SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Ivana Bajac

UPRAVLJANJE RIZICIMA U OSIGURAVAJUĆIM DRUŠTVIMA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

UPRAVLJANJE RIZICIMA U OSIGURAVAJUĆIM DRUŠTVIMA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika osiguranja

Mentor: Prof.dr.sc. Ivan Frančišković

Student: Ivana Bajac

Studijski smjer: Financije i bankarstvo

JMBAG: 0081129188

Rijeka, lipanj 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ........................................................................... 1

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze ................................................................................ 2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ................................................................................................ 2

1.4. Znanstvene metode ............................................................................................................ 3

1.5. Struktura rada ................................................................................................................... 3

2. TEORIJSKE ZNAČAJKE OSIGURANJA ....................................................................... 5

2.1. Pojam i funkcije osiguranja ............................................................................................. 5

2.1.1. Zaštitna funkcija osiguranja ....................................................................................... 9

2.1.1.1. Neposredna (izravna) zaštita osiguranja ................................................................. 9

2.1.1.2. Posredna (izravna) zaštita osiguranja .................................................................... 10

2.1.2. Mobilizacijsko – alokacijska funkcija osiguranja .................................................... 11

2.1.3. Društveno – socijalna funkcija osiguranja ............................................................... 13

2.2. Razvoj i važnost osiguranja ............................................................................................ 14

2.3. Tržište osiguranja u Republici Hrvatskoj ..................................................................... 16

2.4. Vrste osiguranja .............................................................................................................. 20

2.4.1. Osiguranje prema kriteriju bilanciranja poslova osiguranja i utvrđivanja

poslovnog rezultata .............................................................................................................. 21

2.4.2. Osiguranja prema načinu sklapanja ugovora .......................................................... 22

2.4.3. Osiguranja prema predmetu osiguranja ................................................................... 22

2.4.4. Osiguranje prema statusu osiguranika ..................................................................... 24

2.4.5. Osiguranja prema srodnosti rizika koje pokrivaju ................................................... 25

2.4.6. Osiguranja s aspekta teoretskih osnova, konkurentnosti na tržištu i stupnju

državnog nadzora ................................................................................................................. 25

2.4.7. Osiguranja prema načinu pokrića rizika ................................................................. 25

2.4.8. Osiguranja prema podjeli osiguranja imovine ......................................................... 26

2.4.9. Osiguranja u razvijenim zemljama ........................................................................... 26

2.4.10. Osiguranja prema kriteriju strukture premije ........................................................ 27

3. TEMELJNE ODREDNICE UGOVORA O OSIGURANJU ......................................... 28

3.1. Pojam i načela ugovora o osiguranju ............................................................................ 28

3.1.1. Pojam ugovora o osiguranju ..................................................................................... 28

3.1.2. Načela ugovora o osiguranju .................................................................................... 30

3.1.2.1. Načelo naknade štete .............................................................................................. 30

3.1.2.2. Načelo osigurljivog interesa ................................................................................... 31

3.1.2.3. Načelo subrogacije .................................................................................................. 33

3.1.2.4. Načelo dobre vjere .................................................................................................. 34

3.2. Stranke ugovora o osiguranju ........................................................................................ 35

3.3. Elementi ugovora o osiguranju ...................................................................................... 40

3.3.1. Uvjeti osiguranja ........................................................................................................ 40

3.3.2. Predmet osiguranja .................................................................................................... 41

3.3.3. Procjena rizika i izračun visine premije ................................................................... 42

3.3.4. Polica osiguranja ....................................................................................................... 43

3.3.5. List pokrića i potvrda o osiguranju ........................................................................... 45

4. RELEVANTNE KARAKTERISTIKE RIZIKA U OSIGURANJU ............................. 47

4.1. Koncept rizika ................................................................................................................. 47

4.1.1. Obilježja rizika u osiguranju ..................................................................................... 48

4.1.2. Rizik i hazard ............................................................................................................. 50

4.2. Izravnanje (raspodjela) rizika ........................................................................................ 51

4.3. Klasifikacija rizika .......................................................................................................... 52

5. UPRAVLJANJE RIZICIMA U OSIGURAVAJUĆIM DRUŠTVIMA ........................ 56

5.1. Važnija pravila upravljanja rizicima osiguranja ......................................................... 56

5.1.1. Ne riskiraj više nego što si možeš dopustiti da izgubiš ............................................. 57

5.1.2. Uzmi u obzir i slučajnost ........................................................................................... 58

5.1.3. Ne riskiraj puno za malo ........................................................................................... 58

5.2. Oblici upravljanja rizikom ............................................................................................. 59

5.2.1. Izbjegavanje rizika ..................................................................................................... 61

5.2.2. Smanjenje izloženosti riziku ...................................................................................... 61

5.2.3. Zadržavanje rizika ..................................................................................................... 63

5.2.4. Transfer rizika ........................................................................................................... 64

5.3. Postupak upravljanja rizicima ....................................................................................... 65

5.3.1. Utvrđivanje ciljeva ..................................................................................................... 66

5.3.2. Identifikacija rizika .................................................................................................... 67

5.3.3. Procjena rizika ........................................................................................................... 68

5.3.4. Ocjena alternativa i izbor instrumenata za upravljanje rizicima te implementacija

odluka ................................................................................................................................... 69

5.3.5. Procjena i ponovno ispitivanje .................................................................................. 70

6. ZAKLJUČAK ..................................................................................................................... 71

LITERATURA ....................................................................................................................... 75

POPIS TABLICA ................................................................................................................... 78

POPIS GRAFIKONA ............................................................................................................ 78

POPIS SHEMA ...................................................................................................................... 79

1

1. UVOD

Na početku ovog diplomskog rada, u Uvodu će se objasniti: 1) problem, predmet i objekt

istraživanja, 2) radna hipoteza i pomoćne hipoteze, 3) svrha i ciljevi istraživanja 4)

znanstvene metode te 5) struktura rada

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Rizik je sastavni dio svakog ljudskog djelovanja. Shodno tome, pojedinci i društvo su se tijekom

stoljeća nastojali zaštiti od rizika te gubitaka i opasnosti koje nastaju na imovini ili njihovim

životima. Danas, u suvremenim uvjetima poslovanja te tehnološki unaprijeđenom načinu rada

i življenja, ipak postoje rizične situacije od kojih se treba zaštiti. Prirodne katastrofe, poplave,

potresi, gospodarske oscilacije i slično, samo su neke od opasnosti koje ugrožavaju

svakodnevicu ljudske zajednice. Upravo su ljudska nastojanja, težnje i napredak omogućili da

se uspostavi sustav osiguranja i na taj način uspostavi okosnica koja održava društvo i pruža

nužnu sigurnost u obnašanju gospodarskih djelatnosti i životu ljudi. Osiguranje kao metoda

transfera rizika s osiguranika na osiguratelja, omogućuje da se nadoknade slučajne štete te da

se raspodijele na sve članove rizične zajednice prema načelima uzajamnosti i solidarnosti.

Problem istraživanja ovog diplomskog rada očituje se u činjenici da je rizik prisutan u svakom

aspektu ljudskog postojanja, dakle njegovom obnašanju djelatnosti, ali i svakodnevnim

aktivnostima, te kao takav poprima razne oblike i predstavlja različite opasnosti. Koje su

najvažnije kategorije rizika, kako se on može predvidjeti te koje su metode upravljanja rizicima

u cilju zaštite ljudi i imovine nastojati će se objasniti kroz ovaj rad.

Iz navedene problematike proizlazi i predmet istraživanja, a to je: istražiti najvažnije aspekte i

karakteristike rizika, pravila vezana uz rizik te načini upravljanja i mogućnosti smanjenja rizika.

Objekt istraživanja jesu: osiguravajuća društva te rizici.

2

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze

Temeljem prethodno definiranog problema i predmeta istraživanja moguće je odrediti radnu

hipotezu: razumijevanje rizika, njegovih temeljnih značajki i performansi ključno je za

donošenje odluka u osiguravajućim društvima te je uz kvalitetan kadar i pravilnu poslovnu

politiku upravljanja rizicima taj rizik moguće smanjiti na najmanju moguću razinu.

Postavljena temeljna hipoteza implicira više pomoćnih hipoteza (kr. P.H.):

P.H.1: Istraživanjem temeljnih značajki osiguranja pružen je uvid u: pojam osiguranja, njegov

povijesni razvoj, vrste osiguranja te uvjete u kojima osiguravajuća društva posluju.

P.H.2: Osiguranje kao gospodarska djelatnost rezultira sklapanjem ugovora o osiguranja koji

ima određene karakteristike te uvijete ovisno o predmetu koji se osigurava.

P.H. 3: Važnost osiguranja prisutna je jer je i rizik prisutan u svakom aspektu stvarnosti, samim

time važne su i metode kojima se rizik mjeri te naposljetku i metode upravljanja rizicima u

osiguravajućim društvima i organizacijama.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha i ciljevi povezani su s problematikom i predmetom istraživanja te postavljenom radnom

hipotezom. Svrha i cilj rada je: definirati osnovne pojmove u osiguranju uključujući ugovor o

osiguranju i njegove osnovne elemente, analizirati značajke rizika, njegove načine klasifikacije

i najvažnije vrste, istražiti kretanje rizika u pojedinim vrstama osiguranja te kako upravljati

pojedinim rizicima u osiguravajućim društvima u nastojanju da se oni minimiziraju.

U skladu s postavljenom svrhom i ciljem, u radu će se odgovoriti na sljedeća pitanja:

1. Što je osiguranje?

2. Koje su funkcije osiguranja?

3. Kako se mijenjao značaj osiguranja kroz godine?

3

4. Koji su osnovni kriteriji podjele osiguranja?

5. Koje su temeljne odrednice ugovora o osiguranju?

6. Koje su relevantne karakteristike rizika?

7. Koja su pravila i oblici upravljanja rizicima osiguranja?

8. Koji su postupci nužni u upravljanju rizicima osiguranja?

1.4. Znanstvene metode

Rješavanju formulirane problematike ovog rada prethodilo je prikupljanje i analiza

odgovarajuće literature. Nadalje u radu su se primjenjivale sljedeće znanstvene metode: metoda

indukcije i dedukcije, metoda analize i sinteze, metoda specijalizacije, metoda klasifikacije,

metoda deskripcije, metoda kompilacije te komparativna metoda.

1.5. Struktura rada

Diplomski rad sastoji se od šest cjelina koje su međusobno povezane. Prva cjelina započinje

Uvodom u kojem je definiran problem, predmet i objekt istraživanja te postavljenja radna i

pomoćne hipoteze, navedeni svrha i ciljevi istraživanja, znanstvene metode koje su korištene te

je postavljena struktura ovog rada.

Dugi dio rada odnosni se na Teorijske značajke osiguranja te je u tom dijelu objašnjen pojam

i funkcije osiguranja, razvoj i važnost osiguranja te kriteriji prema kojima se klasificiraju

osiguranja.

U trećem dijelu, naslova Temeljne odrednice ugovora o osiguranju obrazlaže pojam ugovora

o osiguranju, njegova osnovna načela, potom se navode stranke ugovora o osiguranju i elementi

od kojih se svaki ugovor o osiguranju sastoji.

4

Četvrta cjelina rada, naslova Relevantne karakteristike rizika obuhvaća koncept rizika te

njegovu raspodjelu, odnosno načine na koji se rizici klasificiraju, njihova obilježja, razliku

između rizika i hazarda te postupak izravnanja, odnosno raspodjele rizika.

Peti dio nosi naziv, Upravljanje rizicima u osiguravajućim društvima te obuhvaća i navodi

važnija pravila osiguranja, oblike upravljanja rizicima osiguranja i naposljetku postupak

upravljanja rizicima osiguranja.

U zadnjem dijelu rada naveden je Zaključak u kojem je dana sinteza spoznaja do kojih se došlo

analizom postavljenog problema te predmeta, cilja i svrhe istraživanja.

5

2. TEORIJSKE ZNAČAJKE OSIGURANJA

Ovim poglavljem objasniti će se: 1) pojam i funkcije osiguranja, 2) razvoj i važnost

osiguranja, 3) tržište osiguranja u Republici Hrvatskoj te 4) vrste osiguranja.

2.1. Pojam i funkcije osiguranja

Osiguranje je pojam s kojim se u pojedinim svojim segmentima svi svakodnevno susreću. Svaki

pojedinac i njegova materijalna dobra neprekidno su izloženi raznim opasnostima koje često

nije moguće unaprijed spriječiti (Klasić i Andrijanić, 2007, p.11).

Osiguranje sa stajališta pojedinca je gospodarski instrument kojim pojedinac zamjenjuje mali

određeni iznos (premija) za veliki neizvjestan financijski gubitak (neizvjesnost od koje se

osiguravamo) koji bi postojao da nema osiguranja. S motrišta društva, osiguranje je gospodarski

instrument za smanjivanje i uklanjanje rizika procesom kombiniranja dobrovoljnog broja

istovjetnih izlaganja u skupinu, kako bismo mogli predvidjeti gubitke z a skupinu kao cjelinu

(Vaughan i Vaughan, 2000, p.16, 23).

Postoje različite definicije pojma osiguranja, ali izdvojena je definicija koja ga najbolje

objašnjava. Osiguranje je metoda transfera rizika s osiguranika na osiguratelja, koji prihvaća da

nadoknadi slučajne štete onima kod kojih su nastale i raspodijeli ih na sve članove rizične

skupine na načelima uzajamnosti i solidarnosti (Andrijašević i Petranović, 1999, str. 23).

Pod značajke osiguranja spadaju (Andrijašević i Petranović, 1999, p.23):

· objedinjavanje rizika, označava nastale štete prema pojedinim članovima koje se

raspodjeljuju na sve članove rizične zajednice proporcionalno unesenoj količini rizika

pojedinog člana

· pokriće slučajnih šteta, štete koje osiguranje pokriva moraju biti slučajne,

nepredvidljive, ali vjerojatne, inače nema mogućnosti pokrića nastalih šteta

6

· transfer rizika, prijenos rizika sa osiguranika na osiguratelja označava transfer rizika

· naknada štete, svako osiguranje karakterizira naknada štete, tako u imovinskom

osiguranju isplaćuje se naknada za nastalu štetu, u životnom se isplaćuje ugovorena

svota, dok u osiguranju od odgovornosti naknada za štetu nastalu trećoj osobi.

Sklapanjem osiguranja pojedinac postaje član određene rizične zajednice. Rizičnu zajednicu

čine svi osiguranici koji su se plaćanjem određene premije zaštitili od nekog istovrsnog rizika.

Tako, primjerice, jednu rizičnu zajednicu čine svi osiguranici koji su zaštitili svoje kuće od

rizika požara. Međutim, kuće su različite veličine, različite su gradnje i nalaze se na različitim

lokacijama. Svaki osiguraniku tom slučaju plaća određeni iznos novca za od rizika požara

sukladno veličini rizika koji procjenjuje i ocjenjuje osiguravajuće društvo. Time se rizik prenosi

s pojedinca (osiguranika) na osiguravatelja, na određeni rok trajanja. U tom razdoblju može

doći do požara na jednoj ili više osiguranih kuća. Nastale štete raspodjeljuju se i isplaćuju

proporcionalno veličini rizika koji je pojedini član unio u rizičnu zajednicu (Klasić i Andrijanić,

2007, p.12).

Osigurani slučaj mora biti budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovaratelja. Za

svako osiguranje moraju biti točno određeni osnovni elementi osiguranja, tj. (Babić i

Frančišković, 2011, p.47):

· predmet osiguranja, smatra se predmetom osiguranja: materijalni predmet, imovinski

interes, osoba, životinja ili nešto drugo što može biti povrijeđeno, oštećeno, uništeno i

slično.

· opasnosti od kojih se određeni predmet osigurava mogu djelovati slučajno i iznenada na

osigurani predmet, a posljedice tog djelovanja su uništenje, oštećenje, umanjenje

vrijednosti, nastanak materijalnih obveza, gubitak dohotka i slično (npr. požar, oluja,

potres, tuča, poplava, mraz, skrivene greške u materijalu i konstrukciji, stroja, provalna

krađa i razbojstvo, bolest, prometna nezgoda, smrt)

· trajanje osiguranja mora biti jasno definirano prilikom sklapanja osiguranja. Pošto je

veća vjerojatnost da će se osigurani slučaj ostvariti u dužem razdoblju, što je razdoblje

trajanja osiguranja dulje to je i rizik veći.

7

· oblik pokrića štete, koji na sebe preuzima osiguravatelj u odnosu na osiguranika,

određuje kako će se utvrditi odšteta za slučaj djelovanja osigurane opasnosti na

osigurani predmet. Nastala šteta mora biti mjerljiva, a ukupna odšteta ne smije biti viša

od stvarne štete.

· premija osiguranja (premium) je cijena preuzimanja rizika od nastanka štetnog

događaja, odnosno novčani iznos koji ugovaratelj osiguranja plaća osiguravatelju na

temelju sklopljenog ugovora o osiguranju.

Funkcije osiguranja proizlaze iz ciljeva i zadaća koje društvena zajednica nameće modernom

sustavu osiguranja. U tom smislu, opravdanost postojanja i efikasnost sustava osiguranja može

se mjeriti kvalitetom uspostavljenih sljedećih funkcija: funkcije zaštite, mobilizacijsko-

alokacijske i društveno-socijalne funkcije (Ćurak i Jakovčević, 2007, p.23). Shemom 1

prikazana je povezanost pojedinih funkcija osiguranja.

8

Shema 1: Značaj funkcija osiguranja za društvenu zajednicu

Izrada: Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 23

FUNKCIJE OSIGURANJA

ZAŠTITNA

IZRAVNA NEIZRAVNA

MOBILIZACIJSKO ALOKACIJSKA

DRUŠTVENO -SOCIJALNA

PREVENTIVA I

REPRESIJA

IMOVINSKA I

NEIMOVINSKA

OSIGURANA

RAZVOJ

FINANCIJSKIH

TRŽIŠTA

ZDRAVSTVENA I

MIROVINSKA SKRB

STANOVNIŠTVO DRŽAVA PODUZEĆA I

INSTITUCIJE

ISPLATA ŠTETA I OSIGURANIH

SVOTA

9

Budući da je temeljna zadaća osiguranja u užem i širem smislu zaštita stanovništva, poduzeća,

institucija i države, ti sektori nacionalnog gospodarstva imaju dvostruku ulogu. Prvo, država u

funkciji regulatora mora omogućiti i poticati preventivne i represivne mehanizme koji će

pridonijeti institucionalnom rješavanju problema sigurnosti življenja, poslovanja, pa prema

tome i isplatu šteta i osiguranih svota. Drugo, ulaskom u zajednicu rizika putem plaćanja

premija i doprinosa, pojedinac, poduzeće pa i država, povećavaju imovinski potencijal

financijskih institucija i tržišta, cjelokupnog sustava osiguranja te mirovinske i zdravstvene

zaštite, čime se uzajamno efikasnije štite i sami kvalitetnije razvijaju (Ćurak i Jakovčević, 2007,

p.23).

2.1.1. Zaštitna funkcija osiguranja

Zaštitna funkcija osiguranja prožima sve oblike ljudske aktivnosti. Od davnih vremena zaštite

pojedinca ta funkcija je evoluirala do suvremenih oblika i instrumenata koji čine jedinstveni

sustav očuvanja civilizacijskih tekovina. U središtu sustava zašite i dalje je čovjek, ali sada u

svakoj svojoj djelatnosti i gospodarskoj aktivnosti, na radnom mjestu koje je standardizirano s

obzirom na složenost poslova i tehničko tehnološke uvjete, k tome zdravstveno osiguran,

socijalno i mirovinski zbrinut, u internom i eksternom okruženju ekoloških standarda. Opći

društveni ciljevi osiguranja ostvaruju se u okvirima neposredne (izravne) i posredne (neizravne)

zaštite (Ćurak i Jakovčević, 2007, p.24).

