ŽIVOT, KULTURA I POVIJEST KOSTRENE...ŽIVOT, KULTURA I POVIJEST KOSTRENE Zbornik Katedre Čakavskoga sabora Kostrena ISSN 1849-3416 UDK 908(497.5 Kostrena)(082) 930.85(497.5 Kostrena)(082)

ŽIVOT, KULTURA I POVIJEST KOSTRENEZbornik Katedre Čakavskoga sabora Kostrena

Knjiga VII, 1–220, Kostrena, 2018.ISSN 1849-3416

ŽIVOT, KULTURA I POVIJEST KOSTRENE

Zbornik Katedre Čakavskoga sabora Kostrena

ISSN 1849-3416

UDK 908(497.5 Kostrena)(082) 930.85(497.5 Kostrena)(082)

Knjiga VII, 1–220, Kostrena, 2018.

Izdavač: Katedra Čakavskoga sabora Kostrena Glavani 82 D, Kostrena, Hrvatska

Za izdavača: Anđelka Rasol

Uredništvo: Vjekoslav Bakašun Branka Kržik-Longin Ivan Penzeš Nadalov Anđelka Rasol Igor Stipanović Silvana Vranić

Glavna urednica: Silvana Vranić

Tajnica Uredništva: Branka Kržik-Longin

Lektura: Renata Kolombo

Korektura: Silvana Vranić

Prijevodi sažetaka: Anita Memišević

Naslovnica: Ivan Penzeš Nadalov

Grafička priprema: Tempora, Rijeka

Adresa Uredništva: Katedra Čakavskoga sabora Kostrena, Glavani 82 D, Kostrena

Tisak: Denona d.o.o., Zagreb

Naklada: 150 primjeraka

ŽIVOT, KULTURA I POVIJEST KOSTRENE

Z B O R N I K Katedre Čakavskoga sabora Kostrena

Knjiga VII.

Katedra Čakavskoga sabora Kostrena Kostrena, 2018.

Većina tekstova objavljenih u Zborniku izlaganja su sa Znanstveno-stručnoga skupa

Život, kultura i povijest Kostrene –održanoga 24. studenog 2017. u Narodnoj čitaonici

u Kostreni Sv. Luciji

5 ZBORNIK KATEDRE ČAKAVSKOGA SABORA KOSTRENA

KAZALO

UVODNO SLOVO ................................................................................................ 7

Anđelka Rasol DVADESET GODINA DJELOVANJA KATEDRE ČAKAVSKOGA SABORA KOSTRENA ........................................................... 9

Branimir Paškvan NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA KOSTRENE –PRILOG IZUČAVANJU IDENTITETSKIH POTENCIJALA KOSTRENE ................................................................................................... 23

Igor Stipanović KOSTRENA SV. BARBARA POD JEDRIMA OD 1850. DO 1902. ............... 47

Silvana Vranić NAČELA IZRADE RJEČNIKA KOSTRENSKOGA GOVORA ................... 75

Andrea Car DVA ČAKAVSKA EKAVSKA GOVORA U PISMIMA ............................ 83

Margita Cvijetinović KOSTRENA – TRAGOM MUZEJSKIH PREDMETA ................................. 105

Vojko Rožmanić, Jasna Suzanić Karninčić DONACIJE KOSTRENJANA U POMORSKOM I POVIJESNOM MUZEJU HRVATSKOG PRIMORJA DATIRANE OD 1934. DO 1953. GODINE ...... 135

Vjekoslav Bakašun SPORAZUM STARJEŠINSTVA OPĆINE SV. LUCIJE U KOSTRENI I MJESNOGA ŽUPNIKA JURJA MANCE IZ 1855. O PRISTOJBAMA ZA POKOPE ................................................................................................ 159

Jasna Suzanić Karninčić, Vojko Rožmanić OBITEJ SABLIĆ NADIMKA GRUJA ........................................................... 167

6

DA SE NE POZABI...Vjekoslav Bakašun

SJEĆANJE NA ZADNJE PREDRATNE I PRVE POSLIJERATNE JUGOSLAVENSKE PARLAMENTARNE IZBORE U KOSTRENI .............. 189

Vesna Valenčić KULTURNA MANIFESTACIJA JESEN U KOSTRENI ........................ 197

Vjekoslav Bakašun NESTAO JE NEKADAŠNJI DRUŠTVENI ŽIVOT U KOSTRENI ............... 215

VII.ZBORNIK KATEDRE ČAKAVSKOGA SABORA KOSTRENAVII.

Jasna Suzanić Karninčić, Vojko Rožmanić

OBITEJ SABLIĆ NADIMKA GRUJA

pregledni članak

U članku se prati devet generacija obitelji Sablić nadimka Gruja. Utvrđuju se potomci te obitelji, donose podaci o njihovu životu i poznatim osobinama.

Ključne riječi: Kostrena, obitelj Sablić nadimka Gruja, Sueski kanal

U Kostreni postoji nekoliko obitelji Sablić, a ovo je priča o jednoj od njih. Ovu obitelj pratimo kroz devet generacija i 228 godina, odnosno dva stoljeća i 28 godina. To je stara, brojna i ugledna kostrenska obitelj. Danas u Kostreni živi njezina deveta generacija (od početka praćenja), no nažalost, i posljednji potomak s prezimenom Sablić nadimka Gruja.

