Izvješće za jednu akademiju

Dična gospodo, članovi akademije!

Iskazali ste mi veliku čast zahtjevom da vam podnesem izvješće o svom majmunskom predživotu. U tom smislu, na žalost, ne mogu ispuniti vaš zahtjev. Gotovo pet godina dijele me od majmunstva, vrijeme možda kratko kad se mjeri kalendarom, ali beskrajno dugo kad treba projuriti kroza nj kao što sam ja projurio, povremeno praćen vrsnim ljudima, savjetima, odobravanjem i orkestralnom glazbom, ali u osnovi sam, jer se sva pratnja držala, da se i opet poslužim istom slikom, daleko od barijere. Taj pothvat ne bih mogao izvesti da sam se tvrdokorno htio držati svoga porijekla i mladenačkih uspomena. Upravo odricanje od svake tvrdokornosti bijaše glavni zahtjev koji sam bio sebi postavio; ja, slobodan majmun, podvrgao sam se tom jarmu. Međutim, time su se uspomene sve više zatvarale preda mnom. Iako sam se u početku mogao vratiti, da su ljudi tako htjeli, na one široke vratnice koje nebo tvori nad zemljom, te su vratnice istodobno mojim razvojem koji me tjerao naprijed bivale sve niže i uže; osjećao sam se lagodnije i običnije u ljudskom svijetu; smirivao se olujni vjetar što je puhao za mnom iz moje prošlosti; danas je to još samo dašak koji mi hladi pete; a rupa u daljini kroz koju on dopire i kroz koju sam nekoć došao, toliko se smanjila da bih ja, kad bih uopće smogao snage i volje da se tamo trkom vratim, morao odrati kožu sa sebe da se povučem kroz nju. Otvoreno govoreći, gospodo, ma koliko se rado slikama izražavao o tim stvarima, vaše majmunstvo, ukoliko ste nešto slično proživjeli u prošlosti, ne može biti dalje od vas nego što je moje od mene. Ali svakoga tko hoda ovom zemljom škakljaju pete; i malog čimpanzu i velikog Ahila. Možda bih mogao, u najograničenijem smislu, odgovoriti na vaše pitanje; učinit ću to, štoviše, vrlo rado. Prvo što sam naučio bilo je rukovanje s ljudima; rukovanje svjedoči o iskrenosti; danas, kad sam na vrhuncu svoje karijere, dodao bih ovom prvom rukovanju i iskrenu riječ. Akademiji to neće biti ništa bitno novo i daleko je od onoga što se od mene traži, i što ni uz najbolju volju ne mogu kazati - pa ipak, neka se vidi načelo po kojem je jedan bivši majmun prodro u ljudski svijet i tu se skrasio. Ali zacijelo ne bih smio reći ni ovo malo što slijedi, kad ne bih bio potpuno siguran u sebe i kad moj položaj na svim velikim varijetetskim pozornicama u civiliziranom svijetu ne bi bio nepokolebljivo čvrst. Ja sam porijeklom sa zlatne obale. O tome kako su me ulovili, saznao sam iz tuđih izvještaja. Lovačka ekspedicija tvrtke Hagenbeck - uostalom, s njenim vođom popio sam odonda već mnogo boca dobrog crnog vina - vrebala je u zasjedi, u grmlju na obali rijeke, kad sam usred jednog čopora uvečer došao na pojilo. Pripucali su na nas; jedino su mene pogodili; zadobio sam dvije rane. Jednu na obrazu; ta je bila lagana, ali mi je od nje ostala velika, izbrijana crvena brazgotina, koja mi je priskrbila ružan, potpuno neprikladan nadimak Crveni Petar, što mi ga je prišio jedan majmun, jer da se tobože, od ovdje-ondje poznatog, dresiranog majmuna Petra, koji je odavno krepao, razlikujem samo po toj crvenoj mrlji na obrazu. Ovo samo onako usput. Drugi me metak pogodio ispod boka. Bijaše to teška rana zbog koje i dan-danas još pomalo hramljem. Nedavno sam u tekstu jednog od onih desetak tisuća vjetrogonja što piskaraju o meni po novinama pročitao da majmunska narav u meni nije još posvema potisnuta; i da je dokaz tome taj što najradije, kad mi dođu gosti, skidam hlače kako bih im pokazao mjesto gdje mi je taj metak ušao u tijelo. Tom klipanu trebalo bi odstrijeliti svaki prst na ruci kojom piše, jedan po jedan. Valjda ja mogu svlačiti hlače pred kim god želim; tu nitko neće naći ništa drugo do lijepo odnjegovano krzno i brazgotinu od jednog - upotrijebit ću ovdje, za jednu određenu svrhu, jednu određenu riječ koja se ipak ne smije pogrešno shvatiti - brazgotinu od jednog obijesnog pogotka. Sve je jasno kao na dlanu; tu se nema što kriti; ako nam je stalo do istine, svaki uzvišeni um okanit će se i najfinijih manira. A kad bi ono piskaralo svuklo hlače pred gostima, to bi ipak malo drukčije izgledalo, i ja ću smatrati

