CW&BU

01

BU&CW

Ivan Kuan

ZAGONETNI DJEAK

02

exponto@hotmail.seDraft

exponto@hotmail.seDraft

CW&BU

I

U POETKU TREBA BITI STRPLJIV Tomo Branjc je objahao klupu i gledao zamiljeno

kroz veliki prozor kolske sobe. Vani se vjetar igrao upavim oblacima. Jesen je ve bila tu i raznobojno je lie lijetalo uzduhom. U razredu je krao amor uenika i uenica. Bio je odmor prije posljednjeg, petog sata.

- Ah - duboko uzdahnu Tomo. - to uzdie? - upita Koko, koji je sjedio u klupi, i

poee se lijevom rukom iza desnog uha. Tomo nita ne odgovori i jo jednom duboko uzdahnu

kao da je na rendgenskom pregledu plua kad lijenici trae da udahne to dublje moe.

- to uzdie? - ponovi Koko i lijeno pogleda uvis, u svog prijatelja.

- Nita - ree Tomo i zagleda se u oblake. Obadva djeaka uutjee. Tomo Branjc se doselio ve prije nekoliko mjeseci u

grad. Njegova je majka nala posao u gradu i preselila se u stan svoje sestre, Tomine tetke. Mali se Tomo nije odvie veselio selidbi u grad jer je volio Zeleni Vrh u kojemu su ivjeli i gdje se rodio. Ondje je proveo djetinjstvo; stekao mnoge prijatelje i doivio mnoge pustolovine. Osim toga, bio se nauio na svje zrak, zelene breuljke, veliki vrt; a u gradu svega toga nije bilo. U dugim sivim ulicama osjeao se pomalo tjeskobno i kao da mu je ponestajalo zraka.

Ipak, neto ga je veselilo: stanovao je u istoj kui sa svojim starim prijateljem Kokom i, tovie, iao je zajedno s njim u istu kolu i u isti razred.

- Ah - uzdahnu on jo jednom i side s klupe. Bilo mu je dosadno i jedva je ekao da se zavri obuka. Ne zato to

03

BU&CW

on nije volio obuku i uenje - dapae, bio je dobar ak i rado je iao u kolu - ve zato to je bio nekako umoran i nezadovoljan. Jest, on se veselio dolasku u grad jedino zbog Koka koji mu je punio ui time kako se u gradu svaki as dogaa neto zanimljivo i uzbudljivo. Osobito mu je esto govorio o vlastitim doivljajima, o nekakvim duhovima koji su ga progonili a opet kao da i nisu bili duhovi nego ljudi, o nekom prijatelju koji je sad u bolnici i jo o kojeemu drugome. A otkako se Tomo uselio u kuu i nastanio tono iznad Koka - tome je ve vie od mjesec dana - nita se osobito nije dogodilo.

Istina, obili su zooloki vrt gdje su se divili velikom, starom lavu, bili na utakmici i nekoliko puta u kinu; ali sve to nije bilo nita naroito. Svaki su dan zajedno uili, rjeavali krialjke, penjali se po krovu, pregledavali veliku Tominu zbirku slika starih fllmskih glumaca, ili u kolu i vraali se kui. To je bilo sve.

Tomo opet duboko uzdahnu, zagrcnu se i nakalja. - Ide mi na ivce - ree odjednom Koko i okrenu se

leima svom drugu. - Zato? - zgranu se Tomo. - Tako. Koko je pogaao to mui njegova prijatelja. Kad su

se ljetos sastajali na Zelenom Vrhu i kad je Tomina majka govorila da e se vjerojatno doseliti u grad i u njihovu kuu, Koko je bio oduevljen i svata je priao Tomi o gradu. Ti nema pojma, govorio je, kako je divno ivjeti u gradu. Iza svakog ugla te eka neko uzbuenje, svaki se as neto uzbudljivo dogodi, nema dana da neto ne doivi... I sad, otkako se Tomo uselio u Kokovu kuu, dani prolaze, uglavnom, u dosadi i uenju. Koko se osjeao kao da je on nekako kriv zbog toga. Zelio je da izbije veliki poar, da se odri velika vojna parada, elio je makar da se i njemu samome neto neugodno dogodi, samo da ne mora gledati kiselo lice svoga druga. Najradije bi poletio do prozora i bacio se na ulicu. Polomio bi obje noge, dojurila bi kola za hitnu pomo, prestala bi obuka.

04

CW&BU

Onda bi vidio, mislio je Koko pakosno i kriom pogledao Tomu. Onda vie ne izdra pa se prodera:

- Ja nisam kriv. Ne moe se svaki dan neto dogoditi. Ti nisi strpljiv...

- to-o? pogleda ga Tomo u udu. - to kae? - Kaem da bi morao biti strpljiviji. Ne moe se svaki

dan dogoditi neko udo. Samo treba malo... - Ah - uzdahnu Tomo i odmahnu rukom. - Nekad treba samo malo pogledati oko sebe. ak i ne

znamo to se oko nas zbiva. Ja te uvjeravam, kad bismo samo malo pogledali oko sebe, kad bismo samo...

- Be-e-e - prekine ga Tomo i stade naglo na sve strane okretati glavu izbeivi oi tako silno da su mu nabrekle ile na vratu. - Eto, gledam na sve strane - pa nita!

- Ah, ide mi na ivce - uvrijeeno ree Koko i opet se sasvim okrenu leima prijatelju kao da mu nije ni na kraj pameti da vie ikad u ivotu progovori s njim i jednu rije.

to bi on htio? jedio se Koko u sebi. Uh! A kad bi se zbilja neto ozbiljno dogodilo, kad bi on doivio to sam ja sve doivio... onda bi se od straha zavukao u svoju sobu i drao se mami za suknju. Znam ja takve mokljane. Da je on doivio to i ja, ne bi bio ovako... ovako... Nije znao to kazati, ali je drhtao od bijesa. Ba bih mu elio... Ali od srdbe nije znao ni to bi mu poelio.

- Ide mi na ivce - ree nemono i ustade. - Ako ti je dosadno, vrati se na Zeleni Vrh...

- Ja bih se vratio odmah sutra, samo da mama moe. Jedva bih doekao - odvrati Tomo i teko uzdahnu.

U taj as naie njihov kolega Marko Lukari, djeak crne kovrave kose i kao ugljen crnih oiju. Htjede proi izmeu njih oborene glave, ali ga Koko uhvati za rukav kako bi ga zadrao i pokazao Tomi da se on moe snai i bez njega.

- Pusti me - ree Marko bijesno i ne odie glave da po- gleda Koka.

- Da igramo ah - predloi Koko gledajui znaajno u Tomu koji je buljio kroz prozor kao da se to njega nita ne

05

BU&CW

tie - Neu - odreza otro crnokosi djeak i istrgne se. - A sad e, zna, i zvoniti. Moram pogledati jo

povijest... Koko slegnu ramenima i poee se za uhom. Htjede

izii iz razreda, ali se onda odjednom neega prisjeti i vrati

Tomi koji je jo onako jednako sjedio na klupi, mlatarao nogama i piljio u oblake.

- Eto, vidi - ree on tiho i pomirljivo - uzmimo, na primjer, tog Marka Lukaria. Kako je to udan djeak, zar ne? Ni s kim nee razgovarati, nee se igrati, nita ga ne zanima... toboe neprestano ui, a nita ne zna... Ne znam zapravo ni odakle je doao u nau kolu. Nema uope pri- jatelja.

- Be-e-e - izusti Tomo prezrivo - pa to onda? - Pa mislim... ja sam, ovaj, htio rei... - zbuni se Koko

i poee za uhom. - Na primjer, ako, ovaj, uzmemo njega, je li,... Tko zna zato je on takav, zato nas sve izbjegava, ide sam kui, nee poslije podne ni na tenis, ni na pinga. Tko zna zato...

- Tko zna, tko zna, tko zna - upade Tomo i uzdahne. - Znam ja. Tek je doao iz drugog mjesta. Iz Splita, mislim. Nije se jo snaao. Sve mu je tu novo, nije se ni s kim spri- jateljio.

- I nee se nikada ako ovako nastavi. Pa i ja sam doao sa Zelenog Vrha u grad i - to? Zar sam se ovako ponaao? Eto, i ti, na primjer. Kako bi bilo da ti ni s kim ne raz- govara, nikoga ne pozdravlja... da se ponaa, na primjer, tako uasno. Ne bi li to bilo udno ?

- On nema roditelja - kaza Tomo ozbiljno i skoi s klupe.

- Je li ti jasno? Koko uuti: sjetio se da ni Tomo nema oca i da ga je

moda dirnuo u ranu. - Mislim... - promrmlja on. - Htio sam rei kako se

nikad ne zna. Oko nas se svata skriva... Svatko ima svoju

06

CW&BU

tajnu i svaki dan se moe neto udno otkriti. Na primjer, uzmimo tog Lukaria, meni je on, na primjer...

-Na primjer, na primjer - ponovi Tomo. - Popeo si mi se navrh glave s tim svojim na primjer.

Skolsko zvonce jeknu. Bio je to poetak petog sata, po- vijesti. Tomo je odmahnuo rukom i otiao na svoje mjesto gunajui neto sebi pod nos i duboko uzdiui. Zbilja mu je bilo dosadno u gradu i eznutljivo je pomiljao na svoj veliki vrt na Zelenom Vrhu, na voke i vinograde. Kakva teta da se morao preseliti u grad! A taj Koko je zbilja smijean. Silom se trudi da neto izmisli, da ga neim zapanji. Ba je gnja- vator. Sve neprestano govori jedno te isto: na primjer, na primjer...

Sjeo je iza Marka Lukaria i opet uzdahnuo. Sto bi bilo udno na tom djeaku? pomislio je jo jednom i odmahnuo ljutito rukom.

A Koko se takoer ljutito vrpoljio u svojoj klupi. Ba mi ide na ivce taj Tomo! Kako ne moe shvatiti

to sam mislio? Nikad ne znamo to se sve krije oko nas, kakvih sve tajni ima u blizini. Koliko sam ja toga doivio u po- sljednju godinu dana. A nekad misli - nema nita, sve je obino. Ogleda se, na primjer, i odjednom vidi... Ogledao se i nije vidio nita osim glava uenika koji su brzo listali prirunike povijesti. Za sobom je spazio tuno Tomino lice pa mu se smuilo. Morao je zapravo priznati da mu ivot ve dulje vrijeme nije bio osobito zanimljiv.

Otvorie se vrata i profesor ue. Eto, uzmimo, na primjer, profesora Gavria, mislio

je Koko uporno o jednom te istom. Nije li i on udan ovjek? Nije li mu ponaanje neobino? Tko zna to se tu krije? Tko zna kakvu on tajnu nosi u sebi? Kako samo, na primjer, zna otro pogledati! Evo, ba me je sad tako pogledao. A zato? Bez razloga. A tko zna...

- Miliu, hoe li ve jednom ustati ili treba ti podnijeti pismenu molbu sa s petnaest kuna biljega? - pitao je profesor Gavri.

Koko hitro ustane. Cio je razred bio na nogama, samo

07

BU&CW

je on, zanesen u svoje misli, zaboravio ustati pri profesorovu ulasku.

- Hvala, Miliu - kaza profesor Gavri. Mnogi se uenici zasmijuljie, a Koku se jo vie na-

kostrijei neposluna kosa. Nije ga smetalo to je ispao smi- jean pred razredom, ve ga je ljutilo to je profesor odista imao razloga prijeko ga gledati.

Moda je ipak sve u ivotu mnogo jednostavnije nego to mislim, tuno zakljui, ali se sjeti to je sve doivio u svojih trinaest godina ivota pa se ipak zadovoljno osmjehnu. Treba biti strpljiv. Nikad se ne zna...

- Je li moda malo penaest kuna biljega na molbi ili treba jo dodati, Miliu, a? - govorio je profesor Gavri. - Pa koliko dugo u te moliti da ustane i pone odgovarati? Dakle, hoemo li ve jednom uti neto o kriarskim ra- tovima ili neemo?

Koko bre-bolje smeteno ustane. Cio se razred veselo smijao.

08

CW&BU

II

NEOBINO PISMO-SMO

- Onda, Miliu, kako je dolo do treeg kriarskog rata? Koko se eao iza uha. Sto je profesor toliko navalio s tim kriarskim ratovima? Uili su ih i toliko puta prepriavali prole kolske godine, a sad, tek to je poela nastava, ve je zadao da ponove sve to su o njima lani uili. Koko se sjeao kako se profesor Gavri uvijek uivljavao u uloge povijesnih linosti o kojima se govorilo. Kad je bila rije o kriarskim ratovima, naprosto bi se uvlaio u oklope, jahao vrane konje, juriao tekim kopljem i probijao se prema Jeruzalemu.

Ba je on udan ovjek. Kad bih mu mogao zaviriti u glavu, tko zna to bi unutra otkrio, premiljao je Koko. Ali o kriarskim ratovima nije znao ni beknuti. Jedino se sjeao da je netko juriao na Jeruzalem, samo tko, zato i kada - nije imao pojma.

- Kada su muslimani ponovo osvojili Jeruzalem? - pitao je profesor Gavri.

Cupavi djeak je utio. Jedva je ekao da se te muke zavre i da sjedne. Kriarski ratovi su mu, nekim udom, potpuno ishlapili iz glave.

