Prihvaćanje islama Bosni

Prihvaćanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost Autor: Edin Šaković

Jedan od najvaţnijih fenomena u historiji Bosne i Hercegovine predstavlja proces masovnog

prihvaćanja islama od strane domaćeg stanovništva, što je vremenom dovelo do stvaranja

specifiĉnog bosansko-muslimanskog identiteta i, u konaĉnom, do profiliranja bošnjaĉke

nacije. Nekoliko generacija historiĉara pokušavalo je manje ili više uspješno objasniti uzroke

islamizacije u Bosni. Kod pristupa prouĉavanju uzroka masovnog prihvaćanja islama

nerijetko su ukljuĉene brojne mitske predstave koje opterećuju historiĉare.

S tim u vezi, u dosadašnjoj historiografiji o spomenutom fenomenu iskristaliziralo se nekoliko

mitova: uzrok primanja islama bila je prisila, islam je primila društvena elita u cilju oĉuvanja

privilegija, islam primaju iskljuĉivo ili uglavnom bosanski heretici (pri ĉemu je relevantna

ĉinjenica sliĉnost uĉenja islama i Crkve bosanske). Posljedice predodţbi o procesu

islamizacije u Bosni izgraĊenih na osnovu ovakvih mitova osjećaju se i u današnjim

meĊuvjerskim i meĊunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Tokom proteklih

petnaestak godina, za vrijeme ratnih zbivanja i nacionalne (nacionalistiĉke) euforije, ĉak su i

neki eminentni historiĉari revitalizirali spomenute mitove. Iako nijedan od tih mitova ne moţe

izdrţati kritiĉku analizu, zbog dnevno-politiĉkih ciljeva oni se još uvijek "provlaĉe" kroz

historijsku literaturu i školske udţbenike.

Krajem XIV stoljeća, u vrijeme dok je srednjovjekovna bosanska drţava pod kraljem

Tvrtkom I Kotromanićem bila na vrhuncu svoje vojno-politiĉke i ekonomske moći, bosanski

su prostori po prvi put ugroţeni od nadiruće sile Osmanske drţave, koja je predstavljala

kljuĉni faktor u širenju islama na teritorij jugoistoĉne Evrope. Istina, neki autori istiĉu da su

prvi dodiri Bosne s islamom bili znatno prije, pa ĉak i da su neki pripadnici islama ţivjeli na

bosanskim prostorima stoljećima prije dolaska Osmanlija.[1] No, prve sigurne pojave

prihvaćanja islama od strane domaćeg slavenskog etnosa na teritoriju srednjovjekovne Bosne

(Bošnjana) potjeĉu tek iz XV stoljeća, u vrijeme slabljenja bosanske drţave i sve jaĉeg

utjecaja Osmanlija na njezinom teritoriju. Već iz polovine XV stoljeća potjeĉu vijesti o

stalnom boravku Osmanlija u Vrhbosni (vilajet Hodidjed ili Saraj-ovasi). Politiĉkim slomom

srednjovjekovne bosanske drţave Osmanlije su zagospodarile najvećim dijelom njezinog

teritorija. Ali, cjelokupan teritorij današnje Bosne i Hercegovine pod osmansku je vlast dospio

tek krajem XVI stoljeća (padom Bihaća 1592). Proces prihvaćanja islama moţe se pratiti na

osnovu osmanskih popisnih katastarskih deftera, koji predstavljaju primarne historijske izvore

za ovo pitanje.[2] U popisu Bosanskog sandţaka iz 1468. navedene su 332 muslimanske kuće

naprema 37.125 nemuslimanskih. U narednim popisima broj muslimanskih domova stalno

raste, tako da u XVII stoljeću muslimani predstavljaju već apsolutnu većinu stanovništva

Bosne. Tada intenzitet islamizacije poĉinje slabiti, a već u XVIII stoljeću sluĉajevi konverzije

su iznimni i pojedinaĉni.

Kod svakog pokušaja da se odgonetnu uzroci masovne islamizacije slavenskog etnosa u Bosni

treba imati na umu ĉinjenicu da se radi o mentalitetu srednjovjekovnih ljudi i da bi konverzija

trebala znaĉiti nešto sasvim drugaĉije nego što bi to danas znaĉila. Rijeĉima Sime Ćirkovića,

"shvatanje o ĉoveku kao autonomnoj jedinki koja o verovanju ili neverovanju, o pripadanju

jednoj ili drugoj religijskoj zajednici, samostalno odluĉuje i bira" ne bi bilo ispravno. U

srednjem vijeku "realnost je sasvim drugojaĉija, ĉovek biva roĊen, donet na svet koji je

strukturiran, proţet religijom, koju zastupa jedna jedinospasavajuća crkva. Izvan nje ne samo

da nema spasenja, nego nema ni slobodnog izbora".[3] MeĊutim, prouĉavajući primarne

historijske izvore za prouĉavanje procesa islamizacije, dakle osmanske katastarske popise,

moţe se zakljuĉiti da se konvertiti u Bosni ponašaju upravo kao "autonomne jedinke". Ima

vrlo mnogo sluĉajeva da muslimani i nemuslimani, bliţi srodnici, ţive u istom domu, ili da

jedan brat primi islam, a drugi ostane u dotadašnjoj vjeri. Srednjovjekovna Bosna je, oĉito,

bila nešto osobeno i ne da se uklopiti u obrasce kasnosrednjovjekovnih društava jugoistoĉne

Evrope, u kojima je utjecaj crkve i religije uglavnom bio dominantan. U Bosni su vladale

specifiĉne vjerske prilike, kako u predosmanskom, tako i u ranom osmanskom periodu, koje

su djelomiĉno uvjetovale i samu islamizaciju. Jedna od karakteristika historije Bosne i

Hercegovine, pored masovne islamizacije, takoĊer je i fenomen srednjovjekovne hereze i

heretiĉke Crkve bosanske. Posmatrajući pokušaje objašnjenja uzroka masovnog prelaska na

islam od apostolskog vizitatora Petra Masarechija do današnjih dana moţe se zakljuĉiti da se

fenomen islamizacije konstantno povezuje s fenomenom Crkve bosanske. Upravo se tu otvara

prostor za brojne mistifikacije i kontraverze, odnosno za proţimanje mitskog i stvarnog.

Historiĉari koji su prouĉavali fenomen primanja islama u Bosni i Hercegovini nerijetko su bili

opterećeni teretom vlastite religijske ili nacionalne pripadnosti, ideologije i dnevne politike,

što je dovelo do pojave svojevrsnih "kompleksa" u historiografiji. Stariji katoliĉki i

pravoslavni historiĉari, kojima je bilo jasno da su bosanski muslimani bez sumnje slavenskog

porijekla i da s Turcima u rasno-etniĉkom pogledu nemaju nikakve veze, doţivljavali su

islamizaciju uglavnom kao izdaju vlastite vjere, stoga su uzroke primanja islama tumaĉili na

razne naĉine: po nekima je to bila prisila, po drugima pak, islam su prihvatili razni pohlepni i

lahkovjerni elementi. Neki historiĉari su, opet, lansirali tezu da islam prihvaćaju iskljuĉivo ili

gotovo iskljuĉivo bosanski heretici, maniheji ili ko zna šta, koji su i prije konverzije bili u

krivovjerju, ĉime se davao alibi vlastitoj naciji koja se profilirala iz vjerske zajednice

(milleta). Upravo u vrijeme nacionalnog buĊenja, gdje je religijska pripadnost igrala

dominantnu ulogu, ovo se pitanje još više zaoštrava. Pripadnost pravoslavnoj odnosno

katoliĉkoj naciji uvjetovalo je opredjeljenje ka srpskoj odnosno hrvatskoj nacionalnoj

ideologiji, koje su potraţile oslonac u susjednim zemljama, Srbiji i Hrvatskoj.

Bosanskohercegovaĉko muslimansko stanovništvo se tu našlo izmeĊu dvije vatre. Pripadnost

islamskoj vjeri uvjetovala je specifiĉne obiĉaje, naĉin ţivota i mentalitet, što je sve zajedno

ĉinilo poseban identitet bosansko-muslimanskog naroda, koji nije prihvaćao nacionalnu

identifikaciju ni sa Srbima ni sa Hrvatima, kao što su to ĉinili neki predstavnici njegove

inteligencije. Pojedini srpski/hrvatski historiĉari su bili svjesni da upravo pripadnost islamu

bosansko-hercegovaĉkog muslimanskog etnosa koĉi svaki pokušaj njegove identifikacije sa

Srbima ili Hrvatima, koji su teţili da muslimane kao "jeziĉak na vagi" privuku na svoju

stranu. Uz optuţbe da je islam "anacionalna vjera", u srpskim i hrvatskim historiografskim i

uopće intelektualnim krugovima formirana je svijest o svojevrsnoj nacionalnoj izdaji

stanovništva koje je prije više stoljeća prihvatilo islam.

Na drugoj strani, muslimanski intelektualci, većinom predstavnici uleme, kao reakciju na

takve stavove insistiraju ne samo na tezi dobrovoljne konverzije, nego traţe dublje razloge i

uzroke prihvaćanja islama. Tada naroĉito postaje popularna tzv. bogumilska teorija, po kojoj

je uzrok masovne konverzije u Bosni upravo postojanje pripadnika heretiĉke Crkve bosanske,

odnosno bogumila. Tu su tezu zastupali i neki, uvjetno reĉeno, kršćanski historiĉari. U biti,

bogumilska teorija potencira dva razloga prelaska bogumila na islam. Jedan od tih razloga je

politiĉki – bogumili usljed sistematskog pritiska zapadne i istoĉne crkve bjeţe pod okrilje

Osmanlija, ĉiji dolazak u Bosnu pozdravljaju, te prihvaćaju islam iz inata, prkosa ili pak ţelje

za osvetom svojim dojuĉerašnjim protivnicima, kako bi se na taj naĉin mogli osvetiti.

Najkarakteristiĉnija epizoda u ovome mitu je prihvaćanje islama odjednom (bir ugurden) pred

sultanom Mehmedom Fatihom. Drugi je pak razlog (na kome su posebno insistirali

muslimanski historiĉari), opet, sliĉnost vjerskog uĉenja bogumila i muslimana. Sve u svemu,

mitomanski pristup prouĉavanju fenomena masovnog prihvaćanja islama ukljuĉuje nekoliko

historijskih mitova:

Islamizacija se odvijala pod pritiscima (prisilna konverzija);

Islam prihvaća društvena elita iz ţelje za oĉuvanjem privilegija (kontinuitet bosanska

srednjovjekovna vlastela – bošnjaĉki begovi i age);

Islam prihvaćaju iskljuĉivo ili uglavnom bogumili (relacija patareni – poturi), iz politiĉkih ili

dogmatskih razloga.

Islam u Bosni je prihvaćen odjednom ("bir ugurden").

Ovome se moţe dodati i teza o preteţno neslavenskom porijeklu muslimana, u biti jedna

rasistiĉka teorija karakteristiĉna ponajviše za srpsku historiografiju. Iako je ta teorija – ako

uopće zasluţuje da se tako nazove – toliko nevjerovatna da ne zasluţuje ĉak da ju se

osporava, ipak je ona nalazila svoje protagoniste.[4]

Teško je hronološki odrediti koji je od gore navedenih mitova stariji, oni su se kod razliĉitih

pisaca javljali pribliţno istovremeno. Kod kršćanskih historiĉara, u hronikama, ljetopisima i

drugim djelima, Osmanlijama se pripisuje teror nad (kršćanskim) narodom osvojenih

podruĉja, pa tako i u Bosni. O tome su pisali i neki savremenici politiĉkog sloma

srednjovjekovne bosanske drţave, poput Eneja Silvija Piccolominija, odnosno pape Pia II

(1458.-1464.), kao i njegovog legata u Bosni Nikole Modruškog, a prenose to i kasniji pisci

kao što je Pavao Ritter Vitezović. Zanimljivo je, meĊutim, da papa Pio II prvi donosi podatke

o izdajniĉkom drţanju "maniheja" u Bosni, navodeći sluĉaj kneza Radaka na Bobovcu, dok

Nikola Modruški izriĉito navodi da su sultana na pohod protiv Bosne nahuškali "prvaci sekte

manihejaca".[5] Ovi podaci predstavljaju zaĉetak mita o kolaboraciji bosanskih heretika s

Osmanlijama, što je u konaĉnom dovelo do njihovog masovnog preobraćenja na islam.