2.1.1.1. Neposredna (izravna) zaštita osiguranja

Budući da su materijalne štete, nezgode i pogibelji realnosti s kojom se treba suočiti,

suvremena, dobro organizirana društva nastoje uspostaviti efikasni sustav spašavanja koji može

smanjiti posljedice rizičnog događaja. Sve aktivnosti neposredne zaštite obuhvaćaju dvije

skupine mjera (Čurak i Jakovčević, 2007, p.24):

· sustav preventive čine mjere, instrumenti i aktivnosti kojima je krajnja svrha uklanjanje

ili sprječavanje uzroka koji potencijalno izazivaju rizični događaj sa štetnim

posljedicama (Čurak i Jakovčević, 2007, p.24). Funkcija preventive očituje se kroz

financiranje i kreditiranje mjera za sprečavanje i smanjenje mogućosti nastanka šteta, te

10

poticanje osiguranika za uvođenje i provođenje tih mjera. Preventiva se može provoditi

na više razina. Općedruštvena razina, primjerice financiranje mjera (istraživanja,

uvođenja signalizacije i sl.) za smanjenje mogućnosti nastanka šteta u automobilskoj

odgovornosti, financiranje mjera za zaštitu djece u prometu, ili financiranje izgradnje

riječnih nasipa za zaštitu od poplave u sklopu projekata regulacije vodenih tokova.

Razina pojedinačnih osiguranika, primjerice financiranje ili kreditiranje mjera za

uvođenje zaštite na radu u poslovnom subjektu (Andrijanić i Klasić, 2002, p. 2).

· sustav represije ili sustav spašavanja čine mjere, aktivnosti i tehnike za poduzimanje

spašavanja ljudi i imovine. Dok su, primjerice, protupožarni aparati i raspršivači vode

elementi sustava preventive, vatrogasna služba je bitan čimbenik organizirane represije.

U mjere koje čine sustav represije mogu se ubrojiti odredbe i načela koja su implicite

ugrađena u ugovore o osiguranju. Riječ je o ponekad složenim aktivnostima gašenja

požara i spašavanja ljudi, organiziranim akcijama mobilizacije stanovništva na

poplavljenim područjima, spašavanje stoke i životinja iz opožarenih šuma i naselja,

jednako kao i brzim intervencijama kojima se spašava imovina i životi ljudi stradalih u

prometnim nesrećama (Ćurak i Jakovčević, 2007, p.27).

2.1.1.2. Posredna (izravna) zaštita osiguranja

Posredna zaštita podrazumijeva da osiguratelj u korist osiguranika ili nekoj trećoj osobi kao

svoju primarnu obvezu promptno isplati odštetu ili osiguranu svotu kad nastupi osigurani slučaj.

Funkcija posredne zaštite ostvaruje se na razini ugovornih odnosa između društva za osiguranje

i osiguranika. Tri su temeljna obilježja i zadaće ove vrste zaštite osiguranja (Ćurak i Jakovčević,

2007, p.29):

· sigurnost za osiguranika kao ekonomska, psihološka i moralna vrijednost. Kada zaključi

policu o osiguranju imovine ili života, čovjek je ekonomski zbrinut, njegov integritet je

potpun pa se psihološki i moralno osjeća vrjednijim bićem.

· stabilnost koja je potrebna za napredak pojedinca i društva u cjelini. Pojedinac, njegova

obitelj ili poduzeće u okolnostima ekonomske zaštite mogu stabilno živjeti i poslovati.

· kontinuitet poslovanja koji se ostvaruje sustavom premijskih prihoda i rashod, jer

potencijalni gubici pretvaraju u ravnomjerne troškove osiguranika i prihode

osiguratelja.

11

2.1.2. Mobilizacijsko – alokacijska funkcija osiguranja

Ova funkcija sagledava se u kontekstu redistribucije štednje suficitarnih sektora i njezine

alokacije deficitarnim sektorima kanalima financijskih tržišta. U širem društvenom smislu, to

je funkcija koja pokazuje osigurateljsku kulturu neke zajednice i potvrđuje razvijenost tržišta

kapitala. Obavljajući svoju temeljnu djelatnost društva za osiguranje istodobno (Ćurak i

Jakovčević, 2007, p.30):

· prikupljaju viškove suficitarnih jedinica nudeći tržištu razne oblike osiguranja imovine

i osoba

· potiču individualnu štednju i brigu pojedinca a budućnost

· u ulozi institucionalnih investitora alociraju plasmane gospodarsko deficitarnim

sektorima

· pridonose razvoju financijskih tržišta poslovnim i vlasničkim interegarancijama s

drugim institucijama

· ulažu u državne i komunalne vrijednosnice te tako podupiru razvojnu, zdravstvenu i

socijalnu politiku

· zajednički razvijaju financijske proizvode s drugim, vlasnički povezanim i

nepovezanim financijskim institucijama

· pogoduju modernizaciji sustava garancija (vinkulacija polica, otkupna vrijednost)

Važnost mobilizacije štednje u sustav osiguranja na nacionalnoj i globalnoj razini moguće je

ilustrirati udjelom ukupne premije osigurana u BDP-u. Prema takvom kriteriju razvijene zemlje

imaju i veći udio premija u BDP-u od slabije razvijenih zemalja (Ćurak i Jakovčević, 2007,

p.31).

Grafikonom koji slijedi ilustriran je pregled udjela zaračunatih bruto premija za razdoblje od

2012. do 2014 godine.

12

Grafikon 1: Udio zaračunate bruto premije u BDP-u za razdoblje od 2012. do 2014. godine

Izvor: Godišnje izvješće HANFA, 2014, p. 78

Udio zaračunate bruto premije u BDP-u na dan 31. prosinca 2014. bio je 2, 6% te je zabilježio

smanjenje u odnosu na 2013. godinu. U skupini životnih osiguranja udio premije porastao je sa

0,77% u 2013. porastao na 0,80% u 2014. Kod neživotnih osiguranja udio bilježi pad s 1,98%,

koliko je iznosio u 2013., na 1,8% u 2014. godini.

S obzirom na trenutačno raspoložive podatke koji se odnose na 2013. prosječni udio ukupne

premije osiguranja (ukupno životna i neživotna osiguranja) u BDP-u za zemlje punopravne

članice europske osigurateljne i reosigurateljne federacije Insurance Europa (32 zemlje) iznosio

je 7,7%. Usporedi li se navedeni podatak s podatkom za Republiku Hrvatsku u 2013., vidljivo

je da je pokazatelj značajno niži (Godišnje izvješće HANFA-e, 2015, p. 80).

13

2.1.3. Društveno – socijalna funkcija osiguranja

Društveno – socijalnu funkciju osiguranje ostvaruje kroz potpunu ekonomsku, zdravstvenu i

socijalnu zaštitu čovjeka, obitelji i nacije. Ekonomska zaštita podrazumijeva materijalnu

naknadu za nastale štete i isplatu osiguranih svota u mnogobrojnim vrstama i podvrstama

osiguranja imovine i osoba. Jedino je na ekonomskoj zaštiti i sigurnosti standarda življenja

moguće razvijati društvo smjerom njegovog svekolikog napretka. Kroz ovu funkciju izražen je

istodobno i socijalni element. Primjerice, osiguranje od nezgode, stvarna zaštita ljudi od rizika

smrti, trajnog gubitka opće radne sposobnosti (invaliditeta), privremene nesposobnosti za rad i

gubitka zdravlja. Čak i s više socijalnog obilježja, životna osiguranja pridonose zadovoljenu

budućih potreba i pokriću budućih troškova čovjeka. Osiguranicima životnih osiguranja

omogućuje se lakše održavanje životnog standarda i to baš kada je najpotrebnije, a s obzirom

na smanjenu mogućnost zarađivanja, primjerice u starosti, poremećenom zdravstvenom stanju,

u obitelji nakon smrti hranitelja itd. To je moguće zbog štedne komponente sadržane u premiji

životnog osiguranja, koja zbog obilježja dugoročnosti sudjeluje u portfelju čiji će prinos biti

dostatan za očekivanu zaradu osiguranika i pokriće osigurateljevih troškova. Mirovinski sustav

i njegova razvijenost pretpostavka su za odgovarajući standard radno neaktivnog stanovništva,

a fondovi generacijske solidarnosti više nisu dovoljni za podmirenje egzistencijalnih potreba

umirovljenika, a proračunske stavke modernih država ne uključuju mirovinske alimentacije. To

je razlog što su mnoge razvijene zemlje reformirale mirovinske sustave u kojima se dio

mirovinskih doprinosa izdvaja u obvezne mirovinske fondove s kojima upravljaju društva za

upravljanje fondovima s ciljem kapitalizacije uplaćenih doprinosa. Istu reformu provela je i

Hrvatska tijekom 2002. godine, čime se mirovinski sustav po svom modelu može uspoređivati

i uklopiti u mirovinske sustave Europske Unije. Što se tiče zdravstvene skrbi i zaštite, oni su

temeljna prava svakog rođenog čovjeka. Zdravstveno osiguran čovjek i njegova obitelj moraju

biti u središtu brige moderne države. Upravo stoga, poboljšanje kvalitete i efikasnosti

zdravstvenog osiguranja najvažnije su zadaće svake socijalne države (Ćurak i Jakovčević, 2007,

p. 35).

14

2.2. Razvoj i važnost osiguranja

Počeci ekonomske zaštite od potencijalne štete usko su povezani uz razvoj trgovine i prijevoz

roba, i sežu u daleku prošlost. Raspodjela jednog rizika na više manjih rizika provodila se još

oko 3.000 godine prije Krista u Kini, kada su prilikom transporta roba rijekom Jangtze, na

mjestima gdje je plovidba bila opasna, kineski trgovci pretovarivali robu s jednog čamca na

više manjih čamaca. Na taj način, ako bi došlo do potonuća čamca, gubio samo dio robe, a

gubitak su snosili svi trgovci zajedno. Isto tako, Hamurabijevim zakonikom (Babilon, 1729. –

1686. prije Krista) dane su prve pisane odredbe o solidarnoj raspodjeli rizika zbog napada

pljačkaša prilikom prijevoza robe pustinjom, te o odgovornosti graditelja za nekvalitetnu

izgradnju nekog objekta (Andrijanić i Klasić, 2002, p.32).

U Talamudu su opisani prvi počeci pomorskog osiguranja u kojem vlasnik broda koji bez svoje

krivnje izgubi brod dobiva od zajednice brodara drugi. Rimsko pravo nije poznavalo institut

osiguranja već institut pomorskog zajma. Pomorski je zajam vlasnik broda uzimao prije puta,

pa ako su brod i roba neoštećeni stigli na odredište, vlasnik broda vraćao je zajam uz ugovorenu

kamatu (Andrijanić i Klasić, 2002, p.32).

U srednjem vijeku osiguranje je karakteriziralo karitativno obilježje naknade za štetu odnosno

uzajamno pomaganje trgovaca i obrtnika u okviru cehovskih. Počeci osiguranja u današnjem

smislu riječi vuku podrijetlo iz talijanskog pomorskog osiguranja koje se razvijalo u 14.stoljeću.

O tom svjedoči prvi sačuvani ugovor o osiguranju pronađen u Genovi, a datira iz 1347. godine.

Prvi ugovori o osiguranju bili su vezani uz kupoprodajne ugovore, a kasnije se javljaju

samostalno. Iz Italije osiguranje prelazi u gotovo sve značajnije pomorske države toga doba, a

onda i u pomorske kodifikacije običajnog i trgovačkog prava, kao posebni dio pomorskog

prava (Andrijanić i Klasić, 2002, p.32).

U razvoju suvremenog osiguranja najznačajniju ulogu odigrao je engleski Lloyd, osnovan 1687.

godine, a zbog potrebe efikasnije ekonomske zaštite interesa u pomorskoj trgovini. Nadalje,

1792. godine osnovano je prvo osiguravajuće društvo u SAD-u, „The Insurance Company of

15

North America“. Tržište osiguranja u suvremenom smislu započinje se snažnije razvijati tek

početkom XIX. stoljeća (Babić i Frančišković, 2011, p.51).

Razvoj osiguranja u Hrvatskoj vezuje se za dubrovački „Ordo super assecuratoribus“ iz 1562.

godine, koji spada među najstarije zakonske akte o pomorskom osiguranju. Kasnije su se

osiguranja regulirala trgovačkim zakonicima koji su sadržavali odredbe o osiguranju, kao npr.

Hrvatski trgovački zakonik iz 1875. godine (Babić i Frančišković, 2011, p.51).

Prva hrvatska organizacija za osiguranje osnovana je 4. lipnja 1884. godine pod nazivom

Osiguravajuća zadruga „Croatia“, a osnovalo ju je Gradsko poglavarstvo u Zagrebu za

osiguranje opasnosti požara za grad Zagreb (Andrijašević, 1997, p.299).

Prema Babić i Frančišković, razvoj osiguranja u Republici Hrvatskoj može se podijeliti na tri

osnovne faze:

· prva faza (razdoblje od 1945.g.) koju karakterizira dominacija inozemnih

osiguravajućih društava,

· druga faza (razdoblje od 1945. do 1990.g.) za vrijeme dogovorne ekonomije i

· treća faza (nakon 1990.g.) koju karakterizira orijentacija na tržišnu ekonomiju.

Osamostaljivanjem Republike Hrvatske stvorene su osnovne pretpostavke za organiziranje

modernog sustava osiguranja i reosiguranja, koji funkcionira na načelima tržišne utakmice i

omogućuje mu uključivanje u europski i svjetski sustav osiguranja i reosiguranja. Može se

pretpostaviti da će gospodarski rast u Republici Hrvatskoj utjecati na povećanje potražnje za

uslugama osiguranja, a time i na razvoj osiguravateljne djelatnosti (Babić i Frančišković, 2011,

p. 52).

16

2.3. Tržište osiguranja u Republici Hrvatskoj

U tržišnim osiguranjima uloga osiguranja određena je praćenjem razvitka tržišta. Tržište

osiguranja predstavlja mjesto na kojem se susreću ponuda i potražnja za uslugama osiguranja,

a karakterizira ga raspoređivanje i objedinjavanje rizika (Babić i Frančišković, 2011, p. 63).

Prema Rafaj ( Rafaj, 2009, p. 9) propisi koji reguliraju osiguravateljnu djelatnost u Republici

Hrvatskoj jesu: Zakon o hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga, Zakon o osiguranju,

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju, Zakon o obveznim osiguranjima u

prometu, Zakon o obveznim odnosima, Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o reviziji, Zakon

o računovodstvu te Podzakonski akti doneseni temeljem navedenih zakona.

Stanje u osiguravateljnoj djelatnosti Republike Hrvatske prikazati će se u nastavku kroz broj

osiguravajućih društava, popis osiguravajućih društava i njihove premije te gustoće premije

prema broju osiguranika.

Grafikon: Broj društava za osiguranje u razdoblju od 2000. do 2014. godine

Izvor: izrada studentice prema izvješću Broj društava za osiguranje i društava za reosiguranje,

2015

2 3 4 4 4 5 4 58 8

6 7 7 7 7

9 8 6 7 8 7

5

8

9 10

1010 10 10 10

1513

1313 12 11

11

10

1010

1010 10 9 8

0

5

10

15

20

25

30

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014

Broj društava za osiguranje u razdoblju od 2000. do 2014. godine

Životno Neživotno Složeno

17

Iz grafikona je vidljivo da se broj društava koji se bavio složenim osiguranjem, dakle poslovima

životnih i neživotnih osiguranja, u razdoblju od 2000. do 2014 godine smanjio i to gotovo za

polovicu. Naime, u 2000. godini 15 društava se bavilo složenim osiguranjem, dok u 2014.

godini tek 8. Kod poslova neživotnih osiguranja broj društava je oscilirao kroz godine.

Najmanje društava bavilo se ovim osiguranje u 2006. godini, samo 5 društava. Zatim se broj

društava povećao i proteklih nekoliko godina se ne mijenja. U 2014. godini 10 društava se

bavilo samo poslovima neživotnih osiguranja. U 2000. godini samo 2 osiguravajuća društva

bavila su se isključivo poslovima životnih osiguranja. Usporedivši to s 2014. godinom kada se

tim osiguranjem bavilo 7 društava, vidljiv je porast u odnosu na prethodne godine.

Tablicom 1 prikazan je popis društava za osiguranje prema poslovima osiguranja u Republici

Hrvatskoj za 2014. godinu

Tablica 1: Popis društava za osiguranje prema poslovima osiguranja za 2014. godinu

Poslovi osiguranja Društvo za osiguranje

životno

AGRAM LIFE osiguranje d.d., ERGO životno osiguranje d.d.,

Erste osiguranje VIG d.d., KD životno osiguranje, Societe

Generale osiguranje d.d., Velebit životno osiguranje d.d.,

Wüstenrot životno osiguranje d.d.

neživotno

BNP Paribas Cardif osiguranje d.d., Croatia zdravstveno

osiguranje d.d., ERGO osiguranje d.d., Euroherc osiguranje d.d.,

HOK osiguranje d.d., Hrvatsko kreditno osiguranje d.d., Izvor

osiguranje d.d., Jadransko osiguranje d.d., Sunce osiguranje d.d.,

Velebit osiguranje d.d.

složeno

Allianz Zagreb d.d., Croatia osiguranje d.d., Generali osiguranje

d.d., Grawe osiguranje d.d., Merkur osiguranje d.d., Triglav

osiguranje d.d., Uniqa osiguranje d.d., Wiener osiguranje VIG

d.d.

Izvor: Tržište osiguranja za 2014. godinu, 2015, p. 5

18

Na tržištu osiguranja u 2014. godini poslovalo je 25 društava za osiguranje i jedno društvo za

reosiguranje sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, a tablicom je prikazano koja se društva bave

životnim, a koja neživotnim poslovima osiguranja te koja s obje vrste. Također bitno je

napomenuti da je društvo Basler osiguranje Zagreb d.d. od 1. rujna 2014. pripojeno društvu

Uniqa osiguranje d.d. koje je preuzelo sva prava i obveze pripojenog društva.

Poslovanje društava za osiguranje i jednog reosiguravajućeg društva navedenih Tablicom 1 te

ukupna bruto zaračunata premija u tim društvima prikazana je Grafikonom 3.

Grafikon 3: Ukupna zaračunata bruto premija po društvima za osiguranje

Izvor: HUO, 2015., p. 7

19

Grafikonom je vidljivo da je od 25 društava za osiguranje i dalje vodeće Croatia osiguranje d.d.

s ukupnom premijom 2.279.905,186 kuna, iako je ona nešto manja nego u 2013. godini. Slijedi

ga Allianz Zagreb d.d. s premijom u iznosu od 1.218.090,296 kuna. te porastom premije u

odnosu na 2013. Euroherc osiguranje koje posluje samo u segmentu neživotnih osiguranja,

godinu je završilo na trećem mjestu s premijom od 871.324.106 kuna, iako je ona manja u

odnosu na 2013. godinu. Slijedi Uniqa osiguranje, koje je tijekom 2014. godine pripojilo Basler

osiguranje Zagreb, s ukupnom premijom 653.256.085 kuna. Prema navedenim podacima, udjeli

prva četiri osiguravajuća društva u ukupnoj zaračunatoj bruto premiju su:

· Croatia osiguranje d.d. – 26,63%

· Allianz Zagreb d.d. – 14,23%

· Euroherc osiguranje d.d. – 10,18%

· Uniqa osiguranje d.d. – 6,58%

Vidljivo je dakle, da prva četiri osiguravajuća društva zajedno imaju preko 50% od ukupne

bruto zaračunate premije, odnosno od ukupno 25 osiguravajućih društava.

Gustoća premije osiguranja, odnosno iznos premije po osiguraniku koristi se kako bi se

prikazala razvijenost neke zemlje u sektoru osiguranja jedne zemlje, te služi za uspoređivanje

s drugim zemljama. Računa se kao omjer zaračunate bruto premije i broja stanovnika te

pokazuje kolike. Grafikonom 2 prikazana je gustoća osiguranja odnosno premija osiguranja po

stanovniku u RH u razdoblju od 2012. do 2014. godine.

