Ishiguro Kazuo - Kad Smo Bili Sirocad

8/6/2019 Ishiguro Kazuo - Kad Smo Bili Sirocad

1/669

Kazuo Ishiguro

WHEN WE WERE ORPHANS

Kazuo Ishiguro

KAD SMO BIL SIROAD

Prvo poglavlje

Bilo je ljeto 1923. godine, ljeto kad sam se vratio iz Cambridgea i,

unato tetinim eljama da se vratim u Shropshire, odluio da je

moja budunost u glavnom gradu i unajmio maleni stan u

Kensingtonu, Bedford Gardens 14 b. Sada ga se sjeam kao najlje-peg od svih ljeta. Nakon godina to sam ih proveo okruen

kolegama, u koli i na Cambridgeu, uvelike uivao u vlastitom

drutvu. Uivao sam u londonskim parkovima, u tiini itaonice u


2/669

Britanskom muzeju; priutio sam si cijela poslijepodneva etnji

ulicama Kensingtona, ocrtavajui u mislima planove za budunost,

povremeno zastajkujui kako bih se divio injenici da se ovdje u

Engleskoj, ak i usred tako velikoga grada, mogu vidjeti biljke

penjaice i brljan na proeljima otmjenih kua.

Tijekom jedne takve dokone etnje posve sam sluajno susreo

starog kolskog kolegu, Jamesa Osbournea, a otkrivi da smo

susjedi, predloio mu neka me posjeti kad sljedei put bude u

prolazu. Iako dotad u svome stanu nisam primio niti jednoga gosta,

samouvjereno sam izgovorio poziv budui da sam briljivo izabrao

svoje boravite. Stanarina nije bila visoka, ali je kuevlasnica vrlo

ukusno namjestila stan na nain koji je prizivao smirenuviktorijansku prolost; dnevni je boravak, koji je u prvoj polovici

dana primao obilje suneve svjetlosti, sadravao prilino stari kau

i dva udobna naslonjaa, antikni ormar za sude i policu za knjige


3/669

od hrastovine ispunjenu tronim enciklopedijama - za koje sam

uvjeren da bi naile na odobravanje svakog posjetitelja. tovie,

gotovo odmah nakon useljenja, proetao sam do Knightsbridgea i

ondje kupio servis za aj Queen Anne, nekoliko paketia finih

ajeva i veliku kutiju keksa. Tako sam ga, kad je Osbourne doista

svratio nekoliko dana kasnije, mogao pogostiti sa samopouzdanjem

koje mu nije doputalo da posumnja kako je on moj prvi gost.

Prvih petnaestak minuta Osbourne je nemirno etkao mojim

dnevnim boravkom, estitao mi na stanu, prouavao ovo i ono,

redovito pogledavao kroz prozore i komentirao ono to se

dogaalo dolje. Na koncu se smjestio na kau pa smo mogli

razmijeniti vijesti - nae vlastite i o starim kolskim prijateljima.Sjeam se da smo neko vrijeme proveli raspravljajui o

aktivnostima radnikih sindikata, a potom smo se upustili u

dugotrajnu i zanimljivu debatu o njemakoj filozofiji, to nam je


4/669

obojici omoguilo da jedan drugome prikaemo intelektualne

sposobnosti koje smo stekli na svojim sveuilitima. Tada je

Osbourne ustao i ponovno poeo etkati, a istodobno je govorio o

svojim raznoraznim planovima za budunost.

- Razmiljam o bavljenju izdavatvom, zna. Novine, asopisi,

takve stvari. Zapravo, htio bih osobno pisati kolumnu. O politici,

drutvenim pitanjima. To jest, kao to kaem, ukoliko se ne

odluim sam baviti politikom. uj, Banks, zar doista nema pojma

ime se eli baviti? Gledaj, cijeli je svijet pred nama - pokazao je

kroz prozor. - Zacijelo ima neke planove.

- Valjda imam - rekoh smijeei se. - Imam na umu jednu ili dvije

stvari. Obavijestit u te na vrijeme.- to to ima u rukavu? Hajde, da ujemo! Izvui u ja to iz tebe!

10


5/669

Ali nita mu nisam otkrio i uskoro sam ga ponovno uvukao u

raspravu o filozofiji ili poeziji ili neemu slinom. Negdje oko

podneva Osbourne se odjednom sjetio da ima dogovoren ruak na

Piccadillyju, te je poeo skupljati svoje stvari. Na odlasku se

okrenuo na vratima i rekao:

- uj, stari moj, elio sam ti neto rei. Veeras idem na zabavu. U

ast Leonarda Evershotta. Ta-kuna, zna. Organizira je moj ujak.

Prilino je kasno, ali pitao sam se eli li poi sa mnom. Ozbiljno

mislim. Kanio sam te ve odavno potraiti, ali nekako nikad nisam

dospio. Zabava e biti u Charingvvorthu.

Nisam odmah odgovorio, pa je koraknuo prema meni i rekao:

- Pomislio sam na tebe jer sam se sjetio. Sjetio sam se kako si meuvijek obiavao ispitivati o mojim dobrim vezama. O, ma daj!

Nemoj se pretvarati da si zaboravio! Obiavao si me neumorno

ispitivati. Dobre veze? to to zapravo znai, dobre veze? Pa,


6/669

pomislio sam kako je ovo dobra prilika da stari Banks sam vidi

dobre veze. - Potom je odmahnuo glavom, kao da se neega

prisjea, i rekao: - Nebesa, bio si takav udak u koli.

Vjerujem da sam u tom trenutku napokon prihvatio njegov

prijedlog za tu veer - veer koja e se, kao to u objasniti,

pokazati daleko znaajnijom nego sam tada mogao zamisliti - i

ispratio ga ni na koji nain ne pokazujui koliko su mi zasmetale

njegove posljednje rijei.

Moja se muka samo pojaala kad sam ponovno sjeo. Odmah sam

pogodio na to se odnose Osbour-nove rijei. injenica je da sam

za cijelo vrijeme kolovanja esto sluao o tome da Osbourne ima

dobre veze. Te su rijei ljudi redovito izgovarali kad bi govorilio njemu, a vjerujem da sam ih i ja rabio kad god mi se to inilo

prikladnim. Ta me je misao doista ne neki nain fascinirala,

predodba da je na


7/669

neki tajanstveni nain povezan s raznoraznim osobama na visokim

poloajima, iako je izgledao i ponaao se jednako kao i mi ostali.

Meutim, ne mogu zamisliti da sam ga neumorno ispitivao,

kako je on tvrdio. Istina je da sam o toj temi mnogo razmiljao kad

mi je bilo etrnaest ili petnaest godina, ali Osbourne i ja nismo bili

posebno bliski u koli i, koliko se ja sjeam, samo sam jednom

osobno s njim o tome razgovarao.

Bilo je to jednog maglovitog jesenjeg jutra, a nas smo dvojica

sjedili na niskom zidu ispred seoske gostionice. ini mi se da smo

tada bili u petom razredu. Odravala se cross-country utrka, a na

je zadatak bio ekati trkae da se pojave iz magle preko oblinjeg

polja i pokazati im blatnjavu stazu kojom moraju poi. Nismooekivali da e se trkai uskoro pojaviti pa smo nevezano avrljali.

Siguran sam da sam tom prigodom pitao Osbournea o njegovim

dobrim vezama. Osbourne, koji je unato izobilju u kojem je


8/669

ivio, bio skroman momak, pokuao je promijeniti temu. No ja

sam bio uporan dok on na koncu nije rekao:

- O, daj prestani, Banks. Sve su to besmislice, nema se to

analizirati. ovjek jednostavno poznaje ljude. Ima roditelje, ujake,

obiteljske prijatelje. Ne znam to je u tome tako zbunjujue. -

Potom se, shvativi to je rekao, okrenuo i dotaknuo mi ruku. -

Strano mi je ao, stari moj. To je bilo krajnje netaktino s moje

strane.

inilo se da je ta faux pas mnogo vie muila Osbournea nego

mene. Doista, sasvim je mogue da mu je za sve te godine ostala

na savjesti pa se, pozivajui me da te veeri poem s njim u klub

Cha-ringworth, na neki nain pokuavao iskupiti. U svakomsluaju, kao to kaem, tog me maglovitog jutra ni najmanje nije

uzrujala njegova nepromiljena primjedba. Zapravo, prilino me je

ivciralo to to su se moji kolski prijatelji, unato spremnosti da


9/669

zadirkuju sve i svakoga zbog svih moguih nedostataka, odmah

strahovito uozbiljili im bi se spomenula odsutnost mojih roditelja.

No iako to moda zvui neobino, injenica da nisam imao

roditelje - zapravo nikoga od rodbine u Engleskoj, osim tete u

Shropshi-reu - ve me je odavno prestala optereivati. Kao to sam

esto govorio svojim prijateljima, u internatu poput naega svi smo

se nauili snalaziti bez roditelja, a moja situacija nije bila ba tako

jedinstvena. Unato tomu, kad sada razmiljam, ini se vjerojatnim

da je barem dio moje fasciniranosti Osbourneo-vimdobrim

vezama potjecao iz injenice da se meni tada inilo kako nemam

ba nikakve veze sa svijetom izvan St Dunstana. Uope nisam

sumnjao da u, kad za to doe vrijeme, stvoriti takve veze za sebe iutrti svoj put. No mogue je da sam vjerovao kako u od

Osbournea nauiti neto bitno, neto o tome kako se takve stvari

razvijaju.


10/669

No kad sam ranije rekao da su me Osbourneove rijei na odlasku

na neki nain uvrijedile, nisam mislio na njegovo spominjanje

mojeg ispitivanja od prije toliko godina. Zapravo me je

povrijedila njegova prosudba da sam bio takav udak u koli.

Doista, uvijek me je zbunjivalo to to je Osbourne tako neto rekao

o meni budui da sam se, koliko se ja sjeam, savreno uklopio u

engleski kolski ivot. Ne vjerujem da sam, ak ni tijekom mojih

prvih tjedana u St Dunstanu, uinio neto ime sam se osramotio.

Primjerice, sjeam se da sam ve prvoga dana opazio jednu osobitu

kretnju u svih djeaka dok bi stajali i govorili - desnu bi ruku

stavili u dep prsluka, a lijevo rame micali gore dolje kao da ele

naglasiti neke svoje rijei. Jasno se sjeam da sam toga istogaprvoga dana toliko vjeto oponaao kretnju da nitko nije primijetio

nita neobino niti mu je palo na pamet da mi se naruga.


11/669

Jednakom smjelou brzo sam usvojio druge kretnje, fraze i

usklike popularne medu mojim suueni-

13cima i istodobno upijao pravila ponaanja i obiaje to su

prevladavali u mojem novom okruenju. Svakako sam vrlo brzo

shvatio da ne bi bilo mudro otvoreno iznositi - to sam redovito

inio u angaju -moje ideje o zloinima i otkrivanju istih. Do te

mjere da sam ak i kad je, tijekom moje tree godine boravka u

internatu, dolo do niza kradi i cijela je kola uivala u igri

detektiva, pomno pazio da se ni po emu ne istiem. Nema sumnje

da su me ostaci iste takve politike naveli da zadrim za sebe svoje

planove kad me je Osbourne tog jutra posjetio.

Meutim, bez obzira na sav moj oprez, mogu se sjetiti barem dvasluaja iz kole kad se vidjelo da sam katkad zanemario oprez

toliko da im pruim neku ideju o svojim ambicijama. Tada nisam


12/669

mogao objasniti te incidente, a ni danas nisam nimalo blie

razjanjenju.

