Iseljena Hrvatska – pitanja i odgovori

1. Identitet i budućnost hrvatskih iseljenika:

Iseljavanje Hrvata i iseljavanje iz Hrvatske nezaobilazni je dio hrv. povijesti te civilizacijskog

i kulturnog naslijeđa. Iseljavanje se može promatrati kroz nekoliko prizmi, kao što su

ekonomski, nacionalni i kulturno-identitetski čimbenici. Ti su čimbenici mnogo češće nego u

drugih sudionika migracijskih procesa bivali temeljnom ili jednako važnom migrac.

motivacijom kao i onoj potaknutom gospodarskim čimbenicima. Glavni problem praćenja

hrv. iseljavanja jesu oskudni pismeni tragovi u Hrvatskoj te raspršene, najčešće privatne

arhive i biblioteke koje su ispisane u središtima iseljavanja. Razlog tome jest da su hrvatski

iseljenici tijekom 19.st. živjeli u određenoj mjeri komunikacijski izolirani od matične

domovine. Tijekom 20. st. politička izolacija hrv. iseljeništva (u 1. i 2. Jugoslaviji)

omogućivala je samo određene oblike povezivanja iseljenih Hrvata s matičnom domovinom.

Takva situacija pridonosila je većoj asimilaciji hrvatskih skupina u stranim zemljama, ali je i

poticala aktivnosti međusobnog povezivanja iseljenih Hrvata radi očuvanja hrv. identiteta. Do

20.st. Hrvati su većinom iseljavali preko oceana, zbog bijega pred turskim osvajanjima, što je

posebnost hrvatskih migriranja od 15. do 18.st. ili zbog sličnih, najčešće ekon. razloga kao

pripadnici ostalih europskih naroda, posebice iz Srednje Europe i Mediterana. Posebnost u

tom kontekstu je veliki migracijski val krajem 19. i poč. 20.st. do 1.svj.rata, kad su uz

ekonomske, važan uzrok bili i politički čimb. Hrvati su sudjelovali u sva 3 globalna

migracijska vala kao dio europskih migracija na nove kontinente i unutar europskih migracija.

Prvi migracijski val odnosi se na migriranje Hrvata u okolne europske zemlje ili pod

prisilom u ropstvo u Tursku (najdramatičnije razdoblje nakon bitaka na Krbavskom i

Mohačkom polju kada je prema nekim procjenama zemlju napustilo iz različitih razloga oko

trećina hrvatskog stanovn.). Drugi globalni migracijski val događao se između 1820.-1914.,

a u Hrvatskoj od 1880. god. Karakteristike ovog vala iseljavanja su njegova jednosmjernost

između 2 dijela svijeta te ekonomski razlozi migranata, privučeni brzom zaradom u Novom

svijetu. Za razliku od zaustavljanja svjetskog trenda iseljavanja 30-ih god. 20.st., iz Hrvatske

se istom žestinom nastavilo iseljavanja između 2 rata, kada je uz ekonomski razlog, povezana

i politička motiviranost napuštanja zemlje. Iz Hrvatske se od 1880. do 2.svj.rata iselilo oko

pola milijuna ljudi. Treći globalni migracijski val počeo je 60-ih god. 20.st. i traje do danas.

Hrvatski migranti i u 3.globalnom valu sudjelovali su kao iseljenici zbog ekonomskih

(gasterbajteri, danas mladi i obrazovani ljudi), političkih prilika (bijeg pred pogibijom nakon

1

2.svj.rata) ili pomiješanih jednih i drugih. Glavni pravci migriranja bile su prekooceanske

(SAD, Australija, Kanada, Južna Amerika) i zapadnoeuropske zemlje (Njemačka, Švicarska,

Austrija, Italija, Švedska). Suvremeni identitet hrv. iseljeništva oblikovao se nakon 2.svj.rata

(oblikovale ga generacije koje su se iselile u trećem i djelomično drugom globalnom valu).

Etnička pripadnost u novim zemljama se očitovala ponajprije kroz osnivanje i djelovanje

mnoštva političkih stranaka koje su organizirali iseljeni Hrvati, kulturnih društava, sportskih

klubova s hrvatskim imenom, kao i otvaranjem Hrvatskog veleposlanstva u Canberri 1978. te

imenovanjem hrv. veleposlanika u Australiji.

2. Hrvatski iseljenici prema uspostavi suverene Hrvatske:

Nakon pada Berlinskog zida i rušenja komunističkog sustava u Europi, gotovo sve političke

aktivnosti iseljenih Hrvata usmjerile su se prema uspostavi nezavisne Hrvatske. Franjo

Tuđman dobio je naklonost većine hrvatskog iseljeništva kao čovjek koji će predvoditi

stvaranje države. Nakon osnutka HDZ-a, u iseljeništvu (naročito u SAD-u i Kanadi) se stvara

ideja stvaranja ogranaka HDZ-a pa je tako svaki veći grad u Sj. Americi gdje su obitavali

Hrvati imao svoj ogranak HDZ-a. Prva konvencija HDZ-a za SAD i Kanadu održana je 20.

i 21. siječnja 1990. u Clevelandu gdje se skupilo više od tisuću Hrvata, a gost je bio Franjo

Tuđman. Početkom rata, Hrvati u SAD-u i Kanadi pružali su narodu u Hrvatskoj veliku

materijalnu i financijsku pomoć otvarajući mnogobrojne humanitarne fondove. U ožujku