20

Grafikon 2: Gustoća premije osiguranja u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2012. – 2014.

godine

Izvor: Godišnje izvješće HANFA-e, 2015, p.80

Gustoća premije osiguranja u 2014. godini iznosila je 2.021 kunu te tako bilježi pad u odnosu

na prethodne dvije godine. Promatrano prema skupina osiguranja, kod neživotnih osiguranja

gustoća premije iznosila je 1.398 kun u 2014. godini čime je ostvaren pad u odnosu na 2013.

godinu. U skupini životnih osiguranja gustoća je iznosila 623 kune i zabilježila porast u odnosu

na prethodne dvije godine

2.4. Vrste osiguranja

Sukladno grupi rizika, vrste osiguranja klasificiraju se prema različitim kriterijima, pri čemu se

pod vrstom osiguranja smatra osiguranje stvari ili osoba obuhvaćenih jednakim uvjetima

osiguranja. Kriteriji podjele osiguranja, su sljedeći (Klasić i Andrijanić, 2007, p.115 – 124) :

1) prema kriteriju bilanciranja poslova osiguranja i utvrđivanja poslovnog rezultata

21

2) prema načinu sklapanje ugovora o osiguranju,

3) prema predmetu osiguranja,

4) prema statusu osiguranika,

5) prema srodnosti rizika koje pokrivaju,

6) s aspekta teoretskih osnova, konkurentnosti na tržištu i stupnju državnog nadzora.

Prema Andrijašević i Petranović, kriteriji koji se uzimaju u obzir kod podjele osiguranja su:

1) prema načinu pokrića rizika,

2) prema podjeli osiguranje imovine,

3) u razvijenim zemljama,

4) prema kriteriju strukture premije osiguranja.

2.4.1. Osiguranje prema kriteriju bilanciranja poslova osiguranja i utvrđivanja

poslovnog rezultata

Prema ovom kriteriju, izvršena je osnovna podjela osiguranja na skupine osiguranja, odnosno

na (Klasić i Andrijanić, 2007, p.115):

1) neživotna osiguranja,

2) životna osiguranja.

Prema Zakonu o osiguranju (Zakon o osiguranju, 2015, čl.7) sljedeće vrste osiguranja su

obuhvaćena ovim skupinama:

· neživotna osiguranja: osiguranje od nezgode, zdravstveno osiguranje, osiguranje

cestovnih vozila, osiguranje tračnih vozila, osiguranje zračnih letjelica, osiguranje

plovila, osiguranje robe u prijevozu, osiguranje od požara i elementarnih šteta, ostala

22

osiguranja imovine, osiguranje od odgovornosti za upotrebu motornih vozila, osiguranje

od odgovornosti za upotrebu zračnih letjelica, osiguranje od odgovornosti za upotrebu

plovila, ostala osigurana od odgovornosti, osiguranje kredita, osiguranje jamstava,

osiguranje raznih financijskih gubitaka, osiguranje troškova pravne zaštite, osiguranje

pomoći (asistencija).

· životna osiguranja: životno osiguranje, osiguranje za slučaj vjenčanja ili sklapanja

životnog partnerstva ili rođenja, osiguranje života i rentno osiguranje, tontine,

osiguranje s kapitalizacijom isplate, upravljanje sredstvima zajedničkih mirovinskih

fondova, dodatna osiguranja životnog osiguranja.

2.4.2. Osiguranja prema načinu sklapanja ugovora

Osiguranja prema ovom kriteriju dijele se na dvije skupine (Babić i Frančišković, 2011, p.60):

1) Obvezno osiguranje - osiguranje od određenih rizika propisano zakonom. Ono je propisano

u pravnom sustavu svake države, U Republici Hrvatskoj obvezno se osiguravaju:

· putnici u javnom prijevozu od posljedica nesretnog slučaja,

· vlasnici i korisnici motornih vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama

i putnicima, te

· vlasnici i korisnici brodica na motorni pogon, odnosno jahte, od odgovornosti za štete

nanesene trećim osobama

2) Dobrovoljno osiguranje jest ono osiguranje koje se sklapa slobodnom odlukom ili

dogovorom između osiguravatelja i osiguranika i ne postoji zakonska obveza niti prisila

njegovog sklapanja.

2.4.3. Osiguranja prema predmetu osiguranja

Prema predmetu osiguranja, osiguranja se dijele na (Klasić i Andrijanić, 2007, p.123):

· osiguranje imovine u širem smislu,

· transportno osiguranje i kreditno osiguranje i

· osiguranje osoba.

23

Osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika

zbog nastupanja osiguranog slučaja. Iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je

osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. Ugovor o osiguranju imovine može

zaključiti svaka osoba ili se može zaključiti u korist svake osobe koja ima opravdani interes na

premetu osiguranja. Osiguranik može biti samo osoba koja ima ili očekuje da će imati opravdani

interes da ne nastane osigurani slučaj, jer bi inače pretrpjela neki materijalni gubitak (Hrvatski

institut za financijsku edukaciju, 2015).

Osnovne opasnosti koje su ovim osiguranjem obuhvaćaju (Klasić i Andrijanić, 2007, p.126):

· požar, udar groma, eksplozija, oluja, odnosno vjetar iznad određene brzine, grad (tuča),

oštećenja uzrokovana zrakoplovom, vozilima ili životinjama na osiguranom objektu

(udar i pad) te manifestacije i demonstracije kojima se smatraju organizirano ili

spontano javno izražavanje raspoloženja grupe građana.

Kreditno osiguranje u užem smislu je osiguranje u kojem ugovor o osiguranju sklapa vjerovnik,

a osiguravatelj se obvezuje nadoknaditi štetu vjerovniku (osiguraniku) ako njegov dužnik ne

podmiri svoje dugovanje. Dužnik ne mora znati da je takvo osiguranje zaključeno. Transportna

osiguranja čine skupine osiguranja: kasko (brod ili zrakoplov), kargo (ono što se prevozi

brodovima ili zrakoplovima), vozarine (onovac koji je plaćen ili koji će biti plaćen za otpremu

tereta, odgovornost za štete nastale trećim osnovama, za štete nastale putnicima i njihovoj

prtljazi, za slučajna oštećenja zrakoplova (uključujući požar), za zagađenje, za oštećenja

pričinjena lukama (Klasić i Andrijanić, 2007, p. 130, 134).

Osiguranjem osoba provodi se zaštita zdravlja čovjeka, njegove radne sposobnosti i života, a to

su najvažnije vrijednosti suvremene civilizacije. Posebnost osiguranja osoba je što ugovaratelj

i korisnik osiguranja ne moraju biti iste osobe. Također, osigurani slučaj nije samo nezgoda ili

nesretan slučaj, već je to doživljenje u životnim osiguranjima (Ćurak I jakovčević, 2007, p.

142). Na sljedećoj shemi prikazana je klasifikacija osiguranja osoba.

24

Shema 2: Klasifikacija osiguranja osoba

Izvor: Ćurak i Jakovčević, 2007, p.143.

Klasifikacijom koja je prikazana Shemom 3, vidljivo je da je u strukturi osiguranja osoba

ključno razlikovati osiguranje osoba od nezgode od osiguranja života. Osiguranje od nezgode

klasificira se u skupinu neživotnih osiguranja koja se temelje na izračunu riziko premije, dok

se za životna osiguranja izračunava riziko i štedna premija ( Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 143).

2.4.4. Osiguranje prema statusu osiguranika

Prema statusu osiguranja, osiguranja se dijele na (Klasić i Andrijanić, 2007, p. 123.):

· osiguranje pravnih osoba gdje su ugovaratelji osiguranja poduzeća i obrtnici, premija se

obračunava uz primjenu režijskog dodatka za pravne osobe

· osiguranje fizičkih osoba gdje su ugovaratelji osiguranja privatne osobe, premija se

obračunava režijskim dodatkom za fizičke osobe. Za pokriće istog rizika fizička osoba

najčešće plaća veću premiju od pravne osobe osigurane u istom osiguravajućem

društvu.

OSIGURANJA OSOBA

OSIGURANJA OD NEZGODE

PUTNO OSIGURANJE

ŽIVOTNA OSIGURANJA

Osiguranje za slučaj smrti,

Mješovito osiguranje,

Rentno osiguranje,

Ostala životna osiguranja

Tontine osiguranje,

Osiguranje povezano s investicijskim fondovima

(unit-linked)

25

2.4.5. Osiguranja prema srodnosti rizika koje pokrivaju

Prema srodnosti rizika osiguranja se dijele na (Klasić i Andrijanić, 2007, p.123): osiguranje

civila, osiguranje životinja, osiguranje usjeva, osiguranje industrije, osiguranje od opće

odgovornosti, osiguranje transporta – kargo i kasko, osiguranje kredita, osiguranje od

odgovornosti u transportu, osiguranje od automobilske odgovornosti, osiguranje automobilskog

kaska, osiguranje pravne zaštite, osiguranje od nezgode, bolesničko (zdravstveno) osiguranje,

osiguranje života, mirovinsko osiguranje.

2.4.6. Osiguranja s aspekta teoretskih osnova, konkurentnosti na tržištu i stupnju

državnog nadzora

Prema ovom kriteriju osiguranja se dijele na (Klasić i Andrijanić, 2007, p. 124):

· životno osiguranje, koje uključuje osiguranje života i rentno osiguranje (jer oboje imaju

štednu komponentu)

· osiguranje poslovanja (komercijalne linije), koje pokriva komercijalne rizike svih vrsta

osiguranja odnosno štete na imovini ili štete iz odgovornosti, poslovnih, komercijalnih

i industrijskih rizika,

· osiguranje kućanstva (osobne linije), koje pruža zaštitu osobnih rizika odnosno pokriva

oštećenje imovine, odgovornost i zdravlje individualnih osiguranika.

2.4.7. Osiguranja prema načinu pokrića rizika

Prema ovom kriteriju osiguranja se mogu podijeliti na (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 95):

· premijsko osiguranje – karakteristično je formiranje sredstava osiguranja unaprijed za

razdoblje trajanja obveza iz osiguranja,

· uzajamno osiguranje – članovi uzajamne rizične zajednice unaprijed se obvezuju da na

kraju ugovorenog razdoblja utvrde ukupni iznos svih šteta za koje su ugovorili

zajedničko pokriće i raspodjelu,

26

· socijalno osiguranje – obuhvaća različite oblike socijalne zaštite, a sredstva se

prikupljaju doprinosom koji određuju na osnovi visine primanja osiguranika i nema

obilježja premije jer se ne utvrđuje veličina rizika.

2.4.8. Osiguranja prema podjeli osiguranja imovine

Ova podjela obuhvaća sljedeće vrste osiguranja (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 96):

· osiguranje stvari, gdje je predmet osiguranja stvar, odnosno objekt. Stvari mogu biti

nepokretne (zgrade, mostovi, brane, strojevi i dr.) i pokretne (roba, namještaj i inventar,

vozila, novac i dr.),

· osiguranje imovinskih interesa, obuhvaća osiguranja kod kojih zbog nastupa osiguranog

slučaja nastaje imovinska šteta, odnosno gubitak za ugovaratelja osiguranja.

Za razliku od osiguranja stvari, kod osiguranja imovinskih interesa predmet osiguranja je

apstraktna stvar koja nema vrijednost za osiguranje (razne vrste odgovornosti, osiguranje

šomaža zbog požara i nekih drugih opasnosti te neka druga osiguranja). Svotu osiguranja u tim

osiguranjima određuje ugovaratelj osiguranja, a šteta se plaća u stvarnom iznosu, ali najviše do

ugovorene svote osiguranja bez primjene načela proporcije (Andrijašević i Petranović, 1999, p.

96).

2.4.9. Osiguranja u razvijenim zemljama

U razvijenim zemljama (posebno prekomorskima) koristi se podjela osiguranja na

(Andrijašević i Petranović, 1999, p. 97):

· pomorska,

· nepomorska,

· životna.

Ova podjela osiguranja koristi se u zemljama u kojim su izuzetno razvijena pomorska

osiguranja ili u središtima koja se pretežno bave poslovima reosiguranja (London i dr.)

27

2.4.10. Osiguranja prema kriteriju strukture premije

Prema strukturi premije osiguranja se mogu podijeliti na (Andrijašević i Petranović, 1999, p.

97):

· riziko osiguranja, u koja je tehnička premija proporcionalna s riziko premijom (riziko

premija je jednaka očekivanju, a uvećana za doplatak za sigurnost čini tehničku

premiju),

· mješovita osiguranja, u kojima se premija stastoji od štedne premije i riziko premije (u

osiguranju života).

28

3. TEMELJNE ODREDNICE UGOVORA O OSIGURANJU

Ovim poglavljem obraditi će se sljedeće cjeline: 1) pojam i načela ugovora o osiguranju, 2)

stranke ugovora o osiguranju te 3) elementi ugovora o osiguranju.

3.1. Pojam i načela ugovora o osiguranju

Zakonom o obveznim odnosima definiran je ugovor o osiguranju, isprave u osiguranju kao i

zakonska regulativa u osiguranju (Andrijanić i Klasić, 2002, p. 97). Ugovor o osiguranju smatra

se sklopljenim kada je ponuda o osiguranju prihvaćena, odnosno kada stranke potpišu policu

osiguranja (Zakon o obveznim odnosima, 2015, čl. 925).

3.1.1. Pojam ugovora o osiguranju

Ugovor o osiguranju regulira sva prava i obveze obiju ugovornih strana, odnosno ugovaratelja

osiguranja i osiguravatelja. Ugovor o osiguranju je takav ugovor kojim se jedna stranka

(osiguravatelj) uz naplatu određene cijene (premije) obvezuje drugoj stranki (ugovaratelju) da

će određenoj osobi (osiguraniku) nadoknaditi štetu koja nastane osobama ili stvarima (predmetu

osiguranja) do određene visine (svote osiguranja), a koja se dogodi zbog ugovorom predviđenih

uzroka (opasnosti) (Andrijanić i Klasić, 2002, p. 97).

Ugovor o osiguranju je konsenzualan, a forma odnosno pismeni oblik ugovora o osiguranju

(polica, list pokrića certifikat, potvrda o osiguranju i dr.) po svom pravnom djelovanju nisu niti

bitne niti dokazne, jer ugovor po svojoj biti ostaje neformalan: za njegovo zaključivanje

dovoljna je obična suglasnost volja i on se može dokazati i na drugi način, a ne samo pismenom

ispravom o osiguranju (Petranović, 1984, p.161).

Također, ugovor o osiguranju poprima obilježje adhezionog ugovora ili „ ugovora po pristupu“,

što znači da osiguranik prihvaća uvjete ( opće i posebne), jednake za sve osiguranike iste rizične

29

grupacije, kao što su npr. ugovori o prijevozu željeznicom, ugovori o uskladištenju u javnim

skladištima i sl. (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 139).

Osnovna obilježja ugovora o osiguranju opisana su u nastavku (Andrijašević i Petranović, 1999,

p. 139):

· ugovor o osiguranju je dvostrano obvezni ugovor, tj. obvezan za obje ugovorne strane.

Svaka ugovorna strana ime utvrđene obveze i prava. Osiguravatelj preuzima obvezu

naknade štete ako se ostvari preuzeti rizik, a osiguranik mora u osiguranju imovine

obvezatno platiti premiju ako želi dobiti pokriće. Kod životnog osiguranja nema prisilne

naplate premije, jer pravo osiguranika ovisi o uplaćenoj premiji.

· ugovor o osiguranju je sukcesivni ugovor, odnosno ugovor s trajnim izvršenjem

obveze za cijelo vrijeme trajanja osiguranja. To znači da se po ugovoru plaća i više šteta

(sukcesivne štete).

· ugovor o osiguranju aleatorni ugovor, ako se promatra s trenutnog gledišta

osiguranika. Promatrano sa stajališta funkcije osiguranja, u izravnanju rizika u rizičnoj

zajednici slučajnost ostvarena rizika kod nekog osiguranika postaje u zajednici rizika

očekivani događaj. Aleatornost se očituje u nejednakim davanjima i primanjima

osiguranika kao pojedinca. Ugovor na sreću i ugovor o osiguranju po svojoj su prirodi

aleatorni, jer se temelje na slučajnosti. Ta je slučajnost prisutna sa stajališta osiguranika,

ali ne i sa stajališta osiguravatelja, jer on očekuje nastanak štete u okviru rizične

zajednice samo ne zna koga će ona pogoditi.

· ugovor o osiguranju je ugovor o uzajamnom povjerenju, jer osiguravatelj prodaje

povjerenje (daje obećanje da će po nastupu osiguranog slučaja ispuniti svoju obvezu),

pa je po samoj naravni potrebno da obje strane postupaju u dobroj vjeri da svoje obveze

ispunjavaju s pažnjom dobrog gospodarstvenika.

· uvjetovanost o osiguranju, jer je osiguravatelj u obvezi isplatiti nastalu štetu samo ako

je osiguranik ispunio sve obveze koje proizlaze iz sklopljenog ugovora i uvjeta

osiguranja.

30

3.1.2. Načela ugovora o osiguranju

Prema Zakonu o obveznim odnosima ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje

ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane

osigurani slučaj, a ugovaratelj osiguranja se obvezuje platiti premiju osiguranja ( Zakon o

obveznim odnosima, 2015, čl. 921). Temeljna načela na kojima se temelji ugovor o osiguranju

jesu (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 157): načelo naknade štete, načelo osigurljivog interesa,

načelo subrogacije te načelo dobre vjere. Navedena načela objašnjena su sljedećim cjelinama.

3.1.2.1. Načelo naknade štete

Načelo naknade štete primarno je među četirima temeljnim načelima ugovora o osiguranju.

Prema ovom načelu svota odštete, odnosno naknade koju isplaćuje osiguratelj, ne može biti

veća od stvarne svote štete, odnosno gubitka koji je nastao osiguranim događajem. Osiguranik

se naknadom štete treba dovesti u jednaki financijski položaj u kojem je bio prije nastanka štete,

odnosno ne može ostvariti zaradu nastankom štete (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 157 – 158).

Svrhe načela naknade štete ( Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 158):

· sprječavanje profitiranja osiguranika iz nastanka štete, odnosno ograničavajući svotu

odštete maksimalno do svote štete, načelom naknade štete sprječava se ostvarenje

zarade iz nastanka štete. Primjerice, ako je kuća koja vrijedi 100.000 novčanih jedinica

osigurana i nastupom požara oštećena u svoti štete od 30.000 novčanih jedinica, prema

načelu naknade štete odšteta može biti 30.000 novčanih jedinica.

· smanjivanje hazardnog ponašanja, naime, ako bi postojala mogućnost ostvarenja zarade

iz nastupa štete, tada bi određeni pojedinci sklapali osiguranje upravo s namjerom da

naknadom iz osiguranja ostvare zaradu. Međutim, s obzirom na to da se načelom

naknade štete ograničava svota odštete na svotu štete, njime se i smanjuje hazardno

ponašanje pojedinca.

31

Osigurana svota može se ugovoriti na više načina. Sa stajališta izbora visine pokrića (svote

osiguranja, limit pokrića) koji su danas mogući prema uvjetima po kojima posluju

osiguravatelji, može se govoriti o dva osnovna načina osiguranja unutar kojih ima više oblika

(Andrijašević i Petranović, 1999, p. 129):

a) osiguranje na svotu osiguranja

· osiguranje s fiksnom svotom osiguranja

· osiguranje s kliznom svotom osiguranja:

- osiguranje s kliznom svotom u domaćoj valuti,

- osiguranje s kliznom svotom na temelju valutne klauzule.

b) osiguranje na stvarnu vrijednost, ali najviše do svote osiguranja

· osiguranje na stvarnu vrijednost objekta, ali najviše do ugovorene svote osiguranja

(limit pokrića)

· osiguranje na stvarnu vrijednost, ali najviše do ugovorene svote osiguranja

- na prvi rizik,

- po štetnom događaju.