Prvi se dogaaj zbio na moj etrnaesti roendan. Dva moja dobra

prijatelja iz toga doba, Robert Thorn-ton-Browne i Russell Stanton,

odveli su me u ajanu u selu gdje smo uivali u pogaicama i

kolaima. Bilo je kiovito subotnje poslijepodne i svi su stolovi bili

zauzeti. To je znailo da su svakih nekoliko minuta ulazili pokisli

itelji sela, osvrtali se naokolo i upuivali nam prijekorne poglede,

kao da bismo morali smjesta osloboditi stol za njih. No gospoda

Jordan, vlasnica, uvijek nas je lijepo primala, a kako mi je bio

roendan, osjeali smo da imamo pravo zauzimati jedan od

najboljih stolova uz izboeni prozor s pogledom na seoski trg. Nesjeam se tono o emu smo toga dana razgovarali; no kad smo se

do sita najeli, moja su dva prijatelja razmijenila poglede, a potom


13/669

je Thornton-Brovvne posegnuo u svoju torbu i uruio mi lijepo

umotan dar.

Kad sam ga poeo otvarati, brzo sam shvatio da je paket umotan u

brojne papire, a moji su se prijatelji buno smijali kad god bih

uklonio jedan sloj i naiao na drugi. Tada su svi znakovi ukazivali

na to da u na kraju nai neto to e izazvati jo glasniji smijeh.

No na koncu se ukazala kona futrola, a kad sam maknuo siunu

kukicu i podigao poklopac, ugledao sam povealo.

I sada ga imam pred sobom. Tijekom godina tek se neznatno

promijenilo; onog je poslijepodneva ve bilo prilino staro. Sjeam

se da sam to zapazio, kao i injenicu da je izrazito jako,

iznenaujue teko, te da je drak od bjelokosti oteen du cijelejedne strane. Tek sam kasnije opazio - bilo je potrebno drugo

povealo da bi se proitao ugravirani natpis - da je proizvedeno u

Zurichu godine 1887.


14/669

Moja prva reakcija na taj dar bilo je golemo uzbuenje. Pograbio

sam ga, odgurnuo u stranu zguvane papire na povrini stola -

pretpostavljam da sam u svom oduevljenju neto papira bacio i na

pod - i odmah ga poeo testirati na nekoliko mrlja od maslaca

razmazanih po stolnjaku. Povealo me je tako zaokupilo da sam

bio tek neodreeno svjestan svojih prijatelja koji su se smijali na

onaj pretjerani nain koji ukazuje na alu izvedenu na neiji raun.

Kad sam podigao pogled, napokon se vrativi u stvarnost, obojica

su zapala u nesigurnu tiinu. Tada se Thornton-Browne nekako

preko volje prigueno zahihotao i rekao:

- Mislili smo da e ti ovo trebati, budui da kani postati detektiv.

U tom sam se trenutku brzo pribrao i izveo cijelu predstavupretvarajui se da je sve to bila zabavna ala. No pretpostavljam da

tada ve ni moja dva prijatelja nisu posve tono znala kakve su bile


15/669

njihove namjere, te ostatak vremena provedenog u ajani vie

nismo uspjeli uspostaviti onu prijanju ugodu.

Kao to sam rekao, sada pred sobom imam povealo. Rabio sam ga

kad sam radio na sluaju Manne-ring; ponovno sam ga rabio,

nedavno, tijekom istraivanja u sluaju Trevora Richardsona.

Povealo moda nije ba onako bitan dio opreme kako se

15pria, premda jest korisno pomagalo za prikupljanje odreenih

vrsta dokaza, te pretpostavljam da u jo neko vrijeme sa sobom

nositi roendanski dar Roberta Thornton-Brovvnea i Russella

Stantona. Promatrajui ga sada, pada mi na um ova misao: ukoliko

su me moji prijatelji doista kanili zadirkivati, pa ala je na njihov

raun. No alosno je da sada nikako ne mogu utvrditi to su imalina umu, niti kako su, unato svim mojim mjerama opreza, otkrili

moju tajnu ambiciju. Stanton, koji je lagao o svojim godinama da

bi se mogao javiti u vojsku, poginuo je u treoj bitci za Ypres. uo


16/669

sam da je Thornton-Browne prije dvije godine umro od

tuberkuloze. U svakom sluaju, oba su djeaka na petoj godini

otila iz St Dunstana, a ja sam izgubio svaku vezu s njima mnogo

prije no to sam uo za njihove smrti. No jo se uvijek sjeam kako

sam bio razoaran kad je Thornton-Brovvne otiao iz kole; on mi

je bio jedini pravi prijatelj kojega sam stekao otkako sam stigao u

Englesku i jako mi je nedostajao tijekom ostatka moga boravka u

St Dunstanu.

Drugi dogaaj kojega se sjeam zbio se nekoliko godina kasnije,

ali nisu mi u pamenju ostale mnoge pojedinosti. Zapravo, uope

se ne sjeam to je bilo prije i nakon tog odreenog trenutka.

Sjeam se da sam uao u jednu uionicu - sobu 15 u Old Priorvju -kamo su suneve zrake u trakama prodirale kroz uske samostanske

prozore i otkrivale prainu to je lebdjela u zraku. Uitelj jo nije

stigao, ali ja sam zasigurno malo zakasnio jer se sjeam da su moji


17/669

suuenici ve u skupinama sjedili na klupama i prozorskim

daskama. Ba sam se kanio pridruiti jednoj takvoj grupici od pet

ili est djeaka, kad su se svi okrenuli prema meni i ja sam odmah

vidio da su raspravljali o meni. Tada, prije nego sam uspio neto

rei, jedan iz grupe, Roger Bre-nthurst, pokazao je prema meni i

rekao:

16

- No zasigurno je previe nizak da bi bio Sher-lock.

Nekoliko ih se nasmijalo, ne posebno neljubazno, i to je, koliko se

sjeam, bilo sve. Nikada vie nisam uo spominjanje mojih tenji

da postanem Sher-lock, ali me neko vrijeme nakon toga muila

neodreena zabrinutost da je moja tajna otkrivena te je postalatemom razgovora iza mojih lea.

Usput reeno, shvatio sam da moram biti oprezan glede svojih

ambicija jo i prije no to sam stigao u St Dunstan. Vei dio prvih


18/669

nekoliko tjedana u Engleskoj proveo sam lutajui krajem u blizini

tetine kue u Shropshireu i usred vlane paprati iskuavajui

raznorazne detektivske scenarije to smo ih Akira i ja zajedno

osmislili u angaju. Naravno, budui da sam bio sam, morao sam

preuzeti i njegove uloge; tovie, bio sam svjestan da me se iz kue

moe vidjeti, pa sam te drame morao izvoditi ogranienim

kretnjama, ispod glasa mrmljajui na tekst - to je bilo u izrazitoj

suprotnosti s neobuzdanim nainom na koji smo Akira i ja navikli.

Meutim, takve mjere opreza pokazale su se nedovoljnima.

Jednoga sam jutra iz malene tavanske sobe koja mi je dodijeljena

uo kako moja teta razgovara s nekim svojim prijateljima u

dnevnom boravku. Moju je radoznalost pobudilo naglo stiava-njeglasova, te sam se iuljao na odmorite i nagnuo preko ograde.


19/669

- Nema ga satima - uo sam je kako govori. - To nije ba zdravo,

djeak njegove dobi tako zatvoren u svome svijetu. Mora poeti

gledati naprijed.

- No to se zasigurno moglo oekivati - netko je rekao. - Nakon

svega to mu se dogodilo.

- Nimalo mu nee koristiti preputanje tmurnim mislima - rekla je

moja teta. - Materijalno je dobro osiguran, i u tom je smislu imao

sree. Vrijeme je da pone gledati naprijed. Kanim prekinuti svu tu

introspekciju.

17Od toga sam dana prestao lutati okolinom i, openito, poduzeo

korake da vie ne djelujem intro-spektivno. No tada sam jo bio

jako mlad te sam nou, leei u sobici u potkrovlju i sluajuikripanje dasaka dok se moja teta kretala kuom, navijala ure i

skrbila o svojim makama, esto ponovno u mati izvodio sve nae

detektivske drame, ba onako kako smo to Akira i ja uvijekinili.


20/669

No dopustite mi da se vratim ljetnomu danu kad me je Osbourne

posjetio u stanu u Kensingtonu. Ne tvrdim da me je ta njegova

primjedba, o tome da sam bio udak, zaokupljala vie od

nekoliko trenutaka. Zapravo, i ja sam iziao, nedugo nakon

Osbour-nea, i uskoro sam se naao u parku St Jamesa, eui oko

cvjetnih lijeha i jedva ekajui veer.

Kad iznova razmiljam o tom poslijepodnevu, ini mi se da sam se

s punim pravom trebao osjeati pomalo nervoznim, a posve je

tipino za budalastu aroganciju to me je nosila kroz one prve dane

u Londonu da nisam osjeao nervozu. Bio sam svjestan, naravno,

da e se ta veer uvelike razlikovati od svega emu sam bio

nazoan na sveuilitu; da bih, tovie, lako mogao naii na obiajekoji mi jo nisu poznati. No bio sam siguran da u, zahvaljujui

svojoj uobiajenoj budnosti, svladati sve takve potekoe i

openito se dobro drati. Dok sam besciljno etao parkom,


21/669

zabrinjavalo me je neto sasvim drugo. Kad je Osbourne govorio o

dobrim vezama meu gostima, odmah sam pretpostavio da to

ukljuuje barem nekoliko vodeih detektiva dananjice.

Pretpostavljam da sam stoga mnogo vremena toga poslijepodneva

utroio na smiljanje onoga to bih rekao ako sluajno upoznam

Matlocka Stevensona, ili moda ak profesora Charlevillea. Stalno

sam iznova uvjebavao kako u - skromno, ali s odreenim

dostojanstvom - iznijeti svoje ambicije; zamiljao sam kako e

jedan ili drugi od njih postati oinski zainteresiran za mene, nuditi

mi sve vrste savjeta i

18

inzistirati na tome da ubudue dolazim k njemu na poduku.Jasno, veer se pokazala golemim razoaranjem -ak i ako je, kao

to ete uskoro vidjeti, bila posebno znaajna iz posve drugih

razloga. U tom trenutku nisam znao da se u ovoj zemlji detektivi


22/669

obino ne pojavljuju na drutvenim okupljanjima. Razlog tomu

nije nedostatak poziva; moje vlastito nedavno iskustvo svjedoi o

injenici da mondeni krugovi vjeito pokuavaju domamiti slavne

detektive. Rije je samo o tome da su te osobe obino marljivi,

esto povueni pojedinci koji su posveeni svom radu i nisu

posebno skloni ak ni meusobnom druenju, a kamoli drutvu

openito.

Kao to kaem, to nisam uviao kad sam te veeri stigao u klub

Charingvvorth i slijedio Osbour-neov primjer vedrog pozdravljanja

vratara u velianstvenoj odori. No brzo sam shvatio u kakvoj sam

zabludi bio, u roku od nekoliko minuta od naeg ulaska u krcatu

prostoriju na prvom katu. Ne znam kako se tono to dogodilo - jernisam imao vremena utvrditi identitet nazonih osoba - ali

preplavila me neka vrsta intuitivnog otkria zbog kojeg sam se

osjeao krajnje glupo pri pomisli na prijanje uzbuenje.


23/669

Odjednom mi se inilo nevjerojatnim da sam oekivao kako u

ovdje nai Matlocka Stevensona ili profesora Charlevillea koji se

drue s financijerima i ministrima koji su se, znao sam, nalazili

oko mene. Doista, bio sam tako potiten zbog protuslovlja izmeu

primanja na koje sam stigao i onoga o emu sam cijelo

poslijepodne razmiljao, da me je sva moja sigurnost napustila,

barem privremeno, te sam se prvih pola sata ili vie, na vlastitu

muku, stalno drao uz Osbournea.

