Stjepan Pinotić 2.a III. Gimnazija Osijek

JanjičariIzvori:

http://en.wikipedia.org/wiki/Janissary

http://hr.wikipedia.org/wiki/Janjičari

Imamović, Mustafa (1996). Historija Bošnjaka. Sarajevo: BZK Preporod

http://www.onwar.com/aced/chrono/c1800s/yr05/fjanissaries1807.htm

Stjepan Pinotić 2.a III. Gimnazija Osijek

Uvod

Janjičare je formirao sultan Murad I. 1383. Bili su slični Mamelucima iz Egipta. Oni su trebali služiti kao elitna turska vojska, koja je trebala biti zasnovana na izrazitoj disciplini. Bili su pažljivo birana djeca koju su uzimali iz okupiranih zemalja. Taj način oduzimanja djece iz njihovih obitelji nazivao se „danak u krvi.“ U vrijeme otimanja oni su bili dječaci ispod 10 godina, kada bi ih odveli u Carigrad na vojnu izobrazbu. Dok su veliki gradovi, otoci, priobalna područja, Židovi i obitelji s jednim djetetom bili oslobođeni te obveze.

Podrijetlo

Nakon što su Janjičari postali prva Osmanska stalna vojska, mijenjajući vojsku u kojoj su prevladavali plemenski ratnici, čija su odanost i moral bili ponekad upitni. Od 1380-ih do 1648. skupljani su preko „danka u krvi“, što je bilo ukinuto 1638. Prva su vojska koja je nosila uniforme, dobivali su plaće i mirovine i tako su činili novi stalež u turskom društvu. S time im je rastao i ugled, kasnije su bili u rangu s aristokracijom. Oni darovitiji bili bi poslani u palaču Enderun na dodatnu

izobrazbu. U meritokraciji (vladavine onih koji se razlikuju od ostatka stanovništva po superiornim mentalnim ili fizičkim sposobnostima) imali su ogromnu moć kojom su zaustavljali svaki pokušaj reforme vojske. Bili su podložni jedino sultanu u Osmanskom carstvu. U kasnom 16. stoljeću sultan je pokleknuo pod silnim pritiskom da im se da pravo da ih njihova djeca mogu naslijediti, što je bilo zabranjeno prošlih 300 godina. Također su tražili zaštitu njihovih posebnih prava i prednosti nad ostalima. Iz tadašnjih slika doznajemo da im je dopušteno nošenje brade. Time što su sebi povećavali moć, ograničavali su danji razvoj čitavog carstva. Povjesničar Tim Kane je rekao kako su oni bili odgovorni za političku stagnaciju Istanbula. Grčki povjesničar Dmitri Kitsikis je izjavio kako su u to vrijeme mnoge kršćanske pristajale su na danak u krvi, zbog mogućnosti rasta njihovog socijalnog statusa. Ročnici koji su se vraćali sa bojnih polja u svoje regije kao upravitelji. Neki od najpoznatijih Janjičara bili su albanski knez Skenderbeg koji je branio Albaniju od Osmanlija i tako postao narodni heroj, a drugi je Mehmed- paša Sokolović koji je bio srpskog podrijetla i 14 godina bio jedan od najboljih osmanskih vojskovođa.

2

Stjepan Pinotić 2.a III. Gimnazija Osijek

Karakteristike

Janjičari su bili karakteristični p mnoštvu stvari. Nosili su posebne uniforme, bili su redovito plaćani za svoje usluge, marširali su uz glazbu (mether), živjeli su u vojarnama i prvi su počeli koristiti vatreno oružje. Janjičarski bataljon bio je usko vezana zajednica, jednome vojniku kao obitelj. Sultan je pazio na nepravilnosti, tako što se presvukao u odoru Janjičara, te je provjeravao stiže li mu plaća. Oni su bili ujedno i policajci, zaštitari palače i vatrogasci. Bili su puno bolje organizirana vojska od ostalih vojski tog vremena, na primjer jedan dio ih je pripremalo staze, drugi su za to vrijeme postavljali šatore, treći su pekli kruh. Oružje su im donosili cebeci, dok su muslimanski i židovski liječnici brinuli za ranjene iza postrojbi.

