Ivo Vojnović - Dubrovačka trilogija

Ivo Vojnovi

Dubrovaka trilogija

Allons enfants!... Suton

Na taraci

Ivo Vojnovi: Dubrovaka trilogija

2

Ova tri struka lovorike, pelina i vrijesa

OCU MOME za ivota darovana, sada na svetu Mu plou

polaem - da u hladu empresa na Mihalju ne uvehnu.


3

SADRAJ

PRELUDE ________________________________________ 4

TRILOGIJE DIO PRVI: ALLONS ENFANTS!... _________ 5

JEDINA POJAVA ____________________________ 7

TRILOGIJE DIO DRUGI: SUTON ____________________ 30

JEDINA POJAVA ___________________________ 32

TRILOGIJE DIO TREI: NA TARACI _________________ 46

JEDINA POJAVA ___________________________ 48

EPILOG: NA MIHAJLU ___________________________ 77

RJENIK ________________________________________ 78


4

PRELUDE

Kad Te ja gledam kako skromno lie raspetom Gradu prebijene hridi, bojnu pak pjenu kako s usta die, puino bludna - da Te bijeg ne stidi! - onda se sjeam, Mandaljeno, tebe, svete kad noge niice si prala tope ih suzam' e da spasi sebe. Mir b tad s tobom, jer je pred N j i m spala oluja strasti, s ke si ast otara. - Grenica al' vjena, to je V a l o m zovu, i sada hini, laivica stara. uj!... dok na hridi njezin cjelov pljuska, zeleni ponor bui prijetnju novu!... - - - - - - - - - - - - Vrh Grada mjesec pluta kano ljuska.


5

TRILOGIJE DIO PRVI

ALLONS ENFANTS!...


6

LICA DRAME

KNEZ 72 god. Gospar ORSAT 41 " Gospar NIKA 60 " Gospar MARKO 36 " Gospar NIKO 33 " Gospar LUKA 42 " Gospar VLAHO 27 " Gospar MATO 70 " Gospar IVO 60 " Gospar ONO 52 " Gospar KARLO 30 " Gospar JERO 29 " Gospar TOMO 30 " Gospar PALO 34 " Gospar SABO 60 " Gospar LUCO 58 " Gospar ANTUN 48 " Gospar MIHO 50 " Gospar IKO 82 " Gospar LUKO 50 " Gospar VLA 26 " vlastela dubrovaka 1, 2, 3. DJETI u Orsata. - 1, 2. ZDUR. - Gospoa ANE MENZE-BOBALI, tetka Orsatova, 69 god. Gospoa DEA PALMOTICA, Anina unuka, 27 god. - obadvije vladike dubrovake KRISTINA, djevojica puka, 16 god. LUCIJA, djevojka u Orsata, 60 god.

in se dogaa u kui Orsata Velikoga, blizu Gospe, dne 27. maja 1806. izmeu 4 i 7 poslije po-dne.


7

JEDINA POJAVA

Soba u kui Orsata Velikoga. Zidovi su zategnuti tamno-crljenijem damakom. U sredini velika, bijela monumentalna rococo-vrata. Uza zid poredani su naslonjai Louis XVI. (crljeno, bijelo, zlato), a na lijevu veliki "bureau" Louis XIII. od ebana i bjelokosti, zatim opet isti stolovi. Na "bu-ralu" nova empire-ura od alabastre-stupova s crnijem i zlatnijem proeljem, a na vrhu napoleon-ski zlatni orao. Njihalo ure: iroka, zlatna sunana kruglja. Po zidovima vise starinske porodine slike. Nalijevo i nadesno omanja vrata, ali ne tako velika ni iskiena kao ona u sredini. Prama lije-voj strani pozornice veliki empire-tavolin, a na njemu dvije-tri knjige i zlatna sprava sa gujim perom za pisanje. Do tavolina dva velika stola Louis XIV. od tamnoga gobelina. Na desnoj strani izmeu vrata i ugla veliki otvoreni prozor. Nedaleko od tavolina zlatna "empire-console" s veliki-jem zlatnijem zrcalom i mramornom ploom, a na njoj srebrni lukjernar i dvije stare grke bron-ane figure: glave Agripine i Aleksandra. Pod je od mletakoga mozaika, bez ikakvijeh ilima. Sa-lon odie hladnijem bogatstvom i redom. Velika su vrata u sredini zatvorena, a ona nadesno i nali-jevo otvorena, ali zastrta tamnocrljenijem svilenijem zavjesama. - Toplo majsko sunce ulazi kroz prozor i puze se polako s poda uzgori po tavolinu, po zidovima sve to crljenije. Sa zrakama sunca lepra po sobi ijuk crnijeh iopa to se viju u proljetnome vazduhu okolo Gospe i Sv. Vlaha na veernji veseli lov. Kadikad i drugi amor napuni nijemu sobu. To je jeka ljudi koji prohode ispod prozora, ili kakvo daleko zvono na Konalu, ili gukanje golubova u rupama stare palae, ili amor razgovora, smijeha, vike, to zadueno, muklo, uti za zatvorenijem velikijem bijelim vratima. Valja da je i ona soba tamo sva zavita u damaku kad je nevidljiva, iva borba to se moebit tamo unutra bije, tako zastrta da jedva do nas dopire. Ali starovjena tiina one kue, gdje regbi jo leb-di jecanje plaa za umrlijem gosparom Brnjom, ocem Dee Palmotice a zetom gospoe Ane Men-ze-Bobali (ini ti se da jo uti vonj tamjana kad su ga kanonici okadili i odveli!) - prevlada i one sitne, nemirne glasove; - pak iope zakrijete kao mahnite, a salatarica mirno zavie u praznu uli-cu i u topli zapad: "Salate, ene!" Taj prirodni ivot samijeh zvukova i nijemijeh razgovora mrtvijeh stvari potraje koliko bi pregle-dao svu sobu i pozdravio sjajno nebo to se stere, i smije, i ali nad kobnijem gradom. Pak - velika se bijela vrata otvaraju. Nevidljiva ih je ruka rastvorila. Kao to vrue pare zapite iz prekipjeloga kotla kad mu pokriv podigne e da se sve na oganj ne razlije, tako i u taj tren kroz otvoreno drije-lo prodre velika, smetena, strastvena buka iz nevidljivijeh prekipjelijeh usta. GLASOVI (se lamaju, prepliu, lamaju): Zaludu! - zaludu! - A ko im moe vjerovat? Trop-po tardi!1 - Sluajte njega! - Ha! ha! ha! - Lasno je bilo Marojici!2 - Zaludu! - Orsate!... Or-sate!... - che tipi!3 - Mui! - Zato? - Antikalje! - Govori! govori!

1 troppo tardi - (tal.) prekasno 2 Marojica Kaboga, nadimkom paleti (1630-1692), dubrovaki junak. Poslije velikog potresa 1667. osloboen je iz tamnice u kojoj je bio zbog ubojstva i spasio postradali grad od napada se-


8

(Iz tog urnebesa iznikla je stara djevojka) LUCIJA (s velikijem srebrnijem tacunom a na njemu sila mula, kikara, slatkoga, bekota. Vidi se da su se kafe popile, a da je malo ko to zagriznuo. Lucija je obuena na upsku, ali u crnini; samo polusijede kose isprepletene su s crnijem kordunom, a ispod kratkoga ruha bijele bjeve i otvorene crne papue. Stisnula je obrve i namrtila lice od straha da joj se togod ne razbije, pak polako po-loila puni tacun na tavolin i uzdahla). GLASOVI (sve jae prodiru iz otvorenijeh vrata): A ko ti je rek! - Ah! - Legaj! legaj! - Mon Dieu! - Nikako!... - Zato, ne! - Sloboda je prva stvar! - Kakva sloboda sa dva zdura! LUCIJA (doe opet do vrata i samo tren ostane prignute glave, kao da slua, ali - stara glava zak-lima, pa onda ih priklopi pomno i vrati se do tacuna, mahnuvi rukama po uzduhu. Nije prezir, ali zakleo bih se da bi rekla "umukli!" - kad bi smjela! im je zatvorila vrata, eto opet one priduene tiine, onog mira kao i prije. Lucija uzme opet tacun pa trholei od pomnje i od starosti ide prema vratima na desnu. Uto) GLAS SALATARICE (ispod prozora): Salate, ene! LUCIJA (tik do vrata jedito): Prisjela ti! (Ode. - Za zatvorenijem velikijem vratima u sredini uje se jedan glas jasniji od drugijeh.) GLAS ORSATOV: Hoete li da ga zazovem? GLASOVI: Ne! Ne!... Neka! Neka! (Pauza. Mukli zadueni um.) GLAS GOSPOE ANE (iz sobe nalijevo slab, tugaljiv, a ipak nekako beutan): Lucija!... Lu-cija!... ORSAT VELIKI (rastvori u jedan mah velika bijela vrata, kao da e izletjeti, ali opet hitro se obr-ne prema zjalu crnog otvora, pak drei jednom rukom krilo rastvorenijeh vrata a drugom teku damakanu draperiju koja pokriva cijeli otvor nevidljive sobe, baca rijei u nutrinu, svaku teku, gorku, raspaljenu kao krv to mu je sva skoila u lice, kao grozni jed to mu je zategnuo sve ivce i stisnuo crne obrve ispod kojih sijevaju velike, nestalne, plamtee sive oi. Njegova je nonja kao ona mlaih onog vremena. isti empire. Lice sasvijem obrieno, samo zalisci pruaju mu se do p lica. Kosa je prosijeda, gusta, na zvrke. Velika kao u mjedi salivena usta, padaju prezirnom, dubo-kom crtom. Sva prikaza odaje savladani ar, preveliku intelektualnost, idealni polet umijean sa tvrdoom nesagibiva gospodstva): Neete - je li? - Naturalo!... gdje bi puanin... akobin... framasun... uljeg tu... u sancta sanctorum - gdje ste vi... vi?!!... GLASOVI (najeeni, nestalni, nemirni): U svojoj si kui!... Mahnit je!... Sad? - na dvadeset i etiri?!... ne!... ne... ORSAT (k. g., a glava mu je sva uljezla unutra za zavjesom, pa velikijem glasom): Mahnit!... lud!... imbeio!... jes... jes... to, i gore; ma... kad hou... hou! - (Naglo se potegnuo natrag i jednijem kretom lupnuo vratima i zatvorio ih. Zanesen u aru svojih misli dohrli sve dosred sobe, ali tu - protrne i stade. Kao ovjek koji je iz tmine banuo usred sunanoga sijeva pa ostane zablije-ten, nesmotren, zauen, a vas jo trepti od muke i borbe koju je proao tamo u tmini, Orsat se stresao i jednim neizrecivim pogledom vapaja i straha zaokruio svu ovu tihu, finu prazninu. Zamaglilo mu se i teko se naslonio na tavolin u sredini. Zatvorio je oi pa ih odmah otvorio. Ob-jema rukama pogladio nehotice obraz pak zagrezao grevitim prstima u guste zavijene kose. Dva, ljana s okolnih brda i sprijeio nerede; istakao se i u diplomaciji, spasivi 1678. jo uvijek ranjeni grad od ucjene turskog velikog vezira Kara Mustafe 3 che tipi (tal.) - kakvi tipovi


9

kao eljezom zategnuta poteza, ostarie mu lice tekom sumornosti. Zagledao se tupo preda se, pak ape): A zato sve to?... (Pogled se koi sve vie. Koraknuo je nehotice naprijed; muklo, tajan-stveno): Lazare... veni foras4... ree i mrtvac ustade!... (ivci popustili, a daleki sjen pregorko-ga posmijeha prolebdio mu preko zatravljenog lica; klimajui tiho glavom, a prekriivi ruke na prsima.) On!... bio je Bog. - A ja? - Mrtvi spavaju i diu se - ali ako ivi hoe da umru... (amor i nemir iza bijelijeh vrata) - ako hoe!?... GOSPOA ANE (malana, debeljasta, sva u crnoj svili obuena, la Louis XVI. s visoko uzdig-nutijem "chignonom" bijelijeh kosa, s ubruiem, dragocjenijeh "picilja" u ruci, a ruke u prozir-nijem dugim spletenijem rukavicama otkle vire mali, debeli prebijeli prsti: ona prohodi ravno sli-jeva na desnu. Njezin hod je kao da ide na kotaima, a ne obre se ni nadesno ni nalijevo. Lice bli-jedo, pospano, nepomino. Sve je to udnovato, prastaro, regbi malo smijeno, ali dah historijske veliine njezina imena, njezinijeh prastarijeh, prearistokratskijeh kretnja i navika - stvara sliku zamamljivu i zagonetnu, kao da je zapraeni portrait saao s okvira i oivio maljunim, realnim ivotom druge, nepoznate mu dobi. Kad je dola do vrata na desnu, zove opet onijem istijem, tu-galjivijem, dalekijem, besutnijem glasom): Lucija!... Lucija!... ORSAT (otkad je ona uljezla, slijedei ipak tok svojijeh, burnijeh misli, nehotice je slijedio i svaki mig nenadne prikaze. Pa kao umoran sio je do tavolina i poeo neto pisati, ali uvijek pritegnut, da gleda Anu). GLAS LUCIJE (s desne strane): Zovete li mene, gospo Ane? GOSPOA ANE (k. g. uskoenije i tvre): Doi doli! GLAS LUCIJE: Evo me!... subito! GOSPOA ANE (vraa se istijem putem kroz sobu, sanena, prastara, kao da slijedi nevidljivu litiju). ORSAT (podigao se s tavolina pa, drei u ruci list, opet se nehotice zagledao u taj crni enski sjen): Ite li togod, Ane? GOSPOA ANE (tik do vrata na lijevu, ne obrui se, ne zaustavljajui se, ne gledajui ga, isti-jem ukoenijem, tunijem glasom): Nita. (Nestade je.) ORSAT (koji jo sve gleda za njome, pa kad je iezla, gorko): Valjalo je do toga do! LUCIJA (dolazi hitro, al i namrtena s desne): Evo me! da! (Ugleda Orsata.) Ah!... (Umukne i pouri se.) ORSAT (kao gore): Zato te zvala? LUCIJA (pogleda ga hitro sa strane, kao da bi htjela neto rijeti to ne smije): Zato?... (zamrmlja i hoe dalje): Bit e danas... kako juer i prekojuer (sve to tie, jeditije) i na sve vijeke - amen! ORSAT (nekako zbunjeno gledajui knjigu. Misli su mu ve daleko izvan ove sobe): A to joj je? LUCIJA (k. g.): Vi znate, gosparu... kad je neto uvrela u glavu! (Dola je do vrata, pak se obrnula nekako naglo prema gospodaru, gledajui ga u lice.) Hoe joj se mlijeka iz Petrova se-la!... Ne gusta je ono nae s Konala... ORSAT (k. g., nehotice, pogledavi je): Pa zato joj ga ne da? LUCIJA (k. g., nepomina do praga, neto dulje i tie): Zato?! (S prijekijem pogledom): Recite Franezima da ga ne piju.