Siguran sam da ba ta razoaranost objanjava injenicu da se, kad

sada razmiljam o toj veeri, toliko aspekata ini pomalo

pretjeranim ili neprirodnim. Na primjer, dok sada pokuavam

zamisliti pro-19storiju, ini se neobino mranom; i to unato zidnim

svjetiljkama, svijeama na stolovima, lusterima iznad nas - ini se

da nita od toga ne djeluje na tminu. Sag je vrlo debeo, tako da


24/669

ovjek mora vui noge ako se eli kretati prostorijom, a sijedi

mukarci u crnim sakoima ba to ine, neki ak guraju ramena

naprijed kao da se bore sa snanim vjetrom. Konobari se takoer,

sa svojim srebrnim posluavnicima, pod neobinim kutovima

naginju prema grupicama ljudi. Jedva da ima nazonih dama, a one

koje ovjek moe vidjeti, djeluju udno povueno i gotovo odmah

nestaju iza ume crnih veernjih odijela.

Kao to kaem, siguran sam da ti dojmovi nisu posve toni, ali

veer mi je tako ostala u sjeanju. Sjeam se da sam ondje

nezgrapno stajao i pijuckao iz svoje ae dok je Osbourne ljubazno

avrljao s gostima, a veina je bila dobrih tridesetak godina starija

od nas. Jednom ili dvaput pokuao sam se ukljuiti u razgovor, alije moj glas zvuio neugodno djeje, i u svakom sluaju, veina je

razgovora bila o ljudima ili stvarima o kojima nita nisam znao.


25/669

Nakon nekog vremena poeo sam se ljutiti - na sebe, na

Osbournea, na cijelu situaciju. Osjeao sam da imam puno pravo

prezirati ljude oko sebe; da su u veini sluajeva pohlepni i sebini,

bez ikakvog idealizma ili osjeaja dunosti spram javnosti. Pota-

knut ljutnjom, barem sam se mogao otrgnuti od Osbournea i poi

kroz mrak u drugi dio prostorije.

Stigao sam do podruja osvijetljenog priguenim svjetlom malene

zidne lampe. Ondje je guva bila manja, a ja sam opazio mukarca

srebrne kose, otprilike sedamdesetih godina, koji je puio leima

okrenut prostoriji. Potrajalo je trenutak dok nisam shvatio da gleda

u zrcalo, a dotad je on ve vidio da ga promatram. Ba sam kanio

pouriti dalje kad je on, ne okrenuvi se, rekao:- Zabavljate se?

20


26/669

- O, da - rekao sam i kratko se nasmijao. - Hvala vam. Da, krasno

primanje.

- Ali ste pomalo izgubljeni, je li?

Oklijevao sam, a zatim se ponovno kratko nasmijao. - Moda

malo. Da, gospodine.

Sjedokosi se mukarac okrenuo i pomno me prouavao. Potom je

rekao: - Ako elite, rei u vam tko su neki od ovih ljudi. Ako tada

uoite nekoga s kim biste rado razgovarali, povest u vas onamo i

upoznati vas. to kaete na to?

- To bi bilo vrlo ljubazno. Doista, vrlo ljubazno.

- Dobro.

Priao je korak blie i preletio pogledom ono to smo s naegmjesta vidjeli. Tada se nagnuo prema meni i poeo mi pokazivati

osobe. ak i kad je ime bilo poznato, sjetio se dodati objanjenje

financijer, skladatelj, ili tome slino. Ako je netko bio manje


27/669

poznat, ukratko bi mi opisao ovjekovu karijeru i razlog njegove

vanosti. Vjerujem da je bio usred prianja o nekom sveeniku koji

je stajao posve blizu nas, kad se naglo prekinuo i rekao:

- Ah. Vidim da vam je panja odlutala.

- Strano mi je ao...

- Sve je u redu. Posve prirodno, na kraju krajeva. Mlad ovjek

poput vas.

- Uvjeravam vas, gospodine...

- Nema potrebe za ispriavanjem. - Nasmijao se i lagano me

gurnuo. - Smatrate je zgodnom, je li?

Nisam bio siguran kako bih trebao odgovoriti. Nisam ba mogao

zanijekati da mi je pozornost odvukla mlada ena koja se nalazilanekoliko metara lijevo od nas, u tom trenutku zaokupljena

razgovorom s dva sredovjena mukarca. No zapravo mi se tada,

kad sam je prvi put ugledao, uope nije inila zgodnom. ak je


28/669

mogue da sam nekako osjetio, tada i ondje, im sam je prvi put

vidio, one njezine osobine za koje sam kasnije otkrio da su vaan

dio njezine linosti. Vidio sam malenu, pomalo vilinsku

21mladu enu tamne kose do ramena. ak i ako je u tom trenutku

oito eljela armirati ljude s kojima je razgovarala, u njezinu sam

smijeku vidio neto to bi ga u trenutku moglo pretvoriti u

cerenje. Lagano pogrbljena ramena, kao u ptice grabljivice,

stvarala su dojam osobe koja spletkari. Povrh svega, opazio sam

neto oko njezinih oiju - neku vrstu hladnoe, nepopustljivu

strogost - za to sada, u retrospektivi, znam da je najvie od svega

privuklo moj pogled i tako me fasciniralo te veeri.

Tada, dok smo jo obojica zurila u nju, ona je pogledala premanama i, prepoznavi mog sugovornika, uputila mu brz, hladan

osmijeh. Sjedokosi je mukarac podigao ruku kao da joj salutira i s

potovanjem joj kimnuo glavom.


29/669

- armantna mlada dama - promrmljao je i poveo me dalje. - Ali

nema smisla da momak poput vas trati vrijeme na nju. Ne elim

nikoga uvrijediti, ali vi mi djelujete kao posve pristojan ovjek. Ali

vidite, to je gospoica Hemmings. Gospoica arah Hemmings.

Ime mi nita nije znailo. No dok me je moj vodi ranije tako

savjesno opskrbljivao podacima o onima koje mi je pokazivao, ime

te ene izgovorio je kao da je siguran da e mi biti poznato. Stoga

sam kimnuo i rekao:

- O, da. Dakle to je gospoica Hemmings. Gospodin je ponovno

zastao i promotrio prostoriju s naeg novog stajalita.

- No, da vidim. Pretpostavljam da traite nekoga tko e vas malo

pogurati u ivotu. Tono? Ne brinite. I ja sam igrao slinu igru kadsam bio mlad. Dakle, da vidimo. Koga imamo ovdje? - Tada se

odjednom okrenuo prema meni i pitao: - Dakle, to ste ono rekli da

elite uiniti sa svojim ivotom?


30/669

Naravno, do tog trenutka nisam mu nita rekao. No sada sam,

nakon kratkog oklijevanja, jednostavno odgovorio:

22

- Detektiv, gospodine.

- Detektiv? Hmm. - Nastavio je promatrati ljude u prostoriji. -

elite rei... policajac?

- Vie kao privatni savjetnik.

Kimnuo je. - Prirodno, prirodno. - Vukao je dimove iz svoje

cigare, duboko zamiljen. Tada je rekao: - Ne zanimaju vas muzeji,

kojim sluajem? Onaj ovjek ondje, poznajem ga godinama.

Muzeji. Lubanje, relikvije, takve stvari. Ne zanima vas? Tako sam

i mislio. - Nastavio je gledati po prostoriji, a katkad bi izvijao vratda bi nekoga bolje vidio. -Naravno - na koncu je rekao - mnogi

mladi ljudi sanjaju o tome da e postati detektivi. Usuujem se rei

da sam i ja jednom o tome sanjao, u svojim matovitijim


31/669

trenucima. ovjek se u vaoj dobi osjea tako idealistinim. udi

za tim da bude veliki detektiv svoga doba. Da sam iskorijeni sve

zlo na svijetu. Pohvalno. No doista, mladiu, dobro je imati,

recimo tako, jo nekoliko asova u rukavu. Jer za godinu ili dvije -

ne elim vas uvrijediti - ali uskoro ete drukije razmiljati o

stvarima. Zanima li vas namjetaj? Pitam vas to jer ondje stoji

nitko drugi ve Hamish Robertson osobno.

- Uza sve duno potovanje, gospodine. Ambicija koju sam vam

upravo povjerio nije samo trenutani hir. Cijeloga ivota osjeam

da je ba to moj poziv.

- Cijeloga ivota? Ali koliko vam je godina? Dvadeset jedna?

Dvadeset dvije? Pa, pretpostavljam da vas ne bih trebaoobeshrabrivati. Na kraju krajeva, ako nai mladi ljudi ne gaji takve

idealistine osjeaje, onda tko e? I nema sumnje, mladiu, vi

vjerujete da je dananji svijet daleko opakije mjesto nego prije


32/669

trideset godina, nije li tako? Da je civilizacija na rubu propasti i

tome slino?

- Kad smo ve kod toga, gospodine - kratko sam rekao - doista

vjerujem da je tako.

23- Sjeam se da sam neko i ja tako mislio. -Odjednom je

ljubazniji ton zamijenio njegov sarkazam, a meni se ak uinilo da

sam mu u oima opazio suze. - Zato je tome tako, to mislite,

mladiu? Zar svijet doista postaje opakiji? Zar Homo sapiens

degenerira kao vrsta?

- Ne znam nita o tome, gospodine - odgovorio sam, ovoga puta

blaim tonom. - Mogu samo rei da objektivni promatra vidi kako

suvremeni kriminalac postaje sve lukaviji. Postao je ambiciozniji,smioniji, a znanost mu je na raspolaganje stavila cijelu zbirku

novog, sofisticiranijeg orua.


33/669

- Shvaam. A bez darovitih momaka kakav ste vi na naoj strani,

budunost je tmurna, zar ne? -alosno je odmahnuo glavom. -

Moda u tome ima neega. Lako je starcu podsmjehivati se. Moda

ste u pravu, mladiu. Moda smo predugo doputali da se stvari

dogaaju stihijski. Ah.

Sjedokosi je ovjek ponovno sagnuo glavu kad je arah Hemmings

prola kraj nas. Kretala se kroz mnotvo bahatom gracioznou, a

njezin je pogled skretao lijevo i desno u potrazi za nekim - meni se

tako inilo - koga je smatrala dostojnim svoga drutva. Opazivi

mog sugovornika, uputila mu je hitar osmijeh kao i ranije, ali nije

usporila. Samo na sekundu njezin je pogled pao i na mene, ali

gotovo trenutno - prije nego sam se dospio osmjehnuti -izbacila meje iz misli i kretala se prema nekome koga je opazila na drugom

kraju prostorije.


34/669

Kasnije te veeri, dok smo Osbourne i ja sjedili u taksiju i vozili se

natrag prema Kensingtonu, pokuao sam saznati neto vie o arah

Hemmings. Osbourne se svim silama trudio stvoriti dojam da mu

je veer bila dosadna, ali je bio vrlo zadovoljan sobom i jedva je

ekao da mi potanko prepria mnoge razgovore to ih je vodio s

utjecajnim osobama. Stoga nije bilo lako navesti ga na razgovor o

gospoici Hemmings bez da ispadnem neopravdano

24

znatieljnim. Meutim, na koncu sam ipak uspio iz njega izmamiti

ove rijei:

- Gospoica Hemmings? O da, ona. Bila je zaruena s Herriot-

Levvisom. Zna, onim dirigentom. On je jesenas odrao onajSchubertov koncert u Albert Hallu. Sjea se te katastrofe?

Kad sam priznao da o tome nita ne znam, Osbourne je nastavio:


35/669

- Nisu ba bacali stolice naokolo, ali usuujem se rei da bi i to

uinili da nisu bile privrene za tlo. Momak iz limesa izvedbu je

opisao kao potpunu travestiju. Ili je rekao oskvrnue? U

svakom sluaju, nije mu se svidjelo.

- A gospoica Hemmings...

- Odbacila ga je poput vrelog krumpira. Navodno je bacila u njega

zaruniki prsten. I otad se dri jako daleko od njega.

- Sve zbog toga koncerta?

