022017

ČASOPIS ZA ZNANSTVENA I STRUČNA PITANJAISSN: 2490-2411

BUDUĆNOST KROZ ODRŽIVI RAZVOJwww.ckm.ba

ČASOPIS ZA ZNANSTVENA I STRUČNA PITANJA

Izdavač:

UNIVERZITET MODERNIH ZNANOSTI – CKM, Mostar

Kneza Domagoja 12, 88000 Mostar

Glavni i odgovorni urednik:

Prof. dr. Zoran Trputec, emmeritus

Sekretar časopisa:

Dr. sc. Affan Ćehajić

Uredništvo:

Akademik Dragutin Gutić

Prof. dr. Murat Prašo, emmeritus

Prof. dr. Marko Matić

Doc. dr. Armin Kovači

Doc. dr. Ermina Habibija

Dr. sc. Martina Matić

Mr. sc. Marsela Bošnjić

Tehnička priprema:

Deniel Dragoje, mag.

Lektura i korektura:

Aida Seferović, mag.

Izdanje:

Elektronsko

ISSN: 2490-2411

ČASOPIS ZA ZNANSTVENA I STRUČNA PITANJA

Mostar, prosinac/decembar 2016. godina

S A D R Ž A J

UVODNA RIJEČ UREDNIKA ............................................................................................... 1

DRŽAVA KAO INSTITUCIJA .............................................................................................. 3

dr. sc. Murat Prašo, prof. emeritus

TUMAČENJA POSLOVNOG CIKLUSA I EKONOMSKA POLITIKA ....................... 25

Prof.dr. Zoran Trputec, Dr.sc. Nataša Šantić

RAZLIKE IZMEĐU KLASIČNOG RAČUNOVODSTVA I RAČUNOVODSTVA

ODRŽIVOSTI ........................................................................................................................ 48

Slaven Ljolje, MA

ŠTA DONOSI ENERGETSKI ZAOKRET? ....................................................................... 81

WHAT DOES BRING ENERGY REVERSAL? ................................................................ 81

Autor: Mr.sc. Džemal Hadžiosmanović dipl.el.ing.

ODRŽIVI RAZVOJ U KONTEKSTU NOVE KULTURE NACIONALNE

SIGURNOSTI 21. STOLJEĆA ……………………………………………………………63

dr.sc. Robert Kolobara

PLANIRANJE PR(A)VI KLJUČ USPJEHA ...................................................................... 95

Prof.dr. Muhamed Smajić

NUTRIGENOMIKA TEMELJ ZA KONCEPT PERSONALIZIRANE ISHRANE .... 106

Branimir Mikić, Božo Vuletić, Vladimir Ivanek

BIOHEMIJSKE PROCJENE U NUTRICIONIZMU ........................................................ 98

Edin Šehić mag.preh.tehn., Sonja Krešić mag.oec., Romana Pelaić mag.pharm

ANTROPOMETRIJSKE KARAKTERISTIKE I PREHRAMBENE NAVIKE ŽENA U

MOSTARU ........................................................................................................................... 111

Doris Šimunović, Emina Boškailo, Selma Razić

1

UVODNA RIJEČ UREDNIKA

U svom drugom broju Časopis je ponudio svoje stranice suradnicima sva tri departmana

Univerziteta, kao i osobama izvan njega, ali čiji se radovi tematski odnose na problematike koje

obrađuju programi pojedinih departmana.

Stoga ovaj broj nije strogo rečeno tematski, premda je većina stručnih i znanstvenih priloga

povezana s osnovnom idejom Univerziteta – humanim održivim razvojem. Neki su radovi

povezani s projektima koji se rade ili planiraju raditi u skoroj budućnosti na Univerzitetu. Od

ukupno osam radova tri se odnose na problematiku ekonomije i menadžmenta, jedan na

planiranje, tri na problematiku nutricionizma i zdravlja, te jedan na energetsku i energijsku

problematiku.

Kratka prezentacija radova:

- U radu „Država, privređivanje i razvoj“ autor prof.dr. Murat Prašo iznosi svoje gledanje

na potrebnu ulogu države i kolektivnog odlučivanja u ekonomskom području. U radu je

priložen i jedan ekonometrijski model javne potrošnje u svijetu.

- Autori doc.dr. Nataša Šantić i prof.dr. Zoran Trputec analiziraju kontroverze povezane

s teorijskim tumačenjem i ekonomskom politikom u odnosu na poslovne cikluse.

Radom se otvara niz kritičnih pitanja u ovoj teorijskoj i političkoj problematici.

- Razlike između klasičnog i računovodstva održivosti predmet su rada asistenta Slavena

Ljolje u kome autor ukazuje ne samo na mogućnost, već i potrebu proširenja područja

računovodstva koje obuhvaća društvenu i ekološku problematiku.

- U konceptualnom smislu rad mr.sc. Džemala Hadžiosmanovića nadovezuje se na

promišljanja asistenta Ljolje i predstavlja autorski prodor u teorijsku i empirijsku

problematiku proizvođenja, organizacije i korištenja energije koje mijenja ustaljenu

energetsku paradigmu.

- Prof. dr. Muhamed Smajić fokusira se na elaboriranje procesa, činitelja i metoda

planiranja koji mogu biti alat u kreiranju svrsishodnih rješenja na raznim razinama

aktivnosti planiranja.

- Grupa autora (prof.dr. Branimir Mikić, Božo Vuletić i Vladimir Ivanek) kao vrsni

poznavatelji nutricionizma podastiru razmatranje o novoj znanstvenoj disciplini –

nutrigenomici – kao temeljnom konceptu personalizirane ishrane.

- Na osnovi rada i iskustava na Univerzitetu asistenti Univerziteta, Edin Šehić, Sonja

Krešić i Romana Pelaić predočavaju biokemijske testove ili biomarkere koji mogu

detektirati deficit nutijenata i prije kliničkih znakova i simptoma.

2

- Druga grupa asistentica Univerziteta, Doris Šimunovi, Emina Boškailo i Selma Razić

na osnovi provedenog upitnika prikazuju u svom radu antropometrijske karakteristike i

prehrambene navike ženske populacije u Mostaru.

3

DRŽAVA KAO INSTITUCIJA

dr. sc. Murat Prašo, prof. emeritus

Abstract

This paper elaborates the economic and political need for the state, with an emphasis on its

organizational aspect in the system of collective decision making. The financing of its

administrative and repressive aparatus (administration, internal and external protection of the

order) is realized, as a rule, by the deprivation of purchasing power from the population and

business subjects by means of taxes as an instrument. Funds collected from taxes are allocated

to activities, legal and physical social groups necessary for the functioning of society, but

without the possibility of surviving on the market.

The tax burden of different countries in the world is uneven, so in other similar circumstances,

market participants with low tax burden have better placement conditions on the world market.

On the other hand, there are countries that have a well-developed public welfare system and,

therefore, a relatively high general tax rate. The former SFRY was also involved in the second

group of countries, with a significant part of the tax burden related to the military part of the

budget. From an economic point of view, this burden greatly worsened the reproductive ability

of the pre-war economy.

The econometric model, which reflects the world economic profile, is presented in the

appendix, and can also "caeteris paribus" suggest the general world development trend.

Key words: state, institution, development

Sažetak

U članku je elaborirana ekonomska i politička potreba za državom, s naglaskom na njenom

organizacionom aspektu u sistemu kolektivnog odlučivanja. Finansiranje njenog

administrativnog i represivnog aparata (administracija, unutarnja i vanjska zaštita poretka)

ostvaruje se, po pravilu, oduzimanjem kupovne snage od stanovništva i privrednih subjekata

pomoću poreza kao instrumenta. Porezom pribavljena sredstva usmjeravaju se ka

djelatnostima, pravnim i fizičkim društvenim grupama nužnim za funkcionisanje društva, ali

bez mogućnosti da opstanu poslovanjem na tržištu.

Poresko opterećenje različitih država je – u svijetu – neujednačeno, pa – pri ostalim jednakim

okolnostima - tržišni subjekti nisko opterećeni porezom imaju povoljnije uslove plasmana na

svjetskom tržištu. S druge strane, postoje države koje imaju dobro razvijen javni sistem

socijalne zaštite i – zbog toga – srazmjerno visoku opštu poresku stopu. U ove druge spadala je

i bivša SFRJ, s tim da se znatan dio poreskog tereta odnosio na vojni dio budžeta. S ekonomskog

stanovišta, taj teret je u velikoj mjeri pogoršavao reproduktivnu sposobnost predratne privrede.

4

U dodatku rada predstavljen je ekonometrijski model, koji odražava svjetski privredni profil, a

može “caeteris paribus” sugerisati i opštu svjetsku razvojnu tendenciju.

Ključne riječi: država, institucija, razvoj

Ekonomski smisao i uloga države

Stvarna potreba za državom proističe prije svega iz ekonomske nužde. Ne postoji, naime,

situacija u kojoj čovjek nije upućen na drugog čovjeka, kolektiv na drugi kolektiv, druge

zajednice na ostatak svijeta. Saradnja s drugim članovima zajednice ima jednako važnu ulogu

u ljudskom društvu kao i kod životinja. Uzrok je, u suštini, u tome da se mnogi problemi prosto

ne mogu riješiti samostalnom akcijom ili nekoordinirano. U makroekonomskim odnosima

mogu se razviti dva oprečna metoda saradnje: društveno-ekonomski konstruktivan i društveno-

ekonomski destruktivan. Ekonomski odnosi u društvu baziraju se na razvoju konstruktivnih i

suzbijanju destruktivnih metoda.

Kako god postoji potreba za kolektivnim odlučivanjem na nivou neke zajednice

(https://bs.wikipedia.org/wiki/Država), bez obzira na način kako je formirana, neophodne su

kolektivne odluke. Ista je situacija i na nivou države. U principu se radi o utvrđivanju pravila

ponašanja svih članova zajednice na konkretnom području, bilo da se radi o upotrebi

saobraćajnica ili – šire – komunikacija, novcu, ličnoj sigurnosti, zaštiti imovine i td. U svim

takvim zajednicama primjenjuje se kazneni sistem i formiraju institucije koje ga provode.

Država također, pored definisanja i korekcija sistema, raspolaže i represivnim sistemom

prijetnji i organima za njihovo provođenje.

Ekonomsko značenje dogovora

Kolektivni dogovor podrazumijeva redukciju nekih prava (i koristi) za račun drugih prava (i

koristi) iz dogovora. Koristi, pak, moraju biti veće od onih prije njega inače dogovor nema

smisla. To se može ilustrovati primjerom ponašanja dvaju seljaka (uporediti sa Ringstad, V.,

1995), datom u Tabeli 1.

Tabela 1: Ponašanje dvaju seljaka u odnosu na dogovor

Pretpostavimo da se radi o dvojici seljaka koji raspolažu s jednakim imanjima i prihodom. Kad

oba poštuju dogovor neće biti nužna kontrola ponašanja onog drugog i efekti mjereni prihodom

domaćinstva će biti jednaki i srazmjerno visoki. Može to biti 100 nekih, količinskih ili

vrijednosnih, jedinica – u tabeli su usvojene novčane jedinice (NJ). Ako se jedan od njih (B)

100 150

100 20

20 70

150 70

Dobit seljaka B ako dogovor (NJ)

poštuje ne poštuje

Dobit seljaka A

ako dogovor

(NJ)

poštuje

ne poštuje

5

odlučio da ne poštuje dogovor, a drugi (A) ga poštuje i dalje, tada će seljak B biti na dobitku za

neto 50 jedinica (60 je ukrao ili oteo, a 10 izgubio jer nije radio na svom imanju). Onaj drugi –

seljak A – koji se drži dogovora, imaće ukupnu štetu od 80 jedinica (60 mu je ukradeno, a 20

uništeno). Odluči li se seljak A da ne poštuje dogovor, dok ga B poštuje, efekti će biti obrnuti.

Na koncu će oba morati izgubiti dio produktivnog vremena na čuvanju vlastitog imanja, pa će

im prinosi od njega biti smanjeni na po 70 jedinica.

Paradoksalno je to što, bez obzira što se jedna strana pridržava dogovora, druga strana ima

računa (isplati joj se) i koristi od krađe odnosno nepridržavanja dogovora, iako je društvena

šteta (2*100 - 2*70 = 60) znatna. Dilema, koja je ovdje ekonomski nužna, postoji za onog ko

ne krši pravila. Ako ih i on počne kršiti uspjeće da sačuva 70% dobiti iz dogovora (30%

vremena gubi na praćenju onog drugog) i pri tome izgubiti manje nego da poštuje dogovor.

Ispada, kad je druga strana lopov (ratni profiter, pljačkaš), da se isplati da to i sami postanemo.

Ovo potpuno objašnjava naglu provalu brutalnosti u slučajevima kad ne postoji efikasan

društveni kontrolni mehanizam (kao u ratu, napr.).

Pogled u parlament

Istorija je pokazala da o pravilima ponašanja u kolektivu treba odlučivati kolektivno. Taj

kolektivni organ u državi je parlament. Odlučivanje u njemu također stvara troškove, a pri

odlučivanju se javljaju dvije vrste problema: kako iz pojedinačnih preferencija izvući

zajedničku (1) i koja je to struktura kolektiva koja će u njegovo ime odlučivati (2).

Troškovi odlučivanja

I kod kolektivnog odlučivanja se troškovi odlučivanja mogu podijeliti na fiksne (eksterne) i

varjabilne (troškove odlučivanja) i mogu se grafički interpretirati (Slika 1).

Slika 1: Troškovi odlučivanja

Odlučivanje u parlamentu ima svoju cijenu i troškove kao i sve drugo. Troškovi se i u ovom

slučaju mogu razgraničiti na fiksne i varijabilne. U fiksne se uračunavaju troškovi građevina,

instalacija, infrastrukture, konstituisanja parlamenta, minimalne administracije i slični.

Prosječno gledano, najviši su kad odlučuje jedno lice (monarh), a pokazuju tendenciju opadanja

tako da su najniži kod 100%-tne saglasnosti. Pravnici ih nazivaju i eksternim troškovima, i kažu

za njih da su nezavisni od pojedinačnog interesa i predstavljaju, zapravo, mane odluke čije

posljedice se osjete na predmetu o kom se odlučuje, a osjeti ih tzv. manjina. Što je veća većina

6

s korisnim učinkom odluke (odnosno manja manjina koja snosi posljedice), to su ovi troškovi

niži. Najmanji su kad je saglasnost 100%-tna.

Varijabilni su troškovi dolaska na sjednicu, pripreme i organizacija rasprave, troškovi

usaglašavanja stavova i slični. Najniži su kad odlučuje jedno lice a najviši kad se postigne

100%-tna saglasnost. Nazivaju se i troškovima postizanja saglasnosti. Praksa pokazuje da je

varijabilni troškovi to brže rastu što se približavamo 100%-tnoj saglasnosti (konsenzus).

Ukupni troškovi predstavljaju zbir fiksnih i varijabilnih, a cijena odluke je najniža nešto iznad

50%-tne saglasnosti. Optimalna situacija postoji kad su ukupni troškovi minimalni. U većini

organa parlamenta odluke se donose prostom većinom. Ako je potrebni broj glasova ispod 50%,

tada je zakonito da se, paralelno s tim, pravi protuprijedlog, koji također izaziva troškove.

Minimalna granica, koja sprečava ponavljanje donošenja proturječnih odluka je 50% glasova.

Ovo se najčešće postiže dogovaranjem stranaka preko kojih se unaprijed osigurava prosta

većina i time snižavaju troškovi odlučivanja koji dovode i do redukcije ukupnih troškova (više

u http://www.efzg.unizg.hr/abajo/Politickaekonomija.pdf Bajo, A.).

Kolektivno odlučivanje

U demokratskom sistemu birač (stanovništvo) jednom u nekoliko godina odlučuje ko će ga

predstavljati. Izabrani političar (partija, stranka) oblikuje politiku u skladu ili neskladu s

preferencijama stanovništva, a administracija (birokratija) provodi politiku. U višepartijskom

sistemu tada često dolazi do paradoksa glasanja u parlamentu, da ni jedno (parcijalno gledano)

najbolje rješenje neće proći. Ta situacija ilustrovana je Tabelom 2.

Tabela 2: Paradoks glasanja

S t r a n k e

A l t e r n a t i v e

I II III

A 1 2 3

B 3 1 2

C 2 3 1

Neka sve stranke (političari) imaju jednak broj glasova. Neka slova označavaju stranke, rimski

brojevi alternative, a arapski brojevi preferencije stranaka prema alternativama. Budući da se

radi o varijantama jedne te iste odluke, nije moguće glasati o alternativi I, a da se ne glasa o

alternativi II i III.

Kad se stranka A izjašnjava preferiraće rješenje I pred II i III. Pretpostavimo li da je alternativa

III ispala iz igre i suprotstavimo alternativu I alternativi II, biće odabrana alternativa I (jer je

preferiraju stranke A i C, koje čine 2/3 glasova). Uporede li se alternative II i III pobijediće

alternativa II (preferiraju je A i B), a ako se uporede III i I pobijediće III (jer je preferiraju B i

C). Odluku, dakle nije moguće donijeti. Ova situacija nije rijetka u političkom sistemu

demokratije, a ukazuje, zapravo, na to da stranka koja ima kontrolu nad prioritetima kontroliše

istovremeno i rezultat.

7

Sve situacije nisu tako problematične. Kad je problem moguće rangirati u jednoj dimenziji

(kvantificirati istim pokazateljem) tada rješenje (odluka) gravitira prosjeku (teorema

prosječnog birača), kao u Tabeli 3.

Tabela 3: Teorema srednjeg birača

Birač A B C D E F G

Alternativa I II III IV V VI VII

Cijena 0 100 150 160 300 500 700

Ako treba glasati o nekom projektu (dodjela sredstava za odbranu) ali postoje različite

alternative o visini sredstava, tada je po logici isključivanja krajnosti, normalno očekivati da će

odluka biti donesena za neko srednje rješenje (alternativa IV).

Političko tržište

Birači svoje preferencije kazuju glasanjem za stranku kojoj daju svoje povjerenje. U procesu

odlučivanja stranke provode ili ne provode svoj izborni program. Birokratija je zadužena da

provede u djelo ono što je odlučeno u parlamentu. Slabostima prethodnih dviju faza

ostvarivanja vlasti treba dodati slabosti birokratskog sistema. O procesu provođenja određene

politike više govori teorija političkog odlučivanja (Public Choice Theory). Na tom tržištu

postoje četiri grupe aktera: birači, političari, interesne grupe i birokratija.

Svojim glasom, birač pojedinac ima, zapravo, marginalan uticaj. Rijetko kad se dogodilo da je

jedan glas u izborima bio presudan, ali masovnost učešća nadoknađuje dijelom manjkavosti

pojedinačne beznačajnosti. Problem je u vrlo ograničenoj mogućnosti da birači odvagnu

prednosti i mane stranaka (informacioni problem, u suštini). Ponašanje birača, pak, određeno

je njegovim preferencijama i uticajem preostalih triju interesnih grupa. Te tri preostale grupe

(političari, birokrate i interesne grupe) predstavljaju čelični trougao političkog tržišta.

Političari (stranke) nastoje maksimirati broj glasova birača. U provođenju programa, pak,

nastoje provesti svoja rješenja bez obzira šta o njima misli izborna baza. Ponašanje jednog

političara određeno je prije svega njegovim i preferencijama nekih drugih političara u kojima

vide svoj uzor, a zatim preostalim trima grupama aktera.

Interesne grupe koncentrišu se na određena pitanja koja jako preferiraju i dobro su informisane

o njima (sindikat, npr). Ponašanje i značaj im je određen karakterom i dimenzijama pitanja

kojim se bave. Mogu biti nezavisne u stavovima, ali i pod uticajem određenih političara ili

stranke (sindikat i lijevo orijentisane stranke).

Birokrate su zainteresovane prvenstveno za sigurnost svog posla, zaradu i napredovanje u

službi. U svojoj oblasti su odlični poznavaoci problema i dobro informisani o njemu. Ponašanje

birokrata određeno je zadacima koje su im oblikovali političari, zatim vlastitim preferencijama

i uticajem interesnih grupa a reaguju kao na Slici 2.

8

Slika 2: Političko tržište i interesi

Ponudu na političkom tržištu vrši birokratija a tražnju čine građani. Budući da se na tom tržištu

troši ono što je uzeto od subjekata na primarnom tržištu roba i usluga, efekti odnosa ponude i

tražnje predstavljaju područje društvenog gubitka. Neka je ono u polaznom obliku dato obimom

usluga Xj kojem odgovara društveni gubitak u visini trougla bde. Budući da birokratiji nije

interes društvena dobit nego da sa što manje vlastitog napora obavi traženi posao, obim usluga

širiće se do tačke Xo u kojoj se društveni gubitak (trougao bfg) izjednačuje s društvenim

dobitkom (trougao abc). Bude li se težilo zadovoljenju potreba svih korisnika (Xj), društveni

gubitak (bhi) će premašiti društvenu dobit (abc).

Trgovina glasovima

Način i rezultat donošenja odluke uz asimetričnu preferenciju i ukupnu društvenu dobit može

se shvatiti iz Tabele 4.

Tabela 4: Primjer koalicije na štetu većine i uz društvenu dobit

Odluke

S t r a n k e Društvena

dobit A B C

I 3 -1 -1 1

II -1 3 -1 1

Društ. dobit 2 2 -2 2

Pod pretpostavkom da svaka od stranaka raspolaže jednom trećinom glasova i da se glasa

odvojeno o svakom predmetu, ni jedan od njih neće biti usvojen i pored postojanja društvene

dobiti, jer će u predmetu I biti protiv prijedloga stranke B i C, a u predmetu II stranke A i C.

Zbog visokih dobiti u predmetima 1 i 2 stranke A i B će formirati koaliciju i odlučivati vezano.

Većina će imati gubitak, ito u prvom predmetu (B+C=) -2 a u drugom (A+C=) -2, pa ipak

odluka prolazi jer su individualne dobiti veće od većinskih gubitaka.

Koalicijom je moguće doći do individualne dobiti, usvajanjem neke odluke i po cijenu

društveno ekonomskog gubitka, kao što je vidljivo iz Tabele 5.

9

Tabela 5: Koalicija uz društveni gubitak

O d l u k e

S t r a n k e Društven

a dobit A B C

I 3 -2 -2 -1

II -2 3 -2 -1

Društvena dobit

dobit

1 1 -4 -2

Koalicija stranaka A i B će, pri vezanom odlučivanju o pitanjima 1 i 2, donijeti pojedinačnu

dobit (A+B=) od 2 jedinice uz društveni gubitak u istoj visini.

Suprotan je primjer odluke, kad se pravi koalicija protiv određenog pitanja, u slučaju

sprečavanja društveno - ekonomskog gubitka, kao što se vidi iz Tabele 6.

Tabela 6: Koalcijia radi sprečavanja društvenog gubitka

O d l u k e

S t r a n k e Društvena

dobit A B C

I 1 1 -3 -1

II 2 -4 1 -1

Društvena dobit 3 -3 -2 -2

Predmeti I i II ovdje mogu proći i pored društvene štete od njihovog usvajanja, ako se usvajaju

odvojeno. U prvom predmetu stranke A i B će biti za odluku, a u drugom A i C. Međutim, ako

stranke B i C formiraju koaliciju i vezano odlučuju o oba predmeta dobit stranke A će biti

blokirana, a društveni gubitak spriječen.

Izvori prihoda države

Osnovni izvor prihoda države je porez. On predstavlja i cijenu njenog funkcionisanja i

podrazumijeva postojanje određenih pravila prikupljanja, a direktno utiče na subjekt

oporezivanja. Ove veze te način formiranja i korištenja sredstava biće prezentirane u nastavku.

Opšta cijena države

Cijena države mjeri se učešćem poreza u bruto društvenom (domaćem, narodnom) proizvodu.

Budući da se kroz budžet prikupljaju i distribuiraju i subvencije, porez ima svoju bruto i neto

dimenziju. Pored ove podjele prepoznajemo direktne (Rakić, B., 2013.), kod kojih je krajnji

poreski obveznik poznat, i indirektne – kad on nije poznat. S obzirom da država ne koristi

poreski sistem samo za ubiranje prihoda nego preko njega vrši i redistribuciju vrijednosti,

poreze možemo klasifikovati i na pozitivne i negativne. Pozitivni predstavljaju priliv sredstava

u budžet, a negativni: odliv iz njega (transferi stanovništvu) ili odsustvo priliva (poreske

olakšice).

10

Slika 3: Opšta cijena države

Shodno ranijoj analizi moguće je i ovdje razviti teoriju o tranziciji države, razbiti čitav razvoj

na faze i utvrditi karakteristike svake od njih. Budući da nam to nije cilj, ostavićemo to po

strani. Treba uočiti, međutim, da učešće poreza u bruto društvenom proizvodu pokazuje

tendenciju rasta i u vremenu i u prostoru u posljednjem vijeku. U tome učešće subvencija raste

brže od prosjeka što ukazuje na potrebu sve većih intervencija u raspodjeli (preraspodjela).

Najčešćim uzrocima rasta javnih izdataka smatraju se (Ringstad, V.):

1. Struktura stanovništva. Sve je više stanovništva u obrazovnom procesu, koji je

sve duži. Sve je više starijih, zbog produženja životnog vijeka.

2. Priroda javnih usluga. U uslugama općenito, pa i javnim, produktivnost rada

raste sporije, pa je njihovo učešće u društvenom proizvodu sve veće. Pri tome su i cijene

ovih usluga neelastične.

3. Politika raspodjele. Transferi siromašnijim slojevima stanovništva, bolesnim,

nezaposlenim, hendikepiranim itd sve su veći. Ovo je i cijena socijalnog mira.

4. Iluzija poreza. Usluge države ili su besplatne ili se plaćaju simbolično. Ovo

izaziva dijelom ekonomski neuzrokovan porast tražnje. Stiče se utisak da su usluge

besplatne.

5. Otpor administracije (faktor konzerviranja). Lakše je uvesti novu državnu

službu nego ukinuti nepotrebnu.

6. Nedostatak konkurencije. Javne službe su često monopolisti kod kojih se javlja

subefikasnost (X-efikasnost).

7. Interes političara i birokratije. Što je više činovnika u administraciji to su

političari i birokrate moćniji.

8. Krize i ratovi. Oni legitimiraju visoke izdatke države.

9. Faktor birača. Što je veće učešće korisnika budžeta u biračkom tijelu, to je veći

pritisak birača na povećanje budžeta u društvenom proizvodu.

10. Faktor nezaposlenosti. Pri porastu nezaposlenosti država često otvara radna

mjesta u vlastitoj režiji, koja kasnije “zaboravi” zatvoriti.

Osnovni elementi poreskog sistema

Najprije će ukratko biti prezentirane osnovne osobine ekonomski racionalnog poreskog

sistema, a zatim učinci oporezivanja na poreske obveznike.

11

Ciljevi i osobine dobrog poreskog sistema

Porezi postoje otkad i država. Metode oporezivanja su se mijenjale od grubljih do suptilnijih.

Također se i sistem oporezivanja tokom istorije razvijao i mijenjao ovisno o funkcijama države

i obimu njenog uplitanja u raspodjelu stvorene vrijednosti i blagostanja u cjelini. Budući da naš

zadatak nije istraživanje tog sistema nego njegova primjena i karakterstike, navešćemo samo

najvažnije ciljeve, klasifikaciju i osobine ekonomski racionalnog poreskog sistema te na

primjeru pokazati kako oporezivanje djeluje na poreskog obveznika.

Najvažniji ciljevi oporezivanja su:

1. Stvoriti realan ekonomski prostor za javnu tražnju. Oduzimanjem dijela vrijednosti od

stanovništva i privrede, država im oduzima dio kupovne snage i time realno stvara vlastitu. To

se događa i kad emituje novac bez pokrića u realnim vrijednostima, a emisiju koristi za pokriće

budžetskih izdataka.

2. Izvršiti preraspodjelu vrijednosti primarno raspodjeljene putem tržišta. Djelatnosti i

socijalne grupe od posebnog interesa za zajednicu, koje nemaju uslove za ravnopravnu tržišnu

utakmicu moraju imati uslove za opstanak. Oduzimanjem dijela kupovne snage od većine u

društvu i usmjeravanjem ka ovim grupama, država osigurava socijalni mir.

3. Korigovati slabosti tržišta. U ranijim poglavljima o tržišnoj analizi ovo je dovoljno

uočljivo pa ga nije potrebno posebno objašnjavati.

Dobar poreski sistem mora imati najmanje pet slijedećih osobina:

1. da predstavlja siguran izvor prihoda. Država ne može obavljati svoje funkcije ukoliko

ne raspolaže finansijskim sredstvima za njihovo obavljanje.

2. da se ubiranje poreza odvija uz minimum troškova. Kod plaćanja i naplate poreza

određene troškove imaju i poreski obveznici (stanovništvo, preduzeća) i država. Dobar poreski

sistem treba da ukupne troškove obiju društvenih grupa svede na minimum. Na taj način se

maksimira masa prikupljenog novca koji preostaje za osnovne funkcije države.

3. da su negativni porezi relativno niski. Što je manje supsidije, pomoći i olakšice manja

je realna poreska stopa. Budući da su oni manje ili više neophodni, bitno je da njihovo učešće

u poreskoj masi bude relativno nisko.

4. da je kontrola plaćanja i naplate laka i pouzdana. Ako je poreski sistem teško

kontrolisati, ako je loše definisan ili ga je teško definisati, ako su pravila nejasna, izbjegavanje

poreza je redovna pojava. Isto vrijedi za naplatu poreza, u slučaju da njena kontrola ne postoji

ili je nepouzdana.

5. da je poreski sistem pravičan. Pravičnost poreskog sistema podrazumijeva horizontalnu

i vertikalnu pravičnost. Kod horizontalne to znači da poreski obveznici s istom poreskom

osnovicom treba da plate jednak porez. Pri tome što je poreski sistem složeniji to je teži uvid u

njegovu pravičnost. Vertikalna pravičnost podrazumijeva progresivno oprezivanje, tj da oni

članovi društva koji imaju najviše treba da plaćaju apsolutno i relativno najveći porez. Oko

ovog pravila postoji dosta spora, posebno oko veličine progresije.

Nešto preciznija klasifikacija i vrste poreza dati su u Tabeli 7.

12

Tabela 7: Klasifikacija poreza

Vrste poreza Direktni Indirektni

Pozitivni

Porezi na dohodak

Porezi na imovinu

Porezi na eksploataciju mineralnih resursa

Porezi na naslijeđe i poklone

Drugi slični porezi

Porez na promet

Porez na investicije

Posebni porez na

potrošna dobra

Drugi indirektni porezi

Negativni

Penzije, invalidnine i pomoći države

privatnim licima iz budžeta

Dječiji dodatak, zdravstvena i soc. zaštita

djece i omladine

Socijalna zaštita za slučaj nezaposlenosti

Drugi oblici podrške i pomoći

Poreske olakšice

preduzećima

Supsidije područjima

Druge supsidije i olakšice

Učinci poreskog sistema

Učinak poreza zavisan je od objekta oporezivanja, poreske osnovice, poreske stope i poreskog

obveznika. Stoga je potrebno za svaki tip poreza analizirati sve navedene faktore. U nastavku

će biti prikazana dva jednostavnija primjera: učinak poreza po jedinici kupljene (prodate) robe

što je primjer poreza na promet proizvoda, i učinak uvođenja poreza na plate, kad je obaveza

plaćanja poreza određena poslodavcu.

Učinak poreza na promet i raspodjelu lakše će se razumjeti iz Slike 4. Na njoj je marginalna

sklonost plaćanju (marginalna funkcija tražnje) data linijom T, a marginalni alternativni

troškovi (marginalna funkcija ponude) linijom P. Njihov presjek je ravnotežna cijena proizvoda

bez poreza (pr). Uvođenjem poreza po jedinici, marginalna funkcija tražnje se ne mijenja, ali

će se promijeniti (podići) funkcija ponude u položaj P’ i formirati nova ravnotežna količina Qr’

i cijena pr’.

Slika 4: Učinak poreza po jedinici proizvoda

13

Kratkoročna društveno ekonomska dobit smanjiće se od površine apRc na površinu aepr’c. Pri

tome će se dobit potrošača smanjiti s površine cbpr na površinu cgpr’, dobit proizvođača također

smanjiti s površine aprb na površinu aed. Razlika, koja predstavlja površinu depr’g, pripašće

državi kao porez. Ukupan kratkoročni gubitak potrošača sastoji se od površine fprpr’ (smanjenje

društvene efikasnosti) i od površine bfpr’g (oduzeta realna kupovna snaga). Ukupan gubitak

proizvođača također je sastavljen od dvije komponente, površine eprf (smanjenje društvene

efikasnosti) i površine defb (oduzeti dio kupovne moći).

Treba također uočiti da, iako je obaveza naplate poreza na promet određena poslodavcu, njegovi

efekti se prevaljuju i na kupca i prodavca, na prvog kroz višu cijenu a na drugog kroz smanjenu

prodaju. Sve ove pokazatelje moguće je kvantificirati. To ostavljamo čitaocu.

Uvođenjem poreza na plate dobiće se analogna promjena, kao što pokazuje Slika 5. Marginalna

funkcija tražnje je standardna funkcija s izmijenjenim parametrima u odnosu na prethodni

prikaz. Funkcija zarada (ili troškova radne snage za poslodavca) sastoji se od konstantnog dijela

i dijela koji je zavisan od proizvedene količine. Porez je proporcionalan zaradi. Na slici je

prikazan slučaj kad je porez primarno prevaljen na poslodavca.

Ukupna društveno ekonomska dobit opet je smanjena, ovaj put s površine awrc na površinu

aewr’c. Dobit poslodavaca smanjena je s površine awrb na aed, dobit potrošača od bwrc na

bfwr’c, a država je prisvojila površinu dewr’g. Poslodavci su izgubili površinu ewrf po osnovu

smanjenja društvene efikasnosti i površinu bdef neposredno kroz porez. Potrošači imaju gubitak

wrwr’f po osnovu pada društvene efikasnosti i bfwr’g neposredno kroz porez. I ove veličine je,

naravno, moguće kvantificirati.

Slika 5: Učinak poreza iz bruto plate

Zanimljivo je uočiti da, iako je načelno porez prevaljen na poslodavca, gubitak snose i

posloprimci. Ovo zbog toga što, pri novom ekvilibriju wr’, poslodavac zbog smanjenja tražnje

reducira svoju ponudu s Qr na Qr’ i time smanjuje zaradu posloprimaca.

14

Budžet / Proračun

Budžet se sastoji od prihodne strane koju predstavljaju porezi i od rashodne strane koju čine

izdaci. U analizi javnih rashoda vidjeli smo da postoji jasna tendencija njihovog rasta i da se

oni penju do približno jedne četvrtine bruto domaćeg proizvoda. Konkretne okolnosti uticaće

na to da li će u datoj godini rashodi biti veći ili manji, te da li će budžet biti u ravnoteži ili

neravnoteži. S obzirom da se radi o znatnim sredstvima i velikom uticaju na privredna kretanja,

rasprava o budžetu ima karakter najozbiljnije političke rasprave. Odlučivanjem o budžetu

parlament vrši, između ostalog, kontrolu rada vlade i državne administracije. Stoga se

neusvajanje budžeta u normalnim okolnostima smatra dovoljnim razlogom za pad aktuelne

vlade.

U širem smislu, budžetski sistem predstavlja skup propisa o ubiranju poreza i njihovom

trošenju, a u formalnom smislu to je plan (proračun) prihoda i rashoda. Plan prihoda i rashoda

i njegovo trošenje je predmet odlučivanja u najvećem predstavničkom organu konkretne

društveno političke zajednice (država, federacija/republika, kanton/županija, opština) i ima

snagu zakona.

U nastavku će biti ukazano na osnovna budžetska načela i na neke savremene tendencije, dileme

i probleme javne potrošnje.

Načela budžetskog sistema

Budžetska praksa u svijetu iskristalisala je nekoliko osnovnih načela. Najvažnija među njima

su:

1. Načelo ravnoteže. Kao bilans prihoda i rashoda države, budžet podliježe

računovodstvenom načelu dvojnog sistema knjiženja u kom postoji jednakost između izvora

sredstava u njihovog utroška. Na strani izvora knjiže se prihodi (od poreza, carina, ...), a na

strani rashoda su namjene porezom prikupljenih sredstava. Jedan dio rashoda predstavljaju

troškovi funkcionisanja administracije i predstavničkih organa. Eventualno neutrošena sredstva

u tekućem periodu prenose se u budžet za naredni period.

2. Načelo potpunosti ili bruto budžeta. Svi prihodi i rashodi unose se u cjelosti, bez ikakvih

odbitaka (npr. troškova ubiranja poreza). Poreske olakšice utvrđene neposredno zakonom ne

ulaze u budžet, ali se supsidije i pomoći koje se daju pojedinim subjektima u društvu obavezno

prikazuju u budžetu.

3. Načelo preglednosti. U unutarnjoj strukturi, budžet je podijeljen na poglavlja, razdjele,

partije i pozicije, kako bi se ostvarila preglednost poslovanja i olakšala kontrola trošenja

sredstava. Prebacivanje sredstava iz jedne u drugu namjenu dozvoljeno je samo izuzetno i po

strogo utvrđenom postupku.

4. Načelo javnosti. Javnost budžeta ostvaruje se raspravom o njemu u parlamentu i

objavljivanjem u odgovarajućim dokumentima, koji su dostupni javnosti. Rasprava o budžetu

redovno je predmet analize u štampi i periodici i, također, predmet često žučne rasprave u

parlamentu. Kroz njegovo usvajanje odnosno promjene, prelamaju se mnogi interesi različitih

grupa u društvu.

15

5. Načelo jedinstva. Svi rashodi i prihodi treba da se iskažu u istom aktu, kako bi se

uvidom u jedan dokument stekla predstava o ukupnim troškovima funkcionisanja države na

konkretnom području. Po ovom načelu ne bi smjelo da postoje paralelni dokumenti kojima se

odlučuje o dijelu državnih sredstava mimo osnovnog budžetskog dokumenta.

6. Načelo konstantnog perioda. Budžet se, u principu, donosi za period od godinu dana.

Obično se ta godina poklapa s kalendarskom, ali nisu rijetki slučajevi da fiskalna godina traje

od 1. jula tekuće do 30. juna naredne godine. Prednost prvog rješenja je u tome što se za

konkretnu kalendarsku godinu svode svi društveni bilansi pa bilans prihoda i rashoda nije nužno

cijepati na potperiode, ali mu je mana što u trenutku usvajanja budžeta (obično krajem tekuće

godine za narednu) nisu preciznije poznati ostali društveni bilansi. Zbog toga se, u ovim

slučajevima, budžet usvaja u dvije faze: kao privremeni i kao konačni. Ono što je mana prvog

rješenja predstavlja prednost drugog, i obratno.

Budžet predstavlja prilično snažno sredstvo ekonomske politike. Politiku prikupljanja sredstava

zovemo i poreskom politikom, a zajedno s politikom trošenja sredstava iz budžeta zovemo

finansijskom politikom u užem smislu.

Aktuelni problemi javne potrošnje u svijetu

Prvu državnu penziju u istoriji uveo je pruski “čelični” kancelar Otto von Bismarck u 1889.

godini. Nakon njega je to učinila Velika Britanija 1908, a počev od 1948. godine uvela je i

državni sistem zdravstvene zaštite. U SAD je sistem socijalne sigurnosti, koji je korišten kao

sinonim za državne penzije, uveden tokom New Deala. Danas većina razvijenih zemalja ima

vrlo razuđen sistem javnih službi, prema kojem se te države nazivaju i državama blagostanja

(Welfare State) i predstavljaju u neku ruku uzor država s niskim konfliktima među različitim

populacijskim grupama. Također se pod sistemom socijalne sigurnosti često podrazumijevaju

sve javne neklasične funkcije države, a ostvaruje se na dva načina:

1. direktnim transferima stanovništvu (starosne i porodične penzije, socijalna

zaštita porodice, nezaposlenih, hendikepiranih i bolesnih lica) i

2. finansiranjem usluga (supsidije ustanovama za stara i iznemogla lica, za

izdržavanje porodica, za mjere aktivne politike zapošljavanja na tržištu rada, za

zdravstvenu zaštitu i profesionalne bolesti).

Poslije Drugog svjetskog rata nastavljena je ekspanzija socijalnih funkcija države. Sve države,

međutim, nemaju identične sisteme javnih službi i u okviru zemalja OECD primjenjuju se dva

krajnja koncepta:

1. švedski, koji se smatra krajnje intervencionističkim (visok bruto porez uz

istovremeno visoke transfere) i

2. američki, koji se uzima kao najtržišniji.

Ni jedan ni drugi koncept nisu isključivo tržišni niti isključivo budžetski, uvijek se radi o manjoj

ili većoj mješavini državnog i tržišnog uticaja. Pitanje je, kao i kod problema svojine, veličina

doze jednog i drugog, Budući da nema spora o potrebi razvoja socijalnih funkcija države,

16

postavlja se pitanje: u čemu je onda problem. U suštini, radi se o dva paralelna problema: o

poreskim opterećenjima privrede (1) i o starenju stanovništva (2).

1. Problem opterećenja privrede. Porezi opterećuju privredu i - kad su previsoki –

ugrožavaju konkurentsku sposobnost privrede na međunarodnom tržištu. Porezi na plate u

zemljama OECD, koji predstavljaju osnovnu stavku društvenog proizvoda, kreću se u rasponu

od 20% (Japan, Australija) do 50% (Italija, Njemačka, Švedska, Francuska) i pokazuju

tendenciju rasta. Preduzeće izlazi na svjetsko tržište sa cijenom u koju je uračunat domaći

porez, a zatim na nju dodaje zavisne troškove izvoza i na stranom tržištu se susreće s

konkurencijom prisutnom u konkretnoj zemlji koja kalkuliše svoje cijene na isti način. Pod

ostalim jednakim okolnostima, u toj će zemlji biti konkurentno sposobniji onaj ponuđač koji je

bio manje opterećen porezima vlastite zemlje. Ono što je u zemlji znak kvaliteta političkog

sistema i kupovina socijalnog mira, u međunarodnoj konkurenciji se ispoljava kao konkurentski

nedostatak.

2. Problem starenja stanovništva. Kad je uvedena prva penzija u svijetu, očekivani životni

vijek novorođenčeta iznosio je 45 godina, a starosna penzija se dobijala s navršenih 65 godina.

Danas je očekivani životni vijek u zemljama OECD 76 godina, a radni vijek se zaključuje s

istih 65 godina. U zrelim industrijskim populacijama odvija se intenzivan proces starenja

(senilizacija), tako da se predviđa da će se učešće radne populacije u ukupnom stanovništvu

smanjiti sa sadašnjih oko 47% na oko 41% u 2030. godini. Rezerve radne snage u zemljama

OECD oko 2005. godine su smanjene pa je opšta stopa zaposlenosti stanovništva pala sa 46 na

38%. Stopa zavisnosti stanovništva je naglo povećana i opterećenje postalo previsoko.

Rješenje problema socijalnih funkcija traži se u oslobađanju države barem od dijela preuzetih

socijalnih funkcija, njihovim prepuštanjem tržištu. Koliko toga i šta je od svih tih funkcija

moguće i potrebno prepustiti tržištu prilično je teško razgraničiti. Kao glavni argument tome

služi uspjeh u privatizaciji državnih preduzeća provedenoj prije 2 decenije u većini razvijenih

zemalja. Da li je tu privatizaciju moguće izvesti uz očuvanje postojećeg nivoa socijalnog mira,

pitanje je na koje nije dat ubjedljiv odgovor.

U traganju za rješenjem države će morati posegnuti za političkim eksperimentima. Oni nisu

rijetki u ekonomskoj politici, ali se rijetko kada izvode u masovnim razmjerama prije nego se

vlasti uvjere u uspjeh eksperimenta.

Razvijenost javnog sektora u predratnoj BiH

Svima koji su živjeli u prethodnom sistemu jasno je da su obrazovanje, zdravstvena zaštita,

penzioni i invalidski sistem bili vrlo razvijeni u bivšoj SFRJ, pa i u Bosni i Hercegovini. To

nije nikakav specifikum zemlje u kojoj smo živjeli – nego opšta osobina svih bivših

komunističkih zemalja. Specifikum je u tome što je počev od ranih 70-tih godina u društvenu

strukturu zemlje ugrađen skandinavski socijalni model koji, kako smo vidjeli, predstavlja

doduše najbolji ali i najskuplji model u smislu opšteg poreskog opterećenja. I, problem bi,

možda, mogao biti prevaziđen da se privreda nastavila uspješno razvijati kako je to izgledalo u

vrijeme njegovog uvođenja. Svjetska analiza još jednom pokazuje da su ekonomske pojave

17

međusobno zavisne i da se i pozitivni i negativni efekti rasprostiru po principu spojenih sudova,

i povratnom spregom djeluju na izvor.

Razvijenost neklasičnih funkcija države

Do izbijanja privredne krize u bivšoj SFRJ, javne službe su se razvijale kroz organizacionu

formu samoupravnih interesnih zajednica (SIZ), u kojima su temeljne odluke donošene u

njihovim skupštinama, formiranim od davalaca i korisnika usluga. Slika 18.6 pomoći će nam

da to bolje razumijemo. I ovo je, opet, kalem na pogrešnoj voćki, i ovaj put preuzet sa zapada.

Socijalno partnerstvo koje se tamo srazmjerno široko primjenjuje ima, naime, za cilj da u

odlučivanju o razvoju društvenih odnosa okupi društvene strane čiji interesi su međusobno

suprotstavljeni (kao kod poslodavaca i radnika) i da uz učešće odgovarajućih državnih organa

traže kompromise za aktuelne i potencijalne nesporazume. Korisnici usluga, oni koji snose

troškove njihovog finansiranja i predstavnici vlade će svako iz svog ugla razmotriti problem,

dati doprinos rješenju konkretnog pitanja i biti realan interpretator zajednički formiranog

koncepta. Ovim putem, ponekad ljuti protivnici na koncu postaju barem saučesnici ako već ne

mogu biti partneri, a vlada ima zadatak da oba apetita primjeri mogućnostima privrede i time

ih stavi u realan finansijski okvir. Kad su ti efekti dobri, svi hvale partnerstvo. Kad su efekti

loši, obično se partneri izvuku a vlada je i tako i tako za sve kriva. Pa ipak, taj sistem funkcioniše

i poboljšava se i time razvija shvatanje da se “strane” u procesu ne nalaze na suprotnim stranama

nego na zajedničkom zadatku ali i u zajedničkim ograničenjima.

Tri su primjera karakteristična kod nas za specifičan oblik društvenog partnerstva razvijan kroz

SIZ-ove.

1. U obrazovanju su o njegovom razvoju (postojeće i nove škole, novi smjerovi, …) kao

korisnici usluga uglavnom odlučivali ljudi u ulozi roditelja, a kao davaoci usluga nastavno

osoblje – obje strane zainteresovane za ekspanziju, ne pitajući se mnogo o čijem je ona trošku.

2. U zdravstvu, o njegovom funkcionisanju i razvoju odlučivali su ljudi u ulozi

potencijalnih bolesnika i njihovih ljekara – svi su htjeli najsavršeniju zdravstvenu zaštitu –

moderni klinički centri su građeni samodoprinosima građana kojima je prethodila intenzivna

politička kampanja. Niko od partnera se nije pitao ko će plaćati troškove njihovog

funkcionisanja.

3. Dok je privredi išlo dobro, u invalidsko-penzionom sistemu formiran je srazmjerno jak

fond za koji smo mi postavili princip solidarnosti zaposlenih s penzionerima, a primjenjuju ga

i amerikanci (pay-as-you-go). Fond je omogućavao u početku pristojne penzije, a zatim su ljudi

prinudno penzionisani ili tražili načina da dođu do penzije jer su plate postale premale i prestale

da budu osnovni izvor prihoda. Iz istih fondova građeni su i domovi penzionera, a da država u

njih nije uložila "ni prebijene pare". Kad je tekući priliv u fondove postao nedovoljan – bilo je

moguće samo kresati penzije, pa su penzioneri na kraju analiziranog perioda, bez krivice,

postali glavni prebirači kanti za smeće.

U društvenom partnerstvu u Bosni i Hercegovini nedostajao je, dakle, partner – kočničar. SIZ-

ovi su brzo narastali po birokratskom principu i postali državi paralelne (paradržavne)

institucije, a da u državnoj administraciji nije ukinuto ni jedno ministarstvo za te oblasti. U

18

makroekonomskom sistemu nisu razvijeni kočioni mehanizmi niti je nuđena racionalnost u

razvoju javnog sektora, sve je bilo zahvaćeno ideološkim sljepilom tako da je javni sektor

postao dvostruko razvijeniji od nivoa koji mu je omogućavala privreda.

Drugi apsurd, čije se posljedice doduše vide tek danas, je da država u gornji razvoj nije dala

bukvalno ništa. Propisom, inače nužnim, određene su stope doprinosa za svaku od djelatnosti,

koje su zaposleni i preduzeća u kojima su radili plaćali direktno SIZ-u, i time se država i

formalno odrekla vlasništva, ali i odgovornosti za razvoj javnih službi.

Za razvoj javnog sektora, pa i privredne infrastrukture, ovo nije bilo dovoljno. Zbog toga su

uvođeni državni zajmovi (za obnovu, puteve, lokalne puteve) koji su otplaćivani inflacijom.

Kasnijom inovacijom su, na osnovu referenduma održanog pod snažnom političkom

kampanjom, parlamentarnom procedurom zavođeni samodoprinosi. Slično su, obaveznom

pretplatom, građeni TV tornjevi, releji i emisione stanice, nedostajao je još samo satelit. Danas

se takvi objekti nazivaju državnim iako ne postoji nikakvo formalno niti finansijsko pokriće za

to. Specifikumu političkog sistema razvijanog u bivšoj SFRJ pa i u Bosni i Hercegovini treba

dodati i činjenicu da su, nakon što je finansijska snaga privrede politički razorena, izostali

ekonomski efekti - pa su posljedice diskrepancije između privrednih mogućnosti i potreba

javnog sektora snosili i zaposleni u javnom sektoru. Sveopštom primjenom principa

solidarnosti zaposlenih (sa svima ostalim) u odsustvu tržišnih institucija u ovoj oblasti,

pogubljeni su temeljni balansi između privrede i javnih službi. Zato su plate prosvjetnog i

zdravstvenog osoblja i penzije, a ni drugima nije bilo bolje, krenule istom nizbrdicom kojom je

već ranije krenula privreda. Time su kreirane tenzije između javnog sektora, s jedne, i privrede,

s druge strane.

19

Slika 6: Razvijenost privrede i javnog sektora u BiH prije rata

Najveći defekt sistema ipak je bio u socijalnoj sigurnosti u najužem shvatanju tog pojma.

Ograničeno razvijena zaštita lica koja iz bilo kojih razloga nisu mogla da ostvaruju prihode u

visini egzistencijalnog minimuma, postojala je tokom cijelog perioda i sredstva za nju

pribavljana su kroz poreze i usmjeravana iz budžeta. Budući da je većina korisnika te zaštite

preselila na ahiret, kvalitet te zaštite vidljiv je samo poređenjem objekata za zaštitu starih,

iznemoglih i lica koja zahtijevaju posebne oblike njege s drugim objektima javnog sektora –

socijalna zaštita je bila najzapušteniji dio javnog sektora. No, problem je u politički etabliranom

shvatanju da je preduzeće (tržišni subjekt) dužno da rješava i socijalne probleme svojih radnika.

Opet se radi o lošem prepisu, ovaj put japanskog idejnog modela, u kom sâm radnik smatra da

je u preduzeću doživotno zaposlen – pa, prema tome, treba sve dati od sebe za uspjeh preduzeća,

a ne obratno. Zamjenom teza dogodilo se da je preduzeće u BiH moralo da drži zaposlene u

radnom odnosu i kad nije u mogućnosti da ih plaća (jer na tržištu nije ostvarilo dovoljnu

protuvrijednost za ponuđenu robu), moralo je da zapošljava nove radnike bez obzira da li to

obim korištenja kapaciteta opravdava. Posebnim zakonima je preduzećima naloženo da grade

20

stanove za radnike i ako nema za to dovoljno sredstava, da diže kredite koje će samo otplaćivati,

dakle opet o trošku zaposlenih u njima. Preduzeća su, umjesto da ostanu čisti tržišni subjekti,

na ovaj način postala najveće socijalne institucije u zemlji.

Razvijenost klasičnih funkcija države

Iz boljševičkog naslijeđa preuzeta, centralistička država u bivšoj SFRJ dugo vremena je svu

političku, vojnu i policijsku vlast koncentrisala u Beogradu. Centralnim planiranjem i

dirigovanim cijenama uspostavljena je kontrola nad aktuelnim i razvojnim tokovima zemlje, a

jednopartijskim aparatom držala parlamentarnu kontrolu nad svim političkim tokovima u

zemlji. Njoj nije bio nužan veliki administrativni aparat, ali joj je bila neophodna dobro

organizovana i čvrsta policijska kontrola te jaka vojska. Raskidom sa Sovjetskim Savezom

realno je narasla potreba za razvojem vlastite vojne industrije radi jačanja nezavisnosti i

odbrambene snage zemlje. Iz vojno-strateških razloga su brojna preduzeća vojne industrije

preseljena u Bosnu i Hercegovinu i postala okosnica razvoja vojne industrije u njoj. To je,

međutim, od početka zahtijevalo visoko učešće vojnih izdataka u budžetu.

