1

INTERVJU

Prof. dr. ESAD DURAKOVIĆ, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u

Sarajevu

IZETBEGOVIĆ BI TREBAO ODUSTATI OD PREDSJEDNIČKE

KANDIDATURE

Razgovarala: Vildana Selimbegović

Oslobođenje, 16. 5. 2009. god.

2

Intervju Oslobođenja: dr. Esad Duraković

IZETBEGOVIĆ BI TREBAO ODUSTATI OD PREDSJEDNIČKE KANDIDATURE1

Iako je njegova biografija znana, jer je riječ o jednom od najznamenitijih i najznačajnijih arabista današnjice, nije zgoreg ponoviti: rođen je u Bugojnu, završio je medresu u Sarajevu, orijentalistiku diplomirao u Beogradu gdje je i magistrirao a potom doktorirao 1982. godine. Punih 12 godina radio je na Filozofskom fakultetu u Prištini, a od 1991. angažiran je u Sarajevu: redovni je profesor i Šef katedre za arapski jezik, no to ga ne priječi da vrlo oštro secira bolonjski sistem i sve ono što je donio visokom obrazovanju u BiH. Prevoditelj kapitalnih djela arapske nauke i kulture i dobitnik posebne nagrade UNESCO-a za arabistu godine, za Poglede govori o domaćoj političkoj stvarnosti, Bošnjacima, islamu, vehabijama, upoređuje Aliju Izetbegovića i reisa Cerića...

Oslobođenje: Nakon što ste preveli Kur'an, Hiljadu i jednu noć i Sedam zlatnih arabljanskih oda, ima li za Vas više prevoditeljskih izazova?

dr. Duraković: U arapsko-islamskoj kulturi nema više djela takvog značaja. Moji najviši prevoditeljski ciljevi su ostvareni. Ne govoreći o kvalitetu tih prijevoda - jer o tome treba drugi da sude - mogu kazati kako je moj davni san, za koga nisam vjerovao da će nekada biti dosanjan, bio da uvedem u našu kulturu ta tri temeljna korpusa arapsko-islamske kulture nemjerljivoga značaja, djela koja, naravno, pripadaju i najvišim dometima svjetske baštine. To je više od prijevoda: zbog izuzetnih zahtjeva koje postavljaju ova djela pri prijenosu u drugu kulturu, može se govoriti o naročitim kreativnim naprezanjima. Da budem otvoren: iako intenzivno radim i nakon prijevoda navedenih djela, počesto osjetim, i to intenzivno, neku vrstu žala za tim vremenima, za tim gotovo nadrealnim pregnućima. Ja sam imao izuzetnu sreću da tokom nekoliko decenija, radeći na tim djelima, živim doslovno u ekstazi. To je privilegija! Zadnjih godina intenzivi-ram naučnoistraživački rad kojim sam se oduvijek bavio pa je moja knjiga „Orijentologija. Univerzum sakralnoga Teksta" dobila priznanje za najbolje naučno djelo u BiH za 2007. godinu.

Oslobođenje: Iako već navikla na akademske skandale, naša je javnost ostala zapanjena bezočnim falsifikatom dekana Pravnog fakulteta, Fuada Saltage. Kakav je Vaš komentar?

1 Pogledi, Oslobođenje, 16. maj 2009. god. Razgovarala: Vildana Selimbegović.

3

dr. Duraković: Čitam o tome slučaju. Ukoliko je istina da je izvršen plagijat - a po onome što sam čitao u štampi, jest - onda je to strašno. To je više od krivičnog djela, po mome sudu. Jer, ako odredite nešto kao krivično djelo i sankcionirate ga kao takvo, onda se pravničkom terminologijom i procesuiranjem amortizira ili se maskira nešto što je više od krivičnosti: zapanjujuća devastacija u sferi morala, i to na najvišem nivou, zatim u znanosti, u samom vrhu akademske zajednice, pa još u instituciji koja bi morala biti uzorna u svemu. Pred takvim činjenicama čovjeku pamet staje! Bilo je još plagijatorskih „podviga" u akademskoj zajednici, ali su potrpani šutnjom upravo onih koji su morali reagirati. Više puta sam pisao u ovoj novini o naučničkoj i, naročito, o moralnoj dezorijentaciji akademske zajednice, o kukavnome stanju koje vlada u njoj, o njenom piljarskom mentalitetu i nekompetentnosti. Nekada nam je bio ponos da se predstavimo kao univerzitetski profesori, a danas osjećam nelagodu da se tako predstavljam, što zbog općeg pada kvaliteta studija i zakrčenosti visokoškolskim buvljacima, što zbog srozavanja nastavničke etičnosti. Naravno, tako nam je više-manje svuda, živimo izvan autentičnih i stabilnih sistema vrijednosti, u blatu, a upravo oni koji bi morali biti predvodnici društva - ili šute, ili mute. Muka je to velika!