1991. počinje djelovati i Odbor za karitativnu pomoć prema domovini Hrvatskoj. Novčano

je potpomagan i HDZ preko svojih ogranaka u Sj. Americi. Godine 1991. u Las Vegasu je

Hrvatska bratska zajednica osnovala Hrvatski humanitarni fond koji je postao trajna akcija

HBZ za pomoć domovini. Usporedno s tim, HBZ je prikupljala i lijekove, medicinsku

opremu, odjeću i druge potrepštine. Tisuće pojedinaca i organizacija dali su milijune dolara u

izravnim novčanim donacijama za potrebe obrane domovine. Nastojalo se pridobiti američku

javnost i političare za uspostavu neovisne Hrvatske. Tako je već tijekom 1990. i 1991.

skupina članova Društva bivših studenata i prijatelja Hrvatskog sveučilišta u SAD-u i Kanadi

započela akciju širenja istine o Hrvatskoj i njezinoj borbi za oslobođenje od agresora. Mnogo

je bilo takvih slučaja. Trebalo je uložiti goleme napore u upoznavanju američke vlade i

javnosti sa stanjem u Hrvatskoj. Nakon priznanja Hrvatske, glavni cilj lobiranja je bio ulazak

Hrvatske u UN te informiranje svijeta o događajima za vrijeme rata. Bilo je i onih Hrvata iz

tuđinstva koji su se uključili u obranu Hrvatske. Tako su se mnogi Hrvati iz Južne i Sjeverne

Amerike, Australije, Kanade i Europe vratili u domovinu kako bi se uključili u Hrvatsku

2

vojsku. Kanada je priznala Hrvatsku 15. siječnja, dok ju je SAD priznao 7. travnja 1992. Što

se tiče Njemačke, 1. sabor HDZ-a održan je u ožujku 1990. u Stuttgartu. U istome gradu je u

siječnju 1991. uspostavljen Ured Republike Hrvatske kao političko predstavništvo RH.

Ogranci HDZ-a diljem Njemačke imali su važnu političku ulogu za vrijeme Domovinskog

rata. Hrvati su sudjelovali u brojnim prosvjedima protiv agresije na Hrvatsku, nastojali su

povezati ugledne Nijemce s Hrvatskom. Važnu ulogu u doba stvaranja neovisne Hrvatske

imao je i časopis „Kroatische Berichte“, osnovan 1976., namijenjen stranoj publici:

diplomatima, političarima, publicistima, književnicima i ostalima koji imaju utjecaj u

političkom i kulturnom životu Njemačke, Austrije i Švicarske. Ogranci HDZ-a osnovani su i u

ostalim zemljama u kojima su se nastanili Hrvati. Tako se oni osnivaju u Austriji, Švicarskoj,

Lihtenštajnu, Švedskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj, VB ... U svim navedenim

zemljama osnivaju se koordinacijski odbori za veće humanitarne akcije za pomoć Hrvatskoj u

ratu. Ogranci HDZ-a osnivaju se i u Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Africi te Južnoj

Americi.

3. Hrvatska politička emigracija poslije 2. svjetskog rata:

Kao i prije, tako i poslije Drugog svj. rata Hrvati su snažno politički djelovali sa željom da

pomognu narodu u ostavljenoj domovini u borbi za slobodu. Postojećoj emigraciji su se

priključili brojni politički emigranti iz Hrvatske, aktivni sudionici iz redova NDH, ali i brojni

emigranti koji su odbili živjeti u komunističkoj Jugoslaviji. Politički ciljevi bili su: voditi

borbu za oslobođenje hrvatskog naroda od komunizma i bilo koje Jugoslavije te pomoći

narodu u domovini u uspostavi demokratske i neovisne hrvatske države. U Clevelandu je

1946. osnovana politička organizacija „Ujedinjeni američki Hrvati“: borba protiv

komunizma i uspostava slobodne i demokratske hrvatske države te humanitarni rad za pomoć

hrvatskim izbjeglicama. U kasnim 60-im istaknutiji pojedinci ove organizacije počeli su

djelovati u redovima drugih hrv. političkih organizacija pa se tako rad organizacije postupno

ugasio. Jedan dio američkih Hrvata koji su još predratnih vremena aktivno sudjelovali u

američkom radničkom pokretu i koji su svoja ljevičarska uvjerenja iskazivali tijekom rata,

ostali su i poslije rata dosljedni svojim političkim nazorima. Smatrali su da je obnova

Jugoslavije i dolazak komunista sa Titom na vlast povijesna pobjeda kojoj oni moraju pružati

svu moguću podršku. Mnogi su sakupljali novac od useljenika i slali u Jugoslaviju, s čim se

nisu slagali desno orijentirani američki Hrvati. Organizacija: Vijeće američkih Hrvata. HSS:

poratna idejna i politička konfuzija te nesnalaženje. Po dolasku Mačeka u SAD: nedjelatan

3

odnos prema stranci, povremeni politički članci u kojima napada komunističku vlast u

Jugoslaviji i iseljeničke pol. organizacije koje predvode bivši ustaški čelnici, pri čemu ne

pravi razlike između njihovih pol. stavova i ideja; zagovara političko utapanje Hrvatske u