MeĊutim, ta tzv. bogumilska teorija aktualizirat će se tek u XX stoljeću. Sve do tada susreću

se drugaĉija objašnjenja, od kojih je najĉešće ono o preobraćenju pod prisilom ili pak iz ţelje

za materijalnom koristi.

O islamizaciji i historiji Bosne uopće pisali su uglavnom stranci. Zanimljivo je da Ivan Frano

Jukić, franjevac i jedan od prvih bosanskohercegovaĉkih historiĉara, osim što od starijih

hroniĉara prenosi podatak da je sultan Mehmed II Osvajaĉ iz Bosne odveo 30.000 mladića u

jeniĉere, ne potencira prisilu kao motiv prelaska na islam. Ali neki njegovi savremenici su

mislili drugaĉije. Iz nekih citata vidi se da je jedan od istaknutijih srpskih intelektualaca,

Georgije Magarašević, osnivaĉ Letopisa Matice srpske, smatrao da su stanovnici osmanske

Bosne (koje on, dakako, smatra Srbima) na islam prešli "u krajnjoj nuţdi i nevolji, oruţjem

tiranstva prinuĊeni", a sliĉno mišljenje je imao i Simo Milutinović Sarajlija.[6] Jovan Cvijić,

antropogeograf i jedan od vodećih srpskih nauĉnika s poĉetka XX stoljeća zastupao je u

svojim djelima mit o prisilnoj konverziji. MeĊutim, on je smatrao da pritiske na kršćansko

stanovništvo nisu provodile osmanske vlasti, nego domaći muslimani, odnosno sami

konvertiti, koji su iz nekakvog osjećaja krivice nastojali u islam prevesti svoje srodnike i

saplemenike.[7] Većina njegovih uĉenika i sljedbenika (Jefto Dedijer, Jovan Hadţi Vasiljević

i drugi) isticali su pak, privremenost konverzije i tragali za nekakvim praktiĉnim ciljem koji je

trebao da bude postignut prelaskom na islam.[8] Osim toga, isticali su ostatke predislamske

tradicije kao toboţnji dokaz svijesti o "pravoj" vjeri potomaka konvertita.

Historijski mit o prisilnoj islamizaciji širokih slojeva stanovništva odrţao se do današnjih

dana. Jedan od vodećih historiĉara odgovornih za promidţbu ovog mita je fra Dominik

Mandić, koji je napisao više znaĉajnih radova o vjerskim prilikama u Bosni. Mandić je autor

poznatog djela Etniĉka povjest Bosne i Hercegovine, u kojem odreĊenu paţnju poklanja i

procesu islamizacije. Prema Mandiću, uzroci islamizacije su sistematski pritisci osmanskih

vlasti prvenstveno na katoliĉko stanovništvo, koji su se odvijali u valovima. Ti pritisci su,

prema Mandiću, bili naroĉito intenzivni u prvoj polovini XVI stoljeća, poĉevši od uprave

bosanskog sandţakbega Mustafa-bega Juriševića, pa sve do iza Gazi Husrev-bega, a bilo ih je

i kasnije. Mandićevo pisanje je oĉigledno imalo utjecaja na neke druge historiĉare, posebno

one manje afirmirane iz reda franjevaca ili katoliĉkog svećenstva. U pojedinim radovima,

prilozima i ĉlancima objavljivanim po raznim listovima i ĉasopisima još uvijek je ţiva teza o

represalijama i pritiscima "Turaka" nad katoliĉkim stanovništvom.[9]

Valja naglasiti da su Mandiću bili nedostupni i nepoznati izvori osmanske provenijencije, u

prvom redu popisni defteri, ali savremeni protagonisti mita o prisilnoj konverziji zanemaruju

upravo te izvore i tragaju za pojedinaĉnim sluĉajevima konverzije pod prisilom, odnosno u

prouĉavanju prihvaćanja islama sluţe se, kako kaţe Ahmed S. Aliĉić, "metodom ekscesa, a ne

metodom procesa". Takve mitske projekcije javljale su se i u školskim udţbenicima.[10]

Jedan od posebnih elemenata tog historijskog mita svakako su podaci o crkvama pretvorenim

u dţamije.[11] Koliko neki povjesniĉari zastranjuju u tom pogledu, najbolje se vidi iz

primjera Ante Škegre, koji, kritizirajući brojne mitomanske stavove Envera Imamovića o

"porijeklu i pripadnosti stanovništva Bosne", i sam odlazi u drugu krajnost, preko ruba

historijske znanosti u podruĉje mitova o hrvatskoj naciji u Bosni i navodnim

katoliĉkim/hrvatskim korijenima Bosne. Škegro završava rijeĉima: "Imamović i grupacija

kojoj je glasnogovornikom oĉito nisu svjesni da je Ćemaluša izrasla iz temelja katedrale sv.

Petra Apostola", te u prilogu donosi skicu oltara spomenute katedrale naĊenog u temeljima

dţamije Ćemaluše.[12] Škegro, dakle, osim što svjesno podrţava historijski mit o katoliĉkom

karakteru srednjovjekovne Bosne (dvaput ponavlja kako je kriţ najĉešći simbol/ornament na

stećcima, zaboravljajući ĉinjenicu da je od preko 60.000 stećaka na tlu Bosne i Hercegovine

samo neznatan broj njih uopće ornamentiran), na osnovu jednog ostatka stare graĊevine (ko

zna odakle donesenom!) tvrdi kako je dţamija Ćemaluša izgraĊena na mjestu katoliĉke

bogomolje. Toga Imamović i nekakva "grupacija" koja stoji iza njega nisu svjesni, iz ĉega

opet proizilazi da oni nisu svjesni svog katoliĉkog/hrvatskog porijekla.[13] Škegro ne navodi

kako je i taj oltar naĉinjen od antiĉkog "paganskog" ţrtvenika, a zanimljivo je da ĉasopis u

kome je objavljen "pretisak" Škegrine reakcije donosi nekoliko radova o predosmanskom

razdoblju podruĉja Sarajeva, a u uvodniku redakcije stoji i ovo: "Bez obzira što je taj veoma

vrijedan arheološko-povijesni argumenat (oltar iz katedrale sv. Petra – E.Š.) naĊen u

ruševinama spomenute dţamije, ne moţemo to podruĉje smatrati nalazištem srednjovjekovne

katedrale".[14]

Od savremenih srpskih historiĉara najzasluţniji za revitalizaciju mita o prisilnoj islamizaciji

svakako je akademik Radovan Samardţić, pisac eseja Prodor islama u jugoistoĉnu Evropu

(objavljen u ediciji Istorija srpskog naroda), djela koje je izazvalo brojne polemike. Mitskim

predstavama o prihvaćanju islama pod prisilom Samardţić daje novu boju. U najkraćem,

njegovo mišljenje o islamizaciji se moţe svesti na sljedeće: islamizacija se u biti ipak

dogaĊala usljed pritiska, motiv prisile prisutan je ĉak i onda kada to sam konvertit ne osjeća,

jer inaĉe ne bi odbacio staru vjeru.[15] Nema sumnje, Samardţićev golemi ugled utjecao je i

na druge historiĉare. Osmanista Milan Vasić isto tako tvrdi da u glavne faktore islamizacije

spada podjela stanovništva po religijskoj pripadnosti, iz ĉega se raĊa vjerska neravnopravnost

i u konaĉnom diskriminacija, koje bi nakon konverzije nestalo.[16]

Ranije spomenuti Ivan Frano Jukić objavio je 1851. godine pod pseudonimom Slavoljub

Bošnjak djelo Zemljopis i Poviestnica Bosne, u kome se, sasvim razumljivo, dotiĉe i pitanja

stanovništva Bosne. S obzirom na vjersku pripadnost, stanovništvo Bosne dijeli na pripadnike

zapadne crkve (katolike), hrišćane (pravoslavce) i Turke (muslimane), a za ove posljednje

pojašnjava da su oni "nasljednici laţljivog proroka Muhameda" koji su u Bosni postali od

"zloĉestih" kršćana, "koji ne znajući svoje gospodstvo drukĉije uzdrţati, poturĉiše se,

iznevjeriše se Bogu ".[17] Jukić takoĊer piše da je "na našu veliku nesreću" islam primio

gotovo veći dio naroda, jer im je to osiguralo imanja, bogatstva i oslobodilo ih haraĉa i

svakog danka, te su konvertiti "bez truda i radnje" mogli svoje "gospodstvo provoditi".[18]

Ivan Frano Jukić je, dakle, kao uzrok prelaska na islam uzimao teţnju za materijalnom

korišću ukljuĉujući raniju vjersku labilnost ("zloĉesti kršćani").

Zanimljivo je da su sliĉna stajališta imali i neki od stranih putnika koji su u XIX stoljeću

posjetili Bosnu. Arthur Evans, poznati britanski arheolog, u svom prikazu historije Bosne i

Hercegovine piše da bosanski muslimani potjeĉu od islamiziranih bogumila, koji su i pozvali

Turke u Bosnu i koji su osjećali "malo odvratnosti prema dţamiji''. Pri tome istiĉe da je naziv

potur vjerovatno slavizirani oblik rijeĉi pataren. Obiĉaji i naĉin ţivota bošnjaĉke društvene

elite, begova, njihovo posjedovanje starih srednjovjekovnih gradova, "riterski lov sa

sokolovima" i sliĉno, Evansa su neodoljivo podsjećali na ţivot srednjovjekovnih feudalaca,

stoga on drţi da su begovi upravo potomci islamiziranih bosanskih vlastelina. Sliĉno je bilo

mišljenje i drugih putopisaca. Šarl Irijart, naprimjer, drţi da je jedan od uzroka islamizacije u

Bosni nejednakopravan status muslimana i kršćana, ovi drugi – ukoliko ne bi prihvatili islam

– morali su plaćati danak i nametalo bi im se nekakvo "relativno ropstvo", ali ipak izraţava

sumnje u priĉe o nasilju muslimana nad kršćanima, te citira ĉuvenu ahdnamu sultana

Mehmeda II Fatiha franjevcima. Islamizacija se, po njemu, zbila radi povlastica, pa je

"muhamedanstvo u Bosni i pokrajini Hercegovini poprimilo aristokratska obiljeţja".[19]

I Evansa i Irijarta, kao uostalom i većinu drugih putopisaca i Evropljana tog vremena,

zavodila je ĉinjenica da bosanski begovi i age ţive ţivotom srednjovjekovne feudalne

gospode, pa su bili skloni vjerovanju da su bosanski srednjovjekovni feudalci primili islam da

bi zadrţali svoje posjede. Ovakva mitska predstava se zadrţala sve do današnjih dana, iako

historijski izvori govore nešto sasvim drugo. Sultan Fatih je većinu krupnih feudalaca odmah

pogubio, zajedno sa bosanskim kraljem, kako bi preduhitrio svaki pokušaj eventualnog

pokretanja otpora. Osmanski timarski sistem, s druge strane, bio je sasvim drugaĉiji od

dotadašnjeg bosanskog feudalnog sistema. U redovima osmanskih spahija u Bosni, istina,

našao se i vrlo veliki broj predstavnika bosanskog plemstva, uglavnom onog sitnijeg

(vlasteliĉića), ali takoĊer i vlaških starješina, pa i doseljenika iz drugih krajeva. Nezanemarljiv

broj njih bili su kršćani, koji su kasnije većinom zaista prelazili na islam. Ako se kasnije u

Bosni, kroz proces ĉifluĉenja i u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva, i razvio takav oblik

zemljišnih odnosa koji je podsjećao na srednji vijek, on nema nikakvog kontinuiteta sa

srednjim vijekom. Iako su brojni radovi koji to dokazuju, ipak su se zadrţale mitske predstave

o vlasteli koja se prevjerila kako bi saĉuvala posjede. Tako, naprimjer, srbijanski historiĉar

Dragoljub R. Ţivojinović, u sintetiĉkom djelu Uspon Evrope kratko i jasno navodi: "u Bosni

plemstvo prihvata islam, dok narod ostaje u staroj veri".[20]

Jedan od pionira bošnjaĉke historigrafije, Safvet-beg Bašagić, u svojoj Kratkoj uputi u

prošlost Bosne u duhu tadašnjeg vremena iznosi niz predstava o procesu širenja islama koje se

sa današnje taĉke gledišta moraju ocijeniti mitskim i koje se ukratko svode na dvije ĉinjenice:

bosanski muslimani potjeĉu od nekadašnjih bogumila, dok bošnjaĉko plemstvo vuĉe korijene

od nekadašnje srednjovjekovne vlastele. I sam iz redova plemstva, Bašagić posebno ukazuje

na ovu drugu ĉinjenicu, napominjući da su Osmanlije zadrţale stari feudalni sloj koji je

prihvatio islam, ostavivši mu neku vrstu autonomije. Osim toga, Bašagić je jedan od prvih

historiĉara koji je pokušao na nauĉne osnove postaviti teoriju o prihvaćanju islama goleme

skupine bogumila pred samim sultanom Mehmedom II Fatihom, i to na osnovu tzv.