S razvojem vojne industrije, domaći budžet je postao pretijesan da bi apsorbovao svu

proizvodnju, njenu komercijalizaciju je bilo moguće izvesti samo plasmanom naoružanja u

inostranstvu. Budući da su tada u svijetu postojala dva vojna bloka: sovjetski i zapadni, od kojih

je svaki držao kontrolu na tržištu naoružanjem na svom prostoru, bilo je potrebno kreirati tržišni

prostor za naoružanje iz bivše SFRJ. Zbog toga je, u velikoj mjeri, početkom 60-tih godina

kreiran politički pokret nesvrstanih – kasnije nazvan trećim svijetom. Tokom naredne dvije

decenije svjetske trke u naoružavanju, oslanjajući se na treći svijet, domaća vojna industrija se

dalje razvijala uz srazmjerno manja opterećenja državnog budžeta. Izgledalo je da je vojna

industrija zemlje jedna od najvažnijih izvoznih djelatnosti, sve dok tadašnje vodeće svjetske

vojne sile, SAD i SSSR, nisu uvidjele besmislenost stvaranja vojnih arsenala i odlučile se za

smanjenje trke u naoružavanju i kasnije ka razoružavanju jer su i njihovi vojni budžeti postali

preopterećeni. Promjenom ovog svjetskog kursa tržište za vojnu opremu iz bivše SFRJ je prosto

isparilo. Izrasla u četvrtu vojnu silu u Evropi (poslije V. Britanije, Francuske i Njemačke),

morala se izvršiti transformacija vojne u civilnu proizvodnju. Budući da to zahtijeva nova -

drugačija - znanja, tržišta, investicije i vrijeme, proces nije bio ni malo jednostavan. Kad već

nije mogao da se smanji, budžetski teret se mogao prerasporediti. Zbog toga je razvijen koncept

teritorijalne odbrane, ovaj put preuzet iz Švajcarske, po kom su preduzeća i opštine bili

obavezni da otkupe dio naoružanja i čuvaju ga u svojim skladištima – za “zlu ne trebalo” i

organizuju jedinice teritorijalne odbrane, držeći sve i dalje pod kontrolom centrale Armije

SFRJ. Dio vojnog budžetskog tereta ovim je prevaljen na opštine i, ponovo, preduzeća, ali kao

neproduktivno opterećenje nije nestao. Vojni budžetski teret i dalje je ostao neodrživ, pa je

životni standard i kod vojnih porodica krenuo ranije trasiranom privrednom nizbrdicom. Ovim

su kreirane tenzije između vojske na jednoj strani i ostatka društva na drugoj.

21

Dodatak 1: EKONOMETRIJSKI MODEL JAVNE POTROŠNJE U SVIJETU

Model polazi od podjele bruto domaćeg proizvoda (P) na privatnu potrošnju (C), javnu

potrošnju (G) i štednju (S), uz pretpostavku da su sve komponente linerarnog karaktera.

Oznakom m obilježićemo sva apsolutna odstupanja, a oznakom r sva relativna, s tim da

indeks pokazuje na koju se jednačinu konkretno odstupanje odnosi, a n predstavlja broj

članova regresije. Opšti model, tada glasi:

1. 𝑎): 𝐶 = 𝐶0 + 𝑐1 ∗ 𝑃; 𝑚𝑐 = √∑ ∆𝐶2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑐 =

𝑛 ∗ 𝑚𝑐

𝐶

1. 𝑏): 𝐺 = 𝐺0 + 𝑔1 ∗ 𝑃; 𝑚𝑔 = √∑ ∆𝐺2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑔 =

𝑛 ∗ 𝑚𝑔

𝐺

1. 𝑐): 𝑆 = 𝑆0 + 𝑠1 ∗ 𝑃; 𝑚𝑠 = √∑ ∆𝑆2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑠 =

𝑛 ∗ 𝑚𝑔

𝑆

1. 𝑑): 𝑃 = 𝐶 + 𝐺 + 𝑆; 𝑃, C, G, S. ≥ 0

Posljednja jednačina je bilansna, uz uslove da ni jedna od veličina nije negativna. Podijelimo

li prvih tri jednačine sa četvrtom dobićemo strukturni model koji glasi:

2. 𝑎): 𝑐 =𝐶

𝑃 → 𝑐 = 𝑐0 + 𝑐2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑐 = √

∑ ∆𝑐2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑐 =

(𝑛 ∗ 𝑚)𝑐

𝑐;

2. 𝑏): 𝑔 =𝐺

𝑃 → 𝑔 = 𝑔0 + 𝑔2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑔 = √

∑ ∆𝑔2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑔 =

(𝑛 ∗ 𝑚)𝑔

𝑔;

2. 𝑐): 𝑠 =𝑆

𝑃 → 𝑠 = 𝑠0 + 𝑠2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑠 = √

∑ ∆𝑠2

𝑛∗(𝑛−1), 𝑟𝑠 =

(𝑛∗𝑚)𝑠

𝑠;

2. 𝑑): 𝑐0 + 𝑔0 + 𝑠0 = 1; 𝑐1 + 𝑔1 + 𝑠1 = 1; 𝑐, 𝑠, 𝑔 ∈ [0, 1], 𝑃 ∈

(0, ∞)

Nakon što smo apsolutno i relativno utvrdili veličinu javnih izdataka, preći ćemo na njihov

sastav. Najprije ćemo sve funkcije države raščlaniti na klasične (K) i druge (D), a zatim ih

staviti u linearnu vezu s bruto domaćim proizvodom (P). Postupkom analognim prethodnom

dobićemo apsolutnu veličinu tih komponenata:

3. 𝑎): 𝐾 = 𝐾0 + 𝑘1 ∗ 𝑃; 𝑚𝑘 = √∑ ∆𝐾2

𝑛∗(𝑛−1), 𝑟𝑘 =

𝑛∗𝑚𝑘

𝐾;

3. 𝑏): 𝐷 = 𝐷0 + 𝑑1 ∗ 𝑃; 𝑚𝑑 = √∑ ∆𝐷2

𝑛∗(𝑛−1), 𝑟𝑑 =

𝑛∗𝑚𝑑

𝐷;

3. 𝑐): 𝐺 = 𝐾 + 𝐷; 𝐾, 𝐷 < 𝐺.

22

a zatim i relativnu komponentu:

4. 𝑎): 𝑘 =𝐾

𝑃 → 𝑘 = 𝑘0 + 𝑘2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑘 = √

∑ ∆𝑘2

𝑛∗(𝑛−1), 𝑟𝑘 =

𝑛∗𝑚𝑘

𝑘;

4. 𝑏): 𝑑 =𝐷

𝑃 → 𝑑 = 𝑑0 + 𝑑2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑑 = √

∑ ∆𝑑2

𝑛∗(𝑛−1), 𝑟𝑑 =

𝑛∗𝑚𝑑

𝑑;

4. 𝑐): 𝑔 = 𝑘 + 𝑑; 𝑘, 𝑑 < 𝑔.

U klasične funkcije ubrajamo opšte javne usluge (državna administracija, A), poslove i usluge

odbrane (V) i poslove javnog reda i sigurnosti (M), pa komponentu K možemo dalje razložiti

na:

5.1. 𝑎): 𝐴 = 𝐴0 + 𝑎1 ∗ 𝑃; 𝑚𝐴 = √∑ ∆𝐴2

𝑛∗(𝑛−1), 𝑟𝐴 =

𝑛∗𝑚𝐴

𝐴;

5.1. 𝑏): 𝑉 = 𝑉0 + 𝑣1 ∗ 𝑃; 𝑚𝑣 = √∑ ∆𝑉2

𝑛∗(𝑛−1), 𝑟𝑣 =

𝑛∗𝑚𝑣

𝑉;

5.1. 𝑐): 𝑀 = 𝑀0 + 𝑚1 ∗ 𝑃; 𝑚𝑀 = √∑ ∆ 𝑀2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑀 =

𝑛 ∗ 𝑚𝑀

𝑀;

5.1. 𝑑): 𝐾 = 𝐴 + 𝑉 + 𝑀

Relativne udjele klasičnih funkcija dobićemo njihovom diobom s P:

5.2. 𝑎): 𝑎 = 𝑎0 + 𝑎2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑎 = √∑ ∆𝑎2

𝑛∗(𝑛−1), 𝑟𝑎 =

𝑛∗𝑚𝑎

𝑎;

5.2. 𝑏): 𝑣 = 𝑣0 + 𝑣2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑣 = √∑ ∆ 𝑣2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑣 =

𝑛 ∗ 𝑚𝑣

𝑣

5.2. 𝑐): 𝑚 = 𝑚0 + 𝑚2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑚 = √∑ ∆ 𝑚2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑣 =

𝑛 ∗ 𝑚𝑚

𝑚

5.2. 𝑑): 𝑘 = 𝑎 + 𝑣 + 𝑚.

U druge funkcije države spadaju poslovi i usluge obrazovanja (Š), zdravstva (L), socijalne

sigurnosti i zaštite (Z), privredni (E) i ostali poslovi (O). I njih ćemo definisati u apsolutnom i

relativnom smislu.

23

U apsolutnom smislu glasiće:

6.1. 𝑎): Š = Š0 + š1 ∗ 𝑃; 𝑚Š = √∑ ∆Š2

𝑛∗(𝑛−1), 𝑟Š =

𝑛∗𝑚Š

Š;

6.1. 𝑏): 𝐿 = 𝐿0 + 𝑙1 ∗ 𝑃; 𝑚𝐿 = √∑ ∆𝐿2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝐿 =

𝑛 ∗ 𝑚𝐿

𝐿

6.1. 𝑐): 𝑍 = 𝑍0 + 𝑧1 ∗ 𝑃; 𝑚𝑍 = √∑ ∆𝑍2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑍 =

𝑛 ∗ 𝑚𝑍

𝑍

6.1. 𝑑): 𝐸 = 𝐸0 + 𝑒1 ∗ 𝑃; 𝑚𝐸 = √∑ ∆𝐸2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝐸 =

𝑛 ∗ 𝑚𝐸

𝐸

6.1. 𝑒): 𝑂 = 𝑂0 + 𝑜1 ∗ 𝑃; 𝑚𝑂 = √∑ ∆𝑂2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝐸 =

𝑛 ∗ 𝑚𝑂

𝑂

6.1. 𝑓): 𝐷 = Š + 𝐿 + 𝑍 + 𝑂;

I konačno, relativne veličine dobijamo diobom s P, tako da glase:

6.2. 𝑎): š =Š

𝑃 → š = š0 + š2 ∗ 𝑃; 𝑚š = √

∑ ∆š2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟š

=𝑛 ∗ 𝑚š

š

6.2. 𝑏): 𝑙 =𝐿

𝑃 → 𝑙 = 𝑙0 + 𝑙2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑙 = √

∑ ∆𝑙2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑙 =

𝑛 ∗ 𝑚𝑙

𝑙

6.2. 𝑐): 𝑧 =𝑍

𝑃 → 𝑧 = 𝑧0 + 𝑧2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑧 = √

∑ ∆𝑧2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑧

=𝑛 ∗ 𝑚𝑧

𝑧

6.2. 𝑑): 𝑒 =𝐸

𝑃 → 𝑒 = 𝑒0 + 𝑒2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑒 = √

∑ ∆𝑒2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑒

=𝑛 ∗ 𝑚𝑒

𝑒

6.2. 𝑒): 𝑜 =𝑂

𝑃 → 𝑜 = 𝑜0 + 𝑜2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑜 = √

∑ ∆𝑜2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑜

=𝑛 ∗ 𝑚𝑜

𝑜

24

6.2. 𝑒): 𝑜 =𝑂

𝑃 → 𝑜 = 𝑜0 + 𝑜2 ∗ 𝑃; 𝑚𝑜 = √

∑ ∆𝑜2

𝑛 ∗ (𝑛 − 1), 𝑟𝑜

=𝑛 ∗ 𝑚𝑜

𝑜

6.2. 𝑓): 𝑑 = š + 𝑙 + 𝑧 + 𝑒 + 𝑜.

Literatura

1. Prašo, M., Elementi makroekonomike s ekonomikom Bosne i Hercegovine, Izd.

Univerzitetska knjiga Mostar, str. 381-344.

2. Ringstad, V: Innføring i samfunnsøkonomi og økonomisk politikk, Bedriftsøkonomens

Forlag Oslo 1995.

3. Rakić, B: Ekonomija javnog sektora, poglavlje 12, Javni prihodi i rashodi 2013.ppt

(екоф.срб/dl/2012/12.JAVNIPRIHODI2013.ppt)

4. https://bs.wikipedia.org/wiki/Država

5. http://www.efzg.unizg.hr/abajo/Politickaekonomija.pdf)

25

TUMAČENJA POSLOVNOG CIKLUSA I EKONOMSKA POLITIKA

Prof.dr. Zoran Trputec, Dr.sc. Nataša Šantić

Abstract

Business cycles, which as a final result have crises, are being repeated through centuries of

market economy. Although, interpretation of business cycles and economic crises resolution

through different economic policies have always been seen as controversial issues. Still actual

is the polemics between Keynes and Hayek about causes of crises, even though it is from years

1930, as well as the polemics about definitions of entreprenuer „liberties“ in case of state

intervention. Keynes (along with some other authors) argued that the cause of crisis was the

internal systemic error in liberal market economy, while Hayek (including Austrian,

Neoclassical and New Classical Schools) argued that only exogenous influences disturb natural

market balance. Following Keynes' trail Minsky raises the question if the Big Depression from

1929 can be repeated, and his financial instability hypothesis is being argued. This hypoteseis

is firmly proved by the economic recession from 2008. In Minsky's opinion crisis progress with

regular investment and debt creation in business world, especially related to Ponzi behaviour

of investors and banks. Inflation and stagnation create favorable conditions for exiting the crisis,

without huge bankrupts and socialization of private debts. Modern situation is more

complicated because autonomous and globalised financial capital is acting through sofisticated

network speculating on daily basis with thousands of billions of dollars and other currencies.

Financial capital has influence on further market deformation with deep consequences on real

sector. In the last thirty years dominant theory of the real business cycle through theory of

rational expectations rejects the role of money and debt, and it reduces the cause of the crises

to never-defined external shock. By seperate discussion on New Classical approach of Lukas

and the others, theoretical unsustainability of dynamic stochastic model of general equilibrium

assumptions and related definition of „natural unemployment“ and business model, is critically

argued.

Keywords: business cycle, recession, state intervention, economic policies

Sažetak

Poslovni ciklusi koji rezultiraju krizama ponavljaju se kroz više stoljeća tržišne ekonomije.

Međutim, tumačenje poslovnih ciklusa kao i rješavanja ekonomskih kriza pomoću različitih

ekonomskih politika do danas su kontroverzne teme. Premda iz tridesetih godina prošlog

stoljeća, aktualna je polemika Keynesa i Hayeka o razlozima pojavljivanja kriza, kao i o

definiciji „sloboda“ poduzetnika u slučaju državne intervencije. Keynes (zajedno sa još nekim

drugim autorima) je smatrao da je uzrok kriza ugrađena sistemička pogreška u liberalnoj

tržišnoj ekonomiji, dok je Hayek (uključujući austrijsku, neoklasičnu i novu klasičnu školu)

tvrdio da jedino egzogeni utjecaji remete prirodnu tržišnu ravnotežu. Na Keynesovu tragu

Minsky postavlja pitanje da li se Velika depresija iz 1929. godine može ponoviti, te se tumači

njegova hipoteza financijske nestabilnosti. Tu hipotezu čvrsto potvrđuje ekonomska recesija iz

26

2008. godine. Prema Minskom krizama redovno doprinosi investiranje i stvaranje dugova u

poslovnom svijetu, posebno u vezi Ponzi ponašanja investitora i banaka. Inflacija i stagnacija

stvaraju povoljne uvjete za izlazak iz krize, bez velikih bankrota i socijalizacije privatnih

dugova. Suvremena situacija usložnjena je dominacijom osamostaljenog i globaliziranog

financijskog kapitala koji djeluje kroz sofisticiranu mrežu putem koje se spekulira tisućama

milijardi dolara i drugih valuta dnevno. Financijski kapital utječe na dalju deformaciju uloge

tržišta uz duboke reperkusije na realni sektor. U posljednjih tridesetak godina dominantna

teorija realnog poslovnog ciklusa kroz teoriju racionalnih očekivanja odbacuje ulogu novca i

duga, te svodi uzroke kriza na nikad definirane izvanjske šokove. Zasebnom obradom tog

novog klasičnog pristupa Lucasa i drugih, kritički se ukazuje na teorijsku neodrživost

pretpostavki dinamičkog stohastičkog modela opće ravnoteže i s tim povezanog tumačenja

„prirodne nezaposlenosti“ i poslovnog ciklusa.

Ključne riječi: poslovni ciklus, recesija, državna intervencija, ekonomske politike

Uvod

Ekonomske krize prate tržišna kapitalistička gospodarstva od samog njihova strukturiranja pred

više od dvije stotine godina. Određeni oblici tržišta ili tržišnih mreža postojali su u svijetu i

mnogo ranije. Kada se govori o strukturiranom gospodarstvu misli se na povijesni fenomen

formiranja nacionalnih privreda, prvenstveno u europskim zemljama. Tek se tada, u ekonomski,

socijalno i politički integriranim područjima, pojavljuje svijest o ekonomskim problemima kao

pojavi kriza.

Tumačenja ranijih, kao i suvremenih ekonomskih kriza, vrlo su kontroverzno područje

ekonomske teorije, kao i ekonomske politike koja se oslanja na jednu, drugu ili neku treću

teorijsku osnovicu. Čak se i stručnjak teško snalazi u tako kontradiktornim tumačenjima. Jedan

kratki izlet u tu problematiku može pomoći da se sagledaju neki od razloga različitosti tih

raznovrsnih pristupa koje ćemo ovdje prikazati. Ono što se nudi čitatelju tim više ima smisla,

jer se i danas vode diskusije o ranijim kao i o suvremenim kontroverzama vezanim uz

tumačenje poslovnog ciklusa. I to ne samo među profesionalnim ekonomistima, nego su te

kontroverze približene i široj publici putem masovnih medija (filmovi, prikazi na Youtube-u i

slično). A razlozi takvog interesa su jasni: veliki dio razvijenog svijeta već desetljećima više je

u stagnaciji nego u ekonomskom uzletu kako se on tradicionalno shvaća.1 To svakako važi i za

BiH, kao i neke susjedne zemlje.

Polemika između Hayeka i Keynesa

Počet ćemo sa dvojicom povijesnih protagonista ovih teorijskih rasprava koji u skladu sa svojim

teorijskim gledištima nude vrlo različite ekonomske politike glede načina rješavanja

ekonomskih kriza. S jedne je strane Friedrich Hayek, predstavnik austrijske škole usko

1 Tradicionalno shvaćanje ekonomskog prosperiteta mjeri se stopom rasta BDP-a. Istovremeno, taj je pristup sve

više izložen brojnim kritikama, posebno s pozicije održivog razvoja.

27

povezane s neoklasičnom ekonomskom teorijom, a s druge John Maynard Keynes, nova

zvijezda na nebu ekonomske teorije tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Tridesetih godina prošlog stoljeća obojica žive i predaju na različitim prestižnim sveučilištima

u Engleskoj; Keynes na Cambridgeu, a Hayek na London School of Economics.2 I javno

polemiziraju. Hayeka je na London School of Economics doveo poznati ekstremno liberalni

profesor Lionel Robbins upravo zato da se suprotstavi teoretičaru intervencionizma Johnu

Maynardu Keynesu, pa da teorijski, kao i predlaganjem praktičnih mjera, afirmira neoliberalni

stav o neprikosnovenim blagodatima djelovanja slobodnog tržišta3. Slijedeći dijagram i njegova

tumačenja pomoći će čitatelju da razumije najprije Hayekov pristup.4 Dijagram je ilustracija

njegova tumačenja poslovnog ciklusa kao cjelovitog procesa ekonomskog prosperiteta i krize.

Slika 7 Ilustracija Hayekovog tumačenja poslovnog ciklusa

Izvor: Repapis, C. (2014), „J.M. Keynes, F.A. Hayek and the Common Reader“ u Economic Thought, svezak 3,

broj 2

Dijagram opisuje dva različita scenarija koja su naizgled identična. U oba slučaja počinje se sa

ravnotežnim stanjem s kamatnom stopom (r) i volumenom kreditnih fondova (A). U točki (α)

2 Keynes u tom razdoblju piše seriju popularnih članaka i knjigu „The General Theory of Emloyment, Interest and

Money“ (1936). Friedrich von Hayek izdaje knjigu „Prices and Production“ (1931) koja tumači poslovni ciklus.

Pomiruje teoriju subjektivne vrijednosti Austrijske škole s makroekonomskim fenomenima krize tridesetih. 3 Robbins u svojoj knjizi „The Great Depression“ (1934) dokazuje da su dvadesete godine punog liberalizma u

svjetskom gospodarstvu bile razdoblje prosperiteta bez presedana. Kada se sustav srušio pod udarcima depresije

tridesetih godina prošlog stoljeća, liberalni ekonomisti pokazali su da im njihov teorijski alat ne pruža

objašnjenja uzroka krize niti nalazi za nju odgovarajuća rješenja. Hayek je trebao dati nova liberalna tumačenja

krize i izlaska iz nje. 4 Pojednostavljeni prikaz prema Garrison, R. (1996), „The Austrian Theory: A Summary“ , u The Austrian Theory

of the Trade Cycle, uredio M. Ebeling, Alabama: L.V. Mises Institute.

28

količina štednje koju su štediše spremni ponuditi po toj kamatnoj stopi je jednaka potražnji

firmi za investicijskim fondovima.

Na lijevom dijagramu imamo autonomni porast štednje, gdje ljudi dobrovoljno odlučuju da

povećaju ponudu novca za gospodarstvo, što snižava kamatnu stopu i u novoj ravnoteži

osigurava veći kreditni fond i investicije. Na desnom dijagramu je porast ponude novca u

gospodarstvu kada centralna banka ili komercijalne banke odluče povećati količinu kredita

poduzetnicima, dok se niti jedan drugi faktor u gospodarstvu nije promijenio (princip ceteris

paribus). To znači da građani nisu odlučili više štedjeti nego ranije. Jaz između nedovoljne

javne štednje i novih investicija premošćuje kreditna ekspanzija.

Kad autonomno poraste štednja (kao na lijevom dijagramu) dolazi do pomaka u krivulji ponude

novca, a to je vrijeme kada rastu investicijske mogućnosti. Proizlazi da za svaku razinu

kamatne stope postoji kod građanstva drugačija spremnost ka štednji. Na strani investitora niža

kamatna stopa omogućuje investiranje u manje profitabilne projekte. Stoga se u budućnosti

očekuju veće investicije i veća ponuda dobara.

Što se dešava u drugom slučaju prikazanom desnim dijagramom? Tada pomak u krivulji ponude

novca nije rezultat više razine štednje građana, nego povećanja ponude kredita banaka.

Centralna banka, smatra Hayek, želi dobiti političke poene i zloupotrijebiti ulogu posrednika

između javnosti koja štedi i poduzetnika koji investiraju koristeći taj štedni fond. Ono što slijedi

je poslovni ciklus.

Kad banke daju kredite nova točka ravnoteže je (α'), a veličina kreditnog fonda je (B'). Ali

Hayek smatra da (α') nije točka stabilne ravnoteže. Uskoro kad cijene počnu rasti zbog

povećane potražnje za investicijskim dobrima i neki investicijski planovi se ne mogu realizirati

po tim povećanim cijenama, banke shvate da nemaju priliv štednje da financiraju povećane

aktivnosti u sektoru investicija. Kreditna ekspanzija koju su stvorile banke snizila je kamatnu

stopu i time spremnost pojedinaca da štede. Stoga smo i dalje na staroj krivulji ponude i po

novoj kamatnoj stopi (r'), pojedinci žele smanjiti količinu štednje na C'.

Kad se ekonomija prilagodi novim uvjetima postaje sve očiglednije da štednja koju žele zadržati

štediše (C') ne odgovara razini investicija u ekonomiji koju određuje (B'). Kako banke

pokušavaju sačuvati novčane rezerve, podižu kamatnu stopu. Istovremeno smanjuju

kreditiranje. To definitivno vodi u kreditni škripac (credit crunch). Krizna faza poslovnog

ciklusa je neizbježna.

„Neracionalno izobilje“ novca, kako tu situaciju naziva Hayek, a koje je stvorio boom, pokazuje

sjeme krize i vlasti više ne mogu ništa učiniti da promijene tijek stvari. Tijekom krizne faze

ciklusa, kako se ekonomija reorganizira, zapaža se povećana nezaposlenost, smanjenje

proizvodnje i deflacija. Razlog zašto imamo istovremeno nezaposlenost i neiskorištenost

kapaciteta je neusklađenost između onoga što tržište želi u potrošnim i investicijskim dobrima

i onoga što proizvodna struktura proizvodi. Stoga, prema Hayeku, postojeći fizički kapital može

izgledati nedovoljno iskorišten, ali razlog za tu pojavu jest da se njegovo ekonomično korištenje

smanjilo, jer je izgrađen da ponudi specifičnu paletu proizvoda. Što taj kapital može proizvesti

29

više se ne traži, znači opala mu je tržišna vrijednost. Radnici ostaju nezaposleni, stari se pogoni

zatvaraju, a novi još nisu posve funkcionalni.

Ako država umjetno drži i dalje nisku kamatu, samo odgađa neminovnu krizu. Što je dulje

odgađa, kriza će biti dublja. Prema Hayeku, vlada je mudra kada ne intervenira u tržište. Hayek

u svojoj analizi započinje od dugog razdoblja ravnoteže i jednom teorijom želi obuhvatiti i

razdoblja prosperiteta i razdoblje depresije. Njegova je osnovna pretpostavka da ravnoteža kao

sinonim za prosperitet počiva na autonomnoj odluci stanovništva koliko će štedjeti.

Sada se čitatelj okreće Keynesu čiji su pristup i reakcija na krizu drugačiji. On vidi kriznu fazu

ciklusa ne kao nužnu korekciju neodgovornosti države i banaka, niti kao rezultat loše

koordinacije djelovanja institucija u fazi prosperiteta, nego kao krizu povjerenja poduzetnika

koja pogađa delikatnu dinamičku ravnotežu ekonomije. Da bi se stabilnost ponovno uspostavila

mora intervenirati država. Ostvariti će se državnim trošenjem financiranim zajmovima,

kreiranjem novca, a ne samo transferom postojećeg dohotka građana prikupljenog od strane

države putem poreza (pismo Rooseveltu).

Keynes napušta neoklasični uzročno-posljedični odnos štednja-državna politika-investicije kao

kod Hayeka. Analiza ne počinje od neovisne odluke štediša koliko će štedjeti, pa tek onda od

akcije i odluka svih drugih aktera. Umjesto toga on počinje od kamatne stope koju određuje

financijsko tržište, a dano očekivanje profita u svakoj vremenskoj točki određuje volumen

investicija. To kroz poznati investicijski multiplikator i sklonost građana štednji određuje

dohotke i štednju u ekonomiji. Uzročnost je kod Keynesa, u odnosu na Hayeka, obrnuta;

investicije određuju visinu dohotka, a dohodak određuje visinu štednje u ekonomiji, a ne

obratno. Kad ljudi više zarađuju mogu trošiti i štedjeti više. Keynes se bojao začaranog kruga

zasnovanog na negativnom djelovanju investicijskog multiplikatora, a u kome smanjeni

dohodak vodi nezaposlenosti, nezaposlenost smanjuje potrošnju, a smanjena potrošnja dalje

smanjuje dohodak.

Keynes kaže da je tradicionalna analiza (misli teorija) bila svjesna da štednja ovisi od dohotka,

ali nije vidjela činjenicu da dohodak ovisi o investicijama, tako kad se investicije promijene

mora se nužno promijeniti i dohodak u istoj proporciji, što je neophodno da bi se i štednja

izjednačila sa promjenom u investiranju. Nezavisna varijabla su investicije, a ne štednja. A one

ovise o povjerenju poduzetnika u budući prosperitet. Njegova analiza proširuje lanac interakcija

i ukazuje na mnogo veću dinamičku međuzavisnost makroekonomskih varijabli nego što to

postoji u Hayekovu pristupu.

Za Hayeka štednja diktira kamatnu stopu, pa preko toga i razinu investicija određenu

profitabilnošću investicijskih planova. Za njega, ono što se zapaža tijekom krize jest napuštanje

investicijskih planova, jer ljudi žele veću potrošnju drugačije strukture proizvoda od one koju

su stvorila nove investicije, pa je stoga centralna banka koja kreira jeftini novac krivac za krizu.

Ne samo da je država preuzela pogrešnu ulogu kreiranjem novca, nego je u tom slučaju kriza i

potrebna da stvari opet dovede u red. Red neće poremetiti niti jedna endogena varijabla tržišnog

sustava, nego egzogena varijabla – državna intervencija u tržišni sustav.

30

A red će se uspostaviti tako da se izbjegne pogrešna alokacija resursa koju jedino tržište može

ukloniti; intervencija banaka i države pogrešno alocira resurse, jer previše ide u investicije u

vrijeme prosperiteta, a premalo ide u investicije u vrijeme krize. Treba još jednom naglasiti:

prema Hayeku krizu faktički izazivaju „netržišni“, znači vanjski faktori koji su prevarili

poduzetnike, dok tržišno djelovanje ekonomiju stabilizira, jer poduzetnicima šalje ispravne

signale. Znači, uloga države je negativna.

Keynes sa svoje strana vidi krizu kao unutarnju, sistemičku pogrešku tadašnjeg kapitalističkog

sustava. Dok je Hayekov pristup u suštini statičan, Keynesov je dinamičan. On pretpostavlja da

„kriza povjerenja poduzetnika“ proizlazi iz njihova zapažanja negativnih tendencija koje se

zamjećuju na tržištu. Državnu intervenciju vidi kao stabilizirajuću snagu u inherentno

nestabilnom svijetu.

Hayek do kraja svog života iskazuje, u pravoj liberalnoj političkoj tradiciji, snažnu odbojnost

prema svemu što sputava slobodu akcije pojedinca.5 On smatra da pojedinci trebaju biti

apsolutno suvereni, pa ne može prihvatiti organizaciju koja ne dopušta da svatko za sebe slijedi

neometano svoje ciljeve. Sloboda je prema njemu negativno definirana – kao sloboda od

prinude. Stoga se on plaši rastuće moći države. Ipak uvažava državu kada kaže da „...sloboda

ekonomskih aktivnosti znači slobodu unutar zakona, a ne slobodu bez državne aktivnosti“6.

Dakle važan je karakter, a ne opseg državne aktivnosti. U tome se on razlikuje od kasnije

ekonomske škole neoklasične sinteze koja praktički ne vidi nikakvu pozitivnu ulogu države u

reguliranju ekonomskih procesa.

Keynes također sebe smatra sljedbenikom liberalnih političkih principa, ali je u pogledu

intervencije države u vrijeme krize pragmatičan, jer ne vidi drugi način ispravljanje sistemske

pogreške liberalnog kapitalizma. Dok je Hayek u potpunosti sljedbenik neoklasične teorijske

tradicije u ekonomiji, Keynes je to samo djelomično. Hayek iskazuje osnovne osobine

neoklasičnog promišljanja ekonomije, a to su metodološki ekvilibrizam (ravnoteža, statičnost,

nepostojanje endogenog faktora koji bi izazvao neravnotežu), metodološki individualizam (sve

polazi od neovisnog, izoliranog pojedinca, pa tako i odluka o štednji) i metodološki

instrumentalizam (kod pojedinca je to maksimizacija subjektivne korisnosti, a kod proizvođača

maksimizacija dobiti). Kasnije ćemo proširiti određenje poimanja ekonomskog

instrumentalizma.

Keynesov pristup prvenstveno se razlikuje od Hayekovog po tome što ne prihvaća metodološki

ekvilibrizam (dinamizira model investicijskim multiplikatorom i uvodi koncept krize

povjerenja poduzetnika kao endogeni faktor neravnoteže), a djelomično modificira metodološki

instrumentalizam (rastom dohotka raste i sklonost štednji, a ne postoji samo maksimizacija

korisnosti kroz potrošnju).

Keynesov pristup se može razumjeti na različite načine, jer su i prije njega postojala

objašnjenja česte pojave kriza, O čemu je on, kako pokazuju njegovi radovi, bio dobro

5 Posebno u knjizi Hayek, F.A. (1944) The Road to Serfdom , Routledge, London. 6 Hayek, F.A. (2012), The Constitution of Liberty, str. 329 i 331., prema Constantinos Repapis, (2014).

31

obaviješten. Dakle, bilo je poznato i statistički dokumentirano postojanja poslovnog ciklusa

kroz više stoljeća tržišne kapitalističke ekonomije. Potreba neprekidne akumulacije kapitala

kao osnovne odrednice ponašanja individualnih kapitalista-poduzetnika zahtijeva njihove

stalne napore za maksimizaciju profita, ali pretpostavlja i promjenu njihova ponašanja kad je

uobičajena profitna stopa ugrožena (adaptacija na promijenjene okolnosti). Time je u Keynesov

koncept ugrađena sistemička pogreška liberalnog kapitalizma. Uvjerenje da u tržišnom

kapitalističkom sustavu ne postoji niti jedan unutarnji činitelj koji bi mogao narušiti tendenciju

uspostavljanja opće ravnoteže, proizlazi iz Sayeva principa i Walrasova zakona koji čine

epistemološke stupove austrijske škole (ovdje Hayek) kao i neoklasične i nove klasične škole

(Friedman i Lucas koje susrećemo kasnije). Jean Baptiste Say dokazuje kako svaki proizvođač

traži novac u zamjenu za svoje proizvode jedino u cilju brzog korištenja tog novca za kupnju

drugih proizvoda. Tako da svaka ponuda nalazi svoju potražnju. U okviru teorije opće ravnoteže

to se iskazuje kao Walrasov zakon prema kome je suma viška ukupne potražnje na svim

tržištima jednaka nuli. Neravnoteža na jednom tržištu kompenzira se na nekom drugom, pa je

time višak potražnje nemoguć. Takav zaključak logično proizlazi iz Walrasova modela opće

ravnoteže u kome nema proizvodnje, nego se jedino odvija razmjena već postojećih resursa.

Keynes i prije objavljivanja „Generalne teorije…“ pokazuje da ne prihvaća Walrasov zakon.7

On dijeli sve proizvode na grupu proizvoda za potrošnju i grupu investicijskih dobara i radnog

napora (uloženi rad). Pri tome se faktički koristi radovima autora za koga on inače kaže da je

napisao „…zastarjeo udžbenik za koji /Keynes/ zna da nije samo znanstveno pogrešan, nego je

i neinteresantan za moderni svijet“8. Još u svojim ranijim bilješkama Keynes konstatira da je

Marx iznio „stvaralačku opservaciju“ koju dalje komentira: „Priroda proizvodnje u današnjem

svijetu (sic!) nije C – M – C', odnosno razmjena robe (ili napora) za novac da bi se dobila druga

roba (ili napor). To može biti pozicija privatnog potrošača. Ali to nije ponašanje u biznisu, gdje

je slučaj M – C – M', odnosno ulaganje novca u robe (ili napor) sa svrhom dobivanja više

novca.“9 Keynes zatim nastavlja u fusnoti da je to vizija kapitalizma koji ima dva ciklusa,

jednog koji ima jedinu motivaciju da putem proizvodnje akumulira bogatstvo, a drugog koji

razmjenjuje robe za novac i time kupuje druge robe. Prvi je ciklus izvor periodičkih kriza koje

nastaju kada očekivanja profita nisu ispunjena.

Kod Keynesa se ta sistemička pogreška liberalnog kapitalizma eufemistički iskazuje kao „kriza

povjerenja poduzetnika“ koji su sve manje spremni investirati još dok traje prosperitet. Zašto

dolazi do te krize povjerenja? Premda Keynes daje primjer autonomnog pada potražnje kao

signala za smanjenje investicija, on je u biti potpuno svjestan razloga promjene ponašanja

poduzetnika, a koji leži u tendenciji smanjivanja profitne stope u cjelokupnoj nacionalnoj

ekonomiji kao posljedice porasta ekonomskih aktivnosti uz ograničenu ponudu odgovarajuće

radne snage, kao i drugih potrebnih resursa. To izaziva tendenciju porasta plaća i cijena i

7 Neki neokejnazijanci pokušali su utvrditi kompatibilnost Keynesova stava i Walrasov zakon i time pokazati da

ipak Keynes nije bio protiv tog zakona koji važi u ravnoteži, dok je on „neravnotežni teoretičar“ /Clower R.W. i

Leionhufvud A. (1973), „Say's Principle, what it means and doesn't mean“ Intermountain Economic Reviewbr.4.

Prema Xianming Meng (2006), „Say’s Law and the Business Cycles“ Annals of Economics and Finance, br. 2/ 8 Prema Keen (2011), str. 215. Taj autor je Karl Marx. 9 Dudley, D., (1984), Keynes and Marx a centennial apprisal, Journal of Economic Theory, 15(2), str. 353-62.

On je koristio Keynes (1971 /1923/), The Collective Works of John Maynard Keynes, Macmillan, London.

32

nagovještava eroziju profitne stope. Kriza povjerenja poduzetnika i postupno smanjivanje

investicija je adaptacija tih aktera na očekivanu emergentnu pojavu „pregrijavanja“ cijelog

sustava.

U prvom tomu svoje trilogije „Kapital“, u dvadeset i petom poglavlju, Marx na način koji je,

kako smo vidjeli, Keynes dobro poznavao i razumio, obrazlaže tu unutarnju kontradikciju

liberalnog kapitalizma.10 Na toj osnovi formulirana su raznovrsna teorijska tumačenja i

ponuđeni formalni modeli kojima se objašnjava proces izazivanja krize na način blizak

Keynesovu. Richard Goodwin11 je na osnovu tog Marxova teksta razvio model dinamičkih

procesa koji, kao unutarnji, endogeni ekonomskom sustavu, od prosperiteta dovode do krize:

Visoke plaće → opadanje investicija → usporavanje rasta → opadanje potražnje za radnom

snagom → porast nezaposlenosti → smanjivanje plaća →porast udjela profita → porast

investicija → brži rast → veća zaposlenost → visoke plaće...ciklus se nastavlja.12

Suvremene krize, međutim, nose niz novih karakteristika koje nisu bile tako izrazito prisutne u

vrijeme Velike krize 1929. godine uz koju su vezane polemike Hayek - Keynes13. Te su

suvremene karakteristike globalizacija, transnacionalizacija proizvodnje u uvjetima

neoliberalizma, dominacija osamostaljenog financijskog kapitala i opća kriza društvene i

okolišne održivosti dominantnog ekonomskog modela. Suvremena je globalna ekonomija

organizirana oko mreže financijskih tijekova, u kojoj se dnevno obrću tisuće milijardi dolara (u

raznim valutama) i svojim spekulativnim karakterom unose inherentnu nestabilnost u cjelinu

sustava, kao i u svaki njegov dio. Stoga su sada prisutni i drugačiji uzroci kriza na nacionalnoj

i svjetskoj razini. O tome će još biti govora. Međutim, čitatelj je prateći ovaj teorijski i

ekonomsko-politički sukob ovdje iznesenih koncepcija mogao odrediti i koje su temeljne

teorijske razlike, pa prema tome i razlozi suprotstavljenih gledišta o mjestu i ulozi tržišta i

države u ekonomskom životu. Jer odatle i danas proizlaze ogromne razlike u stavovima među

ekonomistima i političarima glede ekonomske politike koju države trebaju voditi.

Nastalo još tijekom šezdesetih, a ponovljeno osamdesetih godina prošlog stoljeća, jedno

originalno i danas vrlo cijenjeno tumačenje uzroka i posljedica poslovnog ciklusa jest Minsky

hipoteza financijske nestabilnosti.14 To je tumačenje u nekim svojim aspektima blizu današnjoj

globalnoj financijsko-ekonomskoj situaciji, a dugo je vremena bilo zapostavljeno u krugovima

ekonomista. Dok Robbins i Hayek propituju zašto je relativno dugo razdoblje prije „Velike

10 U nas se Marxovim opusom, naročito u području teorije kriza, od svoje disertacije pa nadalje bavio Zvonimir

Baletić (1965), Marksistička teorija ekonomskih kriza, Naprijed, Zagreb. 11 Richard, M. G., (1967) A Growth Cycle, in C.H. Feinstein, Socialism, Capitalism and Economic Growth.

Cambridge University Press, Cambridge. 12 Goodwinov model je suštinski nelinearan, jer se dvije varijable u sustavu – stopa promjene plaća i razina

zaposlenosti – moraju međusobno množiti da bi se izračunale plaće i profiti. Na tome zasnovan model

neoliberalne ekonomije bio je doktorska disertacija Steve Keena (2011), str. 331-32. U taj je model unesena još i

varijabla dugova, čime monetarno-financijska komponenta postaje cjelovit dio tumačenja kriza. 13Drugi je razlog vraćanja na teorijski opus Friedricha von Hayeka taj što se on danas često citira u ekonomici

kompleksnosti, posebno glede interakcija elementarnih aktera koji grade tržišni sustav. Neki ekonomisti

kompleksnosti smatraju ga teorijskim pretečom primjene metoda kompleksnosti u ekonomskoj teoriji. Vidi

Beinhocker, Eric, D. (2006), „The Origines of Wealth“, Harvard Business School Press, Boston, Massachusetts. 14 Minsky, H. P.(1982), Can "It" Happen Again? A Reprise, M.E. Sharpe, Armonk. Prvi tekst o financijskoj

nestabilnosti, pod istim nazivom kao navedeni, Minsky na desetak stranica objavljuje već 1963. godine.

33

depresije“ bilo razdoblje skladnog prosperiteta zapadnog svijeta, Minsky se pita zašto se ta

„Velika depresija“ tridesetih godina prošlog stoljeća dugo poslije II Svjetskog rata nije

ponovila? Historijski uspjeh poslijeratnih tridesetak godina Minsky propituje i postavlja si

pitanje: Može li se depresija ponoviti? Prema njemu, da bi se na to dobio odgovor potrebna je

nova ekonomska teorija koja depresiju predstavlja kao moguće stanje kapitalističke tržišne

ekonomije, dok neoklasična teorija takvu situaciju uopće ne smatra rezultatom unutarnjih

procesa ekonomskog sustava, pa krizu kao rezultat endogenih ekonomskih procesa ne uzima

kao realnu mogućnost.

Minsky, kao i Hayek, analizira poslovni ciklus počevši od razdoblja ekonomskog prosperiteta,

kada je stopa ekonomskog rasta veća ili barem jednaka potrebi smanjenja nezaposlenosti.

Dakle, došlo je do situacije koju Keynes naziva „kriza povjerenja poduzetnika“. No poduzeća

su konzervativna u opreznom upravljanju svojim portfeljem (odnos dug-kapital je nizak, a

pokrivanje kamata profitom je visoko). Taj konzervativizam dijele i banke koje su spremne

financirati kratkoročne pozajmice i dugoročne investicije s malim rizikom. Takvo ponašanje je

vezano uz sjećanje na krizu kad su propali mnogi investicijski projekti, firme nisu mogle

financirati otplatu kredita i banke su morale otpisati loše kredite. Budući gotovinski tijek (cash

flow) obje strane procjenjuju konzervativno, a premije za rizike su vrlo visoke.

Zbog toga takva kombinacija konzervativnog financiranja i investiranja znači da je većina

investicijskih projekata uspješna. Postupno dvije stvari postaju očite i bankama i investitorima:

postojeći krediti se lako otplaćuju, a i visoko zadužena poduzeća dobro posluju. Kao rezultat

takve situacije i menadžeri i banke počinju smatrati premije za rizik pretjerano visokima.

Investicijski se projekti i gotovinski tijek počinju vrednovati manje konzervativno, pa uz porast

očekivanja rastu investicije i cijene imovine (aktiva svih vrsta kojom poduzeća raspolažu).

Izbjegavanje rizika postupno se smanjuje, što pokreće rast investicija i eksponencijalni rast

cijena imovine. Prema Minskom to su osnove booma, ali i njegovog mogućeg kolapsa.

Manje konzervativna investicijska i kreditna politika poduzeća i banaka zahtijeva sve više

vanjskih fondova da se pokrije rastuća razina investicija, kao i da se financira porast

spekulativnog kupovanja vrijednosnica koje su vezane uz gospodarske kapitale. Tih vanjskih

fondova ima jer i banke dijele menadžerski optimizam. Odnos dug-kapital raste, likvidnost

opada, a rast kredita se ubrzava. Minsky tu novu situaciju zove „euforijska ekonomija“ gdje i

zajmodavci i zajmoprimci vjeruju u sigurnu budućnost, kao i da će većina investicija biti

uspješna. Cijene većine vrijednosnica rastu, jer se smatra da su ranije procjene tih vrijednosti

bile suviše konzervativne. Sad manje vrijede visoko likvidni instrumenti s nižim prinosima, što

vodi do porasta kamatne stope, jer su investitori u borbi da zadrže svoj dio tržišta spremni

kredite skuplje plaćati. Sada financijske institucije prihvaćaju strukturu dugova (liabilities) za

sebe i za klijente, koju bi u trjeznijoj poslovnoj klimi vjerojatno odbacile.

Simultano likvidnost poduzeća opada zbor rasta odnosa dug-kapital, što povećava osjetljivost

prihoda poduzeća na porast kamata. Opći pad likvidnosti i porast kamata na visoko likvidne

instrumente izaziva opći porast kamata, čak i bez ikakvog pokušaja monetarnih autoriteta da

kontroliraju boom. Međutim porast kamata kao cijene kredita preslabo ublažava boom, jer

očekivani prinosi na spekulativne investicije još uvijek daleko premašuju pretežnu kamatnu

34

stopu, što vodi padu elastičnosti potražnje za kreditima u odnosu na kamatnu stopu (i uz višu

kamatu potražnja za kreditima je visoka).

Uvjeti poslovne euforije omogućuju pojavu jednog važnog aktera u tumačenju Minskog: Ponzi

financijera. Ti kapitalisti profitiraju trgujući vrijednosnicama na tržištu koje raste, a u tom

procesu sakupljaju značajne dugove. Otplatni troškovi za Ponzi dužnike viši su od gotovinskog

tijeka poslova koje obavljaju, ali očekivani rast vrijednosti kapitala viši je od troškova kamata.

Stoga oni igraju važnu ulogu u povećavanju krhkosti sustava u slučaju pada vrijednosti svih

vrsta kapitala. Rast kamata i pad odnosa dug-kapital utječe na preživljavanje nekih poslovnih

aktivnosti, što smanjuje njihovo pokriće kamata, pokriće koje je ranije bilo konzervativno, a

sada postaje spekulativno tipa Ponzi. Vlasnici tih poslova će biti prinuđeni da ih prodaju kako

bi se servisirao dug, a taj ulaz novih prodavača vrijednosti koje više ne daju profit pogoršavaju

situaciju na tržištu na način da vrijednost papira od vrijednosti pada.

Sa zaustavljanjem stalnog rasta cijena vrijednosnica Ponzi financijeri se nalaze u posjedu onih

vrijednosnica koje ne mogu profitabilno prodati i ne mogu ostvariti potrebni gotovinski tijek

svojih poslova. Banke koje su financirale kupovanje tih vrijednosnica sada su se našle u situaciji

da njihovi glavni klijenti ne mogu više plaćati svoje dugove, a to najprije vodi bankarskom

rastu kamata. Likvidnost se odjednom ponovo više cijeni, a vlasnici nelikvidnih vrijednosti

nastoje ih prodati za povrat likvidnosti.

Tržište kapitala postaje preplavljeno ponudom i euforija postaje panika - boom se pretvara u

krizu. Kako se prosperitet ruši, fundamentalni problem gospodarstva je pretjerani raskorak

između dugova nastalih kupnjom vrijednosnica i gotovinskog tijeka koji one stvaraju sa onim

gotovinskim tijekom koji ovisi od razine investicija i stope inflacije. Razina investicija je opala

nakon booma ostavljajući samo dvije sile koje mogu vratiti cijene vrijednosnica i gotovinskog

tijeka u harmoničan odnos: deflacije cijena vrijednosnica ili inflacija tekućih cijena.

Ta dilema je osnovica percepcije Minskog o ulozi inflacije i njegovo tumačenje stagflacije

sedamdesetih i osamdesetih godina. On tvrdi da ukoliko je stopa inflacije visoka u vrijeme

krize, pa premda propast booma izaziva pad ekonomskih aktivnosti, rastući gotovinski tijek

omogućuje brze otplate dugova koji su nastali u tijeku booma. To se može smatrati inflacijom

duga. Prema tome ekonomija može izaći iz krize s padom rasta i visokom inflacijom, ali bez

bankrota i stalnog pada likvidnosti dužnika. Stoga je to, premda dvostruko zlo inflacije i

stagnacije, samokorigirajući mehanizam kojim se izbjegava produženje krize. Međutim

ponovno će se uspostaviti uvjeti za ponavljanje ciklusa, a izbjegavanje prave katastrofe će

vjerojatno ponovo dovesti do dugoročnog pada preferencija za likvidnošću.

Ako je stopa inflacije niska tijekom krize gotovinski tijek će ostati neadekvatan u odnosu na

postojeću strukturu duga. Poduzeća čije kamate nadilaze gotovinski tijek morati će poduzeti

ekstremne mjere; morati će prodati aktivu ili povećati gotovinski tijek povećanjem prihoda od

prodaje rezanjem cijena (na štetu konkurenata) ili će bankrotirati. Suprotno inflacijskoj

situaciji, sve tri navedene vrste akcija još će više snižavati razinu cijena i time povećati razinu

neravnoteže. Taj put deflacije cijena aktive nije samokorigirajući u odnosu na krizu, nego

prociklički. Sve to je opis situacije u kojoj nema intervencije države. A ona može biti vrlo

35

različita, bilo putem rasta fiskalnog deficita, intervencijama Centralne banke (Reserve Bank),

bilo na druge načine.

Time je istaknuta uloga duga i mogućnosti njegove otplate u dinamici poslovnog ciklusa, ali i

u agregatnoj potražnji, posebno u M – C – M' ciklusu. Uloga duga u poslovnom ciklusu teorijski

se upotpunjuje Schumpeterovim tumačenjem ponašanja poduzetnika koji svoja inovativna

rješenja (nove investicije) financiraju kreditima banaka koji ne proizlaze iz tekuće štednje, a

sve to prije nego se realizira proizvodnja.15 Stoga je agregatna potražnja u svakom razdoblju

ukupnost BDP-a plus porast duga koji osigurava kreditna sredstva za proširenu reprodukciju.

Financijska kriza koja je izbila 2008. u SAD-u u suštini je izazvana pojavom koju opisuje

Minsky. Tada su se američke banke same ponašale kao Ponzi financijeri, jer su svjesno davale

hipotekarske kredite osobama za koje se znalo da ih neće moći vraćati, ali su u u tom razdoblju

cijene nekretnina rasle, a hipotekarski su dokumenti u međuvremenu skupo preprodavani kao

novčani derivati čija se vrijednost prskanjem kreditnog mjehura strmoglavo smanjila. Time se

kriza proširila na sve institucije, banke i pojedince u svijetu koji su na bilo koji način došli u

posjed tih novčanih derivata.

Suvremena kretanja i povezanost različitih tržišta

Minsky hipoteza financijske nestabilnosti predstavlja neophodnu teorijsku sponu sa

suvremenim globalnim financijsko-monetarnim i ekonomskim kretanjima. Globalna je

ekonomija organizirana oko mreže financijskih tijekova u kojoj se, kako je već rečeno, dnevno

obrću tisuće milijardi dolara (u raznim valutama) i svojim spekulativnim karakterom unose

inherentnu nestabilnost u cjelinu sustava, kao i u svaki njegov dio.

U novoj globalnoj ekonomiji informacijskog doba financijski kapital „radi“ u realnom

vremenu. Kreće se brzo, gotovo istovremeno s događajem koji ga je pokrenuo, kroz globalne

financijske mreže. Prema Manuelu Castellsu16 kapital se putem tih mreža investira u sve

moguće vrste ekonomskih aktivnosti. Svrha je isključivo zaraditi profit koji se ponovno vraća

u tu mrežu financijskih tijekova. Pri tome se koriste sofisticirane informatičke i komunikacijske

tehnologije da bi se kapital mogao brzo prebacivati iz jedne opcije u drugu. Uvijek s istom

svrhom – u potrazi za profitom.

