ISSN 1840-3395

Univerzitet u Bihaću Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

Zbornik radova 7

Izdavač: Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

Za izdavača: Dr. sc. Hajrudin Hodžić

Priprema: Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

Lektor: Mr. Naida Velić - Jašarević

Korektor: Dr. sc. Amra Memić

Prijevod na engleski jezik: Nedim Botić, BA

Prijevod na arapski jezik: Dr. sc. Hajrudin Hodžić

Stručna recenzija radova: Prof. dr. Sulejman Topoljak Prof. dr. Nusreta Kepeš

Tehnički urednik: Muamer Sedić, prof.

Tiraž: 200

Štampa: Planjax Komerc d.o.o., Tešanj

UNIVERZITET U BIHAĆU ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET U BIHAĆU

ZBORNIK RADOVA ISLAMSKOG PEDAGOŠKOG FAKULTETA U BIHAĆU

7

Redakcija: Prof. dr. Fuad Sedić

Prof. dr. Sulejman Topoljak Prof. dr. Nusreta Kepeš Dr. sc. Hajrudin Hodžić

Glavni urednik: Prof. dr. Sulejman Topoljak

Adresa redakcije: Islamski pedagoški fakultet u Bihaću,

Žegarska aleja bb, 77 000 Bihać, Bosna i Hercegovina

Bihać, 2014.

UNIVERSITY OF BIHAĆ ISLAMIC PEDAGOGICAL FACULTY IN BIHAĆ

PROCEEDINGS

OF ISLAMIC PEDAGOGICAL FACULTY IN BIHAĆ

7

EDITORIAL BOARD: Fuad Sedić, Ph.D.

Sulejman Topoljak, Ph.D. Nusreta Kepeš, Ph.D.

Hajrudin Hodžić, Ph.D.

EDITOR-IN-CHIEF: Sulejman Topoljak, Ph.D.

EDITORIAL OFFICE ADDRESS: Islamski pedagoški fakultet u Bihaću,

Žegarska aleja bb, 77 000 Bihać, Bosna i Hercegovina

Bihać, 2014.

اتش جامعة باتش ي ب ربية الإسلامية كلية ال

مجموعة بحوث ودراساتاتشكلية ي ب ربية الإسلامية ال

٧/٢٠١٤

أسرة التحرير:

، أ.د. سليمان توبولياكفؤاد سيديتشأ.د. رالدين هوجيتش د.أ.د. نوصرتا كيبيش، خ

رئيس التحرير:

أ.د. سليمان توبولياك

العنوان:اتش ي ب ربية الإسلامية كلية ال

Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

Žegarska aleja bb 77 000 Bihać

Bosna i Hercegovina

٢٠١٤بيهاتش في

7

UVOD

Islamski pedagoški fakultet u Bihaću je istinski hram kako vjerskog tako i svjetskog znanja Bošnjaka užeg i šireg područja. Sa svoja dva odsjeka Fakultet uspjeva da prati dinamičan razvoj kako klasične i savremene islamsko-društvene misli, tako i tokove savremenog odgoja i obrazovanja. Ova respektabilna visokoškolska institucija svojim svršenicima nudi priliku za aktivan angažman i učešće na polju odgojno-obrazovne i naučno-istraživačke misije na prostorima našeg govornog područja a može se reći i šire.

U oblasti kadrovske politike ovaj fakultet iz dana u dan bilježi progresivan napredak, što je može se reći najveći potencijal ove institucije. Na njemu je angažovano nekoliko destina uposlenika sa najvećim naučnim zvanjima sa najpoznatijih univerziteta kako iz lokalne zajednice tako i iz okruženja. Profesori koji opslužuju na ovoj renomiranoj ustanovi su već prepoznatljivi učesnici u naučno-istraživačkim projektima i naučnim konferencijama kako na lokalnom tako i na međunarodnom nivou.

Od samog osnivanja Fakultet ima jasan cilj – spajanje univerzalnih vrijednosti vjere sa najnovijim dostignućima savremene znanosti kao i očuvanje univerzalnih moralnih vrijednosti, njihovo propagiranja i primjenjivanje.

Osnovno moto našeg Fakulteta jeste afirmacija mira, dobrosusjedskih odnosa, moralno osvještavanje, borba protiv nereda i svih oblika destrukcije, autentična prezentacija islama, kao Božije posljednje poslanice, i njegovo ispravno razumijevanje i primjena u savremenom vremenu i prostoru.

Spajanje pozitivnih tokova tradicije sa zahtjevima vremena formula je uspjeha. Toga su mnogi muslimani danas već duboko svjesni i na taj način prevazilaze krizu identitete o kojoj se u posljednjem desetljeću mnogo govori.

Islamsko poimanje znanosti, islamsko bankarstvo, institucija prevencije, islamska osiguravajuća društva itd. projekti su koji utiču na svjetske tokove

8

i bude interese akademske javnosti u svijetu općenito a posebno na Zapadu.

U tom smislu naš Fakultet izdaje sedmi po redu zbornik radova nastavnika i saradnika koji kao i svi prethodni u sebi involvira radove i studije iz različitih naučno - obrazovnih oblasti koji su plodovi dugogodišnjeg iskustva i rada nastavnika i saradnika ovog fakulteta. Po ovim studijama i radovima se zorno vidi da Islamski pedagoški fakultet u Bihaću ima respektabilan nastavnički kadar, koji prati mnoga vrijedna postignuća na područjima društvenih nauka u savremenom svijetu. K tome, radovi koji su objavljeni o ovom broju Islamske misli pokazuju da je sve više mladih ljudi na Fakultetu koji se bave ulogom i značajem vjere u obrazovanju, nauci, kulturi, pravu, očuvanju životne sredine, itd.

Imajući sve ovo u vidu, sedmi broj zbornika nastavnika i saradnika Islamskog pedagoškog fakulteta sadržava studije i radove nastavnika i saradnika koji bez sumnje predstavljaju kvalitetan doprinos savremenim znanstvenim tokovima.

Preporučujući ovaj broj zbornika izražavam nadu da će Islamski pedagoški fakultet nastaviti sa ovim projektom, da će isto tako pokrenuti još više ovakvi i sličnih općekorisnih projekata, da će se studenti i profesori fakulteta uključivati sve više i više i vannastavne i društvenokorisne aktivnosti i na taj način svjedočiti svoju osnovnu ulogu i cilj postojanja, ulogu lučonoše koji će svakom na svakom mjestu i u svakom vremenu, a ko to bude želio, jasno definirati puteve sreće i prosperiteta na ovom svijetu i spasa i vječnosti na onom.

Stim željama i nadama molimo Uzvišenog Allaha da nam podati mir, sigurnost i napredak, kao i radost i lagodu u činjenju dobrih djela, da nam se smiluje i da podari nam da nam iskrenost i istina budu naša prepoznatljiva odlika a borba za njih i stajanje uz njih u svim situacijama i prilikama naš ponos i odlika.

Bihać: maj, 2015. god.

Prof. dr. Sulejman Topoljak

9

ISLAMISTIKA

11

Prof. dr. Sulejman Topoljak1

OSNOVNI PRINCIPI I NAČELA ISLAMSKE EKONOMIJE

Sažetak

Cilj svake države i ekonomskog sistema su materijalni prosperitet naroda i pojedinca. Samo narod kojem se obezbijede osnovni životni uvjeti može razmišljati o višim ciljevima i strategijama. Jedna od glavnih intencija islama je obezbjeđenje legalne reprodukcije ljudskog roda i zaštita života na zemlji. Također, čovjeku, kao Božijem zastupniku u kosmosu, obezbijediti prikladan život - život koji odgovara njegovom položaju i koji će mu pomoći da izvrši svoju osnovnu zadaću zbog koje je poslan i nastanjen na zemlji. Budući da se ti ciljevi ne mogu ostvariti bez ekonomskog sistema, logično je da islam ima svoj poseban ekonomski sistem i instrumente putem kojih će te ciljeve realizirati. S obzirom na važnost ekonomskog sistema u islamu i pravilo da sredstva uzimaju status ciljeva, tema ovoga rada bazira se na osnovnim principima i načelima islamskog ekonomskog sistema. Cilj studije je da na jedan potpuno jasan i jednostavan način navedem i objasnim osnovne principe islamske ekonomije, cilj i odlike u odnosu na dva najpoznatija ekonomska sistema koji su bili primjenjivani ili se još primjenjuju u savremenom svijetu. Istovremeno, studija je pokušala implicitno i eksplicitno ukazati na nedostatke i razloge zbog kojih ekonomski sistemi koji su do sada primjenjivani i koji se primjenjuju nisu donijeli materijalno blagostanje i sreću čovječanstvu. Takvi sistemi su izbjegnuti ili involvirani u islamski ekonomski sistem, što mu daje svijetlu budućnost i prihvaćenost.

Ključne riječi: islam, ekonomija, solidarnost, haram, halal, zarada, imovina, vlasništvo

1 Islamski pedagoški fakultet u Bihaću.

12

Osnovni principi i načela islamske ekonomije2

Svako društvo i zajednica imaju svoj poseban ekonomski pravac koji se reflektuje kroz njegovu filozofiju, doktrinu, vrijednosti, čovjekovu viziju, imovinu i njene svrhe, ideju o vjeri i ovome svijetu, bogatstvu i siromaštvu. Ti faktori opet utječu na stvaranje, razmjenu, podjelu i potrošnju bogatstva, te na taj način nastaje ekonomski sistem jednog društva i naroda.

U ovom radu osvrnut ćemo se na osnovna načela i principe na kojima počiva ekonomija islamskog društva. Najvažnija od njih su:

1- Imetak je dobar u rukama dobrih.

2- Imetak je Allahov, a čovjek je Njegov zastupnik.

3- Poziv na rad i halal zaradu, jer rad je na stepenu ibadeta i džihada.

4- Zabranjuju se stjecanje prljave zarade - imovine.

5- Priznanje privatnog vlasništva i njegova zaštita.

6- Zabranjeno je pojedincima da posjeduju stvari koje su nužne za zajednicu.

7- Zabranjuje se vlasniku imovine da nanosi štetu drugome.

8- Imovina se investira na način da ne šteti moralu i općem interesu.

9- Realizacija stepena životne dostatnosti za cijeli ummet.

10- Umjerenosti u trošenju.

11- Iznalaženje društvene solidarnosti za sve članove društva i zajednice.

Imetak je dobar ali samo u rukama dobrih

Cilj ovog pravila je definirati imovinske vrijednosti i njihovo mjesto u životu čovjeka. Prije islama, čovječanstvo se susretalo sa mnogo religija i ekonomija. Sve što se odnosi na odmor tijela, njegovo jačanje i snaženje

2 Rad je u cjelosti naslonjen na poglavlje Ekonomija i imovina od prof, dr. Jusufa Kardavija. Vidi: Jusuf Kardavi, Melamihu mudžteme'il-muslimi ellezi nenšuduhu, str. 189- 242. Izdavač: Mektebetu Vehbe, prvo izdanje, 1993/1414. Kairo.

13

pojedine religije smatraju prljanjem duše i preprekom njenoga kontrolisanja i uzdizanja. To je bilo poznato u filozofiji Brahma u Indiji, kod Mana u Perziji, kao i kod kršćana kroz filozofija kaluđerstva. Suvremeni ekonomski pravci – kapitalizam i komunizam učinili su ekonomiju središtem života, a imovinu bogom čovjeka i zajednice.

Imovina u percepciji islamske ekonomske filozofije izgleda ovako:

- Imovina je nužna životna potreba i temelj života. Uzvišeni je rekao: I rasipnicima imetke, koje vam je Allah povjerio na upravljanje, ne uručujte...(En-Nisa, 5.)

- Imovina je u Kur'anu na nekim mjestima nazvana dobrom... ,,i on je, zato što voli bogatstvo – radiša.'' (El-Adijat, 8.)

- Bogatstvo je blagodat na koju Allah podsjeća Poslanika, a.s., i vjernike.

I siromah si bio, pa te je imućnim učinio? (Ed-Duha, 8.) A ako se bojite oskudice, pa Allah će vas, ako hoće, iz obilja Svoga imućnim učiniti. (Et-Tevbe, 28.) A da su stanovnici sélā i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili. (El-A'raf, 26.)

- Siromaštvo se smatra iskušenjem i kaznom kojom Allah kažnjava one koji se okrenu od Njega i koji niječu Njegove blagodati. U tom smislu Uzvišeni je rekao: Allah navodi kao primjer grad, siguran i spokojan, kome je u obilju dolazila hrana sa svih strana, a koji je nezahvalan na Allahovim blagodatima bio, pa mu je Allah zbog onoga što je radio dao da iskusi i glad i strah. (En-Nahl, 112.)

- Allahov Poslanik, a.s., je definirao svoju viziju imovine sa sljedećim riječima: „Divan li je dobar imetak kod dobrog čovjeka.“3

Međutim, imovina nije apsolutno dobro ni opće zlo, nego dobro sredstvo u vlasništvu dobrih i obratno. Imetak je sredstvo za zadovoljavanje potreba, pomoć za izvršenje mnogih obaveza – zekata, hadždža i džihada, kao i nužno sredstvo za kultiviranje zemlje. Sve što islam želi je da imetak ne

3 Bilježi ga Ahmed, vjerodostojnim ga smatraju Hakim i Ibn Hibban od Amra b. Asa.

14

postane božanstvo koje će ljudi obožavati mimo Allaha i da ih ne dovede u iskušenje. Imetak je stvoren da bude sredstvo, ne da dovede svog vlasnika u situaciju da zaboravi Gospodara i da zagospodari ljudima. To je iskušenje imovine na koje islam upozorava u sljedećem ajetu: O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni. (El-Munafikun, 9.) Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovome svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati. (El-Kehf, 46.)

Iz navedenih ajeta zaključujemo da nasilje ne nastaje zbog samog bogatstva, nego zbog čovjeka koji umisli da mu drugi ljudi niti Allah dž. š. nisu potrebni.

Imetak je Allahov, a čovjek je u njemu samo Njegov zastupnik

Drugo pravilo na kome počiva islamska ekonomija: imetak je u biti Allahov, čovjek je samo Njegov zastupnik – opunomoćenik.

O tome jasno svjedoči sljedeći ajet: Vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova i udjeljujte iz onoga što vam On stavlja na raspolaganje. (El-Hadid, 7.) Prema tome, Allah je istinski vlasnik imovine, jer je stvorio sve njegove izvore i resurse i olakšao puteve njegovoga sticanja. On je čak stvorio i čovjeka i kosmos. Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji. (En-Nedžm, 31.) U Allahovoj vlasti su svi na nebesima i na Zemlji. (Junus, 66.) Kažite vi Meni: šta biva sa onim što posijete? Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo? (El-Vaki'a, 63-64.)

Stoga se u Kur'anu kaže: Dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao. (En-Nur, 33.) Neka oni koji škrtare u onome što im Allah iz obilja Svoga daje nikako ne misle da je to dobro za njih. (Ali Imran, 180.) Dakle, u navedenim ajetima jasno je da Allah daje Svoj imetak. U odnosu na njega čovjek je samo zamjenik ili zastupnik, ne njegov istinski vlasnik. S obzirom da je čovjek povjerenik i zastupnik, nije mu dozvoljeno pripisivanje imovine i uzimanje zasluga za njeno sticanje, jer je to bonton nevjernika. Vodeći se tim, Karun je govorio: ,,Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim" – govorio je on. (El-Kasas, 78.)

15

Isto tako, čovjeku nije dozvoljeno da imetak prigrabi samo za sebe, a da zanemari ostalu čeljad Istinskog Vlasnika imetka i samim tim njegovu istinsku funkciju. Imam Razi u tom smislu je rekao: „Siromasi su Allahova porodica a bogataši Njegovi rizničari jer imetak koji se nalazi u njihovim rukama je Allahov i da ga Allah nije stavi u njihove ruke – posjede ne bi ga imali ni truna. A nimalo nije neobično da vlasnik rekne svom rizničaru: Podaj dio imovine koja se nalazi u tim riznicama Mojim robovima.“

Zastupnik je dužan da pri trošenju imovine uvaži sve naredbe vlasnika, da postupa po njegovim naredbama, da se pokori njegovim uputama i savjetima po pitanju čuvanja, investiranja, trošenja i raspodjele imovine. Ne smije da kaže ono što su rekli stanovnici Medjene Šuajbu, a.s.: "O Šuajbe" – govorili su oni – "da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si 'pametan' i 'razuman'!" (Hud, 78.) Mislili su da su oni apsolutni vlasnici svoje imovine i da s njom mogu raspolagati kako hoće, pa makar to bilo i oprečno zdravom razumu, moralu i općem interesu. Postupali su po pravilu: naša je imovina i mi s njom radimo šta želimo. Međutim, islam uči da je konačni vlasnik imovine Allah – daje od Svojih robova kome hoće da bi vidio kako će postupati s njom. Ukoliko se ne budu pridržavali Allahovih propisa, nasilno će im se uzeti ta prava ili će im se uzurpirati pravo na raspolaganje.

Ovim zlatnim pravilom islam je pretekao teoriju sociologa, prema kojoj, imovina ima socijalnu funkciju, a bogataš je službenik u socijalnom sistemu. Ipak, ovo pravilo ne može pretendovati onome što je Kur'an propisao.

Poziv na rad i halal zaradu

Ovo pravilo proisteklo je iz prvog i na njemu se zasniva. Ako je imetak u viziji islama samo sredstvo za normalan život, za činjenje dobročinstva i dijeljenje na Allahovom putu, onda je neophodno njegova zarada sukladno Allahovim zakonima i zakonu kauzaliteta. Stoga, islam poziva na rad i trud, a upozorava na nerad i lijenost. Uzvišeni je rekao: On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje. (El-Mulk, 15.)

16

A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite. (El-Džum'a, 10.)

Poslanik a.s. je rekao: „Najhalalnija opskrba koju čovjek uopće može pojesti je ona koju zaradi svojim rukama.“4 Allahov Poslanik s.a.v.s. oštro osuđuje traženje od ljudi i kaže: „Čovjek će neprestano tražiti od ljudi sve dok ne dođe ne Sudnji dan, a na licu mu neće biti ni komad mesa.“5 Islam se ne zadovoljava samo pozivanjem na rad, nego tom pozivu dodaje svojstvo obreda i približavanja Allahu čineći ispravan nijet i uvažavajući Allahove granice. U hadisu stoji: „Ukoliko je izišao radi svoje maloljetne djece i to je na Allahovom putu. Ukoliko je izišao radi svojih starih roditelja i to je na Allahovu putu. Ako je izišao radi sebe da se zbrine i to je na Allahovom putu.“ 6 Podstičući na zemljoradnju Poslanik a.s. je rekao: „Svaki musliman koji posije ili posadi nešto pa od njegovih plodova se nahrani ptica, životinja ili čovjek, za sve to će imati dobro djelo – sadaku.“7 Podstičući na trgovinu rekao je: „Pošten i povjerljiv trgovac će biti na Sudnjem danu sa poslanicima, iskrenim i šehidima.“8 Podstičući na stočarstvo rekao je: „Svaki poslanik kojeg je Allah poslao čuvao je ovce. I ja sam ih čuvao Mekkelijama.“9 A govoreći o industriji naveo im je primjer Davuda a.s. kome je Allah gvožđe u rukama omekšao pa je od njega pravio štitove: „Davud, a.s., je jeo od zarade svojih ruku.“10

Poslanik, a.s. se borio protiv navike kod Arapa – preziranje zanata i ručnih radinosti kao i prošnja i milostinja koju su tražili od plemenskih vođa i glavešina. Pojasnio im je da je svaki koristan posao častan i plemenit bez 4 Bilježi ga Buharija. Vidi: Albani, Sahihul-Džami'i-sagiru, (5546). 5 Muttefekun alejhi. Vidi: Albani, Sahihul-Džami'i-sagiru, (5816). 6 Bilježi ga Taberani sa vjerodostojnim lancem prenosilaca kako to navodi Munziri u Et-Tergibu i Hejsemi u El-Medžme'i, 4/325. 7 Muttefekun alejhi. Albani, Sahihul-Džami', 5781. 8 Bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje da je dobar – hasen hadis, 1209. 9 Bilježi ga Buharija od Ebu Hurejre. Vidi: Sahihul-Džami', 5581. 10 Bilježi ga Buharija od Ebu Hurejre.

17

obzira kolika neznatna primanja donosio i ma kako ljudi na njega gledali: „Da neko od vas uzme uže i na leđima donese snop drva i proda ih i na taj način ga Allah zbrine, bolje mu je nego da traži od ljudi koji će mu možda dati ili ne dati.“11

Kolektivna obaveza muslimana je da osposobe dovoljan broj kvalifikovanih ljudi za svako zanimanje i službu koja je potrebna društvu i zajednici kako bi mogli biti samostalni – jesti ono što proizvedu, oblačiti ono što otkaju i sašiju, naoružati svoju vojsku sa onim što naprave slijedeći riječi Uzvišenog: A gvožđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi. (El-Hadid, 25.) Riječi velika snaga ukazuje na ratnu industriju, a koristi ljudima na civilnu. Ukoliko se to ne realizuje u praksi, muslimani i njihovi odgovori bit će grješni. Neki islamski učenjaci smatraju da posao i zarada s jedne strane imaju status mubaha – dozvoljenog, a s druge status vadžiba – obligatne obaveze. Imam Ragib u svom vrijednom djelu Ez-Ziri'atu ila mekarimiš-šeri'a je rekao: „Privređivanje na ovom svijetu i pored toga što se ubraja s jedne strane u mubah stvari, ipak je s druge strane i obligatna dužnost. Čovjek se ne može u potpunosti posvetiti ibadetu sve dok ne realizuje osnovne životne potrebe. Njihovo postizanje po islamu je obligatna dužnost – vadžib, a sve bez čega se ne može upotpuniti tj. izvršiti vadžib je vadžib. Pošto je nemoguće da čovjek realizuje svoje životne potrebe bez truda drugih ljudi, nužno je onda da im to kompenzira svojim trudom putem rada, u protivnom će se smatrati nasilnikom. Ko bude prekomjerno konzumirao plodove rada drugih putem hrane, odjeće, stanovanja, itd., neophodno je da i on njima u istoj mjeri vrati to svojim radom u protivnom će se smatrati nasilnikom i bez obzira da li namjeravali da mu donesu koristi ili ne. Ko želi da konzumira malo njihova rada, treba uzeto od plodova njihova rada također malo i u tom slučaju će biti prihvatljivo da se od njega uzme malo od plodova njegova rada... ali ko od ljudi uzme mnoge koristi, ali im ne dadne nikakvu, nije postupio po kur'anskom ajetu: Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti… (El-Maide, 2.) A niti se na njega odnosi opće značenje sljedećeg ajeta: A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima... (Et-Tevbe, 71.) Stoga se osuđuje onaj

11 Bilježi ga Buharija od Zubejra.

18

koji poziva tesavufu i zapostavlja privređivanje, kao i onaj koji ne posjeduje znanje da se uzme od njega, a niti dobro djelo u vjeri da se slijedi. Takav uzima koristi od ljudi i pravi im konkurenciju u nafaki, a nikakvu korist im ne daje. Poslije takvog načina života ne preostaje ništa više do zapostavljanja infrastrukture i povećanja cijena. A dokaz kojim se potvrđuje ružnoća ovakvog ponašanja je to što Allah osuđuje jedenje ličnog imetak prekomjerno i rasipnički. A kakvo je tek onda stanje onoga koji jede na takav način tuđu imovinu, a ne pruža nikakvu kompenzaciju a niti protuuslugu za nju.“12

Dužnost odgovornih je da svakom sposobnom obezbijede prikladan posao putem kojega će zarađivati i zbrinuti sebe i svoju porodicu. Obveza im je da ga školuju i obuče kako bi bio kvalifikovan za obavljanje posla.

Islam podstiče svoje sljedbenike na častan rad i posao. Sve što traži od muslimana je balans između posla za ovozemaljski život i posla za onaj svijet – ravnomjernost između ovoga svijeta i njegove vjere, balans između njegova tijela i srca kako ga potrebe tijela ne bi odvukle od onoga svijeta, a materija od duha.

Uzvišeni je, opisujući dobre koji posjećuju džamije rekao: U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i navečer, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni. (En-Nur, 36-37.)

Obaveza radnika je da svoj posao izvršava dosljedno i perfektno, jer perfektnost posla je ista vjerska obaveza kao i perfektnost obreda. U vjerodostojnom hadisu navodi se: „Allah je propisao dobročinstvo u svakoj stvari.“13 „Allah zaista voli kada neko od vas uradi neki posao da ga

usavrši.“14 Društvo je obavezno raditi na tome da svaki radnik dobije 12 Ragib, Ez-Ziri'atu ila mekarimiš-šeri'a, str. 380-381.,verifikacije: Ebul-Jezid El-'Adžmi, Izdavač: Darus-sahve, Egipat. 13 Bilježi ga Muslim od Šeddada b. Evsa. 14 Bilježi ga Bejheki u djelu Šu'abul-imani od Aiše. A Albani u Sahihul-Džami'is-sagir smatra da je hasen hadis.

19

pošteno zarađenu platu, da mu ne umanjuje njegovo pravo niti da ga plaća sa zakašnjenjem.

Navodi hadisa su sljedeći: „Dajte radniku njegovu platu prije nego što mu se znoj osuši.“15

U hadis kudsijje stoji: „Trojicu ću ljudi ja tužiti na Sudnjem danu od koji je i onaj koji unajmi nekoga da mu uradi posao pa ga odradi a on ne isplati zarađenu platu.“

Zabranjeno je stjecanje imovine na haram način

Ovo pravilo štiti prethodno i upotpunjava ga. Zarada koju islam zagovara i priznaje čista je i dozvoljena - halal.

Prljavu zarada je zabranjena, jer islam u osnovi dozvoljava lijepe, a zabranjuje ružne stvari. Prljava zarada je ona koja je stečene putem nasilja, na nepošten način – otimačinom, krađom, prevarom, varanjem na vagi, monopolom, iskorištavanjem potreba ljudi, podcjenjivanjem tuđih stvari. Nepoštenom zaradom smatra se i ona bez uloženog truda ili partnerstva – kamate, kocke, bingo, kladionica. Zarada koja je bila protuvrijednost zabranjenoj stvari, smatra se prljavom i nepoštenom – prodaja alkohola, svinja, kipova, zabranjenih pasa. Takvom vrstom zarade smatra se i kompenzacija za nelegalan interes – nadoknade za proricanje sudbine, gatanja, ogledanja, pisanja kamate, rad u barovima i zabranjenim mjestima.

Allahov Poslanik, s.a.v.s. prijeti vatrom onome ko jede haram. „Svako tijelo koje odraste na haramu, najpreče je vatri.“16 Islam ne posvećuje nikakvu vrijednost nijetu, niti daje počast cilju ukoliko je put zarade zabranjen (onaj koji se bavi kamatom da bi s njom napravio džamiju ili osnovao školu za jetime). Poslanik, a.s. je rekao: „Allah je lijep i prima

15 Bilježi ga Ibn Madže od Ibn Omera, Ebu J'ala od Ebu Hurejre, Taberani u El-Evsatu od Džabira i Hakim od Enesa. Albani ga u Sahihul-Džami'is-sagir smatra hasen hadisom. 16 Bilježi ga Ahmed, Darimi i Ibn Hibban u svom Sahihu, kao i Hakim od Džabira, kako se navodi u Sahihul-Džami'us-sagir, 4519.

20

samo ono što je lijepo.“17 „Prljavo djelo ne može pobrisati prljavo.“18 Haram u islamu ostaje haram pa makar sudija na osnovu vanjskih dokaza i presudio da nije. Uzvišeni je rekao: Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na grješan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli! (El-Bekare, 188.) U tom smislu je i značenje sljedećeg hadisa: „Vi se kod mene parničite. Možda neki od vas bude rječitiji u dokazivanju pa mu presudim na osnovu onoga što sam čuo. A kome presudim nešto od prava njegova brata neka zna da je to samo dio džehennemske vatre pa neka je uzme ili ostavi.“19 Na taj način islam je postavio savjest i bogobojaznost kod muslimana – čuvara i garanta njegovoga ekonomskog života. Dakle, ako sudstvo sudi na osnovu vanjskih dokaza, Uzvišeni Allah, kojega se musliman boji, zna suštinu stvari i tajne. Islam je najviše upozorio na izrabljivanje slabih – uzurpacija jetimske imovine, uzimanje imovine od žena, otimanje imovine podanika od strane vladara, radnika od strane poslodavaca, zemljoradnika od strane zemljoposjednika. Islam je strogo upozorio na opasnost bespravnog uzimanja društvene imovine, jer svaki građanin ima pravo na tu imovinu. Kada neko od njih nešto ukrade smatra se otetim od svih i na Sudnjem danu bit će tužen. U tom smislu je došla zabrana i prijetnja za bespravno uzimanja ratnog plijena. U Kur’anu se kaže: A onaj ko nešto utaji – donijeće na Sudnji dan to što je utajio i tada će se svakome u potpunosti dati ono što je zaslužio, nikome se nepravda neće učiniti. (Ali Imran, 161.) Društvena imovina je zabranjena svim službenicima i nije im dozvoljeno bespravno uzeti ni jedan pfennig. Isto tako im nije dozvoljeno da se na ime položaja bogate, jer svako ko ima i najmanje savjesti shvatit će da je to mito i korupcija. Prenosi se da su neki poklonili Omeru b. Abdulazizu nešto pa mu je darovatelj rekao: „Allahov Poslanik, a.s., je primao poklone, našto je on, r.a., rekao: „Pokloni koji su poklanjani Allahovom Poslaniku, a.s., su bili pokloni, a ono što se nama poklanja je mito.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s.,

17 Bilježi ga Muslim od Ebu Hurejre. 18 Bilježi ga Ahmed i Hakim od Ibn Mesuda. 19 Bilježi ga Buharija i Muslim. Vidi: El-L'ulu'ul vel-merdžan fima ittefeka alejhiš-šejhan, 1114.

21

se žestoko rasrdio na svog službenika po imenu Ibn Lutbijje kada mu je došao sa nešto imovine nakon povratka sa službenog putovanja radi prikupljanja zekata. Rekao je: „Ovo je vama a ovo je meni poklonjeno.“ Našto je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Zašto nisi sjedio kod kuće svog oca i majke pa da se vidi da li bi ti neko nešto poklonio ili ne.“20 Dakle, ovom državnom službeniku pokloni nisu dati radi njega lično niti radi sadake ili prethodnog uobičajenog darivanja, nego su mu dati zbog položaja, te on nema prava na njih. Islam je bez sumnje prvi koji je primijenio sljedeća pravila:

1. Odakle ti ovo?!

2. Provjera imovine stečene na nelegalan način.

Zabranivši izvore prljave zarade, islam je realizovao nekoliko socijalnih i ekonomskih ciljeva:

- Uspostavio je i osnažio veze među ljudima na osnovu pravde, bratstva, poštivanje harama i davanje svakom pravo koje mu pripada.

- Anulirao je najvažniji faktor koji vodi ka proširenju ekonomskih razlika između pojedinaca i staleža, jer ogromne zarade obično dolaze od slijeđenja zabranjenih puteva pri stjecanju imovine. Slijeđenje legalnih puteva implicira umjerenu i logičnu zaradu.

- Motivisao je ljude na rad i ulaganje napora, jer nije dozvoljeno jesti tuđu imovinu na nedozvoljen način – bez ulaganja rada, protuvrijednosti i učestvovanje u profitu i gubitku. U svemu tome je bez sumnje korist ekonomiji.

Priznanje lične i društvene imovina i njihova zaštita

Islam je prirodna vjera i u njemu ne postoji nijedan princip ili načelo koji su suprotni ljudskoj prirodi. U njemu su propisi i norme koji odgovaraju ljudskoj prirodi, koji je odgajaju i uzdižu. Ljudskoj prirodi pripadaju ljubav i sklonost za posjedovanjem koju vidimo čak i kod djece, a koja je ispoljavaju bez ikakvog podučavanja i nagovaranja. Uzvišeni Allah podario

20 Muttefekun alejhi.

22

je čovjeku nagon da bude snažan faktor u motivaciji za kretanje, stvaranje i perfekciju kada spozna i stvarno osjeti rezultate svog rada i truda. Na taj način, život će se bez sumnje razvijati i napredovati; povećavat će se proizvodnja i stvoriti izobilje.

Posjedovanje je jedna od odlika slobode, jer rob ne posjeduje. Samo slobodan čovjek može imati i posjedovati. Posjedovanje je čak jedna od osobina ljudskosti, jer je životinje ne mogu imati. Ta sposobnost data je samo čovjeku. Zbog svega toga, islam je priznao privatno vlasništvo, jer je to prirodna vjera koja poštuje ljudsku prirodu, slobodu i ljudskost. Sloboda nije uskraćivanje čovjeku da uživa u plodovima svog truda i zarade, a koji će se dodijeliti onima koji sjede i ljenčare. Sloboda i pravda se realizuju samo onda kada se svima pruži ista prilika – prilika da privređuju i posjeduju. Ukoliko se neko od njih bude odlikovao svojom inteligencijom, trudom, temeljitosti i upornosti zaslužuje adekvatnu nagradu za to.

Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?! (Er-Rahman, 60.) Za sve će biti posebni stepeni... (El-Ahkaf, 19.)

Na osnovu toga, islam dozvoljava posjedovanje imovine, pa makar pojedinac stekao i postao vlasnik ogromnog bogatstva, ali pod uvjetom da ga stekne na halal način. Stečenu imovinu da troši u dozvoljene svrhe, da se ne približava haramu, da ne bude rasipnik, škrtac i nepravedan, te da ne uzima tuđu imovinu na nepošten način, sukladno teoriji islamskog namjesništva. Najbolji primjer pruža poznati ashab Abdurrahman b. Avf, r.a., kada je krenuo iz Mekke, kao i ostali muhadžiri, bez igdje ičega, ne noseći sa sobom ni imovinu niti kuću. Poslanik, a.s., je izvršio bratimljenje između njega i S'ad b. Rebi'e. Rebi'a ponudio mu je pola svoje imovine i razvod od jedne svoje žene kako bi je Abdurrahman mogao oženiti nakon poslijebračnog čekanja – iddeta. Na sve to Abdurrahman mu je rekao: „Neka ti Allah da berićeta u tvojoj porodici i imovini, nego ti meni pokaži gdje je pijaca.“ Nakon toga je otišao tražeći Allahove blagodati – nafaku po pijacama nad kojima su primat imali medinski jevreji. Bio je veliki ekonomski kapacitet. Za kratko vrijeme je postao jedan od najbogatijih muslimana. Priznavanje privatnog vlasništva i njegove zaštite je bez sumnje dobro za cijeli ummet i njegovu ekonomiju. Dokazano je da privatni

23

podsticaji ostvaruju veću proizvodnju od društvene u kojoj je proizvodnja smanjena zbog nepostojanja tih poticaja i jake kontrole koja se nalazi kod privatnog vlasništva. Islam svakom pojedincu dozvoljava privatno vlasništvo, pa čak se može reći da i poziva ka tome. Svakome štiti njegovu imovinu i stavlja je u nasljedstvo potomcima kako bi ga i na taj način podstakao na trud i upornost. Na taj način privatni vlasnici bi osjetili suverenitet i moć kad god okuse blagodat vlasništva. Islam ne dozvoljava da građani budu robovi države nad kojom vlast ima šačica ljudi, koji ponižavaju ostale, anuliraju vjeru i moral. Istovremeno, većina građana ne posjeduje ništa.

Islam kod zaštite i očuvanja privatne imovine uslovljava dva uvjeta:

1- Utvrđivanje da je stečena po islamu na legalan način, u protivnom neće biti priznata bez obzira koliko vremena bila u vlasništvu onoga koji je posjeduje. Ovdje se islamsko pravo razlikuje od laičkih prava koja priznaju zabranjeno vlasništvo kada nad njim prođe određeni rok – kada zastari deset ili petnaest godina. Islamsko pravo smatra da protok vremena (zastarijevanje) ne može pretvoriti haram u halal ukoliko je zabranjenost potvrđena i poznata.

2- Da ne bude oprečna sa općim interesom u društvu i zajednici, u protivnom će se izuzeti dobrovoljno ili prisilno iz privatnog vlasništva i kompenzirati pravedno, jer se opći interes preferira nad ličnim.

Kada je Omera, r.a., za vrijeme svoje vladavine htio proširiti Harem zbog povećanja broja hadžija, pojedine kuće, koje su bili uz njega, je otkupio dok su vlasnici nekih odbili da ih prodaju. Omer ih je prisilno od njih uzeo, a njihovu vrijednost je stavio u kabensku kasu odakle su je uzeli nakon izvjesnog vremena vlasnici uzurpirani kuća. Ista stvar se desila i za vrijeme Osmana, r.a. Prema tome, ukoliko se javi nužda ili velika potreba da se odredi neko mjesto za gradnju bolnice, fabrike, aerodroma, škole, vlasnik te parcela nema pravo odbiti njenu prodaju. Ako to učini nadležne vlasti će ga prisiliti na presude suda čija je nadležnost rješavanje sporova između države i građana.

24

Zabranjeno je pojedincima da posjeduju stvari koje su nužne za društvo i zajednicu

Najizrazitija razlika među ekonomskim sistemima je njihov odnos prema privatnom vlasništvu. Tako je komunizam apsolutno protiv privatne svojine i nastoji da je svu učini općim vlasništvom, osim u nekim neznatnim stvarima i pokretnom imovinom. Revolucionarni socijalizam ne dozvoljava posjedovanje proizvodnih sredstava poput zemlje i fabrika, te ih nastoji izuzeti i staviti u vlasništvo države koliko god je to moguće. Kapitalizam priznaje vlasništvo nad svim stvarima i skoro da ga ne uslovljava nikakvim uvjetima kako bi zaustavio i ograničio nasilje onih koji ga posjeduju.

Islam je stao negdje na sredini između tih ekonomskih sistema. On dozvoljava privatno vlasništvo nad pokretnom i nepokretnom imovinom, nad sredstvima za proizvodnju, ali ne dozvoljava privatizaciju nužnih stvari koje su potrebne svim ljudima. Vlasništvo nad njima povjerio je društvu kako prevlast ne bi dobili pojedinci ili pojedinac i potpuno ih stavili pod svoju kontrolu. Takvi pojedinci vršili bi monopol i društvene koristi prodavali, nanoseći štetu društvu i zajednici. Kao primjer za status ovih nužnih stvari može se navesti hadis u kojem je Poslanik, a.s., rekao: „Ljudi su partneri u tri stvari: vodi, pašnjacima i vatri.“21

Svaki čovjek ima pravo da koristi prirodne resurse i nikome nije dozvoljeno da ima monopol nad njima. Hadis nije specificirao samo navedene tri ili četiri stvari zbog toga što su bile u to vrijeme najpoznatije nužnosti. Na osnovu analogije moguće je dati isti status i ostalim stvarima koje su nužne ljudima u svakom društvu i zajednici.

U tom kontekstu malikije, po mišljenju mezheba, smatraju da se izvađena ruda iz zemlje ne može dati u privatno vlasništvo pa makar se rudnik našao na privatnom posjedu. Isto se prenosi od šafija i hanbelija – svaki javni izvor minerala ili rudnik metala poput nafte, dragog kamenja, sumpora, koji se nađu na ničijoj zemlji, nije dozvoljeno prisvojiti.

21 Bilježi ga: Ebu Davud a Ibn Madže je dodao još i „so“.

25

Zabranjeno je vlasniku da nanosi štetu drugome

I pored toga što je islam dozvolio privatno vlasništvo, osim nad onim što je nužno za sve ljude, ipak je postavio neka ograničenja na to pravo kako bi ostalo u okvirima interesa društva i u službi istine i dobra. Od tih pravila je i zabrana vlasniku privatne imovine da pri njenom korištenju nanese štetu drugom. Prema tome, vlasnik privatne imovine nije apsolutno slobodan pri raspolaganju s njom, stoga ne smije nanositi štetu drugima. Nanošenje štete i uzvraćanje na štetu štetom, muslimanu nije dozvoljeno. Islam uči muslimana da bude izvor dobra, a ne štete. Poslanik, a.s., je rekao: „Nema nanošenja štete a niti uzvraćanja na štetu štetom.“22

Dužnost je nadležnih spriječiti vlasnika privatne imovine od svakog egoističnog postupka koji implicira ličnu ili opću korist pa makar to zahtijevalo i uzurpaciju privatne imovine. Ovaj princip, za koga neki pravnici misle da je produkt savremenog doba, Poslanik, a.s., je primjenjivao petnaest stoljeća, a poslije njega su ga primjenjivale i pravedne halife.

Semure b. Džundub je imao palme u voćnjaku nekog Medinlije pa je sa porodicom ulazio u njega. To je uznemiravalo vlasnika voćnjaka pa se na to požalio Poslaniku, a.s. Poslanik, a.s., je rekao Semuri: „Prodaj mu te palme.“ Međutim, on odbije da to učini. "Izvadi ih i presadi na drugo mjesto", rekao mu Poslanik, a..s, drugog puta. I to odbi da učini. "Podari ih meni imat ćeš iste u džennetu", reče mu Poslanik, a.s. I to je odbio. Nakon toga je Poslanik, a.s., rekao: „Ti si onaj koji nanosiš štetu“, a ensariji navodi: „Idi i počupaj mu palme.“23 Dakle, Poslanik, a.s., se nije obazirao na malu štetu nanesenu Semuri u odnosu na štetu koju nanosi vlasniku ostavljajući palme na sred voćnjaka. Semure je mogao da proda nekoliko palmi vlasniku voćnjaka i da dobije pravednu nadoknadu. Isto tako mogao ih je presaditi na drugo mjesto gdje ne bi nikome smetao. Kako spor nije

22 Bilježe ga Ahmed i Ibn Madže od Ibn Abbasa. Ibn Madže ga bilježi i od Ubade. Vidi: Sahihul-Džami'us-sagir, 7517. 23 Bilježe ga Ebu Davud, 3636. i Bejheki, 6/157., od Semure. U lancu prenosilaca mu postoji prekid.

26

riješen na mirnodopski način, Poslanik, a.s. je naredio da se palme počupaju bez obzira da li njihov vlasnik s tim bio zadovoljan ili ne.

Za vrijeme Omera, r.a., Dahhak b. Halifa je imao zemlju do koje nije stizala voda za navodnjavanje osim preko zemlje Muhammeda b. Mesleme. Dahhak je htio iskopati jarak kako bi do svoje zemlje doveo vodu, ali mu Muhammed to nije dozvoljavao. Dahhak požalio Omeru, r.a., a on je potom pozvao Muhammeda i popričao s njim o tome. Međutim, Muhammed je ostao pri svome stavu. Omer je nakon toga rekao: „Zašto zabranjuješ svom bratu ono što će mu koristiti a i tebi je od koristi?! Zalijevaćeš i prvi i posljednji a ne šteti ti?!" Muhammed je rekao: „Ne tako mi Allaha.“ Omer mu je na to rekao: „Tako mi Allaha ona će proći pa makar i preko tvog stomaka.“24 I naredio je Dahhaku da sprovede naredbu. Iz navedenog primjera zaključujemo da nije dozvoljeno neprimjereno ponašanje prema komšijama i partnerima. Takvo ponašanje nije dozvoljeno ni prema onima koji imaju direktnu vezu sa privatnim posjedom, pod izgovorom da je neko potpuno slobodan u onome što raspolaže, jer ta sloboda je ograničena principom – Nema štete niti sa na štetu dogovara štetom.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio: „Neka komšija komšiji ne zabranjuje zabijanje drveta u njegov zid.“25

Imovina se treba investirati na način da ne šteti moralu niti općem interesu

Islam poziva bogataše da svoju imovinu oplođuju i investiraju, dok zabranjuje njenu deponuju – zaleđivanje i nekorištenje u svrhe radi kojih je i stvorena. Tako zemljoposjedniku nije dozvoljeno da zapusti zemlju i ostavi je neposijanu posebno onda kada su društvu i zajednici potrebni njeni usjevi i plodovi. Ista je stvar i sa vlasnikom fabrike za čijim

24 Bilježe ga: Malik, 2/746., od njega ga prenosi Šafija, 2/34. i Bejheki, 6/157. Prenosioci su mu vjerodostojni, s tim što je mursel kako navodi Bejheki. 25 Bilježe ga Buharija i Muslim od Ebu Hurejre i Ibn Madže od Ibn Abbasa. Vidi: Sahihul-Džamis-sagir, 7784.

27

proizvodima ljudi imaju potrebe, jer je to oprečno principu zastupništva – el-istihlafa. Onima koji imaju pare nije dozvoljeno da ih rizniče i upotrebljavaju, a ljudima su potrebni korisni projekti putem kojih će se zaposliti, pokrenuti ekonomiju i podići životni standard. Stoga ne čudi što Kur'an žestoko prijeti egoističnim rizničarima u sljedećem ajetu:

Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. "Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!" (Et-Tevbe, 34-35.) Posjedovanje imovine pri investiranju i oplođavanju, islam ograničava sa šerijatskim načinima koji se ne kose sa moralom i uzvišenim etičkim vrijednostima, niti sa općim interesom. Glavnica u islamu nije slobodna kao u kapitalističkom sistemu kako je to davno mislio Šuajbov narod. "O Šuajbe" – govorili su oni – "da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si 'pametan' i 'razuman'!" (Hud, 87.)

Zbog toga je islam pri oplođavanju imovine zabranio sljedeće metode i sredstva:

a- Kamatu:

gdje lihvar koristi potrebu onoga kome je novac nužan, pa mu nameće višak kojeg uzima bez ikakve protunaknade - uloženog truda ili rizika. Na taj način se povećava bogatstvo bogataša i siromaštvo siromaha i stvara se stalež poput pijavice koja siše krv radnika i poduzetnika, a ne radi ništa. Na taj način se povećavaju ekonomske razlike među staležima i potpaljuje vatra srdžbe, sukoba i mržnje. Islam je strogo zabranio kamatu i nagovijestio najtežu kaznu za lihvare:

O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, neka znate – rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostaće vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti. (El-Bekare, 278 – 279.)

28

b- Monopol:

U vjerodostojnim hadisu stoji: „Monopol čini samo onaj koji griješi.“26 Onaj koji je grješnik. U drugom hadisu kojeg bilježi Ahmed stoji: „Ko bude četrdeset dana monopol vršio nad hranom takav nema ništa s Allahom a niti s Poslanikom, s.a.v.s.“27 Ova prijetnja je izrečena zbog toga što monopolista želi da izgradi sebe na tuđim ruševinama i dok god ima koristi od toga, ne zanima ga da li će ljudi biti gladni, bosi ili goli. Kad vidi da se potreba ljudi poveća, on sve više skriva robu, a radost je veća zbog poskupljenja.

Zbog toga se u hadisu navodi: „ Loš li je čovjek monopolista kada čudne da je roba pojeftinila to ga rastuži a kada čudne da je poskupila to ga obraduje.“ 28

Islamski pravnici nemaju jedinstven stav po pitanju robe koju je zabranjeno monopolisati:

Da li su to živežne namirnice ili sve ono što je nužno za ljude?

Najispravnije je ono što zastupa Ebu Jusuf – sve što njegovim uklanjanjem nanosi štetu smatra se monopolom.

c- Prevara:

Prevara je u svakom obliku islama zabranjena. U hadisu stoji: „Ko vara nije od nas.“29 „Ugovarači imaju pravo izbora sve dok se ne raziđu. Pa ako budu iskreni i otvoreni daće im se berićet u kupoprodaji, a ako šta sakriju i slažu berićet će biti poništen u njihovoj kupoprodaji.“30 U prevaru se ubraja varanje na vagi i kantaru, o čemu se jasno govori i u Kur'anu: Teško onima

26 Bilježe ga: Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže. 27 Bilježi ga Ahmed od Ibn Omera. Šejh Šakir ga smatra vjerodostojnim broj: 4880 28 Naveo ga je Rezin u svom Džami'u. 29 Bilježe ga: Muslim i drugi od Ebul-Hamre i Ibn Mesuda. Vidi: Sahihul-Džami', 6406- 6408. 30 Muttefekun alejhi od Hakima b. Huzama kako se navodi u Sahihul-Džami'u.

29

koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar – zakidaju.31

d- Trgovina sa zabranjenim - haram stvarima:

Pod zabranjenim stvarima podrazumijevaju se one koje po islamu zabranjeno koristiti i prodavati – drogu, svinjetinu, zlatno i srebreno posuđe, kipove, ikone, pokvarenu hranu.

e- Sve što je oprečno moralnim principima i vrijednostima:

što udaljuje od vjere i šteti općem interesu u islamu ima status zla.

Realizacija i ostvarenje ekonomske neovisnosti ummeta

Od načela islamske ekonomije je realizacija i ostvarenje ekonomske neovisnosti islamskog ummeta. Pod tim se podrazumijeva da je vjerska obaveza islamskog ummeta posjedovanje iskustva, kvalifikacije, sredstva i tehniku koja će ga učiniti moćnim da proizvede onoliko koliko će zadovoljiti materijalne, duhovne, civilne i vojne potrebe. To se sve treba realizirati putem institucije kolektivnih obaveza – el-furudul-kifaje. Ova institucija obuhvata sve nauke, poslove, proizvodnje i vještine koje su potrebne ljudima u ovozemaljskom životu i vjeri. Vjerska obaveza muslimana je da ih nauče, podučavaju i usavrše kako ne bi zavisili od drugih i kako s njima ne bi upravljali drugi. Bez te neovisnosti i samostalnosti neće se moći realizovati ponos koji im je Allah propisao u Kur'anu: A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernīkā… (El-Munafikun, 8.) Bez toga neće moći ostvariti samostalnost i istinski suverenitet koji je spomenut u sljedećem ajetu: A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike. (En-Nisa, 141.) Niti će se ispuniti liderstvo i svjedočenje protiv drugih naroda: I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok. (El-Bekare, 143.)

Prema tome, nijedan narod čije je oružje proizveo neko drugi, pa mu ga prodaje kada hoće i pod uvjetima koje želi, ne može imati ponos. Niko ne

31 Muttefekun alejhi.

30

može imati istinski suverenitet ako se oslanja na strane stručnjake u najspecifičnijim, najpreciznijim i najvažnijim stvarima. Nijedna država ne može biti samostalna ukoliko ne proizvodi dovoljnu količinu hrane za svoje stanovništvo, ako nema lijekova za svoje bolesnike i ako nema teške industrije pa je prisiljena da istu uvozi. Jedan narod ne može biti u svojstvu lidera ukoliko svoju misiju ne ispuni putem printanih, akustičkih ili vizuelnih sredstava.

Metode putem kojih se postiže neovisnost

Državna neovisnost se postiže putem nekoliko metoda, a najpoznatije su:

1- Neophodno planiranje

Neophodno je da planiranje bude zasnovano na preciznoj statistici, istinskim brojkama, neophodnoj spoznaji o potencijalnim potrebama, njihovim stepenima i važnosti, kao i postojećim ambicijama i sredstvima za realizaciju potreba. Kur'an nam je naveo primjer petnaestogodišnjega planiranja kojeg je sproveo Allahov Poslanik, Jusuf, a.s. Sa tim planiranjem, koje je obuhvatilo proizvodnju, štednju, potrošnju i podjelu, suprotstavio se gladi i sušnim godinama koje su zadesile Egipat i njegovu okolinu.

2- Priprema ljudskih resursa i njihova pravilna raspodjela

Vjerska dužnost ummeta je da usavrši svoj obrazovni i strukovni sistem koji će biti u mogućnosti obezbijediti snagu i različite ljudske resurse na svim segmentima. Jedna od vjerskih dužnosti je i razvijoj administrativno-financijskog sistema koji će pravilno i pravedno mobilisati resurse i podijeliti ih na specijalnosti sukladno riječima Uzvišenog: Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kad mu se vrate, da bi se Allaha pobojali. (Et-Tevbe, 122.)

Svakog čovjeka treba staviti na mjesto koje mu odgovara i paziti da se stvari ne predaju onima koji ih ne zaslužuju. „Kada se stvari predaju onima koji

31

im nisu dostojni očekujte Sudnji dan.“32 Stoga islam pazi na ljudske potencijale, čuva ih i razvija: tjelesno, intelektualno, duhovno, praktično, strukovno, itd. Na taj način se postiže balans između vjere ovoga svijeta bez ikakvog nasilja ili gubitka.

3- Pravilno iskorištavanje postojećih resursa

Treba pravilno iskorištavati ekonomske izvore i materijalne mogućnosti kako se ništa ne bi upropastilo ili bespotrebno bacilo. Svaka blagodat se treba čuvati s obzirom da je emanet. Potrebno se na njoj zahvaliti i upotrijebiti je u prave svrhe. Zbog toga nas je Kur'an upozorio na ono što nam je potčinjeno na nebesima i zemlji, moru i kopnu. Žestoko se okomio na one koji upropaštavaju životinjski i biljni svijet, slijedeći mišljenja za koja Allah nije objavio nikakav dokaz. Takvi su zabranili ono sa čime ih je Allah opskrbio i lagali na Uzvišenog Allaha. O tome se raspravlja u suri El-Ena’m.

Oni govore: "Ova i ova stoka i ti i ti usjevi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo" – tvrde oni – "a ove i ove kamile je zabranjeno jahati." Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajući o Njemu laži. A On će ih, sigurno, zbog onoga što izmišljaju kazniti. Oni govore: "Ono što je u utrobama ove i ove stoke dozvoljeno je samo muškarcima našim, a zabranjeno ženama našim. A ako se plod izjalovi, onda su u tome sudionici." – Allah će ih za neistine njihove koje oni pričaju kazniti, On je Mudri i Sveznajući. Oni koji iz lahkoumnosti i ne znajući šta rade djecu svoju ubijaju i koji ono čime ih je Allah podario zabranjenim smatraju, govoreći neistine o Allahu, sigurno će nastradati. Oni su zalutali i oni ne znaju šta rade. (El-En'am, 38-40.)

Poslanik, a.s., je upozorio na potrebu iskorištavanja svake sirovine i zabranu njenog upropašćivanja pored toga što je ljudi smatraju bezvrijednom. Jedne prilike je prošao pored uginule ovce i upitao za nju. Rekli su mu da ovca pripada oslobođenoj robinji Poslanikove žene Mejmune, na šta je pitao: „Zbog čega niste uzeli njenu kožu i okoristili se

32 Bilježi ga Buharija od Ebu Hurejre.

32

s njom?! Samo je zabranjeno njene meso.“33 Poslanik, a.s., upozorava čak i na zanemarivanje jednog zalogaja koji spadne sa sofre ili stola. Hranu treba uzeti, očistiti od prljavštine, pojesti i ne ostavljati šejtanu. Isto tako preporučuje da se posude obližu i da se ostaci hrane ne bacaju u smeće. Ovdje treba posebno istaći Poslanikovo, a.s., podsticanje na sijanje zemlje od strane onih koji to mogu sami raditi ili je unajmiti drugom koji je može obrađivati. U jednom hadisu stoji: „Ko bude imao zemlje neka je sije ili neka je podari svom bratu.“34 Kao vid potpomaganja između zemljoposjednika i seljaka - el-mudareba smatra se sijanje zemlje za procent njenih proizvoda. Poslanik, a.s., je dao Jevrejima da siju hajbersku zemlju za polovinu proizvedenih plodova. Omer b. Abdulaziz je rekao: „Sijte zemlju za pola, trećinu, četvrtinu... desetinu njenih plodova, samo je ne ostavljajte neposijanu.“

Poslanik, a.s., je žestoko osudio onoga koji je bespravno ubio vrapca i rekao da će vrabac na Sudnjem danu svoga ubicu tužiti Allahu, govoreći: „Moj Gospodaru, ubio me je bespotrebno a ne iz potrebe.“35 Isti status vrapca imaju sve dozvoljene – mubah stvari koje se love, svi kopneni i vodeni resursi. Islam ne dozvoljava uništavanje i iskorjenjivanje, ako u tome nema opće koristi. U vjerodostojnom hadisu stoji da je neki čovjek uzjahao kravu pa je ona progovorila i rekla: "Nisam ja za ovo stvorena, ja sam stvorena za oranje." Da li je krava stvarno govorila ili svojim ponašanjem aludirala?! Odgovor nalazimo u rečenici: Allah može sve! Najvažnije je da hadis ukazuje na to da se stvari trebaju upotrebljavati samo za ono za šta su stvorene.

Društvena imovina ima status imovine jetima. Država koja štiti društvenu imovinu i čije institucije su odgovorne za nju slična je staratelju jetima. Tako je Omer, r.a. uporedio sebe, u odnosu na državnu kasu, sa imovinom jetima koju ne smije jesti ukoliko bude bogat. Ako bude siromašan uzet će

33 Muttefekun alejhi. 34 Muttefekun alejhi. 35 Bilježe ga Ahmed i Nesai.

33

samo onoliko koliko mu je potrebno. Stroga obaveza je da se ta imovina čuva i oplođuje na najljepši način.

4- Ustrojstvo različitih sektora proizvodnje

Neophodno je da se napravi ustrojstvo među različitim sektorima proizvodnje tako da jedan ne ide na račun drugoga. Nije dozvoljeno da se sva pažnja posveti poljoprivredi, a istovremeno zanemari industrija ili obratno. Također, zabranjeno je stavljanje fokusa na školovanje ljekara, zanemarujući izobrazbu inženjera ili obratno.

Kod proizvodnje neophodno je preferirati nužne stvari nad potrebnim, potrebne nad poželjnim, poželjne nad upotpunjujućim. Stoga država ne smije sijati skupocjeno voće koje mogu kupit samo bogati na račun sijanja pšenice, kukuruza, riže –osnovnih životnih namirnica te populacije. Isto tako ne smiju se proizvoditi mirisi, ukrasi, šminka na račun proizvodnje poljoprivrednih mašina, auta, oružja za odbranu domovine.

Proizvodi koji su štetni, kako za pojedinca tako i za zajednicu, bilo to u materijalnom ili nematerijalnom, tjelesnom ili duhovnom smislu, islam apsolutno zabranjuje (npr. sijanje grožđa radi cijeđenja vina, sijanja raznih droga, duhana.) Zabranjeno je sve što Božije blagodati koristi u svrhu neposlušnost Allahu ili nanosi štetu Njegovim stvorenjima.

5- Stavljene u opticaj – investiranje novca – keša

Muslimani u muslimanskom društvu dužni su da izvade pare iz „jastuka“ i da ga stave u opticaj, jer one nisu stvorene da se skrivaju i rizniče, nego da se obrću iz ruke u ruku. Uzvišeni Allah je propisao svake godine zekat na novac, bez obzira da li se on investirao ili stajao na gomili.

Umjerenost u trošenju

Islam se uveliko zanima i za način trošenja i podstiče na umjerenost u svemu, pa i u trošenju. To je svojstvo sa kojim je Uzvišeni opisao Svoje robove i rekao: I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine. (El-Furkan, 67.) Isto tako je to naredio i u mudrim kur'anskim zapovijedima: Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao. (El-Isra, 29.) U jednom hadisu

34

Poslanik, a.s., je rekao: „Hrana za jednog dovoljna je dvojici, a hrana za dvojicu dovoljna je za četvericu.“36 Dakle, islam muslimanu ne zabranjuje lijep život kao što to rade druge religije i filozofije, zabranjuje samo pretjerano uživanje i raskoš pri njegovu konzumiranju. Uzvišeni je rekao: O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju. (El-Maide, 87.) I siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan. (El-Isra, 26-27.)

Razlika između tebzira i israfa je u tome što israf znači pretjerivanje u halalu, a tebzir trošenje imetka u haramu. Stoga je obavezno uvažavati sljedeće principe pri trošenju imovine:

a- Trošenje na sebe i porodicu

Vlasniku imovine nije dozvoljeno da škrtari i ne izvršava svoje materijalne obaveze prema sebi i porodici. Islam zabranjuje škrtost i upozorava na nju i smatra je izvorom nereda širokih razmjera. U jednom hadisu stoji: „Čuvajte se škrtosti jer su zbog nje propali oni koji su bili prije vas. Ona im je nalagala da pokidaju rodbinske veze pa su to i učinili, naredila im je škrtarenje pa su ga prihvatili i naredila im je nemoral pa su ga upražnjavali.“37

Isto tako, islam zabranjuje kaluđerstvo i uskraćivanje halal uživanja. Lijepu odjeću, ukusna jela i ostalo naziva ukrasima: Reci: "Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?"(El-A'raf, 32.) S druge strane, žestoko osuđuje sve one koji te blagodati sebi i drugima zabranjuju i uskraćuju: Reci: "Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?"(El-A'raf, 32.) O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete molitvu obaviti! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju. (El-A'raf, 31.)

36 Bilježi ga Muslim i drugi od Džabira. 37 Bilježe ga Ebu Davud u skraćenoj verziji, br. 1698., Hakim, 1/11 a Zehebi ga je prešutio.

35

Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Uistinu Allah voli vidjeti na Svom robu tragove Svoje blagodati.“38 A kada mu je jedan od ashaba rekao da voli biti sređen jer voli da mu odjeća i obuća budu lijepi pa da li se to smatra ohološću? Rekao je: „Allah je lijep i voli ljepotu, a oholost je odbijanje istine i omalovažavanje ljudi.“39

b- Obaveza je trošiti imovina na obligatne obaveze

Vlasnik imovine ne smije škrtariti kada su u pitanju primarne materijalne obaveze bez obzira da li su konstantne – zekatt, izdržavanje roditelja i siromašne rodbine ili povremene –ugošćavanje gostiju, pozajmljivanje potrebnih stvari, pomaganje u nevoljama poput ratova, poplava, gladi, suša, požara, itd. Islam potvrđuje važnost tih prava tako što dozvoljava čak i objavu rata zbog njihovog kršenja. Ebu Bekr i ashabi su poveli rat zbog nedavanja prava zekata. Poslanik, a.s., je dozvolio gostu da uzme svoje potrebe - prava gdje god da zanoći, pa makar i silom. U tom smislu je rekao: „Koji god gost zanoći u nekom narodu pa mu uskrate gostoprimstvo, ima pravo da uzme svoje potrebe i u tome mu se neće ništa zamjeriti.“40 Većina islamskih pravnika dozvoljava onome ko se nađe u nuždi za vodom i hranom da se bori protiv svakog ko pokuša da mu ih zabrani.

c- Balansiranje između prihoda i rashoda

Dužnost svakog muslimana je da napravi balans između svojih prihoda i rashoda – da ne troši deset maraka, a zarađuje osam i na kraju bude prisiljen uzeti kredit i bespotrebno postati dužnik. A dug je, kako kaže poslovica, noćna briga, a dnevno poniženje. Poslanik, a.s., se utjecao Allahu da ga sačuva duga, jer kada se čovjek zaduži počne previše pričati, lagati, obećavati i ne ispunjavati obećanja, kako se to navodi u Sahihu od Buharije. Trošenje u većem iznosi od prihoda i više nego što to može 38 Bilježi ga Tirmizi od Amra b. Šuajba od njegova oca i djeda i veli da je hasen – dobar. 39 Bilježi ga Muslim od Ibn Mesuda. 40 Bilježi ga Ahmed od Ebu Hurejre. Munziri je rekao u svom djelu Et-Tergibu i Hejsemi u El-Medžmi', 8/147., da su prenosioci vjerodostojni. Isto tako je bilježi i Hakim i veli daje vjerodostojan u čemu se s njim složio i Zehebi, 4/132.

36

izdržati nečija imovina se smatra pokuđenim rasipništvom. Uzvišeni je rekao: Samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju. (El-A'raf, 31.)

U jednom hadisu Poslanik, a.s., je rekao: „Jedite, pijte, oblačite se i dijelite sadaku samo da ne bude u tome pretjeranosti i oholosti.“ Hadis bilježi Nesai i Ibn Madže od Amra b. Šua'jba od njegova oca i djeda. On se odnosi na trošenje na dozvoljene stvari; na zabranjene je haram potrošiti bilo šta. Što se tiče trošenja u dobrotvorne svrhe – sadaka, džihad, dobrotvorni projekti, u tome nema pretjerivanja sve dok se putem njih ne zanemari veća obaveza –izdržavanje porodice, vraćanje duga dužniku ili neko drugo obavezno izdržavanje. Kada je darežljivim dobročiniteljima rečeno da nema hajra u raskoši, odgovarali bi im da nema raskoši u dobru.

Isto tako treba istaći da islam daje pravo nadležnim da izuzmu pravo na posjedovanje imovine svakom rasipniku koji bespotrebno uništava imovinu. Njegova očuvanost i zaštita bez sumnje donosi korist cijelom ummetu, a uništenje štetu. Stoga je Uzvišeni imovinu rasipnika pripisao ummeta i rekao: I rasipnicima imetke, koje vam je Allah povjerio na upravljanje, ne uručujte. (En-Nisa, 5.)

Rat protiv raskoši i raskošnika

Islam zabranjuje raskoš kao vrstu rasipništva, ukazavši na njegovu opasnost s obzirom da kvari pojedince, društva i zajednice. Kur'an raskoš smatra prvom preprekom koja sprečava ljude da slijede istine, jer raskoš raskošnicima ne ostavlja prostora nizašto drugo osim za strasti i uživanja. Stoga će se suprotstaviti svakom ko ih bude pozivao ka nečemu drugom. Uzvišeni je u tom smislu rekao: Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da nisu rekli oni koji su na raskošan život bili navikli: "Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!" (Sebe', 34.)

Raskoš također implicira igre, razonodu i zabave i utječe na širenje moralne opuštenosti i bezbrižnosti kod omladine. Nakon izvjesnog vremena vodi ka uništenju morala ummeta, slabljenju međusobnih veza među muslimanima i širenju staleških razlika u društvu. Zbog toga cijelo društvo i zajednica zaslužuju da budu uništeni i kažnjeni. Raskošnici zbog svoga raskoša, a drugi zbog indolentnoga odnosa i prešućivanja svega toga. Kad

37

hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo. (El-Isra, 16.) Poruka Kur’an je da je raskoš bio glavni razlog zbog kojega je neke narode zadesila odgovarajuća Allahova kazna. A kada smo na muke stavili one među njima koji su raskošnim životom živjeli, oni su odmah zapomagali. "Sada ne zapomažite, Mi vam nećemo pomoć ukazati. (El-Mu'minu, 64-65.)

A koliko je bilo nevjerničkih sela i gradova koje smo uništili i poslije kojih smo druge narode podigli! I čim bi silu Našu osjetili, kud koji bi se iz njih razbježali. "Ne bježite, vratite se uživanjima vašim i domovima vašim, možda će vas neko što upitati." (El-Enbija, 11-13.)

Umjerenost u državnom trošenju

Ako se traži umjerenost u trošenju kada je u pitanju pojedinac – građanin musliman, onda se ona traži i od države i državnih troškova počevši od predsjednika države pa do najmanjeg činovnika. Čak bi lider muslimana trebao biti uzor ostalima u skromnosti i trošenju državnog novca.

Poslanik, a.s., kao vođa muslimana bi prvi osjećao glad, a zadnji bi je utolio. Ebu Hurejre je rekao: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., je napustio ovaj svijet, a da se nikada nije najeo ječmena hljeba.“41 Aiša je rekla: „Nikad Poslanik, a.s., nije bio uzastopno sit tri dana, a da smo htjeli mogli smo biti siti, ali je davao drugima prednost nad sobom.“42 Isto tako nije prihvatio da spava na mehkom dušeku. Jastuk mu je bio od palminog lišća, oblačio je grubu i jednostavnu odjeću, a spavao na hasuri koja je ostavljala tragove na bokovima. Istu sudbinu doživjeli su Ebu Bekr, Omer i Alija, r.a., pa je Omer rekao: „Ja sam i ovaj imetak, imetak države, kao staratelj jetima, ako budem bogat ustegnuću se a ako budem siromašan uzeću ga koliko mi bude potrebno.“ Dakle, državni službenici trebaju da slijede spomenute uzore i trebaju da se boje Boga kada je u pitanju državna imovina i da ne daju prednost rođacima, zetovima, prijateljima i

41 Bilježe ga Buharija i Tirmizi. 42 Bilježi ga Bejheki. Vidi: El-Munteka minet-tergibi vet-terhibi, hadis br. 2018.

38

potrčkama. Mnogi vladari i predsjednici misle da je državna imovina njihovo vlasništvo i da imaju pravo njome raspolagati kako hoće i umiju. Na neke stvari se državna imovina troši bez ikakvog ograničenja (mediji, sport, državnu bezbjednost), dok se na drugoj strani škrtari i trošenje ograničava do krajnjih granica (obrazovanje, zdravstvo, prijevoz, infrastruktura)

Šerijat obavezuje balansiranje između interesa koji preferiraju nužne nad potrebnim, potrebne nad poželjnim. Preferiranje onoga što koristi većini ljudi nad onim što koristi grupi ljudi, ono u čemu je interes slabih i nemoćnih nad onim u čemu je interes oholih i bogatih.

Socijalna solidarnost je vjerska obaveza

Islam traži od svakog koji je u mogućnosti raditi da radi i da mu se pomogne u poslu kako bi mogao od plodova svog rada zbrinuti sebe i porodicu. Međutim, među ljudima ima i nemoćnih koji ne mogu raditi, a nemaju izvor prihoda. Isto tako ima i onih koji su sposobni za posao, ali posla nema, niti im država obezbjeđuje odgovarajući posao. Među njima ima i radnika kojima nije dovoljan prihod kojeg zarade zbog mizernosti, mnogobrojnosti porodice ili skupoće života. Pitanje je kako islam tretira navedenu populaciju? Da li ih ostavlja avetima siromaštva i potrebe ili iznalazi rješenje za njihove probleme? Uistinu, islam takve ne ostavlja nevolji i siromaštvu, nego im obezbjeđuje pristojan život, slijedeći metode:

1- Izdržavanje bližnje rodbine

Islam je propisao da bogat rođak treba izdržavati siromašnoga radi održavanja rodbinske veze i izvršavanja svoje obaveze: Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo. (El-Isra, 26.) Ukoliko rođak svoju obavezu ne izvrši dobrovoljno, prisilit će ga islamsko sudstvo. Islamski pravnici su detaljno obrazložili pitanje međurodbinskog izdržavanja, njegove uvjete, iznos, čija je to obaveza i prema kome. O tome se može detaljnije pročitati u islamskim pravnim djelima o izdržavanju.

39

2- Zekat

Zekat je imovinsko-socijalna obaveza koja se smatra trećim temeljem islama. Ko je zabrani iz škrtosti, od njega će se silom uzeti i sankcionisati ga diskrecionom kaznom – ta'zirom. Ako se radi o naoružanim obveznicima koji odbiju dati zekat, protiv njih će se povesti borba sve dok ne pristanu dati je. Ko zaniječe njenu obligatnost i ne bude odskora primio islam, smatrat će se otpadnikom od vjere. Zekat nije poklon ili milostinja koju bogataš daje iz samilosti siromašnom, nego je to određeno pravo koje država prikuplja i posredstvom svojih službenika dijeli onima kojima pripada. Stoga je Poslanik, a.s., opisao zekat riječima: „On se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovim siromasima.“ Dakle, zekat je porez koji se uzima, a ne dobrovoljni prilog. On se razlikuje od mnogih poreza koji se uzimaju od iscrpljenih i umornih radnika, malih trgovaca i službenika da bi se trošili na raskoš vladara. Za takav porez se s pravom može reći da se uzima od siromaha i daje bogatima.

Zekat se daje od ummeta ummetu, iz ruke koja posjeduje onoj ruci koja je potrebna. Te dvije ruke, ona koja daje i ona koja uzima, su u stvari dvije ruke jedne ličnosti, a to je islamski ummet.43 Zekat je obavezno dati na svaku imovinu koja se oplođuje, ako je dostigla nisab, pregodinila i nije opterećena dugom. Takva imovina je: stoka koja se drži na paši, novac i trgovačka roba. Po pitanju usjeva i plodova dužnost je dati zekat pri ubiranju i žetvi, a kada su u pitanju rude i skriveno blago, zekat se daje pri njihovom pronalasku. Islam nije propisao veliki procent zekata, stoga većina ummeta učestvuje u njegovom izvršenju. On se kreće od 2,5 posto na novac i trgovačku robu, od 5 posto na poljoprivredne proizvode koji se mehanički napajaju, deset posto na proizvode koji se natapaju kišom i do dvadeset posto na skriveno blago i rude. Dakle, sve što je čovjekov trud veći, procent zekata je manji i obratno.

3- Drugi izvori državnih prihoda

Ukoliko zekat ne bude dostatan da podmiri sve siromašne, aktivirat će se ostali državni pohodi kako bi se pokrile osnovne životne potrebe. Tu se

43 Vidi: Mahmud Šeltut, El-Islam-akideten ve šeri'aten.

40

prije svega misli na petine od ratnog plijena, harača, itd. Uzvišeni je rekao: I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pripada Allahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj, i siročadi, i siromasima, i putnicima... (El-Enfal, 41.) Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima – da ne bi prelazilo iz ruku u ruke bogataša vaših. (El-Hašr, 7.) Kod pokrivanja potreba siromašnih, mogu učestvovati i ostali državni resursi: nafta, ruda, poljoprivredna zemljišta, nekretnine, itd. Država u islamu nije odgovorna samo za zaštitu i sigurnost, nego i za zbrinjavanje slabih i potrebnih, kao i za obezbjeđenje dostojnog života. U jednom hadisu stoji: „Svi ste vi pastiri i bićete pitani za svoje stado...Vladar je pastir i odgovaran je za svoje stado.....“44 Na taj način Poslanik, s.a.v.s., je objasnio odgovornost svih i da je on - Poslanik, a.s., preči vjernicima od njih samih. Ko ostavi imovinu iza sebe pripada njegovim nasljednicima, a ko ostavi dug ili nezbrinutu maloljetnu djecu, ona pripadaju njemu.45

Prema Omeru, r.a., svako ima pravo na državnu imovinu. Stoga je dao Jevreju plaću iz državne kase, kada ga je vidio da na vratima prosi. Svakom novorođenčetu je odredio dječiji doplatak koji se povećavao proporcionalno njegovom rastu i starosti.