Jugoslaviju (jedina pol. organizacija iseljenih Hrvata koja to zagovara!). Nakon Mačekove

smrti dolaskom J. Krnjevića stranka više ne vodi neodređenu i neodlučnu politiku, zauzimaju

se za uspostavu suverene i demokratske RH te protive bilo kakvoj Jugoslaviji. Službeno

glasilo: „Hrvatski glas“. HOP: Hrvatski oslobodilački pokret, utemeljio Pavelić 8. lipnja

1956. kao krovnu hrv. pol. organizaciju koja će zastupati i promicati hrv. nacionalne interese

u svijetu i domovini. Antikomunizam, ponovna uspostava NDH u njezinim etničkim

granicama. Osobita podrška i materijalna pomoć dolazi od njihovih organizacija iz SAD-a i

Kanade. Glavni politički suparnik i konkurent HSS-u u preuzimanju primata u hrv.

zajednicama. Službeno glasilo: „Hrvatska“. Nakon smrti Pavelića na čelo dolazi Stjepan

Hefer što je pridonijelo rascjepu HOP-a i osnivanju drugog HOP-a: „Reorganizacija“, na čelu

kojeg je bio Vjekoslav Vrančić. U njihovim programima, taktici javnog djelovanja i cilju nije

bilo nikakve razlike. HRS: Hrvatska republikanska stranka, osnovali 1951. Ivan i Ante

Oršanić, prva pol. stranka nakon sloma NDH, zasniva se na temeljima HSP-a i ustaškim

načelima. Hrvatski narodni otpor: osnovan 1952. nakon dugogodišnjih izmjena ideja i

prijedloga na relaciji Europa, J. i Sj. Amerika, odbacuju ideju uklapanja Hrvatske u bilo koju

Jugoslaviju te se zalažu za uspostavu slobodne hrv. države unutar pov.-etničkih granica.

Pomagali brojnim Hrvatima koji su ilegalno pobjegli iz Jugoslavije u Z. Njemačku da dobiju

pol. azil. Na čelu: Branko Jelić. Hrvatski narodni otpor: osnovao Vjekoslav Maks Luburić

nakon pol. nesporazuma sa Pavelićem. Službeno glasilo: „Obrana“. Cilj: rušenje Jugoslavije,

prioritet rada: domovina, uspostavljanje kontakata i suradnja s domovinskim snagama hrv.

otpora kao i suradnja sa drugim pol. skupinama u hrv. emigraciji. Nakon Luburićeve smrti

dolazi do podjele koja je bila rezultat sukoba generacija i ideoloških razlika te koncepata

budućeg rada i djelovanja HNO-a. HNO je prva i jedina hrv. pol. udruga koja je uspostavom

RH svojom odlukom prestala sa radom nakon uspostave RH. HNV: Hrvatsko narodno vijeće,

osnovano 1974. u Torontu, a na Osnivačkom saboru su bili prisutni predstavnici svih pol.

stranaka i društava osim HOP-a i HSS-a. Temeljni zadatak: pomagati hrv. narod svim

prikladnim sredstvima i načinima borbe u njegovom zahtjevu i nastojanju da stvori slobodnu i

samostalnu hrvatsku državu. Smatrali su potrebnim pristupanje svake pol. skupine koja je za

hrv. nezavisnost, bez obzira na poglede u pitanju unutrašnje i vanjske politike. Razvili su

uspješnu informativnu djelatnost diljem svijeta. Nakon izbora „proljećara“ B. Bušića, F.

4

Mikulića, H. Luna i Z. Markusa u Sabor HNV-a dolazi do zbližavanja „stare“ i „mlade“

generacije i ideološkog susreta „ljevičara“ sa „desničarima“. Nakon Bušićeve smrti dolazi do

polarizacije i raskola unutar HNV-a koji dovodi do istupanja „proljećara“. HNV je imao

povijesnu ulogu u zbližavanju hrv. pol. organizacija i usmjeravanju njihovih zajedničkih

snaga u radu na stvaranju slobodne hrv. države te je time postao najreprezentativnija pol.

organizacija iseljenih Hrvata nakon 2. svj. rata. Nakon uspostave RH okončali su svoju

djelatnost.

4. Političko djelovanje emigracije prije 1. svjetskog rata:

Počeci snažnijeg političkog djelovanja hrv. iseljenika s ciljem pomoći Hrvatima u domovini

preklapaju se s počecima osnivanja dobrotvornih, prosvjetnih i kulturnih društava i katoličkih

misija potkraj 19.st. Povod za prvo izravno i šire političko angažiranje američkih Hrvata bio

je „skupštinski pokret“ u Hrvatskoj 1903. protiv Hedervaryeve diktature. U svim hrv.

iseljeničkim kolonijama održavani su zborovi, donošene rezolucije solidarnosti i sakupljan

novac. Osnovan je i Hrvatski otačbenički odbor u Americi koji je nastojao upravljati svim

iseljeničkim akcijama. Hrvati u Južnoj Americi održali su također protestne skupove u kojima

su oštro osudili okrutni režim. U tom kontekstu nikla je ideja o osnivanju Hrvatskog saveza u

Sjevernoj Americi i Hrvatske zajednice u Južnoj Americi te je provedena široka akcija za

njihovo osnivanje. 1904. američki Hrvati organizirali su svoj „skupštinski pokret“ za

financijsku samostalnost Hrvatske, koji je značio podršku političkoj borbi u Hrvatskoj za

povoljnu obnovu financ. nagodbe Hrvatske i Ugarske. Pokretač skupštinskog pokreta za

financ. samostalnost Hrvatske bilo je Hrvatsko novinarsko društvo u Chicagu koje je tražilo

da se Hrvati u SAD-u angažiraju i izvijeste Hrvatski sabor da se pridružuju svim narodnim

zborovima u Hrvatskoj na kojima se manifestirala odlučnost za potpunu financijsku

samostalnost Hrvatske. Skupštinski pokret naišao je na snažan odjek i odobravanje u