4 Lazare... veni foras - "Lazare... izai napolje!" (rijei kojima je Isus uskrisio Lazara)


10

ORSAT (ukoio se, ali se nije maknuo. Stisnuo obrve, pak suho, kratko): Hajde!... Gospoa te zove. (Zatim hrlo do vrata nadesno, pak jakijem, gnjevnijem glasom zove hitro): Ivane!... Niko-la!... Pero!... gdje ste? (Vraa se mrk, uzrujan, pun zlijeh rijei koje nee da izgovori.) Svi!... svi!... karonje!... bjeu!... LUCIJA (koja se nije maknula s vrata, ve gledala ga s prignutom glavom i nijemijem, skoro tu-nijem pogledom): Gosparu!... ORSAT (otro, nemilo, kao da ju je prvi put ugledao): to tu ini? LUCIJA (k. g., tie): ela sam vam rijet... Poslali ste ih da uvaju vrata od grada... (Jo tie, skoro smeteno): Danas je njihov dan... ORSAT (sklopio je zaas oi, kao od velike umornosti, pak sio, naslonio glavu na ruku, onda ras-tegnuto, nekako tupo, nehajno): Umiri prije nju - pak doi! LUCIJA (mirno): Hou, gosparu! (Ode.) ORSAT (ostao je sm na istome mjestu, u istoj pozi, nemoan da se digne, da otrese svu gorku slabost to ga je najedanput svalila. Kao kroz san): Deo!... Deo... nesuenico! - i tebe sad da zazovem: "Pomozi mi da podignem kri koji me oborio na tle!" - ne - ne!... niti ne bi od-govorila... (Gorko i prezirno, zagledavi se u novu misao, koja ga mui): Ah!... kako je grubo gledat ovu straivu, neasnu smrt - - smrt stareina!... GLASOVI (sve to jai iznutra): Kakva libertat?!... kakva indipendenca?! - Ha! ha! ha!... Mi i elefanat!... To ti govori?... a! ja! ORSAT (ne mie se, ali krajnji prezir prelio mu se preko lica. Glava se prignula jo nie, oko za-dubilo jo dublje, a usta se kese i izmeu zuba sike): Zmije!... "Z m i j e n a s u n c u "5... tako!... tako!... Koljite se!...

LUCIJA (uljezla s lijeve strane i zagledala se tuno u njega, pa dola malo blie i posve jednos-tavno, kao da nita ne vidi): Slui li vam togod, gosparu? ORSAT (polako se uvukao u se, proao rukama preko lica, pak ustavi u svoj veliini, miran, be-utan, ali s muklom sumornou, dava joj list): Poi u Rada Androvia, dat e mu ovu knji-gu. LUCIJA (k. g.): Imam li poekat? ORSAT (zaustavio se zaas, pak s dalekijem pogledom): Reci mu: "Gospar Vas Orsat zove!", i odmah se vrati. LUCIJA (pribliila se, uzela mu knjigu, pak tiho): Hou, gosparu! ORSAT (nepomian, zagledavi se u njezin pogled): Gdje je gospoa Dea? LUCIJA (odaleila se, drei obadvjema rukama list na grudima): Moli u kapelici. (Pauza.) Ho-ete li da je zazovem? ORSAT (jednostavno): Puti je. Poi! LUCIJA (ode ne obrnuvi se.) ORSAT (prekrtenijeh ruka, duboko zamiljen): Za koga moli? (Bijela se vrata otvaraju naglo i vas zagueni amor rasprsnu se u nejasnijem izrekama, dovicima, usklicima po sobi.) MARKO (mlad, suh, ivan, dri vrata i zove uzrujano, jedito, doim iza njega vire dvije-tri iz-muene, rasplamene glave): Orsate, gdje si?

5 Historina reenica. U talijanskom originalu: "Vaso di vipere esposto al sole!" (Vojnovi)


11

ORSAT (ostao je kao od mramora. Nije maknuo okom, nije krenuo rukom. Prezirno, kao u sebi): Mogli biste me ubit, sad - na, da se ne miem! MARKO, NIKO, VLAHO (istrali svi u jedan mah iz sobe. Vrata se sama zatvorila za njima. Svi zajedno raareni, nahrupili na Orsata, hvataju ga za ruke, za ramena, u bunoj uzrujanosti, lice u lice, kao da hoe da rastope u plamenu njihove brige): to ti je? - Gdje je Androvi?... Za-to si nas tad zazv? - Govori! - Mii se!... Hodi!... ORSAT (k. g.): A to govoru jo oni tamo? MARKO: Sve viu da je Napoleun - Bog! NIKO: A ti - da si mahnit! ORSAT (k. g., sve tvri i prezirniji): Jesu li prolegali knjige Fontona6 i Sinjavina7? VLAHO: ivo Bestija raskrivio se: "Morte ai Cosacchi!"...8 NIKO: ... A Salamankezi9 zapreli: "Nijesmo Vlasi!10"... ORSAT (k. g., gorkijem posmijehom): Grehota da nijesmo! LUKA (rastvorio vrata. amor opet bane u sobu, a on se raskrivio): Franezi su tu! ORSAT (vas zadrhtao pa doletio do njega, uhitio ga obadvjema rukama za ramena i dovukao ga dosred pozornice. Vrata se zatvorila): ivino!... Ko?... Ko ti je to rek?... LUKA: Eto, sad je do Tomo i doveo kmeta koji govori da je vidio bajunete na Nunci-jati11!... ORSAT (etajui se grevito po sobi): Ne, ne, to ne moe da bude! MARKO: Nijesmo vie na vrijeme! NIKO: Ko e slomit one stareine? VLAHO: A puane?... SVA ETVORICA (okolo njega, sve to prodirnije, sve to oajnije): Tresli su se isprid tebe! - zatvorimo ih! - A mi svi na mirima od grada! - Bacimo kljue u Bokar12! - Brzo - brzo - Orsate!... ORSAT (kao da slua jo moniji glas negoli njihov, udaljuje ih od sebe, pa tiho, tajanstveno, kao da slua neto strahovito, stavlja prst na usta): Pssst!... muite!... SVA ETVORICA (zatravljeni, za njime tiho): to ti je?

6 Fonton - ruski konzul u Dubrovniku, porijeklom Francuz, ali pravoslavac; traio je za sebe iz-nimno pravo u gradu imati svoju kapelicu i pravoslavnog popa, to mu senat odobri, premda je inae bio zabranjen u samome gradu dulji boravak pravoslavcima 7 Sinjavin - Dmitrij Nikolaevi Senjavin (1763-1831), zapovjednik ruske flote koja je poslana da odbije Francuze od Boke Kotorske 8 Morte ai Cosacchi (tal.) - Smrt Kozacima 9 Salamankezi - tako su se, vjerojatno prema sveuilitu Salamanki, zvali pripadnici stranke stare, "istokrvne" vlastele, za razliku od Sorboneza, stranke novog plemstva 10 Nijesmo Vlasi - nismo pravoslavci; Dubrovani su kao katolici gajili nepovjerenje prema pravo-slavnom stanovnitvu iz okolice, u ovom sluaju Crnogoraca, saveznika Rusa; nakon pada Repu-blike Crnogorci su opljakali dubrovako podruje 11 Nuncijata - krajnji zapadni obronak brda Sra iznad ua Rijeke Dubrovake (ime po crkvici Blagovijesti, tj. Gospe Nuncijate) 12 Bokar - tvrava nad morem na zapadnoj strani dubrovakih zidina


12

ORSAT (razgledajui okolo sebe, pak uprijevi pogled u zatvorena bijela vrata koja su onijemjela kao da su grobna, bulji raspeenijem oima u drugove svoje. Tiho, hrapavo, dugo, kao u strahu): Umukli su! SVI (problijedili, stisnuli se u klupko, pa gledaju kao u strahu ona vrata, kao da je muk postao ovjek i da mu sluaju korake): to je to? MATO (otvorio vrata iz kojih ne izlazi vie nikakav zvuk. Visok, blijed, polusijed, stavlja ruku na usta, pa govori tiho, dugo): Poruio je knez - da e sad do ovamo! ORSAT (utisnuo grevito ruke prijateljima, pogledavi ih, kao da ih vidi prvi put): To je smrt!13 SVI: Homo! (Svi ulaze hrlo kroz bijela vrata koja se za njima zatvaraju. uje se jo zamor razgovora, ali sasvi-jem pridueno, i vrlo daleko. Na empire-uri bije metalni, prodirni, tanki zvuk 5 ura.) GOSPOA ANE (na peti udarac izlazi s lijeve strane, kao i prije, beutna, sanena, ukoena. Dola do tavolina, sjela, pustila ruke u skut, pa pogledala obrnuvi samo glavu nalijevo i nadesno, kao da neto ite. Zamrmlja uskoeno, kao eljade koga puno stvari smeta): Da!... to im je da-nas?... Nema Dee - nema Lucije - (pogledavi uru) - ni Kristine! (Kao malo dijete kad tiho jaue to su ga ostavili sama u tmici): Ajmeh!... niko ne slua... niko!... KRISTINA (rumena kao jabuka, mlada kao kaplja, u ednom draesnom empire-odijelu od bijelo-ga akoneta na sitne plave pahuljice s crljenom rusicom hlapaom o pojasu, zatrala se, zapijeha-na, a sve titra na njoj od mladosti, veselja i zabune, od crnijeh zavojaka i crnijeh zjenica, pak sve dolje do malijeh, otvorenijeh, crnijeh sandala kroz koje vire, regbi smiju se, bijele, prozirne bjeve. Kad ugleda gospou Anu, zaustavi se i stavi ruke na srce): Ajmeh! - gospo Ane!... GOSPOA ANE (nije se ni obrnula, nije ni pogledala; tvrdo): Kristina!... Koja je ura? KRISTINA (baci hitar pogled na uru, pak zabrinuto, doavi do tavolina): Ah!... znam: pet i pet m i n u t a !... (ite knjige, a pribliuje joj se nekako vano i tiho): Ah!... ma da vidite, gospo Ane! - da vidite to je nadvoru!... GOSPOA ANE (k. g.): Kristina - gdje je tovjelica? KRISTINA (brzo se prignula, nala je tovjelicu ispod tavolina, pa joj je stavlja ispod noga. Osta-de tako kleei ispred nje i nastavlja ivahno, veselo, puna smijeha, to joj otkriva prebijele zube): Sve tri!... sve se kupi! - pa svak hoe da ide do vrata od grada. - A mladii s kokardama na klobucima!... sve gospoe na funjestrama u penama i s moskarima!... GOSPOA ANE (nekako smeteno kao da ite to joj neto smeta): Krie!... tu neto vonja?! KRISTINA (traei zaas i ona): Neto vonja?... a to? (Spomene se svoje rusice, pa je vadi iz njedara. S veselim smijehom): Ah!... moja rusica, gospo Ane!... GOSPOA ANE (tvrdo, beutno): Baci je, Krie!... zaboljet e me glava!... KRISTINA (stavljajui je u dep, s nestanom naivnosti): Eto je tu! - neka spi. - Prostite, gos-po Ane!... Ma to ete!... Franezi dohodu! GOSPOA ANE (nepomino kao idol od bjelokosti, a tvrdo, slovku po slovku): Franezi p r o - h o - d u ! KRISTINA (tik do nje, s djejom zabrinutosti): I nee ostat? 13 To je smrt! - Kneza, poglavara izvrne vlasti Dubrovake Republike, biralo je Veliko vijee, na mjesec dana kako bi se izbjegla koncentracija moi u rukama jednog ovjeka. Za to vrijeme knez je stanovao Dvoru iz kojega je mogao izai samo u odreenim prilikama, prema ustavom predvi-enom ceremonijalu. Zato u njegovom dolasku Orsat vidi jo jedan znak skore smrti Republike.


13

GOSPOA ANE (k. g.): Nikako! KRISTINA (uzme debelu knjigu pa uzdahne): Koja grehota! GOSPOA ANE (malo se naslonila na sto, s ukornim naglaskom): Krie, e je Metastazijo?14 KRISTINA (tiho, kao da se udunuo njezin veseli plamen, uzme knjigu, otvori je nehajno, pa sjed-ne s druge strane tavolina): Evo ga, evo!... GOSPOA ANE (umorno): Prije nego zaspim - kako je ono... (deklamuje na stari nain dub-rovaki, a da joj se nije maknula ni obrva na licu):

Non vi piacque ingiusti Dei Ch'io nascessi...

KRISTINA (koja sve to znade napamet, dri otvorenu knjigu i gleda ispred sebe klimajui tuga-ljivo glavom, a s pravim izraajem):

... pastorella, Altra pena or non avrei Che la cura d' un' agnella...