4- Druga prava u imovini

Ukoliko zekat i ostali državni prihodi ne budu dovoljni da obezbijede normalan život siromasima, bogataši su dužni da im to obezbijede. Nije vjernik onaj koji zanoći sit, a njegov komšija je gladan, nije vjernik onaj koji svom bratu ne želi ono što želi sam sebi. Ukoliko bogataši dobrovoljno pomognu siromasima na poticaj svog imana i bogobojaznosti, to će bez sumnje biti dobro. Poslanik, a.s., nam je rekao za Eš'arijin sljedeće: „Eš'arije kada im neko pogine u borbi i ostanu im udovice, ili kada im se smanji hrana kod porodica u Medini, sakupe sve što imaju kod sebe na

44 Muttefekun alejhi od Ibn Omera. 45 Vidi: Sahihul-Džami'i, hadisi broj: 1453- 1456.)

41

jedan čaršaf, a zatim to međusobno pravedno podijele. Oni su od nas i mi smo od njih.“46

Ukoliko bogati dobrovoljno ne zbrinu siromašne svoga kraja, vladar je dužan da ih obaveže da to urade. Od Poslanika, s.a.v.s., se prenosi da je rekao: „U imovini ima obaveza mimo zekata.“ A Kur'an na to ukazuju u sljedećem ajetu: Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju… (El-Bekare, 177.) Citirani ajet je napravio razliku između imetka koji se daje rođacima i zekata, te ukazuje na to da su to dva različita imovinska prava. Zekat je utvrđeno i određeno periodično pravo, dok su ostala prava nalaže potreba i interes; nisu određena niti vremenski ograničena. Ako ljudi imovinske obaveze ne izvrše dobrovoljno, bit će prisiljeni izvršiti ih. Osman, r.a., je rekao: „Allah doista putem vlasti čini više nego putem Kur'ana.“47

5- Dobrovoljni prilozi – sadake

Islam se pri realizaciji socijalnog sistema ne oslanja samo na obavezne zakone i obligatna prava, nego podstiče muslimana na dobrovoljna davanja. Dobrovoljno trošenje devalvira imetak i ovaj svijet, upozorava na škrtost i egoizam i čini dragim tajno i javno dijeljenje, kao i dijeljenje noću i danju, u izobilju i neimaštini. Također, obećava protunaknadu na ovom svijetu, a nagradu na onom. Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju. (El-Bekare, 268.) Reci: "Gospodar moj daje obilnu opskrbu onome kome hoće od robova Svojih, a kome hoće uskraćuje; što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje." (Sebe', 39.) Oni koji udjeljuju imanja svoja i noću i danju, tajno i javno, dobiće nagradu od Gospodara svoga; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. (El-Bekare, 274.)

46 Bilježe ga Buharija i Muslim od Ebu Muse. Sahihul-Džami'u, hadis br. 1852. 47 Karadavi, Melamihul-mudžtemi'il-islami, str. 230.

42

Dobrotvorni vakuf i trajna sadaka

Islam najviše podstiče na trajnu sadaku – sadaku koja ostaje i nakon smrti njenoga darovatelja. Takav postupak jasno se objelodanjuje kroz sistem dobrotvornog vakufa. To je vakuf u kojem imovina izlazi iz vlasništva vlasnika da bi se njeni plodovi i koristi usmjerili na neku dobrotvornu svrhu, tražeći na taj način Allahovo zadovoljstvo. Allahov Poslanik, s.a.v.s., preporučio je Omeru, r.a., da uvakufi svoju imovinu u Hajberu. Nije bilo nijednog asbaha bez imovine, a da nije dio nje uvakufio. Proučavajući razloge uvakufljenja i uvjete vakufa jasno se otkriva bit i suština solidarnosti u islamskom društvu. Ona je utemeljena na osjećajima prema dobrome, ljubavi prema samilosti, dobročinstvu i širokoj rasprostranjenosti plemeniti ljudskih osjećaja. Njegovo dobročinstvo nije se zadržalo samo u dušama čovjeka, nego je prešlo na samilost i ljubav prema životinjama.48

Solidarnost među generacijama

Postoji i vremenska solidarnost koju mnogi i ne primjećuju, a stoji uporedo sa mjesnom i naziva se solidarnost među generacijama. Pod generacijskom solidarnosti se misli na iskorištavanje prirodnih resursa od strane jedne generacije. Prema tome, jedna generacije ne bi smjela prigrabiti sve za sebe, a ništa ne ostaviti onima poslije nje. Dužnost postojeće generacije je da vodi računa o budućoj i da se odnosi prema njoj kao brižni otac. Sadašnja generacija treba da bude umjerena u potrošnji i iskorištavanju prirodnih resursa, tako da i budućim generacijama ostanete nešto što će im koristiti. Poslanik, a.s., je rekao: „Da ostaviš svoje nasljednike bogatim bolje ti je nego da ih ostaviš siromašnim i da prose od ljudi.“49 Također, se prenosi da je Ebu Bekra, r.a., rekao: „Ne divim se

čovjeku koji za jedan dan pojede hranu za nekoliko dana.“50 Isto se to može reći i za društvo ili zajednicu koja za vrijeme jedne generacije pojede nafaku

48 Vidi poglavlje o samilosti iz djela Karadavi, El-Iman vel-haja. 49 Muttefekun alejhi od S'ada. 50 Karadavi, Malamihu mudžteme'il-islami, str. 232.

43

budućim generacijama. Upravo je to bio Omerov, r.a., motiv da ne pristane podijeliti plodnu zemlju Iraka onima koji su je osvojili. Tu se radilo o velikom bogatstvu u kojemu bi uživala pobjedonosna generacija, a buduće ne bi imale ništa iz čega bi se izdržavale, obučavale i ispunjavale svoje potrebe. Stoga je Omer, r.a., govorio svojim neistomišljenicima: „ Zar želite da dođu ljudi poslije vas i da ne imadnu ništa?!“Svoje mišljenje je opravdavao sljedećom izjavom: „Ja želim stvar koja će biti dovoljna i prvim i potonjim generacijama.“ Opravdanje za svoj stav našao je i u suri El-Hašr koja nalaže da se plijen podijeli između buduće i postojeće generacije muhadžira i ensarija. Oni koji poslije njih dolaze – govore: "Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla... (El-Hašr, 10.)

Na taj način generacije se solidarišu i potpomažu, a ne proklinju prethodne, govoreći: Sve su nam uzeli, a da nam ništa nisu ostavili. Treba voditi računa o tome da se takvo što ne desi u zemljama izvoznicima nafte. Sadašnja generacija potroši sve u raskoš, prekomjerno crpi naftu, tako da je njena ponuda na svjetskom tržištu postala prevelika, pa se zbog toga prodaje ispod cijene. Da misle na potonje generacije i njihova prava suzdržali bi se u tome, bili bi umjereniji i ne bi rasipali, jer Allah ne voli rasipnike.

Smanjenje razlika među staležima

Islam je priznao međuljudske različitosti po pitanju imovine i nafake, jer se ljudske prirode razlikuju po inteligenciji, ljepoti, snazi i ostalim individualnim nadarenostima. Stoga ne čudi da se ljudi razlikuju po iznosu imetka i bogatstva. Uzvišeni je rekao: Allah opskrbljujući vas daje jednima više nego drugima. (En-Nahl, 71.) Ta različitost ili nejednakost nije besmislena i badava, nego sukladna mudrosti na osnovu koje se život uređuje i pravedno odvija. Uzvišeni je rekao: Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovome svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. (Ez-Zuhruf, 32.) Pod potčinjavanjem ne misli se na potčinjavanje sili, nego sistemu i redu. Život je poput velike fabrike u kojoj rade i nadležni i podložni, inženjeri i radnici, čuvari i sluge. Svako je ima svoju

44

zadaću kada je u pitanju njeno normalno funkcionisanje i proizvodnja. I pored toga što je islam priznao načelo različitosti u nafaki i neravnomjernost u bogatstvu i siromaštvu, on ipak nastoji približiti razlike među staležima ograničavanjem nesrazmjernosti bogatstva i uzdizanjem stepena siromaštva. Islam prezire da se imetak nalazi u određenom broju ruku, dok je većini zabranjeno da uživa njegove plodove. Da bi se spriječilo gomilanje imetka bogatašima, islam nalaže nekoliko sredstava:

1- Obavezivanje bogatih da svoju imovinu ne oplođuju na zabranjen način (kamatom, monopolom, prevarom, trgovinom). Ovo ograničenje pri investiranju imetka uveliko zatvara put ka enormnom bogaćenju.

2- Uzimanje dijela imovine bogataša i davanje siromašnim. Zekat je sredstvo dato siromahu u količinama koje su dovoljne putem mjesečnog davanja ili trajnog zbrinjavanja. Imam Nevevi je rekao: „Siromašnom i potrebnom se daje onoliko koliko im je potrebno radi anuliranja njihova nezavidna stanja kako bi bili zbrinuti za stalno. To zbrinjavanje zavisi od čovjeka do čovjeka i od mjesta do mjesta. Zanatliji je potreban alat, stoga će mu se dati da zarađuje s njim.

3- Propisivanje bogatašima imovinskih obaveza mimo zekata: izdržavanja rodbine, zavjeta, otkupa, kurbana, komšijskih prava, prava gosta, hranjenja gladnih, pomoći nevoljniku, oslobađanje roba, liječenje bolesnika, pomoć u prirodnim katastrofama (ratovi, glad). U hadisu stoji: „Ne vjeruje u mene ko zanoći sit a njegov komšija je pored njega gladan a on to zna.“51

4- Nasljedstvo koje je islam propisao djeci, roditeljima, ženama, agnatima i kognatima pod određenim uvjetima uveliko je faktor sitnjenja imovine i njene raspodjele nakon smrti ostavitelja. Nasljedstvo se dijeli na veliki broj nasljednika za razliku od nekih drugih sistema koji ga ograničavaju na najstarijeg sina. Pod mirazom podrazumijeva se oporuka za one koji nisu nasljednici. Neki učenjaci smatraju je obaveznom na osnovu riječi Uzvišenog: Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima. (El-Bekare, 180.) Iz ove vrste oporuke izvedena je

51 Karadavi, Fikhuz-zekat, 2/572-275., osmo izdanje, knjižara Vehbe.

45

obavezna koja nastoji unucima zaštiti nasljedstvo kada im očevi umru za života njihovih djedova.

5- Pravo nadležnih da naprave rebalans ili preraspodjelu budžeta posredstvom društvene imovine – ratnog plijena, a ne putem uzurpacije legalne imovine čiji vlasnici se pri njenom korištenju pridržavaju šerijatskih propisa. Tako je postupio Poslanik, a.s., kod podjele ratnog plijena plemena Beni Nadir: plijen je podijelio samo muhadžirima i dvojici ensarija koji su bili u veoma teškom materijalnom stanju. Muhadžiri su napustili svoja imanje i kuće, stoga je imovinska razlika između njih i ensarija bila ogromna. Ensarije su posjedovali kuće i nekretnine, a muhadžiri skoro ništa. Izjednačenost koju islam zagovara je prvom prilikom uspostavljena od strane Poslanika, a.s. nakon čega je Kur'an potvrdio Poslanikov, a.s., postupak, razlažući podjelu ratnog plijena:

Da ne bi prelazilo iz ruku u ruke bogataša vaših. (El-Hašr, 7.)

Iz ovog Poslanikovog, a.s., postupka musliman-vladar može za siromahe odrediti posebnu imovinu iz državne kase kako bi smanjio staleške razlike i realizovao ekonomsku uravnoteženost u islamskom društvu i zajednici.

Islam i savremeni ekonomski sistemi

Iz navedenih načela i principa uočavamo da je islamska ekonomija drugačija od savremenih. To su prije svega kapitalistička i komunistička ekonomija. Islamska ekonomije je dvanaest stoljeća u svom nastanku pretekla navedene ekonomije.

Islam i kapitalizam

Kapitalizam počiva na svetosti lične slobode i nastojanju da ne bude ograničena, te da pojedincu omogući trošenje imovinu bez ikakvih posebnih ograničenja. U takvom društvu i zajednici ne postoji interna samokontrola koja bi učinila da se to pravo poštuje i štiti, nego se njime manipulira. Islam stavlja ograničenja na posjedovanje, privređivanje, oplođavanje i potrošnju. Propisuje stalne i privremene obaveze vlasniku imovine. Anulira legalnost, kamatu, monopol, prevaru. Odbacuje sve što ne priliči moralu i što je oprečno sa općim interesom ljudi. Kod muslimana

46

ta prava čuva savjest, jer su mu propisana od istinskog vlasnika imovine - Uzvišenog Allaha, dž.š.

Islam je dao pravo da se uzurpira privatna imovina ukoliko je oprečna sa općim interesom društva, te da se rasipniku blokira pravo na raspolaganje privatnom i društvenom imovinom.

Islam i komunizam

Ako kapitalizam drži svetim lične slobode, komunizam ima drugačiji pogled:

a- Potpuno devalvira vrijednost pojedinca i njegove slobode. Smatra ga običnim šarafom u državnom aparatu. Komunizam posvećuje društvo koje predstavlja državu. Pojedinac nema pravo na zemlju, fabriku, nekretninu ili bilo koje drugo sredstvo za sticanje imovine. Dužan je raditi za državu kao najamnik, a ona posjeduje sve izvore proizvodnje i upravljanje njima. Islam ne pravi razliku između sredstava proizvodnje i ostalih njenih faktora i između velike i male imovine ukoliko je stečena na halal – dozvoljen način.

b- Filozofija komunizma počiva na borbi protiv staleža i potpaljivanju vatre među njima Komunizam koristi krvava sredstva nasilja, dok ne poništi sve staleže osim jednog – proletarijata/ radničkog staleža. Zapravo ne pobjeđuje stalež radnika, nego grupa vještih partijskih i vojnih službenika koji u ime radnika preuzimaju vlast i zabranjuje sve. Marksistička parola bila je: Radnici svijeta ujedinite se protiv drugih staleža! S druge strane počiva na filozofiji širenja bratstva među ljudima, podstičući na pomirenje. Velika je razlika između onoga koji upućuje poziv radnicima da se ujedine protiv drugih i onoga koji upućuje poziv svim ljudima da se pobratime i međusobno vole: „Budite Allahovi robovi braća.“52

c- Dijalektički socijalizam stalno prate politički pritisak, ideološki terorizam, sputavanje sloboda, gušenje oporbe. Bilježi se da je Lenjin jedne

52 Bilježi ga Muslim od Ebu Hurejre. Vidi: Sahihul-Džami'us-Sagir, hadis br. 7142.

47

prilike rekao svom prijatelju da ne smeta ubiti tri četvrtine čovječanstva, ako će četvrti dio biti socijalistički - komunistički.

Islam počiva na dogovaranju – šuri, a savjetovanje vladara je dio vjere. Građani se podučavaju na dobro, na sprečavanje zla i upozoravanje ummeta na Allahovu kaznu ukoliko se ne suprotstavi nasilju i nasilniku.

Cilj i važnost islamske ekonomije

Koliko se god islam od navedenih svjetovnih ekonomskih sistema razlikuje po pitanju lične slobode i opće koristi, razlikuje se i po suštini, osnovi, cilju, pravcu, bitnosti i zadaći.

a- Osnovu na kojoj počiva islamski sistem nije postavio čovjek, nego ga je propisao Allah. On je Gospodar svih i propisuje bez ikakve nepravde i pristranosti. On je Gospodar bogatih i siromašnih, radnika i poslodavaca. Milostiviji je prema njima od majke prema svome djetetu. Kada im propiše neki sistem nema pravednijeg, potpunijeg i savršenijeg od njega, za razliku od svjetovnih sistema koji su produkti nesavršenih ljudi.

b- Svi ti sistemi su čisto materijalistički; ovaj svijet smatraju svojom brigom, a krajnji cilj im je materijalna raskoš. To im je ujedno i njihov Firdevs. U islamu je ekonomija sredstvo kojim se postiže veliki cilj - da ljude ne opterećuje briga o životu i borba za hljeb. Treba raditi za spoznaju Allaha i lijepog odnosa sa Njim. Sigurnost i osnovni životni uvjeti smire čovjeka i okrenu ga ka skrušenosti i obožavanju Gospodaru. Koji ih gladne hrani i od straha brani. (Kurejš, 4.) Nakon toga će osjetiti čvrste bratske veze koje ih povezuju sa drugim Božijim robovima.

c- Svjetovni ekonomski sistemi su odvojeni od morala i moralnih vrijednosti. Islam zanemaruje ciljeve oprečne sa moralom i moralnim vrijednostima.

Stoga je islam nevjernicima zabranio hadždž, kao i da nagi tavafe oko Kabe bez obzira što je taj vjerski turizam donosio korist. Uzvišeni u tom smislu veli: O vjernici, mnogobošci su sama pogan, i neka više ne dolaze na hadž

48

Svetome hramu poslije ovogodišnjeg hadža. A ako se bojite oskudice, pa Allah će vas, ako hoće, iz obilja Svoga imućnim učiniti. – Allah zaista sve zna i mudar je. (Et-Tevbe, 28.) Ako otvaranje kockarnica, kladionica, javnih kuća i noćnih klubova ostvaruju ekonomsku korist, takva korist po šerijatu se ne uvažava, jer je oprečna njegovim principima po pitanju zaštite i zdravlja razuma, tijela, morala, akaida i međuljudskih odnosa. Kur'an je zabranio vino i kocku zbog velikog grijeha kojeg involviraju, ne uzimajući u obzir ekonomsku korist koju neki ljudi imaju od toga. Pitaju te o vinu i kocki. Reci: "Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi." (El-Bekare, 219.)

Dakle, islamski ekonomski sistem se razlikuje od kapitalizma, jer pretjeruje po pitanju individualnih prava i uvažava ih bez ikakvih ograničenja. Razlikuje se i od komunizma koji pretjeruje u devalviranju pojedinca na račun općeg interesa. Dakle, prvi sistem preferira pojedinca nad interesom zajednice, a drugi zajednicu nad interesom pojedinca. Oba sistema daju prednost ovome svijetu nad onim, tijelu nad dušom. Jedino islam je čist od zastranjenja i balansira između prava i obaveza, pojedinca i zajednice, duše i tijela, ovoga i onoga svijeta bez ikakvog pretjerivanja ili ustupanja. Da ne prelazite granice u mjerenju – i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte! (Er-Rahman, 8-9.)

Umjesto zaključka

Svi ekonomski sistemi, primjenjivani kroz historiju ljudskog roda imali su za cilj usrećiti čovječanstvo i donijeti mu ekonomski mir, izobilje i stabilnost. Međutim, to se nije desilo. I pored toga čovjek i dalje traga, ne gubeći nadu da će nekada postići te ciljeve. Čovjek optužuje sebe za neuspjeh, a rijetko ekonomske sisteme koji su bili u većini slučajeva glavni krivci. Islam je prirodna vjera – vjera srednjeg puta, objavljena kao Božija uputa za sreću na ovome i spas na onome svijetu. To je vjera čiji propisi i norme uvažavaju sve ljudske potrebe, kanališu ih i usmjeravaju ka dobru. Tu spadaju propisi i norme iz islamske ekonomije. One su date sukladno nagonima, potrebama i interesima ljudi od strane Onog ko ih je stvorio. Njihova primjena zadovoljava sve te potrebe, donoseći sreću ljudima – vjernicama na ovome i spas na onome svijetu. Ona ima budućnost jer

49

može uistinu obezbijediti ljudima njihove materijalne potrebe, osigurati pristojan život, smanjiti stalešku razliku između bogatih i siromašnih, zavidnost i netrpeljivost zamijeniti sa bratskom ljubavi, balansirati opće i posebne interese, dati iste prilike svima. Jedina je putem svojih principa i normi uvažila cijelu ljudsku prirodu i potrebe, a svaki sistem koji zanemaruje i ignorira ljudsku prirodu unaprijed je osuđen na neuspjeh i nestanak.

Literatura:

1. Kur'anul - kerim, prijevod kur’anskih ajeta uzet je iz The Zekr projekt. 2. Abdulbaki, Muhammed Fuad, El-Lu'lu vel-merdžani fima ittefeka alejhi

šejhani, daru ihjail-kutubil-arabijje. 3. Albani, Nasiruddin, Sahih va daif El-Džami's-sagir ve zijadetuhu, el-

metebul-islami, Bejrut. 4. Bejheki, Ebu Bekr Ahmed b. Husejn, Es-Sunenul-kubra, prvo izdanje,

1344.h. Medžlis dairetil-me'arif en-nizamijje, Hajderabad, Indija. 5. El-Bejheki, Ebu Bekr, Ahmed b. Husejn, El-Džamiu' li šu'abil-imani,

mektebetur-Rušd, prvo izdanje, Rijad 2003. 6. Ibn Hadžer, Fethul-Bari šerh Sahihil-Buhari, darul-fikr. 7. Hakim, Ebu Abdullah b. Abdullah, El-Mustedrek ala sahihajni,

Mektebetu metabi'in-nasril-hadise, Rijad. 8. Hanbel, Ahmed b. Hanbel b. Ahmed, Es-Sunen, tahkik: Šuajb Arnaut,

prvo izdanje 1997., muessesetur-risale, Bejrut – Liban, 9. Hanbel, Ahmed, El-Musned ve bihamišihi Muntehabu kenzil-ummali

fi sunenil-akvali vel-efa'li, el-mektebul-islami. 10. Hejsemi, Nuruddin Ali b. Ebi Bekr, Medžme'uz-zavaid ve menbe'il-

fevaid, darul-fikri, Bejrut 1412.h. 11. Karadavi, Jusuf, Melamihul-medžtemi'il- islami, mektebetu Vehbe, prvo

izdanje,1993., Kairo. 12. Karadavi, El-Imanu vel-hajatu, daruz-zehai'r, osamnaesto izdanje

1996., Demmam, S. Arabija. 13. Karadavi, Fikhuz-zekat, 2/572-275., osmo izdanje, knjižara Vehbe

50

14. Ragib, Ebul-Kasim b. Mufeddal b. Muhammed, Ez-Ziri'atu ila mekarimiš-šeri'a, str. 380-381.,verifikacije: Ebul-Jezid El-'Adžmi, Izdavač: Darus-sahve, Egipat

15. Šeltut, Mahmud, El-Islamu akideten ve šeriaten, daruš-šuruk, Kairo 2007.

16. Taberani, Ebul-Kasim Sulejman b. Ahmed, El-Mu'džemul-evsati, darul-haremejni, Kairo 1415.h.

17. Tirmizi, Ebu Isa, Muhammed b. Isa, Senenut-Tirmizi, darul-hadis. 18. Ibn Tejmijje, Tekjuddin, Es-Sijasetuš-šeri'jje fi islahir-rai' ver-reijjeh,

prvo izdanje 1992. Darul-afakil-džedide, Bejrut, Liban.

51

Sulejman Topoljak, PhD53

BASIC PRINCIPLES AND TERMS OF ISLAMIC ECONOMY

Abstract

Material prosperity of each nation and every individual represent the goals of every economic system and state. Only nations that have accommodated basic living conditions can think about higher goals and strategies. One of the main intentions of Islam is providing a legal reproduction of the human race, the protection of the life on Earth and providing a man, as a God's representative in the cosmos, a suitable life, a life that corresponds with his position and that will help him to carry out his task for which he was sent and lives on this planet. Since these objectives cannot be achieved without an economic system, it is understandable that Islam has its own economic system and its instruments through which these goals can be realized. Given the importance of the economic system in Islam, and given the rule that means acquire the status of objectives, I have chosen to briefly address the basic principles and norms of Islamic economic system as a subject of my work. The aim of the study is to give and explain the basic principles of Islamic economics in a completely clear and easy way, to elaborate its purpose and characteristics in comparison to the other two most famous economic systems that were administered or are still applied in the modern world. At the same time, the study sought to implicitly and sometimes explicitly point out the shortcomings and the reasons for which the economic systems implemented in the past did not bring material well-being and happiness to the mankind, and who are at the same time avoided or involved in the Islamic economic system. This gives an Islamic economic system a bright future and relevance which can be accepted by all and can make everyone satisfied.

Keywords: Islam, economy, solidarity, Haram, Halal, earnings, assets, property

53 Islamic Pedagogical Faculty in Bihac.

52

٥٤الأستاذ الدكتور سليمان توبولياك

مبادئ الاقتصاد الإسلامي الأساسية

الخلاصة

ي مادي لأية أمة أو فرد. الشعب الذي يتم ى ر ى كل نظام اقتصادي أو دولة إ يسن راتيجيته. ظروف معيشتهتأم ي أهدافه العليا وإس الأساسية هو وحده يمكن أن يفكر

ى ضمان التناسل المشروع للبشرية، أحد أهم مقاصد الشريعة الإسلامية تنص عي الكون، ي الأرض وضمان حياة ملائمة للإنسان باعتباره خليفة الله ى الحياة الحفاظ ع

ى تنفيذ وظائف ه الأساسية ال من أجلها أرسل وأسكن حياة تناسب مكانته وتساعده عي الأرض. بما أن تلك الأهداف لا يمكن تحقيقها من دون نظام اقتصادي، فإنه من

المنطقي أن يكون للإسلام نظامه الاقتصادي الخاص وآلياته لتنفيذ تلك الأهداف.ي الإسلام وباعتبار قاعدة أن الوسائل تقوم مق م ابسبب أهمية النظام الاقتصادي

رت أن يكون موضوع بح مبادئ الاقتصاد الإسلامي الأساسية. الهدف الأهداف، فقد اخمن البحث أن أذكر وأوضح وبطريقة سهلة وسلسة مبادئ الاقتصاد الإسلامي الأساسية:

ي أهم النظام اوخصائصه اهدفه ى قا أو يطب ق ب ن ط ن اللذي ن الاقتصادي مقارنة ببا ان إي الع ي بعض الأحيان الآن ي الوقت نفسه فقد حاول البحث ضمنيا، و الم المعاصر.

ى النقائص والأسباب ال من أجلها لم تحقق النظم الاقتصادية صراحة، الإشارة إى الآن وال تطبق الآن الرخاء المادي والسعادة للبشرية. تلك النقائصالمطب يست ل قة إ

لامي وهذا ما يعطيه المستقبل الناصع والواقعية ي النظام الاقتصادي الإس موجودة تطبيقه.بالجميع ليمكن تقبله من قبل الجميع وليسعد

: الإسلام، الاقتصاد، التكافل، الحرام، الحلال، الربح، المال، الكلمات الرئيسة الملكية

ربية ٥٤ اتش بجامعةالإسلامية كلية ال ب

53

Prof. dr. Muharem Štulanović 1

MEDŽELLA – NOVA PARADIGMA PRIMJENE KODIFIKOVANOG, ŠERIJATSKOG, MATERIJALNOG

PRAVA U SUDSTVU

Sažetak

Materijalno pravo je ono koje sud primjenjuje kad odlučuje o meritumu stvari unutar postupka, a formalno se odnosi na pravila postupka, tako je materijalni, Kazneni zakon, a formalni, Zakon o kaznenom postupku. Medžella, o kojoj će biti riječ u ovom radu, sadrži vid kodifikovanog, šerijatskog, materijalnog prava.

Historijska analiza epoha razvoja islamske pravne misli upućuje na to da je islamsko pravo-fikh u svome razvoju i sistematizaciji prošlo više različitih faza ili epoha razvoja2 od kojih je podjela, koju je napravio Mustafa Ahmed Ez-Zerka, spominjući sedam različitih faza, prihvatljiva za objašnjenje ovog fenomena i savremenu kodifikaciju islamskog prava. Sedmu fazu koja obuhvata razvoj fikha, kako kaže autor, od pojave „Medželle“ do danas, karakterišu tri bitne stvari od kojih je prva: Uzimanje i proglašavanje „Medželletul-ahkjamul-a'dlijje“ kao općeg građanskog zakona uzetog iz hanefijskog fikha.

1Islamski pedagoški fakultet u Bihaću 2 Neki islamski pravnici, kao što je šejh Muhammed El-Hudaribeg, smatraju da je šest faza u razvoju islamskog fikha: 1. Vrijeme Objave, života i rada Allahovog Poslanika, a.s., 2. Vrijeme velikih ashaba koje završava sa Pravednim halifama, 3. Vrijeme mlađih ashaba koje prestaje završetkom I stoljeća Hidžre, 4. Faza u kojoj fikh postaje zasebna nauka i u kojoj se pojavljuju pravni znalci i njihovi učenici i sljedbenici a koja završava sa III stoljećem Hidžre, 5. Faza u kojoj nastaju pravne rasprave, disputacije i veliki pravni zbornici a završava sa padom Abbasijske države i Bagdada te prodorom i osvajanjem Tatara i 6. Faza čistog slijeđenja, imitacije i oponašanja koje nastupa iza prethodne faze i traje do danas.

54

U poglavlju Građansko pravo, Opšta enciklopedija Larousse, spominje se da bivša zemlja Jugoslavija, u razdoblju između dva svjetska rata, Prvog i Drugog, nije imala jedinstvenu građansko-pravnu teritoriju, nego se sastojala iz šest pravnih područja od kojih je posebno građansko-pravno područje činila Bosna i Hercegovina gdje „su se primenjivali otomanski svetovni zakoni (Medžele), muslimansko versko pravo (Šerijat), konfesionalna hrišćanska prava, običajno pravo i OAGZ kao dopunsko pravo”3. Za poznavaoce Šerijata i islamskog fikha ova kvalifikacija o Šerijatu i Medželli je netačna, ali odražava stav konvencionalnih pravnika, njihovo nepoznavanje i nerazumijevanje biti šerijatskog prava. Niti je Medžella svjetovni zakon, dakle laički, niti Šerijat samo muslimansko vjersko pravo. To se vidi čak i iz originalnog naziva Medželle koji stoji u naslovu prijevoda na bosanski jezik – Medželle i ahkjami šerije, i upućuje na općepoznatu kodifikaciju šerijatskog prava ili hanefijskog mezheba u tzv. fikhu mua'melata...

Glavna karakteristika fikhskih pravnih zbornika leži u činjenici velike disperzije i nejedinstva pravnih stavova i mišljenja. Mišljenja su davali pravni eksperti kroz pravno rezonovanje koje je bilo, bez obzira na sve, legitimno i po uvjetima metodologije islamske jurisprudencije. Radilo se o tzv. fikhu tefsiri i tefsili (komentar i naučna objašnjenja) deriviranom naučnom metodologijom iz temeljnih tekstova i izvora Šerijata kao najveća i najobimnija pravna baština koju je svijet upoznao. Predstavljena je u pravnim školama (mezhebima) poznatih učenjaka sa razlazom metodološke i pravno-praktične prirode koja je pričinjavala teškoću u primjeni. Bio je to dovoljan razlog da se pokuša novi vid kodifikacije, koja će se ostvariti izradom Medželle, čija je najveća odlika ta što se njome napravila razlika između naučnog – stručnog prava koje se objašnjava, predaje i tumači, i prava koje je materijalni sudski izvor u vidu samo jednog odabranog stava pretvorenog u član/paragraf. To je epohalni, revolucionarni preokret u primjeni islamskog fikha, te se s pravom može smatrati novom paradigmom primjene kodifikovanog, šerijatskog, materijalnog prava u sudstvu i velikim korakom ka uniformnom, jedinstvenom tumačenju i primjeni prava i jedinstvenosti sudske prakse.

3 Građansko pravo, Opšta enciklopedija Larousse, (Vuk Karadžić, Beograd, 1971), I, 249.

55

Pravna osnova za sve ovo potvrđena je i objašnjena u stavu 1801. Medželle u kojem se kaže da ako sultan izda naredbu/ukaz da se postupi po nekom stavu, iz razloga što je to u korist ljudi i što je primjerenije za savremeno doba, onda nije u ingerenciji sudije da sudi i radi po nekom drugom mišljenju i stavu. Ako bi to učinio, njegova odluka nije izvršna i sprovodiva. Potvrda za to je i stav 16. Medželle koji glasi: Idžtihad, stav nekog pravnog eksperta ne dokida se idžtihadom, pravnim rezonom istog takvog drugog eksperta.

Ključne riječi: Medželle i ahkjami šerije (Otomanski gragjanski zakon) Medželletul-ahkjam el-a’dlijje (Kodeks pravnih propisa), fikh, kodifikacija fikha/prava, idžtihad, mudžtehid mutlak, pravno rezonovanje, tradicionalni izvori prava, uniformno jedinstveno tumačenje i primjeni prava, unificiranost sudske prakse...

Razlozi koji su doveli do kodifikacije fikha

Islamsko zakonodavstvo, iako podliježe ljudskom tumačenju, ima božansko porijeklo u tradicionalnim izvorima i ne pravi razliku između ljudi niti preferira pravne adresate u pravednosti i jednakosti; muslimana nad nemuslimanom, plemića nad običnim čovjekom. To zakonodavstvo nije obespravilo ženu, nego joj je epohalno, revolucionarno popravilo status... Njegova primjena se raširila po svijetu, bez obzira protivnike i neprijatelje. Činjenica je da su mnogobrojna zakonodavstva proizišla iz šerijatskog. Uzvišeni konstatira u Kur'anu:

ر [ طيف الخب يعلم من خلق وهو الللا ] ٦٧:١٤أ

A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu obaviješten.

Muhammed El-Hasen El-Bega spominje u svom radu Et-Taknin kema jebdu fi medželletil-ahkjamil-adlijje da je Napoleon Bonaparte, kao što su zabilježili francuski historičari, napisao čuveni zakon uzet iz islamskog fikha, izostavljajući ono što se odnosilo na vjerska pitanja. Francuski historičari su svoj rad temeljili na Šafijinoj knjizi El-Umm koja je i jeste

56

temelj šafijskog Novog mezheba u Egiptu, regulirajući oblast civilnog ili građanskog prava na način koji Zapad prije toga nije poznavao4.

Mnogi ne znaju da je žena i u našim krajevima bila obespravljena i hiljadu godina nakon što ju je islam oslobodio i dao joj pravo nasljedstva božanskom normom Kur‘ana. Tek dolaskom islama u naše krajeve, šerijatsko zakonodavstvo izjednačuje obespravljenu ženu sa muškarcem u pravu nasljeđivanja, za koje je ona bila prikraćena običajnim pravom, posebno u domenu nasljeđivanja nekretnina.

Dr. Vojislav Spaić je, 1967. godine, objavio vrijednu naučnu studiju pod naslovom Nasljednopravni običaji u BiH nakon Austro-Ugarske okupacije, u zbirci Radovi Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine5 u kojoj je objavio integralni tekst Projekta nasljednog zakona, urađen prije Drugog svjetskog rata, ali nikad nije službeno ozakonjen.

On navodi u svojoj studiji o nasljeđivanju žena: “… pa se, s potpunim pravom, može reći da su žene bile isključene iz nasljeđivanja nekretnina. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da su ovi pravni običaji koji dozvoljavaju ženama nasljedstvo vlastite zemlje nastali pod utjecajem turskog zakonodavstva.”6

Islamsko pravo je imalo svoje faze, primjene i uticaj kroz različite vremenske epohe u svom dijalektičkom evolutivnom razvoju i kodifikaciji.

Općenito, ideja kodifikacije je bila poznata od vremena osnivanja islamske države. Prvo je sabran i kodifikovan Kur'an na način da se zapisao i napravio primjerak kompletne verzije u zbirci Mushafa. Zbirka je recenzirana od strane komisije pismenih ashaba, metodom komparacije i uz hafize koji su kompletan kur'anski tekst napamet memorisali.

4 http://www.taddart.org/?p=12736 5 Vojislav Spaić, Nasljednopravni običaji u BiH nakon Austro-Ugarske okupacije, Akademija nauka i umjetnosti BiH, knjiga XXXII., Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 11., Sarajevo, 1967. 6 Ibid., 64. Vidi, također, o utjecaju turskog zakonodavstva, str. 61.

57

Naposljetku to je umnoženo i poslano u centre islamske države. Isto je učinjeno i sa sunnetom koji je sabran, zapisan i sačuvan poslije Kur'ana.

U pravnom smislu, kodifikacija je sabiranje propisa i zakona pojedinih pravnih problema u jednom poglavlju, metodologijom članova/paragrafa. Kod rješavanja jednog pravnog problema zadovolji se samo jednim odabranim propisom, izdvojenim iz različitih mišljenja/rješenja, koja su izrekli pravnici, da bi olakšali sudijama poznavanje odabranih propisa.

Još vrlo rano u islamskoj državi, Ebu Dža'fer El-Mensur, tražio je od imama Malika (93-179. g. po h.), utemeljitelja malikijskog mezheba, da prisili ljude na slijeđenje stavova iz njegove knjige El-Muvetta'. Imam Malik, r.h., je odbio, rekavši: Svaki narod ima svoje stare autoritete i imame, pa ako ih vladar pravovjernih podrži u tome, neka to i učini.

Sudije i ljudi se referiraju na knjige i pravne zbornike u svojim sporovima i problemima, sa oslanjanjem na zbornike decizija. Ovo je trajalo vjekovima, dok osmanlijski sultan Sulejman El-Kanuni u 10. hidžretskom stoljeću nije naredio šejhu Ahmedu El-Halebiju da sakupi sažetke hanefijskih pravnih tekstova i zbornika. On je to i učinio – sabrao i napisao djelo Multekal-ebhur.

Zatim je u XI stoljeću došao mogulski sultan Muhammed El-Alemkir u hidžre i naredio da se zapišu Zahirur-rivajeti iz hanefijskog mezheba, fetve/decizije uleme i tzv. mes'ele Nevadira. Ulema se složila, te je nastalo fikhsko djelo nazvano Fetava Hindije ili Alemkirije.

Općepoznato je da su postojala mnogobrojna pravna rješenja islamskih pravnika. Tako je izdan Sultanski ukaz u osmanskoj državi, sačinjena zbirka/ zbornik šerijatskih propisa (zakonskih članova/paragrafa u hanefijskoj pravnoj školi) i osnovana komisija od sedam članova pod vođstvom Ahmed Dževdet paše, nadglednika Divana.

Pravna osnova uzimanja samo jednog stava kao princip Medželle

Kako bi se riješilo pravnog razlaza i sporenja, koje uveliko otežava sudsku primjenu u kojoj se mora praviti izbor, došlo se do principijelnog stava da kada islamski vladar odabere i naredi neku dozvoljenost, obaveza je da se

58

pravni adresati tome pokore. Ako nešto zabrani obaveza je da se i to poštuje.

Na to upućuju tradicionalni izvorni tekstovi Šerijata, a Kur'an proklamuje:

مر منكم ي الأ و

سول وأ طيعوا الر

ه وأ طيعوا الل

ذين آمنوا أ ا ال

] ٤:٥٩◌ [ يا أ

zahtijeva

zahtijevaju

U hadisu se kaže:

ع الأطراف ر عليكم عبد حب مجد م اسمعوا وأطيعوا، وإن أ

Slušajte i pokoravajte se pa makar vam bio nadređen Abesinski rob otkinutih ušiju.

Unificiranost primjene propisa i jedinstvo mišljenja se postiže primjenom pokornosti jednog rješenja.

Kada se muslimani raziđu zbog različitih dozvoljenih mišljenja i predstavnici vlasti ograniče samo jedno od njih, te narede da se primjenjuje kako bi se spriječilo razilaženje; onaj ko se razilazi ima obavezu uvažiti taj stav, prema navodima El-Karafi. Razlog tome je stabilnost propisa, izbjegavanje svađe i prepirke i uništenje anarhija, nereda i inata. Zakonodavac ima legitimitet da obaveže, a njegova naredba (ako je dozvoljenom) ista je po pravnoj snazi kao i tekst koji dođe od strane Uzvišenog Zakonodavca. Tako muftija/sudija ne bi smio da donosi deciziju suprotnu stavu vladara/zakonodavca koji se primjenjuje, jer njegova odluka i legitimni odabir u tom domenu poništava razdor i sporenje, u stvarima koje su podložne idžtihadu/pravnom rezonovanju eksperta i razilaženju.

To je ono što je došlo kao princip u Medželli u vidu člana 1801. u kojem se kaže:

...Ako bi izašla carska zapovijed da se postupa prema nazoru (mnijenju) jednog učenjaka pravničkog, jer je to njegovo mnijenje u toj stvari za svijet, za potrebe vremena, koristnije (probitačnije) ne smije sudac suditi u toj stvari po

59

nazoru drugog nekog pravničkog učenjaka, koje je mišljenje protivno prvome, ako bi to učinio, osuda mu neće biti ovršljiva (valjana)7.

Osmanska država je prihvatila hanefijski mezheb kao službeni od vremena Selima I, tako da su šejhul-islam, muftije i sudije postupali, sudili i donosili decizije u skladu sa ovim mezhebom. To je bio korak na putu kodifikacije islamskog fikha, potvrđen i objašnjen stavom 1801. Medželle: ako sultan izda naredbu/ukaz o postupku, po stavu nekog pravnog eksperta, iz razloga što je to u korist ljudi i što je primjerenije za vrijeme, onda sudija ne može da sudi i radi po nekom drugom mišljenju i stavu. Ukoliko bi to učinio, njegova odluka ne bi bila sprovodiva i izvršna. Isto tako i stav 16. u Medželli glasi: Idžtihad, stav nekog pravnog eksperta se ne dokida idžtihadom, pravnim rezonom istog takvog drugog eksperta. ( اد لا ينقض الاج (بمثله

Vremenom je Osmanska država odustala od pridržavanja samo hanefijskog mezheba, prakticirajući druge mezhebe i njihova rješenja, kao što je bio slučaj sa porodičnim pravom.

U mnogobrojnim reformama osnovano je jedno tijelo najpoznatijih pravnih eksperata toga doba koje je imalo zadatak da kodifikuje islamsko pravo/fikh. Oni su 1286. h., podnijeli izvještaj. U tom izvještaju uočava se da nema sinhronizovanog pravnog sistema šerijatskih i konvencionalnih sudova. Isto tako fikhska baština je more kojemu nema kraja da bi se riješio neki pravni problem. Hanefijski mezheb, u kojem su se mnogobrojni pravni eksperti različiti po autoritetu, u puno praktičnih primjera razišli, nije bio dovoljno iskristalizirao mnogobrojne propise. Takav slučaj je sa šafijskim mezhebom. Što će reći da je, uz promjenu urfa i adeta, odvajanje ispravnog mišljenja u moru pravne baštine iz različitih vremena i njegova primjena na realnim/aktualnim pravnim događajima izuzetno težak zadak.

Za razlikovanje razlaza zbog vremena ili zbog dokaza potreban je izuzetan ekspert. Zbog toga su knjige pisane od strane vrhunske uleme decizija. Jedna takva je i zbornik decizija Fetava Et-Tatarhanije i El-Alemkirije

7 Medželle i ahkjami šerije: 615.

60

poznate kao El-Fetava El- Hindije. Ni to nije bilo dovoljno za sva pojedinačna, praktična, pravna pitanja i postojeći pravni razlaz.

Knjige fetvi su sadržavale ono što je praktično rješavano od strane uleme po nekom pravnom problemu. Ibn Nudžejm je sakupio mnogobrojna pravna pravila i opće situacije pod kojima su podvedena mnogobrojna praktičnopravna fikhska rješenja pojedinačnih pitanja.

Razlozi za izradu Medželle

Vrlo rijetko ili gotovo da ne postoje učenjaci, pravni eksperti iz svih oblasti fikha, (tzv. mudžtehid mutlak) tako da je na velikim mukama i problemima obični sudija ili muftija kada treba donijeti presudu ili dati pravni savjet. To se jasno vidi iz sljedećih činjenica:

Samo u hanefijskom mezhebu, a slično je i u ostalim pravnim školama, postoji više vrsta pravnih mezhepskih mišljenja po nekom pitanju, u zavisnosti od njihove pravne snage; postoji specifična mezhepska pravna terminologija; poseban način preferiranja mezhepskih stavova svrstanih u tri kategorije8:

1. Mesailul-usul مسائل الأصول (temeljne mes'ele-pitanja) koja se zovu i

zahirur-rivaje ظاهر الرواية (očevidno, jasno ezoterično predanje).

2. Mesailun-nevadir مسائل النوادر (rariteti, rjetkosti, malobrojna pitanja) jesu mes'ele prenesene od mezhepskih učenjaka ali ne u zbirci Zahirur-rivaje ظاهر الرواية , nego u drugim Muhammedovim knjigama kao što su El-Kisanijat, El-Harunijat, El-Džurdžanijat, Er-Rikkijjat, El-Meharidž fil-hijel, Zijadetuz-zijadat koju prenosi Ibni Rustem.

3. El-vaki'at vel-fetava الواقعات و الفتاوى (pravni događaji i decizije). U ovu kategoriju spadaju pitanja koja su riješili pozni mezhepski pravni

8 Vidi, H.M. Handžić, Kodificiranje šerijatskog prava kod raznih pravnih škola, predgovor u: Tumač šerijatskih propisa (H. Muradbegović), 260.

61

eksperti kada su pitani o pojedinim pitanjima za koja nisu postojala mezhepska rješenja njihovih prethodnika i imama9.

Uz ovu disperziju i različitosti pravnih pitanja vrijede posebna i komplikovana pravila preferiranja, koja bi sudija trebao znati primijeniti u mezhebu, ako se ostane bez uniformnog rješenja u mezhebu10.

Tako npr.:

- Preferira se mišljenje imama Ebu Hanife, općenito, a posebno u oblasti pravne grane ibadata (obredoslovlje).

- Preferiranje mišljenja njegove dvojice učenika ili jednog od njih, dolazi samo u slučaju da je Imamov dokaz slabiji, u slučaju nužde ili potrebe ili u slučaju promjene mjesta i vremena zbog čega se, svakako, mogu promijeniti propisi.

- Uzima se fetva po mišljenju Ebu Jusufa u sudskim sporovima, kod svjedočenja, i u nasljednom pravu zbog njegovog posebnog iskustva u ovim oblastima.

- Mišljenje Muhammeda uzima se u pitanjima srodstva, a po mišljenju Zufera u posebnih 17. mes'ela.

- Ako ne postoje predaje rješenja neke mes'ele od Imama, onda se redoslijedno uzima rješenje Ebu Jusufa, potom Muhammeda, pa Zufera, i na kraju El-Hasen b. Zijada.

- Ako u nekoj mes'eli imamo rješenje na temelju kijasa i istihsana, onda se primjenjuje rješenje na temelju istihsana, općenito, osim u poznate 22. mes'ele gdje se preferira rješenje analogijom.

- Ako neka mes'ela nije spomenuta u kategoriji zahirur-rivaje onda se pribjegava nekom drugom slabijem rivajetu.

9 Opširnije vidi u: Uvod u šerijatsko pravo (fikh) i njegovu metodologiju (usuli fikh), Muharem Štulanović, (Bihać, 2002), 44-47. 10 Ibid: 55-57.

62

- Ako se desi da dođu različiti rivajeti od Imama, onda se uzima po najjačem dokazu.

- Ako nema rivajeta njegovog rješenja, niti njegovih učenika, onda se uzima po konsenzusu poznih šejhova (mezhepski učenjaci nakon imama Ebu Hanife). Ako su se i oni razišli, onda se uzima po mišljenju većine.

- Međutim, ako nema ni mišljenja poznih šejhova, onda će sudija/muftija da upotrijebi sve svoje intelektualne sposobnosti da dođe do optimalnijeg pravnog rješenja, tražeći dokaz i bojeći se Uzvišenog, usklađujući svoje mišljenje sa općim načelima i intencijama Šerijata.

Kad sve ovo znamo i analiziramo s pravom se postavlja dilema: koji ekspert može imati uvid u sve ovo prilikom odabira nekog stava za sudsku presudu ili deciziju?

Dakle, ne može se lahko ni zamisliti koju teškoću predstavlja praktični odabir nekog rješenja, za sudiju ili muftiju, ako nema unutarmezhepskog jedinstva i uniformnog rješenja po određenom pitanju.

Prema tome, izlaz je bio da se saberu i napišu knjige fikhskih propisa koji će biti u vidu sročenih članova/paragrafa i na šta će se moći lahko referirati, a neće sadržavati poznati pravni razlaz i sporenje. Sadržavat će samo odabrane, najkorisnije stavove, koje bi svako mogao čitati, a od koristi je svima koji su vezani za pravnu nauku.

Osim ovih subjektivnih poteškoća, unutar samog islamskog društva, postojali su objektivni razlozi i faktori, te vanjski pritisci koji su doprinijeli jačanju ideje o potrebi kodifikacije građanskog prava. Među njima je projekt modernizacije i reformi (Tanzimat), započet 1839., i uspostava principa jednakosti svih podanika, te osnivanje građanskih sudova (mehakim-i nizamiye), nadležnih da presuđuju građanske stvari. Uz to evropski saveznici tražili su od Osmanske države da donese zakonik po uzoru na tadašnje evropske kodifikacije.

Unutar političkih elita vodila se borba kojim smjerom krenuti, da li recepcijom stranog građanskog zakonika (francuskog) ili kodifikacijom

63

građanskog zakonika na temelju šerijatskog prava? Prevagu je odnijela struja na čelu s Ahmed Dževdet-pašom, koja se zalagala za kodifikaciju šeri'atskog prava. Ova odluka je predstavljala prekretnicu, jer se pokazalo da je i šerijatsko pravo, bez obzira na sve poteškoće, podesno za kodifikaciju i da samim time može odgovoriti savremenim izazovima društva, koje se naglo mijenjalo iz feudalizma srednjeg vijeka u kapitalizam modernog doba.

Izrada Medželle

Zbog svega izloženog, u Osmanskoj državi dolazi do izdavanja „Sultanskog dekreta“ 1867. god. o osnivanju Vijeća pravnih eksperata, sedmočlanog odbora, kolegija koji će ustrojiti i odabrati šerijatsko-pravna rješenja hanefijskog mezheba iz grane građanskog prava (mu'amelat) onih pitanja koja su najviše i najčešće u upotrebi. Da bi se ovo postiglo uradila se Medžella. Prva knjiga Medželle podnesena je na usvajanje 11. 04. 1869., a posljednja 17. 09. 1876. god.

Čim su napisani Uvod i Prva knjiga, materijal je dat na uvid i recenziranje. Date su primjedbe Islamskoj zajednici i nekim ličnostima, poznatim kao fikhski znalci i eksperti šerijatskog prava. U isto vrijeme materijal je preveden na arapski jezik, a onda se pristupilo pisanju i šesnaest drugih poglavlja/knjiga.

Tako je nastao kodifikovani pravni zbornik „Medželletul-ahkjam el-a’dlijje” (Kodeks pravnih propisa), urađen u Osmanskoj državi od strane posebne zakonodavne komisije koju je vodio ministar pravde Ahmed Dževdet-paša u periodu od 1869-1876. god.11 Prevedena je i objavljena u Sarajevu 1906. god. (Asim Škaljić) pod nazivom Medželle i ahkjami šerije (Otomanski gragjanski zakon)12. Sadrži 99 temeljnih, načelnih, pravnih

11 Vidi, prof. dr. Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, (Sarajevo, 1999), 237. 12 Vidi, Medžele i ahkjami šerije (Otomanski gragjanski zakon), (Sarajevo, Tisak i naklada Daniela A. Kajona 1906), reprint-preštampano izdanje koje je priredio i dopunio sa predgovorom i člankom ,,Šerijatsko pravo u Bosni i Hercegovini'' i izvodi iz propisa, Mehmedalija Huremović u izdanju Bosanskog kulturnog centra, Sarajevo, maj, 1997.g.

64

regula (od člana 2. do 100.), uzetih iz knjiga Ibn Nudžejma i Hadimija, sa dodatkom još nekih koje se ne nalaze u njima. Pod rednim brojem jedan je definicija i podjela fikha na pravne grane. Članovi ili paragrafi su od 100-1851, kako se kaže u uvodu: „Ostala pravna pitanja, kojih je rješenje u pravilima sadržano.” Formalno nije bila proglašena za zakon, a objavljivana je sukcesivno i uporedo u službenom osmanskom zborniku zakona Destur (Düstür), te na francuskom jeziku kao Osmanski građanski kodeks (Code civil ottoman) i uživala je silu i autoritet zakona.

U „Medželli“ su, između ostalog, odabrana i neka slaba mezhepska mišljenja zbog vremenske koristi. Ne sadrži oblast ibadata (obredoslovlje), porodičnog prava i sankcija. Spomenula je i neke članove koji nisu utemeljeni kod hanefijskih pravnika, mada su uzeti iz mezheba kao slabija mišljenja. Predstavlja kodifikaciju imovinskog, obligacionog prava na koje se odnosi 13 knjiga i građanskog procesnog prava na koje se odnose 3 knjige. Dakle, Medžella je tretirala mnogobrojna pitanja i oblasti, civilni zakon, temelje formalnog, procesnog i tužbenog prava i mnoga pitanja trgovačkog prava.

Porodično i nasljedno pravo su izostavljeni. Svaka knjiga započinje sa objašnjenjem obavezne terminologije za slijeđenje i navodi najkorisniji stav iz hanefijskog mezheba, ne ograničavajući se na preferirani ili na zahirur-rivaje/stav. Država ili vlast je na takav način čuvala autoritet sudije i kontrolisati sudstvo.

Prema svemu navedenom može se konstatovati:

1. Medžella je bila izvor šerijatskim i konvencionalnim sistemskim državnim sudovima za primjenu pravnopraktičnih propisa po fikhskim pravilima prema potrebama vremena, a to zbog naredbe vladara da se uzme po jednom obaveznom određenom propisu.

2. Rijetkost je postojanje eksperata u svim oblastima fikha i nepremostiva teškoća je u pronalasku sudija koji su sposobni da sude u šerijatskim sudovima, konsultujući se i referirajući na ogromnu pravnu baštinu koju bi sudija trebao da poznaje da bi mogao suditi. Ovo je uslovilo da se u području praktičnopravnih propisa fikha napiše djelo koje će sadržavati preferirane i odabrane stavove, na koje će se moći lahko

65

referirati, a služit će onima koji se bave pravom, decizijama, suđenjem i administracijom.

3. Ova kodifikacija je nazvana „Medželletul-ahkjam el-a’dlijje” (Kodeks pravnih propisa), napisana je na turskom jeziku i uporedo prevedena na arapski jezik kao referentna osnova. Objavljena je i na francuskom jeziku kao Osmanski civilni kodeks. Napravljena je razlika između argumentovanog i vremenskog razlaza, što je iziskivalo oslonac na knjige decizija koje su napisane kao primjeri praktičnih rješenja na temelju pravnih pravila.

4. Temeljenje propisa, koje je moguće mijenjati zbog promjene vremena, na u'rfu i običaju, kao što je bio običaj kupovine kuće tako da se, po potonjim pravnicima, odredila obaveza gledanja svake kuće koja se kupuje, iako to prijašnja ulema nije obavezivala.

5. Pravljen je izbor iz stavova hanefijskog mezheba, a ponekad i iz drugih mezheba ako je to zahtijevala javna korist i situacija ljudi.

6. Medžella je recenzirana od najviših dužnosnika islamske zajednice kao i od najboljih i najelitnijih učenjaka, poznavaoca fikha.

1293. h. godine izdan je Sultanski Dekret kojim se proklamuje da je „Medžella“ obavezni pravni izvor u državnim sudovima. Ovim je sadržaj „Medželle“ postao općim građanskim zakonom, a sudije su bile obavezne na njenu primjenu.

Recepcija (primjena) Medželle

Medžella je primjenjivana na cijeloj teritoriji tadašnje Osmanske države. Nakon proglašenja republike u Turskoj je važila sve do 1926. kada je recipiran sekularni Švajcarski građanski zakonik. U Palestini, Transjordaniji, Siriji, Libanu i Iraku je važila sve do donošenja nacionalnih građanskih zakonika, nakon Drugog svjetskog rata. U Izraelu je važila sve do 1972. kao zemaljsko pravo naslijeđeno iz vremena britanskog mandata i osmanske uprave nad Palestinom. Važila je i na Kipru do šezdesetih godina prošlog stoljeća, u Albaniji do 1928. godine i na sudovima sultanata Džohor (Malezija), a važila je u Indiji i Pakistanu. Prevedena na

66

farski jezik, primjenjivana je i dalje se primjenjuje u Afganistanu. U BIH je važila u vrijeme Austro - ugarske uprave kao zemaljsko pravo. Šerijatski sudovi u BIH primjenjivali su Medžellu sve do njihovog ukidanja 1946.

Nova legislativa Arapskih zemalja obuhvatila je 1953. Siriju, 1956. Tunis, 1958. Maroko, 1959. Irak, 1976. Jordan, 1978. Jemen, 1984. Kuvajt i Alžir i 1992. Sudan.

Medžella nije primjenjivana na Arapskom poluostrvu, Jemenu i Egiptu. Zemljama koje nisu bile pod Turskom upravom.

Prednosti i odlike Medželle

Medžellom se dobilo sljedeće:

1. Prelazak islamskog fikha iz mnogobrojnih tekstova, komentara, primjedbi, stavova i njihovih preferiranja u hanefijskom mezhebu u samo jedan stav na koji se može osloniti.

2. Stavljanje stava na koji se može osloniti u svakom pojedinačnom pitanju u poseban obavezujući zakonski član/paragraf.

3. Potpuni izostanak pravnog razilaženja i sporenja koji je štetan za praktičnu primjenu.

4. Ograničenje i određivanje zakonskog izvora sudijama prilikom suđenja u različitim oblastima.

5. To je jedan vid objedinjavanja i jedinstva muslimana u zakonu koji je povezan.

6. Ograničavanje suđenja u skladu sa hanefijskim mezhebom, isključujući razlaz, sporenje i anarhiju u suđenju prema različitim mezehbima i samostalnim sudijskim nahođenjima.

Glavne primjedbe Medželli:

1. Zadovoljavanje sa hanefijskim mezhebom bez drugih mezheba, iako su bili priznati u Osmanskoj državi i uživali pravni legalitet i legitimitet. Najkorisniji stav za Medžellu nije samo ekskluzivna vrijednost u hanefijkom mezhebu, što se pokazalo tačnim kod pitanja

67

teorija zakonske ništavosti, uvjeta kod ugovora, te neuvažavanje koristi kao jednog vida imetka.

2. Puno je ponavljanja bez navođenja opće teorije o ugovorima i obavezama iako su sami propisi navedeni u podnaslovima i pojašnjeni. Ponavljani u svim knjigama umjesto da se jednom spomene samo opća teorija.

3. Stavke su ponekad predugačke i previše je bespotrebnih pojašnjavajućih termina, tako da ponekad podsjeća na ranije fikhske zbornike koji nisu kodifikovani na ovaj način.

4. Medžela ne sadrži propise porodičnog, testamentarnog ili nasljednog prava, vakufa, izgubljenih stvari i ne tretira neka druga pitanja čija rješenja postoje gotovo u svim pravnim zbornicima.

5. Obaveznost da se prihvati samo jedan stav, neminovno je vodilo u zamrzavanje idžtihadskog napretka.

Zaključak

Najveća odlika „Medželle“ je pravljenje razlika između naučnog, stručnog prava koje se objašnjava, predaje i tumači i prava koje je materijalni sudski izvor, sa samo jednim odabranim mišljenjem pretvorenim u član/paragraf. Prema tome to je epohalni i revolucionarni preokret u primjeni islamskog fikha i s pravom se može tretirati novom paradigmom primjene kodifikovanog, šerijatskog, materijalnog prava u sudstvu.

Ujedno izradom Medželle učinjen je ogroman korak ka uniformnom, jedinstvenom tumačenju i primjeni prava i jedinstvenosti sudske prakse. Pitanje uniformnog tumačenja i primjene prava jedno je od najvažnijih pravnih pitanja uopće, jer iz ujednačenog tumačenja iste odredbe zakona, propisa ili drugog općeg akta, slijedi i jednaka primjena prava o kojoj u pravilu ovisi i jedinstvenost sudske prakse kao jednog od izvora prava ili precedenta. U slučajevima kada se na isto ili slično činjenično stanje treba primijeniti odgovarajuća pravna norma, njezino tumačenje i primjena trebaju biti ujednačeni u svim slučajevima. Rješavanje predmeta iste činjenične i pravne osnove na isti način čini jednu od osnova pravilnog

68

funkcioniranja pravnog sistema uopće. Kada je u pitanju šerijatsko pravo Medžella je bila epohalan korak i u tom pravcu kao model ujednačavanja tumačenja i primjene prava koja je vodila do unifikacije i jedinstvenosti sudske prakse.

Literatura:

1. dr. Abdul-Kerim Zejdan, El-Vedžizu fi usulil-fiqh (Kompendijum metodologije islamske jurisprudenije), (Muessesetur-risale, 1987.),

2. dr. Abdul-Vehhab Ibrahim Ebu Sulejman, El-Fikrul-usulijj (Pojam metodologije islamske jurisprudencije), (Daruš-Šuruk, Džidda, 1984.),

3. Alaud-din Es-Semerkandi, Tuhfetul-fukahai (Raritet za islamske pravnike), (Idaretu ihjait-turasil-islami, bez godine izdanja),

4. A’li b. Ahmed b. Hazm El-Endelusi, El-Muhalla bil-asar (Zaslađeno vijestima), (Darul-kutubil-i’lmijje, Bejrut, Libanon, 1988.),

5. Burhanud-din, Ebul-Hasen El-Marginani, El-Hidaje šerh bidajetil-mubteda (Uputa, komentar početog početka),

6. Dželalud-din Es-Sujuti El-Ešbahu ven-nezairu fi kava’id ve furu’i fikhiš-šafi’ijje (Sličnosti i uporednosti u metodologiji i pravu šafijske pravne škole), (Darul-kutubil-ilmijje, Bejrut, 1979.),

7. Ebu Hamid Muhammed El-Gazali, El-Mustesfa min i’lmil-usul (Izbor iz nauke o metodologiji islamske jurisprudencije), (Darul-ulumul-hadise, Bejrut, bez godine izdanja), i sa dodatkom u istom kompletu-knjizi: Fevatihur-rehamut bišerh musellemis-subut (Osvajanja samilosti sa komentarom onoga što je a priori vjerodostojno), Muhibbullah b. Abduš-Šekur, (Darul-ulumil-hadise),

8. El-Hummam (En-Nizam) i grupa učenjaka iz Indije El-fetava el-hindijje fi mezhebil-imamil-e’azami Ebi Hanifeten-Nu’man (Indijske decizije u pravnoj školi imamul-e’azama Ebu Hanife En-Nu’mana, poznate i kao El-fetava el’alemkirijje) (Daru ihjait-turasil-arebi, Bejrut, četvrto izdanje, bez godine izdanja), sa dodatkom još dvije knjige u istom kompletu-knjizi:

9. Fetava Kadija han (Decizije Kadija Hana), i 10. El-fetava el-bezazijje (Decizije Bezazija), 11. dr. Fikret Karčić, Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941, (Islamski

teološki fakultet Sarajevo, Sarajevo, 1986.),

69

12. Fikret Karčić i Enes Karić, Šerijatsko pravo u savremenim društvima, (Sarajevo, 1998.)

13. Građansko pravo, Opšta enciklopedija Larousse, (Vuk Karadžić, Beograd, 1971), I, 249.

14. H.M. Handžić, Kodificiranje šerijatskog prava kod raznih pravnih škola, predgovor u: Tumač šerijatskih propisa (H. Muradbegović)

15. Ibrahim b. Muha’mmed El-Halebi, Multekal-ebhur (Sastajalište mora), (Muessesetur-risale, 1989.),

16. Medželle i ahkjami šerije (Otomanski gragjanski zakon), (Tisak i naklada Daniela A. Kajona, Sarajevo, 1906. i reprint izdanje, nakon sto godina koje je priredio i dopunio Mehmedalija Huremović, Sarajevo, maj, 1997.).

17. Muhammed b. Ali Eš-Ševkani, Iršadul-fuhul ila tahkiki-lhakki min i’lmil-usul (Vodič znamenitima u postizanju istine u metodologiji islamske jurisprudencije), )Darul-kutubil-ilmijje, ١٩٩٤ ,

18. Muhammed El-Emin Eš-Šenkiti, Muzekkiretu usulil-fikh (Skripta metodologije islamske jurisprudencije), (El-Mektebetus-selefijje, Medina, 1391.h.),

19. Muhammed Emin, poznat kao Emir Padišah, Tejsirut-tahrir, šerh Emir Badišah, ala Kitabit-tahriri fi usulil-fiqhil-džami’i bejne-stilahajjil-hanefijjeti veš-šafi’ijjeti (Jednostavna, lahka redakcija, komentar Emira Padišaha na knjigu Spis o metodologiji islamske jurisprudencije s komparativnom metodom hanefijske i šafijske škole), (Darul-baz, bez godine izdanja),

20. Muhammed Emin, poznat kao Ibnu Abidin, Hašijetu reddil-muhtar, poznata kao Hašijjetu Ibni Abidin (Glosa Ibni Abidina), (Darul-fikr, 1979.),

21. Muhammed Et-Tahir, Usulul-fiqh (Metodologija islamske jurisprudencije), (Dar Bu Selame, Tunis),

22. Muhammed b. Idris Eš-Šafi’i, Er-Risale, bitahkik ve šerh Ahmed Muha’mmed Šakir (Poslanica, sa identifikacijom i komentarom Ahmeda Muha’mmeda Šakira), (El-mektebetul-ilmijje),

23. Muhammed b. Idris Eš-Šafi’i, El-Umm (Majka), kompendijum Muzenija, (Darul-ma’rife, Bejrut, Libanon),

70

24. Muharem Štulanović, Uvod u šerijatsko pravo (fikh) i njegovu metodologiju (usuli fikh), (Bihać, 2002),

25. Mustafa Ahmed Ez-Zerka, El-Medhalul-fikhil-a’mm (Opći uvod u islamsko pravo), (Darul-fikr, 1968.),

26. Prof. dr. Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, (Sarajevo, 1999.),

27. Mustafa Ahmed Ez-Zerka, El-Medhalul-fikhil-a’mm (Opći uvod u islamsko pravo), (Darul-fikr, 1968.),

28. dr. Vehbe Ez-Zuhajli Usulul-fiqhil-islamijj (Metodologija islamske jurisprudencije), (Darul-fikr, 1986.),

29. dr. Vehbe Ez-Zuhajli, El-Fikhul-islamijju ve edilletuh (Islamsko pravo i njegovi dokazi), (Darul-fikr, Damask, 1984.),

30. Vojislav Spaić, Nasljednopravni običaji u BiH nakon Austro-Ugarske okupacije, Akademija nauka i umjetnosti BiH, knjiga XXXII., Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 11., Sarajevo, 1967.

31. Zejnul-A’bidin b. Ibrahim b. Nudžejm, El-Ešbahu ven-nezairu ala mezhebi Ebi Hanifeten-nu’man (Sličnosti i uporednosti pravne škole Ebu Hanife En-Nu’mana), (Darul-kutubil-ilmijje, Bejrut, 1993.),

32. http://www.taddart.org/?p=12736 33. http://www.taddart.org/?p=12736

71

Muharem Stulanovic, PhD13

MAGALLA – A NEW PARADIGM FOR APPLICATION OF A MODIFIED, SHARIAH, SUBSTANTIVE LAW IN A JUDICIAL

PROCESS

Abstract

Substantive law is the law which is applied when the court decides on the merits of the case within the procedure, and formally it refers to the rules of procedure, for example a material Penal Code, a formal Code of a Criminal Procedure. Magalla, which will be discussed in this paper, contains a form of a codified, Shariah, substantive law.

Historical analysis of the development of Islamic legal thought indicates that the Islamic law-fiqh, has gone through several different phases or eras of development and systematization in the past. Notable is the division made by Mustafa Ahmad Az-Zarqa, who mentions seven different phases, acceptable for explanation of this phenomenon and modern codification of Islamic law. Seventh phase, which according to the author includes the development of fiqh from the appearance of Magalla until present day, is characterized by three important things. First of them is: accepting and declaring that “Magallah Al-Ahkam Al-Adliyye” is a general civil law taken from the Hanafi fiqh.

In its chapter Civil Law, General Encyclopedia Larousse mentions that the former country of Yugoslavia did not have a single civil legal territory in the period between the two world wars, the First and the Second, but consisted of six areas of the law. Bosnia and Herzegovina was a special area of civil law where "the laws of the Ottoman world (Magalla), Muslim religious law (Shariah), denominational Christian law, customary law and OAGZ as an additional right have been applied". This qualification about Shariah and Magalla is incorrect for the experts of Shariah and Islamic fiqh, but it reflects the attitude of conventional lawyers and their lack of knowledge and understanding of the essence of the Shariah law, because neither is Magalla a secular law, therefore atheistic, nor is Shariah a religious law only for Muslims.

13 Islamic Pedagogical Faculty in Bihac.

72

This can be even seen in the original name of Magalla which is stated in the title of its translation in the Bosnian language and reads: ‘Magalla and Ahkam Al-Shariah’. This indicates that Magalla represents a commonly known codification of Shariah law or Hanafi law in the field of so called Al-Fiqh Al-Mua'melat.

The main characteristic of the legal proceedings of Islamic law lies in the large dispersion and disunity among legal views and opinions, which gave been given by the legal experts through legal reasoning which was legitimate regardless of everything, and given under the terms of the methodology of Islamic jurisprudence, through the so-called Fiqh Al-Tafsiri and Al-Tafsili (commentary and scientific explanation) derived by fundamental scientific methodology from the texts and sources of the Shariah as the largest and most comprehensive legal heritage the world has ever known, represented in the Islamic law schools (Madhhabs) of the famous scholars with separation of methodological and legal-practical nature which encountered problems in the process of application. It was a good enough reason to try the new form of codification which will be achieved by creating Magalla whose greatest quality was that it distinguished between a scientific, professional law which is explained, taught and interpreted, and the rights which represent a material, court source in the form of only one selected opinion converted to a article/paragraph. This is an epoch-making, revolutionary breakthrough in the application of Islamic fiqh and can rightly be considered as a new paradigm of application of a codified, Shariah, substantive law in judiciary process and a major step towards a uniformed, unified interpretation and application of law and uniformity of judicial practice.

The legal basis for all of this was confirmed and explained in the Paragraph 1801 of Magalla which reads that if the Sultan is to issue an order / instruction which is to be applied on certain issue because it is in favor of the people and because it is more appropriate for modern times, then is not within the competence of judges to rule and act upon on some other opinion and attitude which is opposite of this, and if the judge would do that, his verdict would not be final and enforceable. Confirmation of this can be found in the 16th article of Magalla which reads: “Ijtihad, the attitude of a legal expert is not abolished by the ijtihad, legal reasoning of the same type of another expert.”

73

Keywords: Magalla and Ahkam Al-Shariyye (Ottoman civic law), Magallah Al-Ahkam Al-Adliyye (Code of legal rules), Fiqh, codification of Fiqh /law, Ijtihad, Mujtahid Al-Mutlaq, legal reasoning, the traditional sources of law, uniformly homogeneous interpretation and application of law, unification of judicial law

74

١٤الأستاذ الدكتور محرم شتولانوفيتش

ي السلطة القضائية –المجلة النموذج الجديد لتطبيق الشريعة المقننة المادية

الخلاصة

ي جوهر الأشياء داخل القضية، ه المتطبق ماالقانون المادي هو حكمة عندما تبت القانون المادي هو قانون العقوبات، وبشكل صوري تتناول شروط الإجراء، وعليه فإن

ى والصوري ي هذا البحث تحتوي ع ا هو قانون إجراء العقوبات. المجلة ال نتكلم عن. نوع من القانون المادي المق

ي تطوره ى أن الفقه الإسلامي ي لمراحل تطور الفكر الفقه يدل ع التحليل التارير من طور ومرحلة، ومن رة هناك تقسيم اعتمده وتنظيمه مر بأك ن التقاسيم الكث ب

مصطفى أحمد الزرقا حيث ذكر سبع مراحل تطور الفكر الفقه المختلفة وهو تقسيم ن المعاصر للفقه الإسلامي. المرحلة السابعة لتطور ر هذه الظاهرة والتقن مقبول لتفس

ى يوم ثلاثة نا هذا وتتماز بالفقه الإسلامي، حسب ما يقوله المؤلف، تبدأ من ظهور المجلة إقانونا مدنيا عاما مستمدا من المذهب مجلة الأحكام العدليةأشياء، أولها اعتماد وإعلان

الحنفي.ي قسم القانون المدني أن يوغسلافيا السابقة Larousseتذكر موسوعة العامة

ى والثانية، لم تكن لها منطقة ن، الأو ن العالميت ن الحرب رة ما ب ة مدنية قانوني ي فا منطقة قانونية موحدة، وإنما كانت تتألف من ست مناطق قانونية، وكانت من بيالبوسنة والهرسك حيث كانت تطبق المجلة والشريعة وقانون الكنيسة المسيحية

باعتباره قانونا تكميليا. بالطبع هذا التقسيم حول OAGZالأرثودكسية والعرف وقانون ر صحيح لمن يعرف الشريعة الإسلامية والفقه الإسلامي، ولكن ذلك الشريعة والمجلة غ

ى أن رجال القانون المطبق يجهلون جوهر الشريعة الإسلامية، لأن المجلة ليست يدل عن فقط. يبدو ذلك قانونا وضعيا، أي علمانيا، ولأن الشريعة ليست قانون يشمل المسلم

ى اللغة البوسنوية ونصها: مجلة ح من التسمية الأصلية للمجلة ال قد ترجمت إ

ربية الإسلامية ١٤ اتش بجامعةكلية ال ب

75

ن الفقه الإسلامي المعروف أو المذهب ى أن المقصود هو تقن الأحكام الشرعية ويدل عي مجال المعاملات. الحنفي

ي المواقف والآراء ي الاختلاف وعدم التوحد ة الرئيسية للمجلات الفقهية المء، مشروعا ال كانت تصدر عن الفقهاء من خلال اج ادهم الذي كان، ورغم كل

ي المستمد وبمناهج ري أو التفصي ووفق شروط أصول الفقه، وهو ما يعرف بالفقه التفسي علمية من مصادر الشريعة باعتباره أضخم ثروة قانونية عرفها العالم وال تمثلت

ي المنهجية والأ شكلت حكام الجزئية الالمذاهب الفقهية للفقهاء المشهورين مع الاختلاف ن الذي ي التطبيق. كان ذلك سببا كافيا لمحاولة القيام بالنوع الجديد من التقن الصعوبة ن القانون العلم التخص ا فرقت ب ر مزاياها أ ي إصدار المجلة وكانت أك سيتمثل

ر مصدرا قانونيا متمثلا ن القانون المادي الذي يعت ي رأيالذي يشرح ويوضح وب واحد ي تطبيق الفقه الإسلامي ويمكن ى مادة قانونية. شكل ذلك تحولا تاريخيا مختار محول إي القضاء والخطوة اعتباره بحق "النموذج الجديد لتطبيق الشريعة الإسلامية المادية

ر الموحد وتطبيق القانون وتوحيد العمل القضائي". ى التفس رة إ الكبي بند رقم الأساس القانون ن د ومب من المجلة ال يقال فيه: ١٨٠١ي لكل هذا مؤك

ر قابلية ي ذلك من مصلحة الناس ولأنه أك ن لما إن أصدر السلطان أمرا بتطبيق رأي معي العصر الحديث، فإنه ليس من حق القا أن يصدر الأحكام ويعمل وفقا للتطبيق

ى ذلك لرأي آخر مخالف لهذا. فإن فعل ذلك ر واجب التنفيذ. الدليل ع فإن حكمه غاد بمثله. ١٦هو بند رقم من المجلة الذي يقال فيه: لا ينقض الاج

ن الكلمات الرئيسة : مجلة الأحكام الشرعية، مجلة الأحكام العدلية، الفقه، تقند المطلق، مصادر الفقه الإسلامي النقلية، شرح الفقه المو اد، المج د حالفقه، الاج

وتطبيقه، التطبيق القضائي الموحد

77

PEDAGOŠKO-PSIHOLOŠKE

NAUKE

79

Prof. dr. Nusreta Kepeš 1

MODELI RADA SA OSOBAMA S INVALIDITETOM U CILJU PREVENCIJE MENTALNOG ZDRAVLJA

Sažetak

Jedan od značajnijih pokazatelja civiliziranog društva je stvaranje poticajnog okruženja za socijalnu pravdu i briga o osobama s onesposobljenjem. Odnos prema osobama sa invaliditetom mijenjao se uporedo s razvojem društva i naučnom spoznajom. Sumerani (5000 god. p.n.e.) su nastojali da pomognu osobama sa onesposobljenjem tako što su ih liječili vjerskim ritualima na način da svećenik-liječnik sasluša bolesnika, otkriva grijeh, određuje prinošenje žrtve i daje određenu terapiju. Uspjeh ili neuspjeh terapije ovisio je o demonima. Human odnos prema osobama s invaliditetom bio je i u starom Egiptu, gdje su osobe s invaliditetom bile pod posebnom zaštitom bogova. „U Kini se smatralo da slijepi imaju razvijeno pamćenje i mišljenje, a neka od najranijih prikaza ljudskih prava mogu se naći u tekstovima indijskih Veda. Ideje dostojanstva, slobode, jednakosti i pravde javljaju se još u grčkoj filozofiji“ (Zovko, 1999:5). Od kamenog doba (XIII do IV milenijuma pr.n.e) pa sve do danas negativan stav društva prema osobama sa invaliditetom se sporo mijenjao. Prema ruskom psihologu Vigotskom (1978), on je određen društvenim i historijskim kontekstom koji možemo podijeliti u tri razdoblja: Historijski gledano, kroz ova tri razdoblja riješene su mnoge dileme o uzrocima nastanka bolesti kao i o ostvarivanju djelomičnih prava osoba sa onesposobljenjem. Međutim, još uvijek su izražene negativnosti u ponašanju i stavovima zajednice, koje su usmjerene protiv osoba sa invaliditetom i osporavanje njihovih prava na ravnopravno sudjelovanje u svim oblicima socijalnog života. Stoga, s pravom možemo reći da je, osim predrasuda i stereotipa prema osobama sa invaliditetom, prisutna i diskriminacija.

