UVOD

1. O Januszu Korczaku kao pedagogu – inovatoru

Biografi tvrde nedvosmisleno: bio je liječnik po profesiji, pisac po talentu, pedagog po

pozivu. Sve što je radio trebalo je služiti i služilo je jedino i glavno – djetetu .

Janusz Korczak – je njegov književni pseudonim. Obiteljsko ime mu je – Henryk Goldszmit.

Rođen je u Varšavi 22. srpnja 1878. ili 1879. godine. Do danas nije utvrđena točna godina

njegova rođenja. Isto tako nije utvrđen niti datum njegove smrti. Ubijen je hitlerovskom

logoru smrti u Treblinki, gdje je doveden iz Varšavskog geta 6. kolovoza 1942. godine –

zajedno s 200 djece – odgajanika i osobljem iz doma za siročad.

U prvim godinama svoje profesionalne djelatnosti radio je kao tzv. liječnik na mjestu, koji

stalno boravi u dječjoj bolnici. Osim skromno plaćene prakse u dječjoj bolnici Osim skromno

plaćene prakse u dječjoj bolnici, besplatno je liječio djecu varšavske sirotinje, a također i

«djecu socijalista, učitelja, novinara, mladih odvjetnika, pa čak i liječnika.»

U književnost je ušao kao originalni pisac za djecu i o djeci, ali ne samo za njih. U svome

književnom stvaralaštvu prekinuo je s do tada uobičajenim bljutavim, bolećivim,

moralizatorskim pričicama i romanima.

Korczak,J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, str. 9

3

Slikao je realni svijet dječjih doživljaja u različitim sredinama i situacijama. Pisao je

svakodnevnim govornim jezikom odražavajući autentične dječje priče koje je čuo. Autor je

poznatijih knjiga kao što su: Moše,Jaše i Srule (1910.), Južki, Jaški i Franki (1911.), Slava

(1912.), Bobo (1914.), Kralj Matijica Prvi (1920.), i Kralj Matijica na pustom otoku (1923.),

Bankrotstvo Malog Džeka (1924.), Kada opet budem mali (1925.), Čarobnjak Kajetan

(1934.), Ljudi su dobri (1938.). Mnoge od njegovih knjiga prevedene su na strane jezike.

Najveću popularnost u svijetu je stekla knjiga Kralj Matijica Prvi, o djetetu reformatoru, koje

neprestano misli o tome kako popraviti svijet, autorov alter ego. Međutim Korczak nije pisao

samo za djecu, ogledao se u raznim književnim vrstama. Među kojima možemo istaknuti

dvije demaskirajuće knjige: Košalki- Opalki (1905.) i Dijete salona (1906). Zahvaljujući toj

knjizi, koja sadrži bespoštednu kritiku malograđanskih običaja i mentaliteta, postao je uvelike

čuven te je ojačao svoj položaj kao pisac. Autor je drame «Senat luđaka» (1931.) objavljene

prvi put 1958.,tada su objavljeni i njegovi Memoari,potresan dokument o vremenu o kojem je

Korczak pisao u getu,gotovo do zadnjih trenutaka života.

Svoj odgajateljski posao započeo je vrlo rano, još prije nego je postao liječnik. Davao je

instrukcije,bavio se društveno prosvjetnim radom u besplatnim čitaonicama,bio je i odgajatelj

u ljetnim kolonijama za djecu varšavske sirotinje.

U povijesti odgoja poznat je prije svega, kao tvorac moderne koncepcije odgoja i organizator

uzornih starateljskih ustanova. U toku 30 godina (1912-1942) bio je upravitelj Sirotišta za

židovsku djecu u Varšavi, u Ulici Krochmalna br. 92.

Korczak,J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, str. 10.

4

U isto vrijeme Korczak se brinuo o još jednom dječjem domu. Od 1919. god. Tijesno je

surađivao s Mariom Rogowskom - Falskom, upraviteljicim «Našeg doma», odgojne ustanove

za poljsku djecu, također u Varšavi. Uz njegovu pomoć i taj je dom uveden u njegov odgojni

sustav.