Oslobođenje: Kako gledate, generalno, na angažman intelektualaca, naročito bošnjačkih, u sadašnjem vrlo turbulentnom društveno-političkom trenutku?

dr. Duraković: Prije koju godinu, u „Oslobođenju" sam jedan svoj tekst završio krajnje su-mornom rečenicom koja je otprilike glasila: Prezirem doba koje mi je dosuđeno da ga živim. Nije mi cilj, naravno, da citiram samoga sebe, već želim reći da ostajem i danas - čak više danas nego prije - pri toj rečenici, jer se opće stanje pogoršalo. Mi smo „društvo" bez javnog mnijenja, bez samosvjesne akademske zajednice, ne možemo reći čak ni to da imamo intelektualce, naročito ne angažirane intelektualce kao važan i samosvjestan dio zajednice, ili društva. U tom kontekstu, mislim da je neprikladna sintagma „angažirani intelektualac", jer po mome razumijevanju stvari, intelektualac, da bi to bio, mora biti angažiran; angažiranost je temeljno svojstvo intelektualca. Obrazovanost, učenost i td. mogu biti svojstva i ljudi koji ne moraju biti intelektualci. Naši intelektualci, pa i oni, dabome, u akademskoj zajednici, u većini su kvaziintelektualci jer su se masovno preobrazili u torbare, tezgare, promoviraju se u akademska zvanja bez naučnih radova, prodaju diplome od onih dodiplomskih do doktorskih, i td. O kalu u vlastitim strukturama šute. Ne, to je neprihvatljivo, i to je najozbiljniji indikator bolesti jednoga društva. Imamo sve razloge za zabrinutost a ja ne pripadam ljudima koji retoričkim „fintama" uljepšavaju stanje, to nije pošteno. Kada je riječ o političkim turbulencijama, kako ih s pravom nazivate, ni tu se bošnjački „intelektualci" ne odazivaju - govorim opet o većini, naravno, o kritičnoj masi. Njihov osnovni problem je neutaživa samoživost: daj meni i daj mi danas, a baš me briga za opći interes i za budućnost. Mora se stalno ukazivati na to, bez obzira na eventualne efekte, jer šutnjom, neaktivnošću, postajemo saučesnici u kreiranju stanja koje je veoma loše i veoma je štetno. Ni juriš na vjetrenjače, vjerujem, nije bez bilo kakvog smisla, a pogotovu jurišanje na društvene izopačenosti, makar i verbalno ako se ne može drukčije.

4

Oslobođenje: Nezaobilazno je pitanje Stranka demokratske akcije i njezin predstojeći kongres. Kako vidite kandidate sulejmana Tihića, Bakira Izetbegovića i Adnana Terzića, odnosno njihov doprinos bošnjačkoj politici?

dr. Duraković: O Tihićevim političkim potezima već sam se javno izjašnjavao, povodom problema koje sam ukratko elaborirao u odgovoru na prethodno pitanje. Možda je on vješt taktičar, ali uopće nije vizionar, nije strateg. Njegov doprinos bošnjačkoj politici, po mome sudu, negativan je. Tihićevo već čuveno A ŠTA JE ALTERNATIVA najviši je izraz mentaliteta koji vjeruje da pravi nekakve kompromise a zapravo je suštinski defanzivan jer stalno uzmiče. Naravno, postoje i druge alternative. Što se tiče Izetbegovića, nisam uočio neke njegove značajne doprinose bošnjačkoj politici. Možda je za jega opterećenje u politici vlastito prezime, i svako pretpostavljanje njegovih eventualnih budućih političkih domašaja je u domenu spekulacija.