Priča počinje s Matinim i Aninim sinom Grgom (Gregorij). Datum je nje-gova rođenja nepoznat, odnosno nismo ga pronašli jer se knjiga rođenih/kr-štenih u Kostreni prati od 1790. godine, a u to doba već je rođen njihov prvi sin Mate. Ni datum njegova rođenja nije u knjizi, ali se do godine rođenja do-lazi neizravno. Naime, u knjizi umrlih pronađeno je da je njegov sin Mate Sa-blić Grge umro 1853. godine u 69. godini života.

Prvi podatak u knjizi rođenih vezan uz ovu obitelj Sablić (ne i nadimak) upisan je 2. 12. 1790.: Luciam Filiam Gregorij et Anna Jugalium Sablich natan 2ta decembris baptizani. Patrini fuerunt Antonius filius Matthai Sablich et Vincentia conjux Antonij Sablich (Antonius Sablić je sin Grgina brata Mate). Ime krstitelja nije navedeno.

Njihov obiteljski nadimak, Gruja, prvi se pu t spominje 19. 9. 1810. kad je Lucia Filia Virgine Denati Gregori Sablich: Vulgo Gruja kuma na krštenju Ma-tthee, kćeri Mate i Antonije Sablić Mata (Mate je Grgin brat).

168 Jasna Suzanić Karninčić, Vojko Rožmanić, OBITEJ SABLIĆ NADIMKA GRUJA

Tablica 1.1

1 U tablicama se donose imena prema zapisu u matičnim knjigama rođenih, a u kasnijemu tekstu prema zapisu u dokumentima koji su korišteni kao izvor.


Tablica 2.


Grga Sablić Mata imao je braću i sestre (njihovo stablo nije praćeno u ovoj studiji), no nadimak Gruja prati samo njegovu obitelj, pa se može zaključiti da je nadjenut samo njemu. Značenje nadimka nije poznato i teško ga je dokučiti.

Grga Sablić Gruja Mata i njegova žena Ana imaju šestero djece: – Matu, rođenog 1784. – Luciju, rođenu 1790. – Ivana, rođenog 1793. – Frana, rođenog 1799. – Tomu, rođenog 1802. – umrlog na porodu – Grgu, rođenog 1806.

Prvi sin Mate, rođen 1784., ima pet sinova (blizanci Frane i Lovra, Martin, Andre i Ivan). Jedan od blizanaca, Lovra, umire u drugoj godini života. Svi Mati-ni sinovi imaju žensku djecu, pa se u njegovoj lozi već u trećoj generaciji gubi prezime Sablić.

Drugi sin Ivan rođen je 1793. Jedini je Grgin sin čiji potomci nose prezime do danas. Ženi se Marijom Glažar s kojom ima petero djece. Dvoje umire mla-do, a ostaje kći Matejka koja se udaje za Lovru Linčića (ona također umire mlada). Kći Marija udaje se za Ignacija Tićca. Sin Ivan ženi se Marijom Polić te imaju sedmero djece – četiri kćeri i tri sina. Obiteljsko stablo Ivana i njegove žene Marije rođ. Glažar pratimo do danas.

Slika 1. Obitelj Ivana i Marije (Hreljanke) Sablić Gruja. Njihova djeca: Franka, Ivan, Anzelmo, Dionizije, Ivana Nina, Kata i Tomaza-Marija Mima


Slika 2. Ivan i Marija (rođ. Polić – Hreljanka) Sablić Gruja

Treći sin Frane, preživjeli blizanac, rođen 1799., ima sedmero djece. Sin i kći umiru mu s dvije godine, dok se ostalih pet kćeri udaju i imaju potomke. Me-đutim, i kod ovog se sina već u trećoj generaciji gubi prezime Sablić.

Četvrti sin Grga rođen je 1806. Ženi se dva puta. Prva mu žena umire na-kon dvije godine braka. Imaju sina Ivana koji umire u prvoj godini života. U drugom braku, sa sestrom Franove žene Ane Bonetić, ima kćer, pa se i tu gubi prezime.

Peta je kći Lucija, rođena 1790., udana u obitelj Jurković. Ima četvero dje-ce čiji potomci danas žive u Kostreni. Lucija ima blizance koji, nažalost, umi-ru. Lucijini potomci u daljnjim generacijama također imaju blizance.

Kao što je rečeno, Grgin i Anin sin Ivan, oženjen za Mariju Glažar, jedini je od njihove djece čije obiteljsko stablo dalje nosi prezime Sablić Gruja do da-našnjih dana, kad se gubi i posljednji izravni potomak Grge Sablića Gruje s početka priče o ovoj obitelji s prezimenom Sablić. Posljednja je, u sedmoj ge-neraciji, Tamara Sablić udana Bulat. Ona je kći Ljube Ivana, Ivana, Ivana, Iva-na Grge Sablića Gruje.

U daljnjem tekstu pratimo stablo Ivana Sabli-ća, sina Ivana Grge i njegove žene Marije Glažar.