Kako su u pravilu profiti ostvareni u financijskim mrežama viši nego u proizvodnim

djelatnostima, najveći dio direktnih investicija konvergira prema tim globalnim mrežama i na

taj način isisava investicijske fondove iz proizvodne ekonomije. Pri tome računari služe za brzo

procesiranje informacija i za primjenu složenog matematičkog modeliranja kojim se faktički u

virtualnom smislu zamjenjuje zlato i papirni novac raznim „financijskim proizvodima“. Takvi

su na primjer „hedge fondovi“ (investicijski fondovi visokog rizika koji se obično koriste da se

velikom brzinom kupuju i prodaju velike količine deviza uz vrlo malu profitnu marginu), zatim

„buduće opcije“ (financijski dobici u budućnosti onako kako ih anticipiraju kompjuterski

15 Schumpeter, J. (1934), The Theory of Economic Development, Harvard University Press, Harvard. Prvo

izdanje na njemačkom 1911. godine. 16 Castells, M. (1966, 67,68), The Information Age. Vol. I,II i III, Blackwell, Malden. MA.

36

programi), kao i razni „derivati“ (paketi raznih fondova u kojima se nalaze aktualne i

potencijalne financijske vrijednosti sadržane u raznovrsnim vrijednosnim papirima).

Krajnji je rezultat tih hardversko-softverskih rješenja i tijekova, prema riječima Castellsa

transformacija globalne ekonomije u golemi, elektronički upravljani kasino. On ga ovako

opisuje:17

„Isti se kapital prebacuje naprijed-natrag između ekonomija u par sati, minuta, a ponekad i

sekundi. Potpomažu ga deregulacija...i otvaranje domaćih financijskih tržišta, moćni

kompjuterski programi i umješni financijski analitičari/kompjuterski znalci koji sjede u

globalnim čvorovima odabranih komunikacijskih mreža i igraju igre, doslovno, s milijardama

dolara... Ti globalni kockari nisu neki mračni spekulanti, nego glavne investicijske banke,

mirovinski fondovi, multinacionalne korporacije... i zajednički fondovi (mutual funds),

precizno organizirani u svrhu financijskih manipulacija.“

Može se reći da to u „novoj ekonomiji“ i nije klasično globalno tržište, nego mreža

informatičkih strojeva programiranih da ostvare jednu jedinu vrijednost – zarade novac sa

svrhom da se opet zaradi novac. U takvom su sustavu sve druge vrijednosti, sve etičke ili

„kolateralne“ konsideracije isključene.

Pogrešno bi bilo smatrati da pravljenje takvih programa jednostavno proizlazi iz prirode

strojeva, jer se vrlo različite konsideracije mogu odlično uključiti u te programe. Kritički

problem, prema tome, nije tehnologija, nego ljudske odluke i njihovo isključenje drugih

vrijednosnih konsideracija iz programa. Prema Jeraldu Manderu18 sam su proces globalizacije

ovog tipa svjesno dizajnirale najmoćnije zemlje, transnacionalne korporacije i globalne

„Bretton Wood“ financijske institucije.

Globalni kasino ne slijedi tržišnu logiku. Jednostavno stoga što kompjuterski dizajnirana

investicijska strategija stalno manipulira tržištima i tako ih transformira. Tržištem manipuliraju

ne samo računalni centri investicijskih strategija, nego i subjektivne percepcije i očekivanja

utjecajnih analitičara, kao i politički događaji bilo gdje u svijetu. Međutim, kao i kod svih

kompleksnih nelinearnih sustava koje karakteriziraju mnoge povratne petlje, unoseći visoku

dozu neizvjesnosti i nepredvidljivosti, mnoge namjerne manipulacije izazovu neočekivane i

nepredviđene turbulencije s posljedicama koje daleko nadilaze financijsku sferu.

Globalno tržište deviza na kome se dnevno obrne oko tri tisuće milijardi dolara, velikim dijelom

određuje vrijednost svake nacionalne valute. Mnogo više od toga, u globalnoj ekonomiji novac

je u svim transformiranim oblicima postao gotovo posve neovisan od proizvodnog i uslužnog

sektora i pobjegao je u virtualnu realnost elektroničke mreže. Ali odatle je i dalje nastavio vršiti

ogroman utjecaj na taj „realni sektor“. Time doprinosi slabljenju moći nacionalnih država da

provode vlastitu integralnu ekonomsku, financijsku i monetarnu politiku.

17 Castells, M. (1996), str. 434-5, preuzeto iz Capra, F. i Luisi, P.L. (2014), The Systems View of Life,

Cambridge University Press, Cambridge, str. 378. 18 Mander, J (2012), The Capitalism Papers, Counterpoint, Berkeley.

37

Mnogobrojne krize „perifernih zemalja“, naročito tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća,

najavile su činjenicu da su aktivnosti u financijskim mrežama inherentno nestabilne i da ta

nestabilnost za sobom povlači dalje procese destabilizacije u „realnom“ sektoru. Mreže mogu

biti horizontalne ili hijerarhijske, guste ili rijetke. Prema istraživanjima19 globalne financijske

mreže su guste i hijerarhijske, tako da stvaraju centar-periferija odnose. Karakteristika takvih

odnosa u mrežama jest asimetričnost međuovisnosti i utjecaja. Generirane u „periferiji“

financijske krize su ostajale lokalnog karaktera. One su u perifernom dijelu globalnog

ekonomsko-financijskog sustava slijedećih desetak godina donekle izbjegnute stanovitim

institucionalnim i strukturnim promjenama koje su modificirale djelovanja globalnih

financijskih instituciju. U tom razdoblju globalna ekonomija postaje sve gušće i intenzivnije

povezana, a financijski proizvodi sve apstraktniji i manje razumljivi mnogim tržišnim akterima.

Neizvjesno i inherentno nestabilno financijsko tržište eksplodiralo je takozvanom

hipotekarskom krizom u SAD-u, o kojoj je bilo riječi i ranije, a koja je jasno pokazala da

nekompetentnost i pohlepa banaka, uz totalan nedostatak kontrole tržišta derivata,

nezaustavljivo vode u krizne procese koje se nije predvidjelo i nije znalo kontrolirati.20 Ovoga

puta, 2008. godine, u globalnoj hijerarhijskoj mreži međuodnosa kriza je generirana u „centru“.

Samo u SAD-u 450 komercijalnih banaka sa dvije tisuće milijardi dolara depozita, propalo je

ili bilo pred bankrotom. Tri od pet najvećih investicijskih institucija u SAD-u (Bear Stearns,

Lehman Brothers i Merrill Lynch) su nestale kao neovisne institucije, a druge dvije (Goldman

Sachs i Morgan Stanley) transformirale su svoj legalni status u bankarske holding kompanije

kako bi dobile pristup financiranju iz federalnih rezervi. U širem „centru“ kriza je zahvatila više

od dvadeset europskih zemalja. EU također je iskazala svoje centar-periferija odnose, jer su

najviše bile pogođene Grčka, Španjolska i Italija. Bitna novina tada izvršenog „strukturnog

prilagođavanja“ financijskog tržišta u centralnim razvijenim zemljama je bila masovna

socijalizacija privatnih bankrota, kojom je država, naročito u SAD-u, spašavala privatne banke

novcem poreskih obveznika. U EU kriza je uvedenim mjerama štednje najviše pogodila građane

europske „periferije“21. Za niz zemalja koje su vodile konzervativnu kreditnu politiku i općenito

bile manje involvirane u globalnu financijsku mrežu (kao BiH), kriza se prelila direktno kao

ekonomska. No organizacija globalne ekonomije nije se ni nakon toga značajnije promijenila.

Očigledno je da su u odnosu na ranija razdoblja u kojima su se odvijale i teorijske rasprave o

poslovnom ciklusu i uzrocima kriza, a koje su ovdje prikazane, sada prisutni i bitno drugačiji

uzroci i procesi kriza na nacionalnoj i svjetskoj razini. Međutim, čitatelj je prateći ovaj teorijski

i ekonomsko-politički sukob prikazanih koncepcija koje su formulirane prije i paralelno s

nastankom globalne ekonomije, mogao sagledati i koje su temeljne teorijske razlike, pa prema

tome i razlozi suprotstavljenih gledišta o mjestu i ulozi tržišta i države u ekonomskom životu

nacionalnih gospodarstava. Jer odatle i danas proizlaze ogromne razlike među ekonomistima i

političarima glede ekonomske politike koju države trebaju voditi.

U svakom slučaju, Minsky hipoteza financijske nestabilnosti, a koja dokazuje postojanje

inherentnih pokretača krize u samom poslovnom ciklusu, relevantna je i danas za globalni

19 Oatley, T. (2013), The Political Economy of Global Finance, Perspectives on Politics, Vol. 11/br.1. 20 Vidjeti iscrpne analize u radovima objavljenih u World Economics Review, kao i Heinberg, R. (2011), The

End of Growth, New Society Publishers, Gabriole Island, Canada. 21 Prethodni podaci prema Oatley (2013), str. 133-4.

38

ekonomski sustav. Također, treba ponoviti da se ona mora promatrati u novom kontekstu koji

upozorava da je u međuvremenu izmijenjena stvarnost i predodžba o tome što je nacionalna

ekonomija, kao i koliko je umanjena moć i izmijenjena uloga velikog broja država u vođenju

nacionalne ekonomske i financijsko-monetarne politike.

Realni poslovni ciklus kroz teorijska razmatranja

Od začetka navedenih polemika oko makroekonomske i financijsko-monetarne politike, pa do

polovine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u akademskim krugovima prevladavala je

„neoklasična sinteza“ kojom je Paul Samuelson povezao neokejnezijanske i neoklasične

teorijske koncepte. Vlade razvijenih zemalja često su pribjegavale kejnezijanskom stimuliranju

agregatne potražnje i odgovarajućoj monetarnoj politici, usprkos teorijskoj sumnji neoklasičnih

ekonomista o pozitivnoj ulozi države u reguliranju ekonomskih procesa.

U doktrinama i praksi ekonomskog razvoja nerazvijenih perifernih zemalja još tijekom

sedamdesetih godina državni intervencionizam kejnezijanskog, a ponegdje još radikalnijeg

tipa, bio je više pravilo nego iznimka. Te su zemlje više brinuli problemi zaostalosti i

nezadovoljavajuće ekonomske dinamike nego cikličke krize i makroekonomska stabilnost.

Svjesne svoje ranjivosti te su zemlje (njihov državni interventni aparat) više nastojale da se

zaštite od neposrednog utjecaja stranih aktera koje ne kontroliraju, kao i da ublaže razne

eksterne šokove. Međutim, od kraja sedamdesetih godina pa nadalje, teorijske razmirice u

tumačenju ekonomskih ciklusa direktno su se odrazile i na institucionalna rješenja i razvojnu

politiku nerazvijenih zemalja putem sistematskog međunarodnog forsiranja neoliberalnih mjera

za funkcioniranje ekonomija i za ekonomski razvoj. To se raznim sredstvima provodilo kroz

pritiske na drastično sužavanje ingerencija državnih organa u ekonomskom makro

menadžmentu.22

U dominantnoj (neoklasičnoj) ekonomskoj teoriji koja svoju epistemološku osnovu drži

jedinim znanstvenim pristupom, u potpunosti se afirmira formalno deduktivno-aksiomatsko

modeliranje. Osnovno je formulirati statičke, a zatim i (uvjetno) dinamičke ravnotežne modele

kojima se simuliraju idealizirana stanja i procesi u ekonomiji. Da bi uopće ti modeli mogli biti

matematički rigorozni i logički istiniti, njihovi su tvorci unosili brojne pretpostavke,

„restrikcije“, „redukcije“ i „relaksacije“ koje su ih udaljavale od realnih ekonomskih činjenica

i procesa. Vrlo je u tom smislu signifikantna tvrdnja teoretičara monetarizma, Miltona

Friedmana, da se teoriju ne može prosuđivati po njenim pretpostavkama, nego jedino po

točnosti njenih predviđanja. Stav da teoriju ne treba promatrati kao opis stvarnosti već jedino

kao način predviđanja budućnosti, može se također smatrati metodološkim

instrumentalizmom.23 U deduktivno-aksiomatskom teoretiziranju glavno je opravdanje

korištenja nerealnih pretpostavki putem fraza „Pretpostavimo da…“. U svim drugim

znanstvenim pristupima modeli se moraju graditi na pretpostavkama po standardnoj proceduri;

pretpostavke se zasnivaju na temeljnoj analizi promatranih činjenica, što predstavlja induktivni

22 Vidjeti Zoran Trputec et al. (2014), Teorija i praksa održivog razvoja, Šahinpašić, Sarajevo, prvo poglavlje. 23 Steve Keen (2011), op.cit., str. 160. Ovo je dopuna shvaćanja metodološkog instrumentalizma iznesenog

ranije u tekstu.

39

pristup na kome se gradi teorija kao mentalna organizacija pojavnog svijeta. Tek se na njenoj

osnovi formuliraju modeli.

Deduktivno-aksiomatsko teoretiziranje i formuliranje modela ne drži se te standardne

procedure. Friedman je to znalački koristio do te mjere da je na tome zasnovao tvrdnju o

neutralnosti novca. To je zapravo postao teorem prema kome nominalna količina novca u

opticaju nema utjecaja na realne makroekonomske performanse, osim što će izazvati inflaciju.

Friedman piše da je količina novca u monetarnoj teoriji posve nevažna, jer će se dodavanjem

novčane mase cijene proporcionalno povećati, kako one dobara i usluga, tako i razine dugova i

nominalne vrijednosti ukupne aktive i pasive.24 U realnom ekonomskom svijetu tvrdnja da se

proporcionalno inflaciji povećavaju dugovanja i potraživanja je potpuno apsurdna. Već samo

zbog toga nema neutralnosti novca u realnoj ekonomiji, jer on igra, među ostalim, značajnu

poticajnu i redistributivnu ulogu.

Dosta uspješna dugogodišnja primjena nekih kejnezijanskih recepata za ekonomsku politiku

razvijenih zemalja Zapada zapala je u krizu kad su njihova moć predviđanja, kao i njihovi alati

za suzbijanje inflacije, polovinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zakazali. Tada su se

te zemlje suočile sa inflacijskim posljedicama vijetnamskog rata (SAD) i višestrukim poratom

cijena nafte (SAD i ostale zemlje), uz pojavu stagflacije kao istovremene ekonomske stagnacije,

visoke stope nezaposlenosti i inflacijskih pritisaka.25

Napad na kejnezijansku teoriju i na njoj zasnovanu ekonomsku politiku pripremao se dugo - od

formuliranja Friedmanova koncepta adaptivnih očekivanja26 i Muthove hipoteze o racionalnim

očekivanjima27, pa do formulacije realnog poslovnog ciklusa Roberta Lucasa28 i njegovog

otvorenog odbacivanja Keynesovog teorijskog opusa na konferenciji Bostonske banke

federalnih rezervi 1978. godine. Novi je teorijski pristup nazvan „Nova klasična

kontrarevolucija“. Osnovna je kritika upućena Keynesovom manjku mikroekonomske

fundiranosti makroekonomskih kategorija. Postupno se pokazalo da se radi o odbacivanju

praktički cjelokupne epistemološke osnove na kojoj kejnezijanizam počiva.

Čitava plejada većinom anglosaksonskih ekonomista nastavlja tradiciju konstruiranja

dinamičkih ravnotežnih modela uz pretenziju da oni posjeduju eksplikativnu moć i moć

predviđanja, pa time i rješavanja raznih makroekonomskih problema. Kao što je bilo i ranije sa

autorima neoklasičnih modela,29 niz ekonomista „Nove klasične kontrarevolucije“ stekao je

godinama kasnije Nobelovu nagradu za doprinos ekonomskoj znanosti.30 Time su eksplicite

24 Milton Friedman (1969), The Optimum Quantity of Money u The Optimum Quantity of Money and Other

Essays, Macmillan, Chicago. 25 Özlen, H.B. (2015), What it means to be a New Classical Economist, Procedia – Social and Behavioral

Sciences, Vol. 195, srpanj, Elsevier; Laurence, S. S. (2005), The New Classical Counter-Revolution: A False

Path for Macroeconomics, Eastern Economic Journal, Vol. 31, No. 1. 26 Milton Friedman (1956), A Theory of the Consumption Function, Princeton University Press, Princeton 27

Muth, J.F. (1961), Rational Expectations and the Theory of Price Movements, Econometrica, Vol. 29, No. 3.

28 Lucas, R. (1975), An Equilibrium Model of the Business Cycle, Journal of Political Economy, prosinac. 29 Navedimo samo nobelovce Paula Samuelsona, Miltona Friedmana, Gerarda Debreua i Roberta Solowa. 30 Lucas, R. (1995), Finn Kyndland i Edward Prescott 2004., Thomas Sargent 2011.

40

stekli prestižno međunarodno priznanje da se radi o najvećim znanstvenim dostignućima u

području ekonomske teorije.

Teoriju realnog poslovnog ciklusa (RPC teorija), prikazivanu dinamičkim stohastičkim

modelima opće ravnoteže (DSOR modelima), neophodno je razmatrati zasebno od, u ovom

radu, ranije analiziranih tumačenja poslovnog ciklusa i ekonomskih kriza. Za razliku od tih

prethodnih, u RPC tumačenju financijsko-monetarna komponenta uopće nije prisutna, već čitav

model počiva na „realnim“, nemonetarnim varijablama.

Velik je broj uvjeta i pretpostavki koji moraju biti ispunjeni da bi se formulirao vrlo složen,

matematički sofisticiran, model. Jedan dio tih pretpostavki, kao npr. „reprezentativni

pojedinac“, savršena konkurencija na svim tržištima, nalazimo i u nizu ranijih modela opće

ravnoteže. Stoga se može reći da se kritička razmatranja koja se ovdje iznose, u određenoj mjeri

odnose i na niz drugih i drugačijih modela neoklasičnog teorijskog pristupa.

Počnimo od pretpostavki ekonomske racionalnosti. Te su pretpostavke obilno korištene u

neoklasičnoj mikroekonomskoj teoriji putem samointeresom vođene maksimizacije korisnosti

potrošača i maksimizacije profita kod proizvođača. Poznate su kritike neoklasične

maksimizacje potrošačeve korisnosti i umjesto toga uvođenje pretpostavke „ograničene

racionalnosti“31, kao i kritika statičke racionalnosti firme32. Keynes zamjera neoklasicima što

tako usko statično shvaćaju racionalnost, pa ističe da i očekivanja u budućnosti utječu na odluke

ekonomskih aktera u sadašnjosti. S tim u vezi Keynes tvrdi da u kompleksnim sustavima kao

što je ekonomija, dominira neizvjesnost o budućim događajima. Minsky nastavlja tom linijom

i dokazuje da pogrešna predviđanja i njihovo korištenje Ponzi ponašanjem raznih subjekata

predstavljaju sistemičku grešku kapitalizma. Suprotno Keynesovu shvaćanju očekivanja u

budućnosti, „hipoteza racionalnih očekivanja“ u Lucasovoj, novoj klasičnoj interpretaciji,

jednostavno znači da ljudi mogu predvidjeti budućnost i na taj način eliminirati neizvjesnost.

Lucas ide dalje od Friedmanove hipoteze „adaptivnih očekivanja“. Prema Friedmanovoj

hipotezi ipak postoji kratki rok potreban da se očekivanja usklade sa nastalim monetarnim

promjenama, što znači da barem u tom razdoblju monetarna politika može biti efektivna i podići

agregatnu potražnju, prije nego što je „utopi“ u inflaciji cijena. Lucas se u vezi s „prirodnom

stopom nezaposlenosti“ s tim ne slaže, pa piše: 33

„U prethodnoj je sekciji odbačena hipoteza adaptivnih očekivanja kao komponenta

prirodne stope, jer ona je na osnovu neke politike [razlika između ostvarene i očekivane

inflacije] ne-nula. Ako se nemogućnost ne-nula vrijednosti […] uzme kao bitna osobina

teorije prirodne stope, navedeni smo da jednostavno dodamo pretpostavku da [razlika

između ostvarene i očekivana inflacije] je nula kao dodatni aksiom…“

Time je teza o neutralnosti novca glede utjecaja na realne ekonomske varijable gurnuta još

ekstremnije nego kod Friedmana. Agregirana stopa nezaposlenosti ne može se uopće

promijeniti monetarnim sredstvima, nego će injektirana novčana masa samo, odmah, izazvati

31 Herbert A. Simon… 32 Sraffa, P. (1926), The laws of return under competitive conditions, Economic Journal, br. 36. 33 Lucas, R. (1972), Expectations and the Neutrality of Money, Journal of Economic Theory, 4. travanj

41

inflaciju! Bez daljeg propitivanja valjanosti pretpostavki modela njegovi tvorci na osnovu njega

izvode tvrdnju o neefektivnosti ekonomske politike.

Prema Steveu Keenu taj je aksiom jednostavno besmislen, jer znači da su pojedinčeva

predviđanja budućnosti trenutna i potpuno točna. Dakle, to nije samo neoklasična racionalnost

maksimizacije korisnost i profita, nego „meta-racionalnost“ zasnovana na znanju kako cjelina

ekonomskog sustava funkcionira i kako će se kretati i u budućnosti. Procjenjujući sa te točke

racionalna očekivanja, proizlazi da se u takvo modeliranje ekonomije ne unose očekivanja što

će biti u budućnosti, već ta hipoteza služi da se neizvjesnost o budućim događajima eksplicitno

drži izvan modela. Takva „racionalna očekivanja“ pokazuju do koje je mjere nova klasična

ekonomika vođena teleološkom željom da se dokaže da je tržišni kapitalizam fundamentalno

stabilan sustav. 34

Ti su modeli „dinamički stohastički“ jer se pretpostavlja da prethodni događaji imaju repetitivni

karakter, odnosno da se pravilnosti otkrivaju u ranijim vremenskim serijama. Stoga je raspored

vjerojatnosti poznat. Modeli su ergodični. Međutim, kako u kompleksnim sustavima kao što su

ekonomski, neizvjesnost ne može biti zamijenjena prethodno poznatim rasporedom

vjerojatnosti događaja, stohastički modeli nemaju znanstveni karakter. Keynesovim rječnikom,

rizik nije neizvjesnost koja vlada u ekonomiji.35 Neizvjesnost je suštinski različita od rizika.

Pokazalo se da se ona odnosi na ponašanje kompleksnih sustava, njihove kontingentne procese

i emergentne pojave, dakle sve što karakterizira dinamiku ekonomskih sustava.36 U stvarnom

svjetlu neizvjesnosti sva su takva „racionalna očekivanja“ samo putokaz koji uglavnom vodi u

slijepu ulicu pogrešnih kvantitativnih predviđanja.

Pored nezaobilazne hipoteze racionalnih očekivanja Nova klasična škola pretpostavlja punu

fleksibilnost cijena dobara, usluga i plaća na svim tržištima. Takva pretpostavka vodi direktno

do zaključka da će sva tržišta postići potpunu ravnotežu, a ekonomija će se naći na točki pune

zaposlenosti svih resursa, Nezaposlenost radne snage biti će isključivo dobrovoljna. To se

naziva „prirodna stopa nezaposlenosti“. Ujedno bi to značilo da se sva tržišta stalno „čiste“,

uključivo i tržište rada. Na već navedenoj konferenciji 1978. godine, Robert Solow na čiji se

model ravnotežnog rasta izrijekom novih klasičnih ekonomista oslanja model RPC, uglađeno

iskazuje svoje radikalno neslaganje sa tvrdnjom o isključivo dobrovoljnoj nezaposlenosti radne

snage kao tvrdnji u flagrantnom raskoraku sa činjenicama. On kaže:37

„Jasno je kao nos na mom licu, da se tržište rada, kao i mnoga tržišta proizvedenih

dobara, ne čiste u bilo kom smislenom značenju. Profesori Lucas i Sargent kažu

nakon svega da ne postoje dokazi da se tržište rada ne čisti, samo (postoje)

statistike o nezaposlenosti….Poimanje da višak ponude nije tu pogađa me kao

nešto potpuno neuvjerljivo.“

34 Keen, S. (2011), str. 247. 35 Vidjeti detaljnu analizu i usporedbu razlika u shvaćanju neizvjesnosti i rizika u kontroverzi Keynes – Lucas u

Alesandro Vercelli (1991), Methodological Fundations of Macroeconomics; Keynes and Lucas, Cambridge

University Press, Cambridge. 36 O epistemologiji kompleksnih sustava vidjeti Zoran Trputec (2014), „Neki epistemološki problemi ekonomske

teorije“, interni materijal Univerziteta modernih znanosti – CKM, Mostar. 37 Citirano prema Seidmanu, op.cit., str. 133.

42

Prema hipotezi racionalnih očekivanja svi ekonomski akteri raspolažu potpunim informacijama

o ekonomskim odlukama drugih aktera, uključujući informacije o politici države i njenim

posljedicama. U tom slučaju bilo koja politika države biti će poznata i očekivana. Svi će ju

akteri uzeti u obzir, pa će se odluke o cijenama i količinama proizvoda na osnovu tih očekivanja

formirati na složen, ali očekivan način.

Ako se takvo rezoniranje dovede do svojih krajnjih konzekvenci, ponašanje svih aktera potpuno

neutralizira državnu politiku. Prema tome, kejnezijanska financijska politika, ali i intervencije

koje predlažu monetaristi, biti će bez očekivanih efekata. Ekonomija se sama regulira i putem

negativnih povratnih sprega uvijek ima tendenciju održavanja ravnoteže. Jedini mogući utjecaji

na ekonomiju, a koji izazivaju neravnotežu su „neočekivani šokovi“ u tehnološkom području i

ukusima potrošača. Jedno i drugo ostaju bez empirijske provjere i potvrde38.

Sedamdesetih godina i kasnije, pripadnici Nove neoklasične škole proizveli su mnogobrojne

modele makroekonomskog karaktera, ali koji su direktno ekstrapolirani iz pretpostavljenog

mikroekonomskog ponašanja agenata-pojedinaca koji maksimiziraju korisnost ili profit, te koji

su pored toga obdareni sposobnošću da posve točno predviđaju budućnost. Uvjerenje da je

makroekonomija jednostavno primijenjena mikroekonomija rezultiralo je makroekonomskim

modelom koji se sastoji od jednog „reprezentativnog potrošača“ koji živi vječno - troši

proizvodnju cijele ekonomije – koji je ujedno proizvođač jedinog, homogenog proizvoda

proizvedenog u jedinoj firmi – čiji je on vlasnik - jedini uposlenik – koji si plaća profit određen

marginalnim proizvodom kapitala – plaća si i plaću jednaku marginalnom proizvodu svog rada.

Taj jedan jedini odlučuje koliko će rada ponuditi rješavanjem funkcije korisnosti kojom svoju

korisnost maksimizira kroz beskonačno dug vremenski horizont. On svoju maksimizaciju

korisnosti racionalno očekuje i stoga točno predviđa. Lucasova kritika Keynesa, da njegov

makroekonomski pristup nema mikroekonomsku zasnovanost, nije opravdala modeliranje

cijele makroekonomije u formi jednog jedinog reprezentativnog aktera.

Takva će ekonomija uvijek biti u ravnoteži. Narušiti će je jedino utjecaj neočekivanih

„tehnoloških šokova“ ili „šokovitih“ promjena potrošačkih preferencija. Svako smanjenje sati

rada je dobrovoljan akt zamjene dohotka za odmaranje, pa nema prinudne nezaposlenosti. U

tom modelu nema banaka, nema dugova, nema novca. To je RPC ili DSOR model.

Ovakav opis RPC/DSOR modela mogao bi se smatrati zlonamjernom karikaturom da nije

zasnovan na odgovarajućim tekstovima Roberta Solowa39 i niza autora čiji su radovi citirani i

korišteni u ovom prikazu. Cijeli novi klasični pristup postaje još upitniji kada se kritički

38 Te nebulozne „šokovite utjecaje“ Paul Romer naziva „flogistoni“. U The Trouble With Macroeconomics,

https://www.law.yale.edu/system/files/area/workshop/leo/leo16_romer.pdf, str. 6. 39 „The prototypical real-business cycle goes like this. There is a single immortal household – a representative

consumer - that earns wages from supplying labor. He also owns the single price-taking firm, so the household

receives the net income of the firm. The huosehold takes the present and future wage rates and present and future

dividents as given, and formulates an optimal infinite-horizon consumption-saving (and possibli labor-saving)

plan […] The firm looks at the same prices, and maximizes current profit by employing labor, renting calital and

producing and selling output.“ I tako dalje.

Robert Solow (2001), From neoclassical growth theory to new classical macroeconomcs, u J.H. Drèze (ed,),

Advances in Macroeconomic Theory, Palgrave, New York, str. 23.

43

razmotre same „mikroekonomske osnove“ i neprihvatljiv način njihove teorijski agregacje u

makroekonomske kategorije. O tome u ovom kratkom rad nije moguće detaljno raspravljati.

Nakon formuliranja RPC/DSOR modela uskoro je uslijedila empirijska provjera RPC teorije.

Novi su klasici tvrdili da se inflacija može smanjiti bez da se time proizvede recesija. Tome je

razlog pretpostavka da radnici i poslodavci posjeduju sposobnost racionalnog očekivanja, dakle

imaju informacije i znanje o budućem rastu cijena i nadnica. Ako u SAD-u Banka federalnih

rezervi jasno signalizira da namjerava smanjiti inflaciju putem restriktivne monetarne politike,

racionalni će radnici i poslodavci odmah očekivati nižu inflaciju i stoga istog trena se složiti da

se smanji rast plaća i da cijene njihovih proizvoda manje rastu.

Ekonomski konzervativizam predsjednika Regana u SAD i prve ministrice Margaret Thacher

u Velikoj Britaniji očitovao se prihvaćanjem recepata Novih klasika i naglim visokim

podizanjem kamatne stope. Međutim, tim financijskim operacijama inflacija nije prestala, a

nezaposlenost je dosegla još višu razinu. Ekonomska politika u tim zemljama ubrzo se vratila

na opreznu kombinaciju kejnezijanizma i monetarizma kao dugoročnog lijeka za recesiju.40

Stoga su mnogi ekonomisti skloni uvjerenju da novi teorijski koncept nije imao veće uloge u

području ekonomske politike općenito u svijetu. Takvu konstataciju opovrgava politika zemalja

Zapada i međunarodnih financijskih i monetarnih institucija u odnosu na nerazvijene, zemlje

periferije na koje se osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća primjenjuju pravila

Washingtonskog konsenzusa, a kojima se minimizira ulogu države, forsira opća ekonomska

liberalizacija, privatizacija, makroekonomska stabilizacija i tržišno otvaranje nacionalnih

gospodarstava kao uvjeti za dobro funkcioniranje tržišta i iz toga proizlazeći ekonomski razvoj.

41

Prema „prvom valu“ mjera Washingtonskog konsenzusa na nerazvijene zemlje, a kasnije i na

„zemlje u tranziciji“, primjenjuje se pristup zasnovan na analizi slobodnog tržišta. Tržište je

dovoljno i posve efikasno da pruži odgovarajuće, racionalne signale za investiranje u nove

aktivnosti. To se odnosi i na tržište rada. Poslodavci-poduzetnici najbolje znaju što i kako

proizvoditi, jer cijene faktora proizvodnje i dobara odražavaju njihovu pravu rijetkost. Tržište

ostaje efektivno, čak i ako nema perfektne konkurencije. Svaki ekonomski akter dobiva

besplatno potrebne informacije. U tim će uvjetima državna intervencija jedino iskrivljavati

cijene i tima slati pogrešne signale akterima.

S tim je u vezi „Moderna politička ekonomija“ predstavljena teorijom javnog izbora42. Ukratko,

prema „Modernoj političkoj ekonomiji“ država ne može učiniti za ekonomski razvoj ništa

korisno. Političari, birokrati, građani, država, djeluju isključivo u vlastitom interesu. Znači

koriste autoritet i moć samo za svoje uske interese. Država uvijek ima namjeru da konfiscira

privatnu imovinu, time se gube osnovni prerogativi osobne slobode. Stoga država mora biti

minimizirana.

Suvremena varijanta ekonomsko-političke primjene teorije Nove klasične kontrarevolucije u

perifernim zemljama i zemljama u tranziciji je nešto drugačija. Prihvaća se da su tržišta u tim

zemljama „imperfektna“, pa su firme izložene brojnim negativnim eksternalijama. Stoga država

40 Laurence S, Seidman (2005), The New Classical Counter-Revolution: A False Path for Macroeconomics,

Eastern Economic Journal, Vol. 31, br. 1, str. 131-140. 41 Zoran Trputec (2007), Dizajn održivog razvoja, Hrvatski leksikografski institut, Mostar 42 Teorija javnog izbora koristi ekonomska analitička sredstva, koncepte i metode nove klasične ekonomike u

razmatranju problematike koja tradicionalno pripada političkoj znanosti.

44

ima ulogu ukloniti te imperfektnosti da bi tržišta bolje funkcionirala kroz „tržišno prijateljski

pristup“. Treba stvoriti odgovarajuće okruženje za privatna poduzeća putem pribavljanja

infrastrukture, obrazovanja i zdravstvenih usluga. Dakle, daleko je od istine uvjerenje da je

ekonomska politika zasnovana na teoriji Nove klasične kontrarevolucije napuštena.

No svakako je najčvršće ukorijenjeno RPC/DSOR modeliranje u akademskoj sferi, kako

razvijenih, tako i nerazvijenih zemalja. Time se potvrđuje uvjerenje o znanstvenoj vrijednosti

ovog pristupa. U stilu Kuhnovog shvaćanja znanstvene paradigme kao sociološkog fenomena43

neoklasični, a zajedno s njim i novi klasični opus u ekonomskoj teoriji, zauzimaju dominantnu

poziciju u svjetskim akademskim krugovima. Ono čega su mnogi ekonomisti dominantne

teorije odavno svjesni, to je totalna nerealnost njihovih pretpostavki. Međutim, kritike tih

nerealnosti ostavljene su cijelo to vrijeme „neznanstvenim“ krugovima heterodoksnih

ekonomista čiji se radovi u krugovima „znanstvenih ekonomista“ ignoriraju. Doduše, iz reda

ovih posljednjih Robert Solow koga smo citirali, jest kritičar od samog početka Nove klasične

kontrarevolucije. Kod njega se ipak osjeća određeno taktično neprotivljenje RPC/DSOR

pristupu u cjelini. Takva „intelektualna zadrška“ trajala je sve dok se nije pojavio „novi,

izuzetno dobro napisani, hrabri i interesantni članak“44 kojim je teoretičar endogenog rasta i

sadašnji prvi savjetnik u Svjetskoj banci – neprikosnoveni pripadnik kruga „znanstvenih

ekonomista“ Paul Romer – poveo frontalni napad na „teorije koje su pred tridesetak godina

odvele makroekonomsku teoriju „pravcem intelektualnog nazatka“.45 Bez imalo okolišanja

takvo teoretiziranje naziva „post-realnom znanošću“, otvoreno govoreći o otporu koji

znanstveni krugovi vladajuće ekonomike pružaju svakom izričitom kritičkom stavu koji iz

vlastitih redova ugrožava dominantnu znanstvenu paradigmu.46

Završiti ćemo ovo razmatranje RPC/DSOR modela i cjelokupnog teorijskog pristupa jednim

citatom iz Romerova članka: „Problem nije toliko u tome što makroekonomisti govore stvari

koje su nekonzistentne sa činjenicama. Pravi je problem što drugi ekonomisti (iz dominantne

grupe) ne mare što makroekonomisti ne mare o činjenicama. Indiferentna tolerancija očiglednih

zabluda je još više nagrizajuća od zagovaranja učinjenih grešaka.“ 47

43 Određena znanstvena paradigma okuplja svoje pripadnike koji je primjenjuju i štite svim sredstvima. 44 Tim riječima započinje osvrt Larsa P. Sylla (2016), Paul Romer's assault on 'post-real' macroeconomics, Real

World Economics Review, br. 76. 45 Romer, Paul (2016), The Trouble With Macroeconomics, The American Economist

https://www.law.yale.edu/system/files/area/workshop/leo/leo16_romer.pdf 46 „Neki ekonomisti koji se privatno slažu sa stanjem u makro (ekonomskoj teoriji) neće to reći javno. […] Ipak

su me neki od njih otvoreno obeshrabrivali, što traži neka druga objašnjenja.“… „Oni možda osjećaju da će

platiti cijenu ako budu bili svjedoci neprijatnih reakcija koje će kritika poznatih vođa izazvati. Nakon moje

kritike Lukasova rada, imao sam se prilike sresti s jednim koji je bio toliko ljut da najprije nije mogao govoriti.

Zatim mi je rekao, 'Ti ubijaš Boba'“, Romer, op.cit., str. 21. 47 Romer, op.cit., str. 22.

45

Zaključak

Sve ovdje razmatrane teorije poslovnog ciklusa već samim svojim izborom epistemološke

osnove dokazuju da se ne mogu u ekonomskoj teorije izbjeći vrijednosni sudovi. Suvremena

globalna ekonomija sadrži u samom tržišnom sustavu niz sistemičkih grešaka od kojih se ovim

radom ukazalo na samo neke od njih, a koje su jedino vezane uz tumačenje poslovnog ciklusa.

Svaki izbor teorijskog pristupa poslovnom ciklusu ima duboke praktične posljedice za izbor

mjera i alata ekonomske i financijsko-monetarne politike u sučeljavanju s tom problematikom.

Suvremena tržišta proizvoda i usluga – od lokalnih do globalnog - inherentno su nestabilna, ali

pored toga isprepletena i modificirana djelovanjem dominantnih financijskih aktera i globalnih

institucija i procesa. S jedne strane, dominantne ekonomske teorije – od austrijske škole, preko

neoklasične do nove klasične - vide tržište kao harmoničan sustav koji se bez unutarnjih

suprotnosti spontano uravnotežuje na osnovu slobodnog i racionalnog ponašanja

mikroekonomskih aktera. Neprekidno prisutni epistemološki problemi, izazvani metodološkim

individualizmom, metodološkim ekvilibrizmom i mehanicističkim shvaćanjem ekonomskih

procesa, sužavaju prostor ekonomske analize i njenih dometa u napucima za ekonomsku

politiku. Pri tome razmatranje uloge novca, kredita, duga i financijskih operacija u uvjetima

globalizacije ustupa mjesto formaliziranim i matematički složenim modelima koji ne

prepoznaju niti razmatraju mjesto i ulogu tih komponenti u interakcijskom lancu poslovnih

ciklusa. Stoga se dominantna ekonomska teorija ne obazire na kritike i rješenja koja ukazuju na

korisnu ulogu države i drugih dionika kao nužnih i korisnih aktera u ekonomskim procesima u

suvremenom kapitalizmu. Svako tumačenje okolnosti i razloga pojave poslovnih ciklusa

matematički kompliciranim modelima koji se ne zasnivaju na realnim pretpostavkama i ne

koriste odgovarajuće metode analize, obezvrjeđuje njihovu eksplikativnu i normativnu

vrijednost.

S druge strane autori poput Schumpetera, Keynesa, Goodwina, Minskog, Keena i Castellsa,

doduše na različit način, pronalaze u samoj tržišnoj ekonomiji sistemske pogreške koje

spontano vode u krize i poslovne cikluse. Pružaju teorijski inovativne i za politiku važne

odgovore na suštinska pitanja složenih ekonomskih procesa. Usprkos toga u obrazovanju, kao

i u postupcima međunarodnih financijskih i monetarnih institucija, dominira neoklasična i nova

klasična paradigma koja ignorira prave uzroke kriza i pored toga teret njihova razrješavanja

prebacuju na aktere koji ih nisu prouzročili. Naime evidentno je da se posljedice kriza

„socijaliziraju“ na teret građana i poreskih obveznika.

Tek od nedavno neki značajni ekonomisti dominantne teorijske škole argumentirano kritiziraju

„post-realnu“ ekonomsku znanost i pri tome se susreću sa osudom i otporima u vlastitim

redovima. No to je znak da se pad dominantne ekonomske paradigme ne može zaustaviti.

46

LITERATURA

1. Beinhocker, E. D. (2006) The Origines of Wealth, Harvard Business School Press,

Boston, Massachusetts

2. Capra, F., Luisi, P.L. (2014) The Systems View of Life, Cambridge University Press,

Cambridge

3. Clower, R.W. & Leionhufvud, A. (1973) Say's Principle, what it means and doesn't

mean, Intermountain Economic Review br.4.

dostupno na

https://www.law.yale.edu/system/files/area/workshop/leo/leo16_romer.pdf

(16.11.2017.)

4. Dudley, D., (1984) Keynes and Marx a centennial appraisal, Journal of Economic

Theory, 15(2), str. 353-62.

5. Friedman, M. (1956) A Theory of the Consumption Function, Princeton University

Press, Princeton

6. Friedman, M. (1969) The Optimum Quantity of Money u The Optimum Quantity of

Money and Other Essays, Macmillan, Chicago.

7. Hayek, F.A. (1944) The Road to Serfdom , Routledge, London

8. Hayek, F.A. (1960) The Constitution of Liberty, University of Chicago Press, str. 329

i 331.

9. Laurence, S. S. (2005) The New Classical Counter-Revolution: A False Path for

Macroeconomics, Eastern Economic Journal, Vol. 31, No. 1.

10. Lucas, R. (1972) Expectations and the Neutrality of Money, Journal of Economic

Theory, 4. travanj

11. Lucas, R. (1975) An Equilibrium Model of the Business Cycle, Journal of Political

Economy, prosinac

12. Mander, J (2012) The Capitalism Papers, Counterpoint, Berkeley.

13. Minsky, H. P.(1982) Can "It" Happen Again? A Reprise, M.E. Sharpe, Armonk

14. Muth, J.F. (1961), Rational Expectations and the Theory of Price Movements,

Econometrica, Vol. 29, No. 3.

15. Oatley, T. (2013) The Political Economy of Global Finance, Perspectives on Politics,

Vol. 11/br.1.

16. Özlen, H.B. (2015) What it means to be a New Classical Economist, Procedia –

Social and Behavioral Sciences, Vol. 195, srpanj, Elsevier

17. Repapis, C. (2014) J.M. Keynes, F.A. Hayek and the Common Reader, Economic

Thought, svezak 3, broj 2.

18. Richard, M. G., (1967) A Growth Cycle, in C.H. Feinstein, Socialism, Capitalism and

Economic Growth, Cambridge University Press, Cambridge.

19. Romer, Paul (2016), The Trouble With Macroeconomics, The American Economist

20. Schumpeter, J. (1934) The Theory of Economic Development, Harvard University

Press, Harvard. Prvo izdanje na njemačkom 1911. godine.

21. Seidman, L.S (2005) The New Classical Counter-Revolution: A False Path for

Macroeconomics, Eastern Economic Journal, Vol. 31, br. 1, str. 131-140.

47

22. Sraffa, P. (1926) The laws of return under competitive conditions, Economic Journal,

br. 36.

23. Trputec, Z. (2007), Dizajn održivog razvoja, Hrvatski leksikografski institut, Mostar

24. Trputec, Z. et al. (2014), Teorija i praksa održivog razvoja, Šahinpašić, Sarajevo

48

RAZLIKE IZMEĐU KLASIČNOG RAČUNOVODSTVA I

RAČUNOVODSTVA ODRŽIVOSTI

Slaven Ljolje, MA

Abstract:

Sustainable development implies the symbiosis of all business processes and business functions

with the environment and society. Accounting, as one of the most important business functions

can not, and will not be an exception to this rule. The classic accounting we know today is

solely focused on measuring the company's internal performance while the external impacts on

the environment and the society that it generates do not even take into account. In other words,

classical accounting measures how much a company has been able to earn profits on the

environment and society, which is by no means in keeping with the concept of sustainable

development. Previously, classic accounting needs to be replaced with a new concept of

"sustainability accounting“. This concept puts emphasis on the involvement of accounting in

environmental impact measurement using "social audit" Within this new concept of „triple

bottom line“ differences that undoubtedly exist when it comes to classical and sustainability

accounting are reconciled. It is a combination of indicators of economic, environmental and

social measures. By applying this model, companies should recognize the sustainable values of

their business, as well as the value of their business environment.

Is there a way for the enterprise to incorporate the concept of sustainability accounting in the

environment that shows all the symptons of (non) sustainability?

Key words: sustainability acounting, social audit, triple bottom line.

Sažetak:

Održivi razvoj podrazumijeva simbiozu svih poslovnih procesa i funkcija poduzeća sa

okolinom i društvom. Računovodstvo, kao jedna od najvažnijih poslovnih funkcija nije niti

može biti iznimka tom pravilu. Klasično računovodstvo kakvo poznajemo danas je isključivo

orijentirano na mjerenje unutarnjih performansi poduzeća, dok se vanjski utjecaji na okolinu i

društvo koje to poduzeće stvara uopće ne uzimaju u obzir. Drugim riječima, klasično

računovodstvo mjeri koliko je poduzeće uspijelo ostvariti dobiti na uštrb okoline i društva što

nikako nije u skladu sa konceptom održivog razvoja. Dosadašnje, klasično računovodstvo je

potrebno zamjeniti novim konceptom „računovodstva održivosti“. Taj koncept stavlja naglasak

na uključenost računovodstva u mjerenju utjecaja na okolinu upotrebom „društvenog audita“.

Unutar novog koncepta „tripple bottom line“ pomiruju se određene razlike koje nedvojbeno

postoje kada se govori o klasičnom i računovodstvu održivosti. Riječ je o kombiniranju

pokazatelja ekonomskih, okolinskih i društvenih mjera. Primjenom ovog modela poduzeća bi

trebala spoznati održive vrijednosti svoga poslovanja, ali i vrijednost okoline u kojoj posluju.

Može li poduzeće uopće inkorporirati koncept računovodstva održivosti u okolini koja

pokazuje sve simptome (ne)održivosti?

Ključne riječi: računovodstvo održivosti, društveni audit, triple bottom line

49

Uvod

Održivi razvoj je novi koncept koji stavlja nove izazove u poslovanju svih subjekata. Naglasak

nije više isključivo na ostvarivanju dobiti. Održivost podrazumijeva uvođenje kvalitativnih

osobina u poslovanje. Budući da se radi o sveobuhvatnom konceptu, koji ima utjecaja na sve

poslovne sfere nemoguće je izdvojiti niti jedan segment poslovanja koji ne podliježe konceptu

održivosti. Računovodstvo poduzeća nije iznimka tom pravilu, u skladu sa time nameću se

određeni zahtjevi unutar samog računovodstva. Tzv. „klasično računovodstvo“ mora mjenjati

osnovne postavke svoga funkcioniranja kako bi udovoljilo novim trendovima u pogledu

održivosti poslovanja cjelokupnog poduzeća. Nije više dovoljno samo da računovodstvo vrši

regulaciju internih financijskih, robnih i ostalih tokova poduzeća.

Naime, novi koncept računovodstva, tzv. „računovodstvo održivosti“ o kojem će biti više riječi

u nastavku podrazumijeva uključenost dosadašnjeg računovodstva u djelovanje prema okolini.

Budući da se sve aktivnosti poduzeća reflektiraju na njegovo okruženje tako i aktivnosti

računovodstva imaju određen utjecaj po okolinu. Kontrola i nadgledanje troškova i koristi od

aktivnosti koje se poduzimaju u cilju pozitivnog utjecaja na okolinu su srž računovodstva

održivosti. Samo na takav način poduzeće može ispravno funkcionirati unutar brojnih zahtjeva

koje nameće održivo poslovanje. Računovodstvo održivosti predstavlja slijedeću stepenicu na

putu ekološke i društvene osvještenosti koja je temeljni uvijet za suvremeno poslovanje.

U cilju toga svako poduzeće koje želi podići svoje poslovanje na višu i kvalitetniju razinu mora

inkorporirati ekološki i društveni aspekt u svoje aktivnosti, inače neće biti prepoznato kao

kvalitetno, a kamoli vodeće poduzeće u branši.

Kratak pregled povijesti računovodstva održivosti

U cilju što jasnijeg definiranja samoga pojma računovodstva održivosti potrebno je vratiti se na

početak. Pod time se misli na okolnosti i razloge koji su doveli do mjenjanja pogleda na

dotadašnje „ klasično računovodstvo“. Prije svega treba reći da su uznapredovali trendovi

tokom zadnjih 30 godina doveli do brojnih pormijena u svim sferama života i posla, pa tako i

u računovodstvu.

Sam koncept računovodstva održivosti proizašao je iz nastojanja da se poboljša odnos poduzeća

i njegove okoline, da se pokaže određen stupanj brige poduzeća o efektima poslovnih aktivnosti

na društvo koje ono svakodnevno poduzima. Prilikom samog razvijanja koncepta

računovodstva održivosti formirale su se dvije temeljne misli. Prva se odnosi na filozofsku

raspravu na temu odgovornosti i kako će to doprinjeti funkcioniranju održivog razvoja, te koje

je korake nužno poduzeti da bi se to ostvarilo. Pristup se temelji na potpuno novom sustavu

obračuna u čijem se središtu strategija unapređenja održivosti. Druga misao se odnosi na

upravljanje određenim perspektivama usmjerenim na specifične uvijete i alate za ostvarivanje

održivosti.48

48 Prevedeno sa:http://en.wikipedia.org/wiki/Sustainability_accounting [20.travanj 2015] .

50

Korijeni računovodstva održivosti mogu se pronaći 50-ih godina porošlog stoljeća kada je

George Goyder nastojeći potaknuti tadašnja poduzeća na odgovornije ponašanje prema okolini

uveo pojam „društvenog audita“ (eng. social audit). Društveni audit ili društvena revizija se

definira kao: Reakcija usmjerena protiv konvencionalnih računovodstvenih principa i prakse.

Društveni audit zagovara šire ekonomsko i financijsko područje djelovanja, koje ide dalje od

pojedinačnog poduzeća.49 Pored ekonomskih i monetarnih varijabli poslovanja, društveni audit

nastoji inkorporirati i kako mu samo ime kaže društvenu dimenziju poslovanja, koja često nije

ili iz nekih razlog ne može biti izražena monetarnim pokazateljima. Iz svega navedenog može

se zaključiti da je u centru aktivnosti društvenog audita etičnost poslovanja poduzeća.

Značajniji pomaci u smjeru održivosti računovodstva su se desili u razdoblju između 1970-

1980 godine. Naime, tjekom tog desetljeća objavljeni su mnogi empirijski radovi i radovi koji

su se odnosili na izgradnju modela čiji je zadatak bio objavljivanje podataka od društvene

važnosti. Slabost tih modela je subjektivnost analize, pa je literatura koja se tada odnosila na

društvene i ekološke karakteristike računovodstva bila nepotpuna. Podaci koji su povezani sa

društvenom dimenzijom poslovanja uglavnom su se odnosili na zaposlenike ili proizvode.

Karakteristika radova toga razdoblja je marginalna pažnja zaštiti okoliša, zaštita okoliša se

razmatrala unutar općeg nediferenciranog i relativno jednostavnog koncepta društvenog

računovodstva i njegovih kretanja.50 U tom razdoblju nisu razvijani financijski

računovodstveni standardi niti je postojao regulatorni okvir.

Razdoblje između 1981-1990 donosi napredak u promišljanju o važnosti računovodstva

održivosti. Jača interes javnosti za ekološke probleme, te kao rezultat toga dolazi do

specijalizacije unutar objavljivanih radova. Istraživanja postaju sve više analitičkoga tipa,

pomiče se fokus sa podataka društvenog karaktera na podatke i informacije koji pripomažu u

ekološkoj regulaciji.

Posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća rezultiralo je povećanjem značaja tzv. ekološkog

računovodstva (eng. envinromental accounting) u odnosu na društveno računovodstvo.

Nedorečen regulatorni okvir koji je tada imao utjecaj na društvenu reviziju nije se protezao na

kvantitativne pokazatelje društvenih i ekoloških pitanja. Razvoj regulatornog okvira na

području društvenih i ekoloških pitanja se jako sporo razvijao u svijetu, tako da je u Velikoj

Britaniji i Europi išao puno sporije nego u Americi ili Australiji.

Mnogi faktori koji se odnose na odgovrnost poslovanja su doprinjeli rastu važnosti i primjene

društvenog audita u posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća. U nastavku će biti nabrojani

neki od tih faktora.

1. Razvoj istraživačkog novinarstva o negativnim utjecajima korporacija i drugih

institucija na lokalnu zajednicu i okoliš. Prvi članci su izdani od strane magazina Social

Audit Limited in the 1970s. Objavljeni su brojni izvještaji koji se odnose na poslovanje

49 Z. Simon, P. Peter, E. Richard, (1999) Building Corporate Accountability, London, British Library, str. 71.

50 Mathews, M. R. (1997) Twenty-five years of social and environmental accounting research. Is there a silver

jubilee to celebrate?, Accounting, Auditing & Accountability Journal, Vol. 10, No. 4, str. 481.

51

većeg broja poduzeća ranih 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Takva praksa je

nastavljena do danas.

2. Tijekom industrijskog restruktuiranja gospodarstva Velike britanije 70-ih i 80-ih godina

prošlog stoljeća nekoliko lokalnih tijela u suradnji sa sindikatima je naručilo izvješća o

utjecaju zatvaranja postrojenja na lokalnu zajednicu.

3. Intezivan pritisak na tadašnja poduzeća rezultirao je donošenjem standarda o utjecaju

poslovanja na poduzeća, ali i izvještavnja o tome.

4. Porast interesa za etično poslovanje poduzeća doveo je do potrebe da se otkrije i bolje

razumije upravo ono što rade korporacije i na koji način koriste sredstva koja su im

dodijeljena.

