Inoviranje obrazovanja odraslih

JAVNA USTANOVA UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET

PEDAGOGIJA - PSIHOLOGIJA ANDRAGOGIJA

DR. SILVIJE PONGREC

INOVIRANJE OBRAZOVANJA ODRASLIH TUZLA;2004; JAHIĆ AZRA

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na području ex-yu

I OSTVARIVANJE ALTERNACIJA I ALTERNATIVA U PRIMJENI PERMANENTNOG OBRAZOVANJA

« permanentno obrazovanje neće ispuniti sav prostor svojega značenja sve dok se ne izmijeni

cijeli sistem izvođenja obrazovanja ».

« Paul Legrand »

1. OD KONCEPCIJE PREMA REALIZACIJI

Sintagma « permanentno obrazovanje » se često koristi. Nastala prije nekoliko desetljeća, obogaćivanja je novim spoznajama, brojnim deskripcijama, međusobno kontradiktornim definicijama, citatima, prepričavanjima, dodavanjima, simplifikacijama. Zapravo, ideje o permanentnom obrazovanju nastale su u dalekoj prošlosti ( Konfucije, Platon, Aristotel ). Komensky u manje poznatom djelu « Panpaedica «, obrazlaže nužnost obrazovanja bez ograničenja. Tvrdio je da obrazovanje mora biti UNIVERZALNO ( za sve ljude ), da traje ČITAVOG ŽIVOTA i da se sadržaji obrazovanja zasnivaju promjenjivim ŽIVOTNIM, a time i OBRAZOVNIM POTREBAMA.


U današnjem svijetu, u kojem još uvijek raste nepismenost i gdje se mnogi još uvijek zadovoljavaju znanjima koja su stekli u mladosti, mnoštvo je ljudi prihvatilo dalje učenje kao sastavni dio savremenog života. U mnogim razvijenim zemljama su se znatno ubrzali i intenzivirali obrazovni proces. Shvatanje realizacije permanentnog obrazovanja kao PROCESA, a ne samo kao dostignuto STANJE dovelo je do već postojećih postignuća. Ali, nije bitan samo kvantiteta, tj. koliko se ljudi tijekom života obrazuju i koliko frekventno ili kontinuirano sudjeluju u svom obrazovanju, nego je bitno i pitanje KONCEPTA i STRUKTURE obrazovanja. Paul Legrand je upozorio da permanentno obrazovanje jednostavno produženje tradicionalnog obrazovanja. Ono znači nove pristupe osnovnim elementima cjelokupnog života čovjeka i donosi nove solucije ključnih problema u životu ljudi i društva. Suchodolski smatra da je permanentno obrazovanje značajno pri razrješavanju ključnih životnih problema sadašnjosti, naglašavajući da je takva edukacija u funkciji vlastite KVALITETE života,

te nalazi njene veze sa stvaralaštvom. On naglašava da kvaliteta života ne proizilazi samo objektivnih već i iz subjektivnih faktora ( to je poseban način individualne egzistencije ). Pozivajući se na Fromma i poznate životne orijentacije » imati i / ili biti », autor upozorava da sve imaju za posljedicu različite stilove života :

1. vertikalni stil – imati uspjeha, imati više novca, moći nad ljudima, 2. horizontalni stil – ( biti netko, postati netko, učiniti nešto za sebe, sa sobom,

za svijet),-orijentiran je na nematerijalna bogatstva ličnosti. Koegzistiranje različitih orijentacija u obrazovanju na širem planu izraženo je primjenom pragmatičke i neobiheviolitičke obrazovne koncepcije. Prema prvoj se obrazovanje realizira prvenstveno u radu i za svrhu isključivo radnog učinka izobrazbom na radnom mjestu, a druga se zalaže za humanističke ciljeve, mnogostrani razvoj ličnosti, obrazovanje izvan utilitarnosti u životu ( pri čemu se zanemaruju socijalni i ekonomski ciljevi obrazovanja ) obje koncepcije koegzistiraju i doprinose realiziranju permanentnog obrazovanja. Ustanovljeno je da je permanentno obrazovanje u biti VIŠEDIMENZIONALNO. Naglašena je dimenzija SVEOBUHVATNOSTI obrazovanja, što znači da se odnosi na sve ljude, a ne samo na tzv. duhovnu elitu. U tom smislu ono postaje i GLOBALNO, jer se širi u zemljama sa različitim društvenim uređenjima.

o Problemi primjene Učenje za većinu ljudi još nije stvarnost, pa je utopijska i teza Suchodolskog- « ne učimo da bi smo živjeli, nego živimo da bi smo učili ». Freire ( predstavnik teze da društvene snage koje su na vlasti putem obrazovanja nastoje sudionike prilagoditi društvenom sistemu ) ističe teoriju kritičkog osvješćenja. Osvješćenje se postiže radikalnim promjenama u obrazovnoj sredini, počevši od koncepata i politike obrazovanja, načina komuniciranja te metoda i tehnika obrazovnog rada, promjena u angažmanu sudionika i sadržajima obrazovanja. Kulturna difuzija utiče na ljudske zajednice. Moguća je pri tome, akulturacija, pri kojoj jedni preuzimaju samo elemente tuđe kulture, a rezultati ovise o atraktivnosti kulturne novine. Moguća je i multikulturalnost kao šansa ljudima da žive pod uticajima slobodnog razvoja više kultura, da su pripadnici dviju kultura (posebno važi za imigrante ). No, moguća je i asimilacija koja se ostvaruje dominacijom jedne kulture nad drugima (npr: amerikanizacija). Kulturna difuzija znači, izaziva PLURALITET, a time i obilje RAZNOVRSNOSTI permanentnog obrazovanja. Asimilacijski procesi su često podržani propagandom, indoktrinacijom, obrazovanjem, a u permanentnom obrazovanju se različito manifestuju.


Mogu biti izraženi u :

INSTITUCIONALIZACIJI permanentnog obrazovanja Osobito u primarnoj oblasti SKOLARIZACIJE,

Te u jačanju ESTABLIŠMENTA, državne regulative i kontrole obrazovanja na svim razinama držane vlasti.

U ekonomski nerazvijenim zemljama, više se sprovodi UNIFICIRANJE odgojno-obrazovnog rada ( teži se jednoobraznosti, konfekciji, prosvjetnom sivilu ). AUTARKIČNOST u društvenom životu znači orijentaciju na tradicionalne vrijednosti, prevlast KONZERVATIVIZMA, veličanje sadašnjosti, nastojanje da se održi status quo u zemlje i narodi različito pristupaju permanentnom obrazovanju. Permanentno obrazovanje je SUKCESIVNI proces koji ne prodire svugdje podjednako. Postoje bolji ili lošiji uvjeti za realizaciju, ali i veća ili manja ograničenja koja se u svakoj zemlji trebaju savladati. Učenje je u osnovi svakog obrazovanja. Kluckholn i Murray kažu da je svaki čovjek u izvjesnom pogledu

Kao svi drugi ljudi,

Kao neki drugi ljudi,

Kao ni jedan drugi čovjek. To znači da svaki čovjek mora imati na raspolaganju izbor različitih mogućnosti učenja. Američki andragog C. O. Houle je formulirao TEORIJU ORIJENTACIJE. Prema toj teoriji 3 su osnovne orijentacije u procesu učenja odraslih :

Pojedinci CILJEM ORIJENTIRANI, koriste učenje kao sredstvo da bi postigli neke, za njih važne i jasne ciljeve,

Sudionici AKTIVNOŠĆU ORIJENTIRANI – sudjelovanjem u obrazovanju nastoje savladati usamljenost, dosadu ( u prvom planu su kontakti a ne sadržaj učenja),

Ljudi UČENJEM ORIJENTIRANI, traže znanje zbog znanja, nalaze zadovoljstvo u sistematskom sticanje novih spoznaja.


S obzirom na to da je svaki čovjek « svijet za sebe », te da postoji interakcija svih faktora koji utiču na učenje, javljaju se različiti odnosi prema učenju, koje prema teoriji orijentacije, karakterizira 6 tipova ljudi :

1. Nesvjesni ljudi – nisu svjesni mogućnosti za učenje ili ne pokazuju nikakve interese za to;

2. neuključeni ljudi – svjesni obrazovnih mogućnosti ali ih ne koriste;

3. rezistentne osobe – znaju za obrazovne mogućnosti, ali se prema njima iz

nekih razloga negativno odnose;

4. usmjerene osobe – imaju pozitivan odnos prema učenju, ali su im sužena gledišta o prednostima učenja, smislu i cilju učenja;

5. eklektičari - na njihov izbor sadržaja učenja i promjenjivi odnos prema

učenju djeluju različite vrednote;

6. univerzalno orijentirani sudionici – smatraju učenje stalnim vidom života, neodvojivim od vlastitih aspekata.

o Prevladavanje zapreka Izvjesne inovacije u pravcu permanentnog obrazovanja korespondiraju sa postojećom praksom? odgoja i obrazovanja i teorijski se mogu uključiti u postojeći sklop mišljenja?, a druge to ne mogu. Zanimljiva je i situacija da novi obrazovni fenomeni koegzistiraju pored tradicionalnih prilično dugo, a da se između njih ne uspostavljaju veze. Ipak su izražene težnje ka promjenama, te se dosta kritika upućuje rutinom prožetoj praksi i tradicionalnošću sputanoj teorijskoj misli. Inovacije u pravcu permanentnog obrazovanja su već prisutne u postojećem svijetu obrazovanja i djeluju kao marginalna, periferna i opskurna djelatnost, koju prati uglavnom oprezno i još necjelovito izražena teorijska misao. Takve moguće doprinose permanentnom obrazovanju valja komparativno proučavati, istraživati ih i pratiti u praksi, što nije jednostavno.


