoljeće znanosti, stoga se i izbori zanimanja trebaju prilagoditi tim potrebama.
Dolazi do sve veće povezanosti između društvenih, prirodnih, tehničkih i biokemijskih
znanosti, i to su zanimanja budućnosti na koja se mora obratiti pažnja kod svake reforme
obrazovanja i pokušavanja da se konkurentnost zemlje putem znanja približi svjetskim
kriterijima.
61
5.3. Unapređenje visokog obrazovanja
Znanje je postalo glavni uvjet uspješnosti svakog društva i organizacije i upravo su razlike u
znanju i njegovoj primjeni glavni čimbenici koji dijele razvijene zemlje od nerazvijenih. I
Hrvatska se treba znanjem izvući iz kruga slabije razvijenih zemalja i spriječiti da se
tehnološka zaostalost produži. Stoga, glavni čimbenik u preusmjeravanju iz zaostajanja u
napredovanje je znanje, a najvažniji resurs su mladi i daroviti ljudi. Prvi korak na tom putu je
razvoj obrazovanja i znanosti prema svjetskim kriterijima.
Funkcija visokog obrazovanja je da stvara znanje i prenosi ga na nove naraštaje. Time
sveučilišta grade kontinuitet društva, ali i pokreću društvene promjene (Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti, 2008, str.32).
Svako moderno društvo treba visoko obrazovanje kako bi stvaralo nove stručnjake na svim
područjima ljudskog djelovanja. Uspjeh na tržištu ovisi i načinu kako se znanost uklapa u
djelatnost koju neko poduzeće izvršava. Ono je spremno financirati istraživanja unutar svoje
organizacije, ali i sveučilišta da obrazuju stručnjake na područjima na kojima im trebaju.
Visoko obrazovanje je postalo globalno povezano. Interakcija i suradnja globalnih
gospodarstava postala je nužna, a time i mobilnost istraživača i znanstvenika. Potreba za
visokim obrazovanjem sve više raste. Kako bi Hrvatska dostigla europske i svjetske kriterije
visokog obrazovanja, mora prošititi kapacitete i prilagoditi metode globalnim kriterijima, kao
predavanjima na svjetskim jezicima, nastava na „daljinu“ putem elektroničkih sustava
komuniciranja i sl. Kao mjerilo uspješnosti u visokom obrazovanju je dostizanje razine
zapadnih i srednjoeuropskih sveučilišta za kojima zaostajemo, uklapanje u europski
znanstveni prostor i europsku mrežu visokog obrazovanja. To je moguće postići na način da
se organiziraju „centri izvrsnosti“, međunarodni stručni savjeti, stimulacija razmjene
studenata i profesora, specijalizacije, doktorske i poslijedoktorske studije. Glavni problem
pred sveučilišnim sustavom je kako povećati broj studenata (Hrvatska alkademija znanosti i
umjetnosti, 2004, str.36). Ministarstvo smanjuje kvote za upis na određena sveučilišta i
pojedine fakultete, kada je naš jedini nedostatak manjak stručnjaka.
Na putu prema Europskoj uniji, Hrvatska je morala ispuniti određene uvjete u visokom
obrazovanju. Prihvaćanjem Bolonjskog procesa, približila se europskim zahtjevima i uvjetima
kvalitetnog visokog školstva. Međutim, još uvijek postoji niz problema i nelogičnosti, ne
samo u visokom obrazovanju, već počevši od primarnog do tercijarnog obrazovanja. Visoko
obrazovanje mora biti nastavak nižih razina obrazovanja, podići kvalitetu učenja i stjecanja
62
cjeloživotnog znanja. Hrvatska još nije dostigla tu razinu i proći će još mnogo godina da se
reforme i reorganizacije u visokom obrazovanju dogode i kada će hrvatski studenti moći
konkurirati na svjetskom tržištu.
5.4. Sprečavanje odljeva mozgova
Jedan od najvećih problema s kojima se suočava hrvatska ekonomija i gospodarstvo je
odlazak mladih i talentiranih ljudi. Filozofija hrvatskih poslodavaca je zapošljavanje
isključivo radne snagu sa iskustvom, što je nepovoljno za mlade osobe koje su upravo izašle
sa fakulteta tražeći zaposlenje. Tog zaposlenja neće naći u zemlji u kojoj su ulagali u svoje
obrazovanje, žrtvovali sve da na kraju završe na burzi čekajući bolje dane. Upravo to je veliki
razlog masivnog odlaska u razne zemlje koje mogu ponuditi puno više.