Profesor Gavri je neto rekao. Koko je, crven u licu, brzo sjeo. Osjeao se tuno i glupo. Cuo je kako se opet netko smijulji.

- Ti, novi, ti, ti, dolje - upro je profesor Gavri prstom prema stranjim klupama.

Koko se preko volje okrenuo. Opet se morao nasmijeiti. Istovremeno su ustali i Tomo Branjc i Marko Lukari. I jedan i drugi bili su novi u razredu, sjedili su jedan iza drugoga i nisu znali u koga je profesor bio uperio prst.

09

BU&CW

Profesor Gavri je htio uti Lukaria.Taj se crni djeak oito svidio nastavniku iz povijesti,

jer ga je, iako je tek bio poetak godine, svakog sata prozivao Lukari je doista prlino dobro znao povijest, a koji put, reklo bi se, i vie nego treba. To se profesoru svakako dopadalo.

- Godine 1169. zavladao je Egiptom Saladin koji je uspio sjediniti Egipat s Bagdadom - poeo je Lukari kao navijen ne odiui glave dok je govorio. - On je htio ujediniti sve muslimane. On je htio da svi muslimani krenu protiv kranstva. Da to bude rat protiv kriara. Taj se rat zvao dehad, to jest sveti rat. I tako su muslimani godine 1187. opet zauzeli Jeruzalem. Tako je poeo trei kriarski rat. Taj je rat vodio car Fridrik. Njega su jo zvali Fridrik Barbarossa Ali taj rat nije sasvim uspio. U njemu se istaknuo Rikard Lavljega Srca. A Jeruzalem ipak nije pao...

- A kako je zavrio Fridrik Barbarossa? - upita profesor Gavri koji je veselo poskakivao na podiju sputajui od vremena do vremena glavu kao da juria na jeruzalemske bedeme.

- Umro je - kaza Marko Lukari. - Znam, znam - nasmijei se nastavnik - ali kako? - Pa poginuo je... - Da, poginuo je. Ali kako? Marko je utio oborene glave. Profesor Gavri je

visoko digao glavu, otvorio usta, poeo zijevati kao riba, stao grcati i kolutati oima. Razredom proe agor kad se profesor, zatvorenih oiju i savijenih koljena, poe polako sputati prema podu. Svakome je bilo oito da se jadni Fridrik Barbarossa utopio u rijeci. Ali se Marko Lukari gradio kao da ne primjeuje profesorove muke da svojim uenicima doara smrt hrabroga cara.

- Pa utopio se! - ne izdra Gavri i podviknu. - Kad sve tako dobro zna, kako si to mogao zaboraviti?

- Utopio se - kao jeka i tiho ponovi Marko i jo nie obori glavu.

10

CW&BU

Koko je uporno promatrao Marka jer mu je bilo neu- godno da gleda u profesora pred kojim se tako osramotio. udan djeak, mislio je Koko, sipa sve kao iz rukava i onda odjednom - kvrc! - i smota se, ne zna dalje..

11

BU&CW

- A to je bilo dalje s kriarskim ratovima? - pitao je

profesor Gavri. Marko Lukari je polako odigao glavu. Koko bi se

okladio da su mu u oima zablistale nekolike suze. -Zato to? mislio je. Ta valjda ne plae za Fridrikom Barbarossom!

- S kriarskim ratovima je bilo dalje to - nastavio je Marko nesigurno - da je kralj odluio ii protiv parlamenta. To je bio pravi graanski rat. Parlament je drao u svojim rukama London, a kralj je drao Oxford (Oksford). Onda se jako istakao na strani parlamenta jedan ovjek koji se zvao Oliver Cromwell (Kromvel): Oliver Cromwell...

- Oliver Cromwell?! - uskliknu profesor Gavri i naglo se ispravi kao da ga je tko ubo odostrag. - Pa to je tebi? Ti si sve pomijeao! Cromwell je ivio pet stoljea poslije Barbarosse. To mi nismo jo uili. Oxford, parlament, Oliver Cromwell! Otkud si sve to izvukao?

- Pa vi ste rekli da ponovimo... - mucao je Marko. - ...kriarske ratove - upade profesor. - Ja sam pri-

mijetio ve i posljednji put da ti mnogo zna, sigurno dosta ita. I voli povijest. Sve je to vrlo lijepo. Ali samo mora polako govoriti, sabrati se. to ti vrijedi ako sva stoljea pomijea? Kako se ti ono zove?

- Mirko, ovaj... Marko Lukari - spetlja se crni djeak. - Eto, vidi - dobroduno kaza profesor Gavri - kako

si se smotao. Ne zna vie ni kako se zove... Razred opet veselo zabruja. Koko je pokuavao zamisliti koliko jo minuta i

sekundi ima do svretka sata. Pomiljao je kako e ii s Tomom kui, ali kad se sjetio njegova kisela lica, nije se tome odvie ra- dovao. Uhvatio je prstima bilo i poeo brojati udarce: jedan- dva-tri-etiri... ezdeset je otkucaja jedna minuta. Kako je to dugo! Profesor je, tko zna u kojem ratu, juriao na podiju i sav se uznojio. A nije i ala nositi na sebi one teke oklope u kakvima su ratovali

12

CW&BU

srednjovjekovni vitezovi! Oznojio bi se i jai ovjek nego to je profesor Gavri.

Napokon se razlegne zvuk zvonca. Za danas je bilo gotovo s obukom. Svi pograbie torbe i poskakae. A onda doe trenutak razoaranja.

- Nitko da ne izlazi - kaza profesor Gavri briui znoj s ela. - Zaboravio sam vam rei: danas je cijepljenje. Be-se-e. Sad e doi va razrednik i doktori.

Val nezadovoljna gunanja proe razredom. Koko se umorno spusti natragu klupu i podboi rukama. Zbilja je ovo bio nekakav uasan dan. Tada odjednom osjeti kako ga netko lagano gura u rebra. Ve se htjede otresti, ali se ipak ogleda i spazi svog prijatelja.

- Koko, Koko - aputao je Tomo drhtavim glasom. - Imam ti neto pokazati-ti. Koku je odmah bilo jasno da se neto dogodilo. S

Tomina lica je bio potpuno nestao neveseo, kiseli izraz. Sad mu je lice bilo vedro i crveno od uzbuenja. Osim toga mu se i glas promijenio. A kad god bi Tomo Branjc, u posljednje vrijeme, bio uzbuen ili preplaen, obino bi ponavljao posljednje slogove u rijeima kao da muca.

- Pokai - veselo kaza Koko. - Pssst! - anu Tomo. - Ne mogu ovdje. To je jedno pi-

smo-smo. Prvo Koko, a zatim Tomo zamolie profesora Gavria

da ih naas pusti van. Profesor se malo namrtio, otro pogledao Koka ali ih je ipak obadvojicu pustio.

- Onda? - ree Koko nestrpljivo tek to izioe pred vrata.

- Be-e-e - draio ga je Tomo drei ruke u depu u ko- jemu je oito neto skrivao. - Naao sam neto zanimljivo.

- Daj pokai. - Iako to jo nita ne znai... moe biti glupost, moda

je sluajno... - Pokazuj! - otro zapovjedi Koko, tako da Tomo

ustuknu i odista posluno izvue aku iz depa. Prsti se rastavie i pokaza se zguvan list papira. Koko ga zgrabi,

13

BU&CW

razmota. Die jednu nogu u zrak, savi je i, stojei samo na jednoj nozi poput plamenca, poloi list na isprueno bedro i dlanom ga ispravi. Tomo mu se odostrag nadnese nad rame da bi i on mogao jo jednom proitati tajanstveno pismo.

Draga mama i dragi tata. Primili smo vae pismo. Drago mi je da ste dobro putovali i da ste dobro. Mi smo dobro i zdravo. Moram vam odmah rei...

Tu se pismo prekidalo jer je posljednju rije bila po- arana flomiem.

Koko se poee iza uha i sumnjiavo pogleda druga. Je li ga Tomo izazivao ili mu se samo rugao? Zato mu je po- kazivao ovo obino, najobinije pismo?

- Onda? - upita Tomo slavodobitno. - to kae? - to kaem? - oprezno e Koko. - Obino pismo. -

Jesi li ga ti pisao? I to... - Obino pismo?! - zgranu se Tomo. - Tebi je to obino

pismo? A ti pria kako se treba samo ogledati-ti i kako onda odmah mora otkriti to zanimljivo, kako treba samo malo pripaziti na ljude oko sebe-be? - uzbuivao se sve jae djeak.

- I kad ja onda donesem ovako neto to je zbilja-lja udno, je li, onda ti kae: obino pismo. Be-e-e.

- Dobro, dobro - pomirljivo ree Koko. - Tko je to pisao Nije valjda Barbarossa?

- To je pisao-o - vano izusti Tomo odiui se na prste i upinjui se da doe do daha: - Marko Lukari. Eto, sad zna.

Koko slegnu ramenima, a onda se odjednom naglo uozbilji. Naravno, nije bilo nita neobino u tome to je Marko Lukari napisao to pismo, ali je njemu ipak bilo drago to je Tomo prihvatio njegov savjet i to mu vjeruje. Ja sam mu tek onako rekao, mislio je on zadovoljno, da mi je taj deko udan, a Tomo je ozbiljno shvatio. Cak i pazi to Lukari pie. To mi je drago. To i jest najbolji nain da ovjek to doivi. Treba samo biti strpljiv...

- Kad je zguvao papir i bacio ga na pod, pod moju

14

CW&BU

klupu, odmah sam ga podigao. - uzbueno je govorio Tomo. - Nisam nita ni slutio. Samo me smetalo to ga je bacio pod moju klupu. A kad je on priao ono o kriarskim ratovima, sluajno sam razmotao papir i imao to vidjeti! Zbilja, bio si ti u pravu. Nikad se ne zna...

Naravno da sam bio u pravu, pomisli Koko ali naglas ipak upita:

- Dobro, Tomo, ali ja ipak ne shvaam to ima udno u tom pismu?

- Ti ne shvaa to je udno u tom pismu-mu? - zamuca Tomo i odmahnu rukom. - Pa vidi to ovdje pie: Draga mama i dragi tata-ta... - Zar ne shvaa?

- Pa to... - poe Koko ali se odjednom lupi po elu i podviknu: - A Marko Lukari je siroe bez oca i majke! Bravo! Bravo, Tomo. Ti si neto nanjuio. Za poetak je sasvim dobro.

- Naravno - ree Tomo zamiljeno moda su ga neki ljudi posvojili i on te ljude naziva majkom i ocem, ali je ipak udno.

- Ne, to otpada! - podviknu opet Koko. - Zna da je razrednik, kad nam ga je predstavljao, rekao da Lukari dolazi iz nekog akog doma, iz Splita. Zar se ne sjea?

- Tako je! - pljesnu Tomo rukama. - Ima pravo. Jesam li ti ja rekao?

- Ja sam tebi rekao - zadovoljno istakne Koko. - Rekao sam ti: uzmimo, na primjer, toga Lukaria, on je meni vrlo udan!

- Ja mislim, na primjer - veselo mu se naruga Tomo - da moramo u razred. - Eno dolazi razrednik s doktorima. Ba se ne veselim tom cijepljenju. Nisu ga morali ba danas izmisliti.

- Vrlo vano za cijepljenje - ree Koko, gurnu nedovr- eno pismo u dep i lupi akom po njemu. - Glavno da smo neto nali. To ne mora biti nita, ali i moe biti svata. Mene osjeaji ne varaju, jer sam ve svata doivio. A sad osjeam da bi to mogao biti dobar roman.

- Kako misli: roman? - upita Tomo hvatajui kvaku

15

BU&CW

na razrednim vratima. - Osjeam da bismo mogli neto poteno doivjeti...

Meni je taj Lukari bio ve od poetka vrlo udan, sumnjiv...

16

CW&BU

III

SAD GA VIDI, SAD GA NE VIDI

Kome cijepljenje nije bilo neugodno u djetinjstvu ili

djeatvu? Sreom, kad je cio razred na okupu, i najvee kukavice ne bi htjele jedna pred drugom pokazati da se boje uboda igle. Ipak, svi su se neugodno mekoljili, micali i zbunjeno smjekali ba kao da misle o neemu desetome. Mala Marijana, velika brbljavica i najivlja djevojica u razredu, uutjela je i neprestano odvezivala i vezivala uzice na cipelama.

Dva lijenika i jedna lijenica rasporedili su instrumente po stolu i klimnuli glavom razredniku. Profesor Menzura, razrednik sedmog a, izvadio je iz depa naoale i otvorio razrednu knjigu. Bilo je oito da e prozivati uenike po redu, po abecedi.

- Branjc - prozva on i pogleda preko naoala, jer se djeak odmah ne pojavi. - Branjc, doi. Valjda se ne boji?

Tomo je Branjc bio velika kukavica. Kad bi tko htio pobrojati sve ono ega se bojao - poev od pasa, visine, gro- ma, do vode i mraka - ispalo bi da je lake i krae pobrojati sve ono ega se nije bojao. Sama pomisao na lijenike, zubare i medicinske instrumente oduzimala bi mu dah. Pa i sad su mu koljena zaklecalakad gaje lijenica, smijeei se, pozvala da prie stolu. Dugo je oklijevao.

- Hajde, uri, zna da imamo vanog posla - gurnu ga Koko u lea. - Treba da razgovaramo... o onome.