GOSPOA ANE, KRISTINA: Che l'affetto d'un pastor!15

(Mukli amor iz blinje sobe.) KRISTINA (podigla glavicu kao ptica na grani pa slua i pita): Gospo Ane! GOSPOA ANE (kao da se budi oda sna): to je? KRISTINA (pokazujui zatvorena bijela vrata): Zato viu?... GOSPOA ANE (k. g.): Legaj Metastazija! KRISTINA (prevrnula brzo mnogo stranica, pak ita, nekako zlovoljno):

Nascesti alle pene, Mio povero cuore, Amar ti conviene...

(Zaustavila se, kao da joj neto puhnulo u glavu): Gospo Ane! GOSPOA ANE (stresla se, pa zaueno): Ah! KRISTINA (sva u svojoj misli, draesno): Je li istina, gospo Ane, da u Frani i kmeti mogu biti vlastela? 14 Metastazijo - Pietro Metastasio (1698-1782), talijanski pjesnik i uveni autor opernih libreta 15 "Nijeste htjeli, okrutni bozi, da se rodim pastijericom; barem tada ne bih imala drugih muka, nego brigu za ovicu i ljubav pastijera" (Iz Metastazijeve melodrama Siroe. Poznavao sam mnogo starih gospoa koje su znale napamet nebrojene kitice toga ljubaznoga dvorskoga rokoko-pjesnika. (Vojnovi)


14

GOSPOA ANE (gotovo se sva podigla, pa pristraeno): Nikako! KRISTINA (uzdahne): I eto ti tu! (Skoro tuno za se): Pa, a! - sve je isto - kad p r o h o -d u ! ... GOSPOA ANE (uskoeno, svali se opet u st): Ajmeh!... Krie!... e je Metastazijo? KRISTINA (klimajui glavom, jo tunije):

Amar ti conviene Chi, tutto rigore,

(amor iz sobe. Radoznalo gleda vrata i slua slijedei da govori na pamet pjesmu):

Per farti contento Ti vuol infedel!16

(amor puka sa ulice, veseli usklici.) KRISTINA (se acnula pa sve slua sad ono to bui iza vrata, sad ono to dohodi s ulice. Htjela bi ustati, ali - GOSPOA ANE poinje kao iza sna da deklamuje):

Vado...! Ma dove? Oh! Dio!

KRISTINA (pripala se, pa brzo izvrne nekoliko stranica i grevito, hitro, sve to jae nastavlja): Resto... Ma qui... che fo?... (amor s ulice sve to jai. GOSPOA ANE zaspala. KRISTINA je pogleda, pa sve deklamajui ustaje i kao bitkavica skokne do prozora.) Dunque morir... dovr!...17 (Dola je do prozora i stala gledati na dvor.) Ah!... GLASOVI S ULICE: Homo ih viet!... Eno ih iza Tricrkve!18 - Ne - ne! - Niz Posat19 - Mii se, Mare!... Ha! Ha! - Djevojice! - Para festa sv. Vlaha! KRISTINA (dohodi usred pozornice, a sva kipi od nestrpljivosti i radosti): Dohodu Franezi!... a ja dika... ah!... LUCIJA (ulazi hrlo, zabrinuto s desne). KRISTINA (zatrala se do nje, pa je zagrlila): Ah! Lucijo moja... homo viet Franeze!... LUCIJA (u udu, pak najeena): Dat u ti ja Franeze! - Vii je ti!... piutosto pomozi mi da odvedem gospou Anu... GLAS S ULICE: Kristino!... brzo doma!...

16 "Rodilo si se da pati, moje jadno srce, jer valja da ljubi onoga koji od velike strogosti hoe da po nevjeri doem do sree" (Od istoga, iz melodrame Catone in Utica.) (Vojnovi) 17 "Idem... ali kud! Oh! Boe... Ostajem... a tad ... to da inim?... Dakle mi valja mrijet" (Od istoga iz melodrame Didone abbandonata) (Vojnovi) Vojnovi je rije poi (poslije) iz originala zamijenio rijeju qui (ovdje) 18 Trickrva - predio u neposrednoj blizini Dubrovnika, gdje je Boninovo, uz groblje 19 Posat - brdo iznad Grada


15

KRISTINA (planuvi od radosti): Idem, idem!... (Vadi rusicu iz depa, puhne u nju i stavi je za pojas.) Ah, eto ti tu!... ako me vidi Napoleun!... ko zna?!... Ha! ha! ha!... (Zatrala se i arko zagrlila i poljubila Luciju.) Ah, Lucijo moja!... eto, i veselje dohodi!... (Pogleda zaspalu gospo-u Anu.) Jadnica!... to nije za nju! (Sve pleui dola do vrata.) Adio, Lucija!... Adio!... (Virei kroz vrata glavicom punom smijeha i mladosti): Zna! ako o s t a n u - ja sam ti vladika! - Ha! Ha! (Iezne.) LUCIJA (koja je ostala bez rijei pred tolikom radosti, hoe da se prekrsti): Ah!... (Skoro prezirno i jedito): Ma a!... Puanin k puanin! (Pribliila se gospoi Ani pa se zagledala i zaklimala glavom.) Eh!... odavna vas ne bi bilo, da nijesmo mi, kmeti, s vama!... (zabrinuto) ali sad! - valja je odaleit - da ne vidi, da ne uje! - (Zove tiho): Gospo Ane!... GOSPOA ANE (polako se uspravila, ista kao uvijek, ali nekako daleko, daleko): Je li palo sun-ce? LUCIJA (pomae joj da se digne i prati je prema vratima na lijevu): Domalo e, gospo Ane!... Moemo po u vau kamaru smolit rozarije. DVA DJETIA (iz Konavala, Orsatovi kmeti, ulaze trei s lijeve strane, oznojeni, raareni, bez daha. Dre kapu na glavi): Gospar?... e je?... - Lucija? - Broda ti!... reci!... brzo!... GOSPOA ANE (obrnula se pa ih pogleda preseneena, gnjevna, a velika u tunoj svojoj nemo-i): Kakav je to nain?... Tovare!... DVA DJETIA (zaustavili se, skinuli kape, a drhu od uzrujanosti i od straha): Doli su... na vrata... Franezi!... LUCIJA (zabrinuto hoe da je odalei, tiho): Homo, gospo Ane! GOSPOA ANE (k. g., gledajui neprestano, prodirno djetie): Pa da su i Turci - ne dohodi se tako isprid gospara!... (Obre se i odlazi s Lucijom.) Kapita! - eh?!... perch prohodu Franezi! (Obre se jo do vrata prema njima, a oni vrte kape u ruci, sve to ponizniji i manji.) Da!... i to bi se jo elo!... (Odlazi s Lucijom na lijevu. uje se veliki amor iza bijelijeh vrata.) 1. DJETI (sluajui): Unutra su! 2. DJETI: I jo se deru! 1. DJETI: Ja idem rijet gosparu! 2. DJETI: Eh! pa gore za njih! (Ulaze hitro kroz srednja vrata koja se zaklope za njima. Kratka pauza, a onda se uje jedan veliki klik iz svijeh usta - pak opet velika tiina.) LUCIJA (dohodi hrlo s lijeve strane, vadei jedno pismo iz depa): Sad mu ga valja dat! (Hoe do vrata.) ORSAT VELIKI (izlazi naglo, raspaljena lica, sijevajuih oi. Tvrda pjega stisnula mu obrve, svezala mu elo. Potee za sobom ona DVA DJETIA, drei ih rukama za rame, kao pandama. Drma ih brutalno, ali pun jada i nemira): Vi!... vi!... i vidjeli ste ih!... Koliko ih je?... Puno - puno, je li?... Sve blijeti od bajuneta!... A vrata?... Govori!... ivino!... Govori!... DVA DJETIA (u silnom strahu): Zatvorena... gosparu! ORSAT (mahne njima, bacajui ih od sebe kao pregrt ljusaka): Dakle jo!... (DJETII bjee s desne strane. - Ugleda LUCIJU, pa jo vas pun jeda i straha ide do nje, a kesi joj se u rugu kao izvan sebe.) A ti?... to tu ini?... to me gleda?... Lijep sam, je li... lijep?!... LUCIJA (pruajui mu jednostavno i tiho list): Od Rada Androvia! ORSAT (k. g., pa je zgrabi za ruku, lice u lice): I ti... Lucijo stara, i ti nosi nesreu, je li?... LUCIJA (k. g., a mirno ga gleda): Reko mi je samo: " mi je za tvoga gospara".


16

ORSAT (puta joj ruku, k da je najedanput mir uljegao u njegovu duu. Lice se razgali, samo tvrdi, veliki ponos zasvijetli se u svakoj crti, u svakome kretu. Mirno, skoro s posmijehom): Ko je on, da me ali!? (Otvara pismo i ita ga; zaas su se obrve stisnule, ali prezir prolebdio preko blijedih usana. Pregiblje mirno pismo, pak ga ukazuje Luciji s neizrecivim izrazom sjete i finoe): Da umije legat, Lucijo, sad bi znala to hoe rijeti: g o s p a r ! - (Zaustavi se, pak gorko, kao u sebi): Zove me sutra na bal to ga puani i neki... drugi... davaju Franezima!... (Os-tane zamiljen, klimajui posprdno glavom.) LUCIJA (nehotice se pribliila i tiho mu poljubila ruku). ORSAT (sve to mirniji, sve to hladniji; pogledao ju je tren, pak jednostavno): A ona?... Jo mo-li?... LUCIJA (slegla ramenima i saela oima): A... pozna je, gosparu! (Srednja se vrata polako ot-varaju iznutra.) ORSAT (ugleda ih i malo se trgne, pa Luciji mirno): Reci joj: neka doe! - Poi! LUCIJA (ode, bacivi dugi pogled na Orsata.)

(Bijela su se vrata rastvorila i ulaze) GOSPARI (Ima starijeh, mladijeh, srednjijeh, malanijeh, debelijeh, ukusnijeh, neesnijeh, ali svi, ko vie ko manje, nose znakove starodavnijeh plemena i oblike ljudi koji su od vjekova zapovijedali i drugima pravdu krojili. - Tisuljetna vlast i nebrojeni red besprikornijeh aristokratskijeh brakova utisnue im znamen osebujne, makar iscrvotoene, ali ipak sasvim otre individualnosti. Ima iz-meu njih udaka u hodu, u kretanju, u nonji; ima staraca jo s vlasuljom Louis XVI; mlai su svi ve po najnovijem empireu u odijelu, u formi kosa i zalisnjaka; a svaki je za sebe originalan tip. Osobito sada, gdje su meu sobom, gdje ih niko od puka i puana ne motri i ne sudi, sada, kad usudni historijski as otkriva tajne pjege i skrovite pukotine iscijeenijeh karaktera i istijetenijeh dua. Sada svaki mig, svaki apat, svaki poluglas ima svoje markantno, nefaljeno, istinsko znae-nje. Velika bura trese suhijem liem prastaroga republikanskoga duba i pokazuje nam malo-po-malo sve zglobove, sve zareze, sve rupe jadnoga izumrloga mu debla, razgaljuje mu svu golotinju raspeenih, oguljenih, prebijenih patrklja. Kostur se ve kesi pod prosuenom koom trule starosti. Vlastela ulaze, razgovarajui se ivo ali odmjereno. Mnogi dre klobuke u ruci, ili ispod pazuha, a naslanjaju se na velikijem tapinama sa zlatnijem ili bjelokosnijem krugljama. NIKO i MARKO odmah dohrlili do ORSATA koji se nije maknuo ve ostao naslonjen na tavolin, prekrtenijeh ru-ku, mrk, nijem.) NIKO, MARKO (tiho, hitro Orsatu): Zna!... Poruio knez da zna to mu je dranstvo! ORSAT (k. g.): Da bi ga zn! IVO (visok, jak, prignutijeh ramena, debele glavurine, sjajnijeh zelenijeh oi, sijede kose; obuen po empirsku, s velikijem tapom u ruci. Velika, prezirna usta, ukoeni drzoviti pogled, crljena ra-arena put davaju mu izraz silovite, divlje udi. Prelijepe su mu prebijele ruke. Doao je do Orsa-ta, pak mirno, naravno, hrapavim glasom, a s tepavim, prekinutim naglaskom govori nekako smu-eno, gledajui ga asimice sa strane. Prekrstio ruke za leima): Vidi, Orsate, pogodio sam! Doli su i prije nego to smo mislili. Ma... razumjet e - ko je pro priko Sv. Bernarda20 i proet se... hm!...