Hrvatskoj. 1912. god. obnovljena je ideja osnivanja Hrvatskog saveza koji je osnovan iste

godine. Njegovo osnivanje naišlo je na golem odjek. Za predsjednika Saveza izabran je Niko

Gršković. Gotovo u svim hrv. naseobinama počele su se osnivati grane Saveza. Taj je proces

trajao do rata. Organizacija je zamišljena tako da je trebala postati aktivnim čimbenikom u

tadašnjim političkim kretanjima u Hrvatskoj. Nakon atentata Luke Jukića na bana Cuvaja

1912. Savez je počeo s velikom agitacijom i protestima protiv mađ. nasilja u Hrvatskoj.

Jukićev atentat bio je iskorišten za stvaranje borbenog raspoloženja među iseljenicima u čemu

je mnogo i pomogao list „Hrvatski svijet“ (glavno glasilo Hrvatskog saveza). Hrvatski savez

5

s Narodnim odborom kao središnjim organom i predsjednikom Nikom Grškovićem bio je

najveća politička organizacija hrvatskih iseljenika s više od 10 000 aktivnih članova i znatnim

financijskim sredstvima. I u Južnoj Americi se osniva Hrvatski savez, dok u Novom Zelandu

listovi „Napredak“ i „Hrvatska zora“ šire antiaustrijsko raspoloženje među tamošnjim

Hrvatima. Austrougarske vlasti su se zanimale za politička zbivanja među iseljenicima. Htjele

su utjecati na iseljeničke prvake da prestanu s protuaustrijskom propagandom.

5. Političko djelovanje emigracije prije 2. svjetskog rata:

Obilježja: nezadovoljstvo zbog načina na koji se stvarala jugoslavenska država i nepovoljnih

pol. prilika u novostvorenoj državi, želja da se pomogne narodu u domovini. Svi su se hrv.

politički i socijalni pokreti slagali u jednome: treba se spontano i trenutačno suprotstaviti

balkanskoj diktaturi koja je ugnjetavala domovinu više nego habsburška vlast. U Clevelandu

se 1921. osniva Hrvatska republikanska liga u Americi koja ima istovjetan pol. program

kao i Hrvatska republikanska seljačka stranka, a od 1923. i djeluje kao HRSS. U New Yorku

je 1928., kao reakcija na atentat u skupštini, osnovano Hrvatsko kolo: predsjednik Ivan

Krešić, glasilo: Hrvatski list i Danica hrvatska; američka organizacija za borbu protiv

diktature u Hrvatskoj. Nakon pravaškog ilegalnog napuštanja Jugoslavije (B. Jelić, G. Perčec i

Pavelić) i osnutkom vojnih logora te na kraju i ustaškog pokreta javljaju se nova emigrantska

djelovanja drugačijih pol. strujanja u Europi. Nakon atentata u Marseilleu, ustaški pokret

povlači se u ilegalu te gubi utjecaj u europskim zemljama, ali ne i u prekomorskim gdje putem

organizacije „Domobran“ zadobiva podršku dijela hrv. iseljeništva. Nju osniva B. Jelić 1931.

i pokreće glasilo „Hrvatski domobran“. 25. svibnja 1939. delegacija „Domobrana“ uputila je

Memorandum predsjedniku SAD-a Rooseveltu i svim svjetskim državnicima u kojem su

izložili težnje Hrvata za neovisnom državom. HSS: nakon atentata zemlju napuštaju J.

Krnjević i A. Košutić s namjerom da u inozemstvu produže hrvatsku narodnu borbu. Njihov

odlazak u emigraciju utjecao je na povećanje pozornosti vanjske javnosti i službenih krugova

prema hrv. emigraciji; a njihov rad je među iseljenicima naišao na veliku podršku. 1930. u

Belgiji se osniva Hrvatski seljački savez, a potom i brojni ogranci HSS-a u Kanadi i brojnim

drugim prekomorskim zemljama. Radnički pokret hrv. iseljenika: nakon što je komunistička

partija zabranjena 1921. prelazi u ilegalu, a njezino vodstvo odlazi u emigraciju, tj. u Moskvu

gdje su bili aktivisti Kominterne. Organizirano djelovanje pokazuju tek za vrijeme

španjolskog građanskog rata 1936.-1939. Skupljaju novčanu pomoć za progonjene komuniste

6

u Jugoslaviji. U prekomorskim zemljama radnički pokret hrv. iseljenika bio je sastavni dio

domaćeg radničkog pokreta koji je uspio u pokret uključiti široke slojeve iseljenika.

6. Hrvati u europskim zemljama:

Iseljavanje Hrvata u pojedine države Europe vremenski je mnogo mlađe od prekooceanskog,

a brojčano znatno manje. U europske zemlje su se počeli seliti tek onda kada su prekomorske

zemlje, posebice SAD, nakon 1.svj.rata donijele restriktivni zakon o imigraciji. U razdoblju

između 2 rata kontinentalno iseljavanje Hrvata postaje brojnije. Do 1939. iz hrvatskih zemalja

iselilo se 70 000 osoba, najviše u Fra, Bel, Njem, Niz. Odlazili su u one zemlje u kojima je

bila najrazvijenija industrija (njem. pokrajine oko donjeg toka Rajne, Ruhr, pokrajina

Westfallen, oko Dusseldorfa, franc. industrijska mjesta u Alsaceu i Lorenu te Belgija).

