INIURIA U RIMSKOM PRAVU Dr. sc. Ivana Jaramaz Reskušić Matko Pavičić, mag. iur

IZ POVIJESTI KAZNENOG PRAVA

220

I. Jaramaz Reskui, M. Pavii: Iniuria u rimskom pravuHrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 18, broj 1/2011, str. 221-254.

221


Dr. sc. Ivana Jaramaz Reskui* Matko Pavii, mag. iur.1

INIURIA U RIMSKOM PRAVU

Analizom relevantnih vrela u radu se nastoji rasvijetliti razvoj poi-manja i pravne zatite injurije tijekom rimske pravne povijesti. U prvom dijelu rada ustvruje se da je iniuria u Zakoniku XII ploa imala dvojako znaenje: atehniko znaenje nepravde odnosno protupravnosti, ali i pravnotehniko znaenje privatnog delikta lake tjelesne ozljede slobod-nog ovjeka utuivog s legis actio per iudicis arbitrive postulationem. U drugom dijelu rada prikazuje se dugotrajan i sloen proces u kojemu pretori svojim ediktima, poevi od tzv. edictum generale i njime prokla-mirane actio iniuriarum aestimatoria, delikt iniuria i ograniavaju na hotimian in i proiruju na netjelesne povrede, naglaavajui pritom specifi an sadraj i dalekosenu ulogu Sulinog zakona de iniuriis. U treem dijelu rada obrauje se klasina kazuistika koja pokazuje kako su ueni pravnici s jedne strane injurijom kao privatnim deliktom obuhva-tili, poevi od Labeovog izjednaavanja iniuria s contumelia, ne samo decemvirska i ediktalna injenina stanja nego i druge meusobno vrlo razliite povrede osobnosti utuive postojeom tubom, a s druge strane posvjedoili novu drutvenu pojavu - od razdoblja Severa iniuria atrox biva podvrgnuta represiji extra ordinem i time podignuta na rang jav-nog kaznenog djela. U etvrtom dijelu rada autori objanjavaju kako je postdioklecijanska sudbena praksa, unato nezainteresiranosti carskog zakonodavstva, ali i justinijanskoj mogunosti vel criminaliter agere vel civiliter, dokinula privatnopravnu actio iniuriarum aestimatoria te javnopravnu kaznenu represiju uinila prevladavajuim nainom prav-ne zatite povodom injurije.

Kljune rijei: iniuria, Zakonik XII ploa, pretor, actio iniuriarum aestimatoria, lex Cornelia de iniuriis, klasini pravnici, cognitio extra ordinem, crimen, Paulove Sententiae, Justinijan

* Dr. sc. Ivana Jaramaz Reskui, profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu1 Ovaj znanstveni lanak proireni je diplomski rad M. Paviia izraen pod mentorstvom

prof. dr. sc. I. Jaramaz Reskui te ocijenjen i obranjen odlinom ocjenom.

UDK 347.4(37) 343.6(37)

Primljeno 30. lipnja 2011.Pregledni znanstveni rad

222


I.

Svrha je ovog rada prikazati razvoj sadraja pojma iniuria i oblika prav-ne zatite te na taj nain pokuati odrediti pravnu prirodu tog instituta u rim-skom pravu. Naime, iniuria je sloen i u romanistikoj znanosti jo uvijek intrigantan pravni institut, koji se tijekom evolucije rimskog prava izgraivao postupno od drevnog razdoblja decemvirske kodifi kacije, preko prijelaznog, ali nadasve inovativnog razdoblja pretorskog ediciranja te klasinog razdob-lja bogatog pravnikog stvaralatva, do postklasinog razdoblja odnosno sporadine carske regulacije.2

II. Iz sauvanih vrela o najstarijem rimskom pravu (ius civile) sadranom u

Zakoniku XII ploa (Lex duodecim tabularum, 451.-449. g.pr.n.e.) - kao prvom pokuaju kodifi ciranja onovremenog obiajnog prava, koji je Livije smatrao fons omnis publici privatique est iuris3- proizlazi da je iniuria postojala, s jedne strane u irem, atehnikom, apstraktnom znaenju nepravde, nezakonitosti, pro-tupravnosti odnosno svega to je contra ius, a s druge strane u uem, tehnikom, konkretnom znaenju lake tjelesne ozljede slobodnog Rimljanina.

U irem znaenju, iniuria bi se - prema Ulpijanovim rijeima Iniuria ex eo dicta est, quod non iure fi t: omne enim, quod non iure fi t iniuria fi eri dicitur. Hoc generaliter.4 - odnosila na bilo kakav akt uinjen contra ius te obiljeen elementom vis, tonije na privatnu radnju protupravnog i nasilnog zahvata prema nekoj osobi ili stvari. U takvom znaenju iniuria bi predstavljala kon-stitutivni element svakog delikta, tonije onu kvalitetu koja objektivno tetne radnje, osim onih na koje je tetnik - sukladno pravilu Neminem laedit, qui iure suo utitur5 - pravno ovlaten (npr. u obiteljskim ili u susjedovnim od-nosima), usmjerene protiv razliitih dobara oblikuje i kvalifi cira kao delikt.6

2 Glede opih obiljeja rimskog prava u pojedinom (civilnom /754.-200. g.pr.n.e./, hono-rarnom /200.-27. g.pr.n.e./, klasinom /27. g.pr.n.e.-235. g./ i postklasinom /235.-565. g./) razdoblju pravne povijesti, v. M. Horvat, Rimska pravna poviest, Zagreb, 1943., str. 20-1, 76-88, 102-15, 128-56, 166-96; F. Schulz, History of Roman Legal Science, Oxford, 1946., str. 5-332.

3 Liv. Ab. ur. con. 34,7.4 D. 47,10,1pr.; Just. Inst. 4,4pr.5 Slino, v. Paul. lib. 65 ad ed. u D. 50,17,155,1.6 Tako, T. Mommsen, Rmisches Strafrecht, Graz, 1955. (repr. I. izd. iz 1898.), str. 784,

825; G. Pugliese, Studi sulliniuria, Milano, 1941., str. 14-18, I. Puhan, Injuria Zakona XII tablica, Godinik na Pravno-ekonomskiot fakultet vo Skopje, 2/1955., str. 467-83; D. V. Si-mon, Begriff und Tatbestand der Iniuria im altrmischen Recht, ZSS, 82/1965., str. 143-62; A. Manfredini, Contributi allo studio delliniuria in et repubblicana, Milano, 1977., str.

223


Slijedom takvog poimanja decemvirske iniuria, u dijelu romanistike znanos-ti smatra se da su tek donoenjem lex Aquilia de damno iniuria dato (287. ili 286. g.pr.n.e.)7 stvorene pretpostavke da se iz tog jedinstvenog, atehnikog pojma izdvoje dva samostalna privatnopravna delikta - damnum iniuria datum koja bi supsumirala protupravne povrede ili unitenja robova i ostalih stvari (quae animam habent vel anima carent) pod vlau kunog starjeine (patris familias), i iniuria koja bi obuhvaala protupravne ozljede tijela i dostojanstva slobodnog Rimljanina.8

to se tie ueg znaenja pojma iniuria, klasinopravna i druga vrela - ponajprije Gaj9 i Paul10, ali ne manje znaajno i svjedoanstvo antikvara Aula Gelija o bahatom ponaanju mladia Luciusa Veratiusa11 - potvruju da decemvirska tvrdnja Si iniuriam alteri faxit viginti quinque poenae sunto12 oznaava delikt lake tjelesne ozljede slobodnog rimskog graanina, gonjiv u legiskacijskom sudskom postupku te kanjiv fi ksnom novanom kaznom od 25 asa.13 Opeprihvaeno je miljenje da se radilo o tjelesnoj ozljedi - poinjenoj rukom, tapom ili biem - u dijapazonu od obine pljuske do bilo koje druge ozljede koja, meutim, ne bi prouzroila funkcionalno oteenje tjelesnog in-tegriteta rimskog graanina.14 to se tie vrste legisakcije primjenjive u sluaju

15-116; E. Polay, Iniuria Types in Roman Law, Budapest, 1986., str. 3-77; A. D. Manfredini, Liniuria nelle XII tavole. Intestabilis ex lege (Cornelia de iniuriis?), Derecho romano de obli-gaciones. Homenaje al profesor Jos Luis Murga Gener, Madrid, 1994., str. 808.

7 O tom zakonu v. Gaj, Inst. 3,210-9; D. 9,2; Just. Inst. 4,3; Cod. Iust. 3,35; usp. M. Horvat, Rimsko pravo, Zagreb, 2007., str. 283; D. Popovi, Sistem Akvilijevog zakona, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 1/1987., str. 63-8; glede recentne literature v. B. W. Frier, A Casebook on the Roman Law of Delict, Atlanta, 1989., str. 253-7.

8 Glede kritike takvog miljenja, v. Simon, Begriff, str. 163; Polay, Iniuria, str. 7; A. Ka-tanevi, Iniuria alteri facta pretklasinog rimskog prava, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 1/2010., str. 290-1; usp. infra.

9 Inst. 3,220: Iniuria committitur cum quis pugno puta aut fuste percussus vel etiam verberatus erit. 3, 223: Poena autem iniuriarum ex lege XII tabularum propter membrum qui-dem ruptum talio erat; propter os vero fractum aut conlisum trecentorum assium poena erat, si libero os fractum esset; at si servo, CL; propter ceteras vero iniurias XXV assium poena erat constituta. Slino odnosno skraeno v. Just. Inst. 4,4,7.

10 Coll. 2,5,5 (Paul. lib. sing. et tit. de iniuriis): Iniuriarum actio aut legitima est aut ho-noraria. Legitima ex lege duodecim tabularum: qui iniuriam alteri facit, quinque et viginti sestertiorum poenam subit. Quae lex generalis fuit; fuerunt et speciales, velut si os fregit libero, CCC, si servo CL poenam subit sestertiorum. V. takoer Paul. Sent. 5,4,6.

11 Noct. Att. 20,1,12-13; 20,1,31-32.12 Tab. VIII,4.13 To je odgovaralo vrijednosti 8.175 grama bakra, tada cijenjenog metala, ili cijeni vola ili

2,5 ovce. Drugim rijeima, iznosilo je 1/12 kazne Zakonikom propisane za os fractum, v. infra.14 V. R. Wittman, Die Krperverletzung an Freien im klassischen rmischen Recht, Mn-

chen, 1971., str. 3-37; J. Plescia, The development od iniuria, Labeo, 23/1977., str. 278; contra, v. Pugliese, Studi, str. 26-9; Simon, Begriff, str. 181-7; B. Albanese, Una congettura sul signifi cato adi iniuria in XII tab. 8,4, IURA, 31/1980., str. 21-36; Manfredini, Liniuria, str. 799-817.

224


takve ozljede, u romanistikoj je znanosti vladajue miljenje da se nije pri-mjenjivala legis actio sacramento in personam, inae uobiajena za obveze na plaanje novanih kazni iz delikata, nego legis actio per iudicis arbitrive po-stulationem. Razlog primjene te legisakcije nalazi se kako u viestrukoj proce-duralnoj jednostavnosti koja je jamila brzo okonanje trenutanih i izbjega-vanje buduih sukoba tako i u injenici da se sa sigurnou ve primjenjivala u postupku povodom membrum ruptum kao proceduralni odraz decemvirske zamjene privatne osvete (odmazde/taliona) s propisivanjem fi ksnih novanih kazni.15

U ovom kontekstu svakako valja podsjetiti da su prije spomenuti klasini pavnici smatrali da uz navedeni delikt injurije u Zakoniku XII ploa koegzis-tiraju jo dva injenina stanja tjelesnog ozljeivanja: membri ruptio16 koji bi najvjerojatnije oznaavao iskljuivo teku tjelesnu ozljedu koja uzrokuje traj-no oteenje vitalnog organa odnosno invalidnost17 te osis fractio18 u znaenju ne samo loma kosti ve i bilo koje druge izljeive tjelesne ozljede19. Premda u romanistikoj znanosti postoje autori koji, polazei od atehnikog, generalnog poimanja iniuria, i navedena dva oblika tjelesnog ozljeivanja tretiraju kao jedinstveni civilnopravni delikt injurije20, mislimo da se ipak radilo o tri samo-stalna, premda - elementom tjelesnog ozljeivanja te vjerojatnom utuivou istovrsnom tubom, tonije legis actio per iudicis arbitrive postulationem - meusobno povezana, deliktuozna stanja. To potvruje injenica njihove razliite kanjivosti, ali i injenica da zatieni krug osoba u sva tri sluaja nije bio isti. Tako je za membrum ruptum bila predviena statusno nediferencirana sankcija

15 To miljenje izvueno je iz Gajevih rijei Quod tu negas, te praetor iudicem /sive arbi-trum/ postulo uti des. (Inst. 4,17,a) te potkrijepljeno Gelijevim svjedoanstvom o nedvojbenoj primjeni legisakcije per iudicis arbitrive postulationem povodom membrum ruptum (Noct. Att. 20,1,37-8); detaljnije, v. Pugliese, Studi, str. 100-6; M. Kaser, Das altrmische Ius. Studien zur Rechtsvorstellung und Rechtsgeschichte der Rmer, Gttingen, 1949., str. 250-2; isti, Das rmische Zivilprozessrecht, Mnchen, 1966., str. 64, 78-60; usp. B. Eisner - M. Horvat, Rimsko pravo, Zagreb, 1948., str. 557-60.