Svoje pedagoške poglede i odgojna iskustva izložio je u brojnim publikacijama. Među njima

su najpoznatije tetralogija Kako voljeti dijete (1920), Pravo djeteta na poštovanje (1929),

Pravila života (1930) te Šaljiva pedagogija (1939).

Godine 1972. Korczaku je u Saveznoj Republici Njemačkoj posmrtno dodijeljena Nagrada

mira, koju su osnovali zapadnonjemački izdavači

UNESCO je,u slavu života i rada J. Korczaka, uvrstio datum stogodišnjice njegova rođenja u

značajne datume u povijesti čovječanstva.

Korczakova sudbina poprima još tragičniju dimenziju kad se sjetimo da je dobivao sasvim

realne prijedloge da napusti geto prije nego je počela potpuna likvidacija zatvorenog kvarta,pa

čak i trenutak prije ulaska u vagon smrti. Mogao je birati, ali ostao je sa svojom djecom.

Njihova sudbina postala je njegovom sudbinom.

Korczak,J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, str. 11.-12.

5

Postoji još jedna okolnost koja ozbiljno ograničava mogućnosti obuhvaćanja pedagoške

ostavštine J. Korczaka. Naime, radi se o tome da je značajan dio te ostavštine bio uništen za

vrijeme hitlerovske okupacije: pedagoška dokumentacija obje odgojne institucije, Koczakovi

osobni dokumenti, njegove nebrojene zabilješke, rukopisi ili strojopisi gotovo svih

objavljenih djela, znatan dio privatne korespondencije. Taj dio njegove ostavštine , koji se

ogleda u stotinama članaka, rasut u gotovo 90 časopisa – uglavnom specijaliziranih u razmaku

više od 40 godina.

Kako bi dublje razumjeli smisao životne poruke J. Korczaka treba prije svega istražiti izvore

koji su inspirirali njegovu društvenu, pedagošku i književnu aktivnost.

Mladi Henryk je rastao i sazrijevao u židovskoj obitelji, bogatoj, naprednoj duboko vezanoj za

poljsku kulturu i običaje. Njegov djed, Hirsz Goldszmit bio je liječnik i istodobno i aktivist

«Haskale» prosvjetiteljske struje u sredini poljskih Židova. Otac – Jozef – pripadao je krugu

istaknutih varšavskih odvjetnika, zanimao se za društvenu problematiku, imao je znanstvene

ambicije. Očev brat, Jakub, također odvjetnik bavio se publicistikom. Korczak je svjesno

nastavio tu tradiciju. U svome je pisanju ne jednom isticao da pridaje veliki značaj

genaologiji. Izražavao je uvjerenje da se istaknuti, natprosječni pojedinci, «dobri duhovi

čovječanstva», pojavljuju kao rezultat razvoja mnogih naraštaja.

Živeći u centralnom dijelu Poljske, Korczak je bolno osjećao, uostalom isto kao i cijelo

društvo, posljedice denacionalizirajuće politike carstva, koja je ograničavala ne samo razvoj

poljske državnosti nego isto tako i kulture i prosvjete. Vrlo je rano još kao gimnazijalac, a

potom kao student, liječnik, publicist, književnik, odgajatelj, organizator starateljske

djelatnosti, počeo povezivati s naprednim, patriotskim snagama, koje su nastojale promijeniti

sudbinu Poljske.

Korczak,J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, str. 13.,14.,15.

6

Surađivao je s ljevičarskim, društveno radikalnim časopisima XX stoljeća, kao što su Glas,

Društveni pregled, Društvo, Znanje i dr.

Nije pripadao u formalnom smislu ni jednoj političkoj stranci, budući je bio, kako je tvrdio -

«čovjek na samotnom putu, individualnih odluka i djela»

Njegova cjelokupna djelatnost i pedagoško stvaranje izašli su iz žive reakcije na situacije u

kojima su se našla djeca u teškom razdoblju ropstva po okupaciji i u narednim godinama,

kada je- unatoč dobivenoj nezavisnosti- u Poljskoj i dalje vladala društvena nepravda i širila

se bijeda.