Ključne riječi: inkluzija, mistično razdoblje; razdoblje aziliranja i razdoblje socijalne integracije.

1 Islamski pedagoški fakultet u Bihaću.

80

Mistično razdoblje

Prvo ili tzv. mistično razdoblje predstavlja doba antike koje obuhvata grčko-rimski stari vijek (XII-VIII stoljeće p.n.e.) pa sve do početka srednjeg vijeka. Ovaj period je period primitivnog i krajnje nehumanog odnosa prema osobama sa invaliditetom. Oko IX stoljeća pr.n.e medicina je imala vrlo malo znanstvenih činjenica i uglavnom se oslanjala na praznovjerje, a bolest se smatrala kaznom bogova. Ovakvi stavovi su se bazirali na informacijama iz Biblije, odnosno Starog i Novog zavjeta, gdje je invaliditet smatran božijom kaznom. „Tada se vjerovalo da su ljudi stvoreni na božiju sliku i svi oni koji nisu posjedovali tjelesno savršenstvo, tj. ako se ne bi uklapali u tu sliku, smatrani su nesavršenim i zlim ljudima“ (Gleeson, 1999:160). U Sparti (XI - VIII stoljeće p.n.e.) odgoj je bio stvar države. Spartanski odgojni cilj bio je izgradnja osobe u vojničke svrhe, a odgoj je započinjao od sedme godine života. Djecu koja su bila slaba i kržljava, po odluci najstarijih u rodovskom savezu (fili), izlagali su u gori zvijerima ili su ih bacali u klanac planine Tajget“ (Zovko, ibid). Atenjani (VI - V stoljeće p.n.e.) su za razliku od Spartaka imali demokratski oblik vlasti koji se izražavao u političkoj jednakosti svih slobodnih državljana pred zakonom. Odgoj je imao klasni karakter, a cilj mu je bio odgojiti dobre državljane primjerene karakteru trgovačke i vrlo kulturne atenske države. Osobe sa invaliditetom smatrane su nekorisnim za državu, a odnos prema njima je bio toliko krut da su samo rijetki preživljavali. Ako bi ostali živi, bili bi totalno zanemareni. „Novorođenu djecu ostavljali su u šumama ili na pustim mjestima da ih rastrgaju životinje“ (Žunić, 2001). Talmud (VI-III stoljeće p.n.e) daje veliko medicinsko znanje rabinima o zdravlju životinja, te znanje iz ginekologije i anatomije. Visoko shvatanje liječničke etike je imao veliki utjecaj na babilonsku medicinu. Ni učenje Talmuda nije promijenilo odnos prama osobama s invaliditetom. Smatrane su naivnim i nevinim, tj. neiskvarenim i da im je dosuđeno „kraljevstvo nebesko“. „U antičkom Rimu dijete s intelektualnim teškoćama je bilo obilježeno i nepoželjno jer su smatrali da se rodilo zbog bijesa bogova. Samo zato što je rođeno s razvojnom poteškoćom, dijete je bilo osuđeno da umre, osim ako je bilo iz imućne porodice“ (Harris, 2006). Shodno ovakvom shvatanju, bila je i zakonski uređena legislativa u staroj Grčkoj po kojoj se takvo dijete uz saglasnost plemstva može i ubiti.

81

U prvom razdoblju rimske historije djeca s invaliditetom su se mogla ubiti i očevom voljom.

U VI stoljeću p.n.e. javljaju se prvi filozofi pa se medicina odvaja od religije i postaje gotovo čisto naučna disciplina. Dolazi do spoznaje da bolest ne nastaje uslijed uticaja natprirodnih sila, već kao posljedica poremećaja u organizmu. Sveštenici i prvi doktori, osim ritualne terapije, primjenjuju i racionalnu. Ova praksa je bila prisutna sve do pojave Hipokrata (460-377.god.p.n.e.), koji medicinsku praksu bazira na promatranju ljudskog tijela gdje za bolest traži racionalno objašnjenje. Hipokrat je kreirao medicinsku terminologiju i osnove hirurgije koja se koristila sve do 19. stoljeća. Velika zasluga pripada mu i za opis bolesti u kojem za epilepsiju tvrdi da ona nosi pogrešan naziv – sveta bolest. Moralni odnos prema pacijentu je zadržan sve do danas, a očituje se u njegovoj liječničkoj etici.

Od Hipokratove smrti pa do osnivanja aleksandrijske škole imamo stagniranje u pogledu medicine, ali ne i u humanističkom odnosu prema čovjeku koji je obilježen radom Platona (427-348.god. p.n.e.) i Aristotela (384-322.god. p.n.e). Aristotel unapređuje pedagošku nauku sa svojom teorijom harmoničnog razvoja tijela, uma i morala. Antička Grčka osobe s fizičkim i intelektualnim nedostacima naziva idiotima jer je u tom periodu bila izražena težnja za savršenosti tijela i duha. Naime, u V stoljeću pr.n.e. visoko je cijenjen skladan fizički razvoj koji se ogledao u dopunjavanju tjelesne snage sa duhovnom kulturom i dopunjavanju tjelesne ljepote sa idealom tjelesnog duha tzv. kalokagatija (grč.kalos-lijep, grč.agatos-dobar). U Rimskom pravu (754. god p.n.e. - 565.god. nove ere) slijepi, gluhi i nijemi su mogli postati nasljednicima. Oni su mogli biti i nositelji ugovora uz poseban oblik starateljstva, tzv. Cura debilium personarum. Ovaj oblik starateljstva se odnosio i na druge osobe kao što su paralizovani, iznemogli od starosti ili bolesti. Formalizam rimskog prava zahtijevao je izgovaranje svečanih formula i određene geste za punovažnost nekih pravnih poslova, zato je određivan staratelj osobi sa onesposobljenjem koja je indirektno nadoknađivala nemogućnost ispunjenja formalnih zahtjeva. Punopravna sposobnost se ogledala u okviru sljedeća četiri prava:

- pravo na zaključenje punovažnog braka;

82

- pravo na bavljenje trgovinom, odnosno, pravo da se zaključuju poslovi, stiče svojina i bude stranka u parnici;

- aktivno biračko pravo;

- pravo na počasti, odnosno, pasivno biračko pravo.

„Status familiae“ određivao je da li je neko svojevlasno lice ili je potčinjen autoritetu porodičnog starješine, da li živi po tuđem pravu i da li ima poslovnu sposobnost. Iako pojmovi pravne i poslovne sposobnosti nisu bili jasno izdiferencirani kroz historiju, ipak možemo da kažemo da lišavanje poslovne sposobnosti osoba sa invaliditetom, kao i njihovo stavljanje pod starateljstvo, imaju korijene u rimskoj pravnoj tradiciji. Julije Paul, rimski pravni pisac, kaže da „Furiosus nullum negotim contrahere potest” tj. duševno bolesna osoba, ne može zaključiti nikakav pravni posao. Zakon XII tablica je propisivao da „umobolnicima i rasipnicima“ treba oduzeti poslovnu sposobnost i staviti ih, u tom pogledu, pod specijalnu vrstu staranja tzv. curu“ (Beker, 2010:6). Najznačajniji rimski pedagoški teoretičar Mark Fabije Kvintilijan (42-118.god) u svojim radovima posvećuje pažnju djeci s teškoćama u razvoju. On studiozno pojašnjava didaktička načela rada i ističe neophodnost poznavanja djeteta kako bi se sa njim individualno postupalo.

Razdoblje aziliranja ili segregacije

Prema Vigotskom, razdoblje aziliranja započinje pojavom hrišćanstva, a naročito od IV stoljeća, kada se pod utjecajem širenja pismenosti, kulture i hrišćanskog morala važnost daje milosrđu, humanosti i etičnosti. U ranom srednjem vijeku invaliditet je vezivan za opsjednutost zlim duhovima. „Osobe s izrazitim fizičkim deficitima su bile izložene egzorcizmu i dovođene u vezu s vješticama koje su spaljivali na lomači ili su bile zaključane u zatvorima, štalama ili napuštenim kućama, dok su osobe koje su imale gubu bile prisiljene živjeti u izoliranim kampovima“ (Jaeger i Bowman 1999). Pod utjecajem religijskog učenja, odnos društva prema osobama s razvojnim poteškoćama počeo se bitno mijenjati. Judaizam, hrišćanstvo i islam počinju da propovijedaju milosrđe prema svim ljudima, pa i osobama s invaliditetom. „Crkva potiče bogate

83

pojedince da ulažu u dobrotvorne svrhe, zagovara davanje novčanih priloga za azile ili utočišta u kojima su smještene nemoćne, siromašne i osobe s invaliditetom“ (Rački, 1997: 38).

Na istoku, početkom ranog srednjeg vijeka, dolazi do izvjesnog napretka u razumijevanju prava i položaja bolesnih osoba. Godine 622. na Arabijskom poluostrvu odnos prema siromašnim, ženama i onesposobljenima se drastično mijenja dolaskom Muhammeda, s. a. v. s, čije učenje zadire u sva područja ljudskog života. Prije njegovog dolaska nije bilo nikakvih zakonika i stalnih sudija, a odluke su u velikoj mjeri zavisile od utjecaja plemstva koje je samostalno donosilo presude o životu ili smrti pojedinca. Ukidanje ove prakse, kao i niz drugih pravnih regulativa, uređeno je prvim pravnim komplementarnim ustavom na svijetu, tzv. Medinskim ustavom. „Ovaj ustav je uredio Muhamed, a. s, koji je okvirno formalno i pravno uredio ponašanje, dužnosti, prava i obaveze svih podanika i žitelja zemlje. Prvih 25 članova Ustava se odnose na muslimane, a drugih 27 na Židove i nemuslimane. U poglavlju za muslimane, u članovima 12A i 12B, 13, 14 i 15 se solidarnost spominje u okviru dobročinstva i pomaganja bespomoćnim i bolesnim osobama“ (Spahić, 1996:176). U XI i XII stoljeću osnivaju se institucije koje vode stalnu brigu i pružaju pomoć bolesnim, starim, osobama s invaliditetom, napuštenoj djeci i siromašnima. Radi se o bolnicama, azilima, sirotištima, katedralama, samostanima, domovima za siromašne itd. koji su obično bili građeni pored crkve, te su, kao takve ,imale epitet Božije kuće, Božije milosnice, dobrotvori itd. „U XII stoljeću, pod uticajem islamskog istoka na kršćanski zapad posredstvom križarskih ratova, u Evropi dolazi do sistematskog otvaranja bolnica i sirotinjskih domova“ (Spahić, 1996:395).

U doba humanizma i renesanse (XIV-XVI stoljeće) javlja se slobodniji svjetovni odnos prema čovjeku i njegovoj individualnosti. Osobe s invaliditetom postaju brigom bogatih pojedinaca, a kasnije i zajednice. Stvaranjem građanskog društva razvijaju se opća građanska prava i formiraju napredni pokreti koji zahtijevaju da se osobama s razvojnom ometenošću prizna pravo na rad i obezbijede uslovi u kojima će biti profesionalno osposobljeni za neko zanimanje. Time započinje odvajanje

84

lica sa razvojnom ometenošću, što je za posljedicu imalo humanizaciju odnosa i veću društvenu zaštitu.

U XVI stoljeću dolazi i do pojave Jezuitskog reda, koji se temeljno razlikovao od srednjovjekovnih redova. Ovaj red je imao za cilj da zaštiti jedinstvo katoličke crkve kroz odgoj omladine. Za korekciju uspjeha i ponašanja učenika nisu korištene batine, nego poniženje koje duboko vrijeđa ličnost učenika. Odgoj i obrazovanje osoba sa invaliditetom su bili privilegija samo bogatih. „Jedan od pozitivnih primjera je primjer Pedra Ponca De Leona (1520-1584), koji je poučavao sinove španjolskog plemstva koji su imali oštećen sluh, kako bi bili sposobni naslijediti vlasništvo. Upotrebljavao je čitanje i pisanje upotrebljavajući jednoručnu abecedu” (Žunić, 2001:22).

Buržoasko društvo (XVII-XVIII stoljeće) donosi velike promjene u društvenom odnosu prema osobama sa invaliditetom. Jan Amos Komenski (1592-1670) u svom djelu Didactica magna -Velika didaktika, iznosi da se „od svakog djeteta dade izgraditi čovjek“. Jedan je od prvih koji je odgoj doveo u svijet šire javnosti. On razvija cjelovit program: Svakoga sve temeljito na svaki način poučiti (omnes omnia omnino). „Svakog je značilo: siromašne i bogate, plemenite i neplemenite, mladiće i djevojke, gospodu i sluge, sposobne i nesposobne. To je bio društveno-politički nečuveno smion, čak revolucionaran zahtjev“ (Blankertz, 1982:35).

Godine 1620. J.P. Bonet je objavio prvu metodiku rada s gluhonijemim djetetom što se može uzeti kao početak rada u području specijalnog odgoja. John Locke (1632-1704), jedan od najvećih mislilaca spoznajnoteorijske pedagogije u Engleskoj, razlike u sposobnostima među ljudima djelomično izvodi iz nasljeđa, a djelomično iz anantomsko–fiziološke organizacije nervnog sistema i time pobija svoju tezu da se djeca rađaju kao prazne neispisane ploče “tabula rasa”. „U Parizu 1784. godine osnovana je prva javna škola za djecu s teškoćama u razvoju“ (Vukasović, 1994:307).

U Leipzigu 1788. i Beču 1799. godine formiraju se zavodi za smještaj gluhonijemih osoba. Analogno tome, dolazi do radnog i profesionalnog osposobljavanja i zapošljavanja osoba s invaliditetom u posebnim, samo njima namijenjenim ustanovama i pogonima. Na polju medicine se prvi

85

put razvija psihijatrija. Philippe Pinel (1745 – 1826) iz Pariza uvodi humanije metode u psihijatriju, skida lance, zalaže se za fizičko i moralno liječenje bolesnika. On provodi aktivnu terapiju, razlikuje melankoliju, maniju, delirij, demenciju i idiotiju. Njegov učenik Jean Esquirol (1772 – 1840) stvara modernu psihijatrijsku definiciju i klasifikaciju duševnih bolesti. Humani postupak prema duševnim bolesnicima provode Vincenzo Chiarugi (1759 – 1820) u Italiji i William Tuke (1732 – 1822) i John Conolly (1794 – 1866) u Engleskoj (tzv. no restraint system). Uprkos razvoju civilizacije i otvaranju specijaliziranih ustanova u XVIII stoljeću i dalje susrećemo različita gledišta prema osobama koja imaju poteškoće u razvoju, a posebno prema osobama koje imaju psihičke poremećaje. Naime, mješavina poganskih vjerovanja i crkvene kanonske medicine djelovala je na zdravstveno stanje duševno oboljelih isključivo preko molitvi i magijskih rituala. Halke, razne vrste lanaca za vezivanje, zatvaranje i batinanje pacijenta toljagama, pri čemu je pacijent obješen za noge o plafon, da bi se nečastive sile istjerale iz bolesnika, bili su svakodnevica manastirskih iscjelitelja. Tretmane ove vrste primjenjivali su se sve do 1839. godine.

Iako se humanizacija odnosa prema osobama s onesposobljenjem iskazivala većom brigom društva, u XVIII stoljeću i dalje postoji diskriminacija ove populacije. Jedan vid diskriminacije je bio i putujući cirkus, tzv. „Putovanje s nakazama“ (eng. Travelling freak shows), gdje su osobe sa tjelesnim i mentalnim invaliditetom bile atrakcija na sajmovima u Europi i Sjevernoj Americi. Osobe s invaliditetom su smatrane irelevantnim u društvu, te su mnogi roditelji prodavali djecu vlasnicima cirkusa ili putujućim zabavnim parkovima.

U XIX stoljeću pitanje mentalne zaostalosti počelo se tretirati znanstveno, a za to su zaslužne prvenstveno medicina i psihologija. Prvi slučaj znanstvenog rješavanja tog problema zabilježen je u Francuskoj. Jean Marc Gaspard Itard (1774-1838) bavio se odgojem, tzv. divljeg dječaka Viktora, koji je u dobi od jedanaest godina nađen u šumi kraj Aveyrona 1798. godine. Nakon pet godina mukotrpnog rada Itard zaključuje da nije uspio, međutim, Francuska akademija znanosti nije Itardove rezultate smatrala neuspjehom već propuštenim odgojem Viktora u kritičnom periodu

86

razvoja od njegove 3. pa do 7. godine života. Neki su mišljenja da je Viktor bio mentalno zaostao, te da je bilo nemoguće išta postići u odgojnom i obrazovnom segmentu. „Tada je postavljeno pravilo da se napredak mentalno zaostale djece ne može upoređivati s napretkom normalne djece, već s mentalno zaostalom djecom koja nisu obuhvaćena odgovarajućim odgojem“ (Furlan, 1991:114).

Francuski liječnik J.E.D. Esquirol već je 1838. godine počeo jasno razlikovati mentalna oboljenja od mentalne zaostalosti koju je označavao terminom idiotija. Stereotipija je bila prisutna i u naučnim krugovima. „Osnivač antropologijske škole P. Broce (1824-1880) i zastupnik kriminalne antropologije C. Lambrosa (1836-1910), pokušavaju dokazati postojanje posebnih vrsta ljudi, tzv. prirođenih zločinaca, koji se po anatomskim, fiziološkim i psihičkim oznakama razlikuju od običnih ljudi (položeno čelo, izbočene čeljusti, tupoća osjetnih organa, nedostatak osjetilnih i više čuvstva), a razlike objašnjavaju atavizmom, tj. nasljeđem instinkta i svojstva primitivnog čovjeka. Poroci roditelja i dalekih predaka terete djecu za njihove grijehe“ (Šimleša, 1993:43).

Osim humanijeg odnosa prema čovjeku, razdoblje aziliranja značajno je zbog promjene svijesti o nastanku bolesti koja prevazilazi stoljetno shvatanje metafizičke uzročnosti i daje pečat egzaktnim činjenicama koji se izvode iz prirodnih nauka. Pod utjecajem psihofizike i eksperimentalne psihologije razvija se i eksperimentalna pedagogija čiji su predstavnici: August Lay (1862-1926) i Ernest Meumann (1826-1915) u Njemačkoj, u Francuskoj Alfred Binet (1857-1911) i Édouard Séguin (1812-1880), u SAD Edward Thorndike (1874-1949) i Stanley Hall (1864-1924) u bivšoj Jugoslaviji Paja Radosavljević (1879-1958) i Ramiro Bujas (1879-1959). Većina predstavnika je ispitivala inteligenciju kod djeteta, tzv. testovima ili pokusnim zadacima. Na osnovu rezultata ispitivanja izrađivani su testovi prosječne nadarenosti, uspješnosti, kao i niz drugih koji ispituju inteligenciju, nesposobnost, darovitost. Ova praksa se zadržala sve do danas kako bi se ispitali neophodni kriteriji za upis u redovnu školu za čije pohađanje je potrebna potvrda o psiho-fizičkoj razvijenosti djeteta i rezultat testa inteligencije IQ iznad 65.

87

Na razmeđu XIX i XX stoljeća u Italiji dolazi do formiranja novog nacionalnog identiteta u oblasti materijalnih i duhovnih tekovina. Jedna od njih je bila i Marija Montessori (1870-1953), ljekar i pedagog, koja je dala pečat naučnoj orijentaciji u shvatanju idiotizma koji je medicina posmatrala kao bolest. Filozofija Marije Montessori se ogledala u tome da se napredak djeteta s poteškoćama u razvoju može ostvariti strpljivim radom od faze obrazovanja mišića i nerva, preko obrazovanja čula do intelektualnog i moralnog obrazovanja. Period aziliranja je obilježen segregacijom jer je još uvijek vladalo shvaćanje da je invaliditet apsolutno stanje koje se ne može izmijeniti. „Opći socijalni i materijalni odnosi nisu dopuštali širu emancipaciju školovanja, radnog osposobljavanja, zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom” (Žunić, 2001:25).

Razdoblje socijalne integracije

Sa razvojem prava kao temeljnih sloboda, javljaju se različiti modeli rada sa osobama s onesposobljenjem. Whittaker (1997) navodi tri modela koja su obilježila razdoblje socijalne integracije: medicinski model; model deficita; socijalni model. Ranih šezdesetih godina prevladava medicinski model, u kojem je prisutna klasifikacija, etiketiranje i segregacijski način školovanja. U cilju iznalaženja adekvatnih terapijskih intervencija u okviru medicinskog modela osamdesetih dolazi do pojave modela deficita koji liječenje usmjerava prema patološkom uzroku nastanka bolesti i utvrđuje posebnu potrebu i integraciju. Oba modela se zasnivaju na pristupu koji naročito akcentira liječenje. Kasnijim razvojem, devedesetih dolazi do pojave socijalnog modela kojim se nastoji prevazići različitost i segregacija. U ovom modelu prevladavaju prava, a ne prednosti i privilegije pojedinaca. Socijalni model je zasnovan na sredinskom faktoru, koji posmatra kako faktor iz okruženja utječe na sudjelovanje osobe s onesposobljenjem u društvu. Svaki od ova tri modela predlaže različite pristupe u radu, npr. kako intervenirati, kako spriječiti invalidnost i kako utvrditi stepen društvene odgovornosti. Ishodišni pristup određuje društveni stav i mjesto osoba sa invaliditetom u društvu, utvrđujući na taj način obrazac po kome društvo i sistem zaštite regulira pitanje invalidnosti.

88

Medicinski model

Medicinski model se javlja početkom tridesetih godina 20. stoljeća, iako njegovi korijeni sežu i mnogo ranije. Od samog početka predstavlja dominantan model jer je podržan napretkom znanosti i medicine. Ovaj model zagovara stav da je bolest isključivo problem individue, a izazvana je povredom ili drugim vidom pogoršanja zdravlja pojedinca. Ovakvim tumačenjem „medicinski model je usmjeren na specifično oštećenje osobe i na taj način problematizira osobu, gledajući na nju kao objekt kliničke intervencije “ (Quinn & Degener, 2002). Zapravo, medicinski model nastoji da objasni, dijagnosticira, tretira i liječi invaliditet kao patologiju čime daje naglasak na organsko-funkcionalne uzroke koji se klinički orijentiše na liječenje i rehabilitaciju. Cilj kliničke intervencije i medicinske rehabilitacije je prilagođavanje osobe okolini i usredotočenost na njena ograničenja u pogledu obavljanja određenih aktivnosti. Na primjer, od djeteta sa oštećenim sluhom se očekuje da nauči govoriti, kako bi se uklopilo u zajednicu, ali se od odgajatelja, nastavnika i ostale djece ne očekuje da nauče znakovni govor kako bi lakše komunicirali sa njim.

Medicinski model zanemaruje činjenicu da osoba, unatoč oštećenju, i dalje ima određeni postotak sposobnosti da izvršava neke od aktivnosti. Subjektivni doživljaji pacijenta nije u fokusu rada ljekara, a odnos pacijenta i liječnika je hijerarhijski određen – distanciran je. Medicinski model donosi značajne promjene u društvenim odnosima spram osoba sa invaliditetom čije psiho-fizičko stanje zahtijeva stručnu pomoći ili asistenciju od druge osobe. Pod uticajem medicinskog modela otvara se veći broj specijalnih škola, ustanova, radionica, fondova, specijalnih metoda rada i slično. Osnovni princip rada sastojao se u pružanju zaštite, njege i smanjivanje rizičnih faktora u okruženju na najmanju moguću mjeru. Zadatak društva u okviru medicinskog modela bio je organizirati određene specijalne službe i postupke kojima bi se ublažile posljedice oštećenja. Naširoko prihvaćen medicinski model doveo je do toga da su odluke u vezi sa obrazovanjem i zaštitom djece zavisile od odluka komisije za kategorizaciju. Ukoliko bi komisija za kategorizaciju utvrdila da se radi o težem obliku onesposobljenja, u većini slučajeva došlo bi do izdvajanja djeteta iz njegove prirodne okoline i segregacija u specijalne ustanove.

89

Sredinom šezdesetih godina politika različitosti, posebnih propisa, socijalnih mjera i oblika pomoći osobama sa invaliditetom doživljava prve oštre kritike. „Zagovornici promjene medicinskog modela bili su pristalice zaštite mentalnog zdravlja, a udružili su se u antipsihijatrijski pokret. Medicinski pristup mijenjaju u, tzv. socijalni pristup ili model“ (Flaker, 1998). Taj pomak omogućio je novi i sasvim drugačiji uvid u potrebe korisnika, ne samo u oblasti medicine, nego i u drugim područjima, poput socijalnog rada. Sada se uzroci invaliditeta dovode u vezu sa okrutnim okuženjem u kojem osoba živi, radi i obrazuje se.

Umjesto termina invaliditet nerijetko se koristi i termin hendikepiranost (handicap– handicapped) koji je kovanica od engleskih riječi hand= ruka i cap= kapa, a asocira na historijski težak socijalni položaj i siromaštvo osoba sa invaliditetom. Hendikep znači gubitak, nedostatak ili ograničenje mogućnosti ili šanse za ravnopravno sudjelovanje u životu društvene zajednice. Njime se pojašnjava nesuglasje ili suprotnost pa i sukob između osobe i njene okoline zbog čega je nužno dijagnosticirati i kontrolirati, ne samo činitelje na strani osobe, nego i na strani njene okoline koja podupire ili koči jednake mogućnosti za sve. Također, susreću se i različiti termini, poput posebne potrebe, koji treba izbjegavati jer je izrazito stigmatizirajući. Neki autori sugeriraju da se umjesto njega koristi termin dodatne potrebe, koji je isto tako vrlo ograničavajući termin.

Model deficita

Prvi svjetski rat (1914-1918) pridonio je stvaranju povoljnog položaja osoba sa invaliditetom, naročito onih nastradalih u ratu. Dolazi do otvaranja novih ustanova za slijepe, gluhonijeme i tjelesne invalide. Te institucije su egzistirale i u prošlom stoljeću. „Nakon ekspanzije tih ustanova tokom dvadesetih godina, nacionalsocijalisti su (1935) ustanovili specijalne razrede i pomoćne specijalne škole s postupkom sterilizacijskog nadzora“ (Gudjons, 1993:253).

Postupak sterilizacijskog nadzora pronašao je plodno tlo u ranom nacističkom pokretu kada nacionalsocijalistička stranka 1930. donosi zakon koji omogućuje prisilno steriliziranje shizofrenih osoba, osoba sa epilepsijom, mentalno oboljelih, osoba sa oštećenim sluhom i vidom.

90

Adolf Hitler je na temelju ovog zakona razvio program eutanazije (l939) gdje su zagovornici negativne eugenike u Njemačkoj od 1932. do 1945. prisilno sterilizirali oko 360 000 osoba s invaliditetom, a na desetine hiljada ubili. Hitlerova netolerancija prepoznata je u njegovom djelu "Mein Kampf", u kojem osobe sa invaliditetom naziva defektnim, i koje treba spriječiti da šire jednako defektno potomstvo. Pod pojmom spriječiti podrazumijeva likvidaciju. On u svom djelu navodi: „Ako bude neophodno, neizlječivo bolesni će bez milosti biti odvojeni, kao barbarska mjera za nesretnika koji je time pogođen, ali blaženstvo za njegove bližnje i potomstvo“ (prama, From, 1980:226). Tokom Drugog svjetskog rata (1940-1945) sudbina mentalno nerazvijenih i duševno bolesnih osoba i dalje je bila predmet diskriminacije. Fašizam, zagovarajući čuvanje čiste rase, ponovno oživljava praksu likvidacije ovih osoba. Komandant logora Sobibor i Treblinka, kojeg je Himler 1940. godine postavio na čelo Instituta za eutanaziju, imao je za cilj da mentalno oboljele i invalidne osobe pošalje na ubijanje. Ideja o međunarodnoj regulaciji prava i sloboda svih ljudi, pa i osoba sa invaliditetom, rađa se polovinom 20. stoljeća, a povod su svakako stradanja u Drugom svjetskom ratu, što je rezultiralo osnivanjem Ujedinjenih naroda i proglašenjem Opće deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine. Model deficita obuhvata period šezdesetih godina 20. stoljeća. U samom nazivu modela, koji je opisan kao deficit, naglašen je način na koji su osobe sa poteškoćama u razvoju bile tretirane. Model deficita nesposobnost preusmjerava na dijagnosticiranje „onoga što osoba ne može“, a patologiju tretira kao „ono u čemu ima teškoće“. Shodno dijagnosticiranom deficitu, politika zdravstva usmjerava osobu ka određenim specijalnim službama i postupcima kojima se nastoje ublažiti posljedice oštećenja ili bolesti. Ako to nije moguće, osoba se izdvaja iz svoje prirodne okoline i upućuje u institucije u kojima se nastoji potaknuti društveno prilagođavanje pojedinca i postići pozitivne promjene u njegovom ponašanju. Na ovaj način podržava se ideja da osobe s određenim nedostatkom treba da budu promijenjene, poboljšane i učinjene normalnijim. „Tradicionalna defektološka dijagnostika, polazeći od etiološke dijagnostike, shvata defekt kao osnovu za odabir defektne djece i njihovo uključivanje u specijalne škole. Ovaj vid selekcije je kod nas ozakonio Pravilnik o evidenciji i kategorizaciji (1960), kojim se dobiva

91

jedinstvena nacionalna podjela osoba s hendikepom. „Time se otvara proces ekspanzije osnivanja samostalnih ustanova za školovanje defektologa i izgradnje defektološke doktrine“ (Biondić, 1993:74). Model deficita je u odnosu na medicinski model ponudio nešto humaniji pristup, dopuštajući osobama s poteškoćama u razvoju da se odgajaju i obrazuju u specijalnim školama. Shodno tome, dolazi do diferencijacije specijalnih škola. Osnivaju se odjeljenja ili škole za učenike sa mentalnim poteškoćama u razvoju, škole za slijepe i gluhe, itd. Sagledavajući politiku i praksu tretiranja funkcionalnih nedostataka koje defektologija i njena dijagnostika zagovaraju, krajem šezdesetih godina dolazi do jakih kritika modela deficita od strane biheviorista, psihoanalitičara i protivnika teorije etiketiranja.

Kritika se odnosila na stigmatizaciju osoba koje su zbog svog onesposobljenja izdvojene iz prirodnog okruženja, na činjenicu da princip rada nije uvažavao razvojne mogućnosti i sposobnosti pojedinca. Nakon kritike dijagnostike, razvila su se dva suprotstavljena dijagnostička modela:

Devijacijski model ili tip dijagnoze koji se javlja šezdesetih godina. Ciljevi dijagnosticiranja u ovoj koncepciji su usmjereni ka tome da se odredi kategorija ili klasa teškoća socijalne integracije čije su karakteristike izrazito ispod prosječnog ponašanja s obzirom na dob. Osim klasifikacije dijagnoze, ovaj model uvodi opis problema i ustanovljava etiologiju koja služi prognozi i proceduralnom tretmanu takvog stanja.

Habilitacijski model koji se javlja pod sintagmom pedagoška dijagnostika, čije je područje poteškoća socijalne integracije, široko je usmjereno i uvažava različite aspekte individue, poput: ponašanje korisnika, njegovo doživljavanje, evaluiranje različitih socijalnih iskustava itd. Pedagoška dijagnostika se ne zadržava isključivo na uzročnim, već uvažava i cirkularne ovisnosti i njihove međusobne odnose (Fisseni, 1990). Ona prvenstveno polazi od individualnog promaknuća pojedinačnog učenika čiji odgojni proces usmjerava ka njemu. Naime, ovaj model je ujedno i dijagnostika i proces podučavanja koji daje praktično-odgojne upute za promjenu postojeće situacije.

92

Oba modela, medicinski i model deficita, sa aspekta rehabilitacije, podrazumijevaju višekratne, simultane intervencije usmjerene prema uzroku i sekundarnim posljedicama ozljede ili bolesti. U deficitnom modelu i dalje je prisutna segregacija koja odvaja učenike s razvojnim poteškoćama u zasebne institucije i onemogućuje im aktivno uključivanje u rad i ravnopravni status sa ostalim osobama. Ali, isto tako, zahvaljujući habilitacijskom modelu, dolazi se do novih spoznaja koje odbacuju tezu da osobe sa umjerenom mentalnom retardacijom nisu odgojive i da im nije mjesto u obrazovnom sistemu.

Shodno politici koja je vladala sedamdesetih, diferencijalne specijalne škole postaju dio općeobrazovnog školstva, a rade ovisno o razlikama koje su specifične za djecu sa smetnjama.

Prema Gudions (1993:253) razlikuju se sljedeće specijalne škole:

- škole za djecu sa smetnjama u učenju su grane specijalnih škola u kojima se učenicima pružaju temeljna iskustva koja društveno okruženje ne može dostatno da im pruži;

- škole za djecu sa psihičkim smetnjama u kojima se nudi životno, praktično i motoričko osposobljavanje;

- škole za poremećaje u ponašanju, tzv. škole za neodgojivu djecu.

Utemeljenje isključivanja iz obrazovnog sistema osoba sa teškoćama u razvoju je u uskoj vezi sa klasifikacijom Kvebeškog odbora za međunarodnu klasifikaciju oštećenja, invalidnosti i hendikepa (ICIDH). „Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) invaliditet definira kao bilo kakvo ograničenje ili nedostatak, koji proizlazi iz oštećenja zdravlja, sposobnosti za izvršavanje neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije na način ili u opsegu koji se smatra normalnim za ljudsko biće ovisno o njegovoj dobi“ (SZO, 1980).

Međunarodna klasifikacija oštećenja, invalidnosti i hendikepa (ICIDH) je bazirana na medicinskom modelu koji posmatra onesposobljenje kao problem osobe, direktno uzrokovan oboljenjem, traumom ili nekim drugim zdravstvenim stanjem koje zahtijeva medicinsku brigu pruženu u formi individualnog tretmana od strane profesionalaca. Tretiranje

93

onesposobljenja je usmjereno ka izlječenju ili prilagođavanju pojedinca i promjeni ponašanja. Medicinska briga se posmatra kao glavno pitanje, a na političkom nivou, osnovni odgovor je modificiranje ili reformiranje politike zdravstva (ICF, 2001:20). Reformiranje politike zdravstva u osamdesetim godinama 20. stoljeća je uticalo i na reformu osnovne škole. Na snazi je kritika specijalnih škola, jer su postupci dokazivanja da je neko za specijalnu školu, neprimjereni i nedovoljno dokazivi. U svim kulturama postoje određena minimalna očekivanja u pogledu temeljnih funkcija u raznim područjima. Također, kritika upućuje i na neznatne šanse za zaposlenje nakon završene specijalne škole. Sve ovo je utjecalo na reformu obrazovnog sistema u kojoj se djeca sa smetnjama u razvoju nastoje integrirati u redovnu nastavu. Jedan od poznatih modela je kaskadni model čija je autorica Evelyn Deno (1970).

Kaskadni model je baziran na odgojno–obrazovnom kontiniumu koji teži ka ostvarenju što manje restriktivne sredine u nastojanju da svakom djetetu osigura takvo okruženje od kojeg će imati najviše koristi. “Iako predstavlja zamišljeni oblik modela, ovaj sistem rješava obrazovanje osoba sa posebnim potrebama u rasponu od specijalnih škola do povremene edukacije u redovnim razredima” (Hegarty, Pocklington, 1984). Obrazovanje djece sa posebnim potrebama je u ovom sistemu organizirano kroz sedam sljedećih nivoa:

N1 - uključivanje djece sa posebnim potrebama u redovan odgojno-obrazovni proces, i to djece koja mogu napredovati bez medicinskih ili drugih pomoćnih terapija;

N2 - pohađanje redovne škole uz dodatnu stručnu pomoć;

N3 - djelomičan boravak u specijalnom odjeljenju, a djelomičan u redovnom odjeljenju;

N4 - svakodnevni i potpuni boravak u specijalnom odjeljenju;

N5 - smještaj djeteta u specijalne ustanove;

N6 - obrazovanje kod kuće za djecu koja iz zdravstvenih razloga ne mogu pohađati školu;

94

N7 - hospitalizirano obrazovanje za djecu koja nastavu prate u bolničkim uvjetima.

Dunnov model (1973) je modificirani kaskadini model, poznat kao model introvertirane piramide, a razrađen je na principu izbora programa za opise tipova djece sa posebnim potrebama. On dijeli djecu na četiri kategorije i utvrđuje jedanaest organizacijskih planova koji se prožimaju od potpune integracije do potpune segregacije (Dunn,1973). Ovaj model razlikuje četiri oblika odgojno-obrazovnog rada:

- uključivanje u redovni odgojno-obrazovni program uz dopunski didaktički materijal i konsultativnu stručnu službu;

- djelomično uključivanje u redovni odgojno-obrazovni program uz direktnu pomoć specijaliziranog stručnjaka;

- uključivanje u redovni odgojno-obrazovni program uz pohađanje specijalnog programa;

- smještaj u specijalne škole internatskog tipa.

- Socijalni model

Krajem 80-ih politika i ekonomija snažno utiču na promjenu položaja i mjesta pojedinca u društvenoj zajednici. Globalizacija svijeta donosi promjene u međuljudskim odnosima i veću informiranost o ljudskim pravima i slobodama. Početkom 90-ih godina 20. stoljeća dolazi do pojave socijalnog modela koji stavlja naglasak na promjenu okoline, naročito škole, sa aspekta adekvatnog obrazovanja. Škola treba da se prilagodi pojedincu, a ne pojedinac njoj. Krajem 90-ih godina 20. stoljeća nastavlja se ideja integracije, koja odbacuje koncept invaliditeta kao posebnog stanja individue i pravi razliku između osoba koje imaju različite mogućnosti. Zakon omogućuje školovanje učenika s blažim poteškoćama u razvoju u redovnim školama u cilju optimalnog razvoja i minimizacije efekata etiketiranja i stigmatiziranja ove populacije. Djeca sa težim poteškoćama, u zavisnosti od onesposobljenja, i dalje se upućuju u posebne obrazovane institucije specijalizirane za takvu pomoć. Naime, takav vid rada se nameće logičnim, jer integracija ima i svoje granice. Odgojni rad na području specijalnog odgoja traži posebne programe, metode, organizaciju, opremu

95

i posebno pripremljene stručnjake. Dijeljenje zajedničkog prostora u redovnim školama i neke aktivnosti organizirane u ograničenom vremenskom periodu su pod strogom kontrolom stručnih osoba i ne omogućuju istinsko uključivanje i uvažavanje dječijih potreba. Integracija djece sa smetnjama, u postojeći sistem obrazovanja – redovne škole, bez prilagođavanja njihovim posebnim obrazovnim potrebama, zahtijeva od djeteta promjenu i prilagodbu školi, sa naglaskom na školskom postignuću. Nastavni plan i program je u centru nastavnog procesa, a ne učenik sa svojim specifičnim mogućnostima, znanjima, interesovanjima i iskustvom. Ako učenik ne uspije da se prilagodi u redovnom odjeljenju, slijedi mu isključenje. U takvom procesu učenik je manje stigmatiziran, ali i dalje nije dobio adekvatnu potporu za učenje i samostalni rad.

U okviru socijalnog modela javljaju se različiti sistemi integracije djece sa onesposobljenjem u odgojno-obrazovnom procesu:

- sistem introvertirane piramide;

- mainstreaming sistem;

- model individualizacije

- parcijalna integracija po sistemu posebnih soba;

- model parcijalne integracije

- sistem patronažne integracije;

- kaskadni sistem;

Mainstreaming sistem je jedan od vidova integracije koji se primjenjuje u SAD. On naglašava potrebu uključivanja djece sa posebnim potrebama u sve glavne tokove života. Reynolds (1975) ističe da su za uspješnu socijalizaciju odlučujuće rane godine života, te je potrebno ukinuti izdvajanje djece sa teškoćama u razvoju u specijalne vrtiće i škole. On smatra da ih treba odmah uključiti u redovne škole, kako bi od najranijih dana sticali socijalno iskustvo u svijetu većine. Naime, on zagovara boravak djece u specijalnim uvjetima samo u slučaju krajnje potrebe. Kada se ostvare minimalne pretpostavke za djetetovu integraciju, automatski se realizira prelazak u redovnu školu uz određen broj sati povremenog

96

specijalnog obrazovanja (eng. Par time special education). Naredni nivo podrazumijeva potpuno uključivanje djece u redovne škole u kojima se nastava odvija po posebnom programu.

Model individualizacije kreirao je Muth (1975), a bazira se na individualnom radu sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju. On ne isključuje mogućnost rada i druge djece po ovoj metodi ukoliko imaju senzorna ili tjelesna oštećenja. Metodologija rada je kreirana tako što su djeca uključena u posebne dopunske edukativne tretmane uz obezbjeđenje stručnih lica. Individualizirani pristup podrazumijeva da, prilikom pravljenja programa podrške, vodimo računa o uvažavanju nivoa funkcioniranja i potreba konkretnog djeteta, o njegovim interesovanjima i karakteristikama socio-ekonomskog okruženja u kojem dijete živi.

Parcijalna integracija po sistemu posebnih soba se već duže vremena koristi u američkom obrazovnom sistemu. Naime, kreirana je tako da djeca sa poteškoćama u učenju budu smještena u redovnu školu u kojoj egzistira jedna prostorija, tzv. posebna soba. U određenim vremenskim intervalima djeca borave u ovoj prostoriji i primaju stručnu pomoć.

Model parcijalne integracije je kreiran na principu posebnog odjeljenja sačinjenog od tročlane skupine djece sa višestrukim teškoćama u razvoju. Nastavni plan i program se realizira pod posebnim uvjetima i prilagođen je svakom pojedinom djetetu u zavisnosti od stepena oštećenja. Cjelokupna podrška i edukacija je vođena od strane stručne službe koja obavezno uključuje defektologa.

Sistem patronažne integracije je jedan od vidova odgojno-obrazovne rehabilitacije koji se primjenjuje u porodici ili u hospitaliziranim institucijama. Obuhvata rad hronično oboljele djece ili djece sa teškim oblicima tjelesnog invaliditeta, zbog kojih nisu u mogućnosti pohađati redovnu školu. U zemljama Zapadne Evrope ovaj vid odgojno-obrazovanog rada financira država.

Kaskadni sistem je u većini zemalja Zapadne Evrope sa postojećom legislativom omogućio objektivne pretpostavke za integraciju djece sa posebnim potrebama u redovne i specijalne škole. Shodno kaskadnom

97

modelu, Uhlendorff (2012) razlikuje pet područja odgoja i obrazovanja osoba sa poteškoćama u razvoju u sistemu socijalne integracije:

(1) rano područje: Tu se ubrajaju ponude za djecu do 3. godine života, kao npr. centar za rano poticanje, odnosno socijalno-pedijatrijski centar koji skrbi medicinski, terapeutski i pedagoški za djecu s invaliditetom. Bach (1999:127) ističe da ovi centri imaju za cilj ranu dijagnostiku, prevenciju, savjetovanje roditelja, upućivanje roditelja na metode ranog odgoja, emocionalnu stabilnost roditelja, posredovanje rane liječničke dijagnoze i rane terapije.

(2) elementarno područje: Za djecu od treće godine života do polaska u školu, tzv. specijalni vrtić ili vrtić za poticanje u kome je središnje područje rada pomoć djeci sa teškoćama u razvoju. Tu se primaju djeca koja ne dovoljno poticaja u redovnom vrtiću. U sklopu rasprave oko načela normalizacije može se primijetiti da se sve više djece s teškoćama u razvoju uključuje u integracijske dječje vrtiće zajedno s ostalom djecom, te se ondje potiče njihov razvoj. Bach (ibid.) navodi i nužnost specijalnih vrtića koji su u tijesnom kontaktu sa redovnim dječijim vrtićima koji imaju specijalnu opremu i kadar.

(3) školsko područje: Za djecu sa teškoćama u razvoju i mlade u školskoj dobi postoje specijalne škole usmjerene na posebne potrebe, kao npr. škole za djecu sa teškoćama u učenju, za gluhu djecu i djecu oštećenoga sluha. Mnoge škole moguće je završiti na svim nivoima (završetak osmogodišnje škole, matura srednje škole i opća matura). Bach (ibid.) smatra da specijalne škole imaju opravdanje samo ukoliko su obilježene posebnom ometenosti kao što navodi i Uhlendorff (2012). On smatra da specijalne škole treba povezati sa redovnim školama, kako bi izvan nastave specifične za ometene, mogle pospješiti mnoge kontakte između ometene i neometene djece (npr. zajedničko igralište, dvorište, sportska dvorana, partnerski projekti itd.)

(4) područje strukovnog obrazovanja: Nakon završetka škole mladima sa teškoćama u razvoju stoje na raspolaganju brojne mjere nalaženja posla i pripreme za zanimanja, kao npr. pripremna godina za učenje zanimanja. Bach (ibid.) je mišljenja da bi djeca sa posebnim potrebama trebala, u

98

okviru mogućnosti, pohađati redovne škole strukovnog obrazovanja. Ta zanimanja ne bi smjela biti označena kao priučena ili invalidska, čime bi se diskriminirala. Samo u slučajevima sljepoće ili gluhoće djeca trebaju nastaviti pohađati neophodne specijalne škole za dalju izobrazbu.

(5) područje obrazovanja odraslih: Ovim područjem dominiraju, tzv. radionice za osobe s teškoćama u razvoju. One trebaju omogućiti odraslim osobama uključivanje u svijet rada. Bach (ibid.), navodi da osobe sa invaliditetom u odrasloj dobi treba da prođu nužni tečaj za profesionalnu prekvalifikaciju kao i poticajne radionice. Mišljenja je,također, da bi trebalo ukinuti razne udruge ili klubove čije je djelovanje jednostrano, uskogrudno fiksirano za oštećenje ljudi. Osobama s invaliditetom su potrebni poticaji i podrška u okruženju neometenih osoba.

Bez obzira o kojem vidu modela integracije je riječ, Tolon i Belsky (1985) ističu da je socijalna integracija ostvarena tek onda kada je uspostavljen najveći stepen komunikacije, spontanosti i harmoničnog rada u odgojno-obrazovnom procesu. Da li će to biti postignuto, u mnogome zavisi od prethodnih komponenti: prevencije, dijagnostike i rehabilitacije. „Naročito je važna valjana dijagnostika od strane stručnih lica koja je preduvjet za proces planiranja i programiranja primjenjivih rehabilitacijskih postupaka čime se utvrđuje položaj djeteta spram druge djece“ (Stančić, 1985). Naime, ranim tretmanom mogu biti korigovani mnogi nedostaci još prije polaska djeteta u školu. „Time je omogućen sigurniji start za savladavanje obrazovnog programa“ (Teodorović, 1987).

Pojmovno određenje sintagme posebne potrebe

Termin posebne potrebe je preuzet iz engleskog jezika i ne odgovara u potpunosti potrebama našeg govornog područja, jer nije dovoljno jasan i precizan. Npr. dijete sa posebnim potrebama i dijete sa smetnjama u razvoju nisu sinonimi, jer su djeca sa smetnjama u razvoju samo jedna grupa djece koja pripadaju kategoriji djece sa posebnim potrebama. Riječ dječija potreba nalazimo još u stavovima L.S. Vigotskog (1924), kada kaže „Specijalna obuka treba izgubiti svoj specijalni karakter kako bi postala dio općeg odgojnog djelovanja koje se mora usmjeriti prema dječijim potrebama" (prema, Biondić, 1993:24). Osim toga, ovaj termin nije

99

odgovarajući ni sa aspekta psihološkog shvatanja potreba, jer svi ljudi imaju u osnovi iste potrebe, ali načini njihovog zadovoljavanja mogu biti otežani i/ili različiti. Individualne razlike su prirodne, a kako razvoj ne teče pravolinijski, svako dijete u nekom periodu svog razvoja može imati neku poteškoću, pa će mu biti potrebna individualna pomoć i podrška.

Stručnjaci različitih disciplina koriste i različite sintagme: psiholog posmatra osobu s invaliditetom kao ometenost osobnosti; liječnik kao medicinsko-patološki problem; pravnik se fokusira na formalno-pravne aspekte statusa te osobe; sociolog posmatra položaj u društvenoj zajednici; dok socijalni radnik posmatra njegov položaj u porodici i društvu. U obrazovnom sektoru prihvatljivo je koristiti termin posebne obrazovne potrebe jer se tako opisuju sva ono djeca koja imaju teškoće u učenju, a koje mogu biti posljedica ometenosti ili nekih drugih nepovoljnih okolnosti, pa im je potrebna posebna podrška i pomoć tokom obrazovanja. (Shema br.1) Termin posebne potrebe najčešće se koristi u kontekstu razumijevanja obrazovnih, religijskih, jezičkih, socijalnih, kulturoloških i drugih potreba, dok se sintagma teškoće u razvoju koristi isključivo u opisu stanja malodobne osobe. (ICIDH) International Clasification of Impairments (1997) to definira na sljedeći način: „Dijete sa smetnjama u razvoju je dijete koje ima teškoće u razvoju i nije u mogućnosti da postigne ili održi zadovoljavajući nivo zdravlja i razvoja ili čije zdravlje i razvoj mogu značajno da se pogoršaju bez dodatne podrške ili posebnih usluga u oblasti zdravstvene zaštite, rehabilitacije, obrazovanja, socijalne zaštite ili drugih oblika podrške“ (World Health Organization (1997). Pojam osoba s invaliditetom (OSI) se može koristiti kao univerzalni pojam jer je definiran u Konvenciji ujedinjenih nacija-prava osoba s invaliditetom (2008), kao jednom od najvažnijih međunarodnih instrumenata za zaštitu ove populacije. Termin (OSI) osigurava interdisciplinarno sporazumijevanje i zajedničko djelovanje bez čega je nezamisliva pomoć ovim osobama. U nazivu OSI fokus je na ključnoj riječi invaliditet (lat. in-validus: ne-vrijedan, ne-sposoban) i najčešće podrazumijeva onoga ko je zbog tjelesnog, intelektualnog ili duševnog oštećenja djelomično ili potpuno izgubio određenu sposobnost. Prema Klaiću (1958:553) validan (lat.) = zdrav, jak, čvrst, moćan, koji vrijedi, a invalidan (lat.) = nejak, slab,

100

nemoćan, čovjek koji je u ratu ili vršenju svog zanimanja stradao i postao potpuno ili djelomično nesposoban za rad.

Sintagma OSI se odnosi na različite vrste i stepene oštećenja, teškoća ili smetnji u području fizičkog, psihičkog, intelektualnog, duševnog, psiho-fizičkog i socijalnog razvoja. Pripada kategoriji, tzv. opće za razliku od posebne i pojedinačne terminologije invaliditeta (odnosi se na specifično oštećenje koje rezultira invaliditetom, npr. intelektualne teškoće). Radi procjene potreba, planiranja i ostvarivanja prava OSI, u međunarodnoj klasifikaciji SZO-a, zdravstvena stanja osoba su različito definirana u zavisnosti o tome da li se radi o bolesti, oštećenju ili ozljedi. Ova podjela je 1980. godine primarno klasificirana u priručniku za međunarodnu klasifikaciju bolesti (MKB-10), tzv. 10. revizija Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (kratica: MKB-10) (engl. International Statistical Classification of Diseases and Related Health Problems ICD-10). U njoj su definirani kodovi za bolesti, simptome, abnormalnosti i sl, klasificirani od Svjetske zdravstvene organizacije (engl. WHO). Različite definicije za pojam invalidnosti ponekad rezultiraju manjim ili većim praktičnim problemima. Takav slučaj je i sa Bosnom i Hercegovinom u kojoj ne postoji jedinstvena definicija osoba s invaliditetom, jer su njihova prava regulirana u okviru entiteta. Zakonom o dječijoj zaštiti RS uređuje se niz prava za djecu sa invaliditetom, dok je potreba posebne zaštite za djecu s teškoćama u razvoju u F BiH prepoznata u Zakonu o osnovama socijalne zaštite, civilnih žrtava rata i porodica sa djecom.

U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstvena definicija osoba sa invaliditetom. U definiranju invaliditeta koriste se različiti pojmovi u različitim oblastima (socijalne, zdravstvene zaštite, penzionog osiguranja, zapošljavanja). U skladu sa zakonima F BiH i RS o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju, lica sa invaliditetom u F BiH su osobe kod kojih postoji tjelesno, čulno ili mentalno oštećenje koje za posljedicu ima trajnu ili privremenu, a najmanje 12 mjeseci smanjenu mogućnost rada i zadovoljavanja ličnih potreba u svakodnevnom životu („Sl. novine F BiH“ 9/10). Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida Republike Srpske daje sličnu

101

definiciju, s tim da se umjesto termina lice sa invaliditetom, koristi termin invalid (“Službeni Glasnik Republike Srpske” broj 98/04). Svjetska zdravstvena organizacija prepoznaje potrebe integracije medicinskog i socijalnog modela kako bi sačuvala koherentnost različitih perspektiva biološkog, individualnog i društvenog funkcioniranja zdravlja. U 2001. godini urađena je revizija Međunarodne klasifikacije oštećenja, onesposobljenja i hendikepa u Međunarodnu klasifikaciju funkcioniranja, onesposobljenja i zdravlja, poznatu kao MKF (ICF). Ova klasifikacija invalidnost definira kao: “ishod ili rezultat kompleksnog odnosa između zdravstvenog stanja pojedinca i ličnih faktora, i vanjskih faktora koji predstavljaju uslove u kojima pojedinac živi” (ICF-International Classification of Functioning, Disability and Health). 191 država članice SZO-a potvrdilo je MKF, kao međunarodni standard za opisivanje zdravlja i invaliditeta. Sveukupni cilj MKF klasifikacije je obezbjeđenje jedinstvenog i standardnog jezika i okvira za opisivanje zdravlja i zdravstvenih stanja. Budući da je MKF, prije svega, zdravstvena klasifikacija, ona se koristi i u različitim sektorima koji su direktno ili indirektno povezani sa zdravstvenim sistemom: socijalne i druge forme osiguranja, socijalna politika, radna sposobnost, inkluzivno obrazovanje, ekonomija, unapređenje zakonodavstva, kao i mijenjanje okruženja. MKF je jednoglasno prihvaćena od Ujedinjenih naroda kao Međunarodna klasifikacija korištena u različite svrhe:

- kao statistički instrument za prikupljanje i pohranjivanje podataka u populacijskim studijama i istraživanjima ili u informatičkim sistemu podataka;

- kao klinički instrument za procjenu potrebe u izboru odgovarajućeg tretmana kod specifičnih stanja, procjena profesionalne sposobnosti, za rehabilitaciju i evaluaciju ishoda;

- kao instrument u socijalnoj politici u planiranju socijalnog osiguranja, sistema naknada, te u kreiranju socijalne politike i njezinoj primjeni;

- kao instrument u obrazovanju u izradi nastavnog programa, podizanju svjesnosti o poduzimanju odgovarajućih socijalnih akcija;

102

- kao istraživački instrument za mjerenje, između ostalog, i kvalitete života.

Donošenjem Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom ICF 2006. godine definicija iz 2001. godine je dopunjena - osobe sa invaliditetom smatraju se one koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja. Takva oštećenja i smetnje, u međudjelovanju s različitim preprekama, mogu sprječavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu (United Nations, 2006). U preambuli, Konvencija UN-a jasno se zalaže za socijalni model pristupa invaliditetu u kome se insistira na usmjerenosti ka socijalno-aktivnom položaju:

- oštećenje - uključuje organska oštećenja i funkcionalne smetnje;

- aktivnost - definira mjere osobnih ostvarenja;

- sudjelovanje - opisuje sudjelovanje pojedinca u životu društva.

Prema ovoj definiciji oštećenje ne treba negirati, treba ga prihvatiti da zbog toga osoba nije manje vrijedna, nego joj društvo treba pomoći u zadovoljenju njenih potreba i prava koja proističu iz Konvencije. „Iz navedene definicije može se uočiti da integracija OSI, nije adaptacija ili pasivno prilagođavanje sredini ili uklapanje u nju, kako se to nerijetko smatra i u praksi dešava, nego ona podrazumijeva aktivno uključivanje u socijalnu sredinu i obogaćivanje te sredine originalnim doprinosom integrirane osobe” (Zovko, 1999).

Uloga specijalne pedagogije u odgoju i obrazovanju djece

Krajem XIX i početkom XX stoljeća dolazi do formiranja specijalne pedagogije kao znanstveno-pedagogijske discipline u sistemu pedagoških znanosti. Specijalna pedagogija bavi se problemom odgoja, obrazovanja i profesionalnog osposobljavanja djece i mladih sa teškoćama u razvoju. Savremena diferencijalna pedagogija, u okviru svog djelovanja, obuhvata i specijalnu pedagogiju koja svojim specifičnim zadacima osigurava odgoj i obrazovanje razvojno ometene djece i mladih prema njihovim mogućnostima. Zbog specifičnosti zadataka, specijalna pedagogija se transdisciplinarno oslanja na medicinske discipline: psiho-patologija,

103

psihijatrija, neurologija, fonijatrija itd.. Budući da se radi o različitim vidovima ometenosti u razvoju, specijalna pedagogija je svoja ispitivanja i odgojno-obrazovni rad usmjerila u različitim pravcima u zavisnosti od vrste onesposobljenja. Tako su nastala njena uža područja ili grane:

- oligofrenopedagogija (odgoj osoba sa mentalnim poteškoćama);

- tiflopedagogija (odgoj slijepih i slabovidnih osoba);

- surdopedagogija (odgoj gluhih i nagluhih osoba);

- logopedska pedagogija (odgoj osoba s govornim nedostacima);

- medicinska pedagogija (odgoj hronično bolesnih i tjelesno invalidnih osoba);

- sociopatska pedagogija (odgoj i saniranje socipatskih stanja);

- socijalna pedagogija (odgajanje i preodgajanje, obrazovanje, obučavanje i profesionalno osposobljavanje odgojno zanemarene djece);

- forenzična pedagogija (odgoj djece s psihopatskim i neuropatskim smetnjama, odgoj maloljetnih prijestupnika);

- Sa stanovišta odgoja i obrazovanja, specijalna pedagogija koristi i druge nazive: pedagogija liječenja, zdravstvena pedagogija, korektivna pedagogija, integrativna pedagogija, odgoj djece sa posebnim potrebama, inkluzija itd. U predmetu proučavanja specijalnog odgoja, integrirane su sljedeće komponente:

- simptomatologija i sanacija razvojnih smetnji;

- habilitacija u cilju razvijanja novih funkcija i sposobnosti koje mogu kompenzirati oštećenja ili sticanje novih sposobnosti koje ranije nisu bile dovoljno razvijene;

- rehabilitacija sa ciljem ublažavanja i uklanjanja psihičkih i tjelesnih nedostataka.

Sve tri komponente pomažu u preodgajanju ili ublažavanju stanja osobe sa poteškoćama u razvoju. „U okviru predmeta izučavanja specijalnog odgoja posebna se pažnja pridaje organizaciji odgojno-obrazovanog procesa i

104

modelima poučavanja koji se realiziraju u zavisnosti od stepena oštećenja“ (Stevanović, 2003:146).

Inkluzivni pokret u obrazovanju

Paralelno sa pokretom za specijalno školstvo, koji je nastao kada i pokret za obrazovanje sve djece, javio se pokret zasnovan na uvjerenju da je za dijete najbolje školovanje sa svojim vršnjacima i pod istim uslovima. Doprinos Marije Montesori u Italiji, Karla Štajnera u Austriji i Eduarda Klapareda u Švajcarskoj jeste u tome što su dali osnove za osnivanje inkluzivnog pokreta u obrazovanju. Termin inkluzija je latinskog porijekla (lat. inclusio) i ima sljedeća značenja:

- zatvaranje, zatvor, zagrada;

- uključivanje, sadržavanje, obuhvaćanje, podrazumijevanje;

- primjesa, sastojak, sastojina, sastavina;

- zaokruženost, zaobljenost.

U engleskom jeziku (engl.inclusive) ova riječ znači: uključivši, uključivo; obuhvaćajući, sadržavajući, podrazumijevajući (Klaić, 1982:591). Engleski termin inkluzija postao je općeprihvaćeni termin u pisanoj i govornoj komunikaciji kada govorimo o osobama sa posebnim potrebama u obrazovnom sistemu. Eduard Klapareda je inkluzivni pokret nazvao „Škola po mjeri djeteta“, a pokret je poprimio planetarne razmjere. Prema podacima UNICEF-a iz 1991. god. oko 126 zemalja je primijenilo modele psiho-socijalne podrške za djecu sa teškoćama u razvoju, koja su uključena u redovne škole.

Na konferenciji u Salamanki 1994. godine stavljen je naglasak na to da je inkluzija ideja koja je u direktnoj vezi s poboljšanjem obrazovnog sistema kao cjeline:

“Inkluzija je proces rješavanja i reagiranja na raznovrsnost potreba svih učenika kroz sve veće učestvovanje u učenju, kulturama i zajednicama i sve manju isključenost u okviru obrazovanja. Inkluzija obuhvata promjene i izmjene sadržaja, pristupa, struktura i strategija, sa zajedničkom vizijom koja obuhvata svu djecu odgovarajuće starosne dobi i sa ubjeđenjem da je

105

redovni obrazovni sistem odgovoran za obrazovanje sve djece” (UNESCO,1994). Preporuke iz Salamanka dokumenta se odnose na sljedeće:

- svako dijete ima pravo na obrazovanje;

- svako dijete ima jedinstvene karakteristike, interesovanja, sposobnosti i obrazovne potrebe;

- obrazovni sistemi trebalo bi da oblikuju obrazovne programe koji će podržavati različitost među djecom;

- učenici sa smetnjama u razvoju moraju imati pristup redovnim školama, uz prilagođeno obrazovanje;

- redovne škole s inkluzivnom orijentacijom najbolji su način za prevazilaženje diskriminativnih stavova i izgradnju inkluzivnog društva.

Za razliku od socijalne integracije koja parcijalno uključuje osobu u redovni odgojno-obrazovni sistem, inkluzija podrazumijeva njegovo potpuno izjednačavanje i uključivanje sa prosječnom populacijom. Na taj način se osobe sa teškoćama u razvoju ne posmatraju i ne vrednuju prema njihovim nesposobnostima, ograničenjima i teškoćama, nego prema brojnim sposobnostima, interesima, jakim stranama i potencijalima. Zahtjev za podudarnost odgojno-obrazovnog rada sa potencijalnim snagama djeteta upućuje na cjelovito upoznavanje njegovih sposobnosti i otkrivanje jakih djetetovih strana. „Ako promatramo sistemska rješenja i društvenu podršku kroz izmjene i dopune međunarodnih pravnih akata koji osiguravaju ravnopravni status osoba s posebnim potrebama kao i promjene u svijesti pojedinaca koje se dešavaju od 1990. god. pa na ovamo, zasigurno možemo reći da se inkluzija nameće kao nadređeni pojam integraciji“ (Mišić, 1995). „Za razliku od integracije koja osobu usmjerava na institucije, inkluzija ohrabruje svaku osobu s intelektualnim teškoćama da preuzme, uz pomoć roditelja, staratelja ili odgajatelja, potpunu odgovornost za svoje učenje i ponašanje“ (Whittaker, 2000). Oduvijek je bilo primjera izvanredne ljudske volje pomoću koje su pojedinci savladavali i najteže prepreke. Savladavanje ovih prepreka u velikoj mjeri

106

zavisi od socijalne interakcije sa drugim osobama. Naime, ako dijete ne može samostalno da riješi složene zadatke, ono će biti sposobno da dođe do uspješnog rješenja u okviru interakcije sa odraslom osobom – osobom koja posjeduje kognitivnu strukturu neophodnu za rješavanje danog zadatka. Mel Ainscowsa Ainscow, Hopkins, Southwoth i Westa (1994) naglašavaju šest uslova za uspješan razvoj inkluzije:

Vođstvo koje ne podrazumijeva samo direktora nego i sve koji su uključeni u rad škole. Ainscow ističe važnost lidera za stvaranje jasnih vizija inkluzije. Suprotno autoritetu, stvaraju se i timovi čiji je rad baziran na znanju i iskustvu. U ovom preduvjetu pažnja je usmjerena na klimu koja utiče na rješavanje problema i dodjelu vodećih funkcija članovima osoblja;

Participacija je od velike važnosti za aktivno uključenje učenika i roditelja u proces inkluzije. Ona, pored uključivanja učenika i roditelja, podrazumijeva uključivanje nastavnika kroz planiranje nastavnih sadržaja i organizaciju nastavnih metoda u radu sa učenicima;

Koordinacija se odnosi na povećanje sposobnosti i aktivnosti nastavnika i drugih nositelja funkcija prema dogovorenim načelima i ciljevima. Nastavnici imaju dovoljno autonomije da donesu odluke koje se tiču individualnog rada učenika. Svjesni su postojanja uticaja neformalnih grupa na formalne strukture koje egzistiraju u odgojno-obrazovnom procesu;

Refleksija je važna za uspostavljanje sistematičnog prikupljanja, analizu i interpretaciju informacija u školi. Ona znači da je potrebno uključiti svo osoblje u informacioni menadžment;

Usavršavanje osoblja ima značajan uticaj na razmišljanje i praksu koja je povezana sa razvojem i unapređenjem rada škole. Ključne komponente usavršavanja osoblja su: opisi vještina i strategija, modeliranje ili demonstracija vještina, praksa u stimuliranim sredinama, strukturiran povratni odgovor feed–back i motivacija.

Kod uvođenja inkluzije u obrazovni sistem nužno je provesti niz sistemskih mjera koje će stvoriti zakonske pretpostavke za uključivanje djece sa teškoćama u razvoju u redovan školski sistem. Naime, inkluzivno

107

obrazovanje treba da zadovolji sve potrebe učenika i da kontinuirano radi na poboljšanju učešća i eliminaciji isključenosti iz svih aspekata školovanja i to na način da se nijedan učenik ne osjeća drugačijim. Booth (2000) i Vayeyen (2001) navode preduvjete za uvođenje inkluzivnog obrazovanja:

- unapređenje kurikuluma kreiranjem fleksibilnih nastavnih planova i programa prilagođenih individualnim potrebama učenika;

- reguliranje pravnog sistema i sistema podrške;

- fizički uvjeti za prihvatanje onesposobljene djece uz opremljene prostorije i adekvatna nastavna sredstva;

- dobro razrađene različite nastavne metode kroz participiranje i dizajniranje programa učenja koji odgovaraju individualnim sposobnostima učenika;

- usklađeno brojno stanje u odjeljenjima u kojima su integrirana djeca sa posebnim potrebama;

- modificiranje nastavnih sadržaja koji su u korelaciji sa oblastima koje se proučavaju;

- tehničko-materijalna opremljenost (osiguranje transporta invalidnih lica, auditivni aparati za trening osoba sa oštećenjem sluha, Brailleovo pismo, stručna literature);

- promjena na nivou školskog menadžmenta kroz profesionalno vođenje i usmjeravanje;

- provođenje sistemskih mjera u partnerstvu sa roditeljima i lokalnom zajednicom u smislu pripreme za prihvatanje djece sa posebnim potrebama;

- priprema učenika za prihvatanje svojih vršnjaka;

- obuka nastavnog kadra putem seminara, zborovanja, savjetovanja, simpozija za rad u inkluzivnom odjeljenju;

- uključivanje stručnjaka specijalista za različite vidove onesposobljene djece.

108

Imajući u vidu da se radi o učenicima sa teškoćama u učenju, znatno većih od svojih vršnjaka, potrebna je posebna odgojno-obrazovna i materijalna podrška. „Prihvatanje inkluzije otvara put za razvoj pozitivnih vrijednosti: gdje suradnju stavlja nasuprot suprotstavljanju, socijalnu interakciju umjesto izolacije, međuzavisnost i prijateljstvo umjesto osamljivanja“ (Šarenac, 2003).

Prosvjetni radnici u školama imaju veoma važnu ulogu u kontekstu sagledavanja školskog okruženja u kojem ova djeca uče. Naime, svako dijete s teškoćama u razvoju ima različite sposobnosti za učenje, različite potrebe i interese. Zbog svih navedenih, kao i drugih razloga, odgojni proces treba individualizirati, uvažavati i staviti u kontekst različitih sposobnosti, interesa i potreba. Na taj način omogućit će se poštovanje i zadovoljavanje prava sve djece da pohađaju najbliže vrtiće zajedno sa svojim vršnjacima. Za svako dijete sa posebnim potrebama nužno je odrediti obrazovne potrebe i prema njima uraditi prilagođeni program. On treba da osigura optimalno korištenje njegovih potencijala i ponudi modele adekvatne podrške. Posebne odgojne potrebe u okviru specijalnog odgoja nisu samo determinirane djecom koja imaju umanjene sposobnosti, nego se specijalni odgoj kroz inkluzivni pristup nastoji afirmirati i u odnosu na djecu sa natprosječnim koeficijentom inteligencije.

Od segregacije do inkluzije

Pomak od medicinskog modela ka inkluzivnom napravio je značajne iskorake u načinu razmišljanja i pružanju podrške osobama sa onesposobljenjem. On je naročito došao do izražaja nakon što je Generalno vijeće UN-a 2006. godine potpisalo Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Shodno Konvenciji, jedna od značajnih promjena odnosi se na upotrebu termina koji su do tada imali zastarjeli ili uvredljivi izraz. U naredne tri tabele nastojat ćemo da vam slikovito predočimo razvojni put razumijevanja osoba s invaliditetom, od faze segregacije do faze inkluzije. U tabelarnom prikazu br.1 Gerison Lansdown (2009) navodi diskriminirajući i nediskriminirajući jezik prema osobama s

109

invaliditetom i razloge zbog kojih oni nisu prihvatljivi u pisanoj korespondenciji i govoru.

Tab.br.1 diskriminirajući i nediskriminirajući jezik

Zastarjeli ili uvredljivi izrazi

Razlozi zbog kojih izrazi nisu prihvatljivi

Prihvaćeni izrazi

Invalidi Okuplja ljude u jednu istovrsnu kategoriju, patronizira, ne odražava individualnost, jednakost ili dostojanstvo osoba s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom

Hendikepirani Podrazumijeva da osobe s invaliditetom trebaju milosrđe.

Osobe s invaliditetom

Priznaje svoj invaliditet

Invaliditet nije nešto što ljudi priznaju ni što bi trebali priznavati.

Kaže da ima invaliditet

Normalan, zdrav, cjelovit

Pojam normalan implicitno znači da sve osobe koje odstupaju od normalnog razvoja pripadaju kategoriji nenormalnih

Osoba bez invaliditeta

Hrabar Podrazumijeva da je osoba hrabra zbog svog invaliditeta.

Prevladao je svoj invaliditet; Uspješan; Produktivan;

Gluh i nijem, neverbalan, slabo čuje, gluhonijem

Podrazumijeva duševnu nesposobnost. Samo zato što je neko gluh, ne znači da ne može govoriti.