5. Potrošači su sami postali osvješteniji o tome kako njihovi ustaljeni obrasci potrošnje

utječu na djelovanje poduzeća pa i država. U prilog iznesenoj tvrdnji ide i prosvjed koji

je organiziran protiv genetički modificirane hrane u Velikoj Britaniji.51

Navedeni, ali i drugi brojni faktori kao i propisi donešeni u međuvremenu su doveli do toga da

su korporacije same počele primjenjivati etičnost prilikom svog poslovanja. Kako je vrijeme

prolazilo korporacije su uvidjele da takav način djelovanja može u određenim situacijama

predstavljati konkurentsku prednost. Takvo saznanje dalo je dodatni poticaj da se ulože dodatni

napori u integriranje tog koncepta u računovodstvo ali i u druge segmente funkcioniranja

poduzeća i korporacija.

Upravo to nastojanje da se uvede etičnost u poslovanje tržišnih subjekata rezultirala je

osnivanjem različitih organizacija sa ciljem zaštite potrošača i okoliša. Zahvaljujući takvim

pothvatima kolektivna svijest o ekološkim problemima koje uzrokuju mnogobrojni ljudski

postupci je podignuta na jednu novu razinu.

Pojam računovodstva održivosti (Social accounting)

Računovodstvo održivosti je veoma složen koncept kojeg nije moguće jednoznačno definirati.

Složenost tog koncepta ogleda se u broju aspekata koje se računovodstvo održivosti dotiče u

svom funkcioniranju. U tom svijetlu u nastavku će biti dano više definicija ovoga pojma ovisno

u kojem se kontekstu gleda. Nije moguće jednom rečenicom ili definicijom obuhvatiti sve

značajke računovodstva održivosti jer je održivost sama po sebi veoma kompleksno i opširno

područje.

Računovodstvo održivosti ( Social accounting) je proces komunikacije društvenih i ekoloških

efekata ekonomskih aktivnosti poduzeća sa interesnim druištvenim grupama i društvom

uopće.52 Ovakvo općenito određenje računovodstva održivosti se čini suviše jednostavnim i ne

odražava složenost o kojoj se predhodno govorilo. Kako bi se u potpunosti stekao uvid u pojam

51Prevedeno sa: http://www.socialauditnetwork.org.uk/getting-started/brief-history-social-accounting-and-audit/

[ 21. travanj 2015]. 52 R.H. Gray, D.L. Owen & K.T.(1987) Maunders, Corporate Social Reporting: Accounting and accountability ,

Glasgow, Prentice Hall, str. 52.

52

računovodstva održivosti definirati ćemo još neke pojmove koji su sadržani unutar ovoga

pojma.

U literaturi se također može susresti i pojam „sustainability accounting“ (također se prevodi

kao računovodstvo održivosti), a razmatra se u sklopu pojma financijskog računovodstva.

Njegov značaj je u objavljivanju nefinancijskih aspekata poslovanja poduzeća, kako se

poduzeće odnosi prema dioničarima, vjerovnicima i drugim vanjskim tjelima. Prilikom

sagledavanja efekata koje na okoliš imaju aktivnosti poduzeća često se u literaturi koristi pojam

Environmental accounting“ (ekološko računovodstvo) Ekološko računovodstvo ili

računovodstvo okoliša kako ga neki nazivaju je dio računovodstva održivosti čiji je zadatak

osiguravanje upravljačkih informacija za različite hijerarhijske nivoe menadžmenta, sa ciljem

procjene ekonomskih učinaka primjene relevantnih propisa, standarda, protokola, a čiji je

zadatak unaprijeđenje i zaštita životne sredine.53

Bez obzira za koje se određenje računovodstva održivosti opredjelimo treba imati na umu da

ono uvijek podrazumijeva kontinuirano i kvalitativno unapređenje aktivnosti računovodstva.

Ukoliko se odstupa od ova dva principa takvo računovodstvo zasigurno neće podržati održivo

poslovanje, u konačnici ne možemo govoriti o konceptu održivog razvoja.

Temeljni principi računovodstva održivosti

Postoji nekoliko ključnih principa računovodstva održivosti kojih se svako poduzeće mora

pridržavati prilikom primjene ovoga koncpeta. Prema Social Audit Network (SAN) temeljni

principi računovodstva održivosti su:

1. Multiperspektivnost – podrazumijeva uvažavanje mišljenja i stavova osoba i grupa koje

mogu biti važne za poduzeće ili organizaciju. Pri tome se misli na ljude i grupe koji ne

sačinjavaju dio poduzeća, ali svojim utjecajima mogu pomoći poduzeću da ono bude

prepoznato kao subjekt koji brine o svojoj okolini.

2. Sveobuhvatnost – uključuje sve aktivnosti poduzeća ili organizacije. Sve aktivnosti

poduzeća moraju davati doprinos održivosti poslovanja, tek tada računovodstvo kao

spona između etičnosti cjelokupnog poslovanja poduzeća i okoline može pridodati

vrijednost.

3. Komparativnost – sposobnost poduzeća da se pri rješavanju određenih problema stavi

u poziciju drugog poduzeća, te da na temelju toga poboljšaje vlastito poslovanje.

Poduzeće mora učiti od svojih konkurenata ili drugih organizacija kako se rješavaju

određeni problemi, te na temelju toga nastojati uvesti određene inovacije. Dakle ovdje

se govori o jednom obliku „benchmarkinga“

4. Redovitost primjene – računovodstvo održivosti se mora provoditi u redovitim

intervalima. Prilikom definiranja pojma računovodstva održivosti rečeno je da je jedna

od osobina i kontinuiranost, dakle ukoliko se želi postići održivost cjelokupnog

53EKOLOŠKO RAČUNOVODSTVO dostupno na: www.feb.ba/wp-content/.../09/EKOLOŠKO-

RAČUNOVODSTVO.pptx [23.travanj 2015].

53

poslovanja onda treba raditi na redovitosti primjene principa održivosti svake od

aktivnosti poduzeća pa i njegovoga računovodstva.

5. Vjerodostojnost – social accounting ili računovodstvo održivosti je koncept koji

podrazumijeva suradnju sa okolinom u skladu sa tim njegova vjerodostojnost mora biti

potvrđena od strane okoline. Tvrdnje o vjerodostojnosti poslovanja pojedinog poduzeća

su mnogo vrijednije ako dolaze od strane okoline nego li od strane tog poduzeća.54

Ciljevi primjene koncepta računovodstva održivosti

Ciljevi računovodstva održivosti su:

1. Učinkovitost uporabe prirodnih resursa – utvrditi koristi li poduzeće prirodne

resurse na ispravan način. Ti resursi se moraju koristiti na društveno prihvatljiv

način.

2. Pomoć zaposlenima – moguće je pomoći zaposlenicima na način da njihovoj djeci

pruži mogućnost kvalitetne naobrazbe i besplatnog transporta. Na takav način pruža

dobre uvijete čitavom svom radnom okruženju.

3. Pomoć društvu – poduzeće svojim aktivnostima može znatno zagađivati okolinu i

time štetiti ljudima, međutim poduzeće može pomoći društvu raznim „zelenim“

projektima kao što su npr. sadnja stabala, formiranjem novih parkova u neposrednoj

okolini poduzeća itd.

4. Pomoć kupcima – obuhvataju dio naknada koje poduzeća daju za okolinu,

dostupnost robe kupcima po nižim cijenama itd.

5. Pomoć investitorima – poduzeće pomaže investitorima transparentnošću

računovodstvenih informacija koje se odnose na poslovanje poduzeća.55

Prednosti i nedostaci koncepta računovodstva održivosti

Prednosti računovodstva održivosti su:

1. Računovodstvo održivosti propituje društvene, ekološke i ekonomske rezultate i

utjecaje poduzeća i organizacija, zbog toga može iznaći organizacijske metode za

dobivanje cjelovitih i redovitih procesa ispitivanja. Takvi cjeloviti procesi mogu dati

odgovore na pitanja kako ispravno funkcionirati u skladu sa okolinom i koji su to

učinci poduzeća koji zahtjevaju određene izmjene.

2. Jedna od veoma značajnih prednosti računovodstva održivosti je što dopušta

uključivanje klijenata kupaca u sam proces. Na taj način kupci i ostali klijenti na

54Social Accounting and Audit dostupno na: http://www.nefconsulting.com/our-services/evaluation-impact-

assessment/prove-and-improve-toolkits/social-accounting/ [23.travanj 2015]. 55Social Accounting dostupno na: http://www.svtuition.org/2009/06/social-accounting-and-its-objectives.html

[01.svibanj 2015].

54

temelju uvida u društvene račune pomažu u formiranju društvene i ekološke

perspektive poduzeća.

3. Računovodstvo održivosti se odlično uklapa u strateško planiranje poduzeća jer mu

nudi sustavan pregled svih prednosti kao i područja koja mogu predstavljati slabost,

tj. područja gdje se poduzeće može poboljšati.

4. Poduzeća i organizacije posjeduju određeni stupanj fleksibilnosti u pogledu procesa.

Posjeduju sposobnost sagledavanja sa više stajališta procese koji su orjentirani na

rješavanje nekog konkretnog problema. Putem primjene koncepta računovodstva

održivosti poduzeća mogu u svoje izvještaje inkorporirati informacije koje će

pokazati okolini da ono ima inkorporirane sustave kvalitete, te da je u stanju

odgovoriti na izazove društvene održivosti.

5. Postoji određeni stupanj fleksibilnosti i u vremenu kod uvođenja koncpeta

računovodstva održivosti u poduzeće. Kompletan proces se obično završava unutar

razdoblja od dvije godine, može trajati i duže ukoliko se poduzeće fokusira na više

različitih aspekata.

6. Putem društvenog računovodstva poduzeće može provjeriti realnost podataka

okoline iz koji su prikupljeni u svrhe analize.

7. Utvrđena vjerodostojonst utjecaja koje poduzeće ima na okoline pomaže mu u

točnom i kompletnom izvještavanju potencijalnih investitora i drugih interesnih

subjekata.

Mogući nedostaci računovodstva održivosti su:

1. Računovodstvo održivosti je samno po sebi radno intezivan proces, ukoliko

poduzeće predhodno nije obavilo temeljno strateško planiranje proces uvođenja

računovodstva održivosti će se znatno produžiti, u konačnici poduzeće neće

napredovati.

2. Iako se sudjelovanje u računovodstvu održivosti može promatrati kao opredjeljenje

za poboljšanje, ono kao takvo često ostaje neprepoznato od strane potencijalnih

donatora i kreditora.

3. Računovodstvo održivosti kritizira se zbog tendencije povećanja transparentnosti,

mnogi smatraju da su zahtjevi koje ono stavlja pred poduzeća u pogledu kvalitete

računovodstvenog objavljivanja nerealni.

4. Vrste informacija na kojima računovodstvo održivosti inzistira u svome

objavljivanju mogu predstvaljati probleme za određena poduzeća.

5. Za velika poduzeća samo uvođenje računovodstva održivosti može zahtjevati velike

troškove uvođenja

55

Kritika klasičnog računovodstva

Klasično računovodstvo predmet je učestalih i brojnih kritika od strane različitih „zelenih“

udruga, kao i drugih društvenih predstavnika. Korporacije više nisu toliko društveno

prihvaćene jer još uvijek ne mare u dovoljnoj mjeri za osnovne nosioce održivosti. Evidentno

je da korporacije i dan danas nastoje unutar svojih mogućnosti izbjeći društvenu odgovornost,

pa čak i onda kada se radi o financijskom izvješćivanju. U ovome dijelu rada biti će napravljen

kritički osvrt na klasično računovodstvo. Predmet kritike će biti utjecaj klasičnog

računovodstva na ekološku ( okolinsku) i društvenu sferu.

Klasično računovodstvo ,društvena i ekološka (okolinska) održivost

Praksa klasičnog računovodstva je usmjerena prvenstveno na profitabilnost kao jedini

pokazatelj poslovanja. Poslovni uspjeh se mjeri količinom profita koji je ostvaren, vrijednošču

koju dostižu dionice poduzeća i ostalim ekonomskim pokazateljima. Naglasak je na

kapitalističkim pothvatima gdje su ekološke i okolinske vrijednosti često zanemarene. Temelji

tako orijentiranog klasičnog računovodstva nalaze se u marginalnoj teoriji vrijednosti. „Glavna

kritika klasičnog računovodstva je u njegovim principima koji prema svojim postavkama

nedovoljno brinu o ekološkim problemima. Očigledno je da se unutar koncpeta klasičnog

računovodstva ne mogu pomiriti suprostavljeni interesi ekonomske profitabilnosti i okolinske

i ekološke održivosti.“56 U prilog tome ide i slijedeća tvrdnja:

Klasično shvaćanje temeljeno na marginalističkim percepcijama je samo površna briga za

značenje računovodstva, gdje je tržište samo ekonomska krinka koja bi trebala odavati dojam

kako je sve u najboljem redu. Međutim stvarnost je bitno drukčija, na tržištu se pored

ekonomskih vrijednosti ( raspodijela bogatstva) nastoje ostvariti i održive okolinske i ekološke

vrijednosti. Efikasnost, produktivnost i ostale globalne ekonomske mjere su saamo metafizički

artefakti ustanovljeni od strane protivnika održivosti u cilju opravdanja svojih tvrdnji.57

Trenutna okolišna računovodstvena praksa je smještena u okvirima klasičnog računovodstva

gdje naravno ne može dati svoj puni potencijal. Računovodstvo u službi okoline iziskuje

određena davanja korporacija sa namjerom očuvanja okoliša kao i resursa za buduće

generacije. Prednosti koje se ostvaruju takvom praksom su dugoročne prirode i nisu vidljive

odmah. Navedena praksa je u izravnom sukobu sa jednom od temeljnih postavki klasičnog

računovodstva, a to je: troškovi u tekućem razdoblju moraju biti usklađeni sa prihodima u tom

razdoblju.

Također, jedna od tendencija klasičnog računovodstva je i oslanjanje na mjere kvantitativnog

tipa, koje ne mogu prikazati realno stanje po pitanju društvenih aspekata. Kao razlog

56 P. Sikka, (2011) Accounting for human rights: The challenge of globalization and foreign investment

agreements. Critical perspective on accounting,[Internet], Dostupno na:

http://isiarticles.com/bundles/Article/pre/pdf/300.pdf [15. svibanj 2015]. 57 http://winniezhu.com/Global/business/centres/cags/docs/apcea/APCEA_2001_7(1)_Lodhia.pdf, [19. svibanj

2015].

56

prihvaćenosti tih mjera navodi se njihova objektivnost. Dakle, kao nedostatke klasičnog

računovodstva u pogledu vrednovanja društvenih i ekoloških faktora možemo izdvojiti:

1. Klasično računovodstvo se oslanja na kvantitativne pokazatelje, koji kao što je već

rečeno ne pokazuju pravo stanje stvari barem kada se radi o društvrnim i ekološkim

aspektima

2. Budući da klasično računovodstvo ne poznaje kategorije društvenih i ekoloških

troškova ne može ih vrijednosno izraziti, pa ih uopće ne uzima u obzir

3. Neke od mjera kojima se opisuju društveni i ekološki problemi su po prirodi

subjektivne, zbog čega ne mogu biti prikazane u okvirima klasičnog

računovodstvenog izvješćivanja

4. Veoma mali stupanj involviranosti računovođa u društvene i ekološke aspetke

poslovanja poduzeća

Računovodstvo održivosti i klasično računovodstvo

U ovom djelu rada biti će riječi o sinergiji računvodstva održivosti i klasičnog računovodstva,

ali i o njihovim suprostavljenim postavkama. Zadaci i ciljevi klasičnog računovodstva su

određenoj mjeri suprostavljeni onima koje ima računovodstvo održivosti. U nastavku će biti

navedene neka područja „sukoba“ ovih koncepata računovodstva.

Razlike između klasičnog računovodstva i računovodstva održivosti

Već duže vrijeme se vodi rasprava o legitimnosti i vrijednosti poslovnih aktivnosti poduzeća i

korporacija u odnosu na društvenu sferu. Društvena odgovornost poduzeća i korporacija je

predmet brojnih i vrlo značajnih pitanja. Odgovornost poduzeća u tom kontekstu se povezuje

sa pitanjima koje obično rješaje vlada neke zemlje, kao što je npr. pitanje ljudskih prava i prava

zajednice.58 Ustaljeno stajalište pristaša klasičnog računovodstva je da se društvena pitanja

najbolje rješavaju unutar slobodno izabranih vlada. Argument za takvu tvrdnju dolazi iz

čnjenice da su sredstva korporacija i poduzeća slabo pogodna za rješavanje tih pitanja, te da se

ne trebaju uzaludno alocirali u neprofitabilna područja. Prema stajalištu pristaša klasičnog

računovodstva postoji samo jedan oblik društvene odgovornosti korporacija i poduzeća, a to je

korištenje svih svojih resursa za sudjelovanje u aktivnostima koje jamče povećanje dobiti sve

dok se ne krše zakonske odredbe. Drugim riječima, korporacije i poduzeća funkcioniraju u

slobodnom tržišnom nadmetanju onoliko dugo koliko se njihovo poslovanje odvija bez

obmane ili prevare. Sa ekonomskog stajališta ovakvo promišljanje i djelovanje smatra se

racionlnim. Budući da živimo u sustavu kapitalizma, gdje je jedna od temeljnih postavki

predhodno navedena „ racionalnost“, ovakvo stajalište se može opravdati, ali samo do određene

58 http://responsiblebusiness.haas.berkeley.edu/documents/FinalPaperonCSR_PDFII.pdf [ 22.svibanj 2015] .

57

mjere. Naime, u predhodno iznesenim argumentima nije bilo riječi o negatvnim efektima

korporacija i poduzeća na okolinu i društvo. Činjenica je da korporacije i podzeća nemaju

pretjeranu sklonost poduzimanja tzv. „zelenih“59 ili društvenih projekata ukoliko im to naravno

ne garantira dobit.

Sa druge strane, postoji veliki broj pristaša koji apeliraju da bi korporacije i poduzeća trebali

inkorporirati koncept društvene odgovornosti, samim time i koncept održivog računovodstva

u svoje poslovanje. Iako je istina da vlada uglavnom rješaje predhodno istaknute probleme,

doprinos korporacija i poduzeća može biti od velike važnosti. Ekonomska moć je pomaknuta

sa država na korporacije, u skladu sa time korporacije bi trebale imati veći udio u rješavanju

pitanja društvene prirode.

U tom pogledu razlike između klasičnog računovodstva i računovodstva održivosti promatrati

ćemo kroz slijedeće aspekte:

1. Razlike u temeljnim principima klasičnog i računovodstva održivosti

2. Računovodstvo održivosti je mnogo širi koncpet od klasičnog računovodstva

3. Razlike u elemtima izvještavanja

Razlike u temeljnim principima klasičnog i računovodstva održivosti

Pri samom pogledu na teorijske principe klasičnog i računovodstva održivosti može se uočiti

značajna razlika. Može se zaključiti da u centru računovodstva održivosti nije materijalna

vrijednost poduzeća, nego vrijednost poduzeća koje ono pridaje svojoj okolini. Vrlo je bitno da

poduzeće svojim temeljnim aktivnostima u isto vrijeme ostvaruje sebi egzistenciju ali i

pripomaže društvenim kategorijama. Jedan od principa računovodstva održivosti je i

komparativnost, ovdje se misli na sposobnost poduzeća da se postavi u poziciju drugog

poduzeća i iz toga nauči kako se nositi sa društvenim i okolinskim problemima, dok

komparativnost u okviru klasičnog računovodstva podrazumijeva samo usporedbu izlaznih

podataka kvantitativne prirode koji se odnose na poslovanje poduzeća. Značajna razlika u

principima navedenih koncepata može se identificirati prilikom samog provođenja principa u

praksi. Naime, svi principi računovodstva održivosti sa sobom nose predznak “održivosti“,

dakle moraju se kontinuirano primjenjivati od strane poduzeća, dok je većina principa klasičnog

računovodstva ustanovljena kao poslijedica načina funkcioniranja tržišnog sustava.

Računovodstvo održivosti je mnogo širi koncpet od klasičnog računovodstva !

Što to znači kada kažemo da je računovodstvo održivosti mnogo širi koncept od klasičnog

računovodstva? U procesu davanja odgovora na postavljeno pitanje poslužiti ćemo se

usporedbom izvještaja koji nastaju kao rezultat aktivnosti dvaju koncepata. Izvještaji koji

nastaju kao rezultat klasičnog računovodstva daju uvid samo u sumarne većinom kvantitativne

59 „Zeleni“ projekti su oni projekti usmjereni na poboljšanje okoliša i društvene kvalitete uopće.

58

podatke poslovanja. Podaci se većinom odnose na stanje imovine ili stanje prihoda i rashoda

ovisno o kakvom se izvještaju radi. Glavni nedostatak svih izvještaja koji nastaju kao rezultat

aktivnosti klasičnog računovodstva jest manjak transparentnosti i zanemarivanje okolinskih

varijabli. Drugim riječima, iz izvještaja se ne može naslutiti je li poduzeće svjesno efekata

poslovnih aktivnosti na okolinu, ili eksternalija.60 Takvi izvještaji mogu predstavljati određen

stupanj neetičnosti u poslovanju poduzeća. Sa druge strane, izvještaji koji nastaju kao rezultat

računovodstva održivosti imaju visok stupanj transparentnosti poslovanja poduzeća. Ta

transparentnost poslovanja ogleda se pored osnovnih financijskih kategorija i u prikazima

rezultata analize okoline i utjecaja na nju. Poduzeće vrši tzv. social and environmental impact

analizu. Svrha tih analiza je dati odgovore na pitanja kao što su npr. Vrši li poduzeće

zbrinjavanje svog otpada na adekvatan način? Koliki je stupanj onečišćenja koje se dešava pri

poslovanju poduzeća? Kakav je odnos poduzeća i zajednice ili okoline u kojoj se odvija

poslovanje? Zapošljava li poduzeće radnike iz okoline u kojoj posluje ili su djelatnici iz neke

druge sredine? Kakvi su uvjeti rada djelatnika? Koliki su troškovi zbrinjavanja otpada

poslovanja? Itd. Računovodstvo održivosti pokazuje na koji način poduzeće pridaje vrijednost

svom poslovanju. Treba naglasiti i to da u pozadini izvještaja koji je rezultat odživosti stoji

ujedinjeni skup računovodstva poduzeća, politike poslovanja poduzeća i cjelokupnog odnosa

poduzeća sa okolinom.

Nakon svega rečenog odgovor na prvotno postavljeno pitanje bi bio slijedeći. Kada kažemo da

je računovodstvo održivosti širi koncept od klasičnog računovodstva to znači da je područje

izvještavanja računovodstva održivosti daleko opsežnije i detaljnije, te da se iz tih izvještaja

može utvrditi uzročno-poslijedična veza između sumarnih rezultata izvještaja i načina

poslovanja kojim se do njih došlo. Računovodstvo održivosti zadire u temeljna etička pitanja

poslovanja poduzeća i mjeri stupanj njihovog ispunjenja u poslovanju poduzeća. Etičnost i

održivost u svakoj fazi koja predhodi kreiranju računovodstvenih izvještaja je jedini način da

se stovri dodatna vrijednost.

Razlike u elementima izvještavanja

Vrste podataka koji se prikupljaju u okviru analize računovodstva održivosti su drukčije negoli

onih koji se koriste u okvirima klasičng računovodstva. Kako je već rečeno, klasično

računovodstvo se oslanja isključivo na brojčane mjere te izbjegaje mjere i pokazatelje

kvalitativnoga tipa. U skladu sa time formati izvještaja koji prikazuju podatke koji se odnose

na održive pokazatelje su bitno drukčiji od klasičnih. Što je svrha takvih izvještaja?

Navedimo prvo bitne elemente jednog izvještaja održivosti:

1. Tablice pokazatelja uspješnosti koji mjere stvarne vrijednosti pokazatelja za pojedini

obračunski period. Korisnost informacija raste mogućnošću usporedbe stvarnih

vrijednosti pokazatelja sa relevantnim ciljevima održivosti.

60 Eksternalije se u ekonomskoj teoriji definiraju kao efekti poslovnih aktivnosti na okolinu koje poduzima jedno

poduzeće. Razlikuju se pozitivne i negativne eksternalije.

59

2. Zalihe prirodnog kapitala prikazane po različitim kategorijama

3. Troškovi procjene održivih alternativa upotrebom trenutne poslovne prakse.

4. Input-output analiza

5. Analiza životnog ciklusa

6. Popis nepoštivanja relevantnih zakonskih odredbi

7. Narativni opis utjecaja aktivnosti poduzeća na društvenu i ekološku sferu61

Pri samom pogledu na navedene elemente jednoga izvještaja održivosti lako je zaključiti da je

naglasak ovakvog izvještaja stavljen na etičnost u poslovanju i procjenu održivosti u svakoj

aktivnosti poduzeća, dok se u klasičnim računovodstvenim izvještajima stavlja naglasak na

financijske i materijalne pokazatelje. Većina navedenih elemenata može se interpretirati

kvalitativno što ne daje mogućnost umanjenja stvarnog utjecaja koje poduzeće vrši na svoju

okolinu. Narativan opis utjecaja aktivnosti poduzeća na društvenu i ekološku sferu definitivno

je najvažniji element u ovome primjeru ako uzmemo kao temeljne postavke održivosti 3p (

people, planet i profit)

Odgovor na prethodno postavljeno pitanje bi bio: Svrha ovakvih izvještaja je mogućnost

evaluacije ili procjene ukupne kvalitete poslovanja poduzeća od strane okoline. Pod okolinom

podrazumijevamo sve skupine, one koje imaju interes od takvih izvještaja ali i one koji nemaju.

Npr. vama kao korisniku Meggle mlijeka neće puno značiti informacija da je npr. Meggle

ostvario prodaju u 2014. godini od 50 milijuna konvertibilnih maraka, ali vam puno znači kad

vidite da Meggle ulaže ogromna sredstva u kvalitetu hrane koja se daje kravama, ili da su

djelatnici te firme zadovoljni uvjetima u kojima rade. Vi tada dobivate određeni stupanj

sigurnosti u kvalitetu proizvoda koje Meggle proizvodi, a što se vas tiče Meggle brine o

potrošačima. U ovome slučaju vi ste taj koji je evaluirao kvalitetu poslovanja firme Meggle na

temelju jednog podatka koji je objavljen pod kategorijom održivosti. Ovo je samo mali detalj

na temelju kojeg poduzeće može biti prepoznato kao nositelj oidrživog razvoja.

Ujedinjenje koncepata

Sa pravom se može postaviti pitanje Kako ujediniti dva koncepta sa različitim ciljevima

izvještavanja? Odgovor na ovo pitanje nalazi se unutar koncepta pod nazivom“ Triple Bottom

Line“. Triple Bottom Line ( TBL) je računovodstveni radni okvir koji u svom djelovanju

obuhvata tri dimenzije performansi poduzeća : društvenu, okolinsku ili ekološku i financijsku.62

Razlika od tradicionalnog računovodstvenog okvira je uključenost mjera koje se odnose na

ekološke i društvene perofrmanse poduzeća. Kao izazov ovoga koncepta predstavljalo se

upravo mjerenje društvenih i ekoloških kategorija. Prednost ovoga koncepta je u tome što njime

61 D. Moser, P. Martin, (2012.) A Broader Perspective on Corporate Social Responsibility, London,University of

Pitsburg,

62 http://www.ibrc.indiana.edu/ibr/2011/spring/article2.html [ 29. svibanj 2015].

60

nisu striktno definirane metode ni standardni mjerenja. Navedeni koncept omogućava

korisniku da prilagodi opći okvir potrebama različitih subjekata, projekata, politika ili

geografskih granica.

Koncept podrazumijeva kombinaciju navedenih mjera. U nastavku će biti pobrojane neke od

kategorija sva tri tipa mjera kao primjer. Okvir se vrlo lako prilagođava korisniku u ovisnosti

kojeg je tipa poduzeće, kakvom se djelatnošću bavi, što se mjeri itd.

1 Ekonomske mjere

a) Osobni dohodak

b) Troškovi nezaposlenosti

c) Rast opsega posla

d) Raspored uposlenosti prema sektorima

2. Okolinske mjere

a) Potrošnja električne nergije

b) Upotreba fosilnih goriva

c) Upravljanje opasnim otpadom

d) Upravljanje čvrstim otpadom

3. Društvene mjere

a) Stopa nezaposlenosti

b) Udio žena u radnoj snazi

c) Udio stanovništva sa višom i visokom naobrazbom

d) Medijan dohodka kućanstva63

Bit primjene modela je istovremeni prikaz sva tri tipa mjera koji omogućava promatranje

poslovanja firme kroz više dimenzija. Navedene kategorije mjera su uzete kao primjer, naravno

da one mogu varirati ovisno o tipu poduzeća, ciljeva mjerenja itd.

Završna razmatranja

Sve rečeno upućuje na to da je računovodstvo održivosti neophodan koncept funkcioniranja

svakog poduzeća koje za cilj ima održivost poslovanja. Inkorporiranje navedenog koncepta

kako je navedeno nije niti brz niti jednokratan proces. To je proces kroz koji poduzeće mora

razumijeti vrijednost okoline u kojoj se nalazi. Tradicionalno shvaćanje poduzeća da je ključ

opstanka posjedovanje što veće količine resursa, kapitala i ostalih faktora više ne vrijedi.

63 Adams, W. M., (2006) The Future of Sustainability: Re-thinking Environment and Development in the

Twenty-first Century: Report of the IUCN Renowned Thinkers Meeting, 29–31 January , Retrieved on: 2009-02-

16

61

Poduzeće mora spoznati koje su to održive vrijednosti uopće, i koje održive vrijednosti treba

koristiti da bi se u isto vrijeme omogućili ekonomski ciljevi poduzeća te održivost okoline.

Jedini način da to ostvari je kroz ispunjavanje društvene odgovornosti. Kroz ovaj rad pokazano

je i kako računovodstvo održivosti nije nekakav mit ili bajka za djecu u kojoj se svi problemi

sami od sebe rješavaju. Evidentno je da u svijetu odavno postoji stalno rastući trend ovakvog

načina funkcioniranja poduzeća i ekonomija. Ne treba spominjati da za ispravno funkcioniranje

navedenog koncepta pored želje i spremnosti subjekata da ga provedu treba imati i adekvatnu

zakonsku regulativu. Kao i svako drugo područje djelovanja i ovo je definirano brojnim

zakonskim odredbama koje se odnose na društvene i okolinsko-ekološke aspekte. Bolna

činjenica je da u BiH ne postoji dovoljno razvijena ekološka i društvena svijest subjekata. Kao

rezultat takvog načina funkcioniranja postoji veoma visok stupanj zagađenosti kao i društvene

nejednakosti i nezaštićenosti potrošača, zaposlenika ( kojih je usput rečeno jako malo u odnosu

na ukupan broj stanovnika) i stanovništva uopće. BiH nema dosljedno definirane zakonske

odredbe o puno značajnijim stvarima a kamoli o novijim konceptima kao što su ekologija,

održivost poslovanja, društveni audit te društvena i ekološka održivost.

Postavlja se pitanje: Može li poduzeće uopće inkorporirati koncept računovodstva održivosti u

okolini koja pokazuje sve simptome (ne)održivosti? U radu je također rečeno da je ekonmska

moć pomaknuta sa država na poduzeća ili korporacije, BiH nije iznimka tom pravilu. Poduzeća

i korporacije su ti koji moraju postati pioniri takvih pothvata, jer oni jedini imaju sposobnost

postizanja održivosti. Država je ta koja mora definirati zakonski okvir u kojem će se poduzeća

putem računovodstvenog izvještavanja nadmetati u ostvarivanju predhodno navedenih

vrijednosti. Mentalitet kapitalizma, uzgred rečeno sustava u kojem se sada nalazimo je takav

da subjekti neće uložiti nikakve napore u one aktivnosti koje im ne jamče siguran i brz profit

ukoliko ih na to ne prisiljava određen zakonski okvir. Može se dakle zaključiti da je od

presudnog značaja da država donese dobro definiran zakonski okvir.

Na kraju svega rečenog možemo zaključiti slijedeće:

1. Računovodstvo održivosti je koncept čije uvođenje zahtjeva promjenu čitavog sustava

poduzeća, promjene se moraju odvijati na misaonom i organizacijskom nivou.

2. Koncept računovodstva održivosti uspostavlja dobre odnose između poduzeća i okoline,

a kao što je poznato to je ključ za uspješno održivo poslovanje. Samo poduzeća koja su

prepoznata od strane okoline kao ona koja ispunjavaju društvenu odgovornost mogu

graditi svoje konkurentske prednosti na tome.

3. Svijest o društvenim i ekološkim problemima u svijetu je već dosegla visoku razinu što

ukazuje da će do toga doći i na našem području ako već nije. Drugim riječima, primjena

koncepata održivosti je neizbježna, pa tako i samog koncepta računovodstva održivosti,

samo je pitanje dali će subjekti na vrijeme uvidjeti potrebu za takvim načinom

djelovanja.

62

Literatura

- Adams, W. M., (2006) The Future of Sustainability: Re-thinking Environment and

Development in the Twenty-first Century." Report of the IUCN Renowned Thinkers

Meeting, 29–31 January 2006., Retrieved on: 2009-02-16.

- D. Moser, P. Martin, (2012.) A Broader Perspective on Corporate Social

Responsibility, London,University of Pitsburg

- Mathews, M. R. (1997). Twenty-five years of social and environmental accounting

research. Is there a silver jubilee to celebrate?, Accounting, Auditing & Accountability

Journal, Vol. 10, No. 4

- P. Sikka, (2011) Accounting for human rights: The challenge of globalization and

foreign investment agreements. Critical perspective on accounting,[Internet], Dostupno

na: http://isiarticles.com/bundles/Article/pre/pdf/300.pdf [15. svibanj 2015].

- R.H. Gray, D.L. Owen & K.T.(1987) Maunders, Corporate Social Reporting:

Accounting and accountability, Glasgow, Prentice Hall,

str..http://en.wikipedia.org/wiki/Sustainability_accounting (20.travanj.2015.)

- Z. Simon, P. Peter, E. Richard (1999) „ Building Corporate Accountability“ London,

British Library,

- http://www.nefconsulting.com/our-services/evaluation-impact-assessment/prove-and-

improve-toolkits/social-accounting [ 21. travanj 2015]

- www.feb.ba/wp-content/.../09/EKOLOŠKO-RAČUNOVODSTVO.pptx, (

23.travanj.2015.)

- http://www.proveandimprove.org/tools/socialaccounting.php (23.travanj.2015.)

- http://www.svtuition.org/2009/06/social-accounting-and-its-objectives.html

(01.svibanj.2015.)

- http://winniezhu.com/Global/business/centres/cags/docs/apcea/APCEA_2001_7(1)_L

odhia.pdf (19.svibanj.2015.)

- http://responsiblebusiness.haas.berkeley.edu/documents/FinalPaperonCSR_PDFII.pdf

(22.svibanj.2015.)

- http://www.ibrc.indiana.edu/ibr/2011/spring/article2.html [29.svibanj.2015.]

63

ODRŽIVI RAZVOJ U KONTEKSTU NOVE KULTURE NACIONALNE

SIGURNOSTI 21. STOLJEĆA

dr.sc. Robert Kolobara

Summary:

The end of the Cold War led to re-examination of the traditional understanding of security.

Globalization processes have led to growing interdependence of societies and states, not only

on economic but also in the security field, and now dominant security threat is not the possibility

of global military conflict between two super powers but a number of others challenges –

internal conflicts (civil war, etnic cleansing, genocide) whose consequences do not remain

limited within the states in which they are taking place, phenomenon of faild states,

international terrorism and organized crime, energy security, ecological security, uneven

econmic development, proliferation of coventional weapons and weapons of mass destruction

nad other challenges who do not have exclusively military dimenzion of security. All of these

processes have shown us how security can no longer be watched primarily as state security, and

solving security issues primarily through use of military force or just at the national level. How

survival si the basic meaning of every living system, the focus of this article is comparison, i.e.

comparison of complementarity of national security culture of the 21. century with the basic

principles of human sustainable development.

Key words: national security, security, war, human sustainable development

Sažetak:

Završetak Hladnog rata doveo je do preispitivanja tradicionalnog poimanja sigurnosti.

Globalizacijski procesi su doveli do rastuće međuovisnosti društava i država ne samo na

ekonomskom, već i na sigurnosnom području, a dominantna sigurnosna prijetnja više nije

mogućnost globalnog vojnog sukoba dvije supersile već niz drugih izazova – unutrašnji sukobi

(građanski rat, etničko čišćenje, genocid) čije posljedice ne ostaju ograničene na države u

kojima se odvijaju, fenomen neuspjelih država, međunarodni terorizam i organizirani kriminal,

energetska sigurnost, ekološka sigurnost, nejednak ekonomski razvoj, proliferacija

konvencionalnog i oružja masovnog uništenja te drugi izazovi koji više nemaju isključivo vojnu

dimenziju sigurnosti. Svi ovi procesi pokazali su kako se sigurnost više ne može promatrati

primarno kao sigurnost države, a rješavanje sigurnosnih problema primarno kroz upotrebu

vojne sile ili samo na razini nacionalne države. Kako je preživljavanje osnovni smisao svakog

živog sustava, fokus ovog rada je komparacija odnosno usporedba komplementarnosti kulture

nacionalne sigurnosti 21. stoljeća i osnovnih principa humanog održivog razvoja.

Ključne riječi: nacionalna sigurnost, sigurnost, rat, humani održivi razvoj

Broj riječi: 6.360

64

Uvod

Završetak Hladnog rata doveo je do preispitivanja tradicionalnog poimanja sigurnosti zbog

dovođenja u pitanje autonomije države na području sigurnosti. Globalizacijski procesi su doveli

do rastuće međuovisnosti društava i država ne samo na ekonomskom, već i na sigurnosnom

području, a dominantna sigurnosna prijetnja više nije mogućnost globalnog vojnog sukoba

dvije supersile već niz drugih izazova – unutrašnji sukobi (građanski rat, etničko čišćenje,

genocid) čije posljedice ne ostaju ograničene na države u kojima se odvijaju, fenomen

neuspjelih država, međunarodni terorizam i organizirani kriminal, energetska sigurnost,

ekološka sigurnost, nejednak ekonomski razvoj, proliferacija konvencionalnog i oružja

masovnog uništenja te drugi izazovi koji više nemaju isključivo vojnu dimenziju sigurnosti,

objašnjava Siniša Tatalović. Svi ovi procesi pokazali su kako se sigurnost više ne može

promatrati primarno kao sigurnost države, a rješavanje sigurnosnih problema primarno kroz

upotrebu vojne sile ili samo na razini nacionalne države (Tatalović u Collins, 2010., 8).

Barnett naglašava da je u vrijeme Hladnog Rata sigurnost za SAD i SSSR značila nacionalna

sigurnost od vojne i ideološke prijetnje jednih od drugih, a osnovna strategija postizanja te

sigurnosti bila je izgradnja i održavanje superiornosti. U tom kontekstu Giacomo Luciani ističe

da je nacionalna sigurnost najčešće bila definirana kao sposobnost odolijevanja agresiji izvana.

Mutimer naglašava da tvrditi da je nešto problem sigurnosti znači tvrditi da to nešto predstavlja

najozbiljniju moguću prijetnju, egzistencijalnu prijetnju, a ako ta prijetnja bude prihvaćena,

doći će do ozbiljnih političkih posljedica. U poslije hladnoratovskom kontekstu možda

najupotrebljiviju definiciju sigurnosti je dao Soroos koji je definirao sigurnost kao „uvjerenje

ljudi da će nastaviti uživati one stvari koje su najvažnije za njihov opstanak i blagostanje“

(Soroos, 1997., 236). Sama definicija nacionalne sigurnosti po diskursu iz prošlog stoljeća je

dovedena u pitanje novim „modernim“ sigurnosnim referentnim objektima. U srcu novih

kritičkih teorija Međunarodnih Sigurnosnih Studija nalaze se prijetnje poput nastupa propalih

država, globalnog terorizma, ekonomske recesije, prirodnih katastrofa, pandemija bolesti i

globalnog siromaštva. Po „novoj“ kulturi nacionalne sigurnosti 21. stoljeća prva tri mjesta

današnjih globalnih sigurnosnih ugroza zauzimaju pojave poput terorizma, cyber ratovanja i

onoga što nazivamo stanjem propale države. Rotberg definira propale države kao one koje su

prožete unutrašnjim nasiljem i koje prestaju isporučivati pozitivne političke proizvode svojim

žiteljima (Rotberg, 2004., 1). Politička nestabilnost je ta koja generira i posljedično proizvodi

propale države.

Redefiniranje sigurnosti i održivi razvoj

No drugi i drugačiji glasovi povezani sa sigurnosnom tematikom počeli su se javljati još krajem

1960-tih godina prošlog stoljeća. Harold Sprout i Margaret Sprout u djelu Toward a Politics of

the Planet Earth su kazali: „Jednostavna je činjenica da cilj tradicionalno shvaćene nacionalne

sigurnosti, koja je još uvijek aktualna, pokazuje probleme koji postaju sve više otporniji na

vojna rješenja“ (Sprout and Sprout, 1971., 406). Richard Falk je još 1971. u svojoj knjizi This

Endangered Planet artikulirao: „mi moramo obnoviti čitav naš koncept 'nacionalne sigurnosti'

i 'ekonomskog rasta' ako želimo riješiti problem ekološkog propadanja“ (Falk, 1971., 185). Te

s pravom kritizira kada navodi da je „pogrešno shvaćanje koje prevladava među ljudima da će

65

dostatni napori države zaštititi okoliš. To shvaćanje proizilazi iz nedovoljne vjere u stvarnost

međuovisnosti: ono što činimo mora biti u skladu s onim što čine drugi“ (Ibid., 196).

Lester Brown u raspravi o „novoj“ nacionalnoj sigurnosti ističe: „Ni napuhani vojni proračuni

niti visoko sofisticirani oružani sustavi ne mogu zaustaviti deforestaciju ili riješiti problem drva

za ogrijev“ (Brown, 1977., 37). Richard Ullman ukazuje da: „pritisak uzrokovan rastom

stanovništva u Trećem svijetu nužno umanjuje kvalitetu života te umanjuje opseg raspoloživih

mogućnosti za vlade i ljude u bogatim zemljama“ (Ullman, 1983., 143). Barry Buzan je 1983.

u knjizi People, States and Fear prepoznao postojanje specifičnih ne-vojnih komponenti

državne sigurnosti te da države trebaju obratiti pozornost na prijetnje usmjerene ka njihovu

političkom sustavu, ekonomskim resursima, društvu i okolištu. A gledano s ove vremenske

točke Myers je uspješno prognozirao: „Ako su ekološka sredstva nacije iscrpljena, njezino

gospodarstvo će polako opadati, njezina društvena struktura će se pogoršavati, a njezina

politička struktura će se destabilizirati. Ishod će vrlo vjerojatno biti sukob bilo u obliku nereda

i pobuna unutar države ili napetosti i neprijateljstva s drugim državama“ (Myers, 1986., 251).

WCED (World Commission on Enviroment and Development) je utvrdila da sveobuhvatni

pristup nacionalnoj i međunarodnoj sigurnosti mora nadmašiti tradicionalni naglasak na vojnoj

moći i oružanom natjecanju. „Pravi izvori nesigurnosti uključuju i neodrživi razvoj... Budući

da neodrživi oblici razvoja pojedine zemlje guraju prema krajnjim granicama izdržljivosti

okoliša, velike razlike u ekološkim kapacitetima među državama, odnosno različite količine

obradive zemlje i sirovih materijala, mogli bi ubrzati i pogoršati međunarodne napetosti i

sukobe“ (WCED, 1987.).

Mathews je pak tvrdila da se čitav koncept sigurnosti treba revidirati tako da uključi podizanje

svijesti o nagomilanim prijetnjama globalnom ambijentu. Navela je:

„1990-te će zahtjevati redefiniranje onoga što konstituira nacionalnu sigurnost. U 1970-tim

koncept je proširen da uključi međunarodnu ekonomiju pošto je postalo jasno da ekonomija

SAD nije više nezavisna sila kao što je nekada bila i da na nju snažno utječu ekonomske politike

desetak drugih zemalja. Globalni razvoj sada sugestira potrebu za analognom, širom

definicijom nacionalne sigurnosti koja će uključiti resurs, okolišne i demografske teme

(Mathews, 1989., 162). Mathews, inače bivša pripadnica Vijeća za Nacionalnu Sigurnost SAD,

a na liniji onog što je zastupao i Falk, tvrdila je da ekološki problemi sa globalnim posljedicama

(kao oštećenje ozonskog pokrivača, klimatske promjene i krčenje šuma) trebaju postati pitanja

državne sigurnosti jer su temeljnji uzroci regionalne nestabilnosti (Ibid., 162-177).

Kako je preživljavanje, kako pojedinca tako i šire društvene cjeline, osnovni smisao svakog

živog sustava, zaštita okoliša od ljudskog utjecaja može biti shvaćena kao temelj političke

ekologije. S obzirom na prekograničnu i globalnu prirodu ekoloških problema, čovjek je u

ovom kontekstu profiliranija referenta sigurnosna točka od države. „Teritorijalna sigurnost, za

ograničene grupe je nekada bila osnovica ka dosezanju 'dobrog života', ali sada se čini

vjerovatnijim da je globalna okolišna sigurnost (uključujući lokalitete) osnovni uvjet za ljudsku

sigurnost“ (Dyer, 2001., 449). Pošto planet Zemlja ne može izdržati strelovitu ekspanziju rasta

stanovništa koji bi živjeli na materijalnom standardu građana zapadnog svijeta, koncept

održivog razvoja je postao aktualan i neophodan.

66

Trputec ističe da je održivi razvoj proces postupnih promjena kvalitete života ljudskih bića

koja postavlja kao središte i primordijalnog subjekta razvoja, putem ekonomskog rasta sa

socijalnom pravednošću i transformacijama metoda proizvodnje i potrošačkih obrazaca, a koji

se uklapaju u ekološku ravnotežu i podršku života regije. Ovaj proces pretpostavlja poštivanje

etničke i kulturne raznovrsnosti regije, naroda i lokalnih područja, kao i snaženje i punu

participaciju građana u mirnom suživotu i u harmoniji s prirodom, bez ugrožavanja i uz

garanciju kvalitete živta budućih generacija (Trputec, 2007., 40). Humani održivi razvoj je

svjestan, slobodan i participativni proces transformacije odnosa među ljudima i njih prema

fizičkom okruženju (prirodom kao i od čovjeka proizvedenom), s namjerom da se svima pribavi

legitiman i efektivan pristup proizvodnji i upotrebi materijalnih, kao i društvenih i okolinskih

proizvoda i usluga koji su u svojoj ukupnosti uvjeti i pretpostavke punog procvata potencijala

svih i svake osobe. Taj proces kako u svom obliku, tako i u sadržaju i značenju mora garantirati

održanje života sadašnje i budućih generacija (Ibid., 53). Trputec naglašava da se HOR (humani

održivi razvoj) ni u kom slučaju ne može i ne smije shvatiti kao antropocentrični i

individualistički koncept koji kao svoj subjekt i objekt ima izoliranog pojedinca te ističe da je

svaka osoba dinamički promjenjivi proizvod tri dijalogička para: subjekt – društvo, priroda –

subjekt i društvo – priroda. Po njemu to znači da se oni međusobno „proizvode“ i da se radi o

jedinstvenom sustavu rekurznih interaktivnih odnosa.

Dalje navodi da društvo nije samo suma pojedinaca nego da ono ima povijest, strukturu,

organizaciju i dinamiku u kojoj sudjeluju pojedinci, grupe i institucije uz sinergijski učinak.

Kao ovisni otvoreni sustav društvo je metabolizmom uvezano s prirodom i za taj širi sustav

kome pripada „proizvodi“ raznovrsne posljedice na ulaznoj i izlaznoj strani. Društvene

komponente stvaraju se, mijenjaju i obnavljaju unutar sebe kao dijelovi sustava. U tom je smislu

društvo autopoietski sustav čije konstitutivne komponente međusobno djeluju jedne na druge

kako bi dalje proizvodile i održavale same sebe i svoje odnose.

Ukoliko razmatramo samo proizvodnju dobara i usluga, raspodjelu bogatstva i dohotka, kao i

razmjenu i potrošnju, što su same neki od društvenih proizvoda, onda smo izvršili sasvim

određeni analitički presjek kroz kompleksnu društvenu strukturu i procese. Onda taj dio

društvenog totaliteta možemo smatrati i promatrati kao metabolizam s prirodom, a koji je objekt

određene znanstvene discipline – ekonomije, smatra Trputec. „Upravo takav presjek pokazuje

da je ljudsko društvo otvoreno prema svom prirodnom okruženju i od njega ovisno. Kroz to

uzimanje nečeg iz prirode i vraćanje nečeg u prirodu ljudsko društvo za prirodno okruženje

'proizvodi' razne utjecaje i posljedice... Pojedinac je osnovni akter u društvu; pojedinac kao

ovisni (od prirode i društva) auto i alopoietični stroj. Kao taj osnovni element i jedinica analize

društvenog sustava, pojedinac je odgovoran za svoje vlastito preživljavanje, za svoje

potomstvo, svoje društvo, pa u krajnjoj liniji i za preživljavanje cjelokupnog čovječanstva i

postojanja ovo planeta“ (Trputec, 2007., 57).

Ekonomska sigurnost

Ekonomski sektor sigurnosti velikim dijelom karakterizira način na koji kapitalistički sustav

može potkopati posebnosti stvaranjem globalnih proizvoda (televizije, računala i računalnih

67

igara), stavova (materijalizam i individualizam) i stila (engleski jezik), pritom zamjenjujući

tradicionalne identitete suvremenim „konzumerističkim“, tvrdi Paul Roe.

Za mnoge poveznica između trošenja resursa i vojne moći postala je očita u ekonomskom

sunovratu u 1970-tim kada je povećanjem cijena nafte, preuzimanjem kontrole nad istim od

strane OPEC-a i posljedičnim porastom troškova američke intervencije u Vijetnamu, američki

proračunski deficit toliko porastao da se počela gubiti vjera u vrijednost dolara. Ekonomsko

državništvo je stoga opet oživljeno kao instrument vanjske politike Iranskom krizom i kasnije

intervancijom SAD u Iraku 1990.

Christoper Dent objašnjava kako je u posthladnoratovskom kontekstu (ekonomska) sigurnost

usmjerena na pomake s geopolitike na geoekonomiju, s vojnih sila na ekonomske supersile i na

koncu s političko-ideološkog natjecanja na ekonomsko natjecanje. Stremlau je još na vrijeme

primjetio: „mi ulazimo u eru u kojoj će se vanjska politika i nacionalna sigurnost sve više

okretati oko naših poslovnih interesa, a u kojoj će ekonomska diplomacija biti ključna za

rješavanje važnih problema našeg vremena“ (Stremlau, 1994., 18).

Dent (u Collins, 2010., 236) nabraja tehničke aspekte ekonomsko-sigurnosne veze:

1. Ekonomika vojne sigurnosti: ona uključuje namjenske, proizvodne, tehnološko-

industrijske, infrastrukturne i troškovne aspekte vojno-sigurnosnih sposobnosti.

2. Podređivanje ekonomskih politika interesima sigurnosne politike: uključivanje

korištenja vanjskopolitičkih ekonomskih mjera kako bi se podržali širi

vanjskopolitički ciljevi; odnosno „niska politika“ izravno u zadovoljavanju potreba

„visoke politike“.

3. Podređivanje sigurnosnih politika ekonomskim interesima: stvaranje svijeta sigurnog

za širenje kapitalističkih aktivnosti.

Određivanje ekonomske sigurnosti nekoga ili nečega povezano je s mikro i makro razinama

ekonomske sigurnosti, odnosno mora se razmotriti odnos između fizičkih ekonomskih funkcija

i kapaciteta (npr. infrastrukturnih, tehnološko-industrijskih) entiteta koji su sposobni za vođenje

vanjske ekonomske politike s jedne strane te interesa s njom povezanih ekonomskih subjekata

(koji mogu biti ekstrateritorijalni ili transnacionalni, kao što su multinacionalne kompanije ili

pokretna radna snaga) s druge strane, smatra Dent. Dalje ističe da to predstavlja problem

razlikovanja subjekata od struktura a obzirom na njihove zajedničke konstitutivne veze (npr.

korporativni interesi subjekta mogu činiti kritični dio izvoznih kapaciteta ekonomije, a taj

subjekt može predstavljati značajan dio šire ekonomske strukture cjelokupnog entiteta).

Novi konceptualni pristup ekonomskoj sigurnosti utemeljen je na definiciji koja naglašava

pristup ekonomskoj sigurnosti koji teži minimaliziranju prijetnje i maksimiziranju mogućnosti,

a težnja za njegovim postizanjem uključuje očuvanje strukturnog identiteta i sposobnosti za

stvaranje prosperiteta i interesa političko-ekonomskog entiteta, u kontekstu različitih izvanjskih

rizika i prijetnji s kojima se suočava u međunarodnom ekonomskom sustavu, naglašava Dent.