Od najranijih godina fascinirala ga je ličnost i djelatnost Pestalozzija. Upravo je tragove

njegove djelatnosti tražio u Švicarskoj (1899). Često je posezao za tekstovima Mudraca iz

Jasne Poljane, osobito za njihovim poznatim radom «Tko koga treba učiti pisanju: seljačka

djeca nas ili mi njih.» Pozivao se na Tolstojevu ideju kada je skretao pozornost na to da su

upravo odrasli dužni slijediti i razumjeti dječja razmišljanja, osjećanja i preživljavanja.

Također je bio očaran pedagoškom autentičnošću Makarenkovih iskustava.

Korczakova životna filozofija bila je prožeta aktivnom brigom za ljude. Korczak nije pristajao

na svijet takav kakav jest i s kakvim se svakodnevno sretao. «Nedopustivo je ostavljati svijet

takvim kakav jest.»

Svijet koji okružuje djecu nije, prema Korczaku, prilagođen njihovim potrebama,

sklonostima, težnjama, ne računa s njima. Odrasli vladari svijeta ne tretiraju ozbiljno «mali»

narod, ne zapažaju ga, zauzeti su samo sobom, svojim stvarima. Misle na vlastiti mir i vlastitu

ugodnost. Gotovo svaki dodir s djetetom ili susret s njim ispunjeni su nerazumijevanjem,

često su neprijatni,čak i onda kad su odrasli na svoj način rukovođeni ljubavlju prema djetetu.

Jer, treba znati «Kako voljeti dijete.»

2. PRAVO DJETETA NA POŠTOVANJE

Korczak,J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, str.15.,16.,17.

7

U svojoj programskoj knjižici Pravo djeteta na poštovanje Korczak se poziva na ženevsku

Deklaraciju o pravima djeteta iz 1923. i traži da se u općim procesima borbe za stvaranje

promjene međuljudskih odnosa u svijetu napokon zapazi i uzme u obzir dijete i pripadajuća

mu prava. Skreće pozornost na samosvojnu vrijednost djetetova života, na to kakvo je ono

danas, a ne kakvo će biti ili tek treba biti u budućnosti. Dijete je punovrijedan čovjek- tvrdi

on. Korczak govori kao netko tko jest branitelj dječjih prava, a ne netko tko govori u njihovo

ime. Pitanja koja pokreće proistječu iz općeg ozračja s početka XX st., koje je E. Kay nazvala

«stoljećem djeteta.» Upravo je Korczak uspio to pitanje izdvojiti, istaknuti, imenovati,

okarakterizirati. On je prvi u povijesti pedagoške misli počeo tretirati djecu ne samo kao

predmet dostojan pažnje sve obimijih pedagoških istraživanja, nego također kao društvenu

kategoriju. Zahtijevao je da se «prekine s fikcijom našeg bolećivog i plašljivog

dobročiniteljskog odnosa prema djetetu i da se pokrene pitanje njegovih prava.» Djeca i

mladež sačinjavaju jednu trećinu čovječanstva, djetinjstvo predstavlja jednu trećinu života,

prema tome, djeci pripada trećina svih zemaljskih bogatstava- i to po zakonu, a ne kao

milostinja.

Omalovažavanje - nepovjerenje

«Od najranijeg djetinjstva odrastamo s osjećajem da je veće – važnije od manjeg.»

«Žalosno je uspinjati se na prste i ne moći dosegnuti, teško je sitnim koracima sustizati

odrasle; iz male ruke isklizne čaša. Nespretno, s mukom penje se na stolac, u vozilo, uz

stepenice; ne možeš uhvatiti kvaku, pogledati kroz prozor, skinuti ili objesiti jer je visoko. U

gužvi ga zaklanjaju, ne zapažaju, podmeću. Neudobno je, žalosno je biti malen.»