Oslobođenje: Koga biste osobno voljeli vidjeti na čelu SDA?

dr. Duraković: O gospodinu Tihiću već sam dovoljno rekao, valjda. Što se tiče gospodina Izetbegovića, ja mislim da bi bilo najmudrije da odustane od utrke na čelnu poziciju u SDA zbog toga što se u javnosti njegovo ime, nažalost, vezuje za afere. Bez obzira na to koliko su afere utemeljene ili nisu, u to ne ulazim, uvjeren sam kako sama činjenica da su ih mediji prepuni ne ide u prilog njegovoj kandidaturi: time će biti nanesena šteta njegovoj partiji, ali i cijelom bošnjačkom narodu. O gospodinu Terziću, nažalost, ne znam mnogo. Bio je relativno uspješan premijer, ali ne znam kakav bi bio čelnik SDA. Pravo da kažem, dobro bi bilo da stranka SDA, koja vjerovatno ima relativno dobre kadrovske potencijale, izvede na scenu nekoga koje nepotrošen, ali je kompetentan. Vjerujem da takvih tamo ima, iako nisam siguran da će biti dovoljno političke mudrosti da se neki takav kandidat izvede na ovu užarenu političku scenu. A bilo bi to u interesu njihove partije, prije svega.

Oslobođenje: Da se drugi ne naljute: Molim Vas, objasnite mi i svoje stavove o predsjedniku Stranke za BiH i članu predsjedništva, dr. Harisu Silajdžiću, i predsjedniku SDP-a BiH, dr. Zlatku Lagumdžiji.

dr. Duraković: Iz moje perspektive posmatrano, gospodin Lagumdžija satire vlastitu političku partiju koja je mogla biti najjača partija u Federaciji. Nakon svega, nisam mogao zamisliti kako je još moguće, i to u socijaldemokratskoj partiji, da se pojavi samo jedan politički kandidat na izborima za njenog čelnik, pa još aktualni predsjednik. Poslije toga, nema se šta reći.

Što se tiče gospodina Silajdžića, uprkos nesavršenostima kao ljudskome usudu, želim kazati dvije stvari. Prvo, nekorektno je zaboravljati njegove zasluge za ovu zemlju i za bošnjački narod u vrijeme kada je najteže bilo. Drugo, u vezi sa preovlađujućim izjednačavanjem Silajdžića i Dodika, moram ukazati na jednu ''logičku zamku'', odnosno na jedan neodrživ stereotip kao ogrješenje o logiku i političku stvarnost, na jednu neizmjerno štetno političku

5

stupidariju. Pazite, svi znamo kako Dodik sve čini da razori ovu zemlju; on nju u svakoj prilici vrijeđa, blati, gazi njenu zastavu, ali i praktički djeluje protiv njenih vitalnih interesa. Pitam javnost: Je li tako? Pošto je svakom očigledno da to jest tako, onda postavljam logičko pitanje javnosti: Kako može biti isti kao takav Dodik čovjek koji se suprostavlja svim tim njegovim destruktivnim akcijama?! Takvo razmišljanje (i etiketiranje) nema nikakve veze sa zdravim razumom; ono je izraz političke nezrelosti, osjećanja inferiornosti, i ono je rezultat (koji prihvaćaj, nažalost, i mnogi Bošnjaci) naprezanja dijela medžunarodne zajednice da se uvijek sve tri strane izjednačavaju.

Oslobođenje: Možete li objasniti otkud toliki utjecaj Islamske zajednice na bošnjačku politiku?

dr. Duraković: Ovo pitanje zahtjeva vrlo kompleksan odgovor, ali ću pokušati izraziti ga pojednostavljeno. Prvo, Bošnjaci (ranije m/Muslimani) veoma dugo - u prethodnim periodima svoje političke povijesti - nisu imali priliku da se etnički samodefiniraju, kao što su imali drugi, pa su u islamskom zajedništvu utvrđivali elemente opstojnosti i samobitnosti; makar i privremeno, to im je bilo dragocjeno. To je prvi izvor utjecaja Islamske zajednice. Drugo, Islamska zajednica ima izvanredno razvijenu (imamsko-džematsku) infrastrukturu preko koje se može efikasno i autoritativno djelovati. Treće, aktualni reis-efendija izražava, neskriveno, svoje političke afinitete i ambicije. Kada se ta tri sadejstvujuća faktora aktiviraju u istome smjeru, ne treba da čudi utjecaj Islamske zajednice.