Die 10a Junij 837 ego nikolaus Pobor Paro-chus ad sam Luciam in Costrena baptisani Joa-nnem Baptam Filium Legitimum Joannis Sablich /:Gregori:/ & sua uxoris Maria, nata Glasar – Laurentibus patrinis Jacobo Glasar Georgii & Vergina Maria Garsalia Filia Francisci. Krštenik Ivan Sablić je Grgin unuk, zad nje rođeno dijete Grgina sina Ivana i Marije Glažar.

Ivan Sablić Gruja se 1854. ženi u Hreljinu Mari-jom Polić. Žive u Kostreni Sv. Luciji 46, gdje danas živi njegov potomak u šestoj generaciji pod brojem 80. Marija u Sv. Luciji dobiva nadimak Hre ljanka. Tu im se 1863. rađa prvo dijete, kći Franka. Prije nje, dvoje djece im umire na porodu.

Mlada obitelj 1865. odlazi u Egipat, gdje je ra-nije započela gradnja Sueskoga kanala.


Sueski kanal počinje se graditi 1859. Gradnja traje deset godina, do isteka 1869., kad je svečano otvo-ren. Suez gradi kompanija francuskoga graditelja Fer-dinanda Marie de Lessep-sa. U gradnji sudjeluje oko 400 000 radnika raznih struka, a oko 20 000 ih tamo i umire, najviše od zara-znih bolesti. Za potrebe izgradnje osnovan je i novi grad Ismaila (na obali jezera Tims). Ondje je bilo središte kompanije. Grad je izgrađen po europskim užanca-ma i modelu usred pustinje. S drvoredima izraslim iz sadnica donesenih iz Eu-rope bio je sličan Parizu.

Mnogo je ljudi iz naših krajeva radilo u Egiptu. U to doba većina hrvatsko-ga teritorija bila je pod Habsburškom Monarhijom. Gospodarske prilike u Hr-vatskoj sredinom 1800-ih godina bile su iznimno teške, pa su mnogi sreću potražili u Egiptu. Podaci o Hrvatima u Suezu prilično su skromni. Odlazak naših ljudi nije bio stihijski. Povjerenici Lessepsove kompanije okupljali su radnike po selima i gradovima te ih brodovima slali u Egipat. Računa se da je oko 3000 naših radnika radilo na izgradnji kanala; prema dostupnim podaci-ma, najviše iz Vinodolskog kraja i Selca (oko 105 ljudi). Riječki tvorničar Đuro Ružić sklopio je unosan posao proizvodnje radne obuće za radnike na kanalu. Hrvati su uglavnom radili teške fizičke poslove, ali su radili i kao nadzornici i inženjeri. Selčanin Andrija Lončarić postao je pomoćnik Ferdinanda de Le-ssepsa, voditelja izgradnje kanala. Njemu je pripala čast aktivirati posljednju minu kojom je kanal probijen.

O Kostrenjanima na Suezu također se ne zna mnogo. Tamo su, osim cijele obitelji Ivana i Marije Sablić, radili i Mate Glažar, Marija Suzanić (1875.) te Mate Ružić i Josipa Rožmanić (1872.) kojima su se u Egiptu rodili sinovi Izidor i Joanis Justus. Neko vrijeme tijekom 1872. ondje živi i radi i Lovra Margan iz Sv. Lucije. Aleksandar Stipanović radi kao pomorski kapetan i pilot. Tamo mu se rađa i sin Alojz Ivan Josip kojeg su u Kostreni znali kao Vjekoslava (liječnik). S njima je pet

Slika 3. Pozivnica Ivanu Sabliću i obitelji na koncert i ples u Port Saidu


godina živjela i Emilija Franelić iz Maračića. U Egiptu je živio i Roman Stipanović. Već je rečeno da je obitelj Sablić s kćeri Frankom stigla u Egipat 1865. Ondje se Ivan zapošljava kao tesar te se tamo nastavlja život sljedeće dvije generacije Iva-na Sablića Gruje da bi se tijekom prve polovice 20. stoljeća svi Grujini postepeno vratili u Europu – neki u Kostrenu, a neki drugdje.

Od dolaska u Suez do 1877. Sablićima se rađa sedmero djece – četvero u Port Saidu, a ostali u Kostreni, što znači da je Marija povremeno dola-zila u Kostrenu i ovdje rađala djecu, pa se s nji-ma vraćala u Egipat. Djeca su ondje pohađala vr-tiće i škole, i to uglavnom na francuskom, ali su znala i druge jezike jer je na tom području bio konglomerat raznih europskih jezika. Stekla su razne zanate, uglavnom vezane uz poslove na kanalu, ali su bila vična i u poslovima koje danas zovemo uslužne djelatnosti.

Dakle, Ivan i Marija imaju sedmero djece – tri sina i četiri kćeri. Najstarija je Franka (1863.) pa Ivan (1867.), Anzelmo (1870.), Dionisius (Dionizi-je) Dinko (1871.), Ivana Nina (1873.), Kata (1875.) i najmlađa Tomasa-Marija Mima (1877.). Franka, Ivan, Anzelmo i Marija rođeni su u Kostreni, a ostali u Port Saidu. Imali su još dvije kćeri rođene u Kostreni, ali su umrle u prvoj godini života.