- Pa, doista je bilo prilino loe, tako svi kau. Izazvalo je dosta

guve. Njezino raskidanje zaruka, elim rei. No kako su veeras

bili dosadni, Banks. Misli li da emo i mi tako trabunjati kad

budemo u njihovim godinama?Tijekom te prve godine nakon Cambridgea, uglavnom zahvaljujui

prijateljstvu s Osbourneom, prilino sam redovno odlazio na

otmjena drutvena okupljanja. Razmiljajui o tom razdoblju svoga


36/669

ivota, sad mi se ini da je bilo neobino isprazno. Bilo je veera,

rukova, koktel zabava, a obino su se odravale u stanovima u

podruju Bloomsburvja i Holborna. vrsto sam odluio da vie

neu biti onako nezgrapan kao one veeri u Charingvvorthu, a

moje je dranje na tim drutvenim dogaajima postajalo sve

sigurnije. Doista, slobodno se moe rei da sam neko vrijeme

zauzimao mjesto unutar jednog od mondenih londonskih

krugova.

25Gospoica Hemmings nije pripadala mojemu krugu, ali otkrio

sam da, kad bih je spomenuo svojim prijateljima, svi znaju za nju.

tovie, s vremena na vrijeme bih je znao opaziti na drutvenim

zbivanjima, ili joee u ajanama otmjenijih hotela. U svakomsluaju, na ovaj ili onaj nain, na koncu sam prikupio obilje

informacija o njezinoj karijeri u londonskom drutvu.


37/669

Kako je neobino sjeati se vremena kad su tako neodreeni

dojmovi iz druge ruke bili sve to sam o njoj znao! Nije mi trebalo

dugo da spoznam kako mnogi o njoj nemaju dobro miljenje. ak i

prije dogaaja oko raskidanja zaruka s Anthonvjem Her-riot-

Lewisom, inilo se da je stvorila neprijatelje zbog onoga to su

mnogi opisivali kao njezinu otvorenost. Prijatelji Herriot-Lewisa

- na iju se objektivnost, treba poteno rei, po tom pitanju nije

moglo raunati - opisivali su kako je bezobzirno proganjala

dirigenta. Drugi su je optuivali da je manipulirala prijateljima

Herriot-Lewisa kako bi mu se uspjela pribliiti. Kad je kasnije

napustila dirigenta, nakon toliko odlunih napora, neki su to

smatrali zbunjuju-im, ali su drugi jednostavno zakljuili da jetime dokazala svoje cinine motive. S druge strane, naiao sam na

mnoge koji su prilino lijepo govorili o gospoici Hemmings.

esto su je opisivali kao pametnu, fascinantnu,


38/669

kompliciranu. ene su posebno branile njezino pravo da raskine

zaruke, bez obzira na razloge. Meutim, ak su se i oni koji su je

branili slagali u tome da je strahoviti snob nove vrste; da neku

osobu ne dri vrijednom potovanja ukoliko on ili ona nema slavno

ime. A moram rei da sam, promatrajui je te godine iz daleka,

naiao na jako malo stvari koje bi mogle pobiti takve tvrdnje.

Doista, katkad sam stjecao dojam da ne moe pravilno disati nita

osim zraka kojim su okruene najistaknutije osobe. Neko je vri-

jeme imala vezu s Henrvjem Quinnom, odvjetnikom,

26

ali ga je odbacila nakon njegova neuspjeha u sluaju Charlesa

Browninga. Potom su se irile glasine o njezinom sve vremprijateljstvu s Jamesom Beaco-nom koji je tada bio mladi ministar

u vladi u usponu. U svakom sluaju, dotad sam ve posve jasno

shvatio to je sjedokosi ovjek mislio kad je ustvrdio kako nema


39/669

smisla da momak poput mene trati vrijeme na gospoicu

Hemmings. Naravno, u ono vrijeme zapravo nisam razumio

njegove rijei. Sad kad jesam, shvatio sam da sam te godine s

posebnim zanimanjem pratio aktivnosti gospoice Hemmings.

Unato svemu tome, zapravo nisam razgovarao s njom sve do

jednog poslijepodneva gotovo dvije godine nakon to sam je prvi

put vidio u klubu Cha-ringworth.

Bio sam s jednim poznanikom na aju u hotelu VValdorf kad je po

nekom poslu naglo morao otii. Tako sam sjedio sam u donjem

dijelu Palm Courta, uivajui u pogaicama i demu, kad sam

opazio gospoicu Hemmings, koja je takoer sjedila sama za

jednim od stolova na balkonu. Kao to sam ve rekao, ovo sigurnonije bio prvi put da sam je vidio na takvim mjestima, ali tog su

poslijepodneva stvari bile drukije. Jer to je bilo tek mjesec dana

nakon okonanja sluaja Mannering, a ja sam na neki nain jo


40/669

uvijek lebdio u oblacima. To je razdoblje nakon moga prvog

javnog uspjeha svakako bilo omamljujue: mnoga su mi se vrata

odjednom otvorila; pozivi su stizali iz posve novih izvora; oni koji

su ranije prema meni bili tek ljubazni, oduevljeno su uzvikivali

kad bih uao u neku prostoriju. Nije ni udo da sam malo izgubio

vezu sa stvarnou.

U svakom sluaju, tog sam poslijepodneva u Wal-dorfu ustao i

zaputio se na balkon. Nisam siguran to sam oekivao. To je opet

tipino za moju samodopadnost iz tih dana da nisam zastao i

zapitao se hoe li gospoica Hemmings doista biti tako

oduevljena

27upoznavanjem sa mnom. Moda je sjenka sumnje ipak prolamojim umom dok sam prolazio kraj pijanista i priao stolu za

kojim je sjedila i itala svoju knjigu. No sjeam se da sam bio

prilino zadovoljan nainom na koji sam, uglaeno i veselo, rekao:


41/669

- Oprostite, ali mislio sam da je vrijeme da vam se predstavim.

Imamo tako mnogo zajednikih prijatelja. Ja sam Christopher

Banks.

Uspio sam bez zastajkivanja izgovoriti svoje ime, ali tada je moje

samopouzdanje ve poelo nestajati. Jer je gospoica Hemmings

prema meni podigla svoj hladni, ispitujui pogled. U tiini to je

uslijedila, hitro je pogledala svoju knjigu, kao da se pobunila zbog

upadice. Na koncu je, glasom punim zbunjenosti, izgovorila:

- O da? Drago mi je.

- Sluaj Mannering - glupavo sam rekao. -Moda ste itali o tome.

- Da. Vi ste bili istraitelj.

Upravo ta izjava, izgovorena tako suhoparno, posve me je izbacilaiz ravnotee. U njezinu se glasu uope nije naziralo shvaanje; to

je jednostavno bila tvrdnja koja je pokazivala da je cijelo vrijeme

bila posve svjesna mog identiteta, te da joj jo uvijek uope nije


42/669

jasno zato stojim kraj njezina stola. Odjednom sam osjetio kako

nestaje vrtoglavo ushienje od proteklih tjedana. Vjerujem da sam

tada, kad sam se nervozno nasmijao, shvatio da sluaj Mannering,

unato mojoj oito sjajnoj istrazi, unato pohvalama mojih

prijatelja, ipak nije toliko vaan u iroj javnosti kako sam ja mislio

da jest.

Sasvim je mogue da smo posve civilizirano razmijenili nekoliko

rijei prije nego sam se poeo povlaiti natrag prema svom stolu.

Danas mi se ini da je gospoica Hemmings s punim pravom

reagirala onako kako jest; kako je apsurdno da sam umiljao kako

e neto poput sluaja Mannering biti dovoljno da nju

impresionira! No sjeam28

se da sam se, kad sam ponovno sjeo, osjeao ljutito i poraeno.

Palo mi je na pamet da nije rije samo o tome da sam maloas


43/669

napravio budalu od sebe pred gospoicom Hemmings, ve sam to

stalno inio tijekom cijelog proteklog mjeseca; da su mi se moji

prijatelji, unatoestitanjima, cijelo vrijeme smijali.

Sljedeeg sam dana ve prihvatio injenicu da sam u potpunosti

zavrijedio udarac to sam ga primio. No taj dogaaj u Waldorfu

zacijelo je u meni pobudio osjeaj odbojnosti spram gospoice

Hemmings, kojeg se nikad nisam posve oslobodio - i koji je

nesumnjivo doprinio sinonjim nesretnim dogaajima. No u to sam

vrijeme cijeli incident nastojao smatrati od Boga poslanim. Na

kraju krajeva, pomogao mi je da shvatim kako je lako zanemariti

vlastite najdrae ciljeve. Moja je namjera bila boriti se protiv zla -

posebice protiv podmuklog, skrivenog zla - a kao takva imala jemalo veze s popularnou unutar drutvenih krugova.

Nakon toga poeo sam daleko manje zalaziti u drutvo i postajao

sam sve zaokupljeniji poslom. Prouavao sam istaknute sluajeve


44/669

iz prolosti i upijao nova podruja spoznaja koja bi se jednoga

dana mogla pokazati korisnima. Negdje u to vrijeme takoer sam

poeo prouavati karijere raznih detektiva koji su za sebe stvorili

imena, te sam otkrio da mogu razlikovati karijeru stvorenu na

istinskim postignuima od one uglavnom steene zahvaljujui

poloaju unutar nekog utjecajnog kruga; poeo sam shvaati da

postoji istinski i lani nain na koji detektiv moe stei ugled.

Ukratko, iako su me uvelike uzbuivale ponude prijateljstva po

zavretku sluaja Mannering, nakon susreta u VValdorfu ponovno

sam se sjetio primjera to su mi ga pruali moji roditelji te sam

vrsto odluio da me lakomislene preokupacije nee skrenuti s

puta.29Drugo poglavlje

Budui da se sada prisjeam razdoblja svoga ivota nakon sluaja

Mannering, moda bi ovdje trebalo spomenuti moj neoekivani


45/669

ponovni susret s pukovnikom Chamberlainom nakon tako mnogo

godina. Moda je zauujue, s obzirom na ulogu to ju je odigrao

u tako kritinom trenutku moga djetinjstva, da nismo odravali

bliskiju vezu. No bez obzira na razlog, nismo to uinili, a kad sam

ga ponovno sreo - mjesec ili dva nakon onog susreta s gospoicom

Hemmings u VValdorfu - to je bilo posve sluajno.

Jednog kinog poslijepodneva stajao sam u knjiari na cesti

Charing Cross i prouavao ilustrirano izdanje Ivanhoea. Ve sam

neko vrijeme bio svjestan nekoga tko stoji blizu iza mene, te sam

se maknuo u stranu pretpostavljajui da osoba eli prii tom dijelu

police. No osoba se i dalje zadrala uza me, pa sam se na koncu

okrenuo.Odmah sam prepoznao pukovnika jer su se njegove crte lica jedva

promijenile. Meutim, gledajui ga oima odrasla ovjeka, inio

mi se krotkijim i otr-canijim od lika iz moga djetinjstva. Stajao je


46/669

ondje u kinoj kabanici, plaho me promatrao, a tek nakon to sam

uskliknuo: - Ah, pukovnie! - nasmijeio se i ispruio ruku.

- Kako si, mladiu? Bio sam siguran da si to ti. Nebesa! Kako si,

mladiu?

30

Iako su mu se u oima pojavile suze, njegovo je dranje ostalo

nekako nelagodno, kao da se bojao da bi mi moglo smetati to

podsjeanje na prolost. Svim sam se silama trudio pokazati

oduevljenje ponovnim susretom s njim, a dok je vani pljutala

kia, mi smo stajali i razgovarali u skuenoj knjiari. Saznao sam

da jo uvijekivi u VVorcestershireu, da je u London doao radi

jednog sprovoda i odluio ostati nekoliko dana. Kad sam gapitao gdje je odsjeo, neodreeno je odgovorio, a to me navelo na

pomisao da je uzeo skroman smjetaj. Prije rastanka pozvao sam

ga na veeru sljedeeg dana, to je s oduevljenjem prihvatio, iako


47/669

je djelovao osupnuto kad sam spomenuo Dorchester. No ja sam i

dalje inzistirao. - To je najmanje to mogu uiniti nakon vae

ljubaznosti u prolosti - molio sam ga dok konano nije pristao.