Tomo velikim koracima prie katedri. Kokove rijei su ga zbilja ohrabrile. Jo je osjeao ponos zbog toga to je otkrio neobino pismo udnoga djeaka. Osjetio je kratak ubod u rame i, prije nego je uspio i pisnuti od bola, sve je bilo gotovo. Nije se, zapravo, ni imao vremena

17

BU&CW

uplaiti. - Tko je cijepljen, moe ii kui - rekao je profesor

Menzura. Ali je Tomo sjeo u klupu saekati svog prijatelja Koka

Milia koji je ekao da doe na red. Koko je, ekajui da ga prozovu, mislio o Marku Lu-

kariu. Sjeao se kako je prije desetak dana, kad je poela kolska obuka, profesor Menzura doveo u razred crnokosog djeaka i predstavio ga novim kolegama. Profesor Menzura je rekao da Lukari dolazi iz Splita, gdje je bio u akom domu jer je bez roditelja, da je odlian uenik, i da e se svi zacijelo dobro s njim slagati, i da treba da mu svi pomognu kako bi se to bolje snaao jer je sad prvi put u Zagrebu. Od poetka mi je bio udan, mislio je Koko, od prvog dana. Svi su mu nekako htjeli ugoditi, sprijateljiti se s njim, a on nas je sve izbjegavao. Zove ga, na primjer, da igra ah - nee, zove ga u kino - nee. I sad odjednom ovo pismo: Draga mama i dragi tata... Moramo mi ieprkati to se tu krije.

- Lukari - prozvao je razrednik i ovo prezime prenu Koka iz razmiljanja. Uostalom, uskoro e i na njega red.

- Ja sam ve cijepljen - rekao je odluno crnokosi djeak. Pozvali su ga, pogledali mu ruku i pustili. Pokazalo se da je odista ve bio cijepljen. Marko Lukari povue natrag rukav koulje, pozdravi profesora Menzuru i brzo izie.

Za njim! pomisli Koko i naglo ustade kao da e i on prema vratima.

- Hej, Miliu, kamo e? - upita razrednik. - Nisi se valjda uplaio cijepljenja? Eto, sad si ba ti na redu.

Razred se opet zasmijulji. Koko slegnu ramenima i poe prema podiju. Danas su mu se, tko zna zato, cio dan smijali. Neka, mislio je, okreui ipak glavu da ne gleda iglu, tko se posljednji smije, najslae se smije.

im je bio gotov, mahne rukom Tomi, koji potri prema vratima pozdravivi usput lijenike i razrednika. A Koko pojuri za njim i ne pozdravivi. S vrata ga vrati

18

CW&BU

profesorov prijekor i ponovo isprati priguen kikot kolega. - Za njim - ree vano Tomo poto je bijesno zatvorio

za sobom vrata. - Pourimo za Lukariem dok nije odmaknuo.

Treba da vidimo gdje stanuje i s kim stanuje. Hajde, bre. Samo da nam... k vragu!

Koko ozlojeen zastane na mjestu i lupi se po elu. Bio je zaboravio torbu u razredu i sad ga je ve zbilja bilo stid ponovno se pojavljivati pred uenicima. Zamolio je Tomu da mu je donese. ekao je na hodniku vrtei glavom. Sto mi je danas? Sav sam smotan, mislio je. Sigurno e se neto dogoditi. Ja sam uvijek zbunjen kad neto predosjeam...

Kad Tomo donese torbu, brzo sjurie niza stube. Dolje, pred kolskom zgradom, ugledae Marka kako odmie prema uglu. Opruie korake da ga sustignu.

- Ali se moramo drati malo dalje - kaza Koko. - Da ne primijeti da ga slijedimo.

- Onda, to kae? - pitao je Tomo ponosno. - to kae na ono, mislim, pismo, a?

A to je pitanje zapravo znailo: to kae o meni, je li? Nisam li mozak kad sam sposoban otkriti ovako to neobino u naoj blizini?

- Da - ponavljao je i Koko jedno te isto - rekao sam ti ja da se treba samo malo ogledati, malo pripaziti. Taj mi je Lukari...

- Hej - gledaj! - povika odjednom Tomo. Pribliili su se irokoj ulici i tramvajskoj postaji. Plavi je tramvaj upravo zazvonio i poao s postaje.

Marko Lukari, koji je i dotle brzo grabio, sad je potrao. Istovremeno su potrala i oba djeaka.

- Mi emo u druga kola, hajde, bre - povika Koko i gurnu svog prijana.

- Ne mogu-gu - vajkao se Tomo u trku - ja ne znam skakati u tramvaj. Slomit u nogu-gu...

- Ne boj se, ja u ti pomoi. Gotovo da su i dostigli Marka pred samim tramvajem.

19

BU&CW

A tramvaj je ve klizio prilino brzo kad se crni djeak spretno vinuo u prva kola.

S Tomom je bilo dosta muke. Uhvatio se za ruku na otvorienim tramvajskim vratima i sve bre trao uz jureu prikolicu, ali se nije usudio odvojiti od tla. Koko ga je odo- strag uporno gurao. Napokon mu istrgne torbu i zajedno sa svojom ubaci na tramvajsku platformu. Ali ni to nije moglo natjerati uplaenog djeaka da pokua uskoiti. Tramvaj je jurio sve bre i gotovo vukao Tomu. Pribliavala se ivica koja je dijelila tramvajsku prugu od automo-bilskog kolovoza.

- Pusti se! Ne skai! Pusti ruku, razumije li, pusti! - stade vikati Koko zaostajui. Ali je Tomo bio kao opinjen; niti je pokuavao uskoiti, niti je putao ruke. Tramvaj ga je ve vukao prema ivici. Jedna ena vrisnu u kolima, kondukter uzbueno zazvoni, tramvaj se naglo, kripei svim konicama, zaustavi tik pred ivicom. Koko ugura prijatelja u kola i podie torbe.

Ljudi su rogoborili, korili ih, kondukter brisao znoj s ela. Eto, tako nastaju nesree, govorili su svi.

- to gnjave - protisnuo je Koko kroza zube. - Mnogo vie odraslih padne pod tramvaj nego djece. Vidio sam neki dan u novinama statistiku.

- Jesam li ti rekao-o da ne mogu-gu - uplaeno je go- vorio Tomo. - Valjda ja znam ta mogu. Nisam jo nauio, nisam ja iz grada-da.

- Samo da nas on nije primijetio. Zbog tvoje nespret- nosti. Ako je, na primjer, pogledao van da vidi zato je tram- vaj zakoio, onda zna da smo uli u druga kola i moe svata pomisliti.

Progurali su se do izlaza. Na svakoj postaji, kad bi se tramvaj zaustavio, Koko bi izvirivao da vidi hoe li i Marko moda izii. Napokon, ve u samom sreditu, djeak hitro iskoi iz prednjih kola i izgubi se u gomili prolaznika. Koko i Tomo takoer poiskakae.

- Brzo, da nam ne umakne - ree Koko. - Ja vie ne skaem u tramvaj - napomenu Tomo za

20

CW&BU

svaki sluaj. - Pa tko i kae da emo opet u tramvaj? A, uostalom,

ti si se tuio da u gradu nita jo nisi doivio. Da ti je, na primjer, tramvaj... hej, gdje je Marko?

A Marko je ve bio daleko odmaknuo. Skrenuo je udesno, obiao Gradsku kavanu, i polako se poeo vraati u onom smjeru iz kojega su se bili dovezli. Bili su sad ve u Vlakoj ulici.

- Znam - ree Koko - znam kamo ide. To sam i mislio, pa da.

- Zato smo onda ili za njim i skakali ko ludi na tramvaj kad si znao kamo ide?

Koko nita ne odgovori: Zato ne bi ljudi zapitkivali samo onda kad imaju to pitati? pomislio je ogoren po- sljednjim Tominim pitanjem. Uope, nekad mu se inilo da je mnogo stariji od svog vrnjaka. To je sigurno, od grada. To je sigurno to ja dulje ivim u gradu, pa sam prije ostario. Neki sam dan itao u novinama da se to zove tempo ivota. Kau, ima statistika, da ljudi u gradu, na primjer, zbog tempa ive krae nego oni na selu...

- Eno ga, uao je u kuu - utee mu se Tomo u misli i tako pljesnu rukama da mu je torba pala na plonik.

Ta je kua bila stari aki dom. Djeaci stadoe, i Koko zadovoljno klimnu glavom.

- To sam i mislio. I u Splitu je ivio u domu, jer nema svoje kue, pa je i prirodno da opet i u Zagrebu stanuje u domu. Kad bi, na primjer, imao roditelje, onda bi...

- A pismo-smo? Pa zna da u pismu kae, zna... - uzbudi se Tomo.

- Pa da - potvrdi Koko preko volje jer ga je ljutilo to se sam toga nije sjetio. Ta zbog toga su i doli ovamo, to je taj udni djeak, Marko Lukari, pisao toboe roditeljima kojih nema. - Idemo u dom, hajd.

21

BU&CW

22

CW&BU

Priekali su jo malo i onda uli na glomazna ulazna vrata. Kokov plan bijae jednostavan: danas ne smiju pre- tjerati. Naprosto e ui u dom i nekoga upitati - mora biti neka uprava ili to slino, mislio je on, iako nije nikad bio u akom domu - upitat e koga na kojem je katu i kojoj sobi Marko Lukari i otkada je ve u Zagrebu.

Mjesto uprave naili su, u dnu mrana hodnika, na vratarevu kuicu. Ljubazni ovo ih je upitao koga trae.

- Marka Lukaria - rekao je Koko. Pokazalo se da vratar nije nikad uo za djeaka koji

se zove Marko Lukari. Koko je rekao da je Lukari, vjerojatno, tek prije deset dana doao iz Splita.

- Ja ih sve znam napamet. Naveer, u mraku, ne treba ih ni vidjeti, znam ve po koraku tko ide - govorio je ovo. - A iz Splita nije nitko doao ve est mjeseci, valjda bih znao. Eto, ipak u pogledati u popis.

Ni u popisu nije bilo Marka Lukaria. - Ali on je ovaj as uao u dom - ubaci Koko i

posljednji svoj dokaz da Marko Lukari mora biti u ovoj zgradi.

- He, sinko moj, sigurno je iao nekome u posjet. Pro- pustio sam ih nekoliko, stranih. Moda je i on... E-e-e - prenu se on odjednom i uzvi sijede obrve - pa to ga niste zaustavili kad ste ga ve vidjeli, a? Neto ste mi vas dvojica sumnjivi...

Djeaci se bre-bolje zahvalie i izjurie van. - Vidi, njega nema u domu - ree Koko znaajno. - Sad ve zbilja postaje uzbudljivo - produi Koko i

poee se iza uha. - Treba napraviti plan to emo i kako emo. Ja predlaem, na primjer...

I dok su djeaci pomalo odmicali od akog doma u Vlakoj ulici, vodei vrlo ozbiljan razgovor o zagonetki koju treba rijeiti, crnokosi se djeak odvojio od tamnog kutka u dugaku hodniku i lagano uputio prema izlazu kroz koji su maloprije bili izili njegovi kolege. Proao je pokraj vratareve kuice i ljubazno pozdravio.

- Hej, da nisi ti moda Marko Lukari? - veselo zovnu

23

BU&CW

sijedi vratar. Crnokosi djeak nita ne odgovori ve, pravei se

kao da je preuo pitanje, samo zabrza prema izlazu. Da su Koko i Tomo mogli vidjeti izraz njegova lica, vidjeli bi u njemu neto zlovoljno i posprdno, ali moda i zaplaeno.

24

CW&BU

IV

TKO E BOLJE PROMAITI

- Zato su ba izmislili to gaanje? - tuio se sutradan Tomo svom kolegi, djeaku koji je u razredu sjedio s njim u istoj klupi.

Djeak s naoalima, koji se zvao Emil, ravnoduno slegnu ramenima:

- Meni je svejedno. Ja ne idem. Oi. Slab vid! Strana dioptrija. Ne bih pogodio ni slona. Ni na dva metra. Zato su me i oslobodili. Bar nemamo dva posljednja sata. Dobro je to. U tri ina!

- I zbilja ne znam kako mogu izmisliti gaanje dan po- slije cijepljenja. Jo nas bole ruke koje su nam izboli, pa kako emo onda drati puku? Nikad nita ne misle.

Bilo je, naime, objavljeno da se poslije etvrtog sata ide na gaanje. Gaalo se iz zranih puaka za prvenstvo osnovnih kola, a njihova je kola bila meu najboljima u gradu i oekivalo se da e se s II osnovnom boriti za prvo mjesto. Tomo je bio vrlo slab strijelac i propisno se obrukao na prva dva gaanja. Osim toga, jedva je ekao da u miru porazgovori s Kokom o novim planovima. Jutros je dugo spavao, pa su u posljednji as trali u kolu i nisu dospjeli gotovo ni progovoriti.

Koko nije ba bio osobito nezadovoljan zbog toga to idu na gaanje. Ipak, otpala su dva sata obuke od kojih je jedan bio matematika, predmet to ga nije, blago reeno, previe oduevljavao. A, uostalom, on je bio jedan od najboljih strijelaca u cijeloj koli. Napokon, bio je jo jedan razlog zbog kojega se veselio tom dogaaju.