Osoba koja ne govori; Ne može govoriti; Koristi sintetički govor.

110

Privezan za invalidska kolica

Invalidska kolica ne privezuju, ona ljude čine pokretljivima.

Koristi invalidska kolica; Korisnik invalidskih kolica; Osoba koja se služi invalidskim kolicima.

Bogalj, obogaljen

Engleska riječ „cripple“ dolazi od staroengleske riječi koja znači „puzati“, upotrebljava se i kad želimo označiti nešto što je inferiornije od nas, to je dehumanizirajuće.

Ima invalidno stanje.

Deformiran Podrazumijeva da je osoba odvratna i čudna.

Višestruki invaliditet

Nakaza, biljka Dehumanizirajuće Ozbiljan invaliditet Ćaknut, lud, psihopata, manijak, luđak

Stigmatizirajuće Učvršćuje negativne stereotipe

Poremećaj u ponašanju; Emocionalni invaliditet; Osoba sa psiho-socijalnim invaliditetom;

Mentalno defektan, spor, priprost, kreten

Podrazumijeva da osoba ne može učiti.

Razvojni invaliditet; Duševni

Mongoloid Smatra se uvredljivim. Osoba s Downovim sindromom

Oštećen pri porodu

Podrazumijeva da nešto nije bilo u redu s porođajem.

Urođeni invaliditet

Kepec Zastario izraz, smatra se uvredljivim.

Osoba niskog stasa

111

Posebne potrebe

One nisu posebne za određenu osobu, nego su uobičajene. Izraz podrazumijeva nešto što dijete

Učenje uz podsticaj; Dodatne potrebe za učenjem

Retardiran Stigmatizirajuće Kasni u razvoju

U literaturi ne postoji jedinstven stav o tome koji je izraz najbolji. Izraz dijete sa posebnim potrebama je najneutralniji termin i ima najviše pristalica. Za bolje razumijevanje rečenog, u tabeli br. 2 prikazat ćemo primjer mlade žene koja koristi invalidska kolica i način razmišljanja ljudi u različitim vremenskim periodima koji jasno oslikavaju stav društvene sredine o invaliditetu.

Tabela br.2 Odnos prema invaliditetu u primjeru različitih modela

Model milosrđa (XVI-XVIII st.)

“Kakva šteta, ova prekrasna žena je vezana za invalidska kolica, ona se više nikada neće moći udati i imati djecu i brinuti se za svoju porodicu.”

Medicinski model (XVIII-XVIII st.)

“O, ovo je jadna žena, ona je trebala otići kod ljekara i razgovarati s njim, ako postoji terapija koja bi joj mogla omogućiti da opet hoda, kao i svi drugi.”

Socijalni model (IXX-XX st.)

“Zajednica stvarno treba izgraditi rampe ispred javnih objekata kako bi osobe koje žive u njoj mogle sudjelovati u društvenom životu.”

Inkluzivni model utemeljen na pravima (XX-XXI st.)

“Kada dobije posao, njezin poslodavac morat će joj prilagoditi radni prostor. To je njeno pravo!“

U različitim zemljama, različitih kulturoloških i socijalnih stanja društva, proces uključivanja učenika s posebnim potrebama u redovne osnovne škole ostvaruje se na različite načine. Prema istraživanjima najbrojnija djeca koja su integrirana u redovne škole su ona koja imaju usporen kognitivni razvoj. Implementacija nove inkluzivne orijentacije se postepeno uvodi u većem broju zemalja. Promjene u specijalnom odgoju i

112

obrazovanju u susjednim državama kao što je Hrvatska, uslijedile su 80-ih godina.

Slovenija je prema izvještaju UNICEF-a 1997. godine o uspješnosti integracije djece sa poteškoćama u razvoju u redovne škole po međunarodnim standardima najvjernije slijedila ideju inkluzivnog obrazovanja. Ona je 1996. godine usvojila pet zakona koji na novi način tretiraju obrazovanje djece s posebnom potrebama. Država je dala podsticaj integraciji djece sa razvojnim teškoćama u redovne škole i povoljna zakonska rješenja koja se tiču obuke nastavnika, adaptacije programa, primjene adekvatnih metoda, dodatne pomoći učenicima, izrade IEP-a, obuke roditelja itd.

Makedonija je u fazi pripreme za inkluziju, dok se u Srbiji još uvijek isključivo primjenjuje segregacijski način školovanja s naglaskom na diferenciju nastave.

U Austriji je obavezno devetogodišnje osnovno obrazovanje koje započinje sa šest godina, a osnovna škola traje četiri godine (Volksschule-V). Ukoliko nije moguća integracija u redovne škole, onda djeca sa poteškoće u razvoju pohađaju specijalne škole, ovisno o njihovoj poteškoći (Sonderschule-SS). Kao izravni nastavak specijalne osnovne škole ustrojena je i specijalna škola na nivou srednjeg obrazovanja (Sonderschule). Srednja specijalna škola omogućuje izbor zanimanja ili nastavak školovanja na višem nivou, ovisno o kategoriji ometenosti.

U Češkoj se obrazovanje djece sa smetnjama u razvoju realizira u osnovnim (specijalni zakladny skoly) i srednjim specijalnim školama (specijalni sredni školy). Učenici koji se ne mogu integrirati u redovne i specijalne škole pohađaju, tzv zvlasni školy. Oni koji imaju teže oblike onesposobljenja pohađaju posebne pomoćne škole, koje traju deset godina, a u njima savladavaju osnovne navike potrebne za život.

U Velikoj Britaniji Vlada je 1981. godine usvojila zvaničnu politiku integracije djece ometene u razvoju u redovne škole koja je pretrpjela brojne zakonodavne modifikacije. Zakon je predvidio dva uslova za integraciju u redovne škole: da su roditelji saglasni i da smještaj u redovnoj školi ne ometa obrazovanje ostale djece.

113

U Holandiji se opstanak specijalnih škola vidi u okviru kontinuuma obrazovnih usluga koji se pruža na različitim mjestima, dok se u Engleskoj smatra da se one trebaju postepeno smanjivati i povezivati sa redovnom školom.

U drugim evropskim zemljama, poput Italije, Francuske, Španije, Engleske, integracija se provodi na svim nivoima školovanja, profesionalnog osposobljavanja i zapošljavanja.

Za razliku od integracije u kojoj se okolina privikava na prisustvo osobe s invaliditetom, u inkluziji osoba s invaliditetom se prihvaća, respektuje i osnažuje da ravnopravno sudjeluje u svim segmentima života.

U protekloj deceniji XXI stoljeća sve manje su prisutni degradirajući termini za djecu sa teškoćama u razvoju, a umjesto njih se koristi pojam osobe s posebnim potrebama. Ovaj pojam je posljedica sve prisutnije inkluzije, koja podrazumijeva ravnopravnu participaciju ovakve djece u obrazovanju i socijalnom životu. Štaviše, ove sintagme su upotrebljive i korisne za označavanje posebnih obrazovnih potreba darovite djece, jer obuhvataju i potrebu za podrškom razvoju talenta i ličnosti nadarene djece. Različiti konceptualni modeli podupiru društvenu percepciju invalidnosti i utiču na intervencije uključivanja osoba sa invaliditetom, kao ravnopravnog socijalnog bića, u školovanju, zapošljavanju, radu, kulturnim aktivnostima, sportu, političkom djelovanju i sl.

U savremenoj pedagoškoj literaturi pod sintagmom djeca sa posebnim potrebama podrazumijevamo djecu koja ekstremno odstupaju od prosječnog fizičkog, kognitivnog ili socijalnog razvoja.

„To odstupanje nije podjednako u svim područjima, a može se javiti u obliku natprosječnog ili ubrzanog razvoja, ispodprosječnog ili usporenog, nepravilnog ili čak ograničenog razvoja.“ (Zovko, 1999: 369).

U kontekstu takvog razmišljanja Zovko (ibid) djecu sa posebnim potrebama koja odstupaja od prosječnog razvoja dijeli na sljedeće kategorije:

- djeca sa posebnim potrebama koja odstupaju u smjeru natprosječnog razvoja;

114

- djeca sa posebnim potrebama koja imaju smetnje u razvoju;

- djeca sa posebnim potrebama koja imaju teškoće u učenju.

- Djeca koja odstupaju u smjeru natprosječnog razvoja

Jedan od razloga natprosječnih sposobnosti kod djece se veže za nasljedni faktor, starost roditelja i redoslijed rađanja djeteta u porodici. Uticaj sredinskog faktora, kao i faktora samoaktualizacije su omogućili povoljne uslove za razvoj natprosječnih sposobnosti kod djece. Odstupanje u smjeru natprosječnog razvoja ispoljava se na tri načina:

darovitost – temelji se na intelektualnim sposobnostima mjerenim testovima inteligencije kao i uvažavanju drugih sposobnosti koje imaju tri bitna obilježja: natprosječnu sposobnost, predanost zadatku i kreativnost (Renzuli, 1979);

kreativnost – obilježava je sposobnost nalaženja originalnih rješenja modelom strukture intelekta, a očituje se razmišljanjem na različite načine i u različitim smjerovima. Bitnim svojstvima mnogi smatraju originalnost, fleksibilnost, motivaciju i fluentnost. Kreativne osobe vide stvari u novom svjetlu i rješavaju problem na nov i neobičan način. Kvaščev (1976:259) navodi sljedeće osobine ličnosti koje su Cattell i Butcher (1968) izdvojili kao kreativne: inteligencija, emocionalna stabilnost, nezavisnost, dominantnost, radikalizam, dovoljnost samom sebi, kontroliranost i društvena preciznost, sklonost rizici, spontanost, neinhibiranost, imaginativnost, samo uvjerenost, samostalnost u donošenju odluka i radoznalost.

talentiranost – obično se odnosi samo na jedno područje ljudske aktivnosti. Ona involvira visokorazvijenu kreativnost i motivaciju za područje matematike i jezika, umjetničkog izražavanja, psiho-socijalno područje i psiho-motoričko područje.

Ne postoje standardni IQ nivo za intelektualnu darovitost, ali Hollingworth Centar za darovitu djecu je 1994. godine predložio sljedeće granice IQ:

- blago darovit – IQ između 115 i 129

115

- umjereno darovit – IQ između 130 i 144

- jako darovit – IQ između 145 i 159

- izvanredno darovit – IQ viši od 160

Djeca koja odstupaju u smjeru ispodprosječnog razvoja

Ovo odstupanje obično nazivamo smetnjama u razvoju. Spektar tih odstupanja je vrlo širok, a njihova frekvencija u populaciji osjetno varira. Prema klasifikaciji funkcionalnog poremećaja djecu koja odstupaju u smjeru ispodprosječnog razvoja možemo podijeliti u šest kategorija:

- Oštećenje senzornih funkcija

- oštećenja vida: sljepoća i slabovidnost;

- oštećenja sluha: gluhoća i nagluhost;

- senzorni poremećaji taktilne osjetljivosti, bola, dodira, kretanja i ravnoteže.

- Poremećaji pažnje, kognitivnih, intelektualnih i perceptivnih funkcija

- poremećaji govorno-glasovne-jezičke komunikacije;

- specifične teškoće u učenju;

- mentalna retardacija, koja može biti laka (IQ 50-69), umjerena (IQ 35-49), teža (IQ 20-34) teška (IQ 0-20);

- poremećaj sposobnosti učenja;

- poremećaj pažnje;

- okolomotorni perceptivni poremećaj

- Poremećaji kontrole mišića

- tjelesni invaliditet (motorička oštećenja), uključujući: lokomotorna oštećenja, sustavnu leziju, oštećenje centralnog nervnog sistema;

- oštećenja perifernog nervnog sistema;

- oštećenja izazvana hroničnim bolestima ili drugim tjelesnim onesposobljenjima.

116

- Hronični oblici bolesti

- metabolički i fiziološki poremećaji (hipo i hipertireoidizam, galaktosemija, fenilketonurija, astma, juvenilni dijabetes, urođene bolesti srce, zavisnost od aparata za održavanje života.

- Emocionalni dječiji poremećaji

- poremećaji u ponašanju uvjetovani organskim faktorima ili progredirajućim

- psiho-patološkim stanjima;

- Dječije psihoze, emocionalne promjene izazvane oštećenjem nervnog sistema.

- Djeca sa višestrukim smetnjama u razvoju

- Djeca sa teškoćama u učenju

Teškoće u učenju podrazumijevaju da je govorna komunikacija otežana ili nije uopće moguća. Ova kategorija, također, uključuje specifične teškoće u učenju u jednom od sljedećih područja:

- čitanje (disleksija, aleksija) - nemogućnost čitanja i razumijevanja pročitanog kao i prisjećanje izgovorenih riječi;

- pisanje (disgrafija, agrafija) - nemogućnost pisanja ili razumijevanje napisanog kao i razumijevanja zbog pogrešnog percipiranja slova;

- i/ili računanje (diskalkulija, akalkulija) - problem nepoznavanja brojeva i svhaćanja temeljnih matematičkih pojmova;

- slaba pažnja i hiperaktivnost;

- socijalno-motorički i drugi perceptivni deficiti (teškoće koncentracije, nezrela kontrola sitnih mišića, teškoće u dekodiranju značenja riječi)

Uzroci odstupanja i nepravilnosti u razvoju mogu biti uslovljeni razvojem genetskih, organskih i socijalnih faktora. Potpuniji pregled općih uzroka i mogućih posljedica teškoća u razvoju, daje Svjetska zdravstvena organizacija (WHO, 1985) u kojem se među uzročnike ubrajaju: bolest i okolina u kojoj se ona pojavila, te stavovi društva i zahtjevi koje društvo

117

pred njega postavlja” (prema, Biondić 1993:26). Uzročni faktori koji se mogu dovesti u vezu sa teškoćama u učenju su usko povezani sa mentalnom insuficijencijom djece. mentalna insuficijencija ima različitu etiologiju. Fulan (1991:114) navodi jednu od etioloških klasifikacija:

- zaostalost zbog infektivnih bolesti ( npr. meningitisa, šarlaha);

- zaostalost izazvana intoksikacijama ( alkohol, droge);

- zaostalost zbog vanjskih povreda;

- zaostalost zbog poremećaja metabolizma;

- zaostalost zbog tumora;

- zaostalost zbog štetnih prenatalnih uticaja;

- zaostalost izazvana psihičkim traumama;

- genetski ( nasljedni uzroci);

- kranijalne ozljede;

- oštećenje osjetilnog aparata;

- konvulzivna stanja ( npr. epilepsija);

- psihijatrijska stanja( psihička trauma);

- motorička disfunkcija.

Posljedice oštećenja mogu se spriječiti upotrebom više oblika prevencije kao što su:

- primarna prevencija u kojoj se nastoje suzbiti faktori koji su uzrok oštećenja;

- sekundarna prevencija se organizira nakon što se pojavilo oštećenje, a svrha joj je sprječavanje daljeg širenja;

- tercijarna prevencija se provodi nakon što nastupi funkcionalno somatsko ili mentalno ograničenje koje se ne može na drugi način ispraviti.

118

Razvoj inkluzivnog obrazovanja u Bosni i Hercegovini

Prema procjenama WHO i WB otprilike 15 % svjetske populacije danas ima neku vrstu invaliditeta od čega je 200 milijuna djece rođeno sa oštećenjem ili su onesposobljena tokom djetinjstva (United Nations, 2011). Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, istraživanja višestrukih pokazatelja (MICS) iz 2006. godine ukazuju da više od 10% stanovništva BiH ima problema sa vidom, sluhom, govorom, pamćenjem ili otežanim kretanjem. Isti izvor navodi da 6,5 % djece između 2 i 9 godina, ima neki vid poteškoće u fizičkom, osjetilnom ili mentalnom razvoju.

Historijski gledano, briga i zaštita djece su dobile na značaju tek poslije Drugog svjetskog rata, kada je u sistemu bivše Jugoslavije, pa i u BiH, omogućeno školovanje djece i omladine sa onesposobljenjem u specijalnim odgojno-obrazovnim ustanovama. Prvi zakonski akt u kojem su postavljeni osnovi razvoja specijalnog školstva je bio Zakon o domovima i školama za djecu sa umnim i tjelesnim nedostacima. Ovaj zakon je donesen 1947. godine i važio je do 1964. godine kada je donesen novi zakon o specijalnim školama. On propisuje stjecanje naobrazbe za djecu ometenu u fizičkom i psihičkom razvoju i osposobljavanje za samostalni život u posebnim stručnim ustanovama: specijalne predškolske ustanove, specijalne škole, specijalna odjeljenja pri redovnim školama i odjeljenja u sastavu zdravstvenih i socijalnih ustanova. Nastava se izvodila po posebnim nastavnim planovima i programima koji su se za svaku vrstu specijalne osnovne škole posebno propisivali.

Isti zakon je regulirao pitanje školovanja djece van svog prebivališta i njihovo izdržavanje, a s tim u vezi i smještaj djece za vrijeme školovanja“ (Šarenac, 2003:14). Tako su djeca sa lakšim i težim oblicima onesposobljenja u najranijoj dobi odvojena od porodice i isključena iz lokalne zajednice. Socijalni kontakt je bio ograničen samo na stručno osoblje koje je bilo usmjereno na ozdravljenje, dok su potrebe za sigurnošću, ljubavlju, pripadanjem, aktivnošću, učenjem, nezavisnošću, samoostvarenjem, samoaktualizacijom kao i mnoge druge koje Maslov (1908-1970) ističe, zanemarene.

119

U Bosni i Hercegovini stanje specijalnog školstva se nije znatno mijenjao sve do početka rata (1992), kada je zbog ratnih dejstava većina ovih škola uništena, a djeca raseljena i prognana. Velik broj trajnih oštećenja nastalih u vrijeme rata kod djece se mogao na vrijeme spriječiti, jer su nastala kao posljedica neuhranjenosti, nesreće, nasilja, traume, rata, siromaštva ili bolesti. Iz jedinstvenog i visokocentraliziranog obrazovnog prijeratnog sistema, u periodu od 1992. do 1995. godine dolazi do decentralizacije i podjele na tri obrazovne politike. „Na teritoriji koju su kontrolirali bosanski Hrvati korišten je nastavni plan i program i udžbenici Republike Hrvatske. Na teritoriji koju su kontrolirali bosanski Srbi korišten je nastavni plan i program i udžbenici Republike Srbije. Na teritoriji koju su kontrolirali Bošnjaci u periodu 1992/93. korišten je nastavni plan i program Republike Bosne i Hercegovine, koji je 1994. godine izmijenjen i dopunjen. Iako su u periodu rata uslovi života i rada bili veoma teški i često rizični, nastavni proces se u skoro svim dijelovima zemlje kontinuirano odvijao“ (ICESCR,2004:110). Kao posljedica podjele, sve do početka školske 2003/2004. godine, u BiH su egzistirale 52 škole pod jednim krovom, koje su radile po različitim nastavnim planovima i programima baziranim na nacionalnoj osnovi.

Na temelju Dejtonskog mirovnog sporazuma (1995) doneseni su novi zakoni o osnovnom odgoju i obrazovanju u Federaciji BiH i Republici Srpskoj. U Federaciji Bosne i Hercegovine obrazovanje se dalje decentralizira, a nadležnost nad obrazovanjem se prenosi na deset kantona. U pet kantona sa bošnjačkom većinom je na snazi bosanski nastavni plan i program, u tri kantona sa hrvatskom većinom hrvatski nastavni plan i program, a u dva mješovita kantona, koja su efektivno podijeljena između ove dvije grupe, dolazi do mješovitog nastavnog plana i programa. Upravna vlast u Republici Srpskoj obrazovanje centralizira na entitetskom nivou gdje je na snazi srpski nastavni plan i program. Iako su nastale pozitivne promjene u sistemu obrazovanja nakon potpisivanja Dejtona, složena politička situacija stavila je u drugi plan temeljna prava, ne samo djece sa poteškoćama u razvoju, nego i svakog drugog djeteta koje živi na prostoru BiH. Naime, djeci je i dalje onemogućen pristup bilo kojoj školi, sve dok oni i njihovi roditelji ne prihvate da se nastava pohađa prema

120

dominantnom nastavnom planu i programu sa svim njegovim nacionalnim predispozicijama

(jezik, pismo, kultura itd.).

Kako bi se prevazišao ovaj problem, Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini 2003. godine propisuje uvođenje zajedničke jezgre nastavnih planova i programa ili nacionalne grupe predmeta u nastavne planove i programe. Zajednička jezgra treba da osigura kvalitetnu i objektivnu informaciju o historijskim, geografskim, ekonomskim, jezičkim, etničkim, kulturnim i drugim posebnostima važnim za konstitutivne narode i nacionalne manjine u BiH. „Postojeća zajednička jezgra nastavnih planova i programa (ZJNPP-a) u Bosni i Hercegovini za osnovnu školu i gimnaziju utvrđena je 2003. godine na temelju tada važećih NPP-a za osmogodišnju osnovnu školu u Federaciji BiH i devetogodišnju osnovnu školu u Republici Srpskoj. Zajednička jezgra je isključivo usmjerena na predmete i njihove programske sadržaje koji su prepoznati kao zajednički. Sporazum o zajedničkoj jezgri cjelovitih razvojnih programa za rad u predškolskim ustanovama donesen je 2008, a u primjeni je od 2009/10. godine“ (APOSO,2011:19). Uvođenjem zajedničke jezgre nastoje se definirati standardi u obrazovanju radi osiguranja koherentnosti, prohodnosti i kompatibilnosti obrazovnog sistema, ne samo na teritoriji BiH nego i u EU i šire. Postojeća zajednička jezgra donijela je izvjesne pozitivne promjene, jer omogućuje svoj djeci, bez obzira na jezičku i kulturnu pripadnost, slobodan pristup i izbor škole, te osigurala prohodnost učenika na cijelom prostoru BiH.

Od integracije do inkluzije u BiH

Donošenjem Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 18/03 ), regulirano je uključivanje djece s razvojnim smetnjama u redovne i specijalne škole. Proces integracije zahtijeva sljedeće procedure koje započinju već pri samom upisu djeteta u školu:

Procjena zdravstvene sposobnosti djeteta koju utvrđuje pedijatar na osnovu čega izdaje ljekarsko uvjerenje za pohađanje škole;

121

Procjena odgojno-obrazovnog statusa i zrelosti djeteta za polazak u školu koju vrši školska komisija u sastavu pedagog, psiholog i nastavnik razredne nastave. Ukoliko komisija uoči da dijete ima poteškoće u razvoju, škola je dužna pribaviti mišljenje stručnog lica kao što je oligofrenolog ili logoped;

Na osnovu procjene i mišljenja stručnog lica (oligofrenologa ili logopeda) obezbjeđuje se inkluzija djece sa lakšim mentalnim i fizičkim smetnjama u razvoju u redovnu školu, s tim da se učeniku obezbijedi posebna stručna pomoć koju pruža defektolog-logoped. U školama gdje nema defektologa-logopeda stručnu pomoć pruža pedagoško-psihološka služba i druga stručna lica;

Dijete za koga stručno lice sumnja da ima teže i teške oblike onesposobljenja ex officio (lat.), po službenoj dužnosti se upućuje na utvrđivanje stepena i vrste ometenosti. To utvrđuje stručna komisija koju formira centar za socijalni rad na nivou općine;

Na osnovu kriterija determiniranih procedurom prvostepena stručna komisija u sastavu od 6 članova: klinički psiholog, pedijatar ili školski ljekar, neuropsihijatar, dva specijalna edukatora (oligofrenopedagog i logoped) i socijalni radnik utvrđuje stepen onesposobljenja;

Ukoliko roditelj nije zadovoljan nalazom prvostepene komisije, može se obratiti drugostepenoj komisiji za reviziju nalaza i donošenje konačnog mišljenja. Komisija za kategorizaciju i procjenu sposobnosti osoba s teškoćama u razvoju je formira po kantonima, dok je drugostepena komisija na nivou Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine;

Na osnovu rješenja komisije, kojim je utvrđena vrsta i stepen ometenosti u razvoju, djeca sa težim i teškim smetnjama stiču osnovno obrazovanje i vaspitanje u specijalnim školama ili specijalnim odjeljenjima.

Okvirni zakon o osnovnoj i srednjoj školi u BiH omogućuje sljedeće vidove odgoja i obrazovanja djece sa teškoćama u razvoju i učenju:

- punu odgojno-obrazovnu integraciju djece sa poteškoćama u razvoju u redovna odjeljenja;

- parcijalnu integraciju u odjeljenja djece sa poteškoćama u razvoju u okviru redovne škole;

122

- potpunu separaciju koja uključuje djecu s teškoćama u razvoju u specijalizirane posebne institucije ili škole.

Potpuna integracija se odnosi na učenike graničnih intelektualnih sposobnosti (IQ=70-79). Ovi učenici se obrazuju po prilagođenom programu u uvjetima potpune integracije. Smanjen je opseg nastavne građe i prilagođene su metode poučavanja nastavnom sadržaju. Pojačan je rad i nadzor pedagoga, psihologa i defektologa. Učenici s lakim mentalnim teškoćama koji nemaju izrazito naglašene razvojne poteškoće, školuju se u sistemu djelomične integracije u posebnim odjeljenjima u kojima savladavaju nastavne sadržaje maternjeg jezika, matematike i prirode i društva, dok nastavne sadržaje likovne i muzičke kulture, tehničkog i tjelesnog odgoja savladavaju u redovnim razredima. Djeca sa izražajnijim smetnjama u psiho-fizičkom razvoju pohađaju nastavu u posebnim odjeljenjima u redovnoj školi po prilagođenom NPP-u, gdje je, pored edukacije, potrebna rehabilitacija i resocijalizacija. Odgojno-obrazovni rad se realizira prema prilagođenom nastavnom planu kojeg implementira defektolog individualno ili u posebnom specijalnom odjeljenju. Ukoliko komisija procijeni da se radi o djetetu sa težim onesposobljenjem, ono se, u zavisnosti od vida i stepena, upućuje u specijalne škole ili zavode, koji još uvijek postoje u našoj zemlji.

Pedagoškim standardima i normativima utvrđeni su kriteriji za implementaciju inkluzivnog odgoja i obrazovanja u redovnim školama. Neka od pravila koja su škole dužne da primjenjuju prema ovim standardima su:

- najviše troje djece sa posebnim potrebama može se integrirati u isto redovno odjeljenje;

- sva djeca koja pripadaju kategoriji djeteta sa posebnim potrebama moraju proći izvjesnu kategorizaciju i imati posebnu dokumentaciju;

- za školsku djecu sa senzornim i motoričkim oštećenjima (vidnim, slušnim i fizičkim), koja su potpuno integrirana u redovne razrede, organizira se na kraju redovnog školskog dana produženi stručni postupak u grupe od šest do deset učenika;

123

- učenici s lakom mentalnom retardacijom i bez utjecajnih teškoća u razvoju obrazuju se po sistemu parcijalne integracije u posebnim razredima od 5 do 9 učenika, zavisno od vrste i stepena razvojnih teškoća. Tu uče maternji jezik, matematiku i prirodu, dok istovremeno likovnu, muzičku, tehničku i tjelesnu kulturu imaju u redovnim razredima;

- djeca koja su kategorisana ne mogu da ponavljanju razred;

- za svako integrirano dijete u redovnom odjeljenju izrađuje se individualni program podrške (IPP) koji podrazumijeva smanjenje intenziteta i obima školskog program. Program je obogaćen posebnim metodama, didaktičkim sredstvima i opremom;

- NPP za djecu sa posebnim potrebama implementiraju i defektolozi i nastavnici;

- svaka škola koja ima djecu sa posebnim potrebama ima i pomoć stručnog tima sastavljenog od pedagoga, psihologa, logopeda, defektologa i socijalnog radnika. Stručni tim analizira postojeću dokumentaciju, radi na prilagođavanju kurikuluma, razvija individualne programe podrške (IPP), predlaže metode i tehnike rada, prati implementaciju liječenja i evaluira IPP;

- osim djeteta, i roditelji imaju pravo na edukaciju od strane mobilnog tima, kako bi mogli ostvariti partnersku ulogu sa školom u smislu bolje pomoći i podrške u toku djetetovog školovanja;

- inkluzija uključuje i podučavanje sve djece na razumijevanje i prihvatanje razlike bez obzira na porijeklo, boju, pol, etnicitet, jezik, nacionalnost, socijalno porijeklo, religiju, invaliditet, osobinu, rođenje ili drugi status;

- u inkluzivnim odjeljenjima planiran je asistent u nastavi, kao pomoćnik nastavniku u redovnom odjeljenju;

- djeci sa umanjenim kognitivnim i fizičkim sposobnostima neophodno je obezbijediti fizikalni, logopedski i defektološki tretman u cilju ranog pomaganja i postizanja što boljih rezultata;

124

- za poboljšanje kvaliteta zaštite djece s posebnim potrebama neophodno je permanentno informirati javnost o potrebama djece i uticati na promjenu svijesti kako bi se u potpunosti eliminirala obrazovna isključenost;

- za djecu koja zbog bolesti duži vremenski period ne mogu pohađati nastavu, organizira se tzv. nastava u kući;

- za djecu koja su na duži period hospitalizirana (na primjer na onkologiji, psihijatriji ili drugim odjelima) također se organiziraju i dovode učitelji i stručni suradnici iz najbliže osnovne škole;

- opremanje škole potrebnim didaktičkim i rehabilitacijskim sredstvima i pomagalima je jedan od uvjeta koje škola mora da ispunjava;

- osigurava se pristup školskim prostorijama ( arhitektonske barijere, prijevoz).

Individualni program podrške

Individualni program podrške (IPP) je od suštinskog značaja za razvoj inkluznog programa. On predstavlja dokument kojim se podstiču i objedinjuju sve aktivnosti u školi. Usmjeren je na podršku djetetu kako bi bili ostvareni odgojno-obrazovni ciljevi, koji su u skladu sa njegovim intelektualnim i razvojnim mogućnostima. IPP se izrađuje pojedinačno za svako dijete kome je potreban podsticaj. Prema Rajoviću (2009) IPP sadrži sljedeće komponente:

- detaljan opis aktuelnog funkcioniranja djeteta i socio-kulturne situacije porodice u kojoj dijete živi;

- razvojni status djeteta (opis aktuelnog nivoa funkcioniranja djeteta u cjelini, a zatim i po oblastima razvoja - saznajnog, emocionalnog, fizičkog i socijalnog);

- očuvani potencijali djeteta (individualne karakteristike djeteta: sklonosti, sposobnosti, potrebe, interesovanja);

- vrstu, stepen težine, primarne i sekundarne posljedice razvojnih teškoća, uticaj razvojne teškoće na ostvarivanje obrazovnih i odgojnih

125

ciljeva (uspostavljenje radnih navika, emocionalne stabilnosti, socijalizacije);

- oblasti u kojima je potrebna podrška (oblasti u kojima sporije napreduje);

- oblici podrške, način izvođenja i nositelje podrške, vremenske okvire;

- strukturu tima i zadatke pojedinih članova ,vremenski utvrđene obaveze;

- način praćenja postavljenih ciljeva i indikacije za reviziju IPP;

- način vrednovanja postavljenih zadataka, način obavještavanje ostalih članova kolektiva;

- prikaz trenutnog nivoa postignuća, dobijenog na osnovu podataka sakupljenih tokom procesa procjenjivanja;

- mjesto realizacije IPP-a (škola, učionica, servisni centar...);

Ne postoji jedinstveni prilagođeni nastavni plan i program koji bi se mogao primjenjivati za svu djecu s teškoćama u razvoju. Planiranje, programiranje i rad sa svakim pojedinim djetetom treba biti individualiziran u skladu sa razvojnim potrebama djeteta. Međutim, samo pojedini učenici s teškoćama u razvoju mogu ostvarivati napredak (u svim ili pojedinim školskim predmetima) zajedno sa svojim vršnjacima i to samo u nekoj mjeri. Ne postoji učenik koji se ne može obrazovati, poučavati ili obučavati prema njegovim individualnim razvojnim kapacitetima. Razvijanjem i implementiranjem prilagođenih programa treba odrediti nivo sposobnosti i znanja učenika za svaki pojedini predmet; postaviti kratkoročne i godišnje obrazovne ciljeve, utvrditi posebne potrebe djeteta i načine kako ih zadovoljiti, odrediti nivo sudjelovanja učenika u aktivnostima redovnog programa, utvrditi trajanje individualne podrške i objektivne kriterije, sredstva i metode za evaluiranje i educiranje, te navesti stručne profile nadležne za osmišljavanje, realiziranje, evaluiranje i eventualno modificiranje takvih programa (OECD/H,2007).

Individualni program podrške (IPP) je osnovni alat u obrazovanju djece s posebnim potrebama, posebno za oživotvorenje inkluzije. On je pisani i

126

radni dokument koji nastaje kao rezultat procjene individualnih potencijala i potreba učenika, te opisuje posebne obrazovne ciljeve i usluge. Baziran je na detaljnoj procjeni učenikovih sposobnosti, interesa i potreba. Identificira posebne ciljeve i očekivanja i objašnjava kako će obrazovni program pomoći djetetu da postigne te ciljeve i očekivanja postavljena u programu. Posebni obrazovni programi i usluge se, nadalje, po potrebi modificiraju kroz kontinuiranu procjenu. (OECD/BIH, 2007).

Obim prilagodbe i podrške varira u odnosu na individualne obrazovne potrebe svakog učenika. Učenicima sa složenijim potrebama bit će nužno značajnije prilagođavanje obrazovnog programa, koje je potrebno uraditi na nivou:

- percepcije: prilagođavanje sredstava za predočavanje, tiska, prostora za čitanje/pisanje, isticanja u tekstu;

- spoznaje: uvođenje u postupak, planiranje, sažimanje, pojednostavljivanje teksta, shematski prikazi;

- govora: prilagođavanje izražajnosti, razgovjetnosti, razumljivosti, govorno usmjeravanje pažnje;

- zahtjeva: samostalnost, vrijeme i način rada, aktivnost, provjeravanje.

Pri odabiru primjerenog didaktičko-metodičkog pristupa potrebno je procijeniti dječije sposobnosti, znanje, interese i posebne potrebe. Ivančić i Stančić (2002:142) naglašavaju da je naročito važno procijeniti sljedeće sposobnosti djeteta: slušanje, usmeno izražavanje, prostorno i vremensko snalaženje, rukovanje sredstvima za rad, sticanje radnih navika, čitanje, pismeno izražavanje, računanje i geometrijsko predočavanje.

Organizacija specijalnog školstva u BiH

„Reformom obrazovnog sistema 2003. godine usvojen je i novi zakon o inkluzivnom obrazovanju djece, koji daje mogućnost djeci sa posebnim potrebama da u cijelosti pravilno razviju svoje sposobnosti. Iako je od donošenja ovog zakona protekla skoro decenija, specijalne škole u BiH su i dalje otvorene“ (UNESCO, 1996). Pored organizacijskih oblika rada u redovnim i specijalnim školama, egzistiraju i tzv. dnevni centri za

127

rehabilitaciju u kojima se provode programi za djecu različitih oštećenja kognitivnog i adaptivnog funkcioniranja na nivou umjerene i teže mentalne zaostalosti. Djeca sa teškim onesposobljenjem su smještena u domove i nisu uključena ni u kakav vid obrazovanja. Ovu kategoriju djece stručne službe u obrazovnom sektoru ne smatraju sposobnim za edukaciju već samo za osposobljavanje.

ZAKLJUČAK

Diskriminacija prema osobama koje imaju poteškoće u razvoju prisutna je kroz cijeli ljudski razvoj. Najbolji dokaz su grčki i rimski zakoni prema kojima je bilo dozvoljeno ubijanje djece i osoba s mentalnim i drugim teškoćama u razvoju. Njihov najveći grijeh je bio to što nisu mogli raditi koliko i drugi i tako doprinositi društvu. U XX stojeću dolazi do raznih pokreta koji zagovaraju poštivanje ljudskih prava. Organizacija Ujedinjenih Nacija usvojila je više od 40 dokumenata koji štite prava djece sa onesposobljenjem. Jedan od tih dokumenta je donesen od strane Glavne skupštine UN-a na 48. zasjedanju 1993. godine pod nazivom "Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti osoba s hendikepom". Ovaj dokument sadrži 22 pravila koja obuhvataju sva područja života uključujući: zdravstvenu zaštitu i rehabilitaciju, odgoj i obrazovanje, pomoćne službe i zapošljavanje, socijalnu sigurnost i kulturu, rekreaciju, sport i religiju. Kada govorimo o djeci u Bosni i Hercegovini, pravno gledano, svima su pružene jednake mogućnosti za korištenje zaštite i prava na cijeloj teritoriji države. Ovo pravo proizlazi iz Konvencija o pravima djeteta koja je uvrštena u Ustav Bosne i Hercegovine. Ono predstavlja dječiji univerzalni zakon koji obavezuje našu državu da preduzme sve mjere i kreira takav društveni ambijent koji će omogućiti jačanje položaja i zaštite prava, ne samo djece sa poteškoćama u razvoju, nego i djecu koja su na bilo koji način isključena, marginalizirana, etiketirana ili diskriminirana iz društva. Prevencija mentalnih poremećaja i unapređenje mentalnog zdravlja od ključnog je značaja za svaku zajednicu. Da bi se smanjio teret mentalnih poremećaja, neophodno je da se veća pažnja usmjeri na prevenciju i unapređenje mentalnog zdravlja u okviru nacionalne politike, legislative, upravljanja i financiranja. Iako strategija prevencije mentalnog

128

zdravlja u BiH nije obuhvatila obrazovni sektor, mišljenja smo da implementacija inkluzije u velikoj mjeri može uticati na adekvatno stimuliranje zdravog razvoja djece u prevenciji spektra mentalnih bolesti. Pravo na zdravlje i zdravstvenu zaštitu je univerzalno i neprikosnoveno pravo svakog čovjeka, bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu i rasnu pripadnost. Ono ne može biti ograničeno političkim, financijskim ili geografskim barijerama.

Literatura:

1. Biondić, I. (1993), Integrativna pedagogija, Školske novine, Zagreb, str. 26, 74.

2. Beker, K., (2010), Pravo da donesem odluku,”Grafos internacional“ Pančevo.

3. Furlan, I., (1991), Čovjekov psihički razvoj, Školska knjiga, Zagreb, str. 114.

4. Gleeson, B. (1999), Geographies of Disability. London: Routledge, pp. 160.

5. Gudjons, H. (1993), Pedagogija - temeljna znanja, Educa, Zagreb, str, 253Harris, J. C. (2006), Intellectual disability: Understanding its development, causes, classification, evaluation, and treatment. Oxford: Oxford University Press.

6. Hegarty. S., Pocklingron, K & Lucas, D., (1984), Educating Pupils with special needs in ordinary schools, NEFER-Nelson publishing Co, pp 68.

7. Jaeger, P.T., Bowman C.A. (2005), Understanding disability: inclusion, access, diversity, and civil rights. Westport: Greenwood Publishing Group, Inc, str. 29.

8. Rački, J., (1997), Teorija profesionalne rehabilitacije osoba s invaliditetom, Fakultet za defektologiju, Zagreb, str. 38.

9. Šimleša, P., (1973), Pedagogija, Pedagoško-književni zbor, II izdanje, Zagreb Žunić, Z., (2001), Profesionalnom rehabilitacijom u 21. stoljeće, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb, str. 19, 25.

10. Spahić,M., (1996), Povijest islama, El-Hidaja, Sarajevo.

129

11. Quinn, G. i Degener, T. (2002), The moral authority for change: human rights values and the worldwide process of disability reform, New York.

12. Uhlendorff, U., ( 2009), Handbuch Erziehungswissenschaft (Hrsg.: Böhm,W., Frost, U., Ladenthin, V., Mertens, G.), Band III, Teilbereich 6, Umwelten, Sozialpädagogik.

13. Vygotsky, L., S., (1978), Mind in Society. The development of higher psychological processes. London. Cambridge, Harvard University Press.

14. Vukasović, A., (2001), Pedagogija, 7. izd. – Zagreb, Hrvatski katolički zbor "Mi".

15. Zovko, G., (1999), Invalidi i društvo. Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu. Revija za socijalnu politiku, Svezak 6, str. 2, 5.

130

Nusret Kepeš, PhD2

MODELS OF WORKING WITH PEOPLE WITH DISABILITIES IN ORDER TO PREVENT MENTAL HEALTH ISSUES

Abstract

One of the most important indicators of a civilized society is the formation of an enabling environment for social justice and care for people with disabilities.Attitude towards people with disabilities has changed along with the development of society and scientific knowledge. Sumerians (5000 yr. BC) attempted to help people with disabilities so they treated them with religious rituals in a way that the priest-doctor listened to patients, revealed sin, determined the sacrifice and applied a certain treatment. The success or failure of this therapy depended on the demons. Humanistic attitude towards people with disabilities was also present in ancient Egypt, where people with disabilities were under the special protection of Gods.

"In China, it was thought that the blind have developed memory and thinking, and some of the earliest representation of human rights can be found in the texts of the Indian Vedas. Ideas of dignity, freedom, equality and justice occur even in Greek philosophy "(Zovko, 1999: 5). From the Stone Age (XIII to IV millennium BC) until today, the negative attitude of society towards people with disabilities is slowly changing. According to the Russian psychologist Vygotsky (1978), this attitude is defined by the social and historical context which can be divided into three periods. Historically, many dilemmas about the causes of diseases have been solved through these three periods and persons with disabilities have achieved partial rigths.

However, there still exist negative behavior and attitudes of community that are directed towards people with disabilities and the denial of their right to equal participation in all aspects of social life. Therefore, we can rightly say that, apart from prejudice and stereotypes towards people with disabilities, there is also present a level of discrimination.

Keywords: inclusion, mystical period, asylum period and the period of social integration.

2 Islamic Pedagogical Faculty in Bihac.

131

٣الأستاذة الدكتورة نصرتا كيبيش

دف وقاية الصحة النفسية ن أساليب العمل مع الأشخاص المعاق

الخلاصة

أحد مؤشرات المجتمع المتحضر الهامة هو خلق جو يشجع العدالة الاجتماعية امن كان رعاية الأشخاص ذوي الإعاقة. و التعامل مع الأشخاص ذوي الإعاقة يختلف بال

قبل الميلاد) يحاولون مساعدة ٥٠٠٠تمع والمعرفة العلمية. كان السومريون (مع تطور المجم عن طريق طقوس دينية بحيث يستمع القس من خلالالناس ذوي الإعاقة -معالج

ى المريض، يكشف الذنب، يحدد تقديم ن. كان الالطبيب إ قربان ويعطي العلاج المعالتعامل الإنساني تجاه الأشخاص ذوي . رواح الشريرةبالأ مشروطالنجاح أو عدمه

ي مصر القديمة، حيث كان الأشخاص ذوي الإعاقة تحت رعاية كان موجودا الإعاقة ى الحفظ رة ع ن يعتقدون أن العميان لهم القدرة الكب خاصة من الآلهة. "كان أهل الص

ي نصوص أمثلةأبكر من نجد والتفكر، و از حول الهندية. الأفكار فيدالحقوق الناس الاعي الفلسفة اليونانية". من العصر الحجري والحرية والمساواة والعدل ظهرت قديما ى يومنا هذا كان موقف المجتمع ى الألفية الثامنة قبل الميلاد) وإ (الألفية الثالثة عشر إ

ر ببطء. الفيلسوف الروس فيغوتسكي حسب رأيمن الأشخاص ذوي الإعاقة يتغى ثلاث م إن) ف١٩٧٨( ي يمكن تقسيمه إ ي وتاري وقف المجتمع مرهون بسياق اجتما

رات، وإذا نظرنا من الناحية التاريخية ففقد حل ر من الإشكالات حول أسباب ف الكثى بعض الحقوق للأشخاص ذوي الإعاقة. ولكن تظهر نشوء المرض وكذلك الحصول ع

ى الآن سلبيات التعامل ومواقف المجتمع تجاه ا قهم حل التنكرلأشخاص ذوي الإعاقة و وإي جميع أشكال الحياة الاجتماعية. من أجل ذلك يمكننا أن نقول بحق إنهي ا ،لمشاركة

ى جانب تصورات مسبقة تجاه الأشخاص ذوي الإعاقة، هم.مي بحقالت يمارسإرة الكلمات الرئيسة رة الغامضة: الدمج، الف ي. اللجوء، ف والدمج الاجتما

ربية الإسلامية ٣ اتش بجامعةكلية ال ب

133

Mr.sc. Salvedina Makić 1

SAVJETOVANJE I SPECIFIČNOSTI SAVJETODAVNOG ODGOJNOG RADA PEDAGOGA SA NASTAVNICIMA

Sažetak

Tematika opisa poslova pedagoga škole je do sada jako često problematizirana. Međutim, u ovom opisu poslova savjetodavni odgojni rad pedagoga sa nastavnicima je najčešće zanemaren. Savjetodavni odgojni rad podrazumijeva dio ličnosti školskog pedagoga koji je najuže vezan za stručno usavršavanje svojih radnih kolega - nastavnika. Ipak, posao pedagoga ovdje ne završava. Posao pedagoga kao savjetnika nastavnicima ide korak dalje, te upućuje nastavnika na moguće metode i tehnike u toku rješavanja novonastalog problema, upoznaje nastavnika sa vještinama neophodnim za uspješno provođenje ovog procesa, te radi na njihovom razvijanju.

Savjetovanje je specifična pedagoška djelatnost koja podrazumijeva poznavanje ciljeva odgoja, subjekata odgojnog procesa, metoda i tehnika djelovanja sa pojedincem i grupom, kao uvjeta i prilika u kojima subjekt živi.

Ishod savjetodavnog odgojnog rada ovisit će o vještinama savjetovanja koje pedagog posjeduje, ali isto tako ishod i uspjeh savjetodavnog rada ovisit će o tome koliko savjetovatelj- pedagog poznaje prilike i uslove u kojima klijent živi. Dakle, za uspješan ishod savjetovanja potrebno je da savjetovatelj ostvari blisku emotivnu vezu sa klijentom, punu povjerenja i sigurnosti, u kojoj će savjetovatelj moći da uvidi sve okolnosti novonastalog problema. Manje važan nije ni odabir metode i tehnike rada sa subjektima savjetovanja, u čemu se upravo ogleda stručnost savjetovatelja.

U ovom radu se iznose osnovne karakteristike, kao i vještine neophodne za uspješno provođenje procesa savjetovanja, kao i domeni(problemske situacije) u kojima je nužno provođenje ovog procesa.

1 Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

134

Ključne riječi: Savjetodavni odgojni rad, nastavnik, pedagog, faze savjetovanja, neophodne vještine za savjetovanje

Uvod

Oslanjajući se na činjenicu da je čovjek društveno biće, te da bi pravilno i uspješno funkcionisao neophodno je zadovoljiti svoju potrebu za druženjem. U nastavnom procesu ova situacija je nešto komplikovanija. Ovdje je nastavniku neophodno da zadovolji svoju potrebu kako za druženjem, tako i za profesionalnim uspjehom. Obje potrebe se mogu zadovoljiti kolegijalnim i saradničkim odnosima sa nastavnicima i pedagogom. Ipak relacije između pedagoga i nastavnika jedne škole ne zadržavaju se samo na potrebi za druženjem i na profesionalnom usavršavanju nastavnika, nego idu i korak naprijed. Tako će uspješan odnos pedagog-nastavnik podrazumijevati i savjetovanje i potpomaganje nastavnika, kako na njegovom osobnom rastu, tako i u procesu rješavanja drugih problema kroz procese savjetodavnog rada, od strane pedagoško-prosvjetne službe škole.

Važnost kolegijalnih odnosa među nastavnim kolegama je neophodna radi kvalitetnog rada i efikasnih rezultata. Da bi efikasnost postojala u samim rezultatima, ona se mora živjeti i u odnosima sa drugim ljudima. U saradnji sa pedagogom nastavnik može na više načina da unaprijedi svoj rad, a jedan od tih načina je i savjetodavni odgojni rad.

Ovaj rad problematizira specifičnost savjetodavnog odgojnog rada, njegove procese i faze, kao i vještine neophodne za uspješno provođenje savjetodavnog odgojnog rada. Također, tematika ovog rada jesu i tipovi, odnosno vrste savjetovanja, kao i specifičnosti savjetodavnog rada pedagoga sa nastavnikom.

Pojam savjetovanja

Savjetovanje je posebna metoda pružanja pomoći osobama u njihovom osobnom rastu, razvoju, sazrijevanju i prilagođavanju životnim uvjetima radi njihova osposobljavanja za samostalno rješavanje aktualnih i budućih problema. Osobe koji su potencijalni korisnici savjetovanja – klijenti,

135

pacijenti ili subjekti savjetovanja, slobodne su ličnosti i mogu se opredijeliti za savjetovanje ili ga odbiti, jer to su zdravi i po svemu barem prosječni ljudi. Termini osoba ili subjekt procesa savjetovanje najprikladniji su u ovom kontekstu i za ove potrebe. Kako drugačije i zvati onoga koji je individua za sebe, drugačija od ostalih, autohtona i upravo prolazi kroz proces u kojemu postaje samostalna i samosvojna nego – osobom, odnosno subjektom procesa.

Najčešći problemi koji se susreću u savjetovanju kako navodi Janković (1997:28) su sljedeći:

• Potreba za komunikacijom sa drugim ljudima,

• Nezadovoljstvo samim sobom,

• Nezadovoljstvo okolinom ili odnosom s njom,

• Specifične poteškoće i problemi,

• Potreba za potvrdom ispravnosti vlastitih odluka i postupaka.2

Nezadovoljstvo samim sobom, odnosno, svojom ličnošću, često je plodno tlo za nastanak i produbljivanje brojnih drugih problema i poteškoća. Tako nezadovoljstvo samim sobom direktno djeluje na nastanak i dalje produbljivanje inferiornosti - osjećaja manje vrijednosti, što za sobom povlači niz drugih stanja, kao što su frustracije, agresije, te stresna stanja. Ovaj začarani krug moguće je, blagovremeno, prekinuti ukoliko se klijent odluči na proces savjetovanja.

S obzirom na odnos prema subjektu procesa savjetovanja, osobi koja dolazi „posavjetovati se“ postoje - direktivni, nedirektivni i eklektički pristup3

Direktivni pristup traži od savjetovatelja da provodi promjene prema svom nahođenju, stručno i odlučno. Savjetovanje je «usmjereno na savjetodavce», on kontrolira šta ispitanik govori, kako se ponaša, određuje

2 Janković, J. (1997), Savjetovanje u psihosocijalnom radu, Zagreb, Etcetera, str 28. 3 Rakić, B. (1974), Intervju u vaspitanju, II Izdanje, Sarajevo, Zavod za izdavanje udžbenika, str 38.

136

kako treba postupati, direktan je u nastupu. Savjetodavac preuzima na sebe i odgovornost za uspjeh ili neuspjeh u rješavanju problema.

Nedirektivni pristup postavlja sudionike na prvo mjesto. Osoba koja je subjekt cijelog procesa postaje središte događanja. Ovo se savjetovanje usmjerava na stručnu pomoć da klijent učini sam za sebe ono što je potrebno. Savjetnik ne preuzima na sebe odgovornost i obaveze da uklanja prepreke i da rješava probleme, a ne daje ni instrukcije kako to treba uraditi, već klijentu pomaže da bude samopouzdaniji u donošenju vlastite odluke i rješavanju problema. Indirektno savjetovanje obraća pažnju na emocionalnu stranu klijenta.

U eklektičkom pristupu u savjetodavnom radu odabiru se i koriste različite tehnike i postupci iz direktivnog ili nedirektivnog seta s ciljem pružanja kvalitetne pomoći subjektu savjetovanja. Eklektičkom pristupu pogoduje timski rad koji se u svijetu sve više afirmira. Ovaj postupak je efikasniji ukoliko se odmjere metodski postupak i tehnika koja će se koristiti kao primarni i šta će se iz ostalih metoda i tehnika uzeti u savjetodavnom radu.4

Uspješnost u pružanju pomoći, u ovom slučaju kvaliteti primjene metode savjetovanja, ovisi o osobinama savjetovatelja, njegovom životno-etičkom usmjerenju, kao i o pripremljenosti, odnosno educiranosti i stalnom radu na sebi.

Savjetodavni odgojni rad u školi

Savjetodavni rad je kompleksna i odgovorna pedagoška djelatnost, pa se ona ne može amaterski obavljati i za njenu uspješnu realizaciju potrebno je pripremiti specijalizirane stručnjake. Početkom prošlog stoljeća savjetodavni rad je bio uglavnom usmjeren na profesionalnu orijentaciju mladih i na rješavanje njihovih individualnih teškoća u razvoju i ponašanju. Postepeno se savjetodavni rad obogaćuje novim formama (individualno i grupno savjetovanje), sadržajima, tehnikama i postupcima (savjetodavnog i terapeutskog rada) i postaje integralni dio odgojno-obrazovne djelatnosti.

4 Ibid, str 40.

137

Savjetodavni rad je suptilna i delikatna pedagoška djelatnost kojom se postiže svestraniji i potpuniji razvoj ličnosti. Savjetodavnim radom dublje se sagledava i objektivnije procjenjuje proces odgoja. Za njega je značajno koliko pedagog može shvatiti potrebe i probleme svojih klijenata, koliko pokazuje iskrenosti u poštovanju njihovih ličnosti u procesu međusobne komunikacije, koliko je u stanju shvatiti njihovu potrebu da ostvare vlastiti izbor i slobodno opredjeljenje i da li je i koliko u stanju kreirati demokratsku atmosferu u kojoj će se voditi dijalog, slobodno iznositi mišljenje, uviđati prednosti i ograničenosti vlastitog vrijednosnog sistema .5 Savjetodavni rad se ne može svesti na rješavanje specifičnih slučajeva, ne može se svesti na utvrđivanje pedagoške dijagnoze i terapije ili ograničiti na oblikovanje ljudskog ponašanja, već obuhvaća razvoj ličnosti u cjelini i samim tim je sastavni dio cjelokupnog odgoja i obrazovanja.

Specifičnosti savjetodavnog odgojnog rada:

1. Savjetodavni rad je specifična pedagoška djelatnost koja počinje sa rođenjem ljudskog bića i završava se njegovom smrću.

2. Savjetodavni odgojni rad obavlja specijalizirani stručnjak (pedagog, psiholog, socijalni radnik, ljekar), osposobljen za savjetodavni odgojni rad, za proučavanje i dijagnosticiranje slučaja, za individualan i grupni savjetodavni terapeutski rad.

3. Savjetodavni odgojni rad podrazumijeva poznavanje ciljeva odgoja, subjekata koji se odgajaju, metoda, tehnika, postupaka djelovanja s pojedincem i grupom, te uvjeta u kojima odgajanik živi i radi i u kojima se realizira odgojni rad.

4. Odgojno djelovanje, korektivni i terapeutski rad sastavni su dio odgajanja ličnosti u obitelji, školi i društvenoj sredini.

5. Savjetodavni rad se može i uže shvatiti, npr. kada govorimo o savjetovanju pojedinca da odabere određenu školu, struku, ovlada tehnikom učenja i slično.

5 Mandić, P. (1986), Savjetodavni vaspitni rad, Sarajevo, Svjetlost, str 9.

138

6. U procesu savjetodavnog odgojnog rada ličnost odgajatelja je maksimalno angažirana i motivirana da doprinosi svome razvoju i razvoju drugih i da se realno suočava sa svojim problemima.

7. Savjetodavni rad doprinosi osposobljavanju mladih da se slobodno opredjeljuju, donose odluke, i preuzimaju odgovornosti za realiziranje odluka i za posljedice koje iz toga proizlaze.6

Savjetodavni rad jeste nužnost i potreba svakog čovjeka u procesu njegovog osobnog rasta i razvoja. Iako funkciju savjetovatelja u životu učenika često imaju prije svega njihovi roditelji, i drugi odrasli, kojima su okruženi učenici, bitno je napomenuti da sam proces savjetovanja treba biti na jednom od specijaliziranih stručnjaka: pedagog; psiholog; socijalni radnik; ili zdravstveni radnik, kao i nastavnika. Savjetovanje podrazumijeva holistički pristup učeniku/ klijentu, uzimajući pri tome u obzir metode i tehnike savjetovanja koje najbolje odgovaraju učeniku/klijentu, kao i okolinu iz koje isti dolazi, porodične prilike i njegova ranija iskustva. Također, ovim radom i sam savjetovatelj angažira, ali i nadograđuje vlastitu ličnost u procesu pružanja stručne pomoći učeniku/klijentu.

Procesi i faze savjetodavnog rada

Proces savjetovanja možemo podijeliti u tri osnovne faze:

- inicijalna ili rana faza,

- srednja ili promjenama usmjerena faza,

- terminalna ili zaključna faza. 7

Rana faza savjetovanja ima vrlo značajnu ulogu za uspješnost samog stručnjaka i klijentove percepcije kao i prihvaćanju stručnjaka-savjetnika. Oblikovanje odnosa između savjetovatelja i klijenta je prvi zahtjev rane faze savjetovanja u kojoj stručnjak-savjetovatelj empatično komunicira.

6 Mandić, P. (1986), Savjetodavni vaspitni rad, Sarajevo, Svjetlost, str 17. 7 Kristančić, A. (1982), Metoda i tehnika savjetodavnog rada, Zagreb, SZ, str 20.

139

Poštovanje je, također, olakšavajuća okolnost i vrlo značajna u ranoj fazi savjetovanja.

Kad stručnjak-savjetovatelj i klijent uspostave odnos, onda slijedi vrlo značajno područje savjetovanja: otkrivanje problema o cilju savjetovanja, a to uključuje sljedeće aktivnosti: vaganje problema, klijentova očekivanja, njegov nivo funkcioniranja, nivo motivacije, razjašnjenje savjetnikovih kompetencija i načina pomoći unutar ustanove.

Izražavanje klijentovih očekivanja i ciljeva utječu na odabiranje oblika pomoći, pomažu klijentu da modificira nerealna očekivanja i osvjetljuje pravila odnosa između savjetovatelja i klijenta.

Srednja ili promjenama usmjerena faza savjetovanja je „srce“ cijelog procesa savjetovanja i usmjerena je na upotpunjavanje ciljeva savjetovanja. Sastavni dio upotpunjavanja ciljeva u srednjoj fazi je i prepoznavanje prepreka koje omogućuju razvijanje novog i svrsishodnog ponašanja. Osnovni i vodeći cilj srednje faze procesa savjetovanja je pomaganje klijentu da razvija i širi svjesnost o silama koje su u pozadini osjećaja bezizlaznosti.

Empatična komunikacija u srednjoj fazi pomaže klijentu da razumije samog sebe i svoje teškoće sve bolje i bolje. U ovoj fazi stručnjak-savjetovatelj izražava visok nivo poštovanja kada podvlači klijentove potencijale za efikasne promjene i postizanje maksimalne autonomije i odgovornosti.

Terminalana faza procesa savjetovanja ovisi o duljini trajanja, značenju i tipu savjetovanja. Kada su ciljevi jasno formulirani i opredijeljeni, odluka o završetku procesa savjetovanja je za savjetovatelja i klijenta jednostavna i jasna. Ako je klijent zadovoljan sa postignutim napretkom u procesu savjetovanja, onda savjetovatelj i klijent zajednički odlučuju o završetku savjetovanja.

U završnoj fazi procesa savjetovanja važna je i svijest o mogućnosti nastanka novih problema, što priprema klijenta ne samo za budućnost, nego završava i sam proces savjetovanja većim samopovjerenjem.

140

Uvježbavanje vještina potrebnih za vođenje savjetovanja

Imajući u vidu kompleksnost savjetodavnog rada, neophodno je uvježbavati određene vještine potrebne za uspješno vođenje savjetovanja. U tom smislu neophodno je poznavati i uspješno rukovati sa međuljudskim odnosima u školi, odnosno uspostaviti kvalitetne profesionalno-društvene odnose. Profesionalno-društveni odnos ima jasno određenu namjeru i cilj. Njegova trajnost ovisi o njegovu cilju i neovisna je o promjeni privlačnosti. Ovi odnosi su zasnovani na racionalnom momentu i pretežno su rezultat stjecaja okolnosti.8 Međuljudski odnosi u školi podrazumijevaju kolegijalnu kulturu, koja je osnova svake društvene organizacije, a odnosi se na fer i ravnopravne odnose među članovima radnog kolektiva, kao i kolegijalne i fer odnose sa učenicima, koji su u većini slučajeva subjekti savjetovanja.

Međuljudske odnose bismo mogli odrediti kao doživljaje interakcija koje se manifestuju u stepenu izražene spremnosti za saradnju, uvažavanje i druge oblike odnošenja u uslovima postojećih potreba i prihvaćenih načina njihovog zadovoljenja u kolektivu. Složenost međuljudskih odnosa u nastavno-vaspitnom procesu (...) određena je karakterom interakcija – stepenom obostranog zadovoljenja potreba i interesa svih subjekata psihosocijalnog odnosa.9

Kao što je moguće vidjeti Babić (1983) u definiranju međuljudskih odnosa u nastavno- vaspitnom odnosu stavlja akcent na interakciju, odnosno na komunikaciju i zadovoljavanje potreba sudionika ovog procesa.

Janković (1997) navodi vještine neophodne za uspješno vođenje procesa savjetovanja: intervju, aktivno slušanje, empatičnost, tolerancija, autentičnost/iskrenost, zainteresiranost i jasnoća.10

8 Bratanić,M. (1993), Mikropedagogija, Zagreb, Školska knjiga, str 35. 9 Babić, V. (1983), Međuljuski odnosi u školi, Sarajevo, „Svjetlost“ OOUR Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Sarajevo, str. 27 10 Janković, J. (1997), Savjetovanje – nedirektivni pristup, Zagreb, Alinea, str 48.

141

Intervju

Intervju se najčešće definira kao oblik komunikacije u kojemu dvije ili više osoba sudjeluju u verbalnoj i neverbalnoj interakciji usmjerenoj prema unaprijed definiranom cilju. Prema kriteriju svrhe za koju se intervju koristi, moguće je intervju izdvojiti kao instrument za:

• Prikupljanje podataka (istraživački i faktografski),

• Procjenu sposobnosti i osobina ličnosti (dijagnostički),

• Provođenje terapije (pomažući).11

Intervju u savjetovanju je realizacija pomažućeg pristupa osobi opterećenoj problemima koje trenutačno ne može sama riješiti. Obojen je emocijama prihvaćanja a obilježavaju ga napori usmjereni uspostavljanju srdačnog terapijskog ugođaja punog povjerenja i sigurnosti uspostavljenog uz pomoć verbalne i neverbalne komunikacije.

Aktivno slušanje

Očituje se u stalnom praćenju verbalnih i neverbalnih poruka, visokom stupnju koncentriranosti i odgovarajućim reakcijama koje će biti potvrda osobi da je pažljivo slušana i poticaj za nastavak i produbljivanje komunikacije. Kao što subjekt savjetovanja šalje verbalne i neverbalne poruke iznoseći svoj problem, isto tako i savjetovatelj u toku aktivnog slušanja odgovara na obje razine. Upravo odgovor savjetovatelja, kako na jednoj, tako i na drugoj razini komunikacije (verbalnoj i neverbalnoj) pružaju subjektu savjetovanja osjećaj da ga se trezveno sluša i da je druga strana zaista zainteresirana da mu pomogne.

Empatičnost

Empatija se najčešće definira kao sposobnost razumijevanja osjećaja drugih i vraćanja odgovarajućeg emocionalnog odgovora, a temelj je svakoj neposrednijoj komunikaciji među ljudima. Empatija je uživljavanje vlastite ličnosti u nečiji položaj, oblik identificiranja s nekim. Stupanj

11 Ibid.

142

empatične komunikacije različit je u pojedinim odnosima i situacijama. U situaciji savjetovanja intenzitet empatične komunikacije ovisi o:

- emocionalnom stanju osobe u procesu,

- vrsti i težini problema s kojima je ona suočena,

- empatičnom potencijalu savjetovatelja.12

Uspješnost savjetovanja ovisi o nizu faktora, ali emocionalna zrelost, kako savjetovatelja, tako i klijenta savjetovanja su jedan od presudnih faktora. Emocionalno reagiranje savjetovatelja, u vidu empatije, sa klijentom tokom procesa savjetovanja je ključ za uspješan ishod savjetodavnog rada.

Savjetovatelj koji je dobro pripremljen za svoju ulogu moći će stupanj empatije uskladiti s potrebama klijenta te će jedino na taj način postignuti željeni učinak.

Tolerancija

Tolerancija je sposobnost podnošenja visokog stupnja frustracije. Tolerancija (lat tolerantia) popustljivost, snošljivost (prema tuđim shvaćanjima, premda se čovjek s njima ne slaže, u vjerskim pitanjima i dr.)13 Bez tolerisanja agresije, neadekvatnih izljeva emocija i ostalih emotivno- rastrojenih stanja sa kojima se susreće savjetovatelj u procesu savjetovanja klijenta teško je moguće ostvariti uspjeh. Savjetovatelj ulaže ogroman trud u ostvarivanju emocionalne bliskosti sa klijentom, te na tom putu toleriše neadekvatne izljeve emocija koje se ogledaju kroz isuviše emotivno doživljenu ljubav, bol, mržnju, što direktno utiče i na samu samu ličnost savjetovatelja. Iz tog razloga pojedini autori (Janković 1997) sugerišu postavljanje granica kada je u pitanju ova vještina.

Autentičnost/iskrenost

Iskrenost ili autentičnost je, prije svega, sposobnost ostvarenja kontakta sa samim sobom. Tek nakon ostvarene veze sa vlastitim unutarnjim svijetom i prihvaćanjem sebe moguće je govoriti o dvije razine autentičnosti. Prva 12 Janković, J. (1997) Savjetovanje-nedirektivni pristup, Zagreb, Alinea, str 60. 13 Anić, Klaić i Domović, (2002), Rječnik stranih riječi, Zagreb, SANI-PLUS, str 1413.

143

razina, prema Jankoviću je osobna a temelji se na usklađenosti osjećaja, iskustava i svijesti o svemu tome, te prihvaćanja sebe. Druga razina je relacijska autentičnost, a podrazumijeva sklad na relaciji ja – drugi.14

Zainteresiranost

Zainteresiranost je, također, nezaobilazan faktor svake uspješne komunikacije i svakog međuljudskog odnosa. Nema čovjeka koji će održavati razgovor u kojemu ga sugovornik ne sluša ili ne pokazuje minimalno zanimanje za sadržaj ili barem način na koji mu se taj sadržaj nudi. Zainteresiranost savjetovatelja za brige i probleme klijenta savjetovanja je nužan faktor za uspjeh cjelokupnog procesa savjetovanja. Međutim, bitno je napomenuti i to da se često dešava da subjekti savjetovanja- klijenti preuveličavaju svoje životne priče- probleme, pa je i u ovom domenu izražena potreba za stručnošću savjetovatelja da to prepozna.

Jasnoća

Jasnoća je presudan faktor za uspostavljanje komunikacije između dviju ili više osoba, njenog održavanja, te uspješnog vođenja i ispunjavanja svrhe uspostavljanja određenog kontakta.15 Jasnoća poruke koju šalje klijent savjetovanja ovisi o više faktora, a ukoliko je posmatramo sa komunikacijskog aspekta možemo uočiti tri osnovna faktora: pošiljaoca poruke, slušni kanal, te primaoca poruke. Svi ostali faktori koji utječu na poruku od njenog pošiljaoca, do njenog primaoca jednom riječju se nazivaju „šumovima“. Nerijetko ovi šumovi budu rezultat konfuzije i nerazumijevanja poslane poruke od strane klijenta savjetovanja, stoga ih je neophodno minimizirati.

S obzirom na pomenute vještine koje jedan savjetovatelj treba posjedovati, vidi se i kompleksnost procesa savjetovanja. Međutim, nije dovoljno da se ove vještine samo posjeduju, nego je neophodno uskladiti vrijeme njihovog javljanja, kao i njihov intenzitet u pojedinim situacijama.

14 Janković, J. (1997), Savjetovanje- nedirektivni pristup, Zagreb, Alinea, str 73. 15 Ibid, str. 53.

144

Također, kao što se i u ranije navedenim pojašnjenjima ovih vještina moglo vidjeti, savjetovatelj- stručnjak je neophodno da zna kada i u kojem intenzitetu treba da koristi određenu vještinu sa pojedinim klijentom savjetovanja. Isto tako savjetovatelj treba strogo odrediti granice za pojedine vještine (tolerancija npr.), ukoliko to zahtjeva ličnost klijenta.

Tipovi savjetovanja

Kao što postoje vještine koje pojedinac treba savladati da bi dobro provodio savjetovanje, tako je potrebno znati da postoje različiti tipovi savjetovanja. U ovisnosti o subjektu savjetovanja, odnosno klijentu savjetovanja možemo govoriti o dvije vrste savjetovanja: direktivnom i nedirektivnom savjetovanju.

Dva tipa savjetovanja postoje i u odnosu na način provođenja savjetovanja, a to je izravan koji se odvija samo sa osobom koja ima problem, i neizravan koji se odvija sa okolinom potencijalnog klijenta savjetovanja.

Postoje četiri vrste savjetovanja prema širini kruga osoba zahvaćenih problemima i to: individualno, partnersko, obiteljsko i grupno savjetovanje. Janković, također razlikuje tri tipa savjetovanja u odnosu na vrstu komunikacije koja se odvija sa subjektima savjetovanja a oni su: licem u lice, fonijom- najčešće telefonom te dopisno savjetovanje i savjetovalište. S obzirom na subjekte procesa savjetovanja, isti autor navodi sljedeće vrste savjetovanja: s obiteljima, s bračnim partnerima, s mladima u suočavanju s razvojnim, obrazovnim, osobnim i komunikacijskim poteškoćama, s osobama koje su suočene s problemom ovisnosti, s osobama u kriznim stanjima i sa zlostavljanim osobama.16

Savjetodavni rad pedagoga sa nastavnikom

Savjetodavni rad ima za cilj da ostvari samorazumijevanje individue, te da se razvija u skladu sa svojim mogućnostima. Realizira se putem manjih kontakata pomoću kojih se rješavaju neposredni svakodnevni problemi koji muče ličnost ili studioznim savjetodavnim radom kojima se

16 Janković, J. (2004), Savjetovanje u psihosocijalnom radu, Zagreb, Etcetera, str. 43.

145

rješavaju kompleksni problemi ličnosti, pitanja njenog odgoja i prilagođavanja. Savjetodavni rad u školi kod većine autora podrazumijeva savjetodavni rad sa učenicima, zanemarujući važnost i prisutnost ovog rada u odnosu na nastavnika. Od onih koji spominju ovu vrstu savjetodavnog rada sa nastavnicima jesu Gojko Babić i Petar Mandić. G. Babić u svojoj studiji Racionalizacija vaspitnog rada dolazi do saznanja koja govore o jako niskom stupnju interesovanja nastavnika o naučno- stručnim diskusijama, kao i o raznim vrstama savjetovanja. Rezultati istraživanja pokazuju, na osnovu procjena 855 ispitanika, da su nastavnici prvenstveno zainteresovani za saradnju sa pedagoško-psihološkom službom u svom profesionalnom obrazovanju i usavršavanju: u organizovanju predavanja o najnovijim rezultatima naučnih istraživanja, u značaju za vaspitnoobrazovni rad; u izboru svrsishodne literature za profesionalno usavršavanje; u organizovanju naučno - stručnih diskusija i savjetovanja o inovacijama u nauci i u racionalnijem organizovanju obrazovanja uz rad na pedagoškim akademijama.17

Ako se uzme u obzir širina i problematika savjetodavnog rada, u istraživanju Babića savjetodavni rad zauzima prvo mjesto u interesovanju nastavnika za saradnju sa pedagoško- psihološkom službom. Prethodno je navedeno da savjetodavni rad nije utvrđivanje pedagoške dijagnoze i terapije, nego je to sposobnost savjetovatelja da se prilagodi klijentu, ostvari emotivnu vezu s njim, te uvidi njegove potrebe i probleme, a potom da se klijent odluči na korake u svome životu za koje će snositi odgovornost.

Kod Babića zainteresiranost nastavnika za saradnju sa pedagoško – psihološkom službom na prvom mjestu podrazumijeva profesionalno usavršavanje, što je također vid savjetodavnog rada, odnosno krajnji cilj ovog rada. Također, prema ovoj studiji savjetodavni rad sa pedagoško- psihološkom službom škole pomaže nastavniku- klijentu u informisanju o inovacijama u nauci i racionalnijem odgojno-obrazovnom radu. Isto tako savjetovanje u školi, po ovoj studiji pomaže klijentima savjetovanja u

17 Gojko, I, Babić (1984), Racionalizacija vaspitnoobrazovnog rada, Sarajevo, „Svjetlost“, OOUR Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, str. 253.

146

odabiru literature za njihovo stručno osposobljavanje, kao i za prezentaciju i upoznavanje klijenata sa najnovijim rezultatima istraživanja iz odgojno- obrazovne djelatnosti.