Razmiljajui sada o tome, moj izbor Dorchestera ini mi se

krajnje neobzirnim. Ipak sam, na kraju krajeva, ve zakljuio da

pukovnik loe stoji s novcem; trebao sam shvatiti koliko e mu biti

teko ako ne plati barem polovicu rauna. No u tim danima takve

mi stvari nisu padale na pamet; bio sam previe zaokupljen,

pretpostavljam, time kako u starcu pokazati koliko sam se

promijenio otkako me je zadnji put vidio.

Vjerojatno sam uspio postii taj cilj. Sluajno sam ba negdje u to

vrijeme dva puta bio pozvan u Dorchester, te me je, one veeri kadsam se ondje sastao s pukovnikom Chamberlainom, sommelier

pozdravio s drago mi je da vas ponovno vidim, gospodine.

Potom je, nakon to je sluao kako razmjenjujem dosjetke sa efom


48/669

sale i kad smo poeli jesti juhu, pukovnik odjednom prasnuo u

smijeh.

- Kad pomislim - rekao je - da je to isti onaj dripac koji je cmizdrio

kraj mene na onom brodu!

31Jo se malo smijao, a tada se naglo prekinuo, moda pobojavi

se da uope nije smio aludirati na taj dogaaj. No ja sam se mirno

nasmijeio i rekao:

- Zacijelo sam vam bio jako naporan na onom putovanju,

pukovnie.

Starevo se lice naas namrtilo. Potom je ozbiljno rekao: - S

obzirom na okolnosti, mislio sam da si bio jako hrabar, mome.

Izrazito hrabar.Sjeam se da je u tom trenutku zavladala neugodna tiina, a

prekinuli smo je kad smo obojica poeli govoriti o finom okusu

nae juhe. Za susjednim se stolom krupna dama veselo smijala, a


49/669

pukovnik je prilino indiskretno pogledao prema njoj. Tada mi se

uinilo da je donio neku odluku.

- Zna, udno je - rekao je. - Razmiljao sam o tome prije nego

sam veeras doao ovamo. O onom vremenu kad smo se ti i ja

upoznali. Pitam se sjea li se, mladiu. Ne vjerujem da se sjea.

Na kraju krajeva, tada si imao mnogo drugih stvari na umu.

- Upravo suprotno - rekoh - posve se jasno sjeam tog susreta.

To nije bila la. ak i sada, ako bih na trenutak sklopio oi, s

lakoom bih se mogao prenijeti natrag u ono vedro jutro u angaju

i ured gospodina Harolda Andersona, oeva efa u velikoj

trgovakoj kompaniji Morganbrook & Byatt. Sjedio sam u naslo-

njau koji je mirisao po ulatenoj koi i hrastovim; naslonja kakavse obino nalazi iza nekog impresivnog pisaeg stola, ali koji je u

toj prilici bio izvuen u sredinu prostorije. Osjeao sam da je to

naslonja rezerviran samo za najvanije linosti, ali je tom pri-


50/669

likom, zahvaljujui teini okolnosti, ili moda nekoj vrsti utjehe,

bio dodijeljen meni. Sjeam se da, bez obzira koliko sam se trudio,

nisam mogao nai dostojanstveni nain sjedenja u njemu; posebno,

nisam mogao nai poloaj koji bi mi doputao da oba lakta

istodobno drim na fino izraenim naslonima za ruke. tovie, tog

sam jutra na sebi imao novu

32

novcatu jaknu izraenu od nekog krutog sivog materijala - nemam

pojma odakle je stigla - i jako mi je smetalo to su me natjerali da

je zakopam gotovo do vrata.

Prostorija je imala visoke, velebne stropove, veliki zemljovid na

jednom zidu, a iza pisaeg stola gospodina Andersona golemeprozore kroz koje je prodirala suneva svjetlost i puhao povjetarac.

Pretpostavljam da su se iznad mene vrtjeli stropni ventilatori, iako

se toga zapravo ne sjeam. No sjeam se da sam sjedio u tom


51/669

naslonjau nasred sobe, u sreditu ozbiljne zabrinutosti i diskusije.

Svuda oko mene odrasli su raspravljali, veina stojei; katkad bi

nekolicina odlutala do prozora, a njihovi bi se glasovi stiali dok su

se oko neega prepirali. Takoer se sjeam da sam se udio nainu

na koji se gospodin Anderson osobno, visok mukarac sijede kose i

velikih brkova, prema meni ophodio kao da smo stari prijatelji - u

tolikoj mjeri da sam na trenutak pretpostavio da smo se poznavali

kad sam bio mlai, a ja sam ga zaboravio. Tek sam se mnogo

kasnije uvjerio da se nikako nismo mogli sresti prije tog jutra. U

svakom sluaju, preuzeo je ulogu ujaka, stalno mi se smjekao,

tapkao me po ramenu, gurkao me i namigivao mi. Jednom mi je

ponudio alicu aja govorei: - Hajde, Christophere, ovo e terazvedriti - a potom se sagnuo prema meni i promatrao me dok

sam pio. Zatim je uslijedilo jo mrmljanja i dogovaranja u pro-


52/669

storiji. Tada se gospodin Anderson ponovno pojavio preda mnom i

rekao:

- Dakle, Christophere. Sve je odlueno. Ovo je pukovnik

Chamberlain. Vrlo je ljubazno pristao da e se pobrinuti za tvoj

siguran povratak u Englesku.

Sjeam se da je u tom trenutku u prostoriji zavladala tiina.

Zapravo, u mislima mi je ostao dojam da su se svi odrasli povukli

unatrag dok se nisu posla-gali uza zid poput gledatelja. Gospodin

se Anderson takoer povukao uz jo jedan ohrabrujui osmijeh.

33Tada sam prvi put ugledao pukovnika Chamber-laina. Polako mi

je priao, sagnuo se da bi mi pogledao u lice, a zatim je ispruio

ruku. Imao sam osjeaj da bih trebao ustati i rukovati se, ali ju jetako brzo pruio da sam se osjetio prikovanim za naslonja, te sam

je prihvatio i dalje sjedei. Sjeam se da je tada rekao:


53/669

- Siroti djeae. Najprije tvoj otac. Sada tvoja majka. Zasigurno se

osjea kao da se cijeli svijet rui oko tebe. Ali sutra kreemo za

Englesku, nas dvojica. Ondje te eka tvoja teta. Zato budi hrabar.

Uskoro e ponovno srediti svoj ivot.

Na trenutak nisam mogao pronai svoj glas. Kad mi je to konano

uspjelo, rekao sam: - To je jako ljubazno od vas, gospodine. Jako

sam zahvalan na vaoj ponudi i nadam se da me neete smatrati

previe nepristojnim. Ali ako nemate nita protiv, gospodine,

mislim da jo ne bih trebao poi u Englesku. - Pukovnik nije

odmah odgovorio pa sam nastavio:

- Jer vidite, gospodine, detektivi se svim silama trude pronai moju

majku i oca. A to su doista najbolji detektivi u angaju. Mislim dae ih sigurno jako brzo pronai.

Pukovnik je kimao glavom. - Siguran sam da policija ini sve to

je mogue.


54/669

- Dakle vidite, gospodine, iako veoma cijenim vau ljubaznost,

mislim da ipak nije potrebno da odem u Englesku.

Sjeam se da je u tom trenutku prostorijom pro-strujio amor.

Pukovnik je nastavio kimati glavom, kao da pomno procjenjuje

stvari u mislima.

- Moda si doista u pravu, mome - na koncu je rekao. - Iskreno se

nadam da jesi. Ali za svaki sluaj, zato ipak ne poe sa mnom?

Kad tvoji roditelji budu pronaeni, lako e poslati po tebe. Ili tko

zna? Moda e odluiti da i oni pou u Englesku. Dakle, to kae?

Poimo ti i ja sutra u Englesku. Potom emo ekati i vidjeti to e

se dogoditi.

34- Ali vidite, gospodine, oprostite. Ali vidite, detektivi koji trae

moje roditelje. To su najbolji detektivi.


55/669

Nisam siguran to je pukovnik tono rekao na to. Moda je samo

nastavio kimati glavom. U svakom sluaju, u iduem se trenutku

sagnuo jo blie k meni i poloio mi ruku na rame.

- Posluaj me. Znam kako se mora osjeati. Cijeli se svijet sruio

oko tebe. Ali mora biti hrabar. Osim toga, tvoja teta u Engleskoj.

Ona te oekuje, zar ne shvaa? Ne bi bilo u redu da sad

iznevjerimo gospou, zar ne?

Dok smo te veeri sjedili nad juhom, ispriao sam mu kako se

sjeam tih njegovih posljednjih rijei i nekako sam oekivao da e

se nasmijati. Umjesto toga, on je ozbiljno rekao:

- Bilo mi te je tako ao, mome. Tako uasno ao. - Tada se je,

moda osjetivi da je pogreno procijenio moje raspoloenje,kratko nasmijao i vedrijim tonom rekao: - Sjeam se kako sam s

tobom ekao u luci. Stalno sam govorio:Gledaj, sjajno emo se


56/669

zabavljati na tom brodu, zar ne? Izvrsno emo se provesti. A ti si

samo odgovarao: Da, gospodine. Da, gospodine. Da, gospodine.

Dopustio sam mu da se u iduih nekoliko minuta prisjeti uspomena

povezanih s raznim starim poznanicima koji su tog jutra bili

nazoni u uredu gospodina Andersona. Niti jedno od tih imena

meni nita nije znailo. Potom je pukovnik zastao, a lice mu se

nakratko namrtilo.

- to se tie samog Andersona - na koncu je rekao - taj je ovjek u

meni uvijek izazivao nelagodan osjeaj. Neto je bilo mutno u vezi

s njim. Bilo je neto sumnjivo u cijeloj toj prokletoj stvari, ako

mene pita.

Tekto je to izustio, naglo se trgnuo i pogledao me. Prije nego samdospio odgovoriti, poeo je brzo ponovno govoriti, prebacivi se

na temu naeg puto-


57/669

35vanja u Englesku, to je nesumnjivo smatrao sigurnijim

podrujem. Uskoro se poeo vedro prisjeati naih suputnika,

brodskih asnika, zabavnih dogodovtina to sam ih davno

zaboravio ili ih uope nisam ni registrirao. Uivao je u tim

uspomenama, a ja sam ga u tome ohrabrivao, esto se pretvarajui

da se neega sjeam samo da bih njega obradovao. Meutim, dok

je nastavljao govoriti o tim uspomenama, otkrio sam da postajem

pomalo razdraljiv. Postupno se, iza vedrih anegdota, pojavljivala

moja slika na tom putovanju, a ja njome nisam bio zadovoljan.

Stalno je insinuirao da sam se povueno i mrzovoljno kretao

brodom, sposoban briznuti u pla zbog svake sitnice. Nema sumnje

da je pukovnik uivao u ulozi junakog staratelja, a ja sam shvatioda nakon toliko vremena nema smisla usprotiviti mu se, to bi bilo

i neljubazno. No kao to kaem, to me je sve vie iritiralo. Jer

sudei prema mojem vlastitom, sasvim jasnom sjeanju, vrlo sam


58/669

se vjeto prilagodio promijenjenoj stvarnosti moje situacije.

