Jared Diamond

Sva naša oružja

ZARAZNE BOLESTI, ČELIK I PUŠKE

ALGORITAM

Zagreb, svibanj 2007.

prvo izdanje

Jared Diamond

Sva naša oružja

Ova je knjiga objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Jared Diamond

Sva naša oružja:

Zarazne bolesti, čelik i puške

Naslov izvornika

Guns, Germs and Steel:

A short history of everybody for the last 13,000 years

Copyright © 1998 by Jared Diamond

Preveo s engleskoga

Miloš Judaš

Ilustracija na naslovnici

Guliver/Getty Images, Stephen Johnson

Urednica

Irena Miličić

Sadržaj

PREDGOVOR Zbog čega je povijest svijeta nalik na glavicu luka?

PROLOG Yalijevo pitanje

PRVI DIO Od raja do grada Cajamarca

1. POGLAVLJE Na startnu crtu

Što se dogodilo na svim kontinentima do 11.000 godina PR. KR?

2. POGLAVLJE Prirodni povijesni eksperiment

Kako je geografija oblikovala društva na otocima Polinezije?

3. POGLAVLJE Sukob u gradu Cajamarca

Zbog čega car Inka, Atahualpa, nije zarobio španjolskog kralja Karla I.?

DRUGI DIO Uspon i širenje proizvodnje hrane

4. POGLAVLJE Moć poljoprivrednika

Korijeni vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika

5. POGLAVLJE Tko je u povijesti imao, a tko nije

Geografske razlike u počecima proizvodnje hrane

6. POGLAVLJE Biti ili ne biti zemljoradnik?

Uzroci širenja proizvodnje hrane

7. POGLAVLJE Kako uzgojiti badem?

Nesvjesni razvoj prvih domaćih biljaka

8. POGLAVLJE Jabuke ili Indijanci

Zbog čega ljudi u nekim područjima nisu uspjeli udomaćiti biljke?

9. POGLAVLJE Zebre, nesretni brakovi i načelo Ane Karenjine

Zbog čega većina krupnih vrsta divljih sisavaca nikad nije udomaćena?

10. POGLAVLJE Prostrano nebo i nagnute osi

Zbog čega se proizvodnja hrane na različitim kontinentima širila različitom brzinom?

TREĆI DIO Od hrane do vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika

11. POGLAVLJE Smrtonosni dar stoke

Evolucija zaraznih klica

12. POGLAVLJE Modeli i posuđena pisma

Evolucija pisma

13. POGLAVLJE Majka nužnosti

Evolucija tehnologije

14. POGLAVLJE Od egalitarizma do kleptokracije

Evolucija vlada i religije

ČETVRTI DIO Oko svijeta u pet poglavlja

15. POGLAVLJE Yalijev narod

Povijest Australije i Nove Gvineje

16. POGLAVLJE Kako je Kina postala kineska

Povijest istočne Azije

17. POGLAVLJE Gliser za Polineziju

Povijest austronezijskog širenja

18. POGLAVLJE Sudar hemisfera

Usporedba povijesti Euroazije i obje Amerike

19. POGLAVLJE Kako je Afrika postala crna

Povijest Afrike

EPILOG Budućnost ljudske povijesti kao znanosti

Zahvale

Upute za daljnje čitanje

Literatura

Kazalo

PREDGOVOR Zbog čega je povijest svijeta nalik na glavicu luka?

Ova knjiga nastoji opisati kratku povijest svakog od nas u posljednjih 13.000 godina.

Pitanje koje me potaknulo na pisanje knjige glasi: zbog čega se povijest odvijala različito na

različitim kontinentima? Ako ste odmah protrnuli pomislivši da ćete čitati rasističku raspravu,

znajte da nije tako: vidjet ćete da odgovor na to pitanje nema veze s rasnim razlikama među

ljudima. Knjiga naglašava potragu za krajnjim objašnjenjima te odmatanje lanca povijesne

uzročnosti što dublje u prošlost.

U većini knjiga koje nastoje prepričati povijest svijeta, pozornost je usmjerena na

povijest pismenih društava Euroazije i sjeverne Afrike. Urodenička društva ostalih dijelova

svijeta - subsaharske Afrike, obje Amerike, otoka jugoistočne Azije, Australije, Nove

Gvineje, tihooceanskih otoka - tek se kratko spominju, uglavnom u vezi s onim što im se

dogodilo tek u nedavnoj povijesti, nakon što su ih zapadni Europljani otkrili i pokorili. Čak i

na području Euroazije, mnogo više prostora posvećeno je povijesti zapadne Euroazije nego

povijesti Kine, Indije, Japana, tropske jugoistočne Azije te drugih istočnih euroazijskih

društava. Isto tako, i povijest razdoblja prije pojave pisma oko 3000. pr. Kr. istražuje se kratko -

iako ta povijest čini 99,9% povijesti ljudske vrste koja traje već 5 milijuna godina.

Tako usko usmjereni prikazi povijesti svijeta imaju tri nedostatka. Prvo, danas se sve

više ljudi posve razumljivo zanima i za druga društva, a ne samo za zapadni dio Euroazije.

Uostalom, ta "druga" društva obuhvaćaju glavninu svjetske populacije i većinu etničkih,

kulturoloških i jezičnih skupina. Neka od tih društava već jesu, a druga postaju, neka od

najmoćnijih svjetskih privrednih i političkih snaga.

Drugo, čak i ljudima koje zanima oblikovanje modernog svijeta, povijest ograničena na

zbivanja nakon pojave pisma ne omogućuje dublji uvid. Nije riječ o tome da su društva na

različitim kontinentima bila međusobno slična do 3000. pr. Kr., pa da su nakon toga društva

zapadne Euroazije iznenada razvila pismo i po prvi put počela prednjačiti i u drugim

područjima. Već prije 3000. pr. Kr., postojala su u Euroaziji i u sjevernoj Africi društva koja

nisu poznavala samo začetke pisma nego i centraliziranu državnu upravu, gradove, proširenu

uporabu metalnog oruđa i oružja, iskorištavanje udomaćenih životinja za prijevoz, vuču i

mehaničku snagu, i koja su se oslanjala na poljoprivredu i udomaćene životinje kao izvore

hrane. U većini (ako ne i u svim) dijelovima ostalih kontinenata, nijedna od tih stvari u to doba

još nije postojala; neka (no ne i sva) od tih dostignuća pojavila su se poslije u dijelovima obje

Amerike i subsaharske Afrike, no tek u sljedećih pet tisućljeća; a ništa od toga nije se izvorno

pojavilo u Australiji. Već nas to upozorava da korijeni dominacije zapadne Euroazije u

modernom svijetu sežu u doba prije pojave pisma, dalje od 3000. godine pr. Kr. (Kad govorim

o dominaciji zapadne Euroazije, mislim na dominaciju samih društava zapadne Euroazije te

onih zajednica koje su ta društva osnovala na drugim kontinentima.)

Treće, povijest ograničena na društva zapadne Euroazije posve zanemaruje očito i

važno pitanje. Zbog čega su baš ta društva postala nesrazmjerno moćna i inovativna?

Uobičajeni odgovori na to pitanje pozivaju se na neposredne čimbenike, poput uspona

kapitalizma, merkantilizma, znanstvenog istraživanja, tehnologije, te opakih zaraznih klica koje

su pobile stanovnike drugih kontinenata nakon njihova kontakta sa stanovnicima zapadne

Euroazije. No zbog čega su svi ti sastojci osvajačkog uspona nastali u zapadnoj Euroaziji, a u

drugim su područjima nastali tek u manjoj mjeri ili se nisu ni pojavili?

Sve su to tek neposredni čimbenici, a ne konačni uzroci. Zbog čega u Meksiku kod

Asteka nije cvao kapitalizam, merkantilizam u subsahatskoj Africi, znanstveno istraživanje u

Kini, napredna tehnologija kod Indijanaca u Sjevernoj Americi, a opake zarazne klice kod

Aboridžina u Australiji? Ako na ta pitanja odgovaramo pozivanjem na kulturalne posebnosti -

npr. znanstveno istraživanje u Kini navodno je bilo ometeno konfucijanizmom, a u zapadnoj

Euroaziji potaknuto tradicijom Grka i judeokršćana - onda i dalje zanemarujemo potrebu za

konačnim objašnjenjima: zbog čega se umjesto toga konfucijanizam nije razvio u zapadnoj

Euroaziji, a judeokršćanska etika u Kini? Povrh toga, zanemaruje se činjenica da je sve do

otprilike 1400. Kina bila tehnološki naprednija od zapadne Euroazije.

Nemoguće je shvatiti čak i sama društva zapadne Euroazije ako razmatramo isključivo

njihovu povijest. Zanimljiva pitanja tiču se razlika između tih i ostalih društava. Da bismo na ta

pitanja odgovorili, moramo shvatiti i ta druga društva, tako da društva zapadne Euroazije

možemo smjestiti u širi kontekst.

Možda se nekim čitateljima čini da u usporedbi s konvencionalnim prikazima povijesti

odlazim u suprotnu krajnost - pridajući premalo prostora zapadnoj Euroaziji, a previše ostalim

dijelovima svijeta. Želim vam reći da su neki dijelovi svijeta vrlo poučni, jer obuhvaćaju brojna

i raznovrsna društva unutar malog geografskog područja. Drugi čitatelji možda se slože s

mišljenjem jednog od recenzenata ove knjige. Taj je, uz blagu ironiju, napisao da se čini kako

na povijest svijeta gledam kao na glavicu luka, na kojoj moderni svijet čini tek vanjsku ljusku

i koju u potrazi za povijesnim uvidom treba ljuštiti sloj po sloj. Da, povijest svijeta doista je

poput glavice luka! No otkrivanje slojeva očaravajuće je i izazovno - i danas neizmjerno važno

za nas koji iz prošlosti nastojimo izvući pouku za budućnost.

J.D.

PROLOG Yalijevo pitanje

Svi znamo da se povijest različito odvijala za narode u različitim područjima svijeta.

Tijekom 13.000 godina od kraja posljednjeg ledenog doba, u nekim dijelovima svijeta razvila

su se industrijska društva s upotrebom metalnog oruđa i poznavanjem pisma, dok su se u

drugim dijelovima svijeta razvila samo društva poljoprivrednika bez poznavanja pisma, a

drugdje su se održala društva lovaca skupljača s upotrebom kamenog oruđa. Te povijesne

nejednakosti bacaju duge sjene na moderni svijet, jer su društva s upotrebom metalnog oruđa i

oružja pokorila ili istrijebila druga društva. Iako te razlike predstavljaju temeljnu činjenicu

svjetske povijesti, njihovi razlozi još su nejasni i predmet su sporova i rasprava. To zbunjujuće

pitanje o podrijetlu spomenutih razlika postavili su mi prije 25 godina, u jednostavnom i

osobnom obliku.

U srpnju 1972. šetao sam plažom tropskog otoka Nove Gvineje, gdje sam kao biolog

proučavao evoluciju ptica. Već su mi pričali o uvaženom lokalnom političaru po imenu Yali

koji je u to doba obilazio pokrajinu. Igrom slučaja, Yali i ja hodali smo tog dana u istom

smjeru i on me sustigao. Šetali smo zajedno oko sat vremena, razgovarajući cijelim putem.

Yali je zračio karizmom i energijom. Oči su mu hipnotično sjale. O sebi je govorio

samouvjereno, no postavljao je i brojna iskušavajuća pitanja i pozorno slušao. Razgovor smo

počeli temom koja je tad zaokupljala misli svakog stanovnika Nove Gvineje - brzim ritmom

političkih promjena i zbivanja. Papua Nova Gvineja (kako se Yalijeva domovina sada naziva)

u to je doba još bila pod upravom Australije u sklopu mandata UN-a, no neovisnost je lebdjela

u zraku. Yali mi je objasnio svoju ulogu u pripremanju mjesnog stanovništva na samoupravu.

Zatim je Yali promijenio temu razgovora i počeo me propitivati. Nikad nije putovao

izvan Nove Gvineje, a završio je samo srednju školu, no njegova je radoznalost bila nezasitna.

Prvo ga je zanimalo sve o mom istraživanju ptica Nove Gvineje (uključujući i koliko sam za

to plaćen). Objasnio sam mu da su različite grupe ptica milijunima godina naseljavale Novu

Gvineju. Zatim je pitao na koji način su preci njegova vlastita naroda stigli na Novu Gvineju u

posljednjih desetak tisuća godina, te kako su Europljani naselili Novu Gvineju posljednjih 200

godina.

Razgovor je ostao prijateljski, iako su nam obojici bile bliske napetosti između dvaju

društava koja predstavljamo. Prije dva stoljeća, svi Novogvinejci još su uvijek "živjeli u

kamenom dobu". To jest, još su koristili kameno oruđe nalik na ono koje je u Europi već

tisućama godina zamijenjeno metalnim oruđem i živjeli su u selima koja nije nadzirao nikakav

središnji politički autoritet. Stigli su bijelci, nametnuli centraliziranu vlast te donijeli

materijalna dobra čiju su vrijednost Novogvinejci odmah prepoznali - od čeličnih sjekira,

šibica i lijekova do odjeće, sokova i kišobrana. Sva ta dobra na Novoj Gvineji označavana su

skupnim nazivom "cargo".

Mnogi bijeli kolonijalisti otvoreno su prezirali Novogvinejce kao "primitivne". Čak i

najnesposobniji među bijelim "gospodarima" Nove Gvineje (kako su ih nazivali još 1972.)

uživao je u mnogo višem životnom standardu nego Novogvinejci, višem i od onog kakvog su

imali karizmatski političari poput Yalija. No Yali je već brojne bijelce propitivao tako kao

mene, a i ja sam razgovarao s brojnim Novogvinejcima. Oba smo savršeno dobro znali da su

Novogvinejci u prosjeku barem jednako bistri kao i Europljani. Mora da je sve to Yaliju bilo na

umu kad me, nakon još jednog pogleda svojim sjajnim i prodornim očima, upitao: "Kako to

da ste vi bijeli ljudi načinili toliko mnogo carga i dovezli ga na Novu Gvineju, a mi crni ljudi

imamo tako malo vlastitog carga?".

Bilo je to jednostavno pitanje koje je pogađalo u samu bit života, onako kako ga je Yali

iskusio. Da, još postoji golema razlika u životnom stilu prosječnog Novogvinejca i prosječnog

Europljanina ili Amerikanca. Slično tome, velike su i razlike životnih stilova ostalih naroda

svijeta. Za takve goleme nesklade i razlike morali bi postojati moćni i očiti razlozi.

No vrlo je teško odgovoriti na Yalijevo naizgled jednostavno pitanje. Tada nisam znao

odgovor. Povjesničari još raspravljaju o rješenju; većina čak više i ne postavlja to pitanje. U

godinama koje su uslijedile nakon razgovora s Yalijem, proučavao sam druge vidove ljudske

evolucije, povijesti i jezika te o njima pisao. Ova knjiga, pisana 25 godina nakon tog

razgovora, pokušaj je da odgovorim Yaliju.

* * *

Iako se Yalijevo pitanje ticalo samo suprotnosti u životnom stilu Novogvinejaca i

bijelih Europljana, možemo ga proširiti na veći skup kontrasta u sklopu modernog svijeta.

Narodi euroazijskog podrijetla, posebice oni koji još žive u Europi i istočnoj Aziji te oni

preseljeni u Sjevernu Ameriku, dominiraju modernim svijetom i po bogatstvu i u pogledu

moći. Ostali narodi, uključujući većinu Afrikanaca, oslobodili su se kolonijalne prevlasti

Europljana, ali su bitno zaostali po bogatstvu i moći. Neki narodi, kao što su domoroci

Australije, obje Amerike te najjužnijeg dijela Afrike, više nisu ni gospodari vlastite zemlje.

Europski kolonijalisti su ih desetkovali, podjarmili i u nekim slučajevima čak i posve

istrijebili.

Dakle, pitanje o nejednakosti u modernom svijetu možemo preoblikovati ovako. Zbog

čega je došlo do današnje raspodjele bogatstva i moći, a ne do nekog drugog oblika

raspodjele? Primjerice, zbog čega domoroci obiju Amerika, Afrike i Australije nisu

desetkovali, podjarmili ili istrijebili Europljane i Azijce?

To pitanje lako možemo pomaknuti korak dalje u prošlost. Godine 1500., kad je

kolonijalna ekspanzija Europe diljem svijeta tek počinjala, narodi na različitim kontinentima

već su se uvelike razlikovali u pogledu tehnologije i političke organizacije. Velik dio Europe,

Azije i sjeverne Afrike bio je sjedište država ili carstava opremljenih metalom, od kojih su

neke bile na pragu industrijalizacije. Dva domorodačka naroda Amerike, Asteci i Inke, vladali

su carstvima kamenim oruđem. Dijelove subsaharske Afrike međusobno su podijelile

poglavarije (engl. chiefdoms) koje su posjedovale željezno oruđe i oružje. Većina ostalih

naroda - uključujući sve narode Australije i Nove Gvineje, mnoge na tihooceanskim otocima,

većinu stanovnišva obiju Amerika te malih dijelova subsaharske Afrike - živjela je u

plemenima poljoprivrednika ili u skupinama lovaca skupljača s kamenim oruđem.

Naravno, te tehnološke i političke razlike oko 1500. bile su izravni uzrok nejednakosti

u modernom svijetu. Carstva s čeličnim oružjem mogla su pokoriti ili istrijebiti plemena s

oružjem od kamena i drveta. No kako je svijet postao takav već oko 1500.?

Još jedanput to pitanje lako možemo vratiti korak dalje u prošlost, oslanjajući se na

pisanu povijest i arheološka otkrića. Sve do kraja posljednjeg ledenog doba, oko 11.000. pr.

Kr., svi narodi na svim kontinentima još su bili lovci skupljači. Do tehnoloških i političkih

nejednakosti oko 1500. došlo je zbog razlika u brzini razvoja na različitim kontinentima od

11.000. pr. Kr. do 1500. Dok su domoroci Australije i mnoga plemena u obje Amerike ostali

lovci skupljači, većina stanovnika Euroazije i velikog dijela obiju Amerika i subsaharske

Afrike postupno su razvili poljoprivredu, stočarstvo, metalurgiju i složene političke

organizacije. Dijelovi Euroazije te jedno područje Amerike isto tako neovisno razvili su

pismo. Međutim, svako od tih novih postignuća pojavilo se u Euroaziji ranije negoli u ostalim

područjima. Primjerice, masovna proizvodnja brončanog oruđa i oružja, koja je u Andama

Južne Amerike tek počinjala u stoljećima prije 1500., bila je prisutna u dijelovima Euroazije

4000 godina prije toga. Kamena tehnologija stanovnika Tasmanije, kad su ih europski

istraživači prvi put susreli 1642., bila je jednostavnija od one koja je prevladavala u dijelovima

Europe u gornjem paleolitiku prije više desetaka tisuća godina.

I tako, pitanje o nejednakostima u modernom svijetu možemo konačno preoblikovati

ovako: zbog čega se razvoj ljudske vrste na različitim kontinentima odvijao tako različitom

brzinom? Te različite brzine razvoja predstavljaju najširi povijesni obrazac i temu moje

knjige.

Iako ova knjiga u konačnici govori o povijesti i prapovijesti, njezin predmet nije tek od

akademskog interesa nego ima i golemo praktično i političko značenje. Povijest interakcija

različitih naroda oblikovala je moderni svijet kroz osvajanja, epidemije i genocid. Tim

kolizijama nastali su potresi koji ni nakon mnogih stoljeća nisu prestali, nego se i danas

aktivno nastavljaju u nekim kriznim područjima.

Primjerice, velik dio Afrike još se bori s nasljeđem nedavnog kolonijalizma. U ostalim

područjima - uključujući velik dio središnje Amerike, Meksiko, Peru, Novu Kaledoniju, bivši

Sovjetski Savez te dijelove Indonezije - građanski nemiri ili gerilsko ratovanje još su način

sukobljavanja domorodačkog stanovništva s vladama u kojima dominiraju potomci osvajača.

Mnoge druge autohtone populacije - kao što su domoroci Havaja, Australije, Sibira, te

Indijanci u SAD-u, Kanadi, Brazilu, Argentini i Čileu - zbog genocida i bolesti tako su

smanjene, da su danas izrazita manjina u odnosu na potomke osvajača. Iako su zbog toga

nesposobni pokrenuti građanski rat, oni sve jasnije ističu svoja prava.

Osim što se bivši sukobi naroda zrcale na području ekonomije i politike, održavaju se i

na području lingvistike. Većini od postojećih 6000 jezika u modernom svijetu prijeti nestanak

jer ih sve više istiskuju engleski, kineski, ruski te još nekoliko jezika čiji je broj govornika

silno porastao u proteklih nekoliko stoljeća. Svi ti problemi modernog svijeta rezultat su

različitih povijesnih putanja, sadržanih u Yalijevom pitanju.

* * *

No prije nego što potražimo odgovor na Yalijevo pitanje, trebamo zastati i razmotriti

neke primjedbe o tome treba li za odgovorom uopće tragati. Nekoliko je razloga zbog kojih se

neki ljudi osjete povrijeđenima već samim postavljanjem tog pitanja.

Jedan prigovor glasi ovako. Ako uspijemo objasniti kako su neki narodi ostvarili

prevlast nad drugima, neće li se činiti da to objašnjenje opravdava njihovu prevlast? Neće li se

činiti da je takav ishod bio neizbježan i da bi ga danas bilo uzaludno dovoditi u pitanje? Taj

prigovor počiva na uobičajenoj sklonosti da se objašnjenje uzroka ne razlikuje od opravdavanja

ili prihvaćanja posljedica. Objašnjenje i način na koji se povijesno objašnjenje koristi dva su

različita pitanja. Razumijevanje se češće rabi u pokušaju mijenjanja ishoda nego da se isti

rezultat ponovi ili na njemu ustraje. Zbog toga psiholozi nastoje shvatiti um ubojica i

silovatelja, zbog toga socijalni povjesničari nastoje shvatiti genocid, zbog toga liječnici nastoje

shvatiti uzroke ljudskih bolesti. Ti istraživači ne nastoje opravdati ubojstvo, silovanje, genocid

ili bolest. Umjesto toga, pokušavaju razumjeti uzročni lanac kako bi ga time prekinuli.

Drugo, ne znači li baviti se Yalijevim pitanjem automatski prihvatiti eurocentrični

pristup povijesti, glorifikaciju naroda zapadne Europe te opsesiju istaknutom ulogom zapadne

Europe i europeizirane Amerike u modernom svijetu? Nije li ta istaknuta uloga tek prolazna

pojava posljednjih nekoliko stoljeća, koja sad blijedi pred usponom Japana i jugoistočne

Azije? Zapravo, velik dio ove knjige tiče se naroda koji nisu Europljani. Umjesto da

pozornost usmjerim jedino na interakcije Europljana i ostalih naroda, istražiti ćemo

interakcije različitih neeuropskih naroda - posebice interakcije do kojih je došlo u

subsaharskoj Africi, jugoistočnoj Aziji, Indoneziji i Novoj Gvineji, među autohtonim narodima

tih područja. Daleko od toga da glorificiramo narode podrijetlom iz zapadne Europe, vidjet

ćemo da su temeljni elementi njihove civilizacije nastali u krilu drugih naroda, u drugim

dijelovima svijeta, a zatim su bili uvezeni u zapadnu Europu.

Treće, ne prenose li riječi poput "civilizacija" i fraze poput "uspon civilizacije" lažan

utisak da je civilizacija dobra, da su plemenski lovci skupljači jadni, te da je povijest

posljednjih 13.000 godina uključivala napredak prema većoj ljudskoj sreći? Zapravo, ne

pretpostavljam da su industrijalizirane države "bolje" od plemena lovaca skupljača, niti da

napuštanje životnog stila lovaca skupljača u korist državnosti temeljene na željezu predstavlja

"napredak" ili da je to dovelo do uvećanja ljudske sreće. Moj osobni dojam, na temelju života

podijeljenog između gradova u SAD-u i sela u Novoj Gvineji, jest da su takozvane blagodati

civilizacije dvosjekli mač. Primjerice, u usporedbi s lovcima skupljačima, građani modernih

industrijaliziranih država imaju bolju medicinsku skrb, smanjen rizik od ubojstava, te dulji

životni vijek, ali istodobno primaju mnogo manju socijalnu potporu kroz prijateljstva i

proširene obitelji. Moj motiv za istraživanje tih geografskih razlika ljudskih društava nije

veličanje jednog tipa društva u usporedbi s drugim, nego jednostavno shvaćanje toga što se

dogodilo u povijesti.

* * *

Je li doista potrebna još jedna knjiga da bi se odgovorilo na Yalijevo pitanje? Zar nam

odgovor već nije poznat? I ako jest, kako glasi?

Vjerojatno najčešće objašnjenje uključuje implicitnu ili eksplicitnu pretpostavku o

postojanju bioloških razlika među narodima. U stoljećima nakon petnaestoga, kad su europski

istraživači postali svjesni velikih razlika među narodima svijeta u pogledu tehnologije i u

pogledu političke organizacije, pretpostavili su da su nastale zbog razlika u urođenim

sposobnostima. S usponom darvinizma, takva su objašnjenja preoblikovana u smislu

prirodnog odabira i evolucijskog podrijetla. Tehnološki primitivne narode smatralo se

evolucijskim zaostacima od majmunima sličnih ljudskih predaka. Potiskivanje takvih naroda

od kolonizatora iz industrijaliziranih društava smatralo se primjerom preživljavanja

najsposobnijih. S naknadnim usponom genetike, objašnjenja su još jedanput preoblikovana

jezikom genetike. Europljane se počelo smatrati genetički inteligentnijima od Afrikanaca, a

posebice inteligentnijima od domorodaca Australije.

Danas neki dijelovi zapadnjačkog društva javno odbacuju rasizam. Pa ipak, mnogi

(možda i većina!) zapadnjaci nastavljaju privatno ili podsvjesno prihvaćati rasistička

objašnjenja. U Japanu i mnogim drugim zemljama, takva objašnjenja još se izlažu javno i bez

isprike. Kad su u pitanju domoroci Australije, čak i obrazovani (bijeli) Amerikanci,

Europljani i Australci pretpostavljaju da su ti domoroci na određeni način primitivni. Svakako

su različiti od bijelaca. Mnogi živući potomci tih domorodaca koji su preživjeli razdoblje

europske kolonizacije, danas teško postižu ekonomski uspjeh u bjelačkom društvu Australije.

Naizgled uvjerljiv argument glasi ovako. Bijeli doseljenici u Australiji izgradili su

opismenjenu, industrijaliziranu, politički centraliziranu i demokratsku državu koja se temelji

na metalnom oruđu i proizvodnji hrane, i sve to u jednom stoljeću kolonizacije kontinenta na

kojem su Aboridžini živjeli kao plemenski lovci skupljači bez upotrebe metala barem 40.000

godina. To je primjer dvaju sukcesivnih prirodnih eksperimenata ljudskog razvoja u kojima je

okolina bila ista, a jedina varijabla bili su narodi koji u toj okolini žive. Treba li neki dodatni

dokaz činjenice da su razlike društava Australije i Europe uzrokovane razlikama samih

naroda?

Prigovor takvim rasističkim tumačenjima nije samo to da su nečovječna, nego i to da

su pogrešna. Ne postoje čvrsti dokazi da se ljudi razlikuju po inteligenciji kao što se razlikuju

po tehnologiji. Zapravo, ubrzo ću objasniti da su moderni narodi "kamenog doba" u prosjeku

vjerojatno inteligentniji od industrijaliziranih naroda. Kako god to zvuči paradoksalno, u 15.

poglavlju vidjet ćemo da australski doseljenici ne zaslužuju pohvalu za ono što im se obično

pripisuje - da su izgradili pismeno industrijalizirano društvo s ostalim, gore spomenutim

vrlinama. Osim toga, narodi koji su donedavno bili tehnološki primitivni - kao što su

domoroci Australije i Nove Gvineje - rutinski ovladavaju industrijskim tehnologijama kad im

se za to pruži prilika.

Kognitivni psiholozi uložili su golem trud u traganju za razlikama u kvocijentu

inteligencije (IQ) naroda različitog geografskog podrijetla, koji danas žive na istom području.

Brojni bijeli američki psiholozi već se desetljećima osobito trude pokazati da su crni

Amerikanci afričkog podrijetla urođeno manje inteligentni od bijelih Amerikanaca europskog

podrijetla. Međutim, kao što je dobro poznato, uspoređivani narodi znatno se razlikuju i u

pogledu svog socijalnog okružja i prilika za obrazovanje. Ta činjenica dvostruko otežava

pokušaje testiranja hipoteze da su razlike u inteligenciji podloga tehnoloških razlika. Prvo,

čak su i naše kognitivne sposobnosti u odrasloj dobi pod snažnim su utjecajem društvene

okoline kojoj smo bili izloženi u djetinjstvu, pa je zato teško otkriti bilo kakav utjecaj

unaprijed danih genetičkih razlika. Drugo, testovi kognitivnih sposobnosti (kao što su testovi

inteligencije) uglavnom mjere kulturološko učenje, a ne čistu urođenu inteligenciju, što god

ona bila. Zbog tih nedvojbenih učinaka okoline djetinjstva i naučenog znanja na rezultate

testova inteligencije, napori psihologa do danas nisu uspjeli uvjerljivo potvrditi navodnu

genetičku nedostatnost inteligencije nebjelačkih naroda.

Moje gledište o tom sporu temelji se na 33 godine rada sa stanovnicima Nove Gvineje

u njihovim netaknutim društvima. Od samog početka rada s njima, dojmili su me se kao

inteligentniji, živahnijeg uma, ekspresivniji i zainteresiraniji za stvari i ljude oko sebe nego

prosječni Europljani ili Amerikanci. Za neke zadatke, za koje je razborito očekivati da

odražavaju određene vidove moždanih funkcija, kao što je sposobnost oblikovanja mentalne

mape nove okoline, čini se da su Novogvinejci bitno sposobniji od zapadnjaka. Naravno,

Novogvinejci su uglavnom lošijeg uspjeha na zadacima koje su zapadnjaci uvježbavani

rješavati od djetinjstva, a oni nisu. Zato, kad neškolovani Novogvinejac iz udaljenog sela

posjeti gradove, on zapadnjacima izgleda glup. I obrnuto, stalno sam svjestan kako glupo

izgledam Novogvinejcima kad sam s njima u džungli, pokazujući svoju nesposobnost i na

jednostavnim zadacima (kao što je praćenje staze kroz džunglu ili podizanje skloništa), s kojima

dotad nisam bio suočen, a Novogvinejci njihovo rješavanje vježbaju od djetinjstva.

Lako je spoznati dva razloga zbog kojih moj dojam da su Novogvinejci bistriji od

zapadnjaka može biti ispravan. Prvo, Europljani već tisućama godina žive u gusto naseljenim

društvima sa centralnom vladom, policijom i sudovima. U takvim društvima, epidemije

zaraznih bolesti u gustim populacijama (kao što su boginje) povijesno su bile glavni uzrok

smrtnosti, dok su ubojstva bila relativno rijetka, a ratno stanje je bilo prije iznimka nego

pravilo. Većina Europljana koji su uspjeli izbjeći smrtonosnim zarazama također su uspjeli

izbjeći i druge moguće uzroke smrti, pa su uspjeli svoje gene prenijeti na potomstvo. Danas,

većina živorođene djece Zapada preživi smrtonosne infekcije i uspije imati potomstvo,

neovisno o svojoj inteligenciji i genima. Nasuprot tome, Novogvinejci žive u društvima u

kojima je gustoća populacije preniska da bi evoluirale epidemijske bolesti gusto naseljenih

populacija. Umjesto toga, tradicionalni Novogvinejci imaju visok mortalitet zbog ubojstava,

kroničnog plemenskog ratovanja, nesreća te problema u nabavljanju hrane.

Veća je vjerojatnost da će takvim uzrocima visoke smrtnosti u tradicionalnim

društvima Nove Gvineje izbjeći inteligentni ljudi u usporedbi s onim manje inteligentnima.

Međutim, diferencijalni mortalitet od epidemijskih bolesti u tradicionalnim europskim

društvima ima malo veze s inteligencijom, a poglavito se tiče genetičke otpornosti koja ovisi o

pojedinostima tjelesne kemije. Primjerice, ljudi s krvnim grupama B ili 0 otporniji su na

boginje od ljudi s krvnom grupom A. To jest, prirodno odabiranje koje potiče odabir gena za

inteligenciju vjerojatno je bilo mnogo nemilosrdnije na Novoj Gvineji nego u gušće

naseljenim i politički složenim društvima, gdje je umjesto toga bilo moćnije prirodno

odabiranje u odnosu na tjelesnu kemiju.

Osim tog genetičkog razloga, postoje i drugi razlozi zbog kojih su Novogvinejci

možda postali bistriji od zapadnjaka. Moderna europska i američka djeca velik dio vremena

provode u pasivnoj zabavi slušajući radio i gledajući televiziju. U prosječnom američkom

kućanstvu, televizor je uključen sedam sati na dan. Nasuprot tome, djeca tradicionalne Nove

Gvineje praktički nemaju takvih prilika za pasivnu zabavu i umjesto toga gotovo sve budne

sate provode aktivno radeći nešto, npr. razgovarajući ili igrajući se s drugom djecom i

odraslima. Gotovo sve studije dječjeg razvoja naglašavaju ulogu stimulacije i aktivnosti u

djetinjstvu u promicanju mentalnog razvoja, te naglašavaju ireverzibilno mentalno "otupljivanje"

vezano uz smanjenu stimulaciju u djetinjstvu. Taj učinak zasigurno pridodaje negenetičku

komponentu superiornim prosječnim mentalnim funkcijama djece Nove Gvineje.

To jest, po mentalnoj sposobnosti, Novogvinejci su vjerojatno genetički superiorni u

odnosu na zapadnjake, a zasigurno su superiorni u izbjegavanju razornih razvojnih nedostataka

koji danas pogađaju većinu djece u industrijaliziranim društvima. Sigurno je da nema nikakvih

znakova intelektualnih nedostataka Novogvinejaca, na koje bismo se mogli pozivati pri

odgovoru na Yalijevo pitanje.

Ista dva faktora (genetički i razvojni) vjerojatno mogu poslužiti za razlikovanje ne

samo Novogvinejaca i zapadnjaka, nego i općenito, lovaca skupljača i drugih pripadnika

tehnološki primitivnih društava u usporedbi s pripadnicima tehnološki naprednih društava. I

tako se uobičajena rasistička pretpostavka izvrće naglavce. Zbog čega su Europljani, unatoč

svojem vjerojatnom genetičkom nedostatku (u moderno vrijeme) i svojem nedvojbenom

nedostatku u pogledu razvoja u djetinjstvu, ipak završili s mnogo većom količinom carga?

Zbog čega su Novogvinejci završili kao tehnološki primitivniji, unatoč tome što njihovu

inteligenciju smatramo superiornom?

* * *

Genetičko tumačenje nije jedini mogući odgovor na Yalijevo pitanje. Drugi odgovor,

popularan među stanovnicima sjeverne Europe, poziva se na navodne poticajne učinke hladne

klime njihove domovine te inhibicijske učinke vruće, vlažne tropske klime na ljudsku

kreativnost i energiju. Možda klima koja se u područjima više geografske širine mijenja s

godišnjim dobima predstavlja raznovrsnije izazove u odnosu na sezonski postojanu tropsku

klimu. Možda na područjima hladne klime moramo biti tehnološki inventivniji da bismo

preživjeli, jer moramo sagraditi tople domove i toplu odjeću, dok se u tropima može preživjeti

i s mnogo jednostavnijim nastambama i bez posebne odjeće.

Taj se argument može i obrnuti da bi se došlo do istog zaključka: duge zime u

područjima viših geografskih širina ljudima ostavljaju mnogo vremena za sjedenje u kući i za

izumiteljski rad.

Iako je prije bilo popularno, takvo objašnjenje također ne može izdržati ozbiljnu

provjeru. Kako ćemo vidjeti, narodi sjeverne Europe sve do posljednjih tisuću godina nisu dali

bitan doprinos civilizaciji Euroazije; jednostavno su imali sreću da žive na području koje je

imalo veću vjerojatnost da se i na njega prošire nova otkrića (kao što su poljoprivreda, kotač,

pismo, metalurgija), izvorno stvorena u toplijim dijelovima Euroazije. U Novom svijetu,

hladna područja viših geografskih širina bila su u još većoj mjeri pasivno zalede. Jedina društva

američkih Indijanaca koja su razvila pismo bila su ona koja su nastala u Meksiku, južno od

Rakove obratnice; najstarije lončarstvo Novog svijeta potječe iz ekvatorijalnog područja

tropske Južne Amerike; a društvo Novog svijeta koje općenito smatramo najnaprednijim u

pogledu umjetnosti, astronomije i ostalih stvari bilo je društvo Maja u tropskom području

Jukatana i Gvatemale u prvom tisućljeću naše ere.

Treća vrsta odgovora na Yalijevo pitanje poziva se na navodnu važnost nizinskih

riječnih dolina u područjima suhe klime, gdje je visokoproduktivna poljoprivreda ovisila o

velikim sustavima navodnjavanja, a za koje je bila potrebna centralizirana birokracija. Na

takvo tumačenje ljude je navela nedvojbena činjenica da su najstarija poznata carstva i sustavi

pisanja nastali u dolinama Eufrata i Tigrisa u području Plodnog polumjeseca te u dolini Nila u

Egiptu. Čini se da su sustavi za kontrolu voda i navodnjavanja također povezani s

centraliziranom političkom organizacijom u nekim drugim područjima svijeta, uključujući

dolinu Inda na Indijskom potkontinentu, doline rijeka Huang He1 i Yangtze u Kini, nizinska

područja Maja u Srednjoj Americi, te obalnu pustinju Perua.

Međutim, detaljna arheološka proučavanja pokazala su da složeni sustavi

navodnjavanja nisu rasli usporedno s usponom centraliziranih birokracija, nego su za njihovim

razvojem znatno kasnili. To bi značilo da je politička centralizacija nastala zbog nekog drugog

razloga, i da je zatim omogućila i konstruiranje složenih sustava navodnjavanja. Ni jedan od

ključnih događaja koji su prethodili političkoj centralizaciji u tim dijelovima svijeta nije bio

povezan s riječnim dolinama ili sa složenim sustavima navodnjavanja. Primjerice, u području

Plodnog polumjeseca, proizvodnja hrane i život u selima počeli su na brežuljcima i planinama,

a ne u nizinskim riječnim dolinama. Dolina Nila ostala je kulturološko zalede još otprilike

3000 godina nakon procvata seoske proizvodnje hrane na brežuljcima Plodnog polumjeseca.

U riječnim dolinama jugozapadnog područja SAD-a napokon su se razvili i poljoprivreda s

navodnjavanjem i složena društva, ali tek nakon što su brojna temeljna načela tih društava

uvezena iz Meksika. Riječne doline jugoistočne Australije i dalje su zauzimala plemenska

društva bez poljoprivrede.

Još jedna vrsta tumačenja nabraja izravne čimbenike koji su Europljanima omogućili

da istrijebe ili pokore druge narode - posebice oružje, zarazne bolesti, čelično oruđe te

proizvode manufakture. Takvo tumačenje je na pravom tragu, jer ti čimbenici nedvojbeno jesu

bili izravno odgovorni za uspješnost europskih osvajanja. Međutim, ta je hipoteza nepotpuna,

jer nam nudi samo približno (prvostupanjsko) objašnjenje u kojem su identificirani tek izravni

uzroci. To nas tjera da tragamo za konačnim uzrocima: zbog čega su baš Europljani, a ne

Afrikanci ili američki Indijanci, završili s vatrenim oružjem, opakim zaraznim klicama i

čelikom?

Dok je u slučaju europskog osvajanja Novog svijeta određen napredak ostvaren u

identificiranju krajnjih uzroka, Afrika je i dalje velika zagonetka. Afrika je kontinent na kojem

su ljudski preci najdulje evoluirali, na kojem su vjerojatno nastali i anatomski moderni ljudi, te

kontinent na kojem su autohtone bolesti poput malarije i žute groznice ubijale europske

istraživače. Ako je rani početak iole značajan kao prednost, zbog čega nisu čelični topovi

nastali prvo u Africi i tako Afrikancima i njihovim zaraznim klicama omogućili da pokore

Europu? I kako protumačiti neuspjeh urođenika Australije da se pomaknu dalje od stadija

lovaca skupljača s kamenim oruđem?

Pitanja koja izranjaju iz usporedbi ljudskih društava diljem svijeta mnogo su više

privlačila pozornost povjesničara nego geografa. Najpoznatiji moderni primjer takvog napora je

djelo Arnolda Toynbeeja u 12 svezaka, Study of History. Toynbee se posebno zanimao za

unutarnju dinamiku 23 napredne civilizacije, od kojih su 22 poznavale pismo, a 19 je bilo

euroazijskih. Manje se zanimao za prapovijest te za jednostavnija, nepismena društva. Pa ipak,

korijeni nejednakosti u modernom svijetu leže duboko u prapovijesti. Stoga Toynbee nije ni

postavio Yalijevo pitanje, niti se bavio onim što vidimo kao najširi obrazac povijesti. Druge

dostupne knjige o povijesti svijeta slično su sklone usmjeriti pozornost na napredne pismene

euroazijske civilizacije posljednjih 5000 godina; vrlo kratko razmatraju pretkolumbovske

civilizacije američkih Indijanaca, a još kraće ostatak svijeta, osim kad su u pitanju nedavne

interakcije s euroazijskim civilizacijama. Nakon Toynbeejevog djela, cjelovite sinteze

povijesne uzročnosti nisu bile omiljena tema većine povjesničara, jer se čini da predstavljaju

nerješiv problem.

Stručnjaci iz nekoliko disciplina pružili su globalne sinteze svojih područja. Posebno

1 Žuta rijeka (op. prev.).

korisni bili su doprinosi ekoloških geografa, kulturnih antropologa, biologa koji proučavaju

udomaćivanje biljaka i životinja, te znanstvenika koji proučavaju učinak zaraznih bolesti na

povijest. Te su studije usmjerile pozornost na dijelove zagonetke, ali nam daju tek fragmente

potrebne i još nepostojeće široke sinteze.

I tako, nema općenito prihvaćenog odgovora na Yalijevo pitanje. S jedne strane,

tumačenja izravnih uzroka su jasna: neki narodi su prije drugih razvili vatreno oružje, zarazne

klice, čelik i druge čimbenike koji im donose političku i ekonomsku moć; a neki narodi te

čimbenike moći nisu nikad razvili. S druge strane, ostaje nejasno tumačenje krajnjih uzroka -

na primjer, zbog čega se brončano oruđe pojavilo rano u dijelovima Euroazije, kasno i samo

lokalno u Novom Svijetu, a nikad u urodeničkoj Australiji.

Nedostatak takvih objašnjenja krajnjih uzroka izvor je velikog intelektualnog jaza, jer

nije objašnjen najširi obrazac povijesti. No još je ozbiljniji postojeći moralni jaz. Svakom je

savršeno jasno, bio on otvoreni rasist ili ne, da su različiti narodi imali različite povijesne usude.

Današnje američko društvo oblikovano je pod europskim utjecajem, zauzima zemlju otetu od

američkih Indijanaca, a u njega su uključeni potomci milijuna subsaharskih crnih Afrikanaca

koji su u Ameriku dovedeni kao robovi. Moderna Europa nije društvo stvoreno pod utjecajem

subsaharskih crnih Afrikanaca koji su sa sobom doveli milijune američkih Indijanaca kao

robove.

Ti su rezultati posve neuravnoteženi: to nije primjer u kojem bi Europljani pokorili

51% obiju Amerika, Australiju i Afriku, dok bi 49% Europe bilo pokoreno od američkih i

australskih urođenika ili Afrikanaca. Cijeli moderni svijet oblikovan je neuravnoteženim

ishodima. Zato za to moraju postojati čvrsti razlozi, koji sežu dublje od pukih detalja od tome

tko je dobio ovu ili onu bitku ili razvio ovaj ili onaj izum, u nekom trenutku posljednjih tisuću

godina.

Čini se logičnim pretpostaviti da tijek povijesti odražava urođene razlike među

narodima. Naravno, uče nas da to nije pristojno javno izreći. Čitamo stručne studije koje tvrde

da su dokazale postojanje urođenih razlika, a također čitamo i pobijanja u kojima se tvrdi da

takve studije pate od tehničkih pogrešaka i nedostataka. Svakodnevno se uvjeravamo da neki

od pokorenih naroda i dalje čine podređenu klasu, stoljećima nakon što su završena osvajanja

ili uvoz robova. Kažu nam da ni to ne treba pripisivati nikakvim biološkim nedostacima nego

društvenim prilikama i ograničenim mogućnostima.

Pa ipak, moramo se čuditi. Svjedoci smo trajnih i jasno uočljivih razlika u statusu

naroda. Uvjereni smo da su ta naizgled transparentna biološka tumačenja nastanka svjetskih

nejednakosti do 1500. pogrešna, no nitko nam ne kaže što je točno objašnjenje. Sve dok ne

budemo imali neko uvjerljivo, detaljno i općeprihvaćeno objašnjenje za opći tijek povijesti,

većina ljudi će i dalje potajno smatrati da su rasistička biološka tumačenja zapravo točna. To

mi se čini najjačim argumentom za pisanje ove knjige.

* * *

Novinari od autora redovito traže da dugu knjigu sažmu u jednu rečenicu. Evo takve

rečenice za ovu knjigu: "Povijest različitih naroda tekla je različito zbog razlika u okolišu tih

naroda, a ne zbog bioloških razlika između tih naroda."

Prirodno, nije nova ideja da su geografija okoliša i biogeografija utjecali na razvitak

društva. No danas povjesničari ne cijene to gledište; smatraju ga pogrešnim ili odveć

jednostavnim, ili ga posprdno nazivaju okolišnim determinizmom i odbacuju, ili pak odlažu na

policu misleći da je nemoguće cjelovito protumačiti te svjetske razlike. Pa ipak, geografija je

očito imala određeni učinak na povijest; otvoreno pitanje jest kako snažan učinak, te može li

geografija objasniti opći tijek povijesti.

Vrijeme je danas zrelo za nov i svjež pogled na ta pitanja, zbog brojnih novih

informacija u znanstvenim disciplinama koje su naizgled udaljene od ljudske povijesti. Tim

disciplinama pripadaju prije svega genetika, molekularna biologija te biogeografija, u primjeni

na udomaćene biljke i njihove divlje pretke; iste te discipline uz dodatak ekologije ponašanja, u

primjeni na domaće životinje i njihove divlje pretke; epidemiologija ljudskih bolesti; humana

genetika; lingvistika; arheološko proučavanje svih kontinenata i glavnih otoka; te proučavanje

povijesti tehnologije, pisma i političkih organizacija.

Ta raznovrsnost disciplina problem je za autore knjiga koji nastoje odgovoriti na

Yalijevo pitanje. Ti autori moraju vladati interdisciplinarnim rasponom stručnog znanja, tako

da mogu sintetizirati relevantne podatke. Treba sintetizirati povijest i prapovijest svakog

kontinenta. Tema knjige je povijesna, no pristup je znanstveni - osobito onaj povijesnih

znanosti kao što su evolucijska biologija i geologija. Autor iz prve ruke mora poznavati paletu

različitih ljudskih društava, od društava lovaca skupljača do moderne civilizacije svemirskog

doba.

Čini se zato da takvu knjigu mora pisati skupina autora. No takav bi pristup bio od

samog početka osuđen na neuspjeh jer je bit problema u razvijanju cjelovite sinteze. Stoga je

prijeko potrebno da to obavi jedan autor, unatoč svim poteškoćama s kojima se može suočiti.

Neizbježno će se dobro preznojiti dok ne usvoji materijal iz mnogih disciplina, a trebat će mu

i savjetodavna pomoć brojnih kolega.

Moja obrazovna pozadina uvela me u nekoliko disciplina čak i prije nego što mi je

1972. Yali postavio svoje pitanje. Majka mi je nastavnica i jezikoslovka, a otac je liječnik,

specijalist za genetiku dječjih bolesti. Slijedeći očev primjer, školovao sam se u namjeri da

postanem liječnik. A već sa sedam godina postao sam fanatični promatrač ptica. Zato mi je

bilo lako, na posljednjoj godini studija, prebaciti se s početnog plana o medicini na novi cilj -

biološka istraživanja. Međutim, tijekom srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja učio sam

uglavnom jezike, povijest i pisanje. Čak i nakon što sam odlučio izraditi disertaciju iz

područja fiziologije, umalo sam radi lingvistike napustio znanost tijekom prve poslijediplomske

godine.

Nakon što sam 1961. doktorirao, svoje sam znanstvene napore podijelio na dva

područja: s jedne strane molekularnu fiziologiju, a s druge strane evolucijsku biologiju i

biogeografiju. Evolucijska biologija, povijesna znanost koja nužno rabi metode različite od

metoda laboratorijskih znanosti, nepredviđen je bonus za pisanje ove knjige. To mi je iskustvo

ukazalo na poteškoće koje susrećemo pri pokušajima znanstvenog pristupa ljudskoj povijesti.

Život u Europi od 1958. do 1962., među europskim prijateljima čiji su životi bili brutalno

traumatizirani poviješću Europe u 20. stoljeću, ponukao me da ozbiljnije razmišljam o uzročnim

lancima zbivanja u povijesti.

U protekle 33 godine, terenska istraživanja na području evolucijske biologije dovela su

me u bliski dodir s različitim ljudskim društvima. Specijalnost mi je evolucija ptica koje sam

proučavao u Južnoj Americi, na jugu Afrike, u Indoneziji, Australiji i posebice na Novoj

Gvineji. Živeći s urođenicima na tim područjima, zbližio sam se s mnogim tehnološki

primitivnim društvima, od lovaca skupljača do plemenskih ratara i ribara koji su sve

donedavno ovisili o kamenom oruđu. I tako, za mene je najživopisniji dio života ono što većini

pismenih ljudi nalikuje na neobični životni stil iz udaljene prapovijesti. Iako je Nova Gvineja

tek djelić svjetskog kopna, ona uvelike pridonosi ljudskoj raznolikosti. Od šest tisuća jezika

današnjice, čak tisuću govori se samo na Novoj Gvineji. Tijekom proučavanja ptica na Novoj

Gvineji, ponovno se probudilo moje zanimanje za jezik, jer sam morao popisivati mjesne

nazive vrsta ptica na gotovo stotinu različitih jezika Nove Gvineje.

Iz svih tih područja interesa izronila je moja nedavna knjiga, popularni prikaz ljudske

evolucije pod naslovom Treća čimpanza. U 14. poglavlju te knjige, pod naslovom "Slučajni

osvajači", pokušao sam shvatiti ishod susreta Europljana i američkih Indijanaca. Kad sam

završio knjigu, shvatio sam da nas na slična pitanja potiču i ostali moderni, kao i prapovijesni,

susreti naroda. Shvatio sam da je pitanje kojim sam se bavio u tom 14. poglavlju zapravo

pitanje koje mi je 1972. postavio Yali, samo prebačeno u drugi dio svijeta. I tako sam

napokon, uz pomoć brojnih prijatelja, pokušao udovoljiti Yalijevoj znatiželji - i svojoj

vlastitoj.

* * *

Poglavlja ove knjige podijeljena su u četiri dijela. Prvi dio, pod naslovom "Od Raja do

grada Cajamarca" sadrži tri poglavlja. Prvo poglavlje daje sažeti prikaz ljudske evolucije i

povijesti, od razvoja čovjekolikih majmuna (prije otprilike 7 milijuna godina) do kraja

posljednjeg ledenog doba (prije otprilike 13.000 godina). Pratit ćemo širenje drevnih ljudi, od

njihova nastanka u Africi, na druge kontinente, da bismo shvatili stanje svijeta malo prije nego

što su počela zbivanja koja obično zajednički opisujemo kao "uspon civilizacije". Pokazat če se

da je na nekim kontinentima ljudski razvoj počeo mnogo prije nego na drugima, te tako stekao

početnu prednost.

Drugo nas poglavlje priprema za istraživanje učinaka kontinentalne klime i okoliša na

povijest posljednjih 13.000 godina, sažetim opisom učinaka otočne okoline na povijest u

ograničenom vremenskom razdoblju i malom geografskom području. Kad su drevni

Polinežani prije otprilike 3200 godina naseljavali Pacifik, naišli su na otoke s okolišem bitno

drukčijim od onog iz kojeg su krenuli. U samo nekoliko tisuća godina, od jednog

polinezijskog društva-pretka na tim je raznolikim otocima nastao niz društava kćeri, u rasponu

od plemena lovaca skupljača pa sve do protocarstava. To razvojno grananje može nam

poslužiti kao model za dugoročnija, opsežnija i slabije shvaćena razvojna grananja društava na

različitim kontinentima, od kraja posljednjeg ledenog doba do danas - da bismo predočili

kako su neki ostali lovci skupljači, a drugi osnovali carstva.

Treće poglavlje uvodi nas u sukobe naroda s različitih kontinenata, prepričavanjem

suvremenog svjedočanstva o najdramatičnijem od takvih povijesnih susreta: kako je u

peruanskom gradu Cajamarca Francisco Pizarro s malom skupinom konkvistadora zarobio

Atahualpu, posljednjeg nezavisnog cara Inka, pred cijelom njegovom golemom vojskom.

Možemo identificirati lanac neposrednih uzroka koji su Pizarru omogućili da zarobi Atahualpu,

a ti su uzroci djelovali i u europskim osvajanjima društava američkih Indijanaca. U te

čimbenike spadaju španjolske zarazne klice, konji, pismenost, politička organizacija i

tehnologija (osobito brodovlje i oružje). Ta analiza neposrednih uzroka predstavlja lakši dio

ove knjige; teški dio tiče se identifikacije uzroka, koji vode do neposrednih uzroka i do

stvarnog ishoda (umjesto do suprotnoga mogućeg - da Atahualpa dođe u Madrid i zarobi

španjolskoga kralja Karla I.).

Drugi dio knjige, pod naslovom "Uspon i širenje proizvodnje hrane", od 4. do 10.

poglavlja, bavi se onim što smatram najvažnijom konstelacijom krajnjih uzroka. Četvrto

poglavlje prikazuje kako je proizvodnja hrane - to jest, uzgoj hrane kroz ratarstvo ili

stočarstvo, umjesto lova i skupljanja hrane u divljini - na kraju dovela do neposrednih uzroka

koji su omogućili Pizarrov trijumf. No proizvodnja hrane počela je različito u raznim

područjima svijeta. Kako ćemo vidjeti u 5. poglavlju, narodi u nekim područjima svijeta sami su

razvili proizvodnju hrane; drugi narodi su iz tih nezavisnih središta još u prapovijesno vrijeme

preuzeli proizvodnju hrane; treći nisu ni razvili ni preuzeli proizvodnju hrane tijekom

prapovijesti, nego su sve do danas ostali lovci skupljači. U 6. poglavlju razmatramo brojne

čimbenike koji su na nekim područjima poticali prijelaz s načina života lovaca skupljača na

proizvodnju hrane.

Potom u 7., 8. i 9. poglavlju opisujemo kako su prvi ratari i stočari (koji nisu mogli

imati viziju konačnog rezultata) u prapovijesno vrijeme razvili uzgoj usjeva i udomaćili

životinje. Geografske razlike u lokalnim kombinacijama za udomaćivanje pogodnih divljih

biljaka i životinja, u velikoj nam mjeri objašnjavaju zbog čega su samo neka područja postala

nezavisni centri proizvodnje hrane, te zbog čega je u nekim područjima do toga došlo prije

nego u drugima. Iz nekoliko izvornih središta, proizvodnja hrane u neka se područja širila

mnogo brže nego u druga. Glavni čimbenik pri određivanju te brzine širenja bila je

orijentacija dugih osi kontinenata: pretežno od zapada prema istoku za Euroaziju i pretežno od

sjevera prema jugu za obje Amerike i Afriku (10. poglavlje).

Dakle, 3. poglavlje prikazuje neposredne uzroke europskog pokoravanja američkih

Indijanaca, a 4. poglavlje razvitak tih čimbenika od krajnjeg uzroka proizvodnje hrane. U

trećem dijelu knjige ("Od hrane do vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika", od 11. do 14.

poglavlja), potanko pratimo povezanost krajnjih i neposrednih uzroka, počevši s evolucijom

zaraznih klica karakterističnih za gusto napučene ljudske populacije (11. poglavlje). Zarazne

klice nastale u Euroaziji pobile su mnogo više američkih Indijanaca i drugih neeuroazijskih

naroda nego euroazijsko vatreno ili čelično oružje. I obratno, nikakve ili tek malobrojne

zarazne klice su u Novom Svijetu dočekale europske osvajače. Zbog čega je razmjena zaraznih

klica bila tako neravnomjerna? Ovdje nam otkrića nedavnih molekularno-bioloških istraživanja

bacaju svjetlo na povezanost zaraznih klica s usponom proizvodnje hrane, a ta je povezanost

bila mnogo jača u Euroaziji nego u obje Amerike.

Drugi lanac uzroka vodi od proizvodnje hrane do pisma, vjerojatno najvažnijeg

pojedinačnog izuma u posljednjih nekoliko tisuća godina (12. poglavlje). Pismo je u ljudskoj

povijesti nekoliko puta nastajalo de novo, i to tamo gdje je u istom području prije toga došlo do

uspona proizvodnje hrane. Ostala društva koja su postala pismena, postala su takva difuzijom

sustava pisanja ili ideje o pisanju iz jednog od tih nekoliko primarnih središta. Zato je pri

proučavanju povijesti svijeta pojava pisma osobito korisna za istraživanje još jedne važne

konstelacije uzroka: učinak geografije na lakoću širenja ideja i izuma.

Što vrijedi za pismo, vrijedi i za tehnologiju (13. poglavlje). Ključno je pitanje ovise li

tehnološke inovacije toliko mnogo o rijetkim genijima izumiteljima, te o toliko

idiosinkrastičnih kulturoloških čimbenika, da je nemoguće prepoznati neki svjetski obrazac?

Zapravo, vidjet ćemo da to mnoštvo kulturoloških čimbenika ne otežava, nego olakšava

shvaćanje svjetskih obrazaca tehnologije, koliko god to paradoksalno zvučalo.

Omogućavajući poljoprivrednicima da stvore višak hrane, proizvodnja hrane je agrarnim

društvima omogućila razvoj specijaliziranih i profesionalnih obrtnika, koji nisu uzgajali hranu

za sebe, nego su razvijali nove tehnologije.

Osim hranjenja pisara i izumitelja, proizvodnja hrane poljoprivrednicima je omogućila

da hrane i političare (14. poglavlje). Pokretne družine (engl. bands) lovaca skupljača relativno

su egalitarne, a sfera njihova političkog utjecaja ograničena je na područje te skupine i na

promjenjive saveze sa susjednim skupinama. S usponom gusto naseljenih, sjedilačkih

populacija proizvođača hrane došlo je i do uspona poglavica, kraljeva i birokrata. Takve su

birokracije bile ključne ne samo za upravljanje velikim i gusto naseljenim područjima, nego i

za održavanje stajaće vojske, slanje istraživačkih flota te organiziranje osvajačkih pohoda.

Četvrti dio knjige ("Oko svijeta u pet poglavlja", od 15. do 19. poglavlja) na svaki

kontinent te na neke važne otoke primjenjuje ono što smo naučili u drugom i trećem dijelu

knjige. U 15. poglavlju govorim o povijesti Australije i velikog otoka Nove Gvineje, koji je s

Australijom prije bio spojen u jedinstveni kontinent. Primjer Australije, kao doma današnjih

ljudskih društava s najjednostavnijom tehnologijom i kao jedinog kontinenta na kojem se nije

autohtono razvila proizvodnja hrane, omogućuje nam ključni test teorija o interkontinentalnim

razlikama ljudskih društava. Vidjet ćemo zbog čega su australski urođenici ostali lovci

skupljači, čak i kad je većina ljudi na susjednoj Novoj Gvineji prešla na proizvodnju hrane.

U 16. i 17. poglavlju, zbivanja u Australiji i Novoj Gvineji uklapamo u perspektivu

cijele regije koja obuhvaća kontinentalno kopno istočne Azije i tihooceanske otoke. Uspon

proizvodnje hrane u Kini uzrokovao je nekoliko velikih prapovijesnih seoba ljudskih populacija

ili kulturoloških obilježja, ili i ljudi i obilježja. Jedna od tih seoba, unutar same Kine, stvorila je

od nje politički i kulturni fenomen kakvog danas poznajemo. Druga seoba dovela je do toga da

su poljoprivrednici, podrijetlom s juga Kine, istisnuli autohtone lovce skupljače iz gotovo

cijele tropske jugoistočne Azije. Treća seoba, tzv. austronezijska ekspanzija, na sličan je način

potisnula autohtone lovce skupljače Filipina i Indonezije te se proširila na najudaljenije otoke

Polinezije, ali nije mogla dosegnuti Australiju ni najveći dio Nove Gvineje. Za proučavanje

svjetske povijesti, svi ti sudari naroda istočne Azije i Tihog oceana imaju dvojnu važnost:

oblikovali su države u kojima danas živi trećina svjetske populacije, i čija ekonomska moć

postaje sve veća. Ti sudari su osobito jasni modeli za razumijevanje povijesti naroda u drugim

područjima svijeta.

U 18. poglavlju vraćamo se na problem prvi put spomenut u 3. poglavlju - sukob

Europljana i američkih Indijanaca. Sažetak posljednjih 13.000 godina povijesti Novog Svijeta i

zapadne Euroazije jasno nam pokazuje da je europsko osvajanje obiju Amerika bilo tek

kulminacija dvije duge i uglavnom razdvojene povijesne putanje. Razlike tih putanja bile su

obilježene kontinentalnim razlikama u vezi s domaćim biljkama i životinjama, zaraznim

klicama, vremenom naseljavanja, orijentacijom kontinentalnih osi, te postojanjem ekoloških

barijera.

Napokon, povijest subsaharske Afrike (19. poglavlje) pokazuje uočljive sličnosti ali i

razlike u odnosu na povijest Novog Svijeta. Čimbenici koji su oblikovali susrete Europljana s

Afrikancima oblikovali su i njihove susrete s američkim Indijancima. No Afrika se u pogledu

tih čimbenika i razlikovala od Amerike. Zato tijekom europskih osvajanja nisu nastala brojna

ni trajna naselja Europljana u subsaharskoj Africi, osim na krajnjem jugu Afrike. Dugotrajniji

je bio učinak masovne seobe stanovništva unutar same Afrike, tzv. Bantu ekspanzija. Nju su

potaknuli mnogi od onih čimbenika koji su bili važni i u gradu Cajamarca, u istočnoj Aziji, na

tihooceanskim otocima, te u Australiji i Novoj Gvineji.

Ne gajim iluziju da su ova poglavlja uspjela objasniti povijest svih kontinenata u

posljednjih 13.000 godina. Očito, to je nemoguće postići u jednoj knjizi, čak i da već znamo

odgovore na sva pitanja - a mi ih još ne znamo. U najboljem slučaju, ova je knjiga ukazala na

nekoliko konstelacija čimbenika okoliša, za koje vjerujem da nam pružaju veći dio odgovora

na Yalijevo pitanje. Prepoznavanje tih čimbenika još nam jasnije ističe onaj neobjašnjeni

ostatak, kojeg moramo istražiti u budućnosti.

Epilog knjige, pod naslovom "Budućnost ljudske povijesti kao znanosti", opisuje neke

dijelove tog ostatka, uključujući i problem razlika među dijelovima Euroazije, ulogu

kulturoloških čimbenika koji nisu vezani uz okoliš, te ulogu pojedinaca. Možda je najveći

neriješeni problem pitanje kako uspostaviti ljudsku povijest kao povijesnu znanost,

ravnopravnu priznatim povijesnim znanostima poput evolucijske biologije, geologije i

klimatologije. Proučavanje ljudske povijesti doista je teško, no slične teškoće imaju i navedene

priznate povijesne znanosti. Zato bi se metode razvijene u tim priznatim povijesnim

znanostima vjerojatno mogle pokazati korisnima i u primjeni na području ljudske povijesti.

I tako, čitatelju, nadam se da sam te dosad već uvjerio kako povijest nije tek "jedna

prokleta činjenica za drugom", kao što kažu cinici. Globalni povijesni trendovi doista postoje,

a napor da te trendove objasnimo plodonosan je i fascinantan.

PRVI DIO Od raja do grada Cajamarca

1. POGLAVLJE Na startnu crtu

Pogodan polazni trenutak za usporedbu povijesnog razvoja na različitim kontinentima

iznosi otprilike 11.000 godina pr. Kr.2 Taj datum približno odgovara početku života u selima u

nekim područjima svijeta, prvoj nedvojbenoj kolonizaciji Amerike, kraju pieistocena i

posljednjeg ledenog doba, te početku onoga što geolozi nazivaju recentnim razdobljem.

Uzgajanje biljaka i životinja počelo je u barem jednom dijelu svijeta unutar nekoliko tisuća

godina oko tog datuma. Jesu li već u to doba narodi na nekim kontinentima stekli početnu ili

neku određenu prednost u usporedbi s narodima drugih kontinenata?

Ako je tako, možda ta početna prednost, pojačana posljednjih 13.000 godina, pruža

odgovor na Yalijevo pitanje. Zato u ovom poglavlju dajem sažeti pregled ljudske povijesti na

svim kontinentima, tijekom milijuna godina, od naših početaka kao vrste pa do prije 13.000

godina. Sve ću to sada sažeti na manje od dvadeset stranica. Prirodno, preskočit ću pojedinosti

i spomenuti samo ono što smatram najvažnijim za ovu knjigu.

Naši su najbliži živući srodnici tri preživjele vrste čovjekolikih majmuna: gorila,

obična čimpanza i patuljasta čimpanza (poznata kao bonobo). Njihova ograničenost na

Afriku, uz obilnu fosilnu gradu, ukazuje na to da su se i najranije faze ljudske evolucije isto

tako zbivale u Africi. Ljudska povijest, kao nešto odvojeno od povijesti životinja, ondje je

počela prije približno 7 milijuna godina (procjene se kreću u rasponu od 5 do 9 milijuna

godina). Otprilike u to vrijeme, populacija afričkih čovjekolikih majmuna raspala se na

nekoliko populacija, od kojih je jedna dalje evoluirala u moderne gorile, druga u dvije

moderne vrste čimpanza, a treća u ljude. Grana gorila otcijepila se malo prije nego što su se

razdvojile grane čimpanza i ljudi.

Fosili pokazuju da su pripadnici ljudske evolucijske grane poprimili uspravan hod već

prije 4 milijuna godina, potom im se počelo povećavati tijelo i relativna veličina mozga prije

otprilike 2,5 milijuna godina. Ti protoljudi (hominidi) općenito su poznati kao

Australopithecus africanus, Homo habilis i Homo erectus, a vjerojatno su navedenim slijedom

i evoluirali jedni u druge. Iako je po veličini tijela Homo erectus (stadij dosegnut prije

otprilike 1,7 milijuna godina) bio vrlo sličan modernim ljudima, mozak mu je bio gotovo

upola manji. Upotreba kamenog oruđa postala je uobičajena prije približno 2,5 milijuna

godina, no riječ je tek o najgrublje obrađenom kamenu (okresanom ili otucanom - engl. flaked

or battered). Po svojoj zoološkoj vrijednosti i posebnosti, Homo erectus bio je više od

čovjekolikog majmuna, ali još mnogo manje od modernog čovjeka.

Od početka, prije otprilike 7 milijuna godina, pa sljedećih 5 ili 6 milijuna godina,

cijela se ljudska povijest zbivala isključivo u Africi. Prvi ljudski predak koji se proširio izvan

Afrike bio je Homo erectus, o čemu svjedoče fosilni nalazi na otoku Javi u jugoistočnoj Aziji

(tzv. "čovjek s Jave" - vidi sliku 1.1). Najstariji fosili javanskog "čovjeka" - naravno, možda

su to ostaci javanske "žene" - obično se smatraju starima otprilike milijun godina. Međutim,

nedavno je predloženo da su zapravo stari 1,8 milijuna godina. (Strogo rečeno, naziv Homo

erectus pripada tim fosilima s Jave, a afrički fosili tako nazvani možda zaslužuju neki drugi

2 U ovoj knjizi, datume za posljednjih približno 15.000 godina citirani kao takozvane kalibrirane datume

dobivene metodom radioaktivnog ugljika C-14, a ne kao konvencionalne, nekalibrirane datume dobivene istom

metodom. Razliku između dviju vrsta datuma objasnit ću u 5. poglavlju. Kalibrirani datumi su oni za koje se

vjeruje da bolje odgovaraju stvarnim kalendarskim datumima. Čitatelji navikli na nekalibrirane datume trebaju

imati na umu tu razliku kad god im se učini da citiram naizgled pogrešne datume (starije od onih koji su im

poznati). Primjerice, za arheološki horizont Clovis u Sjevernoj Americi obično se navodi statost od približno

9000. pt. Kr. (prije 11.000 godina), ali ja spominjem otprilike 11.000. pr. Kr. (to jest, prije 13.000 godina), zbog

toga što se uobičajeno navodi nekalibrirani datum.

naziv.) Trenutačno najstariji i neupitni dokazi o prisutnosti ljudi u Europi stari su približno

pola milijuna godina, no neki tvrde da postoje i stariji nalazi. Svakako se može pretpostaviti

da je kolonizacija Azije omogućila i istodobnu kolonizaciju Europe, jer Euroazija predstavlja

jedinstvenu kopnenu masu koju ne presijecaju goleme barijere.

To nam ilustrira problem kojim ćemo se u više navrata baviti u ovoj knjizi. Kad god

neki znanstvenik tvrdi da je otkrio "najstariji X" -bilo da je X najstariji ljudski fosil u Europi,

najstariji dokaz o uzgajanju kukuruza u Meksiku, ili bilo što najstarije bilo gdje - to potiče

ostale znanstvenike da pobiju tvrdnju tako što će pronaći nešto još starije od toga. U

stvarnosti, mora postojati neki istinski "najstariji X", koji sve ostale tvrdnje o "najstarijem X-

u" čini pogrešnima. Međutim, kako ćemo vidjeti, za gotovo svaki X, svake se godine pojavljuju

nova otkrića i tvrdnje o navodno još starijem X-u, zajedno s pobijanjima nekih ili svih

prijašnjih tvrdnji o najstarijem X-u. Često su potrebna desetljeća istraživanja prije nego što se

arheolozi slože o takvim pitanjima.

Slika 1.1. Širenje hominida diljem svijeta.

Prije otprilike pola milijuna godina, ljudski fosili pokazuju odstupanje u odnosu na

starije kosture vrste Homo erectus, po tome što imaju povećane, oblije i manje uglate lubanje.

Afričke i europske lubanje stare pola milijuna godina dovoljno su slične lubanjama modernih

ljudi, pa ih svrstavamo u vlastitu vrstu, Homo sapiens. To razlikovanje je proizvoljno, jer je

Homo erectus evoluirao u Homo sapiensa. Međutim, taj rani Homo sapiens od nas se

razlikovao pojedinostima kostura, imao je bitno manji mozak od nas, a od nas se razlikovao i

po svom ponašanju i artefaktima. Moderni narodi koji izrađuju kameno oruđe, kao što su

Yalijevi pradjedovi, prezreli bi kameno oruđe od prije pola milijuna godina kao vrlo

primitivno. Jedini pouzdano dokumentirani doprinos kulturološkom repertoaru naših predaka

tog doba bila je upotreba vatre.

Do nas nisu doprli tragovi umjetnosti, koštanog oruđa ili bilo čega drugog od tog

ranog Homo sapiensa, osim njegovih fosiliziranih kostiju i grubog kamenog oruđa. U to doba

još nije bilo ljudi u Australiji, očito zbog toga što bi do tamo iz jugoistočne Azije morali

ploviti brodovima. Ljudi nije bilo ni u obje Amerike, jer bi uvjet za to bila naseljenost

najbližeg dijela euroazijskog kontinenta (Sibira), a vjerojatno također i sposobnost gradnje

brodova. (Današnji plitki Beringov prolaz koji odvaja Sibir od Aljaske, mijenjao se od tjesnaca

do širokog interkontinentalnog suhozemnog mosta, ovisno o ponavljanim usponima i

padovima razine mora tijekom ledenih doba.) Međutim, i gradnja brodova i preživljavanje

sibirske studeni još su bili znatno izvan dometa ranih pripadnika vrste Homo sapiens.

U posljednjih pola milijuna godina, ljudske populacije Afrike i zapadne Euroazije

nastavile su evoluciju u različitim smjerovima, barem u pogledu svojstava kostura, i

međusobno i u odnosu na populaciju istočne Azije. Populacija Europe i zapadne Azije u

razdoblju od prije 130.000 do 40.000 godina predstavljena je osobito brojnim ostacima

kostura koji su pripadali neandertalcima. Njih se ponekad klasificira kao zasebnu vrstu, Homo

neanderthalensis. Iako su na nebrojenim crtežima prikazivani kao majmunoliki grubijani koji

žive u špiljama, neandertalci su imali mozak čak malo veći od našega. Bili su i prvi ljudi koji

su za sobom ostavili nepobitne dokaze o pokapanju umrlih i skrbi za bolesne. Pa ipak, njihovo

kameno oruđe još je bilo primitivno u usporedbi s poliranim kamenini sjekirama današnjih

urođenika Nove Gvineje, a uglavnom nije bilo izrađeno u standardiziranim i raznovrsnim

oblicima od kojih svaki ima prepoznatljivu funkciju.

Malobrojni sačuvani fragmenti kostura iz Afrike, čija je starost približna onoj

neandertalaca, više su nalik na kosture modernih ljudi nego na ostatke neandertalaca. Još

malobrojniji sačuvani fragmenti kostura iz istočne Azije različiti su i od afričkih i od

neandertalskih. Što se tiče načina života u to doba, najbolje očuvana dokazna grada su kameno

oruđe i kosti ulovljenih životinja, nagomilane na nalazištima u južnim područjima Afrike. Iako

su ti Afrikanci prije 100.000 godina imali modernije kosture od svojih suvremenika

neandertalaca, oruđe im je bilo podjednako primitivno i još uvijek bez standardiziranih oblika.

Na afričkim nalazištima tog doba ne nalazimo tragove umjetnosti. Sudeći prema koštanim

ostacima njihove lovine, lovačko umijeće im nije bilo osobito dojmljivo i uglavnom su lovili

životinje koje je lako ubiti i koje nisu osobito opasne. Oni se još nisu bavili lovom bivola,

svinja i ostalih opasnijih životinja. Čak nisu bili u stanju loviti ribu: na nalazištima uz obalu

mora nema tragova ribljih kostiju ni udica. 1 oni i njihovi suvremenici neandertalci još

nemaju posve ljudska obilježja.

Ljudska je povijest napokon dobila zamah prije otprilike 50.000 godina, u razdoblju

koje sam nazvao Velikim skokom naprijed. Najraniji nepobitni dokazi za taj skok potječu s

nalazišta u istočnoj Africi, gdje je otkriveno prvo standardizirano kameno oruđe te prvi

sačuvani nakit (perle od ljuski nojevih jaja). Slične novosti uskoro su se pojavile na Bliskom

istoku te u jugoistočnoj Europi, a potom (prije oko 40.000 godina) i u jugozapadnoj Europi,

gdje su brojni artefakti otkriveni uz posve moderne ljudske kosture koje nazivamo

kromanjoncima. Nakon toga, gomile otpada na arheološkim nalazištima naglo postaju sve

zanimljivije i posve je jasno da je riječ o potpuno modernim ljudima, u biološkom i

bihevioralnom značenju.

Smetlišta kromanjonaca sadrže ne samo kameno oruđe nego i oruđe od kostiju, čiju

prikladnost za oblikovanje (npr. udice) prijašnje vrste vjerojatno nisu uočile. Oruđe je bilo

proizvodeno u toliko raznovrsnih i prepoznatljivih oblika da nam je odmah očita njihova

funkcija - igle, šila, oruđe za graviranje itd. Umjesto isključivo jednodjelnog oruđa (poput

ručnih strugalica), pojavljuje se oruđe sastavljeno od više dijelova. Primjeri prepoznatljivog

složenog oruđa kromanjonaca su harpuni, izbacivači koplja, a potom i lukovi i strijele, preteče

pušaka i drugog složenog modernog oružja. Ta učinkovita sredstva za ubijanje sa sigurne

udaljenosti omogućila su lov tako opasne lovine kao što su nosorozi i slonovi, dok je izum

užadi za mreže, razapinjanje i pravljenje omčastih zamki omogućio uključivanje riba i ptica u

ljudsku prehranu. Ostaci kuća i šivane odjeće svjedoče o silno poboljšanoj sposobnosti

preživljavanja u hladnoj klimi, a ostaci nakita i pažljivo pokopani kosturi ukazuju na

revolucionarni estetski i duhovni razvoj.

Od sačuvanih proizvoda kromanjonaca, najpoznatija su njihova umjetnička djela:

veličanstveni crteži na zidovima špilja, kipovi i glazbala, koje i danas cijenimo kao primjere

prave umjetnosti. Tko god je iz prve ruke iskusio silovitu moć crteža bikova i konja u

prirodnoj veličini u špilji Lascaux na jugozapadu Francuske, odmah će shvatiti da su autori tih

djela imali ne samo moderne kosture nego i moderne umove.

Očito, neka ključna promjena s našim precima zbila se između 100.000 i 50.000

godina u prošlosti. Taj Veliki skok naprijed nameće nam dva neriješena pitanja - uzrok i

geografsko podrijetlo promjene. Što se tiče uzroka, u svojoj knjizi Treći čimpanza isticao sam

dodatni razvoj glasovnog aparata i time anatomske podloge modernog jezika, o kojem su

manifestacije ljudske kreativnosti toliko ovisne. Drugi su umjesto toga predlagali da je u to

doba došlo do promjena organizacije mozga (bez promjene veličine mozga) koje su

omogućile pojavu modernog jezika.

Je li do Velikog skoka naprijed došlo poglavito na jednom geografskom području, u

jednoj skupini ljudi, koji su time osposobljeni za širenje i potiskivanje prethodnih ljudskih

populacija u drugim dijelovima svijeta? Ili se to događalo usporedno na različitim područjima,

pa su današnji stanovnici tih područja potomci populacija koje su tamo živjele prije Velikog

skoka? Oko 100.000 godina stare lubanje iz Afrike, vrlo modernog izgleda, smatraju se

dokazom u prilog prvoj mogućnosti, to jest da je do Velikog skoka došlo u Africi.

Molekularne analize (takozvane mitohondrijske DNK) isprva se također tumačilo kao dokaz

afričkog podrijetla modernih ljudi, iako se u pravo značenje tih molekularnih nalaza danas

sumnja. S druge strane, neki antropolozi smatraju da lubanje ljudi koji su živjeli u Kini i

Indoneziji stotinama tisuća godina u prošlosti pokazuju svojstva koja su još prisutna kod

modernih Kineza i urođenika Australije (čije su lubanje slične lubanjama drevnih Indonežana).

Ako je to točno, te spoznaje ukazivale bi na usporednu evoluciju i multiregionalno podrijetlo

modernih ljudi, a na na podrijetlo iz jednog Rajskog vrta. To je pitanje još neriješeno.

Dokazi o lokaliziranom podrijetlu modernih ljudi koji su se proširili u druga područja i

ondje potisnuli druge ljudske vrste čine se najuvjerljivijima za područje Europe. Prije otprilike

40.000 godina u Europu su došli kromanjonci sa svojim modernim kosturima, superiornim

oružjem i drugim naprednim kulturološkim svojstvima. Tijekom nekoliko tisuća godina

nestali su neandertalci koji su stotinama tisuća godina evoluirali kao jedini ljudski predstavnici

u Europi. Takav slijed zbivanja navodi na zaključak da su moderni kromanjonci nekako

iskoristili svoju mnogo nadmoćniju tehnologiju, jezične sposobnosti i mozgove, da pobiju,

potisnu ili zaraznim bolestima desetkuju neandertalce; naime, danas nema gotovo nikakvih

tragova o spolnom miješanju/zajedničkim potomcima neandertalaca i kromanjonaca.

* * *

Veliki skok naprijed poklapa se s prvim dokazanim širenjem prostora ljudskog

djelovanja, nakon što su naši preci naselili Euroaziju. To se širenje sastojalo od dolaska u

Australiju i na Novu Gvineju, koji su tad još bili spojeni u jedan kontinent. Mnogi lokaliteti

datirani metodom radioaktivnog ugljika C-14 svjedoče o prisutnosti ljudi u Australiji i Novoj

Gvineji prije 40.000 do 30.000 godina (uz koje postoje i manje sigurne tvrdnje o još ranijim

datumima kolonizacije). Ubrzo nakon početnog doseljavanja, ljudi su se proširili cijelim

kontinentom i prilagodili njegovim raznovrsnim staništima, od tropskih kišnih šuma i visokih

planina Nove Gvineje do suhe unutrašnjosti i vlažnog jugoistočnog dijela Australije.

Tijekom ledenih doba toliko je mnogo oceanske vode bilo zarobljeno u ledenjacima da

su svjetske razine mora bile stotinama metara niže od današnjih. Zbog toga su današnja plitka

mora između Azije i indonezijskih otoka Sumatre, Bornea, Jave i Balija, tada bila suhi dijelovi

kopna. (To vrijedi i za ostale plitke tjesnace, kao što su Beringov prolaz i Engleski kanal.)

Kontinentalni rub jugoistočne Azije tada je bio oko 1150 kilometara istočnije nego danas. Pa

ipak, središnji indonezijski otoci između Balija i Australije i tada su bili okruženi dubokim

morem. Da bi se s azijskog kopna stiglo u Australiju i Novu Gvineju, i tada se moralo

preploviti barem osam morskih kanala, od kojih je najširi bio širok barem 80 kilometara. S

većine tih otoka mogao se vidjeti sljedeći otok u nizu, no sama Australija nikad nije bila

vidljiva čak ni s najbližih indonezijskih otoka, Timora i Tanimbara. Dakle, naseljavanje

Australije i Nove Gvineje vrlo je važno po tome što su za njega bila potrebna plovila te nam

se tako pruža prvi povijesni dokaz o postojanju te vrste transporta. Jasne dokaze o upotrebi

plovila bilo gdje drugdje u svijetu imamo tek 30.000 godina nakon toga (to jest, prije 13.000

godina), i to za područje Sredozemlja.

Arheolozi su prvotno smatrali da je do naseljavanja Australije i Nove Gvineje došlo

slučajno, kad su morske struje nanijele splav s ribarima koji su ribu lovili u blizini

indonezijskih otoka. Jedan takav scenarij doveden do krajnosti prvog doseljenika prikazuje kao

osamljenu trudnicu koja nosi muško čedo. No zastupnike takve teorije jako su iznenadila

nedavna otkrića toga da su i drugi otoci, istočno od Nove Gvineje, bili naseljeni ubrzo nakon

nje, prije otprilike 35.000 godina. To su: Nova Britanija, Nova Irska, Bismarckov arhipelag i

Buka u Solomonskom arhipelagu. Otok Buka leži izvan vidokruga, gledano s najbližeg otoka

prema zapadu, pa se do njega moglo doći jedino nakon plovidbe od gotovo 160 kilometara.

Dakle, prvi stanovnici Australije i Nove Gvineje vjerojatno su bili u stanju ploviti do otoka

vidljivih u daljini, a plovila su koristili dovoljno često da su nehotice i višekratno uspjeli

naseliti čak i udaljene, nevidljive otoke.

Naseljavanje Australije i Nove Gvineje možda je bilo povezano s još jednom bitnom

novošću (uz uporabu plovila i širenje nakon prodora u Euroaziju): masovnim istrebljenjem

krupnih vrsta životinja koje su počinili ljudi. Afriku danas poimamo kao kontinent velikih

sisavaca. Moderna Euroazija je također stanište mnogih vrsta krupnih sisavaca (iako ni

približno u istom obilju kao što je to afrička ravnica Serengeti): azijskih nosoroga, slonova i

tigrova te europskih losova, medvjeda i (sve do antičkih vremena) lavova. U današnjoj

Australiji i Novoj Gvineji nema tako velikih sisavaca; zapravo, najveći sisavac je klokan težak

oko 45 kilograma. No u Australiji i Novoj Gvineji prije je postojala posebna skupina različitih

velikih sisavaca, uključujući divovske klokane, nosorogu slične tobolčare (tzv. diprotodonti)

velike poput krave te "leoparde" tobolčare. U prošlosti je postojala i noju slična ptica teška

gotovo 200 kilograma, kao i neki vrlo veliki gmazovi - gušteri teški jednu tonu, divovski

pitoni, te kopneni krokodili.

Svi ti divovi Australije i Nove Gvineje (tzv. megafauna) nestali su nakon dolaska ljudi.

Iako o točnom razdoblju njihova izumiranja traje rasprava, nalazi s nekoliko pomno obrađenih

arheoloških lokaliteta u Australiji, koji sadrže obilje životinjskih kostiju i datiranje im se proteže

kroz desetke tisuća godina u prošlost, ne sadrže nikakve tragove izumrlih divova u posljednjih

35.000 godina. Zato se smatra da je megafauna izumrla vjerojatno ubrzo nakon dolaska ljudi

u Australiju.

Gotovo istodobni nestanak tako velikog broja krupnih vrsta nameće nam očito pitanje:

što je tome bio uzrok? Mogući odgovor je da su ih prvi ljudi pobili ili indirektno uklonili na

druge načine. Sjetimo se da su životinje Australije i Nove Gvineje evoluirale milijunima

godina, u odsutnosti ljudi lovaca. Znamo da su i danas ptice na Galapagosu i Antarktici

neizlječivo pitome jer nikad nisu susrele ljude sve do najnovijeg vremena. Te bi ptice bile

davno istrijebljene da nisu bile zaštićene zakonima i djelovanjem konzervacionista (pripadnici

pokreta za očuvanje prirode). Na drugim nedavno otkrivenim otocima, gdje zaštitne mjere

nisu bile brzo uvedene, do istrebljenja je doista i došlo: jedna od žrtava je ptica dodo na otoku

Mauricijusu koja je postala simbol izumirućih vrsta. Znatno i da je ljudsko naseljavanje

dovelo do naglog izumiranja na svakom dobro istraženom oceanskom otoku koji je bio

naseljen u prapovijesno vrijeme, pa su tako izumrle moe na Novom Zelandu, divovski lemuri

na Madagaskaru te velike zemne guske na Havajima. Baš kao što su moderni ljudi

jednostavno došetali do posve pitomih otočnih tuljana i ptica dodo i pobili ih, tako su i

prapovijesni ljudi vjerojatno došetali do pitomih moa i divovskih lemura i pobili ih.

Zato jedna od hipoteza o nestanku divovskih životinja Australije i Nove Gvineje tvrdi

da ih je zadesila ista takva sudbina prije otprilike 40.000 godina. Nasuprot tome, većina velikih

sisavaca Afrike i Euroazije preživjela je do danas, jer su stotinama tisuća ili milijunima godina

evoluirali zajedno s protoljudima. Stoga su te vrste imale više nego dovoljno vremena da

razviju strah od ljudi, dok su se relativno slaba lovačka umijeća naših predaka postupno

poboljšavala. Dodo, moe, a vjerojatno i divovske životinje Australije i Nove Gvineje nisu

imali sreće - odjednom i bez prethodne evolucijske pripreme suočili su se s modernim ljudima

čija su lovačka umijeća već bila posve razvijena.

Međutim, ta hipoteza prekomjernog izlova (engl. overkill hypothesis) u slučaju

Australije i Nove Gvineje nije prihvaćena bez zamjerki. Kritičari ističu da, barem do danas,

nitko nije otkrio kosti izumrlih divovskih životinja s uvjerljivim tragovima da su te životinje

pobili ljudi, pa čak ni da su živjele u bliskom dodiru s ljudima. Branitelji hipoteze

prekomjernog izlova odgovaraju: teško je očekivati da će se otkriti mjesta masovnog ubijanja

životinja, ako je istrebljenje dovršeno vrlo brzo i prije mnogo godina - primjerice u nekoliko

tisućljeća, u razdoblju oko 40.000. pr. Kr. Kritičari odgovaraju protuteorijom: možda su

divovske životinje izumrle zbog promjene klime, kao što je pojava duge i teške suše na već

kronično suhom australskom kontinentu. I tako se rasprava o tom problemu nastavlja.

Osobno, ne shvaćam zbog čega bi divovske australske životinje preživjele nebrojene

suše tijekom nekoliko desetaka milijuna godina, a potom gotovo istodobno (bar na ljestvici

koja se mjeri milijunima godina) naglo nestale baš u trenutku kad su stigli prvi ljudi. Izumrle

su ne samo u suhoj središnjoj Australiji, nego i u izrazito vlažnoj Novoj Gvineji i jugoistočnoj

Australiji, i to bez iznimke u svim staništima, od pustinja do hladnih kišnih šuma i tropskih

kišnih šuma. Zato se meni čini najvjerojatnijim da su ljudi doista istrijebili divovske životinje,

kako izravno (loveći ih da bi se prehranili) tako i neizravno (izazivanjem požara i promjenom

okoliša). No neovisno o tome hoće li se točnom pokazati klimatska hipoteza ili hipoteza

prekomjernog izlova, vidjet ćemo da je nestanak svih krupnih životinja u Australiji i Novoj

Gvineji imao ozbiljne posljedice za daljnji tijek ljudske povijesti. Tim izumiranjem nestale su

sve krupne divlje životinje koje su se inače mogle pokušati pripitomiti, pa zato urođenici

Australije i Nove Gvineje nemaju ni jednu autohtonu domaću životinju.

I tako, do naseljavanja Australije i Nove Gvineje došlo je tek u doba Velikog skoka

naprijed. Uskoro nakon toga došlo je do još jednog geografskog širenja ljudi - u najhladnija

područja Euroazije. Neandertalci su živjeli u ledenom dobu i bili adaptirani na hladnoću, no

nisu doprli sjevernije od sjeverne Njemačke i Kijeva. To ne iznenađuje, jer se čini da

neandertalci nisu imali igle, nisu šili odjeću ni imali tople domove ili druge tehnologije ključne

za preživljavanje u najhladnijoj klimi. Anatomski moderni ljudi koji su takvu tehnologiju

posjedovali prodrli su u Sibir prije 20.000 godina (naravno, postoje i sporne tvrdnje o mnogo

ranijem prodoru). Taj dolazak ljudi možda je odgovoran za izumiranje vunastog mamuta i

vunastog nosoroga u Euroaziji.

Naseljavanjem Australije i Nove Gvineje, ljudi su zauzeli tri od pet naseljivih

kontinenata. (U knjizi Euroaziju brojim kao jedan kontinent, a ispuštam Antarktiku jer na nju

ljudi nisu stupili sve do 19. stoljeća i na njoj nikad nije bilo autohtone ljudske populacije.)

Tako su preostala još dva kontinenta, Sjeverna i Južna Amerika. Oni su nedvojbeno posljednji

naseljeni, zbog očitog razloga što su za dolazak u obje Amerike iz Starog Svijeta bili potrebni

ili brodovi (za njihovo postojanje nema dokaza čak ni u Indoneziji sve do prije 40.000 godina,

a u Europi tek mnogo poslije) da bi se preplovilo more, ili je uvjet bio da je Sibir naseljen (a

on je bio nenaseljen sve do prije 20.000 godina), da bi onda ti stanovnici Sibira mogli preko

Beringova kopnenog mosta priječi u Ameriku.

Međutim, ne zna se kad su točno, između 14.000 i 35.000 godina u prošlosti, prvi

naseljenici stigli u Ameriku. Najstariji nedvojbeni ljudski ostaci u Americi nalaze se na

lokalitetima Aljaske, datirani oko 12.000. pr. Kr., iza čega slijedi obilje lokaliteta u SAD-u

južno od kanadske granice te u Meksiku datirani oko 11.000. pr. Kr. Kasnije datirani su tzv.

lokaliteti Clovis, nazvani po tipskom lokalitetu u blizini grada Clovis (Novi Meksiko), gdje su

prvo otkriveni karakteristični veliki kameni vršci kopalja. Danas poznajemo stotine lokaliteta

Clovis, diljem svih 48 južnih država SAD-a te južnije u Meksiku. Nedvojbeni dokazi ljudske

prisutnosti pojavljuju se ubrzo zatim u Amazoniji i Patagoniji. Te činjenice navode na

zaključak da lokaliteti Clovis predstavljaju prvi val naseljavanja Amerike, te da se broj tih

doseljenika brzo povečao i da su se proširili na oba američka kontinenta.

Možda je na prvi pogled čudno da su potomci naroda Clovis mogli za manje od tisuću

godina stići sve do Patagonije, koja se nalazi 13.000 kilometara južnije od današnje granice

Kanade i SAD-a. Međutim, riječ je zapravo o prosječnom širenju tempom od samo trinaest

kilometara na godinu, što je sasvim običan pothvat za lovce skupljače koji takvu udaljenost

često prevale u samo jednom danu uobičajenog traganja za hranom.

Možda je na prvi pogled neobično i da su Ameriku tako brzo naseljavali te da je

stanovništvo bilo motivirano nastaviti širenje prema jugu, sve do Patagonije. Rast populacije

nevjerojatan je kad u obzir uzmemo stvarne brojke. Ako je Amerika bila naseljena lovcima

skupljačima tako da je populacijska gustoća u prosjeku dvije osobe na četvorni kilometar (što je

poprilična gustoća za moderne lovce skupljače), to bi značilo da je ukupna populacija obje

Amerike bila oko 10 milijuna lovaca skupljača. No čak i ako se prva skupina doseljenika

sastojala od samo 100 osoba, a njihov se broj povećavao tek za 1,1% svake godine, već za

tisuću godina bilo bi 10 milijuna potomaka tih prvih doseljenika. Rast populacije od 1,1%

godišnje je također trivijalan - u moderno vrijeme opisan je porast od čak 3,4% godišnje pri

naseljavanju "djevičanske zemlje", kao kad su primjerice pobunjenici s broda Bounty i

njihove žene Tahićanke naselili otok Pitcairn.

Naglo povećanje broja lovačkih lokaliteta Clovis u prvih nekoliko stoljeća nakon

dolaska u Ameriku, nalikuje na rast broja arheološki dokumentiranih lokaliteta koji svjedoče o

ne tako davnom naseljavanju predaka Maora na Novi Zeland. Sličan porast broja lokaliteta

dokumentiran je i u slučaju mnogo ranijeg naseljavanja modernih ljudi u Europi, kao i u

slučaju naseljavanja Australije i Nove Gvineje. Zapravo širenje kulture Clovis diljem Amerike

sliči drugim primjerima naseljavanja "djevičanskih" područja.

Zbog čega je do takvog širenja kulture Clovis došlo baš u stoljećima neposredno prije

11.000. pr. Kr., a ne primjerice pet ili deset tisuća godina prije tog datuma? Sjetimo se da je

Sibir uvijek bio leden, te da se neprekidni sloj leda pružao poput neprohodne barijere cijelom

širinom Kanade, najvećim dijelom pleistocenskih ledenih doba. Već smo vidjeli da se

tehnologija prijeko potrebna za preživljavanje u ekstremno hladnim predjelima pojavila tek

nakon što su moderni ljudi prodrli u Europu prije otprilike 40.000 godina te da su ljudi prodrli

u Sibir tek 20.000 godina nakon toga. Napokon, ti rani stanovnici Sibira prešli su na Aljasku,

bilo ploveći preko Beringova prolaza (danas širokog samo 80 kilometara) bilo pješice u

ledenim razdobljima, kad je Beringov prolaz zapravo bio suhozemni most. Taj Beringov

kopneni most, tijekom tisućljeća svog povremenog postojanja, bio je širok i do 1600

kilometara, a prekrivala ga je otvorena tundra, što znači da je za ljude adaptirane na hladnoću

bio relativno lako prohodan. Kad je oko 14.000. pr. Kr. porasla razina mora, kopneni most

opet je potopljen i nastao je današnji Beringov prolaz. Bez obzira na to jesu li ti rani stanovnici

Sibira hodali do Aljaske ili su veslali, najraniji dokazi o prisutnosti ljudi na Aljasci datirani su

na otprilike 12.000. pr. Kr.

Uskoro zatim, otvorio se u sklopu kanadskih ledenjaka, u smjeru od sjevera prema

jugu, koridor bez ledenog pokrova, što je prvim stanovnicima Aljaske omogućilo da se kroz taj

koridor probiju na Velike ravnice, u blizini današnjeg kanadskog grada Edmontona. Time je za

moderne ljude bila uklonjena posljednja ozbiljna prepreka na putu od Aljaske do Patagonije.

Pioniri iz područja Edmontona shvatili su da Velike ravnice doslovno vrve krupnom divljači.

Sigurno su uživali u izobilju hrane, imali brojno potomstvo i postupno se širili prema jugu, da

bi na kraju zauzeli cijelu Ameriku.

Još jedno svojstvo fenomena Clovis uklapa se u naša očekivanja o prvoj pojavi ljudi

južno od kanadskog ledenog pokrova. Poput Australije i Nove Gvineje, obje Amerike izvorno

su bile naseljene i brojnim krupnim sisavcima. Prije otprilike 15.000 godina, američki Zapad

nalikovao je na današnje afričke ravnice Serengetija, s krdima slonova i konja koje su pratili

lavovi i gepardi, a bilo je tu i egzotičnih vrsta kao što su deve i divovski zemni ljenivci. Baš

kao i u slučaju Australije i Nove Gvineje, većina je tih krupnih vrsta sisavaca izumrla. Dok je

u Australiji do izumiranja došlo vjerojatno prije više od 33.000 godina, u obje Amerike to se

zbivalo prije 12.000 do 17.000 godina. Kosti nekih izumrlih sisavaca nađene su u izobilju i

osobito su točno datirane, pa se može reći da su te vrste izumrle oko 11.000. pr. Kr. Dva

vjerojatno najtočnije datirana izumiranja tiču se nestanka zemnog ljenivca Shasta i

Harringtonove planinske koze u području Grand Canyona; obje su populacije nestale unutar

jednog ili dva stoljeća oko 11.000. pr. Kr. Slučajno ili ne, datum se poklapa (unutar raspona

varijabilnosti eksperimentalne pogreške pri datiranju) s datumom dolaska lovaca Clovis u to

isto područje.

Otkriće brojnih kostura mamuta, među čijim su rebrima vršci kopalja Clovis, jasno

navode na zaključak da to poklapanje datuma nije slučajno. Lovci su se širili prema jugu

Amerike, putem nailazili na krupne životinje koje nikad prije toga nisu susrele čovjeka;

ljudima je zato vjerojatno bilo lako te životinje ubijati, pa su ih pritom i istrijebili. Suprotna

teorija tvrdi da su krupni američki sisavci izumrli potkraj posljednjeg ledenog doba zbog

klimatskih promjena, do kojih je (kao da su htjele zbuniti moderne paleontologe) također

došlo oko 11.000. pr. Kr.

S klimatskom teorijom izumiranja megafaune u Americi pojavljuje se isti problem kao

sa sličnom teorijom za područje Australije i Nove Gvineje. Američke krupne životinje

uspješno su preživjele završetke prethodna 22 ledena doba. Zbog čega bi većina njih izabrala

kraj 23. ledenog doba za istodobno izumiranje, u prisutnosti svih tih, navodno, bezopasnih

ljudi? Zbog čega su izumrle u svim staništima: ne samo u staništima koja su se potkraj

ledenog doba suzila, nego i u onim staništima koja su se proširila? Zato mi se čini da su za to

odgovorni lovci Clovis, no rasprava o tome traje i dalje. Koja god se teorija pokaže točnom,

činjenica je da je nestala većina krupnih vrsta sisavaca koje su inače autohtoni stanovnici

Amerika poslije mogli udomaćiti.

Nije riješeno ni pitanje jesu li lovci Clovis doista bili prvi stanovnici Amerike. Kako

obično biva kad netko ustvrdi da je neka stvar prva, stalno se pojavljuju nove tvrdnje o otkriću

lokaliteta u Americi starijih od kulture Clovis. Neke od tih tvrdnji čine se doista uvjerljivima i

uzbudljivima kad ih se prvi put objavi. Zatim se javljaju neizbježni problemi u tumačenju. Je

li navodno kameno oruđe doista oruđe koje su izradili ljudi ili je riječ o prirodnom kamenju

neobičnog oblika? Jesu li datumi dobiveni metodom radioaktivnog ugljika C-14 doista točni i

jesu li izbjegnute sve brojne poteškoće koje prate takvo datiranje? Ako su datumi točni, jesu li

oni doista povezani s ljudskim proizvodima ili je riječ o 15.000 godina staroj gomili pepela

koja leži pokraj kamenog oruđa koje je zapravo napravljeno prije samo 9000 godina?

Da ilustriramo te probleme, razmotrimo sljedeći tipični i česro navođeni primjer o

nalazu navodno starijem od kulture Clovis. Pedro Furada je naziv skloništa pod stijenom (engl.

rock shelter) u Brazilu, u kojem su arheolozi otkrili špiljske crteže koje su sigurno napravili

ljudi. Otkrili su, u gomilama kamenja na podnožju klisure, i neke kamenove koji oblikom

podsjećaju na grubo kameno oruđe. Osim toga, otkrili su navodna ognjišta, a ostaci pepela iz

njih radiokarbonski su datirani otprilike 35.000 godina u prošlost. Članci o nalazištu Pedro

Furada prihvaćeni su i objavljeni u uglednom i selektivnom međunarodnom znanstvenom

časopisu Nature.

No ni za jedan kamen u podnožju klisure nije nedvojbeno dokazano da je kameno

oruđe ili ljudsko djelo, dok vršci kopalja Clovis i oruđe kromanjonaca to nedvojbeno jesu. Ako

stotine tisuća kamenova padne s visoke klisure tijekom desetaka tisuća godina, mnogi od njih

će se otkrhnuti ili razbiti kad padnu na stijene u podnožju, a neki će nalikovati na oruđe koje su

isklesali i napravili ljudi. U zapadnoj Europi i na području Amazone, arheolozi su datirali

pigmente korištene za izradu špiljskih crteža, ali to nije učinjeno i na nalazištu Pedro Furada.

Šumski požari često izbijaju u blizini lokaliteta i stvaraju pepeo koji vjetar i bujice redovito

nanose u špilje. Ne postoje dokazi koji bi jasno povezali 35.000 godina star pepeo sa špiljskim

crtežima nalazišta Pedro Furada. Iako su otkrivači lokaliteta i dalje uvjereni u ispravnost svog

tumačenja, tim arheologa koji nije bio izvorno uključen u iskapanja, ali je sklon vjerovati da

postoje preteče kulture Clovis, nedavno je posjetio lokalitet i nije se uvjerio u vjerodostojnost

tumačenja.

Sjevernoamerički lokalitet koji trenutačno slovi kao najvjerojatnija preteča kulture

Clovis jest špilja Meadowcroft u Pennsylvaniji, koja je prema objavljenim radiokarbonskim

datumima stara oko 16.000 godina. Na lokalitetu Meadowcroft ni jedan arheolog ne poriče da

su brojni ljudski artefakti pronađeni u brojnim i vrlo pažljivo iskapanim slojevima. No

najstariji radiokarbonski datumi nemaju smisla, jer su s njima povezane biljne i životinjske

vrste koje su nedavno živjele u Pennsylvaniji, u području umjerene klime, a ne one koje

očekujemo u ledeno doba prije 16.000 godina. Zato treba pretpostaviti da ti uzorci pepela iz

najstarijih slojeva lokaliteta zapravo potječu nakon razdoblja kulture Clovis, ali da su zagađeni

starijim ugljikom. Najuvjerljivija moguća preteča kulture Clovis u Južnoj Americi je lokalitet

Monte Verde u južnom Čileu, čija je starost otprilike 15.000 godina. Danas većini arheologa

taj datum izgleda uvjerljiv, no oprez je opravdan kad se uzmu u obzir sva prethodna

razočaranja.

Ako su prije kulture Clovis doista postojali drugi ljudi u Americi, zbog čega je njihovo

postojanje tako teško dokazati? Arheolozi su istražili stotine lokaliteta diljem Amerike i jasno

ih datirali između 2000. i 11.000. pr. Kr., u što su uključeni i deseci lokaliteta Clovis na

sjevernoameričkom Zapadu, špilje u gorju Appalachian, te lokaliteti u obalnom području

Kalifornije. Ispod arheoloških slojeva s nedvojbenim tragovima ljudi, na mnogima od tih

lokaliteta, dublji i stariji slojevi i dalje sadrže jasne ostatke životinja, no više nema ostataka

ljudi. Slabosti u dokumentiranju ljudskih ostataka prije kulture Clovis u Americi u kontrastu

su s čvrstim dokazima u Europi, gdje stotine lokaliteta jasno potvrđuju prisutnost modernih

ljudi mnogo prije nego što su se lovci Clovis pojavili u Americi oko 11.000. pr. Kr. Još je

dojmljivija dokazna grada iz Australije i Nove Gvineje, gdje je aktivno deset puta manje

arheologa nego u SAD-u, a ti malobrojni znanstvenici ipak su otkrili više od stotinu nedvojbenih

preteča kulture Clovis diljem kontinenta.

Prvi ljudi zasigurno nisu helikopterom doletjeli od Aljaske u Meadovvcroft ili Monte

Verde, preskočivši silne udaljenosti. Zagovornici naseljavanja prije kulture Clovis sugeriraju da

je to stanovništvo tisućama ili čak desecima tisuća godina imalo vrlo nisku gustoću

naseljenosti ili su u arheološkom smislu gotovo nevidljivi zbog nepoznatih razloga na kakve

nismo naišli drugdje u svijetu. Takva tumačenja čine nam se beskrajno manje vjerojatnima u

usporedbi s mogućnošću da ni Monte Verde ni Meadowcroft ni druge navodne preteče kulture

Clovis jednostavno nisu toliko stari. Da se doista dogodilo naseljavanje Amerike prije kulture

Clovis, čini mi se da bi do danas to postalo očito na brojnim lokalitetima i da o tome više ne

bismo žustro raspravljali. No činjenica je da su mišljenja arheologa o tome i dalje podijeljena.

Posljedice za shvaćanje kasnije američke prapovijesti iste su, neovisno o tome koje je od

prethodnih tumačenja točno. Ili je Amerika prvi put naseljena oko 11.000. pr. Kr. i brzo se

napunila ljudima. Ili je do prvog naseljavanja došlo nešto prije (većina zagovornika

naseljavanja prije kulture Clovis predložila bi da je to bilo prije 15.000 ili 20.000 godina,

možda i 30.000 godina; malo tko bi ozbiljno posezao za još starijim datumima); no ti su

naseljenici ostali malobrojni i neuočljivi sve do otprilike 11.000. pr. Kr. U oba slučaja, od

svih pet naseljivih kontinenata, Sjeverna i Južna Amerika imaju najkraću ljudsku prapovijest.

* * *

S naseljavanjem Amerike, ljudi su se proširili na većinu naseljivih područja

kontinenata, kontinentalnih otoka te oceanskih otoka, od Indonezije do onih istočno od Nove

Gvineje. Naseljavanje preostalih svjetskih otoka zbivalo se sve do modernih vremena:

sredozemni otoci poput Krete, Cipra, Korzike i Sardinije naseljeni su između 8500. i 4000. pr.

Kr.; naseljavanje Kariba započelo je oko 4000. pr. Kr.; naseljavanje polinezijskih i

mikronezijskih otoka između 1200. i 1000. pr. Kr.; Madagaskara otprilike između 300. i 800.

n. e.; a Islanda u 9. stoljeću. Urođenici Amerike, vjerojatni preci Eskima, proširili su se

Arktikom oko 2000. pr. Kr. Nakon toga su kao jedina nenaseljena područja u posljednjih 700

godina preostali samo najudaljeniji otoci Atlantskog i Indijskog oceana (npr. Azori i Sejšeli)

te Antarktika.

Jesu li razlike u datumu naseljavanja različitih kontinenata imale bitne posljedice za

daljnji tijek povijesti? Pretpostavimo da vremeplovom možemo prebaciti arheologa u prošlost,

na put oko svijeta 11.000. pr. Kr. S obzirom na tadašnje stanje svijeta, bi li arheolog mogao

predvidjeti slijed kojim su ljudska društva na različitim kontinentima razvila vatreno oružje,

proširila zarazne klice i proizvodila čelik, pa tako predvidjeti i stanje današnjeg svijeta?

Naš arheolog mogao bi razmotriti moguće prednosti ranog početka, to jest onih koji su

počeli prvi. Kad bi to bilo iole bitno, onda bi Afrika uživala golemu prednost: barem 5

milijuna godina duljeg zasebnog postojanja predaka ljudi u odnosu na ostale kontinente. Osim

toga, ako je točno da su moderni ljudi nastali u Africi prije otprilike 100.000 godina i proširili

se na ostale kontinente, to bi izbrisalo sve prednosti prikupljene prije toga na drugim mjestima

te Afrikancima omogućilo novu početnu prednost. Nadalje, genetička raznolikost ljudi

najizraženija je u Africi; možda su raznovrsniji ljudi kao cjelina proizvodili raznovrsnije izume.

No naš arheolog zatim bi se mogao zapitati: što zapravo znači "početna prednost", s

obzirom na svrhu ove knjige? Ne smijemo doslovno shvatiti metaforu o utrci. Ako pod

početnom prednošću smatramo vrijeme potrebno da se naseli kontinent nakon dolaska prvih

nekoliko doseljenika, onda je to vrijeme relativno kratko: primjerice, manje od tisuću godina

da se popuni čak i cijeli Novi svijet. No ako pod početnom prednošću smatramo vrijeme

potrebno za adaptaciju na lokalne uvjete, priznajem da je za adaptaciju na neke ekstremne

okoliše potrebno poprilično dugo: primjerice, 9000 godina za naseljavanje Visokog Arktika

nakon naseljavanja ostalog dijela Sjeverne Amerike. No ljudi bi istraživali i putovali te bi se

na većinu drugih područja brzo adaptirali, nakon nastanka moderne ljudske inventivnosti.

Primjerice, nakon što su preci Maora stigli na Novi Zeland, trebalo im je jedva jedno stoljeće

da otkriju sve imalo vrijedne izvore kamena; samo nekoliko dodatnih stoljeća da ubiju i

posljednju mou, iako je bila riječ o jednom od najnepristupačnijih terena na zemlji; te samo

nekoliko stoljeća da se međusobno diferenciraju u cijeli raspon različitih društava, od obalnih

lovaca skupljača do ratara koji se bave novim oblicima skladištenja hrane.

Zato bi naš arheolog mogao pogledati Ameriku i zaključiti da bi Afrikanci, unatoč

naizgled golemoj početnoj prednosti, bili potisnuti od prvih Amerikanaca za manje od jednog

tisućljeća. Nakon toga, mnogo veća ukupna površina obaju Amerika (50% veća od Afrike) te

mnogo veća raznovrsnost okoliša dali bi autohtonim Amerikancima prednost u odnosu na

Afrikance.

Zatim bi se arheolog mogao okrenuti Euroaziji i ovako razmišljati. Euroazija je najveći

kontinent na svijetu. Ljudi je nastavaju dulje nego bilo koji drugi kontinent osim Afrike. To

što su milijun godina prije naseljavanja Euroazije preci ljudi već živjeli u Africi, vjerojatno

nije bitno, jer su ti protoljudi bili na vrlo primitivnom stupnju razvoja. Naš arheolog mogao bi

razmotriti procvat tijekom gornjeg paleolitika u jugozapadnoj Europi, prije 20.000 do 12.000

tisuća godina, sa svim onim slavnim umjetničkim djelima i složenim oruđem, pa se pitati je li

Euroazija već tada počela dobivati prednost, barem lokalno.

Napokon, arheolog bi pogledao Australiju i Novu Gvineju, prvo uočio njezinu malu

površinu (to je najmanji kontinent) čiji je velik dio pokriven pustinjom u kojoj tek malobrojni

ljudi mogu živjet:, pa bi uočio izoliranost kontinenta i činjenicu da je naseljen poslije Afrike i

Euroazije. Sve bi ga to moglo navesti da predvidi spori razvoj Australije i Nove Gvineje.

No sjetite se da su stanovnici Australije i Nove Gvineje mnogo prije svih ostalih

posjedovali plovila. Slikali su po stijenama špilja barem jednako rano kao i kromanjonci u

Europi. Jonathan Kingdon i Tim Flannery uočili su jednu pojedinost: da bi naselili Australiju i

Novu Gvineju s otoka azijske kontinentalne ploče, ljudi su morali naučiti kako da se nose s

novim okolišem na otocima središnje Indonezije - labirintom razvedene obale, koji sadrži

najobilnije morske resurse, koraljne grebene i mangrove. Dok su doseljenici u smjeru istoka

prelazili tjesnace koji razdvajaju otoke Indonezije, iznova su se adaptirali, naselili sljedeći otok,

pa opet započeli naseljavanje sljedećeg otoka u nizu. To je bilo dotad neviđeno zlatno doba

sukcesivnih populacijskih eksplozija. Možda su ti ciklusi naseljavanja, adaptacije i populacijske

eksplozije bili selektivna podloga za Veliki skok naprijed, koji se onda difuzijski širio natrag na

zapad, u Euroaziju i Afriku. Ako je takav scenarij točan, onda su Australija i Nova Gvineja

stekle golemu početnu prednost koja je u tom području mogla služiti kao poticaj za daljnji

razvoj čovječanstva i dugo nakon Velikog skoka naprijed.

I tako, putnik kroz vrijeme u 11.000. pr. Kr. ne bi mogao predvidjeti na kojem će se

kontinentu najbrže razvijati ljudska društva, ali bi mogao sastaviti uvjerljivu priču za svaki od

kontinenata. Gledajući unatrag, naravno, znamo da je taj ključni kontinent bila Euroazija. No

ispada da stvarni razlozi u pozadini bržeg razvoja euroazijskih društava uopće nisu tako

jednostavni i izravni kao što bi se našem arheologu moglo učiniti 11.000. pr. Kr. Ostatak ove

knjige je potraga za tim stvarnim razlozima.

2. POGLAVLJE Prirodni povijesni eksperiment

Na otočju Chatham, 800 kilometara istočno od Novog Zelanda, u prosincu 1835.

brutalno je prekinuta stoljetna sloboda naroda Moriori. Te godine, 19. studenoga, stigao je

brod s 500 Maora naoružanih puškama, toljagama i sjekirama, a za njim je 5. prosinca stigao još

jedan brod s 400 Maora. Grupe Maora počele su hodati naseljima naroda Moriori, oglašavajući

da su od danas Moriori njihovi robovi te ubijajući sve one koji bi se pobunili. Budući da je

Moriorija bilo dvostruko više od Maora, taj bi se narod obranio da su pružili organizirani

otpor. Međutim, Moriori sukobe tradicionalno rješavaju mirnim putem. Na sastanku

plemenskog vijeća odlučili su da neće uzvratiti nasiljem, nego će Maorima ponuditi mir,

prijateljstvo i podjelu resursa.

No prije nego što su Moriori to uspjeli ponuditi, Maori su ih masovno napali. U

nekoliko sljedećih dana, pobili su stotine Moriorija, skuhali i pojeli tijela mnogih od njih, a

porobili sve ostale, s time da su većinu preživjelih pobili u nekoliko sljedećih godina, kad im

se prohtjelo, i bez osobitog razloga. Preživjeli Moriori je o tome ovako pričao: "(Maori)

počeli su nas ubijati poput ovaca... bili smo prestravljeni, pobjegli smo u šikaru, skrivali se u

podzemnim jamama i bilo gdje drugdje samo da izbjegnemo neprijatelje. To je bilo beskorisno;

oni bi nas otkrili i ubijali - muškarce, žene, djecu, sve bez razlike." Jedan od Maora osvajača

to je ovako objasnio: "Uzeli smo što smo htjeli... u skladu s našim običajima, i pohvatali smo

sve ljude. Ni jedan se nije izvukao. Neki su bježali, pa smo ih pobili, a i druge smo pobili - pa

što? Bilo je to u skladu s našim običajima."

Brutalni ishod tog sukoba Moriorija i Maora bio je Iako predvidiv. Moriori su bili mala

i izolirana populacija lovaca skupljača, s najjednostavnijom tehnologijom i oružjem, posve

neiskusni u ratovanju te bez snažnog vodstva ili organizacije. Osvajači Maori (sa sjevernog

otoka Novog Zelanda) pripadali su velikoj populaciji zemljoradnika, stalno uključeni u

divljačko ratovanje, opremljeni naprednijom tehnologijom i oružjem, a djelovali su pod

snažnim vodstvom. Naravno, kad su dvije skupine napokon stupile u kontakt, Maori su poklali

Moriorije, a ne obratno.

Tragedija Moriorija slična je mnogim takvim tragedijama u suvremenom svijetu i

prošlosti, kad se mnogoljudniji i dobro naoružani narodi sukobe s malobrojnijim i slabo

naoružanim protivnicima. Ono što sukob Maora i Moriorija čini žalosno poučnim jest da su

oba naroda potekla od istih predaka prije manje od tisuću godina. Oba su naroda pripadnici

polinezijskih naroda. Moderni Maori su potomci polinezijskih zemljoradnika koji su oko 1000.

n. e. naselili Novi Zeland. Uskoro zatim, skupina tih Maora naselila je otočje Chatham i

postala narod Moriori. U stoljećima poslije razdvajanja, skupine su se razvijale u suprotnim

smjerovima, pri čemu su Maori sa sjevernog otoka razvili složeniju, a Moriori jednostavniju

tehnologiju i političku organizaciju. Moriori su se vratili životu lovaca skupljača, a Maori sa

sjevernog otoka prionuli su na intenzivniju poljoprivredu.

Ti različiti tijekovi razvoja zapečatili su ishod njihova kasnijeg sukoba. Da možemo

shvatiti razloge razlika u razvoju ta dva otočna društva, imali bismo model za razumijevanje

šireg problema razvoja interkontinentalnih razlika.

* * *

Povijest Moriorija i Maora predstavlja kratkotrajni i ograničeni prirodni eksperiment

kojim se utvrđuje kako okoliš utječe na ljudska društva. Prije nego što pročitate cijelu knjigu

o učincima okoliša na mnogo široj razini - učincima na ljudska društva diljem svijeta u

posljednjih 13.000 godina - bilo bi razborito da očekujete neku potvrdu, na manjim

primjerima, da su takvi učinci doista bitni. Da ste laboratorijski znanstvenik koji proučava

štakore, možda biste proveli takve testove uzevši jednu koloniju štakora, podijelivši te štakore

pretke u skupine, u brojne kaveze s različitim okolišem, pa se vratili nakon mnogo štakorskih

generacija da vidite što se dogodilo. Naravno, takav planski eksperiment ne može se izvesti s

ljudskim društvima. Umjesto toga, znanstvenici moraju tragati za primjerima "prirodnih

eksperimenata" u kojima se nešto slično dogodilo ljudima u prošlosti.

Takav se eksperiment odvijao tijekom naseljavanja Polinezije. Diljem Tihog oceana,

dalje od Nove Gvineje i Melanezije, raštrkane su tisuće otoka koji se silno razlikuju po

površini, izoliranosti, nadmorskoj visini, klimi, plodnosti te geološkim i biološkim resursima

(slika 2.1). Tijekom najvećeg dijela ljudske povijesti, ti su otoci ležali daleko izvan dosega

tadašnjih plovila. Oko 1200. pr. Kr., skupina ljudi koja se bavila zemljoradnjom, ribolovom i

pomorstvom u području Bismarckova arhipelaga, sjeverno od Nove Gvineje, napokon je

uspjela naseliti neke od tih otoka. U sljedećim stoljećima, njihovi su potomci naselili praktički

svaki naseljiv komadić kopna u Tihom oceanu. Proces je uglavnom dovršen do 500. n. e., a

posljednjih nekoliko otoka naseljeno je oko 1000. n. e. ili odmah nakon toga.

I tako su, u relativno kratkom razdoblju, pripadnici iste utemeljiteljske populacije

naselili otoke s različitim prirodnim okolišem. Zajednički preci svih suvremenih polinezijskih

populacija dijelili su istu kulturu, jezik, tehnologiju i skup udomaćenih biljaka i životinja.

Zato je povijest Polinezije prirodni eksperiment koji nam omogućuje proučavanje ljudske

adaptacije, bez uobičajenih komplikacija zbog višestrukih valova različitih doseljenika (što

često onemogućuje pokušaje razumijevanja adaptacije u drugim područjima svijeta).

U okviru tog srednje velikog testa, sudbina Moriorija predstavlja manji test. Nije teško

pratiti kako je različiti okoliš otočja Chatham i Novog Zelanda različito utjecao na Moriorije i

Maore. Preci Maori koji su prvi naselili Chatham bili su zemljoradnici, no njihovi tropski usjevi

nisu mogli uspijevati u hladnoj klimi Chathama, pa je doseljenicima preostalo tek da se vrate

lovačko-skupljačkom načinu života. Kao takvi, nisu proizvodili višak usjeva za preraspodjelu ili

skladištenje, pa nisu mogli hraniti i podržavati specijalizirane obrtnike koji se ne bave lovom, ni

vojnike, birokrate i poglavice. Njihova lovina bili su tuljani, morski beskralješnjaci (puževi,

školjke i rakovi) i ribe, koje se moglo uhvatiti rukama ili toljagama i za što nije bila potrebna

složenija tehnologija. Osim toga, Chatham čine relativno mali i udaljeni otoci, na kojima

može preživjeti populacija od oko 2000 lovaca skupljača. Kako nije bilo drugih dostupnih

otoka za naseljavanje, Moriori su morali ostati na Chathamu te naučiti kako da uspješno žive

jedni uz druge. To su uspjeli odbacujući ratovanje, a mogućnost sukoba zbog prenapučenosti

smanjili su tako što su kastrirali dio muške dojenčadi. Kao rezultat, nastala je mala i

neratoborna populacija ljudi s jednostavnom tehnologijom i oružjem, bez snažnog vodstva ili

organizacije.

Slika 2.1. Polinezijski otoci. Imena u zagradama označuju neka područja koja nisu dio Polinezije.

Nasuprot tome, sjeverni (topliji) dio Novog Zelanda, koji je najveća skupina otoka u

Polineziji, bio je pogodan za zemljoradnju. Maori koji su ostali na Novom Zelandu množili su

se sve dok ih nije bilo više od 100.000. Mjestimice su se razvile vrlo napučene populacije,

stalno uključene u divljačko ratovanje sa susjednim populacijama. Uz višak usjeva koji su

uspijevali uzgojiti i uskladištiti, Maori su mogli prehraniti i razne specijalizirane obrtnike,

poglavice i poluprofesionalne vojnike. Bilo im je potrebno, pa su i razvili, raznovrsno

poljoprivredno oruđe, ali i oružje i alat za zanate i umjetnost. Gradili su složene ceremonijalne

građevine i vrlo velik broj utvrda.

I tako, društva Moriorija i Maora razvila su se od istog društva, ali na vrlo različit

način. Ova nova društva izgubila su čak i svijest o postojanju onih drugih, a nisu imali

međusobnog kontakta nekoliko stoljeća - vjerojatno oko 500 godina. Napokon, australski brod

lovaca na tuljane, koji je na putu do Novog Zelanda posjetio otočje Chatham, donio je na Novi

Zeland vijest o otocima na kojima postoji "prostrano more s obiljem morskih mekušaca i riba,

s jezerima u kojima vrve jegulje; to je zemlja karaka bobica... stanovnici su brojni, no ne

znaju se boriti i nemaju oružja." Te su vijesti bile dovoljne da devetsto Maora potaknu na

plovidbu prema Chathamu. Ishod nam jasno pokazuje kako okoliš već u kratkom vremenu

može utjecati na ekonomiju, tehnologiju, političku organizaciju i ratničko umijeće.

* * *

Kao što smo rekli, sukob Maora i Moriorija predstavlja mali test u okviru srednje

velikog testa. Što iz Polinezije kao cjeline možemo naučiti o utjecaju okoliša na ljudska društva?

Koje razlike između društava na različitim otocima Polinezije trebamo objasniti?

Okoliš Polinezije u cjelini je mnogo raznolikiji od okoliša na Novom Zelandu i otočju

Chatham, a Chatham predstavlja jednostavnu krajnost polinezijske organizacije. Prema načinu

života, Polinežani su se kretali u rasponu od lovaca skupljača Chathama, preko zemljoradnika

koji krče i spaljuju zemlju, do onih s intenzivnom proizvodnjom hrane i jednom od najvećih

zabilježenih gustoća populacije. Proizvođači hrane u Polineziji intenzivno su se bavili uzgojem

svinja, pasa i pilića. Organizirali su radnu snagu kako bi izgradili velike sustave navodnjavanja

za poljoprivredu te da bi ogradili velika mrijestilišta za uzgoj riba. Ekonomski temelj društava

Polinezije sastojao se od više-manje samodovoljnih domaćinstava, no na nekim su otocima

postojali cehovi nasljednih poluprofesionalnih specijaliziranih obrtnika. U pogledu društvene

organizacije, društva Polinezije kretala su se u rasponu od prilično egalitarnih zajednica sela

do nekih od najraslojenijih društava na svijetu, s brojnim hijerarhijski povezanim obiteljskim

stablima/ograncima te poglavicom i klasama pučana čiji su se članovi međusobno ženili samo

s pripadnicima svoje klase. U pogledu političke organizacije, otoci Polinezije bili su područja

podijeljena između međuovisnih plemenskih ili seoskih jedinica, ali je bilo i protoimperija s

brojnim otocima, koji su imali stalnu vojsku za invaziju drugih otoka i osvajačke ratne

pohode. Napokon, materijalna kultura Polinezije varirala je od proizvodnje osobnih

potrepština do konstrukcije monumentalnih kamenih građevina. Kako objasniti tu

raznolikost?

Tim razlikama među društvima Polinezije pridonosilo je barem šest varijabli različitih

otoka Polinezije: otočna klima, geološki tip, morski resursi, površina, fragmentiranost

zemljišta, te izolacija. Razmotrimo raspon tih čimbenika, prije nego što razmotrimo njihove

specifične posljedice za polinezijska društva.

Klima u Polineziji varira od tople tropske ili suptropske na većini otoka, koji leže blizu

ekvatora, do umjerene na najvećem dijelu Novog Zelanda, te hladne subantarktičke na otočju

Chatham i južnom dijelu novozelandskog Južnog otoka. Veliki otok Havaja, iako leži

poprilično unutar Rakove obratnice, ima dovoljno visoke planine da bi postojala alpska

staništa i povremeno padao snijeg. Količina kiše varira od najveće zabilježene na Zemlji (na

novozelandskom Fjordlandu i u havajskoj močvari Alakai na otoku Kauai) do deset puta

manje na otocima, koji su tako suhi da imaju tek rubnu vrijednost za zemljoradnju.

Geološki tipovi otoka obuhvaćaju koraljne atole, uzdignuti vapnenac, vulkanske

otoke, dijelove kontinenta, te smjesu tih tipova. Jedna krajnost su nebrojeni otočići poput onih

u arhipelagu Tuamotu, koji su niski plosnati atoli što se jedva izdižu iznad morske razine.

Drugi stariji atoli, kao što su Henderson i Rennell, izdigli su se znatno iznad morske razine i

sad predstavljaju izdignute vapnenačke otoke. Obje su vrste atola problem za ljudsko

naseljavanje, jer se sastoje isključivo od vapnenca, bez drugih vrsta stijena, imaju vrlo tanki

sloj plodnog tla, a nemaju trajni izvor pitke vode. Druga je krajnost najveće otočje Polinezije,

Novi Zeland, koji je stari i geološki raznovrstan fragment drevnog kontinenta Gondwana, a

sadrži različite mineralne resurse, uključujući i komercijalno iskoristivo željezo, ugljen, zlato i

žad. Većina drugih velikih polinezijskih otoka su vulkani koji su se izdigli iz mora, nikad nisu

bili dio kontinenta, a mogu ili ne moraju imati dijelove sastavljene od uzdignutog vapnenca.

Takvi otoci nemaju geološko bogatstvo Novog Zelanda, ali su barem bolji od atola (s gledišta

Polinežana) po tome što nude različite vrste vulkanskih stijena, od kojih su neke vrlo pogodne

za izradu kamenog oruđa.

Vulkanski otoci se međusobno razlikuju. Neki su toliko visoki da se na njihovim

planinama stvara kiša, pa su otoci obilno natopljeni, s debelim slojem plodnog tla i trajnim

tekućicama. Takvi su primjerice svi Društveni otoci, Samoa, Marquesas i osobito Havaji,

polinezijski arhipelag s najvišim planinama. Medu nižim otocima, Tonga i (u manjoj mjeri)

Uskršnji otok također imaju bogato tlo zbog vulkanskog pepela, no nedostaju im veći potoci i

rijeke kao na Havajima.

Što se tiče morskih resursa, većinu otoka Polinezije okružuje plitko more s koraljnim

grebenima, a mnogi otoci imaju i lagune. Takva područja doslovno vrve ribama i morskim

mekušcima. Međutim, stjenovite obale Uskršnjeg otoka, Pitcairna i Marquesasa, kao i strmo

oceansko dno uz odsutnost koraljnih grebena oko takvih otoka, mnogo su manje produktivan

izvor morske hrane.

Površina je sljedeća očita varijabla, a kreće se od pola kvadratnog kilometra za otok

Anuta koji je najmanji trajno naseljen i izoliran polinezijski otok, pa sve do 270.000

kvadratnih kilometara za minikontinent Novi Zeland. Naseljivo zemljište nekih otoka,

posebice Marquesasa, razlomljeno je grebenima u doline strmih obronaka, dok je na otocima

poput Tonge i Uskršnjeg otoka to blago valovit teren kojim je lagano putovati i komunicirati.

Izdvojenost je posljednja varijabla koju moramo razmotriti. Uskršnji otok i otočje

Chatham maleni su i toliko udaljeni od drugih otoka da su se nakon njihova početnog

naseljavanja tamo utemeljila društva koja su se razvijala posve izdvojeno od ostatka svijeta.

Novi Zeland, Havaji i Marquesas također su vrlo udaljeni, no barem posljednja dva očito su

imala dodatne kontakte s drugim otocima nakon prvog naseljavanja, a sva tri arhipelaga

sastoje se od brojnih otoka koji su dovoljno blizu jedni drugima da bi postojala više-manje

redovita komunikacija. Arhipelag Tonga, posebice, leži dovoljno blizu arhipelazima Fidži,

Samoa i Wallis, što je omogućilo redovita putovanja među njima i na kraju omogućilo

stanovnicima Tonge da osvoje Fidži.

* * *

Nakon ovog kratkog pregleda različitih okoliša Polinezije, razmotrimo sada kako je ta

raznolikost utjecala na polinezijska društva. Način prehrane pogodan je za početnu analizu,

jer utječe na ostale oblike društvenosti.

Prehrana u Polineziji ovisila je o različitim kombinacijama ribolova, skupljanja divljih

biljaka i morskih beskralješnjaka (školjki, puževa i rakova), lovljenja kopnenih ptica te

morskih ptica koje se sezonski razmnožavaju na kopnu; te proizvodnje hrane. Na većini

polinezijskih otoka izvorno su živjele velike ptice nesposobne za let, koje su evoluirale u

odsutnosti grabežljivaca, a najpoznatiji su primjeri moe s Novog Zelanda te zemne guske s

Havaja. Te su ptice bile važan izvor hrane za prve doseljenike, osobito na novozelandskom

Južnom otoku, no većina je uskoro istrijebljena na svim otocima, jer ih je bilo vrlo lako loviti.

Vrlo se brzo smanjio i broj ptica koje se na otocima sezonski razmnožavaju, no one su barem

na nekim otocima ostale važan izvor hrane. Morski resursi bili su bitni na većini otoka, no

najmanje na Uskršnjem otoku, Pitcairnu i otočju Marquesas, gdje su ljudi zbog toga bili

posebno ovisni o hrani koju su sami proizveli.

Drevni Polinežani sa sobom su na otoke donijeli tri vrste domaćih životinja (svinje,

piliće i pse), a u samoj Polineziji nisu pripitomili nikakve nove vrste. Sve tri vrste zadržale su

se na mnogim otocima, no na udaljenijim i izdvojenim otocima nije bilo jedne ili više njih, bilo

zbog toga što kanuima dovezene životinje nisu uspjele preživjeti dugu plovidbu, bilo zbog

toga što uginule životinje nije bilo lako ponovno prevesti iz vanjskog svijeta. Primjerice, na

izoliranom Novom Zelandu ostali su na kraju samo psi, a na Uskršnjem otoku i Tikopiji samo

pilići. Bez pristupa koraljnim grebenima ili plodnim plitkim vodama, te uz brzo istrebljivanje

zemnih otočnih ptica, stanovnici Uskršnjeg otoka okrenuli su se gradnji kokošinjaca i

intenzivnom peradarstvu.

Međutim, te tri vrste domaćih životinja su u najboljem slučaju služile tek kao povremeni

obroci. Proizvodnja hrane u Polineziji uglavnom je ovisila o zemljoradnji, koja nije bila

moguća u subantarktičkom području jer su svi polinezijski usjevi bili tropski, izvorno

udomaćeni izvan Polinezije i pristigli s doseljenicima. Doseljenici Chathama i hladnog južnog

dijela novozelandskog Južnog otoka tako su bili prinuđeni napustiti zemljoradnju naslijeđenu

od svojih predaka tisućama godina prije, te opet postati lovci skupljači.

Narodi na ostalim otocima Polinezije bavili su se zemljoradnjom koja se temeljila na

suhozemnim biljkama (osobito taro, jams te slatki krumpir), navodnjavanim usjevima

(uglavnom taro), te stablima (kao što su kruhovac, banane i kokosovi orasi). Plodnost i

relativna važnost tih biljnih vrsta znatno se razlikovala od otoka do otoka, ovisno o njihovom

okolišu. Gustoća ljudskih populacija bila je najniža na Hendersonu i Rennellu te na atolima,

zbog njihova škrtog tla i nedostatka pitke vode. Gustoća je bila niska i u dijelu Novog Zelanda

s umjerenom klimom, koji je bio prehladan za neke polinezijske biljke. Polinežani na tim i

nekim drugim otocima bavili su se neinvazivnom zemljoradnjom, stalno se seleći te krčeći i

paleći zemlju.

Tlo je bilo bogato na drugim otocima, ali ti otoci nisu bili dovoljno visoki da bi imali

trajne tekućice pa zato nije bilo moguće navodnjavanje. Stanovnici tih otoka razvili su

intenzivnu suhozemnu zemljoradnju, za koju je bio potreban vrlo naporan rad pri izgradnji

terasa, zaštiti korijenja mladih stabala steljom od vlažne slame i lišća, rotaciji usjeva,

smanjivanju ili ukidanju ugara (preorana, ali nezasijana zemlja), te održavanju tri plantaže.

Suhozemna zemljoradnja postala je osobito produktivna na Uskršnjem otoku, na otočiću

Anuta, ta na dugoj i niskoj Tongi, gdje su na najvećem dijelu otočne površine Polinežani sadili

i uzgajali biljke za hranu.

Najproduktivnija zemljoradnja u Polineziji bila je uzgajanje taroa na navodnjavanim

poljima. Što se tiče napučenijih tropskih otoka, to nije bilo moguće na Tongi jer je bila preniska

i bez rijeka. Zemljoradnja s navodnjavanjem dosegla je vrhunac na najzapadnijim havajskim

otocima: Kauai, Oahu i Molokai, koji su bili dovoljno veliki i vlažni da imaju ne samo trajne

tekućice nego i veliku populaciju ljudi potrebnih za projekte gradnje. Havajske skupine

radnika sagradile su složene sustave navodnjavanja za polja taroa, čiji je prinos bio i do 600 tona

po četvornom kilometru, što je najviši prinos usjeva u cijeloj Polineziji. Tako visok prinos zauzvrat

je omogućio intenzivni uzgoj svinja. Havaji su bili jedinstveni i po upotrebi masovnog rada pri

navodnjavanju i konstruiranju velikih ribnjaka za uzgoj ribe mlječnjače (eng. milkfish) i

cipala.

* * *

Kao rezultat svih tih uz okoliš vezanih varijacija u načinu prehrane, gustoća ljudskih

populacija (mjerena brojem ljudi po četvornom kilometru zemlje iskoristive za obradu) u

Polineziji jako se razlikovala. Na donjem kraju bili su lovci skupljači s Chathama (samo 2

stanovnika na četvorni kilometar) i na novozelandskom Južnom otoku, te zemljoradnici na

ostatku Novog Zelanda (11 stanovnika na četvorni kilometar). Nasuprot tome, na mnogim

otocima s intenzivnom zemljoradnjom gustoća populacije premašivala je 47 stanovnika na

četvorni kilometar. Tonga, Samoa i Društveni otoci dosegli su od 82 do 100 stanovnika na

četvorni kilometar, a Havaji čak 120. Rekord od 430 stanovnika na četvorni kilometar

dosegnut je na strmom otoku Anuta, gdje su ljudi gotovo cijelo kopno iskoristili za intenzivnu

proizvodnju hrane i tako stisnuli 160 stanovnika na ukupnu otočnu površinu od malo manje

od pola četvornog kilometra; to ih svrstava među najgušće samodostatne populacije na

svijetu. Gustoća populacije na Anuti nadmašivala je onu u modernoj Nizozemskoj, a gotovo

je jednaka onoj u Bangladešu.

Veličina populacije je umnožak populacijske gustoće (broj stanovnika po četvornom

kilometru) i površine (četvorni kilometar). Relevantna površina nije cijela površina otoka,

nego površina političke jedinice, a ona može biti i veća i manja od površine jednog otoka. S

jedne strane, susjedni otoci mogu se spojiti u jednu političku jedinicu. S druge strane,

pojedinačni veliki otoci razvedenog krajolika bili su podijeljeni u brojne neovisne političke

jedinice. Zato je površina političke jedinice bila ovisna o površini otoka, ali i o stupnju

razvedenosti i izoliranosti otoka.

Cijeli otok bio je jedna politička jedinica kad su u pitanju bili mali otoci bez jakih

zapreka za unutarnju komunikaciju - npr. Anuta, sa svojih 160 stanovnika. Mnogi veći otoci

nikad nisu postali politički ujedinjeni, bilo zato što se populacija sastojala od raspršenih

skupina od samo nekoliko desetaka lovaca skupljača (npr. Chatham i južni dio

novozelandskog Južnog otoka), bilo zato što se sastojala od prilično raspršenih zemljoradnika

(ostatak Novog Zelanda) ili zemljoradnika koji su živjeli u populacijama gusto zbijenima u

određenim područjima, ali razdvojenima brdovitim područjima koja su priječila političko

ujedinjenje. Primjerice, na otočju Marquesas stanovnici susjednih dolina strmih obronaka

međusobno su komunicirali uglavnom pomorskim putem; svaka dolina bila je neovisni

politički entitet sastavljen od nekoliko stotina stanovnika, a većina većih otoka Marquesasa

ostala je podijeljena na brojne takve entitete.

Krajolik Tonge, Samoe, Društvenih otoka i Havaja omogućio je političko ujedinjenje

unutar otoka, gdje su političke jedinice imale po 10.000 stanovnika ili više (više od 30.000 na

velikim havajskim otocima). Udaljenost otoka u arhipelagu Tonga, kao i udaljenost Tonge od

susjednih arhipelaga, bila je dovoljno skromna te je naposljetku nastalo otočno carstvo s više

od 40.000 podanika. Dakle, političke jedinice u Polineziji kretale su se u rasponu od nekoliko

desetaka do 40.000 stanovnika.

Veličina populacije političke jedinice, u interakciji s populacijskom gustoćom, utjecala

je na tehnologiju te ekonomsku, društvenu i političku organizaciju Polinezije. Općenito, veće i

gušće populacije imale su složeniju i specijaliziranu tehnologiju i organizaciju. Razloge za to

detaljno ćemo razmotriti u idućim poglavljima. Ukratko, pri visokim gustoćama populacije

samo dio ljudi bavio se zemljoradnjom, ali su bili uključeni u intenzivnu proizvodnju hrane, pa

su tako stvarali višak hrane za one koji je ne proizvode. Od tih koji nisu proizvodili hranu

nastajali su poglavice, svećenici, birokrati i ratnici. Najveće političke jedinice mogle su

okupiti brojnu radnu snagu za gradnju sustava navodnjavanja i ribnjaka, što je još više

povećalo proizvodnju hrane. Takav razvoj bio je osobito uočljiv na Tongi, Samoi i

Društvenim otocima, koji su bili plodni, gusto naseljeni i po polinezijskim mjerilima

umjereno veliki. Trendovi su dosegnuli vrhunac u Havajskom arhipelagu, koji se sastoji od

najvećih tropskih polinezijskih otoka, na kojima su visoka gustoća populacije i velika površina

zemlje značili da poglavice mogu potencijalno pokrenuti mnogobrojno ljudstvo.

Uz razlike u populacijskoj gustoći i površini bile su vezane sljedeće varijacije društava

Polinezije. Ekonomija je ostala najjednostavnija na slabo naseljenim otocima (npr. lovci

skupljači na Chathamu), na otocima s malobrojnim (mali atoli) ili raspršenim stanovništvom.

U takvim društvima domaćinstva su proizvodila sve što im je bilo potrebno; postojala je mala

ili nikakva ekonomska specijalizacija. Specijalizacija se povećala na većim i gušće naseljenim

otocima, a dosegnula je vrhunac na Samoi, Društvenim otocima i osobito na Tongi i

Havajima. Na posljednja dva otočja postojali su nasljedni poluprofesionalni specijalizirani

obrtnici, kao što su graditelji kanua, navigatori, zidari, lovci ptica i majstori tetovaže.

Društvena složenost podjednako se razlikovala. Chatham i atoli opet su imali

najjednostavnija, uglavnom egalitarna društva. Iako su ti otoci zadržali izvornu polinezijsku

tradiciju postavljanja poglavica, njihovi su poglavice isticali malobrojne ili nikakve oznake

časti, živjeli su u običnim kolibama poput običnog puka, a kao i svi drugi uzgajali su ili lovili

vlastitu hranu. Društveni ugled i moć poglavice bili su veći na gušće naseljenim otocima s

većim političkim jedinicama, a bili su osobito izraženi na Tongi i Društvenim otocima.

I društvena složenost dosegnula je vrhunac u Havajskom arhipelagu, gdje su se ljudi

plemenitog podrijetla dijelili u osam hijerarhijskih obiteljskih grana. Članovi tih plemenskih

grana nisu se ženili s pučanima nego jedino međusobno, ponekad čak s braćom ili polubraćom.

Pučani su morali padati ničice pred visoko rangiranim poglavicama. Svi članovi plemenitaških

obitelji, birokrati te neki specijalizirani obrtnici bili su oslobođeni rada na proizvodnji hrane.

Iste trendove pratila je i politička organizacija. Na Chathamu i atolima, poglavice su

upravljale oskudnim resursima, odluke su se donosile kroz opću raspravu, a zemlja je bila

zajedničko vlasništvo zajednice, a ne vlasništvo poglavica. Veće i gušće naseljene političke

jedinice prenijele su više ovlasti na poglavice. Politička složenost bila je najveća na Tongi i

Havajima, gdje je moć nasljednih poglavica bila slična moći kraljeva u drugim dijelovima

svijeta, a zemlju su nadzirali poglavice umjesto pučana. Koristeći imenovane birokrate kao

posrednike, poglavice su prikupljale hranu od pučana i propisivale im rad na velikim

projektima gradnje, a vrsta rada razlikovala se od otoka do otoka: projekti navodnjavanja i

ribnjaci na Havajima, središta za ples i gozbe na otočju Marquesas, gradnja grobnica poglavica

na Tongi te hramova na Havajima, Društvenim otocima i Uskršnjem otoku.

Kad su Europljani došli u 18. stoljeću, Tonga je već bila carstvo sastavljeno od

nekoliko arhipelaga. Budući da je arhipelag Tonga geografski zbijen i ima nekoliko velikih

otoka s nerazvedenim krajolikom, svaki je otok ujedinjen pod jednim poglavicom; zatim su

nasljedni poglavice najvećeg otoka u arhipelagu Tonga (otok Tongatapu) ujedinili cijeli

arhipelag, a potom su osvojili otoke izvan arhipelaga, udaljene i do 800 kilometara. Započeli

su redovitu trgovinu s udaljenim otočjima Fidži i Samoa, osnovali su tonganska naselja na

otočju Fidži, te počeli pljačkati i osvajati dijelove tog otočja. To pomorsko protocarstvo svoja

je osvajanja i administrativne poslove temeljilo na mornarici velikih kanua, u koje je moglo

stati do 150 ljudi.