Saradnja pedagoga sa nastavnicima prije svega proističe iz njihovih obaveza zajedničkog funkcionisanja u odgojno-obrazovnoj ustanovi, a ista ta saradnja je osnova za provođenje savjetodavnog rada. Tako su obaveze pedagoga prema nastavniku sljedeće:

1. Pomaže svakom nastavniku da osigura odgovarajuće uvjete za nastavu i učenje; pod ostvarenjem ovog općeg zahtjeva podrazumijeva se pomoć u razvijanju stručnosti nastavnog rada i u upoznavanju svakog pojedinog učenika

2. Omogućuje svakom nastavniku ranu identifikaciju svake učenikove specifičnosti uključujući i njegove prednosti i nedostatke

3. Pomaže nastavnicima u izradi i razvoju programa odgojnog rada, koji treba da je usmjeren na svakog učenika i usklađen sa aktualnim potrebama grupe-kolektiva

4. Pomaže nastavnicima u nastojanju da se povećaju mogućnosti svakog učenika za sudjelovanje u samostalnom učenju i radu, rješavanju problema i donošenju odluka

5. Potiče svakog nastavnika da sudjeluje u radu pedagoške službe škole i u donošenju njezina programa rada

6. Omogućuje kod nastavnika koordinaciju kućne i školske sredine i to ne samo u sukcesivnom rasporedu, nego istodobno u obje situacije

7. Andragoškom funkcijom školski pedagog pomaže nastavniku da prihvati samog sebe i potiče stvaranje povoljne klime u pedagoškom kolektivu.18

Obaveza pedagoga prema nastavniku u jednoj odgojno-obrazovnoj ustanovi ogleda se na osnovu navedenog najmanje na dva nivoa:

18 Jurić, V. (1977), Metodika rada školskog pedagoga, Pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 13.

147

- Obaveza pedagoga na nivou afirmacije nastavničke ličnosti, i

- Obaveze pedagoga u cilju pomoći nastavniku u njegovom radu i afirmaciji njegovih učenika

Obaveza pedagoga u pogledu afirmacije nastavničke ličnosti se ogleda u nastojanju pedagoga da u prvi plan stavi skrivene potencijale svakog nastavnika kroz omogućavanje što kvalitetnijeg stručnog usavršavanja svakog nastavnika. Također obaveza pedagoga na ovom nivou jeste i ta da kod nastavnika potiče koordinaciju školske i kućne sredine, te na taj način utječe na njegov kvalitetniji rad u školskoj sredini. Harmonija u privatnom životu nastavnika izravno djeluje na uspjeh i kvalitet u nastavnikovom poslovnom životu.

Obaveza pedagoga u pružanju pomoći nastavnicima u cilju afirmacije njegovih učenika su višestruke. Neke od tih obaveza su izrada nastavnog plana i programa, tako da odgovara specifičnostima i karakteristikama svakog učenika individualno, kao i potrebama grupe- kolektiva. Obaveza pedagoga u sklopu savjetodavnog rada sa nastavnikom jeste i ta da poduči nastavnika i uputi ga na načine upoznavanja svakog učenika pojedinačno, zajedno sa njegovim manama, ali i dobrim stranama, te kako da i jedne i druge iskoristi u procesu edukacije. Također, pedagog podučava nastavnike kako da i sami postanu savjetovatelji u odnosu sa svojim učenicima kao klijentima. Na taj način nastavnici omogućuju svojim učenicima da što nezavisnije i samostalnije steknu nova znanja, kao i to da se samostalno upuštaju u rješavanje osobnih problema.

Prema Juriću djelovanje školskog pedagoga ima dva naglašena aspekta djelovanja. Prvi naglašava pružanje informacija, te podizanje pedagoške spoznaje u cilju pedagoškog upravljanja i vođenja. Drugi stavlja naglasak na odgojnu i afektivnu sferu, koji je više usmjeren na same osobe.19

Pedagoško savjetovanje je jedna od osnovnih aktivnosti školskog pedagoga, koju on mora upražnjavati kako sa učenicima, tako i sa onim edukatorima koji su u stalnom kontaktu sa tim učenicima. Ovdje je 19 Jurić, V. (1977), Metodika rada školskog pedagoga, Pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 17.

148

prisutna situacija kada je savjetovanje usmjereno na učenika. Međutim, ono je često usmjereno i na samog nastavnika u cilju rješavanja njegovih problema i prepoznavanju potreba za njegovo uspješno funkcionisanje.

Kao što postoji individualni i grupni savjetodavni rad sa učenicima, tako postoji u interakciji s nastavnicima. Individualni savjetodavni rad sa nastavnicima se javlja u različitim situacijama, na inicijativu samog nastavnika, ili pedagoga.

Najčešće situacije u kojima se provodi savjetovanje sa pojedinim nastavnikom su kada:

1. Sam nastavnik zatraži pomoć (ako mu je zaista potrebna, a ne da provjeri domišljatost pedagoga)

2. Nastavnik ne uočava problem

3. Nastavnik nerado rješava problem

4. Nastavnik sklon odlaganju problema20

Savjetovanje sa pojedinim nastavnikom ili individualno savjetovanje se dešava u onim situacijama kada nastavnik unatoč postojanju problema ne nastoji da ga riješi. Razlozi za to mogu biti da nastavnik ne uočava problem, ili da ga uočava, ali odlaže njegovo rješenje ili nije zainteresovan za rješavanje aktuelnog problema. Također, individualno savjetovanje je aktuelno i onda kada nastavnik zatraži pomoć pedagoga u problemskim situacijama za koje nije siguran da ih može sam riješiti.

Na drugoj strani savjetovanje sa grupom nastavnika se primjenjuje u slučajevima kada su u pitanju grupni projekti, odnosno projekti na nivou škole. U ovim projektima savjetovanje se vrši na nivou škole, odnosno cjelokupnog radnog kolektiva Neki od tih projekata su propisani pravilnikom škole, kao i nastavnim kurikulumom21:

20 Ibid, str. 82. 21 Kurikulum čine odgojni i obrazovni ciljevi i zadaci, nastavni plan i nastavni programi pojedinih predmeta ili područja, metodička ili medijska oprema kurikuluma,

149

1. Poboljšavanje uspjeha učenika,

2. Uvođenje inovacija u škole,

3. Planiranje odlaska na ekskurzije s učenicima,

4. Rad s djecom s posebnim potrebama,

5. Rad u odjeljenjima,

6. Poboljšavanje svakog vida rada

Važnost savjetovanja i savjetodavnog rada u školi je ogromna. Skoro da i ne postoje situacije koje ne traže savjetovanje. Tako će u pojedinim situacijama ovo savjetovanje biti između samih nastavnika, u drugim situacijama između nastavnika i učenika, a u trećim između nastavnika i pedagoga. Svako od ovih savjetovanja ima svoju važnost. Međutim, savjetodavni rad između nastavnika i pedagoga ima dalekosežnije posljedice. Razlog tome je intencionalno djelovanje savjetodavnog rada na ličnost nastavnika, koji je s druge strane direktno povezan s učenicima i direktno na njih djeluje. Na taj način pedagog može indirektno djelovati i na određen način „odgajati“ učenike – djelovanjem na njihove učitelje.

Zaključak

Savjetovanje kao specifična pedagoška djelatnost je nezaobilazan dio rada kako pedagoga, tako i nastavnika jedne škole. Ono podrazumijeva precizan odabir metoda i sredstava djelovanja na klijenta savjetovanja. Također, savjetodavni odgojni rad zahtjeva od savjetovatelja posjedovanje posebnih vještina kao i karakternih osobina, te izražene komunikativne sposobnosti i mogućnost ostvarivanja emotivne veze sa klijentom ispitivanja.

Nastavnik, kao jedan od tri ključna subjekta nastavnog procesa, izravno i neposredno utječe na odgoj i obrazovanje svojih učenika. Međutim, ukoliko se nastavnik dodatno potrudi kako bi učenici prevladali postojeće poteškoće, bilo one vezano za učenje ili one druge (porodične, životne), uveliko će sebi olakšati u svom primarnom zadatku- odgoju i obrazovanju.

organizacijski aspekat i evaluacija. Preuzeto iz Bognar, L. Hrvatski nacionalni kurikulum, Osijek, Filozofski fakultet Osijek, str. 4

150

Obaveze pedagoga kao savjetovatelja prema nastavniku kao klijentu procesa savjetovanja idu u smjeru afirmacije nastavnikove ličnosti. Ovu afirmaciju pedagog najčešće postiže andragoškom funkcijom kojom kod nastavnika nastoji ostvariti prihvatanje vlastite ličnosti, zajedno sa svim njenim specifičnostima, i nedostacima ali i dobrim stranama. Također, afirmacija nastavnikove ličnosti ogleda se i na druge načine: u vidu koordinacije poslovne i privatne životne sredine nastavnika; osiguravanja odgovarajućih uvjeta za nastavu i učenje; u vidu ranog prepoznavanje učeničkih specifičnosti, kako prednosti, tako i nedostataka; u vidu pomaganja nastavnicima u izradi programa odgojnog rada; u vidu omogućavanja uslova za ostvarivanje svakog učenika u procesu samostalnog učenja i rješavanja vlastitih problema; te u vidu poticanja nastavnika da sudjeluje u radu pedagoške službe kao i u donošenju bitnih odluka.

Literatura:

1. Anić, Klaić i Domović, (2002), Rječnik stranih riječi, Zagreb, SANI-PLUS

2. Babić, V. (1983), Međuljuski odnosi u školi, Sarajevo, „Svjetlost“ OOUR Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

3. Bognar, L. Hrvatski nacionalni kurikulum, Osijek, Filozofski fakultet Osijek

4. Gojko, I, Babić (1984), Racionalizacija vaspitnoobrazovnog rada, Sarajevo, „Svjetlost“, OOUR Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

5. Janković, J. (1997), Savjetovanje – nedirektivni pristup, Zagreb, Alinea 6. Janković, J. (2004), Savjetovanje u psihosocijalnom radu, Zagreb,

Etcetera 7. Jurić, V. (1977), Metodika rada školskog pedagoga, Zagreb, Pedagoško-

književni zbor 8. Kristančić, A. (1982), Metoda i tehnika savjetodavnog rada, Zagreb,

SZ 9. Mandić, P. (1986) Savjetodavni vaspitni rad, Sarajevo, Svjetlost OOUR

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva 10. Rakić, B. (1974), Intervju u vaspitanju, II Izdanje, Sarajevo, Zavod za

izdavanje udžbenika

151

Salvedina Makic, MA22

COUNSELING AND SPECIFIC QUALITIES OF THE ADVISORY EDUCATIONAL WORK OF PEDAGOGUES WITH

TEACHERS

Abstract

The subject of school pedagogues’ job description has been so far very often discussed. However, advisory educational work of pedagogues with teachers is often neglected in this job description. Advisory educational work includes a part of the personality of school pedagogue which is closely linked to the professional development of their work colleagues - teachers. Yet, the job of pedagogue does not end there. The mission of pedagogue as a teacher counselor goes a step further and offers possible methods and techniques applied in the course of responding to emerging problems, equips teachers with the skills necessary for the successful implementation of this process, and works on their development.

Counseling is a specific pedagogical activity that involves the knowledge of the educational objectives, subjects of the educational process, methods and techniques of action with individuals and groups, as well as the conditions and circumstances in which the subject lives.

The outcome of the advisory educational work will depend on the counseling skills which the pedagogue possesses, but also the outcome and success of counseling will depend on how much does the counselor – pedagogue know the circumstances and conditions in which the client lives. So, for the successful outcome of counseling, the counselor needs to realize a close emotional relationship with the client, full of confidence and security, in which the counselor will be able to see all the circumstances of the emerging problem. Equally important is the choice of methods and techniques for working with the counseling subjects, which precisely reflects the expertise of the counselors.

22 Islamic Pedagogical Faculty in Bihac.

152

This paper presents the basic characteristics and skills necessary for the successful implementation of the counseling process, and the domain (problem situations) where it is necessary to carry out this process.

Keywords: advisory educational work, teacher, pedagogue, stages of counseling, the necessary skills for counseling

153

٢٣سالفيدينا ماكيتش .م

ن ربوي مع المدرس ن التشاوري ال التشاور وخصائص عمل المرب

الخلاصة

ي هذا كان موضوع وصف عمل مربي ر الإشكالية، ولكن را ما يث المدرسة كثي أغلب الأحيان. ن مهمل ربوي مع المدرس ن التشاوري ال الوصف للأعمال فإن عمل المرب

ربوي ي لة لصيق الصالذي هو من شخصية مربي المدرسة ا جزء تضمنالعمل التشاوري الن. ولكن عمل مربي الم –بتطوير زملائه الم درسة لا ينته هنا. عمل مربي أي المدرس

ن، يخطو خطوة إضافية ويرشد المدر المدرسة، باعتباره مستشار المدر ى أسس ن إ اليب سي س بمهارات ضرورية حل المشكلة الجديدة، فهو يعرف المدر مجالوتقنيات ممكنة

ى تطويرها. لتنفيذ هذه العملية ويعمل عر المشاورة نشاطا تربويا خاصا ربية، موضوع العملية تعت تستلزم معرفة أهداف ال

ا. ربوية، أساليب ومهارات العمل مع الفرد والمجموعة والظروف ال يعيش ف الربوي مرهون حصيلة بمهارات التشاور ال يمتلكها مربي ةالعمل التشاوري ال

ا ةمشروط يالمدرسة، و . مع درسالمكذلك بمدى معرفة المربي بالظروف ال يعيش ف، لمدرساذلك أنه ولتكون نتيجة التشاور إيجابية لا بد من أن يقيم المربي علاقة قريبة مع

ى جميع ظروف المشكلة مليئة بالثقة والأمان، حيث يكون بمقدور المربي أن يطلع عالعمل التشاوري، حيث موضوععمل مع الالجديدة. لا يقل أهمية اختيار أسلوب وتقنية

رة ظهر ت المربي. ختناول هذا البحث خصائص أساسية ومهارات ضرورية لتنفيذ عملية التشاور، ي

ى مجالات ضرورية لتنفيذ هذه العملية. بالإضافة إربوي، المدر الكلمات الرئيسة س، مربي المدرسة، مراحل : العمل التشاوري ال

التشاور، مهارات ضرورية للتشاور

ربية الإسلامية ٢٣ اتش بجامعةكلية ال ب

155

PRAVO

157

Dr. sc. Mujo Begić1

KRIVIČNO DJELO ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI U PRAVOMOĆNIM PRESUDAMA ZA ZLOČINE POČINJENE

NA PROSTORU BOSANSKE KRAJINE

Sažetak

Krivično djelo zločin protiv čovječnosti u pravomoćnim presudama izrečenim osobama za zločine počinjene na prostoru Bosanske krajine predstavlja najčešću krivičnu sankciju izrečenu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (dalje u tekstu MKSJ) i Sudom Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu Sud BiH). Zločin protiv čovječnosti usmjeren je prema vrijednostima karakterističnim za čitavo čovječanstvo, odnosno prema opće civilizacijskim vrijednostima. Definiranjem ovog krivičnog djela u Statutima međunarodnih sudova i Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu KZ BiH2) omogućuje se kažnjavanje teških kršenja ljudskih prava koji su produkt šire zločinačke politike. U našem krivičnom zakonodavstvu ovo krivično djelo nije bilo obuhvaćeno Krivičnim zakonom SFRJ (dalje u tekstu KZ SFRJ), već je definirano KZ BiH. Iako zločin protiv čovječnosti do pojave KZ BiH nije bio definiran KZ SFRJ neki oblici krivičnog djela zločin protiv čovječnosti sadrže identična djela koja su ranije bila definirana kao djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ako su učinjena za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije. Bez obzira što ovo krivično djelo predstavlja novinu u krivičnom zakonodavstvu BiH pred Sudom BiH izrečen je određen broj krivičnih sankcija upravo za ovo jedno od najtežih krivičnih djela. Jedan broj pravomoćnih presuda izrekao je i MKSJ za zločine počinjene na prostoru Bosanske krajine. Istovremeno definiranjem ovog krivičnog djela, BiH je ispunila svoju međunarodno pravnu i ustavnu obavezu. U ovom radu je ponuđena analiza bitnih elemenata krivičnog djela zločin protiv čovječnosti sa

1 Institut za nestale osobe BiH 2 KZ BiH usvojen je 1. marta 2003. godine (Službeni Glasnik BiH br. 3/03), prečišćeni tekst objavljen je u "Službenom glasniku BiH br. 37/ 03, izmjene i dopune su vršene u nekoliko navrata i objavljene su u "Službenim glasnicima br. 54/04 i 61/04.

158

posebnim osvrtom na pravomoćne presude izrečene za zločine počinjene na prostoru Bosanske krajine.

Ključne riječi: zločin protiv čovječnosti, međunarodno humanitarno pravo, rat, oružani sukob, civilno stanovništvo, ubistvo, istrebljenje, odvođenje u ropstvo, deportacija, zatvaranje, mučenje, silovanje, progoni, nečovječno djela.

I. Uvodne napomene

Krivično djelo zločin protiv čovječnosti je krivično djelo koje je predviđeno članom 172. KZ BiH i odnosi se na grupu krivičnih djela koja se nazivaju međunarodnim krivičnim djelima i sadržana su u glavi XVII KZ BiH. Inače djela sadržana u ovoj glavi, svoju međunarodnu osnovu za inkriminaciju imaju u različitim Konvencijama3 koje imaju svoju historijski razvoj. Ratni zločini definiraju se kao teška kršenja običajnih ali i ugovornih pravila koja spadaju u korpus međunarodnog humanitarnog prava ratnih sukoba.4 Početke razvoja međunarodnog humanitarnog prava možemo posmatrati u kontekstu nastojanja da se određenim ugovorima definiraju i propišu pravila ratovanja koja bi obavezivala zaraćene strane na humano postupanje ne samo prema učesnicima u sukobu nego i prema civilnom stanovništvu. Države potpisnice takvih međunarodnih instrumenata preuzele su obavezu da svojim nacionalnim krivičnim zakonodavstvom ili neposrednom primjenom tih instrumenata osiguraju primjenu pravila o postupanju za vrijeme rata ili oružanog sukoba.5 Potpisivanje međunarodnih konvencija i ugovora predstavlja

3 Međunarodne konvencije su najvažniji izvor međunarodnog krivičnog prava. U oblasti međunarodnog krivičnog prava postoji velik broj konvencija (neki autori govore o preko 300 instrumenata međunarodnog krivičnog prava). Norme koje propisuju konvencije u ovoj oblasti ne mogu se najčešće direktno primjenjivati (usljed toga što su odredbe relativno uopštene i ne propisuju sankcije), već se po ratifikaciji ovih dokumenata vrši odgovarajuća izmjena nacionalnog krivičnog zakonodavstva. 4 Antonio Kaseze, Međunarodno krivično pravo, Dosije, Beograd, 2005, str. 53. 5 Zvonimir Tomić, Krivično pravo II-posebni dio, Pravni fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2007, str. 413.

159

osnovu za inkriminaciju ovih krivičnih djela u nacionalnim zakonodavstvima i kažnjavanje počinilaca istih.

U suštini međunarodno humanitarno pravo ima za cilj humaniziranje ratovanja odnosno, umanjenje patnji, tortura, sprečavanje okrutnosti, ubijanja i razaranja materijalnih dobra. Međutim, potpuna humanizacija rata značila bi da ratovi kao društvena pojava uopće ne postoje. Stoga je humanizacija rata ograničena njegovom svrhom koja se ogleda u postizanju vrhunskih ratnih ciljeva, uključujući i konačnu pobjedu nad neprijateljem.6

Pravna pravila o ratovanju i zaštiti osoba u ratnim sukobima razvijala su se stoljećima kao pravila nepisanog običajnog prava. Ratovi kao društvena pojava od najranijih perioda razvoja ljudskog društva vođena su po nekim običajnim pravilima. Tako je i Sun-Cu u knjizi iz četvrtog stoljeća p.n.e "Umijeće ratovanja" opisao običaje o postupanju s ranjenicima i starim licima. Nastavak običajnog prava ratovanja imamo prije svega u pravilima viteškog ratovanja (riterska pravila) "koja se nisu poštovala u ratovima protiv nevjernika, a ni pri gušenju seljačkih i drugih buna."7 Nastojanja da se definiraju i spriječe najgora postupanja i zločini u ratu imamo od početkom 11. stoljeća do danas.8 Međutim, koliko su poštovana i primjenjivana to je potpuno suprotno od prvobitnih intencija. U savremenim ratovima nimalo značajnim se nisu smatrali niti ljudski životi, niti materijalna dobra. Kako bi se promijenilo takvo haotično stanje na terenu, a i u oblasti ratnog prava, pojavila se potreba za njegovom kodifikacijom.

6 Vladimir Đuro Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2000, str. 828. 7 Isto, str. 825. 8 Postoje određeni crkveni propisi koji ograničavaju privatne ratove među feudalcima, zatim postojali su dani u kojima je bilo zabranjeno ratovanje, kao npr. primirje od zalaska sunca srijedom do izlaska sunca ponedjeljkom.

160

Pod pritiskom javnosti9 polovinom devetnaestog vijeka počelo se sa kodifikacijom međunarodnog ratnog prava putem pisanih ugovora, i ovaj proces se razvijao od ratnog ka humanitarnom pravu. Savremenim razvojem tehnike i tehnologije koja je najčešće imala primjenu za vojne potrebe javila se potreba za kodifikacijom međunarodnog humanitarnog prava u novim okolnostima,10 jer u tim uslovima i okolnostima ratovanja, ratovi postaju sve više necivilizirani i nehumani. Kada je riječ o kodifikaciji ratnog prava ono je "imalo za prvobitni cilj da po mogućnosti sve države svijeta postanu strankama tih konvencija u pisanom obliku i da one po ugovornoj osnovi obavezuju sve zaraćene strane u svim budućim ratovima. Dalje je cilj bio da se preciziraju prava i dužnosti strana u oružanim sukobima, da bi se spriječilo da svako za sebe, i za suprotnu stranu proizvoljno tumači pravila ratnog prava ovisno o svojim trenutnim interesima."11

Bosna i Hercegovina je propisujući u nacionalnom zakonodavstvu da kršenje određenih pravila međunarodnog prava propisanih međunarodnim konvencijama koje je ratifikovala, predstavlja krivično djelo, što je ujedno i njena međunarodna i ustavna obaveza. Aneksom I Ustava BiH u Dodatnom Sporazumu o ljudskim pravima ugrađena je Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida od 9. decembra 1948. godine, Konvencije o zaštiti žrtava rata I-IV od 12. augusta 1949. godine i Dopunski Protokoli I i II od 8. juna 1977. godine. Također, KZ BiH u jednom dijelu prihvatio je i ugradio krivična djela (zločin protiv čovječnosti) sadržana u Rimskom statutu Međunarodnog krivičnog suda 9 Henri Dunant je potaknuo javnost jer je bio svjedok bitke kod Solferina 1859. godine između francuske i austrijske vojske kada je poginulo preko 30.000 ljudi, većina njih je iskrvarila a dio ranjenika je pokopan živ. Zahvaljujući njemu i njegovoj brošuri «Un souvenir de Solferino» iz 1862. godine došlo je do organiziranja nacionalnih društava Crvenog križa, i usvajanje prve konvencije o poboljšanju sudbine ranjenika u vojskama na kopnu, potpisane u Ženevi 22. avgusta 1864. godine. 10 Razvoj savremenog nuklearnog naoružanja i strahote njihove upotrebe na Hirošimu i Nagasaki ukazale su na potrebu usvajanja određenih Konvencija o zabranama i ograničenjima upotrebe nuklearnog naoružanja. 11 V. Đ. Degan, nav. dj., str. 828.

161

koji ima nadležnost da sudi za: zločin genocida, zločin protiv čovječnosti, ratne zločine i zločine agresije.

Rat kao društvena pojava u kojoj je dehumanizacija čovjeka u prvom planu, izražava se kroz ubijanja, nanošenje teških tjelesnih i psihičkih povreda i patnji, povrede dostojanstva i ličnosti, protupravno oduzimanje slobode, imovine jednom riječju nečovječnim postupanjem odnosno postupanjima koja nisu u skladu sa pravilima međunarodnog prava. "Čovječnost kao zaštitni objekt obuhvaća poštivanje ljudskih prava i sloboda, kako u vrijeme mira, tako i za vrijeme rata ili oružanog sukoba."12 Na prostoru Bosne i Hercegovine svjesno, planski, organizirano i masovno su kršena pravila međunarodnog prava. Jedan broj počinilaca krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, pravomoćno je osuđen pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (dalje u tekstu MKSJ), Sudom BiH, kantonalnim i okružnim sudovima.

II. Međunarodno pravno definiranje zločina protiv čovječnosti u Statutima međunarodnih sudova

Zločin protiv čovječnosti kao pojam pominje se puno prije nego što je definiran u Statutu Nirnberškog suda i Zakonu 10 o kažnjavanju osoba odgovornih za ratne zločine, zločine protiv mira i čovječnosti (Berlin 1945. godine). Ovaj pojam se koristi od Martensove klauzule, izjave vlada Francuske, Rusije i Velike Britanije 1915. godine povodom zločina nad Jermenima,13 također Oppenheim pominje pojam zločin protiv

čovječnosti.14 Ovaj pojam u međunarodnom pravu je široko definiran u više međunarodnih Statuta. Ratni zločini mogu biti počinjeni u: međunarodnim oružanim sukobima15 i u unutrašnjim oružanim

12 Z. Tomić, nav. dj., str. 414. 13 Vidjeti Vahakn Dadrian, The History of the Armenian Genocide (1995). 14 Lassa Oppenheim, International law, Vol.1, treće izdanje, 1920, str. 229. 15 Sukob između dvije ili više država, odnosno između država i narodnooslobodilačkih pokreta (Dopunski protokol I iz 1977, član 1, stav 4)

162

sukobima.16 Postojala su određena stajališta da inkriminiranje ratnih zločina u unutrašnjim oružanim sukobima nije potrebno, da ratni zločini mogu biti samo počinjeni u međunarodnim oružanim sukobima.17 Zločin protiv čovječnosti definiran je u više Statuta Međunarodnih sudova ali i KZ BiH, iz tog razloga zločin protiv čovječnosti kao krivično djelo treba sagledati u ovim Statutima i KZ BiH kako bi se izvršilo poređenja i ukazalo na određene razlike u definiranju.

a) zločin protiv čovječnosti u Statutu Nirnberškog suda i Zakona br.10. Kontrolnog savjeta

Statutom Nirnberškog suda18 u članu 6 (c) zločin protiv čovječnosti definiran je kao: ubistvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija i ostala nečovječna djela, izvršena protiv bilo kog civilnog stanovništva prije ili za vrijeme trajanja rata. Zločin protiv čovječnosti je i proganjanje na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi u izvršenju ili u vezi bilo kojeg zločina koji spada u nadležnost Suda, bez obzira vrše li se tim ili ne vrše povrede zakona one zemlje u kojoj su zločini izvršeni.19

16 Sukob većih razmjera između oružanih snaga jedne države i otpadničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih grupa koje pod odgovornom komandom vrše neprekidne i usmjerene vojne operacije (Dopunski protokol II iz 1977, član 1 stav 1). Ovaj Protokol ne primjenjuje se na unutrašnje nemire, pobune i druge izolirane i sporadične akte nasilje jer to nisu oružani sukobi (Dopunski protokol II, član 1 stav 2). 17 Suprotno ovakvim stajalištima Žalbeno vijeće MKSJ u predmetu Tadić izrazilo je stajalište da ratni zločini mogu biti počinjeni i u unutrašnjim oružanim sukobima. ICTY, Presuda pretresnog vijeća protiv Duška Tadića, Predmet: IT-94-1, Den Haag, 16. juli 1997. 18 Formiranje Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu počelo je na osnovu londonskog Sporazuma o progonu i kažnjavanju ratnih zločinaca potpisanog u augustu 1945. godine između SAD, Francuske, V. Britanije i SSSR. Nakon toga donesen je i Statut Međunarodnog vojnog suda koji je proglašen sastavnim dijelom Sporazuma. Ovim je stvoren pravni osnov za procesuiranja (nadležnost i sastav suda te pravila postupka) ratnih zločina. 19 Zbirka propisa, Međunarodne konvencije o ratnom pravu i o sigurnosti, ZONO, Zagreb, 1979, str. 56.

163

Zakon br.10 Kontrolnog savjeta u članu II (11) (c) zločin protiv čovječnosti definira kao: zvjerstvo i povrede, uključujući ali ne ograničavajući se na njih, ubistvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija, zatvaranje, mučenje, razbojništvo, ili druga nečovječna djela, izvršena protiv bilo kog civilnog stanovništva. Definiran je kao progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi bez obzira da li time vrše ili ne vrše povrede domaćih zakona zemlje gdje su zločini izvršeni.

Analizom gore navedenih definicija uočava se ključna razlika u vremenu počinjena. U Statutu Nirnberškog statuta govori se o zločinima počinjenim "prije ili za vrijeme trajanja rata", dok u Zakonu br.10 nije naglašen ovaj moment. Međutim, prema međunarodnom običajnom pravu ne postavlja se kao uslov da su zločini protiv čovječnosti počinjeni u oružanom sukobu.

b) zločin protiv čovječnosti u Statutima Međunarodnih kaznenih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu

U kontekstu definiranja zločina protiv čovječnosti u Statutima MKSJ i Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (dalje u tekstu MKSR) postoje izvjesne razlike na koje želim ukazati. U članu 5. Statuta MKSJ stoji: "Međunarodni tribunal je nadležan da krivično goni lica odgovorna za sljedeća krivična djela kada su počinjena u oružanom sukobu, bilo međunarodnog bilo unutarnjeg karaktera, i usmjerena protiv bilo kojeg civilnog stanovništva: a) ubistvo, b) istrjebljenje, c) porobljavanje, d) deportacija, e) zatvaranje, f) mučenje, g) silovanje, h) progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, i druga nehumana djela."20

MKSR u članu 3. zločin protiv čovječnosti definira da je MKSR nadležan da krivično goni lica odgovorna za sljedeća krivična djela kada su počinjena kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo na nacionalnoj, političkoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi: a) ubistva; b) istrebljenje; c) porobljavanje; d) deportacije; e) zatvaranje; f) mučenje;

20 Džon R.V.D Džouns, Stiven Pauls, Međunarodna krivična praksa, Fond za humanitarno pravo, Beograd, 2006, str. 180.

164

g) silovanje; h) progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; i) druga nehumana djela.

Statuti MKSJ i MKSR u pogledu definiranja zločina protiv čovječnosti imaju nekoliko ključnih razlika:

a) MKSR u članu 3. govori o napadu na civilno stanovništvo kao "dio rasprostranjenog ili sistematskog napada" a MKSJ nema ovakvu formulaciju. Međutim, MKSJ je preuzeo i priznao u svojoj praksi ovu formulaciju, tako da u postupcima pred ovim sudovima nema razlike.

b) MKSR u članu 3. predviđa da su zločini počinjeni na diskriminatorskoj osnovi (... na nacionalnoj, političkoj etničkoj, rasnoj ili vjerskoj) dok MKSJ diskriminaciju pominje samo u slučajevima progona (član 5. tačka h).

c) MKSR u članu 3. ne pominje postojanje oružanog sukoba kao osnove za počinjenje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti dok MKSJ u članu 5. naglašava postojanje oružanog sukoba kao osnove za počinjenje ovog krivičnog djela.

c) zločin protiv čovječnosti u Statutu Međunarodnog kaznenog suda

Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda (dalje u tekstu MKS) propisuje nadležnost za najteža krivična djela usmjerena na cjelokupnu međunarodnu zajednicu. "Radi se o krivičnim djelima koja zadiru u srž ("core crimes") prema međunarodnom pravu."21 U članu 5. stav 1. propisana je stvarna nadležnost Suda koja je ograničena na najteža krivična djela, značajna za cjelokupnu međunarodnu zajednicu i to: a) zločin genocida; b) zločine protiv čovječnosti; c) ratne zločine; d) zločine agresije. U istom članu u stavu 2., Sud je nadležan za zločin agresije nakon što propisi doneseni prema članovima 121. i 123. ustanove njegova obilježja te odrede pretpostavke stvarne nadležnosti.

21 Miodrag N. Simović, Milan Blagojević, Međunarodno krivično pravo, Apeiron, Banja Luka 2007, str. 31.

165

Član 7. stav 1. Rimskog statuta MKS, definira zločin protiv čovječnosti kao bilo koje od niže opisanih djela, počinjenih u sklopu širokog ili sistematskog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, uz znanje o tom napadu, kao što je: a) ubistvo; b) istrebljenje; c) porobljavanje; d) deportacije ili prisilni premještanje stanovništva; e) zatočenje ili drugo teško lišenje fizičke slobode kojim se narušavaju temeljna pravila međunarodnog prava; f) mučenje; g) silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, iznuđena trudnoća, prisilna sterilizacija ili svaki drugi oblik seksualnog nasilja slične težine; h) progon bilo koje prepoznatljive grupe ili zajednice na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili na drugoj osnovi koja je opšte priznata kao nedopustiva saglasno međunarodnom pravu. Ovaj oblik izvršenja može postojati u vezi sa svakom drugom radnjom izvršenja ovog krivičnog djela ili u vezi sa svakim krivičnim djelom iz nadležnosti ICC; i) prisilan nestanak lica; j) zločin aparthejda; k) ostala nečovječna djela slične prirode kojima se namjerno izazivaju teška stradanja ili ozbiljne tjelesne povrede ili povrede mentalnog zdravlja.22

U članu 7. stav 2. određena su značenja pojedinih pojmova koji se odnose na inkriminirajuće radnje učinjenja tako da: a) izraz "napad usmjeren protiv civilnog stanovništva" znači ponašanje koje uključuje višestruko činjenje djela navedenih u stavu 1. ovoga člana protiv nekog civilnog stanovništva, na osnovu ili u cilju državne politike ili politike neke organizacije da se takav napad počini; b) izraz "istrebljenje" uključuje namjerno nametanje životnih uvjeta kojima se, među ostalim, uskraćuje pristup hrani i lijekovima, s ciljem da dovede do uništenja dijela nekog stanovništva; c) izraz "porobljavanje" znači vršenje pojedine ili svih ovlasti koje proizlaze iz prava vlasništva nad nekom osobom i uključuje vršenje takve ovlasti u trgovini osobama, prvenstveno ženama i djecom; d) izraz "protjerivanje ili prisilni premještaj stanovništva" znači prisilno premještanje osoba putem progona ili drugih prisilnih mjera sa područja na kojemu zakonito borave a bez osnova predviđenih međunarodnim pravom; e) izraz "mučenje" znači namjerno nanošenje teške boli ili patnje,

22 Isto, str. 133.

166

bilo fizičke ili duševne, osobi kojoj je oduzeta sloboda ili koja je pod kontrolom optuženika osim onoga koje predstavlja bol ili patnju nastalu, sadržanu ili posljedičnu samo izvršavanju kakve zakonite kazne; f) izraz "prisilna trudnoća" znači nezakonito zatočenje žene koja je nasilno zatrudnjela, u namjeri uticanja na etnički sastav nekog stanovništva ili činjenja drugih teških povreda međunarodnog prava. Ova definicija ne može se tumačiti na bilo koji način kojim bi se utjecalo na nacionalne zakone koji se odnose na trudnoću; g) izraz "proganjanje" znači namjerno ili teško oduzimanje temeljnih prava, suprotno međunarodnom pravu, motivirano identitetom skupine ili zajednice; h) izraz "zločin apartheida" znači nečovječna djela slične prirode djelima opisanim u stavu 1. ovoga člana, počinjena u okviru institucionaliziranog režima sistematskog potlačivanja i dominacije jedne rasne skupine nad drugom rasnom skupinom ili skupinama i u namjeri održavanja takvog režima; i) izraz "prisilno nestajanje osoba" znači hapšenje, pritvaranje ili otimanje osoba od strane ili s dopuštenjem, podrškom ili pristankom države ili političke organizacije praćeno odbijanjem priznanja takvog oduzimanja slobode ili uskraćenjem obavijesti o sudbini ili smještaju tih osoba, s namjerom da im se uskrati pravna zaštita tokom dužeg vremenskog razdoblja.

d) zločin protiv čovječnosti u KZ BiH

Zločin protiv čovječnosti reguliran je članom 172. KZ BiH i on u 11 tačaka regulira širok spektar ratnih zločina. Za našu analizu je posebno interesantan ovaj član, jer je najveći broj ratnih zločinaca, za zločine na prostoru Bosanske krajine osuđen za djela propisana ovim članom. Ovim članom regulirana su djela: a) ubistva, b) istrebljenje, c) odvođenje u ropstvo, d) deportacije i prisilno preseljenje stanovništva, e) zatvaranje i drugo teško oduzimanje fizičke slobode, f) mučenje, g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njen život ili tijelo ili na život i tijelo bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja, h) progon bilo koje grupe ili kolektiviteta na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili

167

drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine, i) prisilni nestanak osoba, j) zločin aparthejda, k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušavanja zdravlja.23

Neki oblici ovog krivičnog djela bili su inkriminirani u članu 142. KZ SFRJ kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva koja su učinjena za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, ipak ovo krivično djelo je novo u našem krivičnom zakonodavstvu. Međunarodno pravna osnova za inkriminaciju ovog krivičnog djela je Rimski statut MKS koji u članu 7. propisuje krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Član 172. KZ BiH u cjelini je isti kao član 7. Rimskog statuta MKS uz razlike u određenim terminološkim značenjima. Zločin protiv čovječnosti "spada u najteža krivična djela koja se odnose na međunarodnu zajednicu kao cjelinu, jer su njime obuhvaćena ponašanja koja su nedopustiva po međunarodnom pravu koje je prihvaćeno u svim pravnim sistemima svijeta."24

Kako je već ranije naglašeno da je KZ BiH u članu 172. stav 1. potpuno isto propisao ovo krivično djelo kao član 7. Rimskog statuta MKS nije potrebno šire pojašnjenje. Potrebno je istaknuti da se članom 172. KZ BiH štite individualna prava pojedinaca kao što su: život, zdravlje, sloboda, integritet (fizički i psihički), sloboda kretanja, pravo na život na određenim prostorima jednom riječju osnovna ljudska prava i slobode. U članu 172. stav 2. precizno i jasno su definirana pojedina značenja pojmova navedenih u stavu 1. radi potpunijeg i preciznijeg razumijevanja i praktične primjene ovog člana iz KZ BiH. Ovo krivično djelo čini onaj ko u okviru širokog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo učini djela inkriminirana u članu 172. KZ BiH stav 1. Bitna odrednica ovog djela je rasprostranjenost

23 Praktični vodič za gonjenje ratnih zločina u BiH, CEELI, Sarajevo, 2004, str.13. 24 Z. Tomić, nav. dj., str. 418.

168

i sistematičnost napada na civilno stanovništvo.25 "Pod takvim napadom se podrazumijeva takvo ponašanje koje uključuje višestruko počinjenje ovog djela protiv civilnog stanovništva na osnovi ili u cilju državne politike ili politike neke organizacije, u smislu da država ili neka organizacija potiču ili ohrabruju takve napade na civilno stanovništvo. To je ključni kriterij po kojem ovo krivično djelo dobija karakter međunarodnog krivičnog djela."26

KZ BiH za zločin protiv čovječnosti propisuje kaznu zatvora najmanje deset (10) godina ili kaznu dugotrajnog zatvora. Ukoliko ovo krivično djelo poredimo sa krivičnim djelom zločin genocida ili zločin protiv civilnog stanovništva možemo uvidjeti neke sličnosti ali i razlike. Ukoliko zločin protiv čovječnosti uporedimo sa zločinom genocida vidjet ćemo da se razlika prije svega ogleda u nepostojanju genocidne namjere (dolus specialis) kod zločina protiv čovječnosti. U osnovi ovog zločina nema namjere potpunoga ili djelomičnog istrebljenja neke nacionalne, rasne, etničke ili vjerske skupine. Druga razlika ogleda se u činjenici da se inkriminacijom krivičnog djela zločin protiv čovječnosti štite individualna prava pojedinaca, dok je kod genocida u prvom planu kolektivitet, bilo da je zasnovan na nacionalnoj, etničkoj, rasnoj i vjerskoj pripadnosti ciljne skupine. Kada se radi o različitostima ili sličnosti sa ratnim zločinima protiv civilnog stanovništva treba naglasiti glavu razliku koja se odnosi na vrijeme činjenja ovog krivičnog djela, odnosno zločin protiv čovječnosti može se počiniti i u vrijeme mira za razliku od ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koji se može počiniti samo u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije. Bez obzira što ovo krivično djelo predstavlja novinu u zakonodavstvu BiH velik broj presuda pred Sudom BiH donesen je za počinitelje ovog krivičnog djela.

25 U Obrazloženju i Presudi MKSJ u predmetu Duško Tadić Pretresno vijeće je konstatiralo da "naglasak nije na pojedinačnoj žrtvi već na zajednici pri čemu je pojedinac viktimiziran ne zbog svojih pojedinih karakteristika već zbog svog pripadništva civilnom stanovništvu protiv kojeg su djela uperena." ICTY, Presuda pretresnog vijeća protiv Duška Tadića, paragraf 644. 26 Z. Tomić, nav. dj., str. 420.

169

III. Bitni elementi krivičnog djela

a) Izvršilac krivičnog djela

Izvršenje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti može učiniti svaka osoba bez obzira na svojstvo ili državljanstvo (delicta communia),27 međutim, najčešći izvršioci ovoga krivičnog djela su pripadnici vojnih, policijskih, političkih ili administrativnih struktura jedne od strana u sukobu. To su osobe koje direktno učestvuju u vojnim operacijama,28 ali i oni koji naređuju izvršenje istih. Naredbodavnu funkciju može imati svaka osoba koja svojim funkcijskim i hijerarhijskim položajem ima status naredbodavca. Naredbodavac je vojni komandant29 ili osoba koja po svom službenom položaju može izdati naredbu za izvršenje zakonom ili drugim propisima zabranjenih radnji. Komandna odgovornost može postojati samo u slučaju kada osoba zauzima komandni položaj i izdajući naredbu podređenim ili ne preduzimanjem mjera za sankcioniranje krivičnog djela koje su počinili njegovi podređeni. Izdavanje naredbe predstavlja jedan vid poticanja30 koje je definirano u članu 7 (1) MKSJ, a koje ne mora da bude javno ili neposredno da bi bilo krivično djelo.

Komandanti i druge službene osobe koje po svom službenom položaju mogu izdavati naređenje moraju poduzeti određene mjere i aktivnosti kako bi njihovi podređeni bili upoznati sa zakonima i običajima rata, odnosno

27 Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović, Kazneno pravo-posebni dio, Masmedia, Zagreb,1999, str. 150-164 28 Pod ovim osobama podrazumijevaju se vojnici ili policajci koji direktno izvršavaju djela zabranjena navedenim Statutima i KZ BiH. Zapravo ovdje je riječ o licima koji su u direktnom mogućnosti da krše propisane zabrane i od njih ovisi da li će se poštovati ili ne navedena zakonska zabrana. 29 "Vojni komandant ili lice koje stvarno djeluje kao vojni komandant krivično je odgovorano za krivična djela iz nadležnosti Suda, koje su počinile snage pod njegovom ili njenom stvarnom komandom i nadzorom, odnosno stvarnom vlašću i nadzorom zato što nisu propisno kontrolisali te snage..." Član 28. stav 1. MKS. 30 "Poticanje znači navođenje drugog lica da izvrši krivično djelo." ICTY, Predmet IT-98-33-T, Prvostepena presuda Radoslavu Krstiću, paragraf 601.

170

sa Konvencijama i drugim propisima koji imaju za cilj zaštititi određene osobe i materijalna dobra. Istovremeno osoba koja imaju naredbodavnu ulogu dužna je protiv prekršitelja pravila međunarodnog prava da pokrenu disciplinski ili krivični postupak (Dopunski protokol I, član 87).31 Pitanje krivične odgovornosti je individualizirano i predstavlja osnovna načela međunarodnog prava. Statut MKSJ član 7(1) predviđa nekoliko vrsta odgovornosti i naglašava koja se odgovornost odnosi na optuženog. Ovo je vrlo važno iz razloga što su kazne različite ovisno od toga da li je neka osoba neposredni izvršilac, pomagač ili podstrekač. KZ BiH u članu 180. predviđa individualnu krivičnu odgovornost za krivična djela iz glavi XVII KZ BiH. KZ BiH, "prije svega predviđa individualnu krivičnu odgovornost za različite oblike saučesništva u širem smislu za sudjelovanje u ostvarenju nekog od osam navedenih krivičnih djela iz ove kategorije, sa odredbama o isključenju imuniteta s obzirom na službeni položaj. Druga odredba odnosi se na tzv. zapovjednu odgovornost, dok je trećom odredbom predviđena odgovornost i u slučaju postupanja po naređenju vlade ili nadređene osobe kojom je predviđena i mogućnost ublažavanja kazne."32

Statut MKS u članu 25. definira ličnu krivičnu odgovornost. Shodno navedenom članu stav 2. Svako ko počini krivično djelo iz nadležnosti Suda lično je krivično odgovoran i podložan kažnjavanju shodno ovome Statutu. Shodno članu 25. stav 3. Statuta MKS, svako je krivično odgovoran i podložan kažnjavanju za krivično djelo iz nadležnosti Suda ako: (a) takvo krivično djelo počini sam, u sudioništvu s drugom osobom ili putem druge osobe, bez obzira da li je ta druga osoba sama krivično odgovorna; (b) naredi, nagovori ili potakne počinjenje takvog krivičnog djela koje potom i bude počinjeno ili pokušano; (c) u cilju omogućenja počinjenja takvog djela pomaže, podupire ili na drugi način doprinese u njegovom počinjenju ili pokušaju, uključujući i stavljanje na raspolaganje počinitelju sredstva za počinjenje djela; (d) na bilo koji drugi način doprinosi počinjenju ili pokušaju takvog krivično djela od strane skupine

31 Međunarodne konvencije o ratnom pravu i o sigurnosti, nav. dj., str. 228. 32 Z. Tomić, nav. dj., str. 432.

171

osoba koje djeluju sa zajedničkim ciljem. Takav doprinos mora biti namjeran i mora biti: (i) učinjen u cilju propagiranja kažnjive djelatnosti ili kažnjivog plana skupine koji uključuje počinjenje krivičnog djela iz nadležnosti Suda ili (i) učinjen uz poznavanje plana grupe da počini takvo krivično djelo: (e) u pogledu zločina genocida, direktno i javno potiče druge da ga počine; (f) pokuša takvo krivično djelo započinjanjem njegove radnje izvršenjem nekog njenog sastavnog dijela ali je ne dovrši uslijed okolnosti neovisnih od njegove namjere. Shodno ovom Statutu, nije kažnjiva osoba koja dobrovoljno i u cijelosti odbaci namjeru počinjenja te odustane od dovršenja radnje krivičnog djela ili spriječi nastupanje njezine posljedice.

b) Vrijeme izvršenja i okolnosti izvršenja djela

Vrijeme izvršenja ovog krivičnog djela vezujemo za vrijeme rata, oružanog sukoba i okupacije. Rat je intenzivan i kompleksan sukob država, vojnih saveza ili antagonističkih grupa unutar države u kojem se primjenjuje nasilje i vodi oružana borba.33 Da bi se moglo govoriti o ratu mora postojati namjera, za rat se smatralo da makar jedna od sukobljenih strana mora imati namjeru ratovanja (tzv. "animus belligerendi").34 Oružani sukob je osnovni sadržaj rata, to je uži pojam od rata. Osnovna karakteristika je upotreba oružanih sredstava i snaga radi postizanja određenih ciljeva koje je postavila jedna od strana u sukobu. Ovi sukobi mogu imati međunarodni i nemeđunarodni karakter.35 Pod okupacijom se smatra vojno zauzimanje cjelokupne ili djela teritorije tuđeg državnog područja i počinjenje tog prostora okupacionoj vlasti. Za ratnu okupaciju karakteristično je da se okupirano područje nesumnjivo nalazi pod vlašću okupatora i da on provodi svoju vlast na okupiranom teritoriju. Okupacijom se državi onemogućava da vrši suverenu vlast na okupiranom 33 Ahmet Kasumović, Ćamil Huseinbašić, Enciklopedijski riječnik odbrane BiH, Sejtarija, Sarajevo, 2000, str. 311. 34 V. Đ. Degan, nav. dj., str. 839. 35 Ova podjela je definirana u Ženevskim konvencijama I-IV, Dopunskim protokolima I i II, Rimskim statutom MKS i drugim međeunarodno pravnim aktima.

172

prostoru. Međunarodno pravo nastoji regulirati okupaciju u cilju zaštite stanovništva na okupiranom području36 i ograničenja vlasti okupatora. U konačnici se može reći da je za postojanje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti potrebno postojanje stvarnog neprijateljstva, odnosno borbeno djelovanje koje za posljedicu ima činjenje radnji koje su kažnjive po međunarodnom pravu.

c) Objekt zaštite

Opći i zajednički objekt zaštite u ovom krivičnom djelu je čovječnost i vrijednosti zaštićene međunarodnim pravom. Pasivni subjekt krivičnog djela zločin protiv čovječnosti je civilno stanovništvo bez obzira na pripadnost određenoj skupini ili zajednici. Ovim se štite osnovna ljudska prava i slobode. Član 172. stav 1. KZ BiH propisuje objekte zaštite. Ženevske konvencije u članu 3. također ističe čovječnost u prvi plan. Dakle objekt zaštite ovog krivičnog djela je civilno stanovništvo. Ovo krivično djelo usmjereno je prije svega na teška kršenja ljudskog dostojanstva i opće civilizacijskih principa. Objekt zaštite u ovom slučaju nisu pojedinačni i sporadični događaji usmjereni prema pojedinim zaštićenim osobama nego je to rasprostranjeno i sistematično činjenje zločina podržano direktno ili indirektno od političkih ili vojnih struktura počinilaca zločina. Najčešće žrtve su civili mada mogu biti i vojne osobe koje ne učestvuju u oružanim sukobima.

IV Pravomoćne presude izrečene pred MKSJ i Sudom BiH za zločine na prostoru Bosanske krajine

Do sada su pred MKSJ i Sudom Bosne i Hercegovine, izrečene pravomoćne presude za krivično djelo zločin protiv čovječnosti za zločine počinjene na prostorima Bosanske krajine, istovremeno jedan broj predmeta je u fazi istrage, suđenja ili u žalbenom postupku. Do sada je pred Haškim sudom za zločine na prostoru Bosanske krajine izrečeno 16 pravomoćnih presuda sa ukupnom kaznom zatvora od 267 godina. Pred

36 Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, član 49.

173

ovim Sudom okončani su postupci za 4 osobe zbog smrti i to: postupak protiv Slobodana Miloševića, Milana Kovačevića, Momira Talića i Sime Drljače. Istovremeno pred Haškim Sudom u toku su suđenja četiri (4) predmeta za zločine na prostoru Bosanske krajine. Od ukupnog broja optuženih i osuđenih pred ovim Sudom najviše je slučajeva koji se odnose na Bosansku Krajinu. Pred Haškim tribunalom najviše osoba osuđeno je za zločine počinjene u Prijedoru. Među osuđenima su:

1. Milomir Stakić (IT-97-24) osuđen na četrdeset (40) godina zatvora za krivično djelo zločin protiv čovječnosti počinjen na području općine Prijedoru i to za: istrebljenje, ubistvo, progoni (koji su, između ostalog, počinjeni ubistvom, mučenjem, fizičkim nasiljem, silovanjem, seksualnim zlostavljanjem, stalnim ponižavanjem i degradiranjem, deportacijom masovnih razmjera).37

2. Milan Martić (IT-95-11) osuđen na trideset pet (35) godina zatvora za zločine počinjene na području sjeverozapadne Bosne i to: za ubistvo, progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, okrutno postupanje, zatvaranje, deportacije, pljačkanje javne ili privatne imovine, bezobzirno uništavanje sela i razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom, mučenje, nehumana djela, napade na civile, što predstavlja zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na osnovu individualne odgovornosti i odgovornosti nadređenog.

3. Radoslav Brđanin (IT-99-36) osuđen na kaznu zatvora od 30 godina. Osuđen za zločini protiv čovječnosti i to za djela: progone, mučenje, deportacije, nehumana djela (prisilno premještanje), bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji, hotimično lišavanje života; mučenje.

4. Zoran Žigić osuđen na 25 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu, za zločin protiv čovječnosti (progone na političkoj, rasnoj ili

37 Pravosnažno okončani predmeti pred MKSJ objavljeno u Zločin i kazna, Fond otvoreno društvo BiH, Sarajevo, 2006, str. 29-85.

174

vjerskoj osnovi, mučenje i okrutno postupanje), kršenje zakona i običaja rata.

5. Momčilo Krajišnik osuđen na 20 godina zatvora za zločin: progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, deportacije, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti), prisilno premještanje u Bijeljini, Bratuncu, Zvorniku, Bosanskoj Krupi, Sanskom Mostu.

6. Mlađo Radić osuđen na 20 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo: progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistva i nehumana djela (zločine protiv čovječnosti).

7. Duško Tadić (IT-94-1) osuđen na 20 godina zatvora za zločine u općini Prijedor i to za djela: hotimičnog lišavanja života; mučenja ili nečovječnog postupanja; hotimično nanošenje teške patnje ili teške tjelesne povrede ili ugrožavanje zdravlja (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.).

8. Darko Mrđa (IT 02-59) Trnopolje i Vlašić, osuđen na 17 godina zatvora za zločin na Korićanskim stijenama i to za djela: ubistvo i nehumana djela (kršenje zakona i običaja ratovanja i zločin protiv čovječnosti).

9. Duško Sikirica (IT- 95-8) osuđen na 15 godina za zločine u logoru Keraterm i to za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločine protiv čovječnosti).

10. Biljana Plavšić, osuđena na 11godina zatvora za zločin: progon na političkoj rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločine protiv čovječnosti). Biljana Plavšić je osuđena da je učestvovala, planirala, podsticala, kreirala i sprovodila progon Bošnjaka i Hrvata na području Bosanske krajine u gradovima: Banja Luka, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Ključ, Kotor-Varoš, Prijedor, Prnjavor, Sanski Most.

11. Predrag Banović (IT-02-65/1 od 28.10.2003. godine) osuđen 8 godina za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo: progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti ).

12. Miroslav Kvočka (IT 98-30/1) osuđen na 7 godina zatvora za zločine u Keratermu i Trnopolju i to za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje (zločini protiv čovječnosti).

175

13. Milojica Kos osuđen na 6 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistva i mučenje (zločini protiv čovječnosti).

14. Damir Došen osuđen na 5 godina zatvora za zločine u logoru Keraterm, za progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti).

15. Dragoljub Prcać osuđen na 5 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje (zločini protiv čovječnosti).

16. Dragan Kolundžija osuđen na 3 godine zatvora za zločine u logoru Keraterm i to za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločine protiv čovječnosti).

Sud Bosne i Hercegovine uspostavljen je Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 8. maja 2002. godine, a Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine donesen je 11. jula 2002. godine.38 Sud Bosne i Hercegovine ima tri odjeljenja: krivično, upravno i apelaciono. Krivično odjeljenje ima tri odjela, Odjel I za ratne zločine, Odjel II za organizirani kriminal i Odjel III za opšti kriminal. Upravno odjeljenje ima parnični referat i jedno vijeće. Apelaciono odjeljenje ima Odjel I za ratne zločine, Odjel II za organizirani kriminal, Odjel III za opšti kriminal i žalbe na odluke Upravnog odjeljenja. Odjel I za ratne zločine preuzeo je jedan broj predmeta od Haškog tribunala i počeo je sa suđenjima za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Za zločine protiv čovječnosti počinjene na prostoru Bosanske krajine pravomoćno je osuđeno deset (10) osoba na ukupnu zatvorsku kaznu od stotinu pedeset četiri (154) godine zatvora. Sud Bosne i Hercegovine izrekao je sljedeće pravomoćne presude:

1. Dušan Fuštar (X-KR-06/200-1) osuđen na devet (9) godina zatvora za zločine počinjene u logoru Keraterm (zločin protiv čovječnosti iz člana

38 Zakon je usvojen od strane oba doma Parlamenta Bosne i Hercegovine, objavljen u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, br. 16/02 od 11. jula 2002. godine.

176

172. stav 1. tačka h, a u vezi sa članom 29 i 180, stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine).

2. Damir Ivanković (X-KR- 08/549-1) osuđen na četrnaest (14) godina zatvora za zločine počinjene na Korićanskim stijenama (zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h, u vezi sa tačkama a, d, e i k, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine).

3. Nikola Kovačević (X-KRŽ-05/40 ) osuđen na dvanaest (12) godina zatvora za zločine počinjene na području općine Sanski Most (zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a, e, f i k, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine).

4. Željko Mejakić (X-KR/06/200) osuđen na dvadeset jednu (21 godinu zatvora za zločine počinjene u logoru Omarska (krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i to: iz tačke a) lišenje druge osobe života (ubistvo), iz tačke e) zatvaranje (samovoljno i protupravno zatočenje zatočenika u logore), iz tačke f) mučenje (premlaćivanja i ostali oblici fizičkog nasilja), iz tačke g) seksualno nasilje (silovanja i ostali oblici seksualnog zlostavljanja), iz tačke k) druga nečovječna djela (zatočenje u nehumanim uslovima, šikaniranje, ponižavanje i drugo psihičko zlostavljanje) i iz tačke h) progon, a sve u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

5. Momčilo Gruban (X-KRN-06/200) osuđen na jedanaest (11) godina zatvora za zločine počinjene u logoru Omarska (krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i to: iz tačke a) lišenje druge osobe života (ubistvo), iz tačke e) zatvaranje (samovoljno i protupravno zatočenje zatočenika u logore), iz tačke f) mučenje (premlaćivanja i ostali oblici fizičkog nasilja), iz tačke g) seksualno nasilje (silovanja i ostali oblici seksualnog zlostavljanja), iz tačke k) druga nečovječna djela (zatočenje u nehumanim uslovima, šikaniranje, ponižavanje i drugo psihičko zlostavljanje) i iz tačke h) progon, a sve u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

177

6. Duško Knežević ( X-KRN-06/200) osuđen na trideset jednu (31) godinu zatvora za zločine počinjene u logoru Keraterm ( krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i to: iz tačke a) lišenje druge osobe života (ubistvo), iz tačke f) mučenje (premlaćivanja i ostali oblici fizičkog nasilja), iz tačke k) druga nečovječna djela (zatočenje u nehumanim uslovima, šikaniranje, ponižavanje i drugo psihičko zlostavljanje) i iz tačke h) progon (sve radnje opisane u tački 3. i 5. optužnice), a u vezi samo sa tačkom 3 optužnice, iz tačke g) seksualno nasilje (silovanja i ostali oblici seksualnog zlostavljanja) a sve u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

7. Jadranko Palija (X-KRŽ-06/290) osuđen na dvadeset osam (28) godina za zločine počinjene na području općine Sanski Most (krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i to: iz tačke a) lišenje druge osobe života (ubistvo), e) zatvaranje (samovoljno i protupravno zatočenje zatočenika u logore), iz tačke g) seksualno nasilje (silovanja i ostali oblici seksualnog zlostavljanja), iz tačke k) druga nečovječna djela (zatočenje u nehumanim uslovima, šikaniranje, ponižavanje i drugo psihičko zlostavljanje), zločine protiv civilnog stanovništva član 173. stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i to tačke a), c) , e) a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

8. Marko Samardžija (X-KRŽ- 05/07) osuđen na sedam (7) godina za zločine počinjene na području općine Ključ (krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1 iz tačke e) zatvaranje (samovoljno i protupravno zatočenje zatočenika u logore), sve u vezi sa članom 29. i 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine).

9. Gordan Đurić (X-KR-08/549-2) osuđen na osam (8) godina zatvora za zločine počinjene na Korićanskim stijenama (krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e) i k), a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine).

10. Ljubiša Četić (X-KR-08-549-3) osuđen na trinaest (13) godina zatvora za zločine počinjene na Korićanskim stijenama (krivično djelo zločin

178

protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e) i k), a sve u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine).

NAZIV SUDA

BROJ PRAVOSNAŽNO OSUĐENIH LICA

UKUPNA VISINA KAZNI

POSTUPCI U TOKU

MKSJ 16 267 4

SUD BiH 10 154 15

Ukupno 28 421 19

Tabela 1. Pravomoćne presude za zločin protiv čovječnosti nad Bošnjacima i Hrvatima Bosanske krajine

Haški tribunal je najviše osudio osobe za zločine protiv čovječnosti počinjene na području općine Prijedor. Navedena kvalifikacija i krivična djela u svim presudama pred MKSJ za Bosansku krajinu su potvrđena, a posebno za prostore općina Prijedor, Sanski Most, Ključ, Bosanski Novi, Bihać, Bosanski Petrovac. Kada se govori o kažnjavanju i visini kazni one se kreću u rasponu od tri (3) do četrdeset (40) godina zatvora. Najviše kazni izrečeno je u rasponu od deset (10) do dvadeset (20) godina zatvora. A kada se radi o pojedinačnim djelima najčešća kvalifikacija djela su: ubistva, progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, mučenja, zatvaranja, silovanja. Pored ovih djela navedena su u nekoliko presuda teška kršenja Ženevskih konvencija. Pred MKSJ vodi se nekoliko slučajeva u kojima su pojedine osobe optužene za najteža krivična djela genocida, a odnose se na zločine na prostoru Bosanske krajine.

Sud BiH za zločin protiv čovječnosti počinjen na prostoru Bosanske krajine pravomoćno je osudio deset (10) osoba na ukupnu zatvorsku kaznu od stotinu pedeset četiri (154) godine. Istovremeno se pred Sudom Bosne i Hercegovine vodi postupak u predmetima protiv 15 osoba za zločine počinjene na prostoru Bosanske krajine. Jedan broj predmeta vraćenih iz MSKJ na procesuiranje Sudu Bosne i Hercegovine i predmeti pokrenuti

179

od strane nadležnih organa Bosne i Hercegovine procesuiraju se na osnovu KZ BiH.

Presude se odnose za zločine počinjene u općinama Prijedor, Sanski Most i Ključ. Raspon kazni kreće se od trideset jedne (31) do sedam (7) godina. Najviše kaznenih djela odnose se na tačke a, d, e, f, g, k člana 172. KZ BiH. Pred Sudom Bosne i Hercegovine vodi se nekoliko predmeta protiv određenih osoba za zločine počinjene u Ključu, Prijedoru, Bosanskoj Krupi.

V Zaključak

Zločin protiv čovječnosti kao jedan od najtežih zločina nije neki pojedinačni, nego rasprostranjen i sistematičan događaj u okviru planirane i šire zločinačke politike. U ovome se ogleda i razlikuje od ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iako imaju dosta zajedničkih elemenata, naročito u načinu izvršenja djela. Kada su u pitanju kršenja pravila i običaja rata i Ženevskih konvencija na prostoru Bosanske krajine, sa sigurnošću se može tvrditi da su ona kršena bez ograničenja. Najčešće su civili i civilni objekti bili mete napada i prema njima se postupalo krajnje nehumano, necivilizirano i brutalno. Ne uvažavajući i u praksi potpuno ignorirajući zaštićene osobe, vršena su masovna ubijanja, nanošenje teških tjelesnih i duševnih povreda, odvođenje u logore, deportacije, seksualno zlostavljanje u svim oblicima, progoni i dr. Kada su u pitanju kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području Bosanske krajine, posmatrano sa aspekta optužnica i pravomoćno osuđujućih presuda, najveći broj kvalifikacija je zločin protiv čovječnosti.

Literatura

1. Ahmet Kasumović, Ćamil Huseinbašić, Enciklopedijski rječnik odbrane BiH, Sejtarija, Sarajevo, 2000.

2. Antonio Kaseze, Međunarodno krivično pravo, Dosije, Beograd, 2005. 3. Džon R.V.D Džouns, Stiven Pauls, Međunarodna krivična praksa,

Fond za humanitarno pravo, Beograd, 2006. 4. Lassa Oppenheim, International law, Vol.1, treće izdanje, 1920.

180

5. Miodrag N. Simović, Milan Blagojević, Međunarodno krivično pravo, Apeiron, Banja Luka, 2007.

6. Praktični vodič za gonjenje ratnih zločina u BiH, CEELI, Sarajevo, 2004.

7. Vahakn Dadrian, The History of the Armenian Genocide (1995). 8. Vladimir Đuro Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet u Rijeci,

Rijeka, 2000. 9. Zbirka propisa, Međunarodne konvencije o ratnom pravu i o

sigurnosti, ZONO, Zagreb, 1979. 10. Zločin i kazna, Fond otvoreno društvo BiH, Sarajevo, 2006. 11. Zvonimir Tomić, Krivično pravo II-posebni dio, Pravni fakultet

Sarajevo, Sarajevo, 2007. 12. Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović, Kazneno pravo-posebni dio,

Masmedia, Zagreb, 1999. 13. Službeni glasnik BiH br. 3/03. 14. Službeni glasnik BiH br. 37/ 03. 15. Službeni glasnik BiH br. 54/04. 16. Službeni glasnik BiH br. 61/04. 17. ICTY, Presuda pretresnog vijeća protiv Duška Tadića, Predmet: IT-94-1,

Den Haag, 16. juli 1997. 18. ICTY, Prvostepena presuda Radoslavu Krstiću, Predmet: IT-98-33-T,

Den Haag, 2. august 2001.

181

Mujo Begic, PhD39

CRIMINAL OFFENSE 'CRIME AGAINST HUMANITY' IN THE FINAL VERDICTS FOR CRIMES COMMITTED IN THE

BOSNIAN KRAJINA

Abstract

Criminal offense 'Crime against humanity' in the final verdicts passed against individuals for crimes committed in the Bosnian Krajina is the most common criminal sanction imposed by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (hereinafter ICTY) and the Court of Bosnia and Herzegovina (hereinafter the Court of BiH). A crime against humanity is directed towards the values characteristic for the whole of humanity and the general civilization values. By defining this offense in the Statutes of international courts and the Criminal Code of Bosnia and Herzegovina (hereinafter CC BiH40) it becomes possible to punish serious violations of human rights that are products of a broader criminal policy. In our criminal law this criminal offense was not covered by the Criminal Code of Yugoslavia (hereinafter CC SFRY), but is defined by the Criminal Code of Bosnia and Herzegovina.

Although crimes against humanity until the emergence of CC BiH were not defined by the CC SFRY, some forms of crimes against humanity contain identical offenses that were previously defined as a war crime against the civilian population if they were committed in times of war, armed conflict or occupation. Regardless of the fact that this crime represents a novelty in the criminal legislation of Bosnia and Herzegovina, a number of criminal sanctions were imposed before the Court for this serious crime. A number of final judgments were handed down by the ICTY for crimes committed in the Bosnian Krajina. By defining this crime, Bosnia and Herzegovina has at the

39 The Missing Persons Institute in Bosnia and Herzegovina. 40 CC BiH was adopted on March 1, 2003. ('Official Gazette of Bosnia and Herzegovina', no. 3/03). A consolidated text was published in the 'Official Gazette' no. 37/03. The amendments were carried out on several occasions and have been published in the 'Official Gazzette', no. 54/04 and 61/04.

182

same time fulfilled its international legal and constitutional obligation. This paper offers the analysis of the essential elements of crimes against humanity with a special focus on the final judgment handed down for crimes committed in the Bosnian Krajina.

Keywords: crime against humanity, international humanitarian law, war, armed conflict, the civilian population, murder, extermination, enslavement, deportation, imprisonment, torture, rape, persecution, inhumane acts.

183

٤١ستاذ المساعد مويو بيغيتشالأ

ي مير ج ى علمحكمة لقرارات سارية المفعول الة "الإبادة الجماعية ضد الإنسانية" ي منطقة "بوسنسكا كرايينا"ا لجنايات المرتكبة

خلاصة

ى علمحكمة لقرارات سارية المفعول ي ال ة "الإبادة الجماعية ضد الإنسانية"مير جي منطقة ر قرارات العقوبة الصادرة "بوسنسكا كرايينا" للجنايات المرتكبة ر أك من يعت

بادة ة "الإ مير جمحكمة الجنايات لدول اليوغسلافيا السابقة ومحكمة البوسنة والهرسك. موجهة ضد قيم عامة تشمل البشرية جميعا، أي ضد القيم الجماعية ضد الإنسانية"

ي نظم المحا ي الحضارية العامة. تعريف هذه الجريمة كم الدولية وقانون الجنايات اكات صارخة لحقوق الإنسان الناتجة البوسنة والهرسك يمكن من إصدار العقوبات لاني تشريعنا الجنائي لم تكن الإبادة الجماعية مشمولة بقانون عن سياسة الإبادة الأوسع.

ي قانون الجنايات للب هرسك.وسنة والالجنايات ليوغسلافيا السابقة، وإنما تم تحديده وإن كانت جريمة الإبادة ضد البشرية لم تكن محددة بقانون الجنايات ليوغسلافيا السابقة ح ظهور قانون الجنايات للبوسنة والهرسك، فإن بعض أشكال جناية الإبادة ا جريمة الحرب ى أ ى أشكال مماثلة وال كانت من قبل محددة ع ضد البشرية تحتوي ع

ن ى الرغم من أن ضد المدني إن حدثت خلال الحرب أو المواجهة المسلحة أو الاحتلال. عي تشريع البوسنة والهرسك الجنائي، فإن محكمة البوسنة والهرسك ر سابقة هذا يعتر الأعمال الجنائية بالذات. قد أصدرت عددا معينا من عقوبات جنائية لهذا العمل من أك

وغسلافيا السابقة عددا من القرارات سارية المفعول أصدرت محكمة الجنايات لدول اليي الوقت نفسه فإن البوسنة والهرسك ي منطقة "بوسانسكا كرايينا". لجنايات ارتكبت ا الدستوري والواجب الذي كان يمليه ومن خلال تحديد هذا الجناية قد نفذت واج

ي. ا القانون الدو علي هذا البحث تقديم تحليل العنا صر المهمة لجريمة الإبادة ضد البشرية مع تم

ي منطقة "بوسانسكا كرايينا". ى القرارات سارية المفعول لجنايات ارتكبت التفات خاص إ

ي البحث عن الأشخاص المفقودين ٤١ .المعهد المتخصص

184

ي، الحرب، الكلمات الرئيسة : جريمة الإبادة ضد البشرية، القانون الإنساني الدوون، القتل، الإبادة، الأسر، النفي، السجن، التعذيب، المواجهة المسلحة، السكان المدني

ر الإنسانية ر، الأعمال غ الاغتصاب، التهج

185

JEZIK I KNJIŽEVNOST

187

Dr. Hajrudin Hodžić 1

IZUČAVANJE TERMINOLOGIJE U ARAPSKOM JEZIKU

Sažetak

Termini su neophodan alat i sredstvo preciznog razumijevanja, a njihov značaj se posebno ističe na stručnim i naučnim poljima, gdje nema mjesta nedorečenosti, nepreciznosti i dvosmislenosti. Usklađena i integrisana terminologija još je veća pokretačka snaga koja daje moć bilo kojem jeziku da se nosi sa izazovima s kojima se danas čovječanstvo susreće. Kontinuirani razvoj terminologije je, ujedno, najvažniji preduslov za razvoj bilo kojeg jezika, a posebno najraširenijih svjetskih jezika kakav je arapski.

Ovaj rad, prije svega, pojašnjava hronološki razvoj terminologije kao nauke u arapskom jeziku, a zatim navodi najvažnije pojedince i institucije koji su se u arapskom svijetu bavili ovom problematikom. Nerazdvojan dio ovoga rada jeste i rasvjetljavanje stanja na polju arabizacije naučnih oblasti, s obzirom na to da arabizacija predstavlja bitan preduvjet za praćenje svih vrsta razvoja u svijetu, ali i za osavremenjivanja arapskog jezika.

Ključne riječi: terminologija, termin, mustalah, akademije za arapski jezik, arabizacija

Značaj izučavanja terminologije u arapskom jeziku

Arapski jezik je jedan od najbogatijih jezika po morfološkim obrascima koji mu daju veliku mogućnost obogaćivanja jezika, tvorbe novih riječi i termina, kako bi odgovorio na sve izazove koji stoje na putu njegovog razvoja.

Tvorba termina u arapskom jeziku je jedan od najvažnijih i najodgovornijih jezičkih i naučnih koraka u savremenom dobu, jer ispravna i prihvatljiva naučna terminologija predstavlja ugaoni kamen za

1 Islamski pedagoški fakultet u Bihaću

188

stvaranje savremenog arapskog naučnog jezika i predstavlja glavnu pretpostavku za arabizaciju nauka.

Arapi su kroz historiju pridavali pažnju terminologiji, odnosno terminima, što ćemo potvrditi u ovome radu i potkrijepiti relevantnim argumentima.

Jedna arapska izreka, ukazujući na značaj izučavanja terminologije, kaže: Termini su ključevi svih nauka i„ – المصطلحات مفاتيح العلوم وثمارها القصوى

njihovi krajnji plodovi“.2

Arapski filozof, pjesnik i islamski pravni stručnjak Ibn Hazm (994-1064) davno je isticao značaj terminologije, pa je između ostaloga rekao: “ لا بد

ا لأهل ك م ليختصروا ر عن مرادا ا للتعب ل علم وأهل كل صنعة من ألفاظ يختصون رة Neophodno je da stručnjaci svake discipline i zanata imaju„ – “معاني كثsvoje vlastite izraze kojima će izražavati svoje namjere kako bi njima skratili mnogobrojna značenja“.3

Ali al-Kasimi navodi izreku Al-Kalkašendija (1355-1418) koji o značaju ove teme kaže sljedeće: “ م لعموم م والمهم المقد ي اللازم المحت معرفة المصطلح Poznavanje terminologije je neophodna potreba i„ – “الحاجة إليه

prioritetno važna stvar, zbog sveopšte potrebe za njom“.4

U tom kontekstu, Halid Fehmi Ibrahim pojašnjavajući značaj izučavanja terminologije u arapskom jeziku je rekao: „ الاهتمام بالمصطلح أيا كان مجاله

ى أن م ع ي مقدمة ضرورية لأي بحث علم وذلك أن الجميع تعارفوا فيما بي المعر Izučavanje terminologije, ma kojoj naučnoj grani„ – “المصطلح آلة العلمpripadala, predstavlja neophodan uvod u bilo kakvo naučno istraživanje, a

2 Ali al-Kasimi navodi da je to izreka Muhameda ibn Ahmeda el-Havarizmija (781-840). 3 Mattad (al-), ‘Abdul-‘Aziz, „Al-’Usulul-‘arabijje el-’islamijje li ‘ilmil-mustalah“, Medželle el-’aklam es-sekafijje, http://www.aklaam.net/newaqlam/aqlam/show.php?id=10691 4 Kasimijj (al-), ‘Ali, ‘Ilmul-istilah ve sina‘atul-mustalah, Mektebe Lubnan, 2008., str. 4.

189

to je zbog toga jer su se svi složili da terminologija predstavlja naučno oruđe“.5

Iz svih ovih izreka i citata dâ se zaključiti da su Arapi još od davnina shvatili i uvidjeli značaj korištenja i istraživanja termina.

