INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA ( DRUGA PARCIJALA)

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)

WWW. STUDOMAT.BA

1. POJAM I PREDMET OBVEZE

Obvezni odnos, obveza – obligatio je pravni odnos izmedju dvije

stranke, izmedju odredjenog vjerovnika (creditor, reus stipulandi) i

odredjenog duznika (debitor, reus promittendi), gdje je vjerovnik

ovlasten zahtjevati odredjenu cinidbu od duznika, a ovaj ju je

obvezan izvrsiti uz prijetnju sankcijama obveznog prava.

Osnovni elementi obveznog odnosa su:

1. subjekti obveznog odnosa (vjerovnik i duznik)

2. sadrzaj obveznog odnosa (prava vjerovnika i obveze duznika)

3. predmet obveznog odnosa (obvezna cinidba, dare, facere ili

praestare)

4. pravno relevantna cinjenica koja dovodi do zasnivanja

obveznog odnosa (izbor obveze)

Obvezni odnos je uvijek odnos koji djeluje uvijek izmedju stranaka,

odredjenog vjerovnika i duznika (inter partes). Ovaj odnos najcesce

nastaje ugovorom izmedju stranaka i tada govorimo o ugovornim obvezama.

Obvezni odnos moze nastati i iz nedopustenih radnji – delikata i tada je rijec

o deliktnim obvezama.

Sadrzaj obveznog odnosa cine prava vjerovnika i obveze duznika. Sadrzaj

ugovornih obveza stranke mogu same odrediti ugovorom i prilagoditi svojim

potrebama i zato kazemo da odredbe obveznog odnosa spadaju u ius

dispositivum.

Predmet obveznog odnosa je obvezna cinidba koju je vjerovnik ovlasten

zahtjevati od duznika, odnosno cinidba koju je duznik obvezan izvrsiti

vjerovniku. Ako obvezni odnos promatramo sa stajalista vjerovnika, onda je

rijec o trazbini (creditum, nomen), a s duznikova stajalista rijec je o dugu

(debitum). Rimski pravnici su sadrzaj obveze oznacavali razlicitim

terminima, dare, facere ili praestare. Dare je znacilo prijenos vlasnistva,

prijenos ili uspostavljanje nekog drugog stvarnog prava, ili prijenos posjeda

stvari; facere (i non facere) oznacava oznacava svaku drugu cinidbu koja

se sastoji u duznikovu cinjenju ili propustanju; praestare se odnosi na stetu

nastalu neizvrsenjem neke obveze na dare ili facere.


WWW. STUDOMAT.BA

Ukoliko duznik ne ispuni svoju obvezu, slijedi ga sankcija obveznog prava,

koja se sastojala ili u nadoknadi stete ili placanju novcane kazne. Vjerovnik

je sudskim putem (tuzbom) trazio ekvivalent izostale cinidbe iz duznikove

imovine i tada bi nastajale utuzive obveze (obligatio civilis), odnosno

obveze koje se mogu ostvariti sudskim putem. Za razliku od toga postojale

su i naravne obveze (obligatio naturalis) koje se nisu mogle ostvariti

procesualnim sredstvima.

Obvezni odnos nastaje kada nastupi odredjena pravno relevantna cinjenica

koja sluzi kao izvor obveznog odnosa.

2. UVJET (CONDICIO)

Uvjet (condicio) je buduca i objektivno neizvjesna okolnost, o kojoj,

prema volji stranaka ovisi ucinak pravnog posla.

Uvjetovanje pravnog posla u rimskom pravu omoguceno je tek pojavom

ugovora bonae fidei. Ugovaranje uvjeta i roka nije bilo dopusteno za

pravne poslove starog rimskog prava tzv. actus legitimi.

Stranke mogu na razlicite nacine uvjetovati pravni posao i zbog toga postoji

teorija o pravim i nepravim uvjetima.

Kod pravih uvjeta pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla ovisi

nastupanju ili ne nastupanju uvjeta. Bitne pretpostavke pravog uvjeta su

buducnost i objektivna neizvjesnost. Pravi uvjeti se dijele na nekoliko

skupina, a prva podjela je na suspenzivne (odgodne) i rezolutivne

(raskidne) uvjete. Ova je podjela izvrsena prema tome da li od nastupanja

uvjeta ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla.

Suspenzivni ili odgodni uvjet je uvjet o cijem nastupanju ovisi pocetak

ucinaka pravnog posla. Suspenzivni uvjet odgadja ucinak pravnog posla do

nastupanja ili ne nastupanja uvjetovane okolnosti. Ako se uvjet ispuni

nastupit ce i svi ucinci pravnog posla, ako se uvjet izjalovi, do ucinaka

pravnog posla nece doci.

Rezolutivni ili raskidni uvjet je onaj o cijem nastupanju ovisi prestanak

ucinka pravnog posla. Kod rezolutivnog uvjetovanja pravni posao proizvodi

sve ucinke od casa zakljucenja, ali ce posao biti raskinut ukoliko nastupi


WWW. STUDOMAT.BA

rezolutivni uvjet. Ako se ispuni uvjet, prestat ce i ucinci pravnog posla, a ako

se izjalovi, ucinci pravnog posla ostaju trajni.

Sljedeca podjela pravih uvjeta je na pozitivne (afirmativne) i negativne

uvjete. Za ovu podjelu je bitno treba li se neka okolnost dogoditi ili ne,

odnosno mijenja li se dosadasnje pravno stanje ili se ono ne mijenja.

Pozitivni (afirmativni) uvjet trazi da se neka okolnost dogodi, cime se

mijenja i dosadasnje stanje. Kod pozitivnog uvjeta pocetak ili prestanak

ucinka pravnog posla ovisi o nastupanju buduceg neizvjesnog dogadjaja.

Negativni uvjet trazi da se nesto ne dogodi, odnosno da se ne mijenja

dosadasnje stanje. Kod negativnog uvjeta ucinci pravnog posla ovise o

nenastupanju buduceg i neivjesnog dogadjaja. Negativni uvjet je ispunjen

tek kada je sigurno da se uvjetovana okolnost nece ostvariti.

Sljedeca podjela pravih uvjeta je na potestativne, kazualne i mikstne

uvjete. Ova je podjela izvrsena prema tome da li nastupanje uvjetovane

okolnosti ovisi o volji ovlastenika, djelatnosti trecih osoba ili slucaju.

Potestativni uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje u potpunosti

ovise od volje ovlastenika.

Kazualni ili slucajni uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje ovise o

slucaju, djelovanju visih sila ili radnji trece osobe koja nije zainteresirana za

dati pravni posao.

Mikstni ili mjesoviti uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje ovise i

kombinaciji svega navedenog, volji ovlastenika, slucaju/djelovanju visih sila

ili radnji trece osobe.

Kod uvjetovanog pravnog posla treba razlikovati vrijeme kada je jos

neizvjesno hoce li uvjet nastupiti (condicio pendet), kada je uvjet nastupio

(condicio existit) ili se izjalovio (condicio deficit).

Condicio pendet je vrijeme pendencije, koje zapocinje od casa

zakljucenja pravnog posla pa do momenta ispunjenja ili izjalovljenja

uvjeta. To je razdoblje kada je jos neizvjesno da li ce se ostvariti

uvjetovana okolnost (uvjet visi – condicio pendet). Vrijeme pendencije

izaziva razlicite posljedice ovisno od toga da li je pravni posao zakljucen pod

suspenzivnim ili rezolutivnim uvjetom.


WWW. STUDOMAT.BA

Pravni posao sklopljen pod suspenzivnim uvjetom je nastao i postoji,

ali ne proizvodi pravne ucinke sto znaci da ne dolazi do promjena u

postojecem stanju. Znaci da uvjetno optereceni nije postao duznikom, niti

uvjetno ovlasteni vjerovnikom. Kod poslova koji se ticu prijenosa prava

vlasnistva, vlasnik do ispunjenja uvjeta ostaje vlasnik za vrijeme pendencije,

ima pravo na stvarnopravne tuzbe, raspolaganje stvari i njenim plodovima.

Ono sto je placeno za vrijeme pendencije moze se traziti nazad uz pomoc

condictio indebiti. Medjutim nastaju i odredjene obveze za uvjetno

opterecenog i uvjetno ovlastenog. Uvjetno optereceni ne smije ni u kom

slucaju uzrokovati onemogucene izvrsenja obveze nakon ispunjenja uvjeta,

ili onemoguciti ispunjenje uvjeta, u suprotnom se smatra da se uvjet

ostvario (fikcija ispunjenja uvjeta). Obveze suspenzivnog uvjeta su bile

nasljedive i na aktivnoj i na pasivnoj strani. Obveze uvjetno ovlastenog su

bile da odgovara za svaku stetu ili unistenje stvari za vrijeme pendencije u

slucaju ispunjenja uvjeta.

Pravni posao zakljucen pod rezolutivnim uvjetom je izazivao u

potpunosti suprotne posljedice. S obzirom da tada nastupaju svi pravni

ucinci od casa zakljucenja pravnog posla, to znaci da ce uvjetno ovlasteni

postati vjerovnik (ili vlasnik ako je rijec o prijenosu vlasnistva), a uvjetno

optereceni duznik. Ono sto je placeno ne moze se vratiti nazad uz pomoc

condictio indebiti.

Condicio existit znaci da se uvjet ostvario i da je zavrsilo vrijeme

pendencije. Pozitivni uvjet je ispunjen ako se desila uvjetovana okolnost

koja je bila predvidjena kao uvjet i koja mjenja dosadasnje stanje. Negativni

uvjet se ostvario onda kada je sigurno da uvjetovana okolnost nece

nastupiti. Kada se ostvari suspenzivni uvjet to znaci da nastupaju svi pravni

ucinci predvidjeni za taj pravni posao. Kod pravnih poslova sklopljenih pod

suspenzivnim uvjetom postavljalo se pitanja od kojeg momenta nastupaju

pravni ucinci; da li tek nakon ispunjenja uvjeta (ex nunc) ili djeluju

retroaktivno, tj. vec od casa zakljucenja pravnog posla (ex tunc). Kada se

ostvari rezolutivni uvjet to znaci da svi ucinci pravnog posla prestaju. Rimsko

pravo je poznavalo i fikciju ispunjenja uvjeta, gdje se uvjet smatrao

ispunjenim, iako nije ispunjen, u slucaju da je ispunjenje uvjeta onemogucio

uvjetno optereceni.

Condicio deficit je kada se uvjet izjalovi.


WWW. STUDOMAT.BA

Nepravim uvjetima nedostaju pretpostavke pravih uvjeta (buducnost i

objektivna neizvjesnost). Nepravih uvjeta ima sedam.

Nuzni ili sigurni uvjet (condicio necessaria) je uvjet kojem nedostaje

neizvjesnost. Uvjetovana okolnost je buduca, ali je sigurno da ce se desiti.

Takvi pravni poslovi su smatrani valjanim, ali bi uvjet preuzeo ulogu roka.

Nepravi uvjet (condicio in praesens vel in praeteritum collata) je

uvjet cija se okolnost vec dogodila ili se dogadja, bez obzira je li strankama

to poznato ili ne. Takav se posao smatra bezuvjetnim jer okolnost mora biti

objektivno, a ne subjektivno neizvjesna.

Nemoguci uvjet (condicio impossibilis) je uvjet koji je nemoguce ipuniti

bilo fizicki ili pravno. Nemoguci uvjeti su imali za posljedicu nistavost pravnih

poslova inter vivos, a za mortis causa, poslovi su smatrani bezuvjetnim.

Nemoralni uvjet (condicio turpis) je uvjet koji je bio protivan

drustvenom moralu. Ima iste posljedice kao i nemoguci uvjet.*

Protupravni uvjet (condicio conta legem) je uvjet koji je protivan

pravnim propisima.*

Pravni uvjet (condicio iuris) je uvjet koji je vec predvidjen pravnim

poslom i nije potrebno da ga stranke dodatno ugovaraju.

Perpleksni (iskljucujuci) uvjet je uvjet koji je proturjecan samoj sustini

pravnog posla te izaziva nistavost za pravne poslove inter vivos i mortis

causa.

3. ROK (DIES)

Rok (dies) je buduci izvjesni dogadjaj o cijem nastupanju, prema

volji stranaka ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla.

S obzirom da o uvjetu ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla,

razlikujemo pocetne i zavrsne rokove.

Pocetni rok (dies a quo) je stranacka odredba kojom se pocetak ucinka

pravnog posla veze za nastup odredjenog vremena.


WWW. STUDOMAT.BA

Buduci da kod roka nema neizvjesnosti, obvezni odnos s pocetim rokom se

smatra vec postojecim, samo je ispunjenje obveze odgodjeno do nastupanja

roka. Ono sto je placeno ne moze se vratiti putem condictio indebiti.

Zavrsni rok (dies ad quem) je stranacka odredba kojom je

odredjivano vrijeme prestanka ucinka pravnog posla.

Prema tome postoji li neizvjesnosti oko nastupa zavrsnog roka, dijele se na

proste i slozene.

Prosti rokovi su oni kod kojih je sigurno da ce i kada ce nastupiti, tu

spadaju:

- dies certus an certus quando (za koje je sigurno da ce se i kada ce

se dogoditi)

- dies certus an incertus quando (za koje se zna da ce sigurno

nastupiti, ali se ne zna kada)

Slozeni rokovi su oni kod kojih nije sigurno hoce li ugovoreno

vrijeme uopce nastupiti. Sadrze element neizvjesnosti, te se nazivaju

rokovi – uvjeti prema nacelu dies incertus pro condicione habetur. Tu

su:

- dies incertus an certus quando (ne zna se hoce li se dogoditi, ali se

zna kada bi trebalo da nastupi)

- dies incertus an incertus quando (za koje nije sigurno hoce li ni

kada ce nastupiti)

Vrlo je vazno tacno odrediti vrijeme trajanja ugovorenog roka, jer rokovi

cesto dovode do stjecanja, promjene ili gubitka prava.

Postoje dva nacina racunanja vremena: computatio civilis i

computatio naturalis.

Kod computatio civilis u obzir se uzimaju iskljucivo dani kao cjelina, a

racunali su se od ponoci do ponoci. Kao zadnji dan roka, ako se radilo o

stjecanju prava, uzimao se pocetak posljednjeg dana, a ako se radilo o

gubitku prava, uzimao se kraj posljednjeg dana. Rok je mogao biti odredjen

tacno kalendarskim danima (datum neki), ali se cesto racuna tzv. pomicnim

rokovima (kroz neko vrijeme). Ako su u pitanju mjeseci, racunali su se kao


WWW. STUDOMAT.BA

vremensko razdoblje od 30 dana, godine su se racunale kao vremensko

razdoblje od 365 dana.

Kod dugih rokova, vazno je tempus continuum, odnosno da je rijec o

kontinuiranom, neprekinutom vremenu i kod njih se uzimao u obzir svaki

pojedini dan po kalendaru, a kod kracih rokova je vazno tempus utile,

odnosno korisno vrijeme, u kojem je stranka mogla da obavlja odredjenu

pravnu radnju.

Computatio naturalis se samo u iznimkama primjenjivalo za racunanje

vremena. Podrazumjeva racunanje roka od momenta zakljucenja ugovora do

istog trenutka posljednjeg dana (a momento ad momentum).

4. NAMET (MODUS)

Namet ili nalog (modus) je stranacka odredba koja se dodavala

besplatnim pravnim poslovima inter vivos i mortis causa, kojom se

stjecatelju namece neka duznost.

Razlikuje se od uvjeta po tome sto uvjet odgadja, ali ne sili, a nalog sili, ali

ne odgadja. U pocetku nije postojala direktna tuzba za izvrsenje naloga, vec

samo indirektna sredstva prisile. U postklasicnom i Justinijanovom pravu

javlja se actio praescriptis verbis na izvrsenje naloga, a ako je izvrsenje

nemoguce, moze se traziti povratak darovanja kondikcijom causa dana

causa non secuta.


WWW. STUDOMAT.BA

5. BLUDNJA (ERROR)

Zabluda (error) je pogresna predodzba o cinjenici koja je bila vazna

za zakljucenje pravnog posla.

Da bi dovela do nevaljanosti pravnog posla, zabluda mora biti podnosljiva,

bitna i mora se odnositi na nepoznavanje cinjenica.

Zabluda je podnosljiva (error iustus), ako se ne moze pripisati krajnjoj

nemarnosti osobe koja se nalazila u zabludi. Zabluda mora biti bitna (error

essentialis), da bi dovela do nevaljanosti pravnog posla, tj. mora se odnositi

na nepoznavanje bitnih cinjenica vezanih za sadrzaj pravnog posla. Slucajevi

bitne zablude su: error in negotio, error in corpore, error in persona i

error in substantia.

Error in negotio je zabluda o sustini i sadrzaju pravnog posla. Do ovakve

zablude dolazi kada stranke ne preciziraju u potpunosti sve elemente

ugovora, tako da dodje samo do prividne saglasnosti. Pravni posao nije

nastao.

Error in corpore je zabluda o predmetu pravnog posla. Do ove zablude

dolazi kada stranke nisu mislile na isti predmet. Takva zabluda je mogla

dovesti do nistavosti pravnog posla, ali ako su stranke mislile na isti

predmet, ali ga drugacije imenovale, nije se radilo o zabludi.

Error in persona je zabluda o osobi suugovaratelju ili njegovim bitnim

osobinama. Ova je zabluda dovodila do nistavosti pravnog posla samo ako je

individualitet odredjene osobe bio od izrazite vaznosti. Tada se radi o

ugovorima intuitu personae (gdje je identitet i odredjene osobine

suugovaratelja bitan).

Error in substantia je zabluda o materiji od koje je napravljen predmet.

Ova je zabluda mogla dovesti do nevaljanosti pravnog posla. (prsten od

zlata)

Zabluda je morala biti vezana uz nepoznavanje cinjenica koje je bilo ispricivo

u skladu s nacelom da nepoznavanje cinjenica ne skodi (error facti non

nocet), ali nepoznavanje pravnih propisa nije moglo biti razlog ponistenja

pravnog posla, jer nepoznavanje prava skodi (ignorantia iuris nocet).


WWW. STUDOMAT.BA

8. RAZDJELJENE I SOLIDARNE OBVEZE

Razdjeljena obveza postoji kada na duznickoj, odnosno vjerovnikovoj

strani postoji vise subjekata, a cinidba je djeljiva, tako da je svaki vjerovnik

ovlasten traziti, odnosno svaki od suduznika je obvezan ispuniti samo jedan

dio cjelokupne cinidbe.