Jeniĉerskog zakona, jedne rasprave s poĉetka 17. stoljeća u kojoj autor objašnjava obiĉaj da se

djeca muslimanskih Bošnjaka regrutuju putem devširme. Po tom izvoru, rijeĉ je o posebnoj

povlastici koju je sultan Mehmed II Fatih podario Bošnjacima koji su mu po osvojenju Bosne

prišli u velikim skupinama, izjavili lojalnost i najednom ("bir ugurden") primili islam.[21]

Tezu o masovnom prihvaćanju islama "odjednom" razraĊivali su i drugi historiĉari, od kojih

naroĉito treba istaknuti jednog od najistaknutijih bošnjaĉkih alima hadţi Mehmed ef.

Handţića.[22]

Ovaj se historijski mit u novije doba, vjerovatno pod utjecajem revitalizacije mita o prisilnoj

konverziji od jednog broja srpskih historiografa, ponovo javlja u bosanskoj historiografiji.[23]

Adem Handţić, uz Nedima Filipovića jedan od rijetkih historiĉara koji su zaista temeljito i

objektivno prišli prouĉavanju fenomena islamizacije,[24] godine 1991. sklon je vjerovanju da

se spomenuti dogaĊaj ("bir ugurden") zaista desio, istiĉući da ĉinjenica što se ništa poput toga

ne moţe naslutiti u popisnim defterima ne mora znaĉiti da masovnog prihvaćanja islama u

Bosni u vrijeme sultana Mehmeda nije bilo. Pri tome se sluţi komparativnom metodom,

citirajući izvore i navodeći sluĉajeve iz kojih se vidi kako je u nekim mjestima ţivio veći broj

muslimana koje popisni defteri ne spominju.[25] O "islamizaciji Bošnjaka u jednom većem

obimu" prilikom samog osvojenja Bosne piše i Muhamed Hadţijahić, iznoseći neke

argumente koji idu u prilog navodima Jeniĉerskog zakona. Adem Handţić je, inaĉe, 1996.

predstavio bosanskohercegovaĉkoj nauĉnoj javnosti informaciju da postoji još nekoliko

primjeraka Jeniĉerskog zakona, osim onog Bašagićevog, te je objavio njegov tekst in extenso

i u prijevodu, ali nije dao nikakvu kritiĉku analizu samog izvora.[26] Salih Jalimam tvrdi da

se Jeniĉerski zakonik smatra "glavnim historijskim dokazom u kojem je decidno potvrĊen

masovan prijelaz bogomila na islam".[27]

Ĉinjenica je, meĊutim, da i Handţić i Jalimam olahko prihvaćaju podatke o "bir ugurden"

konverziji iz jednog izvora koji je nastao skoro stoljeće i po nakon dogaĊaja koji opisuje, što

je sa stajališta historijske kritike vrlo problematiĉno. Hadţijahić je već bio oprezniji i potraţio

je potvrde i u drugim izvorima. Ali pisac popularne Historije Bošnjaka Mustafa Imamović

vrlo uspješno pobija mit o "bir ugurden" islamizaciji.[28] Ne iskljuĉujući mogućnost da je

neka veća ili manja skupina Bošnjana zaista pred sultanom primila islam, mora se konstatirati

da nijedan od bošnjaĉkih autora nije pokušao detaljnije i podrobnije analizirati motive i

uzroke nastanka Jeniĉerskog zakona, odnosno podataka o prelasku Bošnjaka na islam. To je,

uostalom, do sada uĉinio jedino hrvatski osmanist Nenad Moaĉanin, ĉiji se zakljuĉci o

navodima spomenutog izvora moraju uzeti u obzir.[29]

Starije generacije historiĉara koji su bili pobornici tzv. bogumilske teorije objašnjavali su

masovni prelazak bogumila na islam ĉinjenicom da su to ovi uĉinili zbog višedecenijskog

sistematskog pritiska pravoslavne i katoliĉke propagande (naroĉito ove druge, ĉiji su nosioci

bili MaĊari). Bogumili se stavljaju pod okrilje Osmanlija, te prihvaćaju islam, gotovo iz

nekakavog inata. S druge strane, javila su se mišljenja da je uzrok kolektivnog bogumilskog

prihvaćanja islama sliĉnost izmeĊu vjerskog uĉenja islama i bogumilstva. Ovu tezu je

zastupao ĉuveni britanski historiĉar Thomas W. Arnold,[30] od njega ju je preuzeo i h.

Mehmed Handţić,[31] a detaljno razradio Aleksandar Solovjev.[32] Nešto u tom smislu

navodi i Truhelka.[33] Uvaţavajući ova imena, treba naglasiti da su njihova stajališta spadala

u rezultate historijske nauke tog vremena, koje su novija istraţivanja i interpretacije uveliko

derogirale. Insistiranje na stajalištima Arnolda, M. Handţića i Solovjeva danas već ulazi u

podruĉje mitomanije, a takvih sluĉajeva zaista ima. Enver Imamović je, naprimjer, u nekoliko

svojih radova isticao tezu o jednostranoj islamizaciji bogumila, odnosno o kontinuitetu

bogumili/Bošnjani – muslimani/Bošnjaci, ukljuĉujući tu i podatke o "bir ugurden"

prihvaćanju islama.[34] U udţbeniku historije za drugi razred gimnazije, autora Enesa Pelidije

i Fahrudina Isakovića (izdat 1994., u nekom školama još uvijek u upotrebi) proces

prihvaćanja islama se, izmeĊu ostalog, dovodi u vezu s vjerskim uĉenjem bogumila koje je u

sluĉajevima bilo sliĉno islamskom, a ponavlja se i ĉinjenica koju je istaknuo Arnold, da su se

bogumili navodno pet puta na dan molili i pri tome ĉesto padali na koljena, što bi trebalo

predstavljati analogiju sa islamskim namazom. Autori još navode da je na islam prešao i veći

broj ĉlanova feudalnih porodica, istiĉući primjer sina hercega Stjepana Vukĉića Kosaĉe (koji

je kao Ahmed-paša Hercegović obavljao niz najviših duţnosti u Carstvu, izmeĊu ostalog i

velikog vezira), te djeca kralja Stjepana Tomaševića – Ţigmund i Katarina.

Vrlo sliĉno piše i dr. Salih Jalimam u svojoj Historiji bosanskih bogomila, istiĉući da "u

istraţivaĉkom pogledu, odnosu bogomilstvo-islam treba dodati još jednu bitnu karakteristiku.

To su dovišta ili molitvišta, gdje su se obavljali odreĊeni obredni postupci, prije svih molitve

za kišu na grobljima bogomila". Nakon što je nabrojao petnaestak dovišta, dalje piše:

"Najpoznatije dovište u Bosni i Hercegovini je Ajvatovica gdje /su/ se sedmog ponedjeljka iza

Jurjeva okupljali vjernici. Historijski je utvrĊeno da je Ajvaz dedo bio bogomil. Isto tako,

vidljiva je asocijacija na relaciji dedo-did bosanskih bogomila".[35] Autor uopće ne navodi

izvor na osnovu kojeg je "historijski utvrĊeno" da je Ajvaz-dedo bio bogomil, a trebao je

objasniti o kakvoj se to asocijaciji "na relaciji dedo-did" uopće radi, ovako ĉitatelj moţe

shvatiti kako je naslov dedo koji se susreće u imenima mnogobrojnih "dobrih" i derviša koji

su pokopani po turbetima i šehitlucima širom Bosne i Hercegovine nekakav bošnjaĉki

specifikum nastao ni manje ni više nego iz naslova poglavara Crkve bosanske. A zapravo je

rijeĉ o perzijsko-turkmenskom sufijskom naslovu koji je u prošlosti bio rasprostranjen meĊu

sljedbenicima raznih tarikata širom islamskog svijeta. Jalimam takoĊer piše da "historijski

izvori iz tog vremena" spominju predstavnike uglednih feudalnih rodova koji su primili islam,

ali ne navodi nikog drugog osim sina hercega Stjepana i Tomaševe djece, Katarine i

Ţigmunda (Sigismunda). I u gore spomenutom udţbeniku i kod Jalimama prepoznaje se

tendencija da se prikaţe kontinuitet izmeĊu srednjovjekovne bosanske drţave i osmanske

Bosne, odnosno izmeĊu srednjovjekovnih Bošnjana (većinom bogumila) i muslimanskih

Bošnjaka. U prilog takvom kontinuitetu ide ĉinjenica da su ĉlanovi kraljevske porodice, kao i

porodice najmoćnijeg ĉovjeka u drţavi, hercega Stjepana, prešli na islam. Kako su to uĉinili,

spomenute autore kao da ne interesira. Povijesna je realnost da je hercegov sin na sultanov

dvor dospio kao talac, dok su Tomaševa djeca zarobljena. Iako je Ahmed-paša Hercegović u

više navrata bio i veliki vezir, a Sigismund pod novim imenom Ishak Kiral-oglu namjesnik u

jednom anadolskom sandţaku, ĉinjenica je da oni s Bosnom više nisu imali baš nikakve

neposredne veze. Bez ikakve ograde, moţe se reći da iznošenje ovog primjera islamizacije na

naĉin kako to ĉine Pelidija-Isaković i Jalimam predstavlja bijeg iz realnosti i zalazak na

podruĉje mitskog.

Mnogi autori koji govore o bogumilima ili patarenima, odnosno o bosanskim hereticima

uopće vrlo ĉesto prikazuju tu herezu kao homogenu vjersku zajednicu. To je u osnovi

pogrešno mišljenje. Kod prouĉavanja procesa islamizacije treba imati na umu da su bosanski

heretici – onaj dio stanovništva Bosne koji nije pripadao ni katoliĉanstvu ni pravoslavlju – bili

podijeljeni u dvije skupine: pripadnike Crkve bosanske, odnosno strojnike, krstjane i goste,

koji su predstavljali izabrani, relativno malobrojan sloj (elitnu sektu, rijeĉima Nade Klaić), te

mnogobrojne široke mase naroda koje su slijedile tu crkvu ne prihvaćajući ni katoliĉko ni

pravoslavno "pravovjerje". Pripadnici Crkve bosanske, njezino svećenstvo – bez obzira na to

jesu li uopće i koliko su njihova uĉenja bila dualistiĉka – nisu pridavali veliku paţnju

obiĉnom narodu koji je predstavljao njezine sljedbenike. Vjerovanje tih sljedbenika Crkve

bosanske, s druge strane, svodilo se na puĉka shvaćanja i obiĉaje i oni, zapravo, "nisu uvek

bili daleko od istinskog paganstva".[36] To s pravom istiĉe i Ahmed S. Aliĉić, naglašavajući

da su specifiĉne prilike u srednjovjekovnoj Bosni dovele do stanja "gotovo potpune ateizacije

masa", te da "društvo srednjevjekovne bosanske drţave nije uopšte bilo mistificirano

religioznim uvjerenjima i religijskom svijesti", što vrijedi za sve dijelove bosanske

drţave.[37] To je ujedno i kljuĉna ĉinjenica u procesu islamizacije, a ne nekakva sliĉnost

islamskog i bogumilskog uĉenja ili obreda. Religioznost narodnih masa bila je na vrlo niskoj

razini, ĉak i oko središta katoliĉke akcije (franjevaĉkih samostana). Tu "zapuštenost" u

vjerskom pogledu primijetio je Benedikt Kuripešić koji je 1530. proputovao ovim krajevima,

a o tome svjedoĉe i katoliĉki izvještaji ĉitavo stoljeće kasnije. Treba naglasiti da je ona bila

prisutna i kod skupina Vlaha u Bosni.