20 Napoleon je g. 1800. preao preko alpskog klanca Svetog Bernarda, izmeu vicarske i Italije.


17

ORSAT (nepomian kao kip, a glas otar i blistav kao handar): ... ispod piramida21, ivo!... IVO (bljesnuvi okom na njega, da vidi ali li se; zatim mirno, ali neto drhtavijem glasom): Da!... precisamente - ispod Piramida - mi capite!22 - moe tad sve. (Mijenjajui glas; neto dublje, prijateljski, skoro dobroudno): Nemojmo se dunque iludavat - sad je sve zaludu - i sve predocna. (amor u grupi koja se stavila oko Orsata. ivo ih pogleda otro, pa jo jasnije i tvre): - S v e ! - reko sam: s v e ! (Nastavljajui opet naravnijim glasom): Govorili smo puno, vikali smo i rekli smo ih svakakvijeh... NIKA (sjedei u stolu, s finijem posmijehom): N a n a u i v o ! (Vadi iz paga jednu staru knjiicu i poinje je itati.) IVO (trznuo se, pa se zagrijeva svojim rijeima): N a m o j u , dragi Nika! (gnjev ga mui) - er ti ja viem, dreim, i ako hoe, zaprdivam... DONO (lukav, malaan, s velikijem nosom i oalima od zlata; polako posprdno Niki): Ne manjka mu sineritati... IVO (skoro u jedu): ... ma to mislim, to bubnem... LUCO (mrkajui tabak; suh, drven, zatvorenijeh oi od neumoljive grandezze; skoro u sebi): Purtroppo! (Tihi smijeh u raznim grupama.) IVO: ... a ne dam bob za ranketive spirite, mi capite! - Ah?!... (Mirnije, ali plamteih oi): - Zato, kako se deidalo u Senatu: mi emo ostat n e u t r a l i ... VLAHO (visok, lijep, crnijeh kosa, nervozan; plane): Lijepe n e u t r a l i t a t i ... Putit Fran-eze... ONO (ironiki): ... da se proetaju priko Place!... KARLO (velik, debeo, klasinog profila, tip Napoleonovih junaka; naglo): Marmont23 je obe da e izit - a mi mu vjerujemo! Da nije tako, i mi bi svi bili za Orsata. MARKO, LUKO, NIKO (jedni prema drugima): Ha! ha! ha! Vjeruje Franezima! - A komu nijesu ovo isto obeali! JERO, TOMO, LUKO (jedni prema drugima): Pa da i nijesu! Volimo njih - nego divlje Ko-zake! MARKO, VLAHO (jedni prema drugima): Poto kljui... ambelani! ORSAT (nije se maknuo, ni da je saliven, samo stisnuo obrve i zaklopio oi kao da ga bodu). IVO (razljuen to nije mogao govoriti, lupne tapom po zemlji, pak velikim glasom): Jeste li poeli, ah? Imali smo dosta bremena, ini mi se! - Tri dni diskusijoni u Senatu, a danas vas dan dika!... (Orsatu, hitrije, skoro dobroudno): Dunque, kako sam rek, mi capite; ne slui se ezaltavat, jer jedan bataljun p r o h o d i put Boke (amor, nemir). A kad prou... NIKA (gleda ga s oalima, prestajui zaas da ita, pun zlobe): Ako prou!... (ita dalje.) IVO (preuo je, pak slijedi): ... tadarca emo se, Orsate, razgovarat od svega onoga to si proponjo. (Zauen to se Orsat ne mie, posve naravno i prijazno.) Ako smo se malo korde-kali..

21 U bitci kod egipatskih piramida Napoleon je 1798. pobijedio mameluke beja Murata. 22 precisamente ... mi capite (tal.) - tono ... razumijete me! 23 Marmont, Auguste-Frdrique Louis de (1774-1852), francuski maral, guverner ilirskih provin-cija; njegovim je dekretom 1808. godine ukinuta dubrovaka vlada


18

LUKA (fin, ukusan, kao da je saao sa Boucherovijeh24 slika, ivu s posmijehom): Za iva je to m a l o !... IVO: ... zaboravi, kako i mi svi. Taki smo... cosa volete!25 - Svega i svaesa - pak - mi capite... kumovi puljiki... (S bunim smijehom): He! he!... he!... MATO (usukan, dostojanstven, stisnutijeh usnica, gledajui daleko, a mumajui polako neke za-hare to ih vadi iz zlatne katuljice): Prosti, dragi ivo, non vi capisco!... (IVO ide tromo do MATA, pa se razgovaraju. MARKO, NIKO, VLAHO, IVO, SVI okolo Orsata ivahno ras-pravljajui, regbi hoe da ga zgriju svojim vruim dahom.) SABO (velik, star, nagrepanijeh vjea, tupijeh oi, s donjom usnom to mu pada, beskrajne, sko-ro naivne tatine, u prastarom gospostvu: govori polako, nehajno Palu i Tomu): Sicuro! - Kad me imperatur Franesko26 molio u Vijeni da poem u Napoleuna kako cavalier d' onore dell' Eccellentissima Repubblica27, rek sam mu (jo polake): "Prosti - Sire!... ko se rodi vlastelin, kako mi, ne moe pratit jednoga, che non e mio pari!28 (mrkne polako tabaka.) TOMO, VLAHO i MIHO (u udu, kao da ne vjeruju tolikoj tatini): Oh! ANTUN (jadan, gurav i kratkovidan): A... zato ga... Sabo... s a d prima? (Smijeh u toj grupi.) SABO (k. g. Antunu s velikom tromosti): Najprije... 'er kad ima neko p r o - bolje Frane-zi nego Vlasi...29 MIHO (debeo, prostoduan, kao da je doao s polja): A druga? SABO (razvlai rijei obrui se, kao da hoe izit): A druga... Perch mi je bilo drago. (amor, razgovor, laki smijeh.) ORSAT (pogleda nehotice na uru, kao da se probudio iz dugog sna; skoro mirno, ali sa eljeznom energijom; samo oko mu vie, plamti, grmi. On to uti, pa kadikada vidi mu se unutranja borba da svlada njihov plam. On progovori i odmah je najvii od svijeh): I vi mislite da smo se ra-zumjeli, i kad je Senat rek: proite - da mi imamo zavikat: sluite se! KARLO, JERO: Zakon je zakon! Tako smo bili to smo bili! ANTUN, MIHO, LUKO: Oh! eto ga! - Poeo je! IKO (star, predebeo, koji je dosad drijemao u stolu; Lucu): Che seccatore!30 VLA (mlad, draestan, nemiran): A moja Made to me eka! IVO (Orsatu, skoro ironiki, ali s priduenim gnjevom, vas naslonjen na svome velikome ta-pu): Naturalo!... "Sluite se, dobro nam doli!" he! he! he! - i zafali Bogu da ti se ne naje-du!

24 Boucher, Franois (1703-1770) - francuski slikar i bakrorezac, neobino plodan i u svoje vrijeme popularan autor dopadljivih slika na prijelazu od pompozno-monumentalnog stila Louisa XIV u intimni rokoko ("Dijana poslije kupanja" i sline slike; meu njima brojni portreti, pastorale, lju-bavne i mitoloke scene, dekorativni radovi, tapiserije i dr.) 25 cosa volete (tal.) - to hoete 26 imperatur Franesko - car Franjo 27 cavalier d 'onore dell' Eccelentissima Republica (tal.) - poasni kavalir sjajne Republike 28 che non e mio pari (tal.) - tko nije moj par, koji mi nije ravan 29 bolje Franezi nego Vlasi - bolje Francuzi nego Rusi i Crnogorci 30 Che seccatore! (tal.) - Kojega li gnjavatora!


19

ORSAT (k. g., sve tvre, i hitrije i zvunije): ... I sve to smo mi dika diskorali, i to sam vam rek: knjige amiralja Sinjavina, koji mi poruuje iz Slanoga: "Ne dajte se, mi smo tu!"... KARLO: Ha! ha! O n i su tu! JERO, PALO, TOMO (u smijehu): L e s c o s a q u e s ! ... ORSAT (lupnuo akom po tavolinu, pa ih oinuo krutim pogledom. Tvrd kao hrid, neumoljivo nastavlja kao da sjekirom bije): ... i poruka F o n t o n a !... IVO (lupnuvi akom): Oni g o m n a r ! (Veliki amor.) ORSAT (k. g. sve to jae, smjelije): ... i ulaci iz Sarajeva, iz Carigrada, da e nam pomo ka-ko u vrijeme od trnje31... (Naglo, jedan za drugim kao iz puaka.) NIKO, MARKO, VLAHO, LUKA: I hoe!... bolji Turin od kranina! ORSAT: ... i pisma vladike s Cetinja... JERO, LUCO, IVO, MIHO: Graeca fides!...32 NIKA: Govori se anche: "Nema vjere u Latina!" NIKO, MARKO, VLAHO: Bravo! bravo! Tako je! LUKA (vie): Da ste primili Vlahe, ne biste imali sad Lauristona isprid vrata!...33 ORSAT (k. g.): I sve vas to nije persuadalo... 'er je on tu! - On! - Napoleun! - Bog! Pa kad ste uli njegovo ime, ini vam se da je tu rijeka to dere, vihar to nosi, trijes to lomi... KARLO (naglo, otro): Jesmo li jai od Mletaka?... od Pape?... ah? PERO: ... oli od rimskoga cara? TOMO: A od panije, di grazia? ORSAT (hitrije, strastvenije): ... jesmo, jesmo, ako je za nama o n i koji je otvorio stupicu u koju e va Bog preipitat... (Veliki amor). IVO (s velikim smijehom): A ko je?... ko je t! ORSAT: ... oni koji vam poruuje: ekajte, ja sam blizu! - Oni koji vam je poslo brodove u Rijeku... IVO (k. g.): I Fontona u Grad! KARLO, TOMO, PALO (u velikoj buci; smijeh, amor): Ha! ha!... dvije karavele34!... Istina!... istina!... ORSAT: ... Da! da!... i Fontona, koji vam je zakanto in tutti i toni:35 Kad ezar bude u prahu - - imat ete s nama posla!...

GLASOVI (sa svijeh strana): Tako je!... Opet iste okece! - - Ajmeh! Orsate, dospij! - Govo-ri! - Neka! Zato? (Veliki amor i stiska okolo Orsata.)

31 kako u vrijeme od trnje - kao u vrijeme potresa 1667. (kada su pokuali opljakati grad) 32 graeca fides (lat.) - grka vjera (tj. nepouzdana) 33 72. godine. Aluzija na spor sa Rusijom glede pravoslavne crkve u Gradu god. 1772. 34 dvije karavele - dvije ruske topovnjae koje su se nalazile u Rijeci Dubrovakoj (karavele su srednjovjekovni jedrenjaci) 35 zakanto in tutti i toni (tal.) - zapjevao u svim tonovima


20

NIKA (blaenim posmijehom Mihu, pokazujui mu neto u knjizi koju ita): A to govori od ovega! - - - "Non jam regnare pudebit! Nec color imperii, nec frons erit ulla senatus!"36 - Ah?! Sublime!... MIHO: Bit e!... Ma ja ti ne dam jedan veras Ovidija za cijeloga tvoga famozoga Luka-na!... Per esempio37 uj ovu: ... (Vadi jednu knjigu iz fraka i deklamuje mu polako.) 3. DJETI (ulazi vas u znoju, brez kape, brez daha i skoro pada do Orsata): Ah! gosparu!... gos-paru!... ORSAT (strahovitim pogledom, zgrabivi ga objema rukama kao klijetima): Ko si?... to e?... 3. DJETI (k. g.): Doli su - svi zajedno... Prekrili Posat, Brsalje38. - Sve crno od konj, od puka, od kanjula... SVI: Ah!... ORSAT (drmajui djetia za prsi): A most?... most?... 3. DJETI: Jo je podignut, ma... ORSAT (planuvi, ostavi ga i on pobjee; pa kao da je rijeka strasti slomila sve spone, njegova rije leti zajedno s idejom i die se na vrhunac smrtne borbe): Ah!... ujte, ujte!... Izmeu ovi-jeh tuinaca, njihove sile i njihova imperatora - i nas jadnijeh, nas ake starijeh republi-kanaca, nas prastarijeh slobodnjaka - ima jo jedna jama - jedan ponor!... Jo je nepodig-nut most!... Oh! blagoslovena ti usta, pue moj!... jo mu moemo prikovat verige na nae svete mire, jo moemo umrijet svi sloni, svi slobodni... NIKO, NIKA, MARKO, VLAHO: Homo! homo!... ORSAT: ... jo moemo bit sami... svoji... IVO (brutalno): Hoe li im ti zaepit kanjule?!... KARLO (isto): Hoe li ti ierat novu slobodu to kuca na vrata?!... SABO (isto): Hoe li da nas lumbard?!... MIHO: Hoemo, hoemo! (Tik do njega bijesno, udar za udarcem.) MARKO: Moemo se uzdrat osam dana... PALO, MIHO, ANTUN (posprdno viui): Zato ne etrnes?... ha! ha!... ORSAT (k. g., u grevitoj uzrujanosti): I vie - i vie! - sve dokle nam se sva naa brda ne podignu, dokle Bokelji i Crnogorci i Rusi ne zahvate kolo. IVO (porugljivo, glasno): ... i dokle nas p o p a l e i pokradu... ORSAT (lice u lice sa skrajnjom nesmiljenosti): I hoe! - i uinit e dobro da nas svijeh objese na tucanj od vrata ako pomognemo neprijatelju nae slobode!... (Velika buka. Gusto klupko savilo se okolo Orsata. Regbi nesrea se dogodila.) LUKO (straiv, edan, pun obzira, Palu): Govori li se Lauristonu39: Eelenca!...