znakom njegove razumnosti da to ne čini. Ali neka me onda radije poštedi te svoje tankoćutnosti!

Nakon tih hitaca probudio sam se - ovdje počinje već malo-pomalo i moje vlastito sjećanje - u kavezu, u međupalublju Hagenbeckova parobroda. Nije to bio četverostrani kavez s rešetkama, prije bi se moglo reći da su tri strane bile pričvršćene za jedan sanduk: taj je sanduk dakle bio četvrta strana. Sve skupa je bilo prenisko da bih mogao uspravno stajati, i preusko da bih mogao sjediti. Stoga sam čučao s podvučenim, vječito drhtavim koljenima, i to, budući da vjerojatno u prvi mah nisam htio nikoga vidjeti već sam uvijek želio ostati u mraku, okrenut sanduku, te su mi se rešetke straga bile urezale u meso. Smatra se da takav smještaj divljih zvijeri u prvim danima ima svoje prednosti, i ja, nakon mog iskustva, ne mogu poreći da je s ljudskog stajališta zaista tako.Ali ja tada nisam mislio na to. Prvi put sam se u životu našao u situaciji bez izlaza; ravno naprijed nisam mogao jer preda mnom bio sanduk sa čvrsto zbijenim daskama. Između dasaka bila je doduše jedna pukotina koju sam, kad sam je prvi put otkrio, pozdravio sretnim urlanjem zbog svog neznanja, ali ta pukotina nije bila ni približno tolika da bih kroz nju mogao proturiti rep, a uza svu moju majmunsku sangu, nije se dala nikako proširiti.Navodno sam, kao što mi poslije rekoše, podizao neuobičajeno malo buke, iz čega su zaključili da ću vjerojatno uskoro uginuti ili da ću, uspijem li preživjeti to prvo kritično vrijeme, biti vrlo pogodan za dresuru. Preživio sam. Potmulo jecanje, bolno traženje buha, umorno lizanje kokosova oraha, lupkanje lubanjom o zid sanduka, plaženje jezika kad bi mi se tko približio - upravo time sam se ponajviše bavio u svom novom životu. Ali u svemu je tome ipak bio samo jedan osjećaj; bezizlaznost. Dakako da ono što sam tada majmunski osjećao mogu danas samo ljudskim riječima naznačiti pa tako i sve to bilježim, ali nema nikakve dvojbe da se ne mogu dovinuti do nekadašnje majmunske istine, nego da se ona očituje tek u usmjerenosti moga prikaza. Prije toga sam imao mnogo izlaza, a sada više ni jedan. Nasukao sam se. Da su me i prikovali, sloboda kretanja ne bi mi bila ništa manja. Čemu to? Da sam i razgrebao meso između noktiju na nogama, ne bih našao razloga za to. Da sam straga upro leđima u rešetku dok me ne bi malne prepolovila, ne bih našao razloga za to. Nisam imao izlaza ali sam ga morao smisliti, jer bez njega nisam mogao živjeti. Da ostanem naslonjen na onaj zid sanduka, neminovno bih crkao. Ali majmunima je kod Hagenbecka mjesto uza zid sanduka pa sam stoga prestao biti majmun. Jasan i lijep tok misli do kojih sam nekako zacijelo došao trbuhom, jer majmuni misle trbuhom. Bojim se da nećete dobro razumijeti što mislim kad kažem „ izlaz “. Upotrebljavam tu riječ u njezinu najobičnijem i najpotpunijem smislu. Navlaš ne govorim umjesto toga „ sloboda “. Ne mislim na onaj veliki osjećaj slobode posvuda oko sebe. Možda sam je kao majmun i poznavao, a upoznao sam i ljude koji za njom čeznu. Ali što se mene tiče, ja nisam ni onda zahtijevao slobodu, niti je sada zahtijevam. Uzgred budi rečeno: ljudi se i prečesto varaju glede slobode. I kao što se sloboda ubraja među najuzvišenije osjećaje, isto je tako i s razočaranjem u njoj. Višeput sam u varijetetu, prije nastupa, gledao gdjekoji artistički par kako vježba na trapezu gore, pod stropom. Prekobacivali su se, ljuljali se, skakali, lebdjeli i padali jedno drugome u naručje, jedno je drugo nosilo zubima za kosu. „ I to je ljudska sloboda “ - mislio sam, „ vrhunska vještina kretanja “. O porugo svete prirode! Gledajući sve to, nijedno zdanje ne bi odoljelo smijehu majmunskoga roda.Ne, nisam želio slobodu. Samo jedan izlaz; nadesno, nalijevo, bilo kuda; nisam ništa drugo zahtijevao, pa makar taj izlaz bio i obmana; zahjtev je bio skroman, pa ni obmana ne bi bila veća. Samo što dalje, samo što dalje! Samo ne mirovati uzdignutih ruku, pritisnut uza zid sanduka. Danas mi je jasno: bez najvećeg unutarnjeg spokojstva ne bih se nikad spasio. I doista, možda sve ovo što sam postao dugujem spokojstvu što me nakon prvih dana tamo na brodu bilo obuzelo. To sam spokojstvo opet zacijelo dugovao ljudima na brodu.