Franka se udaje u Port Saidu za Stjepana Vi-dasa, prema zabilježenim podacima maranguna2, s kojim ima devetero djece, preciznije, sedam kće-ri i dva sina – Luciju, Maricu, Slavicu, Orsolu, Mil-ku, Olgu, Zorku, Ivana i Antona.

2 Marangun u mnogim čakavskim govorima znači ‘sto-lar, drvodjelac’ (obično u brodogradilištu drvenih brodo-va) (op. urednika).

Slika 5. Ivan i Božica (rođ. Vlašić) Sablić

Slika 4. Franka Vidas (rođ. Sablić)


Slika 7. Dionizije Sablić

Slika 8. Ivana Nina Talijančić (rođ. Sablić)

Slika 9. Tomaza-Marija Mima Ružić (rođ. Sablić)

Slika 6. Anzelmo i Celestina (rođ. Vlašić) Sablić


Stjepan je Korčulanin porijeklom iz Raba vrlo zanimljiva životopisa. Njegov otac Anton Vidas ro-đen je u Rabu, odakle odlazi na Korčulu (kad odla-zi i radi čega, nije poznato). Tamo se s 24 godine prvi put ženi, i to za Josipu Zafron, sestru šiben-skoga i dubrovačkoga biskupa Ivana. Imaju kćer Orsolinu. Nakon ženine smrti u 36. godini ponov-no se ženi Lucijom Ivančević, te im se rađa sin Stjepan. Prema kazivanju unuka Vilka Vidasa, u njegovoj devetoj godini umire mu majka, te on najprije odlazi k rodbini u Istanbul, a odande na gradnju Sueskog kanala. Ondje upoznaje Franku Sablić s kojom osniva veliku obitelj s devetero dje-ce. Stjepan, kojega su u Kostreni zvali Stipan, bio je osebujna osoba već samim fizičkim izgledom i stasom, guste, dugačke brade, pod stare dane pot-puno sijede. Bio je dobrohotan i temperamentan, pa su ga Kostrenjani odmah prihvatili kao svog. Bio je i izrazito društven, okupljao je obitelj, što se može iščitati iz mnogih obiteljskih fotografija. Kao takvog su ga pamtili i mnogi njegovi unuci koji danas više nisu živi. Zbog tih svojih karakternih osobina u Ko-streni je prihvaćen kao Gruja, a sve njegove kćeri dobivaju nadimak – Grujevice.

Da je Stipan bio obiteljski čovjek, govori i detalj da je po dolasku u Kostre-nu doveo i svoju polusestru Orsolinu koja je 1917. godine umrla u Kostreni, gdje je i pokopana.

Sva Frankina i Stipanova djeca rodila su se u Port Saidu, osim Slavice koja je rođena u Kostreni. U Egiptu su pohađala vrtiće i škole. Nije bilo lako odgajati tako brojnu obitelj, pa su odgojne mjere bile stroge. Najživlja od svih sestara bila je Or-sola koja je svojim unucima pričala da je često bila u kazni, a jedna od kazni bila je i nošenje rogova na glavi. Sva djeca školovala su se na francuskom jeziku, pa se u obitelji Orsole udane Polić prepričava simpatična anegdota iz njezine pozne dobi. Ona je, zajedno sa sestrom Maricom i obitelji, živjela u Žuknici uz samu magistralu. Jednog dana, ondje se zaustavio automobil s mlađim francuskim parom. Oni su se na sve moguće načine mučili da bi se sporazumjeli jer im je trebala pomoć, a znali su samo francuski. One su, naravno, odmah vidjele da je riječ o Francuzima, pa su im se obratile na tečnom francuskom. Mladi par nije mogao doći k sebi od čuda da

Slika 10. Stipan Vidas


su u jednome malome mjestu pokraj Rijeke naišli na dvije starice koje tečno govore francuski.

Stipan je nadživio svoju ženu Franku, ali i dvoje djece. Nažalost, Franka i Stipan su doživjeli obiteljsku tragediju. U Portugalu im je od gripe 1918. umro sin Anton Tone, dok je stradanje kćeri Lucije 1943. Stipan doživio kao starac.

Lucija se još u djevojačkoj dobi vraća u Kostrenu i udaje za Frana Ružića. Ona i Fran imaju dvoje djece – kćer Meri i sina Vojka koji pogiba u Drugome svjetskom ratu. Lucija je 1943. nesretno skončala – pogiba u željezničkoj ne-sreći kod Matulja zajedno sa svojom tetom Mimom, majčinom sestrom. Da-nas u Kostreni žive njezini potomci osme generacije.

Marica, od milja zvana Mai, nije bila udana. Umrla je u Kostreni u poznoj dobi.

Orsola se udaje za Ivana Polića iz Žuknice. Ivan je po ženskoj liniji također Gruja. Naime, on je prapraunuk Grge Sablića po njegovu prvom sinu Mati koji je imao sina Frana, a on kćer Mariju koja se udala za Martina Polića. Marija i Martin Polić Ivanovi su roditelji. Orsolina nona Marija Polić i Martin Polić nisu u srodstvu iako su oboje iz Hreljina. Orsolini prapraunuci žive u Kostreni kao osma generacija.