Kod razdjeljene obveze postoji toliko pojedinacnih samostalnih obveza koliko

ima duznika, odnosno vjerovnika. Potrazivanje se izmedju vise vjerovnika

dijeli na jednake dijelove, tako da svaki od njih moze zahtjevati samo svoj

dio potrazivanja. Dug se jednako dijeli medju suduznicima na jednake

dijelove, tako da je svaki od duznika odgovoran samo za svoj dio obveze.

Buduci da se radi o vise samostalnih obveza sudbina jedne od njih ne utjece

na ostale, tako da ako vjerovnik naplati svoje potrazivanje, na njega ne utice

hoce li i ostali vjerovnici naplatiti. Jednako tome, ako jedan od duznika

ispuni svoj dio obveze, s tim nema veze hoce li ostali duznici ispuniti svoje

obveze. Ako vjerovnik oprosti dug jednom od suduznika, ostali i dalje

trebaju namiriti svoje dugove.

Ako na duznickoj, odnosno vjerovnickoj strani ima vise subjekata, a cinidba

je nedjeljiva, nastaje solidarna obveza.

Predmet ovih obveza su cinidbe koje su glasile na nedjeljive stvari, kao i

cinidbe ciji je sadrzaj facere. Solidarne obveze su nastajale ugovorom i

tada se nazivaju korealne solidarne obveze jer su nastajale stipulacijom

zakljucenom izmedju vise subjekata na duznickoj, vjerovnickoj ili na obje

strane. Solidarnost moze biti pasivna i aktivna.

Pasivna solidarnost postoji kada na duznickoj strani ima vise subjekata,

tako da je svaki od suduznika duzan ispuniti cjelokupnu obveznu cinidbu na

zahtjev vjerovnika, a vjerovnik je ovlasten zahtjevati od svakog duznika

ispalu cjelokupnog iznosa duga.

Aktivna solidarnost postoji kada na vjerovnikovoj strani postoji vise

subjekata, tako da je svaki od vjerovnika ovlasten od duznika zahtjevati

izvrsenje cjelokupne obvezne cinidbe.

Ako cinidbu izvrsi jedan od suduznika (kod pasivne solidarnosti) ili

potrazivanje naplati jedan od vjerovnika (kod aktivne solidarnosti) time se

gasi obveza za sve ostale subjekte. Ova se solidarnost jos naziva i elektivna

solidarnost jer vjerovnik moze izabrati od kojeg ce duznika zahtjevati


WWW. STUDOMAT.BA

izvrsenje cjelokupne cinidbe, kao sto duznik moze odrediti kojem ce

vjerovniku isplatiti dug, sve dok neki od vjerovnika ne zatrazi namirenje.

Obveza ne prestaje sve dok vjerovnik ne namiri svoje potrazivanje, tako da

je on mogao nakon utuzenja jednog duznika utuziti i ostale. Za ostale nacine

gasenja obveze vrijedilo je pravilo da oni koji izazivaju gasenje ipso iure

djeluju prema svima, a oni koji su izazivali gasenje ope exceptionis imali su

ucinak samo prema duzniku koji je mogao istaknuti odnosni prigovor.

Justinijanovo pravo je uvelo i tzv. beneficium divisionis, kojim je utuzeni

duznik dobio pravo zahtjevati od vjerovnika da utuzi i ostale duznike, za

njihov alikvotni dio obveze, cime se solidarna obveza izjednacava sa

razdjeljenom. Postklasicno pravo je uvelo za pasivne solidarne obveze tzv.

beneficium cedendarum actionum, na osnovu koje je duznik – platac dobio

pravo regresa od ostalih suduznika, vjerovnik mu je morao ustupiti svoje

tuzbe protiv ostalih suduznika.

Postojale su i kumulativne solidarne obveze koje su nastajale pocinjenjem

delikata. Ovi su delikti povlacili penalne tuzbe (actiones paenales), ciji je cilj

kaznjavanje pocinitelja. U slucaju kada je delikt izvrsilo vise osoba svaki od

suizvrsitelja je bio obvezan platiti cio iznos kazne (poena privata) a isplata

jednog od duznika nije oslobadjala ostale. Medjutim delikti kojima je

prouzroceno ostecenje imovine povlacili su reipersekutorne tuzbe (actiones

rei persecutoriae) koje su dovodile do elektivne solidarnosti.

9. PORUCANSTVO (JAMSTVO)

Jamstvo je ugovor kojim se treca osoba – jamac obvezuje prema

vjerovniku da ce ispuniti duznikovu obvezu ako ovaj to sam ne ucini.

Sklapanjem ugovora o jamstvu povecava se broj subjekata na duznickoj

strani cime se jaca sigurnost vjerovnikovog namirivanja. Osnovne

karakteristike jamstva su akcesornost, supsidijarnost i pravo na regres.

Akcesornost jamstva znaci da ugovor o jamstvu nema samostalno pravno

postojanje nego je ovisan o postojanju i valjanosti obveze cijem osiguranju

sluzi. Jamceva obveza je sporedna ili akcesorna jer ovisi o sudbini duznikove

obveze. Prestankom obveze glavnog duznika, prestaje i jamceva obvez (bilo

ispunjenjem obveze, zastarjevanjem, gasenjem itd…). Jamac se ne moze


WWW. STUDOMAT.BA

obvezati na vise i teze uvjete od glavnog duznika i jamcu pripadaju svi

prigovori kojima raspolaze glavni duznik protiv vjerovnika.

Supsidijarnost jamstva znaci da vjerovnik moze zahtjevati ispunjenje obveze

od jamca samo onda kada sudskim putem ne uspije namiriti potrazivanje od

glavnog duznika. U suprotnom jamac je mogao upotrijebiti beneficium

excussionis sive ordinis, i tako odbiti izvrsenje obveze vjerovniku.

Pravo na regres je pravo jamca koji je isplatio vjerovnika, da zahtijeva od

glavnog duznika naknadu onoga sto je isplatio; ako ima vise jamaca onda od

svakog od njih dio.

Navedene karakteristike vrijede tek za jamstvo Justinijanova prava. Jamstvo

je sklapano usmenim ugovorom (stipulacijom) i proslo je kroz 3 oblika u

rimskom pravu:

Sponsio je najstariji oblik jamstva pristupacan samo rimskim gradjanima.

Fideipromissio je drugi oblik jamtva koji je bio dostupan i peregrinima.

Fideiussio je oblik jamstva kojim su se mogli sluziti i Rimljani i peregrini.

Obveza fidejusora je prelazila na njegove nasljednike i nije bila vremenski

ogranicena. Samo je ovaj oblik jamstva presao u Justinijanovo pravo.

Svi oblici jamstva su obuhvaceni terminom adpromissio, a jamstveni duznik

se naziva adpromissor. Zastita: beneficium excussionis sive ordinis,

beneficium divisionis i beneficium cedendarum actionum.

10. CESSIO

Ustup ili cesija (cessio) je ugovor kojim vjerovnik (ustupitelj,

cedent) prenosi svoje otudjivo potrazivanje na drugog (cesionara).

Promjena vjerovnika je prvo vrsena novacijom (zakljuci se novi ugovor s

istim sadrzajem izmedju duznika i novog vjerovnika, a gasi se stara obveza).

Trebala je suglasnost duznika da bi se ovo obavilo. Sljedeci korak je bio

procesualno zastupanje. Novi vjerovnik, tj. osoba na koju je trebalo prenijeti

potrazivanje, utuzio bi potrazivanje kao vjerovnikov zastupnik u sporu i onda

pomocu pretorske formule sredio presudu na svoje ime. Ali tu se radilo samo

o prenosu tuzbe, a ne potrazivanja. Tek u klasicnom pravu je omoguceno

ugovorom odrediti novog vjerovnika, s tim da se duznik obavjesti o


WWW. STUDOMAT.BA

promjeni. Nakon ove obavjesti (denuntiatio) ustupljeni duznik nije vise

mogao platiti dug cedentu, niti ga je ovaj vise mogao tuziti. Cesionar je imao

potrazivanje u istoj mjeri kao i cedent. (ista prava) Ustupljeni duznik je

mogao upotrijebiti protiv cesionara sve prigovore koje je mogao upotrijebiti

protiv cedenta. Cedent je odgovarao cesionaru za dolus i culpa lata ako je

pravni razlog cesije bio u darivanju. Ako se radilo o kupoprodaji

potrazivanja, cedent je odgovarao za istinitost potrazivanja. Da bi se

sprijecilo iskoristavanje i prevara siromasnih od strane bogatih bilo je

zabranjeno ustupanje potrazivanja od humilioresa na potentiorese, a lex

Anastasiana propisuje da se ne smije naplatiti od duznika vise od onoga sto

je kao naknadu za ustupljeno potrazivanje platio cedentu.

13. Zakasnjenje duznika i vjerovnika

Zakasnjenje duznika (mora debitoris) postoji kada duznik u vrijeme

dospjelosti ne ispuni obvezu svojom krivnjom.

Justinijanovo pravo je razradilo pretpostavke duznikove odgovornosti.

Potrazivanje je moralo biti pravovaljano, utuzivo i dospjelo. Vrijeme

dospjelosti je moglo biti ugovoreno kalendarskim rokom i u tom slucaju

duznik pada u zakasnjenje ako ne ispuni obvezu u roku. Vrijeme ispunjenja

je moglo biti odredjeno svrhom i naravi posla. Ako vrijeme ispunjenja nije

bilo nikako odredjeno onda je vrijedilo nacelo da se ispunjenje moze

zahtijevati odmah pri nastanku obveze. Duznik je morao biti kriv za

zakasnjenje i vjerovnik ga je morao opomenuti (interpellatio) na platez

nakon dospjelosti. Duznikovo zakasnjenje izaziva znacajne pravne posljedice

koje se sastoje u poostravanju duznikove odgovornosti i u obvezi na

naknadu stete. Jedina posljedica duznikova zakasnjenja kod negotia stricti

iuris je bila perpetuatio obligationis. Kod obveza ciji je predmet bila

individualno odredjena stvar (species) duznik od casa zakasnjenja odgovara

i za slucajnu propast stvari, pa njegova obveza postaje trajna. (ako dokaze

da bi propala i kod vjerovnika bio bi oslobodjen) Kod negotia bonae fidei

duznik je bio obvezan naknaditi svu stetu koju vjerovnik pretrpi zbog


WWW. STUDOMAT.BA

zakasnjenja, predati mu plodove koje stekne od dana zakasnjenja i platiti

kamate kod novcanog duga.

Duznikovo zakasnjenje prestaje (purgatio morae) ako duznik ponudi valjano

ispunjenje cinidbe.

Vjerovnikovo zakasnjenje (mora creditoris) nastupa kada vjerovnik bez

opravdanog razloga odbije primiti cinidbu koju je duznik ponudio.

Ne trazi se vjerovnikova krivnja za odbijanje cinidbe. Glavne posljedice

vjerovnikova zakasnjenja se ogledaju u smanjenju duznikove odgovornosti i

obvezi na naknadu troskova duzniku. Duznik je imao pravo naplatiti

vjerovniku troskove koje je imao oko cuvanja stvari. Dugovani novac je

mogao deponirati na javnom mjestu i tako se osloboditi obveze.

Vjerovnikovo zakasnjenje prestaje (purgatio morae) kada izjavi da je

spreman primiti cinidbu.

14. Naknada stete

Ako duznik svojom krivnjom ne izvrsi obecanu cinidbu, obvezan je

vjerovniku nadoknaditi stetu. Buduci da se radi o osobama koje se nalaze u

ugovornom odnosu i o steti koju vjerovnik pretrpi zbog neispunjenja

ugovora, govorimo o ugovornoj odgovornosti. Postoji i deliktna odgovornost

do koje dolazi kada neko pricini stetu osobi s kojom nije bio u ugovornom

odnosu. Kako je u rimskom klasicnom postupku svaka presuda glasila na

novcani ekvivalent izostale cinidbe, zato naknada stete predstavlja oblik

popravljanja stete koji se sastoji u novcanom ekvivalentu. Uzrokovanje stete

dovodi do nastanka obveznopravnog odnosa nadoknadjivanja stete. U ovom

obveznom odnosu jedna strana je duznik – stetnik i obvezna je drugoj strani

vjerovniku – ostecenom nadoknaditi prouzrokovanu stetu, a druga strana je

ovlastena zahtjevati taj postupak.

Da bi doslo do odgovornosti za stetu moraju se ispuniti odredjene

pretpostavke. To su: steta, protupravnost stetne radnje, uzrocna veza i

krivnja.


WWW. STUDOMAT.BA

Steta (damnum) je umanjenje necije imovine (obicna steta – damnum

emergens) i sprjecavanje njezina povecanja (izmakla dobit – lucrum

cessans). Kada se govori o nadoknadi stete misli se samo na stetu nad

materijalnim dobrima. Steta nad nematerijalnim dobrima (povreda casti,

ugleda, tjelesna i dusevna bol…) povlacila je deliktnu odgovornost i

kaznjavana je novcanom privatnom kaznom (poena privata).

Materijalna imovinska steta se pojavljuje u dva oblika, kao obicna steta

(pozitivna steta – damnum emergens) i kao izmakla korist (negativna steta -

lucrum cessans). Obicna steta se sastoji u umanjenju imovine koju je

ostecenik vec imao. Izmakla dobit se sastoji u sprjecavanju povecanja

imovine ostecenog.

Protupravnost – radnja mora biti u suprotnosti s pravnim propisima. Nekada

se jave cinjenice koje su iskljucivale protupravnost stetne radnje. Te su

cinjenice u rimskom pravu nuzna odbrana i krajnja nuzda. (iskljucuje se

krivnja)

Nuzna odbrana (inculpata tutela) je radnja koju neko poduzima da bi od

sebe ili drugoga odbio istodobni protupravni i neskrivljeni napad koji potjece

od druge osobe. Samoodbrana je uvijek morala biti u granicama potrebne

zastite, za sve preko te granice se odgovaralo.

Krajnja nuzda je situacija u kojoj pocinitelj vrsi stetnu radnju da bi od sebe

ili od drugog otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi nacin

nije mogla ukloniti. Pri tome je vazno da je vrijednost spasenog dobra

nerazmjerno veca od vrijednosti zrtvovanog.

Uzrocna veza (kauzalni neksus) postoji kada je duznikovo cinjenje ili

propustanje uzrok nastale stete. Uzrocnost je veza izmedju stetne radnje

kao uzroka i stete kao posljedice. Uzrocna veza moze biti izravna i

neizravna. Izravna uzrocna veza postoji u slucaju kada je stetnikovo cinjenje

jedini i neposredni uzrok stete. Kod neizravne uzrocne veze na stetnikovu se

radnju nadovezu jos neke okolnosti i posljedice po cijeli taj lanac zajedno

dovede konacno do stete. Ako se ne utvrdi uzrocna veza nema ni

odgovornosti za stetu.

Krivnja je subjektivni (psihicki) odnos pocinitelja prema pocinjenoj steti.


WWW. STUDOMAT.BA

Procjenjuje se prema odredjenim kriterijima. Utvrdjuje se da li se duznik

ponasao onako kako je redovito i uobicajeno u pravnom odnosu, predvidjeno

ugovorom. Ako se utvrdi da je naknadna nemogucnost izvrsenja obveze

skrivljena duznikovim djelovanjem ili propustanjem, njegova obveza i

odgovornost ne prestaju, nego se primarna obveza zamjenjuje sekundarnom

obvezom na naknadu stete i ta obveza postaje trajna.

Vrijedilo je nacelo objektivne (kauzalne) odgovornosti, duznik je odgovarao

za samo uzrokovanje stete bez obzira na krivnju. Tokom klasicnog razdoblja

nacelo objektivne odgovornosti je postepeno zamjenjeno nacelom

subjektivne (kulpozne) odgovornosti koja se temelji na krivnji. Duznik treba

odgovarati za naknadu stete samo ako je svojom krivicom onemogucio

ispunjenje cinidbe. Duznici su obvezni nadoknaditi stetu kada se neizvrsenje

obveze moglo pripisati nekom od sljedecih oblika krivnje.

Dolus namjera (umisljaj) postoji kada je stetnik namjerno i svjesno nacinio

stetu, kada je znao sta radi, kakve ce posljedice izazvati i kada je zelio takve

posljedice.

Bilo je zabranjeno iskljuciti odgovornost za dolus jer se za dolus uvijek

odgovaralo. Kod negotia bonae fidei pod dolusom se podrazumjeva svaka

radnja koja je protivna savjesnom i postenom odnosu stranaka. Kod ovih

poslova odgovornost za dolus se pretpostavljala a kod negotia stricti iuris

mora se ugovoriti posebnom stipulacijom.

15. Nemarnost (culpa)

Culpa (nemarnost) – nehat, postoji kada duznik ne postupa s potrebnom

pozornoscu. Ponasanje duznika se uporedjuje s ponasanjem drugih ljudi da

bi se ustanovilo da li je duznik upotrijebio duznu pozornost. Postoji nekoliko

stepena nehata.

Culpa lata – krajnja nepozornost je postupanje kod kojeg duznik nije

upotrijebio ni onu pozornost koju bi upotrijebio svaki prosjecni covjek.


WWW. STUDOMAT.BA

Culpa levis – obicna nepozornost, je blazi vid nemarnosti, a pojavljuje se u 2

oblika: culpa levis in abstracto i culpa levis in concreto.

Culpa levis in abstracto je oblik krivnje koji se procjenjuje apstraktnim

kriterijem jer kao mjerilo pozornosti sluzi ponasanje nekog zamisljenog

idealnog savjesnog dobrog domacina.

Culpa levis in concreto je jos blazi oblik krivnje koji se procjenjuje

konkretnim mjerilom. Duznik mora postupati s onom pozornoscu koju

redovito primjenjuje u vlastitim stvarima i poslovima.

Objektivna odgovornost duznika je zadrzana i u klasicnom pravu.

Primjenjivala se kod custodia (odgovornost za cuvanje stvari). Osobe koje su

odgovarale za custodia (obrtnici, brodari, gostionicari) su odgovarale bez

obzira na svoju krivnju za svaki nestanak i propast povjerenih stvari, osim

ako bi se to dogodilo visom silom. Ova se odgovornost naziva casus

minores. Odgovornost za kustodiju se u Justinijanovom pravu naziva culpa

in eligendo/custodiendo.

Culpa in eligendo (nemarnost u izboru) je poostrena odgovornost osoba koje

se pri ispunjenu obveze sluze radom i uslugama namjestenika i pomocnika.

Ako je do neizvrsenja obveze doslo bez duznikove krivnje, duznikova

odgovornost je prema vjerovniku prestajala. To se pripisuje slucaju. Za stetu

nastalu uslijed slucaja nacelno se ne odgovara u skladu s pravilom casus

sentit dominus.