Poput Tonge, Havaji su postali politički entitet koji obuhvaća nekoliko gusto

naseljenih otoka, ali entitet ograničen na samo jedan arhipelag zbog svoje krajnje izoliranosti.

U doba kad su Europljani "otkrili" Havaje, 1778. godine, političko ujedinjenje već je bilo

dovršeno na svakom havajskom otoku, a počela je i određena politička fuzija između otoka.

Četiri najveća otoka -Veliki otok (Havaji u užem smislu), Maui, Oahu i Kauai - ostali su

neovisni, a nadzirali su (ili su se međusobno natjecali za nadzor) manje otoke (Lanai,

Molokai, Kahoolawe i Niihau). Nakon dolaska Europljana, kralj Velikog otoka Kamehameha

I. ubrzano je nastavio pridruživanje najvećih otoka, kupujući od Europljana puške i brodove

da bi napao i pokorio prvo Maui, a zatim i Oahu. Kamehameha je nakon toga pripremio

invaziju na posljednji neovisni havajski otok, Kauai, čiji se poglavica na kraju s njim nagodio.

Time je dovršeno ujedinjenje arhipelaga.

Preostali oblici varijacija među društavima Polinezije koje trebamo razmotriti tiču se

oruđa i ostalih vidova materijalne kulture. Različita dostupnost sirovina nametala je

ograničenja materijalne kulture. Jedna krajnost bio je otok Henderson, stari koraljni greben

izdignut iznad razine mora, na kojem je od kamena postojao jedino vapnenac. Njegovi su

stanovnici svedeni na izradu bradvi od divovskih školjki. Druga su krajnost Maori na

minikontinentu Novog Zelanda, kojima su bile dostupne raznovrsne sirovine i koji su postali

osobito poznati po upotrebi zada. Između te dvije krajnosti nalaze se oceanski vulkanski otoci

Polinezije na kojima nije bilo granita, kremena i drugih kontinentalnih stijena, ali su barem

imali vulkanske stijene, od kojih su Polinežani izrađivali grube i polirane kamene sjekire i

bradve za krčenje zemlje.

Što se tiče vrsta izrađivanih artefakata, otočani Chathama trebali su uglavnom ručne

toljage i štapove za ubijanje tuljana, ptica i jastoga. Većina drugih otočana proizvodila je

raznovrsne udice, sjekirice, nakit i druge predmete. Na atolima, kao i na Chathamu, ti su

proizvodi bili mali, relativno jednostavni, individualno proizvedeni i vlasništvo pojedinca,

dok su arhitekturu predstavljale tek jednostavne kolibe. Na velikim i gusto naseljenim otocima

postojali su specijalizirani obrtnici, koji su proizvodili širok raspon prestižne robe za poglavice

- npr. perjanice, rezervirane za havajske poglavice, napravljene od nekoliko desetaka tisuća

ptičjih pera.

Najveći proizvodi u Polineziji bili su goleme kamene strukture na nekoliko otoka -

slavni divovski kipovi na Uskršnjem otoku, grobnice poglavica Tonge, ceremonijalne

platforme na otočju Marquesas, te hramovi na Havajima i Društvenim otocima.

Monumentalna polinezijska arhitektura očito je evoluirala u istom smjeru kao i piramide u

Egiptu, Mezopotamiji, Meksiku i Peruu. Naravno, polinezijske strukture ne mogu se po veličini

mjeriti s tim piramidama, no to je tek odraz činjenice da su egipatski faraoni mogli novačiti

radnike iz mnogo brojnije populacije nego poglavice na bilo kojem polinezijskom otočju.

Unatoč tome, stanovnici Uskršnjeg otoka uspjeli su uspraviti kamene kipove teške 30 tona, a

to nije malen pothvat za otok sa samo 7000 stanovnika, koji su na raspolaganju imali samo

vlastite mišiće.

* * *

I tako su se otočna društva Polinezije znatno razlikovala po svojoj ekonomskoj

specijalizaciji, društvenoj složenosti, političkoj organizaciji i materijalnim proizvodima,

ovisno o razlikama u veličini i gustoći populacije, što je bio odraz razlika u površini,

razvedenosti i izoliranosti otoka te mogućnosti za prehranu i uvođenje intenzivne proizvodnje

hrane. Sve su se te razlike među društvima Polinezije razvile u relativno kratkom razdoblju i na

malom djeliću Zemljine površine, kao okolišem uvjetovane varijacije jednog predačkog

društva. Te kategorije kulturoloških razlika u Polineziji zapravo su iste kategorije koje su

nastale i u ostalim područjima svijeta.

Naravno, raspon varijacija u ostalim područjima bio je mnogo veći nego u Polineziji.

Dok su neki od modernih kontinentalnih naroda bili ovisni o kamenom oruđu, kao i Polinežani,

u Južnoj Americi začeta su društva vrlo spretna u upotrebi i plemenitih metala, a stanovnici

Euroazije i Afrike razvili su i upotrebu željeza. Takav razvoj nije bio moguć u Polineziji, jer je

od svih otoka jedino Novi Zeland imao vrijedne naslage metalnih ruda. U Euroaziji su postojala

posve razvijena carstva prije nego što je Polinezija uopće bila naseljena, a carstva su se poslije

razvila i u Južnoj i Srednjoj Americi, dok su u Polineziji postojala samo dva protocarstva, od

kojih je jedno (Havaji) nastalo tek nakon dolaska Europljana. U Euroaziji i Srednjoj Americi

nastalo je i autohtono pismo, do čega nije došlo u Polineziji, osim možda na Uskršnjem otoku,

čiji su tajnoviti natpisi možda ipak nastali tek nakon dodira otočana s Europljanima.

Uzevši sve u obzir, Polinezija nam pruža samo jedan segment, a ne puni spektar

ljudske društvene raznolikosti diljem svijeta. To nas ne treba čuditi, jer je Polinezija naseljena

tako kasno da su čak i najstarija polinezijska društva za razvoj imala tek 3200 godina, u

odnosu na najmanje 13.000 godina koje su bile na raspolaganju društvima na najkasnije

naseljenim kontinentima (obje Amerike). Da su imali još nekoliko tisućljeća, možda bi Tonga

i Havaji dosegnuli razinu posve razvijenih carstava koja se međusobno bore za prevlast nad

Tihim oceanom, s autohtono razvijenim pismom za administrativno upravljanje tim carstvima, a

Maori na Novom Zelandu možda bi uz žad i druge materijale počeli upotrebljavati i bakreno i

željezno oruđe i oružje.

Ukratko, Polinezija nam pruža uvjerljiv i djelatan primjer uz okoliš vezanog

razlikovanja ljudskih društava. No pritom smo naučili samo da se tako nešto može dogoditi,

zato što se doista dogodilo u Polineziji. Je li se to isto dogodilo i na kontinentima? Ako jest,

koje su razlike u okolišu bile odgovorne za razlikovanje društava na kontinentima i kakve su

bile posljedice tih razlika?

3. POGLAVLJE Sukob u gradu Cajamarca

U moderna vremena, najveća seoba naroda bila je naseljavanje Europljana u Novi svijet,

koji je za posljedicu imao pokoravanje, desetkovanje ili potpuno istrebljenje većine skupina

američkih urođenika (američkih Indijanaca). Kako sam objasnio u 1. poglavlju, Novi svijet je

prvi put naseljen otprilike 11.000. pr. Kr., preko Aljaske, Beringova prolaza i Sibira. U obje

Amerike postupno su mnogo južnije nastajala složena zemljoradnička društva. Ta su se

društva razvijala posve odvojeno od složenih društava Staroga svijeta. Nakon tog početnog

naseljavanja iz Azije, jedini nedvojbeno dokazani primjer daljnjeg kontakta između Novog

svijeta i Azije tiče se samo lovaca skupljača koji su živjeli na suprotnim obalama Beringova

prolaza, te pretpostavljenog putovanja Tihim oceanom kojim je iz Južne Amerike u Polineziju

uvezen slatki krumpir.

Što se tiče kontakta naroda Novog svijeta s Europom, jedini rani primjeri su

Norvežani koji su u vrlo malom broju nastavali Grenland između 986. i 1500. n. e. No ti

posjeti norveških Vikinga nisu ostavili vidljivog traga na društvima Indijanaca. Pravi sudar

društava Novog svijeta s naprednim društvima Starog svijeta počeo je naglo 1492.,

Kolumbovim "otkrićem" Karipskih otoka, gusto naseljenih autohtonim američkim

urođenicima.

Najdramatičniji trenutak u odnosima Europljana i američkih urođenika bio je prvi

susret Atahualpe, cara Inka, sa španjolskim konkvistadorom Franciscom Pizarrom. To se

dogodilo u gradu Cajamarca na visoravnima Perua, 16. studenoga 1532. Atahualpa je bio

apsolutni monarh najveće i najnaprednije države Novog svijeta, a Pizarro je predstavljao

svetog rimskog cara Karla V. (to jest, španjolskog kralja Karla I.), monarha najmoćnije države

u Europi. Pizarro, voda skupine od 168 španjolskih vojnika, bio je na nepoznatom terenu, nije

poznavao mjesno stanovništvo, posve je izgubio kontakt s najbližim Španjolcima (smještenima

1600 kilometara sjevernije, u Panami) i znatno izvan dosega prijeko potrebnog pojačanja.

Atahualpa je bio usred vlastitog carstva s milijunima podanika i izravno okružen vlastitom

vojskom od 80.000 vojnika, koja je nedavno izvojevala pobjedu u ratu s drugim Indijancima.

Pa ipak, Pizarro je zarobio Atahualpu već nekoliko minuta nakon što su se prvi put sreli i

pogledali. Pizarro ga je držao zatočenog osam mjeseci, a pritom, za obećanje da će ga

osloboditi, iznudio najveću otkupninu u povijesti. Kada je otkupnina dostavljena - dovoljno

zlata da posve napuni sobu dugu 7 metara, široku 5 metara i visoku više od 2,5 metra - Pizarro

je pogazio zadanu riječ i ubio Atahualpu.

Zarobljavanje Atahualpe bilo je ključno za europsko osvajanje carstva Inka. Iako bi

Španjolcima njihovo nadmoćno oružje osiguralo konačnu pobjedu, zarobljavanje je pobjedu

učinilo bržom i neizmjerno lakšom. Inke su Atahualpu obožavale kao boga sunca koji je nad

svojim podanicima imao apsolutni autoritet, pa su se njegovim naredbama pokoravali čak i

kad je bio zarobljen. Tijekom zatočenja Atahualpe, Pizarro je bez opasnosti mogao poslati

izvidnice u druge dijelove carstva Inka, te pozvati pojačanje iz Paname. Kad je napokon,

nakon Atahualpina smaknuća, izbila bitka između Španjolaca i Inka, španjolska sila bila je

znatno jača nego na početku.

I tako, zarobljavanje Atahualpe nas prije svega zanima kao odlučni trenutak u

najvećem sukobu moderne povijesti. No ono je i od šireg interesa, jer su čimbenici koji su

Pizarru omogućili da zatoči Atahualpu u biti isti oni koji su odredili ishod niza sličnih sukoba

između kolonizatora i urođenika u drugim dijelovima modernog svijeta. Zato nam

zarobljavanje Atahualpe otvara širok prozor u svjetsku povijest.

* * *

Dobro je poznato što se u gradu Cajamarca zbilo taj dan jer su o tome pisali brojni

španjolski sudionici. Da steknemo bolji dojam, oživjet ćemo događaje spajanjem izvadaka iz

prikaza očevidaca, šest Pizarrovih pratilaca, uključujući i njegovu braću Hernanda i Pedra:

"Razboritost, čvrstina, vojnička disciplina, naporan rad, vratolomna navigacija, kao i bitke

Španjolaca - vazala nepobjedivog cara Svetog Rimskog Carstva, našeg prirodnog kralja i

gospodara - razgalit će vjernike i utjerati strah u kosti nevjernicima. Zbog toga, te na slavu

Boga našeg Gospodina i u službi katoličkog carskog Veličanstva, činilo mi se dobrim zapisati

ovu priču i poslati je Vašem Veličanstvu, da bi svi znali što se ovdje zbilo. Bit će to na slavu

Boga, jer je pokoren i našoj svetoj katoličkoj vjeri priveden golem broj ognjišta, uz pomoć

Njegove Svete Providnosti. Bit će to na čast našem caru jer, zahvaljujući njegovoj velikoj moći i

dobroj sreći, zbilo se to u njegovo doba. Bit će to radost za srca vjernika, čuti kakve su bitke

dobivene, kakve oblasti otkrivene i osvojene, kakva blaga dovezena u domovinu za kralja i za

njih same; te da se među nevjernicima širi takva strava, a takvo divljenje pobuđuje u cijelom

čovječanstvu.

Jer kad su, bilo u antička ili u moderna vremena, tako velika djela ostvarena od tako

malobrojnih, u sukobu s tako brojnijima, u tako udaljenoj klimi, preko tolikih mora, na toliko

prostranom kopnu, da se pokori neviđeno i nepoznato? Čija se djela mogu usporediti s djelima

Španjolske? Naši Španjolci, budući malobrojni - nikad više od 200 ili 300 ljudi na okupu, a

katkad samo 100 ili i manje - uspjeli su još za našeg vijeka osvojiti veći teritorij od onog do

tada uopće poznatog, veći od onog kojeg zajedno posjeduju svi vladari vjernika i nevjernika.

Sada ću pisati samo o onom što se zbilo pri osvajanju, a neću pisati nadugo i naširoko, da vas

ne zamaram nepotrebnim.

Guverner Pizarro htio je prikupiti podatke od nekih Indijanaca koji su došli u grad

Cajamarca, pa ih je bacio na muke. Oni su priznali da su čuli kako Atahualpa čeka guvernera

u gradu. Guverner nam je tad naredio da krenemo naprijed. Kad smo stigli na prilaz gradu,

vidjeli smo na udaljenosti od jedne lige Atahualpin logor na obroncima planina. Logor

Indijanaca sličio je vrlo lijepom gradu. Imali su tako mnogo šatora, da nas je sve obuzela

velika bojazan i briga. Do tada u Indijama nikad i nigdje nismo vidjeli nešto takvo. To je nas

Španjolce ispunilo strahom i zbunjenošću. No nismo smjeli pokazati bilo kakav strah niti smo

se mogli vratiti, jer da su Indijanci osjetili u nama i najmanju slabost, pobili bi nas čak i oni

koji su s nama putovali kao vodiči. Zato smo odglumili vedro raspoloženje, a nakon pažljivog

promatranja grada i šatora, sišli smo u dolinu i ušli u grad Cajamarca.

Mnogo smo međusobno raspravljali što nam je činiti. Svi smo bili jako preplašeni, jer

smo bili tako malobrojni, a prodrli smo tako duboko u zemlju da nam nikakvo pojačanje nije

moglo stići. Svi smo se okupili oko guvernera da raspravimo što treba napraviti sljedećeg

dana. Malo nas je te noći uspjelo spavati, a držali smo stražu na trgu u gradu, stalno motreći

logorske vatre vojske Indijanaca. To je bio zastrašujući prizor. Većina logorskih vatri bila je

na obroncima, a tako blizu jedne drugima da je sve to nalikovalo na nebo posuto jarkim

zvijezdama. Te noći nisu se po položaju dijelili moćni i beznačajni, ni pješaci od konjanika.

Svako je svoje dužnosti obavljao pod punom oružanom spremom. Tako je činio i dobri stari

guverner, koji je obilazio i ohrabrivao svoje ljude. Guvernerov brat Hernando Pizarro

procijenio je da je tamo bilo 40.000 indijanskih vojnika, no on nam je lagao da nas ohrabri, jer

je tamo zapravo bilo više od 80.000 Indijanaca.

Sutradan ujutro stigao je Atahualpin glasnik, a guverner mu je rekao: 'Kaži svom

gospodaru da dođe kad želi i kako želi i da ću ga primiti kao prijatelja i brata kako god došao.

Molim se da dođe brzo, jer čeznem za tim da ga vidim. Neće mu se dogoditi nikakva šteta niti

će ga itko vrijeđati.'

Guverner je svoje čete sakrio oko trga i konjicu podijelio u dva dijela, od kojih je

jednom zapovijedao njegov brat Hernando Pizarro, a drugim Hernando de Soto. Slično je

podijelio i pješadiju, pri čemu je sam poveo jednu skupinu, a drugu je vodio njegov brat Juan

Pizarro. Istodobno, naredio je da Pedro de Candia i još dva ili tri pješaka s trubama odu u

malu utvrdu na trgu i da se tamo smjeste s arkebuzama. Kad na trg stupe svi Indijanci i

Atahualpa među njima, guverner će im dati znak, a zatim su Candia i njegovi ljudi trebali

opaliti iz vatrenog oružja i glasno trubiti - a kad zatrube, konjica bi trebala izjuriti iz velikog

predvorja u kojem je spremna i skrivena čekala.

U podne je Atahualpa počeo okupljati svoje ljude i prilaziti nam. Uskoro smo vidjeli

kako je cijela ravnica ispunjena Indijancima, koji su periodički zastajkivali da pričekaju uvijek

nove valove Indijanaca koji su pristizali iz logora. Cijelo popodne su nastavili ispunjavati

ravnicu u odvojenim skupinama. Prednje čete sad su već bile blizu našeg logora, a nove čete

još su izvirale iz logora Indijanaca. Ispred Atahualpe je stupalo 2000 Indijanaca koji su ispred

njega čistili put, a za njima su išli ratnici, od kojih je polovica stupala s jedne, a polovica s

druge strane Atahualpinog puta.

Prvo je pristigla četa Indijanaca odjevenih u odjeću različitih boja, poput šahovske

ploče. Napredovali su skupljajući slamke s tla i metlama čisteći put. Zatim su došle tri čete u

različitoj odjeći, plešući i pjevajući. Zatim je došlo mnoštvo ljudi s oklopima, velikim

metalnim pločama, te šljemovima od zlata i srebra. Toliko je mnogo ukrasa od zlata i srebra

bilo na njima, da smo zaprepašteno gledali kako se na njima presijava sunce. Među njima se

isticao lik Atahualpe u vrlo lijepoj nosiljci čiji su drveni krajevi bili prekriveni srebrom.

Osamdeset moćnika nosilo ga je na ramenima, a svi su imali izrazito modre livreje. I sam

Atahualpa bio je vrlo bogato odjeven, s krunom na glavi i ogrlicom od krupnih smaragda oko

vrata. Sjedio je u nosiljci na maloj stolici s udobnim jastukom. Nosiljka je bila obložena

perjem papiga raznih boja te ukrašena pločicama od zlata i srebra.

Iza Atahualpe bile su još dvije nosiljke te dvije viseće ležaljke, u kojima su bili neki

važni poglavice, potom je slijedilo nekoliko četa Indijanaca s krunama od zlata i srebra. Te su

čete Indijanaca počele ulaziti na trg praćene gromoglasnom pjesmom, pa su postupno zauzele

svaki dio trga. U međuvremenu, mi Španjolci čekali smo spremni, skriveni u dvorištu i puni

straha. Od velike prestravljenosti, mnogi od nas su se i nesvjesno pomokrili. Kad je stigao na

sredinu trga, Atahualpa je ostao visoko u svojoj nosiljci, dok su se njegove čete nastavile

gomilati iza njega.

Po nalogu guvernera Pizarra, fratar Vicente de Valverde zatim se obratio Atahualpi i

od njega zatražio da se u ime Boga i španjolskoga kralja pokloni zakonima našeg Gospodina

Isusa Krista i stupi u službu Njegovog Veličanstva kralja Španjolske. Prilazeći s križem u

jednoj i Biblijom u drugoj ruci, kroz čete Indijanaca sve do mjesta na kojem je bio Atahualpa,

fratar mu se ovako obratio: 'Ja sam božji svećenik i kršćane poučavam božjim stvarima, a tako

sam došao i tebe poučiti. Ono što poučavam je ono što nam Bog kaže u ovoj knjizi. Zato, u

ime Boga i kršćana pozivam te da budeš njihov prijatelj, jer takva je volja Božja i tako će biti

dobro za tebe.'

Atahualpa je zatražio knjigu da je pogleda, a fratar mu je pruži zatvorenu. Atahualpa

nije znao kako da otvori knjigu, a fratar je ispružio ruku da je otvori, na što ga je Atahualpa

vrlo bijesan udario po ruci, ne želeći da knjigu otvori fratar. Zatim ju je sam otvorio i bez

ikakvog čuđenja za slova i papir odbacio je pet-šest koraka od sebe, posve zajapurenog lica.

Fratar se vratio Pizarru vičući: 'Izađite, izađite, kršćani! Napadnite ove neprijateljske

pse koji odbacuju božje stvari. Taj tiranin je bacio na tlo moju knjigu svetog zakona! Niste li

vidjeli što se dogodilo? Zašto bismo mi ostali pristojni i servilni prema tom bahatom psu kad

su ravnice pune Indijanaca? Razrješujem vas grijeha, napadnite ga!'

Guverner je tad dao znak da Candia počne pucati. Istodobno su zaorile trube i

oklopljeni španjolski vojnici, kako konjica tako i pješadija, nasrnuli su iz svojih skloništa ravno

u masu nenaoružanih Indijanaca nagomilanih na trgu, uz španjolski ratni poklič 'Santiago!' Na

konje smo dodatno postavili zvečke i štropotaljke da nasmrt preplašimo Indijance. Grmljavina

arkebuza, trubljenje truba, te topot konja nagnale su Indijance u konfuznu paniku. Španjolci ih

počeše sjeći, a Indijanci su bili toliko preplašeni da su se penjali jedan preko drugoga,

stvarajući gomile i tako jedni druge gušili. Budući da su bili nenaoružani, napali smo ih bez

ikakve pogibelji za bilo kojeg kršćanina. Konjica ih je pregazila, ubijajući ih i ranjavajući te ih

progoneći. Pješadija je tako dobro napala one preostale da je za kratko vrijeme većina njih

podlegla maču.

Guverner je izvukao mač i bodež, sa Španjolcima koji su ga okruživali jurnuo u masu

Indijanaca i velikim se junaštvom probio do Atahualpine nosiljke. Bez imalo straha zgrabio je

Atahualpu za lijevu ruku i zavikao: 'Santiago!', no nije mogao Atahualpu izvući iz nosiljke jer je

bila visoko podignuta. Iako smo pobili Indijance koji su držali nosiljku, drugi bi ih odmah

zamijenili i nosiljku opet podigli, pa smo tako proveli mnogo vremena svladavajući i ubijajući

Indijance. Napokon se sedam ili osam španjolskih konjanika sjurilo na nosiljku s jedne strane i

uz veliki napor je uspjelo prevaliti na bok. Tako je Atahualpa zarobljen, a guverner ga je

odvukao u svoje odaje. Indijanci koji su nosili nosiljku i pratili Atahualpu nisu ga ni trena

napuštali, nego su svi izginuli oko njega.

Uspaničeni Indijanci koji su ostali na trgu, zgroženi pucanjem vatrenog oružja i

konjima - nečim što do tada nikad nisu vidjeli - pokušali su pobjeći s trga rušeći dio zida i

bježeći van u ravnicu. Naša konjica je preskočila srušeni zid i jurišala niz ravnicu, vičući:

'Lovite one sa finom odjećom! Ne dajte im da pobjegnu! Nabijte ih na koplja!' Svi ostali

Atahualpini vojnici bili su na gotovo kilometar od grada spremni za bitku, no nitko se nije

pokrenuo, a tijekom cijelog tog zbivanja ni jedan Indijanac nije podigao oružje na Španjolce.

Kad su čete Indijanaca, koje su ostale na ravnici izvan grada, vidjele kako drugi Indijanci

bježe i viču, većina ih se uspaničarila i pobjegla. To je bio nevjerojatan prizor, jer je cijela

dolina duljinom od 24 do 32 kilometra bila prepuna Indijanaca. Već je i noć pala, a naša je

konjica nastavila na koplja nabijati Indijance u poljima, kad smo začuli poziv trube da se

ponovno okupimo u logoru.

Da nije pala noć, od 40.000 Indijanaca malo bi ih ostalo živo. Šest ili sedam tisuća

Indijanaca ležalo je mrtvo, a mnogo većem broju bile su odsječene ruke ili su bili na druge

načine ranjeni. Sam Atahualpa je priznao da smo u bitki pobili 7000 njegovih ratnika. Čovjek

ubijen u jednoj nosiljci bio je Atahualpin ministar, gospodar od Chincha, kojeg je jako volio.

Zapravo, ispostavilo se da su svi Indijanci koji su nosili Atahualpinu nosiljku bili visoko

rangirani poglavice i savjetnici. Svi su oni pobijeni, kao i oni Indijanci koji su nosili ostale

nosiljke i ležaljke. Gospodar grada Cajamarca također je ubijen, a i drugi, no njihov je broj bio

tako velik da ih se nije dalo ni izbrojiti, jer svi koji su došli izraziti počast Atahualpi bili su

veliki uglednici. Bilo je doista izvanredno vidjeti tako moćnog vladara zarobljenog u tako malo

vremena, a došao je s tako moćnom vojskom. Uistinu, nije to sve zasluga samo naših snaga,

jer smo bili tako malobrojni. Bilo je to milošću Boga, koji je velik.

Atahualpina odjeća bila je poderana kad su ga Španjolci izvlačili iz nosiljke. Guverner

je naredio da mu se donese odjeća, pa kad je Atahualpa bio opet odjeven, guverner mu je

naredio da sjedne pokraj njega i tješio ga, onako bijesnog i uzbuđenog zbog tako naglog pada

s visokog položaja. Guverner je rekao Atahualpi: 'Nemoj to uzeti kao uvredu što si poražen i

zarobljen, jer s ovim svojim kršćanima, iako su tako malobrojni, ja sam pokorio kraljevstva

veća nego što je tvoje, porazio sam druge, moćnije gospodare od tebe, nametnuo im vlast svog

cara, čiji sam vazal, i koji je kralj Španjolske i cijelog svijeta. Po njegovoj naredbi došli smo

osvojiti i pokoriti ovu zemlju, da bi svi spoznali Boga i kraljevu svetu katoličku vjeru; a zbog

valjanosti i opravdanosti naše zadaće, Bog, Tvorac neba i zemlje i svih stvari na zemlji, to

nam je omogućio, tako da bi ga ti mogao spoznati i napustiti bestijalni i dijabolični život koji

si dosad vodio. Zbog toga smo mi, tako malobrojni, pokorili takvo mnoštvo. Kad sagledaš

grijehe u kojima živiš, shvatit ćeš kakvo smo ti dobro učinili došavši u tvoju zemlju po

naredbi Njegovog Veličanstva, kralja Španjolske. Naš Gospod je omogućio da se slomi tvoj

ponos i da ni jedan Indijanac ne bude u stanju uvrijediti kršćanina.'"

* * *

Razmotrimo sada uzročni slijed u tom neobičnom sukobu, počevši od trenutačnih

zbivanja. Kad su se Pizarro i Atahualpa sreli u gradu Cajamarca, zbog čega je Pizarro zarobio

Atahualpu i pobio tako mnogo njegovih sljedbenika, umjesto da neizmjerno brojnija vojska

Atahualpe zarobi i ubije Pizarra? Napokon, Pizarro je imao samo 62 konjanika i 106 pješaka,

dok je Atahualpa zapovijedao vojskom od oko 80.000 vojnika. A što se tiče onog što je tim

događajima prethodilo, kako je Atahualpa uopće došao do tog grada? Kako je Pizarro tamo

došao i zarobio ga, umjesto da Atahualpa dođe u Španjolsku i zarobi kralja Karla I.? Zbog čega

je Atahualpa ušetao, kako se bar iz naše perspektive čini, u tako prozirnu klopku? Jesu li

čimbenici bitni za susret Atahualpe i Pizarra također bili bitni pri susretima naroda Starog i

Novog svijeta, kao i pri susretima drugih naroda?

Zbog čega je Pizarro zarobio Atahualpu? Pizarrova vojna prednost ležala je u čeličnim

mačevima i drugom oružju Španjolaca, čeličnom oklopu, vatrenom oružju i konjima. Tom su

oružju Atahualpine čete, nemajući na čemu odjahati u bitku, mogle suprotstaviti samo kamen,

broncu i drvene toljage, maljeve i ručne sjekire, te praćke i oklop od pločica. Takva neravnoteža

u oružju bila je odlučna u nebrojenim drugim sukobima Europljana s američkim Indijancima i

ostalim narodima.

Jedini američki Indijanci koji su se niz stoljeća uspješno odupirali osvajanju Europljana

bila su ona plemena koja su smanjila vojni nesklad tako što su pribavila konje i puške.

Prosječnog bijelog Amerikanca riječ "Indijanac" podsjeća na Indijanca konjanika iz Velike

ravnice, s puškom u ruci, poput ratnika Siouxa koji su do nogu potukli četu američkog

generala Georgea Custera u slavnoj bitki kod Little Big Horna 1876. Lako zaboravljamo da

američki Indijanci isprva nisu poznavali konje i puške. Njih su donijeli Europljani, a

indijanska plemena koja su ih počela upotrebljavati nastavila su se transformirati.

Zahvaljujući ovladavanju konjima i puškama, Indijanci sjevernoameričke Velike ravnice, kao

i araukanski Indijanci južnog Čilea te argentinski Indijanci Pampas dulje su se odupirali bijelim

osvajačima od bilo kojih drugih američkih Indijanaca, a poraženi su tek masovnim vojnim

operacijama koje su bijele vlade pokrenule 1870-ih i 1880-ih.

Danas nam je teško shvatiti goleme razmjere Indijanaca poraženih španjolskim

oružjem i vojnom opremom. U spomenutoj bitki kod grada Cajamarca, 168 Španjolaca

smrvilo je 500 puta brojniju vojsku američkih Indijanaca, pobilo tisuće ljudi a da pritom nije

poginuo ni jedan Španjolac. Uvijek iznova, prikazi Pizarrovih kasnijih bitaka s Inkama,

Cortesova osvajanja carstva Asteka, te ostalih ranih europskih pohoda protiv američkih

Indijanaca, opisuju sukobe u kojima je nekoliko desetaka europskih konjanika istrijebilo tisuće

Indijanaca, uz velike pokolje. Tijekom Pizarrova marša iz grada Cajamarca na glavni grad

Inka, Cuzco, nakon Atahualpine smrti, došlo je do četiri takve bitke, kod mjesta Jauja,

Vilcashuaman, Viicaconga i Cuzco. U tim bitkama sudjelovalo je, tim redoslijedom, tek 80,

30, 110 i 40 španjolskih konjanika, koji su u sva četiri slučaja išli protiv nekoliko tisuća ili

desetaka tisuća Indijanaca.

Te španjolske pobjede ne mogu se otpisati kao uspjesi postignuti uz pomoć Indijanaca

saveznika, ni pripisati psihološkom učinku dotad neviđenog španjolskog oružja i konja, ili

(kako se često tvrdi) pogrešnom uvjerenju Inka da Španjolci zapravo predstavljaju boga

Viracocha, koji se vratio na Zemlju. Početni uspjesi i Pizarra i Cortesa doista su bili privukli

neke Indijance kao saveznike. Međutim, mnogi od njih ne bi postali saveznici da već nisu bili

uvjereni, prethodnim razornim španjolskim uspjesima, da je otpor uzaludan i da trebaju biti na

strani vjerojatnih pobjednika. Novost pojave konja te čeličnog i vatrenog oružja nedvojbeno je

paralizirala Inke kod grada Cajamarca, no sljedeće bitke vodile su se protiv vojske Inka koja je

pružala odlučan otpor i koja je već upoznala španjolsko oružje i konje. U šest godina nakon

prvog sukoba, Inke su pokrenule dvije očajničke, opsežne i dobro pripremljene pobune protiv

Španjolaca. Svi su ti pokušaji propali zbog nadmoćnog španjolskog oružja.

Do početka 18. stoljeća, vatreno oružje zamijenilo je mačeve kao glavno oružje, kojim

su europski osvajači stjecali prednost pred američkim i ostalim urođenicima. Primjerice, 1808.

britanski mornar Charlie Savage, izvrstan strijelac naoružan mušketama, stigao je na otočje

Fidži. U skladu sa svojim prezimenom (savage = divljak), Savage je sam samcat poremetio

ravnotežu moći na Fidžiju. Jedan od njegovih glavnih pothvata bio je putovanje kanuom uz

rijeku do sela Kasavu. Prišao je seoskoj ogradi na manje od dometa pištolja i zatim pucao na

stanovnike koji se nisu mogli braniti. Žrtve su bile toliko brojne da su se preživjeli seljaci

sklanjali iza gomila leševa, a rijeka pokraj sela bila je crvena od krvi. Takvi primjeri nadmoći

vatrenog oružja nad onima koji ga nemaju mogli bi se nabrajati u beskraj.

U španjolskom osvajanju Inka, vatreno oružje nije imalo veliku ulogu. Puške tog doba

(tzv. arkebuze) bilo je teško napuniti i iz njih pucati, a Pizarro je imao samo desetak arkebuza.

Puške su imale velik psihološki učinak - kad su uspjele opaliti. Mnogo bitniji bili su španjolski

čelični mačevi, koplja i bodeži, čvrsta i oštra oružja kojima su klali slabo oklopljene Indijance.

Nasuprot tome, tupe toljage Indijanaca mogle su nagnječiti i raniti Španjolce i njihove konje,

ali su ih rijetko uspijevale ubiti. Španjolski lančani (karičasti) oklopi od čelika i, iznad svega,

njihove čelične kacige obično su bile učinkovita obrana od udaraca toljagama, dok oklop

Indijanaca, sastavljen od tankih pločica, nije pružao zaštitu od čeličnog oružja.

Golema prednost koju su Španjolci imali zbog konja jasno se ističe u prikazima

očevidaca. Konjanici su lako mogli prestići indijanske glasnike prije upozorenja indijanskih četa

u pozadini, a mogli su i pregaziti i pobiti indijansku pješadiju. Šokantna pojava konjaničkog

napada, pokretljivost konjaništva, brzina kojom su napadali, te povišeni i zaštićeni položaj

vojnika na konju činio je pješaštvo gotovo bespomoćnim na otvorenoj ravnici. Konji nisu bili

učinkoviti samo zbog toga što su u pješacima koji ih prvi put vide izazivali velik strah. Do

trenutka velike pobune Inka 1536., Inke su već bili naučili kako je najbolje braniti se od

konjice, pa su konjanike dočekivali u zasjedi i ubijali ih u tijesnim klancima. No Inke, kao ni

bilo koje drugo pješaštvo, nikad nisu mogli pobijediti konjicu u ravnici. Kad je Quizo

Yupanqui, najbolji general cara Mancoa (nasljednika Atahualpe), opsjedao Španjolce u Limi

1536. i pokušao osvojiti grad na juriš, dva odreda španjolskog konjaništva napala su mnogo

veće snage Indijanaca na otvorenoj ravnici, pri čemu je Quizo sa svim svojim zapovjednicima

bio ubijen već u prvom napadu, a njihova vojska desetkovana. U sličnom konjaničkom napadu,

26 konjanika desetkovalo je najbolje čete samog cara Mancoa, dok je car opsjedao Španjolce

kod grada Cuzco.

Transformacija ratovanja upotrebom konja započela je njihovim pripitomljavanjem

oko 4000. pr. Kr., u stepama sjeverno od Crnog mora. Konji su svojim vlasnicima

omogućavali da prevale mnogo veće udaljenosti nego što je to bilo moguće pješice, da

napadaju iznenada, te da pobjegnu prije nego što se okupi nadmoćna neprijateljska sila. Uloga

konja u bitki kod grada Cajamarca primjer je vojnog sredstva koje je ostalo moćno tijekom

6000 godina, sve do početka 20. stoljeća, a potkraj tog razdoblja primjenjivalo se na svim

kontinentima. Vojna prevlast konjaništva prekinuta je tek u Prvom svjetskom ratu. Kad

razmotrimo prednosti koje su Španjolcima davali konji, čelično oružje i oklopi u sukobu s

pješacima bez metala, više nas ne čudi što su Španjolci sustavno pobjeđivali u bitkama koje su

naizgled bile unaprijed izgubljene.

Zbog čega je Atahualpa došao u grad Cajamarca? Atahualpa i njegova vojska došli su

u grad Cajamarca zato što su netom prije toga pobijedili u odlučnoj bitki građanskog rata,

zbog kojega su Inke bili podijeljeni i ranjivi. Pizarro je te unutarnje sukobe brzo uočio i dobro

ih iskoristio. Uzrok rata bila je epidemija boginja koja se kopnom širila među Indijancima

Južne Amerike nakon što su je španjolski doseljenici donijeli u Panamu i Kolumbiju. Od te je

epidemije umro car Inka, Huayna Capac, zajedno s većinom svojih dvorjana, otprilike 1526.,

a zatim je odmah od iste bolesti umro i njegov imenovani nasljednik, Ninan Cuyuchi. Te su

smrti potaknule natjecanje za tron između Atahualpe i njegova brata Huascara. Da nije bilo te

epidemije, Španjolci bi se suočili s ujedinjenim carstvom.

Atahualpin dolazak u grad Cajamarca tako nam osvjetljava jedan od ključnih

čimbenika ljudske povijesti: bolesti koje osvajači sa stečenim imunitetom prenose na narode

koji taj imunitet još nisu stekli. Boginje, ospice, gripa, tifus, bubonska kuga i ostale zarazne

bolesti koje su u Europi endemske, imale su ključnu ulogu u europskim osvajanjima, jer su

desetkovale brojne narode na drugim kontinentima. Primjerice, epidemija boginja opustošila

je zemlju Asteka nakon neuspjelog prvog napada Španjolaca 1520., a od boginja je umro i

Cuitlahuac, astečki car koji je nakratko naslijedio Montezumu.

Diljem obiju Amerika, bolesti koje su donijeli Europljani putovale su od plemena do

plemena mnogo brže od samih Europljana, a procjenjuje se da su pobile 95% američkih

Indijanaca. Najmnogoljudnija i vrlo dobro organizirana indijanska plemena, poglavarije

(chiefdoms) u području Mississippi, uništena su na taj način između 1492. i kraja 17. stoljeća,

čak prije nego što su sami Europljani izgradili svoje prvo naselje na rijeci Mississippi.

Epidemija boginja 1713. bila je najveći pojedinačni korak kojim je europsko doseljavanje

uništilo urodenički narod San na području današnje Južnoafričke Republike. Ubrzo nakon

naseljavanja Britanaca u Sydneyju 1788., počela je prva od niza epidemija kojima su

desetkovani australski Aboridžini. Dobro dokumentirani primjer s tihooceanskih otoka je

epidemija koja je poharala Fidži 1806., a stigla je s nekoliko europskih mornara koji su

preživjeli brodolom Arga. Slične epidemije obilježile su povijest Tonge, Havaja i ostalih

tihooceanskih otoka.

Međutim, time ne želim reći da je uloga bolesti u povijesti bila ograničena na to da

krči put širenju Europljana. Glavne zapreke europskoj kolonizaciji tropske Afrike, Indije,

jugoistočne Azije i Nove Gvineje bile su malarija, žuta groznica i druge tropske bolesti.

Zbog čega je Pizarro došao u grad Cajamarca? Zbog čega, umjesto toga, Atahualpa

nije pokušao osvojiti Španjolsku? Pizarro je do grada Cajamarca stigao uz pomoć europske

pomorske tehnologije, brodovima koji su ga prenijeli preko Atlantskog oceana iz Španjolske u

Panamu, a zatim Tihim oceanom od Paname do Perua. Nemajući takvu tehnologiju,

Atahualpa se nije širio preko mora izvan Južne Amerike.

Osim o samim brodovima, Pizarrova nazočnost ovisila je i o centraliziranoj političkoj

organizaciji koja je Španjolskoj omogućila da financira, izgradi, opremi i mornarima napuni

brodove. I carstvo Inka imalo je centraliziranu političku organizaciju, no to mu je zapravo bio

nedostatak, jer je zarobljavanjem Atahualpe, Pizarro ovladao cijelim njegovim zapovjednim

lancem. Budući da se birokracija Inka tako snažno poistovjećivala sa svojim bogu sličnim

apsolutnim monarhom, raspala se nakon Atahualpine smrti. Pomorska tehnologija u spoju s

političkom organizacijom, slično tome, bila je ključna za širenje Europljana na druge

kontinente, kao i za širenje ostalih naroda.

Još jedan čimbenik koji je Španjolce doveo u Peru bilo je postojanje pisma. Španjolci su

upotrebljavali pismo, a carstvo Inka ne. Informacije su mogle putovati na mnogo veće

udaljenosti, mnogo točnije i s mnogo više pojedinosti u pisanom obliku, nego putem usmene

predaje. Te informacije, koje su se u Španjolsku vraćale s Kolumbovih putovanja i Cortesovih

osvajanja Meksika, potaknule su rijeku Španjolaca da se uputi u Novi svijet. Pisma i pamfleti

pružali su poticaj i prijeko potrebne detaljne upute za plovidbu. Prvi tiskani prikaz Pizarrovih

pothvata, koji je objavio njegov suborac, kapetan Cristobal de Mena, tiskan je u Sevilji u

travnju 1534., samo devet mjeseci nakon pogubljenja Atahualpe. Bio je to bestseler, koji je

brzo preveden na druge europske jezike, pa je nova rijeka španjolskih doseljenika osnažila

Pizarrovu okupaciju Perua.

Zbog čega je Atahualpa ušetao ravno u klopku? Zaprepašćuje nas da je Atahualpa bio

prevaren u gradu Cajamarca. Španjolci koji su ga zarobili bili su isto tako zaprepašteni

vlastitim uspjehom. U konačnom tumačenju, bitnu ulogu imaju posljedice pismenosti.

Izravno objašnjenje jest da je Atahualpa imao vrlo malo informacija o Španjolcima,

njihovoj vojnoj moći i namjerama. Malobrojne podatke prikupio je usmenom predajom,

uglavnom od poslanika, koji je na svom putu s obale u unutrašnjost zemlje, na dva dana

posjetio Pizarrove jedinice. Poslanik je vidio Španjolce u njihovom najslabijem i najmanje

organiziranom izdanju, pa je Atahualpi kazao da to nisu ratnici, i da bi ih sve mogao zarobiti i

svezati da ima na raspolaganju 200 Indijanaca. Zato Atahualpi nije ni palo na pamet da su

Španjolci zapravo opasni te da će ga napasti i ako ne budu izazvani.

U Novom svijetu, sposobnost pisanja posjedovali su samo malobrojni pripadnici elite

nekih naroda modernog Meksika i susjednih područja, daleko na sjeveru od carstva Inka. Iako

je španjolsko osvajanje Paname, koja je samo 950 kilometara udaljena od sjeverne granice Inka,

počelo već 1510., čini se da Inke nisu ni znali da Španjolci postoje sve dok se 1527. Pizarro

nije iskrcao na obalu Perua. Atahualpa nije znao baš ništa o španjolskom pokoravanju

najmoćnijih i najmnogoljudnijih društava Indijanaca u Srednjoj Americi.

Danas nam je jednako neobično Atahualpino ponašanje prije nego što je zarobljen, kao

i njegovo ponašanje nakon toga. Ponudio je slavnu otkupninu, naivno vjerujući da će ga, kad

ih isplati, Španjolci osloboditi i pustiti da ode. Nije mogao znati da su Pizarro i njegovi ljudi

prvi predstavnici sile usmjerene na trajno osvajanje, a ne tek izdvojena skupina pljačkaša.

Atahualpa nije jedini koji se tako kobno preračunao. Čak i nakon što je Atahualpa

zarobljen, Hernando Pizarro (brat Francisca Pizarra) obmanuo je Chalcuchimu, glavnog

Atahualpina generala koji je zapovijedao velikom vojskom, te ga nagovorio da se preda

Španjolcima. Chalcuchimina pogrešna procjena označila je prekretnicu u slamanju otpora

Inka, trenutak gotovo jednako bitan kao i samo zarobljavanje Atahualpe. Montezuma, car

Asteka, prevario se još više kad je pomislio da je Cortes bog koji se vratio na Zemlju, pa ga je

pustio da sa svojom malom vojskom ude u Tenochtitlan, glavni grad Asteka. Posljedice su

bile pogubne: Cortes je zarobio Montezumu, a zatim osvojio Tenochtitlan i astečko carstvo.

Na osnovnoj razini, pogrešne procjene Atahualphe, Chalcuchime, Montezume i

mnoštva drugih voda južnoameričkih Indijanaca, koje su obmanuli Europljani, posljedica su

činjenice da nijedan živući stanovnik Novog svijeta u to doba nije posjetio Stari svijet, pa zato

nisu mogli imati nikakve specifične informacije o Španjolcima. Pa ipak, teško nam je oteti se

zaključku da bi Atahualpa "svakako bio" sumnjičaviji, samo da je njegovo društvo iskusilo širi

raspon ljudskog ponašanja. I Pizarro je u grad Cajamarca došao bez informacija o Inkama,

znajući jedino ono što je naučio ispitujući njihove pripadnike koje je sreo 1527. i 1531.

Međutim, iako je sam Pizarro bio nepismen, pripadao je društvu s tradicijom pismenosti.

Španjolci su putem knjiga upoznali brojne suvremene civilizacije udaljene od Europe, kao i

nekoliko tisuća godina povijesti Europe. U klopci koju je pripremio za Atahualpu, Pizarro je

eksplicitno oponašao uspješnu strategiju Cortesa.

Ukratko, pismenost je Španjolce učinila sljednicima golemog korpusa znanja o ljudskom

ponašanju i povijesti. Nasuprot tome, Atahualpa ne samo da nije imao pojma o samim

Španjolcima, ni osobnog iskustva s bilo kojim drugim prekomorskim osvajačima, već nikad

nije čuo (ili čitao) o sličnim napadima na bilo koga drugoga, bilo gdje drugdje ili bilo kad

prije toga u povijesti. Taj jaz u iskustvu ohrabrio je Pizarra da postavi zamku, a Atahualpi je

omogućio da ude ravno u nju.

* * *

I tako, Pizarrovo zarobljavanje Atahualpe ilustrira nam skup neposrednih čimbenika koji

su doveli do toga da Europljani koloniziraju Novi svijet, a ne da američki Indijanci koloniziraju

Europu. Izravni uzroci Pizarrova uspjeha mogu se naći u vojnoj tehnologiji koja se temeljila na

vatrenom i čeličnom oružju te konjima; zaraznim bolestima, endemskim za područje Euroazije;

europskoj pomorskoj tehnologiji; centraliziranoj političkoj organizaciji europskih država, kao i

postojanju pisma. Naslov ove knjige služi kao skraćenica za te neposredne čimbenike, koji su

suvremenim Europljanima omogućili da pokore narode ostalih kontinenata. Davno prije nego

što je bilo tko počeo proizvoditi vatreno oružje i čelik, drugi, slični čimbenici doveli su do

širenja nekih izvaneuropskih naroda, kako ćemo vidjeti u poglavljima koja slijede.

No još nismo odgovorili na temeljno pitanje: zbog čega su svi ti izravni čimbenici bili

mnogo više na strani europskih naroda nego na strani naroda Novog svijeta? Zbog čega nisu

Inke izumili vatreno oružje i čelične mačeve, zašto nisu jahali na životinjama vrijednim

strahopoštovanja kao što su konji, zbog čega nisu prenosili bolesti na koje Europljani nisu bili

otporni, zbog čega nisu razvili prekooceanske brodove i napredniju političku organizaciju, i

zbog čega nisu bili u stanju uživati u blagodatima tisućugodišnjeg iskustva pisane povijesti?

To više nisu pitanja o neposrednim uzrocima, o kojima smo raspravljali u ovom poglavlju.

Pitanja su to o krajnjim uzrocima i njima ćemo se pozabaviti u iduća dva dijela ove knjige.

DRUGI DIO Uspon i širenje proizvodnje hrane

4. POGLAVLJE Moć poljoprivrednika

Kao tinejdžer, ljeto 1956. proveo sam u Montani, radeći za postarijeg farmera koji se

zvao Fred Hirschy. Fred je rođen u Švicarskoj, a u jugozapadnu Montanu došao je kao

tinejdžer 1890-ih te uspio razviti jednu od prvih farmi u tom području. U doba njegova

dolaska, tamo je još živio znatan dio izvorne populacije američkih Indijanaca, lovaca i

skupljača.

Radnici na farmi bili su uglavnom grubi bijelci čiji je uobičajen govor bio obilježen

nizovima psovki, koji bi radili po cijele dane i vikendima trošili svoje tjedne zarade u mjesnoj

gostionici. No među njima je bio i Levi, pripadnik indijanskog plemena Crna noga, koji se

ponašao bitno drukčije od ostalih grubijana - bio je pristojan, blag, odgovoran, trijezan i lijepo

je govorio. Bio je prvi Indijanac s kojim sam proveo mnogo vremena i postupno sam mu se

počeo diviti.

Zato je za mene bilo šokantno razočaranje kad se jednog nedjeljnog jutra Levi pojavio

teturajući i psujući nakon subotnjeg opijanja. Jednu od njegovih psovki dobro sam zapamtio:

"Proklet da si, Frede Hirschy i proklet bio brod koji te dovezao iz Švicarske!" To mi je vrlo

jasno pokazalo kako Indijanci gledaju na ono što smo mi bijelci školske dobi naučili smatrati

herojskim osvajanjem američkog Zapada. Fred je bio ponos svoje obitelji, kao farmer pionir

koji je uspio unatoč teškim okolnostima. No ti su bijeli farmeri doseljenici Levijevu plemenu

lovaca i slavnih ratnika oteli i opljačkali zemlju. Kako su farmeri uspjeli pobijediti slavne

ratnike?

Od trenutka kad se ljudska loza odvojila od predaka današnjih čovjekolikih majmuna

(prije otprilike 7 milijuna godina), najveći dio vremena svi ljudi na Zemlji prehranjivali su se

isključivo loveći divlje životinje i skupljajući divlje biljke, kao što su i Crne noge činili

tijekom 19. stoljeća. Tek u posljednjih 11.000 godina neki su se ljudi okrenuli takozvanoj

proizvodnji hrane, to jest udomaćivanju divljih životinja i uzgajanju biljaka. Danas većina

ljudi na Zemlji konzumira hranu koju su sami proizveli ili koju je za njih netko drugi

proizveo. Uz sadašnji ritam promjena, tijekom sljedećeg desetljeća malobrojne preostale

skupine lovaca skupljača napustit će tradicionalni način života, raspasti se ili izumrijeti. Time

će biti prekinuta naša vezanost uz lovačko-skupljački način života prisutan milijunima godina.

Tijekom prapovijesti, različiti narodi počeli su proizvoditi hranu u različito vrijeme.

Neki, poput australskih urođenika, nisu je nikad ni počeli proizvoditi. Od onih koji jesu, neki

(npr. drevni Kinezi) proizvodnju hrane izumili su neovisno, sami za sebe, dok su drugi (npr.

drevni Egipćani) to naučili od susjeda. No kako ćemo vidjeti, proizvodnja hrane bila je

neizravni preduvjet za razvoj vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika. Zato nam geografske

razlike u tome jesu li, ili kada su, narodi na različitim kontinentima postali zemljoradnici i

stočari, u velikoj mjeri objašnjavaju njihove vrlo različite sudbine. Prije nego što sljedećih

šest poglavlja posvetimo razumijevanju načina na koji su nastale geografske razlike u

proizvodnji hrane, u ovom ćemo poglavlju opisati glavne načine kojima je proizvodnja hrane

dovela do svih onih prednosti koje su Pizarru omogućile da zarobi Atahualpu, a narodu Freda

Hirschyja da oduzme zemlju Levijevu narodu (Slika 4.1).

Prva veza je ona najizravnija: dostupnost veće količine jestivih kalorija znači više

ljudi. Od svih vrsta divljih biljaka i životinja, samo su neke jestive ili vrijedne lova i

skupljanja. Za nas je većina tih vrsta kao hrana beskorisna, zbog jednog ili više razloga: nisu

probavljive (kora drveta), otrovne su (leptiri vrste monarh, gljive muhare), imaju nisku

prehrambenu vrijednost (meduza), teško ih je pripremiti za jelo (sitne sjemenke i zrnje), teško

ih je prikupiti (ličinke većine kukaca), opasno ih je loviti (nosorozi). Glavnina kopnene

biomase (žive biološke tvari) postoji u obliku drveta i lišća, a većinu toga nismo u stanju

probaviti.

Čimbenici na kojima se temelji globalni tijek povijesti

Slika 4.1. Shematski prikaz lanaca uzroka koji od krajnjih čimbenika (kao Što je orijentacija kontinentalnih osi)

vode do neposrednih čimbenika (kao što su topovi, konji, bolesti) koji nekim narodima omogućuju da pokore

druge narode. Na primjer, različite epidemijske bolesti ljudi evoluirale su na područjima s obiljem divljih vrsta

biljaka i životinja koje su bile pogodne za uzgoj, dijelom zbog toga što su tako nastali usjevi i životinje

omogućili prehranu gusto naseljenih zajednica u kojima se epidemije mogu održavati, a dijelom i zbog toga što

su bolesti nastale od zaraznih klica samih uzgojenih životima.

Odabiranjem i uzgajanjem nekoliko jestivih vrsta biljaka i životinja, tako da one

predstavljaju 90% a ne 0,1% biomase na jednom hektaru zemlje, dobivamo neusporedivo više

jestivih kalorija po hektaru. Zato ista površina može prehraniti mnogo više stočara i ratara -

obično 10 do 100 puta više - nego lovaca i skupljača. Ta sirova snaga brojnosti bila je prva u

nizu vojnih prednosti koje su plemena proizvođača hrane stekla u odnosu na plemena lovaca

skupljača.

U ljudskim zajednicama koje posjeduju domaće životinje, stoka prehranjuje veći broj

ljudi na četiri načina: daje meso i mlijeko, izvor je gnojiva i služi kao tegleća marva (npr. za

oranje). Najizravnija posljedica udomaćivanja životinja jest da su one (umjesto divljači)

postale glavni izvor životinjskih proteina u ljudskoj prehrani. Danas, na primjer, Amerikanci

glavninu životinjskih proteina dobivaju od krava, svinja, ovaca i peradi, a divljač je, poput

jelena, tek rijetka poslastica. Osim toga, neke krupne domaće životinje služe kao izvor mlijeka

i mliječnih proizvoda, poput maslaca, sira i jogurta. Sisavci za mužnju bili su krave, ovce,

koze, konji, sobovi, vodeni bivoli, jakovi te arapske i baktrijske deve. Zato ti sisavci tijekom

svog životnog vijeka mogu dati nekoliko puta više kalorija, nego da jednostavno budu ubijeni

i pojedeni kao meso.

Veliki domaći sisavci su kroz interakciju s domaćim biljkama na dva načina povećali

prinos usjeva. Prvo, kao što na temelju iskustva zna svaki današnji vrtlar ili farmer, prinos

usjeva može se bitno povećati upotrebom prirodnog gnojiva (izmeta domaćih životinja). Čak i

danas, kad kemijske tvornice proizvode umjetna gnojiva, glavni izvor gnojiva za usjeve u

većini društava još je uvijek životinjski izmet - posebice od krava, no također od jakova ili

ovaca. U tradicionalnim je društvima životinjski izmet bio i vrijedan izvor goriva tj. ogrjeva.

Osim toga, najkrupniji domaći sisavci bili su upregnuti u plugove pa su i tako

pridonijeli povećanoj proizvodnji hrane, a time su ljudima omogućili oranje i iskoristivost

zemlje koja je dotad bila neekonomična za ratarstvo. Plugove su vukle krave, konji, vodeni

bivoli, balijska goveda, te križanci jaka i krave. Evo jednog primjera njihove vrijednosti: prvi

prapovijesni zemljoradnici središnje Europe, pripadnici kulture linearne keramike

(Linearbandkeramik) koja je nastala oko 5000. pr. Kr., isprva su rabili samo tlo dovoljno

meko da ga se može kopati ručnim štapovima. Tek nakon više od tisuću godina, kad je

uveden plug koji vuku volovi, ti su zemljoradnici uspjeli proširiti zemljoradnju i na mnogo

tvrde tlo sa žilavim busenjem. Slično tome, indijanski zemljoradnici na sjevernoameričkim

Velikim ravnicama (Great Plains) usjeve su uzgajali u dolinama rijeka, no žilave ledine na

prostranim visoravnima počeli su obrađivati tek Europljani u 19. stoljeću, sa svojim zaprežnim

plugovima.

Sve su to izravni načini na koje je udomaćivanje biljaka i životinja dovelo do porasta

gustoće ljudskih populacija, pružajući više hrane u odnosu na lovačko-skupljački stil života.

Neizravno su tome pridonijele i posljedice sjedilačkog načina života, uzrokovane proizvodnjom

hrane. Pripadnici mnogih zajednica lovaca skupljača često putuju u potrazi za hranom, no

zemljoradnici moraju ostati u blizini svojih polja i voćnjaka. Tako nastalo stalno stanište

pridonosi porastu gustoće populacije tako što omogućuje kraća razdoblja između rođenja

djece. Kod lovaca skupljača, majka koja seli iz jednog logora u drugi može nositi samo jedno

dijete, uz nešto svoje imovine. Ona si ne može priuštiti da rodi drugo dijete dok prvo nije u

stanju hodati dovoljno brzo da prati korak s ostatkom grupe i ne ometa napredovanje grupe. U

praksi, nomadski lovci skupljači održavaju razdoblja između porođaja od otprilike četiri

godine, kombinacijom laktacijske amenoreje, uzdržavanja od spolnih odnosa, čedomorstva i

abortusa. Nasuprot tome, sjedilački narodi, neopterećeni problemom nošenja većeg broja male

djece na udaljena mjesta, mogu roditi i odgojiti onoliko djece koliko ih mogu prehraniti. Kod

mnogih zemljoradničkih naroda, razmak između porođaja je oko dvije godine, tj. upola kraće

nego kod lovaca skupljača. Takav povećani natalitet proizvođača hrane, zajedno s njihovom

sposobnošću da prehrane više osoba po hektaru, omogućuje im da u usporedbi s lovcima

skupljačima ostvare mnogo veću gustoću populacije.

Zasebna posljedica sjedilačkog načina života je da on omogućuje i pohranu viška

hrane; naime, pohranjivanje viška nema mnogo smisla ako ne ostajete u blizini da tako

pohranjenu hranu čuvate i brinete se za nju. Iako neki nomadski lovci skupljači katkad u torbi

nose više hrane nego što mogu pojesti u nekoliko dana, takav višak im malo vrijedi ako ga ne

mogu zaštititi. No zaliha hrane je ključna za prehranu onih koji ne proizvode hranu, a svakako

za prehranu cijelih gradova takvih osoba s drugim zanimanjima. Zato nomadski lovci

skupljači imaju malo pravih stručnjaka (ili ih uopće nemaju), a stručnjaci se prvi put pojavljuju

u sjedilačkim društvima.

Dvije vrste takvih stručnjaka su kraljevi i birokrati. Zajednice lovaca skupljača

uglavnom su relativno egalitarne, pa nemaju profesionalne birokrate ni nasljedne poglavare,

nego skromne političke organizacije na razini družine (band) ili plemena (tribe). To je zbog

toga što su svi tjelesno sposobni lovci skupljači dužni posvetiti velik dio svog vremena

prikupljanju hrane. Nasuprot tome, kad je hrana jednom spremljena u skladišta, politička elita

može steći kontrolu nad hranom koju su drugi proizveli, proglasiti svoje pravo na ubiranje

poreza, izbjeći potrebu da sama sebe prehranjuje, te se baciti na cjelodnevne i profesionalne

političke aktivnosti. Zato su zemljoradnička društva srednje veličine često organizirana kao

poglavarije (chiefdoms), a kraljevstva su ograničena na velika zemljoradnička društva. Te

složene političke jedinice mnogo su sposobnije pokrenuti dugotrajniji osvajački rat nego što su

za to sposobne egalitarne grupe lovaca. Neki lovci skupljači u posebno bogatom okolišu,

primjerice na sjeverozapadnoj tihooceanskoj obali Sjeverne Amerike te na obali Ekvadora,

također su razvili sjedilačka društva, uskladištenje hrane te rane oblike poglavarija, no nisu se

nastavili razvijati prema uspostavi kraljevstva.

Pohranjeni višak hrane stvoren ubiranjem poreza, može podržati i druge vrste

stručnjaka, osim kraljeva i birokrata. Izravno relevantno za osvajačke ratove, taj višak može

služiti za prehranu profesionalnih vojnika. Bio je to odlučan čimbenik u pobjedi Britanskog

carstva nad domorodačkom i dobro naoružanom populacijom Maora na Novom Zelandu.

Maori su ostvarili nekoliko nevjerojatnih i privremenih pobjeda, no nisu mogli neprekidno

držati vojsku na bojišnici, pa ih je na kraju porazila vojska od 18.000 profesionalnih

britanskih vojnika. Pohranjeni višak hrane može prehraniti i svećenike, koji pružaju religijsko

opravdanje za osvajačke ratove; obrtnike koji obraduju metal, izrađuju mačeve, topove i

druga oružja; te pisare, koji pohrane mnogo veću količinu informacija od one koja se može

zapamtiti.

Do sada sam naglašavao izravne i neizravne vrijednosti biljaka i životinja kao hrane.

Međutim, postoje i njihove druge namjene, kao što je grijanje (izrada odjeće) te služe i kao

izvor drugih vrijednih materijala. Biljke i životinje izvor su prirodnih vlakana za izradu odjeće,

pokrivača, mreža i užadi. U većini središta uzgajanja biljaka razvijeni su ne samo usjevi za

prehranu nego i usjevi kao izvor vlakana - posebice pamuk, lan (izvor lanenog platna), te

konoplja. I neke domaće životinje izvor su vlakana - posebice vuna ovaca, koza, lama i alpaka,

te svila leptira svilca. Kosti domaćih životinja bile su važna sirovina za oruđe i oružje

neolitičkih naroda, prije razvitka metalurgije. Upotrebljavala se kravlja koža. U mnogim

područjima obje Amerike, jedna od najranije kultiviranih biljki, bocasta tikva, nije uzgajana

radi prehrane nego za izradu posuda.

Krupne domaće životinje također su revolucionizirale ljudsko društvo time što su

postale glavno sredstvo kopnenog transporta, sve do razvitka željeznice u 19. stoljeću. Prije

udomaćivanja životinja, jedino sredstvo kopnenog transporta robe i ljudi bila su ljudska pleća.

Veliki sisavci to su promijenili: prvi put u ljudskoj povijesti, postalo je moguće kopnom

prenositi velike količine robe, kao i ljudi, brzo i na velike udaljenosti. Od domaćih životinja

jahalo se na konjima, magarcima, jakovima, sobovima te arapskim i baktrijskim devama. Istih

pet vrsta životinja, uz lamu, upotrebljavalo se za prenošenje tereta. Krave i konje bi se

uprezalo u kola, dok su sobovi i psi vukli saonice na arktičkom području. Konj je postao

ključno sredstvo transporta na veće udaljenosti u najvećem dijelu Euroazije. Tri domaće vrste

deva (arapska deva, baktrijska deva i lama) imale su sličnu ulogu u sjevernoj Africi i Arabiji

(arapska deva), središnjoj Aziji (baktrijska deva) te Andama (lama).

Najizravniji doprinos osvajačkim ratovima dali su euroazijski konji, koje je njihova

vojna uloga pretvorila u džipove i tenkove antičkih ratova na tom kontinentu. Kako sam

spomenuo u 3. poglavlju, konji su omogućili Cortesu i Pizzaru da s malom četom pustolova

pokore carstva Asteka i Inka. Čak i mnogo prije (oko 4000. pr. Kr.), u doba kad se konje još

jahalo bez sedla, konji su vjerojatno bili ključni vojni sastojak u pozadini širenja

Indoeuropljana iz Ukrajine na zapad. Indoeuropski jezici su na kraju istisnuli sve prethodne

zapadnoeuropske jezike, uz iznimku baskijskog jezika. Kad su konji poslije upregnuti u kola i

druga vozila, konjska zaprežna bojna kola (izumljena oko 1800. pr. Kr.) nastavila su

revolucionizirati ratovanje na Bliskom Istoku, u području Sredozemlja te u Kini. Primjerice,

1674. pr. Kr., konji su čak omogućili narodu Hiksa da pokore Egipat koji tada nije imao

konjaništvo i da privremeno zavladaju kao faraoni.

Nešto poslije, nakon izuma sedla i ostruga, konji su omogućili Hunima i sukcesivnim

valovima ostalih naroda iz azijskih stepa da teroriziraju Rimsko Carstvo i njegove

nasljednike, što je kulminiralo mongolskim osvajanjem velikog dijela Azije i Rusije u 13. i

14. stoljeću. Tek s uvođenjem kamiona i tenkova u Prvom svjetskom ratu, konji su napokon

istisnuti kao glavno napadačko "vozilo" i sredstvo brzog transporta u ratu. Sličnu su ulogu

imale arapska i baktrijska deva na svojim područjima. U svim tim primjerima, narodi s

domaćim konjima (ili devama) ili s poboljšanim načinima upotrebe konja i deva, imali su

golemu vojnu prednost pred narodima koji to nisu imali.

U osvajačkim ratovima jednako su važne bile zarazne klice koje su evoluirale u

ljudskim zajednicama s domaćim životinjama. Ljudske zarazne bolesti poput boginja, ospica i

gripe nastale su iz mutacija vrlo sličnih klica predaka zaraženih životinja (vidi 11. poglavlje).

Ljudi koji su udomaćili životinje bili su prve žrtve novonastalih klica, no ti ljudi su razvili i

znatnu otpornost na te nove bolesti. Kad su ti djelomično imuni ljudi došli u dodir s drugima,

koji tim klicama nisu bili prethodno izloženi, pojavile su se epidemije u kojima je katkad

pomrlo i do 99% populacije. Tako su zarazne klice, izvorno podrijetlom od domaćih životinja,

igrale ključnu ulogu u europskom pokoravanju američkih Indijanaca, australskih urođenika, te

prastanovnika današnje Južnoafričke Republike i tihooceanskih otoka.

Ukratko, udomaćivanje biljaka i životinja značilo je mnogo više hrane i time mnogo

gušće populacije ljudi. Nastali viškovi hrane te (u nekim područjima) načini transporta hrane

u kojima se upotrebljavaju životinje, bili su uvjet za razvitak sjedilačkih, politički

centraliziranih, socijalno raslojenih (stratificiranih), ekonomski složenih i tehnološki

inovativnih društava. Zato dostupnost domaćih biljaka i životinja zapravo objašnjava zbog

čega su carstva, pismenost i čelična oružja prvo nastali u području Euroazije, a na drugim

kontinentima tek poslije ili nikako. Vojna upotreba konja i deva, kao i ubojita moć zaraznih

klica koje su potekle od domaćih životinja, dopunjavaju popis glavnih spona između

proizvodnje hrane i osvajačkih pohoda koje ćemo poslije proučavati.

5. POGLAVLJE Tko je u povijesti imao, a tko nije

Velik dio ljudske povijesti sastojao se od neravnopravnih sukoba između onih koji su

imali i onih koji nisu: između zemljoradničkih naroda i lovaca skupljača, ili između onih koji

su zemljoradnjom ovladali u različito vrijeme. Ne bi nas trebalo čuditi da do razvoja

proizvodnje hrane nikad nije došlo u brojnim i prostranim područjima Zemljine kugle, zbog

ekoloških razloga koji u tim područjima zemljoradnju i danas čine teškom ili nemogućom.

Primjerice, u prapovijesno doba na arktičkom području Sjeverne Amerike nisu nastali ni

zemljoradnja ni stočarstvo, a uzgoj krda sobova bio je jedini način proizvodnje hrane koji je

nastao u arktičkom području Euroazije. Proizvodnja hrane nije mogla spontano nastati u

pustinjama udaljenima od izvora vode za navodnjavanje, kao što su središnji dio Australije te

zapadni dijelovi SAD-a.

Nasuprot tome, ne razumijemo izostanak pojave proizvodnje hrane, sve do modernih

vremena, u nekim ekološki vrlo pogodnim područjima, koja su danas jedna od najbogatijih

središta zemljoradnje i stočarstva. Osobito se među takvim zagonetnim područjima, gdje su

autohtoni stanovnici u doba dolaska europskih kolonizatora još bili lovci skupljači, ističu

Kalifornija i druge tihooceanske države SAD-a, argentinska pampa, jugozapadna i jugoistočna

Australija, te velik dio Rta dobre nade u Južnoafričkoj Republici. Da smo mogli vidjeti svijet

4000. pr. Kr., tisućama godina nakon prvih pojava proizvodnje hrane, bili bismo iznenađeni

da proizvodnje hrane nema ni u još nekim, danas u tom pogledu istaknutim područjima-

uključujući preostali dio SAD-a, Englesku i velik dio Francuske, Indoneziju, te cijelu

subekvatorijalnu Afriku. Kad proizvodnju hrane pratimo unatrag do njezinih početaka,

najstariji lokaliteti pružaju nam dodatna iznenađenja. Umjesto da to budu današnje žitnice

svijeta, riječ je o područjima koja danas slove kao djelomično sušna ili ekološki degradirana:

Irak i Iran, Meksiko, Ande, dijelovi Kine te područje Sahela u Africi. Zbog čega je

proizvodnja hrane nastala prvo u tim naizgled marginalnim zemljama, a tek poslije u danas

najplodnijim područjima polja i pašnjaka?

Geografske razlike u načinima na koje je nastala proizvodnja hrane također su

zagonetne. Na nekoliko mjesta zemljoradnja se razvila neovisno, jer je mjesno stanovništvo

uzgajalo lokalne biljke i životinje. Na većini ostalih mjesta bila je uvezena, tj. usjevi i stoka bili

su udomaćeni negdje drugdje. Budući da su ta područja s uvezenom proizvodnjom hrane bila i

u prapovijesti pogodna za takvu proizvodnju, zbog čega narodi tih područja nisu postali

zemljoradnici i stočari bez pomoći izvana, uzgajajući lokalne biljke i životinje?

Promatrajući područja u kojima je proizvodnja hrane nastala neovisno, nameće nam se

pitanje zbog čega se to dogodilo u vrlo različito vrijeme - primjerice, tisućama godina prije u

istočnoj Aziji nego u istočnom dijelu SAD-a, a nikad u istočnoj Australiji? Uzimajući u obzir

područja u koja je proizvodnja hrane uvezena u prapovijesnom razdoblju, pitamo se zbog čega

datum dolaska tako varira - primjerice, tisućama godina prije u jugozapadnoj Europi nego u

jugozapadnom dijelu SAD-a? Nadalje, zbog čega su u nekim područjima (npr. u

jugozapadnom dijelu SAD-a) lokalni lovci skupljači sami usvojili usjeve i stoku svojih susjeda

i preživjeli kao zemljoradnici, dok su u drugim područjima (npr. u Indoneziji i velikom dijelu

subekvatorijalne Afrike) proizvođači hrane kataklizmično potisnuli autohtone lovce

skupljače? Sva ta pitanja uključuju zbivanja koja su odredila koji će narodi u povijesti postati

oni koji "imaju", a koji oni koji "nemaju".

* * *

Prije nalažanja odgovora na ta pitanja, moramo shvatiti kako prepoznati područja u

kojima je nastala proizvodnja hrane, kada je ona tamo nastala, te gdje i kada je neka biljka ili

životinja prvi put uzgojena.

Najjasnije dokaze pružaju nam ostaci biljaka i životinja na arheološkim nalazištima.

Većina uzgojenih vrsta biljaka i životinja morfološki se razlikuje od svojih divljih predaka:

primjerice, domaća goveda i ovce su manji, domaći pilići i jabuke su veći, uzgojeni grašak

ima tanje i glade kožice zrna, a domaće koze imaju rogove svijene poput vadičepa, a ne u

obliku scimitara. Zbog svega toga, na datiranim arheološkim nalazištima možemo prepoznati

ostatke uzgojenih biljaka i životinja koji nam pružaju nepobitne dokaze o proizvodnji hrane

na tom mjestu i u tom vremenu, dok nam nalazišta samo divljih vrsta na istom mjestu ne

pružaju dokaz o proizvodnji hrane i kompatibilna su s lovačko-skupljačkim načinom života u

tom području. Prirodno, proizvođači hrane, posebice oni rani, nastavili su skupljati neke divlje

biljke i loviti divlje životinje, tako da ostaci hrane na tim lokalitetima često uključuju i divlje i

uzgojene vrste.

Arheolozi proizvodnju hrane datiraju metodom radioaktivnog ugljika C-14, iz

materijala koji sadrže ugljik. Metoda se temelji na sporom raspadanju radioaktivnog izotopa

ugljika (C-14) koji je minorna komponenta ugljika (svuda prisutnoga građevnog bloka svih

živih bića), u neradioaktivni izotop dušika N-14. Izotop C-14 neprekidno se stvara u atmosferi,

djelovanjem zraka iz svemira. Biljke iz atmosfere apsorbiraju ugljik, koji ima poznat i približno

konstantan omjer C-14 u odnosu na glavni izotop C-12 (omjer je otprilike jedan naprama

milijun). Ugljik iz biljaka potom se taloži u tijela biljoždera, ali i mesoždera koji se hrane

biljožderima. No kad jednom biljka ili životinja umre, polovica njezina izotopa C-14 raspadne

se u C-12 svakih 5700 godina, sve dok nakon otprilike 40.000 godina sadržaj C-14 postane

toliko nizak da ga je teško mjeriti ili razlikovati od kontaminacije materijala malim količinama

suvremenih tvari koje također sadrže C-14. Zbog svega toga, starost materijala s arheoloških

nalazišta može se izračunati na temelju omjera C-14 i C-12 u materijalu.

Metoda datiranja radioaktivnim ugljikom pati od brojnih tehničkih problema, a dva

takva problema ovdje valja istaknuti. Jedan problem je da je sve do 1980-ih za datiranje tom

metodom bila potrebna relativno velika količina ugljika (nekoliko grama), što je mnogo više

ugljika nego što ga ima u malim sjemenkama ili kostima. Zato su znanstvenici umjesto

izravnog datiranja tog materijala, često morali datirati neki drugi materijal, prikupljen u blizini

lokaliteta, za koji se vjerovalo da je bio "povezan s" ostacima hrane - to jest, da je bio

ostavljen istodobno s hranom ili drugim materijalom. Tipičan izbor "povezanog" materijala bio

je pepeo iz ognjišta.

No arheološki lokaliteti nisu uvijek lijepo zapakirane vremenske čahure materijala

odloženih u istom danu. Materijali odloženi u različito vrijeme mogu se pomiješati, dok crvi,

glodavci i drugi čimbenici prevrću zemlju. Ostaci pepela iz ognjišta mogu pritom završiti u

blizini ostataka biljke ili životinje koja je umrla i bila pojedena tisućama godina prije ili

poslije. Arheolozi danas taj problem sve više zaobilaze, koristeći novu metodu, tzv.

akceleratorsku masenu spektrometriju (accelerator mass spectrometry), koja omogućuje

radiokarbonsko datiranje već i za sićušne uzorke i tako nam omogućuje izravno datiranje

zrnca sjemena, koščice ili drugog sićušnog ostatka hrane. U nekim slučajevima, nađene su

velike razlike između modernih radiokarbonskih datuma (dobivenih novim metodama - koje

također imaju svoje probleme) i onih dobivenih starijim, neizravnim metodama. Od tako

nastalih i još neriješenih kontroverzi, možda je za potrebe ove knjige najbitnija ona koja se

tiče datuma nastanka proizvodnje hrane u obje Amerike: neizravne metode 1960-ih i 1970-ih

ukazivale su čak i na 7000. pr. Kr., dok novije metode ne daju datume starije od 3500. pr. Kr.

Drugi problem pri radiokarbonskom datiranju jest da omjer C-14 i C-12 u atmosferi

zapravo nije strogo konstantan nego blago koleba u vremenu, tako da je izračunavanje

radiokarbonskih datuma koje se temelji na pretpostavci konstantnog omjera podložno sitnim

pogreškama. Veličina te pogreške u načelu se za svaki datum iz prošlosti može odrediti uz

pomoć godova (godišnjih prstenova rasta) dugovječnih stabala, jer te godove možemo

izbrojiti i dobiti apsolutni kalendarski datum iz prošlosti za svaki god, a uzorak ugljika iz tako

datiranog drveta zatim možemo analizirati u smislu omjera C-14 i C-12. Tako se izmjereni

radiokarbonski datumi mogu "kalibrirati", tj. uzeti u obzir kolebanja omjera ugljika u

atmosferi. Učinak te korekcije jest da su materijali čija je prividna (nekalibrirana) starost

između 1000. i 6000. pr. Kr. nekoliko stoljeća ili čak nekoliko tisućljeća stariji, čime se

dobiva pravi (kalibrirani) datum. Nešto starije uzorke nedavno se počelo kalibrirati

alternativnom metodom, koja se temelji na drugom procesu radioaktivnog raspada, a navodi

na zaključak da uzorci prividno datirani na otprilike 9000. pr. Kr., zapravo potječu iz otprilike

11.000. pr. Kr.

Arheolozi kalibrirane od nekalibriranih datuma često razlikuju tako što prve pišu

velikim slovima, a druge malim slovima (npr. 3000. PR. KR-engl. B. C.) nasuprot 3000. pr.

Kr. - engl. b. a). Međutim, arheološka literatura u tom pogledu može biti zbunjujuća, jer

mnoge knjige i radovi pišu nekalibrirane datume jednostavno kao pr. Kr. (engl. B. C.) i

propuštaju spomenuti da su to zapravo nekalibrirani datumi. Svi datumi koje u ovoj knjizi

spominjem za posljednjih 15.000 godina jesu kalibrirani datumi. To objašnjava neke razlike

koje možete uočiti uspoređujući datume iz ove knjige s onima navedenim u standardnim

referentnim knjigama o ranoj proizvodnji hrane.

Kad su drevni ostaci uzgojenih biljaka i životinja prepoznati i datirani, kako možemo

odlučiti je li biljka ili životinja doista bila uzgojena u blizini tog lokaliteta, ili je uzgojena

drugdje, pa se zatim proširila do istraživanog lokaliteta? Jedan način je da se istraži karta

geografske distribucije divljeg pretka usjeva ili životinje, pa se zaključi da je do uzgoja moralo

doći u području u kojem obitava i divlji predak. Primjerice, slanutak naširoko uzgajaju

tradicionalni zemljoradnici od Sredozemlja i etiopske obale prema istoku sve do Indije, pri

čemu Indija danas ima 80% udjela u svjetskoj proizvodnji slanutka. Time bismo mogli

pogrešno pretpostaviti da je slanutak uzgojen u Indiji. No pokazalo se da je divlji predak

slanutka živio jedino u jugoistočnoj Turskoj. Zaključak da je slanutak doista tamo i uzgojen

podupire i činjenica da su najstarija neolitička arheološka nalazišta u kojima je možda uzgojen

slanutak smještena upravo u jugoistočnoj Turskoj i susjednoj sjevernoj Siriji, a datirana su na

otprilike 8000. pr. Kr.; tek 5000 godina nakon toga pojavljuju se arheološki dokazi o

prisutnosti slanutka na Indijskom potkontinentu.

Druga metoda identifikacije područja uzgoja biljke ili životinje jest da se na kartu

unesu datumi prvog pojavljivanja uzgojenog oblika na svakom lokalitetu. Mjesto s najstarijim

datumom moglo bi biti mjesto prvotnog uzgoja - posebice ako je na istom mjestu živio i divlji

predak, te ako su datumi ostalih lokaliteta progresivno mladi s rastućom udaljenošću od tog

mjesta, što navodi na zaključak o širenju s tog mjesta. Primjerice, najraniji primjer uzgoja

pšenice sorte emmer je u području Plodnog polumjeseca oko 8500. pr. Kr. Uskoro zatim,

usjev se progresivno pojavljuje dalje prema zapadu, pa se u Grčkoj pojavljuje oko 6500. pr.

Kr., a u Njemačkoj oko 5000. pr. Kr. Ti datumi sugeriraju da je pšenica emmer uzgojena na

području Plodnog polumjeseca, a na isti zaključak navodi i činjenica da je divlji predak

pšenice emmer ograničen na područje koje se prostire od Izraela do zapadnog Irana i Turske.

Međutim, vidjet ćemo da često dolazi do komplikacija kad je ista biljka ili životinja

bila uzgojena neovisno, na nekoliko različitih mjesta. Takve slučajeve često možemo

prepoznati analizom nastalih morfoloških, genetičkih ili kromosomskih razlika među uzorcima

iste uzgojene vrste s različitih područja. Primjerice, domaća goveda zebu u Indiji imaju grbe,

kakve nemaju domaća goveda zapadne Euroazije, a genetičke analize pokazuju da se razvoj

predaka suvremenih indijskih i zapadnoeuroazijskih goveda kretao u različitim smjerovima

stotinama ili tisućama godina prije udomaćivanja goveda na bilo kojem mjestu. To jest, goveda

su neovisno udomaćena i u Indiji i u zapadnoj Euroaziji, u posljednjih 10.000 godina, od dvije

početne vrste goveda, čiji je razvoj išao u različitim smjerovima stotinama ili tisućama godina

prije toga.

Slika 5.1. Središta nastanka proizvodnje hrane. Upitnici ukazuju na određenu nesigurnost o tome je li nastanak

proizvodnje hrane u tom središtu doista bio neovisan o širenju proizvodnje hrane iz drugih središta, ili pak (u slučaju

Nove Gvineje) o tome koji su usjevi bili najstariji.

* * *

Vratimo se na prethodna pitanja o nastanku proizvodnje hrane. Gdje, kada i kako je

nastala proizvodnja hrane u različitim dijelovima svijeta?

Jedna su krajnost područja u kojima je proizvodnja hrane nastala posve neovisno,

početkom uzgoja mnogih autohtonih biljaka (i katkad životinja), prije dolaska bilo kakvih

biljaka ili životinja iz drugih područja. Danas imamo detaljne i uvjerljive dokaze o postojanju

samo pet takvih područja. To su jugoistočna Azija (poznata kao Bliski istok ili Plodni

polumjesec), Kina, Mezoamerika (naziv koji se koristi za središnji i južni Meksiko te susjedna

područja srednje Amerike), Ande u Južnoj Americi, te lako moguće i susjedni bazen

Amazone, i istočni dio današnjeg SAD-a (slika 5.1). Neka (ili sva) od tih središta možda su

zapravo bila skupine manjih središta u kojima je proizvodnja hrane nastala više-manje

neovisno, primjerice dolina rijeke Huang He u sjevernoj Kini te dolina rijeke Yangtze u

južnoj Kini.

Osim tih pet područja, u kojima je proizvodnja hrane sigurno nastala de novo, četiri

druga područja - pojas Sahel u Africi, tropska zapadna Afrika, Etiopija i Nova Gvineja -

kandidati su za isti status. Međutim, u svakom od tih slučajeva postoje određene nejasnoće.

Iako su autohtone divlje biljke nedvojbeno uzgojene u pojasu Sahel u Africi, južno od Sahare,

tu je uzgoj goveda možda prethodio ratarstvu, a još ne znamo je li riječ o neovisnom uzgoju

goveda Sahela ili je dolazak već pripitomljene stoke iz područja Plodnog polumjeseca

potaknuo lokalno uzgajanje biljaka. Podjednako je dvojbeno je li pojava tih sahelskih usjeva

zatim potakla lokalni uzgoj autohtonih biljaka u tropskoj zapadnoj Africi, te je li uvoz usjeva iz

jugoistočne Azije potaknuo lokalno uzgajanje autohtonih divljih biljaka u Etiopiji. Što se tiče

Nove Gvineje, arheološka istraživanja pružila su dokaze o postojanju ranog ratarstva znatno

prije početka proizvodnje hrane u susjednim područjima, no tamo uzgojene biljke nisu sa

sigurnošću identificirane.

Tablica 5.1. sažeto prikazuje, za ta i druga područja lokalnog uzgoja, neke od

najpoznatijih biljaka i životinja te najstarije poznate datume uzgoja. Od tih devet područja

neovisnog razvoja proizvodnje hrane, u jugozapadnoj Aziji pojavljuju se najstariji datumi i za

uzgajanje biljaka (oko 8500. pr. Kr.) i za udomačivanje životinja (oko 8000. pr. Kr.); za to

područje postoji i najveći broj točnih radiokarbonskih datuma za ranu proizvodnju hrane.

Lokaliteti u Kini gotovo su jednako stari, dok su oni u istočnom dijelu SAD-a nedvojbeno oko

6000 godina mladi. Za ostalih šest područja, najstariji dobro utvrđeni datumi nisu ni blizu

onima u jugozapadnoj Aziji, no do danas je u tih šest područja premalo ranih lokaliteta

pouzdano datirano, pa se ne može sigurno tvrditi da su ona doista u toj mjeri zaostajala za

jugozapadnom Azijom, a ako jesu, koliko točno jesu.

Tablica 5.1. Primjeri vrsta udomaćenih na svakom području.

Područje Udomaćene Najstariji

provjereni datum

udomaćivanja

Biljke Životinje

Neovisno podrijetlo udomaćvanja

1. Jugozapadna Azija pšenica, grašak, masline ovce, koze 8500. pr. Kr.

2. Kina riža, proso svinje, dudov svilac do 7500. pr. Kr.

3. Mezoamerika kukuruz, grah, tikvice purani do 3500. pr. Kr.

4. Ande i Amazonija krumpir, manioka lama, zamorac do 3500. pr. Kr.

5. Istočni dio SAD-a suncokret, biljka goosefoot nijedna 2500. pr. Kr.

?6. Sahel sirak, afrička riža vrsta kokoši do 5000. pr. Kr.

?7. Tropska zapadna Afrika afrički jams, uljana palma nijedna do 3000. pr. Kr.

?8. Etiopija kava, teff nijedna ?

?9. Nova Gvineja šećerna trska, banana nijedna 7000. pr. Kr.?

Lokalno udomaćivanje nakon dolaska utemeljućeg usjeva iz drugog područja

10. Zapadna Europa mak, zob nijedna 6000.-3500. pr. Kr.

11. Dolina Inda sezam, patlidžan goveda s grbom 7000. pr. Kr.

12. Egipat smokva sycamore, chufa magarac, mačka 6000. pr. Kr.

Sljedeća skupina sastoji se od onih područja u kojima je uzgojeno barem nekoliko

lokalnih biljaka ili životinja, ali je proizvodnja hrane uglavnom ovisila o drugdje uzgojenim

usjevima i životinjama. Te uvezene vrste možemo smatrati "temeljnim" (founder) biljkama i

životinjama, jer su upravo one utemeljile lokalnu ptoizvodnju hrane. Dolazak temeljnih vrsta

omogućio je lokalnom stanovništvu prijelaz na sjedilački način života, pa je time povećao

vjerojatnost evolucije mjesnih usjeva od divljih biljaka koje su do tada skupljane, donošene

kući i sadene, a poslije su se počele saditi namjerno i planski.

U tri od četiri takva područja, temeljne vrste stigle su iz jugozapadne Azije. Jedno od tih

područja je zapadna i središnja Europa, gdje je proizvodnja hrane počela s dolaskom biljaka i

životinja iz jugozapadne Azije između 6000. i 3500. pr. Kr., no barem jedna biljka (mak, a

vjerojatno i zob te još neke) tada je već bila lokalno uzgojena. Divlji mak raste samo u

obalnim područjima zapadnog Sredozemlja. Sjemena maka nema u iskopinama najstarijih

zemljoradničkih zajednica u istočnoj Europi i jugozapadnoj Aziji; ono se prvi put pojavljuje u

ranim zemljoradničkim lokalitetima u zapadnoj Europi. Nasuprot tome, divlji preci većine

biljaka i životinja jugozapadne Azije nisu živjeli u zapadnoj Europi. Dakle, čini se jasnim da u

zapadnoj Europi proizvodnja hrane nije nastala neovisno. Umjesto toga, ona je tu potaknuta

uvozom vrsta iz jugozapadne Azije. Novonastala zemljoradnička društva zapadne Europe

sama su uzgojila mak, koji se zatim kao usjev proširio prema istoku.

Drugo područje, u kojem je do lokalnog uzgoja vjerojatno došlo nakon uvoza

utemeljujućih usjeva iz jugozapadne Azije, jest dolina Inda na Indijskom potkontinentu.

Najstarije zajednice ratara u tom području potječu iz sedmog tisućljeća pr. Kr., a uzgajale su

pšenicu, ječam i druge usjeve koji su prethodno uzgojeni u području Plodnog polumjeseca i

očito su se do doline Inda proširili kroz Iran. Tek poslije se u zemljoradničkim zajednicama

doline Inda pojavljuju i domaće vrste nastale od lokalnih, kao što su goveda s grbom i sezam.

Isto tako je i u Egiptu proizvodnja hrane počela u šestom tisućljeću pr. Kr., pristizanjem usjeva

iz jugozapadne Azije. Nakon toga su Egipćani udomaćili smokvu sycamore te mjesno povrće

koje se naziva chufa.

Vjerojatno je slično bilo i u Etiopiji, gdje se odavno uzgajaju pšenica, ječam i drugi usjevi

podrijetlom iz jugozapadne Azije. Etiopljani su udomaćili i brojne lokalno dostupne divlje

vrste da bi dobili domaće biljke koje su i danas uglavnom ograničene na područje Etiopije, no

jedna od tih biljaka (grm kave) danas je proširena diljem svijeta. Međutim, još nije poznato

jesu li Etiopljani te lokalne biljke uzgajali prije ili tek poslije uvoza usjeva iz jugozapadne

Azije.

U tim i drugim područjima, u kojima je proizvodnja hrane ovisila o uvozu

utemeljujućih biljaka iz drugih područja, ostaje pitanje jesu li mjesni lovci skupljači sami

preuzeli te utemeljujuće biljke od susjednih zemljoradničkih naroda i tako i sami postali

zemljoradnici? Ili su te biljke donijeli ratari osvajači, koji su zatim (zbog viška hrane) brojem

nadmašili mjesne lovce te ih potisnuli ili istrijebili?

U Egiptu se vjerojatno dogodilo ono prvo: lokalni lovci skupljači jednostavno su

svojoj prehrani sastavljenoj od divljih biljaka i životinja dodali uzgojene vrste iz jugozapadne

Azije i usvojili tehnike zemljoradnje i stočarstva, a zatim su se postupno sve manje oslanjali na

hranu iz divljine. To jest, proizvodnju hrane u Egiptu potaknuo je dolazak stranih usjeva i

životinja, a ne stranih naroda. Isto je vjerojatno točno i za atlantsku obalu Europe, gdje su

lokalni lovci skupljači, po svemu sudeći, stoljećima postupno usvajali ovce i žitarice iz

jugozapadne Azije. Na južnom rtu današnje Južnoafričke Republike, lokalni lovci skupljači

plemena Khoi postali su stočari (ali ne i zemljoradnici), preuzevši ovce i krave iz sjevernijih

dijelova Afrike (a izvorno iz jugozapadne Azije). Slično tome, autohtoni lovci skupljači u

jugozapadnom području SAD-a, postupno su postali zemljoradnici, preuzimajući usjeve iz

Meksika. U ta četiri područja, početak proizvodnje hrane pruža nam male ili nikakve dokaze o

uzgoju lokalnih biljnih i životinjskih vrsta ili o tome je li jedna populacija ljudi zamijenila

drugu.

Druga su krajnost područja u kojima je proizvodnja hrane sigurno počela naglim

dolaskom i stranih naroda i stranih usjeva i stoke. To je sigurno tako, jer se zbivalo u moderno

vrijeme, a među sudionicima bili su Europljani, koji su zbivanja opisali u brojnim knjigama. U

takva područja spadaju Kalifornija, tihooceanski sjeverozapad Sjeverne Amerike, argentinske

pampe, Australija i Sibir. Sve do posljednjih stolječa, u tim su područjima još obitavali lovci

skupljači - američki Indijanci u prva tri slučaja, a urođenici Australije i Sibira u posljednja dva

slučaja. Ti su urođenici bili poubijani, desetkovani zaraznim bolestima i izgnani, a njihovo

mjesto zauzeli su pristigli europski ratari i stočari koji su sa sobom donijeli vlastite usjeve i

nisu uzgojili nijednu lokalnu divlju vrstu (uz iznimku oraha macadamia u Australiji). Na rtu

današnje Južnoafričke Republike, pristigli Europljani našli su ne samo lovce skupljače nego i

zemljoradnike plemena Khoi koji su več posjedovali domaće životinje, ali ne i usjeve.

Posljedica je opet bila početak ratarstva s usjevima iz drugih krajeva, bez uzgoja lokalnih vrsta,

a došlo je i do masovne zamjene jedne ljudske populacije drugom.

Napokon, čini se da se u prapovijesno vrijeme u mnogim područjima ponavljao isti

obrazac: nagli početak proizvodnje hrane, ovisan o uvezenim uzgojenim vrstama, te jednako

nagla i masovna zamjena ljudskih populacija. U nedostatku pisanih svjedočanstava, dokaze o

tim prapovijesnim zamjenama populacija moramo tražiti u arheološkim nalazima ili o njima

zaključivati na temelju dostupnih lingvističkih podataka. Najbolje provjereni slučajevi su oni

u kojima nema dvojbe o zamjeni populacija jer su novopridošli proizvođači hrane imali bitno

različite kosture u usporedbi s lovcima skupljačima koje su potisnuli, ali i zbog toga što

proizvođači hrane nisu sa sobom donijeli samo usjeve i stoku nego i lončariju. U idućim

poglavljima opisat ćemo dva najizraženija primjera: austronezijsku ekspanziju iz južne Kine

na Filipine i Indoneziju (17. poglavlje), te Bantu ekspanziju diljem subekvatorijalne Afrike

(19. poglavlje).

Jugoistočna i središnja Europa pružaju sličnu sliku naglog početka proizvodnje hrane

(ovisnu o uvozu usjeva i stoke iz jugozapadne Azije) te pojave lončarstva. I taj početak

vjerojatno je uključivao potiskivanje starih Grka i Germana novim Grcima i Germanima, baš

kao što je prastanovništvo uzmaklo pred novim na Filipinima, u Indoneziji i subekvatorijalnoj

Africi. Međutim, skeletalne razlike ranijih lovaca skupljača i novopridošlih ratara u Europi

slabije su izražene nego na Filipinima, u Indoneziji te u subekvatorijalnoj Africi. Time je

argument o zamjeni populacija u Europi slabiji i neizravan.

* * *

Ukratko, proizvodnja hrane nastala je neovisno na samo nekoliko područja, i to u vrlo

različito vrijeme. Iz tih žarišnih područja, lovci skupljači nekih susjednih područja naučili su

proizvoditi hranu, a narode drugih susjednih područja potisnuli su i zamijenili osvajači,

proizvođači hrane iz žarišnih područja - opet u vrlo različitim razdobljima. Napokon, narodi

nekih područja koja su bila ekološki pogodna za proizvodnju hrane nisu u prapovijesno doba

sami razvili zemljoradnju niti su je prihvatili od drugih; ostali su lovci skupljači sve dok ih

moderni svijet nije na neki način uklonio. Narodi u područjima ranog razvoja proizvodnje

hrane tako su stekli početnu prednost na putu prema vatrenom oružju, zaraznim klicama i

čeliku. Posljedica je bila dugi niz sukoba između onih u povijesti koji su imali i onih koji nisu

imali.

Kako objasniti te geografske razlike u vremenu i načinu nastanka proizvodnje hrane?

To pitanje, jedno od najsloženijih problema prapovijesti, predmet je idućih pet poglavlja.

6. POGLAVLJE Biti ili ne biti zemljoradnik?

Nekad su svi ljudi na zemlji bili lovci skupljači. Zbog čega su neki od njih uopće

počeli proizvoditi hranu? Morali su imati neki razlog, no zbog čega su počeli oko 8500. pr.

Kr. u sredozemnim područjima Plodnog polumjeseca, potom samo 3000 godina poslije u

klimatski i strukturno sličnim sredozemnim područjima jugozapadne Europe, a nikad

autohtono u sličnim sredozemnim područjima Kalifornije, jugozapadne Australije te današnje

Južnoafričke Republike? Zbog čega su čak i stanovnici Plodnog polumjeseca čekali sve do

8500. pr. Kr., umjesto da hranu počnu proizvoditi već oko 18.500. ili 28.500. pr. Kr.?

Iz naše perspektive, sva se ta pitanja isprva čine smiješnima, jer se nedostaci životnog

stila lovaca skupljača čine tako očitima. Znanstvenici često citiraju frazu Thomasa Hobbesa, da

bi opisali životni stil lovaca skupljača kao "gadan, opak, sirov i kratak". Čini se da lovci

skupljači naporno rade, cijeli dan tragaju za hranom, često su na rubu smrti od gladi,

nedostaju im tako elementarna materijalna dobra kao što su meke postelje i primjerena odjeća,

a umiru mladi.

U zbilji, samo današnjim građanima bogatog Prvog svijeta, koji sami ne uzgajaju hranu

za sebe, proizvodnja hrane (ako su uzor udaljena poljoprivredna imanja) znači manje rada,

više udobnosti, sigurnu prehranu te dulji očekivani životni vijek. Većini seljaka ratara i

stočara, koji predstavljaju većinu stvarnih proizvođača hrane na svijetu, nije nužno bolje nego

lovcima skupljačima. Studije vremenskog proračuna pokazuju da, u usporedbi s lovcima

skupljačima, mnogi proizvođači hrane dnevno rade više, a ne manje. Arheolozi su dokazali da

su prvi zemljoradnici u mnogim područjima bili niži i slabije uhranjeni, da su bolovali od

ozbiljnijih bolesti te u prosjeku umirali prije od lovaca skupljača koje su potisnuli. Da su ti prvi

zemljoradnici mogli sagledati posljedice usvajanja proizvodnje hrane, možda bi od tog

pothvata bili odustali. Zbog čega su, nesposobni da predvide ishod, ipak počeli proizvoditi

hranu?

Postoje brojni stvarni primjeri lovaca skupljača koji su gledali kako njihovi susjedi

proizvode hranu, pa su ipak odbili prihvatiti navodnu blagodat i ostali su lovci skupljači.

Primjerice, autohtoni lovci skupljači iz sjeveroistočne Australije tisučama su godina trgovali s

zemljoradnicima s otoka u Torresovu tjesnacu, između Australije i Nove Gvineje. Autohtoni

lovci skupljači iz Kalifornije trgovali su s autohtonim američkim zemljoradnicima u dolini

rijeke Colorado. Osim toga, stočari plemena Khoi, koji su živjeli zapadno od rijeke Fish u

Južnoafričkoj Republici, trgovali su s zemljoradnicima plemena Bantu koji su živjeli istočno

od rijeke Fish, a ipak nisu sami postali zemljoradnici. Zašto?

Drugi lovci skupljači koji su dolazili u kontakt sa zemljoradnicima, napokon su to i

sami postali, no tek nakon naizgled iznimno dugog odgađanja. Primjerice, obalni narodi

sjeverne Njemačke prihvatili su proizvodnju hrane tek 1300 godina nakon što su je narodi

kulture linearne keramike uveli u kopnenu unutrašnjost Njemačke, samo 200 kilometara

južnije. Zbog čega su ti obalni stanovnici Njemačke tako dugo čekali i što ih je naposljetku

nagnalo da promijene stav?

* * *

Da bismo mogli odgovoriti na ta pitanja, moramo se prvo osloboditi nekih pogrešnih

shvaćanja o podrijetlu proizvodnje hrane, a zatim preoblikovati pitanje. Ono što se zapravo

dogodilo nije bilo otkriće proizvodnje hrane, ni izum, kako bismo možda prvo pretpostavili.

Često nije postojao čak ni svjesni izbor između proizvodnje hrane i lova i skupljanja. Točnije,

u svakom području zemlje, ljudi koji su prvi usvojili proizvodnju hrane to očito nisu učinili na

temelju svjesnog izbora ili svjesne namjere da uspostave zemljoradnju, jer nisu imali

prethodnog iskustva niti su mogli znati kako će to izgledati. Umjesto toga, vidjet ćemo da je

proizvodnja hrane evoluirala kao usputni proizvod odluka, donošenih bez svijesti o njihovim

posljedicama. Zato su pitanja koja moramo postaviti: Zbog čega je proizvodnja hrane

evoluirala? Zbog čega je evoluirala na samo nekim mjestima? Zbog čega u različito vrijeme,

na različitim mjestima? Zašto ne prije ili poslije?

Drugo pogrešno shvaćanje jest da nužno postoji oštra granica između nomadskih

lovaca skupljača i sjedilačkih proizvođača hrane. U stvarnosti, iako takvu razliku često

ističemo, lovci skupljači u nekim plodnim područjima, uključujući sjeverozapadnu

tihooceansku obalu Sjeverne Amerike i možda jugoistočnu Australiju, prihvatili su sjedilački

način života, ali nikad nisu postali proizvođači hrane. Drugi lovci skupljači: u Palestini,

obalnom dijelu Perua i Japanu, prvo su prešli na sjedilački način života, a proizvodnju hrane su

usvojili mnogo kasnije. Sjedilačke skupine vjerojatno su činile mnogo veći udio u skupinama

lovaca skupljača prije 15.000 godina, kad su lovci skupljači zauzimali sve nastanjene dijelove

svijeta (uključujući i najplodnija područja) nego što je slučaj danas, kad malobrojni preostali

lovci skupljači preživljavaju samo u neplodnim područjima u kojima je moguć jedino

nomadski način života.

Obratno, postoje i pokretne skupine proizvođača hrane. Neki moderni nomadi

jezerskih visoravni Nove Gvineje krče džunglu, sade banane i papaje, idu na nekoliko mjeseci

živjeti kao lovci skupljači, vraćaju se da provjere posađene biljke, plijeve vrt, opet idu u lov,

vraćaju se nakon nekoliko mjeseci da još jednom provjere usjeve, pa se privremeno utabore da

pokupe i pojedu urod ako im je vrt urodio plodom. Apači na jugozapadu SAD-a ljeti bi se

utaborili kao zemljoradnici na višim nadmorskim visinama i sjevernije, zatim bi se povukli na

jug, u nizine, i zimi lutali divljinom u potrazi za hranom. Mnogi stočarski narodi Afrike i

Azije premještaju tabore duž regularnih sezonskih putanja, da bi iskoristili predvidive

sezonske promjene u obilju i vrsnoći ispaše. I tako, prijelaz s lova i skupljanja na proizvodnju

hrane nije se uvijek poklapao s prijelazom od nomadskog na sjedilački način života.

Još jedna navodna oprečnost, čije se granice gube u stvarnosti, jest razlika između

proizvođača hrane kao aktivnih upravljača svojom zemljom te lovaca skupljača kao pukih

skupljača divljih proizvoda. U zbilji, neki lovci skupljači intenzivno skrbe za svoju zemlju.

Primjerice, narodi Nove Gvineje, koji nikad nisu uzgajali palme sago ili njihov planinski

ekvivalent, svejedno povisuju prinos tih divljih jestivih biljaka tako što krče okolna stabla,

redovito čiste kanale u močvarama gdje rastu palme, te potiču rast sago mladica sijekući stara

stabla. Urođenici Australije, koji nikad nisu uzgajali jams i sijali biljke sjemenjače, svejedno

su usvojili nekoliko elemenata zemljoradnje. Gospodare krajolikom izazivajući požare zbog

poticanja rasta jestivih biljaka sjemenjača koje klijaju nakon požara. Pri skupljanju divljeg

jamsa, odsijeku najveći dio jestivog gomolja, ali stabljike i vrh gomolja vraćaju u zemlju tako

da bi gomolj mogao ponovno narasti. Zemlja se kopanjem, pri vađenju gomolja, rahli i

prozračuje, što potiče ponovni rast biljke. Sve što bi urođenici još trebali učiniti da udovolje

definiciji zemljoradnika, bilo bi da ponesu stabljike i preostali dio gomolja kući i tamo ih

ponovno posade u tlo pokraj svog tabora.

* * *

Proizvodnja hrane razvila se postupno od tih postupaka koje su već prakticirali lovci

skupljači. Nisu sve prijeko potrebne tehnike bile razvijene u kratkom vremenu, niti su

istodobno uzgojene sve divlje biljke i životinje koje će u određenom području na kraju biti

udomaćene. Čak i u slučajevima najbržeg neovisnog razvitka proizvodnje hrane iz lovačko-

skupljačkog stila života, trebale su tisuće godina za prijelaz od potpune ovisnosti o hrani iz

divljine na prehranu u kojoj je hrana iz divljine samo malo zastupljena. U ranim stadijima

proizvodnje hrane, ljudi su istodobno skupljali hranu u divljini i uzgajali drugu, a različiti

oblici skupljačkih aktivnosti gubili su na važnosti različitom brzinom, kako je jačalo

oslanjanje na usjeve.

Temeljni razlog zbog kojeg je taj prijelaz bio postupan jest da su sustavi za

proizvodnju hrane evoluirali kao posljedica akumulacije mnogih zasebnih odluka o ulaganju i

raspodjeli vremena i truda. Ljudi koji skupljaju hranu, baš kao i životinje koje skupljaju

hranu, raspolažu ograničenim vremenom i energijom, a mogu ih trošiti na različite načine.

Možemo zamisliti prvotnog zemljoradnika kako se budi i pita: je li bolje da današnji dan

provedem radeći u vrtu (koji predvidivo donosi urod raznovrsnog povrća za sljedećih

nekoliko mjeseci), ili skupljajući morske beskralješnjake (što predvidivo donosi malo mesa za

danas), ili loveći jelena (što možda donese mnogo mesa danas, no možda ne donese ništa)? Pri

skupljanju hrane, i ljudi i životinje neprekidno moraju postavljati prioritete i donositi odluke o

ulaganju truda i energije, pa makar to činili podsvjesno. Prvo se usredotoče na omiljenu

hranu ili na hranu koju se najviše isplati pribaviti. Ako je takva hrana nedostupna, okreću se

manje privlačnoj hrani.

Takve se odluke temelje na brojnim čimbenicima. Ljudi tragaju za hranom da bi utažili

glad i napunili želudac. No žude i za specifičnim vrstama hrane, poput one s bogatim

sadržajem proteina, masti, soli, za slatkim voćem, te hranom koja jednostavno ima dobar okus.

Ako su svi drugi uvjeti zadovoljeni, ljudi nastoje izvući maksimalni unos kalorija, proteina ili

drugih specifičnih vrsta hrane, skupljajući hranu na način koji u najkraćem vremenu i uz

najmanje napora donosi najveću korist. Istodobno, ljudi nastoje smanjiti rizik opasnog

gladovanja: umjeren ali pouzdan izvor hrane privlačniji je od stila života koji jako fluktuira,

tako da se katkad dobije vrlo bogat izvor hrane, ali se često i riskira gladovanje do smrti.

Jedna od predloženih funkcija prvih vrtova, nastalih prije gotovo 11.000 godina, bila je da

pružaju rezervni izvor hrane ako drugi izvori hrane presahnu.

I obratno, muškarcima lovcima često su vrlo bitne odluke koje se tiču prestiža:

primjerice, radije će svakog dana otići u lov na žirafe, pa jednom mjesečno uhvatiti žirafu i

steći status velikog lovca, umjesto da svakoga mjeseca kući donesu dvostruko veću količinu

hrane, ponižavajući se i svakodnevno skupljajući lako dostupno orašasto voće. Ljudima su često

jako bitne i naizgled proizvoljne kulturološke sklonosti, na primjer da se jedenje ribe smatra

ili delikatesom ili tabuom. Napokon, ljudski prioriteti su pod velikim utjecajem relativne

vrijednosti koju ljudi pripisuju različitim načinima života - baš kao što je i danas. Primjerice, na

zapadu SAD-a u 19. stoljeću, stočari (govedari i ovčari) i ratari međusobno su se prezirali.

Slično tome, kroz cijelu ljudsku povijest zemljoradnici su bili skloni prezirati lovce skupljače

kao primitivne, dok su lovci skupljači prezirali zemljoradnike kao neznalice, a stočari su

prezirali i jedne i druge. Svi ti elementi imaju značenje kad ljudi individualno odlučuju kako će

pribaviti hranu.

* * *

Kao što smo već spomenuli, prvi zemljoradnici nisu mogli svjesno izabrati

zemljoradnju, jer u susjedstvu nije bilo drugih zemljoradnika na koje bi se ugledali. Međutim,

kad je proizvodnja hrane nastala u jednom dijelu kontinenta, susjedni lovci skupljači mogli su

vidjeti rezultat i potom svjesno odlučivati. U nekim slučajevima, lovci skupljači usvojili su

susjedni sustav proizvodnje hrane praktički kao cjelovit paket; u drugim slučajevima,

prihvatili su tek neke njegove elemente; ali su katkad i posve odbacili proizvodnju hrane i

ostali lovci skupljači kao i do tada.

Primjerice, lovci skupljači u dijelovima jugoistočne Europe brzo su iz jugozapadne

Azije prihvatili žitarice, mahunarke te stoku, i to kao cjelovit paket oko 6000. pr. Kr. Sva tri

elementa također su se brzo proširila središnjom Europom u stoljećima prije 5000. pr. Kr.

Usvajanje proizvodnje hrane moglo je biti brzo i obuhvatno u jugoistočnoj i središnjoj Europi,

jer je u tim područjima način života lovaca skupljača bio manje produktivan i manje

kompetitivan. Nasuprot tome, u jugozapadnoj Europi (južna Francuska, Španjolska i Italija)

proizvodnja hrane usvajana je tek korak po korak - ovce su stigle prve, a žitarice tek poslije. Iz

kontinentalnog dijela Azije, intenzivna proizvodnja hrane širila se vrlo sporo i postupno u

Japan, vjerojatno zbog toga što je tamo postojao vrlo produktivan način života lovaca

skupljača, utemeljen na lokalnim biljkama i plodovima mora.

Baš kao što se životni stil lovaca skupljača mogao pomalo pretvarati u stil proizvođača

hrane, tako se i jedan sustav proizvodnje hrane mogao postupno pretvarati u drugi. Primjerice,

Indijanci istočnog dijela SAD-a već su oko 2500. pr. Kr. uzgajali lokalne biljke, ali su i

trgovali s meksičkim Indijancima koji su bili razvili produktivniji sustav usjeva, utemeljen na

trojstvu kukuruza, tikvice i graha. Istočnoamerički Indijanci prihvatili su meksičke biljke, a

mnogi od njih su malo-pomalo odbacili velik dio vlastitih uzgojenih biljaka. Tikvice su

uzgojene neovisno; kukuruz je stigao iz Meksika oko 200. n. e., ali je ostao slabo zastupljen sve

do 900. n. e.; grah je stigao nakon otprilike dva stoljeća, a dogodilo se čak i da su sustavi

proizvodnje hrane bili odbačeni u korist lova i skupljanja. Primjerice, oko 3000. pr. Kr. lovci

skupljači iz južne Švedske usvojili su zemljoradnju utemeljenu na usjevima jugozapadne Azije,

no napustili su je oko 2700. pr. Kr. i vratili se lovačko-skupljačkom životu, te se zemljoradnji

ponovno okrenuli tek 400 godina nakon toga.

* * *

Sva ta razmatranja jasno pokazuju da ne smijemo pretpostavljati kako je zemljoradnja

prihvaćena bez obzira na kontekst, kao da ljudi prije toga nisu imali drugih sredstava za

vlastitu prehranu. Umjesto toga, moramo razmotriti proizvodnju hrane i lov sa skupljanjem

kao alternativne strategije u uzajamnom natjecanju. Miješane ekonomije, koje su lovu i

skupljanju dodale određene usjeve ili domaće životinje, također su bile konkurencija za oba

"čista" oblika ekonomije, kao i za druge miješane ekonomije s većim ili manjim udjelom

proizvodnje hrane. Stoga se trebamo zapitati: koji su čimbenici prevagnuli u korist drugih, a

na štetu prvih?

Arheolozi i antropolozi i dalje raspravljaju o tom problemu. Jedan od razloga koji

otežava jednoznačni odgovor jest taj što različiti čimbenici mogu biti ključni u različitim

dijelovima svijeta. Drugi razlog je problem razlikovanja uzroka i posljedice u procesu razvoja

proizvodnje hrane. Unatoč kontekstualnim problemima, možemo prepoznati pet glavnih

čimbenika, a sukobi mišljenja tiču se uglavnom njihove relativne važnosti.

Jedan čimbenik je smanjenje dostupnosti hrane u divljini. Životni stil lovaca skupljača

postajao je sve zahtjevniji u proteklih 13.000 godina, jer su resursi o kojima su ovisili

(posebice životinjski resursi) postajali sve manje dostupni ili su čak i nestali. Kako smo vidjeli

u 1. poglavlju, većina vrsta velikih sisavaca je potkraj pleistocena izumrla u Sjevernoj i Južnoj

Americi, a neki su izumrli i u Euroaziji i Africi, zbog klimatskih promjena ili zbog povećanja

brojnosti i lovačke spretnosti ljudi lovaca. Iako se može raspravljati o tome je li izumiranje tih

životinja (nakon duge odgode) potaknulo drevne urođenike Amerika, Euroazije i Afrike da se

okrenu proizvodnji hrane, postoje brojni jasni primjeri iz novijeg vremena da je doista tako i

bilo na otocima. Prvi stanovnici Polinezije intenzivnije su se okrenuli proizvodnji hrane tek

nakon što su istrijebili moe i desetkovali populacije tuljana na Novom Zelandu te istrijebili ili

desetkovali morske i kopnene ptice na drugim polinezijskim otocima. Primjerice, iako su

Polinežani koji su naselili Uskršnji otok oko 500. n. e. sa sobom donijeli kokoši, one nisu

postale glavna hrana sve dok nije ponestalo divljih ptica i kornjača. Slično tome, smatra se da

je smanjenje broja divljih gazela (prethodno glavnog izvora mesa za mjesne lovce skupljače)

pridonijelo masovnom udomaćivanju životinja u području Plodnog polumjeseca.

Drugi čimbenik je da, baš kao što smanjenje broja divljači čini lovačko-skupljački

način života zahtjevnijim, smanjena dostupnost divljih biljaka olakšava prijelaz na uzgoj

biljaka. Na primjer, klimatske promjene potkraj pleistocena na području Plodnog polumjeseca

znatno su proširile stanište divljih žitarica, od kojih se u kratkom vremenu moglo skupiti

mnoštvo zrnja. Te žetve divljih žitarica bile su preteča uzgoju prvih usjeva, pšenice i ječma.

Još jedan čimbenik u korist napuštanja lovačko-skupljačkog načina života bio je

kumulativni razvoj tehnologija o kojima će na kraju ovisiti proizvodnja hrane - tehnologija

prikupljanja, obrade i skladištenja hrane iz divljine. Kako bi budući zemljoradnici mogli

iskoristiti tonu pšeničnog zrnja koje je još u klasu, da prije toga nisu smislili kako pšenicu

žeti, vršiti i potom uskladištiti? Prijeko potrebne metode, oruđe i prostor naglo su se razvili u

području Plodnog polumjeseca poslije 11.000. pr. Kr., jer su ih ljudi izumili da bi se mogli

nositi s novodostupnim obiljem divljih žitarica.

Tim izumima pripadaju srpovi s kremenim oštricama i drvenim ili koštanim ručkama,

kojima se želo divlje žito; košare u kojima se zrnje s padina na kojima žito raste prenosi u

domove; tučci i mužari, ili ručni žrvnjevi, kojima se sjeme odvajalo od ljuske; tehnike prženja

zrnja, da se spriječi klijanje prilikom skladištenja; te podzemne jame za skladištenje, od kojih

su neke bile obložene vodonepropusnim materijalom (npr. ilovačom ili glinom). Dokazi o

postojanju svih tih tehnika postaju brojni na arheološkim nalazištima lovaca skupljača u

području Plodnog polumjeseca nakon 11.000. pr. Kr. Sve te tehnike, iako su razvijene za

eksploataciju divljih žitarica, bile su uvjet za uzgoj žitarica kao usjeva. Ti su kumulativni

noviteti bili prvi nesvjesni koraci prema uzgajanju biljaka.

Četvrti čimbenik bila je dvosmjerna veza između rasta gustoće ljudske populacije i

povećanja proizvodnje hrane. U svim dijelovima svijeta na kojima postoje primjereni lokaliteti,

arheolozi su našli dokaze o rastućoj gustoći populacije vezanoj uz pojavu proizvodnje hrane.

Što je bio uzrok, a što posljedica? Problem je to "kokoši i jajeta" o kojem se odavno

raspravlja: je li porast populacijske gustoće ljude prisilio da se okrenu proizvodnji hrane, ili je

proizvodnja hrane omogućila porast populacijske gustoće?

U načelu, očekuje se da lanac uzročne povezanosti djeluje u oba smjera. Kao što je već

bilo spomenuto, proizvodnja hrane lako potiče porast populacijske gustoće jer pruža više

jestivih kalorija po hektaru nego lovačko-skupljački pristup. S druge strane, gustoća

populacije postupno je rasla tijekom kasnog pleistocena već sama po sebi, zahvaljujući

unapređenju tehnologije prikupljanja i obrade hrane iz divljine. Kako se povećavala

populacijska gustoća, proizvodnja hrane bila je sve učestalija i privlačnija, jer je davala više

hrane za prehranu svih tih gladnih usta.

To jest, usvajanje proizvodnje hrane primjer je takozvanog autokatalitičnog procesa -

procesa koji katalizira samog sebe kroz ciklus pozitivne povratne sprege, a kad jedanput

počne, odvija se sve brže i brže. Postupni porast populacijske gustoće natjerao je ljude da

prikupe više hrane, a u tom su bili nagrađeni oni koji su nesvjesno već počeli poduzimati

korake u smjeru proizvodnje hrane. Kad su ljudi jedanput počeli proizvoditi hranu i preuzeli

sjedilački način života, mogao se skratiti razmak između rođenja djece, pa se povećavala

populacija, što je značilo još veću potrebu za hranom. Ta dvosmjerna veza proizvodnje hrane

i populacijske gustoće objašnjava sljedeći paradoks: proizvodnja hrane povećava količinu

jestivih kalorija po hektaru, a istodobno proizvođači hrane bivaju slabije uhranjeni u

usporedbi sa svojim prethodnicima, lovcima skupljačima. Taj paradoks nastaje zbog toga što

populacijska gustoća raste brže od dostupnosti hrane.

Spomenuta četiri čimbenika pomažu nam shvatiti zbog čega je prijelaz na proizvodnju

hrane u području Plodnog polumjeseca počeo oko 8500. pr. Kr., a ne oko 18.500. ili 28.500.

pr. Kr. Naime, prije toga je lovačko-skupljački pristup bio plodonosniji od početne

proizvodnje hrane, jer je divljih sisavaca još bilo u izobilju; divljih žitarica još nije bilo u

izobilju; ljudi još nisu posjedovali izume prijeko potrebne za učinkovito prikupljanje, obradu i

skladištenje žitarica; a gustoća ljudskih populacija nije bila dovoljno velika da bi od životne

važnosti bilo dobiti veću količinu jestivih kalorija po hektaru.

Konačni čimbenik prijelaza postao je odlučujući na geografskim granicama lovaca

skupljača i proizvođača hrane. Mnogo veće populacije omogućile su proizvođačima hrane da

potisnu ili iskorijene lovce skupljače već temeljem samo svoje brojnosti, ne spominjući ostale

prednosti vezane uz proizvodnju hrane (uključujući tehnologiju, zarazne klice i profesionalne

vojnike). Na područjima u kojima su od početka živjeli jedino lovci skupljači, oni među njima

koji su usvojili proizvodnju hrane brže su se razmnožavali i postupno potisnuli ostale.

Posljedica svega toga je da su se lovci skupljači u većini područja pogodnih za

proizvodnju hrane suočili s dvije sudbine: bivali su potisnuti od susjednih proizvođača hrane ili

su preživjeli tako što su i sami prešli na proizvodnju hrane. Na mjestima na kojima su lovci

skupljači već bili brojni, ili su geografska svojstva usporavala doseljavanje proizvođača hrane,

lokalni lovci skupljači imali su dovoljno vremena da u prapovijesti usvoje zemljoradnju i tako

prežive kao novopečeni zemljoradnici. To se možda dogodilo na jugozapadu SAD-a, u

zapadnom Sredozemlju, na atlantskoj obali Europe, te u dijelovima Japana. Međutim, u

Indoneziji, tropskoj jugoistočnoj Aziji, najvećem dijelu subekvatorijalne Afrike, a vjerojatno i

u dijelovima Europe, zemljoradnici su u prapovijesti potisnuli lovce skupljače, dok je do slične

zamjene populacija u moderno vrijeme došlo u Australiji i većini zapadnih dijelova SAD-a.

Lovci skupljači uspjeli su opstati na područjima pogodnim za proizvodnju hrane sve do

modernih vremena jedino tamo gdje su osobito moćne geografske ili ekološke barijere znatno

otežale useljavanje proizvođača hrane ili širenje lokalno primjerenih tehnika proizvodnje

hrane. Tri su istaknuta primjera takvog opstanka skupina lovaca skupljača: kalifornijski

Indijanci koje je pustinja odvajala od Indijanaca zemljoradnika u Arizoni; pleme Khoisan na

Rtu dobre nade, koji su živjeli u sredozemnoj klimatskoj zoni nepogodnoj za usjeve obližnjih

zemljoradnika plemena Bantu; te plemena diljem australskog kontinenta, koje je uski morski

pojas odvajao od proizvođača hrane u Indoneziji i Novoj Gvineji. Ti malobrojni narodi koji su

i u 20. stoljeću ostali lovci skupljači, izbjegli su potiskivanje od proizvođača hrane zato što su

bili ograničeni na područja nepogodna za proizvodnju hrane, posebice pustinje i arktička

područja. Uskoro će čak i njih zavesti privlačne moći civilizacije, preuzet će sjedilački način

života pod pritiskom birokrata i misionara ili će podleći zaraznim bolestima i nestati.

7. POGLAVLJE Kako uzgojiti badem?

Ako ste zasićeni hranom proizvedenom na farmama a odlazite na izlete u prirodu, bit

će vam zabavno pokušati jesti hranu iz divljine. Znate da su plodovi nekih divljih biljaka,

poput divljih jagoda i borovnica, ne samo ukusni nego i bezopasni. Ti su plodovi dovoljno

slični poznatim domaćim biljkama da ih lako prepoznajete kao divlje bobičasto voće, iako su

plodovi mnogo sitniji od onih koje uzgajamo. Izletnici skloni avanturi oprezno jedu gljive,

svjesni da su mnoge od njih otrovne. No čak ni strastveni ljubitelji orašastog voća ne jedu

divlje bademe, jer samo nekoliko desetaka plodova sadrži dovoljno cijanida (otrova rabljenog

u nacističkim plinskim komorama) da nas ubije. Šuma je puna brojnih drugih nejestivih

biljaka.

Pa ipak, svi su današnji usjevi, voće i povrće nastali od divljih predaka. Kako su se

neke divlje biljke pretvorile u usjeve, voće i povrće? To pitanje osobito je zagonetno s

obzirom na činjenicu da mnoge domaće biljke (poput badema) imaju smrtonosno otrovne

divlje pretke (ili bar pretke grozna okusa), te da se neke druge domaće biljke (poput

kukuruza) izgledom drastično razlikuju od svojih divljih predaka. Kojoj je to špiljskoj ženi ili

špiljskom čovjeku ikad palo na pamet da "uzgoji" biljku, i kako su u tome uopće uspjeli?

Uzgajanje biljaka možemo definirati kao povećanje rasta (od sjemena do zrelosti), pri

čemu svjesno ili nesvjesno uzrokujemo genetičke promjene biljke u odnosu na divljeg pretka, i

to u onom smjeru koji je korisniji za ljude koji će tu biljku jesti. Danas je uzgoj novih sorti

usjeva visoko specijalizirani pothvat. Provode ga znanstvenici koji već poznaju stotine vrsta

postojećih usjeva, pa pokušavaju razviti još jednu novu. Da bi to postigli, siju, tj. sade mnogo

različitih sjemenki, tj. mladica, probiru najbolje biljke koje se dalje uzgajaju, primjenjuju

genetičko znanje za razvijanje najboljih svojstava određene vrste, a možda čak rabe i

najmodernije tehnike genetičkog inženjeringa da bi u uzgojene biljke ubacili korisne gene. Na

Kalifornijskom sveučilištu, cijeli odsjek (Odsjek za pomologiju) bavi se isključivo jabukama, a

drugi odsjek (Odsjek za vitikulturu i enologiju) isključivo grožđem i vinom.

No s uzgajanjem biljaka čovjek je počeo prije 10.000 godina. Rani zemljoradnici

svakako nisu upotrebljavali tehnike molekularne genetike za ostvarivanje rezultata. Prvi

zemljoradnici nisu imali postojeće usjeve kao modele koji bi ih nadahnuti za razvoj novih sorti

usjeva. Zato nisu mogli znati da će, što god činili, poslije uživati u ukusnoj gozbi.

Kako su onda ti rani zemljoradnici "nehotice" počeli uzgajati biljke? Primjerice, kako su

otrovne bademe pretvorili u bezopasne, ako pritom nisu znali što doista čine? Osim što su

među divljim biljkama svake sljedeće generacije probirali one krupnije ili manje otrovne, kakve

su još promjene u tim biljkama oni doista izazvali? Čak i za vrijedne usjeve, datumi početka

uzgoja jako se razlikuju: primjerice, grašak je uzgojen do 8000. pr. Kr., masline oko 4000. pr.

Kr., jagode tek u srednjem vijeku, a pekan tek 1846. n. e. Čak i danas za uzgoj nisu

prilagođene mnoge vrijedne divlje biljke, koje su bogati izvor hranjivih sastojaka za milijune

ljudi, kao što su jestivi žirovi u mnogim područjima. Zbog čega je neke biljke bilo mnogo lakše

i privlačnije uzgojiti u usporedbi s drugima? Zbog čega su masline uzgajali već zemljoradnici

kamenog doba, dok se hrastovi uspješno odupiru i najboljim agronomima današnjice?

* * *

Prvo ćemo promotriti uzgoj iz perspektive same biljke. Za biljku smo samo jedna od

tisuća životinjskih vrsta koje ju nesvjesno "uzgajaju".

Poput svih vrsta životinja (uključujući i ljude), biljke se moraju proširiti na područja u

kojima njihovi potomci mogu uspješno rasti i gene svojih predaka prenijeti na vlastito

potomstvo. Mlade životinje se u tom smislu šire hodajući ili leteći, no biljke to ne mogu, pa

moraju na određeni način "autostopirati". Neke vrste biljaka imaju sjemenke adaptirane za

prenošenje vjetrom ili plutanje na vodi, a mnoge druge koriste životinje za prenošenje

sjemenki, tako što ih umotaju u ukusni plod te bojom ili mirisom signaliziraju zrelost voća.

Gladna životinja bere i guta plodove, ode ili odleti na drugo mjesto, a zatim ispljune ili s

izmetom izbaci sjemenku na mjestu koje je udaljeno od roditeljskog stabla. Tako sjeme može

biti nošeno i tisućama kilometara daleko.

Nije poznato da biljne sjemenke mogu biti otporne na probavne sokove životinjskih

crijeva i proklijati iz izmeta. Svaki avanture željan čitatelj, koji nije odveć gadljiv, može to i

sam provjeriti. Sjemenke mnogih divljih vrsta biljaka zapravo moraju proći kroz crijevo

životinja da bi mogle proklijati. Primjerice, jedna afrička vrsta dinje tako je dobro adaptirana

na to da je pojede termitojedna hijena (Proteles cristatus, engl. aardwolf), da većina tih dinja

raste baš iz hrpica izmeta tih životinja.

Kao primjer načina na koji biljke koje trebaju prenositelja sjemena privlače životinje,

promotrimo divlje jagode. Kad su sjemenke jagode još nezrele i nespremne za klijanje, plod

koji ih okružuje je zelen, kiseo i tvrd. Kad sjemenke napokon dozriju, jagode postanu crvene,

slatke i meke. Promjena boje jagoda služi kao signal koji privlači ptice poput drozdova

(Turdidae), koje jagodu uzmu u kljun i odlete, pa zatim negdje drugdje ispljunu ili izmetom

izbace sjemenke.

Naravno, jagode nisu svjesno isplanirale da privuku ptice onda i samo onda kad su

njihove sjemenke spremne za raspršivanje. Niti drozdovi jedu s namjerom da uzgoje jagode.

Umjesto toga, jagoda je evoluirala prirodnim odabiranjem. Što je mlada jagoda bila zelenija i

kiselija, manje je ptica upropaštavalo sjemenke jedenjem nezrelih jagoda; što je zrela jagoda

bila slada i crvenija, brojnije su bile ptice koje su okolo širile njezine zrele sjemenke.

Nebrojene druge biljke imaju plodove adaptirane na to da ih pojede i rasprši određena

vrsta životinja. Kao što su jagode adaptirane na ptice, žirevi su na vjeverice, mango na šišmiše,

a neki šaševi (rod Carex) na mrave. Time je ispunjen dio naše definicije uzgoja biljaka, u

smislu genetičke modifikacije biljke pretka na način koji je čini korisnijom za potrošače. No

nitko ozbiljan ne bi taj evolucijski proces opisao kao uzgoj, jer ptice, šišmiši i ostale životinje

potrošači ne udovoljavaju drugom dijelu definicije: ne uzgajaju biljke svjesno i planski. Isto

tako, rani nesvjesni stadiji evolucije usjeva od divljih biljaka sastojali su se od toga da biljke

evoluiraju na načine koji su ljude privukli da ih jedu i šire njihove sjemenke bez namjere da ih

uzgajaju. Ljudska izmetišta, poput izmetišta termitojedne hijene, možda su bila pokusno polje

prvih nesvjesnih uzgajivača usjeva.

* * *

Izmetišta su tek jedno od brojnih mjesta na kojima ljudi nehotice siju sjemenke divljih

biljaka koje su pojeli. Kad u divljini skupimo jestive biljke i donesemo ih kući, neke od njih

putem ispadnu iz košare. Neko voće strune dok je njegovo sjeme još u izvrsnom stanju, pa ga

se ne pojede nego baci u smeće. Kao dijelovi ploda koji stavljamo u usta, sjemenke jagoda su

sićušne i zato ih uvijek progutamo i izbacimo s izmetom, no sjemenke drugog voća dovoljno su

velike da ih ispljunemo. Tako se izmetištima pridružuju i pljuvačnice te gomile smeća kao prvi

poljoprivredni istraživački laboratoriji.

U kojem god od tih "laboratorija" sjeme završilo, ono je najčešće bilo samo od nekih

vrsta jestivih biljaka - naime, onih biljaka koje su zbog bilo kojeg razloga ljudi radije jeli. Kad

skupljate bobice, birate samo neke bobice i grmove. I tako, kad su prvi zemljoradnici počeli

namjerno sijati sjeme, neizbježno su sijali sjeme onih biljaka koje su odabrali za skupljanje, čak

i ako nisu shvaćali genetičko načelo da biljke s krupnim bobicama imaju sjemenke iz kojih će

vjerojatno izrasti biljke s još više krupnih bobica.

Dakle, kad se uputite u trnovitu šikaru punu komaraca usred vrelog i vlažnog dana, to

ne radite zbog bilo kojeg grma s bobicama. Makar podsvjesno, odlučili ste koji grm najviše

obećava i je li sve to uopće vrijedno truda. Što su bila vaša podsvjesna mjerila?

Naravno, jedno mjerilo je veličina. Više vam se sviđaju krupne bobice, jer nije vrijedno

truda biti opržen suncem i izgrizen od komaraca zbog nekih ušljivih sitnih bobica. To nam

djelomično objašnjava zbog čega mnoge uzgojene biljke imaju mnogo krupnije plodove od

njihovih divljih predaka. Osobito nam je bliska činjenica da su jagode i borovnice iz trgovine

goleme u usporedbi s divljima; te su razlike nastale tek u posljednjih nekoliko stoljeća.

Takve razlike u veličini biljaka sežu do samih početaka zemljoradnje, kad su kultivirane

sorte graška evoluirale djelovanjem ljudskog odabira i postale 10 puta teže od zrna divljeg

graška. Lovci skupljači su tisućama godina skupljali sitni divlji grašak, baš kao što mi danas

beremo sitne divlje borovnice, prije nego što je branje i sadenje najkrupnijeg divljeg graška -

to jest, ono što nazivamo ratarstvom - počelo iz generacije u generaciju pridonositi porastu

prosječne veličine zrna graška. Slično tome, jabuke iz trgovine najčešće su promjera oko 7 cm,

a divlje jabuke samo 2 do 3 cm. Najstariji klipovi kukuruza dugi su 1 do 2 cm, no već 1500. n.

e. Indijanci ratari u Meksiku imali su klipove duge oko 15 cm, a neki današnji klipovi duži su

od 45 cm.

Druga očita razlika između sjemenki koje sami uzgojimo i njihovih brojnih divljih

predaka izražena je gorkošću plodova. Velik dio divljih sjemenki evolucijom je postao gorak,

lošeg okusa ili stvarno otrovan, da ih životinje ne bi pojele. Dakle, prirodno odabiranje ima

suprotan učinak na sjemenke i na plodove. Životinje raznose sjemenke biljaka čiji su plodovi

ukusni, no samo sjeme skriveno u plodu ima loš okus. Inače bi životinje sažvakale i sjemenke,

pa se one ne bi mogle dalje širiti.

Bademi su slikovit primjer gorkih sjemenki koje su se pod utjecajem uzgoja promijenile.

Sjemenke većine divljih badema sadrže vrlo gorku tvar, amigdalin, koja se razgrađuje te

pritom nastaje otrovni cijanid. Zalogaj divljih badema može ubiti osobu dovoljno nerazumnu

da ignorira upozoravajući gorki okus. Budući da prvi stadij nesvjesnog uzgoja uključuje

skupljanje sjemenki da bi ih se pojelo, kako je uopće došlo do uzgoja badema prikupljanjem

otrovnih plodova?

Objašnjenje je ovakvo: katkada pojedinačno stablo badema ima mutaciju jednog gena,

pa zbog toga nije u stanju sintetizirati gorki amigdalin. U divljini takva stabla izumiru bez

potomaka, jer ptice to otkriju pa pojedu sve sjemenke. No znatiželjna i gladna djeca ranih

zemljoradnika, grickajući divlje biljke u svojoj okolini, prije ili poslije otkrila su takva stabla

badema čiji plodovi nisu bili gorki i pokupila ih. (Na isti način europski seljaci danas još

uvijek prepoznaju i cijene pojavu hrastova čiji su žirovi slatki, a ne gorki.) Drevni

zemljoradnici posadili su samo takve sjemenke, isprva nehotice u gomilama smeća, a poslije

namjerno u voćnjacima.

Već oko 8000. pr. Kr. divlje bademe nalazimo u arheološkim nalazištima u Grčkoj.

Do 3000. pr. Kr. bili su uzgojeni u zemljama istočnog Sredozemlja. Kad je umro egipatski

faraon Tutankamon, oko 1325. pr. Kr., bademi su bili dio hrane koja je s njim položena u

slavnu grobnicu, da ga hrani i u zagrobnom životu. Grah lima, lubenice, krumpiri, patlidžani i

kupus tek su neke od brojnih poznatih domaćih biljaka čiji su divlji preci bili gorki ili otrovni,

ali su očito neki pojedinačni "slatki" primjerci uspjeli isklijati pokraj izmetišta drevnih

"izletnika".

Veličina i okus najočitija su mjerila na temelju kojih su lovci skupljači odabirali divlje

biljke, a druga mjerila su: mesnatost plodova ili nedostatak sjemenki u njima, uljaste sjemenke

te duga vlakna. Divlje tikvice i bundeve imaju mnogo više mesnatih dijelova nego sjemenki.

Uzgojene banane već su odavno odabrane da budu posve mesnate i bez sjemenki, što je

agronome potaknulo da razviju naranče, grožđe i lubenice bez sjemenki. Nedostatak sjemenki

je dobar primjer načina na koji ljudsko odabiranje može posve obrnuti izvornu evoluiranu

funkciju divljih plodova, koja u prirodi vrši raspršivanje sjemenki.

U davna vremena, mnoge su biljke bile slično odabirane zbog uljanih plodova i sjemenki.

Masline su bile među prvim voćkama uzgojenim u Sredozemlju, gdje se radi ulja uzgajaju od

otprilike 4000. pr. Kr. Uzgojene masline su ne samo veće od divljih, nego sadrže i mnogo više

ulja. Drevni zemljoradnici odabirali su zbog uljanih sjemenki i sezam, gorčicu, mak i lan, a

danas agronomi rade isto sa suncokretom, pamukom i šafranikom.

Pamuk se odnedavna uzgaja radi ulja, no prije toga on je, naravno, bio uzgajan zbog

vlakana, koja se rabe za izradu tkanina. Pamučna vlakna zapravo su dlačice na sjemenkama

pamuka, a rani zemljoradnici su i u Americi i u Starom svijetu neovisno odabirali različite vrste

pamuka zbog dugih vlakana. Kod lana i konoplje, druge dvije biljke koje se od antike uzgajaju

radi izrade tkanina, vlakna potječu iz stabljika, pa su biljke odabirane zbog svojih dugih i

ravnih stabljika, lako o većini usjeva razmišljamo kao o biljkama uzgajanim radi hrane, lan je

jedan od najstarijih usjeva (uzgojen oko 7000. pr. Kr.). Od njega se dobivalo laneno platno,

koje je bilo glavna tkanina u Europi sve dok ga nakon industrijske revolucije nisu dopunili

pamuk i sintetičke tkanine.

* * *

Sve dosad opisane promjene u evoluciji divljih biljaka u domaće, tiču se osobina koje

su rani zemljoradnici mogli doista i opaziti - npr. veličina ploda, gorkost, mesnatost, uljanost,

dužina vlakana. Skupljanjem pojedinačnih biljaka s osobito istaknutim željenim osobinama,

drevni narodi nesvjesno su takve biljke širili i gurnuli ih na put uzgoja.

No osim toga postojala su barem četiri glavna tipa promjena, pri kojima skupljači

bobica nisu donosili odluke s vidljivim posljedicama. U takvim slučajevima skupljači bobica

uzrokovali su promjene ili branjem dostupnih biljaka (dok su druge biljke zbog tko zna kojih

razloga bile nedostupne) ili mijenjanjem uvjeta odabira koji su djelovali na biljke.

Prva takva promjena djelovala je na divlje mehanizme raspršivanja sjemenki. Mnoge

biljke imaju specijalizirane mehanizme za rasipanje sjemenki (što ljudima ometa učinkovito

skupljanje). Uspješno se moglo skupljati samo mutirane sjemenke kojima su takvi mehanizmi

nedostajali, pa su tako te biljke postale preci domaćih biljaka.

Jasan je primjer graška, čija su zrna zatvorena u mahuni. Da bi proklijala, zrna divljeg

graška moraju prvo ispasti iz mahune. Zato su u divljih biljaka evoluirali geni koji dovode do

prskanja mahune, čime se zrna izbacuju na tlo. Katkad bi zbog mutacije gena nastale biljke

kojima se mahune ne bi rasprsnule. U divljini bi zrna graška takvih mutiranih biljaka istrunula

u čahurama koje bi i dalje visile na biljci, a u novu generaciju bi prešli samo geni iz

rasprsnutih mahuna. I obratno, jedina ljudima lako dostupna zrna graška bila su ona u

nerasprsnutim mahunama. I tako, kad su ljudi počeli divlji grašak odnositi kućama i jesti ga,

došlo je do trenutne selekcije takvih mutiranih biljaka. Biljke sa sličnim mutacijama

(nerasprskavanje mahuna) bile su odabirane i u slučaju leće, lana i maka.

Divlja pšenica i ječam nemaju sjemenke skrivene u mahuni koja se može rasprsnuti,

nego pri spontanom ljuljanju ili tresenju klasa, zrna padaju na tlo gdje mogu proklijati.

Mutacija jednog gena sprečava da se zrna struse s klasa. U divljini bi takva mutacija za biljku

bila smrtonosna, jer bi sjeme ostalo visiti u zraku, nesposobno da klija i pusti korijen. No baš

to mutirano sjeme bilo je ono koje je na klasu čekalo pogodan trenutak da ga ljudi pokupe i

odnesu kući. Kad su ljudi zatim sijali tako prikupljeno mutirano sjeme, isklijala je veća

količina mutiranih biljaka, pa su zemljoradnici mogli više takva sjemena ubrati i ponovno

posijati. Tako su zemljoradnici obrnuli smjer prirodnog odabiranja za 180 stupnjeva:

prethodno uspješni geni odjednom su postali smrtonosni, a dotad smrtonosna mutacija

odjednom je dovela do uspjeha. Prije više od 10.000 godina, taj nesvjesni odabir klasova

pšenice i ječma sa zrnjem koje se ne trusi vjerojatno je bio prvi primjer bitnog ljudskog

"poboljšanja" bilo koje biljke. Ta promjena označila je početak ratarstva u području Plodnog

polumjeseca.

Drugi tip promjene bio je ljudima još manje uočljiv. Za jednogodišnje biljke, koje

rastu u području s vrlo hirovitom klimom, bilo bi pogubno kad bi sve sjemenke klijale brzo i

istodobno. Kad bi se to dogodilo, jedna suša ili mraz mogli bi uništiti sve sjemenke, pa ne bi

bilo sljedeće generacije i vrsta bi brzo izumrla. Zato su mnoge jednogodišnje biljke evoluirale

tako da povećaju svoje "šanse na kladionici" uz pomoć usporivača klijanja, koji sjemenku

isprva čine "uspavanom" i pojedinačna klijanja odgađaju tijekom nekoliko godina. Čak i kad

nalet lošeg vremena uništi većinu proklijalih biljaka, tako se postiže da barem neke sjemenke

prežive i poslije uspješno proklijaju.

Uobičajena "kladioničarska" (engl. bet-hedging) adaptacija kojom divlje biljke postižu

spomenuti rezultat jest da sjemenke skriju u debeli ovoj ili u ljusku. Brojnim divljim biljkama

s takvim adaptacijama pripadaju i pšenica, ječam, grašak, lan i suncokret. Takvo kasno

klijajuće sjeme može proklijati u divljini, no razmislite što se zbivalo tijekom razvoja

zemljoradnje. Rani zemljoradnici bi metodom pokušaja i pogreške otkrili da mogu postići

veći urod prekapanjem i navodnjavanjem tla te sijanjem sjemena u takvo tlo. Sjeme koje je

odmah proklijalo izraslo bi u biljke čije bi sjeme bilo požnjeveno i opet posijano sljedeće

godine. No mnogo divljeg sjemena nije odmah proklijalo, pa nije ni pridonosilo žetvi.

Povremene mutirane jedinke među divljim biljkama nisu imale debele ovojnice

sjemenki ni druge usporivače klijanja. Svi takvi mutanti odmah su proklijali i urodili

imitiranim sjemenkama za žetvu. Rani zemljoradnici vjerojatno nisu uočili razliku, na način

na koji su bili uočili i odabirno brali krupne bobice. No sam ciklus sijanja, uzgoja, žetve i

ponovnog sijanja obavio bi trenutnu i nesvjesnu selekciju mutanata. Poput promjena u načinu

raspršivanja sjemena, te promjene u brzini klijanja karakteristične su za pšenicu, ječam,

grašak i mnoge druge usjeve u usporedbi s njihovim divljim precima.

Još jedan važan tip promjene, nevidljive za rane zemljoradnike, tiče se razmnožavanja

biljaka. Opći problem u razvoju novih vrsta biljaka jest u tome što su povremeno mutirane

pojedinačne biljke za ljude korisnije (npr. zbog krupnijih ili manje gorkih sjemenki) u

usporedbi s normalnima. Ako se ti poželjni mutanti nastave križati s normalnim biljkama,

mutacija se u populaciji odmah razrijedi ili posve izgubi. Pod kojim je okolnostima mutacija

mogla ostati očuvana za rane zemljoradnike?