Slijedom sve češćih i razornijih financijskih kriza koje su pogađale zemlje Zapadne hemisfere,

uloga sve moćnijih valutnih špekulanata došla je pod lupo sigurnosnog interesa te stavila

68

imperativ na neizostavnu potrebu suradnje između različitih nacionalnih i regionalnih

financijskih sustava u pitanjima međunarodnih financija. Ipak maksimalizacija svjetskog

bogatstva ovisna je o sigurnosti međunarodnog ekonomskog sustava.

Mnogi tvrde da je državni suverenitet ugrožen, bilo zbog ekonomskih sila poput moćnih

transnacionalnih korporacija ili zbog političkih poput utjecajnih međunarodnih organizacija.

Po Stiglitzu neto učinak globalizacije je da bogati postaju još bogatiji a da siromašni ne mogu

zadržati ni to što imaju (Stiglitz, 2006., 8). Upravo se nejednakost smatra glavnim uzrokom

sukoba u kontekstu globalizacije. Globalizacija znači više bogatstva ali se to bogatstvo

neravnomjerno raspoređuje. Vrlo važna stavka je ubrzani tehnološki razvoj koji potiče potragu

i potrebu za visokoobrazovanim i specijalistički usmjerenim zanimanjima dok se s druge strane

rapidno smanjiva potreba za nevještim i neobrazovanim kadrovima kojih je ipak mnogo više.

Mnoge nacije se potom suočavaju sa agresivnim zahtjevima da liberaliziraju svoja tržišta i kroz

za njih teške reforme ih prilagode globalnom kapitalizmu. Ovo pak ima katastrofalne posljedice

pošto su ekonomije zemalja u razvoju: „ podvrgnute drastičnim režimima kako bi se

strukturalno prilagodile globalnom tržištu, pod vodstvom IMF-a i Svjetske Banke... krećući

svim srcem prema deregulaciji, one su periodično potresene nepredvidljivim i nekontroliranim

financijskim prevrtima koje ih iznova potapaju u mutne vode razvoja“ (Gelinas, 2003., 22).

Munkler kazuje da proces ekonomske liberalizacije i deregulacije povezan sa globalizacijom

odnosno da pritisak stavljen na države da srežu poreze i smanje proračune može voditi do

„privatizacije“ nasilja i rata (Cf. Munkler, 2005., 16).

Iako je globalizacija pomogla u dizanju standarda velikog broja ljudi diljem svijeta, ona je

također doprinjela širenju siromaštva uzimajući u obzir brzi rast nekontroliranih i ka profitu

orijentiranih kapitalističkih tržišta. Ranjive države raznih stupnjeva razvoja, nisu bile ustanju

da konkuriraju bogatijim dijelovaima svijeta te su stoga potonule u još veće siromaštvo i očaj.

Trputec ističe da se razvojem treba tako upravljati da se umjereno opterećuje nosivi kapacitet

svake zemlje i regije, da se održava osnova obnovljivih resursa, da se s oprezom troše

neobnovljivi resursi i spriječi razaranje prostora, da se proizvode odgovarajući supstituti,

odražava biološka raznovrsnost, atmosferska stabilnost i vodi računa o apsorptivnom kapacitetu

prirode i njezinoj sposobnosti obnavljanja“ (Trputec, 2007., 67).

„Ljudski sustavi (gospodarstvo, društvo, kultura) posve su ovisni o svom fizičko-biološkom

kruženju – biosferi. Priroda može živjeti (kao što je živjela milijunima godina) bez ljudskih

bića. Obrnuto ne vrijedi“... Prirodni kapacitet nosivosti je prijeđen, kako lokalno tako i

globalno. Trputec na koncu dobro zapaža: „zatvoreni cirkularni ekonomski tijek jednostavno

taj problem ne vidi“ (Ibid., 90-93).

Ekološka sigurnost i održivi razvoj

Ken Booth tvrdi da istinska sigurnost može biti postignuta samo kada je emancipacija

rezervirana za pojedinačnog čovjeka odnosno kada ljudi i grupe jedni druge ne lišavaju

sigurnosti. Prema njemu emancipacija je postignuta kada su ljudi oslobođeni od onih fizičkih

i ljudskih ograničenja koja ih spriječavaju da rade ono što bi slobodno izabrali da čine. Kao

69

primjer takvih ograničenja navodi rat i prijetnju ratom zajedno sa siromaštvom, slabim

obrazovanjem, političkim ugnjetavanjem i sl. Kako bi bolje objasnio svoju misao predstavlja

analogiju sa kućom i njezinim stanovnicima. „Kuća zahtjeva održavanje, ali je nelogično da se

potroši previše novca i napora kako bi se ona zaštitila od poplave, truleži i provalnika ako je to

na štetu blagostanja stanovnika. Očigledno postoji veza između blagostanja onih koji su se tu

sklonili i stanja skloništa, ali ima li tu ikakve sumnje čija je sigurnost primarna (Booth, 1991.,

320).

Paul Ehrlich u svom djelu Population Bomb sekuratizira, po njemu, pretjerani rast populacije

govoreći: „mi si više ne možemo priuštiti samo da tretiramo simptome raka rasta populacije:

rak mora biti izvađen. Bitka da se nahrani cijelo čovječanstvo je završena“ (Ehrlich, 1968., xi).

U ovom kontekstu nekih četrdeset godina kasnije milijarder Bill Gates govoreći o lošem stanju

naše planete osvrnuo se na broj ljudi na Zemlji: „Trenutno na planeti ima oko 6.8 milijardi ljudi.

I taj broj uskoro bi mogao porasti na 9 milijardi. Ali, ako napravimo jako dobar posao sa novim

vakcinama, reformom zdravstvenog sistema i zdravstvenim ustanovama za reproduktivnost

broj bi mogli smanjiti za otprilike 15 posto“ (Dnevni Avaz, 24.07.2015. – 20:24h).

Diplomat SAD George Kennan 1985. tvrdio je da se svijet suočava sa dvije najviše opasnosti

bez presedana, a to su nuklearni rat i devastirajući učinak moderne industrijalizacije i

prenaseljenosti na svjetske prirodne resurse (Kennan, 1985., 216). Ugledni kanadski profesor

Thomas Homer-Dixon par godina kasnije počinje pionirske radove na tom području. „Ekološke

oskudice već doprinose nasilnim sukobima u mnogim dijelovima svijeta. Ovi konflikti su

vjerovatno rani znaci porasta nasilja u nadolazećim desetljećima koje će biti izazvano ili

pogoršano tim oskudicama“ (Homer-Dixon, 1994., 6). Također u to „vrijeme“ Joyce R. Star

tvrdi kako sušna područja poput Bliskog Istoka sve češće gledaju na to kako se pristup vodenim

bogatstvima može koristiti kao oružje (Star, 1991., 17-36).

Možda je globalno zatopljavanje uzrokovano prevelikom emisijom stakleničkih plinova

najjasniji primjer kako su ekološke promjene postale pitanje ljudske sigurnosti. Dezertifikacija

zemlje, porast morske razine zbog topljenja polarnog leda, ekstremnije vrijeme u nekim

dijelovima svijeta, širenje raznih zaraznih bolesti i sl. značajno doprinose ugrožavanju ljudske

sigurnosti. Ekološka sigurnost, po Barnettu, jedna je u nizu novih netradicionalnih sigurnosnih

pitanja koja su dovela do produbljivanja i proširivanja koncepta sigurnosti i koja pomaže u

proširivanju sigurnosti na način da ne uključuje samo sigurnost država, već i sigurnost

globalnog oruženja uz mnoge ustaljene podsustave i sustave.

Svjetska Zdravstvena Organizacija navodi kako se cca. 150.000 smrti godišnje od 1970-tih

može pripisati postepenom povećanju temperature na Zemlji (McMichael, 2004.). U

empirijskom istraživanju Sveučilišta Colubmia otkriveno je da zemlje pogođene pojavom El

Nina između 1950. i 2005. god. su imale dva puta veću vjerovatnost da dožive veće građanske

ili međunarodne konflikte. Kao primjeri takvog djelovanja navode se Peru 1982. god. kada se

poklapa djelovanje El Nina i pobunjeničkog ustanka i Sudana gdje je počeo građanski rat za

vrijeme ekstremnih suša, navodi Hough. Dupont i Pearman su tvrdili da zagrijavanje Planete

povećava mogućnost konflikta na pet načina: nedostatak resursa, zemljište koje postaje ne

nastanjivo ili zbog nedostatka vode ili zbog poplava, utjecaji katastrofa i bolesti, veći izbjeglički

70

valovi i povećani sukobi zbog preostalih izvora resursa ( Dupont and Pearman, 2006.).

Ministrica vanjskih poslova UK Margaret Beckett je 2007. god. iskoristila Britansko

presjedanje Sigurnosnim Vijećem UN-a kako bi inicirala prvu otvorenu diskusiju o ekološkim

temama tvrdeći da klimatske promjene sa sobom nose posljedice koje „dosežu do samog srca

sigurnosne agende“(Beckett, 2007.).

Većina smrti zbog zagađenja ili prirodnih katastrofa se može izbjeći političkim akcijama,

smatra Hough te navodi podatke iz 2010. god. koji pokazuju da se zbog raznih vidova

onečišćenja izgubilo preko sedam miliona života diljem svijeta samo u jednoj godini:

1. Onečišćeni zrak u domaćinstvima (dim) 3.546.399;

2. Onečišćenje vanjskog zraka 3.223.540;

3. Trovanjem olovom 674.088;

4. Vodno/sanitetsko onečišćenje 337,476;

5. Ozon 152.434;

6. Stambena izloženost radonskom plinu 98.992 (Hough Peter, Shahin Malik,

Andrew Morgan and Bruce Pilbeam, 2015., 214).

Naglašava da osam miliona ljudi godišnje umire zbog zagađenja, dok s druge strane od

posljedica rata i terorizma godišnje umre oko 170 000 ljudi (Ibid., 220).

Dyer smatra da je danas svima jasno da je globalna ekološka sigurnost osnovni uvjet za ljudsku

sigurnost (Cf. Dyer, 2001., 449). Dalby primjerice definira sigurnost u pogledu referentnog

objekta koji je za njega globalna ukupnost odnosno uvjerenje o relativno neometanom

ekološkom sustavu u svim dijelovima biosfere (Dalby, 2002., 106). Kada ljudi nemaju dovoljno

opcija da izbjegnu ili da se prilagode ekološkim promjenama na način da njihove potrebe, prava

i vrijednosti će vjerovatno biti narušeni onda mogu reći da su okolišno nesigurni (Matthew,

Barnett, McDonald and O’Brien, 2010: 18).

Okoliš kao referentni objekt sigurnosti posebno je zaživio u zemljama Latinske Amerike u

obliku novog „lijevog vala“ početkom 21. stoljeća. Taj pokret se zasnivao na oštroj kritici

kapitalizma, osnaživanju „domaćih“ ljudi i osnaživanjem prirode. Tako primjerice u novom

Ekvadorskom ustavu iz 2008. stoji: „priroda ima pravo da egzistira, ustraje, održava i regenerira

svoj vitalne cikluse, strukture, funkcije i procese u evoluciji“, te također obavezuje Vladu da

poduzme predostrožnosti i ograničavajuće mjere u svim aktivnostima koje mogu voditi ka

istrebljenju vrsta, destrukciji ekosustava i trajnoj promjeni prirodnih ciklusa

(http://pdba.georgetown.edu/Constitutions/Ecuador/english08.html 02.11. 2017.).

Potom su i velike sile uvrstile ekološku sigurnost u svoje nacionalne strategije. „Ekološka

sigurnost je zaštita prirodnog okoliša i vitalnih interesa građana, društva i država od unutarnjih

i vanjskih udara, protivničkih procesa i trendova razvoja koji prijete ljudskom zdravlju

prirodnoj raznolikosti i održivom funkcioniranju eko sustava i preživljavanju čovječanstva.

Ekološka sigurnost je sastavni dio Ruske nacionalne sigurnosti“ (Hough; Malik; Moran and

Pilbeam, 2015., 216).

71

U konačnici „pečat legitimnosti“ okoliša kao referentnog objekta sigurnosti daje NATO 2013.

kada priopćava da se “obraća sigurnosnim izazovima koji proizilaze is okoliša.Ovo uključuje

ekstremne vremenske prilike, iscrpljivanje prirodnih izvora, zagađivanje itd. –faktora koji u

konačnici vode do katastrofa, regionalnih tenzija i nasilja“ (NATO, 2013.).

Barnett (u Collins, 2010., 222) objašnjava da ekološke promjene mogu oslabiti ekonomsku

bazu koja određuje vojnu sposobnost. U nekim razvijenim državama te u većini država u

razvoju prirodni izvori i upotreba prirodnog okruženja važni su za ekonomski razvoj i

zapošljavanje. Prihodi i zapošljavanje u primarnim sektorima, kao što su poljoprivreda,

šumarstvo, ribarstvo i rudarstvo te u uslugama koje ovise o okolišu, kao što su turizam, mogu

na različite načine biti pogođeni ekološkim promjenama. Primjerice, često se spominje da je

nagli gospodarski razvoj Kine – pomoću kojeg se financirao i program njezine vojne

modernizacije – ekološki neodrživ, zbog pomanjkanja i zagađenja vode te degradacije

obradivih površina. Zaključuje da, u nekim slučajevima, ukoliko prirodna kapitalna baza

gospodarstva erodira tada će biti ugrožene i dugoročne sposobnosti njezinih oružanih snaga.

Drugim riječima, ako gospodarski razvoj može biti ekonomski neodrživ, tada i nacionalna

sigurnost može biti jednako tako neodrživa.

HOR kroz svoje indikatore održivosti najbolje ilustira povezani krug prirodnih resursa, čovjeka

i ekonomske proizvodnje. Naime, prirodni resursi tj. proizvodne sirovine su materijalna osnova

proizvodnje od kojih ovise radnja mjesta (poslovi) te dobit dioničara i gdje posljedično

zaposlenost utječe na stopu siromaštva, koja je opet u konačnici povezana sa stopom kriminala

u nekoj zajednici. Zagađivanje materijala, vode i zraka koje proizvodnja može prouzročiti

utječe na zdravlje sviju, a lošije zdravlje znači slabiji rad uposlenih, odnosno slabiji učinak rada

i umanjivanje dobiti poduzeća, a u slučaju potrebe za pročišćivanjem te iste zagađene vode,

zraka i materijala i povećavanje troškova proizvodnje (Cf. Trputec; Tibo; Kovači i Šantić,

2014., 152).

Novi ratovi 21. stoljeća

Bruce Pilbeam tvrdi kako je rat svojstvo ljudskog društva od samog njegovog početka te da on

nije bio samo zaslužan za masovno gubljenje života već i za otpor ekonomskom razvoju, širenju

bolesti i gladi, padu vlada i destrukciji čitavih kultura.

Pilbeam navodi da pojedini ratovi mogu biti objašnjeni raznim motivima od strane onih koji ih

vode, primjerice, zauzimanjem teritorija, stjecanjem prirodnih resursa, izgradnjom carstva,

borba protiv carstva, obrana od napada, prevencija mogućeg napada, osvetom, zaštitom ili

pomoći drugima ili širenjem političkog ili religioznog sustava vjerovanja. U većini slučajeva

oni su kombinacija političkih, ekonomskih i socijalnih faktora nekad kratkotrajnog karaktera a

nekad dugoročnog. Teza tkz. novih ratova tvrdi da su suvremeni ratovi kvalitativno drugačiji

od onih iz prošlosti.

Izraelski vojni povjesničar Martin van Creveld tvrdi da se moderni ratovi više primarno ne vode

između država i njihovih velikih profesionalnih oružanih snaga, već da uključuju čitav niz

nedržavnih aktera uključujući bandite, gerilce i teroriste. Također tvrdi da su teme oko

indentiteta, poput etniciteta, religije i spola, postale više središnje konfliktima nego one

72

tradicionalne političke i ekonomske na koje su se bile bazirale tradicionalne analize rata. Kaldor

se slaže sa Creveldom te ističe da nove ratove ne treba miješati sa građanskim ratovima jer su

novi ratovi zbrkani i komplicirani i zamagljuju liniji između unutrašnjeg i vanjskog. Nasilje

unutar države može biti počinjeno od strane vanjskim učesnika i često može biti

transnacionalnih poveznica između država i nedržavnih aktera. Kao takve, konvencionalne

koncepcije sukoba između država i unutar država su neadekvatne da objasne suvremen sukobe,

smatra Kaldor. Navodi da se u novim sukobima uopće ne može pouzdano utvrditi broj civilnih

žrtava.

Kaldor navodi četiri definirajuće karakteristike novih ratova (u Hough; Shahin; Moran;

Pilbeam, 2015., 105-106):

1. Akteri – dok su se stari ratovi uglavnom vodili između državnih oružanih snaga, novi

ratovi uključuju miks državnih i nedržavnih aktera. Ovo uključuje regularne vojnike

ali također i ratne diktatore, džihadiste, kriminalne bande, paravojno osoblje,

plaćenike i privatne sigurnjake. Ključni razlog za ovakvu promjenu je to što su

današnje države izgubile dosta svog tradicionalnog autoriteta, uključujući u nekim

slučajevima monopol na legitimnu upotrebu organiziranog nasilja.

2. Ciljevi – ciljevi starih ratova su bili geopolitički (poput stjecanja strateški važnih

teritorija) ili ideološki (poput promocije socijalizma). Kao kontrast, novi ratovi se

vode u ime politika identiteta (zahtjeva se vlast na osnovu etničkog, religijskog ili

plemenskog identiteta).

3. Metode – u starim ratovima bitke su bili odlučujući susreti a glavni način ratovanja je

bilo zauzimanje teritorija vojnim sredstvima. U novim ratovima, bitke su dosta rjeđe a

zauzimanje teritorija se provodi političkim sredstvima tj. kontrolom populacije na tom

području. Primjerice, jedna od tehnika je raseljavanje stanovništva. Da bi se

kontrolirao neki teritorij nasilje se radije koristi većinom protiv civila nego protiv

neprijateljskih snaga. Žene i djeca su često glavne mete modernih ratova.

4. Financije – stari ratovi su uglavnom bili financirani od strane država (kroz poreze i

posuđivanje novca) a ratne ekonomije su bile značajno centralizirane. Ekonomije

novih ratova su obično visoko decentralizirane a prihodi ovise od upotrebe nasilja.

Novi ratovi su često financirani pljačkaškim sredstvima poput krađe, otmica i

krijumčarenja visoko vrijednih roba.

Značajna karakteristika novih ratova je njihova dugovječnost a razlog za tu upornost leži u

činjenici da učesnici novih ratova često politički i ekonomski više profitiraju od samog vršenja

nasilja nego da samo pobijede. Kaldor naglašava još jedno značajno svojstvo a to je da su stari

ratovi bili povezivani sa izgradnjom država, dok su novi ratovi opšta suprotnost, oni imaju

tendenciju doprinosa rasklapanja države i često su odgovorni za propast država (Cf. Kaldor,

2013., 3). Ian Shields navodi da se danas sukobi od strane velikih sila vode sa daljine. Školski

primjer su SAD i Afganistan gdje se poduzima tkz. obrana u daljinu kroz preventivnu akciju.

Shields tvrdi da takvo što nebi bilo moguće bez „svemirske“ tehnologije, odnosno Globalnog

Pozicijskog Sustava (GPS) koji pruža izravnu navigaciju trupama, brodovima i zrakoplovima,

zatim daje vremenske signale potrebne za sinkroniziranje sigurnih radio frekfencija te pruža

73

precizno ciljanje i navođenje do meta za tkz. pametne bombe. Također korištenje letjelica bez

posade, popularno zvanih dronova, kojima upravljaju piloti koji sjede u kabinama na jednom

kontinentu a djeluju na drugom. Primjerice, tijekom prvih pet godina mandata Predsjednika

Obame ukupni broj smrti uzrokovanih američkim napadima bespilotnim letjelicama je iznosio

2400 ljudi (Sledge, 2014.).

Freedman, osvrćući se na terorističke napade 11. rujna, kaže da je taj napad osmišljen na jednoj

od najzabačenijih i najsiromašnijih lokacija svijeta usmjeren ka drugoj koja je jedna od

najbogatijih. Napad je proveden korištenjem najdrevnije vojne tehnologije, nožem, kako bi se

upotrijebila najmodernija tehnologija civilne avijacije protiv Zapada (Freedman, 2002., 341).

U suvremenim ratovima osim država učesnici su i brojni ne državni akteri u koje se sve češće

ubrajaju i privatne sigurnosne kompanije koje su toliko narasle, ojačale i postale utjecajne da

mijenjaju ishode sukoba. Po nekim procjenama čitava industrija privatnih vojnih i sigurnosnih

kompanija koje koriste vlade i korporativni klijenti na godišnjoj razini vrijedi od 100 do 400

milijardi dolara (Pingeot, 2012., 11). Primjerice za vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji na

pedest američkih vojnika dolazio je jedna privatni uposlenik, ali od 2003. i rata u Iraku

Ministarstvo Obrane SAD zapošljava otprilike isti broj privatnih uposlenika kao i regularnih

trupa (Krahmann, 2010., 2).

Sa ratovima u Iraku i Afganistanu privatne sigurnosne kompanije doživljavaju svoj vrhunac.

2008. po nekim procjenama Ministarstvo Obrane SAD angažiralo je 167 000 privatnih

sigurnosnih uposlenika u Iraku, dok ih je na području Afganistana 2012. bilo oko 117 000

(Schwartz and Church, 2013., 23-24).

Ratovi odnosno vojno djelovanje na nekom području gotovo uvijek rezultiraju potpunom

devastacijom okoliša.

Heininen (1994.) navodi da je nekadašnji SSSR izbacio gotovo 17.000 kontenjera nuklearnog

otpada i oko 21 nuklearni reaktor u Barentsovo i Karsko more. A da američka vojska proizvede

više otrovnih tvari od pet vodećih američkih kemijskih kompanija zajedno. Dycus (1996.) ističe

da će troškovi dekontaminacije za 971.2 milijuna hektara zemlje, u 34 države gdje se provodio

američki nuklearni program naoružavanja, iznositi 200-300 milijardi dolara. Također navodi

da korištenje aluminija, bakra, nikla i platine za vojne svrhe u cijelom svijetu prelazi potražnju

za svim tim materijalima zajedno u zemljama u razvoju. Primjerice, jednu četvrtinu kerozina u

svijetu potroše vojni avioni. Brown (1991.) navodi da su nuklearni pokusi provedeni na sedam

lokacija u Južnom Pacifiku rezultirali time da su četiri od 7 otoka potpuno nenastanjivi dok je

kod stanovnika Maršalovih otoka stopa učestalosti oboljevanja od raka iznadprosječna.

Nije teško zaključiti da u antroposferi organiziranoj na ovakav način nema pretpostavki za

realizaciju HOR-a kada je u pitanju nacionalna sigurnost te da su nužne promjene. Promjene

prema principima HOR-a su ciljevite (s tim da se na ljudsko biće ne gleda samo kao na

ekonomsku vrijednost), one predstavljaju promjenu razmišljanja koje vodi do konkretnih

strategija, a konkretne strategije na koncu do razvoja održivih projekata. Konkretni projekti

zadovoljavaju sve društvene odnosno pojedinačne ljudske potrebe (određenog geolokaliteta)

74

dok u isto vrijeme održavaju regenerativnu sposobnost i potencijal prirode da u relativno

kratkom vremenu nadoknadi obnovljive resurse koje su ljudi iz prirode uzeli.

Odrednice ekološke sigurnosti, po mnogima, su mjesta na kojima ljudi žive i priroda ekoloških

promjena na tim mjestima. No ekološka sigurnost nije dovela do zamjene vojne sigurnosti za

ekološku sigurnost ili povećala sredstva namijenjena rješavanju ekoloških problema. Umjesto

toga, ekološka pitanja su se militarizirala, naglasak je stavljen na ekološke promjene kao uzrok

nasilnog sukoba, a ne ljudske nesigurnosti te na rješavanje ekoloških prijetnji iz drugih područja

umjesto usmjeravanja na vlastite uzroke ekoloških promjena. U ovom smislu, mnogo toga što

se naziva „ekološka sigurnost“ ima malo veze s okolišem, a mnogo veze s sigurnošću. Trenutne

prakse nacionalne sigurnosti predstavljaju značajnu zapreku postizanju ekološke sigurnosti (Cf.

Collins, 2010., 229-230).

Bolesti, glad i prirodne nepogode

Hough tvrdi da su bolesti uvijek bile najveća prijetnja čovječanstvu te da su u prošlosti odnosile

višestruko više života od svih ratova. Stoga se očekuje da će se tako nastaviti i u budućnosti

pošto se konstantno pojavljuju nove i smrtonosnije bolesti a „stare“ postaju sve otpornije na

moderne lijekove. Crna kuga koja je poharala Europu stigla je sa robom iz orijentalnih zemalja.

Tako su trgovački putevi osim koristi donijeli i bolesti. Danas osim globalizacije proizvodnje i

transporta hrane imamo i globalizaciju bolesti koje idu sa tom hranom. 2011. godine u

iznenadnom izbijanju bakterije Escherichie Coli u Njemačkoj umrlo je preko četrdeset ljudi.

Usprkos visokim razinama birokratskih zapreka koje karakteriziraju poljoprivrednu politiku

EU stručnjaci su se pitali odakle je povrće zaraženo bakterijom stiglo a Njemačka i Španjolska

su se međusobno optuživali (Hough; Malik; Moran and Pilbeam, 2015., 256). Dodaje da prema

podacima WHO-a zagađenje zraka uzrokuje 5% svjetskih smrti od bolesti srca a da su klimatske

promjene odgovorne za 3% smrti od malarije i dijareje. Također vjeruje se da je oštećenje

ozonskog omotača odgovorno za povišeni broj oboljelih od karcinoma kože. Prema podacima

WHO iz 2010. godine 37 000 ljudi godišnje umre u EU od bolničkih bakterija, poput

Staphylococcus aureas, za koje se smatra da su povezane sa modernim invanzivnim

medicinskim procedurama.

Glad i bolesti su uvijek predstavljali veću sigurnosnu opasnost po žitelje Afričkog kontinenta

od rata i terorizma, smatra Hough. 2007. god. u četranest Afričkih zemalja nastupili masovni

prosvjedi zbog povećanja cijena hrane i posljedičnih problema sa gladi i to u Gvineji,

Mauritaniji, Maroku, Senegalu, Kamerunu, Mozambiku, Burkinu Faso, Obali Bjelokosti,

Etiopiji, Egiptu, Madagaskaru, Somaliji, Tunisu i Zibambveu. Prosvjednici u Mozambiku,

Egiptu, Obali Bjelokosti, Somaliji i Tunisu su čak bili i ubijani od strane sigurnosnih snaga.

Prosvjedi i raspoređivanje nacionalnih sigurnosnih snaga protiv istih u povijesnom kontekstu

nisu ništa novo. Po nekim teoretičarima većina ustanaka, posebice francuska i ruska revolucija

su u jezgri svojih nezadovoljstava imala pitanje „tko dobiva što“ i posljedičnu bijesnu reakciju

prosvjednika. Stoga pitanje dostupnosti i mogućnosti prehranjivanja odnosno gladi (koja je

uvijek mješavina prirodnih i političkih faktora) automatski spada u samu srž sigurnosnog

pitanja. Primjerice tijekom velike gladi u Kini između 1958. – 1962. smatra se da je preminulo

oko trideset miliona ljudi (Becker, 2000.).

75

Sa već poznatim problemima i posljedicama koje nosi sa sobom, prenaseljenost je svakako

jedan od glavnih uzroka gladi. Po podacima iz 2009. UN-ove agencije WFP (World Food

Programme) diljem svijeta svaki dan od gladi i s njom povezanih bolesti umre 25.000 ljudi.

Po nekim procjenama stanovnici Sjeverne Amerike u prosjeku konzumiraju 90 kg resursa

godišnje u usporedbi sa 10 kg resursa stanovnika Afrike (FoE, 2009., 21). Tijekom sukoba u

Sierra Leonu 1990-tih RUF (Revolutionary United Front) je koristio hranu kao oružje i to tako

da je uništavao usjeve opozicijskih sela i preusmjeravao dotoh hrane (Sanchez, 2005., 27).

Povećanje proizvodnje tkz. biogoriva također je smanjilo svjetske zalihe hrane. Dokument

Svjetske Banke procjenjuje da je rast cijena hrane između 70% do 75% u periodu od 2002. do

2008. bila posljedica subvencioniranja i carinske zaštite industrija biogoriva u SAD i EU, koje

su smanjile proizvodnju hrane i promijenile tržište istiskajući jeftinije resurse u Brazilu i Africi

(Mitchell, 2008.).

Globalno tržište za riblje proizvode 1950. je iznosilo 19.3 miliona tona ribe, a da bi do 2009.

skočilo na 163 miliona tona (FAO, 2011., 4). Isti izvor procjenjuje da je 57.4% čitavog ribljeg

fonda u potpunosti iskorišteno, 29.9% pretjerano iskorišteno, a da se tek nešto manje od 13%

održivo iskorištava. Ovaj rezultat dolazi od potpune industrijalizacije ribarenje gdje vlade

diljem svijeta ulažu ogromne sume novca u modernizaciju lovnih plovila, tvornica za preradu

ribe i daju znatne olakšice pri kupnji tkz. plavog dizela. Pregled TEEB-a (The Economics of

Ecosystems and Biodiversity) 2008. god. je utvrdio da će globalni GDP pasti za 7% do 2050.

ako se ne poduzmu veći napori za očuvanjem ribljeg fonda, šuma i drugih vrsta potrebnih

čovječanstvu (Sukhdev, 2008.).

Tvrdeći da postoje jasne poveznice između degradacije okoliša i nasilja, Gleick (1991.) sugerira

kako resursi mogu biti strateški ciljevi i strateško oružje, a razlike u opskrbljenosti istima izvor

sukoba.

Dezertifikacija je proces u kojem plodna zemlja postaje pustinja, tipično kao rezultat suša,

krčenja šuma ili neprikladnog poljodjeljstva. Iznenađujuće veliki broj zemalja ima taj problem

uključujući veći dio Sjeverne Amerike, trinaest zemalja Europske Unije (mediteranskog pojasa)

i sveukupno ostalih 110 zemalja (WER, 2009., 4). Čadsko jezero, jedno od većih slatkovodnih

jezera, dobar je primjer dezertifikacije jer se smanjilo sa 25.000 četvornih kilometara na jedva

2.500 četvornih kilometara koliko iznosi danas.

Podaci UNEP-a iz 2002. i 2005. navode da je gotovo 25% svih zemljišta pogođeno nekim

oblikom degradacije zemlje, da je u zadnjih četrdeset godina gotovo trećina postojećih

obradivih zemljišta napuštena zbog erozije i da se između 1990. i 2000. 99.3 milijuna hektara

šuma posjeklo u Africi, Latinskoj Americi i Karibima. Također se ističe da je otprilike polovica

svjetskih močvarnih područja nestala tijekom 20. stoljeća kao i polovica svih mangrovih šuma,

a da je koncentracija CO2 porasla za 30% od 1750. godine.

Za Thomasa Naffa „strateška činjenica vode jest da u okolnostima oskudnosti ona postaje

krajnje simboličko, zarazno, zaokruženo, intezivno, istaknuto, složno, moćno i prestižno

pitanje, igra nultog zbroja, koje ozbiljno inklinira ka sukobu i koje je iznimno teško riješiti“

(Naffa, 1992., 25).

76

Atoli su prsteni koraljnih grebena koji se sastoje od malih otočića s prosječnom nadmorskom

visinom od dva metra. Barnett i Adger (2003.) navode da je pet država koje su u potpunosti

sastavljene od niskih atola: Kiribati (85 000 stanovnika), Maldivi (309 000 stanovnika),

Maršalovi otoci (58 000 stanovnika), Tokelau (2000) i Tuvalu (10 000 stanovnika). Da se

primjerice morska površina digne za 45 cm Bangladeš bi izgubio 11% svoje površine, a što bi

prisililo cca. 5.5 milijuna ljudi na preseljenje. Takve države su veoma osjetljive na podizanje

morske razine i eklantantan su primjer opasnosti koju klimatske promjene predstavljaju za

nacionalnu suverenost odnosno nacionalne ekološke nesigurnosti.

Prirodne nepogode su atipična sigurnosna pitanja i predstavljaju mnogo veću opasnost za opću

populaciju od tipičnih sigurnosnih ugroza poput rata i terorizma. Prirodne katastrofe odnose

skoro četristo puta više žrtava od rata i terorizma ali ih se nekako ne smatra pitanjima sigurnosti,

navodi Hough. Toplinski valovi koji su zhvatili Europu 2003. i onaj koji je pogodio Rusiju

2010. odnijeli su oko 50.000 života (CRED, 2011.). Između 1991. i 2005. smrtnost od prirodnih

nepogoda bila je deset puta veća u zemljama u razvoju nego u OECD zemljama (Ferris and

Pertz, 2011.). Ben Wisner kaže da nije „Božja volja“ to što je samo 10% višespratnica u Indiji

izgrađeno po svim sigurnosnim standardima (Wisner, 2000.).

Ingelton pak tvrdi da prirodne nepogode često nastaju zbog racionalnih prirodnih razloga.

Ističe, primjerice, da se tropske ciklone znanstvenim jezikom mogu razumjeti kao „sigurnosni

ventili“ koji ispuštaju prekomjerno nakupljanje topline u oceanu ili atmosferi (Cf. Ingleton,

1999.). Linijom ovog razmišljanja išao je i Trenberth koji je zapazio da povećanje jačine El

Nina tijekom 1990-tih može voditi do globalnog zagrijavanja kao uzroka (Cf. Trenberth, 1998.,

12-18).

Tri događaja u nedavnoj povijesti podesno ilustriraju državnu impotentnost kada su u pitanju

prirodne katastrofe. U Indoneziji 2004. tsunami je ubio 250.000 ljudi i utjecao na milione u

preko četranest zemalja. 2010. poplave u Pakistanu su uništile preko pola miliona domova, pet

tisuća milja puteva, sedam tisuća škola i potopile 2.6 miliona jutara zemlje sa usjevima. 2011.

potres sa epicentrom nedaleko od obale sjevernog Japana je prouzrokovao veliki tsunami koji

je poharao čitave zajednice, usmrtivši preko 25.000 ljudi i teško oštetivši Fukušima nuklearnu

elektranu kojoj su se tri nuklearna reaktora otopila (Hough, Malik, Moran and Pilbeam, 2015.,

31).

Zaključak

Dominantni teorijski pristupi sigurnosti u 20. st. u međunarodnoj politici bili su realistički i

liberalni, a u tom kontekstu se smatralo da ljudske potrebe i ekocentrične brige ne mogu biti

riješavane dok država nije sigurna. Praksa iz prošlosti koja se odnosi na ne tretiranje ekoloških

problema kao sigurnosnih je značajano evoluirala zadnjih desetljeća. Milioni mrtvih godišnje

od onečišćenja zraka i vode, trošenje ozonskog pokrivača, iscrpljivanje resursa itd.

sekuratiziralo je problematiku i dovelo je u samu srž zbivanja. Koncept humanog održivog

razvoja na vrijeme je detektirao uzroke problematike i dao životna i na dugi rok izdržljiva

rješenja. U tom kontekstu, postojanja mogućnosti odnosno brojnosti otvorenih opcija da se

ostvare vrijedna funkcioniranja postavljaju se kao kvaliteta života, a samo življenje je shvaćeno

77

kao kolekcija činjenja i „bijenja“ i to sa svrhom održavanja i poboljšavanja postojećih te

stvaranja novih ljudskih potencijala kako bi se, između ostalog, dosegnuo i dobar život.

Nažalost briga o okolišu, sa stanovišta brojnih praktičara nacionalne sigurnosti, još uvijek je

periferna stavka. Čitava paradigma nacionalne sigurnosti de facto stavlja državu iznad svega u

smislu da su suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak nedodirljive kategorije zbog

kojih se mora, treba i hoće žrtvovati sve ostalo pa i ljudski životi (kolektiv uvijek ima

egzistencijalnu prednost nad pojedincom), okoliš i sva dostupna materijalna i ne materijalna

sredstva. Whitova antopocentrična pozicija prema kojoj priroda služi čovjeku i koja smatra da

biosfera nije hijerarhijski viši sustav od antroposfere možda slikovito ponajbolje opisuje stav

većine teoretičara nacionalne sigurnosti po pitanju problematike HOR-a. Usprkos svemu, u

konačnici humani održivi razvoj je našao svoje mjesto i nametnuo se kao utjecajni faktor kada

se raspravlja o sigurnosti 21. stoljeća.

Literatura

Alan Collins (2010.) Suvremene sigurnosne studije. Politička kultura, Zagreb.

Buzan, B. (1991.) People, States and Fear: An Agenda for International Security Studies in the

Post-Cold War Era, London: Harvester Wheatsheaf, 2nd edn.

Booth, K. ‘Security and Emancipation’, Review of International Studies, vol. 17, no. 4, October

1991, 313– 326.

Beckett, M. Speech at the UN Security Council, 16 April, UK Foreign and Commonwealth

Office Press Release, 2007.

Becker, J. Hungry Ghosts: Mao’s Secret Famine, New York: Free Press, 2000.

Ben Wisner, „Disasters – what the UN nations and its world can do“

http://www.tandfonline.com/doi/abs/10.3763/ehaz.2001.0312 - 03.11.2017.

Bill Gates - http://www.avaz.ba/clanak/188181/globalni-plan-bill-gates-najavljuje-smrt-

milijardi-ljudi?url=clanak/188181/globalni-plan-bill-gates-najavljuje-smrt-milijardi-ljudi

Brown, L. (1977.) „Redefining National Security“, Worldwatch Paper No. 14, Washington:

Worldwatch Institute.

Brown, L. (1991.) State of the World 1991, New York: W.W Norton, 52-132.

Barnett, J. and Adger, N. (2003.) „Climate Dangers and Atoll Countries“, ClimaticChange, 6:

37-321.

CRED, International Disaster Database, Centre for Research on the Epidemiology of Disasters:

Brussels, www.emdat.be/, 2011.

Dyer, H. ‘Environmental Security and International Relations: The Case for Enclosure’,

Review of International Studies, vol. 27, 2001, 441– 450.

Dycus, S. (1996.) National Defense and the Environment, Hanover, NH: University Press of

New England.

78

Dalby, S. ‘Security and Ecology in the Age of Globalization’, The Environmental Change and

Security Project Report, vol. 8, Summer 2002, 95– 108.

Dupont, A. and Pearman, G. Heating up the Planet: Climate Change and Security, Lowry

Institute Papers 12, Sydney: Lowry Institute, 2006.

Ehrlich, P. The Population Bomb, New York: Balantine, 1968.

Freedman, L. ‘Conclusion: The Future of Strategic Studies’, in J. Baylis J. Wirtz E. Cohen C.

Gray (eds), Strategy in the Contemporary World: An Introduction to Strategic Studies, Oxford:

Oxford University Press, 2002, 328– 342.

Falk, R. (1971.) This Endangered Planet: Prospects and Proposals for Human Survival, New

York: Random House.

FoE, Overconsumption? Our Use of the World’s Natural Resources, Vienna: Friends of the

Earth Austria, 2009.

Ferris, E. and Petz, D. (eds) A Year of Living Dangerously. A Review of Natural Disasters in

2010, London: Brookings Institute, 2011.

FAO, ‘Review of the State of World Marine Fishing Resources’, FAO Fisheries and

Aquaculture Technical Paper 569. Rome: FAO, 2011.

Gleik, P. (1991.) „Environment and Security: The Clear Connections“, TheBulletin of the

Atomic Scientists, 47/3: 17-21.

Gélinas, J. Juggernaut Politics: Understanding Predatory Globalization, London: Zed Books,

2003.

Hough Peter, Shahin Malik, Andrew Morgan and Bruce Pilbeam (2015.) International Security

Studies – Theory and Practice. Routledge, New York.

Homer-Dixon, T. ‘Environmental Scarcities and Violent Conflict: Evidence from Cases’,

International Security, vol. 19, no. 1, 1994, 5– 40.

Ingleton J. (ed.) Natural Disaster Management. A Presentation to Commemorate the

International Decade for Natural Disaster Reduction (IDNDR), Leicester: Tudor Rose, 1999.

Heininen, L. (1994.) „The Military and the Enviroment: An Artic Case“, u J. Kakonen (ed.)

Green Security: or Militarized Environment, Aldershot: Dartmouth.

Kaldor, M. ‘In Defence of New Wars’, Stability: International Journal of Security and

Development, vol. 2, no. 4, 2013, 1– 16.

Krahmann, E. States, Citizens and the Privatisation of Security, Cambridge: Cambridge

University Press, 2010.

Kennan, G. ‘Morality and Foreign Policy’, Foreign Affairs, vol. 64, 1985, 205– 218.

Mathew R.A. Barnett J. McDonald B. O’Brien K.L. (eds) Global Environmental Change and

Human Security, Boston: MIT Press, 2010.

79

McMichael, A., Campbell-Lendrum, D. and Kovats, S. ‘Global Climate Change’, in M.J. Ezzati

A. Lopez A. Rodgers C. Murray (eds), Comparative Quantification of Health Risks: Global and

Regional Burden of Disease Due to Selected Major Risk Factors, Geneva: World Health

Organization, 2004.

Mathews, J. ‘Redefining Security’, Foreign Affairs, vol. 68, no. 2, Spring 1989, 162– 177.

Münkler, H. New Wars, trans. P. Camiller, Cambridge: Polity Press, 2005.

Mitchell, D. A Note on Rising Food Prices. Policy Research Working Paper 4682, Washington

DC: World Bank Development Prospects Group, 2008.

Myers, N. (1986.), „The Environmental Dimension to Security Issues“, The Environmentalist,

61 A: 7-251.

Naff, T. (1992.) „Water Scarcity, Resource Management, and Conflict in the Middle East“, in

E. Kirk (ed.), Environmental Dimensions of Security: Proceedings from a AAAS Anuual

Meeting Symposium, Washington: American Association for the Advancement of Science, 25-

30.

NATO 2013 - https://www.nato.int/cps/en/natohq/topics_91048.htm 02.11. 2017.

Pingeot, L. Dangerous Partnership: Private Military and Security Companies and the UN,

Global Policy Forum, www.globalpolicy.org/ images/ pdfs/

GPF_Dangerous_Partnership_Full_report.pdf, 2012 (Accessed 28.6.2014).

Ullman, R. (1983.), „Redefining Security“, International Security, 8/1: 53-129.

Rotberg, R. (ed.) When States Fail: Causes and Consequences, Princeton, NJ: Princeton

University Press, 2004.

Sanchez, S., Swaminathan, M.S., Dobie, P. and Yuksel, N. Halving Hunger. It Can be Done,

UN Millennium Project Task Force on Hunger, London: Earthscan, 2005.

Seager, J. (1993.) Earth Follies, New York: Routledge.

Stremlau, J. (1994.) „Clinton's Dollar Diplomacy“, Foreign Policy, No. 97, 18-35.

Sledge, M. ‘The Toll of 5 Years of Drone Strikes: 2,400 Dead’, Huffington Post,

www.huffingtonpost.com/ 2014/ 01/ 23/ obama-drone-program-anniversary_n_4654825. html,

23 January 2014 (Accessed 28.6.2014).

Schwartz, M. and Church, J. ‘Department of Defense’s Use of Contractors to Support Military

Operations: Background, Analysis, and Issues for Congress’, Congressional Research Service,

www.fas.org/ sgp/ crs/ natsec/ R43074. pdf, 2013 (Accessed 28.6.2014).

Sukhdev, P. Economics of Ecosystems and Biodiversity-TEEB, Germany: Helmholz

Association, 2008.

Sprout, H. and Sprout, M. (1971.), Toward a Politics of the Planet Earth, New York: Von

Norstrand Reinhold.

80

Stiglitz, J. Making Globalization Work, London: Allen Lane, 2006.

Starr, J. ‘Water Wars’, Foreign Policy, vol. 82, Spring 1991, 17– 36.

Soroos, M. (1997.) The Endangered Atmosphere: Preserving a Global Commons, Columbia:

University of South Carolina Press.

Trputec, Zoran (2007.) Dizajn Humanog Održivog Razvoja i Ekonosmki Razvoj, Hrvatski

leksikografski institut Bosne i Hercegovine, Mostar.

Trputec, Z., Tibo, A., Kovači, A. i Šantić, N. (2014.) Teorija i Praksa Održivog Razvoja,

Fakultet za menadžment resursa –CKM, Mostar.

Trenberth, K. ‘El Nino and Global Warming’, Journal of Marine Education, vol. 15, no. 2,

1998, 12– 18.

WCED (World Commission on Enviroment and Development) (1987.), Our Common Future,

Oxford: Oxford University Press.

WFP, ‘Hunger’, wwwwfp.org/ hunger/ stats, 2009.

WER, World Ecology Report: Desertification, its Effects on Land and People, vol. 21, no. 1,

2009.

81

ŠTA DONOSI ENERGETSKI ZAOKRET?

WHAT DOES BRING ENERGY REVERSAL?

Autor: Mr.sc. Džemal Hadžiosmanović dipl.el.ing.

J.P. Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar

Sažetak: Energetski zaokret je potaknut klimatskim promjenama i nudi mnoge poslovne i

političke izazove. Obnovljivi izvori energije i energijska efikasnost predstavljaju temelj

energetskog zaokreta i u posljednja dva desetljeća doživljavaju ekspanziju širokih razmjera,

koja se ogleda u poboljšanju energijskog intenziteta svjetskog gospodarstva i smanjenju

eksternih troškova. Ključni razlog postignutih rezultata leži u sinergiji projekata obnovljivih

izvora i energijske efikasnosti i ona doista zahtjeva posebnu pozornost vlasti. S obzirom da

nove investicije u termoelektrane nose određene rizike, Bosna i Hercegovina se nalazi pred

promjenom energetske paradigme. Međutim, nameće se ključno pitanje: Kako provesti

energetski zaokret u državi koja je jako složena i koja ne posjeduje adekvatan financijski

potencijal?

Ključne riječi: Energetski zaokret, obnovljivi izvori energije, energijska efikasnost.

Summary: The energy reversal driven by climate change and offers many business and political

challenges. Renewable energy sources and energy efficiency are the cornerstone of the energy

reversal, and in the last two decades, they have experienced broad-based expansion that is

reflected in improving the world's energy intensity and reduced external costs. The key reason

for the achievements lies in the synergy of renewable energy and energy efficiency projects,

and it really requires special attention from authorities. Given that new investments in thermal

power plants pose certain risks, Bosnia and Herzegovina is facing a change of the energy

paradigm. However, the key question is: How to spend the energy reversal in a country that is

very complex and does not have the adequate financial potential?

Keywords: Energy reversal, renewable energy sources, energy efficiency.

Uvod

U posljednja dva desetljeća se desio novi način razmišljanja o energiji koji se značajno razlikuje

od tradicionalnog. Pokrenuti su novi poslovni modeli koji koriste prednosti obnovljivih izvora

energije i poboljšanja u području energijske efikasnosti. Sada je dostupna široka paleta dizajna

sustava - off-grid, mini-grid i on-grid rješenja baziranih na tehnologiji vjetra, solarne energije,

hidro potencijala i dr. koja povećavaju broj dostupnih opcija za postizanje pristupa električnoj

energiji, sigurnosti opskrbe i dekarbonizaciji. Takvi decentralizirani sustavi mogu pomoći u

ispunjavanju uvjeta pristupa energiji u udaljenim područjima koji je trenutno previše skup da

se zadovolji putem isporuke energije na tradicionalan način. Napredak u području obnovljivih

izvora je ubrzan i više od 100 milijuna ljudi je steklo pristup električnoj energiji u 2012.godini,

što predstavlja značajnu porast u usporedbi s 62 milijuna ljudi godišnje između 2000.godine i

2012.godine kada se koristio tradicionalan način isporuke energije [1]. Također, zahvaljući

razvoju obnovljivih izvora stopa elektrifikacije u Aziji iznosila 89% u 2016.godini, što

82

predstavlja značajno povećanje u usporedbi s 67% u 2000.godini i ovo je jedna od

najuspješnijih priča o uspjehu elektrifikacije u novijoj povijesti. U scenariju New Policies je

navedeno da se za više od 60% korisnika električne energije koji će pristupiti mreži do 2030.

godine zahtjeva ulaganje od oko 25 milijardi € godišnje ili 0,05% globalnog GDP-a, odnosno

1,5% godišnjih globalnih energetskih ulaganja [1]. Evidento je da se u svijetu dešava energetski

zaokret koji je utemeljen na proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora, energijskoj

efikasnosti, energijskim uslugama i poboljšanju uvjeta življenja.

Zašto nam je potreban energetski zaokret ?

Način na koji proizvodimo i koristimo energiju danas nije održiv. Naši glavni izvori fosilnih

goriva - nafta, ugljen i plin se iscrpljuju vrlo brzo, osim toga oni su glavni saučesnici klimatskih

promjena. Prema nekim istraživanjima stotine miliona ljudi širom svijeta pod utjecajem

nestašice vode, propadanja usjeva, tropskih bolesti i ekstremnih vremenskih prilika su žrtve

nastajanja klimatskih promjena. Svjetska zdravstvena organizacija (eng. World Health

Organisation-WHO) procjenjuje da su u proteklom periodu klimatske promjene uzrokovale

više od 150.000 smrtnih slučajeva godišnje [2]. Globalno zagrijavanje prijeti krhkoj ravnoteži

ekosustava našeg planeta i može dovesti četvrtinu svih vrsta do izumiranja. Pretpostavlja se da

će do 2030.godine, svijet možda trebati trošiti više od 200 milijardi € godišnje za borbu protiv

klimatskih promjena [1]. Korištenje fosilnih goriva za proizvdnju električne energije u mnogim

zemljama svijeta zahtjeva subvencije. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, u 2012.

godini subvencije za fosilna goriva u globalnim razmjerama iznosile su 1,9 triliona dolara, što

iznosi 2% globalnog GDP i daleko premašuje iznos od 88 milijardi dolara subvencija datih radi

podrške korišćenju energije iz obnovljivih izvora [3].

Također sektor uglja postaje nerentabilan i zahtjeva ozbiljne promjene. Prema nekim

istraživanjima u Bosni i Hercegovini do 80% postojeće radne snage bi trebalo biti otpušteno

(npr. od sadašnjih 15.0000 radnika, trebalo bi biti uposleno 3.000 da bi termoelektrane bili

konkurentne) [4]. Radi usporedbe efikasnosti termoelektrana u nekim zemljama EU i u Bosni i

Hercegovini navest ćemo podatak da je u njemačkim termoelektranama na lignit bilo zaposleno

oko 5.700 u 2013.godine, a proizvedeno je oko 161.000 GWh, što predstavlja oko 28,2 GWh

po zaposlenom [4]. Poljske termoelektrane na lignit su 2012.godine imale su ukupno 9,6 GW

instalirane snage i proizvodnju od 55.600 GWh [4]. Podaci na nivou države za prosječnu

proizvodnju električne energije po zaposlenom nisu dostupni, ali je zato Poljska najveća

termoelektrana Belhatov imala 3.270 zaposlenih krajem 2015.godine i proizvodnju od oko

34.000 GWh godišnje. To čini oko 10,4 GWh po zaposlenom na godišnjem nivou [4].

Rudarstvo lignita i termoenergetiku u BiH karakterizira veoma nizak nivo efikasnosti.

Do sada je bilo moguće održati niske cijene električne energije jer nije bilo dovoljno ulagano u

opremu za kontrolu zagađenja, a i zato što su termoelektrane kupovale ugalj po cijeni koja ne

pokriva troškove njegove proizvodnje.

U TE Gacko prosječna proizvodnja po uposlenom je iznosila 4,3 GWh, a u TE Tuzla 4,2 GWh

[4], tako da su rudnici morali da dobijaju subvencije. Istovremeno, učešće BiH u Energetskoj

zajednici Jugoistočne Europe znači da država mora da otvori svoje energetsko tržište i tako

83

bude izložena konkurenciji od strane zemalja kao što su Bugarska i Rumunija koje su neto

izvoznici električne energije i koje imaju efikasnije proizvodne tehnologije.