Pri (pre )poznavanju novijih doprinosa teoriji i praksi odgoja i obrazovanja postoje mnoge zapreke i ograničenja. N. Šoljan upozorava na izoliranost pedagogije i drugih znanosti o odgoju i obrazovanju od ostalog pedagoškog svijeta ( koje traje već desetljećima ). Istraživanja problema permanentnog obrazovanja mogu otvoriti nove vidike. Svaku značajnu inovaciju za koju se pretpostavlja da pridonosi permanentnom obrazovanju, moguće je evaluirati u praksi. Potrebno je istraživati obrazovanje i u stranim zemljama.

2. ALTERNACIJE I ALTERNATIVE

o Putovi Savremeni život je suviše bogat, i obiluje stalnim promjenama i nije ga moguće uspješno zakivati samo jednim tipom obrazovnih institucija, jer i kad bi bile vrlo kvalitetne, ne mogu biti univerzalne. ALTERNACIJA u obrazovanju označava zamjenu pojava i procesa drugima, što može uticati na kvalitetu odgojno-obrazovnih aktivnosti, ali ih bitno ne mijenja. ALTERNATIVA u obrazovanju ( izbor između dvije mogućnosti )- označava znatnije proširene mogućnosti izbora, kvalitativno novo rješenje u preinačenim uvjetima za obrazovanje; pridonosi ispunjavanju neostvarenih obrazovnih potreba uklanjanju ograničenja; otvara nove prostore odgojno-obrazovnog rada. Alternacija u obrazovanju se pojavljuje kao pandan u postojećoj praksi, a alternativa kao sadržajni, metodički i morfološki novum. Može se reći da promjene u odgojno-obrazovnom radu obično započinju s više ili manje uočljivim alternacijama. Događa se da alternacije u obrazovanju, daljnjim promjenama postaju obrazovnim alternativama ( npr: studij uz rad započeo je kao alternacija redovnom studiju, a kasnije se kao alternativa razvio kombinovani studij, dopisni studij, i dr. alternative redovnom studiju. ). Ali, ima i obrnutih slučajeva : alternativni programi ustanove postaju alternacijske ( gase se npr: mogućnosti izborne i fakultativne nastave ).

o Formalno, neformalno i informalno obrazovanje Industrijalizacija potiče FORMALNO OBRAZOVANJE, dio obrazovanja koji se pojavljuje u institucionalnim, školskim oblicima. Karakteristično je za formalno školsko obrazovanje da se društvene norme, odnosi i zahtjevi nastoje pedagoški i andragoški eksplicirati, i izraziti, didaktički artikulirati. Svrha je ostvariti odgojno-obrazovni proces, a time i učenje kao intencionalni proces spoznavanja sadržaja ljudskog povijesnog puta putem različitih postupaka selekcije, ekstrakcije i sistematizacije tih sadržaja. Angažman učenika znatno ovisi o nastavnicima tijekom pripremanja, izvođenja i evaluiranja odgojno-obrazovnog rada, za što snose najveću odgovornost (ako učenik nije naučio, učitelj nije poučio ). Formalnom obrazovanju, pored školovanja pripadaju i različite vrste tečajeva s ispitima i svjedodžbama («certifikatna edukacija»).


Učenju odraslih ljudi prilagođava se organizacija i režim nastave, donekle i nastavni planovi, a vrlo malo metodika rada. Prevladavaju rješenja analogna onima u obrazovanju omladine. Formalno obrazovanje djeluje ambivalentno : mnogo mladih i

odraslih sudjeluju u obrazovanju, ali je kod istih izraženo nezadovoljstvo, jer ono samo djelimično odgovara njihovim potrebama i mogućnostima. Uporedo sa formalnim, razvija se i NEFORMALNO OBRAZOVANJE, koje se određuje kao namjerno i organizirano obrazovanje, učenje i osposobljavanje odraslih za rad, društvenu aktivnost i privatni život, koje je po načinu izvođenja pokretljivo i nije ograničeno zahtjevima za standardizacijom odgojno-obrazovnog procesa i zakonski propisanim postupcima verifikacije. Distingvira se od školovanja i onda kada je povezano sa školskim institucijama (sveučilišne ekstenze). S vremenom je prevladana « ortodoksnost » liberalnog obrazovanja koje se odupiralo bilo kakvim vezama s profesionalnim obrazovanjem i pragmatičnom orijentacijom. Neformalno je obrazovanje tako postajalo kompleksnije i raznovrsnije, razvijajući različite obrazovne alternacije i alternative. U neformalno obrazovanje pod izazovima vremena prodire svakodnevno učenje ( everyday learning ). Dihotomija, podjela u školsko ( formalno ) i izvanškolsko ( neformalno ) obrazovanje, postaje neprimjereno. Autori upozoravaju da, pored neformalnog, postoje i sadržaji i oblici INFORMALNOG OBRAZOVANJA, koje ima izvore u starim kulturama i izraženo je u pripremanju rituala ( religijska edukacija vjernika ). Informalno obrazovanje je posebno primjenjivo za starije ljude treće životne dobi. Naslućuju se novi domeni informalnog obrazovanja upotrebom kompjutera i korištenjem banaka podataka kao i ostalih mogućnosti koje pruža elektronička tehnologija softvare. Informalno obrazovanje sadrži i namjerno i nenamjerno obrazovanje. Uviđanje nužnosti alternativnih puteva formalnog, neformalnog i informalnog obrazovanja, alternacija unutar njih kao i međusobnih relacija, značajno je za ostvarivanje savremenog permanentnog obrazovanja.

o Direktna nastava, alternative i alternacije

Direktna ( neposredna ) nastava ostvaruje se svakodnevnim kontaktima nastavnika i učenika. U njoj se pored predavačke, sve više koristi i predavačko-prikazivačka nastava, kao i još neke vrste kontinuirane nastave. U obrazovanju odraslih se prvo pojavila tzv. « Večernja nastava », kojoj je slična « Nastava u smjenama », prilagođena ljudima koji rade u smjenama.


Od direktne nastave se znatno razlikuje kombinovana nastava i studij s naglašenijom ulogom samostalnog učenja, mentorstva te povezanosti obrazovanja i rada. Kombinirana nastava se ostvaruje u nekoliko alternacija u različitim zemljama. Varijante te nastave su i modeli KONTAKTNIH STUDIJA ( Njemačka ), « Sandwich-studija » ( V. Britanija, Skandinavske zemlje ). U praksi se sve više koristi KONZULTATIVNO-INSTRUKTIVNA NASTAVA sa značajnim udjelom samostalnog učenja. Primjenjuju se različite vrste instrukcija i konzultacija ( grupne, individualne, uvodne, itd. ). Konzultativno-instruktivnoj nastavi bliska je PATRONAŽNA NASTAVA. U novije vrijeme kombinuju se grupne i individualne « privatne instrukcije », nalik na

patronažnu nastavu. Patronažna nastava je organizirana tako da sudionici idu na konzultacija ( grupne ili individualne ) ili konzultant posjećuje sudionike.

o Dopisno obrazovanje se obogaćuje alternacijama i alternativama

Dopisno obrazovanje uveo je I. Pitman u Engleskoj. Pored tada dopisnih tečajeva ( XIX sto. ), počelo se i sa dopisnim školovanjem, a onda i sa dopisnim studijem. Pored tradicionalnog ELEMENTARNOG DOPISNOG OBRAZOVANJA, s isključivo pismenim komuniciranjem, razvili su se i drugi oblici dopisnog obrazovanja. Prema postignućima i trendovima u mnogim zemljama, dopisno obrazovanje više nije marginalizirano, ono postaje jednom od šansi za permanentno obrazovanje stanovništva.

o Multimedijski programi i oblici Pojava MULTIMEDIJSKOG OBRAZOVANJA datira iz 20-tih god XX-tog stoljeća, ali se sam naziv pojavljuje 70-tih god. Multimedijske obrazovne serije bazirale su se na emisijama, aktivnostima grupa potaknutim tim emisijama i korištenjem dopisnih materijala. Razvili su se i MULTIMEDIJSKI TEČAJEVI sa znatnijim zahtjevima za samostalno učenje sudionika. Multimedijsko obrazovanje se aktiviralo kao masovno obrazovanje. Da bi se edukacija individualizirala i prilagodila potrebama i mogućnostima pojedinca, teži se organizaciji MULTIMEDIJSKOG CIKLUSA, koji sadrži seriju međusobno povezanih tema, od kojih je svaka pripremljena za uspješno učenje funkcionalnom upotrebom više medija i obrazovnih oblika. S komunikacijskog i andragoškometodičkog aspekta najteže je ostvariti MULTIMEDIJSKO ŠKOLOVANJE i STUDIJ.

o Tradicija i inovacije

I dalje je velik interes za MASOVNE OBLIKE rada, kao atraktivna javna predavanja, za izložbe, kao i za oblike sa stalnim sastavom sudionika ( seminari, simpozij, stručni kongresi, itd. ). No, i ti su oblici obrazovanja podvrgnuti inoviranju.


Karakteristično je za savremenu edukaciju kojom se teži permanentnom obrazovanju, da pruža široku skalu mogućnosti učenja. Neintencionalnom odgoju pridaju se uglavnom negativne konotacije, npr; kad je riječ o « odgoju ulice », ali ljudi mnogo uče nenamjerno i slučajno, u raznim situacijama, komunicirajući sa svojom okolinom. Iskustva s permanentnim obrazovanjem u svijetu pokazuju da su osnovni pokretači promjene u društvu, društvenim zajednicama i životima pojedinaca. Izražene su kao objektivne i subjektivne obrazovne potrebe, mogućnosti i uvjeti za edukaciju. Uticaji prosvjetnih kadrova na objektivne faktore su ograničeni. Koncepcija permanentnog obrazovanja, strategija i provedba istog, zahtijevaju novi vidokrug, a i šire i raznovrsnije odgojno-obrazovne uticaje od onih u prošlosti, pri čemu dolaze do

izražaja alternacije i alternative do sada dominantnih nastavnih procesa. Postojanje alternacija i alternativa otkrivaju u kojoj mjeri postojeći sistem obrazovanja i teorijska misao određuju razvoj permanentnog obrazovanja.