Mutant bi bio automatski očuvan kod biljaka koje se same razmnožavaju. To vrijedi za

biljke koje se razmnožavaju vegetativno (nicanjem novih biljaka iz gomolja ili korijena biljke

roditelja), ili koje su hermafroditi sposobni da sami sebe oplode. No većina divljih biljaka se

tako ne razmnožava. One su ili hermafroditi nesposobni za samooplodnju i moraju se križati s

drugim hermafroditnim jedinkama (moj muški dio oplođuje vaš ženski dio, a vaš muški dio

oplođuje moj ženski dio), ili imaju zasebne jedinke muškog i ženskog spola, kao svi normalni

sisavci. One prve nazivamo hermafroditima koji nisu kompatibilni sami sa sobom (engl. self-

incompatible hermaphrodites), a ove druge nazivamo diecijskim vrstama. Obje vrste biljaka

bile su nekorisne ranim zemljoradnicima, koji bi na taj način brzo izgubili bilo koju pogodnu

mutaciju, a pritom ne bi znali zbog čega se to dogodilo.

Rješenje tog problema uključuje još jednu vrstu nevidljive promjene. Brojne mutacije

biljaka djeluju na sam sustav za razmnožavanje. Neke mutirane jedinke razvijaju plodove čak i

bez oprašivanja; tako su nastale naše banane, grožđe, naranče i ananasi u kojima nema

sjemena. Neki imitirani hermafroditi više nisu inkompatibilni sami sa sobom, pa su postali

sposobni za samooplodnju - primjer za to su brojne voćke, kao što su šljive, breskve, jabuke,

marelice i trešnje. Neke mutirane vrste grožđa, koje normalno imaju zasebne muške i ženske

jedinke, postale su samooplodujući hermafroditi. U svim tim varijantama, drevni zemljoradnici,

koji nisu poznavali reproduktivnu biologiju biljaka, imali bi korisne biljke, koje bi se množile

kao čista loza i vrijedilo ih je opet posaditi, umjesto da isprva obećavajuća mutirana biljka s

bezvrijednim potomstvom brzo potone u zaborav.

I tako, zemljoradnici su među pojedinačnim biljkama odabirali ne samo na temelju

opažljivih svojstava, kao što su veličina i okus, nego i na temelju nevidljivih svojstava koja se

tiču mehanizma raspršivanja sjemenki, usporavanja klijanja i biologije razmnožavanja.

Posljedica toga bila je da su različite biljke bile odabirane zbog različitih ili čak i

suprotstavljenih svojstava. Neke biljke (poput suncokreta) odabirane su zbog mnogo krupnijih

sjemenki, dok su druge (poput banana) odabirane zbog sićušnih sjemenki ili zbog njihova

izostanka. Salata je odabirana zbog izdašnih listova na račun sjemenki ili plodova; pšenica i

suncokret zbog sjemenki na račun listova; a tikvice zbog plodova na račun stabljike i listova.

Posebno su poučni primjeri u kojima je ista divlja vrsta biljke na različit način odabirana za

različite svrhe, pa su tako nastale biljke različita izgleda. Repu su već Babilonci uzgajali radi

listova (poput modernih sorti repe, sličnih špinatu - engl. chards), a zatim su razvijene sorte s

jestivim korijenjem i napokon (u 18. stoljeću) s povećanom količinom šećera (šećerna repa).

Pretke kupusa vjerojatno su prvo uzgajali zbog njihovih uljanih sjemenki, a potom su nastale

još raznovrsnije sorte zbog odabira listova (moderni kupus i kelj), stabljika (koraba),

pupoljaka (kelj pupčar) ili cvjetnih grozdova (cvjetača i brokula).

Do sada smo o preobrazbi divljih biljaka u domaće raspravljali kao o posljedici

svjesnog ili nesvjesnog odabira zemljoradnika. To jest, zemljoradnici su isprva odabirali

sjemenke nekih pojedinačnih divljih biljaka da ih uzgoje u svojim vrtovima, a zatim su svake

godine odabirali određene potomke da bi njihovo sjeme ponovno zasijali u vrtu sljedeće godine.

No velik dio te preobrazbe bio je ostvaren i odabirom među samim biljkama. Darwinova

sintagma "prirodno odabiranje" znači da neke jedinke u sklopu vrste uspješnije preživljavaju

i/ili se uspješnije razmnožavaju, u usporedbi s ostalim pripadnicima vrste, s kojima se natječu

u prirodnim uvjetima. Zapravo, odabir obavljaju prirodni procesi diferencijalnog

preživljavanja i razmnožavanja. Ako se okolnosti promijene, različiti tipovi jedinki mogu

postati uspješniji u preživljavanju i razmnožavanju, pa postaju "prirodno odabrani", a u

populaciji dolazi do evolucijske promjene. Klasični primjer za to je razvoj industrijskog

melanizma u britanskih leptira: kako je okolina postajala sve prljavija tijekom 19. stoljeća,

leptiri tamnijih krila postali su učestaliji u odnosu na one svjetlijih krila, zato što su

grabežljivcima manje uočljivi tamni leptiri na tamnoj podlozi (prljavim deblima), a svijetli se

leptiri na takvoj podlozi jasno ističu.

Baš kao što je industrijska revolucija promijenila leptirov okoliš, tako je zemljoradnja

promijenila biljni okoliš. Prekopani, pognojeni, zaliveni i oplijevljeni vrtovi pružaju bitno

drukčije uvjete za rast u usporedbi sa suhim i negnojenim obroncima. Mnoge promjene biljaka

tijekom početka uzgoja posljedica su takve promjene uvjeta, pa time i promjene tipa

favoriziranih jedinki. Primjerice, kad zemljoradnik u vrtu gusto posije sjemenke, dolazi do

intenzivnog natjecanja među sjemenkama. Krupno sjeme, koje uvjete može iskoristiti za brzi

rast, sad dobiva prednost u odnosu na sitne sjemenke koje su do tada bile u prednosti na suhim

i negnojenim obroncima, na kojima je sjeme bilo raspršenije i natjecanje manje intenzivno.

Takva povećana konkurencija među biljkama bitno je pridonijela veličini sjemena i mnogim

drugim promjenama tijekom preobrazbe divljih biljaka u prve usjeve.

* * *

Kako možemo objasniti velike razlike u lakoći uzgoja biljaka, zbog kojih su neke

biljke već odavno kultivirane, neke druge uzgojene tek u srednjem vijeku, a dio ni danas

nismo u stanju uzgojiti? Mnoge odgovore možemo izvesti na temelju proučavanja dobro

poznatog slijeda pojavljivanja različitih usjeva u Plodnom polumjesecu jugozapadne Azije.

Pokazalo se da su najraniji usjevi Plodnog polumjeseca, poput pšenice, ječma i graška,

uzgojeni prije otprilike 10.000 godina, te da su to potomci divljih biljaka koje su imale brojne

povoljne osobine za uzgoj. Već su bile jestive i u divljini su davali visok urod. Bilo ih je lako

uzgajati, pukim sijanjem ili sadenjem. Brzo su rasli i moglo ih se požeti već nekoliko mjeseci

nakon sadenja, što je bila velika prednost za prve zemljoradnike koji su još kročili rubnim

područjem između lovačko-skupljačkog i sjedilačkog načina života. Moglo ih se i lako

uskladištiti, za razliku od mnogih domaćih biljaka poslije, poput jagoda i salate. To su

uglavnom bile samooprašujuće biljke; to jest, mogle su se same oprašiti i svoje poželjne gene

u čistom obliku prenijeti na potomstvo - nisu se križale s drugim, za ljude nekorisnim,

biljkama. Napokon, bilo je potrebno malo genetičkih promjena da se ti divlji preci preobraze u

usjeve - primjerice, dovoljna je bila samo mutacija u korist nestrusivih klasova i brzog klijanja

u slučaju pšenice.

U sljedećoj fazi razvoja domaćih biljaka, pojavile su se prve voćke i orašasto voće,

koji su uzgojeni oko 4000. pr. Kr. Bile su to masline, smokve, datulje, narovi i grožđe. U

usporedbi sa žitaricama i mahunarkama, njihov je nedostatak bio da daju prirod najmanje tri

godine nakon sađenja, a punu plodnost postižu tek nakon jednog desetljeća. Dakle, takve

biljke mogli su uzgajati samo ljudi koji su već posve prihvatili sjedilački način života, u

selima. Međutim, to rano voće i orašasto voće još uvijek je u svom rodu bilo najpogodnije za

uzgoj. Za razliku od poslije uzgojenih stabala, ova su se mogla uzgajati izravno, kao odrezane

grančice zabodene u zemlju ili čak iz sjemena. Prednost odrezanih grančica je u tome što su

drevni zemljoradnici, kad su otkrili ili sami uzgojili plodno drvo, mogli biti sigurni da će mu

potomci biti identični.

U trećoj fazi susrećemo voćke koje je bilo mnogo teže uzgojiti, kao što su jabuke,

kruške, šljive i trešnje. Ta stabla ne mogu rasti iz odrezanih grančica (engl. cuttings). Također

ih je besmisleno i nekorisno uzgajati iz sjemena, jer će i kod najboljih takvih stabala potomstvo

biti vrlo varijabilno i s lošim plodovima. Umjesto toga, ta stabla moramo uzgajati teškom

tehnikom cijepljenja, koja je razvijena u Kini dugo nakon početka zemljoradnje. Cijepljenje je

težak posao čak i kad poznajete njegova načela, ali i sama načela mogla su biti otkrivena

jedino svjesnim i planskim eksperimentiranjem. Izum cijepljenja teško da je bio sličan

postupku nomada koji je obavio veliku nuždu, a zatim se ugodno iznenadio kad je poslije

spazio da je na izmetištu izrasla lijepa voćka.

Mnoge voćke iz te treće faze suočavaju nas s još jednim problemom: njihovi divlji preci

nisu bili samooprašujući, razmnožavali su se upravo suprotno tome. Morala ih je križno

oprašiti druga biljka, koja je pripadala genetički različitom soju iste vrste. Zato su rani

zemljoradnici morali pronaći mutiranu biljku koja ne zahtijeva križno oprašivanje, ili su

svjesno morali posaditi genetički različite sorte, ili pak posaditi muške i ženske biljke jedne

pokraj drugih u istom voćnjaku. Svi ti problemi odgodili su uzgoj jabuka, krušaka, šljiva i

trešanja sve do antike. Otprilike u isto vrijeme, nastala je, uz mnogo manje napora, druga

skupina kasno uzgojenih biljaka - izvorno divlje biljke koje su kao korov rasle u poljima

namjerno zasijanih usjeva. Usjevi koji su počeli kao korov su: raž i zob, bijela repa i rotkva,

obična repa i poriluk te salata.

* * *

Iako slijed koji sam upravo opisao vrijedi za Plodni polumjesec, slični slijedovi

opisani su i drugdje u svijetu. Pšenica i ječam Plodnog polumjeseca primjeri su žitarica (iz

obitelji trava), a grašak i leća primjeri su mahunarki (iz obitelji leguminoza, kojima pripada i

grah). Prednosti žitarica su da brzo rastu, bogate su ugljikohidratima, a urod im je i do jedne

tone jestive hrane po obrađenom hektaru. Zato se danas žitaricama unosi više od polovice svih

kalorija koje ljudi dobiju hranom, a među njima je i pet od dvanaest vodećih usjeva modernog

svijeta (pšenica, kukuruz, riža, ječam i sirak, tj. sorghum). Mnoge žitarice sadrže malo

bjelančevina, no taj manjak nadomještamo mahunarkama, koje često sadrže i 25%

bjelančevina (38% u slučaju soje). Žitarice i mahunarke zajedno sadržavaju brojne sastojke

uravnotežene prehrane.

Kako je sažeto u tablici 7.1., uzgoj lokalnih kombinacija žitarica i mahunarki

pokrenuo je proizvodnju hrane u mnogim područjima. Najpoznatiji primjeri su kombinacija

pšenice i ječma s graškom i lećom u Plodnom polumjesecu, kombinacija kukuruza s nekoliko

vrsta graha u Mezoamerici, te kombinacija riže i prosa sa sojom i drugim vrstama graha u

Kini. Manje poznata je afrička kombinacija sirka, afričke riže i sitnog prosa (engl. pearl

millet) s crnim grahom (engl. cowpea) i zemnim oraščićima (engl. groundnuts), kao i

kombinacija iz Anda, koja sadrži travu quinoa (nije žitarica) s nekoliko vrsta graha.

Tablica 7.1. također pokazuje da za rani uzgoj lana u svrhu dobivanja vlakana, na

području Plodnog polumjeseca, postoje paralele u drugim područjima. Konoplja, četiri vrste

pamuka, juka i agava služili su kao izvor vlakana za užad i pletenu odjeću u Kini,

Mezoamerici, Indiji, Etiopiji, subsaharskoj Africi te Južnoj Americi, a u nekim od tih

područja dodatno se koristila i vuna domaćih životinja. Medu središtima rane proizvodnje

hrane, bez biljnih vlakana ostali su samo istočni dio SAD-a i Nova Gvineja.

Tablica 7.1. Primjeri glavnih ranih tipova usjeva diljem drevnog svijeta.

Područje Vrsta usjeva

žitarice, ostale

trave mahunarke vlakna korijeni, gomolji vodenasto povrće

Plodni

polumjesec

pšenica emmer i

einkorn, ječam

grašak, leća,

chickpea lan - mošusna dinja

Kina

foxtail proso,

broomcorn proso,

riža

soja, grah adzuki,

grah mung konoplja - (mošusna dinja)

Mezoamerika kukuruz

obični grah, grah

tepary, grah scarlet

runner

pamuk (G.

hirsutum), juka,

agava

jicama tikvice (C. pepo itd.)

Ande,

Amazonija kvinoja, (kukuruz)

grah lima, obični

grah, kikiriki

pamuk (G.

barbadense)

manioka, slatki

krumpir, krumpir,

oca

tikvice (C. maxima

itd.)

Zapadna

Afrika i Sahel

sirak, sitno proso,

afrička riža

cowpea, zemni

oraščič

pamuk (G.

herbaceum) afrički jams

lubenica, bocasta

tikvica

Indija (pšenica, ječam,

riža, sirak, proso)

grah hijacint, crni i

zeleni gram

pamuk (G.

arboreum), lan - krastavci

Etiopija tef, prstasto proso

(pšenica, ječam) (grašak, leća) (lan) - -

Istok SAD-a

majska trava

(maygrass), sitni

ječam, trave

knotweed

i goosefoot

- - jeruzalemske

artičoke tikvica (C.pepo)

Nova Gvineja šečerna trska - - jams, taro -

Tablica prikazuje glavne udomaćene biljke, iz pet skupina takvih biljaka, za područja ranog nastanka

poljoprivrede u različitim dijelovima svijeta. U uglatim zagradama nalaze se nazivi biljaka koje su prvo

udomaćene na nekom drugom mjestu; nazivi koji nisu u zagradama odnose se na lokalno udomaćene biljke. Iz

tablice su ispuštene biljke koje su u područje stigle poslije (ili su tek poslije postale bitne), kao što su banane u

Africi, kukuruz i grah na istoku SAD-a, te slatki krumpir na Novoj Gvineji. Pamuk je predstavljen s pet vrsta iz

roda Gossypium, pri čemu je svaka vrsta bila autohtona za određeno područje; tikvice su predstavljene s pet vrsta

iz roda Cucurbita. Uočite da su žitarice, mahunarke i vlaknaste biljke pokrenule zemljoradnju u većini područja,

no da je korjenasto, gomoljasto i vodenasto povrće u početku bilo važno samo u nekim područjima.

Uz navedene sličnosti, postojale su i neke bitne razlike u sustavima proizvodnje hrane diljem

svijeta. Jedna bitna razlika je da se zemljoradnja velikog dijela Starog svijeta sastojala od

sijanja razbacivanjem i polja s uzgojem samo jednog usjeva (monokulture), a poslije i oranja.

To znači da je sijač sijao sjeme razbacujući ga šakom, tako da je cijelo polje bilo ispunjeno

jednim usjevom. Kad su udomaćili krave, konje i druge krupne sisavce, ljudi su ih upregli u

plugove, pa su polja prekopavana životinjskom snagom. Međutim, u Novom svijetu nikad nije

udomaćena životinja koju bi se moglo upregnuti u plug. Umjesto toga, polja su uvijek

prekopavana ručnim štapovima ili motikama, a sjemenke se sadilo pojedinačno i nije ih se

razbacivalo punom šakom. Većina polja Novog svijeta time su postala mješoviti vrtovi s

mnogo zajedno posađenih biljaka, a ne monokulture.

Druga velika razlika poljoprivrednih sustava tiče se glavnih izvora kalorija i

ugljikohidrata. Kako smo vidjeli, u mnogim područjima to su bile žitarice. No u drugim

područjima, ulogu žitarica preuzeli su, ili barem dijelili, gomolji i korijenje, koji su u području

Plodnog polumjeseca i Kini bili od zanemarive važnosti. Manioka (isto što i kasava) i slatki

krumpir postali su glavni sastojci prehrane u tropskoj Južnoj Americi, krumpir i biljka oca u

Andama, afrički jams u Africi, a indo-pacifički jams i taro u jugoistočnoj Aziji i na Novoj

Gvineji. Voćke, osobito banane i kruhovac, također su bili ugljikohidratima bogat ključni

sastojak prehrane u jugoistočnoj Aziji i na Novoj Gvineji.

* * *

I tako, do doba Rimljana, gotovo sve glavne domaće biljke današnjice uzgajale su se u

nekom dijelu svijeta. Baš kao što ćemo vidjeti i na primjeru domaćih životinja (9. poglavlje),

drevni lovci skupljači detaljno su poznavali lokalne divlje biljke, a drevni zemljoradnici očito

su otkrili i počeli uzgajati gotovo sve biljke koje su toga bile vrijedne. Naravno,

srednjovjekovni svećenici počeli su uzgajati jagode i maline, a agronomi i danas poboljšavaju

antičke usjeve, pa su tako dodali nekoliko manje važnih vrsta voća i povrća, osobito neke

vrste bobičastog voća (npr. crni ribiz, brusnicu i kivi) i orašastog voća (macadamia orah,

pekan i indijski oraščić). No tih nekoliko modernih dodataka i dalje ima skromnu važnost u

usporedbi s drevnim stupovima prehrane kao što su pšenica, kukuruz i riža.

Pa ipak, na našoj listi uspjeha nema mnogih divljih biljaka koje nikad nismo uspjeli

uzgojiti, iako su one bogat izvor hranjivih sastojaka. Slikovit primjer su hrastovi, čiji su žirevi

bili glavni sastojak prehrane američkih Indijanaca u Kaliforniji i na istoku SAD-a, a žir je bio i

rezervna hrana seljaka u Europi, u razdobljima gladi i uništenih usjeva. Žirevi imaju znatnu

hranjivu vrijednost jer su bogati škrobom i uljem. Poput mnogih drugih, inače jestivih divljih

biljaka, većina žireva sadrži gorke tanine, no ljubitelji žira naučili su kako da se oslobode

tanina na isti način na koji su se riješili gorkih kemikalija u bademima i drugim divljim

biljkama: tako da se žir samelje i ispire dok se ne odstrane tanini, ili se žir bere samo s

određenih mutiranih hrastova u čijim je plodovima smanjena koncentracija tanina.

Zbog čega nismo uspjeli uzgojiti tako cijenjen izvor hrane kao što je hrast sa svojim

žirevima? Zbog čega nam je trebalo tako dugo da uzgojimo jagode i maline? Što to imaju te

biljke, da ih nisu mogli uzgojiti drevni zemljoradnici koji su ovladali čak i tako teškim

tehnikama kao što je cijepljenje?

U slučaju hrasta, čini se da su bila presudna tri njegova svojstva. Prvo, hrast raste tako

sporo da to nadmašuje strpljenje većine zemljoradnika. Posijana pšenica daje urod već za

nekoliko mjeseci; posađeni badem izraste u rodno stablo za tri do četiri godine; no posađeni

žir izraste u drvo koje rodi plodovima tek za deset ili više godina. Drugo, hrastovi su

evoluirali tako da njihovi žirevi veličinom i okusom budu pogodni za vjeverice, koje smo svi

vidjeli kako zakopavaju, iskopavaju i jedu žireve. Hrastovi isklijaju iz ponekog žira koji

vjeverice zaborave iskopati. Uz milijarde vjeverica, od kojih svaka svake godine raspršuje

stotine žireva u gotovo svaki kutak zemlje pogodan za rast hrastova, ljudska vrsta nije imala

priliku odabirati hrastove s takvim žirevima kakvi bi nama odgovarali. Isti problemi sa sporim

rastom i brzim vjevericama vjerojatno objašnjavaju i zbog čega nisu uzgojene bukve (čije

orašaste plodove masovno skupljaju Europljani) i stabla hickory (čije orašaste plodove

masovno skupljaju američki Indijanci).

Napokon, možda najhitnija razlika između badema i žira jest u tome što kod badema

gorkost ploda nadzire jedan dominantni gen, a kod hrasta to određuju brojni geni. Ako su

drevni zemljoradnici i bili posadili badem ili žir ubran sa stabla s povoljnom mutacijom,

zakoni genetike nalažu da pola plodova s novog stabla u slučaju badema ne budu gorki, no

gotovo svi će i dalje biti gorki u slučaju hrasta. To bi samo po sebi bilo dovoljno da uništi

entuzijazam bilo kojeg gorljivog uzgajivača žira, koji je pobijedio vjeverice i ostao strpljiv.

U sličnoj smo neprilici s jagodama i malinama zbog natjecanja s drozdovima i drugim

pticama koje vole bobice. Rimljani su u svojim vrtovima držali divlje jagode. No uz milijarde

drozdova koji su diljem Europe izmetom izbacivali sjeme divljih jagoda na svakom zamislivom

mjestu (uključujući i vrtove Rimljana), jagode su i dalje imale male plodove kakve vole ptice,

a ne krupne plodove kakve su htjeli ljudi. Tek s nedavnom pojavom zaštitnih mreža i

staklenika napokon smo uspjeli pobijediti ptice, a jagode i maline preoblikovati prema našim

željama.

* * *

Vidimo da je razlika između golemih jagoda iz trgovine i majušnih divljih jagoda tek

jedan primjer niza svojstava po kojima se uzgojene biljke razlikuju od svojih divljih predaka.

Te razlike isprva su nastale iz prirodne promjenjivosti samih divljih biljaka. Neke od njih,

poput varijacija u veličini bobica ili gorkosti orašastog ploda, drevni zemljoradnici lako bi

uočili. Druge varijacije, poput onih u mehanizmima raspršivanja sjemena ili "uspavanosti" tj.

odgođenog klijanja sjemena, ljudi ne bi bili u stanju uočiti sve do razvoja moderne botanike.

No bez obzira na to temelji li se odabir divljih jestivih biljaka na svjesnom ili nesvjesnom

odabiranju drevnih "izletnika", posljedična evolucija divljih biljaka u usjeve na početku bila je

nesvjestan proces. Bila je to neizbježna posljedica našeg odabiranja nekih primjeraka divljih

biljaka, te natjecanja pojedinačnih biljaka u vrtovima koji su više pogodovali jedinkama koje

inače u divljini nisu u prednosti.

Zbog toga Darwin svoje veliko djelo Postanak vrsta nije počeo prikazom prirodnog

odabiranja. Umjesto toga, prvo poglavlje knjige prikazuje kako su, umjetnim odabirom koji

provode ljudi, uzgojene biljke i životinje. Umjesto da prvo opisuje ptice s Galapagosa s kojima

obično povezujemo njegovo ime (tzv. Darwinove zebe), Darwin je djelo počeo raspravljajući

kako su zemljoradnici uzgojili različite sorte ogrozda! Pisao je: "Vidio sam kako se u

knjigama o hortikulturi ističe veliko divljenje prema divnom umijeću vrtlara, koji su postigli

tako sjajne rezultate s tako jadnim materijalom; no umijeće je jednostavno, a prema

konačnom rezultatu putovalo se gotovo nesvjesno. Umijeće se sastojalo u tome da se uvijek

uzgajala najpoznatija sorta, posijalo njezino sjeme i, kad je slučajno izniknula bolja sorta,

odabralo se nju i postupak se dalje nastavio." Ta načela uzgoja novih sorti usjeva umjetnim

odabiranjem i danas nam služe kao najrazumljiviji model postanka vrsta putem prirodne

selekcije.

8. POGLAVLJE Jabuke ili Indijanci

Upravo smo vidjeli kako su narodi u nekim područjima počeli uzgajati divlje vrste

biljaka, što je bio potez s odlučnim i nepredviđenim posljedicama za njihov stil života i za

mjesto njihovih potomaka u povijesti. Vratimo se sada našem pitanju: Zbog čega zemljoradnja

nikad nije neovisno nastala u nekim plodnim i vrlo pogodnim područjima, kao što su

Kalifornija, Europa, umjereni klimatski pojas Australije, te subekvatorijalna Afrika? Zbog

čega se u onim područjima u kojima jest nastala neovisno, negdje pojavila mnogo prije nego u

ostalim područjima?

Sama od sebe nameću nam se dva suprotstavljena tumačenja: problemi s lokalnim

stanovništvom ili problemi s lokalno dostupnim divljim biljkama. S jedne strane, možda u

gotovo svakom dovoljno vlažnom području umjerene ili tropske klime postoji dovoljan broj

vrsta divljih biljaka pogodnih za uzgoj. U tom slučaju, izostanak pojave zemljoradnje u nekim

od tih područja trebalo bi tumačiti kulturološkim osobinama lokalnog stanovništva. S druge

strane, možda su u svakom području svijeta bar neki ljudi bili skloni eksperimentiranju koje

vodi prema uzgoju, pa bi u tom slučaju samo nedostatak pogodnih divljih vrsta biljaka mogao

objasniti zbog čega nije pokrenuta proizvodnja hrane.

Kako ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, sličan problem u vezi s udomaćivanjem

krupnih divljih sisavaca lakše je riješiti, jer postoji mnogo manje vrsta sisavaca nego što

postoji biljaka. Na svijetu postoji tek oko 148 vrsta velikih divljih sisavaca koji su kopneni

biljožderi ili svežderi, to jest velikih sisavaca koji su mogli biti kandidati za udomaćivanje. Tek

manji broj čimbenika određuje je li sisavac pogodan za udomaćivanje. Zato je dosta

jednostavno pregledati podatke o krupnim sisavcima nekog područja i provjeriti je li izostanak

udomaćivanja sisavaca u nekom području uzrokovao nedostatak pogodnih divljih vrsta ili je

uzrok bilo mjesno stanovništvo.

Takav je pristup mnogo teže primijeniti na biljke već zbog same brojnosti divljih vrsta

cvjetnjača - oko 200.000 vrsta - to jest biljaka koje dominiraju kopnenom vegetacijom i od

kojih su potekle gotovo sve naše domaće biljke. Nije realno očekivati da ćemo potanko

istražiti sve vrste divljih biljaka čak ni u strogo ograničenom području poput Kaiifornije, te

utvrditi koliko bi njih bilo pogodno za uzgoj. No predložit ćemo kako se problem može zaobići.

* * *

Kad netko čuje da postoji tako mnogo vrsta biljaka cvjetnjača, jedna od prvih reakcija

mogla bi biti ova: uz sve te vrste divljih biljaka, sigurno je u nekom dijelu svijeta s dovoljno

blagom klimom postojalo više nego dovoljno vrsta od kojih se moglo izabrati kandidate za

uzgoj.

No sjetimo se da je većina divljih biljaka nepogodna zbog očitih razloga: drvenaste su,

nemaju jestive plodove, a listovi i korijenje su im također nejestivi. Od tih 200.000 divljih

vrsta biljaka, ljudi jedu samo nekoliko tisuća, a samo nekoliko stotina je više-manje uzgojeno.

Čak i od tih nekoliko stotina domaćih biljaka, većina je tek manji dodatak našoj prehrani i

same po sebi ne bi bile u stanju poduprijeti uspon civilizacije. Jedva dvanaestak biljaka daje

više od 80% ukupnog svjetskog godišnjeg uroda u tonama. Tih dvanaest veličanstvenih su:

žitarice pšenica, kukuruz, riža, ječam i sirak; mahunarka soja; korijenje ili gomolji krumpira,

manioke i slatkog krumpira; šećerna trska i šećerna repa; te voćka banana. Žitarice su danas

izvor više od 50% kalorija koje konzumira svjetska populacija. S tako malim brojem glavnih

usjeva na svijetu, pri čemu su sve uzgojene prije više tisuća godina, manje nas čudi da u

mnogim područjima svijeta nije bilo autohtonih divljih biljaka s izvrsnim potencijalom za

uzgoj. Naša nesposobnost da uzgojimo barem jednu novu vrstu ključne prehrambene biljke

navodi na zaključak da su drevni narodi doista istražili gotovo sve korisne divlje biljke i

uzgojili sve one koje su bile vrijedne toga.

Pa ipak, neke od svjetskih neuspjeha u uzgoju divljih biljaka teško je objasniti.

Najizrazitiji primjeri tiču se biljaka koje su uzgojene u jednom, ali ne i u drugom području.

Time je dokazano da je divlju biljku bilo moguće preobraziti u korisnu domaću, pa je

opravdano zapitati se zbog čega ta divlja vrsta nije uzgojena u nekim područjima.

Tipičan zagonetni primjer nalazimo u Africi. Važna žitarica, sirak (engl. sorghum)

uzgojena je u području Sahela, južno od Sahare. Kao divlja biljka pojavljuje se prema jugu sve

do današnje Južnoafričke Republike, pa ipak ni ona ni neka druga biljka nije bila uzgojena na

području Južnoafričke Republike, sve do dolaska paketa usjeva koji su donijeli zemljoradnici

plemena Bantu sa sjevera Afrike, u područje ekvatora prije 2000 godina. Zbog čega urođenici

s područja Južnoafričke Republike nisu sami udomaćili sirak?

Jednako je zagonetan neuspjeh ljudi u udomaćivanju lana na području njegova divljeg

pretka u zapadnoj Europi i sjevernoj Africi, ili pšenice sorte einkorn na području njezina divljeg

pretka na južnom Balkanu. Budući da su te dvije biljke bile među prvim uzgojenim biljkama

na području Plodnog polumjeseca, njih je vjerojatno od svih divljih biljaka bilo najlakše

uzgojiti. Počelo ih se uzgajati na području divljeg pretka (izvan Plodnog polumjeseca) čim su

tamo stigle iz Plodnog polumjeseca, u sklopu cijelog paketa proizvodnje hrane. Zbog čega

onda ljudi na tim područjima nisu već sami počeli uzgajati te biljke?

Slično tome, prve četiri udomaćene voćke Plodnog polumjeseca imaju divlje pretke

koje rastu na području mnogo širem od istočnog Sredozemlja, gdje su prvi put uzgojene:

maslina, grožđe i smokva rastu na zapad sve do Italije, Španjolske i sjeverozapadne Afrike, a

palme datulja protežu se diljem cijele sjeverne Afrike i Arabije. Od mnoštva divljeg voća, te

četiri voćke očito je bilo najlakše uzgojiti. Zbog čega ih nije prvotno uzgojilo stanovništvo izvan

područja Plodnog polumjeseca, nego su ih počeli uzgajati tek kad su već uzgojene na istoku

Sredozemlja i odatle uvezene kao usjevi?

Drugi dojmljivi primjeri tiču se divljih vrsta koje nisu uzgojene na područjima u kojima

proizvodnja hrane nikad nije spontano razvijena, iako su bliski srodnici tih divljih vrsta

uzgojeni u drugim područjima. Primjerice, maslina Olea europea uzgojena je na istoku

Sredozemlja. Postoji još oko 40 vrsta maslina u tropskoj i južnoj Africi, južnoj

Aziji te istočnoj Australiji, a neke su od njih vrlo srodne vrsti Olea earopea, no ni

jedna od njih nikad nije bila uzgojena. Slično tome, u Euroaziji su uzgojene divlje vrste jabuka

i grožđa, čije mnoge srodne vrste postoje i u Sjevernoj Americi, a neke od njih su u moderno

doba križane s voćkama nastalim od divljih euroazijskih srodnika. Time se željelo poboljšati

postojeće sorte jabuka i grožđa. Zbog čega onda nisu američki Indijanci sami uzgojili te očito

korisne voćke?

Možemo navesti mnogo takvih primjera. No u cijelom tom promišljanju postoji kobna

pogreška: pri uzgoju biljaka nije riječ o tome da lovci skupljači uzgoje jednu jedinu biljku,

istodobno nastavljajući s nomadskim načinom života. Pretpostavimo da bi divlje jabuke

Sjeverne Amerike doista evoluirale u sjajne voćke, samo da su indijanski lovci skupljači prešli

na sjedilački način života i počeli ih uzgajati. Ali nomadski lovci skupljači ne bi odbacili svoj

tradicionalni način života, zasnovali sela i počeli obrađivati voćnjake jabuka, ako im pritom

za uzgoj ne bi bile dostupne i mnoge druge vrste divljih biljaka i životinja - inače se sjedilački

način života uz proizvodnju hrane ne bi mogao mjeriti s načinom života lovaca skupljača.

Slika 8.1. Plodni polumjesec, koji obuhvaća mjesta proizvodnje hrane 7000. pr. Kr.

Ukratko, kako procijeniti potencijal za uzgoj ukupne lokalne flore? U slučaju američkih

Indijanaca koji nisu uzgojili sjevernoameričke divlje jabuke, je li problem doista u Indijancima

ili u jabukama?

Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, usporedit ćemo tri područja koja leže na

suprotnim krajevima svijeta, a dio su središta neovisnog uzgoja. Kako smo vidjeli, jedno od

tih područja - Plodni polumjesec - bilo je vjerojatno prvo svjetsko središte proizvodnje hrane,

te izvorište nekoliko najvažnijih usjeva modernog svijeta i gotovo svih najvažnijih vrsta

domaćih životinja. Druga dva područja, Nova Gvineja i istočni dio SAD-a, uzgojili su lokalne

usjeve, no riječ je o samo nekoliko sorti usjeva, od kojih je samo jedna stekla svjetsku važnost,

a nastali paket prehrambenih biljaka nije omogućio opsežan razvoj ljudske tehnologije i

političke organizacije, kao što je to bio slučaj u području Plodnog polumjeseca. U svjetlu te

usporedbe, zapitat ćemo se: jesu li flora i okoliš Plodnog polumjeseca imale jasnih prednosti u

odnosu na floru i okolinu Nove Gvineje i istočnog dijela SAD-a?

* * *

Jedna od središnjih činjenica ljudske povijesti jest vrlo rana važnost onog dijela

jugozapadne Azije koji je poznat kao Plodni polumjesec (zbog polumjesečastog oblika svog

gorja na zemljovidu - vidi sliku 8.1). To je područje bilo izvorište niza noviteta, uključujući

gradove, pismo, carstva i ono što (u dobru ili u zlu) nazivamo civilizacijom. Sve te novosti

temeljile su se na povećanoj gustoći ljudskih populacija, postojanju uskladištenih zaliha

hrane, te prehranjivanju stručnjaka koji nisu sami uzgajali hranu; a sve to bilo je omogućeno

usponom proizvodnje hrane u obliku uzgajanja usjeva i stočarstva. Proizvodnja hrane bila je

prva od velikih inovacija do kojih je došlo u području Plodnog polumjeseca. Zato se svaki

pokušaj shvaćanja korijena suvremenog svijeta mora uhvatiti ukoštac s pitanjem: zbog čega su

uzgojene biljke i životinje Plodnom polumjesecu omogućile takvu veliku početnu prednost?

Srećom, Plodni polumjesec je najintenzivnije proučavano i najbolje shvaćeno

područje svijeta, kad je u pitanju razvoj zemljoradnje. Za većinu usjeva uzgojenih u području

Plodnog polumjeseca ili u njegovoj okolini identificiran je divlji predak; blisko srodstvo

divlje biljke s usjevom dokazano je genetičkim i kromosomskim analizama; poznata je

geografska raširenost takvog divljeg pretka; identificirane su promjene do kojih je došlo

tijekom uzgoja, a koje često razumijemo na razini pojedinačnog gena i koje možemo pratiti

kroz sukcesivne slojeve arheoloških nalazišta; te su približno poznati mjesto i vrijeme početka

uzgoja. Ne poričem da su druga područja, a posebice Kina, imale svojih prednosti kao mjesta

početaka uzgoja, no te prednosti i njihov utjecaj na razvoj usjeva poznajemo mnogo detaljnije

za područje Plodnog polumjeseca.

Jedna prednost Plodnog polumjeseca jest da je smješten u pojasu tzv. sredozemne

klime, koju karakteriziraju blage i vlažne zime te duga, vruća i suha ljeta. U takvoj klimi,

prednost pri preživljavanju imaju biljne vrste koje mogu preživjeti duga sušna razdoblja, a po

povratku kiša mogu opet brzo rasti. Mnoge biljke Plodnog polumjeseca, a posebice neke vrste

žitarica i mahunarki, adaptirane su na način koji ih čini korisnima: to su jednogodišnje biljke,

što znači da se sama biljka osuši i ugine tijekom sušnog razdoblja.

Tijekom prve godine života, jednogodišnje biljke neizbježno ostaju malene. Umjesto da

rastu u visinu, većina njih glavninu energije usmjerava na stvaranje krupnih sjemenki, koje

ostaju "uspavane" (tj. ne klijaju) tijekom sušnog razdoblja, a zatim su spremne proklijati čim

padne kiša. Time jednogodišnje biljke malo energije gube na stvaranje nejestivih drvenastih ili

vlaknastih stabljika (kakve npr. imaju debla i grmovi). No većina krupnih sjemenki, a posebice

sjemenke jednogodišnjih žitarica i mahunarki, jestive su za ljude i predstavljaju 6 od 12 glavnih

usjeva današnjeg svijeta. Nasuprot tome, ako živite blizu šume i pogledate kroz prozor, biljne

vrste koje vidite uglavnom su drveće i grmlje. Najveći dio njihovih tijela nije jestiv, tj. te

biljke malo energije usmjeravaju na proizvodnju jestivih sjemenki. Naravno, ima šumskog

drveća u područjima vlažne klime koje proizvodi krupne jestive sjemenke, no te sjemenke nisu

adaptirane na preživljavanje u dugim sušnim razdobljima i zato nisu pogodne za dugotrajnije

uskladištenje.

Druga prednost flore Plodnog polumjeseca je da su divlji preci mnogih usjeva već u

tom području postojali u izobilju i bili vrlo plodni, javljajući se u velikim skupinama čija je

vrijednost lovcima skupljačima morala biti očita. Eksperimenti u kojima su botaničari prikupili

sjeme s takvih prirodnih polja divljih žitarica, baš onako kako su to radili i lovci skupljači još

prije 10.000 godina, pokazali su da se može ostvariti godišnja žetva od gotovo tonu sjemenki

po jedinici površine, što daje 50 kilokalorija energije po jednoj potrošenoj kilokaloriji.

Posljedica prikupljanja golemih količina divljih žitarica tijekom kratkog razdoblja u kojem su

sjemenke zrele, te uskladištenje sjemenki da bi ih se ostatak godine koristilo kao hranu, bila je

ta da su se neki lovci skupljači Plodnog polumjeseca već smjestili u stalna sela, čak i prije

nego što su i sami počeli uzgajati usjeve.

Budući da su žitarice Plodnog polumjeseca bile tako plodne u divljini, trebalo je uvesti

samo malo dodatnih promjena tijekom njihova uzgoja. Kako smo raspravili u prethodnom

poglavlju, glavne promjene raspad prirodnog sustava raspršenja sjemena i usporavanje

klijanja evoluirale su automatski i brzo, čim su ljudi počeli sijati na poljima. Divlji preci naše

pšenice i ječma toliko su slični našim današnjim usjevima da identitet predaka nikad nije bio

sporan. Zbog te lakoće uzgoja, jednogodišnje biljke s krupnim sjemenkama bile su prvi, ili

jedni od prvih, usjeva uzgojenih ne samo u Plodnom polumjesecu, nego i u Kini i Sahelu.

Usporedimo tu brzu evoluciju pšenice i ječma s pričom o kukuruzu, vodećoj žitarici

Novog svijeta. Vjerojatni predak kukuruza, divlja biljka teosinta, toliko se razlikuje od

kukuruza i po sjemenkama i po strukturi cvjetova, da su se botaničari dugo sporili čak i o

njezinoj ulozi pretka. Vrijednost teosinte kao hrane vjerojatno se nije osobito dojmila lovaca

skupljača: u divljini je bio manje plodan od pšenice, davao je mnogo manje sjemenki nego

poslije kukuruz, a sjemenke su bile obložene čvrstom i nejestivom ljuskom. Da bi se teosinta

pretvorila u korisni usjev, trebalo je doći do drastičnih promjena njezine reproduktivne

biologije, trebalo je potaknuti biljku da mnogo više energije ulaže u rast sjemenki te da sjeme

izgubi poput kamena tvrdu ljusku. Arheolozi još žustro raspravljaju o tome koliko je stoljeća

ili tisućljeća trebalo proći da se drevni klipovi kukuruza od sićušnih pretvore u plodove

veličine ljudskog palca, no očito je još nekoliko dodatnih tisuća godina trebalo da dosegnu

današnju veličinu. Taj kontrast u odnosu na neposredne prednosti pšenice i ječma, kao i

poteškoće vezane uz pretvorbu teosinte, važni su čimbenici za različit razvoj ljudskih društava

u Novom svijetu i u Euroaziji.

Slika 8.2. Područja svijeta sa sredozemnom klimom.

Treća prednost flore Plodnog polumjeseca jest da ima visok udio hermafroditskih

"selfera", to jest biljaka koje se obično oprašuju same, ali ih katkad oprašuje i pelud drugih

biljaka. Sjetite se da su većina divljih biljaka ili hermafroditi koje u pravilu oprašuju druge

biljke ili imaju zasebne jedinke muškog i ženskog spola, koje su pri oprašivanju neizbježno

ovisne jedna o drugoj. Te činjenice reproduktivne biologije bile su problem za rane

zemljoradnike jer, čim bi otkrili plodnu mutiranu biljku, njezino potomstvo opet bi se križalo s

drugim biljnim jedinkama i tako izgubilo naslijeđenu prednost. Zbog toga većina domaćih

biljaka pripada onim malobrojnim divljim biljkama koje su ili hermafroditi koji se obično

samooprašuju, ili se razmnožavaju nespolno, tj. vegetativno (primjerice, iz korijena biljke

roditelja izrasta druga, genetički identična biljka). Dakle, visok postotak hermafroditskih

"selfera" u flori Plodnog polumjeseca pomogao je ranim zemljoradnicima, jer je to značilo da

visok postotak divlje flore ima reproduktivnu biologiju koja odgovara ljudskim potrebama.

Samooprašujuče biljke su ranim ratarima bile pogodne i zbog toga što se katkad

oprašuju križanjem s drugim biljkama, pri čemu nastaju nove sorte, od kojih se mogu odabrati

najpogodnije za daljnji uzgoj. Takvo povremeno križanje nije se zbivalo samo između jedinki

iste vrste, nego i između srodnih vrsta, pa bi nastali interspecifični hibridi. Jedan takav hibrid u

skupini samooprašujućih biljaka Plodnog polumjeseca, krušna pšenica, postao je najvredniji

usjev modernog svijeta.

Svih osam glavnih usjeva, prvotno uzgojenih u Plodnom polumjesecu, bili su

samooprašujuče biljke. Tri su bile žitarice - pšenica einkorn, pšenica emmer te ječam - a

pšenica je imala dodatnu prednost da je bogata bjelančevinama (8-14%). Nasuprot tome,

najvažnije žitarice istočne Azije (riža) i Novog svijeta (kukuruz) sadržavale su manje

bjelančevina, što je dovodilo do velikih problema u prehrani.

* * *

To su bile neke od prednosti flore Plodnog polumjeseca, koje su mogli iskoristiti prvi

zemljoradnici: ta je flora sadržavala neuobičajeno visok postotak divljih vrsta biljaka koje su

pogodne za uzgoj. Međutim, područje sredozemne klime seže od Plodnog polumjeseca na

zapad, kroz velik dio južne Europe i sjeverozapadne Afrike. Slična klima postoji i u još četiri

područja svijeta: Kaliforniji, Čileu, jugozapadnoj Australiji te južnoj Africi (slika 8.2). No ta

druga područja sredozemne klime ne samo da se nisu mogla natjecati s Plodnim polumjesecom

kao prva mjesta proizvodnje hrane; u njima nikad nije ni nastala autohtona zemljoradnja.

Kakvu je to prednost imalo područje sredozemne klime na zapadu Euroazije?

Pokazalo se da je to područje, a posebice sam Plodni polumjesec, imalo barem pet

prednosti u odnosu na druga područja sredozemne klime. Prvo, zapadna Euroazija je najveće

područje sredozemne klime. Zato u njoj žive vrlo raznolike vrste divljih biljaka i životinja -

raznolikije nego u relativno malim područjima sredozemne klime na jugozapadu Australije i u

Čileu. Drugo, od svih tih zona, zapadna Euroazija bila je izložena najvećim varijacijama klime,

kako od godišnjeg doba do godišnjeg doba, tako i od godine do godine. Te varijacije

pogodovale su evoluciji neuobičajeno visokog udjela jednogodišnjih biljaka u područnoj flori.

Kombinacija tih dvaju čimbenika - velika raznolikost vrsta i visok udio jednogodišnjih biljaka -

značila je da je zapadna Euroazija područje sredozemne klime s najviše različitih vrsta

jednogodišnjih biljaka.

Važnost tog botaničkog bogatstva za ljude jasno ilustriraju istraživanja o raširenosti

divljih trava, koja je obavio geograf Mark Blumler. Između nekoliko tisuća vrsta trava,

Blumler je izdvojio 56 vrsta s najkrupnijim sjemenkama - vrhnje prirodnih usjeva: vrste trava

čije su sjemenke barem 10 puta teže od prosječne vrste trava (vidi tablicu 8.1). Gotovo sve te

vrste prirodno rastu u područjima sredozemne klime ili drugim područjima sa sezonskim

sušnim razdobljima. Štoviše, većina njih koncentrirana je u Plodnom polumjesecu ili drugim

dijelovima zapadnoeuroazijskog područja sredozemne klime, što je prvim zemljoradnicima

pružilo veliku mogućnost izbora: 32 od ukupno 56 "najboljih" trava svijeta! Konkretno, ječam

i pšenica sorte emmer, dva najstarija važna usjeva Plodnog polumjeseca, zauzimaju 3.

odnosno 13. mjesto na popisu 56 vrsta s najkrupnijim sjemenkama. Nasuprot tome, područje

sredozemne klime u Čileu ima samo dvije takve vrste, Kalifornija i južna Afrika po jednu, a

jugozapadna Australija nijednu. Već nam sama ta činjenica u velikoj mjeri objašnjava tijek

ljudske povijesti.

Treća prednost područja sredozemne klime Plodnog polumjeseca jest da u njemu

postoji cijeli raspon nadmorskih visina i područja različite topografije, a sve to na relativno

malim udaljenostima. Raspon nadmorskih visina, od najniže točke na Zemlji (Mrtvo more) pa

do planina visokih 5500 metara (blizu Teherana), jamči nam odgovarajuću raznolikost okoliša,

pa time i veliku raznolikost divljih biljaka koje su služile kao mogući preci usjeva. Te su

planine u susjedstvu blagih nizinskih područja s rijekama, plavnim zaravnima, te pustinjama

koje su pogodne za navodnjavanje. Nasuprot tome, područja sredozemne klime na jugozapadu

Australije i, u manjoj mjeri, u južnoj Africi i zapadnoj Europi obilježena su manjim rasponom

nadmorskih visina, staništa i topografski različitih područja.

Raspon nadmorskih visina u Plodnom polumjesecu značio je da su razdoblja žetve bila

promjenjiva: sjeme biljaka na višim nadmorskim visinama dozrijevalo je nešto kasnije nego u

nizinama. Zato su lovci skupljači mogli putovati uzbrdo i skupljati zrelo zrnje slijedom

njegova dozrijevanja, umjesto da se krajnje napregnu skupljajući zrnje u području iste nadmorske

visine, u kojem sve zrnje istodobno dozrijeva. Kad su počeli uzgajati usjeve, prvim

zemljoradnicima nije bio problem pobrati sjeme divljih biljaka koje su rasle na obroncima i

ovisile o nepredvidim kišama, i posijati ga u vlažnim dolinama u kojima mogu mirno rasti,

manje ovisne o kiši.

Tablica 8.1. Raspodjela vrsta trava s krupnim sjemenkama.

Područje Broj vrsta

Zapadna Azija, Europa,

sjeverna Afrika

33

Sredozemno područje 32

Engleska 1

Istočna Azija 6

Subsaharska Afrika 4

Amerike 11

Sjeverna Amerika 4

Mezoamerika 5

Južna Amerika 2

Sjeverna Australija 2

Ukupno: 56

U disertaciji dr. Marka Blumlera pod naslovom "Seed Weight and Environment in Mediterranean-type

Grasslands in California and Israel" (Težina sjemenki i okoliš na livadama sredozemnog tipa u Kaliforniji i Izraelu-

Kalifornijsko sveučilište, Berkeley, 1992.), u tablici 12.1. navedeno je 56 vrsta trava s najkrupnijim sjemenkama na

svijetu (isključujući bambuse), za koje su dostupni podaci. Težina zrna u tih vrsta kretala se od 10 mg do više od 40 mg,

što je oko deset puta više od prosječne vrijednosti za sve vrste trava. Tih 56 vrsta predstavljaju manje od 1% svih vrsta

trava. Ova tablica pokazuje da su te trave-prvaci izrazito koncentrirane na sredozemnom području zapadne

Euroazije.

Biološka raznolikost unutar relativno malih područja Plodnog polumjeseca donijela je

i četvrtu prednost - obilje predaka ne samo vrijednih usjeva nego i udomaćenih krupnih

sisavaca. Kako ćemo vidjeti, u područjima sredozemne klime u Kaliforniji, Čileu,

jugozapadnoj Australiji i južnoj Africi ili je bilo malo vrsta sisavaca pogodnih za udomaćivanje

ili ih uopće nije bilo. Nasuprot tome, četiri vrste krupnih sisavaca - koza, ovca, svinja i krava -

bile su vrlo rano udomaćene u Plodnom polumjesecu, vjerojatno prije bilo koje druge

životinjske vrste (uz iznimku psa) bilo gdje u svijetu. Te vrste su i danas četiri od pet

najvažnijih domaćih sisavaca (9. poglavlje). No njihovi divlji preci bili su najbrojniji na

različitim područjima Plodnog polumjeseca, pa su te četiri vrste i udomaćene na različitim

mjestima: ovce vjerojatno u središnjem području, koze bilo u istočnom dijelu na višim

nadmorskim visinama (planine Zagros u Iranu) bilo u jugozapadnom dijelu (Levant); svinje u

sjeverno-središnjem dijelu, a krave u zapadnom dijelu (uključujući Anatoliju). Iako se područje

najveće zastupljenosti te četiri vrste divljih predaka razlikovalo, sve četiri vrste živjele su

dovoljno blizu da bi ih se nakon udomaćivanja moglo lako preseliti iz jednog područja

Plodnog polumjeseca u drugo, pa su na kraju sve četiri vrste postojale na cijelom području.

Zemljoradnja je u Plodnom polumjesecu pokrenuta ranim uzgojem osam vrsta usjeva,

koje nazivamo "utemeljujućim usjevima" (engl. founder crops) -jer su njihovim uzgojem

položeni temelji zemljoradnje u tom području, a možda i u cijelom svijetu. Tih osam

utemeljujućih usjeva bili su: žitarice - pšenica sorti emmer i einkorn, te ječam; mahunarke -

leća, grašak, slanutak i gorka grahorica; vlaknati usjevi lan. Od tih osam usjeva, samo dva (lan

i ječam) u divljini su rasla na mnogo širem području od Plodnog polumjeseca i Anatolije. Dva

od utemeljujućih usjeva imali su u divljini vrlo malo područje distribucije slanutak samo u

jugoistočnoj Turskoj, a pšenica emmer u samom Plodnom polumjesecu. Dakle, zemljoradnja je

u Plodnom polumjesecu mogla nastati uzgojem lokalno dostupnih divljih biljaka i nije se

moralo čekati na dolazak usjeva uzgojenih negdje drugdje. Obratno, dva od utemeljujućih

osam usjeva mogli su biti uzgojeni jedino u području Plodnog polumjeseca, jer nigdje drugdje u

svijetu nisu postojali njihovi divlji preci.

Zahvaljujući toj dostupnosti pogodnih divljih sisavaca i biljaka, prvi narodi Plodnog

polumjeseca mogli su brzo sklopiti moćan i uravnotežen biološki paket za intenzivnu

proizvodnju hrane. Taj se paket sastojao od triju žitarica, kao glavnog izvora ugljikohidrata;

četiri mahunarke, s 20-25% bjelančevina, četiri domaće životinje, kao glavnih izvora

bjelančevina, koji su dopunjeni izdašnim sadržajem bjelančevina u pšenici; te lanom kao

izvorom vlakana i ulja (laneno ulje; sjemenke lana sadrže oko 40% ulja). Napokon, tisućama

godina nakon početka udomaćivanja životinja i proizvodnje hrane, životinje su se počele

upotrebljavati i za dobivanje mlijeka i vune, te za oranje i prijevoz. Tako su uz pomoć usjeva i

životinja Plodnog polumjeseca prvi zemljoradnici uspjeli zadovoljiti osnovne ekonomske

potrebe čovječanstva: ugljikohidrate, bjelančevine, masti, odjeću, vuču i prijevoz.

Konačna prednost prvotne proizvodnje hrane u Plodnom polumjesecu jest da se tu

zemljoradnja možda u manjoj mjeri natjecala sa životnim stilom lovaca skupljača nego u

nekim drugim područjima, uključujući i zapadno Sredozemlje. Jugozapadna Azija ima malo

velikih rijeka i kratku morsku obalu, pa ima relativno skromne vodene resurse (u vidu riječne

i obalne ribe te morskih mekušaca). Jedna od važnih vrsta sisavaca koji se love zbog mesa,

gazela, izvorno je živjela u golemim krdima, ali rastuća populacija ljudi prekomjerno ih je

ubijala i svela na malen broj. Time je paket proizvodene hrane ubrzo postao nadmoćan u

odnosu na paket lovaca skupljača. Sjedilačka naselja, oslonjena na žitarice, već su postojala i

prije uspona proizvodnje hrane, a lovce skupljače činile sklonijima zemljoradnji i stočarstvu. U

Plodnom polumjesecu, do prijelaza od lova i skupljanja na proizvodnju hrane došlo je prilično

brzo: još 9000. pr. Kr. ljudi nisu imali usjeva i domaćih životinja i potpuno su ovisili o hrani iz

divljine, ali do 6000. pr. Kr. neka su društva već bila gotovo posve ovisna o usjevima i

domaćim životinjama.

Situacija u Mezoamerici bila je bitno drukčija: u tom su području pripitomljene samo

dvije životinje (purani i psi) koje daju mnogo manje mesa od krava, ovaca, koza i svinja; a

kukuruz, glavni izvor zrnate hrane u Mezoamerici, bilo je (kako smo već objasnili) teško

uzgojiti i vjerojatno se sporo razvijao. Zbog toga je uzgoj u Mezoamerici možda počeo tek oko

3500. pr. Kr. (datum je vrlo nepouzdan); te prve korake poduzeli su ljudi koji su još uvijek bili

nomadski lovci skupljači. Sjedilačka sela nastala su tek oko 1500. pr. Kr.

* * *

U cijeloj toj raspravi o prednostima Plodnog polumjeseca za početak proizvodnje

hrane, nismo se trebali pozivati ni na kakve navodne prednosti samih stanovnika Plodnog

polumjeseca. Doista, ne znam ni za jedan ozbiljan prijedlog da su neke osobite biološke

prednosti tih ljudi mogle pridonijeti moći njihova paketa za proizvodnju hrane. Umjesto toga,

vidjeli smo da su brojna specifična svojstva klime, okoliša, divljih biljaka i životinja Plodnog

polumjeseca, kao cjelina omogućili uvjerljivo objašnjenje.

Budući da su paketi za proizvodnju hrane, stvoreni neovisno na Novoj Gvineji i u

istočnom dijelu SAD-a, bili mnogo manje moćni, možda tu za objašnjenjem treba tragati kroz

svojstva ljudi tih područja? Međutim, prije nego što se pozabavimo tim područjima, prvo

moramo razmotriti dva povezana pitanja koja se javljaju u odnosu na bilo koje područje

svijeta, u kojem se proizvodnja hrane nikad nije razvila neovisno ili je razvijen manje moćan

paket takve proizvodnje. Prije svega, jesu li lovci skupljači i prvi zemljoradnici doista dobro

poznavali lokalno dostupne divlje vrste i mogućnosti njihove upotrebe, ili su možda previdjeli

moguće pretke vrijednih usjeva? Nadalje, ako su poznavali lokalne biljke i životinje, jesu li to

znanje iskoristili da uzgoje najkorisnije dostupne vrste, ili su ih neki kulturološki čimbenici u

tome spriječili?

Što se tiče prvog pitanja, cijelo područje znanosti, koje nazivamo etnobiologija,

proučava kako ljudi u svojem okolišu poznaju divlje biljke i životinje. Ta istraživanja osobito

su usmjerena na nekoliko preživjelih populacija lovaca skupljača, te na zemljoradničke

narode koji se još uvijek snažno oslanjaju na hranu iz divljine i na prirodne resurse.

Istraživanja su općenito pokazala da su takvi ljudi hodajuće enciklopedije prirodne povijesti,

te da imaju pojedinačne nazive (na lokalnom jeziku) za tisuću i više vrsta biljaka i životinja,

kao i detaljno znanje o biološkim svojstvima, raširenosti i mogućim načinama upotrebe tih vrsta.

Kako su ljudi postajali sve ovisniji o uzgojenim biljkama i životinjama, to tradicionalno znanje

postupno je gubilo svoju vrijednost. Danas su ljudi pretvoreni u kupce u modernim

supermarketima, koji nisu u stanju razlikovati divlju travu od divlje mahunarke.

Evo tipičnog primjera. Protekle 33 godine, dok sam obavljao biološka istraživanja na

Novoj Gvineji, vrijeme na terenu neprekidno sam provodio u društvu Novogvinejaca koji još u

velikoj mjeri iskorištavaju divlje biljke i životinje. Jednog dana, kad smo moji pratioci iz

plemena Fore i ja zajedno gladovali u džungli zbog toga što su nam pripadnici drugog plemena

zapriječili povratak u logor sa zalihama, muškarac Fore vratio se s velikim ruksakom punim

gljiva i počeo ih pržiti. Napokon objed! No tad mi je na um pala uznemirujuća misao: što ako

su te gljive otrovne?

Strpljivo sam svojim pratiocima objasnio da sam čitao kako su neke gljive otrovne, da

sam čuo kako su čak i američki stručnjaci umirali od trovanja gljivama, jer je teško razlikovati

sigurne od otrovnih gljiva, te da sve to jednostavno nije vrijedno rizika, iako smo svi jako

gladni. Tad su se moji pratioci razljutili i rekli mi da zašutim i poslušam ih, dok mi ne objasne

neke stvari. Nakon što ih već nekoliko godina ispitujem o nazivima stotina vrsta stabala i

ptica, kako mi pada na pamet da ih vrijeđam pretpostavljajući da nemaju nazive za različite

gljive? Samo Amerikanci mogu biti tako glupi da pobrkaju zdrave s otrovnim gljivama.

Održali su mi predavanje o otprilike 29 vrsta jestivih gljiva, od kojih je svaka imala ime na

njihovu jeziku, kao i o tome gdje ih se u šumi može naći. Gljive iz ruksaka, po imenu tanti,

rastu na drveću, i ne samo da su jestive nego su i vrlo ukusne.

Kad god su me Novogvinejci pratili u druga područja njihova otoka, redovito bi

razgovarali o lokalnim biljkama i životinjama s drugim Novogvinejcima koje bi susreli, a

potencijalno korisne biljke pokupili bi i sa sobom odnijeli u svoja sela da ih pokušaju posaditi.

Moja iskustva s Novogvinejcima usporediva su s iskustvima etnobiologa koji su na drugim

mjestima proučavali starosjedilačke narode. Međutim, svi ti narodi ili se bave nekim oblikom

proizvodnje hrane ili su djelomično akulturirani ostaci prijašnjih društava lovaca skupljača.

Poznavanje divljih vrsta vjerojatno je bilo još detaljnije prije pojave proizvodnje hrane, kad su

svi na Zemlji još posve ovisili o divljim vrstama kao izvoru hrane. Prvi zemljoradnici bili su

sljednici tog znanja, nagomilanog tijekom desetaka tisuća godina promatranja prirode,

nasljednici ljudi koji su cijelo to vrijeme živjeli u tijesnoj ovisnosti o prirodnom svijetu. Zato

se čini malo vjerojatnim da bi potencijalno korisne divlje vrste promaknule budnom oku prvih

zemljoradnika.

Drugo pitanje povezano s počecima uzgoja biljaka jest jesu li drevni lovci skupljači i

zemljoradnici na sličan način iskoristili svoje etnobiološko znanje pri odabiru divljih biljaka za

skupljanje i kasniji uzgoj. Jedan test omogućuje nam arheološko nalazište na rubu doline

Eufrata u Siriji, nazvano Tell Abu Hureyra. Između 10.000. i 9000. pr. Kr., ljudi koji su tamo

živjeli možda su već cijelu godinu obitavali u selima, no još su bili lovci skupljači; uzgoj usjeva

počeo je tek tisuću godina poslije. Arheolozi Gordon Hillman, Susan Colledge i David Harris

na tom su nalazištu pronašli velike količine pougljenjenih ostataka biljaka - vjerojatno

odbačene ostatke divljih biljaka koje su stanovnici na drugom mjestu skupili i zatim donijeli u

selo. Znanstvenici su analizirali više od 700 uzoraka, a u svakom je uzorku u prosjeku bilo više

od 500 sjemenki za koje se moglo utvrditi da pripadaju jednoj od barem 70 vrsta biljaka.

Pokazalo se da su stanovnici skupljali vrlo raznolike biljke (čak 157 vrsta!), prepoznate na

temelju pougljenjenih sjemenki, da i ne spominjemo druge biljke koje se više nisu mogle

identificirati.

Jesu li to bili naivni seljani, koji su skupljali svaku vrstu sjemenskog bilja na koju su

naišli, pa ih donosili u selo, otrovali se većinom tih vrsta, a uspjeli se prehraniti tek nekima od

njih? Ne, nisu oni bili tako naivni. Možda brojka od 157 vrsta nameće pomisao o skupljanju

bez razlikovanja, no u blizini sela živjelo je mnogo više biljnih vrsta čiji ostaci nisu nađeni u

pepelu. Odabranih 157 vrsta može se razvrstati u tri kategorije. Većina biljaka imala je

sjemenke koje nisu bile otrovne i moglo ih se odmah jesti. Druge, poput mahunarki i

pripadnica obitelji gorčica, imale su toksične sjemenke, no toksine je bilo lako odstraniti i

zadržati jestivo sjeme. Nekoliko vrsta sjemenki pripadalo je vrstama koje se tradicionalno

koriste kao izvor bojila ili lijekova. Mnoge divlje vrste, koje nisu na tom popisu od 157 vrsta

biljaka, imale su sjemenke koje bi za ljude bile ili nekorisne ili štetne - uključujući sve

najotrovnije vrste korova u okolici sela.

Dakle, lovci skupljači iz sela Tell Abu Hureyra nisu gubili vrijeme i sami sebe

ugrožavali skupljajući sve divlje biljke bez razlike. Umjesto toga, očito su vrlo detaljno

poznavali lokalne biljke, kao i današnji Novogvinejci, a tim su se znanjem koristili da odaberu

i u selo donesu samo najkorisnije dostupne biljke sjemenjače. To prikupljeno sjeme bilo je

materijal za nesvjesne prve korake u uzgoju bilja.

Drugi primjer načina na koji su drevni narodi znali dobro iskoristiti svoje

etnobotaničko znanje dolazi iz doline Jordana, iz 9. tisućljeća pr. Kr., to jest razdoblja u

kojem je ondje počeo uzgoj biljaka. Prve uzgojene žitarice u toj dolini bile su ječam i pšenica

sorte emmer, koje su i danas među najproduktivnijim usjevima svijeta. No kao i u selu Tell

Abu Hureyra, stotine drugih biljaka sjemenjača sigurno su rasle u okolini, a većina njih bile su

jestive i ljudi su ih skupljali prije uspona uzgoja biljaka. Koja su svojstva ječma i pšenice

emmer dovela do toga da to budu prvi usjevi? Jesu ii ti prvi zemljoradnici doline Jordana bili

botanički neznalice, koji nisu znali što rade? Ili su ječam i pšenica emmer doista bile najbolje

lokalne divlje žitarice koje su drevni zemljoradnici mogli odabrati?

Dvojica izraelskih znanstvenika, Ofer Bar-Yosef i Mordechai Kislev, pozabavili su se

tim pitanjem tako što su istražili divlje vrste trava koje u dolini rastu i danas. Kad se odstrane

vrste s malim i nejestivim sjemenkama, ostaju 23 vrste trava s najjestivijim i najkrupnijim

zrnjem. I naravno, ječam i pšenica emmer bili su na tom popisu.

No pokazalo se da preostali 21 kandidat s popisa ne bi bio jednako koristan, jer su se

od ukupno 23 vrste ječam i pšenica emmer na temelju brojnih kriterija pokazali najboljima.

Pšenica emmer ima najkrupnija zrna, a zrna ječma druga su po veličini. U divljini, ječam je

jedna od četiri najobilnije vrste trave, od ukupno 23 vrste, a pšenica emmer je osrednje obilato

zastupljena. Daljnja prednost ječma jest da njegova genetika i morfologija omogućuju brzu

evoluciju korisnih promjena u načinu raspršenja sjemenki i usporavanju klijanja, o čemu smo

raspravljali u prethodnom poglavlju. Međutim, pšenica emmer ima neke druge prednosti:

može se skupljati učinkovitije od ječma, a od drugih žitarica razlikuje se po tome što njezina

zrna ne prianjaju uz lupinu. Što se tiče preostale 21 vrste, njihovi nedostaci uključuju sitnija

zrna, u većini slučajeva bitno su manje zastupljene u flori, a neke od njih su trajne, a ne

jednogodišnje biljke, što znači da bi tijekom uzgoja sporo evoluirale.

Dakle, prvi zemljoradnici doline Jordana odabrali su dvije najbolje od 23 vrste divljih

trava koje su im bile dostupne. Naravno, evolucijske promjene (nakon početka uzgoja) u

načinu raspršenja sjemena i usporavanja klijanja bile su nepredvidive posljedice onoga što su

ti prvi zemljoradnici činili. No njihov početni izbor da skupe, donesu u selo i uzgoje ječam i

pšenicu emitter, a ne neke druge žitarice, bio je svjestan i temeljio se na lako uočljivim

kriterijima veličine zrna, jestivosti i obilnosti.

Taj primjer iz doline Jordana, kao i primjer sela Tell Abu Hureyra, pokazuje nam da

su se prvi zemljoradnici koristili svojim detaljnim poznavanjem lokalnih vrsta biljaka. Znajući

mnogo više o lokalnim biljkama nego svi ljudi današnjice zajedno (uz iznimku šačice

profesionalnih botaničara), teško da su propustili uzgojiti bilo koju korisnu vrstu divlje biljke

koja je bila pogodna za uzgoj.

* * *

Sad možemo ispitati što zapravo čine lokalni zemljoradnici u dva područja (Nova

Gvineja i istočni dio SAD-a) s autohtonim, ali ne posve učinkovitim sustavima za proizvodnju

hrane, u usporedbi sa sustavom Plodnog polumjeseca, kad u ta područja stignu usjevi iz

drugih krajeva. Ako bi se pokazalo da takvi usjevi nisu bili prihvaćeni zbog kulturoloških ili

drugih razloga, imali bismo razloga za ozbiljnu dvojbu. Unatoč našem dosadašnjem logičkom

razmišljanju, i dalje postoje razlozi za pretpostavku da je u lokalnoj divljoj flori postojao

predak potencijalno vrijednog usjeva kojeg lokalni zemljoradnici nisu uspjeli iskoristiti zbog

sličnih kulturoloških čimbenika. Ta dva primjera detaljno će nam pokazati povijesno ključnu

činjenicu: da autohtoni usjevi iz različitih dijelova svijeta nisu pružali jednako dobar urod.

Nova Gvineja, iza Grenlanda drugi najveći otok, nalazi se blizu ekvatora, sjeverno od

Australije. Zbog tropskog smještaja i vrlo raznolike topografije i prirodnih staništa, Nova

Gvineja ima obilje biljnih i životinjskih vrsta - iako manje od kontinentalnih tropskih

područja, jer je ipak otok. Ljudi na Novoj Gvineji žive barem 40.000 godina - mnogo dulje nego

u obje Amerike, a malo dulje od anatomski modernih ljudi u zapadnoj Europi. Dakle,

stanovnici Nove Gvineje imali su više nego dovoljno vremena da upoznaju lokalnu floru i

faunu. Je li ih to znanje potaknulo da razviju proizvodnju hrane?

Već sam spomenuo da usvajanje proizvodnje hrane uključuje natjecanje između

uzgoja i lovačko-skupljačkog načina života. Na Novog Gvineji, lov i skupljanje nisu toliko

učinkoviti da bi posve potisnuli potrebu za uspostavljanjem proizvodnje hrane. Osobito je

bitno da su moderni lovci na Novoj Gvineji suočeni s velikom oskudicom divljači: nema

autohtone kopnene životinje teže od kazuara (ptica koja ne leti, teška oko 45 kg) i klokana

(teškog nešto više od 20 kg). Stanovnici novogvinejskih nizina uz obalu love mnogo ribe i

morskih beskralješnjaka, a neki stanovnici nizina u unutrašnjosti otoka i danas žive kao lovci

skupljači, u prehrani se osobito oslanjajući na divlje sago palme. No danas na visoravnima

Nove Gvineje nema više isključivih lovaca skupljača, nego su svi moderni gorštaci

zemljoradnici koji svoju prehranu samo dopunjavaju hranom iz divljine. Kad gorštaci krenu u

šumu u lov, sa sobom nose povrće uzgojeno u vrtovima. Ako im te hrane ponestane, čak i oni

mogu umrijeti od gladi unatoč svom detaljnom znanju o mjesno dostupnim vrstama hrane u

divljini. Budući da lov i skupljanje ne mogu osigurati preživljavanje u velikom dijelu Nove

Gvineje, ne čudi da su svi gorštaci i većina stanovnika nizina na Novoj Gvineji danas

sjedilački zemljoradnici sa sofisticiranim sustavima proizvodnje hrane. Bogata i u prošlosti

šumovita gorska područja, tradicionalni ratari Nove Gvineje pretvorili su u sustave ograđenih,

isušenih i intenzivno obrađivanih polja koja služe za prehranu mnogoljudne populacije.

Arheološki nalazi pokazuju nam drevno podrijetlo zemljoradnje na Novoj Gvineji,

počevši od otprilike 7000. pr. Kr. U to doba sve kopnene mase oko Nove Gvineje još su

nastavali isključivo lovci skupljači, pa se ta drevna zemljoradnja na Novoj Gvineji očito

razvila neovisno. Nisu otkriveni pouzdani ostaci usjeva s tih prvih polja, no na njima su

vjerojatno uzgajani neki od usjeva koji su na Novoj Gvineji rasli u vrijeme dolaska

Europljana; danas znamo da su ti usjevi uzgojeni lokalno, od divljih predaka s Nove Gvineje.

Glavni od tih lokalno uzgojenih usjeva jest jedan od vodećih usjeva današnjice, šećerna trska,

koja se godišnje proizvede u gotovo jednakoj količini kao i usjevi na drugom i trećem mjestu

prema količini uzgoja (pšenica i kukuruz) zajedno. Ostale domaće biljke nedvojbeno

novogvinejskog podrijetla su: skupina banana (banane roda Australimusa), orašasto voće

Canarium indicum, te divovski močvarni taro, kao i razne vrste jestivih stabljika trava,

korijenja i zelenog povrća. Stabla kruhovca i korijenje jamsa te (obični) taro možda su

uzgojeni i na Novoj Gvineji, iako se to ne može sa sigurnošću zaključiti jer njihovi divlji preci

ne rastu samo na Novoj Gvineji nego i u jugoistočnoj Aziji. Zasad nemamo dokaza jesu li oni

doista uzgojeni u jugoistočnoj Aziji (kako se tradicionalno pretpostavlja) ili neovisno ili čak

jedino na Novoj Gvineji.

Međutim, živi svijet (biota) Nove Gvineje imao je tri ozbiljna ograničenja. Prvo, na

Novoj Gvineji nije uzgojena nijedna žitarica, dok su neke ključne žitarice uzgojene na

području Plodnog polumjeseca i Sahela te u Kini. Prema svom naglasku na korijenju i

uzgojenim stablima, Nova Gvineja je do krajnosti dovela trend koji uočavamo u drugim

vlažnim tropskim područjima (Amazona, tropska zapadna Afrika i jugoistočna Azija), gdje su

zemljoradnici naglasak stavili i na biljke s jestivim korijenjem, ali su uspjeli uzgojiti i barem

dvije žitarice (azijska riža te tzv. Jobove suze, to jest azijska žitarica s golemim zrnjem).

Vjerojatni razlog za neuspjeh uzgoja žitarica na Novog Gvineji nedostatak je divljeg početnog

materijala: ondje autohtono ne raste nijedna od 56 krupnozrnih divljih trava.

Drugo, fauna Nove Gvineje nije sadržavala nijednu vrstu krupnog i pitomog sisavca.

Jedine domaće životinje moderne Nove Gvineje, svinje, pilići i psi, stigli su iz jugoistočne

Azije preko Indonezije tek u posljednjih nekoliko tisuća godina. Stanovnici nizina

bjelančevine dobivaju iz ribe koju ulove, a populacije gorštačkih zemljoradnika Nove Gvineje

pate od ozbiljnog nedostatka bjelančevina, jer ključni usjevi iz kojih dobivaju glavninu

kalorija (taro i slatki krumpir) sadrže malu količinu bjelančevina. Primjerice, taro sadrži jedva

1% bjelančevina, što je mnogo manje čak i od riže, a bitno manje od pšenice (8-14%

bjelančevina) i mahunarki (20-25% bjelančevina) iz Plodnog polumjeseca.

Djeca gorštaka na Novoj Gvineji imaju nadute trbuhe, što je karakteristično za

prehranu velikom količinom hrane kojoj nedostaje bjelančevina. I starci i djeca na Novoj

Gvineji redovito jedu miševe, pauke, žabe i druge male životinje, koje ne jedu ljudi u

područjima u kojima su dostupni veliki domaći sisavci ili krupna divljač. Nedostatak

bjelančevina vjerojatno je i krajnji uzrok proširenosti kanibalizma u tradicionalnim gorštačkim

društvima Nove Gvineje.

Napokon, u prošlosti Nove Gvineje dostupni korjenasti usjevi ne samo da su imali

ograničenu količinu bjelančevina, nego su bili i niskokalorični, jer nisu osobito uspješno rasli

na velikim nadmorskim visinama, na kojima danas žive mnogi starosjedioci Nove Gvineje.

Međutim, prije mnogo stoljeća na Novu Gvineju stigao je slatki krumpir, novi korjenasti usjev

podrijetlom iz Južne Amerike, koji je na Novu Gvineju vjerojatno stigao preko Filipina, gdje

su ga uveli Španjolci. U usporedbi s tarom i drugim, vjerojatno starijim, korjenastim domaćim

biljkama Nove Gvineje, slatki krumpir dobro uspijeva i na većim nadmorskim visinama, raste

brže i daje veći urod po jedinici obrađene površine i po satu uloženog rada. Nakon uvoza

slatkog krumpira, došlo je do eksplozivnog rasta populacije gorštaka. To jest, iako se ljudi

tisućama godina bave zemljoradnjom u gorskim predjelima Nove Gvineje, prije dolaska

slatkog krumpira dostupni mjesni usjevi ograničavali su mogući rast populacije, kao i raspon

nadmorskih visina pogodnih za obradu zemlje.

Ukratko, Nova Gvineja pruža nam poučan kontrast u usporedbi s Plodnim

polumjesecom. Lovci skupljači na Novoj Gvineji su, poput onih u Plodnom polumjesecu,

neovisno razvili proizvodnju hrane. Međutim, njihova autohtona proizvodnja hrane bila je

ograničena nedostatkom lokalnih uzgojivih žitarica, mahunarki i životinja, posljedičnim

kroničnim nedostatkom bjelančevina u gorskim predjelima, te nemogućnošću uzgoja lokalnih

korjenastih biljaka na većim nadmorskim visinama. Pa ipak, starosjedioci Nove Gvineje

poznavali su dostupne divlje vrste biljaka i životinja jednako dobro kao i ostali narodi svijeta.

Valja očekivati da su bili otkrili i pokušali uzgojiti svaku pogodnu divlju vrstu biljaka. Savršeno

su sposobni prepoznati nove korisne biljke, što nam jasno dokazuje brzo usvajanje uzgoja

slatkog krumpira, odmah nakon dolaska biljke na Novu Gvineju. Slično možemo vidjeti na

Novoj Gvineji i danas, kad se plemena koja imaju povlašteni pristup uvezenim novim vrstama

usjeva i stoke (ili kulturološku spremnost da ih usvoje) šire na račun plemena bez takvog

pristupa ili spremnosti. Dakle, ograničenja autohtone proizvodnje hrane na Novoj Gvineji

malo se tiču samih stanovnika, a bitno su vezana uz živi svijet i prirodni okoliš Nove Gvineje.

* * *

Drugi primjer autohtonog ratarstva kojeg je po svemu sudeći ograničila lokalna flora,

dolazi s istoka SAD-a. Kao i na Novoj Gvineji, u tom je području došlo do neovisnog uzgoja

lokalnih divljih biljaka. Međutim, rani razvoj zemljoradnje za ovo je područje mnogo bolje

proučen nego za Novu Gvineju: identificirane su biljke koje su uzgajali prvi zemljoradnici, a

poznati su i datumi i redoslijed uzgoja lokalnih biljaka. Mnogo prije nego što su ostali usjevi

počeli stizati iz drugih dijelova svijeta, američki Indijanci prešli su na sjedilački način života u

riječnim dolinama istočnog dijela SAD-a i razvili intenzivnu proizvodnju hrane koja se

temeljila na lokalnim biljkama. Time su bili u prilici iskoristiti najpogodnije divlje biljke. Koje

od njih su doista uzgojili i kakav je lokalni paket domaćih biljaka u usporedbi s utemeljujućim

paketom iz područja Plodnog polumjeseca?

Pokazalo se da su utemeljujuće biljke na istoku SAD-a četiri biljke uzgojene između

2500. i 1500. pr. Kr., punih 6000 godina nakon početka uzgoja ječma i pšenice u području

Plodnog polumjeseca. Lokalne vrste tikvica poslužile su za izradu malih posuda, ali i kao izvor

jestivih sjemenki. Preostale tri vrste utemeljujućih biljaka uzgajane su isključivo radi jestivih

sjemenki - suncokret; biljka Iva annua (engl. sumpweed, pripada obitelji Compositae) koja je

rođak ivančica; te daljnji rođak špinata (engl. goosefoot).

No tri sjemenske biljke i tikvica-posuda nisu ni blizu potpunom paketu za proizvodnju

hrane. Tijekom 2000 godina, te utemeljujuće biljke služile su tek kao minorni dodatak

prehrani, dok su američki Indijanci na istoku SAD-a i dalje ovisili poglavito o hrani iz divljine,

posebice o divljim sisavcima i močvarnim i riječnim pticama, ribama, vodenim

beskralješnjacima i orašastom voću. Zemljoradnja nije činila glavni dio njihove prehrane sve

do razdoblja između 500. i 200. pr. Kr., kad je započeo uzgoj još tri sjemenske biljke:

Polygonum arenastrum (engl. knotweed), Phalaris caroliniana (engl. maygrass, majska trava)

i sitnog ječma (engl. little barley).

Današnji nutricionisti sigurno bi se oduševili s tih sedam biljaka istočnog dijela SAD-a.

Naime, sve su biljke imale visok sadržaj bjelančevina (17-32%) u usporedbi s pšenicom (8-

14%), kukuruzom (9%) te ječmom i bijelom rižom. Dvije od njih sedam, suncokret i Iva

annua, također imaju visok udio ulja (45-47%). Osobito Iva annua nalikuje na konačno

ispunjenje nutricionističkih snova, jer sadrži 43% bjelančevina i 45% ulja. Pa zbog čega onda

mi danas i dalje ne jedemo tu hranu iz snova?

Nažalost, unatoč hranjivim vrijednostima, večina tih biljaka s istoka SAD-a ima druge,

ozbiljne nedostatke. Polygonum arenastrum, Iva annua, sitni ječam i biljka goosefoot imaju

sićušne sjemenke (zrno je oko 10 puta manje od zrna pšenice i ječma). Još gore, Iva annua je

vjetrom oprašivani rođak ambrozije, biljke na zlu glasu zbog izazivanja peludnih alergija. Poput

peluda ambrozije, i njezin pelud može izazvati alergije tamo gdje biljke žive u velikim

nasadima. Ako vam to nije ubilo volju za njezinim planskim uzgojem, znajte da Iva annua ima

prodoran miris, koji je nekim ljudima odbojan, a kontakt s tom biljkom može izazvati upale i

svrbež kože.

Meksički usjevi napokon su početkom naše ere počeli stizati trgovačkim putevima u

istočni dio SAD-a. Kukuruz je stigao oko 200. god. n. e., no imao je nezapaženu ulogu još

mnogo stoljeća. Napokon, oko 900. pojavila se nova sorta kukuruza, adaptirana na kratka

sjevernoamerička ljeta, a dolaskom graha oko 1100. uspostavljeno je meksičko trojstvo

domaćih biljaka: kukuruz, grah i tikvica. Zemljoradnja se znatno pojačala u istočnom dijelu

SAD-a, a gusto naseljene poglavarije (engl. chiefdoms) nastale su uz rijeku Mississippi i

njezine pritoke. U nekim područjima zadržane su lokalno uzgojene biljke, zajedno s uvezenim

i plodnijim meksičkim trojstvom, no u drugim područjima to je trojstvo posve potisnulo

izvorne biljke. Ni jedan Europljanin nikad nije vidio kako u vrtovima Indijanaca raste Iva

annua, jer je ona kao domaća biljka nestala prije početka europske kolonizacije Amerika

1492. Od svih tih drevnih biljaka istočnog dijela SAD-a, samo dvije (suncokret i istočna

tikvica) do danas su se održale uz biljke uzgojene u drugim područjima. Naše današnje žiraste

i ljetne tikvice potomci su tih američkih tikvica uzgojenih prije nekoliko tisuća godina.

Dakle, poput primjera Nove Gvineje, slučaj istočnog dijela SAD-a također je poučan.

To područje a priori izgleda kao područje u kojem je vjerojatan nastanak plodne autohtone

zemljoradnje. Tlo je bogato, količina oborina umjerena i pouzdana, a klima je pogodna i

danas omogućuje izdašnu zemljoradnju. Flora je bogata vrstama, među kojima su i plodne sorte

divljih orašastih stabala (hrast i hickory). Američki Indijanci tu su uspjeli razviti zemljoradnju

utemeljenu na autohtonim biljkama, prehranjivali su se u selima, a došlo je i do procvata

kulture (tzv. kultura Hopewell, čije je središte bilo u današnjoj državi Ohio) od 200. pr. Kr. do

400. n. e. Time su Indijanci nekoliko tisuća godina mogli kao potencijalne domaće biljke

iskorištavati one najkorisnije među dostupnim divljim biljkama.

Pa ipak, procvat kulture Hopewell dogodio se gotovo 9000 godina nakon pojave

seoskog života u području Plodnog polumjeseca. A do velikog porasta populacije došlo je tek

posije 900., tj. nakon uspostave meksičkog trojstva domaćih biljaka - riječ je o tzv.

Misisipijskom procvatu, kad su nastali najveći gradovi i najsloženija društva američkih

Indijanaca sjeverno od Meksika. No do tog je procvata došlo prekasno, pa se američki

Indijanci u SAD-a nisu mogli pripremiti za prijeteću katastrofu, koja je uslijedila nakon

europske kolonizacije. Sama proizvodnja hrane na temelju istočnoameričkih biljaka nije bila

dovoljna da potakne procvat, zbog razloga koje je lako odrediti. Divlje žitarice dostupne u

tom području nisu bili ni izbliza tako korisne kao što su drugdje bili pšenica i ječam. Američki

Indijanci na istoku SAD-a nisu uzgojili ni jednu autohtonu vrstu mahunarki, vlaknasti usjev,

voćku ili orašasto stablo. Od životinja su uspjeli udomaćiti jedino pse, koji su vjerojatno bili

udomaćeni i u drugim područjima obje Amerike.

Također je jasno da američki Indijanci na istoku SAD-a nisu previdjeli potencijalno važne

biljke među divljim vrstama u svojoj okolini. Čak su i agronomi 20. stoljeća, uz svu moć

moderne znanosti, imali malo uspjeha u eksploataciji divljih biljaka Sjeverne Amerike. Danas

imamo uzgojeni pekan kao orašasto stablo i borovnicu kao voćku, a poboljšane su i neke

europske sorte voćaka (jabuke, šljive, grožđe, maline, kupine, jagode), križanjem s divljim

sjevernoameričkim srodnicima. Međutim, ti malobrojni uspjesi mnogo su manje promijenili

naše prehrambene navike nego što je kukuruz iz Meksika promijenio prehrambene navike

američkih Indijanaca u istočnom dijelu SAD-a nakon 900. n. e.

Zemljoradnici koji najbolje poznaju uzgojene biljke istočnog SAD-a, upravo američki

Indijanci tog područja, točno su ih ocijenili time što su ih odbacili ili sveli na sporednu ulogu

čim je stiglo meksičko trojstvo uzgojenih biljaka. Takav ishod pokazuje nam i da američki

Indijanci nisu patili od kulturološkog konzervativizma i da su itekako znali prepoznati dobru

biljku kad bi na nju naišli. Dakle, kao i na Novoj Gvineji, ograničenja autohtone proizvodnje

hrane u istočnom dijelu SAD-a nisu bila vezana uz same američke Indijance, nego su posve

ovisila o biološkom svijetu i okolišu.

* * *

Razmotrili smo primjere iz tri različita područja u kojima je došlo do autohtone

proizvodnje hrane. Jedna je krajnost Plodni polumjesec; na drugom su kraju Nova Gvineja i

istočni dio SAD-a. Narodi Plodnog polumjeseca mnogo su prije počeli uzgajati lokalne biljke.

Uzgojili su mnogo više vrsta, mnogo plodnije ili vrednije vrste, mnogo širi raspon različitih

usjeva, brže su razvili intenzivnu proizvodnju hrane i gušće ljudske populacije; zato su narodi

Plodnog polumjeseca u budućnost kročili s naprednijom tehnologijom, složenijom političkom

organizacijom i većim brojem zaraznih bolesti koje su mogle izazivati epidemije kod drugih

naroda.

Utvrdili smo da su te razlike između Plodnog polumjeseca, Nove Gvineje i istočnog

dijela SAD-a bile izravna posljedica različitih skupina divljih vrsta biljaka i životinja

dostupnih za uzgoj, a ne posljedica ograničenja samih stanovnika. Kad su iz nekog drugog

područja stigle bolje domaće biljke (slatki krumpir na Novu Gvineju i meksičko trojstvo na

istok SAD-a), lokalno stanovništvo ih je odmah usvojilo, pojačalo proizvodnju hrane i znatno

povećalo populaciju. Istom logikom, predlažem zaključak da su područja u kojima nikad nije

razvijena autohtona proizvodnja hrane - Kalifornija, Australija, pampe u Argentini, zapadna

Europa, itd. - vjerojatno nudila još manji izbor divljih biljaka i životinja pogodnih za uzgoj,

nego što je to bilo na Novoj Gvineji i na istoku SAD-a, gdje se razvila barem ograničena

proizvodnja hrane. U ovom poglavlju spomenuli smo da je Mark Blumler analizirao lokalnu

dostupnost krupnozrnih divljih trava diljem svijeta, a u sljedećem poglavlju opisat ćemo takvu

analizu lokalne dostupnosti krupnih sisavaca diljem svijeta; obje analize pokazuju nam da

divljih predaka domaćih životinja i žitarica nije bilo u onim područjima u kojima se autohtona

proizvodnja hrane nije razvila ili se razvila samo u ograničenom opsegu.

Sjetimo se da pri razvoju zemljoradnje i stočarstva dolazi do natjecanja između

proizvodnje hrane i lovačko-skupljačkog načina života. Zato bi se mogli zapitati nije li u svim

tim slučajevima sporog razvoja proizvodnje hrane ili njegova izostanka, možda prisutno obilje

sredstava za lov i skupljanje, a uz nedostatak biljnih i životinjskih vrsta pogodnih za uzgoj.

Zapravo, većina tih područja nudi iznimno siromašne, a ne iznimno bogate resurse za lovce

skupljače, jer je potkraj ledenog doba izumrla većina krupnih sisavaca u Australiji i u obje

Amerike (ali ne i u Euroaziji i Africi). U takvim bi područjima lov i skupljanje bili još manje

kompetitivni, u odnosu na proizvodnju hrane, nego u Plodnom polumjesecu. Zbog toga

lokalne neuspjehe ili ograničenja u proizvodnji hrane ne možemo pripisati natjecateljskom

učinku izdašnih prilika za lov.

* * *

Da ovi zaključci ne bi bili pogrešno protumačeni, ovo ćemo poglavlje završiti

upozorenjem da ne smijemo pretjerano isticati dvije stvari: spremnost ljudi da prihvate bolje

biljke i životinje, te ograničenja koja nameću lokalno dostupne divlje biljke i životinje. Ni

jedno ni drugo nije apsolutno i uvijek točno.

Već smo opisali brojne primjere toga kako lokalno stanovništvo usvaja rodnije usjeve

iz drugih područja. Naš opći zaključak je da su ljudi bili u stanju prepoznati korisne biljke, pa

su onda vjerojatno bili u stanju prepoznati i bolje lokalne biljke, pogodne za uzgoj, kad su one

u njihovoj okolini postojale a da ih u tome nisu ometali kulturološki konzervativizam ni tabui.

Ali ovu rečenicu moramo dopuniti važnom oznakom: "dugoročno i na velikom području".

Svaki poznavatelj ljudskih društva može navesti nebrojene primjere društava koja su odbacila

usjeve, domaće životinje i ostale inovacije unatoč njihovoj većoj produktivnosti.

Naravno, neću počiniti očitu pogrešku i zaključiti da svako društvo žurno usvaja svaku

moguću korisnu inovaciju. Činjenica jest da su, na kontinentima i drugim velikim područjima

na kojima žive stotine društava koja se međusobno natječu, neka društva otvorenija za

inovacije, a neka im pružaju veći otpor. Društva koja usvoje nove biljke, životinje ili

tehnologiju time mogu postati sposobnija da se bolje prehrane, postanu brojčano jača i potisnu,

pokore ili istrijebe društva koja su pružila otpor inovacijama. To je bitna pojava, koja

obuhvaća mnogo više od samog prihvaćanja novih usjeva, i tome ćemo se još vratiti u 13.

poglavlju.

Drugo upozorenje tiče se ograničenja koja lokalno dostupne divlje vrste postavljaju

usponu proizvodnje hrane. Ne kažem da proizvodnja hrane ne bi mogla nikad, bar nakratko,

nastati u svim tim područjima u kojima nije bila autohtono nastala. Današnji Europljani, kad

shvate da su australski urođenici u moderni svijet kročili kao lovci skupljači kamenog doba,

često pretpostave da bi Aboridžini tako nastavili živjeti zauvijek.

Da biste shvatili kako je taj zaključak pogrešan, zamislite da je 3000. pr. Kr.

izvanzemaljac došao na Zemlju. Uočio bi da na istoku SAD-a nitko ne proizvodi hranu, jer je

tamo proizvodnja hrane počela tek oko 2500. pr. Kr. Da je izvanzemaljac zbog toga zaključio

da ograničena pogodnost divljih biljaka i životinja na istoku SAD-a onemogućuje bilo kakvu

buduću proizvodnju hrane, zbivanja u sljedećem tisućljeću jasno bi mu pokazala da je

pogriješio. Čak ni izvanzemaljac koji bi posjetio Plodni polumjesec 9500. pr. Kr., umjesto

8500. pr. Kr., mogao bi pogrešno zaključiti da je Plodni polumjesec trajno nepogodan za

proizvodnju hrane.

To jest, ne mislim da u Kaliforniji, Australiji, zapadnoj Europi i svim ostalim

područjima bez autohtone proizvodnje hrane nije bilo uzgojivih vrsta te da bi u njima zauvijek

živjeli samo lovci skupljači da nisu stigle strane uzgojene vrste ili strani narodi. Ne, samo

uočavam da su se ta područja jako razlikovala po vrstama dostupnima za uzgoj, da su se

podjednako razlikovala prema datumu pojave autohtone proizvodnje hrane, te da u nekima od

njih sve do danas nije došlo do neovisne proizvodnje hrane.

Te nam zaključke dobro ilustrira primjer Australije, navodno "najzaostalijeg"

kontinenta. Na jugoistoku Australije, koji je dobro natopljen i za proizvodnju hrane

najpogodniji dio kontinenta, društva australskih urođenika posljednjih su nekoliko tisućljeća

evoluirala putanjom koja bi ih napokon dovela do autohtone proizvodnje hrane. Već su bili

počeli graditi sela za prezimljavanje. Počeli su intenzivno upravljati svojim okolišem baveći

se ribogojstvom, gradeći zamke, mreže pa čak i duge kanale. Da Europljani nisu kolonizirali

Australiju 1788. i tako prekinuli tu neovisnu putanju razvoja, australski urođenici su u

nekoliko tisuća godina mogli postati proizvođači hrane, koji brinu o ribnjacima te uzgajaju

australski jams i sitnozrne trave.

Sad možemo odgovoriti na pitanje sadržano u naslovu ovog poglavlja. Pitao sam treba

li razlog za neuspjeh sjevernoameričkih Indijanaca u uzgajanju jabuka tražiti u samim

Indijancima ili u jabukama.

Time nisam želio reći da jabuke nikad ne bi bile uzgojene u Sjevernoj Americi. Sjetite se

da je, povijesno gledano, jabuke bilo jako teško uzgojiti i da se nalaze među posljednjim

vrstama glavnih voćki koje su uzgojene u Euroaziji, jer je za njihovo množenje potrebna

složena tehnika cijepljenja. Nema dokaza o raširenom uzgoju jabuka čak ni u Plodnom

polumjesecu ili u Europi sve do razdoblja klasične Grčke, dakle 8000 godina nakon početka

proizvodnje hrane u Euroaziji. Da su američki Indijanci istim tempom nastavili u smjeru

izuma ili prihvaćanja tehnike cijepljenja, i oni bi na kraju uzgojili jabuke - oko 5500. n. e., oko

8000 tisuća godina nakon početka uzgoja u Sjevernoj Americi, koji se dogodio otprilike 2500.

pr. Kr.

Dakle, razlog zbog kojeg prilikom dolaska Europljana američki Indijanci još nisu

uzgojili sjevernoameričke jabuke ne treba tražiti ni u ljudima ni u jabukama. Što se tiče

bioloških predispozicija za uzgoj jabuka, sjevernoamerički Indijanci zemljoradnici bili su poput

zemljoradnika Euroazije, a sjevernoameričke jabuke poput onih euroazijskih divljih jabuka.

Doista, neke od sorti jabuka iz supermarketa koje sad žvaču čitatelji ovog poglavlja stvorene

su tek nedavno, križanjem europskih jabuka s divljim sjevernoameričkim jabukama. Drugim

riječima, razlog zbog kojeg američki Indijanci nisu uzgojili jabuke tiče se cijelog skupa divljih

vrsta biljaka i životinja koje su im bile dostupne. Skromni potencijal tog skupa vrsta za uzgoj

glavni je krivac za kasni početak proizvodnje hrane u Sjevernoj Americi.

9. POGLAVLJE Zebre, nesretni brakovi i načelo Ane Karenjine

Sve udomaćive životinje nalik su jedna na drugu; svaka neudomaćiva životinja

neudomaćiva je na svoj način.

Ako vam ovo zvuči poznato, u pravu ste. Uz manje izmjene, dobivamo slavnu prvu

rečenicu velikog Tolstojeva romana Ana Karenjina: "Sve sretne obitelji nalik su jedna na

drugu; svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." Tom rečenicom Tolstoj je htio reći da

brak, da bi bio sretan, mora uspjeti u različitim stvarima: seksualnoj privlačnosti, složnosti u

pogledu novca, odgoja djece, vjere, rodbine i ostalim vitalnim pitanjima. Neuspjeh u pogledu

bilo kojeg od tih bitnih vidova slaganja može upropastiti brak, čak i kad su prisutni svi ostali

sastojci sreće.

To načelo možemo protegnuti i na shvaćanje mnogo drugih stvari u životu, a ne samo

braka. Skloni smo tragati za jednostavnim objašnjenjima uspjeha, koja se svode na jedan

čimbenik. No u većini bitnih stvari, za uspjeh je zapravo prijeko potrebno izbjeći mnoge

zasebne moguće uzroke neuspjeha. Načelo Ane Karenjine objašnjava nam jednu osobinu

udomaćivanja životinja koja je imala moćne posljedice za ljudsku povijest - naime, činjenicu

da brojne, naizgled pogodne, divlje vrste krupnih sisavaca, poput zebri i pekarija, nikad nisu

bile udomaćene te da su uspješno uzgojene vrste nastale gotovo samo u

Euroaziji. U prethodna dva poglavlja raspravljali smo o tome zbog čega brojne vrste

divljih biljaka, naizgled pogodne za uzgoj, nisu nikad bile uzgojene; sad ćemo se istim

problemom pozabaviti glede domaćih sisavaca. Naše prethodno pitanje o jabukama i

Indijancima pretvara se u pitanje o zebrama i Afrikancima.

* * *

U 4. poglavlju prisjetili smo se brojnih načina na koje su krupni domaći sisavci imali

ključnu ulogu za društva koja su ih posjedovala. Bili su izvor mesa, mliječnih proizvoda,

gnojiva, kopnenog transporta, kože, služili su kao "vozila" za vojničke napade, za vuču

plugova, davali su vunu, a bili su i izvor zaraznih klica od kojih su umirali prethodno

neimunizirani narodi.

Uz velike su, naravno, bili korisni i mali domaći sisavci te domaće ptice i kukci.

Mnoge su ptice udomaćene zbog mesa, jaja i perja: pilići u Kini, patke i guske u dijelovima

Euroazije, purani u Mezoamerici, biserke u Africi (engl. guinea fowl je naziv za bilo koju pticu

iz obitelji Numididae u Africi, a osobito Numida meleagris, koja je tako nazvana kad su je iz

Gvineje donijeli Portugalci), a mošusne patke u Južnoj Americi (Carina moschata).

Udomaćivanjem vukova u Euroaziji i Sjevernoj Americi nastali su današnji psi, kao pratioci u

lovu, čuvari, kućni ljubimci i - u nekim društvima - hrana. Glodavci i drugi mali sisavci koji

su udomaćeni kao izvor hrane su: kunić u Europi, zamorac u Andama, divovski štakor u

zapadnoj Africi, te vjerojatno glodavac po imenu hutia na Karibima. Kune u Europi

udomaćene su za lov na kuniće, a mačke su udomaćene u sjevernoj Africi i jugozapadnoj

Aziji, za lov na glodavce štetočine. Malim sisavcima koji su udomaćeni tek nedavno, u 19. i

20. stoljeću, pripadaju lisice, američka lasica (Mustela vison) i europska lasica (Mustela

lutreola) te činčile, koje se uzgajaju radi krzna i hrčci koji se drže kao kućni ljubimci.

Udomaćeni su čak i neki kukci, prije svega pčela u Euroaziji i dudov svilac u Kini (radi meda

i svile).

Mnogi od tih malih sisavaca tako su služili kao izvor hrane, materijala za odjeću ili

topline. No ni jedan od njih nije vukao plugove ili kola, niti se na njemu jahalo; ni jedan (osim

pasa) nije vukao saonice ni postao oruđem rata; ni jedan nije kao izvor hrane bio tako važan

kao što su krupni domaći sisavci. Zato se dalje u ovom poglavlju ograničavamo na krupne

sisavce.

* * *

Važnost udomaćenih sisavaca počiva na iznenađujuće malom broju krupnih kopnenih

biljoždera. (Udomaćeni su jedino kopneni sisavci, jer je očito da je vodene sisavce bilo teško

uzgajati i razmnožavati sve do pojave modernih akvarija). Ako "veliko" definiramo kao "teže

od 45 kg", onda je do 20. stoljeća udomaćeno samo 14 takvih vrsta (vidi tablicu 9.1). Od tih

"drevnih četrnaest", devet vrsta ("manjih devet" iz tablice 9.1) postali su važne životinje za

ljude samo u ograničenim područjima: arapska deva, baktrijska deva, lama/alpaka (različiti

sojevi iste predačke vrste), magarac, sob, vodeni bivol, jak, banteng i gaur. Samo pet vrsta

postalo je rašireno i važno diljem svijeta. Tih "velikih pet" su: krava, ovca, koza, svinja i konj.

Na prvi pogled, na tom popisu ima izrazitih propusta. Što je s afričkim slonovima, na

kojima je Hanibalova vojska prešla Alpe? Što je s azijskim slonovima koje se i danas koriste

kao radne životinje u jugoistočnoj Aziji? Ne, nisam ih zaboravio, nego je riječ o tome da

moramo uočiti važnu razliku. Slonovi su pripitomljeni, no nikad nisu udomaćeni. Hanibalovi

su slonovi bili, a azijski radni slonovi još uvijek jesu, tek divlji slonovi koji su ulovljeni i

pripitomljeni; oni nisu uzgojeni u zatočeništvu. Nasuprot tome, doista udomaćenu životinju

definiramo kao životinju koja se odabirno pari i uzgaja u zatočeništvu, pa je time

modificiramo u odnosu na njezina divljeg pretka, da bi po novim svojstvima postala korisna

nama ljudima koji nadziremo i njezino parenje i njezinu prehranu.

To znači da tijekom udomaćivanja dolazi do preobrazbe divlje životinje u neku novu,

koja je ljudima korisnija. Istinski udomaćene životinje na različite se načine razlikuju od

svojih divljih predaka. Te su razlike rezultat dvaju procesa: toga što ljudi odabiru one jedinke

koje su im korisnije od drugih pripadnika iste vrste, te automatskih evolucijskih reakcija

životinja na promijenjene sile prirodnog odabiranja, koje na njih djeluju u okolišu koji stvaraju

ljudi u odnosu na prirodni okoliš. Već smo u 7. poglavlju vidjeli da sve ove tvrdnje vrijede i za

uzgoj biljaka.

Tablica 9.1. Drevnih četrnaest vrsta krupnih udomaćenih sisavaca biljoždera.

Velikih pet

1. Ovca: Divlji predak: azijska ovca vrste muflon, iz zapadne i središnje Azije.

Danas raširena diljem svijeta.

2. Koza: Divlji predak: koza bezoar iz zapadne Azije. Danas raširena diljem svijeta.

3. Krava, tj. govedo: Divlji predak: danas izumrli auroh, ranije raširen diljem

Euroazije i sjeverne Afrike. Danas raširena diljem svijeta.

4.

Svinja: Divlji predak: divlja svinja, raširena diljem Euroazije i sjeverne Afrike.

Danas raširena diljem svijeta. Zapravo svežder (redovito jede i životinjsku i

biljnu hranu), a ostalih 13 od Drevnih četrnaest vrsta u užem su smislu

biljožderi.

5.

Konj: Divlji predak: danas izumrli divlji konji južne Rusije; različita podvrsta

iste vrste u divljini je preživjela sve do danas kao konj Przewalskog u

Mongoliji. Danas raširen diljem svijeta.

Malih devet

6.

Arapska (jednogrba) deva: Divlji predak: danas izumrla deva, koja je ranije

živjela u Arabiji i susjednim područjima. Još uglavnom ograničena na Arabiju i

sjevernu Afriku, iako kao divlja deva živi i u Australiji.

7. Baktrijska (dvogrba) deva: divlji predak je danas izumrla deva, koja je živjela

u središnjoj Aziji. Još uglavnom ograničena na središnju Aziju.

8.

Lama i alpaka: To su zapravo dobro diferencirane pasmine iste vrste, a ne dvije

različite vrste. Divlji predak: guanako iz Anda. Još uglavnom ograničena na

Ande, iako se nešto lama uzgaja u krdima u Sjevernoj Americi.

9.

Magarac: Divlji predak: afrički divlji magarac iz sjeverne Afrike a ranije

vjerojatno i susjednog područja jugozapadne Azije. Izvorno ograničen kao

udomaćena životinja na sjevernu Afriku i zapadnu Euroaziju, a od nedavno

raširen i drugdje.

10. Sob/irvas: Divlji predak: sob/irvas sjeverne Euroazije. Još uglavnom ograničen

kao udomaćena životinja na to područje, iako se danas neki koriste i na Aljasci.

11.

Vodeni bivol: Divlji predak živi u jugoistočnoj Aziji. I danas se koristi kao

udomaćena životinja uglavnom na tom području, iako se mnogo koristi i u

Brazilu, a u Australiji i još nekim područjima odbjegli su u divljinu.

12. Jak: Divlji predak: divlji jak s područja Himalaje i Tibeta. Još ograničen na to

područje kao udomaćena životinja.

13. Balijsko govedo: Divlji predak: banteng (srodnik auroha) iz jugoistočne Azije.

Još ograničeno na to područje kao udomaćena životinja.

14. Govedo mithan: Divlji predak: gaur (još jedan srodnik auroha) iz Indije i

Burme. Još ograničeno na to područje kao udomaćena životinja.

Udomaćene životinje divergirale su od divljih predaka na različite načine. Mnoge vrste

su promijenile veličinu: krave, svinje i ovce postale su manje tijekom udomaćivanja, a zamorci

su postali krupniji. Ovce i alpake odabirane su radi vune i smanjenog gubitka dlake, a krave su

odabirane prema visokom prinosu mlijeka. Nekoliko vrsta domaćih životinja ima manje

mozgove i slabije razvijene osjetilne organe u usporedbi s divljim precima, jer im veći mozgovi

i bolje razvijeni osjetilni organi više nisu potrebni, za razliku od divljih predaka koji su o tim

organima ovisili da bi uspješno izbjegli grabežljivcima.

Da bi se dobro shvatile promjene izazvane udomaćivanjem, dovoljno je usporediti

vukove (divlje pretke pasa) s brojnim pasminama pasa. Neki psi su mnogo veći od vukova

(doge), a drugi su mnogo manji (pekinezeri). Neki su vitkiji i građeni za trčanje (hrtovi), dok

su drugi kratkih nogu i nesposobni za utrke (jazavčari). Psi silno variraju po obliku i boji

dlake, a neki su čak i bezdlaki. Polinežani i Asteci stvorili su posebne pasmine pasa, uzgajane

kao izvor mesa. Usporedbom jazavčara i vuka, ne biste ni pomislili da je vuk predak

jazavčara, a da to već unaprijed ne znate.

* * *

Divlji preci "drevnih četrnaest" nisu bili ravnomjerno raspoređeni po svijetu. Samo

jedan takav predak živio je u Južnoj Americi, a od njega su nastale lame i alpake. Nije ih

uopće bilo u Sjevernoj Americi, Australiji i subsaharskoj Africi. Osobito nas iznenađuje

nedostatak domaćih sisavaca autohtonih za područje subsaharske Afrike, jer je obilje i

raznolikost divljih sisavaca danas glavni razlog turističkih posjeta Africi. Nasuprot tome, divlji

preci trinaest od "drevnih četrnaest" (uključujući svih "velikih pet") živjeli su samo u

Euroaziji. (Kao i u ostatku ove knjige, naziv Euroazija katkad uključuje i sjevernu Afriku, koja

je i biogeografski i kulturološki bliskije povezana s Euroazijom nego sa subsaharskom

Afrikom.)

Naravno, nisu se divlji preci svih trinaest životinja nalazili zajedno diljem Euroazije.

Ni u jednom području nije živjelo svih trinaest, a neki od tih divljih predaka bili su ograničeni

na uže područje, kao npr. jak, koji u divljini živi samo u Tibetu i susjednim gorskim

područjima. Međutim, dosta njih doista je živjelo zajedno u mnogim područjima Euroazije:

primjerice, sedam divljih predaka bilo je prisutno u jugozapadnoj Aziji.

Ta izrazito nejednolika raspodjela divljih predačkih vrsta po kontinentima bila je

važan razlog zbog kojeg su narodi Euroazije, a ne narodi drugih kontinenata, bili ti koji su

završili s vatrenim oružjem, zaraznim klicama i čelikom. Kako objasniti koncentraciju

"drevnih četrnaest" u Euroaziji?

Jedan razlog je jednostavan. U Euroaziji postoji najviše krupnih kopnenih vrsta divljih

sisavaca, bili oni preci udomaćenih vrsta ili ne. Definirajmo "kandidata za udomaćivanje" kao

bilo koju kopnenu vrstu sisavca biljoždera ili sveždera (tako da nije pretežno mesožder) koja

je u prosjeku teža od 45 kg. Tablica 9.2. pokazuje da je najviše kandidata postojalo u Euroaziji,

72 vrste, baš kao što je slučaj i s vrstama brojnih skupina biljaka i životinja. To je zbog toga

što je Euroazija najveća kopnena masa svijeta, a i ekološki je vrlo raznolika, sa staništima u

rasponu od bujnih tropskih kišnih šuma, preko umjerenih šuma, pustinja i močvara, do

jednako prostranih tundri. Subsaharska Afrika ima manje kandidata, 51 vrstu, baš kao što ima

i manje vrsta u većini ostalih skupina biljaka i životinja - jer je i manja i ekološki manje

raznolika od Euroazije. Afrika ima i manje područje tropske kišne šume u usporedbi s

jugoistočnom Azijom, a uopće nema umjerenih klimatskih područja iznad 37. stupnja

geografske širine. Kako sam rekao u 1. poglavlju, obje Amerike prije su možda imale

podjednako kandidata kao Afrika, no većina američkih krupnih divljih sisavaca (uključujući

konje, većinu deva, te druge vrste koje bi se vjerojatno udomaćilo da su preživjele) izumrla je

prije otprilike 13.000 godina. Australija je najmanji i najizoliraniji kontinent, a uvijek je imala

mnogo manje vrsta krupnih divljih sisavaca od Euroazije, Afrike ili obiju Amerika. Baš kao i u

Americi, u Australiji su oni malobrojni kandidati (osim crvenog klokana) izumrli otprilike u

doba kad su se na kontinent doselili prvi ljudi.

Tablica 9.2. Sisavci kandidati za udomaćivanje.

Kontinent

Euroazija

Subsaharska

Afrika Amerike Australija

kandidati 72 51 24 1

udomaćene vrste 13 0 1 0

postotak udomaćenih

kandidata 18% 0% 4% 0%

"Kandidat" je definiran kao vrsta divljeg kopnenog sisavca (biljoždera ili sveždera), težeg od 45 kg.

Dakle, dio objašnjenja toga zbog čega je Euroazija bila glavno područje udomaćivanja

krupnih sisavaca jest da je to kontinent s najviše pogodnih vrsta, te da je najmanje tih

kandidata izgubljeno zbog izumiranja u posljednjih 40.000 godina. No brojevi u tablici 9.2.

jasno nam pokazuju da to ne može biti cjelovito objašnjenje. Točno je i da je u Euroaziji

najviši postotak doista udomaćenih vrsta (18%), a posebno je nizak u subsaharskoj Africi

(nijedna udomaćena vrsta od 51 kandidata!). Posebno iznenađuje mnogo vrsta afričkih i

američkih sisavaca koje nikad nisu udomaćene, iako su udomaćeni njihovi bliski srodnici ili

ekvivalenti u Euroaziji. Zbog čega su euroazijski konji udomaćeni, a afričke zebre nisu? Zbog

čega su udomaćene euroazijske svinje, a nisu američki pekariji ili barem jedna od tri afričke

vrste pravih divljih svinja? Zbog čega je u Euroaziji udomaćeno pet vrsta divljih goveda

(auroh, vodeni bivol, jak, gaur, banteng), a nije udomaćen ni afrički bivol ni američki bizon?

Zbog čega je udomaćen azijski muflon (predak domaće ovce), a ne i sjevernoamerička

bighorn ovca?

* * *

Jesu li svi ti narodi Afrike, obiju Amerika i Australije, unatoč svojoj golemoj

raznolikosti, ipak imali neke zajedničke kulturološke osobine koje su priječile udomaćivanje

životinja, dok takvih zapreka nije bilo kod naroda Euroazije? Primjerice, je li se zbog izobilja

krupne divljači, dostupne za lov, narodima Afrike činilo suvišnim zamarati se skrbeći se za

domaću stoku?

Odgovor na to pitanje jest jasno i glasno: ne! Takvo tumačenje može se pobiti s pet

vrsta dokaza: narodi izvan Euroazije brzo su prihvaćali životinje udomaćene u Euroaziji;

univerzalna je ljudska sklonost držanje kućnih ljubimaca; "drevnih četrnaest" je brzo

udomaćeno; neki od njih nekoliko puta su neovisno udomaćeni; moderni pokušaji

udomaćivanja novih vrsta nisu osobito uspješni.

Prvo, kad je "velikih pet" udomaćenih sisavaca iz Euroazije stiglo u subsaharsku

Afriku, prihvatili su ih vrlo različiti afrički narodi, gdje god su to okolnosti dopuštale. Ti

afrički stočari time su stekli golemu prednost pred lovcima skupljačima, pa su ih brzo i

potisnuli. Bantu zemljoradnici, koji su dobili krave i ovce, proširili su se iz svoje domovine u

zapadnoj Africi te za kratko vrijeme pregazili starosjedilačke lovce skupljače u najvećem

preostalom dijelu subsaharske Afrike, lako nisu prihvatili usjeve, pripadnici naroda Khoisan

koji su prihvatili krave i ovce, prije otprilike 2000 godina, potisnuli su lovce skupljače

Khoisan u najvećem dijelu južne Afrike. Dolazak domaćeg konja u zapadnu Afriku preobrazio

je ratovanje i područje pretvorio u nekoliko kraljevstava koja su se oslanjala na konjaništvo.

Jedini čimbenik koji je spriječio širenje konja izvan zapadne Afrike bile su cece-muhe koje

prenose tripanosome, uzročnike bolesti spavanja.

Isti se obrazac ponavljao i drugdje u svijetu, gdje god su narodi koji nisu imali

autohtonih divljih vrsta sisavaca pogodnih za udomaćivanje napokon bili u prilici prihvatiti

domaće životinje iz Euroazije. Američki Indijanci vrlo su spremno prihvatili europske konje,

kako u Sjevernoj tako i u Južnoj Americi, već jednu generaciju nakon bijega konja iz

europskih obora. Primjerice, do 19. stoljeća sjevernoamerički Indijanci s Velikih ravnica

postali su slavni kao vrhunski ratnici, konjanici i lovci bizona, a konje su prvi put dobili u 17.

stoljeću. Ovce, stečene od Španjolaca, na sličan su način preobrazile društvo Navajo

Indijanaca i (između ostalog) potaknule izradu prekrasnih vunenih pokrivača po kojima su

Navajo postali poznati. Jedva deset godina nakon što su Tasmaniju naselili Europljani s

psima, tasmanijski urođenici (koji nikad prije nisu vidjeli pse) počeli su ih u velikom broju

uzgajati i upotrebljavati u lovu. Dakle, nikakav univerzalni kulturološki tabu nije priječio

udomaćivanje životinja među tisućama kulturološko raznovrsnih urodeničkih naroda Australije,

obiju Amerika i Afrike.

Da je neka lokalna divlja vrsta sisavca na tim kontinentima bila pogodna za

udomaćivanje, bar neki od naroda Australije, Amerika i Afrike sigurno bi je udomaćili i tako

stekli veliku prednost, baš kao što su se prvom prilikom okoristili euroazijskim domaćim

životinjama. Na primjer, razmotrimo sve narode subsaharske Afrike u čijem okolišu žive divlje

zebre i bivoli. Zbog čega nije barem jedno afričko pleme lovaca skupljača udomaćilo te zebre i

bivole i time steklo premoć nad ostalim Afrikancima, nego su trebali čekati dolazak Europljana

i njihovih konja i goveda? Sve spomenute činjenice ukazuju da objašnjenje izostanka

udomaćivanja sisavaca izvan Euroazije valja tražiti upravo u lokalnim vrstama sisavaca, a ne u

lokalnim narodima.

* * *

Druga vrsta dokaza u prilog istom tumačenju tiče se kućnih ljubimaca. Držanje i

pripitomljavanje divljih životinja kao ljubimaca prvi je korak prema potpunom udomaćivanju.

No ljubimce su posjedovala gotovo sva tradicionalna ljudska društva na svim kontinentima.

Raznovrsnost divljih životinja koje su tako pripitomljene mnogo je veća od raznolikosti onih

koje su na kraju uzgojene. Pripadaju im i neke vrste za koje ne biste pomislili da su kućni

ljubimci.

Primjerice, u selima Nove Gvineje u kojima sam radio, često sam stanovnike viđao s

mezimcima klokanima, oposumima i pticama od muholovki (engl. flycatchers, rodovi

Muscicapa i Ficedula) do Pandion haliaetus (engl. ospreys). Većinu tih zatočenih životinja na

kraju su pojeli, iako su neke držali samo kao ljubimce. Novogvinejci redovito hvataju i piliće

divljih kazuara (poput noja velike ptice koje ne lete), pa ih hrane dok ne odrastu, a onda

pojedu kao delikatesu iako su zarobljeni odrasli kazuari vrlo opasni i katkad seljacima nanesu

smrtonosne ozljede. Neki narodi Azije pripitome orlove da bi ih upotrebljavali u lovu, no

poznato je da i ti moćni ljubimci katkad ubiju svoje vlasnike. Drevni Egipćani i Asirci, kao i

današnji Indijci, u lovu su se koristili pripitomljenim gepardima. Na slikama drevnih

Egipćana vidimo kako su pripitomili (što nije osobito čudno) i papkare poput gazela i jednu

vrstu antilope (engl. hartebeest, Alcelaphus buselaphus), ptice poput ždralova (Gruidae);

zatim žirafe (koje mogu biti opasne), što je već iznenađujuće; te hijene, što je zaprepašćujuće.

U doba Rimljana bili su pripitomljeni afrički slonovi, iako su vrlo opasni, a azijski slonovi

pripitomljavaju se i danas. Možda je najneobičniji ljubimac europski smeđi medvjed (ista

vrsta kao i američki grizli); smeđe medvjede pripadnici naroda Ainu u Japanu redovito su

hvatali kao mladunčad, pripitomljavali, pa uzgajali da bi ih ubijali i jeli u ritualnim obredima.

Dakle, za mnoge vrste divljih životinja dosegnut je prvi korak u slijedu životinjsko-

ljudskih odnosa koji vode do potpunog udomaćivanja, no samo su neke nastavile tim putem.

Prije više od 100 godina, britanski znanstvenik Francis Galton tu je razliku sažeto opisao:

"Čini se da je svaku divlju životinju moguće udomaćiti, da je mali broj njih... još davno

udomaćen, no da je većina, za čije je neuspjelo udomaćivanje katkad nedostajala tek sitnica,

osuđena na vječni život u divljini."

* * *

Datumi udomaćivanja pružaju nam treću skupinu dokaza, koji potvrđuju Galtonovo

gledište da su prvi stočari brzo udomaćili sve pogodne krupne vrste sisavaca. Sve vrste za čije

datume udomaćivanja imamo arheološke dokaze bile su udomaćene između 8000. i 2500. pr.

Kr. - to jest, u prvih nekoliko tisuća godina postojanja sjedilačkih zemljoradničko-stočarskih

društava koja su nastala nakon posljednjeg ledenog doba. Kako prikazuje tablica 9.3.,

razdoblje udomaćivanja krupnih sisavaca započelo je ovcama, kozama i svinjama, a završilo

devama. Nakon 2500. pr. Kr. nije bilo bitnih dopuna.

Naravno, točno je da su neki mali sisavci prvi put udomaćeni mnogo poslije.

Primjerice, kunići su kao izvor mesa uzgojeni tek u srednjem vijeku, miševi i štakori za

laboratorijska istraživanja tek u 20. stoljeću, a hrčci kao kućni ljubimci tek poslije 1930.

Neprekidni razvoj udomaćenih malih sisavaca nije neobičan, jer postoje doslovno tisuće

divljih vrsta pogodnih za uzgoj koje su tradicionalnim društvima bile nedovoljno vrijedne da

bi se trudili oko njihova uzgoja. No udomaćivanje krupnih sisavaca gotovo je dovršeno prije

4500 godina. Do tada je očito nebrojeno puta testirana svaka od 148 krupnih vrsta pogodnih

za uzgoj - samo neke položile su test, a nekih drugih vrsta više nema.

* * *

Četvrtu skupinu dokaza da su neke vrste sisavaca mnogo pogodnije za udomaćivanje

od drugih pružaju nam primjeri ponavljanog uzgoja iste vrste. Genetičke analize

mitohondrijske DNK nedavno su potvrdile da su (kao što se odavno vjerovalo) indijska grbava

goveda i europska bezgrba goveda potekla od dvije odvojene populacije divljih predačkih

goveda, koje su se razdvojile još prije nekoliko stotina tisuća godina. To jest, narodi Indije

uzgojili su lokalnu indijsku podvrstu divljeg auroha, stanovnici jugozapadne Azije neovisno su

uzgojili svoju lokalnu podvrstu auroha, a stanovnici sjeverne Afrike vjerojatno su neovisno

uzgojili i treću podvrstu auroha.

Slično tome, od vukova su neovisno uzgojeni psi u objema Amerikama te vjerojatno u

nekoliko različitih područja Euroazije, uključujući Kinu i jugozapadnu Aziju. Današnje svinje

potomci su neovisnih slijedova uzgoja u Kini, zapadnoj Euroaziji, a možda i u drugim

područjima. Svi ti primjeri ponovno nam naglašavaju da su iste i malobrojne pogodne divlje

vrste privukle pažnju različitih ljudskih društava.

Tablica 9.3. Približni datumi potvrđenih nalaza o prvom udomaćivanju krupnih vrsta sisavaca.

Vrsta Datum (pr. Kr.) Područje

pas 10.000. jugozapadna Azija, Kina, Sjeverna Amerika

ovca 8000. jugozapadna Azija

koza 8000. jugozapadna Azija

svinja 8000. Kina, jugozapadna Azija

govedo 6000. jugozapadna Azija, Indija, (?) sjeverna

Afrika konj 4000. Ukrajina

magarac 4000. Egipat

vodeni bivol 4000. Kina?

lama/alpaka 3500. Ande

baktrijska deva 2500. središnja Azija

arapska deva 2500. Arabija

Za preostale četiri udomaćene vrste krupnih sisavaca (sob, jak, gaur i banteng) zasad imamo premalo

dokaza o datumu udomaćivanja. Ovdje su navedeni datumi i područja koji su provjereni i dokazani; udomaćivanje je

moglo započeti i prije ili u nekom drugom području.

Posljednju skupinu dokaza toga da su neuspjesi u udomaćivanja divljih vrsta u prošlosti

uglavnom bili izraz nedostataka tih vrsta, a ne drevnih ljudi, predstavljaju nedavni neuspjesi u

udomaćivanju životinja. Današnji Europljani sljednici su jedne od najduljih tradicija uzgoja

životinja - tradicije koja je prije otprilike 10.000 godina počela u jugozapadnoj Aziji.

Europljani su se od 15. stoljeća proširili zemaljskom kuglom te se susreli s divljim vrstama

sisavaca kakvih nije bilo u Europi. Europski naseljenici, poput onih koje sam susretao na Novoj

Gvineji s klokanima i oposumima kao kućnim ljubimcima, pripitomili su ili u ljubimce

pretvorili mnoge lokalne sisavce, baš kao i narodi autohtoni na tim područjima. Europski

stočari i ratari koji su se odselili na druge kontinente ozbiljno su se potrudili da tamo uzgoje

neke lokalne vrste.

U 19. i 20. stoljeću, barem šest velikih sisavaca - eland, crveni jelen, los, mošusno

govedo, zebra i američki bizon - bili su meta osobito dobro organiziranih projekata uzgoja, u

kojima su sudjelovali stručnjaci za rasplod i križanje životinja te genetičari. Primjerice, najveća

afrička antilopa, eland, podvrgnuta je selekciji za poboljšanje kvalitete mesa i količine mlijeka

u zoološkom parku Askaniya-Nova u Ukrajini, kao i u Engleskoj, Keniji, Zimbabveu te

Južnoafričkoj Republici; eksperimentalna farma za uzgoj crvenih jelena (engl. elk u SAD-u,

red deer u Velikoj Britaniji) osnovana je u Aberdeenu u Škotskoj pod nadzorom istraživačkog

instituta Rowett; u Rusiji je u nacionalnom parku Pečero-Iljič sagrađena eksperimentalna

farma za uzgoj losova. No svi su ti moderni napori urodili vrlo skromnim plodovima. U nekim

supermarketima u SAD-u katkad se pojavi meso bizona; u Švedskoj i Rusiji losove se jahalo,

muzlo i uprezalo u saonice; no ništa od toga nije dalo ekonomski dovoljno vrijedne rezultate

koji bi privukli brojne rančere. Osobito je dojmljivo to da nedavni pokušaji uzgoja elanda u

samoj Africi nisu bili uspješni, gdje bi otpornost na bolesti i podnošenje klime elandu pružili

veliku prednost u odnosu na divlju stoku uvezenu iz Europe i osjetljivu na afričke bolesti.

Dakle, tisućama godina ni autohtoni stočari s pristupom vrstama pogodnim za uzgoj, ni

moderni genetičari nisu uspjeli udomaćiti velike sisavce, osim onih "drevnih četrnaest" koji su

uzgojeni prije barem 4500 godina. No kad je u pitanju onaj dio definicije uzgoja koji se tiče

nadzora nad razmnožavanjem i prehrane, današnji znanstvenici, kad bi htjeli, nedvojbeno bi

udovoljili tim uvjetima za mnoge vrste. Primjerice, u zoološkim vrtovima u San Diegu i Los

Angelesu danas se provodi stroži nadzor nad razmnožavanjem posljednjih preživjelih kondora

nego što je ikad primijenjen na neku udomaćenu vrstu. Svi pojedinačni kondori genetički su

identificirani, a računalni program određuje koji mužjak će se pariti s kojom ženkom da bi se

ostvarili ciljevi uzgoja (u ovom slučaju, maksimalno povećanje genetičke raznolikosti i

očuvanje ugroženih ptica). Zoološki vrtovi provode slične programe uzgoja i za mnoge druge

ugrožene vrste, uključujući gorile i nosoroge. No stroga selekcija kondora u Kaliforniji nimalo

ne podsjeća na ekonomski koristan proizvod, a slično vrijedi i za napore oko nosoroga - iako

nam nosorog može dati više od tri tone mesa. Sad ćemo pokazati da kod nosoroga (i većine

drugih velikih sisavaca) postoje nesavladive zapreke za uzgoj.

* * *

Od 148 velikih kopnenih sisavaca biljoždera - kandidata za uzgoj - test je položilo

samo 14. Zbog čega test nisu prošle preostale 134 vrste? O kojim je uvjetima govorio Francis

Galton kad je spomenuo te druge vrste kao "osuđene na vječnu divljinu"?

Odgovor proizlazi iz načela Ane Karenjine. Da bi se mogla uzgojiti, divlja vrsta mora

posjedovati mnoge različite osobine. Nedostatak bilo koje od njih čini napore oko uzgoja

neuspješnima, baš kao što sličan nedostatak osobina razara napore oko izgradnje sretnog braka.

Glumeći bračnog savjetnika za par zebra/čovjek i slične loše odabrane parove, možemo

prepoznati barem šest skupina razloga za neuspješan uzgoj.

Prehrana. Svaki put kad životinja pojede biljku ili drugu životinju, učinkovitost

pretvorbe biomase hrane u biomasu potrošača mnogo je manja od 100%; obično je oko 10%.

To jest, da bi krava narasla do težine od 450 kilograma, mora pojesti oko 4500 kilograma

kukuruza. Ako umjesto toga želite da mesožder naraste do težine od 450 kilograma, trebate ga

nahraniti biljožderom koji teži 4500 kilograma, koji je za tu težinu trebao pojesti 45.000

kilograma kukuruza. Čak i među biljožderima i svežderima, mnoge vrste (poput koala) odveć

su izbirljive glede biljaka kojima se hrane da bi ih se moglo preporučiti kao životinje za

farmu.

Posljedica te temeljne neučinkovitosti je to da nikad ni jedan mesožder nije uzgojen

kao izvor hrane. (Nije to zbog toga što bi njegovo meso bilo žilavo ili neukusno; cijelo vrijeme

jedemo ribe grabežljivice, a osobno vam mogu posvjedočiti koliko je ukusan odrezak lavljeg

mesa.) Najbliže iznimci od tog pravila jest pas, koji je izvorno uzgojen kao čuvar i pratilac u

lovu, no neke pasmine pasa stvorene su i uzgajane kao hrana Asteka u Meksiku, u Polineziji i

u drevnoj Kini. Međutim, redovito jedenje pasa tek je potez u krajnjoj nuždi, u društvima

lišenim mesa: Asteci nisu imali drugih domaćih životinja, a Polinežani i drevni Kinezi imali su

samo svinje i pse. Ljudska društva koja uživaju blagodat posjedovanja domaćih sisavaca

biljoždera ne trude se jesti pse, osim kao neuobičajenu poslasticu (kao što je danas slučaj u

nekim dijelovima jugoistočne Azije). Osim toga, psi zapravo nisu mesožderi nego svežderi; ako

ste toliko naivni da mislite kako je vaš dragi pas doista mesožder, dovoljno je da pročitate

popis sastojaka na vrećici pseće hrane. Asteci i Polinežani vrlo su učinkovito tovili pse dajući

im povrće i otpad.

Rast. Da bi bila vrijedna truda, domaća životinja mora brzo rasti. Time smo eliminirali

gorile i slonove, iako su oni biljožderi s divljenja vrijednim nehirovitim prehrambenim

navikama, a gomila su mesa. Koji bi nadobudni uzgajivač gorila ili slonova čekao 15 godina

da bi njegovo stado naraslo do potpune veličine? Danas Azijci koji trebaju slonove za rad

shvaćaju da ih je mnogo jeftinije uhvatiti u divljini i pripitomiti.

Problemi parenja u zatočeništvu. Ljudi ne vole imati spolne odnose dok ih drugi

gledaju; i neke potencijalno vrlo korisne vrste životinja to ne vole. Zbog toga su propali

pokušaji udomaćivanja geparda, najbrže kopnene životinje, iako se to pokušava tisućama

godina.

Kako sam već spomenuo, drevni Egipćani i Asirci (kao i moderni Indijci) vrlo su

cijenili pitome geparde jer su u lovu neusporedivo korisniji od pasa. Jedan mogul, indijski car,

imao je staje s tisuću geparda. No unatoč takvim golemim ulaganjima na koja su se odvažili

brojni bogati prinčevi, svi njihovi gepardi bili su ulovljeni u divljini i potom pripitomljeni.

Napori prinčeva da se gepardi razmnože u zatočeništvu propali su, a i biolozi su u zoološkom

vrtu dočekali prvo uspješno rođenje geparda tek 1960. U divljini, nekoliko geparda progoni

ženku nekoliko dana, a čini se da je to grubo udvaranje tijekom dugotrajne jurnjave prijeko

potrebno kako bi ženka dobila ovulaciju i postala spolno sposobna. Gepardi u zatočeništvu

obično odbijaju izvoditi te složene rituale udvaranja.

Sličan je problem omeo pokušaje uzgoja vikunja, divljih andskih deva čija se vuna

cijeni kao najnježnija i najlakša od svih. Drevne Inke vunu su dobivali tako da bi divlje vikunje

nagnali u torove, ostrigli ih, a zatim ih pustili na slobodu. Danas trgovci u potrazi za tom

luksuznom vunom moraju jednako postupati ili ih jednostavno poubijati. Unatoč moćnom

poticaju što ga pružaju zarada i prestiž, svi pokušaji uzgoja vikunja u zatočeništvu radi

proizvodnje vune propali su, a jedan od razloga je taj što prije parenja vikunje izvode duge i

složene rituale udvaranja, oblik ponašanja koji je onemogućen u zatočeništvu; drugi razlog je

žestoka međusobna netolerantnost mužjaka vikunje; treći je razlog njihova cjelogodišnja

potreba za jednim područjem hranjenja, a drugim područjem spavanja.

Zloćudna narav i sklonosti. Prirodno, gotovo svaka dovoljno krupna vrsta sisavca

sposobna je ubiti čovjeka. Ljudi su pogibali od svinja, konja, deva i goveda. Pa ipak, neke

krupne životinje imaju mnogo zloćudniju narav i sklonosti od drugih, pa su i mnogo opasnije.

Sklonost ubijanju ljudi diskvalificirala je mnoge inače naizgled idealne kandidate za uzgoj.

Očit primjer zloćudne naravi je medvjed grizli. Medvjede meso je skupa poslastica,

grizliji mogu biti teški i do 750 kilograma, uglavnom su biljožderi (iako su i sposobni lovci),

njihova biljna prehrana je vrlo raznolika, uspješno se hrane ljudskim otpadom (pa pritom

stvaraju probleme u nacionalnim parkovima Yellowstone i Glacier), a uz to i relativno brzo

rastu. Da je njihovo ponašanje u zatočeništvu prihvatljivo, grizliji bi bili divna vrsta za

proizvodnju mesa. Narod Ainu u Japanu pokušao je rutinski uzgajati mladunčad grizlija kao dio

rituala. No zbog razumljivih razloga, Ainu su zaključili da je razborito te medvjediće ubiti i

pojesti kad napune godinu dana. Uzgajati grizlije dulje od toga bilo bi opasno; nije poznat ni

jedan pripitomljeni odrasli grizli.

Drugi inače pogodan kandidat, koji samog sebe diskvalificira zbog podjednako očitih

razloga, jest afrički bivol. Brzo raste, odrasli mužjak teži jednu tonu, a živi u stadima s dobro

razvijenom hijerarhijom moći, što je svojstvo o čijim ćemo dobrim stranama poslije

raspravljati. No afrički bivol smatra se najopasnijim i najnepredvidljivijim krupnim sisavcem

Afrike. Tko god je bio dovoljno lud da pokuša udomaćiti tog bivola, ili je pritom poginuo ili je

bio prinuđen ubiti bivola prije nego što previše naraste i postane opak. Slično tome, nilski

konji, kao četiri tone teški biljožderi bili bi divne životinje za staju i gumno, samo da nisu

tako opasni. Svake godine ubiju više ljudi nego bilo koja druga vrsta afričkog sisavca - više i

od lavova.

Malo tko se čudi diskvalifikaciji takvih, ozloglašeno divljih kandidata. No postoje i

drugi kandidati, čija opasna svojstva baš i nisu najbolje poznata. Primjerice, osam vrsta divljih

konja i njihovih srodnika jako se razlikuju po svojoj ćudi, iako su svi genetički toliko bliski da

se mogu međusobno pariti i rađati zdrave (iako obično sterilne) potomke. Dvije takve vrste,

konj i sjevernoafrički magarac (predak domaćeg magarca), bile su uspješno udomaćene.

Bliski rođak sjevernoafričkog jest azijski magarac, tzv. onager. Budući da je Plodni

polumjesec (kolijevka zapadne civilizacije i uzgoja životinja) dio njegove domovine, drevni

narodi sigurno su često eksperimentirali s uzgojem onagera. Znamo, na temelju sumerskih i

kasnijih primjera, da su onagere redovito lovili, zarobljavali i križali s magarcima i konjima.

Neki drevni crteži životinja sličnih konjima, koje vuku prikolice ili služe za jahanje,

vjerojatno prikazuju onagere. Međutim, svi koji su o njima pisali, od Rimljana do djelatnika

današnjih zooloških vrtova, jasno ističu njihovu razdražljivu narav i krajnje nezgodnu naviku

da grizu ljude. Stoga onageri nisu nikad pripitomljeni, iako su po drugim svojstvima vrlo

slični precima magaraca.

Četiri afričke vrste zebri još su gore. Pokušaji udomaćivanja išli su dotle da ih se

uprezalo u dvokolice ili kola; iskušane su kao životinje za vuču u Južnoafričkoj Republici u

19. stoljeću, a ekscentrični lord Walter Rothschild vozio se ulicama Londona u kočiji koju su

vukle zebre. Ne lezi vraže, kako odrastaju, zebre postaju nevjerojatno opasne. (Time ne

poričem da i mnogi konji imaju gadnu narav, no zebre i onageri su gotovo svi takvi.) Jedna od

vrlo nezgodnih navika zebri je da čovjeka ugrizu i onda ga ne puštaju. Tako svake godine

ozlijede više čuvara zooloških vrtova u SAD-u nego tigrovi! Zebre je praktički nemoguće

svladati lasom i zauzdati - čak i kaubojima koji su prvaci rodeo natjecanja u toj disciplini

(kroćenje konja lasom) - jer zebre imaju nepogrešivu sposobnost da omču lasa uoče dok leti

prema njima te u posljednji čas izmaknu glavu.

Stoga je osedlati ili zajahati zebru rijetko moguće ili nemoguće, a entuzijazam za uzgoj

zebri u južnoj Africi je splasnuo. Nepredvidivo agresivno ponašanje dijela velikih i

potencijalno opasnih sisavaca djelomično je razlog poprilično neuspješnih, isprva tako

obećavajućih, modernih pokusa udomaćivanja crvenog jelena i elanda.

Sklonost napadajima panike. Velike vrste sisavaca biljoždera različito reagiraju na

opasnost pri pojavi grabežljivaca ili ljudi. Neke vrste su nervozne, hitre i programirane za

trenutni bijeg, čim spaze prijetnju. Druge su sporije, manje nervozne, traže zaštitu u svom krdu,

spremne su se oduprijeti kad im se zaprijeti, a bježe tek kad je to prijeko potrebno. Većina

vrsta jelena i antilopa (uz uočljivu iznimku soba) pripadaju prvom tipu, a ovce i koze drugom

tipu životinja.

Prirodno, nervozne je vrste teško držati u zatočeništvu. Kad ih se stjera u ograđen

prostor, lako se uspaničare te ili ugibaju od šoka ili pri pokušaju bijega do smrti udaraju o

ogradu. To, primjerice, vrijedi za gazele, koje su tisućama godina bile najčešće lovljena divljač

u nekim dijelovima Plodnog polumjeseca. Ne postoji vrsta sisavca za koju su prvi naseljenici

tog područja imali više prilika za uzgoj od gazela. Ali nikad nije udomaćena ni jedna vrsta

gazele. Samo zamislite kako izgleda pokušaj upravljanja stadom životinja koje se neprekidno

ritaju, slijepo zalijeću u zidove i ogradu, u stanju su skočiti gotovo 10 metara u dalj i mogu

trčati brzinom od 80 kilometara na sat!

Društvena struktura. Gotovo su sve vrste udomaćenih velikih sisavaca one čiji su

divlji preci imali tri zajedničke društvene osobine: život u krdima, održavanje dobro razvijene

hijerarhije moći među članovima krda te svojstvo da krda ne zauzimaju međusobno isključive

teritorije, nego teritorije koji se preklapaju. Primjerice, stada divljih konja sastoje se od jednog

pastuha, pet-šest kobila, te njihove ždrebadi. Kobila A dominantna je u odnosu na kobile B, C,

D i E; kobila B submisivna je u odnosu na A, ali dominantna u odnosu na C, D i E; C je

submisivna prema B i A, ali dominantna u odnosu na D i E; i tako dalje. Kad je stado u

pokretu, članovi održavaju stereotipni poredak: pastuh na začelju, dominantna ženka na čelu,

za njom njezina ždrebad prema dobi, pri čemu je najmlađe ždrijebe prvo. Za tom ženkom

slijede ostale ženke, prema svom položaju, a svaku prati njezina ždrebad prema svojoj dobi. Na

taj način brojne odrasle jedinke koegzistiraju u stadu bez neprekidnih borbi, a svatko zna svoj

položaj u zajednici.

Takva je društvena struktura idealna za udomaćivanje, jer ljudi zapravo preuzimaju

hijerarhiju moći. Domaći konji iz stada slijede ljudskog vodu kao što bi normalno slijedili

najviše rangiranu ženku. Stada ili krda ovaca, koza, krava i predaka pasa (vukova) imaju sličnu

hijerarhiju. Tijekom odrastanja mlade životinje u takvom krdu, u njihovo se pamćenje

"utiskuju" (engl. imprinting) likovi životinja koje redovito viđaju oko sebe. U prirodnim

uvjetima, to su pripadnici njihove vrste, no u zatočeništvu se mlade životinje na isti način

navikavaju i vežu uz ljude.

Takve društvene životinje prirodno se okupljaju u krda. S obzirom na to da su jedne

prema drugima tolerantne, može ih se gomilati jedne uz druge. Budući da instinktivno slijede

dominantnog predvodnika i procesom utiskivanja prihvaćaju ljude kao predvodnike, pastir ili

pas ovčar mogu ih lako predvoditi. Životinje u krdima dobro podnose uvjete gomile, jer su

navikle živjeti u gusto zbijenim skupinama i u divljini.

Nasuprot tome, većina osamljenih vrsta životinja ne može se okupiti u krda. Jedinke

nisu tolerantne jedna prema drugoj, ne mogu se procesom utiskivanja vezati uz ljude, a nisu ni

instinktivno submisivne. Tko je ikad vidio povorku mačaka (koje u divljini žive kao osamljene

jedinke) kako slijede čovjeka kao predvodnika ili kako ljudima dopuštaju da ih zbiju u čopor?

Svaki ljubitelj mačaka zna da mačke prema ljudima nisu submisivne na način na koji psi

instinktivno jesu. Mačke i kune (engl. ferrets) jedini su udomaćeni predstavnici takvih vrsta

sisavaca, jer naši motivi pri udomaćivanja nisu bili da ih okupimo u velike skupine poput krda

i uzgajamo kao izvor hrane, nego da ih držimo kao osamljene lovce ili ljubimce.

Dakle, većina osamljenih vrsta nije bila udomaćena, no to ne znači da smo uzgojili

većinu vrsta koje prirodno žive u krdima i stadima. Za većinu njih to također nije bilo

moguće, zbog jednog od sljedećih razloga.

Prije svega, mnoge vrste nemaju teritorije koji se preklapaju, nego umjesto toga

održavaju ekskluzivne teritorije u odnosu na susjedna stada. Jednako je nemoguće zbiti dva

takva stada ili krda u jedno, kao što je nemoguće u pitomu gomilu zbiti mužjake osamljenih

vrsta.

Drugo, mnoge vrste koje dio godine žive u krdima ili stadima, postaju teritorijalne

tijekom sezone parenja, kad se mužjaci međusobno bore i ne podnose prisutnost ostalih

mužjaka. To vrijedi za većinu jelena i srna te većinu vrsta antilopa (opet, uz iznimku sobova) i

to je jedan od glavnih čimbenika koji onemogućuje uzgoj bilo koje vrste antilopa po kojima je

Afrika dobro poznata. Prva nam je asocijacija za afričke antilope "golema i gusto zbijena krda

dokle pogled seže", iako se zapravo mužjaci u tim krdima međusobno razmiču, održavaju

vlastite teritorije i žestoko se bore u sezoni parenja. Zbog toga je te antilope nemoguće

održavati gusto zbijenima u zatočeništvu, za razliku od ovaca, koza ili goveda. Na sličan se

način ne mogu uzgojiti nosorozi, zbog kombinacije teritorijalnog ponašanja, ratoborne naravi i

sporog rasta.

Napokon, kod mnogih vrsta koje žive u krdima, uključujući većinu vrsta jelena i

antilopa, ne postoji dobro definirana hijerarhija moći, niti su te vrste instinktivno sklone

procesu utiskivanja lika dominantnog predvodnika (pa zato nisu podložne ni utiskivanju lika

ljudskog predvodnika). Zbog toga, iako su mnoge vrste jelena i antilopa pripitomljene (sjetite se

svih onih istinitih priča o Bambiju), nikad nećemo vidjeti da netko takve pitome jelene i

antilope goni poput krda ovaca. Taj problem onemogućio je i uzgoj sjevernoameričke ovce

bighorn, koja pripada istom rodu kao i azijska muflon ovca, predak naše domaće ovce. Ovca

bighorn nam odgovara, a i slična je muflonu po većini svojstava, osim po jednom ključnom

svojstvu: za razliku od muflona, bighorn nema stereotipno ponašanje pri čemu se neke jedinke

submisivno ponašaju prema onima čiju dominantnost priznaju.