«Produžavaju se godine teškog naukovanja, sve je više škola, ispita, tiskanih riječi. – A dijete

malo, slabo, kratko je živjelo- nije čitalo, ne zna…»

Korczak,J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, str. 18.,19.,31.

8

«Osim razbora i znanja, u borbi za opstanak i utjecaje pomaže spretnost. Vrijedan će nanjušiti

trag i biti preplaćen; unatoč savjesnim proračunima, naglo i lako osvaja; blista i budi

ljubomoru. Lukavo treba poznavati čovjeka- više ne oltare nego staje života.

A dijete bespomoćno tapka sa školskom knjigom, loptom i lutkom; predosjeća da se bez

njegovog sudjelovanja, iznad njega, događa nešto važno i snažno, što odlučuje o sreći i

nesreći, kažnjava i nagrađuje, i slama.»

«Moralno i pravno odgovorni, znajući i predviđajući, jedini smo suci djetetovih činova,

pokreta, misli i namjera.

Izdajemo naloge, bdijemo nad izvršenjem; ovisno o volji i razumijevanju- naše dijete, naše

vlasništvo- naše branjevina.»

«Omalovažavamo dijete jer ne zna, ne može se dosjetiti, ne predosjeća.

Neznane su mu teškoće i spletke odraslog života, ne zna odakle pritiču naša uzbuđenja i

posustalosti, što rastjeruje mir i kvari raspoloženja: ne zna za poraze i bankrotstva zrelosti.

Lako ga je uspavati, zavesti i skriti od njega.

Misli da je život jednostavan i lak. Tu je tata, tu je mama, otac zarađuje, mama kupuje.

Nepoznata su mu izvlačenja obvezama, kao i načini čovjekove borbe za svoje i više.»

«Pokorili smo svijet, služe nam željezo i životinja; podjarmili smo obojene rase, grubo smo

uredili uzajamne odnose među narodima i pridobili mase. Još je dalek pravedan poredak, još

je više nepravdi i prijezira.

Jasan djetetov demokratizam ne pozna hijerarhiju. Jednako ga boli težački znoj i gladan

vršnjak, zla sudbina mrcvarenog konja, klanje kokoši»

«Dijete nije vojnik, ne brani domovinu, premda zajedno s njom pati.

Slabo, malo, jadno, ovisno- tek će biti građanin.

Popustljivo, tvrdo, brutalno, ali uvijek omalovažavano.

Korczak,J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, str.32.,33.

9

Šmrkavac, dijete je samo budući čovjek, ne sadašnji. Tek će biti uistinu. »

Neraspoloženje

«Ne treba podcjenjivati sitnice: na odbojnost prema djeci slaže se i prerano buđenje, zgužvana

novina, mrlja na haljini i tapeti, mokar sag, razbijene naočale i vaza – uspomena; proliveno

mlijeko i parfemi, i izdatak za liječnika.

Ne spava onda kada bismo željeli, ne jede tako kako hoćemo; mislili smo da će se nasmijati,

ono neprestano plače. Krhko je: svaki naš previd prijeti bolešću, nagovješćuje nove tegobe.»

«Kako je rijetko onako kako bismo željeli, kako često njegovo odrastanje prati osjećaj

razočaranja.

S godinama rastu i obaveze i zahtjevi; najčešće drugačije i manje nego što želimo.

Dio vremena, zahtjeva i vlasti prebacujemo na školu. Udvostručuje se budnost, pojačava

odgovornost, nastaju kolizije nepodudarnih ovlaštenja. Objavljuju se nedostaci.»

«Javlja se kukanje na nezahvalan posao: koga Bog želi kazniti, učini ga odgajateljem.

A evo nizbrdice kojom pada odgajatelj:

omalovažava, ne vjeruje, sumnjiči, prati, hvata, grdi, optužuje i kažnjava, traži odgovarajuće

načine da se spriječi;

Sve češće zabranjuje i nemilosrdnije primorava, ne vidi djetetov napor da čestito ispiše list

papira ili sat života; nadmeno tvrdi da je loše.»