16 Tab. VIII,2: Si membrum rupsit, ni cum eo pacit, talio esto. V. Gell. Noct. Att. 20,1,14-16. 17 Osim navedenog miljenja, koje obrazlau i zastupaju Kaser (Das altrmische, str. 209),

Wittman (Die Krperverletzung, str. 3-8) i drugi autori koje oni podravaju, u romanistici po-stoje jo dva - meusobno dijametralno suprotna - miljenja o sadraju tjelesne ozljede obu-hvaene izrazom membri ruptio: s jedne strane, restriktivno miljenje prema kojemu se radilo o odsijecanju jednog tjelesnog uda (P. Huvelin, La notion de liniuria dan le trs ancien droit romain, Lyon-Paris, 1903., str. 9 i dalje; slino M. Horvat, Rimsko pravo, Zagreb, 2007., str. 384), a s druge strane, ekstenzivno miljenje prema kojemu se radilo o bilo kakvoj tjelesnoj (ak i nenamjernoj) ozljedi povezanoj s povredom supstancije (Pugliese, Studi, str. 29-34; Si-mon, Begriff, str. 132-6, 163-9, 175-80; Manfredini, Contributi, str. 15-116).

18 Tab. VIII,3: Manu fustive si os fregit libero, CCC, si servo, CL poenam subito. V. takoer Gaj, Inst. 3,223; Coll. 2,5,5; Gell. Noct. Att. 20,1,31-2.

19 V. Wittman, Die Krperverletzung, str. 8-9; Plescia, The development, str. 277-8. 20 V. supra, bilj. 5; v. takoer, Horvat, Rimsko, str. 384-5.

225


odnosno primjena talionskog naela sa zakonskom mogunou privatne nago-dbe, pri emu visinu novanog iznosa u svrhu otkupnine zahtijeva povrijeeni po slobodnoj rasudbi, dragovoljno se time odriui privatne osvete. Glede os fractum Zakonik predvia fi ksnu novanu kaznu u iznosu od 300 asa za povredu nanesenu slobodnom ovjeku, a 150 asa za povredu nanesenu robu. Smatramo, meutim, da se bitna razlika izmeu kazne taliona i spomenutih novanih kazni, ukljuujui i onu Zakonikom predvienu za iniuria, ne oituje toliko u kvanti-tativnoj koliko u kvalitativnoj odnosno evolucijskoj razlici meu njima. Naime, dok propisivanje talionskog naela - kao ve ogranienog odnosno kontrolira-nog naina izvrenja privatne osvete - predstavlja prijelazni, premda jo uvijek stariji nain kanjavanja utemeljen u fas, fi ksno propisane novane kazne - kao oblik obvezne (legalne) nagodbe zasnovane na ius - svjedoile bi o naprednijoj (ne i krajnoj) toki evolucijskog procesa transformiranja civilnopravnog sustava kanjavanja delikata. Osim toga, kvantitativna disproporcija izmeu novane kazne od 300 asa propisane za os fractum i one od 25 asa propisane za iniuria to-liko je velika da se najvjerojatnije moralo raditi o bitno razliitim deliktuoznim injeninim stanjima.21 Konano, decemvirska kodifi kacija nije sankcionirala iniuria u znaenju lake tjelesne ozljede nanesene robu te poinitelju, sve do donoenja - kako emo pokazati - pretorskog edikta de iniuriis quae servis fi unt, uope nije prijetila kazna.

Ako izloenom pridodamo i injenicu da su decemviri kodifi cirali i odred-be o malum carmen incantare22 i occentare23 u kojima se za te dvije netjelesne

21 Pritom Pugliese (Studi, str. 8-11, 31-4), prihvaajui Luzzatijevu tezu o relativno kasnoj novanoj kanjivosti delikta injurije odnosno o izvorno slobodnoj i izvanzakonskoj reakciji r-tve povodom iniuria te Appletonovo iroko poimanje membrum ruptum, naglaava da novana kazna propisana za iniuria ne vue porijeklo iz taliona (kao to je to u sluaju novanih kazni propisanih za os fractum), ve da predstavlja ex novo odreenu kaznu kojom se istovremeno konfi gurira i sam delikt injurije.

22 V. tab. VIII,25a: QUI MALUM CARMEN INCANTASSIT Za razliku od antikih pisaca (ponajprije Cicerona, v. tab. VIII,1b; Tusc. 4,2,4) za koje je incantare bilo kakvog malum car-men znailo in klevete, ta se nepotpuna decemvirska odredba u suvremenoj romanistiko-lin-g vistikoj znanosti tumai u smislu izgovaranja odnosno priguenog (najvjerojatnije nonog) pjevanja odreenih magijskih formula za koje se smatralo da osobi kojoj su upuene mogu nanijeti zlo, poglavito smrt; v. I. Jaramaz-Reskui, Kaznenopravni sustav u antikom Rimu, Zagreb, 2003., str. 67-8, s popisom vrela i pripadajue literature.

23 V. tab. VIII, 1a: SI QUIS OCCENTASSIT QUOD ALTERI FLAGITIUM FACIAT. Za raz-liku od antikih pisaca (ponajprije Cicerona, v. tab. VIII,1b; In Verr. 5,36,94; Ad fam. 9,8,1; usp. Paul. Sent. 5,4,6; eod. 15-16) koji su smatrali da je uiniti fl agitium znailo uvrijediti neiju ast odnosno oklevetati drugoga, suvremeni romanisti pod tim pojmom razumiju da jedna osoba slijedi drugu s ciljem da joj, uz karakteristine uzvike i geste (najee udarce biem), nanese osobnu osvetu magijsko-ritualne prirode. Stoga bi se decemvirska odredba mogla tumaiti u onovremenom znaenju magijske radnje proklinjanja, bacanja ari kojima se pred kunim vra-tima neprijatelja zazivaju zle sile; v. Pugliese, Studi, str. 22; A. Romac, Zakonik XII ploa, Zagreb, 1994., str. 136 i bilj. 84-85; Jaramaz-Reskui, op. cit.

226


povrede zadrava drevni reim neograniene osvete odnosno magijski oboje-na smrtna (kao javnopravna) kazna, pokazuje se da Zakonik XII ploa fi ksira jedan sloeni tranzicijski trenutak u evoluciji rimskog prava. Naime, radilo se o razvojnoj fazi u kojoj se ius osamostaljuje od fas, a istodobno zapoinje distingviranje javnih i privatnih protupravnih djela. To se jasno manifestira ponajprije glede poimanja iniuria kojoj se pridaje deliktuozno znaenje lake tjelesne ozljede slobodnog Rimljanina te oslobaa bilo kakvih elemenata fas. Osim toga, to je nedvojbeno prisutno u sferi sankcioniranja, i to kako povo-dom spomenutih netjelesnih povreda javnopravnog karaktera gdje se propisi-vanjem magijski obojene smrtne kazne zadrava antiki reim neograniene privatne osvete, tako i povodom izloenih tjelesnih ozljeda privatnopravnog karaktera gdje se propisuje s jedne strane lex talionis s mogunou drago-voljne nagodbe kao kontrolirani/ogranieni oblik osvete, a s druge strane isto-dobno uspostavlja nov sustav zakonski propisanih fi ksnih novanih kazni kao oblika obvezatne (legalne) nagodbe.

III.

Tijekom posljednja dva stoljea republike, pretorsko pravnostvaralako djelovanje putem objavljivanja pojedinih edikata (edicta repentina, edic-tum perpetuum) odigralo je nezaobilaznu, moglo bi se rei presudnu ulogu u daljnjem razvoju tehnikog poimanja iniuria odnosno oblikovanju novog sredstva pravne zatite povodom injurije te sukcesivnom irenju polja njegove primjene. Pritom ne smijemo ispustiti iz vida ni Sulino kazneno zakonodav-stvo (oko 81.g.pr.n.e.) koje se, kako u materijalnopravnom tako i u procesno-pravnom smislu, uvelike odrazilo i na podruju injurije.

Premda pretor, kao pravosudni republikanski magistrat cum imperio, nije bio zakonodavac te u ediktu, kao programu svoje djelatnosti svojevrsnog rukovodi-telja prvog dijela legiskacijskog (a kasnije i formularnog) sudskog postupka (in ure), nije mogao stvarati formalno nova pravna pravila (poput zakona), faktino ih je stvarao dodjeljivanjem odgovarajuih, novih oblika pravne zatite. Zbog takve pravne zatite mogli bismo rei da su pretorski instituti bili dvojakog ka-raktera: s jedne su strani bili oni koji bi, u sluaju sukoba s civilnim pravom, uivali procesnopravnu prednost, a s druge su strani bili oni koji bi time prvi put bili uvrteni u privatnopravne institute, upravo kao to su to bila raznolika injuriozna injenina stanja. Uvaavajui opeprihvaeno miljenje da su preto-ri u prvih sto godina svoje pravnostvaralake djelatnosti modifi cirali ponajprije pravila sudskog postupka i decemvirske sankcije, a tek indirektno intervenirali u sferu materijalnog prava (dodjeljivanjem odgovarajue actio in factum),24 sma-

24 V. P. Watson, Law Making in the Later Republic, Oxford, 1974., str. 31-62; usp. Papini-janovu defi niciju pretorskog prava: Ius praetorium est, quod praetores introduxerunt adiuvandi vel supplendi vel corrigendi iuris civilis gratia propter utilitatem publicam. (D.1,1,7,1) .

227


tramo da su pretori upravo u sferi injurije napravili prvi, najraniji korak u smislu direktnog modifi ciranja odnosno razvijanja materijalnog prava, kojemu su inae posvetili posljednjih 125 godina svoje djelatnosti.25

Pretpostavke dugotrajnog procesa pretorskog oblikovanja pojma injurije - s jedne strane ogranienog na hotimini in, a s druge strane proirenog i na injenina stanja netjelesnih povreda - kao i uvoenje pretorske actio iniuriarum aestimatoria bile su ostvarene ve krajem 3. odnosno poetkom 2.st.pr.n.e, objavljivanjem edictum de iniuriis aestimandis.26 Prema tekstu tog edikta, nepotpuno prenesenom kod Aula Gelija27 te spomenutom u Ulpijanovu fragmentu o Labeovoj izjavi da je kasnije doneseni edikt Ne quid infamandi causa fi at suvian jer je u sluajevima koje je obuhvaao zadrana opa pre-torska tuba protiv injurije,28 umjesto fi ksne novane kazne od 25 asa (utuive s legis actio per iudicis arbitrive postulationem) u sluajevima injurije uve-dena je actio iniuriarum aestimatoria29 odnosno sudbena procjena novane sume koju bi poinitelj bio obvezan platiti povrijeenoj osobi.30 Osim toga, odreeno je da se odluka kako o odgovornosti tako i o proporcionalnoj i pra-vednoj novanoj sumi treba prepustiti sudakom zboru sastavljenom od pet do sedam recuperatores, sudaca koji nisu bili vezani za strogo ius civile te je njihov postupak bio neformalniji, sumarniji i bri od redovitog sudskog postupka.31

25 Pritom Plescia (The development, str. 281-3) precizira da se to prvi put dogodilo u slua-ju edikta de convicio - pruanjem pravnog temelja za actio iniuriarum aestimatoria povodom povrede asti i ugleda rimskog graanina; v. infra.

26 Polazei od 205.g.pr.n.e. kao vjerojatnog datuma objavljivanja Plautove Assinaria te od razdoblja od 217. do 209. g.pr.n.e. kao zavrne faze procesa devalvacije asa, Plescia (The deve-lopment, str. 282) sugerira 208.-206. g.pr.n.e. kao vjerojatni datum proglaenja tog edikta.

27 Noct. Att. 20,1,13; 20,1,37.28 D. 47,10,15,26.29 U tom smislu svjedoi Ulpijanovo citiranje edikta - Paetor edixit: qui agit iniuriarum

certum dicat quid iniuriae factum sit (D. 47,10,7pr.), a potvruju i Paulove rijei Qui autem iniuriarum inquit agit, certum dicat quid iniuriae factum sit et taxationem ponat non minorem quam quanti vadimonium fuerit (Coll. 2,6,1). Manfredini (Contributi, str. 156-172), meutim, polazei od nepostojanja pouzdanog indicija o postojanju generale edictum de iniuriis aesti-mandis, smatra da ta tuba nema ediktalno, ve obiajno porijeklo proizalo iz civilnog prava odnosno arbitrove ovlasti da, na temelju pacisci Zakonika XII ploa (tab. VIII,2), procijeni tetu nastalu povodom membri ruptio.