36 Non jam regnare pudebit! Nec color imperii, nec frons erit ulla senatus (lat.) - Nee vie biti sramota vladati! Niti obiljeja imperije, niti ikakvog lica senata. 37 per esempio (tal.) - na primjer 38 Brsalje - dio Pila, sjeverozapadnog dijela Dubrovnika izvan zidina 39 Lauriston, Jacques-Alexandre-Bernard Law, Marquis de (1768-1828) - francuski maral koji je osvojio Dubrovnik


21

PALO (prefini pariski tip Napoleonovih dvorjanika, polufrancuskim naglaskom): Non, mon cher!40... nego Marmontu. VLA (Palu): Valjat e, col tempo, uinit koju vizitu. PALO: Oh! vous verrez41!... do e sami!... Koja su ti ono skladna eljad! IVO (razbijajui grupu, vas crljen u licu, lupnuvi tapom po zemlji): Ah!... Pretena dakle raspustit Senat, primit puane... SVI: Ah!... IVO: Reci dakle da hoe r i v o l u c i j o n !... ORSAT (prekriio ruke, pa doao do njega, prodiruim pogledima): A da reem "hou" - bi li mi ti zabranio... IVO (gledajui ga kao ris risa): Ja!... per l'appunto42. - Ja! - Dakle je tu knez i Senat, dokle smo Mi deidali da se putu Franezi u grad, dokle smo Mi maoranca... KARLO, JERO, TOMO, PALO, ANTUN: Jes! jes!... ORSAT (k. g., jo blii, jo bljei): A ko je to: Mi?! IVO (k. g.): Mi - v l a s t e l a ! - koja e slomit i t e b e , ako si proti terminacijonima Republike - mi capite! NIKO, MARKO, VLAHO: Kako to govori?!... LUKA (s velikim prijekorom): ivo! ma Republika umire!... ORSAT (s beskrajnom ironijom, ne maknuvi se, ve gledajui iva od glave do pete): A ko e ivu rijet: "ivo, moe ivjet!", kad ivo h o e umrijet!... IVO (muklo, gnjevno): Orsate! ORSAT (k. g.): Kako bi naa kraljevska krv sjedila u Senatu zajedno sa Stullima, s Vodo-piima, s Vlajkima43 - kad puani nemadu nita nego glavu... (amor, usklici. Orsat nastav-lja u najstrahovitijoj brutalnosti sudije): A znate li zato pak mi - primamo tue sansculote i akobine? - ah?!... Zato 'er kad je imperatur gladan zemalja - najprije kupuje vlastelu!... IVO, PALO, TOMO, MIHO, VLA (kao da hoe navaliti na njega): Oh! to je pak infami-ja!... to je la!.. poludio si! poludio! NIKO, MARKO, VLAHO (prezirnim, bunim smijehom): Eunuki imperijali! SABO, ANTUN, JERO, LUKO: Vlaine! Vlaine! LUKA (ivu i njegovim - velikim glasom): Bit ete gori nego Dalmatinci!...44 (Strahoviti mete. Poruge, psovke, razgovori, ale, sve se to kria po zadimljenome zraku. Naje-danput ura zazvonila tiho, a prodirno estu poslije podne. Tanki zvuk nadvikao oluju i kad je svr-io estu, tiina je nehotice nastala, tiina puna treptaja, u kojoj uje jedno jedino trzavo disanje. To je tren, bljesak, i na vratima se, kao udes, prikazala crljena utvara: KNEZ.)

40 Non, mon cher (franc.) - Ne, moj dragi 41 vous verrez (franc.) - vidjet ete 42 per l'appunto (tal.) - tono, ba tako 43 Braa Stulli, Vodopii, Vlajki i jo osamdesetak drugih, veinom puana, ali i neto vlastele i sveenika, bili su pripadnici francuske Stranke u Dubrovniku. Jedan od njih bio je i Rafo Andro-vi. 44 Historika reenica. (Vojnovi)


22

SVI: Knez! - - (I opet pao muk, kao da su se nekoj velikoj, crnoj tiini prelomila krila, pa ona pluta i izdie na crnoj vodi.) KNEZ (ulazei obuen u crljenom dravnome platu, s ipom na ramenu, pod kojim viri crljeno odijelo la Louis XV od "raza" (satin) s briljantnim pucama. Bijele bjeve. Crne crevljice. Na glavi bijela alonge-vlasulja. U licu je vas obrijan. Izraz mu je sumoran, star, sa znakovima porodi-ce: oi kao saivene u vreicama, a donja mu usna visi. U ruci veliki tap zlatom okovan. Za njim su ostala u polutmini dva crljena ZDURA.) GLASOVI S ULICE (prodiru u udesnoj tiini toga asa): Brzo!... brzo!... Jo nijesu dospjeli! - Neka ih vie putu! - Libert! Egalit! Fraternit!45 - Mare, mii se! (Veliki smijeh na ulici. Pauza.) GLASOVI GOSPARA NA POZORNICI (tiho, kao da uti suho lie): Jesi li ga vidio!... Ko mu je doputio!... Izit iz dvora... u platu!... Che scandalo46!... Vidi se, da je sve dospje-lo!... KNEZ (doao je usred dvorane polako, malijem razvuenijem koracima. Ne obazire se na ostale koji ga gledaju s raznijem izrazima zauenja i radoznalosti. Vidi mu se da je zaokupljen jednom malom, skoro smijenom stvari. Usne mu se miu i neka vrst posmijeha zatrepti na palim usnama. Kad je doao do NIKE koji je prestao itati pak ga ironiki motri oalinom, KNEZ ga pogleda zaas, pa se jae nasmije i trese glavom pokazujui na pismo to dri otvoreno u ruci): Evo knjige Antuna Sorga47 iz Paria. Na sam je! - He!... vale la pena48 da je prolega. - Proprio sad! - A zna kako poimlje? (Smije se tiho u sebi da ga malo kaalj dui): - Ah!... moja Mara nije se mogla umirit!... imainaj se! (ita knjigu velikom zlatnom loupe to mu visi ispod pla-ta): "Eccellentissimo Signor Principe!49 Dragi moj Maro! A to vas jo vrag nije odni-o?!..."50 (amor; KNEZ se smijucka za sebe pa nastavi dalje itati): - pak: ... "Jo je dakle Repu-blika iva!" ... eccetera! eccetera! ... (Sve u starakome kaljucavome smijehu): Koji je ono vrag od ovjeka!... (Kao da se neesa spominje): Ah!... da ne zaboravim ... (Obrui se prema

a! para mi se, doo sam vam napomenut to imate ui-

o): Lauris-n je na Pilam, pa doviknuo Luku priko vrata od grada: "to odgovara Signorija? - Hoe

li nas putit kroz grad?" Luko mu , i dotr je u mene...

lici. uju se)

raznim grupama): Karlo i Tomo... dnit... ORSAT (bi htio da ga zaustavi, ali) KNEZ (pogleda ga u udu, hladno, odsutno, pak nastavlja sve jednostavno i naravnto

je odgovorio da poeka

(amor na u

45 Libert! Egalit! Fraternit! (franc.) - Sloboda, jednakost, bratstvo (geslo francuske revolucije 1789. g.) 46 Che scandalo! (tal.) - Kakva sablazan! 47 Antun Sorgo - Ante Sorkoevi (1775-1841), senator i poslanik Dubrovnika u Parizu, uen i du-hovit ovjek i frankofil. Kad mu je kurir senata, poto Sorgo nije dugo odgovarao na slubena pisma, spomenuo rije "Republika", on je navodno rekao: "Republika! to je jo vrag nije odnio?... Antune, donesi mi velatu!" 48 vale la pena (tal.) - vrijedno je muke 49 Eccellentissimo Signor Principe! (tal.) - dubrovaki: Prisvijetli Gosparu Knee! 50 Odlomak autentinog pisma iz knjinice knezova Sorgo-Pozza (Vojnovi)


23

GLASOVI: Neka ih putu!... to su zaspali?! KNEZ (mrknuo tabaka, pak pomno oistio bijeli "jabot" i plat da ne ostane ni zrnca. Zatim nas-

o da se obuem i da vam doem

na pamet!... Ja u ga priekat u Dvoru a... a Tomo i Karlo pe na Pile, rijet mu: da mi protesta-

vni smo! laha: a okolo

oji je ono spirit! - He! he! - "ivi smo i

telji, zaleti se u jedan mah i zatvorivi ice u lice knezu): Ne!...

! -

ne bez neke jadne veliine): Orsate! - Tvoj sam knez! - -

u majku, i govorim ti: Gosparu! ne sluaj nas i nae zloe, ne gledaj

tavlja kaljucavo, ali uvijek prostoduno): Zato sam promislirijet... LUCO (Sabu, na strani): Veramente mogo je ostat doma! SABO (polako Antunu posprdno): "Vie valja kabanica"...51 ANTUN (Sabu u smijehu): "Nego Tinto i granica!..." Ha! ha! ha!... ORSAT (koji se trese kao u groznici jeda): Ma ti nee, knee, tako - sad!... KNEZ (k. g., ne razumijevajui ga): Ma to ti dohodi sa svijem vama... in gran pompvamo - da smo neutrali - a utoliko - neka prou?... KARLO, TOMO: SpraKNEZ (k. g.) Rek sam, kad se uputite, neka podignu barjak isprid Sv. Vnjega zduri i sodati... NIKA (porugljivo a tiho Matu): Oh! Che bella festa!... Oh! Che bella festa!52 MATO (isto tako Niki): Ne manjkaju nego lumini! KNEZ (poklonivi se polako na lijevu i na desnu): A sad... Eccellentissimi... doite sa mnom!... Valja da Lauriston vidi s kijem ima posla! - (prijanjijem smijekom) - A kad pro-u, odgovorit u Antunu (smijeei se za sebe): Kvrag nas jo nije odnio!" (Obre se da se uputi i opet se pokloni, ali jo dublje svijem gosparima): Gospari moji!... (Ide put vrata. SVI mu se klanjaju.) ORSAT (koga su sve do sada mirili njegovi najblii prijavelika bijela vrata, stavi se ispred njih, tvrd, velik, kao Orlando, lSVI (s najrazliitijim uvstvima u jednoj rijei): Orsate! IVO (velikim glasom, regbi navalit e na Orsata): Puti ga!... ORSAT (nepomian, slavan kao sv. Mihajlo na pragu raja, prezvunim stranim glasom): NeOvo je kua moja! - Ovo su vrata moja! - Tu sam gospar ja! KNEZ (drhtav, skoro prestraen, aliORSAT (u neizrecivoj tuzi): I zato jer si moj knez, eto me - - - na koljena pred tobom! (Dole-ti do njega i baci mu se na koljena.) SVI: Ah!... digni se!... Sublime! - To je ovjek!... to mu se to dogodilo? - Che ciarlatano?53 ORSAT (k. g., njegova je rije sad i pla, i oganj, i zadnji vapaj Slobode): ... i evo ljubim ti plat, kako sam ljubio mrtv

51 vie valja kabanica... - stih satirike dubrovake pjesme s poetka XIX st:

Sjedi Tinto na granici u crvenoj kabanici. Vie valja kabanica nego Tinto i granica.

(Tinto je tada bio komina figura u Dubrovniku) 52 "Lijepe li sveanosti!" - historika reenica. (Vojnovi) 53 che ciarlatano (tal.) - kakav arlatan (varalica)


24

nam jadna iscijeena lica - promisli u sudnjemu asu, k da ti nijesmo ravni, ne - nego

ini tvoje due, da smo zad-

u samo rije... jednu samo...

e strailu): Koju?... koju?...

no u Gospi - i kom tvojim - pa budi ako hoe i Marin Fali-

!...

t!

!... (Dokle je njega ob-

robovi, sluge tvoje... IVO (ko izvan sebe tri izmeu vlastele): Ma ujete li!... huli vlastelu!... ORSAT (sve to vii, sve to usudniji, kao da hoe plamom rijei da rastopi onaj mraz to je sledio sve due): ... i promisli da smo zaboravili sve to su nai stari uinili otkad su dobjegli na ove hridi - i da nam je dua utrnula, i da ne znamo vie ko su bili oni nai mudraci, nai pjesnici, nai pomorci, nai muenici, koji su iz ovoga gnijezda uinili oltar, koji su spasili obraz ropskome naemu rodu! - (Sve to prodirnije, obuhvatajui ga kao kri spasenja, dokle sva lica, sve ruke, svi uzdasi dru, plamte oko njega): I reci u dubnji ostanci prastarijeh, izabranijeh pokoljenja brez volje, brez krvi, brez modana - i kad sve to raspozna, knee, reci jednKNEZ (nehotice, vas zbunjen, ne razumijevajui nita, a gledajui sve naokolo, kao da ite tuma-a tomORSAT (sve na koljenima, krajnjom molitvom i u glasu i u cijelomu biu svome): Gospar sam ja!... SVI (u velikoj zabuni, u najveoj opreci izraaja): Strano!... imenso!... Orsate! - Mui. - Govo-ri!... govori!... ORSAT (ustajui polako kao preobraen): I zapovii da se most pribije - razglasi da vlastele nema, da je tu puk sm i ti sm! - Pak zatvori svijeh nas, zazvoni veliko zvosjedi, g o s p a r u , pod svodove dvora s puero54... samo spasi nam Republiku - spasi je od tuinca - spasi je - od nasIVO (kao ris): I mi putamo ove grdobe!... SVI IVOVI PRISTAE: Nadvor!... nadvor - Senat je gospodar!... SenaSVI ORSATOVI PRISTAE (skupili se oko njega kao zabrinuti i hoe da ga dozovu k svijesti, to i oni misle da je potamnjela): Orsate!... Orsate!... osvijesti se! Zaludu je! ORSAT (gledajui preda se groznim, ukoenim pogledom, trgajui se da se oslobodi od svijeh): iv sam!... iv sam!... ujete li!... (Gledajui kneza, kao da ga je prvi put vidio): Zato je crljen? Zato? kad nema one lijepe vrue krvi koja pere sve grijehe, kad nema suza, kad nema muka - kad sve to pogiba u glibu, u sramu, u gadu... ah!... (Vas se zgrozio, kao da s vrhunca gleda daleke prostore): Eno... eno... vrata se otvaraju - pada most - ulaze... ulaze!... Ih!... ko-liko ih!... koliko!... Najprije Franezi! Sve zlato, perjanice, barjaci!... Ljepota ljudi!... svi edni slave, svi gladni ena!... Pa eto drugi, drugi oh!... sve gori, sve gri! - Jadni, siro-mani, divlji! I svi hoe da prou kroz ta vrata!... svi se smiju, svi pljuvaju u crne mire, svi groku! "Gdje ti je kruna? Gdje ti je sloboda? I ti si kako i mi!" Ohmamila strast, KNEZ je iziao praen od Toma i Karla, a ivo i njegovi dopratili ih, opkolili ih, pak ostali na dnu gledajui u gnjevu i blijedome posmijehu Orsatov jauk.) ORSAT (kao da se osvijestio; ali misao koja ga je podigla do vrha zanosa, promijenila je zvuk i on gleda svijeh ne bi li naao drugi otvor u nijeme due gospara): Jo smo Vlast!... ja... ti... mi!... - Mi kraljevi! - Mi gospodari! - Gdje se prikaemo, tu su i carevi za nama!... I nae more i nae tvre - i nae crkve... i Dvor - sve je jo tu, ivo - ivo! Pa da sve to nestane! - pa da

54 Marin Faliero - Marino Falieri, (1280-1355) mletaki dud iz slavne dudevske porodice, smak-nut je zbog urote protiv aristokracije, kada je s puanima pokuao ponovno uspostaviti osobnu vlast duda koja je tada bila ograniena (njegov primjer posluio je kao knjievni motiv Byronu, E. T. A. Hoffmannu i dr.)