Casus (casus minores) – slucaj, je stetan dogadjaj ili ljudska radnja koji se

ne moze pripisati krivnji odredjene osobe. To su nepredvidljive i

nepredvidjene okolnosti cije bi posljedice bilo moguce otkloniti da su bile

predvidjene.

Vis maior (casus maiores) – visa sila, je buduca neizvjesna okolnost koja se

nije mogla predvidjeti, a i da je predvidjena nije se mogla sprijeciti, izbjeci ili

ukloniti.

Ako nije bilo nista ugovoreno, krajem klasicnog razdoblja pocelo se

primjenjivati tzv. utilitetno nacelo, prema kojem se odgovornost procjenjuje

prema privrednim koristima koje proizilaze iz ugovora. Tako ce strozije

odgovarati ona stranka koja je imala koristi od ugovora – culpa levis.


WWW. STUDOMAT.BA

Stranka koja nije imala koristi od ugovora je odgovarala samo ako je

postupala dolozno i s grubom nemarnoscu – dolus i culpa lata.

16. Prestanak obveza ipso iure

S obzirom na njihov ucinak nacini prestanka obveza se dijele na one koji su

dovodili do prestanka obveze po civilnom pravu – ipso iure i na one koji su

svoju osnovu imali u pretorskom pravu – ope exceptionis. Obveze su se

gasile na nacin na koji su nastale. Obveze koje su nastajale u formi per aes

et libram gasene su uz iste formalnosti putem solutio per aes et libram, a

obveze koje su nastale iz verbalnog kontrakta stipulacije, akceptilacijom

(acceptilatio) koja je vrsena analogno stipulaciji (svecanim pitanjem duznika

i odgovorom vjerovnika da je primio dugovano). Obveza je prestajala

izvrsenjem propisanih formalnosti bez obzira je li duznik zaista izvrsio

cinidbu.

Solutio (ispunjenje) je redoviti nacin prestanka obveza – ipso iure. Solutio

(ispunjenje) je prestanak obveznopravnog odnosa pravilnim i urednim

ispunjenjem duzne cinidbe. Kod ispunjenja obveze postavljaju se pitanja:

ko, kome, gdje, kada i sto treba izvrsiti.

KO: Dugovanu cinidbu treba ispuniti sam duznik. Medjutim, ako se ne radi o

obvezama strogo osobne naravi (intuitu personae), vjerovnik je duzan

primiti ispunjenje i od trece osobe, bez obzira na duznikovo znanje pa i

protiv njegove volje. KOME: Obvezu treba ispuniti vjerovniku ili osobi koja je

ovlastena primiti ispunjenje (tutor, mandatar, adstipulator). Obveza se ne

moze ispuniti neovlastenoj osobi (negotiorum gestor), osim ako to vjerovnik

naknadno ne odobri (ratihabitio). KAKO: Duznik je obvezan ispuniti cinidbu

pravilno i uredno, na odredjenom mjestu, u odredjeno vrijeme i na odredjeni

nacin. GDJE: Obvezu treba ispuniti na ugovorenom mjestu, ili gdje svrha

posla nalaze. Ako nije nista ugovoreno, obvezu treba ispuniti u mjestu

domicila duznika. KADA: Obvezu treba izvrsiti kada je dospjela. Vrijeme

dospjelosti moze biti odredjeno ugovorom – ugovni rok, zakonom – zakonski


WWW. STUDOMAT.BA

rok i odredbom mjerodavnog tijela. Duznik moze izvrsiti dugovanu cinidbu i

prije dospjelosti, osim ako je rok ispunjenja u interesu vjerovnika. Ako rok

nije odredjen, trebalo je uzeti u obzir narav obveze i svrhu posla kao i ostale

okolnosti. U tim se slucajevima radi o prirodnom roku kod kojeg je

duznikova obveza dospijevala tek istekom roka potrebog za ispunjenje cilja

obveze. Ukoliko bi vjerovnik tuzio duznika prije proteka prirodnog roka,

mogao je biti odbijen s obrazlozenjem da je potrazivao prije dospjelosti

(pluspetitio tempore). Ako se dospjelost obveze ne moze odrediti ni na

ovakav nacin vrijedilo je pravilo da duznikova obveza nastaje u casu

zakljucenja ugovora. ŠTO: Duznik je obvezan izvrsiti cinidbu na koju se

obvezao i koja se mogla sastojati u davanju, cinjenju, propustanju ili

trpljenju. Cinidba je morala biti ispunjena u cjelosti. Tek je u Justinijanovom

pravu propisano da je vjerovnik u odredjenim okolnostima morao prihvatiti

djelomicno ispunjenje. Duznik nije mogao svojevoljno izvrsiti zamjenu

dugovane obveze nekom drugom. U postklasicnom pravu je uvedena datio in

solutum necessaria u korist prezaduzenih vlasnika zemljista. Oni su prema

pravicnoj procjeni, mogli ponuditi vjerovnicima svoje nekretnine umjesto

novca, sto su vjerovnici morali prihvatiti. Moze se desiti da duznik vjerovniku

duguje vise istovrsnih obveza, a ono sto ispuni nije dovoljno za podmirenje

svih dugova. Tada duznik treba odrediti koje je dugove time isplatio, ako to

ne uradi odlucuje vjerovnik imajuci u vidu duznikove interese. Ako ni on ne

bi nista odredio vrijedila su sljedeca pravila: kamate se podmiruju prije

glavnice; dospjele obveze prije nedospjelih, ako su sve jednako dospjele

namiruju se one koje su po duznika teze; ako su sve jednako teske,

podmiruje se dug koji je nastao iz starije obveze. Ako se pravila ne mogu

primijeniti, podmiruju se svi dugovi srazmjerno njihovoj visini-djelomice se

isplacuju dugovi.

Dokaz ispunjenja: duznik je putem svjedoka ili upisom u knjige mogao

dokazati da je ispunio obvezu, a od klasicnog razdoblja, vjerovnik je izdavao

duzniku priznanicu (apocha) o vracenom dugu. Apocha je dobivala punu

dokaznu moc tek 30 dana nakon izdavanja. U tom roku je vjerovnik mogao

pobiti njezinu valjanost.

17. Prestanak obveza ope exceptionis


WWW. STUDOMAT.BA

Po pretorskom pravu, duznik je imao pravo uloziti prigovor protiv

vjerovnikovog zahtjeva kojim je isticao postojanje odredjenih cinjenica koje

mu daju pravo da ne izvrsi cinidbu iz postojece obveze – ope exceptionis.

Pactum de non petendo je neformalni sporazum kojim se vjerovnik odricao

prava da zahtjeva vracanje duga od duznika. Ukoliko bi se vjerovnik

predomislio i ipak zatrazio isplatu, duznik je mogao istaknuti prigovor

sklopljenog sporazuma o oprostu duga exceptio pacti conventi i time

zauvijek odbiti tuzbu. Vjerovnik je mogao oprostiti dug u cjelosti ili

djelomicno, trajno ili privremeno. Ako se vjerovnik odrice svog prava trajno i

zauvijek, radi se o pactum de non petendo in perpetuum; privremeni oprost

duga je znacio samo pricek, pactum de no petendo in tempus i duznik je

kroz odredjeno vrijeme mogao odbiti vjerovnikovu tuzbu dilatornom

ekscepcijom.

Neformalni sporazum o oprostu duga se mogao odnositi samo na odredjenog

duznika, pactum de non petendo in personam, ili na sve sudionike u

obveznom odnosu, jamce, nasljednike, pactum de non petendo in rem…

18. novacija

Novatio (obnova obveze) je ugovor izmedju vjerovnika i duznika kojim se

postojeca obveza gasi i zamjenjuje novom, koja sadrzi neki novi element.

Sklapanjem novacijskog ugovora stara obveza se gasi zajedno sa svim

akcesornim pravima. Novacija je uvijek vrsena u formi stipulacije

(novacijska stipulacija).

Pretpostavke za novaciju su: novi element (aliquid novi), forma i volja

stranaka (animus novandi). Najcesca novina se sastojala u promjeni

subjekata obveznog odnosa i tada se radi o novatio qualificata. Promjena

osobe vjerovnika je vrsena aktivnom delegacijom, crediti. Na temelju upute


WWW. STUDOMAT.BA

starog vjerovnika duznik bi sklopio s novim vjerovnikom ugovor istog

sadrzaja, cime se stara obveza gasila. Ovdje se radi o ustupanju

potrazivanja – cessio.

Promjena osobe duznika je mogla biti izvrsena pasivnom delegacijom,

delegatio debiti, kada je duznik upucivao drugu osobu da se novacijskom

stipulacijom obveze da ce postojeci dug platiti istom vjerovniku. Ako je do

promjene duznika doslo bez duznikova pristanka, radi se o expromissio.

Novacija izmedju istih subjekata (novatio simplex) je vrsena promjenom

sadrzaja ili promjenom pravne osnove. Justinijanovo pravo je prosirilo

mogucnost novacije tako sto je dopustilo promjenu predmeta obveze.

Propisuje da je za novaciju potrebna i izricita ocitovana volja stranaka kako

bi se izbjegla dvojba o pitanju jesu li stranke zaista htjele proizvesti ucinak

novacije. Za razliku od navedenih oblika, postojala je i novatio necessaria

koja je bila vezana za ucinak litiskontestacije i presude.

19. Prijeboj (compensatio)

Compensatio (prijeboj) je nacin prestanka obveze medjusobnim

obracunavanjem potrazivanja koja postoje izmedju dvije osobe.

U razdoblju starog prava do kompenzacije je moglo doci samo dragovoljnim

sporazumom stranaka jer staro civilno pravo nije dopustalo prijeboj. U

klasicnom je pravu uvedena kompenzacija kao opce nacelo u poslovima

bonae fidei, a kasnije prelazi i na poslove stricti iuris. Klasicno pravo je

poznavalo dragovoljnu, zakonsku i sudsku kompenzaciju. Justinijanovo

pravo je postavilo odredjena pravila za prijeboj.

Potrazivanja su morala biti uzajamna, dospjela, istorodna i likvidna.

Kompenzacija je mogla biti izvrsena samo izmedju stranaka koje su

uzajamno vjerovnik i duznik. Postojale su neke iznimke od zahtjeva

uzajamnosti: jamac je mogao protiv vjerovnika kompenzirati potrazivanja

glavnog duznika; solidarni duznik je mogao staviti u prijeboj prema


WWW. STUDOMAT.BA

vjerovniku potrazivanja suduznika; ustupljeni duznik je mogao potrazivanje

novog vjerovnika staviti u prijeboj potrazivanja koje je imao prema starom

vjerovniku.

Potrazivanja moraju biti dospjela. Nisu se mogle kompenzirati utuzene

dospjele obveze s nedospjelim protupotrazivanjem.

Potrazivanja koja se medjusobno obracunavaju moraju biti istovrsna. Oba

potrazivanja moraju glasiti na stvari istog roda i kvalitete.

Potrazivanja moraju biti likvidna, tj. jasna i lahko odrediva, tako da ih sudac

moze lahko utvrditi bez dugotrajnog dokazivanja.

Kada su bile ispunjene navedene pretpostavke dolazilo je do gasenja

potrazivanja i protupotrazivanja ipso iure.

20. nexum

Nexum spada u grupu verbalnih kontrakata koji su nastajali izgovaranjem

propisanih svecanih rijeci. Pored nexuma ubrajaju se i stipulacija,

prediatura, vadiatura, dotis dikcija i iuriurandum liberti.

Nexum je kontrakt o zajmu zakljucivan u formi per aes et libram. Ukoliko ne

bi vratio dug, duznik je bio izlozen mjerama tzv. osobne ovrhe – vjerovnik

ga je mogao prodati u ropstvo, ostaviti u svojoj kuci da radom otplati dug, ili

usmrtiti. Zbog ovako teskih posljedica neksum je bio zabranjen zakonom lex

Poetelia Papiria de nexis. Time je ukinuto dugovinsko ropstvo i vjerovnici

upuceni samo na duznikovu imovinu.

21. stipulacija


WWW. STUDOMAT.BA

Stipulacija je jednostrano obvezujuci formalisticki apstraktni kontrakt stricti

iuris koji je zakljucivan svecanim pitanjem buduceg vjerovnika – stipulatora i

odgovorom buduceg duznika – promisora.

Prvobitni oblik stipulacije zvao se sponsio po gl. spondere koje su stranke

koristile. (vjerovnik pita duznika obvezujes li se na to i to, on odgovori da se

obvezuje) Nije bila potrebna nazocnost svjedoka niti nekog drzavnog organa

jer se smatralo da je izgovaranjem propisane formule duznik preuzeo obvezu

i da je mora izvrsiti. Duznikova obveza je nastajala izgovaranjem propisanih

rijeci. Pravna osnova (causa) obvezivanja nije navedena ni u pitanju niti u

odgovoru kojim je zakljucivana stipulacija niti je na sudu bilo potrebno

navoditi tu osnovu. Zato je stipulacija bila apstraktni pravni posao. Imala je

siroku upotrebu jer su se pomocu nje zakljucivali poslovi raznih vrsta.

Tuzbe: vjernovik je za zastitu svog potrazivanja po klasicnom pravu mogao

podici condictio certae creditae pecuniae, odnosno condictio certae rei – ako

se radilo o stipulatio certa (ako se stipulacija odnosila na placanje odredjene

sume novca, davanja odredjenih stvari) i actio incerti ex stipulatu – ako se

radilo o stipulatio incerta (ako se predmet duznikove obveze sastojao u

cinjenju ili propustanju).

Vremenom su formalnosti stipulacije popustile te je postala dostupna i

peregrinima. Kada je utjecaj religije poceo opadati uz stipulaciju se poceo

sastavljati pisani dokument cautio kao dokaz da su izvrsene sve usmene

formalnosti. Kasnije usmena forma nije ni izgovarana, pisani dokument

postaje srz posla. Tako stipulacija od verbalnog postaje literarni kontrakt.

Apstraktnost stipulacije je omogucila vjerovnicima razne zloupotrebe –

duznik izgovori svecanu formulu i obaveze se, a vjerovnik mu ni ne pozajmi

novac. Ovakvog duznika je isprva stitio pretor dopustivsi prigovor na prevaru

– exceptio doli, kojim je duznik mogao odbiti vjerovnikovu tuzbu, ako

dokaze da je prevaren. Kasnije je duzniku omogucen prigovor, a i tuzba

protiv vjerovnika ako mu novac nije dobrojan. Justinijanovo pravo je

propisalo da vjerovnik uvijek mora dokazati postajanje pravne osnove ako je

zelio ono sto je duznik obecao. Tako je stipulacije od apstraktnog postala

kauzalan pravni posao.


WWW. STUDOMAT.BA

22. literarni kontrakti

Literarni kontrakt – expensilatio je nastajao jednostranim upisom

potrazivanja u vjerovnikove poslovne knjige. Literarni kontrakti su

expensilatio, hirografa i singrafe.

Expensilatio (nomen transscripticium) je kontrakt koji je nastajao upisom

potrazivanja u vjerovnikove poslovne knjige. Kontrakt je nastajao tek onda

kada bi vjerovnik u svoju blagajnicku knjigu upisao ime duznika i iznos duga.

Kontrakt je dobio ime expensilatio po posebnoj rubrici za izdatke – expensa,

u vjerovnikovoj blagajnickoj knjizi. U rubrici izdataka su mogle biti izvrsene

2 vrste upisa: nomina arcaria kod kojih je naveden razlog upisa i koji su

sluzili samo kao dokaz i evidencija o duznikovoj obvezi i nomina

transscripticia kod kojih nije navodjen razlog upisa, expensilatio je nastajao

u ovom slucaju. Smatra se da je ovaj kontrakt nastajao u posebnim

slucajevima kada je trebalo izvrsiti novaciju postojece obveze tako sto bi bio

promjenjen duznik ili pravna osnova duga.

Tuzba: vjerovnik je za zastitu potrazivanja imao na raspolaganju condictio

certae creditae pecuniae.

Hirografa i singrafe su kontrakti kojima su se sluzili peregrini u istocnim

provincijama Carstva. Hirografa je literarni kontrakt koji je nastajao

sastavljanjem i potpisivanjem zaduznice od strane duznika. Time je

nastajala apstraktna obveza jer nije bilo potrebno navesti pravni razlog

(causa) obveze. Singrafa je literarni kontrakt koji je nastajao tako sto su

zaduznicu sastavljali javni pisari ili bankari u nazocnosti svjedoka koji su

morali potpisati dokument. Navodjeno je ko, kome, koliko duguje, takodjer

apstraktno.

23. zajam (mutuum)

Zajam (mutuum) je realni jednostrano obvezujuci kontrakt stricti iuris koji je

zakljucivan tako sto je jedna stranka – zajmodavac, creditor predavala u


WWW. STUDOMAT.BA

vlasnistvo drugoj stranci - zajmoprimcu, debitor besplatno, odredjenu sumu

novca ili odredjenu kolicinu zamjenjivih stvari, cime nastaje zajmoprimceva

obveza vratiti u odredjenom roku jednaku kolicinu stvari iste kvalitete i

vrste.

Zajam je zakljucivan prostom predajom stvari (traditio). Nisu bile potrebne

nikakve posebne formalnosti. Mogle su ga zakljuciti sve osobe koje su imale

poslovnu sposobnost. Bio je pristupacan i peregrinima. Zajmodavac mora

biti vlasnik stvari da bi prenio pravo vlasnistva na zajmoprimca. Osobe alieni

iuris moraju imati suglasnost pater familiasa u suprotnom nastaje samo

naravna obveza (obligatio naturalis).

Predmet zajma:

Predmet zajma su zamjenjive stvari – genus. Zajmoprimac na pozajmljenim

stvarima stice pravo vlasnistva.

Karakteristike zajma:

*mutuum je realni kontrakt, znaci da je obveza iz zajma nastajala tek

predajom zamjenjivih stvari u vlasnistvo duzniku s namjerom da se ustanovi

duznikova obveza na povrat jednake kolicine stvari iste vrste i kvalitete.

*mutuum je strogi ugovor, stricti iuris, jer je stupio na mjesto starog

formalistickog neksuma.

*mutuum je jednostrano obvezujuci kontrakt (contractus unilateralis).

Zakljucenjem zajma uvijek nastaje jedna obveza – da duznik vrati istu

kolicinu stvari iste vrste i kvalitete i jedno potrazivanje – vjerovnik koji je

ovlasten zahtjevati vracanje duga.

*mutuum je besplatan ugovor, sto se objasnjava njegovim porijeklom iz

prijateljske usluge. Ako su se uz zajam htjele ugovoriti i kamate onda je o

njima trebalo sklopiti posebnu stipulaciju – stipulatio usurarum.