Kad odjeknu zvonce, koje je objavilo zavretak etvrtog sata, on odmah pohrli prijatelju Tomi da bi zajedno ili na streljanu. Prolazei pokraj Marka Lukaria, koji je sjedio u klupi ispred njega, gradio se da ga ne

25

BU&CW

primjeuje. - Koko - doeka ga Tomo veselo - ja sam se neega

sjetio. - Pssst - stavi. upavi djeak prst pred usta - vani

emo razgovarati. Pred kolskom zgradom razredi su bili svrstani kao

vojne jedinice, jedan za drugim. Nastavnici su se vano etkali oko odreda svojih uenika, opominjali, ljutili se. Napokon kolona krenu gradskim ulicama zastajkujui na uglovima, smetajui prometu i nadglasavajui agorom gromot grada. Dva djeaka na zaelju mogli su, aptom, u miru razgovarati.

- Ba mi je drago - prozbori Koko - to danas idemo na gaanje. - Marko je izvrsno gaao dva posljednja puta. Bolje od mene.

Sigurno emo i danas biti meu prvima i na kraju emo zajedno pucati kad bude trebalo odrediti momad za susret s II osnovnom. Tako e biti neprestano kraj mene, pa u ga imati na oku.

- Ja sam se neega sjetio - ponovi Tomo i pljesnu ru- kama.v

- to? ega si se sjetio? - Pa zna, ono juer, kad smo uskakivali u tramvaj.

Ja sam zamalo slomio nogu, gotovo poginuo, je li? - Da, pa to onda? - nepovjerljivo ree Koko. - A to misli zato sam ja zamalo slomio nogu? - Zato to si nespretan! -Nespretan! - obrecnu se Tomo uvrijeeno. - Nisam

nita nespretniji od tebe. Ja samo nisam ivio u gradu. Ja ne znam kako se skae u jurei tramvaj, koji ne zatvara uvijek vrata. Eto, to je. Da sam ja tako dugo u gradu kao ti, ja bih mogao...

- Dobro; dobro. to hoe rei? Ajd, ve jednom! - Hou rei: zato Marko - tu Tomo sasvim spusti glas

- zato taj Marko Lukari nije nespretno skoio u tramvaj, ve sasvim lako. Tramvaj juri, a on samo - hop! - i ve je unutri. A? to kae?

26

CW&BU

- Pa to? to onda? Ja isto tako mogu, na primjer, skoiti u tramvaj. Hop - i gotovo! On je spretan deko, i to je sve.

- Vraga-ga! - Tomo se uzbuivao. - A zar nam nisu rekli da je on prvi put u Zagrebu, da nikad nije bio ovdje. U Splitu nema tramvaia. Kako se onda mogao nauiti skakati u tramvaj? A?

Koko se zamislio i poeao iza uha. Njegov je prijatelj imao pravo. I koliko god se veselio ovom novom otkriu malo mu je i smetalo to je to palo na pamet Tomi, a ne njemu koji je bio poznat - bar je on tako tvrdio - po svojoj domiljatosti. Uistinu, dobro se prisjeao Markova jueranjeg skoka u tramvajska kola: crni djeak je naglo i sigurno potrao za tramvajem drei torbu u lijevoj ruci, lagano se prihvatio ruke na vratima, snano otisnuo lijevom nogom i desnom se meko doekao na prag; usput je jo malo i savio koljena i nekoliko se sekundi vozio uei da bi se onda polako i dostojanstveno ispravio. Bio je to prvorazredni skok prvorazrednog skakaa, pravog gradskog djeaka koji ne skae samo iz puke potrebe da stigne tramvaj ve i da pokae svoju spretnost i gipku otmjenost. Tomo je imao pravo. Za takav savren skok treba mnogo vjebe i iskustva. A u Splitu, kau, nema tramvaja. Gdje je onda Marko Lukari mogao nauiti tu vjetinu?

- Vidi - ree napokon Koko znaajno - ja sam ti rekao. Rekao sam ti ja, a ti mi nisi htio vjerovati. Sumnjiv je to tip. Imamo sve vie dokaza. Ono s akim domom, na primjer.

Dva su djeaka bila malo zaostala za kolonom, pa ih je profesor Menzura pozvao da poure i prikljue se ostalima. Prvi aki redovi ve su stigli pred ulaz u streljanu, na rubu ume.

- Poslije emo se vratiti u kolu - apnu Koko prijatelju u uho - i pitati za Lukarievu adresu. Moda je i u koli dao krivu adresu, adresu akog doma. Ako je tako, morat emo na svoju ruku saznati gdje zaista

27

BU&CW

stanuje, neprimjetno ga slijediti... Uostalom, imam ja jo jednu ideju. Saekaj me na ulazu u streljanu kad se zavri gaanje...

Gaanje se brzo odvijalo. Tomo je bio meu najslabijima. Jo od rata uasno se

bojao praska puke pa je, iako je zrana puka pucala pri- gueno, ipak kriomice stavio pamukau ui. Usto bi svaki put, povlaei okida, vrsto zamirio. Svega je dva puta uspio pogoditi plou s metom. Ubrzo je ispao iz natjecanja.

Koko je bio meu najboljima. Iz prvih pet hitaca skupio je etrdeset i jedan bod: ubio desetku, devetku, dvije osmice i jednu esticu. U drugoj rundi bio je jo bolji: etrdeset i tri boda i ak dva pogotka u crnu toku u sredini okrugle mete.

Na redu je bila trea runda. Ostalo je jo svega desetak najboljih strijelaca. Meu njima su bili Koko i Marko Lukari. Preko zvunika objavie da e sad u izlunom natjecanju biti odreena momad III osnovne koja e se poslije podne sastati s momadi II osnovne u borbi za prvo mjesto u gradu.

Najbolji rezultat do sada, etrdeset i pet bodova, postigao je Marko Lukari, i svi su oekivali da e on i u ovom zavrnom natjecanju zauzeti prvo mjesto.

Deset djeaka je leglo na strunjae i napunilo puke. Koko nije skidao oiju s Lukaria jer je sad ba bila prilika da ga nenapadno promatra. Marko je nekako uzbueno napunio puku i odmah, gotovo i ne nianei, opalio. Uzdah razoaranja proe skupinom promatraa: najbolji strijelac je promaio cijelu plou!

Koko se prenerazio i nije uope pucao. To je on namjerno uinio! Sad vie ne moe biti prvi... Samo, zato je to uinio? Zato? mislio je grozniavo. Onda je poeo toboe polako nianiti gledajui ispod oka Lukarievu metu. Marko je opalio: samo estica!

Sigurno se ne eli popodne natjecati sa mnom. Moda neto sluti pa me izbjegava. Pa dobro. Neu ni ja ui u momad, zakljui Koko.

28

CW&BU

Opalio je nasumce i pogodio tono u crni krug, u desetku. Onda je mirno napunio puku i dvaput za redom gaao u rub daske. Jo dva uzdaha su zanjihala okupljene uenike. Glavni favoriti Marko Lukari i Koko Mili ispali su iz natjecanja i nisu uvrteni u izabranu momad kole za odluujui susret s II osnovnom. Nastavnik tjelovjebe je alosno vrtio glavom, profesor Menzura palio cigaretu za cigaretom.

Tom Branjc je nestrpljivo oekivao svog prijatelja pred ulazom u streljanu. I on je bio u skupini promatraa i zamijetio udan dvoboj izmeu Koka i Marka. Vidio je kako je Koko ispod oka promatrao svog glavnog suparnika u gaanju, ali je uoio isto tako ono to Koko nije zapazio: Marko Lukari je i te kako pozorno motrio Kokovu metu i silno se uzbudio kad je vidio da i on promauje.

Kakvo je to udno natjecanje? Mjesto da se natjeu tko e bolje pogoditi, oni se natjeu tko e promaiti. Tu bih ja bio glavni! mislio je Tomo cupkajui nestrpljivo na mjestu i ekajui prijatelja.

Koko dotra bez daha. - Nanjuio nas je. Moramo biti dvostruko oprezni - po-

eo je brzo istresati sve to se u meuvremenu u njem na- kupilo. Jesi li vidio kako je namjerno promaio?

- Jesam - ree Tomo samo ne znam zato? - Zato? - zgranu se Koko. - Pa to je bar jasno. Hoe

da nas dvojica popodne ne budemo zajedno na gaanju. Izbjegava me. Kako ne shvaa?

- Ali zato? - uporno je pitao Tomo. - Zato? Zato!? - razjedi se Koko i tresnu torbom o

zemlju. - A to ja znam zato? Pa to i jest zanimljivo to ne

znamo to se tu krije. A ti navalio pitanjima: zato, zato!? Moda, na primjer, hoe to danas poslije podne napraviti, obaviti neto to je bolje da ja ne vidim... razumije li... Zato hoe biti siguran da sam ja na gaanju jer mu tako ne mogu biti za petama.

- Aha! - pljesnu Tomo rukama, - Zato si, znai, i ti

29

BU&CW

gaao mimo da poslije podne bude slobodan? Koko se zbuni. Na to nije ni mislio. On je opazio da

Marko namjerno grijei pa je napreac zakljuio da tu neto nije u redu, da se krije neka podvala i da e, tko zna kako, bolji strijelac izvui deblji kraj. Zato je i odluio, bez razmiljanja, da i on ispadne iz natjecanja. A sad mu je, eto, Tomo objasnio.

- Naravno - ree on vano kao da se to samo pa sebi razumije. - Naravno. Odmah sam pomislio: E, nee ti mene tako lako nasamariti. Nisu mogli ni pametniji od tebe, moj Marko, pa nee ni ti

- Onda, sad idemo u kolu, je li? - upita Tomo. - U kolu? Aha, pa da, zbog adrese - sjeti se Koko. -

Da, sad emo u kolu... - uj - upade mu prijan u rije - samo kako ti misli

saznati njegovu adresu? Nee li biti sumnjivo da doemo u kolu i samo tako pitamo: Molim vas, gdje stanuje Marko Lukari, a svaki smo dan s njime u koli.

- Ma to bi bilo sumnjivo! Odemo u tajnitvo i lijepo zamolimo da nam kau njegovu adresu. On je novi uenik i ne znamo gdje stanuje a moramo da mu, na primjer, to poruiti ili odnijeti... neto to je, na primjer, zaboravio u koli, ili na streljani... Lako je to! Pusti samo meni!

I dva djeaka zabrzae preko ledine prema koli. Tada Koko odjednom stade i lupi se po elu:

- Eh, zaboravio sam jo neto. Imao sam jednu ideju. Mislim da je treba provesti... Doi!

I zgrabivi preneraenog Tomu za ruku kao malo dijete, povue ga natrag prema streljani odakle su se uenici upravo razilazili u velikim skupinama.

- Ma to je sad? Kakva ideja? - bunio se Tomo koga je Koko vukao gotovo jednako brzo i snano kao to ga je juer vukao onaj nesretni tramvaj.

- Vidjet e. Odmah e vidjeti. Zastadoe pred ulazom u streljanu. U skupini uenica, koja im je ila u susret, odzvanjao

je zvonki glas Marijane, njihove kolegice iz razreda.

30

CW&BU

Djevojica je, na elu skupine, iroko mahala rukama i neto tumaila kolegicama.

- Evo je - ree Koko i lukavo se nasmijei - to je moja ideja.

I pokaza na Marijanu.

31

BU&CW

V

OPERACIJA BARBAROSSA Marijana je stanovala u njihovu kraju, nedaleko

Heinzelove ulice i, kad ju je Koko pozvao u stranu i stao joj aputati u uho, rado je pristala krenuti s njima kui.

- A o emu je rije? - zapitkivala je veselo Marijana poskakujui pomalo u hodu dok je koraala izmeu dvojice djeaka.

Marijana je bila najivlja djevojica u razredu. Njezine krupne sive oi neprestano su se smijale, a glava joj se vrtjela na sve strane stvarajui veseli vrtlog smeih uvojaka. Bila je odlina uenica ali su je nastavnici ipak vrlo esto korili zbog njezine neobuzdane ivosti i brbljavosti. Ne bi proao gotovo ni jedan kolski sat a da ne bi, sred najvee tiine, dok je profesor neto tumaio, iznenada jeknuo njen zvonki glas Dobro je pjevala i bila glavna zvijezda kolskog zbora, a esto je nastupala i u solo-tokama. Priala je kako je njena velika elja postati pjevaica te da nastupati i pjevati na TV

- Imam vrlo vaan razgovor s tobom - govorio je Koko gledajui preda se - vrlo vaan razgovor. Imam, zapravo ja i Tomo imamo jedan prijedlog, to jest, htjeli bismo ti neto predloiti...

- Dobro, samo o emu je rije? - irile su se sive Mari- janine oi. A i Tomo nije bio nita manje radoznao iako je naoko ravnoduno gledao oko sebe; ljutio se, naime, to Koko nije prvo njemu rekao to je naumio predloiti kolegici; a pred njom se opet pretvarao kao da je prirodno da je i on, Tomo, upuen u cijeli naum.

Koko je zaostao u sjeni velikog kestena. Jako podnevno sunce prosijavalo je kroz jesenje lie arenilo po njegovu licu. Prevladavala je zagasito crvena boja pa mu je lice bilo nalik na lice crvenokoca iarano ratnikim bojama. Oi su mu se krijesile. Marijana se, pomalo

32

CW&BU

uplaena, prestala smje- kati. Tomo je piljio u zemlju i uzdisao.