25

nam djeca zaborave i zlamen slobode - i da pou iskat po svijetu da nam nau ime, pra-va, vlast, a ne znadu da je ovo drava - drava!... a sve ostalo raja, pusta raja... (Od jednog do drugog s veselim entuzijazmom mladosti, ali ipak s oima punijem pitanja, sumnje, straha, da je njegova rije nemona, uzaludna): Pa ako ova tisugodinja zemlja slobode valja da pro-pane, a mi homo!... brao - djeco! Eno nam laa naijeh u portu. Ukrcajmo se, ponesimo barjak i sv. Vlaha, pa odjedrimo, kako nai davni oci! - Oh! sretnoga plova!... Homo! Homo! Galebi i oblaci e nas pitat - Ko ste? Koga itete?... a jedra e odgovorit: Dubrov-nik plovi!... Dubrovnik opet ite pustu hrid da skrije Slobodu.55 - Kaite nam je, oblaci!... Dovedite nas do blage grke zemlje, do zemlje bogova!... (SVI su se pribliili. SVI su uzru-jani, ganuti. Neki imadu suze u oima. ivo se nehotice stresao): Oh!... (ORSAT u boanskoj

in): Oh!... blagoslovljene te suze!... brzo, brzo... trite... zadrite

a Karlo?... a Tomo?... gdje su...

o ovjek od posla): Prvi znak, mi capite: Lau-ine. ivo nastavlja neto tie,

obre se prema svijem grupama i mahnuvi galantno rukom,

o sad?

zaas oi od stranoga bola): Hote!... hote!... putite me sama...

e): Izii!... on-

o u sebi): Familija od arlatana! (Odlazi.) njigu u njedra): Kurijoz sam, Orsate, kakve emo face

imat sutra kad se probudimo!?...

slasti, da je rije postala kljue... Oh! spaeni... spaeni... (uje se jedan udar topa.) SVI (protrnuli): to je to?... Kanjuli pucaju!... IVO (nekako smeten): To je znak... ORSAT (u strahovitoj sumnji): Znak?... znak?... a knez?... (Ugledavi zlobni posmijeh IVA koji se naslonio na tap i nehajno se ljulja): Ah!... (Razumio je.) Izdajice!... (Hoe da na njega navali, ali ga prijatelji dre.) IVO (hladno, duboko, naravno, kao drugi ovjek): Ne moe se tuit, Orsate!... putili smo te govorit s v e to si htio! (Prema ostalijem kariston prima nae poslanike... (Drugi top. Pauza puna udesne tikao da govori sebi): A... drugi! - ulazu Franezi. SVI (u muklome udu, strahu, neizvjesnosti i osloboenju): Ah!... ORSAT (nadnaravnom se snagom svladao. Kao kip od mjedi ostao uspravljen, sm, nepomian usred sobe. Jedva osjea u mahnitome bljeskanju oi, u trzanju usta, u groznoj hladnoi glasa - da bura strasti mete po dui njegovoj, ali da je on gospodar te oluje. Naravnim tonom, prezirnim posmijehom, velikim gospodstvom kao da svijeh pozdravlja i da se svijem preporua): Da! - Prostite da sam vas zadr - ma nije-sam mislio da je a sve zaludu. NIKO, MARKO, LUKA, MATO (svi mu pruaju ruke, SVI ga gledaju u oi, SVI bi ga htjeli zagrlit, izljubit, ali SVIMA je tua njegova dua): Oh! - Orsate na!... to emORSAT (k. g., gledajui ih ipak s visine sa skrajnjom ironijom): Kad im nijesmo odsjekli glave! - - - (Sklopio IVO (pribliio mu se smeteno, ali skoro dobroudno): Zna!... sad kad je dospjelo... zabora-vimo sve... ORSAT (probadajui ga pogledom, a tiho, da glas sike kroz poluzatvorene usnas!... da te vie ne vidim!... (ivo kano da bi planuo.) U mojoj si kui... Jesi li razumio!... IVO (plamteih oi, mrmljajui kanNIKA (finom ironijom spremajui k

55 Senator ivo Kaboga doista je predloio da se svi Dubrovani ukrcaju na brodove i sa svojim dragocjenostima otplove u Egejsko more, te zatrae jedan otok od sultana za Republiku. Slino je predloeno i nakon potresa 1667, te kada je Dubrovniku zaprijetila opasnost od Kara Mustafe 1678.


26

ORSAT (k. g.): Purtroppo! - iste!... MATO, LUCO, VLA, PALO, JERO, LUKO (malo-pomalo se udaljuju, stisnuvi me ruku Orsatu, pak odlaze tiho razgovarajui se.) Veramente, lijepo govori! - Neto prem teatralo! - Ma je nojoz! - Nije od gospara! - mi ga je! - I jo neemo do ni na brijeme da vidimo

, trom, napuhan; odlazei; Mihu): A je li pak sikuro da omise?

. Malo-pomalo svi nestali. Velika bijela

lane ivine. - U crnome zatku otvorenijeh vrata stvorila se, kao iz tmine,

a - Orsata Velikoga. U jednoj ruci molitvenik, u drugoj bijeli

enerala! - Ezaltan kako pokojna mu majka! IKO (koji je spavao kroz cijeli prizore Napoleun abolikat fidejkMIHO: Kapita!... i odma!... IKO (bacivi najeeni, prezirni pogled na Orsata): Pa to tad prdi!... (Odlaze.) LUKA (odlazei s gorkim posmijehom, Niki): A zna li kako e sve to dospjet?... Con un ballo all' ungherese!56 He!... he!... hoe! hoe!... (Oduvrata ostaju rastvorena sa crnim zjalom onijemjele sobe.) ORSAT VELIKI (sm, blijed, slomljen, svezana grla, najeenih kosa, dovukao se do velikijeh, ras-tvorenijeh vrata, pak pogledao sve naokolo, praznim, mahnitim pogledom. Slua zadnje korake onijeh koji odlaze, veseli amor ulice, ijuk iop - a sva mu je tuga dola na usta. Zaludu snaga, zaludu volja. Neto ga dui. Tekim, muklim, drhtavim glasom): Ne... ne... neu!... Dospjelo je!... sve - sve!... (velikim jaukom, kada sve snage nestaju, malaku): Ajmeh meni! - majko mo-ja!... (Svim velikim tijelom svojim svalio se na stoi do tavolina pak skrio lice, kano malo dijete, u laktu, i vas zadrhtao u neobuzdanome plau. U muku mrtve kue ne uje se nego pretuno njego-vo jecanje, kao jauk zakjedna enska prikaza.) DEA (ostala je tamna, zagonetna kao na pragu smrti i nije ni koraknula. Crno, dugo odijelo pa-da u teke, ravne nabore niz visoko joj tijelo i pokriva je svu platom tuge. Oko kratkoga struka zavio se bijeli, prozirni fichu la Marie Antoinette57, koji joj otkriva kiparski vrat. Iz kratkijeh crnijeh rukava sputaju se prebijele ruke. Sjajne plave kose, jedva malo naprahane, krune joj glavu traginim odsjevom. I lice s dugim statuarnim potezima i oholijem crtama okolo stisnutijeh usta, i velike, duboke, plave oi, i onaj bijeli zavoj - sve te sjea Delarocheove58 M. Antoniette, a osobito sada gdje stoji tu, fatalna, kano ispunjeni udes. Blijeda, mirna, a hladna, tajanstvena pogleda - ostala je i gleda, gleda propast ovjekubrui - a oboje palo joj niz tijelo.) ORSAT (podigao glavu i lice se pokazuje rastoeno od velikoga bola. Zdvojno klima glavom koju je prebacio natrag naslonivi se na stisnutu pest): Nita, nita!... Ni moje molitve - ni moje kletve, ni moj pla!... Oh! sramote - Orsat plae!... Orsat!... Nita - - nije pomoglo!... Letu, letu, vrtu se oko plamena! - Da! nema vie krila!... Smrznute due!... prazna srca!... Pa ni razbor, ... ni interes - ni strah!... (Ukoio se, kao da ih gleda svijeh pred sobom.) Ni oni ponos to im je dosad pokrivo jadne kosti!... I jo ih vidim... i to e mi ostat do Sudnjega dana. - (Zgraajui se): Oh! kako su bili malani... prazni!... Kako su me mrzili to im vidim gru-be, skrivene misli, to plazu preko ela a ne smiju ih rijet! - - Oh! a njihove oi, njihov muk, njihovi posmijesi! Sve je to govorilo, vikalo: - "to nas dri!... to nas svlai!... goli smo, goli!"... Oh!... (Stresao se vas od jada, pak se zagledao daleko i glasom jo daljim): A ja lu-

56 Historika, upravo proroka reenica grofa Luke Gozze: "Da emo zaigrati po maarsku!" 57 Marie Antoinette - francuska kraljica (1755-1793), ena Louisa XVI, pogubljena u doba Revolu-cije 58 Delaroche, Paul (1797-1856), francuski slikar, autor historikih slika


27

dov mislio... to?... Da moja rije moe oiviti mrtve... (sa jo ukoenijim pogledom) Laza-re!... Lazare!... (Die se polako, kano zatravljen. Ruke zabo u kose. Sunce je na zapadu. Sedma ura odbija. On je ne uje. arki plamen sunca obasja ga sa strane. Kao u snu): N i o n - H r i s t - - nije rastopio ledene due! - N i o n !... (Klima glavom, pak se nehotice zatresao. Svijest se vraa, a s njom sve mizerije jadne, neumoljive realnosti. Glas malaksao): udno!... ka-ko da mi je zima!... (Razgledava se naokolo. Samo iope krijete prije poinka.) Sm!... sm!...

uena!... Tvrdo veliko

a): Ja sam tu! za. Gledaju se

irne usne to se ne

d jedina - to valja da bude tu - da me gleda - da me zove... a u njegove mutne oi): Ja - oli

tlom.

u sunce to tone): Ah!... zahodi sunce! im balkonom.)

?...

(k. g., sasvim tiho): Ovo - nigda!... cu, a iskipjela je u gledanju): Gledaj... gledaj!... jo malo... jo

T (kao u snu): Jo... jo...

g lica. Sunce je zalo): Ah!...

!... RSAT (dolazei naprijed vas smrknut u mislima, ali miran): Sutra kad izide, nee nas pre-

poznat vie!

Sve me ostavilo - kako da sam ja svemu kriv! - I Ona! - moja presrce - jedini ovjek! - jedina moja vjera - i Ona!... DEA (sve na istome mjestu, u istoj pozi, ali jote bljeORSAT (obrne se u jedan mah i ostaje zatravljen pred njezinom prikazom. - Paudugo u smuena lica, zatim tiho): Oh!... to si blijeda? DEA (uhvatila se jednom rukom o prag): Vidjela sam smrt! (Hoe da se makne.) ORSAT (k. g., naglo, skoro molei): Oh! ne mii se!... Ti dohodi iz dubine mojijeh elja!... (Sve tie, ne maknuvi oka s nje): Lijepa si kako smrt!... i ohola! - Iste prezljubu - i one iste prebijele ruke od mramora to upaju cvijee ivota. (Sa zdvojnim mirom): Ti si - ti saDEA (koraknula do njega, uhvatila ga za obje ruke, pa se zadubil- o n a ? ORSAT (muklo, srvano, istrgnuvi ruke): A zato si tad dola? DEA (naslonila mu se polako na rame. Zadnji sunani traci obasjavaju ih krvavim svjeTiho, duboko, pokazujui zapad to plamti u okviru prozora): Ne vidi li?... ORSAT (kliknuo, pa joj zgrabio ruku i zagledao seDEA: Sunce slobode!... (Skoro zagrljeni, nijemi, stoje pred otvorenORSAT (u velikoj tiini): Kako mirno padaDEA (naslonila glavu na njegovo rame): Hoe li se igda vratit?... ORSATDEA (pruila se sva prema suntrak... ORSADEA (odrijeila se od njega i koraknula naprijed prema suncu sa sklopljenim rukama, kao da moli). ORSAT (uhitio se objema rukama za njezina ramena, zab glavu u njezino rame i samo jedan dah izlazi iz razgaljenoDEA (prekrstila se i stisla se uz njega. Jenja prola joj kroz tijelo. Sasvim tiho, kao prestraeno): Nema ga vieO

(Daleki amor i pjev kao silnoga mnotva.)

DEA (pribliila se prozoru, protrne i pogleda hitro Orsata - pa kao da hoe da zatvori naglo stak-la): Ah!... Boe moj!


28

ORSAT (ustao i pogledao je. Razumjeli su se. Smrtni znoj probio mu elo, ali nema vie ni ara, o u no.

ni su!...

Doi! - tu! - blizu mene!

robudile se i lepraju prestraeno povrh grada. Ono DVOJE jadnika stisnulo se ip.

ko niz DEINO lice. Pjesma iezava sve pomalo, kao da vojska zakree

i tuno glavom, ape): Oh!... kako je lijepa!

kraljeva glava (zamiljeno, a tie) kako danas

je sasvijem u daljini. Tiho, tajan-sad, Orsate? - -

klikne): Oh! tad ne!...