* * *

Vratimo se sada problemu koji sam postavio na početku ovog poglavlja. Isprva se čini da

je jedno od najzagonetnijih svojstava uzgoja životinja prividna proizvoljnost po kojoj su neke

vrste udomaćene, a njihovi bliski srodnici nisu. Pokazalo se da na temelju načela Ane

Karenjine možemo eliminirati većinu kandidata za uzgoj. Kombinacija ljudi i većine vrsta

životinja predstavlja nesretni brak, zbog jednog ili više mogućih razloga: prehrane životinje,

brzine rasta, navika pri parenju, naravi, sklonosti napadajima panike, te nekim bitnim

svojstvima društvene organizacije. Tek mali postotak divljih vrsta sisavaca sklopio je sretne

brakove s ljudima, zahvaljujući svojoj kompatibilnosti u svim tim područjima.

U usporedbi s narodima drugih kontinenata, narodi Euroazije naslijedili su mnogo više

vrsta uzgojivih krupnih divljih vrsta sisavaca biljoždera. Takav ishod, sa svim bitnim

prednostima za društva Euroazije, posljedica je triju osnovnih geografskih, povijesnih i

bioloških svojstava sisavaca. Prvo, u skladu sa svojom veličinom i ekološkom raznolikošću,

Euroazija sadrži najviše vrsta pogodnih za uzgoj. Drugo, Australija i obje Amerike, za razliku

od Euroazije i Afrike, izgubile su većinu vrsta životinja u masovnom valu izumiranja u kasnom

pleistocenu - vjerojatno zbog toga što su ti sisavci imali nesreću da se prvi nadu na udaru ljudi,

naglo i u kasnom razdoblju svoje evolucijske povijesti, kad su lovačke sposobnosti ljudi već

bile visoko razvijene. Napokon, veći postotak preživjelih vrsta pokazao se pogodnim za uzgoj

u Euroaziji nego na drugim kontinentima. Analiza vrsta koje nikad nisu udomaćene, kao što su

afrički krupni sisavci koji žive u velikim krdima, otkriva nam posebne razloge koji

diskvalificiraju svaku od tih vrsta. Dakle, Tolstoj bi se složio s uvidom koji je u drugom

kontekstu prije njega iznio sveti Matej: "Mnogi su pozvani, ali su izabrani tek malobrojni."

10. POGLAVLJE Prostrano nebo i nagnute osi

Usporedite oblike i orijentaciju kontinenata na karti svijeta na 188. stranici (slika

10.1). Upast će vam u oči očita razlika. Obje Amerike protežu se mnogo više u smjeru sjever-

jug (14.500 kilometara) nego u smjeru istok-zapad: samo 4800 kilometara u najširem dijelu, a

jedva 65 kilometara u području Panamske prevlake. To jest, glavna os obiju Amerika teče od

sjevera prema jugu. Isto vrijedi, iako u manjem opsegu, za Afriku. Nasuprot tome, glavna os

Euroazije teče od istoka prema zapadu. Imaju li te razlike u orijentaciji dugih osi kontinenata

ikakvog učinka na ljudsku povijest i, ako imaju, o kakvim je učincima riječ?

U ovom poglavlju bavit ćemo se posljedicama tih razlika, koje se meni čine golemima,

katkad i tragičnima. Orijentacija kontinentalnih osi utjecala je na brzinu širenja usjeva i stoke,

a možda i na brzinu širenja pisma, kotača i ostalih izuma. To osnovno geografsko svojstvo

time je snažno pridonijelo velikim razlikama u životnom iskustvu američkih Indijanaca,

Afrikanaca i stanovnika Euroazije u posljednjih 500 godina.

* * *

Sirenje proizvodnje hrane pokazuje se jednako bitnim za razumijevanje geografskih

razlika u pojavi vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika, kao što su bile bitne razlike u mjestu

nastanka proizvodnje hrane (koje smo razmotrili u prethodnim poglavljima). Kako smo vidjeli

u 5. poglavlju, razlog je tome što je na svijetu postojalo najviše devet, a možda i samo pet,

područja u kojima je proizvodnja hrane nastala neovisno. No već u prapovijesti proizvodnja

hrane počela je i u mnogim drugim područjima osim u tim početnim područjima nastanka. Na

svim tim drugim područjima, proizvodnja hrane počela je kao posljedica širenja usjeva, stoke i

znanja o tome kako ih uzgajati, a u nekim slučajevima i kao posljedica migracije samih ratara

i stočara.

Glavni smjerovi takvog širenja proizvodnje hrane bili su iz jugozapadne Azije u

Europu, Egipat, sjevernu Afriku, Etiopiju, središnju Aziju i dolinu Inda; iz Sahela i zapadne

Afrike u istočnu i južnu Afriku; iz Kine u tropsku jugoistočnu Aziju, Filipine, Indoneziju,

Koreju i Japan; te iz Mezoamerike u Sjevernu Ameriku. Štoviše, čak je i u izvornim

područjima proizvodnja hrane obogaćena dodatkom usjeva, stoke i tehnika iz drugih izvornih

područja.

Slika 10.1. Glavne osi kontinenata.

Baš kao što su se neka područja pokazala pogodnijima od drugih za razvoj proizvodnje

hrane, lakoća njezina širenja znatno se razlikovala diljem svijeta. U nekim ekološki vrlo

pogodnim područjima, proizvodnja hrane nikad se nije razvila u prapovijesno vrijeme, iako su

u susjedstvu postojala takva područja na kojima se u prapovijesti razvila proizvodnje hrane.

Najizraženiji takvi primjeri su neuspjeh širenja zemljoradnje i stočarstva s jugozapada SAD-a

u Kaliforniju ili s Nove Gvineje i Indonezije u Australiju, kao i neuspjeh širenja zemljoradnje iz

provincije Natal u južnoj Africi na područje Rta dobre nade. Čak i kod svih onih područja u

koje je proizvodnja hrane prodrla u prapovijesnom razdoblju, brzina i datumi širenja znatno su

se razlikovali. Jedna je krajnost naglo širenje proizvodnje hrane duž istočno-zapadne osi: iz

jugozapadne Azije na zapad u Europu i Egipat i na istok u dolinu Inda (prosječnom brzinom

od 1,1 kilometar godišnje); te s Filipina na istok u Polineziju (5,2 kilometara godišnje). Druga

je krajnost sporo širenje proizvodnje hrane duž sjeverno-južne osi: manje od 0,8 kilometara

godišnje iz Meksika na sjever u jugozapadno područje SAD-a; manje od 0,5 kilometara

godišnje trebalo je kukuruzu i grahu da iz Meksika stignu na sjever i postanu produktivni u

istočnom dijelu SAD-a oko 900. n. e.; 0,3 kilometra godišnje trebalo je lamama da iz Perua

stignu na sjever u Ekvador. Te su razlike mogle biti i veće da kukuruz nije uzgojen u Meksiku

tek oko 3500. pr. Kr., kao što sam konzervativno pretpostavio za ove proračune i kao što

danas pretpostavljaju neki arheolozi, nego da je umjesto toga uzgojen znatno prije, kao što su

mnogi arheolozi prethodno pretpostavljali (još i danas mnogi tako misle).

Postojale su i velike razlike u širenju određenih sklopova usjeva i stoke, što opet

implicira postojanje jačih ili slabijih zapreka njihovu širenju. Primjerice, dok se većina

utemeljujućih sorti usjeva i pasmina stoke iz jugozapadne Azije proširila na zapad do Europe i

na istok do doline Inda, nijedan od udomaćenih sisavaca (lama/alpaka i zamorac) iz područja

Anda nije se proširio do Mezoamerike u razdoblju prije Kolumba. Taj nevjerojatni neuspjeh

vapi za objašnjenjem. Uostalom, u Mezoamerici su bile razvijene i guste populacije i

kompleksna društva, pa nema dvojbe da bi domaće životinje iz Anda (ako su bile dostupne)

bile vrijedan izvor hrane, vune i snage za vuču i transport. Osim pasa, Mezoamerika je bila

posve bez autohtonih sisavaca koji bi udovoljili tim potrebama. Neke južnoameričke biljke

ipak su uspjele stići do Mezoamerike, npr. manioka, slatki krumpir i kikiriki. Kakva je to

odabirno propusna barijera omogućila prijelaz tih biljaka, a istodobno onemogućila prijelaz

lama i zamoraca?

Suptilniji izraz te različite lakoće širenja pojava nazivamo preventivni ili preduhitrujući

ili sprečavajući uzgoj (engl. preemptive domestification). Većina divljih vrsta biljaka iz kojih su

nastali naši usjevi genetički se razlikuje od područja do područja, jer su u različitim

područjima nastale alternativne mutacije u populaciji divljih predaka. Slično tome, promjene

potrebne za preobrazbu divljih biljaka u domaće, načelno se mogu temeljiti na alternativnim

novim mutacijama ili na alternativnim tijekovima selekcije a da pritom dođe do istog rezultata.

U svjetlu toga, možemo analizirati biljku koja je bila jako proširena u prapovijesno doba i

zapitati se pokazuju li sve njezine inačice istu mutaciju divljeg tipa ili istu preobražajnu

mutaciju. Cilj takve analize je da pokušamo shvatiti je li biljka bila razvijena u samo jednom

području ili neovisno u nekoliko područja.

Kad se takva genetička analiza obavi za glavne, drevne, domaće biljke Novog svijeta, za

mnoge od njih može se utvrditi da je riječ o dvije ili više različitih divljih varijanti ili dvije ili

više preobražajnih mutacija. To navodi na zaključak da je biljka neovisno uzgojena u najmanje

dva različita područja, te da su neke inačice naslijedile mutaciju iz jednog područja, dok su

druge inačice iste biljke naslijedile mutaciju iz drugog područja. Na temelju toga, botaničari su

zaključili da su i grah lima (Phaseolus lunatus) i obični grah (Phaseolus vulgaris) te čili

papričice iz skupine Capsicum annuum/chinense bili uzgojeni u bar dva odvojena razdoblja,

jednom u Mezoamerici i jednom u Južnoj Americi; kao i da su tikvica Cucurbita pepo i biljka

sjemenjača goosefoot također neovisno uzgojene barem dvaput, jednom u Mezoamerici i

jednom u istočnom dijelu SAD-a. Nasuprot tome, većina drevnih domaćih biljaka jugozapadne

Azije pokazuje samo jednu od mogućih divljih varijanti ili mogućih preobražajnih mutacija,

što navodi na zaključak da su sve moderne inačice dotične biljke nastale jednim uzgojem.

Što nam to znači, ako otkrijemo da je ista biljka nekoliko puta i neovisno uzgojena u

nekoliko različitih područja u okviru prirodne distribucije svog divljeg pretka, a ne samo

jedanput, u samo jednom području? Već smo vidjeli da uzgoj biljaka uključuje prilagodbu

divljih biljaka tako da one ljudima postaju korisnije zbog krupnijih sjemenki, manje gorkog

okusa ili drugih osobina. Zato, ako je plodna biljka već bila dostupna, prvi zemljoradnici bi je

sigurno nastavili uzgajati, umjesto da počinju ispočetka i skupljaju divlje srodnike koji još

nisu tako korisni, pa ih ponovno uzgajaju. Dakle, dokazi o samo jednom mjestu uzgoja

navode na zaključak da se divlja biljka, kad je jednom uzgojena, brzo širi u druga područja

prirodne distribucije divljeg pretka, pa tako priječi potrebu za novim i neovisnim uzgojem iste

vrste biljke (zbog toga naziv preventivni, sprečavajući uzgoj). Međutim, kad imamo dokaze da je

isti divlji predak neovisno uzgojen u različitim područjima, zaključujemo da se biljka širila

odveć sporo da bi spriječila svoj ponovni uzgoj u drugom području. Dokazi o pretežno

pojedinačnim uzgojima u jugozapadnoj Aziji, no čestim višestrukim uzgojima u Amerikama,

mogu nam tako pružiti suptilnije dokaze da se biljka lakše širila iz jugozapadne Azije nego

diljem Amerike.

Naglo širenje biljke može spriječiti uzgoj ne samo iste vrste divljeg pretka u drugom

području, nego i uzgoj srodne divlje vrste. Ako već uzgajate dobar grašak, naravno da nema

smisla ponovno početi proces uzgoja njegova divljeg pretka, no isto tako nema mnogo smisla

početi proces uzgoja blisko srodne divlje vrste graška, kad je ona za zemljoradnika gotovo

jednako vrijedna kao i već uzgojeni grašak. Svi utemeljujući usjevi iz jugozapadne Azije spriječili

su uzgoj svojih bliskih srodnika diljem zapadne Euroazije. Nasuprot tome, u Novom svijetu

postoji mnogo slučajeva uzgoja vrsta koje su bile ekvivalentne i blisko srodne, ali ipak zasebne

vrste, kako u Mezoamerici tako i u Južnoj Americi. Primjerice, 95% pamuka koji se danas u

svijetu uzgaja pripada vrsti Gossypium hirsutum, koji je u prapovijesti uzgojen u

Mezoamerici. Međutim, prapovijesni zemljoradnici Južne Amerike su umjesto toga uzgajali

srodni pamuk vrste Gossypium barbadense. Očito, srednjoameričkom pamuku bilo je tako

teško dosegnuti Južnu Ameriku da u prapovijesno vrijeme nije uspio spriječiti uzgoj druge

vrste pamuka u tom području (i obratno). Čili papričice, tikvice, amarant i biljke roda

Chenopodae (engl. chenopods) drugi su primjeri biljaka čiji su različiti srodnici uzgojeni u

Mezoamerici i Južnoj Americi, jer se ni jedna vrsta nije uspjela širiti dovoljno brzo da bi

spriječila uzgoj svojih srodnika.

Dakle, imamo brojne različite fenomene koji konvergiraju prema istom zaključku: da se

proizvodnja hrane brže i lakše širila iz jugozapadne Azije nego diljem Amerike, a vjerojatno i brže

nego u subsaharsku Afriku. Tim pojavama pripadaju: potpuni neuspjeh prodiranja proizvodnje

hrane u neka ekološki pogodna područja; razlike u brzini i selektivnosti njezina širenja; razlike

u tome je li prvotno uzgojena biljka spriječila ponovni uzgoj iste ili blisko srodne divlje vrste.

Što je to u Amerikama i Africi činilo širenje proizvodnje hrane sporijim nego u Euroaziji?

* * *

Da bismo odgovorili na to pitanje, počnimo s analizom brzog širenja proizvodnje

hrane iz jugozapadne Azije (Plodnog polumjeseca). Ubrzo nakon pojave proizvodnje hrane u

tom području, oko 8000. pr. Kr., centrifugalni val proizvodnje hrane zahvatio je ostale dijelove

zapadne Euroazije i sjevernu Afriku, odmičući se sve dalje od Plodnog polumjeseca i na

zapad i na istok. Ovdje možete vidjeti dojmljivu kartu (slika 10.2) koju su sastavili genetičar

Daniel Zohary i botaničarka Maria Hopf, na kojoj pokazuju kako je val došao do Grčke, Cipra

i Indijskog potkontinenta do 6500. pr. Kr., Egipta ubrzo nakon 6000. pr. Kr., središnje Europe

do 5400. pr. Kr., juga Španjolske do 5200. pr. Kr., a do Britanije oko 3500. pr. Kr. U svakom

od tih područja, proizvodnja hrane počela je nekim dijelom istog sklopa domaćih biljaka i

životinja, kojim je počela i u Plodnom polumjesecu. Osim toga, paket iz Plodnog polumjeseca

prodro je u Afriku, na jug do Etiopije, u razdoblju koje još nije točno datirano. Međutim, u

Etiopiji su razvijene i mnoge autohtone domaće biljke, a još ne znamo jesu li proizvodnju

hrane u Etiopiji potaknule te autohtone biljke ili one uvezene iz Plodnog polumjeseca.

Slika 10.2. Širenje usjeva Plodnog polumjeseca diljem zapadne Euroazije.

Simboli prikazuju prva nalazišta datirana radioaktivnim ugljikom, u kojima su pronađeni ostaci usjeva Plodnog

polumjeseca. Bijeli kvadrat = sam Plodni polumjesec (nalazišta starija od 7000. pr. Kr.). Uočite da datumi postaju

progresivno mladi kako se udaljavamo od Plodnog polumjeseca. Ovaj zemljovid temelji se na zemljovidu broj 20 u

djelu Zoharyja i Hopf Uzgoj biljaka u Starom svijetu, no umjesto njihovih nekalibriranih datuma uvršteni su datumi

koji se temelje na datiranju radioaktivnim ugljikom.

Naravno, nisu se svi dijelovi izvornog paketa širili u sva ta druga područja: primjerice,

u Egiptu je bilo pretopio da bi mogla rasti pšenica sorte einkorn. U neka su područja dijelovi

paketa stigli u različito vrijeme: primjerice, ovce su u jugozapadnoj Europi prethodile

žitaricama. U nekim područjima uzgojeno i nekoliko autohtonih biljaka, npr. mak u zapadnoj

Europi, a lubenice vjerojatno u Egiptu. No glavnina proizvodnje hrane u tim novim

područjima početno je ovisila o uzgojenim vrstama iz Plodnog polumjeseca. Njihovo širenje

ubrzo je bilo praćeno širenjem drugih inovacija nastalih u Plodnom polumjesecu ili njegovoj

okolini, kojima pripadaju kotač, pismo, tehnike obrade metala, mužnja mlijeka, uzgoj voćaka,

te proizvodnja piva i vina.

Zbog čega je isti biljni paket pokrenuo proizvodnju hrane diljem zapadne Euroazije?

Je li to bilo zbog toga što su preci istog skupa biljaka prirodno rasli u brojnim područjima, što

su se tamo pokazali korisnima baš kao i u području Plodnog polumjeseca, ili su u tim

područjima neovisno uzgojeni? Ne, nije to razlog. Prvo, mnoge od utemeljujućih biljaka iz

Plodnog polumjeseca uopće ne rastu u divljini izvan jugozapadne Azije. Primjerice, nijedan od

osam glavnih utemeljujućih usjeva (osim ječma) ne raste u divljini u Egiptu. Egipatska dolina

Nila ima okoliš sličan onom u dolinama Eufrata i Tigrisa u Plodnom polumjesecu. Zato je

paket koji se pokazao dobrim u tim dolinama dobro uspio i u dolini Nila te potaknuo

spektakularni uspon autohtone egipatske civilizacije. No hrane koja je poslužila kao gorivo za

taj spektakularni uspon izvorno nije bilo u Egiptu. Sfingu i piramide sagradili su ljudi

prehranjivani usjevima koji su nastali u Plodnom polumjesecu, a ne u Egiptu.

Drugo, čak i u slučaju biljaka čiji su divlji preci rasli izvan jugozapadne Azije, možemo

biti sigurni da su te europske i indijske domaće biljke uglavnom stigle iz jugozapadne Azije te

da nisu lokalno uzgojene.

Primjerice, divlji lan raste na zapad sve do Britanije i Alžira, a na istok do Kaspijskog

jezera, dok se divlji ječam proteže na istok sve do Tibeta. Međutim, za većinu utemeljujućih

usjeva Plodnog polumjeseca, sve današnje sorte diljem svijeta imaju isti raspored kromosoma

(dok divlji preci imaju više različitih vrsta rasporeda kromosoma); drugim riječima, svima je

zajednička jedna jedina (od mnogih mogućih) mutacija, po kojoj se sorte razlikuju od divljeg

pretka prema svojstvima koja su ljudima poželjna. Primjerice, sve sorte graška imaju isti

recesivni gen koji kod takvog graška priječi da zrele mahune spontano puknu i prospu zrna,

što se s mahunama divljeg graška normalno zbiva.

Očito, većina utemeljujućih usjeva Plodnog polumjeseca nije nikad ponovno uzgojena

negdje drugdje, nakon početnog uzgoja u Plodnom polumjesecu. Da su usjevi bili ponavljano

i neovisno uzgajani, ostao bi trag takvog višestrukog podrijetla, u obliku razlika u rasporedu

kromosoma ili različitih mutacija. Zato su to tipični primjeri pojave sprečavanja uzgoja o

kojoj smo maloprije raspravljali. Brzo širenje paketa iz Plodnog polumjeseca spriječilo je

druge moguće pokušaje, bilo u Plodnom polumjesecu bilo negdje drugdje, da se uzgoje isti

divlji preci. Kad su jednom usjevi postali dostupni, nije bilo dodatne potrebe da ih se skuplja u

divljini i ponovno pokreće proces uzgoja.

Preci većine utemeljujućih biljaka imaju divlje srodnike, i u Plodnom polumjesecu i

drugdje, koji bi također bili pogodni za uzgoj. Primjerice, grašak pripada rodu Pisum, koji se

sastoji od dvije divlje vrste: Pisum sativum, koji je uzgojen kao naš vrtni grašak, te Pisum

fulvum, koji nikad nije uzgojen. Ali i divlji grašak Pisum fulvum ima dobar okus, svjež ili

osušen, a u divljini je dosta proširen. Slično tome, pšenica, ječam, leća, slanutak, grah te sve

vrste lana imaju brojne divlje srodnike uz one koji su bili uzgojeni. Neke od tih divljih vrsta

graha i ječma doista su i bile neovisno uzgojene u Amerikama ili u Kini, daleko od izvornog

mjesta uzgoja u Plodnom polumjesecu. No u zapadnoj Euroaziji uzgojena je samo jedna od

nekoliko potencijalno korisnih divljih vrsta - vjerojatno zbog toga što se ta prva vrsta tako brzo

širila da su ljudi uskoro prestali skupljati ostale divlje srodnike i hranili se samo tom biljkom.

Kao što smo već rekli, naglo širenje domaćih biljaka spriječilo je svaki daljnji pokušaj uzgoja

njihovih srodnika, kao i pokušaje ponovnog uzgoja njihovih divljih predaka.

* * *

Zbog čega su se domaće biljke iz Plodnog polumjeseca tako brzo širile? Odgovor

dijelom ovisi o toj istočno-zapadnoj dugoj osi Euroazije, s kojom smo počeli ovo poglavlje.

Lokaliteti koji su smješteni na istok ili zapad jedni od drugih, duž iste geografske širine, imaju

jednako duge dane i izmjene godišnjih doba. U manjoj mjeri, u njima su obično prisutne iste

bolesti, temperatura i učestalost oborina, te staništa ili biomi (vrste vegetacije). Primjerice,

Portugal, sjeverni Iran i Japan smješteni su na otprilike istoj geografskoj širini, no leže

sukcesivno po 6400 kilometara istočno ili zapadno jedan od drugoga, klime su im sličnije

međusobno nego što sliče klimama onih područja koja leže samo 1600 kilometara od njih

prema jugu. Na svim kontinentima, tip staništa poznat kao tropska kišna šuma ograničen je na

otprilike 10 stupnjeva širine od ekvatora na sjever i jug, dok sredozemno grmovito stanište (kao

što su chaparral u Kaliforniji i makija u Europi) leži između 30 i 40 stupnjeva geografske širine

od ekvatora.

No klijanje, rast i otpornost na bolesti biljaka adaptirani su baš na ta svojstva klime.

Sezonske promjene duljine dana, temperature i količine oborina signali su koji sjeme potiču

da klija, mladice da rastu, a zrele biljke da procvjetaju, te da im dozriju sjemenke i plodovi.

Svaka populacija biljaka postaje genetički programirana, posredstvom prirodnog odabiranja,

da primjereno reagira na signale sezonskih promjena u okviru kojih je evoluirala. Te

promjene jako variraju s obzirom na geografsku širinu. Primjerice, duljina dana na ekvatoru

konstantna je cijelu godinu, no u području umjerene klime produljuje se od zimskog solsticija

do ljetnog solsticija, a zatim se opet skraćuje u drugoj polovici godine. Sezona rasta - to jest,

mjeseci u kojima su temperature i duljina dana pogodni za rast biljaka - najkraća je u

područjima veće geografske širine, a najdulja u blizini ekvatora. Biljke su također adaptirane

na bolesti koje prevladavaju u njihovom području geografske širine.

Biljka čiji genetički program nije usklađen s geografskom širinom polja na kojem je

posađena teško će preživjeti! Zamislite kanadskog farmera dovoljno neopreznog da posije

sortu kukuruza adaptiranu da raste južnije, u Meksiku. Nesretna biljka kukuruza, držeći se

svog genetičkog programa adaptiranog na Meksiko, počela bi pružati mladice u ožujku, kad je

još uvijek zatrpana s 10 cm snijega. Ako bi se biljka uspjela genetički reprogramirati, tako da

klija u doba primjerenije za Kanadu - recimo, potkraj lipnja - bila bi još uvijek u nevoljama

zbog drugih razloga. Njezini bi joj geni govorili da raste polako, tempom koji je dovoljan da

biljka postigne zrelost za pet mjeseci. To je savršeno sigurna strategija za blagu klimu

Meksika, no katastrofalna u Kanadi, jer bi jesenski mrazovi biljku sigurno ubili prije nego što

bi proizvela ijedan zreli klip kukuruza. Biljci bi nedostajali i geni za otpornost na bolesti

sjeverne klime, a beskorisno bi nosila gene za otpornost na bolesti južne klime. Sva ta svojstva

čine biljke iz malih geografskih širina slabo adaptiranima na uvjete velikih geografskih širina i

obrnuto. Zbog toga većina usjeva iz Plodnog polumjeseca dobro raste u Francuskoj i Japanu,

ali vrlo slabo u području ekvatora.

I životinje su adaptirane na svojstva klime vezana uz geografsku širinu. S tim u vezi,

mi smo tipične životinje, čega smo introspektivno svjesni. Neki od nas ne podnose sjeverne

zime s kratkim danima i karakterističnim zaraznim klicama, dok drugi ne podnose vruće

tropske klime s karakterističnim bolestima. Proteklih su stoljeća prekomorski naseljenici s

hladnog sjevera Europe bili skloni emigrirati u slična područja hladne klime u Sjevernoj

Americi, Australiji i južnoj Africi, te se naseliti u hladnim gorskim predjelima ekvatorijalne

Kenije i Nove Gvineje. Stanovnici sjeverne Europe koji su bili poslani u vruće tropske nizine

obično su umirali od bolesti poput malarije, prema kojoj narodi tropskih područja imaju

određenu, evolucijski stečenu genetičku otpornost.

To je djelomično razlog zbog kojeg su se uzgojene biljke iz Plodnog polumjeseca tako

naglo širile i na zapad i na istok: već su bile dobro adaptirane na klimu područja u koja su se

širile. Primjerice, kad je zemljoradnja s mađarskih ravnica kročila u središnju Europu, oko

5400. pr. Kr., širila se tako brzo da su datumi nalazišta prvih zemljoradnika gotovo istodobni,

u golemom području od Poljske na zapad do Nizozemske (prepoznatljiva po karakterističnom

lončarstvu s linearnim ukrasima). Do pojave kršćanstva, žitarice iz Plodnog polumjeseca rasle

su u području širokom 12.800 kilometara, od atlantske obale Irske do tihooceanske obale

Japana. Taj je zapadno-istočni raspon Euroazije najduži potez neprekinutog kopna na cijeloj

Zemlji.

Dakle, zapadno-istočna os Euroazije omogućila je usjevima Plodnog polumjeseca da

brzo pokrenu zemljoradnju u pojasu umjerene klime koji je sezao od Irske do doline Inda, te

da obogate zemljoradnju koja je neovisno nastala u istočnoj Aziji. I obratno, euroazijske

biljke koje su prvo uzgojene daleko od Plodnog polumjeseca, ali na sličnoj geografskoj širini,

mogle su se širiti natrag prema Plodnom polumjesecu. Danas, kad se sjeme prevozi brodovima

i avionima, uzimamo zdravo za gotovo da su naši obroci prava geografska mješavina. Tipični

američki restoran s obrocima brze hrane uključuje piletinu (prvotno uzgojena u Kini) i

krumpire (iz Anda) ili kukuruz (iz Meksika), začinjen crnim paprom (iz Indije) i zaliven

šalicom crne kave (podrijetlom iz Etiopije). Ali još prije 2000 godina, i Rimljani su se

prehranjivali vlastitom mješavinom hrane koja je uglavnom potjecala iz drugih područja. Od

rimskih usjeva, samo su zob i mak bili autohtoni za Italiju. Glavni sastojci hrane Rimljana bili

su oni iz utemeljujučeg paketa Plodnog polumjeseca, nadopunjeni dunjama (podrijetlom s

Kavkaza); prosom i kuminom (uzgojenima u središnjoj Aziji); krastavcima, sezamom i

limunom (iz Indije); te piletinom, rižom, marelicama, breskvama i foxtail prosom (izvorno iz

Kine). Iako su barem rimske jabuke bile autohtone za zapadnu Euroaziju, uzgajane su

tehnikama cijepljenja koje su razvijene u Kini i odatle se proširile na zapad.

Euroazija je najširi svjetski kopneni prostor duž iste geografske širine, pa time i

najdramatičniji primjer naglog širenja uzgojenih biljaka; no postoje i drugi takvi primjeri.

Brzinom sličnom brzini širenja paketa Plodnog polumjeseca, prema istoku se širio i

suptropski paket koji je izvorno nastao na jugu Kine, a kojem su dodani novi sastojci kad je

stigao u tropsku jugoistočnu Aziju, Filipine, Indoneziju i Novu Gvineju. U 1600 godina, tako

nastali paket domaćih biljaka (koji uključuje banane, taro i jams) i domaćih životinja (pilići,

svinje i psi) proširio se više od 8000 kilometara na istok do tropskog Tihog oceana i stigao na

otoke Polinezije. Daljnji sličan primjer je istočno-zapadno širenje usjeva unutar široke afričke

zone Sahela, no paleobotaničari tek trebaju podrobno proučiti pojedinosti tog širenja.

* * *

Uočljiv je kontrast između lakoće istočno-zapadnog širenja unutar Euroazije i teškoće

širenja duž sjeverno-južne osi Afrike. Većina utemeljujućih usjeva Plodnog polumjeseca vrlo

je brzo stigla u Egipat i zatim se prema jugu širila sve do hladnih visoravni Etiopije, gdje je

širenje stalo. Sredozemna klima južne Afrike za te bi usjeve bila idealna, no 3200 kilometara

širok pojas tropske klime između Etiopije i južne Afrike bio je nepremostiva prepreka. Umjesto

toga, afrička zemljoradnja južno od Sahare pokrenuta je uzgajanjem divljih biljaka (poput sirka

i afričkog jamsa), autohtonih za područje Sahela i tropsku zapadnu Afriku, te adaptiranih na

toplu klimu, ljetne pljuskove i relativno konstantnu duljinu dana na tim malim geografskim

širinama.

Slično tome, širenje domaćih životinja iz Plodnog polumjeseca, kroz Afriku prema

jugu, bilo je zaustavljeno ili usporeno klimom i bolestima, posebno tripanosomnim bolestima

(bolest spavanja) koje prenose cece-muhe. Konji se nikad nisu zadržali južnije od kraljevstava

zapadne Afrike, smještenih sjeverno od ekvatora. Napredovanje goveda, ovaca i koza

zaustavljeno je na 2000 godina na sjevernom rubu ravnice Serengeti, a razvijali su se novi

tipovi ekonomije i nove pasmine stoke. Goveda, ovce i koze napokon su stigli u južnu Afriku

između prve i 200. n. e., to jest oko 8000 godina nakon što je ta stoka uzgojena u Plodnom

polumjesecu. Tropski afrički usjevi jednako su se teško širili prema jugu Afrike, pa su u južnu

Afriku stigli s crnim afričkim zemljoradnicima (Bantu), brzo nakon širenja životinja iz

Plodnog polumjeseca. Međutim, ti tropski afrički usjevi nisu nikad uspjeli prijeći rijeku Fish u

južnoj Africi, jer ih na toj granici zaustavlja sredozemna klima na koju nisu adaptirani.

Posljedica toga bio je dobro poznat tijek povijesti južne Afrike u posljednja dva

tisućljeća. Neki od autohtonih naroda Khoisan u južnoj Africi (poznati kao Hotentoti i

Bušmani) prihvatili su stočarstvo, ali nisu razvili zemljoradnju. Njih su sjeveroistočno od

rijeke Fish brojem nadmašili i istisnuli crni afrički zemljoradnici, čije je širenje prema jugu

zaustavljeno na toj rijeci. Tek kad su doseljenici iz Europe stigli morem 1652., te sa sobom

donijeli svoj paket usjeva iz Plodnog polumjeseca, mogla je procvasti zemljoradnja u

sredozemnom području južne Afrike. Sukobi svih tih naroda uzrokovali su tragediju današnje

Južnoafričke Republike: brzo desetkovanje naroda Khoisan, kako europskim vatrenim

oružjem tako i zaraznim klicama; stoljeće ratova između Europljana i crnog stanovništva; još

jedno stoljeće rasne diskriminacije; a danas, napore Europljana i crnog stanovništva da nadu

novi način suživota u zemlji koja je nekad pripadala narodu Khoisan.

* * *

Jasan kontrast uočava se i između lakoće širenja u Euroaziji i teškoće širenja duž

sjeverno-južne osi Amerika. Udaljenost između Mezoamerike i Južne Amerike - recimo, između

visoravni Meksika i Ekvadora - samo je 1900 kilometara, približno isto kao udaljenost koja u

Euroaziji razdvaja Balkan od Mezopotamije. Balkan se pokazao idealnim za rast većine

usjeva i životinja iz Mezopotamije, pa je već 2000 godina nakon njegova nastanka u Plodnom

polumjesecu, taj paket uzgojenih biljaka i životinja stigao na Balkan. To naglo širenje bilo je

povoljna prilika za uzgoj tih i srodnih vrsta na Balkanu. Visoravni Meksika i Anda bile bi na

sličan način pogodne za uzgoj mnogih biljaka i domaćih životinja stvorenih u oba područja.

Mali broj biljaka, posebice meksički kukuruz, doista se i proširio u druga područja u

pretkolumbovskom razdoblju.

No drugi usjevi i domaće životinje nisu se proširili između Mezoamerike i Južne

Amerike. Hladne visoravni Meksika bile bi idealne za uzgoj lama, zamoraca i krumpira, koji

su uzgojeni na hladnim visoravnima Anda u Južnoj Americi. No širenje tih andskih specijaliteta

prema sjeveru posve su zaustavile vruće nizine srednje Amerike. Pet tisuća godina nakon što

su lame pripitomljene u Andama, Olmeci, Maje, Asteci i druga starosjedilačka društva

Meksika ostala su bez teretnih životinja i jestivih domaćih sisavaca, uz iznimku pasa.

Obratno, domaći purani iz Meksika i suncokret s istoka SAD-a mogao je izvrsno

uspijevati u Andama, no njegovo širenje prema jugu zaustavila su područja s tropskom

klimom. Pukih 1100 kilometara sjeverno-južne udaljenosti spriječilo je kukuruz, tikvice i grah

iz Meksika da prijeđu na jugozapad SAD-a u nekoliko tisuća godina nakon početka uzgoja u

Meksiku, a meksičke čili papričice i biljke roda Chenopodae nikad nisu prešle taj put u

prapovijesnom razdoblju. Tisućama godina nakon što je kukuruz uzgojen u Meksiku, nije se

uspio proširiti sjeverno, prema istoku Sjeverne Amerike, jer je tamo prevladavala hladnija

klima, a sezona rasta bila je kraća. U jednom trenutku između prve i 200. n. e., kukuruz se

napokon pojavio na istoku SAD-a, no tek kao sporedni usjev. Sve do 900. n. e., nakon što su

razvijene sorte kukuruza adaptirane na sjeverniju klimu, zemljoradnja utemeljena na kukuruzu

nije mogla pridonijeti procvatu najsloženijeg društva američkih Indijanaca u Sjevernoj

Americi - Misisipijskoj kulturi - a taj kratki procvat prekinut je zaraznim klicama koje su

stigle s Kolumbom i Europljanima poslije njega.

Sjetimo se da genetičke studije dokazuju kako je većina usjeva Plodnog polumjeseca

nastala samo jednim procesom uzgoja, a nastali usjev širio se tako brzo da je spriječio druge

početne pokušaje uzgoja istog ili srodnog divljeg pretka. Nasuprot tome, mnoge raširene

domaće biljke američkih Indijanaca zapravo se sastoje od srodnih vrsta ili genetički različitih

inačica iste vrste, koji su neovisno uzgojeni u Srednjoj i Južnoj Americi te na istoku SAD-a.

Blisko srodne vrste geografski se izmjenjuju u slučaju amaranta, graha, Chenopodae, čili

papričica, pamuka, tikvica i duhana. Različite inačice iste vrste izmjenjuju se i u slučaju

bubrežastog graha, lima graha, čili papričica iz skupine Capsicum annuumichinense, te tikvice

Cucurbita pepo. To naslijede višestrukih neovisnih uzgoja dodatni je dokaz o sporom širenju

domaćih biljaka duž američke sjeverno-južne osi.

Dakle, Afrika i Amerike dvije su najveće kopnene mase s pretežno sjeverno-južnom

osi i posljedičnim sporim širenjem pojava. U nekim drugim dijelovima svijeta, sporo širenje u

smjeru sjever-jug bilo je manjih razmjera, ali jednako važno. Tim primjerima pripadaju

puževski spora izmjena usjeva između pakistanskog dijela doline Inda i južne Indije, sporo

širenje proizvodnje hrane iz južne Kine u poluotočnu Maleziju, te neuspjeh širenja proizvodnje

hrane u prapovijesti iz tropske Indonezije i Nove Gvineje u jugozapadnu i jugoistočnu

Australiju. Ta dva kuta Australije danas su žitnice kontinenta, a leže više od 3200 kilometara

južno od ekvatora. Tu je ratarstvo moralo čekati dolazak usjeva iz daleke Europe, europskim

brodovima, to jest usjeva koji su dobro adaptirani na europsku hladnu klimu i kratku sezonu

rasta.

* * *

Prilično pozornosti posvetio sam geografskoj širini, koju je lako utvrditi već letimičnim

pogledom na kartu, zbog toga što je to glavna odrednica klime, uvjeta rasta i lakoće širenja

proizvodnje hrane. Međutim, geografska širina svakako nije jedina takva odrednica, a nije ni

uvijek točno da susjedna područja iste geografske širine imaju jednaku klimu (iako nužno

imaju jednako dug dan). Topografske i ekološke barijere, koje su na nekim kontinentima

mnogo izraženije, bile su važne lokalne zapreke širenju domaćih biljaka.

Primjerice, širenje biljaka s jugoistoka na jugozapad SAD-a bilo je vrlo sporo i

selektivno, iako oba područja leže na istoj geografskoj širini. To se dogodilo zbog toga što je

velik dio međupodručja između njih (Teksas i južni dio Velikih ravnica) bio suh i nepogodan

za zemljoradnju. Odgovarajući primjer iz Euroazije tiče se istočne granice prostiranja usjeva

Plodnog polumjeseca, koji su se brzo širili na zapad do Atlantskog oceana, a na istok do

doline Inda, a da pritom nisu naišli na bitnu prepreku. Međutim, još dalje na istok u Indiji,

promjena od pretežno zimskog na pretežno ljetno kišno razdoblje pridonijela je bitno sporijem

širenju zemljoradnje u ravnice Gangesa na sjeveroistoku Indije, iako su bili uključeni različiti

usjevi i ratarske tehnike. Još dalje na istok, područja umjerene klime u Kini bila su izolirana

od sličnih područja u zapadnoj Euroaziji, kombinacijom srednjoazijske pustinje, Tibetanske

visoravni i Himalaje. Zbog toga je početni razvoj proizvodnje hrane u Kini bio neovisan o

razvoju na istoj geografskoj širini, u Plodnom polumjesecu, pa su tu nastali drukčiji usjevi.

Međutim, čak su i te barijere između Kine i zapadne Euroazije bile bar djelomično prevladane

tijekom drugog tisućljeća pr. Kr., kad su iz zapadne Azije u Kinu stigli pšenica, ječam i konji.

U istom smislu, važnost pomaka od 3200 kilometara u smjeru sjever-jug (kao zapreka

širenju) također varira ovisno o lokalnim uvjetima. Proizvodnja hrane se iz Plodnog

polumjeseca širila na jug prema Etiopiji, a proizvodnja hrane plemena Bantu brzo se proširila

od afričkog područja Velikih jezera do Natala na jugu, jer su u oba slučaja međupodručja

imala slična razdoblja oborina i bila su pogodna za zemljoradnju. Nasuprot tome, širenje

domaćih biljaka s juga Indonezije u jugozapadnu Australiju bilo je posve nemoguće, a širenje

na mnogo kraćoj udaljenosti, iz Meksika na jugozapad i jugoistok SAD-a, bilo je sporo jer su

međupodručja bila pustinje, krajnje nepogodne za zemljoradnju. Nedostatak visoravni u

Mezoamerici južno od Gvatemale, kao i krajnja suženost Mezoamerike južno od Meksika, a

posebice u Panami, bili su bar jednako važni kao i stupanj geografske širine, u ometanju

razmjene domaćih biljaka i životinja između visoravni Meksika i Anda.

Kontinentalne razlike u orijentaciji osi djelovale su ne samo na širenje proizvodnje

hrane, nego i na širenje drugih tehnologija i izuma. Primjerice, oko 3000. pr. Kr., izum kotača

otprilike u jugozapadnoj Aziji, naglo se, već za nekoliko stoljeća, proširio na zapad i istok

većim dijelom Euroazije; kotač koji je neovisno izumljen u prapovijesnom Meksiku nije se

nikad proširio južno do Anda. Slično tome, fonetsko pismo, razvijeno u zapadnom dijelu

Plodnog polumjeseca do 1500. pr. Kr., proširilo se na zapad do Kartage i na istok do Indijskog

potkontinenta u otprilike tisuću godina, ali sustavi pisanja koji su u Srednjoj Americi u

prapovijesno vrijeme cvali barem 2000 godina, nikad nisu stigli do Anda.

Prirodno, kotač i pismo nisu izravno vezani uz geografsku širinu i duljinu dana, na

način na koji biljke jesu. Umjesto toga, veze su neizravne, posebice djelovanjem sustava

proizvodnje hrane i njihovih posljedica. Prvi kotači bili su sastavni dio volovskih zaprega

kojima su prevoženi poljoprivredni proizvodi. Rano pismo bilo je ograničeno na pripadnike

elite, koje su prehranjivali seljaci, a pismo je služilo potrebama ekonomski i socijalno složenih

društava koja su proizvodila hranu (npr. za kraljevsku propagandu, popisivanje dobara te

birokratsko zapisivanje podataka). Općenito, društva koja su se uz proizvodnju hrane počela

baviti intenzivnom razmjenom biljaka, životinja i tehnologije, s većom su vjerojatnošću

stupala i u druge vrste razmjena.

Američka domoljubna pjesma America the Beautiful spominje prostrano nebo, zlatne

valove klasja, od mora do sjajnog mora. Zapravo, ta pjesma izokreće geografsku stvarnost.

Kao u Africi, u Amerikama je širenje autohtonih domaćih biljaka i domaćih životinja bilo

usporeno tijesnim nebom i geografskim barijerama. Nijedan val autohtonog žita nikad nije

proputovao od atlantske do tihooceanske obale Sjeverne Amerike, od Kanade do Patagonije,

ili od Egipta do Južnoafričke Republike, a zlatni valovi pšenice i ječma uspjeli su se raširiti od

Atlantskog do Tihog oceana pod prostranim nebom Euroazije. To brže širenje euroazijske

zemljoradnje, u usporedbi s američkom i zemljoradnjom subsaharske Afrike, imalo je važnu

ulogu (kao što nam pokazuje sljedeći dio ove knjige) u bržem širenju euroazijskog pisma,

metalurgije, tehnologije i carstava.

Istaknuti sve te razlike ne znači tvrditi da su široko raširene domaće biljke one kojima

se treba diviti, niti da je to dokaz nadmoćne oštroumnosti prvih euroazijskih ratara. Te su

razlike zapravo odraz orijentacije duge kontinentalne osi Euroazije, u usporedbi s onom

Amerika i Afrike. Oko tih osi okretali su se povijesni usudi.

TREĆI DIO Od hrane do vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika

11. POGLAVLJE Smrtonosni dar stoke

Proučili smo kako je nastala proizvodnja hrane u nekoliko središta, te kako se

nejednakom brzinom širila u ostala područja. Te nam geografske razlike daju krajnje odgovore

na Yalijevo pitanje zbog čega su različiti narodi završili s različitim stupnjem moći i stečevina.

Međutim, proizvodnja hrane sama po sebi nije izravni uzrok. U izravnoj borbi, goli

zemljoradnik ne bi imao prednost nad golim lovcem skupljačem.

Umjesto toga, dio objašnjenja moći zemljoradnika leži u mnogo većoj populacijskoj

gustoći, koju omogućuje proizvodnja hrane: deset golih zemljoradnika sigurno bi u borbi

svladalo jednog golog lovca skupljača. Drugi dio objašnjenja je u tome da, barem figurativno,

ni zemljoradnici ni lovci skupljači nisu goli. Zemljoradnici udišu opasnije zarazne klice,

posjeduju bolje oružje i oklope te općenito moćniju tehnologiju, a žive pod centraliziranom

vlašću s pismenim elitama koje su bolje osposobljene pokrenuti osvajačke ratove. Stoga ćemo

u sljedeća četiri poglavlja istražiti kako je krajnji uzrok - proizvodnja hrane - doveo do

nastanka neposrednih uzroka: zaraznih bolesti, pismenosti, tehnologije i centralizirane vlade.

Povezanost životinja i usjeva sa zaraznim bolestima meni je, na nezaboravan način,

ilustrirao slučaj jednog bolničkog pacijenta, o kojem mi je pričao prijatelj liječnik. Dok je taj

moj prijatelj bio još mlad i neiskusan liječnik, pozvan je u bolničku sobu da zbrine oženjeni

par, iscrpljen tajnovitom bolešću. Pritom mu nije osobito pomoglo šro su muž i žena već imali

problema u međusobnoj komunikaciji, a i u komunikaciji s liječnikom. Muž je bio sitan,

povučen čovjek, s upalom pluća koju je uzrokovao nepoznati mikroorganizam, a vrlo je slabo

znao engleski. Njegova lijepa žena služila je kao prevoditeljica, zabrinuta zbog muževa stanja

i preplašena bolničkom sredinom, koja joj nije bila bliska. I moj je prijatelj bio iscrpljen dugim

radnim tjednom u bolnici, te neuspješnim nastojanjem da shvati kakav je to neobični

čimbenik rizika izazvao tu neobičnu bolest. Zbog stresa moj je prijatelj zaboravio sve što su ga

učili o pacijentovu pravu na tajnost osobnih podataka: počinio je groznu pogrešku i od žene

zatražio da pita muža je li imao kakva seksualna iskustva koja su mogla uzrokovati zarazu.

Dok je liječnik promatrao, muž je pocrvenio, sav se uvukao u sebe tako da je izgledao

još manji, kao da nastoji nestati ispod pokrivača, i jedva čujno nešto zamuckivao. Žena je

odjednom bijesno kriknula i nadvila se nad njega. Prije nego što ju je liječnik uspio zaustaviti,

zgrabila je tešku metalnu bocu i njome udarila muža svom snagom po glavi, a zatim gnjevno

izjurila iz sobe. Liječniku je trebalo dosta vremena da muža vrati k svijesti, a još više da iz

njegova nemuštog engleskog shvati zbog čega se žena tako razbjesnila. Odgovor je polako

izranjao na svjetlo dana: čovjek je priznao da je tijekom nedavnog posjeta obiteljskoj farmi

više puta spolno općio s ovcom; možda je tako pokupio tu tajnovitu zaraznu bolest.

Taj incident nalikuje na bizaran, jedinstven primjer, koji ne može imati šire značenje.

Zapravo, taj nam primjer ilustrira široku i iznimno bitnu temu: ljudske bolesti potekle od

životinja. Rijetko tko od nas voli ovce na puten način, poput tog pacijenta. Ali većina nas

platonski voli svoje kućne ljubimce, poput pasa i mačaka. Kao društvo, zasigurno gajimo

neumjerenu sklonost prema ovcama i drugoj stoci, ako je suditi prema golemom broju tih

životinja koje držimo i uzgajamo. Primjerice, prema posljednjem popisu stanovništva, u

Australiji živi 17,085.400 stanovnika, koji tako jako cijene ovce da drže čak 161,600.000 grla.

Neki odrasli ljudi, a još češće djeca, pokupe zarazne bolesti od kućnih ljubimaca.

Obično je riječ o prolaznoj neprilici, no neke od tih bolesti evoluirale su u mnogo opasnija

stanja. Kroz cijelu noviju povijest, glavni ubojice čovječanstva - boginje, gripa, tuberkuloza,

malarija, kuga, ospice i kolera - bile su zarazne bolesti koje su se razvile od bolesti životinja,

iako je večina mikroorganizama odgovornih za ljudske epidemijske bolesti danas paradoksalno

i gotovo potpuno ograničena na ljude. Bolesti su bile najčešće ubojice ljudi, pa su zato izričito

utjecale na tijek povijesti. Do Drugog svjetskog rata, više je ratnih žrtava umrlo od bolesti

uzrokovanih mikrobima nego od rana zadobivenih na bojišnicama. Sve te vojne povijesti, u

kojima se veličaju veliki generali, pojednostavljuju istinu koja "ispuhuje" napuhani ego:

pobjede u prošlim ratovima nisu uvijek odnosile vojske predvođene najboljim generalima i s

najboljim oružjem, nego često tek oni koji su neprijatelje zarazili svojim najopasnijim

zaraznim klicama.

Najsumorniji primjeri uloge zaraznih klica u povijesti zabilježeni su tijekom

europskog osvajanja Amerika, koje je počelo Kolumbovim putovanjem 1492. Brojne su bile

žrtve ubojitih španjolskih konkvistadora, no mnogo su brojnije bile žrtve ubojitih španjolskih

mikroba. Zbog čega je razmjena opakih klica između Europe i Amerika bila tako

neravnopravna? Zbog čega bolesti američkih Indijanaca nisu desetkovale španjolske osvajače,

proširile se natrag u Europu te zbrisale 95% europske populacije? Na slična pitanja potiče nas i

desetkovanje mnogih drugih starosjedilačkih naroda euroazijskim zaraznim klicama, kao i

desetkovanje europskih konkvistadora u tropskim područjima Afrike i Azije.

Dakle, problem životinjskog podrijetla ljudskih bolesti bitan je za tumačenje globalnog

tijeka ljudske povijesti, kao i za rješavanje nekih gorućih zdravstvenih problema današnjice.

(Sjetite se AIDS-a, ljudske bolesti koja se eksplozivno širi, a čini se da je evoluirala od virusa

čiji su nositelji izvorno bili divlji afrički majmuni.) Ovo poglavlje započinje raspravom o tome

što je to "bolest", te zbog čega su neki mikrobi evoluirali tako da "nas čine bolesnima", dok

većina drugih živih bića na nas nema takav učinak. Ispitat ćemo zbog čega je većina bliskih

nam zaraznih bolesti epidemijska, poput današnje epidemije AIDS-a ili epidemije "crne smrti"

(bubonske kuge) u srednjem vijeku. Zatim ćemo razmotriti kako su preci mikroba koji su danas

ograničeni samo na ljude, prešli na nas od svojih izvornih domaćina - životinja. Napokon,

vidjet ćemo kako nam uvid u životinjsko podrijetlo naših zaraznih bolesti pomaže objasniti

izričitu, gotovo jednosmjernu razmjenu zaraznih klica između Europljana i američkih

Indijanaca.

* * *

Prirodno, skloni smo o bolestima razmišljati samo s našeg vlastitog stajališta: što

možemo učiniti da se spasimo i pobijemo te mikrobe? Zgazimo te propalice, i baš nas briga

što su bili njihovi motivi! Međutim, u životu općenito, a u medicini osobito, potrebno je

neprijatelja razumjeti da bi ga se moglo poraziti.

Idemo zato privremeno zanemariti našu ljudsku pristranost, te razmotriti bolesti sa

stajališta mikroba. Uostalom, mikrobi su, baš poput nas, proizvod prirodnog odabira. Kakvu

evolucijsku korist mikrob može imati od toga što nas čini bolesnima na bizarne načine -

primjerice izazivanjem genitalnih upala ili proljeva? I zbog čega bi mikrobi evoluirali tako da

za nas postanu smrtonosni? To se čini osobito zagonetnim i kontraproduktivnim, jer mikrob

koji ubija svog domaćina time ubija i sebe.

Zapravo, mikrobi evoluiraju kao i druge vrste. Evolucija odabire one jedinke koje su

najučinkovitije u stvaranju potomstva i pomaganju potomstvu da se proširi na mjesta pogodna

za život. Za mikrobe, širenje se može matematički definirati kao broj novih zaraženih jedinki

po svakom mikrobu-roditelju. Taj broj ovisi o tome koliko je dugo pojedina žrtva sposobna

zaraziti druge jedinke, te kako se učinkovito mikrob prenosi s jedne žrtve na drugu.

Mikrobi su evolucijom razvili raznolike načine širenja od osobe do osobe, te sa

životinja na ljude. Klica koja se uspješnije širi, ostavlja za sobom više potomaka, pa prirodno

odabiranje djeluje u njezinu korist. Većina "simptoma" bolesti zapravo su načini na koje neki

prokleto bistar mikrob mijenja naša tijela ili ponašanje, da bi potaknuo uspješnije širenje.

Najlakši način na koji se klica može širiti jest da jednostavno čeka da bude pasivno

prenesena na sljedeću žrtvu. To je strategija mikroba koji u jednom domaćinu čekaju da ga neki

drugi domaćin pojede: primjerice, bakterija salmonela, kojom se zarazimo kad jedemo već

zaražena jaja ili meso; crv odgovoran za trihinelozu, koji iz svinja prelazi na nas tako što čeka

da svinju ubijemo i pojedemo a da je pritom nismo dobro skuhali; te crv koji uzrokuje

anisakijazu, bolest od koje povremeno stradaju Japanci i Amerikanci koji vole jesti sushi, tj.

sirovo riblje meso. Ti paraziti na osobu prelaze iz pojedene životinje, no virus koji uzrokuje

bolest smijanja (kuru) na visoravnima Nove Gvineje prenosio se s pojedene na živu osobu. To

jest, bolest je prenošena kanibalizmom, kad bi djeca gorštaka kobno pogriješila, oblizujući prste

nakon što su dirala sirove mozgove, koje su njihove majke neposredno prije izvadile iz

zaraženih žrtava, pripremajući kanibalsku gozbu.

Neki mikrobi ne čekaju da stari domaćin umre i bude pojeden, nego "autostopiraju"

preko sline kukaca koji ugrizu domaćina i zatim odlete da bi ugrizli novog domaćina. Takav

slobodni prijevoz omogućuju komarci, buhe, uši ili cece-muhe, kojima se šire malarija, kuga,

tifus ili bolest spavanja. Najprljaviji od svih trikova pasivnog prenošenja počine mikrobi koji

s majke prelaze na njezino čedo u utrobi, pa su bebe zaražene već u trenutku rođenja. Koristeći

takve trikove, mikrobi odgovorni za sifilis, rubeolu, a danas i AIDS, uzrokuju etičke dvojbe s

kojima se očajnički pokušavaju nositi oni koji vjeruju u fundamentalno pravedan svijet.

Druge klice, slikovito govoreći, stvar uzimaju u svoje ruke: mijenjaju anatomiju ili

navike svojih domaćina, tako što ubrzavaju vlastito prenošenje i širenje. S našeg stajališta,

otvorene ranice na spolnim organima, uzrokovane spolnim bolestima poput sifilisa, primjer su

gadljive nedostojanstvenosti. No sa stajališta mikroba, to su tek korisne sprave kojima se

ostvaruje pomoć domaćina pri ubacivanju mikroba u tjelesnu šupljinu novog domaćina.

Ozljede kože kod boginja također pomažu širenju mikroba izravnim ili neizravnim tjelesnim

dodirom (katkad izrazito neizravnim, kao kad su bijelci, skloni istrebljivanju "ratobornih"

američkih Indijanaca, darivali Indijancima pokrivače koje su prije toga upotrebljavali ljudi s

boginjama).

Još je živopisnija strategija virusa gripe, tj. obične prehlade, te virusa hripavca

(pertussis), koji žrtvu potiču da kašlje ili kiše i time izbacuje oblake mikroba u smjeru

budućih novih domaćina. Slično tome, vibrion kolere u žrtvi izaziva učestali proljev, kojim se

vibrioni izbacuju i dospijevaju u vodu koju će možda piti nove žrtve, dok se virus uzročnik

korejske hemoragijske groznice širi mokraćom miševa. Kad je u pitanju modificiranje

ponašanja domaćina, nitko nije ravan virusu bjesnoće (rabies), koji ne samo da se nalazi u slini

zaraženog psa, nego psa nagoni i na mahnito grizenje svih oko sebe, čime se zaraze brojne

nove žrtve. Kad je u pitanju tjelesni napor samog parazita, nagrada za prvo mjesto ipak

pripada nametnicima kao što su trakavice i schistosoma, koje se iz vode ili tla (gdje su njihove

larve dospjele s izmetom prethodnih žrtava) aktivno probijaju u organizam novog domaćina

kroz njegovu kožu.

I tako, s našeg stajališta, ranice na spolnim organima, proljev i kašalj jesu "simptomi

bolesti". Sa stajališta zaraznih klica, to su lukave evolucijske strategije širenja. Zbog toga je u

interesu klica da nas "učine bolesnima". No zbog čega bi kod klica evoluirala naizgled

autodestruktivna strategija ubijanja domaćina?

Sa stajališta zaraznih klica, to je tek nehotični usputni učinak (slaba nam je to utjeha!)

onih simptoma u domaćinu koji potiču učinkovito prenošenje mikroba na druge domaćine.

Pacijent s neliječenom kolerom mogao bi umrijeti od proljeva kojim dnevno gubi desetke litara

tekućine. No bar neko vrijeme (sve dok je bolesnik živ), vibrion kolere u obilnim se

količinama širi prema izvorima pitke vode budućih žrtava. Uz uvjet da svaka žrtva tako u

prosjeku zarazi više od jedne nove žrtve, kolera se širi, iako prethodni domaćin umire.

* * *

Toliko o našoj nepristranoj analizi interesa zaraznih klica. Vratimo se sad raspravi o

vlastitim sebičnim interesima: preživjeti i ostati zdrav, najbolje ubijanjem tih nesretnih bića.

Jedna od naših tipičnih reakcija na zarazu je pojava vrućice. Navikli smo vrućicu smatrati

"simptomom bolesti", kao da se ona nužno razvija, nemajući nikakvu korisnu funkciju. No

regulacija tjelesne temperature je pod genetičkim nadzorom i ne odvija se igrom slučaja. Neki

mikrobi su na toplinu osjetljiviji od naših tijela. Povišenjem vlastite temperature, zapravo

pokušavamo nasmrt skuhati te klice prije nego što skuhamo sami sebe.

Druga tipična reakcija jest mobilizacija našeg imunološkog sustava. Bijele krvne

stanice, s drugim vrstama stanica, aktivno tragaju za stranim mikrobima i ubijaju ih.

Specifična protutijela koja postupno razvijamo protiv određenih zaraznih mikroba s kojima

smo došli u dodir, smanjit će vjerojatnost ponovne zaraze kad jednom ozdravimo. Kao što svi

znamo iz osobnog iskustva, postoje bolesti poput gripe i obične prehlade na koje smo tek

privremeno otporni; prije ili poslije ponovno se od njih razbolimo. No naša nam protutijela,

potaknuta prvom infekcijom, pružaju doživotnu otpornost protiv drugih bolesti - npr. ospica,

zaušnjaka, rubeole, hripavca i danas iskorijenjenih boginja. To je načelo cijepljenja

(vakcinacije): potaknuti proizvodnju naših protutijela a da se pritom ne razbolimo, tako što se

cijepimo mrtvim mikrobima ili oslabljenim sojevima mikroba.

Nažalost, neki lukavi mikrobi ne predaju se samo tako pred našom imunološkom

obranom. Neki su mikroorganizmi naučili kako nas prevariti, mijenjajući one molekule na

površini mikroba (tzv. antigene) koje naša protutijela prepoznaju. Neprekidna evolucija ili

recikliranje novih sojeva virusa gripe, s različitim antigenima, objašnjava zbog čega, nakon što

ste prije dvije godine imali gripu, niste zaštićeni od novog soja virusa koji se širi ove godine.

Malarija i bolest spavanja još su nezgodnije, jer uspijevaju još brže mijenjati svoje antigene.

Najopasnijim mikroorganizmima pripada AIDS, koji stvara nove antigene čak i dok boravi u

istom domaćinu, pa tako na kraju porazi njegov imunološki sustav.

Naša najsporija obrambena reakcija jest ona posredstvom prirodnog odabira, čime se iz

generacije u generaciju mijenja frekvencija gena u našim populacijama. Neki su ljudi za

pojedine bolesti genetički otporniji od drugih. Ti ljudi, s genima za otpornost na određene

mikrobe, vjerojatnije će preživjeti epidemije uzrokovane tim mikrobima. Zato će se, tijekom

povijesti, ljudske populacije koje su nekoliko puta izlagane određenom uzročniku bolesti,

sastojati od više osoba s takvim genima za otpornost - samo zbog toga što su nesretnici bez

takvih gena češće umirali i imali manje prilike da svoje gene prenesu na potomstvo.

Za utjehu, razmislite još jedanput. Ta evolucijska reakcija ne daje ništa dobro osobama

koje su genetički osjetljive i umiru. No zbog te reakcije, ljudska populacija u cjelini postaje

bolje zaštićena od uzročnika bolesti. Primjeri takve genetičke obrane su npr. zaštita (uz druge

posljedice!) koju gen srpaste anemije pruža crnom stanovništvu protiv malarije, zaštita koju

gen Tay-Sachsove bolesti pruža Aškenazi Zidovima protiv tuberkuloze, te zaštita koju gen

cistične fibroze pruža stanovnicima sjeverne Europe protiv bakterijskih proljeva.

Ukratko, naše interakcije s većinom živih vrsta, npr. s kolibrićima, ne čine ni nas ni

kolibriće "bolesnima". Niti mi imamo evolucijski stečene obrambene mehanizme protiv

kolibrića, niti oni protiv nas. Takav mirni suživot bio je moguć zbog toga što kolibrići ne

"očekuju" da ćemo mi svijetom širiti njihovo potomstvo, niti da su im naša tijela jestiva.

Kolibrići su evoluirali na način da se hrane nektarom i kukcima, koje pronalaze koristeći se

vlastitim krilima i energijom.

No mikrobi su evoluirali tako da se hrane sastojcima unutar naših tijela, a nemaju krila

da bi odletjeli do tijela nove žrtve, kad prva žrtva umre ili postane na njih otporna. Zbog toga

su mnoge zarazne klice morale evolucijom razviti neke strategije širenja među potencijalnim

žrtvama, a mnoge od tih strategija doživljavamo kao "simptome bolesti". I mi smo evolucijom

razvili suprotstavljene strategije, na koje su mikrobi opet evolucijom razvili nove protu-protu-

strategije. Mi i uzročnici bolesti sad smo uhvaćeni u spiralno rastuće evolucijsko natjecanje, u

kojem je smrt cijena poraza, a prirodna selekcija ima ulogu suca. Razmotrimo sad oblik tog

ratničkog nadmetanja: blitzkrieg ili gerilski rat?

* * *

Pretpostavimo da bilježimo broj slučajeva neke zarazne bolesti u određenom području,

te pratimo kako se s vremenom taj broj mijenja. Dobit će se vrlo različiti ishodi za različite

bolesti. Za neke bolesti, poput malarije ili zaraze trakavicom, novi slučajevi pojavljivat će se

bilo kojeg mjeseca ili bilo koje godine u pogođenom području. No kod tzv. epidemijskih

bolesti, dugo vremena nema ni jednog oboljelog, zatim slijedi lavina slučajeva, pa opet

razdoblje "zatišja".

Među takvim epidemijskim bolestima, gripa je većini Amerikanaca osobno

najpoznatija, a neke su godine osobito loše (no istodobno su to sjajne godine za virus gripe).

Epidemije kolere javljaju se u duljini intervalima, a epidemija u Peruu 1991. bila je prva takva

epidemija u Novom svijetu u 20. stoljeću. Iako danas epidemije gripe i kolere dolaze na

naslovnice novina, te su epidemije bile mnogo strašnije prije uspona moderne medicine.

Najveća pojedinačna epidemija u ljudskoj povijesti bila je epidemija gripe koja je usmrtila 21

milijun ljudi potkraj Prvog svjetskog rata. "Crna smrt" (bubonska kuga) usmrtila je četvrtinu

europskog stanovništva između 1346. i 1352., pri čemu je u nekim gradovima umrlo i do 70%

stanovnika. Dok se ranih 1880-ih u području Saskatchewana gradila Kanadska pacifička

željeznica, američki

Indijanci tog područja, koji su dotad imali oskudne kontakte s bijelcima i njihovim

zaraznim klicama, umirali su od tuberkuloze s nevjerojatno visokim udjelom od 9% godišnje.

Zarazne bolesti koje nas pogađaju kao epidemije, umjesto da kontinuirano pogađaju

manji broj pojedinaca, imaju nekoliko zajedničkih osobina. Prvo, šire se brzo i učinkovito sa

zaražene osobe na zdrave ljude u okolini, pa stoga cijela populacija postane izložena u

kratkom vremenu. Drugo, to su "akutne" bolesti: u kratkom razdoblju ljudi ili umru ili se

potpuno oporave. Treće, sretnici koji se oporave razviju protutijela koja ih čine imunim na

ponovni napad bolesti tijekom dugog razdoblja, možda i doživotno. Napokon, te bolesti

obično pogađaju samo ljude; mikrobi koji ih uzrokuju obično ne uspijevaju preživjeti u tlu ili

drugim životinjama. Sva ta četiri svojstva vrijede i za Amerikancima poznate akutne dječje

zarazne bolesti, uključujući ospice, rubeolu, zaušnjake, hripavac i vodene kozice.

Lako je shvatiti zbog čega se bolest s navedena četiri svojstva obično pojavljuje kao

epidemija. Naglo širenje mikroba, te nagli tijek simptoma, znače da brzo biva zaražen svaki član

lokalne ljudske zajednice, a ubrzo nakon toga žrtva umre, oporavi se ili stekne imunitet. Ne

postoji više nitko tko bi se mogao zaraziti. No kako mikrob može preživjeti jedino u tijelima

živih ljudi, bolest jenjava i prestane, sve dok nova generacija djece ne dosegne osjetljivu dob -

ili dok zaražena osoba ne doputuje iz drugog područja, pa pokrene novu epidemiju.

Klasični primjer epidemijskog pojavljivanja takvih bolesti jest povijest ospica na

izoliranom otočju Faeroes u Atlantskom oceanu. Teška epidemija ospica izbila je 1781. i

zatim jenjala, pa je otočje bilo bez ospica sve dok brodom iz Danske 1846. nije stigao

zaraženi stolar. U tri mjeseca, ospice je dobio gotovo svaki stanovnik otočja Faeroes

(populacija od 7782 ljudi) i zatim ili umro ili ozdravio, pa su ospice još jedanput nestale, do

pojave nove epidemije. Istraživanja pokazuju da ospice "izumru" u bilo kojoj ljudskoj

populaciji koja ima manje od pola milijuna ljudi. Jedino u većim populacijama bolest se može

seliti iz jednog područja u drugo, pa tako ustrajava sve dok se ne rodi dovoljno djece u

izvorno zaraženom području, da bi se u njemu ospice opet mogle pojaviti.

Ono što vrijedi za ospice na otočju Faeroes, vrijedi i za ostale poznate akutne zarazne

bolesti diljem svijeta. Da bi se održale, potrebna im je dovoljno brojna ljudska populacija

dovoljne gustoće, tako da su brojna osjetljiva djeca izložena u trenutku u kojem bi bolest

inače jenjala i nestala. Zato su ospice i slične bolesti također poznate kao "bolesti

prenapučenosti".

* * *

Očito, bolesti prenapučenosti ne mogu se održavati u malim družinama lovaca skupljača

ili zemljoradnika koji krče i spaljuju svoja polja. Kao što nam danas potvrđuje tragično

iskustvo s Indijancima Amazone i stanovnicima otoka u Tihom Oceanu, uvezena epidemija

može zbrisati gotovo cijelo malo pleme (engl. tribelet), jer nijedan član plemena nema

protutijela za taj određeni mikroorganizam. Primjerice, u zimi 1902. izbila je epidemija

dizenterije, koju je donio mornar s kitolovca Active, i ubila 51 od ukupno 56 Eskima

Sadlermiut - jako izolirane družine koja je živjela na otoku Southampton na kanadskom

Arktiku. Osim toga, ospice i neke druge "dječje" bolesti ubijaju zaražene odrasle osobe većom

vjerojatnošću nego djecu, a svi odrasli članovi male populacije su osjetljivi. (Nasuprot tome,

danas odrasli Amerikanci vrlo rijetko dobiju ospice, jer ih je većina bolest preboljela u

djetinjstvu ili su bili cijepljeni). Usmrtivši većinu članova male populacije, epidemija nestaje.

Mali broj ljudi u takvoj populaciji objašnjava nam ne samo zbog čega u njima ne mogu dugo

trajati izvana unesene epidemije, nego i zbog čega takve populacije nikad nisu mogle razviti

epidemijske bolesti koje bi mogle prenositi na osobe izvana.

No to ne znači da u malim populacijama uopće nema zaraznih bolesti. Ima ih, ali samo

određene vrste. Neke su uzrokovane mikrobima sposobnima da prežive u životinjama ili u tlu,

pa bolest ne nestaje potpuno, nego uzročnici pritajeno vrebaju da ponovno zaraze ljude.

Primjerice, virus žute groznice prenose divlji afrički majmuni, pa uvijek iznova može zaraziti

seoske populacije, odakle je transatlantičkom trgovinom robljem prenesen kao zaraza i na

majmune i na ljude Novog svijeta.

Neke druge zarazne bolesti malih populacija su kronične bolesti, poput gube ili yaws

(zarazna tropska kožna bolest s velikim crvenim oteklinama). Budući da bolest katkad sporo

ubija zaraženu osobu, žrtva ostaje živi spremnik mikroba i može zaraziti ostale pripadnike

svoje zajednice. Primjerice, područje Karimui Basim na visoravnima Nove Gvineje, gdje sam

radio 1960-ih, nastanjivala je izolirana populacija od nekoliko tisuća ljudi, kod kojih je

učestalost gube bila među najvišima u svijetu - oko 40% populacije bilo je gubavo! Napokon,

male populacije ljudi osjetljive su i na manje opasne zarazne bolesti, na koje ne razvijamo

imunitet, pa se osoba može ponovno razboljeti. To se zbiva s trakavicama i mnogim drugim

parazitima.

Sve te vrste bolesti, karakteristične za male izolirane zajednice, vjerojatno su jedne od

najstarijih bolesti čovječanstva. Mogle su evoluirati i održati se milijunima godina naše rane

evolucijske povijesti, kad je ukupna populacija ljudi bila malena i fragmentirana. Bolesti su to

koje dijelimo s našim najbližim srodnicima u divljini, afričkim čovjekolikim majmunima (ili su

barem vrlo slične tim bolestima). Nasuprot tome, prethodno spomenute bolesti

prenapučenosti, mogle su nastati samo s pojavom velikih i gusto napučenih ljudskih zajednica.

Taj populacijski rast počeo je s usponom zemljoradnje, prije otprilike 10.000 godina, a zatim

je ubrzan nastankom gradova prije nekoliko tisuća godina. Zapravo, iznenađujuće je da se

većina poznatih zaraznih bolesti pojavila tek nedavno: boginje oko 1600. pr. Kr. (zaključeno na

temelju tragova bolesti na egipatskoj mumiji), zaušnjaci 400. pr. Kr., guba 200. pr. Kr.,

epidemijska dječja paraliza 1840., a AIDS 1959.

* * *

Zbog čega je uspon zemljoradnje pokrenuo evoluciju naših zaraznih bolesti

prenapučenosti? Jedan, upravo spomenuti, razlog jest da zemljoradnja omogućuje pojavu

mnogo većih gustoća populacije u odnosu na lovačko-skupljački način života - u prosjeku 10

do 100 puta veću populacijsku gustoću. Osim toga, lovci skupljači često mijenjaju staništa i za

sobom ostavljaju gomile izmeta u kojima su mikrobi i ličinke parazita. No zemljoradnici žive

sjedilački i usred vlastitih gomila izmeta, što mikrobima omogućuje najkraći put iz tijela jedne

osobe do vode koju pije druga osoba.

Neke populacije zemljoradnika bakterijama i nametnicima iz vlastitog izmeta dodatno

olakšavaju da zaraze druge osobe, time što izmet i urin skupljaju i zatim ih koriste za gnojenje

polja koja obraduju. Navodnjavanje polja i ribnjaci idealni su uvjeri života za puževe koji

prenose šistostomijazu, te za metilje koji se kroz kožu uvuku u tijela ljudi koji gacaju vodom

zagađenom izmetom. Sjedilački zemljoradnici postali su okruženi ne samo svojim izmetom,

nego i glodavcima koji prenose bolesti, a privukla ih je uskladištena hrana. Šumske krčevine

afričkih zemljoradnika idealno su stanište za razmnožavanje komaraca koji prenose malariju.

Ako je uspon zemljoradnje bio vrlo povoljan za naše mikrobe, pojava gradova za njih je

bila prava blagodat - još gušće zbijene populacije ljudi, u još lošijim higijenskim uvjetima!

Gradske populacije u Europi postale su postojane i samodostatne tek početkom 20. stoljeća:

do tada je neprekidni dotok zdravih seljaka iz provincije bio prijeko potreban, da nadoknadi

gubitak izazvan neprekidnim umiranjem gradskog stanovništva zbog bolesti prenapučenosti.

Druga blagodat za mikrobe bio je razvitak svjetskih putova trgovine, koji su već u doba

Rimljana učinkovito povezivali populacije diljem Europe, Azije i sjeverne Afrike u jedno

veliko i plodno uzgajalište mikroba. Tada su boginje i stigle u Rim, kao Antoninova kuga koja

je usmrtila milijune Rimljana između 165. i 180. n. e.

Slično tome, bubonska kuga u Europi se prvi put pojavila kao Justinijanova kuga

(542./543.). No kuga je punom snagom, kao epidemija "crne smrti", pogodila Europu tek

1346., kad je novi kopneni put za trgovinu s Kinom omogućio nagli kontakt s krznima

zagađenim buhama duž istočno-zapadne osi Euroazije, iz kugom pogođenih područja središnje

Azije u Europu. Danas su mlazni avioni učinili i najdulje medukontinentalne letove kraćim od

trajanja bilo koje ljudske zarazne bolesti. Tako je, na primjer, avion prijevoznika Aerolineas

Argentinas, iz peruanskog grada Lime uspio istoga dana 1991. prevesti nekoliko desetaka ljudi

zaraženih kolerom u Los Angeles, koji je od Lime udaljen više od 4800 kilometara. Eksplozivni

porast putovanja Amerikanaca diljem svijeta te useljenici, pretvaraju SAD u još jedan "lonac za

taljenje" - ovaj put mikroba koje smo dosad ignorirali kao puke uzročnike nekih egzotičnih

bolesti u jako udaljenim zemljama.

* * *

Dakle, kad su ljudske populacije postale dovoljno brojne i dovoljno gusto napučene,

dosegnuli smo stadij vlastite povijesti u kojem su napokon evoluirale i održale se bolesti

prenapučenosti, koje pogađaju samo našu vrstu. No taj zaključak vodi nas do paradoksa: takve

bolesti prije toga nisu mogle postojati! Evoluirale su kao nove bolesti. Koje je onda njihovo

podrijetlo?

Molekularno-biološka istraživanja samih mikroba, uzročnika bolesti, nedavno su nam

počela pružati dokaznu gradu o podrijetlu tih bolesti. Danas molekularni biolozi mogu

identificirati najbliže srodnike uzročnika većine naših jedinstvenih bolesti. Pokazalo se da su i

ti srodnici uzročnici zaraznih bolesti prenapučenosti - ali ne kod ljudi, nego kod različitih

vrsta domaćih životinja i kućnih ljubimaca! I kod životinja su za pojavu epidemijskih bolesti

potrebne velike, gusto zbijene populacije; štoviše, te bolesti ne pogađaju bilo koje životinje,

nego gotovo isključivo društvene životinje, koje po svojoj naravi žive u velikim zajednicama.

Zato, kad smo udomaćili društvene životinje, poput krava i svinja, one su već bile nositelji

epidemijskih bolesti, koje su samo čekale priliku da prijeđu i na nas.

Tablica 11.1. Smrtonosni darovi naših životinja-prijatelja.

Ljudska bolest Životinja s najsrodnijim uzročnikom bolesti

ospice goveda (rinderpest)

tuberkuloza goveda

vodene kozice goveda (kravlje kozice) ili ostala stoka sa srodnim pox virusima

gripa svinje i patke

hripavac svinje, psi

malarija (tip Falciparum) ptice (kokoši i patke?)

Primjerice, virus ospica najbliži je srodnik virusa koji uzrokuje tzv. rinderpest (virusnu

bolest goveda). Ta gadna epidemijska bolest pogađa goveda i mnoge divlje vrste preživača, ali

ne i ljude. Zauzvrat, ospice ne pogađaju goveda. Velika sličnost virusa ospica i rinderpesta

navodi nas na zaključak da je virus rinderpest s goveda prešao na ljude i zatim evoluirao u

virus ospica, tako što je neka svoja svojstva promijenio da bi se adaptirao na ljude. Takav

prijenos uopće nije neobičan, kad se uzme u obzir da mnogi seljaci žive i spavaju jako blizu

krava i njihova izmeta, mokraće, daha, zagnojenih rana i krvi. Naš bliski odnos s govedima

traje već 9000 godina, od dana kad smo ih udomaćili - što je više nego dovoljno vremena da

bi nas rinderpest spazio u svojoj blizini. Kao što pokazuje tablica 11.1., i podrijetlo ostalih

zaraznih bolesti može se pratiti do bolesti domaćih životinja.

* * *

S obzirom na našu bliskost sa životinjama koje volimo ili uzgajamo, vjerojatno nas

njihovi mikrobi neprekidno bombardiraju. Prirodno odabiranje se brine da većina tih napada

ne bude uspješna, no neki mikrobi ipak su uspjeli postati uzročnici ljudskih bolesti. Brzi

pregled tekućih bolesti omogućuje nam da uočimo četiri stadija u evoluciji specijaliziranih

ljudskih bolesti od životinjskih preteča.

Prvi nam stadij ilustriraju deseci bolesti koje tu i tamo izravno pokupimo od kućnih

ljubimaca i domaćih životinja. Primjeri takvih bolesti su: bolest mačjeg ogreba, leptospiroza

(od pasa), psitakoza (od papiga i pilića), te bruceioza (od goveda). Slično smo osjetljivi na

bolesti divljih životinja, poput tularemije, kojom se lovci mogu zaraziti dok deru kožu divljih

kunića. Svi su ti mikrobi još u ranom stadiju svoje evolucije u specijalizirane humane patogene

(tj. specijalizirane uzročnike ljudskih bolesti). Još se ne prenose izravno s osobe na osobu, a

čak se i sa zaražene životinje na ljude prenose još uvijek relativno rijetko.

U drugom stadiju, prethodno životinjski patogeni mikrob evoluira do točke kad se

može izravno prenositi s čovjeka na čovjeka i tako uzrokovati pojavu epidemije. Međutim,

epidemija se može ugasiti zbog bilo kojeg od nekoliko razloga - zaustavljena je modernim

medicinskim mjerama ili prestaje kad su svi zaraženi, pa su ili postali imuni ili su umrli.

Primjerice, dotad nepoznata groznica, nazvana groznicom O'nyong-nyong, pojavila se 1959. u

istočnoj Africi i širila se sve dok nije bilo zaraženo nekoliko milijuna Afrikanaca. Vjerojatno

je potekla od virusa majmuna, a na ljude su je prenijeli komarci. Nova bolest je brzo nestala,

jer su se pacijenti brzo oporavljali i postali su imuni na ponovljenu zarazu. Amerikancima

poznatiji primjer je groznica Fort Bragg, to jest nova bolest izazvana leptospirama koja je u

SAD-u izbila u ljeto 1942. i ubrzo zatim nestala.

Kobna bolest koja je nestala zbog drugog razloga, bila je bolest smijanja (kuru) na

Novoj Gvineji. Prenosila se kanibalizmom, a uzročnik je bio sporodjelujuči virus; od te se

bolesti nitko nikad nije oporavio - svi su zaraženi umrli. Kuru bi vjerojatno postupno

uzrokovao nestanak svih 20.000 pripadnika novogvinejskog plemena Fore, da australska vlada

nije oko 1959. uspostavila nadzor i iskorijenila kanibalizam, a time i daljnje prenošenje

bolesti. Medicinski su anali puni prikaza bolesti čiji opisi ne podsjećaju ni na jednu bolest

današnjice, a koje su nekad uzrokovale grozne epidemije i zatim nestale jednako tajnovito kao

što su se i pojavile. "Engleska bolest znojenja", koja je zgrozila i poharala Europu između

1485. i 1552., te "pikardijsko preznojavanje" u Francuskoj tijekom 18. i 19. stoljeća, tek su

dva od mnogih primjera epidemijskih bolesti koje su nestale mnogo prije nego što je moderna

medicina razvila metode identifikacije mikroba uzročnika.

Treći su stadij u evoluciji glavnih bolesti uzročnici bolesti u životinja koji su evoluirali u

uzročnike bolesti u ljudi, a (još?) nisu izumrli, pa će možda postati (a možda i neće) masovne

ubojice čovječanstva. Budućnost je vrlo neizvjesna za groznicu Lassa, koju uzrokuje virus

koji je vjerojatno potekao od glodavaca. Ta je groznica prvi put uočena 1969. u Nigeriji, gdje

je uzrokovala kobnu i toliko zaraznu bolest, da su nigerijske bolnice bile zatvarane čak i kad bi

se pojavio samo jedan slučaj. Još bolje istražena je bolest Lyme, uzrokovana spirohetom koja

se na ljude prenosi ugrizom krpelja koji inače žive na miševima i jelenima. Iako je prvi poznat

slučaj osobe oboljele od Lyme u SAD-u opisan tek 1962., ta bolest već u mnogim područjima

SAD-a doseže epidemijske razmjere. Budućnost AIDS-a, koji je potekao od majmunskih virusa i

prvi slučaj oboljele osobe zabilježio tek 1959., još je sigurnija (sa stajališta virusa).

Završni su stadij evolucije zaraznih bolesti glavne, odavno poznate epidemijske bolesti

koje pogađaju samo ljude. Te su bolesti vjerojatno evolucijski preživjeli ostatak mnogo

brojnijih uzročnika bolesti, koji su sa životinja pokušali "preskočiti" na ljude - i uglavnom u

tome nisu uspjeli.

Što se zapravo zbiva tijekom tih stadija, dok se bolest koja pogađa samo životinje

pretvara u bolest koja pogađa samo ljude? Jedna transformacija tiče se promjene posrednika-

prenosioca: kad se mikrob, koji se dotad oslanjao na nekog člankonošca kao prijenosnika,

prebaci na novog domaćina, može se dogoditi da mora izabrati i novog člankonošca kao

prijenosnika. Primjerice, tifus se izvorno prenosio sa štakora na štakora posredstvom

štakorskih buha, koje su neko vrijeme uspijevale tifus prenositi i sa štakora na ljude. Na kraju,

mikrobi tifusa otkrili su da ljudske uši nude učinkovitiji način prenošenja s čovjeka na čovjeka.

Danas, kad su među Amerikancima uši uglavnom istrijebljene, tifus je otkrio novi način da nas

opet napadne: prvo zarazi leteće vjeverice iz istočnog dijela Sjeverne Amerike, a zatim se

prenosi na ljude na čijim se trijemovima i tavanima gnijezde leteće vjeverice.

Ukratko, bolesti su evolucija koja teče, a mikrobi se prirodnim odabiranjem adaptiraju

na nove domaćine i nove prijenosnike. No u usporedbi s tijelima krava, naša tijela imaju

različite imunološke obrambene reakcije, različite uši, izmet i kemijski sastav tkiva. U tom

novom okolišu, mikrob mora evolucijom steći nove načine preživljavanja i razmnožavanja. U

nekoliko poučnih slučajeva, liječnici i veterinari uspjeli su izravno promatrati i proučavati

kako mikrobi evoluiraju u nove oblike.

Najbolje proučen slučaj je ono što se zbiva kad miksomatoza pogodi kuniće u

Australiji. Mikso-virus, koji prirodno napada divlje vrste kunića u Brazilu, u europskih

domaćih kunića izaziva smrtonosne epidemije, jer su oni drukčija vrsta kunića. Zato je virus

namjerno unesen u Australiju 1950., u nadi da će izazvati pomor kunića koji su u Australiju iz

Europe neoprezno uvezeni u 19. stoljeću, a danas su prava štetočinska napast. Na nesreću

farmera, smrtnost kunića već je u drugoj godini pala na 90%, a na kraju na samo 25%, pa je

nestala nada da će kuniće u Australiji biti moguće potpuno istrijebiti. Problem je bio u tome

što su mikso-virusi evoluirali tako da ostvare vlastite interese, koji su se razlikovali i od

interesa farmera i od interesa kunića. Virus je mutirao i za kuniće postao manje smrtonosan,

tako da bi smrtno zaraženi kunići mogli dulje poživjeti prije nego što uginu. Tako manje

smrtonosni mikso-virus uspijeva zaraziti mnogo više kunića no što je to mogao izvorni, jako

virulentni mikso-virus.

Za sličan primjer kod ljudi, dovoljno je pogledati iznenađujuću evoluciju uzročnika

sifilisa. Kad se danas spomene sifilis, naše su prve asocijacije ranice na spolnim organima i

bolest koja vrlo sporo napreduje, pa uzrokuje smrt neliječenih bolesnika tek nakon mnogo

godina. Međutim, kad je sifilis prvi put zabilježen u Europi 1495., njegove su pustule (gnojni

prištevi), prekrivajući tijelo od glave do koljena, dovodile do toga da ljudima otpada meso s

lica, a žrtve bi umirale već za nekoliko mjeseci. Već 1546., sifilis se pretvorio u bolest sa

simptomima vrlo sličnim onima kakve danas poznajemo. Očito, baš kao i u slučaju

miksomatoze, spirohete koje su uzročnik sifilisa evoluirale su tako da svojim žrtvama

omoguće dovoljno dug život kako bi se potomstvo spiroheta moglo uspješno prenijeti na što

više novih žrtava.

* * *

Važnost smrtonosnih mikroba u ljudskoj povijesti dobro je uočljiva na primjeru

europskog osvajanja Novog svijeta i desetkovanja autohtonih populacija na tim područjima.

Mnogo je više američkih Indijanaca umrlo od euroazijskih zaraznih klica nego što ih je

poginulo na bojišnicama od europskih mačeva i vatrenog oružja. Te su zarazne klice

potkopale otpor Indijanaca, jer su pobile većinu starosjedilaca i njihovih voda, a nagrizle

moralnu snagu preživjelih. Primjerice, Cortes je 1519. pristao na obalu Meksika sa 600

Španjolaca, kako bi pokorio žestoko militarističko carstvo Asteka, napučeno milijunima ljudi.

Činjenica da je Cortes stigao do Tenochtitlana (glavnog grada Asteka), da se izvukao uz

gubitak "samo" dvije trećine svojih ljudi, te da se uspio probiti natrag do obale, ukazuje nam i

na vojne prednosti Španjolaca i na početnu naivnost Asteka. No kad je Cortes ponovno napao,

Asteci više nisu bili naivni i borili su se krajnje žilavo, ulicu po ulicu. Ono što je Španjolcima

donijelo odlučnu prednost bile su boginje, koje su u Meksiko stigle s jednim zaraženim robom

1520. iz zaražene Kube, koja je bila pod vlašću Španjolske. Došlo je do epidemije u kojoj je

pomrlo gotovo pola astečkog stanovništva, uključujući i njihovog cara Cuitlahuaca. Preživjeli

Asteci bili su demoralizirani tajanstvenom bolešću koja ubija Indijance, a štedi Španjolce, kao da

namjerno oglašava nepobjedivost Španjolaca. Do 1618., početna meksička populacija od oko

20 milijuna ljudi smanjila se na jedva 1,6 milijuna ljudi.

Na sličan se način posrećilo Pizarru kad se 1531. iskrcao na obalu Perua sa 168 ljudi,

da bi pokorio carstvo Inka s milijunskim stanovništvom. Srećom po Pizarra, a na nesreću Inka,

boginje su kopnom već došle 1526., usmrtile većinu populacije Inka, a među žrtvama su bili i

car Huayna Capac te njegov imenovani nasljednik. Kako smo vidjeli u 3. poglavlju, tron je

ostao prazan, pa su se preostala dva sina cara Huayna Capaca, Atahualpa i Huascar, upustili u

borbu za prijestolje, a taj unutarnji sukob Pizarro je vješto iskoristio da pokori podijeljene

Inke.

Kad američki znanstvenici razmišljaju o najmnogoljudnijim društvima Novog svijeta

koja su postojala 1492., na um im padaju samo društva Asteka i Inka. Zaboravljaju da su u

Sjevernoj Americi živjele i mnogoljudne zajednice Indijanaca, na najlogičnijem mjestu -

dolini rijeke Mississippi, u kojoj se danas nalaze neka od najplodnijih američkih ratarskih

područja. Međutim, u slučaju Mississippija konkvistadori nisu izravno pridonijeli razaranju

društava; sav taj prljavi posao obavile su euroazijske zarazne klice, koje su u to područje

stigle prije osvajača. Kad je 1540. Hernando de Soto, kao prvi europski konkvistador,

marširao jugoistočnim dijelom SAD-a, naišao je na gradove koje su dvije godine prije toga

Indijanci napustili jer su gotovo svi stanovnici pomrli u epidemijama. Te su epidemije

donosili Indijanci iz obalnih područja, koji bi se zarazili u kontaktu sa Španjolcima.

Španjolski mikrobi proširili su se u unutrašnjost zemlje prije samih Španjolaca.

De Soto je ipak uspio vidjeti neke od gusto napučenih indijanskih gradova, uz donji

tok Mississippija. Nakon njegove ekspedicije, proteklo je mnogo vremena prije nego što su

Europljani ponovno stigli u dolinu Mississippija. No euroazijski mikrobi već su se dobro snašli

u Sjevernoj Americi i nastavili se širiti. U vrijeme sljedećeg dolaska Europljana na područje

donjeg toka rijeke Mississippi (bili su to francuski doseljenici potkraj 17. stoljeća), nestali su

gotovo svi ti veliki gradovi Indijanaca. Njihovi su ostaci veliki mound lokaliteti u dolini

Mississippija. Tek smo nedavno shvatili da je većina tih društava, koji su gradili mounds, bila

uglavnom netaknuta u doba kad je Kolumbo stigao u Novi svijet, te da su (vjerojatno zbog

bolesti) nestala između 1492. i početka sustavnog europskog istraživanja Mississippija.

Kad sam bio mlad, američki su učenici učili da je Sjevernu Ameriku izvorno naseljavalo

samo milijun Indijanaca. Taj mali broj koristio se za opravdavanje europskih osvajanja

kontinenta koji se mogao smatrati gotovo praznim. Međutim, arheološka iskapanja te opisi koje

su ostavili prvi europski istraživači naše obale, danas pokazuju da je početni broj

Indijanaca bio otprilike 20 milijuna. Za Novi svijet kao cjelinu, pad indijanske

populacije tijekom jednog do dva stoljeća nakon dolaska Kolumba procjenjuje se na čak 95%.

Glavni ubojice bile su zarazne klice Starog svijeta kojima Indijanci nisu nikad bili

izloženi, pa na njih nisu bili imuni ni genetički otporni. Boginje, ospice, gripa i tifus takmičili

su se za prvo mjesto među ubojicama. Kao da to nije bilo dovoljno, u stopu su ih pratili

difterija, malarija, zaušnjaci, hripavac, kuga, tuberkuloza i žuta groznica. U nebrojenim

slučajevima, bijelci su zapravo bili svjedoci katastrofa izazvanih dolaskom zaraznih klica.

Primjerice, indijansko pleme Mandan, s jednom od najsloženijih kultura na području Velikih

Ravnica, zaraženo je 1837. boginjama s parobroda koji je iz St. Louisa plovio uzvodno

rijekom Missouri. U samo nekoliko tjedana, od 2000 stanovnika jednog sela plemena Mandan

ostalo je samo 40 osoba.

* * *

U Novom svijetu proširilo se otprilike desetak glavnih zaraznih bolesti iz Starog

svijeta; s druge strane, čini se da nijedna važna smrtonosna bolest nije iz Amerike došla u

Europu. Jedina je moguća iznimka sifilis čije područje podrijetla još nije točno utvrđeno.

Jednostranost te razmjene zaraznih klica još je uočljivija kad se sjetimo da je uvjet za evoluciju

zaraznih bolesti prenapučenosti postojanje gusto napučenih populacija ljudi. Ako su današnje

procjene populacije pretkolumbovskog Novog svijeta točne, ta populacija nije bila bitno manja

od suvremene populacije Euroazije. Neki gradovi Novog svijeta, poput Tenochtitlana, u to su

doba bili među najnapučenijim gradovima svijeta. Zbog čega u Tenochtitlanu nisu strašne

zarazne klice dočekale Španjolce?

Jedan od mogućih razloga jest da je porast gustoće populacije u Novom svijetu počeo

kasnije nego u Starom svijetu. Drugi razlog je da tri najgušće napučena središta Amerike -

Ande, Srednja Amerika i dolina rijeke Mississippi - nikad nisu postala povezana redovitom

brzom trgovinom u jedno golemo uzgajalište mikroba, onako kako se to dogodilo u Europi,

sjevernoj Africi, Indiji i Kini u doba Rimljana. No ti razlozi ne objašnjavaju nam zbog čega u

Novom svijetu vjerojatno uopće nije bilo smrtonosnih epidemija. (DNK bacila tuberkuloze

otkrivena je na mumiji peruanskog Indijanca koji je umro prije tisuću godina, no korišteni

postupak identifikacije nije omogućavao razlikovanje ljudskog uzročnika tuberkuloze od blisko

srodne bakterije, Mycobacterium bovis, koja je vrlo proširena među divljim životinjama.)

Umjesto toga, glavni razlog izostanka pojave smrtonosnih epidemija u Amerikama

postaje nam jasan kad postavimo jednostavno pitanje. Iz kojih su mikroba takve zarazne

bolesti ondje mogle evoluirati? Vidjeli smo da su bolesti prenapučenosti u Euroaziji

evoluirale od bolesti euroazijskih udomaćenih životinja. U Euroaziji je postojalo mnogo

takvih životinja, a u Amerikama je bilo uzgojeno samo pet vrsta životinja: purani u Meksiku i

na jugozapadu SAD-a, lama/alpaka i zamorci u Andama, mošusna patka u tropskoj Južnoj

Americi, te psi diljem Amerike.

Zauzvrat, vidjeli smo i da ta krajnja oskudnost domaćih životinja u Novom svijetu

odražava oskudnost početnog materijala u divljini. Oko 80% krupnih divljih sisavaca Amerika

izumrlo je potkraj posljednjeg ledenog doba, prije otprilike 13.000 godina. Nije vjerojatno da

su malobrojne životinje, koje su američkim Indijancima bile dostupne za uzgoj, bile izvor

bolesti prenapučenosti, u usporedbi s npr. kravama i svinjama. Mošusne patke i purani ne žive

u golemim jatima, a nisu ni umiljate vrste (poput mlade janjadi) s kojima imamo česte tjelesne

kontakte. Zamorci su mogli poslužiti kao izvor tripanosomskih zaraza, poput Chagasove

bolesti ili lajšmanijaze, no to zasad nije dokazano. Na prvi pogled najviše začuđuje da se

nijedna ljudska bolest nije razvila od bolesti lama (tj. alpaka), koje smo skloni smatrati

andskim ekvivalentom za euroazijska goveda. Međutim, četiri stvari govore nam da su lame

teško mogle biti izvorom ljudskih patogena: držalo ih se u malih stadima - manjim od stada

ovaca, koza i svinja; njihov ukupni broj nije bio ni blizu broju domaćih životinja u

populacijama Euroazije, jer se lame nikad nisu proširile izvan Anda; ljudi nisu pili lamino

mlijeko (kao mogući izvor zaraznih klica); napokon, lame se nisu čuvale u zatvorenim

prostorijama, u tijesnoj vezi s ljudima. Nasuprot tome, nije rijedak slučaj da ljudske majke na

Novoj Gvineji često doje praščiće, a svinje i krave često se drže u kolibama u kojima žive i

seljaci zemljoradnici.

* * *

Povijesna važnost bolesti životinjskog podrijetla seže mnogo dalje od sukoba Starog i

Novog svijeta. Zarazne klice iz Euroazije imale su ključnu ulogu u desetkovanju urodeničkih

naroda u mnogim drugim dijelovima svijeta, uključujući otočane Tihog Oceana, australske

Aboridžine, te narod Khoisan (Hotentote i Bušmane) u južnoj Africi. Kumulativna smrtnost u

tih naroda, prethodno neizloženih euroazijskim klicama, kretala se od 50% do 100%.

Primjerice, Hispaniola je imala oko 8 milijuna stanovnika u vrijeme dolaska Kolumba 1492., a

već 1535. više nije bilo nijednog živog Indijanca. Ospice su na Fidži stigle 1875., kad se njihov

poglavar vratio iz posjeta Australiji, pobile su otprilike jednu četvrtinu svih tada živućih

stanovnika (nakon što su epidemije, počevši od prvog posjeta Europljana 1791., već usmrtile

većinu stanovnika Fidžija). Sifilis, gonoreja, tuberkuloza i gripa stigli su s kapetanom

Cookom 1779., a slijedila ih je velika epidemija tifusa 1804. te brojne "manje" epidemije,

čime je populacija Havaja 1853. svedena s otprilike pola milijuna 1779. na samo 84.000

stanovnika - iste godine u kojoj su na Havaje stigle i boginje, te usmrtile još 10.000

stanovnika. Takve bi se primjere moglo gotovo neprekidno nabrajati.

Međutim, zarazne klice nisu djelovale samo u korist Europljana. Iako u Novom svijetu

i Australiji nije bilo autohtonih epidemijskih bolesti koje bi se prenijele na Europljane, takvih

je bolesti svakako bilo u tropskim područjima Starog svijeta - kolera u tropskoj jugoistočnoj

Aziji, te žuta groznica u tropskoj Africi bile su (i još jesu) najpoznatije tropske smrtonosne

bolesti. Bile su vrlo ozbiljna zapreka europskoj kolonizaciji tropskih područja, a objašnjavaju i

zbog čega je do kolonijalne podjele Nove Gvineje i najvećeg dijela Afrike došlo gotovo 400

godina nakon što su Europljani počeli dijeliti Novi svijet. Nadalje, kad su europski brodovi

donijeli malariju i žutu groznicu u Amerike, to je postalo glavnom zaprekom i za kolonizaciju

tropskih područja Novog svijeta. Poznat primjer je uloga te dvije bolesti u prekidanju napora

Francuza (i gotovo uspješnom ometanju Amerikanaca pri dovršenju) da se izgradi Panamski

kanal.

Imajući na umu sve te činjenice, utvrdimo još jedanput ulogu zaraznih klica pri

odgovaranju na Yalijevo pitanje. Nema dvojbe da su

Europljani imali veliku prednost u naoružanju, tehnologiji i političkoj organizaciji u

odnosu na većinu neeuropskih naroda koje su pokorili. No te prednosti same po sebi ne mogu

posve objasniti kako je isprva tako mali broj doseljenika iz Europe mogao potisnuti

neusporedivo brojniju populaciju urođenika u Amerikama te u nekim drugim dijelovima svijeta.

To se možda i ne bi dogodilo bez podmuklog europskog dara drugim kontinentima - zaraznim

klicama koje su evoluirale tijekom dugotrajne bliskosti stanovnika Euroazije s njihovim

domaćim životinjama.

12. POGLAVLJE Modeli i posuđena pisma

Autori 19. stoljeća bili su skloni povijest tumačiti kao napredovanje od divljaštva do

civilizacije. Ključna obilježja te tranzicije bili su razvoj zemljoradnje, metalurgije, kompleksne

tehnologije, centralizirane vlade i pisma. Od svega toga, pismo je tradicionalno bilo geografski

najmanje rašireno: sve do širenja islama i kolonijalnih pothvata Europljana, pisma nije bilo u

Australiji, na otocima Tihog Oceana, u subekvatorijalnoj Africi, ni u cijelom Novom svijetu

uz iznimku malog područja Srednje Amerike. Zbog tako ograničene raširenosti, narodi koji su

s ponosom isticali da su civilizirani, oduvijek su pismo smatrali najjasnijim svojstvom koje ih

uzdiže iznad "barbara" ili "divljaka".

Znanje donosi moć. Zato pismo donosi moć modernim društvima, jer omogućuje

prenošenje znanja mnogo točnije, u mnogo većem opsegu i s više pojedinosti, iz udaljenih

zemalja i daleke prošlosti. Naravno, neki narodi (osobito Inke) uspijevali su upravljati

carstvima i bez pisma, a "civilizirani" narodi nisu uvijek pobjeđivali "barbare" - kao što su

spoznale vojske Rimljana u sukobu s Hunima. No europsko osvajanje Amerika, Sibira i

Australije ilustrira nam tipičan ishod iz nedavne prošlosti.

Pismo je marširalo zajedno s oružjem, mikrobima i centraliziranom političkom

organizacijom, kao moderni agens pobjede i osvajanja. Zapovijedi monarha i trgovaca, koji su

organizirali kolonizacijske flote, bile su prenošene u pisanom obliku. Flote su svoj kurs

određivale na temelju zemljovida i pisanih uputa za plovidbu, koje su sastavljene tijekom

prethodnih ekspedicija. Pisani prikazi prethodnih ekspedicija poticali su na nova putovanja,

opisujući bogatstvo i plodne zemlje koje samo čekaju da ih se osvoji. Pisani prikazi buduće su

osvajače poučili kakve okolnosti mogu očekivati te im pomogli da se pripreme. Nastalim

carstvima upravljalo se uz pomoć pisma. Iako su se sve te vrste informacija u društvima koja

nisu poznavala pismo prenosile i drugim sredstvima i načinima, pisanje je taj prijenos učinilo

lakšim, detaljnijim, točnijim i uvjerljivijim.

Zbog čega su onda samo neki narodi razvili sustave pisanja, kad je pismo tako

vrijedno? Primjerice, zbog čega tradicionalni lovci skupljači nisu razvili ili usvojili pismo?

Kad su u pitanju otočna carstva, zbog čega je pismo nastalo na minojskoj Kreti, ali ne i na

polinezijskoj Tongi? Koliko puta je tijekom ljudske povijesti pismo neovisno nastalo, pod

kojim okolnostima, i za koje namjene? Zbog čega su ga neki narodi razvili mnogo prije od

drugih? Primjerice, danas su gotovo svi stanovnici Japana i Skandinavije pismeni, no većina

Iračana nije; zbog čega je pismo, unatoč tome, u Iraku nastalo prije gotovo četiri tisuće

godina?

Sirenje pisma od mjesta nastanka navodi nas na važna pitanja. Primjerice, zbog čega

se iz Plodnog polumjeseca pismo proširilo u Etiopiju i Arabiju, a nije iz Meksika do Anda?

Jesu li se sustavi pisanja širili tako što su se kopirali, ili su postojeći sustavi pisanja samo

nadahnuli susjedne narode da izmisle vlastite sustave? Kad postoji sustav pisanja koji dobro

funkcionira unutar jednog jezika, kako se razvija sustav za različiti jezik? Slična pitanja

izranjaju kad god pokušamo shvatiti podrijetlo i širenje brojnih drugih vidova ljudske kulture,

kao što su tehnologija, religija i proizvodnja hrane. Povjesničar kojeg zanimaju takva pitanja o

pismu u prednosti je, jer se na njih često može vrlo detaljno odgovoriti na temelju onog što je

tim pismom zapisano i ostalo sačuvano. Zato ćemo proučiti razvoj pisma ne samo zbog

njegove inherentne važnosti, nego i zbog toga što nam to omogućuje opći uvid u povijest

kulture.

* * *

Sustavi pisanja temelje se na tri glavne strategije koje se razlikuju po veličini govorne

jedinice koja je označena jednim pisanim znakom: ta jedinica je fonem (temeljna glasovna

jedinica), slog ili riječ. Od te tri strategije, abecedu danas upotrebljava većina naroda, jer u

idealnom slučaju sadrži jedinstven znak (slovo) za svaku temeljnu glasovnu jedinicu jezika

(fonem). Zapravo, većina abeceda sastoji se od samo 20 ili 30 slova, a većina jezika ima više

fonema nego što njihove abecede imaju slova. Primjerice, u engleskome se oko 40 fonema

transkribira sa samo 26 slova. Zato je većina fonetskih pisama, uključujući i engleski, prisiljena

nekoliko različitih fonema povezivati s istim slovom, te označavati neke foneme

kombinacijom slova - kao što su u engleskome dvoslovne kombinacije sh (označena samo

jednim slovom u ruskoj azbuci) i th (predstavljena samo jednim slovom u grčkom alfabetu).

U drugoj strategiji koriste se takozvani logogrami, što znači da jedan pisani znak

označava cijelu riječ. To je funkcija mnogobrojnih znakova kineskog pisma, kao i glavnog

sustava pisanja u Japanu (tzv. kanji). Prije širenja fonetskog pisma, sustavi u kojima su se

koristili logogrami bili su mnogo češći, a takvima pripadaju egipatski hijeroglifi, glifi Maja te

sumersko klinasto pismo.

Čitateljima ove knjige najmanje je poznata treća strategija, pri kojoj se za svaki slog

koristi jedan znak. U praksi, većina takvih sustava pisanja (takozvana slogovna pisma -

silabari) sadrži zasebne znakove samo za slogove sastavljene od jednog suglasnika iza kojeg

slijedi jedan samoglasnik (poput slogova u riječi "fa-mi-li-ja"), a za zapisivanje drugih vrsta

slogova tim znakovima rabi različite trikove. Slogovna pisma nisu bila rijetkost u drevnoj

prošlosti, a poznat primjer je pismo linear B iz mikenske Grčke. Neka slogovna pisma postoje

i danas, a među njima je najvažnije slogovno pismo kana koje Japanci koriste za pisanje

telegrama, bankovnih izvješća i tekstova za slabovidne osobe.

Ta tri pristupa namjerno sam nazvao strategijama, a ne sustavima pisanja. Ni jedan

stvarni sustav pisanja ne rabi isključivo samo jednu od tih strategija. Kinesko pismo nije samo

logografsko, niti je englesko pismo samo abecedno (fonetsko). Poput svih fonetskih sustava

pisanja, engleski jezik koristi brojne logograme, kao što su brojke, znakovi $. % i +: to jest,

arbitrarne znakove, koji nisu sastavljeni od fonetskih elemenata, a označavaju cijele riječi.

Slogovno pismo linear B imalo je brojne logograme, a logografski egipatski hijeroglifi

uključivali su mnoge slogovne znakove kao i virtualnu abecedu pojedinačnih slova za svaki

suglasnik.

* * *

Izmisliti posve novi sustav pisanja moralo je biti mnogo teže nego posuditi i

prilagoditi takav sustav od nekog drugog. Prvi pisari morali su shvatiti temeljna načela koja

mi danas smatramo razumljivima sama po sebi. Primjerice, morali su shvatiti kako da

neprekinuti (kontinuirani) verbalni iskaz razlome u govorne jedinice, neovisno o tome jesu li te

jedinice bile riječi, slogovi ili fonemi. Morali su naučiti prepoznati isti zvuk ili jedinicu govora

u cijelom rasponu normalnih varijacija glasnoće, visine i brzine govora, naglašavanja,

grupiranja fraza, te individualnih idiosinkrazija izgovora. Morali su donijeti odluku da sustav

pisanja treba zanemariti sve te varijacije. Zatim su morali smisliti način prikazivanja zvukova

simbolima.

Ti prvi pisari nekako su uspjeli riješiti spomenute probleme a da pred sobom kao uzor

nisu imali ikakav primjer konačnog "proizvoda". Taj zadatak očito je bio tako težak, da je

pismo izvorno smišljeno samo nekoliko puta u povijesti. Dva su nedvojbeno neovisna izuma

pisma: sumersko pismo u Mezopotamiji oko 3000. pr. Kr. i pismo Indijanaca u Meksiku oko

600. pr. Kr. (slika 12.1). Egipatsko pismo iz 3000. pr. Kr. te kinesko pismo (oko 1300. pr.

Kr.) možda su također neovisno stvoreni. Vjerojatno su svi drugi narodi koji su od tog doba

naovamo razvili pismo, posuđivali i prilagodavali te postojeće sustave, ili su bar njima bili

nadahnuti.

Neovisni izum pisma koji možemo vrlo detaljno proučavati, jest najstariji sustav

pisanja u povijesti - sumersko klinasto pismo (slika 12.1). Tisućama godina prije njegova

oblikovanja, zemljoradnici u nekim selima Plodnog polumjeseca rabili su glinene pločice

različitih jednostavnih oblika kao pomoć pri "knjigovodstvu", npr. bilježenju broja ovaca i

količine žita. U posljednjim stoljećima prije 3000. pr. Kr., napredak u tehnologiji, formatu i

znacima za bilježenje količina, naglo je omogućio pojavu prvog sustava pisanja. Jedna od tih

tehnoloških inovacija bila je upotreba glinenih pločica kao pogodne površine za pisanje.

Isprva se glinu zarezivalo zašiljenim oruđem, no postupno se prešlo na trščane pisaljke

(stylus) kojima se lijepo i uredno u pločicu mogla utisnuti oznaka. Poboljšanja formata tiču se

postupnog usvajanja konvencija čiju nužnost danas univerzalno prihvaćamo: da slova trebaju

biti napisana u redovima ili stupcima (u vodoravnim redovima kod Sumerana, kao i kod

modernih Europljana); da redove treba čitati u određenom i postojanom smjeru (slijeva

nadesno kod Sumerana, kao i kod današnjih Europljana); te da redove treba čitati od vrha

prema dnu tablice, a ne obratno.

Neovisno ili Abecedna pisma: Druga:

moguće neovisno podrijetlo: 9. zapadna semitska, fenička 5. proto-elamitsko

1. Sumer 10. etiopsko 7. hetitsko

2. Srednja Amerika 11. korejsko (han'gul) 8. dolina Inda

?3. Kina 13. Italija (rimsko, etruščansko) 17. Uskršnji otok

?4. Egipat 14. Grčka

15. Irska (ogham)

Slogovna pisma:

6. Kreta (linear A i B)

12. Japan (kana)

16. Cherokee

Slika 12.1. Geografski smještaj nekih pisama spomenutih u tekstu.

Upitnici uz Kinu i Egipat označuju određenu dvojbu oko toga je li prvo pismo na tim područjima nastalo posve

neovisno ili je bilo potaknuto sustavima pisanja koji su prije toga nastali negdje drugdje. "Druga" se odnosi na

pisma koja nisu bila ni alfabeti (abecedna pisma) ni silabari (slogovna pisma) i koja su vjerojatno nastala pod

utjecajem starijih pisama.

No ključna promjena ticala se rješenja problema koji leži u srži gotovo svih sustava

pisanja: kako osmisliti svima prihvatljive vidljive oznake koje prikazuju stvarne izgovorene

glasove, a ne tek ideje ili riječi, neovisno o njihovu izgovoru. Rani stadiji u ostvarivanju tog

rješenja osobito su jasno uočeni u tisućama glinenih pločica koje su otkrivene u ruševinama

nekadašnjeg sumerskog grada Uruka, na rijeci Eufrat, oko 300 kilometara jugoistočno od

današnjeg Bagdada. Prvi znakovi sumerskog pisma bili su prepoznatljivi crteži predmeta na

koje su se odnosili (primjerice, crtež ribe ili ptice). Naravno, ti slikovni znakovi uglavnom su

se sastojali od brojki i imenica za vidljive objekte; nastali tekstovi bili su puka knjigovodstvena

izvješća, pisana telegrafski, skraćenim stilom, bez elemenata gramatike. Postupno su znakovi

poprimali apstraktniji oblik, posebice kad su zašiljena pisala zamijenjena trščanim pisaljkama.

Novi znakovi stvoreni su kombiniranjem starih znakova, da bi se dobila nova značenja:

primjerice, znak za "glavu" spojio se sa znakom za "kruh", da bi nastao znak koji znači "jesti".

Rano sumersko pismo sastojalo se od nefonetskih logograma. To jest, nije se temeljilo

na specifičnim fonemima sumerskog jezika, pa se moglo izgovarati posve drukčijim

glasovima, na bilo kojem jeziku, da bi se prenijelo isto značenje - baš kao što se brojku 4

može različito izgovarati kao "four, chetwire, nelja i empat", na engleskom, ruskom, finskom i

indonezijskom jeziku. Možda je najvažniji pojedinačni korak u cijeloj povijesti pisma bio kad

su Sumerani uveli fonetski prikaz, isprva zapisujući apstraktnu imenicu (koja se nije mogla

lako predočiti slikom), tako što su rabili znak za predočivu imenicu koja se fonetski izgovarala

na isti način. Primjerice, lako je nacrtati prepoznatljivu sliku "strijele", teško je nacrtati

prepoznatljivu sliku "života", no oboje se na sumerskom izgovaralo kao "ti". Nastala

dvosmislenost razriješena je dodavanjem "nijemog" znaka, tzv. determinativa, da bi se

ukazalo na kategoriju imenice kojoj namjeravam objekt pripada. Lingvisti tu odlučnu

inovaciju (na kojoj se temelje i današnje zagonetke) nazivaju načelom rebusa.

Kad su Sumerani otkrili to fonetsko načelo, počeli su ga upotrebljavati za mnogo više

od samog zapisivanja apstraktnih imenica. Upotrebljavali su ga da zapišu slogove ili slova koji

prikazuju gramatičke završetke. Primjerice, u engleskom nije očito kako bi se mogla nacrtati

sličica koja označava uobičajeni slog -tion, no umjesto toga možemo nacrtati sličicu koja

označava glagol shun, koji se izgovara na isti način. Fonetski protumačeni znakovi koristili su se i

za sricanje dužih riječi, kao niz slika od kojih svaka označuje zvuk jednog sloga. To je kao kad

bi govornik engleskog jezika riječ believe prikazao slikom pčele (engl. bee) i lista (engl. leaf,

izgovara se vrlo slično kao -lieve). Fonetski znakovi pisarima su omogućili i da isti slikovni

znak rabe za skup srodnih riječi (kao što su zub, govor i govornik - engl. tooth, speech i

speaker), a da dvojbu pritom razriješe dodatnim fonetski protumačenim znakom (npr.

odabirom znaka za dva, svaki ili vršak - engl. two, each, ili peak; slično se izgovara kao i

prethodno navedene engleske riječi).

Primjer babilonskog klinastog pisma koje je nastalo od sumerskog klinastog pisma.

Dakle, sumersko pismo sastojalo se od kombinacije tri tipa znakova: logograma, koji su

označivali cijelu riječ ili naziv; fonetskih znakova, koje se rabilo za prikaz slogova, slova,

gramatičkih elemenata ili dijelova riječi; te determinativa (odrednica) koje se nije izgovaralo,

ali ih se rabilo za razrješenje dvojbi. Ipak, fonetski znakovi u sumerskom pismu nisu ni blizu

potpunom slogovnom pismu ili abecedi. Za neke sumerske slogove nije bilo nikakvih pisanih

znakova; isti znak mogao se izgovoriti na različite načine; a isti znak mogao se pročitati kao

riječ, kao slog ili kao slovo.

Osim sumerskog klinastog pisma, drugi siguran primjer neovisnog postanka pisma u

ljudskoj povijesti susrećemo u urodeničkim društvima Mezoamerike, vjerojatno južnog

Meksika. Vjeruje se da je srednjoameričko pismo nastalo neovisno o pismima Starog svijeta,

jer prije dolaska Vikinga nema uvjerljivih dokaza za kontakt društava Novog svijeta s

pismenim društvima Starog svijeta. Osim toga, znakovi srednjoameričkog pisma oblikom se

posve razlikuju od bilo kojeg pisma Starog svijeta. Poznato je otprilike desetak pisama

Mezoamerike, a sva su (ili većina) međusobno povezana (primjerice, po svojim numeričkim i

kalendarskim sustavima), a većina je tek djelomice dešifrirana. Trenutačno najstarije sačuvano

pismo Mezoamerike je ono iz područja Zapotec na jugu Meksika, iz 600. pr. Kr., no uvelike je

najbolje shvaćeno pismo iz područja nizinskih Maja, gdje najstariji poznati pisani datum

potječe iz 292. n. e.

Pismo Maja uklesano u kameni nadvratnik u Yaxchilanu, u Meksiku iz 6. stoljeća n. e.

Unatoč svojem neovisnom podrijetlu i specifičnim oblicima znakova, pismo Maja

ustrojeno je po načelima koja su zapravo slična načelima sumerskog pisma i drugih sustava

pisanja zapadne Euroazije koji su bili nadahnuti sumerskim pismom. Poput sumerskog, pismo

Maja koristilo se i logogramima i fonetskim znakovima. Logogrami za apstraktne riječi često

su se izvodili na temelju načela rebusa. To jest, apstraktna riječ zapisivala se znakom za drugu

riječ koja se slično izgovarala, no s drugim značenjem koje je bilo lako prikazati. Poput

znakova u slogovnim pismima kana (Japan) i linear B (mikenska Grčka), fonetski znakovi

Maja uglavnom su bili znakovi za slogove sastavljene od jednog suglasnika i jednog

samoglasnika (npr. ta, te, ti, to, tu). Poput slova ranog semitskog alfabeta, slogovni znakovi

Maja bili su izvedeni iz slika predmeta čiji je naziv pri izgovoru počinjao tim slogom

(primjerice, slogovni znak Maja za ne nalikuje na rep, a na jeziku Maja riječ za rep je neh).

Sve te usporednice između pisama Mezoamerike i drevne zapadne Euroazije svjedoče

nam o postojanju univerzalnih svojstava ljudske kreativnosti. Iako jezici Sumera i Srednje

Amerike nisu srodni, u oba slučaja uočeni su isti problemi pri pokušaju zapisivanja tih jezika.

Rješenja koja su Sumerani izumili još prije 3000. pr. Kr., na drugom kraju svijeta su otprilike

600. pr. Kr. ponovno izumili prvi indijanski stanovnici Srednje Amerike.

* * *

Uz moguću iznimku egipatskog i kineskog pisma te pisma Uskršnjeg otoka (koje ćemo

razmotriti poslije), čini se da su svi drugi sustavi pisanja, smišljeni bilo gdje u svijetu i u bilo

kojem razdoblju, potomci sustava nastalih modifikacijom (ili bar nadahnutih) sumerskog ili

ranog srednjoameričkog pisma. Jedan od razloga što je pismo neovisno nastalo tako malo

puta, jest što je izum pisma težak pothvat, kao što smo već rekli. Drugi razlog je što su

mogućnosti za neovisni izum pisma bile spriječene prethodnim postojanjem sumerskog pisma,

ranog srednjoameričkog pisma i njihovih izvedenica.

Znamo da su za razvoj sumerskog pisma trebale stotine, a možda i tisuće godina. Kako

ćemo vidjeti, uvjet za pojavu tog pisma bila su neka svojstva ljudskog društva koja su

određivala hoće li se pismo pokazati korisnim za društvo, te hoće li društvo moći prehranjivati

prijeko potrebne i specijalizirane pisare. Osim društava Sumerana i prvih Meksikanaca, mnoga

druga društva - poput onih u drevnoj Indiji, na Kreti i u Etiopiji - ispunjavala su te uvjete.

Međutim, dogodilo se da su pismo prvi razvili Sumerani u Starom svijetu, a prvi u Novom

svijetu Meksikanci. Kad su to uspjeli, pojedinosti ili načela njihova pisma naglo su se širili na

ostala društva, prije nego što su ta druga društva uložila stoljeća ili tisućljeća prijeko potrebnog

eksperimentiranja da razviju vlastite sustave pisanja. Time je spriječen i u začetku

onemogućen potencijal za druge, neovisne pokušaje.

Širenje pisma zbivalo se na jedan od dva načina, za koje nalazimo usporednice kroz

cijelu povijest tehnologije i ideja. Netko nešto izumi i primijeni u praksi. Na koji način onda

vi, kao budući korisnik, zatim stvarate nešto slično za vlastitu upotrebu, znajući da drugi ljudi

već imaju vlastiti model koji je djelatan u praksi?

Takav prijenos izuma poprima cijeli spektar oblika. Na jednom kraju je "kopiranje

modela", pri čemu kopirate ili modificirate dostupni detaljni model. Na drugom kraju je

"širenje ideja", pri čemu je do vas doprlo jedva nešto više od temeljne ideje, pa sve

pojedinosti morate sami nanovo otkriti. Znanje da je to moguće potiče vas da i sami pokušate,

no vaše specifično rješenje možda će nalikovati na izvorni izum, a možda i neće.

Promotrimo primjer iz nedavne prošlosti. Povjesničari još raspravljaju je li gradnji

atomske bombe u Rusiji više pridonijelo kopiranje modela ili širenje ideje. Jesu li ruski napori

na gradnji bombe bitno ovisili o modelu bombe koju su već napravili Amerikanci, pa su ga

ruski špijuni ukrali i prenijeli u svoju domovinu? Ili je činjenica da su Amerikanci bacili

atomsku bombu na Hirošimu napokon uvjerila Staljina da je takvu bombu moguće napraviti,

pa su ruski znanstvenici zatim "ponovno otkrili" načela kroz neovisni istraživački program, uz

malo konkretnog znanja o postupcima Amerikanaca? Slična se pitanja u povijesti javljaju pri

otkriću kotača, piramida i baruta. Promotrimo sada kako su kopiranje modela i širenje ideja

pridonijeli širenju sustava pisanja.

* * *

Danas lingvisti smišljaju sustave pisanja za nepisane jezike metodom kopiranja

modela. Većina takvih "prigodno skrojenih" sustava modificira postojeće abecede, iako su

neki umjesto toga smislili slogovna pisma. Primjerice, lingvisti misionari izrađuju

modificirane latinske abecede za stotine jezika Nove Gvineje i indijanskih jezika. Vladini

lingvisti smislili su modificiranu latinsku abecedu koja je 1928. u Turskoj usvojena za turski

jezik, kao i modificirana ćirilična azbuka za brojne plemenske jezike u Rusiji.

U nekoliko slučajeva u udaljenoj prošlosti, nešto nam je poznato i o osobama koje su

osmislile sustave pisanja kopiranjem modela.

Primjerice, ćirilična azbuka (kakva se i danas koristi u Rusiji) nastala je adaptacijom

grčkih i hebrejskih slova, koju je smislio sveti Ćiril, grčki misionar među Slavenima u 9.

stoljeću. Najstariji sačuvani tekst za bilo koji germanski jezik (jezična porodica kojoj pripada i

engleski) pisan je gotičkim alfabetom kojeg je stvorio biskup Ulfilas, misionar koji je živio s

Vizigotima u 4. stoljeću, na području današnje Bugarske. Poput izuma svetog Ćirila, Ulfilasov

alfabet bio je smjesa slova posuđenih iz različitih izvora: oko 20 grčkih slova, 5 latiničnih

slova, te dva slova koja su ili posuđena iz runskog alfabeta ili ih je smislio sam Ulfilas.

Mnogo češće ne znamo ništa o osobi (ili osobama) koja je smislila slavne alfabete prošlosti.

No moguće je usporediti novonastale alfabete u prošlosti s onima koji su postojali prije njih, pa

zaključivati iz oblika slova koji su poslužili kao modeli. Zbog istog razloga, možemo biti

sigurni da je slogovno pismo linear B u mikenskoj Grčkoj nastalo oko 1400. pr. Kr.,

adaptacijom slogovnog pisma linear A s minojske Krete.

U stotinama takvih prigoda, kad je postojeći sustav pisanja jednog jezika bio rabljen

kao model za sastavljanje pisma drugog jezika, pojavili su se određeni problemi zbog toga što

svaki jezik ima ponešto različit skup fonema. Neka naslijeđena slova ili znakovi možda su

jednostavno ispušteni, kad u tom drugom jeziku nije bilo fonema koje ta slova ili znakovi

označuju. Primjerice, u finskom jeziku nema fonema koji mnogi drugi europski jezici

izražavaju slovima b, c, f, g, w, x te z. Zato su Finci ta slova ispustili iz svoje verzije latinice.

Problem je često bio i suprotne naravi - smisliti slova za "nove" foneme u novom jeziku, jer ih

nije bilo u jeziku iz kojeg se posuđuje. Taj je problem rješavan na nekoliko različitih načina:

korištenjem arbitrarne kombinacije dvaju ili više slova (poput th u engleskom da se označi

fonem kojeg i grčki i runski alfabet označuju jednim slovom); dodavanjem male razlikovne

oznake na postojeće slovo (poput tilde na slovu n u španjolskom, dvije točkice - Umlaut - na

slovu ö u njemačkom, te mnoštva takvih oznaka koje plešu oko slova u poljskom i turskom);

usvajanjem postojećih slova za kojima u novom jeziku inače nema potrebe (kao kad moderni

češki jezik upotrebljava latinično slovo c za izražavanje češkog fonema ts); ili jednostavno

izumom novog slova (što su učinili naši srednjovjekovni preci kad su stvorili nova slova j, u i

w).

Sama latinica krajnji je rezultat dugog slijeda kopiranja modela. Čini se da je abeceda

u ljudskoj povijesti nastala samo jedanput: među govornicima semitskih jezika, na području od

moderne Sirije do Sinaja, tijekom drugog tisućljeća pr. Kr. Stotine povijesnih i danas

postojećih abeceda u konačnici su izvedene iz tog predačkog semitskog alfabeta - u nekoliko

slučajeva (kao što je abeceda ogham u Irskoj) širenjem ideja, a u većini slučajeva stvarnim

kopiranjem i modificiranjem oblika slova.

Tu evoluciju abecede može se pratiti unatrag do egipatskih hijeroglifa, koji su

uključivali i kompletan skup od 24 znaka za 24 egipatska suglasnika. Egipćani nisu nikad

napravili (nama logičan) korak i odbacili sve svoje logograme, determinative i znakove za

parove i trojke suglasnika, te počeli upotrebljavati samo svoju abecedu suglasnika. No

počevši od 1700. pr. Kr., Semiti koji su dobro poznavali egipatske hijeroglife počeli su

eksperimentirati s tim logičnim korakom.

Sužavanje izbora znakova samo na one za pojedinačne suglasnike, bio je tek prvi od

tri ključna izuma po kojima se abecede razlikuju od ostalih sustava pisanja. Drugi je izum

korisnicima pomogao da zapamte abecedu, tako što su slova poredana fiksnim slijedom, pa su

dobiveni nazivi slova koje je lako zapamtiti. Nazivi abecednih slova u engleskom jeziku

uglavnom su besmisleni slogovi ("a", "bee", "cee", "dee" itd. - kao i danas u hrvatskom: a, be,

ce, de itd.). No semitski su nazivi na semitskim jezicima imali smisla: to su bile riječi za

poznate objekte ('aleph = vol, beth = kuća, gimel = deva, daleth = vrata, itd.). Te semitske

riječi bile su "akrofonički" povezane sa semitskim suglasnicima na koje su se odnosile: to jest,

prvo slovo riječi za objekt bilo je i prvo slovo pisanog naziva za taj objekt ('a, b, g, d, itd.).

Osim toga, prvi oblici semitskih slova često su bili slike istih tih objekata. Sva ta svojstva

omogućila su da se lako zapamte oblici, nazivi i slijed slova u semitskom alfabetu. Mnoge

moderne abecede, uključujući našu, zadržale su taj izvorni slijed uz manje modifikacije (a u

slučaju grčkog, čak i izvorne nazive slova: alfa, beta, gama, delta itd.) kroz 3000 godina.

Jedna od manjih modifikacija koju su čitatelji već vjerojatno uočili jest da je semitsko i grčko

slovo g u latiničnoj abecedi postalo slovo c, a Rimljani su smislili novo slovo g na njegovu

današnjem mjestu u abecedi.

Treća i posljednja inovacija na putu do modernih abeceda bila je uvođenje znakova za

samoglasnike. Već u prvim danima semitskog alfabeta, počelo se eksperimentirati s metodama

zapisivanja vokala, tako što su se dodavala mala slova kao oznake za odabrane samoglasnike,

ili tako što su se uz slova za suglasnike stavljale točke, crte ili kvačice. U 8. stoljeću pr. Kr.

Grci su prvi sustavno označili sve samoglasnike istim tipom slova kakva su koristili i za

suglasnike. Izveli su oblike svojih slova za samoglasnike (α - Ε - η - ι - o) "ko-optirajući" pet

slova koja su se u feničkom alfabetu koristila za suglasničke foneme kakvih u grčkom jeziku

nije bilo.

Iz tih prvih semitskih alfabeta, jedan smjer kopiranja modela i modificiranja vodio je

preko prvih arapskih alfabeta do modernog alfabeta Etiopije. Mnogo je važniji smjer

evoluirao preko aramejskog alfabeta, koji se u Perzijskom Carstvu koristio pri pisanju

službenih dokumenata, do modernog arapskog, hebrejskog i indijskog alfabeta te alfabeta

jugoistočne Azije. No smjer najbliži čitateljima u Europi i Americi je onaj koji je preko

Feničana vodio do Grka, već početkom 8. stoljeća pr. Kr., a odatle do Etruščana u istom

stoljeću, te do Rimljana u sljedećem stoljeću; rimski alfabet, uz neznatne modifikacije, jest taj

kojim je tiskana ova knjiga. Zahvaljujući potencijalnoj prednosti kombiniranja preciznosti i

jednostavnosti, abecede su danas prihvaćene u većini država modernog svijeta.

* * *

Iako su kopiranje modela i modificiranje najjednostavniji načini prijenosa tehnologije,

ta opcija ponekad nije dostupna. Modeli se mogu čuvati u tajnosti ili mogu biti nečitljivi za

nekog tko već nije iskušao takvu vrstu tehnologije. Mogao se proširiti glas o važnom izumu u

dalekom kraju, bez prenošenja pojedinosti. Možda je bila poznata tek osnovna ideja: netko je

nekako uspio ostvariti neki krajnji rezultat. I takvo znanje može nadahnuti i potaknuti druge,

širenjem ideja, da osmisle vlastiti put do takvog rezultata.

Dojmljivi je primjer u povijesti, postanak slogovnog pisma za zapisivanje jezika

Cherokee, koji je u Arkanzasu oko 1820. izmislio Indijanac po imenu Sequoyah. Sequoyah je

uočio da bijeli ljudi zapisuju neke znakove na papiru te da su im ti znakovi vrlo korisni za

bilježenje i ponavljanje dugih govora. Međutim, nije shvaćao način upotrebe tih znakova, jer

je Sequoyah (kao i većina Cherokee Indijanaca prije 1820.) bio nepismen, a nije govorio ni

pisao engleski. Budući da je bio kovač, Sequoyah je počeo smišljati sustav koji bi mu

pomogao da bilježi dugove svojih kupaca. Nacrtao je sliku svakog kupca; zatim je kraj njih

ucrtavao krugove i crte različitih veličina, da bi označio količinu dugovanog novca.

Negdje oko 1810., Sequoyah je odlučio da razvije sustav za zapisivanje jezika

Cherokee. Opet je počeo crtajući sličice, no od toga je odustao jer je bilo odveć složeno i

zahtjevno u artističkom smislu. Zatim je počeo smišljati zasebne znakove za svaku riječ, no

opet nije bio zadovoljan, jer je smislio tisuće znakova, a neprekidno je trebao nove.

Napokon, Sequoyah je shvatio da se riječi sastoje od skromnog broja različitih glasovnih

jedinica, koje se ponavljaju u mnogim različitim riječima - ono što mi nazivamo slogovima (to

jest, fonemima u govornom jeziku). Isprva je smislio 200 slogovnih znakova, no postupno je

broj smanjio na 85, od kojih su većina bili kombinacije jednog suglasnika i jednog

samoglasnika.

Skup znakova koje je Sequoyah smislio kao simbole za slogove jezika plemena Cherokee.

Jedan izvor samih znakova bila su mu slova iz početnice engleskog jezika, koju mu je

dao jedan učitelj, pa je ta slova Sequoyah vježbao pisati. Dvadesetak tih slogovnih znakova

jezika Cherokee izravno je preuzeo od engleskih slova - naravno, s posve promijenjenim

značenjem, jer Sequoyah nije znao što slova znače na engleskom. Primjerice, oblike slova D,

R, b, i h izabrao je kao oznake za Cherokee slogove a, e, si te ni, dok je oblik brojke 4 posudio

za slog se. Smislio je i druge znakove, modificirajući engleska slova, poput znakova za

slogove yu, sa i na. Dodatne znakove smislio je posve sam, kao što su znakovi za ho, li i

nu. Lingvisti se s pravom dive slogovnom pismu koje je smislio Sequoyah, jer ono dobro

odgovara fonemima u jeziku Cherokee, a i nije ga teško naučiti. U kratkom vremenu, gotovo

svi Cherokee Indijanci postali su pismeni - naučili su slogovno pismo, kupili tiskarski stroj,

pretvorili Sequoyahove znakove u tipografske znakove te počeli tiskati knjige i novine.

Pismo Cherokee jedan je od najbolje proučenih primjera pisma koje je nastalo širenjem

ideja. Znamo da je Sequoyah od drugih dobio papir i druge materijale za pisanje, ideju o

postojanju sustava pisanja, ideju o upotrebi zasebnih znakova, te model oblika za nekoliko

desetaka znakova. Međutim, kako nije znao ni čitati ni pisati engleski, nije mogao usvojiti

pojedinosti ili načela iz postojećih pisama u svojoj okolini. Okružen alfabetima koje nije

mogao razumjeti, neovisno je ponovno izumio slogovno pismo, ne znajući da su slično

slogovno pismo još prije 3500 godina izmislili pripadnici minojske kulture na Kreti.

* * *

Primjer Sequoyaha može nam poslužiti kao model za način na koji je širenje ideja

omogućilo nastanak mnogih sustava pisanja u davnini. Za korejski jezik, korejski kralj Sejong

je 1446. smislio han'gul alfabet, a pritom je očito bio nadahnut blok-formatom kineskih slova i

alfabetskim načelom mongolskog pisma ili pisma tibetskih budista. Međutim, kralj Sejong je

smislio oblik han'gul slova i nekoliko jedinstvenih svojstava svog alfabeta, uključujući i

grupiranje slova po slogovima u četvrtaste blokove, upotrebu slova sličnih oblika za

prikazivanje sličnih samoglasničkih ili suglasničkih fonema, te oblike suglasničkih slova za

označavanje položaja usana ili jezika pri izgovaranju tih suglasnika. Alfabet ogham koristio se

u Irskoj i dijelovima keltske Britanije od otprilike 4. stoljeća, a na sličan je način usvojio

alfabetsko načelo (u ovom slučaju, iz postojećih europskih alfabeta), no i tu su smišljeni

jedinstveni oblici slova, koji su se vjerojatno zasnivali na prstovnom sustavu ručne

signalizacije.

I han'gul i ogham alfabete možemo pouzdano pripisati širenju ideja, a ne smatrati

neovisnim i izoliranim izumima, jer znamo da su oba društva bila u tijesnom kontaktu s

društvima koja su već posjedovala pismo, te što su zbog toga strana pisma očito poslužila kao

inspiracija. Nasuprot tome, možemo pouzdano zaključiti da su sumersko klinasto pismo i prva

pisma Mezoamerike neovisni izumi, jer u doba njihova nastanka u tim područjima nisu

postojala druga pisma, koja bi im mogla poslužiti kao uzori. Još uvijek je sporno podrijetlo

pisama na Uskršnjem otoku, u Kini te u Egiptu.

Korejski tekst (pjesma Cvjetovi na bregovima, koju ie napisao So-Wol Kim) ilustrira zadivljujući sustav pisanja hangul.

Svaki četvrtasti blok predstavlja slog. no svaki sastavni znak unutar bloka predstavlja slovo.

Polinežani koji su nastavali Uskršnji otok u Tihom Oceanu, imali su jedinstveno

pismo, čiji najstariji sačuvani primjerci potječu iz 1851., dugo nakon što su 1722. Europljani

doplovili do Uskršnjeg otoka. Možda je pismo nastalo neovisno na Uskršnjem otoku prije

dolaska Europljana, no o tome nemamo sačuvanih dokaza. No najjednostavnije tumačenje je

da se činjenice prihvate takvima kakve jesu, te zaključi da su stanovnici Uskršnjeg otoka bili

potaknuti da smisle pismo nakon što su vidjeli pisano proglašenje o pripojenju njihova otoka,

koju im je 1770. uručila španjolska ekspedicija.

Što se tiče kineskog pisma, s najstarijim primjerima oko 1300. pr. Kr., no mogućim

starijim pretečama, ono također ima jedinstvene lokalne znakove i neka jedinstvena načela, a

većina znanstvenika pretpostavlja da je nastalo neovisno. Pisanje se razvilo oko 3000. pr. Kr. u

Sumeru, 6500 kilometara zapadno od prvih kineskih urbanih središta, a 2200. pr. Kr. pojavilo

se u dolini Inda, 4200 kilometara zapadno od Kine; no nisu poznati nikakvi rani sustavi

pisanja u cijelom tom području između doline Inda i Kine. Dakle, nema dokaza da su prvi

kineski pisari mogli kao uzor imati bilo koji drugi sustav pisanja.

Primjer kineskog pisma: ručni svitak Wu Lija, iz 1679.

Za najslavniji antički sustav pisanja, egipatske hijeroglife, također se obično

pretpostavlja da je nastao neovisno, no u ovom je slučaju alternativno tumačenje o širenju

ideja nešto vjerojatnije nego u slučaju kineskog pisma. Hijeroglifsko pismo pojavilo se vrlo

naglo, u gotovo posve razvijenoj formi, oko 3000. pr. Kr. Egipat leži samo 1300 kilometara

zapadno od Sumera s kojim je imao trgovačke veze. Čini se čudnim to što nema dokaza o

postupnom razvoju hijeroglifa, iako bi suha klima Egipta bila pogodna za očuvanje takvih

tragova o ranom eksperimentiranju s pismom - a slična suha sumerska klima sačuvala nam je

obilje dokaza o razvoju sumerskog klinastog pisma bar nekoliko stoljeća prije 3000. pr. Kr.

Jednako sumnjiva je pojava nekoliko drugih, čini se neovisno nastalih, sustava pisanja u Iranu,

na Kreti i u Turskoj (tzv. proto-elamitsko pismo, kretski piktografi i hetitsko hijeroglifno

pismo). Iako je svaki od tih sustava rabio zasebne skupove znakova, koji nisu posuđeni iz Egipta

ili Sumera, narodi koji su ih smislili vjerojatno su poznavali pisma svojih susjeda i trgovačkih

partnera.

Primjer egipatskih hijeroglifa: zagrobni papirus kraljevne Entiu-ny.

Bila bi to neobična slučajnost da su, nakon milijuna godina postojanja bez poznavanja

pisma, sva ta društva Sredozemlja i Bliskog istoka odjednom neovisno došla na pomisao o

pisanju, u razmaku od svega nekoliko stoljeća. Zato se čini vjerojatnim da je bilo riječ o

širenju ideja, baš kao u slučaju slogovnog pisma koji je smislio Sequoyah. To jest, Egipćani i

drugi narodi od Sumerana su naučili da se može pisati, a možda su naučili i neka načela

pisanja, a zatim su sami smislili ostala načela i specifične oblike slova.

* * *

Vratimo se sad glavnom pitanju s početka ovog poglavlja: zbog čega je pismo nastalo

i širilo se u nekim društvima, a u mnogim drugima nije? Pogodno polazište za raspravu su

nam ograničene sposobnosti, mogućnosti upotrebe, te korisnici prvih sustava pisanja.

Prva pisma bila su nepotpuna, dvosmislena ili složena - ili sve to zajedno. Primjerice,

najstarije sumersko klinasto pismo nije moglo iskazati normalnu prozu, nego je bilo puka

telegrafska kratica, čiji je rječnik bio ograničen na imena, brojke, mjerne jedinice, riječi za

izbrojene objekte, te nekoliko pridjeva. To je kao kad bismo današnjeg sudskog službenika u

Americi prinudili da napiše "John 27 debela ovca", jer u pisanom engleskom ne bi postojale

prijeko potrebne riječi i gramatika da se zapiše "Zapovjedili smo Johnu da dostavi 27

ugojenih ovaca koje duguje vladi." Poslije se sumerskim klinastim pismom mogla napisati

proza, no uz pomoć zbrkanog sustava koji sam već opisao, sa smjesom logograma, fonetskih

znakova i neizgovorenih determinativa, koji su zajedno činili stotine zasebnih znakova. Linear

B, pismo mikenske Grčke, bilo je jednostavnije jer se temeljilo na oko 90 slogovnih znakova

te logogramima. No te su se prednosti uglavnom izgubile zbog velike dvosmislenosti pisma

linear B. U njemu su na kraju riječi izostavljani bilo koji suglasnici (primjerice, postojao je

jedan znak i za l i za r, drugi znak za p, b i ph, a treći znak za g, k i kh). Znamo kako nas

zbunjuje kad Japanci izgovaraju engleski, a pritom ne razlikuju l i r: zamislite zbrku koja bi

nastala da engleska abeceda isto tako postupa, a pritom slično izjednačava druge suglasnike

koje sam spomenuo! To bi bilo kao da se na isti način slovo po slovo izgovaraju riječi: "rap",

"lap", "lab" i "laugh".

Srodno ograničenje bilo je to što je vrlo malo ljudi ikad naučilo pisati ta prva pisma.

Pisati su znali profesionalni pisari, u službi kralja ili hrama. Primjerice, nema nikakvih

naznaka da se pismo linear B koristilo među Mikenjanima, niti da ga je razumio itko osim

male skupine činovnika u palači. Budući da je u sačuvanim dokumentima moguće po rukopisu

razlikovati pojedine pisare koji su koristili linear B, može se reći da su svi sačuvani dokumenti

pisani pismom linear B djelo tek 75 pisara u palači u Knososu, te 40 pisara u palači u Pylosu.

Kao što je bio ograničen broj korisnika tih telegrafskih, nespretnih i dvosmislenih

prvih pisama, tako je bio ograničen i broj njihovih mogućih primjena. Razočarat će se svatko

tko se nada da će iz tih tekstova otkriti kako su u 3000. pr. Kr. Sumerani razmišljali i osjećali.

Umjesto toga, prvi sumerski tekstovi hladni su prikazi koje su sastavljali birokrati u palačama

i hramovima. Oko 90% glinenih pločica u najstarijim poznatim sumerskim arhivima, iz grada

Uruka, službenički su zapisi o uplaćenim dobrima, o obrocima podijeljenim radnicima, te o

distribuiranim ratarskim proizvodima. Tek poslije, kad su Sumerani od logograma napredovali

do fonetskog pisma, počeli su pisati i prozne tekstove, poput promidžbenih proglasa i mitova.

Grci u mikenskoj kulturi nisu ni dosegli razinu promidžbenih i mitoloških tekstova.

Jedna trećina svih pločica s pismom linear B iz palače u Knososu zapisi su bilježnika o

ovcama i vuni, a nerazmjerno velik broj spisa iz palače u Pylosu zabilježbe su o lanu. Pismo

linear B bilo je tako dvosmisleno, da su ga rabili samo činovnici u palači, koji su zapise znali

jasno protumačiti na temelju konteksta i ograničenog izbora riječi. Nemamo ni traga o mogućoj

upotrebi lineara B u književnosti. Ilijadu i Odiseju sastavili su i prenosili nepismeni bardovi za

nepismenu publiku, a oba spjeva zapisana su tek stotinama godina poslije, nakon razvoja

grčkog alfabeta.