Obnovljivi izvori energije preuzeti će dominantnu ulogu u proizvodnji električne

energije

Kao što je naprijed navedeno značajan doprinos smanjenju CO2 kao i ostalih stakleničkih

plinova predstavlja korištenje alternativnih, obnovljivih izvora energije. U svijetu se intenzivno

radi na što efikasnijem iskorištenju energije vjetra i vode, sunčeve energije, biomase i dr. Samo

u 2010. godini, u zemljama članicama Evropske unije, je instalirano vjetroelektrana sa

kapacitetom od preko 9.595 megavata, što čini 17% ukupno novoinstaliranih elektroenergetskih

kapaciteta [5]. Kumulativno gledano, od 1995. godine do 2010.godine, u zemljama EU je

instalirano preko 84.278 MW vjetroelektrana. Interesantno je, da najveći postotni rast u

instaliranju kapaciteta bilježe nove članice – Bugarska, Rumunija i Poljska. No, gledajući

ukupno instalirane kapacitete, u apsolutnom iznosu, i dalje najveći rast bilježe Njemačka (koja

je i dalje šampion na polju energije vjetra), te Francuska i Španija. Kada je riječ o drugim

vidovima energije, u 2010. godini je udio obnovljivih izvora u novoizrgađenim

elektroenergetskim kapacitetima iznosio preko 40%. U ukupnom iznosu, gas je predstavljao

51% ukupnih novoizgrađenih kapaciteta, solarna energija 21,7%, energija vjetra 17%, a

termoelektrane na ugalj 7,3% [5]. No, da bi dostigla svoje ciljeve postavljene u Agendi

2020.godini EU je morala duplo povećati svoja ulaganja i ta su ulaganja u 2015.godini iznosila

50 milijardi USD [6]. Evidentno je da su od 2015.godine učinjeni značajni napori i financijska

ulaganja u mnogim zemljama svijeta, pogotovo značajnom emitentu stakleničkih plinova – Kini

gdje je uloženo 108 milijardi USD u 2015.godini [6]. I mnoge druge zemlje svijeta pod motom

smanjenja stakleničkih plinova, pronašle su niz novih izvora financiranja novih čistih

tehnologija kao Japan i Indija, tako da je u Aziji u 2015.godini uloženo 161 milijardi USD [6].

Ukupan iznos svih investicija u 2015.godini u svijetu u obnovljive izvore iznosio je 305

milijardi USD, s tim da se 90% svih investicija odnosi na vjetroelektrane i solarne elektrane

[6]. Instalirani kapaciteti obnovljivih izvora energije u svijetu u 2015.godini dosegli su

1.849,496 GW, od čega 58% otpada na hidroenergiju, 23% na energiju vjetra, a 12 % na

energiju sunca [6]. Evidentan je najveći porast u period 2014.godine do 2015.godine koji je

procentualno iznosio 9,3%. Na slijedećoj slici su dati godišnji procentualni prirasti obnovljivih

izvora energije za period od 2000. godine do 2015. godine.

84

Slika 1. Godišnji prirast udjela obnovljivih izvora u proizvodnji energije u svijetu za period

2000.godine-2015.godine.

U 2015.godini ukupan broj uposlenih u sektoru obnovljive energije u svijetu je iznosio 8,1

milion (ili 4,4 uposlenih/MW) od čega se 2,8 miliona odnosi na solarnu energiju [6].

Dalji porast instaliranih kapaciteta obnovljivih izvora energije u svijetu desio se u 2016.godini,

kada je postignut ukupni instalirani kapacitet od 2.011,332 GW, od toga je u SAD instalirano

214,766 GW, u Kini 545,916 GW, u Indiji 90,748 GW, dok je u Njemačkoj instalirano 104,704

GW, a u Bosni i Hercegovini 1,744 GW [7]. Daljnja značajnija smanjenja troškova u cijelom

području obnovljivih izvora i omogućavanja tehnologije će biti glavni pokretači za povećanje

investicija, ali kumulativne dodatne investicije bi ipak trebale iznositi 29 triliona dolara u

razdoblju do 2050.godine [8]. Predviđa se da će proizvodnja energije iz obnovljivih izvora u

svijetu do kraja 2050.godine doseći 235 EJ [8], od čega se 44% odnosi na grijanje, 40 %, na

električnu energiju, a 16 % na transport.

Slika 2. Predviđanja udjela obnovljivih izvora u proizvodnji energije u svijetu do 2050.godine

85

Energijska efikasnost i energijske usluge

Energijska efikasnost i energijske usluge će imati dominantu ulogu u energetskom zaokretu. U

svijetu je evidentan porast ulaganja u energijsku efikasnost. Globalna ulaganja u energijsku

efikasnost su porasla na 231 milijardu dolara u 2016.godini [9], održavajući rastući trend

posljednjih godina od 9%. Stopa rasta od 24%, bila je najsnažnija u Kini, iako je Europa još

uvijek odgovorna za najveći udio investicija širom svijeta sa 30%. Što se tiče krajnje upotrebe

energije, sektor zgradarstva još uvijek dominira globalnim ulaganjima u energijsku efikasnost,

što čini oko 58% u 2016.godini od svih investicija u energijsku efikasnost koje su iznosile 133

milijarde USD u 2016.godini (ili preračunato u financije jedna trećina potrošnje energije u

zgradama) [10]. Većina ulaganja u sektor zgradarstva, koja su porasla 12% u 2016.godini u

odnosu na prethodnu godinu, se odnosi na izgradnju ovojnica objekata, nabavku uređaja i

rasvjetu. Najveći porast ulaganja u 2016.godini odnosi se na rasvjetu, kao prelazak s

neučinkovitih žarulja i halogene rasvjete na kompaktne fluorescentne svjetiljke (CFL-ovi) i

svjetleće diode (LED) [9]. Izdavanje zelenih certifikata za ulaganja u energijsku efikasnost

širom svijeta više se nego udvostručilo u 2016.godini u odnosu na 2015.godinu i iznosi 18

milijardi dolara [9]. Francuska je i dalje najveći ulagač u energijsku efikasnost, iako kinesko

tržište brzo raste nakon ulaska na tržište zelenih certifikata krajem 2015.godine. Privatne banke

i zelene banke (javne ili privatne institucije koje rade s privatnim zajmodavcima kako bi

iskoristili ulaganja za projekte s niskom razinom ugljika) također igraju važnu ulogu

financiranja energijske efikasnosti. Svjetsko tržište energijskih usluga proširilo se za 12% u

odnosu na proteklu godinu i iznosilo je 26,8 milijardi USD u 2016.godini [9]. Kina je daleko

najveće tržište, što čini više od polovine globalnih prihoda, zahvaljujući jakim državnim

poticajima. ESCO (Energy Service Company-ESCO) kompanije širom svijeta zapošljavaju

milijun ljudi [9]. Energijska efikasnost je postala vrlo vrijedna i konkurentna disciplina u

nekoliko zemalja svijeta. U 2016.godini promjene u politici znatno su povećale tržišnu

vrijednost energije. Mjere za povećanje energijske efikasnosti postaju predmet tržišnog

nadmetanja u obliku uštede potražnje za električnom energijom, uvećavajući svoje sudjelovanje

na aukcijama kako bi osigurali buduće kapacitete u veleprodajnoj trgovini električnom

energijom. Također, u 2016.godini i početkom 2017.godine rekordna količina potražnje uštede

uslijed energijske efikasnosti ukupne snage više od 4 gigawata (GW), prihvaćena je na dvije

najveće aukcije kapaciteta u Sjedinjenim Državama. Očekuje se da će digitalna tehnologija

povećati sposobnost za energijsku efikasnost za sudjelovanje na tržištu električne energije [9].

Sinergija projekata oie i ee u funkciji energetskog zaokreta

Sinergija projekata obnovljivih izvora energije i energijske efikasnosti predstavlja temelj

energetskog zaokreta i značajno doprinosi dekarbonizaciji koja do 2050.godine može stvoriti

više novih radnih mjesta u obnovljivim izvorima energije i energijskoj efikasnosti nego oni koji

su izgubljeni u sektorima fosilnih goriva. Iako su potrebna ukupna energetska ulaganja za

postizanje dekarbonizacije energetskog sektora znatna i iznose cca 29 trilijuna dolara do 2050.

godine [8], to predstavlja mali udio globalnog GDP-a (0,4%). Osim toga, prema istraživanju

Međunarodne agencije za obnovljive izvore (eng–International Renewable Energy Agency-

IRENA) [10], u segmentu makroekonomske analize sugerira se da takve investicije stvaraju

poticaje koji se odnose na :

86

- povećanje globalnog GDP za 0,8% do 2050.godine,

- stvaranje novih radnih mjesta u sektoru obnovljivih izvora energije s ciljem

nadoknade gubitka radnih mjesta u industriji fosilnih goriva,

- otvaranje novih opcija uslijed provedbe aktivnosti energijske efikasnosti,

- unapređenje ljudske dobrobit kroz važne dodatne ekološke i zdravstvene koristi

zahvaljujući smanjenoj zagađenosti zraka i dr.

U ekonomskom smislu, razmatranje sinergije između energijske efikasnosti i obnovljivih

izvora energije može smanjiti troškove smanjenja emisija. S ciljem postizanja dekarbonizacije,

investicijske potrebe iznose u prosjeku 0,83 milijarde dolara godišnje za period od 2015.godine

do 2050.godine [10]. U opcijama mape puta za obnovljivu energiju (RE map option-Renewable

Energy map option), emisije CO2 će biti smanjene za oko 31,5 Gt godišnje do 2050.godine [10].

Procjenjeno je da će cijena po toni eliminirane emisije CO₂ iznositi 60 USD, a ukupni trošak

eleiminiranja emisija će iznositi 1890 milijardi USD [10]. Najskuplja tehnologija za industriju

je CCS (Capture Carbon Storage), gdje je trošak smanjenja 120 USD po toni CO2. Sa aspekta

dekarbonizacije trošak mjera energijske efikasnosti iznosi 35 USD po toni CO2. Za usporedbu,

energijska efikasnost ima znatno niže troškove od obnovljivih izvora čiji trošak iznosi 75 USD

po toni CO₂ [10]. Iako su tehnologije energijske efikasnosti konkurentnije od opcija

obnovljivih izvora energije, obje su potrebne za ostvarivanje dugoročnih ciljeva ublažavanja

klimatskih promjena. Sinergija OIE i EE projekata može rezultirati u znatnoj uštedi troškova

za energetski sustav kao cjelinu, uključujući izbjegnute vanjske troškove onečišćenja zraka i

klimatskih promjena. Implementacija projekata obnovljivih izvora i energijske efikasnosti ima

značajan utjecaj na smanjenje energijskog intenziteta svjetskog gospodarstva. Od 2010.godine

energijski intenzitet na nivou svjetskog gospodarstva se smanjivao prosječnom stopom od 2,1%

godišnje, što predstavlja značajno poboljšanje u odnosu na prosječnu stopu od 1,3% između

1970.godine i 2010.godine [9]. Pad energijske intenzivnosti predstavlja glavni pokazatelj

eliminacije emisije stakleničkih plinova (GHG). Prema [10], Međunarodna agencija za

obnovljivu energiju (International Renewable Energy Agency–IRENA) je napravila projekciju

beneficija za pojedine zemlje svijeta uslijed sinergije projekata obnovljivih izvora energije i

energijske efikasnosti. Rezultati te projekcije su dati u slijedećoj tabeli.

87

KINA INDIJA SAD NJEMAČKA

Udio OIE u 2010 g

(%)

13 - 7,5 10

Udio OIE u 2030

g(%)

19 26 9 44

Instalirani kapaciteti

OIE(GW) u 2030

568 261 83 44

Mjere energijske

efikasnosti sa

najvećim efektom

Efikasniji

uređaji

Ovojnice zgrada

i uređaji

Električna

vozila

Ovojnice zgrada

i topl.pumpe

Energijski intenzitet

u 2010 (MJ/USD)

9,1 7,8 6,9 4

Energijski intenzitet

u 2030(MJ/USD)

4,5 6 4,5 2,5

Smanjenje emisije

CO2 od 2010 do

2030 g.(%)

43 56 44 -

Eksterni troškovi

sustava (mlrdUSD)

198 169 100-450 4.2

Tabela.1 Projekcija rezultata sinergije obnovljivih izvora energije i energijske efikasnosti

Klimatska politika kao temelj energetskog zaokreta

Sa stupanjem na snagu odredbi iz Pariskog klimatskog ugovora, očekuje se da u prvi plan stupi

širi okvir politike u vezi sa investicijama u čistu energiju. Pariški sporazum poziva na

zadržavanje porasta temperature na "dobro ispod 2 ° C" nastojeći ograničiti povećanje

temperature na 1,5 ° C tokom 21. stoljeća . Međutim, ovaj sporazum ne nudi jasne smjernice o

tome što "dobro ispod 2 ° C" znači u praksi, ili koje su vjerojatnosti vezane uz temperaturne

ciljeve. U svrhu razumijevanja klimatskih promjena u kontekstu energetskog zaokreta

interesantan je scenarij s 66% vjerojatnosti zadržavanja prosječne globalne površinske

temperature tokom 21.stoljeća do ispod 2 ° C tzv.„66% 2 °C“ scenarij. Razumijevanje

pridruženog proračuna za CO2 u skladu s ovom definicijom kritički je razlog za modeliranje

tempiranja i opsega tranzicije energetskog sektora. Prema scenariju „66% 2 °C“ procijenjeno

je da će ukupna emisija CO2 između 2015.godine i 2100.godine iznositi 880 gigatona (Gt) [8].

Emisije CO2 u energetskom sektoru će rasti do 2020.godine i do 2050.godine će padati za više

od 70% od današnje razine.

Udio fosilnih goriva u potrošnji primarne energije bi se prepolovio između 2014.godine i

2050.godine, dok bi se udio izvora s niskom razinom ugljika, uključujući obnovljive izvore,

nuklearna i fosilna goriva s ugljikom (CCS), utrostručio u svijetu i mogao bi obuhvaćati 70%

potražnje za energijom u 2050.godine [8]. Scenarij „66% 2 ° C“ zahtijevat će brzu primjenu

svih tehnologija s niskom razinom ugljika u svim zemljama uključujući i skup ambicioznih

političkih mjera, subvencija za tehnologije brzog izgaranja fosilnih goriva, visoke cijene CO2,

opsežne reforme tržišta energije i strogi mandat s niskom razinom ugljika, te energijske

88

efikasnosti, kako bi se postigao energetski zaokret. U „66% 2 ° C“ scenariju, agresivne mjere

energijske efikasnosti bile bi potrebne za smanjenje energijskog intenziteta globalnog

gospodarstva za 2,5% godišnje prosječno u periodu između 2014.godine i 2050.godine (ovo

predstavlja tri i pol puta veću stopu nego što je stopa poboljšanja tokom proteklih 15 godina)

[8]. Potrebno je da se postigne duboka preobrazba načina na koji proizvodimo i koristimo

energiju. Tehnologije vjetra i sunca zajedno će postati najveći izvori električne energije do

2030. godine.

Prema „66% 2 ° C“ scenariju do 2050.godine gotovo 95% električne energije bi bilo iz nisko-

ugljičnih tehnologija, 70% novih automobila bi trebalo biti električno, a energijski intenzitet

industrijskog sektora bio bi 80% niži nego danas. Scenarij „66% 2 ° C“ predviđa da je u

prosjeku potrebno ulaganje u energetski sektor svake godine od oko 3,5 milijardi dolara u

periodu između 2016.godine i 2050.godine, što predstavlja znatno veći iznos u usporedbi s 1,8

milijardi dolara u 2015.godini [8]. Ulaganja u fosilna goriva bi se smanjila, ali bi se u velikoj

mjeri nadoknadilo povećanje ulaganja u obnovljive izvore energije (cca 150% u periodu od

2015.godine i do 2050.godine). Dodatna neto ukupna ulaganja, u odnosu na trendove koji

proizlaze iz aktualnih predviđanja o klimi, bila bi jednaka 0.3% globalnog bruto domaćeg

proizvoda (GDP) u 2050.godini [8].

Šta Bosni i Hercegovini može donijeti energetski zaokret ?

Temelj energetskoj tranziciji ka „nisko-ugljičnom“ društvu u EU dala je Europska energetska

politika na području održive energije. Kao pozitivan primjer praktične primjene Europske

energetske politike na području obnovljivih izvora nameće se njemačka energetska tranzicija

(tzv.Energiewende). Energiewende je integriran politički okvir, koji pokriva sve sektore

gospodarstva i uključuje ciljeve i mjere politike za smanjenje emisije ugljičnog dioksida, razvoj

obnovljivih izvora energije, ukidanje postrojenja za nuklearna energiju, te poboljšanje

energijske efikasnosti. U posljednjem desetljeću, Njemačka je znatno orijentirala svoju

strukturu proizvodnje prema obnovljivoj energiji (koja je rasla od 4 % instalirane snage u 1990.

godine do 27 % u 2014. godini) [11]. Cijela politika je praćena povećanjem projekata u

vlasništvu građana. Energija vjetra i solarni fotonaponski sustavi čine okosnicu njemačke

energetske tranzicije. Zbog značajnog smanjenja cijena ovih tehnologija u posljednjih nekoliko

godina, tehnologije su postale zrele i troškovno konkurentne u usporedbi s konvencionalnim

izvorima energije. U 2015.godini troškovi proizvodnje u Njemačkoj su se kretali u rasponu

između 6-9 cts €/kWh za energiju vjetra i 8-9 cts €/kWh za solarni PV [11]. U projekte

obnovljivih izvora i energijske efikasnosti je u periodu od 2000.godine do 2014.godine uloženo

oko 220 milijardi € [11]. Očekuje se da će samo elektroenergetski sektor doseći oko 15 milijardi

€ godišnjih investicija [11]. Energiewende je dovela i do značajnog smanjenja cijena

proizvodnih tehnologija obnovljivih izvora, pa tako trošak kapitalne investicije za

vjetroenergiju se kreće u rasponu 1250 – 1500 (€/kW), a za solarnu energiju 800 – 900 (€/kW)

[11]. U ranoj fazi Energiewende-a visoki troškovi ulaganja i jednako visoke poticajne cijene za

proizvodnju solarne električne energije potaknule su privatne građane da solarnu električnu

energiju koju proizvedu uključe u mrežu. Energiewende je dao izravnu potporu „građanskoj

energiji“, te je tako „građanska energija“ otvorila pristup sredstvima potrebnim za tranziciju

89

prema energiji iz obnovljivih izvora. Dobro osmišljeni programi potpore uspjeli su otvoriti put

neizmjernim količinama ulaganja građana, zajednica i lokalnih poduzetnika, te ih dodatno

povećati. Građanska energija je ostvarila 37% udjela od svih implementiranih projekata u

Njemačkoj [12]. Iz gore navedenih iskustava nameće se pitanje:„Da li Bosna i Hercegovina

može slijediti njemački energetski zaokret? Postoji indicija da je sada pravo vrijeme za

promjenu paradigme u energetskom sektoru Bosne i Hercegovine. Prvo, politika subvencija i

ulaganja u prevaziđene vidove proizvodnje dosegla je stepen ekonomske neodrživosti. Drugo,

proces europskih integracija i međunarodno potpisani sporazumi predstavljaju šansu da se BiH

priključi trendovima koji vladaju u Europskoj uniji i time prigrabi šansa za reforme koje će

garantirati održivi razvoj. Bosna i Hercegovina je usvojila Nacionalni akcioni plan za razvoj

obnovljivih izvora do 2020. tzv.NREAP. Ovim akcionim planom je predviđeno da proizvodnja

električne energije iz obnovljivih izvora energije u 2020.godini iznosi 8846 GWh ili

pretpostavljanih instaliranih 3082.2 MW kapaciteta za proizvodnju električne energije iz

hidroelektrana, solarne energije, energije vjetra i biomase, od kojih 32,7 MW se odnosi na

kogenerativna postrojenja.

U ovom planu je je dominantna proizvodnje iz hidroelektrana, uz značajnu proizvodnju iz

vjetroelektrana, a manji dio u proizvodnji biomase i solarne energije. Proporcije različitih

oblika obnovljivih izvora energije u proizvodnji električne energije na kraju planiranog

razdoblja su: hidroenergija 89.37%, vjetar 9%, sunca i biomase 0,27% i 1,36%.

Također je evidentno da je prema navedenom akcionom planu i kapitalnim troškovima iz

Energiwende-a, u Bosni i Hercegovini do 2020. godine predviđeno ulaganje od 416.097.000 €

u energiju vjetra i 37.728.000 € u energiju sunca. Uzimajući prosječan iznos uposlenih u sektoru

obnovljivih izvora u svijetu od 4,4 uposlena/MW, dolazi se do podatka da je implementacijom

Akcionog plana tzv. NREAP-a moguće otvoriti 14.818 radnih mjesta.

Nakon 2020 godine Bosna i Hercegovina nema jasnu viziju i postavljene ciljeve razvoja

obnovljivih izvora energije. Mnoge termoelektrane izlaze iz pogona i u narednom periodu se

mora žurno djelovati kako bi se osigurala sigurna i pouzdana opskrba električnom energijom.

Trenutni instalirani kapacitet postojećih termoelektrana iznosi 1.613 MW, a planirani kapacitet

novih termoelektrana iznosi 2.407,5 MW [13]. Ukupan iznos planiranih investicija u nove

termoelektrane iznosi 3,075 milijardi € [13].

Ako uzmemo u obzir da bi u Bosni i Hercegovini termoelektrane bili konkurentne, trebale bi

zapošljavati 3000 ljudi, pa na postojeći instalirani kapacitet od 1613 MW, to bi iznosilo 1,86

uposlenih/MW (što predstavlja značajno manji iznos od svjetskog prosjeka broja uposlenih u

sektoru obnovljivih izvora). Ako ovaj podatak prenesemo na nove investicije u termoelektrane

u BiH, dobije se da bi kroz nove investicije bilo moguće zaposliti 4477 ljudi.

Prema [14], potencijal solarne energije u Bosni i Hercegovini iznosi 4,01 GW ili 6,015 milijardi

€ investicija, a izgradnjom solarnih elektrana bilo bi moguće zaposliti 17.644 ljudi. Potencijal

vjetro energije je reda 2 GW [15], ili 3 milijarde € investicija, a bilo bi moguće zaposliti 8,800

ljudi. Uvođenjem trgovine emisijama CO2, pored beneficija u pogledu klimatskih promjena i

beneficija u pogledu boljih uvjeta življenja, otvaraju se mnoge investicijske mogućnosti.

90

Prema [16], emisija novih termoelektrana u Bosni i Hercegovini će iznositi 14.907.947 tona

godišnje.

U slijedećoj tabeli je dat pregled mogućih godišnjih prihoda po osnovu trgovine emisijama CO2

novih termoelektrana u Bosni i Hercegovini, te na osnovu ostvarenih prihoda napravljena je

projekcija mogućih investicija u solarnu i vjetroenergiju.

Postrojenje/

blok

Godišnja

emisija CO2

GTE CO2

5 €/t

GTE CO2

15 €/t

GTE CO2

25 €/t

GTE CO2

35 €/t

UKUPNO 14.907.947 62.989.278 191.620.928 372.698.689 521.778.165

Moguća izgradnja PV

kapaciteta po osnovu troška

emisija (MW)

41,993 127,747 248,466 347,852

Moguća izgradnja VE

kapaciteta po osnovu troška

emisija (MW)

69,988 212,912 414.109 579.753

Tabela.2 Pregled mogućih prihoda po osnovu trgovine emisijama CO2 novih termoelektrana

u Bosni i Hercegovini, te na osnovu ostvarenih prihoda projekcija mogućih investicija u

solarnu i vjetroenergiju.

Ostvareni promet financijskih sredstava se kreće u rasponu od 62.989.278 KM za cijenu emisije

CO2 od 5 €/t do 521.778.165 za cijenu emisije CO2 od 35 €/t. Uzimajući trošak kapitalnih

investicija za solarne elektrane i vjetroelektrane iz njemačkog Energiewende-a, dolazimo do

podataka da je godišnje po osnovu prihoda od emisija CO2 moguće investirati u 41,993 MW

kapaciteta solarne energije, odnosno 69,988 MW vjetroenenergije za cijenu emisije CO2 od 5

€/MWh. Dok je za cijenu emisije CO2 od 35 €/MWh moguće investirati u 347,852 MW

solarnog kapaciteta i 579.753 MW vjetro kapaciteta. U terminima smanjenja emisija CO2, cilj

je donesen za razinu Bosne i Hercegovine. Postoje dva scenarija za smanjenje emisije do 2030.

godine sukladno Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (United

Nations Framework Convention on Climate Change-UNFCCC) „stroži“ i „blaži“. Za „blaži“

scenarij prema kojem se treba dostići razina CO2 emisija 18% iznad vrijednosti iz 1990. godine,

a to iznosi 40.416,324 Gg godišnje [17]. U slijedećoj tabeli je dat pregled mogućih godišnjih

prihoda po osnovu trgovine emisijama CO2 za „blaži“ scenarij u Bosni i Hercegovini, te na

osnovu ostvarenih prihoda napravljena je projekcija mogućih investicija u solarnu i

vjetroenergiju.

91

Cijena

emisije

Godišnja

emisija CO2

GTE CO2

5 €/t

GTECO2 15

€/t

GTE CO2

25 €/t

GTE CO2

35 €/t

UKUPNO 40.416.324 202.081.620 606.244.860 1.010.408.100 1.414.571.340

Moguća izgradnja PV

kapaciteta po osnovu troška

emisija (MW)

134,721 404,163 673,605 943,047

Moguća izgradnja VE

kapaciteta po osnovu troška

emisija (MW)

224,535 673,605 1.122,676 1.571,746

Tabela.3 Pregled mogućih prihoda po osnovu trgovine emisijama CO2 u Bosni i Hercegovini,

-„blaži“scenario 2030 godine, projekcija mogućih investicija u solarnu i vjetroenergiju.

Ostvareni godišnji promet financijskih sredstava se kreće u rasponu od 202.081.620 KM za

cijenu emisije CO2 od 5 €/t do 1.414.571.340 KM za cijenu emisije CO2 od 35 €/t.

Uzimajući trošak kapitalnih investicija za solarne elektrane i vjetroelektrane iz njemačkog

Energiewende-a, dolazimo do podataka da je godišnje po osnovu prihoda od emisija CO2

moguće investirati u 134,721 MW kapaciteta solarne energije, odnosno 224,535 MW

vjetroenenergije za cijenu emisije CO2 od 5 €/MWh. Dok je za cijenu emisije CO2 od 35

€/MWh moguće investirati u 943,047 MW solarnog kapaciteta i 1.571,746 MW vjetro

kapaciteta.

Za „stroži“ scenarij prema kojem se treba dostići razina CO2 emisija 3% ispod vrijednosti iz

1990. godine, a to iznosi 33.223,58 Gg godišnje [17]. U slijedećoj tabeli je dat pregled mogućih

godišnjih prihoda po osnovu trgovine emisijama CO2 za „stroži“ scenarij u Bosni i

Hercegovini, te na osnovu ostvarenih prihoda napravljena je projekcija mogućih investicija u

solarnu i vjetroenergiju.

Cijena

emisije

Godišnja

emisija CO2

GTE CO2

5 €/t

GTE CO2 15

€/t

GTE CO2

25 €/t

GTE CO2

35 €/t

UKUPNO 33.223.580 166.117.900 498.353.700 830.589.500 1.162.825.300

Moguća izgradnja PV

kapaciteta po osnovu troška

emisija (MW)

110,745 332,236 553,726 775,216

Moguća izgradnja VE

kapaciteta po osnovu troška

emisija (MW)

184,575 332,236 922,877 1.292,028

Tabela.4. Pregled mogućih prihoda po osnovu trgovine emisijama CO2 u Bosni i

Hercegovini, - „stroži“scenario 2030 godine, projekcija mogućih investicija u solarnu i

vjetroenergiju.

Ostvareni godišnji promet financijskih sredstava se kreće u rasponu od 166.117.900 KM za

cijenu emisije CO2 od 5 €/t do 1.162.825.300 KM za cijenu emisije CO2 od 35 €/t. Uzimajući

trošak kapitalnih investicija za solarne elektrane i vjetroelektrane iz njemačkog Energiewende-

a, dolazimo do podataka da je godišnje po osnovu prihoda od emisija CO2 moguće investirati

92

u 110,745 MW kapaciteta solarne energije, odnosno 184,575 MW vjetroenenergije za cijenu

emisije CO2 od 5 €/MWh. Dok je za cijenu emisije CO2 od 35 €/MWh moguće investirati u

775,216 MW solarnog kapaciteta i 1.292,028 MW vjetro kapaciteta.

Zaključak

Energetski zaokret se čini izvjestnim, ali će zahtijevati dodatna ulaganja u nisko-ugljične

tehnologije. Daljnja značajnija smanjenja troškova u cijelom području obnovljivih izvora i

omogućavanja primjene tehnologije će biti glavni pokretači za povećanje investicija. Značajan

rezultat energetski zaokret će polučiti u smislu redukcije vanjskih troškova. Pad proizvodnje

fosilnih goriva (osobito ugljena) uslijed implementacije projekata obnovljivih izvora energije i

efikasnijih tehnologija u termoelektranama smanjit će eksterne troškove klimatskih promjena i

onečišćenja zraka znatno. Prema procjeni smanjenje vanjskih troškova kreće se od 18 milijardi

do 70 milijardi USD dolara što nastaje kao rezultat veće implementacije projekata obnovljivih

izvora energije, s najvećim udjelom smanjenja troška koji se odnosi na klimatske promjene

(socijalni trošak ugljika) [10]. Provedba mjera efikasnosti, rezultirat će smanjenjem vanjskih

troškova od 72 milijarde do 280 milijardi dolara [10]. Kada se ti smanjeni vanjski troškovi

kombiniraju s uštedama koje proizlaze iz nižih troškova energetskih sustava od 105 milijardi

USD, dobije se da ukupna ušteda iznosi 390 milijardi USD [10]. Poboljšanja u životnim

uvjetima, uključujući ekonomske, društvene i ekološke aspekte, generirat će prednosti daleko

iznad onih koje su obuhvaćene GDP-om. Oko 20% utvrđene opcije dekarbonizacije ekonomski

su održive bez razmatranja socijalnih beneficija. Preostalih 80% ekonomski je održivo ako se

poboljšaju pogodnosti kao što su smanjeni utjecaji na klimu, javno zdravlje i poboljšana

udobnost i performanse. Međutim, današnje energetsko tržište je izobličeno i dalje su fosilna

goriva subvencionirana u mnogim zemljama i pravi trošak spaljivanja fosilnih goriva, u

nedostatku cijene ugljika, nije moguće izračunati. Snažno smanjene emisije u sektoru

energetike ključna je prilika za energetski zaokret i trebao bi se provesti kao prioritet.

Uvođenjem sustava trgovine emisijama CO2 mogu se ostvariti značajna financijska sredstva

kojima se mogu financirati obnovljivi izvori energije. Transformacija energetskog sustava u

skladu s ciljevima Pariškog sporazuma "dobro ispod 2 ° C" je tehnički moguće izvesti, ali će

zahtijevati značajne reformske politike, agresivne promjene cijene emisije ugljičnog dioksida i

dodatne tehnološke inovacije. Najveći dio potencijala smanjenja emisija do 2050.godine dolazi

iz obnovljivih izvora energije i energijske efikasnosti, ali i od tehnologija s niskom razinom

ugljika (uključujući atomsku i ugljičnu pohranu – engl.Carbon Capture Storage). Također

važnu ulogu će igrati strukturne ekonomske promjene. Energetski sektor će stvoriti oko šest

milijuna dodatnih radnih mjesta u 2050.godini (uključujući energijsku efikasnost), tako da će

gubitak radnih mjesta u industriji fosilnih goriva biti u potpunosti nadomješten novim radnim

mjestima u obnovljivim izvorima energije, pa čak i s više radnih mjesta koja bi stvorila

energijska efikasnost. Ukupni napredak GDP-a potaknut će daljnje otvaranje novih radnih

mjesta u drugim gospodarskim sektorima. Kao posljedica energetskog zaokreta poboljšanja

energijskog intenziteta moraju se udvostručiti na oko 2,5% godišnje do 2030.godine i nastaviti

na ovoj razini do 2050.godine. Potrošnja energije u 2050.godine ostat će oko današnje razine

zbog opsežnih poboljšanja energijske efikasnosti. Također efekti smanjivanja utjecaja na

93

ljudsko zdravlje i ublažavanja klimatskih promjena su između dva i dva puta veći od troškova

dekarbonizacije. Što se tiče novih termoelektrana u Bosni i Hercegovini sa planiranom cijenom

na pragu elektrane u rasponu od 39,80 €/MWh (TE Zenica) do 47 €/MWh (TE Banovići) [13],

nakon uvođenja sustava trgovine emisijama (kada cijena električne energije može porasti i za

dodatnih 35 €/MWh), može se očekivati da cijene električne energije porastu od 74,80 €/MWh

(TE Zenica) do 82 €/MWh (TE Banovići). Ako ove cijene usporedimo sa cijenama iz

vjetroelektrana 60-90 €/MWh i solarnih elektrana 80-90 €/MWh navedenih u Energiewende-u,

dolazimo do dileme koja se odnosi na konkurentnost novih termoelektrana nakon uvođenja

sustava trgovanja emisijama. Sada se nameće pitanje kako inicirati promjenu energetske

paradigme tj. umjesto velikih zagađivača sa upitnom tržišnom konkurentnosti odabrati sustav

trgovanja emisijama i čistiju energiju ? Iz iskustva zemalja koje su pokrenule ovakvu radikalnu

transformaciju (npr. njemački energetski zaokret – „Energiewende“) može se zaključiti da je

odlučno opredjeljenje vlade i parlamenta sa jasno definiranim ciljevima ključno za iniciranje i

provođenje ovako sveobuhvatne društvene i ekonomske tranzicije. Njemačko iskustvo

pokazuje i da velike energetske korporacije (čija se proizvodnja bazira na termoelektranama)

nisu bile pokretači energetskog zaokreta. Pri analizi složenosti i višedimenzionalnosti

energetskog zaokreta treba imati na umu i činjenicu da svaka tranzicija, revolucija ili radikalni

zaokret ima „dobitnike“ i „gubitnike“ [18]. Očekivanje da potencijalni „gubitnici“ pokrenu

proces tranzicije su nerealna. U BiH državne institucije su fragmentirane i slabe, a javni

investicioni potencijal nedovoljan. Također nije realno da velike državne korporacije

(elektroprivrede koje su u većinskom državnom vlasništvu) budu pokretači i nosioci procesa

energetskog zaokreta. Naime, iskustvo Njemačke ukazuje da se ovakve korporacije priključuju

procesu tranzicije tek kada je njihovo buduće poslovanje na tržištu ugroženo [18].

Popis literature

[1].„Energy Access Outlook 2017“- International Energy Agency, IEA 2017.

[2].„The energy report 100% renewable energy by 2050“- WWF, ECOFYS, OMA 2011.

[3].„Obnovljivi izvori-Vodič za parlamentarce“-European Commision, Climate parliament.

[4].„Velika obamana o radnim mjestima u sektoru uglja“- CEE Bankwatch Network, novembar

2016.

[5].Danijela Martinović, Mensur Ćemalović, Jasmina Karišik:„Predhodno znanstveno

priopćenje–Preliminary scientific communication“.

[6]. „RE thinking Energy 2017“- International Renewable Energy Agency , IRENA 2017.

[7]. „Renewable energy statistics“- International Renewable Energy Agency, IRENA 2017.

[8].„Perspectives for the energy transition investment needs for a low-carbon energy system“ -

OECD/IEA and IRENA 2017.

[9].„Energy efficiency 2O17“- International Energy Agency, IEA.

94

[10].„Synergies between renewable energy and energy efficiency“ - International Renewable

Energy Agency, IRENA august 2017.

[11].„Understanding the Energiewende FAQ on the ongoing transition of the German power

system“-Agora Energiewende 2017.

[12].Mijenjanje energetske budućnosti: „Civilno društvo kao glavni čimbenik u proizvodnji

energije iz obnovljivih izvora“- European Economic and Social Commitee, siječanj 2015.

[13].Thomas Nikolaikakis, Deb Chattopadhyway, Dženan Malović, Jari Vayrinen:„Bilješka o

elektroenergetskom sektoru u BiH-Studija planiranja povećanja proizvodnje za period 2016-

2035“-World Bank, februar 2017 godine.

[14].„Uticaj solarnih elektrana na elektroenergetski sistem BiH, Parsons Brinckerhoff,

decembar 2014.

[15].Aleksandar Tadić, Milica Vujadinović:„Vjetropotencijal i strategija razvoja

vjetroelektrana u Bosni i Hercegovini“-INFOTEH, Jahorina , mart 2011.

[16].„Troškovi i emisija ugljika planiranih elektrana na ugalj na zapadnom Balkanu i rizik od

nastanka nasukanih sredstava“-CEE, Bankwatch network, mart 2017.

[17].„Okvirna energetska strategija Bosne i Hercegovine do 2035“- Price Waterhouse Coopers,

2017.

[18].Mirza Kušljugić: „Izazovi strateškog razvoja (elektro)energetskog sektora u Bosni i

Hercegovini“, 2016.

95

PLANIRANJE PR(A)VI KLJUČ USPJEHA

Prof.dr. Muhamed Smajić

Abstract

This research paper focuses on the analysis of the representation of the planning process, and

that the significance, dynamics and implications of planning are the determining forms for

highlighting and analyzing important factors and methods in the planning process. The

approach to elaborating the planning process is based on the detection of the importance of

planning, the presentation of functions along with the explication of certain challenges in

certain issues. Furthermore, the research paper is based on the theoretical and practical context

of the assumptions and obstacles in the planning process, which should be analyzed in the

planning process at any organized level (starting at the state or local level of government or

economic), to individual organizing. Thus, by addressing the issues of the idea, the creation and

development of planning with factual determinants of planning, and the sublimation of the

planning process, the research paper identifies content that gives directions to open questions

that can be a tool in creating meaningful solutions and improving the implications of planning

in practice, and thus improving efficiency and efficiency in the functioning of the organization.

Key words: planning, strategic planning, organization, management.

Sažetak

Rad je fokusiran na analizu zastupljenosti procesa planiranja, te da značaj, dinamičnost i

implikacije planiranja predstavljaju opredijeljujeće forme za rasvjetljavanje i analiziranje bitnih

činioca i metoda u procesu planiranja. Pristup u elaboriranju procesa planiranja je zasnovan na

detektiranju značaja planiranja, prezentiranju funkcija uz eksplanaciju pojedinih izazova u

određenim pitanjima. Nadalje, rad se bazira na teorijsko-praktičnom kontekstu pretpostavki i

prepreka u procesu planiranja, a koje se trebaju analizirati u procesu planiranja na bilo kojem

organizovanom nivou (počev državnog ili lokalnog nivoa vlasti ili privrednog), pa do

individualnog organiziranja. Dakle, tretirajući pitanja ideje, nastanka i razvoja planiranja sa

faktografskim determinantama planiranja, te sublimaciju procesa organizacije planiranja rad

identificira sadržaj koji daju usmjerenja na otvorena pitanja koja mogu biti alat u kreiranju

svrsihodnih rješenja i poboljšanju impolikacija planiranja u praksi, a i time i unapređenju

efektivnosti i efikasnosti u funkcioniranju organizacije.

Ključne riječi: planiranje, strateško planiranje, organizacija, menadžment.

96

Šta je nama planiranje

Dilema je pristna oduvijek, manifestira se i u savremenom periodu, ali će ostati i u budućnosti.

Koliko često se izgovara, na početku ili na kraju neke od aktivnosti, planirano je to i to, ili, bilo

je kako je i planirano. Upravo, na takvom pristupu se zasniva svaki rad i aktivnost, bilo na

individualnom, grupnom ili drugom nivou organizovanja. Tada je čovjek orijentiran ka nekom

konceptu ili ramu koji kreira u glavi i to prezentira drugima, usmeno ili pismeno. Takav koncept

ili ram služi ko orijentir u našem djelovanju. Polazni koncept jeste i neka mjera za usporedbu.

Koliko se postiglo? Sa kojim sredstvima? Šta dalje, jer kraj nečega je osnova za rađanje novog

puta. I sve tako u krug. Svakako da taj ciklični proces ima i svoju dinamičnu formu. Da li je

sporo, umjereno ili intenzivno? Naravno, i tu postoje bazični sadržaji koji čovjeka orijentiraju

na startu, sredini i na samome kraju puta. Pored toga, može se uočiti i da planiranje ima svoje i

druge prezentacijske sadržaje. Da li je u pitanju veći i obimniji uticaj sa nižeg na viši nivo ili

obrnuto je otvoreno pitanje. Očito je, da planiranje predstavlja primarni sadržaj u našem, a

posebno u menadžmentu u procesu oblikovanja okruženja, tj. organizacije kako bi djelovanje

pojedinaca koji rade zajednički u timovima bilo efektivno i efikasno. U nastojanju da odgovori

na tematsko pitanje šta je menadžment znameniti poznavalac discipline menadžmenta Isak

Adižes zaključuje da je menadžment determiniran sa četiri uloge koje menadžment mora da

izvršava i to: (P) proizvodnja rezultata, druga uloga je (A) administriranje, zatim uloga (E)

kombinacija kreativnosti i spremnosti, te četvrta uloga je menadžmenta da integrira (I).64

Sumirajući opservacije o menadžmentu Piter Draker, koji se po nekim autorima smatra i

kreatorom savremenog menadžmenta konstatria da „menadžment je specifično i svojstveno

sredstvo svake organizacije..., te da treba da nauči da traži, da razvija, da ispituje organizaciju

koja odgovara zadatku.“65

Naznačeni sadržaji o menadžmentu usmjeravaju i na važnost funkcionalnosti planiranja u

individualnom djelovanju, organizovanom izražavanju i sveukupnoj međuzavisnosti,

personalnoj ili prema aktivnostima ili individualnoj na organizovanu formu djelovanja i

obrnuto. Upravo, zastupljenost planiranja, dinamičnost i implikacije predstavljaju i

opredijeljujeće forme za rasvjetljavanje tog pratioca ili saputnika na svim putevima.66 Pristup

u elaboriranju procesa planiranja je zasnovan na rasvjetljavanju značaja i funkcijama tog

procesa sa elaboracijom izazova u određenim specifičnim pitanjima.

Etimološki, pojam planiranje potiče od latinske riječi „planus” što u prevodi označava površinu

stana. Tek u kasnijem periodu, u XVII stoljeću ovaj pojam se pozicionira u engleskom jeziku

sa izvornim značenjem, a koji se i danas upotrebljava. Fenomenom planiranja u prošlosti su se

bavili filozofi, državnici, teoretičari, a u savremenom periodu teško je zamisliti profil zanimanja

koji ne uključuje orijentiranost na pojam planiranja. Smisao i značenje planiranja se epohalno

64 Vidjeti šire: Isak Adižes, Idealan menadžer, ASEE, Novi Sad, 2008 65 Piter Draker, Moj pogled na menadžment, Adizes, Novi Sad, str. 60. i 64. 66 Metodologija i izvor podataka prezentirani u ovom radu bazirani su na dugogodišnjem radu u organu uprave, jer obavljajući poslove sekretara Ministarstva odbrane kontinuirano sam se bavio pripremom Programa rada, kao i analitičkim prikazima rezultata u radu. Dodatno tome, zastupljeno je teorijsko znanje i empirijsko participanje u pedagoškom radu sa studentima, ali i kroz realizaciju različitih edukacija u okviru menadžerskih obuka u svojstvu predavača, ali dijelom kao i polaznik.

97

i kulturno različito pokazuje, kao i sami napori za uspostavljanje nekog formalnog okvira, koji

su bili praćeni duhovnim, moralnim i intelektualnim nastojanjima.

Karakteristike savremenog poimanja svih čovjekovih aktivnosti ne mogu se analizirati, niti

realizirati bez planiranja. Kada se uzme u obzir da se danas planira odmor i putovanje, brak i

porodica ili razvoj na individualnoj osnovi ili razvoj organizacije ili države, onda se može istaći

da je planiranje potreba i obaveza čovjeka, kao pojedinca, i svih institucija društva. Uslijed

toga, može se procijenti da bez planiranja, sveobuhvatnog i naučno determiniranog, upitno bi

bilo funkcioniranje savremenog društva i njegovih elemenata. U tom kontekstu se može istaći

opravdanost poruke i njemačkog teoretičara Webera da čovjek ne bi dostigao ono što je moguće

kada ne bi stalno posezao za onim to je nemoguće“. Za potvrdu te poruke, primjera je svuda

oko nas, da li čovjekova istraživanja u svemiru ili napredak u sferi telekomunikacija, medicine

i drugo.

Na bazi navedenih premisa može se konstatirati da je planiranje proces koji omogućava

sagledavanje pretpostavki za ostvarivanje utvrđenih ciljeva, zamišljenih projekcija i drugo.

Zbog toga, planiranje je veoma složen skup međusobno povezanih procesa, kojim se definišu

izazovi, rizici, ciljevi, prioriteti, misije, kao i raspodijela resursa, a koji rezultira sa

sveobuhvatnim i konzistentnim setom dokumenata koji podržavaju postavljene ciljeve. Ciljevi

i zadaci utvrđuju se na osnovu ukupnog stanja u određenoj oblasti i mogućnosti da se kreira i

učini progres u određenom periodu. Stoga, opravdana je i opservacija da je planiranje proces u

kojem se naučno i stručno znanje pridružuje organiziranoj akciji odnosno proces svjesne

evaluacije međusobno povezanih odluka/načela prije nego se preuzme akcija. Očito je da je

planiranje poduhvat olakšavanja donošenja odluka i napor da se iste učine realističnim i

realnijima. Kao oblast ljudskog djelovanja, može se elaborirati da je planiranje svjesna

djelatnost i nužno je prisutno u sveukupnom funkcionisanju društva, a uslovljeno je dostignutim

nivoom, tehnološkog, proizvodnog, kulturnog i drugih oblasti razvoja. Svakako da je bitno dati

i osvrt na strateško planiranje koje je prema Piteru Drakeru fokusirano na pitanja kako prevazići

rezultate od prošle godine i nezapostaviti djelovanje konkurencije, te kako kreirati osnovu za

trijumf.67

Analizirajuće ove opservacije uočavaju se slijedeći aspekti u vezi planiranja:

to je svjesna aktivnost koju mogu provoditi ljudi, organizacije i sredine koje osigurvaju

takav način djelovanja;

futurističko usmjerenje na izražavanje očekivanja i kreiranje mogućih događaja i

aktivnosti;

bazira se na poznatim iskustvima i saznanjima o konkretnoj djelatnosti;

uključuje trenutno stanje u konkretnoj djelatnosti;

implicira komparaciju projektovanih očekivanja u određenoj aktivnosti i oblasti sa

sredinama u kojima je postignuto više ili najviše prema dostupnim saznanjima.

Očito je da je planiranje intelektualno zahtjevan proces koji traži svjesno određivanje smjerova

djelovanja i baziranje odluka na svrsi, znanju i ispravnim procjenama. S obzirom na broj

67 Piter Draker, Moj pogled na menadžment, Adizes, Novi Sad, str. 188.

98

učesnika, karakteristike i značaj, ciljevi i zadaci planiranja su: opšti (zajednički), posebni, i

pojedinačni.

Opšti ili zajednički ciljevi i zadaci planiranja definiraju se nakon usaglašavanja na određenom

planskom nivou za određeni vremenski period i to u zajednicama, udruženjima, privrednim i

tehničkim sistemima, te organima vlasti na svim nivoima. U zavisnosti od ukupnih, ali i

konkretnih uslova i potreba, te mogućnosti realizacije, opšti ciljevi i zadaci odnose se na:

kreiranje uvjeta za dalje jačanje društva i odnosa u njemu, osnove za stabilan razvoj u sferi

materijalnog, tehnološkog i tehničkog kao i za stalno poboljšanje opšteg statusa u društvu,

jačanje materijalnog položaja građana i insistucija sistema; uključivanje u međunarodnu

zajednicu u svim sferama djelovanja, ili razvoj i jačanje onih djelatnosti koje su od krucijalnog

značaja za određenu sredinu, organizaciju ili državu (privredni sistem, monetarni sistem i sl.)

Posebni ciljevi i zadaci tretiraju specifičnost djelatnosti ili aktivnosti u određenoj organizaciji

ili kod određenih nosioca planiranja. Primjera radi, posebni ciljevi i zadaci za nabavku

određenih telekomunikacionih sredstava.

Pojedinačni ciljevi i zadaci u najkraćem i najjednostavnijem kontekstu su konkretna aktivnost

ili djelatnost koje se odnose na istu vrstu oblasti ili aktivnosti nosioca planiranja..

U procesu definiranja pojedinačnih ili posebnih ciljeva nužna je potreba usaglašavanja i

koordinacije po istim ili sličnim aktivnostima među različitim nivoima da bi se realizirale

potrebe u pojedinačnom ili opštem kontekstu.

Slijedom elaboriranih opservacija dolazi se do konstatacije da proces planiranja može se

analizirati i kroz svoje karakteristike. U načelu, te karakteristike planiranja su: kontinuitet,

efikasnost, funkcionalnost i ostvarivanje individualnog/zajedničkog interesa

Kontinuitet karakterizira djelatnost koja se nastoji implementirati planski, jer svaki

organizovani oblik podrazumjeva za određene vremenske periode definirati ciljeve i provoditi

kroz utvrđene zadatke i dostupne resurse, što u konačnici sumira se ostvarivanjem rezultata.

Kontinuitet je karakteristika koja proizilazi i zbog dopuna koje je neophodno ugrađivati zbog

promjena u društvu koje pozitivno ili negativno utiču na sprovođenje plana.

Efikasnost planiranja proizilazi iz potrebe pozitivnih rezultata u što optimalnijem vremenua i

zavisi od organizovanosti nosilaca planiranja, dostignute institucionalne i metedološke osnove

planiranja, te motivisanosti nosilaca planiranja za rad. Efikasnost planiranja iskazuje se kroz

odnos predviđenih i realizovanih aktivnosti definisanih utvrđenim planom

Funkcionalnost planiranja bazira se na stepenu organizovanosti nosilaca planiranja kao i

osiguranih uslova za aktivno učešće svih pojedinaca, grupa ili institucija u svim djelovima

procesa, od planiranja do izvršavanja planom definisanih zadataka. Funkcionalnost zavisi i od

racionalnog usaglašavanja rada subjekta planiranja na bazi pojedinačnih ili zajedničkih

interesa.

Ostvarivanje individualnih/zajedničkih interesa interesa nije karakteristična za svaki proces

planiranja. Kada je u pitanju opšte planiranje neophodno je uskladiti pojedinačne, posebne i

99

zajedničke interese nekih organizacija ili sredina u zajedničke interese više ili najviše u društvu.

Tokovi i razvoj jednog društva i rezultati koji se u tom razvoju očekuju, opredjeljuju i funkcije

planiranja.

Kada su u pitanju funkcije može se govoriti o slijedećim funkcijama planiranja: informativna,

koordinaciona, regulativna i usmjeravajuća.

Informativna funkcija ostvaruje se kroz razmjenu neophodnih informacija čiji je cilj

unapređivanje procesa planiranja te realizacije utvrđenih planova. Za planiranje su posebno

značajne informacije o ostvarenim rezultatima, trenutnom stanju i zahtjevima za budućnost.

Ova funkcija se ostvaruje u svim procesima i fazama planiranja i realizacije planova (od ideje

do odlučivanja, praćenja, i realizacije), a ostvaruje se kroz dokumenta, kao što su informacije,

izvještaji, analize i dr.

Koordinaciona funkcija se ostvaruje u procesu planiranja kroz usaglašavanje nosioca

planiranja prema horizontalnom i vertikalnom nivou. Koordinacija je neophodna u procesu

donošenja različitih odluka koje treba da se uključe u planove i koje postaju imperativne ili, u

najmanjem slučaju, usmjeravajuće.

Regulativna funkcija osigurava pravovremeni izbor metoda rada, te raznih mjera i propisa.

Na taj se način predviđaju, sprečavaju i razrješavaju eventualni poremećaji i promjene koje bi

mogle, bilo pozitivno bilo negativno uticati na tok ostvarivanja planiranih zadataka.

Usmjeravajuća funkcija planiranja ima za cilj da osigura realizaciju strateških ciljeva i

interesa razvoja i razvojne politike određene cjeline. Ostvaruje se aktivnostima nosilaca

planiranja i drugih institucija značajnih za realizaciju planova.

U teorijsko-praktičnom kontekstu bitno je elaborirati i postupke u procesu planiranja, koji se

odvijaju postepeno, po fazama, kako je to predstavljeno na grafikonu.

100

Polazna faza u procesu planiranju je određivanje ciljeva. Bazira se na procjeni kakve su

mogućosti za zadržavanje i(li) unapređenje pozicije. Procjena mogućnosti (situacije) je

aktivnost koja prethodi svim vrstama planiranja.

Karakteristike procjene mogućnosti su što ima veći stepen uopštenosti; obuhvata sve subjekte;

osigurava povezanost sa ostalim oblastima; prati stanje u okruženju po svim oblastima od

značaja za konkretnu oblast.

Procjena mogućnosti obuhvata procjenu eventualnih prepreka, procjenu sopstvenih

mogućnosti, te uticaj saradnje sa drugim organizacijama na sopstvene mogućnosti

Procjena uticaja saradnje sa drugim organizacijama uključuje procjenu ciljeva i zadataka druge

organizacije, procjenu resursa druge organizacije, procjenu ostalih formi pretpostavki ili

prepreka (propaganda, ekonornski i politički pritisak).

Ipak, najbitnija je procjena sopstvenih mogućnosti koja sintetizira: opštu procjenu opasnosti;

procjenu sopstvenih slabosti i postupci za eliminisanje i umanjenje njihovih uticaja na

izvršavanje zadataka; procjenu rnogućih negativnih sadržaja i mjere za smanjenje ili

eliminisanje; procjenu kapaciteta i potencijala, te procjenu organizacije ostalih subjekata i

institucija od značaja za oblast.