Dobri su to ljudi, usprkos svemu. Još se i danas rado sjećam bata njihovih teških koraka što su odjekivali u mom drijemežu. Običavali su se vrlo sporo prihvaćati svega što su poduzimali. Kad bi tko od njih htio protrljati oči, podigao bi ruku kao da u njoj drži uteg. Šale su im bile grube ali srdačne. Smijeh im je uvijek bio izmiješan s kašljem koji je opasno zvučao, ali nije ništa posebno značio. Uvijek su imali u ustima nešto što su mogli ispljunuti, i nisu gledali kamo će to ispljunuti. Vječito su se tužili da moje buhe skaču na njih, ali nisu se zbog toga nikad ozbiljno ljutili; naprosto su znali da buhe dobro uspijevaju u mom krznu i da su buhe dobri skakači, i s time su se pomirili. Kad nisu bili u službi, posjedali bi katkad u polukrug oko mene; jedva da su govorili, više su gugutali jedan drugome; pušili su lulu izvaljeni na sanducima; udarali se po koljenu čim bih se ja pomaknuo; ovda-onda uzeo bi koji od njih kakav štap i poškakljao me njime tamo gdje mi je to godilo. Kad bi me danas pozvali na putovanje tim brodom, sigurno bih odbio ponudu, ali je isto tako sigurno da se ne bih u međupalublju predao samo ružnim uspomenama.

Spokojstvo koje sam stekao među tim ljudima odvraćalo me nadasve od svakog pokušaja bijega. S današnjega gledišta, čini mi se da sam u najmanju ruku slutio da ću naći izlaz ako želim ostati živ, ali da do tog izlaza ne mogu doći bijegom. Ne znam više je li bijeg bio moguć, iako mislim da jest; svakom majmunu mora bijeg biti uvijek moguć. Sa svojim današnjim zubima moram već pri krckanju oraha biti oprezan, ali u ono vrijeme zacijelo bi mi tijekom vremena uspjelo pregristi bravu na vratima. Ipak, nisam to učinio. Što bih, uostalom, time dobio? Čim bi pomolio glavu, ulovili bi me i strpali u još gori kavez; ili bih se možda neopazice sklonio k nekim drugim životinjama, recimo k udavu preko puta, pa bih u njihovu zagrljaju i izdahnuo; ili čak i da sam se uspio iskrasti na palubu i skočiti u more, neko bih se vrijeme ljuljao na oceanskim valovima, a onda bih se utopio. Sve bi to bili očajnički pokušaji. Nisam onda još tako ljudski računao, ali sam se pod utjecajem okoline ponašao kao da jesam.Nisam ništa računao, ali sam sve lijepo na miru promatrao. Gledao sam te ljude kako prolaze gore-dolje, uvijek ista lica, iste kretnje, često mi se činilo da je to uvijek isti čovjek. Taj čovjek ili ti ljudi išli su slobodno kamo su htjeli. U mislima mi se ukazao uzvišen cilj. Nitko mi nije obećao da će mi, postanem li kao oni, otvoriti rešetke. Takva se obećanja, koja se naoko ne mogu ispuniti, ne daju. No, ako se to ipak ostvari, naknadno se javljaju obećanja upravo tamo gdje smo ih uzalud tražili. Ništa me kod tih ljudi samo po sebi nije osobito privlačilo. Da sam bio pobornik one spomenute slobode, sigurno bih ocean pretpostavio izlazu koji mi se ukazivao u mutnom pogledu tih ljudi. Kako bilo da bilo, promatrao sam ih još mnogo prije nego što sam pomislio na te stvari, štoviše, tek su me nagomilana zapažanja nagnala da krenem određenim smjerom.