3.1.2.2. Načelo osigurljivog interesa

Prema načelu osigurljivog interesa ugovor o osiguranju je valjan samo ako se osiguranik nađe

u položaju financijskog gubitka kada nastupi osigurani događaj. Osigurljivi interes je načelo

koje se zahtjeva za ugovore svih vrsta osiguranja (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 161). Prema

članku 948. Zakona o obveznim odnosima, ugovor o osiguranju može sklopiti svaka osoba ili

se može sklopiti u korist svake osobe koja ima opravdani interes na predmetu osiguranja. Što

se tiče osiguranja života, ono se može odnositi na život osiguravatelja, a može se odnositi i na

život nekog trećeg (Zakon o obveznim odnosima, 2015, čl. 970).

Tri su glavne svrhe postavljanja zahtjeva za temeljenjem ugovora o osiguranju na načelu

osigurljivog interesa (Ćurak i Jakovčević 2007, p. 161):

· sprječavanje špekulacija. Načelo osigurljivog interesa razdvaja ugovore o osiguranju od

špekulacija i sprječava ugovaranje osiguranja koje protivno javnom interesu. Također,

32

onemogućuje se ugovaranje osiguranja imovine druge osobe u nadi ostvarenja

osiguranog događaja i naknade štete. U životnom osiguranju sprječava se sklapanje

ugovora o osiguraju koji se odnosi na život druge osobe u nadi događanja njezine smrti

i ostvarenja ugovorene svote.

· smanjivanje hazardnog ponašanja. Bez načela osigurljivog interesa osoba bi mogla

sklopiti ugovor o osiguranju imovine druge osobe i namjerno izazvati nastupanje

osiguranog događaja odnosno štetu kako bi ostvarila naknadu. Međutim, postavljanjem

zahtjeva za postojanjem osigurljivog interesa, odnosno zahtjeva za financijskim

gubitkom kao rezultatom nastupa osiguranog događaja, nije moguće ostvariti

osigurninu namjernim izazivanjem štete. U životnom osiguranju se na taj način

smanjuje namjera ubojstva osiguranika s ciljem ostvarenja ugovorene svote.

· utvrđivanje iznosa osigurnine u osiguranju imovine. Na taj način mjeri se svota štete

koju je pretrpio osiguranik. Svota osigurljivog interesa maksimalna je svota osigurnine

kojom će osiguratelj nadoknaditi štetu koju je pretrpio osiguranik.

U tabličnom prikazu koji slijedi prikazani su izvori i zahtijevani trenutak postojanja osigurljivog

interesa.

Tablica 2: Vrste osiguranja i osigurljivi interes

VRSTA OSIGURANJA DANOM

ZAKLJUČIVANJA UGOVORA

DANOM NASTANKA

ŠTETE

ŽIVOTNO da ne

IMOVINSKO da da

TRANSPORTNO (kargo) ne da

Izvor: Andrijašević i Petranović, 1999, p. 136

U osiguranju imovine osigurljivi interes mora postojati u vrijeme zaključivanja ugovora i u

vrijeme nastanka štete, jer je ugovor o osiguranju imovine ujedno i ugovor o naknadi štete. U

osiguranju automobilske odgovornosti kupoprodajom vozila osiguranje prelazi na novog

vlasnika i vrijedi do isteka roka police. U transportnom osiguranju osigurljivi interes treba

postojati u času nastanka štete ili se taj interes može steći nakon nastanka štete, pa ga može

33

steći i osoba koja taj interes nije imala u času sklapanja ugovora, a stekla ga je nakon štete npr.

u tijeku prijevoza robe. U životnom osiguranju osigurljivi interes mora postojati u vrijeme

sklapanja osiguranja, tj. izdavanja police. Ugovor o osiguranju života nije ugovor o naknadi

štete, nego valutirana polica s ugovorenim iznosom osiguranja koji prima korisnik i zato ne

mora dokazivati svoje pravo koje je stekao, ne trenutkom smrti osiguranika već u trenutku kada

je određen korisnikom osiguranja (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 135 – 136).

3.1.2.3. Načelo subrogacije

U slučaju ispunjenja tuđe obveze svaki ispunitelj može ugovoriti s vjerovnikom prije ispunjenja

ili pri ispunjenju, da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svim ili samo s nekim sporednim

pravima (Zakon o obveznim odnosima, 2006, čl. 90). Prema tom načelu prava osiguranika

prema osobi odgovornoj za štetu prenose se na osiguravatelja u visini naknade iz osiguranja

(Andrijašević i Petranović, 1999, p. 136).

Svrhe načela subrogacije (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 162):

· sprječavanje neopravdanog bogaćenja osiguranika,

· osoba koja je prouzročila štetu postavlja se odgovornom za štetu,

· smanjivanje hazardnog ponašanja i

· manje premijske stope.

Načelo subrogacije postoji, prije svega, radi podupiranja načela naknade štete jer njime se

sprječava neopravdano bogaćenje osiguranika. Subrogacija može imati i učinke na utvrđivanje

premijskih stopa jer nadoknađivanjem isplaćene osigurnine premijske se stope utvrđuju na nižoj

razini negoli bi to bilo u situaciji nepostojanja subrogacije (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 164).

Načelo subrogacije ima sljedeća podnačela (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 164):

· osiguratelj ostvaruje subrogaciju nakon što isplati osigurninu osiguraniku, odnosno

korisniku,

34

· svota naknade od treće osobe odgovorne za štetu koju ostvaruje osiguratelj ne može biti

veća od svote isplaćene osigurnine,

· osiguranik ne smije narušiti pravo osiguratelja na subrogaciju,

· prednost interesa osiguranika pred interesom osiguratelja,

· osiguratelj može odustati od prava subrogacije (primjerice u situacijama kad bi troškovi

vođenja spora bili viši od svote koju osiguratelj realizacijom prava subrogacije ostvaruje

od treće osobe odgovorne za štete ili kad osiguratelj želi zadržati dobre odnose s

javnošću),

· subrogacija se ne primjenjuje u osiguranju osoba,

· pravo subrogacije osiguratelj ne može ostvariti prema svojim osiguranicima jer tada

kupnja osiguranja više ne bi imala svrhu

3.1.2.4. Načelo dobre vjere

Načelo dobre vjere temeljno je načelo obveznog prava. To je etičko pravilo o savjesnom i

poštenom postupanju. U osnovi mu je zaštita općeg interesa i interesa svih sudionika u

obveznom odnosu od zloupotrebe subjektivnog prava. Stranke su dužene pridržavati se tog

pravila, ne mogu ugovorom isključiti njegovu primjenu i ono postoji i kada nije propisano

zakonom, niti je ugovoreno. Ako jedna od stranaka nije postupila s najvećom dobrom vjerom,

druga strana može tražiti poništenje ugovora. To se načelo počelo primjenjivati u pomorskom

osiguranju iz praktičnih razloga jer je predmet i mjesto osiguranja bilo različito od mjesta

sklapanja ugovora o osiguranju pa je osiguravatelj morao nastupati prema načelu maksimalno

dobre vjere (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 138 – 139).

Temeljenje ugovora o osiguranju na načelu dobre vjere zahtjeva se zbog postojanja asimetrije

informacija između osiguratelja i ugovaratelja osiguranja. Ugovaratelj osiguranja zna više o

karakteristikama predmeta osiguranja odnosno rizika za koji traži osiguranje u odnosu na

osiguratelja. S postavljanjem zahtjeva za objavljivanjem svih relevantnih informacija, smanjuje

se informacijska asimetrija i kao njezina posljedica, problem nepovoljne selekcije. Informiranje

o svim relevantnim činjenicama omogućuje preuzimatelju rizika kvantificiranje rizika i

35

utvrđivanje adekvatne cijene osiguranja, kao i uvjeta osiguranja ( Ćurak i Jakovčević, 2007. p.

166).

Ovo se načelo temelji na sljedećim pretpostavkama (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 138):

· da su osiguravatelju prijavljene sve poznate činjenice o osiguranoj stvari. Pri sklapanju

ugovora osiguranik ili ugovaratelj osiguranja mora prijaviti sve činjenice koje su

relevantne pri sklapanju ugovora, a ne samo neke po svom izboru. Ako osiguranik zataji

neke materijalne činjenice važne za ocjenu rizika koje su mu bile poznate ili prešuti

stvarno činjeničko stanje, ugovor nije sačinjen u dobroj vjeri. Osiguravatelj može odbiti

naknadu štete ako je osiguranik namjerno prešutio neku činjenicu ili namjerno dao

netočnu izjavu.

· da su izjave o svim relevantnim činjenicama u vezi s osiguranom stvari točne.

Ugovaratelj osiguranja dužan je informirati osiguravatelja o svim činjenicama u vezi s

rizikom i predmetom osiguranja. U protivnom se radi o netočnoj prijavi.

· da će osiguranik ispuniti određene uvjete jamstva koje mu je postavio osiguravatelj.

Jamstva osiguranika mogu biti izričita ili prešutna. U slučaju povrede jamstva

osiguravatelj je oslobođen svake obveze naknade štete iz ugovora, osim ako nije

drugačije dogovoreno.

3.2. Stranke ugovora o osiguranju

Ugovorne strane u osiguranju su osiguravatelj i ugovaratelj osiguranja koji ujedno može biti

osiguranik (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 147).

Ugovaratelj može biti pravna ili fizička osoba. Podaci koje osiguravatelj obvezno upisuje u

policu osiguranja su (Andrijanići i Klasić, 2002, p. 108):

- naziv ugovaratelja,

- adresa ugovaratelja (sjedište tvrtke),

- matični broj (porezni broj za pravne osobe, a JMBG za fizičke osobe i obrtnike,

36

- oznaka je li ugovaratelj obveznik PDV-a

Ukoliko se sklapa neko od osobnih osiguranja (osiguranje nezgode, zdravstveno osiguranje ili

osiguranje života) potrebno je, sukladno uvjetima osiguranja, evidentirati i sve ostale podatke

(Andrijanić i Klasić, 2002, p. 108 – 109):

- datum rođenja osiguranika,

- zdravstveno stanje osiguranika,

- bavljenje osiguranika nekim hobijem i kojim itd.

Pored osiguravatelja i ugovaratelja osiguranja koji ujedno može biti i osiguranika pojavljuju se

i osobe koje su stekle prao iz ugovora, a to su (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 147):

· korisnik osiguranja: u osiguranju života treća osoba navedena u polici osiguranja ili

određena nekim kasnijim pravnim poslom odnosno oporukom,

· osoba na koju je prenio prava iz osiguranja, ali uz pristanak ugovaratelja (ustupanje

osigurane svote),

· nosilac založnih i ostalih prava na osiguranoj stvari,

· vjerovnici ugovaratelja osiguranja ako su premije koje je uplatio ugovaratelj osiguranja

bile nesrazmjerno velike prema njegovim mogućnostima, pa vjerovnici mogu tražiti dio

više uplaćenih premija,

· oštećenik, osoba koja se javlja sa svojim zahtjevom za naknadu štete za koju je

odgovoran osiguranik koji je sklopio osiguranje od odgovornosti prema trećoj osobi.

Prema ugovoru o osiguranju, a uzimajući u obzir vrijeme izvršenja obveza ugovornih strana

mogu se prava i obveze ugovornih strana prikazati na sljedeći način (Andrijašević i Petranović,

1999, p. 148):

37

Tablica 3: Obveze osiguravatelja i osiguranika

A) OBVEZE OSIGURAVATELJA B) OBVEZE OSIGURANIKA

a) pri sklapanju ugovora:

1. prihvaćanje ponude 1. prijavljivanje činjenica važnih za ocjenu

rizika

2. obavještavanje osiguranika o uvjetima osiguranja

2. plaćanje premije

b) u tijeku trajanja osiguranja:

3. stvaranje rezervi osiguranja 3. plaćanje premije osiguranja

4. provođenje mjera prevencije i represije 4. obavještavanje osiguravatelja o

promjenama rizika

5. obavljanje radnji u vezi s policom 5. mjere prevencije

c) kad nastupi osigurani slučaj:

6. isplata naknade iz osiguranja ili osigurane

svote

6. prijava štete

7. pokriće troškova spašavanja 7. represivne mjere

Izvor: Andrijašević i Petranović, 1999, p. 148

Sklapanje ugovora započinje podnošenjem ponude. U imovinskim osiguranjima može biti

pismena ili usmena, dok je u osiguranju osoba ona isključivo pismena i sadrži pitanja o statusu

ponudioca. Osiguranje se sklapa isključivo izravnom odlukom osiguravatelja. Zato imovinska

osiguranja mogu sklapati i ubirati premiju osiguranja neposredno agenti osiguravatelja, koji

izdaju i policu osiguranja u ime i za račun osiguravatelja, dok u životnom osiguranju ponudu

osiguranik prihvaća i izdaje policu ili je odbija osiguravatelj, a ne preko agenta (Andrijašević i

Petranović, 1999, p. 148). U slučaju povrede obveze osiguranja prijavljivanja osiguratelj ima

pravo na poduzimanje odgovarajućih sankcija. Pritom se razlikuje namjerna od nenamjerne

povrede obveze prijavljivanja (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 177).

Da bi učinkovito poslovao, osiguravatelj mora pribaviti što je moguće više informacija o

subjektu osiguranja unutar vremenskih i troškovnih ograničenja pri pribavljanju dodanih

podataka. Izvršni osiguravatelj mora skrbiti o jedinicama osiguranja koje su dodijeljene

posrednicima, prihvaćajući jedne i odbacujući druge koje ne ispunjavaju zahtjeve

38

osiguravajućeg društva. Kada je rizik odbijen, to je zbog toga što osiguravatelj smatra da je

hazard vezan uz njega pretjeran u odnosu na stopu osiguranja. Postoji pet izvora iz kojih

osiguravatelj pribavlja informacije vezane za hazarde sadržane u jedinici izlaganja (Vaughan i

Vaughan, 2000, p. 112):

1. Zamolba. Osnovni izvor informacija osiguravatelja jest zamolba, koja se razlikuje za svaku

liniju i vrstu osiguranja. Što je obuhvatniji i liberalniji ugovor, obično se traži više informacija

u zamolbi. Pitanja u zamolbi sastavljena su poradi prikupljanja informacija koje su

osiguravatelju potrebne da bi odlučio hoće li prihvatiti jedinicu osiguranja, odbiti je, ili potražiti

dodatne informacije.

2. Informacije od posrednika ili brokera. U mnogim slučajevima osiguravatelj cijeni

preporuke posrednika ili brokera. To se razlikuje, naravno, obzirom na iskustvo osiguravatelja

s odnosnim posrednikom. U određenim slučajevima osiguravatelj će se složiti da prihvati

jedinicu koja ne udovoljava zahtjevima društva. Takvi se slučajevi nazivaju prilagođeni rizici,

jer se prihvaćaju da bi se izašlo u susret cijenjenom klijentu ili posredniku.

3. Ispitivanja (istraživanja). U nekim slučajevima osiguravatelj će zatražiti izvješće od

društva koje se specijaliziralo za istraživanja osobnih podataka. To se izvješće može bavit

obuhvatnim rangom osobnih značajki molitelja, uključujući financijsko stanje, zanimanje,

karakterne značajke, i podacima o uživanju alkoholnih pića. Ta izvješća pružaju dodatne

informacije koje osiguravatelj može koristiti pri procjeni jedinice osiguranja.

4. Informacijski uredi. Osim izvješća istraživanja, osiguravatelj može zatražiti informacije od

jednog od kooperativnih informacijskih ureda koje ima na raspolaganju.

5. Fizička ispitivanja ili inspekcije. Kod životnog osiguranja, primarna je pozornost na

zdravlju molitelja. Jedno od najkritičnijih dijelova promatranja pri osiguranju jest izvješće

liječnika. Liječnici koje izaberu osiguravajuća društva sastavljaju izvješća o zdravstvenom

stanju osiguranika; ta su izvješća vrlo značajan izvor informacija za osiguravatelja. U području

osiguranja imovine i odgovornosti, istovjetno ispitivanjima fizičkog stanja kod životnog

osiguranja, jest ispitivanje zemljišta i objekta. Iako se takva ispitivanja ne provode uvijek,

praksa je sve učestalija.

Suština osiguranja je činidba osiguravatelja u preuzimanju rizika, a protučinidba ugovaratelja

je uplata premije koja daje temelj poslovanja osiguravatelja. Uplata premije može se ugovarati

39

na više načina: godišnja, ispodgodišnja, višegodišnja, kratkoročna, obročna i obračunska.

Premija se može plaćati odjednom, prilikom sklapanja ugovora o osiguranju ili ugovorenim

rokovima (skadenci1). Ukoliko premija ne bi bila plaćena o roku, odnosno ako se uplata ne

izvrši u roku koji se odredi opomenom, osiguranje prestaje ako zakonom nije predviđena

prisilna naplata. Ako u tijeku trajanja osiguranja dođe do smanjenja rizika, ugovaratelj

osiguranja ima pravo tražiti i odgovarajuće sniženje premije osiguranja od dana kad je to

smanjenje javio osiguravatelju. Ako osiguravatelj ne pristane na sniženje premije, ugovaratelj

može raskinuti ugovor o osiguranju. Ako ugovaratelj osiguranja ne plati premiju koja je

dospjela niti to čini druga zainteresirana osoba, ugovor o osiguranju prestaje po uvjetima

osiguranja odnosno po zakonu (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 149). U osiguranju osoba

(osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja) ako ugovaratelj osiguranja ne plati neku

premiju o dospjelosti, osiguratelj nema pravo zahtijevati njezinu naplatu sudskim putem. U

pomorskom je osiguranju ugovaratelj osiguranja obvezan platiti premiju osiguratelju neporedno

prije sklapanja ugovora o osiguranju, ako nije drugačije ugovoreno. Pri likvidaciji štete

osiguratelj ima pravo od naknade koju isplaćuje odbit svotu nenaplaćenog dijela premije

osiguranja. Ako ugovaratelj osiguranja ne plati premiju u roku, osiguratelj nije oslobođen

obveze iz ugovora o osiguranju i ne može raskinuti ugovor ako nije drugačije ugovoreno (Ćurak

i Jakovčević, 2007, p. 179).

Dok ugovaratelj osiguranja ima obvezu platiti premiju osiguranja, osiguratelj je obvezan primiti

premiju osiguranja. Obvezu primanja premije osiguranja osiguratelj ima od svake osobe koja

ima pravni interes da premija osiguranja bude plaćena. Osiguratelj ima obvezu da o sklopljenom

ugovoru o osiguranju bez odgađanja ugovaratelju osiguranja predati uredno sastavljenu i

potpisanu policu osiguranja. Ako ne policu, osiguratelj može ugovaratelju predati neku drugu

ispravu o osiguranju, npr. list pokrića. U pomorskom osiguranju osiguratelj je to obvezan činiti

samo na zahtjev ugovaratelja osiguranja. Radi ispunjavanja obveza iz ugovora o osiguranju,

osiguratelj je obvezan u tijeku trajanja osiguranja oblikovati pričuve osiguranja. Te se pričuve

razlikuju s obzirom na vrstu osiguranja. Isplata osigurnine je obveza osiguratelja koju mora

izvršiti po nastupu osiguranog događaja u ugovorenom, odnosno propisanom roku. Osigurnina

ima oblik naknade štete ili ugovorene svojte, ovisno o vrsti osiguranja. U slučaju da je za

ustanovljavanje obveze i njezino određivanje potrebno vrijeme koje je dulje od ugovorenog

1 Dospjelost ili skadenca (engl. due date) može se odnositi na dospjelost premije ili na dospjelost obveze osiguravatelja za isplatu osigurnine (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 149)

40

odnosno propisanog, osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti predujam u visini neospornog

dijela svoje obveze. Također, obveza osiguratelja je da nadoknadi troškove poduzetih mjera

otklanjanja neposredne opasnosti nastupanja osiguranog slučaja te ograničavanja njegovih

štetnih posljedica. Obveza isplate ove naknade postoji i u slučaju da ona zajedno s naknadom

štete od osiguranog slučaja prelazi svotu osiguranja ( Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 181).