Moebit - ako zaboravimo! tajne): A k bi to mog?

te ljubim!... Edip Sfingu): Za-

a - - na tvojim

sebi):

se rastegli, kao iznemogli, rasta-vili se, a on okamenjen, tuan, ali kao na vrhuncu nepojmljiva mira, kratko, muevno): Ne!

ni gnjeva, ni plamena u njemu. - Zapalo je sunce! - Gorina i tuga uljegli popolako u nj kaDie mirno, ali tiho): ODEA (prestraena, uzmie od prozora, pokazujui drhtavom rukom u daljinu): Oni... oni... ORSAT (sio je opet, pak sasvim tiho, kao u nonome dozivu):(Pjesma se pribliuje.) DEA (dola tik do njega i skuila se na zemlju, kao da klei, a ON ju je obavio, kao da hoe zagr-ljajem da je skrije. Priduenim gnjevom): Prokleta pjesma! ORSAT (k. g.): Ah! ne proklinji!... Sluaj!... (I tad pjesma revolucije prolebdi uzviena, trijumfalna u predveerje. Cijela je vojska pjeva. Svi golubi, sve iope psve vie, pak kao da ih je divotan zvuk uzveliao, nehotice se podigli, ostali zagrljeni kao jedan kVrue suze puzu poladrugom ulicom.) ORSAT (zatravljen slavnom pjesmom, klimajuDEA: Pozna li je? ORSAT: uo sam je u Pariu - kad je padalanaa!... DEA (ukoenim pogledom, kao pred ponorom. Pjesma nestastveno, skoro za sebe): to smo ORSAT: Robovi. DEA (nehotice uzmie, sva zgroena i ORSAT (zaueno): to ti je? DEA (gledajui ga duboko): Mislim - - hoemo li igda biti sretni, iza ovoga asa? ORSAT: DEA (odaleivi se od njega, tamna, punaORSAT (dohrlio do nje, uhvatio ju je naglo, silovito i zadubio se mrk u njezine usne): Ti me os-tavlja? DEA (blijeda, iznemogla, ali tvrda): Ne. ORSAT (drei je za ruke, a gledajui je prodirno): Koliko alosti!... koliko jada!... a sad smo doli do praga nae jadne sree... DEA (usta do usta, oko u oko): JaORSAT (u stranoj sumnji uhvati joj lice obadvjema rukama, pak je gleda kao to tad nee? (Zatvara joj rukom usne): Jes!... jes!... ja to vidim u tvojim oimustima!... Ti nee!... a zato?... DEA (sva u ovijem rijeima): Hoe li nam i djeca bit - k i mi - robovi?... ORSAT (mirno, muklo, putajui Deu, a vas zagreznuo u jad te rijei): Hoe!... DEA (ape mu zamamna i strana): Tad - izaberi! - ORSAT (obrnuo se i ostao pred njome prestraen, uznesen, pun strahote i pun tuge. Kao uPretuna - preslatka - velika - k smrt! (Jednim mahom dohrlio do nje, uhvatio, pritisnuo ju je na grudi i sjedinio usne s usnama u dugi strastveni poljubac. Pa


29

DEA (stisla mu ruku, blijeda kao smrt, uzela molitvenik i uputila se do vrata. Kad je dola do njih, obre se i pita ga jednostavno, umorno): Da ih zatvorim?

ozdravlja one te ostadoe na

em.)

!... Lucija!...

bi): A sad?... (Ostaje zamiljen.) LAS MLJEKARICE (koji se gubi u veselome amoru oivjelih ulica, daleko, rastegnuto): Mli-

jeka, ene!...

Zavjesa pada

ORSAT (naslonjen na st, a neprekidno gledajui Deu. Strese ramenima, pa s gorkim posmije-hom): Ne zatvaraju se gdje su mrci. DEA (mahne tekom rukom kao da stupajui preko praga smrti pdrugoj obali tamne rijeke ivota. - I ode). ORSAT (kimnu glavom, pak se svali polako u st slomljen i nijGLAS MLJEKARICE (niz ulicu): Mlijeka, ene!... GLAS GOSPOE ANE (iz sobe slijeva): LucijaORSAT (uo je, razumio je zvukove vjenoga ivota, prekrstio ruke na prsima, pak klimajui gla-vom ape u seG


30

TRILOGIJE DIO DRUGI

SUTON


31

LICA

MARA NIKINA BENEA (68 god.), vladika dubrovaka MADE (42 god.) ORE (36 god.) njezine keri PAVLE (27 god.) KATA (60 god.), djevojka u Mare LUCO ORSATOV VOLZO (78 god.) SABO IKOV PROKULO (62 god.) vlastela dubrovaka

LUJO LASI (32 god.), kapetan pomorski VASO (40 god.), trgovac JEDNA "KOZICA"

in se dogaa u Beneinoj kui (na Pustijerni) u Gradu god. 1832.


32

JEDINA POJAVA

Soba u gospoe Mare. Siromano, staro pokustvo. Po zidovima vise zapraene slike starih gospa-ra. Na dnu i na lijevu stranu pozorita vrata. S desne pak veliki gotski balkon. Otvoren je napola. Kroza nj vue se po toj zaputenoj samoi zadnji ar zapada zajedno s glasom zvon to pozdrav-ljaju Gospu. GOSPOA MARA (sama; gleda suton naslonjena u velikome konatome stocu. Jednu ruku sta-vila na tavolin, pun bumbaka, postava, kurela, a drugom prebire kralije. Obuena je u starom, crnom odijelu. Na glavi kufijica otkle padaju bijeli zavojci. Oko ramena zeleni alin od crepona, kako su ga nosile dame 20-tih godina. Sve je na njoj skladno, fino, ali jako staro. Na blijedom, uve-lom licu veliki izraz umornosti i gospostva. - Dokle traje zvuk zvonova, MARA moli i gleda za-pad. Kad i jeke nestane, onda uzdahne, pak stisnuvi ramena, vidi se da neto broji i da nju to bro-jenje ba mui. Opet pogleda zapad i opet uzdahne): Kako sunce brzo pada! - (Slijedi preanju tajnu misao.) Jesmo li ono prodali esnes oka po 45, ili po 40?... Made je neto govorila da sve zajedno ini 12 - ne, 14 talijera. - Jes!... jes!... (Hoe da nastavi molitvu, ali joj se ne da.) Ah! Da bi Vasu dolo na pamet donijet mi almeno polovicu! Oh! Da zna... da zna!... (Mo-lei hitrije kano u strahu): "Sveta Marijo, majko boja, moli se za nas"... Oh! jes, uprav - mo-li se za nas! Ni od kmeta kokotia, ni od uvjeta bedrice! Ba tako!... Masline usahle, a ku-a u Cavtatu prazna. Istina, kapetan Lujo io mi je otkupit, ma ja sam rekla: to?... Da promisli: "Zvala me na sijelo da joj platim kafu!" Da?!... (Prekrsti se.) Ne bi mi se elo nego jo i to. (Klima glavom i gleda zapad tupom rezignacijom.) KATA (stara djevojka. Obuena je, kako se to nosilo u vlasteoskoj kui. Oko vrata i prsi prekriila bijeli veliki ubrui; bijele arape vire ispod nagrepanoga kratkoga tamnoga ruha. Papue su joj zelenim gajtanom oburlane kao i njezina suknja. Kosa prepletena, po upsku, crnom peom. Uljegla je pobre, pa sve kao da neto trai): Gdje mi se, broda ti, zavukla?... (Ugledavi Maru, stane i prekrsti se): U ime oca i... Eto ti tu!... a to sam ja rekla? MARA (prenula se od misli): Jesi li to ti, Kata? KATA (klimajui glavom kao najeena, ali puna brige i dobrote): A vi ba hoete da se nahla-dite, je li? ah?!... MARA (uskoena): Oh - oh! - Jesi li poela?... KATA: Prije Gospe Nuncijate59 s funjestram otvorenijem?... Je li ko to vidio?!... MARA (kao gore): Et ne nos inducas in tentationem!60 KATA: Bit e, kako govorite, ma... gdje nema zdravlja, nema ti ni latinorum. (Zatvarajui prozor): - I eto ti tu!

59 Gospa Nuncijata - crkveni blagdan Blagovijest (25. III) 60 Et ne nos inducas in tentationem (lat.) - i ne uvedi nas u napast


33

MARA (gleda je namrteno, klimajui glavom): Kata... Kata! da ti ne prisije... KATA: Neka, samo da moja gospoa bude iva. MARA (uvalila se u stolac): Ajmeh!... eto ti je sad u sentimentu. KATA (slijedei tie, tik do nje): - 'erbo to emo poslije kad ne bude vie nje? MARA (zatvorila oi i apnula): Poslije?!... Poslije?!... KATA (kao gore, u zabuni da izrazi ono to misli): Eh!... govoru da je poslije... i... sutra. MARA (prenula se, pa je gleda u lice): Sutra?... to je sutra? KATA: Sutra je... (naglo) - objed... MARA: Objed?... KATA (dobroudno, da ne prestrai odvie gospou): Je li danas utornik?... Jes. - A jeste li mi prikojuer dali cvanciku? - Jeste. - Dakle?!... Sve to hoe rijet da mi je potreba dinar za spenzu? MARA (smetena i jedita): Dobro, dobro!... Kad se vratu djevojice s novene, one e ti ih dat. - Zna da gospoa Made dri kljue! KATA (ide put vrata, kao da hoe da izae, pa nekako nehajno zamrmlja): Znam, znam! ma in-tanto i one su... MARA (obrnula se naglo prema njoj): to?... KATA (kao gore): Rekle su: dat e ti ih majka. MARA: Ah! (Malo se stresla i stisla ramena, kao da ju je prola jenja. To je tren. Odmah se us-pravi, ustane i s velikom mirnoom): Kad su one to rekle - bit e tako. (Kati): Napomeni mi sutra ujutro da ti ih dam. KATA (zaustavila se do vrata, pak stisnula ruke u jadu gledajui gospou Maru. U sebi): Ah! jadna moja gospoa!... MARA: Ne uje li da su zakucali? Poi otvorit; bit e djevojice. KATA: Idem, idem. (Odvue se tromo klimajui sve glavom.) MARA (ostala zamiljena i nijema, pak proavi rukama preko lica, s neizmjernom umornosti. Tiho): Ginemo!... ginemo!... a sve zaludu. - Srebro, biser, prsteni - - sve, sve je prodano, impenjano!... A v a l j a na! - V a l j a ivjet! - (Protrnula ali odmah i prenula se. uje nekoga da dohodi uza stepenice. Brzo proe ubruiem preko oiju, sjedne u stolac, naini kufiji-cu i alin, da joj se ne vidi ganue.) Boe prosti, rekle bi da plaem! MADE, ORE, PAVLE (Ulaze jedna za drugom, sve tri jednako obuene, kako se nosilo g. 1830. Veliki zatvoreni klobuci, iroki rukavi i iroko ruho. Okolo struka "mantiljice" od modroga krepu-na. Suknje su kratke, a crevlje otvorene s bijelim bjevama. Svaka od njih dri u ruci molitvenik i fini bijeli ubrui. Sve tri su malo ukoene, ozbiljne. Nita smijeno, ali razumije se da one ive izvan svijeta. Jedna ih mala "kozica"61 prati, pa kako one uljegnu, ostane ona do vrata.) MADE, ORE, PAVLE (Ulazi jedna za drugom, pa idu upravo do majke, te joj se jednim kretom sve tri duboko poklone): Gospo majko!

61 kozica - "tako su se zvale kmetice koje su morale sluiti kod vlastele od 8. do 18. g. besplatno. u 18. g. pak postale bi, uz krasne stare obiaje domaih slava, spravljenice - i tad bi primale plau i mogle su ostaviti slubu. (...) Ta sveanost potjee jo od rimskog obiaja, kad bi gospodar prog-lasio svog roba - libertom" (Lisiar)


34

MARA (naslonila se draesno u stcu, pak pola aljivo, a s nekom carskom ljubaznosti prima po-zdrave, kao kad se vladarica klanja dvorskijem damama): Dobro mi dole!... Dobro mi dole!... Ma vidi ti to su mi danas famoze!... Zaisto, Made, tvoj klobui... MADE (sretno, ali s ustegnutim izraajem): Da si viela to su me gledali!... MARA (kao gore): Oh!... niko pak ne nosi alin kako moja Ore. ORE (klanja se duboko s posmijekom): Nauila sam od vas, Madame la Comtesse Marina de Benessa, dame d'honneur de S. M. l'Impratrice Marie-Caroline!62 MARA (aljivo i nehajno, gladei bijele zavojke): Ajmeh! I tebi je jo Franesko po glavi. MADE: Kako ne bi! - Viele smo vas balat kontradancu s Imperaturom... PAVLE (koja je predala "kozici" svoj al i klobui, oponaajui ih ironiki): Oh! koja breme-na!... koja bremena!... MARA (mirno gledajui je): Sve dobra za skladnu eljad. ORE (tiho Pavli odlazei s klobukom u ruci): Razumije li? PAVLE (pogledala ju je mirno, pak strese ramenima i obrne joj lea): Ne. MADE (Ori): Homo se promijenit, Ore. (Odlaze, s "kozicom" za njima.) MARA (obrnula se, pa gleda Pavlu nekako u ali): Zle si volje danas, filozofe moj!... Danu!... da te vidim. (PAVLE sjela na niski tabouret tik do majke, pa se podboila na ruicu stca i zag-ledala se dugo u majine sijede kose.) Oh! Oh!... to govore te tvoje oi? PAVLE (umorno): Da su viele danas, majko, prve iope. MARA (sa smijekom): Tako rano?!... PAVLE: Deset dana prije nego lani. MARA: Ti se samo tega spominje, Pavle! PAVLE (naslonila glavu, pa kao kroz san): ekam sve primaljee kako da e neto do. MARA (pogledavi joj dublje u oko, podigne joj glavu da je bolje vidi): Bit e... zato da su ti oi od plaa?... PAVLE (stresla se, ustala naglo, pa opet stala te sva smrknuta): Da! Bit e... zato - i za to dru-go. MARA (zauena): Djetetino!... u tvojijem goditima, u naemu stanju... ela bih ba znat... to ti manjka. PAVLE (gorko): Nita, majko - i sve. MARA: Kakve su to rijei?! PAVLE (naglo spusti joj se opet do noga, pak duboko ape ba do nje, regbi od straha da i samu sebe uje): Karaj me, majko, karaj! Same smo. - Niko ne vidi - ne - niko ne uje nau slabo-u. Mogu se ispoviet tebi, majko, kako gospodinu Bogu... (Sjedne kraj nje kao prije, jo blie, jo tie): Strah me!... MARA (ganuta ali zauena): Strah?!... PAVLE (kao gore, sve naglije i tie): Polako, polako uvukla se propast u jadnu ovu kuu. Siromasi smo! Nema vie blaga - domalo ni ognja. Te tvoje mile ruke ne predu vie zlato,