Veoma se dobro sjeam da sam bio jako uzbuen pri pomisli na

ivot na brodu i budunost to se nalazila preda mnom, to je

daleko od mrzovolje i potitenosti. Naravno, katkad bi mi doista

nedostajali roditelji, ali sjeam se kako sam samome sebi govorio

da e uvijek biti drugih odraslih osoba koje u s vremenom

zavoljeti i koje e stei moje povjerenje. Zapravo, na putovanju je

bilo nekoliko ena koje su ule to mi se dogodilo i koje su se,

neko vrijeme, motale oko mene sa saalnim izrazima lica, a sjeam

se da su me iritirale jednako kao i pukovnik te veeri u

Dorchesteru. injenica je bila da nisam bio ni izbliza onako

potiten kako su odrasli oko mene, ini se, pretpostavljali. Kolikose ja sjeam, samo sam jednom tijekom cijelog dugotrajnog

putovanja moda mogao zavrijediti naziv cmizdravi mali dripac,

a ak se i to dogodilo ba prvoga dana putovanja.


59/669

36

Nebo je tog jutra bilo prekriveno tmurnim oblacima, a voda oko

nas djelovala je vrlo mutno. Stajao sam na palubi parobroda i zurio

natrag prema luci, prema obali pretrpanoj plovilima, mostiima,

kolibama od blata, tamnim drvenim gatovima, velikim zgradama

angaj Bunda iza toga, a sve se to pretvaralo u jednu maglovitu

mrlju.

- Dakle, mome? - zauo sam pukovnikov glas kraj sebe. - Misli li

da e se jednoga dana vratiti?

- Da, gospodine, oekujem da u se vratiti.

- Vidjet emo. Kad se jednom udomi u Engleskoj, usuujem se

rei da e sve ovo brzo zaboraviti. angaj nije loe mjesto. Alimislim da vie od osam godina ne bih izdrao, a pretpostavljam da

je to i za tebe sasvim dovoljno. Ostane li due, mogao bi se

pretvoriti u Kineza.


60/669

- Da, gospodine.

- Gledaj, mome. Doista bi se trebao razvedriti. Na kraju krajeva,

ide u Englesku. Ide kui.

Upravo zbog te posljednje primjedbe, te pomisli da idem kui,

svladale su me emocije - siguran sam u to - prvi i posljednji put na

tom putovanju. ak su i tada moje suze vie bile od gnjeva nego od

alosti. Jer su mi istinski zasmetale pukovnikove rijei. Kako sam

ja to vidio, putovao sam u stranu zemlju gdje nisam poznavao ni

ive due, a grad koji je polako nestajao preda mnom sadri sve to

poznajem. Povrh svega, moji su roditelji jo uvijek bili ondje,

negdje iza te luke, iza impozantnih graevina Bunda. Obrisavi

oi, posljednji sam put pogledao prema obali pitajui se hou limoda sada ugledati svoju majku - ili ak oca - kako tri na gat,

mae i vie neka se vratim. No ak sam i tada bio svjestan

injenice da je takva nada tek puka djetinjasta elja. Dok sam


61/669

gledao kako grad koji je bio moj dom postaje sve slabije

raspoznatljiv, sjeam se da sam se vedra pogleda okrenuo

pukovniku i rekao: - Tre-

37bali bismo prilino brzo stii do mora, ne mislite li, gospodine?

No vjerujem da sam one veeri uspio prikriti svoju razdraenost

pred pukovnikom. Svakako je, u trenutku kad se ukrcao u taksi u

Ulici South Audlev i mi smo se pozdravili, bio izvrsno raspoloen.

Tek kad sam, nakon malo vie od godinu dana, uo da je umro,

osjetio sam se pomalo krivim jer te veeri u Dorchesteru nisam bio

malo topliji prema njemu. Ipak mi je, na kraju krajeva, jednom

uinio dobro djelo, a prema svemu to sam vidio, bio je poten

ovjek. No pretpostavljam da e se uloga to ju je odigrao u momivotu - injenica da je tako sveobuhvatno povezan s onim to se

tada dogodilo -pobrinuti da u mojem sjeanju zauvijek ostane

ambivalentna linost.


62/669

Najmanje tri ili etiri godine nakon onog dogaaja u VValdorfu

arah Hemmings i ja imali smo jako malo veze jedno s drugim.

Sjeam se da sam je tijekom tog razdoblja jednom vidio na koktel

zabavi u stanu u Mavfairu. Mjesto je bilo krcato, ali ja nisam

poznavao mnoge od nazonih te sam odluio rano otii. Kretao

sam se prema vratima kad sam opazio kako mi tono na putu stoji

arah Hemmings i s nekim razgovara. Moj je prvi poriv bio

okrenuti se i poi drugim putem. No to je bilo otprilike u doba

moga uspjeha u sluaju Rogera Parkera i ja sam se pomalo pitao

hoe li se gospoica Hemmings usuditi biti onako nadmena kao u

Waldorfu prije nekoliko godina. Stoga sam se nastavio gurati

izmeu gostiju i pazio da proem tono ispred nje. Dok sam toinio, vidio sam kako se njezin pogled zaustavio na mom licu.

Izraz zbunjenosti pojavio joj se na licu dok se pokuavala sjetiti

tko sam. Potom sam vidio da me je prepoznala te je, bez osmijeha,


63/669

bez kimanja glavom, ponovno pogledala osobu s kojom je

razgovarala.

38

No gotovo uope nisam razmiljao o tom incidentu. Zbio se

tijekom razdoblja moje velike zaokupljenosti mnogim zanimljivim

sluajevima. Iako je to jo uvijek bilo najmanje godinu dana prije

nego je moje ime steklo ugled to ga ima danas, ve sam poeo

prvi put shvaati kolika je odgovornost to je snosi detektiv koji se

na bilo koji nain proslavio. Oduvijek mi je bilo jasno, naravno, da

je zadatak iskorjenjivanja zla u njegovim najprikrivenijim

oblicima, esto u posljednjem trenutku, veoma vaan i ozbiljan

pothvat. No tek nakon iskustva u sluajevima kao to je umorstvoRogera Parkera postalo mi je posve jasno koliko to zapravo znai

ljudima - ne samo onima kojih se to izravno tie, ve javnosti

openito - da se oslobode takva zla koje svuda zadire. Slijedom


64/669

toga, postao sam odluniji nego ikad da nikad neu dopustiti da mi

pozornost zaokupe povrniji prioriteti londonskog ivota. I poeo

sam shvaati, moda, neto od onoga to je mojim roditeljima

omoguilo da zauzmu stav koji su zauzeli. U svakom sluaju,

osobe poput arah Hemmings nisu naroito utjecale na moje misli

tijekom toga razdoblja, a mogue je da bih ak posve zaboravio na

njezino postojanje da toga dana u Kensington Gardensu nisam

naletio na Josepha Turnera.

U to sam vrijeme istraivao sluaj u Norfolku, a vratio sam se na

nekoliko dana u London s namjerom da prouim opirne biljeke

to sam ih napravio. Dok sam jednog sivog jutra etao Kensington

Gar-densom i razmiljao o neobinim pojedinostima povezanim snestankom rtve, iz daljine me je zazvao ovjek u kojem sam brzo

prepoznao Turnera, mukarca kojeg sam povrno poznavao iz

kretanja u drutvenim krugovima. urno mi se pribliio i nakon to


65/669

me je pitao zato me se tako rijetko moe vidjeti ovih dana,

pozvao me na veeru to je on i jedan njegov prijatelj prireuju u

restoranu

39toga dana. Kad sam ljubazno odbio rekavi da moj sadanji

sluaj iziskuje sve moje vrijeme i pozornost, on je rekao:

- teta. arah Hemmings e doi, a ona tako eli porazgovarati s

vama.

- Gospoica Hemmings?

- Sjeate je se, zar ne? Ona se svakako sjea vas. Kae da ste se

upoznali prije nekoliko godina. Uvijek se ali kako vas se vie ne

moe nai.

Oduprijevi se porivu da stavim neku primjedbu, jednostavno samrekao: - Pa, molim vas, lijepo je pozdravite.

Gotovo odmah nakon toga pozdravio sam se s Turnerom, ali

priznajem da su me pomalo zaintrigi-rale rijei o tome da me


66/669

gospoica Hemmings eli vidjeti. Na koncu sam samome sebi

rekao da se Tur-ner najvjerojatnije zabunio; ili je u najmanju ruku

pretjerivao u nadi da e me namamiti na svoju veeru. No tijekom

sljedeih mjeseci do mojih su uiju doprli brojni slini izvjetaji.

arah Hemmings je navodno izraavala ljutnju zbog toga to me,

unato tome da smo neko bili prijatelji, nikako ne moe nai.

tovie, iz nekoliko sam izvora uo kako je prijetila da e me

istjerati iz jazbine. Na koncu se, proli tjedan, dok sam boravio u

selu Shackton u Oxfordshireu gdje sam istraivao sluaj Studlevja

Grangea, gospoica Hemmings osobno pojavila, navodno s

namjerom da ba to uini.

Naao sam ograeni vrt - s umjetnim jezercem u kojem jepronaeno tijelo Charlesa Emervja - u donjem dijelu imanja. etiri

kamene stube dovele su me do pravokutnog prostora tako

perverzno zatienog od sunca da je ak i za vedra jutra sve oko


67/669

mene bilo u sjenkama. Same je zidove prekrivao brljan, ali ovjek

nekako nije mogao izbjei dojmu da je stupio u zatvorsku eliju

bez krova.

40

Jezerce je dominiralo tim prostorom. Iako mi je nekoliko ljudi

reklo da sadri zlatne ribice, nisam vidio nikakvog znaka ivota;

zapravo, bilo je teko zamisliti kako bilo to moe ivjeti u tako

mutnoj vodi - doista pravo mjesto za otkrivanje mrtvaca. Oko

jezerca bio je krug kamenih ploa prekrivenih mahovinom i

zabijenih u blato. Pretpostavljam da sam to podruje pregledavao

oko dvadeset minuta - bio sam na tlu i povealom prouavao jednu

od kamenih ploa kraj vode - kad sam postao svjestan da me netkopromatra. U poetku sam pretpostavio da je to neki lan obitelji

koji me je ponovno elio gnjaviti pitanjima. Budui da sam ranije


68/669

inzistirao na tome da me ne ometaju, odluio sam, ak i po cijenu

da djelujem nepristojno, pretvarati se da nita nisam opazio.

Potom sam uo struganje cipele po kamenu negdje blizu ulaza u

vrt. Tada je ve poelo djelovati neprirodno to sam tako dugo

ostao na trbuhu i, u svakom sluaju, vie nisam imao to istraivati

u takvom poloaju. tovie, nisam posve zaboravio da leim

gotovo na istome mjestu na kojem je poinjeno umorstvo, a

ubojica je jo uvijek na slobodi. Osjetio sam jezu dok sam ustajao,

otresao prainu s odjee i okrenuo se prema uljezu.

Pogled na arah Hemmings me je naravno prilino iznenadio, ali

siguran sam da se to nije vidjelo na mojem licu. Namjestio sam

izraz ljutnje pa pretpostavljam da je ba to vidjela jer su njezineprve rijei bile:


69/669

- Oh! Nisam vas kanila pijunirati. No to mi se inilo previe

dobrom prilikom. Promatrati velikog ovjeka na njegovu poslu,

elim rei.

Pomno sam prouavao njezino lice, ali nisam vidio ni traga

sarkazmu. Unato tome, hladnim sam joj glasom rekao: -

Gospoice Hemmings. Ovo je vrlo neoekivano.

41- ula sam da ste ovdje. Provodim nekoliko dana s prijateljicom

u Pemleighu. To je malo dalje cestom.

Zastala je, sigurno oekujui da u odgovoriti. Nita nisam rekao,

ali ona nije pokazivala znakove zbunjenosti, ve je pola prema

meni.

- Ja sam prilino dobra prijateljica Emervjevih, jeste li to znali? -nastavila je. - Strano, to umorstvo.

- Da, strano.