- Dakle - otpoe Koko sveano - u naem razredu ima jedan sumnjiv tip. Vrlo sumnjiv tip.

- Tko? Tko je sumnjiv tip u naem razredu? - ivnu Marijana i sive joj oi opet narastoe. - Zato? Kako? Kako misli: sumnjiv tip? Zbog ega? Tko, je li?

- De, de, ekaj - namrti se Koko kad ga zapljusnu bujica pitanja. - Nije vano tko je. Bar zasad. Vano je daje meni, to jest nama, taj tip sumnjiv iz vie razloga. Htjeli bismo ga malo poblie upoznati, ispitati, kojeta ispipati od njega, doznati tko je on zapravo. Razumije li?

- ekaj - ree Marijana zaueno - pa valjda znate tko je?

- I znamo i ne znamo - nasmijei se Koko. - Je li tako, Tomo?

Tomo samo klimnu glavom i zagleda se u arenu kronju.

- Nita ne razumijem - nastavi djevojica - ba nita. Sumnjiv je, te, ovo i ono, a ne znate ni tko je. Dobro, a to hoete od mene?

- Htjeli smo te pitati hoe li suraivati s nama. A? - predloi Koko.

- Hou - sloi se Marijana veselo. - Samo kako? Tomo duboko, duboko uzdahne kao da ne moe

nikako doi do daha. Bio je prilino ogoren na Koka. Da mu je prije rekao da kani umijeati u ovaj sluaj i neku djevojicu, on bi se otro usprotivio. inilo mu se da nije pametno priopavati ovu tajnu bilo kome, a kamoli djevojicama. udio se da se Koko ne sjea kako je u njihovoj velikoj pustolovini na Zelenom Vrhu - kad su dane i noi tragali za lopovskom bandom koja je potkradala siromane stanovnike - jedna njihova prijateljica svojim brbljavim jezikom gotovo omela njihov pothvat. Ali je Koko oito imao svoj plan i nije se mnogo obazirao na miljenje svoga starog prijatelja.

- Onda ovako - nastavljao je Koko vano napuivi

33

BU&CW

usne i izvraajui oi. - Htio bih da ti bude neka vrst, na primjer, recimo... pijunke. Da pijunira za nas...

- pijunka u korist jedne velike sile! - veselo ciknu Marijana a uvojci joj zaigrae oko glave. - Pa to je divno, to je fantastino. Ja sam toliko eljela biti pijunka...

- ekaj da ti objasnim - kuao ju je Koko smiriti izne- nadivi se i sam njenu oduevljenju - da ti objasnimo kako bi, na primjer...

- Ba sam neki dan itala, izlazili su u novinama lanci o pijunkama. Cijeli niz lanaka o pijunkama. ene koje su odluivale ratovima - takav je bio naslov. Te su ene, zapravo, odluivale o pobjedi u ratu - oduevljeno se raspriala Marijana ne obazirui se na Koka koji nije mogao doi do rijei, ni na Tomu koji se jedio. - Ovako, kad uimo povijest, ini se kao da su mukarci uvijek glavni. Te neki carevi, neki Barbarossa, pa Dingis-kan, Napoleon i to ja znam tko - a njima su zapravo upravljale ene, pijunke. One su prenosile neprijatelju podatke o bitkama, o snazi i rasporedu vojske, one bi odvraale generale od pohoda jer bi im lano prikazale stanje, one bi...

- Ma sluaj me ve jednom - nestrpljivo je prekine Koko.

- Nismo sad u ratu... - Ali ti si rekao da hoe da ja pijuniram za vas. Kao

pijunka za jednu veliku silu... - Daj, prestani ve jednom - upadne grubo i iznenada

Tomo piljei u kronju kestena: - Nikad ene nisu odluivale u ratovima. Nisam jo nikad uo...

- Prestanite vas dvoje - raesti se Koko i lupi nogom o plonik. - Nemojte se sad svaati kad ozbiljno razgovaramo. pijunke jesu vane, naravno. Evo, ovako. Ti se mora s njim sprijateljiti, da bi...

- S kime-e? - otegnu Marijana nestrpljivo. - ekaj!. Da bude dobra s njim, da mnogo

razgovara, i tako dalje. Da ide s njim kui iz kole, na primjer. Uope, da mu se priblii, da nastoji to vie

34

CW&BU

doznati od njega i o njemu. Gdje ivi, na primjer, s kime, odakle je doao, to radi...

- Ma tko-o-o? Tko-oooo? - prodere se Marijana tako da je Tomo oinu pogledom i ustuknu poalivi to je poslije gaanja bio izvadio pamuk iz uiju.

- ... da nastoji ispipati to vie moe i umije - nije se zbunjivao Koko. - Pristaje li?

- Pristajem ako mi u roku od deset sekundi kae o kome je rije. Brojat u: jedan, dva, tri, etiri...

- Marko Lukari - ne izdra Tomo. - O njemu govorimo.

- Da, on je udan - pomalo razoarano ree djevojica koja se u mislima bila odista prenijela u velike dvorske salone i koja je pomiljala da je oekuje zadatak da uhodi uvena generala ili predsjednika vlade. A djeaci se, opet, razoarae to i ona Marka smatra udnim, jer su to smatrali iskljuivo za svoje otkrie i tajnu koju ne moe svatko uoiti.

- Slae li se? - upita Koko. - Trebalo bi da mu se odmah nastoji pribliiti. Da, tebi je valjda jasno da to nama ne bi nikad uspjelo, odmah bi posumnjao. Moda ve i sumnja. Zato se mi neemo, mislim nas troje, previe sastajati u koli. Ti e, ako dozna, na primjer, doi k meni kui i to mi kazati. Bilo bi dobro da ima uza se i neki notes pa da pribiljei, da ne zaboravi...

- Ja nisam zaboravljiva - znaajno ree Marijana, odie se na pete i drsko zagleda Koku u lice: - Ima jo neto to nisam zaboravila. Kako ete mi platiti?

Djeaci se zgranuto zgledae. Na to Koko nije ni pomislio. Nije ni pomislio da bi se Marijana mogla sjetiti traiti kakvu nagradu. Ta nije valjda traila novac? E, to bi bilo odvie! Tomo je duboko uzdahnuo i pomislio kako je on dobro znao da se s djevojicama ne valja uputati ni u kakve dogovore. A Marijana je, sjetivi se bajoslovnih imutaka koje su bile stekle neke pijunke o kojima je bila itala, vie u ali do- bacila ovo pitanje da vidi to e njezini kolege odgovoriti.

35

BU&CW

- Znam! - ree Koko iznenada. - Ti skuplja slike film- skih glumaca...

-Ne - povie Tomo kao da ga opet ubodoe debelom iglom za injekciju - neu-u-u... Ne dam svoje slike...

- uti! Ide mi na ivce! - otrese se Koko. - Moramo neto rtvovati. Bez rtava nema uspjeha. Sluaj, Marijana, za svaku vaniju vijest, za svaki vaan podatak koji nam donese dobit e jednu sliku.

- Divno! - oduevi se Marijana sjetivi se bogate Tomine zbirke na kojoj mu je toliko zavidjela jer je i sama, to je Koko dobro znao skupljala te stare fotograflje. - Za poetak, zato to sam pristala, morate mi dati bar jednu sliku. Hou... hou... hou... Clarka Gablea (Klark Gebl)!

- Ne! - viknu Tomo i udari akom po stablu. - Ne dam ga! To mi je najljepa slika.

- Dakle? - upita djevojica obraajui se pravo Koku, jer je naslutila da on ovdje vodi glavnu rije.

- Sutra e dobiti toga Gabela - odluno ree Koko koji se ba nije mnogo razumio u fllmove i fllmske glumce. - Vrijedi, Tomo, je li?

Tomo krgutnu zubima i jedva primjetno klimnu glavom.

- A da vidite da nisam ba tako pohlepna na slike i da vam i inae elim pomoi - iznenada ree Marijana - evo vam prvog vanog podatka: Marko Lukari ima na torbi lokot. im neto izvadi iz torbe ili spremi u nju, odmah zakljua maleni lokot to se nalazi na njoj. To je dosta udno, zar ne? Jer se, onda, pitamo, zar ne: a to je u torbi?

Smeokosa se djevojica oprosti od preneraenih kolega i veselo otcupka niz bulevar. Savez je bio sklopljen i zapeaen. I Tomu je poeo pomalo prolaziti bijes, jer mu se uinilo da bi ova veza s Marijanom mogla biti dragocjena. Lokot na Markovoj torbi! Kako to nisu zapazili? Odista, to je u torbi kad je on brino zakljuava?

Koko je veselo trljao ruke i zadovoljno se smijuljio. I

36

CW&BU

njegov je prijatelj je ivnuo i ubrzo mu nestalo kisela izraza s lica. Nije mogao porei da se neto uzbudljivo ipak dogaa. Gotovo da se za to isplati i rtvovati sliku strarog Clarka Gablea.

- Zbilja je ovo kao neka operacija - ree - Koko. - Kakva operacija? - zgranu se Tomo. - Pa gdje su

nam doktori? I tko je bolesnik? Marko? - Ma ne - nasmija se Koko koga je Marijanina pria o

pijunkama odista podsjetila na neke velike, tajnovite ratne pothvate.

- Postoje i ratne operacije. To su ti ratni pothvati: Re- cimo, na primjer, Hanibalov pohod preko Alpi bi se danas zvao operacijom. Rommelov afriki pohod u II svjetskom ratu takoer su Nijemci zvali operacijom. Svaka operacija ima u glavnom tabu svoje ime. Na primjer, recimo, operacija Alpe, operacija... to ja znam kakva.

- A kako da nazovemo nau? zagrije se Tomo. - hoe li da to bude operacija Barbarossa?

- Dobro - ree Koko koji se mutno prisjeao kao da je ve jednom uo da je i odista postojala nekakva operacija Bar- barossa u dalekom svjetskom ratu ali je zaboravio gdje se ona spominje. - Ne zvui loe: operacija Barbarossa. Tajanstveno je. I zna to: i Lukaria emo zvati Barbarossom. To e biti kao neka ifra. Nitko nee znati o kome govorimo.

I dva se prijatelja hitro uputie prema koli. Otpoela je operacija Barbarossa.

37

BU&CW

VI

TKO JE TAJ DJEAK? Sutradan, rano izjutra, mnogo prije poetka kolske

obuke dva su djeaka pola u veliko izvianje. Na komadiu papira koji je Koko drao u ruci bila je ispisana adresa: Marko Lukari, Zagreb, Alagieva 22.

Juer su lako doli do adrese. Tomo je otiao u tajnitvo, jer je Koko smatrao da Tomo, kao novi, nee toliko upasti u oi. Uostalom, taj oprez nije bio ni potreban, jer su se nastavnici ve bili razili, i u tajnitvu se jedino zatekao profesor Gavri.

- Ja bih vas molio-o - uzmucao se Tomo premjetajui se s noge na nogu - zbog ovoga Lukaria, znate, to jest, gdje stanuje... Znate, mi smo na gaanju nali neke njegove knji- ge-ge...

Profesor Gavri je pogledao djeaka pravo u oi. Koko bi, da nije ostao pred kolskom zgradom, valjda opet pomislio kako je i taj profesor Gavri udan ovjek. On je, uistinu, cijelo vrijeme provodio manje-vie sam, nije se druio ni s kim, izbjegavao kolege. Uenici bi ga esto sreli kako se sam eta parkom ili gradskim ulicama. A najvie je volio dolaziti u kolu kad nije bilo obuke i sjediti u praznim razredima ili tumarati praznim hodnicima. Kad bi ga tko u tim trenucima zatekao, pozdravio i oslovio, on bi stresao glavom i inilo se kanda se budi iz duboka sna. Tako je i sad dugo i sneno buljio u djeaka koji ga je zatekao sama u tajnitvu i nije shvaao to se od njega trai.

- Lukari? Koji Lukari? to? - nesuvislo je pitao. - Mislim... radi knjiga-ga, znate... koje je zaboravio...

da mu odnesemo kui... Lukariu... znate, onaj... Barbarossa - omakne se Tomi.

- A, znam, znam - sjeti se profesor koga je veliko povi-

38

CW&BU

jesno ime prenulo iz bunila prije nego sve drugo. - Znam, znam. Ti hoe njegovu adresu, je li, da mu odnese knjige koje je zaboravio. Je li?

Tomo odahnu. Profesor Gavri je dugo prevrtao po la- dicama, knjigama i spisima i onda, napokon, odnekud izvu- kao traenu adresu: Marko Lukari, Zagreb, Alagieva 22. Djeak se zahvalio i izjurio van, a profesor Gavri opet ostao sam zamiljeno gledajui u jesenje nebo.

Koko je odluio da e tek ujutro krenuti da potrae tu ulicu. Prvo i prvo, nisu ni znali gdje je ta ulica, a osim toga je Koko smatrao da to poslijepodne valja preskoiti da ne bi postali previe sumnjivi ako ih Marko ugleda kako se unjaju oko njegove kue.

I tako su se dva prijatelja sastala ve rano ujutro, u est i pol sati. Krmeljive Tomine oi jedva su i gledale u jutarnji svijet. On je bio veliki pospanac, i Koko ga je silom izvukao iz kreveta. Kod kue su rekli da ve u sedam sati moraju biti na streljani.