Spas izlaska iz krize je ulaganje u školovanje vrhunskih stručnjaka koji će svojim znanjem i
radom moći doprinositi razvoju te zemlje. No, vrlo često se dogodi da upravo ti stručnjaci
odlaze i zapošljavaju se u drugim zemljama. Odlazak vrhunskih stručnjaka („odljev
mozgova“) nužno znači gubitak za zemlju koju napuštaju i dobitak za zemlju u koju odlaze
(Šverko, 2004, str. 1150). Kako bi se spriječio odlazak visokoobrazovanih osoba potrebno je
ulagati u njih i nakon školovanja, ponuditi im mogućnost zapošljenja u svojoj domovini,
nastavak istraživačkog i znanstvenog rada.
Demografi tvrde da ih je u posljednjih nekoliko godina otišlo oko 70 tisuća. Mnogi hrvatski
inženjeri, matematičari, arhitekti (...), oni koji bi hrvatskim tvrtkama mogli donijeti milijune
kuna prihoda na temelju znanja, donijet će ih drugim zemljama. Nepostojanje državne
strategije za sprečavanje odlaska najkvalitetnijih kadrova iz Hrvatske veliki je problem s
kojim se suočava hrvatsko intelektualno društvo. Posljedica odljeva mozgova dugoročno ima
negativne učinke na sva područja, ekonomiju, industriju, znanost, demografiju... Usprkos
malim ulaganjima u obrazovni sustav i znanost, Hrvatska ima talentirane stručnjake, a to se ne
cijeni i dopušta se da mladi hrvatski stručnjaci svojim znanjem pridonose prosperitetu drugih
država.
63
5.5. Povećanje uključenosti odraslih u programe dodatnog obrazovanja
Obrazovanje je postalo temelj postojanja svakog pojedinca. Njemu se više ne daju, kao
nekada, naziv završenog procesa. Ono je neprekidno, stalno, cjeloživotno. Nužnost
neprestanog obrazovanja opravdavaju se potrebom usklađivanja stečenih sposobnosti sa
zahtjevima radnog mjesta. Stoga, jednom stečene sposobnosti primjenjuju se na radnom
mjestu, a daljnje obrazovanje usmjerava se prema usavršavanju i nadogradnji već stečenih
vještina.
Zanimanje za obrazovanje odraslih pojavilo se krajem 60-ih godina prošlog stoljeća kao izraz
nastojanja za radikalnim preokretom u povećanju mogućnosti koje nudi obrazovanje,
Konceptom povratnog obrazovanja nastojalo se omogućiti većini pojedinaca da nakon
završenih formalnih oblika obrazovanja budu dostupni razni oblici obrazovnih akcija s ciljem
prilagodbe sve zahtjevnije strukture rada (Barić, 2004, str.362).
Potrebe za raznim oblicima dokvalifikacija, prekvalifikacija za potrebe tržišta rada razlog su
zašto se odrasli uključuju u takvu vrstu obrazovanja. Mnoga su zanimanja sasvim nestala,
neka nova su došla, potrebe na tržištu se neprestano mijenjaju, pa tako i nužnost promjena
zanimanja kako bi zadovoljili trenutne zahtjeve na poslu. Također, nezaposlenost je jedan od
razloga zašto se odrasli odlučuju na programe prekvalifikacija i dokvalifikacija. Međutim,
koncept cjeloživotnog obrazovanja ne smije se shvatiti kao adaptacija djelatnika promjenjivim
zahtjevima tržišta rada za kvalifikacijama, već ona prije svega mora biti temeljna strategija
osobnog ispunjenja, razvoja i povećanja jednakih mogućnosti i životnih šansi. Važnost treba
dati sposobnosti prilagođavanja i učenja, a ne uskoj osposobljenosti za određeno zanimanje
(Barić, 2004, str.363).
Mnogi stručnjaci se slažu da „funkcionalna pismenost“, tj. poznavanje rada na računalu,
postaje sve važnija i ravna po važnosti osnovnoj pismenosti. Mnogi programi obrazovanja
odraslih svode se se poznavanje rada na računalu, razne tečajeve unapređenja već postojećeg
zanimanja ili pak svladavanja neke nove vještine. Kako bilo, tehnološki razvoj pogađa većinu
radnih mjesta, stoga programi obrazovanja odraslih kroz razne neformalne obrazovne akcije
trebaju pomoći ukloniti prepreku između nastalih tehnoloških promjena i potreba radnih
mjesta. Osnovni cilj novih obrazovnih metoda satoji se u povećanju sposobnosti već
zaposlenih pojedinaca i tako ga održava na radnom mjestu.
64
6. ZAKLJUČAK
Ulaganje u intelektualni kapital predstavlja jednu od temeljnih konkurenskih prednosti države,
poduzeća, organizacije, pa čak i pojedinca. Znanje je postalo moć, i samo onaj koji je
posjeduje, može postati dominantan. Ulaganja u znanje, napredovanje i usavršavanje ne smije
e shvatiti kao trošak i gubljenje vremena, ono je prilika za poboljšanje individualnih vještina i
sposobnosti, što dalje vodi do velikih pozitivnih učinaka za poslovanje. Pametni, obrazovani,
sposobni, kreativni i inovativni zaposlenici postaju bitan dio poduzeća koji omogućuju rast,
razvoj i napredak.