Pravo ne poštovanje

«Djeca- to nije znanac kojeg smo u žurbi sreli, koga možemo zaobići u brzini, koga se lako

osloboditi osmijehom i pozdravom.

Korczak,J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, str.38.,39.

10

Djeca predstavljaju veliki postotak čovječanstva, naroda, stanovnika, sugrađana- stalni

pratioci. Bili su, bit će i jesu»

«Okrutno ali iskreno pravosuđe Grčke i Rima dopušta ubiti dijete. U srednjem vijeku ribari su

mrežom izvlačili iz rijeke leševe utopljene novorođenčadi. U XVII stoljeću u Parizu stariju

djecu prodaju prosjacima, mališane ispred crkve Notre Dame daju besplatno.»

«Dijete mora prosjačiti od roditelja ili općine, podliježući prinudi obaveznog školovanja.

Škola stvara ritam sati, dana i godina. Školski činovnici moraju zadovoljiti današnje potrebe

malih građana. Dijete je razumno biće, dobro zna potrebe, teškoće i prepreke svoga života. Ne

despotska naredba, nametnuta disciplina i nepovjerljiva kontrola, nego taktični sporazum,

vjera u iskustvo i suživot.»

«Dijete nije glupo; među djecom nema više glupana nego među odraslima. – Zaogrnuti

purpurom godina, kako često namećemo besmislene, nekritičke, neizvodljive propise. Nekada

začuđeno staje dijete pred našom staračkom, uvredljivom glupošću.»

«Dijete ima budućnost, ali ima i prošlost: zbivanja kojih se sjeća, uspomene, dosta sati važnih

razmišljanja u samoći. Ništa drugačije od nas ne pamti i zaboravlja, cijeni, podcjenjuje,

logično razumije – i luta, kad ne zna. Razumno vjeruje i sumnja.»

«Dijete je stranac, ne razumije jezik, ne zna ulične pravce, ne zna zakone i običaje. Ponekad

voli samo razgledati; kad mu je teško, moli za upute i savjete. Potreban je vodič, koji će

ljubazno odgovoriti na pitanje.»

Pravo djeteta da bude ono što jest

«- Što će od njega biti kad odraste? – pitamo se nespokojni.

Želimo da djeca budu bolja od nas. Sanjamo savršenog budućeg čovjeka.»

«Razgriješeni, odrekli smo se borbe sa samim sobom, opterećujući njenom težinom djecu.»

Korczak,J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, str. 43.,44.

11

«Odgajatelj brzo usvaja privilegiju odrasloga: ne sebe nego djecu čuvati, ne svoje nego dječje

mane registrirati.»

«Nije dovoljno brzo ili je prebrzo, nedovoljno dobro izvršava obveze- krivnja nemarnosti,

lijenosti, rastresenosti, nevoljkosti.

Neispunjavanje ponižavajućeg, neizvodljivog zadatka – krivnja.

Fušerski pakosna sumnjičenja – također krivnja. – Dijete je krivo za naše strahove i

sumnjičenja, čak i za napor da se popravi.

- Vidiš: kad hoćeš, možeš.

Uvijek ćemo naći nešto da predbacimo, proždrljivo zahtijevamo sve više.»

«Bučni su loši postupci i loša djeca, zaglušuju šapat dobra, a dobra je tisuću puta više nego

zla. Snažno je dobro i nesalomljivo traje. Nije istina da je lakše pokvariti nego popraviti.»

«Daju nam dan, cijeli dugi dan, besprijekoran, a mi zbog jednog lošeg trenutka odbacujemo.

Je li vrijedno?»

3. KAKO VOLJETI DIJETE

Treba znati, «Kako voljeti dijete.»

Upravo će tako Korczak nazvati svoje najveće djelo (1920), koje je danas tako široko poznato

i cijenjeno u mnogim zemljama, da ga se s pravom može smjestiti uz Rousseauvog Emila,

Pestalozzijevu Kako Gertruda uči svoju djecu ili Makarenkovu Pedagošku poemu.