Sama po sebi, ta niska razina religioznosti i vjerska "zapuštenost" nije bila uzrok prelasku na

islam, ali je otklanjala prepreku konverziji, koja je bila uvjetovana raznim drugim faktorima –

ţeljom za materijalnom dobiti, boljim društvenim statusom, pripadnošću drţavnoj vjeri, itd.

Valja imati na umu da je prihvaćanje islama tih prvih konvertita bilo više deklarativne i

nominalne prirode, ali su njihovi potomci iz generacije u generaciju sve više i više shvaćali tu

vjeru kao sastavni dio svog identiteta, kako individualnog, tako i kolektivnog, pa u konaĉnom

i nacionalnog. Mnogobrojni predislamski obiĉaji i vjerovanja poprimili su islamski karakter, i

to posebno na selu. Taj sinkretizam i specifiĉnosti dovele su do formiranja onoga što se moţe

definirati kao "bosansko iskustvo u islamu", kako ga je jednom prilikom nazvao reisul-ulema

dr. Mustafa ef. Cerić.[38] Nema sumnje, korijene masovne islamizacije u Bosni, kako

gradskog, tako i seoskog elementa, kakve nije bilo u susjednim zemljama, treba potraţiti u

specifiĉnim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog perioda. Historiĉar ovom pitanju

mora prići osloboĊen ideološkog i dnevnopolitiĉkog balasta, bez religijske pristrasnosti,

krećući se kolosijekom realnosti i imajući uvijek na umu opasnost skretanja u podruĉje

historijskih mitova kojima je juţnoslavenska historiografija naprosto proţeta.

Napomene:

[1] Na osnovu toponomastiĉke graĊe, K. Draganović iznosi pretpostavku da su u sjevernim

dijelovima Bosne bile prisutne zajednice muslimanskih etniĉkih skupina Kalisija i Peĉeneza,

koji su u XII i XIII stoljeću ţivjeli u Ugarskoj (Krunoslav Draganović, Katoliĉka crkva u

sredovjeĉnoj Bosni, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak,

Sarajevo 1942., str. 717). To preuzimaju i dalje razraĊuju i drugi autori (npr. Adem Handţić,

Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo 1975, str. 116-117; Muhamed

Hadţijahić, Prvi susreti s islamom na Balkanu, u knjizi Islam i muslimani u Bosni i

Hercegovini, izd. "El-Kalem", Sarajevo 1991, str. 19-28).

[2] O karakteristikama tih popisa postoji brojna literatura – v. npr. Predgovor Ahmeda S.

Aliĉića u Opširni popis bosanskog sandţaka iz 1604. godine, Monumenta turcica historiam

slavorum meridionalium illustrantia, tomus octavus, serija II – defteri, knj. II, svezak I/2

(obradio dr. Adem Handţić), Bošnjaĉki institut Zürich – odjel u Sarajevu i Orijentalni institut,

Sarajevo 2000. Konvertite je u osmanskim popisima lahko prepoznati, po nemuslimanskom

imenu oca, nekad prikrivenom eufemizmom Abdullah (=Boţiji rob), ili pak po prezimenu,

ukoliko je navedeno.

[3] Sima M. Ćirković, Srbi u hrišćanskoj ekumeni srednjega veka, iz knjige Rabotnici,

vojnici, duhovnici. Društva srednjovekovnog Balkana, izd. Equilibrium, Beograd 1995, str.

385; up. Nedim Filipović, Napomene o islamizaciji u Bosni u XV vijeku, ANU BiH,

Godišnjak, VII, Centar za balkanološka ispitivanja, 5, Sarajevo 1970, str. 156.

[4] Na primjer, Vasa Glušac, Milan Karanović, Svetislav Davidović, Petar Gaković i drugi.

Neki od njih su štaviše pisali o mongoloidnim crtama lica kod krajiških Bošnjaka, te navodili

raznorazna predanja toboţe zabiljeţena od muslimana koja su išla u prilog njihovim tezama,

kao na primjer ona o turskom ili anadolskom porijeklu muslimanskih rodova. Kasnija

provjera takvih "predanja", meĊutim, pokazala je da su ona potpuno nepoznata u mjestima

gdje su navodno zabiljeţena (Muhamed Hadţijahić, Porijeklo bosanskih muslimana, Bosna,

Sarajevo 1990, str. 9-14).

[5] Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske drţave, priredio Salih Jalimam, Historijski

arhiv Tuzla, Tuzla 1997, str. 110 i 112.

[6] Bojan Aleksov, Poturica gori od Turĉina: Srpski istoriĉari o verskim preobraćenjima, u

knjizi Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju, Sarajevo 2003., str. 230-231. Ovaj rad

vrlo dokumentovano i detaljno govori o mitskim predstavama o islamizaciji kod srpskih

historiografa i pisaca uopće.

[7] Isto, str. 238.

[8] Isto, str. 240.

[9] Ta se teza, na primjer, jasno moţe uoĉiti u radu Pave Ţivkovića, Povijesne dimenzije i

povijesno utemeljenje hrvatstva Bosne i Hercegovine, objavljenom u ĉasopisu Hrvatska misao

(br. 2, Sarajevo, sijeĉanj-oţujak 1997). Katoliĉko stanovništvo Bosne i Hercegovine po

Ţivkoviću – isto kao i Dominiku Mandiću – bili su još od srednjeg vijeka osviješteni Hrvati.

Gazi Husrev-beg kod Ţivkovića nosi epitet "zloglasni". Cijeli spomenuti Ţivkovićev rad

neodoljivo podsjeća na (naknadno umetnuto?) izlaganje Filipa Lukasa o hrvatstvu Bosne i

Hercegovine (v. Filip Lukas, Bosna i Hercegovina u geopolitiĉkom pogledu, u knjizi Poviest

hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942, nap. 1, str. 46-52.) i

primjer je kako nacionalizam ovladava historiografijom. Sliĉnih primjera se moţe naći,

naravno, i kod historiĉara iz reda druga dva naroda Bosne i Hercegovine.

[10] Primjer je udţbenik Frane Sabalića, o ĉemu piše Damir Agiĉić, Bosna je... naša!: Mitovi

i stereotipi o drţavnosti, nacionalnom i vjerskom identitetu te pripadnosti Bosne u novijim

udţbenicima povijesti, Historijski mitovi na Balkanu, str. 151

[11] Tako, na primjer, jedan dio predstavnika Katoliĉke crkve u Hercegovini ţestoko se

protivio ponovnoj izgradnji Careve dţamije u Stocu (koju su tokom agresije srušili pripadnici

Hrvatskog vijeća obrane), navodeći kako je ta dţamija navodno sagraĊena na mjestu

nekadašnje katoliĉke bogomolje, a sliĉan je sluĉaj bio i sa ponovnom izgradnjom Atik

dţamije u Bijeljini. Pojedinih sluĉajeva pretvaranja crkvi u dţamije je svakako bilo (u Jajcu,

Srebrenici, Bihaću...), ali postoji ĉitav niz predanja i pretpostavki o takvom ĉinu koje nemaju

historijsku podlogu (npr. o Jeni dţamiji u Travniku). Moţda bi autore koji neprestano

lamentiraju za bivšim crkvama pretvorenim u dţamije trebalo podsjetiti da je takva bila

sudbina svih muslimanskih bogomolja u Slavoniji, Liki i Dalmaciji koje nisu uništene, pa ĉak

i nekih u Bosni ne tako davno: Krajem XIX stoljeća, po dolasku austro-ugarske vlasti, jezuiti

su u Travniku srušili Tophane dţamiju i na njezinom mjestu podigli samostan i crkvu, a i u

Zvorniku je jedna dţamija pretvorena u crkvu (Memorandum podnešen Njegovom Carskom

Veliĉanstvu caru i kralju Francu Josipu I. 10. juna 1901. godine u Beĉu i Memorandum

podnešen Njegovoj preuzvišenosti ministru Kallay-u predan 10. decembra 1900. god. u

Sarajevu od predstavnika i zastupnika muslimanskog naroda okupiranih zemalja, Novi Sad

1901., str. 51).

[12] Ante Škegro, Eliminacija Hrvata (i Srba) iz Bosne i Hercegovine na pseudoznanstven

naĉin, Bosna Franciskana, 10, Sarajevo 1998; objavljeno još i u ĉasopisu Hrvatska misao, br.

11.12, Sarajevo 1999.

[13] Priĉe o nekakvoj grupaciji kojoj je Imamović glasnogovornik spadaju u podruĉje teorija

zavjere; da je Imamović u svojim stajalištima usamljen svjedoĉi i ĉinjenica da je spornu

knjigu Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne (Sarajevo 1998.) sam izdao.

[14] Vrhobosna/Sarajevo kroz stoljeća, uvodni tekst uredništva, Hrvatska misao, 11-12,

Sarajevo 1999, str. 11.

[15] Navodeći Samardţićevo mišljenje o islamizaciji, Bojan Aleksov konstatira: "Uz sve

transformacije koje je predstava islamizacije doţivela tokom protekla dva veka prisiljavanje

opstaje kao konstanta." (Poturica gori od Turĉina..., str. 246).

[16] Milan Vasić, O islamizaciji u jugoslovenskim zemljama, Prilozi za orijentalnu filologiju,

41 (radovi sa nauĉnog skupa Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu), Sarajevo

1991, str. 426-427.

[17] Ivan Frano Jukić, Zemljopis i Poviestnica Bosne – citirano prema prireĊenim djelima

Putopisi i istorisko-etnografski radovi, Svjetlost, Sarajevo 1953., str. 343. Odrednica "Turci"

kojom Jukić naziva bosanske muslimane ne oznaĉava njihovu etniĉku pripadnost, već samo

vjersku. Po Jukiću, bosansko stanovništvo ili Bošnjaci pripadaju Slavjanima, odnosno

njihovom ogranku Ilirima (tj. Juţnim Slavenima), a dijeli se po vjerskoj pripadnosti na

pripadnike zapadne crkve, rišćane i Turke, dok pored njih u Bosni još ţive Cigani i Ĉifuti

(Ţidovi), koje ne ubraja u Ilire. Ovakva podjela se moţe naći i kod drugih pisaca, poput fra

Antuna Kneţevića, na primjer.

[18] Isto, str. 295-296.

[19] Šarl Irijart, Bosna i Hercegovina – putopis iu vremena ustanka 1875-1876, Veselin

Masleša, Sarajevo 1981., str. 97-100 i 117-119.

[20] Dragoljub R. Ţivojinović, Uspon Evrope 1450-1789, Matica Srpska, Novi Sad 1989.

[21] Safvet-beg Bašagić-Redţepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne, Sarajevo 1900., str. 19.

Taj tzv. Jeniĉarski zakon

[22] H. Mehmed Handţić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo

bosanskohercegovaĉkih muslimana, separat, Sarajevo 1940. (ponovo objavljeno u Izabranim

djelima, knj. II, Teme iz opće i kulturne historije, izd. "Ogledalo", Sarajevo 1999, str. 7-46).

[23] Osim toga, većina bošnjaĉkih historiĉara nastoji iz upotrebe izbaciti termin islamizacija,

smatrajući ga neadekvatnim i neispravnim, budući da navodno podrazumijeva nekakvu

prisilu. Valja, meĊutim, biti oprezniji i ustvrditi da pojam islamizacija – isto kao, naprimjer,

pojam urbanizacija – a priori ne sadrţi momente prisile. Oba ta procesa mogu teći pod

prisilom, mogu teći organizirano, a bez prisile, a takoĊer i neorganizirano i stihijski. Na

primjer, urbanizacija u prvom razdoblju socijalistiĉke Jugoslavije (1945.-1953.) sadrţala je u

sebi brojne elemente prisile, kojom je vlast nastojala primorati seljaĉku radnu snagu da

prijeĊe u gradove i zaposli se u industriji. Kasnije, meĊutim, elementi prisile nestaju, a

urbanizacija je sve jaĉa – uslijed raznih stimulativnih elemenata.