Kamate usurae su naknada za koristenje tudjih zamjenjivih stvari, najcesce

novca. Kamatna obveza moze nastati ugovorom usurae conventionales ili na

temelju zakona usurae legales. Ako se glavnica dugovala iz obveze stricti

iuris, ugovor o kamatama je morao biti zakljucen u obliku stipulacije, a

kamate su se utuzivale posebnom tuzbom. Kod negotia bonae fidei kamate

su se mogle ugovoriti dodatnim paktom.


WWW. STUDOMAT.BA

Prava i obveze stranaka:

Zakljucenjem zajma je nastajala zajmoprimceva obveza na povrat jednake

kolicine stvari iste vrste i kvalitete. U skladu s nacelom casus sentit dominus

zajmoprimac je snosio rizik za slucajnu propast pozajmljenih stvari jer je

aktom predaje postajao njihovim vlasnikom. Ako bi duznik namirio jednaku

kolicinu istovrsnih stvari s namjerom vracanja duga, pa te stvari propadnu

uslijed slucaja, zajmoprimceva obveza nije prestajala prema nacelu genus

non perit. Zajmoprimac je morao vratiti dug na vjerovnikov zahtjev ili kada

istekne rok koji je mogao biti ugovoren posebnom klauzulom ili paktom

kojim je duznik neformalno obecavao da ce platiti dug u odredjenom roku i

na odredjenom mjestu.

Zastita:

Za zastitu neformalnog zajma sluzile su tuzbe iz pravno neosnovanog

obogacenja (condictio sine causa). Vjerovnik je uz pomoc condictio certae

creditae pecuniae mogao zahtjevati samo onu sumu novca koju je pozajmio

duzniku, a s condictio certae creditae rei samo jednaku kolicinu zamjenjivih

stvari. Vjerovnikova tuzba bi bila u cjelini odbijena zbog uvecanog zahtjeva

(pluspetitio) ako bi zahtjevao nesto sto nije bilo dugovano ili vise nego sto je

duzniku predao (pluspetitio rei); ako bi trazio vracanje duga prije dospjelosti

(pluspetitio tempore); ili na drugom mjestu (pluspetitio loco); ili po osnovi

po kojoj nije bilo dugovano (pluspetitio causa). -knjiga.

24. ostava (depositum)

Ostava (depositum) je realni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt

bonae fidei kojim jedna stranka – deponent predaje pokretnu stvar drugoj

stranci – depozitaru na besplatno cuvanje, cime nastaje depozitareva obveza

da cuva stvar i po isteku roka ili na deponentov zahtjev vrati.

Predmet ostave:


WWW. STUDOMAT.BA

Predmet ostave su pokretne stvari. Za cuvanje nekretnina trebalo je sklopiti

fiduciju. Deponent ne mora biti vlasnik stvari koju je ostavio na cuvanje.

Depozitar na povjerenoj stvari stice detenciju.

Katakteristike ostave:

*depositum je ugovor bonae fidei, zasnovan na odnosu prijateljstva,

postenja i povjerenja. Nastao je kao institut ius gentiuma, iz kojeg je kasnije

preuzet u civilno pravo.

*depositum je nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt (contractus

bilateralis inaequalis). Zakljucenjem ostave uvijek nastaje depozitareva

obveza da stvar cuva i na deponentov zahtjev vrati. U nekim situacijama

moze nastati i deponentova obveza na naknadu eventualnih troskova ili

stete.


Depozitar je obvezan cuvati stvar i vratiti je po isteku roka ili na deponentov

zahtjev. Prema utilitetnom nacelu odgovara samo za dolus i culpa lata. Ne

smije se koristiti povjerenom stvari, inace odgovara za „kradju upotrebe“ –

furtum usus. Deponent ima pravo zahtjevati od depozitara vracanje stvari.

Ukoliko je depozitar imao troskove oko cuvanja stvari, ili mu je stvar

nanijela stetu, deponent ih je morao nadoknaditi. Deponent odgovara za

svaku krivnju (omnis culpa) jer je ugovor u njegovom interesu.

Zastita:

Kao nepotpuno dvostrano obvezujuci ugovor, depositum je zasticen s actio

depositi directa i contraria (a prije toga s pretorskom actio in factum).

Deponent moze podici actio depositi directa ako depozitar ne vrati stvar, ili

je dolozno osteti ili unisti. Svoja eventualna potrazivanja prema deponentu,

depozitar je mogao ostvariti s actio depositi contraria. Depozitar nije imao

pravo na posjedovnu zastitu jer je na povjerenoj stvari sticao samo

detenciju.

Posebni oblici ostave:

*Depositum necessarium je pohrana koja se zakljucuje u posebno teskim

okolnostima. To je ostava u nuzdi jer je deponent prinudjen ostaviti stvari na

cuvanje, bez mogucnosti izbora povjerljive osobe. Ako bi depozitar odbio

vratiti povjerene stvari, bio bi osudjen na dvostruki iznos.


WWW. STUDOMAT.BA

*Depositum irregulare – neredoviti depozit, postoji kada su predmet ugovora

o ostavi novac ili druge zamjenjive stvari. U ovom je slucaju depozitar

postajao vlasnik povjerenih stvari i smio ih je potrositi. Morao je vratiti istu

sumu novca, odnosno jednaku kolicinu istovrsnih stvari. Odnos je slican

zajmu, samo sto se depositum sklapa u deponentovom interesu.

*Depositum in sequestrem ili sudski depozit je ostava kod koje se stvar, oko

koje se vodi vlasnicki spor povjerava trecoj osobi – sequester do okoncanja

parnice. Sekvestar je obavezan predati stvar pobjedniku u sporu, na sto ga

se moze prinuditi pomocu actio depositi sequestaria. Predmet ovog ugovora

su mogle biti i pokretne i nepokretne stvari. Sekvestar je, za razliku od

obicnog depozitara uzivao posjedovnu zastitu.

25. posudba (commodatum)

Posudba (commodatum) je realni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt

bonae fidei koji se zakljucuje tako sto jedna stranka posuditelj - komodant,

predaje drugoj stranci posudovniku – komodataru nepotrosnu stvar na

besplatnu upotrebu cime nastaje posudovnikova obveza da vrati istu stvar

nakon odredjenog vremena ili dogovorene upotrebe.

Osnovni cilj (causa) posudbe je omoguciti posudovniku besplatnu upotrebu

stvari.

Predmet posudbe:

Predmet posudbe su nepotrosne stvari. Posudovnik mora vratiti istu stvar

koju je dobio na besplatnu upotrebu. Iznimno se mogu posuditi potrosne

stvari, ali ne u svrhu njihove uobicajene upotrebe, nego samo radi

pokazivanja. Posudovnik na posudjenoj stvari stice samo detenciju.

Katakteristike posudbe:

Posudba je kontrakt bonae fidei (prijateljstvo, povjerenje). To je nepotpuno

dvostrano obvezujuci ugovor. Zakljucenjem ugovora uvijek nastaje

komodatareva obveza vratiti posudjenu stvar, iznimno u nekim situacijama


WWW. STUDOMAT.BA

nastane i komodantova obveza na naknadu izvanrednih troskova ili stete.

Posudba je uvijek besplatna.


Posudovnik smije upotrebljavati stvar na uobicajeni nacin ili u skladu s

ugovorom; u suprotnom, cini furtum usus, sto povlaci deliktnu odgovornost.

Buduci da je ugovor iskljucivo u njegovom interesu, odgovara za omnis

culpa, kao i za cuvanje stvari - custodia, ali ne i za visu silu – vis maior.

Duzan je snositi redovite troskove oko odrzavanja stvari. Nakon isteka

ugovorenog roka ili po zavrsnoj upotrebi mora vratiti istu stvar zajedno sa

svim plodovima koji nisu bili predmetom upotrebe. Obvezan je nadoknaditi

stetu do koje je na stvari doslo upotrebom. Posuditelj je obvezan snositi

izvanredne troskove. Mora nadoknaditi stetu koju posudovnik pretrpi uslijed

njegove dolozne radnje.

Zastita:

Commodatum je nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt. Komodant je

imao na raspolaganju actio commodati directa, kojom je mogao zahtjevati

vracanje stvari sa svim prirastajima i plodovima, kao i naknadu stete do koje

je doslo uslijed propasti ili pogorsanja stvari. Komodatar je mogao podici

actio commodati contraria i ovom tuzbom ostvariti svoja eventualna

potrazivanja prema komodantu.

26. fiducia i pignus

Fiducia je formalisticki ugovor starog prava kojim se stjecatelj (fiducijar)

obvezivao prenositelju (fiducijantu) da ce mu vratiti stvar u vlasnistvo po

ispunjenju dogovorene svrhe.

Fiducija je nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt (contractus bilateralis

inaequalis), prava vjerovnika su zasticena s actio fiduciae directa, dok je

duzniku stajala na raspolaganju actio fiduciae contraria za naplatu

eventualnih troskova oko odrzanja povjerene stvari. S obzirom na svrhu radi

koje je izvrsen fiducijarni prijenos vlasnistva, razlikovala se fiducia cum


WWW. STUDOMAT.BA

creditore, zakljucena radi osiguranja duga i fiducia cum amico, zakljucena s

ciljem predaje stvari na cuvanje ili besplatnu upotrebu drugom.

Zakljucenjem ugovora su nastajala prava za fiducijanta i obveze za

fiducijara. Fiducijant je bio ovlasten zahtjevati da fiducijar stvar cuva i vrati

je neostecenu. Fiducijar je morao stvar cuvati kao i svoje stvari (culpa levis

in concreto), sluziti se njome u dopustenim granicama i vratiti je neostecenu

u ugovoreno vrijeme ili na fiducijantov zahtjev.

Ugovor o zalogu (pignus) je realni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt

bonae fidei koji nastaje tako sto zalozni duznik – zalagatelj predaje u posjed

zaloznom vjerovniku – zalogoprimcu pokretnu ili nepokretnu stvar radi

osiguranja isplate duga, a zalogoprimac se obvezuje istu stvar vratiti kada

mu dug bude namiren.

U stvarnopravom pogledu zalozni vjerovnik stice stvarno pravo nazvano

rucnim zalogom – pignus koje se sastoji u ovlasti da posjeduje zalozenu

stvar – ius possidendi i da je proda ako mu duznik ne vrati dug - ius

distrahendi. U stvarnopravnom odnosu vjerovnik je onaj kojem je stvar

zalozena, a duznik je ona osoba koja je stvar predala u zalog.

U obveznopravnom pogledu vjerovnik je zalagatelj jer zakljucenjem ugovora

o zalogu nastaje njegovo pravo da zahtjeva stvar natrag kada vrati dug, a

duznik je zalogoprimac jer je obvezan vratiti zalozenu stvar kada dug bude

isplacen. Predajom stvari u zalog nastaje i obveznopravni odnos koji djeluje

samo izmedju stranaka.

Predmet pignusa:

Predmetom pignusa mogu biti i pokretne i nepokretne stvari. Zalogoprimac

na zalozenoj stvari stice detenciju koja je izjednacena s posjedom kako bi

imao interdiktnu zastitu i ostala posjedovna prava. Posjednikom se smatra i

zalagatelj da bi mu, ako nije kviritski vlasnik, tekao rok dosjelosti kojim ce

steci kviritsko vlasnistvo.


Zalogoprimac kao duznik u obveznopravnom odnosu je obvezan cuvati stvar,

odgovara za svaku krivnju, nestanak ili ostecenje stvari bez krivnje, sve do

vise sile. Ne smije upotrebljavati zalozenu stvar niti se koristiti njezinim


WWW. STUDOMAT.BA

plodovima – furtum usus. Stranke su mogle sklopiti pactum kojim je sticao

pravo ubirati plodove na ime kamata. Zalagatelj kao vjerovnik u

obveznopravnom odnosu je ovlasten zahtjevati vracanje zalozene stvari, cim

prestane zalozno pravo. Obvezan je nadoknaditi zalogoprimcu troskove oko

odrzavanja stvari i stetu koju bi zalogoprimatelj pretrpio. Buduci da je

ugovor podjednako u interesu obje stranke, odgovara za svaku krivnju.

Zastita:

Pignus je najprije zasticen pretorskom actio in factum, a kasnije je zasticen i

civilnom actio pigneraticia directa i contraria. Actio pigneraticia directa je

stajala na raspolaganju zaloznom duzniku i njome je mogao traziti povratak

stvari odnosno visak postignute cijene ako je doslo do predaje zaloga. Actio

pigneraticia contraria je pripadala zaloznom vjerovniku za ostvarivanje

eventualnih protuzahtjeva na naknadu troskova i stete.

27. kupoprodaja (emptio – venditio)

Kupoprodaja (emptio – venditio) je konsenzualni potpuno dvostrano

obvezujuci kontrakt bonae fidei kojim se jedna stranka – prodavatelj

(venditor) obvezuje prepustiti drugoj strani – kupac (emptor) mirno uzivanje

neke stvari, a druga strana se obvezuje platiti kupovnu cijenu.

Kupoprodaja je sklopljena cim se stranke dogovore o bitnim elementima

ugovora, a to su predmet i cijena.

Predmet kupoprodaje:

Predmet kupoprodaje moze biti svaka stvar koja je u pravnom prometu,

tjelesna ili netjelesna (prava na tudjoj stvari, potrazivanja, pravo na

nasljedstvo). Pokretne tjelesne stvari se nazivaju roba – merx. Predmetom

kupoprodaje mogle su biti i stvari koje nisu bile u vlasnistvu prodavatelja u

momentu zakljucenja ugovora. Stvar nije morala postojati u casu

zakljucenja ugovora jer je bilo moguce prodati buducu stvar. Razlikuju se

dva slucaja: emptio rei speratae i emptio spei.


WWW. STUDOMAT.BA

*Emptio rei speratae (kupnja stvari kojima se nadamo) je uvjetna kupnja jer

je kupac duzan platiti cijenu samo ako stvari nastanu i u onoj kolicini u kojoj

nastanu.

*Emptio spei (kupnja nade na dobitak) je bezuvjetna kupnja jer se kupac

obvezuje platiti stvar za unaprijed odredjenu sumu i ako stvar ne nastane ili

nastane u manjoj kolicini od ocekivane. Kupac preuzima rizik za postanak

stvari nadajuci se da ce stvar nastati u kolicini i kvaliteti vecoj od placene

cijene.

Cijena (pretium):

Cijena je vrijednost stvari izrazena u novcu.

*cijena mora biti izrazena u novcu da bi se radilo o kupoprodaji, jer davanje

stvari za stvar predstavlja razmjenu (permutatio).

*kupovnina mora biti odredjena (pretium certum) ili odrediva po objektivnim

sigurnim kriterijima tako da se o njezinoj visini ne mora sklapati nova

pogodba.

*cijena mora biti ozbiljno misljena (pretium verum), ne smije biti fiktivna ili

simulirana.

Klasicno pravo nije zahtjevalo da cijena bude pravicna (pretium iustum), da

odgovara pravoj vrijednosti stvari. Strankama je bilo prepusteno ugovoriti

cijenu koju zele. Smatralo se prirodnim da svako zeli prodati sto skuplje i

kupiti sto jeftinije. Ovakav stav se poceo mjenjati u nastojanju da se sprijeci

osiromasenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. Prodavatelj nekretnina

je mogao raskinuti kupoprodajni ugovor ako nije dobio ni polovicu vrijednosti

zemljista. Tako je nastao institut laesio enormis. Justinijanovo pravo je

proklamiralo nacelo da cijena ne smije biti manja od polovice prave

vrijednosti predmeta, inace je prodavatelj imao pravo raskinuti ugovor i

traziti natrag stvar uz povratak kupovnine. Kupac je mogao odrzati ugovor

ako bi nadoplatio razliku cijene do prave vrijednosti.

Karakteristike kupoprodaje:

Kupoprodaja je neformalni konsenzualni kontrakt jer je nastajao prostom

saglasnoscu stranaka o predmetu i cijeni. To je kontrakt bonae fidei jer se

medjusobne duznosti stranaka prosudjuju po nacelima postenja i povjerenja

u prometu. Kupoprodaja je potpuno dvostrano obvezujuci (sinalagmaticni)


WWW. STUDOMAT.BA

kontrakt. Sklapanjem ugovora obje stranke istovremeno postaju i vjerovnik i

duznik, obvezujuci se na ispunjenje odredjenih cinidbi. To je naplatan pravni

posao je se za cinidbu trazi ekvivalentna protucinidba (ekvivalent u novcu).

Kupoprodaja je kauzalan pravni posao. Causa kupoprodaje je stjecanje

prava vlasnistva.


Zakljucenjem kupoprodaje nastaju prava i obveze za obje stranke jer je

kupoprodaja potpuno dvostrano obvezujuci kontrakt. Iz nacela bonae fidei i

sinalagmaticnosti ugovora je izvedeno pravilo da su obveze stranaka ovisne

jedna o drugoj. To znaci da nijedna stranka nije mogla zahtjevati izvrsenje

protucinidbe od druge stranke ako sama nije svoju cinidbu vec izvrsila ili je

barem bila spremna izvrsiti je. Na toj osnovi stavljeni prigovor je nazvan

exceptio non adimpleti contractus (prigovor neispunjenog ugovora).

Obveze kupca:

*Najvaznija kupceva obveza se sastoji u placanju kupovnine koju je, ukoliko

vrijeme isplate nije odredjeno ugovorom, duzan predati odmah prilikom

primitka stvari. Za ovu obvezu kupac odgovara do visine culpa levis in

abstracto (za naknadu stete koju prodavatelj pretrpi zbog zakasnjenja u

isplati cijene prouzrocene njegovom krivnjom).

*Kupac je obvezan preuzeti stvar i platiti kamate od dana kada mu je

predan predmet ako nije odmah isplatio kupovninu.

*Duzan je nadoknaditi prodavatelju nuzne troskove oko odrzavanja stvari

koje je ovaj imao od momenta sklapanja ugovora.

*Nakon zakljucenja kupoprodajnog ugovora rizik za slucajni propast stvari

snosi kupac, (perfecta emptione periculum est emptoris).

*Kupac mora platiti stvar premda je nije dobio ili ako je vec platio nije

mogao traziti povrat novca.

*Od zakljucenja ugovora do predaje kupcu pripadaju svi plodovi stvari.

Obveze prodavatelja:


WWW. STUDOMAT.BA

*Osnovna obveza prodavatelja sastoji se u predaji stvari u ugovoreno

vrijeme i na ugovorenom mjestu. Ako nije nista ugovoreno, obveza

prodavatelja na predaju stvari je nastajala odmah. Obvezan je predati i

plodove koje je stvar dala od momenta zakljucenja do momenta izvrsenja

ugovora.

*Duzan je cuvati stvar, pa odgovara za stetu na stvari do visine culpa in

levis abstracto.