3.3. Elementi ugovora o osiguranju

Elementi ugovora o osiguranju koji će se objasniti kroz sljedeće poglavlje, jesu: uvjeti

osiguranja, predmet osiguranja, rizik osiguranja i premija, polica osiguranja, list pokrića i

potvrda o osiguranju.

3.3.1. Uvjeti osiguranja

Sastavni dio ugovora o osiguranju su uvjeti osiguranja. Uvjeti osiguranja su odredbe kojima se

uređuju odnosi iz ugovora o osiguranju. Svrha uvjeta je ostvarivanje tipiziranog načina

sklapanja ugovora o osiguranju i ostvarenje ujednačenosti sadržaja ugovornih odnosa (Pavić,

2003, p. 35). Uvjete osiguranja unaprijed sastavlja osiguratelj, a ugovaratelj osiguranja ih

prihvaća. Naime, ugovor o osiguranju je adhezijski ugovor odnosno ugovor po pristupu, čime

je ugovaratelj osiguranja njegovim zaključenjem obvezan i odredbama uvjeta osiguranja koje

mu je osiguratelj jednostrano postavio, a koji su zajednički za sve osiguranike koji pripadaju

određenoj rizičnoj zajednici. Osim osiguratelja, uvjete osiguranja mogu donijeti i udruženja

osiguratelja, te nadzorno tijelo. Obično se uvjeti osiguranja tiskaju na polici osiguranja ili se

tiskaju zasebno i pridaju polici ( Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 181). Osiguravatelj je obvezan

ispuniti svoja obećanja samo ako je osiguranik ispunio svoja obećanja. Kako je osiguravajuća

polica jednostrani ugovor, osiguranik se ne može prinuditi da zadovolji ugovorne odredbe.

Istodobno, ako uvjeti nisu ispunjeni, on se može spriječiti od namirivanja u slučaju gubitaka.

Iako ugovorni uvjeti nisu obveza kojom se osiguranik može prinudi da izvrši, oni su obvezni

za isplatu sukladno polici (Vaughan i Vaughan, 2000, p. 137).

41

Udruženje londonskih osiguravatelja (ILU) ima poseban značaj u promicanju standardizacije i

formuliranju klauzula i uvjeta osiguranja. Standardizirane klauzule koje ILU objavljuje poznate

su pod imenom Institutske klauzule i primjenjuju se u cijelom svijetu. Pet je osnovnih kompleta

klauzula i to tri kompleta za osiguranje pomorskih rizika koji su označeni slovima A, B i C te

komplet za osiguranje ratnih rizika i komplet za osiguranje rizika štrajka. Svaki od kompleta

klauzula predstavlja samostalne uvjete osiguranja i može se primjenjivati uz bilo koju policu

osigurana. Dovoljno je na polici osiguranja označiti koji komplet se primjenjuje, u ovisnosti o

širini pokrića po kojoj se želi osigurati pošiljka ( Andrijanić i Klasić, 2002, p. 99).

3.3.2. Predmet osiguranja

Ugovorom o osiguranju određen je predmet osiguranja koji se unosi u policu i opisuje podacima

koja ga jednoznačno određuju, kao što je primjerice broj šasije i registarski broj automobila i

sl. Jednom policom može biti osigurano više predmeta osiguranja. To mogu biti, ovisno o vrsti

osiguranja, određeni plovni objekti jednog vlasnika, ili dućani na raznim lokacijama u jednom

trgovačkom poduzeću, ili osobe određene imenom i prezimenom,. U takvom slučaju radi se

popis osiguranih predmeta sa svim potrebnim podacima za svaki od njih i prilaže uz policu kao

njen sastavni dio. Na polici osiguranja se upisuje na mjesto gdje se navodi predmet osiguranja

„popis u privitku police“. U nekim osiguranjima za određene predmete osiguranja takav pristup

nije moguć. Primjerice, ne može tvrtka koja posjeduje tri automobila sva tri osigurati od

autoodgovornosti jednom policom. Za svaki predmet osiguranja, dakle automobil izdaje se

jedna polica osiguranja. U transportnim osiguranjima koristi se generalna polica za osiguranje

robe u domaćem prijevozu. Ona se ispostavlja onda kada su ugovorne strane u stalnom

poslovnom odnosu, jer osiguranik neprekidno (najčešće dnevno) otprema velike količine robe.

Tada se osiguranjem pokrivaju sve pošiljke osiguranika u određenom vremenskom razdoblju,

ovisno o ugovorenoj širini polici. Špediteri (čija je osnovna djelatnost otprema robe) u pravilu

na ovaj način osiguravaju robu koju prevoze, ako to pisanim nalogom zahtjeva klijent čiju robu

prevoze. Generalnu policu može sklopiti i osiguranik čija osnovna djelatnost nije prijevoz robe.

Osiguranik mora voditi posebnu evidenciju svake pošiljke, o njenoj vrijednosti i osiguranim

rizicima od kojih je roba osigurana, a koja se zove knjiga pokrića. Na temelju podataka iz knjige

pokrića u dogovorenim vremenskim razmacima (najčešće tromjesečno) izračunava se premija

koju osiguranik treba platiti ( Andrijanić i Klasić, 2002, p. 111).

42

3.3.3. Procjena rizika i izračun visine premije

Najvažniji prethodni informacijski postupak prije sklapanja ugovora o osiguranju je procedura

utvrđivanja veličine rizika. Utvrditi veličinu rizika ne znači samo procijeniti vrijednost

osiguranog predmeta niti se utvrđivanje veličine rizika iscrpljuje definiranjem osigurane svote

koja predstavlja ugovornu obvezu osiguratelja. Riječ je o sveobuhvatnom postupku utvrđivanja

objektivnih i subjektivnih okolnosti kojima osiguratelj nastoji utvrditi stvarne posljedice

preuzetog rizika iz kojeg nastaje osigurani slučaj. Ako osiguratelj uspije procijeniti očekivanu

obvezu, koja ujedno znači i maksimalnu štetu, te za takvu obvezu osigura pokriće iz riziko

premije ili reosiguranja, tada će njegovo poslovanje biti u granicama rentabilnosti. Utvrđena

veličina rizika istodobno je osnovica za obračun premija osiguranja (Ćurak i Jakovčević, 2007,

p. 78).

Čimbenici koji determiniraju veličinu rizika su (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 78 – 80):

· Svota osiguranja. Svota osiguranja ili vrijednost osiguranog predmeta biran je element

ugovora o osiguranju, odnosno police osiguranja. U načelu je riječ o maksimalnoj

obvezi osiguratelja. Iznimku čine ugovori o osiguranju života po kojima osiguratelj

korisniku prava iz osiguranja (police) mora isplatiti dio pripisanog dobitka povrh

osigurane svote.

· Učestalost štete. Štete se ponavljaju u rjeđim ili češćim intervalima. Broj ponavljanja

šteta u određenom intervalu predstavlja učestalost ili frekvenciju. Učestalost šteta

osiguratelj izračunava stavljanjem u omjer broja jedinica zahvaćenih štetnim događajem

i ukupnog broja osiguranih jedinica.

· Intenzitet (veličina) štete. Intenzitet štete je relativni udio oštećenja osiguranog

predmeta. Taj postotak oštećenja predmeta može se kretati u rasponu od minimalne do

maksimalne vrijednosti imovine. Za izračun intenziteta šteta stavlja se u omjer ukupna

odšteta prema svoti osiguranja osiguranih jedinica. Što je veći udio odštete u svoti

osiguranja, veći je intenzitet štete te je i rizik za osiguratelja veći. Za ocjenu efikasnosti

preuzimanja rizika jedan od pokazatelja je vrijednost prosječne štete. Taj se pokazatelj

izračunava kao odnos likvidiranih šteta prema ukupnoj osiguranoj svoti.

· Najveća moguća šteta (eng. MPL – maksimum possible loss). Izračunom i procjenom

najveće moguće štete osiguratelj utvrđuje najveću obvezu u slučaju kada se

43

materijalizira rizik. Ta je komponenta u utvrđivanju veličine rizika osobito bitna kada

osiguratelj preuzima velike rizike. Ako se premije strukturiraju uzimajući u obzir i

maksimalnu moguću štetu kod velikih rizika, onda je teško očekivati insolventnost

osiguratelja. Međutim, u osigurateljnoj praksi, za pokriće rizika utvrđuje se maksimalno

vjerojatna šteta (maksimum probable loss). Ta očekivana vrijednost podloga je za

određivanje samopridržaja i dijela rizika koji će se transferirati na reosiguratelja.

· Trajanje osiguranja. Ugovori o osiguranju mogu biti različite ročnosti. Rizik je rastuća

funkcija vremena jer dulji vremenski horizont povećava vjerojatnost nastanka rizičnog

događaja. Prema tome duljina trajanja ili rok na koji je zaključeno osiguranje

komponenta je koja mora biti uključena u riziko premiju.

Osnovica za izračun premije ovisi o tome što je predmet osiguranja. Način izračuna visine

premije ovisi o tome kako su u cjeniku premija (tarifama) izražene premijske stope. Cjenici

premija često su podijeljeni na premijske grupe ili grupe premija kojima se definiraju uže grupe

predmeta osiguranja ili veći ili manji skup osiguranih rizika. Premijske stope mogu biti izražene

u postocima (%) ili promilima (‰). Mora se znati na koju osnovicu se primjenjuje premijska

stopa i za koje razdoblje. U neživotnim osiguranjima u pravilu se računa za jednu godinu, a

prema posebnim uputama ili tablicama određuju se premijske stope za osiguranja kraća od

jedne godine. Premija osiguranja obračunava se za cijelu godinu unaprijed. Plaćanje se može

ugovoriti jednokratno, a može i u ratama (mjesečno, kvartalno ili polugodišnje). Osiguranje

počinje važiti tek nakon što se plati prva rata premije. Premija se u pravilu dijeli na jednake

dijelove koji dospijevaju na naplatu u ugovorenim rokovima te je uobičajeno da osiguravatelj

daje popust na plaćanje premije ako se premija plaća jednokratno (Andrijanić i Klasić, 2002,

p. 91 – 99).

3.3.4. Polica osiguranja

Polica osiguranja je pismena isprava o sklopljenom osiguranju 2 (Klasić i Andrijanić, 2007,p.

104). Polica je ujedno ugovor o osiguranju ako ju je uz osiguravatelja potpisao ugovaratelj tj.

osiguranik. Ona je dokazno sredstvo i potvrda da je sklopljen ugovor o osiguranju i ujedno

2 Osiguranje može biti sklopljeno i bez police (Zakon o obveznim odnosima, 2006, čl. 925, st.1)

44

obveza osiguratelja na naknadu štete. Policom se dokazuje svojstvo osiguranika. U polici mora

biti navedeno da su opći posebni uvjeti osiguranja sastavni do ugovora te je njihov tekst

osiguravatelj dužan predati ugovaratelju ukoliko uvjeti nisu tiskani na samoj polici osiguranja

(Andrijašević i Petranović, 1999, p. 142).

Prema Zakonu o obveznim odnosima u polici moraju biti navedeni (Zakon o obveznim

odnosima, 2006, čl. 926, st. 1): ugovorne strane, osigurana osoba, odnosno osigurana stvar ili

drugi predmet osiguranja, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i vrijeme pokrića,

iznos osiguranja ili da je osiguranje neograničeno, premija ili doprinos (ulog), nadnevak

izdavanja police i potpisi ugovornih strana. Ukoliko je riječ o polici osiguranja života, onda ona

još sadrži (Zakon o obveznim odnosima, čl.967, st.1): ime i prezime osobe na čiji život se

odnosi osiguranje, nadnevak njezina rođenja ili rok o kojem ovisi nastanak prava na isplatu

osiguranog iznosa.

Prema sadržaju i obliku postoji više vrsta polica, a razlikuju se prema vrsti osiguranja i namjeni.

Ako je polica samo potvrda osiguravatelja o sklopljenom ugovoru, potpisuje je samo

osiguravatelj, a ako je polica ujedno i ugovor o osiguranju, onda je na njoj i potpis osiguranika

odnosno ugovaratelja osiguranja. Kod životnih osiguranja izdavanje police od osiguravatelja

je ujedno njegovo prihvaćanje ponude osiguranja. Tako je kod svih osiguranja koja se ne

sklapaju preko agenata putem ponude (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 143).

Prema vrsti osiguranja police se mogu podijeliti na (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 144):

· Police pomorskog osiguranja, koje se dijele na kargo, kasko i odgovornost vozara.

· Police nepomorskog osiguranja, koje se su prilagođene sadržaju i pokriću iz svake vrste

osiguranja, a mogu se podijeliti na police za imovinska osiguranja i police za osiguranje

osoba.

Police se mogu podijeliti i na druge načine, npr na (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 144):

· pojedinačne (individualne), koje se izdaju za svaki pojedinačni predmeti ili pojedinog

osiguranika,

45

· opće ili generalne, kojima je pokriveno osiguranje većeg broja predmeta jednog

osiguranika, npr. osiguranje zaliha, skladišta i sl.,

· kombinirane (tzv. paket pokrića), koje pokrivaju više vrsta osiguranja s različitim

rizicima jednog osiguranika, npr. osiguranje kućanstva,

· kolektivne ili grupne police, koje pokrivaju različite vrste osiguranja imovine i osoba za

skupine osiguranika po poduzećima, radilištima, djelatnostima. Takve su police u

osiguranju hotelskih gostiju, osiguranju športskog tima i sl.,

· na ime, na donosioca ili po naredbi, police na ime su police na kojima je navedeno

osiguranikovo ime i one se prenose cesijom; police po naredbi su one u kojima uz ime

stoji i oznaka po naredbi i prenose se indosmanom kao i mjenica; police na donosioca

su police koje ne glase na ime nego na donosioca, koji ima pravo na naknadu ako dokaže

da je imao osigurljivi interes, a prenose se ustupanjem. Police na donosioca ne mogu se

izdavati u osiguranju života.,

· prenosive i neprenosive,

· valutirane u kojima je svota osiguranja ujedno i ugovorena vrijednost,

· police koje izdaje jedan osiguravatelj ili više osiguravatelja kao suosiguravatelji, tzv.

kolektivna polica više osiguravatelja,

· police na određeno vrijeme trajanja,

· police na određeno putovanje, prijevoz robe i sl.,

· permanentne police čije trajanje nije vremenski ograničeno ( s naznakom „traje do

otkaza“ i sl.), a primjenjuju se npr. u osiguranju zgrada i sl.,

· obračunske (flotantne) koje s primjenjuju ondje gdje se količina i vrijednost osiguranih

predmeta stalno mijenja,

· i druge vrste već prema ukazanoj potrebi

3.3.5. List pokrića i potvrda o osiguranju

List pokrića (eng.cover note) je isprava o sklopljenom ugovoru o osiguranju koja privremeno

zamjenjuje policu osiguranja. U listu pokrića se moraju navesti bitni elementi ugovora o

osiguranju. Izdavanje lista pokrića obavlja se u slučajevima kad je potrebno duže vrijeme za

izdavanje police osiguranja, odnosno kad nije moguće izdati policu osiguranja jer još nisu

poznati svi elementi potrebni za sastavljanje police, a ugovaratelj osiguranja treba pisanu

46

potvrdu o sklopljenom ugovoru o osiguranju. List pokrića potpisuje predstavnik osiguratelja ili

broker, te se prva kopija daje osiguraniku kao dokaz kupovine osiguranja, a preostale kopije

zadržava osiguratelj, odnosno broker. Ta isprava o sklopljenom ugovoru o osiguranju vrijedi

samo određeno vrijeme, obično ne duže od mjesec dana, do pribavljanja određenih dokumenata

odnosno podataka potrebnih za sastavljanje police osiguranja. Izdavanjem police prestaje

vrijediti list pokrića (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 173).

Za razliku od lista pokrića koji vrijedi do trenutka izdavanja police, potvrda o osiguranju vrijedi

za vrijeme cjelokupnog trajanja osiguranja. Potvrda ili certifikat o osiguranju (eng. certificate

of insurance) je isprava o sklopljenom ugovoru o osiguranju te zamjenjuje policu kao dokazno

sredstvo o sklopljenom ugovoru. Potvrda se može dati kao zasebna isprava, dok se u

transportnom osiguranju ona daj na samoj prijavi osiguranja ugovaratelja osiguranja. Prijava

osiguranja se podnosi u više primjeraka, pri čemu se jedan primjerak s potvrdom o sklopljenom

ugovoru o osiguranju vraća ugovaratelju osiguranja (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 173). Potvrda

o osiguranju uglavnom se u praksi upotrebljava kod osiguranja robe u uvozu (transportna

osiguranja). Tzv. zelena karta koju izdaje osiguravatelj na temelju ovlasti Hrvatskog ureda za

osiguranje također se smatra potvrdom o osiguranju. U sustavu zelene karte (europski sustav),

karta je jedini dokaz koji osiguranik može pružit u inozemstvu i dokazati da ima valjano

osiguravateljno pokriće od odgovornosti i za inozemstvo. Slični sustavi postoje i drugdje:

sustav narančaste karte za arapske zemlje, sustav smeđe karte za zemlje zapadne Afrike, sustav

žute karte za zemlje Južne Amerike ( Andrijanić i Klasić, 2002, p. 58).

47

4. RELEVANTNE KARAKTERISTIKE RIZIKA U OSIGURANJU

Ovim poglavljem objasniti će se: 1) koncept rizika, 2) izravnanje (raspodjela) rizika te 3)

klasifikacija rizika

4.1. Koncept rizika

Rizici su dio svakodnevnog života čovjeka i poslovnog okruženja gospodarskog subjekta.

Čovjek koji hoda ulicom, vozi se automobilom ili radi u uredu, nesvjesno se izlaže raznim vrsta

rizika. Izloženost rizicima ili opasnosti ne mora nužno dovesti do oštećenja ili gubitka imovine

i života. Rizični događaji koji nanose štete ili gubitke ljudima nisu podjednako vjerojatni niti

podjednako izvjesni. Stoga je racionalizacija izloženosti rizicima na individualnoj razini, razini

pojedinog čovjeka, pretpostavka sustavnog pristupa rizičnom okruženju bez kojeg ne može biti

uspostavljena niti organizirana sustavna zaštita. Koje rizike i do koje razine može preuzeti jedan

poslovni subjekt, a koje rizike je najbolje transferirati osiguravajućim društvima, važno je

pitanje s kojim se susreće suvremeni menadžment svakog poduzeća (Ćurak i Jakovčević, 2007,

p. 61).

Iako se teoretičari osiguranja nisu složili o općoj definiciji, postoje zajednički elementi u svim

tim definicijama (Vaughan i Vaughan, 2000, p. 4):

· Neodređenost (neizvjesnost). Značenje neodređenog ishoda implicitno je u svi

definicijama rizika: ishod mora biti upitan. Kada postoji rizik, moraju postojati barem

dva moguća ishoda. Ako se sigurno zna da će se gubitak dogoditi, tada ne postoji rizik.

Investicije, u kapitalna sredstva, na primjer, obično sadrže spoznaju da je sredstva

izloženo fizičkom uništenju i mogućem smanjenju vrijednosti. Ovdje je ishod izvjestan

stoga ne postoji rizik.

· Gubitak. Najmanje je jedan od mogućih ishoda nepoželjan. To može biti gubitak u

općeprihvaćenom smislu, što znači da je nešto što osoba posjeduje izgubljeno, ili to

može biti dobitak, manji od mogućeg. Na primjer, investitor koji propusti povoljnu

priliku „gubi“ dobitak koji je mogao ostvariti. Investitor koji se suočava s izborom

48

između dviju roba može „izgubiti“ ako izabere onu kojoj je porast vrijednosti manji

nego preostaloj.

Općenito, rizik je varijacija mogućih ishoda u danoj situaciji u budućnosti. Što je vjerojatnost

odstupanja od očekivanih rezultata (ishoda) veća, izloženost riziku je značajnija. U užem

osigurateljnom smislu, rizik je vjerojatnost odstupanja od očekivanih materijalnih i

nematerijalnih šteta Najčešći i temelji pokretači rizika u osiguranju su razne opasnosti.