Nova ekonomija donosi velike promjene ne samo u ekonomiji, već stvara jedno moderno i
suvremeno društvo. Intelektualni kapital sastavljen od ljudskog, strukturalnog i potrošačkog
kapitala, čimbenik je razvoja svake organizacije. Samo njihovom vezom ostvaruje se
mogućnost postizanja konkurentske prednosti nad drugim. Ljudski kapital mora posjedovati
sposobnost, kreativnost, inovativnost kako bi transformirali svoje znanje u stvaranje dodatne
vrijednosti za poduzeće. Zaposlenici postaju pokretači razvoja i njima se treba posvetiti velika
pažnja prilikom definiranja najvažnije imovine u organizaciji.
Intelektualni kapital je teško mjeriti. Mnoga poduzeća mjere samo onu imovinu koja je
opipljiva, fizičku imovinu, a neopipljivu zanemaruju. Tradicionalni sustavi mjerenja zbog
toga zanemaruju intelektualni kapital, ne uklkjučuju ga u nijednu kategoriju prikazanu u
bilancama izvještaja. Tradicionalni sustavi prikazivanja nisu stvarni pokazatelji stanja
poduzeća, poduzeća nemaju stvaran uvid u stvarnu vrijednost svog poduzeća i imovine.
Intelektualnim kapitalom se treba znati upravljati kako bi se zadržala konkurentska prednost.
Kvalitetno upravljanje donosi sa sobom niz koristi, od motiviranih zaposlenika, zadovoljnih
potrošača, uspješnije komunikacije unutar organizacije, unapređenja imidža, efiksnijeg
djelovanja ljudskog kapitala pa sve do povećanje tržišne vrijednosti poduzeća.
Svrha svake nacionalne ekonomije je zadovoljiti sve potrebe cjelokupnog stanovništva, sve s
ciljem povećanje životnog standarda. Stoga je bitno razvijati primarni, sekundarni i tercijarni
sektor kako bi se unaprijedio ukupan gospodarski razvitak. Sektorska struktura Hrvatske ide u
smjeru usluga, smanjen je udio industrije i poljoprivrede u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti.
Industrija je važna zbog raznih gospodarskih i društvenih koristi, povećanje proizvodnosti
rada, novih radnih mjesta koja vode do novih zapošljavanja i poboljšanja životnog standarda.
U sektoru industrije Hrvatska zaostaje za zemljama članicama Europske unije, dok u
sektorima poljoprivrede, šumarstva, lova i robolova ne odskače od ostalih zemalja članica.
65
Iako vrlo važna za gospodarski rast, industrija nije sama po sebi dovoljna za ekonomski rast,
potrebna je kombinacija politika određene zemlje kako bi se svi potencijali iskoristili, sektori
međusobno nadopunjavali i unapređivali, te je potrebno ulagati u sve sektore jer samo
njihovom kombinacijom moguć je brži i veći gospodarski rast i napredak.
Razvoj tehnologije jedan je od najvećih događaja u razvoju suvremene ekonomije. Poduzeća
sve manje postaju ovisna o strojevima i opremama, čovjekov um i znanje dolaze do izražaja.
Nova znanstvena i tehnološka otkrića, zahvaljujući čovjeku, postaju nužan uvjet napretka i
razvitka suvremenog poduzeća.
Opremljenost poduzeća i kućanstava ICT-om postaje sve rasprostranjenije. Moderne
tehnologije su nužan uvjet poslovanja u sve bržem i dinamičnijem poslovanju.
ICT sektor zahtjeva neprestana ulaganja praćenja promjena kretanja u tom sektoru. Više nije
luksuz posjedovati računalo, opremljenost modernim tehnologijama postaje nužnost.
Korištenje računala raste iz godine u godinu. U usporedbi sa nekim zemljama članicama
Europske unije, Hrvatska zaostaje u ICT sektoru. Švedska, Nizozemska i Danska predvodnici
su u korištenju računalima i upotrebi interneta. Cilj Europske komisije je stvoriti jedinstveno
digitalno tržište, ojačati povjerenje i sigurnost u internet, poticati ulaganja u ICT sektor te
poboljšati digitalnu pismenost.
Međutim, hrvatska poduzeća još uvijek ne iskorištavaju sve potencijalne mogućnosti koje im
ICT nudi. Hrvatska poduzeća moraju povećati korištenje ICT sektorom ukoliko žele
konkurirati na velikom europskom tržuištu ili uopće opstati. Ono omogućuje bolju povezanost
sa ostalim poduzećima, partnerima, dobavljačima i ostalim organizacijama potrebnima za
bolje i uspješnije funkcioniranje poslovanja.