30 Glede formule actio iniuriarum aestimatoria, pozivamo se na recentnu rekonstrukciju D. Mantovanija (Le formule del processo privato romano. Per la didattica delle Istituzioni di diritto romano, Padova, 2007, str. 74-5 /br. 84/) koja glasi: C. Aquilius L. Octavius recupe-ratores sunto. Quod A. Agerio pugno mala percussa est a N. Negidio dolove malo N. Negidii factum est ut percuteretur, quantum ob eam rem bonum et aequum recuperatoribus videbitur N. Negidium A. Agerio condemnari, tantam pecuniam dumtaxat sestertium X milia recuperatores N. Negidium A. Agerio condemnanto; si non paret absolvunto.; usp. O. Lenel, Das Edictum Perpetuum, Leipzig, 1927., str. 398-9.

31 V. Gell. Noct. Att. 20,1,13; 20,1,37; Cic. De inv. 2,59-60; Gaj, Inst. 4,103; 4,106; de-taljnije o recuperatores, v. Jaramaz-Reskui, Kaznenopravni, str. 87-8, bilj. 286; Manfredini,

228


Unato oskudnosti i kasnijem porijeklu vrela, smatramo da je actio iniuria-rum aestimatoria predstavljala novo, pretorskim pravom ustanovljeno pravno sredstvo zatite koje se moglo realizirati u formularnom sudskom postupku ak i prije lex Aebutia, a pritom je ono bilo alternativnog karaktera jer nije onemoguavalo podizanje legis actio per iudicis arbitrive postulationem odnosno pokretanje legisakcijskog sudskog postupka povodom decemvir-ske injurije.32 to se tie obrasca formule, actio iniuriarum aestimatoria nije sadravala intentio, a njezina demonstratio bila je pretorov objektivno sti-lizirani tuiteljev prikaz injeninog stanja,33 shvaen kao poblie odreeni objekt spora. Potom je slijedila condemnatio s dumtaxat klauzulom u koju je pretor unosio novani iznos koji bi tuitelj kao svojevrsnu vrijednost spo-ra smatrao najprikladnijim okolnostima pretrpljene povrede. Takva demon-stracija, povezana sa spomenutim kondemnacijskim nalogom baziranim na bonum et aequum, bila je polazite za rekuperatore koji bi najprije morali utvrditi je li doista izvren u njoj navedeni in te predstavlja li on injuriju nanesenu tuitelju. Nakon utvrenja ispravnosti demonstracije, rekuperato-ri bi pristupali novanoj procjeni (aestimatio) obeteenja, a prilikom osude odnosno izricanja novane kazne ne bi smjeli prekoraiti, ve samo umanjiti iznos taxatio smatrajui ga neprihvatljivim odnosno suprotnim naelima do-bre vjere i pravinosti.34 Uz navedene strukturalne znaajke, klasina vrela svjedoe o striktno osobnoj (ne samo pasivno ve i aktivno nenasljedivoj)

Contributi, str. 202-16. Glede iskljuive nadlenosti iudex unus povodom actio iniuriarum u klasinom razdoblju, v. Gaj, Inst. 3,224; Paul. Sent. 5,4,7; Coll. 2,2,1; D. 47,10,15,39; 47,10,17,2; 47,10,17,5-6; 47,10,16; Hor. Sat. 2,1,84.

32 O honoraria odnosno praetoria tubi jasno govore Paul. u Coll. 2,5,5 te Ulpijan u D. 47,10,5,6; v. takoer Paul. Sent. 5,4,6-7. Iako Gaj tvrdi da je ukidanje formalne snage decem-virske lex iniuriae uslijedilo postupno odnosno consuetude contra legem (Inst. 3,224), postoje vrela koja svjedoe o predebutskom porijeklu formularnog postupka povodom pretorske tube zbog injurije, v. Wittmann, Die Krperverletzung, str. 14, 25-9; usp. Pugliese, Studi, str. 100-8; contra, v. Manfredini, Contributi, str. 155 i bilj. 15-16.

33 O potrebi da se to preciznije iznese injuriozno injenino stanje kao specifi no sporno pitanje jasno govori ve Gaj kada, pozivajui se na neke pravne pisce, kae da e u sluaju udar-ca u lice izgubiti spor zbog plus petitio tuitelj koji u demonstraciji actio iniurirarum navede da je bio udaren i u neki drugi dio tijela (Inst. 4,60); v. takoer D. 47,10,7pr.; 2; 4 (Ulp.). usp. Coll. 2,6,1-5 (Paul.).

34 Iz Gajevih (Inst. 3,224; 4,184-186) i Paulovih (Coll. 2,6,1) svjedoanstava proizlazi da je donja granica tuiteljeva taxatio odnosno gornja granica za rekuperatorsku condemnatio iznosila 100.000 sestercija. Naime, nakon tuiteljeva postavljanja taxatio slijedilo bi preto-rovo odreivanje vadimonium (tj. tuenikova odgodnog stipulacijskog jamstva da e pristupiti nastavku postupka in iure, a u suprotnom platiti summa vadimonii u ime osude) koji bi morao iznositi polovinu vrijednosti spora, ali nikako vie od 100.000 sestercija. Detaljnije, v. Kaser, Das rmische, str. 167-70, 242; von Lbtow, Zum rmischen, str. 147-50.

229


deliktnoj tubi35 penalnog karaktera36 te infamirajueg djelovanja37. Premda je opeprihvaeno miljenje da je rije o pretorskoj tubi s jednogodinjim prekluzivnim rokom,38 opravdanu sumnju budi kako postklasino porijeklo te ogranieni sadraj jedinog izriitog vrela - Dioklecijanovog reskripta po-vodom nenamjernog convicium,39 tako i injenica da bi se Gajeva napomena o nezastarivosti pretorske actio furti manifesti mogla protegnuti i na actio iniuriarum aestimatoria, s obzirom na to da obje tube svoje korijene vuku iz decemvirske regulacije tih delikata.40

Premda promatrani edikt, esto nazivan i edictum generale, nije sadravao opis opeg injeninog stanja injurije, opeprihvaeno je miljenje da se u tom smislu nastavljao na decemvirsku iniuria, pri emu je njime bila otvore-na mogunost da se onovremeno poimanje injurije proiri uvaavanjem su-bjektivnog elementa izvrenja djela.41 Osim toga ne bismo smjeli izgubiti iz vida, s jedne strane, injenicu da je uvoenje rekuperatorskog postupka bilo potaknuto bahatim ponaanjem L. Veracija (ali i drastinom devalvacijom42) u kojemu je osim hotiminog nanoenja tjelesne ozljede sadrana i namjera da se provocira javnost, a s druge strane injenicu da je sam edikt primijenio niz apstraktnih pojmova (adversus bonos mores, aequitas actionis) za kojima

35 Premda je naelo aktivne nenasljedivosti deliktnih zahtjeva u rimskom pravu bilo s vre-menom naputeno, ono se i dalje zadralo - ako ve ne bi bila izvrena litiskontestacija - povo-dom actio iniuriarum aestimatoria (o emu izriito Gaj, Inst. 4,112; v. takoer 4,5,7,1; 37,6,2,4 /Paul/; 47,10,28 /Ulp./) te actio sepulcri violati (tzv. actiones vindictam spirantes); v. takoer D. 44,7,26 (Ulp.); Eisner - Horvat, Rimsko, str. 451.

36 Razlikujui meu deliktnim tubama - prema njihovu cilju - reipersekutorne, penalne i mikstne, Gaj izriito kae: Poenam tantum persequimur, veluti actione furti et iniuriarum (Inst. 4,8); usp. Just. Inst. 4,6,18.

37 Pritom Gaj (Inst. 4,182), pozivajui se na pretorski edikt, naglaava da infamija ne pogaa samo osuenog na temelju actio iniuriarum, ve i osobe koje su zakljuile neformalni sporazum kojim se odustaje od tube (kako spomenute tako i actio furti i/ili actio vi bonorum raptorum), a do kojega bi dolo, prema miljenju O. Stanojevia (Gaj: Institucije, Beograd, 1982., str. 319 i bilj. 81), tuenikovim potkupljivanjem tuitelja. Glede infamije v. takoer D. 47,10,7pr. (Ulp.).

38 V. Gaj, Inst. 4,110; D. 44,7,35 (Paul.); glede pretorskih tubi kao actiones temporales kod kojih protekom jednogodinjeg roka utrnjuje i svako pravo, a ne samo pravo na tubu (tzv. zastara), usp. Eisner - Horvat, Rimsko, str. 577-9.

39 Cod. 9,35,5 (290.g.); usp. D. 47,10,7,6; 2,12,3pr. (Ulp.); glede neautentinosti tih vrela v. Pugliese, Studi, str. 109-14.

40 Pritom Gaj (Inst. 4,111) izriito kae da se trajni karakter actio furti manifesti moe opravdati injenicom to je novana kazna ustanovljena umjesto kapitalne (a to znai decem-virske) kazne.

41 V. Pugliese, Studi, str. 66; Simon, Begriff, str. 177; Plescia, The development, str. 281-2; usp. Wittmann, Die Krperverletzung, str. 25 i bilj. 3.

42 Zbog devalvacije novca koja se odvijala tijekom II. punskog rata, vrijednost decemvir-ske kazne od 25 asa pred kraj rata iznosila je manje od dananje vrijednosti jednog eura.

230


su kasnije, klasini pravnici mogli posegnuti prilikom rjeavanja raznovrsnih problema glede identifi ciranja injurije odnosno njezina pojmovnog proirenja preko granica tjelesne ozljede.43

Nakon tzv. edictum generale, pretori su nastavili s pravnotehnikim obliko-vanjem pojma injurije objavljivanjem edictum de convicio, najvjerojatnije u zadnjoj polovini 2.st.pr.n.e.44 Tim je ediktom - prema Ulpijanovu citiranju45 te komentiranju46 - koncert pogrda (kao objektivna povreda boni mores) glas-no i javno upuenih drugoj osobi s namjerom da ju se izvrgne infamiji ili omrazi (kao subjektivna povreda boni mores), bio ukljuen u pojam injurije te sankcioniran pretorskim obeanjem actio iniuriarum aestimatoria odnos-no novanom kaznom koju bi kolegij recuperatores procijenio kao iustum et aequum.47 Dakle, bila je rije o javnoj i namjerno poinjenoj verbalnoj uvre-di asti i dostojanstva rimskog graanina, koja je u onovremenim okolno-stima sveobuhvatnog javnog ivota u Rimu izazvala osjetljivost pretora te bila zaprijeena pretorskom actio in factum koja je bila bonum et aequum concepta. Stoga smatramo da se na taj nain pravnotehniki pojam injurije kao tjelesne ozljede proiruje te prvi put obuhvaa i netjelesnu povredu koju bismo, suvremenim rjenikom govorei, mogli nazvati klevetom.48

43 Glede klasing odreenja adversus bonos mores, v. Paul. u Coll. 2,5,2: Commune omni-bus iniuriis est, quod semper adversus bonos mores fi t idque non fi eri alicuius interest.; v. takoer Paul. u D. 47,10,33; glede eksplicitnosti zahtjeva za takvim djelovanjem u sljedeim pretorskim ediktima, v. infra. Glede klasine aequitas actionis v., primjerice, D. 47,10,11,1 (Ulp.); 25,4,1,8 (Ulp.); 47,10,18pr. (Paul.); 44,7,34pr. (Paul.); 48,7,4,1 (Paul.).

44 Tako Plescia, The development, str. 282-3.45 D. 47,10,15,2.46 Premda ne daje sadrajno (ve etimoloko) odreenje convicium, Ulpijan (D. 47,10,15,4;

11-12) za to djelo verbalne injurije smatra karakteristinim vrijeanje poinjeno od veeg broja osoba, ne iskljuujui njegovo postojanje ni u sluaju samo jednog poinitelja (v. takoer Gaj u D. 47,10,34).

47 Prema Mantovanijevoj rekonstrukciji (Le formule, str. 75-6), formula actio iniuriarum de convicio bi glasila: C. Aquilius L. Octavius recuperatores sunto. Quod A. Agerio adversus bonos mores convicium a N. Negidio factum est operave N. Negidii factum est quo adversus bonos mores convicium fi eret, quantum ob eam rem bonum et aequum recuperatoribus videbi-tur N. Negidium A. Agerio condemnari, tantam pecuniam, dumtaxat sestertium X milia, recu-peratores N. Negidium A. Agerio condemnanto; si non paret absolvunto.; v. takoer Lenel, Das Edictum, str. 400. Glede miljenja da je odreivanje kazne u takvom sluaju injurije moglo biti preputeno diskrecijskoj ovlasti samo iudex unus v. von Lbtow, Zum rmischen, str. 144-6; Plescia, The development, str. 283.