Opasnost je potencijalni uzrok nastanka štete i gubitka. Tako su poznate opasnosti od gubitka

imovine ili nastanka štete: požari, poplave, provale, potresi, udari groma itd. (Ćurak i

Jakovčević, 2007, p. 63).

4.1.1. Obilježja rizika u osiguranju

Svi rizici kojima se izlažu pojedinci i gospodarski subjekti nisu osigurljivi. Samo osigurljivi

rizici mogu biti predmetom ugovora o osiguranju po kojem osiguratelj preuzima rizike

ugovaratelja osiguranja. U osigurateljnoj profesiji osigurljivi rizici prepoznaju se i

standardiziraju prema svojim obilježjima od kojih je mjerljivost rizika prioritetna. Mjerljivost

osigurljivog rizika pretpostavka je utvrđivanja realnih premijskih stopa u kojima je sadržan

očekivani rizik. Očekivani rizik koji je uključen u cijenu osigurateljnog proizvoda nužan je

preduvjet sektorske efikasnosti, ali i osiguratelja na mikro razini (Ćurak i Jakovčević, 2007, p.

75).

Obilježja osigurljivih rizika su (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 25 – 28):

· Brojnost objekata izloženih riziku. To je obilježje važno zbog statističke obradbe i

mogućnosti formirana dovoljno brojne rizične zajednice. Ako je samo malen broj

objekata obuhvaćen osiguranjem, osiguravatelj je u istoj neizvjesnosti kao i osiguranik.

Što je veći broj objekata obuhvaćen osiguranjem odstupanje od očekivanja je manje.

· Homogenost rizika. To znači da se radi o opasnostima koje su jednake i slične po svojoj

veličini i vrsti, dakle po svotama i opasnostima koje pokrivaju. Kada se ostvare, u

jednakim ili sličnim okolnostima imaju jednake ili slične posljedice. Dovoljan portfolio

homogenih rizika omogućuje utvrđivanje veličine ukupnih očekivanja šteta koje

49

osiguravatelj mora nadoknaditi. Ako je u tehnici osiguranja zadovoljen zahtjev

homogenosti rizika onda je osiguravatelju lako da na temelju zakona velikih brojeva i

statistike ranije nastalih šteta predvidi ukupne očekivane štete koje će rasporediti na sve

osiguranike u toj vrsti osiguranja. Idealno bi zato bilo kada bi osiguravatelj mogao

osigurati samo homogene rizike jer bi tada s najvećom točnošću mogao kalkulirati i

potrebnu premiju.

· Rizik mora biti slučajan budući događaj neovisan o isključivoj volji ugovaratelja

osiguranja. Zato je sklopljeni ugovor o osiguranju nevrijedan ako je u trenutku njegova

zaključenja već nastao osigurani slučaj, odnosno bio u nastupanju ili je bilo izvjesno da

će nastupiti. Događaj mora biti nezavisan od isključive volje ugovaratelja osiguranja. Iz

osiguranja su isključeni događaji ovisni „o isključivoj volji“ ugovaratelja osiguranja.

· Rizik mora imati karakter ponavljanja. Rizik koji se pojavljuje kao izolirani ili

pojedinačni događaj i nema karakter ponavljanja, ne udovoljava osnovnoj postavci za

organiziranje ekonomske zaštite putem osiguranja. Za jedinstveni slučaj nema ni

ekonomske potrebe ni tehničke mogućnosti za raspodjelu štete na članove rizične

zajednice, jer takva niti ne postoji.

· Rizik mora biti određen ili odrediv i mjerljiv. Rizik mora biti određen prema uzroku,

vremenu, mjestu i iznosu kako bi osiguravatelj mogao utvrditi visinu svoje obveze, a

time i premiju. U životnom osiguranju taj je zahtjev relativno lako ostvarit. Lako je

utvrditi uzrok i vrijeme smrti, a osigurana svota na polici osiguranja je ujedno i svota

koju treba isplatiti. U zdravstvenom osiguranju to nije tako jednostavno. Ako se i utvrdi

da je nastupio osigurani slučaj kao i stupanj invalidnosti osobe to još uvijek nije

dovoljno za utvrđivanje visine obveze osiguravatelja jer je potrebno novčano odrediti

adekvatnu naknadu za tjelesne ozljede. Osiguratelj u ovim slučajevima obično limitira

svoju obvezu, kao što to čini i u drugim osiguranjima kod kojih visinu štete ne određuje

sam na bazi osigurane svote nego se ona utvrđuje sa sudskom praksom (osiguranja od

odgovornosti). U osiguranju nezgode se isplaćuje naknada u visini nastalog invaliditeta

(prema unaprijed utvrđenoj stopi u uvjetima osiguranja), a u slučaju potpunog trajnog

gubitka opće radne sposobnosti isplaćuje se osiguraniku ugovorena svota.

· Rizik mora biti ravnomjerno raspoređen u prostoru i vremenu. To omogućava njegovo

izravnanje. Taj zahtjev ne zadovoljavaju katastrofalni rizici kod kojih se ne mogu

primijeniti aktuarska i ekonomska rješenja za izravnanje rizika tj. ne može se izvršiti

potrebna disperzija rizika.

50

· Ekonomski prihvatljiva premija. Premija treba biti ekonomski opravdana i prihvatljiva

za osiguranika, a to znači da osiguranici kod koji je rizik manji trebaju platiti manju

premiju.

· Rizik koji se pokriva osiguranjem mora biti u skladu sa zakonom i društveno moralnim

načelima.

· Potencijalne štete moraju biti financijski značajne. Inače pojedinac ne bi bio niti

zainteresiran za osiguranje.

4.1.2. Rizik i hazard

Hazard je stanje koje izravno povećava opasnost i rizik, odnosno, vjerojatnost nastupanja

štetnog događaja i gubitka. Hazardom se povećava mogućnost gubitka imovine i života kad se

rizičan slučaj dogodi. Srčani udar je opasnost od prijevremene smrti, a pušenje i prekomjerna

konzumacija alkohola hazard kojim se povećavaju rizici i opasnosti. Nastup rizičnog događaja

pod utjecajem hazarda vidljiv je shemom 2.

Shema 3: Nastup rizičnog događaja pod utjecajem hazarda

Izvor: Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 63

HAZARD OPASNOST RIZIČNA

IZLOŽENOST RIZIČNI

DOGAĐAJ

51

Hazard je moguće razlikovati kroz tri stupnja (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 63):

· Fizički hazard uključuje materijalne pretpostavke, odnosno nedostatke kojima se

povećava rizik. Tako je lako zapaljivi materijal potencijalni uzrok požara pa se

tehničkim standardima nameće nemogućnost stavljanja u promet roba i proizvoda koji

sadržavaju sigurnosno problematične materija.

· Moralni hazard je povećanje vjerojatnosti nastanka štete i gubitka uslijed nepoštenih i

nemoralnih namjera i postupaka osoba osiguranika. Nepoštene namjere i postupci u

pravilu podrazumijevaju obeštećenja osiguranika iznad vrijednosti stvarne štete ili

zahtjeve za isplatom šteta koje se nisu dogodile kao posljedica nastanka osiguranog

događaja. Takvi su slučajevi prijevara osiguratelja od strane osiguranika, primjerice,

kada osiguranik sklapa ugovor o osiguranju nakon što je nastupio događaj koji je

prouzrokovao štetu i gubitak.

· Morale hazard ili hazard morala je mogućnost povećanja gubitaka za osiguratelja zbog

različitih stajališta ili razumijevanja osiguranika ili osoba koje arbitriraju u likvidaciji

šteta. Ako osiguranik nastoji dokazati da postoji veći intenzitet štete od stvarno nastalog

oštećenja, riječ je o „morale hazardu“. Primjer morale hazarda je kada liječnik koji

procjenjuje stupanj invaliditeta oštećenog osiguranika utvrđuje veću invalidnost jer

smatra da su osiguratelji „financijske institucije koje imaju dosta lako zarađenog

novca“. Dakle svaki pokušaj povećanja učestalosti i intenziteta šteta kada je osiguranje

već ugovoreno spada u skupinu morale hazarda.

4.2. Izravnanje (raspodjela) rizika

Osiguratelj nosi određeni rizik i onda kad je visina premije osiguranja pravilno određena. Taj

rizik proizlazi iz (Bijelić, 2002, p. 325):

a) mogućnost da dođe do slučajnih odstupanja visine stvarnih šteta od očekivanih šteta ( tzv.

rizik slučajnih odstupanja od prosječnih vrijednosti)

b) promjena i oscilacija u osnovnoj vjerojatnosti nastanka određenih šteta do kojih dolazi zbog

promjena unutar osiguranog portfelja (tzv. rizik promjena u svojstvima osiguranog portfelja)

c) pogrešaka i zabuna u obračunu potrebne visine premija (tzv. rizik pogreške u obračunu)

52

Raspodjela rizika može se provesti kao primarna i kao sekundarna raspodjela. U primarnu spada

suosiguranje, a u sekundarnu reosiguranje (Bijelić, 2002, p. 326).

Suosiguranje je sredstvo za smanjivanje tereta gubitaka. Pod njim se podrazumijeva franšiza

izražena kao postotak od štete. Suosiguranje ograničava inflatorne tendencije i pretjerivanja s

troškovima popravka nakon štetnog događaja te potiče preventivne mjere. Za razliku od

suosiguranja, reosiguranje je sredstvo pomoću kojega osiguravajuća kompanija zadržava

potrebnu zaštitu. Također, definira se kao osiguranje osiguranja. To nije samo velik individualni

rizik zbog kojeg osiguratelji žele zaštitu. Povećanje broja takvih rizika i njihove ukupne težine,

akumulacija šteta, povećanje sudskih presuda o naknadama za pretrpljene štete uzrokuju

potencijalna potraživanja koja neki osiguratelj ne bi mogao platiti (Klobučar, 2007, p. 138,

474).

4.3. Klasifikacija rizika

Rizici se mogu klasificirati na mnogo načina, a s obzirom da postoje određene razlike među

njima u potpoglavljima koja slijede prikazati će se osnovni načini klasifikacije rizika.

Dijagramom 1 prikazana je osnovna klasifikacija rizika te različite vrste rizika ovisno o kriteriju

klasifikacije.

53

Shema 4: Klasifikacija rizika

Izvor: Ćurak i Jakovčić, 2007, p. 66

Shemom 1 prikazuje osigurljive spram neosigurljivih rizika. Prema Ćurak i Jakovčević, 2007,

p. 66 – 68, osnovne značajke tih rizika su sljedeće:

1) U najširem kontekstu rizici se mogu podijeliti na financijske i nefinancijske. Kada postoji

izloženost nepovoljnom ishodu koji uključuje financijski gubitak, riječ je o financijskim

RIZIK

FINANCIJSKI, NEFINANCIJSKI

OSNOVNI, POSEBNI

STATIČKI, DINAMIČKI OSIGURLJIVI

ČISTI

OSOBNI

IMOVINSKI

ODGOVORNOST

PROPUSTI

DRUGIH

NEOSIGURLJIVI

ŠPEKULATIVNI

POLITIČKI

TEHNOLOŠKI

54

rizicima. Rizici koji nemaju (ili imaju samo slučajne) financijske posljedice nefinancijski su

rizici.

2) Kriterij za razlikovanje osnovnih i posebnih rizika je razlika u uzorku i posljedicama

gubitaka. Osnovni rizici su skupina rizika uzrokovana uglavnom gospodarskim, društvenim ili

političkim fenomenima, iako se mogu pojaviti i kao posljedica fizičkih pojava. Ti rizici

uključuju gubitke koji nisu povezani s osobom ni glede uzroka niti posljedica, odnosno njihovi

uzroci se nalaze izvan kontrole pojedinaca koji trpe njihove posljedice, stoga se smatra da

odgovornost za njih treba snositi društvo u cjelini, a ne pojedinac. Posebni rizici uključuju

gubitke koji nastaju kao posljedica pojedinačnih događaja i odražavaju se na pojedince, a ne na

skupine ljudi. Tako i odgovornost za njih trebaju preuzeti pojedinci putem osiguranja,

prevencija šteta ili nekom drugom tehnikom.

3) Sljedeća značajna razlika je između statičkih i dinamičkih rizika. Dinamički rizici su

posljedica promjena u gospodarstvu kao što su promjene razine cijena, preferencija potrošača,

prihoda i veličine proizvodnje te tehnologije. Ti su rizici prisutni u društvu tijekom dužeg

razdoblja i mogu uzrokovati značajne financijske gubitke sudionicima u gospodarstvu, no teško

ih je predvidjeti jer se ne pojavljuju preciznom dinamikom. Statički rizici su oni rizici koji će

nastupiti iako ne postoje promjene u gospodarstvu, odnosno uključuju oštećenje, uništavanje

sredstava ili promjenu njihova vlasništva kao rezultat prirodnih opasnosti, nepoštenja ili

ljudskih propusta. S obzirom na to da se pojavljuju s određenim stupnjem pravilnosti u

vremenu, oni su u načelu predvidivi i zbog toga prikladniji za osiguranje od dinamičkih rizika.

4) Osigurljivi su oni rizici za koje postoje tehničke osnove za utvrđivanje njihove veličine i

mogućnosti pokrića. U te rizike se ubrajaju čisti rizici i njihove podvrste. Čisti rizici

materijaliziraju se kao posljedica slučaja ili stihije, a ne čovjekova svjesnog djelovanja, te

njihova pojava može rezultirati isključivo gubitkom. Čisti rizici koji postoje kod pojedinaca i

poduzeća mogu se klasificirati na sljedeći način:

· Osobni – predstavljaju vjerojatnost gubitaka prihoda ili sredstava kao posljedicu gubitka

sposobnosti zarađivanja dohotka. Njima je izložen pojedinac uslijed smrti, starosti,

55

bolesti, nesreće i nezaposlenosti što rezultira financijskim gubicima za pojedinca i

njegovu obitelj te se od njih nastoji zaštiti institutom osiguranja.

· Imovinski rizici – su rizici kojima je izložena imovina jer može doći do uništenja ili

otuđenja vlasništva. Ti rizici mogu uključivati dva oblika gubitka. odnosno gubitak

same imovine te gubitak zbog neiskorištenja imovine koji rezultira gubitkom prihoda

ili nastankom dodatnih troškova.

· Rizici odgovornosti – uključuju mogućnost nastanka šteta na imovini, zdravlju ili životu

treće osobe. Štete trećoj osobi mogu biti uzrokovane uporabom automobila,

posjedovanjem imovine, profesijom, proizvodnim procesom, upravljanjem i sl.

· Rizici nastali iz propusta drugih osoba – uključuju mogućnosti financijskog gubitka

zbog neispunjavanja obveza koje su preuzele druge osobe tijekom obavljanja određenih

usluga za pojedinca ili poduzeće.

5) Neosigurljivi rizici su oni za koje osiguratelj nema stvarnu osnovicu za određivanje premije

ili nema mogućnosti za diverzifikaciju rizika. Oni obuhvaćaju sljedeće vrste rizika:

· Špekulativni . oni u koje čovjek ulazi svjesno te označavaju situaciju u kojoj postoji

vjerojatnost gubitka, ali i dobitka. Ovi rizici nisu predmetom osiguranja iz razloga što

nisu u skladu s osnovnom funkcijom osiguranja zaštite od gubitaka zbog stihije ili

slučaja. Isto tako, oni se dragovoljno prihvaćaju.

· Politički rizici – promjene u državi, ograničenja vezana za trgovinu i konvertibilnost

valute, visoko porezno opterećenje i drugi akti vlasti uzrok su nastanka ovih rizika.

· Tehnološki rizici – predstavljaju mogućnost gubitka uzrokovanog računalnim

piratstvom, krađom, kvarom, neispravnošću ili drugim poremećajima u primjeni

tehnologije, te uključuju i rizik da postojeća tehnologija nije primjerena potrebama

poslovanja.

56

5. UPRAVLJANJE RIZICIMA U OSIGURAVAJUĆIM DRUŠTVIMA

Ovim poglavljem objasniti će se sljedeće cjeline vezane uz upravljanje rizicima: 1) važnija

pravila rizika osiguranja, 2) oblici upravljanja rizicima osiguranja te 3) postupak

upravljanja rizicima osiguranja.

5.1. Važnija pravila upravljanja rizicima osiguranja

Upravljanje rizikom znanstveni je pristup problemu bavljenja čistim rizicima s kojima se

susreću pojedinci i poduzeća. To je zadatak menadžmenta isto kao i marketing menadžmenta,

financijskom menadžmenta ili menadžmenta kadrova U definiranju koncepta upravljanja

rizikom valja razlučiti uži koncept upravljanja rizikom od užeg koncepta upravljanja

osiguranjem. Upravljanje rizicima nešto je uže područje nego što sam izraz kaže iz razloga što

se organizacija susreće sa širokim rasponom rizika od kojih su neki izvan dosega funkcija

upravljanja rizikom. U organizacijama nedvojbenu odgovornosti za bavljenje svim rizicima,

uključujući i špekulativne imaju menadžeri. Upravljanje rizicima usredotočuje se na onaj dio

ukupnih rizika koji se klasificiraju kao čisti rizici te je širi pojam nego upravljanje osiguranjem

jer se bavi i rizicima od kojih se možemo i od kojih se ne možemo osigurati i izborom prikladnih

tehnika za upravljanje rizicima. Upravljanje osiguranjem podrazumijeva upotrebu tehnika osim

osiguranja, kao što su neosiguranje, unajmljivanje, kao alternativa osiguranju, ali u najvećem

dijelu, ograničeno je na područje rizika od koji se mogu osigurati(Vaughan i Vaughan, 2000,

p. 29).

Dakle, upravljanje rizicima ili risk management ne smije biti izjednačen s pojmom

menadžmenta u osiguranju. Jedan od razloga, pored već ranije navedenih, jest taj da risk

management ima veći utjecaj na tvrtku nego menadžment osiguranja. Da bi bio uspješan, risk

management zahtjeva kooperaciju svih pojedinaca i odjela u tvrtki te sofisticirane i napredne

tehnike upravljanja (Klobučar, 2007, p. 41). Zato Reida (Reida, 1998, p. 40) risk management

definira kao: „Proces koji se bavi sistemskim istraživanjem izloženosti riziku gubitka, pojedine

tvrtke.“

57

Velik doprinos području upravljanja rizikom donio je razvoj skupa „pravila upravljanja

rizikom“. Te su smjernice zapravo zdravorazumska načela primijenjena na teorijske rizične

situacije (Vaughan i Vaaughan, 2000, p. 34). Mehr i Heges ustanovili su sljedeća tri osnovna

načela, odnosno pravila upravljanja rizicima (Mehr i Hedges, 1963, p. 16 – 23):

1. Ne riskiraj više nego što si možeš dopustiti da izgubiš

2. Uzmi u obzir i slučajnost,

3. Ne riskiraj puno za malo.

Navedena pravila ukratko će se objasniti u potpoglavljima koja slijede.

5.1.1. Ne riskiraj više nego što si možeš dopustiti da izgubiš

Ovo pravilo je prvo i najvažnije od tri ranije navedena. Iako nužno ne govori što treba činiti s

danim rizikom, govori nam s kojim se rizicima nešto mora učiniti. Ukoliko se ništa ne poduzima

u vezi s rizikom pojedinac ili poduzeće zadržava mogućnost gubitaka koji proizlaze iz takvog

izlaganja te se određivanje rizika s kojim se mora nešto učiniti svodi na određivanje onih koji

se mogu zadržati. Najvažniji čimbenik koji određuje rizike na koje se treba usredotočiti, jest

maksimalni mogući gubitak koji oni mogu uzrokovati. Ako je neki maksimalni mogući gubitak

od danog izlaganja riziku toliko velik da bi mogao rezultirati bankrotom, njegovo zadržavanje

nije realno te potencijalni razmjer mora bit smanjen na razinu kojom je moguće upravljati ili se

rizik mora prenijeti. Dakle, neki gubitci mogu biti financijski devastirajući i na taj način uništiti

sredstva pojedinaca i poduzeća, a drugi mogu uključivati manje financijske poremećaje i

posljedice u poslovanju. Veličina rizika koji se može zadržati, za određena područja, direktno

je vezana uz ukupni iznos gubitaka koji poduzeće može podnijeti, a to pak ovisi o neto

vrijednosti organizacije, novčanom toku, rezervama likvidnosti te mogućnošću pribavljanja

sredstava iz vanjskih izvora u slučaju nužde. Nadalje, razina gubitaka koji si pojedinac ili

poduzeće može dopustiti mijenja se tokom vremena, ovisno o izvorima koji su nam na

raspolaganju u vrijeme gubitka (Vaughan i Vaughan, 2000, p. 34).