70/669

- Ah. Dakle i vi vjerujete da je rije o umorstvu. Pa, pretpostavljam

da je to na neki nain potvrda. Imate li neku teoriju, gospodine

Banks?

Slegnuo sam ramenima. - Imam nekoliko ideja, da.

- teta je za Emervjeve da se nisu sjetili zatraiti vau pomo kad

se to dogodilo prologa travnja. elim rei, dovesti Celwyna

Hendersona za ovakav sluaj! to su oekivali? Tog je ovjeka

odavno trebalo poslati u mirovinu. To samo pokazuje kako ljudi

izgube korak s vremenom kad ovdje ive. Svatko u Londonu

mogao im je rei sve o vama, naravno.

Ova posljednja primjedba me je, moram priznati, pomalo

zaintrigirala, te sam, nakon trenutka oklijevanja, sam sebeiznenadio pitanjem: - Oprostite, ali to bi im tono mogli rei?

- Pa, da ste najbriljantniji istraiteljski um u Engleskoj, naravno.

Svi smo im to proljetos mogli rei, ali Emervjevi; dugo im je


71/669

trebalo da shvate. Bolje ikad nego nikad, valjda, ali pretpostavljam

da se dosad trag ve prilino ohladio.

- Sluajno postoje neke prednosti ako se sluaj pone istraivati

nakon proteka odreenog vremena.

- Doista? Kako zanimljivo. Uvijek sam mislila da je jako vano

brzo stii na mjesto dogaaja, da se nanjui trag, znate.

- Upravo suprotno, nikad nije prekasno, kako vi kaete, da bi se

nanjuio trag.

42

- Ali nije li veoma deprimirajue kako je taj zloin ovdje nagrizao

ljudima duh? I nije rije samo o ukuanima. Cijeli je Shackton

poeo propadati. Ovo je neko bio zadovoljan i uspjean trgovakigradi. Pogledajte ih sada, jedva se mogu pogledati u oi. Cijela

ova stvar uvukla ih je u kal sumnji. Kaem vam, gospodine Banks,

uspijete li rijeiti tu stvar, zauvijekete im ostati u sjeanju.


72/669

- Zar doista mislite tako? To bi bilo neobino.

- Nema sumnje. Bili bi vam tako zahvalni. Da, govorili bi o vama

generacijama.

Kratko sam se nasmijao. - ini se da dobro poznajete selo,

gospoice Hemmings. A ja sam mislio da cijelo vrijeme boravite u

Londonu.

- O, mogu podnijeti London samo do odreene granice, a tada

jednostavno moram otii. Zapravo u srcu nisam gradska djevojka,

znate.

- Iznenaujete me. Uvijek sam mislio da vas uvelike privlai

gradski ivot.

- Posve ste u pravu, gospodine Banks. - U glasu joj se osjetilamrzovolja, kao da sam je stjerao u kut. -Neto me doista vue u

grad. Ondje postoji neto... neto to me privlai. - Prvi je put

skrenula pogled s mene i osvrnula se po ograenom vrtu. - to me


73/669

podsjea - rekla je. - Pa, iskreno reeno, uope me ne podsjea.

Zato bih se pretvarala? Razmiljala sam o tome za cijelo vrijeme

naeg razgovora. eljela sam vas zamoliti za uslugu.

- Kakvu uslugu, gospoice Hemmings?

- Iz pouzdanih izvora saznajem da ste pozvani na ovogodinju

veeru Zaklade Meredith. Je li to tono?

Nakon kratke utnje odgovorio sam: - Da. To je tono.

- To je pravi uspjeh, dobiti poziv u vaim godinama. ula sam da

je ove godine u ast sir Cecila Medhursta.

- Da, vjerujem da jest.

43- Takoer sam ula da se oekuje nazonost Charlesa VVolfea.

- Violinista?Vedro se nasmijala. - Zar se jo neim bavi? Navodno i Thomasa

Bvrona.


74/669

Postala je vidno uzbuena, ali se ponovno okrenula i preletjela

pogledom okolinu lagano zadrhtavi.

- Jeste li rekli - na koncu sam pitao - da ste me eljeli zamoliti za

uslugu?

- O, da, da. eljela sam... eljela sam da me pozovete da poem s

vama. Na veeru Zaklade Meredith.

Sad me je napeto promatrala. Potrajalo je trenutak dok nisam

smislio odgovor, ali kad jesam, govorio sam posve mirno.

- Rado bih vam udovoljio, gospoice Hemmings. Ali naalost, ve

sam poslao odgovor organizatorima, prije nekoliko dana. Bojim se

da bi bilo prekasno obavijestiti ih da elim dovesti gou...

- Besmislice! - ljutito me je prekinula. - Vae je ime u ovomtrenutku na svaijim usnama. elite li dovesti gou, bit e im jako

drago. Gospodine Banks, neete me valjda iznevjeriti, je li? To


75/669

doista ne bi bilo dostojno vas. Na kraju krajeva, ve smo neko

vrijeme dobri prijatelji.

Upravo ta posljednja primjedba - to me je podsjetila na stvarnu

povijest naeg prijateljstva - vratila mi je prisebnost.

- Gospoice Hemmings - odluno sam rekao - to doista nije usluga

koju vam mogu pruiti.

No sad se u oima arah Hemmings pojavio odluan izraz.

- Znam sve pojedinosti, gospodine Banks. U hotelu Claridge.

Sljedee srijede uveer. Kanim biti ondje. Radujem se veeri i

ekat u vas u predvorju.

- Predvorje Claridgea je, koliko je meni poznato, otvoreno za

ugledne javne linosti. Odluite li ondje stajati sljedee srijedeuveer, ja vas u tome nikako ne mogu sprijeiti, gospoice

Hemmings.

44


76/669

Pozorno me je pogledala, sada nesigurna u moje namjere. Na

koncu je rekla: - Onda ete me idue srijede sigurno ondje vidjeti,

gospodine Banks.

- Kao to sam rekao, to je vaa stvar, gospoice Hemmings. A

sada, molim vas, ispriajte me.

45Tree poglavlje

Trebalo mi je tek nekoliko dana za rjeavanje zagonetke smrti

Charlesa Emervja. Sluaj nije privukao publicitet u onoj mjeri kao

neke moje druge istrage, ali duboka zahvalnost obitelji Emery - za-

pravo cijele zajednice Shacktona - pruala mi je zadovoljstvo kao i

bilo koji sluaj to sam ga dotad u karijeri imao. Vratio sam se u

London obuzet samozadovoljstvom i stoga nisam previerazmiljao o susretu sa arah Hemmings u ograenom vrtu prvoga

dana moje istrage. Ne mogu rei da sam posve zaboravio na

njezine najavljene namjere glede veere Zaklade Meredith, ali kao


77/669

to kaem, bio sam trijumfalno raspoloen i pretpostavljam da sam

svjesno odluio da se time neu zamarati. Moda sam duboko u

sebi vjerovao da je njezina prijetnja bila tek trenutana varka.

U svakom sluaju, kad sam juer naveer iziao iz taksija ispred

Claridgea, moje su misli bile negdje drugdje. Kao prvo, podsjeao

sam samoga sebe da sam svojim nedavnim uspjesima stekao pravo

na pozivnicu; da se drugi gosti nee pitati to ja radim na takvom

skupu, vee me eljno ispitivati o povjerljivim informacijama u

vezi s mojim sluajevima. Takoer sam se podsjeao na svoju

odluku da neu prerano otii, ak i ako je to znailo izdrati

povremena razdoblja usamljenog stajanja naokolo. Dakle, kad sam

uao u velianstveno predvorje, bio46

sam posve nespreman za arah Hemmings koja je ondje

nasmijeeno ekala.


78/669

Bila je odjevena prilino impresivno u tamnu svilenu haljinu uz

diskretan, ali elegantan nakit. Njezino je dranje dok mi se

pribliavala bilo posve sigurno, toliko da je ak nala vremena

osmjehnuti se u znak pozdrava paru koji je proao kraj nas.

- Ah, gospoice Hemmings - rekao sam dok sam se u mislima

pokuao hitro domisliti svega to se izmeu nas dogodilo onoga

dana u Studlev Grangeu. U tom trenutku, moram priznati, inilo mi

se sasvim moguim da ima posve pravo oekivati da u joj

ponuditi ruku i povesti je unutra. Nema sumnje, osjetila je moju

nesigurnost pa se inilo da postaje jo sigurnija.

- Dragi Christophere - rekla je - izgledate veoma pristalo.

Oduevljena sam! O, nisam imala priliku estitati vam. Bilo jeprekrasno, ono to ste uinili za Emervjeve. Bili ste jako mudri.

- Hvala vam. Stvar nije bila posebno komplicirana.


79/669

Ve me je uhvatila pod ruku i da je u tom trenutku krenula prema

lakaju koji je upuivao goste prema stubitu, siguran sam da bih

bio nemoan uiniti bilo to drugo osim onoga to ona eli. No

sada vidim da je tu poinila greku. Moda je eljela uivati u tom

trenutku; moda ju je na trenutak izdala njezina drskost. U svakom

sluaju, nije krenula prema stubitu, ve mi je, promatrajui druge

goste koji su ulazili u predvorje, rekla:

- Sir Cecil jo nije stigao. Doista se nadam da e mi se pruiti

prilika razgovarati s njim. Tako je prikladno da je on ove godine

poasni gost, ne mislite li?

- Doista.

- Znate, Christophere, ne vjerujem da e proi mnogo godina prijeno to svi budemo ovdje u ast vama.

47Nasmijao sam se. - Ne mislim ba...


80/669

- Ne, ne. Sigurna sam u to. U redu, moda emo morati priekati

jo nekoliko godina. Ali taj e dan doi, vidjet ete.

- Ljubazno je od vas da to kaete, gospoice Hemmings.

I dalje me je drala pod ruku dok smo ondje stajali i razgovarali.

esto bi se netko u prolazu nasmijeio ili pozdravio mene ili nju. I

moram rei, otkrio sam da prilino uivam pri pomisli da me svi ti

ljudi - mnogi vrlo ugledni - vide rukom pod ruku sa arah

Hemmings. Zamiljao sam da u njihovim oima vidim, ak i dok

su nas pozdravljali, misao: O, sad je njega uhvatila, je li? Pa, to je

sasvim prirodno. Daleko od toga da sam se osjeao glupo ili na

bilo koji nain ponieno, ta me je predodba zapravo ispunjavala

ponosom. No tada sam odjednom - nisam siguran to je bilo uzroktome - bez ikakva upozorenja, poeo prema njoj osjeati golemi

bijes. Siguran sam da se u tom trenutku u mojem dranju nije

osjetila nikakva promjena i mi smo jo nekoliko minuta ljubazno


81/669

avrljali, katkad kimajui u znak pozdrava nekom gostu u prolazu.

No kad sam svoju ruku oslobodio njezine i okrenuo se prema njoj,

to sam uinio elinom odlunou.

- Pa, gospoice Hemmings, bilo mi je drago ponovno vas vidjeti.

No sad vas moram ostaviti i poi gore na ovo primanje.

Lagano sam se naklonio i poeo se udaljavati. To ju je oito

iznenadilo, te ako je pripremila neku taktiku za sluaj moje

nespremnosti na suradnju, na trenutak nije mogla djelovati u

skladu s tim. Tek nakon to sam se od nje udaljio nekoliko koraka,

i sam uhvatio korak s postarijim parom koji me je pozdravio, ona

je odjednom jurnula k meni.

- Christophere! - mahnito je proaptala. - Ne biste se usudili!Obeali ste mi!

- Znate da nisam uinio nita slino.

48


82/669

- Ne biste se usudili! Christophere, ne biste!

- elim vam ugodnu veer, gospoice Hemmings.

Okrenuvi se od nje - i takoer, sluajno, od postarijeg para, koji se

svim silama trudio da nita ne uje - poeo sam se hitro penjati

velianstvenim stubitem.