Slika 11. Obitelj Stipana Vidasa i Franke Vidas rođ. Sablić

Slika 12. Obitelji Vidas i Sablić u Egiptu


Slika 14. Obitelj Stipana i Franke (rođ. Sablić) Vidas

Slika 13. „Zapiranje mlade špože”, stari kostrenski običaj kada se Kostrenka udavala za mladića koji nije iz Kostrene, pa ju je njegov kum morao otkupiti. Snimljeno na vjenčanju Slavice Vidas i Roka Juričića iz Kraljevice. Na slici slijeva nadesno: Milan Šarinić, Jovo Mihaljević, NN, Milka Vidas, član obitelji Andre Sablića između braće Župan


Slavica se u Kostreni udala za Roka Juričića iz Kraljevice. Iz Port Saida su, uz otpremninu, otišli živjeti u Italiju. Nitko iz Slavičine obitelji nikad nije živio u Kostreni. Slavičino obiteljsko stablo dopire do sedme generacije koju čine njezine dvije unuke – Mariklod i Rolanda.

Milka je također udana u Kostreni i to za Ljubu Perovića. Kao i kod se-stre Orsole, Grujini se po ženskoj liniji vraćaju u obiteljsko stablo. Ljubo je Grgin prapraunuk po njegovu četvrtom sinu Grgi koji je imao kćer Matejku udanu za Kuzmu Perovića. Njihov sin Izidor je Ljubin otac. On nije Milkina jedina veza s drugim članovima iz obiteljskog stabla. Naime, Milka i Ljubo imaju dva sina – Želimira i Marijana. Želimir je bio oženjen Mirom Sablić, kćeri Drage Sablića, Grgina praprapraunuka po liniji njegova sina Ivana. Že-limir i Mira su danas pokojni, a imaju unuke u sedmoj generaciji obitelji Gruja.

Olga se vrlo mlada udala za Danijela Dujmića, pomorskog kapetana iz Kostrene koji je prije Olge bio u braku s Olginom rođakinjom Ljubicom Sa-blić, kćeri barbe Ivana, brata njezine mame Franke. Olga i Dane imaju troje djece, a neki njihovi unuci žive u Kostreni kao osma generacija.

Slika 15. Fotografija s vjenčanja Slavice Vidas i Roka Juričića u Kosteni


Zorka se udaje u 41. godini za Kuzmu Glažara iz Glavana, gdje i žive. Ima-ju sina Vojka čiji unuci žive u Kostreni kao osma generacija.

Ivić je njegov jedini živući sin. Ženi se u Sv. Barbari Nedom Pezelj. Imaju troje djece – kćer Ivonu koja umire mlada, i dva sina – Antu i Vilka, koji imaju unuke u osmoj generaciji.

Sin Ivan rođen je 1867. u Kostreni. Oženjen je za Kostrenku Božicu Nada-lu Bašić iz Sv. Lucije. Imaju kćer Ljubicu i tri sina – Ivana, Dragu i Matu, koji su jedini rođeni u Port Saidu, gdje žive do povratka u Kostrenu. Kći Ljubica Ivanova je ljubimica. Lijepa, pametna, rado viđena u društvu, aktivna u druš-tvenom životu Kostrene, Ljubica je bila i ljubimica svo troje braće, što se može iščitati iz korespondencije s braćom koja neko vrijeme nisu boravila u Kostre-ni. Ljubica se udaje za Danijela Dujmića iz Sv. Lucije, koji ju je silno volio. Na-žalost, sreća nije dugo trajala. Prvo muško dijete umire im na porodu, a na-kon drugog poroda i Ljubičin se život gasi zbog teškoća i komplicirana poroda. Rodila se djevojčica Ljubica Pupa, ali je, nažalost, došla kući bez majke. Ivano-vi praunuci žive u Kostreni kao deveta generacija. Ivanovi sinovi – Ivan, Drago i Mate – osnivaju svoje obitelji. Sva trojica žene se Kostrenkama i žive, uz kra-ća ili dulja izbivanja, u Kostreni.

Ivan je oženjen Karlom Krticom s kojom živi u Žuknici. Imaju dva sina – Ivića i Ljubu. Počinje Drugi svjetski rat u kojem odmah na početku na kućnom pragu pogiba sin Ivić. Ljubo osniva obitelj, te mu se rađa kći Tamara. Tamara je sedma generacija obitelji Sablić, posljednji izravan Grgin potomak s prezi-menom Sablić. Osim nje, to prezime ne nosi više nitko iz obitelji. Njezinom udajom gubi se prezime Sablić iz ove loze kostrenskih Sablića. Tamara se da-nas preziva Bulat. Ima tri kćeri od kojih jedna također ima kćer, Tamarinu unučicu, koja je deveta generacija.

Mate je oženjen Albinom Glažar iz Glavana. Po zanimanju je pomorski strojar i do tada jedini pomorac u obitelji Sablić. Albinin brat Kuzma oženjen je za Grujevicu Zorku Vidas. Mate i Albina imali su samo kćer Ružu čiji pra-unuci žive u Kostreni kao deveta generacija.