58

5.1.2. Uzmi u obzir i slučajnost

U slučaju da pojedinac može odrediti vjerojatnost nastanka gubitka, tada je on u boljoj poziciji

za upravljanje rizikom nego što bi to bio slučaj da ne raspolaže takvom informacijom. Ipak,

moguće je pridati i neprimjerenu važnost takvim vjerojatnostima, budući daje vjerojatnost da

će se gubitak dogoditi ili ne, manje važna od potencijalne veličine ako do njega dođe. Dakle,

čak iako je vjerojatnost gubitka mala, od primarnog je značaja potencijalna veličina.

Vjerojatnost danog izlaganja ipak je prisutna pri određivanju što treba pri tome poduzeti. Prema

tome, isto kao što potencijalna veličina gubitaka može pokazati rizike kojima se nešto mora

poduzeti tako i spoznaja da li je vjerojatnost gubitka malena, umjerena ili sigurna, može pomoći

pri donošenju odluka kako upravljati nekim rizikom Visoka vjerojatnost ukazuje na to da

osiguranje vjerojatno nije ekonomski opravdan način upravljanja rizikom. To se vezuje uz

činjenicu da osiguranje funkcionira na načelu prosjeka. Osiguravatelj će procijeniti iznos koji

mora prikupiti kako bi se pokrili očekivani gubici temeljem svog prijašnjeg iskustva Također,

premija osim pokrića gubitaka mora pokriti troškove poslovanja društva. Zato, iako zvuči

paradoksalno, najgora su osiguranja ona kod kojih je gubitak najvjerojatniji. Iz toga proizlazi

da viša vjerojatnost vodi do viših prosječnih troškova osiguranika, što vodi višim premijama.

Može se zaključiti da je najpovoljnija kupnja osiguranja ona kod koje je vjerojatnost niska, a

moguća veličina gubitka velika. Najgore su kupovine one kod kojih je veličina mogućeg

gubitka mala, a vjerojatnost gubitka velika (Vaughan i Vaughan, 2000, p. 35).

5.1.3. Ne riskiraj puno za malo

Prvo pravilo predstavlja smjernicu kojom se razlučuje koje rizike prenijeti, a koje izbjeći (to su

oni koji uzrokuju katastrofalne gubitke čija se potencijalna veličina ne može smanjiti). Drugo

pravilo odnosi se na rizike koje ne bi trebalo prenijeti, a to su oni kod kojih je vjerojatnost

gubitka visoka. Naposljetku ostaje rezidualna skupina kojoj je potreban neki drugi oblik

smjernice. Postoje mnogi slučajevi gdje potencijalni gubitak ne mora rezultirati bankrotom, ali

kod kojeg bi ipak prijenos bio poželjan. Upravo pravilo „ne riskiraj puno za malo“ predstavlja

naputak za te rezidualne skupine. Dakle, treba postojati razumna veza između troškova

prijenosa rizika i vrijednosti koja se prenosi. Na taj se način daju dvije smjernice: rizici se ne

bi trebali zadržati kada je njihov gubitak velik („puno“) u odnosu na premije ušteđene

59

zadržavanjem („malo“), ipak s druge strane, postoje brojni slučajevi kod kojih je premija

nerazmjerno visoka u odnosu na preneseni rizik. U tom slučaju premija predstavlja „puno“, dok

je mogući gubitak „malo“. Zapravo se ovim pravilom preporuča da neke rizike ipak treba

prenijeti iako uključuju gubitke ispod maksimalne razine zadržavanja. Također, o znači da dok

bi maksimalna razina zadržavanja trebala biti ista za sve rizike, stvarna razina za neke slučajeve

mogla bit biti manja od maksimalne (Vaughan i Vaughan, 2000, p. 35 – 36).

5.2. Oblici upravljanja rizikom

Metode upravljanja rizikom dijele se u dvije skupine (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 14):

1. metode fizičke kontrole, kojima se smanjuje broj i veličina šteta, te

2. metode financijske kontrole, kojima se osiguravaju sredstva za pokriće šteta.

Metode upravljanja rizikom po klasifikaciji na navedene skupine prikazane su i sljedećom

shemom.

60

Shema 5: Metode upravljanja rizikom

Izvor: Ćurak i Jakovčević , 2007, p. 69

U podpoglavljima koja slijede objašnjavaju se metode fizičke i financijske kontrole rizika

navedene u shemi 6.

METODE UPRAVLJANJA

RIZIKOM

METODE FIZIČKE

KONTROLE

Izbjegavanje rizika

Smanjenje izloženosti

riziku

Separiranje

Nefinancijski transferi

Kontrola gubitaka

METODE FINANCIJSKE KONTROLE

Zadržavanje rizika

PASIVNO (nesvjesno,

neplanirano)

AKTIVNO (svjesno,

planirano)

Transferi

Neosigurateljni transferi rizika

Osiguranje rizika

61

5.2.1. Izbjegavanje rizika

Ovo je metoda kojom se koriste osobe sa visokim stupnjem odbojnosti prema rizik

(Andrijašević i Petranović, 1999, p. 15). Odbojnost prema riziku ide ponekad toliko daleko da

se već započete djelatnosti gase jer postoji strah od mogućih ogromnih šteta, a osiguravajuće

premije su previsoke. Za primjer se može uzeti korporacija koja se bavi iznajmljivanjem

apartmana u urbaniziranom naselju. Zbog statistički dokazane velike vjerojatnosti od rizičnih

događaja koji uzrokuju nezgode ljudima, korporacija odustaje od izgradnje bazena (Ćurak i

Jakovčević, 2007, p. 70).

Prednost izbjegavanja rizika kao metode je u tome što se otklanja sama mogućnost nastupa štete

(Andrijašević i Petranović, 1999, p. 15). Negativnost ove metode proizlazi iz toga što

koncepciju izbjegavanja rizika nije moguć dosljedno provoditi jer se rizici ne mogu izbjeći.

Potpuna eliminacija rizika dovodi do prestanka obavljanja djelatnosti i likvidacije tvrtke što ne

može biti gospodarski ni socijalno opravdani cilj (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 70).

5.2.2. Smanjenje izloženosti riziku

Ova metoda uključuje sljedeće mjere kojima se smanjuje učestalost i/ili intenzitet štete (Ćurak

i Jakovčević. 2007, p. 70):

1) Kontrola gubitaka

Svrha ove metode je da spriječi ili reducira gubitak gospodarskog subjekt, istodobno mu

dopuštajući razvoj poslovanja uz izlaganje rizicima. Metoda kontrole gubitaka uključuje:

· Programe prevencije gubitaka kojima se smanjuju ili eliminiraju vjerojatnosti nastanka

gubitaka. Primjer je prevencija ulaganjem u materijale koji nisu zapaljivi (povećava se

stupanj zaštite od požara), prevencija zdravstvenom zaštitom (povećava se radna

sposobnost radnika i smanjuje opasnost šteta nastalih ljudskim, u pravilu nepotrebnim,

greškama).

62

· Programe redukcije gubitaka koje je moguće ostvariti na dva načina. Prvi je kroz

minimizaciju gubitaka programima smanjenja gubitaka unaprijed ili za vrijeme njihova

nastanka. Drugi način se odnosi na metode i programe spašavanja uništenog materijala.

Analiza gubitaka i hazarda pomoćni su alati koji olakšavaju kontrolu gubitaka. U suvremenim

uvjetima poslovanja racionalne tvrtke razvijaju sebi prilagodljiv sustav izvješćivanja, nadzora

i inspekcije. Taj sustav obuhvaća standardizirane upitnike o štetama koje su nastale te

priručnike kojima se precizira odgovornost i ponašanje pojedinaca kod događaja kojima nastaje

šteta i gubitak. Cilj analiza gubitaka i hazarda odnose se na uspostavu efikasne prevencije za

dugoročno smanjenje šteta i gubitaka.

2) Separiranje

Metoda je kojom se izloženost rizicima smanjuje izdvajanjem ili separiranjem objekata ili

predmeta na više lokacija. Na taj način se smanjuje izloženost rizicima požara ili krađe ako se

roba preseli iz jednog skladišta na više lokacija i još više skladišta.

3) Kombiniranje ili grupiranje

Ova metoda obuhvaća poduzimanje mjera povećanja jedinica ili predmeta izloženih riziku.

Primjerice, izloženost proizvodnom riziku proizvodnih artikala može se smanjiti povećanjem

proizvodnosti budući da je isti rizik raspršen na više jedinica, pa je opterećenje jedinice pod

rizikom manje. Gospodarske integracije također se odnose na ovu skupinu mjera te mogu

značiti grupiranje objekata, diverzifikacija djelatnosti ili proizvodnje, što zajedno smanjuje

izloženost određenim vrstama rizika. Posebna mjera je koncepcija dupliranja strojeva ili

rezervnih dijelova. Zagovornici ove metode zanemaruju troškovnu komponentu dajući

prednosti sigurnosti proizvodnje bez prekida uslijed kvarova, što u tržišnim okolnostima

neprekinute opskrbe tržišta može značiti izbjegavanje značajnih gubitaka.

63

4) Nefinancijski transferi

Javljaju se u dva oblika:

· Prijenos imovine ili djelatnosti na druge fizičke ili pravne osobe. Kao primjer može se

navesti građevinska tvrtka koja izbjegavajući rizik nezgode na radu i potencijalnih

odšteta, angažira drugog izvođača transferirajući tako vlastitu izloženost riziku nezgode

drugom subjektu.

· Transfer rizika na drugu osobu. Izloženost riziku jedne ugovorne strane eliminira se

prebacivanjem te izloženosti na drugu stranu. Zakupoprimac prenosi na zakupodavca

rizik oštećenja imovine npr. poplave ili požara, prema bi ga sam mogao prouzročiti.

Također, proizvođač opreme može prebaciti rizik oštećenja na trgovca, bez obzira na

vrstu oštećenja.

5.2.3. Zadržavanje rizika

Metoda kojom će gospodarski subjekt zadržati rizik u cijelosti ili samo jedan dio, a eventualne

štete pokriti vlastitim sredstvima, naziva se zadržavanje rizika ili vlastito pokriće rizika

(Andrijašević i Petranović, 1999, p. 16).

Zadržavanje rizika može biti (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 16):

· aktivno, kada se svjesno zadržava dio rizika, a drugi dio izloženosti rizicima koja prijeti

ozbiljnijim štetama i gubicima transferira se u osiguravajuće društvo, uz plaćanje

premije,

· pasivno, rizik se zadržava jer ne postoji svijest o postojanju izloženosti rizicima i

mogućim štetama te gubicima. Takva metoda je najgori oblik financijske kontrole rizika

jer nastale štete moraju pokrivati iz redovitih prihoda, a oni mogu biti nedostatni te

iskazivanje gubitaka u poslovanju može izazvati sumnje, dvojbe ili neodlučnost kod

vjerovnika s kojima se ugovaraju poslovi.

64

Prednosti metode zadržavanje rizika (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 16):

· ako subjekt očekivanu štetu može pokriti sam,

· ako je stupanj štete predvidiv,

· ako je dovoljno velik broj subjekata izložen riziku pa postoji mogućnost unutarnje

kompenzacije rizika, npr. kod velikih poduzeća,

· ako su fondovi u poduzeću dovoljni za pokriće očekivanih šteta

Nedostaci metode zadržavanja rizika (Andrijašević i Petranović, 1999, p. 16):

· nemogućnost pokrića gubitaka ako nastanu katastrofalne ili sukcesivne štete u

slučajevima kada fondovi poduzeća nisu dovoljni,

· manjak statističkih podataka za ocjenu očekivanih šteta,

· nemogućnost izravnanja rizika u vlastitom portfoliju kod nedovoljnog broja rizičnih

objekata,

· veći troškovi radi redovite revizije vlastitih rizika (koju inače obavlja osiguravatelj),

· nepovoljan porezni tretman fondova za pokriće šteta od premije osiguranja (koje se

priznaju kao trošak poslovanja).

5.2.4. Transfer rizika

Transfer rizika, kao metoda prijenosa rizika, može biti (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 73):

neosigurateljni i osigurateljni.

1. Neosigurateljni transfer rizika provodi se na nekoliko načina od kojih je veoma čest slučaj

sklapanje ugovora kojim se rizik oštećenja ili kvarova prenosi s korisnika na proizvođača ili

distributera. Drugi oblici obuhvaćaju ugovaranje zaštitnih instrumenata (hedging) ili leasing

ugovora. Zajedničko obilježje tih transfera je što su predmet ugovora rizici koji nisu

komercijalno osigurljivi (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 74).

65

2. Osigurateljni transfer rizika predstavlja prijenos rizika na financijske institucije koje se

profesionalno bave poslovima osiguranja. Ovo je metoda koja, u odnosu na druge metode, ima

naviše prednosti (Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 74):

· isplata štete ili osigurane svote u slučaju nastanka osiguranog slučaja,

· stvaranje rizične zajednice, čime se omogućuje raspodjela rizika na sve članove

osigurateljne zajednice,

· ulaganje, odnosno vremenski razmak između prikupljenih premija i isplaćenih šteta daje

osiguravajućem društvu mogućnost da stvori tehničke pričuve koje onda ulaže na

načelima rentabilnosti, sigurnosti i likvidnosti te tako stvara dodatne prihode,

· mogućnost savjetovanja o modalitetima pokrića rizika te raznim pogodnostima.

Nakon što se odlučio za osigurateljni transfer rizika subjekt, potencijalni osiguranik, mora

(Ćurak i Jakovčević, 2007, p. 74):

· izabrati rizike koje će osigurati,

· odabrati osiguravajuće društvo,

· povremeno revidirati program svojih osiguranja,

· analizirati odnos s tvrtkom za posredovanje u osiguranju,

· usporediti visinu uplaćene premije (troškove) s isplaćenim štetama i korištenjem

bonusa,

· decentralizirati sustav informiranja na one segmente organizacije koji su izloženi

osiguranim rizicima.

5.3. Postupak upravljanja rizicima

Upravljanje rizicima sastoji se od 6 koraka (Vaughan i Vaughan):

1. Utvrđivanje ciljeva

2. Identifikacija rizika

3. Procjena rizika

4. Ocjena alternativa i izbor instrumenata za upravljanje rizicima

66

5. Implementacija odluka

6. Procjena i ponovno ispitivanje

Navedeni koraci objašnjavaju se u narednim poglavljima.

5.3.1. Utvrđivanje ciljeva

U procesu upravljanja rizicima ovo je prvi korak. Na ovaj način organizacija precizno odlučuje

što očekuje od svog programa za upravljanje rizicima. Prvi korak se često previdi, što rezultira

manje učinkovitim programom za upravljanje rizicima nego što bi on uistinu mogao biti.

Ukoliko ciljevi nisu usklađeni i pravilno utvrđeni postoji mogućnost da sam program za

upravljanje vidimo kao seriju zasebnih problem umjesto kao jedinstveni problem, iako, ne

postoji vodič za osiguranje logičnog slijeda u upravljanju rizicima s kojima se organizacija

susreće. Primarni cilj upravljanja rizikom je očuvanje učinkovitosti djelovanja organizacije

kako ne bi došlo do situacije u kojoj je društvo spriječeno u postizanju drugih ciljeva zbog čistih

rizika ili gubitaka koji proizlaze iz tih rizika. Na taj se način izbjegavaju financijske katastrofe

koje u nekim slučajevima rezultiraju bankrotom. Drugi cilj, jednako je važan, a odnosi se na

humanitarni karakter i zaštitu zaposlenika od nesreća koje bi mogle rezultirati smrću ili

povredama. Ostali ciljevi mogu se zasnivati na troškovima, učinkovitosti uporabe resursa,

društvenoj odgovornosti i sl. Neki stručnjaci ciljeve upravljana dijele na one „prije gubitaka“ i

one „poslije gubitaka (Vaughan i Vaughan, 2000, p. 30 – 31).

Prije gubitka (Vaughan i Vaughan, 2000, p. 31): opstanak, kontinuitet djelovanja, stabilnost

zarade, kontinuirani rast, socijalna odgovornost.

Poslije gubitka (Vaughan i Vaughan, 2000, p. 31): gospodarstvo, smanjenje zabrinutosti,

ispunjavanje vanjskih obveza, socijalna odgovornost.

67

Uprava društva odgovorna je za definiranje tolerancije rizika i nosivosti rizika, pri čemu

tolerancija rizika ovisi o sposobnosti nosivosti pojedinog rizika, prethodno definiranih kroz

Strategiju. Uprava društva odgovorna je za rizik koji društvo preuzima i način na koji se

upravlja tim rizikom te je stoga dužna definirati toleranciju na rizike u okviru koncepta o

sposobnosti nosivosti rizika (engl. Risk-Bearing Capacity Concept) (HANFA, 2015).

5.3.2. Identifikacija rizika

Ključno je da društvo definira, klasificira i kontinuirano prati rizike kroz sve poslovne procese,

kroz sve razine društva. Na taj način identificirati će se svi rizici jer upravljanje rizicima ne

može se odnositi na identificirane rizike U cilju pravilne identifikacije rizika društvo će

obuhvatiti sve unutarnje i vanjske čimbenike koji su pokretači rizika kao i referentne vrijednosti

na koje rizici utječu, npr. prihod od premije ili neke vrste prihoda. Uzeti će se u obzir i svi

materijalni pokretači rizika koji mogu imati utjecaj na stanje rizika u organizaciji. Isključiti se

ne smiju ni interni faktori, kao što su: interna organizacijska i operativna struktura, poslovne

aktivnosti te vanjski faktori koji uključuju promjene karakteristične za pojedine industrije,

promjene na tržištu kapitala ili zakonodavstvo (HANFA, 2015).

Metode koje se koriste pri identifikaciji rizika mogu biti (HANFA, 2015):

– strukturirana procjena, primjerice procjena poslovnoga plana,

– scenarij – analiza,

– kontrolne liste,

– standardizirani upitnici,

– trend-analiza,

– procjena stručnjaka,

– intervjui,

– radionice,

– razgovor,

68

– Delfi metoda.

Važno je pri identifikaciji rizika dati prednost kombiniranom pristupu kojim će svi dostupni

alati za rješavanje problema biti korišteni. Ipak, niti jedna metoda ili kombinacija metoda ne

mogu zamijeniti marljivost i sposobnost onog tko upravlja rizikom. Upravljač mora balansirati

između prikupljenih informacija, promjena u okruženju, bilo internom ili eksternom i na taj

način obuhvatiti sve potencijalne izvore rizika (Vaughan i Vaughan, 2002, p. 31).

5.3.3. Procjena rizika

Procjena rizika je korak koji slijedi nakon što su oni identificirani. To znači mjerenje

potencijalne veličine gubitka i vjerojatnosti njegova nastajanja. S obzirom da su gubici koje

rizici uzrokuju različiti, određenim rizicima treba posvetiti veću pozornost od drugih. Zato se

rizici grupiraju u opće klasifikacije kao npr. kritični, važni i nevažni (Vaughan i Vaughan, 2000,

p. 32).

Nakon što se odredi vjerojatnost nastupanja nekog događaja vrši se procjena rizika. Vjerojatnost

se mjeri metodama: analiza stabla pogreške, analiza osjetljivosti te ABC analiza. Metode

procjene te učestalost moraju odgovarati pojedinom riziku pri čemu je nužno omogućiti

agregiranje rezultata kako bi organizacija raspolagala s podacima o svim značajnim rizicima.