*Prodavatelj je bio obvezan osigurati kupcu nesmetan posjed i uzivanje

stvari, te nijedna osoba nije mogla pravnim sredstvima oduzeti kupcu posjed

stvari. Nije morao prenijeti kviritsko vlasnistvo na kupca. Ako se radilo o res

mancipi stvarima dovoljno je osigurati bonitarno vlasnistvo koje ce

uzukapijom dovesti do zasnivanja kviritskog vlasnistva.

Zastita:

Za zastitu prava ugovornih stranaka su sluzile actiones bonae fidei: actio

empti – za zastitu svih prava kupca, za ostvarenje zahtjeva na predaju stvari

i actio venditi – za zastitu prava prodavatelja, zahtjev na platez kupovnine i

troskova koje je prodavatelj pretrpio ako bi kupac zakasnio s preuzimanjem

stvari. Tuzbu je mogla podici samo strana koja je svoju obvezu vec izvrsila ili

je bila pripravna izvrsiti je. Sudac je morao voditi racuna o svim okolnostima

vezanim za ugovor.

Dodatni uglavci uz kupoprodaju

Odgovornost za pravne i fizicke nedostatke naknadno.

28. odgovornost prodavca za pravne i fakticke nedostatke prodate stvari

Zakljucenjem kupoprodajnog ugovora prodavatelj je preuzimao odgovornost

za pravne i fakticke nedostatke stvari. Ova prodavateljeva odgovornost se

podrazumjeva po samoj naravi pravnog posla zbog cega je stranke nisu

morale posebno ugovarati.


WWW. STUDOMAT.BA

Nakon predaje stvari kupcu prodavatelj je morao jamciti za pravne

nedostatke. Pravni nedostaci postoje u slucaju ako stvar nije bila u

prodavateljevu vlasnistvu ili ako su na stvari konstituirani realni tereti

(zalozno pravo, sluznosti). Ako treca osoba tuzbom ili interdiktom oduzme

kupcu stvar iz posjeda, prodavatelj je duzan stititi ga tako sto ce preuzeti

spor na sebe ili ce pomagati kupcu u parnici. Ova prodavateljeva duznost se

naziva odgovornost za evikciju. Prodavatelj mora garantirati kupcu da mu

stvar niko ne moze redovitim putem oduzeti iz posjeda, evincirati. Ukoliko

stvar bude oduzeta, kupac je imao na raspolaganju actio auctoritatis kojom

je mogao traziti povrat dvostruke cijene, a putem actio empti imao je pravo

traziti naknadu stete za ostale slucajeve evikcije.

Prodavatelj je morao odgovarati i za fakticke nedostatke stvari u slucaju ako

se radilo o ozbiljnim i prikrivenim manama koje su postojale u casu prodaje

zbog kojih se stvar ne moze uredno upotrebljavati, ili joj je bitno umanjena

vrijednost i koje kupac uz uobicajenu pozornost, nije mogao uociti. Kupac je

mogao raskinuti ugovor u roku od sest mjeseci putem actio redhibitoria, ili u

roku od godine dana traziti srazmjerno snizenje kupovnine s actio quanti

minoris. Kupcu je stajala na raspolaganju i actio empti koja nije bila vezana

za rok i kojom je mogao traziti naknadu cjelokupne stete koju bi pretrpio

zbog prodavateljeva nepostenog ponasanja.

29. najam (locatio conductio)

Najam (locatio conductio) je konsenzualni potpuno dvostrano obvezujuci

kontrakt bonae fidei kojim se jedna stranka obvezuje prepustiti drugoj

stranci stvar na upotrebu (locatio conductio rei) ili joj staviti na raspolaganje

svoju radnu snagu (locatio conductio operarum), ili joj izvrsiti neko djelo

(locatio conductio operis), a druga se stranka obvezuje platiti za to

odredjenu naknadu.


WWW. STUDOMAT.BA

Termin locatio conductio obuhvaca tri ugovora: ugovor o najmu ili zakupu

stvari – locatio conductio rei, ugovor o najmu radne snage – locatio

conductio operarum, ugovor o djelu – locatio conductio operis.

Locatio conductio rei

Locatio conductio rei (ugovor o zakupu) je konsenzualni sinalagmaticni

kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac – locator) obvezuje predati na

privremenu upotrebu neku svoju stvar, a druga strana (zakupnik –

conductor) obvezuje se platiti odredjenu naknadu (zakupninu – merces).

Bitni sastojci zakupa su: stvar koja je predmetom ugovora, najamnina i

vrijeme trajanja ogovora.

Predmet zakupa:

Predmet zakupa su nepotrosne stvari, pokretne i nepokretne, kao i neka

prava (ususfructus, superficies, emfiteuza).

Najamnina:

Najamnina je naknada koju se zakupnik obvezuje dati zakupodavcu za

upotrebu i koristenje stvari. Conductor dobiva stvar samo u detenciju, nema

posjedovnu ni stvarnopravnu zastitu.

Karakteristike zakupa:

Locatio conductio rei je sinalagmaticni kontrakt bonae fidei. Zakljucenjem

ugovora istovremeno nastaju prava i obveze za obje stranke. Ugovor se

najcesce zakljucuje na odredjeno vrijeme, a ako rok nije ugovoren, svaka je

stranka ovlastena raskinuti ugovor kada zeli, postujuci nacelo bonae fidei.

Ako nakon isteka ugovorenog vremena stranke ne bi nista poduzele,

smatralo se da je doslo do presutnog produzenja ugovora na isti rok –

relocatio tacita.



WWW. STUDOMAT.BA

Locator - (zakupodavac) je obvezan predati stvar u ispravnom stanju i

omoguciti najamniku njezino koristenje. Duzan je odrzati stvar u

upotrebljivom stanju i jamciti za pravne i fizicke nedostatke kako bi

najamnik mogao ostvariti ciljeve zbog kojih je zakljucio ugovor. Najmodavac

snosi nuzne i korisne troskove i druge terete. Locator ne mora biti vlasnikom

stvari koju je dao u najam. Obvezan je stititi najmnika od trecih osoba koje

bi ga uznemiravale ili mu oduzele svar i nadoknaditi mu stetu. Ako conductor

ne plati naknadu, najmodavac ima pravo zaloga na najamnikovim stvarima.

Locator snosi rizik za slucajnu propast stvari (periculum est locatoris).

Conductor – zakupnik, je obvezan platiti ugovorenu najamninu i vratiti

neostecenu stvar po isteku predvidjenog vremena. Najamnina se u pravilu

sastojala u novcu i morala je biti odredjena ili odrediva – certa i istinita –

vera. Kod zakupa poljodjelskih zemljista zakupnina se u cjelosti ili

djelomicno mogla platiti u naravi. Najamnik ne mora platiti odgovarajuci dio

najamnine ako je stvar propala uslijed slucaja ili ako uslijed najmodavceve

krivnje nije mogao upotrebljavati stvar. Nacelo periculum est locatoris vrijedi

i za zakup poljodjelskih povrsina jer zakupnik ima pravo traziti odgovarajuce

snizenje zakupnine ako je zetva bila slaba. Rizik je i u ovom slucaju snosio

zakupodavac. Najamnik mora koristiti stvar kao dobar domacin, pa odgovara

do visine culpa levis in abstracto. Nije duzan snositi stetu do koje dodje

uslijed redovite upotrebe stvari. Ima pravo dati stvar u podnajam.

Zastita:

Za zastitu prava ugovornih stranaka su predvidjene actiones bonae fidei:

actio locati, za zastitu prava najmodavca (locator) i actio conducti za

ostvarivanje prava i zahtjeva najamnika (conductor).

Prestanak:

Locatio conductio rei prestaje istekom ugovorenog roka. Ako se stranke nisu

dogovorile o vremenu trajanja ugovora, mogle su ga raskinuti u bilo koje

vrijeme postujuci nacelo bonae fidei. Za zakup zemljista se podrazumjeva

rok od pet godina.

Locator je mogao otkazati ugovor i prije isteka ugovorenog roka ako

conductor nije placao najamninu, nije se ponasao kao dobar domacin ili je

upotrebljavao stvar suprotno ugovoru. Kontrakt je prestajao ako je stvar

propala ili postala nesposobna biti predmetom ugovora, te u slucajevima ako

je najmodavac stvar otudjio ili mu je bila potrebna.


WWW. STUDOMAT.BA

Conductor je mogao otkazati ugovor prije roka ako locator nije odrzavao

stvar u upotrebljivom stanju i nije osigurao njezino normalno koristenje.

Obje su stranke mogle tokom prve godine odustati od ugovora bez

obrazlozenja i naknade.

Locatio conductio operarum

Locatio conductio operarum (ugovor o najmu radne snage, ugovor o sluzbi)

je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt kojim se jedna strana (najamni

radnik – locator) obvezuje staviti na raspolaganje za odredjeno vrijeme

svoju radnu snagu, a druga se strana (poslodavac – conductor) obvezuje za

to platiti naknadu (merces).

Bitni elementi ugovora su: rad (operae) i najmanina (merces).

Predmet ugovora o najmu radne snage:

Predmetom ugovora je opera (rad). Najcesce se radilo o rucnom radu nize

vrste koji su obicno obavljali robovi.

Karakteristike ugovora:

Locatio conductio operarum je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt bonae

fidei. To je rocni posao jer se najamnik obvezivao staviti svoju radnu snagu

na raspolaganje za odredjeno vrijeme. Naknada se nije mogla ugovoriti za

razdoblje krace od jednog dana.


Najamni radnik – locator je obvezan staviti na raspolaganje poslodavcu

svoju radnu snagu. Mora raditi savjesno, u skladu sa ugovorom i uputama

poslodavca kroz ugovoreno vrijeme. Posao mora obavljati osobno. Poslove je

morao obavljati s paznjom dobrog domacina, sto znaci da je za propuste

odgovarao do visine culpa levis in abstracto. Bio je odgovoran i za svoju

strucnu nesposobnost. Nije imao pravo na naknadu za ono vrijeme u kojem

je svojom krivnjom ili zbog bolesti bio sprijecen raditi.

Poslodavac – conductor je obvezan platiti najamniku naknadu koja je

odredjivana u jednom iznosu za sve ugovoreno vrijeme, ili za svaku

vremensku jedinicu. Najamnina je isplacivana unatrag. Poslodavac je duzan


WWW. STUDOMAT.BA

platiti ugovorenu naknadu i za ono vremensko razdoblje u kojem najamnik

nije radio, ako je do ove nemogucnosti koristenja najamnikove radne snage

doslo uslijed poslodavcevog propusta ili iz drugih razloga. Conductor je

snosio rizik za obustavu radova uslijed slucaja. Za svoje obveze prema

najamniku odgovara do visine culpa levis in abstracto.

Zastita:

Za ostvarivanje medjusobnih prava i zahtjeva strankama su stajale na

raspolaganju actiones bonae fidei: najamni radnik (locator) je ostvarivao

putem actio locati svoje zahtjeve prema poslodavcu, dok je zastita prava

poslodavca (conductor) bila osigurana s actio conducti.

Locatio conductio operis

Locatio conductio operis (ugovor o djelu) je konsenzualni sinalagmaticni

kontrakt kojim se jedna strana (izvodjac – conductor) obvezuje drugoj strani

(narucitelj – locator) izvrsiti odredjeno djelo, a ovaj se obvezuje za to platiti

ugovorenu naknadu.

Bitni elementi ugovora su: djelo (opus) i naknada (merces).

Predmet ugovora o djelu:

Predmet ugovora o djelu je izvrsenje todno odredjenog fizickog posla. Za

razliku od ugovora o najmu radne snage, za ovaj ugovor je bitan rezultat

rada, tj. samo djelo (opus).

Karakteristike ugovora o djelu:

Locatio conductio operis je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt bonae fidei.

To je rocni posao jer je djelo trebalo izvrsiti i predati u odredjenom roku.

Ako rok nije ugovoren, djelo je trebalo zavrsiti u razumnom roku koji je

uobicajen za izvrsenje poduzetog posla.


Narucitelj – locator je obvezan predati materijal na kojemu treba obaviti

odredjeni rad. Duzan je pravodobno preuzeti izvrseno djelo i pri primopredaji

isplatiti naknadu (merces).


WWW. STUDOMAT.BA

Izvodjac – conductor je obvezan savjesno izvrsiti preuzeti posao i predati

djelo narucitelju u ugovoreno vrijeme i na ugovorenom mjestu. Ako se ne

radi o strogo osobnoj cinidbi (intuitu personae), moze se prigodom izvrsenja

djela posluziti radom svojih pomocnika ili zamjenika. Odgovara za svaku

krivnju, pod kojom se podrazumjeva i njegova strucna nesposobnost, kao i

za krivnju i propuste svojih pomocnika. Neki obrtnici su odgovarali i za

custodiu sve do vise sile.

Zastita:

Za ostvarivannje svojih zahtjeva prema izvodjacu locator je imao na

raspolaganju actio locati, dok je conductor mogao podici actio conducti za

zastitu svojih prava.

Rodski razon o havarijama

Posebna pravila u Rodskom zakonu o havarijama, vrijedila su u slucaju ako

je predmet ugovora bio prijevoz robe morem. Brodski i vozarski ugovori u

pomorstvu zakljucivani su u formi locatio conductio. Ako je zbog vremenskih

nepogoda ili napada gusara kapetan broda bio prinudjen baciti dio prevozene

robe u more, tako nastalu stetu su snosili vlasnik broda i vlasnici spasenog

tereta razmjerno njihovoj vrijednosti. To je nacelo opce havarije. Vlasnici

zrtvovanog tereta se upucuju na actio locati protiv kapetana broda, dok je

kapetan broda mogao protiv vlasnika spasenog tereta podici actio conducti i

traziti razmjerno namirenje stete.

30. Ortastvo (societas)

Ortastvo (drustvena nagodba - societas) je konsenzualni sinalagmaticni

kontrakt bonae fidei kojim se dvije ili vise osoba (socii) medjusobno

obvezuju zajednickim sredstvima i radom ostvariti imovinsku dobit.

Cilj, elementi i vrste ortastva:


WWW. STUDOMAT.BA

Osnovni cilj drustvene pogodbe je udruzivanje radi obavljanja odredjenih

poslova kojima ce se ostvariti imovinska dobit. U tu svrhu ortaci (socii)

formiraju zajednicku imovinu u koju svaki od njih unosi svoj ulog. Ulozi ne

moraju biti jednaki po vrijednosti. Mogu se sastojati u novcu, radu, pravima,

vlasnistvu i koristenju stvari. Ovako stvorena imovina ne pripada drustvu

kao cjelina jer societas nije pravna osoba, nego pojedinim clanovima drustva

koji na njoj sticu suvlasnistvo.

Ortaci su u drustvo mogli unijeti svoju cjelokupnu imovinu i zajednicki

obavljati sve svoje poslove (societas omnium bonorum), ili se obvezati da ce

gospodariti samo imovinom koju steknu poslovnom djelatnoscu (societas

quaestus), udruziti se radi obavljanja odredjene poslovne grane (societas

negotiationis) ili udruzivati dio imovine radi izvrsenja jednog posla (societas

uinus rei).

Karakteristike ugovora o ortastvu:

Drustvena pogodba je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt bonae fidei.

Potice iz ius gentiuma, kasnije zasticen posebnom tuzbom actio pro socio.

Zakljucuje se prostom saglasnoscu volja. Justinijanovo pravo je zahtjevalo

da volja da se zakljuci ortastvo (affectio societatis) bude izricito izrazena.

Ako se stranke ne bi dogovorile o vrsti ortastva koje su osnovale, vrijedila je

pretpostavka da se radi o societas questus. Ortastvo je ugovor intuitu

personae jer se temelji na posebnom odnosu povjerenja. Buduci da se radi o

sinalagmaticnom kontraktu, medju ortacima nuzno nastaju uzajamna prava i

obveze. Societas nije pravna osoba jer nema svojstvo subjekta prava s

posebnom imovinom razlicitom od imovine pojedinih clanova.


Ortastvo je uzajamno obvezan ugovor. Osnovna obveza svakog ortaka je

bila unijeti ugovoreni dio imovine u drustvo i sudjelovati u diobi dobiti i

gubitka zajednice. Dioba dobiti i gubitka je odredjivana ugovorom, a ako

nista nije dogovoreno, dijeli se na jednake dijelove bez obzira na visinu

udjela. Ugovor o ortastvu koji bi nekog ortaka iskljucio iz diobe dobiti bio bi

nistav jer bi se radilo o lavovskom ortakluku (societas leonina). Svaki je

ortak imao pravo sudjelovati u vodjenju poslova ortastva. Pri tome bi

nastupio kao posredni zastupnik ostalih clanova. Pri tome bi odgovarao za

culpa levis in abstracto.

Prestanak ortastva:


WWW. STUDOMAT.BA

Kao odnos intuitu personae, ortakluk prestaje smrcu bilo kojeg clana ili

uslijed capitis deminutio, jednostranim otkazom pojedinog clana

(renuntiatio), dogovorom svih clanova o razvrgnucu, te otvaranjem stecaja

nad imovinom nekog clana. Ako bi preostali clanovi ostali u zajednici,

smatralo se da je osnovano novo ortastvo. Drustvena pogodba je prestajala i

postizanjem svrhe, protokom roka i propascu cjelokupne imovine.

Zastita:

Za ostvarenje uzajamnih zahtjeva i priznatih prava ortacima je stajala na

raspolaganju actio pro socio. To je tuzba bonae fidei pa je presuda zasnivana

na nacelima pravicnosti i dobre vjere. Dioba zajednicke imovine, odnosno

raskid ortakluka postizan je putem actio communi dividundo.

31. Ugovor o nalogu (mandatum)

Ugovor o nalogu (mandatum) je konsenzualni nepotpuno dvostrano

obvezujuci kontrakt bonae fidei kojim jedna stranka (mandant) nalaze

drugoj stranci (mandataru) da u svoje ime, a za racun mandanta obavi neki

posao, a mandatar se obvezuje to besplatno izvrsiti.

Premet naloga:

Predmet ugovora o nalogu moze biti objavljivanje bilo faktickih bilo pravnih

poslova. To su svi poslovi koji mogu biti predmetom ugovora o djelu, (locatio

conductio operis) ako se obavljaju bez naknade – fakticki poslovi. Predmet

ugovora o nalogu mogu biti i pravni poslovi. U ovom slucaju mandatar

nastupa kao mandantov posredni zastupnik jer sklapa pravni posao u svoje

ime, a za racun mandanta.