U zadnja dva-tri vijeka evidentna je stagnacija u arapskom jeziku, pa je, samim tim, i bavljenje terminologijom zapostavljeno. Ako se još uzme u obzir činjenica da su Arapi kao nacija bili marginalizirani na polju tehnološkog napretka i da je period njihove stagnacije trajao poprilično dugo, onda je potpuno jasno da treba posvetiti veliku pažnju obezbjeđivanju resursa kako bi arapski jezik sustigao druge jezike na polju terminologije, što je preduslov za naučni i svaki drugi napredak.

Jedan od najvećih i najaktivnijih arapskih stručnjaka za terminologiju, Ali al-Kasimi je o značaju izučavanja terminologije rekao sljedeće: „ إن التقدم

ى توثيق المعلومات ي المعرفة البشرية والتكنولوجيا والاقتص ر ع ى حد كب اد يعتمد إا بالمصطلحات والرموز، أساسا لتنظيم الأفكار ر ع وتبادلها. وتستخدم المفاهيم، ال نعي المعارف الإنسانية أدى ر أن هذا التطور السريع العلمية وجميع المعلومات الأخرى. غ

ى صعوبة إيجاد مصطلحات كافية شافية، إذ ن عدد إ لا يوجد تطابق ولا تناسب بي أية لغة لا ا. فعدد الجذور ر ع المفاهيم العلمية المتنامية وعدد المصطلحات ال تعي ازدياد ونمو ي ن و ن يبلغ عدد المفاهيم الموجودة الملاي ى ح يتجاوز الآلاف ع Napredak na polju ljudskog znanja, tehnologije i ekonomije„ – “مضطردين.u velikoj mjeri se oslanja na dokumentiranje i razmjenu podataka. Pojmovi koje nazivamo terminima ili simbolima se koriste kao osnova za sistematizaciju naučnih ideja i svih ostalih podataka. Međutim, ovaj brzi razvoj ljudskog znanja doveo je do poteškoća u iznalaženju dovoljnih i adekvatnih termina, jer ne postoji podudarnost i srazmjer između broja rastućih naučnih pojmova i broja termina koji na njih ukazuju. Broj

5 Ubbezijj (al-), Šihabuddin, Bejan kašfil-’elfaz, Maktaba al-Handži, 2002., str. 5.

190

korijena u bilo kojem jeziku ne prelazi cifru od nekoliko hiljada, dok broj postojećih pojmova dostiže nekoliko miliona, a još su u stalnom porastu“.6

Mnoštvo je novih izazova na koje savremeni arapski lingvisti treba da daju odgovore. Tu se posebno ističe razvoj sredstava savremene komunikacije i savremenih tehnologija uopšte, kompjuterskih posebno. Sve to ima za cilj da dâ veći značaj nauci o terminima koja obogaćuje leksiku arapskog jezika.

Terminologija, koja se početkom XX vijeka pojavila kao nauka zasnovana na razrađenim pravilima i zakonima, predstavlja odgovor na naučne i socijalne izazove u cilju imenovanja novih naučnih pojmova. Pri tome, neophodno je bilo sprovesti standardizaciju koja bi uniformisala tvorbu, klasifikaciju i usvajanje termina u skladu s naučnom metodom oko koje su se složili lingvisti i stručnjaci pojedinih naučnih grana. Sve to je natjeralo čovječanstvo, a među njima i Arape, da se pozabave ovom tematikom i da pojedinačno i institucionalno idu u korak sa svim izazovima, koje ovo, relativno novo, područje naučnog zanimanja iziskuje.

Evidentno je da Arapi, zbog mnogobrojnih razloga, nisu bili u stanju da odgovore svim izazovima modernizacije života i novih otkrića na polju nauke i tehnike. Upravo zbog toga raste značaj bavljenja terminologijom u arapskom jeziku, jer će arapski jezik, ukoliko se ne bude uhvatio u koštac sa svim tim izazovima, ostati izoliran i daleko od savremenih kretanja, a stotine miliona osoba koje govore tim jezikom biće suočene sa zaostalošću ili će morati tražiti izlaz u učenju stranih jezika, poput engleskog ili francuskog, zapostavljajući pri tome svoj maternji jezik. Upravo to se desilo krajem XIX vijeka u Egiptu, gdje su u viskoobrazovnim institucijama počeli uvoditi novi termini, prevođenjem ili arabiziranjem stranih. I pored toga u visokom obrazovanju su se i dalje koristili strani jezici, što je u velikoj mjeri narušilo akademski nivo obrazovanja u arapskom svijetu.

Značaj izučavanja nauke o terminima dolazi do izražaja i zbog toga što dvoznačnost termina i njihova neujednačenost mogu dovesti do nastanka

6 ‘Ilmul-istilah ve sina‘atul-mustalah, str. 1.

191

različitih verzija arapskog naučnog jezika i do „terminološkog nesklada“ (ar. et-tedarub el-mustalahijj), kako to navodi Muhamed Ali al-Zerkan. Zbog toga, veoma je bitno da se institucionalno i sinhronizirano pristupi izučavanju, stvaranju i usvajanju termina kako bi se izbjegao eventualni terminološki nesklad. Međutim, s tim se ne slaže Džemil al-Melaike (1921-2005) koji smatra da to nije prepreka na polju ujednačavanja terminologije u arapskom jeziku. On o tome kaže sljedeće: “ ى أية م ع إ

ي أهمية هذا التوحيد والادعاء ي درب التعريب. فقد حال يبالغون بأنه العقبة الكأداء ي الاستعمال مصطلحان لمع علم بعينه زمنا طويلا دون أن يزيح أحدهما الآخر، يبقى ي ذلك ر ر ض U„ – “بل قد يبقى عديد من المصطلحات للمع الواحد ولا يكون كبsvakom slučaju, oni preuveličavaju značaj objedinjavanja i tvrdnju da ono predstavlja ozbiljnu prepreku na polju arabizacije. Ima primjera gdje dugo vremena u upotrebi ostaju dva termina koja označavaju isti naučni pojam, a da ne uspiju potisnuti jedan drugoga. Šta više, dešava se da postoji nekoliko termina za jedan pojam i da to ne predstavlja veliku štetu“.7

Uviđajući značaj terminologije, sve su češći pozivi da se ona u arapskom jeziku izučava kao predmet na svim univerzitetima, visokim školama i institutima, po uzoru na brojne svjetske univerzitete.

Jezično i terminološko značenje riječi termin (ar. mustalah) u arapskom jeziku

Riječ mustalah8, koja u arapskom jeziku označava „termin“, izvedena je iz glagola ʼistalaha – „dogovoriti se“, „izmiriti se (međusobno)“, „usaglasiti 7 Sama‘ane, Dževad Husni, „Menhedžijetul-vad'i el-mustalah el-‘arabijj ve tedžellijatuha fi el-mu‘džem el-mutehassis“, Nedve ed-dirase al-mustalahijje ve al-‘ulum al-’islamijje, Matba‘a el-me‘ariful-džedide, Rabat, 1996., str. 132. 8 Vode se duge rasprave oko toga da li se za terminologiju koristi izraz mustalah ili ʼistilah. Prvi smatraju da je riječ mustalah pogrešna iz tri razloga: a) zato što su relevantni stručnjaci i Arapi koristili samo riječ ʼistilah, b) zato što nije u skladu sa pravilima arapskog jezika, i c) zato što nije moguće naći tu riječ u arapskim rječnicima. Drugi, koji odobravaju upotrebu termina mustalah na to odgovaraju da su ovaj izraz koristili učenjaci nauke metodologije hadisa, te da je u skladu sa pravilima arapskog jezika, odnosno da je ona spomenuta u rječnicima arapskog jezika, poput El-Vedžiza, rječnika Akademije za arapski

192

se“.9 Osnova ovoga glagola ili njegov konsonantni korijen je S L H, а oblik ʼistalaha spada u osmu proširenu vrstu glagola.

Definicija riječi mustalah

1. Naslanjajući se na jezičko značenje riječi mustalah, al-Zebidi (1732-1790) u svom rječniku Tadžul-arus definiše termine kao: „ اتفاق طائفةى أمر مخصوص dogovor specijalne grupe ljudi o„ – “مخصوصة ع

specijalnom pojmu“.10 Al-Zebidi je bio prvi autor jednog arapskog monolingvalnog rječnika koji je definisao ovaj izraz.

2. Sinani Sinani definiše terminologiju na sljedeći način: „ ن تواضع لفظ معم معنيون اختصارا لما يتحدثون أو يتعاملون عليه قو “ – „izraz oko kojeg se

usaglasila određena grupa ljudi s ciljem skraćivanja izraza koje koriste u govoru ili poslovanju“.11

3. Muhamed Ali al-Zerkan terminologiju definiše kao: „ هو العلم الذين المفاه ي العلاقة ب ايبحث ر ع يم العلمية والألفاظ اللغوية ال تع “ – „nauku

jezik u Kairu. Razlog njenog nespominjanja u drugim rječnicima jeste činjenica da se izvedenice ne stavljaju u rječnike. Oko ovog pitanja se rasprapravljalo u nekoliko stručnih radova, na primjer u izlaganju Huseina Kinvana sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Maknasu u radu izloženom na simpoziju Terminološka istraživanja i islamske nauke, održanom 1993. godine u Fesu (Maroko). Na kraju se može konstatovati da su svi izrazi, tj.: ‘ilmul-mustalahat, al-mustalahatijje, al-mustalahijje, ‘ilm al-’istilah, ‘ilm al-mustalah – prihvatljivi, te da su svi oni sinonimi. Kinvan, el-Husejn, „Ed-Dirase el-mustalahijje mefhumen ve menhedžen“, Nedve ed-dirase el-mustalahijje ve el-‘ulum el-’islamijje, Matba‘a el-me‘arif el-džedide, Rabat, 1996., str. 33-41. 9 Muftić, Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 809. 10 Zebidi (al-), Murteda, Tadžul-‘arus, Vizaretul-’iršad ve el-’enba’, Kuvajt, 1969., str. 4/551. 11 Sinani, Sinani, Al-Tetavvur ed-dilalijj li el-mustalah el-fikhijj, Medžma‘ el-luga el-‘arabijje, Damask, br. 85, tom’ 3, 2010., str. 825.

193

koja istražuje vezu između naučnih pojmova i jezičkih izraza koji na njih ukazuju“.12

4. Husein Kinvan smatra da je najadekvatinija definicija terminologije sljedeća: „ ى آخر لمناسب ماإخراج اللفظ من مع لغوي إ ة بي “ – „prenošenje izraza iz jezičkog u drugo značenje zbog postojanja prikladnosti između ta dva značenja“13, jer se u tom procesu uslovljava da prenosilac bude upoznat sa karakteristikama onoga što prenosi (tj. jezika) i onoga u što prenosi. To podrazumijeva postojanje jasne prikladnosti između jezičkog i terminološkog značenja, pri čemu se jezičko značenje prenosi u terminološko, bez obzira da li se proširuje ili sužava.14

Analiza definicija

Iz spomenutih definicija možemo zaključiti sljedeće:

1. radi se o zasebnoj nauci koja ima svoja pravila na osnovu kojih se tvori izraz koji se koristi kao termin;

2. termin treba da bude rezultat dogovora stručnjaka određene oblasti ili opšteprihvaćen od strane stručnjaka neke oblasti;15

3. autori definicija terminologije, u većini, su saglasni da se uslovljava postojanje sličnosti (ar. mušabehe) ili prikladnosti (ar. munasebe) između osnovnog i terminološkog značenja;

4. najznačajniju ulogu u definisanju termina ima jezik, jer se njime precizno određuje riječ koja će služiti kao termin; termin svoje osnovno

12 http://www.reefnet.gov.sy/booksproject/turath/77/7mustalah.pdf 13 Nedve ed-dirase el-mustalahijje ve el-‘ulum el-’islamijje, str. 45. 14 Više o definicijama terminologije u arapskom jeziku vidi rad: Kinvan, el-Husejn, Ed-Dirase el-mustalahijje mefhumen ve menhedžen, str. 42. 15 Ovaj uslov osporavaju neki autori, jer smatraju da je moguće da pojedini autori u svojim radovima ili knjigama upotrijebi neki izraz, a da tek naknadno bude općeprihvaćen od strane ostalih stručnjaka te oblasti.

194

značenje crpi iz jezika, ali u kreiranju njegovog terminološkog značenja učestvuju i druge nauke;

5. terminološko značenje se razlikuje od osnovnog značenja;

6. svaki jezik ima svoje metode i načine bogaćenja leksikom tako da stvaranje termina treba da bude usklađeno sa normama svakog jezika ponaosob.

Iako se to ne spominje u navedenim definicijama, bitno je napomenuti da se u pojedinim naukama, kakva je hemija, terminima smatraju i simboli koji ukazuju na određene hemijske supstance.

Korištenje izraza mustalah u sakralnim tekstovima islama

Riječ mustalah – „termin“, rijetko se koristi u sakralnim tekstovima Kur’ana ili sunneta. Pored činjenice da se jako rijetko upotrebljava, potrebno je napomenuti da je korišten, isključivo, u njegovom jezičkom značenju, tj. u smislu „sporazuma“, „dogovora“, a ne u svom terminološkom značenju.

Jedan od rijetkih primjera korištenja riječi mustalah – „termin“ u sakralnim tekstovima islama jeste i hadis o sklapanju ugovora između muslimana i Kurejšija u poznatom historijskom događaju pod imenom Sporazum na Hudejbiji, gdje se navodi sljedeće: “ هذا ما اصطلح عليه محمد بن عبد الله ovo je sporazum kojeg su sklopili Muhamed, sin„ – “وسهيل بن عمرو ...

Abdulahov i Suhejl, sin Amrov...“.16

Također, jedan od primjera korištenja ovog termina u značenju „dogovor“, „sporazum“ jeste i izreka Muhameda, s.a.v.s., koji je, govoreći o predznacima Sudnjega dana, između ostalog rekao i sljedeće: “ ثم يصطلحى رجل ... a zatim će se narod dogovoriti oko čovjeka...“.17„ – “الناس ع

16 Hadis bilježi Ahmed ibn Hanbel u Al-Musnedu (br. 18812). 17 Hadis bilježi Ebu Davud u Sunenu (br. 4242).

195

Uslovi da bi neka riječ postala termin

Da bi neka riječ stekla status termina potrebno je da ispunjava sljedeće uslove:

1. saglasnost učenjaka određene naučne oblasti;

2. postojanje razlike između terminološkog i osnovnog jezičkog značenja riječi koja stiče status termina;

3. postojanje prikladnosti ili sličnosti između osnovnog i terminološkog značenja riječi koja stječe status termina.18 To potvrđuje i Mustafa al-

Šihabi kada kaže: „ ي كل مصطلح من وجود المصطلحات لا توجد ارتجالا ولا بد ن مدلوله اللغوي ومدلوله مناسبة أو م رة ب رة كانت أو صغ ة كب شاركة أو مشا

ي Terminologija ne nastaje improviziranjem, nego je„ – “الاصطلاneophodno za svaki termin da između njegovog jezičkog i terminološkog značenja postoji manja ili veća prikladnost, sudjelovanje ili sličnost“.

Karakteristike dobrog termina

Ukoliko želimo klasificirati termine na bolje ili lošije, ili dati smjernice za tvorbu novih termina u arapskom jeziku, onda će sljedeći uslovi služiti kao uputstva kojih se pojedinci ili institucije koje se bave tvorbom novih termina moraju pridržavati:

1. preciznost,

2. sažetost,

3. jednostavnost izraza,

4. mogućnost da se iz njega derivira drugi izraz,

5. jezička ispravnost i raširenost njegovog korištenja.

18 ‘Ilmul-istilah ve sina‘atul-mustalah, str. 4-5.

196

Iskustvo Arapa kroz historiju na polju bavljenja terminologijom

Već u VIII vijeku Arapi su bili suočeni sa nadiranjem novih nauka koje su sa sobom donosile i mnoštvo novih naziva, koje je trebalo uvesti u upotrebu u arapskom svijetu, odnosno trebalo je pristupiti stvaranju novih termina u arapskom jeziku. To je za Arape toga perioda bio veliki izazov s kojim su se oni suočili odgovorno i u konačnici veoma uspješno.

Formiranje naučne terminologije kod Arapa veže se za nastanak samih nauka, umjetnosti i zanata, njihov razvoj i sazrijevanje.

Arapski jezik se kroz historiju u tri navrata uspješno nosio sa prilivom novih pojmova i njihovom nominacijom. Jezički stručnjaci su vrlo uspješno za njih pronalazili adekvatna terminološka rješenja čime su pokazali i dokazali sposobnost arapskog jezika da se razvija i ide u korak sa zahtjevima vremena.

Dolaskom islama pojavili su se novi vjerski, ekonomski, sociološki i naučni pojmovi za koje su naučnici pronašli adekvatne odgovore. Tom prilikom je došlo do značajnog priliva novih termina u arapski jezik, prije svega vjerskih i vjersko-pravnih. O tome Teufik Muftić (1918-1993) kaže sljedeće: „Osim istaknutog uticaja kur'anskog jezika na formiranje arapskog književnog jezika, od posebnog je značaja uopšte pojava islama i razvoj arapskog društva pod njegovim uticajem (širenje novih vidika, razvoj nauke), što je sve imalo učinka u oblikovanju samog jezika; njegove semantike, stilistike, vokabulara i drugih jezičkih karakteristika“.19

Pod uticajem razvoja omajadske države, halifa Abdulmelik ibn Mervan (vladao 685-705) je naredio da se arabiziraju registri preuzeti od Bizantinaca i Persijanaca, iako su postojali i registri na arapskom jeziku koje je prije njega uveo Omer ibn al-Hattab (579-644), čime je arapski jezik postao bogatiji za veliki broj stručnih termina iz oblasti uprave, politike i ekonomije. Upravo je isti halifa odredio arapski jezik kao zvanični jezik islamske države, što je značilo apsolutnu dominaciju

19 Muftić, Teufik, Gramatika arapskog jezika, Ljiljan, Sarajevo, 1998., str. 11.

197

arapskog jezika nad drugim tada upotrebljavanim jezicima, poput persijskog, grčkog, hebrejskog i drugih.

Značajan iskorak na polju bogaćenja arapskog jezika terminologijom napravljen je za vrijeme abasidske države kada je, za potrebe prevođenja grčke, indijske i persijske filozofije na arapski jezik, halifa Me'mun (786-833), sin Haruna al-Rašida naredio da se osnuje Dar al-hikma u Bagdadu, što je bila prekretnica na polju procvata nauka u arapskom svijetu, a posebno na polju ustanovljavanja stručne arapske terminologije.

„Zgodno je primijetiti da je arapski jezik potvrdio elastičnost i mogućnost razvoja, sposobnošću da prihvati sve novo u razdoblju prevođenja nasljeđa susjednih zajednica. Da nije bio tako prilagodljiv, ne bi mogao odgovoriti potrebama prevodilačkog pokreta, pogotovo kad se radilo o novom nazivlju iz logike i filozofije“.20

Profesor na Univerzitetu u Kairu i član Akademije arapskog jezika u Kairu Fehmi Hidžazi smatra da je terminologija privlačila pažnju arapskih lingvista još u VIII vijeku, zbog prevođenja naučnih djela sa grčkog i drugih jezika na arapski. Naime, tada su se prevodioci susreli sa velikim brojem naučnih disciplina, a samim tim i sa mnoštvom njima do tada nepoznatih termina, pa je bilo potrebno da ih preuzmu i arabiziraju, kako bi se spomenute nauke i termini shvatili na ispravan način.21

Al-Džahiz, čuveni arapski lingvista, smatra da su se apologeti prvi počeli baviti terminologijom, te da su oni bili predvodnici svim ostalim autorima. O tome kaže sljedeće: „ روا تلك الألفاظ لتلك المعاني وهم اشتقوا من كلام وهم تخ

ى تسمية ما لم يكن ي لغة العرب اسم فصاروا العرب تلك الأسماء وهم اصطلحوا ع له ي ذلك سلفا لكل خلف وقدوة لكل تابع “ – „Oni su odabrali te riječi za ta značenja i iz govora Arapa izveli određene riječi, tako da su odredili nazive za pojmove koji nisu imali imena u arapskom jeziku, pa su time postali

20 Kico, Mehmed, Arapska jezikoslovna znanost, Sarajevo, 2003., str. 236. 21 Devr al-mustalahat al-muvahhade fi ta‘rib al-‘ulum ve nešri al-ma‘rife, Al-Lisan al-‘arabijj, str. 1-2.

198

predvodnici svima koji dolaze poslije njih i uzor za one koji slijede“.22 Nakon toga je u svom drugom djelu Al-Hajavan podrobnije pojasnio kakva je priroda transformacije riječi u termine: „ ترك الناس ما كان مستعملا

م للخراج رة، فمن ذلك تسمي (إتاوة) وكقولهم للرشوة ولما يأخذه ي الجاهلية أمورا كثالسلطان (الحملان) و(المكس)، واستحدثوا أسماء لم تكن وإنما اشتقت لهم من أسماء ى التشبيه مثل قولهم لمن أدرك الإسلام (مخضرم) وللأرض ال لم تحفر ولم متقدمة ع

ا ذلك (مظلومة) ولمن راءى بالإسلام واستسر بالكفر (الم نافق) ولمن لم تحرث إذا فعل Narod je ostavio mnogo stvari koje su bile„ – “يحج إما لعجز أو إنكار (الصرورة)prisutne u predislamskom periodu. Jedna od njih jeste riječ itava koju su koristili za 'porez', a 'mito' i 'sve što prisvaja vlast' nazivali su al-humlan i al-meks. Izmislili su imena koja nisu postojala, tako što su derivirali nova imena iz postojećih putem poređenja, poput riječi muhadrem za 'osobu koja je živjela u predislamskom periodu i periodu nakon dolaska islama'. Također, tu su i riječi: mazlume za 'zemlju koja se obrađivala nakon dugog perioda zapostavljanja', te munafik za 'osobu se pretvarala da je vjernik, a prikrivala nevjerstvo', kao i riječ al-sarura za 'osobu koja nije obavila hadž zbog nemogućnosti ili nevjerovanja u obligatnost njegove obaveze'“.23

Kako je vrijeme prolazilo Arapi su bili svjesniji značaja sastavljanja stručno-terminoloških rječnika, s obzirom na to da su već imali iskustva na tom planu.

Među najznačajnijim djelima koja su se još od davnina bavila terminima u arapskom jeziku su:

1. Mefatihul-‘ulum Havarizmija (780-850),

2. Mefatihul-‘ulum Sekakija (1160-1229),

3. Al-Ta‘rifat Džurdžanija (1339-1413),

4. Al-Kullijjat Kefevija, i

22 Džahiz (al-), ‘Amr, Al-Bejan ve al-tebjin, Dar al-Handži, Kairo, 1998., str. 139. 23 Džahiz (al-), ‘Amr, Al-Hajevan, Maktebe Mustafa al-Babi, Kairo, 1965., str. 327-347.

199

5. Kaššaf istilahat al-funun Al-Tehanevija.

Svaki od pomenutih autora dao je značajan doprinos bavljenju terminologijom u arapskom jeziku; bitno je još napomenuti da su ovo najpoznatija djela, jer je broj onih koji su se bavili terminologijom u užem ili širem smislu veoma veliki.

Tokom perioda stagnacije (ar. ‘usur al-inhitat), kada je razvoj arapskog jezika stao, desio se i očigledan zastoj na planu tvorbe novih naučnih i stručnih termina. Dominaciju u ovom periodu imali su strani termini kojima su se arapski filolozi nastojali suprotstaviti. Tokom ovoga perioda, pa sve do epohe arapskog buđenja (ar. al-nehda al-‘arabijje al-hadise) došlo je do stagnacije razvoja terminologije na arapskom jeziku.24 I pored svih prepreka, arapski jezik je zalaganjem pojedinaca, a kasnije i institucija, uspijevao da prati skoro sve oblike napretka u svijetu.

U XIX vijeku Arapi su se nakon dugog i dubokog sna počeli buditi i uviđati koliko su zaostali za Evropljanima, ali i koliko je arapski jezik kasnio u razvoju za drugim svjetskim jezicima, posebno kada je u pitanju terminologija. Konkretniji koraci na tom planu poduzeti su u Egiptu za vrijeme vladavine Muhameda Ali-paše (1769-1849) koji je uveo da se u školama i institutima izučavaju savremene nauke na arapskom jeziku, čime su u arapskom svijetu, nakon dugog mirovanja, načinjeni prvi koraci u oblasti stvaranja različitih terminosistema. Posebna zasluga na tom polju pripada nekolicini velikana – Rifatu al-Tahtaviju (1801-1873), Butrus al-Bustani, Faris al-Šidjak (1804-1887) i Mustafa al-Šihabi koji su svojim nesebičnim trudom i zalaganjem u velikoj mjeri doprinijeli ponovnom buđenju i reaktiviranju naučnog bavljenja terminologijom.

Terminologija i arapski jezik danas

Arapska naučna terminologija usko je vezana za napredak i razvoj industrije, nauke, umjetnosti i svakog drugog polja ljudskog djelovanja. Ukupna dešavanja na političkoj, društvenoj i ekonomskoj sceni u

24 Zafnaki, Safijja, Al-Menahidž al-mustalahijje, Al-Hej’e al-‘amme as-surijje lil-kitab, 2010., str. 88-90.

200

arapskom svijetu imala su direktan uticaj na napredak/stagnaciju nauke o terminima u arapskom jeziku. Gubljenje samopouzdanja, kolonijalizam, autokratija, nedostatak osnovnih sloboda i loše upravljanje naučnim i svim drugim resursima uticali su negativno na Arape, uopšte, a posebno na nauku o terminima u arapskom jeziku.

Kolonijalne vlasti, koje su upravljale većinom arapskih teritorija i surovo ih eksploatisale, nisu dozvoljavale upotrebu arapskog jezika, posebno u visokom obrazovanju. Šta više, napredovanje na društvenoj ljestvici zavisilo je od priklanjanja kolonijalnim namjesnicima, njihovom jeziku i kulturi. Zbog toga je oslobađanje arapskih zemalja od kolonijalnih sila, nedvojbeno, doprinijelo da se arapski jezik razvija, a samim tim i nauka poznata kao ‘ilm al-mustalah ili ‘ilm al-ʼistilah, odnosno „nauka o terminima u arapskom jeziku“. Najbolji primjer za to su zemlje arapskog Magreba gdje je arapski jezik skoro iščezao iz upotrebe u nekim sektorima društva u vrijeme francuske okupacije tih zemalja, a francuski jezik postao dominantan. Danas, usprkos zalaganjima država tog regiona i državnih institucija, te opredijeljenosti da se arapskom jeziku vrati mjesto zvaničnog jezika, jezika nauke i javnog života – tragovi jezičkog kolonijalističkog uticaja su više nego očiti i više od pola vijeka nakon oslobađanja tih zemalja.

Stručnjaci koji su pisali o razvoju nauke o terminima kod Arapa, nisu saglasni kada i koliko su se Arapi počeli baviti terminologijom u savremeno doba na moderan način, po uzoru na Zapad. Muhamed Ali al-Zerkan smatra da je obnova arapskoga jezika krenula početkom XIX vijeka, a da taj vijek predstavlja „prelazni period“ između potpunog zastoja i aktivnog bavljenja savremenim terminološkim izrazima (bilo putem arabizacije ili prevoda). On, dalje, smatra da je Prvi svjetski rat bio tačka prekretnica u bavljenju terminologijom kod Arapa, jer je tada arapski svijet zatvorio stranicu pod osmanskom upravom i počeo svoju konačnu i odlučnu antikolonijalnu bitku za nezavisnost.

Većina stručnjaka koji se bave terminologijom u arapskom jeziku smatra da se početak savremenog sistemskog bavljenja terminologijom u arapskom jeziku dogodio krajem prve četvrtine XX vijeka, tačnije leksikografskim djelom Muhameda Šerefa (1890-1949), rječnikom

201

Mu‘džem ’inklizi ‘arabi fil-‘ulum et-tibbijje vet-tabi‘ijje koji je izdat 1924. godine. Značaj ovog rječnika se ogleda u tome što je to prvi stručni rječnik koji sadrži opširan uvod u kojem je autor pojasnio metodologiju primijenjenu prilikom tvorbe i prevođenja novih termina.

Na planu unapređenja terminologije i terminoloških istraživanja u arapskom svijetu, organizirano je nekoliko konferencija i simpozijuma o arabizaciji termina, a mi ih navodimo hronološkim redoslijedom.

1. I konferencija o arabizaciji termina održana je 1961. godine u Rabatu (Maroko)

2. II konferencija o arabizaciji termina održana je 1973. u Alžiru (Alžir)

3. III konferencija o arabizaciji termina održana je 1977. u Tripoliju (Libija)

4. Simpozij o arabizaciji termina održan je 1981. u Tangeru (Maroko)

5. Simpozij o arabizaciji termina održan je 1985. u Amanu (Jordan)

6. Simpozij o arabizaciji termina održan je 1986. u Tunisu (Tunis)

7. Internacionalni i arapski simpozij o terminologiji održan je 1993. u Amanu (Jordan)

8. Simpozij o arabizaciji termina održan je 1999. u Damasku (Sirija).25

Vjerovatno najzaslužniji za tvorbu novih termina u arapskom jeziku jesu univerzitetski profesori, a posebno oni na Sirijskom univerzitetu (današnji Univerzitet u Damasku), odnosno na Medicinskom fakultetu tog univerziteta na kojem se medicina izučava na arapskom jeziku skoro čitav vijek. Rezultati koje je postigao Univerzitet u Damasku jasno ukazuju da arapski jezik ima kapaciteta da ide u korak sa razvojem terminologije na svjetskom nivou. Njega su slijedile druge obrazovne i naučno-istraživačke institucije u Siriji i kasnije u čitavom arapskom svijetu.

25 Više o odlukama koje su donesene na spomenutim simpozijumima: Muhammed ‘Ali Zarkan, El-Džuhud el-lugavijje fil-mustalah el-‘ilmijj el-hadis, str. 415-423.

202

Arhisis smatra da se terminologija, kao zasebna lingvistička disciplina kod Arapa, još nije u cijelosti konstituisala, iako se na tom planu ulaže značajan trud još od 1970. godine.26 On smatra da se ozbiljnije i konkretnije bavljenje Arapa terminologijom i pokušaji uspostavljanja arapske nauke o terminima javlja u drugoj polovici XX vijeka, jačanjem aktivnosti akademija za arapski jezik, ali i pojavom Koordinacionog biroa za arabizaciju u Rabatu.

Arapi su, bez sumnje, u značajnoj mjeri uspjeli razviti terminologiju na arapskom jeziku. Međutim, kako smatra Abdus-Selam Arhisis, i pored svih napora i rezultata, terminologija se u arapskom svetu nije profilisala kao zasebna lingvistička disciplina.27

Na kraju možemo konstatovati da se većina autora slaže oko toga da je današnja sveukupna lingvistička arabistika u arapskom svijetu u sjenci one nekadašnje, a da su terminološka istraživanja, uglavnom, koncentrisana na pronalaženje adekvatnih terminoloških rješenja za strane riječi.

Problemi tvorbe i ujedinjavanja terminologije u arapskom svijetu

Iako se Arapi diče i ponose leksičkim bogatstvom arapskog jezika, neophodno je priznati da se danas arapski jezik susreće sa velikim problemima i izazovima, a to se posebno ogleda na polju terminologije. Tih problema je mnogo, a mi ćemo ukazati na neke od njih.

a) Arapski svijet je četiri vijeka bio pod nearapskom upravom, gdje jezik uprave i jezik javnog života nije bio književni arapski jezik, nego kolokvijalni ili jezik stranih upravitelja.

b) Brzina razvoja nauka i pojmova, odnosno termina vezanih za njih, otežava napore arapskih lingvista da sustignu nivo razvijenih jezika u svijetu.

26 ’Arhisis, Abdus-Selam, „Iškalat te’sis ‘ilmul-mustalahat fis-sekafe el-‘arabijje el-mu‘asire“, Al-Lisan al-‘arabijj, Rabat, broj 46, Mekteb et-ta‘rib, 1998., str. 1. 27 Ibid.

203

c) Dugogodišnje razilaženje lingvističkih konzervativaca i modernista oko načina bogaćenja leksike arapskog jezika ostavilo je dubok negativan trag na polje izučavanja i stvaranja termina u arapskom jeziku.

d) Problemi vezani za prirodu samog arapskog jezika, poput polisemije i sinonimije u arapskom jeziku su otežali tvorbu novih termina.

e) Jedna od prepreka je i brojnost jezika izvora iz kojih se terminologija crpi, jer se pojedini pojmovno-terminološki sadržaji preuzimaju iz engleskog i francuskog jezika i za te iste pojmove koriste se različiti termini (na primjer u engleskom se koristi termin „nitrogen“, a u francuskom „azot“), a to se odrazilo i na arapski jezik, pa tako imamo dva termina za jedan pojam: Azut i nitrudžin.

f) Međusobna neusaglašenost u radu institucija ili lica koja se brinu o terminologiji dovodi do postojanja više terminoloških likova za isti pojam.

g) Postoji značajan broj problema na polju obrazovanja, a najznačajniji su nedovoljno i neadekvatno obučen kadar za predavanje arapskog jezika, problemi sa udžbenicima, kao i jezik nastave koji često nije arapski. U Ujedinjenim Arapskim Emiratima postoje 22 univerziteta, a samo na jednom od njih se nastava izvodi isključivo na arapskom jeziku.

Kritički odnos spram razvoja terminologije u arapskom jeziku ima i Arhisis koji smatra da terminologija u arapskoj kulturi neće doživjeti veći uspjeh ili procvat bez „kritičkog osvrta na iskustvo Zapada na ovom polju, a nikako putem 'doslovnog kloniranja zapadnjačkog iskustva'.“ Na tom planu, kako dalje navodi Arhisis, istraživač se susreće sa nekoliko teoretskih i praktičnih prepreka.

a) Pri određivanju zadataka vezanih za stvaranje terminologije, potrebno je jasno razgraničiti produkovanje od reprodukovanja znanja.

b) Jasno definisati primijenjene metodologije.

c) Intenzivirati institucionalno bavljenje terminologijom.28

28 Ibid.

204

Pored spomenutih, mnoštvo je drugih prepreka sa kojima se arapski lingvisti susreću na polju tvorbe novih termina, a neke od njih su:

1. miješanje/preklapanje termina sa terminima koji se koriste u drugim oblastima,

2. neobičnost značenja termina kada se prenesu iz nekog jezika u arapski jezik,

3. neuvažavanje specifičnosti jezika iz kojeg se termin preuzima,

Zapad institucionalno pristupa terminologiji, dok je terminologija kod Arapa donedavno bila svedena na nivo zalaganja pojedinca, čiji je učinak ograničen. Upravo zbog toga neophodna je podrška vlasti, akademija za arapski jezik, naučno-obrazovna institucija, kao i stručnjak za leksikografiju i terminologiju kako bi se dostigao nivo koji priliči naciji od nekoliko stotina miliona pripadnika. Kod većine jezika terminologija je na teoretskom i praktičnom planu napravila velike i značajne korake, dok u arapskom jeziku još uvijek nije postigla željeni nivo.

M. Hidžazi smatra da je upotreba književnog arapskog jezika danas ograničena na neke oblike književnog stvaralaštva, islamsku tradiciju i historijske nauke, a da bi on, zapravo, morao biti u potpunosti moderan jezik sposoban da prati naučni i tehnološki razvoj u svijetu.29

Željeni cilj svih poduzetih mjera i aktivnosti na polju terminologije u arapskom, a i u svakom drugom jeziku, jeste postojanje jednog termina za jedan pojam u okviru jedne oblasti, a sve to kako bi se izbjeglo „terminološko šarenilo“ koje je vladalo u različitim terminosistemima u arapskom jeziku.

Institucije koje se bave terminologijom u arapskom jeziku

Brz razvoj nauke i tehnologije u svijetu natjerao je čovječanstvo da poduzme odgovarajuće korake na institucijalnom nivou radi promptnog rješavanja problema terminologije. Na tom planu, kao što smo to

29 Devr el-mustalahat el-muvahhade fi ta‘rib el-‘ulum ve nešri el-ma‘rife“, Al-Lisan al-‘arabijj, str. 2.

205

prethodno spomenuli, osnovane su dvije institucije; jedna je Infoterm – Centar za terminološke podatke sa sjedištem u Beču i ISO – Internacionalna organizacija za standardizaciju. Infoterm, međunarodni informacioni centar zа terminologiju, osnovan je 1971, po ugovoru sа UN-ovom organizacijom zа obrаzovаnje, nauku i kulturu (UNESCO), a sа ciljem dа podrži i koordinira međunarodnu sаrаdnju iz oblasti terminologije. Zadaća ovih institucija je, dakle, podrška i koordinacija međunarodne sаrаdnje u oblasti terminologije.

Ugledajući se na njih, Arapi su, konačno, shvatili značaj postojanja sličnih institucija koje bi unaprijedile arapsku nauku o terminima i arapsku terminološku praksu, pa su na tom planu poduzeli nekoliko konkretnih koraka. Kao rezultat toga danas postoji nekoliko institucija koje se bave terminologijom u arapskom jeziku. Pomenut ćemo neke od njih.

1. Akademija za arapski jezik u Damasku30

Akademija za arapski jezik u Damasku utemeljena je 1919. godine, najstarija je akademija za arapski jezik i najstarija institucija koja se bavi arabizacijom državnog sektora, a posebno arabizacijom obrazovanja i obrazovnih institucija. Među brojnim stalnim komisijama pri Akademiji postoji i Komisija za terminologiju. Osnivanje Akademije bilo je odgovor na dominaciju osmanskog turskog jezika u administraciji tokom perioda koji je prethodio njenom osnivanju.31

Akademija u Damasku proširila je djelokrug svojih aktivnosti kako bi obuhvatila različite, klasične i moderne, naučne oblasti. Tako je usmjerila svoje snage na stvaranje naučnih stručnih i tehničkih arapskih izraza, koji bi trebalo da nadomjeste upotrebu stranih riječi iz navedenih oblasti. Pored toga, uložila je, a i danas ulaže, dosta velike napore u kritici novinskog jezika različitih informativnih medija, kao i u njegovo čišćenje od vulgarizama. Osim toga, ona održava i stalne kontakte sa drugim akademijama, posebno arapskim, u cilju ujedinjavanja napora i 30 Više o njoj vidi: http://www.arabacademy.gov.sy/index.aspx. 31 Hafizović, Mesud, Lingvističko djelo Ibrahima Enisa, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 1994., str. 16.

206

koordinaciji djelovanja u oblasti stvaranja nove naučne i tehničke terminologije.32

2. Akademija za arapski jezik u Kairu33

Akademija za arapski jezik u Kairu utemeljena je 1932. godine, ali je zvanično počela sa radom dvije godine kasnije. Iako je u odnosu na onu iz Damaska nastala kasnije, svojim aktivnostima i značajem postala je najutjecajnija institucija za arapski jezik. Ova Akademija dala je ogroman doprinos razvoju terminologije kod Arapa, kao i arabizaciji uopće. Muhamed Ali al-Zerkan smatra da je Akademija za arapski jezik u Kairu jedina akademija koja se posvetila jeziku i terminologiji, a zatim navodi da su neki istraživači za nju kazali da je „skoro svoje cjelokupno vrijeme posvetila terminologiji“.34 Ahmed Šefik al-Hatib napominje da je Akademija za arapski jezik u Kairu za četvrtinu vijeka obogatila arapski jezik i u njega uvrstila više od dvadeset hiljada termina iz različitih naučnih i tehničkih grana.35

Ciljevi ove Akademije su: izrada jezičkih rječnika, jezička istraživanja, stvaranje naučnih termina, valorizacija arapskog nasljeđa i različite kulturološke aktivnosti.36

3. Iračka naučna akademija u Bagdadu37

32 Smajlović, Ahmed, „Od Halila ibn Ahmeda do dr. Teufika Muftića“, Preporod, br. 7 i 8, Sarajevo, 1975., str. 7. 33 Više o njoj vidi: http://www.sis.gov.eg/VR/acadmy/html/acadmay01.htm. 34 Zarkan, Muhammed ‘Ali, „Al-Džuhud el-lugavijje fil-mustalah el-‘ilmijj el-hadis“, Al-Lisan al-‘arabijj, Rabat, broj 44, Mekteb et-ta‘rib, 1997., str. 7. 35 Hatib (al-), Ahmed Šefik, Mu‘džem el-mustalahat el-‘ilmijje vel-fennijje vel-hendesijje: ’Indžlizijj-‘Arabijj, Mektebe Lubnan, Bejrut, 1985., str. 749. 36 Pored ove dvije akademije, postoji još nekoliko akademija za arapski jezik u drugim arapskim zemljama, ali su ove dvije najpoznatije. 37 Više o ovome vidi na oficijelnoj web-stranici Akademije: http://iraqacademy.iq/PageViewer.aspx?id=1

207

Iračka naučna akademija sa sjedištem u Bagdadu utemeljena je 1947. godine od strane iračke vlade. Ona iza sebe ima zavidan nivo i broj radova na polju terminologije, a svoje rezultate objavljuje u vlastitom glasilu – Časopisu iračke naučne akademije (Medželle al-medžme‘a al-‘ilmijj al-‘irakijj).

Jedan od ciljeva osnivanja Iračke akademije jeste i briga o čistoći arapskog jezika i poduzimanje mjera koje će osigurati da odgovori na zahtjeve koje postavljaju nauka, umjetnost i savremene životne prilike. Pored spomenutog, Akademija se bavi i sakupljanjem naučnih i književnih djela, te umnožavanjem arapskih rukopisa.

4. Koordinacioni biro za arabizaciju u Rabatu38

Koordinacioni biro za arabizaciju sa sjedištem u Rabatu osnovan je 1961. godine, a počeo sa radom 1962. godine. U samom početku Biro je bio dio Generalnog sekretarijata Arapske lige, da bi osnivanjem Arapske organizacije za odgoj, kulturu i nauku (ALECSO – El-Munazame el-‘arabijje lit-terbije ves-sekafe vel-‘ulum) 1972. godine postao dio nje.

Glavni zadatak ovog specijaliziranog tijela jeste koordinacija arabizacije savremenih termina na prostoru svih arapskih zemalja, aktivno učešće u iznalaženju najadekvatnijih metoda za korištenje književnog arapskog jezika u javnome životu, na svim nivoima: kulturološkom, naučnom i medijskom nivou, kao i praćenje svih aktivnosti vezanih za arabizaciju na svim naučnim i tehnološkim poljima. Dakle, njegova uloga je da objedini terminološke aktivnosti u arapskom svijetu i da stvorene terminosisteme nametne svim obrazovnim institucijama, s ciljem eliminiranja dvoznačnosti/višeznačnosti termina, koja u velikoj mjeri otežava komunikaciju.

Upravo zbog toga, Biro je sačinio Banku standardizovanih termina (Bank el-mustalahat el-muvahhade) gdje se putem web-pretrage za svaki strani termin može naći odgovarajući termin na arapskome jeziku. Termini su klasificirani u velikom broju specijaliziranih rječnika i ponuđeni na

38 Više o njemu vidi: www.arabization.org.ma.

208

zvaničnoj web-stranici, što uveliko olakšava njihovo korištenje.39 Samo do 1986. godine ovaj Biro je standardizovao 67.061 termin i izdao preko trideset specijaliziranih terminoloških rječnika.40

Jedan od konkretnih koraka koje je Biro poduzeo jeste izdavanje časopisa specijalizovanog za terminologiju koji nosi ime Al-Lisan al-arabi. Časopis uspješno izlazi već dugi niz godina i sadrži značajne radove vezane za terminologiju u arapskom svijetu i šire, također, sadrži i bilingvalne/višelingvalne terminološke rječnike iz različitih nauka.

5. Udruženje za arapsku leksikografiju u Tunisu. Ovo udruženje postoji i djeluje na državnom nivou i bavi se leksikografskim i terminološkim istraživanjima. Na tom planu organiziralo je nekoliko međunarodnih simpozija (1993. i 2006), a redovno izdaje časopis Leksikografski Časopis (Medželle al-mu‘džemijje).

6. Marokansko udruženje za leksikografska istraživanja vrlo je aktivno na polju leksikološkog i terminološkog istraživanja.41

Dosadašnji rezultati na polju arabizacije naučnih oblasti

Arabizacija različitih nauka i društvenih sektora je arapski nacionalni interes, kako bi se različite nauke i tehnologije približile milionima Arapa i kako bi arapski jezik ostao jezik nauke i arapskog jedinstva.

To iziskuje mnogo napora na različitim poljima, a kako stvari stoje na polju terminologije po različitim oblastima pokazat ćemo sa nekoliko primjera.

1) Prirodne nauke (hemija, fizika, biologija) – termini su unifikovani na samom početku rada Koordinacionog biroa za arabizaciju iz Rabata, a

39 Više o zadacima Biroa može se naći na: http://www.arabization.org.ma/Objectifs.aspx. 40 Hamzavi (al-), Muhammed Rešad, Al-Menhedžijje al-‘amme li tardžemetil-mustalahat ve tevhidiha ve tanmitiha, Dar al-garb al-’islamijj, Bejrut, 1986., str. 14. 41 ‘Ilm al-istilah ve sina‘atul-mustalah, str. 11.

209

postavljena su teoretsko-metodološka pravila za stvaranje novih termina za svaku od ovih disciplina.

2) Medicinske nauke – na ovom planu od 1811. godine, otkako se u arapskom svijetu izučava medicina na akademskom nivou, načinjeni su značajni iskoraci, a poseban doprinos pripisuje se akademijama za arapski jezik, odnosno Medicinskom fakultetu Univerziteta u Damasku.

3) Industrija – postoji veliko terminološko šarenilo u ovoj oblasti, s obzirom na to da svaka grana i skupina (istraživači, učesnici u procesu proizvodnje, distributeri...) koriste vlastite termine.

4) Ekonomija i finansije – postoje osnovni termini za ovu oblast.

5) Društvene nauke – terminosistemi u ovoj oblasti relativno su novi, ali ih je potrebno usaglasiti.

6) Politika i upravljačke strukture – skoro svi termini ove skupine su unifikovani.42

Iz prethodno iznesenog se dâ zaključiti da stanje u pogledu različite stručne terminologije nije zadovoljavajuće. Isto tako, na tom polju daju se zapaziti određeni napredak i napori u pravcu rješavanja problema, posebno u pravcu izrade specijaliziranih terminoloških rječnika u okrilju Biroa u Rabatu.43

Preporuke za unapređenje nauke o terminima u arapskom jeziku

Nakon što smo predstavili značaj istraživanja terminoloških pitanja, bitno je istaći nekoliko konkretnih preporuka za unapređenje nauke o terminima u arapskom jeziku.

- Neophodno je nastaviti osnovna teorijska i praktična istraživanja na polju terminoloških problema u arapskom jeziku na svim poljima, jer ona predstavljaju glavni preduslov za napredak nauke i bolju naučnu

42 Devr al-mustalahat al-muvahhade fi ta‘rib al-‘ulum ve nešril-ma‘rife“, Al-Lisan al-‘arabijj, str. 5-7. 43 http://www.arabization.org.ma/Standarddesdictionnaires.aspx.

210

komunikaciju; to se može realizovati putem osnivanja posebnih tijela za terminološka istraživanja na univerzitetima širom arapskog svijeta, kao što se to radi na nekim univerzitetima u Evropi.

- Neophodno je, bez ikakvog ograničavanja na uske specijalizovane krugove, koristiti savremena tehnološka pomagala i sredstva informisanja, poput savremenih tehnoloških dostignuća iz polja informatike i internet-mreže, kako bi se pristup terminologiji na arapskom jeziku učinio dostupnim širim masama.44

- Posebnu pažnju treba posvetiti mjestu terminologije u obrazovnom procesu, na svim nivoima. To iziskuje preispitivanje planova i programa obrazovnih institucija u svim arapskim zemljama kako bi sutrašnje generacije bile pošteđene loših iskustava na polju korištenja terminoloških izraza.

- Vrlo važnu ulogu u stvaranju pojedinih terminosistema imaju prevodioci stručne literature sa stranih jezika, jer je upravo prevodilački proces bio jedan od značajnih razloga postojanja i širenja višeznačnosti termina u arapskom jeziku.

- Potrebno je uvesti zanimanje „terminolog“ (ar. mustalehijj). Takav stručnjak bi se posvetio davanju mišljenja vezanih za termine, ali i izradi monolingvalnih ili bilingvalnih terminoloških rječnika.

- Neophodna je i zakonska legislativa koja će uticati na to da specijalizirana državna tijela povedu veću brigu o stvaranju terminologije u arapskom jeziku.

- Značajno mjesto u aktivnostima vezanim za izradu terminologije zauzimaju mediji, zbog svog velikog uticaja na cjelokupno stanovništvo.45

44 Ova tačka je primijenjena na primjeru web-stranice Biroa za arabizaciju: www.arabization.org.ma. 45 „Devr al-mustalehat al-muvahhade fi ta‘ribil-‘ulum ve nešril-ma‘rife“, Al-Lisan al-‘arebijj, str. 8-9.

211

- Dodatni angažman na polju svearapskog jedinstva, što će pridonijeti ukupnom jačanju arapskog jezika, a samim tim i terminologije u arapskom jeziku.

Literatura

a) Knjige

1. ’Arhisis, Abdus-Selam, „Iškalat te’sis ‘ilmul-mustalahat fis-sekafe al-‘arabijje al-mu‘asire“, Al-Lisan al-‘arabijj, Rabat, broj 46, Mekteb al-ta‘rib, 1998.

2. Džahiz (al-), ‘Amr, Al-Bejan vet-tebjin, Dar al-Handži, Kairo, 1998. 3. Džahiz (al-), ‘Amr, Al-Hajevan, Maktebe Mustafa al-Babi, Kairo, 1965. 4. Hafizović, Mesud, Lingvističko djelo Ibrahima Enisa, Fakultet islamskih

nauka, Sarajevo, 1994. 5. Hamzavi (al-), Muhammed Rešad, Al-Menhedžijje al-‘amme li

tardžemetil-mustalahat ve tevhidiha ve tanmitiha, Dar al-garb al-’islamijj, Bejrut, 1986.

6. Hatib (al-), Ahmed Šefik, Mu‘džem al-mustalahat al-‘ilmijje ve al-fennijje ve al-hendesijje: ’Indžlizijj-‘Arabijj, Mektebe Lubnan, Bejrut, 1985.

7. Kasimijj (al-), ‘Ali, ‘Ilmul-istilah ve sina‘atul-mustalah, Mektebe Lubnan, 2008.

8. Kico, Mehmed, Arapska jezikoslovna znanost, Sarajevo, 2003. 9. Kinvan, el-Husejn, „Ed-Dirase el-mustalahijje mefhumen ve

menhedžen“, Nedve ed-dirase el-mustalehijje ve el-‘ulum al-’islamijje, Matba‘a el-me‘arif el-džedide, Rabat, 1996.

10. Muftić, Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 2004. 11. Muftić, Teufik, Gramatika arapskog jezika, Ljiljan, Sarajevo, 1998. 12. Sama‘ane, Dževad Husni, „Menhedžijetul-vad'i el-mustalah el-‘arabijj

ve tedžellijatuha fi el-mu‘džem el-mutehassis“, Nedve ed-dirase al-mustalahijje ve al-‘ulum al-’islamijje, Matba‘a el-me‘ariful-džedide, Rabat, 1996.

13. Sinani, Sinani, Al-Tetavvur al-dilalijj li al-mustalah al-fikhijj, Medžma‘ al-luga al-‘arabijje, Damask, br. 85, tom’ 3, 2010.

212

14. Smajlović, Ahmed, „Od Halila ibn Ahmeda do dr. Teufika Muftića“, Preporod, br. 7 i 8, Sarajevo, 1975.

15. Ubbezijj (al-), Šihabuddin, Bejan kašfil-’elfaz, Maktaba al-Handžijj, 2002.

16. Zabidi (al-), Murteda, Tadžul-‘arus, Vizaretul-’iršad ve al-’enba’, Kuvajt, 1969.

17. Zafnaki, Safijja, Al-Menahidž al-mustalahijje, Al-Hej’e al-‘amme as-surijje lil-kitab, 2010.

18. Zarkan, Muhammed ‘Ali, „Al-Džuhud al-lugavijje fi al-mustalah al-‘ilmijj al-hadis“, Al-Lisan al-‘arabijj, Rabat, broj 44, Mekteb al-ta‘rib, 1997.

b) web:

19. Mattad (al-), ‘Abdul-‘Aziz, „Al-’Usulul-‘arabijje el-islamijje li ‘ilmil-mustalah“, Medželletul-aklam es-sekafijje, http://www.aklaam.net/newaqlam/aqlam/show.php?id=10691

20. http://www.arabization.org.ma/Standarddesdictionnaires.aspx. 21. http://www.arabization.org.ma/Objectifs.aspx. 22. www.arabization.org.ma. 23. http://iraqacademy.iq/PageViewer.aspx?id=1 24. http://www.sis.gov.eg/VR/acadmy/html/acadmay01.htm. 25. http://www.arabacademy.gov.sy/index.aspx.

213

Hajrudin Hodzic, PhD46

STUDY OF TERMINOLOGY IN ARABIC LANGUAGE

Abstract

Terms are necessary tools and means of precise understanding, and their importance is especially pointed out in the professional and scientific fields, where there is no place for vagueness, imprecision and ambiguity. Harmonized and integrated terminology represents an even greater driving force that gives power to any language to cope with the challenges that humanity faces today. Therefore, the continuous development of the terminology is the most important prerequisite for the development of any language, particularly the most widespread languages like Arabic.

This work, first of all, explains the chronological development of terminology as a science in the Arabic language, and then lists the most important individuals and institutions that have been engaged in this subject in the Arab world. Important part of this paper is to shed light on the situation in the field of Arabization of scientific fields, due to the fact that Arabization represents an important prerequisite for monitoring of all types of development in the world, but also for the modernization of the Arabic language.

Keywords: terminology, dates, Mustalah, Academy for the Arabic language, Arabization

46 The Islamic Pedagogical Faculty in Bihac.

214

ر الدين هوجيتش ٤٧الدكتور خ

ي اللغة العربية دراسة المصطلحات

خلاصة

ي مجالات علمية ا المصطلحات آلة ووسيلة ضرورية لفهم سديد، وتتأكد أهمير المصطلحات المنسقة للنقصوتخصصية حيث لا مجال ، عدم الدقة أو الغموض. تعت

ر تمد أية لغة لتجاوز التحديات ال تواجه الإنسانية اليوم. يشكل والموحدة قوة دافعة أكي الوقت ر لغات تطوير المصطلحات، نفسه، مقدمة مهمة لتنمية أية لغة، وخاصة أك العالم كما هو الحال بالعربية.

ي اللغة العربية، ي ء، تطوير المصطلحات التاري يوضح هذا البحث، قبل كل ذه الإشكالية. تم باعتبارها علما، ثم يورد أهم الشخصيات والمؤسسات ال كانت

ى تعريب المجالات العلمية، الجزء الذي لا يتجزئ من هذا البحث هو تسليط الضوء عي العالم ولتحديث اللغة العربية. باعتبار أن التعريب يشكل شرطا مهما لكل أنواع التنمية

: علم المصطلح، مصطلح، مجامع اللغة العربية، التعريبالكلمات الرئيسة

ربية الإسلامية ٤٧ اتش بجامعةكلية ال ب

215

Mr. Belkisa Dolić 1, Mr. Nedim Haračić

ARAPSKE MODALNE PARTIKULE I ADEKVATNOST NJIHOVIH PRIJEVODNIH EKVIVALENATA U BOSANSKOME JEZIKU: SURA ET-TEKASUR

Sažetak

Uvodni dio rada pruža kratak uvid u problematiku koja se vezuje uz prevodilački zanat i uz modalne riječi kao kategoriju čija borba za lingvistički identitet traje već dugo, a konačan ishod se tek odskoro počeo nazirati na obzorju pragma(lingvis)tičkih i diskursnih studija. Osnovni cilj rada je utvrđivanje i opisivanje komunikativno-pragmatičkih funkcija arapskih modalnih partikula hatta, kella, sevfe, sume, lev, le i n (lit-te'kid) te njihove aktualizacije u suri Et-Tekasur, a potom procjenjivanje adekvatnosti postojećih prijevodnih ekvivalenata za iste u bosanskome jeziku kao i iznalaženje novih, kompetentnijih u slučaju da se takav postupak nametne kao potreban. Kao korpus poslužit će nam sura Et-Tekasur u izvornome Kur'anu (na arapskome jeziku) te u sedam njegovih prijevoda na bosanski jezik: Ali Riza Karabeg (1991), Džemaluddin Čaušević i Hammed Pandža (1969), Besim Korkut (1977), Mustafa Mlivo (2004), Enes Karić (1995), Esad Duraković (2004) i Muhamed Mehanović (2013).

Ključne riječi: modalne riječi/izrazi, riječce, diskursne oznake, polifunkcionalnost, ekvivalenti

1. Uvod

Prevoditeljstvo se često naziva Sizifovim poslom na osnovu čega se da naslutiti koliko ono umije biti mukotrpno, isprazno i uzaludno. Umije, ali ne mora biti ako prevoditelj dobro razumije original i ima istančan osjećaj za ciljni jezik te ako pored toga dvojezičnog raspolaže potrebnim vanjezičnim znanjima. Evo zašto prevodilac mora biti tako dobro „opremljen“: autor jezički tretira (tj. kodira) određenu stvarnost pomoću

1 Pedagoški fakultet Univerziteta u Bihaću.

216

jezičkih sredstava svoga jezika selektirajući ih i kombinirajući po vlastitome izboru dok prevodilac taj produkt prvo dekodira, a potom ga nanovo kodira u sistemu svoga jezika s posebnom opreznošću da se od njega nimalo smisaono ne udalji i kao takvog ga prosljeđuje na ponovno dekodiranje širem krugu recipijenata/čitaoca koji nisu u stanju informaciju crpiti iz prve ruke (up. Levi 1982). Kratko rečeno, autor ima samo autorsku ulogu, čitaoci isključivo recipijentsku dok prevodilac najprije mora odigrati ulogu recipijenta, a nakon toga i ulogu autor-posrednika (medijator između različitih jezika, ali i različitih kulturnih krugova2).

Diskursne oznake, tačnije modalne riječi i izrazi kao njihova potkategorija, spadaju u red prevoditeljima najomraženijih riječi i izraza. Njihova „semantička nedefiniranost i netransparentnost“ (Brinton 1996: 34) ili bolje reći njihovo „suptilno izdiferencirano značenje“, kontekstualna uslovljenost i iz nje proizašla polifunkcionalnost predstavljaju ogromni problem prevodiocima jer zbog svega navedenog većina modalnih riječi/izraza nema jedan adekvatan ekvivalent u drugom jeziku. Adekvatan ekvivalent u ciljnom jeziku bi bio onaj koji posjeduje sve značenjske finese i funkcionalne sposobnosti kao i modalna riječ/izraz u polaznome jeziku, a takvo podudaranje je gotovo nemoguće. Zato će najčešće biti ili doslovno, odnosno „suho“, prevedeni ili prešutno proglašeni nesavladivim poteškoćama, tzv. ostacima u procesu prevođenja, i kao takvi potpuno zanemareni, tj. prevedeni „nultim ekvivalentom“3 (up. Nigoević 2011b: 136). No, prevodioci svjesni njihovog značaja će se ipak upustiti u zahtjevan poduhvat: najprije će se potruditi da proniknu u autorovu intenciju kako bi iskristalizirali značenje i funkciju modalne riječi/izraza u određenom kontekstu, a potom joj moraju pokušati naći što približniji - ako već nije moguće iznaći totalni - funkcionalni ekvivalent pa makar on

2 (up. Džanko, 2010). 3 No takav postupak ne treba uvijek izjednačavati sa prevoditeljevom nemarnošću i ljenošću jer ako prevodi sa jezika koji obiluje modalnim partikulama (kakav je, naprimjer, njemački) na jezik čiji je fond istih oskudan – a oskudan je jer njihova egzistencija u tom jeziku nije nužna (ne postoje bogati/siromašni jezici) - bolje da ih u određenim slučajevima izostavi kako prijevod ne bi djelovao pretrpano, neprirodno i nategnuto.

217

u ciljnome jeziku nemao isti leksički oblik (npr. umjesto jedne riječi u jeziku originala, upotrebljava se parafraza u ciljnome) ili čak ni status modalne riječi/izraza (njima katkad može biti funkcionalni ekvivalent modalni perfekt, potencijal, relacioni dativ, naglašeni oblik ličnih zamjenica, rečenična intonacija, interjekcije...).

Od svih tekstova za prevođenje - prevodioci će se jednoglasno složiti - oni koji pripadaju književnoumjetničkome stilu su najzahtjevniji zbog naglašene emocionalnosti, izuzetne kompleksnosti, veće ili manje ikoničnosti te maksimalno izražene estetske komponente. Jezik književnosti se, znači, služi rafiniranim jezikom, a taj modifikator „rafinirani“ dobija još prestižnije i savršenije konotacije u jezicima svetih tekstova. Kur'an kao sveti tekst čije su poruke zgusnute i višedimenzionalne uopće ne dozvoljava potpuno dešifriranje, a kamoli onda ponovno šifriranje koje mu je vjerodostojno ogledalo. Izvorni arapski jezik na kom je pisan je toliko specifičan da je teško povući paralele između njega i savremenoga arapskog, a kamoli onda nekoga drugog jezika ili čak drugačijeg tipa jezika kakav je bosanski. Jednostavno rečeno: savršen jezički sistem + autor savršenog izrijeka = gotovo neizvršiv zadatak za prevodioce.

2. Modalne riječi i izrazi u svjetlu pragmalingvističkih i diskursnih studija

Modalne riječi i izrazi su relativno dug period obitavale na marginama lingvističkih istraživanja iz razloga što tradicionalno orijentirani gramatičari nisu imali sluha za njih, a nisu zbog njihove „diskretne implementacije“ u sintaktičko i semantičko ustrojstvo rečenice. Naime, modalne riječi/izrazi nemaju ulogu rečeničnih dijelova niti su sa nekim od njih (bilo intonacijski, bilo sintaksički, bilo značenjski) čvrsto umrežene zbog čega se mogu reducirati bez štete po gramatičnost ili razumljivost rečenice. Međutim, pragmalingvističke i diskursne studije4 osvješćuju i

4 Njemački lingvisti bi se mogli nazvati pionirima u izučavanju modalnih riječi što je sasvim razumljivo ako se uzme u obzir da njemački spada u red jezika sa najbogatijim fondom istih.

218

dokazuju njihov neosporan i vitalan značaj koji možda nije evidentan u gramatici, ali u konkretnome govornom činu (tj. u komunikaciji) itekako jeste. Modalne riječi se tako počinju sagledavati iz jedne posve nove perspektive, kao podvrsta heterogene kategorije nazvane različitim imenima5 među kojima je najzastupljenije diskursne oznake. Diskursom smatramo kontekstualno uronjen tekst, a diskursnim oznakama indikatore te kontekstualizacije. One su, ustvari, jezički entiteti koji funkcioniraju kao komunikativna pomagala ili orijentiri (up. Harden 1983) kojima govornik sugerira sugovorniku kako će određeni iskaz interpretirati u odnosu na kotekst6 (metatekstualna funkcija) ili u odnosu na kontekst7 (interakcijska funkcija). Metatekstualne diskursne oznake imaju za cilj signalizirati da je određeni iskaz vezan za neki drugi iskaz u diskursu i naznačiti prirodu te povezanosti od koje ovisi njegovo ispravno razumijevanje. S druge strane, interakcijske diskursne oznake upućuju sugovornika kako će suziti raspoloživi kontekst (selektirati iz njega samo ono što je relevantno) i tako pokrenuti potrebne mentalne procese (tzv. inferencije) koji su zaduženi za pravilno i olakšano tumačenje iskaza.8 Imajući u vidu rečeno, modalne

5 Pragmatičke/konverzacijske oznake, oznake tekstnih odnosa, diskursne/pragmatičke/modalne/iskazne partikule, (diskursni/pragmatički/rečenični/fatički) konektori, diskursne/vezne/konverzacijske riječi, rečenični prilozi., upućivačke fraze, diskursni/pragmatički/metalingvistički operatori, pragmatični/kohezivni uređaji,.. 6 Kotekst ili jezički kontekst je okruženje u kome se neka jezička jedinica (u ovom slučaju iskaz, ali to može biti i fonem i morfem i leksem) javlja. Uslovljen je interakcijom najmanje dvaju činilaca: odabirom pojedinih jedinica te njihovim sekvencijalnim redoslijedom uključujući tu i strukturne odnose među njima. Jezički kontekst, odnosno kotekst, nastaje u globalnom okviru nadjezičkog konteksta o kojem više u napomeni ispod (up. Prčić 2008: 33-34). 7 Kontekst je mentalna kategorija, skup „svih saznanja i vjerovanja pohranjenih u sjećanju sudionika komunikacijskog procesa, ali je jednako tako zbir svih onih činjenica i znanja koje se mogu uočiti u neposrednoj situaciji, okružju ili jednostavno zaključiti na osnovu nečeg što je ranije rečeno“ (Sperber i Wilson 1995 u Nigoević 2011a: 66). 8 Diskursne oznake limitiraju inferencije, a ove stavljaju semantička ograničenja na eksplicitni sadržaj govornog iskaza (up. Blakemore 1992). Ovakvo shvatanje diskursnih oznaka vezujemo za teoriju relevantnosti.

219

riječi ubrajamo u drugu potkategoriju. Na koji to način modalne riječi označavaju diskurs? One zapravo označavaju govornikov odnos prema propoziciji iskaza nastalom u određenoj situaciji, a samim tim i upustvo sugovorniku kako treba interpretirati taj isti iskaz u toj istoj situaciji i kakav bi stav prema njemu bilo poželjno da zauzme. Kako govornik i sugovornik skupa sa situacijom čine kontekst, a on je taj koji jedan tekst čini diskursom, modalne riječi/izrazi - uz konektore, interaktivne oznake i poštapalice9 - doživljavamo kao znakove diskursa.

Ali zašto modalne riječi umjesto uobičajenog modalne partikule? Termin partikula je sam po sebi dosta „problematičan“ zato što iza njega stoji jedna posebna vrsta riječi koja se posljednja osamostalila i u koju se svrštavalo sve i svašta, a najčešće dvoje: sve nepromjenjive riječi ili sve riječi koje se ne mogu smjestiti niti u jednu od devet tradicionalnih vrsta riječi (ovom linijom su se u njima našle i modalne riječi/izrazi). Smatramo da u toj kategoriji treba uvesti reda tako što ćemo - za početak - iz nje izuzeti riječi i izraze koji služe za izražavanje odnosa prema izrečenom (vjerovatnost, mogućnost, nužnost), za naglašavanje i za povezivanje teksta (up. Karlić-Tušek 2013: 212). Drugim riječima, u kategoriji partikula ćemo ostaviti samo ono što većina lingvista smatra pravim partikulama/riječcama/česticama, a iz nje izuzeti sve ono što se obilježavalo sintagmom neprave partikule/riječce/čestice. Te dvije skupine su se dosad svodile pod isto na osnovu 3 kriterija: nepromjenjivost (kao da ovo svojstvo nije zajedničko i prijedlozima, veznicima, uzvicima te većini priloga), nepripadnost nijednoj drugoj vrsti riječi (kao da to uopće može biti kriterij) i modalnost. Modalnost jeste smislen kriterij a bio bi i

9 Sve tri kategorije imaju jednu od dvije prethodno iskazane funkcije diskursnih oznaka (koje se onda granaju u čitav splet podfunkcija), a dijele i neka formalna obilježja poput prozodijske samostalnosti, nepromjenjivosti, gramatičke opcionalnosti, distribucijske permutabilnosti te semantičke izlišnosti i neizdiferenciranosti/ nespecifiranosti (to bi značilo da ne ulaze u propozicijski sastav iskaza – odnosno ne utiču na istinosne uslove iskaza – dok je njihovo značenje ovisno o „konkretnim uslovima komunikacije“ zbog čega se često naziva pragmatičkim umjesto semantičkim). Sve su to razlozi zašto diskursne oznake i danas osciliraju između leksičkog i gramatičkog statusa. (up. Kordić 2002: 9 u Karlić-Tušek 2013: 208)

220

dostatan da među modalnim riječima/izrazima i partikulama stavimo znak jednakosti, a ne možemo jer se tu ne radi o istoj vrsti modalnosti. Naime, one riječi koje mi smatramo partikulama - a drugi pravim partikulama - služe za iskazivanje osnovne/intencijske rečenične modalnosti10 zbog čega su sintaktički konstitutivne, ulaze u propozicijski sastav iskaza, krasi ih objektivnost i formalno im odgovaraju nazivi partikule/riječce/čestice („djelići“ govora) koji imaju deminutivan prizvuk jer se doista i radi o izuzetno kratkim riječima: da – ne, jest, kakvi, zar, (da) li, neka, deziderativno da, kad... S druge strane, modalne riječi i izrazi (za druge neprave partikule) su u službi modalnosti voluntativnosti i vjerodostojnosti/sigurnosti11 te su stoga sintaktički - ali ne i sintagmatski12 - samostalni, ne utiču na istinosne uslove iskaza, daju rečenici određeno subjektivno modalno obilježje i nema smisla da se nazivaju partikulama/riječcama/česticama kad među njima možemo naći ne samo višesložne nego i višečlane jezičke jedinice (npr. vjerovatno, čini mi se).13 Međutim, u radu koristimo naziv partikule/čestice kada govorimo o modalnim riječima u arapskome jeziku zato što se u arapskoj jezičkoj tradiciji uvriježio naziv partikule/čestice za sve vrste nepromjenjivih riječi.

Za kraj modalne riječi/izraze određujemo kao sažete nadređene rečenice kojima se izražava govornikov stav o propoziciji iskaza (tj. prema stvarnosti) ili nekome njenom dijelu, a taj stav može biti: govornik jest ili

10 Ova vrsta modalnosti je svojstvo svakog iskaza budući da je nužna za ostvarivanje predikacije, odnosno za formulaciju iskaza na izjavni, upitni, zapovjedni ili željni način. (Sesar 2001) 11 Intencijska modalnost obuhvata još dva gramatički neobavezna tipa modalnosti: modalnost vjerodostojnosti i voluntativnu modalnost. Prva označava stepen „sigurnosti ili nesigurnosti kazivača u istinitost, vjerodostojnost određene situacije“, a druga „izražava različite semantičke nužnosti, mogućnosti i namjere, odnosno kazivačevo mišljenje o uvjetima ostvarivosti neke situacije“. (Sesar 2001 : 205 i 206) 12 Njihova nesintagmatičnost proizilazi iz činjenice da ne mogu biti samostalni članovi sintagme niti se mogu sintagmatski povezati sa drugim rečeničnim dijelovima . 13 I pojedini poljski autori, kao što je npr. Zwolski (1985), razlikuju čestice na razini opće/rečenične modalnosti od posebne vrste riječi nazvane modulanatima. (up. Sesar 1992 i 2009)

221

nije zadovoljan sadržajem iskaza, ubijeđen je ili sumnja u sadržaj iskaza, naglašava ili ublažuje sadržaj iskaza (ili kojega njegovog dijela).

3. Jednosmjerna kontrastivna analiza

Ovaj, glavni, dio rada započet ćemo iznošenjem osnovnih postulata interpretativne teorije prevođenja koja je - po našem mišljenju - jedina u stanju omogućiti najpribližnije14 prenošenje kur'anskog teksta iz arapskoga u neki drugi jezik.

Interpretativna teorija prevođenja15 počiva na prevođenju smisla a ne jezičke forme poruke iz čega proizlazi da interpretativni prevodilac ne traga za korespondencijama nego za ekvivalentima16. Vidić (2013: 110-112) navodi tri osnovne faze u procesu prevođenja: faza razumijevanja, faza deverbalizacije i faza reformulisanja (reverbalizacija). Prva faza podrazumijeva da prevodilac raspolaže svim potrebnim „kognitivnim prtljagom“ (izvrsno poznavanje polaznog jezika te široko opće znanje) i „kognitivnim kontekstom“ (znanje proizašlo iz konteksta teksta koji se prevodi). Faza deverbalizacije se odnosi na prevodiočevu kognitivnu djelatnost koja materijalnu formu teksta pretvara u dematerijalizovano znanje i time mu omogućuje da od adresata postane adresant poruke. U zadnjoj fazi prevodilac smisao koji mu se ukazao u prethodnoj fazi zaogrće u novu jezičku formu i tako – ako se služi interpretativnom metodom - uspostavlja globalnu ekvivalenciju između originalnog i prevedenog teksta, odnosno kroz ekvivalentnost forme prenosi identičnost sadržaja.

Drugim riječima, svaki prevoditelj mora ispravno protumačiti iskaz - to može samo ako u obzir uzme i rečeno i namjeravano (what is said i what

14 Kur'an ne dozvoljava potpuno dekodiranje. 15 Utemeljena kao usmena teorija jezika, kasnije je naišla na dobar prijem i u pisanoj praksi. 16 Korespodencije predstavljaju odnos između dva jezična znaka u dva jezika, a ekvivalencije odnos između diskursnih jedinica. Ekvivalencije obuhvataju korespodencije ali ne i obratno.

222

is meant)17 - a potom njegovu propoziciju i ilokuciju, sa što manje ostatka, prenijeti u jezik na koji prevodi poštujući pritom koncepte interkulturalne komunikacije, odnosno uvažavajući jezičke sličnosti/različitosti koje su kulturološki uslovljene kao i ustaljene interakcijske sheme. Shodno tome zaključujemo da se uspjelim i vjerodostojnim prevodom smatra onaj kojim nije okrnjen smisao originalnog iskaza bez obzira da li su pritom korištena identična jezička sredstva, a ako jesu – tim bolje (up. Džanko 2010).