PRISTUPI OBRAZOVANJU ODRASLIH

1. ZNAČENJE I UTICAJ RAZLIČITIH PRISTUPA Svaki je opći pristup u odgoju i obrazovanju uvid i procjena postojećeg stanja i tendencija. Opći pristupi se mijenjaju s vremenom, a pored općih, postoje i pristupi pojedinim edukativnim djelatnostima. U pristupima obrazovanju odraslih pažnju privlače i metodičko-komunikacijski pristupi te pristupi stručnom i znanstvenom andragoškom radu.

o Jednodimenzionalni selektivni pristup

U novinskim tekstovima ( o obrazovanju odraslih ) dominira pristup « sada i ovdje ». Taj pristup je vrlo rasprostranjen i postoji u referatima, papirima patiniranim andragogijom i na skupovima gdje se odlučuje o obrazovanju odraslih. Tih pristupa će i dalje biti, čime se možda afirmira samo andragoška sadašnjost koja kao da nema ni prošlost ni budućnost.

o Kompleksniji pristupi U tekstovima koji reflektiraju na to da budu stručni, naglašenija je geneza datog problema. Širi, temeljitiji i svestraniji uvid u obrazovanje odraslih osiguravaju timski stručni i znanstveni radovi, rezultati komparativnih proučavanja, multidisciplinarni i interdisciplinarni pristupi odabranim temama. U pristupima obrazovanju odraslih već sada se otvaraju prostori za multidisciplinarna istraživanja s više znanstvenih područja ( kooperacija putem paralelnih istraživanja ) kao i za interdisciplinarne kooperacije ( simultani uzajamni uticaji pri istraživanjima ). Ne zna se ni jesmo li na početku u komparativističkom pristupu pojavama i procesima obrazovanja odraslih. Komparativistički pristup se ostvaruje postupno. Započinje se sa objavljivanjem brojnih tekstova iz stranih zemalja; zatim se objavljuju pregledni radovi o institucijama i sistemima obrazovanja odraslih u svijetu. U komparativistici je najteže postići eleganciju jednostavnosti a da se ne simplificira. Komparativni pristup razvija se u današnje vrijeme u klimi i uvjetima međunarodne saradnje.


o Pristup starim pitanjima na drukčiji način

Pokazalo se da se najbolja teorijska istraživanja zasnivaju ne samo na interpretacijama prethodnih teorijskih istraživanja i ponuđenom novom uvidu već i na bogatom empirijski prikupljenom materijalu, a i da vrlo uspješna empirijska istraživanja polaze od intenzivnih proučavanja teorije, a zatim joj doprinose postignutim rezultatima. Zamjećuje se da i na području andragogije ima sve više ispitivanja i istraživanja. Dakle, više se pristupa u obrazovanju odraslih, od onih općih do pristupa posebnim andragoškim pitanjima. Svaki od njih ima svoja značenja i domete. Postupati stručno i znanstveno znači izabrati, aplicirati i razraditi pa i razvijati odgovarajući pristup. Moguće je i potrebno kombinovati i integrirati pojedine među pristupima.

2. PRISTUPI POSREDOVANJU ZNANJA

o Društvene funkcije obrazovanja Pristupi obrazovanju odraslih su značajni za cjelokupnu praksu posredovanja znanja kao izvor te prakse, a onda i za daljnju orijentaciju u praksi. O društvenim funkcijama obrazovanja odraslih piše poljski andragog F. Urbanczyk, koji razlikuje pojam funkcije od pojma cilja u obrazovanju. Naime, s aspekta cilja može se jedino ustanoviti u kojoj je mjeri taj cilj bio postignut, dok se sa stajališta društvene funkcije analiziraju sve POSLJEDICE odgojnog djelovanja, i planirane i neplanirane. U literaturi se navode brojne društvene funkcije obrazovanja odraslih. Smatra se da je u prošlosti dominirala KONZERVATIVNA FUNKCIJA obrazovanja odraslih, temeljena na izvorima iz prošlosti i održavanju postojećeg načina života sporih promjena. Pri ubrzavanju društvenog života, ojačane su dvije funkcije obrazovanja odraslih :

FUNKCIJA ADAPTACIJE, i PROGRESIVNA FUNKCIJA.

U obrazovanju odraslih počinje se isticati i funkcija ANTICIPACIJE. Sve ove funkcije dolaze do izražaja u sadržajima obrazovanja odraslih i mogućoj procjeni njihovog ukupnog edukativnog djelovanja. Realizacija svih funkcija nije jednostavna. Moguće je nastojati u istom obrazovnom području ostvariti različite funkcije edukacije. Kompleksnim se obrazovanjem često ostvaruje nekoliko društvenih funkcija ( ovisno o obrazovnim potrebama ljudi u datim situacijama ), ali je pri tome ipak jedna od njih najizrazitija.


o Izbor i transpozicija znanja Među najvažnijim problemima sadašnjosti i budućnosti obrazovanja odraslih su : izbor, načini širenja i brzina transfera ZNANSTVENIH SPOZNAJA. Ostvaruju se kroz nekoliko modaliteta od kojih se izdvajaju 3 :

a. međusobno posredovanje « sirovih novih spoznaja » između pojedinaca i grupa znanstvenika, neposredno ili putem kanala podataka,

b. raspolagati svježim znanstvenim spoznajama znači mogućnost uključivanja u

naučni rad na svjetskoj razini- problemi se javljaju na razini specijalizacija,

c. razina znanja transferiranih stručnjacima sa drugih znanstvenih područja. Znatan andragoški zastoj, pa i regresija zapažaju se na području popularizacije znanja. Znanja iz društvenih znanosti šire se brojnim programima različite kvalitete i učinka. Dominiraju programi ideološko-političkog obrazovanja. Pitanje je kako u tom području obrazovanja odraslih ojačati progresivnu socijalnu funkciju edukacije. Iskustva pokazuju da je moguća integralna obrazovno-kulturna djelatnost, što se postiže jedinstvenim programima, npr. iz profesionalnog obrazovanja, upoznavanja umjetnosti i razvijanja kulture svakodnevnog života. Mnogostrani razvoj ličnosti postaje temeljni andragoški cilj. Potrebe i interesi za pojedine programe razlikuju se od zemlje do zemlje. Programi nude znanja i vještine rukovođenja i organizacije rada, šire znanje o uticajima savremene tehnologije i o ljudskom faktoru. O tržištu i kooperacijama. Snažan je trend posredovanja znanja i općeg obrazovanja i kulture u funkciji proširivanja profesionalnog horizonta. Osnaženo međunarodno komuniciranje, međudržavna saradnja, proizvodni, trgovački, kulturni i turistički angažmani otvaraju nove prostore obrazovanju odraslih, pa je porastao i interes za UČENJE STRANIH JEZIKA , za što su razvijeni i posebni programi. Uskoro se očekuju i međunarodni programi obrazovanja iz TEHNOLOGIJA i područja PRIRODNIH NAUKA, a slične su tendencije pri OSPOSOBLJAVANJU ZA RAD S KOMPJUTERIMA. Razvoj turizma dovodi do potrebe obrazovanja kadra u turizmu. Programi inovacijskog obrazovanja traže andragoški stručnu intervenciju, a slično je i s programima prekvalificiranja. Sve više dolaze do izražaja obrazovanje odraslih na području obrazovanja za brak i obitelj te ekološki odgoj. Svijet koji aktivnosti otvara nove prostore obrazovanju odraslih, osobito neformalnom i informalnom obrazovanju.


o Pristupi komuniciranju

Budućnost obrazovanja odraslih ovisna je o rješavanju stalnih PROBLEMA KOMUNICIRANJA. Nastoji se jednosmjerno komuniciranje ( nastavnika ) transformirati u dvosmjerno odnosno međusobno komuniciranje. U svim vrstama obrazovanja odraslih nužno je ostvariti dvosmjerno ili višesmjerno komuniciranje nastavnika i sudionika ( ne ) posredno putem obrazovanja medija. Uspješan transfer informiranja može se postići uspostavom POVRATNOG INFORMIRANJA. Može se reći da se proces učenja ostvaruje u tri faze; i to ulaznim tokom informacije i dvostrukim povratnim vezama informiranja. Presudna je kvaliteta i učestalost takvog informiranja. Posebnu pažnju treba posvetiti POTENCIJALNIM KANDIDATIMA za obrazovanje. Treba podsticati timski rad nastavnika kako bi se izbjegli problemi u komuniciranju među njima samima. Podjelom rada i naglašenim KOOPERIRANJEM OBRAZOVNIH USTANOVA, mreža komuniciranja se širi i ostvaruje na više razina, što se prije svega odnosi na komuniciranje UNUTAR obrazovnih ustanova: između nastavne djelatnosti, stručnih i tehničkih službi. Pri unapređivanju obrazovanja odraslih nužno je smišljeno razvijati i odgovarajuće mreže komuniciranja. Komuniciranje nije samo tehničko i organizaciono pitanje. Potrebno je sačuvati odnos između tradicionalnih i savremenih oblika komuniciranja, ali da se ne ošteti tradicija i da se ne zaostaje za savremenošću. 3. POSTOJEĆI I NOVI PRISTUPI STRUČNOM I ZNANSTVENOM RADU

o Zasnivanje stručno-andragoškog rada Kvalitativni rast obrazovnih potreba ne utiče baš na postojeću stručnost andragoških kadrova, samo se povećava broj ljudi, osposobljenih za obavljanje postojećih andragoških poslova. Pravi su pokretači razvoja stručnosti i znanstvenog rada tek kvalitativne promjene u obrazovanju odraslih.

o Doprinosi Osposobljavanje i usavršavanje andragoških kadrova i znanstvenoistraživački rad se međusobno oplođuju, pri čemu je nužna kritična masa stručnjaka, cirkulacija ideja, potrebna su prikupljena praktična iskustva, rezultati istraživanja. Istraživački andragoški rad se najuspješnije razvija poticajima iz prakse i provjerama u toj praksi.


Doprinosi znanosti se prema svjetskim mjerilima prosuđuju i prema broju objavljenih radova na svjetskim jezicima u međunarodnim publikacijama.