Katakteristike ugovora o nalogu:

Mandatum je konsenzualni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt. To je

ugovor koji pociva na odnosu osobnog povjerenja i prijateljstva. Iz ovoga

proizilaze vazne posljedice: mandatum je besplatan jer je smatrano


WWW. STUDOMAT.BA

neprimjerenim uzimati naknadu za obavljenu prijateljsku uslugu; osuda na

temelju actio mandati directa povlaci infamiju; mandatar je preuzeti posao

morao obaviti kao dobar domacin. U praksi su mandatari primali nagrade i

darove koje nije bilo moguce ostvariti s actio mandati nego u

ekstraordinarnom postupku (extraordinaria cognitio).


Osnovne obveze mandatara su pravodobno i savjesno izvrsiti povjereni

posao u granicama ovlasti i uputa dobivenih od mandanta i po zavrsenom

poslu podnijetu racun mandantu. Ukoliko prekoraci granice dobivenih ovlasti

i preuzetu duznost izvrsi pod uvjetima tezim od predvidjenih mandant ne

mora prihvatiti posao. Justinijanovo pravo je preuzelo stav Prokulijanske

skole prema kojem je mandant obvezan prihvatiti posao ako mandatar

namiri razliku izmedju predvidjene i ostvarene cijene. Izvrsenje preuzetog

posla mandatar je mogao povjeriti nekoj drugoj osobi (submandatar),

ostajuci pri tome obvezan za sve posljedice ucinjene zamjene, osim u

slucajevima kada je mandant povjeren odredjenoj osobi zbog njenih strucnih

sposobnosti, kvaliteta i iskustva (intuitu personae). Preuzetu obvezu

mandatar je morao ispuniti s paznjom dobrog domacina, sto znaci da je

odgovarao za culpa levis in abstracto.

Osnovna obveza mandanta je prihvatiti posao koji je mandatar izvrsio u

skladu s ugovorom. U nekim slucajevima mandant je obvezan naknaditi

mandataru troskove i stetu koju je ovaj pretrpio izvrsavajuci povjereni posao

i osloboditi ga svih primljenih obveza.

Prestanak mandata:

Mandatum prestaje smrcu bilo koje stranke jer je utemljen na osobnom

odnosu prijateljstva i povjerenja. Prava i obveze nastali za zivota stranaka

prelaze na nasljednike. Ako bi mandatar, ne znajuci za mandantovu smrt

nastavio s izvrsenjem preuzetog posla, obvezivao je mandantove

nasljednike. Mandat prestaje i jedostranim otkazom (renuntiatio)

mandatara, kao i opozivom (revocatio) mandanta.

Zastita:

Medjusobna prava i obveze stranaka su zasticeni s actio mandati. Mandant

je svoja prava mogao ostvariti putem actio mandati directa. Osuda po ovoj


WWW. STUDOMAT.BA

tuzbi je povlacila infamiju. Svoje eventualne protuzahtjeve prema mandantu

mandatar je mogao ostvariti putem actio mandati contraria.

32. inominantni kontrakti

Inominantni kontrakti su sinalagmaticni obvezni ugovori koji nastaju tako sto

je jedna stranka ispunila svoju cinidbu pa je zbog toga druga strana obvezna

ispuniti neku drugu cinidbu koju je obecala.

Za nastanak inominantnog kontrakta je potrebna suglasnost volja stranaka i

ispunjenje obveze od strane jedne stranke. Slicni su konsenzualnim i realnim

kontraktima, ali ipak se ne mogu svrstati u ove kategorije. Od konsenzualnih

kontrakata se razlikuju po tome sto za njihovo zakljucenje nije dovoljna

prosta suglasnost volja stranaka, nego je potrebno da jedna od stranaka

ispuni svoju cinidbu, a od realnih time sto se cinidba ne mora sastojati samo

u predaji stvari, nego i u nekom cinjenju, propustanju ili pruzanju usluga. S

obzirom na narav protucinidbe stvrstani su u 4 skupine:

*do ut des: stranke su obvezne na uzajamna davanja, tj. prijenos

vlasnistva.

*do ut facias: jedna stranka nesto daje da bi joj druga stranka nesto ucinila.

*facio ut des: slucaj suprotan prijasnjem.

*facio ut facias: cinidbe obje stranke se sastoje u cinjenju.

Zastita:

Zastitu su dobili putem pretorske actio in factum koju je mogla podici strana

koja je izvrsila svoju cinidbu i tuziti stranu koja nije izvrsila svoju obvezu. U

Justinijanovom pravu je dobila naziv actio praescriptis verbis. Stranka koja

je ispunila svoju cinidbu je bila zasticena i putem condictio ob rem dati na

povrat onoga sto je dala, a ako je izvrsila cinidbu koja se sastojala u cinjenju

(facere), mogla je traziti odstetu putem actio doli. Pored navedenih pravnih

sredstava mogla je podignuti i condictio ex poenitentia, ako bi htjela traziti


WWW. STUDOMAT.BA

natrag ono sto je dala i jednostrano raskinuti ugovor premda suugovaratelj

jos nije u zakasnjenju i pripravan je izvrsiti svoju cinidbu. Vazniji

inominantni kontrakti vremenom su ipak dobili posebne nazive.

*Permutatio – trampa, je najvazniji inominantni kontrakt tipa do ut des.

Jedna stranka je predavala drugoj stranci neku stvar u vlasnistvo, a druga

se obvezivala da ce u zamjenu dati vlasnistvo neke druge stvari.

*Aestimatum (nalog prodaje) je ugovor kojim je dosadasnji vlasnik prodavao

drugom svoje stvari uz odredjenu cijenu s nalogom da ih proda i da za sebe

zadrzi eventualnu razliku koju je postigao prilikom prodaje. Ovaj ugovor je

zasticen posebnom actio in factum aestimatoria.

*Precarium je ugovor o opozivom posjedovanju stvari kojim se duznik

obvezivao da ce na vjerovnikov zahtjev odmah vratiti stvar koju je dobio na

besplatnu upotrebu.

33. pakti (pacta)

Pakt (pactum) je neformalni sporazum volja iz kojeg nije nastajala utuziva

obveza po civilnom pravu. „Ex nudo pacto obligatio non nascitur“ je nacelo

da iz golog sporazuma ne nastaje utuziva obveza. Da bi nastala utuziva

obveza, ugovor je morao biti zakljucen u tacno propisanoj formi. Sporazumi

koji nisu odredjeni formom nazivali su se nezasticenim paktima. Ovi

sporazumi su mogli stvoriti samo pravo na prigovor kojim je tuzeni, u ciju je

korist zakljucen neformalni pakt, mogao odbiti tuziteljev zahtjev, ali nisu

stvarali i pravo na tuzbu. Odstupanje od navedenog pravila je ucinjeno kod

konsenzualnih kontrakata kojima je priznata utuzivost po civilnom pravu

premda su zakljucivani prostom saglasnoscu volja.

Zahvaljujuci djelatnosti pretora, pravnika i careva izdvojeni su pakti koji su

dobili pravnu zastitu i tako postali izvor obveza. Ovi pakti su nazvani pacta

vestita (zasticeni sporazumi). Postojale su 3 skupine zasticenih neformalnih

sporazuma: pacta adiecta (dodatni pakti kojima je modificiran sadrzaj


WWW. STUDOMAT.BA

ugovora bonae fidei; kupoprodaja); pacta praetoria* (pretorski pakti

zasticeni pretorskim tuzbama); pacta legitima (zakonski ili carski pakti

zasticeni pravnim sredstvima uvedenim carskim konstitucijama).

*Pacta praetoria*

-Receptum arbitrii je neformalni sporazum koji su stranke u sporu sklapale s

nekim gradjaninom da on rijesi njihov spor. Pretor je mogao prisiliti

gradjanina na ispunjenje preuzete duznosti putem actio in factum,

uzimanjem zaloga ili novcanom kaznom.

-Receptum nautarum je sporazum izmedju vlasnika brodova, gostionica i

staja i osoba koje su se koristile njihovim uslugama da ce za stvari koje

budu unesene u navedene objekte njihovi vlasnici odgovarali bez obzira na

krivnju, sve do vise sile. Putnici, odnosno gosti su mogli zahtjevati naknadu

stete s actio ex recepto.

-Receptum argentarii je neformalni sporazum izmedju bankara i klijenta

kojim se bankar obvezivao isplatiti dug svog klijenta, za sto je odgovarao

putem actio recepticia.

-Contitutum debiti je sporazum kojim jedna stranka obecava da ce u

odredjenom roku isplatiti svoj ili tudji dug. Zasticen je s actio de pecunia

constituta.

-Pactum iusiurandi je sporazum kojim su se stranke dogovarale da ce spor

rijesiti prisegom. Onaj koji je prisegom dobio spor mogao je podici actio

iusiurandi i zahtjevati isplatu duga ili predaju sporne stvari.

*Pacta legitima*

Carevi su u svojim konstituacijama predvidjali pravnu zastitu putem actio ex

lege, za 3 neformalna sporazuma. To su:

-Compromissum je sporazum kojim su se stranke u sporu dogovarale da ce

rjesenje spora povjeriti gradjaninu kojeg same izaberu i s kojim ce kasnije

zakljuciti receptum arbitrii.

-Pollicitatio dotis je neformalni pakt o obecanju miraza, utuziv kondikcijom

ex lege.


WWW. STUDOMAT.BA

-Pollicitatio donatio je neformalno obecanje darovanja. Darovanje je

besplatna i dragovoljna namjena imovinske koristi kojom se povecava

obdarenikova imovina, a umanjuje darovateljeva.

34. poslovodstvo bez naloga

Poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestior) je obvezni odnos koji nastaje

tako sto jedna stranka (poslovodja bez naloga – negotiorum gestor) obavlja

fizicke ili pravne poslove druge stranke (dominus negotii – gospodar posla)

bez prethodnog naloga i sporazuma.

Predmet:

Predmetom poslovodstva bez naloga moze biti obavljanje kako fizickih tako i

pravnih poslova, ponekad i upravljanje cjelokupnom imovinom.

Karakteristike:

*Bitno je da se radi o obavljanju tudjeg posla sto je procjenjivano po

objektivnim kriterijima, a od postklasicnog razdoblja se trazi i subjektivna

svijest da se radi o tudjem poslu.

*Obavljanje posla mora biti korisno (utile) za gospodara posla. Korist se

racuna prema casu kada je posao zapocet, sto znaci da se ne trazi da i

konacan rezultat bude uspjesan. Pored objektivne koristi ponekad se uzima

u obzir i subjektivno gledanje gospodara posla ako je poslovodja za njega

znao ili morao znati.

*Ako bi dominus negotii odobrio posao koji je poduzeo negotiorum gestor,

nastajalo je stanje slicno mandatu. Poslovi koji su poduzeti do odobrenja

rjesavani su tuzbom iz poslovodstva (actio negotiorum gestorum), dok se na

poslove poduzete nakon odobrenja mogla upotrijebiti i actio mandati.

*Ako neko obavi tudji posao unatoc izricitoj zabrani gospodara posla, po

Justinijanovom pravu nije imao pravo na naknadu troskova, osim u


WWW. STUDOMAT.BA

slucajevima kada se radilo o pogrebu clana obitelji odsutnog gospodara

posla ili placanju tudjih javnih obveza.


Poslovodja bez naloga je obvezan zapoceti posao savjesno i uredno zavrsiti.

Po svrsetku posla mora poloziti racun gospodaru posla i prenijeti na njega

sve sto je stekao obavljajuci tudji posao. Ima pravo na naknadu nuznih i

korisnih troskova, ali ne i luksuznih. Nema pravo traziti nagradu za izvrsenu

uslugu jer je negotiorum gestio besplatan pravni posao. Premda od

poduzetog posla nema nikakve koristi, mora ga obaviti kao dobar domacin,

sto znaci da je odgovarao za culpa levis in abstracto. Ako bi sprjecio

nenadoknadivu stetu koja je mogla zadesiti gospodara posla, odgovarao je

samo za dolus i culpa lata.

Gospodar posla je obvezan poslovodji bez naloga nadoknaditi nuzne i korisne

troskove i osloboditi ga svih preuzetih obveza.

Zastita:

Prava i obveze stranaka su zasticene s actio negotiorum gestorum. Gospodar

posla je za ostvarenje svojih prava i zahtjeva prema poslovodji bez naloga

imao na raspolaganju actio negotiorum gestorum directa, dok je poslovodja

bez naloga mogao ostvariti svoje zahtjeve prema gospodaru posla putem

actio negotiorum gestorum contraria.

35. Slucajna zajednica (communio incidens)

Slucajna zajednica (communio incidens) je obvezni odnos koji nastaje kada

dvije ili vise osoba bez svoje volje postanu suvlasnici neke stvari ili imovine.

Pored suvlasnickih odnosa koji su regulirani pravilima stvarnog prava,

stranke u slucajnoj zajednici se nalaze u obveznom odnosu iz kojeg

proizilaze razlicita prava i obveze. Kako je ovaj obvezni odnos nastao bez

prethodnog sporazuma stranaka (bez ugovora), a iz dopustene radnje,

svrstan je i u kvazikontrakte.


WWW. STUDOMAT.BA

Svaki suvlasnik je imao pravo upotrebljavati zajednicku stvar, pravo na

razmjerni dio prihoda i razmjernu naknadu troskova. Ukoliko bi nanio stetu

na zajednickoj stvari, odgovarao je do visine culpa levis in concreto.

Obvezan je postivati ista prava drugih zajednicara. Svaki slucajni zajednicar

je mogao u bilo koje vrijeme zahtjevati diobu zajednicke stvari. Ako je do

zajednice doslo nasljedstvom, raskidana je putem actio familiae erciscundae;

diobna tuzba za uredjenje medja izmedju susjednih zemljista bila je actio

finium regundorum, a u svim ostalim slucajevima kada je trebalo raskinuti

slucajnu zajednicu koristena je actio communi dividundo.

Navedene tuzbe spadaju u actiones mixtae jer su njima razrjesavani i

stvarnopravni i obveznopravni odnosi izmedju stranaka. To su i actiones

duplices jer se svaka stranka pojavljuje u ulozi tuzitelja i tuzenika.

36. Stjecanje bez pravne osnove (condictio sine causa)

Stjecanje bez pravne osnove (condictio sine causa) postoji ako neko

bez pravne osnove (sine causa) stekne nesto iz imovine drugoga. Razliciti

slucajevi stjecanja bez pravne osnove svrstani su u pet skupina. Za njih

postoje kondikcije s posebnim nazivom, a sve su nazvane zajednickim

imenom condictiones sine causa.

*Condictio indebiti (vracanje nedugovanog) postoji kada neko u ispricivoj

bludnji isplati drugome sumu novca ili preda druge stvari premda dug uistinu

ne postoji, ili ne postoji prema osobi kojoj je isplaceno. Ako primatelj zna da

dug ne postoji cini kradju – furtum pa ce biti tuzen sa condictio furtiva.

Svjestan platez nedugovanog smatran je darovanjem.

*Condictio causa data causa non secuta (stjecanje s obzirom na

osnovu koja se nije ostvarila) postoji kada se trazi povrat onoga sto je neko

dao u ocekivanju nekog buduceg dogadjaja koji je izostao. Ova kondikcija je

koristena i u slucaju inominantnih kontrakata kod kojih jedna strana ispuni

svoju obvezu, a druga odbije izvrsiti ono sto je obecala.


WWW. STUDOMAT.BA

*Condictio ob causam finitam (stjecanje po osnovi koja je kasnije

otpala) se moze upotrijebiti u slucaju kada se trazi povrat cinidbe izvrsene

temeljem valjane pravne osnove koja je kasnije otpala.

*Condictio ob turpem vel iniustam causam (stjecanje po nemoralnoj ili

zabranjenoj osnovi) ima za cilj vracanje isplacenog po nemoralnoj (turpis

causa) ili pravno zabranjenoj osnovi (iniusta causa). Nemoralnost mora

postojati na strani primatelja, ali ne i onoga koji je isplatio. Ako je posao

obostrano nemoralan ili zabranjen ne moze se kondikcijom traziti povrat

datoga.

*Condictio sine causa se moze upotrijebiti u razlicitim slucajevima

bezrazloznog obogacenja koji se nisu mogli svrstati ni u jednu od navedenih

skupina.

37. furtum (kradja)

Furtum (kradja) je namjerno (animus furandi) protupravno prisvajanje tudje

pokretne stvari ucinjeno iz koristoljublja (animus lucri faciendi). Furtum je

najstariji imovinski delikt civilnog prava. Rimsko shvatanje kradje je sire od

danasnjeg jer obuhvaca ne samo protupravno prisvajanje tudje pokretne

stvari (furtum rei), nego i protupravno koristenje tudje stvari (furtum usus),

kao i protupravno oduzimanje posjeda stvari od osoba koje su imale pravo

posjedovati stvar (furtum possessionis).

Postojalo je vise oblika kradje koji su razlicito kaznjavani:

*Furtum manifestum je ocita kradja. Postoji kada je kradljivac zatecen na

djelu. Vlasnik stvari je bio ovlasten temeljem propisa Zakonika XII. ploca

nocnog i naoruzanog kradljivca ubiti, samo je trebao vikom sazvati susjede.

Magistrat bi uhvacenog kradljivca dosudio pokradenom u dugovinsko

ropstvo. Kasnije je ova kazna zamjenjena kaznom u cetverostrukom iznosu

vrijednosti ukradene stvari. Furtum lance et licio – vlasnik svecanom

pretragom otkrije kradljivca, slicno kaznjavana kao gornja.


WWW. STUDOMAT.BA

*Furtum nec manifestum je potajno zlonamjerno odnosenje tudje pokretne

stvari s ciljem stjecanja protupravne imovinske koristi kod kojeg pocinitelj

nije zatecen na djelu. Za tajnu kradju je bila predvidjena novcana kazna u

visini dvostruke vrijednosti ukradene stvari, koja je ostvarivana redovitom

parnicom, kao i svaka druga obvezna tuzba.

*Furtum conceptum ili otkrivena kradja je postojala u slucajevima kada je

ukradena stvar pronadjena kod neke osobe nakon pretrage izvrsene pred

svjedocima. Temeljem actio furti concepti ova je osoba kaznjavana na

trostruku vrijednost ukradene stvari.

*Furtum oblatum ili podmetnuta kradja je postojala kada je ukradena stvar

bila nekome podmetnuta i kod njega pronadjena. Gospodar kuce kojoj je

pronadjena podmetnuta stvar imao je pravo na regresnu actio furti oblati

protiv osobe koja mu je podmetnula stvar, takodjer na trostruku vrijednost.

*Furtum prohibitum je delikt koji je uveo pretor, a sastojao se u protivljenju

kucnoj pretrazi. Takva osoba je kaznjavana po actio furti prohibiti na

cetverostruku vrijednost ukradene stvari.