U to djelo Korczak je ugradio svoj pedagoški credo. Pokazao je analizirajući situaciju djece u

obitelji, u ljetnim kolonijama, u odgojnim institucijama, da dijete želi živjeti vlastitim životom

i da na to ima potpuno pravo, da je ono ustrajan istraživač, koji je rasponom svoje osjetljivosti

i znatiželje višestruko nadrasta odrasle ljude. Valja računati s tim osobnim karakteristikama

djece, pokušavajući ih razumjeti, odgojiti i pripremiti za život.

Korczak,J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, str. 48.,17.

12

Međutim u stvarnosti je potpunosti drugačije. Čak ni ustanove koje su predviđene isključivo

za djecu ne zapažaju svoje odgajanike, nisu prilagođene zadovoljavanju njihovih potreba. I

tako je na svakom koraku, u masovnoj praksi – u školama institucijama za odgoj,

prihvatilištima. U takvom svijetu i u takvim institucijama dijete se ne može dobro osijećati;

ako se, pak, prilagodi takvom svijetu i takvim institucijama, ako podlegne njihovim

utjecajima, tim gore po njega, jer će izgubiti puno od svoje autentičnosti, spontanosti,

svježine. A to su vrijednosti koje sačinjavaju čovjekovu osobnost.

Korczak želi promijeniti takvo stanje. Baca oštar, šokantan izazov svijetu odraslih. Ne štedi

gorke, snažne, ali i istinite riječi. Ne moli već žigoše, oštro zahtijeva da se ukloni sve ono što

djetetu čini nepravdu, ranjava njegovu osjetljivost i samosvijest, što ga osuđuje ne fizičko i

psihičko vegetiranje.

Prijeko potrebna temeljita, radikalna reorganizacija svijeta, kako bi se u njemu našlo mjesto

za djecu, njihov život i aktivnosti

4. ZAKLJUČAK

Pišući ovaj seminar nedvojbeno je zaključiti da život, rad i stvaranje Janusza Korczaka –

predstavljaju i danas živu legendu. Ta legenda razvijala se i nastajala se još davno,negdje

početkom XX stoljeća. Prema mišljenju mnogih osoba koje su se s njim susretale bio

neobičan čovjek po samom načinu svog postojanja te samim posljedicama i autentičnosti

svoga života. Nije ga zanimala slava i karijera, te je zbog svoje nesebičnosti uzburkavao

Korczak,J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, str. 18.

13

mnoge sredine. Sve činjenice ,koje su ostale ovjekovječene u svjedočenju ljudi i

dokumentima, svakako su pridonijele tome da Korczak bude proglašen jednim od najvećih

moralnih autoriteta čovječanstva. Rame uz rame s Sokratom i Pestalozzijem, ili pak u

suvremenoj epohi Makarenkom, Ghandijem, i Schweitzerom.

Korczak postoji u svijesti tisuće ljudi u cijelome svijetu kao simbol čvrstoće i moralne

čvrstine, Potpuna suglasnost riječi i djela. Oreol svetosti, mučeništva, tragičnosti što se uzdiže

nad njegovim životom i djelatnošću, zaslanja ponekad živog čovjeka i njegov istinski,

ogroman doprinos u raznim područjima, a posebno njegov doprinos kao pedagoga . inovatora.

Njegova zalaganja temeljito mijenjaju način tretiranja djeteta, te dijete prestaje biti dodatak

životu odraslih, i postaje samosvjesno. Brinuo se za sudbinu djece te se obraćao roditeljima i

starateljima kako bi napokon zapazili da u njihovoj blizini sazrijeva mlado biće. Koje ima

svoje vlastite težnje, potrebe i prava.

«Najveća pogreška pedagogije je ako smatra da je ona znanost o djetetu, a ne o čovjeku.»

LITERATURA

Korczak, J. (2002.): Dobri duh čovječanstva, EDUCA, Zagreb.

14

15