48 Rano, kasnorepublikansko ukljuivanje convicium u pojam injurije potvruju dva goto-vo istovremena svjedoanstva: s jedne je strane Ulpijanovo pozivanje na Labeovu tvrdnju da convicium tvori iniuria (D. 47,10,15,3), a s druge je strane retorsko djelo Auctor ad Herennium u kojemu autor (najvjerojatnije Kv. Kornifi cije, pretor osamdesetih godina pr.n.e.) defi nirajui injuriju na jednom mjestu uzima u obzir samo pulsatio i convicium (II,26,41), a na drugom dodaje aliqua turpitudine vitam cuispiam violant (IV,25,35).

231


Daljnje pretorsko proirenje poimanja injurije kao hotiminog ina izvan podruja tjelesnih ozljeda predstavljao je edictum de adtemptata pudicitia, objav-ljen najvjerojatnije u prvoj polovini 2.st.pr.n.e.49 Tim se ediktom - kako proiz-lazi iz klasinih pravnikih razmatranja50 te Lenelove rekonstrukcije51 - titila estitost majke obitelji (materfamilias), nedoraslog mladia (praetextato) ili dje-vojke (praetextata) od uvredljivih napada (pudicitiam adtemptare), koji su pritom morali biti sadrani bilo u silovitom odvoenju (javnom ili privatnom) njihovih, u javnosti obvezatnih pratilaca (comitem abducere) kao objektivnoj povredi mo-rala, bilo u zazivanju (ne vikom kao kod convicium) nepristojnim ili zavodljivim prijedlozima (appellare) ili upornom slijeenju (adsectari) tih pratilaca namjer-no poinjenim adversus bonos mores.52 Budui da se radilo o najosjetljivijim kategorijama rimskog republikanskog drutva koje su se u javnosti mogle pojav-ljivati samo u pratnji osobe (roba ili slobodnjaka, mukarca ili ene) kojoj bi bilo odreeno da ih uva ili s njima drubuje, pretor objavljivanjem spomenutog edikta odnosno obeanjem actio iniuriarum aestimatoria u trima sluajevima ugroavanja njihove estitosti proiruje granice pojma injurije kao netjelesne po-vrede i time postaje najefi kasniji zatitnik javnog morala i dobrih obiaja.

Vaan doprinos pretorskom poimanju injurije kao iskljuivo hotiminog ina predstavljao je edikt ne quid infamandi causa fi at, proglaen najvjerojat-nije u 1.st.pr.n.e.53 Prema Ulpijanovu citiranju edikta,54 pretor je zabranjivao -

49 Tako Pugliese, Studi, str. 56-7 i bilj. 1; von Lbtow, Zum rmischen, str. 156-7, 167; Wittmann, Die Krperverletzung, str. 30-1 i bilj. 26-8; D. Daube, Ne quid infamandi causa fi at. The Roman Law of Defamation, Collected Studies in Roman Law, bd. I, Frankfurt am Main, 1991., str. 465-500. Glede miljenja o nepostojanju edikta v. A. Katanevi, Iniuria alteri facta pretklasinog rimskog prava, Anali PFB, 1/2010., str. 297-8 i bilj. 33.

50 V. posebice Ulp. u D. 47,10,15,15-24. Glede comitem abducere v. Coll. 2,5,4 (Paul.); glede adsectari v. Gaj, Inst. 3,220.

51 Prema Lenelovoj rekonstrukciji (Das Edictum, str. 400), edikt bi glasio: Si quis matrifa-milias aut praetextato praetextataeue comitem abduxisse sive quis eum eamue adversus bonos mores appellasse adsectatusue esse dicetur.

52 Dva odlomka - Ulpijanov (D. 47,10,9,4) i Paulov (D. 47,10,10) - nedvojbeno svjedoe da se u klasinom razdoblju pod pudicitiam adtemptare (kao opem pojmu koji se inae susree samo u citiranoj Lenelovoj rekonstrukciji edikta, v. takoer D. 47,10,15,21 /Ulp./) razumijevao iskljuivo namjerni in koji se smatrao dovrenim poduzimanjem bilo kakve radnje usmjerene kvarenju inae krijeposne osobe (inpudicus fi eri).

53 Iz Ulpijanova odlomka lib. 77 ad ed. u D. 47,10,15,32 jasno proizlazi da je edikt egzistirao ve u doba kasnorepublikanskog, prema nekim miljenjima (uz Q. M. Scaevolu) najznaajnijeg, uenog pravnika - Servija Sulpicija Rufa (konzul 63. pr.n.e.; pretor koji je 65. g.pr.n.e. rukovodio jednom quaestio de peculatu, v. Cic. Pro Murena 35; 42; usp. W. Kunkel, Herkunft und soziale Stellung der rmischen Juristen, Weimar, 1952., str. 25). Glede vremena nastanka edikta, Daube navodi najranije 200. a najkasnije 100. g.pr.n.e. (Ne quid, str. 466), ali Plescia (The development, str. 283) smatra da to nije bilo prije objavljivanja Auct. ad Herennium (86.-62. g.pr.n.e.).

54 Ulp. lib. 77 ad ed. u D. 47,10,15,25: Ait praetor: ne quid infamandi causa fi at. si quis adversus ea fecerit, prout quaeque res erit, animadvertam. Glede Ulpijanova shvaanja preto-rove animadversio, v. posebice 28 tog odlomka.

232


pod prijetnjom provoenja animadversio (ili causa cognitio) odnosno njegova prethodnog ispitivanja okolnosti (osobni karakter tuitelja, tuenikov prethod-ni ivot, priroda uvredljive radnje, osobitosti uvrede koju bi tuitelj pretrpio) mjerodavnih za utvrivanje postojanja infamije kao pravnorelevantnog temelja za odobrenje actio iniuriarum aestimatoria55 - bilo kakvu radnju poduzetu s namjerom da se drugoga okleveta odnosno nakodi njegovu dobrom glasu u drutvu. Pritom pretor nije zahtijevao objektivno ostvarenje eljenog uspjeha, ve samo postojanje uvjerljive radnje koja uzrokuje privid infamnosti (ali ne u pravnotehnikom smislu) napadnute osobe.56 Dakle, u tom ediktu pretor je napustio kazuistiki princip odnosno kriterij tipizacije pojedinih konkretnih injurioznih injeninih stanja, priskrbivi time pravnu (kako procesnu tako i materijalnu) relevantnost jednoj vrlo elastinoj fi guri kao to je infamia. Tako najstariji dokaz ediktalne primjene predstavlja, ve od kasnorepublikanskog doba, tonije od doba uenog pravnika Servija Sulpicija Rufa, raspravljani sluaj navodnog hipotekarnog vjerovnika koji - znajui da dug ne postoji - objavljuje prodaju stvari kao zaloga (proscriptio) s namjerom (infamandi causa) da u oima treih stvori dojam kako je rije o insolventnom duniku odnosno infamnoj osobi.57

Osim navedena etiri temeljna edikta, slijedila su etiri edikta dopunskog karaktera kojima su pretori regulirali pravila povodom injurije nanesene oso-bama alieni iuris - s jedne strane slobodnima, a s druge robovima, zatim pra-vila o injuriji koju bi poinio rob te pravila o injuriji koju bi pretrpjela osoba neuspjeno utuena s actio iniuriarum aestimatoria.

Tako pretor obznanjuje da e povodom injurije - koju poblie ne opisuje - nanesene sinu pod oinskom vlau, a nakon vlastitog ispitivanja okolnos-ti sluaja, dodijeliti actio iniuriarum aestimatoria samom fi lius familias ako

55 Formula tube bi glasila: C. Aquilius L. Octavius recuperatores sunto. Quod Nume-rius Negidius illi libellum misit Aulo Agerio infamandi causa, quantum ob eam rem bonum et aequum recuperatoribus videbitur N. Negidium A. Agerio condemnari, tantam pecuniam dumtaxat sestertium X milia, recuperatores N. Negidium A. Agerio condemnanto; si non paret absolvunto.; v. Mantovani, Le formule, str. 76; v. takoer Lenel, Das Edictum, str. 401; druga-ije, v. Daube, Ne quid, str. 465-7; Manfredini, Contributi, str. 189-96.

56 To jasno proizlazi iz Ulpijanova odlomka (D. 47,10,15,27) u kojemu se naglaava su-bjektivni element djelovanja infamandi causa (npr. ad invidiam noenje alobne odjee /v. ta-koer V. Sat. u D. 47,10,39/ ili prljave odjee ili neobrijane brade ili raupane kose; sastav-ljanje, oglaavanje ili samo pjevanje pjesme rugalice), a istodobno zanemaruje stvarni nastup namjeravanog uspjeha. Slijedom toga, priklanjamo se Kaserovu (Infamia und ignominia in der rmischen Rechtsquellen, ZSS, 73/1956., str. 224) stavu glede ekstenzivnog tumaenja ediktal-ne uporabe pojma infamia; contra, v. Daube, Ne quid, str. 470-9.

57 Ulp. u D. 47,10,15,32-33; usp. Gaj, Inst. 3,220; Gaj u D. 47,10,19; Ulp. u D. 47,10,15,31.

233


njegov pater familias ili procurator budu nedostupni.58 Za razliku od nave-dene, prilino neodreene formulacije, pretor u ediktu de iniuriis quae servis fi unt objavljuje s jedne strane specijalnu odredbu kojom dodjeljuje spomenutu tubu povodom dvaju razliitih oblika tjelesnih ozljeda roba - premlaivanja (verberare) objektivno poinjenog suprotno dobrim obiajima te muenja radi ispitivanja (quaestionem habere) poinjenog bez njegova odobrenja, a s dru-ge strane opu odredbu kojom prua zatitu vlasniku povodom netjelesnih (vjerojatno teih) povreda poinjenih nad njegovim robovima.59 Uzmemo li u obzir pravnopovijesnu injenicu da je rob ve s lex Aquilia de damno (287/6 pr.n.e.) bio sveden na stvar odnosno objekt prava, kao i Gajevu tvrdnju da se robu ne moe nanijeti injurija, ali da on moe biti sredstvo preko kojega se ona nanosi njegovu gospodaru,60 nedvojbenim proizlazi da je cilj tog pretorova edikta bio zatita asti i dostojanstva vlasnika robova, promatranih kroz njiho-vo pravo odluivanja o svojim stvarima. Nadalje, pretor je, pod nazivom de noxali iniuriarum actione, objavio edikt kojim je regulirao pitanje injurije koju bi poinio rob. Iz Ulpijanova citiranja edikta te daljnjeg komentiranja proizlazi

58 Ulp. u D. 47,10,17,10; glede odvoenja u krmu ili ukljuivanja u igranje kockama kao primjera primjene edikta, v. Paul u D. 47,10,26. Prema Lenelovoj rekonstrukciji (Das Edictum, str. 403) tubena formula bi glasila: Quod Aulus Agerius, cum in potestate L. Titii esset neque procurator quisquam existeret qui eo nomine ageret, in hoc anno, cum primum experiundi po-testas fuit, dolo malo Numerii Negidii pugno malam percussam esse quantam pecuniam ob eam rem bonum aequum esset Numerium Negidium Aulo Agerio condemnari... Na taj je nain iznim-no bila ublaena rigidnost (i u klasinom razdoblju naelno nepromijenjenog) opeg pravila o nesposobnosti sina pod oinskom vlau da bude tuiteljem u privatnom sudskom postupku. Glede prava pater familias na podizanje actio iniuriarum u sluaju iniuria nanesene mu preko njegova fi lius familias (tzv. indirektna injurija) v. Gaj, Inst. 3,221; D. 47,10,1,3 (Ulp.); 47,10,1,9 (Ulp.); 47,10,41 (Ner.); usp. D. 47,10,17,12 (Ulp.); 47,10,17,20 (Ulp.).

59 Ulp. u D. 47,10,15,34 i 43. Prema Mantovanijevoj (Le formule, str. 76) rekonstrukciji, tubena formula bi glasila: C. Aquilius L. Octavius recuperatores sunto. Quod Numerius Ne-gidius Stichumservum, cum A. Agerii esset, adversus bonos mores verberavit, quantum ob eam rem bonum et aequum recuperatoribus videbitur N. Negidium A. Agerio condemnari, tantam pecuniam dumtaxat sestertium X milia recuperatores N. Negidium A. Agerio condemnanto; si non paret absolvunto; usp. Lenel, Das Edictum, str. 401. Glede injurije nanesene robu, iz Gaje-va (Inst. 3,222), Ulpijanova (D. 47,10,15,38 i 44), ali i Paulova (D. 47,10,26) svjedoanstva proizlazi da su, s jedne strane, lake tjelesne ozljede roba (poput pljuske) bile iskljuene iz pravne zatite, a s druge su strane netjelesne povrede odnosno sramoenja roba prema pretoro-voj prosudbi morala biti tee prirode i poinjena inom (podrazumijevajui ak i odvoenje u krmu ili ukljuivanje u igranje kockama) ili prostakim stihovima.