Najstarija naselja hrvatskih iseljenika u Europi, koja su nastala još prije 1.svj.rata, bila su u

Njemačkoj. Početkom 20.st. počeli su u Njem doseljavati u manjim skupinama i zadržavali se

u mjestima gdje su našli zaposlenje. Nakon 1.svj.rata u Njemačkoj su stvoreni nemogući

uvjeti za dolazak nove radne snage. Velik dio doseljenika, pa tako i Hrvata, napuštalo je tu

zemlju tražeći bolje uvjete za rad i život. Ponovno se u Njemačku emigrira početkom 30-ih

god, ali još uvijek u malom broju (većinom sezonski radnici). Pred 2.svj.rat raste broj

iseljenika iz Hrvatske zbog potražnje njem. industrije za novom radnom snagom. Većinom su

to bili ljudi iz brinjskog, gospićkog, samoborskog i sisačkog kraja. Svi su ti ljudi odlazili na

poljoprivredni ili građevinski rad. Ponovno odlaženje iz Hrvatske na rad u Njemačku

započelo je oko 1954. Broj useljenika u Njemačku iz Jugoslavije je 1955. bio oko 20 000, dok

se broj povećavao krajem 70-ih do 478 000 popisanih ljudi iz bivše Jugoslavije. Većinu od

tog broja su činili Hrvati što pokazuje masovnost napuštanja domovine. Prema izračunu

njemačke nadbiskupije, u Njemačkoj je 1999. bilo oko 350 000 Hrvata iz RH i BIH. Najveći

dio doseljenika činili su nekvalificirani ili polukvalificirani radnici. Iako u prvim poratnim

godinama nije bilo organiziranog vjerskog života na narodnom jeziku za hrvatske katolike u

Njemačkoj, ipak je nekolicina hrvatskih katoličkih svećenika počela manje više na vlastitu

pobudu voditi duhovnu i socijalnu skrb za hrvatske vjernike. Za dušobrižnika za hrv. katolike

u Njemačkoj imenovan je 1946. Andrija Kordić sa sjedištem u Hamburgu. Vodio je brigu o

raspršenim hrv. vjernicima i posjećivao ih u izbjegličkim logorima. Na jugu, u Munchenu,

prvi je počeo okupljati Hrvate katolike Ivo Vitezić, svećenik krčke biskupije. Njegov rad

nastavio je Stjepan Kukolja. Hrvatski dušobrižnički ured u Njemačkoj je organizirao razne

7

skupove, sastanke, seminare, hodočašća, duhovne vježbe, susrete mladeži, biblijske

olimpijade, susrete crkvenih zborova ... Danas u Njemačkoj djeluje 86 hrv. katoličkih misija.

Uz vjersko-pastoralni i socijalno-karitativni rad, Crkva se uvijek bavila i kulturno-

prosvjetiteljskim radom među vjernicima. Organizirana su brojna kulturno-prosvjetna društva.

Prvo među takvima je bila Hrvatska katolička zajednica u Munchenu, osnovana 1948. U

Munchen je 1965. otvoren Pastoralni centar „Kardinal Alojzije Stepinac“, dok su 1975. u

Berlinu otvoreni novi prostori Hrvatskog katoličkog centra u kojemu će se događati niz

kulturnih, umjetničkih, sportskih i pedagoških manifestacija. Pod vodstvom hrvatskih

svećenika otvaraju se i drugi centri za Hrvate u Njemačkoj. Nakon ustavnih promjena 1974.

počinju se osnivati kulturni, znanstveni klubovi pod nacionalnim hrvatskim imenom. U

Njemačkoj djeluje i Hrvatski akademski savez koji organizira velike skupove na kojima se

mogu čuti predavanja i umjetničke prezentacije sudionika iz Njem i Hrv. Mnogo Hrvata

aktivno sudjeluje u znanstvenim krugovima. 1994. je osnovan Hrvatski svjetski kongres u

Njemačkoj kraj Koelna, a smatra se krovnom organizacijom hrvatskih udruga u Njemačkoj

(okuplja 237 hrvatskih udruga). Sportske i sportsko-rekreativne djelatnosti jedan su od

najvažnijih načina za okupljanje hrvatskih radnika u zapadnoeuropskim zemljama. U

Njemačkoj, posebno mjesto zauzimaju nogometni klubovi kojih je bilo ponekad i preko 400.

Poslije 2. svj. rata hrvatski politički emigranti u Njemačkoj pokreću brojne politički

angažirane listove. „Croatian information bulletin“-Hrvatska izvještajna služba, počeo je

izlaziti u Munchenu 1953. Urednik mu je bio Mate Frković. Od 1955. izlazi pod imenom

HNO Bulletin, Glasilo Hrvatskog narodnog odbora u Europi. U Njemačkoj je godinama

izlazio časopis na njemačkom jeziku „Kroatische Berichte“ u kojemu su autori upoznavali

njemačku i svjetsku javnost s prilikama u Hrvatskoj. „Hrvatska država“ glasilo Hrvatskog

narodnog odbora, počela je izlaziti u Munchenu 1955. Još neki od važnijih hrv. emigrantskih

listova bili su „Hrvatska zora“, „Hrvatski list“, „Otpor, glasilo Hrvatskog narodnog otpora“.