Slična ograničena upotreba karakteristična je i za prva pisma Egipta, Srednje Amerike i

Kine. Rani egipatski hijeroglifi služili su za bilježenje vjerske i državne promidžbe te

činovničkih izvješća. I sačuvano pismo Maja na sličan je način služilo promidžbi, zapisivanju

rođenja, nasljeđivanja i pobjeda kraljeva, te astronomskih zapažanja svećenika. Najstariji

sačuvani kineski spisi, iz kasne dinastije Shang, sastoje se od religijskog proricanja o

poslovima dinastije, a urezani su u tzv. proročke kosti. Evo primjera takvog teksta: "Kralj,

shvativši značenje pukotine (na kosti, koja je napuknula zbog zagrijavanja), reče: Ako se dijete

rodi na dan keng, bit će iznimno naočito."

Danas smo u iskušenju zapitati se zbog čega su društva s prvim sustavima pisanja

prihvaćala dvosmislenosti kojima je pismo svedeno na nekoliko funkcija, a koje je poznavalo

samo nekoliko pisara. No već samo postavljanje tog pitanja ilustrira nam jaz između antičkog

gledišta i naših očekivanja, koja se temelje na masovnoj pismenosti. Namjerno ograničena

upotreba prvih sustava pisanja priječila je razvoj manje dvosmislenih sustava pisanja. Kraljevi

i svećenici drevnog Sumera htjeli su da pismo upotrebljavaju samo profesionalni pisari za

bilježenje broja ovaca koje su se davale kao danak, a ne da pismo rabi narod za pisanje poezije

i kovanje urota. Kako je rekao antropolog Claude Levi-Strauss, glavna funkcija drevnih pisama

bila je "da olakšaju porobljavanje drugih ljudi." Osobna upotreba pisma pojavila se tek mnogo

poslije, kad su sustavi pisanja postali jednostavniji i ekspresivniji.

Primjerice, s propašću mikenske kulture, oko 1200. pr. Kr., nestalo je pismo linear B,

a Grčka se vratila u doba nepismenosti. Kad se pismo napokon ponovno pojavilo u Grčku, u

8. stoljeću pr. Kr., novo grčko pismo, njegovi korisnici i načini korištenja tog pisma vrlo su se

razlikovali od pisma linear B. Pismo više nije bilo dvosmisleno slogovno pismo pomiješano s

logogramima, nego alfabet stvoren posudbom suglasničkog alfabeta Feničana i poboljšan

grčkim uvođenjem slova za samoglasnike. Umjesto popisa ovaca, razumljivih samo pisarima i

čitanih samo u palačama, grčko je alfabetsko pismo od trenutka svog nastanka bilo medij

poezije i humora, a pisalo se i čitalo u privatnim domovima. Primjerice, prvi sačuvani primjer

grčkog alfabetskog pisma, urezanog na vinski vrč u Ateni otprilike 740. pr. Kr., stih je pjesme

koja oglašava natjecanje u plesu: "Tko od plesača bude najbolje plesao, dobit će za nagradu

ovaj vrč." Sljedeći primjer su tri stiha daktilskog heksametra, urezana na vrč za piće: "Ja sam

Nestorov omiljeni vrč za piće. Tkogod iz ovog vrča popije, brzo će ga obuzeti žudnja pjenom

okrunjene ("ljepokrune") Afrodite." Najstariji sačuvani primjeri etruščanskog i rimskog

alfabeta također su natpisi na vrčevima za piće i posudama za vino. Tek poslije je alfabet, koji

se lako naučio za potrebe privatne komunikacije, usvojen i za javnu ili činovničku upotrebu.

Dakle, razvojni slijed upotrebe alfabetskog pisma bio je obrnut od slijeda prethodnih

logogramskih sustava i slogovnih pisama.

* * *

Ograničenost upotrebe i korisnika prvih pisama sugerira nam zbog čega se pismo

pojavilo tako kasno u ljudskoj evoluciji. Svi vjerojatni ili mogući primjeri neovisnog izuma

pisma (u Sumeru, Meksiku, Kini i Egiptu), kao i sve rane prilagodbe tih prvih pisama

(primjerice, one na Kreti, u Iranu, Turskoj, dolini Inda i području Maja), potječu iz socijalno

slojevitih društava sa složenim i centraliziranim političkim institucijama, čiju ćemo nužnu

povezanost s proizvodnjom hrane proučiti u idućem poglavlju. Prva pisma služila su

potrebama tih političkih institucija (npr. za knjigovodstvo i kraljevsku promidžbu), a korisnici

su bili profesionalni činovnici, koji su se prehranjivali pohranjenim viškom hrane koju su

proizveli seljaci. Društva lovaca skupljača nisu pismo nikad ni izmislila ni prihvatila, jer nisu

imali institucionalnu potrebu za pismom ni socijalne i zemljoradničke mehanizme za stvaranje

viška hrane koji je potreban za prehranu pisara.

Dakle, proizvodnja hrane i tisuće godina društvene evolucije nakon usvajanja

proizvodnje hrane, bili su ključni za evoluciju pisma kao i za evoluciju mikroba koji uzrokuju

epidemijske bolesti ljudi. Pismo je neovisno nastalo samo u Plodnom polumjesecu, Meksiku i

vjerojatno u Kini baš zbog toga što su to bila područja u kojima je počela proizvodnja hrane.

Kad je pismo jednom izumljeno u tih nekoliko društava, širilo se trgovinom, osvajanjima i

religijom, na druga društva sa sličnim ekonomijama i političkom organizacijom.

Proizvodnja hrane bila je nužan, ali ne i dovoljan, uvjet za evoluciju ili rano usvajanje

pisanja. Na početku ovog poglavlja spomenuo sam kako sve do danas pismo nije razvijeno ni

usvojeno u nekim društvima koja su proizvodila hranu i imala složenu političku organizaciju.

Takvim primjerima, isprva toliko zagonetnima za nas, koji pismo smatramo neodvojivim

sastojkom složenog društva, pripada i jedno od najvećih svjetskih carstava do 1520. - carstvo

Inka. Isto vrijedi i za pomorsko proto-carstvo Tonga, za državu Havaji koja je nastajala potkraj

18. stoljeća, za sve države i poglavarije subekvatorijalne Afrike i subsaharske zapadne Afrike

prije pojave islama, te za najveća društva sjevernoameričkih Indijanaca - društva u području

rijeke Mississippi i njezinih pritoka. Zbog čega ni jedno od tih društava nije razvilo ili

usvojilo pisanje, iako su po mnogo čemu bili slični društvima u kojima se pismo razvilo?

Ovdje se trebamo prisjetiti da većina pismenih društava pismo nije izumila

samostalno, nego su ih stekli posudbom od susjeda ili ih je postojanje pisma kod susjeda

nadahnulo da ga i sami razviju. Društva bez pisma, koja sam upravo spomenuo, društva su

koja su hranu počela proizvoditi nakon Sumera, Meksika i Kine. (Jedina nesigurnost u ovoj

tvrdnji tiče se relativnih datuma početka proizvodnje hrane u Meksiku i u Andama, budućem

području Inka.) Da su imala dovoljno vremena, ta bi društva možda razvila i vlastite sustave

pisanja. Da su bila smještena bliže Sumeru, Meksiku ili Kini, možda bi iz tih središta preuzela

ideju pisanja, kao što se dogodilo u Indiji, kod Maja te kod većine drugih društava u kojima je

postojalo pismo. No ta su društva bila odveć udaljena od prvih središta pismenosti, pa su

pismo stekla tek u moderna vremena.

Važnost izoliranosti najočitija je u slučaju Havaja i Tonge, jer barem 6500 kilometara

pustog oceana razdvaja oba arhipelaga od najbližih društava s pismom. Ostala nam društva

ilustriraju važnu činjenicu: da udaljenost na koju vrana može odletjeti nije primjerena mjera

za izoliranost ljudi. Ande su bile udaljene samo 1900 kilometara od Meksika, kraljevstva

zapadne Afrike samo 2400 kilometara od sjeverne Afrike, a delta rijeke Mississippi udaljena

je samo 1100 kilometara od Meksika. Te su udaljenosti znatno manje od udaljenosti koju je

alfabet morao prevaliti iz svoje domovine na istočnim obalama Sredozemlja da bi došao do

Irske, Etiopije i jugoistočne Azije, 2000 godina od kad je izmišljen. No ljudsko napredovanje

usporavaju ekološke i vodene barijere, koje vrana može preletjeti. Države sjeverne Afrike

(koje su imale pismo) i zapadne Afrike (bez pisma) bile su razdvojene Saharom, pustinjom

nepogodnom i za poljodjelstvo i za razvoj naselja. Pustinje sjevernog Meksika na sličan su

način razdvajale gradska središta južnog Meksika od poglavarija u dolini rijeke Mississippi. Za

komunikaciju Meksika i Anda bilo je potrebno ili pomorsko putovanje ili dugi lanac kopnenih

kontakata kroz usko, šumovito i nikad urbanizirano područje istmusa Darien. Zato su Ande,

zapadna Afrika i dolina rijeke Mississippi zapravo bili jako izolirani od društava s pismom.

To ne znači da su ta društva bez pisma bila potpuno izolirana. U zapadnu Afriku su na

kraju iz Plodnog polumjeseca preko Sahare stigle domaće životinje, a zatim i utjecaj islama,

uključujući i arapsko pismo. Kukuruz se iz Meksika proširio u Ande, a nešto sporije i u dolinu

rijeke Mississippi. No već smo u 10. poglavlju vidjeli da su sjeverno-južne osi i ekološke

barijere u Africi i u Amerikama usporavale širenje domaćih biljaka i životinja. Povijest pisma

uočljivo nam ilustrira sličan utjecaj geografije i ekologije na širenje ljudskih izuma.

13. POGLAVLJE Majka nužnosti

Arheolozi koji su iskapali antičku minojsku palaču na lokalitetu Festu na otoku Kreti,

otkrili su 3. srpnja 1908. jedan od najznamenitijih predmeta u povijesti tehnologije. Na prvi

pogled, nije to bilo ništa posebno: tek mala, plosnata, neobojena okrugla pločica tvrdo pečene

gline, promjera 16,5 centimetara. Pri pomnijem pregledu vidjelo se da je svaka strana diska

prekrivena znakovima nekog pisma, koji su počivali na krivulji koja je pet puta spiralno

zavijala u smjeru kazaljke na satu, od ruba diska prema njezinu središtu. Ukupno 241 znak ili

slovo bili su uredno razdvojeni urezanim okomitim crtama u skupine od po nekoliko znakova,

koji možda prikazuju riječi. Pisac je sigurno vrlo pomno isplanirao i sastavio disk, počevši

pisati na rubu i ispunjavajući sav dostupni prostor duž spiralne crte - nije mu ponestalo mjesta

kad je došao do središta (256. str.).

Od dana kad je otkriven, pa sve do danas, taj je disk zagonetka za povjesničare pisma.

Broj različitih znakova (45) navodi na zaključak da je riječ o slogovnom pismu, a ne alfabetu,

no pismo još nije dešifrirano, a znakovi se oblikom razlikuju od znakova svih drugih poznatih

pisama. U 89 godina od otkrića tog diska, nije otkriven nijedan drugi primjer tog neobičnog

pisma. Dakle, ne zna se je li to predstavnik autohtonog pisma s Krete ili je na nju uvezen.

Jedna strana dvostranog diska iz minojske palače u Festu.

Za povjesničare tehnologije, disk iz Festa još je više zbunjujuć; budući da je

procijenjeno da potječe iz otprilike 1700. pr. Kr., disk je najstariji tiskani dokument na svijetu.

Naime, nije bio ispisan rukom (kao što su svi tekstovi kasnijih krećanskih pisama linear A i

linear B), nego su znakovi na disk bili utisnuti žigovima s izbočenim reljefom dok je još bio

mekan (nakon toga je disk stvrdnut pečenjem). Tiskar je očito imao skup od barem 45 žigova -

jedan za svaki znak koji vidimo na disku. Izrada tih žigova sigurno je bila dugotrajan i

mukotrpan posao, pa je teško vjerovati da su izrađeni samo da bi se tiskao jedan jedini

dokument. Tkogod ih je rabio, vjerojatno je imao mnogo toga za pisati. S takvim žigovima,

vlasnik je mogao brže i urednije izrađivati kopije, nego da je sve te složene znakove svaki put

ponovno urezivao rukom.

Disk iz Festa preteča je budućih nastojanja da se razvije tiskarstvo, u kojem su se

također koristili izrezbareni tipografski znakovi ili blokovi, ali se njima otiskivala tinta na papir,

umjesto da se njih bez tinte utiskuje u glinu. Međutim, do takvih je pokušaja došlo tek 2500

godina poslije u Kini te 3100 godina poslije u srednjovjekovnoj Europi. Zbog čega ta rana

tiskarska tehnologija diska iz Festa nije bila usvojena diljem Krete i drugdje diljem antičkog

Sredozemlja? Zbog čega je ta metoda tiska bila izumljena oko 1700. pr. Kr. na Kreti, a ne u

nekom drugom trenutku u Mezopotamiji, Meksiku ili bilo kojem drugom antičkom središtu

pisanja? Zbog čega je nakon toga bilo potrebno tisuće godina da bi se toj osnovnoj ideji

dodala tinta i preša te dobio tiskarski stroj? Zbog svega toga taj je disk ozbiljan izazov za

povjesničare. Ako su izumi tako idiosinkrastični i nepredvidivi, kako se čini na primjeru tog

diska, onda su možda pokušaji poopćavanja u povijesti tehnologije unaprijed osuđeni na

propast.

Tehnologija, u obliku oružja i transporta, pruža izravna sredstva uz pomoć kojih su

neki narodi proširili svoja područja i pokorili druge narode. To tehnologiju čini vodećim

uzrokom globalnog tijeka povijesti. No zbog čega su stanovnici Euroazije, a ne američki

Indijanci ili subsaharski Afrikanci, bili ti koji su izumili vatreno oružje, prekooceanske brodove

i čeličnu opremu? Razlike se protežu i na većinu drugih važnih tehnoloških unapređenja, od

tiskarskih strojeva do stakla i parnih strojeva. Zbog čega su svi ti izumi euroazijski? Zbog

čega su svi Novogvinejci i australski urođenici još 1800. koristili kameno oruđe slično onom

koje su još prije nekoliko tisuća godina odbacili stanovnici Euroazije i najvećeg dijela Afrike,

iako su neke od najbogatijih zaliha bakrene rude na Novoj Gvineji, a željezne rude u

Australiji? Sve te činjenice objašnjavaju nam zbog čega većina laika pretpostavlja da su

stanovnici Euroazije po svojoj domišljatosti i inteligenciji nadmoćni u usporedbi s ostalim

narodima.

S druge strane, ako se kontinentalne razlike u razvoju tehnologije ne mogu objasniti

biološkim svojstvima ljudskog mozga, kako se mogu objasniti? Alternativno gledište oslanja se

na herojsku teoriju izuma. Čini se da je tehnološki napredak u velikoj mjeri plod domišljatosti

malobrojnih i rijetkih genija, kao što su bili Johannes Gutenberg, James Watt, Thomas Edison i

braća Wright. Svi su oni bili Europljani ili potomci europskih doseljenika u Americi.

Europljani su bili i Arhimed i drugi rijetki geniji u antičko doba. Jesu li se takvi geniji jednako

vjerojatno mogli roditi i na Tasmaniji ili u Namibiji? Zar povijest tehnologije ovisi tek o pukoj

slučajnosti, koja određuje mjesto na kojem će se roditi malobrojni izumitelji?

Prema drukčijem gledištu, to nije pitanje domišljatosti pojedinca, nego sklonosti

inovaciji cijelog društva. Čini se da su neka društva beznadno konzervativna, okrenuta prema

sebi i neprijateljska prema promjeni. To je bar dojam mnogih zapadnjaka koji su doživjeli

ozbiljna razočaranja pri pokušaju da pomognu narodima Trećeg svijeta. Činilo se da su

pripadnici tih naroda, kao pojedinci, savršeno inteligentni, no da je problem u njihovim

društvima. Kako bi se inače objasnilo zbog čega Aboridžini sjevernoistočne Australije nisu

uspjeli usvojiti lukove i strijele, a gledali su kako ih upotrebljavaju otočani Torresova tjesnaca,

s kojima su trgovali? Mogu li sva društva cijelog jednog kontinenta biti tako nesklona

tehnologiji, da bi se time objasnio puževski korak razvoja tehnologije u tim dijelovima svijeta?

U ovom poglavlju napokon ćemo se uhvatiti ukoštac sa središnjim problemom ove knjige:

pitanjem zbog čega se tehnologija razvijala tako različitim brzinama na različitim kontinentima.

* * *

Polazna točka za našu raspravu je uobičajeno gledište, koje sažeto opisuje poslovica

"Nužnost je majka izuma". To jest, izumi navodno nastaju kad u društvu postoji

nezadovoljena potreba: proširilo se shvaćanje da je neka tehnologija nezadovoljavajuća ili

ograničavajuća. Potencijalni izumitelji, potaknuti izgledom za zaradu ili slavu, uočavaju tu

potrebu i nastoje je zadovoljiti. Jedan od njih napokon dolazi do rješenja koje je bolje od

postojeće, nezadovoljavajuće tehnologije. Društvo usvaja to rješenje, ako je ono spojivo s

njegovim vrijednostima i ostalim tehnologijama.

Vrlo je malo izuma koji potvrđuju to zdravorazumsko gledište na prijeku potrebu kao

majku izuma. Usred Drugoga svjetskog rata, 1942., vlada SAD-a osnovala je projekt Manhattan

s izričitim ciljem razvijanja tehnologije potrebne za gradnju atomske bombe, prije nego što u

tome uspije nacistička Njemačka. Projekt je uspio za tri godine, a stajao je 2 milijarde dolara

(danas više od 20 milijardi dolara). Drugi sličan primjer je kad je 1794. Eli Whitney izumio

stroj za čišćenje pamuka (cotton gin), kao nadomjestak za naporno ručno čišćenje pamuka

uzgojenog na američkom Jugu, te kad je James Watts 1769. izumio parni stroj da bi riješio

problem crpljenja vode iz britanskih rudnika ugljena.

Ti nas primjeri navode na pogrešnu pretpostavku da su i ostali glavni izumi bili

odgovor na uočenu prijeku potrebu. Zapravo, mnoge izume (ili čak većinu izuma) smislili su

ljudi poticani radoznalošću ili sklonošću za prtljanje i krparenje, a da se pritom nisu vodili

nikakvim naumom da udovolje propisanom zahtjevu. Nakon što je spravu izumio, izumitelj je

počeo tragati za mogućom primjenom. Tek nakon što se sprava već dosta vremena doista

upotrebljavala, kod potrošača se počeo razvijati osjećaj da im je "potrebna". Neke druge sprave

izumljene su da bi služile jednoj svrsi, a na kraju su se počele mnogo više primjenjivati u

druge, nepredviđene svrhe. Možda će vas iznenaditi da takvim izumima u potrazi za

namjenom pripada većina glavnih tehnoloških proboja modernog doba - od aviona do

automobila, preko motora s unutrašnjim izgaranjem i električne žarulje, do fonografa i

tranzistora. Dakle, često je izum majka nužnosti, a ne obratno.

Dobar primjer je povijest fonografa, najoriginalnijeg izuma jednog od najvećih

modernih izumitelja, Thomasa Edisona. Kad je 1877. Edison sastavio svoj prvi fonograf,

objavio je članak u kojem je predložio deset mogućih načina upotrebe svog izuma. U to je

uključio zapisivanje oporuka ("posljednjih riječi ljudi na samrtničkoj postelji"), snimanje

knjiga za slabovidne osobe, oglašavanje vremena na satu, te poučavanje pravilnog izgovora.

Reprodukcija glazbe nije bila visoko na Edisonovoj listi prioriteta. Nakon nekoliko godina,

Edison je rekao svom asistentu da taj njegov izum nema komercijalnu vrijednost. Nakon još

nekoliko godina, predomislio se i počeo prodavati fonografe - ali kao strojeve za diktiranje

dopisa u uredima. Kad su drugi poduzetnici izumili džubokse u kojima se fonograf koristio za

puštanje popularne glazbe nakon ubacivanja novčića, Edison je prigovarao takvoj

"ponižavajućoj" upotrebi, koja je odvlačila pažnju od ozbiljne upotrebe njegova izuma u

uredima. Tek dvadesetak godina poslije, Edison je nevoljko priznao da je glavna korist od

njegova izuma to što omogućuje snimanje i puštanje glazbe.

Motorno vozilo je još jedan izum čija nam se namjena danas čini očitom. Međutim,

nije izumljen kao odgovor na bilo kakvu konkretnu potrebu. Kad je Nikolaus Otto 1866.

sagradio svoj prvi benzinski motor, konji su ljudima služili za kopneni transport već gotovo

6000 godina, a počele su se upotrebljavati i parne željeznice. Tada nije bilo krize dostupnosti

konja, niti su ljudi bili nezadovoljni željeznicom.

Ottov stroj je bio slab, težak i visok dva metra, pa baš nije izgledao kao uspješna

zamjena za konje. Benzinski motori dovoljno su se poboljšali tek 1885., kad je Gottfried

Daimler uspio jedan takav motor montirati na bicikl i tako stvoriti prvi motocikl; prvi kamion

Daimler napravio je tek 1896.

Motorna vozila su 1905. još uvijek bile skupe, nepouzdane igračke za bogataše. Narod

je bio posve zadovoljan konjima i željeznicom sve do Prvoga svjetskog rata, kad je vojska

zaključila da su joj kamioni doista potrebni. Intenzivno zajedničko poslijeratno lobiranje

proizvođača kamiona i vojske napokon je uvjerilo javnost da su kamioni doista potrebni, pa su

počeli zamjenjivati konjske zaprege u industrijaliziranim zemljama. No ta je promjena trajala

50 godina čak i u najvećim američkim gradovima.

Izumitelji su često morali dugo ustrajati u svom krparenju, bez postojanja javne

potrebe za određenim izumom, već i zbog toga što su prvi modeli bili odveć nesavršeni da bi

bili korisni. Prve kamere, pisaće mašine i televizori bili su jednako grozni kao i dva metra

visoki Ottov motor. Zbog toga je izumitelju teško predvidjeti hoće li njegov grozni prototip

napokon naći korisnu primjenu, što bi jamčilo opravdanost ulaganja još više vremena i novca

u razvoj tog izuma. U SAD-u se svake godine odobri oko 70.000 patenata, od kojih tek mali

broj na kraju dospije do stadija komercijalne proizvodnje. Na svaki veliki izum koji se

napokon uspije primijeniti u praksi, dolaze stotine drugih koji to ne uspiju. Čak i izumi koji

udovoljavaju namjeni za koju su isprva dizajnirani, mogu se poslije pokazati mnogo

pogodnijima za zadovoljavanje neke druge, nepredviđene potrebe. James Watt je parni stroj

smislio za crpljenje vode iz rudnika, no stroj je ubrzo zatim primijenjen u pamučnim

mlinovima, a nakon toga (uz mnogo veći profit) kao pogonski stroj lokomotiva i brodova.

* * *

Dakle, zdravorazumsko poimanje izuma, s kojim smo počeli raspravu, dovodi nas do

obrata u uobičajenim ulogama izuma i potrebe. Takvo shvaćanje previše ističe i važnost

rijetkih genija, poput Watta i Edisona. Tu takozvanu "herojsku teoriju izuma" potiče i patentni

zakon, jer podnositelj patentnog zahtjeva mora dokazati izvornost izuma. Zato izumitelji

imaju financijski poticaj da omalovaže ili zanemare rad prethodnika. Sa stajališta odvjetnika

koji se bavi patentnim pravom, idealni izum je onaj koji je nastao bez preteča, kao što je

Atena kao odrasla božica iskočila iz Zeusove glave.

U stvarnosti, čak i kad su u pitanju najslavniji i ključni moderni izumi, iza odvažne

tvrdnje "X je izumio Y" vuku se sjene preteča. Primjerice, redovito nam govore: "James Watt

je izumio parni stroj 1769.", navodno nadahnut promatranjem pare koja se dizala iz grlića

čajnika. Usprkos toj sjajnoj izmišljotini, Watt je zapravo došao na ideju o svom stroju dok je

popravljao parni stroj koji je još prije 57 godina izumio Thomas Newcomen; takvih je strojeva

u Engleskoj do tada već bilo izrađeno više od stotinu. Isto tako, Newcomenov stroj slijedio je

nakon parnog stroja koji je 1698. patentirao Englez Thomas Savery, a prije toga je parni stroj

dizajnirao (ali ne i napravio) Francuz Denis Papin 1680.; preteče svih njih bile su ideje

nizozemskog znanstvenika Christiaana Huygensa i ostalih izumitelja. Time ne želimo reći da

Watt nije bitno unaprijedio Newcomenov stroj (tako što je dodao zasebni kondenzator pare i

dvotaktni cilindar), baš kao što je i Newcomen bio bitno unaprijedio Saveryjev stroj.

Slična je povijest i svih ostalih primjereno dokumentiranih modernih izuma. Heroj

kojem se izum obično pripisuje, zapravo je sljednik prethodnih izumitelja koji su imali slične

ciljeve i napravili određene nacrte, djelatne modele, ili (kao u slučaju Newcomenova parnog

stroja) komercijalno uspješne modele. Edisonov slavni "izum" žarulje sa žarnom niti, u noći 21.

listopada 1879., bio je poboljšanje niza drugih žarulja sa žarnom niti koje su drugi izumitelji

patentirali od 1841. do 1878. Slično tome, avionu braće Wright s ljudskom posadom i

pogonskim motorom prethodili su motorizirani avion bez posade Samuela Langleyja i "glider"

Otta Lilienthala (s posadom ali bez motora); Samuel Morse izumio je telegraf kojem su

prethodili telegrafi koje su izumili Joseph Henry, William Cooke i Charles Wheatstone; a Eli

Whitney izumio je stroj za čišćenje pamuka kratke stabljike (pamuk iz unutrašnjosti), koji je

bio poboljšanje oruđa kojim se već tisućama godina čistio pamuk duge stabljike (Sea Island

pamuk).

Time opet ne želimo reći da Watt, Edison, braća Wright, Morse i Whitney nisu

spomenute strojeve znatno poboljšali i tako bitno uvećali (ili prvi put omogućili) njihov

komercijalni uspjeh. Oblik u kojem je izum napokon usvojen možda bi bio nešto drukčiji bez

doprinosa priznatih izumitelja. No za naše je svrhe važno pitanje bi li se opći tijek svjetske

povijesti bitno promijenio da se u određeno vrijeme na određenom mjestu nije rodio neki

genijalni izumitelj. Odgovor je jasan: takva osoba nikad nije ni postojala. Svi priznati slavni

izumitelji imali su sposobne prethodnike i nasljednike, a svoja su poboljšanja ostvarili u

vrijeme u kojem je društvo bilo u stanju upotrebljavati njihov proizvod. Vidjet ćemo da je

tragedija heroja koji je usavršio žigove kojima je ispisan disk iz Festa u tome što je on (ili ona)

smislio nešto što društvo u kojem je živio nije bilo u stanju iskoristiti u širim razmjerima.

* * *

Dosadašnje primjere navodio sam iz područja modernih tehnologija, jer je povijest tih

izuma dobro poznata. Dva glavna zaključka su da se tehnologija razvija kumulativno, a nije

izolirano djelo heroja, te da se većina korisnih primjena otkriva tek nakon što izum već postoji

- izum najčešće nije odgovor na uočenu potrebu i predviđenu namjenu. Ti zaključci zasigurno

se u mnogo većoj mjeri mogu primijeniti na nedokumentiranu povijest drevne tehnologije. Kad

su lovci skupljači ledenog doba u svojim ognjištima uočili sprženi pijesak i ostatke vapnenca,

nikako nisu mogli predvidjeti dugu i postupnu akumulaciju niza često nehotičnih otkrića, koja

će na kraju dovesti do prvih staklenih prozora u antičkom Rimu (početkom nove ere); isto tako

nisu mogli na temelju prvih predmeta s površinskom glazurom (oko 4000. pr. Kr.) predvidjeti

prve samostalne predmete od stakla u Egiptu i Mezopotamiji (oko 2500. pr. Kr.) ni prve

staklene posude (oko 1500. pr. Kr.).

Ne znamo ništa o tome kako su nastali ti prvi pocakljeni predmeti. Pa ipak, možemo

zaključiti kakve su bile metode prapovijesnih izumitelja, promatrajući današnji tehnološki

"primitivne" narode, kao što su oni s kojima sam radio na Novoj Gvineji. Već sam spomenuo

njihovo poznavanje stotina lokalnih vrsta biljaka i životinja te detaljno znanje o jestivosti,

ljekovitosti i drugim korisnim namjenama tih vrsta. Novogvinejci su mi opisivali desetke vrsta

stijena u svom okolišu, a dobro su poznavali tvrdoću, boju, način pucanja pri udaru i kalanju,

te moguće primjene za svaku vrstu. Sve su to znanje prikupili promatranjem i metodom

pokušaja i pogreške. Imao sam priliku vidjeti kako se proces "izumljivanja" odvija kad god na

terenski rad, u područje udaljeno od njihovih domova, sa sobom povedem Novogvinejce.

Neprekidno u šumi uočavaju i skupljaju nepoznate predmete, nešto s njima kombiniraju, a

katkad im se učine dovoljno korisnima da ih ponesu natrag u naselje. Isti proces uočavam kad

napuštam logor, a mjesni stanovnici dođu pokupiti što je ostalo. Igraju se s predmetima koje

sam odbacio i nastoje shvatiti mogu li im ti predmeti korisno poslužiti. Nema problema s

odbačenim limenim konzervama: ponovno ih upotrebljavaju kao posude. No druge predmete

iskušavaju za namjene bitno različite od one za koju su proizvedeni. Može li ova žuta olovka

poslužiti kao ukras, provučen kroz probušenu ušnu resicu ili nosni septum? Je li ovaj komad

razbijenog stakla dovoljno oštar i čvrst da bi ga se koristilo kao nož? Eureka!

Sirovine dostupne drevnim ljudima bile su prirodni materijali poput kamena, drveta,

kosti, kože, vlakana, gline, pijeska, vapnenca i minerala; svega je toga bilo u velikoj

raznolikosti i izobilju. Ljudi su od tih materijala postupno naučili obrađivati i pretvarati u

oruđe samo određene vrste kamena, drveta i kostiju; samo neke vrste gline pretvarati u

lončariju i opeke; samo određene smjese pijeska, vapnenca i ostale "prljave prašine" pretvarati

u staklo; te obrađivati dostupne čiste mekane metale, poput bakra i zlata, zatim taliti metale iz

rudača i na kraju obrađivati tvrde metale poput bronce i željeza.

Dobra ilustracija povijesti pokušaja i pogrešaka jest postupni razvoj baruta i benzina iz

početnih sirovina. Zapaljive prirodne produkte lako je uočiti, npr. kad smolasta cjepanica

eksplodira u logorskoj vatri. Do 2000. pr. Kr., stanovnici Mezopotamije su iz zagrijanog

stjenastog asfalta dobivali tone petroleja. Antički Grci znali su korisno upotrijebiti različite

smjese petroleja, katrana, smole, sumpora i živog vapna kao zapaljivo oružje, kojima su ciljeve

pogađali uz pomoć katapulta, strijela, vatrenih bombi i brodova. Srednjovjekovni islamski

alkemičari dobro su se uvježbali u destilacijama, koje su razvili za proizvodnju alkohola i

parfema, a onda znali iskoristiti i za destilaciju petroleja u njegove frakcije, od kojih su se neke

pokazale još moćnijim zapaljivim sredstvima. Izbacivana u granatama, raketama i torpedima, ta

zapaljiva sredstva imala su ključnu ulogu u konačnoj pobjedi islama nad križarima. Do tog

vremena, Kinezi su uočili da je osobita smjesa sumpora, ugljena i salitre, koja je poslije postala

poznata kao barut, posebno eksplozivna. Islamska kemijska rasprava iz otprilike 1100. opisuje

sedam recepata za pravljenje baruta, a rasprava iz 1280. nudi više od 70 recepata pogodnih za

vrlo različite namjene (jedan za rakete, drugi za topove).

Kad je u pitanju destilacija petroleja nakon srednjeg vijeka, kemičari u 19. stoljeću

otkrili su da su srednje frakcije destilacije korisne kao gorivo za uljne svjetiljke. Kemičari su

odbacili najhlapljiviju frakciju (benzin) kao nepogodan otpadni proizvod - sve dok nije

otkriveno da je to idealno gorivo za motore s unutrašnjim izgaranjem. Tko danas pamti da je

benzin, gorivo moderne civilizacije, nastao kao još jedan izum u potrazi za namjenom?

* * *

Nakon što izumitelj otkrije namjenu za novu tehnologiju, sljedeće što mora učiniti jest

da uvjeri društvo da tu tehnologiju usvoji. Puko posjedovanje veće, brže, moćnije sprave za

obavljanje nekog posla nije jamstvo da će ta sprava biti spremno prihvaćena. Nebrojene takve

tehnologije ili nisu bile uopće usvojene ili su usvojene tek nakon duljeg otpora. Poznati primjeri

neprihvaćanja su odbijanje Kongresa SAD-a da financira razvoj nadzvučne letjelice 1971., to što

svijet neprekidno odbija prihvatiti učinkovito dizajniranu tipkovnicu, te uporna nespremnost

Britanije da prihvati električnu rasvjetu. Što je to što društvo potiče da neki izum prihvati?

Počnimo uspoređivanjem prihvatljivosti različitih izuma u istom društvu. Čini se da na

prihvaćanje izuma utječu barem četiri čimbenika.

Prvi i posve očiti čimbenik je relativna ekonomska prednost u usporedbi s postojećom

tehnologijom. Kotači su u modernim industrijskim društvima vrlo korisni, no nisu bili korisni u

nekim drugim društvima. Drevni stanovnici Meksika izumili su vozila s kotačima na osi kao

igračke, ali ne kao prijevozna sredstva. To nam se čini nevjerojatnim, dok ne shvatimo da

drevni Meksikanci nisu imali životinje koje bi se moglo upregnuti u vozila s kotačima, pa zato

kotači nisu pružali prednost u usporedbi s ljudskom snagom.

Drugi čimbenik je društvena vrijednost i prestiž, koji može nadvladati ekonomsku korist

(ili nedostatak ekonomske koristi). Danas milijuni ljudi kupuju traperice s potpisom (designer

jeans) koje su dvostruko skuplje od jednako trajnih traperica bez imena (generic jeans) - jer

društvena "prestižnost" imena vrijedi mnogo više od dodatnog troška. Slično tome, u Japanu

se i dalje koristi poprilično nespretan sustav pisanja kanji, češće od učinkovitih alfabeta ili

japanskog slogovnog pisma kana, koje je i učinkovitije od kanjija - zato što je tako velik

prestiž vezan uz pismo kanji.

Treći čimbenik je kompatibilnost s postojećim interesima i uloženim kapitalom. Ova je

knjiga, poput gotovo svakog pisanog dokumenta koji ste ikad čitali, tipkana na QWERTY

tipkovnici, koja se tako zove prema redoslijedu šest slova smještenih sasvim lijevo u njezinu

gornjem redu. Možda to zvuči nevjerojatno, no takav raspored tipki na tipkovnici uveden je

1873., kao pravi primjer pobjede anti-inženjeringa. Takav dizajn tipkovnice upotrebljava cijeli

niz perverznih trikova, smišljenih kako bi osobu natjerali da tipka što sporije - primjerice,

najučestalija slova raspršena su po svim redovima tipkovnice ili su zbijena na lijevu stranu (na

kojoj dešnjaci koriste svoju "slabiju" ruku). Razlog za uvođenje tih naizgled

kontraproduktivnih obilježja je ovaj: pisaće mašine iz 1873. "zaglavile" bi se ako bi se

prebrzo kucalo po susjednim tipkama - zato su proizvođači morali usporiti korisnike! Kad su

tehnička poboljšanja pisaćih mašina eliminirale tu vrstu problema, pokusi s učinkovito

dizajniranim tipkovnicama 1932. pokazali su da bi te nove tipkovnice omogućile dvostruko

brže tipkanje uz 95% manje napora. No do tada su QWERTY tipkovnice pustile dubok i čvrst

korijen. Investirani interesi stotina milijuna korisnika QWERTY tipkovnica, učitelja

strojopisa, prodavača pisaćih mašina i računala, te proizvođača, uspješno priječe svaki

pokušaj poboljšanja tipkovnica već dulje od 60 godina.

Možda vam priča o QWERTY tipkovnici zvuči smiješno, no u mnoge slične primjere

uključeni su mnogo ozbiljniji ekonomski razlozi. Zbog čega danas Japan dominira svjetskim

tržištem tranzistorskih elektroničkih proizvoda za potrošače, do te mjere da to narušava

trgovačku ravnotežu SAD-a i Japana, kad su tranzistori izumljeni i patentirani u SAD-u?

Zbog toga što je tvrtka Sony licencijska prava za tranzistore otkupila od tvrtke Western

Electric u vrijeme kada su američki proizvođači elektroničke opreme eksperimentirali s

modelima s vakuumskim cijevima i nisu se bili voljni natjecati s vlastitim proizvodima. Zbog

čega su dvadesetih godina britanski gradovi još uvijek rabili plinsku uličnu rasvjetu, dugo

nakon što su američki i njemački gradovi prešli na električnu uličnu rasvjetu? Zbog toga što su

u Britaniji općinske vlasti jako mnogo novca uložile u plinsku rasvjetu, pa su smišljale razne

zakonske zapreke i teškoće za suparničke proizvođače električne energije.

Posljednji čimbenik koji utječe na prihvaćanje novih tehnologija jest lakoća kojom se

uočava prednost te tehnologije. Godine 1340., kad vatreno oružje još nije stiglo u veći dio

Europe, dva engleska plemića (grof od Derbyja i grof od Salisburyja) našli su se u Španjolskoj

u bitki kod Tarifa, gdje su se Arapi protiv Španjolaca borili topovima. Impresionirani onim

što su vidjeli, plemići su uveli topove u englesku vojsku, koja ih je prihvatila s entuzijazmom

i već šest godina nakon toga upotrijebila ih protiv francuske pješadije u bitki kod Crecyja.

* * *

Dakle, kotači, traperice s imenom, te QWERTY tipkovnice ilustriraju nam raznolike

razloge zbog kojih isto društvo nije jednako sklono svim izumima. I obratno, prihvaćanje

istog izuma jako varira među suvremenim društvima. Svi smo čuli za navodno točno

poopćavanje da su seoska društva Trećeg svijeta manje sklona inovacijama u usporedbi s

industrijskim društvima koja su prihvatila zapadnjački način života. Čak i u okviru

industrijaliziranog svijeta, neka su područja mnogo sklonija prihvaćanju od drugih. Takve

razlike, kad bi postojale na razini kontinenata, mogle bi objasniti zbog čega se na nekim

kontinentima tehnologija razvijala brže nego na drugim. Primjerice, ako su sva društva

australskih urođenika zbog nečega pružala jednaki otpor promjenama, to bi moglo objasniti

zbog čega su nastavili upotrebljavati kameno oruđe nakon što se metalno oruđe pojavilo na

svim drugim kontinentima. Kako nastaju razlike u sklonosti različitih društava?

Povjesničari tehnologije predložili su popis od barem 14 čimbenika koji te razlike

objašnjavaju. Jedan je očekivani dugi životni vijek, koji bi, barem u načelu, potencijalnim

izumiteljima morao pružiti godine potrebne za skupljanje tehničkog znanja, kao i strpljivost i

osjećaj sigurnosti da se mogu upustiti u duge razvojne programe koji će tek s odgodom uroditi

plodom. Zato je modernom medicinom znatno produljeni životni vijek možda pridonio

nedavnom ubrzavanju ritma inventivnosti.

Sljedećih pet čimbenika tiče se ekonomije ili organizacije društva: (1) Dostupnost

jeftine robovske radne snage u klasičnim vremenima navodno je u to doba obeshrabrivala

izumitelje, a danas nedostatak radne snage ili njezina skupoća potiču traganje za tehnološkim

rješenjima. Primjerice, najava da će se promijeniti imigracijska politika i tako spriječiti

dolazak jeftine sezonske radne snage iz Meksika na farme u Kaliforniji, bila je izravni poticaj

za razvoj rajčica koje se mogu brati strojevima. (2) Patentni i drugi zakoni o vlasništvu na

današnjem Zapadu štite vlasnička prava izumitelja i nagrađuju inovacije, dok nedostatak

takve zaštite u modernoj Kini obeshrabruje izumitelje. (3) Moderna industrijska društva

pružaju izdašne mogućnosti za tehničko obrazovanje, kao što je činio i srednjovjekovni islam,

a ne čini moderni Kongo. (4) Moderni kapitalizam jest, a ekonomija antičkog Rima nije bila,

organiziran tako da je potencijalno korisno ulagati kapital u razvoj tehnologije. (5) Snažno

izraženi individualizam u društvu SAD-a omogućuje uspješnim izumiteljima da zaradu zadrže

za sebe, dok snažne obiteljske veze na Novoj Gvineji dovode do toga da se svakom tko počne

zarađivati novac pridružuje desetak rođaka koji očekuju da ih se primi na stan, hrani i

podržava.

Sljedeća četiri predložena objašnjenja više su ideološka, nego ekonomska ili

organizacijska: (1) Spremnost na preuzimanje rizika, oblik ponašanja ključan za izumiteljske

napore, u nekim je društvima mnogo rašireniji nego u drugima. (2) Znanstveni pogled na svijet

jedinstveno je obilježje društava Europe nakon renesanse, a na njemu se u velikoj mjeri temelji

moderna tehnološka premoć Europe. (3) Snošljivost prema različitim gledištima i hereticima

potiče inovativnost, dok je izrazito tradicionalni svjetonazori (kao u Kini, gdje se ističe

klasika antičke Kine) paraliziraju. (4) Religije se jako razlikuju po svom odnosu prema

tehnološkoj inovaciji: tvrdi se da su za izume osobito pogodne neke varijante judaizma i

kršćanstva, dok su osobito nepogodne neke varijante islama, hinduizma i brahmanizma.

Svih tih deset hipoteza je prihvatljivo. No nijedna od njih nema nikakve nužne

povezanosti s geografijom. Ako patentna prava, kapitalizam i određene religije doista potiču

tehnologiju, što je potaknulo selekciju tih čimbenika u Europi nakon srednjeg vijeka, ali ne i u

suvremenoj Kini ili Indiji?

Barem se smjer u kojem je tih deset čimbenika utjecalo na tehnologiju čini jasnim.

Posljednja četiri predložena čimbenika - rat, centralizirana vlada, klima i obilje resursa -

nemaju dosljedne učinke: katkad tehnologiju potiču, a katkad je inhibiraju. (1) Rat je kroz

povijest često bio vodeći poticaj za tehnološke inovacije. Primjerice, golema ulaganja u razvoj

nuklearnog oružja tijekom Drugoga svjetskog rata, te u avione i kamione tijekom Prvoga

svjetskog rata, pokrenula su posve nova tehnološka područja. No ratovi mogu i razorno

unazaditi tehnološki razvoj. (2) Snažna centralizirana vlada potaknula je razvoj tehnologije

potkraj 19. stoljeća u Njemačkoj i Japanu, a uništila razvoj u Kini nakon 1500. (3) Mnogi

stanovnici sjeverne Europe pretpostavljaju da tehnologija cvate u područjima oštre klime, gdje

je bez nje nemoguć opstanak, a mnogo slabije napreduje u područjima blage klime, u kojima nije

potrebna odjeća, a banane navodno padaju sa stabala ravno u usta. Suprotno tome je shvaćanje

da blaga klima ljudima pruža slobodno vrijeme za bavljenje inovacijama, umjesto da se

neprekidno bore za goli opstanak. (4) Traje rasprava i o tome je li razvoj tehnologije potaknut

obiljem ili siromaštvom resursa u okolišu. Obilni resursi mogli bi poticati razvoj izuma koji te

resurse koriste, kao što je tehnologija mlinova u kišovitoj i rijekama bogatoj sjevernoj Europi -

no zbog čega se onda tehnologija mlinova nije još brže razvila na Novoj Gvineji, koja je još

kišovitija? Sječa i razaranje šuma u Britaniji navode se kao razlog poticanja razvoja

tehnologije ugljena; no zbog čega isti takav učinak nije imala pretjerana sječa šuma u Kini?

Ovime nismo iscrpli popis navodnih uzroka zbog kojih se društva razlikuju prema

svojoj sklonosti novim tehnologijama. Što je još gore, sva ta približna objašnjenja zaobilaze

pitanje o krajnjim, pozadinskim čimbenicima. To se možda čini obeshrabrujućim nedostatakom

u našem nastojanju da shvatimo tijek povijesti, jer je tehnologija nedvojbeno bila jedna od

najmoćnijih pokretačkih sila. Međutim, argumenti će nam pokazati kako nam ta raznolikost

neovisnih čimbenika tehnoloških inovacija zapravo olakšava, a ne otežava, razumijevanje

globalnog tijeka povijesti.

* * *

Ključno pitanje o prethodno navedenom popisu čimbenika jest: postoje li sustavne

razlike tih čimbenika od kontinenta do kontinenta koje bi bile odgovorne za pojavu

kontinentalnih razlika u stupnju tehnološkog razvoja? Većina laika i mnogi povjesničari, bilo

izrijekom ili prešutno, pretpostavljaju da je odgovor na to pitanje potvrdan. Primjerice,

prošireno je uvjerenje da australski urođenici kao skupina imaju neka zajednička ideološka

obilježja koja pridonose njihovoj tehnološkoj zaostalosti: navodno su bili (ili još uvijek jesu)

konzervativni, te žive u zamišljenom prošlom "dobu snova" iz vremena postanka svijeta,

umjesto da se okrenu praktičnim načinima poboljšanja svog sadašnjeg stanja. Poznati afrički

povjesničar Afrikance je opisao kao okrenute sebi, bez potrebe za širenjem i napredovanjem

kakva je karakteristična za Europljane.

No sve se takve tvrdnje temelje na čistoj spekulaciji. Nitko nikad nije proučio veći

broj društava sličnog društvenoekonomskog statusa na dva različita kontinenta, pa time

dokazao postojanje sustavnih ideoloških razlika među narodima ta dva kontinenta. Umjesto

toga, uobičajena argumentacija vrti se u krugu: na temelju postojanja tehnoloških razlika

pretpostavi se postojanje ideoloških razlika koje su uzrok tih tehnoloških razlika.

Na Novoj Gvineji redovito uočavam da se tamošnja društva urođenika međusobno

jako razlikuju po prevladavajućim svjetonazorima. Baš kao i u industrijaliziranoj Europi i

Americi, na tradicionalnoj Novoj Gvineji postoje društva koja se opiru promjenama, a

neposredno do njih postoje inovativna društva koja selektivno usvajaju nove pristupe.

Posljedica toga je da su poduzetnija društva prihvatila zapadnjačku tehnologiju i sad je

upotrebljavaju za svladavanje i osvajanje svojih konzervativnih susjeda.

Primjerice, kad su Europljani 1930-ih prvi put stigli na gorske visoravni na istoku

Nove Gvineje, "otkrili" su desetke dotad posve izoliranih plemena iz kamenog doba; pleme

Chimbu pokazalo se osobito agresivnim u usvajanju zapadnjačke tehnologije. Kad su

pripadnici plemena Chimbu vidjeli kako bijeli doseljenici sade plantaže kave, odmah su i

sami počeli uzgajati kavu kao usjev za prodaju. Godine 1964. susreo sam nepismenog

pedesetogodišnjeg pripadnika Chimbu plemena, rođenog u društvu koje i dalje upotrebljava

kameno oruđe i još nosi tradicionalnu suknjicu od trave. Obogatio se uzgojem kave, dobitak

od 100.000 dolara iskoristio za kupnju pilane i velikog voznog parka kamiona za prijevoz kave

i drveta. Nasuprot tome, susjedni gorštaci Daribi, s kojima sam radio osam godina, osobito su

konzervativni i nova tehnologija ih ne zanima. Kad je u njihovo područje sletio prvi

helikopter, kratko su zastali da ga promotre, a zatim se vratili uobičajenim poslovima;

pripadnici plemena Chimbu odmah bi se počeli cjenkati da ga unajme. Posljedica toga je da

Chimbu sad prodiru u područje Daribija, preuzimaju plantaže, a Daribije svode na svoje

zaposlenike na plantažama.

I na svakom drugom kontinentu, neka urođenička društva pokazala su se vrlo

spremnima za selektivno prihvaćanje običaja i tehnologije stranaca, te uspješno uklapanje u

vlastito društvo. Narod Ibo u Nigeriji jednako je poduzetan kao i pleme Chimbu na Novoj

Gvineji. Danas je u SAD-u najbrojnije pleme američkih Indijanaca pleme Navalio, koje je u

vrijeme dolaska Europljana bilo tek jedno od nekoliko stotina plemena. No Navaho Indijanci

pokazali su se vrlo žilavima i sposobnima za selektivno prihvaćanje inovacija. Uveli su

zapadnjačke boje u proizvodnju tkanina, postali su izrađivači srebrnog nakita i rančeri, a

danas voze kamione iako i dalje žive u tradicionalnim naseljima.

I među navodno konzervativnim australskim urođenicima postoje receptivna i

konzervativna društva. Jedna su krajnost starosjedioci Tasmanije, koji su upotrebljavali

kameno oruđe i nakon što je ono u Europi napušteno još prije nekoliko desetaka tisuća

godina, a bilo je napušteno čak i u najvećem dijelu kontinentalne Australije. Druga su krajnost

neke ribarske starosjedilačke skupine u jugoistočnom dijelu Australije, koje su razvile složene

tehnologije održavanja ribljih populacija, uključujući gradnju kanala, riječnih brana i trajnih

zamki, tj. ograđenih područja vode za zadržavanje riba.

Dakle, razvoj i prihvaćanje izuma jako se razlikuju među različitim društvima na istom

kontinentu. Također se razlikuju i u istom društvu u različitim razdobljima. Islamska društva

Bliskog istoka danas su relativno konzervativna i nisu na prvoj crti napretka tehnologije. No

srednjovjekovni islam u istom tom području bio je tehnološki napredan i otvoren za inovacije.

Tada je na tom području bilo mnogo više pismenih stanovnika nego u suvremenoj Europi; u

tolikoj je mjeri usvojeno naslijede klasične grčke civilizacije da su nam mnoga klasična djela

antičke Grčke danas poznata samo putem arapskih kopija; tu su izumljeni ili usavršeni mlinovi

pogonjeni vjetrom (vjetrenjače) i plimnim valovima; tu je nastala trigonometrija i trokutasta

jedra (latin sails, franc, voile latine - dakle, latinska jedra, jer su bila uobičajena na

Sredozemlju; to su trokutasta jedra na štapu koji je postavljen pod kutem od 45° u odnosu na

glavni jarbol); tu je došlo do velikog napretka metalurgije, mehaničkog i kemijskog

inženjerstva, te metoda navodnjavanja; napokon, tu su prihvaćeni papir i barut iz Kine i

preneseni dalje u Europu. U srednjem vijeku, protok tehnologije uglavnom je bio od islama u

Europu, a ne kao danas, iz Europe u islamske zemlje. Taj smjer protoka počeo se mijenjati tek

oko 1500.

I u Kini su inovacije znatno oscilirale kroz vrijeme. Sve do 1450., Kina je u vezi s

tehnologijom bila mnogo inovativnija i naprednija od Europe, naprednija i od

srednjovjekovnog islama. Dugom popisu kineskih izuma pripadaju: pomične ustave na

kanalima, lijevano željezo, bušenje dubokih bušotina, učinkovite uzde i orma za uprezanje

životinja, barut, najviša jedra na brodu, magnetni kompasi, pokretna tipografska slova, papir,

porculan, tiskarstvo (ako se izuzme disk iz Festa), središnje postolje za kormilo na krmi

broda, te vrtne tačke s jednim kotačem i dvije ručke. Kina je zatim prestala biti inovativna, a

razloge za to pokušat ćemo razumjeti u posljednjem poglavlju (epilogu ove knjige). I obratno,

danas Zapadnu Europu i iz nje izvedena društva Sjeverne Amerike smatramo predvodnicima

modernog svijeta glede tehnoloških inovacija - no sve do kasnog srednjeg vijeka, tehnologija

je u Zapadnoj Europi bila manje razvijena nego u bilo kojem drugom "civiliziranom"

području Starog svijeta.

Dakle, nije točno da postoje kontinenti s društvima sklonim inovacijama, te kontinenti

s konzervativnim društvima. Na bilo kojem kontinentu, u bilo kojem razdoblju, postoje i

inovativna i konzervativna društva. Osim toga, sklonost inovacijama oscilira kroz vrijeme i

unutar istog područja.

Kad se bolje razmisli, to je baš ono što bi se i očekivalo, ako inovativnost društva

određuju brojni neovisni čimbenici. Bez detaljnog poznavanja svih tih čimbenika, inovativnost

postaje nepredvidiva. Zato se u društvenim znanostima i dalje raspravlja o specifičnim

razlozima za promjenu tehnološke sklonosti u islamskom svijetu, Kini i Europi, te razlozima

zbog kojih su plemena Chimbu, Ibo i Navaho spremnije prihvatila novu tehnologiju od svojih

susjeda. No ako proučavamo globalni tijek povijesti, nije nam bitno što su bili specifični

razlozi u spomenutim slučajevima. To mnoštvo čimbenika koji utječu na inovativnost zapravo (i

paradoksalno) povjesničarima olakšava istraživanja tako što društvene varijacije u

inventivnosti pretvara u suštinski nasumične varijable. To znači da će u bilo kojem razdoblju,

ako uzmemo u obzir dovoljno veliko područje (npr. cijeli kontinent), određeni dio društava

vrlo vjerojatno biti inovativan.

* * *

Kako zapravo nastaju inovacije? U svim društvima, uz iznimku samo nekoliko posve

izoliranih društava u prošlosti, veliki ili najveći dio nove tehnologije nije izumljen lokalno,

nego je posuđen od drugih društava. Relativna važnost lokalnih i posuđenih izuma uglavnom

ovisi o dva čimbenika: lakoći izuma određene tehnologije, te blizini susjednih društava.

Neki izumi potječu izravno iz upotrebe prirodnih sirovina. Takvi su izumi u povijesti

nastali neovisno mnogo puta, u različito vrijeme i na različitim mjestima. Primjer o kojem

smo već detaljno raspravili jest uzgoj biljaka, do čega je došlo u barem devet neovisnih

središta. Drugi primjer je lončarstvo, koje je moglo nastati na temelju promatranja svojstava

gline (vrlo proširene prirodne sirovine) pri sušenju ili zagrijavanju. Lončarstvo se pojavilo u

Japanu prije otprilike 14.000 godina, u Plodnom polumjesecu i Kini prije otprilike 10.000

godina, a zatim i u području Amazone, Sahela u Africi, jugoistočnom dijelu SAD-a te

Meksiku.

Primjer mnogo težeg izuma jest pisanje, jer vam ideja o tome neće sinuti dok

promatrate bilo kakve prirodne materijale. Vidjeli smo u 12. poglavlju da je pismo neovisno

nastalo na samo nekoliko mjesta, a abeceda je, čini se, nastala samo jedanput u cijeloj

povijesti. Ostali takvi teški izumi su vodenični kotač, kružni žrvanj, zupčanici, magnetni

kompas, vjetrenjače i camera obscura; svi su ti izumi tek jedanput ili dvaput nastali u Starom

svijetu, a nijednom u Novom svijetu.

Takvi složeni izumi obično su se stjecali posuđivanjem, jer su se širili brže nego što

su se mogli neovisno lokalno izumiti. Jasan primjer je kotač, za koji prve dokaze o postojanju

imamo oko 3400. pr. Kr. u blizini Crnog mora, a zatim se nekoliko sljedećih stoljeća

pojavljuje u brojnim područjima Europe i Azije. Svi ti rani kotači Starog svijeta imali su

osobit dizajn: solidni kolut drveta spojen debelim daskama - umjesto koluta sa žbicama.

Nasuprot tome, jedini kotači u društvima američkih Indijanaca (prikazani na meksičkim

keramičkim posudama) sastojali su se od samo jednog koluta, što navodi na zaključak o drugom,

neovisnom izumu kotača - što je i očekivano, s obzirom na ostale dokaze o izoliranosti Novog

svijeta u odnosu na civilizacije Starog svijeta.

Nije moguće da se isti osobiti dizajn kotača Starog svijeta slučajno i ponavljano

javljao na mnogim odvojenim mjestima u Starom svijetu, u razmaku od samo nekoliko

stoljeća, nakon 7 milijuna godina ljudske povijesti bez kotača. Umjesto toga, kotač se iz

područja u kojem je izumljen naglo širio i na zapad i na istok diljem Starog svijeta zbog svoje

upotrebljivosti. Ostali primjeri složenih tehnologija koje su se diljem drevnog Starog svijeta

širile i na istok i na zapad, iz jednog zapadnoazijskog izvorišta, jesu: brave na vratima,

koloturi, kružni žrvnjevi, vjetrenjače i - abeceda. Primjer širenja tehnologije u Novom svijetu

je metalurgija, koja se iz Anda preko Paname proširila do Srednje Amerike.

Kad se u društvu pojavi široko primjenjiv i koristan izum, obično se širi na jedan od

dva načina. Prvi način je da neko društvo čuje o određenom izumu ili ga vidi, pa ga usvoji.

Drugi način je da, zahvaljujući izumu, društvo stekne bitnu prednost u odnosu na okolna

društva, pa ih prevlada ili čak posve istisne (ako izum pruža dovoljno veliku prednost).

Jednostavan primjer je širenje mušketa među plemenima Maora na Novom Zelandu. Jedno

maorsko pleme, Ngapuhi, preuzelo je muškete od europskih trgovaca oko 1818. U sljedećih

15 godina, Novim Zelandom harali su takozvani Ratovi mušketa, u kojima su plemena bez

mušketa ili nabavila muškete ili su ih pokorila prethodno naoružana plemena. Ishod sukoba

bio je da se tehnologija mušketa do 1833. proširila cijelim Novim Zelandom: sva preživjela

plemena Maora sad su posjedovala muškete.

Kad društvo usvoji novu tehnologiju od društva koje ju je izumilo, do širenja može doći u

različitim kontekstima kojima pripadaju miroljubiva trgovina (npr. pri širenju tranzistora iz

SAD-a u Japan 1954.), špijunaža (krijumčarenje svilenih buba iz jugoistočne Azije na Srednji

istok 552.), emigracija (širenje francuskog stakla i tehnika manufakture odjeće diljem Europe,

posredstvom 200.000 hugenota koji su iz Francuske protjerani 1685.) te rat. Ključni primjer

rata bilo je prenošenje kineskih tehnika izrade papira u zemlje islama, kad je arapska vojska

porazila kinesku vojsku u bitki na rijeci Talas u središnjoj Aziji 751., pa među ratnim

zatočenicima otkrila nekoliko proizvođača papira i dovela ih u Samarkand da tamo počnu

manufakturnu proizvodnju papira.

U 12. poglavlju vidjeli smo da su u kulturološko širenje uključeni bilo detaljni "nacrti,

tj. modeli" bilo tek neodređene ideje koje potiču ponovno izumljivanje detalja. Dok smo te

mogućnosti u 12. poglavlju ilustrirali na primjeru širenja pisma, one vrijede i za širenje

tehnologije. U prethodnom odlomku dali smo primjer kopiranja modela, a prijenos kineske

tehnologije porculana u Europu primjer je "rastegnutog" širenja ideja. Porculan je sitnozrnata i

prozirna vrsta keramike, a izumljen je u Kini u 7. stoljeću. Kad je putem svile u 14. stoljeću

počeo stizati u Europu (bez informacija o tome kako se izrađuje), silno su mu se divili, a

mnogi su ga neuspješno pokušali oponašati. Tek je 1707. njemački alkemičar Johann Bottger,

nakon dugog eksperimentiranja s procesima i smjesama različitih minerala i glina, otkrio

pravo rješenje i osnovao danas slavnu proizvodnju porculana Meissen. Više-manje neovisni

kasniji eksperimenti u Francuskoj i Engleskoj doveli su do proizvodnje Sevres, Wedgwood i

Spode porculana. Dakle, lončari u Europi morali su sami ponovno izumiti kineske metode za

manufakturu, no na to su bili potaknuti uvezenim uzorcima konačnog proizvoda.

* * *

Ovisno o svom geografskom položaju, društva se razlikuju po tome koliko spremno

prihvaćaju tehnologiju od drugih društava. Najizoliraniji narod na svijetu u nedavnoj povijesti

bili su starosjedioci Tasmanije, koji su bez oceanskih plovila živjeli na otoku udaljenom od

Australije, koja je već po sebi bila najizoliraniji kontinent. Stanovnici Tasmanije nisu imali

kontakta s drugim društvima kroz 10.000 godina, a posjedovali su isključivo tehnologiju koju

su sami izumili. Australci i Novogvinejci, koje od azijskog kontinenta odvaja lanac

indonezijskih otoka, primili su tek nekoliko izuma iz Azije. Društva najpogodnija za prihvat

izuma širenjem, bila su društva dobro uklopljena u glavne kontinente. U tim društvima

tehnologija se najbrže razvijala, jer su akumulirali ne samo vlastite izume, nego i izume drugih

društava. Primjerice, srednjovjekovni islam, čije je središte bilo u Euroaziji, prihvaćao je izume

iz Indije i Kine, a naslijedio je znanje antičke Grčke.

Važnost širenja, te geografskog položaja koji ga omogućuje, slikovito nam ilustriraju neki

(inače neshvatljivi) primjeri društava koja su odbacila moćne tehnologije. Skloni smo

pretpostaviti da korisne tehnologije, kad ih se jednom usvoji, neizbježno traju sve dok ih ne

potisnu bolje tehnologije. U stvarnosti, tehnologije treba ne samo usvojiti nego ih treba i

održavati, što ovisi i o brojnim nepredvidivim čimbenicima. Svako društvo prolazi kroz

razdoblja društvenih pokreta ili moda, tijekom kojih ekonomski beskorisne stvari postaju

cijenjene, a korisne stvari privremeno gube na vrijednosti. Danas, kad su gotovo sva društva na

Zemlji međusobno povezana, ne možemo zamisliti modu koja bi se toliko razmahala da dovede

do stvarnog odbacivanja važne tehnologije. Društvo koje bi se privremeno okrenulo protiv

moćne tehnologije i dalje bi gledalo kako se ta tehnologija upotrebljava u susjednim

društvima, pa bi je moglo ponovno steći širenjem (ili bi ga susjedna društva u protivnom

slučaju pokorila). Međutim, takve mode mogu potrajati u izoliranim društvima.

Slavan primjer tiče se odbacivanja vatrenog oružja u Japanu. Vatreno je oružje u Japan

stiglo 1543., kad su dva portugalska avanturista, naoružana arkebuzama (primitivna vrsta

vatrenog oružja) stigla na kineskom teretnom brodu. Japance se to novo oružje tako dojmilo

da su naredili da počne autohtona proizvodnja vatrenog oružja, pa su jako unaprijedili

tehnologiju i već 1600. posjedovali brojnije i bolje vatreno oružje od bilo koje druge zemlje

na svijetu.

No bilo je i čimbenika koji su djelovali protiv prihvaćanja vatrenog oružja u Japanu. U

zemlji su postojale brojne ratničke klase, samuraji, za koje je mač bio i klasni simbol i djelo

vrhunskog umijeća (a i sredstvo za pokoravanje nižih klasa). Dio japanskog ratovanja do tada

bile su pojedinačne borbe samuraja mačevalaca na otvorenom, koji bi izgovarali ritualne

govore i ponosili se elegantnom i dostojanstvenom borbom. Takvo je ponašanje postalo

suicidalno u sukobu s vojnicima seljacima, koji bi samuraje nedostojanstveno raznijeli vatrenim

oružjem. Osim toga, vatreno oružje bilo je strani izum, pa ga se počelo prezirati poput drugih

stranih stvari u Japanu nakon 1600. Vlada koju su nadzirali samuraji prvo je ograničila

proizvodnju vatrenog oružja na samo nekoliko gradova, zatim je kao uvjet za proizvodnju

uvela licencije, te ih je počela izdavati samo za vatreno oružje koje se proizvodilo za potrebe

vlade, a napokon je tako smanjila narudžbe vatrenog oružja, da je Japan ponovno ostao bez

upotrebljivog vatrenog oružja.

I među suvremenim europskim vladarima bilo je onih koji su prezirali vatreno oružje i

nastojali ograničiti njegovu dostupnost. No takve mjere u Europi nikad nisu bile osobito

učinkovite, jer bi svaku zemlju koja bi privremeno odbacila vatreno oružje brzo pregazili

susjedi s puškama i topovima. Samo zbog toga što je bio mnogoljudno i izolirano otočje,

Japan si je mogao priuštiti odbacivanje tako moćne nove vojne tehnologije. Njegova sigurnost

u izolaciji prekinuta je 1853., kad je buka topova s brodova američke flote komodora Perryja

uvjerila Japance da opet moraju početi proizvoditi vatreno oružje.

To odbacivanje vatrenog oružja, te odbacivanje brodova u Kini (kao i mehaničkih

satova i tkalačkih strojeva na vodeni pogon), dobro su poznati povijesni primjeri tehnoloških

obrata u izoliranim ili poluizoliranim društvima. Do drugih takvih obrata dolazilo je u

prapovijesno doba. Ekstremni primjer su starosjedioci Tasmanije, koji su odbacili čak i oruđe

od kostiju i ribolov, te time bili društvo s najjednostavnijom tehnologijom u modernom

svijetu (vidi 15. poglavlje). Australski urođenici možda su bili usvojili, a zatim odbacili, lukove

i strijele. Otočani Torresova tjesnaca odbacili su kanue, a stanovnici otoka Gaua su ih prvo

odbacili, a zatim ponovno prihvatili. Lončarstvo je napušteno diljem Polinezije. Većina

Polinežana, kao i mnogi Melanežani, odbacili su upotrebu lukova i strijela u ratovanju. Polarni

Eskimi postupno su izgubili lukove, strijele i kajake, a Dorset Eskimi tako su ostali bez

lukova i strijela, lučnih svrdla i pasa.

Takvi, isprva bizarni, primjeri dobro ilustriraju ulogu geografije i širenja u povijesti

tehnologije. Bez širenja, prihvaća se manje tehnologija, a više postojećih tehnologija opet se

izgubi.

* * *

Budući da tehnologija potiče razvoj novih tehnologija, važnost širenja izuma

potencijalno premašuje važnost izvornog izuma. Povijest tehnologije je primjer takozvanog

autokatalitičnog procesa: to jest, procesa koji s vremenom postaje sve brži, jer katalizira

samog sebe. Danas nam je dojmljiva eksplozija tehnologije nakon industrijske revolucije, no

jednako je dojmljiva bila srednjovjekovna eksplozija u usporedbi s onom u brončanom dobu,

koja je opet bila bitno opsežnija od one u gornjem paleolitiku.

Jedan od razloga zbog kojeg je tehnologija sklona katalizirati vlastiti razvoj jest da

napredak ovisi o prethodnom svladavanju jednostavnijih problema. Primjerice, poljodjelci u

kamenom dobu nisu izravno prešli na kopanje i obradu željeza, za što su potrebne peći s

visokom temperaturom. Umjesto toga, metalurgija željeznih ruda nastala je iz tisuća godina

ljudskog iskustva s prirodnim nalazištima čistih metala (bakra i zlata) koji su bili dovoljno

meki da ih se bez zagrijavanja moglo iskovati u neki pogodan oblik. Nastala je i iz tisuća

godina razvoja jednostavnih peći za izradu lončarije, te za ekstrakciju bakrene rude i izradu

bakrenih legura (bronce), za koje nisu potrebne tako visoke temperature kao za željezo, I u

Plodnom polumjesecu i u Kini, željezni predmeti postali su uobičajeni tek nakon gotovo 2000

godina iskustva s metalurgijom bronce. U doba dolaska Europljana, koji su prekinuli neovisnu

putanju razvoja Novog svijeta, ta su društva tek počela izrađivati predmete od bronce i još

nisu poznavala tehnologiju izrade predmeta od željeza.

Drugi glavni razlog autokatalize jest to što nove tehnologije i materijali omogućuju

stvaranje dodatnih novih tehnologija procesom rekombinacije. Primjerice, zbog čega se

tiskarstvo eksplozivno širilo srednjovjekovnom Europom nakon što je Gutenberg 1455. tiskao

svoju Bibliju, a ne nakon što je nepoznati majstor otisnuo disk iz Festa 1700. pr. Kr.?

Djelomično objašnjenje jest to da su srednjovjekovni tiskari mogli u jednu cjelinu spojiti šest

tehnoloških unapređenja, od kojih većina nije bila dostupna majstoru iz Festa. Od tih

unapređenja - papira, tiskanja pokretnim tiskarskim slovima, metalurgije, tiskarskih strojeva,

tinte i pisma - papir i ideja tiskanja pokretnim slovima stigli su u Europu iz Kine.

Gutenbergov izum lijevanih tiskarskih slova iz metalnih kalupa, radi rješavanja potencijalno

kobnog problema neujednačene veličine slova, ovisio je o višestrukom napretku u metalurgiji:

čeliku za slovne žigove (punce, engl. letter punches), legurama mjedi i bronce (a zatim i

čelika) za izradu slovnih kalupa, olovu za izradu kalupa, te leguri kositara, cinka i olova za

izradu tiskarskih slova. Gutenbergova preša razvijena je iz prethodnih knjigoveških

tijeskova/preša (engl. screw presses) koje su se koristile za pravljenje vina i maslinova ulja, a

tiskarska tinta bila je poboljšana verzija postojećih vrsta tinte, s uljnom podlogom. Alfabetska

pisma, koja je srednjovjekovna Europa naslijedila iz tri tisućljeća dugog razvoja alfabeta, bila

su osobito pogodna za tiskanje s pokretnim slovima, jer se iz kalupa moralo izliti samo

nekoliko desetaka različitih vrsta slova, za razliku od nekoliko tisuća znakova koji bi bili

potrebni za kinesko pismo.

Glede svih šest unapređenja, autor diska iz Festa, u usporedbi s Gutenbergom, imao je

na raspolaganju mnogo slabije tehnologije koje bi se mogle iskoristiti za tisak. Medij za

pisanje bila je glina, mnogo veća i teža od papira. Metalurško umijeće, tinta i preše na Kreti

1700. pr. Kr. bili su mnogo primitivniji od onih u Njemačkoj 1455., tako da je znakove u disk

trebalo utiskivati rukom, a ne iz kalupa izlivenim pokretnim slovima u metalnom okviru,

premazanim tintom, te pritisnutima prešom. Pismo na disku bilo je slogovno pismo s više

znakova koji su bili složenijeg oblika, u usporedbi s latinicom koju je upotrebljavao Gutenberg.

Zbog svega toga, tehnologija tiskanja diska iz Festa bila je mnogo nespretnija i pružala je malo

prednosti u odnosu na pisanje rukom, za razliku od Gutenbergova tiskarskog stroja. Uza sve te

tehnološke nedostatke, disk iz Festa otisnut je u doba kad je poznavanje pisma bilo ograničeno

na malobrojne pisare u palačama i hramovima. Zato je malo kome bio potreban prekrasni

proizvod autora tog diska, a nije bilo ni osobitog poticaja za ulaganje u izradu nekoliko

desetaka potrebnih ručnih žigova. Nasuprot tome, potencijalno masovno tržište za tisak u

srednjovjekovnoj Europi potaknulo je brojne investitore da Gutenbergu posude novac.

* * *

Ljudska tehnologija razvijala se od prvog kamenog oruđa, još prije dva i pol milijuna

godina, do laserskog pisača iz 1996. kojim je tiskan rukopis ove knjige i koji je zamijenio moj

već zastarjeli laserski pisač iz 1992. Na početku je brzina razvoja bila vrlo spora, gotovo

neprimjetna, zato što su prolazile stotine tisuća godina bez uočljive promjene kamenog oruđa,

jer nema dostupnih dokaza o predmetima izrađenim od drugih materijala. Tehnologija se danas

razvija tako brzo da se o tome izvješćuje u dnevnim novinama.

U toj dugoj povijesti ubrzanog razvoja, mogu se izdvojiti dva važna skoka naprijed.

Prvi, do kojeg je došlo između 100.000 i 50.000 godina u prošlosti, vjerojatno je bio

omogućen genetičkom promjenom naših tijela: evolucijom današnje anatomske grade koja je

omogućila govor ili funkcije mozga, ili i jedno i drugo. Taj skok naprijed doveo je do izrade

oruđa od kostiju, kamenog oruđa za samo jednu namjenu, te oruđa sastavljenog od više

dijelova. Drugi je skok bio posljedica usvajanja sjedilačkog načina života, što se u različitim

područjima svijeta dogodilo u različito vrijeme - u nekima već prije 13.000 godina, a u

drugima još ni danas. Taj prijelaz na sjedilački način života bio je uglavnom vezan uz početak

proizvodnje hrane, zbog čega smo morali ostati u blizini naših polja s usjevima, voćnjaka i

skladišta viškova hrane.

Sjedilački način života bio je odlučan za povijest tehnologije, jer je ljudima omogućio

gomilanje neprenosive imovine. Nomadski lovci skupljači ograničeni su na tehnologiju koju

sa sobom mogu nositi. Ako se često selite i nemate vozila ili teretne životinje, onda sa sobom

nosite samo djecu, oružje i goli minimum drugih prijeko potrebnih stvari koje su dovoljno

male da ih se može nositi. Ne možete se natovariti lončarijom i tiskarskim strojevima dok

selite iz logora u logor. Ta praktična teškoća može objasniti nevjerojatno ranu pojavu nekih

tehnologija, nakon čega je došlo do dugog zastoja u njihovu daljnjem razvoju. Primjerice,

najstarije dokazane preteče keramike su figurine od pečene gline, nastale prije 27.000 godina

na području današnje Češke, davno prije nastanka najstarijih poznatih posuda od pečene gline

(prije 14.000 godina u Japanu). Na istom području u Češkoj, u to isto doba, otkriveni su

najstariji dokazi o pletenju i tkanju, koje zatim naizgled nestaje sve do najstarijih sačuvanih

košara prije otprilike 13.000 godina, te najstarije sačuvane pletene odjeće, stare oko 9000

godina. Unatoč tim vrlo ranim prvim koracima, ni lončarstvo ni tkalačko umijeće nisu

napredovali sve dok ljudi nisu prešli na sjedilački način života i tako riješili problem

prenošenja lonaca i tkalačkih stanova.

Osim što je omogućila sjedilački način života, a time i gomilanje imovine, proizvodnja

hrane bila je odlučna za povijest tehnologije zbog još jednog razloga. Prvi put u ljudskoj

povijesti postalo je moguće razvijanje ekonomski specijaliziranih društava, koja se sastoje od

stručnjaka koji ne proizvode hranu, a hrane ih seljaci. No već smo u drugom dijelu ove knjige

vidjeli da je na različitim kontinentima proizvodnja hrane nastala u različito vrijeme. Osim

toga, u ovom smo poglavlju pokazali da lokalna tehnologija, i u vezi s podrijetlom i u vezi s

održljivošću, ovisi ne samo o lokalnom izumu nego i o širenju tehnologije iz drugih područja.

Zbog toga se tehnologija obično najbrže razvijala na kontinentima s malo geografskih i

ekoloških zapreka širenju, bilo unutar kontinenta bilo na druge kontinente. Napokon, svako

novo društvo na kontinentu ima mogućnost izuma i usvajanja tehnologija, jer se društva jako

razlikuju po svojoj inovativnosti. Zato, ako su ostale stvari jednake, tehnologija se najbrže

razvija u velikim produktivnim područjima s brojnim ljudskim populacijama i potencijalnim

izumiteljima te mnogim društvima koja se međusobno natječu.

Sažmimo sada kako su varijacije ta tri čimbenika - vrijeme početka proizvodnje hrane,

zapreke širenju, te veličina ljudske populacije - doveli izravno do tih vidljivih

interkontinentalnih razlika u razvoju tehnologije. Euroazija (u praksi uključuje i sjevernu

Afriku) najveća je svjetska kopnena masa, a obuhvaća najviše društava koja se međusobno

natječu, s dva najstarija središta proizvodnje hrane: Plodnim polumjesecom i Kinom. Njezina

istočno-zapadna glavna os omogućila je da se mnogi izumi, nastali u jednom dijelu Euroazije,

relativno brzo šire na društva smještena na sličnoj geografskoj širini i sa sličnom klimom kao i

u drugim dijelovima Euroazije. Njezina širina duž kraće osi (sjever-jug) bitno je veća od uske

Panamske prevlake koja spaja obje Amerike. U Euroaziji nema velikih ekoloških barijera koje

bi presijecale glavne osi kontinenta, kao što je slučaj u Amerikama i Africi. Dakle, geografske

i ekološke zapreke širenju tehnologije bile su manje izražene u Euroaziji nego na drugim

kontinentima. Zahvaljujući svim tim čimbenicima, Euroazija je bila kontinent na kojem je

ubrzanje tehnološkog razvoja nakon pleistocena najranije počelo i dovelo do najveće lokalne

akumulacije različitih tehnologija.

Sjevernu i Južnu Ameriku sporazumno smatramo zasebnim kontinentima, no one su

povezane nekoliko milijuna godina, imaju slične povijesne probleme i može ih se promatrati

kao cjelinu u usporedbi s Euroazijom. Obje Amerike zajedno druga su najveća kopnena masa,

no bitno manja od Euroazije. Međutim, imaju fragmentiranu geografiju i ekologiju: Panamska

prevlaka, široka samo 65 kilometara, geografski presijeca obje Amerike, kao što ih ekološki

presijecaju kišne šume istmusa Darien i pustinja sjevernog Meksika. Ta pustinja odvajala je

napredna društva Mezoamerike od onih u Sjevernoj Americi, a istmus je odvajao napredna

društva Mezoamerike od onih u Andama i na području Amazone. Osim toga, glavna os

Amerika nalazi se u smjeru sjever-jug, što znači da glavnina širenja mora teći stupnjem

geografskih širina (a time i različitih klima), umjesto da djeluje duž iste geografske širine.

Primjerice, kotači su izumljeni u Srednjoj Americi, a lame su pripitomljene u središnjem

dijelu Anda do 3000. pr. Kr., no 5000 godina nakon toga još se nisu spojili jedina teretna

životinja i jedini kotač u Amerikama - iako je udaljenost koja je razdvajala društva Maja u

Srednjoj Americi od sjeverne granice carstva Inka (1900 kilometara) mnogo manja od 9500

kilometara koje su razdvajale kotače i konje u Francuskoj i Kini. Čini se da ti čimbenici

objašnjavaju zbog čega su obje Amerike tehnološki zaostale za Euroazijom.

Subsaharska Afrika je treća kopnena masa po veličini, znatno manja od Amerika.

Najvećim dijelom ljudske povijesti, iz Euroazije se mnogo lakše moglo stupiti u Afriku nego u

obje Amerike, no Sahara je bila velika ekološka barijera koja je subsaharsku Afriku odvajala

od Euroazije i Sjeverne Afrike. Sjeverno-južna os Afrike bila je dodatna zapreka širenju

tehnologije, kako između Euroazije i subsaharske Afrike tako i unutar same subsaharske regije.

Kao ilustraciju te zapreke možemo istaknuti da su lončarstvo i metalurgija željeza nastali (ili

su u nju stigli) u podtučju Sahela u subsaharskoj Africi (sjeverno od ekvatora), otprilike u isto

vrijeme kao i u području zapadne Europe. Međutim, lončarstvo nije došlo do južnog kraja

Afrike sve do pojave kršćanstva, a metalurgija se nije proširila kopnom do južnog kraja sve

dok je svojim brodovima nisu donijeli Europljani.

Tablica 13.1. Ljudske populacije po kontinentima.

Kontinent Populacija 1990. Površina (km2)

Euroazija i sjeverna Afrika 4.120,000.000 62,670.000

Euroazija (4.000,000.000) (55,680.000)

Sjeverna Afrika (120,000.000) (6,990.000)

Sjeverna i Južna Amerika 736,000.000 42,470.000

Subsaharska Afrika 535,000.000 23,560.000

Australija 18,000.000 7,700.000

Napokon, Australija je najmanji kontinent. Vrlo mala količina oborina te slaba

plodnost velikog dijela Australije, čine je u praksi još manjom, kad je u pitanju kapacitet

izdržavanja ljudske populacije. Australija je i najizoliraniji kontinent. Osim toga, ondje nikad nije

nastala autohtona proizvodnja hrane. Svi ti čimbenici zajedno Australiju čine jedinim

kontinentom koji je do danas ostao bez metalnih artefakata.

Tablica 13.1. te čimbenike prikazuje u brojčanom obliku, uspoređujući kontinente s

obzirom na njihovu današnju površinu i gustoću stanovništva. Nastanjenost kontinenata prije

10.000 godina, neposredno prije razvoja proizvodnje hrane, nije nam poznata, no sigurno su

relativne vrijednosti bile slične, jer je većina područja u kojima se danas proizvodi najviše

hrane bila plodna i za lovce skupljače prije 10.000 godina. Razlike u veličini populacija vrlo

su uočljive: Euroazija (sa sjevernom Afrikom) ima gotovo 6 puta više stanovnika od Amerika,

gotovo 8 puta više od Afrike, a 230 puta više od Australije. Veće populacije znače više

izumitelja i kompetitivnija društva. Tablica 13.1. već nam sama po sebi uvelike objašnjava

zbog čega su vatreno oružje i čelik nastali u Euroaziji.

Svi ti učinci kontinentalnih razlika u površini, broju stanovnika, lakoći širenja, te

početku proizvodnje hrane, koji su djelovali na početni razvoj tehnologije, s vremenom su

postajali sve snažniji, zato što je razvoj tehnologije autokatalitični proces. Time je znatna

početna prednost Euroazije pretvorena u golemu prednost do 1492. - zbog osobite geografije

Euroazije, a ne zbog osobito napredne inteligencije njezinih stanovnika. Medu

Novogvinejcima koje poznajem ima potencijalnih Edisona. No oni su svoju genijalnost

usmjerili na tehnološke probleme koji su u skladu s njihovom situacijom: problem

preživljavanja u džunglama Nove Gvineje, a ne problem sastavljanja fonografa.

14. POGLAVLJE Od egalitarizma do kleptokracije

Dok sam 1979. s prijateljima misionarima letio iznad udaljene i močvarne kotline na

Novoj Gvineji, uočio sam nekoliko koliba, međusobno udaljenih kilometrima. Pilot mi je

objasnio da je, negdje u tom blatnom prostoru ispod nas, skupina indonezijskih lovaca na

krokodile nedavno naišla na grupu novogvinejskih nomada. Obje su se grupe uspaničile, pa je

susret završio tako što su Indonežani ustrijelili nekoliko Novogvinejaca.

Moji prijatelji misionari nagađali su da ti nomadi pripadaju skupini Fayu, s kojom još

nije uspostavljen kontakt, a za koje se znalo samo na temelju priča prestravljenih susjeda,

pokrštene skupine nekadašnjih nomada po imenu Kirikiri. Prvi kontakti između došljaka i

skupina Novogvinejaca uvijek su potencijalno opasni, no ovaj je početak bio osobito

neprimjetljiv. Pa ipak, moj prijatelj Doug tamo je odletio helikopterom, u pokušaju da sa

skupinom Fayu uspostavi prijateljske odnose. Vratio se, živ ali potresen, da nam ispriča

pažnje vrijednu priču.

Pokazalo se da Fayu uobičajeno žive kao samostalne obitelji, raštrkane u močvari, koje

se jedanput ili dvaput godišnje okupe da razmijene nevjeste. Dougov posjet poklopio se s

jednim takvim okupljanjem nekoliko desetaka pripadnika plemena Fayu. Za nas je nekoliko

desetaka ljudi malo, uobičajeno okupljanje, no za Fayu to je bio rijedak i zastrašujući događaj.

Ubojice bi se iznenada našli licem u lice s rodbinom svoje žrtve. Primjerice, jedan Fayu

muškarac spazio je muškarca koji mu je ubio oca. Sin je podigao sjekiru i jurnuo na ubojicu,

no prijatelji su ga srušili na tlo; zatim je ubojica sa svojom sjekirom krenuo na srušenog sina,

pa su i njega svladali i svalili na tlo. Obojica su kričali od bijesa, dok su ih drugi držali, sve

dok se nije činilo da su dovoljno iscrpljeni da ih se može pustiti. Ostali muškarci periodično

su izvikivali uvrede jedni drugima, tresli se od bijesa i frustracije, te svojim sjekirama udarali o

tlo. Napetost se nastavljala nekoliko dana trajanja skupa, a Doug se cijelo vrijeme molio da

njegov posjet ne završi nasiljem.

Pleme Fayu sastoji se od otprilike 400 lovaca skupljača, podijeljenih u četiri klana, koji

lutaju područjem od nekoliko stotina kvadratnih kilometara. Prema njihovu svjedočenju,

nekad ih je bilo oko 2000, no populacija se jako smanjila zbog toga što se Fayu međusobno

ubijaju. Nemaju političkih i društvenih mehanizama koje mi smatramo same po sebi

razumljivima za rješavanje ozbiljnih sukoba mirnim putem. Napokon, kao rezultat Dougova

posjeta, jedna skupina pripadnika plemena Fayu pozvala je odvažni par misionara, muža i

ženu, da žive s njima. Taj par ondje živi već dvanaest godina i postupno je uvjerio Fayu da se

odreknu nasilja. Tako su Fayu uvedeni u moderni svijet, gdje ih čeka nesigurna budućnost.

Mnoge druge, prethodno izolirane skupine Novogvinejaca i amazonskih Indijanaca, na

sličan način misionarima duguju svoje uvođenje u moderno društvo. Nakon misionara dolaze

učitelji i liječnici, birokrati i vojnici. Sirenje vlasti i religije tako su međusobno povezani kroz

zabilježenu povijest, bilo da je širenje bilo miroljubivo (kao u slučaju plemena Fayu) ili

nasilno. U slučaju nasilja, često je vlada ta koja organizira osvajanje, a religija ta koja ga

opravdava. Iako su nomadi i plemena katkad uspjeli poraziti organizirane vlade i religije, opća

sklonost u proteklih 13.000 godina bila je da nomadi i plemena gube bitke.

Na kraju posljednjeg ledenog doba, velik dio ljudske populacije živio je u društvima

nalik na današnje društvo plemena Fayu, a nisu postojala mnogo složenija društva. Još 1500.,

manje od 20% svjetskog kopna bilo je obilježeno granicama i podijeljeno na države kojima

upravljaju činovnici i zakoni. Danas, cijelo kopno, osim Antarktike tako je podijeljeno. Potomci

društava koja su prva uspostavila centraliziranu vladu i organiziranu religiju danas vladaju

svijetom. Kombinacija vlade i religije na taj je način djelovala, zajedno sa zaraznim klicama,

pismom i tehnologijom, kao jedan od četiri glavna skupa neposrednih uzroka globalnog tijeka

povijesti. Kako su nastale vlade i religije?

* * *

Družine Fayu i moderne države dvije su krajnosti spektra ljudskih društava. Moderno

američko društvo i Fayu razlikuju se prema prisutnosti ili odsutnosti profesionalne policije,

gradova, novca, razlike bogatih i siromašnih, te mnogih drugih političkih, ekonomskih i

socijalnih institucija. Jesu li sve te institucije nastale zajedno ili su neke nastale prije drugih?

Odgovor na to pitanje možemo izvesti uspoređujući moderna društva s različitim stupnjevima

organizacije, te analizom pisanih dokumenata ili arheoloških nalaza o društvima u prošlosti i

promatranjem promjena koje se tijekom vremena zbivaju u samim institucijama.

Kulturni antropolozi koji nastoje opisati raznolikost ljudskih društava često društva

dijele u pet-šest kategorija. Svaki takav pokušaj definiranja stadija bilo kojeg evolucijskog ili

razvojnog kontinuuma - bilo da je riječ o glazbenim stilovima, stadijima ljudskog života ili

ljudskim društvima - dvostruko je nesavršen. Prije svega, zbog toga što svaki stadij "izrasta"

iz nekog prethodnog stadija, granice stadija neizbježno su približno određene. (Primjerice, je

li devetnaestogodišnjak adolescent ili mlada odrasla osoba?) Drugo, razvojni slijedovi nisu

nepromjenjivi, pa su primjeri "zgurani" u isti stadij neizbježno različiti. (Brahms i Liszt

okrenuli bi se u grobu da znaju kako ih obojicu svrstavamo u skladatelje romantizma.) Pa ipak,

otprilike razgraničeni stadiji korisna su "kratica" za raspravu o raznolikosti glazbe i ljudskih

društava, ako držimo na umu gore spomenuta ograničenja. U tom duhu, za analizu društava

rabit ćemo jednostavnu klasifikaciju koja ima samo četiri kategorije - družinu (band), pleme

(tribe), poglavariju (chiefdom) i državu (state). (Tablica 14.1)

Tablica 14.1. Tipovi društava.

Družina Pleme Poglavarija Država

Čla

novi

brojnost ljudi deseci stotine tisuće više od 50.000

stil života nomadski sjedilački:

1 selo

sjedilački: 1

ili više sela

sjedilački:

brojna sela i gradovi

temelj odnosa srodnost klanovi

srodnika klasa i prebivalište klasa i prebivalište

etnicitet i jezik 1 1 1 1 ili više

Nači

n v

lad

an

ja

odlučivanje, vodstvo "egalitarno" "egalitarno" centralizirano,

nasljedno centralizirano

birokracija nema je nema je nema je, ili

1 do 2 razine brojne razine

monopol na silu i

informacije ne ne da da

rješavanje sukoba neformalno neformalno centralizirano zakoni, sudovi

hijerarhija naselja nema je nema je nema je

- glavno selo glavni grad

Rel

igij

a

opravdava

kleptokraciju? ne ne da da->ne

Ek

on

om

ija

proizvodnja hrane ne ne->da da ->intenzivna intenzivna

podjela rada ne ne ne->da da

razmjena dobara recipročna recipročna redistributivna

("doprinosi")

redistributivna

("porezi")

zemlju nadzire družina klan poglavica različita tijela D

rušt

vo

stratificirano ne ne da, na temelju

srodstva

da, no ne na

temelju srodstva

ropstvo ne ne malog opsega velikog opsega

luksuzna dobra za elitu ne ne da da

javna arhitektura ne ne ne -> da da

uvriježena pismenost ne ne ne često

Vodoravna strelica znači da dotični atribut varira između manje složenih i složenijih društava tog tipa.

Družine su najmanji oblik društvene zajednice, a obično se sastoje od 5 do 80 osoba,

od kojih su većina bliski rođaci, bilo po rođenju bilo na temelju sklopljenih brakova. Zapravo,

družina je proširena obitelj ili skup od nekoliko proširenih obitelji. Danas su družine koje još

uvijek žive autonomno gotovo posve ograničene na najudaljenija područja Nove Gvineje i

Amazone, no još u moderno doba postojale su mnoge druge koje su tek nedavno pripale

nadzoru država ili su asimilirane ili istrijebljene. Takvim družinama pripadaju mnogi (ili

većina) Pigmeji u Africi, lovci skupljači naroda San na jugu Afrike (tzv. Bušmani), australski

urođenici (Aboridžini), Eskimi (Inuit) te Indijanci u nekim resursima siromašnim područjima

Amerika, kao što je Ognjena Zemlja (Tierra del Fuego) te sjeverne borealne šume. Sve te

moderne družine su (ili su bile) nomadske skupine lovaca skupljača, a ne proizvođača hrane

sa stalnim nastambama. Vjerojatno su svi ljudi živjeli u takvim družinama, barem do prije

40.000 godina, a većina je tako živjela još prije 11.000 godina.

Družinama nedostaju mnoge institucije koje uzimamo zdravo za gotovo u vlastitom

društvu. Nemaju jedno trajno naselje ili prebivalište. Svi članovi družine zajedno i ravnopravno

iskorištavaju zemlju na kojoj žive; zemlja nije podijeljena među podskupinama ili pojedincima.

Nema redovite ekonomske specijalizacije, osim glede dobi i spola; sve tjelesno sposobne osobe

tragaju za hranom. Nema formalnih institucija, poput zakona, policije i ugovora, da bi se na

temelju njih rješavali sukobi unutar i između družina. Organizacija družine često se opisuje

kao "egalitarna": nema formalizirane društvene podjele na više i niže klase, nasljednog

poglavara ili monopola na informacije i donošenje odluka. Međutim, termin "egalitarna" ne

treba tumačiti tako da su svi članovi družine jednaki po osobnom prestižu ni da svi jednako

sudjeluju u odlučivanju. Umjesto toga, termin jednostavno znači da je "vodstvo" družine

neformalno i stečeno na temelju kvaliteta pojedinca, kao što su jaka osobnost, snaga,

inteligencija i borilačko umijeće.

Moje iskustvo s družinama potječe iz močvarnih nizinskih područja Nove Gvineje, gdje

živi pleme Fayu. To je područje poznato kao Jezerske visoravni (engl. Lakes Plains). Tamo

još postoje proširene obitelji, sastavljene od nekoliko odraslih osoba, djece i staraca, koje žive

u grubim privremenim nastambama uz rijeke i potoke, a putuju pješice ili kanuima. Zbog čega

narod na Jezerskim visoravnima nastavlja živjeti u nomadskim družinama, kad većina ostalih

naroda Nove Gvineje te gotovo svi narodi u ostalim dijelovima svijeta, danas živi u većim

skupinama i u stalnim naseljima? Zbog toga što u tom području nema guste lokalne

koncentracije resursa, koji bi omogućili da veliki broj ljudi živi zajedno, i nije bilo (sve do

dolaska misionara i njihovih uzgojenih biljaka) autohtonih biljaka koje su mogle poslužiti za

produktivnu poljoprivredu. Glavni sastojak prehrane družine je stablo palme sago, iz čije se

srčike cijedi škrobasti sirup kad palma dozrije. Družine su nomadske, jer moraju ići dalje

nakon što u nekom području posijeku zrela stabla sago palmi. Broj članova družine ostaje

malen i zbog bolesti (osobito malarije), te zbog nedostatka sirovina u močvari (čak i kamen za

pravljenje oruđa mora se pribaviti trgovinom) i ograničene količine hrane koju ljudi u močvari

mogu naći. Slična ograničenja resursa, dostupnih postojećoj ljudskoj tehnologiji, prevladavaju

u onim dijelovima svijeta u kojima su donedavno obitavale takve družine.

Naši najbliži srodnici, gorile, čimpanze i bonobo u Africi, također žive u družinama.

Svi ljudi u prošlosti gotovo su sigurno također živjeli u družinama, sve dok poboljšana

tehnologija pribavljanja hrane nije nekim lovcima skupljačima omogućila prebivanje u

trajnim nastambama, u nekim resursima bogatim područjima. Družina je politička, ekonomska

i društvena organizacija koju smo naslijedili nakon milijuna godina evolucijske povijesti.

Sljedeći razvojni korak dogodio se tek u posljednjih nekoliko desetaka tisuća godina.

* * *

Prvi viši stadij poslije družine naziva se pleme, koje je veće od družine (obično se

sastoji od nekoliko stotina, a ne desetaka ljudi) i najčešće živi u trajnim naseljima. Međutim,

neka plemena, pa čak i poglavarije, sastavljena su od stočara pastira koji se sezonski

premještaju iz područja u područje.

Primjer plemenske organizacije su gorštaci na Novoj Gvineji, čija je osnovna politička

jedinica prije dolaska kolonijalne vlasti bilo selo ili tijesno povezana skupina sela. Prema

takvoj političkoj definiciji "pleme" je često manje od onoga što bi lingvisti i kulturni

antropolozi definirali kao pleme - naime, skupinu koja dijeli zajednički jezik i kulturu.

Primjerice, počeo sam 1964. raditi među gorštacima iz plemena Fore. Prema lingvističkim i

kulturološkim standardima, tada je bilo 12.000 pripadnika plemena, koji su govorili dva

međusobno razumljiva narječja te živjeli u 65 sela, od kojih je u svakom selu živjelo nekoliko

stotina osoba. No nije postojalo nikakvo političko jedinstvo svih govornika jezične skupine

Fore. Svaki zaselak bio je uključen u kaleidoskopski promjenjiv obrazac ratovanja i

savezništva sa svim susjednim selima, neovisno o tome jesu li susjedi govorili jezik Fore ili

neki drugi jezik.

Plemena, do nedavno neovisna, a danas na različite načine podređena nacionalnim

državama, još nastanjuju velik dio Nove Gvineje, Melanezije i Amazone. O postojanju slične

plemenske organizacije u prošlosti zaključujemo na temelju arheoloških nalaza o naseljima

koja su bila prilično velika, ali im nedostaju ključna arheološka obilježja poglavarija (o čemu

ću govoriti u sljedećim odlomcima). Ti nalazi navode na zaključak da se plemenska

organizacija počela razvijati prije otprilike 13.000 godina u području Plodnog polumjeseca, a

nešto poslije i u nekim drugim područjima. Uvjet za život u naseljima je ili proizvodnja hrane

ili toliko plodan okoliš, s osobito koncentriranim resursima da ljudi mogu dovoljno hrane

uloviti i skupiti na relativno malom području. Zbog toga su naselja, a sukladno tome i

plemena, počela naglo nastajati u Plodnom polumjesecu baš tada, kad su promjene klime i

unapređenje tehnologije omogućili obilne žetve divljih žitarica.

Osim što se od družine razlikuje po trajnim naseljima i većem broju pripadnika, pleme

se razlikuje i po tome što se sastoji od nekoliko formalno priznatih skupina srodnika, tzv.

klanova, koji međusobno razmjenjuju bračne drugove. Zemlja pripada određenom klanu, a ne

cijelom plemenu. Međutim, broj ljudi u plemenu još je dovoljno malen da bi se svi međusobno

poznavali i po imenu i po vrsti rodbinskog odnosa.

I za druge vrste ljudskih skupina, "nekoliko stotina pripadnika" čini se gornjom

granicom veličine skupine u kojoj se svi mogu međusobno poznavati. Primjerice, u našim

državama, predstojnici škola vjerojatno poznaju sve svoje učenike po imenu ako školu pohađa

nekoliko stotina djece, no ne i ako školu pohađa nekoliko tisuća djece. Jedan od razloga zbog

kojeg se organizacija vlasti uglavnom mijenja od plemenske na poglavariju, u društvima s više

od nekoliko stotina članova, jest to što u tako velikim skupinama problem razrješavanja sukoba

među strancima postaje ozbiljan. Činjenica koja dodatno razvodnjava potencijalne probleme

razrješavanja sukoba unutar plemena je to što je gotovo svatko rodbinski povezan s drugim

pripadnikom plemena, bilo krvnim srodstvom bilo na temelju sklopljenog braka bilo na oba

načina. Te rodbinske veze obvezuju sve članove plemena, pa nisu prijeko potrebni policija,

zakoni i ostale institucije za rješavanje sukoba, kakve postoje u većim društvima; naime, kad

god se dva suseljana posvade, postoji mnogo njihovih zajedničkih rođaka koji će na njih izvršiti

pritisak da se uzdrže od nasilja. U tradicionalnom društvu Nove Gvineje, ako jedan

Novogvinejac sretne drugog, nepoznatog, a pritom su oba daleko od svojih sela, njih dvojica

počinju dugu raspravu o svojim rođacima, ne bi li utvrdili da su nekako rodbinski povezani i

tako našli razlog da jedan drugog ne pokušaju ubiti.

Unatoč svim tim razlikama između družine i plemena, postoje i mnoge sličnosti.

Plemena još uvijek imaju neformalni, "egalitarni" sustav vlasti. I informacije i odlučivanje

pripadaju zajednici. Na visoravnima Nove Gvineje, promatrao sam seoske sastanke na kojima

su bili nazočni svi odrasli stanovnici sela, koji bi sjedili na tlu, a pojedinci bi držali govore i

pritom nijedna osoba nije "predsjedala" raspravi. U mnogim gorštačkim selima postoji netko

tko je velmoža (engl. big-man), to jest najutjecajniji čovjek u selu. No nije riječ o pravoj službi

i ta osoba ima tek ograničenu moć. Velmoža nema neovisni autoritet za donošenje odluka, ne

vlada nikakvim diplomatskim tajnama i može samo pokušati utjecati na zajedničku odluku.

Velmoža je taj status dobio na temelju vlastitih zasluga i osobina - položaj nije nasljedan.

Plemena s družinama dijele i "egalitarni" društveni sustav, u kojem nema obiteljskih

loza ni klasa višeg i nižeg položaja. Ne samo da status nije nasljedan; ni jedan član

tradicionalnog plemena ili družine ne može postati nerazmjerno bogat temeljem vlastitih

napora, jer je svaki pojedinac dužan i obvezan mnogim drugima. Zato posjetitelj izvana

nikako na temelju vanjštine ne može pogoditi koji je odrasli pripadnik sela velmoža; živi u

jednakoj kolibi i nosi istu odjeću i ukrase poput ostalih, ili je pak gol poput svih ostalih.

Ni družine ni plemena nemaju birokraciju, policiju ili poreze. Njihova se ekonomija

temelji na uzajamnoj razmjeni pojedinaca ili obitelji, a ne na preraspodjeli danka koji se plaća

nekom središnjem autoritetu. Ekonomska specijalizacija je blago izražena: profesionalni

specijalizirani obrtnici ne postoje, a svaka tjelesno sposobna odrasla osoba (uključujući i

velmožu) sudjeluje u uzgoju i skupljanju hrane te lovu. Sjećam se da sam jednom zgodom

šetao vrtom na Solomonovim Otocima, te u daljini spazio čovjeka koji je kopao i mahao mi, a

zatim zaprepašten shvatio da je to moj prijatelj Faletau. Faletau je bio najslavniji duborezac na

Solomonovim Otocima i vrlo originalan umjetnik - no to ga nije oslobodilo prijeke potrebe da i

dalje sam uzgaja vlastite slatke krumpire. Budući da u plemenu nema ekonomske

specijalizacije, nema ni robova, jer ne postoje specijalizirani "prljavi" poslovi koje bi robovi

obavljali.

Baš kao što skladatelje klasične glazbe nalazimo u rasponu od Bacha do Schuberta, u

cijelom spektru od baroka do romantizma, i plemena se postupno stapaju u družine na jednom,

a u poglavarije na drugom kraju spektra. Uloga plemenskog velmože pri podjeli mesa svinja

zaklanih za gozbu osobito nam ukazuje na ulogu poglavara u prikupljanju i preraspodjeli hrane

i dobara - sada u vidu obveznih davanja - u poglavarijama. Slično tome, postojanje ili

nepostojanje javne arhitekture navodno je jedna od razlika između plemena i poglavarije, no

velika sela na Novoj Gvineji često imaju kuće za njegovanje kultova (tzv. haus tamburati na

rijeci Sepik), koje su preteča hramova u poglavarijama.

* * *

Iako je danas preživjelo malo družina i plemena u udaljenim i ekonomski marginalnim

područjima izvan državnog nadzora, posve neovisne poglavarije nestale su početkom

dvadesetog stoljeća, jer su zauzimale najbolju zemlju koju su željele i države. Međutim, još

1492. poglavarije su bile jako raširene u velikom dijelu istočnog područja SAD-a, u plodnim

područjima Južne i Srednje Amerike te u subsaharskoj Africi (gdje nisu bili podređene

starosjedilačkim državama) i u cijeloj Polineziji. Niže spomenuti arheološki nalazi navode na

zaključak da su poglavarije nastale oko 5500. pr. Kr. u Plodnom polumjesecu, te oko 1000. pr.

Kr. u Mezoamerici i Andama. Razmotrimo karakteristična obilježja poglavarija, koje su vrlo

različite od modernih europskih i američkih država, a isto tako različite i od družina i

jednostavnih plemenskih društava.

Što se tiče veličine populacije, poglavarije su bile znatno veće od plemena, u rasponu

od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća ljudi. Takva veličina stvarala je ozbiljan

potencijal za unutarnje sukobe, jer bilo koja osoba, koja je živjela u sklopu poglavarije, s

većinom drugih pripadnika poglavarije nije bila ni u krvnom ni u obiteljskom srodstvu niti ih je

znala po imenu. S pojavom poglavarija prije oko 7500 godina, ljudi su prvi put u povijesti

morali naučiti kako da se redovito susreću sa strancima a da ih pritom ne pokušaju ubiti.

Dio rješenja za taj problem bio je da jedna osoba, poglavar, stekne monopol na pravo

korištenja sile. Za razliku od plemenskog velmože, poglavar je obavljao priznatu i prepoznatu

službu, na temelju nasljednog prava. Umjesto decentralizirane anarhije seoskih sastanaka,

poglavar je predstavljao trajni centralizirani autoritet, donosio sve bitne odluke, te imao

monopol nad ključnim informacijama (npr. o privatnim prijetnjama susjednog poglavara ili

kakvu su žetvu navodno obećali bogovi). Za razliku od velmoža, poglavare se već izdaleka

moglo prepoznati po vidljivim obilježjima, poput velikih leđnih lepeza, kakve su poglavari

nosili na otoku Rennell u jugozapadnom Tihom Oceanu. Kad bi pučanin susreo poglavara, bio

je dužan izvesti ritualne kretnje štovanja, npr. da se pred njim baci ničice na tlo (na Havajima).

Poglavareve naredbe prenosile su se kroz jednu ili dvije činovničke razine, a mnogi činovnici i

sami su bili poglavari niže razine. Međutim, za razliku od državnih činovnika, činovnici

poglavarija imali su opće, a ne specijalizirane uloge. Na polinezijskim Havajima, isti

činovnici (nazvani konohiki) prikupljali su danak i nadgledali navodnjavanje te organizirali

jednodnevni neplaćeni rad (engl. corvees) za poglavara, dok države imaju posebne poreznike,

administratore za vodoprivredu i činovnike za novačenje radne snage.

Velika populacija poglavarije na malom prostoru, značila je da je bilo potrebno mnogo

hrane, koja se uglavnom dobivala proizvodnjom hrane, a katkad i lovom i skupljanjem, u

osobito bogatim područjima. Primjerice, američki Indijanci na sjeverozapadnoj obali Tihog

Oceana, kao što su Kwakiutl, Nootka i Tlingit, živjeli su u selima s poglavarima, ali bez ikakva

poljodjelstva ili pripitomljenih životinja, jer su rijeke i morska obala pružali obilje hrane

(losose i rombove). Višak hrane koji su stvorili neki ljudi, svedeni na položaj običnog puka,

koristio se za prehranu poglavara, njihovih obitelji, činovnika i specijaliziranih obrtnika, koji

su izrađivali kanue, bradve, sjekire i pljuvačnice (engl. spittoons - metalne ili zemljane posude

s ljevkastim vrškom u koje se pljuvalo), ili su lovili ptice i izrađivali tetovaže.

Luksuzna dobra, to jest proizvodi specijaliziranih obrtnika ili drugi rijetki predmeti

dobiveni trgovanjem s udaljenim narodima, bili su rezervirani za poglavare. Primjerice,

poglavari na Havajima imali su plašteve od perja, a neki od tih plašteva bili su sastavljeni od

nekoliko desetaka tisuća pera za čiju su izradu bile potrebne brojne generacije ljudi (naravno,

pučana koji su proizvodili plašteve). Takva koncentracija luksuznih dobara često nam

omogućuje arheološko prepoznavanje poglavarija, zbog toga što neki grobovi (grobovi

poglavara) sadrže mnogo bogatija dobra od drugih (tj. grobova običnih ljudi), za razliku od

egalitarnih pogreba u prethodnim vremenima. Neke drevne složene poglavarije može se

razlikovati od plemenskih sela prema ostacima elaborirane javne arhitekture (poput hramova)

te prema regionalnoj hijerarhiji naselja, pri čemu je jedan lokalitet (sjedište glavnog poglavara)

očito veći i sadrži više administrativnih zdanja i artefakata od ostalih lokaliteta.

Poput plemena, poglavarije su se sastojale od višestrukih nasljednih loza (proširenih

obitelji) koje su zajedno živjele na jednom mjestu. Međutim, dok su obiteljske loze u

plemenskim selima bile ravnopravni klanovi, u poglavariji su svi članovi poglavarove

obiteljske loze imali nasljedne dodatne povlastice. Zapravo, društvo je bilo podijeljeno na

klasu nasljednog poglavara i klasu običnog puka, pri čemu su se poglavari na Havajima

međusobno razvrstali u osam hijerarhijski poredanih obiteljskih loza, a brakove su sklapali

samo unutar loze istog položaja. Nadalje, budući da su poglavari trebali i ponizne sluge i

specijalizirane obrtnike, poglavarije su se od plemena razlikovale i po tome što su brojne

poslove obavljali robovi - obično zarobljeni u iznenadnim napadima.

Najkarakterističnija ekonomska osobina poglavarija bila je to što su napustili

isključivo oslanjanje na recipročnu razmjenu dobara, karakterističnu za družine i plemena, pri

čemu osoba A daruje nešto osobi B i pritom očekuje da će osoba B jednom u budućnosti

uzvratiti darom odgovarajuće vrijednosti. Mi, stanovnici modernih država, tako se ponašamo

prigodom rođendana i blagdana, no glavnina našeg protoka dobara ostvaruje se kupnjom i

prodajom za novac, sukladno zakonu ponude i potražnje. Poglavarije su zadržale običaj

recipročne razmjene, a nisu imale moderno tržište ni novac, no razvile su novi sustav - tzv.

redistributivnu ekonomiju. Jednostavan primjer takve ekonomije je kad u doba žetve poglavar

od svakog zemljoradnika u poglavariji primi žito, a zatim organizira gozbu za sve, ali i

skladišti kruh ili pšenicu koju potom malo-pomalo dijeli u mjesecima do iduće žetve. Kad

velik dio dobara primljenih od običnog puka nije bio ponovno podijeljen, nego su ta dobra

zadržana da bi ih konzumirale obitelji poglavara i obrtnici, redistribucija se pretvara u

doprinos (engl. tribute), što je preteča poreza, a prvi se put pojavila u poglavarijama. Od

pučana su poglavari tražili ne samo dobra, nego i besplatan rad na javnim poslovima, što je

moglo biti korisno ili puku (primjerice, sustavi navodnjavanja svima su korisni za

prehranjivanje) ili je uglavnom bilo korisno poglavaru (primjerice, raskošne grobnice).

Dosad sam o poglavarijama govorio načelno, kao da su sve iste. Zapravo, poglavarije su

se međusobno znatno razlikovale. Veće poglavarije obično su imale moćnije poglavare, više

različito rangiranih obiteljskih loza poglavara, istaknutije razlike između poglavara i pučana,

slojevitiju birokraciju i grandiozniju javnu arhitekturu, pri čemu je sve veći dio viška

proizvoda završavao u rukama poglavara. Primjerice, društva na malim otocima Polinezije

zapravo su bila vrlo slična plemenskim društvima s velmožama, osim što je položaj poglavara

bio nasljedan. Poglavareva koliba bila je poput ostalih, nije bilo činovnika ni javnih radova,

poglavar je većinu prikupljenih dobara podijelio natrag pučanima, a zemlju je nadzirala cijela

zajednica. No na najvećim otocima Polinezije, kao što su Havaji, Tahiti i Tonga, poglavari su

se mogli prepoznati na prvi pogled po njihovim ukrasima, brojna radna snaga bila je

upregnuta u javne radove, najveći dio doprinosa zadržavali su poglavari, a kontrolirali su i svu

zemlju. Sljedeći hijerarhijski korak prema naprijed u takvim društvima s različito rangiranim

obiteljskim lozama, išao je od razine na kojoj osnovnu političku jedinicu predstavlja jedno

autonomno selo do razine na kojoj se politička jedinica sastoji od regionalnog skupa sela, pri

čemu najveće selo s glavnim poglavarom nadzire manja sela s manje utjecajnim poglavarima.

* * *

Dosad vam je sigurno postalo jasno da je s poglavarijama uvedena dvojba koja je od bitne

važnosti za svako neegalitarno društvo sa središnjom vladom. U najboljem slučaju, takva su

društva na korist svima jer pružaju skupe usluge koje je nemoguće ostvariti na pojedinačnoj

osnovi. U najgorem slučaju, takva društva bestidno funkcioniraju kao kleptokracije, koja

osnovno bogatstvo prebacuju s pučana na povlaštene slojeve. Te plemenite i sebične funkcije

nerazmrsivo su povezane, iako neke vlade mnogo jače naglašavaju jedne funkcije u usporedbi s

drugima. Razlika između kleptokrata i mudrog državnika, između baruna-razbojnika i javnog

dobrotvora, razlika je samo u stupnju: riječ je o tome koliki postotak dobara, prikupljenih od

proizvođača, zadržava elita, a koliki se postotak ulaže u javne radove i opču korist te tako vraća

onima koji su dobra stvorili. Smatramo da je zairski predsjednik Mobutu kleptokrat, jer za

sebe zadržava preveliku količinu skupljenih doprinosa (vrijednost toga mjeri se milijardama

dolara), a premalo ulaže u javna dobra (uopće ne posjeduje funkcionalnu telefonsku mrežu).

Smatramo da je George Washington bio državnik jer je porezima prikupljeni novac trošio na

programe kojima su se svi divili, a pritom se nije sam obogatio. Pa ipak, George Washington

rodio se u bogatstvu, koje je u SAD-u mnogo neravnopravnije raspodijeljeno nego u selima

Nove Gvineje.

Zato se za svako hijerarhijski uređeno društvo, bila to poglavarija ili država, moramo

zapitati: zbog čega pučani toleriraju odljev plodova svog mukotrpnog rada u ruke kleptokrata?

To pitanje, koje su postavljali teoretičari politike od Platona do Marxa, uvijek iznova

postavljaju i glasači na modernim političkim izborima. Kleptokracije sa slabom potporom

javnosti izložene su riziku da ih se svrgne s vlasti - bilo da to učine ugnjetavani pučani bilo da

to organiziraju nadobudni budući kleptokrati, koji nastoje zadobiti potporu javnosti

obećavajući pravedniju raspodjelu dobara ako dođu na vlast. Ptimjerice, povijest Havaja

obilježena je brojnim pobunama protiv represivnih poglavara, koje su obično predvodili

mlađa braća poglavara i obećavali manje represivnu vlast. To nam se može činiti zabavnim,

dok se ne sjetimo bijede koju takve borbe još uvijek uzrokuju u modernom svijetu.

Što bi elita trebala činiti da zadobije potporu javnosti, a pritom i dalje zadrži udobniji

stil života u odnosu na pučane? Kleptokrati svih razdoblja koristili su se mješavinom sljedeća

četiri rješenja:

1. Razoružaj puk, a naoružaj elitu! To je mnogo lakše danas, u doba

visokotehnološkog naoružanja, koje se proizvodi samo u posebnim tvornicama i koje elita

može lako monopolizirati, nego što je bilo u drevno doba kopalja i toljaga, koje se lako moglo

napraviti i u vlastitu domu.

Učini mase sretnima i zadovoljnima, tako da se na popularan način podijeli velik dio

prikupljenih dobara! To načelo jednako su valjano koristili i poglavari Havaja, kao i današnji

američki političari.

Iskoristi monopol na silu za promicanje sreće i zadovoljstva, održavanjem javnog reda i

mira i ograničavanjem nasilja! Ovo je načelo potencijalno jaka i nedovoljno cijenjena

prednost centraliziranih društava u odnosu na ona necentralizirana. Prije su antropolozi

idealizirali družine i plemenska društva kao blaga i nenasilna, jer antropolozi koji su ta društva

posjetili nisu opazili ni jedno ubojstvo u družini od 25 osoba u tri godine proučavanja.

Naravno da nisu: lako je izračunati da družina sastavljena od 12 odraslih osoba i 12 djece,

koju ionako neizbježno pogađaju smrtni slučajevi uzrokovani drugim uobičajenim uzrocima

(osim ubojstava), ne bi mogla opstati ako bi, osim svega toga, i svake tri godine jedna odrasla

osoba ubila drugu. Mnogo opsežnija i longitudinalna istraživanja družina i plemenskih

društava pokazala su da su ubojstva zapravo glavni uzrok smrtnosti u tim društvima.

Primjerice, posjetio sam narod Iyau na Novoj Gvineji baš u vrijeme kad je jedna

antropologinja intervjuirala žene tog plemena o njihovoj dotadašnjoj životnoj povijesti. Žene

su, kad se tražilo da imenuju supruga, navodile imena nekoliko uzastopnih supruga koji su

umrli nasilnom smrću. Tipičan odgovor bio je otprilike ovakav: "Mog prvog muža ubili su

pljačkaši iz plemena Elopi. Mog drugog muža ubio je čovjek koji me želio, pa je on postao

moj treći muž. Tog muža je iz osvete ubio brat mog drugog muža." Takve biografije posve su

uobičajene kod takozvanih "blagih" plemenskih naroda, pa su vjerojatno pridonijele

prihvaćanju centraliziranog autoriteta kad se u plemenskim društvima povećao broj

pripadnika.

Posljednji način na koji kleptokrati mogu zadobiti javnu potporu jest osmišljavanje

ideologije ili religije kojom se kleptokracija opravdava. Družine i plemena već su vjerovala u

nadnaravne sile, kao što je slučaj i s pripadnicima modernih religija. No vjera u nadnaravno kod

pripadnika družina i plemena nije služila za opravdanje središnjeg autoriteta i otimanje

dobara, niti za održavanje mira među rodbinski nepovezanim osobama. Kad je vjera u

nadnaravno zadobila te funkcije i postala institucionalizirana, time je preoblikovana u ono što

danas nazivamo religijom. Poglavari Havaja, kao i svi drugi poglavari, uobičajeno su tvrdili

da su božanstva i pozivali se na božansko podrijetlo - ili su barem tvrdili da su u tijesnom i

povlaštenom kontaktu s bogovima. Poglavar je tvrdio da služi narodu tako što u njegovo ime

komunicira s bogovima i recitira ritualne formule koje su bile potrebne da bi pala kiša i da bi

ljetina bila rodna, a ribolov uspješan.

Poglavarije posjeduju ideologiju, preteču institucionalizirane religije, koja podupire

autoritet poglavara. Poglavar može u istoj osobi objediniti funkciju političkog vode i vrhovnog

svećenika, a može i poduprijeti zasebnu skupinu kleptokrata (to jest, svećenike) čija je funkcija

da za postojanje i ulogu poglavara pruže ideološko opravdanje. Zbog toga se u poglavarijama

tako velik dio skupljenih doprinosa troši na gradnju hramova i ostalih javnih zdanja, koja služe

kao središta službene religije i vidljivi su znaci poglavarove moći.

Osim što opravdava prijenos bogatstva na kleptokrate, institucionalizirana religija je

centraliziranim društvima korisna na još dva načina. Prije svega, zajednička ideologija ili

religija pomaže pri rješavanju problema suživota rodbinski nepovezanih pojedinaca. Drugo,

religija ljudima pruža razlog (drukčiji od genetički uvjetovanog interesa vlastitog održanja) da

vlastiti život žrtvuju u korist drugih. Uz cijenu života nekoliko članova koji su kao vojnici

poginuli u bitki, cijelo društvo postaje mnogo učinkovitije pri pokoravanju ostalih društava i

pri obrani od napada izvana.

* * *

Nama su danas najbolje poznate političke, ekonomske i društvene institucije koje su

obilježja država, jer države danas vladaju svim kopnenim područjima svijeta osim Antarktike.

Mnoge države u prošlosti, kao i sve moderne države, imale su pismene elite, a mnoge

moderne države imaju i pismeno stanovništvo. Nestale države uglavnom su nam ostavile

vidljive arheološke tragove svog postojanja kao što su ruševine hramova standardiziranog

dizajna, naselja barem četiri razine veličine, te stilove keramike koji se protežu desecima tisuća

kvadratnih kilometara. Na temelju takvih nalaza znamo da su države nastale oko 3700. pr. Kr.

u Mezopotamiji, oko 300. pr. Kr. u Srednjoj Americi, prije više od 2000 godina u Andama,

Kini i jugoistočnoj Aziji, te prije više od 1000 godina u zapadnoj Africi. U moderno doba,

više je puta dokumentirano kako se poglavarije pretvaraju u države. Dakle, o državama u

prošlosti i njihovu oblikovanju posjedujemo mnogo više informacija nego o poglavarijama,

plemenima i družinama.

Protodržave imaju (u proširenom obliku) mnoga obilježja velikih poglavarija

(sastavljenih od brojnih sela). Nastavak su trenda povećanja populacije, u nizu družina-pleme-

poglavarija. Dok su se populacije poglavarija kretale u rasponu od nekoliko tisuća do

nekoliko desetaka tisuća stanovnika, populacija većine modernih država premašuje milijun

ljudi, a populacija Kine premašila je milijardu stanovnika. Mjesto u kojem živi glavni

poglavar može postati glavni grad države. Druga populacijska središta u državi također mogu

biti pravi gradovi, a takvih nije bilo u poglavarijama. Gradovi se od sela razlikuju po svojim

monumentalnim javnim građevinama, palačama vladara, akumulaciji kapitala iz doprinosa i

poreza, te koncentraciji ljudi koji nisu proizvođači hrane.

Prve države imale su nasljednog poglavara s naslovom koji je ekvivalentan kralju, a

bio je nešto poput glavnog nadpoglavara i imao još veći monopol na informacije, odlučivanje

te još veću moć. Čak i u današnjim demokracijama, ključno znanje dostupno je tek malom

broju osoba, koje nadziru protok informacija prema ostalim članovima vlade i time nadziru

proces odlučivanja. Primjerice, u Krizi kubanskih projektila 1963., informacije i rasprave koje

su odlučivale o tome hoće li atomski rat uništiti pola milijarde ljudi, isprva su bile ograničene

na uski krug ljudi, koji su činili predsjednik Kennedy i deseteročlani izvršni odbor Nacionalnog

savjeta za sigurnost, imenovan od Predsjednika; zatim su konačne odluke donijele samo četiri

osobe - Predsjednik i tri ministra iz njegova kabineta.

Središnji nadzor mnogo je dalekosežniji, a ekonomska raspodjela u vidu doprinosa

(koji se sad nazivaju porezima) mnogo opsežnija, u državama nego u poglavarijama.

Ekonomska specijalizacija još je izraženija, u toj mjeri da danas čak ni farmeri nisu više

samodostatni. Zbog toga propasti državnih vlada imaju katastrofalne učinke na društvo, kao što

se dogodilo u Britaniji nakon odlaska rimskih trupa, administratora i novca 407. i 411. n. e.

Čak su i prve države Mezopotamije imale centralizirani nadzor nad svojim ekonomijama.

Hranu su proizvodile četiri specijalizirane skupine (ratari koji su uzgajali žito, stočari, ribari te

voćari i povrtlari), a od svake skupine država je uzimala proizvode i zauzvrat im davala samo

prijeko potrebne stvari, oruđe i onu vrstu hrane koju ta skupina nije proizvodila. Država je

davala sjeme i plužne životinje ratarima, ubirala vunu od stočara, tu vunu razmjenjivala

trgovinom s udaljenim proizvođačima metala i drugim esencijalnim sirovinama, te kao

nadnicu davala obroke radnicima koji su održavali sustave navodnjavanja o kojima su ovisili

poljodjelci.

Mnoge (vjerojatno većina) prvih država usvojile su ropstvo u mnogo većem opsegu nego

što je to bio slučaj u poglavarijama. To nije bilo zbog toga što su poglavarije bile blaže

naklonjene poraženim neprijateljima, nego zbog veće ekonomske specijaliziranosti država, s

većom masovnom proizvodnjom i više opsežnijih javnih radova, za što je trebala pojačana

robovska radna snaga. Osim toga, državno ratovanje širih razmjera omogućilo je

zarobljavanje više robova.

Jedna ili dvije administrativne hijerarhijske razine u poglavarijama čvrsto su se spojile

u državama, što zna svatko tko je vidio organizacijske dijagrame bilo koje vlade. Uz okomitu

proliferaciju činovničkih razina, došlo je i do vodoravne specijalizacije. Umjesto da svaki

oblik administrativnog posla u nekom području Havaja obavlja konohiki, državne vlade

uspostavile su nekoliko zasebnih odjela, svaki sa svojom hijerarhijom, za upravljanje

vodoprivredom, porezima, vojnim novačenjem itd. Čak i male države imaju složenije

činovničke sustave od velikih pogiavarija. Primjerice, zapadnoafrička država Maradi imala je

središnju administraciju s više od 130 titularnih službi.

Rješavanje unutarnjih sukoba u okviru država postalo je sve više formalizirano

zakonima, sudovima i policijom. Zakoni su često zapisivani, jer mnoge države (uz uočljive

iznimke, poput Inka) imaju pismene elite, a pismo se razvilo otprilike u vrijeme osnivanja

prvih država u Mezopotamiji i Srednjoj Americi. Nasuprot tome, pismo se nije razvilo ni u

jednoj ranoj poglavariji, koja se još nije bila počela pretvarati u državu.

Prve države imale su državnu religiju i standardizirane hramove. Mnogi rani kraljevi

smatrali su se božanstvima i na nebrojene su načine uživali poseban tretman. Primjerice,

careve Asteka i Inka nosilo se u nosiljkama; sluge su išle ispred nosiljke cara Inka i čistile

stazu. Japanski jezik ima posebne oblike zamjenice "vi", koji se koriste samo za obraćanje caru.

Prvi kraljevi ujedno su bili i vrhovni poglavari državne religije ili su za to imali posebne

vrhovne svećenike. Mezopotamski hram bio je središte ne samo religije, nego i ekonomske

raspodjele, pisanja i obrtništva.

Sva su ta državna svojstva krajnja točka razvoja plemena i poglavarija. No osim toga,

države se od poglavarija razlikuju i prema nekim novim svojstvima. Osnovna nova razlika jest

da su države organizirane politički i teritorijalno, a ne na temelju loza srodnika, koje su

definirale družine, plemena i jednostavne poglavarije. Nadalje, družine i plemena uvijek su se,

a poglavarije uglavnom, sastojale od jedne jedine etničke ili jezične skupine. No države -

posebice tzv. carstva, nastala stapanjem ili osvajanjem država - u pravilu su multietničke i

višejezične. Državni činovnici ne izabiru se prije svega na temelju rodbinskih veza, kao u

poglavarijama, nego kao profesionalci koji su barem djelomično odabrani na temelju

edukacije i sposobnosti. U budućim državama, uključujući i većinu današnjih, vode vrlo često

nisu bile nasljedne, a mnoge države potpuno su odbacile sustav formalnih hereditarnih klasa,

koji je bio preuzet od poglavarija.

U proteklih 13.000 godina, glavni smjer razvoja ljudskog društva bila je zamjena manjih

i jednostavnijih jedinica većim i složenijim jedinicama. Očito, to je tek prosječni dugoročni

smjer razvoja, pri čemu postoje nebrojeni otkloni: 1000 amalgamacija na 999 obrata i dioba.

Znamo iz dnevnog tiska da se velike jedinice (npr. bivši SSSR, Jugoslavija i Cehoslovačka)

mogu raspasti na manje jedinice, kao što se prije više od 2000 godina dogodilo i s carstvom

Aleksandra Makedonskog. Složenije jedinice ne uspijevaju uvijek pokoriti one jednostavnije,

nego im čak mogu podleći, kao kad su Rimsko Carstvo pregazili "barbari", a Kinesko Carstvo

pokorili Mongoli. No dugoročni smjer razvoja još se kreće prema velikim, složenim

društvima, što kulminira nastankom država.

Očito je jedan od razloga za trijumf država nad jednostavnijim entitetima (kad dođe do

sukoba) to što države obično imaju prednost u oružju i ostaloj tehnologiji te brojčano

nadmoćniju populaciju. No postoje još dvije potencijalne prednosti, inherentne poglavarijama

i državama. Prije svega, prednost je centraliziranog donošenja odluka to što omogućuje

koncentraciju trupa i resursa. Drugo, službene religije i domoljubni zanos vojnike u mnogim

državama potiču na borbu do smrti.

Ta spremnost na pogibiju tako je snažno utisnuta u duše građana modernih država,

djelovanjem škole, crkve i vlade, da zaboravljamo kako je upravo ona predstavljala potpuni i

radikalni prekid s prethodnom ljudskom poviješću. Svaka država ima svoj slogan kojim

građane potiče da budu spremni poginuti za državu ako je to prijeko potrebno: u Britaniji "Za

kralja i domovinu", u Španjolskoj "Za Boga i Španjolsku" itd. Slični osjećaji motivirali su i

astečke ratnike u 16. stoljeću: "Ništa nije ravno pogibiji u ratu, ništa nije poput rascvjetane

smrti koju On (astečki bog Huitzilopochtli) koji daje život, drži tako dragocjenom: ne samo da

je ne izbjegavam, moje srce žudi za njom!"

Takvi su osjećaji za pripadnika družine i plemena nezamislivi. U svim prikazima

prethodnih plemenskih ratova, o kojima su mi pričali prijatelji na Novoj Gvineji, nema ni

najmanje naznake plemenskog patriotizma, samoubilačkih napada, ni drugih vojnih pothvata u

koje je ugrađeno prihvaćanje smrtnog rizika. Umjesto toga, iznenadni napadi počinju iz

zasjede, ili uz vrlo premoćnu snagu, tako da se rizik svede na najmanju moguću mjeru. No

takav pristup jako ograničava vojne opcije plemena, u usporedbi s državama. Prirodno, ono

što patriotske i religijske fanatike čini tako opasnim protivnicima nije njihova smrt, nego

spremnost da prihvate kako je prijeko potrebno da neki od njih poginu kako bi se smrvili i

posve istrijebili njihovi nevjernički neprijatelji. Fanatizam u ratu, onakav kakav je poticao

zabilježena kršćanska i islamska osvajanja, vjerojatno je na Zemlji bio nepoznat sve dok se u

posljednjih 6000 godina nisu pojavile poglavarije, a posebice države.

* * *

Kako su mala, necentralizirana društva, koja su se temeljila na rodbinskim odnosima,

evoluirala u velika i centralizirana društva, u kojima većina pripadnika nije bila blisko

povezana? Nakon što smo opisali stadije transformacije družina u države, trebamo se zapitati

što je društva potaknulo da tako sama sebe preoblikuju.

U mnogim povijesnim trenucima, države su nastajale neovisno - ili, kako kažu kulturni

antropolozi, "neiskvareno, u izvornom stanju" (engl. pristinely), to jest, u odsutnosti neke

druge, već postojeće, države u susjedstvu. Takav izvorni postanak države dogodio se barem

jedanput, a možda i mnogo puta, na svakom kontinentu osim u Australiji i Sjevernoj Americi.

Prapovijesne države bile su one u Mezopotamiji, sjevernoj Kini, dolini Nila i Inda, u Srednjoj

Americi, Andama i zapadnoj Africi. Starosjedilačke države u kontaktu s europskim državama

nastale su u više navrata u posljednja tri stoljeća, od poglavarija na Madagaskaru, Havajima,

Tahitiju te u mnogim dijelovima Afrike. Još češće su u izvornom stanju nastajale poglavarije, u

svim već spomenutim područjima te na jugoistoku i sjeverozapadnoj obali Sjeverne Amerike, u

Amazoni, Polineziji i subsaharskoj Africi. Svi ti nastanci složenih društava pružaju nam bogatu

bazu podataka za razumijevanje njihova razvoja.

Među brojnim teorijama o problemu postanka država, najjednostavnija tvrdi da

zapravo ne postoji problem koji bi trebalo riješiti. Aristotel je države smatrao prirodnim

stanjem ljudskog društva, za koje nije potrebno posebno objašnjenje. Njegova je pogreška

shvatljiva, jer su sva njemu poznata društva - grčka društva u četvrtom stoljeću pr. Kr. - već

bila države. Međutim, znamo da je 1492. velik dio svijeta još bio organiziran u poglavarije,

plemena ili družine. Zato treba objasniti nastanak država.

Najpoznatija je sljedeća teorija. Francuski filozof Jean-Jacques Rousseau nagađao je

da države nastaju društvenim ugovorom, to jest racionalnom odlukom do koje ljudi dolaze

kad dobro promisle o svojim interesima, te se slože da bi im svima bilo bolje u državi nego u

jednostavnijem obliku društva i zatim se voljno odreknu takvih jednostavnijih društava. No i

svakodnevno opažanje i povijesni zapisi ne uspijevaju nam otkriti ni jedan primjer države

koja je nastala u takvoj nebeskoj atmosferi objektivne dalekovidnosti. Manje jedinice ne

odbacuju hotimice vlastiti suverenitet kako bi se stopile s većim jedinicama. To im se dogodi

jedino kad ih drugi osvoje ili zbog snažnog pritiska izvana.

Treća teorija, koja je još popularna u krugovima nekih povjesničara i ekonomista,

polazi od nedvojbene činjenice da su se u Mezopotamiji, sjevernoj Kini i Meksiku počeli

graditi složeni sustavi navodnjavanja otprilike istodobno s nastankom država. Teorija ističe da

je za gradnju i održavanje bilo kojeg velikog i složenog sustava navodnjavanja i hidrauličnog

upravljanja potrebna centralizirana birokracija. Teorija zatim taj opaženi grubi vremenski

odnos događaja preokreće u postulirani lanac uzroka i posljedica. Navodno, stanovnici

Mezopotamije, sjeverne Kine i Meksika predvidjeli su kakve će im prednosti donijeti veliki

sustavi navodnjavanja - iako u to doba tisućama kilometara uokolo (točnije, nigdje na Zemlji)

nije postojao sličan sustav koji bi mogao ukazati na prednosti. Tada su ti dalekovidni ljudi

odlučili stopiti svoje neučinkovite male poglavarije u veće države koje su sposobne ostvariti tu

blagodat navodnjavanja.

Međutim, ta "hidraulična teorija" nastanka države podložna je istim prigovorima koje

upućujemo i teorijama društvenog ugovora u cjelini. Točnije rečeno, hidraulična teorija

govori samo o završnom stadiju evolucije složenih društava. Ništa ne govori o razlozima koji

su potaknuli napredovanje od družine do plemena i poglavarija svih onih tisućljeća koja su

prethodila pojavi složenih sustava navodnjavanja. Kad detaljno proučimo povijesne i

arheološke datume, zaključujemo da oni ne govore u prilog shvaćanju da je navodnjavanje bilo

pogonska sila pri nastanku država. U Mezopotamiji, sjevernoj Kini, Meksiku i na

Madagaskaru, jednostavni sustavi navodnjavanja postojali su i prije nastanka država. Gradnja

složenih sustava navodnjavanja nije pratila pojavu država, nego je u svakom od tih područja

počela znatno kasnije. U većini država nastalih na području naroda Maja (u Srednjoj Americi

i Andama), sustavi navodnjavanja ostali su jednostavni, tako da ih mogu sagraditi i održavati

same lokalne zajednice. Dakle, čak i na područjima gdje su nastali složeni sustavi i

hidraulično održavanje navodnjavanja, ti su sustavi bili sekundarna posljedica pojave država,

koje su vjerojatno nastale zbog drugih razloga.

Čini se da na pravi uzrok nastanka države ukazuje nepobitna činjenica, čija je

valjanost mnogo veća od odnosa navodnjavanja i oblikovanja nekih država - naime, činjenica

da je veličina regionalne populacije najmoćniji pojedinačni određivač društvene složenosti.

Vidjeli smo da se družine sastoje od nekoliko desetaka osoba, plemena od nekoliko stotina,

poglavarije od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća, a države općenito imaju više od

500.000 stanovnika. Osim tog grubog odnosa regionalne veličine populacije i vrste društva

(družina, pleme itd.), postoji i istančaniji smjer razvoja unutar svake od tih kategorija koji

povezuje populaciju i društvenu složenost: primjerice, poglavarije s najvećim populacijama

bile su najviše centralizirane, najraslojenije i najsloženije.

Ti odnosi snažno navode na zaključak da su regionalna veličina populacije, gustoća

populacije ili populacijski utjecaj nekako povezani s nastankom složenih društava. No ti nam

odnosi ne govore precizno kako varijabla populacije funkcionira u lancu uzroka i posljedica

koji dovodi do nastanka složenog društva. Da bismo slijedili taj lanac uzroka, podsjetimo se

kako uopće nastaju velike i gusto naseljene populacije. Zatim možemo istražiti zbog čega

velika ali jednostavna društva, ne mogu sama sebe održavati. S tim novim spoznajama

ponovno ćemo raspraviti o tome kako jednostavno društvo postaje složenije, a regionalna se

populacija povećava.

* * *

Vidjeli smo da velike i gusto zbijene populacije nastaju samo tamo gdje postoji

proizvodnja hrane ili je barem okoliš iznimno bogat izvorima hrane koju je lako skupiti ili

uloviti. Neka produktivna društva lovaca skupljača dosegnula su organizacijsku razinu

poglavarija, no ni jedno se nije pretvorilo u državu: sve države svoje građane hrane tako što

proizvode hranu. Takva razmišljanja, uz već spomenuti odnos između veličine regionalne

populacije i društvene složenosti, dovela su do dugotrajne rasprave o uzročnoj povezanosti

proizvodnje hrane, populacijskih varijabli i društvene složenosti. Je li uzrok intenzivna

proizvodnja hrane, koja pokreće rast populacije i nekako dovodi do nastanka složenog

društva? Ili su uzrok velike populacije i složena društva, koja nekako dovode do intenzivnije

proizvodnje hrane?

Pogrešno je postaviti pitanje na oba spomenuta načina. Intenzivna proizvodnja hrane i

složenost društva uzajamno su se poticale procesom autokatalize. To jest, rast populacije

dovodi do složenosti društva, mehanizmima o kojima ćemo još raspravljati, a složenost

društva zauzvrat dovodi do intenzivnije proizvodnje hrane i zatim do rasta populacije. Složena

centralizirana društva jedina su sposobna organizirati javne radove (npr. gradnju sustava

navodnjavanja), trgovinu na veće udaljenosti (npr. uvoz metala za izradu boljeg

poljoprivrednog alata), te aktivnosti različitih skupina ekonomskih stručnjaka (npr. hraniti

stočare žitaricama koje su uzgojili ratari, a goveda pastira dati ratarima da ih upregnu u

plugove). Sve te sposobnosti centraliziranih društava omogućile su i poticale intenzivniju

proizvodnju hrane, pa time i rast populacija tijekom povijesti.

Osim toga, proizvodnja hrane na barem tri načina pridonosi specifičnim obilježjima

složenih društava. Prvo, proizvodnja hrane znači sezonski pojačano ulaganje rada. Kad je ljetina

uskladištena, radna snaga poljodjelaca može se usmjeriti na ciljeve koje određuje centralizirani

politički autoritet - gradnju javnih objekata koji ističu moć države (poput piramida u Egiptu)

ili gradnju javnih objekata koji omogućuju prehranu većeg broja ljudi (kao što su sustavi za

navodnjavanje i ribnjaci na polinezijskim Havajima) ili pokretanje osvajačkih ratova i stvaranje

većih političkih entiteta.

Drugo, proizvodnju hrane može se organizirati tako da se stvore viškovi uskladištene

hrane, što omogućuje ekonomsku specijalizaciju i društveno raslojavanje. Viškovi se mogu

koristiti za prehranu svih slojeva složenog društva: poglavara, činovnika i drugih pripadnika

elite; pisara, obrtnika i drugih stručnjaka koji ne proizvode hranu; te samih poljodjelaca, u

vrijeme dok su zauzeti javnim radovima.

Napokon, proizvodnja hrane ljudima omogućuje ili im nameće da prihvate sjedilački

način života, što je uvjet za nagomilavanje znatne količine imovine, za razvoj složene

tehnologije i zanata te za gradnju javnih objekata. Važnost stalnog prebivališta u složenom

društvu objašnjava nam zbog čega misionari i vlade, kad god uspostave prvi kontakt s

prethodno izoliranim nomadskim plemenima i družinama na Novoj Gvineji ili na području

Amazone, uvijek imaju dva neposredna cilja. Prvi je cilj, naravno, očita namjera "pacificiranja"

nomada: uvjeriti ih da ne smiju ubijati misionare, činovnike ni jedni druge. Drugi cilj je

potaknuti nomade na trajno naseljavanje u selima, tako da ih misionari i činovnici mogu

pronaći, pružiti im usluge poput zdravstvene skrbi i školovanja te ih prozelitizirati i nadzirati.

* * *

Dakle, proizvodnja hrane koja dovodi do porasta populacije omogućuje pojavu obilježja

složenih društava i na mnoge druge načine. No to nam ne dokazuje da proizvodnja hrane i

velike populacije čine pojavu složenih društava neizbježnom. Kako objasniti empirijsko

zapažanje da način organizacije družine ili plemena jednostavno nije djelotvoran u društvima

sastavljenim od nekoliko stotina tisuća ljudi, te da sva postojeća velika društva imaju složenu

centraliziranu organizaciju? Možemo navesti barem četiri očita razloga.

Jedan razlog je problem sukoba među strancima koji nisu u srodstvu. Taj se problem s

povećanjem broja ljudi u društvu uvećava astronomskom brzinom. Odnosi unutar družine od

20 osoba uključuju samo 190 interakcija između dvije osobe (20 osoba puta 19 podijeljeno s

2), no u družini od 2000 osoba bilo bi već 1,999.000 takvih dijadnih odnosa. Svaki je takav

dijadni odnos potencijalna tempirana bomba koja može eksplodirati u ubojitoj prepirci. Svako

ubojstvo u družini ili plemenskom društvu obično dovodi do pokušaja osvete, čime započinje

još jedan beskrajni ciklus ubojstava i osvetničkih ubojstava, koji destabilizira društvo.

U družini, gdje su svi međusobno blisko povezani, zajednički rođaci obje posvađene

strane uključuju se u svađu kao posrednici. U plemenu, gdje su mnogi ljudi još uvijek bliski

rođaci, a svatko svakoga poznaje barem po imenu, posrednici u prepirci su zajednički rođaci i

prijatelji. No kad se jednom prijeđe prag od "nekoliko stotina", pa više nije svatko svakome

poznat, sve više dijada pretvara se u parove nepovezanih stranaca. Kad se stranci bore, malo

nazočnih bit će prijatelji ili rodbina sukobljenih osoba, pa neće imati osobitog interesa da

prekinu borbu. Umjesto toga, mnogi promatrači bit će prijatelji ili rođaci samo jedne od

sukobljenih osoba, pa će stati na njezinu stranu; time će se sukob dviju osoba pretvoriti u opću

svađu. Time će veliko društvo koje stalno razrješavanje sukoba prepušta svojim članovima

sigurno eksplodirati. Već taj čimbenik sam po sebi objašnjava zbog čega društva s tisućama

pripadnika postoje samo ako su razvila središnji autoritet koji ima monopol na silu potrebnu

za rješavanje sukoba.

Drugi razlog složenih struktura je rastuća nemogućnost zajedničkog odlučivanja, kad se

populacija znatno povećava. U selima Nove Gvineje još je moguće da odluku zajednički donesu

svi odrasli pripadnici, jer su sela dovoljno mala da se vijesti i informacije brzo prošire do

svakoga, da svatko uspije na sastanku cijelog sela čuti mišljenje svih ostalih, te da svatko tko

želi govoriti na sastanku za to ima priliku. No svi ti uvjeti za zajedničko donošenje odluka ne

mogu se zadovoljiti u mnogo većim zajednicama. Čak i danas, kad imamo mikrofone i

megafone, znamo da skupni sastanci nisu dobar način rješavanja pitanja koja se tiču nekoliko

tisuća ljudi. Zato veliko društvo mora biti strukturirano i centralizirano, ako želi učinkovito

donositi odluke.

Treći razlog tiče se ekonomskih pitanja. Svakom društvu potrebna su sredstva za

razmjenu dobara. Može se dogoditi da pojedinac danas stekne višak nekog ključnog dobra, a

da mu toga sutradan uzmanjka. Budući da se pojedinci razlikuju prema sposobnostima, jedan će

sustavno gomilati višak nekog ključnog dobra, no istodobno će mu i sustavno manjkati nešto

drugo. U malim društvima, s malo parova, prijeko potrebna razmjena dobara može se

organizirati izravno među parovima osoba ili obitelji, recipročnom razmjenom. No ista ona

matematika koja u velikim društvima razrješenje sukoba u parovima čini neučinkovitim,

takvom čini i ekonomsku razmjenu među parovima. Velika društva mogu ekonomično

funkcionirati samo ako uz recipročnu posjeduju i redistributivnu ekonomiju. Višak dobara

jedne osobe mora se prebaciti na središnji autoritet, koji zatim ta dobta raspodjeljuje osobama

kojima su ta dobra potrebna.