60 Nakon tvrdnje da Servo autem ipsi quidem nulla iniuria intellegitur fi eri, sed domino per eum fi eri videturGaj, meutim, ograniava naine na koje gospodar moe pretrpjeti tzv. indirektnu injuriju, zahtijevajui da se radi o okrutnom inu poinjenom s namjerom ga se osramoti, kao to je to u sluaju bievanja njegova roba (Inst. 3,222). Time je Gaj iskljuio mogunost gospodareve zatite koju je promatrani pretorski edikt bio predvidio povodom in-jurije poinjene muenjem tuih robova radi ispitivanja (quaestionem habere).

234


da je njime bila predviena specifi na, noksalna deliktna tuba s arbitrarnom klauzulom.61 Na osnovi te tube vlasnik roba-poinitelja svoje bi se odgovor-nosti, odnosno plaanja novane kazne koju bi pravednom procijenio sudac (ne rekuperatorski kolegij), mogao osloboditi predajom poinitelja pod vlast oteenom (in noxam dedere), osim ako na suev poziv prije poetka parnice ne bi tog roba-poinitelja izloio bievanju u mjeri koju bi procijenio taj su-dac kao vir bono.62 Pretorsko ediciranje povodom injurije zavravamo Gajevim svjedoanstvom o ediktu de contrario iniuriarum iudicio. Tim ediktom je pre-tor, suzbijajui zlonamjerna uznemiravanja neosnovnim pokretanjem sudskog postupka (calumnia), pruio zatitu osobi koja bi s actio iniuriarum aestima-toria bila neuspjeno utuena. Tonije reeno, pretor bi osloboenom tueniku protiv prijanjeg (makar i nehajnog) tuitelja dodjeljivao protutubu (iudicium contrarium) na desetinu iznosa koji je bio zahtijevao zbog navodne injurije,63 iskljuujui mogunost kumulacije s ostalim pretorskim pravnim sredstvima predvienim radi izbjegavanja ikane pokretanjem sudskih postupaka.64

Premda je ve donoenjem pretorskog edikta de iniuriis aestimandis, krajem 3. odnosno poetkom 2.st.pr.n.e., zapoeo proces ogranienja primje-ne njime proklamirane actio iniuriarum aestimatoria na hotimine netjelesne povrede, do kraja republikanskog razdoblja i decemvirske, nehajne tjelesne ozljede poinjene na slobodnom Rimljaninu - uz iniuria ak i membrum rup-tum te os fractum - ukljuene su u sferu njezine primjene. A dokaz da iniuria ni nakon supsumiranja ediktalnih injeninih stanja kao to su convicium, pu-dicitia adtemptata, infamandi causa factum te iniuriae quae servis fi unt, nije bila ograniena na hotimino djelo predstavlja i lex Cornelia de iniuriis (81.pr.n.e.).65 Meutim, taj Sulin zakon viestruko se upleo u podruje injurije

61 Ulp. u D. 47,10,17,5; glede cjelokupnog komentara edikta v. 4-9 tog odlomka; usp. Paul. Sent. 5,4,22.

62 Prema Mantovanijevoj (Le formule, str. 76) rekonstrukciji, tubena formula bi glasila: C. Aquilius iudex esto. Quod A. Agerio pugno mala percussa est a Sticho N. Negidii servo dolove malo Stichi servi factum est ut percuteretur, quantum ob eam rem bonum et aequum C. Aquilio iudici videbitur N. Negidium A. Agerio condemnari aut noxae dedere, nisi N. Negidius Stichum servum arbitratu C. Aquilii iudicis verberandum exhibebit, tantam pecuniam dumtaxat sestertium X milia aut Stichum servum noxae dedere C. Aquilius iudex N. Negidium A. Agerio condemnato; si non paret absolvito.; usp. Lenel, Das Edictum, str. 402.

63 Gaj, Inst. 4,177-181; usp. Plescia, The development, str. 285-6.64 Prema Gaju (Inst. 4,174), pretor je predvidio jo tri samostalna pravna sredstva: iudicium

calumniae, iusiurandum calumniae i restipulatio; v. Glede crimen calumniae, poevi ve od Suline lex Remmia (80.g.pr.n.e.) preko pretklasinog i klasinog proirivanja pa sve do kona-nog, postklasinog oblikovanja, v. Jaramaz-Reskui, Kaznenopravni, str. 105, 152, 193, 222, 275, 373, 385, 469, 489, 554.

65 Glede vrela koja svjedoe o lex Cornelia de iniuriis, v. D. 47,10,5,pr.-11 (Ulp.); 48,2,12,4 (V. Sat.); 48,5,23,2 (V. Sat.); 3,3,42,1 (Paul.); Paul. Sent. 5,4,8; Just. Inst. 4,4,8. Valja, meutim, istaknuti da o tom zakonu ute i Gajeve Institucije (usp. 3,225) i Collatio legum Mosaicarum et Romanarum te Justinijanov Codex.

235


te zasluuje posebnu pozornost. S materijalnopravnog motrita, tim su zako-nom javnim kaznenim djelom injurije (iniuria criminalis) bila proglaena, najvjerojatnije radi zatite utilitas publica u uzavrelo doba Suline vladavine, tri oblika tzv. realne injurije - udaranje rukom ili nogom (pulsare), batinanje bilo kakvim sredstvom (verberare) i nasilno odnosno neovlateno ulaenje u tuu kuu (domum vi introire). Pritom je taj Sulin zakon pod pojmom injurije razumijevao, posebice naglaeno u sluaju naruavanja kunog mira, povre-du osobnosti, i to usmjerenu iskljuivo na uspjeh odnosno neovisnu o volji poinitelja.66 Premda u vrelima nema izriitih svjedoanstava o kornelijan-skoj kazni, opeprihvaeno je miljenje da se radilo o novanoj kazni iju bi sumu na temelju oteenikova optunog zahtjeva procjenjivali rekupera-tori (aestimatio pecuniaria), a u njegovu korist izricao javni, stalni porotni kazneni sud nadlean za injuriju (quaestio de iniuriis).67 Postoje, meutim, dva klasina pravna vrela koja svjedoe o intestabilitetu kao javnopravnoj sankciji umanjenja graanske asti koja je ve s lex Cornelia de iniuriis bila predviena u sluaju zlonamjernog sastavljanja ili objavljivanja klevetnikih spisa (librum ad infamiam alicuius pertinentem scripserit composuerit edi-derit), eventualno etvrtom obliku injurije predviene tim zakonom.68 Stoga

66 Nedvojbeni dokaz prua Ulpijanov odlomak u kojemu pravnik kae da je za voenje sudskog postupka potrebna samo tvrdnja oteenog da je bio udaren ili bievan ili da mu je net-ko silom uao u kuu, bez ikakvih zahtjeva glede dokazivanja poiniteljeve namjere vrijeanja tim oblicima terorizirajueg nasilja (D. 47,10,5pr.). Premda je u okviru Sulinog kaznenog zako-nodavstva lex Cornelia se sicariis et venefi ciis propisivala zloinaku namjeru konstitutivnim elementom odgovornosti za ubojstvo, objektivna odgovornost bila je predviena ne samo s lex Cornelia de iniuriis ve i njegovim zakonom de falsis, to Wittmann (Die Krperverletzung, str. 35-6) obrazlae kasnorepublikanskim nemirima u kojima su se pojavljivala raznovrsna nasilna djela, a mi bismo dodali i Sulinom potrebom za efi kasnom uspostavom javnog reda i mira kao nunom pretpostavkom za konkordiju meu suprotstavljenim politikim frakcijama odnosno kvalitetniju vladajuu strukturu. O Sulinom kazneno-sudskom zakonodavstvu v. Jaramaz-Res-kui, Kaznenopravni, str. 92-103, 153-70.

67 Vano je spomenuti da je quaestio de iniuriis kao specifi an javni, porotni stalni kazneni sud bio sastavljen od petorice ili sedmorice spomenutih recuperatores kojima bi predsjedao pretor ili od njega pozvani quaestor. Usp. Pugliese, Studi, str. 141-43; W. Kunkel, s.v. Quaestio, RE, bd. 47, Sttutgart, 1963., str. 768; von Lbtow, Zum rmischen, str. 158-9; Plescia, The development, str. 280. Detaljnije o kaznenom postupku pred kasnorepublikanskim quaestiones perpetuae v. Jaramaz-Reskui, Kaznenopravni, str. 103-11; glede recuperatores, imenovanih 171.g.pr.n.e. od Senata povodom iznude (repetundae) provincijalaca, kao pretee kazneno-sud-skog sustava quaestiones perpetuae, v. op. cit., str. 87-8 i bilj. 286.

68 V. D. 47,10,5,9 (Ulp.); 47,10,6 (Paul.); usp. Paul. Sent. 5,4,8. Manfredini (Liniuria, str. 809-17) smatra da je ta drevna sankcija umanjenja existimatio odnosno pravne i poslovne spo-sobnosti (nemogunost biti svjedokom i pozivati svjedoke radi provedbe formalistikih pravnih poslova /npr. oporuke, kupoprodaje itd./; v. Zakonik XII ploa, tab. VIII,22; usp. Horvat, Rim-sko, str. 117) povodom tog sluaja injurije uvedena (dakako prilagoena aristokratskom duhu Suline vladavine) ve s lex Cornelia de iniuriis, a kasnijim senatskim miljenjem (najvjerojat-nije za Augustove vladavine) potvrena odnosno protegnuta i na sluaj kada ne bi bilo nave-

236


bi se moglo rei da je Sulinim zakonom bila propisana specifi na, sloena sankcija mjeovitog pravnog karaktera, tonije reeno novana kazna privat-nog karaktera kao glavna kaznena mjera te intestabilitet kao sporedna kaz-nena mjera javnopravnog karaktera. Dakle, s procesnopravnog motrita taj zakon predvia specifi an sudski postupak koji se mogao pokrenuti iskljuivo optubom (actio iniuriarum ex lege Corneliae) neposredno oteene osobe, ali pred pripadajuom quaestio odnosno onovremenim javnim, stalnim porot-nim kaznenim sudom nadlenim za kornelijanske sluajeve injurije. Premda se radilo o oteenikovoj optubi, ona se prema klasinim pravnim vrelima - za razliku od pretorske actio iniuriarum aestimatoria - nije mogla podii pro-tiv roba, a injenica da izrazi reum recipere ili recipi oznaavaju ukljuivanje optuenika u slubenu listu optuenika (nominis receptio) pokazuje da je i ovlast koju dodjeljuje pretor proceduralni in tipian za kaznenosudski sustav quaestiones perpetuae odnosno iudicium publicum.69 Nadalje, za razliku od privatnopravnog sudskog postupka u kojemu je, sukladno pravilima o litis contestatio, bilo doputeno sucem izabrati ak i osobu koja bi bila u rodbinskoj vezi sa strankama, Ulpijanov odlomak - inae najobuhvatnije vrelo o Sulinom zakonu - svjedoi da prema odredbama tog zakona nisu mogli suditi krvni kao ni tazbinski srodnici optuitelja, pa ni njegov patron ili otac bilo kojeg od njih. Osim toga, taj odlomak svjedoi da je actio iniuriarum ex lege Corneliae, za razliku od actio iniuriarum aestimatoria, mogao podii iskljuivo fi lius familias (ali ne i fi lia ili supruga in manu) ako bi pretrpio jedan od triju oblika injurije, dok bi pater familias mogao podii pretkornelijansku pretorsku tubu samo suo nomine.70 Na kraju valja kazati da je i nakon donoenja kornelijan-skog zakona oteenom ostala mogunost ostvarenja pravne zatite putem pretorske actio iniuriarum aestimatoria, ali bez mogunosti njezina kumuli-ranja s actio iniuriarum ex lege Corneliae, kojoj se pritom moe dati prednost zbog unilateralnog (uz to sveanog i javnog) karaktera sudskog postupka koji se, naime, mogao odvijati bez prisutnosti odnosno suradnje optuenika.71

deno ime adresata klevetnikog spisa (v. D. 47,10,5,10-11; usp. D. 28,1,18,1 /Ulp./); contra, v. Pugliese, Studi, str. 138-41.

69 V. odlomak Ven. Saturnina u D. 48,2,12,4; glede proceduralnih pravila koja su vrijedila u kaznenosudskom sustavu kasnorepublikanskih quaestiones perpetuae v. Jaramaz-Reskui, Kaznenopravni, str. 103-11.

70 D. 47,10,5pr. i 6.71 U tom smislu svjedoe D.47,10,6 (Paul.) i D. 47,10,7,6 (Ulp.); Gaj, Inst. 3,224-5; o zabrani

kumulacije v. takoer Just. Inst. 4,4,10. Detaljnije v. Pugliese, Studi, str. 117-41; Kunkel, s.v. Quaestio, str. 768; von Lbtow, Zum rmischen, str. 157-60; Plescia, The development, str. 280-1; usp. Polaya (Iniuria, str. 127-30) koji, oslonom na Paulove odlomke (D. 3,3,42,1 i Sent. 5,4,8), nudi kompromisno rjeenje govorei o kvazikaznenoj prirodi kornelijanskih kanjivih ponaanja; contra v. Manfredini (Contributi, str. 217-50) koji pokuava dokazati da je lex Cornelia de iniuriis bio lex privata iudicii odnosno zakon koji je, u svrhu jaanja privatnopravne zatite, tvorio samo reim actio iniuriarum ex lege Corneliae kao poseban oblik pretorske actio iniuriarum.