Prvi ajet sure koja će nam poslužiti kao korpus najbolji je pokazatelj da su prevodioci čiji rad ovdje sagledavamo (i na neki način procjenjujemo) uglavnom18 korisnici interpretativne metode prevođenja. Naime, čisto jezički prijevod riječi elhakumu glasio bi zaokupljava vas, ali nisu je svi „naši“ prevodioci tom formom preveli (obuzela vas je tako - Karabeg, učinila vas je nehajnim i nemarnim - Čaušević i Pandža, odvraća vas - Mlivo, zaokupljava vas do nemarnosti za ičim drugim - Duraković), a ipak su prenijeli manje-više isti smisao. Kod druge riječi (et-tekasur) interpretativni metod je još uočljiviji pošto ona doslovno znači gomilanje, a prevodioci su shodno svome enciklopedijskome znanju, poznavanju jezika s kojeg i na koji prevode te poznavanju konteksta (na osnovu brojnih tefsira Kur'ana) precizirali o kakvoj se vrsti gomilanja radi i to u vidu sintagmi najrazličitijeg sastava i duljine, ali opet dosta sličnog smisla:

1. Elhahukumut-tekasur

Želja za umnožavanjem obuzela vas je tako, (Karabeg)

Želja da uvećate vaše bogatstvo i hvalisanje mnoštvoom imetka, učinila vas je nehajnim i nemarnim (Čaušević - Pandža)

Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete (Korkut)

Odvraća vas uvećavanje, (Mlivo)

Zaokuplja vas nadmetanje u zgrtanju imetka ( Karić)

17 To znači da prevodilac ne prevodi samo ono što je autor teksta eksplicitno dao do znanja, nego i ono pozadinsko što hotimično nije izrekao, ali je dao naslutiti. 18 Doduše, možda to ne možemo tvrditi za Mlivu.

223

U zgrtanju nehajni postajete, (Duraković)

Zaokuplja vas zgrtanje imovine (Mehanović)

Ovo je jedini ajet sure Et-Tekasur u čijem originalu nema niti jedne čestice, ali ima u Korkutovom prijevodu modalna riječ što koja je „svojevrsni pojačivač poredbenih (usporednih) značenja“ (up. Pranjković 2009: 332). Korkut ju je iskoristio u graduiranju onog čemu je domeće - pridjevu imućniji.19 Sličnu ulogu ima sve u narednome, tj. drugome, ajetu kada se prilaže čestici hatta (dok) koja uvodi iskaz čijim se sadržajem okončava sadržaj iskaza koji mu je prethodio20 i to tako da dodatno osigurava kako između radnji u njima nema ni najmanje „praznog prostora“ pošto jedna dokida drugu:

2. Hatta zurtumul-mekabir.

da vas ta želja prati do grobova vaših. (Karabeg)

sve dotle dok ne posjetite grobove. (Čaušević - Pandža)

sve dok grobove ne naselite. (Korkut)

Dok greblja ne posjetite. (Mlivo)

sve dok grobove ne posjetite! ( Karić)

Sve dok mezare ne pohodite. (Duraković)

sve dok mezarja ne posjetite. (Mehanović)

3. Kella

Čestica kella u arapskome jeziku ima najmanje pet funkcija: 1. izražavanje prijekora, pogrde i osude koja se odnosi na sadržaj prethodnog ili – dosta rjeđe – narednog segmenta (Kella /a ne valja tako/, zapisat ćemo šta on kazuje!); 2. izražavanje čvrste, pojačane, negacije (Kella /nikako/, po sto puta kella /nikako/!); 3. davanje odgovora kojim se potvrđuje određena činjenica

19 Što sa ovom funkcijom se prilaže komparativu ili superlativu pridjevai priloga. 20 To je samo jedna od njegovih funkcija jer on, naprimjer, može stajati između iskaza u kojima se odvijaju paralelne radnje: Danas sam toliko toga uradio. Dok si se ti izležavao, naravno.

224

ili ustanovljava ono što je istinito i ispravno (A što je ona do opomena ljudima?! Kella /upravo tako/, tako Mi Mjeseca!); 4. skretanje pažnje (Kella /gle/, čovjek se zaista uzobijesti!); 5. izražavanje upozorenja za koje se najčešće već unaprijed zna da po svoj prilici neće imati učinka na recipijenta (A: Izaći ću večeras bez obzira šta se dogodilo! – B: Kella /ni u kom slučaju/!). (up. Ez-Zemahšeri 2001: IV,798; Ebul-Azm 2001: IV, 317; Unejs i dr. 1972: II, 797). Sada ćemo vidjeti kako se to kella „ponaša“ u odabranome korpusu:

3. Kella, sevfe ta'lemun!

Ali neka, znaćete vi udes takoga držanja!21

Nije li tako, vi ćete brzo saznati (u grobu),

A ne valja tako, saznat ćete svakako!

Nikako! Saznaćete!

A, doista, ne valja tako, saznat ćete svakako!

Ne! Jer, vi ćete saznati,

A ne treba tako, saznat ćete svakako!

4. Summe, kella, sevfe ta'lemun!

I opet ćete znati udes takoga držanja.

zatim, sigurno ćete skoro saznati (na Sudnjem danu).

i još jednom, ne valja tako! Saznat ćete sigurno!

Ponovo ne, saznaćete!

i opet, zbilja, ne valja tako, saznat ćete svakako!

Još jednom: Ne tako! Vi ćete saznati:

I još jednom, ne treba tako! Saznat ćete sigurno!

21 Prijevodi svakog ajeta u radu idu sljedećim rasporedom: (Karabeg), (Čaušević - Pandža), (Korkut), (Mlivo), (Karić), (Duraković) i (Mehanović).

225

Čestici kella su – kako smo maloprije ustvrdili – svojstvene brojne funkcije, a u trećem ajetu aktualizirana je njena prva funkcija (među gore pobrojanim) s tim da ne isključujemo ni petu. U arapsko-bosanskome rječniku se navode sljedeći ekvivalenti za natuknicu kella: nikako, nipošto, naprotiv (Muftić 1997: 1305), dok prevodioci sa arapskog na bosanski jezik nerijetko upotrebljavaju i ekvivalente: gle, ne valja tako, zar n(ij)e?, ni u kom slučaju, ni po koju cijenu, ni slučajno... Vidimo da su „naši“ prevodioci ovdje posegnuli za dosta različitim prijevodnim rješenjima što je posve razumljivo jer u bosanskome jeziku ne postoji jedna (jedinstvena) modalna riječ da objedini sve funkcije koje kella pokriva u arapskome. No, ono što je zajedničko svima njima (osim Mlivi i Durakoviću) jeste da su je preveli koristeći višečlane jezičke jedinice u čijem sastavu mogu biti modalne riječi, ali i ne moraju. Korkut i Mehanović nude gotovo iste ekvivalente /A ne valja tako i A ne treba tako/, kratke rečenice sa - konektorom ili bolje rečeno intenzifikatorom u inicijalnoj poziciji22 - koje izražavaju prijekor/pogrdu/osudu kroz koju kao da provijava doza razočarenja23; Karić tu „predmeće“ jedno doista koje je istovremeno potvrđuje i pojačava /A, doista, ne valja tako/, Mlivo i Duraković su odveć kategorični (tako da doza razočarenja izostaje) i pomalo doslovni /Nikako i Ne/; Korkut sa dopunom u zagradi /Nikako (to ne valja)/ kao da prva tri, odnosno dva, prijevodna rješenja objedinjuje; ekvivalent koji su ponudili Čaušević - Pandža po svoj prilici nema za cilj osudu/prijekor/pogrdu nego dokazivanje /Nije li tako/. Karabegov prevod (Ali neka) smo ostavili za kraj iz razloga što ga smatramo u većoj mjeri adekvatnim nego ostale, a sad ćemo obrazložiti zašto. Mrazović (2009) među skupinom konverzacijske partikule navodi i neka koje ima niz funkcija (izražavanje blagosiljanja, kletve/proklinjanja, želje, blagog odbijanja...), a među njima i tri koje su nama ovdje od značaja: iskazivanje mirenja sa nečim (Razbila sam čašu. –

22 A je ovdje prevashodno adverzativni konektor koji povezuje iskaze kontrarnoga sadržaja (vi to/tako radite, a to/tako ne valja ili ne treba raditi), međutim on pored te povezničke funkcije ima i funkciju isticanja dispariteta među spornim iskazima ili pak naglašavanja posebnosti sadržaja iskaza u čijem je sastavu pa bi ga bilo najbolje nazvati „konektivno-intenzifikatorskom riječju“ (up. Abović, 2010:50-55) 23 Isti bi se učinak postigao kada bi se umjesto a upotrijebilo eee.

226

Neka, dijete, kupit ćemo drugu.) te iskazivanje prijekora/prebacivanja i prijetnje (Neka, neka, a ja sam tebi pomogla kad je trebalo! ili Neka, neka, vidjet ćemo se mi još!). Karabegovo prijevodno rješenje uistinu eksplicira ravnodušnu rezignaciju jer je u Allahovoj moći sve ljude učiniti vjernicima samo ako to hoće, ali ako ga se pomno razmotri, primjećujemo da istovremeno implicira i prijekor uz primjesu razočarenja. No, pomenuta autorica prijekor/prebacivanje i prijetnju navodi kao funkcije neka samo u slučaju da je udvojeno, ali Karabeg umjesto udvajanja koristi intenzivirajuću modalnu riječ ali koja - po našemu mišljenju – to udvajanje ne može potpuno nadomjestiti. Zato predlažemo ekvivalent neka, neka koji nema identičan fond funkcija kao i arapska čestica kella, ali zato ima gotovo sve koje su aktualizirane o ovome ajetu: prijekor, osuda, pogrda i upozorenje za koje onaj koji ga izdaje zna da neće biti učinkovito pa ga se slobodno može shvatiti kao prijetnju. Zasad nam se ovo čini jedinim ekvivalentom koji isijava onu oštrinu koju kella nosi u sebi.

5. Kella, lev ta'lemune i'lmel-jekin...!?

Nu, varate se! Da znate vi čvrstim znanjem ne biste se bavili praznim hvalisanjem. (Karabeg)

Da, da, kad biste vi potpuno i sigurno znali (šta je pred vama). (Čaušević - Pandža)

Ne valja tako, neka znate pouzdano, (Korkut)

Nikako! Kad biste znali znanjem sigurnim! (Mlivo)

Ne valja tako, nek' znate jamačno, ( Karić)

Ne! Trebali biste pouzdano znati: (Duraković)

Ne valja tako, kada biste vi znali pouzdano, (Mehanović)

Iako je riječ kella u istom značenju (tj. sa istom funkcijom) upotrijebljena u četvrtome i petome ajetu koje smo također iznad ponudili, u četvrtome je Karabeg i Čaušević – Pandža uopće ne prevode najvjerovatnije da izbjegnu dojam „pretrpanosti“ pošto joj prethodi čestica summe. Međutim, ako se iznađe adekvatan prijevod za summe, kella se može prevesti istim ekvivalentom kao u prethodnome ajetu, a da se pritom ništa ne doima

227

viškom. Tako su, otprilike, postupili ostali prevodioci - kažemo „otprilike“ zato što su ekvivalente iz prethodnog ajeta na neki način kontrahirali, odnosno skratili, ali bez veće štete po značenje: a ne valja tako > ne valja tako (Korkut), nikako > ne (Mlivo), a, doista, ne valja tako > zbilja, ne valja tako (Karić), a ne treba tako > ne treba tako (Mehanović) osim Durakovića koji ju je „obogatio“ prilogom (Ne > Ne tako). Oni i u petome ajetu ostaju koliko-toliko dosljedni kada prevode ovu riječ (ponavljaju ekvivalent iz trećega ili pak četvrtoga ajeta), ali Karabeg i Čaušević – Pandža sada umjesto nultim prevode vrlo neobičnim ekvivalentima (Karabeg rečenicom Nu24, varate se!, a Čaušević – Pandža udvojenom česticom da) u kojima opet dolazi do izražaja interpretativna prijevodna tehnika ili pak sloboda prevođenja25. Mi i dalje ostajemo kod „našeg“ neka, neka! koje i u ovome ajetu ima iste pragmatične učinke kao u prethodna dva samo što dobija još jaču ilokucionu snagu budući da je u inicijalnoj poziciji eliptičnog iskaza (Neka, neka, kad biste vi samo znali...). Uostalom, ni u originalu nije upotrijebljena neka druga čestica premda ih arapski jezik ima u izobilju što znači da je njena selekcija hotimična (nekim ljudima potpuno istu stvar treba ponoviti po nekoliko puta da bih do njih doprijela.

3. 2. Sevfe

Sintaksičari arapskoga jezika sevfe definiraju kao česticu koja aludira na ono čemu idemo u susret (ar. harful-istiqbal), odnosno kao partikulu koja pripomaže u iskazivanju budućeg vremena, a ona taj svoj zadatak može vršiti na tri načina: 1. označavajući da će se neka radnja desiti u budućnosti (tipična tvorba futura); 2. garantirajući za izvršenje određene radnje u budućnosti, pa makar trenutno ne postoje nikakve indicije ni za početak njezinog odvijanja; 3. aludirajući - uz jamstvo ili bez njega - da će se dotična radnja odigrati nakon pozamašnog perioda, dakle u dalekoj budućnosti. Kada sevfe „sigurira“ za neku radnju (bilo kod prvog, bilo kod drugog načina), može se protumačiti kao prijetnja (Sevfe /zaista/ ćete se 24 Nu je stilski markirano i stvarno iznenađuje njegovo pojavljivanje ovdje. 25 Prevodilac može sebi dopustiti izvjesnu slobodu u prevođenju, ali samo ako ona neće rezultirati prepričavanjem ili adaptacijom originalnog teksta (Vidić 2013: 120-121).

228

uvjeriti!) ili obećanje (A Gospodar tvoj će tebi sevfe /sigurno/ dati pa ćeš zadovoljan biti). Nije neobično da joj se dometne čestica le kako bi se ta uvjerenost dodatno osnažila (up. El-Asfehani 1997: 436; Unejs i dr. 1972: 464; El-Eškar 1995: 236). Vraćamo se ponovo trećem ajetu sure Et-Teksur ali ovaj put s akcentom na česticu sevfe (umjesto na kella) i uz njega prilažemo četvrti ajet u kom se ta čestica upotrebljava u istome značenju:

3. Kella, sevfe ta'lemun!

Ali neka, znaćete vi udes takoga držanja!

Nije li tako, vi ćete brzo saznati (u grobu),

A ne valja tako, saznat ćete svakako!

Nikako! Saznaćete!

A, doista, ne valja tako, saznat ćete svakako!

Ne! Jer, vi ćete saznati,

A ne treba tako, saznat cete svakako!

4. Summe, kella, sevfe ta'lemun!

I opet ćete znati udes takoga držanja.

zatim, sigurno ćete skoro saznati (na Sudnjem danu).

i još jednom, ne valja tako! Saznat ćete sigurno!

Ponovo ne, saznaćete!

i opet, zbilja, ne valja tako, saznat ćete svakako!

Još jednom: Ne tako! Vi ćete saznati:

I još jednom, ne treba tako. Saznat ćete sigurno!

Muftić (1997) uz lemu sevfe ne stavlja ekvivalente već navodi primjer upotrebe sevfe tera i prevodi ga sa vidjet će što znači da na nju gleda isključivo kao na česticu za iskazivanje budućeg vremena, bez ikakvih dodatnih indicija. Očito da su istog mišljenja Karabeg, Mlivo i Duraković čiji prijevodi ove čestice i riječi uz koju stoji u oba ajeta glase znaćete/ćete znati i saznaćete/ćete saznati (nesvršeni i svršeni oblik glagola). Ako je suditi

229

po njihovome prijevodu, Korkut, Karić i Mehanović u riječi sevfe pored gramatičke uočavaju i modalnu funkciju. Riječ sevfe doista jeste - prije svega - pomoćna riječ koja služi pri tvorbi futura, ali je i riječ kojom se obznanjuje i naglašava kazivačeva uvjerenost u tačnost iskazanog i kojom se pokušava isti dojam izazvati kod recipijenta. Upravo zbog tako obuhvatnog shvatanja namjene riječi sevfe, smatramo adekvatnima ekvivalente pomenute trojice prevodioca jer su iskombinirali oblike saznat ćete/ćete saznati s modalnim riječima svakako i sigurno26 koje ubrajamo u sredstva za izražavanje modalnosti vjerodostojnosti/sigurnosti i u sredstva za isticanje (up. Sesar 2009: 53). Da budemo precizniji, riječi svakako i sigurno izražavaju najveći mogući stepen sigurnosti (potpuna, neupitna, neprikosnovena sigurnost) i „najjači mogući domet pojačanja“27, a upravo se takve za ovaj ajet traže da bi se pomoću njih u vidu prijetnje, zastrašivanja i obećanja potvrdilo - ili bolje reći garantiralo - izvršenje dotične radnje ne bi li recipijenti spoznali opomenu koja im se implicira. Međutim, riječima svakako i sigurno se ne može pripisati funkcija vremenskog limitiranja jer one ničim ne pretendiraju da ograniče duljinu razdoblja koje treba proći kako bi se ono što je obećano ili ono čime je zaprijećeno obistinilo, a Čaušević - Pandža tu vremensku dimenziju, čini se, smatraju bitnijom od modalne pa koriste prilog brzo u 3. ajetu da bi dali do znanja kako će se dotična radnja desiti u skorijoj budućnosti (u grobu), a prilog skoro u 4. ajetu ne bi li označili kako se izvršenje sporne radnje može očekivati u daljoj budućnosti (na Sudnjem danu).

3. 3. Summe

4. Summe, kella, sevfe ta'lemun!

I opet ćete znati udes takoga držanja.

zatim, sigurno ćete skoro saznati (na Sudnjem danu).

26Korkut i Mehanović u ajetu broj tri upotrebljavaju svakako a u ajetu broj četiri sigurno, pretpostavljamo radi stilskog razjednačavanja. Karić je u oba ajeta upotrijebio isti ekvivalent (svakako) što nam se čini ispravnijim jer ni u arapskome nema razlike u formama pošto se radi o ponavljanju. 27 (Nigoević 2009)

230

i još jednom, ne valja tako! Saznat ćete sigurno!

Ponovo ne, saznaćete!

i opet, zbilja, ne valja tako, saznat ćete svakako!

Još jednom: Ne tako! Vi ćete saznati:

I još jednom, ne treba tako. Saznat ćete sigurno!

7. Summe, letervunneha ajnel-jekin!

I opet ćete ga očevidno vidjeti!

I zatim ćete ga nesumnjivo vidjeti svojim očima,

I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno!

Ponovo, zaista ćete ga vidjeti okom sigurnim,

i opet, zbilja ćete ga vidjeti očigledno!

I još jednom: Sigurno ćete ga svojim očima vidjeti;

I još jednom, doista ćete ga vidjeti sasvim jasno!

Arapski sintaksičari summe određuju kao čestični veznik s mnoštvom funkcija među kojima ćemo izdvojiti slijedeće: 1. označava hronološki tok (npr. Zejd nam je prvo došao u posjetu, summe /a potom/ je otputovao na hadž.); 2. iskazuje hijerarhijski poredak (Došlo je do mene šta su uradio danas, ali summe /opet/, ono što si uradio jučer je fascinantnije.); 3. graduira - uzdiže na veći stepen sadržaj koji dolazi poslije nje ili pak pojačava ono što je kazano prije nje (up. El-Eškar 1995: 158). U četvrtome i sedmome ajetu ovdje tretirane sure aktualizirana je upravo ta zadnja funkcija kada summe potcrtava, pojačava i potvrđuje prethodno iskazane sadržaje (3. Neka, neka, saznat ćete vi, sigurno! i 6. Uistinu ćete vidjeti Džehennem!) i to tako što uvodi, tj. najavljuje, njihovo (gotovo) doslovno ponavljanje:

Po prijevodima vidimo da je tu funkciju prepoznala i većina prevodioca: Korkut, Mehanović i Duraković nude ekvivalent (i) još jednom28, Mlivo

28 Duraković prvo summe u suri prevodi još jednom, a drugo i još jednom što je odlično rješenje jer na taj način lahko i logično vrši gradaciju.

231

ponovo, Karić i opet. Izraze i opet te i još jednom smatramo adekvatnim iz razloga što je u njihovom sastavu uistinu zanimljiva i primjerena kombinacija - s jedne strane diskursna oznaka i kojoj je svojstven čitav splet funkcija koje summe vrši u ajetima iznad: povezuje iskaze čiji smisao ide u istom smjeru (smjer razvijanja glavne teme), ukazuje na sličnost sadržaja između dva susjedna iskaza, nadodaje na prethodno rečeno, pojačava ono što je prethodilo onim što će uslijediti; s druge strane opet i još jednom koji signaliziraju ponavljanje. Karabeg je također preveo sa i opet, ali izostavljanjem zareza i distribucijom enklitike (ćete u antepoziciji) stilistiku je podredio gramatici - po njemu ovdje nije u pitanju intenzifikacija nego količinski odnos. Čaušević – Pandža summe u ovim ajetima sagledavaju iz posve druge perspektive, vremenske perspektive koja je zapravo prisutna u narednome ajetu:

8. Summe, letuselunne jevme izin a'nin-neim!

Nakon toga bićete pitani za (ovosvjetske) blagodati. (Karabeg)

a poslije toga ćete sigurno biti pitani onoga Dana, za sva svoja uživanja. (Čaušević - Pandža)

Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno! (Korkut)

Zatim ćete zaista Tog dana o uživanju pitani biti. (Mlivo)

a potom ćete, toga Dana, za slatki život pitani biti, pouzdano! ( Karić)

Potom ćete – toga Dana – za uživanje odgovarati.(Duraković)

Zatim ćete Dan taj o blagodatima biti pitani sigurno! (Mehanović)

S našom zadnjom konstatacijom se slažu svi jer je evidentno da summe sada ima za cilj povezati dva iskaza po principu sukcesivnosti ne precizirajući pritom vremenski razmak između realizacije radnji koje se u njima nagovještavaju. Da je ova hronološko-konektorska funkcija frekventnija od ostalih dokazuje omjer njenih i njihovih ekvivalenata u arapsko-bosanskome rječniku: tada, onda, zatim, potom, pa, i opet (Muftić 1997: 186).

232

3. 4. Lev

Lev je u osnovi čestica za uslovljavanje, odnosno veznik pogodbenih rečenica, koji se prevodi sa da ako je u pitanju tvorba prošlih i sadašnjih pogodbenih rečenica (A lev /da/ je Allah htio, on bi im oduzeo i sluh i vid. ili Lev /da/ Allah hoće, svi bi ljudi bili vjernici), a sa ako i kad u slučaju da je posrijedi tvorba budućih pogodbenih rečenica (Lev /kad/ stigneš, dobit ćeš. ili I neka se poboje oni koji bi strahovali za svoju nejaku djecu lev /ako/ bi ih ostavili same iza sebe).29 Postoje još tri funkcije čestice lev koje se - po mišljenju nekih gramatičara - mogu podvesti pod ovu pogodbenu: 1. izražavanje želje i potrebe (Lev /da/ sam bio s njima, pa da budem među pobjednicima.); 2. iznošenje ponude (Lev /ø/ dođi nam, mnogo ćeš dobra steći.); 3. iskazivanje namjere (Svaki od njih bi volio lev /da/ poživi hiljadu godina.). Pojedini lingvisti dodaju još jednu funkciju – funkciju graduiranja i to isključivo u svrhu minimiziranja: Udijelite milostinje, lev /bar ili makar i/ jednu hurmu (up. Unejs i dr. 1972: II, 844). No, nas zanima ta njegova primarna funkcija (uvođenje zavisne pogodbene rečenice) i to u jednoj specifičnoj situaciji: zavisna rečenica eksplicirana - glavna rečenica izostavljena radi što intenzivnijeg impresioniranja recipijenta. Drugim riječima, lev ima veliki stilistički i pragmatički potencijal kada njime počinje iskaz kojim se izražava uslov, ali zatajuje radnja koju uslovljava ne bi li se recipijent angažirao i dopunio prazninu (up. Es-Sujuti 2004: I, 371; Ez-Zemahšeri 2001:IV, 799; Abbas 2001: 260), a upravo takvo što donosimo u ajetu ispod:

5. Kella, lev ta'lemune i'lmel-jekin...!?

Nu, varate se! Da znate vi čvrstim znanjem ne biste se bavili praznim hvalisanjem. (Karabeg)

Da, da, kad biste vi potpuno i sigurno znali (šta je pred vama). (Čaušević - Pandža)

Ne valja tako, neka znate pouzdano, (Korkut)

Nikako! Kad biste znali znanjem sigurnim! (Mlivo)

29 Muftić je prevodi kao da, kad, daj, hajde (1997:1369).

233

Ne valja tako, nek' znate jamačno, (Karić)

Ne! Trebali biste pouzdano znati: (Duraković)

Ne valja tako, kada biste vi znali pouzdano, (Mehanović)

Karabeg jedini primjećuje taj pragmatični učinak i čak pokušava rekonstruisati izostavljeno po svome nahođenju, vjerovatno pod uticajem mufesira i vlastitoga iskustvenog znanja u kome je pohranjeno da jaka žudnja za velikim imetkom obavezno rezultira hvalisanjem i oholjenjem ako je se zadovolji, a to je hvalisanje isprazno jer u konačnici čovjek sve ostavlja iza sebe i ničim materijalnim se ne može okoristiti poslije smrti. Korkut i Karić svojim ekvivalentima neka i nek' jasno daju do znanja da ovdje ne uočavaju nikakvu pogodbu nego naglašenu imperativnu konstataciju. Kod Durakovića je ista situacija samo bez imperativnog tona (prije konstatirajućeg). Čaušević - Pandža, Mlivo i Mehanović sagledavaju lev kao česticu kojom započinje iskaz u kom se nudi uslov, ali po interpunkciji (zarez) zaključujemo da ne uviđaju redukciju uslovljene radnje nego je pronalaze u idućem ajetu.30

3. 5. Le i n (lit-tek'id)

Funkcionalnost, tj. upotreba, čestice le je izuzetno velika: koristi se za izricanje padežnih značenja (up. Unejs i dr. 1972: II, 809), za tvorbu imperativa, služi kao zakletva ili sredstvo isticanja pripadništva nečemu, upotrebljava se radi pojašnjenja, specificiranja, kao potvrda negacije ili kao (potvrdni) odgovor na pogodbenu česticu in (bos. ako), dolazi kao intenzifikator onoga što će uslijediti iza potvrdne čestice inne postavljene ispred subjekta31... (up. Ebul-Azm 2001:491). Međutim u njene krucijalne

30 Sintagma ilmul-jekin prevedena je na dva načina:

a) pridjev (čvrst, pouzdan) + imenica (znanje) kod Karabega i Mlive, b) prilog (potpuno, sigurno, pouzdano i jamačno) + glagol (znati) kod ostale peterice.

Badurina (2008) smatra da su sigurno i jamačno komutabilni, ali da se jamačno u upotrebi udaljava od potpune sigurnosti i semantički priblažava ka vjerovatno, zacijelo, po svemu sudeći. 31 U našem jeziku se ovo le prevodi nultim ekvivalentom jer bi svaki drugi ekvivalent djelovao suvišno:

234

funkcije ubrajamo dvije: kada se le nađe ispred predikata, potvrđuje odvijanje određene radnje, a ako se nađe ispred nekog drugog rečeničnog člana, osnažuje ga: Le /zaista/ je ružno to što su oni radili (up. Ez-Zemahšeri 2001: IV, 799; Es-Sujuti 2004: I,365; Bint Šati 1990: I, 206; El-Eškar 1995: 346). U ta dva slučaja čestica le se prevodi u značenju doista, zaista, uistinu, sigurno (Muftić 1997: 1325).

Čestica n (nun et-te'kid) se prevodi u značenju sigurno, svakako jer ima funkciju partikularnog pojačavača predikata (Muftić 1997: 1453). Ona se, naime, u vidu nastavka dodaje glagolu u futuru (ili u futurističkom i svevremenskom prezentu) kako bi ustvrdila te kod recipijenta pojačala i potvrdila dojam da će se dotična radnja odviti32: Nemojte računati n /nipošto/ da je Allah nemaran! (up. Es-Sujuti, 2004: I, 379. i Bint Šati, 1990: I, 206). Ovdje je njena upotreba fakultativna, a nakon zakletve je obavezna: Tako mi Allaha, ja ću doista napakostiti (lekidenne) vašim kumirima nakon što se okrenete i udaljite (Unejs i dr. 1972: II, 895).

Kad se želi stopostotno zajamčiti izvršenje određene radnje u budućnosti, čestice le i n se kombiniraju tako što se le predmeće, a n domeće glagolu baš kao što je slučaj u posljednja tri ajeta sure Et-Tekasur:

6. Leterevunnel-džehim!

Uistinu, vidjećete pakao! (Karabeg)

vi biste zaista vidjeli pakao. (Čaušević - Pandža)

Džehennem ćete vidjeti jasno! (Korkut)

Zaista ćete vidjeti džehim; (Mlivo)

džehennem ćete vidjeti sigurno! (Karić)

Sigurno ćete Džehennem vidjeti; (Duraković)

Oganj ćete, zaista, vidjeti! (Mehanović)

Inne /zaista/ je Gospodar moj, le /ø/ onaj koji čuje molbe! Inne /zaista/ Gospodar tvoj, le /ø/ presuđuje između njih. Inne /zaista/ si ti, na le /ø/ najvećem stepenu ćudoređa! 32 Es-Sujuti, 2004, tom I, str. 379.

235

7. Summe, letervunneha ajnel-jekin!

I opet ćete ga očevidno vidjeti!

I zatim ćete ga nesumnjivo vidjeti svojim očima,

I još jednom, doista ćete ga vidjeti očigledno!

Ponovo, zaista ćete ga vidjeti okom sigurnim,

i opet, zbilja ćete ga vidjeti očigledno!

I još jednom: Sigurno ćete ga svojim očima vidjeti;

I još jednom, doista ćete ga vidjeti sasvim jasno!

8. Summe, letuselunne jevme izin a'nin-neim!

Nakon toga bićete pitani za (ovosvjetske) blagodati. (Karabeg)

a poslije toga ćete sigurno biti pitani onoga dana, za sva svoja uživanja. (Čaušević - Pandža)

Zatim ćete toga dana za sladak život biti pitani sigurno! (Korkut)

Zatim ćete zaista Tog dana o uživanju pitani biti. (Mlivo)

a potom ćete, toga Dana, za slatki život pitani biti, pouzdano! (Karić)

Potom ćete – toga Dana – za uživanje odgovarati! (Duraković)

Zatim ćete dan taj o blagodatima biti pitani sigurno! (Mehanović)

Kada se ove čestice prevode ponaosob na bosanski jezik, imaju otprilike iste ekvivalente, ali ako su udružene, onda je najprimjerenije koristiti jedan ekvivalent za obje jer bi dva istovrsna potvrđujuća modaliteta u jednom iskazu bila previše. Evo šta o tome misle naši prevodioci: Karabeg u šestom ajetu le + n prevodi (jednim) ekvivalentom uistinu, a u sedmom i osmom ih uopće ne prevodi; Čaušević – Pandža dotičnu kombinaciju u šestom ajetu prevode sa zaista, u sedmom je ne prevode nikako, a u osmom sa sigurno; Korkut u šestom ajetu nudi nulti ekvivalent (jasno ovdje shvatamo kao prilog), u sedmom doista, a u osmom sigurno; Mlivo u sva tri ajeta prevodi ove pojačivače ekvivalentom zaista; Karić ih također prevodi u svakom ajetu i to sljedećim redoslijedom: sigurno, zbilja, pouzdano; Duraković ih u šestome i sedmome ajetu prevodi modalnom riječju sigurno

236

dok ih u posljednjem ajetu zanemaruje; Mehanovićeva prijevodna rješenja glase: zaista, doista, sigurno.

Vidimo da ovdje ne postoje dva prevodioca između čija sva tri prijevodna rješenja možemo staviti znak jednakosti, ali neke stvari su ipak većini zajedničke: ako prevode sporne modalitete, prevode ih isključivo riječima zaista, doista, uistinu,33 sigurno i pouzdano koje potvrđuju bezrezervnu istinitost i „pojačavaju kategoričke afirmacije“ iako bosanski jezik posjeduje čitavu paletu takvih riječi/izraza; svi oni (osim Mlive) pribjegavaju razjednačavanju pa tako u svakom ajetu koriste drugačije ekvivalente; modalitete uglavnom ne omeđuju zarezima (ili ako to čine, nisu dosljedni) što izaziva dvosmislenost (up. Tekavčić 1989).

4. Zaključak

Kur'anski diskurs obiluje „potvrđujućim i pojačavajućim modalitetima“, a sura Et-Tekasur je – s obzirom na svoju veličinu – jedna od njima najzasićenijih: u samo osam ajeta savršeno se uklopilo čak četrnaest modalnih riječi a njihov broj u prijevodima na bosanski jezik varira od sedam do šesnaest baš kao što varira stepen njihove stilske ukomponiranosti u tekst, od prevodioca do prevodioca. Modalne čestice kella, sevfe, summe, lev, le i n djeluju u dva pravca: iskazuju autorovu čvrstu uvjerenost u ono što je trenutno a čime On nije zadovoljan ili pak iskazuju autorovu čvrstu uvjerenost u ono što nadolazi a čime oni (recipijenti) neće biti zadovoljni. Drugim riječima, njihova uloga je da kore, ali i da zastrašuju i opominju. Pošto je smisao Kur'ana dokraja nedosezljiv, a izvorni arapski jezik izuzetno kompleksan i mističan, prevodioci su se našli pred nimalo lagahnim zadatkom – valjalo im je pokušati proniknuti u smisao Božanskih riječi te iznaći prijevodna rješenja koja će biti i funkcionalna i estetska (ona koja će izvršiti približan pragmatični učinak, a usto još odgovarati uobičajenim formama izražavanja u bosanskome jeziku kako bi se izbjegao dojam sirovosti). Do pojmovne suštine modalnih riječi je veoma teško prodrijeti, a ako se i uspije, time je samo jedna poteškoća savladana, druga – još veća – tek predstoji. Naime, arapski i 33 Ove prve tri riječi čak imaju istinu za etimološko značenje.

237

bosanski jezik nemaju identično razvijen sistem modalnih riječi baš kao što ni modalne riječi prisutne u oba jezika ne raspolažu istim inventarom funkcija zbog čega je katkada potrebno posegnuti za raspoloživim jezičkim sredstvima potpuno drugačije prirode u svojstvu što približnijih ekvivalenata. To su, ovdje tematizirani, prevodioci i činili (manje-više uspješno) sa česticom kella koja je po našem mišljenju „najkritičnija“ budući da nijedna modalna riječ bosanskoga jezika ne posjeduje njen pragmatički kapacitet i stilski efekt. Čestica n je jedina kod koje smo stali na stranu nultog ekvivalenta jer je svaki drugi u iskazu bio pleonastičan. Oko ostalih čestica (sevfe, sume, lev, le) je bilo manje spora. Prevodiocima nisu mogla biti od pomoći tada raspoloživa leksikografska djela baš kao što ne bi bili ni današnji b/h/s rječnici jer u njima se za modalne riječi još uvijek navode samo sinonimi bez detaljnog ispisivanja i opisivanja funkcija kako je to u praksi nepremašnih arapskih leksikografa. S druge strane, nama i čitaocima prijevoda su pojedini prevodioci odmogli svojom nedovoljnom angažiranošću oko bilježenja zareza u svrhu razgraničavanja modalnih riječi od priloga.

Literatura:

1. Abbas, Fadl (2005). El-Belaga – fununuha ve efnanuha. Amman: Darul-Furkan.

2. znanstveni problem O prirodi veznika a i mogućnosti komutabilne upotrebe veznika a i i. Lingua Montenegrina, III/5. str. 47-60.

3. Badurina, Lada (2008). Između redaka: Studije o tekstu i diskursu. Zagreb – Rijeka: Hrvatska sveučilišna naklada, Izdavački centar Rijeka.

4. Bint Šati, Aiša (1990). Et-Tefsiru el-bejani lil-Kur'ani el-kerim (I tom). Kairo: Darul-Mearif. Blakemore, Diane (1992) Understanding utterances: an introduction to pragmatics. Oxford: Basil. Blackwell.

5. Brinton, Laurel J. (1996). Pragmatic markers in English: Grammaticalizationand discourse functions. Berlin: Mouton de Gruyter.

6. Duranti, Alessandro i Goodwin, Charles (1992). Rethinking Context: Language as an Interactive Phenomenon. Cambridge: Cambridge University Press.

238

7. Džanko, Minka (2010). Modalne partikule eben, halt i wohlu njemačkom i njihovi prijevodni ekvivalenti u bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku. Sarajevo: Bosansko filološko društvo.

8. Ebul-Azm, Abdulganij (2001). Mudžemu-ganij (IV tom). Bejrut: Darul-mektebe el-ilmijje. El-Asfehani, Ragib (1997). Mufredatu alfayil-Kur'an. Džedda: Darul-Bešir.

9. El-Eškar, Muhammed Sulejman (1995). Mudžemu ulumil-lugati el-arebije. Bejrut: Muesesetu er-Risale.

10. Es-Sujuti, Dželaluddin (2004). El-Itkan fi ulumil-Kur'an (I tom). Medina: Mudžema el-melik Fehd.

11. Ez-Zemahšeri, Ebu-Kasim Mahmud (2001). El-Keššafu an hakaiki et-tenzili ve ujunil-ekavili fi vudžuhi et-te'vil (IV tom), Bejrut: Daru ihja’ et-turasil-arabi.

12. Harden, Theo (1983). An analysis of the semantic field of the German particles “überhaupt” and “eigentlich”. Tübinger Beiträge zur Linguistik, volume 2007. Gunter Narr Verlag.

13. Ibn Ašur, Muhammed Tahir (1984). Et-Tahriru vet-tenvir (XXX tom). Tunis: Ed-Daru Et-tunisijje lin-nešr.

14. Karlić, Virna; Tušek, Jelena (2013). Čestice u nastavi južnoslavenskih jezika. Opera Slavica, XXIII, 2013, 4. str. 208-214.

15. Kodrić, Snježana (2002). Riječi na granici punoznačnosti. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

16. Levi, Jirži (1982). Umjetnost prevođenja (preveo Bogdan L. Dabić). Sarajevo: Svjetlost.

17. Muftić, Teufik (1997). Rječnik arapskog jezika. Sarajevo: El-Kalem. 18. Nigoević, Magdalena (2010). Diskursne oznake u hrvatskom i

talijanskom jeziku (Kontrastivna analiza). Doktorska disertacija. Sveučilište u Zadru.

19. Nigoević, Magdalena (2011)a. Pristupi diskursnim oznakama u jezikoslovnoj tradiciji engleskoga govornog područja. Folia linguistica et litteraria: Časopis za nauku o jeziku i književnosti (3/4). Nikšić: Institut za jezik i književnost, Filozofski fakultet. str. 57-76.

239

20. Nigoević, Magdalena (2011)b. Neka načela određivanja diskursnih oznaka. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 37/1, Zagreb. str. 121–145.

21. Pranjković, Ivo (2009). Nepromjenjive riječi i gramatika u Zborniku radova „Njegoševi dani (ur. Tatjana Bečanović). Cetinje: Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet Nikšić. str. 329-335.

22. Prčić, Tvrtko (2008). Semantika i pragmatika riječi (Drugo, dopunjeno izdanje). Novi Sad: Zmaj.

23. Sperber, Dan i Wilson, Deirdre (1995). Relevance: Cummunication and Cognition.Oxford: Blackwell.

24. Tekavčić, Pavao (1989). Prema kontrastivnoj pragmatici tzv. „čestica“ u hrvatskom ili srpskom i talijanskom jeziku u Rad JAZU, knj. 427, str. 127-194.

25. Unejs, Ibrahim; Es-Savalihi, Atijje; Halefullah Ahmed, Muhammed; Muntesar, Abdulhalim (1972). El-Mudžemu el-vesit. Kairo: Mektebetu eš-šuruk ed-devlijje.

26. Vidić, Jasna (2013) Prevod stručnog i naučnog teksta u svetlu interpretativne teorije prevođenja. Komunikacija i kultura online, IV/4. str. 109-123.

Izvori

1. Karabeg, Ali Riza (1991). Kur’an - prijevod Hadži Ali Rize Karabega (drugo izdanje). Zagreb: August Cesarec.

2. Pandža, Muhamed i Čaušević, Džemaludin (1969). Kur’an Časni - prijevod i tumač (drugo izdanje). Zagreb: Stvarnost.

3. Korkut, Besim (1977). Kur'an s prevodom. Sarajevo: Orijentalni institut.

4. Mlivo, Mustafa (2004). Kur'an. Prevod sa arapskog na bosanski (treće izdanje). Bugojno: Medžlis Islamske zajednice.

5. Karić, Enes (1995). Kur'an sa prijevodom na bosanski jezik. Sarajevo: Bosanska knjiga.

6. Duraković, Esad (2004). Kur'an s prijevodom na bosanski jezik. Sarajevo: Svjetlost.

7. Mehanović, Muhamed (2013). Plemeniti Kur'an. Približno značenje prijevoda na bosanskom jeziku. Arizona: Lies Stiftung.

240

Mr. Belkisa Dolić 34, Mr. Nedim Haračić

ARABIC MODAL PARTICLES AND ADEQUACY OF THEIR TRANSLATION EQUIVALENTS IN THE BOSNIAN

LANGUAGE: SURA ET-TEKASUR

Abstract

The introductory part of the paper provides a brief overview of the issues that are connected to a translation craft and with modal words as a category whose struggle for linguistic identity has been going on for a long time, and the final outcome only recently began to emerge on the horizon of the pragmatic, linguistic and discourse studies. The main goal of this paper is to define and describe the communicative-pragmatic function of Arab modal words hatta, kella, sevfe, sume, lev, le and n and their actualization in Sura/Chapter Et-Tekasur, and then assessing the adequacy of existing translation equivalents for the same words in the Bosnian language as well as finding new ones, more competent in the case of such proceedings impose as required. As our corpus will serve Sura/Chapter Et-Tekasur in the original Quran (in Arabic) and its seven translations in Bosnian language: Ali Riza Karabeg (1991), Džemaludin Čaušević and Muhamed Pandža (1969), Besim Korkut (1977), Mustafa Mlivo (2004), Enes Karić (1995), Esad Duraković (2004) and Muhamed Mehanović (2013).

Key words: modal words, particles, discourse markers, multifunctional, equivalents.

34 Pedagoški fakultet Univerziteta u Bihaću.

241

وم. نديم هاراتشيتش ٣٥سة دوليتشيم. بلق

ي اللغة البوسنوية رجمة ا الم ي اللغة العربية ومناسبة معادلا –أدوات الشرط سورة التكاثر نموذجا

الخلاصة

رجمة وأدوات را عن مشاكل متعلقة بحرفة ال يقدم مدخل البحث عرضا قصى الهو كفاحهايطول فئةالشرط باعتبارها دأتبذلك حصيلةية اللغوية و للحصول ع

ي أفق الدراسات الواقعية (اللغوية) والتوجهية. الهدف الأساس للبحث هو تأكيد ت ظهر ، سوف، ثم، ، كلا ووصف الوظائف التواصلية والواقعية لأدوات الشرط العربية: ح

الو، ل، نون التأكيد، و ا دلاي سورة التكاثر وبعد ذلك تقدير مناسبة معا واقعيي حال ر مناسبة ى إيجاد المعادلات الجديدة أك ي اللغة البوسنوية، بالإضافة إ رجمة الم

لك تلاستلزم ذلك. النموذج الذي سنستخدمه هو سورة التكاثر من خلال سبع ترجمات ي رضا قارابيك ( ي: ترجمة ع ى اللغة البوسنوية، و )، جمال الدين ١٩٩١السورة إ

)، ٢٠٠٤)، مصطفى مليفو (١٩٧٧)، بسيم كوركوت (١٩٦٩بانجو ( تشاؤشفيتش ومحمدانوفيتش (٢٠٠٤)، أسعد دوراكوفيتش (١٩٩٥أنس كاريتش ( ).٢٠١٣) ومحمد م

فاعلية،تعدد ال، يةعلامات التوجهال: أدوات الشرط، الحروف، الكلمات الرئيسة معادلات.

اتش. ٣٥ ربية بجامعة ب كلية ال

243

Dr.sc. Amra Memić

HASANAGINICA - USMENA BALADA U DRAMSKOM STVARALAŠTVU NA PRIMJERU DRAMSKIH TEKSTOVA

ALIJE ISAKOVIĆA I NIJAZA ALISPAHIĆA

Sažetak

Historijska podloga za dramske tekstove o Hasanaginici su najčuvenija bošnjačka narodna balada, te mnogobrojne, raširene legende i usmene predaje. Sama balada o nesretnoj Hasanaginici nastala je u Imotskoj krajini, a osnovni tok baladne radnje dešava se u mjestu Vrdol (današnjiem Zagvozdu i Župi) gdje je, po junaštvu čuveni, Hasan-aga Arapović imao velika imanja i kule koje je najvjerovatnije zadobio kroz svoje nadaleko čuveno vojevanje. Vrijeme radnje se može odrediti kao kraj prve polovine XVII vijeka, za vrijeme poznatog Kandijskog rata, kada je došlo do potresanja i pomijeranja granica gigantskoga Osmanskoga carstva. Nesretni splet okolnosti izazvan prvenstveno socijalno-kulturološkim uzrocima će Hasanaginicu gurnuti u emocionalnu provaliju i tragičnu smrt žene-majke. I kada se saberu historijski dokumenti, narodne legende, i podaci koje nam donosi sama balada, teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, a šta je ''narod pridodao''. Možda su se događaji odvijali autentično onima u baladi, a možda se u stvarnosti desio samo poneki fragment od svega onog ispjevanog i ispripovijedanog, međutim, ovakva duboka tragedija, o bolnoj smrti nesretne žene-majke zarobljene u nepravednom i krutom ''kastinskom'' sistemu, u kojem je djelovala samo kao svojina i predmet plemićkog ''nama'', bilo muža, bilo brata, svoju idealnu umjetničku preregistraciju pronaći će u bošnjačkoj dramskoj književnosti. Svoju inspiraciju u ovoj svjetski poznatoj baladi pronašla su dva vrhunska bošnjačka dramska pisca, Alija Isaković i Nijaz Alispahić, što je rezultiralo nastankom dva vrlo značajna historijska dramska teksta, koji svojim estetskim vrijednostima zauzimaju same vrhove ove književne vrste, ali ujedno i ukazuju na neprekinuti kontinuitet i brižljivo njegovane tradicionalne vrijednosti bošnjačke književnosti općenito. Oba dramska autora su se vješto poslužila specifičnim konstruktivnim postupkom semantiziranjem dramskog vremena, jer odabir bilo koje historijske epohe ima tačno predodređenu

244

semantičku funkciju pri prezentaciji dramskog teksta. Zahvaljujući dramskoj multimedijalnosti, tako imamo paralelni tok dvije konkretne vremenske veličine i one su uvijek kroz prožimanje unutrašnjeg komunikacijskog sistema sa vanjskim komunikacijskim sistemom u svojevrsnoj simbiozi.

Ključne riječi: Hasanaginica, Hasan-aga Arapović, beg Pintorović, imotski kadija, kastinski poredak, klasne i kulturološke granice, žena kao svojina, Alija Isaković, Nijaz Alispahić, balada, dramski tekst, preregistracija diskursa, semantiziranje dramskog vremena

Osnovni konstruktivni princip Isakovićeve poetike je, prije svega, dvojnost prezenta, koja se može definirati kao međuzavisnost "dvaju" prezenta ("prezenta" promatranoga svijeta i života, i prezenta u jeziku). I u svom dramskom opusu, Isaković je zagledan u prošlost, pa se njegovi dramski tekstovi, iako je u njima gramatička dominanta isključivo prezent, uvijek mogu definirati kao tematska korespondencija prošlosti sa suvremenošću. Korespondirajući sa suvremenošću, on se vezuje za našu bošnjačku književnu, narodnu i kulturnu tradiciju, koju, oblikuje na jedan nov i originalan način, izvlačeći univerzalne poruke i smisao, te ukazujući na nedvojbenu ljepotu tradicionalne bošnjačke književnosti, koja je u Isakovićevom vremenu bila uveliko zanemarivana. Tako se Isakovićeva dramska poetika poklapa sa temeljnim postulatima neohistorijske dramaturgije, gdje je, u slučaju analize historijskih dramskih tekstova najvažnije je uočiti koje su relacije uspostavljene između vremena prezenta (vremena izvođenja dramskog teksta) i vremena prošlog koje se razjašnjava i secira u dramskom tekstu, jer su ta vremena nužno slivena u jedno nadvrijeme koje predstavlja dekonstruiranu problematiku recipijentove sadašnjosti, tako da to vrijeme uvijek biva reprezent dramskih ideja. Takva paralelizacija vremena uglavnom je vršena na osnovu demistifikacije nekog konkretnog prošlog vremena koje je iskazano kao ono najpogodnije za povlačenje paralele sa vremenom sadašnjim, pa su reprezentovana značenja uvijek simbiotički slivena iz svojevrsnog vremenskog jedinstva koje tek sjedinjeno progovara o konkretnom problemu koje dramski tekstovi razrađuju.

245

Sve Isakovićeve drame, osim drame Hasanaginica, se kreću u istom vremenskom razdoblju, između dva svjetska rata, ali gotovo sve tematiziraju različitu problematiku. Kao dramski pisac, Isaković će se realizirati krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka i on spada u grupu (ponira) dramskih pisaca koji baš u tom, periodu istražuju moderni teatar i preispituju utjecaje modernog teatra na tradicionalnu domaću književnost. Tako se Isakovićeve drame odlikuju dokidanjem do tada forsirane realističke tradicije, te se on, kao i većina dramskih pisaca toga doba, bavi raznim scenskim ispitivanjima, pa su njegove drame prepune naturalističkih, neosimbolističkih i egzistencijalističkih elemenata, što je naročito izraženo dramama To i Generalijum. Ono što je Isakovića prvenstveno izdiferenciralo kao dramskog pisca bilo je to da se on kao dramski autor prvenstveno izgrađuje kroz radio-drame, pa su njegovi dramski tekstovi obilježeni tom specifičnom vrstom, tako da su njegove drame izgrađene od pomno razrađenih dijaloga, punih dramskog intenziteta i psihološke težine, koji tkaju intenzivan dramski naboj.

Isakovićeva drama Hasanaginica obuhvata vrijeme kraja prve polovine XVII vijeka, vrijeme čuvenog Kandijskog rata u kojem se nazire potresanje i pomijeranje granica gigantskoga Osmanskoga carstva. Historijska podloga za dramski tekst o Hasanaginici su balada i mnogobrojne legende. Balada o nesretnoj Hasanaginici nastala je u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru vrletni i surovi visovi divlje planine Biokovo. Osnovni tok baladne radnje dešava se u mjestu Vrdol, (današnji Zagvozd i Župa), gdje je po junaštvu čuveni Hasan-aga Arapović imao velika imanja i kule, koje je najvjerovatnije zadobio kroz svoje nadaleko čuveno vojevanje. U narodu se vjeruje da temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanaginica sahranjena. Po narodnoj predaji, njen mezar leži u blizini ruševina kule, na simboličnom mjestu, pored tri bunara, za koje se vjeruje da je ova po porijeklu i čuvenoj ljepoti obilježena žena iz njih zahvatala vodu. Na osnovu mnogobrojnih historijskih dokumenata, može se zaključiti da je Hasan-aga, povrede koje se spominju u baladi, zadobio u borbi sa kršćanskim odmetnicima (1645-69.). Kako

246

kazuje balada, dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) ga nije nijednom "od stida" posjetila.

Međutim ta sintagma ''od stida'' se mora analizirati u skladu su tadašnjim strogim patrijarhalnim uređenjem, ali se pri tome ne smije zaboraviti ni stroga ''kastinska'' podjela koja vlada u bosanskome društvu. Međutim, na koji god način analizirali tu sintagmu, ona je dovela do toga da je Hasan-aga u ponositoj ljutnji poslao ženi poruku da ga ne čeka na dvoru, te da se vrati svojoj majci u Klis. Hasanaginica ga, ipak, čeka i nada se da će se njen srditi muž predomisliti, ako ne zbog nje lično, onda zbog njihove djece, no on je po dolasku tjera sa dvora. Hronološki gledajući, to se najvjerojatnije dešava između 1645. i 1649. Fatimin brat, beg Pintorović, po kastinskom principu nadređen agi Arapoviću, duboko uvrijeđenog begovskog nama, mimo želje svoje sestre, ugovara njen brak sa "Imotskim kadijom". Po historijskim dokumentima, to je bio jedan od najbogatijih Imoćana, te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz toga braka, ali, prije svega, i degradirati, ''narodski ismijati'' Hasana, ''običnog agu'', te mu pokazati da njegova sestra odlazi na bolje i da je on u suštini nikada i nije bio dostojan.

Ovakav nesretni splet okolnosti će Hasanaginicu gurnuti u emocionalnu provaliju. Ona postaje psihički slomljena žena koja najviše pati za svojom djecom. Kraj same balade je nadaleko poznat. Hasanaginica zaustavlja svatove pokraj dvora age Hasan-age, u želji da vidi djecu, da se oprosti od njih, ali i sa nadom u pozitivnu promjenu svoje situacije. Hasan-agina surovost upravo u tom momentu dolazi do kulminacije. On doziva djecu, obraća im se riječima: "sirotice moje koje majka neće ni da pogleda." Srce nesretne žene i nesretne majke nije moglo više da izdrži, te ona pada na zemlju i umire od bola i nepravde, gledajuću u svoju djecu, ali i u svoga okrutnoga muža (''Usput se je s dušom rastavila. Od žalosti gledajuć sirote!'').

I kada se saberu historijski dokumenti, narodne legende i podaci koje nam donosi sama balada, teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, a šta je ''narod pridodao''. Možda su se događaji odvijali autentično onima u baladi, a možda se u stvarnosti desi samo poneki fragment od svega onog ispjevanog i ispripovijedanog. Ipak, bez obzira na nejasnu granicu između historije i mita, zna se pouzdano da su sljedeće osobe stvarno postojale:

247

Hasan Arapović - Hasanaga, vjerojatno graničar tadašnje bosanske države, Hasanaginica - Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena, beg Pintorović, brat Fatime Arapović.

Bošnjački književnik Alija Isaković je iznio zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica (Fatima Arapović) nemajući kome drugom da ispriča svoju bol i patnju za djecom. Imajući u vidu otvorenost naše usmene književnosti, ni ta se mogućnost ne bi trebala isključiti. U njegovoj drami Hasanaginica, scena je napravljena tako da paralelno omogućuje odvijanje dvije radnje, lijevo je kula bega Pintorovića na Klisu, a desno je odaja u kuli Hasan-age u Zagvozdu.

Da bi se prikazala izražena socijalna razlika, odaja age Hasanage je znatno skromnije namještene. Samom podjelom scene na dva suprotstavljena dijela već scenskom postavkom se začinje dramski sukob koji leži u antagonizmu dvije različite socijalne klase predstavljene u begovima Pintorovićima i agama Arapovićima. Intimna drama ovdje proizlazi iz socijalnih sukoba koji će uroditi tragedijom. Pregrađivanjem scenskog prostora postiže se neposredna prezentacija simultanih zbivanja na različitim mjestima. Vertikalno pregrađena pozornica na dva dijela, begovske odaje i aginske odaje, sa dijelom simultanim, dijelom sukcesivnim događanjima, na proračunat način postiže se jak kontrast koji ukazuje na nepremostive socijalne razlike, na ustaljenu napetost između bogatijih i siromašnijih, plemenitih i onih manje plemenitih, između gornjeg i donjeg dijela društvenog sloja. Osim ove scenske podijeljenosti, kao dva zasebna segmenta na kojima je poseban akcent vizualnog sloja, javljaju se šator age Hasanage na početku drame i svadbena povorka na samom kraju drame, i oni kao da uokviruju konstantnu podijeljenu scenu u cjelovito dorečenu dramsku poruku.

Sam brak takvog tipa (preveliki klasni antagonizmi) je odmah u startu bio osuđen na propast, jer je to vrijeme postepenog propadanja begovska kaste, što je značilo da se pripadnici te kaste u to vrijeme najviše bore da očuvaju stari ''nam'' i obraz. Hasanaginica, kao žena, kao individua je tu potpuno isključena, ona je samo ''vrijedna porodična roba'' kojom trguju ''stariji''. Ni nakon njene udaje taj antagonizam nije prestao, nego je samo postajao još jači, dok nije došlo do banalnog razloga njegove eskalacije. Dakle,

248

Isaković dramski sukob više gradi na društvenom, nego na intimnom planu i on nastoji da što racionalnije prikaže društveno-historijski kontekst koji je uvjetovao i intimnu tragediju koja je uzrokovala Hasanaginicinu tragičnu smrt. Kako je i autor naglasio u svom predgovoru, najveća želja pri pisanju ovog dramskog teksta mu je prvenstveno bila u tome da današnjeg čovjeka približi svim onim životnim okolnostima koje su uvjetovale tok događaja koje balada opisuje, pa tako Isaković dosljedno insistira i na narodnom jeziku toga doba.

Dosljedno književnoj kritici početkom 70-ih godina prošlog vijeka, Isaković demistificira dotadašnji stav da je osnovni uzrok tragedije ''ženski stid'', i istražuje dublji uzrok bračnog nesporazuma koji nije samo rezultat njenog stida i njegovog hira, već je između ostalog najbolji odraz kastinske nepremostive barijere.

''Ajkuna: ''Ne mogu'', reče nevjesta. Jera, pitam je. ''Ne mogu od stida'', reče

Majka: Kakav stid, krmaluk begovski! Neće čoeku na noge! Ona je glava, a čoek kapa!'' 1

Osnovni antagonizam koji pokreće dramsku radnju su negativne konotacije koje proizlaze iz lika Hasanagina majke i bega Pintorovića, kao personifikacija svojih klasa.

Inače je karakterizacija likova u ovoj drami više u smislu funkcija pripadnosti svojoj klasi, nego u smislu izgrađivanja likova kao individualaca. Hasaniginica svekrva, naprosto ne može da probavi porijeklo svoje snahe i cijelo vrijeme između njih dvije ono stoji kao nepremostiva barijera. Ona je tipični primjer ''zle svekrve'' i ono po čemu Isaković odstupa od balade, jer za razliku od balade, ona u drami podstiče svoga sina da istjera Hasanaginicu.

''Majka: Nevjesta, uzmi se u pamet. Tvoje je da slušaš. Ako si i begovica, nisi se za nebo svezala. Tobe jarabi! Ovo je moj hal i moje ognjišće, dok je mene, beli. I nemoj mi kalem i jaziju prid oči. Sina sam izgubila, ha se tvojom

1 Isaković, Alija: Hasanaginica, Drame, ''Preporod'', Sarajevo, 1995, str. 224.

249

jazijom obanđijao i sablju odviko! Ne zbori! Ti si sevep! Ja ili ti ovdi! Ne zbori! Sikter!''2

''Hasan-aga: A ti peškeš! Majko, ona je majka djece moje!

Majka: Sikter!

''Hasan-aga: A ti peškeš! Majko, ona je majka djece moje!

Majka: Sikter!

Hasan-aga: Ona je pod našim rzom i obrazom!

Majka: Sikter!

Hasan-aga:… Pod našim namom i imenom Arapovića.

Majka: Sikter, rekoh. …''3

Hasaniginica naprosto ne može da funkcionira normalno, nju stalno koči nesretni splet djevojačkog i muževog prezimena, stalno uvjetujući njenu nesreću, i ona je nužno osuđena na tragediju. U očima svoje okoline ona postaje potpuno dehumanizirana kao obični predmet kastinskog sukobljavanja. Ona nema prava do odlučuje o bilo čemu i njene jedine odluke se svode na one koje su proizašle iz majčinske ljubav, koja je bila jača i od njenog begovskog nama, ali su to odluke koje će je ujedno i odvesti u smrt.

''Beg Pintorović (Prekida) Šta zboriš, pjevaču?

Guslar : (Ne da se zbuniti)

Dočeka ga Vranić Ali-beže,

Isprid njega na noge skočio…

Beg Pintorović: (Ljut) Stani,ne valja ti pjesma. Kako može beg skakati na noge prid agom? Gdi to ima? Evo kliškog kadije nek reče.''4

2 Ibid. 223. 3 Isaković, Alija: Hasanaginica, Drame, ''Preporod'', Sarajevo, 1995, str. 226.-227. 4 Ibid. 249.

250

U ovom odlomku jesno je naglašeno da njegova begovska ponositost stoji iznad svega. Isaković je na vrlo uspješan način od baladne građe konstruirao dramski tekst koji u potpunosti dekonstruira socijalne uslove kao nepobitni faktori koji uzrokuju tragični splet okolnosti koji nužno vodi ka tragičnom nesporazumu između supružnika, a sami tim i prema tragičnom kraju glavne junakinje.

Zahvaljujući modernoj dramskoj konstrukciji koja uprkos tome odražava arhaične baladne elemente, ovaj dramski tekst nosi u sebi nešto od ljepote onog lirskog dijela balade i naprosto kipti emocijama. Isaković pri konstruiranju ove drame nastoji da suvremenog čovjeka što više približi vremenu, jeziku, ali i kulturološkim i socijalno-historijskim aspektima ove balade i bošnjačke tradicije. Na osnovu takve percepcije odnosa društvo-pozorište, pozorišne predstave postaju osnovni analitički modeli za preispitivanje socijalnih fenomena koji se čine kao oni koji najviše ugrožavaju i razbijaju društvenu koherenciju, a o kojima se manje ili više u otvorenim komunikativnim sistemima ne diskutira. Tako, dramski likovi postaju nositelji onih ukalupljenih društvenih karakteristika koje autori žele da dekonstruiraju i da ih kao takve, potpuno ili djelomično demistificirane, ponude na recepciju suvremenom društvu (dramskim recipijentima), u nadi da će postići kolektivnu recepciju sa kojom će društvo izliječiti od određenih '' tipiziranih društvenih uloga'', koje svojom statičnom egzistencijom ugrožavaju bivstvovanje evolutivnog društvenog sklada.

''…on pristupa građi balade bez pretenzija da je dislocira kao bi je približio savremenom čovjeku , smatrajući da je poštenije tog čovjeka približiti baladi, njenom vremenu, prostoru i ljudima. Preoblikovanje epskog materijala u dramski Isaković vrši na način stvaralački raspoloženog povjesničara i u osvjetljavanju osnovnog problema kreće prvenstveno od socijalno-historijskih okolnosti, pa tragični nesporazum dvaju bića prebacuje sa intimnog na društveni plan. Stradanje Hasanaginice nije uslovljeno samo njenim stidom i Hasanaginim hirom, nego prije svega, njihovim kastinskim razlikama, pa tako Hasanaginica nije toliko žrtva moralnih običaja koliko jaza između aga i begova.''5

5 Muzaferija, Gordana: Činiti za teatar, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2004, str.12.

251

Tako neohistorijsko pozorište, kojem se priklanja i Alija Isaković, nastoji da nam ukaže na individualce (ili ljudsku grupu), koji su iznutra izlomljeni, koje historija/društvo slama da bi, eventualno, od njih proizvela više oblike čovječnosti, što predstavlja zanimljivu poetsku preporodnu metamorfozu. Tragika više nije konstruirana na plitkom ideološkom optimizmu (socreaalizam), već ona postaje direktan korelat individualizacije, obično povezane sa revolucionarnim aktivizmom, te je gotovo uvijek neposredna posljedica čovjekovog suočavanja sa neprijateljskom, surovo iskrenom historijom. U tako konstruiranom pozorištu sa političkom osovinom, ljudska sudbina se može prepoznati, doživjeti i razumjeti jedino kroz emanaciju i demistifikaciju historijske pozadine prezentirane epohe, dakle, jedino iz perspektive doba kojem ljudska sudbina pripada kao njen konstituirajući djelić. Ovakva novonastala pozorišna poetika nam nemilosrdno prezentira činjenicu koja je za svaku jedinku ljudskog društva nužna i nepromjenjiva sudbina, a to je egzistencija kroz simbiozu sa politikom, i sa historijom čovječanstva.

Osim Alije Isaković, estetski uspješnu preregistraciju narodne balade Hasanaginica u dramski tekst izvršio je i Nijaz Alispahić, koji je osim toga, na osnovu ovog svog dramskog teksta, napisao i libreto za prvu bosanskohercegovačku operu Hasanaginica, čiji je kompozitor bio Asim Horozić. Sam naslov drame Hasanaginica Nijaza Alispahića ima inkoativnu, referencijalnu i metatekstualnu funkciju, te uvodi recipijente drame u nadređenu perspektivu u odnosu na aktere dramskog prikazanja i daje određenu dozu dramske ironije koja proizlazi iz predznanja o radnji koja se scenski izvodi. Pored naslova, kao dio pomoćnog dramskog teksta javljaju se i podnaslovi koji su određeni za svaku scenu, a koji također imaju značajnu ulogu pri cjelokupnoj recepciji dramske prezentacije. Kod većine dramskih tekstova, koji se mogu okarakterisati kao historijski, naslov ima veoma značajnu ulogu pri samoj recepciji teksta i on se može posmatrati kao prva jaka pozicija u tekstu. Posebno je to značajno kod ove vrste drama, jer se one u većini baziraju na konkretnim historijskim ličnostima ili događajima, ili na jednoj od te dvije tematske okosnice. Tako naslov obično proizlazi iz toga i on ustvari ima ulogu da pruži prve i osnovne informacije o djelu koje će se čitati ili prezentovati na sceni.

252

Dakle, sam naslov predstavlja presupoziciju, odnosno apriornu prvu informaciju, na osnovu koje se uspostavljaju temelji za dalju recepciju prezentiranog dramskog teksta. Ovo nužno podrazumijeva i dramsku ironiju, jer dramski recipijenti zahvaljujući naslovu već stvaraju predodređeni obzor očekivanja, te oni na osnovu svog iskustva prethodnih dramskih prezentacija i predznanja koje dobijaju na osnovu samog naslova predstave, imaju fond znanja koji ih stavlja u nadređenu funkciju u poznavanju dramskog sukoba u odnosu na fiktivne likove. Segmentacija dramskog teksta na pojedinačne dijelove (scene, međuprizore); ''podnaslove'' od kojih svaki može da funkcionira sam za sebe, i predstavlja ''komad u komadu'', je također svojevrsno epiziranje dramskog teksta, što djeluje na uključivanje recipijenata u samu unutrašnjost drame.

Autor ističe da dramski prolog nije neophodan i da se može i izostaviti, ali da je nužno da se pred sam početak izvođenja drame recitira balada. Kazivanje balade se treba izvesti pred zgradom pozorišta ili u holu pozorišta, kako to autor naglašava ''među narodom''. Kazivači balade su tipični dramatis personae koji nemaju nikakvog udjela u razvoju dramske radnje, pa je njihova uloga prvenstveno u epiziranju drame i u stvaranju unaprijed zadanog obzora očekivanja kod recipijenata drame. Međutim i oni su pomalo iskarikirani, jer su predstavljeni kao stari, antički ili možda mistični mudraci, koji su sveznajući i koji kroz dramski tok seciraju cjelokupnu radnju balade, te je pomalo i dekonstruiraju vrteći se u okosnici ironične opaske šta balada kaže i šta narod priča. Alispahić je tu iskoristio metodu modernog teatra koji uvlači gledateljstvo na scenu, i glumce sa scene među gledateljstvo, tako da se stvara jedna simbioza i pozornica postaje proširena i na publiku, te više nije samo daleki pijedestal, još daljih događanja.

On tako od pozorišta pravi ono što je Makluan označio kao ledeno hladni medij- medij u kojem publika biva ohrabrena da učestvuje u kreiranju, prijenosu i recepciji informacije koja se prezentuje na sceni. Na taj način se pokušava izazvati emocionalni šok gledateljstva, koje bi i samo trebalo da proživljava dramski sukob zajedno sa likovima ove drame. Svi ovi uvodni elementi imaju za funkciju ono što je Breht nazvao otuđenje, dakle, isijecanje iz sfere uobičajenosti, s ciljem da se na to isječeno skrene posebna

253

kritička pažnja recipijenata. Po uzoru na brehtovski tip drame, autor nastoji što potpunije (realističnije) prikazati stvarnost postojećih društvenih odnosa koji su uslovili Hasanaginicinu tragediju, te se u kreiranju dramskog teksta koristi narodni, govorni jezik vremena o kojem govori, i koji sa svojim značajkama pripada društvenim, ali i individualnim osobinama likova, te se tako na poseban način ističe staleška pripadnost glavnih aktera drame. Kao i u svojoj drami Zmaj od Bosne, Alispahić uvodi dva zajedljiva pehlivna, Šahina i Tamburiju, koji svojim ironičnim komentarima pomalo ismijavaju svu ovu tragediju, tj. sam njen uzrok koji je u suštini apsurdan. Uvođenjem pehlivana koji stvaraju proturječnu informiranost između gledatelja i dramskih likova koristi se još od antike, ali je njen najpoznatiji dramski produktor Šekspir, pa ovu dramu možemo definirati kao pomalo šekspirijanski komponiranu, jer Alispahić koristi metodu discrepant awareness (prethodno recitiranje kompletne balade) uz pomoć koje stvara razliku u informiranosti između dramskih likova i publike, gdje su gledatelji ispred dramskih likova. Kako sam autor kaže, pored kazivača (glumaca) balade, tu su dvojica pehlivana (Šahin i Tamburija) koji vode priču i igru u predstavi. Oni i započinju igru sa ovim Prologom, dovodeći pod znak pitanja ono što govore kazivači, tj. narodna balada i ono što se u njoj kaže. Oni i publiku pozivaju u prostor u kojem će glumci ''izigravati i predstavljati priču'' o lijepoj Hasanaginici. Prolog ovdje ujedno predstavlja i epiziranje likovima unutar dramske igre, jer Šahin i Tamburija nisu dramatis personae, nego likovi koji se i sami nalaze u dramskoj situaciji, što konstruira specifičnu ''personalnu uniju'' dramskog lika i lika sa funkcijom epskog posredovanja.

Tako je Alispahić stvorio neke višeznačne i prelazne fenomene, kada lik izlazi iz dramske situacije i njene prostorno-vremenske uvjetovanosti komentira likove i događanja u drami. Oni nisu oni tipični pehlivani koji samo narativno deklamuju tok radnje, nego su oni vrlo zanimljivi gotovo dramatis personae likovi koji komentiraju, promišljaju u prosuđuje misli i postupke glavnih dramskih lica, što je jedan od metoda naturalističkog teatra u potrazi za neizrečenim mislima drame. Oni se pojavljuju tokom čitave dramske igre izvodeći različite igrarije, koje nekad sežu i do groteske ''onog o čemu pjesma pjeva i onog o čemu se pripovijeda'', ili prikazujući

254

zbrkane i sukobljene tokove svijesti i savjesti. Njihova uloga se može poistovjetiti sa ulogom antičkog kora, oni su tu da komentiraju, da opominju, da podsjećaju, da podstiču tok dramskog zbivanja ili da vrše svojevrsnu retardaciju dramske radnje. Ovdje se polazi od ironične pretpostavke da se sumnja u mogućnost recipijentskog rasuđivanja ljudske drame koja se prezentuje, pa se ona intencijenalno podcrtava pehlivanskim komentarima i promišljanjima.

''Šahin: Čul' ti ovo?

Tamburija: Ja, budale, čojka!

Šahin: Haman sišo s uma.

Tamburija: 'Nakoj ženi tako nešto da poruči!

Šahin: Ja budale čojka!

Tamburija: Haman sišo s uma aga Hasanaga!

Šahin: Slušaj ti mene, Tamburija! Ovo tamburanje meni ne miriše na dobro!“6

Ovako strukturirana konstrukcija gledateljske nadmoći omogućuje višeznačnu recepciju drame, jer gledateljima omogućuje da spoznaju proturječnost informiranosti dramskih likova, te da tako i prosuđuju njihove postupke u svakoj dramskoj situaciji, što može stvoriti i efekta samozadovoljstva u komparaciji sa vlastitom egzistencijom. Upravo ovakav model discrepant awareness gledateljstva i otvara prostor za dramsku ironiju koja proizlazi iz simbioze nadmoćnog znanja i distanciranog simpatiziranja. Kazivači otvaraju dramsku igru, ali je ujedno isto tako i zatvaraju, svojim likom nas podsjećaju na neke antičke ili mistične mudrace i sav njihov tekst je poetski, ali ta poetika nije puna patosa, već je njena uloga suprotna, pa će oni emanirati one univerzalne dramske poruke, koje će tokom cijele drame lutati kroz našu svijest, da bi na kraju doživjele kulminaciju, kroz njihov etičko-egzistencijalni monolog, u kojem se tematizira nesavršenost svijeta i oplakuje njegova tragična struktura. Kao i u baladi dramski sukob je uvjetovan i predodređen socijalnim razlikama i neizbrisivim klišejima koji determiniraju Hasanagu kao osobu 6 Alispahić, Nijaz: Hasanaginica, ''PrintCom'', Tuzla, 1999, str. 38.-39.

255

do srži s tim iskompleksiranu i njegovog antagonistu Pintorović-bega, koji prelazi preko svega, ali ne i preko svoga begovskoga nama.

Hasanaginica nije ništa drugo, nego predmet preko kojeg se odvija sukob između kastinske podjele bosanskoga društva za vrijeme osmanlijske hijerarhije i ona kao takva nužno biva dovedena u ravan tragične junakinje kojoj ništa drugo ne preostaje, osim toga da se pomiri sa vlastitom sudbinom.

''Pintorović: Kadija se ni do danas nije oženio. Dva puta mi je dolazio. On te prosi i ja mu te dajem.

Hasanaginica: Brate!

Pintorović: Obećao. Pogovora nejma. Begovska je riječ pala. I tako će biti.

Hasanaginica: Zar baš mora, brate?

Pintorović: Mora. Zapamtiće aginska fukara, kad mi je sestru unizila. I šta mogu Pintorović bezi, kad im se na obraz udari. '' 7

Alispahić se strogo pridržava baladnog toka radnje, ali uzima veliku slobodu u psihološkom relociranju likova i uvodi neke kojih u baladi uopće nema. Pored kazivača i pehlivana, tu je i baletni par, ali i likovi kao što su Jašar Suharija, Starac Fočo, Sazlija, a njihova osnovna dramska funkcija je da unose rasplamsavanje glumačke ekspresije. Lik Sultanije, najstarije kćerke, iskorišten je radi psihološkog produbljivanja radnje i prikazivanja svih onih dubokih psiholoških lomova koji se odvijaju u trokutu Hasanaginica-Hasanaga-Hasanagina majka. Kraj drame je otvoren iako se dramska radnja završava sa tragičnom smrću glavne junakinje, u epilogu se uvodi intertekstualno recitiranje stihova Maka Dizdara i autor naglašava u didaskalijama da predstava nikada ne završava i da je vječna kao i balada o lijepoj Hasanaginici. Tako je epilog ostavljen za koreografske igre u kojima je bitno, kako to autor ističe, naglasiti vječite etičke vrijednosti kojima odiše ova narodna balada.