Kad sam stigao na gornju razinu, uveli su me u jarko osvijetljeno

predsoblje. Ondje sam se ukljuio u red gostiju koji su prolazili

kraj stola za kojim je sjedio mukarac bezizraajna lica u odori,

provjeravajui imena osoba u registru. Kad je na mene doao red,

sa zadovoljstvom sam opazio bljesak uzbuenja na ravnodunu

ovjekovu licu dok je stavljao kvaicu kraj mojeg imena. Potpisao

sam se u knjigu gostiju, a potom krenuo prema ulazu u velikuprostoriju u kojoj je, vidio sam, ve bilo mnogo gostiju. Kad sam

preao prag i naao se usred amora, pozdravio me je i pruio mi

ruku visok mukarac guste tamne brade. Pretpostavio sam da je on


83/669

jedan od veeranjih domaina, ali nisam registrirao mnogo od

onoga to mi je govorio jer mi je, iskreno reeno, u tom trenutku

bilo teko misliti na bilo to drugo osim na ono to se maloas

dogodilo u prizemlju. Ispunjavala me je neobina praznina i morao

sam se podsjetiti da ni na koji nain nisam prevario gospoicu

Hemmings; da je za svako ponienje to ju je snalo sama kriva.

No kad sam se rastao od bradatog mukarca i krenuo dalje u

prostoriju, arah Hemmings je i dalje dominirala mojim mislima.

Bio sam neodreeno svjestan konobara koji mi je prilazio s

posluavnikom aperitiva; raznoraznih ljudi koji su se okretali da bi

me pozdravili. U jednom sam se trenutku upustio u razgovor s

grupicom od tri ili etiri mukarca -pokazalo se da su sviznanstvenici i inilo se da znaju tko sam ja. Tada sam, nakon to

sam u prosto-


84/669

49riji proveo petnaestak minuta, osjetio neznatnu promjenu

ugoaja. Osvrnuvi se naokolo, prema pogledima i mrmljanju

shvatio sam da je dolo do nekakve guve blizu vrata kroz koja

smo uli.

Tekto sam to shvatio, obuzeo me je krajnje zloslutni osjeaj i moj

je prvi poriv bio da pobjegnem dublje u prostoriju. No kao da me

je neka tajanstvena sila vukla natrag prema ulazu, uskoro sam se

ponovno naao kraj bradatog mukarca - koji je u tom trenutku

stajao leima okrenut gostima i s mukotrpnim izrazom na licu

promatrao dramu to se odvijala u predsoblju.

Virnuvi kraj njega, utvrdio sam da je gospoica Hemmings doista

uzrok metea. Zaustavila je procesiju gostiju koji su se upisivali uknjigu za stolom. Nije ba vikala, ali inilo se da joj je svejedno

tko je moe uti. Gledao sam je kako se istrgnula iz ruku postarijeg

hotelskog slubenika koji ju je pokuavao obuzdati; potom je,


85/669

nagnuvi se nad stol kako bi mogla pozornije pogledati ovjeka

ravnoduna lica koji je jo uvijek sjedio kao i ranije, rekla glasom

vrlo blizu jecaju:

- Ali vi jednostavno nemate pojma! Ja jednostavno moram ui, zar

ne shvaate? Ondje unutra imam tako mnogo prijatelja, ja

pripadam onamo, doista! O, budite razumni!

- Doista mi je ao, gospoice... - poeo je ovjek bezizraajna lica.

Ali arah Hemmings, kojoj se kosa spustila niz jednu stranu lica,

nije mu dopustila da zavri.

- To je ionako najbudalastija zbrka, zar ne vidite? To je sve, stara

budalasta zabuna! I samo zbog toga vi se ponaate odurno, ne

mogu vjerovati! Jednostavno ne mogu vjerovati...Svi koji smo bili svjedocima te scene kao da smo se na trenutak

ujedinili u ukoenoj nelagodi. Tada se bradati ovjek pribrao i

autoritativno uao u predsoblje.


86/669

50

- to se dogodilo? - rekao je umirujuim glasom.

- Draga mlada damo, zar je dolo do neke greke? Hajde, hajde,

sredit emo to, siguran sam. Stojim vam na raspolaganju. - Potom

se trgnuo i uzviknuo:

- Pa vi ste gospoica Hemmings, zar ne?

- Jasno da jesam! To sam ja! Zar ne vidite? Ovaj je ovjek tako

neugodan prema meni...

- Ali gospoice Hemmings, draga moja mlada damo, nema potrebe

da se ovako uzrujavate. Hajde, poimo na trenutak onamo...

- Ne! Ne! Neete me odbiti! Neu to prihvatiti! Kaem vam da

moram, apsolutno moram ui! Tako sam dugo sanjala o tome...- Zasigurno se neto moe uiniti za mladu damu - javio se muki

glas izmeu okupljenih ljudi. - Zato treba biti tako sitniav? Ako

se potrudila doi ovamo, zato ne smije ui?


87/669

To je izazvalo opi amor odobravanja, ali sam opazio i nekoliko

lica s izrazima neodobravanja. Bradati je ovjek oklijevao, a potom

se inilo da je zakljuio kako je njegov prioritet okonati tu scenu.

- Pa, moda, posebno u tom sluaju... - Potom se okrenuo

ravnodunom ovjeku za stolom i nastavio: - Siguran sam da

moemo nai nain da udovoljimo gospoici Hemmings, ne

mislite li, gospodine Edvvards?

Jo bih se ondje zadrao, ali me tijekom te razmjene uhvatio strah

da bi me, u bilo kojem trenutku, gospoica Hemmings mogla

opaziti i uvui u taj neugodni prizor nekakvom optubom.

Zapravo, ba kad sam se poeo povlaiti, na sekundu je pogledala

ravno u mene. Ali nita nije uinila, a u iduem trenutku njezin setjeskobni pogled vratio na bradata mukarca. Iskoristio sam tu

priliku i urno se udaljio.


88/669

Iduih dvadesetak minuta zadravao sam se u dijelovima dvorane

najudaljenijim od ulaza. Iznenaujui broj nazonih djelovao je

nepotrebno obuzet tom zgodom, u toj mjeri da se veina razgovora

-

51onih koje sam uo oko sebe, kao i onih u kojima sam sudjelovao

- sastojala gotovo u cijelosti od uzajamnih komplimenata. Kad su

iscrpili sve komplimente, ljudi su prelazili na velianje poasnoga

gosta. U jednom trenutku, nakon jednog takvog govora u kojem su

se nabrajala postignua sir Cecila Medhursta, obratio sam se

postarijem mukarcu koji ga je izgovorio:

- Pitam se je li sir Cecil ve stigao?

Moj je sugovornik pokazao svojom aom, a ja sam malo daljeugledao visoki lik velikog dravnika kako se sagnuo u razgovoru s

dvije sredovjene dame. Tada, ba dok sam ga promatrao, vidio


89/669

sam kako se arah Hemmings probija kroz mnotvo i kree ravno

prema njemu.

Nije ostalo ni traga od saaljenja vrijedna stvorenja iz predsoblja.

Djelovala je kao da zrai. Dok sam gledao, prila je sir Cecilu i bez

trenutka oklijevanja poloila mu aku na ruku.

Stariji me je mukarac poeo s nekim upoznavati, pa sam se na

trenutak morao okrenuti na drugu stranu. Kad sam sljedei put

pogledao prema sir Cecilu, vidio sam da dvije dame srednjih

godina stoje sa strane, nelagodno se smijeei, a gospoica

Hemmings je uspjela posve zaokupiti njegovu pozornost. Dok sam

promatrao, sir Cecil je zabacio glavu i glasno se nasmijao neemu

to je govorila.Uskoro su nas uveli u veliku blagovaonicu i smjestili oko golemog,

dugakog stola ispod bljetavih lustera. Laknulo mi je kad sam

vidio da je gospoica Hemmings smjetena podalje od mene, te


90/669

sam neko vrijeme doista uivao u primanju. Naizmjence sam

avrljao s damama koje su sjedile kraj mene -obje su, na razliite

naine, bile veoma armantne -a hrana je bila ugodno raskona. No

kako se veera nastavljala, uhvatio sam sebe kako se sve ee

nagi-njem naprijed ne bih li ugledao gospoicu Hemmings malo

dalje za stolom, a iznova sam poeo u

52

mislima nabrajati sve razloge iz kojih sam imao pravo onako se

ponaati.

Moda se upravo zbog zaokupljenosti time sada ne mogu sjetiti

vie stvari povezanih s veerom. Negdje pri kraju odravali su se

govori; razne su linosti ustajale i zasipale sir Cecila hvalom zbognjegova doprinosa svjetskim pitanjima, a pogotovo zbog njegove

uloge u stvaranju Lige naroda. Na koncu je ustao i sir Cecil.


91/669

Njegov je govor, koliko se sjeam, bio samozatajan i optimistian.

Njegov je stav bio da je ovjeanstvo uilo na svojim grekama,

strukture su sada vrsto na svojim mjestima kako bi osigurale da

na zemaljskoj kugli vie nikad ne doe do katastrofe sline

Velikom ratu. Rat je, onako muan kakav je bio, predstavljao tek

nezgrapni dio ovjekove evolucije kad je na nekoliko godina

na tehniki napredak bio bri od naih organizacijskih

sposobnosti. Sami smo sebe iznenadili naglim razvojem tehnikih

sila, a slijedom toga i sposobnou voenja rata modernim

naoruanjem, ali sad smo nadoknadili taj nedostatak. Nakon to

smo shvatili kakvi uasi mogu zavladati meu nama, civilizirane

snage su preuzele situaciju u svoje ruke i uspostavile pravila.Odrao je govor u tom smislu, te su mu svi srdano pljeskali.

Dame nas nisu ostavile nakon veere, ve su nas sve zamolili da

poemo u plesnu dvoranu. Ondje je svirao gudaki kvartet, a


92/669

konobari su na posluavni-cima nosili estoka pia, cigare i kavu.

Gosti su odmah poeli kruiti naokolo, a ugoaj je bio mnogo

oputeniji nego prije veere. U jednom sam trenutku sluajno

uhvatio pogled gospoice Hemmings s druge strane prostorije i

iznenadio se kad mi se nasmijeila. Moja prva pomisao bila je da je

to smijeak neprijatelja koji kuje neku strahovitu osvetu; no

nastavio sam je promatrati i zakljuio da sam pogrijeio kad sam to

pomislio. Shvatio sam da je arah Hemmings bila posve

zadovoljna.

53Nakon mjeseci, moda godina planiranja, uspjela se nai na

ovome mjestu u ovome trenutku, a budui da je ostvarila svoj cilj,

ona je - neto poput, kako se pria, ene koja je upravo rodila dijete- zaboravila na sve boli to ih je usput pretrpjela. Promatrao sam je

kako se kree od jedne do druge skupine i ljubazno avrlja. Palo

mi je na pamet da bih joj trebao prii i izgladiti na sukob dok je


93/669

jo tako dobro raspoloena, ali sam odustao zbog mogunosti da se

ona naglo okrene i priredi jo jednu scenu.

Moda je prolo oko pola sata toga dijela veeri kad su me

konano upoznali sa sir Cecilom Medhur-stom. Nisam se posebno

trudio da bih ga upoznao, ali pretpostavljam da bih bio pomalo

razoaran da sam otiao s primanja bez da sam razmijenio par

rijei s uglednim dravnikom. No meutim, njega su doveli do

mene - to je uinila lady Adams koju sam upoznao prije nekoliko

mjeseci tijekom jedne istrage. Sir Cecil mi je toplo stisnuo ruku i

rekao: -Ah, mladi prijatelju! Dakle, tu ste!

Nekoliko smo minuta ostali sami nasred pros

Documents

Ishiguro Kazuo - Kad Smo Bili Sirocad