237


Sumirajui izloeno, mogli bismo rei da je krajem republikanskog razdoblja pravna zatita slobodnog Rimljanina kako glede tjelesnih ozljeda tako i glede povreda asti i ugleda bila gotovo sveobuhvatna, jo uvijek ne sadravajui bilo kakvu pravnu prazninu, koja e se, meutim, otvoriti - kako emo pokazati u nastavku rada - kasnijim, klasinopravnim subjektiviziranjem pojma injurije.

IV.

Nakon dugotrajnog procesa pretorskog oblikovanja pojma injurije - s jedne strane ogranienog na hotimini in, a s druge strane proirenog na injenina stanja netjelesnih povreda, pretorska se tuba protiv injurije, najkasnije od Labea, poela povezivati s predodbom da treba sluiti sankcioniranju con-tumelia (od rijei contemnere u znaenju prezreti, podcijeniti) nanesene slo-bodnom ovjeku. Polazei od tog labeovskog izjednaavanja iniuria s contu-melia, klasini su pravnici pojmom iniuria, uz decemvirska (membrum rup-tum, os fractum i iniuria) te opisana ediktalna injenina stanja, obuhvatili i druge meusobno vrlo razliite - kako tjelesne tako i moralne, kako direktno tako i indirektno poinjene - povrede osobnosti. Pri tome iniuria vie nije bila usmjerena iskljuivo na uspjeh odnosno povredu tue osobnosti, ve je implicirala i namjeru njezina ostvarenja. Sloili bismo se, stoga, s tvrdnjom pokojnoga profesora Horvata da je iniuria prema shvaanju klasinih prav-nika openito obuhvaala svako djelovanje i svako dranje (dapae i propust) kojim se izraava namjerno vrijeanje ili omalovaavanje tue osobe.72

Tako iroko polje povreda osobnosti mogli bismo, slijedom brojnih odlo-maka klasinih pravnika, razvrstati u pet skupina.73

Prvu skupinu inile bi tjelesne ozljede u rasponu od samog pokuaja i prijetnje premlaivanjem74 preko stvarnog udaranja akom, tapom ili biem75 do izazivanja duevne bolesti davanjem lijeka ili drugog sredstva76. Na ovom mjestu, meutim, treba skrenuti pozornost na injenicu da upravo Ulpijanovo svjedoanstvo o tom posljednjem sluaju predstavlja najjasniji dokaz da se i nakon Labea za teke tjelesne ozljede (posebice ranjavanja i sakaenja) poinjene nenamjerno, od-nosno na temelju samog uspjeha proizalog iz neposrednog kauzalnog neksu-

72 Rimsko, str. 385; usp. Wittmann, Die Krperverletzung, str. 47-8.73 Tako Plescia, The development, str. 286-7.74 U tom smislu Ulpijan kae: Si quis pulsates quidem non est, verum manus adversus

eum levatae et saepe territus quasi vapulaturus, non tamen percussit: utili iniuriarum actione tenetur. (D. 47,10,15,1).

75 Gaj, Inst. 3,220.76 Glede takvog sluaja Ulpijan se poziva na Labeovo miljenje o dopustivosti actio iniu-

riarum, v. D. 47,10,15pr.

238


sa, doputala actio iniuriarum aestimatoria. Naime, takvi su sluajevi injurije prelazili granice labeovske contumelia odnosno granice pukog ignoriranja tue osobnosti te dovodili do tjelesnog, u spomenutom sluaju mentalnog oteenja. S druge, pak, strane, subjektivni je element u klasinom razdoblju uvaavan glede onih tjelesnih ozljeda koje su shvaane ne samo kao napad na tjelesni integritet ve i kao contumelia, a da pritom pravnici nisu govorili o dolus koji bi se odnosio na uspjeh same tjelesne ozljede, ve iskljuivo o namjeri vrijeanja tue osobnos-ti kao oekivanoj posljedici takve ozljede.77

Nadalje, u drugu skupinu povreda osobnosti, prema miljenju klasinih pravnika, ulazila bi raznovrsna nasilna djelovanja kojima se onemoguava ostvarenje tuih sloboda ili prava: tako uhienje slobodnoga ovjeka kao da je rob-bjegunac78 ili nasilno sprjeavanje druge osobe da se kupa u javnom kupalitu, sjedi u javnom kazalitu odnosno eta, sjedi, razgovara na javnim mjestima i s tim sluajevima izjednaeno sprjeavanje ribolova u moru (pa ak i ispred tue kue) kao i neogranienog koritenja i raspolaganja vlastitom imovinom79 (ukljuujui prodaju vlastitog roba80) ili nasilno sprjeavanje dru-ge osobe da plovi po moru81 ili, konano, nasilno ulaenje u tuu kuu odno-sno sprjeavanje ulaenja u vlastitu82.

Treu bi skupinu inile uvrede asti i dostojanstva rimskog graanina, u dijapazonu od pisanja i objavljivanja /ukljuivo i anonimnog/ sramotnog tek-sta protiv druge osobe83 do javnog i glasnog vrijeanja drugoga84.

77 Detaljnije, v. Wittmann, Die Krperverletzung, str. 48-62.78 Tako Ulpijan kae: Si liber pro fugitivo adprehensus erit, iniuriarum cum eo agit. (D.

47,10,22); v. takoer Gaj, u D. 47,10,12 (Si quis de libertate aliquem in servitutem petat, quem sciat liberum esse iniuriarum actione tenetur).

79 U navedenim sluajevima Ulpijan (D. 47,10,13,7) svjedoi o zatiti prava uporabe res extra commercium humani iuris, bilo da se u sluaju mora i rijeka radilo o res omnium commu-nes koje su trebale sluiti uporabi svih ljudskih bia koja poraba je bila zatiena upravo s actio iniuriarum, bilo da se u sluaju javnih kupalita ili kazalita radilo o res publice ija je opa uporaba - inae zatiena s interdictum ne quid in loco publico fi at - u navedenim sluajevima dobila zatitu putem actio iniuriarum.

80 Tako Ulpijan u D. 47,10,24; usp. D. 19,1,25.81 U odlomku sadranom u D. 43,8,2,9 Ulpijan, kao i u spomenutim sluajevima (v. supra),

navodi da je i sama plovidba morem zatiena s actio iniuriarum, a ne s interdictum ne quid in loco publico fi at.

82 Tako Paul u D. 47,10,23 (usp. Sulin zakon de iniuriis); Cic. pro. Caec. 12,35.83 Tako ve Gaj (Inst. 3,220) svjedoi da injurija moe biti poinjena ponajprije cum

quis pugno puta aut fuste percussus vel etiam verberatus; v. takoer D. 47,10,5,9 (Ulp.); 47,10,15,29 (Ulp.); Paul. Sent. 5,4,15-16.

84 Tako ve Gaj (Inst. 3,220 ) naglaava da injurija moe biti izvrena ne samo udarcem (v. supra), sed etiam si cui convicium factum fuerit. Slijedom toga, Ulpijan se, komentirajui rijei pretorskog edikta de convicio (D. 47,10,15,2), poziva na Labeovo miljenje da se vika, tonije vociferatione, mora sastojati od buke ili udruenih bunih pogrda (vel a concitatione vel a conventu) usmjerenih odreenoj osobi, a ako ona ne bi bila prisutna, buka je morala biti poinjena ispred njezine kue, stana li duana ( 3-4; 7; 9; 11-12); usp. supra.

239


etvrtu bi skupinu inile uvrede javnog morala kao to su bile ustrajno slijeenje mater familias ili nedorasle (muke ili enske) osobe te povezano s tim otimanje njihovih pratilaca ili puko nagovaranje na odlazak85.

I na kraju, u petu bi skupinu ulazile bilo kakve druge radnje usmjerene infamiranju neke osobe, poinjene bilo direktnim (npr. noenjem korotne ili prljave odjee ili rasputene kose ili neuredne brade u prisutnosti ili blizini objekta uvrede86)87 bilo indirektnim (npr. bacanjem kamenja na kip neijeg uvaenog oca88)89 djelovanjem.

Meutim, osim navedenog, klasini su pravnici, poevi od Labea, razliko-vali dva stupnja iniuria, pri emu bi bilo koji od gorespomenutih deliktuoznih ina bio kvalifi ciran kao iniuria atrox zbog uvaavanja jednog od etiriju jas-no postavljenih razloga: ex loco odnosno zbog specifi nosti mjesta izvrenja injurioznog ina - privatno ili javno, pred nekoliko osoba ili velikog skupa lju-di (npr. u prisutnosti pretora, u kazalitu, na Forumu), ili ex tempore, odnosno

85 Nastavljajui nabrajanje moguih naina izvrenja injurije, Gaj u ve spomenutom odlomku Institucija (3,220) navodi uporno praenje mater familias ili mladia/djevojke odjeve-nih u praetexta, purpurom obrubljenu odjeu koja je bila privilegija viih drutvenih slojeva, a slobodnoroeni su je nosili obino do 17. godine. Precizirajui pojam injurije postavljen pre-torskim ediktom de adtemptata pudicitia, Ulpijan zahtijeva da mater familias bude odjevena prikladno svojem drutvenom statusu jer se u suprotnom (si igitur non matronali habitu femine fuerit) nee raditi o utuivom pozivanju (appellare) ili odvoenju (adsectari) njezinih pra-tilaca (D. 47,10,15,15). Osim toga, Ulpijan u nastavku tog odlomka ( 22) smatra da i potiho, ali uporno praenje spomenutih osoba moe rezultirati odreenim stupnjem infamije te ini utuivu injuriju napadajui njezinu vrlinu; usp. supra.

86 Osim takvog zlonamjernog ponaanja, Ulpijan u istom odlomku o tumaenju pretorskog edikta Ne quid infamandi causa fi at navodi i sastavljanje prostakih rugalica te objavljivanje odnosno pjevanje bilo ega to blati reputaciju druge osobe (D. 47,10,15,27).

87 U kontekstu injurioznog ina koji je direktno usmjeren infamiranju druge osobe, svaka-ko valja spomenuti da je ve Gaj kao jedan od naina izvrenja injurije predvidio pisanje pisma ili sastavljanje pogrdne pjesme uinjene ad infamiam alicuius, ali i uzimanje imovine tobonjeg dunika radi namirenja nepostojeeg duga (Inst. 3,220). O slinom svjedoi Ulpijan kada injurijom proglaava kako okupiranje bilo kojeg dijela tue imovine poinjeno s nam-jerom vrijeanja njezina vlasnika tako i oglaavanje prodaje zaloene stvari prije dospijea duga poinjeno s istom takvom namjerom (D. 47,10,15,31-32; usp. supra). Konano, Ulpijan direktnom injurijom smatra i sluaj pozivanja pred sud iskljuivo per iniuriam vexandi mei causa (D. 47,10,13,3).

88 U tom kontekstu Paul se poziva na Labeovo miljenje prema kojemu sin, u sluaju da kip njegova oca bude razbijen bacanjem kamenja na njegov spomenik, nee moi podii actio sepulchri violati, ve actio iniuriarum aestimatoria (D. 47,10,27).

89 Razlikujui direktnu injuriju - poinjenu protiv pater ili mater familias, od indirektne injurije - poinjene protiv prirodnoroene djece, ene ili snahe pater familias ili protiv robova odreenog dominus ili nad tijelom pokojne osobe iji smo zakonski (civilni ili pretorski) te oporuni nasljednik, Ulpijan podcrtava da utuivost indirektne injurije lei u injenici da se injurija usmjerena prema bilo kojoj osobi podvrgnutoj vlasti pater familias vel affectui subiecti sint refl ektira na nj odnosno na njegovu osobnu ast (D. 47,10,1,3-9).

240


zbog specifi nosti vremena njegova izvrenja (npr. tijekom javnih igara), ili ex persona, odnosno zbog drutvenog statusa povrijeene osobe (npr. magistrat, senator, roditelj, patron i sl.) ili, konano, ex facto, odnosno zbog teine samog ina (npr. ranjavanje, udarac u lice, posebice oko).90

Slijedom navedene distinkcije, klasina pravna vrela svjedoe i o jednoj novoj drutvenoj pojavi: naime, iniuria atrox bila je, najkasnije od razdoblja dinastije Severa, podvrgnuta javnoj, kaznenopravnoj represiji extra ordinem91 i time podignuta na rang javnog kaznenog djela (crimen iniuriarum) odnosno svrstana meu onovremena crimina extraordinaria92. Premda u sklopu prav-nih vrela koja se odnose na klasino razdoblje rimske pravne povijesti izraz crimina extraordinaria susreemo samo u naslovu jedanaestog titula etrdeset sedme knjige Justinijanovih Digesta te u jednom Paulovom odlomku u njima sauvanom (D. 48,16,3), njime obuhvaena - mnogobrojnabrojna i raznovrsna - kaznena djela bila su detaljno opisana u etrdeset sedmoj knjizi Digesta (tit. 11-20) te izloena ne samo u mnogim titulima njihove etrdeset osme knjige ve i u postklasinoj zbirci Collatio legum Mosaicarum et Romanarum (knj. 7,11-15) te u Paulovim Sententiae (knj. 1,15; 1,20A; 1,21; 5,18-22).93 Rije

90 O tome izriito svjedoe Gaj (Inst. 3,225), Ulpijan (D. 47,10,7,6-8), Paul (Sent. 5,4,10; D. 47,10,8) kao i Aul. Gelije (Noct. Att. 20,1,32-33). V. takoer Just. Inst. 4,4,9-10. U tom kontekstu posebice istiemo odlomak Paulovih Sententiae (5,4,10) u kojemu se glede precizi-ranja elementa vremena (tempus) koristi izraz quotiens u znaenju ponavljanja odnosno trajanja uvredljivog ina, to ga objektivno kvalifi cira kao iniuria atrox.