Faze planiranja

Definisanje ciljeva

Kreiranje i procjena opcija

Određivanje aktivnosti

Redosljed aktivnosti

Osiguranje sredstava

Ponovno razmatranje plana

Pripremanje planova akcija i

programa rada

Praćenje i kontrola; revizija plana u slučaju potrebe

101

Elementi procjene mogu imati veći ili manji stepen opštosti ili konkretnosti što zavisi od nivoa

planiranja i vrste aktivnosti koja se procjenjuje. Ključ uspješne procjene mogućnosti je u

koordinaciji rada medu učesnicima procjene i planiranja na svim nivoima. Tu se može osigurati

harmonično planiranje i razvoj svih podsistema u domenu određene oblasti.

Nadalje, u vezi razmatranja o organizaciji planiranja bitno je naglasiti važnost i potrebu za

identifikaciju problema za poduzimanje određenih mjera i aktivnosti u procesu planiranja za

prevazilaženje određenih slabosti ili nedostataka. U načelu, kroz formulisanje opisa problema

se:

• identificira, definira i elaborira priroda problema na koji se fokusira;

• utiče na one koji prate ili odlučuju u vezi određene oblasti da pitanje koje je u fokusu

zahtijeva intervenciju;

• fokusira na uticaj problema relevantnom, a ne općem okruženju;

• postavljaju okviri unutar kojih se opcije rješenja mogu najobuhvatnije razmotriti i

argumentirati.

Umjesto zaključka na ovo tematsko pitanje vrijedi se podsjetiti i primjenjivati pravila uspjeha

koja je identificirao Napoleon, a koje pored ostalog uključuju pravilo neprekidnog planiranjae,

odnosno „ korišćenje metoda izrađivanja planiranja u talasima, tako što se planira svaki

horizont koji dolazi.“68

Prema tome, i kroz prezentaciju nekih od faza u procesu planiranja potvrđuju se faktografska

razmatranja o procesu planiranja u pogledu karakteristika i funkcija planiranja.

Planiranje na organizovanom nivou

Slijedom prethodnih elaboracija došlo se do konstatacije da je planiranje jedna od osnovnih

funkcija menadžmenta, te zbog važnosti treba se dati i osvrt na planiranje organizovanom

nivou, prije svega društveno-političkom nivou vlasti.

Polazište za planiranje bazira se na definiranoj vladinoj politici (unutarnjoj i vanjskoj), i uopšte,

iz kojih proizilaze i Smjernice i Strateški planovi u oblastima. Shodno tome, planiranje u

određenoj oblasti, ilustracije radi ekonomskog razvoja,69 predstavlja sredstvo i metod

predviđanja, utvrđivanja i realiziranja definiranih aktivnosti i dio je ukupnih aktivnosti

planiranja u društvu. Stoga se može konstatirati da se planiranjem osiguravaju uvjeti za

usaglašavanje interesa ciljeva i zadataka za sprovođenje sveobuhvatne strategeje, kao i razvoj

subjekata i elemenata u tom sistemu. Time je osnovna funkcija planiranja u korelaciji sa

68 Džeri Manas, Napoleon o projektnom menadžmentu, Leo Commerce, Beograd, 2007, str. 138. 69 U tom kontekstu treba razumijeti i posebnu znanstvenu disciplinu Ekonomsku politiku koja se „bavi

iznalažanjem i objašnjenjem odnosa i zakonitosti što stoje u vezi sa aktivnošću države i drugih nosilaca

ekonomsko-političkih odluka i mjera kojima se organiziraju i usmjeravaju tokovi društvene reprodukcije.“

Kasim Begić, Ekonomska politika, Sarajevo, 2000, str. 16.

102

kontinuiranim utvrđivanjem i ostvarivanjem razvojne politike u određenim vremenskim

periodima.

Planiranje u organizaciji ili određenoj oblasti ima svoju teoriju, principe, metodologiju iz kojih

proizilaze institucionalna rješenja za realizaciju zadataka u tom sektoru. U načelu, planiranje

na organizovanom nivou ili određenoj oblasti provodi se od strane svih subjekata, učesnika u

realizaciji zadatka na osnovu ustavnih, zakonskih i podzakonskih prava i obaveza. U tom

kontekstu, planiranje na organizovanom nivou/oblasti načelno obuhvata slijedeće:

analizu prethodnog i postojećeg stanja i predviđanje budućeg ,

pripremu i izradu svih neophodnih planskih dokumenta,

aktivnosti usaglašavanja i dogovaranja o ciljevima i zadacima razvoja,

utvrđivanje osnova planova i donošenje konkretnih planova,

sprovođenje, praćenje i analiza ostvarivanja usvojenih planova.

Slijedom navedenog, predmet planiranja na organizovanom nivou/oblasti je usmjeren na:

definisanje i razrada ciljeva i zadataka za redovne i vanredne posebne prilike;

planiranje organizacione strukture koja učestvuju u zadacima;

planiranje konkretnih aktivnosti u optimalnom broju prihvatljivih varijanti;

planiranje adekvatnth mjera i postupaka za sprovođenje tih aktivnosti;

planiranje resursa (ljudskih, materijalnih i finansijskih) za realizaciju definiranih

zadataka;

planiranje upravljanja u sprovođenju neophodnih aktivnosti;

usvajanje planova konkretne upotrebe resursa;

Iz prethodnog proizilazi da je planiranje uvjetovano i promjenama i uticajima u samom sistemu

vlasti odnosno organizacije, ili drugih sistema i iz okruženja. Stoga, potrebno je kontinuirano

koordiniranje u procesu planiranja u okviru kojeg se osigurava izrada i implementacija

dokumenata od značaja za lokalnu zajednicu, regionalni nivo i državu u cjelini, ili za neki drugi

organizovani oblik funkcionisanja (kompanija, ustanova i sl). U tom kontekstu, proces

planiranja se temelji na načelima:

zakonitost (utemeljenost na zakonima i podzakonskim aktima),

efikasnost (pravovremenost, brzina, tačnost i pozitivan rezulat),

priuštivost (usaglašenost sa mogućnostima organizovanog oblika i njenim potrebama),

103

ekonomičnost (efikasnost uz najmanje troškove),

primjenjivost (realnost i mogućnost implementacije),

racionalnost (efikasnost i ekonomičnost upotrebe raspoloživih resursa),

transparentnost (dostupnost relevantnih podataka vlastima i javnosti),

kontinuiranost (neprekidnost procesa),

interoperabilnost (usaglašenost sa normama i uobičajenim praksama drugih

organizovanih oblika sa kojima se sarađuje).

Navedena načela su osnova na kojima se bazira planiranje mjera i aktivnosti i snaga u bilo kojoj

organizovanoj oblasti nivoa vlasti (ekonomija, kultura, industrija, sigurnost, odbrana i dr). To

znači da su resursi kao rezultat procesa planiranja priuštivi i sposobni da se efikasno suprotstave

izazovima s kojima se suočava lokalna zajednica, kompanija i država u cjelini. Zahtjev za

ispunjavanjem navedenih načela uspostavlja nužnu vezu i interakciju između planiranja i

upravljanja raspoloživim resursima.

Za planiranje na organizovanom nivou navedeno je da zakonitost predstavlja jedno od polaznih

načela planiranja u organizovanom obliku. U tom kontekstu, ustavom, zakonom i drugim

propisima definira se nadležnost i uloga pojedinih struktura u nivou vlasti, a samim tim i

odgovornost i obaveza planiranja u određenoj oblasti. Načelno, zakonodavni organi su nosioci

utvrđivanja i usvajanja planova razvoja u određenoj oblasti (strategije elektroenergetskog

sektora), te zadataka realizacije tih planova i analize realizacije. U cjelokupnom sistemu

planiranja u određenoj oblasti zakonodavni organi (Parlament):

daje saglasnost na međunarodne sporazume,

usvaja zakone i opšte planove,

usvaja politike, strategije, deklaracije i rezolucije koje opredjeljuju stavove u pogledu

određenog pitanja, primjera radi razvoja,

odobrenje budžeta,

nadzor i kontrola nad sprovođenjenn zakona i propisa,

nadzor nad funkcioniranjem izvršnog organa vlasti

Dakle, na osnovu smjernica zakonodavnih organa Izvršni organi provode proces planiranja, a

po usvajanju planova, su nosioci njihove realizacije, uz obavezu izvještavanja zakonodavnih

organa u određenim vremenskim intervalima radi analize i eventualnog dodatnog planiranja.

Izvršni organ vlasti u sistemu planiranja u određenoj oblasti, i kao vlada u cjelini, provode

aktivnosti na pripremi prijedloga budžeta i na njima je odgovornost o njegovoj svrsishodnoj

realizaciji

104

Za pravovremeno i kvalitetno planiranje neophodno je osigurati racionalnu i efikasnu

organizaciju planiranja. Organizacija planiranja zavisi od specifičnosti predmeta planiranja,

ciljeva i zadataka planiranja, te i sadržaja specifičnih priprema za planiranje.

Stoga, za organizaciju su potrebna institucionalna i metodološka rješenja, koja uključuje:

nosioce i učesnike planiranja organizacije, kompetentan personal, definiranu metodologiju

planiranja, kao i vrste i periodizaciju planova. Svakako, tu su i metologija realizacije i praćenje

planova, te definiranje izvora finansiranja za realizaciju planova.

Nosioci planiranja predstavljaju subjekte u organiziranoj sredini koji izvršavaju, neposredno ili

posredno zadatke iz domena nadležne oblasti u periodu redovnih aktivnosti ili u periodu

vanrednih i kriznih situacija. Bez sumnje, nosioci planiranja su svi subjekti društva koji svojim

aktivnostima i sredstvima osiguravaju realizaciju poslova u određenoj oblasti. U pitanju su, ne

samo zakonodavni, izvršni i sudski organi, već i privredne organizacije, banke i druge

finansijske institucije ili druge interesne zajednice, kao i ostale zanatske i uslužne organizacije,

te svaka osova kao individua, u skladu sa opštim ciljevima ili individualnim izazovima.

Kako bi se osigurali potrebni uvjeti za planiranje u bilo kojoj oblasti ili, pak na organizovanom

nivou, bitno je razriještit brojne stručne, personalne i tehničke aspekte. U tom kontekstu,

poslovi planiranja imaju svoju specifičnost, te zahtjevaju i stručno osposobljavanje, jer sve veće

potrebe i zastupljenost planiranja impliciraju i kompetentan personal za te aktivnosti.

Osposobljavanjem za planiranje personal treba da posjeduju osnovna teorijska znanja o

planiranju kroz upoznavanje rezultata naučno – istraživačkog rada u određenoj oblasti, te

sposobnosti brzog uključivanja u poslove organizacije i kreativno učešće u tom poslu, kao

motivisanost da poslije uspješnog rada na poslovima planiranja prihvate dodijeljene obaveze

menadžmenta.

Zaključna razmatranja

Precizno utvrđivanje početka kada je čovjek počeo sa planiranjem je teško definirati. Ipak,

moguće je procijeniti da je planiranje započelo onda kada su se počeli uspostavljati

organizovani oblici ljudske zajednice, jer u tom periodu bilo je nužno definirati, na nivou

tadašnje svijesti, odnose u zajednici i podjelu rada unutar zajednice i slično.

Potreba za planiranjem potencirana je uslijed konstituiranja država i osiguranja granice država,

ali i opštih društvenih potreba. Razvoj trgovine i uticaj nauke uvjetovali su i intelektualnu

podršku za planiranjem, jer se smatralo da je njegova suprotnost, neplaniranje – iracionalna

smetnja za racionalan red stvari. Uloga i značaj nauke u evoluciji čovjeka i društva na

određenom nivou svog razvoja je evidentna, jer čovjeku je svojstveno da teži uvijek ka boljem

i naprednijem ambijentu.

Unapređenju funkcije planiranja značajno mjesto imala je i ekonomija. Ekonomija je oblast

ljudskog djelovanja, koja na osoben način određuje i utiče na ishod mnogih pitanja od značaja

za stabilnost i prosperitet čovjeka i društva u cjelini. Savremena etapa razvoja međunarodnih

odnosa pokazuje da prevlast u ekonomskim aspektima omogućava i dominaciju u ostalim

105

oblastima odnosa ili su politički zahtjevi limitirani, ekonomskim mogućnostima. Kao jedan od

bitnih činilaca u međunarodnim odnosima, danas se pojavljuje svjetsko tržište sa elementima

kretanja roba, radne snage, kapitala i informacija.

Sumirajući prethodno izneseno može se konstatirati da je čovjek oduvijek planirao, jer

planiranjem se kreiraju pretpostavke za zadovoljavanje svih potreba koje su bile primjerne

historijskom stepenu razvoja društvenog konteksta, odnosno kapacitetima čovjeka i društva. U

zavisnosti od trenda ukupnog razvoja čovjeka i čovječanstva jačala je i potreba, kao i kvalitet i

kvantitet planiranja. Planiranje je, zbog takvih razloga, od postanka čovječanstva važni, pr(a)vi

mehanizam, jer njegova suprotnost – neplaniranje, pretpostavlja gubitak resursa, materijalnih,

finansijskih, a ponekad i nenadoknadivog resusa, vremena.

Korištena Literatura:

Isak Adižes, Idealan menadžer, ASEE, Novi Sad, 2008

Isak Adižes, Stilovi dobrog i lošeg upravljanja, ASEE, Novi Sad, 2009

Piter Draker, Moj pogled na menadžment, Adizes, Novi Sad, 2006.

Džeri Manas, Napoleon o projektnom menadžmentu, Leo Commerce, Beograd, 2007;

Kasim Begić, Ekonomska politika, Sarajevo, 2000,

Džeki Velč, Veština pobeđivanja, ASEE, Novi Sad, 2007.

Rod Vagner/Džejms K.Karter, 12 elemenat sjajnog upravljanja, ASEE, 2008,

Abraham Maslov, Psihologija menadžmenta, ASEE, 2004;

106

NUTRIGENOMIKA TEMELJ ZA KONCEPT PERSONALIZIRANE

ISHRANE

Branimir Mikić1, Božo Vuletić2, Vladimir Ivanek3

1Univerzitet modernih znanosti – CKM, Mostar 2Neovisni istraživač

3Fakultet prirodoslovno-matematičkih i dogojnih znanosti Sveučilište u Mostaru

Sažetak

Budućnost znanosti o prehrani karakteriše razvoj nove znanstvene discipline koja povezuje

našu ishranu i gene. Nova znanost koja izučava efekte bioaktivnih komponenti hrane koju

jedemo na funkcioniranje gena, odnosno na DNK naziva se nutrigenomika. Najveći utjecaj na

razvoj znanstvenih saznanja iz ove oblasti donijelo je otkriće da su mnoge kronične bolesti

uzrokovane neusklađenom ishranom, ali i da mijenjajući prehrambene navike možemo

spriječiti pojavu nekih bolesti. Struktura naših gena određuje na koji način će naš organizam

odreagirati na unos konkretne namirnice. Znanstvenici u novije vrijeme ističu da je potrebno

personalizirati ishranu, jer ono što je dobro jednome ne mora biti dobro drugome čovjeku, svaki

pojedinac različit je za sebe. Ovakav način ishrane je opći svjetski trend, jer je dosadašnja

praksa pokazala da personalizirana hrana može smanjiti rizik od geneze kancera, kroničnih

srčanih oboljenja, nervnih oboljenja, dijabetesa i dr. Vjeruje se da će se pravilnom ishranom i

prihvatanjem zdravog načina života spriječiti pojava brojnih oboljenja.

Ključne riječi: nutrigenomika, genetika, genotipizacija, bolesti, personalizirana ishrana.

NUTRIGENOMICS IS A BASIS FOR THE CONCEPT OF PERSONALIZED DIET

Abstract

The future of nutrition science is characterized by the development of a new scientific discipline

that links our nutrition and genes. A new science that studies the effects of bioactive

components of food we eat on the gene function, or DNA, is called nutrigenomics. The greatest

influence on the development of scientific knowledge in this area has led to the discovery that

many chronic illnesses are caused by mismatched nutrition, but also by changing dietary habits

can prevent the occurrence of certain diseases. The structure of our genes determines how our

body reacts to the input of specific foods. Scientists have recently pointed out that it is necessary

to personalize nutrition because what is good for one does not have to be good for another man,

each individual is different for himself. This type of diet is a common world trend, as previous

practice has shown that personalized foods can reduce the risk of genesis of cancer, chronic

heart disease, nerve diseases, diabetes, etc. It is believed that proper nutrition and acceptance

of a healthy lifestyle will prevent the occurrence of many diseases.

Key words: nutrigenomics, genetics, genotyping, disease, personalized diet.

107

Uvod

„Ljekar u budućnosti više neće tretirati

bolesti lijekovima, već će liječiti i

prevenirati bolesti ishranom“

Tomas Edison

Nakon 2500 godina na putu smo da još jednom shvatimo da je otac medicine, Hipokrat, bio u

pravu, kada je rekao: "Sve što putem ishrane unosimo u naš organizam gradi nas i mijenja, a

od toga šta smo unijeli zavisi naša snaga, naše zdravlje i naš život", dok je Platon (V-IV vijek

pr. n. e.) smatrao da se umjerena i pravilna ishrana sastoji od žitarica, mahunarki, voća, mlijeka,

meda i ribe, dok meso, poslastice i vino treba trošiti umjereno, a pretjerivanje u hrani vodi ka

bolesti (Šatalić, 2008.).

Ishrana čini značajan čimbenik sredine koji utječe na zdravlje, tako da nepravilna i neadekvatna

ishrana nesumnjivo dovodi do promjena u organizmu sa mogućim posljedičnim oboljenjima.

Ljudski organizam je adptiran na svoju sredinu što uključuje i način ishrane kao i spektar

nutrijenata koji odgovaraju njegovom genetskom sklopu. U tijeku adaptacije organizam se

prilagođava na taj način što povećava ekspresiju proteina koji učestvuju u metaboličkom putu

nutrijenata dostupnih u okruženju u kome se nalazi. Zadatak nutrigenomike je upravo otkrivanje

gena, modificiranja metaboličkog puta i modificiranja ishrane (Stover i sur. 2008.).

Ishrana igra izuzetno značajnu ulogu u očuvanju zdravlja i poboljšanju kvaliteta života. Nakon

dekodiranja ljudskog genoma u sklopu „Humane Genome Project” 2003.

godine, došlo se na ideju da se strategija ishrane može obogatiti podacima o tome koji nutrijenti

odgovaraju specifičnom profilu genoma (Afman i sur. 2006.). Nutrigenomika je znanost koja

istražuje način na koji se pojedini sastojci namirnica ili njihovi metaboliti intereaguju sa

genomom u cilju reguliranja strukture ili ekspresije gena, koji će posljedično modificiraati ili

zaustaviti progresiju bolesti (Bašić i sur. 2011.). Istraživanja u ovoj oblasti započeta su nakon

završetka projekta aprila 2003. godine, tako da je nutrigenomika još uvijek znanost u povoju.

Medicinski Institut u Vašingtonu je 2006. godine zaključio da u nutrigenomici postoje tri

znanstvena domena: nutritivna genetika (kojom identificiranje, klasificiranje i

karakteriziranje varijacija u humanom genomu omogućava razumijevanje metabolizma i

tolerancije na komponente ishrane), nutritivna epigenetika (koja se odnosi na efekte

nutrijenata na DNK, čije oštećenje može proizvesti multigeneracijske efekte) i nutritivno

inženjerstvo (koje koristi saznanja nutrigenomike u cilju namernog modificiranja gena u

organizmu sa ciljem poboljšanja nutritivnog stanja organizma) (Innes, 2006.). Razvojem svake

od ovih grana doći će se do stadija kada će biti moguće prevenirati, modificiratiti ili čak izliječiti

kronične bolesti ukoliko se na temelju genetske osnove subjekta, nutritivnog statusa i

nutritivnih potreba odredi odgovarajuća ishrana (Gillies, 2003.).

108

Nutigenomika se bazira na naukama kao što su genotipizacija, transkriptomika, proteomika i

metabolomika tako da zahteva primenu velikog broja metodologija i tehnika.Nutrigenetika

objašnjava kako genotip utječe na nutriciju kroz nukleotidni polimorfizam i epigenetiku.

Nutrigenomika i nutrigenetika

Nutrigenomika je znanost o djelovanju hranjivih tvari (nutrijenata) na ekspresiju gena

dok nutrigenetika, njena podvrsta, nastoji rastumačiti zašto hrana i načini prehrane imaju

različiti učinak na pojedince.

Slika 1. Nutrigenomika i nutrigenetika: dvije strane medalje

Nutrigenomika je grana genetike koja se bavi interakcijom naših gena i prehrane, a sa stručnog

stajališta, to je znanstvana disciplina koja svojim dvosmjernim pristupom istražuje utjecaj

genetskih čimbenika na tijelo kao odgovor na prehranu, ali proučava i utjecaj bioaktivnih

sastojaka hrane na ekspresiju gena.

Za personaliziranu ishranu:

- Utjecaj dijete na tjelesni metabolizam

- Utjecaj genotipa na razvoj bolesti povezanih sa ishranom

Mutch, FASEB, 2005.

109

Slika 2. Nutrigenomika i nutrigenetika: ishrana, geni, zdravlje

Rizik za određene bolesti kao što su metabolički sindrom, kardiovaskularne bolesti i karcinomi

može biti povišen sa interakcijom različite hrane sa određenim genima. Personalizirana dijeta

može prevenirati ili odgoditi pojavu ovih oboljenja, utjecati na tijek liječenja i poboljšati

kvalitetu života.

Cilj nutrigenomičkih istraživanja je postići koncept personalizirane prehrane (Slika 3.),

odnosno preporuke za konzumiranje hrane i/ili dodataka prehrani koji se temelje na ukupnom

genetičkom profilu neke osobe. Zasluga nutrigenomike je upravo u podizanje svijesti o utjecaju

ishrane na nastanak kroničnih oboljenja, koje su izuzetno visoke u čitavom svijetu.

Za razliku od farmakoloških i biomedicinskih istraživanja, gdje se razvijaju pojedine bioaktivne

komponente s ciljem liječenja dobro definiranih bolesti, znanje o ishrani bavi se prevencijom

bolesti i očuvanjem zdravlja.

Ljudski organizam je adaptiran na svoju sredinu što uključuje i način ishrane kao i spektar

nutrijenata koji odgovaraju njegovom genetskom sklopu. Starosna dob, pol, način života,

fenotip i genotip određene osobe, zajedno pridonose njenim prehrambenim potrebama kao i

odgovoru na određenu hranu. (Kussman, 2010.)

Na primjer, potrebe za vitaminima i mineralima razlikuju se u ovisnosti od starosne dobi i

zdravstvenog stanja. Djelovanje fitokemikalija, izoflavona, flavonoida, razlikuje se od osobe

do osobe. Povećan unos soli kod nekih će osoba dovesti do povećanja krvnog tlaka, dok kod

nekih osoba neće imati neko značajnije djelovanje. Sve ove različite reakcije pojedinaca,

rezultat su raznolikosti među pojedincima koju definira genom (Mikić i sur. 2006.).

Ova saznanja bi u budućnosti mogla pomoći u razvoju hrane sa specifičnim nutritivnim

efektima, dizajniranim tako da zadovoljavaju određene potrebe pojedinaca. Takva hrana, koja

sadrži biološki aktivne komponente koje imaju moć da blagotvorno djeluju na zdravlje ili

110

reduciraju rizik od različitih bolesti, može pomoći u neutraliziranju djelovanja određenih gena

pa čak i odgoditi razvoj određenih hroničnih bolesti i zdravstvenih problema.

Slika 3. Utjecaj različitih čimbenika za primjenu personalizirane prehrane kod ljudi

Budućnost razvitka nutrigenomike

Razvitkom novih znanosti i njihovom praktičnom primjenom mogli bi se promijeniti načini

tretiranja pacijenata, saznati koja je hrana i u kojoj količini za njega najbolja. (Ghosh, 2010.),

također navodi da je teško uvjeriti potrošače o povezanosti ljudskog genoma s novim

prehrambenim proizvodima tako da prihvatljiviji način predstavlja preporuka presonalizirane

ishrane. Nutrigenomika ukazuje na značajnost personalizirane prehrane u čijoj osnovi leži

činjenica da je svaki pojedinac različit i da ne odgovara svakome isti tretman pa čak ni ista

količina.

Postoje brojni ciljevi za dalja istraživanja u ovoj novoj znanstvenoj oblasti, koja se odnose na:

ispitivanje novih načina koji će omogućiti otkriće uloge sastava genoma u najčešćim

bolestima današnjice, kao što su kardiovaskularne bolesti, dijabetes, mentalne bolesti i

karcinomi;

nove metode za ranu detekciju bolesti;

otkrića na području epigenomike s ciljem razumijevanja bioloških puteva.

111

Polaznu osnovu za israživanje u oblasti nutrigenomike obično predstavlja analiza navika u

ishrani ciljane grupe ispitanika. Obično se u takvim istraživanjima koriste upitnici za ishranu

koje učesnici samostalno popunjavaju, a koje su opisali (Baghurst i sur. 1984.), jer su se

pokazali efikasnim u praksi i daju točne rezultate nakon poređenja sa laboratorijskim analizama.

Upitnik sadrži listu od 4180 uobičajenih namirnica i pitanja koja se tiču pripreme hrane i navika

u ishrani. Razvoj novih metoda ranog otkrivanja bolesti će voditi u još značajniju i intenzivniju

prevenciju, uključujuci i dugorocjene prehrambene intervencije. Razvojem nutrigenomike

započeto je sa komercijalizacijom suplemenata u ishrani. Neke laboratorije širom SAD

započele su sa marketinškom promocijom genotipizacije i naknadnim savjetovanjem za

ishranu. Kanada je jedna od zemalja čiji su stanovnici započeli sa korišcćenjem usluga koje

nude laboratorije. Istraživanja pokazuju da veliki dio stanovništva vjeruje u to da su koristi

nutrigenomike veće od eventualne štete, dok ljekari iste zemlje pokazuju sumnju. Pored sumnje

u korist, ljekari sumnjaju u mogućnost tako brze integracije Internet usluga u sustav zdravstva.

Naravno, koristi nutrigenomike su ogromne, međutim, postavlja se pitanje da li je znanost

toliko odmakla da se sa kliničkih ispitivanja može preći odmah na usluge preko Interneta bez

ličnog kontakta sa bolesnikom. Obe strane se slažu da je potrebno veće upoznavanje

stanovništva sa realnim mogučnostima nutrigenomike i o tome dokle se za sada stiglo sa

istraživanjima. (Morin, 2009.).

Vjeruje se da će se pravilnom ishranom spriječiti pojava gojaznosti, što bi u kombiniranju sa

promoviranjem i prihvatanjem zdravog načina života dovelo do smanjenja incidencije brojnih

oboljenja. (Radaković i sur. 2003.).

Za razliku od dosadašnjih tehnologija, čiji je temeljni cilj bio razlikovanje postojanje bolesti od

odsustva bolesti, nutrigenomika ima za cilj prepoznati stanje prije nastanka bolesti i

personaliziranjem ishrane spriječiti ili baram modificirati osjetljivost, odnosno predispoziciju

prema razvoju bolesti. Dakle, genetske predispozicije za razvoj bolesti možemo smanjiti

ciljanom ishranom.

Koristeći nutrigenomiku kao znanstvenu metodu istraživanja, otkriveno je kako osobe koje

unose veće količine voća i povrća imaju značajno niže razine protuupalnih markera u krvi, jer

gotovo u svim slučajevima geni uspostavljaju dobru komunikaciju sa ovakvom prehranom

(Bašić i sur. 2011.). Ovim istraživanjem je, takođe, ustanovljeno kako unos od najmanje 660 g.

voća i povrća dnevno, kod zdravih i mladih osoba, smanjuje razinu protuupalnih markera

povezanih sa ekspresijom mRNK (messenger RNA – glasnička ribonukleinska kiselina), a

moguće je da se time štiti od kroničnih nezaraznih bolesti poput bolesti kardiovaskularnog

sustava,Alzheimerove bolesti,raznih karcinoma, osteoporoze i svim drugim stanjima koja se

povezuju sa kroničnom upalom.

Animalni modeli ukazuju na mogućnost da se modificiranjem ishrane majke prije i u tijeku

trudnoće može programirati šema ekspresije gena u embrionu koja će se održati sa godinama i

spriječiti ili ublažiti nastanak bolesti. Takve tvrdnje potiču od kada je primjećen fenomen

malnutricije (manjak esencijalnih hranjivih supstanci u organizmu) na animalnom modelu koji

uzrokuje poremećaj gena u nasljeđu majki koje su nepravilno hranjene u tijeku trudnoće.

Pretpostavlja se da se taj primjer može primjeniti i na ljudsku populaciju jer ishrana majke

112

utječe na genetski profil djeteta. Takođe se vjeruje da će se pravilnom ishranom majki povećati

lučenje korisnih elemenata u mlijeku koji su od izuzetnog značaja u ishrani, pravilnom razvoju

i zdravlju bebe. Neki od tih elemenata mogu imati protektivno i antioksidativno dejstvo i

umanjiti ili eliminirati toksične efekte koje mogu proizvesti rezidue kontaminenata prisutnih u

majčinom mlijeku. (Stojanović i Nikić, 2005.).

Kliničke studije i praksa treba da dokažu efekte personalizirane ishrane u održavanju zdravlja,

prevenciji bolesti i poboljšanju efekata farmakološkr terapije, Može se očekivati u budućnosti

da svaka osoba ima svoj registrirani nutrigenom sa mogućnošću izbora svoje specifične ishrane

kao načina preveniranja i održavanja zdravlja.

Zaključak

Ishrana može biti ozbiljan faktor rizika mnogih bolesti, tako što određene komponente iz hrane

mogu djelovati na ljudski genom, pri čemu mijenjaju strukturu gena. Naši geni komuniciraju

sa hranom koju jedemo i u ovisnosti od toga, odgovara li im ili ne, izbacuju je vani kao

neupotrebljivu ili skladište u masne naslage.

Medicina prošlog stoljeća u prvi plan je stavila farmaceutske proizvode i samim tim su ljekari

pripremani da bolesniku mogu da pomognu prije svega medikamentnom terapijom.

Nutrigenomika sa sobom donosi revolucionarne promjene u ishrani, kako u kliničkoj praksi,

tako i u svakodnevnom životu, jer omogućava ishranu baziranu na genetskoj strukturi svake

individue, posebice u cilju prevencije, bolničku ishranu modificiranu za svakog bolesnika

temeljem genetskog statusa i dijagnoze, kao i bolje prilagođenu ishranu šire populacije sa

dodatkom mikronutrijenata koji povećavaju korist, a smanjuju neželjene učinke hrane.

Nutrigenomika koja nudi usavršavanje Hipokratove teorije da se bolesti najuspešnije liječe

adekvatnom ishranom, predstavlja šansu za pametniju, efikasniju i uspešniju prevenciju i

liječenje oboljenja.

U budućnosti će odnos ishrane, zdravlja i statusa genoma biti zanimljivo i vrlo značajno

područje istraživanja. Nutrigenomika predstavlja osnovu onog što bi medicina u budućnosti

trebala da postane. Genotipizacija kao skupa metoda još uvek je nedostupna velikom dijelu

stanovništva. Trenutno u svijetu postoje kompanije koje se bave propisivanjem dijete nakon

određivanja nasljedne osnove. Međutim, dok nutrigenomika ne postane naša svakodnevica, na

nama je da jedemo raznovrsnu i uravnoteženu hranu.

Nutrigenomika će postati bitna prehrambeno-zdravstvena prekretnica u budućnosti, koja je

usmjerena prema pojedincima u pokušaju prevencije bolesti, a tržište prehrambenih dodataka i

hrane već polako prilagođava svoj poslovni model novim saznanjima i djelovanju hrane i

nutrijenata na suzbijanje i aktivaciju različitih gena.

OMIC tehnologija se primjenjuje u otkrivanju markera genetske ekspresije (za zdravlje) i može

da odredi nutritivni fenotip koji može biti “zdravi” ili oblik koji može upućivati na

predispoziciju za određene bolesti. U takvim slučajevima se mogu razviti specifične nutritivne

ili farmakološke intervencije, koje odgovaraju personaliziranoj prehrani.

113

Nutrigenomici i peersonaliziranoj ishrani treba vremena da se razviju i potvrde svoju

učinkovitost u prevenciji i liječenju kroničnih nezaraznih oboljenja. I opet, postavlja se pitanje,

koliko će i tada informacije koje dobijemo (zbog utjecaja farmaceutkog lobija) biti pravilno

prezentirane.

Tehnološki smo sigurno mnogo napredovali, i vjerujemo da dalji napredak tehnologije može

znatno pomoći u liječenju mnogih bolesti, ali treba više da nas muči to što nismo moralno

napredovali do te mjere, da ta tehnološka otkrića možemo razumno koristiti za, opću dobrobit.

Literatura

1. Afman L, Müller M. (2006). Nutrigenomics: from molecular nutrition to prevention of

disease. J Am Diet Assoc; 106(4): 569–76.

2. Arab, L. (2004). Individualized nutritional recommendations:do we have the

measurements needed to assess risk and make dietary recommendations?. Proceedings

of the NutritionSociety, 63 (1)167–172.

3. Baghurst, K.I., S.J. Record. (1984). A computerised dietary analysis system for use with

diet diaries or food frequency questionnaires. Community Health Stud, 8 (1) 11–8.

4. Bašic, M., D. Zrnec, A. Butorac, I. L. Jurčevic, D. Ðikić, V. B. Družina. (2011).Što je

nutrigenomika?. Hrvatski casopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju i

nutricionizam 6 (1-2) 37-44.

5. Beetstra, S., C. Salisbury, J. Turner, M. Altree, R. McKinnon, G. Suthers, et al. (2006).

Lymphocytes of BRCA1 and BRCA2 germ-line mutation carriers, with or without

breast cancer, are not abnormally sensitive to the chromosome damaging effect of

moderate folate deficiency. Carcinogenesis, 27(3)517–24.

6. Burns, A.J., I.R. Rowland. (2000). Anti-carcinogenicity of probiotics and prebiotics.

Curr Issues Microbiol, 1(1)13- 24.

7. Chadwick, R. (2004). Nutrigenomics, individualism and public health. Proceedings of

the Nutrition Society, 63 (1) 161- 166.

8. Cole, B.F., J.A. Baron, R.S. Sandler, R.W. Haile, D.J. Ahnen, R.S. Bresalier, et al.

(2007). Folic acid for the prevention of colorectal adenomas: a randomized clinical trial.

JAMA, 297(21) 2351–9.

9. Da Costa, K.A., O.G. Kozyreva, J. Song, J.A. Galanko, L.M. Fischer, S.H. Zeisel.

(2006). Common genetic polymorphisms affect the human requirement for the nutrient

choline. FASEB J, 20(9)1336–44.

10. Fenech, M. (2008). Genome health, nutri-genomics and nutrigenetics: diag-nosis and

nutritional treatment of genome damage on an individual basis. Food and Chemical

Toxicology, 46 (4) 1365–1370.

114

11. Ghosh, D. (2010). Personalised food: how personal is it?. Genes Nutrition, 5(1) 51-53.

12. Gillies PJ. (2003). "Nutrigenomics: The Rubicon of molecular nutrition." J Am Diet.

Assoc; 103(12): S50–5.

13. Innes J. (2006). Diet and disease: exploring the link through nutrigenomics. Can Vet J;

47(1): 68–70.

14. Kaput, J., A. Perlina, B. Hatipoglu, A. Bartholomew, Y. Nikolsky. (2007).

Nutrigenomics: concepts and applications to pharmacogenomics and clinical medicine.

Pharmacogenomics, 8 (4) 369–90.

15. Kussmann, M., L. Krause, W. Siffert. (2010). Nutrigenomics: where are we with

genetic and epigenetic markers for disposition and susceptibility? Nutrition Reviews,

68(1) 38-47.

16. Lau, F.C., M. Bagchi, C. Sen, S. Roy D. Bagchi. (2008). Nutrigenomic analysis of diet-

gene interactions on functional supplements for weight management. Current

Genomics, 9 (4) 239-251.

17. Mikić, B., Ahmetović, O. (2006). Ishrana i oporavak. Tuzla. Fakultet za tjelesni odgoj

i sport Univerziteta u Tuzli.

18. Milner, J.A. (2000). A historical perspective on garlic and cancer. J Nutr, 131(3) (2001)

1027-31.

19. Milojčić, K., Ristić, M. (2012). Nutrigenomika značaj hrane za zdravlje čovjeka. Banja

Luka. Glasnik hemičara, tehnologa i ekologa Republike Srpske; br. 8 (21 – 28).

20. Morin, K. (2009). Knowledge and attitudes of Canadian consumers and health care

professionals regarding nutritional genomics. OMICS, 13(1) 37–41.

21. Murata, M., Y. Bansho, S. Inoue, K. Ito, S. Ohnishi, K. Midorikawa, et al. (2001).

Requirement of glutathione and cysteine in guanine-specific oxidation of DNA by

carcinogenic potassium bromate. Chem Res Toxicol, 14 (6) 678-85.

22. Mutch, DM.,Wabli, W.,Williamson, G. (2005). Nutrigenomics and nutrigenetics: the

emerging faces of nutricions. FASEB J; 19 (12);1602 – 16.

23. Ordovas, JM. (2006). Genetic interactions with diet influence the risk of cardiovascular

disease. Am J Clin Nutr, 83(2) 443S–6S.

24. Pajović, B. S. (2008). Nutrigenomics. Genetika, 40(1) 67-74.

25. Radaković, S.S, M. Marjanović, M. Pavlica. (2003). Nutritive aspects of malignant

diseases development and preventiom, in Neoplastic diseases: the problem of the 21st

century. Ed. Rakic, B., Proceedings of the International Congress „Health for All“-

Health Perspective in the 21sr century, Banja Luka: Republika Srpska 4.172- 80.

115

26. Radaković, S.S, M. Šurbatović, A. Radaković, M. Pavlica. (2004). Nutrigenetika-uloga

ishrane i nasleđa u nastanku i sprečavanju malignih bolesti. Vojnosanitetski Pregled,

61(1) 65-70.

27. Schrauzer, G.N.: Anticarcinogenic effects of selenium. Cell Mol Life Sci, 57(13-14)

1864-73.

28. Stojanović, D, D. Nikić. (2005). The exposure of the foetus and the breast-fed newborn

of women smokers to carcinogenic element of nickel. Facta Universitatis, 12(2)89–92.

29. Stojanović, D., A. Visnjić, V. Mitrović, M.Stojanović. (2009). Risk factors for the

occurrence of cardiovascular system diseases in students. Vojnosanit Pregl, 66(6) 453–

8.

30. Stojanović, D., D. Marković. (2011). Nutrigenomika-nauka za 21. vek. Vojnosanitetski

Pregled, 68(9) 786-791.

31. Stover PJ, Caudill MA. (2008).Genetic and epigenetic contributions to human nutrition

and health: managing genome-diet interactions. J Am Diet Assoc; 108(9): 1480–7.

32. Šatalić, Z. (2008). Povijest znanosti o prehrani. MEDICUS, 17(1) 149 – 156.

33. Van Ommen, B. (2004). Personalized nutrition from a health perspective: luxury or

necessity?. Genes Nutrition, 2 (1) 3-4.

98

BIOHEMIJSKE PROCJENE U NUTRICIONIZMU

Edin Šehić mag.preh.tehn., Sonja Krešić mag.oec., Romana Pelaić

mag.pharm

Abstract

Compared with the other methods of nutritional assessment (anthropometric, clinical methods,

and dietary), biochemical tests can potentially provide more objective and quantitative data on

nutritional status. Biochemical tests, also known as biomarkers, often can detect nutrient

deficits long before anthropometric measures are altered and clinical signs and symptoms

appear. Some of these tests are useful indicators of recent nutrient intake and can be used in

conjunction with dietary methods to assess food and nutrient consumption. Nutritional science

is a relatively young discipline,and use of biochemical methods as indicators of nutritional

status is still in its early development. This, along with all that yet remains unknown about the

human body, makes the use of these measures in nutritional assessment a rapidly developing

field and one with many research opportunities.

Key Words: biochemical tests, biomarkers, vitamins, minerals, proteins

Sažetak

U usporedbi sa drugim metodama nutricionalne procjene (antropometrijske, kliničke ili

dietetske metode), biohemijski testovi mogu potencijalno obezbijediti više objektivne i

kvantitativne podatke nutricionalnog sastava. Biohemijski testovi, također poznati i kao

biomarkeri, često mogu detektovati deficit nutrijenata mnogo prije nego se promjene

antropometrijska mjerenja i pojave klinički znaci i simptomi. Neki od ovih testova su korisni

indikatori nedavnog unosa nutrijenata i mogu biti korišteni u kombinaciji sa dietetskim

metodama u procjeni konzumacije hrane i nutrijenata. Nauka nutricionizma je relativno mlada

disciplina, tako da korištenje biohemijskih metoda kao indikatora nutricionalnog statusa je još

uvijek u ranom razvoju. Zajedno sa svime što još nije poznato o ljudskom tijelu, upotreba ovih

mjera u nutricionalnoj procjeni je brzo rastuće područje s brojnim istraživačkim mogućnostima.

Ključne riječi: biohemijski testovi, biomarkeri, vitamini, minerali, bjelančevine

99

Uvod

Danas su stresan način života, loša prehrana i manjak kretanja glavni uzročnici sve veće potrebe

za uzimanjem vitamina i minerala. Zbog toga se pristupa mjerenju vitaminsko - mineralnog

statusa kako bi se uočio nedostatak pojedinih vitamina i minerala u organizmu što ukazuje na

određene energetske dizbalanse unutar samog organizma.

Nauka o nutricionizmu je još uvijek mlada nauka, tako da su biohemijski pokazatelji

nutricionalnog statusa još u svom ranom razvoju i u ispitivanju.

Biohemijski testovi, također poznati i kao biomarkeri, mogu često detektovati deficite

nutrijenata mnogo prije nego antropometrijska mjerenja i klinički znaci to pokažu. Dostupni su

za procjenu nutricionalnog statusa i mogu se podijeliti u dvije grupe: statički testovi i

funkcionalni testovi.

Statički testovi se odnose na kvalitativne kao i kvantitativne biohemijske indikatore, dok

funkcionalni testovi se odnose na biološke, funkcionalne i histološke indikatore.70

Statički testovi se baziraju na mjerenju nutrijenata i njihovih metabolita u krvi, urinu i tkivima

kao npr. mjerenje koncentracije folata, retinola (vit A), vitamina B12, vitamina D u serumu.

Ovo su najbrže dostupni testovi ali imaju i nekih ograničenja: npr. oni mogu pokazati nivo

nekih nutrijenata u određenom tkivu, ali ne pokazuju njihov ukupan nivo u tijelu i da li je tijelo

kao takvo u deficitu ili u ekscesu nekog određenog nutrijenta. Tako npr. koncentraciju

kalcijuma u serumu je vrlo lako odrediti ali to je ujedno i vrlo loš indikator njegove

koncentracije u tijelu i njegovog statusa u mineralnom sastavu kosti.

Funkcionalni testovi su još uvijek u eksperimentalnoj fazi, a odnose se na određivanje

nutricionalnog statusa baziranog na konačnom ishodu deficijencije nutrijenata koja je greška

fizioloških procesa koji se odnose na taj nutrijent za optimalnu performancu. Primjer je

mjerenje urinarnog izlučivanja ksanturenske kiseline kao odgovor na konzumaciju triptofana.

Problem koji se tiče biohemijskih procjena i koji utiče na konačnu procjenu je uticaj

nenutricionalnih faktora. Tako različiti patološki uslovi, uzimanje različitih medikamenata te

tehnički problemi kod uzimanja uzoraka mogu direktno uticati na rezultate testa tako da ih učine

neupotrebljivim.

Zbog toga, biohemijski testovi se moraju koristiti skupa sa antropometrijskim mjerenjima,

mjerenjem unosa hrane kao i kliničkim pokazateljima u svrhu određivanja nutricionalnog

statusa.

U potpunosti su bezbolna, jednostavna i efikasna metoda kojom se određuje prisutnost

određenog vitamina i minerala uz pomoć specijaliziranih aparata. Za jasno očitavanje rezultata

i pravilnu preporuku vitaminsko-mineralnih dodataka od iznimne je važnosti da mjerenje vodi

iskusan nutricionist ili farmaceut.

70

Tanumihardjo A. (2012), American Journal of Clinical Nutrition: Biomarkers of nutrition for

development,(str.658-665)

100

Nedostak biokemijskih testova je u tome što su invazivni (pokazuju samo trenutno stanje), skupi

(treba duže vrijeme za dobijanje konačnih rezultata) i rade ga isključivo stručne osobe u

adekvatno opremljenim laboratorijama, dok je prednost u preciznošću i mogućnosti

pravovremenog utvrđivanja nedostataka vitamina i minerala u organizmu.

Procjena statusa proteina

Status proteina može biti određen antropometrijskim i biohemijskim mjerenjem, kliničkim

podacima ili ispitivanjem unosa hrane.

Biohemijskoj procjeni proteina se može prići iz perspektive dva modela:

a) određivanjem somatskog proteina i

b) određivanjem statusa visceralnog proteina.

Somatski protein je protein koji se može naći unutar skeletnih mišića, dok se visceralni nalazi

u sklopu unutrašnjih organa (viscera) kao što su jetra, pankreas, bubrezi, srce, zatim unutar

eritrocita, granulocita (leukociti) i limfocita.

Somatski i visceralni proteini čine metabolički dostupne proteine, a mogu se iskoristiti kada se

žele izračunati različite tjelesne potrebe. Skupa oni čine oko 50% ukupnih proteina, a ostatak

se nalazi u koži i konektivnom tkivu (tetivama, hrskavicama, matriksu kosti) i nije moguća

razmjena sa somatskim i visceralnim proteinskim zalihama.71

Malnutricija proteinske energije se može vidjeti kod osoba koje imaju hronične bolesti, AIDS,

kancer, zatim kod beskućnika i sl. Procjena proteinskog statusa je od velike važnosti kod

dijagnoze i prevencije ove malnutricije. Malnutricija proteinske energije može rezultirati

nastankom oboljenja kwashiorkor (deficit proteina u tijelu) ili marasmus (primarno deficit

energije u tijelu). U određivanju tjelesne mišićne mase može se koristiti i test kreatinina i

njegovo izlučivanje kroz 24 sata jer kreatinin je produkt skeletnih mišića koji se konstantno

izlučuje urinom zavisno od mase mišića tijela. Njegovo izlučivanje se može odrediti prema

formuli:

CHI =24 satno izlučivanje kreatinina

očekivano 24 satno izlučivanje kreatinina (mg) x 100

CHI se dobiva u procentima, a vrijednost od 60-80% smatra se kao umjereno iscrpljenje

proteinskih zaliha, 40-60% srednje iscrpljenje, a vrijednosti ispod 40% smatraju se ozbiljnim

proteinskim iscrpljenjem.72

71 Gibson R., (2005), Nutritional Assessment, Oxford University Press, New York 72 Torun B., Shike M., et al.(2006), Modern nutrition in health and disease, Philadelphia, (str.881-908)

101

Normalan kreatinin koeficijent kod mušakaraca idealne težine iznosi 23 mg/kg tjelesne težine,

a kod žena 18 mg/kg tjelesne težine.73

Procjena nivoa željeza

Jedan od najčešćih deficijencija u svijetu je deficijencija željeza. Događa se najčešće ili zbog

malog unosa ili zbog slabe apsorpcije iz gastrointestinalnog trakta. Drugi razlozi mogu biti i

gubitak obilnom mentruacijom, u toku trudnoće i postporođajno, iskrvarenjem, učestalom

upotrebom aspirina.

Da bi se procijenio status željeza ne može se koristiti samo jedan model, već se koristi dva do

tri modela. Tri najčešća modela procjene statusa željeza su feritin model, tjelesni željezo model,

MCV model (Mean corpuscular volume model).

Feritin model koristi tri indikatora: serum feritin, transferin saturacija (zasićenje) - TSAT, i

eritrocit protoporfirin. Tjelesni željezo model koristi dva indikatora: serum feritin i topivi

(solubilni) transferin receptor. MCV model koristi MCV, transferin saturacija, i eritrocitni

protoporfirin kao indikatore.74

MCV predstavlja prosječan volumen crvenih krvnih stanica. Izračunava se tako što se podijeli

vrijednost hematokrita sa brojem crvenih krvnih stanica (RBC - Red blood cells count). Faktori

koji povećavaju vrijednost MCV su deficit folata, vitamina B12, hronična bolest jetre i

alkoholizam. Od faktora koji smanjuju vrijednost MCV su hronični deficit željeza, talasemija,

trovanje.75

Feritin nastaje kada se spoji apoferitin u plazmi krvi sa željezom i predsatvlja jedan od formi

skladištenog željeza. Najviše se nalazi u jetri, slezeni i koštanoj srži. Drugi oblik skladištenja

željeza je hemosiderin. Kod zdrave osobe u prosjeku oko 30% željeza je uskladišteno. Jedan od

slabih indikatora rane deficijencije željeza je i nizak nivo serumskog feritina.76

Transferin je protein koji veže željezo bilo na mjestu gdje se raspadaju eritrociti i oslobađa

hemoglobin ili ga veže u intestinalnom traktu nakon unosa hranom. Transferin saturacija je

procenat transferina koji je zasićen sa željezom. Tako npr. kod anemije serumsko željezo pada

kao i vrijednost transferin saturacije, a vrijednost TIBC (totalni željezo vezujući kapacitet) se

povećava. Transferin saturacija se stoga smatra btinim i više osjetljivim indikatorom deficita

željeza nego količina samog serumskog željeza, ili vrijednost TIBC.77

73 Gibson R., (2005)., Nutritional Assessment, Oxford University Press, New York 74

Fauci A., Kasper D., et al (2012)., Harrison’s principles ofinternal medicine, NewYork, (str.844–851) 75 Ibid. 76 Ibid. 77 Ibid.

102

Mjerenje statusa Vitamina A

Određivanje koncentracije retinola u plazmi je najčešći način mjerenja koncentracije vitamina

A u populaciji. 95% vitamina A u plazmi je u formi retinola i povezan sa retinol vezujućim

proteinom, a oko 5% je nevezano i nalazi se u obliku retinol estera.78

Ovo mjerenje nije adekvatno i ne može tačno pokazati nivo vitamina A u tijelu, ali određivanje

ovog vitamina u plazmi može ukazivati na kliničke znakove deficijencije, podatke o unosu

ovog vitamina putem hrane kao i druge socioekonomske faktore.

Plazma koncentracije manje od 10μg/dL ukazuju na ozbiljnu deficijenciju, vrijednosti manje

od 20μg/dL se smatraju deficijentnim, a vrijednosti veće od 20μg/dL se smatraju adekvatnim

unosom vitamina A, dok vrijednosti iznad 300μg/dL se smatraju ozbiljnom

hipervitaminozom.79

Najbolje naglašena funkcija vitamina A je da učestvuje u poboljšanju vida jer vidni pigment

rodopsin se stvara kada protein opsin iz retine se spaja sa cis-izomerom retinola. Kada je oko

izloženo svjetlošću, pigment rodopsin se razlaže na opsin i trans-izomer retinola stvarajući vidni

signal. Trans-izomer se onda pretvara u cis-izomer koji se onda spaja sa opsinom formirajući

rodopsin. Za vrijeme ovog procesa dio retinol izomera se gubi, pa mora biti zamijenjen sa

novim iz vitamina A iz retine (mrežnjače) oka.80

Najpouzdanije mjerenje koncentracije ovog vitamina je iz tkiva jetre jer oko 90% od ukupnog

vitamina A u tijelu se nalazi u jetri. Normalno nahranjena osoba bi trebala imati koncentraciju

retinola oko 100μg retinola na gram jetrenog tkiva. Koncentracije manje od 5μg retinola/g

jetrenog tkiva smatraju se deficijentnim. Zbog poteškoća sa biopsijom jetre i invazivnošću

procesa, ovi testovi se vrlo rijetko rade.81

Trenutno najbolji i najsigurniji način određivanja koncentracije ovog vitamina je retinol izotop

dilucija metoda kojom se osobi ubacuje određena doza vitamina A sa određenom količinom

masti zbog topivosti zajedno sa neradioaktivnim izotopom. Nakon 2-3 sedmice vadi se krv i

očitavaju se vrijednosti vitamina u plazmi, označenog vitamina i neoznačenog, izračunava se

njihov odnos i tako se određuje ukupna količina ovog vitamina u organizmu. Ograničenja ove

metode su skup postupak, a visoke cijene izotopom označenog vitamina A zahtijevaju veoma

dobro opremljene laboratorije sa skupom tehnologijom, ali to je jedini neinvazivni postupak

koji tačno očitava koncentracije ovog vitamina.82

78 Ross A., Cabellero B., et al(2006), Modern nutrition in health and disease, Philadelphia, (str.351–375) 79 U.S. Centers for Disease Control and Prevention, (2012), Second national report on biochemical indicators of

diet and nutrition in the U.S. population, Atlanta 80 Tanumihardjo S.,(2012)., Vitamin A: Biomarkers of nutrition for development, (str.658–665) 81 Ross A., Cabellero B., et al(2006), Modern nutrition in health and disease, Philadelphia, (str.351–375) 82 Olson J.,(2005), Isotope-dilutiontechniques: A wave of the future in human nutrition. American Journal of

Clinical Nutrition, (str.186–187)

103

Određivanje statusa vitamina C

Naziv vitamin C ustvari označava zbir askorbinske kiseline (reducirani oblik vitamina C) i

dehidroaskorbinske kiseline (oksidirani oblik vitamina C).