Bilo je tako lagano oponašati ljude. Već sam prvih dana naučio pljuckati. Pljuvali smo jedni drugima u lice; razlika je bila samo u tome što sam ja nakon toga oblizao lice, a oni nisu. Lulu sam uskoro pušio kao kakav stari čiča; kad bih još k tome gurnuo palac u glavu lule, podvriskivalo je cijelo međupalublje; jedino što dugo nisam znao razlikovati praznu od pune lule. Najviše sam muka imao s bocom rakije. Gadio mi se vonj rakije; silio sam se svom snagom, ali mi je trebalo više tjedana da se naviknem. Te su moje unutarnje borbe ljudi, začudo, shvaćali ozbiljnije nego išta drugo kod mene. Ja ne razlikujem više te ljude ni u sjećanju, ali se jedan od njih stalno navraćao, sam ili s drugovima, danju i noću, u različite sate; stao bi s bocom preda me i podučavao me. Nije me shvaćao, htio je odgonetnuti zagonetku mog postojanja. Polako bi odčepio bocu i onda me pogledao da provjeri jesam li to shvatio; priznajem da sam ga uvijek gledao s mahnitom, izbezumljenom pozornošću; takva ljudskog učenika neće na čitavoj kugli zemaljskoj naći nijedan ljudski učitelj; nakon što bi odčepio bocu, prinio bi je ustima; ja sam ga pratio pogledima i u samo grlo; on klima glavom, zadovoljan je mnome, i prislanja bocu na usne; ushićenim postupnim spoznavanjem, pištao

sam i češao se po cijelom tijelu, gdje god bi me zasvrbjelo; on se raduje, naginje bocu i gucne; a ja, nestrpljiv i željan da ga oponašam, zagadim se u kavezu, što je opet njemu milo; a onda, pružajući bocu daleko od sebe i prinoseći je ponovno ustima jednim jedinim zamahom, pije li pije, pretjerano poučno nagnut natrag, te istrusi bocu nadušak. Malaksao od prevelike žudnje, ne mogu ga više slijediti i jedva se držim za rešetke, a on završava teoretsku obuku gladeći se o po trbuhu i cereći se.

Tek tada počinju praktične vježbe. A nisam li već možda bio premoren teorijom? Vjerojatno jesam. Takva mi je sudbina. Ipak, posežem koliko mogu za pruženom bocom; odčepljujem je drhtavom rukom, a pošto sam uspio u tome, vraća mi se malo-pomalo snaga; dižem bocu, gotovo da nema razlike između mene i mog uzora; prinosim je ustima - i odbacujem je gadljivo, gadljivo, iako je prazna i ispunjena samo vonjem, bacam je gadljivo na pod. Na žalost moga učitelja, i na još veću vlastitu žalost, ni njega ni sebe nisam utješio time što nakon bacanja boce nisam zaboravio pogladiti se po trbuhu i naceriti se. Prečesto na taj način prolazi poduka. Svaka čast mom učitelju: nije se ljuti na mene; prislanjao je doduše katkad upaljenu lulu na moje krzno dok ne bi počelo tinjati tamo negdje gdje sam teško mogao dosegnuti rukom; ali bi onda to sam svojom divovskom, dobrom rukom ugasio; nije se ljutio na mene, bilo mu je jasno da se obojica na istoj strani borimo protiv majmunske naravi, a da je mene u tome zapao teži dio. Kakva je ipak pobjeda i za njega i za mene bila kad sam jedne večeri pod velikim krugom gledalaca - možda je bila kakva proslava, svirao je gramofon, jedan se časnik motao među ljudima - kad sam te večeri, u trenutku kad me nitko nije gledao, dohvatio bocu rakije koju je netko slučajno ostavio pokraj kaveza, i dok je društvo sve pozornije pratilo što radim, odčepio je kako treba, prinio je ustima i bez oklijevanja, bez krivljenja usta, kao pravi pravcati pijanac, kolutajući očima, dok mi je u grlu klokotalo, odista i stvarno istrusio je naiskap; zatim odbacio bocu, ali ne više kao očajnik nego kao pravi znanac. Zaboravio sam doduše pogladiti se po trbuhu, ali sam zato, jer nisam mogao drukčije, jer me nešto tjeralo da to učinim, jer su mi osjetila bila razigrana, uzviknuo kratko i jasno: - Živjeli! - progovorio ljudskim glasom i tim uzvikom uskočio u ljudsku zajednicu i oćutio njegov odjek: - Čujte ga samo, pa on govori! - kao poljubac na svom oznojenom tijelu.