7 Alispahić, Nijaz: Hasanaginica, ''PrintCom'', Tuzla, 1999, str. 83.

256

Literatura:

1. Alispahić, Nijaz, Hasanaginica, ''PrintCom'', Tuzla, 1999. 2. Isaković, Alija, Hasanaginica, Drame, ''Preporod'', Sarajevo, 1995. 3. Katnić-Bakaršić, Marina, Stilistika dramskog diskursa, Vrijeme, Zenica,

2003. 4. Lešić, Josip, Dramska književnost II, Institut za književnost/Svjetlost,

Sarajevo, 1991. 5. Lešić, Josip, Savremena drama i pozorište u Bosni i Hercegovini, Sterijino

pozorje, Novi Sad, 1984. 6. Lešić, Josip, Savremena dramska književnost u Bosni i Hercegovini

(tema i struktura), U: Drame, Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Svjetlost, Sarajevo, 1985.

7. Lešić, Josip, Vrijeme prošlo - vrijeme sadašnje, Scena, 1970, br. 1-2. 8. Lešić, Zdenko, Nova čitanja. Poststrukturalistička čitanka, Buybook,

Sarajevo, 2003. 9. Lešić, Zdenko, Teorija drame kroz stoljeća, Svjetlost, Sarajevo, 1977. 10. Melchinger, Siegfried, Povijest političkog kazališta, Grafički zavod

Hrvatske, Zagreb, 1989. 11. Miočinović Mirjana: Moderna teorija drame, Nolit, Beograd, 1981. 12. Muzaferija, Gordana, Rizvanbegović, Fahrudin, Vujanović Vojislav:

Antologija bošnjačke drame XX vijeka, Alef, Sarajevo, 2000. 13. Muzaferija, Gordana, Činiti za teatar, Centar za kulturu i obrazovanje,

Tešanj, 2004. 14. Muzaferija, Gordana, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija

književnost – Drama, Alef, Sarajevo, 1998. 15. Pfister, Manfred: Drama. Teorija i analiza, Hrvatski centar ITI,

Zagreb, 1998. 16. Selenić, Slobodan, Dramski pravci XX veka, Umetnička akademija u

Beogradu, Beograd, 1971. 17. Pavis, Patrice, Pojmovnik teatra, Izdanja antibarbarus, Zagreb, 2004. 18. Kraj utopije i pozorišta, Kritike i eseji (1985-2000), Otkrovenje,

Beograd Sterijino pozorje, Novi Sad 2000.

257

Amra Memic, PhD

'HASANAGINICA' – ORAL BALLAD IN DRAMATIC ARTISTIC CREATION THROUGH THE EXAMPLE OD DRAMATIC TEXTS

BY ALIJA ISAKOVIC AND NIJAZ ALISPAHIC

Abstract

Historical background for dramatic texts about Hasanaginica are the most famous Bosniak folk ballads, and many, widespread legends and oral traditions. The very ballad about the unfortunate Hasanaginica was created in Imotska Krajina, and the main course of balladic action takes place in Vrdol (present-day Zagvozd and Župa) where Hasan-aga Arapovic, known for his famous heroism, had large estates and the tower, which he likely received through his widely famous warfare. Time of the events can be traced to the end of the first half of the seventeenth century, during the famous Cretan War, when there was changing and movement of the boundaries of the gigantic Ottoman Empire. The unfortunate combination of circumstances caused by primarily socio-cultural causes will push Hasanaginica into the emotional abyss and the tragic death of this woman-mother. And when you put together the historical documents, folk legends, and the data which is mentioned in the ballad itself, it is difficult to know what of this really happened, and what was ''added by the folk''. Perhaps the events were authentic to the ones in the ballad, and maybe only a fragment of all that which is sung and spoke about took place. However, such a profound tragedy, the painful death of an unfortunate woman-mother trapped in an unjust and rigid ''caste“ system , in which she acted only as a property and the object of the noble ''us'', whether it was a husband, or a brother, will found its ideal artistic re-registration in the Bosniak dramatic literature.

The two top Bosniak playwrighters, Alija Isakovic and Nijaz Alispahic, found their inspiration in this world famous ballad, which resulted in the emergence of two very significant historical drama texts, which occupy the peaks of this genre because of their aesthetic value, and also point out to an uninterrupted continuity and carefully nurtured traditional values of Bosniak literature in general. Both dramatic authors have masterfully used the specific constructive process of semantization of dramatic time, because the selection of any historical

258

epoch has an exactly predetermined semantic function in the presentation of the dramatic text. Thankfully because of the multi-media nature of dramatic art, we have a parallel stream of two timeless figures and they are always in a form of symbiosis through the intersection of internal communication system with an external communication system.

Keywords: Hasanaginica, Hasan-aga Arapovic, Pintorovic-bey, Qadi from Imotski, the caste order, class and cultural boundaries, women as property, Alija Isakovic, Nijaz Alispahic, ballad, dramatic text, re-registration of discourse, semantization of dramatic time

259

٨الدكتورة عمرة ميميتش

ي القصة الشعرية ال –يدة زوجة حسن آغا قص ي الإنتاج الدراميشفهية المتمثل ي سباهيتش ي عيساكوفيتش ونياز ع نموذج النصوص الدرامية لدى ع

خلاصة

ي لنصوص درامية عن قصيدة زوجة حسن آغا أشهر ر الأساس التاري قصة يعترة المنتشرة. ةبوشناقي ةقومي شعرية ر الكث ى الروايات الشفهية والأساط ، بالإضافة إ

ي منطقة "إيموتسكا كرايينا" وحدها عريةالقصة الش عن زوجة حسن آغا تكونت ي مكان اسمه "فردول" (واسمه اليوم "زاغفوزد" و"جوبا")، الحدثو الأساس يحدث

ا حيث كان حسن آغا عرابوفيتش، المشهور بشجاعته يملك المزارع والقلاع ال حصل على أغلب الظن من خلال مشاركته ذائعة الصيت رة الأحداث المذكورة و ي الحر ع ب. ف

يمكن تحديدها أواخر النصف الأول من القرن السابع عشر خلال حرب كريت المشهورة ء تحريكحيث حدثت زلزلة و حدود الدولة العثمانية العملاقة. تشابك الظروف الس

ى اله ء عن الأسباب الاجتماعية والثقافية سيدفع زوجة حسن آغا إ وية االناتج قبل كل ى الموت المفجع لهذه الزوجة خية المستندات التاري جمع جميع الأم. عندما ت -العاطفية ثم إ

ا هذه القصة الشعرية ر الشعبية والمعلومات ال تزودنا ب معرفة عصفمن ال ،والأساطى تلك القصة الشعرية. ربما كانت الأحداث ماذا حدث بالفعل وماذا أضاف الناس إ

ي القصة الشعرية، وربما حدث جزء مما تم التغ به متطابقة مع الأحداث المسجلة رة عن موت الزوجة ي القصة، ولكن الفاجعة الكب ي –وروايته الأم الأليم، المسجونة

از النبلاء، سواء ر ملكا وموضوع اع النظام العشائري الظالم والضيق حيث كانت تعتا ستجد أكان ذلك يتعلق بالزوج أو الأخ، ر فإ ي الأدب البوشناالتغي ي ي الف المثا

الدرامي.ى مستوى ي هذه القصة المشهورة ع وجد الكاتبان البوشناقان المرموقان إلهامهما

ي سباهيتش، و ي عيساكوفيتش ونياز ع ن ذلك نتج نصان دراميان ععالم وهما عما الجمالية. هذان تاريخيان مهمان يتبوآن قمة هذا النوع من الأعمال الأ دبية بقيم

اتش ٨ ربية الإسلامية بجامعة ب .كلية ال

260

ر المنقطعة والرعاية ال أحاطت قيمة الأدب ى الاستمرارية غ ران كذلك إ العملان يشن استعانا وبشكل ماهر بعملية بن ن الدرامي راثي بشكل عام. كلا الكاتب ي ال ةءاالبوشنا

ي عرض معد عنوي دور م هالزمن الدرامي لأن اختيار أية حقبة تاريخية للتدليل ا ةخاصنفإننا أمام جريان متوازي ىالدراموظائف العمل الدرامي. بسبب تعددية رت ننيزم لف ت

نمحدد ي من خلال انتشابكت ت ي.و نظام الاتصال الداخ الخار: زوجة حسن آغا، حسن آغا عرابوفيتش، بينتوروفيتش بيك، الكلمات الرئيسة

ي قا إيموتسكي، النظام العشائري، الحدود الطبقية والثقافية، المرأة كالمتاع، عر التوجه، ي سباهيتش، القصة الشعرية، النص الدرامي، تغي عيساكوفيتش ونياز ع

الزمن الدرامي. تدليل

261

SOCIOLOŠKE NAUKE

263

Hariz Šarić1, Sena Družić 2, Alisabri Šabani3

STARENJE I STAROST – SADAŠNJOST I BUDUĆNOST STANOVNIŠTVA

Sažetak

Starenje stanovništva jedno je od važnijih pitanja budućnosti i društvenog razvoja velikog broja zemalja. Činjenica je da prilagođenost na starost ne ovisi samo o biološkim i psihološkim faktorima, već i o vanjskim faktorima, kao što su socijalna okolina, obiteljske prilike, stambeni uvjeti i sistemi podrške koji u nekim sredinama postoje, a usmjereni su na pomoć starim osobama. Na globalnoj razini uočava se trend povećanja svjetskog stanovništva do 2050. na 9,4 milijarde ljudi, od čega će 7,8 milijardi svjetske populacije pripadati nerazvijenim zemljama. Podaci o demografskim kretanjima u većini razvijenih zemalja ukazuju na potrebu novih naučnih, ali i političkih pristupa u budućem oblikovanju strategije zaštite za stare osobe. Dok evropsko stanovništvo sve više stari, čime se u nadolazećim godinama očekuje pad broja stanovnika u Europi, u Sjedinjenim Državama prisutan je suprotan trend. Demografska dimenzija globalizacije pokazuje njezina dva lica. Ono prvo lice bogatih zemalja s depopulacijskim trendom (Zapad) i ono drugo, siromašno s hiperpopulacijom. Globalni trendovi bi se trebali kretati u pravcu promoviranja demografske obnove, zapošljavanja u Evropi kroz veći broj poslova i duži radni vijek, prihvaćanje i integriranje imigranata u Evropi te održive javne finansije u Evropi koje će jamčiti adekvatnu socijalnu sigurnost i jednakost među generacijama.

Ključne riječi: starenje, starost, demografsko starenje, socijalna politika, socijalna sigurnost

1 Dr sc. Hariz Šarić, Odsjek za socijalni rad Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, e-mail: hariz.saric@untz.ba. 2 Mr. sc. Sena Družić, Vlada Unskosanskog kantona, e-mail: sena_druzic@yahoo.ca. 3 Dr. sc. Alisabri Šabani, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Univerziteta u Sarajevu, e-mail: asabani@fkn.unsa.ba

264

Uvod

Starije osobe čine specifičnu društvenu grupu čije se potrebe, proistekle iz procesa starenja, a javljaju u oblasti socijalne politike, kao organizovano, aktivno angažovanje društvene zajednice u obezbjeđivanju životnih uslova, odnosno socijalne sigurnosti starih osoba. Ove aktivnosti, kao i njihova osnova zasnovana na naučnom pristupu problemima starih i starosti, čine dio socijalne politike, koji se često naziva i politika starenja.

Neodvojivo od osnovnih pitanja starenja i starosti, sastavni dio pitanja čine i pitanja porodične solidarnosti. Porodica kao najznačajnija društvena grupa u životu pojedinca i društva u cjelini zauzima, shodno tome, važno mjesto i dijelove aktivnosti socijalne politike.

Mjere socijalne politike koje su rezultat aktivnosti i usluga različitih društvenih institucija i ustanova usmjerenih na porodicu nazivaju se često i porodičnom politikom (Burić, O. 1980:189).

U ovoj oblasti socijalne politike, kojoj tek predstoji ozbiljan razvoj, također su važna pitanja vezana za porodicu starih ljudi, s obzirom na sve češću pojavu njene ekonomske deprivacije i socijalne izolacije.

Definisanje pojmova

Starenje stanovništva jedno je od važnijih pitanja budućnosti i društvenog razvoja velikog broja zemalja. Utjecaj i posljedice relativno brzog povećanja udjela stare populacije u društvu očituje se u najvažnijim sektorima, kao što su privreda, zdravstvo, socijalna zaštita i brojnim drugim. Iako se starosti kao fenomenu u politici zaštite često prilazi na individualnoj razini, nastojeći pronaći odgovore na specifičnosti potreba stare osobe, ipak se danas razvijena društva izrazito trude da fenomenima starosti i starenja pristupe sa aspekta šire društvene razine. Takav pristup svoje utemeljenje ima i u činjenici da prilagođenost na starost ne ovisi samo o biološkim i psihološkim faktorima, već i o vanjskim faktorima, kao što su socijalna okolina, obiteljske prilike, stambeni uvjeti i sistemi podrške koji u nekim sredinama postoje, a usmjereni su na pomoć starim osobama (Bouillet, 2003.).

265

Podaci o demografskim kretanjima u većini razvijenih zemalja ukazuju na potrebu novih naučnih, ali i političkih pristupa u budućem oblikovanju strategije zaštite za stare osobe. Za razliku od razvijenih zemalja, evropske zemlje u razvoju još uvijek su usmjerene u nastojanju da se tek razviju suvremeni sistemi cjelovite zaštite o starim osobama, koji objedinjuje i državni i nevladin, privatni, profitni i neprofitni sektor zaštite (Havelka, Despot Lučanin i Lučanin, 2000.).

Pod pojmom starost obično se podrazumijeva period nakon 65. godina života, ali čitavu kategoriju možemo podijeliti na dvije grupe (do 75 i više od 75 godina), s tim i sve starije na „mlađe“ i „starije“ (Mesec, 2000.). Definiranje starosti ipak nije isključivo pitanje nečije hronološke dobi i funkcionalnih sposobnosti već i odnos kvalitete nečijeg života, sistem vrijednosti i obilježja sredine u kojoj neka osoba živi (Bouillet, 2003.). Stariji ljudi nisu homogena skupina i ne doživljavaju sebe kao odvojenu populacijsku skupinu, nego su integrisani dio zajednice u kojoj aktivnim uključivanjem žive, rade i stvaraju.

Starost je vrijeme kad život dobija nove duhovne dimenzije i prednosti kojih nije bilo u mladosti. Otvaraju se šanse razvoja i mogućnosti ostvarenja preorijentacije radnih aktivnosti. Aktivno, zdravo starenje uključuje prilagodbu novim okolnostima, spoznajama, te stalno učenje i otkrivanje prednosti starenja i starosti.

Definisanje demografskog starenja stanovništva

Proces starenja stanovništva ili demografskog starenja stanovništva, nacije ili svijeta u cjelini, za razliku od individualnog, podrazumijeva određene demografske kriterije. Kao što je individualni proces starenja stanovništva čovjeka fundamentalno određen biološkim promjenama, ovdje su fundament demografske promjene, kao i kriterij prema kojima se ovaj proces određuje.

U demografiji je, za razliku od biologije, znatno više prisutna konvencionalna kategorija (prije svega, pojmovi i kriteriji prihvaćeni od većine stručnjaka), koji se određuju na osnovu empirijskih saznanja o nekim prosječnim indikatorima starenja stanovništva.

266

Najznačajniji osnovni kriterij za određivanje procesa starenja stanovništva donijeti su na Svjetskoj skupštini o starenju 1982. godine.

Proces starenja stanovništva odražava se i mjeri pokazateljima kao što su: srednja (prosječna) starost, procent ljudi u okviru stanovništva koji se definišu kao „stari“ 60 ili 65 godina i više, odnos ljudi starijih od 60 godina prema djeci mlađoj od 15 godina i procent stanovništva iznad određenog broja godina, koji odgovara preostalom očekivanom životnom vijeku od 10 ili 15 ili 20 godina.

Prema ovim kriterijima utvrđena su mjerila, odnosno granice, poslije kojih smatramo, da je određeno stanovništvo ušlo u proces demografskog starenja.

Stanovništvo u kome je:

• Procent učešća stanovništva iznad 60 godina, veći od 12% (osnovni pokazatelj),

• Prosječna starost stanovništva iznad 30 godina (ukupan broj godina podijeljen sa brojem stanovnika),

• Odnos broja stanovnika starijih od 60 godina prema broju djece ispod 15 godina veći od 0,40 ( indeks starenja ),

• Procent stanovništva iznad 40 godina veći od 35% od ukupnog broja, može se smatrati starim stanovništvom, u demografskom smislu.

Definisanje procesa starenja stanovništva ili demografskog starenja najčešće se svodi na utvrđivanje tempa povećavanja i nivoa učešća stanovništva starog 60 ili 65 i više godina u ukupnom stanovništvu.

Granice se ipak mogu određivati samo uslovno, jer postoji velika raznolikost faktora koji utječu na procese starenja.

Neposredni utjecaj na demografsku strukturu stanovništva svakako imaju i rađanje (natalitet) i trajanje ljudskog života (očekivano trajanje životnog vijeka) i smrtnost (mortalitet) ljudi. Iz njihovog neposrednog djelovanja proistekle su i pomenute granice i odredbe demografske starosti stanovništva, a to se potvrđuje i demografskim istraživanjima.

267

Prvi ili primarni uzrok demografskog starenja je sekularno opadanje fertiliteta (rađanje), a ne snaženje mortaliteta. Pri tome, starenje stanovništva odražava nivo fertiliteta, odnosno postoji obrnuta povezanost između stope nataliteta i proporcije starih osoba. Tako, nisko natalitetna područja imaju veći udio starijeg stanovništva (preko 60), iznad 10%. U dužem periodu starenja stanovništva smanjuje se jezgro stanovništva fertilne dobi (15 - 30 godina), u odnosu na grupu od 30 – 49 godina gdje je rađanje znatno rjeđe, što dalje smanjuje ukupni fertilitet.

Smanjenje fertiliteta ubrzava proces starenja ukupnog stanovništva, jer odmah i direktno, postaje sve manji ukupan broj djece u stanovništvu.

Poslije određenog vremena taj se utjecaj proširuje na sve starosne grupe.

Ubrzavanje starenja izaziva, uslijed povećanog rizika smrti u dobi nakon 60. godina, i određeni porast opšte stope mortaliteta (Smolić-Krković, H. 1974).

Uz to, ako i očekivana dužina života raste, srazmjerno njoj uvećava se broj starijih u odnosu na ukupno stanovništvo, a u strukturi starijih se povećava broj izrazito starijih osoba.

Prema ovom mehanizmu, populacije sa visokim natalitetom su veoma mlade i obrnuto, sa niskim natalitetom su u poodmakloj starosti.

Teorije o demografskom starenju

Prema teoriji o demografskom preobražaju ili demografskoj tranziciji razlikuju se tri faze u demografskom razvoju stanovništva, od kojih su posljednje dvije u stvari, one koje označavaju proces starenja stanovništva prema opće usvojenim mjerilima (Izazov starosti : 1984:73).

1) Stanovništvo, prije demografskog prelaza ili tranzicije odlikuje se visokim natalitetom (bruto stopa reprodukcije 3,29) i visokim mortalitetom (Q =38,48)

2) Stanovništvo za vrijeme demografskog prelaza ili tranzicije koji ima visok natalitet (bruto stopa reprodukcije 3,13 ) i nizak mortalitet (Q = 67,70)

268

3) Stanovništvo koje je prošlo kroz demografski prelaz ili tranziciju ima nizak natalitet (bruto stopa reprodukcije 1,26) i nizak mortalitet (Q = 74,22).

Većina demografa se slaže da je generalni uzrok procesa starenja opšti rast i napredak čovječanstva, odnosno procesa civilizacije, što ustvari potvrđuje multikauzalnosti procesa, odnosno djelovanja više općih, posebnih i pojedinačnih uzroka.

Rast i napredak čovječanstva se odvija uz direktan utjecaj dva opća i međusobno povezana faktora.

a) industrijalizacije društva

b) urbanizacije društva.

Iz ovih općih faktora proizlazi niz posebnih, kao što su promjene profesionalnih, ekonomskih i kulturnih i demografskih osobina i posebno socijalne i prostorne pokretljivosti stanovništva.

Emigracija (pokretljivost, u smislu napuštanja matične države) koja zahvata mlado stanovništvo utiče na ubrzani proces demografskog starenja, a starenje stanovništva smanjuje opštu pokretljivost.

U procesu starenja stanovništva cijelog svijeta postoji apsolutno i relativno povećanje staračke populacije, a ona je sa stanovišta socijalno-zdravstvenih karakteristika i rezultat napretka medicine i posebno kontrole epidemijskih oboljenja.

Po teoriji demografske tranzicije taj će se rast i dalje nastaviti, dok će opadati natalitet i mortalitet.

Karakteristike demografskog starenja u svijetu

Demografsko starenje je starenje stanovništva kao cjeline:

• bilo na određenom geografskom području (naselje, oblasti, države, regije, kantona), bilo u svijetu u cjelini,

• posmatrano u određenom vremenskom periodu,

• projektovano (statističkim metodama) u budućnosti.

269

U ovom odjeljku bit će prikazani osnovni demografski pokazatelji procesa starenja za svijet kao cjelinu. Jedan od zaključaka sa Svjetske skupštine o starenju (Beč, 1982) bio je da postoji velika vjerovatnoća da će 21. vijek, biti vijek starih ljudi. Ovakav zaključak se najpouzdanije zasniva na procjeni ukupnog broja stanovnika zemlje starijih od 60. godina. Taj broj raste, sa 214 miliona u 1950. godini na 590 miliona u 2000. godine, te se očekuje preko jedne milijarde 2025. godine. Mada će svaka zemlja pojedinačno biti pogođena, opće povećanje ima globalni značaj.

U toku pomenutih 75 godina ovaj rast povećan je za pet i više posto, dok se broj ukupnog stanovništva na zemlji povećao za tri posto.

Procent starih u ukupnom stanovništvu u ovom istom periodu porast će od 8,5% u 1950. godini na 13,7% u 2025. godini. Dakle, postoji porast i u broju i u proporciji starih. U odnosu na strukturu starijeg stanovništva najspektakularniji je porast broja starih od 80 godina. Taj broj će u ovom periodu porasti od 15 miliona 1950. godine na 111 miliona 2025., dakle za 7,3 puta.

Pored toga, utvrđeno je da će najveći broj starih (preko 15 miliona) imati 13 zemalja, među kojima je Kina, Indija, SAD, Japan i Brazil, a od evropskih zemalja - Italija, Njemačka i Rusija. Očekuje se da će broj starih biti najveći u razvijenim regionima svijeta (2025 – 72%), a pod tim se podrazumijeva Evropa, Australija, Japan, Novi Zeland, Sjeverna Amerika i zemlje bivšeg SSSR.

U posmatranom periodu uočena je ogromna raznovrsnost između zemalja, pa čak i dijelova jedne zemlje, ali ukupni opći svjetski trendovi, najbliži su ovim promjenama u regionima i zemljama u razvoju.

U manje razvijenim područjima svijeta, trendovi starenja bit će sporiji, ali će biti uravnoteženiji odnos između polova, što ima značaj za opstanak starijih (različiti prihod), za porodice (razlike u porodičnoj podršci) i za socijalne službe. U razvijenim regionima, već na uzrastu od šezdeset godina ima značajno više žena, a na uzrastu osamdeset i više godina ima dva puta više žena nego muškaraca.

270

Stepen urbanizacije starih, odnosno život starih u gradu, također, će se povećati značajno više od porasta broja starih na seoskim, ruralnim područjima.

U 2000. godini oko 55% starih živi u gradu, a u tom procesu više učestvuju žene što povećava specijalne probleme starijih žena na tim područjima. Staranje o veoma starim na seoskom području postat će poseban problem zbog njihove smanjene pokretljivosti, zdravstvene i socijalne zaštite, ali za seoska područja, očekuje se uravnoteženiji odnos između polova, što je, također, važan faktor. Za razvijene regione, karakterističan je i odnos između visokog rasta starih, sa smanjenjem ili bukvalno zanemarljivim porastom drugih dobnih grupa. Ove promjene mogu imati, značajne posljedice na odnos zavisnosti (odnos stanovništava od 0 do 14 i 60 i više, prema grupi aktivnih, 15 do 59 godina), ali i političke implikacije (rast broja starijih sa pravom glasa).

Međutim, starenje regiona može biti intenzivnije i dramatičnije u zemljama u razvoju. Ukoliko se nastavi opadanje fertiliteta, starenje će se znatno povećati, kao posljedica brojnosti generacija rođenih 50-tih i 60-tih godina.

Utvrđivanje programa za stare sutra, omogućiti će se kroz brigu za omladinu danas, za koju se svi oni što odlučuju slažu da su opravdani i ogromni napori.

Demografski portret starenja u Evropi

Povodom Evropske godine starih ljudi i solidarnosti između generacija (1993) sačinjen je demografski portret starih u zemljama Evrope.

U posljednje tri decenije broj starih (60 i više godina) porastao je za skoro 50%. Sve prognoze, zasnovane na očekivanoj dužini života, ukazuju da će se ovaj trend nastaviti i u budućnosti i da će 2020. godine u Evropi biti dvostruko više starijih nego 1960. godine (od 46,5 miliona na 100 miliona starih).

Prema popisu stanovništva iz 1999. godine u zemljama Evrope je bilo ukupno 68,6 miliona ljudi starijih od 60 godina, što čini 19,9% od

271

ukupnog boja stanovnika. Utvrđeno je da postoji kontinuiran trend rasta broja starih, ali i trend daljeg starenja u okviru populacije starih. Dok je 60-tih godina u populaciji starih od 60 godina bilo samo oko 10%, ovo učešće je 90-tih poraslo na skoro 17%, dok se za 2020. godinu predviđa dalji rast na nivou od 19 do 22%.

Utvrđene promjene ukazuju na rastuće potrebe u obezbjeđivanju materijalne sigurnosti, prije svega penzije, ali i zdravstvene i socijalne zaštite i potreba za solidarnim odnosom između generacija.

Napredak medicine i životnih uslova doveo je do rasta očekivane dužine života. U 1988. godini, prosjek očekivane dužine života bio je 78 godina za muškarce, a za žene 82,5 godina. U 1990. najviša očekivana dužina života je u Grčkoj, za muškarce (79,2 godine), a u Irskoj, najmanja (76,6 godina). Za žene Francuske najviša očekivana dužina života je 84,2 godine, dok je za žene Irske najniža (80,6 godina).

Činjenica je da je trend rasta očekivane dužine života u proteklih trideset godina za žene bio izraženiji nego za muškarce, iako je već 60-tih njihova očekivana dužina života bila viša nego za muškarce.

Napredovanjem demografskog starenja, i odnos između polova gubi ravnotežu u korist žena. Ova nejednaka distribucija ima posljedice i na porodične uslove starijih, pa među ženama ima znatno više udovica, u dubokoj starosti neudatih i razvedenih.

Izvršena je analiza domaćinstava u kojima žive stariji (isključeni su stari koji žive u institucionaliziranim uslovima oko 5%) koja pokazuje da od 1991. godine broj onih koji žive sami raste sa godinama života i skoro je trostruko veći u grupi sa 80 i više godina, nego kod onih sa 60-64 godine, i to važi i za žene i za muškarce.

U svakoj starosnoj grupi, postoje razlike u korist žena koje najmanje dvostruko, a i više, žive same. Na uzrastu 60-64 godine to je odnos 10% (muškaraca) prema 20% (žena), da bi na uzrastu 80 i više godina bilo 27% muških samaca prema 57% žena.

Propisane godine starosti za odlazak u penziju su različite po pojedinim zemljama Evropske unije i to za muškarce od 60-67 godina i za žene od

272

55-65 godina života. Utvrđeno je generalno, da radna angažovanost opada, i za muškarce i za žene već od 50 godina života, mada po zemljama ima različitosti.

Poslije 60-te godine života na tržištu rada je u 1991. godini bilo ukupno starijih ljudi i to 4,3 miliona muškaraca i dva miliona žena, ili 10% od ukupnog broja starijih. Stariji se u manjoj mjeri zapošljavaju kod poslodavaca, a u većoj mjeri su sami poslodavci ili privatnici, ili rade u porodičnim preduzećima.

Skoro četvrtina starijih radi u poljoprivredi, dok isti sektor zapošljava znatno manje mlađih (5,6%). Manja je proporcija zaposlenih u industriji (23%), a najveća u oblasti usluga (51% muškaraca i 67% žena). Stariji muškarci, češće nego žene, rade puno radno vrijeme.

Populacijski trendovi u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama

Dok evropsko stanovništvo sve više stari, čime se u nadolazećim godinama očekuje pad broja stanovnika u Europi, u Sjedinjenim Državama prisutan je suprotan trend. Hoće li ovakva demografska razlika ostaviti traga na transatlantske odnose i na koji način, pitanje je kojim se bave američki stručnjaci što je potvrdila i nedavna konferencija u Washingtonu. Sa 2,1 novorođenim djetetom na svaku ženu (što je obnovljiva razina) i s postojanim prilivom imigranata, Sjedinjene Američke Države imaju najveći rast stanovništva među razvijenim zemljama. S godišnjom stopom rasta od oko 1,3 posto, stanovništvo Sjedinjenih Američkih Država se utrostručilo se u 20. vijeku. Istovremeno se stanovništvo većine evropskih zemalja smanjuje i stari. Rastući broj ljudi u mirovinskoj dobi nije u ravnoteži s brojem stanovnika u radnoj dobi. Mlađe stanovništvo Evrope, koje predstavlja 16,9 posto stanovništva, smanjilo se za 25 posto u posljednjih 25 godina, a predviđanja govore o daljnjem padu. Usporedbe radi, 27,5 posto stanovništva Sjedinjenih Američkih Država mlađe je od 19 godina. Usprkos predviđenom povećanju prosjeka godina stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama, očekuje se da će broj mladih ljudi sposobnih za produktivan rad i vojnu službu ostati postojan.

273

Demograf Nicholas Eberstadt kaže: "Predviđa se da će se umjereni do robusni rast stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama nastaviti, a da će u Zapadnoj Evropi broj stanovnika prestati rasti, a zatim se početi smanjivati. U roku od četiri do pet godina mortalitet u Evropi postat će veći od nataliteta i broj stanovnika počet će se smanjivati". Eberstadt dodaje da bi mladenački nazori i vrijednosti mlade i rastuće Amerike, te sve starije Evrope mogli uskoro dovesti do zategnutnosti u transatlantskim odnosima.

On prognozira da bi starije stanovništvo Evrope moglo biti opreznije u kooperaciji o pitanju međunarodne sigurnosti. Primjećuje, nadalje, da bi demografski jače Sjedinjene Američke Države mogle ocijeniti da njihovo partnerstvo s demografski stagnirajućom Evropom gubi na vrijednosti. Stručnjaci objašnjavaju da je starije stanovništvo u principu manje produktivno i manje inovativno nego ono mlađe. Prema Eberstadtu, demografske razlike između Sjedinjenih Američkih Država i Evrope mogle bi negativno utjecati na jaku ekonomsku povezanost preko Atlantika. No Barbara Torrey iz Udruge za pitanja stanovništva ističe da su poboljšanja u zdravstvenoj zaštiti omogućila ljudima da budu zdraviji i žive dulje. Medicinska dostignuća su promijenila tradicionalne društvene trendove i učinila faktor godina manje važnim nego ikada prije. Prema istom autoru: "Činjenica je da se nitko, ni u Europi ni u Sjedinjenim Američkim Državama, ne ponaša u skladu sa svojim godinama. Dakle, nameće se pitanje koliko su godine uopće važne. U Italiji, primjerice, dvije trećine muškaraca u dobi između 25 i 30 godina još živi sa svojim majkama. Za mene to znači da 30 više nije znatno godište kao što je to bio slučaj prije 30 godina".

Populacioni trendovi u Evropi

Godina Stanovništvo u tisućama

1950. 547,405

1960. 604,406

1970. 655,862

274

1980. 692,435

1990. 721,390

2000. 728,463

2005. 728,389

2010. 725,786

2020. 714,959

2030. 698,140

2040. 677,191

2050. 653,323

Izvor: Prof. dr. sc. Anđelko Milardović ''Globalizacija i demografski trendovi'', Institut za migracije, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu 2007.

Torrey ističe da gospodarstvo, više nego demografski trendovi, utječe na produktivnost, stavove i društvenu održivost. "Demografija ne predstavlja sudbinu (suprotno je tvrdio August Comte, sociolog 19. st. nap.), te se također vrlo sporo mijenja. Demografija se može nadvladati stvarima koje se kreću mnogo brže. Financijska tržišta nadilaze sve što demografija čini". Što se tiče pitanja sigurnosti, Barbara Torrey kaže da se nacionalne vojne snage mogu nadopuniti stranim snagama. Stručnjaci se slažu da će se europske zemlje sve više oslanjati na imigrante da popune manjak radne snage.

Europska unija je nedavno predstavila plan za privlačenje 20 milijuna imigranta tako što bi bili ublaženi uvjeti za izdavanje radne dozvole, tzv. plave karte.

Postojeće stanje može se dijagnosticirati na sljedeći način:

• Produženje životnoga vijeka zahvaljujući socijalno medicinskom standardu,

275

• Porast broja radnika preko 60 godina bit će zaustavljen tek oko 2030. godine.

• Niski prirodni priraštaj.

Stanovništvo Evrope

Eurostat scenario, EU-25 (u tisućama)

2005-2050 2005-2010 2010-2030

Ukupna populacija -2.1% (-9642)

+1.2% (+5444)

+1.1% (+4980)

Djeca (0-14) -19.4% (-14415)

-3.2% (-2391)

-8.9% (-6411)

Mladi (14-24) -25.0% (-14441)

-4.3% (-2488)

-12.3% (-6815)

Mladi odrasli (25-39) -25.8% (-25683)

-4.1% (-4037)

-16.0% (-15271)

Odrasli (40-54) -19.5% (+19125)

+4.2% (+4170)

-10.0% (+10267)

Stariji zaposleni (55-64)

+8.7% (+4538)

+9.6% (+5024)

+15.5% (+8832)

Stari (65-79) +44.1% (+25458)

+3.4% (+1938)

+37.4% (+22301)

Jako stari (80+) +180.5% (+34026)

+17.1% (+3229)

+57.1% (+12610)

Izvor: Europeean Commission (2005.) Green Paper “Confronting demographic change: a new solidarity between the generations, preuzeto od Prof.dr. sc. Anđelko Milardović ''Globalizacija i demografski trendovi'', Institut za migracije, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu 2007.

Globalni demografski trendovi

Globalne demografske trendove prikazuju sledeći grafikoni:

276

Grafikon br.1:

Izvor: Prof.dr. sc. Anđelko Milardović «Globalizacija i demografski trendovi«, Institut za migracije, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2007.

- Demografska dimenzija globalizacije relevantna je za razumijevanje populacijskih kretanja u svijetu pod utjecajem druge modernizacije i globalnog društva rizika.

- Na globalnoj razini uočava se trend povećanja svjetskog stanovništva do 2050. na 9,4 milijarde ljudi, od čega će 7,8 milijardi svjetske populacije pripadati nerazvijenim zemljama.

- Nerazvijene zemlje imaju značajnu stopu populacijskoga rasta tako da neke moraju voditi kontroliranu populacijsku politiku.

- Demografska dimenzija globalizacije pokazuje njezina dva lica. Ono prvo lice bogatih zemalja s depopulacijskim trendom (Zapad), i ono drugo siromašno s hiperpopulacijom.

0

2000000

4000000

6000000

8000000

10000000

1950 2050

svijet manje razvijene zemlje razvijene zemlje

277

- Privremeni dobitnici globalizacije na dugi rok (razvijeni i Zapad), zbog depopulacijskog trenda, do 2050. smatrat će se gubitnicima.

Grafikon broj 2: Evropa i svijet 1970 – 2030: udio svjetskih regija u ukupnoj svjetskoj populaciji

Izvor: U.S.Census Bureau, Global Population Profile:2002, table A-4,page 1, preuzeto od Prof.dr. sc. Anđelko Milardović ''Globalizacija i demografski trendovi'' , Institut za migracije, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2007.

Na nepovoljne demografske trendove, Evropska komisija ima sljedećih pet prijedloga:

1) Promoviranje demografske obnove.

2) Promoviranje zapošljavanja u Evropi kroz veći broj poslova i duži radni vijek.

3) Zalaganje za produktivniju i dinamičniju Evropu.

4) Prihvaćanje i integriranje imigranata u Evropi.

5) Održive javne financije u Evropi koje će jamčiti adekvatnu socijalnu sigurnost i jednakost među generacijama.

278

Zaključci

- Definisanje demografskog starenja svodi se na utvrđivanje tempa povećanja i nivoa učešća stanovništva starog 60 ili 65 i više godina u ukupnom stanovništvu.

- Direktan utjecaj na demografsku strukturu stanovništva imaju rađanje (natalitet) i trajanje ljudskog života (očekivano trajanje životnog vijeka) i smrtnost (mortalitet) ljudi.

- Na globalnoj razini uočava se trend povećanja svjetskog stanovništva do 2050. na 9,4 milijardi ljudi, od čega će 7,8 milijardi svjetske populacije pripadati nerazvijenim zemljama.

- Ljudski faktor – stanovništvo, njegova veličina, spolna i starosna struktura, obrazovni nivo i radna sposobnost, natalitet i mortalitet, predstavljaju osnovne pokazatelje stanja i odnosa, mogućnosti i ekonomskog razvoja, a samim tim pravca i cilja socijalne politike neke zemlje, ali i društva u globalu.

- Socijalna i populaciona politika su međusobno povezane, isprepletene i djeluju zajednički. Važno je naglasiti da demografski procesi predstavljaju sve složenije pitanje koje socijalna, populaciona i druge politike treba u budućnosti da rješavaju.

- Zaključak sa Svjetske skupštine o starenju (Beč, 1982) je da postoji velika vjerovatnoća da će 21. vijek, biti vijek starih ljudi. Samim tim u porastu će biti i potreba za obezbjeđivanjem materijalne sigurnosti, prije svega penzija, ali i zdravstvene i socijalne zaštite. Potreba za solidarnim odnosima između generacija u budućnosti bit će od velike važnosti.

- Društvo je dužno da starim ljudima obezbijedi dostojne uslove za život i zadovoljenje njihovih osnovnih potreba. U tome veliku ulogu imaju vjerske zajednice i lokalne zajednice u kojima starije osobe žive i provode svoje posljednje dane života.

279

Literatura:

1. Bouillet, D. (2003): Mogućnosti izvaninstitucionalnih oblika skrbi o starijim osobama, Revija za socijalnu politiku, Svezak 10, Br. 3, str. 321-333.

2. Burić, O., ur. (1980) Porodica i društveni sistem. Institut za socijalnu politiku. Beograd.

3. Dobrašin, M. (2007): Oprečni populacijski trendovi u Europi i SAD-u prijetnja suradnji, http:/www.poslovni.hr/.

4. Gavrilović, A. (2005): Socijalna politika, Filozofski fakultet, Banja Luka

5. Gavrilović, A. (2007): Lokalna samouprava i populaciona politika, u: ''Aktiviranje lokalne samouprave u populacionoj politici AP Vojvodine'', Izvršno veće Vojvodine i pokrajinski sekretarijat za demografiju, porodicu i društvenu brigu o deci, Novi Sad.

6. Lučanin, D. Despot Lučanin, J. Havelka, M. (2000): Potrebe starijih osoba za cjelovitim uslugama skrbi u lokalnoj zajednici. Revija za socijalnu politiku 7 (1), 19-27.

7. Jakič-Kozarčanin, L. (2003): Starost između države i porodice, Službeni glasnik, Beograd,

8. Mesec, B. (2000): Stariji ljudi u Sloveniji, Revija za socijalnu politiku, Svezak 7, Br. 1, str. 43-53.

9. Puljiz, V. (2000): Sustavi socijalne politike, Pravni fakultet Sveučilišta Zagreb,.

10. Smolić-Krković, N. (1974): Gerontologija: priručnik za socijalne radnike/. Impresum: Zagreb: Savez društava socijalnih radnika SRH.

11. Milardović, A. (2007): Globalizacija i demografski trendovi, Institut za migracije, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

12. Nicholas Eberstadt - Wikipedia, en.wikipedia.org/wiki/Nicholas_Eberstadt

13. Međunarodni dan starih osoba, http://www.pravaustarosti.com/aktivnosti/45-meunarodni-dan-starijih-osoba

280

Hariz Šarić, Sena Družić, Alisabri Šabani

AGING AND OLD AGE – THE PRESENT AND THE FUTURE OF POPULATION

Abstract

Population aging is one of the most important issues of the future and social development of many countries. The fact is that the adaptation to the age depends not only on biological and psychological factors, but also by external factors, such as social environment, family circumstances, housing conditions and support systems in some environments exist and are aimed at helping the elderly. At the global level we can see the trend of increasing world population in 2050 to 9.4 billion people, of which 7.8 billion world population belong to developing countries. Data on demographic trends in most developed countries suggest the need for new scientific, and political approach in shaping the future strategy of protection for the elderly. While Europe's population is aging, which in the coming years expected population decline in Europe, in the United States there is an opposite trend. The demographic dimensions of globalization shows its two faces. The former face of rich countries with depopulation trend (West), and the other poor with hiperpopulacijom. Global trends should move in the direction of promoting demographic renewal, employment in Europe through a number of jobs and longer working lives, acceptance and integration of immigrants in Europe and sustainable public finances in Europe which will guarantee adequate social security and equity between generations.

Keywords: aging, old age, an aging population, social policy, social security

281

ري شعباني٥، م. ثناء دروجيتش٤الدكتور حارس شاريتش ي ص ٦، الدكتور ع

ي السن والشيخوخة حاضر السكان ومستقبلهم –التقدم

الخلاصة

ر ي السن لدى السكان واحدة من مسائل مهمة للمستقبل والتنمية يعت التقدم ر من الدول. الحقيقة أن التكيف مع الشيخوخة ليس مشروطا الاجتماعية لعدد كبي والظروف بعوامل بيولوجية ونفسية، وإنما بعوامل خارجية مثل المحيط الاجتما

ي بعض نالعائلية والسكنية ونظم الدعم ال توجد ي موجهة لدعم المسن . المجتمعات وى المستوى العالم زيادة عدد السكان، حيث يقدر أن يكون عدد سكان الأرض يلاحظ ع

تسع مليارات وأربعمئة مليون نسمة، منه سبع مليارات وثمانمئة مليون نسمة ٢٠٥٠عام ي معظم ى الدول النامية. المعلومات عن التحركات الديموغرافية الدول سيتوزع ع

ى ر إ ى ةجديد ةعلمي معالجةالمتقدمة تش وين ي تك ةالسياسي المعالجة، بالإضافة إي وقت يزداد المجتمع الأوروبي شيخوخة، وهذا ن. راتيجية المستقبلية لرعاية المسن الاسي السنوات القادمة، فإن الولايات الأمريكية المتحدة يع تقليص عدد سكان أوروبا

ن: أحدهما يمثل الدول الغنية تشهد ظاهرة ي يظهر بوجه عكسية. بعد العولمة الديموغرار احيث يتناقص عدد سكا ر.السكاني الايد ال حيثوالآخر الفق كب

ي ي أن يكون هناك التوجه العالم نحو ترويج إعادة البناء الديموغرا ينبر من الأعمال والعم ي أوروبا من خلال عدد أك ي الأطول وقبول والتوظيف ر العم

ى مالية أوروبا العامة المستدامة ال ي مجتمع أوروبي، بالإضافة إ المهاجرين ودمجهم ن الأجيال. ي المناسب والمساواة ب ستضمن الأمان الاجتما

ي، الكلمات الرئيسة ي السن الديموغرا ي السن، الشيخوخة، التقدم : التقدم ي.السياسة الاجتماعية، الأمان الاجتما

.كلية الفلسفة بجامعة توزلا ٤ اتش ٥ ي ب ربية الإسلامية .كلية ال الدراسات الأمنية بجامعة سراييفو.كلية ٦

283

MEDICINA

285

Prof.dr.sc. Sulejman KENDIĆ, spec. ginekologije i opstetricije1

Prof.dr.sc. Adem Salihagić, spec. oralne kirurgije2

LIJEČNIČKE GREŠKE / POGREŠKE - DEFINICIJE, UZROCI I ODGOVORNOSTI LIJEČNIKA

Sažetak

Predmet medicinske/zdravstvene djelatnosti jeste očuvanje, zaštita života i unapređenje zdravlja pojedinaca i društva kao temeljnih vrijednosti. Od medicinske profesije se zahtijeva da se kao životno usmjerenje prihvati prosvjećenosti zaštiti ljudskog zdravlja, da se poštuje ljudski život, ljudske vrijednosti i dostojanstvo, da se uvijek u prvi plan stavlja dobrobit pacijenta, da se svjesno preuzima odgovornost za pacijenta, da se pomoć pruža uvijek jednako svima i po savjesti. Štete koje nastanu u obavljanju ove djelatnosti čine se posebno značajnim i pitanje odgovornosti je posebno osjetljivo. Medicinska djelatnost osim što je regulirana pravilima struke, bila je regulirana oduvijek etičkim normama, a tek periferno pravnim pravilima. Doktor-pacijent je do sredine XX vijeka bio reguliran više moralnim nego pravnim normama, dok se danas situacija značajno izmijenila.

Medicina kao nauka i kao praksa doživljava brzi naučni i tehnološki napredak. Povećava se broj intervencija i zdravstvenih usluga. Zahtjevi korisnika su složeniji, intervencije ofenzivnije, gdje se uključuje veliki broj različitih stručnjaka u sistem zaštite, a time i rastu veće mogućnosti za nastanak grešaka i nanošenja štete pacijentu.

Ključne riječi: liječničke greške, stručne greške, komplikacije, omaška.

Uvod

Pojam liječničke greške/pogreške pojavio se u literaturi sredinom XIX. stoljeća. Pojam liječnička greška potječe iz medicine, a ne iz prava. Njen

1 Visoka zdravstvena škola u Bihaću 2 Pedagoški fakultet u Bihaću - Odsjek za sport

286

je tvorac poznati patolog Rudolf Virchow koji je pod pojmom stručna greška liječnika podrazumijevao kao «Kršenje opće priznatih pravila umijeća liječenja zbog pomanjkanja dužne pažnje ili opreza".

Medicinski gledano liječničke pogreške se mogu podijeliti u odnosu na kliničke faze u kojoj se događa rad. Pogreške mogu biti: dijagnostičke, terapijske, preventivne i liječničke pogreške zbog loše komunikacije. Neki autori ih dijele i na stručne pogreške, pogreške pravila i pogreške iz neznanja.

1.1. Liječničke pogreške/greške, definicije

Pojam "medicinske greške" ili "greške u tretmanu" obuhvaća sve greške u: profilaksi, dijagnostici, liječenju i zdravstvenoj njezi, ako se medicinski postupak (zahvat) nije do kraja na planirani način izveo, a u tom postupku izvođenja nastupi šteta za bolesnikovo zdravlje. U medicinske pogreške/greške spadaju: nemar-nehaj, neadekvatna primjena lijeka, neispravna ili nestručna upotreba opreme/instrumentarija. Greška u tretmanu nastaje zbog zanemarivanja ili odstupanja od medicinskog standarda, odnosno medicinske nauke, postupak koji je izveden bez dužne pažnje.

“Stručna greška liječnika je kršenje opšte priznatih pravila umijeća liječenja zbog pomanjkanja dužne pažnje ili opreza”. Radi se o tzv. iskrivljenom postupanju contra legem artis. Stručna greška je svako nepridržavanje opće utvrđenih načela medicinske struke ili operativne tehnike koja najuspješnije rješava "slučaj".

Komplikacije i medicinska (liječnička, stručna) greška su sadržajno razgraničene. Komplikaciju i medicinsku grešku ne treba smatrati kao obligatne zavisne varijable.

"Komplikacija" nastaje bez obzira na medicinski ispravan i stručno sproveden postupak, koji je izveden pravilnom upotrebom ispravne medicinske opreme i sredstava uz optimalnu organizaciju rada. Komplikacija je sudbinski tok bolesti. Komplikacije nastaju primjenom kliničkih postupaka s kojim se rješava stanje. Komplikacije su incident kod invazivnih postupaka (hiruški zahvati i dr. dijagnostički postupci).

287

"Omaške" su pogrešne liječničke radnje uslovljene nesavršenošću nauke i čovjekovom nedovoljnošću. Greška u proceduri se tretira kao omaška.

"Nesretni slučaj u medicini" je svaki nepovoljni ishod liječenja koji nije izazvan greškom liječnika nego slučajnostima ili nepovoljnim sticajem okolnosti koje na temelju medicinskih saznanja nije bilo moguće predvidjeti.

Krivnja zdravstvenog radnika jedna je od ključnih pretpostavki odgovornosti.

Dvije su vrste krivnje:

1. namjera

2. nepažnja : obična nepažnja (culpa levis) i krajnja nepažnja (culpa lata)

1.1.2. Vrsta medicinskih greški/pogrešaka

Medicinska pogreška je širok-rastezljiv pojam.

U praksi to je: "Oni koji rade u medicinskoj struci imaju obvezu brige prema pacijentima. To jednostavno znači da medicinska struka mora osigurati da pacijenti dobiju prikladno liječenje na odgovarajući način. U većini slučajeva liječnici obavljaju svoj posao na visokoj razini. Međutim, ponekad se greške događaju i zbog tih greški, pacijenti su ti koji plaćaju visoku cijenu svojim narušenim zdravljem, a nažalost ponekad i svojim životom. Nemar i nesavjesno liječenje od strane liječnika može stvoriti kod pacijenta mnoge posljedice i financijske troškove prouzrokujući trajnu štetu"!

Medicinska nepažnja ili nemarnost, širok je pojam koji obuhvaća niz različitih medicinskih pogrešaka i nekvalitetan pristup u liječenju. U praksi to može značiti:

- Pogrešne dijagnoze ili kašnjenje u dijagnozi, što dovodi do komplikacija ili pogoršanja stanja pacijenta;

- Hirurške pogreške koje uzrokuju nepotrebnu bol ili defekte;

288

- Zanemarivanje ili nedostatak liječenja, što dovodi do pogoršanja zdravstvenog stanja pacijenta;

- Komplikacije i nuspojave uzrokovane propisivanjem pogrešnih "neadekvatnih-bespotrebnih" lijekova (uključujući i anestetike);

- Ozljede majke ili djeteta tokom poroda (smrtnim ishoda po majku ili dijete)

Reason3 stručnjak fenomena ljudskih pogreška, predložio je razlikovanje sljedećih vrsta pogrešaka:

1. Latentne (počinjene zbog nedostatka sistema u kojem se djelatnost obavlja).

2. Aktivne tj. one koji su zaposlenici učinili lično, a klasificiraju se kao:

- slip (pogreška zbog nepažnje)

- lapsus (pogreška zbog zaborava)

- mistake i vilation ( pogreške koje su u skladu sa namjerama koje su ih uzrokovale)

Sumarno pogreške zdravstvenih radnika su trojake i to:

1. Nepridržavanje utvrđenih naučnih spoznaja i pravila profesionalne tehnike ("Vitium artis").

2. Povreda načela humanosti specifično za medicinsko zvanje.

3. Banalne nesmotrenosti i nemarnosti.4

Liječničke pogreške su u porastu. Statistike SAD-Institut za medicinu navode, a objavljuju se u tiskanim medijima: 44 % tehničke pogreške, 17 % pogrešne dijagnoze, 12 % propust koji rezultira ozljedom i 10 % kriva terapija, loš uređaj. Liječničke pogreške se javljaju (po izvještaju Reasona

3 Reason, J. De Lval, M,. Human errors:models and management, BMJ (2001), 320:768-770 4 Mašić I., Novo A. Patient,s rights and medical data protection in B&H. AIM, 2005 (13)97-9.

289

): u 8 % bolnica, 22 % ordinacija, 7 % operacijska sala, 5 % klinika, 5 % hitna služba, 4 % apoteka, 3 % vlastiti dom, 1 % laboratorij, 1 % organizirani smještaj.5

1.1.3. Uzroci liječničkih pogrešaka/greški

Najčešći uzroci liječničkih greški/pogrešaka nastaju:

- naglim uvođenjem moderne tehnologije u medicinu i neadekvatna edukacija i stjecanje vještina za rad,

- uvođenjem šireg dijapazona složenih interventnih usluga (visoko sofisticirani zahvati), preopterećenost na poslu

- propusti u organizaciji rada u višem sistemu i podsistemima,

- nedostatna u sistemu komunikacije između pojedinih dijelova ustanove ili pojedinih medicinskih/zdravstvenih radnika,

- neispravnost i nedovoljna stručna upotreba medicinskih aparata i tehnoloških pomagala,

- depersonalizacija pacijenta u odnosu pacijent-doktor, gdje pacijent postaje broj, a ne osoba,

- kršenje pravila struke, nedostatka pažnje, nemarnost, izostanak potrebne intervencije,

- nepoštivanje odgovarajućih terapijskih ili dijagnostičkih postupaka,

- nedovoljna klinička osposobljenost liječnika i loša komunikacija doktor-pacijent,

- natjecanje dvaju ili više doktora s ciljem dokazivanja superiornosti,

- gubitak povjerenja u ljekare i jačanje trenda pravne regulacije odnosa koji su nekad bili regulirani moralnim normama, sada postoje ugovoreni strogo poslovni odnos pacijent-doktor, pa su tužbe češće.

5 http://www.novilist.hr/Zivot-i-stil/

290

Uzroci pogrešaka mogu biti posredni i neposredni.

U posredne uzroke ubrajaju se:

- nedostatak ili zloupotreba sredstava,

- loša organizacija rada,

- preopterećenje u radu.

Neposredni uzroci pogrešaka mogu biti u:

- propustima u komunikaciji

- tehnici ili tehnologiji,

- znanju,

- tehničkim znanjima i sposobnostima

- nadzoru sistema

Pogreške, direktno vezane za zaposlenika su nezainteresiranost za posao, nemar, fizičke ili mentalne smetnje, alkoholizam i ovisnost o drogama.

Nesavjesno liječenje čine samo one liječničke pogreške koje proizlaze iz liječnikova nesavjesnog postupanja, dakle koje su posljedica povrede standarda dužne pažnje ili nedostatka potrebnih znanja i vještina. Liječničke greške su ili tehničke prirode (pogrešna dijagnoza ili tretman) ili se pak sastoje u nepoštivanju prava pacijenata (najčešće se to odnosi na povredu prava informiranog pristanka ili pak povredu liječničke tajne).6

Nesavjesno liječenje bolesnika sastoji se od dvije komponente:

a. Liječnikovo djelovanje odnosno nedjelovanje (primjena očito neprikladnog sredstva ili očito neprikladnog načina liječenja, neprimjenjivanje odgovarajućih higijenskih mjera, uopće nesavjesno postupanje).

6 European Committee on Legal Co-operation, Report on Medical Liability in Council of Europe Member States – A Comparative study and Recommendations (by Herman Nys), CDCJ (2005) 3, Strasbourg, 21 March 2005.

291

b. Štetne posljedice koje nastaju za bolesnika (pogoršanje bolesti, narušenje zdravstvenog stanja bolesnika).

Česte su pogreške u intenzivnim njegama, gdje se pacijentima često daju pogrešni lijekovi i to prije svega zbog nedostatka komunikacije između doktora i medicinskih sestara, stresa i umora.

1. Odgovornosti liječnika za učinjenu "liječničku pogrešku/grešku

Za liječničke pogreške/greške mogu slijediti četiri vrste odgovornosti:

2.1. Moralno etička odgovornost (koju uglavnom sankcioniraju stručne udruge/udruženja ukoliko se radi o povredi kodeksa etike i medicinske deontologije, a najteža sankcija je obično gubitak licence za obavljanje određenog posla). Medicinska deontologija je širi pojam od medicinske etike, jer se medicinska deontologija bavi definiranjem i izučavanjem dužnosti (i prava) pripadnika profesije, što znači da naglasak stavlja ne samo na etičko nego i na pravnu dimenziju odnosa.

2.2. Građansko-pravna (odgovornost u obliku naknade štete za individualne greške koje dovode do povrede pacijenta). Za dobijanje odštetnog zahtjeva važno je utvrditi krivnju i standard dužne pažnje liječnika, uzročnu vezu između radnje odnosno propusta liječnika i nastale posljedice te nastalu štetu. Liječnik se ne može osloboditi građansko-pravne odgovornosti navodom da je loše obrazovan, da nema dovoljno iskustva ili da nije mogao pratiti napredak u svojoj struci. U brojnim pravnim sistemima kao standard dužne pažnje uzima se pažnja savjesnog i razumnog liječnika iste specijalizacije u istim ili sličnim uvjetima.7 U Engleskoj se pak standardom dužne pažnje smatra praksa koju prihvata kao dobra liječnička profesija ili sudovi (tzv. Bolam test).8 Odgovornost je isključena ukoliko se liječnik ponaša u skladu s ustaljenom liječničkom praksom, ali uvijek postoji mogućnost za pacijenta da može dokazati da određena ustaljena praksa nije primijenjena savjesno. U nekim pak 7 Georg J. Annas, The Rights of Patients, 341, 343-34 (3. izd., 2004). 8 M.A. Jones, Medical Negligence 95 (1996) te J. V. McHale, Medical Malpractice in England – Current Trends, 1 European Journal of Health Law, 135, 136-39 (2003).

292

državama standard dužne pažnje je određen znanjem, sposobnošću i pažnjom iskusnog liječnika u određenom području (specijalizaciji). Od liječnika se traži da prati i savladava nove metode liječenja, a standard se određuje prema stanju znanstvenih spoznaja u vrijeme liječenja. Od liječnika se zahtjeva da postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnjom dobrog stručnjaka). Kad liječnik ne postupa s pažnjom dobrog stručnjaka, radi se o običnoj nepažnji (culpa levis), a ako ne postupi ni onako kako bi postupio svaki prosječan liječnik radi se o gruboj nepažnji (culpa lata) koja predstavlja viši stepen krivnje.9

Utvrđivanje uzročne veze važno je kako bi se utvrdilo postoji li odgovornost liječnika kao i da bi se utvrdilo za koje štetne posljedice liječnik treba odgovarati. Pitanje uzročne veze između štetne radnje liječnika kao uzroka i nastale štete kao posljedice rješava se uglavnom ili primjenom teorije ekvivalencije (jednake vrijednosti svih uzroka) ili pak teorije adekvatnosti (tipičnog uzroka). Teorija ekvivalencije smatra uzročnom sve ljudske radnje koje su na bilo koji način utjecale na nastanak posljedice. Ne pravi razliku između bitnih i nebitnih, izravnih i neizravnih, bližih i daljih uzroka. Ova teorija se obično izražava kroz formulu „but for test“ ili „conditio sine qua non“ (šteta ne bi nastupila da se liječnik nije ponašao nesavjesno). Prema toj formuli uzročnost se utvrđuje hipotetičkim postupkom eliminacije – u mislima (hipotetički) se isključi (eliminira) liječnikova radnja i pita se da li bi i bez nje nastupila posljedica. Ako bi nastupila, uzročnosti nema, ako ne bi nastupila, uzročnost ipak postoji. Dakle, ukoliko je liječnik postavio pogrešnu dijagnozu, ali ni tačna dijagnoza ne bi dovela do drugačijeg tretmana, onda nema odgovornosti liječnika.10

Propust liječnika smatrat će se uzročnim ukoliko se šteta može razumno pripisati povredi dužne pažnje. Dakle veza između radnje i štetne

9 Martin Vedriš, Petar Klarić, Građansko pravo 560/61 (2003). 10 Steffan Callens, Medical Civil Liability in Belgium. Four Selected Cases, 1 European Journal of Health Law, 115, 120-24 (2003). 115, ), Robert S. Toth, Medical malpractice: physician as defendant, in Legal Medicine – Legal Dynamics of Medical Encounters 482-83 (1988).

293

posljedice ne mora se dokazati sa sigurnošću, ali uvijek treba pokazati o kojem stepenu vjerojatnosti se radi da je neki uzrok doveo do neke posljedice. Ako djeluje više uzroka kao uzrok uzima se onaj koji je štetnoj posljedici najbliži i za njeno nastajanje najtipičniji. U Austriji, ukoliko se ne može dokazati koji uzrok prevladava primjenjuje se institut tzv. podijeljene odgovornosti između liječnika i pacijenta.11 Neki pravni sistemi primjenjuju i tzv. teoriju izgubljene šanse prema kojoj valja nadoknaditi ne samo stvarno pretrpljenu štetu, već i gubitak šanse da se izliječi ili preživi.12

Teret dokaza u velikom broju pravnih sistema leži na pacijentu. Pacijent mora dokazati uzročnu vezu između liječnikove radnje odnosno propusta i štete, ali i liječnikovu krivnju (da se liječnik nije ponašao sa dužnom pažnjom odnosno da nije postigao određen rezultat koji je obećao), dok razloge isključenja protupravnosti i krivnje treba dokazati sam liječnik. Pacijentima se pokušava na različite načine olakšati teret dokaza pa se tako u nekim pravnim sistemima presumira krivnja kod velikih ili organizacijskih pogrešaka i tako se teret dokaza prebacuje na liječnika, odnosno zdravstvenu ustanovu. U nekim pravnim sistemima je teret dokaza u potpunosti prebačen na liječnike i zdravstvene ustanove. No, liječnik odnosno zdravstvena ustanova su ti koji moraju dokazati da su prilikom pružanja zdravstvene usluge postupali lege artis.

Što se tiče štete svi pravni sistemi priznaju naknadu materijalne ili imovinske, te nematerijalne štete (pretrpljena duševna ili fizička bol odnosno strah). Da bi počelo popravljanje nastale štete, moraju se kumulativno ispuniti sljedeće pretpostavke:

11 Jos Dute, Medical Malpractice Liability: No Easy Solutions, 1 European Journal of Health Law 85, 87 (2003). 12 B.A. Koch, Alternatives to Full Proof of Causation, An Overview for the Biomedical Research Scenario, in Evalutie Tijdelijek besluit verplichte veryekering bij medisch-wetenschappeelijekonderzoekmet mensen 247-252 (J.C.J. Dute i M.G. Faure, eds., 2002. Miquel Martín-Casalas, Jordi Ribot Igualda i Josep Solé Feliu, Medical Malpractice Libility in Spain: Cases Trends and Developments, 1 European Journal of Health Law 153, 159-63 (2003).

294

1. Subjekti odnosa odgovornosti za štetu

2. Štetna radnja

3. Šteta

4. Uzročna veza

5. Protupravnost

Štetnik može biti:

a) Zdravstvena ustanova odnosno njezin vlasnik; moguća je i paralelna odgovornost zdravstvene ustanove, te liječnika zaposlenog u njoj, ali samo za slučaj da je štetu počinio namjerno

b) Zdravstveni radnik privatne prakse - odgovara i za svoje uposlenike, te pomoćnike

Oštećenik može biti:

a) pacijent lično ili

b) članovi njegove uže obitelji (bračni drug, djeca, roditelji), te braća i sestre ili izvanbračni drug, ako su s njim bili u trajnijoj zajednici života – ali samo u slučaju da je pacijent umro.

2.3. Prekršajna (obično novčana kazna za neke manje povrede).

2.4. Kaznena (tamo gdje je kroz zaštitu individualnog interesa potrebno zaštititi širi društveni interes). Ovdje spadaju:

- nesavjesno liječenje,

- samovoljno liječenje,

- izvođenje kriminalnih abortusa i eutanazije

- nedozvoljeno presađivanje dijelova ljudskog tijela,

- proizvodnja i prodaja štetnih sredstava za liječenje,

- nepružanje medicinske pomoći.

Kaznenopravna odgovornost liječnika znatno je rjeđa u praksi od građanskopravne. Temeljna razlika između ova dva tipa odgovornosti je u

295

standardu dužne pažnje kojeg liječnik treba povrijediti da bi uslijedila odgovornost (kaznena odgovornost obično slijedi samo za grubu nepažnju)13 te cilju koji se želi postići ovim tipovima odgovornosti (dok je građanskoj odgovornosti liječnika glavni cilj nadoknaditi štetu žrtvi, glavni cilj kaznene odgovornosti je zaštita interesa društva i odgojna funkcija samog kaznenog postupka i presude putem kojih se nastoje učvrstiti određene moralne i društvene vrijednosti).

Jedan od razloga isključenja odgovornosti je tzv. nesretni slučaj ili «sudbinski tok bolesti». U biti je riječ o slučaju i slučajnim štetama na području odgovornosti za štetu u medicini. Općenito se slučajem naziva događaj koji se ne može nikome pripisati u krivnju. U medicini se njime označava odsutnost liječničke greške i uzročne veze. Postoji onda kada se štetna posljedica nije mogla savladati, uprkos tome što je liječnik postupao s potrebnom pažnjom.

Kad se pogreška desi šta treba poduzeti?

- da se pogreška na najbolji način razumije,

- objektivno i nepristrano procijeniti uzroke i posljedice,

- naučiti se upravljati sa posljedicama pogrešaka,

- preuzeti odgovornost za pogrešku,

- dobra komunikacija s pacijentom, njegovom obitelji i medijima

- definirati promjene i dopune trajne profesionalne edukacije

3. Zaključak

- Dolazi do povećanja i širenja krize liječničke odgovornosti.

- Izvršiti reformu zdravstvenog sistema u kojem će biti održiv sistem liječničke odgovornosti koji će pružiti zaštitu pacijentima od

13 Ukoliko je postojao značajan i neopravdan rizik da će po pacijenta uslijed liječničkog zahvata ili propusta nastupiti štetna posljedica te ukoliko je liječnik trebao predvidjeti takav rizik, a to što ga nije predvidio predstavlja značajno odstupanje od standarda dužne pažnje.

296

nesavjesnog postupanja liječnika, ali i zaštiti liječnike od neutemeljenih tužbi.

- Pravljenje razlike između nesavjesnog postupanja i nastupanja štetne posljedice koja nije rezultat povrede standarda dužne pažnje odnosno nedostatka znanja ili sposobnosti i za koju liječnik ne bi smio odgovarati.

- Stvaranja zajedničkog standarda i harmonizacije "dužne pažnje" za cijelu Europu i pristupiti izradi novog protokola uz Konvenciju o ljudskim pravima s kojim su liječnici dužni postupati.

- Upoznati liječnike kroz udruge za činjenje grešaka, a da je kaznena odgovornost liječnika legitiman mehanizam za osiguranje kvalitete liječničkih usluga.

- Utvrđivanje odgovornosti liječnika za pogrešku je jedan od ciljeva prevencija budućih grešaka.

- Raditi na poboljšanju odnosa liječnika i pacijenata kako se pacijenti ne bi osjećali depersonalizirano.

- Obaveza doktora medicine:

- Primjena savremenih medicinskih postupaka i tehnologija,

- Praćenje dostignuća u razvoju medicinske nauke,

- Zabranjeno je ugrožavanje zdravlja ljudi.

- Zdravstvena usluga standardnog kvaliteta podrazumijeva usaglašenost pružene zdravstvene zaštite sa savremenim medicinskim saznanjima, tehnologijom i utvrđenim standardima, u skladu sa pravilima zdravstvenog osiguranja.

- Liječnik odgovara samo kada je njegova medicinska intervencija bila pogrešna i kada je on za to kriv. Krivnja se mora dokazati.

- Redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Veljko Trivuna (Dipl.pravnik, dr.pravnih nauka), navodi: "U američkim su statistikama najviše tuženi ginekolozi porodničari, kojih

297

je 16%, a slijede liječnici u hitnim službama, liječnici porodične medicine, pedijatri, internisti, kirurzi, kardiolozi, radiolozi, anesteziolozi i neurolozi. Svaka treća sudska tužba završi se povoljno za pacijenta".

298

Sulejman Kendic, PhD, Specialty: Obstetrics and Gynecology14

Adem Salihagic, PhD, Specialty: Oral surgery15

MEDICAL ERRORS – DEFINITION, CAUSES AND LIABILITY OF DOCTORS

Abstract

Subject of medical / health activities is the preservation and protection of life and health improvement of individuals and society as fundamental values. Medical profession as a life direction must be devoted to the protection of human health, to the respect of human life, human values and dignity, the well-being of the patient should always be in its spotlight, it should consciously take responsibility for the patient, and that assistance must always be provided equitably and according to conscience.

Damages incurred during medical procedures appear to be particularly important and the question of liability is particularly sensitive. The medical profession, in addition to being governed by the rules of the profession, was always governed by ethical standards and only marginally by legal rules. The doctor-patient relationship was more regulated by moral than legal standards until the middle of the twentieth century, while today the situation has significantly changed.

Medicine as a science and as a practice is experiencing a rapid scientific and technological progress. The number of interventions and health services is increasing. User requirements are more complex, interventions are more offensive, with inclusion of a number of different experts in the system of protection which leads to far greater possibility of error and harm to the patient.

Keywords: medical errors, technical errors, complications, slip.

14 High Medical School in Bihac. 15 Pedagogical Faculty in Bihac – Department of Sport.

299

١٧، الأستاذ الدكتور آدم صالح آغيتش١٦الأستاذ الدكتور سليمان كينديتش

التعريف والأسباب ومسوؤلية الأطباء –أخطاء الأطباء

الخلاصة

ا و نموضوع الطب هو حفظ الحياة ورعاي صحة الفرد والمجتمع باعتبارهما تحستمسك بمطلب رعاية صحة الإنسان باعتباره تقيما أساسية. يطلب من مهنة الطب أن

رم حياة الإنسان وقيمه وكرامته، وتكون صلحةلم الأولوية توجها مدى الحياة وأن تح ي المريض وأن يقبل الطبيب المسؤولية عن صحة المريض وأن يقدم الخدمة بشكل متساو

ره. ى ما يمليه ضم للجميع وبناء عر مهمة بشكل خاص وم وضوعالأضرار ال تنتج عن مزاولة هذه المهنة تعت

ا منظمة، مسؤولية الأطباء حساس جدا. وإن كانت مزاولة الطب منظمة بنظم المهنة فإن ايكون ومنذ القدم، بأحكام أخلاقية، وتنظيمها قانونيا . العلاقة ب طبيب لبشكل هام

ر من القانونية ح منتصف القرن العشرين، والمريض كانت منظمة بأحكام أخلاقية أك وقد اختلف ذلك اليوم بشكل ملحوظ.

عدد يزدادو ،يشهد الطب تطورا علميا وتقنيا سريعا بشقيه العلم والتطبيقي الإسعافات والخدمات الصحية. أصبحت مطالب مستخدمي الخدمات الصحية معقدة

ي نظام ن ن المختلف ر من المختص ر صعوبة حيث يتم إشراك عدد كب والإسعافات أك. الرعاية الصحية، وبذلك يزداد احتمال حدوث الأخطاء وإلحاق الأضرار بالمر

.: أخطاء الأطباء، الأخطاء التخصصية، التعقيدات، زلةالكلمات الرئيسة

اتش ١٦ ي للصحة بجامعة ب .المعهد العااتش ١٧ ربية بجامعة ب .كلية ال

301

SADRŽAJ

UVOD ......................................................................................... 7

ISLAMISTIKA ............................................................................. 9

prof. dr. Sulejman Topoljak OSNOVNI PRINCIPI I NAČELA ISLAMSKE EKONOMIJE .............................. 11

Prof. dr. Muharem Štulanović MEDŽELLA – NOVA PARADIGMA PRIMJENE KODIFIKOVANOG, ŠERIJATSKOG, MATERIJALNOG PRAVA U SUDSTVU ................................. 53

PEDAGOŠKO-PSIHOLOŠKE NAUKE ..................................... 77

Prof. dr. Nusreta Kepeš MODELI RADA SA OSOBAMA S INVALIDITETOM U CILJU PREVENCIJE MENTALNOG ZDRAVLJA ........................................................................... 79

Mr. sc. Salvedina Makić SAVJETOVANJE I SPECIFIČNOSTI SAVJETODAVNOG ODGOJNOG RADA PEDAGOGA SA NASTAVNICIMA .............................................................. 133

PRAVO .................................................................................... 155

Dr. sc. Mujo Begić KRIVIČNO DJELO ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI U PRAVOMOĆNIM PRESUDAMA ZA ZLOČINE POČINJENE NA PROSTORU BOSANSKE KRAJINE ................................................................................................... 157

JEZIK I KNJIŽEVNOST ......................................................... 185

Dr. Hajrudin Hodžić IZUČAVANJE TERMINOLOGIJE U ARAPSKOM JEZIKU ............................. 187

Mr. Belkisa Dolić, Mr. Nedim Haračić ARAPSKE MODALNE PARTIKULE I ADEKVATNOST NJIHOVIH PRIJEVODNIH EKVIVALENATA U BOSANSKOME JEZIKU: SURA ET-TEKASUR ................................................................................................. 215

302

Dr. sc. Amra Memić HASANAGINICA - USMENA BALADA U DRAMSKOM STVARALAŠTVU NA PRIMJERU DRAMSKIH TEKSTOVA ALIJE ISAKOVIĆA I NIJAZA ALISPAHIĆA ............................................................................................. 243

SOCIOLOŠKE NAUKE ........................................................... 261

Hariz Šarić, Sena Družić, Alisabri Šabani STARENJE I STAROST – SADAŠNJOST I BUDUĆNOST STANOVNIŠTVA .... 263

MEDICINA ............................................................................. 283

Prof. dr. sc. Sulejman Kendić, Prof. dr. sc. Adem Salihagić LIJEČNIČKE GREŠKE / POGREŠKE - DEFINICIJE, UZROCI I ODGOVORNOSTI LIJEČNIKA .................................................................... 285

SADRŽAJ ................................................................................. 301