Uloge vitamina C su:

formiranje kolagena (formiranju kostiju, kapilara,vezivnog tkiva),

omogućava apsorpciju željeza,

veoma je snažan antioksidant (sprječava oksidaciju drugih vitamina i minerala i štiti od

slobodnih radikala,

protektivnu ulogu od kancera,

povećava broj i pokretljivost bijelih krvnih zrnaca (jača imuni sistem).

Deficit vitamina C izaziva oboljenje skorbut koje se manifestuje pojavom tačkastih krvarenja

na koži i sluznicama, labavljenju i ispadanju zuba, slabosti tijela, te defektima u razvoju kosti

kod djece.

Status vitamina C se procjenjuje mjerenjem ukupnog vitamina C u serumu i u leukocitima

(bijelim krvnim stanicama). Serum koncentracija se smatra pokazateljem cirkulirajućeg

vitamina C koji je dostupan tkivima, a koncentracija u leukocitima se smatra pokazateljem

skladišnog vitamina C u tkivima.

Vitamin C deficijencija (izrazito niska koncentracija kod koje se razvija skorbut) se smatra

količina ovog vitamina u serumu koja je manja od 11.4 μmol/L, a niskom koncentracijom se

smatra količina koja se kreće u intervalima od 11.4-23.0 μmol/L.83

Novija istraživanja pokazuju da su serumske koncentracije vitamina C ustvari bolji indikatori

unosa vitamina C u organizam, a njegove koncetracije u leukocitima su pokazatelj rezerve

ovog vitamina u tijelu, odnosno njegove koncentraciju na celuluarnom nivou.84

Faktori koji utiču na nivo vitamina C u organizmu su također spol kao i konzumacija cigareta.

Istraživanja su pokazala da pušači trebaju uzimati u prosjeku 200 mg vitamina C dnevno da bi

zadovoljili dnevne potrebe, dok kod nepušača RDA za vitamin C kod mušakraca je 90mg/dan,

a kod žena 75 mg/ dan, što znači da kod žena su veće rezerve ovog vitamina nego kod

mušakaraca.85

83 U.S. Centers for Disease Control and Prevention, (2012), Second national report on biochemical indicators of

diet and nutrition in the U.S. population, Atlanta 84 U.S. Centers for Disease Control and Prevention, (2012), Second national report on biochemical indicators of

diet and nutrition in the U.S. population, Atlanta 85 Institute of Medicine, (2000), Dietary Reference Intakes for vitamin C, vitamin E, selenium, and carotenoids,

Washington

104

Određivanje statusa folata

Folati predstavljaju skupinu spojeva, topivih u vodi, sa hemijskom strukturom i osobinama

sličnim onima kod folne kiseline ili pteroilglutamične kiseline. Funkcija folata je da učestvuju

kao koenzimi u transportu karbon grupa od jednog spoja do drugog u metabolizmu

aminokiselina i u sintezi nukleinskih kiselina. Jedna od najvažnijih funkcija folata je u sintezi

purina i pirimidina. Deficijencija folata stoga vodi u poremećaj sinteze DNA, a posebno su

važni kod brze ćelijske diobe i ćelijskog rasta, što se događa za vrijeme trudnoće i fetalnog

razvoja.

Tako deficit folata u vrijeme rane trudnoće dovodi do defekta neuralne tube i razvoja

poremećaja poznatog kao spina bifida. The Dietary Guidelines for Americans savjetuje svim

ženama koje namjeravaju da ostanu trudne ili su trudne da dnevni unos folne kiseline bude

400μg bilo u hrani koju trudnica uzima ili kao suplement.86

Preporučeni metod određivanja statusa folata je određivanje njihove koncentracije u serumu i

u crvenim krvnim stanicama (eritrocitima). Serumske koncentracije su pokazatelj nedavnog

unosa folata putem hrane, dok koncentracija u eritrocitima je najbolji klinički pokazatelj

rezervi ovog vitamina u skladištima. Faktori koji se ne tiču prehrane, a mogu povisiti nivo folata

u tijelu su bolesti jetre, hemoliza eritrocita, akutno zapaljenje bubrega.87

Metode koje se koriste za procjenu statusa folata i vitamina B-12 mogu se podijeliti u jednu od

2 kategorije. U jednoj se metodi mjeri koncentracija vitamina izravno u krvi, a u drugoj se mjere

metaboliti koji se nakupljaju zbog nedostatka vitamina. Testovi za utvrđivanje prisutnosti folata

ili nedostatka vitamina B-12 mogu se koristiti pojedinačno ili u kombinaciji za utvrđivanje

prehrambenog statusa i prevalencije nedostataka vitamina u različitim populacijama.

Nedostatak folata ili vitamina B-12 u konačnici uzrokuju strukturne ili morfološke promjene

koje se očituju kroz promjene u krvi, uključujući anemiju s povezanim morfološkim

promjenama.88

Određivanje statusa vitamina B12

Vitamin B12 ili kobalamin uključuje grupu molekula koje u svom sastavu imaju kobalt i mogu

se pretvoriti u metilkobalamin ili 5-deoksiadenozilkobalamin, dva oblika koenzima vitamina

B12 koji su aktivni u humanom metabolizmu.89

Ovaj vitamin sintetiziraju bakterije, gljivice, alge. Vitamin B12 sintetiziran od strane bakterija

se akumulira kod životinja a ljudi ga prehranom unose u organizam. Vegeterijanci ga npr. unose

86 U.S. Department of Health and Human Services and U.S. Department of Agriculture,(2012), Dietary Guidelines

for Americans, Washington 87 Ross A., Cabellero B., et al(2006), Modern nutrition in health and disease, Philadelphia, (str.470–481) 88 Green R., (2011), Indicators for assessing folate and vitamin B-12 status and for monitoring the efficacy of

intervention strategies, American Society for Nutrition, The American Journal of clinical nutrition (str. 666S) 20 Ross A., Cabellero B., et al(2006), Modern nutrition in health and disease, Philadelphia, (str.482–497)

105

preko suplemenata ili žitarica, pića od soje, kokosa i ostalih proizvoda koji su obogaćeni ovim

vitaminom.

Danas je deficijencija ovog vitamina rijetka, a najčešće se događa kod osoba oboljelih od

perniciozne anemije i osoba koje imaju problema sa želucem gdje je slaba produkcija

unutrašnjeg (intrinsic) faktora koji je zadužen za vezivanje ovog vitamina i njegov transport u

krv, pa u slučaju deficita ovog faktora, događa se deficijencija vitamina B12.

Apsorpcija ovog vitamina događa se u distalnom dijelu ileuma (dio tankog crijeva), a

deficijencija se pojavljuje i kod osoba koje su imale hiruršku resekciju ileuma ili imaju

hroničnih tegoba kao što je bolest tropska spru ili regionalni enteritis.90

Procjena statusa vitamina B12 vrši se mjerenjem u serumu ili plazmi totalnog kobalamina ili

serum holo-transkobalamin II (holo TC-II), koji predstavlja transportni protein vitamina B12.

Funkcionalni biomarker koji je specifičan za vitamin B12 status je urinarna ili serum

metilmalonična kiselina koja se povećava kada je koncentracija u serumu neadekvatna. Drugi

funkcionalni biomarker je plazma koncentracija totalnog homocisteina, koji se povećava kada

je koncentracija ovog vitamina u serumu neadekvatna, ali se također povećava kada je

koncentracija folata i vitamina B6 deficijentna.91

Serum kobalamin koncentracija se smanjuje i za vrijeme trudnoće i deficijencije folata. Pošto

nema “zlatnog standarda” za procjenu stanja vitamina B12 preporučuje se kombinacija testova

kod njegove procjene.

Postoje brojni poznati uzroci nedostatka folata ili vitamina B-12. U nekim situacijama, poput

hronične generalizirane malpsorpcije ili pothranjenosti, nedostaci oba vitamina mogu postojati

zajedno. Ukratko, uzroci nedostataka tih vitamina mogu se razvrstati u tri široke kategorije:

smanjeni unos, smanjenu apsorpciju i povećane zahtjeve. Općenito, nedostatak folata najčešće

je rezultat smanjenog unosa, a češći je u zemljama sa socioekonomskim poteškoćama.

Što se tiče vitamina B-12, važno je razlikovati niski status vitamina B-12 ("subklinički

nedostatak") i neposredan nedostatak vitamina B-12. Nizak status vitamina B-12 označava

stanje u kojem laboratorijski testovi ukazuju na oduzimanje rezervi vitamina B-12 kao što je

ocijenjeno izvan normalnog referentnog raspona. U slučaju izravnih mjera vitamina B-12

(plazma ili serum vitamina B-12 ili holotranskobalamina (holo TC), nizak status vitamina B-

12 označava se ispod niže granice referentnog raspona (za vitamin B-12, <200 pg/mL ili <148

pmol/L, za holo TC, <35 pmol/L), dok za indirektne metode metabolita (metilmalonska kiselina

ili homocistein), statistički nedostatak vitamina B-12 gornja granica referentnog raspona (za

metilmalonsku kiselinu, > 260 nmol /L, za homocistein, > 12 umol /L).92

90 Fauci A., Kasper D., et al (2012)., Harrison’s principles ofinternal medicine, NewYork, (str. 862–872) 91 Yetley E., Pfeiffer C., Phinney K., et al.(2012)., Biomarkers of vitamin B-12 status in NHANES, (str.313–321) 92 Green R., (2011), Indicators for assessing folate and vitamin B-12 status and for monitoring the efficacy of

intervention strategies, American Society for Nutrition, The American Journal of clinical nutrition (str. 667S)

106

Prema podacima NHANES 1991-2006, niska koncentracija vitamina B12 se smatra < 200

pg/ml (pikograma/ml).93

Postoji nekoliko biomarkera koji se trenutno koriste za procjenu statusa folata i vitamina B-12.

U tabeli 1, za vitamin B12 i tabeli 2, za folate sažeta su različita razmatranja koja se odnose na

korisnost i razgraničenja koja ukazuju na odstupanje od normalnog s povezanim kliničkim

korelatima.

93 U.S. Department of Health and Human Services. (2012). Second National Report on Biochemical Indicators of

Diet andNutrition in the U.S. Population, Washington

107

Tabela 1. Usporedba biomarkera za vitamin B-12

Izvor: Green R., (2011), Indicators for assessing folate and vitamin B-12 status and for

monitoring the efficacy of intervention strategies, American Society for Nutrition, The

American Journal of clinical nutrition (str. 669S)

108

Tabela 2. Usporedba biomarkera za folate

Izvor: Green R., (2011), Indicators for assessing folate and vitamin B-12 status and for

monitoring the efficacy of intervention strategies, American Society for Nutrition, The

American Journal of clinical nutrition (str. 670S)

109

ZAKLJUČAK

S obzirom da je nutricionizam relativno mlada nauka i još uvijek je u velikom razvoju,

biohemijski testovi će zasigurno u budućnosti biti važan indikator nutricionalnog statusa tijela,

jer mogu pokazati nutricionalni deficit prije nego to pokažu antropometrijska i druga mjerenja.

Biohemijski testovi također se mogu koristiti za ispitivanje valjanosti različitih metoda mjerenja

prehrambenog unosa, ili utvrditi jesu li ispitanici nedovoljno prijavili ili prekomjerno prijavili

što konzumiraju.

Danas je veliki broj različitih metoda koje se koriste kod određivanja statusa različitih vitamina

i minerala u tijelu, zatim statusa proteina koji je vrlo bitan indikator i kod određivanja

pothranjenosti tijela, odnosno dijagnosticiranja oboljenja kao što su kwashiorkor, marasmus ili

kombinovano kwashiorkor-marasmus oboljenje, gdje imamo hronični deficit energije i

proteina.

Trenutno se razvija i veliki broj hemijskih testova krvi koji se izvode na supstancama u plazmi

i serumu, a bitni su u dijagnosticiranju i upravljanju bolesti. To uključuje elektrolite, enzime,

metabolite i druge supstance koje su prisutne u plazmi i serumu. Ovi testovi se uobičajno izvode

koristeći automatizovani hemijski analizer koji je sposoban da izvodi hiljade testova krvi po

satu. Ovo će se zasigurno u budućnosti još mnogo više razvijati u svrhu detaljnije nutricionalne

procjene i rane detekcije poremećaja nutricionalnog statusa kao i rane detekcije različitih

oboljenja tijela.

Literatura

1. Gibson R., (2005), Nutritional Assessment, Oxford University Press, New York

2. Fauci A., Kasper D., et al (2012)., Harrison’s principles ofinternal medicine, NewYork,

(str.844–851)

3. Olson J.,(2005), Isotope-dilutiontechniques: A wave of the future in human nutrition.

American Journal of Clinical Nutrition, (str.186–187)

4. Ross A., Cabellero B., et al(2006), Modern nutrition in health and disease, Philadelphia

5. Tanumihardjo S.,(2012)., Vitamin A: Biomarkers of nutrition for development,

(str.658–665)

6. Institute of Medicine, (2000), Dietary Reference Intakes for vitamin C, vitamin E,

selenium, and carotenoids, Washington

7. Tanumihardjo A. (2012), American Journal of Clinical Nutrition: Biomarkers of

nutrition for development,(str.658-665)

8. Torun B., Shike M., et al.(2006), Modern nutrition in health and disease, Philadelphia,

(str.881-908)

110

9. U.S. Centers for Disease Control and Prevention, (2012), Second national report on

biochemical indicators of diet and nutrition in the U.S. population, Atlanta

10. U.S. Department of Health and Human Services and U.S. Department of

Agriculture,(2012), Dietary Guidelines for Americans, Washington

11. Yetley E., Pfeiffer C., Phinney K., et al.(2012)., Biomarkers of vitamin B-12 status in

NHANES, (str.313–321)

12. Green R., (2011), Indicators for assessing folate and vitamin B-12 status and for

monitoring the efficacy of intervention strategies, American Society for Nutrition, The

American Journal of clinical nutrition (str.666S-670S)

111

ANTROPOMETRIJSKE KARAKTERISTIKE I PREHRAMBENE

NAVIKE ŽENA U MOSTARU

Doris Šimunović, Emina Boškailo, Selma Razić

Abstract

The aim of this paper is to determine dietary habits, nutrition quality and anthropometric

characteristics of women in Mostar. The Food frequency questionnaire (FFQ) was used in the

study for determination of food and drink intake frequency. The anthropometric characteristics;

waist circumference (WC), hip circumference (HC), body mass (BM) and body height (BH),

of the examined women were measured. From these anthropometric characteristics values the

body type was determined. The study included 100 women in the age of 25 to 45 years. The

results of the food and drink frequency survey have shown that the majority of women (82%)

have consumed vegetables one or more times per day, 76% of women consumed fruits, and

67% of women consumed dairy products. The body mass index in 81% of the examined women

ranged from 18.5 to 24.99. Based on the results obtained by measuring WC and HC in most of

the respondents (83%) the body type was found to be gynoid. This research has confirmed that

proper and healthy nutrition rich in vegetables and fruit contributes to the maintenance of

normal BMI, which ultimately results in preservation and improvement of overall health.

Key words: eating habits, women, anthropometric characteristics

Sažetak

Cilj ovog rada je utvrditi prehrambene navike, kakvoću prehrane i antropometrijske

karakteristike žena u Mostaru. U istraživanju je korišten upitnik o učestalosti konzumiranja

hrane i pića (Food frequency questionnaire – FFQ). Uz ovaj upitnik utvrđene su i

antropometrijske karakteristike ispitivanih žena pri čemu je izmjeren opseg struka (OS), opseg

bokova (OB), tjelesna masa (TM) i tjelesna visina (TV). Iz dobivenih vrijednosti izračunat je

indeks tjelesne mase (ITM) te omjer opsega struka i bokova (WHR) iz kojega je određen tip

tjelesne građe. Istraživanjem je bilo obuhvaćeno 100 žena starosne dobi od 25 do 45 godina.

Rezultati dobiveni upitnikom o učestalosti konzumiranja hrane i pića pokazali su kako je većina

ispitivanih žena (82%) jednom ili više puta dnevno konzumiralo povrće, 76% žena je

konzumiralo voće, dok je 67% žena konzumiralo mliječne proizvode. Indeks tjelesne mase kod

81% ispitivanih žena bio je u rasponu od 18,5 do 24,99. Na osnovu rezultata dobivenih

mjerenjem OS i OB kod većine ispitanica (83%) utvrđen je ginoidni tip tjelesne građe. Ovim

istraživanjem je potvrđeno kako pravilna prehrana koja obiluje povrćem i voćem doprinosi

održavanju normalnog ITM što u konačnici rezultira očuvanjem i unaprjeđenjem cjelokupnog

zdravlja.

Ključne riječi: prehrambene navike, žene, antropometrijske karakteristike

112

UVOD

Pravilna prehrana ključna je za očuvanje dobrog zdravlja odraslih osoba.94 Pravilnom

prehranom u organizam se unosi potrebna količina bjelančevina, masti, ugljikohidrata te

vitamina i minerala, a to je preduvjet da se vitalne životne funkcije normalno odvijaju.95 Tek u

posljednjih 15 do 20 godina zdravstvene potrebe žena su došle u središte nutricionističkih i

medicinskih istraživanja. Osim trudnoće i dojenja zdravstvene brige za žene su uglavnom

zanemarene. 96Građa ženskog tijela se razlikuje od građe muškog tijela, stoga se i nutritivne

potrebe žena po svojim karakteristikama razlikuju od nutritivnih potreba muškaraca. Prehrana

žena zahtijeva dosta voća, povrća i žitarica koji predstavljaju idealan izvor vitamina i minerala,

elemenata koje organizam nije u stanju sintetizirati, a bez njih nije u stanju funkcionirati,

antioksidanasa i fitokemikalija koji dokazano štite od štetnih djelovanja slobodnih radikala koje

se tereti da su uzrok mnogih degenerativnih bolesti. Uz to, voće i povrće izvanredan su izvor

prehrambenih vlakana. Pored voća, povrća i žitarica, u prehrani žena važno mjesto zauzimaju

riba, maslinovo ulje, mlijeko i mliječni proizvodi i grah.97

Mjerenje unosa nutrijenata najčešća je indirektna metoda procjene nutritivnog statusa. Podaci

o unosu nutrijenata služe za procjenu nutritivnog statusa u kombinaciji s antropometrijskim

parametrima.98 Imajući u vidu prethodno navedene činjenice provedeno je istraživanje

prehrambenih navika žena u dobi od 25 do 45 godina te su određene antropometrijske

karakteristike istih. U istraživanju je korišten upitnik o učestalosti konzumiranja hrane i pića

(FFQ). FFQ-om se unos energije i/ili nutrijenata određuje učestalošću konzumiranja

ograničenog broja namirnica koje su glavni izvor nutrijenata ili određenog elementa prehrane

koji želimo procijeniti.99 Upitnikom trebaju biti obuhvaćene one namirnice koje su bitne za

pojedinu hranjivu tvar za koju postoji interes.100 Budući da je predmet istraživanja prehrana

žena, ispitana je učestalost konzumiranja mlijeka i mliječnih proizvoda, voća i povrća.

Mlijeko i mliječni proizvodi

Mlijeko i mliječni proizvodi predstavljaju važnu skupinu namirnica u piramidi pravilne

prehrane. Svi tekući mliječni proizvodi i proizvodi pripravljeni od mlijeka u kojima je sačuvan

kalcij spadaju u ovu skupinu. Proizvodi od mlijeka koji nemaju, ili imaju vrlo malo kalcija ne

spadaju u ovu skupinu. (1) Prehrambena i biološka vrijednost mlijeka kao namirnice izuzetno

94 Alebić I.J. (2008) Prehrambene smjernice i osobitosti osnovnih skupina namirnica. Medicus Vol. 17, No.1, 37-

46 95 Ćurin K., Knezović Z., Marušić J. (2006) Kakvoća prehrane u studentskom centru u Splitu. Med Jad;36(3-

4):93-100 96 Duyff Larson R. (2006) American Dietetic Association Complete Food and Nutrition Guide. John Wiley &

Sons, Inc., Hoboken, New Jersey 97 Krbavčić Panjkota I. (2013) Hrana za žene – hrana za muškarce U: 100 (i pokoja više) crtica iz znanosti o

prehrani. Zagreb: Hrvatsko društvo prehrambenih tehnologa, biotehnologa i nutricionista, str. 72 98 Šatalić Z., Alebić I.J. (2008) Dijetetičke metode i planiranje prehrane. Medicus Vol. 17, No.1, 27-36 99 Šatalić Z., Alebić I.J. (2008) Dijetetičke metode i planiranje prehrane. Medicus Vol. 17, No.1, 27-36 100 Mandić M.L. (2007) Znanost o prehrani: hrana i prehrana u čuvanju zdravlja. Sveučilište J.J. Strossmayera u

Osijeku, Prehrambeno tehnološki fakultet, Osijek, str. 160

113

je visoka ako se u obzir uzme sastav, mogućnost resorpcije i iskorištenja u organizmu.101

Mlijeko i drugi mliječni proizvodi važan su prehrambeni izvor bjelančevina, kalcija, fosfata,

magnezija te vitamina kao što su riboflavin, tiamin, kobalamin i vitamini A i D.102 Tako se npr.

jednom čašom mlijeka (2 dcl) podmiruje 30% kalcija, 10% vitamina D, 16% bjelančevina, 11%

kalija, 10% vitamina A, 33% vitamina B12, 25% vitamina B2 i 10% vitamina B3 te 25% fosfora

njihovih preporučenih dnevnih potreba. Prosječna hranjiva vrijednost 100 g mlijeka različitih

stupnjeva masnoće prikazana je u tablici 1.103

Tablica 1. Prosječna hranjiva vrijednost 100 g mlijeka različitih stupnjeva masnoće

Mlijeko Energetska

vrijednost (kJ/kcal)

Bjelančevine

g

Ugljikohidrati

g

Masti

g

Punomasno - 3,8 % masti 343/66 3,3 4,7 3,8

Djelomično obrano - 2,8

% masti 297/57 3,3 4,7 2,8

Obrano – 0,9 % masti 243/40 3,4 4,7 0,9

Znanstvene studije pokazale su da osobe s višim unosom kalcija , čiji je najčešći izvor mlijeko,

imaju manju inicidenciju fraktura i općenito bolje zdravlje kostiju.104105 Važnost mlijeka kao

izvora kalcija prepoznale su i krovne nutricionističke organizacije te stoga pokrenule kampanju

„3+“ kojom preporučuju dnevni unos triju i više serviranja mlijeka i mliječnih proizvoda.

Mlijeko i mliječni proizvodi sadržavaju laktozu, mliječni šećer koji kod osoba s intolerancijom

laktoze izaziva neugodne gastrointestinalne smetnje poput nadutosti, grčeva, mučnine i

proljeva. Ovisno o jačini simptoma, potrebno je ograničiti unos spomenutih namirnica.

Nutrijenti topljivi u mastima (proteini, neki minerali, masti, liposolubilni vitamini) koji se

izvorno nalaze u mlijeku, koncentrirani su i u siru. Nasuprot tomu sir sadrži manje u vodi

topljivih komponenata (laktoza, hidrosolubilni vitamini i minerali).106 Stoga je sadržaj i

bioraspoloživost kalcija iz sireva još viši nego iz mlijeka. Njegove granične prosječne

vrijednosti navedene su u tablici 2.107

101 Kaić-Rak, A. i sur. (1996) Potrošnja i važnost mlijeka u prehrani pučanstva u Hrvatskoj. Mljekarstvo 46 (1)

23-28 102 Pegoretti C. i sur. (2015) Milk: An Alternative Beverage for Hydration? Food and Nutrition Sciences 6, 547-

554 103 Kirin S. (2011) Uloga i važnost mlijeka i mliječnih proizvoda u prevenciji osteoporoze. HČJZ – Hrvatski

časopis za javno zdravstvo, Vol 7, Broj 28 104 Cashman K.D. (2006) Milk minerals (including trace elements) and bone health. Int Dairy J 16:1389-1398 105 Nicklas T.A. (2003) Calcium intake trends and health consequences from childhood through adulthood. J Am

Coll Nutr 22: 340-356 106 Alebić I.J. (2008) Prehrambene smjernice i osobitosti osnovnih skupina namirnica. Medicus Vol. 17, No.1,

37-46 107 Kirin S. (2011) Uloga i važnost mlijeka i mliječnih proizvoda u prevenciji osteoporoze. HČJZ – Hrvatski

časopis za javno zdravstvo, Vol 7, Broj 28

114

Tablica 2. Sadržaj i bioraspoloživost minerala u 100 g sira

Soli Kalcij Fosfor Kalij Natrij Magnezij

Količina

(mg/100g) 100-1300 200-900 50-380 30-1850 10-70

Treba naglasiti kako sadržaj kalcija i pojedinih minerala u siru ovisi o skupini kojoj sir pripada,

odnosno o sadržaju suhe tvari sira. Što je viši sadržaj suhe tvari sira, tj. što je sir tvrđi, to je viši

sadržaj minerala u njemu. U tablici 3 prikazan je prosječni sadržaj kalcija i fosfora u 100 g

pojedinih skupina i vrsta sireva, kao i njihovi omjeri.

Tablica 3. Prosječni sadržaj kalcija i fosfora u 100 g pojedinih skupina i vrsta sireva te

njihovi omjeri

Skupina i vrsta sira Količina (mg/100g)

Omjer Kalcij/Fosfor Kalcij Fosfor

Ekstra tvrdi-Parmezan 1200 760 1,58:1

Tvrdi-

Ementalac,Paški,Livanjski 1100 700 1,57:1

Polutvrdi-

Edamac,Gouda,Trapist 800 550 1,45:1

Meki-Camembert, Mozzarella 403 300 1,34:1

Svježi sir 90 150 0,60:1

Dok se prije isključivo govorilo o mlijeku kao vrijednoj namirnici koja zadovoljava mnoge

nutritivne potrebe čovjeka, danas se može govoriti i o ulozi mlijeka u prevenciji pojave

bolesti.108 Tako u posljednjih nekoliko godina, iskustva i stručne spoznaje upućuju na zaštitnu

ulogu mlijeka i mliječnih proizvoda u sprječavanju nekih kroničnih bolesti kao što su

osteoporoza i hipertenzija. Smatra se da kalcij, vitamin D, neke komponente mliječne masti,

konjugirana linolna kiselina i sfingolipidi mogu imati zaštitnu ulogu u sprječavanju nekih

karcinoma. Nadalje, mliječni proizvodi zbog sadržaja kalcija, kalija i magnezija mogu

doprinijeti i smanjivanju rizika od hipertenzije. Nije potrebno spominjati važnost i ulogu

108 Tudor M., Havrancek J. (2009) Nutritivna I zdravstvena vrijednost fermentiranih mlijeka. Hrvatski časopis za

prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju I nutricionizam 4 (3-4), 85-91

115

mlijeka kao važnog prehrambenog izvora kalcija za rast i razvoj kostiju u mlađih skupina, ali i

za sprječavanje osteoporoze u odrasloj dobi.109

Osteoporoza je postala jedan od vrlo ozbiljnih javnozdravstvenih problema visoko razvijenih

zemalja suvremenog svijeta. Prema aktualnim podacima danas u svijetu 8-10% populacije

boluje od ove bolesti. Iako obolijevaju i muškarci i žene, istraživanja pokazuju kako su žene u

postmenopauzi izložene većem riziku. Razlog tomu je taj što muškarci imaju više koštane mase

od žena.110 Tako žena u dobi od 50 godina ima 2/3 veličine koštane mase muškarca istih

godina.111 Istraživanjem koje je provedeno u Americi, utvrđeno je da žene studentice koje su

konzumirale više mlijeka i mliječnih proizvoda u djetinjstvu i adolescenciji imaju statistički

značajno veću koštanu masu, a manji rizik od nastanka osteoporoze i posljedičnih lomova u

kasnijoj dobi.112

Mlijeko i mliječni proizvodi su prehrambeno nenadomjestive namirnice u prevenciji

osteoporoze, kako u mladenačko doba kada prevencija ima svoju primarnu svrhu, tako i u

starosti kada osteoporozu treba liječiti, usporiti ili zaustaviti. Pored ovog važnog svojstva,

mlijeko i mliječni proizvodi imaju veliku hranjivu vrijednost i odlična organoleptička svojstva

te su neizostavan čimbenik pravilne i zdrave prehrane.113

Voće i povrće

Konzumiranje svježeg voća i povrća ima nezamjenjivu ulogu u ljudskom organizmu. Iako je

znanstveno potvrđeno da konzumacija voća i povrća pozitivno utječe na ljudsko zdravlje, u

mnogim dijelovima svijeta potrošnja voća i povrća je još uvijek niska i predstavlja jedan od

deset faktora najvećih rizika globalne smrtnosti.114115 Energetska vrijednost povrća je mala,

osim mahunarki jer ono sadrži neznatnu količinu hranjivih tvari – bjelančevina, masti i

ugljikohidrata, a sadržaj vode je visok. Zbog male energetske vrijednosti, povrće se

upotrebljava u redukcijskim dijetama i idealan je prilog ostalim sastavnicama svakodnevnih

obroka.116 Povrće predstavlja bogat izvor i prehrambenih vlakana, kalija, vitamina C, folne

109 Kaić-Rak, A. i sur. (1996) Potrošnja i važnost mlijeka u prehrani pučanstva u Hrvatskoj. Mljekarstvo 46 (1)

23-28 110 Kirin S. (2011) Uloga i važnost mlijeka i mliječnih proizvoda u prevenciji osteoporoze. HČJZ – Hrvatski

časopis za javno zdravstvo, Vol 7, Broj 28 111 Koršić M. (1996) Osteoporoza – značenje pravilne prehrane (posebno mlijeka i mliječnih prerađevina).

Mljekarstvo 46 (2) 127-132 112 Ćurin K., Knezović Z., Marušić J. (2006) Kakvoća prehrane u studentskom centru u Splitu. Med Jad;36(3-

4):93-100 113 Kirin S. (2011) Uloga i važnost mlijeka i mliječnih proizvoda u prevenciji osteoporoze. HČJZ – Hrvatski

časopis za javno zdravstvo, Vol 7, Broj 28 114 Kovačević E. i sur. (2011) Ocjena kvaliteta prehrane i stupnja konzumiranja voća i povrća kod osoba

starijih od 45 godina na području tuzlanskog kantona. U: Hranom do zdravlja. Tuzla: Farmaceutski fakultet

Univerziteta u Tuzli, str. 53 115 Faletar I., Kovačević D. (2015) Odrednice dnevne potrošnje svježeg voća na zagrebačkom tržištu.

Agronomski glasnik 3/2015, 143-154 116 Mandić M.L. (2007) Znanost o prehrani: hrana i prehrana u čuvanju zdravlja. Sveučilište J.J. Strossmayera u

Osijeku, Prehrambeno tehnološki fakultet, Osijek, str.101

116

kiseline, vitamina K, vitamina A, β-karotena kao i vitamina E.117 U dijetoterapiji je važan veliki

udio celuloze u povrću. Naime, celuloza je bitna u reguliranju stolice. Smatra se da je rak crijeva

rjeđi kod naroda koji u svojoj prehrani imaju više celuloze. Istodobno, zbog kraćeg zadržavanja

hrane u crijevu, smanjuje se apsorpcija masti, kolesterola i šećera, pa celuloza ima zaštitnu

ulogu u nastanku debljine, dijabetesa i drugih bolesti. Povrće treba kuhati zbog veće količine

celuloze kako bi se olakšala njegova probavljivost i povećala iskoristivost. Istovremeno, u vodu

u kojoj se kuha povrće ekstrahira se dio hidrosolubilnih minerala i vitamina, pa se ti važni

sastojci povrća gube ukoliko se ta voda ne upotrijebi u prehrani, varivu ili juhi.118

U pogledu mineralnih tvari i vitamina voće je slično povrću. Odnos kalcija i fosfora je

povoljniji. Sadržaj kalija je velik, pa zajedno s kalcijem, magnezijem i fosforom daje pepeo

alkalne reakcije. Voće sadrži elemente u tragovima, željezo i bakar. Po sadržaju vitamina C,

voće je siromašnija namirnica od povrća, ali je u prednosti jer se uglavnom koristi u sirovom

stanju, pa ne dolazi do termičke razgradnje te vitalne supstancije.119 Nadalje voće i povrće bogat

su izvor fitokemikalija, biološki aktivnih, nenutritivnih tvari kojima je novija znanost dokazala

brojna povoljna djelovanja na očuvanje zdravlja čovjeka.120

FAO/WHO preporučuje unos od minimalno 400 g voća i povrća na dan. Međutim, procijenjene

trenutne razine potrošnje voća i povrća po osobi značajno variraju, manje od 100 g dnevno u

slabije razvijenim zemljama svijeta do oko 450 g u Zapadnoj Europi.121 Boukouvalas i sur.

(2009) su proveli istraživanje u Engleskoj i otkrili da na potrošnju voća i povrća utječu spol,

dohodak kućanstva, obrazovanje, mjesto življenja te veličina kućanstva. Veća potrošnja voća

je zabilježena kod ženskih ispitanika, ispitanika s višim dohotkom, većom razinom obrazovanja

te kod onih koji žive u manjim kućanstvima i ruralnim naseljima.122

S obzirom na to da oksidativni stres ima važnu ulogu u procesu nastanka brojnih bolesti i

starenja, potencijalno povoljno djelovanje ove skupine namirnica često se dovodilo u vezu s

njezinim snažnim antioksidativnim kapacitetom. Danas, novije spoznaje sugeriraju da povoljno

djelovanje voća i povrća treba tražiti i izvan njihova antioksidativnog kapaciteta. Ipak, iako

točan mehanizam djelovanja još nije definiran, velik broj studija upozorio je na vezu između

konzumacije voća i povrća te poboljšanja zdravlja, smanjenja rizika od određenih bolesti i

usporavanja daljnjeg razvoja određenih bolesti. Dostupni su uvjerljivi dokazi o povoljnom

117 Alebić I.J. (2008) Prehrambene smjernice i osobitosti osnovnih skupina namirnica. Medicus Vol. 17, No.1,

37-46 118 Mandić M.L. (2007) Znanost o prehrani: hrana i prehrana u čuvanju zdravlja. Sveučilište J.J. Strossmayera u

Osijeku, Prehrambeno tehnološki fakultet, Osijek, str.102 119 Mandić M.L. (2007) Znanost o prehrani: hrana i prehrana u čuvanju zdravlja. Sveučilište J.J. Strossmayera u

Osijeku, Prehrambeno tehnološki fakultet, Osijek, str.105 120 Alebić I.J. (2008) Prehrambene smjernice i osobitosti osnovnih skupina namirnica. Medicus Vol. 17, No.1,

37-46 121 Faletar I., Kovačević D. (2015) Odrednice dnevne potrošnje svježeg voća na zagrebačkom tržištu.

Agronomski glasnik 3/2015, 143-154 122 Boukouvalas G. i sur. (2009) Determinanc of fruit and vegetable intake in England: a re-examination based

on quantile regression. Public Health Nutrition. 12(11), 2183-2191

117

utjecaju konzumacije voća i povrća na rizik od bolesti srca i krvožilja123124, kancerogenih

bolesti125126, pretilosti127, dijabetesa128129 i divertikuloze130131. Zbog navedenoga,

nutricionistička zajednica propagira kampanju „5+“ koja potiče na svakodnevnu konzumaciju

pet i više obroka voća i povrća.132

Antropometrijske karakteritike

Antropometrijska ispitivanja dijele se na osnovna antropometrijska mjerenja i izvedene

antropometrijske vrijednosti.

Najčešće korištena osnovna antropometrijska mjerenja obuhvaćaju tjelesnu visinu, masu i

opseg pojedinih dijelova tijela. Uspoređivanjem tih značajki pojedinca sa standardima dobiva

se uvid u kakvoću prehrane.133134

Opseg struka je mjera koja je u pozitivnoj korelaciji s količinom masnog tkiva u abdominalnoj

šupljini te ukazuje na rizik pretjeranog nakupljanja viscelarnog masnog tkiva. Opseg struka

mjeri se na sredini udaljenosti između donjeg ruba rebrenog luka i ilijačne kosti.135 Normalan

opseg struka kod žena je manji od 80 cm, opseg od 80 do 88 cm predstavlja povećan rizik od

obolijevanja, dok opseg veći od 88 cm predstavlja visok rizik.136

Omjer opsega struka i bokova (WHR) i indeks tjelesne mase (ITM) su najčešće korištene

izvedene antropometrijske vrijednosti.137 Omjer opsega struka i bokova je mjera koja pokazuje

kakva je distribucija masti. Vrijednosti toga omjere veće od 0,8 za žene predstavljaju povećani

123 Joshipura K.J. i sur. (2001) The effect of fruit and vegetable intake on risk for coronary heart disease. Ann Int

Med; 134: 1106-1114 124 Liu S. i sur. (2000) Fruit and vegetable intake and risk of cardiovascular disease: The Women's Health Study.

Am J Clin Nutr; 72: 922-928 125 Terry P. i sur. (2001) Fruit and vegetable consuption in the prevention of cancer: an update. J Int Med; 250:

280-290 126 Steinmetz K.A., Potter J.D. (1996) Vegetbles, fruit and cancer prevention: A review. JADA; 96: 1027-1093 127 Epstein L.H. i sur. (2001) Increasing fruit and vegetable intake and decreasing fat and sugar intake in families

at risk for childhood obesity. Obesity Res; 9(3): 171-178 128 Ford E.S, Mogdad A.H. (2001) Fruit and vegetable consuption and diabetes mellitus incidence among U.S.

adults. Prev Med; 32: 33-39 129 Sargeant L.A. i sur. (2001) Fruit and vegetable intake and population glycosylated haemoglobin levels: the

EPIC-Norfolk study. Eur J Clin Nutrition; 55:342-348 130 Aldoori W.H. i sur. (1998) A prospective study of dietary fiber types and symptomatic diverticular disease in

men. J Nutr; 128: 714-719 131 Aldori W.H. i sur. (1994) A prospective study of diet and the risk of symptomatic diverticular disease in men.

Am J Clin Nutr; 60: 757-764 132 Alebić I.J. (2008) Prehrambene smjernice i osobitosti osnovnih skupina namirnica. Medicus Vol. 17, No.1,

37-46 133 Medanić D., Pucarin-Cvetković J. (2012) Pretilost - javnozdravstveni problem i izazov. Acta Med Croatica;

66: 347-355 134 Rosić M., Stanišić Stojić S. (2012) Principi ishrane i rekreacije. Univerzitet Singidunum. Beograd, str. 94 135 Medanić D., Pucarin-Cvetković J. (2012) Pretilost - javnozdravstveni problem i izazov. Acta Med Croatica;

66: 347-355 136 Vukmanović P. i sur. (2010) Kliničke i histološke karakteristike karcinoma endometrijuma kod gojaznih

žena. Med Pregl; LXIII (9-10): 709-714. 137 Rosić M., Stanišić Stojić S. (2012) Principi ishrane i rekreacije. Univerzitet Singidunum. Beograd, str. 95

118

rizik za zdravlje. Iz omjera opsega struka i bokova može se odrediti tip tjelesne građe.

Razlikujemo dva tipa tjelesne građe, ginoidni (kruškoliki) oblik i androidni (jabukoliki) oblik.

Za žene je karakterističan ginoidni oblik tijela (WHR<0,8) jer se veće naslage masnog tkiva

nalaze u predjelu bokova i zdjelice.138

Indeks tjelesne mase (ITM) predstavlja odnos mase u kilogramima i visine u metrima na

kvadrat. Za odraslu osobu se uzima da je normalno uhranjena ako joj je ITM 21,5-25,6.139 U

tablici 4 navedena je klasifikacija Svjetske zdravstvene organizacije (World Health

Organisation – WHO) stanja uhranjenosti prema ITM.140

Tablica 4. Klasifikacija stanja uhranjenosti prema ITM

ITM Uhranjenost

<18,5 Pothranjeni

18,5-24,9 Normalno uhranjeni

25,0-29,9 Umjereno gojazni

30,0-34,9 Gojaznost I stupnja

35,0-39,9 Gojaznost II stupnja

>40 Gojaznost III stupnja

Rezultati i rasprava

Obradom prikupljenih podataka dobiven je uvid u prehrambene navike žena u dobi od 25 do

45 godina na području Mostara. Unatoč važnosti konzumacije mlijeka i mliječnih proizvoda

kod žena reproduktivne dobi i preporuci nutricionističke organizacije o konzumaciji triju i više

serviranja mlijeka i mliječnih proizvoda dnevno, dobiveni su poražavajući rezultati. Najveći

broj ispitanica (45%) konzumiralo je samo jedno serviranje ove skupine namirnica dnevno,

33% ispitanica nije uopće konzumiralo mlijeko i mliječne proizvode, 19% ispitanica

konzumiralo je dva serviranja, a svega 3% ispitanica konzumiralo je preporučena tri serviranja

mlijeka i mliječnih proizvoda, što se može vidjeti na dijagramu 1.

138 Medanić D., Pucarin-Cvetković J. (2012) Pretilost - javnozdravstveni problem i izazov. Acta Med Croatica;

66: 347-355 139 Mandić M.L. (2007) Znanost o prehrani: hrana i prehrana u čuvanju zdravlja. Sveučilište J.J. Strossmayera u

Osijeku, Prehrambeno tehnološki fakultet, Osijek, str.161 140 Vukmanović P. i sur. (2010) Kliničke i histološke karakteristike karcinoma endometrijuma kod gojaznih

žena. Med Pregl; LXIII (9-10): 709-714

119

Dijagram 1. Broj obroka koji sadrže mliječne proizvode

Kada je u pitanju učestalost konzumiranja voća, 17% ispitanica konzumiralo je 3 serviranja

voća, 31% ispitanica konzumiralo je 2 serviranja voća dnevno, a 28% ispitanica jedno

serviranje. Zabrinjavajući podatak je taj da čak njih 24% uopće nije konzumiralo voće

(Dijagram 2).

Dijagram 2. Broj obroka koji sadrže voće

Slični rezultati dobiveni su i kada je u pitanju učestalost dnevnog konzumiranja povrća

(dijagram 3). Od ukupnog broja ispitanica 41% je konzumiralo samo jedno serviranje povrća,

njih 27% konzumiralo je dva serviranja povrća, 13% tri serviranja, dok njih 19% uopće nije

konzumiralo povrće.

120

Dijagram 3. Broj obroka koji sadrže povrće

Rezultati antropometrijskih mjerenja provedenih u Mostaru u okviru ovog istraživanja

(dijagram 4) pokazuju kako većina ispitanica, njih 91%,ima opseg struka manji od 80 cm, što

ulazi u okvire normalnog opsega struka kod žena. 5% ispitanica ima opseg struka u granicama

od 80 do 88 cm što ukazuje na povećan rizik od obolijevanja, dok 4% ispitanica ima opseg

struka veći od 88 cm što predstavlja visok rizik od obolijevanja kod žena.

Dijagram 4. Opseg struka ispitanica

Kada je u pitanju omjer opsega struka i bokova, iz dijagrama 5 se jasno vidi kako je 17%

ispitanica imalo omjer opsega struka i bokova veći od 0,8 što predstavlja povećan rizik

obolijevanja kod žena, dok je 83% ispitanica imalo zadovoljavajući omjer opsega struka i

bokova (<0,8). Sukladno tomu, kada je u pitanju tip tjelesne građe, dobiveni su očekivani

rezultati te je 83% ispitanica imalo ginoidni tip građe koji je karakterističan za žene.

121

Dijagram 5. WHR tipovi

Na osnovu tjelesne mase i tjelesne visine izračunat je indeks tjelesne mase. Iz rezultata

prikazanih na dijagramu 6 vidljivo je kako 81% ispitanica ima indeks tjelesne mase u rasponu

od 18,5-24,9, što spada u normalne vrijednosti. 17% ispitanica imalo je indeks tjelesne mase u

rasponu od 25,0-29,9, što upućuje na umjerenu gojaznost, dok je kod jedne ispitanice zabilježen

indeks tjelesne mase u rasponu od 30,0 do 34,9, što upućuje na gojaznost prvog stupnja. Kod

jedne od ispitanica zabilježen je slučaj pothranjenosti (indeks tjelesne mase manji od 18,5).

Dijagram 6. Indeks tjelesne mase ispitanica

Zaključak

Rezultati dobiveni ovim istraživanjem pokazali su kako žene u dobi od 25 do 45 godina na

području Mostara uglavnom ne zadovoljavaju preporučene vrijednosti unosa ispitivanih

skupina namirnica. Unatoč prehrambenim smjernicama i važnosti ispitivanih skupina

namirnica u prehrani žena, dobiveni su zabrinjavajući rezultati. Alarmantan podatak je taj da

čak 33% žena uopće nije konzumiralo mlijeko i mliječne proizvode, 24% žena nije konzumiralo

voće, a 19% njih nije konzumiralo ni jedno serviranje povrća. Preporučeni unos zadovoljio je

83%

17%

WHR tipovi

Ginoidni Androidni

1%

81%

17%

1%

ITM ispitanica

<18,5 18,5-24,9 25,0-29,9 30,0-34,9

122

tek mali broj ispitanica. Svega 3% žena konzumiralo je preporučena 3 serviranja mlijeka i

mliječnih proizvoda dnevno, 17% žena konzumiralo je tri serviranja voća, dok je 13% žena u

svojoj dnevnoj prehrani konzumiralo 3 serviranja povrća. Na osnovu ovih rezultata je vidljivo

kako prehrambene navike žena u dobi od 25 do 45 godina na području Mostara nisu

zadovoljavajuće i nisu usklađene s preporučenim vrijednostima. S obzirom na lošu kakvoću

prehrane koja je siromašna vrlo bitnim nutrijentima, kod ispitivanih žena postoji rizik

obolijevanja od mnogih kroničnih nezaraznih bolesti izazvanih nedostatkom esencijalnih

minerala i vitamina. Kada je u pitanju opseg struka, kod 5% ispitanica izmjerena je vrijednost

u rasponu od 80 do 88 cm što predstavlja povišen rizik od obolijevanja, dok je kod 4% ispitanica

opseg struka iznosio više od 88 cm što predstavlja visok rizik od obolijevanja od mnogih

kroničnih nezaraznih bolesti. Kad je u pitanju tip tjelesne građe, dobiveni su očekivani rezultati

te je 83% ispitanica konstatiran ginoidni tip građe. S obzirom na dobivene rezultate indeksa

tjelesne mase da se zaključiti kako većina žena (81%) normalno uhranjena, 17% žena uočena

je umjerena gojaznost, kod 1 ispitanice uočena je pothranjenost, dok je kod jedne od ispitanica

zabilježena gojaznost prvog stupnja. Iz navedenih podataka jasno je vidljivo kako kod 19%

žena energetski unos nije u korelaciji s energetskom potrošnjom te kod ove skupine postoji

povećan rizik od obolijevanja što u konačnici može rezultirati i smrtnim ishodom. Kako se

kakvoća prehrane žena na području Mostara pokazala nedovoljno dobrom, propuste u prehrani

bi trebalo pokušati korigirati kroz edukacije žena o pravilnoj prehrani i važnosti konzumiranja

pojedinih biološki visoko vrijednih namirnica i esencijalnih makro- i mikronutrijenata te

njihovoj ulozi u organizmu i važnosti konzumacije istih u očuvanju zdravlja. Također je bitno

naglasiti kako se prikazani rezultati odnose na učestalost konzumiranja odabranih namirnica u

jednom danu te postoji mogućnost da ne prikazuju stvarno stanje prehrambenih navika žena u

Mostaru, ali svakako otvaraju put jednom novom dugotrajnijem istraživanju ove ciljne skupine.

Popis literature

1. Aldoori W.H. i sur. (1998) A prospective study of dietary fiber types and symptomatic

diverticular disease in men. J Nutr; 128: 714-719.

2. Aldori W.H. i sur. (1994) A prospective study of diet and the risk of symptomatic

diverticular disease in men. Am J Clin Nutr; 60: 757-764.

3. Alebić I.J. (2008) Prehrambene smjernice i osobitosti osnovnih skupina namirnica.

Medicus Vol. 17, No.1, 37-46.

4. Boukouvalas G. i sur. (2009) Determinanc of fruit and vegetable intake in England: a

re-examination based on quantile regression. Public Health Nutrition. 12(11), 2183-

2191.

5. Cashman K.D. (2006) Milk minerals (including trace elements) and bone health. Int

Dairy J 16:1389-1398.

6. Ćurin K., Knezović Z., Marušić J. (2006) Kakvoća prehrane u studentskom centru u

Splitu. Med Jad;36(3-4):93-100.

7. Duyff Larson R. (2006) American Dietetic Association Complete Food and Nutrition

Guide. John Wiley & Sons, Inc., Hoboken, New Jersey.

123

8. Epstein L.H. i sur. (2001) Increasing fruit and vegetable intake and decreasing fat and

sugar intake in families at risk for childhood obesity. Obesity Res; 9(3): 171-178.

9. Faletar I., Kovačević D. (2015) Odrednice dnevne potrošnje svježeg voća na

zagrebačkom tržištu. Agronomski glasnik 3/2015, 143-154.

10. Ford E.S, Mogdad A.H. (2001) Fruit and vegetable consuption and diabetes mellitus

incidence among U.S. adults. Prev Med; 32: 33-39.

11. Joshipura K.J. i sur. (2001) The effect of fruit and vegetable intake on risk for coronary

heart disease. Ann Int Med; 134: 1106-1114.

12. Kaić-Rak, A. i sur. (1996) Potrošnja i važnost mlijeka u prehrani pučanstva u Hrvatskoj.

Mljekarstvo 46 (1) 23-28.

13. Kirin S. (2011) Uloga i važnost mlijeka i mliječnih proizvoda u prevenciji osteoporoze.

HČJZ – Hrvatski časopis za javno zdravstvo, Vol 7, Broj 28.

14. Koršić M. (1996) Osteoporoza – značenje pravilne prehrane (posebno mlijeka i

mliječnih prerađevina). Mljekarstvo 46 (2) 127-132.

15. Kovačević E. i sur. (2011) Ocjena kvaliteta prehrane i stupnja konzumiranja voća i

povrća kod osoba starijih od 45 godina na području tuzlanskog kantona. U: Hranom do

zdravlja. Tuzla: Farmaceutski fakultet Univerziteta u Tuzli, str. 53

16. Krbavčić Panjkota I. (2013) Hrana za žene – hrana za muškarce U: 100 (i pokoja više)

crtica iz znanosti o prehrani. Zagreb: Hrvatsko društvo prehrambenih tehnologa,

biotehnologa i nutricionista, str. 72.

17. Liu S. i sur. (2000) Fruit and vegetable intake and risk of cardiovascular disease: The

Women's Health Study. Am J Clin Nutr; 72: 922-928.

18. Mandić M.L. (2007) Znanost o prehrani: hrana i prehrana u čuvanju zdravlja.

Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Prehrambeno tehnološki fakultet, Osijek,

str.101, 102, 105, 160, 161, 162.

19. Medanić D., Pucarin-Cvetković J. (2012) Pretilost - javnozdravstveni problem i izazov.

Acta Med Croatica; 66: 347-355.

20. Nicklas T.A. (2003) Calcium intake trends and health consequences from childhood

through adulthood. J Am Coll Nutr 22: 340-356.

21. Pegoretti C. i sur. (2015) Milk: An Alternative Beverage for Hydration? Food and

Nutrition Sciences 6, 547-554.

22. Rosić M., Stanišić Stojić S. (2012) Principi ishrane i rekreacije. Univerzitet

Singidunum. Beograd, str. 94, 95.

23. Sargeant L.A. i sur. (2001) Fruit and vegetable intake and population glycosylated

haemoglobin levels: the EPIC-Norfolk study. Eur J Clin Nutrition; 55:342-348

24. Steinmetz K.A., Potter J.D. (1996) Vegetbles, fruit and cancer prevention: A review.

JADA; 96: 1027-1093

25. Šatalić Z., Alebić I.J. (2008) Dijetetičke metode i planiranje prehrane. Medicus Vol. 17,

No.1, 27-36

26. Terry P. i sur. (2001) Fruit and vegetable consuption in the prevention of cancer: an

update. J Int Med; 250: 280-290

27. Tudor M., Havrancek J. (2009) Nutritivna I zdravstvena vrijednost fermentiranih

mlijeka. Hrvatski časopis za prehrambenu tehnologiju, biotehnologiju I nutricionizam

4 (3-4), 85-91

124

28. Vukmanović P. i sur. (2010) Kliničke i histološke karakteristike karcinoma

endometrijuma kod gojaznih žena. Med Pregl; LXIII (9-10): 709-714