*Furtum non exhibitum je takodjer delikt uveden pretorskim pravom, koji bi

pocinila osoba koja bi odbila predati pronadjenu stvar. Temeljem actio furti

exhibiti je kaznjavana na cetverostruku vrijednost.

Justinijanovo pravo poznaje 2 oblika kradje: furtum manifestum i furtum nec

manifestum, za koje su bile predvidjene kazne u cetverostrukom, odnosno

dvostrukom iznosu vrijednosti ukradene stvari. Razvojem rimskog prava,

pojam kradje je suzen na oduzimanje pokretne tjelesne stvari (furtum rei).

Zastita:

Po klasicnom i Justinijanovom pravu penalnu actio furti protiv kradljivca, te

njegovih pomagaca mogao je podici ne samo vlasnik, nego i svaka osoba

kojoj je bilo u interesu da stvar bude sacuvana. Akcijom furti pokradeni nije

dobivao stvar natrag, kao ni naknadu stete, nego je samo postizao novcanu

kaznu. Da bi dobio stvar natrag, pokradeni vlasnik je morao podici i rei

vindicatio. Umjesto reivindikacijom mogao se posluziti i reipersekutornom

condictio furtiva kod koje nije morao dokazivati svoje pravo vlasnistva, nego

samo cinjenicu kradje.


WWW. STUDOMAT.BA

38. rapina (razbojnistvo)

Rapina (razbojnistvo) je nasilno oduzimanje stvari koje ucini naoruzana

skupina ili pojedinac. Ovaj delikt predstavlja kvalificirani oblik kradje iz koje

je izdvojen koncem razdoblja republike. Protiv pocinitelja razbojnicke kradje

pokradeni je mogao podici actio vi bonorum raptorum, kojom bi u roku od

godine dana postigao cetverostruku, a nakon tog roka jednostruku

vrijednost otete stvari.

39. iniuria (povreda)

Iniuria je namjerna povreda tudje osobnosti. Obuhvaca napad na tjelesni

integritet (realna iniuria) i povredu casti i ugleda (verbalna iniuria). Zakonik

XII ploca predvidja tri oblika napada na tjelesni integritet:

*ostecenje nekog od dijelova tijela za koji je predvidjena kazna taliona ako

se stranke ne nagode;

*prijelom kosti je kaznjavan s 300 asa ako se radilo o slobodnom covjeku, a

sa 150 asa ako je osteceni bio rob:

*svi ostali oblici laksih tjelesnih povreda kaznjavani su s 25 asa.

Vremenom je ovaj delikt pretrpio velike promjene: teski slucajevi iniurie

(iniuria atrox) su postali javni delikti (crimina); ubojstvo i povreda roba

prelaze u imovinske delikte protiv gospodara; talionsko nacelo i fiksirane

novcane kazne zamijenjene su drugim nacinima kaznjavanja. Zahvaljujuci

djelatnosti pretora, iniuria u klasicnom pravu obuhvata svako djelovanje i

drzanje kojim se namjerno (animus iniurandi) vrijedja tudja osoba. Za sve

slucajeve napada na tudju osobnost ucinjene s namjerom vrijedjanja,

predvidjena je pretorska actio iniuriarum aestimatoria. Tuzba se mogla


WWW. STUDOMAT.BA

podici u roku od godine dana, povlacila je infamiju i nije prelazila na

nasljednike ni na pasivnoj ni na aktivnoj strani.

40. damnum iniuria datum (protupravno ostecivanje)

Damnum iniuria datum je protupravno ostecenje tudjih stvari. Ovaj delikt je

jedinstveno i opcenito reguliran Akvilijevim zakonom o steti. Zakon je

obuhvacao tri poglavlja u kojima su regulirana pitanja o naknadi stete. Prvo

poglavlje propisuje da se za ubojstvo roba ili radne stoke mora nadoknaditi

najveca vrijednost koju su rob ili zivotinja imali tokom posljednje godine;

drugo poglavlje odredjuje da dodatni vjerovnik – adstipulator, koji namjerno

otpusti dug i tako osteti glavnog vjerovnika, mora platiti vrijednost

oprostenog duga, dok trece poglavlje regulira odgovornost za ostale vrste

steta, za koje je predvidjena nadoknada u visini najvece vrijednosti koju je

stvar imala u proteklih 30 dana.

Po propisima Akvilijeva zakona se trazilo da postoji neposredna uzrocna veza

izmedju radnje i posljedice, da je delikt nastao pozitivnim cinjenjem, a ne

propustanjem neke radnje, da je radnja kojom je nanesena steta

protupravna, te subjektivni element krivnje koja je shvacana vrlo siroko jer

je obuhvacala ne samo dolus, nego i svaku najmanju nemarnost i nepaznju.

Vlasnik ostecene stvari je mogao putem actio legis Aquiliae dobiti naknadu

cjelokupne stete.

41. dolus (prevara)

Dolus (prevara) je svako namjerno postupanje, protivno savjesnosti,

postenju i dobrim obicajima, kojim se drugome nanosi steta. Staro civilno

pravo nije davalo zastitu protiv prevare. Pretor Gajus Akvilius Galus


WWW. STUDOMAT.BA

omogucio je prevarenom da u roku od godine dana putem actio doli naplati

iznos za koji je ostecen. Tuzenik je na temelju arbitrarne klauzule pozivan da

dragovoljno izvrsi naturalnu restituciju, tj. da vrati ono sto je stekao pravnim

poslom izvrsenim pod prevarom, cime je izbjegavao infamiju. Ako bi

prevareni bio tuzen na izvrsenje primljene obveze, mogao je odbiti tuzbeni

zahtjev prigovorom prevare (exceptio doli).

42. metus (prinuda)

Metus (prinuda) je delikt honorarnog prava koji se sastojao od protupravnih

radnji fizicke prinude (vis absoluta) ili izazivanja straha stavljanjem u izgled

nekog zla (vis compulsiva) s ciljem da se odredjena osoba navede na

sklapanje po nju stetnog pravnog posla, ili na poduzimanje ili propustanje

djela kojim ce pretrpjeti stetu.

Tek je pretor Octavius krajem razdoblja republike uveo penalnu tuzbu na

cetverostruki iznos protiv onoga ko bi protupravnom prijetnjom prisilio

drugoga na stetni cin (actio quod metus causa). Tuzba se mogla upotrijebiti i

protiv trecih osoba koje bi iz tako sklopljenog posla stekle korist, makar bile

u dobroj vjeri. Actio quod metus causa je imala stvarnopravni ucinak, pa se

zato zove actio in rem scripta. Osteceni je bio zasticen i sa restitutio in

integrum ob metum i exceptio quod metus causa.

43. alienatio in fraudem creditorum (prikrata vjerovnika)

Alienatio in fraudem creditorum je delikt honorarnog prava koji je postojao u

slucaju kada bi duznici svjesno pokusali izigrati vjerovnike i onemoguciti

naplatu potrazivanja zakljucujuci simulirane ugovore ili darujuci imovinu.


WWW. STUDOMAT.BA

Dugovi prezaduzenog duznika su naplacivani prodajom njegove cjelokupne

imovine ili kasnije prodajom pojedinih dijelova imovine. Medjutim vec prije

dospjelosti potrazivanja ili prije ovrhe duznik je mogao onemoguciti naplatu

dugova raznim oblicima raspolaganja imovinom i tako prevarno ostetiti

vjerovnike. Protiv ovakvog nepostenog postupanja duznika vjerovnici su

imali na raspolaganju sljedeca pravna sredstva: interdictum fraudatorium,

restitutio in integrum ob fraudem i actio Pauliana.

*Interdictum fraudatorium je pravno sredstvo kojim je u klasicnom pravu

svaki vjerovnik mogao zahtjevati da otudjene tjelesne stvari budu ponovno

ukljucene u imovinu duznika.

*Justinijanovo pravo je uvelo pobojnu tuzbu – actio Pauliana, kojom se

moglo pobijati otudjenje kako tjelesnih stvari, tako i raspolaganja

netjelesnim stvarima (pravima) kojima je vjerovnicima nanesena steta i

onemoguceno njihovo namirenje. Tuzbu je mogao podici upravitelj slucajne

mase i svaki pojedini vjerovnik koji je otudjenjem ostecen. Tuzenik je mogao

biti ne samo duznik, nego i svaka treca osoba koja je nesto stekla iz

duznikove imovine. Svrha tuzbe je da se uspostavi onakvo imovinsko stanje

kakvo je bilo prije otudjenja.

44. obveze iz delikta (obligationes ex delicto)

Delikti su protupravne povrede tudjih pravnih dobara sankcionirane kaznom

propisanom protiv delikvenata. S obzirom na sankciju i postupak u kojem se

sankcija ostvaruje razlikuju se delicta publica i delicta privata.

Delicta publica ili crimina (javni delikti) su protupravna djela koja progoni i

kaznjava drzava javnom kaznom (poena publica) po posebnom javnom

kaznenom postupku (iudicium publicum) bez obzira na prijedlog ili zahtjev

ostecenog pojedinca. Predvidjene kazne su bile: smrt, progonstvo, tjelesne

kazne, globe, konfiskacija imovine, osuda na rad u rudnicima.

Delicta privata ili maleficia (privatni delikti) su protupravne radnje na osnovi

kojih je nastajao obveznopravni zahtjev ostecenog prema pocinitelju delikta

na platez novcane kazne ili na naknadu stete. Na osnovi privatnih delikata je


WWW. STUDOMAT.BA

nastajao obvezni zahtjev koji je sam osteceni ostvarivao tuzbom u

redovitom gradjanskom postupku (iudicium privatum) kao i svaki drugi

privatnopravni zahtjev. Dakle, privatni delikti su izvori obveza kod kojih je

deliktom osteceni vjerovnik, a pocinitelj delikta duznik.

Privatni delikti su postali izvori obveza tek kada je uveden sistem tzv.

legalne kompozicije, tj. kada je drzava unaprijed propisala koliko delikvent

mora platiti ostecenom. Pojam naknade stete uz kaznu ili umjesto kazne kod

deliktnih tuzbi se razvija tek kasnije, tako da se konacno, u Justinijanovom

pravu, razlikuju deliktne tuzbe koje idu samo za kaznom (actiones

poenales), ili samo za naknadom stete (actiones rei persecutoriae), ili i za

kaznom i naknadom stete (actiones mixtae).

Deliktni zahtjevi na pasivnoj strani su nenasljedivi, delikventovom smrcu,

delikt se gasi. Ipak, od delikventovih nasljednika se moglo traziti da vrate

ono sto je delikvent stekao deliktom pa je preslo na njih. Deliktni zahtjevi na

aktivnoj strani su nasljedivi, nasljednici ostecenog imaju pravo na

utjerivanje novcane kazne i nakon smrti ostecenika. Iznimka su tzv. actiones

vindictam spirantes, tj. tuzbe koje se temelje na strogo osobnim deliktima.

Civilno pravo je poznavalo samo 4 tipicna delikta koji su predstavljali

samostalni razlog postanka obveze i koji su bili zasticeni svojim civilnim

deliktnim tuzbama. To su: furtum (kradja), rapina (razbojnicka kradja),

iniuria (povreda) i damnum iniuria datum (protupravno ostecivanje).

Vremenom je i pretor poceo reprimirati odredjena protupravna djela kao

delikte, medju kojima su najvazniji: dolus (prevara), vis ac metus (nasilje i

zastrasivanje) i alienatio in fraudem creditorum (prevara na stetu

vjerovnika).

45. obveze iz kvazidelikata (obligationes quasi ex delicto)


WWW. STUDOMAT.BA

Justinijanove Institucije nabrajaju 4 obvezna odnosa koji nastaju iz radnji

slicnih deliktima, koji se ne mogu svrstati u delikte jer im nedostaje neki od

bitnih elemenata delikata. To su:

*Iudex qui litem suam fecit (nesavjesnost suca) postoji u slucaju kada sudac

namjerno ili iz nehata ne donese presudu u roku ili krivom presudom osteti

stranku. Zato je sudac osobno morao nadoknaditi stetu koju je prouzrocio

zlonamjerno iz nepaznje ili neznanja, zbog cega se govorilo da je ucinio spor

svojim.

*Actio de deiectis vel effusis (povreda prolaznika) je tuzba koju je mogao

podici gradjanin koji je povrijedjen nekom stvari koja je izbacena ili prosuta

iz kuce. Tada je to objektivna odgovornost svih stanara kuce.

*Actio de positis et suspensis (ugrozavanje prolaznika) je tuzba koju je

mogao podici svaki gradjanin protiv vlasnika ili stanara kuce na kojoj je

primjetio predmete od kojih je prijetila opasnost da padnu i povrijede

prolaznike. Kazna 10 zlatnika.

*Actio furti et damni adversus nautas caupones stabularios (odgovornost

brodara, gostionicara i vlasnika staje) je tuzba na temelju koje su brodari,

gostionicari i vlasnici staja, bez obzira na svoju krivnju, morali putnicima i

gostima nadoknaditi dvostruku vrijednost stvari koju su im ukrali ili ostetili

clanovi njihovog osoblja.

46. intestantno nasljedjivanje po Zakoniku XII ploca

Zakonski nasljedni red starog civilnog prava je utemeljen na agnatskom

srodstvu. Krvno srodstvo nije uzimano u obzir. Premda Zakonik XII ploca

poznaje oporuku, jos uvijek ne postoji oporuka sa slobodom izbora

nasljednika. Nasljednikom nije mogla biti imenovana treca osoba, ako su

postojali sui heredes. Imovina je trebala ostati u obiteljskom kolektivu.

Intestantni ili zakonski nasljedni red starog civilnog prava je utvrdjen

Zakonikom XII ploca i glasi: sui heredes, proximus agnatus, gentiles.


WWW. STUDOMAT.BA

Sui heredes su najblizi agnatski srodnici ostavitelja koji njegovom smrcu

postaju osobe sui iuris. To su: ostaviteljeva djeca, adrogirani i adoptirani, te

ostaviteljeva zena ako je bila u braku cum manu. Sui heredes ne mogu

odbiti nasljedstvo, cak ni kada je prezaduzeno. Nasljedjuju in stirpes, sto

znaci da ako ima vise „svojih,“ blizi srodnik iskljucuje iz nasljedjivanja svoje

potomke, npr. sin u vlasti iskljucuje svoju djecu od nasljedjivanja, ali ako je

sin prethodno umro, po nacelu predstavljanja (ius representationis) njegova

djeca imaju ista prava u nasljedjivanju svoga djeda koja bi imao njihov otac

da je ziv.

Nacelo predstavljanja ili reprezentacije (ius representationis) znaci da pretka

koji je umro prije ostavitelja predstavlja njegov zivi potomak. Dio ostavine

koji je pripao pretku da je nadzivio ostavitelja nasljedjuje njegov potomak.

Proximus agnatus je najblizi agnat izvan kruga sui heredes. To su

ostaviteljeva braca i sestre, stricevi i njihovi potomci. Ako nema brace i

sestara, na nasljedstvo se poziva samo muski agnatus proximus. Blizi

srodnici su iskljucivali iz nasljedjivanja daljnje srodnike. Nije se primjenjivalo

nacelo reprezentacije. Nasljednici iz ovoga reda mogli su odbiti nasljedstvo.

Ako blizi srodnici ne bi prihvatili nasljedstvo, nisu pozivani daljnji – successio

graduum, nego bi ostavina kao vakantna – hereditas vacans, pripala drzavi.

Gentiles su pripadnici istog roda. Ostavina je ulazila u imovinu gentilne

zajednice ako ne bi bilo nikoga iz prvog i drugog nasljednog roda.

47. intestantno nasljedjivanje po pretorskom pravu

Koncem razdoblja republike dolazi do velikih promjena u obiteljskim i

imovinskim odnosima, sto je posljedica uvodjenja robne proizvodnje i

klasicnog ropstva. Nestaju pretpostavke na kojima je pocivala agnatska

obitelj. Sve vise slabi patria potestas. Krvno srodstvo (cognatio) dobiva sve

vecu ulogu u obiteljskom i nasljednom pravu. Propisi starog civilnog prava

nisu vise odgovarali promijenjenim prilikama, pa ih je pretor prilagodio

posluzivsi se institutom bonorum possessio.


WWW. STUDOMAT.BA

Pretor je davao posjed ostavinskih dobara i stitio kao nasljednike one osobe

koje su po novim shvatanjima o blizini srodstva bile najblize umrlom. Zato

na nasljedstvo poziva pored agnatskih i krvne srodnike. Rezultat pretorove

djelatnosti je bio novi intestantni nasljedni red koji je primjenjivan kada nije

bilo oporuke, zbog cega se naziva ab intestato. Nasljedni redovi po

pretorskom pravu su:

Liberi – ostaviteljeva djeca, s tim sto se na nasljedstvo pozivaju i ona krvna

djeca koja u momentu ostaviteljeve smrti nisu bila pod njegovom vlascu

(udate kceri, emancipirana djeca ili djeca data u adopciju). Emancipirani sin

je morao u ostavstinu unijeti ono sto je stekao nakon emancipacije. Liberi

nasljedjuju tek prihvatom nasljedstva. Potomci umrle djece su dobivali

dijelove nasljedstva po nacelu reprezentacije.

Legitimi – osobe koje su imale pravo nasljedstva po civilnom pravu. Buduci

da su osobe iz kruga sui heredes vec pozvane kao liberi, ovaj nasljedni red

se odnosi na agnate koji nisu pripadali medju sui heredes (agnatus

proximus).

Cognati – krvni srodnici do sestog stupnja srodstva, a od sedmog stupnja

unuci po braci i sestrama.

Vir et uxor – bracni drug. Ako nije bilo agnatskih ni kognatskih srodnika iz

prva tri razreda, na nasljedstvo je pozivana i zena iz braka sine manu.

Pretor je uveo successio ordinum i succesio graduum. Ako osobe iz jednog

nasljednog reda ne bi zatrazile bonorum possessio, na nasljedstvo su

pozivani ovlastenici iz sljedeceg nasljednog reda (succesio ordinum). U

trecem nasljednom redu je uvedena tzv. succesio graduum, na osnovu koje

je na nasljedstvo pozivan kognat daljnjeg stupnja, u slucaju da blizi krvni

srodnik propusti zatraziti posjed ostavinskih dobara.

48. intestantno nasljedjivanje po Justinijanovom pravu


WWW. STUDOMAT.BA

Mnoge reforme nasljedjivanja ab intestato proveo je Justinijan. On je to

pitanje uredio u svojim Novelama. Intestantno nasljedjivanje temelji se sada

vec iskljucivo na kognatskom srodstvu. Prestaje razlikovanje osoba sui iuris i

alieni iuris, te se izjednacuju muski i zenski srodnici. Postoje 4 nasljedna

reda:

-Descendentes (po muskoj i zenskoj liniji) u ovaj red ulaze i djeca ranije

umrlih sinova i kceri koja nasljedjuju po nacelu reprezentacije, kao i

adrogirani i adoptirani. Oca su mogla naslijediti samo bracna djeca, a majku

i njezine srodnike izvanbracna.