Sve ove razlike s još odličnim vojnim rezultatima, učinile su Janjičare kao zanimljivu temu za proučavanje stranaca tog vremena. No dobivanjem silnih privilegija, kao što su pravo na naobrazbu svoga djeteta da postane vojnik, sigurna mirovina, te obavljanje drugih poslova kao što su upravitelji i učenjaci dovelo je do kolapsa čitavog sutava.

Status

Robovi i zatvorenici činili su prve Janjičare, to se vjerojatno događalo zato što je sultan jednu petinu svog ratnog plijena uzimao kao radnu snagu. Najviše su se uzimali Grci i Albanci. No kako se carstvo širilo danak u krvi proširio se na Bugare, Hrvate, Srbe i Armence. Janjičari su se po prvi put formirali izvan danka u krvi za vladavine sultana Murada III. Nakon toga počeli su se uzimati, volonteri najčešće turskog podrijetla. Već do 1683., sultan Mehmed IV. ukinuo je danak u krvi, jer je već pozamašan broj turskih obitelji poslalo svoje sinove u redove Janjičara, nadajući se unosnoj karijeri. Propisana dnevna plaća

za Janjičara najnižeg reda za vrijeme Ahmeda I. bila je 3 akča. Konjica je dnevno primala minimalno 10 akča. Svaki janjičar dobio je još 12 akča svaka 3 mjeseca za odjeću, te 30 akča za oružje i municiju.

Obuka

3

Slika br.2 Janjičar koji je postao aga

Stjepan Pinotić 2.a III. Gimnazija OsijekKad bi doveli kršćanskog dječaka u Tursku, dali bi ga turskoj obitelji u kojoj bi naučio turski, pravila islama i kulturu osmanskog društva. Nakon toga početnici su bili poslani u Enderun na daljnju naobrazbu u glavnome gradu. Tamo bi mlade vojnike raslojavali po svojim talentima,na primjer za inženjera, topnika, obrtnika,… Janjičari su bili pod strogom obukom, radili su teške poslove, također su morali živjeti u celibatu. Oni su također bili jedini Muslimani što nisu smjeli nositi bradu, samo brkove. Oni su služili i pripadali sultanu i

bili su zaduženi kao zaštitnici trona i sultana. Kod Janjičara se smatralo da su im suborci obitelj, a sultan im je otac. Samo oni koji su se snažno dokazali dobili su rang „pravog Janjičara“ u dobi od 24 ili 25 godina. Janjičari su također učili slušati upute derviša svetog Hadži Bekhtaš Velija, učenici onoga koji je blagoslovio prve trupe. Bekhtaši im je bio duhovni vođa. Oni su također naličili kršćanskome redu Ivanovaca. Kao znak odanosti svome redu nosili su posebne kape börk koje su sprijeda imale mjesto za žlicu.

To je simboliziralo bratstvo po žlici što je pokazivalo njihovu blisku povezanost, jeli su, spavali, borili se i umirali zajedno.

Janjičarski korpus

Korpus je bio organiziran u ortama (bataljonama) kojeg je vodio čorbadžija. Sve orte uključivale su pravi janjičarski korpus i njegovu organizaciju zvanu očak. Sulejman I. imao je 165 orta i broj se vremenom povećao na 192 orte. Dok je sultan bio vrhovni vođa čitave osmanske vojske i Janjičara posebno, korpuse je organizirao i vodio zapovjednik, aga. Korpusi su se također dijelili na džemate (101 orta- vojnici na bojnim poljima), beulukse (61 orta- sultanovi zaštitnici), sekbani (34 orte) i adžemi (kadeti) koji su bili djelomično autonomni smješteni u Alžiru (gradu). Janjičari su mogli biti promovirani jedino unutar svoje orte, a mogli su napustiti svoju ortu jedino, da bi preuzeli upravu druge. Jedino su ih njihovi zapovjednici smjeli kažnjavati.