Metode i procedure koje se koriste definiraju se za svaki pojedini rizik. Analiza i procjena

provode se na temelju kvalitativnih i kvantitativnih metoda, npr. upitnika, stres testova i

scenario analiza. U prvom koraku, ocjena rizika mora uvijek biti kvalitativna, a potom se

provodi kvantitativna ocjena, nakon što se neki rizik definira kao značajan. Kod procjene,

veoma je važno razlikovati bruto i neto ocjenu rizika. Kada je riječ o ocjeni stanja prije primjene

mjera za ovladavanje rizikom onda je riječ o bruto ocjeni. Nakon što se u obzir uzmu postojeće

mjere za ovladavanje rizikom dobiva se njegova neto procjena. Nakon procjene rizici se

kategoriziraju i poredaju po značaju, a potom se razvijaju odgovarajuće mjere i strategije za

njihovim ovladavanjem. Kroz rezultate analize i procjene aktivno se utječe na mjere upravljanja

rizicima pri čemu te iste mjere imaju za cilj smanjiti ili ograničiti vjerojatnost nastanka gubitka

(npr. prijenosa rizika). Naposljetku, nakon što je izvršena procjena te prikupljeni rezultati i

69

analizirane mjere za upravljanje rizicima, nužno se obavijestiti upravu i poslovne jedinice

društva (HANFA, 2015).

5.3.4. Ocjena alternativa i izbor instrumenata za upravljanje rizicima te

implementacija odluka

Nakon što su kroz prve dvije faze rizici identificirani i procijenjeni sljedeći korak je razmatranje

pristupa koji se mogu koristiti u upravljanu rizicima i odabir tehnike koja bi se trebala koristiti

za svaki od njih (Vaughan i Vaughan, p. 32)

Upravljanje rizicima poznaje dva osnovna pristupa (HANFA, 2015):

1. Kontrola rizika – zasniva se na minimiziranju rizika gubitka kojem je društvo izloženo,

2. Financiranje rizika – temelji se na usklađivanju raspoloživih sredstava za pokrivanje

gubitaka, a koji proizlaze iz rizika koji preostaju nakon primjene tehnike kontrole rizika.

Četiri su osnovne tehnike sadržane u pristupima kontrole i financiranja rizika (HANFA, 2015):

· izbjegavanje i smanjivanje rizika uključenih u tehniku kontrole, te zadržavanje i prijenos

rizika kod financiranja rizika.

Oblik svakog od tih instrumenata može izgledati vrlo različito. Na primjer, zadržavanje može

biti udruženo sa specifičnim alokacijama u budžetu za pokrivanje neosiguranih gubitaka i može

također biti podržano prikupljanjem sredstava. S druge strane, ne mora uključivati niti jedno od

ovih. Prijenos može biti ostvaren kroz ugovorne odredbe, kroz obveznice, podugovore ili kroz

osiguranje. Smanjenje rizik može se postići na mnogo načina, a jedna od metoda jest

razlučivanje između aktivnosti usmjerenih na sprječavanje gubitaka i onih usmjerenih na

minimiziranje različitosti gubitaka ako do njih dođe (Vaughan i Vaughan, 2000, p. 33).

70

Ova faza prvenstveno predstavlja proces odlučivanja koja bi se raspoloživa tehnika trebala

koristiti za upravljanje pojedinim rizikom. Kako bi se donijela pravila odluka kod odabira

tehnika i instrumenata upravljanja nužno je da se razmatra veličina potencijalnog gubitka,

njegova vjerojatnost, te sredstava koja će biti na raspolaganju u slučaju da do gubitaka dođe.

Na osnovi procjena koristi i troškova, prikupljenih informacija i vodiča politike upravljanja

rizikom poduzeća, donosi se odluka. Odluka može biti zadržavanje rizika, ukoliko poduzeće

ima dostatne fondove ili rezerve. Ukoliko se izabere sprječavanje gubitaka, sastavlja se i

primjenjuje određeni program zaštite. Odluku o prijenosu rizika kroz osiguranje mora slijediti

odabir osiguravatelja, pregovori i osiguranje (Vaughan i Vaughan, 2000, p. 33).

5.3.5. Procjena i ponovno ispitivanje

Procjena i ponovno ispitivanje važni su jer se stvari u poduzeću mijenjaju, stvaraju se novi rizici

i stari nestaju. Shodno tome, tehnike koje su primjenjivanje prošle godine ne moraju nužno biti

preporučljive ove godine. Također, ponekad se događaju pogreške pa se ponovnom procjenom

i ispitivanjem programa za upravljanje rizicima omogućuje menadžeru da pregleda odluke i

otkrije pogreške prije nego one postanu štetne. Ovaj korak treba biti stalna funkcija upravljanja

rizikom, a poduzeća ponekad unajmljuju nezavisne savjetnike da periodično pregledaju njihov

program. Savjetnik za upravljanje rizikom, nezavisan je konzultant koji za pruženu uslugu

potražuje određenu naknadu (Vaughan i Vaughan, 2000, p. 33).

Može se zaključiti da kako bi se na pravilan i kontinuiran način pratili identificirani i analizirani

rizici nužno je provoditi kontrolu (HANFA, 2015):

· rizičnog profila, iskorištenost ograničenja, primjene strategije, sposobnost nosivosti

rizika društva, metode i procese upravljanja rizicima te dokumentiranje relevantnih

informacija.

71

6. ZAKLJUČAK

Rizik i neizvjesnost oduvijek su prisutni u ljudskom životu i aktivnostima koje čovjek obavlja.

Brojne opasnosti se javljaju i tako ugrožavaju živote, zdravlje te imovinu, a čovjek se nastoji

zaštititi. Stoljećima su se razvijali oblici zaštite i osiguranja od rizika što je naposljetku dovelo

i do razvoja tržišta osiguranja. Naime, napredak civilizacije i kulture, porast životnog standarda

ljudi, razvoj gospodarstva te tehnološka dostignuća donijeli su nove i sve veće opasnosti i rizik.

Upravo iz tog razloga važnost djelatnosti osiguranja kroz ljudsku povijest samo raste, a cilj je

umanjiti neizvjesnost koju donosi budućnost.

Osiguranje je djelatnost kojom se transferira rizik s osiguranika na osiguravatelja, koji prihvaća

da nadoknadi slučajne štete onima kod kojih su nastale i raspodijeli ih na sve članove rizične

zajednice poštujući pri tome načela uzajamnosti i solidarnosti. Dakle, sklapanjem ugovora

osiguranju pojedinac će postati članom određene rizične zajednice u kojoj se plaćanjem

određene premije osiguranici nastoje zaštititi od opasnosti. Samu suštinu djelatnosti osiguranja

uz funkciju zaštite predstavljaju i funkcija naknade štete, mobilizacijsko – alokacijska te

društveno – socijalna funkcija. Ovime se može zaključiti kako je osiguranje ekonomska

djelatnost s ciljem prikupljanja sredstava radi zaštite osoba i stvari od raznih opasnosti i

izvanrednih događaja.

U Republici Hrvatskoj u 2014. godini poslovalo je ukupno 25 društava za osiguranje, od toga

7 društava obavljalo je isključivo poslove životnog osiguranja, 10 društava obavljalo je

isključivo poslove neživotnih osiguranja, dok je poslove životnih i neživotnih osiguranja

obavljalo 8 društava. Od 1. rujna 2014. godine društvo Basler osiguranje Zagreb d.d. pripojeno

je društvu Uniqa osiguranje d.d. koje je preuzelo sva prava i obveze pripojenoga društva.

Djelatnost reosiguranja u 2014. godini obavljalo je samo jedno društvo za reosiguranje.

72

Osiguravateljna djelatnost u Republici Hrvatskoj bilježi pad zaračunate bruto premije u

društvenom proizvodu u razdoblju od 2012. do 2014. godine. Usporedivši prosječni udio

ukupne premije osiguranja u BDP-u za zemlje članice europske osigurateljne i reosigurateljne

federacije Insurnace Europa koji iznosi 7,7% vidljivo je da u Republici Hrvatskoj taj pokazatelj

je značajno niži. Ipak, u pojedinim vrstama životnih osiguranja udio premije u 2014. godini

bilježi blagi porast. Prva četiri osiguravajuća društva koja imaju najveći udio zaračunate bruto

premije jesu: Croatia osiguranje d.d. (26,63%), Allianz Zagreb d.d. (14,23%), Euroherc

osiguranje d.d. (10,18%), te Uniqa osiguranje d.d. (6,58%). Ova osiguravajuća društva zajedno

imaju udio zaračunate premije veći od 50%.

Klasifikacija osiguranja moguća je prema različitim kriterijima, a neki od njih navedeni su i u

ovom diplomskom radu. Dakle, grupiranjem sličnih ili istih rizika u posebne skupine nastaju

razne podjele osiguranja. To su: osiguranja prema kriteriju bilanciranja poslova osiguranja i

utvrđivanja poslovnog rezultata, osiguranja prema načinu sklapanja ugovora o osiguranju,

prema predmetu, prema statusu osiguranja, prema srodnosti rizika koje pokrivaju te osiguranja

s aspekta teoretskih osnova, konkurentnosti na tržištu i stupnju državnog nadzora.

Veoma bitnom stavkom u osiguravateljnom poslu smatra se ugovor o osiguranju kojim su

regulirana sva prava i obveze stranaka koje ga ugovaraju, dakle ugovaratelja, osiguravatelja i

osiguranika (ako osiguranik i ugovaratelj nisu jedna osoba). Ugovaratelj može biti pravna ili

fizička osoba, a osiguravatelj mora obavezno upisati određene podatke u ugovaratelju, kao što

su: naziv i adresa, matični broj i slično.

Glavna obilježja ugovora o osiguranju jesu: ugovor je dvostrano obvezni ugovor, sukcesivni

ugovor, ugovor o osiguranju je aleatoran, te također je i ugovor o uzajamnom povjerenju i

uvjetovanosti ugovora o osiguranju. Svaki ugovor o osiguranju temelji se na osnovnim

načelima a to su: načelo nadoknade štete, načelo osigurljivog interesa, načelo dobre vjere te

načelo subrogacije. Osim načela na kojima se temelji te glavnih obilježja, ugovor o osiguranju

ima i određene elemente, a to su: uvjeti osiguranja, predmet osiguranja, procjena rizika i izračun

visine premije, polica osiguranja, list pokrića i potvrda o osiguranju.

73

Sklapanje ugovora o osiguranju jedan je od načina zaštite od rizika koji postoje. Rizik je

sastavni dio ljudskog postojanja, a činjenica je da postoje razni gubici ili nesretni događaji koji

se mogu dogoditi bilo kojem čovjeku. Upravo su neizvjesnost , odnosno neodređenost i gubitak

glavni elementi i odrednice rizika.

U konceptu rizika ključno je razlikovanje pojma rizik od pojma hazard. Rizik se definira kao

varijacija mogućih ishoda u danoj situaciji u budućnosti, odnosno u užem smislu rizik je

vjerojatnost odstupanja od očekivanih materijalnih i nematerijalnih šteta. Najčešćim i

temeljnim pokretačima rizika u osiguranju su razne opasnosti, kao što su poplave, požari,

provale, udari groma i slično. S druge strane, hazard je stanje koje će izravno povećavati

opasnost i rizik, odnosno vjerojatnost da štetni događaj i gubitak nastanu. Dakle, povećanjem

hazarda, povećava se i mogućnost gubitka imovine ili života kada se neki slučaj dogodi.

Općenita podjela rizika je na osigurljive i neosigurljive. Rizici kojima se izlažu pojedinci ili

gospodarski subjekti ne moraju nužno biti osigurljivi. Ipak, samo osigurljivi rizici mogu biti

predmetom ugovora o osiguranju kojim će osiguravatelj preuzeti rizike ugovaratelja osiguranja.

Kako bi te rizike osiguravatelj mogao osigurati, predvidjeti njihovo pokriće, procijeniti i utvrditi

stvarnu obvezu za isplato štete, oni moraju imati određena obilježja, a to su: brojnost rizične

zajednice, homogenost rizika, rizik mora biti slučajan budući događaj neovisan o isključivoj

volji ugovaratelja, ponavljanje rizičnog događaja, mjerljivost i odredivost, rizik mora biti

ravnomjerno raspoređen u prostoru i vremenu, ekonomski prihvatljiva premija, rizik koji se

pokriva mora biti u skladu sa zakonom te financijski potencijal štete. Klasifikacija rizika osim

na osnovne, osigurljive i neosigurljive, moguća je i na sljedeći način, koji je naveden u radu:

financijski i nefinancijski rizici, osnovni i posebni rizici, statički i dinamički rizici, čisti i

špekulativni rizici.

S obzirom da se od rizika ne može pobjeći, ljudi moraju pronalaziti načine kako da sačuvaju

svoje živote te imovinu. Iz toga proizlaze različiti načini upravljanja rizicima te važna pravila

74

kojih se pri tom upravljanju valja pridržavati. Pravila kojih se valja pridržavati jesu: ne riskiraj

više nego što si možeš dopustiti da izgubiš, uzmi u obzir i slučajnost, ne riskiraj puno za malo.

Poštujući ta pravila te primjenjujući pravilnu klasifikaciju rizika, moguće je primijeniti metode

fizičke kontrole ili metode financijske kontrole. Metode fizičke kontrole odnose se na

izbjegavanje rizika ili smanjenje izloženosti riziku koje se provodi kroz kontrolu gubitaka,

separiranje te nefinancijske transfere. S druge strane metode financijske kontrole odnose na

aktivno ili pasivno zadržavanje rizika te transfere koji mogu biti neosigurateljni transferi rizika

ili osiguranje rizika.

Prvi korak u procesu upravljanja rizicima jest utvrđivanje ciljeva, odnosno odlučuje se što točno

organizacija ili pojedinac očekuje od programa upravljanja rizikom. Često se događa da se

upravo taj prvi i ključni korak previdi pa je rezultat program koji je manje učinkovit i ne

podržava skladnost i učinkovito djelovanje u organizaciji. Prije nego se išta učini s rizicima s

kojima se susreće poduzeće, mora se biti svjestan postojanja tih rizika. Nužno je istražiti

poslovanje poduzeća i rizike kojima je ono izloženo. Identificirani rizici mogu se procijeniti,

odnosno moguće je izmjeriti veličinu potencijalnih gubitaka i vjerojatnosti njihova nastanka.

Sljedeći korak odnosi se na razmatranje pristupa i izbor instrumenata kojima će se djelovati na

rizike. Potom slijedi implementacija odluka, odnosno sam proces upravljana rizicima.

Naposljetku, nužno je vršiti ponovne procjene i ispitivanja rizika. Nužnost proizlazi iz toga da

je okolina poduzeća promjenjiva pa tako i rizici koji se javljaju. Isto tako, mogućnost pogreške

ne bi smjela biti isključena. One se jednostavno ponekad događaju, ali ako upravljač rizikom

pravovremeno uoči tu pogrešku postoji mogućnost da se donesene odluke ponovno propitaju i

promijene te tako donese kvalitetan program upravljanja rizicima.

75

LITERATURA

1) KNJIGE

1. Andrijanić, I., Klasić, K., 2002, Tehnika osiguranja i reosiguranja, Mikorad d.o.o.,

Zagreb

2. Andrijašević, S., Petranović, V., 1999, Ekonomika osiguranja, Alfa d.d., Zagreb

3. Andrijašević, S., Račić – Žlibar, T., 1997, Rječnik osiguranja, Masmedia d.o.o.,

Zagreb

4. Babić, M., Frančišković, I., 2011, Menadžment intelektualnog kapitala

osiguravajućeg društva, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

5. Bijelić, M., 2002, Osiguranje i reosiguranje, Tectus d.o.o., Zagreb

6. Ćurak, M., Jakovčević, D., 2007, Osiguranje i rizici, RRIF plus – d.o.o., Zagreb

7. Klasić, K., Andrijanić, I., 2007, Osnove osiguranja – načela i praksa, TEB –

Poslovno savjetovanje, Zagreb

8. Klobučar, D., 2007, Risk management i osiguranje, Tectus d.o.o., Zagreb

9. Mehr, R., Hedges, B., 1963, Risk Management in the Business Enterprise,

Homewood, Il: Richard D. Irwin

10. Petranović, V., 1984, Osiguranje i reosiguranje, Informator, Zagreb

11. Reida, G.E., 1998, Principles of Risk Management and Insurance, Addison Wesley

Longman, Massachusetts

12. Vaughan, E., Vaughan, T., 2000, Osnove osiguranja – upravljanje rizicima, Mate

d.o.o

76

2) ČLANCI

1. Pavić, D., 2003, Pravna vrela ugovora o osiguranju, Svijet osiguranja, vol.2, no.2, p.

35

3) IZVJEŠĆA

1. Broj društava za osiguranje i broj društava za reosiguranje, 2015, Hrvatska agencija

za nadzor financijskih usluga, pogledano: 28.04.2015.,

http://www.hanfa.hr/HR/nav/106/statistika.html#section2

2. Godišnje izvješće za 2014. godinu, 2015, Hrvatska agencija za nadzor financijskih

usluga,pogledano: 28.04.2015.,

http://www.hanfa.hr/getfile/42617/Hanfa%20GI%2014.pdf

3. Izvješće o tržištu obveznih osiguranja u prometu - s posebnim osvrtom na osiguranje

od automobilske odgovornosti za 2014, 2015, Hrvatska ured za osiguranje, pogledano:

30.04.2015.,

https://www.huo.hr/hrv/pocetna/1/nova-publikacija--izvjesce-o-trzistu-obveznih-

osiguranja-u-prometu-8211-s-posebnim-osvrtom-na-osiguranje-od-automobilske-

odgovornosti-za-2014-/484/detalji/

4. Smjernice za identificiranje, mjerenje i praćenje rizika kojima je u svojem poslovanju

izloženo društvo za osiguranje odnosno društvo za reosiguranje, 2015, Narodne Novine,

pogledano: 30.04.2015.,

http://narodnenovine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_12_155_3859.html

77

4) OSTALI IZVORI

1. Rafaj, J., 2009, Tržište osiguranja, HANFA, pogledano: 18. svibnja 2015.,

http://www.hanfa.hr/getfile/39205/trziste_osiguranja.pdf

2. Ugovor o osiguranju, 2015, Hrvatski institut za financijsku edukaciju, pogledano

30.04.2015., http://www.hife.hr/sadrzaj/osiguranje/9

3. Zakon o obveznim odnosima, 2015, Narodne Novine,1 pogledano: 10. svibnja 2015.,

http://www.zakon.hr/z/75/Zakon-o-obveznim-odnosima

4. Zakon o osiguranju, 2015, Narodne Novine, pogledano: 10. svibnja 2015.,

http://www.zakon.hr/z/75/Zakon-o-obveznim-odnosima

78

POPIS TABLICA

REDNI BROJ NASLOV TABLICE BROJ STRANICE

1. Popis društava za osiguranje prema poslovima osiguranja za 2014. godinu

17.

2. Vrste osiguranja i osigurljivi interes 32.

3. Obveze osiguravatelja i osiguranika 37.

POPIS GRAFIKONA

REDNI

BROJ NASLOV GRAFIKONA BROJ STRANICE

1. Udio zaračunate bruto premije u BDP-u za razdoblje

od 2012. do 2014. godine 12.

2. Broj društava za osiguranje u razdoblju od 2000. do

2014. godine 16.

3 Ukupna zaračunata bruto premija po društvima za osiguranje u 2013. i 2014. godini

18.

4. Gustoća osiguranja u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2012. do 2014. godine

20.

79

POPIS SHEMA

REDNI

BROJ NASLOV SHEME BROJ STRANICE

1. Značaj funkcija osiguranja za društvenu zajednicu 8.

2. Klasifikacija osiguranja osoba 24.

3. Nastup rizičnog događaja pod utjecajem hazarda 50.

4. Klasifikacija rizika 53.

5. Metode upravljanja rizikom 60.

80