- Gledaj - otvori Koko torbu dok su ili prema tram- vajskoj postaji. - Vidi to sam ponio.

Tomo zaviri u razjapljenu torbu i ugleda veliki dalekozor. udio se to e im ta sprava.

- Uzeo sam ga od tate. Posudio - ponosno ree Koko. Rekao sam da nam treba za gaanje, da gledamo pogotke na meti. Tako se neemo morati previe pribliiti kui ve emo moi motriti izdaleka... Da mu ne budemo na oku a da sve vidimo.

- to da vidimo? - radoznalo e Tomo. - to ja znam to! Pa u tome i jeste to ne znamo to.

Dokle e tako glupo zapitkivati? - gotovo plano izusti Koko i od bijesa prijee dlanom ovamo-onamo po glavi, tako da jo vie razbarui upavu kosu.

Tramvaj im je umakao ispred nosa, jer Tomo nije htio ni uti o tome da potre i uskoe. A nisu se mogli pjeice uputiti u ulicu, koju su traili, jer je bila dosta daleko. Koko ju je juer bio pronaao na planu grada.

39

BU&CW

Napokon se iskrcae u sjevernom dijelu grada i uputie stubmama prema Alagievoj ulici. Nije ju bilo odvie teko nai.

Tomi se silno sviao ovaj predio, mnogo vie od onoga u kojemu su stanovali. Bile su tu mahom sve samo vile ili kuice napola sklonjene za gustim, arenim kronjama drvea. Zrak je bio svje, po drveu pjevale ptice, nigdje u blizini nije bilo ni jednog tvornikog dimnjaka, vladala divna, ju- tarnja tiina kao na selu. Tek bi ovdje-ondje zalajao pas, kukurijeknuo pijetao. Sve je to djeaka sjealo divnog, blistavog jutra u njegovu dragom zaseoku, Zelenom Vrhu, odakle se morao preseliti u sivi, dosadni grad. Na trenutak je zaboravio u kakvu su pustolovinu polako upadali, pa se ak nije pravo mogao ni prisjetiti zato su doli ovamo.

Ali je njegov upavi prijatelj mislio za obojicu. - Ajd - gurnuo ga je Koko u lea primijetivi da je

neodluan. - Naprijed. Idemo ovamo nadesno. Vidi, s ove strane su neparni brojevi i rastu nizbrdo. Trinaest, sedamnaest, devetnaest.

- Stoj ! Preko puta se nalazila kua s brojem osamnaest. Kraj

nje je bio broj dvadeset. Trea kua bila je ona koju su traili. Broj dvadeset i dva. Obojici djeaka silno zakuca srce.

- Gle, sjajno - ciknu Tomo i pljesnu rukama. - Pogledaj. Preko puta broja dvadeset i dva je neka novogradnja. Vidi. Moemo ui u nju i odande promatrati Lukarievu kuu.

Koko pristade. Oprezno, sklonjeni pod sjenama granata drvea, dva se djeaka na vrcima prstiju douljae do novogradnje da izvide ima li koga u njoj. Hodali su kao po klizavici, ogledavali se, aputali i, jednom rijeju, ponaali se kao da im je cilj ne da ostanu neopaeni ve, naprotiv; da svakom upadnu u oi. Sreom, ulica je bila prazna.

Prazna je bila i novogradnja inilo se da je gradnja

40

CW&BU

davno prekinuta: skele su ve natrule, buka meu opekama sasu- ena i popucala i, uope, lako se moglo zapaziti da ljudska ruka ve godine i godine nije bila takla ovu graevinu.

Djeaci mugnue u mrano stubite. Nedovrenim betonskim stubitem bez ograde uspee se u visoko prizemlje.

Potraili su najpogodnije mjesto koje e im posluiti kao promatranica. Naoe sobicu s malim prozorom koji je gledao pravo na ulicu. I na taj su prozori bile pribijene daske, tako da je onaj tko bi se sklonio u kuu mogao, nesmetano, kroz otvore meu daskama motriti van a da ga izvana nitko ne bi mogao opaziti.

Koko i Tomo donesoe nekoliko opeka, sloie ih u dva stupia i preko njih poloie dasku. Sjedoe na tu klupicu i zadovoljno se zagledae na ulicu.

Preko puta se nalazila kua koju su traili. Bila je to jednokatnica ali gotovo prava-pravcata vila, obrasla u brljan i gdjegdje skrivena iza rijetkih breza koje su rasle pred njom. Iza nje su se dizali j ablani.

Oito je da se za njom prostire velik vrt. Na proelju bila su tri velika prozora, jedan prozori i ulazna vrata. Na zidu ograde jasno se isticala bijela ploica s crnim brojkama i slovima: 22 Alagieva ulica...

- Eto, vidi - ree Koko znaajno ne znajui ni sam to bi rekao ni to bi sad valjalo poeti.

- Da - kaza Tomo jednako neodluan. - Nali smo. I tupo se zagledae u kuu preko puta. inilo se da u

njoj nema ni ive due. Teki su zastori prekrivali sva etiri prozora na proelju.

- Hej! - sjeti se Tomo odjednom i pljesne rukama. - Daj izvadi onaj dalekozor. Zato smo ga ponijeli nego da gledamo kroz njega? Moda to ugledamo...

Koko izvadi dalekozor i lijeno ga prui prijatelju. A to bismo, na primjer, mogli vidjeti dalekozorom, mislio je u sebi posprdno. Ja sam mislio da emo mi to nekako drugaije, izdaleka, to ja znam to sam mislio. Kao

41

BU&CW

neemo se moi pribliiti, pa emo se popeti na neko drvo i gledati kroz dalekozor, promatrati izdaleka. Prava operacija. A ovdje je sve kao na dlanu. Kua ko kua. Nema to gledati, a najma- nje dalekozorom. to e gledati dalekozorom kad si deset metara daleko?

Ali Tomo nije tako mislio. On je dugo vrtio kotai na dalekozoru sve dok obrisi kue nisu postali potpuno jasni: A onda je poeo polako prelaziti po njoj, metar po metar, kao pravi vojskovoa koji promatra neprijateljske poloaje na obzorju.

- Pazi, otar pas - proita odjednom natpis s ploice i ponovi: Pazi, otar pas. Vidi!

- to? Pazi, otar pas. Pa to onda? - A gdje je pas? Zar to nije udno? Koko odmahne rukom. inilo mu se da prijatelj ve

ipak pretjeruje. Uope, mi smo sve ovo napuhali. Sve je to vrlo obino. Ili mi nismo dobro uli kad je profesor Menzura rekao da Marko Lukari nema roditelja, ili je ono pismo bila samo ala, ili... ga moda nije uope Marko pisao. Ja sam samo napunio glavu Tomi, jer mi je bilo ao to se dosauje a toliko sam mu napriao o gradu i o tome kako se ovdje svata dogaa. I sad on navalio kao lud. Silom hoe neku veliku pustolovinu. Ipak se ne dogaaju velike pustolovine ba svakoga dana. Pazi, otar pas! Vrlo vario! Kao da pas mora sjediti kraj ploe da ga svatko vidi. Sigurno je iza kue... A jesam i ja ba budala to se uputam u kojekakve budalatine! Bilo bi bolje da sam dulje jutros spavao. Ovako u cijeli dan zijevati...

- Oh! Oh! Oh! - uzviknu odjednom Tomo i gotovo se srui nauznak od iznenadna uzbuenja a dalekozor, koji je pokuao dodati Koku, igrao mu je u ruci kao iv. - Gledaj-daj, tamo-mo...

Koko zgrabi dalekozor i pogleda kuu. Nigdje nije mogao zapaziti nita neobino. Nije bilo ni daka vjetra, tako da na brezama pred kuom nije treperio nijedan listi. Teki zastori na prozorima mirno su pokrivali okna,

42

CW&BU

kao nepomini kapci na oima usnula ovjeka. - Vidi li? - pita ga Tomo. - Ma to? Gdje? - razdraeno e Koko. - Gdje, k vragu? - Na vratima-ma, na ulazu-zu... Ne, ne na ovim

vratima od vrta, na vratima od kue-e... Ime! Ime! Ime na vratima od kue! Koko upre dalekozor na

ulazna vrata i pronae ploicu s imenom stanara. I on tiho vrisnu. Na mjedenoj je ploici jasno pisalo: Ing. KOMAN. U toj je kui stanovao, dakle, inenjer Koman, a ne neki Marko Lukari.

- Naravno - izree Koko ozbiljno kad se malko pribrao od prvotnjeg iznenaenja - tako sam ja i mislio.

- to si mislio? - ogori se Tomo. - Mislio sam ja to. On je u koli dao krivu adresu, iz-

miljenu adresu. Pa uj, poslije onoga s akim domom, kad nas je onako povukao za nos, jasno mi je bilo da on taji mjesto gdje stanuje. Oito je da nije doao iz Splita nego da ivi odavno u Zagrebu, ali da nee da se zna gdje stanuje. I zato je dao krivu adresu.

- Ali zato? Zato? upavi djeak nemono odmahnu rukom. Ve mu je

bilo smijeno odgovarati na ova glupa Tomina pitanja na koja su zapravo zajedniki traili odgovor. On jo jednom odmahnu i ustane.

- Hajde, moemo ii, saznali smo ono to smo htjeli. A ja sam to i mislio. On ne stanuje ovdje.

- Dobro, a to emo sad? - Sad emo... to ja znam to emo sad. Sjesti i

razmisliti. Jo imamo vremena do poetka obuke. Jedva da je prolo sedam sati. Uostalom - sjeti se Koko odjednom - treba saekati da vidimo to e ispipati Marijana. Ja od nje dosta oekujem. E, zbilja, je si li ponio sliku onoga... Gabela?

43

BU&CW

44

CW&BU

Tomo alosno potvrdi glavom. Djeaci ustadoe i okrenue se da pou uputivi jo

jedan razoarani pogled prema kui broj dvadeset i dva u Alagievoj ulici. Onda se Tomo sjeti dalekozora, to ga ostavie na onoj klupici, i vrati do prozora. Koko je ve poeo silaziti niza stube.

- Tomo! - zovnu on kad prijatelj nikako nije dolazio. - Tomo!

Koko se vrati, jer Tomo nije dolazio niti se odazivao. Kad ue u sobiak iz kojega su maloprije promatrali susjednu kuu, ugleda prijana gdje stoji kraj prozora nepomian kao zid. Cinilo se da se posve ukrutio. Kad ga Koko jo nekoliko puta nestrpljivo pozove, djeak jedva malo okrenu ukoeni vrat. Izraz na njegovu licu prenerazi Koka. Nije nikad vidio Tomu ovako izbezumljena.

- Gle-le-daj-daj - propenta Tomo i isprui drhtavu ruku prema otvoru meu daskama. - Prije-ko-ko-o.

Nije bilo sumnje da je Tomo ovaj put ugledao neto ozbiljnije od ploice s natpisom: Pazi, otar pas. Ali Koko ipak preko volje prie prozoru promatrajui zaueno i ne- povjerljivo svoga prijatelja.

- Ajd, to je? - Gledaj-daj. Barbarossa-sa. Koko se trgnu, pritra prozoru i prisloni glavu uz

daske. Na sugednoj kui bio je otvoren onaj najmanji prozor i bili se odmakli teki zastori. A na prozoru se lijeno protezao - nitko drugi nego njihov kolega Marko Lukari.

- K vragu! - protisnu Koko kroza zube. - Tko je taj djeak?

45

BU&CW

VII

DVOSTRUKA PIJUNKA

Tomo i Koko nisu ni slutili da je mala Marijana u to

vrijeme ve bila zasluila ne jednu ve nekoliko fotografija filmskih glumaca. Ona je ve juer, dan uoi njihova jutarnja posjeta Alagievoj ulici, prvi put bila s Markom Lukariem, i to mnogo due nego se mogla i nadati.

Poslije podne, negdje oko etiri sata, bila se otputila prema streljani, jer je htjela biti nazona odlunom dvoboju u gaanju izmeu II osnovne i njihove kole. Uope, ona je voljela sve djeake igre, ila na mnoge utakmice a i sama esto sudjelovala u igrama zajedno s djeacima. Najvie je oduevljenja i graje bilo u kolskom dvoritu kad bi ona stala na gol i kao pravi golman branila na utakmici, koju su inae igrali sve sami djeaci.

Meutim, toga je poslijepodneva pisala domau zadau prilino dugo i zakasnila na veliki dogaaj. Kad je brzala preko ledine prema okrajku ume gdje se nalazila zrana streljana, ba su odjekivali posljednji hici. Prvi su se gledatelji ve razilazili.

Smeokosa djevojica se ve htjela okrenuti i vratiti kui kad ugleda djeaka koji joj je iao u susret, sam, ispred vee skupine uenika. Ve ga je izdaleka poznala po laganu hodu, nekako lutkastim pokretima i nisko pognutoj glavi. Bio je to njezin novi kolega iz razreda Marko Lukari. Ne odiui glave, on skrenu ulijevo i pouri prema cesti. Proao bi mimo nje a da je ne bi, ini se, ni primijetio.

- Marko - zovnu ga djevojica zvonko. - Marko! Isprva se uinilo da je nije ni uo, a onda zastao, napola odigao glavu i promrsio kroza zube:

- Bok!