Konačni razlog zbog kojeg velika društva moraju imati složenu organizaciju tiče se

populacijske gustoće. Velika društva proizvođača hrane nemaju samo više članova, nego i

veću populacijsku gustoću u usporedbi s malim družinama lovaca skupljača. Svaka družina od

nekoliko desetaka lovaca zauzima veliko područje, u kojem mogu doći do gotovo svih prijeko

potrebnih resursa. Preostala potrebna dobra mogu pribaviti trgovanjem sa susjednim

družinama, u stankama između ratova družina. Povećanjem populacijske gustoće, područje

prebivanja družine se smanjuje, pa se sve više dobara mora nabavljati izvan tog područja.

Primjerice, Nizozemsku s površinom od 41.500 četvornih kilometara i 16 milijuna stanovnika

ne može se jednostavno podijeliti u 800.000 pojedinačnih područja, od kojih svaki ima

površinu od 53.000 četvornih metara (otprilike 5 hektara) i služi kao dom za autonomnu

družinu od 20 osoba, koje bi mogle samostalno opstati na svojih 53.000 četvornih metara

zemlje, a samo katkad iskoristiti privremeno primirje da na granici svog malog teritorija sa

susjedima razmijene dobra i nevjeste. Takva stvarna prostorna ograničenja nalažu da u gusto

naseljenim područjima nastane veliko i složeno organizirano društvo.

Dakle, analize rješavanja sukoba, procesa odlučivanja, ekonomije i prostora navode

nas na isti zaključak: velika društva moraju biti centralizirana. No centralizacija moći

neizbježno otvara vrata - onima koji posjeduju moć, privilegiran pristup informacijama,

odlučivanju i raspodjeli dobara - za iskorištavanje nastalih prilika te ostvarivanje dobiti i

prednosti za sebe i svoju rodbinu. To je očito svakom tko poznaje bilo koju modernu skupinu

ljudi. Dok su se rana društva razvijala, oni koji su stekli centraliziranu moć postupno su

postali elita, koja je možda nastala iz jednog od nekad ravnopravnih seoskih klanova, koji je s

vremenom postao "jednakiji" od ostalih.

* * *

To su razlozi zbog kojih velika društva ne mogu funkcionirati na načelima organizacije

družine, nego se pretvaraju u složene kleptokracije. No još nismo odgovorili na ovo pitanje:

kako se mala i jednostavna društva doista pretvaraju ili stapaju u velika i složena društva?

Amalgamacija, centralizirano rješavanje sukoba, odlučivanje, ekonomska raspodjela,

kleptokratska religija - sve to ne razvija se automatski, djelovanjem rousseauovskog

društvenog ugovora. Što je pogonska sila tog stapanja?

Odgovor jednim dijelom ovisi o evolucijskom načinu razmišljanja. Na početku ovog

poglavlja utvrdili smo da društva koja smo svrstali u istu kategoriju nisu identična, jer su i ljudi

i ljudske skupine beskrajno raznoliki. Primjerice, u družinama i plemenima, neki velmože

neizbježno su u većoj mjeri karizmatični, moćniji i umješniji pri donošenju odluka. Medu

velikim plemenima, skupine sa moćnijim velmožama i time snažnijom centralizacijom,

obično imaju prednost pred onima sa slabije izraženom centralizacijom. Plemena koja sukobe

rješavaju onako slabo kao što su to činili pripadnici plemena Fayu, sklona su se ponovno

raspasti na družine, dok se poglavarije kojima se loše upravlja raspadaju na manje poglavarije

ili na plemena. Društva s učinkovitim metodama rješavanja sukoba, zdravorazumskim

odlučivanjem i skladnom raspodjelom dobara, mogu razviti bolje tehnologije, koncentrirati

vojnu moć, prigrabiti veća i plodnija područja, te pokoriti manja samosvojna društva.

Dakle, natjecanje među društvima na jednoj razini složenosti obično dovodi do pojave

društava na sljedećoj razini složenosti, ako to okolnosti dopuštaju. Plemena pokoravaju druga

plemena ili se s njima udružuju, dok ne dosegnu veličinu poglavarija, koje na isti način

napreduju dok ne dosegnu veličinu države, a države dalje na isti način postupaju dok se ne

pretvore u carstva. Općenito govoreći, velike cjeline imaju potencijalnu prednost nad manjim

cjelinama ako - a to je veliko "ako" - te velike cjeline mogu riješiti probleme koji su uvjetovani

njihovom veličinom, kao što su vječita opasnost da pretendenti na vlast ugroze postojeće

vodstvo, nezadovoljstvo pučana kleptokracijom, te rastući problemi povezani s ekonomskom

integracijom.

Stapanje manjih jedinica u veće često je dokumentirano i povijesno i arheološki.

Nasuprot onome što je pisao Rousseau, do tih stapanja nikad nije došlo slobodnom odlukom

malih i neugroženih društava, s ciljem da ta društva unaprijede dobrobit i sreću svojih

građana. Vode malih društava, baš kao i vode velikih društava, ljubomorno čuvaju svoju

neovisnost i prerogative. Umjesto toga, do stapanja je došlo na jedan od dva načina: spajanjem

pod prijetnjom vanjske sile ili stvarnim osvajanjem. Postoje nebrojeni primjeri obaju načina

stapanja.

Stapanje pod prijetnjom vanjske sile dobro nam ilustrira nastanak konfederacije

Cherokee Indijanaca na jugoistoku SAD-a. Cherokee su izvorno bili podijeljeni u 30 ili 40

samostalnih poglavarija, od kojih se svaka sastojala od sela s oko 400 stanovnika. Pojačano

naseljavanje bijelaca dovelo je do njihova sukobljavanja s Indijancima. Kad su pojedini

Cherokee Indijanci opljačkali ili napali bijele doseljenike i trgovce, bijelci nisu bili u stanju

razlikovati različite poglavarije Cherokee Indijanaca pa su se osvećivali bez razlike, napadajući

bilo koje Cherokee Indijance - vojnim akcijama ili prekidanjem trgovine. Kao odgovor na to,

Cherokee poglavarije postupno su u 18. stoljeću bile prinuđene da se udruže u jednu

konfederaciju. Isprva, veće poglavarije su 1730. izabrale zajedničkog vodu, poglavicu po

imenu Moytoy, kojega je 1741. naslijedio njegov sin. Prva zadaća tih voda bila je da kazne

pojedinačne Cherokee Indijance koji su napadali bijelce te da pregovaraju s vladom bijelaca.

Oko 1758. uveli su pravilo donošenja odluka na godišnjoj skupštini, po uzoru na prethodne

skupštine sela. Ta se skupština sastajala u jednom selu (Echota), koje je tako de facto postalo

"glavni grad". Napokon, Cherokee su se opismenili (kako smo opisali u 12. poglavlju) pa su

usvojili i pisani ustav.

Dakle, konfederacija Cherokeeja nije nastala osvajanjem, nego stapanjem prethodno

suprotstavljenih manjih cjelina koje su se udružile tek kad je moćna vanjska sila zaprijetila da

će ih uništiti. Vrlo je sličan primjer iz američkih udžbenika povijesti - kolonije bijelih

Amerikanaca, od kojih je jedna (Georgia) ubrzala osnivanje države Cherokee Indijanaca,

same su bile prisiljene osnovati nacionalnu državu kad im je zaprijetila moćna vanjska sila

britanskog kraljevstva. Američke kolonije isprva su jednako ljubomorno čuvale svoju

neovisnost kao i Cherokee poglavarije, a nije bio uspješan ni prvi pokušaj ujedinjenja

propisan Zakonom o Konfederaciji iz 1781. (engl. Articles of Confederation), jer je bivšim

kolonijama ostavljena prevelika autonomija. Tek su poslije prijetnje, a posebice Shaysova

pobuna 1786., te neriješeni teret ratnog duga, prevladale krajnju nespremnost bivših kolonija

da žrtvuju autonomiju, pa je 1787. napokon prihvaćen današnji snažni federalni ustroj.

Ujedinjenje brojnih državica, čiju su samostalnost ljubomorno čuvali njihovi prinčevi,

pokazalo se u 19. stoljeću jednako teškim u Njemačkoj. Propala su tri rana pokušaja

(Frankfurtski parlament 1848., obnovljena Njemačka konfederacija 1850., te Sjeverna

njemačka konfederacija 1866.), a tek je vanjska prijetnja - kad je 1870. Francuska objavila rat

Njemačkoj - navela prinčeve da velik dio svoje moći prepuste središnjoj carskoj njemačkoj

vladi 1871.

Drugi način oblikovanja složenih društava, osim stapanja pod prijetnjom vanjske sile,

jest stapanje nakon osvajanja. Dobro dokumentiran primjer je nastanak države Zulu na

jugoistoku Afrike. Kad su ih bijeli doseljenici prvi put susreli, pripadnici plemena Zulu bili su

podijeljeni u nekoliko desetaka malih poglavarija. Potkraj 18. stoljeća, povećanjem

populacijskog pritiska, borbe među poglavarijama postajale su sve žešće. Sve su te poglavarije

imale isti problem - uspostavu centraliziranih struktura moći - koji je najuspješnije riješio

poglavica Dingiswayo, koji se dokopao vlasti u poglavariji Mtetwa tako što je oko 1807. ubio

svog rivala. Dingiswayo je razvio superiornu centraliziranu vojnu organizaciju tako što je

novačio mladiće iz svih sela i razvrstavao ih u čete na temelju njihove dobi, a ne na temelju

pripadnosti istom selu. Razvio je i superiornu centraliziranu političku organizaciju tako što se

uzdržavao od pokolja kad bi pokorio druge poglavarije. Poštedio bi obitelj pobijeđenog

poglavara i umjesto tog poglavara, za novog bi vodu postavio rođaka koji je s njim bio

spreman surađivati. Razvio je i superiorno centralizirano rješavanje sukoba, tako što je

proširio presudivanje na više vrsta sporova. Tako je Dingiswayo uspio pokoriti i počeo

ujedinjavati 30 ostalih Zulu poglavarija. Njegovi nasljednici nastavili su jačati državu Zulu,

proširujući njezin sudski sustav, snage održavanja reda i ceremonije.

Taj primjer države Zulu, oblikovane osvajanjima, tek je jedan u nizu sličnih primjera.

Urodeničke države, čijem su oblikovanju iz poglavarija Europljani bili svjedoci u 18. i 19.

stoljeću, jesu na primjer Havaji i Tahiti u Polineziji; Merina na Madagaskaru; Lesoto, Svazi i

druge južnoafričke države uz državu Zulu; Ashanti u zapadnoj Africi; te Ankole i Buganda u

Ugandi. Carstva Asteka i Inka nastala su tijekom osvajanja u 15. stoljeću, prije dolaska

Europljana, no mnogo o njihovu nastanku poznato nam je iz usmenih prikaza Indijanaca, koje

su zapisali prvi španjolski doseljenici. Suvremeni autori detaljno su nam opisali kako je

nastao Rim te kako se širilo Makedonsko Carstvo pod Aleksandrom.

Svi ti primjeri pokazuju da su ratovi ili prijetnje ratom imali ključnu ulogu u većini (ako

ne i u svim) stapanjima društava. No ratovi su, pa makar i samo oni među družinama, trajno

prisutna činjenica ljudske povijesti. Zbog čega su onda ratovi počeli uzrokovati stapanje

društava tek u posljednjih 13.000 godina? Već smo zaključili da je oblikovanje složenih

društava na neki način povezano s populacijskim utjecajem, pa bismo sad trebali raspraviti o

povezanosti populacijskog utjecaja s ishodom rata. Zbog čega bi ratovi uglavnom dovodili do

stapanja društava kad je populacijska gustoća visoka, ali ne i kad su u pitanju male i raštrkane

populacije? Odgovor je da sudbina poraženih naroda ovisi o populacijskoj gustoći, a tri su

moguća ishoda.

Kad je populacijska gustoća vrlo niska, a tako je obično na područjima naseljenim

družinama lovaca skupljača, dovoljno je da se preživjeli iz poražene grupe samo odmaknu od

svojih neprijatelja. Takav je uglavnom ishod rata među nomadskim družinama na Novoj

Gvineji i u području Amazone.

Kad je populacijska gustoća osrednja, kao na područjima naseljenim plemenima koja

proizvode hranu, nema većih praznih područja u koja bi preživjeli pripadnici poražene strane

mogli pobjeći. Ali plemenska društva s intenzivnom proizvodnjom hrane nemaju robove, niti

proizvode dovoljno viška hrane da bi doprinosi mogli biti znatni. Zato preživjeli pripadnici

poražene skupine nisu od osobite koristi pobjednicima, osim što mogu uzeti žene kao bračne

družice. Poraženi muškarci budu smaknuti, a njihov teritorij mogu zauzeti pobjednici.

Kad je populacijska gustoća velika, kao na područjima koja zauzimaju države ili

poglavarije, poraženi opet nemaju kamo pobjeći, no pobjednici ih sada mogu poštedjeti i

iskoristiti ih na dva načina. Poglavarije i države imaju specijalizirane ekonomije, pa poraženi

mogu služiti kao robovi, što se obično i zbivalo u biblijska vremena. Budući da su mnoga

takva društva imala sustave za intenzivnu proizvodnju hrane i mogla stvoriti znatne viškove,

pobjednici su mogli poraženima poštedjeti živote i ostaviti ih tamo gdje jesu, ali im oduzeti

političku autonomiju, natjerati ih da redovito daju danak u hrani ili drugim dobrima, te

njihovo društvo uklopiti u svoju pobjedničku državu ili poglavariju. Takav je bio uobičajen

ishod bitaka koje su vezane uz osnivanje država ili carstava kroz cijelu povijest. Primjerice,

španjolski konkvistadori htjeli su ubirati danak od poražene populacije meksičkih Indijanaca,

pa su ih jako zanimali popisi astečkih poreznika. Pokazalo se da su doprinosi koje su podanici

svake godine davali u carstvu Asteka obuhvaćali 7000 tona kukuruza, 4000 tona graha, 4000

tona zrnja amaranta, 2 milijuna pamučnih plašteva, te velike količine zrna kakaovca, ratnih

odijela, štitova, perjanica i jantara.

Dakle, proizvodnja hrane, natjecanje i širenje među društvima bili su krajnji uzroci

koji su, posredstvom lanaca uzroka koji su se razlikovali u pojedinostima (no svi su uključivali

velike i guste populacije i sjedilački način života), doveli do neposrednih čimbenika osvajanja:

zaraznih klica, pisma, tehnologije i centralizirane političke organizacije. Čimbenici osvajanja

razlikovali su se zbog toga što su se ti krajnji uzroci različito razvijali na raznim kontinentima.

Zato ti čimbenici obično idu zajedno, ali nisu striktno združeni: primjerice, carstvo Inka

nastalo je bez pisma, a u carstvu Asteka nastalo je pismo, ali su bile vrlo rijetke epidemijske

zarazne bolesti. Država Zulu koju je osnovao Dingiswayo pokazuje nam da je svaki od

spomenutih čimbenika donekle neovisno pridonosio svjetskom tijeku povijesti. Medu

desecima Zulu poglavarija, poglavarija Mtetwa nije imala nikakvu posebnu prednost u vezi s

tehnologijom, pismom ili zaraznim klicama, a ipak je porazila sve druge poglavarije. Njezina je

prednost bila jedino u sferi vlasti i ideologije. Nastala država Zulu time je gotovo cijelo stoljeće

uspijevala u pokornosti držati dio jednog kontinenta.

ČETVRTI DIO Oko svijeta u pet poglavlja

15. POGLAVLJE Yalijev narod

Kad sam sa suprugom Marie provodio godišnji odmor u Australiji, odlučili smo

posjetiti lokalitet u pustinji, blizu grada Menindee, s dobro očuvanim slikama koje su na

stijenama nacrtali Aboridžini. Znao sam da su pustinje Australije na zlu glasu po svojoj

suhoći i ljetnoj vrelini, no do tada sam već dugo vremena proveo radeći u vrućim i vlažnim

uvjetima, kako u pustinji Kalifornije tako i u savani Nove Gvineje; zato sam se osjećao

dovoljno iskusnim da svladam taj mali izazov koji nas kao turiste čeka u Australiji. Marie i ja

uzeli smo mnogo vode za piće, pa smo se u podne uputili prema nekoliko kilometara

udaljenim oslikanim stijenama.

Put je od postaje rendžera vodio uzbrdo, pod nebom bez i jednog oblačka, kroz

otvoreni teren na kojem nije bilo nikakve hladovine. Vreli i suhi zrak koji smo udisali

podsjetio me je kako je bilo disati u finskoj sauni. Kad smo stigli do klisure na kojoj su

oslikane stijene, već smo potrošili svu vodu. Isto tako, izgubili smo interes za umjetnost, pa

smo se počeli penjati uzbrdo, dišući sporo i pravilno. U jednom času, spazio sam pticu koja je

nepogrešivo nalikovala na jednu vrstu iz obitelji Timaliidae (engl. babbler), no činila se

golemom u usporedbi s bilo kojom poznatom vrstom tog roda ptica. Tada sam shvatio da prvi

put u životu imam halucinacije zbog toplotnog šoka. Marie i ja odlučili smo da bi bilo

najbolje da se odmah vratimo natrag.

Oboje smo prestali govoriti. Dok smo hodali, koncentrirali smo se na osluškivanje

vlastitog disanja, proračunavanje udaljenosti do sljedeće postaje i procjenu preostalog vremena

za stizanje do cilja. Usta i jezik su mi bili posve suhi, a Marie je imala posve crveno i

zajapureno lice. Kad smo napokon stigli u klimatiziranu postaju rendžera, svalili smo se u

stolice pokraj hladnjaka za vodu, iskapili posljednje dvije litre vode iz hladnjaka, te zatražili

od rendžera još jednu bocu. Sjedeći tamo, iscrpljen i tjelesno i emotivno, razmišljao sam kako

su Aboridžini, koji su naslikali te slike na stijenama, nekako uspjeli cijeli život provesti u toj

pustinji bez klimatiziranih prostorija, uspijevajući pronaći i hranu i vodu.

Za bijele stanovnike Australije, grad Menindee slavan je po tome što je u njemu bio

glavni logor dvaju bijelaca koji su prije više od sto godina doživjeli mnogo goru sudbinu od

mene: irski policajac Robert Burke i engleski astronom William Wills, zlosretni vode prve

europske ekspedicije koja je prepješačila Australiju od juga do sjevera. Krenuvši sa šest deva i

zalihama hrane dovoljnima za tri mjeseca, Burke i Wills ostali su bez zaliha usred pustinje,

sjeverno od grada Menindee. Triput zaredom sreli su ih i pomogli im dobro uhranjeni

Aboridžini, kojima je pustinja bila dom, a istraživačima su dali ribu, kolače od paprati i pržene

debele štakore. No tad je Burke nepromišljeno pištoljem ustrijelio jednog urođenika, nakon čega

su se Aboridžini razbježali. Burke i Wills imali su vatreno oružje, što bi im u lovu trebala biti

golema prednost u odnosu na urođenike; no ostali su posve gladni, iscrpljeni i ni mjesec dana

nakon odlaska Aboridžina umrli su usred pustinje.

Naše iskustvo u gradu Menindee, te sudbina Burkea i Willsa, živopisno prikazuju

teškoće održavanja ljudskog društva u Australiji. Australija je posebna u usporedbi s ostalim

kontinentima: razlike između Euroazije, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike blijede do

beznačajnosti u usporedbi s razlikama između Australije i bilo kojeg od tih kontinenata.

Australija je uvelike najsuši, najmanji, najplosnatiji, najneplodniji, klimatski

najnepredvidljiviji, a biološki najosiromašeniji kontinent. Bila je posljednji kontinent koji su

Europljani naselili. U Australiji je do tada živjelo najneobičnije ljudsko društvo i

najmalobrojnija populacija ljudi na cijelome svijetu.

Zato nam Australija omogućuje provedbu ključnog testa teorije o interkontinentalnim

razlikama među društvima. Imala je vrlo osobit okoliš, kao i osobita društva. Je li osobitost

okoliša uzrokovala osobitost društva? Ako jest, na koji način? Logično je da baš u Australiji

krenemo na put oko svijeta, primjenjujući pouke drugog i trećeg dijela knjige kako bismo

shvatili različitu povijest kontinenata.

* * *

Većina laika bi kao najizrazitije svojstvo društava australskih urođenika navela njihovu

prividnu "zaostalost". Australija je jedini kontinent na kojem su u moderno doba svi

starosjedilački narodi još uvijek živjeli bez ikakvih ključnih tekovina tzv. civilizacije - bez

poljoprivrede, stočarstva, metala, luka i strijela, golemih građevina, trajnih naselja, pisma,

poglavarija i država. Umjesto toga, australski Aboridžini bili su nomadski ili polunomadski

lovci skupljači, organizirani u družine, a živjeli su u privremenim skloništima ili kolibama i još

uvijek ovisili o kamenom oruđu. U posljednjih 13.000 godina u Australiji se dogodilo manje

kulturoloških promjena nego na bilo kojem drugom kontinentu. Prevladavajuće mišljenje

Europljana o australskim urođenicima jasno je iskazao jedan rani francuski istraživač, koji je

napisao: "To su najjadniji ljudi na svijetu, ljudska bića koja su se najbliže primaknula sirovim

zvijerima."

Pa ipak, još prije 40.000 godina, društva australskih urođenika imala su veliku početnu

prednost pred društvima Europe i drugih kontinenata. Australski urođenici razvili su neke od

najstarijih poznatih primjera kamenog oruđa s brušenim bridovima, najstarije kameno oruđe s

drškama (to jest, kamene glave sjekira postavljene na drvene drške), te najstarija plovila na

cijelom svijetu. Neki od najstarijih poznatih primjera slikarstva na stijenama potječu iz

Australije. Anatomski moderni ljudi vjerojatno su naselili Australiju prije nego što su se

doselili u Europu. Zbog čega su, unatoč svemu tome, Europljani osvojili Australiju, a ne

obratno?

U tom se pitanju skriva drugo pitanje. Tijekom pleistocenskih ledenih doba, kad je velik

dio oceanske vode bio vezan u kontinentalnom ledenom pokrovu, pa je razina mora bila

mnogo niža od današnje, plitko Arafursko more koje danas odvaja Australiju od Nove

Gvineje bilo je nisko i suho kopno. S topljenjem ledenog pokrova između 12.000 i 8000

godina u prošlosti, razina mora je porasla, pa je to nisko kopno opet potopljeno, a prethodni

kontinent Velika Australija razdvojio se na dva polukontinenta: Australiju i Novu Gvineju

(slika 15.1. na 319. str.).

Ljudska društva na tim dvjema, prethodno spojenim, kopnenim masama bila su u

prošlosti jako različita. Suprotno svemu što sam maločas rekao o australskim urođenicima,

većina Novogvinejaca, poput Yalijeva naroda, bili su poljodjelci i uzgajali su krda svinja.

Živjeli su u trajnim selima i politički su bili organizirani u plemena, a ne u družine. Svi

Novogvinejci imali su lukove i strijele, a mnogi su upotrebljavali keramičko posuđe.

Novogvinejci su uglavnom imali veća naselja, čamce dostojnije mora, te brojnije i raznovrsnije

predmete za svakodnevnu upotrebu, u odnosu na australske urođenike. Zbog toga što su bili

proizvođači hrane, a ne lovci skupljači, prosječna gustoća populacija na Novoj Gvineji bila je

mnogo veća nego u Australiji: Nova Gvineja je deset puta manja od Australije, ali je imala

nekoliko puta brojniju populaciju urođenika.

Zbog čega su ljudska društva na većoj kopnenoj masi koja je nastala od pleistocenske

Velike Australije ostala tako "nazadna" u svom razvoju, dok su društva na manjoj kopnenoj

masi mnogo brže "napredovala"? Zbog čega se sve te inovacije nisu s Nove Gvineje proširile na

Australiju, koju od Nove Gvineje odvaja samo 150 kilometara mora u Torresovu tjesnacu? Sa

stanovišta kulturne antropologije, geografska udaljenost između Australije i Nove Gvineje čak

je i manja od 150 kilometara, jer su u Torresovu tjesnacu brojni otoci naseljeni poljodjelcima

koji koriste lukove i strijele i kulturološki sliče onima na Novoj Gvineji. Najveći od tih otoka

leži samo 16 kilometara od Australije. Otočani su održavali živahnu trgovinu s australskim

urođenicima, kao i s urođenicima Nove Gvineje. Kako su se usporedno mogla održati dva

tako različita kulturološka univerzuma, kad ih razdvaja samo 16 kilometara široki pojas

mirnog mora, kojim redovito plove kanui?

U usporedbi s australskim urođenicima, Novogvinejci slove kao kulturološko

"napredni". No većina ostalih modernih naroda čak i Novogvinejce smatra "zaostalima". Sve

dok Europljani nisu počeli naseljavati Novu Gvineju potkraj 19. stoljeća, svi stanovnici Nove

Gvineje bili su nepismeni, imali su samo kameno oruđe, a politički još nisu bili organizirani u

države ni (uz malobrojne iznimke) u poglavarije. Ako su Novogvinejci "napredovali" u odnosu

na australske urođenike, zbog čega nisu "napredovali" kao mnogi stanovnici Euroazije, Afrike

te obje Amerike? Dakle, Yalijev narod i njihovi rođaci iz Australije predstavljaju zagonetku u

okviru šire zagonetke.

Slika 15.1. Zemljovid regija na području jugoistočne Azije, Australije i Nove Gvineje. Pune crte označuju današnju

obalu; isprekidane crte označuju obalu u doba pleistocena, kad je razina mora bila niža od današnje - to jest, rubove

azijske i velike australske kontinentalne ploče ("shelves"). U to doba. Nova Gvineja i Australija bile su spojene u tzv.

proširenu Veliku Australiju, a današnji otoci Borneo, Java, Sumatra i Tajvan bili su dijelovi kontinentalnog kopna

Azije.

Kad ih se zatraži da pobliže opišu po čemu su to društva australskih urođenika

"zaostala", mnogi bijeli Australci imaju jednostavan odgovor: zbog navodnih slabosti i

nedostataka samih Aboridžina. Prema gradi lica i boji kože, Aboridžini zasigurno izgledaju

drukčije od Europljana, što je neke autore potkraj 19. stoljeća navelo da ih smatraju

"nedostajućom karikom" između čovjekolikih majmuna i ljudi. Kako bi se inače mogla

objasniti činjenica da su bijeli doseljenici iz Engleske stvorili pismenu industrijsku

demokraciju koja proizvodi hranu, već nekoliko desetljeća nakon što su se naselili na

kontinentu čiji su stanovnici nakon više od 40.000 godina ostali nepismeni lovci skupljači?

Osobito je uočljivo da se u Australiji nalaze neka od najbogatijih nalazišta željezne i

aluminijeve rude na svijetu, kao i bogate naslage bakra, kositra, olova i cinka. Zbog čega onda

australski urođenici ne poznaju metalno oruđe, nego još žive u kamenom dobu?

To nalikuje na savršeno kontroliran eksperiment u evoluciji ljudskih društava.

Kontinent je isti, samo su ljudi različiti. Dakle, objašnjenje razlika između društava

australskih urođenika i australskih Europljana vjerojatno leži u razlikama samih tih naroda.

Logika na kojoj se temelji takav rasistički zaključak čini se uvjerljivom. Međutim, vidjet ćemo

da zaključak počiva na jednostavnoj pogrešci.

* * *

Kao prvi korak u provjeri tog naizgled logičnog zaključka, pogledajmo podrijetlo samih

naroda. Australija i Nova Gvineja bile su naseljene prije najmanje 40.000 godina, u doba kad

su još bile spojene u Veliku Australiju. Pogled na zemljovid (slika 15.1) sugerira nam da su

doseljenici morali u krajnjoj liniji krenuti s najbližeg kontinenta, jugoistočne Azije, te putovati

s otoka na otok kroz indonezijski arhipelag. U prilog tom zaključku govori i genetička

srodnost modernih Australaca, Novogvinejaca i Azijaca, kao i činjenica da je do danas na

Filipinima, Malajskom poluotoku, te otočju Andaman uz obalu Mianmara, preživjelo nekoliko

skupina donekle sličnog izgleda.

Kad su doseljenici stigli do obale Velike Australije, brzo su se proširili cijelim

kontinentom i naselili se čak i na najudaljenijim i najnepristupačnijim područjima. Fosili i

kameno oruđe svjedoče o njihovoj nazočnosti u jugozapadnom kutu Australije prije 40.000

godina; u jugoistočnom kutu Australije i na Tasmaniji prije 35.000 godina - a ta su područja

najudaljenija od vjerojatnog mjesta pristanka doseljenika u zapadnoj Australiji i Novoj

Gvineji, tj. područjima koja su najbliža Indoneziji i Aziji. Hladne gorske visoravni Nove

Gvineje naseljene su prije 30.000 godina. Do svih tih područja moglo se doći kopnom, sa

zapadnih područja prvog dolaska. Međutim, naseljavanje Bismarckova arhipelaga i

Solomonovih Otoka, sjevernoistočno od Nove Gvineje, dogodilo se prije 35.000 godina, za

što je bilo potrebno dodatno preploviti nekoliko desetaka kilometara. Naseljavanje je možda

teklo i brže nego što nam se danas čini na temelju širenja datiranih nalaza od 40.000 do

30.000 godina u prošlosti, jer je razlika u datumima gotovo nezamjetna ako se uzme u obzir

raspon eksperimentalne pogreške pri radiokarbonskom datiranju.

U doba pleistocena, kad su Australija i Nova Gvineja prvi put bile naseljene, azijski

kontinent pružao se na istok i kao dio svoje kopnene mase sadržavao današnje otoke Borneo,

Javu i Bali, što je gotovo 1600 kilometara bliže Australiji i Novoj Gvineji od današnje

kontinentalne obale jugoistočne Azije. Međutim, još se moralo preploviti barem osam kanala

koji su široki i do 80 kilometara, da bi se s Bornea ili Balija stiglo u pleistocensku Veliku

Australiju. Prije 40.000 godina, takva plovidba možda je ostvarena na splavima od bambusa,

jednostavnim ali za morsku plovidbu vrlo sposobnim plovilima kakva se i danas koriste na

obalnim područjima južne Kine. Ipak je takva plovidba morala biti teška, jer nakon prvotnog

doseljavanja prije 40.000 godina nemamo nikakvih uvjerljivih arheoloških tragova o

dodatnom doseljavanju ljudi iz Azije u Veliku Australiju u idućih nekoliko desetaka tisuća

godina. Tek u posljednjih nekoliko tisućljeća ponovno nalazimo čvrste dokaze o tome - svinje

koje su na Novu Gvineju stigle iz Azije te pse u Australiji, koji su također stigli iz Azije.

Dakle, ljudska društva Australije i Nove Gvineje razvila su se u izrazitoj izolaciji od

azijskih društava koja su ih osnovala. Ta se izolacija odrazila i na jezike koji se tamo danas

govore. Nakon svih tih tisućljeća izolacije, ni moderni jezici australskih Aboridžina ni glavna

skupina modernih jezika Nove Gvineje (tzv. papuanski jezici) nemaju nikakvih jasnih veza s

bilo kojim današnjim azijskim jezikom.

Izolacija je ostavila traga i u nalazima genetike i fizičke antropologije. Genetička

istraživanja navode na zaključak da su australski Aboridžini i gorštaci Nove Gvineje nešto

sličniji današnjim stanovnicima Azije nego stanovnicima drugih kontinenata, no nije riječ o

bliskoj srodnosti. Po gradi kostiju i tjelesnom izgledu, australski Aboridžini i Novogvinejci

razlikuju se i od većine populacija jugoistočne Azije, što je očito kad usporedimo njihove

fotografije s fotografijama Indonežana ili Kineza. Dio razloga za postojanje svih tih razlika

jest da su azijski doseljenici u Veliku Australiju dugo divergentno evoluirali u odnosu na

svoje rođake koji su ostali u Aziji, pri čemu je najveći dio tog vremena postojala tek vrlo

ograničena razmjena gena. No vjerojatno važniji razlog za postojanje razlika jest činjenica da

je danas izvorna populacija jugoistočne Azije, od koje su potekli stanovnici Velike Australije,

većinom nestala, a zamijenili su je drugi narodi Azije koji su se širili iz područja Kine.

Australski Aboridžini i Novogvinejci međusobno su divergirali i genetički i tjelesno i

lingvistički. Primjerice, od glavnih (genetički determiniranih) ljudskih krvnih grupa, grupa B

iz tzv. ABO sustava te grupa S iz MNS sustava postoje i na Novoj Gvineji i u najvećem dijelu

svijeta, no obje su gotovo nepostojeće u Australiji. Sitno nakovrčana kosa većine

Novogvinejaca bitno se razlikuje od ravne ili valovite kose većine australskih urođenika.

Australski jezici i novogvinejski papuanski jezici ne samo da nisu srodni azijskim jezicima,

nego nisu ni međusobno srodni, osim što su se određene riječi dvosmjerno proširile preko

Torresova tjesnaca.

Sve te divergentne razlike Australaca i Novogvinejaca odraz su duge izolacije u vrlo

različitim okolišima. Otkad je Arafursko more napokon razdvojilo Australiju od Nove

Gvineje, prije otprilike 10.000 godina, razmjena gena svela se na ograničene kontakte u

području otoka Torresova tjesnaca. Time su se populacije dvaju polukontinenata adaptirale

zasebno, svaka na svoj okoliš. Savane i šume mangrova na južnoj obali Nove Gvineje dosta

su slične onima na sjeveru Australije, ali se druga staništa na oba polukontinenta razlikuju po

gotovo svim ključnim obilježjima.

Evo nekih razlika. Nova Gvineja leži gotovo na samom ekvatoru, dok se Australija

proteže daleko u pojas umjerene klime, gotovo 40 stupnjeva južno od ekvatora. Nova Gvineja

je brdovita i krajnje nabranog terena, s planinskim vrhovima do 4700 metara i ledenjacima

koji pokrivaju najviše planinske vrhove, a Australija je uglavnom niska i ravna - 94% njezine

površine nalazi se ispod 600 metara nadmorske visine. Nova Gvineja je jedno od najvlažnijih

područja na Zemlji, a Australija jedno od najsuših. U najvećem dijelu Nove Gvineje napada

više od 255 centimetara kiše godišnje, a u velikom dijelu gorskih visoravni napada i više od

500 centimetara. U najvećem dijelu Australije zabilježeno je pak manje od 50 centimetara kiše

godišnje. Tropska klima Nove Gvineje samo blago varira od godišnjeg doba do godišnjeg doba

i od godine do godine, no klima Australije izrazito je sezonska i varira iz godine u godinu

mnogo više nego na bilo kojem drugom kontinentu. Zbog toga je Nova Gvineja bogata trajnim

i velikim rijekama, a trajne rijeke u Australiji ograničene su većinom samo na istočnu

Australiju, a čak i najveći australski riječni sustav (Murray-Darling) presuši na više mjeseci u

sušnom razdoblju. Najveći dio površine Nove Gvineje prekriven je gustom kišnom šumom, a

najveći dio površine Australije tek je pustinja i otvorena, rijetka i suha šuma.

Nova Gvineja prekrivena je mladim plodnim tlom zbog vulkanske aktivnosti,

neprekidnog spuštanja i povlačenja ledenjaka po gorju, te planinskih bujica koje u nizine

spuštaju goleme količine naplavina. Nasuprot tome, Australija ima najstarija, najneplodnija i

od hranjivih tvari isprana tla u usporedbi s bilo kojim drugim kontinentom, jer je vulkanska

aktivnost u Australiji vrlo slaba, a nema ni visokih planina ili ledenjaka. Iako ima deset puta

manju površinu od Australije, Nova Gvineja je stanište za otprilike jednaki broj vrsta sisavaca

i ptica kao i Australija - što je posljedica njezina položaja na ekvatoru, mnogo obilnijih

oborina, mnogo većeg raspona nadmorskih visina te veće plodnosti tla. Sve te razlike u okolišu

utjecale su na vrlo različitu kulturološku povijest na ta dva polukontinenta. Sad ćemo vidjeti

kako.

* * *

Najstarija i najintenzivnija proizvodnja hrane u Velikoj Australiji, uz najgušće

populacije, nastala je u gorskim dolinama Nove Gvineje, na nadmorskim visinama između

1200 i 2700 metara. Arheološka iskapanja otkrila su složene sustave jaraka za odvodnjavanje,

starih 9000 godina, koji su prije 6000 godina postali vrlo brojni, a otkrivene su i terase kojima

se zadržavala vlaga tla na sušim područjima. Sustavi jaraka vrlo su slični onima koji se i danas

koriste na visoravnima da bi se isušila močvarna područja i pretvorila se u vrtove. Polinološke

analize pokazale su da je prije otprilike 5000 godina došlo do obilnog krčenja šuma u gorskim

dolinama, što navodi na zaključak da ih se krčilo radi poljodjelstva.

Danas su ključne prehrambene biljke u tim gorskim dolinama nedavno uvezeni slatki

krumpir, te taro, banane, jams, šećerna trska, jestive stabljike trava i nekoliko vrsta lisnatog

povrća. Budući da su taro, banane i jams autohtone biljke jugoistočne Azije, u kojoj je

pouzdano došlo do uzgoja biljaka, obično se pretpostavljalo da su sve te domaće biljke (uz

iznimku slatkog krumpira) na Novu Gvineju došle iz Azije. Međutim, napokon je utvrđeno da

su divlji preci šećerne trske, lisnatog povrća i jestivih stabljika trava upravo vrste koje žive na

Novoj Gvineji, da je i specifična vrsta banana na Novoj Gvineji nastala od novogvinejskih, a

ne azijskih divljih predaka, te da su taro i neke vrste jamsa autohtone ne samo u Aziji, nego i

na Novoj Gvineji. Da je poljodjelstvo Nove Gvineje zaista podrijetlom iz Azije, morale bi se

na gorskim visoravnima naći domaće biljke koje su nedvojbeno azijskog podrijetla - no takvih

biljaka ondje nema. Zbog svega toga danas se općenito prihvaća da je poljodjelstvo neovisno

nastalo na gorskim visoravnima Nove Gvineje, uzgajanjem divljih vrsta biljaka.

Tako se Nova Gvineja pridružuje Plodnom polumjesecu, Kini i još nekim područjima

kao jedno od svjetskih središta neovisnog uzgoja biljaka. Na arheološkim nalazištima nema

ostataka biljaka koje su na Novoj Gvineji uzgajane prije 6000 godina. Međutim, to i nije

neobično, jer biljke koje se tamo danas uzgajaju ne mogu za sobom ostaviti arheološki trag,

osim pod vrlo posebnim okolnostima. Zato se čini vjerojatnim da su neke od njih bile

utemeljujuće biljke poljodjelstva na gorskim visoravnima, posebice zbog toga što su drevni

sačuvani jarci za odvodnjavanje toliko slični modernim jarcima, koji se koriste pri uzgajanju

taroa.

Tri nedvojbeno strana elementa u proizvodnji hrane na gorskim visoravnima Nove

Gvineje, u doba dolaska prvih Europljana, bili su pilići, svinje i slatki krumpiri. Pilići i svinje

uzgojeni su u jugoistočnoj Aziji, a na Novu Gvineju su ih prije otprilike 3600 godina, kao i na

većinu otoka Tihog Oceana, donijeli Austronežani, narod potekao iz južne Kine - o čemu

ćemo govoriti u 17. poglavlju. (Svinje su možda stigle čak i prije toga.) Slatki krumpir, koji je

autohtona biljka Južne Amerike, na Novu Gvineju očito je stigao tek u posljednjih nekoliko

stoljeća, nakon što su ga Španjolci uvezli na Filipine. Kad je na Novoj Gvineji jednom bio

prihvaćen, slatki krumpir postao je glavna prehrambena biljka u gorskim predjelima i tako je s

tog mjesta potisnuo taro. To se dogodilo zbog toga što slatki krumpir brže dozrijeva, daje veći

urod po jedinici površine, a uspijeva i na slabijim vrstama tla.

Razvoj poljodjelstva na visoravnima Nove Gvineje vjerojatno je pokrenuo veliku

eksploziju populacije prije više tisuća godina, jer je na Novoj Gvineji mogla živjeti tek mala

populacija lovaca skupljača nakon što je istrijebljena izvorna megafauna divovskih tobolčara.

Dolazak slatkog krumpira potaknuo je dodatni rast populacije u nedavnim stoljećima. Kad su

Europljani tridesetih godina prvi put prelijetali te visoravni, bili su zaprepašteni što ispod sebe

vide krajolik nalik na Nizozemsku. Šume su bile potpuno iskrčene u širokim dolinama, koje su

bile načičkane selima, a polja s ogradama i sustavima za odvod suvišne vode prekrivala su

cijelu dolinu, svjedočeći o postojanju intenzivnog poljodjelstva. Krajolik je jasno pokazivao

kakvu su gustoću populacije postigli ti gorštački poljodjelci s kamenim oruđem.

Strmi teren, trajni pokrov oblaka, malarija, te rizik od suše na nižim nadmorskim

visinama nagnali su poljodjelce tih gorskih područja da se ograniče na obradu zemlje iznad

1200 metara nadmorske visine. Zapravo, visoravni Nove Gvineje su gusto napučeni otoci

poljodjelaca, gurnuti prema nebu i s donje strane okruženi morem oblaka. Stanovnici nizinskog

dijela Nove Gvineje, uz morsku obalu i rijeke, jesu seljaci koji se jako oslanjaju na ribolov, dok

se oni na suhom dijelu kopna, dalje od morske obale i rijeka, uzdržavaju paljenjem i krčenjem

obradive zemlje te žive u rijetkim populacijama i hrane se bananama i jamsom, a uz to love i

skupljaju plodove u divljini. Nasuprot tome, stanovnici nizinskih močvara Nove Gvineje žive

kao nomadski lovci skupljači i ovisni su o škrobastoj srži divljih sago palmi koje su vrlo

plodne, pa se u jednom satu njihove obrade može postići triput više kalorija nego obradom

vrtova. Močvare Nove Gvineje tako su najjasniji primjer okoliša u kojem su ljudi ostali lovci

skupljači zbog toga što poljodjelstvo nije bilo dovoljno uspješno u usporedbi s lovačko-

skupljačkim stilom života.

Novogvinejci koji se hrane sago palmama, a opstali su u nizinskim močvarama, primjer

su organizacije nomadske družine lovaca skupljača, kakva je vjerojatno prije bila tipična za sve

stanovnike Nove Gvineje. Zbog razloga spomenutih u 13. i 14. poglavlju, poljodjelci i ribari

su ti koji su razvijali složeniju tehnologiju, društva i političke organizacije. Žive u trajnim

naseobinama i plemenskim društvima, koje često predvodi lokalni moćnik. Neki od njih bili su

sagradili velike, raskošno ukrašene ceremonijalne objekte. Njihovu vrhunsku umjetnost, u

obliku drvenih kipova i maski, cijene muzeji diljem svijeta.

* * *

Tako je Nova Gvineja postala dio Velike Australije s najnaprednijom tehnologijom,

društvenom i političkom organizacijom te umjetnošću. Međutim, s gledišta današnjih građana

Amerike i Europe, Nova Gvineja se još smatra "primitivnom" a ne "naprednom". Zbog čega

su Novogvinejci nastavili upotrebljavati kameno oruđe, umjesto da razviju metalno oruđe;

zbog čega su ostali nepismeni i nisu osnovali poglavarije ili države? Postoji nekoliko bioloških

i geografskih razloga koji su to onemogućili.

Prije svega, iako je autohtona proizvodnja hrane nastala na visoravnima Nove Gvineje,

vidjeli smo u 8. poglavlju da je ta hrana bila siromašna bjelančevinama. Glavni sastojci

prehrane bile su korjenaste biljke s vrlo malom količinom bjelančevina, a ljudi su jedine

domaće vrste životinja (svinje i perad) uzgajali u premalom broju da bi bitno popravili udio

bjelančevina u svojoj prehrani. Budući da se ni perad ni svinje ne može upregnuti da vuku

kola, gorštacima je snaga vlastitih mišića bila jedina dostupna snaga; kod njih se nisu razvile ni

specifične epidemijske bolesti koje bi poslije odagnale europske osvajače.

Drugo ograničenje na rast populacije gorštaka postavljao je sam dostupni prostor:

gorska područja Nove Gvineje imaju malo širokih dolina, od kojih su najvažnije doline Wahgi

i Baliem, a koje bi ljudi mogli gusto napučiti. Treće ograničenje jest činjenica da se intenzivna

proizvodnja hrane mogla održati jedino na području između 1200 i 2700 metara nadmorske

visine. U alpskim područjima Nove Gvineje, iznad 2700 metara nadmorske visine, uopće nije

bilo proizvodnje hrane, a vrlo malo hrane se proizvodilo i na području između 300 i 1200

metara nadmorske visine. U nizinama su malobrojni stanovnici provodili samo paljenje i krčenje

obradive zemlje. Zato se na Novoj Gvineji nikad nije razvila opsežna ekonomska razmjena

hrane među zajednicama koje su se na različitim nadmorskim visinama bavile proizvodnjom

različitih vrsta hrane. Takva razmjena hrane na području Anda, Alpa i Himalaje ne samo da je

povećala gustoću populacija, nego su na taj način ljudi na svim nadmorskim visinama stekli

uravnoteženiju prehranu, što je dodatno poticalo i ekonomsku i političku integraciju.

Zbog svih tih razloga, populacija na tradicionalnoj Novoj Gvineji nikad nije premašila

milijun stanovnika, dok kolonijalne vlade Europljana nisu uvele zapadnu medicinu i prekinule

meduplemenske ratove. Od približno devet svjetskih središta nastanka poljodjelstva, o kojima

smo raspravljali u 5. poglavlju, Nova Gvineja je ostala područje s najmanjom populacijom. Sa

samo milijun stanovnika, Nova Gvineja nije mogla razviti tehnologiju, pismo i političke

sustave koji su nastali u populacijama od nekoliko desetaka milijuna ljudi u Kini, Plodnom

polumjesecu, Andama i Srednjoj Americi.

Populacija Nove Gvineje ne samo da je ukupno mala, nego je i razlomljena u tisuće

mikropopulacija vrlo neravnim terenom: močvare u većini nizina, naizmjence strmi grebeni i

uski kanjoni u gorskom području, te gusta džungla koja obavija i nizine i gorje. Kad se na Novoj

Gvineji bavim biološkim istraživanjima, s grupom Novogvinejaca koji su mi pomoćnici na

terenu, smatram izvrsnim napretkom kad prijeđemo 5 kilometara na dan, čak i kad putujemo

već utabanim stazama. Većina gorštaka na tradicionalnoj Novoj Gvineji nikad se u životu nije

udaljila više od 13 kilometara od svog doma.

Taj teški teren, u kombinaciji s povremenim ratovanjem koje je tipično za odnose

družina i sela na Novoj Gvineji, objašnjava lingvističku, kulturološku i političku fragmentaciju

Nove Gvineje. Na Novoj Gvineji postoji najviše jezika na svijetu: 1000 jezika, od ukupno

6000 jezika na svijetu, zbijeno je na područje tek malo veće od Teksasa, a podijeljeno je u

nekoliko desetaka jezičnih porodica i pojedinačnih izoliranih jezika koji se među sobom

razlikuju kao npr. engleski od kineskog. Gotovo polovica svih jezika na Novoj Gvineji ima

manje od 500 govornika, a čak i najveće jezične skupine (sa još uvijek jedva 100.000

govornika) bile su politički fragmentirane u nekoliko stotina sela, koja se jednakom žestinom

bore međusobno kao što se bore s govornicima drugih jezika. Svako od tih mikrodruštava

previše je malo da bi u njemu nastali poglavari i specijalizirani obrtnici, ili se razvili

metalurgija i pismo.

Osim male i fragmentirane populacije, dodatno je ograničenje za razvoj na Novoj

Gvineji njezina geografska izoliranost, što ograničava dotok tehnologije i ideja iz ostalih

dijelova svijeta. Tri susjedna područja Nove Gvineje odvojeni su od nje kilometrima morske

pučine, a do unatrag nekoliko tisuća godina bili su manje razvijeni od Nove Gvineje (posebice

od gorskih područja Nove Gvineje) glede i tehnologije i proizvodnje hrane. Od to troje

susjeda, australski urođenici ostali su lovci skupljači, koji Novogvinejcima nisu mogli

ponuditi gotovo ništa novo. Drugi susjed bili su mnogo manji otoci Bismarckova arhipelaga i

Solomonovih Otoka na istoku. Tako nam kao treći susjed Nove Gvineje ostaju otoci istočne

Indonezije. No i to je područje ostalo kulturološko zalede, koje su kroz najveći dio povijesti

naseljavali lovci skupljači. Nema stvari za koju se može utvrditi da je na Novu Gvineju stigla

preko Indonezije, nakon prvotnog naseljavanja Nove Gvineje prije otprilike 40.000 godina,

sve do razdoblja austronezijske ekspanzije oko 1600. pr. Kr.

Tom ekspanzijom Indonezija je postala naseljena proizvođačima hrane koji su stigli iz

Azije, s domaćim životinjama, poljodjelstvom i tehnologijom bar jednako složenom poput

one na Novoj Gvineji, te s pomorskim umijećem koje je omogućilo mnogo učinkovitije

putovanje od Azije do Nove Gvineje. Austronežani su se naselili na otocima zapadno, sjeverno

i istočno od Nove Gvineje, te na dalekom zapadu kao i na sjevernoj i jugoistočnoj obali same

Nove Gvineje. Austronežani su na Novu Gvineju uveli lončarstvo, peradarstvo, a vjerojatno i

pse i svinje. (Rana arheološka istraživanja tvrdila su da su u gorskim područjima Nove

Gvineje nađene kosti svinja iz 4000. pr. Kr., no to se kasnijim istraživanjima nije moglo

potvrditi.) Bar u posljednjih tisuću godina, trgovina je Novu Gvineju povezivala s tehnološki

mnogo naprednijim društvima Jave i Kine. Novogvinejci su izvozili perje rajskih ptica i

začine, a dobivali dobra iz jugoistočne Azije - čak i takve luksuzne predmete kao što su

brončani bubnjevi Dong Son te kineski porculan.

S vremenom bi ekspanzija Austronežana zasigurno i snažnije djelovala na Novu

Gvineju. Zapadni dio Nove Gvineje na kraju bi bio politički uključen u sultanate istočne

Indonezije, a tim putem se na Novu Gvineju moglo proširiti i metalno oruđe. No to se nije

dogodilo do 1511., kad su Portugalci stigli na Molučke otoke i prekinuli neovisni razvoj

Indonezije. Kad su Europljani uskoro zatim stigli i na Novu Gvineju, njezini stanovnici još su

živjeli u družinama ili malim selima koja su žestoko branila svoju neovisnost i upotrebljavali

samo kameno oruđe.

* * *

Dok je novogvinejska polovica Velike Australije razvijala i uzgoj životinja i

poljodjelstvo, australska polovica nije razvila ni jedno ni drugo. Tijekom ledenih doba, u

Australiji je bilo još više krupnih tobolčara nego na Novoj Gvineji, uključujući diprotodonte

(među tobolčarima ekvivalent krava i nosoroga), divovske klokane te divovske vombate. No

svi ti tobolčari, kandidati za mogući razvoj stočarstva, nestali su u valovima izumiranja (ili

istrebljivanja) koji su pratili naseljavanje ljudi u Australiju. Zbog toga u Australiji, kao ni na

Novoj Gvineji, više nije bilo autohtonih sisavaca koje bi se moglo uzgojiti. Jedini udomaćeni

sisavac koji je izvana stigao u Australiju bio je pas, koji je (vjerojatno u kanuima Austronežana)

stigao oko 1500. pr. Kr., a zatim samostalno preživio u divljini Australije i postao današnji

dingo. Australski urođenici su uhvaćene pse držali kao pratioce, čuvare, pa čak i kao žive

pokrivače, od čega je nastao australski izraz "noć od pet pasa" za vrlo hladne noći. No oni

dinga nisu upotrebljavali za hranu, za razliku od Polinežana, ni upotrebljavali u lovu na divlje

životinje, za razliku od Novogvinejaca.

Poljodjelstvo je bila još jedna stvar koja se u Australiji nije razvila, jer je Australija ne

samo najsuši kontinent, nego i kontinent s najneplodnijim tlom. Osim toga, Australija je

jedinstvena po tome što najveći utjecaj na klimu u najvećem dijelu kontinenta ima nepravilni

ciklus - tzv. ENSO (akronim za "El Nino Southern Oscillation" - Južna oscilacija El Nina) - a

ne pravilan godišnji ciklus godišnjih doba, koji nam je tako poznat u drugim područjima

svijeta. Nepredvidljive teške suše traju godinama, prekidane jednako nepredvidljivim

uskovitlanim pljuskovima i poplavama. Čak i danas, uz euroazijske usjeve, kamione i

željeznicu za prijevoz proizvoda, proizvodnja hrane u Australiji rizičan je posao. Stada se

namnože u dobrim godinama, a zatim ih iskorijeni suša. Svaki novopečeni poljodjelac u

populaciji australskih urođenika suočavao se sa sličnim ciklusima. Ako bi se ti urođenici u

plodnim godinama nastanili u selima, uzgojili usjeve i začeli vlastitu djecu, tako narasle

populacije uskoro bi zatim poharala glad u sušnim godinama kad zemlja jednostavno nije

mogla prehraniti toliko ljudi.

Druga glavna zapreka razvoju proizvodnje hrane u Australiji bila je oskudnost u broju

uzgojivih divljih biljaka. Čak i moderni europski genetičari nisu od divljih australskih biljaka

uspjeli razviti nijednu domaću biljku, uz iznimku macadamia oraha. Na popisu 56 divljih vrsta

trava s najkrupnijim zrnjem - potencijalne žitarice svijeta - samo su dvije vrste iz Australije, a

i one su pri dnu popisa (zrna teška samo 13 miligrama, u usporedbi sa čak 40 miligrama za

najteža zrna u ostalim područjima). To ne znači da u Australiji uopće nije bilo potencijalno

uzgojivih biljaka, ni da australski urođenici nikad ne bi razvili autohtonu proizvodnju hrane.

Neke biljke, poput određenih vrsta jamsa, taroa i aru-korijena (engl. arrowroot, aru-aru, biljka

iz roda Maranta), uzgajaju se na jugu Nove Cvineje no rastu i u divljini sjeverne Australije, a

u tom području su ih Aboridžini i skupljali za hranu. Kako ćemo vidjeti, Aboridžini su na

klimatski najpovoljnijim područjima Australije evoluirali u smjeru koji bi na kraju vjerojatno

doveo do proizvodnje hrane. No svaku moguću autohtonu proizvodnju hrane u Australiji

ograničavao bi nedostatak uzgojivih životinja, malobrojnost uzgojivih biljnih vrsta, te

nepovoljno tlo i klima.

Nomadski način života i životni stil lovaca skupljača, te minimalno ulaganje u

skloništa i imovinu - bile su razborite adaptacije na ENSO-om uvjetovanu nepredvidivost

resursa u Australiji. Kad bi se lokalni uvjeti pogoršali, Aboridžini bi jednostavno otišli na

područje u kojem su uvjeti tog časa bili bolji. Umjesto da ovise o samo nekoliko domaćih

biljaka koje lako mogu propasti, Aboridžini su smanjili rizik razvivši ekonomiju koja se

temelji na velikoj raznolikosti izvora hrane u divljini, od kojih u svakom trenutku bar neki

uspijevaju. Umjesto da imaju fluktuirajuće populacije koje periodično nadrastu dostupne

resurse pa umiru zbog gladi, održavali su manje populacije koje su uživale u obilju hrane u

dobrim godinama, a prikupile dovoljno hrane za preživljavanje u lošim godinama.

Australski Aboridžini razvili su zamjenu za proizvodnju hrane - postupak koji je

nazvan "poljodjelstvom plamenog štapa" (engl. firestick farming). Aboridžini su mijenjali svoj

okoliš i njime upravljali tako da povećaju rodnost jestivih biljaka i životinja, a da pritom nisu

počeli obrađivati zemlju. Namjerno i periodično izazivali su požare na velikim područjima.

Postupak je imao nekoliko ciljeva: vatra bi istjerala životinje, koje su se mogle odmah ubiti i

pojesti; guste šikare pretvorila bi u otvorene ravnice kojima se moglo lakše putovati; te

ravnice i livade bile su idealno stanište i za klokane - glavnu divljač Australije; a poticala bi i

rast nove trave (koju su pasli klokani) i paprati, čijim su se korijenjem Aboridžini hranili.

Aboridžine zamišljamo kao pustinjski narod, no oni to uglavnom nisu. Gustoća

njihovih populacija mijenja se ovisno o količini obo-rina (jer ta količina utječe na rodnost

kopnenih divljih biljaka i životinja) te o obilnosti vodenih izvora hrane (iz mora, rijeka i

jezera). Populacije Aboridžina s najvećom gustoćom nalazile su se u najvlažnijim i

najplodnijim područjima Australije: riječnom sustavu Murray-Darling na jugoistoku, zatim na

istočnoj i sjeveroistočnoj obali, te u jugozapadnom kutu Australije. Na tim područjima razvile

su se i najgušće populacije Europljana u današnjoj Australiji. Razlog zbog kojeg Aboridžine

zamišljamo kao pustinjski narod jednostavno je ovaj: Europljani su ih istrijebili ili istjerali iz

najboljih područja, pa su posljednje netaknute populacije Aboridžina uspjele preživjeti samo

na područjima koja Europljane nisu zanimala.

U posljednjih 5000 godina, u nekima od tih plodnih područja Aboridžini su osnažili

svoje metode prikupljanja hrane, pa se povećala i njihova populacija. Na istoku Australije

razvili su tehnike za pripremu obilno dostupnih i škrobom bogatih, ali krajnje otrovnih

sjemenki cikada-palmi - dugotrajnim ispiranjem i poticanjem fermentacije toksina. Prethodno

neiskorišteno gorje jugoistočne Australije počeli su ljeti redovito posjećivati i gostili se ne

samo orašastim sjemenkama cikada i korijenjem jamsa, nego i golemim hibernacijskim

skupinama leptira selaca - tzv. bogong leptiri - koji kad se isprže, okusom podsjećaju na

prženi kesten. Novi tip pojačane aktivnosti skupljanja hrane bilo je stvaranje ribnjaka za

slatkovodne jegulje u riječnom sustavu Murray-Darling, gdje bi razina vode u močvarama

fluktuirala ovisno o sezonskim kišama. Australski urođenici sagradili su složene sustave

kanala, dugih do dva kilometra, a širokih do jednog kilometra, kako bi jeguljama omogućili da

preplivaju iz jedne močvare u drugu. Jegulje su lovili jednako složenim vršama, postavljenim

u slijepim rukavcima kanala, te tako što bi kanale pregradili kamenjem i ostavili u tom zidu

samo jedan otvor na koji bi postavili mrežu. Zamke na različitim razinama močvare djelovale

bi ovisno o podizanju i spuštanju razine vode. Početna gradnja tih "ribljih farmi" sigurno je

zahtijevala velik trud, no ustave su omogućile prehranu mnogo ljudi. Europski promatrači u

19. stoljeću otkrili su sela s više desetaka kuća Aboridžina uz te farme jegulja, a postoje i

arheološki ostaci sela s 146 kuća od kamena, što navodi na zaključak da su tu barem dio

godine trajno živjele stotine ljudi.

Još jedan vid napretka na istoku i sjeveru Australije bile su žetve sjemena divljeg

prosa, koje pripada istom biljnom rodu kao i proso metlastog klasja (engl. broomcorn millet)

koje je bilo osnovni sastojak prehrane u ranom kineskom poljodjelstvu. Proso se želo

kamenim noževima, pa se slagalo u stogove i vršilo da se izdvoje zrna; zatim bi se zrna

spremila u kožne torbe ili drvene zdjele i napokon samljela u žrvnjevima. Neka oruđa koja su

se u tom procesu koristila, kao što su kameni srpovi i žrvnjevi, bila su slična oruđu koje je

neovisno izumljeno u Plodnom polumjesecu za obradu zrnja ostalih divljih trava. Od svih

načina prikupljanja hrane kod australskih Aboridžina, žetve prosa su ono što bi se

najvjerojatnije razvilo u pravu proizvodnju usjeva.

Zajedno s pojačanim prikupljanjem hrane, u posljednjih 5000 godina razvile su se i

nove vrste oruđa. Male kamene oštrice i šiljci imali su veću ukupnu dužinu oštrih bridova po

jedinici težine oruđa, nego prethodno veliko kameno oruđe. Sjekire s izbrušenim kamenim

oštricama, nekad prisutne samo u nekim područjima Australije, proširile su se diljem

kontinenta. Udice izrađene od ljuski školjaka i puževa također su se pojavile u posljednjih

tisuću godina.

* * *

Zbog čega se u Australiji nisu razvili metalno oruđe, pismo i politički složena društva?

Glavni razlog tome je to što su Aboridžini ostali lovci skupljači, a od 12. do 14. poglavlja

vidjeli smo da je do daljnjeg razvoja došlo samo u mnogoljudnim i ekonomski specijaliziranim

društvima proizvođača hrane. Osim toga, suša, neplodnost i klimatska nepredvidljivost

Australije njezinu su populaciju lovaca skupljača ograničili na samo nekoliko stotina tisuća

ljudi. U usporedbi s više desetaka milijuna ljudi u drevnoj Kini i Srednjoj Americi, to je

značilo da u Australiji postoji mnogo manje potencijalnih izumitelja, te mnogo manje društava

koja bi mogla eksperimentirati s usvajanjem inovacija. Osim toga, tih nekoliko stotina tisuća

ljudi nije bilo organizirano u društva koja su u tijesnoj interakciji. Umjesto toga, Australija

Aboridžina sastojala se od mora vrlo rijetko naseljene pustinje, koja je razdvajala nekoliko

plodnijih ekoloških "otoka". Na svakom od tih otoka živio je tek djelić ukupne populacije

kontinenta, a njihove interakcije bile su oslabljene velikom udaljenošću. Čak i na relativno

vlažnoj i plodnoj istočnoj strani kontinenta, komunikacija među društvima bila je ograničena

postojanjem 3000 kilometara tropskih kišnih šuma u Queenslandu na sjeveroistoku te

umjerenih kišnih šuma Viktorije na jugoistoku - ta je geografska i ekološka udaljenost velika

poput udaljenosti koja razdvaja Los Angeles od Aljaske.

Neka uočljiva regionalna ili kontinentalna nazadovanja tehnologije u Australiji možda

su posljedica izolacije i relativno malo stanovnika u njezinim populacijskim središtima.

Bumerang, najpoznatije australsko oružje, prestalo se koristiti na poluotoku Cape York na

sjeveroistoku Australije. Pri prvom susretu s Europljanima, Aboridžini jugozapadne Australije

nisu se hranili morskim beskralješnjacima. I danas je nejasna funkcija malih kamenih šiljaka

koji su se prije otprilike 5000 godina pojavili na arheološkim nalazištima Australije; lako bi

bilo zaključiti da su služili kao ravni i kukasti vršci kopalja, no vrlo su slični kamenim vršcima

strijela u drugim područjima svijeta. Ako su zaista tome služili, onda se samo povećava

zagonetka o postojanju lukova i strijela na modernoj Novoj Gvineji te njihovu nepostojanju u

Australiji: možda su se lukovi i strijele neko vrijeme doista koristili, a zatim je njihova

upotreba odbačena diljem Australije. Svi ti primjeri podsjećaju nas na odbacivanje vatrenog

oružja u Japanu, odbacivanje lukova, strijela i lončarije u najvećem dijelu Polinezije, te

odbacivanje drugih tehnologija u ostalim izoliranim društvima (13. poglavlje).

Krajnji primjer gubitka tehnologije na području Australije dogodio se na otoku

Tasmaniji, udaljenom 200 kilometara od obale jugoistočne Australije. U pleistocenu, kad je

razina mora bila niska, plitki Bassov tjesnac (koji sad Tasmaniju razdvaja od Australije) bio je

suho kopno, pa su stanovnici Tasmanije bili dio kontinuirane populacije proširenog australskog

kontinenta. Kad je tjesnac ponovno potopljen prije otprilike 10.000 godina, stanovnici

Tasmanije ostali su odsječeni od ostatka australskog stanovništva, jer ni jedni ni drugi nisu

posjedovali plovila kojima je bilo moguće preploviti Bassov tjesnac. Nakon toga, populacija

od 4000 lovaca skupljača na Tasmaniji izgubila je svaki kontakt s ostatkom čovječanstva,

živeći u izolaciji kakvu inače poznajemo samo iz znanstveno-fantastičnih romana.

Kad su ih 1642. Europljani napokon prvi put susreli, stanovnici Tasmanije posjedovali

su najjednostavniju materijalnu kulturu na svijetu. Poput Aboridžina u Australiji, bili su lovci

skupljači bez metalnog oruđa. No nisu imali ni mnoge druge tehnologije i artefakte koji su na

kontinentu bili rašireni - uključujući koplja s kukicama na vršcima, bilo kakvu vrstu oruđa od

kostiju, bumerange, brušeno ili polirano kameno oruđe, kameno oruđe s drvenim dršcima,

udice, mreže, račvasta koplja (poput vila), zamke, a ni umijeće ribolova i riblju prehranu,

umijeće šivanja te umijeće potpaljivanja vatre. Neke od tih tehnologija možda su u

kontinentalnoj Australiji izumljene (ili u nju uvezene) tek nakon odvajanja Tasmanije; u tom

slučaju možemo zaključiti da majušna tasmanijska populacija nije neovisno sama izumila te

tehnologije. Druge od tih tehnologija na Tasmaniju uvezene su dok je ona još bila dio

kontinentalne Australije, a zatim su izgubljene zbog kulturološke izolacije. Primjerice,

arheološki nalazi na Tasmaniji ukazuju na nestanak ribolova, te šila, igala i drugog oruđa od

kostiju, oko 1500. pr. Kr. Na barem tri manja otoka (Flinders, Kangaroo i King) koji su zbog

porasta razine mora prije 10.000 godina odvojeni i od Australije i od Tasmanije, početne

populacije od 200 do 400 osoba posve su izumrle.

Tasmanija i ta tri manja otoka ilustriraju nam zaključak od velikog potencijalnog

značenja za ljudsku povijest. Ljudske populacije sastavljene od samo nekoliko stotina osoba

nisu bile u stanju preživjeti u potpunoj izolaciji. Populacija od 4000 osoba uspjela je preživjeti

10.000 godina, no uz bitne kulturološke gubitke i izostanak izuma, s krajnje

pojednostavljenom materijalnom kulturom. Kontinentalni dio Australije imao je populaciju od

300.000 lovaca skupljača, koji su bili i brojniji i manje izolirani od stanovnika Tasmanije, no

još su bili najmanja i najizoliranija ljudska populacija na svijetu. Dokumentirani primjeri

nazadovanja tehnologije u Australiji, te primjer Tasmanije, navode na zaključak da je

ograničeni repertoar australskih urođenika, u usporedbi s narodima na ostalim kontinentima,

barem dijelom posljedica izolacije i veličine populacije na razvoj i održavanje tehnologije -

poput sličnih učinaka na Tasmaniji, no u nešto blažem obliku. Prema istoj logici, ti isti učinci

mogli su pridonijeti razlikama u tehnologiji između najvećeg kontinenta (Euroazije) i onih

nešto manjih kontinenata (Afrike te Sjeverne i Južne Amerike).

Zbog čega naprednija tehnologija u Australiju nije stigla od susjeda iz Indonezije ili s

Nove Gvineje? Što se tiče Indonezije, nju je od sjeverozapadne Australije odvajalo široko

more, a jako se razlikovala i ekološki. Osim toga, sama Indonezija bila je i kulturološko i

tehnološko zalede sve do unatrag nekoliko tisuća godina. Nema dokaza o bilo kakvoj novoj

tehnologiji ili njezinu dolasku u Australiju iz Indonezije, nakon prvotnog naseljavanja

Australije prije 40.000 godina, sve dok se oko 1500. pr. Kr. nije pojavio dingo.

Dingo je u Australiju stigao u doba vrhunca ekspanzije Austronežana iz južne Kine kroz

područje Indonezije. Austronežani su uspjeli naseliti sve otoke Indonezije, uključujući i dva

najbliža Australiji - Timor (samo 440 kilometara od današnje Australije) i Tanimbar (samo

330 kilometara od Australije). Budući da su tijekom širenja Tihim oceanom Austronežani

prevalili znatno veće udaljenosti, treba pretpostaviti da su u više navrata stigli i do Australije,

čak i kad dokaz o tome ne bismo imali u postojanju australskog dinga. Australiju su svake

godine posjećivali kanui na jedra, iz oblasti Macassar na indonezijskom otoku Sulawesi

(Celebes), sve dok vlada Australije nije te posjete prekinula 1907. Arheološki nalazi

omogućuju da te posjete pratimo unatrag do 1000. n. e., a vjerojatno su postojali i prije toga.

Glavna svrha posjeta bila je skupljanje morskih trpova (tzv. beche-de-mer, tj. trepang), rođaka

morskih zvjezdača, koje su iz oblasti Macassar izvozili u Kinu kao navodni afrodizijak i vrlo

cijenjen sastojak juha.

Naravno, trgovina koja se razvila za godišnjih posjeta ljudi iz oblasti Macassar ostavila

je brojne tragove na sjeverozapadu Australije. Ti posjetitelji posadili su stabla tamarinda uz

svoje obalne logore, a začeli su i brojnu djecu sa ženama Aboridžina. Kao trgovačka dobra

stizali su odjeća, metalno oruđe, lončarija i staklo, iako Aboridžini nisu nikad naučili ta dobra

sami proizvoditi. Aboridžini su od posjetitelja usvojili i neke riječi, obrede, te upotrebu

izdubljenih kanua na jedra i pušenje lule.

No ni jedan od tih utjecaja nije promijenio osnovni karakter australskog društva.

Važnije je ono što se nije dogodilo prilikom tih posjeta ljudi iz oblasti Macassar. Posjetitelji se

nisu naselili u Australiji - nedvojbeno zbog toga što je sjeverozapadno područje Australije,

smješteno nasuprot Indoneziji, odveć sušno za poljodjelstvo Macassara. Da su ti posjetitelji

došli do područja tropskih kišnih šuma i savana u sjeveroistočnoj Australiji, možda bi se i bili

naselili - no nema dokaza da su oni ikad tako daleko otputovali. Dakle, posjetitelji su dolazili

samo u malim skupinama i privremeno, a nikad nisu prodrli u unutrašnjost Australije; zato su

ih susrele samo malobrojne skupine Aboridžina na uskom potezu australske obale. Čak i ti

Aboridžini upoznali su tek djelić kulture i tehnologije posjetitelja iz Macassara, a ne njihovo

društvo u cjelini - s rižinim poljima, svinjama, selima i radionicama. Australci su ostali

nomadski lovci skupljači, pa su usvojili samo one malobrojne proizvode i običaje iz Macassara

koji su bili u skladu s njihovim načinom života. Izdubljeni kanui s jedrima i lule - da, a svinje -

ne.

Naizgled je mnogo neobičniji otpor Aboridžina na utjecaje s Nove Gvineje od

australskog otpora na indonezijski utjecaj. U području Torresova tjesnaca, poljodjelci Nove

Gvineje koji su govorili novogvinejske jezike i imali svinje, lončariju te lukove i strijele

susretali su australske lovce skupljače koji su govorili australske jezike i nisu imali svinje,

lončariju ili lukove i strijele. Štoviše, tjesnac nije otvoreno more, koje bi bila barijera, nego je

načičkan lancem otoka, a najveći od tih otoka (otok Muralug) leži samo 16 kilometara od

obale Australije. Postojali su redoviti trgovački kontakti Australije i otoka, te otoka i Nove

Gvineje. Mnoge žene Aboridžina postale su supruge na otoku Muralug gdje su vidjele vrtove,

lukove i strijele. Kako to da te stvari s Nove Gvineje nisu prenesene u Australiju?

Ta kulturološka barijera na području Torresova tjesnaca nevjerojatna je ne samo zbog

toga što možda pogrešno zamišljamo razmahano novogvinejsko društvo s intenzivnim

poljodjelstvom i svinjama, udaljeno samo 16 kilometara od australske obale. Zapravo,

Aboridžini s poluotoka Cape York nikad nisu vidjeli glavno kopno Nove Gvineje. Umjesto

toga, postojala je trgovina između Nove Gvineje i njoj najbližih otoka, zatim između tih otoka

i otoka Mabuiag, na pola puta preko tjesnaca, zatim između otoka Mabuiag i otoka Badu još

dublje u tjesnacu, zatim između otoka Badu i otoka Muralug, te napokon između otoka

Muralug i poluotoka Cape York.

Društvena su se obilježja Nove Gvineje duž tog lanca otoka "razrjedivala". Na otocima

su svinje bile rijetkost ili ih uopće nije bilo. Stanovnici nizina s juga Nove Gvineje, uz obalu

Torresova tjesnaca, nisu se bavili intenzivnim poljodjelstvom (kakvo je postojalo u gorskim

područjima Nove Gvineje), nego krčenjem i paljenjem obradive zemlje uz obilno oslanjanje na

morsku hranu, lov i skupljanje. Čak i takvo poljodjelstvo gubilo je na važnosti duž otočnog

puta. Otok Muralug, najbliži Australiji, bio je suh, jedva pogodan za poljodjelstvo, a na njemu

je živjela mala populacija ljudi koji su se uglavnom prehranjivali morskom hranom, divljim

jamsom i plodovima mangrova.

Dakle, ta dodirna točka Nove Gvineje i Australije na području Torresova tjesnaca

pomalo nalikuje na dječju igru telefona, pri kojoj djeca sjede u krugu, jedno dijete šapne riječ

drugome na uho, ono šapne trećem to što misli da je čulo, a riječ koju na kraju posljednje

dijete šapne onom prvom, koje je igru počelo, nimalo ne sliči prvoj riječi. Na isti način,

trgovina preko otoka Torresova tjesnaca bila je igra telefona u kojoj su Aboridžini na

poluotoku Cape York na kraju dobivali nešto bitno drukčije od izvornog društva Nove

Gvineje. Osim toga, ne smijemo na odnose stanovnika otoka Muralug i Aboridžina gledati

kao na neprekinutu ljubavnu gozbu, tijekom koje su Aboridžini revno upijali kulturu od svojih

otočnih učitelja. Ne, razdoblja trgovine smjenjivala su se s razdobljima rata, tj. lova na glave i

otimanja žena.

Unatoč tome što je kultura Nove Gvineje bila razvodnjena udaljenošću i ratovanjem,

imala je određen utjecaj na Australiju. Međusobni brakovi u Australiju su uveli tjelesna

obilježja Novogvinejaca - npr. kovrčavu umjesto ravne kose duž poluotoka Cape York. Četiri

jezika na tom poluotoku imaju foneme koji nisu uobičajeni za Australiju, vjerojatno zbog

utjecaja jezika s Nove Gvineje. Najvažnija uvezena stvar bile su novogvinejske udice za

ribolov, koje su se proširile duboko u Australiju, te novogvinejski kanui s plovkom (engl.

outrigger canoes), koji su se raširili diljem poluotoka Cape York. Na poluotoku su prihvaćeni

i bubnjevi, ceremonijalne maske, oglašavanje pogreba (engl. funeral posts - pogrebne straže) i

lule s Nove Gvineje. No urođenici na poluotoku nisu prihvatili poljodjelstvo, dijelom i zbog

toga što su na otoku Murabag vidjeli jako razvodnjenu verziju novogvinejskog poljodjelstva.

Nisu prihvatili ni svinje, koje su na otocima bile rijetke, a koje ionako bez poljodjelstva ne bi

mogli prehraniti. Nisu prihvatili ni lukove i strijele, nego su se nastavili služiti svojim kopljima

i bacačima kopalja.

Velika je Australija, a velika je i Nova Gvineja. No kontakt između te dvije velike

kopnene mase bio je ograničen na malobrojne skupine otočana Torresova tjesnaca, s blijedom

verzijom novogvinejske kulture i malobrojnim skupinama Aboridžina s poluotoka Cape York.

Aboridžini su, zbog tko zna kojih razloga, odlučili i dalje upotrebljavati koplja umjesto lukova

i strijela te nisu prihvatili i neka druga obilježja razvodnjene kulture Nove Gvineje, što je

blokiralo prijenos kulturoloških obilježja Nove Gvineje na ostatak Australije. Zbog toga se s

Nove Gvineje dublje u Australiju nije proširilo ništa osim udica. Da su stotine tisuća

poljodjelaca iz gladnih gorskih krajeva Nove Gvineje bili u kontaktu s Aboridžinima s hladnih

visoravni jugoistočne Australije, možda je moglo doći do masovnog prijenosa intenzivne

proizvodnje hrane i novogvinejske kulture u Australiju. No gorska područja Nove Gvineje od

australskih su visoravni odvojena 3200 kilometara širokim pojasom ekološki vrlo različitog

krajolika. Što se tiče mogućnosti i prilika za to da su Australci promatrali i usvojili običaje

gorštaka Nove Gvineje, ta gorska područja Nove Gvineje mogla su isto tako biti i planine na

Mjesecu.

Ukratko, održavanje kamenodobnih i nomadskih lovaca skupljača u Australiji, koji su

trgovali s kamenodobnim poljodjelcima Nove Gvineje te željeznodobnim poljodjelcima

Indonezije, na prvi pogled navodi na pomisao o njihovoj iznimnoj tvrdoglavosti. No nakon

detaljnijeg promatranja, shvaćamo da je to tek izraz nezaobilazne uloge geografije u

prenošenju ljudske kulture i tehnologije.

* * *

Još trebamo razmotriti susrete novogvinejskih i australskih društava kamenog doba s

europskim društvima željeznog doba. Portugalski navigator "otkrio" je Novu Gvineju 1526.,

Nizozemska je zaposjela njezinu zapadnu polovicu 1828., a Britanija i Njemačka međusobno

su podijelile istočnu polovicu 1884. Prvi Europljani naselili su se na obalu, a trebalo im je

mnogo vremena da prodru u unutrašnjost; no do 1960. vlade Europljana uspostavile su

politički nadzor nad većinom stanovnika Nove Gvineje.

Razlozi zbog kojih su Europljani kolonizirali Novu Gvineju, a ne obratno, očiti su.

Europljani su imali prekooceanske brodove i kompase za putovanje do Nove Gvineje; pismo i

tiskarske strojeve za izradu zemljovida, opisa i administrativnih dokumenata korisnih pri

uspostavi nadzora nad Novom Gvinejom; političke institucije za organiziranje brodovlja,

vojnika i administracije; te vatreno oružje za svladavanje Novogvinejaca koji su im se odupirali

toljagama, lukovima i strijelama. No broj europskih doseljenika uvijek je bio malen, a i danas

je većina stanovnika na Novoj Gvineji autohtona. To je u izrazitom kontrastu s Australijom,

Amerikama i južnom Afrikom, gdje su naselja Europljana bila brojna i trajna, pa su Europljani

na velikim područjima potisnuli starosjedilačku populaciju. Zbog čega je na Novoj Gvineji

bilo drukčije?

Glavni faktor, zbog kojeg su do 1880-ih propali svi pokušaji Europljana da nasele

nizinska područja Nove Gvineje, bila je malarija, a uz nju i druge tropske bolesti; ni jedna od

tih bolesti nije bila akutna epidemijska bolest prenapučenosti, kakve smo opisali u 11.

poglavlju. Najambiciozniji od tih propalih pokušaja naseljavanja nizinskih područja organizirao

je francuski markiz de Rays oko 1880., na obližnjem otoku Nova Irska (New Ireland). Pokušaj

je završio tako što je u 3 godine pomrlo 930 od 1000 doseljenika. Čak i uz današnje metode

liječenja, mnogi moji prijatelji iz Amerike i Europe bili su prisiljeni napustiti Novu Gvineju

zbog malarije, hepatitisa i ostalih bolesti; ja osobno zaradio sam godinu dana bolovanja zbog

malarije te još godinu dana bolovanja zbog dizenterije.

Ako su zarazne klice iz nizinskih područja Nove Gvineje ubijale Europljane, zašto

zarazne klice iz Euroazije istodobno nisu ubijale stanovnike Nove Gvineje? Neki urođenici bili

su zaraženi, no ne u onim razmjerima u kojima su bolesti pokosile većinu urođenika Australije

i obje Amerike. Sretna okolnost za urođenike Nove Gvineje bila je to što sve do 1880-ih nije

bilo trajnih naselja Europljana, a do tada su otkrića na području javnog zdravstva bitno

napredovala i omogućila obuzdavanje boginja i ostalih zaraznih bolesti u populaciji

Europljana. Osim toga, tijekom ekspanzije Austronežana već su 3500 godina rijeke naseljenika

i trgovaca iz Indonezije pristizale na Novu Gvineju. Budući da su zarazne bolesti s

kontinentalnog azijskog kopna već uspješno pustile korijen u Indoneziji, stanovnici Nove

Gvineje bolestima su bili izlagani mnogo godina, pa su uspjeli razviti znatno veću otpornost

na euroazijske zarazne klice u usporedbi s australskim Aboridžinima.

Jedini dio Nove Gvineje u kojem Europljani nisu imali ozbiljnih zdravstvenih

problema bila su gorska područja, iznad nadmorske visine do koje se malarija može proširiti.

No Europljani su se u ta gorska područja, već gusto naseljena urođenicima, uspjeli probiti tek

1930-ih. Do tada, kolonijalne vlade Australije i Nizozemske više nisu bile voljne osvajati

zemlju za naseljavanje bijelaca tako što bi masovno ubijale urođenike ili ih istjerivale s njihove

zemlje, kao što se zbivalo u prethodnim stoljećima europske kolonizacije.

Preostala zapreka europskim doseljenicima bila je to što su u podneblju i okolišu Nove

Gvineje njihovi usjevi, stoka i metode prehrane bili iznimno neuspješni. Iako danas djelomično

uspješno na Novoj Gvineji rastu tropski američki usjevi, poput tikvica, kukuruza i rajčica, a u

gorskim područjima posađene su plantaže čaja i kave, ključni europski usjevi poput pšenice,

ječma i graška nikad se nisu uspjeli ukorijeniti. Uvezena goveda i koze, uzgajana u malim

stadima, stradala su od tropskih bolesti, baš kao i njihovi vlasnici Europljani. Proizvodnjom

hrane na Novoj Gvineji još uvijek dominiraju biljke i poljodjelske metode koje su sami

Novogvinejci usavršavali tisućama godina.

Svi ti problemi - bolesti, brdovit teren, metode poljodjelstva - poticali su Europljane da

napuštaju istočni dio Nove Gvineje (danas neovisna Papua Nova Gvineja) koji naseljavaju i

njime upravljaju urođenici; urođenici ipak koriste engleski kao svoj službeni jezik, pišu

abecednim pismom, imaju demokratske institucije vlasti po uzoru na one u Engleskoj, a

upotrebljavaju i vatreno oružje proizvedeno u inozemstvu. Drukčije je prošao zapadni dio

Nove Gvineje, koji je od Nizozemske 1963. preuzela Indonezija i preimenovala u provinciju

Irian Java. Tom provincijom danas upravljaju Indonežani, na vlastitu korist. Seosku

populaciju još većinom čine Novogvinejci, no gradska populacija je indonežanska, što je

posljedica vladine politike poticanja doseljavanja Indonežana, koji imaju dugu povijest

izloženosti malariji i ostalim tropskim bolestima te se kao i Novogvinejci, nisu morali boriti s

takvom zdravstvenom barijerom poput Europljana. Također su bolje od Europljana

pripremljeni za opstanak na Novoj Gvineji, jer u njihovu poljodjelstvu već postoje banane,

slatki krumpiri i ostale ključne prehrambene biljke novogvinejske poljoprivrede. Tekuće

promjene u provinciji Irian Java nastavak su ekspanzije Austronežana, koja je počela

zahvaćati Novu Gvineju još prije 3500 godina, a danas je svim sredstvima podupire

centralizirana vlada. Indonežani jesu moderni Austronežani.

* * *

Europljani su kolonizirali Australiju, a australski urođenici nisu kolonizirali Europu,

zbog istih razloga koje smo upravo opisali na primjeru Nove Gvineje. Međutim, sudbine

urođenika Nove Gvineje i Australije bile su vrlo različite. Danas Australiju naseljava i njome

vlada 20 milijuna doseljenika, uglavnom europskog podrijetla, uz sve veći broj Azijaca koji

pristižu otkad je vlada "bijele" Australije 1973. odbacila prethodnu politiku useljavanja.

Populacija Aboridžina smanjila se za 80%, s otprilike 300.000 osoba u početku naseljavanja

Europljana na minimum od 60.000 osoba 1921. Danas su Aboridžini potlačena klasa

australskog društva. Mnogi žive u misionarskim postajama i vladinim rezervatima, ili za

bijelce rade kao pastiri na farmama goveda. Zbog čega su Aboridžini prošli mnogo gore od

Novogvinejaca?

Osnovni razlog je pogodnost (bar nekih područja) Australije za naseljavanje

Europljana i njihov način proizvodnje hrane, u kombinaciji s ulogom europskog vatrenog

oružja, zaraznih klica i čelika u uklanjanju Aboridžina. Već sam naglasio teškoće s kojima nas

suočavaju klima i tlo Australije; no njezina najplodnija područja ipak su dovoljno dobra za

europske farmere. Poljodjelstvom u umjerenom klimatskom pojasu

Australije danas dominiraju ključne prehrambene biljke Euroazije: pšenica (vodeći

usjev Australije), ječam, zob, jabuke i vinova loza, a uz njih i sirak te pamuk podrijetlom iz

afričkog područja Sahela, te krumpiri podrijetlom iz Anda. U tropskim područjima

sjeveroistočne Australije (Queensland), gdje okoliš više nije optimalan za uzgoj domaćih

biljaka Plodnog polumjeseca, europski farmeri uveli su šećernu trsku s Nove Gvineje, banane

i agrume iz tropske jugoistočne Azije, te kikirikije iz tropske Južne Amerike. Što se tiče

životinja, euroazijske ovce omogućile su da se proizvodnja hrane protegne i na sušna područja

Australije, nepogodna za poljodjelstvo, a u vlažnijim područjima domaćim biljkama pridružila su

se i euroazijska goveda.

Dakle, za razvoj proizvodnje hrane u Australiji trebalo je čekati dolazak inozemnih

biljaka i životinja koje su uzgojene u klimatski sličnim dijelovima svijeta, odveć udaljenim da bi

do Australije stigli prije nego što su počele prekooceanske plovidbe. Za razliku od Nove

Gvineje, u najvećem dijelu Australije nije bilo zaraznih bolesti koje bi mogle omesti širenje

Europljana. Jedino su na tropskom sjeveru Australije malarija i ostale tropske bolesti prisilile

Europljane da u 19. stoljeću odustanu od pokušaja naseljavanja, iako su Europljani u tome

uspjeli u 20. stoljeću, zahvaljujući razvoju moderne medicine.

Naravno, Aboridžini su bili zapreka europskoj proizvodnji hrane, osobito zbog toga što

su izvorno najveće populacije urodeničkih lovaca skupljača živjele baš u najplodnijim

područjima za farme i mljekarstvo. Naseljavanje Europljana smanjilo je populaciju Aboridžina

na dva načina. Jedan način je bio da ih se jednostavno istrijebi vatrenim oružjem, što su

Europljani smatrali prihvatljivijim u 19. stoljeću i potkraj 18. stoljeća u Australiji, nego što im

se činilo 1930-ih na Novoj Gvineji. Posljednji veliki masakr, kad je ubijen 31 Aboridžin,

dogodio se 1928. u mjestu Alice Springs. Drugi način smanjenja populacije Aboridžina bile su

zarazne klice kojima su Europljani izazvali pomor imunološki neotpornih urođenika. Već

godinu dana nakon prvog dolaska europskih doseljenika u Sydney, 1788., trupla Aboridžina

pomrlih od zaraznih bolesti postala su uobičajen prizor. Glavni krivci bili su: boginje, gripa,

ospice, tifoidea, tifus, vodene kozice, hripavac, tuberkuloza i sifilis.

Na ta dva načina neovisna društva Aboridžina eliminirana su iz svih područja

pogodnih za europsku proizvodnju hrane. Jedina društva koja su preživjela više-manje

nedirnuta, bile su zajednice u sjevernim i zapadnim područjima Australije, koja su

Europljanima bila beskorisna. Tijekom jednog stoljeća europske kolonizacije, s lica Zemlje

zbrisano je 40.000 godina tradicije Aboridžina.

* * *

Sad se možemo vratiti problemu koji sam spomenuo na početku poglavlja. Ako ne

možemo pretpostaviti da kod samih Aboridžina postoje ozbiljni nedostaci, kako možemo

objasniti činjenicu da su bijeli engleski doseljenici stvorili pismenu industrijsku demokraciju

koja proizvodi hranu, već kroz nekoliko desetljeća koloniziranja kontinenta čiji su autohtoni

stanovnici i nakon 40.000 godina ostali nepismeni nomadski lovci skupljači? Nije li ovo

primjer savršeno kontroliranog eksperimenta u evoluciji ljudskih društava, koji nas nužno

navodi na jednostavne rasističke zaključke?

Rješenje tog problema je jednostavno. Bijeli engleski doseljenici nisu stvorili pismenu

industrijsku demokraciju i proizvodnju hrane u Australiji. Ne, oni su sve te elemente uvezli iz

područja izvan Australije: domaće životinje, sve domaće biljke (osim macadamia oraha),

poznavanje metalurgije, parne strojeve, vatreno oružje, abecedu, političke institucije, pa čak i

zarazne klice. Sve su to završni proizvodi 10.000 godina razvoja u okolišu Euroazije.

Geografskom igrom slučaja, naseljenici koji su se u Sydneyju iskrcali 1788. naslijedili su te

elemente. Europljani nisu nikad naučili kako bez svoje naslijeđene euroazijske tehnologije

preživjeti u Australiji ili na Novoj Gvineji. Robert Burke i William Wills bili su dovoljno

pametni da pišu, no ne i dovoljno pametni da prežive u pustinjskom području Australije na

kojem su živjeli Aboridžini.

Narod koji jest stvorio društvo u Australiji su Aboridžini. Naravno, društvo koje su oni

stvorili nije bila pismena industrijska demokracija s proizvodnjom hrane. Razlozi za to

proizlaze izravno iz obilježja australskog okoliša.

16. POGLAVLJE Kako je Kina postala kineska

Useljavanje, afirmativna akcija, mnogojezičnost, etnička raznolikost - moja rodna

Kalifornija bila je među pionirima u uvođenju tih kontroverznih političkih pristupa, a danas je

pionir u borbi protiv istih tih pristupa. Letimičnim pogledom u učionice javnih škola u Los

Angelesu, gdje se obrazuje moj sin, na licima djece može pročitati apstraktne rasprave. Ta

djeca govore više od 80 materinskih jezika, a bijela djeca koja govore engleski su manjina.

Svaki od prijatelja mog sina ima barem jednog roditelja ili djeda i baku koji je doselio u SAD;

to je točno i za troje od četvero djedova i baka mog sina. No useljavanje zapravo ponovno

uspostavlja raznolikost koja je za Ameriku bila karakteristična tisućama godina. Prije

naseljavanja Europljana, kontinentalno područje SAD-a bilo je dom tisućama plemena i jezika

američkih Indijanaca, a pod nadzor jedne vlade dospjelo je tek u posljednjih sto godina.

U tom pogledu SAD je posve "normalna" zemlja. Svi mnogoljudni narodi, osim jednog,

lonci su za taljenje u kojima je političko ujedinjenje ostvareno tek nedavno, a još ih

karakterizira prisutnost stotina jezika i etničkih skupina. Primjerice, Rusija koja je nekad bila

mala država Slavena sa središtem u Moskvi, do 1582. nije se ni počela širiti preko Urala. Od

tada pa do 19. stoljeća, Rusija je nastavila gutati desetke neslavenskih naroda, od kojih su

mnogi zadržali svoj izvorni jezik i kulturni identitet. Baš kao što je američka povijest priča o

tome kako je kontinent postao američki, tako je i povijest Rusije priča o tome kako je Rusija

postala ruska. Indija, Indonezija i Brazil također su nedavne političke tvorevine (ili ponovne

tvorevine, kad je u pitanju Indija), u kojima danas postoji oko 850 (Indija), 670 (Indonezija),

tj. 210 jezika (Brazil).

Velika iznimka u odnosu na to pravilo jest Kina, najmnogoljudnija država svijeta.

Danas, barem laicima, Kina se čini monolitnom i politički i kulturološki i lingvistički. Bila je

politički ujedinjena već 211. pr. Kr., a takvom je gotovo do danas. Od početaka pismenosti u

Kini, u njoj postoji samo jedan sustav pisanja, dok se u modernoj Europi koristi više desetaka

modificiranih abeceda. Od 1,2 milijarde Kineza, više od 800 milijuna govori mandarinski -

jezik koji ima najviše govornika na svijetu. Oko 300 milijuna ostalih stanovnika Kine govori

sedam drugih jezika, koji su i mandarinskom i međusobno slični otprilike kao što je španjolski

sličan talijanskom. Dakle, ne samo da Kina nije lonac za taljenje, nego se čini apsurdnim pitati

kako je Kina postala kineskom. Kina je bila kineskom gotovo od samog početka pisane

povijesti.

To prividno jedinstvo Kine smatramo samo po sebi razumljivim u tolikoj mjeri da

zaboravljamo kako je ta pojava zapravo nevjerojatna. Jedan od razloga zbog kojih ne bismo

trebali očekivati postojanje takvog jedinstva jest genetički. Iako gruba rasna klasifikacija naroda

svijeta sve Kineze trpa u tzv. mongoloidnu rasu, u toj se kategoriji skriva mnogo veća

varijabilnost od one koja je tipična za Svedane, Talijane i Irce u okviru Europe. Osobito se i

genetički i tjelesno razlikuju sjeverni i južni Kinezi: sjeverni Kinezi najsličniji su Tibetancima i

Nepalcima, a južni Kinezi slični su Vijetnamcima i Filipincima. Moji prijatelji iz sjeverne i

južne Kine jedni druge često razlikuju već na prvi pogled, na temelju tjelesnog izgleda: sjeverni

Kinezi obično su viši, teži, bijedi, šiljastijih noseva i sitnijih, jače "nakošenih" očiju (zbog

postojanja nabora gornje vjede - lat. epicanthus).

Sjeverna i južna Kina imaju različit okoliš i klimu: sjever je suši i hladniji, jug je vlažniji

i topliji. Genetičke razlike, nastale u tim različitim okolišima, ukazuju na dugu povijest umjerene

izolacije među narodima sjeverne i južne Kine. Kako su onda ti narodi ipak završili s istim ili

vrlo sličnim jezicima i kulturom?

Prividno lingvističko jedinstvo Kine zbunjujuće je i u usporedbi s lingvističkim

nejedinstvom ostalih odavno naseljenih dijelova svijeta. Primjerice, u prošlom smo poglavlju

vidjeli da na Novoj Gvineji postoji tisuću jezika, a Nova Gvineja je više nego deset puta manja

od Kine i ljudi je naseljavaju samo 40.000 godina. Štoviše, ti novogvinejski jezici pripadaju

desecima jezičnih skupina koje se međusobno razlikuju mnogo više nego što se međusobno

razlikuje osam glavnih skupina kineskih jezika. U Zapadnoj Europi nastalo je (ili je

prihvaćeno) otprilike 40 različitih jezika u samo 6000 do 8000 godina nakon dolaska

indoeuropskih jezika - uključujući jezike toliko različite kao što su engleski, finski i ruski. S

druge strane, fosilni nalazi svjedoče nam o prisutnosti ljudi u Kini više od pola milijuna

godina. Što se dogodilo s desecima tisuća različitih jezika koji su tijekom tog dugog razdoblja

sigurno nastali i nestali na području Kine?

Ti paradoksi navode na zaključak da je i Kina jednom bila raznolika, kao što ostali

mnogoljudni narodi i danas jesu. Kina se razlikuje samo po tome što je mnogo prije bila

ujedinjena. U sklopu njezine "sinifikacije" došlo je i do drastične homogenizacije golemog

područja u drevnom loncu za taljenje, ponovnog naseljavanja tropske jugoistočne Azije, te

snažnog utjecaja na Japan, Koreju, a možda čak i Indiju. Time nam povijest Kine pruža ključ

za razumijevanje povijesti cijele istočne Azije. U ovom poglavlju ispričat ćemo kako je Kina

postala kineskom.

* * *

Pogodno je polazište detaljna lingvistička karta Kine (slika 16.1). Već letimični pogled

na tu kartu vrlo je poučan za sve nas koji smo naviknuli Kinu smatrati monolitnom. Vidi se da,

uz osam "velikih" jezika Kine - mandarinski jezik i njegovih sedam bliskih srodnika (koje se

često jednostavno označuje skupnim nazivom "kineski jezik"), od kojih svaki ima od 11 do

800 milijuna govornika - u Kini postoji i više od 130 "malih" jezika, a mnoge od njih govori

tek nekoliko tisuća ljudi. Svi ti jezici, "veliki" i "mali", razvrstani su u jezične porodice koje se

izrazito razlikuju prema kompaktnosti raspodjele.

Na jednom kraju su mandarinski i srodni jezici (oni tvore kinesku podskupinu

sinotibetske jezične porodice) koji su kontinuirano prošireni od sjeverne do južne Kine. Kina se

može prohodati od Mandžurije na sjeveru do zaljeva Tonkin na jugu, a da se neprekidno

ostane na području u kojem se govori mandarinski i njegovih sedam srodnika. Ostale tri

jezične porodice imaju fragmentiranu raspodjelu, jer ih govore "otoci" ljudi okruženi

"morem" govornika kineskog jezika i ostalih jezičnih porodica.

Slika 16.1. Četiri jezične obitelji na području Kine i jugoistočne Azije.

Slika 16.2. Današnje političke granice u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, kao pomoć pri tumačenju raspodjele jezičnih

obitelji prikazanih na slici 16.1.

Osobito je fragmentirana raspodjela jezične porodice miao-jao (tj. hmong-mien) koja

se sastoji od 6 milijuna govornika podijeljenih u otprilike pet jezika, sa slikovitim nazivima:

crveni miao, bijeli miao (tj. prugasti miao), crni miao, zeleni miao (tj. plavi miao) te jao.

Govornici jezika miao-jao žive u više desetaka malih enklava, koje su okružene govornicima

drugih jezičnih porodica te raspršene na području od 1,300.000 četvornih kilometara, koje

seže od južne Kine do Tajlanda. Više od 100.000 govornika jezika miao, izbjeglica iz

Vijetnama, prenijelo je taj jezik u SAD, gdje je miao poznatiji pod nazivom hmong.

Druga fragmentirana jezična skupina je austroazijska porodica, čiji su najrašireniji

jezici vijetnamski i kambodžanski. Ima 60 milijuna govornika austroazijskih jezika, a

raspršeni su od Vijetnama na istoku do Malajskog poluotoka na jugu te sjeverne Indije na

zapadu. Treća fragmentirana i posljednja porodica kineskih jezika jest tai-kadai (uključujući

tajski i laoski jezik), koje govori 50 milijuna ljudi koji žive od južne Kine prema jugu, na

poiuotočnom području Tajlanda, te prema zapadu do države Mianmar (slika 16.1).

Naravno, današnja fragmentirana raspodjela govornika jezika miaojao nije posljedica

toga što su se oni drevnim helikopterskim letovima naseljavali ovdje-ondje diljem azijskog

krajolika. Logično je zaključiti da su oni nekad bili više-manje kontinuirano distribuirani, a do

fragmentacije je došlo kad su se u to područje proširili govornici drugih jezičnih porodica, ili

kad su ti drugi narodi potaknuli govornike jezika miao-jao da napuste svoje dotadašnje jezike.

Zapravo, velik dio tog procesa lingvističke fragmentacije zbivao se proteklih 2500 godina i

dobro je povijesno dokumentiran. Preci modernih govornika tajskog, laoskog i burmanskog

jezika doselili su se u današnja južna područja iz južne Kine i susjednih područja, a pritom su

sukcesivno preplavljivali autohtone trajno naseljene potomke prethodnih migracija. Govornici

kineskih jezika bili su osobito uspješni u potiskivanju i jezičnom preobraćanju drugih etničkih

skupina, koje su govornici kineskog smatrali primitivnima i inferiornima. Pisana povijest

kineske dinastije Zhou, od 1100. do 221. pr. Kr., opisuje kako su države u kojima se govorio

kineski osvajale i apsorbirale većinu stanovnika Kine koji nisu govorili kineski.

Da bismo rekonstruirali lingvističku kartu istočne Azije prije nekoliko tisuća godina,

možemo rabiti nekoliko načina logičke argumentacije. Prije svega, možemo obratnim slijedom

(unatrag u povijest) pratiti povijesno poznate lingvističke ekspanzije tijekom nedavnih

tisućljeća. Drugo, možemo zaključiti da današnja područja, u kojima je raširen tek jedan jezik

(ili skupina srodnih jezika), svjedoče o nedavnom geografskom širenju te skupine, pa zato nije

bilo dovoljno vremena da se taj jezik diferencira u brojne druge. Napokon, možemo zaključiti

i obratno, da su današnja područja u kojima postoji velika raznolikost jezika iste jezične

porodice, smještena bliže prvotnom središtu dijeljenja te jezične porodice.

Rabeći ta tri načina zaključivanja da bismo lingvističku uru vratili unatrag,

zaključujemo da su sjevernu Kinu izvorno naseljavali govornici kineskog i drugih sinotibetskih

jezika; da su različite dijelove južne Kine naseljavali govornici miao-jao, austroazijskih i tai-

kadai jezika; te da su govornici sinotibetskih jezika potisnuli većinu govornika ostale tri

jezične porodice diljem južne Kine. Još žešći lingvistički potres čini se da je protutnjao diljem

tropske jugoistočne Azije sve do juga Kine - na području Tajlanda, Mianmara, Laosa,

Kambodže, Vijetnama i poluotočne Malezije. Koje god se jezike izvorno govorilo u tim

područjima, oni su danas izumrli, jer su svi moderni jezici tih zemalja došli s nedavnim

invazijama, uglavnom iz južne Kine, a u nekim slučajevima i iz Indonezije. Kako su do danas

jezici porodice miao-jao jedva preživjeli, možemo samo nagađati da su u južnoj Kini nekad

postojali i drugi jezici (osim miao-jao, austroazijskog i tai-kadai), no da nijedan od njih nije

preživio do danas. Kako ćemo vidjeti, austronezijska jezična porodica (kojoj pripadaju jezici

Filipina i Polinezije) možda je jedna od tih ostalih jezičnih skupina, koje su nestale u

kontinentalnom području Kine, a danas ih poznajemo samo zbog toga što su se proširili na

otoke Tihog oceana i tamo se održali do danas.

Te zamjene jednih jezika drugima u istočnoj Aziji podsjećaju nas na širenje europskih

jezika, osobito engleskog i španjolskog, u Novi svijet u kojem je dotad postojalo više od

tisuću jezika američkih Indijanaca.

Iz nedavne povijesti znamo da engleski nije potisnuo jezike Indijanaca u SAD-u samo

zbog toga što je bio milozvučan indijanskom uhu. Ne, do potiskivanja je došlo tako što su

doseljenici koji su govorili engleski pobili većinu Indijanaca ratovima, ubojstvima i uvezenim

bolestima, a preživjeli Indijanci bili su prinuđeni prihvatiti engleski - novi jezik većine.

Izravni uzroci te zamjene jezika bile su prednosti zbog tehnologije i političke organizacije, a

njihov krajnji uzrok bila je prednost rane pojave proizvodnje hrane, koju su europski osvajači

imali u odnosu na američke Indijance. Zapravo, isti procesi odgovorni su i za to što je

engleski potisnuo jezike australskih Aboridžina, te što su bantuski jezici potisnuli izvorne

pigmejske i kojsanske jezike u subekvatorijalnoj Africi.

Time nas drastične lingvističke promjene u istočnoj Aziji potiču na primjereno pitanje:

što je govornicima sinotibetskih jezika omogućilo da se prošire iz sjeverne u južnu Kinu, te

govornicima austroazijskih i drugih izvornih jezika južne Kine da se prošire na jug, na

područje tropske jugoistočne Azije? Ovdje se moramo okrenuti arheologiji u potrazi za

dokazima o tehnološkim, političkim i poljoprivrednim prednostima koje su neki stanovnici

Azije očito imali u usporedbi s drugim stanovnicima Azije.

Kao i na svim ostalim područjima svijeta, arheološki nalazi na području istočne Azije

kroz najveći dio ljudske povijesti tek su ostaci zajednica lovaca skupljača, koji su

upotrebljavali nepolirano kameno oruđe i nisu imali lončariju. Prvi dokazi o nečem novom na

području istočne Azije potječu iz Kine, gdje se ostaci domaćih biljaka, kosti domaćih

životinja, lončarija i polirano (neolitičko) kameno oruđe pojavljuju oko 7500. pr. Kr. To

razdoblje pripada prvom tisućljeću od početka neolitika i proizvodnje hrane u Plodnom

polumjesecu. No zbog toga što arheologiju Kine u tom tisućugodišnjem razdoblju jako slabo

poznajemo, ne možemo sigurno znati je li do proizvodnje hrane u Kini došlo istodobno kad i

u Plodnom polumjesecu, nešto prije ili nešto poslije. U najmanju ruku, možemo reći da je Kina

bila jedno od prvih središta uzgoja biljaka i životinja.

U Kini su zapravo možda postojala dva ili više neovisnih središta početka proizvodnje

hrane. Već sam spomenuo ekološke razlike između hladnog i suhog sjevera Kine i njezina

toplog i vlažnog juga. Na određenoj geografskoj širini, postoje ekološke razlike i između

priobalnih nizina i visoravni u unutrašnjosti. Različite divlje biljke autohtone su u tim

različitim okolišima, pa zato prvi poljodjelci u različitim dijelovima Kine nisu na raspolaganju

imali iste biljke. Zapravo, dvije najstarije identificirane domaće biljke su na sušu otporne vrste

prosa u sjevernoj Kini, no u južnoj Kini to je riža; što navodi na zaključak o mogućem

postojanju dva zasebna (sjeverna i južna) središta uzgoja biljaka.

Kineski lokaliteti s najstarijim dokazima o postojanju domaćih biljaka sadrže i kosti

domaćih svinja, pasa i peradi. Te domaće životinje i biljke postupno su se pridružile brojnim

drugim domaćim vrstama u Kini. Od životinja je najvažniji bio vodeni bivol (za vuču pluga, tj.

oranje), a zatim i dudov svilac, patke i guske. Poslije se pojavljuju dobro poznate domaće

biljke: soja, konoplja, agrumi, čaj, marelice, breskve i kruške. Osim toga, baš kao što je

istočno-zapadna os Euroazije omogućila da se u antička vremena mnoge domaće biljke i

životinje iz Kine šire na zapad, tako su se na istok do Kine proširile domaće vrste iz zapadne

Azije, koje su u Kini postale važne. Osobito bitan doprinos sa zapada u ekonomiji antičke

Kine bili su pšenica i ječam, krave i konji, te (u manjoj mjeri) ovce i koze.

Kao i drugdje u svijetu, proizvodnja hrane u Kini postupno je dovela do pojave drugih

"ključnih obilježja civilizacije", o kojima smo raspravljali od 11. do 14. poglavlja. Vrhunska

kineska tradicija metalurgije bronce počela je još u 3. tisućljeću pr. Kr. i napokon dovela do

toga da je u Kini razvijena proizvodnja lijevanog željeza oko 500. pr. Kr., što je mnogo prije

nego u ostalim dijelovima svijeta. U sljedećih 1500 godina redali su se brojni tehnološki izumi

u Kini, koje smo spomenuli u 13. poglavlju: papir, kompas, vrtne tačke i barut. Utvrđeni

gradovi pojavili su se u 3. tisućljeću pr. Kr., s grobljima čiji različiti grobovi (obični

neukrašeni, nasuprot raskošno opremljenima) jasno svjedoče o nastanku klasnih razlika. O

postojanju raslojenih, stratificiranih društava, čiji su vladari mogli mobilizirati brojnu radnu

snagu pučana, svjedoče nam i golemi gradski obrambeni zidovi, velike palače te napokon

Veliki kanal (najduži kanal na svijetu, dug više od 1600 kilometara) koji povezuje sjevernu i

južnu Kinu. Najstariji tragovi pisma su iz 2. tisućljeća pr. Kr., no pismo je vjerojatno nastalo još

prije. Naše arheološko poznavanje prvih gradova i država u Kini zatim biva dopunjeno

pisanim prikazima prvih kineskih dinastija, unatrag sve do dinastije Xia, koja je nastala oko

2000. pr. Kr.

Što se tiče zloslutnog usputnog proizvoda proizvodnje hrane - zaraznih bolesti, ne

možemo odrediti gdje je u Starom svijetu nastala većina glavnih zaraznih bolesti. Međutim,

europski zapisi iz rimskih i srednjovjekovnih vremena jasno opisuju dolazak bubonske kuge,

a možda i boginja, s istoka; dakle, te zarazne klice možda su podrijetlom iz Kine ili istočne

Azije. Gripa (koja je na ljude prešla sa svinja) još je vjerojatnije nastala u Kini, jer su tamo

svinje jako rano pripitomljene i bile su vrlo važne.

Veličina i ekološka raznolikost Kine omogućili su nastanak brojnih lokalnih kultura,

koje arheološki razlikujemo na temelju različitih stilova lončarije i ostalih artefakata. U 4.

tisućljeću pr. Kr. te lokalne kulture geografski su se širile i stupale u kontakt jedne s drugima,

počele se natjecati i stapati. Kao što je razmjena domaćih biljaka i životinja među ekološki

različitim područjima obogatila proizvodnju hrane u Kini, tako su i interakcije kulturološki

različitih područja obogatile kulturu i tehnologiju Kine, a žestoko natjecanje među zaraćenim

poglavarijama pokretalo je oblikovanje većih i jače centraliziranih država (14. poglavlje).

Iako je sjeverno-južni gradijent u Kini usporavao širenje domaćih biljaka, taj gradijent

nije bio tako bitna zapreka kao npr. u Amerikama i u Africi, jer su u Kini udaljenosti sjever-

jug bile kraće; osim toga, Kinu ne presijeca pustinja (kao u Africi i sjevernom Meksiku) ni uska

prevlaka (kao u Srednjoj Americi). Umjesto toga, duge kineske rijeke koje teku u smjeru istok-

zapad (Huang He na sjeveru, a Yangtze na jugu) olakšale su širenje usjeva i tehnologije između

obale i unutrašnjosti, dok je golemi istočno-zapadni promjer Kine, uz relativno blagi teren koji

je na kraju omogućio da se dva riječna sustava spoje kanalima, olakšavao razmjenu između

sjevera i juga. Svi ti geografski čimbenici pridonijeli su ranom političkom i kulturnom

ujedinjenju Kine, dok se Zapadna Europa sve do danas opire kulturnom i političkom

ujedinjenju, iako ima sličnu površinu ali i neravniji teren.

Neke su se pojave u Kini širile s juga na sjever, posebice taljenje željeza i uzgoj riže.

No glavni smjer širenja bio je sa sjevera na jug. Taj smjer razvoja najjasnije se uočava na

primjeru pisma: za razliku od zapadne Euroazije, u kojoj je nastalo mnoštvo starih sustava

pisanja, poput sumerskog klinastog pisma, egipatskih hijeroglifa, hetitskog, minojskog i

semitskog alfabeta, u Kini je nastao samo jedan, prokušani sustav pisanja. Usavršen je u

sjevernoj Kini, proširio se i potisnuo (ili zapriječio nastanak) drugih ranih sustava pisanja, te

evoluirao u pismo koje se u Kini koristi i danas. Ostala važna svojstva društava sjeverne Kine,

koja su se širila na jug, bila su tehnologija bronce, sinotibetski jezici, te nastanak države. Tri

prve dinastije u Kini - Xia, Shang i Zhou - nastale su u sjevernoj Kini u 2. tisućljeću pr. Kr.

Sačuvani primjeri pisma iz 1. tisućljeća pr. Kr. pokazuju da su etnički Kinezi već tada

bili skloni smatrati se (kao što se mnogi i danas smatraju) kulturološki superiornima u odnosu

na nekineske "barbare"; pritom su sjeverni Kinezi bili skloni čak i južne Kineze smatrati

barbarima. Primjerice, pisac kasne dinastije Zhou, iz 1. tisućljeća pr. Kr., opisuje ostale

narode u Kini ovako: "Narodi u tih pet područja - središnje države i Rong, Yi te druga divlja

plemena oko njih - imaju osebujne naravi, koje je nemoguće promijeniti. Plemena na istoku

nazvana su Yi. Ne povezuju kosu, a tetoviraju tijela. Neki od njih jedu sirovu hranu, umjesto

da je kuhaju na vatri." Isti autor nastavlja opisivati divlja plemena na jugu, zapadu i sjeveru i

kaže da imaju jednako barbarske običaje, kao što su okretanje stopala prema unutra,

tetoviranje čela, nošenje kožne odjeće, stanovanje u špiljama, izostanak žitarica u prehrani i,

naravno, jedenje sirove hrane.

Države koje je ustrojila dinastija Zhou u sjevernoj Kini, ili koje su ustrojene po uzoru

na nju, proširile su se na južnu Kinu tijekom 1. tisućljeća pr. Kr., što je kulminiralo političkim

ujedinjenjem Kine pod dinastijom Qin 221. pr. Kr.. Tada se ubrzalo i kulturno ujedinjenje

Kine, pri čemu su pismene "civilizirane" kineske države apsorbirale nepismene "barbare" ili

su ih ti "barbari" kopirali. Dio tog kulturnog ujedinjenja bio je nasilan i gotovo divljački:

primjerice, prvi car dinastije Qin sve je prethodno napisane povijesne knjige osudio kao

bezvrijedne i naredio da ih se spali, što nam danas jako otežava proučavanje rane kineske

povijesti i pisma. Te i slične drakonske mjere pridonijele su širenju sinotibetskih jezika

sjeverne Kine diljem najvećeg dijela Kine, te sužavanju miao-jao i ostalih jezičnih porodica

na njihovu današnju fragmentiranu raspodjelu.

U istočnoj Aziji, početna prednost Kine u proizvodnji hrane, tehnologiji, pismu i

oblikovanju države, doveli su do toga da su kineske inovacije snažno pridonijele i razvoju

susjednih područja. Primjerice, do 4. tisućljeća pr. Kr. najveći dio tropske jugoistočne Azije

još su nastavali lovci skupljači koji su izrađivali okresano kameno oruđe i kameno oruđe od

oblutaka, poznato kao kultura Hoabinhian, prema lokalitetu Hoa Binh u Vijetnamu. Nakon

toga, domaće biljke podrijetlom iz Kine, neolitička tehnologija, život u selima te lončarija

nalik na onu u južnoj Kini proširili su se tropskom jugoistočnom Azijom, vjerojatno praćeni

širenjem jezičnih porodica iz južne Kine. Povijesnom ekspanzijom naroda Burme, Laosa i

Tajlanda iz južne Kine u južnija područja dovršena je sinifikacija tropske jugoistočne Azije. Svi ti

moderni narodi nedavni su potomci svojih južnokineskih rođaka.

Taj kineski parni valjak bio je tako moćan i nezaustavljiv, da su autohtoni narodi

tropske jugoistočne Azije ostavili vrlo malo tragova u današnjim populacijama tog područja.

Samo tri reliktne skupine lovaca skupljača - Semang Negriti na Malajskom poluotoku,

stanovnici otoka Andaman te Veddoidna Negriti u Šri Lanki - postoje i danas, navodeći nas na

zaključak da su prijašnji stanovnici tropske jugoistočne Azije vjerojatno bili tamnoputi i

kovrčave kose, poput današnjih stanovnika Nove Gvineje, za razliku od južnih Kineza svijetle

puti i ravne kose te današnjih stanovnika tropske jugoistočne Azije, koji su njihovi potomci. Te

reliktne skupine Negrita u jugoistočnoj Aziji možda su posljednji preživjeli pripadnici izvorne

populacije koja je naselila Novu Gvineju. Semang Negriti opstali su kao lovci skupljači koji

trguju sa susjednim poljodjelcima, ali su od njih preuzeli austroazijski jezik - baš kao što su,

kako ćemo vidjeti, filipinski Negriti i afrički Pigmeji ostali lovci skupljači, ali su od svojih

trgovačkih partnera poljodjelaca preuzeli jezik. Samo na udaljenom otočju Andaman opstali su

jezici koji nisu srodni jezicima južnokineskih porodica - to su posljednji lingvistički ostaci

nekadašnjih više stotina (danas izumrlih) autohtonih jezika jugoistočne Azije.

Kina je snažno utjecala i na Koreju i Japan, iako je njihova geografska izoliranost od Kine

osigurala da (za razliku od današnjih stanovnika tropske jugoistočne Azije) ne izgube svoju

jezičnu, tjelesnu i genetičku posebnost. Koreja i Japan su tijekom 2. tisućljeća pr. Kr. od Kine

preuzeli rižu, metalurgiju bronce preuzeli su u 1. tisućljeću pr. Kr., a pismo u prvom tisućljeću

nove ere. Preko Kine su u Koreju i Japan prenesene i zapadnoazijske žitarice pšenica i ječam.

Ne trebamo pretjerati opisujući ključnu ulogu Kine za civilizacije istočne Azije. Nije

istina da su svi napredni vidovi kulture u istočnoj Aziji potekli iz Kine te da su Korejci,

Japanci i stanovnici tropske jugoistočne Azije bili neinventivni barbari, koji za sobom nisu

ostavili korisnog traga. Drevni Japanci razvili su jedno od najstarijih tehnika lončarstva na

svijetu, a mnogo prije početka proizvodnje hrane kao lovci skupljači naselili su se u selima

koja su se prehranjivala obilnim izvorima morske hrane. Neke domaće biljke vjerojatno su bile

prvo (ili barem neovisno) uzgojene u Japanu, Koreji i jugoistočnoj Aziji.

No Kina je ipak imala nerazmjerno veliku ulogu. Primjerice, prestižna vrijednost

kineske kulture u Japanu i Koreji još je tako izražena, da Japan ne želi odbaciti sustav pisanja

koji je izveden iz kineskog, iako taj sustav ima jasne nedostatke pri prikazivanju govora

Japanaca; Koreja tek danas zamjenjuje svoje nespretno pismo (također izvedeno iz kineskog)

zadivljujućim, novim i autohtonim han'gul alfabetom. Ta održivost kineskog pisma u Japanu i

Koreji u 20. stoljeću, živopisno je nasljeđe uzgoja biljaka i životinja do kojeg je u Kini došlo

još prije 10.000 godina. Zahvaljujući postignućima prvih poljodjelaca istočne Azije, Kina je

postala kineskom, a narodi na prostoru od Tajlanda do (kako ćemo vidjeti u sljedećem

poglavlju) Uskršnjeg otoka postali su rođaci Kineza.

17. POGLAVLJE Gliser za Polineziju

Za mene je povijest tihooceanskih otoka sažeto prikazana u incidentu do kojeg je

došlo kad sam s tri indonezijska prijatelja ušao u trgovinu u gradu Jayapura (glavni grad

indonezijske Nove Gvineje). Imena mojih prijatelja bila su: Achmad, Wiwor i Sauakari, a

vlasnik trgovine zvao se Ping Wah. Achmad, službenik indonezijske vlade, ponašao se poput

šefa jer smo on i ja organizirali ekološki pregled terena za vladu i zaposlili Wiwora i

Sauakarija kao lokalne pomoćnike. No Achmad nikad prije toga nije bio u planinskim

šumama Nove Gvineje pa nije znao što treba kupiti. Ishod je bio komičan.

U času kad smo ušli u trgovinu, Ping Wah je čitao kineske novine. Kad je spazio

Wiwora i Sauakarija, nastavio je čitati novine, no čim je spazio Achmada skrio je novine

ispod blagajne. Achmad je uzeo u ruke glavu sjekire, a budući da ju je držao okrenutu

naglavce, Wiwor i Sauakari su se počeli smijati. Zatim su mu pokazali kako da je ispravno drži

i provjeri njezinu valjanost. Nakon toga su Achmad i Sauakari pogledali Wiworova bosa

stopala, s palčevima jako odmaknutim od ostalih prstiju jer nikad u životu nije nosio obuću.

Sauakari je izabrao najšire cipele i prislonio ih uz Wiworova stopala, no one su još uvijek bile

preuske; što je na salve smijeha potaknulo Achmada, Sauakarija i Pinga Waha. Achmad je

uzeo plastični češalj za svoju ravnu i grubu crnu kosu. Opazivši da Wiwor ima čvrstu i gusto

nakovrčanu kosu, pružio mu je češalj. Češalj se istog časa zaglavio u Wiworovoj kosi, a zatim

i slomio čim ga je Wiwor snažnije povukao. Svi su se smijali, pa čak i Wiwor. Zatim je

Wiwor podsjetio Achmada da mora kupiti mnogo riže jer u planinskim selima Nove Gvineje

neće moći kupiti nikakvu hranu osim slatkih krumpira, što Achmadovu želucu ne bi odveć

godilo - novi razlog za smijeh.

Unatoč svom tom smijanju, jasno sam osjećao napetost ispod površine. Achmad je bio

s Jave, Ping Wah je bio Kinez, Wiwor je bio gorštak s Nove Gvineje, a Sauakari stanovnik

nizinskog područja Nove Gvineje na sjevernoj obali. Javanci su dominirali indonezijskom

vladom, koja je 1960-ih pripojila zapadni dio Nove Gvineje, a otpor Novogvinejaca skršila

koristeći bombe i mitraljeze. Achmad je poslije odlučio ostati u gradu i prepustiti mi da

pregled terena obavim sam, uz pomoć Wivvora i Sauakarija. Tu mi je odluku objasnio

pokazujući svoju ravnu grubu kosu, tako različitu od kose Novogvinejaca, rekavši da bi

Novogvinejci ubili svakog s kosom poput njegove kad bi ga našli samog, daleko i bez vojne

potpore.

Ping Wah je skrio novine zato što je uvoz kineskog pisma nominalno ilegalan u

indonezijskom dijelu Nove Gvineje. U velikom dijelu Indonezije, trgovci su doseljenici iz

Kine. Latentni uzajamni strah između ekonomski dominantnih Kineza i politički dominantnih

Javanaca izbio je 1966. u vidu krvave revolucije, kad su Javanci poklali stotine tisuća Kineza.

Wiwor i Sauakari su, kao i većina ostalih Novogvinejaca, bili nezadovoljni diktaturom

Javanaca, no osim toga su se i međusobno prezirali. Gorštaci su omalovažavali stanovnike

nizina kao slabašne sago-preživače, dok su nizinci prezirali gorštake kao primitivne glavonje,

pri čemu su istodobno mislili i na bujnu nakovrčanu kosu i na poznatu arogantnost. Već samo

nekoliko dana nakon što smo se ulogorili u šumi, Wiwor i Sauakari umalo su se pobili

sjekirama.

Napetosti između skupina koje predstavljaju Achmad, Wiwor, Sauakari i Ping Wah

dominiraju politikom Indonezije, četvrte nacije na svijetu prema broju stanovnika. Te moderne

napetosti vuku podrijetlo iz prošlosti stare nekoliko tisuća godina. Kad razmišljamo o velikim

prekooceanskim seobama populacija, skloni smo pozornost usmjeriti na one seobe nakon

Kolumbova otkrića Amerike, te na posljedično istiskivanje izvaneuropskih naroda od

Europljana proteklih nekoliko stoljeća. No bilo je velikih prekooceanskih seoba i mnogo prije

Kolumba, kao i prapovijesnih istiskivanja izvaneuropskih naroda od drugih izvaneuropskih

naroda. Wiwor, Achmad i Sauakari predstavljaju tri prapovijesna vala prekooceanske seobe

naroda, s azijskog kontinentalnog kopna na područje Tihog oceana. Wiworovi gorštaci

vjerojatno su potomci ranog vala kojim je iz Azije prije 40.000 godina naseljena Nova Gvineja.

Achmadovi preci najavu su vjerojatno stigli s obala južne Kine, prije oko 4000 godina,

dovršavajući rime potiskivanje autohtonog stanovništva koje je s Wiworom imalo zajedničke

pretke. Sauakarijevi preci su na Novu Gvineju stigli prije otprilike 3600 godina, kao dio istog

onog vala s obala južne Kine; Ping Wahovi preci još žive u Kini.

Seoba naroda, koja je Achmadove pretke dovela na Javu, a Sauakarijeve pretke na

Novu Gvineju, naziva se austronezijskom ekspanzijom; bila je to jedna od najvećih seoba

naroda u proteklih 6000 godina. Jedan krak tih doseljenika su današnji Polinežani, koji su

naselili najudaljenije otoke Tihog oceana i bili najveći moreplovci u neolitiku. Austronezijski

jezici danas su materinski jezici na gotovo pola Zemljine kugle - od Madagaskara do Uskršnjeg

otoka. U ovoj knjizi o seobama naroda nakon završetka posljednjeg ledenog doba,

austronezijska ekspanzija ima središnje mjesto, kao jedna od najvažnijih pojava koju treba

objasniti. Zbog čega su austronezijski narodi, izvorno potekli iz Kine, naselili Javu i ostatak

Indonezije te potisnuli izvorne stanovnike tih područja? Zbog čega nisu Indonežani naselili

Kinu i potisnuli Kineze? Kad su već zauzeli cijelu Indoneziju, zbog čega Austronežani zatim

nisu bili u stanju zauzeti više od pukog priobalnog tračka nizina Nove Gvineje; zbog čega

uopće nisu mogli potisnuti Wiworov narod s gorskih visoravni Nove Gvineje? Kako su se

potomci kineskih iseljenika pretvorili u Polinežane?

* * *

Danas je populacija Jave, većine ostalih otoka Indonezije (osim onih najistočnijih) te

Filipina vrlo homogena. Prema vanjskom izgledu i genima, ti stanovnici otoka slični su

južnim Kinezima, a još sličniji stanovnicima tropske jugoistočne Azije - osobito stanovnicima

Malajskog poluotoka. Jednako su homogeni i njihovi jezici: iako se na Filipinima te u

zapadnoj i središnjoj Indoneziji govori 374 jezika, svi su oni vrlo srodni i dio su iste

podskupine (zapadna malajsko-polinezijska) austronezijske jezične porodice. Austronezijski

jezici došli su na azijsko kontinentalno kopno na području Malajskog poluotoka te djelomično

Vijetnama i Kambodže, u blizini najzapadnijih indonezijskih otoka Sumatre i Bornea, no tih

jezika nema nigdje drugdje na azijskom kontinentu (slika 17.1). Neke austronezijske riječi

koje je engleski posudio, jesu: "taboo" i "tatoo" (tabu i tetovaža - iz polinezijskog jezika);

"boondocks" (iz jezika Tagalog na Filipinima); te "amok", "batik" i "orangutan" (iz Malezije).

Ta genetička i lingvistička uniformnost Indonezije i Filipina isprva nas jednako čudi

kao i nadmoćna lingvistička uniformnost Kine. Slavni fosilni Homo erectus s Jave jasno

pokazuje da su ljudi bar zapadni dio Indonezije nastavali više od milijun godina. To bi trebalo

biti više nego dovoljno vremena da evoluira i genetička i lingvistička raznolikost, uz

adaptacije na tropsku klimu, kao što su tamna put kakvu imaju i mnogi drugi narodi tropskih

područja - no Indonežani i Filipinci imaju svijetlu kožu.

Slika 17.1. Raspodjela austronezijskih jezika. Porodica austronezijskih jezika sastoji se od četiri skupine, od kojih su tri

ograničene na Tajvan, a jedna (malajsko-polinezijska) široko je raširena, hi posljednja podskupina sastoji se od dva

dijela, zapadne malajsko-polinezijske (Z M-P) i središnje istočno malajsko-polinezijske (S-I M-P). Posljednja skupina

sastoji se od četiri podskupine, vrlo proširene oceanijske na istoku te tri druge na zapadu, na mnogo manjem području

koje obuhvaća Halmaheru, obližnje otoke istočne Indonezije te zapadni kraj Nove Gvineje.

Također je iznenađujuće da Indonežani i Filipinci sliče stanovnicima tropske

jugoistočne Azije i južne Kine i po drugim tjelesnim obilježjima te genima. Pogled na kartu

jasno pokazuje da je Indonezija bila jedini mogući put kojim su ljudi mogli doći do Nove

Gvineje i Australije prije 40.000 godina, pa bi se naivno moglo očekivati da moderni

Indonežani sliče današnjim Novogvinejcima i Australcima. Zapravo, na području Filipina i

zapadne Indonezije postoji tek nekoliko populacija ljudi sličnih Novogvinejcima - to su prije

svega Negriti koji žive u planinskim područjima Filipina. Poput tri takve populacije koje sam

spomenuo govoreći o tropskoj jugoistočnoj Aziji (16. poglavlje), ti filipinski Negriti vjerojatno

su relikti populacije Wiworovih predaka, prije nego što su stigli na Novu Gvineju. Čak i ti

Negriti govore austronezijske jezike, slične jezicima svojih filipinskih susjeda, što navodi na

zaključak da su i oni (poput Semang Negrita u Maleziji i Pigmeja u Africi) izgubili svoj

izvorni jezik.

Sve te činjenice snažno navode na zaključak da su se ili stanovnici tropske jugoistočne

Azije ili stanovnici južne Kine, koji govore austronezijskim jezicima, nedavno proširili

Filipinima i Indonezijom, potiskujući sve prethodne stanovnike tih otoka uz iznimku

filipinskih Negrita, te potiskujući sve izvorne otočne jezike. To se očito dogodilo tek nedavno,

pa doseljenici nisu uspjeli postići tamnu kožu, zasebne jezične porodice, neku genetičku

zasebnost ili raznolikost. Njihovi su jezici naravno brojniji od osam dominantnih kineskih

jezika kontinentalne Kine, ali nisu raznolikiji. Bujanje brojnih sličnih jezika na Filipinima i u

Indoneziji tek je odraz činjenice da, za razliku od Kine, otočani nikad nisu prošli proces

političkog i kulturnog ujedinjenja.

Detalji o širenju jezika pružaju nam vrijedne naznake o putanji te pretpostavljene

austronezijske ekspanzije. Cijela austronezijska jezična porodica ima 959 jezika, koji se dijele

u četiri skupine. No jedna od tih skupina, malajsko-polinezijska, obuhvaća 945 od ukupno 959

jezika i pokriva gotovo cijeli geografski raspon austronezijske porodice. Prije nedavne

prekooceanske ekspanzije Europljana koji govore indoeuropske jezike, austronezijska jezična

porodica bila je najraširenija na svijetu. To navodi na zaključak da se malajsko-polinezijska

skupina nedavno izdvojila iz austronezijske porodice te proširila daleko izvan austronezijske

domovine i potaknula nastanak brojnih lokalnih jezika, koji su još uvijek vrlo srodni, jer nije

bilo dovoljno vremena da se razviju velike lingvističke razlike. Da bismo otkrili gdje je bila ta

austronezijska domovina, moramo analizirati preostale tri austronezijske jezične skupine, a ne

malajsko-polinezijsku, jer se te skupine znatno više razlikuju i međusobno i od malajsko-

polinezijske, nego što se podskupine malajsko-polinezijske skupine jezika međusobno

razlikuju.

Raspodjela te tri preostale podskupine preklapa se, a raširenost sve tri vrlo je oskudna

u usporedbi s raširenošću malajsko-polinezijske skupine. Ograničene su na urođenike Tajvana,

koji leži samo 150 kilometara od kontinentalnog kopna južne Kine. Tajvanski starosjedioci na

otoku uglavnom su živjeli sami, sve dok se Kinezi s kopna u posljednjih tisuću godina nisu

počeli naseljavati u većem broju. Još više doseljenika s kontinenta stiglo je nakon 1945.,

posebice nakon što su kineski komunisti porazili kineske nacionaliste 1949., tako da

starosjedioci danas čine samo 2% tajvanske populacije. Koncentracija čak tri od četiri

austronezijske jezične skupine na Tajvanu navodi na zaključak da je, u okviru današnjeg

austronezijskog prostora, Tajvan domovina austronezijskih jezika koji su se na Tajvanu

govorili tisućljećima, pa su zato imali najviše vremena za divergenciju. Ostali austronezijski

jezici, od onih na Madagaskaru do onog na Uskršnjem otoku, vuku podrijetlo od širenja

populacije s Tajvana.

* * *

Sad se možemo okrenuti arheološkim nalazima. U ostacima drevnih sela nema

fosiliziranih riječi uz kosti i lončariju, no ti ostaci otkrivaju nam migracije ljudi i kulturnih

artefakata koji se mogu povezati s jezicima. Poput ostatka svijeta, najveći dio današnjeg

područja austronezijske jezične porodice -Tajvan, Filipini, Indonezija te mnogi otoci Tihog

oceana - izvorno su bili naseljeni lovcima skupljačima koji nisu poznavali lončarstvo i polirano

kameno oruđe, ni imali domaće životinje i biljke. (Jedina iznimka su udaljeni otoci -

Madagaskar, istočna Melanezija, Polinezija te Mikronezija, do kojih lovci skupljači nikad

nisu došli, a naseljeni su tek u doba austronezijske ekspanzije.) Prvi arheološki znaci nečeg

novog na austronezijskom području nađeni su na - Tajvanu. Počevši otprilike u 4. tisućljeću

pr. Kr., na Tajvanu i susjednoj kontinentalnoj obali južne Kine pojavljuju se polirano kameno

oruđe te stilski prepoznatljivo ukrašena lončarija (tzv. Ta-p'en-k'eng lončarija) koja potječe od

prethodne lončarije na području kontinentalne južne Kine. Ostaci riže i prosa na mladim

tajvanskim lokalitetima pružaju nam dokaze o postojanju poljodjelstva.

Ta-p'en-k'eng lokaliteti na Tajvanu i na obali južne Kine vrve ribljim kostima i

ljušturama mekušaca, kao i kamenjem za potapanje ribarskih mreža i bradvama pogodnim za

dubenje kanua iz debla. Očito, ti prvi neolitički stanovnici Tajvana imali su plovila pogodna

za ribolov na otvorenom moru i za regularnu plovidbu preko Tajvanskog tjesnaca, koji otok

odvaja od kineske obale. Dakle, Tajvanski tjesnac možda je služio kao vježbalište na kojem su

Kinezi s kontinentalnog kopna razvili pomorska umijeća za plovidbu otvorenim morem, što im

je omogućilo širenje diljem Tihog oceana.

Jedan specifični tip predmeta, koji povezuje tajvansku kulturu Ta-p'en-k'eng s novijim

kulturama pacifičkih otoka je tucalo kore, kameno oruđe kojim se tucalo i gnječilo vlaknastu

koru određenih vrsta stabala, od koje su se izrađivali užad, mreže i odjeća. Kad su se

tihooceanski narodi proširili izvan područja u kojem žive domaće životinje od kojih se

dobivala vuna, kao i biljke od kojih se dobivalo pletivo za odjeću, postali su ovisni o "odjeći"

od drobljene i tučene kore. Stanovnici otoka Rennell, tradicionalnog polinezijskog otoka koji

nije pao pod utjecaj Zapada sve do 1930-ih, rekli su mi da je divna usputna posljedica širenja

utjecaja Zapada to što je na otoku napokon nastupila tišina. Više sa svih strana ne odjekuju

udarci kamena po kori, iz dana u dan, od zore do sumraka!

Otprilike tisuću godina nakon što je kultura Ta-p'en-k'eng stigla na Tajvan, arheološki

nalazi pokazuju da su se kulture, koje su se očito razvile od nje, širile sve dalje od Tajvana, da

bi na kraju ispunile cijeli moderni austronezijski prostor (slika 17.2). Ti dokazi su npr. brušeno

kameno oruđe, lončarija, kosti domaćih svinja, te ostaci domaćih biljaka. Primjerice, ukrašena

Ta-p'en-k'eng lončarija na Tajvanu ustupila je mjesto neukrašenoj, jednostavnoj ili crvenoj

lončariji, kakva je nađena i na lokalitetima na Filipinima te na indonezijskim otocima

Celebesu i Timoru. Taj kulturološki "paket" lončarije, kamenog oruđa i domaćih biljaka i

životinja pojavio se oko 3000. pr. Kr. na Filipinima, oko 2500. pr. Kr. na indonezijskim

otocima Celebesu, sjevernom Borneu i Timoru, oko 2000. pr. Kr. na Javi i Sumatri, te oko

1600. pr. Kr. na području Nove Gvineje. Tamo je, kako ćemo vidjeti, ekspanzija zadobila

brzinu glisera, dok su se nositelji kulturnog paketa strelovito širili na istok, u prethodno

nenaseljeni Tihi ocean, dalje od Solomonovih Otoka. Posljednje faze ekspanzije, tijekom prvog

tisućljeća, dovele su do naseljavanja svakog otoka Polinezije i Mikronezije na kojem su ljudi

mogli opstati. Nevjerojatno je da je ekspanzija prohujala i zapadno preko Indijskog oceana,

sve do istoćne obale Afrike, kada je naseljen otok Madagaskar.

Barem do trenutka kad je ekspanzija došla do obala Nove Gvineje, između otoka se

vjerojatno putovalo kanuima s dvostrukim bočnim plovcima i jedrima, koji su i danas rašireni

diljem Indonezije. Takva vrsta plovila bila je veliki napredak u odnosu na prethodne

jednostavne izdubljene kanue, koji su prevladavali među tradicionalnim narodima koji su

živjeli duž vodenih putova na svim kontinentima. Izdubljeni kanu baš je ono što mu i ime

kaže: deblo koje je u sredini izdubljeno, a krajevi su mu oblikovani bradvom. Budući da kanu

ima okruglo dno, kao i deblo iz kojeg je izdubljen, već i najmanja neravnoteža tereta izvrće

kanu na preopterećenu stranu.

Slika 17.2. Putevi austronezijskog širenja, s približnim datumima za svako pojedino područje. 4a = Borneo, 4b =

Celebes, 4c = Timor (oko 2500. pr. Kr.). 5a = Halmahera (oko 1600. pr. Kr.). 5b = Java, 5c = Sumatra (oko 2000. pr.

Kr.). 6a = Vijetnam (oko 1000. pr. Kr.). 7 = Solomonovi Otoci (oko 1600. pr. Kr.). 8 = Santa Cruz, 9c = Tonga, 9d =

Nova Kaledonija (oko 1200. pr. Kr.). 10b = Društveni otoci, 10c = Cookovi otoci, 11a = arhipelag Tuamotu (početak

kršćanske ere).

Kad god su me Novogvinejci veslajući vozili rijekama u izdubljenim kanuima, najveći

dio puta proveo sam strahujući: činilo se da ću i najmanjim pokretom izazvati prevrtanje

kanua te da ćemo i ja i moj dalekozor završiti u društvu krokodila. Novogvinejci uspijevaju

izgledati bezbrižno dok veslaju u kanuima na mirnim jezerima i rijekama, no čak ni oni ne

mogu ploviti kanuom po moru s blagim valovima. Zato je bila ključna neka vrsta

stabilizirajućeg uređaja, ne samo za austronezijsku ekspanziju diljem Indonezije, nego i za

prvotno naseljavanje Tajvana.

Rješenje je bilo da se dva manja trupca (bočni plovci) s obje strane pričvrste

usporedno s glavnim trupom kanua, na otprilike metar od njega; pritom su oba trupca uz trup

kanua pričvršćeni motkama postavljenim pod pravim kutom u odnosu na kanu. Kad god se

trup počne naginjati na jednu stranu, potisak plovka na toj strani priječi da trup uroni, pa je

kanu gotovo nemoguće prevrnuti. Izum kanua s dvostrukim bočnim plovcima i jedrom

sigurno je bio tehnološki proboj koji je potaknuo austronezijsku ekspanziju s kontinentalnog

kopna Kine na pučinu.

* * *

Dvije uočljive podudarnosti među arheološkim i lingvističkim nalazima govore u

prilog zaključku da su ljudi koji su donijeli neolitičku kulturu na Tajvan, Filipine i Indoneziju,

tisućama godina prije toga govorili austronezijske jezike i bili preci govornika tih jezika koji i

danas žive na spomenutim otocima. Prije svega, obje vrste nalaza jasno ukazuju na

naseljavanje Tajvana kao prvi stadij širenja s obala južne Kine, te na naseljavanje Filipina i

Indonezije s Tajvana kao drugi stadij širenja. Da se širenje odvijalo s Malajskog poluotoka

tropske jugoistočne Azije na najbliži indonezijski otok Sumatru, zatim na druge indonezijske

otoke, te napokon i na Filipine i Tajvan, onda bi najdublja podjela (kao izraz najstarije

prošlosti) porodice austronezijskih jezika bila među modernim jezicima Malajskog poluotoka

i Sumatre, a jezici Tajvana i Filipina nastali bi tek nedavno, u sklopu jedne podskupine.

Umjesto toga, vidimo da su najdublje podjele na Tajvanu, te da jezici Malajskog poluotoka i

Sumatre pripadaju istoj podskupini: nedavnom ogranku zapadne malajsko-polinezijske

skupine, koja je prilično svjež ogranak malajsko-polinezijskih jezika. Te pojedinosti

lingvističkih odnosa savršeno se poklapaju s arheološkim dokazima o nedavnom naseljavanju

Malajskog poluotoka, do kojeg je došlo nakon naseljavanja Tajvana, Filipina i Indonezije.

Druga podudarnost među arheološkim i lingvističkim nalazima tiče se kulturnog paketa

koji su koristili drevni Austronežani. Arheologija nam pruža izravne dokaze kulture u vidu

lončarije, kostiju svinja i riba, itd. Netko bi se mogao zapitati kako lingvist uopće može

zaključiti jesu li Austronežani, koji su prije 6000 godina živjeli na Tajvanu, imali svinje, kad taj

lingvist proučava samo moderne jezike čiji su nepisani predački oblici i danas nepoznati.

Rješenje je u rekonstrukciji rječnika nestalih drevnih jezika (tzv. protojezika), usporedbom

rječnika modernih jezika koji su od tih drevnih jezika nastali.

Primjerice, u mnogim jezicima indoeuropske porodice, od Irske do Indije, riječi koje

označuju "ovcu" vrlo su slične: "avis" (litvanski), "avis" (sanskrt), "ovis" (latinski), "oveja"

(španjolski), "ovtsa" (ruski), "owis" (grčki), te "oi" (irski). (Engleska riječ "sheep" očito je

nastala iz drugog korijena, no engleski jezik zadržao je izvorni korijen u riječi "ewe".)

Usporedba glasovnih promjena do kojih je došlo u različitim modernim indoeuropskim

jezicima navodi na zaključak da je izvorni oblik riječi bio "owis" u predačkom

indoeuropskom jeziku koji se govorio prije 6000 godina. Taj nepisani predački jezik nazvan

je protoindoeuropskim jezikom.

Očito, Protoindoeuropljani su prije 6000 godina imali ovce, što je u skladu s

arheološkim nalazima. Na sličan način može se rekonstruirati gotovo 2000 drugih riječi

njihova rječnika, uključujući i nazive za "kozu", "konja", "kotač", "brata" i "oko". No nije

moguće rekonstruirati protoindoeuropsku riječ za "vatreno oružje", za koje u različitim

modernim indoeuropskim jezicima postoje različiti korjeni: "gun" na engleskom, "fusil" na

francuskom, "ruzhyo" na ruskom, itd. To nas ne bi trebalo čuditi: ljudi prije 6000 godina

nikako nisu mogli imati riječ za vatreno oružje, kad je ono izumljeno tek u posljednjih tisuću

godina. Budući da nisu mogli naslijediti zajednički korijen koji bi označavao "vatreno

oružje", indoeuropski jezici morali su izmisliti ili posuditi nove riječi kad je vatreno oružje

napokon izumljeno.

Na isti način možemo usporediti moderne jezike Tajvana, Filipina, Indonezije i

Polinezije, da bi rekonstruirali protoaustronezijski jezik kojim se govorilo u dalekoj prošlosti.

U skladu s očekivanjima, taj rekonstruirani protoaustronezijski jezik ima riječi koje znače npr.

"dva", "ptica", "uho" i "uš"; naravno, Protoaustronežani su znali brojiti do dva, poznavali su

ptice, imali su uši na glavi, ali i uši u kosi. Što je još zanimljivije, u rekonstruiranom jeziku

postoje riječi za "svinju", "psa" i "rižu", koji su zato očito bili dio protoaustronezijske kulture.