Napredak tehnologije uvjetuje i boljim i kvalitetnijim znanstvenim istraživanjima. Osobita
važnost stavlja se na inovacije koje pružaju veće mogućnosti i osnove za budućnost u
tehnološkom sektoru. Samim time, raste i potreba za zapošljavanjem visokoobrazovnih osoba.
U Hrvatskoj se svake godine povećava broj magistra i doktora znanosti. Cilj postaje izgraditi
znanstveno i tehnološki orijentirano društvo bazirano na znanju.
Prije svega, to je moguće ulaganjem u obrazovanje, znanja i vještine. Jedna od najvažnijh
uvjeta uspješnog intelektualnog kapitala je kvaliteta obrazovanja ljudskih resursa, koji postaju
pokretačka snaga i put prema uspjehu.
Najviše zaposlenih ima sekundarno obrazovanje, zatim slijedi visokoobrazovano stanovništvo
a najmanje ima stanovnika sa primarnim obrazovanjem kao njavišom razinom postignutog
obrazovanja.
66
Premalen broj poduzeća u uzorku istraživanja u radu ne može dati realan odgovor na pitanje
koliko hrvatska poduzeća ulažu u obrazovanje svojih zaposlenih stoga i zaključak ne može
biti realan. Olakotna činjenica je i ta što prethodnih nekoliko godina nije bilo većih
istraživanja na tu temu. Istraživanje prikazano u radu pokazalo je da u prosjeku samo 36%
poduzeća obrazuje svoje zaposlenike, i to najčešće zaposlene na najvišim hijerarhijskim
razinama. Uglavnom su to metode raznih predavanja, seminara, konferencija, rada na
računalu, individualnih instrukcije. Još uvijek postoje mišljenja da dodatna obrazovanja nisu
bitna za uspjeh poduzeća. S obzirom na sve konkurentnije tržište, glavna izvor diferencijacije
biti će sposobnija i kreativnija radna snaga. Stoga je važno ulagati u obrazovanje, neprestano
učenje, usavršavanje individualnih vještina kako bi se zadovoljilo zahtjevima novih
tehnologija. Znanja su potrebnija svakim danom sve više, inovacije se dovode do savršenstva,
upravlja se novim modernim tehnologijama, a sve s ciljem postizanja konkurentnosti na svim
tržištima na kojima poduzeća konkuriraju.
U uvjetima kada se promjene na tržištima mijenjaju svakog dana, kada je potrebno neprestano
se prilagođavati, mora postojati i odgovarajuća suradnja poslovnog i obrazovnog sustava. To
se najprije odnosi na ulaganja u istraživanje i razvoj. Obrazovni sustav mora pratiti stanje na
tržištu rada, koje su potrebne prave vještine za zapošljivost i u suradnji s gospodarstvom,
djelovati s očekivanjima radne okoline. Suradnja se mora očitovati u stvaranju novih znanja
koja će znati usmjeravati informacije prema realizacijama inovacija.
Hrvatska ne ulaže dovoljno u istraživanja i razvoj i zaostaje za razvijenijim europskim
zemljama.
Hrvatska mora poticati suradnju znanosti i gospodarstva kako bi se usvojila nova znanja,
osigurale financijske i kadrovske osnovice. Znanost treba poticati nova istraživanja,
unapređivati istraživačke infrastrukture, davati više prilika za zapošljavanje mladih. Tako bi
gospodarstvo dobilo pomoć pri razvoju i rastu, dobilo novi pristup dodatnim izvorima za
istraživanje i razvoj, nove i bolje tehnološke kapacitete i kvalitetnu radnu snagu.
Međutim, još uvijek postoje problemi nepoznavanja vlastitih potencijala i resursa, ne samo u
gospodarstvu, već i u vlastitom poduzeću, nedovoljne informiranosti o prednostima koje
znanost može pružiti gospodarstvu. Mnoga poduzeća nisu spremna prihvatiti nove tehnologije
i promjene koje one nose sa sobom. Najveći problem je ipak nedovoljna financijska sredstva
za dugoročna ulaganja u istraživanje i razvoj. One organizacije koje imaju svoje odjele za
vlastita istraživanja, boje se od bubitka povjerljivih informacija i ne surađuju sa ostalim
znanstvenim institucijama. Stoga, kao jedna mogućih mjera je ukloniti nepovjerenje koje
67
vlada među institucijama i izgraditi snažnu suradnju gospodarstva i znanosti, sve s ciljem
povećavanja vlastite konkurentnosti.
Zemlje koje najviše ulažu u ICT sektor, obrazovanje, istraživanje i razvoj ostvaruju i bolju
konkurentnost. Kao primjer tome su skandinavske zemlje, Finska, Švedska i Danska, koje
najviše ulažu u obrazovanje i istraživanje i razvoj, i samim time, nalaze se na vrhu globalne
ljestvice konkurentnosti. Hrvatska ne prati trendove razvijenijih zemalja i nalazi se na 81.
mjestu od 144 zemlje svijeta.