46

CW&BU

I odmah nastavio brzo kroiti kao da mu nije ni na kraj pameti da bi ovaj susret mogao potrajati dulje od jednog trenutka. Ali nije poznavao Marijanu ni njezinu upornost. Djevojica potra za njim i uhvati ga za rame, vjerojatno tono na onom mjestu gdje je bio cijepljen. Djeak tiho jaukne, zastane i neprijateljski pogleda u vesele sive oi svoje ko- legice.

- Imam ti neto vano rei - izusti Marijana sablasnim aptom ogledavajui se kao hajkana zvjerka - neto vrlo vano za tebe. Ima neprijatelja u razredu...

- Hm? - zapita crni djeak malko zadignuvi glavu. - Imam ti neto jako, jako vano rei. Ima

neprijatelja koji ti spremaju... neto - nastavi Marijana. - Samo ovdje ne moemo razgovarati. Treba se skloniti nekamo na sigurno mjesto gdje nas nitko nee opaziti. Uvjerena sam da vrebaju na tebe.

- Zato? - upita crni djeak i skupi obrve. - Tko? - Kaem ti da ne mogu ovdje govoriti. Opasno je.

Idemo nekamo drugdje. Kamo si ti poao? Kui? Marko Lukari dugo nije nita odgovarao nego je

neodluno stajao na istom mjestu i gledao u travu. Smea djevojica je nestrpljivo cupkala na mjestu i

obazirala se. Nije zapravo ni sama znala to je naumila, jer se isprva zaletjela. Znala je da ga mora poto-poto zadrati i nagovoriti i, prije nego je i promislila, neoprezne su rijei sletjele s jezika. Ispeci pa reci, mislila je ljutei se na samu sebe. Trebalo je prvo smisliti to zapravo hou rei i o emu hou s njim razgovarati. Oh, ovako sigurno ne rade prave pijunke. One su sigurno opreznije. Sigurno sve unaprijed dobro smisle. A opet, tjeila se ona dalje, treba se zapravo ba sad pokazati. Lako je kad sve ide kao namazano. Treba se snai i izvui ba u guvi. U kakvim je sve neprilikama bila Mata Hari, pa se ipak znala... Tu se djevojica sjeti kako je zavrila Mata Hari, uvena pijunka koju su Francuzi strijeljali u prvom svjetskom ratu, i skiseli se. Nita, ve u se snai. Smislit u neto usput...

47

BU&CW

- Idemo na rijeku - odlui se ipak Marko. - Na Savu? - Da, na Savu. Ionako moramo. Radi herbarija. - Zbog ega? - zgranu se Marijana. - Her... - Zna da je rekla profesorica... to jest... ova, zna iz

bilogije... naime, ja bih htio imati svoj herbarij, zna... - Aha - sjeti se djevojica - to je ono kad se skupljaju

razliite biljke, pa se preaju. Ali nitko nam nije rekao da skupljamo biljke. Zato ti to onda radi?

- Znam da ne treba. To ja onako za sebe. Idemo na tramvaj ako nee ovdje govoriti - sabrano ree crni djeak i popne se na tramvaj. Marijana ue za njim mislei kako je dobro to je Sava dosta daleko pa e putem stii smisliti to e mu rei. U tramvaju su stajali gotovo okrenuti leima jedno drugome i cijelo vrijeme nisu prozborili ni rijei.

Sjetila sam se, pomisli veselo smea djevojica, sjetila sam se. Zato ja ne bih bila dvostruka pijunka? itala sam da su svi veliki pijuni bili uvijek dvostruki. Eto, Cicero je radio za dvije velike sile, za Nijemce i za saveznike. Tako je, ini se, i najlake. Pa ak i kad slute da ih vara, jo im se isplati da te dre jer skuplja dragocjene podatke. Osim toga, mislila je ona dalje veselo pocupkujui iza djeakovih lea, ula sam da su djevojice u ovim godinama mnogo pametnije od djeaka. Zato ih ja ne bih nadmudrila?

Kad izioe iz tramvaja, na posljednjoj postaji, Marko hitro skrenu udesno i, gotovo se ne obazirui na kolegicu, brzo zagrabi rijenom obalom. Marijana ga je jedva stizala.

Izbili su na istinu obrubljenu umarkom. Sasvim uz obalu bila je hrpa ljunka. Nekoliko starih amaca ljuljalo se na nemirnoj vodi. Djeak se hitro spusti na hrpu ljunka i saeka da Marijana dotri do njega.

- Sluam - ree on hladno. - to si mi htjela rei? Dje- vojica prieka da doe do daha, sjede pokraj njega na ljunak, podboi se i zagleda u njegovu pognutu glavu koja je tono pokrivala sunce u sutonu.

48

CW&BU

- Zato si takav? - upita ona blago. - Grub. Povuen... - Neu predavanja - prekide je on. - Govori. Ako ima

to. Inae: zdravo. Dakle? - Dobro - pristane ona oprezno. - Ti ima nekoliko ne-

prijatelja u razredu. Ne trpe te, mrze te... - Tko ? - Pa Marijana je malo oklijevala - Koko, Emil, Tomo, ja

ne znam da li ih ti sve i zna... Emil je onaj s naoalama... - Da, znam ih. Istina, za Emila nisam slutio. Znam i

da me mrze. Ali zato? Zato? Djevojica se opet duboko zamisli. Onda joj napokon

pade na um neto to je silno obveseli. Skoro je ciknula od ushita, ali se suzdri.

- Zna, ja jo nisam sve doznala. ula sam kad su go- vorili o tebi, danas u streljani. Mislili su da nema nikoga u blizini. Ja sam imala nekog posla iza plota, stid me rei. Dogovarali su se kako ti nee dati mira, kako ti moraju biti za petama, kako e te uhoditi... i... - tu je djevojica zlokobno zautjela - onda su poeli neto aptati nisam ula to. Sigurno si im se neto zamjerio, moda oni to znaju.

- to? to znaju? - skoi bijesno Marko i stade kao sumanut nogama razbacivati ljunak i zatim ga rukama bacati u vodu. - to oni, do vraga, znaju? to mi ne daju mira?!

Marijana se prilino uplai, jer se djeak ponaao kao da je poludio.

- Marko? - zovnu ga ona tiho. - Marko, smiri se. - Nemoj me zvati Marko. Mrzim to ime? Jasno? - Ali zato baca kamenje u vodu? Prestani, molim te,

i sjedi. - Mrzim tu rijeku, razumije li, mrzim vodu. Jasno? Napokon se Marko smiri i sjede pokraj djevojice.

Oboje su neko vrijeme utke gledali u sivu vodu rijeke to je protjecala mimo njih.

- Ja imam prijedlog. Naravno, ako ti pristaje - ree djeak neto mekim glasom nego to je do sada govorio. -

49

BU&CW

Hoe li mi pomoi? - Naravno da hou. Ti mi se svia mnogo vie nego

drugi. Tih si i skroman, i ne galami toliko koliko onaj glupi Koko, i ne pravi se vaan... Hou - spremno prihvati djevojica.

- Htio bih da sazna zato me progone, to sam im ja skrivio.

- Aha - obveseli se djevojica. - Hoe da budem pi- junka. Samo, znaj, pijuni su dobro plaeni - dometne ona obijesno.

- Pa dobro! - Marko ozbiljno pristade. - Koliko trai? Koliko hoe da ti platim?

- Ima li slika fllmskih glumaca? - upita Marijana. - Slika filmskih glumaca? Ih, imam ih koliko hoe.

Tata mi je lani poklonio cijelu kutiju. Donio je iz Njemake. Dobro, dat u ti slika koliko hoe.

- Ima li Stewarta Grangera (Stjuart Grender)? - Onoga staroga? Ih, najmanje dvadeset velikih,

krasnih slika. - Dobro. Ja ih hou zaraditi. Ne mora mi ih

poklanjati. Za svaku vanu obavijest - dvije slike. Vrijedi? - Vrijedi - sloi se crni djeak. - Sutra emo se opet u

ovo vrijeme sastati ovdje. Ili, ne, prekosutra, u subotu. U subotu u sedam sati kod ovoga ljunka.

- Onda, sad idemo, je li? - ustade Marijana kojoj se ve odista urilo kui jer se bojala da se roditelji ne zabrinu to je tako dugo nema. Iako je postala opasna i potkupljiva pijunka, Marijana je, jednako kao i dobra uenica, bila i dobra ki.

- Ne - ree Marko. - Ja ostajem. Volim gledati rijeku. - Pa malo prije si rekao da ju mrzi. Nema ni pet mi-

nuta... Kad si bacao kamenje. Crnokosi djeak ustade i pristupi joj. Prvi put,

otkako su doli ovamo, podigao je potpuno glavu. Sad je tek vidjela kako ima crne-crne oi.

50

CW&BU

51

BU&CW

- Zna to - kaza on potmulo i spusti sasvim glas - odat u ti jednu tajnu. Vidim da si dobra. Dola s mi pomoi dobrovoljno, pa neu biti neiskren. Samo se zakuni da je tajnu nikome nee odati.

- Kunem se, kunem se, kunem se - zabrza Marijana, cupnu na mjestu a uvojci joj zaigrae. Nije jo mogla vjerovati da je tako blizu trenutak kad e saznati glavnu tajnu udnog i nepristupanog djeaka. - Kakva je to tajna?

- Moj pas - kaza djeak i opet obori glavu. - Tu se utopio moj pas. Moj dragi Reksi.

I on zaokrui neodreeno rukom po irokoj povrini rijeke, po objema obalama, otoiima i sprudovima.

- Pas? - zgranu se Marijana. - Pa zar se pas moe uto- piti? On zna plivati...

- Da - ree Marko - znam da zna. Ali ja sam Reksiju bacao grane u rijeku. On je skakao u hladnu vodu i donosio mi ih natrag. Bio je ve gotovo mrak. Bacio sam jo jednu veliku granu. On je ve bio u vodi. Iscrpljen, zna. Mislim da ga je udarila. U glavu... Vie ga nisam vidio...

Djevojica istinski mrcnu. Postade joj nekako hladno i tjeskobno i poeli se to prije vratiti kui.

- Jadni Reksi! - ree ona zamiljeno i doda ivo: - Zar si doveo svog psa iz Splita?

- Iz Splita? - zaudi se djeak. - Ah, pa jasno, jasno da sam ga doveo iz Splita. U vagonu. Neprekidno je bio sa mnom. Dragi, dobri, stari Reksi.

U djeakovim se crnim oima zaiskrie nekolike suze. Marijana se oprosti s njim, potvrdi jo jednom da e doi ovamo u subotu naveer ako je puste roditelji i uputi se brzo prema tramvajskoj postaji. Prije nego e zamai za umarak, osvrnu se prema mjestu na kojem je ostavila djeaka. Sunce je zalo i na blijedo ruiastom nebu ocrtavala se crna prilika djeaka koji je nepomino sjedio na hrpi ljunka i buljio u mutnu vodu rjeine.

Nije znala bi li ga alila ili ne bi. Zapravo, govorila je

52

CW&BU

sama sebi, ne treba mu previe vjerovati. Imaju pravo Koko i Tomo... A ba sam se zgodno sjetila da upletem i onog Emila, ispalo je istinitije... Imaju oni pravo. Veliki je laac Marko. Svata je danas nalupetao, ali se koji put i zaletio. Sigurno je da neto skriva. Ne radi se samo o psu...

I poto doe kui, Marijana ode u svoju sobu, istrgne iz biljenice list papira i uredno na njem ispie flomiem:

Izvjetaj broj 1. U dananjem razgovoru s (ime je ispustila) sam sve

ovo zapazila i saznala. 1. U Savi mu se utopio pas (navodno), pas pa se

utopio, ali tako on kae 2. Kazo je profesorica iz bilogije a imamo

profesora Erjavca 3. mrzi svoje ime Marko 4. reko je jedno da mu je tata kupio toga psa

najme prije nego se utopio u rjeci a on nema oca jer je bez oca.

Djevojica proita izvjetaj, zadovoljno se osmjehnu, veselo zavrti glavom i iroko se potpie:

Marijana, pijunka u korist jedne sile.

53

BU&CW

VIII

POTA U ULINOM KANALU

- Tko je taj djeak? - ponavljao je Koko eui se iza uha I buljei u prazan prozor preko puta s kojega je crnokosi djeak ve nestao.

- Kako: tko je? - udio se Tomo diui se na prste i virkajui kroz otvor izmeu dasaka. - Pa znamo tko je... Marko Lukari. Mi samo ne znamo zato on, ovaj... zato je takav, zato se tako ponaa... je li?

- Mi ne znamo uope tko je taj djeak! - odluno ree Koko i zamisli se. - Nemamo pojma tko je on! Kako ti to nije jasno, a?

- Nije mi jasno - skrueno ree Tomo. - Uope mi nije jasno.

- Pa zar on ne lae u svemu, zar nas nije vukao za nos s onim akim domom... zar nismo otkrili, po onom skakanju u tramvaj, da je ve odavno u naem gradu, iako tvrdi da je doao prvi put ovamo, iz Splita... Pismo roditeljima iako nema roditelje, a? Zar si to zaboravio? - estio se upavi djeak pomalo a kosa mu se od toga sve vie kostrijeila. - Sve sama la i izmiljotina.