Rekonstruirani jezik prepun je riječi koje ukazuju na pomorsku ekonomiju, kao što su "kanu s

plovcima", "jedro", "divovska ostriga", "hobotnica", "zamka za ribe" i "morska kornjača". Ti

lingvistički dokazi o kulturi Protoaustronežana, gdjegod i kadgod su živjeli, dobro se slažu s

arheološkim dokazima o narodu koji je izrađivao keramičke predmete, bio orijentiran na more

i proizvodio hranu, a živio na Tajvanu prije otprilike 6000 godina.

Isti postupak može se primijeniti i za rekonstrukciju protomalajsko-polinezijskog jezika,

predačkog jezika kojim su govorili Austronežani nakon što su se odselili s Tajvana.

Protomalajsko-polinezijski jezik ima riječi za mnoge tropske domaće biljke, kao što su taro,

kruhovac, banane, jams i kokosov orah - a za koje ne postoje rekonstruirane riječi u

protoaustronezijskom jeziku. Dakle, lingvistički dokazi navode na zaključak da su

Austronežani prihvatili mnoge tropske domaće biljke nakon što su napustili Tajvan. Taj se

zaključak slaže s arheološkim nalazima: dok su se poljodjelci širili s Tajvana (Tajvan leži na

otprilike 23. stupnju geografske širine, sjeverno od ekvatora) prema jugu, u tropsko

ekvatorijalno područje, sve su više postajali ovisni o tropskom korijenju i tropskom

uzgojenom drveću, koje su sa sobom prenijeli i na tropske otoke Tihog oceana.

Kako su ti poljodjelci iz južne Kine i Tajvana, koji su govorili austronezijski, uspjeli

tako temeljito potisnuti autohtone populacije lovaca skupljača na Filipinima i u zapadnoj

Indoneziji, da danas imamo tako oskudne genetičke (i nikakve lingvističke) tragove o

preživljavanju tih izvornih populacija? Razlozi za to slični su razlozima zbog kojih su

Europljani potisnuli i istrijebili australske urođenike u posljednja dva stoljeća, te razlozima

zbog kojih su prije toga južni Kinezi potisnuli izvorne stanovnike tropske jugoistočne Azije:

mnogo veća populacijska gustoća poljodjelaca, njihovo nadmoćno oruđe i oružje, bolja plovila

i pomorska umijeća, te zarazne bolesti na koje su donekle otporni bili poljodjelci, ali ne i lovci

skupljači. Na kontinentalnom kopnu Azije, poljodjelci koji su govorili austronezijski uspjeli su

potisnuti i neke od autohtonih lovaca skupljača Malajskog poluotoka, jer su se Austronežani

naseljavali na poluotok prodirući s juga i istoka (s indonezijskih otoka Sumatre i Bornea)

otprilike u isto vrijeme kad su se poljodjelci koji su govorili austroazijske jezike, naseljavali na

poluotok prodirući sa sjevera (iz Tajlanda). Ostali Austronežani uspjeli su se naseliti u

dijelovima južnog Vijetnama i Kambodže, pa su postali preci današnje manjinske populacije

Chamic u tim zemljama.

Međutim, austronezijski poljodjelci nisu se mogli širiti dublje u kontinentalni dio

jugoistočne Azije, jer su na tom području austroazijski i tai-kadai poljodjelci već bili potisnuli

autohtone lovce skupljače, ali i zbog toga što austronezijski poljodjelci nisu bili u prednosti u

odnosu na austroazijske i tai-kadai poljodjelce. Iako zaključujemo da su govornici

austronezijskih jezika potekli s obala južne Kine, danas se austronezijski jezici ne govore ni u

jednom dijelu kontinentalne Kine, vjerojatno zbog toga što su bili dio onih više stotina starijih

kineskih jezika koji su nestali tijekom širenja govornika sinotibetskih jezika prema jugu. No

vjeruje se da su jezične porodice tai-kadai, austroazijska i miao-jao najsrodnije austronezijskim

jezicima. Dakle, iako u Kini prema svemu sudeći austronezijski jezici nisu preživjeli navalu

kineskih dinastija, neki njima srodni jezici uspjeli su preživjeti.

* * *

Dosad smo proučili početne faze austronezijske ekspanzije, na putu dugom 4000

kilometara od obala južne Kine, preko Tajvana i Filipina, do zapadne i središnje Indonezije.

Tijekom tog širenja, Austronežani su uspjeli zauzeti sva nastanjiva područja tih otoka, od

morske obale do unutrašnjosti, te od nizina do planinskih visova. Do 1500. pr. Kr., za njih

karakteristični arheološki ostaci, uključujući kosti svinja i jednostavnu lončariju od crvene

kašaste gline, pokazuju da su Austronežani stigli do istočnog indonezijskog otoka Halmahere,

koji je manje od 300 kilometara udaljen od zapadne obale velikog, brdovitog otoka Nove

Gvineje. Jesu li Austronežani nastavili osvajati taj otok, baš kao što su osvojili velike i

brdovite otoke Celebes, Borneo, Javu i Sumatru?

Ne, nisu - to je očito već nakon letimičnog pogleda na lica većine današnjih

Novogvinejaca, što potvrđuju i detaljne studije njihovih gena. Moj prijatelj Wiwor i ostali

gorštaci Nove Gvineje očito su različiti od Indonežana, Filipinaca i južnih Kineza, po tamnoj

puti, gusto nakovrčanoj kosi te po obliku svojih lica. Većina stanovnika nizina u unutrašnjosti

i na južnoj obali Nove Gvineje također su slični gorštacima Nove Gvineje, osim što su obično

viši. Genetičari u uzorcima krvi gorštaka Nove Gvineje nisu uspjeli otkriti genetičke markere

karakteristične za Austronežane.

No stanje je složenije kad su u pitanju stanovnici sjeverne i istočne obale Nove Gvineje

te stanovnici Bismarckova arhipelaga i Solomonovih Otoka, smještenih sjeverno i istočno od

Nove Gvineje. Prema svom izgledu, ti su ljudi negdje između gorštaka poput Wiwora i

Indonežana poput Achmada - iako su u prosjeku mnogo sličniji Wiworu. Primjerice, moj

prijatelj Sauakari sa sjeverne obale, ima valovitu kosu koja je negdje na pola puta između

Achmadove ravne kose i Wiworove kovrčave kose, a koža mu je nešto svjetlija od Wiworove,

iako bitno tamnija od Achmadove. U genetičkom smislu, otočani s Bismarcka i Solomona

otprilike su 15% Austronežani i 85% novogvinejski gorštaci. Zato je očito da su Austronežani

prodrli na područje Nove Gvineje, ali se nisu uspjeli probiti u unutrašnjost otoka, a i genetički

su se pomiješali s autohtonim stanovništvom sjeverne obale Nove Gvineje i susjednih otoka.

Analiza modernih jezika navodi nas na isti glavni zaključak. U 15. poglavlju objasnio

sam da većina jezika Nove Gvineje (tzv. papuanski jezici) nije srodna ostalim jezicima svijeta.

Bez iznimke, svaki jezik kojim se govori u gorskim područjima, u cijelom jugozapadnom i

južnom središnjem nizinskom području, uključujući i obalu, te u unutrašnjosti sjevernog dijela

Nove Gvineje, jest papuanski jezik. Ali austronezijski jezici govore se na uskom području što

se pruža tik uz sjevernu i jugoistočnu obalu otoka. Većina jezika na otočju Bismarck i

Solomonovim Otocima jesu austronezijski: papuanski jezici govore se samo na malim

izoliranim područjima na nekoliko otoka.

Austronezijski jezici, koji se govore na otočju Bismarck i Solomonovim Otocima te

na sjevernoj obali Nove Gvineje, čine zasebnu oceansku podskupinu, a srodni su jezicima koji

se govore na otoku Halmahera te u zapadnom dijelu Nove Gvineje. Kao što se na temelju

karte može i očekivati, ta lingvistička povezanost potvrđuje da su govornici austronezijskog

na Novu Gvineju stigli preko Halmahere. Obilježja austronezijskih i papuanskih jezika te

njihovo širenje na sjeveru Nove Gvineje svjedoče o dugotrajnom kontaktu između

austronezijskih doseljenika i autohtonog stanovništva koje je govorilo papuanske jezike. Na

tom području, i za austronezijske i za papuanske jezike svojstveni su brojni uzajamni utjecaji

glede rječnika i gramatike, pa je teško odlučiti je li određeni jezik zapravo austronezijski jezik

na koji je snažno utjecao papuanski jezik, ili je baš obratno. Putujući iz sela u selo duž

sjeverne obale Nove Gvineje i susjednih otoka, prelazi se iz sela s austronezijskim jezikom u

selo s papuanskim jezikom, pa opet u selo s austronezijskom jezikom, a da pritom na tim

lingvističkim granicama nema znakova genetičkog diskontinuiteta.

Sve to navodi na zaključak da su nekoliko tisuča godina potomci austronezijskih

doseljenika i autohtoni stanovnici Nove Gvineje na sjevernoj obali Nove Gvineje i susjednim

otocima trgovali, međusobno se ženili te razmjenjivali i gene i jezike. Taj dugotrajni kontakt

omogućio je učinkovitiji prijenos austronezijskih jezika nego što je to bio slučaj s

austronezijskim genima; zato danas većina stanovnika otočja Bismarck i Solomonovih Otoka

govori austronezijskim jezicima, iako su prema vanjskom izgledu i genima još uvijek

Papuanci. No ni geni ni jezici Austronežana nisu prodrli u unutrašnjost Nove Gvineje. Ishod

njihove invazije na Novu Gvineju zato je bio bitno drukčiji od ishoda njihove invazije na

Borneo, Celebes i ostale velike otoke Indonezije, gdje su poput parnog valjka eliminirali

gotovo sve tragove gena i jezika autohtonog stanovništva. Da bismo shvatili što se dogodilo na

Novoj Gvineji, pogledajmo arheološke dokaze.

* * *

Oko 1600. pr. Kr., gotovo istodobno s pojavom na otoku Halmahera, tipična

arheološka obilježja austronezijske ekspanzije - svinje, pilići, psi, lončarstvo u crvenoj

kašastoj glini, te bradve od brušenog kamena i ljuštura golemih ostriga - pojavljuju se i na

području Nove Gvineje. No dolazak Austronežana na to područje razlikuje se od njihova

prethodnog dolaska na Filipine i u Indoneziju prema dva obilježja.

Prvo obilježje je dizajn lončarije; riječ je o čisto estetičkim svojstvima bez ekonomskog

značenja, no ta svojstva arheolozima omogućuju da odmah prepoznaju rani austronezijski

lokalitet. Dok većina rane lončarije Austronežana na Filipinima i u Indoneziji nije bila

ukrašena, lončarija na području Nove Gvineje bila je lijepo ukrašena geometrijskim šarama

raspoređenim u vodoravne vrpce. U ostalim svojstvima, lončarija je zadržala crvenu kašastu

glinu i oblik posuda karakterističan za prethodnu austronezijsku lončariju u Indoneziji. Očito,

austronezijski doseljenici na području Nove Gvineje dobili su ideju da svoje posude

"tetoviraju", možda nadahnuti geometrijskim uzorcima kojima su već ukrašavali odjeću od

kore i tetovirali vlastita tijela. Taj stil naziva se Lapita lončarijom, prema arheološkom

nalazištu Lapita, na kojem je prvi put opisan.

Mnogo važnije razlikovno obilježje ranih austronezijskih nalazišta na području Nove

Gvineje jest njihova distribucija. Nasuprot nalazištima na području Filipina i Indonezije, gdje

se nalaze najstarija poznata austronezijska nalazišta na velikim otocima kao što su Luzon,

Borneo i Celebes, nalazišta s Lapita lončarijom na području Nove Gvineje ograničena su na

male otočiće, uz obalu udaljenih većih otoka. Lapita lončarija do danas je nađena na samo

jednom nalazištu (Aitape) na sjevernoj obali Nove Gvineje te na nekoliko lokaliteta na

Solomonovim Otocima. Većina Lapita nalazišta na području Nove Gvineje smještena je na

otočju Bismarck, na otočićima uz obalu većih otoka Bismarckova arhipelaga, a katkad i na

obali tih većih otoka. Kako ćemo vidjeti, proizvođači Lapita lončarije bili su u stanju ploviti

tisućama kilometara; zato nepostojanje njihovih sela na samo nekoliko kilometara udaljenim

velikim otocima Bismarckova arhipelaga ili na nekoliko desetaka kilometara udaljenoj Novoj

Gvineji, zasigurno nije izraz njihove nesposobnosti da dođu do tih područja.

Temelj prehrane naroda Lapita možemo rekonstruirati na temelju otpada u

arheološkim iskopinama Lapita nalazišta. Narod Lapita ovisio je o morskoj hrani, uključujući

ribe, pliskavice, morske kornjače, morske pse i beskralješnjake. Imali su svinje, perad i pse, a

jeli su orašaste plodove brojnih stabala (uključujući i kokosove orahe). Vjerojatno su jeli i

korijenje uobičajenih austronezijskih domaćih biljaka, kao što su taro i jams, no teško je

otkriti ostatke tih biljaka - tvrde ljuske oraha mnogo lakše opstanu u tisućama godina starim

gomilama otpada nego mekano korijenje.

Naravno, nemoguće je izravno dokazati da su ljudi koji su izrađivali Lapita Iončariju

govorili austronezijskim jezikom. Međutim, dvije činjenice takav zaključak čine gotovo

sigurnim. Prvo, osim ukrasa na posudama, sama lončarija i prateće kulturne parafernalije

slični su ostacima kulture pronađenim na lokalitetima u Indoneziji i na Filipinima, na kojima

su živjeli preci modernih društava u kojima se govore austronezijski jezici. Drugo, Lapita

lončarija nađena je i na udaljenim otocima Tihog oceana na kojima ljudi prije toga nisu živjeli,

a pritom nema dokaza o drugom velikom valu naseljavanja, nakon onog s kojim je stigla

Lapita lončarija. Na tim otocima današnji stanovnici govore austronezijskim jezikom (o tome

ćemo više reći malo poslije). Zato možemo mirno zaključiti da pojava Lapita lončarije

označuje početak pristizanja Austronežana na područje Nove Gvineje.

Što su ti izrađivači austronezijske lončarije radili na otočićima u susjedstvu velikih

otoka? Vjerojatno su živjeli na isti način na koji su donedavno na otočićima na području Nove

Gvineje živjeli i moderni izrađivači lončarije. Jedno takvo selo na otočiću Malai, u otočnoj

skupini Siassi, u blizini srednje velikog otoka Umboi, koji je u blizini većeg otoka Nova

Britanija u sklopu otočja Bismarck, posjetio sam 1972. Kad sam u potrazi za pticama kročio

na obalu otočića Malai, ne znajući ništa o tamošnjim stanovnicima, zaprepastilo me ono što

sam ugledao. Umjesto uobičajenog malog sela s niskim kolibama, koje okružuju vrtovi

dovoljno veliki za prehranjivanje sela, te s nekoliko kanua izvučenih na plažu, najveći dio

područja otoka Malai zauzimale su dvokatne drvene kuće, poredane jedna uz drugu, a između

njih nije bilo mjesta za vrtove - novogvinejski ekvivalent za Manhattan. Na plaži su bili nizovi

velikih kanua. Pokazalo se da su otočani ne samo ribari, nego i specijalizirani lončari,

duboresci i trgovci koji za život zarađuju izrađujući lijepo ukrašenu keramiku i drvene zdjele,

koje kanuima prevoze na veće otoke i tamo ih razmjenjuju za svinje, pse, povrće i druge

potrepštine. Čak i drvo za izradu kanua na otoku Malai dobivalo se trgovinom sa stanovnicima

sela na obližnjem otoku Umboi, jer na otoku Malai nema stabala dovoljno velikih za izradu

kanua.

U danima prije uvođenja europskih brodskih linija, monopol na trgovinu među

otocima na području Nove Gvineje imale su specijalizirane skupine lončara koji su izrađivali

kanue, znali vješto jedriti bez navigacijskih instrumenata, a živjeli su na otočićima nasuprot

obale ili katkad u selima na kopnenoj obali. Do 1972., kad sam posjetio Malai, ta autohtona

trgovačka mreža nestala je ili se jako prorijedila, djelomice zbog nemogućnosti da se natječe s

europskim motornim brodovima i aluminijskim posuđem, a djelomice zbog toga što je

kolonijalna vlada Australije zabranila duga putovanja kanuima nakon nekoliko slučajeva

utapljanja. Nagađam da su Lapita lončari bili ti meduotočni trgovci na području Nove Gvineje

u stoljećima nakon 1600. pr. Kr.

Širenje austronezijskih jezika na sjevernu obalu Nove Gvineje i na najveće otoke

Bismarckova arhipelaga i Solomonovih Otoka, sigurno se dogodilo nakon razdoblja Lapita,

jer su Lapita nalazišta zbijena na području otočića Bismarckova arhipelaga. Lončarija

izvedena iz stila Lapita pojavila se na južnoj strani jugoistočnog poluotoka Nove Gvineje tek

oko početkom nove ere. Kad su potkraj 19. stoljeća Europljani počeli istraživati Novu

Gvineju, preostali dio njezine južne obale još su naseljavale populacije govornika papuanskih

jezika, iako su već postojale populacije govornika austronezijskih jezika ne samo na

jugoistočnom poluotoku, nego i na otocima Aru i Kei (koji leže stotinjak kilometara zapadno

od južne obale Nove Gvineje). Austronežani su na raspolaganju imali tisuće godina da iz

svojih obližnjih uporišta nasele unutrašnjost Nove Gvineje i njezinu južnu obalu - no oni to

nikad nisu učinili. Čak je i njihovo naseljavanje obalnog pojasa na sjeveru Nove Gvineje bilo

više lingvističko nego genetičko: svi su narodi na sjevernoj obali prema genima ostali pretežno

Novogvinejci. U najboljem slučaju, neki od njih usvojili su austronezijske jezike, možda zato

da bi mogli uspješno komunicirati s trgovcima na duge pruge koji su međusobno povezivali

odvojena društva.

* * *

Dakle, ishod austronezijske ekspanzije na području Nove Gvineje bio je suprotan

onom u Indoneziji i na Filipinima. Autohtone populacije su na Filipinima nestale - vjerojatno

su bile prognane, poubijane, zaražene bolestima ili su ih osvajači asimilirali. Autohtona

populacija na području Nove Gvineje uglavnom se uspjela oduprijeti osvajačima.

Osvajači (Austronežani) bili su isti u oba slučaja, a autohtone populacije možda su bile i

genetički slične, ako je (kao što sam ranije predložio) izvorna populacija Indonezije, koju su

Austronežani potisnuli, zaista bila u srodstvu s populacijom Nove Gvineje. Zbog čega takvi

suprotni ishodi?

Odgovor postaje očit kad se razmotre različite kulturološke okolnosti za autohtone

populacije Indonezije i Nove Gvineje. Prije dolaska Austronežana, najveći dio Indonezije

napučivale su raštrkane skupine lovaca skupljača, koji nisu imali čak ni polirano kameno

oruđe. Nasuprot tome, u gorskim područjima Nove Gvineje već tisućama godina postojala je

proizvodnja hrane, a vjerojatno isto vrijedi i za nizine Nove Gvineje te za otočje Bismarck i

Solomonove Otoke. U gorskim područjima Nove Gvineje živjela je jedna od najgušćih

populacija ljudi kamenog doba.

U natjecanju s tim dobro utvrđenim populacijama Nove Gvineje, Austronežani su

imali malo prednosti. Neke od domaćih biljaka Austronežana kao što su taro, jams i banane,

vjerojatno su već bile neovisno uzgojene na Novoj Gvineji prije dolaska Austronežana.

Novogvinejci su u svoju ekonomiju proizvodnje hrane spremno uvrstili perad, pse i osobito

svinje Austronežana. Već su posjedovali i polirano kameno oruđe. Bili su bar jednako otporni

na tropske bolesti kao i Austronežani, jer su imali istih pet tipova genetičke zaštite od malarije

kao i Austronežani, a neki od tih gena (ili čak svi) neovisno su evoluirali na Novoj Gvineji.

Novogvinejci su bili i sposobni moreplovci, iako ne toliko sposobni kao izrađivači Lapita

lončarije. Desecima tisuća godina prije dolaska Austronežana, Novogvinejci su naselili

Bismarckov arhipelag i Solomonove Otoke, a trgovina opsidijanom (vulkanskom stijenom

pogodnom za izradu oštrog oruđa) cvala je u Bismarckovu arhipelagu barem 18.000 godina

prije dolaska Austronežana. Čini se da su se Novogvinejci nedavno proširili i na zapad,

suprotno valu širenja Austronežana, na područje istočne Indonezije, gdje se na otocima

Sjeverna Halmahera i Timor govore tipični papuanski jezici, srodni nekim jezicima zapadnog

dijela Nove Gvineje.

Ukratko, različiti ishodi austronezijske ekspanzije iznimno jasno ilustriraju ulogu

proizvodnje hrane u seobama naroda. Proizvođači hrane iz Austronezije doselili su se na dva

područja (Novu Gvineju i Indoneziju) nastanjena autohtonim narodima koji su vjerojatno bili

međusobno srodni. Stanovnici Indonezije još su bili lovci skupljači, stanovnici Nove Gvineje

već su bili proizvođači hrane i uspjeli su razviti mnoge prateće pojave proizvodnje hrane

(populacijska gustoća, otpornost na bolesti, naprednija tehnologija itd.). Sukladno tome,

austronezijska ekspanzija jednostavno je pomela izvorne stanovnike Indonezije, no nije bila ni

približno uspješna na području Nove Gvineje, kao što je bila podjednako neuspješna u sudaru s

austroazijskim i tai-kadai proizvođačima hrane u tropskoj jugoistočnoj Aziji.

Sad smo proučili austronezijsko širenje kroz Indoneziju i do obala Nove Gvineje te u

tropsku jugoistočnu Aziju. U 19. poglavlju pratit ćemo tu ekspanziju kroz Tihi ocean do

Madagaskara. U 15. poglavlju upoznali smo ekološke teškoće koje su Austronežanima

priječile da se uspješno nasele na sjevernom i zapadnom području Australije. Preostali zamah

ekspanzije dogodio se kad su Lapita lončari otplovili daleko na istok Tihim oceanom, dalje od

Solomonovih Otoka, u otočno područje u koje dotad ljudi nisu prodrli. Oko 1200. pr. Kr.,

tipični Lapita trijumvirat svinja, peradi i pasa, uz ostala uobičajena arheološka obilježja

Austronežana, pojavljuje se na tihooceanskim arhipelazima Fidži, Samoa i Tonga, više od

tisuću i pol kilometara udaljenim od Solomonovih Otoka. Na početku kršćanske ere, većina tih

obilježja (uz uočljiv izostanak lončarije) pojavila se i na otocima istočne Polinezije, uključujući

i Društvene otoke te Marquesas. Daljnja duga prekooceanska putovanja u kanuima dovela su

naseljenike na sjever do Havaja, na istok do otoka Pitcairn i Uskršnjeg otoka, te na jugozapad

do Novog Zelanda. Autohtoni stanovnici većine tih otoka danas su Polinežani koji su izravni

potomci Lapita lončara. Govore austronezijskim jezicima koji su blisko srodni onima na

području Nove Gvineje, a njihove glavne domaće biljke su one iz austronezijskog paketa koji

uključuje taro, jams, banane, kokosove orahe i kruhovac.

Naseljavanjem otočja Chatham uz obale Novog Zelanda oko 1400., jedva stoljeće prije

prodora europskih "istraživača" u Tihi ocean, stanovnici Azije napokon su dovršili zadaću

istraživanja Tihog oceana. Njihova tradicija istraživačkih putovanja, koja je trajala desecima

tisuća godina, počela je kad su se Wiworovi preci kroz Indoneziju proširili do Nove Gvineje i

Australije, a završila je tek kad je jednostavno ponestalo novih ciljeva i kad je gotovo svaki

nastanjivi otok Tihog oceana bio naseljen.

* * *

Za svakog tko se zanima za svjetsku povijest, društva istočne Azije i Tihog oceana

poučni su primjeri, jer na brojne načine pokazuju kako okoliš oblikuje povijest. Ovisno o

svojoj geografskoj domovini, narodi istočne Azije i Tihog oceana razlikovali su se prema

dostupnim divljim vrstama biljaka i životinja te prema stupnju povezanosti s drugim

narodima. Uvijek iznova vidimo da su narodi kojima su bili dostupni uvjeti za uspješnu

proizvodnju hrane, te narodi koji su živjeli na područjima u koja je lakše prodirala nova

tehnologija iz drugih područja, potisnuli narode koji nisu posjedovali te prednosti. Uvijek

iznova vidimo da su se, kad bi se isti val doseljenika proširio na područja s različitim

okolišem, potomci tih doseljenika različito razvijali, ovisno o razlikama svojih okoliša.

Primjerice, vidjeli smo da su južni Kinezi razvili autohtonu proizvodnju hrane i

tehnologiju, prihvatili pismo i dodatnu tehnologiju te političke strukture iz sjeverne Kine, a

zatim počeli naseljavati tropsku jugoistočnu Aziju i Tajvan, te su pritom uglavnom potisnuli

prethodne stanovnike tih područja. U jugoistočnoj Aziji, neki potomci ili rođaci tih

proizvođača hrane doseljenih iz južne Kine, kao što su Yumbri u planinskim kišnim šumama

sjeveroistočnog Tajlanda i Laosa, vratili su se lovačko-skupljačkom načinu života, dok su

Vijetnamci (bliski rođaci naroda Yumbri), koji govore jezik iz iste austroazijske podskupine

kojoj pripada i jezik Yumbri, ostali proizvođači hrane na području plodne Crvene delte, gdje

su osnovali golemo carsrvo utemeljeno na metalnom oruđu i oružju. Slično tome, neki

austronezijski poljodjelci koji su se odselili s Tajvana i Indonezije, kao što je narod Punan u

kišnim šumama Bornea, bili su prinuđeni vratiti se lovačko-skupljačkom načinu života, a njihovi

rođaci, koji su živjeli na plodnom vulkanskom tlu Jave, nastavili su se baviti poljodjelstvom,

osnovali kraljevstvo pod utjecajem Indije, usvojili pismo, te sagradili veliki budistički spomenik

u Borobuduru. Austronežani koji su nastavili naseljavati Polineziju, postali su izolirani od

metalurgije i pisma istočne Azije, pa su zato ostali i bez pisma i bez metalnog oruđa. No kako

smo vidjeli u 2. poglavlju, u različitim okolišima Polinezije razvijala su se društva s vrlo

različitom političkom i društvenom organizacijom te različitim ekonomijama. U jednom

tisućljeću, naseljenici istočne Polinezije vratili su se lovačko-skupljačkom načinu života na

otočju Chatham, a stanovnici Havaja osnovali su protodržavu s intenzivnom proizvodnjom

hrane.

Kad su Europljani napokon stigli, njihove tehnološke i ostale prednosti omogućile su

im da uspostave privremenu kolonijalnu prevlast u gotovo cijeloj tropskoj jugoistočnoj Aziji i

na pacifičkim otocima. Međutim, autohtone zarazne klice i autohtoni proizvođači hrane

spriječili su Europljane da se u znatnijem broju nasele na najvećem dijelu tog područja. U

okviru navedenog područja, danas jedino na Novom Zelandu, Novoj Kaledoniji i Havajima

žive brojne populacije Europljana. To su najveći i najudaljeniji otoci, koji leže najdalje od

ekvatora pa zato imaju klimu najsličniju onoj umjerenoj, europskoj. Dakle, za razliku od

Australije i Amerika, istočna Azija i većina otoka Tihog oceana ostali su naseljeni narodima

istočne Azije i Tihog oceana.

18. POGLAVLJE Sudar hemisfera

Do najveće zamjene populacija posljednjih 13.000 godina došlo je zbog nedavnih

sukoba društava Starog i Novog svijeta. U tom procesu, najdramatičniji i najodlučniji trenutak

dogodio se, kako smo vidjeli u 3. poglavlju, kad je Pizarrova sićušna četa Španjolaca zarobila

cara Inka Atahualpu, apsolutnog vladara najveće, najbogatije, najmnogoljudnije te u

administrativnom i tehnološkom pogledu najnaprednije države američkih starosjedilaca.

Zarobljavanje Atahualpe simbolizira europsko osvajanje Amerika, zbog toga što je ista smjesa

izravnih čimbenika bila odgovorna i za druge primjere europskih osvajanja društava američkih

Indijanaca. Raspravimo sad još jedanput o tom sukobu hemisfera, primjenjujući ono što smo

naučili od 3. poglavlja do sada. Osnovno pitanje na koje moramo odgovoriti jest: zbog čega su

Europljani došli u zemlju američkih Indijanaca i osvojili je, umjesto da se dogodilo obratno?

Polazna točka bit će nam usporedba društava Euroazije i pretkolumbovske Amerike oko 1492.

- godine Kolumbova "otkrića" Amerike.

* * *

Naša usporedba počinje proizvodnjom hrane, glavnom odrednicom veličine lokalne

populacije i društvene složenosti - pa time i krajnjim uzrokom u pozadini osvajanja.

Najuočljivija razlika u proizvodnji hrane u Amerikama i Euroaziji tiče se krupnih domaćih

vrsta sisavaca. U 9. poglavlju prikazali smo 13 euroazijskih životinjskih vrsta, koje su postale

glavni izvor životinjskih bjelančevina (mesa i mlijeka), vune, kože za odjeću, te glavno

sredstvo kopnenog prijevoza ljudi i dobara, prijeko potrebno sredstvo ratovanja, te važan

pospješujući čimbenik proizvodnje usjeva (vučom plugova i kao izvor prirodnog gnojiva). Sve

dok u srednjovjekovno doba vodenice i vjetrenjače nisu počele zamjenjivati sisavce u

Euroaziji, ti sisavci bili su i glavi izvor "industrijske" snage, uz snagu ljudskih mišića -

primjerice, za okretanje žrvnjeva i pokretanje sprava za crpljenje vode. Nasuprot tome, u

Amerikama je postojala samo jedna vrsta krupnog domaćeg sisavca, lama (alpaka),

ograničena na usko područje Anda i susjednu obalu Perua. Od lama se dobivalo meso, vuna i

koža, a koristilo ih se i za prenošenje dobara, no od njih se nikad nije dobivalo mlijeko za

prehranu ljudi, na njima se nikad nije jahalo, niti su lame vukle kola i plugove ili služile kao

tegleća marva i sredstvo za ratovanje.

Riječ je o golemom skupu razlika između društava Euroazije i pretkolumbovske

Amerike - uglavnom zbog izumiranja (istrebljenja?) većine krupnih vrsta divljih sisavaca u

Sjevernoj i Južnoj Americi tijekom kasnog pleistocena. Da nije došlo do tog izumiranja,

možda bi moderna povijest imala drukčiji tijek. Kad su se Cortes i njegovi mokri i uprljani

pustolovi iskrcali na obalu Meksika 1519., u more ih je natrag moglo baciti konjaništvo

sastavljeno od više tisuća Asteka, koji bi jahali domaće američke konje. Umjesto da su Asteci

poumirali od boginja, Španjolci su mogli biti zbrisani američkim zaraznim klicama koje su na

njih mogli prenijeti Asteci otporni na te bolesti. Možda bi tada američke civilizacije, koje bi se

oslanjale na snagu domaćih životinja, poslale vlastite konkvistadore da divljaju Europom. No

sve je te hipotetske scenarije jednom zauvijek onemogućilo izumiranje sisavaca tisućama

godina prije toga.

Nakon tih izumiranja, Euroazija je u usporedbi s Amerikama završila s mnogo više

divljih kandidata za udomaćivanje. Većina tih kandidata same je sebe diskvalificirala za

udomaćivanje, zbog bilo kojeg od već spomenutih šest razloga. Tako je Euroazija završila sa

svojih 13 vrsta krupnih domaćih sisavaca, a obje Amerike sa samo jednom i uz to lokalno

ograničenom vrstom. Obje hemisfere imale su i vlastite domaće vrste ptica i malih sisavaca -

purane, zamorce i mošusne patke u nekim područjima Amerika, a pse u širem području; piliće,

guske, patke, mačke, pse, kuniće, pčele, dudove svilce i još neke vrste u Euroaziji. No važnost

svih tih vrsta malih domaćih životinja trivijalna je u usporedbi sa značenjem krupnih vrsta

sisavaca.

Euroazija i Amerike razlikovali su se i u proizvodnji biljne hrane, iako je tu nesklad

bio manje izražen nego u proizvodnji životinjske hrane. Zemljoradnja je 1492. bila proširena

diljem Euroazije. Medu malobrojnim lovcima skupljačima Euroazije, koji nisu imali domaće

biljke i životinje, bili su narod Ainu u sjevernom Japanu, sibirska društva bez sobova, te male

skupine lovaca skupljača raštrkane po prašumama Indije i tropske jugoistočne Azije, koje su

trgovale sa susjednim poljodjelcima. Neka druga euroazijska društva, a posebice pastiri iz

središnje Azije te arktički Laponci i Samojedi koji su uzgajali krda sobova, imali su domaće

životinje, ali su imali slabu ili nikakvu zemljoradnju. Sva ostala društva Euroazije bavila su se i

zemljoradnjom i stočarstvom.

Zemljoradnja je bila proširena i u Amerikama, no tamo su lovci skupljači zauzimali

mnogo veće područje nego u Euroaziji. Područjima Amerika, u kojima nije bilo proizvodnje

hrane, pripadaju: cijeli sjeverni dio Sjeverne Amerike te južni dio Južne Amerike, kanadske

Velike ravnice, te cijeli zapadni dio Sjeverne Amerike uz iznimku malih područja na jugozapadu

SAD-a u kojima je postojalo poljodjelstvo s navodnjavanjem. Upravo je nevjerojatno da se

danas, nakon dolaska Europljana, neka od tih područja nalaze među najplodnijim farmama i

pašnjacima i u Sjevernoj i u Južnoj Americi: države na zapadnoj obali SAD-a, žitni pojas

Kanade, pampas u Argentini, te sredozemno područje Čilea. Prethodno nepostojanje

proizvodnje hrane na tim područjima bilo je uzrokovano najviše lokalnom oskudicom uzgojivih

divljih vrsta biljaka i životinja, te postojanjem geografskih i ekoloških barijera koje su

priječile dolazak domaćih biljaka i malobrojnih domaćih životinja iz drugih područja

Amerike. Ta su područja postala plodna ne samo za europske doseljenike, nego (u nekim

slučajevima) i za američke Indijance, čim su Europljani uveli pogodne domaće biljke i

životinje. Primjerice, društva američkih Indijanaca u nekim dijelovima Velikih ravnica na

zapadu SAD-a te u pampama Argentine, postala su poznata po konjaničkom umijeću, a

ponegdje i po stočarstvu i pastirstvu. Ti ravničarski konjanici i ratnici te Navajo pastiri i tkalci

danas imaju istaknuto mjesto u predodžbi bijelih Amerikanaca o životu i karakteristikama

američkih Indijanaca - no temelj za tu predodžbu stvoren je tek nakon 1492. Ti nam primjeri

pokazuju da su upravo domaće životinje i biljke bile jedini nedostajući sastojak za pojavu

proizvodnje hrane na velikom području Amerika.

Na onim područjima Amerika u kojima su američki Indijanci razvili zemljoradnju, ona

je bilo ograničena postojanjem pet velikih nedostataka u usporedbi s zemljoradnjom Euroazije:

nadaleko proširena ovisnost o kukuruzu siromašnom bjelančevinama, umjesto euroazijskih

raznolikih žitarica bogatih bjelančevinama; ručno sađenje pojedinačnih biljaka, umjesto

sijanja razbacivanjem sjemena iz ruke; ručnim prekopavanjem umjesto oranjem uz pomoć

plužnih životinja, što bi jednoj osobi omogućilo obradu mnogo veće površine i kultivaciju

nekih plodnih ali tvrdih površina i travnjaka koje je teško samo ručno obrađivati (npr. na

sjevernoameričkim Velikim ravnicama); nedostatak životinjskog gnojiva za povećanje

plodnosti tla; te postojanje jedino ljudske radne snage, bez pomoći teglećih životinja, za

poljodjelske poslove kao što su vršenje žita, mljevenje zrnja i navodnjavanje. Te razlike

navode na zaključak da je 1492. zemljoradnja Euroazije, u odnosu na zemljoradnju Amerika, u

prosjeku davala više kalorija i bjelančevina po osobi i satu rada.

* * *

Takve razlike u proizvodnji hrane bile su krajnji uzrok nejednakosti društava Euroazije

i pretkolumbovskih Amerika. Od posljedičnih izravnih čimbenika, odgovornih za uspješno

osvajanje, najvažniji su: razlike u zaraznim klicama, tehnologija, politička organizacija te pismo.

Zarazne klice bile su najizravnije povezane s razlikama u proizvodnji hrane. Zarazne bolesti

koje su redovito pogađale napučena društva Euroazije, pa su zato mnogi stanovnici Euroazije

na te bolesti razvili imunološku ili genetičku otpornost, obuhvaćaju sve najsmrtonosnije

ubojice u prošlosti: boginje, ospice, gripu, kugu, tuberkulozu, tifus, koleru, malariju te ostale.

Nasuprot tom sumornom popisu, jedina zarazna bolest prenapučenosti koju sa sigurnošću

možemo pripisati pretkolumbovskim društvima Amerika bila je nesifilitička treponematoza.

(Objasnio sam u 11. poglavlju da je i danas nejasno je li sifilis nastao u Euroaziji ili u Americi, a

mislim i da je nedokazana tvrdnja o postojanju ljudske tuberkuloze u Amerikama prije dolaska

Kolumba.)

Te kontinentalne razlike u postojanju opasnih zaraznih klica paradoksalna su

posljedica razlika u kontaktima s domaćim životinjama. Većina mikroba odgovornih za

zarazne bolesti prenapučenih ljudskih društava evoluirali su od sličnih predačkih mikroba koji

su uzrokovali zarazne bolesti domaćih životinja, a s kojima su prije oko 10.000 godina

proizvođači hrane počeli svakodnevno dolaziti u kontakt. U Euroaziji su nastale mnoge

domaće vrste životinja, pa time i mnogi takvi mikrobi, dok je u Amerikama bilo vrlo malo i

jednih i drugih. Drugi razlozi, zbog kojih je u društvima američkih Indijanaca nastalo tako

malo smrtonosnih mikroba, bili su ovi: u Amerikama su sela, idealno plodno tlo za zarazne

bolesti, nastala tisućama godina poslije nego u Euroaziji; tri područja Novog svijeta u kojima

su postojala gradska društva (Ande, Srednja Amerika i jugoistok SAD-a) nikad nisu bili

povezani brzom i čestom trgovačkom razmjenom u obliku koji je omogućio prodor kuge,

gripe i vjerojatno boginja iz Azije u Europu. Zbog toga čak i malarija i žuta groznica, zarazne

bolesti koje su Europljanima bile glavna zapreka pri kolonizacije tropske Amerike i najveći

problem pri gradnji Panamskog kanala, uopće nisu američke bolesti, nego su uzrokovane

mikrobima podrijetlom iz tropskih područja Starog svijeta koje su u obje Amerike donijeli

Europljani.

U usporedbi sa zaraznim klicama, podjednako snažan izravni čimbenik uspješnog

europskog osvajanja Amerika bile su razlike u svim vidovima tehnologije. Te su razlike u

krajnjoj mjeri posljedica mnogo dulje euroazijske povijesti gusto naseljenih, ekonomski

specijaliziranih, politički centraliziranih i međusobno povezanih društava koji se jedni s

drugima natječu, a svi su ovisni o proizvodnji hrane. Možemo istaknuti pet područja

tehnologije.

Prije svega, metali - isprva bakar, zatim bronca i napokon željezo - korišteni su 1492.

za izradu oruđa u svim složenim društvima Euroazije. Nasuprot tome, iako se bakar, srebro,

zlato i legure upotrebljavalo za izradu ukrasa u Andama i nekim drugim dijelovima Amerike,

kamen, drvo i kosti i dalje su bili glavni materijali za izradu oruđa u svim društvima američkih

Indijanaca, koja su bakreno oruđe rabila samo na nekim lokalitetima i u ograničenom opsegu.

Drugo, vojna tehnologija u Euroaziji je bila mnogo moćnija nego u Amerikama.

Europsko oružje bili su čelični mačevi, koplja i bodeži, nadopunjeni malim vatrenim oružjem

i topništvom, a oklopi i kacige bili su također načinjeni od čvrstog čelika ili žičani. Umjesto

čelika, američki Indijanci imali su toljage i sjekire od kamena ili drveta (ponekad od bakra, u

Andama), praćke, lukove i strijele, te oklope od pločica; sve je to bila i mnogo slabija zaštita i

znatno slabije naoružanje. Osim toga, vojske američkih Indijanaca nisu imale životinje koje bi

se mogle suprotstaviti konjima čija je vrijednost kao sredstva za napad i brzi transport dala

Europljanima golemu prednost sve dok ih neka društva američkih Indijanaca nisu i sama

usvojila.

Treće, društva Euroazije imala su golemu prednost u izvorima energije za upravljanje

strojevima. Prvi napredak u odnosu na golu upotrebu ljudskih mišića bila je upotreba životinja

- goveda, konja i magaraca - za vuču plugova i okretanje kotača za mljevenje žita, podizanje

vode i navodnjavanje ili isušivanje polja. Vodenice su nastale u rimsko doba i zatim se,

zajedno s plimnim mlinovima i vjetrenjačama, naglo razvile u srednjem vijeku. Spojeni

sustavima zupčanika, ti su strojevi iskorištavali snagu vode i vjetra ne samo za mljevenje žita

i pokretanje vode, nego i za nebrojene namjene u manufakturi, npr. za drobljenje šećera,

pokretanje mijehova, mljevenje rudača, izradu papira, poliranje kamena, cijeđenje ulja,

proizvodnju soli i tekstila te piljenje drva. Pogodno je arbitrarno definirati industrijsku

revoluciju kao proces koji je počeo upotrebom parnih strojeva u Engleskoj u 18. stoljeću, no

zapravo je industrijska revolucija, utemeljena na upotrebi snage vode i vjetra, već počela u

srednjovjekovnom razdoblju na brojnim područjima Europe. Svi ti postupci kojima se u

Euroaziji iskorištavala snaga životinja, vode i vjetra, u Amerikama su se do 1492. provodili

jedino primjenom gole ljudske snage.

Mnogo prije početka upotrebe kotača za pretvorbu sile u Euroaziji, kotač je bio temelj

kopnenog prijevoza u najvećem dijelu Euroazije - ne samo za vozila koja su vukla zaprežne

životinje, nego i za vrtne tačke koje su pokretali ljudi, što je omogućilo da jedna ili više

osoba, iako rabe samo snagu ljudskih mišića, prevezu mnogo teže terete nego što bi bilo

moguće nošenjem. Kotači su u Euroaziji prilagođeni i za upotrebu u lončarstvu i satovima. Ni

jedna od tih primjena kotača nije usvojena u Amerikama, gdje kotače poznajemo samo kao

dio keramičkih igračaka iz Meksika.

Još jedno područje tehnologije koje moramo spomenuti jest pomorski transport. Mnoga

euroazijska društva razvila su velike jedrenjake, a neki od njih mogli su ploviti protiv vjetra i

preploviti ocean, opremljeni sekstantima, magnetnim kompasima, osovinskim kormilima i

topovima. Prema svom kapacitetu, brzini, manevarskim sposobnostima i izdržljivosti na

otvorenom moru, ti euroazijski brodovi bili su mnogo nadmoćniji u odnosu na splavi kojima

se odvijala trgovina među najnaprednijim društvima Novog svijeta - društvima Anda i

Srednje Amerike. Te su splavi plovile niz vjetar obalama Tihog oceana. Pizarrov brod lako je

sustigao i zarobio takve splavi na svom prvom putovanju u Peru.

* * *

Osim zaraznih klica i tehnologije, društva Euroazije i pretkolumbovske Amerike

razlikovala su se i prema političkoj organizaciji. Do kasnog srednjeg vijeka i renesanse, u

najvećem dijelu Euroazije zavladale su organizirane države. Medu njima, države Habsburga,

Otomansko Carstvo i Kinesko Carstvo, te država Mogula u Indiji i država Mongola na svom

vrhuncu u 13. stoljeću, osnovane su kao veliki višejezični amalgami nastali osvajanjem drugih

država. Zbog toga te države općenito nazivamo carstvima. Mnoge države i carstva Euroazije

imali su službene religije koje su pridonosile državnoj povezanosti, a na koje se pozivalo radi

opravdanja političkog vodstva i ratova pokrenutih protiv drugih naroda. Plemenska društva i

družine u Euroaziji uglavnom su bili svedeni na arktičke uzgajivače sobova, lovce skupljače u

Sibiru, te enklave lovaca skupljača na Indijskom potkontinentu i u tropskoj jugoistočnoj Aziji.

U Amerikama su postojala dva carstva, carstvo Asteka i carstvo Inka, koja su

euroazijskim carstvima sličila po svojoj veličini, populaciji, višejezičnom sastavu, postojanju

službenih religija, te po tome što su nastale osvajanjem manjih država. U Americi su to bile

jedine dvije političke cjeline sposobne osigurati sredstva za javne radove ili ratove, po

razmjeru slične onima u mnogim državama Euroazije. U Euroaziji je sedam država

(Španjolska, Portugal, Engleska, Francuska, Nizozemska, Švedska i Danska) posjedovalo

sredstva dovoljna za stvaranje američkih kolonija između 1492. i 1666. U Amerikama su

postojale i brojne poglavarije (od kojih su neke zapravo bile male države): u tropskoj južnoj

Americi, Srednjoj Americi izvan dosega vlasti Asteka, te na jugoistoku SAD-a. Na ostalim

područjima Amerika postojala su samo društva na razini družina i plemena.

Posljednji izravni čimbenik o kojem treba raspraviti jest pismo. U večini država

Euroazije postojale su pismene birokracije, a u nekima je i znatan dio populacije (osim

činovnika) također bio pismen. Pismo je društva Europe učinilo moćnijima tako što je

olakšalo političku administraciju i ekonomske razmjene, potaknulo i vodilo istraživačka

putovanja i osvajanja, te učinilo dostupnim cijeli niz informacija i ljudskih iskustava,

uključujući i ona iz udaljenih krajeva i prošlih razdoblja. Nasuprot tome, upotreba pisma u

Amerikama bila je ograničena na elitu u malom području Srednje Amerike. Carstvo Inka

posjedovalo je sustav računovodstva i mnemoničku napravu koja se temeljila na čvorovima

(tvz. quipu), no nije se ni približila upotrebi pisma kao sredstva za prijenos detaljnih

informacija.

* * *

Dakle, euroazijska su društva u vrijeme Kolumba, u odnosu na američka društva,

imala velike prednosti u proizvodnji hrane, zaraznim klicama, tehnologiji (uključujući oružje),

političkoj organizaciji i postojanju pisma. To su bili glavni čimbenici koji su prevagnuli ishod

poslijekolumbovskih sukoba. No te razlike 1492. tek su trenutačni presjek i snimak povijesnih

putanja koje su se u Amerikama odvijale barem 13.000 godina, a mnogo dulje i u Euroaziji.

Taj trenutačni snimak 1492., osobito u Amerikama, obuhvaća završetak neovisne razvojne

putanje za američke Indijance. Razmotrimo sada prethodne faze tih razvojnih putanja.

Tablica 18.1. sažeto prikazuje približne datume pojave ključnih inovacija u glavnim

"domovinama" svake hemisfere (Plodni polumjesec i Kina u Euroaziji, Ande i Amazona te

Srednja Amerika u Amerikama). Tablica prikazuje i razvojne putanje sporedne domovine

Novog svijeta u istočnom dijelu SAD-a, te putanju za Englesku, koja uopće nije domovina

nego je navedena kao primjer za to kako su se inovacije brzo širile iz područja Plodnog

polumjeseca.

Ta će tablica sigurno zgroziti svakog obrazovanog čitatelja jer krajnje složene

povijesne procese svodi na nekoliko naizgled preciznih datuma. U stvarnosti, svi su ti datumi

tek puki pokušaji da se označe arbitrarne točke duž jednog slijeda trajanja. Primjerice, od

samog datuma starosti prvog metalnog oruđa koje je neki arheolog pronašao, mnogo je

važnije odrediti kad se od metala počeo izrađivati bitan udio oruđa, tj. koliko učestalo mora

biti metalno oruđe, da bi ga se proglasilo "vrlo raširenim"? Datumi pojave iste inovacije mogu

biti različiti u raznim dijelovima iste domovine. Primjerice, na području Anda lončarstvo se u

obalnom području Ekvadora (3100. pr. Kr.) pojavilo otprilike 1300 godina prije nego u Peruu

(1800. pr. Kr..). Neki datumi, poput onih za pojavu i uspon poglavarija, teže se mogu izvesti iz

arheoloških nalaza nego datumi za artefakte kao što su lončarija ili metalno oruđe. Neki

datumi navedeni u tablici 18.1. vrlo su nesigurni, posebice kad je u pitanju početak

proizvodnje hrane u Amerikama. Ipak, sve dok imamo na umu da je ta tablica

pojednostavljena, korisna nam je za usporedbu povijesti kontinenata.

Tablica navodi na zaključak da je proizvodnja hrane u Euroaziji počela zauzimati

velik udio u ljudskoj prehrani otprilike 5000 godina prije nego u Amerikama. No odmah

moramo upozoriti: dok o drevnosti proizvodnje hrane u Euroaziji nema dvojbi, postoje

neslaganja o njezinu početku u Americi. Treba istaknuti da, u odnosu na datume navedene u

tablici, arheolozi često citiraju navodno znatno starije datume uzgoja biljaka u špilji Coxcatlan

u Meksiku, u špilji Guitarrero u Peruu, te na nekim drugim američkim lokalitetima. Te

navodno starije datume danas se ponovno provjerava zbog nekoliko razloga: nedavno izravno

radiokarbonsko datiranje ostataka domaćih biljaka je, bar u nekim slučajevima, pokazalo

mlađe datume; prethodno citirani stariji datumi temeljili su se na analizi pepela za koji se

smatralo da je istodoban ostacima biljaka, no možda je taj pepeo stariji ili mlađi; napokon, još

je nejasno jesu li neki od tih starijih ostataka biljaka ostaci domaćih biljaka ili samo ostaci

prikupljenih divljih biljaka. No čak i da je do uzgoja biljaka u Amerikama došlo prije nego što

to pokazuju datumi u tablici 18.1., poljodjelstvo je u Amerikama, mnogo kasnije nego u

Europi, postalo glavni izvor kalorija u ljudskoj prehrani te podloga za sjedilački način života.

Tablica 18.1. Povijesne putanje Euroazije i Amerika.

Pretpostavljeno

vrijeme usvajanja

Euroazija Pretkolumbovska Amerika

Plodni

polumjesec Kina Engleska Ande Amazonija Mezoamerika Istok SAD-a

Udomaćivanje

biljaka 8500.pr.Kr.

najkasnije

7500. pr. Kr. 3500. pr. Kr.

najkasni

je 3000.

pr. Kr.

3000. pr. Kr. najkasnije

3000. pr. Kr. 2500. pr. Kr.

Udomaćivanje

životinja 8000. pr. Kr.

najkasnije

7500. pr. Kr. 3500. pr. Kr.

3500. pr.

Kr. ? 500.pr. Kr. -

Lončarstvo 7000. pr. Kr. najkasnije

7500. pr. Kr. 3500. pr. Kr.

3100.-

1800. pr.

Kr.

6000. pr. Kr. 1500. pr. Kr. 2500. pr. Kr.

Sela 9000. pr. Kr. najkasnije

7500. pr. Kr. 3000. pr. Kr.

3100.-

1800. pr.

Kr.

6000. pr. Kr. 1500. pr. Kr. 500. pr. Kr.

Poglavarije 5500. pr. Kr. 2000. pr. Kr. 2500. pr. Kr.

najkasni

je 1500.

pr. Kr.

1.n.e. 1500. pr. Kr. 200. pr. Kr.

Upotreba metalnog

oruđa ili artefakata

(bakar i/ili bronca)

4000. pr. Kr. 2000. pr. Kr. 2000. pr. Kr. 1000.

n.e. - - -

Države 3700. pr. Kr. 2000. pr. Kr. 500. n.e. 1.n.e. - 300. pr. Kr. -

Pismo 3200. pr. Kr. najkasnije

1300. pr. Kr. 43. n.e. - - 600. pr. Kr. -

Upotreba željeznog

oruđa 900. pr. Kr. 500. pr. Kr. 650. pr. Kr. - - - -

Ova tablica daje približne datume raširenog usvajanja važnih inovacija u tri područja Euroazije i četiri

područja pretkolumbovske Amerike. Pri datumima za udomaćivanje životinja zanemareni su psi, koji su udomaćeni

prije životinja za proizvodnju hrane i u Euroaziji i u Amerikama. O postojanju poglavarija zaključuje se na temelju

arheološke dokazne grade, kao Što su grobnice različitog statusa (svečaniji pogrebi za uglednike), arhitektura te tip

naselja. Tablica jako pojednostavljuje složenu masu povijesnih Činjenica; za neka od brojnih bitnih upozorenja i

dodatnih tumačenja pogledajte tekst.

Vidjeli smo u 5. i 10. poglavlju da je tek nekoliko relativno malih područja u svakoj

hemisferi djelovalo kao "domovina", u kojoj je proizvodnja hrane prvi put nastala i odakle se

dalje širila. Te domovine bile su Plodni polumjesec i Kina u Euroaziji, a u Amerikama Ande i

Amazona, Srednja Amerika te istočni dio SAD-a. Brzina širenja ključnih inovacija osobito je

dobro proučena u Europi, zahvaljujući velikom broju arheologa koji rade na tom području.

Kao što nam pokazuje tablica 18.1., kad su nakon znatnog kašnjenja (5000 godina) u

Englesku iz Plodnog polumjeseca stigli proizvodnja hrane i život u selima, stanovnici

Engleske mnogo su brže usvajali poglavarije, države, pismo i posebice metalno oruđe: nakon

2000 godina proširila se upotreba metalnog oruđa od bakra i bronce, a nakon samo 250

godina počelo se upotrebljavati željezno oruđe. Očito, društvu koje se već sastojalo od

zemljoradnika sa sjedilačkim načinom života, bilo je mnogo lakše "posuditi" metalurgiju od

sličnog takvog društva, nego što je nomadskim lovcima skupljačima bilo "posuditi"

proizvodnju hrane od zemljoradnika sa sjedilačkim načinom života (ili biti potisnut od takvih

zemljoradnika).

* * *

Zbog čega su putanje svih ključnih otkrića u Amerikama pomaknute na kasnije datume

u odnosu na Euroaziju? Četiri skupine razloga nameću se sami po sebi: u usporedbi s

Euroazijom, u Amerikama vidimo kasniji početak, uži izbor dostupnih divljih životinja i biljaka

za uzgoj, veće zapreke za širenje pojava te možda manja ili izoliranija područja u kojima je

populacijska gustoća bila visoka.

Što se tiče početne prednosti Euroazije, ljudi su u njoj živjeli otprilike milijun godina -

mnogo dulje nego što su živjeli u Amerikama. Sudeći prema arheološkim dokazima

spomenutim u 1. poglavlju, ljudi su preko Aljaske prodrli u Ameriku tek oko 12.000. pr. Kr.,

proširili se južno od kanadskog ledenjačkog pokrova (kao Clovis lovci) nekoliko stoljeća prije

11.000. pr. Kr., a do najjužnije točke Južne Amerike došli do 10.000. pr. Kr. Čak i kad bi se

pokazale valjanima zasad dvojbene tvrdnje o starijim nalazištima ljudske prisutnosti u

Amerikama, ti su navodni prethodnici Clovis lovaca zbog nepoznatih razloga ostali vrlo

raštrkani i nisu u pleistocenu pokrenuli rast populacije društava lovaca skupljača te pojavu

tehnologije i umjetnosti kao što je bio slučaj u Starom svijetu. Proizvodnja hrane već se počela

razvijati u Plodnom polumjesecu samo 1500 godina nakon što su lovci skupljači (srodnici

naroda Clovis) bili tek doprli do juga Južne Amerike.

Valja razmotriti nekoliko mogućih posljedica početne prednosti Euroazijaca. Prije

svega, je li nakon 11.000. pr. Kr. trebalo mnogo vremena da se Amerike ispune ljudima?

Proračuni pokazuju da bi taj čimbenik imao tek trivijalni učinak na 5000 godina američkog

kašnjenja u razvoju sela koja proizvode hranu. Proračuni spomenuti u 1. poglavlju pokazuju

da bi čak i skupina od samo 100 pionirskih američkih Indijanaca, koji su preko kanadske

granice prešli u donji dio SAD-a, a svoju populaciju svake godine povećali za 1%, već za

1000 godina Amerike napučili lovcima skupljačima. Šireći se na jug brzinom od samo 2

kilometra na mjesec, ti bi pioniri već 700 godina nakon prelaska kanadske granice stigli do

najjužnije točke Južne Amerike. Te pretpostavljene stope širenja i porasta populacije vrlo su

niske ako ih usporedimo sa stvarnim, poznatim stopama rasta naroda koji se šire u prethodno

nenaseljena ili rijetko naseljena područja. Zato su obje Amerike vjerojatno bile posve

naseljene lovcima skupljačima već nekoliko stoljeća nakon dolaska prvih doseljenika.

Drugo, možda veći dio tog zastoja od 5000 godina zauzima vrijeme koje je prvim

Amerikancima bilo potrebno da se dovoljno zbliže s novim lokalnim vrstama biljaka i

životinja te vrstama stijena i minerala u novoj zemlji? Ako razmišljamo prema analogiji s

lovcima skupljačima Nove Gvineje i Polinezije te zemljoradnicima koji se šire na dotad

nepoznata područja - kao što su Maori koji su naseljavali Novi Zeland ili Tudawhe koji su

naseljavali bazen Karimui na Novoj Gvineji - doseljenicima je vjerojatno trebalo manje od

jednog stoljeća da otkriju najbolje mineralne resurse te nauče razlikovati korisne od otrovnih

divljih biljaka i životinja.

Treće, što je s početnom prednošću Euroazije u razvijanju lokalno primjerene

tehnologije? Prvi zemljoradnici u Plodnom polumjesecu i Kini naslijedili su tehnologiju koju

su moderni pripadnici vrste Homo sapiens na tim područjima razvijali za eksploataciju

lokalnih resursa više desetaka tisuća godina. Primjerice, kameni srpovi, podzemne jame za

skladištenje hrane, te drugi oblici tehnologija koje su u Plodnom polumjesecu razvili lovci

skupljači da bi uspješno iskorištavali divlje žitarice, bili su dostupni prvim uzgajivačima

žitarica u Plodnom polumjesecu. Nasuprot tome, prvi naseljenici Amerike stigli su preko

Aljaske s opremom pogodnom za tundru sibirskog Arktika. Morali su sami izumiti opremu

pogodnu za svaki novi okoliš u koji su doselili.

Ta odgoda u razvoju tehnologije možda je bitno pridonijela odgodi razvoja američkih

Indijanaca.

Još očitiji čimbenik odgode bio je sužen izbor divljih vrsta biljaka i životinja za uzgoj.

Rekao sam u 6. poglavlju da kad lovci skupljači usvoje proizvodnju hrane, to nije zbog toga

što predviđaju potencijalnu korist za svoje buduće potomke, nego zato što početna

proizvodnja hrane nudi prednosti u odnosu na lovačko-skupljački način života. Rana

proizvodnja hrane u Amerikama bila je manje konkurentna lovu i skupljanju nego što je to bio

slučaj u Plodnom polumjesecu ili Kini - dijelom i zbog gotovo potpunog nedostatka uzgojivih

divljih sisavaca. Zato su prvi američki zemljoradnici ostali ovisni o divljim životinjama kao

izvoru bjelančevina, pa su prijekom potrebom ostali bar djelomično lovci skupljači, dok je i u

Plodnom polumjesecu i u Kini do pripitomljavanja životinja došlo ubrzo nakon početka

uzgoja biljaka, pa je tako nastao paket proizvodnje hrane koji je brzo nadmašio "ponudu"

lovačko-skupljačkog načina života. Osim toga, domaće su životinje u Euroaziji samu

zemljoradnju učinili kompetitivnijom, tako što se od životinja dobivalo gnojivo za njive, a uz

to su i vukle plugove.

Svojstva američkih divljih biljaka umanjila su suparništvo američkih Indijanaca kao

proizvođača hrane. Taj zaključak najjasnije vrijedi za istočni dio SAD-a, gdje je uzgojeno

jedva desetak biljaka, među kojima su bile trave sitnog zrna, no ne i trave krupnog zrna, zatim

mahunarke, vlaknaste biljke ili kultivirane voćke i stabla s orašastim plodovima. Zaključak je

jasno opravdan i u slučaju ključne žitarice Srednje Amerike - kukuruza, koji se proširio izvan

Amerike i postao jedan od glavnih usjeva svijeta. Divlja pšenica i ječam u Plodnom

polumjesecu evoluirali su u usjeve uz minimalni broj promjena i kroz samo nekoliko stoljeća,

a divljoj teosinti trebalo je nekoliko tisućljeća da se pretvori u kukuruz, pri čemu je moralo

doći do drastičnih promjena njezine reproduktivne biologije i prenamjene energije u

proizvodnju sjemenki, gubitka poput kamena tvrde ljuske sjemenki te znatnog porasta

veličine klipova.

Zbog svega toga, čak i ako prihvatimo nedavno pretpostavljene mlade datume početka

indijanskog uzgoja biljaka, opet bi prošlo od 1500 do 2000 godina između tog početka (3000.-

2500. pr. Kr.) i pojave učestalih cjelogodišnjih sela (1800.-500. pr. Kr.) u Srednjoj Americi, u

unutrašnjosti Anda te na istoku SAD-a. Američkim Indijancima zemljoradnja je dugo

vremena služila tek kao mali dodatak prehrani koja se temeljila na lovu i skupljanju, a pritom

zemljoradnja nije dovela do znatnog porasta populacije. Ako prihvatimo tradicionalne, starije

datume početka uzgoja biljaka u Americi, onda bi prošlo ne otprilike 2000 godina, nego 5000

godina do pojave sela koja se prehranjuju proizvodnjom hrane. Nasuprot tome, u najvećem

dijelu Euroazije, pojava sela vremenski je tijesno povezana s početkom proizvodnje hrane.

(Lovačko-skupljački način života sam po sebi bio je dovoljno produktivan da podrži pojavu

sela čak i prije usvajanja zemljoradnje u nekim područjima obje hemisfere, kao što su Japan i

Plodni polumjesec u Starom svijetu, odnosno obalno područje Ekvadora te Amazona u

Novom svijetu.) Ograničenja uzrokovana lokalnom dostupnošću uzgojenih biljaka u Novom

svijetu dobro su nam ilustrirana promjenama samih društava američkih Indijanaca do kojih je

došlo pri uvozu drugih domaćih biljaka ili životinja, bilo iz drugih dijelova Amerike bilo iz

Euroazije. Primjeri toga su dolazak kukuruza u istočni dio SAD-a i Amazonu, prihvaćanje

lame u sjevernim Andama nakon njezina udomaćivanja u južnim Andama, te pojava konja u

mnogim dijelovima Sjeverne i Južne Amerike.

Osim što je Euroazija imala početnu prednost i pogodne divlje vrste biljaka i životinja,

razvoj je u njoj bio ubrzan i lakšim širenjem životinja, biljaka, ideja, tehnologije i naroda u

usporedbi s Amerikom, što je posljedica nekoliko skupova geografskih i ekoloških čimbenika.

Glavna istočno-zapadna os Euroazije, za razliku od glavne sjevernojužne osi Amerika,

omogućila je širenje duž iste geografske širine i uz iste varijable okoliša. Nasuprot postojanoj

širini Euroazije u smjeru istok-zapad, Novi svijet u tom je smjeru jako sužen duž cijele Srednje

Amerike, a posebice na području Paname. Osim toga, kontinentalna masa obiju Amerika više

je fragmentirana postojanjem medupodručja nepogodnih za proizvodnju hrane ili pojavu

ljudskih populacija velike gustoće. U te ekološke barijere ubrajamo kišne prašume Panamske

prevlake, koje su društva Srednje Amerike odvajala od društava Anda i Amazone; pustinje

sjevernog Meksika, koje su Srednju Ameriku odvajale od društava na jugozapadu i jugoistoku

današnjeg SAD-a; suha područja Teksasa, koja su razdvajala jugozapad od jugoistoka SAD-a;

te pustinje i visoke planine kojima je od ostatka kontinenta izolirana zapadna obala SAD-a,

koja bi inače bila pogodna za proizvodnju hrane.

Zbog svega toga, nije bilo širenja domaćih životinja, pisma ni političkih entiteta među

središtima Novog svijeta (Srednje Amerike, istoka SAD-a, Anda i Amazone), dok je širenje

domaćih biljaka i tehnologije bilo ograničeno ili sporo.

Neke specifične posljedice postojanja tih barijera u Americi zaslužuju da ih se spomene.

Proizvodnja hrane nije se nikad proširila s jugozapada SAD-a i iz doline Mississippija u

današnje žitnice, Kaliforniju i Oregon, u kojima su društva američkih Indijanaca ostala lovci

skupljači samo zbog toga što nisu imali pogodnih uzgojivih biljaka. Lame, zamorci i krumpiri

s andskih visoravni nikad nisu stigli na visoravni Meksika, pa su Srednja i Sjeverna Amerika

ostali bez domaćih sisavaca, uz iznimku pasa. I obratno, domaći suncokret s istoka SAD-a

nikad nije stigao do Srednje Amerike, a domaći purani Srednje Amerike nikad nisu prodrli u

Južnu Ameriku ni u istočni dio SAD-a. Kukuruzu iz Srednje Amerike trebalo je 3000 godina,

a grahu 4000 godina, da prevale 1100 kilometara od njiva Meksika do njiva na istoku SAD-a.

Nakon što je kukuruz stigao u istočni dio SAD-a, prošlo je još sedam stoljeća prije nego što se

razvila sorta kukuruza pogodna za rast u klimi Sjeverne Amerike, što je potaknulo pojavu

kulture Mississippi. Čini se da je kukuruzu, grahu i tikvicama trebalo nekoliko tisuća godina

da se iz Srednje Amerike prošire na jugozapad SAD-a. Dok su se domaće biljke iz Plodnog

polumjeseca širile na zapad i na istok dovoljno brzo da zapriječe neovisni uzgoj istih ili

srodnih vrsta na drugim područjima, barijere na području Amerike omogućile su pojavu

brojnih usporednih uzgoja biljaka.

Uz te učinke barijera na širenje domaćih biljaka i životinja, jednako su uočljivi učinci

ostalih obilježja ljudskih društava. Alfabeti nastali na istoku Sredozemlja proširili su se na sva

složena društva Euroazije, od Engleske do Indonezije, osim na područja istočne Azije na

kojima su prihvaćene varijante kineskog pisma. Nasuprot tome, jedina pisma Novog svijeta,

pisma Srednje Amerike, nisu se nikad proširila na složena društva Anda i istočnog dijela SAD-

a, koja su ih inače mogla usvojiti. Kotač je u Srednjoj Americi izumljen kao dio igračaka, ali

nikad se nije susreo s lamama uzgojenim u Andama, pa u Novom svijetu nisu razvijena

prijevozna sredstva s kotačima. Od istoka do zapada Starog svijeta, Makedonsko i Rimsko

Carstvo prostirali su se širinom od 4800 kilometara, a Mongolsko Carstvo čak 9500

kilometara. No carstva i države Srednje Amerike nisu imali političke odnose s poglavarijama

istočnog dijela SAD-a udaljenima samo 1100 kilometara prema sjeveru, ni sa carstvima i

državama na području Anda, udaljenima 1600 kilometara prema jugu (a čini se da nikad nisu

ni čuli za postojanje tih drugih društava).

Veća geografska fragmentiranost Amerika, u usporedbi s Euroazijom, odrazila se i na

distribuciju jezika. Lingvisti se slažu u grupiranju gotovo svih jezika Euroazije u otprilike

desetak jezičnih porodica, od kojih svaka obuhvaća i do nekoliko stotina srodnih jezika.

Primjerice, indoeuropska jezična porodica, kojoj pripadaju engleski, francuski, ruski, grčki i

hindski, sastoji se od otprilike 144 jezika. Samo nekoliko tih porodica zauzima velika

neprekinuta područja - u slučaju indoeuropske porodice, područje obuhvaća najveći dio Europe

i (prema istoku) velik dio zapadne Azije do Indije. Lingvistički, povijesni i arheološki dokazi

jasno nam pokazuju da je svaka takva velika i neprekinuta distribucija posljedica povijesnog

širenja predačkog jezika, nakon čega je došlo do lokalne lingvističke diferencijacije i nastanka

porodice srodnih jezika (tablica 18.2). Većina tih širenja može se pripisati prednostima

govornika predačkog jezika, koji su pripadali društvu proizvođača hrane, u usporedbi s

lovcima skupljačima. Već smo u 16. i 17. poglavlju raspravljali o takvim povijesnim

ekspanzijama na primjeru sinotibetske, austronezijske i drugih istočnoazijskih jezičnih

porodica. Jedna od glavnih ekspanzija posljednjeg tisućljeća prenijela je indoeuropske jezike

iz Europe u Amerike i Australiju, ruski jezik iz istočne Europe diljem Sibira, te turski jezik (iz

altajske porodice) iz središnje Azije na zapad do Turske.

Uz iznimku eskimsko-aleutske jezične porodice na američkom Arktiku te na-dene

jezične porodice na području Aljaske, sjeverozapadne Kanade i jugozapada SAD-a, u Americi

nema primjera masovne ekspanzije jezika - bar ne takve koju bi lingvisti općenito prihvatili.

Većina lingvista koji su specijalisti za jezike američkih Indijanaca nisu uočili nikakve druge

velike i jasne skupine jezika osim eskimskoaleutske porodice i na-dene. U najboljem slučaju,

lingvisti dokaznu gradu smatraju dovoljnom za razvrstavanje ostalih jezika američkih

Indijanaca (kojih prema različitim procjenama ima od 600 do 2000) u samo stotinu ili više

jezičnih skupina i izoliranih jezika. Prijeporno mišljenje manjine je ono koje zastupa lingvist

Joseph Greenberg, koji je uz eskimsko-aleutske i na-dene jezike, sve ostale jezike američkih

Indijanaca svrstao u jednu veliku porodicu - tzv. amerindijansku - s dvanaestak jezičnih

skupina.

Tablica 18.2. Širenje jezika diljem Starog Svijeta.

Pretpostavljeno

razdoblje

Jezik ili jezična

porodica Širenje Krajnji pokretač

6000. ili 4000. pr. Kr. indoeuropski

Ukrajina ili

Anatolija ->

Europa, središnja

Azija, Indija

proizvodnja

hrane ili

pastoralizam

utemeljen na

konjima

od 6000. do 2000. pr.

Kr. elamo-dravidski Iran - Indija proizvodnja hrane

od 4000. pr. Kr. do

danas sinotibetski

Tibet, sjeverna

Kina ->južna

Kina, tropska

jugoistočna Azija

proizvodnja hrane

od 3000. do

1000.pr.Kr. austronezijski

južna Kina ->

Indonezija, otočja

Tihog oceana

proizvodnja hrane

od 3000. pr. Kr. do

1000. n.e. bantuski

Nigerija i

Kamerun-> južna

Afrika

proizvodnja hrane

od 3000. pr. Kr. do

1.n.e. austroazijski

južna Kina

->tropska

jugoistočna Azija

proizvodnja hrane

od 1000. pr. Kr. do

1500. n.e.

tai-kadai, miao-

jao

južna Kina

->tropska

jugoistočna Azija

proizvodnja hrane

892. n.e. mađarski Ural ->Mađarska

pastoralizam

utemeljen na

konjima

od 1000. do 1300. n.e.

altajski

(mongolski,

turski)

stepe Azije —>

Europa, Turska,

Kina, Indija

pastoralizam

utemeljen na

konjima

od 1480. do 1638. n.e. ruski

europski dio

Rusije -> Sibir u

Aziji

proizvodnja hrane

Neke od Greenbergovih skupina, kao i neke skupine koje su opisali tradicionalniji

lingvisti, možda su posljedica širenja populacija Novog svijeta, koja su djelomice bila

potaknuta proizvodnjom hrane. To bi mogao biti slučaj s uto-astečkim jezicima Srednje

Amerike i zapadnog dijela SAD-a, oto-mangueanskim jezicima Srednje Amerike,

natchezmuskogeanskim jezicima jugoistočnog dijela SAD-a, te aravakanskim jezicima

zapadne Indije. No teškoće s kojima se lingvisti susreću pri razvrstavanju jezika američkih

Indijanaca odraz su teškoća s kojima su se suočila upravo složena društva američkih

Indijanaca pri širenju unutar Novog svijeta. Da se bilo koji indijanski narod proizvođača hrane

u Americi uspio daleko proširiti sa svojim domaćim biljkama i životinjama te naglo potisnuo

lovce skupljače na velikom području, taj bi narod za sobom ostavio traga u obliku lako

prepoznatljive jezične porodice, kao što je bilo u Euroaziji, pa onda srodnički odnosi jezika

američkih Indijanaca ne bi bili predmetom tolikih rasprava.

Dakle, uočili smo tri skupa krajnjih čimbenika koji su prevagnuli u korist europskih

osvajača Amerika: velika početna prednost Euroazije u osnivanju trajnih naselja; euroazijska

učinkovitija proizvodnja hrane, koja je bila posljedica veće dostupnosti uzgojivih divljih

biljaka i osobito životinja; te nedostatak izrazitih geografskih i ekoloških barijera koje bi bitno

otežale širenje unutar kontinenta. Četvrti, spekulativniji krajnji čimbenik, možda se skriva u

neobičnom izostanku nekih izuma u Amerikama: izostanak izuma pisma i kotača u složenim

društvima Anda, iako su ta društva postojala podjednako dugo kao i složena društva Srednje

Amerike u kojima su izumljeni i pismo i kotač; upotreba kotača jedino u igračkama i njihov

konačni nestanak iz Srednje Amerike, gdje su (kao i u Kini) mogli korisno poslužiti bar za

vrtna kolica. Te nas zagonetke podsjećaju na jednako zagonetni izostanak (ili nestanak) izuma u

malim izoliranim zajednicama, kao što društva urođenika Tasmanije i Australije, Japana,

polinezijskih otoka te američkog Arktika. Naravno, obje Amerike zajedno nisu male: njihova

zajednička površina iznosi 76% površine Euroazije, a njihova ukupna populacija 1492.

vjerojatno nije bila mnogo manja od populacije Euroazije. No Amerike su bile, kako smo

vidjeli, razlomljene u "otoke", međusobno vrlo slabo povezanih društava. Možda nam

povijest kotača i pisma američkih Indijanaca ilustrira načela koja smo u ekstremnijem obliku

upoznali na primjeru pravih otočnih društava.

* * *

Nakon barem 13.000 godina zasebnog razvoja, napredna društva Amerika i Euroazije

napokon su se sudarila posljednjeg tisućljeća. Do tada, jedini kontakti društava Starog i Novog

svijeta bili su kontakti lovaca skupljača na suprotnim obalama Beringova prolaza.

Američki Indijanci nisu pokušali kolonizirati Euroaziju, osim na području Beringova

prolaza, gdje se na sibirskoj obali nastanila mala populacija naroda Inuit (Eskimi), podrijetlom

s Aljaske. Prvi dokumentirani euroazijski pokušaj naseljavanja Amerike učinili su Norvežani

na arktičkim i subarktičkim geografskim širinama (slika 18.1). Vikinzi (Norse) iz Norveške

naselili su Island 874., zatim su Islanđani naselili

Slika 18.1. Širenje Norvežana (Vikinzi) iz Norveške preko sjevernog Atlantika, s datumima ili približnim

datumima za pojedina područja.

Grenland 986., a na kraju su Grenlandani u više navrata posjetili sjeveroistočnu obalu

Sjeverne Amerike između 1000. i 1350. Jedina arheološka nalazišta ostataka Vikinga u

Americi nalaze se na području Newfoundlanda, mogućem mjestu koje se u norveškim sagama

opisuje kao Vinland, no u sagama se spominju i pristajanja na nedvojbeno sjevernijim

dijelovima obale, tj. obalama Labradora i Baffinova otoka.

Klima Islanda omogućila je stočarstvo i krajnje ograničeno poljodjelstvo, a njegova

površina bila je dovoljno velika za preživljavanje populacije potomaka Vikinga, koja je

opstala do danas. No najveći dio Grenlanda prekriven je trajnim ledom, a čak i dva

najpogodnija obalna fjorda omogućavala su tek ograničenu proizvodnju hrane. Populacija

Vikinga na Grenlandu nikad nije premašila nekoliko tisuća ljudi. Grenlandani su ostali ovisni

o uvozu hrane i željeza iz Norveške te drveta s obale Labradora. Za razliku od Uskršnjeg

otoka i ostalih udaljenih otoka Polinezije, na Grenlandu nije moglo opstati samostalno društvo

proizvođača hrane, iako je i prije i za vrijeme i nakon okupacije Vikinga na njemu uspjela

živjeti samostalna populacija eskimskih lovaca skupljača. Populacije Islanda i Norveške bile

su odviše male i siromašne da bi mogle trajno podržavati populaciju Vikinga na Grenlandu.

Tijekom malog ledenog doba, koje je počelo u 13. stoljeću, hlađenje sjevernog

Atlantika dodatno je otežalo proizvodnju hrane na Grenlandu te putovanja Vikinga iz

Norveške i Islanda na Grenland. Posljednji zabilježeni kontakt Grenlandana s Europljanima

bio je 1410., kad je islandski brod s predviđene putanje otpuhao vjetar. Kad su Europljani

napokon 1577. ponovno počeli posjećivati Grenland, ondje više nije postojala kolonija

Vikinga, koja je nestala bez traga tijekom 15. stoljeća.

No obala Sjeverne Amerike bila je zapravo izvan dosega brodova koji su plovili

izravno iz Norveške, ako se uzme u obzir brodska tehnologija Vikinga od 986. do 1410.

Pohodi Vikinga počinjali su s kolonije na Grenlandu, koju je od Sjeverne Amerike odvajao

samo 300 kilometara široki Davisov tjesnac. Međutim, bilo je gotovo nemoguće da majušna

rubna kolonija služi kao uporište za istraživanje, osvajanje i naseljavanje Amerike. Čak i

jedini vikinški lokalitet otkriven na Newfoundlandu zapravo je bio tek zimski logor u kojem

je nekoliko godina živjelo više desetaka ljudi. Norveške sage opisuju kako su njihov logor u

Vinlandu napadali pripadnici naroda Skraelings, koji su očito bili ili Indijanci iz

Newfoundlanda ili Dorset Eskimi.

Sudbina kolonije na Grenlandu, najudaljenije ispostave srednjovjekovne Europe,

ostaje jedna od romantičnih tajni arheologije. Jesu li posljednji Vikinzi na Grenlandu umrli od

gladi, pokušali otploviti, pomiješali se i poženili s Eskimima ili su podlegli bolestima i

strelicama Eskima? Na ta pitanja o izravnom uzroku nemamo odgovora, no krajnji razlozi

neuspjele kolonizacije Grenlanda i Amerike vrlo su jasni. Naseljavanje nije uspjelo jer su i

izvorište (Norveška) i ciljevi (Grenland i Newfoundland) te razdoblje (od 984. do 1410.)

jamčili da se ne mogu učinkovito primijeniti potencijalne europske prednosti u proizvodnji

hrane, tehnologiji i političkoj organizaciji. Na takvim geografskim širinama koje su

onemogućavale znatniju proizvodnju hrane, željezno oruđe Vikinga, uz slabu potporu jedne od

najsiromašnijih država Europe, nije bilo doraslo kamenom, koštanom i drvenom oruđu Eskima

i Indijanaca lovaca skupljača - najvećih majstora na svijetu u umijeću preživljavanja na

Arktiku.

* * *

Drugi euroazijski pokušaj naseljavanja Amerike uspio je zbog toga što je obuhvaćao

izvorište, cilj, geografsku širinu i razdoblje koji su omogućili učinkovitu primjenu potencijalnih

prednosti Europe. Za razliku od Norveške, Španjolska je bila bogata i s dovoljno velikom

populacijom da podrži istraživačka putovanja i osnuje kolonije. Španjolski zemljoposjedi u

Amerikama bili su u suptropskim područjima i vrlo pogodni za proizvodnju hrane, koja se

isprva uglavnom temeljila na autohtonim američkim domaćim biljkama, ali i na domaćim

životinjama iz Euroazije, posebice govedima i konjima. Transatlantički kolonijalni pothvat

Španjolske počeo je 1492., na kraju stoljeća naglog razvoja europske pomorske tehnologije,

koja je dotad objedinila napretke društava Starog svijeta na području Indijskog oceana

(islamske zemlje, Indija, Kina i Indonezija) u navigaciji, izradi jedara te gradnji brodova. Zato

su brodovi, sagrađeni u Španjolskoj i sa španjolskom posadom, mogli ploviti sve do

Zapadnoindijskog otočja (Antila); to nije bilo nimalo nalik na usko grlo Grenlanda, koje je

gušilo vikinške pokušaje naseljavanja. Španjolskim kolonijama u Novom svijetu ubrzo su se

pridružile i kolonije pet-šest drugih država Europe.

Prva naselja Europljana u Amerikama, počevši s onima koje je Kolumbo utemeljio

1492., bila su na području Antila. Indijanci s tih otoka, a njih je tada prema procjenama bilo

više od milijun, na većini su otoka bili brzo istrijebljeni bolestima, pljačkanjem,

porobljavanjem, ratom i nasumičnim ubojstvima. Oko 1508. osnovana je prva kolonija na

američkom kontinentalnom kopnu, na Panamskoj prevlaci. Slijedilo je osvajanje dvaju velikih

kopnenih carstava - carstva Asteka (1519.- 1520.) i carstva Inka (1532.-1533.). U oba slučaja,

epidemije koje su izazvali Europljani (vjerojatno epidemije boginja) imale su vrlo važnu ulogu

jer su ubile same careve, kao i velik dio indijanske populacije. Golema vojna nadmoć čak i

malobrojnih Španjolaca na konjima, uz njihovo političko umijeće iskorištavanja podjela i

sukoba različitih skupina Indijanaca, učinili su ostalo. Europsko osvajanje preostalih

indijanskih država Srednje Amerike i sjevernog dijela Južne Amerike dovršeno je tijekom 16.

i 17. stoljeća.

Najnaprednija indijanska društva Sjeverne Amerike (na jugoistoku SAD-a i u porječju

rijeke Mississippi) uglavnom su razorile zarazne bolesti, koje su donijeli prvi europski

istraživači - te su bolesti napredovale brže od samih Europljana. Dok su se Europljani širili

Amerikom, mnoga druga indijanska društva, poput Mandana na Velikim ravnicama te

Sadlermiut Eskima na Arktiku, također su zbrisana zaraznim bolestima, pa nije bilo potrebno

vojno djelovanje. Mnogoljudne indijanske zajednice koje nisu bile uništene bolestima,

razorene su na isti način kao Asteci i Inke - pravim ratovima, koje su u sve većoj mjeri

provodili profesionalni europski vojnici i njihovi indijanski saveznici. Te vojnike isprva su

podupirale političke organizacije njihovih matičnih država u Europi, a zatim europske

kolonijalne vlade u Novom svijetu, te na kraju i neovisne države Novog svijeta koje su bile

nasljednice kolonijalnih vlada.

Manja indijanska društva bila su usputno razorena, napadima manjeg opsega te

ubojstvima koja su obavljali obični građani. Primjerice, u Kaliforniji je isprva živjelo otprilike

200.000 lovaca skupljača koji su bili podijeljeni u stotine malih plemena; za pobjedu nad tim

plemenima nije bilo potrebno pokrenuti pravi rat. Većina pripadnika tih plemena pobijena je

ili opljačkana tijekom kalifornijske zlatne groznice od 1848. do 1852. ili uskoro nakon toga,

kad je mnoštvo doseljenika preplavilo Kaliforniju. Primjer takvog razaranja je malo pleme

Yahi u sjevernoj Kaliforniji koje je imalo oko 2000 pripadnika i nije imalo vatrenog oružja.

Indijance su u četiri napada poubijali naoružani bijeli doseljenici: napad u zoru na selo Yahi

Indijanaca izvelo je 17 bijelaca 6. kolovoza 1865.; iz zasjede su u jednom klancu 1866.

izmasakrirani brojni Indijanci; 33 Yahi Indijanca izmasakrirano je u špilji u kojoj su se sakrili

1867.; a konačni masakr otprilike 30 Yahi Indijanaca, stjeranih u drugu špilju, obavila su 4

kauboja oko 1868. Brojne skupine Indijanaca na području Amazone na sličan su način pobili

bijeli doseljenici tijekom procvata proizvodnje gume potkraj 19. i početkom 20. stoljeća.

Završni stadiji osvajanja odigrali su se u ovom desetljeću, kad su Yanomamo Indijance i

ostala dotad neovisna društva amazonskih Indijanaca poharale bolesti bijelaca, ili su ih pobili

rudari i podjarmili misionari i vladine agencije.

Konačni rezultat bila je eliminacija mnogoljudnih društava američkih Indijanaca u većini

područja umjerene klime, koja su bila pogodna za europsku proizvodnju hrane i odgovarala

fiziologiji Europljana. U Sjevernoj Americi, Indijanci koji su uspjeli preživjeti u okviru većih

zajednica, danas uglavnom žive u rezervatima ili na područjima koja su nepogodna za europsku

proizvodnju hrane i siromašna rudama - npr. na Arktiku ili u sušnim područjima zapadnog

dijela SAD-a. Američke Indijance u mnogim tropskim područjima potisnuli su doseljenici iz

tropskih područja Starog svijeta (posebice crnci iz Afrike, te Indijci i Javanci u Surinamu).

U nekim dijelovima Srednje Amerike i Anda, Indijanci su izvorno bili tako brojni da, čak

i nakon epidemija i ratova, još uvijek predstavljaju velik dio današnje populacije (ili su se s

njom genetički pomiješali). To posebice vrijedi za područja velike nadmorske visine u

Andama, gdje žene s europskim genskim naslijeđem imaju ozbiljnih fizioloških problema čak

i glede reproduktivnih funkcija, a autohtone domaće biljke još su najpogodnije za proizvodnju

hrane. Međutim, čak i tamo gdje su Indijanci uspjeli preživjeti, došlo je do masovnog

potiskivanja njihove kulture i jezika, koje su zamijenili kulture i jezici Starog svijeta. Od stotina

jezika američkih Indijanaca, koji su se izvorno govorili u Sjevernoj Americi, danas ih je

ostalo još samo 187, a 149 od tih 187 jezika gotovo su na samrti jer ih govore samo starci, a

djeca ih više ne uče. U svima od približno 40 zemalja Novog svijeta, danas je službeni jezik

neki od indoeuropskih ili kreolskih jezika. Čak i u zemljama u kojima su preživjele najveće

populacije Indijanaca, kao što su Peru, Bolivija, Meksiko i Gvatemala, već i letimični pogled

na fotografije političara i poslovnih ljudi pokazuje da su oni većinom Europljani; crnoputi

političari postoje u nekim karipskim zemljama, a azijski Indijci političari su u Gvajani.

Izvorna populacija američkih Indijanaca bitno je smanjena, a o točnom se postotku i

danas raspravlja: procjene su i do 95% za Sjevernu Ameriku. No ukupna ljudska populacija u

Amerikama danas je oko deset puta veća od one iz 1492., zbog doseljavanja ljudi iz Starog

svijeta (Europljana, Afrikanaca i Azijaca). Populacija Amerika danas se sastoji od smjese

naroda pristiglih sa svih kontinenata osim Australije. Ta velika demografska promjena u

posljednjih 500 godina najmasovnija promjena od svih kontinenata, uz iznimku Australije

posljedica je onoga što se zbivalo između 11.000. pr. Kr. i početka kršćanske ere.

19. POGLAVLJE Kako je Afrika postala crna

Koliko god unaprijed čitali o Africi, dojam pri dolasku onamo vrlo je snažan. Na

ulicama Windhoeka, glavnog grada nedavno osamostaljene Namibije vidio sam crne

pripadnike naroda Herero, crne Ovambos, bijelce i pripadnike naroda Namas, koji se razlikuju

i od crnaca i od bijelaca. Ti Afrikanci više nisu bili slike iz udžbenika, nego živi ljudi preda

mnom. Izvan Windhoeka, posljednji od nekad brojnih Bušmana iz pustinje Kalahari borili su

se za goli opstanak. No ono što me u Namibiji najviše iznenadilo bili su ulični znakovi: jedna

od glavnih ulica u središtu Windhoeka zvala se Goringova ulica!

Mislio sam da na svijetu ne postoji zemlja koja bi bila pod tako moćnim utjecajem

nacista da bi se ulicu moglo nazvati po zloglasnom nacističkom Reichskommissaru i

utemeljitelju Luftwaffe, Hermannu Goringu! No pokazalo se da ulica zapravo nosi ime po

njegovu ocu, Heinrichu Goringu, carskom namjesniku (Reichskommissar) koji je utemeljio

nekadašnju njemačku koloniju Jugozapadnu Afriku - današnju Namibiju. I Heinrich je bio

problematičan lik, jer u njegovu ostavštinu ubrajamo i jedan od najokrutnijih napada

kolonijalnih Europljana na Afrikance - rat do istrebljenja koji je protiv pripadnika naroda

Herero pokrenula Njemačka 1904. Danas, kad zbivanja u susjednoj Južnoafričkoj Republici

privlače golemu pozornost, i Namibija se bori sa svojom kolonijalnom prošlošću i nastoji

uspostaviti multirasno društvo. Za mene je Namibija primjer koji pokazuje kako je prošlost

Afrike neodvojiva od njezine sadašnjosti.

Većina Amerikanaca i mnogi Europljani izjednačuju afričke urođenike s crncima,

bijelce u Africi s nedavnim uljezima, a rasnu povijest Afrike s pričom o europskom

kolonijalizmu i trgovinom robljem. Razlog za našu usredotočenost na te specifične činjenice

očit je: crnci su jedini afrički urođenici koji su većini Amerikanaca dobro poznati, jer su u

SAD u velikom broju dovezeni kao robovi. No sve do prije nekoliko tisuća godina, velik dio

današnje crne Afrike vjerojatno su nastavali bitno drukčiji narodi, a i sami takozvani afrički

crnci heterogena su skupina naroda. Čak i prije dolaska bijelih kolonijalista, u Africi su uz

crnce živjeli i (kako ćemo vidjeti) predstavnici pet od šest glavnih ljudskih skupina, a tri od tih

šest skupina urođenici su koji žive samo u Africi. Jedna četvrtina svjetskih jezika govori se

jedino u Africi. Takvu ljudsku raznolikost nema nijedan drugi kontinent.

Raznoliki narodi Afrike posljedica su njezine raznolike geografije i duge prapovijesti.

Afrika je jedini kontinent koji se pruža od sjevernog do južnog pojasa umjerene klime, a pritom

obuhvaća i neke od najsuših pustinja svijeta, najveće tropske kišne prašume te najviše

ekvatorijalne planine. Ljudi su u Africi živjeli mnogo dulje nego bilo gdje drugdje: naši daleki

preci nastali su u Africi prije otprilike 7 milijuna godina, a tamo su vjerojatno nastali i

anatomski moderni pripadnici vrste Homo sapiens. Dugotrajne interakcije brojnih naroda

Afrike stvorile su njezinu fascinantnu prapovijest, a dio te prapovijesti su i dvije

najdramatičnije migracije naroda u proteklih 5000 godina - Bantu ekspanzija te indonezijska

kolonizacija Madagaskara. Sve te interakcije iz prošlosti i danas imaju snažne posljedice, jer

današnju Afriku oblikuju pojedinosti o tome tko je u koje područje stigao prije koga.

Zaista, kako je tih pet glavnih skupina naroda dospjelo na svoja današnja područja u

sklopu Afrike? Zbog čega su se crnci tako raširili, umjesto da se šire ostale četiri skupine, čije

su postojanje Amerikanci skloni zaboraviti? Kako se možemo nadati da ćemo ikad riješiti te

zagonetke iz afričke prošlosti prije poznavanja pisma, kad nemamo pisanih dokumenata poput

onih iz kojih upoznajemo širenje Rimskog Carstva? Prapovijest Afrike zagonetka je velikih

razmjera, a danas je tek djelomično riješena. Ta priča ima neke, uglavnom zanemarene ali

uočljive usporednice s prapoviješću obiju Amerika, koju smo opisali u prethodnom poglavlju.

* * *

Pet glavnih skupina naroda, za koje je Afrika već 1000. bila dom, skupine su koje laici

općenito opisuju kao crnce, bijelce, afričke Pigmeje, narod Khoisan te Azijate. Fotografija 19. 1.

prikazuje njihovo širenje, a fotografije nakon 288. stranice podsjećaju vas na njihove uočljive

razlike u boji kože, boji i izgledu kose te crtama lica. Crnci su prije živjeli samo u Africi,

Pigmeji i narod Khoisan još i danas žive samo u Africi, a mnogo više bijelaca i Azijata živi

izvan Afrike nego u njoj. Tih pet skupina naroda oblikuju ili predstavljaju sve glavne svjetske

skupine, uz iznimku australskih Aboridžina i njihovih srodnika.

Mnogi čitatelji vjerojatno već protestiraju: ne trpajte narode u stereotipe,

razvrstavajući ih u proizvoljne "rase"! Da, priznajem da je svaka od tih glavnih skupina vrlo

heterogena. Strpati u isti koš narode tako različite kao što su Zulu, Somalijci i Ibo pod jednim

nazivom "crnci", znači zanemarivati razlike među njima. Jednako bitne razlike zanemarujemo

kad u istu skupinu trpamo afričke Egipćane i Berbere te europske Švedane pod nazivom

"bijelci". Osim toga, podjela na crnce, bijelce i ostale glavne skupine proizvoljna je, jer se svaka

skupina postupno pretače u drugu: sve ljudske skupine na Zemlji međusobno su se ženidbama

miješale sa svim ostalim skupinama s kojima su bile u dodiru. Pa ipak, vidjet ćemo da je

razlikovanje tih glavnih skupina ipak uvijek korisno za razumijevanje povijesti, pa ću te nazive

skupina rabiti kao svojevrsne kratice, bez ponavljanja upravo spomenutih napomena u svakoj

rečenici.

Od tih pet skupina u Africi, predstavnici mnogih populacija crnaca i bijelaca dobro su

poznati i Amerikancima i Europljanima te ih ne treba posebno opisivati. Crnci su zauzimali

najveći dio Afrike još 1400.: južnu Saharu i najveći dio subsaharske Afrike (vidi sliku 19.1).

Američki crnci afričkog podrijetla pristigli su uglavnom sa zapadne obale Afrike, slični narodi

tradicionalno su živjeli i u istočnoj Africi, sjeverno od Sudana i južnije od obale Južnoafričke

Republike. Bijelci, od Egipćana i Libijaca do Marokanaca, živjeli su u sjevernom obalnom

području Afrike te u sjevernoj Sahari. Ti sjeverni Afrikanci teško bi se mogli pobrkati s

plavookim i plavokosim Švedanima, no većina laika ipak bi ih opisala kao "bijelce", zbog

toga što imaju svjetliju put i ravniju kosu od naroda koji žive južnije, a opisujemo ih kao

"crnce". Život većine crnaca i bijelaca u Africi temeljio se na zemljoradnji ili na stočarstvu ili

na objema granama poljoprivrede.

Slika 19.1. Narodi Afrike (oko 1400.). Za oprez pri opisivanju raspodjele naroda Afrike s obzirom na dobro

poznate (ali problematične) skupine navedene na slici, vidi tekst.

Nasuprot tome, druge dvije skupine, Pigmeji i Khoisan, obuhvaćaju lovce skupljače bez

usjeva i stoke. Poput crnaca, Pigmeji su tamne puti i imaju kovrčavu kosu. Međutim, Pigmeji

se od crnaca razlikuju po tome što su mnogo niži, koža im je crvenkastija i manje crna, imaju

više dlaka na licu i po tijelu, istaknutija čela, oči i zube. Pigmeji su uglavnom lovci skupljači, a

žive u skupinama koje su jako raštrkane diljem kišnih prašuma Afrike i trguju sa susjednim

crnim zemljoradnicima (ili rade za njih).

Khoisan je skupina koja je Amerikancima najmanje poznata - Amerikanci vjerojatno

uglavnom nisu ni čuli za naziv Khoisan. Nekad su živjeli u najvećem dijelu južne Afrike, ne

samo kao male skupine lovaca skupljača (poznate kao narod San), nego i kao veće skupine

pastira (poznate kao narod Khoi). (Te nazive danas radije koristimo nego poznatije nazive,

Hotentoti i Bušmani.) I Khoi i San prilično se razlikuju (ili su se razlikovali) od afričkih

crnaca: koža im je žućkasta, kosa im je vrlo gusto nakovrčana, a kod žena se obično nakuplja

velika količina sala na bedrima i na području stražnjice (stručni naziv za tu pojavu je

steatopigija). Kao zasebna skupina, Khoi su izgubili većinu svojih pripadnika: Europljani su

većinu njih pobili, prognali ili zarazili bolestima, a većina preživjelih miješala se s

Europljanima tako da su nastale populacije mješanaca koje se u Južnoafričkoj Republici

opisuju nazivima "Coloreds" ili "Basters". Pripadnici naroda San bili su slično ubijani,

progonjeni i zaraženi bolestima, no male skupine uspjele su sačuvati posebnost na područjima

pustinje Namibije, koje su nepogodne za poljodjelstvo. To je područje nedavno prikazano u

vrlo gledanom filmu Bogovi su pali na tjeme (The Gods Must be Crazy).

Raširenost afričkih bijelaca na sjeveru nije neobična, jer anatomski slični narodi žive

na susjednim područjima Bliskog istoka i Europe. Kroz cijelu pisanu povijest, narodi su se

selili amo-tamo na području Europe, Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Zato ću u ovom

poglavlju malo toga reći o bijelcima Afrike, jer njihovo podrijetlo nije tajnovito. Nasuprot

tome, podrijetlo crnaca, Pigmeja i naroda Khoisan ostaje tajnovito. Današnja raširenost tih

naroda ukazuje na dramatične promjene populacija u prošlosti. Primjerice, današnja

fragmentirana distribucija 200.000 Pigmeja, raštrkanih unutar populacije od 120 milijuna

crnaca, navodi na zaključak da su pigmejski lovci nekad bili rašireni diljem ekvatorskih

prašuma, sve dok ih nisu potisnuli i izolirali novopridošli crni zemljoradnici. Područje naroda

Khoisan na jugu Afrike jako je malo, ako se uzme u obzir da je taj narod tako poseban i

prema anatomskoj gradi i prema jeziku. Jesu li možda i Khoisan izvorno bili mnogo rašireniji,

sve dok njihove sjevernije populacije nisu nekako bile eliminirane?

Najveću anomaliju ostavio sam za kraj. Veliki otok Madagaskar leži samo 400

kilometara od obale istočne Afrike i mnogo je bliže Africi nego bilo kojem drugom

kontinentu, a od Azije i Australije odvaja ga prostrana pučina Indijskog oceana. Narodi

Madagaskara smjesa su dvaju elemenata. Jedan su element (što nije neobično) afrički crnci, a

drugi element sastoji se od ljudi koje već po njihovu izgledu odmah prepoznajemo kao narod

tropske jugoistočne Azije. Točnije, jezik kojim govore svi stanovnici Madagaskara - Azijati,

crnci i mješanci - jest austronezijski jezik, vrlo sličan jeziku Ma'anyan kojim se govori na

indonezijskom otoku Borneu, kojeg od Madagaskara odvaja više od 6400 kilometara

otvorenog Indijskog oceana. Nijedan drugi narod, koji bi bar približno nalikovao na

stanovnike Bornea, ne živi u krugu od više tisuća kilometara oko Madagaskara.

Ti Austronežani, sa svojim austronezijskim jezikom i modificiranom austronezijskom

kulturom, na Madagaskaru su živjeli već 1500., u vrijeme prvog posjeta Europljana. Mislim da

je to najneobičnija činjenica ljudske geografije na cijelom svijetu. To je kao da je Kolumbo,

stigavši na Kubu, otkrio da je nastanjena plavookim, plavokosim Skandinavcima koji govore

jezik vrlo srodan švedskom jeziku, iako je susjedni kontinent Sjeverne Amerike naseljen

Indijancima koji govore amerindijanske jezike. Kako su uopće pripadnici prapovijesnog

naroda s otoka Borneo, koji su vjerojatno plovili bez zemljovida i kompasa, uspjeli stići na

Madagaskar?

* * *

Slučaj Madagaskara pokazuje nam da jezici naroda, kao i njihov tjelesni izgled, mogu

biti važni tragovi o njihovu podrijetlu. Već samim promatranjem ljudi na Madagaskaru, znali

bismo da su neki od njih stigli iz tropske jugoistočne Azije, no ne bismo znali iz kojeg njezina

područja, a nikad ne bismo pogodili da je to bio Borneo. Što možemo naučiti iz jezika Afrike,

a da to već nismo naučili gledajući afrička lica?

Silnu složenost 1500 afričkih jezika razjasnio je poznati lingvist Joseph Greenberg sa

Sveučilišta Stanford, koji je shvatio da se svi jezici mogu svrstati u samo pet porodica (vidi

sliku 19.2. raširenosti tih jezičnih porodica). Čitatelji koji lingvistiku smatraju dosadnom i

suhoparnom znanošču, mogli bi se iznenaditi kad shvate da nam slika 19.2. pruža fascinantan

uvid u razumijevanje povijesti Afrike.

Slika 19.2. Jezične porodice Afrike.

Počnemo li usporedbom slike 19.2. sa slikom 19.1., vidjet ćemo grubu vezu između

jezičnih porodica i anatomski definiranih skupina ljudi: jezike određene jezične porodice

uglavnom govore određeni narodi. Osobito zapažamo da su govornici afroazijskih jezika

uglavnom oni koje klasificiramo kao bijelce ili crnce, da su govornici nilosaharskih i nigero-

kordofanskih jezika crnci, da narod Khoisan govori kojsanski jezik, te da su govornici

austronezijske porodice Indonežani. To navodi na zaključak da su jezici uglavnom evoluirali

zajedno s ljudima koji ih govore.

Prvo iznenađenje skriva se na vrhu slike 19.2. - velik šok za eurocentrike koji vjeruju

u nadmoćnost tzv. zapadnjačke civilizacije. Uče nas da je zapadnjačka civilizacija nastala na

Bliskom istoku, da je sjajne vrhunce u Europi dosegnula u doba Grka i Rimljana, te da je

stvorila tri velike religije svijeta: kršćanstvo, judaizam i islam. Te religije nastale su među

narodima koji su govorili tri blisko srodna, tzv. semitska jezika: aramejski (jezik Krista i

apostola), hebrejski te arapski. Semitske narode instinktivno povezujemo s Bliskim istokom.

Međutim, Greenberg je utvrdio da su semitski jezici zapravo tek jedna od šest ili više

grana mnogo veće jezične porodice, afroazijske; sve druge grane (i preostala 222 živa jezika)

te porodice postoje samo u Africi. Čak je i sama semitska podskupina pretežno afrička, jer 12

od njezinih 19 živih jezika postoji samo u Etiopiji. To navodi na zaključak da su afroazijski

jezici nastali u Africi, te da se samo jedna grana tih jezika proširila na Bliski istok. Zato su u

Africi vjerojatno nastali jezici kojima su govorili autori Starog i Novog zavjeta te Kurana -

moralnih stupova zapadnjačke civilizacije.

Sljedeće iznenađenje na slici 19.2. jest detalj koji nisam komentirao kad sam vam

maločas rekao da različiti narodi obično govore različite jezike. Od pet glavnih skupina

afričkih naroda - crnaca, bijelaca, Pigmeja, Khoisan i Indonežana - jedino Pigmeji nemaju

svoj jezik: svaka družina Pigmeja govori onaj jezik kojim govori susjedna skupina crnih

zemljoradnika. Međutim, kad usporedimo jezik tih zemljoradnika s inačicom koju koriste

Pigmeji, vidimo da Pigmeji imaju neke jedinstvene riječi s osobitim izgovorom.

Naravno, izvorno je tako poseban narod kao što su Pigmeji, koji su živjeli u tako

osobitom području kao što je kišna prašuma ekvatorijalne Afrike, sigurno bio dovoljno izoliran

da razvije vlastitu jezičnu porodicu. Međutim, danas su ti jezici nestali, a na slici 19.1. već smo

vidjeli da je današnja raširenost Pigmeja jako fragmentirana. Dakle, i raširenost i lingvistika

navode nas na zaključak da su domovinu Pigmeja progutali crni zemljoradnici osvajači, čije su

jezike preostali Pigmeji usvojili, pa su u tim jezicima zaostali tek tragovi izvornih pigmejskih

jezika, u vidu nekih riječi i fonema. Već smo vidjeli da su na sličan način od pridošlih

zemljoradnika jezike prihvatili i Semang-Negriti u Maleziji (austroazijske jezike) te Negriti na

Filipinima (austronezijske jezike).

Slično tome, fragmentirana raširenost nilosaharskih jezika na slici 19.2. navodi nas na

zaključak da su mnoge govornike tih jezika preplavili govornici afroazijskih ili nigero-

kordofanskih jezika. No raširenost kojsanskog jezika svjedoči nam o još dramatičnijem

osvajanju. Kao što je dobro poznato, kojsanski jezici jedinstveni su po upotrebi tzv. "klikova"

kao suglasnika. (Ako vas zbunjuje naziv !Kung Bušmani, uskličnik nije izraz preuranjene

zaprepaštenosti; to je način na koji lingvisti označuju takve klikčuće glasove.) Svi današnji

kojsanski jezici postoje jedino na jugu Afrike, uz dvije iznimke. Te iznimke su dva vrlo

posebna, kojsanska jezika puna kiikčućih glasova - Hadza i Sandawe koje susrećemo u

Tanzaniji, udaljenoj više od 1500 kilometara od najbližih kojsanskih jezika južne Afrike.

Osim toga, Xhosa i nekoliko drugih nigero-kordofanskih jezika na jugu Afrike,

također imaju brojne klikćuće glasove. Još je manje očekivano to što se klikćući glasovi ili

riječi kojsanskog jezika pojavljuju i u dva afroazijska jezika kojima govore crnci u Keniji,

koji su još udaljeniji od današnjeg Khoisan naroda nego što su to narodi Hadza i Sandawa u

Tanzaniji. Sve nas to navodi na zaključak da su, u odnosu na svoju današnju prisutnost na

jugu Afrike, kojsanski jezici i narodi prije bili prošireni mnogo dalje na sjever, sve dok ih

(poput Pigmeja) nisu preplavili crnci, pa je od njihove nekadašnje prisutnosti ostalo samo

lingvističko naslijede. Ti su zaključci jedinstven doprinos lingvističkih nalaza koji bi se teško

otkrili samo na temelju proučavanja izgleda živih ljudi.

Najvažniji doprinos lingvistike ostavio sam za kraj. Ako ponovno pogledate sliku

19.2., vidjet ćete da je nigero-kordofanska jezična porodica proširena diljem zapadne Afrike i

najvećeg dijela subekvatorijalne Afrike, pa naizgled nema naznaka gdje su u tom golemom

području ti jezici nastali. Međutim, Greenberg je uočio da svi nigero-kordofanski jezici

subekvatorijalne Afrike pripadaju jednoj jezičnoj podskupini, nazvanoj bantuska. Ta

podskupina obuhvaća gotovo polovicu od 1032 nigero-kordofanskih jezika te više od polovice

(gotovo 200 milijuna) govornika nigero-kordofanskih jezika. No svih tih 500 bantuskih jezika

međusobno su tako slični da ih se često opisuje kao 500 dijalekata jednog jezika.

Kao cjelina, bantuski jezici čine tek jednu podskupinu nigero-kordofanske jezične

porodice. Većina preostalih 176 podskupina "zgurana" je na područje zapadne Afrike, što je

tek mali dio ukupnog raspona nigero-kordofanskih jezika. Štoviše, najkarakterističniji bantuski

jezici, te ostali nigero-kordofanski jezici koji su najsrodniji bantuskim jezicima, "zgurani" su na

maleno područje Kameruna i susjedne istočne Nigerije.

Očito, nigero-kordofanska jezična porodica nastala je u zapadnoj Africi; bantuski

ogranak nastao je na istočnom kraju tog područja, u Kamerunu i Nigeriji, a zatim se iz te

domovine proširio diljem najvećeg dijela subekvatorijalne Afrike. To je širenje moralo početi

dovoljno davno, kako bi predački bantuski jezik imao dovoljno vremena da se podijeli u 500

kćerinskih jezika, no ipak dovoljno nedavno da svi ti kćerinski jezici ostanu vrlo slični. Budući

da su svi ostali govornici nigero-kordofanskih jezika, baš kao i bantuskih jezika, crnci, ne

možemo samo na temelju dokazne grade fizičke antropologije zaključiti tko je u kojem smjeru

migrirao.

Da bi vam ta vrsta lingvističkog zaključivanja bila jasna, evo još jednog poznatog

primjera: geografsko podrijetlo engleskog jezika. Danas većina ljudi čiji je materinski jezik

engleski živi u Sjevernoj Americi, a ostali su raštrkani diljem Zemlje - u Britaniji, Australiji i

ostalim zemljama. Svaka od tih zemalja ima svoj vlastiti dijalekt engleskog. Da o širenju i

povijesti jezika ne znamo ništa drugo, možda bismo zaključili da je engleski nastao u Sjevernoj

Americi te da su ga naseljenici preko oceana prenijeli u Britaniju i Australiju.

No sva ta narječja engleskog čine tek jednu podskupinu porodice germanskih jezika.

Sve druge podskupine - različiti skandinavski jezici, njemački i nizozemski -"zgurani" su na

području sjeverozapadne Europe. Štoviše, frizijski (germanski jezik koji je najsrodniji

engleskom) ograničen je na maleno obalno područje Nizozemske i zapadne Njemačke. Zato

bi lingvisti odmah pravilno zaključili da je engleski jezik nastao u obalnim područjima

sjeverozapadne Europe, te se odatle širio diljem svijeta. Zapravo, iz pisane povijesti znamo da

je engleski doista iz tog područja prenesen u Englesku, tijekom invazije Anglosaksonaca u

petom i šestom stoljeću.

Isti način zaključivanja govori nam da je gotovo 200 milijuna pripadnika naroda

Bantu, koji danas zauzimaju velik dio zemljovida Afrike, poteklo iz Kameruna i Nigerije. Uz

sjevernoafričko podrijetlo Semita te podrijetlo Azijaca na Madagaskaru, to je još jedan

zaključak do kojeg ne bismo došli bez pomoći lingvističkih dokaza.

Već smo na temelju raširenosti kojsanskog jezika i nedostatka zasebnih jezika Pigmeja,

zaključili da su i Pigmeji i narodi Khoisan prije bili mnogo rašireniji, sve dok ih nisu preplavili

crnci. (Upotrebljavam izraz "preplavili" kao neutralnu, sveobuhvatnu riječ, neovisno o tome je

li pravi proces bio osvajanje, protjerivanje, međusobno miješanje, ubijanje ili pomor zaraznim

bolestima.) Na temelju raširenosti nigero-kordofanskih jezika, vidjeli smo da su ti crnci bili

pripadnici skupine Bantu. Fizički i lingvistički dokazi koje smo dosad razmotrili, omogućuju

nam zaključak da se to povijesno preplavljivanje doista i dogodilo - no time zagonetka još nije

riješena. Tek dodatni dokazi koje ću sad prikazati, omogućuju nam odgovor na još dva pitanja:

Koje su to prednosti omogućile narodu Bantu da potisne Pigmeje i narode Khoisan? Kad su

Bantu stigli u domovinu Pigmeja i naroda Khoisan?

* * *

U raspravi o prednostima naroda Bantu, moramo raspraviti o ostalim dokazima iz

živuće sadašnjosti - dokazima izvedenima iz uzgojenih biljaka i životinja. U prethodnim smo

poglavljima vidjeli da je ta vrsta dokaza važna zbog toga što proizvodnja hrane dovodi do

porasta populacijske gustoće, pojave zaraznih klica, razvoja tehnologije i političke organizacije

te drugih sastojaka moći. Narodi koji, bilo igrom slučaja bilo zahvaljujući geografskom

položaju, naslijede ili sami razviju proizvodnju hrane, postaju sposobni preplaviti narode

kojima je geografija bila manje naklonjena.

Kad su u 15. stoljeću Europljani stigli u subsaharsku Afriku, Afrikanci su uzgajali pet

skupina domaćih biljaka (slika 19.3), od kojih je svaka krcata značenjem za povijest Afrike.

Prva skupina uzgajala se samo u sjevernoj Africi, sve do etiopskih visoravni. Sjeverna Afrika

ima sredozemnu klimu, s čestim oborinama u zimskim mjesecima. (Južna Kalifornija također

ima sredozemnu klimu, što nam objašnjava zbog čega su moj podrum i podrumi milijuna

drugih stanovnika tog područja zimi često poplavljeni, a ljeti suhi.) Plodni polumjesec, u

kojem je nastalo poljodjelstvo, također ima karakteristični sredozemni raspored oborina zimi.

Zato su autohtone domaće biljke sjeverne Afrike one koje su se adaptirale da klijaju i

rastu sa zimskim kišama, a arheološki nam nalazi pokazuju da su te biljke bile prvo uzgojene u

Plodnom polumjesecu, prije otprilike 10.000 godina. Te biljke Plodnog polumjeseca proširile

su se na susjedna područja sjeverne Afrike sa sličnom klimom, gdje su poslužile kao temelj

razvoja drevne civilizacije Egipta. Tu ubrajamo poznate biljke, kao što su pšenica, ječam,

grašak, grah i vinova loza. Te su nam biljke poznate baš zbog toga što su se proširile na

klimatski slična susjedna područja Europe, a odatle u Ameriku i Australiju, te postale neke od

osnovnih prehrambenih biljaka u umjerenim klimatskim područjima diljem svijeta.

Dok Afrikom putujemo prema jugu, preko pustinje Sahare, ponovno nalazimo kišna

razdoblja na području Sahela, južno od Sahare. Uočavamo da u Sahelu kiša pada ljeti, a ne

zimi. Čak i da su biljke Plodnog polumjeseca, adaptirane na zimske kiše, nekako uspjele proći

kroz Saharu, bilo bi im teško uspješno rasti na području Sahela kojem je glavno kišno

razdoblje ljetno. Umjesto toga, južno od Sahare živjeli su divlji preci dvije skupine današnjih

domaćih biljaka Afrike, koje su adaptirane na ljetno kišno razdoblje i manje sezonske

varijacije u duljini dana. Jednu skupinu čine biljke čiji su preci široko rašireni od zapada

prema istoku duž područja Sahela, pa su tamo vjerojatno i bile uzgojene. To su npr. sirak

(sorghum) i sitno proso (engl. pearl millet), koje su postale ključne prehrambene žitarice u

najvećem dijelu subsaharske Afrike. Sirak se pokazao toliko vrijednim da se danas uzgaja u

područjima s toplom i suhom klimom na svim kontinentima, uključujući i SAD.

Slika 19.3. Podrijetla afričkih usjeva, s primjerima. Područja podrijetla usjeva koji se tradicionalno uzgajaju u

Africi (to jest, prije dolaska usjeva koje su sa sobom donijeli europski kolonizatori), s primjerima dva usjeva iz

svakog područja.

Drugu skupinu čine biljke čiji su divlji preci rasli u Etiopiji, pa su vjerojatno na

njezinim visoravnima i uzgojene. Većina ih i danas raste samo u Etiopiji, pa su ostale

nepoznate ostatku svijeta - to su npr. etiopski narkotik khat, banani slična ensete, uljasti noog,

vrsta prosa (engl. finger millet) od kojeg se vrenjem pravi nacionalno pivo, te žitarica teff sa

sićušnim zrnjem, od koje se pravi etiopski nacionalni kruh. No svaki ovisni čitatelj može

drevnim zemljoradnicima Etiopije zahvaliti što su uzgojili biljku kave. Kava je bila

ograničena na Etiopiju sve dok je nisu prihvatili u Arabiji, a zatim i diljem svijeta, pa se danas

na njoj temelje ekonomije tako udaljenih zemalja kao što su Brazil i Papua Nova Gvineja.

Još jedna skupina domaćih biljaka Afrike nastala je na području vlažne klime zapadne

Afrike. Neke od njih, uključujući afričku rižu, ostale su ograničene na to područje; druge,

poput afričkog korijena jamsa, proširile su se na druga područja subsaharske Afrike; a dvije,

uljna palma i kola-orah, prešle su i na druge kontinente. Zapadni Afrikanci žvakali su kola-

orahe koji sadrže kofein, kao narkotik, davno prije nego što je poznata tvrtka potaknula prvo

Amerikance, a zatim i ljude diljem svijeta da piju napitak koji je izvorno bio začinjen

ekstraktom te biljke.

Posljednja skupina domaćih biljaka Afrike također je adaptirana na vlažnu klimu, no i

najveće je iznenađenje na slici 19.3. Diljem subsaharske Afrike u 15. stoljeću već su bile

raširene banane, azijski jams i taro, a azijska riža već je bila prihvaćena na obali istočne

Afrike. No to su biljke podrijetlom iz tropske jugoistočne Azije. Njihova bi nas prisutnost u

Africi zaprepastila da već nismo upoznali prapovijesne veze Azije i Afrike kroz prisutnost

Indonežana na Madagaskaru. Jesu li Austronežani doplovili s Bornea na obalu istočne Afrike,

podarili svoje domaće biljke zahvalnim poljodjelcima Afrike, pokupili afričke ribare, te

otplovili prema izlazećem suncu da nasele Madagaskar, ne ostavljajući nikakve druge tragove

Austronezije u Africi?

Još jedno iznenađenje jest to što su sve autohtone domaće biljke Afrike - u Sahelu,

Etiopiji i zapadnoj Africi - nastale sjeverno od ekvatora. Nijedna domaća afrička biljka nije

nastala južno od ekvatora. To nam već dijelom ukazuje zbog čega su se govornici nigero-

kordofanskih jezika, podrijetlom sjeverno od ekvatora, mogli proširiti i potisnuti ekvatorijalne

Pigmeje i subekvatorijalne narode Khoisan. Neuspjeh naroda Khoisan i Pigmeja u razvoju

zemljoradnje nije se dogodio zbog njihove nesposobnosti kao poljodjelaca, nego jednostavno

zbog slučajnosti da su divlje biljke juga Afrike uglavnom bile neprikladne za uzgoj. Ni Bantu

ni bijeli zemljoradnici, nasljednici nekoliko tisuća godina poljodjelskog iskustva, nisu poslije

uspjeli pretvoriti autohtone biljke juga Afrike u domaće biljke pogodne za prehranu.

Udomaćene vrste životinja Afrike možemo opisati mnogo brže od biljaka, jer ih je

vrlo malo. Jedina životinja za koju sigurno znamo da je uzgojena u Africi, jer njezini divlji

preci žive samo u Africi, jest gvinejska kokoš - ptica slična puranu. Divlji preci domaćih

goveda, magaraca, svinja, pasa i mačaka postojali su u sjevernoj Africi, ali i u jugozapadnoj

Aziji, pa nije sigurno gdje su prvi put uzgojeni - iako danas poznati najstariji datumi uzgoja

magaraca i mačaka govore u prilog Egiptu. Nedavni nalazi navode nas na zaključak da su

goveda možda bila neovisno uzgojena u sjevernoj Africi, jugozapadnoj Aziji i Indiji, te da su

sve tri pasmine pridonijele modernim pasminama goveda u Africi. Osim toga, ostali afrički

domaći sisavci vjerojatno su bili drugdje uzgojeni i zatim uvezeni u Afriku, jer su njihovi divlji

preci živjeli samo u Euroaziji. Afričke ovce i koze uzgojene su u jugozapadnoj Aziji, perad u

jugoistočnoj Aziji, konji na jugu Rusije, a deve vjerojatno u Arabiji.

Najneobičnije svojstvo tog popisa afričkih domaćih životinja opet je negativno. Na

popisu nema ni jedne vrste krupnih divljih sisavaca po kojima je Afrika slavna i ima ih u

izobilju - zebre, antilope, nosorozi i nilski konji, žirafe i bivoli. Vidjet ćemo da je to imalo

ozbiljne posljedice za povijest Afrike, kao i nedostatak autohtonih domaćih biljaka u

subekvatorijalnoj Africi.

Ovaj brzi pregled osnovnih sastojaka prehrane u Africi pokazuje da su neke biljke i

životinje prevalile dug put od svoje domovine, kako u Africi tako i izvan nje. U Africi, kao i

drugdje u svijetu, neki narodi bili su mnogo "sretniji" od ostalih, jer su s okolišem naslijedili i

pogodne vrste divljih biljaka i životinja za uzgoj. Kao što su doseljeni Britanci, koji su se

prehranjivali pšenicom i govedinom, preplavili autohtone lovce skupljače u Australiji, imamo

razloga pretpostaviti da su neki "sretni" Afrikanci zbog sličnih prednosti preplavili svoje

susjede u

Africi. Sad se napokon možemo okrenuti arheološkim nalazima, da otkrijemo tko je

koga i kada preplavio.

Što nam arheologija može reći o stvarnim datumima i mjestima pojave poljodjelstva i

stočarstva u Africi? Svakom čitatelju, dobro upoznatom s povijesti zapadnjačke civilizacije

može se oprostiti ako vjeruje da je afrička proizvodnja hrane počela u dolini Nila u drevnom

Egiptu, zemlji faraona i piramida. Uostalom, do 3000. pr. Kr. Egipat je nedvojbeno bio

najsloženije društvo u Africi, te jedno od prvih središta pisanja na svijetu. No najstariji

arheološki dokazi o proizvodnji hrane u Africi zapravo potječu iz Sahare.

Danas je, naravno, velik dio Sahare tako suh da u njemu ne raste čak ni trava. No

između 9000. i 4000. pr. Kr., Sahara je bila vlažnija, u njoj su postojala brojna jezera, a

vrvjela je i divljim životinjama. U tom su razdoblju stanovnici Sahare počeli uzgajati goveda i

izrađivati lončariju, zatim su počeli uzgajati ovce i koze, a možda su počeli i uzgajati sirak i

proso. Stočarstvo se u Sahari pojavilo prije najstarijeg poznatog datuma početka proizvodnje

hrane u Egiptu (5200. pr. Kr.), u obliku cjelovitog paketa zimskih usjeva i goveda iz

jugozapadne Azije. Proizvodnja hrane počela je i u zapadnoj Africi te Etiopiji, a do 2500. pr.

Kr. pastiri s govedima već su prešli preko današnje granice Etiopije u sjeverni dio Kenije.

Ti zaključci temelje se na arheološkim nalazima; no postoji i neovisna metoda datiranja

dolaska domaćih biljaka i životinja: usporedba riječi za biljke i životinje u modernim jezicima.

Usporedba naziva biljaka u jezicima južne Nigerije (iz nigero-kordofanske porodice) pokazuje

da te riječi možemo razvrstati u tri skupine. Prva su skupina primjeri u kojima je riječ za

određenu biljku vrlo slična u svim jezicima južne Nigerije. To su biljke poput jamsa iz

zapadne Afrike, uljane palme i kola-oraha - biljke za koje, na temelju botaničkih i drugih

dokaza, vjerujemo da su bile autohtone već u zapadnoj Africi i tamo prvi put uzgojene. Budući

da su to najstarije domaće biljke zapadne Afrike, svi današnji jezici južne Nigerije naslijedili su

isti izvorni skup naziva za njih.

Zatim slijede biljke čiji su nazivi slični samo među jezicima u okviru male podskupine

jezika južne Nigerije. To su biljke za koje vjerujemo da su stigle iz Indonezije, kao što su

banane i azijski jams. Te su biljke u južnu Nigeriju očito stigle tek nakon što su se jezici počeli

razdvajati u podskupine, pa je svaka podskupina skovala ili prihvatila različiti naziv za nove

biljke, koji su od modernih jezika naslijedili samo oni iz te određene podskupine. Na kraju,

imamo nazive biljaka koji uopće nisu dosljedno podijeljeni među jezicima na temelju njihova

srodstva, nego umjesto toga prate putanju trgovačkih putova. To su biljke iz Novog svijeta,

poput kukuruza i kikirikija, za koje znamo da su u Afriku uvezene nakon početka

transatlantičke plovidbe (1492.) te su se zatim širile duž trgovačkih putova, pri čemu često

imaju naziv na portugalskom ili nekom drugom stranom jeziku.

Dakle, čak i da nemamo botaničkih ili arheoloških dokaza, već na temelju lingvističkih

dokaza mogli bismo zaključiti da su prvo uzgojene autohtone biljke zapadne Afrike, da su

zatim stigle uzgojene biljke iz Indonezije, te da su na kraju Europljani uvezli još neke biljke.

Povjesničar Christopher Ehret (s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu - UCLA)

primijenio je lingvistički pristup da odredi slijed kojim su se počele koristiti domaće biljke i

životinje među narodima svake afričke jezične porodice. Metodom tzv. glotokronologije, koja

se temelji na izračunavanju brzine promjene riječi kroz povijest, komparativna lingvistika nudi

nam i procjenu datuma početka uzgoja ili uvoza biljaka.

Spajanjem izravnih arheoloških dokaza o domaćim biljkama s neizravnim

lingvističkim dokazima, zaključujemo da su ljudi, koji su prije više tisuća godina u Sahari

uzgojili sirak i proso, govorili jezik od kojeg su se razvili moderni nilosaharski jezici. Slično

tome, narodi koji su prvi uzgojili biljke u vlažnoj klimi zapadne Afrike, govorili su jezike od

kojih su nastali moderni nigero-kordofanski jezici. Napokon, govornici drevnih afroazijskih

jezika vjerojatno su uzgojili biljke autohtone za područje Etiopije, a zatim su nedvojbeno

biljke iz Plodnog polumjeseca uvezli u sjevernu Afriku.

Dakle, dokazi izvedeni iz naziva biljaka u modernim afričkim jezicima omogućuju

nam spoznaju da su prije više tisuća godina u Africi postojala tri jezika: drevni nilosaharski,

drevni nigero-kordofanski te drevni afroazijski. Osim toga, na temelju drugih lingvističkih

dokaza možemo uočiti da je postojao drevni kojsanski jezik, (no ne i na temelju naziva

biljaka, jer narod Khoisan nije uzgojio nijednu biljku).

Budući da danas u Africi postoji 1500 jezika, onda je jasno da je Afrika dovoljno velika

da je u njoj prije više tisuća godina postojalo više od četiri drevna jezika. No svi ti ostali jezici

vjerojatno su nestali - bilo zato što su njihovi govornici preživjeli, ali su izgubili svoj izvorni

jezik poput Pigmeja, bilo zato što su nestali i sami ti narodi.

Četiri autohtone jezične porodice u današnjoj Africi (to jest, četiri preostale, uz

nedavno uvezeni austronezijski jezik na Madagaskaru) svoj opstanak ne zahvaljuju urođenoj

superiornosti. Ne, njihov opstanak moramo pripisati povijesnoj slučajnosti: drevni govornici

nilosaharskog, nigero-kordofanskog i afroazijskog jezika živjeli su na pravom mjestu u pravo

vrijeme da steknu domaće biljke i životinje, što im je omogućilo da se namnože i zatim potisnu

druge narode ili im nametnu vlastiti jezik. Malobrojni moderni govornici kojsanskog jezika

opstali su najviše zbog izoliranosti na područjima na jugu Afrike koja nisu pogodna za Bantu

zemljoradnju.

* * *

Prije nego što proučimo opstanak naroda Khoisan i nakon dolaska plimnog vala

naroda Bantu, pogledajmo što nam arheologija kaže o drugoj velikoj prapovijesnoj seobi

naroda u Africi - austronezijskom naseljavanju na Madagaskar. Arheolozi koji istražuju

Madagaskar dokazali su da su Austronežani stigli najkasnije 800., a vjerojatno već i 300. n. e.

Na Madagaskaru su Austronežani naišli (a zatim ga i istrijebili) na neobični svijet divljih

životinja, koje kao da su stigle s drugog planeta; naime, te su životinje evoluirale na

Madagaskaru tijekom dugog razdoblja njegove izolacije. Bile su to npr. divovske slonovske

ptice, primitivni primati - tzv. lemuri, koji su bili veliki kao gorile, te patuljasti vodenkonji.

Arheološka iskapanja prvih ljudskih naselja na Madagaskaru otkrila su ostatke željeznog

oruđa, domaćih biljaka i životinja, što znači da nije bila riječ tek o maloj skupini ribara čiji je

kanu skrenuo s putanje; bila je to ekspedicija u pravom smislu te riječi. Kako je ta

prapovijesna ekspedicija prevalila put od čak 6500 kilometara?

Jedan trag otkrivamo u antičkoj knjizi uputa za pomorce pod naslovom Plovidba

Eritrejskim morem, koju je napisao anonimni trgovac koji je oko 100. n. e. živio u Egiptu.

Trgovac opisuje već rascvjetanu pomorsku trgovinu, koja je Indiju i Egipat povezivala s

obalom istočne Afrike. Sa širenjem islama nakon 800., trgovina u području Indijskog oceana

postala je arheološki dobro dokumentirana zbog izdašnih količina srednjoistočnih (a ponekad

čak i kineskih!) proizvoda kao što su lončarija, staklo i porculan, u naseljima na obali istočne

Afrike. Trgovci su čekali povoljne vjetrove da bi Indijski ocean preplovili izravno između

istočne Afrike i Indije. Kad je portugalski moreplovac Vasco da Gama postao prvi Europljanin

koji je oplovio Rt dobre nade i stigao do obale Kenije 1498., ondje je naišao na trgovačka

naselja naroda Swahili i unovačio navigatora koji mu je pokazao izravni put prema Indiji.

No jednako živahna trgovina odvijala se i od Indije prema istoku, to jest između Indije

i Indonezije. Možda su austronezijski naseljenici iz Indonezije stigli u Indiju tim istočnim

trgovačkim putem, a zatim zapadnim trgovačkim putem otplovili do istočne Afrike, gdje su se

udružili s Afrikancima i otkrili Madagaskar. Taj savez Austronežana i istočnih Afrikanaca

danas postoji uglavnom u jeziku Madagaskara, koji je u biti austronezijski, no sadrži riječi

posuđene od obalnih bantuskih jezika iz Kenije. No u kenijskim jezicima nema riječi

posuđenih iz austronezijskog, a i drugi su tragovi Austronežana na kontinentalnom kopnu

istočne Afrike vrlo oskudni: uglavnom je riječ o mogućem prihvaćanju indonezijskih glazbala

u Africi (ksilofoni i citre) te, naravno, austronezijskih domaćih biljaka koje su dobile tako

važno mjesto u poljodjelstvu Afrike. Zato se treba zapitati jesu li Austronežani, umjesto da

lakšim putem doplove do Madagaskara preko Indije i istočne Afrike, možda (što zvuči

nevjerojatno) preplovili otvorenu pučinu Indijskog oceana, otkrili Madagaskar, i tek se poslije

uključili u trgovačke putove istočne Afrike. Dakle, najneobičnija činjenica ljudske populacije u

Africi i dalje ostaje prilično zagonetna.

* * *

Što nam arheologija može reći o drugoj velikoj seobi naroda u nedavnoj prapovijesti

Afrike - Bantu ekspanziji? Iz dvojnih dokaza o modernim narodima i njihovim jezicima vidjeli

smo da subsaharska Afrika nije uvijek bila crni kontinent, kakvom je danas zamišljamo.

Umjesto toga, nalazi nas navode na zaključak da su Pigmeji nekad bili vrlo rašireni u kišnim

prašumama središnje Afrike, te da su narodi Khoisan bili vrlo rašireni u sušim područjima

subekvatorijalne Afrike. Može li arheologija provjeriti te pretpostavke?

U slučaju Pigmeja odgovor glasi "ne još", jednostavno zbog toga što arheolozi tek

trebaju otkriti drevne ljudske kosture u prašumama središnje Afrike. U slučaju naroda Khoisan,

odgovor glasi "da". U Zambiji, sjeverno od današnje raširenosti naroda Khoisan, arheolozi su

otkrili lubanje ljudi koji su vjerojatno nalikovali na današnje pripadnike naroda Khoisan, kao i

kameno oruđe koje sliči onome koje su pripadnici naroda Khoisan proizvodili na jugu Afrike u

doba dolaska Europljana.

Što se tiče načina na koji su Bantu potisnuli te sjevernije narode Khoisan, i arheološki i

lingvistički nalazi navode nas na zaključak da je širenje drevnih Bantu zemljoradnika iz savana

u unutrašnjosti zapadne Afrike na jug, prema vlažnijim obalnim prašumama, možda počelo već

3000. pr. Kr. (slika 19.4). Riječi koje se i danas često upotrebljavaju u svim bantuskim

jezicima pokazuju nam da su već tada Bantu imali goveda i domaće biljke adaptirane na

vlažnu klimu, kao što je jams, no da još nisu posjedovali metalno oruđe te su se i dalje mnogo

bavili ribolovom, lovom i skupljanjem divljih plodova. Štoviše, izgubili su goveda zbog bolesti

koja se u prašumi prenosila cece-muhama. Dok su se širili dalje u ekvatorijalno područje

prašuma u bazenu Kongo, pritom sadeći vrtove i stalno povećavajući broj pripadnika, Bantu

su počeli preplavljivati lovce skupljače Pigmeje i potiskivati ih sve dublje u prašumu.

Ubrzo nakon 1000. pr. Kr., Bantu su izronili s istočne strane prašume i prodrli u

područje otvorenijeg terena - Rasjednu dolinu (engl. Rift Valley) i područje Velikih jezera u

istočnoj Africi. Tu su naišli na "lonac za taljenje" afroazijskih i nilosaharskih zemljoradnika i

stočara koji su uzgajali proso i sirak te stoku u sušim područjima, a naišli su i na lovce

skupljače naroda Khoisan. Zahvaljujući svojim biljkama adaptiranima na vlažnu klimu, a

naslijeđenim iz njihove domovine u zapadnoj Africi, Bantu su u vlažnim područjima istočne

Afrike uspjeli obraditi zemlju koja je za sve prethodne stanovnike bila nepogodna za

zemljoradnju. Do posljednjih stoljeća pretkršćanske ere, napredujući val naroda Bantu stigao

je do obala istočne Afrike.

Slika 19.4. Približni putovi širenja govornika bantuskih jezika iz njihove domovine (H) u sjeverozapadnom dijelu

današnjeg područja Bantu, diljem istočne i južne Afrike od 3.000 pr. Kr. do 500.

Bantu su u istočnoj Africi počeli prihvaćati proso i sirak (zajedno s nilosaharskim

nazivima za te biljke), a ponovno su prihvatili goveda od svojih nilosaharskih i afroazijskih

susjeda. Ovladali su i upotrebom željeza, koje se počelo taliti upravo na području Sahela.

Pojava obrade željeza u subsaharskoj Africi ubrzo nakon 1000. pr. Kr. još nije dobro

istražena. Taj rani datum uočljivo je blizu datumima dolaska tehnika za obradu željeza s

Bliskog istoka u Kartagu, na obali sjeverne Afrike. Zato povjesničari često pretpostavljaju da

je poznavanje metalurgije u subsaharsku Afriku stiglo sa sjevera. S druge strane, taljenje bakra

obavljalo se u zapadnoafričkoj Sahari i Sahelu barem od 2000. pr. Kr. To je možda preteča

neovisnom otkriću metalurgije željeza u Africi. U prilog toj hipotezi govori i činjenica da su

se tehnike taljenja željeza kod kovača subsaharske Afrike toliko razlikovale od onih na

Sredozemlju, da je vjerojatno riječ u neovisnom razvoju: afrički kovači otkrili su kako da

proizvedu visoke temperature u seoskim pećima za taljenje te da proizvedu željezo gotovo

2000 godina prije nego što su u 19. stoljeću u Europi i Americi uvedene Bessemerove peći.

S dodatkom željeznog oruđa domaćim biljkama adaptiranim na vlažnu klimu, Bantu su

napokon dobili vojno-industrijski paket koji je postao nezaustavljiv u subekvatorijalnoj Africi

tog vremena. U istočnoj Africi još su se morali natjecati s brojnim zemljoradnicima

nilosaharskog i afroazijskog željeznog doba. No prema jugu ležalo je 3200 kilometara zemlje

koju su nastavali raštrkani Khoisan lovci skupljači, bez željeza i domaćih biljaka. Kroz samo

nekoliko stoljeća, u jednom od najbržih kolonizacijskih napredovanja u novijoj prapovijesti,

Bantu zemljoradnici strelovito su se spustili sve do Natala, na istočnoj obali današnje

Južnoafričke Republike.

Lako je pretjerano pojednostavniti ono što je nedvojbeno bila nagla i dramatična

ekspanzija, te zamisliti sve narode Khoisan pregažene jurišanjem Bantu hordi. U stvarnosti,

stvari su bile složenije. Narodi Khoisan na jugu Afrike već su počeli uzgajati ovce i goveda

nekoliko stoljeća prije invazije Bantu naroda. Prvi Bantu pioniri vjerojatno su bili malobrojni,

odabirali su za svoja polja jamsa vlažna šumovita područja, a preskakali sušnija područja, koja

su ostavljali Khoisan pastirima i lovcima skupljačima. Trgovanje i međusobno sklapanje

brakova sigurno su postojali između tih Khoisan i Bantu zemljoradnika, koji su živjeli u

zasebnim ali susjednim staništima, baš kao što slične veze postoje i danas između lovaca

skupljača Pigmeja i Bantu zemljoradnika u ekvatorijalnoj Africi. Tek postupno, kako su Bantu

postajali brojniji i u svoju ekonomiju uključivali goveda i žitarice sušnije klime, počeli su

naseljavati i područja koja su do tada zaobilazili. No krajnji rezultat opet je bio isti: Bantu

zemljoradnici zauzeli su najveći dio nekadašnjeg prostora naroda Khoisan; naslijede tih

prethodnih Khoisan stanovnika svelo se na postojanje klikćućih glasova u raštrkanim jezicima

koji ne pripadaju kojsanskim, ali i na zakopane lubanje i kameno oruđe koji čekaju da ih

arheolozi otkriju; te na činjenicu da neki Bantu narodi na jugu Afrike izgledom nalikuju na

pripadnike naroda Khoisan.

Što se doista dogodilo svim tim nestalim Khoisan populacijama? Ne znamo. Sve što

možemo sa sigurnošću reći jest da Bantu danas žive na područjima na kojima je narod

Khoisan živio možda i više desetaka tisuća godina. Možemo samo nagađati, prema analogiji s

poznatim zbivanjima u moderna vremena, kad su se čelikom naoružani bijeli zemljoradnici

sukobili s lovcima skupljačima kamenog doba u Australiji i indijanskoj Kaliforniji. U tim

slučajevima, znamo da su lovci skupljači bili naglo eliminirani kombinacijom više čimbenika:

bili su prognani, muškarci su pobijeni ili zarobljeni, žene su prisvojene kao supruge, a oba

spola zaražena su epidemijskim bolestima zemljoradnika. Primjer takve bolesti u Africi je

malarija, koju prenose komarci koji se množe oko sela zemljoradnika; na malariju su Bantu

crnci već razvili gensku otpornost, no pripadnici naroda Khoisan vjerojatno takvu otpornost

nisu imali.

Međutim, slika 19.1. koja prikazuje današnju podjelu stanovništva u Africi, podsjeća

nas da Bantu nisu pregazili sve narode Khoisan, koji su ipak opstali na jugu Afrike na

područjima nepogodnim za Bantu zemljoradnju. Najjužniji Bantu narod, Xhosa, zaustavio se

na rijeci Fish, na južnoj obali Južnoafričke Republike, 800 kilometara istočno od Cape

Towna. Sam Rt dobre nade nije presuh za zemljoradnju: uostalom, to je današnja žitnica

Južnoafričke Republike. Ne, Rt ima sredozemnu klimu sa zimskim kišama, a u toj klimi ne

rastu domaće biljke Bantu zemljoradnje, koje su adaptirane na ljetno kišno razdoblje. Do

1652., kad su Nizozemci stigli na Rt dobre nade sa svojim zimskim usjevima bliskoistočnog

podrijetla, Xhosa se još nisu proširili s onu stranu rijeke Fish.

Taj detalj biljne geografije ima goleme posljedice za današnju politiku. Jedna njegova

posljedica bila je da su, kad su bijelci u Južnoafričkoj Republici pobili, prognali ili bolestima

zarazili Khoisan populaciju na području Rta, bijelci mogli ispravno tvrditi da su Rt zauzeli prije

Bantu naroda i zato na njega polažu pravo prvenstva. Tu tvrdnju ne treba uzeti za ozbiljno, jer

pravo prvenstva na zemlju lokalnih naroda Khoisan nije bijelce omelo u otimanju te zemlje.

Mnogo teža posljedica jest to što su se 1652. doseljenici iz Nizozemske sukobili samo s

malobrojnom populacijom Khoisan pastira, a ne s mnogoljudnom populacijom Bantu

zemljoradnika opremljenih čelikom. Kad su se bijelci napokon proširili na istok i susreli narod

Xhosa na rijeci Fish 1702., počelo je razdoblje očajničkih borbi. Iako su tada Europljani već

mogli dovoditi nove vojne jedinice iz sigurnih uporišta na Rtu dobre nade, trebalo je 9 ratova i

175 godina da njihove vojske, koje su u prosjeku napredovale otprilike jedan kilometar

godišnje, pokore narod Xhosa. Kako bi se bijelci uopće uspjeli naseliti na području Rta, da su

već prvi brodovi Nizozemaca naišli na tako žestok otpor?

Dakle, problemi današnje Južnoafričke Republike vuku podrijetlo, barem jednim

dijelom, iz geografske slučajnosti. Domovina naroda Khoisan na području Rta nije imala

dovoljno divljih biljaka pogodnih za uzgoj; Bantu su još prije 5000 godina od svojih predaka

naslijedili domaće biljke prilagođene na ljetnu kišnu sezonu; a Europljani su još prije 10.000

godina od svojih predaka naslijedili domaće biljke prilagođene na zimsku kišnu sezonu. Baš

kao natpis "Goeringova ulica" u glavnom gradu Namibije koja je nedavno stekla neovisnost,

prošlost Afrike ostavila je dubok pečat na njezinoj sadašnjosti.

* * *

Tako su Bantu bili u stanju preplaviti narod Khoisan, umjesto da bude obratno.

Pogledajmo sada još jednu zagonetku u prapovijesti Afrike: zbog čega su baš Europljani

naselili subsaharsku Afriku? Osobito je iznenađujuće da nije bilo drukčije, jer je Afrika bila

jedina kolijevka ljudske evolucije milijunima godina, a domovina je i anatomski modernih

pripadnika vrste Homo sapiens. Osim naglašene početne prednosti, afrička je prednost i velika

raznolikost klime i staništa te najveća raznolikost ljudi na svijetu. Da je prije 10.000 godina

Zemlju posjetio neki izvanzemaljac, moglo bi mu se oprostiti da je prorekao kako će Europa

završiti kao skup vazalnih državica velikog carstva subsaharske Afrike.

Izravni uzroci ishoda sukoba Afrike s Europom jasni su. Baš kao i pri sukobima s

američkim Indijancima, Europljani koji su došli u Afriku imali su trostruku prednost: vatreno

oružje i drugu tehnologiju, proširenu pismenost, te vrstu političke organizacije koja je prijeko

potrebna za održavanje skupih programa istraživanja i osvajanja. Te su se prednosti zapravo

očitovale čim je sukob počeo: jedva četiri godine nakon što je Vasco da Gama 1498. prvi put

stigao na obalu istočne Afrike, vratio se s flotom brodova naoružanih teškim topovima, da bi

na predaju prinudio najvažniju luku istočne Afrike (Kilwu) iz koje se nadzirala trgovina

zlatom na području Zimbabvea. No zbog čega su Europljani stekli te tri prednosti prije nego

što su ih uspjeli razviti stanovnici subsaharske Afrike?