Mogući su različiti pristupi andragoškoj stvarnosti :

prihvatiti postojeće stanje, snalaziti se i uglavnom ponašati konformistički, bez znatnijih rizika, nastojati da se u postojećim uvjetima dosegnu krajnje granice datih ograničenja gdje je to moguće, u praksi obrazovanja ili stručnom radu, kao i u znanstvenom radu, nastojati uticati na društveno okruženje da se postojeće barijere probijaju gdje je to moguće, razvija pozitivna društvena klima prema obrazovanju u društvenoj okolini, pripremaju andragoški kadrovi za uspješniji rad.

Spregom stručnog i znanstvenog andragoškog rada mogao bi se intenzivirati i ubrzati rad na znanstvenim istraživanjima. Obrazovni rad, od projektiranja istraživanja do prezentiranja rezultata javnosti, posebno se očekuje od primijenjenih andragoških istraživanja, gdje je potrebno veoma brzo odgovoriti na urgentna pitanja u praksi.

Dakle, očekivane promjene u obrazovanju odraslih mogu se ostvariti odgovarajućim djelovanjem vanjskih i unutarnjih razvojnih faktora. Stručnost i znanstvene aktivnosti mogu tu imati znatan, ako ne i odlučujući uticaj. Može se stoga reći da postoje različiti pristupi metodološkim, metodičkim i organizacijskim pitanjima obrazovanja odraslih.

PISMENOST I KULTURA MASOVNOG KOMUNICIRANJA 1. CIVILIZACIJSKE OSNOVE PISMENOSTI

o Izlasci iz ekskluzivnosti Ekskluzivnost upotrebe pisane riječi izražena je ograničenošću komuniciranja svedenog na malobrojne sudionike, za to odabrane i prosvijetljene. Društvene su promjene omogućile širenje pismenosti među stanovništvom. Historijski gledano, opismenjavanje se u nekim razdobljima progresivno širi, a u drugima dolazi do regresije, a ponekad i dugo vremena nema znatnijih promjena. Razvijenosti društvenog života pripadaju odgovarajući sadržaji i forme komuniciranja, pri čemu je upotreba pisane riječi indikativna. Upotrebom pisane riječi ostvaruje se složeno komuniciranje, preciznije od « nijemog jezika », gestikulacije i govora, pismo omogućuje izražavanje i pohranjivanje informacija, te njihovo ponovno reaktiviranje komuniciranjem. Da bi se pismenost širila, moraju postojati ne samo potrebe za čitanjem i pisanjem, već i mogućnost demokratizacije upotrebe pisane riječi, kao i svijest o tim potrebama.


Pismenost u savremenom svijetu širi se neravnomjerno, različito u pojedinim zemljama, onako kao i njihov razvoj. Kaže se da je savremeni svijet cjelovit, da su se prostorne udaljenosti smanjile, zahvaljujući znatno poboljšanim komunikacijama.

Pismeno komuniciranje, osobito štampa i knjige, dio su takvog kompletnog komuniciranja. Nepismeni u savremenom svijetu ne žive životom ovog, već jednog od minulih doba. Narodi i zemlje sa velikim brojem polu i nepismenih stanovnika zaostaju za općim svjetskim razvojem, usporen im je cjelokupni društveni razvoj. Deklaracije o pismenosti možda umiruju savjest, ali su one od male koristi pri stvarnom rješavanju pitanja opće pismenosti. Naravno, one imaju smisla tek kad se primijene. Pismenost se ne tretira kao važno i stalno društveno pitanje, već pitanje koje može dramatičnim podacima o nepismenosti i polupismenosti razbuditi savjest pismenih i pobuditi odgovarajuće « društvene faktore ». 2. ZBUNJUJUĆE RAZLIČITOSTI KRITERIJA PISMENOSTI

o Kriteriji Pojam pismenosti se upotrebljava u 3 značenja :

termin « osnovna pismenost » označava stečene vještine čitanja i pisanja. Nepismeni nisu stekli te vještine, a polupismeni nisu potpuno ovladali čitanjem i nisu naučili pisati, taj termin označava sposobnost ljudi da svoje misli, osjećaje, doživljaje, izraze pismeno, pismenost u širem smislu upotrebljava se kao sinonim za opće obrazovanje, opću kulturu.

Često se govorilo o 7 vrsta pismenosti, od kojih je zadnja kompjuterska pismenost. Kriterij osnovne pismenosti nije jednak u svim zemljama. OUN zastupa stajalište da se nepismenost evidentira od 10 god. Komitet eksperata UNESCO-a dao je ovo objašnjenje :

osoba koja zna čitati, razumije pročitano, zna napisati jednostavan tekst na temu iz svakodnevnog života, smatra se pismenom, osoba koja zna čitati i shvata pročitano, ali nije toliko vješta da napiše kratak sastavak na temu iz svakodnevnog života je – polupismena,

U svim tim određenjima naglašen je komunikacijski aspekt pismenosti.


o Oficijalna i stvarna pismenost Broj nepismenih raste, a razine pismenosti se iskazuju kategoriziranjem stanovništva prema postignutoj školskoj spremi. Može se reći da statistički podaci o pismenosti nisu tačni, te da grupirati među pismene sve one koji su završili 1-an ili više razreda u školi nije realno, te da je subjektivni doživljaj pismenosti varljiv. Posve je sigurno da je stvarna nepismenost mnogo raširenija od oficijelne nepismenosti. Migracijama stanovništva, nepismenost se javlja i u krajevima gdje je već bila suzbijena. Andragozima i dalje ostaju važni zadaci i napori u rješavanju problema nepismenosti odraslih, kao i pitanja polupismenosti. U polupismenosti se često kriju i otpori prema pismenosti što često završava nepismenošću. Savremeniji načini komuniciranja u neformalnom osnovnom obrazovanju odraslih mogu biti poticajni i za poželjne promjene u školovanju nepismenih i polupismenih ljudi. 3. PISMENOST I KOMUNICIRANJE Pismenost se ostvaruje procesima komuniciranja. Pismen čovjek izražava pismenost sposobnošću i prakticiranjem odašiljanja i prijema poruka kodom pisane riječi, pri čemu je brzina pisanja sporija od čitanja, a glasno čitanje sporije od čitanja « u sebi ». Čitatelj koji je u stanju čitajući uporedo bilježiti marginalije, ostvaruje složen posao komuniciranja. Procesi čitanja i pisanja su međusobno povezani i interaktivni, iako je neosporno da pisanje dolazi poslije čitanja.

o Komunikacijske pretpostavke

Pismeni ljudi često podcjenjuju poteškoće i probleme na koje nailaze odrasli nepismeni i polupismeni. U osnovi razvijanja pismenosti su složeni procesi komuniciranja. I kibernetika i psiholingvistika su znatnije proširile spoznaje o pismenom komuniciranju. Komunikacija etimološki ( lat. ) znači : učiniti općim, ali riječ komunikacija ima i druga značenja. U širem smislu, komunikacija je saopćavanje, izražavanje psihološkog sadržaja koji se materijaliziraju signalima, znacima i simbolima, a oni poprimaju značenje kad su zajednički iskustvu odašiljatelja i primatelja. Svaka poruka ima svoj sadržaj i formu. One se mogu odnositi na najrazličitija područja ljudske djelatnosti, jer se njima, pored intelektualnih, prenose i emocionalni sadržaji. Forma poruke može biti izražena na više načina : « tihi jezik »; « nijemi jezik »; i dr. neposrednim neverbalnim kontaktima, usmeno i grafički ( pismeno ).


S obrazovnog stajališta je najvažnija govorna komunikacija. Kad se proces komunikacije ostvaruje u govornom činu, onda on sadrži :

izvor informacija ; odašiljatelj informacije; kanal koji prenosi informaciju; primatelj; i odredište.

Kako informacija predstavlja slobodu biranja u saopćavanju PORUKE, treba je posmatrati kao statističko svojstvo poruke. Informacija u procesu komuniciranja prelazi iz statusa PER SE u upotrebnu vrijednost za druge ljude. Učenje informacija ovisi o njihovoj objektivnoj vrijednosti. Kodiranje se postiže sistemom zajedničkih znakova i simbola odašiljatelja i primatelja. Kodirane se informacije šire KANALOM do primatelja koji, da bi percipirali sadržaj poruke, moraju dekodirati tekst u riječi, da bi one doprle do odredišta ( mozak ) gdje se dekodiraju u misao. Potrebno je da sudionici u komuniciranju, pored različitog, posjeduju i zajedničku zalihu znakova, koja im omogućuje zajedničko sporazumijevanje. Cjelokupan proces komunikacije je složen i uvijek postoji dosta neizvjesnosti u tome da li će sudionici primati informacije u potpunosti, djelimično ili će doći do smetnji ili šumova koji će izazvati nesporazum ili čak prekid u primanju informacija. Sudionik u obrazovanju, na odaslanu informaciju može reagirati na nekoliko načina :

prihvatiti informacije u cjelini, prihvatiti dio informacija, prihvatiti poruke i interpretacijom iskriviti smisao informacije, propustiti informacije ( ne razumije ih ili nije disponiran ).