Hrvati u Austriji - u vrijeme 2.svj.rata u Austriji su se našli brojni hrv. vojnici i ranjenici za

koje se brinuo Hrvatski crveni križ. U nesigurnim uvjetima života Hrvati su se stali društveno

okupljati. Organizirano je nekoliko hrvatskih sportskih i kulturnih društava, koja su radila na

okupljanju Hrvata – izbjeglica. Tako je već 1945. osnovano Hrvatsko kulturno prognaničko

društvo „Lisinski“ (kasnije mijenja ime u „Bleiburg“) i Hrvatski iseljenički sportski klub

„Velebit“. U godinama nakon 2. svj.rata brigu o društvenom, vjerskom, kulturnom i

sportskom životu Hrvata najviše su preuzele hrvatske katoličke misije. Najveća organizacija

8

Hrvata u Austriji je Austrijsko-hrvatska zajednica za kulturu i sport koja je brojila gotovo

1000 članova. Za kulturne veze između Hrvatske i Hrvata u Austriji važna je Matica hrvatska

u Beču koja okuplja intelektualce, organizira predavanja i promocije knjiga.

Hrvati u Belgiji – u 20-im god 20.st. počelo je brojnije doseljavanje Hrvata u Belgiju i

nastavilo se sve do 30-ih. Najbrojnija hrvatska radnička kolonija bila je u Seraingu, provincija

Liege. Većinom su se Hrvati smještali u gradove razvijene industrije. 1930-ih pristalice HSS-

a osnivaju organizaciju Hrvatskog seljačkog saveza. Pod pokroviteljstvom je djelovala i

sindikalna udruga Hrvatski radnički savez. Bilo je nekoliko kulturno-sportskih društava od

kojih neki djeluju i danas. Treba naglasiti i krovnu organizaciju-Hrvatski svjetski kongres u

Belgiji.

Hrvati u Švedskoj – U Švedskoj živi oko 20 000 Hrvata koji su se uselili tijekom 2.pol.20.st.

Počevši od 60-ih, organizirano dolazi iz Hrvatske veći broj migranata na tzv. privremeni rad.

Tijekom Domovinskog rata Švedska je prihvatila i određeni broj Hrvata iz BIH. Hrvati prve

generacije bili su uglavnom radnici ili seljaci koji su našli svoje mjesto u industriji. Kako su

mnogi od njih brzo svladali švedski jezik, dobro su napredovali na svojim radnim mjestima.

Tako je prvi naraštaj svojim radom stvorio povoljnije uvjete života drugom naraštaju kojemu

su bila otvorena vrata i mogućnosti školovanja i napredovanja. Tamošnji Hrvati kroz mnoge

kulturne, sportske i društvene organizacije njeguju i čuvaju hrvatski identitet i kulturu.

Hrvati su se zbog raznoraznih čimbenika iseljavali i u mnoge druge europske zemlje kao što

su Francuska, Švicarska, Norveška, Velika Britanija te su u njima ostali povezani kroz

mnogobrojne kulturne, sportske, političke i društvene organizacije.

7. Iseljavanje:

Povijesne, političke, nacionalne, vjerske, ekonomske, socijalne i druge okolnosti uzrokovale

su iseljavanje stanovništva iz Hrvatske. To je započelo još u 15. st. pa se s manjim ili većim

intenzitetom nastavilo do današnjih dana. Razdoblje napuštanja domova pred Turcima trajalo

je od 15. do 18.st. Dok su prva masovna iseljavanja bila posljedica turskih osvajanja, dotle je

kasnije iseljavanje od 16. st. nadalje, bilo sve više uvjetovano ekonomsko-političkim i

društvenim prilikama (pol. 16.st.-pol. 19.st. iseljeno oko 13 000 ljudi). Pravi egzodus započeo

je potkraj 19.st. Od 1880. do 1914. iselilo se iz domovine oko pola milijuna Hrvata, ponajprije

zbog ekonomskih razloga. Tako su hrv. javni radnici počeli sve češće iskazivati zabrinutost

zbog prevelikog iseljavanja. Niti nakon 1.svj.rata iseljavanje nije zaustavljeno. Sve češće se 9

počinje iseljavati u europske zemlje zbog restrikcija u primanju useljenika u prekomorske

zemlje. Iseljavanje iz Hrvatske nakon 2. svj. rata u velikoj je mjeri povećalo ionako

prekobrojnu hrv. emigraciju. Prvi iseljenici bile se osobe na radu u Njemačkoj i Austriji,

činovnici diplomatskih predstavništva i radničkih org. te vojnici koji su bili na izobrazbi u

Austriji. Novi naraštaj hrvatskih emigranata ilegalno je napuštalo bivšu Jugoslaviju u

godinama nakon 1950. uglavnom zbog ekonomskih razloga. Do početka 1960-ih iseljavanje

iz Hrvatske zbiva se u okolnostima zatvorenih granica, a tada dolazi do novog vala odlazaka

iz domovine. Naime, tada dolazi do obnove ekonomske emigracije, a iseljava se većinom

prema zapadnoeuropskim zemljama (nova, suvremena emigracija, tzv. gasterbajteri). Po

statistikama, iz Hrvatske je od 1948. do 1981. u prekomorske zemlje iselilo oko 140 000

osoba. Iseljavanje Hrvata negativno je djelovalo na porast st. jer je trajno narušilo biološku

osnovu i izravno utjecalo na sporiji porast stanovništva.

8. Hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama:

Početno pojedinačno i grupno iseljavanje Hrvata poprimilo je masovan karakter već u 15. i

tijekom 16.st. kad je osmanska vojska okupirala većinu hrv. teritorija. Velik broj Hrvata iz

južnih hrvatskih područja sklanjao se u južne i središnje krajeve Italije i tamo osnivao svoje

naseobine u Apuliji, Markama i Abruzzima. Druga veća grupa Hrvata, uglavnom iz Like i

Hrvatskog primorja, krenula je na sjever i od godine 1522. do 1573. naselila okolicu Šoprona

(zap.Mađarska). Pridružili su im se Hrvati iz Slavonije i Srijema. Nešto kasnije, od 1538. do

1545., stanovništvo iz zapadne Slavonije seli se na prostor zapadne Ugarske (Gradište,

današnji prostor Moravske i zapadne Mađarske). Drugi veliki val iseljavanja zahvatio je

Hrvatsku između 1556. i 1579. kada se najbrojnije iseljavanje događa iz krajeva Banije i

Korduna. Oni odlaze u donje i gornje Gradišće. U razdoblju od 15. do 17.st. velik broj Hrvata

napustio je domovinu i naselio susjedne zemlje: Mađarsku, Austriju, Rumunjsku, Slovačku,

Italiju, Češku.

Hrvati koji su tijekom osmanskih osvajanja doselili iz Hrvatske u današnje krajeve istočne

Austrije, utemeljili su više od 100 hrvatskih naselja. Po nazivu pokrajine tamošnji Hrvati

prozvani su gradišćanskim Hrvatima. Danas ih u Gradišću ima oko 35 000, 15 000 u Beču, a

govore gradišćansko hrvatskim jezikom. Gradišćanski Hrvati dobro su organizirani u 40-ak

kulturnih, prosvjetnih, folklornih, glazbenih, športskih i ostalih društava. Najveća regionalna

društva jesu: Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću, Hrvatsko štamparsko društvo, Hrvatsko

10

gradišćansko društvo u Beču i Hrvatski akademski klub u Beču. Oni tiskaju više novina i

glasila na hrv. jeziku (Hrvatske novine, Put, Novi Glas, Panonski list ...), a imaju i tjedne

emisije na austrijskoj TV, kao i dnevne emisije na austrijskom radiju. Hrvatski učenici u

Gradišću pohađaju 29 pučkih škola u kojima se dio nastave održava i na gradišćansko-

hrvatskom jeziku. U gradišćanskohrvatskim selima postavljeni su i dvojezični topografski

natpisi.

Neslužbene procjene govore da u Mađarskoj živi oko 40 000 Hrvata. Tamo su se doselili u

više valova u razdoblju od 15. do 18.st. U pomurskom kraju u županiji Zala žive pomurski

Hrvati kajkavci. U južnomađarskim županijama Baranji, Bačkoj i Bodrogu, Hrvati su

pretežno štokavci ikavskog narječja, uglavnom doseljeničke skupine iz Dalmacije, Crne Gore

te BIH, naseljene u 17. i 18.st. Podravski Hrvati smatraju se najstarijom autohtonom

hrvatskom skupinom u Mađarskoj, a njihova se nazočnost bilježi od 11.st. U nekim hrv.

skupinama tradicionalno izražen subetnički identitet često potiskuje nacionalni (Šokci,

Bunjevci, Bošnjaci, katolički Raci). Do 2.svj.rata hrvatske zajednice bile su razmjerno dobro

očuvane, no nakon rata dolazi do mađarizacije najmlađeg hrvatskog naraštaja, uvjetovanih

najviše kolektivizacijom seoskih gospodarstava te odlaskom ljudi iz sela u veće gradove.

Svojevrsna preporod doživjet će Hrvati u Mađarskoj uspostavom neovisne RH i to na

područjima školstva, znanosti i politike. 1992. utemeljen je Savez Hrvata u Mađarskoj kao

krovna kulturno-prosvjetna organizacija Hrvata u toj zemlji organizirana po regionalnom

načelu. Što se tiče školskog i predškolskog odgoja, u Mađarskoj djeluje 35 dvojezičnih vrtića,

u 30-ak osnovnih škola je organizirano učenje hrv. jezika, postoje i 3 dvojezične OŠ

(Budimpešta, Pečuh, Santovo) te 2 dvojezične gimnazije (Budimpešta, Pečuh). Glavne novine

Hrvata u Mađarskoj su tjednik „Hrvatski glasnik“, Radio Pečuh ima dnevnu hrv. emisiju, dok

mađarska TV tjedno emitira emisiju za Hrvate. Na južnomađ. prostoru, u Pečuhu, djeluje

Hrvatski znanstveni zavod, Hrvatsko kazalište i Hrvatski klub „August Šenoa“.

Hrvati u Slovačkoj su se nastanili u području oko Bratislave i Trnave. Na te prostore došli su

tijekom 16.st., a do danas su se očuvala svega 4 sela. U Slovačkoj danas živi oko 4 000

Hrvata. 1990. hrvatska manjina u Slovačkoj organizirala se u krovnoj udruzi: Hrvatski

kulturni savez u Slovačkoj. U sklopu Saveza djeluje više seoskih kulturno-umjetničkih

društava, a od 2002. izlazi „Hrvatska rosa“, glasnik Hrv. kulturnog saveza. Mlađi je naraštaj

Hrvata zbog velike sličnosti slovačkog i hrvatskog jezika uvelike asimiliran i rijetko govori

11

hrvatski. U hrvatskim selima nema hrv. svećenika, dvojezičnih natpisa, a ne postoji niti veći

interes za učenje hrvatskog jezika u školi.