62 Madame la Comtesse Marina de Benessa, dame d'honneur de S. M. l'Impratrice Marie-Caroline - gospoo konteso Marina de Bennesa, poasna damo kraljice Marije Karoline


35

ne zamataju vie svilu. (Zgrabila ruke majine, pa ih grevito poljubila.) Za dinar... za dinar trudi!... (Skrila lice i zaplakala.) MARA (podigla se sva ustreena. Usta su joj uzdrhtala od bola; htjela bi i ona da zaplae nad to-likom bijedom, ali sve to proe kao tren i ona je opet tvrda): Ko te nauio, Pavle, pitat to nai stari nijesu eli? PAVLE (ustaje lamajui tiho ruke a podigla lice na kome titra neto kao gnjev. U sebi): Sve is-ti!... sve isti!... MARA (kao gore): Otkad se vlastela nemadu ponosit i svojom mizerijom?... Ako je Dub-rovnik u suanjstvu, budimo i mi u tuzi. - Razumije li Pavle?... PAVLE (zagledala se nehajno u tle, pak i nehajno odgovara): Razumijem. MARA (sjeda u stolac pa nainjajui zvrke i al): Vladali smo tisuu godita, vrijeme je da i umremo. (Stanka. - Mirno i blago): Smolit e veeras, Pavle, djelo od pokajanja, da te Bog oslobodi od pustijeh misli. PAVLE (pola do prozora, sjela i zagledala se u tminu to se sve to vie sputa): Hou, majko. MADE (zavirila do vrata): U tmici ste, majko? MARA: Suton je za razgovor. ORE (ulazei s Madom): I za tugu. MADE: Ono Dante govori: "Era l' ora63... era l' ora"... Spominje li se, majko? PAVLE (sjedei kraj prozora i gledajui sve nadvor, duboko a daleko):

"Era gia l' ora che volge 'l desio A' naviganti e 'ntenerisce il core Lo di ch' han detto a' dolci amici addio".64

MARA (sjetna): to je to lijepo!... PAVLE (kao gore): I jadno... MADE (glasno do srednjih vrata zove): Kata!... Kata!... donesi lukjernar! (dolazei naprijed): perch altrimenti rastopit emo se u poeziji. MARA: A ti kad voli prozu, Made, evo ti dva klupka bumbaka. Raini ga, a neka ti Ore pomogne. Valja brzo da spletemo dokoljenice za dum Andra. (Dava joj bumbak.) Moete fatigat i brez svijee. MADE (sjela; Ori): Ore, dri! Ja u omatat. (Obadvije ponu radnju.) A intanto! moe mi pripovijedat to si legala u kronici Vlaa Benee65. (Cijeli razgovor to slijedi preplie se s radnjom, sve naravno i jednostavno. Mara plete bjevu, a Pavle upa stari postav.) MARA (Pavli): Ima li i ti posla, Pavle? PAVLE: upam stari postav za bolesnike. ORE (Madi uvijek malo uzneseno, romantiki): Oh! Made - to ti je bio gospar ovjek.

63 Bijae doba. (Vojnovi) 64 "Bilo je ve doba kad se putnici na moru njeno sjete rastanka s milim prijateljima" (Vojnovi) 65 Benea, Vla - dubrovaki vlastelin i poslanik iz porodice Benea koja je dala niz istaknutih linosti dubrovake diplomacije i knjievnosti


36

MADE: A dokle si dola! ORE: Kad ga Karlo Peti prima na udijencu. MADE: Majko!... uje li?!... Karlo Peti! MARA: Jo ivemo, erce, od ljepote onijeh dana. MADE (drugijem tonom nekako uskoena to ne moe rasputit uz na bumbaku): Kako hoe da omatam kad su taki uzli?!... ORE (i ona sala sa Olimpa prolosti, pa se prignula do nje da joj pomogne): Difatti!... (Zove Pavlu): Pavle! - Ima li noice? PAVLE (digla se mirno, pa s noicam u ruci dolazi do sestara) - A to e vam? (Sve tri djevojice okupile se da razmeu bumbak.) MARA (nehotice, kao da se neesa spominje, zagledala se u svoje keri, pa nekako odsutno, jadno): Tri su bile i isto su inile: - Kloto je prela - Lakezi je motala...66 PAVLE (kao gore sestrama): Zaludu! - bolje pristri nego se muit. (Noicama presijeca uzao.) MARA (k. g. zamiljena gledajui Pavlu): A trea kida nit ivota - - (Prignuta, podboena gle-da ispred sebe, pa nehotice glasnije): Ma?... Kako se ono trea zvala? - - PAVLE (obrnula glavu, i razumjela je, i odgovara, kao jeka s udnim posmijehom na usnama): Atropos, majko!... (Sjela je opet do prozora.) MARA (stresla se malo, pak uvalila se u st, jedva apui): Jes... jes!... - - (poela opet plesti bje-vu, te zaklimala glavom kao kroz smijeak, a u sebi): Boe moj - ludijeh li misli!... ORE: ujte, dakle, to pie na antenat, don Vladislao de Benessa, ambaatur nae Repu-blike. (Drei sve pamuk omotan okolo ruke otkle Made razmata ice i u klupko ih zavre, Ore govori kao da ita; neto emfatiki, kao to joj je cijela narav zanesena za veliinom i gospod-stvom): "Najprije sam po u salun kopljanika. Tu ih je bilo 25, svi u zlatu, u brokatu. Pak smo proli kroz salu ambaatura - "de los embajadores".67 - Tu nas doekali 32 paa s bu-zdovanima od zlata."68 MARA (u sebi): Ah! Da mi je jednoga za - sutra! ORE: "... Tad je na vrata u sali Del Trono69 uljeg el gran mayordomo70 i zavik: El Rey!71 - I eto ti proesijuna kako na Korosante72 a na dnu u onemu zlatu izmeu

66 Kloto je prela... Lakezi je motala - prema grkoj mitologiji to su boginje sudbine, Mojre ili su-enice (Lahezis, Klota i Atropos), prelje koje pletu niti ljudskih ivota 67 de los ambajadores (panj.) - od ambasador 68 Sauvao sam stil i jezik nebrojenih slinih memoara to sam naao i proitao u dr. arkivu i po vlasteoskim kuama u Dubrovniku. Talijanski jezik bio je u ono doba u cijeloj Evropi diplomatski jezik, kao sada francuski, tako da su dravni tajnici svih evropskih drava u XVI. i XVII. vijeku bili veinom Florentinci. Zato je talijanski jezik slobodnom voljom Republike Dubrovake (dotini su Senatus Consulti Senata esto tampani) bio i dravni jezik Republike. Stoga i ta mjeavina jezika u spisima i u govoru starijeh Dubrovana. (Vojnovi) 69 sala del trono (tal.) - prijestolna dvorana 70 el gran mayordomo (panj.) - domain dvora, ceremonijal-metar; danas je to ef protokola 71 el rey (panj.) - kralj 72 Korosante - crkveni blagdan (Tijelovo), 60 dana poslije Uskrsa


37

alabard i barjaka jedan ovjek sm, vas u crnu col Toson d'oro73 na prsima. Gdje je on prohodio, svi su mu se klanjali. Paralo je ito na polju po velikome vjetru! - Svi umukli, a oni ovjek u crnu uspeo se do trona i sio kako da se umorio ispod baldakina od veluta izvezenoga s akvilam imperijalijem.74 Oni je ovjek u crnu bio - Karlo Quinto!"75

MARA (ustresla se od radosti i uskliknula): Ah!... Karlo Quinto!... ORE (nastavlja ne prekidajui radnju): "... i tad el gran mayordomo, kvazi na koljenima pred njime, neto mu je unuo u uho. Sikuro mu je govorio od mene 'er Imperatur pog-leda me za momenat s nekakvijem mutnijem oima, pak me pozdravi i progovori popo-lako i kako da njuha, ma chiro, one dvije famoze rijei: Cubrias Vos! - - I ja sam se pok-rio!". (Duboka no. Ore se zaustavi kao uznesena a slomljena od te uspomene.) Ah! - Majko! jes-te li uli?!... Karlo Quinto nam je rek... MADE, ORE (u jedan glas): Cubrias vos!76 MARA: Eh! Djeco!... platili smo mu slano oni klobuk!... PAVLE (muklo upkajui arpiju): "Trista Vica udovica!"77 MADE (nastavljajui radnju): Recite to mu drago, meni se jo blijeti od tolike svjetlosti. KATA (uljegla kroz srednja vrata s ueenijem lukjernarom; dri ga visoko i nosi ga do tavolina): Bonasera! SVE GOSPOE: Bonasera!... KATA (stavljajui svijeu na tavolin): Nema, gospo, vie stijenja doma. PAVLE (smijui se, ironiki, Ori i Madi): Blijeti li vam se i od te slave! MADE (skandalizirana): Pavle!... ORE (isto prezirno): a! zovu te neki: "Pavle akobina"! PAVLE (ustane mirno): Grehota da nijesam. KATA (Mari): Poruio vam je kapetan Lujo da e vas do veeras pozdravit. PAVLE (u sebi muklo): Ah!... MARA: mi ga je. KATA: Reko je: valja da poem. MADE, ORE (radei, nehajno): Neka poe! PAVLE (slomljena, sjeda opet gdje i prije, pa u sebi): Sve dospijeva!... sve!... KATA (do vrata, spomene se neesa, pa se obrne prema Mari): Nuti! - sve ti zaboravljam, gos-po! Eh! pusta godita!... - Hoete li primit Vasa? MARA (zauena, skoro radosno): to?... Vaso?... do je?!...

73 col Toson d'oro (panj.) - sa zlatnim runom (najvie odlikovanje panjolske i habsburke mo-narhije; osnovao ga vojvoda Filip Burgundski 1429) 74 akvile imperijale - carski orao 75 Karlo Quinto - Karlo Peti 76 Cubrias Vos (panj.) - pokrijte se; time se eli istai kako je visoko cijenio dubrovakog poslani-ka plemenita roda jer mu je iskazana ast da pred Karlom V. stoji pokrivene glave 77 Legenda da je na samome ostrvu Lopudu ostalo tri stotine udovica imenom Vica poslije rasula carske flote koju posla Karlo V. na Alir a oluja je uniti. Na slavni Antun Kazali spjevao je vele-bnu pjesmu o toj prii. (Vojnovi)


38

KATA: Naek se jadan doli u saloi. MADE, ORE (kao gore): Neka eka! MARA (u sebi): Oh! To su moje molitve!... KATA (u sebi): Da zna da sam joj ga ja zazvala!... MARA (nehajno Madi naslonivi se udobno u stcu): Poto si pogodila, Made, oku kotu-njate? MADE: Po cvanciku i po. MARA (raunajui u pamet): Jes... tako je. (Kati): Reci mu neka se slui. KATA (odlazi klimajui): Zaludu! Ko je gospar, t je gospar! MADE (ustaje, zamata radnju te pribliivi se majci nekako sveano): Ne zaboravite, majko, da je Vaso Hercegovac kupio na inkantu palac vaega nona Tudizia. (Ode.) ORE (isto kao Made): ... i da ga nai kmeti zovu: "gosparu Vaso!" (Ode.) PAVLE (apne majci tiho): Zafali mu, majko. (Ode.) MARA (zagleda se za Pavlom): ini mi se: Pavle ima razlog! VASO (ulazi, skida fes s glave i duboko se klanja, zaustavljajui se do ulaza): Gospo! MARA (sjedei, ne obrnuvi se): Oh! ti si, Vaso?!... Bravo, da!... Dobro mi doo! VASO (pribliio se sve polako, kano da po biseru gazi): Eh! fala gospo! (Ljubi joj ruke) Eto me tu - a kako ti je, valaj, zdravlje, gospo? MARA (s velikom ljubaznosti, ali s neizrecivim izrazom nutranjega velianstva): Staros, Vaso moj!... A to ti je od Ane?... ula sam da je sretno povila. VASO (blaeno): Milostivi li ste, gospo!... Eh! Boga mi, ... rodila junaka! MARA (gledajui ga posmjeice, kao da trai razlog njegova dolaska): A... to si mi do, Vaso? VASO (smeten, ali s lukavim smijekom, vrtei fes izmeu prsta): Eh!... pa znate... Zaduio se Vaso... u vas, gospo. MARA (k. g.): U mene?!... VASO (kao gore): Eh! pa... Vi mi poteno prodali kotonjatu, a ja, Boga mi... poteno zabo-ravio... he! he!... MARA (sva se naslonila u st, pa kao u udu, s neizmjernim izrazom nehajstva): Jadni moj Va-so!... ma to si se muio!... nije bilo zaista pree. VASO: Bilo je, bilo, gospo! - A ma to e? - Posla! eh! da ti se zavrti! - Kupio kuu, veli-ku, pustu... palac Tudizia... znate li, gospo?... MARA (usukala se, ali mirno i hladno): Ne znam, Vaso! VASO (ohrabrio se, pa prostoduno pripovijeda to uti): Eh! da vidite pustijeh soba! - Boe, boe! - Goleme kao damije, a zidovi - valaj - kule, gospo! - Ah! u to sam se uprtio: a hoe mi se blaga da to sve priinim u magazin za brano! (U razgovoru dohvatio se

Documents

Ivo Vojnović - Dubrovačka trilogija