Drago Vazmoslav također je oženjen Kostrenkom – Maricom Ružić iz Vrh Martinšćice. Imaju samo kćer Miru koja se udaje za svog rođaka Želimira Pe-rovića, sina Grujevice Milke Vidas, kćeri Franke Sablić udane Vidas. Njegovi praunuci su sedma generacija. Ne žive u Kostreni.


Sin Anzelmo, rođen 1870. u Kostreni, velik je dio života proveo u Port Sa-idu gdje se oženio za Celestinu Vlašić iz Drage, za koju danas živući potomci kažu da je bila mirna, trezvena i stabilna žena. Nisu imali djece. Anzelmo je bio invalid, šepao je, ali se ne zna je li tako bio rođen ili je doživio nesreću. On je u Egiptu dobro živio, vjerojatno je imao neke ugostiteljske objekte ili možda čak objekte za igru na sreću. Da je bio imućan, dokazuje i komoda koju je iz Egipta donio kući u Kostrenu, a danas je u posjedu njegova rođaka iz šeste generacije – Marija Linčića. Komoda je vrlo eleganatna, a potječe iz ugledne francuske manufakture. Ista takva nalazi se u Muzeju kralja Nikole Petrovića Njegoša u Cetinju (Crna Gora) i to u sobi njegove kćeri, princeze Vjere. Anzel-mo je volio politizirati. Bio je poznat po tome što nije volio Engleze, pa je tako za Prvoga svjetskog rata završio u logoru u Egiptu. Zbog toga se prvi vratio kući u Kostrenu. Sa suprugom Celestom kupuje kuću u Šodićima, gdje živi do smrti. Ni u Kostreni nije imun na političke teme. Prije i za Drugoga svjetskog rata pokazuje naznake simpatije prema Nijemcima. Iz toga razdoblja poznata je jedna obiteljska epizoda. Naime, iz Egipta je donio kući šivaću mašinu (čini se da je imao puno hobija u kojima je bio dobar) na kojoj više nije šivao, pa mu nije bila potrebna, te ju je odlučio pokloniti svojoj nećakinji, jednoj od

Slika 16. Jedna od mnogih fotografija obiteljskoga okupljanja Sablića ispred kuće Anzelma i Celeste Sablić u Šodićima


Frankinih kćeri. Ona je bila agilna partizanka i aktivistica novog poretka, tako da su njih dvoje bili na suprotnim stranama. Zbog toga je požalio što joj je po-klonio šivaću mašinu, pa je tražio da mu je vrati. Tako se ona morala naprće-na (‘natovarena’) (onda nije bilo baš puno prijevoznih sredstava na raspolaga-nju) vratiti u Šodiće. To se danas doima kao smiješna anegdota, ali u ono doba svakako nije bila.

U Anzelmovoj su se kući članovi obitelji često družili, što možemo zaklju-čiti iz mnogih fotografija iz prijeratnog razdoblja. Anzelmo je umro 1949. te je pokopan zajedno s Celestom na kostrenskom groblju. Danas u njegovoj kući živi unuk njegove sestre Marije Mime.

Sin Dionizije Dinko rođen je 1871. u Port Saidu. Tamo je odrastao, poha-đao školu, a tamo se i oženio za Korčulanku Francesku Polivineo čija je obitelj također bila u Egiptu i s kojom su Sablići bili u prijateljskim odnosima, što se može iščitati iz oskudne korespondecije i nekih slika koje su sačuvali Sablićevi potomci. Neki potomci obitelji Polivineo danas žive u Sušačkoj Dragi.

U Egiptu im se rađa petero djece – Izidor, Meri, Anka, Irma i Olga. Izidor je bio naočit mladić, ali je zbog zbog nesretne ljubavi izvršio samoubojstvo. Kći Meri bila je neudana. Ankin sin Aldo nije imao djece i još je živ. Irmini i Olgini potomci žive negdje u svijetu i o njima nemamo pouzdanih podataka.

Slika 17. Obitelj Dionizija Sablića


Kći Ivka Nina rođena je 1873. u Port Saidu. O njezinu boravku u Egiptu nije puno poznato. Udaje se za Luku Talijančića. Žive u Puli, gdje on službu-je. Nakon njegove smrti vraćaju se u staru kuću obitelji Sablić na adresi Sv. Lucija 46, gdje je živio i Grga, njihov praprapranono. Nina i Luka imaju pet kćeri – Maricu i Zorku, koje nemaju djece, te Jelku i Milenu, od kojih danas žive djeca iz sedme i osme generacije, ali ne u Kostreni. Imali su i kćer Josi-pu koja je mlada umrla od TBC-a. Ninine kćeri koje nisu živjele u Kostreni često su s djecom posjećivale majku, sve do njezine smrti. Kći Marica bila je vrlo inteligentna i cijenjena službenica široke naobrazbe. K njoj su često svraćale sestre sa svojim obiteljima. Općenito su se često okupljale, pa se u njihovoj kući moglo čuti sviranje i pjevanje. Marica je posjedovala glasovir na kojem je često svirala i kao starica. Sve četiri sestre bile su vrlo privržene obitelji.