Snaga korpusa

Prema Davidu Nicolle-u 14. st Janjičara je bilo oko 1000, no već 1475. brojilo ih se 6000. Dokumentacija iz razdoblja 1620-ih i 1630-ih punopravnih Janjičara u vojarnama bilo je oko 30000, dok ih se na bojna polja raspoređivalo 20000 do 25000. Na pozivki u Mađarskoj

4

Slika br.3 Enderun Slika br.3 Enderun

Stjepan Pinotić 2.a III. Gimnazija Osijek1541. bilo je 15612 registriranih vojnika osmanske vojske, bilo je: 6350 Janjičara, 3700 spahija, 1650 topnika, ostalih 4100 bili su civili pozvani u vojsku.

Oprema

Još u periodu same formacije Janjičara, bili su vrhunski strijelci, no ubrzo su počeli koristiti vatreno oružje otkad je postalo dostupno 1440-ih. 1512. tijekom opsade Beča posebno su

se istakli inženjeri (kopači rovova, rudari). U borbi prsa u prsa koristili su sjekire i sablje. Dok su u vrijeme mira smjeli nositi samo batine i bodeže, osim ako su bili na granicama. Oružje koje je obilježavalo

Janjičare bili su jatagani, a Janjičari koji su branili palače, nosili su duge sjekire i helebarde. Već do ranog 16. stoljeća Janjičari su bili opremljeni i vješti s mušketama. Također su često koristili i rane granate, ručne topove, pištolji nisu bili toliko korišteni sve do kretskog rata (1645.- 1669.)

Bitke

Osmansko carstvo koristilo je Janjičare u svim svojim pohodima, uključujući i opsadu Konstantinopola 1453., pobjedu egipatskih mamluka i u ratu protiv Mađarske i Austrije. Trupe Janjičara uvijek je predvodio sam sultan i uvijek je uzimao dio plijena.

Janjičari su bili jedino pješaštvo osmanske vojske. Njihova zadaća bila je štititi sultana koristeći topove i manje vatreno oružje i boriti se protiv neprijateljskog napada, za vrijeme lažne predaje konjice. Korpusi Janjičara sadržavali su manje ekspertne timove: eksperti za eksplozive, inženjere i prvoklasne strijelce. Sudjelovali su u bitci za Mohacs i u opsadi grčkog otoka Rodosa.

Pad Janjičara

Janjičari su bili snažna vojna sila Osmanskog Carstva, ali samo do 18 st. Razlog tomu bio je što im se smanjila disciplina, zato što su se Janjičari navikli na civilni način života. Umjesto da budu isključivo vojnici kojima je jedina zadaća bila obuka, Janjičari su počeli poslovati, trgovati s civilima i osnivati obitelji. Ove privilegij izazivale su nevoljkost u općem prisustvu na bojnom polju. I to je dovelo do snažnog pada vojne moći Osmanskog Carstva.

5

Slika br.4 Jatagan

Slika br.5 Prikaz bitke za Mohacs

Stjepan Pinotić 2.a III. Gimnazija Osijek

Pobune i konačni raspust

Kada su shvatili svoju važnost u tadašnjem Osmanskom Carstvu počeli su zahtijevati bolji život. Do početka 17. st imali su toliki utjecaj da su bili moćniji od vlade. Mogli su diktirati politiku i spriječiti pokušaje moderniziranja vojske. Čak su mogli i mijenjati sultane pomoću vojnih udara. Postali su zemljoposjednici i obrtnici. Sinovi bivših Janjičara nisu morali odlaziti na posebne obuke i nisu više morali biti fizički snažni, što je uvelike oslabilo vojnu moć Janjičara. Kad su Janjičari mogli gotovo iznuditi novac od sultana, posao i obiteljski život zamijenili su vojno djelovanje tako da je njihova učinkovitost kao vojne trupe vidljivo opala. Sjeverne granice Osmanskog carstva polako su se sužavale nakon druge bitke za Beč 1683.