[24] Handţić je u svojim djelima (od kojih valja posebno izdvojiti raspravu Islamizacija u

sjeveroistoĉnoj Bosni, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVI-XVII, Sarajevo 1970, te ranije

spomenutu studiju Tuzla i njena okolina u XVI vijeku) ne samo ukazao na uzroke

islamizacije, već i objašnjava neke pojave koje su uzimane u prilog tezi o prisilnoj konverziji.

Na osnovu prvorazredne graĊe, on ukazuje da je većina franjevaĉkih samostana nestala ne

zbog toga što su namjerno uništeni od strane muslimana, već zbog toga što bi islamizacijom i

razvojem islamsko-orijentalnog urbanog kompleksa samostani ĉesto ostajali u središtu

muslimanskog naselja, te bi se fratri sami povlaĉili. Isto tako, citira jednu ispravu Mustafa-

bega Juriševića, toboţnjeg progonitelja kršćana, kojom ovaj daje poreske povlastice i olakšice

laicima koji pomaţu fratrima samostana u Donjoj Tuzli.

[25] Adem Handţić, O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi

za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991., str. 37 i dalje.

[26] Adem Handţić, O janiĉarskom zakonu, Prilozi za orijentalnu filologiju, 46/1996,

Sarajevo 1997, str. 141-150.

[27] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Društvo studenata DEMUS, Tuzla 2002.,

str. 187.

[28] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo 1998, str. 139-141.

[29] Nenad Moaĉanin, Islamizacija seljaštva u Bosni od 15. do 17. stoljeća: demistifikacija,

Zbornik Mirjane Gross, Filozofski fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest,

Zagreb 1999., str. 53-63.

[30] Thomas W. Arnold, Povijest islama – historijski tokovi misije, El-Kalem, Sarajevo

1990., str. 235-238. Arnold je uoĉio neke dodirne taĉke izmeĊu islama i nekih dualistiĉkih

heretiĉkih pokreta, što generalizira i prenosi na Crkvu bosansku. Valja, meĊutim, naglasiti da

– uprkos snaţnim argumentima i zagovornicima dualistiĉkog karaktera Crkve bosanske

(najdosljedniji je ostao Sima Ćirković) – neki povjesniĉari smatraju da je ta vjerska institucija

u dogmatskom pogledu imala malo zajedniĉkog sa dualistiĉkim herezama na istoku i zapadu.

Prijevod Arnoldovog djela objavljivan je tridesetih godina XX stoljeća u nastavcima u

Glasniku Islamske vjerske zajednice.

[31] V. napomenu 22.

[32] Aleksandar Solovjev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, Godišnjak istorijskog

društva Bosne i Hercegovine, I, Sarajevo 1949, str. 42-79.

[33] Ćiro Truhelka, Bosanska narodna (patarenska) crkva, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja

Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942., na str. 789-792.

[34] U ĉlanku Ko su bosanski muslimani, katolici i pravoslavci (OsloboĊenje, 4. januar

1992.), referatu Odnos "bosanskog i muslimanskog" – kontinuitet, na Prvom kongresu

bosansko-muslimanskih intelektualaca 22. XII 1992. (oba rada su objavljena u knjizi Korijeni

Bosne i bosanstva – izbor novinskih ĉlanaka, predavanja sa javnih tribina, referata sa

znanstvenih skupova i posebnih priloga, u izdanju MeĊunarodnog centra za mir, Sarajevo

1997.), te u kontraverznoj knjizi Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne (Art 7 Sarajevo

1998.), str. 52-60.

[35] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 189.

[36] Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske drţave, Srpska knjiţevna zadruga,

Beograd 1963, str. 108.

[37] Ahmed S. Aliĉić, Širenje islama u Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41,

Sarajevo 1991, str. 67.

[38] O tom "bosanskom iskustvu u islamu", da se još jednom posluţimo Cerićevim rijeĉima,

govori i jedna vrlo dobra kulturno-antropološka studija: Tone Bringa, Biti musliman na

bosanski naĉin, Dani, Sarajevo 1998.

Izvor: Institut za istoriju, Sarajevo

Prelazak bogumila na islam

BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM

Dr. Ivo Pilar (10. marta 1927. - Predavanje u Socioloskom drustvu u Zagrebu)

BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM

Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini Vrijedne su narocite paznje religiozne i socijalne prilike ove zemlje prije turskog osvajanja.

Vecina tamosnjeg stanovnistva pripadala je krscanskoj heretickoj sekti bogumila. Ovi

sizmatici su od XIII stoljeca bili izvrgnuti progonima papa. Cak su pape protiv njih nekoliko

puta preporucivali krstaski rat (papa Honorus III - 1221. godine, Gregori IX - 1238. godine,

Innocent IV - 1246. godine i Benedict XII - 1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291.

godine). Papa Ivan XII u jednom pismu bosanskom kralju pise:

"Dragi nas sine, bosanski kneze vrijedni Stevane! Znamo,da si vjeran sin crkve. Zbog toga

ocekujemo tvoje posredovanje u unistavanju heretika u tvojoj zemlji. Ocekujemo da ces bit i

na pomoci nasem inkvizitoru Fabiusu, jer otpadnici (heretici) smatraju Bosnu zdravim

mjestom. Sakupili su se iz raznih krajeva svijeta i hoce da tamo posiju sjeme odvratne

zablude. Ovi ljudi, privikli na spletke starog Lucifera (Iblisa), oboruzani otrovom patvorene

prostodusnosti (jednostavnosti), pod krinkom krscanstva nastoje otrovati umove katolika.

Njihove se rijeci uvlace poput raka. Prividno su cedni, ali su potajno i na ubojstvo spremni.

To su vuci u obliku janjadi. Da ulove i prevare prostodusna stada Isusova, prikrivaju svoje

zvjerstvo".

Patnje koje su trpjeli bogumili u XV stoljecu postale su tako nesnosljive da su se radi svog

spasa obracali Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i

svecenstva bili takvi da im nema primjera. Njih cetrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne

zemlje. Oni sto nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance. Medjutim,ove grozne mjere

malo su usluge ucinile umanjivanju bogumila u Bosni, jer se prica da je ova hereza jednako

bila jaka i u 1462. godini. Sljedece godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu,

tamosnji su katolici napustili svoj kraj. Kljuce Bobovca, prijestonice kraljeve, predao je

Turcima njegov namjesnik koji je bio bogumil. Posto su se i druga mjesta i utvrde povele za

njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrdjenih mjesta. Mehmed II

prikljucio je i Bosnu ostalim osvojenim krajevima.

Otada se vise nista ne cuje o bogumilima. Misli se da su po turskom osvajanju u velikom

broju prigrlili islam. Vecina je katolika iselila u susjednu Austriju i Madjarsku, a za preostale

se misli da su se mnogi od njih poveli za primjerom predasnjih obracenika. Neki su

Evropljani pretpostavili da je mnogobrojno obracenje bogumila u islam bilo u pocetku

turskog osvajanja s tom namjerom da se povrate u svoju narocitu sektu, cim im se u

buducnosti pruzi prilika. Kao dokaz za ovu tvrdnju oni navode da su bogumili, zbog gore

spomenutog stradanja i pritiska, nasli zgodan put kako ce namjerno zanijekati svoju staru

vjeru (katolicanstvo), te buduci da im se kasnije nije pruzila ocekivana prilika u povratak, to

se napokon namjera njihovih preda zaboravila. Obicno je ovakva pretpostavka samo

nagadanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne moze osloniti. Mi smatramo jacim razlogom

to sto su bogumili pomijesani s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih tacaka u

njihovom vjerovanju koje su slicne islamskom ucenju. Bogumili su odbacivali obozavanje

Marije, ustanovu krstenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su

idolopoklonstvom upucivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (mocima).

Protivno katolickim crkvama, koje su nedostojno ukrasene slikama, njihovi su hramovi bili

skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrdjavo misljenje o crkvenim zvonima, koja

su nazivali "satanske trube". Vjerovali su da nije Isus licno razapet, nego da je to bio neki

iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomicno slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: "Mi

smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Bozjeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego

im se tako pricinilo." - Sura IV, An Nisa', 157).

Osudjivanje alkohola i sklonost asketskom zivotu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti

koje su posluzile zblizavanju bogumila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Cesto su

puta padali na koljena i izrazavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje

pri molitvi u dzamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.

Ovdje sam sakupio neke tacke koje su slicne sa propisima islama, a koje se nalaze u

sizmatickoj sekti bogumila. Medjutim, u bogumilskom vjerovanju ima i takvih tacaka koje

sadrze formu krscanskih propisa da ih pobozni muslimani ne mogu smatrati dostojnim za

primanje. Dok su zajednicke tacke ovako nabrojene, moze se zakljuciti da su se uvjerili u

potrebu postepenog napustanja onih vjerovanja koje islam ne trpi. Njihovo vjerovanje, slicno

dualizmu manihejaca, nije se moglo izmiriti s vjerovanjem muslimana, ali je islam uvijek bio

tolerantan (napisano 1913.!) prema ovakvim religioznim rasudjivanjima, samo pod tim

uvjetom da ova svoja sizmaticka naziranja ne izjavljuje.

Turci, da omile svoju vjeru Bosnjacima, po svom poznatom obicaju nagovarali su ih

nudenjem svih vrsta materijalnih i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam

osiguravali su vlasnistvo svega njihovog posjeda, a spahije su bile oslobodjene od poreza.

Moguce je da su mnogi od islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski gospodari, te zbog

svoje hereze prema katolicima bili prije liseni tih prava. Napokon, ukljucivsi se pobjednickoj

vjeri, uhvatili su priliku da povrate svoje vlasnistvo. Bosanski su muslimani sacuvali svoju

narodnost, te do dan-danas nosili prezimena krscanska i govorili nacionalnim jezikom.

Istovremeno su uvijek bili sa revnoscu i odusevljenjem privrzeni vjeri. Staro vitesko drzanje

muslimana plemica, predana privrzenost islamu, pored njihovog upliva i moci uvijek su na

njih svracali narocitu paznju. Nekima su od njih povjeravana vazna zvanicna mjesta. Dapace,

izmedu 1544. i 1611. godine, zauzimala su devetorica od njih predsjednistvo vlade.

(T. W. Arnold: Povijest islama, Sarajevo 1989., str: 235-238.)

Staroslavenski bogumilski spisi:

- IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA

- POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA

Literatura

English:

1. John V. A. Fine, Jr.: "The Early Medieval Balkans" (The University of Michigan Press,

1991)

2. John V. A. Fine, Jr.: "The Late Medieval Balkans" (The University of Michigan Press,

1991)

3. E. H. Broadbent: "The Pilgrim Church"

4. Georges Serrus "The Land of the Cathars" (Editions Loubatieres, 1994)

5. Didier Poux: "Cathare Country - The Cathare Religion" (Editions APA POUX - Albi,

1995)

Croatian:

1. Dominik Mandic: "Bogomilska crkva bosanskih krstjana" (ZIRAL, Chicago - Roma -

Zurich - Toronto, 1979.)

2. Zvane Crnja: "Kulturna povijest Hrvatske" (Otokar Kersovani, 1978.)

3. Jaroslav Sidak: "Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu" (Sveucilisna naklada Liber,

1975)

4. Franjo Sanjek: "Krscanstvo na hrvatskom prostoru" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1991)

5. Guy i Jean Testas: "Inkvizicija" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1982)

6. Grupa autora: "Ilustrirana povijest Hrvata" (Stvarnost, Zagreb, 1971)

7. Grupa autora: "Enciklopedija Leksikografskog Zavoda"

8. Ivo Pilar: "BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem"

(Knjizara J. Studnicka & Co., Sarajevo, 'dva predavanja sto ih je 10.II i 10.III. 1927. godine

odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu')

9. August Franzen: "Pregled povijesti crkve" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1993)

10. Nada Miletic: "Stecci - Umetnost na tlu Jugoslavije" (Zajednicko izdanje: Izdavacki zavod

Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva knjizevna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip

Hamm: "Staroslavenska citanka" (Skolska knjiga, Zagreb, 1971.)