Tehničke smetnje mogu izazvati psihičke smetnje.

o Čitalački čin


Svaki je čitatelj sudionik indirektne komunikacije « ja – ti » s autorom nekog teksta. Čitalački čin nije jednostavno percipiranje i registriranje sadržaja već i komunikacija obogaćena doživljavanjem. Takva komunikacija traži postizanje znatne razine pismenosti izražene u čitateljskoj kulturi, koja pak djeluje na formiranje kulture pisanja. Čitanje je, kako piše Miljković, primanje ( i razumijevanje ) informacija u pismenom ili govornom obliku, a RAZUMIJEVANJE je tačnost dekodiranja pismene informacije u odnosu na zamisao autora. Tek se primljene i razumljive informacije mogu daljim procesima učenja struktuirati u znanja. Uspješno čitanje ovisi o kvalitetama teksta, ali i sposobnosti čitatelja da ga razumije. Uspješno čitati se može ČITLJIV tekst. Efikasnost čitanja se određuje odnosom između razumijevanja i brzine

čitanja teksta. Svi tekstovi nisu jednake težine. Razumijevanje informacija je otežano ako su suviše « zgusnute », sažete ili kompaktne. Znanstveni i stručno pisani tekst je znatnije informativne vrijednosti i težine od romana, npr. Informativna vrijednost i razina čitljivosti teksta ovise o raznolikosti upotrijebljenih riječi. Teškoće se mogu kompenzovati redundantnijim ( razvučenijim ), obimnijim tekstom. G. Meyer razlikuje suvišnu ili praznu redundanciju (nepotrebno proširivanje teksta),i korisnu redundanciju ( povećava razumljivost informacije ). Korisna redundancija se postiže jednostavnijim rječnikom, proširenjem informacija, objašnjenjem. Stručno napisani tekst može se preraditi u znanstvenopopularni, ali postoje granice koje, ako se pređu, vode do vulgarizacije, neprihvatljivog dociranja i simplifikacije. Veličina smanjene informacije do koje često dolazi u nastavnom procesu naziva se DIDAKTIČKOM TRANSIFORMACIJOM. Pored tehničkih smetnji pri komuniciranju s tekstom, djeluju i različite psihološke prepreke i nesporazumi. U tekstovima su riječi koje imaju konotativno značenje, zbog čega ih svi čitatelji ne čitaju jednako. Izvor nesporazuma mogu biti i sociokulturne razlike između osoba koje komuniciraju. Nesporazumi nastaju i kada se tekst, riječi ili rečenice, čitaju izvan šireg konteksta. Polupismeni čitatelj se prepoznaje tako što za vrijeme čitanja « šapuće » riječi i miče usnama, ili pak čita slovo po slovo, slogove ili razdvojeno svaku riječ. Efikasno čitanje, pored razumijevanja odlikuje i brzo čitanje pri kojem se neposredno dekodira značenje pisane riječi, bez subvokalizacije. Brzina čitanja je izražena brojem tiho pročitanih riječi u minuti. Efikasnost komuniciranja s tekstom uvjet je za uspješnost aktualnog obrazovanja, a nedostatci u takvom komuniciranju su ujedno i barijere za permanentno obrazovanje.

o Uticaji okoline Na komuniciranje sudionika s tekstom utiče okolina. Važni su prostorni uvjeti i smještaj, kao i fizikalni uvjeti: osvjetljenje, temperatura i vlažnost zraka, okolina, buka, itd. Jedan od najvećih problema odraslih ljudi u procesu opismenjavanja je pomanjkanje za to potrebnog vremena, kao što utrošak vremena za ispunjavanje obaveza utiče na opseg i kvalitetu slobodnog vremena, tako je i vrijeme potrebno za obrazovanje u relaciji sa preostalim slobodnim vremenom. Svaki sudionik u obrazovanju odraslih je u ( ne )formalnim kontaktima s drugim pojedincima, pa je i to u vezi sa njegovom pismenošću.


Komuniciranje « ja – grupa » označava interpersonalne, razgranate i interaktivne kontakte i odnose pojedinca i skupine. Obitelj je osnovna grupa intrapersonalnih kontakata učesnika obrazovanja. Većina nepismenih ili polupismenih su živjeli u patrijarhalnim obiteljima. Često su i ostali članovi nepismeni ili polupismeni ( hereditarna nepismenost ). U interpersonalnim komunikacijama, koje su važne za opismenjavanje, pored sudionika obrazovanja sudjeluju i drugi zaposleni pojedinci kao i radna grupa s kojom sarađuje. Sudioniku je važno kako se radna grupa odnosi

prema sticanju obrazovanja: pozitivno, negativno ili indiferentno. Stečena elementarna pismenost potencijalno je poticajna za daljnje obogaćivanje komunikacija među ljudima. Pismenost kao socijalno-odgojni čin ima humanu funkciju. 4. PISMENOST U UVJETIMA MASOVNOG KOMUNICIRANJA Kada se radi o uticajima savremenih mas-medija, izbijala su na vidjelo gledišta o pozitivnim uticajima, negativnom djelovanju i shvatanja o ambivalentnosti kvaliteta masovnog medijskog komuniciranja. Svi smatraju neospornim snažan uticaj tog komuniciranja.

o Komuniciranje tekstovima Biblioteke su najstarije institucije za širenje pismenosti i znanja. Tekstualni mediji djeluju različito. Visoka tiražna štampa razvija čitateljske navike i interese, čitateljsku publiku obasipa vrijednim i značajnim kao i bezvrijednim informacijama, poluinformacijama i dezinformacijama. Knjiga je osvojila široku publiku.

o Komuniciranje elektronskim medijima Razvijati opću pismenost uključuje razvijanje kriterija izbora, senzibilitet, prožimanje obrazovanja i kulture. Mas-mediji mogu djelovati direktno i indirektno na razvoj pismenosti. Posve nezamijećeni ostaju neki sekundarni obrazovni efekti ( prikazivanje stranih filmova i nekih tv-emisija ). Iskustva su pokazala da se do novih postignuća može uspješno doći uspostavljanjem saradnje mas-medijskih institucija i obrazovnih ustanova, zajedničkih timova stručnjaka. Svaki medij masovnog komuniciranja ima imanentan, specifičan « jezik » izražavanja. U tom smislu McLuhanova teza « Medij je poruka » je opravdana. Alternativni formalni i neformalni oblici općeg obrazovanja i opismenjavanja : dopisno obrazovanje; konsultativno-dopisno, konsultativno-instruktivno i multimedijsko obrazovanje, razvili su obrazovne andragoške modele u koje su ugrađene kao komponente mediji masovnog komuniciranja. Mediji masovnog komuniciranja mogli bi se više koristiti i za šire informiranje javnosti o andragoškim problemima. Pismenost i razvijanje iste samo je jedan u nizu problema obrazovanja odraslih, ali je temeljni i ključni za rješavanje većine drugih pitanja. Može ga se rješavati savremenim sredstvima i putevima uz podršku medija masovnog komuniciranja.


NEFORMALNE OBRAZOVNE GRUPE : PREVIDI I TRAGANJA Neformalne grupe se mogu primijetiti već kod osnovnoškolaca, manje kod srednjoškolaca, više kod studenata. Sudjelovanja se u formalnim i neformalnim grupama povezuju. Mnogi nastavnici često sudjeluju u neformalnim grupama, razmjenjujući iskustva u stručnim aktivima, angažiranjem u pedagoškim radionicama, i sl. Općenito govoreći, odrasli često sudjeluju u neformalnim obrazovnim grupama, što je povezano sa njihovim profesionalnim razvojem, ali je često i u vezi sa neprofesionalnim aktivnostima.

1. POSEBNOSTI NEFORMALNE OBRAZOVNE GRUPE

o Opće i posebno

N. Havelka precizira da je obrazovna grupa mala kontaktna grupa, gdje je skup osoba NEOPHODAN ali ne i DOVOLJAN uvjet nastanka iste. Grupa nastaje tek kada među članovima dođe do SVRSISHODNE INTERAKCIJE. Važno je da se u grupi mogu uskladiti osobni i zajednički ciljevi. Interakcija ovisi o sadržajima rada i uspostavljenim načinima komuniciranja sudionika. Obrazovne grupe se međusobno razlikuju. Fizionomija ove ovisi o psihofizičkim osobinama sudionika, njihovim životnim, obrazovnim i profesionalnim iskustvima. Ovisna je i o preuzimanju funkcija i zadataka, podjeli rada između članova, uspostavljenoj međusobnoj saradnji. Rezultati rada obrazovne grupe ovise i o brojnosti sudionika. U brojčano manjim grupama, brže se postižu međusobne interakcije, kohezija i integracija grupe.

o Formalne i neformalne grupe U praksi postoje formalne i neformalne grupe, ali i tzv. « hibridne » grupe koje sadrže neke od kvaliteta i jednih i drugih. Prema N. Havelki, formalne i neformalne grupe mogu se uspoređivati i razlikovati s 4 aspekta:

Ciljevi i sadržaji grupne aktivnosti, Interakcija i nekritični odnosi, Vođstvo, Norme i vrijednosti.


Tipično je za neformalnu grupe sa ciljevi i sadržaji rada ovise o potrebama i interesima članova-nisu im nametnuti, pa se prema tome uspostavljaju i međusobni odnosi. Pojedinci obično ne preuzimaju zadatke trajno, poslovi se smjenjuju. Ipak, zna

se tko u pojedinim situacijama može najviše učiniti. U većini slučajeva, grupe trebaju i voditelje. Norme ponašanja u grupi nastaju i prilagođavaju se djelatnosti grupe.

o Ostvarivanje obrazovnog ciklusa Sudionici neformalnih obrazovnih grupa su aktivniji od onih u formalnim grupama za ostvarivanje svih faza realizacije, pripremanja i vrednovanja vlastitog obrazovanja. Naime, u neformalnim grupama izostaju uobičajene aktivnosti saradnika obrazovnih ustanova pri organizaciji, vođenju, montiranju i kontroli rada u grupi. Obično se bar dio budućih sudionika međusobno poznaju i znaju šta se od koga može očekivati. Tada se formira i jezgra buduće grupe, gdje niču inicijative i pripreme za rad. Planiranje i pripremanje rada ovisi o procjeni potreba i mogućnostima sudionika. Vrednovanje rezultata u neformalnoj obrazovnoj skupini stalno se ostvaruje (samo)evaluacijom na više načina. Kriteriji su pri tome subjektivni i pragmatični. Član grupe se uspoređuje sa ostalima, uspoređuje se i to što se postiglo u grupi, a što samostalnim radom; a ponekad postoje i paralelne neformalne grupe, koje sudjeluju prema istom cilju i programom rada, pa je moguće i njihovo međusobno uspoređivanje. Grupa obično djeluje dok se ne zadovolje potrebe.