Hrvati u Češkoj najviše obitavaju u južnoj Moravskoj (moravski Hrvati). Došli su pretežito iz

šireg slunjskog kraja. Do 2.svj.rata bili su organizirani u samo 3 sela, no nakon rata češka

vlast ih zbog tobožnje suradnje s Nijemcima raseljava diljem sjeverne Moravske, a mnogi su

se iselili u prekomorske zemlje. Danas je moravskih Hrvata oko 1000, a samo mali broj još

govori hrvatskim jezikom. 1994. osnovali su i organizaciju Hrvatski kulturni savez u Češkoj.

Hrvati su se u Rumunjsku doseljavali u nekoliko selidbenih valova, počevši od 14.st. Tamo su

naselili krajeve oko Rešice, u rumunjskom Banatu. Danas žive u 7 sela od kojih je najveće

Karaševo. Njih ima oko 8 000 i još odlično govore arhaičnim hrvat. štokavskim jezikom.

Hrvati u Rumunjskoj organizirani su od 1991. u Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj, 1998.

osnovan je Demokratski savez Hrvata kao paralelna hrv. org. U Karaševu, kao i u većini

ostalih hrv. selima uči se hrv. jezik pa je tako od 1996. počela s radom i dvojezična

rumunjsko-hrv gimn. Važnu ulogu u očuvanju nacionalne svijesti i jezika ima i Katolička

crkva i hrv. svećenici koji služe u nekoliko župa.

Hrvati koji su se počeli u 15. i 16. st. naseljavati diljem Apenina, pretežito su talijanizirani.

Do današnjih dana očuvala se jedino hrv. zajednica u pokrajini Molise u 3 sela, gdje živi oko

2 500 moliških Hrvata. Oni su uspjeli sve do danas očuvati svoj arhaični hrvatski govor.

Većina mladih odlazi iz ekon. razloga i zbog nastavka školovanja odlazi u veće gradove tako

da je opstanak hrv. zajednice ugrožen.

Hrvatska autohtona zajednica koja živi na području Srbije i Crne Gore najbrojnija je hrvatska

manjina u Europi, sa 150 000-200 000 ljudi. Ona se može podijeliti na 3 temeljne sk.: Hrvati

u Vojvodini i Beogradu, u Boki Kotorskoj te na Kosovu. Hrvati u Vojvodini su se organizirali

politički u Demokratskom savezu Hrvata. Od 1991. do 1999. oko 50 000 Hrvata je bilo

prisiljeno napustiti svoje domove, ponajviše iz Srijema. Oni su najorganiziraniji u Subotici

gdje postoje razne brojne kulturne, znanstvene, vjerske i prosvjetne udruge. Danas glavno

predstavničko tijelo Hrvata u Srbiji je Hrvatsko nacionalno vijeće. Na Kosovu danas živi još

samo nekoliko stotina, uglavnom starijih, hrvatskih stanovnika. U Boki Kotorskoj od 1998.

djeluje HKD „Napredak“ u Tivatu. Glavni oslonac bokeljskim Hrvatima ostaje uglavnom

Katolička crkva. Od 2002. aktivno je Hrvatsko građansko društvo Crne Gore u Kotoru, gdje

izlazi i „Hrvatski Glasnik“.

12

9. Djelovanje Crkve među Hrvatima:

Važna sastavnica povijesti iseljeništva jest uloga i djelovanje svećenika i crkvenih župa među

iseljenicima. Crkva je uvijek pozorno pratila iseljavanje Hrvata i organizirala njihov crkveni

život. Kat. crkva u zemlji useljenja nije im mogla izravno pomoći u tome jer tamošnji

svećenici nisu znali hrv. jezik. Stoga je pitanje dolaska svećenika iz Hrvatske postalo vrlo

važnim. Do 1.svj.rata samo u SAD-u su djelovale 33 hrv. vjerske župe što samo pokazuje

brzu rasprostranjenost hrv. svećenika po SAD-u. Prvi hrv. franjevci stigli su u Ameriku

potkraj 19.st., a uskoro će ih slijediti i drugi. Osnovali su do 1926. svoj komesarijat Svete

Obitelji u Chicagu. Od 34 hrvatske župe u SAD-u, u njih 14 župnici su franjevci. Na

američkom tlu djeluju i dominikanci. Velik broj hrv. svećenika radi u amer. župama,

bolnicama te katoličkim i državnim školama i na fakultetima. Podignuto je više od 40 crkava,

izgrađena su i mnoga groblja. Ipak, u usporedbi sa brojem hrv. useljenika, broj hrvatskih župa

bio je premalen. Jedan od razloga bio je nedostatak svećenika. Useljenička je Crkva 1990-ih

još uvijek aktivna i zamjetni su pokazatelji njezina daljnjeg razvoja. Nedavno je u nekoliko

crkvi uveden hrv. jezik kao jezik mise. Po popisu iz 1997. u Njemačkoj se nalazi 31 hrv. župa,

u njima djeluje 45 svećenika.

13