Bogumilstvo kao religiozni problem

BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM

Predavanja Dr.Ivana Pilara iz 1927 g.

OVA DVA ZABILJEZENA I OBJAVLJENA PREDAVANJA DR. IVE PILARA (Sto ih je

10. februara i 10. marta 1927.g. odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu), GOVORI I

JEDNIM DIJELOM DOPRINOSI POJASNJENJU ZIVOTA,OBICAJA I RELIGIJE

BOGUMILA.SA DRUGE STRANE, TREBA NAPOMENUTI DA SE DOGADJA U

VREMENU 1927.GODINE, TJ. ZA POSTOJANJA DRZAVE 'SHS', KADA JE BILA JAKO

IZRAZENA NETRPELJIVOST PREMA SVEMU STO JE BOSNJACKO I U TIM

VREMENIMA SA POJACANIM AKTIVNOSTIMA HRVATSKIH I SRPSKIH IDEJA

.PREDAVANJE JE JAKO INTERESANTNO RADI TOGA DA SE VIDE TADASNJI

ODNOSI PREMA JOS UVIJEK AKTUELNIM TEMAMA, ALI KAKO CETE I SAMI

PRIMIJETITI VISE SE RADI O JEDNOSTRANIM ZAKLJUCCIMA.

Dva predavanja Dr.Ivana Pilara

- Bogumilstvo kao religiozni problem ( 10.februara 1927 g.)

- Bogumilstvo kao socijalni i politicki problem ( 10.marta 1927 g.)

- PRELAZAK BOGUMILA NA ISLAM U BOSNI I HERCEGOVINI

- Staroslavenski bogumilski spisi

- Literatura

1) BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM

(10. februara 1927.)

Kada covjek u Bosni iz gradova i sela zade u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati ce

opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga

komada istesani, u raznim velicinama, od metra i pol do tri metra dugacki, od metra do blizu

dva siroki, a vazda nesto visi nego siroki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najcesce

krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kucice.

Obicno ih imade poveci broj na okupu. Najcesce na njima nema niti crteza ni natpisa, no po

kadsto ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mac, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima

cesto i sav kamen krasni isaran ornamentima, dapace ima i natpisa, koji su svi pisani

glagoljicom u starohrvatskom jeziku. Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na

kojem pise: "Ase lezi Bozicko Banovic, na svojej zemli, na plemenitoj."

Svaki nas intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci mocne nekad sekte bosanskih

bogumila.

Narod, za cudo, koji oko tih spomenika zivi, ne zna nista o njima. Ovi su mu spomenici

sasvim tudji. On ne zna ni sto su, ni kako su onamo dosli, ni od koga potjecu. Ako ga pitate,

on ce odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati ce, to su greblja

(znaci groblja), ali, da su to ostaci propale narodne velicine, to narod u Bosni savrseno ne zna.

Prozivjevsi preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prodem bez interesa kraj ovih nijemih

spomenika nase proslosti. Znajuci sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim

postavljacima, a ne moguci o tim bogumilima saznati, stao sam izucavati to pitanje. I

milostive gospodje i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti

o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu nasa starija historiografija za cudo

malo znade. Smatram za duznost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim vise, posto sam

svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.

Glavna znacajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, sto je njihova vjera bila dualisticka, tj.

da su vjerovali u dva pocela, pocelo dobra i pocelo zla. Kod nas dugo se do Rackoga nije

znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potjece od velikog

dualistickog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i

reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska licnost, to se danas smatra

nedvojbeno utvrdenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodeci iranolozi

oznacuju pace ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio

Zendaveste donosi toliko licnih i subjektivnih momenata, da ne moze biti dvojbe, da je

Zaratustra iz porodice Spitama bio historicna licnost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga

takvim shvacaju jos danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov.

Ovome shvacanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najvise podloge cinjenica, sto

suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga zivota i

djelovanja. Tu se ucenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi drze da je Zaratustra

zivio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650-600 prije nase ere, to drugi iranolozi,

a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov zivot 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije

Krista.

Medjutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska licnost, njegova dualisticka religija postala

je drzavnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske drzave i igrala svakako kroz

preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najvecu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je

mnogo kasnije i daleko preko dosega politickoga utjecaja perzijske drzave, osjetilo se je i kod

nas.

Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrzi i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da

postoje od iskona dva pocela, pocelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili

Mazda-Ahuri, te pocelo zla ili tmine Agromainjus ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i

citava religija Mazdaizam. Ova dva pocela su od pocetka u borbi, i u toj borbi mora svaki

mazdaisticki vjernik sudjelovati boreci se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je

aktivisticka, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito

optimisticka, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra Ahura-Mazda konacno ce

pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti ce svoju nagradu.

Na strani principa dobra bore se veliki broj andjela, koji se zovu Amesa-spenta, a na strani

principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u nasem jeziku div). Slike principa dobra

su sunce i vatra, koji su njemu posveceni.

Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova

bozanstava, bogosluzje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pricest,

koja je znacila zrtvu i sastojala u kultskom uzivanju posvecenog kruha i pica, dobivenog iz

cvijeta biljke "saoma". Osim religioznog sadrzaja imao je mazdaizam i socijalni sadrzaj. Tako

je poljodjelski zivot vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uzivanje mesa,

kao i svih dijelova zive zivotinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savrsene

blagosti, koja zabranjuje ubijanje zivotinja, kako to vidimo i kod Indijaca.

Zaratustrina religija je na svaki nacin bila preko 1000 godina drzavna religija perzijske

drzave, koja je u svemu dijelila sudbinu te drzave te konacno propala, kada su godine 637. po

Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu drzavu.

Medjutim dualizam, kako su ga imali nasi bogumili, nije dosao na Balkan po Mazdaizmu,

nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.

Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila cak iz

kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji.

Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzicar, slikar i lijecnik, zivuci na tlu Mezopotamije,

na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po

profesoru Delitzschu u njegovom "Babel und Bibel", pokusao je jednu reformu tada vec

dekadentnog Mazdaizma na taj nacin, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su

se u Mezopotamiji, na tlu negdasnje Babilonije zivjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih

religioznih predodzaba, iz krscanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konacno uz uporabu

budistickih elemenata, osobito budisticke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno

jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuca filozofija i kozmogonija.

Dualizam je zadrzan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao sto je to

odgovaralo chaldejskim religioznim predodzbama. Oba principa postoje nuzno od iskona, te

oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u covjeku, te je

ljudska dusa djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i citav materijalni svijet, djelo Boga

tmine. Vedri optimizam, toliko karakteristican za mazdaizam, izmijenjen je u jedno

pesimisticko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne moze nikada biti

dobro, nego je covjeku i njegovom visem pozivu neprijateljski element.

Postanak covjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeca na gnosticke sisteme i

koja je tako velicanstveno fantasticna, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan

dosljedno proradeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio

covjeka.

Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato cu Vam to ustediti.

Vaznije je za nas, da je ta pesimisticna crta bila glavna znacajka i vodeca ideja manihejstva.

Na otkup i spasenje ljudske duse Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete,

kojima je zadaca bila, da se ljudska dusa uspjesno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora

svoje duse, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega dosli su kao parakleti na svijet Buddha,

Zaratustra i Isus. Tu sinkreticku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi cemo

dapace konstatirati, da je Muhamed uopce vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo

to i glavni uzrok neke - ne samo simpatije - nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i

medusobne privlacnosti, koja se kasnije dade zamijetiti izmedu manihejskih sekti i Islama.

Dosljedno tome svome pesimistickom naziranju na svijet bio je zivot Manihejaca vrlo strog.

On je sistematski isao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i zivota. Ali posto se u

to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve

vjernike jednako, dijelila se je citava sekta na dva staleza, na tzv. savrsene, perfecti, a zatim

na obicne clanove tzv. slusaoce, auditores. Savrseni nisu uopce radili niti se brinuli o nicem,

sto se tice ovoga svijeta, nego su postili, molili i zivjeli od onoga, sto su im davali i bili duzni

davati obicni vjernici, tzv. slusaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savrsene

oblikovao prema uzoru budistickih pustinjaka i isposnika.

Mani je glavne svoje prakticko-religiozne i eticke ideale koncentrirao u tzv. tria signacula,

signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za "Savrsene" strogo, a za

slusaoce priblizno, a znacila su signaculum manus, da savrseni ne smije ubiti ni zivotinju niti

covjeka, to je onaj mazdaisticki perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izreci lazi,

ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova zive zivotinje, osim ribe, koja se ne mnozi

prilegom. Konacno signaculum sinus, da ne smije vrsiti spolnoga opcenja. Iz toga se razabire,

da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan

vrlo strog i gotovo svetacki zivot. fakticki je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i

pocasni naslov: theotokoi ili theoforoi - bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo vazna,

jer cemo ju opet naci kod nasih Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.

Ovi savrseni imali su i neke bogosluzne funkcije, docim je u ostalom crkvena hijerarhija u

Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od dakona, svecenika i biskupa.

Za zivota Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti

jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je

Sis ili Sisini. Mani je za zivota imao 12 ucenika oko sebe, sto je valjda bilo oponasanje 12

apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogosluzja i molitve

obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kucama, koje su bile odredene za

bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih,

molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali

su strogo odredene postove, medu tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo

u noci, sto je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, sto je cijeli sistem

manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam,

isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.

Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuce tijela i drugosvjetni zivot. A to je zacudno, jer i sa ovim

zivotom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u

zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Citavo njihovo svjetozrenje

bilo je izvanredno tmurno i citavi ljudski zivot smatrali su strasnom tragedijom, pa su i

vjerovali, da cijeli svijet mora svrsiti u jednoj uzasnoj katastrofi. Jer citavi svijet nosi na

ramenu Atlas ili Homofor, koji ce nakon par stoljeca baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona

ce se upaliti i sva ce materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i

pepeo se pretvori.

Mani sam zalosno je svrsio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da ce trajne uspjehe sa

svojom religijom postici samo onda, ako dode u trajni odnosaj sa drzavom. zato je vazda radio

da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao

strasnu surevnjivost perzijskih mazdaistickih svecenika, koji ga silno zamrzise. Kada je poceo

raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuskase gornji svecenici toga kralja protiv

Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koza oderana, slamom ispunjena i njegova

mjesina na dverima grada Gunde-Sapura objesena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden

strasan progon i pokolj.

Ipak se je Manijeva religija izvanredno rasirila; bila je za sve oficijelne religije susjednih

drzava vrlo opasna. Prosirila se po citavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do

Spanjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je

obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko prosirilo u Aziju. U

najnovije doba nadeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su ocigledno

manihejskoga porijekla i svjedoce da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, cak u Kinu i

pustaru Gobi te ondje se odrzala sve do 13. stoljeca po Isusu. Kao sinkreticka religija, religija

nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakse rasplinjala u doticne religije

iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u krscanstvo, i to na

zapadu mnogo brze, iza 8. vijeka nase ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i

Europi.

Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno vazno za razvitak

bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapace bogumilstvo u raznim svojim oblicima

na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i juznoj Francuskoj: novomanihejske sekte.

Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopce izvanredno vazno za razvitak

sviju krscansko-heretickih sekti na cijelom svijetu. Malo cemo naci heretickih sekti unutar

krscanstva izmedu 2.-14. vijeka koje nisu vise ili manje pod uplivom manihejstva, nisu vise ili

manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.

Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na

razvitak bogumilstva, jer se nikada nije rasirilo po Balkanu, posto je vec bilo potpuno zamrlo

u Bizantskoj drzavi, kad se je na granici izmedu bizantskoga i bugarskoga carstva pocelo

stvarati bogumilstvo.

Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti,

Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da

onda jasno razabiremo, kako su ciste manihejske znacajke kod bogumilstva automatski

pojacale, na taj nacin, da je suvremena znanost bogumilstvo morala oznaciti

novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati cemo se posebno

pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.

O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjecu iz Armenije.

Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlace svoje ime, da li od

sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od brace Pavla i Ivana, sinova Kalinika

Manihejca. Najvjerojatnije je da povlace svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali

svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potjece crkvena hijerarhija, koju su odlucno

pobijali i osobito stovali sv. pavla i njegove spise kao demokratske i krscanske.

Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedu krscanstva i

mazdaizma.

Neki suvremeni pisci, a medu njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od

manihejstva na krscanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su

zivjeli vise kao obicni krscani, jeli meso, pili vino, zenili se i bili vrlo ratoborni te su

sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.

Njihov dualizam bio je znatno ublazen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga

carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su

u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rodjenje

Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.

Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolicka crkva i stajali u ostroj opreci,

koliko protiv katolickoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku

crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogosluzje, naposeb kipove i slike, odbacivali

su stovanje sv. kriza i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u

koji su ubrajali i mnoge apokrife.

Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretickih ideja za Balkan,

jer je utvrdeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske

drzavne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku

drzavu, tako da su se ti Pavlikijani brojno rasirili po citavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim

imenom odrzali do danas, ali na cudo postali izraziti katolici.

Drugi posrednici srednjeazijskih heretickih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani,

Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo jos manje nego o Pavlikijanima.

Dogmatski historici ih nazivaju krscanskim dervisima, koji su svoje ime dobili zato sto su

monaske obicaje vezali sa nekom entuzistickom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio

je takoder duboko pesimistican. Bili su dualisti i naucavali da su kod stvaranja covjeka

sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne

mogu ocistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da

to mogu postici samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zapustajuci sve ostale

brige i nastojanja u ljudskom zivotu, gledali da se molitvom ociste od utjecaja sotone. Dapace

i njihovo ime dolazi od moljena. Massalijani u armenskom jeziku "Euhite" (od grckoga

euhomai) znace "molioci". Imetak bi razdavali, pak zivjeli ili u neke vrste samostanima, ili se

potucali svakuda, ziveci bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjacenja.

Zato su se zvali fundite = torbasi, jer grcki funda znaci torba. Primali su svakoga, i odbjegle

zene od muzeva i pobjegle sluge i sluskinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih

gospodara. Zivjeli su pomijesano musko i zensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili

potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imastine, nego i u seksualnom

pogledu.

Neki crkveni oci predbacuju im dapace misticke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga znacaja.

Tesko je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, posto krscanski apologeti nisu uvijek

bili sasvim nepristrani u prosudivanju heretika, koje su pobijali.

Cini se da je ipak bilo na tome nesto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znaci

prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sacuvali ostanci tzv.

Barbelo-gnostickog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave

prirode.

Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historicki ustanovljeno bili su po

Bizantincima preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i oni

doprinijeli nesto kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su neke

vrste bogumila u Bugarskoj nosile ime torbesi, sto odgovara grckom Fundite. Valjda su vazda

nosili torbu uza se, kao sto to cine jos i danas prosjaci i prosjacki redovi.

Ovim sam Vam prikazao prilicnom tocnoscu dogmatsko-povijesne temelje za razvitak

bogumilstva.

Mi smo ustanovili da je bizantijska drzavna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke

sektare, uglavnom dualisticke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su

se oni od 7.-9. vijeka po Kristu rasirili po citavoj Bugarskoj.

U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop

Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualistickih, vise-manje manihejstvu slicnih

naucavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nesto od slavenskih

predkrscanskih predodzbi, medju koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i poceo svoju

vjeru javno propovijedati.

Pop Bogumil je bezuvjetno historicka licnost, koju stari izvori visestruko spominju, i

zasvjedocuju. Poblize nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam ocekivao da cu u najnovijem

bugarskom djelu prof. Ivanova naci opsirnijega materijala o tome popu Jeremiji, zacetniku

bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, nazalost, u tome ocekivanju razocarao.

Mi smo ostali jos uvijek na onome, sto nam o njemu prica prezbiter Kozma.

Cinjenica jest da se ta nova vjera brzo rasirila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila

cak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapace

postala vjerom vecine pucanstva i neke vrste drzavnom religijom.

Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo odrzati ni rasiriti. Tamo je od

konce 12. vijeka pocela naglo rasti moc dinastije Nemanjica, koji su svi posli stopama sv.

Save, koji je stajao na stanovistu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su

bili naime nemilosrdno proganjani i najtezim kaznama kaznjavani. Tako je osim spaljivanja

obljubljena kazna bila da im se iscupa jezik. Ali cinjenica, da je joS Dusan Silni imao s njima

posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjica nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre,

pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila zilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih

Slavena na Balkanu.

Svakako moramo uzeti, da je Srpska drzava Nemanjica sa svojom dosljednom

protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo

razdijelila na dvije polovice, na jugoistocno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno

bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da

cemo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.

Preostalo bi nam sada da Vam danas jos u glavnim crtama prikazem vjersko dogmatsko

naucavanje samih Bogumila. To je vrlo vazno, jer bez tocnoga poznavanja vjersko

dogmatskoga sadrzaja Bogomila, necemo nikada moci pouzdano prosuditi njegovo politicko i

socijalno djelovanje. Jer milostive gospodje i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam

ima cast odrzati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je

religija najutjecajniji faktor u zivotu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina citavih

naroda. Kvaliteta pak religije, sadrzana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi

cemo bas na bogomilstvu vidjeti jedan skolski primjer, kako jedna religija moze katastrofalno

djelovati na sudbinu jednoga naroda.

Prema tome cu si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikazem na nacin koji ce

Vam olaksati da si sami budete mogli stvoriti sud o politickim i socijalnim kvalitetama kao i o

posljedicama bogumilstva.

Glavna znacajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva pocela. Ovaj

dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do

Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.

Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, necastivi,

princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, sto je Bog gospodar samo

dusevnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dusu, docim je citavi vidljivi svijet, ukoliko

postoji iz materije, tvari, (grcki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.

Satanael je Bozji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali

andeo, kao kod katolika i pravoslavnih, vec Satana-el. Ja podvlacim vaznost na ovaj dodatak -

el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znaci Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na

krizu: Eli, Eli, lama sabahtami! - Boze, Boze, zasto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se

kazati da je Satanael Bog, a ne nize bice, kao npr. pali andeli.

Covjek je postao na taj nacin, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar

nad dusevnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dusu, i prema tome nije covjeka mogao

ozivjeti. Satanael je dakle molio Boga, da covjeku udahne dusu, sto je Bog u svome

neizmjernom milosrdju i dobroti ucinio i udahnuo mu dusu kao svoju tvorevinu. Ali po svome

tijelu covjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.

Bogomili su odbacivali krscansku nauku o postajanju covjeka, jer su odbacivali gotovo citavi

Stari Zavjet, uceci da su i knjige Mojsijeve i prorocke djelo vraze, posto je Mojsiju na Sinaju

dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti cudesa. Time se je bogumilstvo

dosljedno izjavilo protiv materijalistickom svjetozrenju, koje je sadrzano u Starom Zavjetu.

Ali u ovoj najvaznijoj tocki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi ucili da je

Satanael sin Bozji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a

naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najvise interesira. Drugi, a osobito Dragovicka crkva

(eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), ucila je da je Satanael bio prapocelo, neovisno od

Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time sto se je ucilo da je satanael sin Bozji kao i Isus, i

da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti

Satanaela, i da slomi vlast njegovu, sto je Isus izvrsio na nacin da mu je oduzeo dodatak el, da

ga je ucinio Sotonom, vragom, jedinim bicem koje nema vise znacajke Boga, apsolutnoga

bica. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovicke crkve i uveden jedan

relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom

mogli pretopiti djelomicno i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.

Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnosticko-doketisticka. Isusa po njihovoj nauci nije zacela i

rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo

vrazje. Nego Bog Otac ispustio je rijec, logos, koja se je rijec spustila na svijet, unisla sv.

Mariji na uho, i iz uha opet izasla: sv. Marija je u spilji nasla Isusa u pelenama. Ali tijelo

Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i

covjek i nebi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli zivot i

muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.

Dosljedno tome shvacanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pricest, zadnju

pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne moze

doprinijeti da posveti i ocisti covjeka.

Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vrazje,

posto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su ucili da je stan Satanaelov, koji se

je, kad su Rimljani srusili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.

Odbacivali su sjajne odjece, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo

necastivoga; odbacivali su kriz i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim krscanima

sto ga stuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, moze li otac voliti drvo, kojim

mu je sin ubijen?

Sebe i svoju crkvu drzali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram

dvijema oficijelnim crkvama, katolickoj i pravoslavnoj, stajali su u najostrijoj opreci -

katolike i pravoslavne nazivali su, da su: "jakoze pse i svinje". S njima nisu smjeli ni opciti,

svako opcenje bio je tezak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju

bogomilsku crkvu, tada je morao proci najprije jednu periodu ciscenja. Tek kada je tu periodu

prosao, ocistio se od opacina oficijelnih krscanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom

bogumilskom uvjerenju, tada je konacno mogao biti primljen u bogomilsku opcinu. Primanje

se je obavljalo krstenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih krscanskih crkava. Krstenje se je

sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evandelja po sv. Ivanu, pak se zvalo "Baptizma

libri". Osim toga slijedilo je tzv. "rukopolaganje" "impositio manuum".

Tim knjiznjim krstom postao je doticnik clanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek obicnim

vjernikom, slusaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obicne

vjernike, slusaoce i na savrsene, koji su se zvali svrsitelji, dobri ljudi, dobri krscani, ili dobri

Bosnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).

Ovi svrsitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bosnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz

njih su se izabirali bogomilski svecenici.

Oni su se morali drzati najstroze bogomilskih propisa, koji sadrzajno nisu bili nista drugo

nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo vec spominjali. To je bio tzv. signaculum ors;

naime da nije svrsitelj smio nikada izreci laz, niti rijecima koga prevariti ili se zakleti; zatim

da nije smio jesti mesa niti icesa sto postoji od krvi zive zivotinje, dakle niti jaja ni sira.

Jedinu iznimku su cinile ribe, jer one se ne mnoze prilegom. Oni su zivjeli samo od kruha,

zeleni i voca. Zato je obicaj susenja voca, osobito bosanske suhe sljive, ostatak bogomilske

kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim vocem. Lomljenje kruha bio je

dapace posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogosluzja, kao lomljenje hostije kod katolika.

Zatim je za savrsene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti covjeka ni uopce

zivoga stvora osim zmije. Uopce bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne

naprave. Konacno signaculum sinus, savrseni se je morao potpuno odreci opcenja sa zenom i

svakog spolnoga zivota. Bogomili su principijelno bili protiv zenidbe i smatrali za zasluzno

da muz i zena zive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju

Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nesto zlo, kobno po covjeka. A ovo zlo se

ponavlja i umnozava prilegom i zenidbom.

Ovi savrseni, tzv. "svrsitelji" su vodili vrlo tezak zivot, zivot tezi od vecine danas poznatih

redova. Oni su bili primani posebnim svecanim cinom, koji se je zvao utjesenje,

consolamentum, teleiosis.

Posto je zivot tih savrsenih bio toliko tezak, to su mnogi, da si pristede tu trpnju, dali se podici

u red svrsitelja tek pred starost ili pred smrt.

Ako bi savrseni prekrsio stroge propise, jeo meso, ubio zivotinju, opcio sa zenom, tada bi

izgubio svoju savrsenost, prestao biti svrsitelj, dobri krstjanin ili Bosnjanin, i nakon pokore

morao bi dobiti ponovno utjesenje.

Naspram ovom strogom zivotu, ugled je "svrsitelje" u bogomilskoj opcini bio vrlo velik. Oni

su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.

Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svecenici. Ali i bez obzira na izbor za svecenika,

svaki savrseni je bio ovlasten da vrsi sve bogomilske vjerske cine. Smatralo se da imaju Rijec

Bozju, i da od njih bjezi necastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih obicnih

vjernika bogomilskih.

Kad bi obicni Bogomil sreo svrsitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oce blagoslovite", obicaj

koji se jos i danas odrzao u Bosni, pred svecenicima katolickim i pravoslavnim.

Iz redova ovih savrsenih izabirali su se i bogomilski svecenici. Naravski, kako Bogomili nisu

uopce priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svecenike je

izabirao narod kod sluzbe iz redova savrsenih.

Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i

staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve,

imao je oko sebe 12 strojnika, sto je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12

pomocnika.