Kći Kata rođena je 1875. u Port Saidu. Nikad nije živjela u Kostreni. U Egiptu se udala za Andru Modrčina iz Kraljevice koji je vjerojatno također ra-dio u Egiptu. Imaju petero djece – četiri kćeri i jednog sina – Želimira. Kćeri Zlata i Mima nemaju obitelj dok Silva ima četiri kćeri čiji je životni put nepo-

Slika 18. Obitelj Luke i Ivane Nine Talijančić (rođ. Sablić)


znat. Kći Vera ima kćer Mišel koja živi u Francuskoj i sina Rezisa koji je otišao u Kanadu. O njima se pouzdano ne zna mnogo. Sin Želimir oženjen je za Gr-kinju i živi u Parizu. Ima kćer Babet, diplomatkinju koja je neko vrijeme u službi francuske diplomacije bila i u Zagrebu, i sina Jean-Pierrea koji živi u Provansi.

Katina obitelj stalno je živjela u Egiptu, sve do dolaska Nasera na vlast, kad su sve prodali i otišli u svijet. U Egiptu su živjeli od iznajmljivanja kuća i stanova. I u Kraljevici su izgradili veliku kuću u koju su dolazila njihova djeca. Kći Vera oduvijek je voljela naš kraj. Dolazila je često te je izrazila želju da bude pokopana u Kraljevici, što su njezina djeca ispoštovala, pa je njezin pe-peo zakopan na kraljevičkom groblju, na kojem je pokopan i njezin otac – An-drija Modrčin.

Najmlađa kći, Tomaza-Marija Mima, također je rođena u Port Saidu, gdje živi do udaje za Matu Ružića iz Šodića. Imaju troje djece – Branku, Ružicu i Matu. Njezin muž Mate bio je ugledan Kostrenjanin, zaposlen u Općini Sušak kao blagajnik i ovršitelj, što je u ono doba bio respektabilan i dobro plaćen po-ložaj, no shrvala ga je bolest, te je umro 1913., a Mima je ostala udovica s troje male djece. S njima je živjela Matina sestra koja nije imala svoje obitelji, pa se posvetila bratovoj. Za Prvoga svjetskog rata teško su preživljavali. Mima je ra-dila u gostionici u Martinšćici, a snalazile su se jako dobro i u šivanju. No sve to nakon rata nije bilo dovoljno, pa su se vratile u Egipat, gdje je još živjela Mimina sestra Kata te braća Dionizije i Anzelmo. Ondje su Mima, njezina ku-njada (‘šogorica, zaova’) i djeca otvorili krojački salon koji je dobro poslovao, pa nisu loše živjeli. Sve su bile dobre šilice (‘krojačice’). Za to su vrijeme dola-zile i u Kostrenu. Mimin unuk Marijo Linčić sjeća se da su o tim putovanjima često pričale kao o lijepim uspomenama. Putovale bi brodom Ganges i bile smještene u sekonda klasa de stinta, što je zapravo značilo da su imale slobo-dan pristup i prvoj klasi. Mima se 1937. vraća u Kostrenu u koju se već vratila i njezina starija kći Branka, udana za Rudu Linčića iz Sv. Lucije. Žive u staroj kući obitelji Ružić. Kasnije se sele u Anzelmovu kuću. Danas tu živi i Mimin unuk Marijo. Kći Ružica se po povratku udaje za Ivana Puža u Žuknicu. Njezi-ni praunuci žive u Kostreni kao osma generacija. Mimin sin Mate život je ne-sretno završio kao mladić. I Mimin život je završio tragično. Nastradala je u željezničkoj nesreći kod Matulja 15. 12. 1943. na povratku iz Trsta, zajedno s nećakinjom Lucijom.


Tako je izlistana i prikazana obitelj Grge Sablića Mata, zvanog Gruja, od 1790. do danas. Danas živi oko 90 potomaka Grgine i Anine obitelji u šestoj, sedmoj, osmoj i devetoj generaciji i to samo po muškoj liniji, što znači jedino preko njihova sina Ivana, jer već od treće generacije tri preostala njegova sina nemaju muških potomaka. Najstariji je živući potomak Mario Linčić iz šeste generacije, unuk Tomaze-Marije Mime Sablić udane Ružić, Grgine praunuke, od Ivana Sablića i Marije Polić. Najmlađi potomci su deveta generacija i to su praprapraunuci Ivana i Nadale (Ivan je Grgin praunuk). U devetoj generaciji živi osam Grginih potomaka.

Prateći obitelj kroz tako dug period, više od dva stoljeća, mogu se zapaziti neke obiteljske specifičnosti. Tako je uočljivo ponavljanje imena Ivan od druge do šeste generacije. Dalje tog imena više nema. Vjerojatno nije više bilo mo-derno, a i zamiru obiteljske užance štimavanja (‘običaji poštivanja’) starijih članova obitelji i to ne samo u Grujinih. Zato dolaze nova imena, kao napri-mjer Vojko koji se ponavlja u petoj, šestoj i sedmoj generaciji.