2. TRADICIONALNO I SAVREMENO

o Geneza Prošlost neformalnih grupa nije dovoljno istražena, ali se smatra da težnja ka stvaranju ovih postoji još u plemenskim zajednicama. U srednjem vijeku se u neformalnim grupama širio vjerski odgoj. U doba narodnog prosvjetiteljstva raste broj neformalnih obrazovnih grupa. Tome doprinosi i širenje tiskane riječi putem novina i knjige. U mnogim zemljama su obrazovne emisije radija i TV-a inicirale mnoštvo organiziranih neformalnih grupa slušatelja, a potom i gledatelja medija. Neformalne obrazovne grupe su popularne u savremenom obrazovanju odraslih, osobito u nordijskim zemljama.

o Funkcioniranje


Interesi za funkcioniranje neformalnih obrazovnih grupa osnaženi su potrebama za permanentnim obrazovanjem, savremenim spoznajama o učenju kao i procesima komuniciranja. Intrapersonalno komuniciranje označeno izrazom « ja – ja »temeljno je za svako obrazovanje. Pri interpersonalnom komuniciranju, najjednostavniji je kontakt s drugim pojedincem, pri čemu može dominirati « ja – ti » komunikacija ( sa naglašenom ekspresijom ), komunikacija « ti – ja ( dominira impresija ). Sposobnost saradnje u paru povratno utiče na sposobnost za samostalni rad. Obrazovna grupa može se različito tretirati. Može se smatrati medijem između individue i kolektiva.

Grupa je osebujni socijalni organizam, skupinski izvor znanja. Rezultati ne ovise samo o briljantnosti pojedinca, već o njihovoj zajedničkoj « igri », pri čemu je grupa više od zbroja pojedinca. Znatnija je sloboda izražavanja, otvorenost i komunikativnost u malim grupama. Ako je grupa manja, više se zadovoljavaju mnoge od osobnih potreba svakog pojedinca. No, efekti rada male obrazovne grupe mogu biti mali i pored, na prvi pogled, uspješne interakcije. Za pune efekte je važno uspješno korištenje i vanjskih izvora znanja ( od literature do povremenih konsultacija stručnjaka ), a ne samo korištenje unutar grupnih izvora znanja.

o Karakteristične grupe U praksi je moguće identificirati :

Neformalne hobi grupe- okupljaju se u svrhu sticanja i razmjene znanja, formiranja vještina, razvijanja stavova oko najrazličitijih hobija. To si izrazite interesne grupe ( sa od 5-6 članova ). Hobi grupama su po angažmanu bliske brojne grupe vjernika, koje poučavaju religijske teme.

Samostalne grupe daljnjeg profesionalnog obrazovanja – okupljaju se zbog potreba za novim znanjima, radi razmjene informacija i profesionalnih iskustava, kritičke rasprave o profesionalnim problemima. Ponekad takva djelatnost poprima oblike « radionice »(engl. Workshop).

Obrazovne grupe u direktnoj nastavi-čiji rad se nadovezuje na djelovanje stalnih i brojčano većih formalnih grupa i razreda.

Neformalne obrazovne grupe u dopisnom obrazovanju –tradicionalno elementarno dopisno obrazovanje ostvaruje se isključivo korespondencijom između dopisne ustanove i sudionika na distanci putem pošte.

Neformalne grupe u multimedijskom obrazovanju – jedna od osnovnih funkcija ovih grupa jeste da se poruke putem masovnog komuniciranja usklade sa potrebama i razumijevanjem skupine i pojedinaca. Komuniciranje putem elektorničkih medija je jednosmjerno, a u obrazovnoj grupi se na to nadovezuje višesmjerna komunikacija.


3. O REZULTATIMA EMPIRIJSKIH ISTRAŽIVANJA Može se učiniti da problematika neformalnih obrazovnih grupa pripada redu perifernih obrazovnih pitanja. Privid perifernosti ove tematike nestaje uzmu li se u obzir mogućnosti i uvjeti provedbe permanentnog obrazovanja. Takvo obrazovanje se ne može ostvariti samo školovanjem i tečajevima – formalnim obrazovanjem. Ekspanzija obrazovnih potreba, kao i kvalitativno nove obrazovne potrebe osnažile su neformalno obrazovanje. Neformalne grupe postaju spona između formalnog i neformalnog obrazovanja, kao i nastave i samoobrazovanja. Saradnja s neformalnim obrazovnim grupama je ujedno nov izazov za obrazovne ustanove, čime proširuju i djelimično modificiraju svoju djelatnost. PREPORUKE ORGANIZATORIMA NEFORMALNIH OBRAZOVNIH GRUPA Pripreme za rad neformalne obrazovne grupe započinju dogovorom zainteresiranih ljudi za zajedničku, obrazovnu aktivnost. Preciziraju se ciljevi ( koji moraju biti različiti ), područje i načini zajedničkog rada. - Važno je procijeniti koliki je interes za predloženu tematiku i da li su ljudi pripremni da je zajednički obrađuju. - Uspjeh cjelokupnog rada znatno ovisi o pripremljenosti inicijalnog sastavka. - Ukoliko svi članovi grupe nisu znanci, na prvom se sastanku organizira međusobno upoznavanje. - Sudionici se međusobno razmještaju tako da svi mogu komunicirati « licem u lice » ( okrugli sto ). - Sudionici biraju voditelja grupe. - Voditelj grupe predlaže plan i sadržaj zajedničkog rada te zadatke članova grupe prema dogovoru. - Voditelj predlaže grupi termine i trajanje sastanka. - Uobičajeni je DEMOKRATSKI STIL rukovođenja, LEIZES – FAIRE je karakterističan za malu grupu ( od 2 do 5 članova ) i AUTOKRATSKI STIL. - Neformalna grupa radi uspješno kad ima stalno « jezgro » članova koji kontinuirano i angažirano sudjeluju u radu. - Obrazovna grupa koristi razne izvore i medije sticanja znanja. - Saradnja između neformalne grupe i obrazovne ustanove je dragocjeno i često neophodno, jer obrazovna ustanova može osigurati set potrebnih tehničkih i stručnih usluga. - Ovisno o vrsti usluga koje pruža obrazovna ustanova prikupljaju se podaci o radu neformalne grupe i njenom članstvu, kako bi ponuda bila primjerena iskazanim potrebama.


-Neformalna obrazovna grupa prolazi u radu kroz nekoliko faza integracije – od predintegracije ( ostvarivanje prvih kontakata ), integracije do postintegracije. Nerijetko dolazi do individualnih i / ili grupnih kriza, osipanja članstva. U grupi

sudjeluju različiti mehanizmi – imitacija, sugestija, socijalna simulacija, socijalni pritisak, solidarnost, socijalna inhibicija, identifikacija.... -Tačan uvid u rezultate rada doprinosi kohezivnosti grupe, uklanjanju nedostataka i unošenju poboljšanja. Rezultate valja evidentirati na završetku svakog sastanka grupe. PRETPOSTAVKE I OSTVARIVANJE PROCESA PREKVALIFICIRANJA 1. IZVORIŠTA PREKVALIFICIRANJA U PROŠLOSTI Može se reći da djelotvornost procesa prekvalificiranja ovisi o prethodnim svestranim analizama od ergološke do andragoške, zatim o koncipiranju, proučavanju i operacionaliziranju prakvalificiranja. Razine problema nisu hijerarhijske po važnosti, sva su pitanja međusobno povezana, isprepletena, pojave su u interaktivnoj sprezi, što otežava bavljenje prekvalificiranjem.

o Osnovne spoznaje Osnova svakog obrazovanja i odgoja za rad je stupanj profesionalne podjele rada. Profesionalna podjela rada je rezultat razvitka proizvodnih snaga i društvene podjele rada a mijenja se ovisno o razvijanju i usavršavanju oruđa za rad, tehnologije i organizacije rada. Mijenjanje uvjeta rada izaziva i mijenjanje zahtjeva rada. Radikalne promjene zahtjeva rada su izvor prekvalificiranja i prekvalifikacija. Autori su saglasni u tome da je prekvalificiranje vrsta obrazovanja za rad, da se time omogućuje prelaz iz jedne u drugu pozivnu ili profesionalnu djelatnost, transformacija fundamentalne osposobljenosti čovjeka u jednoj određenoj profesionalnoj djelatnosti – supstitucija zanimanja. Prekvalificiranje je, sa stajališta ljudi koji sudjeluju u tom procesu, promjena poziva ili takva bitna promjena u strukturi poziva da je potrebno savladati sklopove kvalitativno novih znanja, vještina, navika i stavova. Prekvalifikacije i pripremanje za nova zanimanja, drži se da su najrasprostranjeniji u industriji. U tradicionalnim društvima rijetka je promjena zanimanja.

o Nove potrebe i putovi Industrijalizacja i tehnizacija proizvodnje zahvatila je i selo. Preostalo stanovništvo moralo se prilagođavati, osposobljavati, specijalizirati pa i prekvalificirati za upotrebu i održavanje poljoprivrednih strojeva.