91 Ve je August, reformirajui redoviti sustav kaznene represije (quaestiones perpetuae), postavio temelje cognitio extra ordinem, novog kazneno-sudsko-postupovnog sustava u djelo-krug kojega su postupno bivali uvueni kvalifi cirani oblici pojedinih privatnih delikata, detaljnije v. I. Jaramaz Reskui, Augustove reforme kaznenog prava i pravosua, Hrvatski ljetopis za kaz-neno pravo i praksu, vol. 13, 1/2006., str. 297-332; glede furtum, v. ista, Kraa u rimskom pravu: delictum publicum i delictum privatum, Zbornik, PFZ, vol. 57, 2/2007., str. 313-352. Detaljnije o razvoju organizacijskih i funkcionalnih pravila cognitio extra ordinem u kaznenopravnoj sferi primjene u razdoblju od Augusta do Justinijana v. I. Jaramaz Reskui - T. Medani, Cognitio extra ordinem u rimskom pravu, Pravnik, vol. 40, 82/2006., str. 71-5, 89-109.

92 D. 47,10,7,6 (Ulp.); 47,10,40 (Mac.); Cod. 2,11,5 /198.g/; 9,2,5 /241.g./.93 to se tie dijelova Codex Iustinianus repetitae praelectionis koji se odnose na materiju

kaznenog prava, valja podsjetiti da je isprepletenost regulacije zakonski propisanih kaznenih djela odnosno redovite represije putem iudicia publica s izvanrednim kaznenim djelima odnos-no represijom putem sudbenih organa extra ordinem znatno naglaenija nego u Digestama, a pritom je u odnosu na drugospomenuta djela izloen samo normativni sadraj onih carskih konstitucija objavljenih nakon razdoblja principata kada se izgubila razlika izmeu redovite i izvanredne represije. Sukladno tome, izraz extra ordinem susreemo u samo tri carske konsti-tucije: dvije potjeu iz razdoblja dinastije Severa - prvom se propisuje to je potrebno za pokre-tanje kaznenog postupka povodom crimina quae legibus, aut extra ordinem coercentur (3,15,1 iz 194.g.), drugom se propisuje extra ordinem kanjavanje optuitelja koji nakon izvrenih formalnosti glede podizanja optube ne pristupi sudu (9,1,3,1 iz 222.g.), a trea je Gordijanova konstitucija kojom se za optuitelja qui destitit propisuje extra ordinem kanjavanje i infamia (9,45,2 iz 239.g.).

241


je o kaznenim djelima koja su u doba kasnog principata bila potpuno novoob-likovana, a u okviru kojih su jednu podskupinu inili oteani oblici delicta pri-vata, drugu tetna i stoga kanjiva ponaanja dotad nepoznatog sadraja, ali ponajvema povezana s delicta publica predvienim republikanskim kazne-nim zakonima, a treu podskupinu inila su ona nedoputena ponaanja koja su prvi put bila predmetom, i to iskljuivo, kaznenog gonjenja sudbenih organa extra ordinem (praefectus Urbi, praef. praetorio, praef. annonae, praef. vigi-lum, upravitelji provincija, ad hoc imenovani suci-istraitelji).94 Premda su se naznake uvlaenja teih oblika delicta privata u javnu sferu kaznene represije pojavile ve, kao to smo pokazali povodom Sulinih pulsatio ili verbaratio ili vi domum introire, u kasnorepublikanskom razdoblju,95 ta pojava kulminirala je tijekom 2. st., i to kao posljedica djelovanja spomenutih carskih slubenika koji su ostvarujui svoje dunosti stupili u stanje jurisdikcijske interferencije s graanskopravnim djelovanjem oteenika, sve s ciljem da prisvoje iskljuivo pravo represije otenih oblika onih privatnih delikata povodom kojih se jav-no gonjenje i kanjavanje inilo nunim i opravdanim. Ako kasnoklasinim pravnim vrelima, koja svjedoe, kako emo pokazati, o politikoj i pravnoj zrelosti naznaenog evolutivnog procesa proirenja sfere javne, extra ordi-nem represije, pridodamo Hermogenijanov fragment - De iniuria nunc extra

94 V. Mommsen, Rm. Strafrecht, str. 193-6; E. Costa, Crimini e pene da Romolo a Giusti-niano, Bologna, 1921., str. 81-181; G. Pugliese, Linee generali dellevoluzione del diritto pe-nale publico durante il principato, ANRW, II, 14/1982, str. 746-59, 773-82; Jaramaz-Reskui, Kaznenopravni, str. 249-88.

95 Bila je to posljedica direktnog utjecaja pojedinih zakona na kazneni postupak pred quaestiones perpetuae, o emu moda najjasnije svjedoi Ulpijanov komentar Suline lex Cor-nelia de iniuriis (D. 47,10,5pr.-1; usp. Paul. Sent. 5,4,8) - povodom uvrede poinjene udara-njem, bievanjem ili nasilnim ulaenjem u tuu kuu provodio se postupak svojstven sustavu quaestiones perpetuae a izricala novana kazna dvojbenog pravnog karaktera; v. supra. Osim toga, u nastavku tog odlomka ( 9-11) ueni pravnik navodi da e u sluaju uvrede poinjene zlonamjernim sastavljanjem ili objavljivanjem klevetnikih napisa takoer biti voen javni kaz-neni postupak pred odgovarajuom quaestio uz izricanje javnopravne sankcije intestabiliteta, pri emu nejasnim ostaje pitanje je li postupak mogao pokrenuti samo oklevetani ili bilo koji rimski graanin. Nadalje, Ulpijan svjedoi da su privatni delikti poput grabea (D. 47,8,2,1), zlonamjernog i protupravnog nanoenja tete u gomili nastaloj prilikom pobune ili nemira (D. 47,8,2,2; 47,8,4) kao i nasilnog odnoenja ili zlonamjernog prihvaanja stvari otetih pri-likom poara, ruenja zgrade, brodoloma ili jurino osvojenog broda (D. 47,9,1,1), ve pri-likom poetne, pretorske regulacije bili u uskoj vezi s javnom represijom kaznenog djela vis, utvrenom najprije s lex Plautia de vi (g.), a potom s lex Iulia de vi privata (g.) - zakonima kojima je kaznena sudbenost odgovarajue quaestio bila proirena i na spomenuta kanjiva ponaanja te je postojala mogunost da raptor, neovisno o graanskom postupku pokrenutom s pretorskom actio vi bonorum raptorum, bude gonjen i kanjen u javnom kaznenom postupku pokrenutom prema jednom ili drugom zakonu; usp. Romac, Rimsko, str. 345-6 toka 5. Glede furtum v. I. Jaramaz-Reskui, Kraa u rimskom pravu: delictum publicum i delictum privatum, Zbornik PFZ, vol. 57, br. 2/2007., posebice str. 321-31.

242


ordinem ex causa et persona statui solet.96, mogli bismo pretpostaviti da su se, suvremenim rjenikom govorei, kvalifi cirani oblici injurije krajem 3. i poetkom 4. st. u tolikoj mjeri multiplicirali da je ekstraordinarna kogni-cija postala iskljuiv nain sudbenog postupanja s diskrecijskom mogunou izricanja97 pootrenih te drutveno diferenciranih kaznenih mjera98, koje su se mogle sastojati od tjelesnog discipliniranja batinanjem za pripadnike niih drutvenih slojeva (tzv. humiliores), a kanjavanja privremenim progonstvom ili zabranom raspolaganja vlastitom imovinom za pripadnike viih drutvenih slojeva (tzv. honestiores)99.

to se tie injurija koje su zbog teine napada odnosno drutvene opasnosti, prouzroene razliitim subjektivnim ili objektivnim okolnostima izvrenja, u kasnoklasino doba bile preputene javnoj, kaznenoj sudbenosti organa extra ordinem, Paulove Sententia (5,4) kao i pojedini fragmenti sauvani u Justi-nijanovim Digestama (47,10) svjedoe, s jedne strane, o iniuria in corpus, od-

96 Hermogenijanov odlomak libro quinto epitomarum, sadran u D. 47,10,45, u cijelosti glasi: De iniuria nunc extra ordinem ex causa et persona statui solet. Et serui quidem fl agellis caesi dominis restituuntur, liberi uero humilioris quidem loci fustibus subiciuntur, ceteri autem uel exilio temporali uel interdictione certe rei coercentur.

97 Glede analize irine diskrecijskih ovlasti sudbenih organa extra ordinem, tonije reeno uvaavanja dviju skupina elemenata prilikom izricanja individualizirane kaznene mjere - onih vezanih uz qualitas personarum (posebice honoris reverentia i respectus dignitatis) kod kojih temelj prilagodbe kazne poiva u razliitoj teini koju istovrsna kazna moe izazvati ovisno o drutvenom poloaju poinitelja te onih koji se odnose na modus admissi (s jedne strane aetas, sexus, osobne karakteristike /posebice drutveni poloaj/ kako subjekta tako i objekta kaznenog djela, rodbinski i drugi odnosi podreenosti, specijalni povrat, afektivno stanje poinitelja i/ili oteenog, a s druge strane res odnosno factum, tempus, locus, sredstva izvrenja djela i druge vanjske okolnosti) kod kojih temelj prilagodbe poiva u specifi noj teini poinjenog kaznenog djela, v. Jaramaz-Reskui, Kaznenopravni, str. 291-329.

98 O klasino podrijetlu (Hadrijanov reskript iz 119.g., v. D. 47,21,1 = Coll. 13,3,2) i prav-nom znaenju diferencijalnog kanjavanja utemeljenog na poiniteljevoj pripadnosti skupini humiliores ili skupini honestiores, detaljno v. Jaramaz-Reskui, op.cit., str. 295-303. Na ovom mjestu istiemo da je Paul upravo povodom defi niranja pojma atrox iniuria pruio vjerojatno najprecizniji opis skupine honestiores: rimski senatori, vitezovi, dekurioni, magistrati, edili, suci ili bilo koje druge osobe na uglednom poloaju (Sent. 5,4,10).

99 Za razliku od Hermogenijana - pravnika s kraja 3. i poetka 4. st. (v. supra), Macer (D. 47,10,40) svjedoi o extra ordinem kanjavanju izricanjem zabrane obavljanja pojedinih javnih slubi. Taj kasnoklasini pravnik citira jedan reskript cara A. Severa kojim se poinitelju teke uvrede (iniuria atrox) propisuje kazna trajnog iskljuenja iz reda dekuriona, tj. iz reda doivotno izabranih lanova municipalnih vijea koji su, meutim, uz odreene pogodnosti i privilegije, vlastitom imovinom odgovarali dravi za poreze koje je njihova opina (kao je-dinica lokalne samouprave u Rimskom Carstvu) morala prikupiti, a to ih je u postklasinom razdoblju uinilo nasljedno vezanim ne samo za tu funkciju ve i za mjesto roenja, odnosno pretvorilo u kastu sakupljaa poreza, tzv. curiales, v. A. Romac, Rjenik rimskog prava, Zagreb, 1975., str. 149; Justinian: The Digest of Roman Law /Theft, Rapine, Damage, Insult/, London, 1979., str. 189-90.