Obitelj karakterizira čvrsta povezanost njezinih članova, prisutna sve do današnjih dana, kad još uvijek u njihovoj familiji možete čuti: naš Marijo, naš Darko, naši Vojko i Nedeljka, naša Ivona i Marikler iz Milana, naša Seka (rođe-na Jurković udana Arnautov). Mnogo su se družili i u Egiptu i u Kostreni, na-kon povratka. To se može vidjeti na fotografijama snimljenim na tim obitelj-skim okupljanjima.

Mnogo je članova obitelji bilo glazbeno nadareno: svirali su klavir, imali lijepe glasove. Mate Ružić, unuk Mime rođ. Sablić, bio je izuzetno društvena osoba, dobar glazbenik i pjevač, tako da ga se na mnogim fotografijama može vidjeti s gitarom. Nakon Drugoga svjetskog rata bio je jedan od inicijatora osnivanja današnjeg kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Rana smrt ga je preki-nula u daljnjim nastojanjima. Marica Talijančić, kći Nine rođ. Sablić, odlično je svirala klavir. Bila sam joj susjeda, pa se i danas sjećam zvuka njezina glaso-vira, naročito kad su joj dolazile sestre s djecom.

Pokojna Mira Sablić udana Perović, kći Drage Sablića Ivana, kao profesori-ca glazbe bila je vrlo angažirana u mnogim glazbenim akivnostima. Vodila je nekoliko uspješnih pjevačkih zborova te bila organizatorica mnogih važnih glazbenih zbivanja.

Svi su, kroz nekoliko generacija, od povratka u Kostrenu sudjelovali u kulturnom i društvenom životu mjesta. Kćeri iz obitelji Vidas, Grujevice,


bile su osobito aktivne i sudjelovale su u organizaciji društvenih, posebice plesnih, zabava u kostrenskoj čitaonici. Ljubo Sablić Ivanov bio je dugogo-dišnji aktivist u radu Čitaonice, pa i njezin predsjednik. Mnogi su Grujini potomci spominjali velik broj žena u obitelji (i gubljenje prezimena upravo zbog toga), što je donekle istina. I posljednji potomak obiteljskog prezimena je žena. A cijela saga o Grujama počela je prije 228 godina s četiri sina i samo jednom kćeri!

Kao što vidimo iz ove sage, prezimena se mijenjaju i nestaju, ali obiteljski geni – ne. Jedan su takav genetski kod u Grujinih blizanci. U devet generacija obitelji Grge Sablića blizanci su se rađali čak pet puta. Prvi se u obiteljskom stablu javljaju već u drugoj generaciji, u Grgine kćeri Lucije udane Jurković, u čijoj se obitelji dva puta rađaju blizanci. Prvi su rođeni 1821., Blaž i Marija, no nažalost su umrli odmah nakon poroda. Njezina praunuka Davorka Seka Ar-nautov ima blizance Sinišu i Vasiljku koji danas žive u Kostreni.

Grgin sin Mate 1827. dobiva blizance Lovru i Frana. Lovra je umro u dru-goj godini života.

U obitelji Grgina sina Ivana također ima blizanaca i to u sedmoj i osmoj generaciji njegove loze.

Blizanci su praćeni samo po muškoj liniji. Ima li blizanaca po ženskoj lini-ji, nije bilo praćeno u ovoj studiji, pa je taj podatak nepoznat.

Još je jedna nasljedna sklonost zastupljena u obitelji – šećerna bolest. Na-ravno, ta je obiteljska sklonost uočena tek u zadnjim desetljećima, otkad se više zna o dijabetesu. Prvi put je otkrivena u četvrtoj generaciji, a pojavljuje se sve do danas. Jesu li od te bolesti obolijevale i prijašnje generacije, to se, na-ravno, ne zna i ne može znati jer je bolest otkrivena tek kasnije. I otkriće bole-sti u četvrtoj generaciji dogodilo se tek u starosti oboljele osobe.

Grgini potomci u osmoj generaciji, Domagoj i Dominik Marović, nose obje genetske sklonosti. Oni su blizanci od kojih jedan ima šećernu bolest.

Na kraju možemo zaključiti da su do današnjih dana Sablići Gruje prezi-menom nestali, ali su genetski itekako tu, u Kostreni, a tako će se vjerojatno nastaviti i u sljedećim generacijama, koje će pratiti i zabilježiti netko drugi.


SUMMARYThe Sablić family, also known as Gruja

In this paper we follow nine generations of the Sablić family which was also known as Gruja. The goal is to identify the descendants of this family and give details about their lives and the family’s famous traits.

Key words: Kostrena, Sablić family also known as Gruja, Suez Canal

Literatura

Matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih, Kostrena Sv. Lucija i Kostrena Sv. Barbara. Državni arhiv u Rijeci.

Lončarić, Robert. „Hrvati u izgradnji Sueskog kanala”, izlaganje na VIII. jadranskim susretima. Zadar, 2013.

Stališ duša. Župni ured sv. Lucije u Kostreni.

Zavičajnik. Državni arhiv u Rijeci.

Documents

ŽIVOT, KULTURA I POVIJEST KOSTRENE...ŽIVOT, KULTURA I POVIJEST KOSTRENE Zbornik Katedre Čakavskoga sabora Kostrena ISSN 1849-3416 UDK 908(497.5 Kostrena)(082) 930.85(497.5 Kostrena)(082)