Oslobođenje: Za života Alije Izetbegovića imao se dojam da bošnjačka politika čuva svoje veze sa islamskim svijetom, ali i veoma vodi računa da ne poremeti prijateljstvo sa Zapadom. Nekako se čini da je danas tu ulogu na sebe preuzeo reis Cerić. Jesam li u pravu?

dr. Duraković: Da, Vi ste u pravu. Mudro je čuvati dobre odnose i sa (islamskim) Istokom i sa Zapadom, naravno sa umjerenim zemljama i režimima na obje strane, a ne sa ekstremistima. Uostalom, nipošto se to dvoje ne moraju isključivati: biti u dobrim odnosima sa islamskim svijetom nikako ne znači biti u lošim odnosima sa zapadnim ili kršćanskim svijetom, i obrnuto. Reis-efendija danas preuzima tu ulogu, tačno je. Ali je suštinska razlika između njega i rahmetli Alije Izetbegovića u tome što je Izetbegović bio politički lider, a reis je vjerski lider koji hoće biti i politički. Ta razlika ima dramatične posljedice. Naime, za razliku od Izetbegovića, reisovo liderstvo u zemlji i inostranstvu neminovno vodi ka tome da se Bošnjaci (budući da ih reis tako suvereno predstavlja) svode 'u gabarite'' vjerske zajednice s jedinom perspektivom da ta zajednica postane živopisan folklorni element, a ne djelatan politički subjekt.. Zbog tih ciljeva su Bošnjaci i satirani! Dakle, reisova aktivnost u tome pravcu veoma je opasna na duže staze, i to isključivo za Bošnjake.

Oslobođenje: Čuli ste za ''nove muslimane'', kako se eufemistično nazivaju tzv. vehabije u BiH. Imate li objašnjenje otkud sve veći broj pristalica vehabizma u našoj zemlji?

dr. Duraković: Uvjeren sam da su vehabije najveća opasnost za budućnost islama i Bošnjaka u BiH. Također vjerujem da toga nisu svjesne ni sam vehabije, niti Islamska

6

zajednica koja im je uglavnom naklonjena. Oni zagovaraju krajnje nredukcionistički islam i istovremeno ekstremnu isključivost prema svima koji se od njih razlikuju, naročito prema drukčijim muslimanima. (Zamislite kakva je predstava o Svevišnjem i Svemilosnom Bogu koji će nemilosrdno kažnjavati muslimane zato što su nosili pantalone koje im padaju po cipelama! Nema to nikakve veze sa islamom, osim što pruža krajnje iskrivljenu sliku o njemu.) No, nije problem u njihovoj različitosti već u isključivosti do nivoa militantnosti. Nisu to mirne i samoponiruće sufije! Vehabije će raznim vrstama ekscesa u BiH vremenom stvoriti snažan otpor prema muslimanima općenito u BiH u drugim vjerskim, konfesionalnim zajednicama, kako u zemlji tako i u svijetu, te će na taj način naknadno i uvjerljivo abolirati upravo Karadžića i sve koji su javno govorili kako su oni agresorskim ratom u BiH stalni na branik ''kršćanske Evrope''. Slabljenjem tolerantnog islama u BiH, kakav jest ovdje tradicionalno, odnosno jačanjem vehabijskog pokreta, Evropa će se, u krajnjem, naći u poziciji da srpski genocid u BiH smatra opravdanom i dalekovidnom preventivom. Istovremeno, vehabije nikada ne mogu ovdje, u Evropi, postići svoje ciljeve na tragu talibanizacije zemlje. Frapantno je kako to ljudi u Islamskoj zajednici ne shvaćaju. Ili shvaćaju, ali svjesno ništa ne preduzimaju. Čak tetoše vehabije na najvišem nivou, institucionalno, kao ''nove muslimane'', pri čemu se toj sintagmi daju značenje i autoritet avangardnosti, spasonosnog misionarstva itd. Takav odnos predstavlja, nesumnjivo, čin najperfidnije unutarnje agresije u bošnjačkom korpusu. Jer ogromna je razlika između djelovanja selefizma u Pakistanu, na primjer, i u evropskoj BiH! Tzv. običan muslimanski svijet u BiH, u većini, nema otpora prema vehabijama jer je činjenica da je u proteklom ratu izvršena čudovišna agresija na sve muslimanske vrijednosti pvdje pa po nekoj inerciji ''stari'' muslimani misle kao i nije baš loše da ima i takvih ''čvrstih muslimana''. Ljudi iz IZ ne prosvjećuju ih i ne kazuju im da će prve žrtve ''novih'' muslimana biti upravo ti ''obični' ili ''stari'' bosanski muslimani.