Obrazovanje nije na nivou kriterija koje zahtjeva Europska unija. Nedovoljna izdvajanja za
obrazovanje dovode do niza negativnih posljedica u cijelom školstvu – nezadovoljstvo
plaćama, nedovoljnog rada i zalaganja, što opet dovodi do nekvalitetnog rada. Stoga, ambicije
razvoja Hrvatske zasnovane na znanju nisu nimalo realne. Obrazovni sustav ne osigurava
prave vještine za zapošljivost te njegova suradnja s gospodarstvom postaje neadekvatna. Tek
kada se mentalni sklop hrvatske nacije promijeni, doći će do bitnih promjena u shvaćanju da
znjnje postaje novi resurs 21. stoljeća, da je bitno ulagati prvenstveno u obrazovanje i
cjeloživotno učenje, kako bi i ostali sektori i gospodarske grane imali pravilan poticaj za rast i
razvoj.
Ulaganja u obrazovanje, povećanje svjesnosti i koristi cjeloživotnog učenja je ono što vodi
prema uspjehu, poboljšanju i unapređenju. Inovacije, istraživanje i razvoj, tehnološki sektor
postali su izvor razvijenosti i oni koji prvi shvate važnost ulaganje u te sektore, ostvarit će
prvi korak na putu prema poboljšanju i rastu.
Zbog svih navedenih razloga događa se najveći problem hrvatskog gospodarstva, a to je
odlazak mladih i sposobnih ljudi. Mladi nerijetko odlaze na studije u inozemstvo, a
posljednjih nekoliko godina aktualna je tema „odljeva mozgova“ gdje sve više obrazovanih
ljudi odlazi iz Hrvatske.
Hrvatsko tržište rada je relativno nerazvijeno, nefleksibilno i nimalo ne olakšava ulazak
mladih, što je neophodno za ostvarivanje konkurentske prednosti na novom europskom
tržištu. Hrvatski proizvodi nedovoljno su bazirani na znanju i ne prate trendove ekonomije
znanja..
Postoji i problem nezainteresiranosti za problematiku intelektualnog kapitala na nacionalnoj
razini. Postoji tek nekoliko institucija koje se bave tom tematikom, dok se unutar Europske
unije aktivno rješava pitanje razvoja te vrste kapitala.
68
Provođenjem reformi i usklađivanjem s propisima Europske unije, Hrvatska prvo treba
promijeniti odnos prema znanju te uvesti koncept intelektualnog kapitala kroz njegovu
primjenu i vrednovanje i tako povećati svoju konkurentnost.
Znanje će izvesti zemlju iz tehnološke, znanstvene zaostalosti i tek kada se shvati važnost
koju znanost ima u provođenju politika napretla, započeti će novo doba Hrvatske kao zemlje
znanja. Koliko će proći to toga dana, ne zna se, ali ako se na vrijeme ne shvati važnost
ulaganja u znanje, Hrvatska će i dalje ostati nerazvijena zemlja članica Europske unije, s
toliko potencijala i prilika koje ne zna iskoristiti
69
LITERATURA
KNJIGE
1. Adamović (et al.) 2006, Hrvatsko pravo intelektualnog vlasništva u svjetlu pristupa
Europskoj Uniji, Državni zavod za intelektualno vlasništvo RH i Narodne Novine,
Zagreb
2. Bušelić, M (et al) 2007, Znanje i konkurentnost, Sveučilište Jurja Dobriše u Puli, Odjel
za ekonomiju i turizam “Dr. Mijo Mirković”, Pula
3. Dragičević, M 2002, Znanje kao temeljni strateški resurs 21. stoljeća (i slučaj
Hrvatske), Znanje – temeljni ekonomski resurs, Sveučilište u Rijeci, Ekonomski
Fakultet Rijeka
4. Edvinsson, L 2002, Korporacijska longituda – navigacija ekonomijom znanja Differo,
Zagreb
5. Kandžija, V, Cvečić, I 2011, Ekonomika i politika Europske Unije, Ekonomski
fakultet sveučilišta u Rijeci, Rijeka
6. Karaman – Aksentijević et al 2012, Ljudski potencijali i ekonomske znanosti,
Ekonomski Fakultet, Rijeka
7. Landes, S.D 1988, The Wealth and Powerty of the Nations – Why some are so rich
and some so poor, W.W.Norton&Company, New York, London
8. Pulić, A, Sundać, D 1998, Intelektualni kapital: doprinos zaustavljanju odlaska
mladih iz RH i aktivnoj politici zapošljavanja, International Business Consulting