Prvi put su se pobunili 1449., tražili su povišicu, koju su i dobili. Nakon 1451. svaki se sultan osjećao dužnim povisiti im plaću. Sultan Selim II. 1566. dao im je pravo ženidbe. Do 1622. bili su ozbiljna prijetnja stabilnosti Carstva. Zbog njihove pohlepe i nedostatka discipline, Janjičari su prestali biti ozbiljna prijetnja ostalim europskim vojnim silama. 1622. sultan Osman II. nakon poraza u ratu protiv Poljske, pokušao je raspustiti Janjičare, tako što ih je optužio da su krivi za poraz protiv Poljske. U proljeće, čuli su glasine da će sultan pokrenuti pokret protiv njih, Janjičari su se pobunili i zarobili sultana u ozloglašenih sedam tornjeva. Ubrzo nakon toga bio je ubijen.

1804., Dahije, Janjičari koji su vladali srpskim dijelom Osmanskog Carstva uzeli su Smederevski sandžak pod svoju vlast, kako bi napakostili sultanu, no ipak su se uplašili da će sultan pobuniti Srbe protiv njih. Da bi ga preduhitrili odlučili su pogubiti istaknute plemiće Centralne Srbije, pokret poznat kao „sječa knezova“.

Prema povijesnim izvorima grada Valjeva u Srbiji, glave pogubljenih plemića bili su postavljeni na trg, kako bi pokazali što će se dogoditi onima koji se pobune protiv vlasti Janjičara. Taj događaj samo je potakao početak Srpske revolucije s Prvim srpskim ustankom, usmjeren prekidanju tristogodišnje Osmanske okupacije Srbije.

1807. janjičari su pobunom svrgnuli sultana Selima III., koji pokušao modernizirati vojsku. Ta moderna vojska koju je stvorio Selim III. nazvana je Nizam. Njegova pobornici nisu uspjeli preoteti vlast prije nego što ga je Mustafa IV. pogubio, ali nakon što se Mahmud II. uzdigao na tron 1808. Janjičari su pogubili Selima III., nakon što su ga optužili da je podbacio u poštovanju islama. Kad su Janjičari zaprijetili da će svrgnuti Mahmuda II., on je zatočio Mustafu IV. i pogubio ga i tako je napokon došlo do sporazuma s Janjičarima. Uvijek svjestan prijetnje Janjičara, sultan je slijedeće godine proveo isključivo osiguravanjem svoga

6

Stjepan Pinotić 2.a III. Gimnazija Osijekpoložaja. Janjičarska zloupotreba moći, vojna neučinkovitost, odupiranje reformacijama, i troškovi za plaćanje 135 tisuća ljudi, od kojih mnogo nije ni služilo u vojsci, postalo je nepodnošljivo.

1826., sultan je bio već spreman sukobiti se s Janjičarima u korist moderne vojske. Povjesničar Patrick Kinross tvrdi da je Mahmud II. poticao Janjičare na pobunu namjerno, opisujući to kao „genijalan potez protiv Janjičara“. Sultan ih je obavijestio fetvom, da on formira novu vojsku, organiziranu i treniranu uz moderne Europske linije. Kao što je bilo predviđeno, pobunili su se marširajući prema sultanovoj palači. Tijekom borbe, Janjičarski su tabori bili zapaljeni, čime je ubijeno 4 tisuće Janjičara, preživjeli su bili ili prognani ili pogubljeni. Sva njihova imovina pripala je sultanu. Taj događaj danas se naziva „povoljni incident“. Ostali Janjičarima bile su odrubljene glave u tornju koji je kasnije nazvan krvavi toranj u Solunu.

Zaključak

U početku (14.st) su Janjičari bili elitna vojska koja je bila ozbiljna prijetnja velikim Europskim vojnim silama, no kada su s vremenom počeli dobivati silne privilegije i moć u Osmanskom Carstvu, njihova disciplina i učinkovitost rapidno su opali, tako da su iz elitne vojske prešli u teret Osmanskog Carstva.

7

Stjepan Pinotić 2.a III. Gimnazija Osijek

8