243


nosno o otenim oblicima realne injurije, tj. tekim napadima na tjelesni inte-gritet druge osobe, a s druge strane o iniuria extra corpus, odnosno o otenim oblicima verbalne injurije, tj. tekim povredama bilo dostojanstva ili ugleda druge osobe bilo asti i slobode, tonije stidljivosti ili spolnog integriteta dru-ge osobe, ali i zakonitog rimskog braka.100

U prvu skupinu, skupinu realnih injurija, prema Paulovim svejdoanstvima, ulazili su poniavajui napadi na tjelesni integritet izvreni bievanjem (ver-beratio) ili nasilnim obeaenjem neudane ene (stuprum), a povezano s tim i podizanje lane optube zbog silovanja (interpellatio de stupro)101, ili silovanjem puero praetextato, tj. djeaka (u dobi izmeu 14 i 17 godi-na, obuenog u togu virilis) kojemu je prethodno silovito odveo odnosno potkupio obvezatne pratioce (abducto ab eo vel corrupto comite) ili kojega je prethodno nagovarao nepristojnim nainom ili ponudama (persuadere)102. Zaprijeenom smrtnom kaznom - kako za silovanje enskih osoba tako i za pederastiju - bila je istaknuta drutvena opasnost takvih napada, a pootrenom kaznom tjelesnog muenja do smrti (summum supplicium) zaprijeenom za potkupljivog pratioca (kao sudionika-pomagaa) dodatno je bila podcrtana u sluaju pederastije. Ako Paulovoj precizaciji dodamo s jedne strane spo-menuta svjedoanstva klasinih pravnika iz kojih proizlazi da je tumaenjem pretorskih edikata oblikovan samostalni pojam iniuria atrox103, a s druge stra-ne Ulpijanove odlomke iz kojih proizlazi da je iniuria atrox koju bi poinila bilo slobodna osoba ogluivi se (zbog vlastite infamnosti ili siromatva) na osuujuu presudu povodom actio iniuriarum aestimatoira bilo rob u odsut-

100 Paul. Sent. 5,4; D. 48,16,7 (Ulp.); 48,1,7 (Mac.); 48,19,16pr. i 2 (Ven. Sat.).101 U tom smislu svjedoi odlomak Paulovih Sententiae: Corpori iniuria inferetur, cum quis

pulsatur cuiue stuprum infertur /aut de stupro interpellatur/. Quae res extra ordinem uindicatur, ita ut pulsatio pudoris poena capitis uindicetur. (5,4,4). Glede rasprave o silovanju (stuprum) koje potpada pod iniuria reprimiranu extra ordinem te kanjivu smrtnom kaznom, a ne pod Augustovu lex Iulia de adulteriis coercendis, usp. U. Brasiello, La repressione penale in diritto romano, Napoli, 1937., str. 226-8; I. Jaramaz Reskui, Lex Iulia de adulteriis coercendis: po-jam, optuba i represija preljuba, Zbornik PFZ, vol. 55, br. 3-4/2005., str. 669-70 i dalje.

102 Paul. Sent. 5,4,14 = D. 47,11,1,2. Meutim, u Paulovim Sententiae (2,26,12-13 = Coll. 5,2,1) postoji jo jedno svjedoanstvo, premda neadekvatno smjeteno pod rubriku De adulte-riis, koje se odnosi na izvanredno kazneno djelo silovanja slobodnog mukarca. Takav kazne-nopravni karakter djela obrazlae se injenicom da je drevna lex Scantinia odnosno novana kazna njome propisana u sluaju aktivne pederastije vrlo brzo izala iz upotrebe (nije bila usta-novljena posebna quaestio te se kazna mogla potraivati bilo putem privatnog postupka /tj. popularnom tubom, tako Mommsen, Rm. Strafrecht, str. 704/ bilo putem javnog komicijskog postupka /tako C. Ferrini, Diritto penale romano. Esposizione storica e dottrinale, Milano, 1902., str. 361 i bilj. 3/) te bila zamijenjena pravno razliitim i vrlo promjenjivim oblicima stro-ih sankcija (poput smrtne kazne u sluaju aktivne pederastije odnosno konfi skacije polovine imovine /uz zabranu testamentarnog raspolaganja ostatkom/ u sluaju pasivne pederastije); v. Brasiello, La repressione, str. 228-30.

103 V. supra, bilj. 89; v. takoer D. 47,10,7,3; 47,10,9,pr.-3 (Ulp.); 47,10,40 (Mac.).

244


nosti svoga gospodara, bivala preputena javnopravnoj, kaznenoj represiji ex-tra ordinem - u prvom sluaju pretora, a u drugom upravitelja provincije,104 mogli bismo pretpostaviti da su kaznenom represijom kasnog principata bili obuhvaeni ne samo udaranje i silovanje kao kvalifi cirani oblici realne injurije ve i raznovrsne teke i poniavajue tjelesne ozljede koje bi, najvjerojatnije tijekom igara i na javnom mjestu, poinili slobodnjaci nieg drutvenog statu-sa ili robovi nad pripadnicima viih slojeva drutvene ili obiteljske hijerarhije, a koje bi ozljede nastale od nanoenja udaraca, rana pa ak i osakaenja vital-nog organa.105

to se tie druge skupine, verbalnih injurija najstarijim oblicima povre-de dostojanstva druge osobe, koje je extra ordinem gonio i kanjavao ve praefectus Urbi, prema Ulpijanovim bismo svjedoanstvima mogli smatati osloboenikovu uvredu patrona i njegove obitelji te sinovu uvredu roditelja. U prvom sluaju rije je o djelu koje bi poinio osloboenik (libertus) bilo izgovaranjem uvredljivih rijei ili izvikivanjem psovki upuenih patronu, nje-govoj supruzi ili sinu, bilo lanim prijavljivanjem kaznenog djela ili neprija-teljskim roenjem na njihovu tetu. U drugom sluaju rije je o djelu koje bi poinio sin (fi lius) upuivanjem pogrdnih rijei ili podizanjem impias manus na majku ili oca.106 Tijekom 3. st. izvanredna je kaznena represija verbalnih uvreda dostojanstva ili ugleda druge osobe poinjenih contra bonos mores obuhvatila, kako proizlazi iz Paulovih Sententiae, ponajprije convicium koji je sada mogao biti poinjen ne samo udruenim i javnim izvikivanjem psovki ili sramotnih rijei nego i nazivanjem pogrdnim imenima ili slijeenjem druge osobe otkrivenim donjim dijelom tijela.107 U tu skupinu iniuria extra corpus Paul nadalje svrstava libelli famosi, tj. pisanje sramotnih spisa in contume-liam, s namjerom da se drugu osobu izvrgne javnom vrijeanju, podcjenji-vanju ili omalovaavanju,108 zatim carmen famosum, tj. sastavljanje i pjevanje psaltarium ili druge pogrdne pjesme u kojoj bi se adresat mogao prepozna-ti a bilo bi poinjeno in iniuriam, s namjerom njegova vrijeanja odnosno

104 D. 47,10,35; 47,10,9,3.105 Glede preciznog odreenja kvalifi katornog elementa, tj. prirode tjelesne ozljede, na

ovom je mjestu potrebno podsjetiti kako Ulpijan, suprotstavljajui se Labeovu miljenju, dri da su tjelesne povrede poinjene s namjerom usmrenja, konkretno udarac ili ozljeda glave naneseni maem, nedvojbeno trebale biti kanjavane na isti nain kao i ubojstvo, a to znai u okviru redovite kaznene sudbenosti odnosno iudicium publicum pokrenutom na temelju lex Cornelia de sicariis (D. 47,10,7,1).

106 D. 1,12,10; 37,15,1,2.107 Paul. Sent. 5,4,1; 5,4,19; 5,4,21. Komentirajui pretorski edikt de convicio, Ulpijan se

(D. 47,10,15,2-12) poziva na Labeovo miljenje prema kojemu contra bonos mores ne bi tre-balo shvatiti uzimajui u obzir poiniteljeve, ve moralne standarde zajednice u cjelini ( 6), pri emu se odgovornom nije smatrala samo osoba koja se prikljuila opisanom deranju, nego i njegov zaetnik ili organizator ( 8); usp. supra.

108 Paul. Sent. 5,4,1; glede kazne v. 5,4,17.

245


umanjenja drutvenog ugleda,109 i - na kraju - iniuria u uem smislu poinjenu tako da jedna osoba drugu polije smrdljivim gnojem ili zamae blatom odno-sno izmetom.110 Premda je izricanje kazne bilo preputeno slobodnoj procjeni sudbenog organa extra ordinem, Paul povodom dva sluaja ipak konkretnije navodi kaznenu mjeru: za carmen famosum deportaciju na otok, a za libelli famosi blau kazna, tj. relegaciju na otok kao gornju granicu kanjavanja.111 Konano, u skupinu tekih povreda dostojanstva ili ugleda druge osobe mogli bismo uvrstiti i sluaj tzv. sudske korupcije: naime, prema Ulpijanovoj potvr-di Papinijanova miljenja tekom bi se injurijom smatrala - te bila kanjiva bievanjem odreenim odlukom upravitelja provincije ali i susljednom in-famijom - ve sama spremnost osobe, najvjerojatnije iz sueve blizine (pri-mjerice nierangirani slubenik u sudskoj kancelariji), da proda ishod nekog sudskog postupka.112 Premda venditio sententiae ne moe u pravnotehnikom smislu - ni ex facto, ni ex loco, ni ex tempore - biti kvalifi cirana kao iniu-ria atrox, smatramo da se moe openito drati tekom injurijom jer vrijea drutveni ugled nositelja sudske vlasti.

109 Paul. Sent. 5,4,15-16. to se tie geneze i kaznenopravnog sadraja carmen famosum, Pugliese (Linee, str. 777-8 i bilj. 142) s jedne strane napominje da se to izvanredno kazneno dje-lo treeg stoljea ne smije poistovjeivati s malum carmen ili s occentatio Zakonika XII ploa, a s druge strane pretpostavlja da se ono sve do Paulova svjedoanstva izjednaavalo s libelli fa-mosi jer se u oba sluaja izricala sankcija intestabilitas - u sluaju carmen famosum na temelju jednog senatskog miljenja, a u sluaju spomenutih libelli na temelju tumaenja lex Cornelia de iniuriis (v. D. 28,1,18,1; 47,10,5,9-10); v. takoer A. D. Manfredini, La diffamazione verbale nel diritto romano. I. Et repubblicana, Milano, 1979., str. 80-91.

110 Paul. Sent. 5,4,19-21. Napominjemo da Paul u odgovarajuem odlomku Sententiae (5,4,13 = D. 47,11,1,1), nakon opisane iniuria, naglo prelazi na oneienje (vode, cijevi, spre-mita) poinjeno na tetu cjelokupne zajednice, naglaavajui da su poinitelji takvih injurija bivali vrlo strogo kanjeni. Premda Costa (Crimini, str. 163) u navedenim sluajevima onei-enja voda namijenjenih kuanstvu vidi uvredu asti druge osobe izvrenu realnim napadom izrazito poniavajueg karaktera, ispravnijim smatramo zakljuiti da su u kaznenoj politici kas-nog principata o kojoj Paul svjedoi jednako bile tretirane kako uvrede dobrih obiaja i mo-rala upuene pojedincu na tetu njegova dostojanstva i ugleda tako i one upuene cjelokupnoj zajednici na tetu javnog (higijenskog) reda.

111 U takvom razliitom kanjavanju J. Kranjc (Glavna kazniva dejanja rimskega kazenskega prava ob koncu 2. in v zaetku 3. stoletja n.. in kazni, ko so bile zanje zagroene, Zbornik znanst-venih razprav, Ljubljana, 48/1988., str. 25-6) ne vidi odraz nejednakog, stupnjevitog tretiranja drutvene teine odnosno opasnosti tih kvalifi ciranih oblika verbalne injurije, ve samo Paulovu namjeru da na taj nain podcrta specifi nosti izvrenja istog kaznenog djela koje autor, sukladno suvremenoj kaznenopravnoj terminologiji, naziva kaznenim djelom protiv asti i dobrog imena.

112 D. 47,10,15,30; v. slian sluaj kod Paul. Sent. 5,25,13. to se tie primjene tjelesnog kanjavanja bievanjem (fustigatio), slaemo se s miljenjem J. Gebhardta (Prgelstrafe und Zchtigungsrecht im antiken Rom un din der Gegenwart, Kln-Wien, 1994., str. 75-7) da se takva kazna, posebice zbog uvaavanja kaznenopravne dihotomije humiliores-honestiores, nije mogla primjenjivati protiv sudaca i drugih dravnih slubenika iz redova senatora, vitezova i drugih pripadnika skupine honestiores.

246


to se tie povreda asti i slobode druge osobe kao podvrste iniuria extra corpus, prema Paulovim svjedoanstvima radilo se, s jedne strane, o napadu na stidljivost udane ili neudane ene poinjenom navoenjem - bilo rijeima bilo davanjem na upotrebu vlastite kue ili novca - na spolni odnos ili slian nemoralni in,113 a s druge strane o povredi slobode i svetosti zakonitog ri-mskog braka koja je mogla biti poinjena raznovrsnim moralnim pritiscima na volju druge osobe. Pritom Paul precizira da je povreda valjanog braka mogla biti izvrena bilo uznemiravanjima prilikom same svadbe odnosno zakljuenja braka na nain da bi sollicitatores alienarum nuptiarum zavodili tueg budueg mua s ciljem onemoguavanja sklapanja braka, bilo ometanjem tue brane zajednice na nain da bi matrimonium interpellatores poticali razvod postojeeg braka odnosno pozivali oenjene

Documents

INIURIA U RIMSKOM PRAVU Dr. sc. Ivana Jaramaz Reskušić Matko Pavičić, mag. iur