Center, Rijeka
9. Sharma, S 1983, Development, Strategy and The Developing Countries, South Asian
Publishers Pvt.Ltd, New Delhi, Madras
10. Sundać (et al) 2002, Znanje – temeljni ekonomski resurs, Ekonomski Fakultet
Sveučilišta u Rijeci, Rijeka
11. Sundać, D 2009, Intelektualni kapital: temeljni čimbenik konkurentnosti poduzeća,
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Zagreb
12. Sundać, D, Pulić, A 2001, Intelektualni kapital – ključni resurs 21. stoljeća,
International Business Consulting Center, Rijeka
13. Sundać, D, Švast, N., 2009, Intelektualni kapital – temeljni čimbenik konkurentnosti
poduzeća, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Zagreb
70
ČLANCI
1. Barić, V., 2004, Temeljne odrednice investiranja u obrazovanje odraslih, Pomorski
zbornik, vol.41, br.1, dostupno na: http://hrcak.srce.hr
2. Budak, J., 2004, Institucionalni okvir suradnje znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj,
Ekonomski pregled, vol. 55, br. 1-2, dostupno na: http://hrcak.srce.hr
3. Kolaković, M., 2003, Teorija intelektualnog kapitala, Ekonomski pregled, vol. 54, br.
11-12, dostupno na: http://hrcak.srce.hr
4. Marr, B, Gupta, O, Pike, S, Roos, G., 2003, Intellectual Capital and knowledge
managment effectiveness, Managment Decision, vol. 41, br.8, dostupno na:
http://www.emeraldinsight.com
5. Obadić, A., 2001, Značaj industrije za gospodarski razvitak, Ekonomski pregled, vol.
9-10, br. 52, dostupno na: http://hrcak.srce.hr
6. Pološki Vokić, N, Grizelj, H., 2007, Obrazovanje i razvoj zaposlenika u hrvatskim
organizacijama, Ekonomski pregled, vol. 58, br. 12, dostupno na: http://hrcak.srce.hr
7. Sundać, D, Fatur, I., 2004, Intelektualni kapital – čimbenik stvaranja konkurentskih
prednosti logističkog poduzeća, Ekonomski pregled, vol. 55, br. 1-2, dostupno na:
http://researchgate.net
8. Škuflić, L, Vlahinić-Dizdarević, N., 2003, Koncept nove ekonomije i značaj
informacijsko-korporacijske tehnologije u Republici Hrvatskoj, Ekonomski pregled,
vol. 54, br.5-6, dostupno na: http://hrcak.srce.hr
OSTALI IZVORI
1. Atkinson, R.D., 2001, Building Skills For the New Economy, Progressive Policy
Institute, pregledano 17. svibnja 2013, dostupno na: http://dlc.org
2. Atkinson, R.D., 2002, The 2002 State New Economy Index, Progressive Policy
Institute, Technology and New Economy Project, pregledano 17. svibnja 2013,
dostupno na: http://www.itif.org
3. Atkinson, R.D., Gotlieb P.D 2001., The Metropolitan New Economy Index,
Progressive Policy Institute, Technology and New Economy Project, pregledano 17.
svibnja 2013, dostupno na: http://opensource.telkomspeedy.com
71
4. Državni zavod za statistiku 2007, Nacionalna klasifikacija djelatnosti 2007 – NKD
2007, pregledano 19. lipnja 2013, dostupno na: http://www.dzs.hr/
5. Državni zavod za statistiku, 2010, Index obujma industrijske proizvodnje, pregledano
7. srpnja 2013, dostupno na: http://www.dzs.hr/
6. Državni zavod za statistiku, 2011a, Bruto domaći proizvod za Republiku Hrvatsku,
prostorne jedinice za statistiku, pregledano 17. lipnja, Priopćenje, dostupno na
http://dzs.hr
7. Državni zavod za statistiku 2011b, Uporaba informacijskih i komunikacijskih
tehnologija u kućanstvima i kod pojedinaca u 2011. godini, Priopćenje, god.XLVI,
br.2.3.2, Zagreb, pregledano 28. lipnja 2013, dostupno na: http://www.dzs.hr/
8. Državni zavod za statistiku 2012a, Biljna proizvodnja u 2011, Priopćenje, god.XLIX,
br.1.1.13, Zagreb, pregledano 25. lipnja, dostupno na: http://www.dzs.hr
9. Državni zavod za statistiku 2012b, Prosječna izdvajanja za istraživanje i razvoj,
Priopćenje, pregledano 2. srpnja 2013, dostupno na: http://www.dzs.hr/
10. Državni zavod za statistiku 2013a, Indeks obujma inustrijske proizvodnje te indeksi
zaliha, zaposlenih osoba i proizvodnosti rada u industriji u siječnju 2013, prvi
rezultati, Priopćenje, god.L, br.2.1.3/1, Zagreb, pregledano 7. srpnja 2013, dostupno
na: http://www.dzs.hr/
11. Državni zavod za statistiku 2013b, Uporaba informacijskih i komunikacijskih
tehnologija u kućanstvima i kod pojedinaca, Priopćenje, br.2.3.2, Zagreb, pregledano
28. lipnja 2013, dostupno na: http://www.dzs.hr/
12. European Commision 2010, Investing in Europe’s future, Fifth report on economic,
social and territorial cohesion, Luxemburg, pregledano 25. svibnja 2013, dostupno na:
http://ec.europa.eu/
13. Eurostat, 2011a, Turnover by sector, Mining and Querring, Construction, pregledano
6. svibnja 2013, dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu
14. Eurostat, 2011b, Turnover by sector, Wholesale, and retail trade hotels and
restaurants, Transport, storage and communication, pregledano 6. svibnja 2013,
dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu
15. Eurostat 2011c, Human resources in science and technology, pregledano 27. lipnja
2013, dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu
16. Eurostat 2012a, EU agriculture – statistical and economic information, Agriculture
and rural development, pregledano 26. lipnja 2013, dostupno na: http://ec.europa.eu/
72
17. Eurostat 2012b, Information society statistics, pregledano 1. srpnja 2013, dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu/
18. Eurostat 2012c, R&D Expenditure, pregledano 3.srpnja 2013, dostupno na:
http://epp.eurostat.ec.europa.eu
19. Eurostat, 2013a, Doctorate holders by sex and age group, pregledano 30. lipnja 2013,
dostupno na: http://appsso.eurostat.ec.europa.eu
20. Eurostat, 2013b, Expenditure on Education as % of GDP or public expenditure,
pogledano 11. Rujna, dostupno na: http://appsso.eurostat.ec.europa.eu
21. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2008, Hrvatska temeljena na znanju i
primjeni znanja, Deklaracija o znanju, dostupno na: http://weebly.com
22. Hrvatska Gospodarska komora, 2004, III. dopunjeno izdanje, Priručnik za upravljanje
intelektualnim kapitalom u tvrtkama, Zajednica za unapređenje intelektualnog
kapitala, Zagreb, pregledano 21. svibnja 2013, dostupno na: http://hgk.hr
23. Karaman Aksentijević, N, Ježić, Z., 2013, Level of Education of the Population and
Quality of the Work Force as a Prerequisite of Competitiveness of Croatian Economy
in The European Union, dostupno na: http://papers.ssrn.com
24. Lovre, I, Novaković, J, Perić, M., Vrednovanje intelektualnog kapitala: od koncepta
do ekonomskog modela, dostupno na: http://www.famns.edu.rs
25. Marinac, D, Hrvatska – kako dalje, pregledano 16. srpnja 2013, dostupno na:
http://tripalo.hr/
26. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 2008, Akcijski plan za poticanje ulaganja
u znanost i istraživanje, pregledano 29. lipnja 2013, dostupno na: http://public.mzos.hr
27. Nacionalno vijeće za konkurentnost, 2013, IMD godišnjak konkurentnosti 2013,
pregledano 15. Srpnja 2013, dostupno na: http://konkurentnost.hr
28. Obadić, A 2010, Industrijska politika i gospodarski razvoj, Ekonomika poduzetništva
Varaždin, pregledano 27. lipnja 2013, dostupno na: http://logincee.org
29. OECD 2013, Industry and services, pregledano 27. lipnja 2013, dostupno na:
http://stats.oecd.org
30. Paar, V 2004, Riječnik pojmova iz ekonomije i definicije, Agronomski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, pregledano 20. svibnja 2013, dostupno na:
http://www.agr.unizg.hr
31. Sveiby, K.E 2010, Methods for Measuring Intangible assets, pregledano 22. svibnja
2013, dostupno na: http://www.sveiby.com
73
32. Šporer, Ž., 2004, Knowledge-based Economy and Social Capital in Central and East
Europe Countries, M.E. Sharp, Inc, vol.42, br.6, pregledano 18. svibnja 2013,
dostupno na: http://cesruc.org
33. Šverko, I., 2004, Studentske namjere odlaska u inozemstvo: veličina potencijalnog
„odljeva mozgova“ i njegove odrednice u 1995., 1997., 2000. Godini, Institut
društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, pregledano 17. Srpnja 2013, dostupno na:
http://hrcak.srce.hr
34. The World Bank 2011a, Agriculture, Industry, Services, value added (% of GDB),
pregledano 25. lipnja 2013, dostupno na: http://data.worldbank.org
35. The World Bank 2011b, Labour force with primary, secondary and tertiary education,
pregledano 1. srpnja 2013, dostupno na: http://search.worldbank.org
36. The World Economic Forum, The Global Competitiveness Index 2012-2013,
pogledano 11.rujna 2013, dostupno na: http://weforum.org
74
POPIS TABLICA
Redni broj Naziv Stranica
1. Klasifikacija sektora prema NKD 2007 20.
2. Udio pojedinih sektora u Hrvatskoj kao udio (u %) u
ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti po djelatnostima
NKD-a 2007, od 2002.-2010. godine
22.