-Ascendentes - preci, punorodna braca i sestre – germani i djeca ranije

umrle brace i sestara.

-Polubraca i polusestre (consanguinei i uterini) i njihovi potomci prvog

stepena.

-Pobocni srodnici (collaterales) do sestog stupnja srodstva nasljedjuju ako

nema nikoga iz prethodnih redova.

U pomanjkanju svih navedenih rodjaka ostavina pripada bracnom drugu,

odredjenim korporacijama ili drzavi. Siromasna udovica koja nije imala ni

miraza ni darovanja u vezi s brakom je dobivala ¼ nasljedstva, a ako je

nasljedjivala sa svojom djecom dobivala je odredjeni dio na uzivanje –

ususfructus.

49. pojam i povijesni razvoj testamenta

Oporuka – testamentum je jednostrani formalisticni pravni posao za slucaj

smrti kojim oporucitelj imenuje nasljednika i raspodjeljuje imovinu.

Imenovanje nasljednika (hereditas institutio) je bitni element oporuke.

Nasljednik je morao biti odredjen odmah na pocetku oporuke. Oporucno

nasljedjivanje ima prednost pred zakonskim. Nije postojala mogucnost


WWW. STUDOMAT.BA

nasljedjivanja i po oporuci i po zakonu. Ako bi ostavitelj raspodjelio u

oporuci samo dio imovine, imenovani oporucni nasljednik dobiva i ostali dio

imovine, a zakonski nasljednici ne dobivaju nista, sto se izrazava

nacelom:“Nemo pro parte testatus, pro parte intestatus decedere potest,“

(nitko ne moze naslijediti dijelom po oporuci, dijelom po zakonu).

Osnovni cilj oporuke je bio odrediti nasljednika koji ce sacuvati obiteljsku

imovinu i nastaviti kult obiteljskih bozanstava. Zbog toga je nasljednikom

mogao biti imenovan samo ostaviteljev suus. Najstarije forme rimske

oporuke su bile testamentum calatis comitis – oporuka pred kurijatskim

narodnim skupstinama i testamentum in procinctu – vojnicka oporuka

objavljena u bojnom poretku. Nedostaci oporuke objavljivane pred

kurijatskim skupstinama su bili ociti: skupstine su se sastajale samo dva

puta godisnje i to u Rimu; gradjani koji nisu imali pristup pred kurijatske

komicije (plebejci i zene) nisu mogli praviti oporuku; sadrzaj oporuke se

morao javno objaviti. Ovo su bili razlozi zbog kojih je komicijalna oporuka

ustupila mjesto mancipacionoj oporuci starijeg tipa (mancipatio familiae).

Ucinci oporuke su na zaobilazan nacin postizani putem mancipacije.

Vremenom se mancipatio familiae pretvorila u pravu formalnu oporuku

testamentum per aes et libram pred sedmoricom svjedoka, najprije u

usmenom, a onda u pisanom obliku. Kod usmene oporuke per aes et libram

najveca vaznost je polagana na ostaviteljevu izjavu – nuncupatio koja je

sadrzavala imenovanje nasljednika i sve elemente oporuke. Usmenu

oporuku je vremenom

potisnula pismena.

Pretorsko pravo

Pretor je u potpunosti zanemario formalnosti mancipacije i poceo stititi

kao nasljednika osobu koja bi donijela pismenu oporuku ovjerenu pecatima

oporucitelja i sedmorice svjedoka. Ovakva oporuka se zvala bonorum

possessio.

Postklasicno i Justinijanovo pravo


WWW. STUDOMAT.BA

Oporuka se oslobadja formalnosti, tako da ni imenovanje nasljednika nije

vise vezano ni za kakve forme. U Justinijanovom pravu, imenovanje

nasljednika nije vise moralo stajati na pocetku oporuke; priznaje se

valjanost zapisa postavljenih prije odredjivanja nasljednika. Justinijanovo

pravo razlikuje javne i privatne oporuke.

Privatne oporuke su mogle biti usmene i pismene. Usmena oporuka je

morala biti priopcena pred sedmoricom svjedoka. Pismena oporuka je mogla

biti holografska i alografska. Holografsku oporuku oporucitelj bi vlastorucno

napisao i potpisao, uz pecate sedmorice svjedoka. Alografsku oporuku

ostavitelj bi nekome izdiktirao, a potom ju je morao potpisati, uz pecate

sedmorice svjedoka.

Javne oporuke su postojale u slucajevima kada je posljednja volja ocitovana

pred drzavnim organom i zabiljezena u zapisnik kod suda ili municipalnog

sluzbenika, te kada bi pismena oporuka bila deponirana u carskom uredu.

Pored ovih redovitih oblika oporuke, postojali su izvanredni oblici oporuke za

koje su se trazile vece ili manje formalnosti (oporuke slijepih; oporuka na

selu itd…) Posebne pogodnosti su vrijedile za vojnike. Testamentum militis –

vojnicka oporuka je bila oslobodjena svih formalnosti, uz jedini uvjet da je

oporuciteljeva volja ozbiljna i jasna.

50. testamenti factio activa i testamenti factio passiva

Da bi doslo do nasljedjivanja morale su se ispuniti odredjene pretpostavke:

- smrt ostavitelja

- sposobnost ostavitelja imati nasljednike

- postojanje imovine koja je mogla biti predmetom nasljedstva

- postojanje nasljednika i njegova sposobnost biti nasljednikom

- nacin pozivanja na nasljedstvo (vocatio heredum)


WWW. STUDOMAT.BA

- pripad nasljedstva (delatio)

- prihvat nasljedstva (acquisitio)

Ostavitelj (de cuius) je fizicka osoba koja je za zivota bila nositeljem

otudjivih prava i obveza. Testamenti factio activa je sposobnost praviti

testament. Bila je priznata rimskim gradjanima koji su imali pravnu i

poslovnu sposobnost. Testamenti factio activa je morala postojati ne samo u

casu pravljenja oporuke nego i neprekidno dalje sve do smrti.

Testamenti factio passiva je sposobnost oporukom biti imenovan za

nasljednika. Ona mora postojati na nasljednikovoj strani u casu pravljenja

oporuke i u casu delacije, pa do prihvata, akvizicije nasljedstva. Pasivnu

testamentifakciju su imali rimski gradjani i robovi rimskih gradjana, kao i

neke pravne osobe (rimska drzava, municipiji, crkvene organizacije). U

razlicitim epohama pasivna testamentifakcija je uskracivana za kaznu nekim

kategorijama osoba. Pasivne testamentifakcije u Rimu nisu imale personae

incertae (osobe o cijem identitetu ostavitelj nije imao predstavu). Kao

personae incertae smatrane su i osobe:

*postumi (osobe koje se rode poslije oporuciteljeve smrti), no od te zabrane

se sve vise odstupalo. „Postumi agnatione testamentum rumpitur“ –

rodjenjem posmrceta oporuka se ukida, izvedeno iz nasciturus nacela.

*kolektivi i zajednice, medjutim i tu su nastale vremenom iznimke.

51. supstitucije

Testator (oporucitelj) je mogao odrediti u oporuci nasljednikova zamjenika u

slucaju ako prvoimenovani nasljednik (heres institutus) ne prihvati

nasljedstvo, ili umre prije nego sto je stekao sposobnost za pravljenje

oporuke (testamenti factio activa). Eventualni nasljednik se naziva supstitut


WWW. STUDOMAT.BA

(heres supstitutus), a ustanova supstitucija (substitutio). Postojale su 2

vrste supstitucije: vulgarna i pupilarna.

Vulgarna supstitucija (substitutio vulgaris) ili obicna, redovita supstitucija

postoji kada ostavitelj odredi osobu koja ce biti nasljednik u slucaju ako

prvoimenovani nasljednik ne dozivi delaciju ili odbije nasljedstvo, ili iz bilo

kojeg razloga ne postane nasljednik. Ostavitelj je mogao imenovati i

supstitute supstitutima.

Pupilarna supstitucija (substitutio pupillaris) postoji kada testator imenuje

nasljednikom svog malodobnog sina, istovremeno mu odredjujuci zamjenika

za slucaj da umre prije nego sto je postao sposoban napraviti oporuku.

Justinijanovo pravo je uvelo kvazipupilarnu supstituciju (substitutio quasi

pupillaris) kod koje oporucitelj svom dusevno bolesnom descendentu

odredjuje nasljednika. Kvazipupilarna supstitucija nije uzimana u obzir ako bi

dusevno bolesni ozdravio, ili ako bi imao potomka koji je dusevno zdrav.

52. nuzno nasljedno pravo

Premda sloboda oporucivanja cini jedan od temelja rimskog privatnog prava,

ostavitelj u starom Rimu nije nikada imao potpunu slobodu u izboru

nasljednika. Ova je sloboda na razlicite nacine ogranicavana. Ustanovljenje

nuznog nasljedjivanja je najvazniji nacin ogranicavanja slobode raspolaganja

oporukom. Nastalo je u vrijeme kada su ostavitelji poceli imenovati

nasljednicima i osobe izvan kruga obitelji.

Pravo odredjenog kruga osoba koje su ulazile u skupinu sui heredes da budu

spomenute u oporuci, naziva se formalno nuzno nasljedno pravo.

Pretor je je prosirio pravo na spominjanje u oporuci na sve osobe koje su

sacinjavale prvi nasljedni red pretorskog prava – liberi. Ako bi ove osobe

sutke bile iskljucene, pretor bi ih stitio dodjeljujuci im posjed ostavinskih

dobara unatoc oporuci – bonorum possessio contra tabulas. Propisi o

formalnom nuznom nasljednom pravu nisu stitili od nepravicnog iskljucivanja

iz nasljedstva. Zato se vremenom prihvatilo shvatanje da najblizi srodnici u


WWW. STUDOMAT.BA

oporuci moraju biti ne samo spomenuti nego i imenovani nasljednicima na

odredjeni dio ako nije bilo opravdanog razloga za iznasljedjenje –

exheredatio.

Materijalno nuzno nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se

odredjuje krug osoba kojima je oporucitelj duzan ostaviti odredjeni dio svoje

imovine (legitima portio). Taj dio koji nuzni nasljednici moraju dobiti od

ostavitelja se naziva nuzni dio, a to je dio onog dijela (tj. zakonskog dijela)

koji bi nuzni nasljednici dobili kao zakonski nasljednici da nema oporuke.

Krug osoba s pravom na nuzni dio je obuhvacao potomke, pretke, bracu i

sestre, te polubracu i polusestre ako je za nasljednika postavljena

nedostojna osoba. Ako ove osobe bez opravdanog razloga ne bi dobile ni ¼

zakonskog dijela, imale su pravo protiv oporucnog nasljednika podici tuzbu

zbog nemoralne oporuke – querella inofficiosi testamenti i traziti pobijanje

oporuke. Sud je po slobodnoj procjeni odredjivao kada je iznasljedjenje bilo

nepravicno, a u Justinijanovom pravu su morali biti nabrojani motivi za

iskljucenje koji se smatraju pravicnim. Ako bi uspio s tuzbom, nuzni

nasljednik je dobivao sve ono sto bi mu pripadalo kao intestantnom

nasljedniku. Dijelovi oporuke u kojima se nije diralo u pravo nuznog

nasljednika ostajali su na snazi.

Nuzni nasljednik kojem je testator barem nesto ostavio, po Justinijanovom

pravu je mogao zahtjevati samo nadopunu do nuznog dijela putem actio ad

supplendam legitimam. Justinijan je odredio da nuzni dio iznosi 1/3 ako je

ostavitelj imao do cetvero djece, odnosno, preko tog broja, polovicu

neoporucnog nasljednog dijela djeteta. Nuznim nasljednicima su smatrani

samo descendenti i ascendenti (ako nije bilo potomaka).

53. Hereditas iacens – lezeca ostavina

Ako nisu nasljedjivali sui heredes i robovi, moglo je izmedju delacije i

akvizicije nasljedstva proteci neko vrijeme. Kroz to vrijeme ostavina lezi te


WWW. STUDOMAT.BA

se zove hereditas iacens – lezeca ostavina. Kroz to vrijeme ostavinska

imovina smatrala se imovinom bez gospodara (sine domino).

Radi zastite buduceg nasljednika nalazila se ipak u posebnom polozaju.

Na nju se nisu primjenjivala u potpunosti nacela o okupaciji rei nullius, nego

je bila moguca samo usucapio pro heredes.

Taj posebni polozaj ocituje se i u tome sto se ostavina, makar privremeno

bez subjekta mogla povecavati ili smanjivati prirodnim i pravnim putem

(plodovima, zakupninom…). To je sve moralo biti sacuvano za buduceg

nasljednika. Po misljenjima nekih pravnika ostavina na neki nacin jos uvijek

predstavlja ostavitelja, ali je postupno izgradjeno shvatanje da prihvat

nasljedstva djeluje unatrag, krenuvsi od trenutka ostaviteljeve smrti.

54. transmisio id adrescendio (transmisija i akrescencija)

Delacijom nastaje pravo pozvanoga da prihvati nasljedstvo. To je pravo

strogo osobno. Ono se zato ne moze ustupiti trecem licu, a po starom pravu

ne moze se prenijeti ni na nasljednika pozvanog. Takav prijenos delacije na

nasljednike pozvanog nije bio po starom civilnom pravu dopusten ni onda

ako je pozvani umro prije nego sto je izvrsio prihvat nasljedstva. Ako bi

civilni zakonski nasljednik propustio do svoje smrti izvrsiti prihvat,

nasljedstvo je postalo vakantno. Po pretorskom pravu se u takvom slucaju

bonorum possessio davala udaljenijim nasljednicima. Ako oporucni

nasljednik ne bi prihvatao nasljedstvo do svoje smrti, a nije imao ni

supstituta, njegov dio bi prirastao ostalim oporucnim nasljednicima, a ako je

on bio jedini oporucni nasljednik, pozivali su se intestantni nasljednici.

Teodozije II odredio je da oporukom pozvani na nasljedstvo, koji umre prije

izjave o prihvatu, prenosi pravo stjecanja i prihvata na svoje descendente.

Justinijan je dozvolio opcenito transmisiju svake (intestantne i oporucne)


WWW. STUDOMAT.BA

delacije nasljedstva koje jos nije prihvaceno, ali samo ako je prvo pozvani

umro u roku od jedne godine do delacije.

Ako bi jedan od vise sunasljednika otpao zato sto do smrti nije prihvatao

nasljedstvo, a pri tome nije doslo do transmisije, ili je otpao zato sto je

odbio prihvatiti nasljedstvo, dio otpalog nasljednika prirastao je dijelovima

ostalih sunasljednika. To je tzv. ius accrescendi.

55. legati (legatum)

Legat (legatum) je odredba posljednje volje kojom ostavitelj naredjuje

nasljedniku (oneratus) da iz imovine stecene nasljedstvom preda trecoj

osobi (honoratus) neko pravo ili neku stvar. Legat je bio priznat po civilnom

pravu. Mora biti naredjen u oporuci svecanim rijecima i zapovjednim

nacinom, odmah nakon imenovanja nasljednika.

Legatar je singularni sukcesor jer dobiva samo tacno odredjeno pojedinacno

pravo ili stvar, za razliku od nasljednika koji je univerzalni sukcesor jer stupa

u ukupnost ostaviteljevih prava i obveza. Da bi se sprijecilo ostavitelja da

veci dio ostavine raspodijeli u obliku legata i time osteti nasljednike,

doneseni su zakonski propisi o ogranicenju legata, poput Lex Falcidia, kojim

je zabranjeno da se legatima oduzme vise od ¾ ostavine.

Kod stjecanja legata bitna su dva momenta:

*Dies cedens pada u cas delacije (ostaviteljeve smrti) i tim momentom

legatar stice pravo na sticanje legata.

*Dies veniens pada u cas prihvata nasljedstva i od tada legatar moze vrsiti

sva prava iz stecenog legata.

Vecu prakticnu vaznost u klasicnom pravu su imala dva oblika legata:

*Legatum per vindicationem sa stvarnopravnim ucinkom, to znaci da legatar

vec u momentu delacije postaje vlasnik legirane stvari. Zato moze

nasljednika ili bilo koju trecu osobu kod koje se nalazi legirana stvar odmah


WWW. STUDOMAT.BA

tuziti reivindikacijom i drugim stvarnopravnim tuzbama. Slican ucinak ima i

legatum per praeceptionem.

*Legatum per damnationem ima za posljedicu stvaranje obveznog odnosa

izmedju opterecenog nasljednika (onerata) i legatara (honorata). Buduci da

je ovaj obvezni odnos nastao bez njihove prethodne saglasnosti volja,

svrstan je u kvazikontrakte. U momentu ostaviteljeve smrti legatar stice

pravo da od opterecenog nasljednika trazi ispunjenje legata putem actio ex

testamento. Slican ucinak imao je i legatum sinendi modo.

Postklasicno pravo je izbrisalo razlike izmedju navedenih vrsta legata.

Justinijanovo pravo je stvorilo jedan tip legata koji je s obzirom na sadrzaj

proizvodio realne ili obveznopravne ucinke, a legatar je bio zasticen tuzbom

in rem ili in personam.

56. Fideikomisi (fideicommissum)

Fideikomis (fideicommissum) je neformalna molba koju je ostavitelj

upucivao osobama koje su nesto stekle iz ostavine (fiduciarius) da izvrse

neku imovinsku namjenu u korist treceg (fideicommissarius).

Ispunjenje molbe koja je najcesce upucivana nasljedniku ili legataru, ovisilo

je samo o njihovoj savjesnosti i postenju – fides. Tek od razdoblja principata

fideikomisar je mogao sudskim putem zahtjevati ispunjenje ostaviteljeve

molbe. Justinijanovo pravo ih je izjednacilo s legatima i u pogledu ucinka i u

pogledu pravne zastite. Predmet fideikomisa su mogle biti pojedine stvari,

oprost duga, a ponekad i cijela ostavina.

Putem fideikomisarne supstitucije (supstitutio fideicommissaria) bilo je

moguce odrediti supstituta prvoimenovanom fideikomisaru koji je, najcesce

nakon svoje smrti morao ustupiti imovinu drugoimenovanom fideikomisaru

itd… Tako je stvoren obiteljski fideikomis. Ni prvi nasljednik ni kasniji

fideikomisari nisu smjeli otudjiti dobivenu imovinu ni u poslovima inter vivos

ni mortis causa. Institut je upotrebljavan u feudalnom pravu.

Documents

INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA ( DRUGA PARCIJALA)