- I? - to: i? - raspali se Koko i baci torbu na pranjavi

pod. - Vidi da na vratima pie Koman! Ne pie Lukari,

nego Koman. Moda to nije uope on. Tomo zinu u udu. Nije se usuivao dalje zapitkivati

jer mu se prijatelj ve ozbiljno razljutio. A glavom su mu se rojila kojekakva pitanja na koja nije nalazio odgovora. Kako to Koko misli da on nije uope on? Pa valjda ipak postoji! Vidimo ga svaki dan i sad smo ga vidjeli prijeko. Moe, naravno, svata slagati i izmisliti, ali ne moe sam sebe iz- misliti. Nita, morat u saekati da vidim kako e

54

CW&BU

se to rasplesti. Meni je drago to je zapetljanije. Kad ve rtvujem svoje drage, stare slike, onda se bar hou dobro provesti. Najvie bih volio kad bismo otkrili da taj Marko Lukari, kako kae Koko, uope ne postoji ve da je... izmiljen, da je neki duh, da je samo kao na filmu... to ja znam kako, nekako neobino, nevjerojatno.

- Ne znam to uiniti - progovori Koko zamiljeno. Aha, pomisli Tomo zadovoljno. Ne zna ni on. Ba

mi je drago. Ali glasno nita ne ree. - Morali bismo krenuti u kolu, jer e skoro sedam i

pol sati. A ne smijemo se maknuti odavle prije njega jer moemo ba na njega nabasati. Sad bi morao i on krenuti...

-Pa to je bar jednostavno - usudi se ubaciti Tomo i pljesne rukama. - Priekat emo dok on ode, pa emo polako za njim...

- Oh! ide mi na ivce! - planu opet Koko. - A kako zna da e on uope ii u kolu? A?

- Pa mora u kolu! Svaki dan je dolazio na vrijeme. - A koliko nas je ve puta prevario, a? Sto zna to e

sad napraviti? ljuti se Koko. - Moda, jednostavno, ostane kod kue, a moda naprosto nestane. Ode nekim podzemnim hodnikom; ili preko vrtova, ili to ja znam kako, moda i helikopterom. Sve se moe od njega oekivati. Vie se ne bih udio kad bih ga odjednom ugledao u helikopteru!

- U emu? - zaprepasti se Tomo koji je pomislio da bi helikopter moglo biti nekakvo posebno odijelo u koje se preruavaju tajanstveni djeaci poput Marka Lukaria.

Koko odmahne rukom i ne htjede pojanjavati to je helikopter, to prije to i njemu samome nije bilo potpuno jasno kakva je razlika izmeu helikoptera i obinog zra- koplova. Naravno, nije ni mogao slutiti da e ba helikopter... Ali, o tome kasnije, kad doe vrijeme.

U to je vrijeme Tomo i dalje buljio u kuu preko puta oekujui da e se dogoditi neko udo. Tako je Koko i zapazio naglu promjenu na njegovu licu.

55

BU&CW

- Eno ga - izusti Tomo propinjui se na prste. - Ide-de. I Koko proviri. Uistinu, vrata susjedne kue se polako otvorie i na

njima se pomoli cmokosi djeak sa kolskom torbom ispod ruke. Koraao je vrlo oprezno kao da ui hodati. Polako je zatvorio vrata i ogledao se oko sebe. Onda je, isto tako polako, otvorio druga vrataca, u ogradi, i iziao na ulicu.

Koko je opet bre-bolje otvorio torbu i izvukao iz nje dalekozor. Htio je tajanstvenog djeaka, u miru, dobro prouiti i promotriti. U razredu to nije mogao, jer bi bilo odvie napadno. Ovo je bila savrena prilika.

Prinio je dalekozor oima i Markovo mu se lice nalo nadohvat ruke. Ugledao je crne oi ispod velikih obrva. Cak se stresao i ustuknuo kad je Marko podigao oi ba prema prozoru iza kojega su oni bili sakriveni. Naao se, naas, s njim oi u oi i otar pogled crnog djeaka sledio mu krv. Bio je, naime, zaboravio da mu je Marko samo prividno tako blizu. i inilo mu se da ga odista promatra iz daljine od svega nekoliko centimetara.

- to radi? Gdje je? - zapitkivao je Tomo piskutavo. - Suti! Ide mi na ivce - odsijee Koko grubo, ali

odmah poali to se tako otresao na staroga prijatelja pa se smeka:

- Evo ti dalekozor, pogledaj sam. Tomo je to jedva i doekao. Propeo se to je vie

mogao, kao da e zbog toga bolje vidjeti, i uperio dalekozor. Oekivao je svaki as da e se to strano dogoditi.

Ali se nije dogaalo nita znaajno. Iako, treba znati, ponaanje Marka Lukaria nije bilo ba nimalo prirodno. Dugo je stajao pred kuom, onda vie puta pogledao niz ulicu i uz ulicu, dabi, napokon, zabrzao prema gradu. A prije toga se jo jednom osvrnuo na kuu i zagledao u prozore zastrte tekim zastorima. Onda je lagano potrao.

- A-a-a - propita odjednom Tomo i stade udarati no- gama i truditi se da mirno dri dalekozor koji mu je igrao u ruci. - A-a-a: Vidi-di.

56

CW&BU

Prijatelj mu nestrpljivo istrgnu dalekozor iz ruku. Marko je bio odmakao pedesetak metara. Zastao je kraj jednog stupa i, ogledavi se jo nekoliko puta i uvjerivi se da u blizini nema nikoga, naglo unuo.

- to radi? - pitao je Tomo bez daha. - Sad ui. Aha, stavio je torbu na zemlju pokraj sebe.

Ah, eno lokota, dobro se vidi. Imala je pravo Marijana. Gle, gle, stavio je ruku u dep - govorio je Koko glasom komen- tatorakoji na telki prenosi vanu utakmicu. - Izvadio je kljui iz depa. To je sigurno od lokota. Pa da, tako je. Otvara torbu. I... i... Vadi iz torbe pismo...

- Pismo-smo? - uzbueno izusti Tomo. - To je ono pi- smo, sigurno je to ono pismo.

- Stavio je pismo-smo - zamuca i Koko nehotice. - Pre- stani zamuckivati jer u se i ja jo od tebe nauiti mucati... Poloio je pismo na zemlju, ustao. I odlazi. Ode.

- Ode? - prenerazio se Tomo. - A pismo? ...smo? Koko spusti dalekozor i djeaci se zbunjeno zgledae.

Zato je djeak ostavio pismo na zemlji? Zar se pisma os- tavljaju na zemlji? Da nee moda tko doi po to pismo? Moda je to ugovoreno mjesto na kojem on ostavlja pismo za neku osobu?

Jo su neko vrijeme piljili kroz prozor nedovrene graevine. Prolo je, istina, nekoliko ljudi, ali se nitko nije ni osvrnuo prema mjestu na kome je crni djeak bio poloio pismo.

- Ajd! Idemo! - ree Koko poto se Marko bio odavno izgubio niza stube, koje su se sputale prema tramvajskoj pruzi i gradskom sreditu - Da vidimo kakvo je to pismo.

- Moramo i u kolu - napomenu mu kolega. - Zakasnit emo. A i bilo bi umnjivo da ne doemo...

Djeaci izioe na ulicu i uputie se stupu kraj kojega je maloprije uao Marko Lukari. Kakva li razoaranja! Ono to se s niskog prozora novogradnje nije moglo razabrati ni kroz dalekozor, sad se razjasnilo: Marko je bacio pismo u otvor ulinog kanala.

- Htio bih znati zato on baca pisma koja napie,

57

BU&CW

zato ih ne predaje na poti ili bar ne stavlja u potanske sanduie - eao se Koko iza uha. - E, ovo je zbilja previe.

- Moda e to pismo nekome stii... - ubaci Tomo bojaljivo - ...i kroz kanal, a?

Koko odmahnu rukom, i zaglea se u kuu iz koje je Marko iziao.

- Zna to - ree poto je malko porazmislio - ti e sam u kolu. Prvi sat imamo tjelesni. Rei e neto nastavniku... ispriaj me, izmisli neto. Nee biti napadno ako samo ja izostanem. A na drugi u sat doi. Ni s Marijanom nemoj razgovarati. Jesi li razumio?

- A ti? Kamo e ti? Koko znaajno pokaza glavom na kuu broj dvadeset i dva. - Ja idem pogledati tko tu zapravo stanuje. Ajd,

pouri da ne zakasni. Vidjet emo se na prvom odmoru. I dok je Tomo, maui torbom i premeui svakojake

misli po glavi, urio u grad, Koko se oprezno primicao kui broj dvadeset i dva. Zastori su bili razgrnuti samo na onom prozoriu na kojem se bio pojavio Marko. inilo se da u kui nema ni ive due.

Ako ima psa, mislio je Koko gledajui ploicu s pri- jeteim natpisom, kako onda da ga taj pas nije ispratio kad je odlazio? Pa moj bi Car najradije sa mnom otiao u razred...

Ali djeak zakljui da je jalovo samo razmiljati. Treba, prije svega, neto uiniti ako hoe to objasniti.

Koko gurnu vrata na ogradi, ue u dvorite i pozvoni na ulaznim vratima. Pozvoni jo jednom, ali nitko se ne javi.

I onda se, napokon, negdje u kui zaue polagani koraci.

58

CW&BU

IX

DVOSTRUKE BILJENICE

Poto je nastavniku tjelovjebe ispriao priu o tome kako se Koko poskliznuo izlazei iz tramvaja i dobro ogrebao, pa se zato vratio kui da opere i povee ozljedu, Tomo se polako vraao uz prazno kolsko stubite u razred. Nastavnik tjelesnog je znao dobro da Koko voli tjelovjebu i port i da ne izbjegava namjerno te satove, pa je povjerovao Tominoj isprici. A onda se malo bolje zagledao u djeakovo lice koje je bilo blijedo i beskrvno, valjda od ranog ustajanja, jutarnjih uzbuenja, neizvjes-nosti i ovih lai o Kokovoj nezgodi koje su mu tako teko silazile s jezika.

- to je tebi? ini se kao da si bolestan. Da nema gripu, je li? - nastavnik mu opipa elo. - Pa da, vru si. Nemoj se ni svlaiti. Danas je dosta hladan dan pa bi se mogao jo i razboljeti. Vrati se lijepo u razred i spremaj se za idue satove.

Tomo je to jedva doekao. Bio je on slabaan i krljav i nije volio tjelovjebu i port, jer je bio loiji, sporiji i nesposobniji od ostalih. Jo je podnosio nekako sve one igre u kojima je objema nogama vrsto stajao na zemlji, ali im je trebalo skoiti u zrak i odvojiti se od tla, kao u vjebama na spravama, njega bi oblio znoj od straha. Kad je trebalo preskoiti konja, on bi se, to od straha to od rastresenosti toliko zbunio, da bi pogrijeio u koracima, pa bi nespretno pao na nj ili ga naprosto obiao.

A bio je sretan i zato to mu se ukazala prilika ostati sam i razmiljati o Kokovom i svom pothvatu.

Uao je u razred i sjeo za katedru, na stolicu s koje

59

BU&CW

inae nastavnici gledaju njega i ostale kolege. Dugi redovi klupa, ovako prazni, djelovali su tuno. Reklo bi se da je tu pred njim olupina velikog broda na kojem su svi putnici izginuli u stranome brodolomu.

Uh, mislio je, zato sam tako tuan? Sto bih htio? Neki dan mi je jo bilo strano dosadno. Danas smo na tragu... nije se znao domisliti na kakvu su zapravo tragu. ivot je ipak lijep, jer je uzbudljiv, pun dogaaja... nenadanih... treba se samo ogledati.

Djeak se iroko nasmije praznim klupama, pljesne rukama i veselo skoi s podija. Uputi se izmeu redova klupa milujui ih u hodu rukom. Napokon sjede na svoje mjesto, stavi obraze meu dlanove i zamisli se

Marko Lukari! mislio je Tomo. Kakav djeak! Baca pismo u ulini kanal! Napie pismo i, mjesto u potanski sandui, baci ga u kanal... Nevjerojatno! Tko je jo uo da se pisma bacaju u kanal? Zanima me je li nalijepio i marke?... I onda, kakvo pismo? Sad je ve postalo oito da Marko nema roditelja, jer stanuje kod nekog Komana. A, ipak, zato je onda pisao pismo koje poinje rijeima: Draga mama i dragi tata...? Tko bi to mogao objasniti? A tko zna je li to pismo, to ga je bacio u kanal, isto onakvo kakvo sam ja prekjuer naao... Moda je upueno nekom drugom... Kakav djeak!

I Tomi odjednom kliznu pogled na klupu pred njim. Bila je to klupa u kojoj je sjedio tajanstveni djeak Marko Lukari. Djeaku srce zaigra od uzbuenja. Nadohvat ruke, ispod klupe, nalazila se Lukarieva torba. Ona ista torba koju su jutros Koko i on izdaleka napeto motrili kroz dalekozor! Ona ista torba iz koje je izvadio pismo i bacio ga u ulini kanal.

Trebalo je samo pruiti ruku, dohvatiti je - i otvoriti. to li se skriva u njoj?

Tomo osjeti kako mu se elo znoji. Bio je zbunjen i pomalo prestraen kao da mora preskoiti gimnastikoga konja. A i grizla ga je savjest. Zar je doputeno preturati po tuim stvarima? Nije li to drsko? A to bi bilo da ja ba

60

CW&BU