Ponavljam: ništa me nije privlačilo oponašati ljude; oponašao sam ih zato jer sam tražio izlaz, ni zbog čega drugoga. Osim toga, tom pobjedom nisam bogzna što postigao. Glas me umah opet izdao; tek mi se nakon više mjeseci vratio; boca rakije još mi se više gadila. Ali moj je pravac bio jednom zauvijek određen. Kad su me u Hamburgu predali u ruke prvom dreseru, ubrzo sam spoznao da imam dvije mogućnosti: zoološki vrt ili varijete. Nisam oklijevao. Rekoh sam sebi: upri svim snagama da dođeš u varijete; to ti je izlaz; zoološki vrt je samo još jedan kavez; dođeš li u njega, propao si.

I brzo sam učio, gospodo moja! Ah, uvijek učiš kad moraš; učić kad tražiš izlaz; učiš pod svaku cijenu. Sam sebe nadzireš bičem; razdireš se na najmanji otpor. Majmunska je narav, prevrćući se, sunula iz mene i nestala tako da je moj prvi učitelj i sam od toga pomajmunio; uskoro je odustao od poduke i morali su ga strpati u umobolnicu. Srećom, nije u njoj dugo ostao. Ali ja sam potrošio više učitelja; pa i po nekoliko učitelja u isti mah. Kad sam postao već sigurniji u svoje sposobnosti a javnost napeto pratila moj napredak i budućnost mi zasjala pred očima, sam sam angažirao učitelje, smjestio ih u pet soba nanizanih jedna do druge i istodobno kod svih njih učio, prelazeći iz jedne sobe u drugu. Kako sam samo napredovao! Kako su mi zrake znanja sa svih strana prodirale u probuđeni mozak! Ne tajim da me to usrećivalo. Ali priznajem još nešto: nisam to ni precjenjivao, već onda nisam precjenjivao, a kamoli sada. Naporom kakav još nitko na svijetu nije uložio, usvojio sam prosječno znanje jednog Europljanina. Možda to samo po sebi ne bi bilo ništa, ali je za mene bilo nešto zato što

mi je pomoglo da se izvučem iz kaveza i omogućilo mi taj posebni izlaz, taj ljudski izlaz. Postoji jedan izvrsni njemački izraz: sich in die Busche schlagen ( umaknuti u grmlje ), tako sam i ja učinio, umaknuo sam u grmlje ( odmaglio sam ). Nisam imao nikakav drugi izlaz, pod pretpostavkom da nisam mogao izabrati slobodu.

Osvrnem li se na svoj razvitak i njegov dosadašnji cilj, niti se žalim niti sam zadovoljan. S rukama u džepovima, s bocom vina na stolu, napol ležim, napol sjedim na stolici za ljuljanje i gledam kroz prozor. Dođe li mi tko u posjet, primim ga kako je i red. Moj impresario sjedi u predsoblju; pozvonim li, dođe i sluša što mu imam reći. Gotovo svake večeri imam predstavu a uspjesi gotovo pa ne mogu biti veći nego što jesu. Vratim li se u kasne sate s kakva banketa, sa znanstvenih skupova, iz kakvog ugodnog društva kući, dočekuje me poludresirana čimpanzica, i ja se s njom dobro zabavljam na majmunski način. Po danu je ne želim vidjeti; iz očiju joj naime zrači ludilo smućene dresirane životinje; to zapažam samo ja i ne mogu to podnijeti. Sve u svemu, postigao sam uglavnom ono što sam želio. Nemojte mi govorit da nije bilo vrijedno truda. Uostalom, ne želim čuti mišljenje nijednog čovjeka, ja želim samo širiti znanje, ja samo izvješćujem, pa i vama sam, dična gospodo, članovi Akademije, samo podnio izvješće.