o Prestruktuiranje djelatnosti Tehnološki razvoj djeluje na zanimanja u svim sektorima djelatnosti. Automatizacija, uz pomoć automatiziranih strojeva i uređaja utiče na pojavu novih i nestajanje brojnih zanimanja, kao i funkcijama u zanimanjima : sve je više ljudi okupirano nadzorom, čuvanjem i održavanjem – indirektnim radom, radom kojim se ne poslužuje stroj pri izradi predmeta. Samoregulacijom, uvođenjem mikroelektronike i robotizacije, mijenja se karakter rada i poslova. Procesi rada utiču na potrebe za promjenom zanimanja kao i na načine zadovoljavanja tih potreba. Ljudi su napuštali jedna i zapošljavali se u drugim zanimanjima, još znatno prije tehničko-tehnološke revolucije. Takvo prekvalificiranje tada uglavnom nisu pratili organizirani procesi prekvalificiranja. Prekvalifikaciju tada počinju pratiti izobrazba, osposobljavanje i profesionalno školovanje odraslih. Razvojem tercijarnih i kvartarnih djelatnosti rastu potrebe za stručnim obrazovanjem odraslih. Ukida se zanatska kućna radinost. Kasnije započinje opadati broj zaposlenih zanatlija u gradovima, a mnogi tradicionalni zanati nestaju. Priliv i zapošljavanje u industrijskim zanimanjima bio je ostvaren ne samo mehaničkim već i znatnim dijelom prilivom gradskog stanovništva iz redova omladine. 2. ZANIMANJE, ZAPOSLENOST I PREKVALIFICIRANJE

o Strukturalne promjene i zaposlenost


Svaku promjenu ne treba proglašavati važnom, rast razvojem a razvoj ujedno i napretkom. Uslijed tehničko-tehnološkog napretka naglo se povećao broj zaposlenih. S vremenom se zapošljavanje usporava, u industriji počinje stagnirati, pa i opadati. Evidentne su i promjene u zanimanjima. Otpušteni radnici često ne nalaze posao, ne samo u istovrsnom poduzeću, nego niti u istoj grani proizvodnje. Na (ne)zaposlenost utiču nova tehnologija u proizvodnji, proizvodi, radni učinak, ali i cijene sirovina i energije, inflacija, potražnja, uvjeti trgovina, stope cjelokupnog proizvodnog rasta. Značajne su i demografske promjene. U mnogim zemljama raste stopa nataliteta, produžuje se životni i radni vijek stanovništva, što vrši stalni i pojačani pritisak na novo zapošljavanje. U razvijenim zemljama se stručno i kontinuirano prate (ne)zaposlenost, promjene u profesionalnoj strukturi kadrova, potrebe za prekvalifikacijama. Stručni, uslužni, tehnički i rukovodni kadrovi zauzimaju razmjerno sve veći « prostor ». sve je manja potražnja za manuelnim vještinama, fizičkom snagom i zanatima. Naglašava se formalno znanje, preciznost i perceptivne sposobnosti. Mnogi zadaci koji su se prije radili ručno, sada se rade strojno. Znanje čitanja i pisanja na funkcionalnoj razini postaje nužnim uvjetom za razumijevanje instrukcija za rad sa složenom opremom, a traži se i spremnost za doškolovanje kada je potrebno usvajati nova znanja i vještine.

Učinci profesionalnih promjena na ljude mogu biti pozitivni ali i negativni. Odnos prema tim učincima se izražava na nekoliko načina:

Zagovornici LAISSES-FAIRE orijentacije smatraju da sve treba prepustiti spontanom razvoju kao u primitivnim društvima,

Pristalice SPECIFIČNE LAISSES-FAIRE orijentacije odbacuju probleme, jer po njima se čovječanstvo u prošlosti suočavalo sa opasnostima koje proizlaze iz radikalnih promjena, pa ih je uspjeti uspješno savladati-sve se prepušta poduzećima i ugroženim pojedincima da se snalaze kako mogu

SCIJENTIFISTIČKO-BIROKRATSKA orijentacija je izražena u nastojanjima da se profesionalne promjene u potpunosti predvide i unaprijed različitim sredstvima onemoguće negativni učinci.

Prekvalificiranje treba shvatiti i kao jednu od mjera otklanjanja nekih negativnih učinaka razvoja. 3. ANDRAGOGIZACIJA PREKVALIFIKACIJA

o Prema operacionalizaciji pojmova

Pojmovi « prekvalifikacija » i « prekvalificiranje » se često upotrebljavaju kao sinonimi, ali ipak postoje DISTINKCIJE. PREKVALIFIKACIJA je osposobljenost za rad u novom zanimanju. Prekvalificirana osoba ima 2 ili više zanimanja, i to 1 ili više zanimanja za koje se prethodno osposobila za rad, često pri tome ima i odgovarajuće radno iskustvo, te novo zanimanje za koje je pripremljena ili u kojem već radi. PREKVALIFICIRANJE označava vrstu obrazovanja ta rad i ujedno i andragoški formirane procese pripremanja za prekvalifikaciju. I kod prekvalificiranja je značajna pripremljenost za rad u prethodnoj profesiji, kvalificiranost, pa se prema tome nekvalificirani radnici ne prekvalificiraju. Prekvalificiranje se razlikuje od dokvalificiranja kojim ljudi širu stiče kvalifikacije. Razlikuje se i od inovacijskog obrazovanja pri kojem se ne mijenja osnovno zanimanje.


Premiještanjem i readaptacijom se izbjegavaju drugi, teži oblici prekvalificiranja. Postoje i izuzeci: specijalizirani i priučeni radnici se u nekim slučajevima teže readaptiraju mnogo je teža prekvalifikacija kad se znatnije TRANSFORMIRA ZANIMANJE. TOTALNO PREKVALIFICIRANJE treba izbjegavati, a ako to pak nije moguće, pozitivno je da izabrana profesija ima barem neke ( indirektne ) veze sa prethodnom profesijom. Strukturiranje oblika prekvalificiranja određuje i pozicija sudionika. U tom se smislu kao poseban oblik izdvaja prekvalificiranjem odabrana

PROFESIONALNA REHABILITACIJA invalida. Zasniva se na preostaloj radnoj sposobnosti kandidata. Prethodi joj profesionalna orijentacija, a proces je obrazovanja maksimalno prilagođen rehabilitantu.

o Relevantni momenti pri uspješnom prekvalificiranju Profesionalno informiranje tijekom života ostvaruje se neposredno prije i tijekom prekvalificiranja, Kvalitetni programi prekvalificiranja su individualizirani i bazirani na pretežno induktivnim putem analiziranim profilima predviđenih radnih mjesta. Kandidatima je najteže u razdoblju iščekivanja – to je « mrtvi hod » od momenta prijema prve informacije o prekvalificiranju do početka obrazovanja. Uspješnost prekvalificiranja znatno ovisi o instruktoru, koji mora biti stručan, metodički osposobljen i raspolagati širokim « repertoarom » životnih iskustava. Svako se prekvalificiranje zasniva na teorijskim i praktičnim znanjima. Praktični dio nastave organizira se na radnim mjestima u radionicama i poduzećima. Ekonomska i socijalna sigurnost sudionika za vrijeme prekvalificiranja preduvjet su njihove uspješnosti.

I pored toga, većina ljudi teško prihvata nužnost promjene vlastite profesije. No, treba upozoriti i na pozitivne efekte prekvalificiranja. Prekvalificiranjem se proširuje i obogaćuje profesionalni život ljudi. Postiže se i znatnija horizontalna pokretljivost zaposlenih, ljudi lakše migriraju, pripremni su na promjenu sredine i prebivališta. Prekvalificirani radnici osjećaju veću samostalnost, sigurnost, samosvijest i samopoštovanje. Prekvalificiranje ima humanu funkciju i zato traži humani pristup, ali bez moraliziranja i kolektivnosti. PREPORUKE ORGANIZATORIMA PREKVALIFICIRANJA

Organizator prekvalificiranja obavlja mnoge poslove iniciranja, pripremanja, operacionaliziranja, praćenja i vrednovanja tog procesa, Najjednostavnije je provesti prekvalificiranje potencijalno nezaposlenih radnika, ako za to postoje uvjeti u poduzećima i ustanovama gdje rade, Prekvalificiranje potencijalno nezaposlenih radnika koji imaju školske diplome, a potrebni su u poduzeću za rad na novim poslovima, organizira se u saradnji sa onim obrazovnim ustanovama koje su verificirale izvođenje odgovarajućih programa,


Nositelji poslova prekvalificiranja već nezaposlenih radnika najčešće su zavodi za zapošljavanje, a prekvalificiranja invalida centri za rehabilitaciju i druge ustanove,

Pripremanje prekvalificiranja započinje sa ispitivanjem kadrovskih i obrazovnih zahtjeva, zatim potreba te mogućnosti i uvjeta za realizaciju, Profesionalna orijentacija s informiranjem i izborom kandidata potpadaju pod najdelikatnije stručne poslove, Organizator prekvalificiranja je tijekom pripremanja edukacije nositelj brojnih poslova planiranja, programiranja i operativnog pripremanja tog andragoškog rada, Iskusni organizatori znaju da se najbolji rezultati u prekvalificiranju radnika postižu u relativno homogenim malim obrazovnim grupama i u kombinaciji grupnog i individualnog rada, Provedba prekvalificiranja započinje uvođenjem, pri čemu se ima na umu da sudionici nisu duže vrijeme bili uključeni u nastavu i da nailaze na poteškoće pri sticanju novih profesionalnih znanja, Cjelokupni tok prekvalificiranja podvrgnut je parcijalnom i na kraju kompletnom vrednovanju rezultata.