3. Distribucija udjela pojedinih sektora u Hrvatskoj
prema NKD-u 2007, kao udio u ukupnom BDP-u
23.
4. Udio pojedinih sektora Hrvatske i odabranih zemalja
članica EU u 2010. godini u ukupnom BDP-u, u %
26.
5. Udio korištene poljoprivredne površine i zaposlenih
u poljoprivredi u određenim zemljama članicama
Europske unije u 2011. godini
27.
6. Ostvareni promet u rudarstvu i vađenju te
građevinarstvu u 2008. godini u odabranim zemljama
članicama Europske unije, u milijunima eura
28.
7. Ostvareni promet u sektorima pružanja usluga u
trgovini, hrane i smještaja te prijevoza, skladištenja i
veze u 2008. godini u odabranim zemljama
članicama Europske unije, u milijunima eura
28.
8. Stope rasta industrijske proizvodnje u odabranim
zemljama
30.
9. Broj zaposlenih osoba u industriji u odabranim
zemljama EU u 2011. i 2012. godini i ukupno u
Europskoj uniji
33.
10. Uporaba ICT-a u poduzećima po djelatnostima u
2011. godini, u %
38.
11. Broj znanstvenika i inženjera u odabranim zemljama
članicama Europske unije u 2010. godini
40.
75
12. Zaposleni u znanosti i tehnologiji u dobi od 15-74
godina starosti u 2010. godini, u odabranim
zemljama članicama
40.
13. Broj doktora znanosti u 2006. i 2009. godini u
odabranim zemljama članicama
41.
14. Broj doktora znanosti prema spolu u 2009. godini za
odabrane zemlje članice EU, u % od ukupnog broja
doktora znanosti
41.
15. Korisnici računala i interneta u zemljama članicama
Europske unije u razdoblju od 2009.-2011. godine, u
%
43.
16. Korištenje informacijske tehnologije u poduzećima
EU u 2011. godini, u %
44.
17. Pokazatelji obrazovanja zaposlenih u hravtskim
poduzećima 2004. godine
46.
18. Najviša dostignuta razina obrazovanja radne snage
Republike Hrvatske u razdoblju od 2007.-2011.
godine, u %
48.
19. Najviša razina postignutog obrazovanja zaposlenih u
odabranim zemljama članicama Europske unije u
2009. i 2011. godini, u %
49.
20. Izdaci za istraživanje i razvoj u Hrvatskoj od 2009.-
2011. godine
51.
21. Izdaci za istraživanje i razvoj pojedinih zemalja
članica EU od 2008.-2010. godine, u % GDP-a
52.
22. Bruto domaći izdaci za istraživanje i razvoj prema
sektorima u 2010. godini u određenim zemljama
članicama Europske unije, % udio BDP-a
53.
23. Poredak vodećih zemalja Europske unije po
konkurentnosti u razdoblju od 2011.-2013. godine
57.
24. Izdvajanje za obrazovanje određenih zemalja članica
Europske unije u 2009. i 2010. godini, u % BDP-a
76
POPIS GRAFIKONA
Redni broj Naziv Stranica
1. Kretanje indeksa industrijske proizvodnje u
Republici Hrvatskoj od 1989.-2007. godine,
1989=100
31.
2. Stope rasta industrijske proizvodnje u
Republici Hrvatskoj od 1990.-2004. godine
32.
3. Usporedba industrijske proizvodnje za
siječanj 2012. i 2013. godine prema NKD
2007
32.
4. Zaposlene osobe u industriji prema NKD
2007 u siječnju 2012. godine
33.
5. Opremljenost kućanstva računalima i pristup
internetu u razdoblju od 2009.-2012. godine
36.
6. Korisnici računala i interneta prema dobi za
2011. godinu
37.
7. Namjena uporabe interneta kod pojedinaca u
2011. godini, u %
37.
8. Pristup internetu u odabranim zemljama
članicama Europske unije u 2010. i 2011.
godini, u %
42.
9. Metode obrazovanja zaposlenih u
poduzećima 2004. godine
47.
10. Postotak dodatno obrazovanih i sati
dodatnog obrazovanja po hijerarhijskim
razinama
47.
77
POPIS SHEMA
Redni broj Naziv Stranica
1. Međuovisnost podataka, informacija, znanja i
intelektualnog kapitala
12.
2. Struktura intelektualnog kapitala 12.
3. Korist od upravljanja intelektualnim kapitalom 17.
78
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK
KONKURENTNOSTI NACIONALNE EKONOMIJE izradila samostalno pod vodstvom
doc.dr.sc. Dunje Škalamere-Alilović. U radu sam primjenila metodu znanstveno-istraživačkog
rada i koristila literatutu koja je navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove,
zaključke, teorije i zakonitosti, koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu,
na uobičajen i standardan način sam citirala i povezala s korištenim bibliografskim
jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.
Također, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama
Fakulteta.
Studentica:
Ines Grbus