Svoje bogosluzje, posto nisu imali svecanih hramova, drzali su gdje god: u prirodi, na vrh

brijega, a po zimi i nevremenu u kucama. Za bogosluzje trebali su klupu ili stol prostrt

ubrusom od bijeloga platna i nista vise. Bogosluzje se je sastojalo od molitve, citanja sv.

pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svecenika.

Kod bogosluzja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred

citavom opcinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.

Glavna molitva bila je Bogomilima "Oce nas", ali koji nije bio sasvim identican sa nasim

ocenasom. Bogomili npr. nisu mogli moliti "kruh nas svagdasnji", jer i kruh, kao tvar, bio je

djelo vrazje. Zato su molili za "kruh nas nadzemaljski", "panem nostrum supersubstantialem".

Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teskih. Prema tome, njihova nauka nije ni

poznavala cistilista na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.

Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osudjen na vjecnu propast, osobito katolici i

pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u ucenju, koja sudbina ceka i Bogomila iza smrti.

Apsolutni dualisti ucili su, da se ni jedna bogomilska dusa ne moze izgubiti, jer pojedinac nije

kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo grijesnim. Slagali su se vise manje u tome da oni

koji nisu tako cisti da bi mogli doci u nebo, moraju jos biti zatvoreni u drugo grijesno tijelo,

da se muce u zatvoru grijesne puti, dok konacno pozive zivotom jednoga svrsitelja, tako da

mogu doci u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu dusa, u metempsihozu, nauku

indijskog porijekla.

Naravski, da je kraj temeljnoga shvacanja Bogomila bila iskljucena vjera u uskrsnuce tijela.

Tijelo, kao djelo vrazje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudeno na konacnu i

potpunu propast.

To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija nasih Bogomila. Njihova vjera im je propisivala

nacin zivota.

Glavna znacajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga zivota i ljudskoga tijela. Kako vec

rekosmo, nisu se smjeli druziti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili

svjetski ljudi, koji su sluzili svijetu, dakle vragu. Vec opcenje s njima bio je grijeh, koji se

redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.

Odjeveni su bili jednostavno, obicno u crno, savrseni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri.

Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mrsavi. Pise u jednom protubogomilskom

djelu: "Ako vidis covjeka mrsava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je

Bogomil". Ideal je bio biti "asarkos kai asoma" - mrsavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova

mrsavost Bogomila postala je poslovicna. U francuskom jeziku znaci "bougre", slab covjek,

armer Wicht njemacki, a to dolazi od Boulgre - bugarski Bogomil, jer juznofrancusko

patarenstvo doslo je iz Bugarske.

Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da covjek ne

zapadne u "laz, prevaru i krivorotstvo". usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao

tezaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opcine.

Tako medu njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zasluzno davati

milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjacenja. Bila je jednaka sramota

milostinju davati kao i primati.

Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljucivo u sv. Pismu, kod koga su - kako smo vec

ustanovili - odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su

prihvacali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim misticnim sadrzajem ugadali duhu sekte.

Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se

sluzili cesto vrlo slobodnim, dapace alegorickim tumacenjem. Razumjeti ce se da je kraj toga

stanja svaka unutarnja dogmaticna jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljucena.

Svako si je slobodno mogao tumaciti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao jos sluziti i

alegorickom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilazenje pojedinih

dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konacno pretapanje u oficijelnim

krscanskim crkvama.

Ali povoljna strana toga svopcega citanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga

morao nauciti citati, da moze citati sv. Pismo. Prema tome svjedoci prof. Prohaska, da su nasi

Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i nacitani, u jednom postotku koji je daleko

nadilazio tadasnji evropejski nivo pismenosti i nacitanosti u XII.-XV. vijeku.

Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strucnjak

prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvaznije znamenovanje

bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako

od bogomilstva koje se je bilo prosirilo i po sjevernoj Italiji i po juznoj Francuskoj, idu idejne

niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije

nije bio suden nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.

Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa drzavnom vlasti i posljedica je bila,

da je bosanski kralj Stjepan Tomas ostavio bogomilstvo i presao na katolicizam.(?) Od onda

su poceli teski progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reci bili drzavna religija, ali im se

povremena drzavna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madjarskog politickoga upliva, a

Madari su vodili na Bosnu ponovno krstaske vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoce

izrazito katolicka reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije

imetka. Bogomili ili moradose preci na katolicizam ili izgubiti svoje ocevine i iseliti se.

Iseljenici odose u Hum, danasnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosace.

To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka dosli do granice Bosne, ne bi

bili oni spretni i bezobzirni politicari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima

obecavahu povratak njihove ocevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom

sile primili izvanjski vid katolicizma, obecase slobodu vjeroispovijesti.

Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodjenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to

tumaci ona cesta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je

izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil. (?)

Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski vec bilo znatno priblizilo

vladajucem katolicizmu i pravoslavlju, prede na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u

Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, docim jezgra i najotporniji dio prede na islam.

To su bili oni kojima je bilo stalo da dodu do svoje ocevine. Turci su im doduse obecali

povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguce. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po

osmanlijskom drzavnom pravu sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasnistvom. Jos

danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi - emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije

mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.

Velik dio Bogumila su ucinili zadnji korak i prije nego nego prede na katolicizam i

pravoslavlje, prede na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmedu manihejskih sekti

i islama, koju smo vec spomenuli. tako su nasi Muslimani u Bosni, Sandzaku i Crnoj Gori u

svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.(?)

Na teritoriju Dubrovacke drzave, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdrzase se Bogomili

jos dugo, na Stonu do XVII. stoljeca, kako ustanovljuje brosura dr. Bjelovucica, koja je izasla

koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do pocetka XIX. stoljeca. Ja sam bio licno u jednom

takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti nista

sto bi sjecalo na negdasnje Bogomile. To su bili sasvim obicni Muslimani.

Tako je svrsilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u

katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predose na islam.

Staroslavenski bogumilski spisi:

- IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA

- POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA

Literatura

English:

1. John V. A. Fine, Jr.: "The Early Medieval Balkans" (The University of Michigan Press,

1991)

2. John V. A. Fine, Jr.: "The Late Medieval Balkans" (The University of Michigan Press,

1991)

3. E. H. Broadbent: "The Pilgrim Church"

4. Georges Serrus "The Land of the Cathars" (Editions Loubatieres, 1994)

5. Didier Poux: "Cathare Country - The Cathare Religion" (Editions APA POUX - Albi,

1995)

Croatian:

1. Dominik Mandic: "Bogomilska crkva bosanskih krstjana" (ZIRAL, Chicago - Roma -

Zurich - Toronto, 1979.)

2. Zvane Crnja: "Kulturna povijest Hrvatske" (Otokar Kersovani, 1978.)

3. Jaroslav Sidak: "Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu" (Sveucilisna naklada Liber,

1975)

4. Franjo Sanjek: "Krscanstvo na hrvatskom prostoru" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1991)

5. Guy i Jean Testas: "Inkvizicija" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1982)

6. Grupa autora: "Ilustrirana povijest Hrvata" (Stvarnost, Zagreb, 1971)

7. Grupa autora: "Enciklopedija Leksikografskog Zavoda"

8. Ivo Pilar: "BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem"

(Knjizara J. Studnicka & Co., Sarajevo, 'dva predavanja sto ih je 10.II i 10.III. 1927. godine

odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu')

9. August Franzen: "Pregled povijesti crkve" (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1993)

10. Nada Miletic: "Stecci - Umetnost na tlu Jugoslavije" (Zajednicko izdanje: Izdavacki zavod

Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva knjizevna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip

Hamm: "Staroslavenska citanka" (Skolska knjiga, Zagreb, 1971.)

Bošnjani krstjani izloţeni kriţarskom ratu katolika kralja Tomaša odbijaju pokrštavanje te

VIŠE VOLE TURCIMA nego hrišćanstvu.PLAĈE papi kralj Tomaš koji je poveo kriţarski

rat protiv svog naroda

bošnjani krstjani u opštem kriţarskom ratu protiv njih, bjeţeći od katoliĉkog proganjanja,

postaju meta i ţrtve i proganjanja pravoslavnih sveštenika, ali oni NE ŢELE ni pravoslavlje

a i mnogi koji su TEK NASILNO POKRŠTENI NA KATOLIĈANSTVO opet raĊe

pomaţu turke

dakle,

1- svi krstjani koji više vole turcima nego hrišćanstvu,

2-svi nasilno pokršteni koji odbacuju tu vjeru i pomaţu turcima,

3-te velika masa nekrštenih/pagana/infideles su

OSNOVA BUDUĆIH BOŠNJAKA ISLAMSKE VJERE

ovu tezu o "ATEIZIRANOJ MASI-NARODU" odnosno o slaboj religioznosti i vjerskoj

zapuštenosti zastupa i

Edin Šaković

Prihvaćanje islama Bosni

Prihvaćanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost

Pripadnici Crkve bosanske, njezino svećenstvo – bez obzira na to jesu li uopće i koliko su

njihova uĉenja bila dualistiĉka – nisu pridavali veliku paţnju obiĉnom narodu koji je

predstavljao njezine sljedbenike. Vjerovanje tih sljedbenika Crkve bosanske, s druge strane,

svodilo se na puĉka shvaćanja i obiĉaje i oni, zapravo, "nisu uvek bili daleko od istinskog

paganstva".[36] To s pravom istiĉe i Ahmed S. Aliĉić, naglašavajući da su specifiĉne prilike

u srednjovjekovnoj Bosni dovele do stanja "gotovo potpune ateizacije masa", te da

"društvo srednjevjekovne bosanske drţave nije uopšte bilo mistificirano religioznim

uvjerenjima i religijskom svijesti", što vrijedi za sve dijelove bosanske drţave.[37] To je

ujedno i kljuĉna ĉinjenica u procesu islamizacije, a ne nekakva sliĉnost islamskog i

bogumilskog uĉenja ili obreda.

Religioznost narodnih masa bila je na vrlo niskoj razini, ĉak i oko središta katoliĉke akcije

(franjevaĉkih samostana). Tu "zapuštenost" u vjerskom pogledu primijetio je Benedikt

Kuripešić koji je 1530. proputovao ovim krajevima, a o tome svjedoĉe i katoliĉki izvještaji

ĉitavo stoljeće kasnije. Treba naglasiti da je ona bila prisutna i kod skupina Vlaha u Bosni.

Sama po sebi, ta niska razina religioznosti i vjerska "zapuštenost" nije bila uzrok

prelasku na islam, ali je otklanjala prepreku konverziji, koja je bila uvjetovana raznim

drugim faktorima – ţeljom za materijalnom dobiti, boljim društvenim statusom, pripadnošću

drţavnoj vjeri, itd. Valja imati na umu da je prihvaćanje islama tih prvih konvertita bilo više

deklarativne i nominalne prirode, ali su njihovi potomci iz generacije u generaciju sve više i

više shvaćali tu vjeru kao sastavni dio svog identiteta, kako individualnog, tako i kolektivnog,

pa u konaĉnom i nacionalnog. Mnogobrojni predislamski obiĉaji i vjerovanja poprimili su

islamski karakter, i to posebno na selu. Taj sinkretizam i specifiĉnosti dovele su do formiranja

onoga što se moţe definirati kao "bosansko iskustvo u islamu", kako ga je jednom prilikom

nazvao reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.[38] Nema sumnje, korijene masovne islamizacije

u Bosni, kako gradskog, tako i seoskog elementa, kakve nije bilo u susjednim zemljama,

treba potraţiti u specifiĉnim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog perioda. Historiĉar ovom pitanju mora prići osloboĊen ideološkog i dnevnopolitiĉkog balasta, bez

religijske pristrasnosti, krećući se kolosijekom realnosti i imajući uvijek na umu opasnost

skretanja u podruĉje historijskih mitova kojima je juţnoslavenska historiografija naprosto

proţeta.

O pojmu poturak

Islamizacija u sjeveroistočnoj Bosni i osvrt na pravoslavlje NEDIM FILIPOVIĆ by Bošnjo

Islamizacija u sjeveroistoĉnoj Bosni i osvrt na pravoslavlje NEDIM FILIPOVIĆ by Bošnjo

prihvatanje islama kao politiĉki gest

ADEM HANDŢIĆ o islamizaciji