IZAZOVI OBRAZOVANJA ZA TREĆU DOB

1. NOVA STAROST

o Otkrivanje starosti Ljudski interesi za pitanja života i smrti, a na tom putu starenja i starosti, pripadaju svijesti o sebi i okolini. Spoznalo se da je starenje repertoar procesa i promjena u vremenu. Od XIII stoljeća razvija se gerontologija, znanost o pojavama i zakonitostima starenja, morfološkim, fiziološkim, psihološkim, demografskim i socijalnim aspektima staračke dobi. Ova znanost nastoji dati odgovore na 2 pitanja:

a. ) kako doživjeti starost, b. ) šta učiniti da starost bude kvalitetan, integralni dio sveukupnog

životnog vijeka jedinke. Postojanje brojnih teorija starenja pokazuje da je starenje izuzetno složen proces na koji utječu raznovrsni faktori.

o Prema preciziranju odgovora


Već na pitanje « ŠTA JE STARENJE », stručnjaci ne daju jednoznačni odgovor. Burgenova definicija starenja glasi: « starenje je svaka ireverzibilna promjena žive tvari u funkciji vremena ». Starenje prema nekima počinje sa rađanjem jedinke, prema drugima – još s prvim znacima života ( nakon začeća ). Prema Defilipisu i Havelki,

starenje je PROMJENA organizma u vremenu, a starost je STANJE dosegnuto tijekom starenja. Starost je zadnja faza starenja. No, to je stanje promjenjivo. Pri starenju i u starosti postoje znatnije individualne razlike. Poznato je PRERANO STAENJE uslijed psihičkih trauma, stresova, teških bolesti i načina života. Pojam NORMALNOG STARENJA označava postupnost i ravnomjernost ritma starenja. Postoji i USPORENO STARENJE. Relativnost starenja se očituje u tome što je svako « star » u odnosu na mlađu generaciju, ali i « mlad » za sve one koji su znatno stariji.

o Promjene uvjeta Žene posvuda žive 5-8 godina duže od muškaraca. U zemljama u kojima je prosječno stanje životnog vijeka kratko, ljudi se već u dobi od 30 godina smatraju starijima, a rijetki dugovječni- prastarim ljudima. No, sada se i 50-godišnjaci ponašaju mladenački, što se može pripisati i društvenoj sklonosti prema mladosti, dakle psihološkim faktorom, ali i socijalnim i demografskim faktorom. Starenje naroda određuju prije svega odnosi između nataliteta i mortaliteta. U tom smislu se koristi klasifikacija 5 tipova stanovništva, od 1-vog tipa sa visokom stopom nataliteta i mortaliteta do 5-tog sa niskom stopom ovih. Starenje « odozgo » označava povećanje udjela starijeg, a starenje « odozdo » mlađeg stanovništva. Stanovništvo postaje starim kad mu je prosječna životna dob 30 godina. U zemljama gdje je udio starijih od 65 godina ispod 4 %, radi se o mladom stanovništvu, tamo gdje je njihov udio 7 % je zrelo stanovništvo, a zemlje gdje je preko 10 % žitelja starijih od 65 godina imaju staro stanovništvo.

o Odnosi prema starosti

Brojna sociološka, psihološka i medicinska istraživanja svjedoče o tome da su stari ljudi usamljeni, otuđeni, zaboravljeni i prepušteni samima sebi, da samo u najtežim situacijama mogu očekivati najelementarniju pomoć. Ponekad se čuje kako je u patrijarhalnim društvima bio bolji odnos prema starim od onog u savremenoj civilizaciji. U savremenim društvima postoje i pozitivni i negativni stavovi prema starima. Negativni su izraženi u diskriminatornom ponašanju, a zasnovani su na stereotipima i predrasudama. Pozitivni odnosi se zasnivaju na boljem poznavanju problematike starih, nastojeći da se postigne viša kvaliteta života, koja je pak moguća samo tamo gdje nema odbačenih ljudi.


Pri napuštanju stereotipa o starijim ljudima i njihovim ( ne )sposobnostima, pažnju zaslužuju spoznaje o kreativnosti. Ustanovljene su « najbolje godine stvaralaštva » u pojedinim područjima znanosti i umjetnosti kao i to da su mnogi stvaratelji kreirali svoja djela i u starosti. Denis je objavio istraživanja prema kojima stvaralaštvo u području humanističkih znanosti raste i do 70-te godine života, u prirodnim znanostima poslije 40-te godine života blago opada, dok je u umjetnosti to opadanje brže nakon 50-te godine života.

TEORIJA SMANJENE AKTIVNOSTI pretpostavlja reduciranje ranijih oblika socijalne interakcije starijih ljudi, s time da se pojedinac orijentira sam na sebe i formira nove oblike ponašanja adaptirajući s starenju. Prema toj teoriji, smanjena aktivnost je u korelaciji s uspješnim starenjem. Pri tome, osoba koja stari, bez obzira na znatnu socijalnu izolaciju, može postići zadovoljstvo u životu. Ova rana teorija uspješnog starenja je zbog neusklađenosti sa empirijskim podacima doživjela kritike, a onda su je modificirali neki njeni autori. TEORIJA AKTIVNOSTI znatnije se bazira na empirijskim podacima. Autori su ustanovili direktne međuovisnosti između visokih stupnjeva aktivnosti i visokog morala. Radovi su potvrdili pozitivnu povezanost između zadovoljstva životom stare osobe i socijalnih interakcija. Smatra se da je moguće održati razinu aktivnosti, a same aktivnosti uskladiti sa starenjem. TEORIJA KONTINUITETA postulira da je uspješno starenje ovisno o svakom pojedincu, personalnosti. Osoba koja stari je kontinuirano razvila svoje izbore u životnoj okolini koji su u vezi s dugotrajno formiranim potrebama. Uspješno starenje ovisi o obrascima ponašanja i životnim stilovima koji su prevladali u ranijem toku života pojedinca, a ne o čvrstim, općim obrascima ponašanja. C. Buhler je ustanovila 4 kategorije starih prema njihovom stavu prema prethodnim aktivnostima i sadašnjem životu, što je potvrdila daljnjim istraživanjima. Pored spomenutih teorija, postoje i druge teorije koje imaju važne praktične implikacije. TEORIJA SOCIJALNE OKOLINE upozorava na in(kongruenciju)između očekivanja osobe u odnosu na okolinu. TEORIJA KONZISTENCIJE se bavi problemom prilagodbe na starost i problemom prilagodbe na umirovljenje. Dobna granica odlaska u mirovinu razlikuje se u pojedinim profesijama, kao i između zemalja, te s obzirom na spolove. Starosne mirovine se zasnivaju na kriterijima starosti (60-65 god ) i radnog staža ( od 10-35 god ). 2. OBRAZOVNE AKTIVNOSTI

o Dispozicije Sudbina svakog čovjeka je osobna i različita od drugih. Prema D. C. Milleru i W. H. Frommu, stavovi prema povlačenju u mirovinu mogu se kategorizirati u 4 grupe :


I grupu čine radnici koji su se odvojili od svog posla s punim radnim vremenom ( umirovljeni ), koji su to sami tražili ili su se s tim pomirili. Ovdje pripadaju i oni radnici koji nisu tražili umirovljenje, ali su napravili planove u vezi s njim i prihvatili ga kao neizbježnost, zbog bolesti ili nekog drugog razloga.

II grupu čine oni radnici koji su umirovljeni ali nisu prihvatili situaciju. Većinom se radi o starijim ljudima koji su izgubili zaposlenje. III grupa su radnici koji još uvijek rade s punim radnim vremenom, unatoč poodmakloj dobi. IV –oj grupi pripadaju stariji, još uvijek zaposleni radnici koji žele i dalje ostati zaposleni.

Prilikom svake aktivnosti sa starijim osobama, a tako i njihovog daljeg obrazovanja, treba voditi računa o njihovim dispozicijama s obzirom na rad, umirovljenje i slobodno vrijeme. Obrazovanje za starost obuhvata vrlo različite skupine ljudi, programe i oblike aktivnosti. Obrazovanje starijih ostvaruje se u svijetu zadnjih nekoliko desetljeća prema modelima i programima OBRAZOVANJA U PREDMIROVINSKOM RAZDOBLJU i OBRAZOVANJA TOKOM TREĆE DOBI.

o Obrazovanje u predmirovinskom razdoblju Mnogi zaposleni ni neposredno pred mirovinu ne razmišljaju o životu u promijenjenim uvjetima penzioniranja, a onda budu zatečeni zbivanjima. Neki se boje o tome razmišljati ili strahuju pred neizvjesnom budućnošću. Ohrabrenja za obrazovanje i u dobi pred mirovinu potkrijepljena su iskustvima o praktičnom učenju starijih ljudi. Pokazali su da su sposobni za dalje obrazovanje prema programima dokvalificiranja i inovativnog obrazovanja. Nekoliko je osnovnih ciljeva obrazovanja za treću dob u predmirovinskom razdoblju. Među njima su najvažniji :

razvijanje spoznaja o potrebi za samoaktualizacijom i anticipiranje potreba u starosti, sticanje informacija, znanja i vještina, te razvijanje stavova potrebnih za očekivane promjene u životu, poticanje postojećih i razvijanje novih hobi aktivnosti, adaptacija: realističniji pristup « šoku prekida radnog odnosa » i « traumi umirovljenja », uspostavljanje i obogaćivanje novih socijalnih kontakata, jer se učestalost i kvaliteta postojećih smanjuju, doprinosi kvalitete života u trećoj dobi, osobito putem umjetnosti i podržavanjem kreativnosti, njegovanje sportskih aktivnosti i zdravstveno prosvjećivanje.


Ljudi u toj dobi nisu skloni masovnim predavanjima, već sudjelovanju u grupi od 8-20 sudionika. Odgovara im da su nastavnici i organizatori njihovih godina, ali prihvataju i mlađe, zrele ljude. Važno je da rade sa sudionicima a ne za njih.

Efikasnost obrazovanja je veća ako se sudionici uključe 5-10 godina prije umirovljenja, nego ako se na to odluče neposredno pred mirovinu. Programi obrazovanja su uvijek suviše kratki, a više su informativni nego formativni.

o Obrazovanje u trećoj dobi

Međunarodni pokret U3A ( University of the Third Age- Sveučilište treće dobi ) nastoji :

obrazovati putem programa razvijanja ličnosti starijih ljudi, stimulirati društvene kontakte, ostvariti demokratizaciju obrazovanja, razviti društvenu svijest i borbenost, stimulirati sudionike za dobrovoljne aktivnosti, poticati pristupačnost prema lokalnim potrebama i procesima.

Zajedničke su im tri aktivnosti :

1. istraživanje i proučavanje treće dobi, 2. obrazovanje starijih ljudi, 3. poticanje osobnog razvoja.

Kakvi se trendovi mogu očekivati na tom području obrazovanja ? Prije svega – sve veći broj sudionika obrazovanja i zainteresovanih ustanova. Zatim, učestalo sudjelovanje u obrazovanju, izrada primjerenih programa prema raznovrsnim potrebama i oblike pretežno informalnog i neformalnog obrazovanja, odgovarajuće metode rada . Povezanost između obrazovanja u predmirovinskom razdoblju s obrazovanjem umirovljenika znatniji vlastiti angažman sudionika u obrazovanju s kojima se povezuju osobne i zajedničke akcije u životu. Više ljudskog odnosa prema starim ljudima.


Documents

Inoviranje obrazovanja odraslih