Već smo raspravili da su sve tri prednosti povijesne posljedice proizvodnje hrane. No

u subsaharskoj je Africi proizvodnja hrane (u usporedbi s Euroazijom) bila odgođena, zbog

oskudice uzgojivih autohtonih vrsta životinja i biljaka, zbog mnogo manje površine područja

pogodnog za autohtonu proizvodnju hrane, te zbog sjeverno-južne osi Afrike koja je

usporavala širenje proizvodnje hrane i izuma. Razmotrimo sada kako su ti čimbenici djelovali.

Prije svega, već smo vidjeli da su domaće životinje u subsaharsku Afriku stigle iz

Euroazije, uz moguću iznimku nekoliko vrsta životinja iz sjeverne Afrike. Zbog toga su

domaće životinje u subsaharsku Afriku stigle tek tisućama godina nakon što ih se udomaćilo u

prvim civilizacijama Euroazije. Na prvi je pogled to iznenađujuće, jer obično vjerujemo da je

baš Afrika kontinent krupnih divljih sisavaca. No u 9. poglavlju smo vidjeli da divlja životinja

pogodna za uzgoj mora biti dovoljno pitoma i spremna za učenje, submisivna u odnosu na

ljude, jeftina za prehranjivanje te imuna na bolesti i sposobna da se u zatočeništvu brzo

razmnožava i brzo raste. Autohtone krave, ovce, koze, konji i svinje Euroazije bile su u vezi s

tim najpogodnije od svih vrsta velikih divljih životinja. Odgovarajuće vrste u Africi - npr.

afrički bivol, zebra, bradavičašta svinja, nosorog i nilski konj - nisu nikad uzgojene, čak ni u

moderno vrijeme.

Naravno, točno je da su neke velike afričke životinje katkad bivale pripitomljene.

Hanibal je u svom neuspjelom pohodu na Rim upotrebljavao pripitomljene afričke slonove, a

drevni Egipćani vjerojatno su imali pripitomljene žirafe i druge vrste. No ni jedna od tih vrsta

pripitomljenih životinja nije bila stvarno udomaćena - to jest, selektivno uzgajana u

zatočeništvu i genetički modificirana tako da postane korisnijom za ljude. Da su se nosorozi i

nilski konji udomaćili te da se na njima jahalo, oni bi ne samo prehranili vojske nego bi bili

nezaustavljiva "konjica", koja bi se lako probijala kroz redove europskih konjanika. Udarne

trupe Bantu crnaca koje bi jahali na nosorozima, zasigurno bi pregazile Rimsko Carstvo - no to

se nikad nije dogodilo.

Drugi čimbenik je sličan (iako manje izražen) nesklad između uzgojivih biljaka u

subsaharskoj Africi i u Euroaziji. Sahel, Etiopija i zapadna Afrika imali su autohtone domaće

biljke, no mnogo manje vrsta nego što ih je raslo u Euroaziji. Zbog ograničene raznolikosti

divljeg početnog materijala pogodnog za uzgoj biljaka, čak i najstarija zemljoradnja u Africi

moglo je početi tek nekoliko tisuća godina nakon početka obrade zemlje u Plodnom

polumjesecu.

Dakle, kad je u pitanju uzgoj biljaka i životinja, početna prednost i velika raznolikost

su na strani Euroazije, a ne Afrike. Treći čimbenik je to što je površina Afrike upola manja od

površine Euroazije. Štoviše, tek otprilike jedna trećina te površine smještena je unutar

subsaharskog pojasa - sjeverno od ekvatora - to jest unutar pojasa koji su prije 1000. pr. Kr.

zauzimali ratari i pastiri. Danas Afrika ima manje od 700 milijuna stanovnika, a u Euroaziji

živi čak 4 milijarde stanovnika. Ali ako su ostale stvari podjednake, više zemlje i veći broj

ljudi znače kompetitivnija društva i više izuma, pa time i bržu stopu razvoja.

Posljednji čimbenik sporog razvoja Afrike nakon pleistocena, u usporedbi s

Euroazijom, jest razlika u orijentaciji glavnih kontinentalnih osi. Poput obiju Amerika, duga os

Afrike ide u smjeru sjever-jug, dok duga os Euroazije ide u smjeru istok-zapad (slika 10.1).

Dok putujemo duž osi sjever-jug, prolazimo zone koje imaju jako različitu klimu, staništa,

količinu oborina, duljinu dana te bolesti biljaka i životinja. Zato su se biljke i životinje

uzgojene u jednom dijelu Afrike vrlo teško mogle širiti na ostala područja Afrike. Nasuprot

tome, biljke i životinje lako su se kretale tisućama kilometara udaljenim društvima Euroazije,

ako su ta društva bila na istoj geografskoj širini te imala sličnu klimu i podjednako duge dane.

Sporo putovanje (ili potpuni zastoj) biljaka i životinja duž sjeverno-južne osi Afrike

imalo je važne posljedice. Primjerice, biljke Sredozemlja koje su postale temelj prehrane u

Egiptu, uspješno su klijale samo uz zimsko kišno razdoblje i postojanje sezonskih varijacija u

duljini dana. Te biljke se zato nisu mogle širiti južnije od Sudana, jer je tamo počinjalo

područje s ljetnim kišnim razdobljem te malim ili nikakvim sezonskim varijacijama duljine

dana. Pšenica i ječam iz Egipta nikad nisu stigli do sredozemne klime na Rtu dobre nade, sve

dok ih tamo nisu donijeli doseljenici iz Europe 1652., a narod Khoisan nikad nije razvio

zemljoradnju. Slično tome, domaće biljke iz područja Sahela, adaptirane na ljetno kišno

razdoblje i male ili nikakve sezonske varijacije duljine dana, stigle su na jug Afrike s Bantu

crncima, no nisu mogle rasti na samom Rtu; zbog toga je zaustavljeno napredovanje Bantu

zemljoradnje. Banane i ostale tropske domaće biljke Azije, za koje je klima Afrike izrazito

pogodna i koje su danas jedan od temelja prehrane u tropskoj Africi, do Afrike nisu mogle

stići kopnenim putovima. Čini se da su u Afriku stigle tek u prvom tisućljeću, dugo nakon što

su uzgojene u Aziji, jer su morale čekati pojavu prekooceanskog putovanja Indijskim oceanom.

Sjeverno-južna os Afrike ozbiljno je ometala i širenje domaćih životinja. Cece-muhe u

ekvatorijalnoj Africi koje prenose tripanosomijazu na koju su autohtoni divlji sisavci Afrike

otporni, pokazale su se pogubnima za životinje uvezene iz Euroazije i sjeverne Afrike. Bantu

crnci su iz pojasa Sahela (u kojemu nema cece-muha) doveli krave, no te krave nisu preživjele

Bantu ekspanziju kroz područje ekvatorijalne prašume. Iako su konji već oko 1800. pr. Kr.

stigli u Egipat i uskoro zatim preobrazili ratovanje u sjevernoj Africi, nisu prešli Saharu ni

poslužili konjanicima kraljevstava zapadne Afrike sve do prvog tisućljeća, a nikad se nisu

uspjeli probiti ni kroz područje cece-muha. Iako su još u trećem tisućljeću pr. Kr. goveda,

ovce i koze stigli na sjeverni rub Serengeti ravnica, trebalo im je više od 2000 godina da predu

Serengeti i stignu na jug Afrike.

Podjednako se sporo sa sjevera na jug Afrike širila i ljudska tehnologija. Lončarija je već

oko 8000. pr. Kr. zabilježena u Sudanu i Sahari, a na područje Rta dobre nade stigla je tek na

početku kršćanske ere. Iako se do 3000. pr. Kr. u Egiptu razvilo pismo, koje se u alfabetskom

obliku proširilo na nubijsko kraljevstvo Meroe, te iako je alfabetsko pismo stiglo i u Etiopiju

(vjerojatno iz Arabije), pismo nije neovisno nastalo u ostatku Afrike, nego su ga u ta područja

uvezli Arapi i Europljani.

Ukratko, europska kolonizacija Afrike nema nikakve veze s navodnim razlikama

samih Europljana i Afrikanaca, kao što misle bijeli rasisti. Ne, kolonizacija bijelaca posljedica

je spleta geografskih i biogeografskih okolnosti - osobito razlika u površini i osima

kontinenata, te divljim vrstama biljaka i životinja pogodnih za uzgoj. To jest, razlike povijesnih

putanja Afrike i Europe temelje se na razlikama svojstava njihovih "nekretnina".

EPILOG Budućnost ljudske povijesti kao znanosti

Yalijevo pitanje pogodilo je srž današnjeg čovječanstva i ljudske povijesti u razdoblju

nakon pleistocena. Sad kad smo završili taj kratki pregled po kontinentima, možemo

odgovoriti na Yalijevo pitanje.

Yaliju bih odgovorio ovako: uočljive razlike dugoročne povijesti naroda na različitim

kontinentima nisu uzrokovane urođenim razlikama među tim narodima, nego razlikama

njihovih okoliša. Da su se u kasnom pleistocenu mogle zamijeniti populacije australskih

Aboridžina i stanovnika Euroazije, vjerujem da bi danas Aboridžini bili ti koji bi naseljavali

večinu područja obiju Amerika i Australiju, kao i Euroaziju, a izvorni stanovnici Euroazije

danas bi bili svedeni na podjarmljene fragmente populacije u Australiji. Možda ste skloni ovu

tvrdnju isprva odbaciti kao besmislenu, jer je pokus imaginaran i moju tvrdnju o ishodu nije

moguće provjeriti. No povjesničari su ipak u stanju vrednovati srodne hipoteze

retrospektivnim testovima. Primjerice, može se istražiti što se dogodilo kad su europski

zemljoradnici bili prebačeni na Grenland ili na Velike ravnice SAD-a, ili kad su zemljoradnici

iz Kine emigrirali na otočje Chatham, u kišne prašume Bornea ili na vulkanska tla Jave ili

Havaja. Ti testovi potvrđuju da narod predaka može izumrijeti, vratiti se životu lovaca

skupljača, nastaviti razvijati složene države, a sve ovisno o okolišu u kojem se nade. Slično

tome, od autohtonih lovaca skupljača u Australiji, koji su se preselili na otok Flinders,

Tasmaniju ili u jugoistočnu Australiju, neki su izumrli, neki su se pretvorili u lovce skupljače s

najjednostavnijom tehnologijom u modernom svijetu, a neki su počeli graditi kanale i

intenzivno upravljati produktivnim ribarstvom, opet ovisno o okolišu u kojem su se zatekli.

Naravno, kontinenti se razlikuju po nebrojenim svojstvima okoliša koja utječu na

povijesne putanje ljudskih društava. No obični popis svih mogućih razlika ne pruža odgovor

na Yalijevo pitanje. Meni se čini da su važna samo četiri skupa tih razlika.

Prvi skup sastoji se od kontinentalnih razlika u vrstama divljih biljaka i životinja,

pogodnih kao početni materijal za uzgoj. Te su razlike bitne zbog toga što je proizvodnja

hrane imala ključnu ulogu u gomilanju viška hrane, kojim su se mogli nahraniti stručnjaci koji

ne proizvode hranu, te u postanku velikih populacija koje već samom brojnošću imaju vojnu

prednost, čak i prije nego što razviju neku tehnološku ili političku prednost. Zbog obaju

razloga, na proizvodnji hrane temeljio se svaki razvoj ekonomski složenih, društveno

slojevitih i politički centraliziranih društava, složenijih od razine malih poglavarija.

No većina divljih vrsta životinja i biljaka nije bila pogodna za uzgoj: proizvodnja hrane

temeljila se na relativno malo vrsta životinja i biljaka. Vidjeli smo da se broj divljih vrsta

pogodnih za uzgoj razlikovao od kontinenta do kontinenta, zbog razlika u veličini površine

kontinenata te zbog izumiranja vrsta u kasnom pleistocenu (u slučaju velikih sisavaca). To

izumiranje bilo je mnogo učestalije u Australiji i objema Amerikama nego u Euroaziji i Africi.

Zbog toga je Afrika završila biološki slabije "opremljena" u usporedbi s Euroazijom, obje

Amerike našle su se u još goroj situaciji, a najgore su prošle Australija i Yalijeva Nova

Gvineja (s površinom 17 puta manjom od Euroazije i nestankom svih izvornih velikih sisavaca

u kasnom pleistocenu).

Uzgoj životinja i biljaka na svim kontinentima bio je koncentriran u malom broju

osobito pogodnih domovina koje su zauzimale tek djelić ukupne površine kontinenta. I u

slučaju tehnoloških inovacija i političkih institucija, većina društava mnogo je više toga

prihvatila od drugih društava nego što su sami izumili. Dakle, širenje i migracije unutar

kontinenta bitno su pridonijeli razvoju društava na pojedinom kontinentu, a ta su društva bila

dugoročno sklona razmijeniti inovacije (u mjeri u kojoj je to okoliš omogućavao), zbog

procesa koje su nam u jednostavnom obliku ilustrirali Ratovi mušketa među Maorima na

Novom Zelandu. To jest, društva koja isprva neku prednost nisu imala, preuzela su je od

društava koja su je imala ili su ih (u slučaju neuspjelog preuzimanja) ta druga društva potisnula.

Zato se drugi skup čimbenika sastoji od onih uvjeta koji utječu na stopu širenja i

migracije, što se na različitim kontinentima znatno razlikovalo. Ti su procesi bili najbrži u

Euroaziji, zbog istočno-zapadne orijentacije njezine glavne osi te postojanja relativno

skromnih ekoloških i geografskih barijera. Logičko zaključivanje jednostavno je i izravno kad

je u pitanju širenje domaćih biljaka i životinja, jer biljke i životinje jako ovise o klimi, pa time

i o geografskoj širini. No slična logika vrijedi i za širenje tehnoloških inovacija, u mjeri u

kojoj su inovacije bez modifikacija najbolje prilagođene specifičnom okolišu. Sirenje je bilo

sporije u Africi, a osobito sporo u objema Amerikama, jer su glavne osi tih kontinenata

usmjerene od sjevera prema jugu, a postoje i izrazite ekološke i geografske barijere. Sirenje je

bilo otežano i na tradicionalnoj Novoj Gvineji, gdje su neravni teren i dugi lanac visokih

planina priječili bilo kakav znatan napredak u smjeru političkog i lingvističkog ujedinjenja.

S tim čimbenicima koji utječu na širenje unutar kontinenta, povezan je treći skup

čimbenika koji utječu na širenje među kontinentima, a što može pomoći u sastavljanju

uspješnog lokalnog paketa uzgojivih biljaka i životinja i tehnologije. Lakoća

međukontinentalnog širenja bila je različita, jer su neki kontinenti više izolirani od drugih. U

posljednjih 6000 godina, širenje se najlakše odvijalo iz Euroazije u subsaharsku Afriku, pa je

tako u Afriku stigla većina vrsta domaćih životinja. No širenje među Zemljinim polutkama

nije nimalo pomoglo složenim društvima američkih Indijanaca, koja su na manjim geografskim

širinama od Euroazije bila izolirana širokim oceanima, a na većim geografskim širinama

geografskim svojstvima i klimom pogodnom jedino za lovačkoskupljački način života. Jedini

dokazani doprinos Euroazije Australiji Aboridžina, izoliranoj od Euroazije morskim

barijerama indonezijskog arhipelaga, jest dingo.

Četvrti i posljednji skup čimbenika tiče se kontinentalnih razlika u ukupnoj površini i

ukupnom broju stanovnika. Veća površina ili veća populacija znače više potencijalnih

izumitelja, više kompetitivnih društava, više inovacija dostupnih za usvajanje - te veći pritisak

da se usvoje i zadrže inovacije, jer će društva koja u tome ne uspiju lako podleći u natjecanju

s drugim društvima. Takva je sudbina zadesila Pigmeje u Africi te mnoge druge populacije

lovaca skupljača koje su potisnuli zemljoradnici. I obratno, takva sudbina pogodila je i

tvrdoglave, konzervativne vikinške zemljoradnike na Grenlandu koje su potisnuli lovci

skupljači Eskimi, jer su imali mnogo nadmoćnije metode preživljavanja i tehnologiju. Najveću

površinu i broj natjecateljskih društava imala je Euroazija, a bitno su zaostajale Australija i

Nova Gvineja te osobito Tasmanija. Obje Amerike, unatoč velikoj ukupnoj površini, bile su

fragmentirane geografijom i ekologijom te su u praksi funkcionirale poput nekoliko slabo

povezanih manjih kontinenata.

Ta četiri skupa čimbenika velikih razlika u okolišu može se objektivno kvantificirati,

pa ne bi trebali biti podložni raspravi. Može se dovoditi u pitanje moj subjektivni dojam da su

Novogvinejci u prosjeku bistriji od stanovnika Euroazije, no ne može se poreći da Nova

Gvineja u usporedbi s Euroazijom ima mnogo manju površinu i mnogo manje vrsta krupnih

životinja. No već na sam spomen tih razlika u okolišu, povjesničari se nakostriješe i odmah

misle na tzv. "geografski determinizam". Čini se da taj izraz ima neugodne konotacije, kao da

ljudska kreativnost ništa ne vrijedi, ili da smo mi ljudi pasivni roboti bespomoćno programirani

klimom, florom i faunom. Naravno da su takvi strahovi neopravdani. Bez ljudske inventivnosti

danas bismo meso i dalje sjekli kamenim oruđem i jeli ga prijesno, poput naših predaka prije

milijun godina. Inventivni ljudi postoje u svim ljudskim društvima. Problem je samo u tome što

neke vrste okoliša pružaju više početnog materijala i povoljnije uvjete za primjenu izuma.

* * *

Ti odgovori na Yalijevo pitanje dulji su i zamršeniji nego što bi sam Yali to želio.

Međutim, povjesničarima se vjerojatno čine prekratkima i pretjerano pojednostavljenima.

Sažeti 13.000 godina povijesti svih kontinenata u knjigu od 400 stranica, znači u prosjeku jednu

stranicu po kontinentu za svakih 150 godina, što kratkoću i pojednostavljenja čini

neizbježnima. No to ima i dobru stranu: dugoročne usporedbe regija omogućuju nam uvide do

kojih ne bi došli kratkoročnim studijama pojedinačnih društava.

Naravno, niz problema potaknutih Yalijevim pitanjem ostaje neriješen. Danas možemo

ponuditi djelomične odgovore istraživanja, a ne posve razvijenu teoriju. Trenutačni izazov je

razvijanje ljudske povijesti kao znanosti, ravnopravne s priznatim znanostima kao što su

astronomija, geologija i evolucijska biologija. Zato se čini primjerenim da ovu knjigu

zaključim raspravom o budućnosti povijesti kao znanstvene discipline, te da ukažem na neke

neriješene probleme.

Najizravniji nastavak ove knjige bit će daljnja kvantifikacija, a time i uvjerljivije

dokazivanje uloge medukontinentalnih razlika u četiri skupa čimbenika koji se čine

najvažnijima. Da bih ilustrirao razlike u početnom materijalu za uzgoj, prikazao sam ukupni

broj vrsta velikih divljih kopnenih sisavaca biljoždera i sveždera za svaki kontinent (tablica

9.2) te žitarica s krupnim zrnjem (tablica 8.1). Dopuna takvom istraživanju bila bi prikupljanje

odgovarajućih brojki za mahunarke s krupnim sjemenkama, kao što su grah, grašak i

grahorice. Osim toga, spomenuo sam čimbenike koji velike sisavce čine nepogodnim

kandidatima za pripitomljavanje, no nisam tabelarno prikazao koliko je mnogo kandidata tako

diskvalificitano pojedinim čimbenikom na svakom kontinentu. Bilo bi zanimljivo obaviti

takvu analizu, osobito za Afriku u kojoj je diskvalificiran veći postotak kandidata nego u

Euroaziji: koji su čimbenici diskvalifikacije bili najvažniji u Africi i koji su selekcijski pritisci

doveli do učestalosti diskvalifikacije sisavaca Afrike? Kvantitativne podatke treba prikupiti i

zato da se testira moj preliminarni proračun koji navodi na zaključak da su stope širenja bile

različite duž glavnih osi Euroazije, obiju Amerika i Afrike.

* * *

Drugi nastavak bio bi da se problemi opisani u ovoj knjizi analiziraju za manja

geografska područja i za kraća vremenska razdoblja. Primjerice, čitateljima je vjerojatno već

palo na pamet sljedeće očito pitanje: zbog čega su, u okviru Euroazije, društva Europe, a ne

društva Plodnog polumjeseca, Kine ili Indije, bila ta koja su kolonizirala obje Amerike i

Australiju, predvodila u razvoju tehnologije, te postala politički i ekonomski dominantna u

modernom svijetu? Da je neki povjesničar živio bilo kad između 8500. pr. Kr. i 1450., te da je

tada pokušao predvidjeti budući tijek povijesti, zasigurno bi buduću prevlast Europe smatrao

najmanje vjerojatnim ishodom, jer je kroz veći dio tih 10.000 godina Europa bila najzaostalija

od ta tri područja Starog svijeta. Od 8500. pr. Kr. pa do uspona Grčke i zatim Italije nakon 500.

pr. Kr. gotovo sve glavne inovacije u zapadnoj Euroaziji - uzgoj biljaka i životinja, pismo,

metalurgija, kotač, država itd. - nastale su u Plodnom polumjesecu ili u njegovoj blizini. Sve

do gradnje većeg broja vodenica, otprilike nakon 900., Europa zapadno i sjeverno od Alpa nije

tehnologiji i civilizaciji Starog svijeta ništa bitno pridonijela; umjesto toga, primala je inovacije

s istoka Sredozemlja, iz Plodnog polumjeseca i Kine. Čak i od 1000. do 1450., protok

znanosti i tehnologije pretežno je bio usmjeren iz islamskih društava (na području od Indije do

sjeverne Afrike) u Europu, a ne obratno. Tijekom istih tih stoljeća, Kina je bila svjetski

predvodnik u tehnologiji, a s proizvodnjom hrane počela je gotovo istodobno kad i Plodni

Polumjesec.

Zbog čega su onda Plodni polumjesec i Kina na kraju izgubili svoju golemu početnu

prednost od više tisuća godina u odnosu na kasno pokrenutu Europu? Naravno, možemo

ukazivati na izravne čimbenike uspona Europe: razvoj klase trgovaca, kapitalizam,

patentiranje izuma, izostanak apsolutnih despota i prekomjernih poreza, te grčko-

judeokršćansku tradiciju kritičkog empirijskog istraživanja. Pa ipak, moramo se zapitati što je

bio krajnji uzrok za sve te izravne uzroke: zbog čega su i sami ti izravni uzroci nastali u

Europi, a ne u Kini ili u Plodnom polumjesecu?

Odgovor je u slučaju Plodnog polumjeseca jasan. Kad je jednom izgubio početnu

prednost koju je imao zahvaljujući lokalnoj koncentraciji uzgojivih biljaka i životinja, Plodni

polumjesec više nije imao bitnih geografskih prednosti. Gubitak te početne prednosti može se

detaljno pratiti kao pomak moćnih carstava u smjeru zapada. Nakon uspona država Plodnog

polumjeseca u 4. tisućljeću pr. Kr., središte moći isprva je ostalo u Plodnom polumjesecu, a

rotiralo je između carstava Babilona, Hetita, Asirije i Perzije. S grčkim osvajanjem svih

naprednih društava, od Grčke na istok do Indije, pod Aleksandrom Velikim potkraj 4. stoljeća

pr. Kr., moć se napokon nepovratno prebacila na zapad. S Rimskim osvajanjem Grčke u 2.

stoljeću pr. Kr. pomaknula se još dalje na zapad, a nakon pada Rimskog Carstva moć se opet

pomaknula u zapadnu i sjevernu Europu.

Glavni čimbenik u pozadini tog premještanja središta moći postaje očit čim se

današnje područje Plodnog polumjeseca usporedi s antičkim opisima tog područja. Danas su

apsurdni izrazi poput "Plodni polumjesec" i "svjetski predvodnik u proizvodnji hrane". Velika

područja nekadašnjeg Plodnog polumjeseca danas su pustinja, polupustinja, stepa ili jako

erodirano i salinizirano tlo, nepogodno za poljodjelstvo. Današnje prolazno bogatstvo nekih

naroda u toj regiji temelji se na jednom jedinom, neobnovljivom resursu - nafti koja samo

dodatno prikriva osnovno i dugotrajno siromaštvo regije, čije se stanovništvo teško može

samostalno prehraniti.

Međutim, u antička vremena, šume su prekrivale velik dio Plodnog polumjeseca i

istočnog Sredozemlja, uključujući Grčku. Paleobotaničari i arheolozi objasnili su preobrazbu

te regije iz plodnog i šumovitog predjela u erodiranu šikaru ili pustinju. Šuma se krčila da bi

se dobila zemlja za poljodjelstvo, a stabla sjekla da bi se dobilo drvo za građevinarske radove,

za ogrjev ili za proizvodnju gašenog vapna i gipsa. Zbog niske količine oborina, a time i niske

primarne produktivnosti (koja je proporcionalna količini oborina), obnavljanje vegetacije nije

moglo održati korak s ritmom uništavanja, posebice uz prisutnost brojnih koza koje su

prekomjerno brstile raslinje. Kad se tako izgubio pokrov stabala i trave, erozija se nastavila i

doline je prekrio talog, a sustav poljodjelstva navodnjavanjem u okolišu s tako niskom

količinom oborina doveo je do nakupljanja soli u tlu. Ti procesi počeli su u razdoblju

neolitika, a nastavljaju se i danas. Primjerice, posljednje šume u blizini antičkog grada Petra

(glavni grad Nabatejaca) u današnjem Jordanu, posjekli su Turci Otomanskog Carstva tijekom

gradnje željeznice Hejaz neposredno prije početka Prvoga svjetskog rata.

Dakle, Plodni polumjesec i društva istočnog Sredozemlja imali su nesreću da nastanu

u ekološki krhkom okolišu. Razaranjem podloge vlastitih resursa ta su društva počinila

ekološko samoubojstvo. Moć se pomicala na zapad, a društva istočnog Sredozemlja su jedno

za drugim sama sebe potkopavala, počevši od najstarijih na istoku (Plodni polumjesec).

Sjeverna i zapadna Europa bile su pošteđene takve sudbine, ne zbog toga što su njihovi

stanovnici bili mudriji, nego zato što su bili dovoljno sretni da žive u robusnom okolišu s

većom količinom oborina, u kojem se vegetacija brže obnavlja. I danas, 7000 godina nakon

početka proizvodnje hrane, intenzivno poljodjelstvo moguće je u velikom dijelu sjeverne i

zapadne Europe. Zapravo, Europa je primila usjeve, domaće životinje, tehnologiju i sustave

pisanja iz Plodnog polumjeseca, koji je zatim sam sebe eliminirao kao glavno središte moći i

inovacija.

Tako je Plodni polumjesec izgubio golemu početnu prednost pred Europom. Zbog

čega je prednost izgubila i Kina? Njezino zaostajanje na prvi je pogled iznenađujuće jer je

Kina imala nedvojbene prednosti: početak proizvodnje hrane gotovo istodobno kad i u

Plodnom polumjesecu; ekološka raznolikost od sjeverne do južne Kine te od obale do visokih

planina Tibetske visoravni, koja je omogućila pojavu raznolikog skupa domaćih biljaka,

životinja i tehnologije; velik i plodan prostor koji prehranjuje najveću regionalnu populaciju

ljudi na svijetu; te okoliš manje suh i ekološki manje osjetljiv od onog u Plodnom

polumjesecu, što omogućuje da u Kini i nakon gotovo 10.000 godina još postoji produktivno

intenzivno poljodjelstvo - iako su problemi okoliša danas veći i ozbiljniji nego što su u

zapadnoj Europi.

Te prednosti i rani početak omogućili su srednjovjekovnoj Kini da bude svjetski

predvodnik u tehnologiji. Dugi popis važnih tehnoloških izuma u Kini uključuje lijevano

željezo, kompas, barut, papir, tiskarstvo, te mnoge druge inovacije koje smo prije spominjali.

Kina je bila svjetski predvodnik i glede političke moći, navigacije te nadzora nad morima.

Početkom 15. stoljeća Kina je slala flote s blagom, a u svakoj floti bile su stotine brodova

dugih i do 120 metara, s ukupnom posadom i do 28.000 ljudi, preko Indijskog oceana i sve do

istočne obale Afrike desetljećima prije nego što su tri mala Kolumbova broda preplovila uski

Atlantski ocean i stigla na istočnu obalu Amerike. Zbog čega kineski brodovi nisu nastavili

ploviti oko južnog rta Afrike prema zapadu, te kolonizirali Europu prije nego što su tri mala

broda Vasca da Game obišla Rt dobre nade prema istoku i pokrenula europsku kolonizaciju

istočne Azije? Zbog čega kineski brodovi nisu preplovili Tihi ocean i kolonizirali zapadnu

obalu Amerike? Zbog čega je, ukratko, Kina izgubila tehnološku prednost pred, prije toga

zaostalom, Europom?

Nestanak kineskih flota s blagom pruža nam jedno tumačenje. Sedam od tih flota

isplovilo je iz Kine između 1405. i 1433. Zatim su njihove plovidbe prekinute zbog tipične

zablude lokalne politike kakva se može dogoditi bilo gdje u svijetu: borba za moć među

dvjema frakcijama bila je poistovjećena sa slanjem brodova i zapovijedanjem flotama. Zato

je, kad je prevladala, jedna frakcija zaustavila slanje flota, zatim zatvorila brodogradilišta te

zabranila plovidbu oceanom. Ta epizoda podsjeća na legislativu kojom je zaustavljen razvoj

javne električne rasvjete u Londonu 1880-ih, na izolacionizam SAD-a između Prvog i Drugog

svjetskog rata, te bilo koje druge loše poteze u bilo kojoj državi - potaknute lokalnim

političkim pitanjima. No u slučaju Kine postojala je bitna razlika: cijela regija bila je politički

ujedinjena. Jedna odluka zaustavila je plovidbu flota u cijeloj Kini. Ta jedna, privremena

odluka, postala je ireverzibilna jer su nestala brodogradilišta iz kojih bi novi brodovi zaplovili

i tako dokazali ludost te privremene odluke, te služili kao žarišta za gradnju drugih

brodogradilišta.

Usporedimo sad ta zbivanja u Kini s onim što se dogodilo kad su istraživačke flote

počele ploviti iz politički fragmentirane Europe. Kristofor Kolumbo, po rođenju Talijan,

priklonio se francuskom vojvodi od Anjona, a zatim portugalskom kralju. Kad mu je taj kralj

odbio dati brodove za istraživanje zapada, Kolumbo se obratio vojvodi od Medine-Sedonia, no

i on ga je odbio; zatim vojvodi Medine-Celi, koji ga je također odbio; te napokon kralju i

kraljici Španjolske, koji su odbili Kolumbov prvi zahtjev, no na kraju su mu odobrili

ponovljeni zahtjev. Da je Europa bila ujedinjena pod bilo kojim od prva tri vladara, možda bi

njezina kolonizacija obiju Amerika završila kao mrtvorodenče.

Zapravo, baš zato što je Europa bila fragmentirana, Kolumbo je u petom pokušaju

uspio uvjeriti jednog od više stotina europskih vladara da ga podupru. Kad je Španjolska tako

pokrenula europsku kolonizaciju Amerike, druge države Europe vidjele su kako blago dotječe

u Španjolsku, pa ih se još šest uključilo u kolonizaciju Amerike. Slično se zbivalo s brojnim

drugim inovacijama u Europi: topovima, električnom rasvjetom, tiskarstvom, malim vatrenim

oružjem itd. Svaka od tih inovacija bila je isprva zanemarena ili su joj se u nekim dijelovima

Europe čak suprotstavljali zbog nesnošljivosti, no kad bi jednom bila prihvaćena na jednom

području, na kraju bi se proširila diljem Europe.

Te posljedice nejedinstva Europe u oštrom su kontrastu s posljedicama jedinstva

Kine. Kineski sud povremeno bi odlučio zaustaviti i druge aktivnosti osim pomorske

navigacije: zabranio je razvoj složenog tkalačkog stroja na vodeni pogon, došao je na rub

industrijske revolucije u 14. stoljeću i zatim se vratio korak unatrag, razorio i gotovo dokinuo

mehaničke satove nakon što je Kina bila svjetski predvodnik u izradi satova, a nakon 15.

stoljeća je i općenito odustao od mehaničkih sprava i tehnologije. Ti potencijalno štetni učinci

jedinstva pokazali su se opet i u modernoj Kini, osobito tijekom ludila Kulturne revolucije

1960-ih i 1970-ih, kad su zbog odluka jednog ili samo nekoliko političkih voda na pet godina

zatvoreni školski sustavi u cijeloj zemlji.

I učestalo jedinstvo Kine i trajno nejedinstvo Europe imaju dugu povijest. Najplodnija

područja moderne Kine bila su prvi put politički ujedinjena 221. pr. Kr., a takva su ostala

gotovo do danas. Kina je od početaka pismenosti imala samo jedan sustav pisanja, jedan

prevladavajući jezik kroz vrlo dugo razdoblje, te znatno kulturno jedinstvo tijekom dvije tisuće

godina. Nasuprot tome, Europa se nikad nije primakla ni blizu političkom jedinstvu: u 14.

stoljeću još je bila rascjepkana u tisuću neovisnih državica, 1500. u 500 državica, a na

minimum od 25 država pala je 1980-ih, te u času kad pišem ovu rečenicu narasla opet na

gotovo 40 država. U Europi se još uvijek govori 45 jezika, od kojih svaki ima svoju

modificiranu abecedu, a europska kulturalna raznolikost je još veća. Neslaganja koja i danas

onemogućuju i najskromnije pokušaje ujedinjenja Europe kroz Europsku uniju (EU)

simptomatična su za prirođenu privrženost Europe nejedinstvu.3

Zato je pravi problem pri razumijevanju gubitka političke i tehnološke prednosti Kine

pred Europom u tome da shvatimo kronično jedinstvo Kine te kronično nejedinstvo Europe.

Zemljovidi (vidi 443. str.) nam opet ukazuju na odgovor. Europa ima vrlo razvedenu obalu s

pet velikih poluotoka koji su prema svojoj izoliranosti slični otocima, a svaki je razvio

neovisne jezike, etničke skupine i vlade: Grčka, Italija, Španjolska, Danska i

Norveška/Švedska. Obala Kine mnogo je manje razvedena, a samo je obližnji Korejski

poluotok zadobio zasebnu važnost. Europa ima dva otoka (Britaniju i Irsku), dovoljno velika

da održe političku neovisnost, vlastite jezike i etnicitet, a jedan od tih

3 Knjiga je prvi put objavljena 1997. godine (op. prev.).

Usporedba morske obale Kine i Europe, prikazana u mjeri (istom ljestvicom veličine). Uočite da je europska obala

mnogo razvedenija i uključuje više velikih poluotoka te dva velika otoka.

otoka (Britanija) dovoljno je velik i dovoljno blizu europskog kopna da igra ulogu glavne

neovisne europske sile. No čak i dva najveća otoka Kine, Tajvan i Hainan, površinom su

manji od polovice Irske; ni jedan nije predstavljao bitnu neovisnu silu sve do osamostaljenja

Tajvana prije nekoliko desetljeća; a geografska izoliranost Japana činila ga je sve donedavno

mnogo više politički izoliranim od kontinenentalnog kopna Azije nego što je bila Britanija u

odnosu na Europu. Europa je visokim planinskim lancima (Alpe, Pireneji, Karpatsko gorje te

norveške granične planine) razdijeljena u neovisne lingvističke, etničke i političke jedinice,

dok planine u Kini istočno od Tibetske visoravni predstavljaju mnogo slabije barijere. Središnje

kinesko kopno od zapada prema istoku povezano je s dva duga i plovna riječna sustava s

plodnim aluvijalnim dolinama (sustav rijeka Yangtze i Huang He), a kineski sjever i jug

spojeni su relativno prohodnim putovima (uključujući i kanale) koji povezuju ta dva riječna

sustava. Zbog toga su Kinom vrlo rano zagospodarile dvije velike geografske jezgre visoke

produktivnosti, koje su međusobno bile tek slabo razdvojene i na kraju su se stopile u jednu

golemu jezgru. Dvije najveće europske rijeke, Rajna i Dunav, manje su i međusobno povezuju

mnogo manji dio Europe. Za razliku od Kine, Europa ima brojne raštrkane jezgre, koje nisu

dovoljno velike da bi na dulje vrijeme mogle dominirati drugim područjima, a svaka od tih

jezgri predstavlja središte kronično neovisnih država.

Kad je Kina napokon ujedinjena 221. pr. Kr., nijedna druga neovisna država nije više

mogla nastati i dulje potrajati na području Kine. Iako je nakon 221. pr. Kr. bilo nekoliko

razdoblja nejedinstva, ona su uvijek završavala ponovnim ujedinjenjem. No Europu nisu uspjeli

ujediniti ni tako odlučni osvajači kao što su bili Karlo Veliki, Napoleon i Hitler; čak ni

Rimsko Carstvo na svom vrhuncu nije uspjelo nadzirati više od polovice površine Europe.

Dakle, geografska povezanost uz postojanje tek skromnih unutarnjih barijera, pružili su

Kini početnu prednost. Sjeverna Kina, južna Kina, obala te unutrašnjost pridonijele su

različitim domaćim biljkama, životinjama, tehnologijom i kulturnim obilježjima konačnom

ujedinjenju Kine. Primjerice, uzgoj prosa, tehnologija bronce i pismo nastali su u sjevernoj

Kini, a uzgoj riže i tehnologija lijevanog željeza nastali su u južnoj Kini. U najvećem dijelu

ove knjige naglašavao sam širenje tehnologije do kojeg dolazi kad ne postoje ozbiljne barijere.

No povezanost Kine na kraju se pretvorila u nedostatak, jer su pojedinačne odluke jednog

despota mogle (a više puta i uspjele) zaustaviti inovacije. Nasuprot tome, geografska

balkanizacija Europe omogućila je nastanak više stotina neovisnih državica koje se međusobno

natječu i služe kao središta inovacija. Ako jedna država nije podržala razvoj neke određene

inovacije, druga je država to učinila; što je susjedne države nagnalo da jednako postupe ili da

počnu ekonomski zaostajati. Barijere u Europi bile su dovoljno moćne da spriječe političko

ujedinjenje, no nedovoljne da spriječe širenje tehnologije i ideja. Za razliku od Kine, u Europi

nikad nije postojao jedan despot koji bi mogao potpuno upravljati njezinom sudbinom.

Te usporedbe navode nas na zaključak da je geografska povezanost imala i pozitivan i

negativan učinak na evoluciju tehnologije. Zbog toga se, dugoročno gledano, tehnologija

mogla razviti najbrže na područjima koja su bila umjereno povezana - ni previše ni premalo.

Tijek razvoja tehnologije u posljednjih tisuću godina u Europi, Kini, a možda i na Indijskom

potkontinentu, jasno nam prikazuje te učinke velike, umjerene i male povezanosti.

Naravno, dodatni čimbenici utjecali su na različit tijek povijesti u različitim dijelovima

Euroazije. Primjerice, Plodni polumjesec, Kina i Europa razlikovali su se prema izloženosti

vječnoj prijetnji barbarskih invazija pastirskih nomada i konjanika iz središnje Azije. Jedna od

tih skupina nomada (Mongoli) uspjela je razoriti drevne sustave navodnjavanja u Iranu i Iraku,

no azijski nomadi nikad nisu uspjeli zavladati šumama zapadne Europe, dalje od ravnica

Mađarske. U čimbenike okoliša ubrajamo i geografski medupoložaj Plodnog polumjeseca,

koji je omogućavao nadzor nad trgovačkim putovima koji su povezivali Europu s Kinom i

Indijom, kao i veliku udaljenost Kine od ostalih naprednih civilizacija Euroazije, zbog čega se

Kina pretvorila u virtualni otok unutar kontinenta. Relativna izoliranost Kine osobito je bitna

za prihvaćanje, a zatim i odbacivanje tehnologija, koje nas tako podsjeća na odbacivanje

tehnologije na Tasmaniji i ostalim otocima (13. i 15. poglavlje). No ova kratka rasprava u

najmanju je ruku ukazala na važnost čimbenika okoliša na razumijevanje kratkoročnih i manje

brojnih povijesnih tokova, kao i za razumijevanje globalnog tijeka povijesti.

Povijest Plodnog polumjeseca i Kine sadrži i zdravu pouku za moderni svijet:

okolnosti se mijenjaju, pa premoć u prošlosti ne jamči i premoć u budućnosti. Moglo bi se

pomisliti da je geografska logika primjenjivana u ovoj knjizi, napokon postala irelevantnom u

modernom svijetu, kad se ideje posvuda trenutno šire internetom, a cargo se rutinski svake noći

avionima prenosi s kontinenta na kontinent. Moglo bi se pomisliti da posve nova pravila

vrijede za natjecanje među narodima svijeta, te da upravo zbog toga nastaju nove velesile -

npr. Tajvan, Koreja, Malezija i posebice Japan.

No kad bolje promislimo, vidimo da su ta navodno nova pravila tek varijacije na stare

teme. Tranzistor, koji je 1947. izumljen u Bellovu laboratoriju na istoku SAD-a, jest preskočio

12.500 kilometara da bi pokrenuo elektroničku industriju u Japanu - no tranzistor nije uspio

preskočiti mnogo kraću udaljenost da bi pokrenuo industriju u Zairu ili Paragvaju. Države koje

se uspinju na nove vrhunce moći i dalje su one koje su tisućama godina u prošlosti bile dio

starih središta dominacije, koja se temeljila na proizvodnji hrane ili su ponovno naseljene

narodima iz tih središta. Za razliku od Zaira i Paragvaja, Japan i druge nove sile mogle su brzo

iskoristiti tranzistor jer njihovo stanovništvo već ima dugu povijest pismenosti, metalnih

strojeva i centralizirane vlade. Dva najstarija svjetska središta proizvodnje hrane, Plodni

polumjesec i Kina, još uvijek imaju istaknuto mjesto u modernom svijetu, bilo kao izravne

države koje su naslijedile stare (moderna Kina), bilo zbog toga što su ta središta rano utjecala

na sebi susjedna područja (Japan, Koreju, Maleziju i Europu), bilo zbog toga što su njihovi

stanovnici naselili ili kao vladajući sloj osvojili prekomorske zemlje (SAD, Australija, Brazil).

Malo je vjerojatno da će svijetom zavladati stanovnici subsaharske Afrike, australski

Aboridžini ili američki Indijanci. Živimo u debeloj sjeni povijesnih događanja oko 8000. pr.

Kr.

* * *

Od ostalih čimbenika bitnih za odgovor na Yalijevo pitanje vrlo važno mjesto

zauzimaju kulturni čimbenici i utjecaj pojedinaca. Ljudske kulturne osobine razlikuju se

diljem svijeta. Neke od tih kulturnih varijacija nedvojbeno su posljedica varijacija okoliša, a o

mnogim takvim primjerima u ovoj sam knjizi već raspravljao. No bitno pitanje tiče se moguće

važnosti lokalnih kulturnih čimbenika koji nisu povezani s okolišem. Neko minorno kulturno

svojstvo može nastati zbog trivijalnih, privremenih i lokalnih razloga, zatim postati fiksirano,

te društvo učiniti sklonijim da donosi neke važnije kulturalne odluke, kao što nam sugerira

primjena teorije kaosa u drugim znanstvenim disciplinama. Takvi kulturološki procesi dio su

onih "karata iz rukava" povijesti, koji povijest čine nepredvidljivom.

Kao jedan primjer, u 13. poglavlju spomenuo sam QWERTY tipkovnicu. Isprva je

prihvaćena, među mnogim drugim ponuđenim dizajnima, zbog trivijalnih specifičnih razloga

koji su se ticali prvotnog načina proizvodnje pisaćih strojeva u Americi 1860-ih, zatim

pristupa prodavača pisaćih strojeva, odluke izvjesne gospođice Longley koja je u Cincinnatiju

osnovala "Shorthand and Typewriter Institute", te uspjeha njezina najboljeg učenika, Franka

McGurrina, koji je u strojopisnom nadmetanju 1888. (koje je imalo velik publicitet) uvjerljivo

porazio Louisa Tauba, koji nije tipkao na QWERTY tipkovnici gospođice Longley. Tijekom

bilo kojeg od brojnih stadija između 1860-ih i 1880-ih, mogla je pasti odluka da se izabere

neka druga tipkovnica; nikakve posebne okolnosti u Americi nisu govorile u prilog baš

QWERTY tipkovnici. No kad je odluka jednom donesena, QWERTY tipkovnica tako se

čvrsto ukorijenila, da je stotinu godina poslije prihvaćena i pri dizajnu računala. Podjednako

trivijalni specifični razlozi, sad izgubljeni u dalekoj prošlosti, možda su bili u pozadini

činjenice da su Sumerani usvojili brojčani sustav koji se temeljio na broju 12, a ne na broju 10

(iz čega korijen vuku naši današnji sati od 60 minuta, dani od 24 sata, godine s 12 mjeseci, te

krugovi s 360 stupnjeva), za razliku od vrlo raširenog brojčanog sustava u Srednjoj Americi,

koji se temeljio na broju 20 (pa su zato ti narodi imali kalendar s dva konkurentna ciklusa -

260 imenovanih dana plus godina od 365 dana).

Te pojedinosti o dizajnu pisaćeg stroja, sata i kalendara nisu utjecale na kompetitivni

uspjeh društava, koja su takav dizajn usvojila. No lako je zamisliti način na koji su mogle

utjecati. Primjerice, da QWERTY tipkovnica iz SAD-a nije bila jednako dobro prihvaćena u

ostatku svijeta - recimo, da su Japan ili Europa prihvatili mnogo učinkovitiju Dvorakovu

tipkovnicu - ta trivijalna odluka iz 19. stoljeća mogla je imati velike posljedice za

kompetitivni položaj američke tehnologije u 20. stoljeću.

Slično tome, proučavanja kineske djece navode nas na zaključak da djeca brže uče

pisati kad vježbaju abecednu transkripciju kineskih fonema (tzv. pinyin), nego kad vježbaju

tradicionalno kinesko pismo, s tisućama znakova. Neki su zaključili da je tradicionalno pismo

nastalo zbog svoje pogodnosti pri razlikovanju brojnih kineskih riječi koje jednako zvuče

(homofone su), ali imaju različita značenja. Da je doista tako, obilje homofona u kineskom

jeziku moglo je imati veliki učinak na ulogu pismenosti u kineskom društvu; no ne čini se

vjerojatnim da je bilo što u okolišu Kine djelovalo kao selekcijski pritisak za odabir jezika

bogatog homofonima. Je li lingvistički ili kulturološki čimbenik odgovoran za inače zbunjujući

neuspjeh bogatih civilizacija Anda da razviju pismo? Je li u okolišu Indije postojalo nešto što

bi poticalo razvoj rigidnih društveno-ekonomskih kasti, s teškim posljedicama za razvoj

tehnologije u Indiji? Je li u okolišu Kine postojalo nešto što bi poticalo razvoj konfucijanske

filozofije i kulturološkog konzervativizma, koji su mogli duboko utjecati i na povijest? Zbog

čega je prozelitistička religija (kršćanstvo i islam) bila pogonska sila kolonizacije i osvajanja

Europljana i stanovnika zapadne Azije, no ne i Kineza?

Ti primjeri ilustriraju širok raspon pitanja koja se odnose na kulturološke

idiosinkrazije, koje nisu povezane s okolišem i isprva su imale slabo značenje, a zatim su se

razvile u utjecajne i dugoročne kulturne osobine. Njihovo značenje predmet je važnog pitanja,

na koje još ne znamo odgovor. Najbolji pristup rješavanju tog pitanja jest usmjeravanje

pozornosti na povijesne obrasce koji ostaju zagonetni nakon što se uzmu u obzir učinci

glavnih čimbenika okoliša.

* * *

A što je s učinkom idiosinkrastičnih, pojedinačnih osoba? Poznati primjer je neuspio

atentat na Hitlera 20. srpnja 1944., uz istodobni puč u Berlinu. Obje akcije planirali su Nijemci

koji su čvrsto vjerovali da je rat nemoguće dobiti, pa su željeli mir u vrijeme dok je istočna

fronta između njemačke i ruske vojske još ležala uglavnom unutar granica Rusije. Tempirana

bomba u aktovki, postavljena pod stol u dvorani za sastanke, ranila je Hitlera; da je bila

postavljena samo malo bliže njegovoj stolici, možda bi ga i ubila. Da su Hitlera uspjeli ubiti i da

je Drugi svjetski rat tada završio, vjerojatno bi današnji zemljovid istočne Europe, kao i tijek

Hladnog rata, bili bitno drukčiji.

Manje poznata, no još presudnija, bila je prometna nezgoda u ljeto 1930., dvije godine

prije nego što se Hitler dokopao vlasti u Njemačkoj, kad se veliki i teški kamion sudario s

automobilom u kojem je Hitler sjedio na "sjedalu smrti" (desno prednje putničko sjedalo).

Kamion je počeo kočiti u posljednji trenutak, pa je uspio izbjeći da izravno pregazi i smrvi

Hitlerov automobil. Zbog načina na koji je Hitlerova psihopatologija određivala politiku i

uspjeh nacista, Drugi svjetski rat vjerojatno bi poprimio bitno drukčiji tijek da je vozač kamiona

pritisnuo kočnicu samo jednu sekundu poslije.

Uz Hitlera, možemo spomenuti i druge pojedince, čija su idiosinkrastična svojstva

snažno utjecala na povijest: Aleksandar Veliki, August, Buda, Krist, Lenjin, Martin Luther,

car Inka Pachacuti, Muhamed, William Osvajač, Shaka - kralj Zulua, da imenujemo tek

nekolicinu. U kojoj mjeri je svaki od njih doista promijenio slijed događaja, umjesto da bude

"tek" prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme? Jedna je krajnost gledište povjesničara

Thomasa Carlylea: "Univerzalna povijest, povijest onog što je čovjek (sic) na ovom svijetu

postigao, po svojoj biti jest Povijest Velikih Ljudi koji su na tome radili." Druga je krajnost

gledište pruskog državnika Otta von Bismarcka, koji je (za razliku od Carlylea) imao golemo

iskustvo iz prve ruke o unutarnjim mehanizmima odvijanja politike: "Zadaća državnika je da

osluškuje kako Božje stope kroče kroz povijest, te da se pokuša uhvatiti za Njegove skute, dok

On kraj njega prolazi."

Poput kulturoloških idiosinkrazija, pojedinačne idiosinkrazije uvode nasumičnost u tijek

povijesti. Mogu mnoge povijesne događaje učiniti neobjašnjivima s obzirom na djelovanje

sila okoliša ili čak djelovanja bilo kojih uzroka koje se može generalizirati. Međutim, za

potrebe ove knjige, takvi su utjecaji gotovo posve nebitni, jer bi čak i najvatrenijim

zastupnicima teorije Velikog Čovjeka bilo teško globalni tijek povijesti objasniti djelovanjem

malog broja Velikih Ljudi. Možda je djelovanje Aleksandra Velikog potaknulo i pomoglo

usmjeriti tijek povijesti država zapadne Euroazije, koje su već bile pismene, proizvodile hranu i

bile opremljene željezom, u vrijeme kad su u Australiji postojala samo nepismena plemena

lovaca skupljača bez metalnog oruđa. Pa ipak, ostaje otvorenim pitanje koliko su doista brojni

i dugotrajni učinci idiosinkrastičnih pojedinaca na povijest.

Povijest kao disciplinu obično ne smatramo znanošću, nego mnogo bližom

humanističkim disciplinama. U najboljem slučaju, povijest se klasificira kao jedna od

društvenih znanosti, a i među njima slovi kao najmanje znanstvena. Područje koje proučava

vlast i vlade često se naziva "političkom znanošću", a Nobelova nagrada za ekonomiju govori o

"ekonomskoj znanosti", povijesni odjeli na Sveučilištima rijetko (ili nikad) nose naziv "Odjel

za povijesnu znanost". Većina povjesničara sami sebe ne smatraju znanstvenicima, pa je vrlo

oskudno i njihovo obrazovanje na području priznatih znanosti i njihovih metodologija. To

shvaćanje da je povijest tek gomila pojedinosti, sažeto je u brojnim aforizmima: "Povijest je

tek jedna prokleta činjenica za drugom", "Povijest je više-manje besmislena", "Kao što ne

postoji zakon kaleidoskopa, tako ne postoji ni zakon povijesti" itd.

Ne može se poreći da je opća načela teže izvesti iz proučavanja povijesti nego iz

proučavanja putanja planeta. Međutim, meni se te teškoće ne čine fatalnima. Slične teškoće

vrijede i za druge povijesne discipline, čije je mjesto u okviru prirodnih znanosti ipak sigurno,

uključujući astronomiju, klimatologiju, ekologiju, evolucijsku biologiju, geologiju i

paleontologiju. Nažalost, slika znanosti u očima naroda često se temelji na fizici i nekoliko

drugih disciplina sa sličnom metodologijom. Znanstvenici tih disciplina često s neznalačkim

prezirom gledaju na druge znanstvene discipline, u kojima se njihova metodologija ne može

uspješno primijeniti, pa zato moraju razvijati druge metodološke pristupe - primjerice, tako

gledaju i na moje znanstvene discipline, ekologiju i evolucijsku biologiju. No sjetite se da riječ

"znanost" označuje "znanje" (od lat. scire, "znati" te scientia, "znanje") koje trebamo steći

primjenom bilo koje metode koja je za određeno područje znanja najprimjerenija. Zato

suosjećam s onima koji proučavaju ljudsku povijest jer znam s kakvim se teškoćama susreću.

Povijesne znanosti u širem smislu (uključujući astronomiju i slične discipline) imaju

mnoga zajednička svojstva po kojima se razlikuju od nepovijesnih znanosti kao što su fizika,

kemija i molekularna biologija. Htio bih istaknuti samo četiri takva svojstva: metodologija,

uzročnost, predviđanje i kompleksnost.

Glavna metoda stjecanja znanja u fizici jest laboratorijski pokus, pri kojem se

manipulira parametrom čiji nas učinak zanima, pritom izvode usporedni kontrolni pokusi u

kojima se dotični parametar održava konstantnim, a zatim se ponovi (replicira) i

eksperimentalna manipulacija i kontrolni pokus pa se dobiju kvantitativni podaci. Ta

strategija, koja je djelotvorna i u kemiji i u molekularnoj biologiji, u očima mnogih ljudi

toliko je poistovjećena sa znanošću samom da se često tvrdi kako je pokus bit znanstvene

metode. No laboratorijski pokus očito ima malu ili nikakvu ulogu u mnogim povijesnim

znanostima. Ne možemo prekinuti oblikovanje galaksije, zaustaviti ili pokrenuti olujne

vjetrove ili ledena doba, eksperimentalno istrijebiti grizlije u nekoliko nacionalnih parkova ili

ponoviti tijek evolucije dinosaura. Umjesto toga, u tim povijesnim znanostima znanje moramo

prikupljati drugim sredstvima, kao što su promatranje, usporedba i tzv. prirodni pokusi (o

kojima ću više reći malo poslije).

Povijesne znanosti bave se lancima izravnih i krajnjih uzroka. U najvećem su dijelu

fizike i kemije, sami pojmovi "krajnji uzrok", "svrha" i "funkcija" besmisleni; no baš ti pojmovi

ključni su za razumijevanje živih sustava općenito, a ljudskih aktivnosti posebno. Primjerice,

evolucijski biolog koji proučava arktičke zečeve čije krzno ljeti postaje smeđe, a zimi je

bijelo, neće se zadovoljiti otkrivanjem običnih izravnih uzroka boje krzna u smislu

molekularne strukture i puteva biosinteze molekula pigmenata u krznu. Mnogo važnija pitanja

tiču se funkcije (kamuflaža pred grabežljivcima?) i krajnjeg uzroka (prirodna selekcija, koja je

počela postojanjem predačke populacije zečeva kojima se boja krzna sezonski mijenjala?).

Slično tome, povjesničar Europe neće se zadovoljiti opisom stanja Europe 1815. ili 1915., čiji

bi glavni zaključak bio da je upravo ostvaren mir nakon skupog paneuropskog rata. Shvatiti

različite lance zbivanja koji su doveli do tih dvaju mirovnih sporazuma ključno je da bi se

shvatilo zbog čega je još skuplji paneuropski rat ponovno izbio već nekoliko desetljeća nakon

1918., no ne i nakon 1815. Ali kemičari ne pripisuju svrhu ni funkciju sudaru dviju molekula

plina, niti tragaju za krajnjim uzrokom tog sudara.

Sljedeća razlika povijesnih i nepovijesnih znanosti tiče se predviđanja. U kemiji i fizici

je presudni test razumijevanja nekog sustava to može li se uspješno predvidjeti njegovo

buduće ponašanje. Ponovno, fizičari su skloni s omalovažavanjem gledati na evolucijsku

biologiju i povijest, jer im se čini da te discipline ne mogu proći na tom testu. U povijesnim

znanostima, mogu se pružiti objašnjenja a posteriori (npr. zbog čega je udar asteroida u

Zemlju prije 66 milijuna godina izazvao izumiranje dinosaura, no ne i mnogih drugih vrsta),

no a priori predviđanja mnogo su teža (ne bismo sigurno znali koje će vrste izumrijeti, da se

pritom ne vodimo dokazima o posljedicama nekog stvarnog događaja u prošlosti). Međutim,

povjesničari i znanstvenici povijesnih disciplina i postavljaju i testiraju predvidajuće

pretpostavke o tome što će nam buduća otkrića reći o prošlim događajima.

Svojstva povijesnih sustava koja pokušaje predviđanja čine zamršenima, mogu se

opisati na nekoliko načina. Može se istaknuti da su i ljudska društva i dinosauri krajnje

složeni, te karakterizirani mnoštvom neovisnih varijabli koje međusobno povratno djeluju

jedne na druge. Zato i male promjene na nižoj razini organizacije mogu dovesti do pojave

slučajnih promjena na višoj razini. Tipični primjer je učinak one reakcije pri kočenju vozača

kamiona, pri prometnoj nezgodi umalo kobnoj za Hitlera 1930., na živote stotina milijuna

ljudi koji su u Drugom svjetskom ratu ubijeni ili ranjeni. Iako se većina biologa slaže da su

biološki sustavi u krajnjoj liniji posve određeni svojim fizikalnim svojstvima te da se

pokoravaju zakonima kvantne mehanike, sama složenost tih sustava znači, za praktične svrhe,

da se takva deterministička uzročnost nužno ne prevodi u predvidljivost. Poznavanje kvantne

mehanike ne pomaže nam shvatiti zbog čega su uvezeni placentalni grabežljiva istrijebili

brojne vrste tobolčara u Australiji, ni zbog čega su u Prvom svjetskom ratu pobijedili

saveznici, a ne Sile osovine.

Svaki ledenjak, zvjezdana maglica, orkan, ljudsko društvo i biološka vrsta, pa čak i svaka

jedinka i stanica u vrstama koje se spolno razmnožavaju, jedinstveni su entiteti zbog toga što su

izloženi utjecaju mnoštva varijabli te sastavljeni od brojnih i varijabilnih dijelova. Nasuprot

tome, za fizičara su svaka elementarna čestica i svaki izotop kao pojedinačni entiteti

međusobno identični, kao što su za kemičara molekule. Zato fizičari i kemičari mogu

postavljati univerzalne determinističke zakone na makroskopskoj razini, no biolozi i

povjesničari mogu opisati samo statističke trendove. Uz veliku vjerojatnost da ću biti u pravu,

mogu predvidjeti da će, od sljedećih tisuću beba rođenih u Medicinskom centru Sveučilišta u

Kaliforniji, najmanje 480, a najviše 520 biti dječaci. No nikako nisam mogao unaprijed znati da

će oba moja djeteta biti dječaci. Slično tome, povjesničari su uočili kako je vjerojatnost da se

plemenska društva razviju u poglavarije veća, ako su lokalne populacije dovoljno velike i

dovoljno "guste" te ako postoji potencijal za stvaranje viška hrane. No svaka takva lokalna

populacija ima jedinstvena obilježja, pa su tako poglavarije doista i nastale na visoravnima

Meksika, Gvatemale, Perua i Madagaskara, no nisu nastale na visoravnima Nove Gvineje ili

Guadalkanala.

Još jedan način opisivanja kompleksnosti i nepredvidljivosti povijesnih sustava,

unatoč njihovoj krajnjoj determiniranosti, jest da se istakne kako dugi lanci uzroka mogu

krajnje učinke odvojiti od krajnjih uzroka koji leže izvan dosega znanosti. Primjerice,

dinosaure je mogao istrijebiti udar asteroida čija je orbita bila posve određena zakonima

klasične mehanike. No da je neki paleontolog živio prije 67 milijuna godina, ne bi mogao

predvidjeti nadolazeći nestanak dinosaura, jer su asteroidi predmet znanstvene discipline koja

se inače jako malo tiče biologije dinosaura. Slično tome, malo ledeno doba od 1300. do 1500.

n. e. pridonijelo je izumiranju Vikinga na Grenlandu, no povjesničar (a vjerojatno čak ni

moderni klimatolog) nije mogao unaprijed predvidjeti pojavu malog ledenog doba.

Dakle, teškoće s kojima se povjesničari susreću pri utvrđivanju uzročno-posljedičnih

odnosa u povijesti ljudskih društava u općim su crtama slične teškoćama s kojima se susreću

astronomi, klimatolozi, ekolozi, evolucijski biolozi, geolozi i paleontolozi. U različitoj mjeri,

svaka od tih disciplina pati od nemogućnosti obavljanja repliciranih i kontroliranih pokusa, od

kompleksnosti koja je posljedica mnoštva varijabli, od posljedične jedinstvenosti svakog

sustava, od nemogućnosti postavljanja univerzalnih zakona, te od otežanog predviđanja

slučajnih svojstava i budućeg ponašanja. Predviđanje u povijesti, kao i u drugim povijesnim

znanostima, najlakše je obaviti za veliki prostor i za dugo razdoblje, kad se međusobno "izglade

i stope u prosjek" jedinstvena obilježja milijuna kratkotrajnih događaja na malom prostoru. Baš

kao što sam mogao predvidjeti omjer spolova za tisuću novorođenčadi, no ne i spolove

vlastite djece, povjesničar može prepoznati čimbenike koji globalni ishod sukoba društava

Amerike i Euroazije čine neizbježnim nakon 13.000 godina zasebnog razvoja, no isto tako ne

može predvidjeti rezultat izbora američkog predsjednika za 1960. Pojedinosti toga što je koji

kandidat rekao tijekom jedne televizijske debate u listopadu 1960. mogli su omogućiti izbornu

pobjedu Nixona umjesto Kennedyja, no nema tih pojedinosti (tko je što rekao) koje su mogle

zaustaviti europsko pokoravanje američkih Indijanaca.

Kako se proučavatelji ljudske povijesti mogu okoristiti iskustvom znanstvenika u

ostalim povijesnim disciplinama? Među dokazano korisne metodologije ubrajamo

komparativnu metodu i tzv. prirodne pokuse. Ni astronomi koji proučavaju nastanak galaksija

ni povjesničari ne mogu sustavima koje proučavaju manipulirati u kontroliranim

laboratorijskim pokusima, no i jedni i drugi mogu iskoristiti prednost prirodnih pokusa, tako

što će usporediti sustave koji se razlikuju prema postojanju ili nepostojanju (ili prema jakom ili

slabom učinku) nekog pretpostavljenog uzročnog čimbenika. Primjerice, epidemiolozima je

zabranjeno da u pokusne svrhe ljudima daju velike količine soli, no oni i dalje mogu odrediti

učinke pretjeranog unosa soli u organizam, uspoređujući skupine ljudi koje se već međusobno

jako razlikuju po unosu soli; a kulturni antropolozi ne mogu stoljećima različitim resursima

opskrbljivati različite ljudske skupine, no još uvijek mogu proučavati dugoročne učinke obilja

resursa na jedno društvo, npr. uspoređujući nedavne populacije Polinezije koje su živjele na

otocima s različito bogatim prirodnim okolišem. Osim jednostavnih usporedbi pet naseljenih

kontinenata, pri proučavanju ljudske povijesti imamo na raspolaganju brojne prirodne pokuse.

Mogu se također usporediti veliki otoci, na kojima su se u izolaciji razvijala složena društva

(npr. Japan, Madagaskar, Hispaniola američkih Indijanaca, Nova Gvineja, Havaji itd.), kao i

društva na stotinama manjih otoka te regionalna društva u okviru svakog kontinenta.

Prirodni pokusi na bilo kojem području, bila to ekologija ili ljudska povijest, po svojoj

su naravi izloženi potencijalnoj metodološkoj kritici, kojoj pripadaju zamršeni učinci prirodne

varijabilnosti dodatnih varijabli (osim one koja nas trenutačno zanima) te problemi pri

izvođenju zaključaka o uzročnosti, na temelju uočenih korelacija između varijabli. Za neke je

povijesne znanosti ta vrsta metodoloških problema već opsežno i detaljno raspravljena i

analizirana. Osobito epidemiologija, izvođenje zaključaka o ljudskim bolestima na temelju

usporedbe skupina ljudi (često kroz retrospektivne povijesne studije), već odavno uspješno

koristi formalizirane postupke za rješavanje problema sličnih onima s kojima se suočavaju

povjesničari ljudskih društava. I ekolozi su mnogo pozornosti usmjerili na probleme vezane

uz prirodne pokuse, jer je to metodologija na koju se moraju osloniti u brojnim slučajevima u

kojima bi izravne eksperimentalne intervencije (za manipuliranje relevantnim ekološkim

varijablama) bile nemoralne, nezakonite ili nemoguće. Evolucijski biolozi odnedavno razvijaju

sve sofisticiranije metode za izvođenje zaključaka iz usporedbi različitih biljaka i životinja

čiju evolucijsku povijest poznajemo.

Ukratko, priznajem da je mnogo teže shvatiti ljudsku povijest nego probleme u

znanstvenim disciplinama u kojima povijest nije bitna i u kojima djeluje mnogo manji broj

pojedinačnih varijabli. Pa ipak, danas postoje uspješne metodologije za analizu povijesnih

problema u barem nekoliko povijesnih disciplina. Zato je općenito priznato da povijest

dinosaura, zvjezdanih maglica i ledenjaka pripada području znanosti, a ne području

humanističkih disciplina. No introspekcija nam omogućuje mnogo dublji uvid u ponašanje

drugih ljudi, nego u ponašanje dinosaura. Zato ja optimistički vjerujem da proučavanje ljudskih

društava može biti jednako znanstveno kao i proučavanje dinosaura - te da će takva

istraživanja biti vrlo korisna našem današnjem društvu, poučivši nas što je oblikovalo

nastanak modernog svijeta te što bi moglo oblikovati našu budućnost.

Zahvale

Sa zadovoljstvom priznajem doprinos mnogih ljudi ovoj knjizi. Moji učitelji u školi Roxbury

Latin prvi su mi pokazali kako povijest može biti fascinantna. Već iz same učestalosti

citiranja njihovih iskustava, jasno vidite koliko dugujem brojnim prijateljima na Novoj

Gvineji. Jednako mnogo dugujem (a ujedno sam ih dužan razriješiti bilo kakve odgovornosti

za vlastite pogreške) brojnim prijateljima znanstvenicima i kolegama, koji su mi strpljivo

tumačili suptilne pojedinosti svojih predmeta i disciplina te čitali prethodne verzije teksta ove

knjige. Posebice moram istaknuti da su rukopis cijele knjige pročitali Peter Bellwood, Kent

Flannery, Patrick Kirch i moja supruga Marie Cohen, te da su po nekoliko poglavlja pročitali

Charles Heiser Jr., David Keightley, Bruce Smith, Richard Yarnell i Daniel Zohary.

Prethodne verzije nekih poglavlja tiskane su kao članci u časopisima Discover i Natural

History. Pri terenskom radu na otocima Tihog oceana, financijsku pomoć su mi pružili:

National Geographic Society, World Wildlife Fund te Kalifornijsko sveučilište u Los

Angelesu. Imao sam sreću da su moji agenti bili John Brockman i Katinka Matson, te da su mi

pomoćnice pri istraživanju i tajnice bile Lori Iversen i Lori Rosen, ilustratorica Ellen Modecki,

a urednici Donald Lamm (izdavačka kuća W. W. Norton), Neil Belton i Will Sulkin

(izdavačka kuća Jonathan Cape), Willi Kohler (izdavačka kuća Fischer), Marc Zabludoff te

Mark Wheeler i Polly Shulman (časopis Discover), te Ellen Goldensohn i Alan Ternes

(časopis Natural History).

Upute za daljnje čitanje

Ove upute su za one koji žele pročitati više. Zato, osim ključnih knjiga i radova u

časopisima, prednost dajem radovima koji sadrže obuhvatne popise starije literature.

PROLOG Za većinu poglavlja ove knjige važan je izvor golemi kompendij frekvencije ljudskih

gena (Cavalli-Sforza i dr. 1994). Ta važna knjiga gotovo da je povijest svega o svakome, jer

autori prikaz svakog kontinenta počinju sažetim prikazom geografije, ekologije i okoline

kontinenta, nakon čega opisuju prapovijest, povijest, jezike, antropologiju i kulturu dotičnih

naroda. Slična po sadržaju, no pisana za širu publiku, knjiga je koju su napisali Luigi Luca

Cavalli-Sforza i Francisco Cavalli-Sforza (Cavalli-Sforza i Cavalli-Sforza 1995).

Daljnji pogodan izvor podataka je niz od pet svezaka pod naslovom Ilustrirana povijest

čovječanstva (The Illustrated History of Humankind Burenhult 1993-1994) - naslovi svezaka

su: Prvi ljudi (The first humans), Ljudi kamenog doba (People of the Stone Age), Civilizacije

Starog svijeta (Old World Civilizations), Civilizacije Novog svijeta i Tihog oceana (New

World and Pacific Civilizations) i Tradicionalne zajednice danas (Traditional Peoples Today).

Nekoliko serija svezaka koje objavljuje Cambridge University Press (Cambridge,

Engleska - datumi tiskanja su različiti), opisuju povijest zasebnih područja ili razdoblja. Jedan

niz čine knjige pod naslovom Kembrička povijest o X (The Cambridge History of X), pri čemu

X predstavlja različite stvari: Afriku, ranu središnju Aziju, Kinu, Indiju, Iran, islam, Japan,

Latinsku Ameriku, Poljsku i jugoistočnu Aziju. Drugi niz su knjige pod naslovom Kembrička

enciklopedija o X (The Cambridge Encyclopedia of X), pri čemu X predstavlja: Afriku, Kinu,

Japan, Latinsku Ameriku i Karibe, Rusiju i bivši Sovjetski Savez, Australiju, Srednji istok i

sjevernu Afriku, te Indiju, Pakistan i susjedne zemlje. Ostali nizovi knjiga obuhvaćaju: antičku

povijest (The Cambridge Ancient History), srednjovjekovnu povijest (The Cambridge

Medieval History), modernu povijest (The Cambridge Modem History), ekonomsku povijest

Europe (The Cambridge Economic History of Europe) i ekonomsku povijest Indije (The

Cambridge Economic History of India).

Tri enciklopedijska prikaza jezika svijeta napisali su: Barbara Grimes (1996), Merritt

Ruhlen (1987) te Voegelin i Voegelin (1977).

Medu općim usporedbenim prikazima povijesti ističe se Arnold Toynbee (1934-1954).

Izvrsnu povijest euroazijske civilizacije, posebice zapadne euroazijske civilizacije, napisao je

William McNeill (1991). Isti autor napisao je knjigu (McNeill, 1979) Povijest svijeta (A

World History), koja se unatoč naslovu pretežno bavi zapadnom euroazijskom civilizacijom,

kao i djelo V. Gordona Childea (Childe, 1954). Još jednu komparativnu povijest s naglaskom

na zapadnu Euroaziju napisao je Darlington (1969), biolog koji uočava neke od veza između

povijesti kontinenata i uzgoja biljaka i životinja o kojima i ja raspravljam. Alfred Crosby

napisao je dvije cijenjene knjige o prekomorskom širenju Europljana, s naglaskom na

usporednom širenju biljaka, životinja i zaraznih bolesti. Marvin Harris (1978) i knjiga koju su

uredili Marshall Sahlins i Elman Service (Sahlins i Service, 1960) pružaju nam komparativnu

povijest iz perspektive kulturnih antropologa. Knjiga Ellen Semple (Semple, 1911) primjer je

ranog pokušaja proučavanja utjecaja geografije na ljudska društva. Ostale važne povijesne

studije navedene su u literaturi za poglavlje Epilog. Moja knjiga Treča čimpanza (Diamond,

1992), posebice 14. poglavlje, o komparativnoj povijesti Euroazije i Amerika, polazište je za

razmišljanja iznesena u ovoj knjizi.

Najpoznatiji (ili najzloglasniji) nedavni prilog raspravi o grupnim razlikama

inteligencije je knjiga Bellova krivulja Richarda Herrnsteina i Charlesa Murraya (Herrnstein i

Murray, 1994).

1. POGLAVLJE

Izvrsne knjige o ranoj ljudskoj evoluciji su: Richard Klein (1989), Roger Lewin

(1989), Paul Mellars i Chris Stringer (1989), Richard Leakey i Roger Lewin (1992), Tab

Rasmussen (1993), Matthew Nitecki i Doris Nitecki (1994) te Chris Stringer i Robin McKie

(1996). Tri popularne knjige posebno se bave neandertalcima: Christopher Stringer i Clive

Gamble (1993), Erik Trinkaus i Pat Shipman (1993) te Ian Tattersall (1995).

Genetički dokazi o podrijetlu ljudi predmet su dvije knjige koje je napisao L. Luca

Cavalli-Sforza (već spomenute u Prologu) te 1. poglavlja moje knjige Treća čimpanza. Za

nedavni napredak u tom području vidi Mountain i Cavalli-Sforza (1994) te Goldstein i dr.

(1995).

Literatura o naseljavanju ljudi u Australiji, Novoj Gvineji, Bismarckovu otočju i

Solomonovim Otocima, te o izumiranju velikih životinja u tim područjima, navedena je uz 15.

poglavlje. Flannery (1995) osobito jasno i jednostavno raspravlja o tome i tumači probleme

vezane uz tvrdnju da su izumrli veliki sisavci Australije živjeli sve do nedavno.

Standardni tekst o kasnom pleistocenu i nedavnim izumiranjima velikih životinja

napisali su Martin i Klein (1984). Novije podatke daju Klein (1992) i Stuart (1991). Steadman

(1995) sažeto prikazuje novije dokaze da su valovi izumiranja pratili ljudsko naseljavanje na

otoke Tihog oceana.

Popularni prikazi naseljavanja obiju Amerika, pratećeg izumiranja velikih sisavaca, te

suprotstavljenih mišljenja o tome su: Fagan (1987) i 18. poglavlje moje knjige Treća

čimpanza - oba rada citiraju opsežnu literaturu. U knjizi koju je uredio Ronald Carlisle

(Carlisle, 1988), J. M. Adovasio i suradnici napisali su poglavlje o dokazima postojanja ljudi

prije razdoblja Clovis, na nalazištu Meadowcroft. Vidi i radove C. Vancea Haynesa mlađeg,

stručnjaka za Clovis horizont i opisana nalazišta prije kulture Clovis (Haynes, 1992, 1993). Za

nalazište Pedra

Furada vidi Guidon i Delibrias (1986) i Meltzer i dr. (1994). Ostali radovi važni za

raspravu o razdoblju prije kulture Clovis su: Dillehay (1989), Dillehay i Meltzer (1991),

Dillehay i dr. (1992), Lynch (1990), Hoffecker i dr. (1993) te Roosevelt i dr. (1996).

2. POGLAVLJE

Dvije izvrsne knjige koje se izričito bave kulturološkim razlikama polinezijskih otoka

su: Kirch (1984) i Kirch (1994). O tom problemu opširno piše i u knjizi Petera Bellvvooda

(Bellwood, 1987). Važne knjige o specifičnim otocima Polinezije su: King (1989) o otoku

Chatham; Kirch (1985) o Havajima; Kirch i Sahlins (1992) također o Havajima; Jo Anne Van

Tilburg (1994) i Paul Bahn i John Flenley (1992) o Uskršnjem otoku.

3. POGLAVLJE

Prikaz o tome kako je Pizzaro zarobio Atahualpu temelji se na prikazima očevidaca -

Pizzarove braće, Hernanda Pizzara i Pedra Pizzara, te Pizzarovih pratioca Miguela de Estetea,

Cristobala de Mene, Ruiza de Arcee i Francisca de Xereza. Za prikaze koje su sastavili

Hernando Pizzaro, Miguel de Estete i Francisco de Xerez, vidi Markham (1872); za prikaz

koji je sastavio Pedro Pizarro, vidi Means (1921); za Cristobala de Menu, vidi Sinclair (1929);

za Ruiza de Arcu vidi Ruiz de Arce (1933). John Hemming izvrsno i temeljito prikazuje

zarobljavanje i proces osvajanja, uz opsežnu bibliografiju (Hemming, 1970). Još uvijek je

izvrsno štivo i klasično djelo povijesnog pisanja iz 19. stoljeća, knjiga koju je napisao

William H. Prescott (Prescott, 1947). Moderni i klasični prikazi španjolskog osvajanja i

pokoravanja Asteka su: Thomas (1993), Prescott (1843). Izravni opis pokoravanja Asteka

napisao je sam Cortes (Cortes, 1969), a i njegovi brojni pratioci (vidi de Fuentes, 1993).

OD 4. DO 10. POGLAVLJA

Za ovih sedam poglavlja o proizvodnji hrane dajem zajednički popis literature, jer se

većina referenci tiče nekoliko poglavlja.

Pet važnih izvota - svi izvrsni i puni činjenica - tiču se pitanja kako je evoluirala

proizvodnja hrane iz životnog stila lovaca skupljača: Kent Flannery (Flannery, 1973), Jack

Harlan (Harlan, 1992), Richard MacNeish (MacNeish, 1992), David Rindos (Rindos, 1984) i

Bruce Smith (Smith, 1995). Važni stariji radovi o proizvodnji hrane općenito su: Ucko i

Dimbleby (1969) i Reed (1977). Carl Sauer (Sauer, 1952) napisao je klasičnu usporedbu

proizvodnje hrane u Starom i Novom svijetu; Erich Isaac (Isaac, 1970) bavi se pitanjima

"gdje, kada i kako?", u vezi s uzgajanjem biljaka i životinja.

Istaknuto djelo o uzgoju biljaka je knjiga koju su napisali Daniel Zohary i Maria Hopf

(Zohary i Hopf, 1993). Ta knjiga pruža najpodrobniji prikaz uzgoja biljaka u svim dijelovima

svijeta. Za svaku bitnu žitaricu koja je rasla u zapadnoj Euroaziji, knjiga sažeto prikazuje

arheološke i genetičke dokaze o njezinu uzgoju i širenju.

U važna djela o uzgoju biljaka ubrajamo knjige koje su uredili: C. Wesley Cowan i

Patty Jo Watson (Cowan i Watson, 1992); David Harris i Gordon Hillman (Harris i Hillman,

1989) te C. Barigozzi (Barigozzi, 1986). Dva vrlo čitljiva popularna prikaza uzgoja biljaka

napisao je Charles Heiser mladi (Heiser, 1985, 1990). Standardno referentno djelo o brojnim

glavnim i manje važnim žitaricama svijeta uredili su J. Smartt i N. W. Simmonds (Smartt i

Simmonds, 1995). Tri izvrsna rada opisuju promjene koje automatski evoluiraju u divljih

biljaka pod utjecajem uzgoja: Blumler i Byrne (1991), Heiser (1988) i Zohary (1984). Mark

Blumler (Blumler, 1992) evaluira dokaze za višestruki uzgoj iste divlje biljne vrste, nasuprot

pojedinačnom nastanku nakon kojeg dolazi do širenja.

Od općih djela koja se tiču i uzgoja životinja, standardno enciklopedijsko referentno

djelo o divljim sisavcima svijeta je Nowak (1991). Juliet Clutton-Brock (Clutton-Brock,

1981) pruža izvrstan sažeti prikaz svih važnih udomaćenih sisavaca. U knjizi koju je uredio I.

L. Mason (Mason, 1984), brojni autori raspravljaju o svakoj važnoj udomaćenoj životinji

zasebno. Knjiga Simona Davisa (Davis, 1987) daje izvrstan prikaz o tome što se može naučiti

iz kostiju sisavaca u arheološkim nalazištima. Juliet Clutton-Brock (Clutton-Brock, 1989)

uredila je knjigu s 31 člankom o tome kako su ljudi uzgojili, okupljali u stada i lovili životinje

diljem svijeta - ili su životinje lovile njih. Postoji i opsežna knjiga o udomaćenim životinjama

na njemačkom jeziku (Herre i Rohrs 1990). Stephen Budiansky (Budiansky, 1992) daje

popularan prikaz o tome kako je uzgoj životinja automatski evoluirao iz odnosa ljudi i

životinja. Andrew Sheratt (Sheratt, 1981) objavio je važan rad o tome kako su se domaće

životinje počelo koristiti za oranje, prijevoz i dobivanje vune i mlijeka.

U prikaze proizvodnje hrane u zasebnim područjima svijeta ubrajamo i zabavnu

detaljnu mini-enciklopediju rimskog poljodjelstva (Plinijeva Prirodna povijest -svezak 17-19;

usporedni latinsko-engleski tekst u izdanju Loeb Classical Library - vidi Plinije 1961); potom

Ammerman i Cavalli-Sforza (1984), koji analiziraju širenje proizvodnje hrane iz Plodnog

polumjeseca na zapad diljem Europe; Barker (1985) i Whittle (1985) za Europu; Henry

(1989) za područja uz istočne obale Sredozemlja; te Yen (1991) za Novu Gvineju. Schafer

(1963) opisuje životinje, biljke i druge stvari koje su uvezene u Kinu u doba dinastije T'ang.

Sljedeća djela su prikazi udomaćivanja biljaka i usjeva u specifičnim područjima svijeta.

Za Europu i Plodni polumjesec: van Zeist i sur. (1991) te Renfrew (1973). Za civilizaciju

Harappa u dolini Inda, te za Indijski potkontinent općenito: Weber (1991). Za usjeve Novog

svijeta: Heiser (1990) i Heiser (1979). Za meksički lokalitet koji nam možda svjedoči o

prijelazu lovaca skupljača u rane zemljoradnike u Mezoamerici: Flannery (1986). Za prikaz

usjeva uzgajanih u Andama u doba Inka, te njihovu moguću današnju uporabu: National

Research Council (1989). Za udomaćivanje biljaka na istoku i/ili jugozapadu SAD: Smith

(1989), Keegan (1987), Ford (1985) i Matson (1991). Smith (1995) raspravlja o

revizionističkom gledištu, koje se temelji na datiranju vrlo malih biljnih uzoraka

akceleratorskom masenom spektrometrijom, da su korijeni poljoprivrede u Amerikama

mnogo mladi nego što se do sada vjerovalo.

Sljedeća djela su prikazi udomaćivanja životinja i stoke u specifičnim područjima svijeta.

Za središnju i istočnu Europu: Bokonyi (1974). Za Afriku: Smith (1992). Za Ande: Wing

(1986).

Djelima o specifičnim važnim usjevima pripadaju sljedeća. Sodestrom i sur. (1987)

sveobuhvatni je multiautorski prikaz trava (skupine biljaka od kojih su nastale naše žitarice,

danas najvažniji svjetski usjevi). Iitis (1983) daje prikaz drastičnih promjena reproduktivne

biologije uključenih u evoluciju kukuruza iz teosinte, njegova divljeg pretka. Wenming (1991)

raspravlja o ranom udomaćivanju riže u Južnoj Kini. Dvije knjige Charlesa Heisera popularni

su prikazi određenih usjeva: Heise (1976) za suncokret i Heiser (1979) za tikvice.

Brojni radovi i knjige bave se prikazima specifičnih vrsta udomaćenih životinja. Loftus i

sur. (1994) koriste dokaznu gradu mitohondrijske DNK da bi pokazali kako su goveda bila

neovisno udomaćena u zapadnoj Euroaziji i na Indijskom potkontinentu. Za konje: Clutton-

Brock (1992), Meadow i Uerpmann (1986), Kust (1983) i Law (1980). Za svinje: Groves

(1981). Za lame: Flannery, Marcus i Reynolds (1989). Za pse: Olsen (1985). Varner i Varner

(1983) opisuju kako su Španjolci koristili pse pri ratovanju i za ubijanje Indijanaca tijekom

španjolskog osvajanja Amerika. Spinnage (1986) daje prikaz biologije antilopa, pa time i

polazište za razumijevanje zbog čega nijedan od tih naizgled očiglednih kandidata za

udomaćivanje nije bio doista udomaćen. Goodwin (1965) sažeto prikazuje udomaćene vrste

ptica, a Donkin (1989) raspravlja o jednoj od samo dvije vrste ptica udomaćenih u Novom

svijetu.

Napokon, o složenim problemima pri radiokarbonskom datiranju raspravljaju Pearson

(1987), Taylor (1992), Stuiver i sur. (1993), Bowman (1994) i Taylor i sur. (1996).

11. POGLAVLJE.

Za dojmljiv prikaz učinka bolesti na ljudske populacije, ništa se ne može mjeriti s

Tukididovim opisom kuge u Ateni, u 2. knjizi njegovog Peloponeskog rata (dostupno u

brojnim prijevodima).

Tri klasična prikaza uloge bolesti kroz povijest su Zinsser (1935), Smith (1941) i

McNeill (1976). Ova posljednja knjiga, koju je napisao ugledni povjesničar, a ne liječnik,

osobito je utjecala na povjesničare da prepoznaju učinak bolesti, kao što su na sličan način bile

utjecajne i dvije knjige koje je napisao Alfred Crosby (vidi u literaturi za Prolog).

Knjiga koju su napisali Friedrich Vogel i Arno Motulsky (Vogel i Motulsky 1986)

standardni je udžbenik humane genetike, a pogodno je polazište za proučavanje uloge bolesti

pri prirodnom odabiranju ljudskih populacija, te proučavanje razvoja genetičke otpornosti na

specifične bolesti. Anderson i May (1992) daju jasan matematički prikaz dinamike bolesti te

prenošenja i epidemiologije bolesti. Ugledni liječnik-istraživač, MacFarlane Burnet (1953)

napisao je klasično djelo na ovu temu, a noviji popularni prikaz je Karlen (1995).

Knjige i članci koji se specifično bave evolucijom ljudskih zaraznih bolesti su

Cockburn (1967), Cockburn (1977), Williams i Nesse (1991) i Ewald (1994).

Black (1975) raspravlja o razlici između endemskih i akutnih bolesti u pogledu

njihovog učinka i održavanja u malim izoliranim društvima. Fenner (1965) opisuje širenje i

evoluciju mikso-virusa među kunićima u Australiji. Panum (1940) prikazuje kako pojava

akutne epidemijske bolesti u neotpornoj i izoliranoj populaciji brzo ubija ili imunizira cijelu

populaciju. Black (1966) koristi primjere takve epidemije ospica da bi izračunao minimalnu

veličinu populacije potrebnu za održavanje ospica. Dobson (1988) raspravlja kako paraziti

pospješuju vlastito prenošenje i širenje mijenjajući ponašanje domaćina. Cockburn i Cockburn

(1983) prikazuju što o učincima bolesti u prošlosti možemo naučiti analizom mumija.

Što se tiče prikaza učinka bolesti na prethodno neizložene populacije, Dobyns (1983)

prikazuje dokaze u prilog gledištu da su bolesti koje su donijeli Europljani pobile 95% svih

američkih urođenika. Kasnije knjige i članci o toj kontroverznoj pretpostavci su npr. Verano i

Ubelaker (1992), Ramenofsky (1987), Thornton (1987) i Snow (1995). Dva prikaza

desetkovanja populacije Havaja bolestima koje su donijeli Europljani jesu Stannard (1989) i

Bushnell (1993). Rowley (1994) prikazuje kako je epidemija dizenterije u zimi 1902.-1903.

gotovo potpuno istrijebila populaciju Sadlermiut Eskima. O obrnutoj pojavi, umiranju

Europljana zbog bolesti koje su ih pogodile u prekomorskim zemljama, piše Curtin (1989).

Kad su u pitanju prikazi specifičnih bolesti, knjiga Stephena Morsea (Morse 1993) sadrži

brojna vrijedna poglavlja o "novim" virusnim bolestima ljudi; isto vrijedi i za djelo Wilson i

sur. (1995). Sljedeća djela govore o drugim bolestima. O bubonskoj kugi: McEvedy (1988). O

koleri: Longmate (1966). O gripi: Kilbourne (1987) i Webster i sur. (1992). Za bolest Lyme:

Barbour i Fish (1993) te Steere (1994).

O evolucijskoj povezanosti ljudskih parazita malarije: McCutchan i sur. (1984) i

Waters i sur. (1991). O evolucijskoj povezanosti virusa ospica: Norrby i sur. (1985) te Murray

i sur. (1995). Za hripavac: Gross i sur. (1989). Za male boginje: Hopkins (1983), Vogel i

Chakravartti (1966) i Diamond (1990). Za srodne majmunske boginje: Ježek i Fenner (1988).

Za sifilis: Quetel (1990). Za tuberkulozu: Youmans (1979). Povodom tvrdnje da je ljudska

tuberkuloza bila prisutna u urođeničkoj Americi prije dolaska Kolumba - Salo i sur (1994) u

prilog toj tvrdnji, a Stead i sur. (1995) protiv nje.

12. POGLAVLJE

Knjige koje daju opći prikaz pisma i određenih sustava pisanja su Diringer (1982),

Gelb (1963), Sampson (1985), DeFrancis (1989), Senner (1991) i Hooker (1990).

Sveobuhvatni prikaz značajnih sustava pisanja, s ilustracijama tekstova za svaki sustav, daje

nam Diringer (1968). Goody (1977) i Logan (1986) raspravljaju o učinku pismenosti općenito

te alfabeta posebice. O različitim uporabama ranih pisama raspravljaju Postgate i sur. (1995).

Uzbudljive prikaze dešifriranja prethodno nerazumljivih pisama daju Pope (1975),

Coe (1992), Chadvvick (1992), Duhoux, Palaima i Bennet (1989) te Justeson i Kaufman

(1993).

Denise Schmandt-Besserat (1992) u dva sveska izlaže svoju kontroverzu rekonstrukciju

podrijetla sumerskog pisma od glinenih žetona tijekom gotovo 5000 godina. Nissen i sur.

(1994) opisuju mezopotamske pločice koje predstavljaju najranije stadije samog klinastog

pisma. Naveli (1982) opisuje pojavu alfabeta u području istočnog Sredozemlja. Windfuhr

(1970) opisuje važni alfabet Ugarita. Marcus (1992) te Boone i Mignolo (1994) opisuju razvoj

i upotrebu mezoameričkih sustava pisanja. Boltz (1986, 1994) opisuje razvoj i upotrebu pisma

u Kini. Napokon, Klausner (1993) je za djecu opisao kako je Sequoyah razvio Cherokee

silabarij, no taj je prikaz jednako zanimljiv i odraslima.

13. POGLAVLJE

Standardna detaljna povijest tehnologije je djelo Charlesa Singera i suradnika u 8

svezaka (Singer i sur. 1954-1984). Krać povijesni prikazi su Cardwell (1994), Pacey (1990) i

Williams (1987). Buchanan (1994) daje kratku povijest tehnologije s naglaskom na razdoblje

nakon 1700. Mokyr (1990) raspravlja o tome zbog čega je brzina razvoja tehnologije toliko

varijabilna kroz prostor i vrijeme. Basalla (1988) daje evolucijski prikaz tehnološke promjene.

Rogers (1983) sažeto prikazuje moderna istraživanja o prijenosu inovacija, uključujući i

QWERTY tipkovnicu. Holloway (1994) analizira relativni doprinos kopiranja nacrta, difuzije

ideja (špijunažom) te neovisnih izuma u odnosu na razvoj sovjetske atomske bombe.

Najistaknutije među regionalnim prikazima tehnologije jest djelo Josepha Needhama

"Znanost i civilizacija u Kini", od kojeg je nakon 1954. objavljeno 5 volumena u 16 dijelova, a

u pripremi je još više od desetak novih dijelova. Povijest tehnologije u Islamu daju al-Hassan i

Hill (1992), a povijest tehnologije Grčke i Rima daje White (1984).

Dva dojmljiva primjera donekle izoliranih društava koja su usvojila, a potom odbacila

tehnologije potencijalno korisne za takmičenje s drugim društvima jesu primjer odbacivanja

vatrenog oružja u Japanu, nakon što je ono isprva usvojeno 1543. n.e., te primjer odbacivanja

i uništenja velike oceanske flote u Kini nakon 1433. n.e. Primjer Japana opisuje Perrin (1979),

a primjer Kine Levathes (1994). Slične primjere za stanovnike tihooceanskih otoka daje

Rivers (1926).

Članci o povijesti tehnologije mogu se naći u časopisu Technology and Culture, kojeg

kvartalno izdaje Društvo za povijest tehnologije (Society for the History of Technology) još

od 1959. Članci za prvih 20 godišta tog časopisa analizirani su u djelu Staudenmaier (1985).

Specifična područja koja sadrže gradivo za one koje zanima povijest tehnologije su:

električna energija, tekstil i metalurgija. Hughes (1983) raspravlja o socijalnim, ekonomskim,

političkim i tehničkim čimbenicima u elektrifikaciji društava Zapada od 1880. do 1930. Dava

Sobel (1995) opisuje kako je John Harrison razvio satove koji su napokon omogućili točno

određivanje geografske dužine na pučini mora. Berber (1991) opisuje povijest odjeće u

Euroaziji još od njezinih početaka prije više od 9000 godina. Povijest metalurgije u širokim

područjima, ili čak u cijelom svijetu, prikazuju Maddin (1988), Wertime i Muhly (1980),

Penhallurick (1986), Muhly (1973) te Franklin, Olin i Wertime (1978). Metalurgiju u lokalnim

područjima opisuju Tylecote (1987) i Wagner (1993).

14. POGLAVLJE

Klasifikacija ljudskih društava u četiri osnovne kategorije (dtužine, plemena,

poglavarije i države) uvelike se temelji na dvije knjige koje je napisao Elman Service (Service

1962 i 1975). Sličnu klasifikaciju, ali uz različitu terminologiju, daje nam Fried (1967). Tri

bitna pregledna članka o evoluciji država i društava su Flannery (1972), Flannery (1995) i

Wright (1977). Carneiro (1970) tumači da su države nastale kao posljedica ratovanja u

okolnostima pod kojima je obradiva zemlja ekološki ograničavajući čimbenik. Wittfogel

(1957) nastanak dtžava povezuje s opsežnim sustavima navodnjavanja i njihovim upravljanjem.

Sanders, Wright i Adams (1984) objavili su tri eseja, prikazujući različita shvaćanja o nastanku

država, a Adams (1966) je opisao sličnosti i razlike u nastanku država u Mezopotamiji i

Mezoamerici.

Kad su u pitanju studije o evoluciji društava u specifičnim područjima svijeta, izvori za

Mezopotamiju su Adams (1981) i Postgate (1992); za Mezoameriku Blanton i sur. (1981) te

Marcus i Flannery (1996); za Ande, Burger (1992) te Haas i sur. (1987); za američke

poglavarije, Drennan i Uribe (1987); za društva Polinezije, knjige navedene u 2. poglavlju; za

državu Zulu, Morris (1966).

15. POGLAVLJE

Knjige koje opisuju prapovijest i Australije i Nove Gvineje su Thorne i Raymond

(1989), White i O'Connell (1982), Allen i sur. (1977), Smith i sur. (1993) te Flannery (1995).

Prva i treća od tih knjiga raspravljaju i o prapovijesti otoka jugoistočne Azije. Nedavni prikaz

povijesti same Australije je Flood (1989). Neki dodatni, ključni radovi o prapovijesti

Australije su Jones (1979), Roberts i sur. (1990) te Allen i Holdaway (1995). Attenborough i

Alpers (1992) sažeto su prikazali arheologiju, jezike i genetiku Nove Gvineje.

Rasprave o prapovijesti Sjeverne Melanezije (Bismarckovo i Solomonsko otočje,

sjeveroistok i istok Nove Gvineje) mogu se naći u spomenutim knjigama Thornea i

Raymonda, Flanneryja te Allen i sur. Radovi koji nastoje dublje u prošlost pomaknuti prvo

naseljavanje Sjeverne Melanezije su Wickler i Spriggs (1988), Allen i sur. (1988), Allen i sur.

(1989) te Pavlides i Gosden (1994). Dodatne izvore o širenju Austronežana duž obala Nove

Gvineje navodimo uz 17. poglavlje.

O povijesti Australije nakon dolaska Europljana pišu Hughes (1987) i Cannon (1987).

O samim Aboridžinima pišu Broome (1982) i Reynolds (1987). Nevjerojatno detaljnu povijest

Nove Gvineje, od najranijih pisanih zapisa pa do 1902., napisao je u 3 sveska Wichmann

(1909- 1912). Kraći i čitljiviji prikaz sastavio je Souter (1964). Connolly i Anderson (1987)

dirljivo opisuju prve susrete gorštaka Nove Gvineje s Europljanima.

Za detaljne prikaze papuanskih (tj. neaustronezijskih) jezika Nove Gvineje vidi Wurm

(1982) i Foley (1986); za australske jezike vidi u Wurm (1972) i Dixon (1980).

Uvod u literaturu o udomaćivanju biljaka i podrijetlu proizvodnje hrane na Novoj

Gvineji daju nam Golson (1991) i Yen (1991).

Brojni članci i knjige govore o fascinantnom pitanju: zbog čega su trgovački posjeti

Indonežana i stanovnika otoka Torresova prolaza u Australiji doveli do tako neznatnih

kulturoloških promjena? Macknight (1972) raspravlja o posjetama Macassana, a Walker (1972)

analizira veze u području Torresova prolaza. Oba primjera spominju i već spomenute knjige

koje su napisali Flood, White i O'Connell te Allen i suradnici.

Rani prikazi očevidaca o stanovnicima Tasmanije su ponovno tiskani u Plomley

(1983), Plomley (1966) i Duyker (1992). Radovi koji analiziraju učinke izolacije društva

Tasmanije su Jones (1977), Jones (1978), Horton (1979), Walters (1981) i Jones (1995).

Rezultati arheoloških iskapanja Robin Sim na otoku Flinders opisani su u njezinu članku (Sim

1994).

16. I 17. POGLAVLJE

Relevantna djela, već citirana u prethodnim poglavljima, jesu ona o proizvodnji hrane

u istočnoj Aziji (4. do 10. poglavlje), kineskom pismu (12. poglavlje), kineskoj tehnologiji

(13. poglavlje) te općenito o Novoj Gvineji i otočju Bismarck i Solomon (15. poglavlje).

Matisoff (1991) daje prikaz sinotibetskih jezika i njihove šire rodne povezanosti. Akazawa i

Szathmary (1996) i Etler (1992) iznose dokaze o srodničkim odnosima i širenju Kineza i

stanovnika istočne Azije. Thorne i Raymond (1989) opisuju arheologiju, povijest i kulturu

naroda Pacifika, uključujući stanovnike istočne Azije i pacifičkih otoka. Hill i Serjeantson

(1989) objašnjavaju genetiku stanovnika pacifičkih otoka, Aboridžina u Australiji i

stanovnika Nove Gvineje u odnosu na pretpostavljene puteve njihove kolonizacije i njihovu

povijest. Dokaze koji se temelje na gradi zubala iznosi Turner (1987 i 1989).

Kad su u pitanju regionalni prikazi arheologiju, područje Kine opisuju Chang (1987),

Keightley (1983) i Keightley (1987). Elvin (1973) analizira povijest Kine od njezinog

političkog ujedinjenja. Zgodni arheološki prikazi jugoistočne Azije su Higham (1989); za

Koreju, Nelson (1993); za Indoneziju, Filipine i tropsku jugoistočnu Aziju, Bellwood (1985);

za Malajski poluotok, Bellwood (1993); za Indijski potkontinent, Allchin i Allchin (1982); za

otoke jugoistočne Azije i Tihog oceana, uz posebni naglasak na kulturu Lapita, niz od pet

članaka u časopisu Antiquity 63:547-626 (1989) te Kirch (1996); za austronezijsku ekspanziju

u cjelini, Pawley i Ross (1993) te Bellwood (1995).

Irwin (1992) daje prikaz putovanja, navigacije i kolonizacije Polinežana. Datiranje

naselja na Novom Zelandu i u istočnoj Polineziji analiziraju Anderson (1991 i 1995) te Kirch

i Ellison (1994).

18. POGLAVLJE

Brojna dodatna relevantna literatura za ovo poglavlje već je spomenuta u drugim

poglavljima: u 3. poglavlju o osvajanjima carstva Inka i Asteka; od 4. do 10. poglavlja o

udomaćivanju biljaka i životinja; u 11. poglavlju o zaraznim bolestima; u 12. poglavlju o

pismu; u 13. poglavlju o tehnologiji; u 14. poglavlju o političkim institucijama; u 16.

poglavlju o Kini. Pogodne globalne usporedbe datuma početka proizvodnje hrane mogu se

nači u Smith (1995).

Povodom povijesnih putanja sažeto prikazanih u tablici 18.1, neki podaci se (osim u

literaturi citiranoj u ranijim poglavljima) mogu nači u sljedećim izvorima. Za Englesku:

Darvill (1987); za Ande: Haas i sur. (1987), Moseley (1992) i Burger (1992); za Amazoniju:

Roosevelt (1991); za Mezoameriku: Coe (1984a,b); za istok SAD-a: Steponaitis (1986), Smith

(1986), Keegan (1987), Smith (1989), Smith (1990) i Bense (1994). Sažet prikaz urođenika

Sjeverne Amerike daje Kopper (1986), a Smith (1995) raspravlja o kontroverznim stavovima u

pogledu ranog ili kasnog početka proizvodnje hrane u Novom svijetu.

Tko god je sklon vjerovati da je razvoj proizvodnje hrane i društava u Novom svijetu

bio ograničen kulturom ili psihologijom samih urođenika, a ne ograničenjima u pogledu

divljih vrsta dostupnih za udomačivanje, trebao bi pročitati tri prikaza transformacije društava

Indijanaca Velike ravnice nakon dolaska konja: Row (1955), Ewers (1958) te Wallace i

Hoebel (1986).

Kad su u pitanju rasprave o širenju jezičnih porodica u odnosu na uspon proizvodnje

hrane, klasični prikaz za Europu dali su Ammerman i Cavalli-Sforza (1984), a za područje

Austronežana Bellwood (1991). Izvor različitih primjera diljem svijeta su dvije knjige Cavalli-

Sforze i suradnika te knjiga Merritta Ruhlena koje smo već citirali u Prologu. Uvod u

kontroverznu literaturu o širenju indoeuropskih jezika daju dvije knjige s oprečnim

interpretacijama: Renfrew (1987) i Mallory (1989). Lantzeff i Pierce (1973) te Lincoln (1994)

opisuju širenje ruskog jezika diljem Sibira.

Kad su u pitanju jezici američkih Indijanaca, danas prevladavajuće gledište izlažu

Campbell i Mithun (1979). Suprotno gledište, prema kojem su svi ti jezici (uz iznimku eskimo-

aleutskog i na-dene jezika) strpani u amerindijansku porodicu, zastupaju Joseph Greenberg

(Greenberg 1987) i Merritt Ruhlen (Ruhlen 1987).

Littauer i Crouwel (1979) te Piggott (1983) daju standardne prikaze podrijetla i širenja

kotača za transport u Euroaziji.

Knjige o usponu i propasti kolonija Norse Vikinga na Greenlandu i u Americi su Gad

(1971), Marcus (1981), Jones (1986) te Morris i Rackham (1992). Morrison (1971 i 1974) u

dvije je knjige pružio majstorski prikaz ranih putovanja Europljana u Novi svijet. Početak

europske prekomorske ekspanzije opisuje Fernandez-Armesto (1987). Svakako ne propustite

pročitati osobni Kolumbov dnevnik najslavnijeg putovanja u povijesti, ponovno tiskan u Dunn

i Kelley (1989).

Kao protutežu uglavnom nepristranog prikaza osvajanja i pokolja koja su jedni narodi

počinili drugima (u ovoj knjizi), pročitajte klasični prikaz o uništenju malog plemena Yahi u

sjevernoj Kaliforniji i jedinom preživjelom, Ishiju: Kroeber (1961). Robins i Uhlenbeck

(1991), Fishman (1991) te Krauss (1992) opisuju nestanak indijanskih jezika u Amerikama i

drugdje.

19. POGLAVLJE

O arheologiji, prapovijesti i povijesti Afrike pišu Oliver i Fagan (1975, Oliver i Fage

(1975), Fage (1978), Oliver (1991), Shaw i sur. (1993) te Phillipson (1993). Ehret i Posnansky

(1982) sažeto opisuju korelaciju lingvističkih i arheoloških dokaza o prošlosti Afrike. O ulozi

bolesti raspravljaju Hartwig i Patterson (1978).

Kad je u pitanju proizvodnja hrane, Afriku spominju i brojna djela već citirana od 4.

do 10. poglavlja. Također su bitna djela Ehret (1979), Clark i Brandt (1984), Hansen i

McMillan (1986), Wendorf i sur. (1992), Smith (1992a,b).

Za podatke o Madagaskaru, dva dobra polazišta su Dewar i Wright (1993) te Verin

(1986). Detaljnu studiju lingvističkih dokaza o izvorištima kolonizacije Madagaskara objavio

je Dahl (1991). Jones (1971) opisuje moguće glazbene dokaze o kontaktu Indonežana sa

stanovnicima Istočne Afrike. Važne dokaze o ranom naseljavanju Madagaskara, na temelju

datiranja kostura danas izumrlih životinja, sažeto je prikazao Dewar (1984). Zbunjujuće

kasnije otkriće fosila opisali su MacPhee i Burney (1991). Početak ljudske kolonizacije

Madagaskara utvrđen je na temelju paleobotaničkih dokaza (Burney 1987).

EPILOG

Vezu između degradacije okoliša i propasti grčke civilizacije istražili su van Andel i

sur. (1986), van Andel i Runnels (1987) te Runnels (1995). Fall i sur. (1990) na isti su način

istražili propast Petre, a Adams (1981) je to učinio za Mezopotamiju.

Poticajno tumačenje razlika u povijesti Kine, Indije, islama i Europe daje nam Jones

(1987). Levathes (1994) opisuje borbu za moć koja je dovela do propasti velike kineske flote.

Dodatnu literaturu o ranoj povijesti Kine možete naći u 16. i 17. poglavlju.

Učinak nomadskih pastoralista središnje Azije na složene euroazijske civilizacije

sjedilačkih zemljoradnika opisao je Bronson (1988).

Moguće značenje teorije kaosa za povijest opisuje Shermer (1995), koji nam također

daje bibliografiju za praćenje uspona i trijumfa QWERTY tipkovnice, a o tome piše i Rogers

(1983).

Prikaz iz prve ruke o prometnoj nesreći u kojoj je 1930. Hitler umalo poginuo nalazi

se u memoarima Otta Wagenera, Hitlerova suputnika u tom automobilu. Te je memoare u

obliku knjige priredio Turner (1978). Turner (1996) dodatno spekulira o tome što se sve

moglo dogoditi da je Hitler poginuo 1930.

Medu brojnim cijenjenim knjigama koje su napisali povjesničari zainteresirani za

probleme dugoročne povijesti, spomenimo ove: Hook (1943), Gardiner (1959), Braudel

(1979), Braudel (1980), Novick (1988) i Hobhouse (1989).

Biolog Ernst Mayr u nekoliko je knjiga raspravljao o razlikama između povijesnih i

nepovijesnih znanosti, uz osobiti naglasak na kontrastu između biologije i fizike; no mnogo

toga što Mayr piše vrijedi i za ljudsku povijest. Pogledajte sljedeća njegova djela: Mayr

(1976) - poglavlje 25, te Mayr (1988) - poglavlja 1 i 2.

O metodama uz pomoć kojih epidemiolozi dolaze do uzročno-posljedičnih zaključaka

o ljudskim bolestima, a da pritom ne obavljaju laboratorijske pokuse na ljudima, raspravlja se

u standardnim udžbenicima epidemiologije, kao što su Lilienfeld i Lilienfeld (1994). Kako se

sa stajališta ekologa mogu iskoristiti prirodni pokusi opisao sam u jednom svom poglavlju u

drugoj knjizi (Diamond 1986). Harvey i Pagel (1991) jasno opisuju kako se valjani zaključci

mogu dobiti na temelju usporedbe različitih bioloških vrsta.

Bilješka o piscu

Jared Mason Diamond američki je evolucijski biolog, fiziolog, biogeograf i jedan od

najuglednijih svjetskih autora knjiga o popularnoj znanosti. Trenutno je profesor zemljopisa

na UCLA, a urednik je i časopisa 'Skeptic', te član Američke akademije znanosti i umjetnosti.

1999. godine osvojio je Nacionalno znanstveno odlikovanje (National Science Medal), a

1998. godine. 'Japan's Cosmos Prize'. Osim knjige "Sva naša oružja", za koju je dobio i

Pulitzerovu nagadu, najpoznatije su mu "Treća čimpanza" ("The Third Chimpanzee",

nagrada L. A. Timesa za najbolju znanstvenu knjigu), "Why is Sex Fun?" te posljednja

"Collapse: How Societies Choose to Fail or Succeed", svojevrstan nastavak "Svih naših

oružja".

Bilješka o prevoditelju

Miloš Judaš je rođen 1961. u Petrinji (RH), a sada je zaposlen na Medicinskom

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao redoviti profesor neuroznanosti i anatomije, pročelnik

Odsjeka za razvojnu neuroznanost HIIM-a,. prodekan za znanost, predsjednik Odbora za

disertacije, predsjednik Sveučilišnog povjerenstva za dodjelu Rektorovih nagrada, a od 2008.

je i član-suradnik HAZU (Razred za medicinske znanosti).

Literatura

Adams, R. (1981) Heartland of Cities. Chicago: University of Chicago Press.

Adams, R. (1966) The Evolution of Urban Society. Chicago: Aldine.

Akazawa, T. i Szathmary, E., urednici (1996) Prehistoric Mongoloid Dispersals. Oxford:

Oxford University Press.

al-Hassan, A. i Hill D. (1992) Islamic Technology. Cambridge: CambridgeUniversity Press.

Allchin, B. i Allchin, R. (1982) The Rise of Civilization in India and Pakistan. Cambridge:

Cambridge University Press.

Allen, J. i Holdaway, S. (1995) "The contamination of Pleistocene radiocarbondeterminations

in Australia". Antiquity 69:101-112.

Allen, J. i dr., urednici (1977) Sunda and Sahul. London: Academic Press.

Allen, J. i ur. (1988) "Pleistocene dates for the human occupation of NewIreland, Northern

Melanesia". Nature 331:707-709.

Allen, J. i ur. (1989) "Human Pleistocene adaptations in the tropical islandPacific: Recent

evidence from New Ireland, a Greater Australian outlier". Antiquity 63:548-561.

Ammerman, A. i Cavalli-Sforza L.L. (1984) The Neolithic Transition and theGenetics of

Populations in Europe. Princeton: Princeton University Press.

Anderson, A. (1991) "The chronology of colonisation in New Zealand".Antiquity 65:767-795.

Anderson, A. (1995) "Current approaches in East Polynesian colonisationresearch". Journal of

the Polynesian Society 104:110-132.

Anderson, R. May, R. (1992) Infectious Diseases of Humans. Oxford: Oxford University

Press.

Attenborough, R. i Alpers, M., urednici (1992) Human Biology in Papua New Guinea.

Oxford: Clarendon Press.

Bahn, P. i Flenley J. (1992) Easter Island, Earth Island. London: Thames and Hudson.

Barber, E. J. W. (1991) Prehistoric Textiles. Princeton: Princeton University Press.

Barbour, A. i Fish, D. (1993) "The biological and social phenomenon of Lyme disease".

Science 260:1610-1616.

Barigozzi, C, urednik (1986) The Origin and Domestication of Cultivated Plants. Amsterdam:

Elsevier.

Barker, G. (1985) Prehistoric Farming in Europe. Cambridge: Cambridge University Press.

Basalla, G. (1988) The Evolution of Technology. Cambridge: Cambridge University Press.

Bellwood P. (1985) Prehistory of the Indo-Malaysian Archipelago. Sydney: Academic Press.

Bellwood, P. (1987) The Polynesians, revidirano izdanje. London: Thames and Hudson.

Bellwood, P. (1991) "The Austronesian dispersal and the origin of languages". Scientific

American 265(1): 88-93.

Bellwood, P. (1993) "Cultural and biological differentiation in Peninsular Malaysia: The last

10,000 years". Asian Perspectives 32: 37-60.

Bellwood, P. i dr. (1995) The Austronesians: Comparative and Historical Perspectives.

Canberra: Australian National University.

Bense, J. (1994) Archaeology of the Southeastern United States. San Diego: Academic Press.

Black, F. (1966) "Measles endemicity in insular populations: Critical community size and its

evolutionary implication". Journal of Theoretical Biology 11: 207-211.

Black, F. (1975) "Infectious diseases in primitive societies". Science 187: 515-518.

Blanton, R. i ur. (1981) Ancient Mesoamerica. Cambridge: Cambridge University Press.

Blunder, M. (1992) "Independent inventionism and recent genetic evidence on plant

domestication". Economic Botany 46: 98-111.

Blumler, M. i Byrne, R. (1991) "The ecological genetics of domestication and the origins of

agriculture". Current Anthropology 32: 23-54.

Bokonyi, S. (1974) History of Domestic Mammals in Central and Eastern Europe. Budapest:

Akademiai Kiado.

Boltz, W. (1986) "Early Chinese writing". World Archaeology 17: 420-436.

Boltz, W. (1994) The Origin and Early Development of the Chinese Writing System. New

Haven: American Oriental Society.

Boone, E. i Mignolo, W. (1994) Writing without Words. Durham: Duke University Press.

Bowman, S. (1994) "Using radiocarbon: an update." Antiquity 68: 838-843.

Braudel, F. (1979) Civilization and Capitalism. New York: Harper and Row.

Braudel, F. (1980) On History. Chicago: University of Chicago Press.

Branson, B. (1988) "The role of barbarians in the fall of states". u: Yoffee, N. Cowgill, G.

(urednici.) The Collapse of Ancient States and Civilizations Tucson: University of

Arizona Press, 196-218.

Broome, R. (1982) Aboriginal Australians. Sydney: Allen and Unwin.

Buchanan, R. A. (1994) The Power of the Machine. London: Penguin Books.

Budiansky, S. (1992) The Covenant of the Wild. New York: William Morrow.

Burenhult, G., urednik (1993-1994) The Illustrated History of Humankind. San Francisco:

HarperCollins.

Burger, R. (1992) Chavin and the Origins of Andean Civilization. New York: Thames and

Hudson.

Burnet, M. (1953) Natural History of Infectious Disease. Cambridge: Cambridge University

Press.

Burney, D. (1987) "Late Holocene vegetational change in Central Madagascar." Quaternary

Research 28: 130-143.

Bushnell, O. A. (1993) The Gifts of Civilization: Germs and Genocide in Hawaii. Honolulu:

University of Hawaii Press.

Campbell, L. i Mithun, M. (1979) The Languages of Native America. Austin: University of

Texas.

Cannon, M. (1987) The Exploration of Australia. Sydney: Reader's Digest.

Cardwell, D. (1994) The Fontana History of Technology. London: Fontana Press.

Carlisle, R., urednik (1988) Americans before Columbus: Ice-Age Origins. Pittsburgh:

University of Pittsburgh.

Carneiro, R. (1970) "A theory of the origin of the state." Science 169: 733-738.

Cavalli-Sforza, L. L. i Cavaili-Sforza, F. (1995) The Great Human Diasporas. Reading,

Mass.: Addison-Wesley.

Cavalli-Sforza, L. L., Menozzi, P. i Piazza, A. (1994) The History and Geography of Human

Genes. Princeton: Princeton University Press.

Chadwick, J. (1992) The Decipherment of Linear B. Cambridge: Cambridge University Press.

Chang, K. (1987) The Archaeology of Ancient China, 4. izdanje. New Haven: Yale

University Press.

Childe, V. G. (1954) What Happened in History, revidirano izdanje. Baltimore: Penguin

Books.

Clark, J. D. i Brandt, S., urednici (1984) From Hunters to Farmers: The Causes and

Consequences of Food Production in Africa. Berkeley: University of California Press.

Clutton-Brock, J. (1981) Domesticated Animals from Early Times. London: British Museum

(Natural History).

Clutton-Brock, J., urednik (1989) The Walking Larder. London: Unwin-Hyman.

Clutton-Brock, J. (1992) Horse Power. Cambridge: Harvard University Press.

Cockburn, A. (1967) Infectious Diseases: Their Evolution and Eradication. Springfield, 111.:

Thomas.

Cockburn, A. (1977) "Where did our infectious diseases come from?" u: Health and Disease

in Tribal Societies, CIBA Foundation Symposium no. 49. Amsterdam: Elsevier, 103-

113.

Cockburn, A. i Cockburn, E., urednici (1983) Mummies, Diseases, and Ancient Cultures.

Cambridge: Cambridge University Press.

Coe, M. (1984a) Mexico, 3. izdanje. New York: Thames and Hudson.

Coe, M. (1984b) Maya, 3. izdanje. New York: Thames and Hudson.

Coe, M. (1992) Breaking the Maya Code. New York: Thames and Hudson.

Connolly, B. i Anderson, R. (1987) First Contact. New York: Viking.

Cortes, H. (1969) Five Letters of Cortes to the Emperor. New York: Norton.

Cowan, C. W. i Watson, P. J., urednici (1992) The Origins of Agriculture. Washington, D. C:

Smithsonian Institution Press.

Crosby, A. (1972) The Columbian Exchange: Biological Consequences of 1492. Westport,

Conn.: Greenwood.

Crosby, A. (1986) Ecological Imperialism: The Biological Expansion of Europe, 900.-1900.

Cambridge: Cambridge University Press.

Curtin, P. (1989) Death by Migration: Europe's Encounter with the Tropical World in the 19th

Century. Cambridge: Cambridge University Press.

Dahl, O. (1991) Migration from Kalimantan to Madagascar. Oslo: Norwegian University

Press.

Darlington, C. D. (1969) The Evolution of Man and Society. New York: Simon and Schuster.

Darvill, T. (1987) Prehistoric Britain. London: Batsford.

Davis, S. (1987) The Archaeology of Animals. New Haven: Yale University Press.

DeFrancis, J. (1989) Visible Speech. Honolulu: University of Hawaii Press, de Fuentes P.,

urednik (1993) The Conquistadors. Norman: University of Oklahoma Press.

Dewar, R. (1984) "Extinctions in Madagascar: The loss of the subfossil fauna". u: Martin, P.

Klein, R. (urednici) Quaternary Extinctions. Tucson: University of Arizona Press, str.

574-593.

Dewar, R. i Wright, H. (1993) "The culture history of Madagascar". Journal of World

Prehistory 7: 417-466.

Diamond, J. (1986) "Overview: Laboratory experiments, field experiments, and natural

experiments". u: Diamond, J. Case, T. (utednici) Community Ecology. New York:

Harper and Row, 3-22.

Diamond, J. (1990) "A pox upon our genes". Natural History 99(2): 26-30.

Diamond, J. (1992) The Third Chimpanzee. New York: HarperCollins.

Dillehay, T. D. (1989) Monte Verde: A Late Pleistocene Site in Chile. Washington, D. C:

Smithsonian Institution Press.

Dillehay, T. D. i Meltzer, D. J., urednici (1991) The First Americans: Search and Research.

Boca Raton: CRC Press.

Dillehay, T. D. i dr. (1992) "Earliest hunters and gatherers of South America". Journal of

World Prehistory 6:145-204.

Diringer, D. (1968) The Alphabet, 2 vols (3. izdanje). London: Hutchinson.

Diringer, D. (1982) Writing. London: Thames and Hudson.

Dixon, R. M. W. (1980) The Languages of Australia. Cambridge: Cambridge University

Press.

Dobson, A. (1988) "The population biology of parasite-induced changes in host behavior".

Quarterly Reviews of Biology 63:139-165.

Dobyns, H. (1983) Their Number Became Thinned. Knoxville: University of Tennessee

Press.

Donkin, R. A. (1989) The Muscovy Duck Cairina moschata domestica. Rotterdam: Balkema.

Drennan, R. i Uribe, C, urednici (1987) Chiefdoms in the Americas. Lanham, Md.: University

Press of America.

Duhoux, Y., Palaima, T. i Bennet, J., urednici (1989) Problems in Decipherment. Louvain-la-

Neuve: Peeters.

Dunn, O. i Kelley, J. Jr. (1989) The Diario of Christopher Columbus's First Voyage to

America, 1492-1493. Norman: University of Oklahoma Press.

Duyker, E. (1992) The Discovery of Tasmania: Journal Extracts from the Expeditions of Abel

Janszoon Tasman and Marc-Joseph Marion Dufresne, 1642 and 1772. Hobart: St.

David's Park Publishing.

Ehret, C. (1979) "On the antiquity of agriculture in Ethiopia." Journal of African History 20:

161-177.

Ehret, C. i Posnansky, M., urednici (1982) The Archaeological and Linguistic Reconstruction

of African History. Berkeley: University of California Press.

Elvin, M. (1973) The Pattern of the Chinese Past. Stanford: Stanford University Press.

Etler, D. (1992) "Recent developments in the study of human biology in China: A review".

Human Biology 64: 567-585.

Ewald, P. (1994) Evolution of Infectious Disease. New York: Oxford University Press.

Ewers, J. (1958) The Blackfeet: Raiders on the Northwestern Plains. Norman: University of

Oklahoma Press.

Fagan, B. (1987) The Great Journey: The Peopling of Ancient America. New York: Thames

and Hudson.

Fage, J. D. (1978) A History of Africa. London: Hutchinson.

Fall, P. i dr. (1990) "Fossil hyrax middens from the Middle East: A record of paleovegetation

and human disturbance". u: Betancourt, J. i dr. (urednici) Packrat Middens. Tucson:

University of Arizona Press, 408-427.

Fenner, F. (1965) "Myxoma virus and Oryctolagus cuniculus: two colonizing species". u:

Baker, H. G. i Stebbins, G. L. (urednici) Genetics of Colonizing Species. New York:

Academic Press, 485-501.

Fernandez-Armesto, F. (1987) Before Columbus: Exploration and Colonization from the

Mediterranean to the Atlantic, 1229-1492. London: Macmillan Education.

Fishman, J. (1991) Reversing Language Shift. Clevedon: Multilingual Matters.

Flannery, K. (1972) "The cultural evolution of civilizations". Annual Review of Ecology and

Systematics 3: 399-426.

Flannery, K. (1973) "The origins of agriculture". Annual Reviews of Anthropology 2:271-

310.

Flannery, K., urednik (1986) Guild Naquitz. New York: Academic Press.

Flannery, K. (1995) "Prehistoric social evolution." u: Ember, C. i Ember, M. (urednici)

Research Frontiers in Anthropology. Englewood Cliffs: Prentice-Hall, str. 1-26.

Flannery, T. (1995) The Future Eaters. New York: Braziller.

Flannery, K., Marcus, J. i Reynolds, R. (1989) The Flocks of the Wamani.San Diego:

Academic Press.

Flood, J. (1989) Archaeology of the Dreamtime, revised edition. Sydney: Collins.

Foley, W. (1986) The Papuan Languages of New Guinea. Cambridge: Cambridge University

Press.

Ford, R., urednik (1985) Prehistoric Food Production in North America. Ann Arbor:

University of Michigan Museum of Anthropology.

Franklin, A., Olin, J. i Wertime, T. (1978) The Search for Ancient Tin. Washington, D. C:

Smithsonian Institution Press.

Fried, M. (1967) The Evolution of Political Society. New York: Random House.

Gad, F. (1971) The History of Greenland, vol. 1. Montreal: McGill-Queens University Press.

Gardiner, P., urednik (1959) Theories of History. New York: Free Press.

Gelb, I. J. (1963) A Study of Writing, 2. izdanje. Chicago: University of Chicago Press.

Goldstein, D. B. i dr. (1995) "Genetic absolute dating based on microsatellites and the origin

of modern humans." Proceedings of the National Academy of Sciences 92: 6723-6727.

Golson, J. (1991) "Bulmer phase II: Early agriculture in the New Guinea highlands." u:

Pawley, A. (urednik) Man and a Half. Auckland: Polynesian Society, 484-491.

Goodwin, D. (1965) Domestic Birds. London: Museum Press.

Goody, J. (1977) The Domestication of the Savage Mind. Cambridge: Cambridge University

Press.

Greenberg, J. (1987) Language in the Americas. Stanford: Stanford University Press.

Grimes, B. (1996) Ethnologue: Languages of the World, 13. izdanje. Dallas: Summer Institute

of Linguistics.

Gross, R. i dr. (1989) "Genetics of pertussis toxin." Molecular Microbiology 3: 119-124.

Groves, C. (1981) Ancestors for the Pigs: Taxonomy and Phytogeny of the Genus Sus.

Technical Bulletin no. 3, Department of Prehistory, Research School of Pacific

Studies, Australian National University.

Guidon, N. i Delibrias, G. (1986) "Carbon-14 dates point to man in the Americas 32,000 years

ago". Nature 321: 769-771.

Haas, J. i dr., urednici (1987) The Origins and Development of the Andean State. Cambridge:

Cambridge University Press.

Hansen, A. i McMillan, D., urednici (1986) Food in Sub-Saharan Africa. Boulder, Colo.:

Rienner.

Harlan, J. (1992) Crops and Man, 2. izdanje. Madison, Wis.: American Society of Agronomy.

Harris, M. (1978) Cannibals and Kings: The Origins of Cultures. New York: Vintage Books.

Harris, D. i Hillman, G., urednici (1989) Foraging and farming: The Evolution of Plant

Exploitation. London: Unwin Hyman.

Hartwig, G. i Patterson, K. D., urednici (1978) Disease in African History.Durham: Duke

University Press.

Harvey, P. i Pagel, M. (1991) The Comparative Method in Evolutionary Biology. Oxford:

Oxford University Press.

Haynes, C. V. Jr. (1992) "Contributions of radiocarbon dating to the geochronology of the

peopling of the New World." u: Taylor R. E. Long, A. Kra RS (urednici) Radiocarbon

after Four Decades. New York: Springer, 354-374.

Haynes, C. V. Jr. (1993) "Clovis-Folson geochronology and climate change".u: Soffer, O. i

Praslov, N. D. (urednici) From Kostenki to Clovis: Upper Paleolithic Paleo-Indian

Adaptations. New York: Plenum, str. 219-236.

Heiser, C. Jr. (1976) The Sunflower. Norman: University of Oklahoma Press.

Heiser, C. Jr. (1979) "Origins of some cultivated New World plants". Annual Reviews of

Ecology and Systematics 10: 309-326.

Heiser, C. Jr. (1979b) The Gourd Book. Norman: University of Oklahoma Press.

Heiser, C. Jr. (1985) Of Plants and People. Norman: University of Oklahoma Press.

Heiser, C. Jr. (1988) "Aspects of unconscious selection and the evolution of domesticated

plants". Euphytica 37:77-81.

Heiser, C. Jr. (1990) Seed to Civilization: The Story of Food, 3. izdanje. Cambridge: Harvard

University Press.

Heiser, C. Jr. (1990b) "New perspectives on the origin and evolution of New World

domesticated plants: Summary". Economic Botany 44(3 suppl.): 111-116.

Hemming, J. (1970) The Conquest of the Incas. San Diego: Harcourt Brace Jovanovich.

Henry, D. (1989) From Foraging to Agriculture: The Levant at the End of the Ice Age.

Philadelphia: University of Pennsylvania Press.

Herre, W. i Rohrs M (1990) Haustiere zoologisch gesehen. Stuttgart: Fischer.

Herrnstein, R. i Murray, C. (1994) The Bell Curve: Intelligence and Class Structure in

American Life. New York: Free Press.

Higham, C. (1989) The Archaeology of Mainland Southeast Asia. Cambridge: Cambridge

University Press.

Hill, A. i Serjeantson, S., urednici (1989) The Colonization of the Pacific: A Genetic Trail.

Oxford: Clarendon Press.

Hobhouse, H. (1989) Forces of Change. London: Sedgewick and Jackson.

Hoffecker, J. i dr. (1993) "The colonization of Beringia and the peopling of the New World".

Science 259: 46-53.

Holloway, D. (1994) Stalin and the Bomb. New Haven: Yale University Press.

Hook, S. (1943) The Hero in History. Boston: Beacon Press.

Hooker, J. T., urednik (1990) Reading the Past. London: British Museum Press.

Hopkins, D. (1983) Princes and Peasants: Smallpox in History. Chicago: University of

Chicago Press.

Horton, D. R. (1979) "Tasmanian adaptation". Mankind 12: 28-34.

Hughes, T. (1983) Networks of Power. Baltimore: Johns Hopkins University Press.

Hughes, R. (1987) The Fatal Shore. New York: Knopf.

Iitis, H. (1983) "From teosinte to maize: The catastrophic sexual transmutation". Science 222:

886-894.

Irwin, G. (1992) The Prehistoric Exploration and Colonization of the Pacific. Cambridge:

Cambridge University Press.

Isaac, E. (1970) Geography of Domestication. Englewood Cliffs, N. J.: Prentice-Hall.

Ježek, Z. i Fenner, F. (1988) Human Monkeypox. Basel: Karger.

Jones, A. M. (1971) Africa and Indonesia: The Evidence of the Xylophone and Other Musical

and Cultural Factors. Leiden: Brill.

Jones, G. (1986) The Norse Atlantic Saga, 2. izdanje. New York: Oxford University Press.

Jones, E. L. (1987) The European Miracle, 2. izdanje. Cambridge: Cambridge University

Press.

Jones, R. (1977) "The Tasmanian Paradox". u: Wright, R. V. S. (urednik) Stone Tools as

Cultural Markers. Canberra: Australian Institute of Aboriginal Studies, 189-284.

Jones, R. (1978) "Why did the Tasmanians stop eating fish?" u: Gould, R. (urednik)

Explorations in Ethnoarchaeology. Albuquerque: University of New Mexico Press,

11-48.

Jones, R. (1979) "The fifth continent: Problems concerning the human colonization of

Australia". Annual Reviews of Anthropology 8: 445-466.

Jones, R. (1995) "Tasmanian archaeology". Annual Reviews of Anthropology 24: 423-446.

Justeson, J. Kaufman, T. (1993) "A decipherment of epi-Olmec hieroglyphic writing".

Science 259: 1703-1711.

Karlen, A. (1995) Man and Microbes. New York: Putnam.

Keegan, W. urednik (1987) Emergent Horticultural Economies of the Eastern Woodlands.

Carbondale: Southern Illinois University.

Keightley, D., urednik (1983) The Origins of Chinese Civilization. Berkeley: University of

California Press.

Keightley, D. (1987) "Archaeology and mentality: The making of China". Representations 18:

91-128.

Kilbourne, E. (1987) Influenza. New York: Plenum.

King, M. (1989) Moriori. Auckland: Penguin.

Kirch, P. (1984) The Evolution of the Polynesian chiefdoms. Cambridge: Cambridge

University Press.

Kirch, P. (1985) Feathered Gods and Fishhooks. Honolulu: University of Hawaii Press.

Kirch, P. (1994) The Wet and the Dry. Chicago: University of Chicago Press.

Kirch, P. (1996) The Lapita Peoples: Ancestors of the Oceanic World. London: Basil

Blackwell.

Kirch, P. i Ellison, J. (1994) "Palaeoenvironmental evidence for human colonization of

remote Oceanic islands". Antiquity 68: 310-321.

Kirch, P. i Sahlins, M. (1992) Anahulu. Chicago: University of Chicago Press.

Klausner, J. (1993) Sequoyah's Gift. New York: HarperCollins.

Klein, R. (1989) The Human Career. Chicago: University of Chicago Press.

Klein, R. (1992) "The impact of early people on the environment: The case of large mammal

extinctions". u: Jacobsen, J. E. i Firor, J. (urednici) Human Impact on the

Environment. Boulder, Colo.: Westview Press, 13-34.

Kopper, P. (1986) The Smithsonian Book of North American Indians before the Coming of

the Europeans. Washington, D. C: Smithsonian Institution Press.

Krauss, M. (1992) "The world's languages in crisis". Language 68: 4-10.

Kroeber, T. (1961) Ishi in Two Worlds. Berkeley: University of California Press.

Kust, M. J. (1983) Man and Horse in History. Alexandria, Va.: Plutarch Press.

Lantzeff, G. i Pierce, R. (1973) Eastward to Empire. Montreal: McGill-Queens University

Press.

Law, R. (1980) The Horse in West African History. Oxford: Oxford University Press.

Leakey, R. i Lewin, R. (1992) Origins Reconsidered. New York: Doubleday.

Levathes, L. (1994) When China Ruled the Seas. New York: Simon and Schuster.

Lewin, R. (1989) Bones of Contention. New York: Simon and Schuster.

Lilienfeld, A. M. i Lilienfeld, D. E. (1994) Foundations of Epidemiology, 3. izdanje. New

York: Oxford University Press.

Lincoln, W. B. (1994) The Conquest of a Continent. New York: Random House.

Littauer, M. A. i Crouwel, J. H. (1979) Wheeled Vehicles and Ridden Animals in the Ancient

Near East. Leiden: Brill.

Loftus, R. T. i dr. (1994) "Evidence for two independent domestications of cattle".

Proceedings of the National Academy of Sciences U.S.A. 91: 2757-2761.

Logan, R. (1986) The Alphabet Effect. New York: Morrow.

Longmate, N. (1966) King Cholera. London: Hamish Hamilton.

Lynch, T. (1990) "Glacial-age man in South America? - a critical review". American

Antiquity 55: 12-36.

Macknight, C. C. (1972) "Macassans and Aborigines". Oceania 42: 283-321.

MacNeish, R. (1992) The Origins of Agriculture and Settled Life. Norman: University of

Oklahoma Press.

MacPhee, R. D. E. i Burney, D. (1991) "Dating of modified femora of extinct dwarf

Hippopotamus from Southern Madagascar", Journal of Archaeological Science 18:

695-706.

Maddin, R. (1988) The Beginning of the Use of Metals and Alloys. Cambridge: MIT Press.

Mallory, J. P. (1989) In Search of the Indo-Europeans. London: Thames and Hudson.

Marcus, G. J. (1981) The Conquest of the North Atlantic. New York: Oxford University

Press.

Marcus, J. (1992) Mesoamerican Writing Systems: Propaganda, Myth, and History in Four

Ancient Civilizations. Princeton: Princeton University Press.

Marcus, J. i Flannery, K. (1996) Zapotec Civilization. London: Thames and Hudson.

Markham, C. (1872) Reports on the Discovery of Peru. Hakluyt Society, 1st ser., vol. 47. New

York.

Martin, P. i Klein, R., urednici (1984) Quaternary Extinctions. Tucson: University of Arizona

Press.

Mason, I. L., urednik (1984) Evolution of Domesticated Animals. London: Longman.

Matisoff, J. (1991) "Sino-Tibetan linguistics: Present state and future prospects". Annual

Reviews of Anthropology 20: 469-504.

Matson, R. G. (1991) The Origins of Southwestern Agriculture. Tucson: University of

Arizona Press.

Mayr, E. (1976) Evolution and the Diversity of Life. Cambridge: Harvard University Press.

Mayr, E. (1988) Towards a New Philosophy of Biology. Cambridge: Harvard University

Press.

McCutchan, T. i dr. (1984) "Evolutionary relatedness of Plasmodium species as determined

by the structure of DNA". Science 225: 808-811.

McEvedy, C. (1988) "Bubonic plague". Scientific American 258(2): 118-123.

McNeill, W. (1976) Plagues and Peoples. Garden City, N. Y.: Doubleday Press.

McNeill, W. (1979) A World History. New York: Oxford University Press.

McNeill, W. (1991) The Rise of the West. Chicago: University of Chicago Press.

Meadow, R. i Uerpmann, H. P., urednici (1986) Equids in the Ancient World. Wiesbaden:

Reichert.

Means, P. (1921) Relation of the Discovery and Conquest of the Kingdoms of Peru. New

York: Cortes Society.

Mellars, P. i Stringer, C. urednici (1989) The Human Revolution: Behavioural and Biological

Perspectives on the Origins of Modern Humans. Edinburgh: Edinburgh University

Press.

Meltzer, D. i dr. (1994) "On a Pleistocene human occupation at Pedra Furada, Brazil".

Antiquity 68: 695-714.

Mokyr, J. (1990) The Lever of Riches. New York: Oxford University Press.

Morison, S. E. (1971) The European Discovery of America: The Northern Voyages, A. D.

500-1600. New York: Oxford University Press.

Morison, S. E. (1974) The European Discovery of America: The Southern Voyages, A. D.

1492-1616. New York: Oxford University Press.

Morris, D. (1966) The Washing of the Spears. London: Jonathan Cape.

Morris, C. i Rackham, D. J., urednici (1992) Norse and Later Settlement and Subsistence in

the North Atlantic. Glasgow: University of Glasgow.

Morse, S., urednik (1993) Emerging Viruses. New York: Oxford University Press.

Moseley, M. (1992) The Incas and Their Ancestors. New York: Thames and Hudson.

Mountain, L. J. i Cavalli-Sforza, L. L. (1994) "Inference of human evolution through cladistic

analysis of nuclear DNA restriction polymorphism". Proceedings of the National

Academy of Sciences 91: 6515-6519.

Muhly, J. (1973) "Copper and Tin". Transactions of the Connecticut Academy of Arts and

Sciences 43: 155-535.

Murray, K. i dr. (1995) "A morbilhvirus that caused fatal disease in horses and humans".

Science 268: 94-97.

National Research Council (1989) Lost Crops of the Incas. Washington, D. C: National

Academy Press.

Naveh, J. (1982) Early History of the Alphabet. Leiden: Brill.

Nelson, S. (1993) The Archaeology of Korea. Cambridge: Cambridge University Press.

Nissen, H. i dr. urednici (1994) Archaic Bookkeeping. Chicago: University of Chicago Press.

Nitecki, M. i Nitecki, D., urednici (1994) Origins of Anatomically Modern Humans. New

York: Plenum.

Norrby, E. i dr. (1985) "Is rinderpest virus the archevirus of the Morbilhvirus genus?"

Intervirology 23: 228-232.

Novick, P. (1988) That Noble Dream. Cambridge: Cambridge University Press.

Nowak, R., urednik (1991) Walker's Mammals of the World, 5. izdanje. Baltimore: Johns

Hopkins University Press.

Oliver, R. (1991) The African Experience. London: Weidenfeld and Nicolson.

Oliver, R. i Fagan, B. (1975) Africa in the Iron Age. Cambridge: Cambridge University Press.

Oliver, R. i Fage, J. D. (1975) A Short History of Africa, 5. izdanje. Harmondsworth:

Penguin.

Olsen, S. (1985) Origins of the Domestic Dog. Tucson: University of Arizona Press.

Pacey, A. (1990) Technology in World Civilization. Cambridge: MIT Press.

Panum, P. (1940) Observations Made During the Epidemic of Measles on the Faroe Islands in

the Year 1846. New York: American Public Health Association.

Pavlides, C. i Gosden, C. (1994) "35,000-year-old sites in the rainforests of West New

Britain, Papua New Guinea". Antiquity 68: 604-610.

Pawley, A. i Ross, M. (1993) "Austronesian historical linguistics and culture history". Annual

Reviews of Anthropology 22: 425-459.

Pearson, G. W. (1987) "How to cope with calibration". Antiquity 61: 98-103.

Penhallurick, R. D. (1986) Tin in Antiquity. London: Institute of Metals.

Perrin, N. (1979) Giving Up the Gun. Boston: Hall.

Phillipson, D. (1993) African Archaeology, 2. izdanje. Cambridge: Cambridge University

Press.

Piggott, S. (1983) The Earliest Wheeled Transport. London: Thames and Hudson.

Plomley, N. J. B. (1966) Friendly Mission: The Tasmanian Journals and Papers of George

Augustus Robinson, 1829-1834. Hobart: Tasmanian Historical Research Association.

Plomley, N. J. B. (1983) The Bandin Expedition and the Tasmanian Aborigines 1802. Hobart:

Blubber Head Press.

Pope, M. (1975) The Story of Decipherment. London: Thames and Hudson.

Postgate, J. N. (1992) Early Mesopotamia. London: Routledge.

Postgate, N. i dr. (1995) "The evidence for early writing: Utilitarian or ceremonial?"

Antiquity 69: 459-480.

Prescott, W. H. (1843) History of the Conquest of Mexico. New York.

Prescott, W. H. (1847) History of the Conquest of Peru. New York.

Quetel, C. (1990) History of Syphilis. Baltimote: Johns Hopkins University Press.

Ramenofsky, A. (1987) Vectors of Death. Albuquerque: University of New Mexico Press.

Reed, C, urednik (1977) Origins of Agriculture. The Hague: Mouton.

Renfrew, J. (1973) Paleoethnobotany. London: Methuen.

Renfrew, C. (1987) Archaeology and Language: The Puzzle of Indo-European Origins.

Cambridge: Cambridge University Press.

Reynolds, H. (1987) Frontier. Sydney: Allen and Unwin.

Rindos, D. (1984) The Origins of Agriculture: An Evolutionary Perspective.

Roberts, R. i dr. (1990) "Thermoluminescence dating of a 50,000-year-old human occupation

site in northern Australia". Nature 345: 153-156.

Robins, R. i Uhlenbeck, E. (1991) Endangered Languages. Providence: Berg.

Rogers, E. (1983) Diffusion of Innovations, 3. izdanje. New York: Free Press.

Roosevelt, A. (1980) Parmana. New York: Academic Press.

Roosevelt, A. C. i dr. (1991) "Eighth millennium pottery from a prehistoric shell midden in

the Brazilian Amazon". Science 254: 1621-1624.

Roosevelt, A. C. i dr. (1996) "Paleoindian cave dwellers in the Amazon: The peopling of the

Americas". Science 272: 373-384.

Row, F. (1955) The Indian and the Horse. Norman: University of Oklahoma Press.

Rowley, S. (1994) "The Sadlermiut: Mysterious or misunderstood?" u: Morrison, D. i Pilon, J.

L. (urednici) Threads of Arctic Prehistory. Hull: Canadian Museum of Civilization,

361-384.

Ruhlen, M. (1987) A Guide to the World's Languages. Stanford: Stanford University Press.

Ruiz de Arce (1933) Boletin de la Real Academia de Historia (Madrid) 102: 327-384.

Runnels, C. (1995) "Environmental degradation in ancient Greece". Scientific American

272(3): 72-75.

Sahlins, M. i Service, E., urednici (1960) Evolution and Culture. Ann Arbor: University of

Michigan Press.

Salo, W. i dr. (1994) "Identification of Mycobacterium tuberculosis DNA in a pre-Columbian

Peruvian mummy", Proceedings of the National Academy of Sciences U.S.A. 91:

2091-2094.

Sampson, G. (1985) Writing Systems. Stanford: Stanford University Press.

Sauer, C. (1952) Agricultural Origins and Dispersals. New York: American Geographical

Society.

Schafer, E. (1963) The Golden Peaches of Samarkand. Berkeley: University of California

Press.

Schmandt-Besserat, D. (1992) Before Writing. Austin: University of Texas Press.

Semple, E. (1911) Influences of Geographic Environment. New York: Holt.

Senner, W. urednik (1991) The Origis of Writing. Lincoln: University of Nebraska Press.

Service, E. (1962) Primitive Social Organization. New York: Random House.

Service, E. (1975) Origins of the State and Civilization. New York: Norton.

Shaw, T. i dr. urednici (1993) The Archaeology of Africa: Food, Metals, and Towns. New

York: Routledge.

Sheratt, A. (1981) "Plough and pastoralism: Aspects of the secondary products revolution". u:

Hodder, 1. i dr. (urednici) Pattern of the Past. Cambridge: Cambridge University

Press, str. 261-305.

Shermer, M. (1995) "Exorcising Laplace's demon: Chaos and antichaos, history and

metahistory". History and Theory 34: 59-83.

Sim, R. (1994) "Prehistoric human occupation on the King and Furneaux Island regions, Bass

Strait." u: Sullivan, M. i dr. (urednici) Archaeology in the North. Darwin: North

Australia Research Unit, 358-374.

Sinclair, J. (1929) The Conquest of Pern, as Recorded by a Member of the Pizzaro

Expedition. New York.

Singer, C. i dr. (1954-1984) A History of Technology. Oxford: Clarendon Press.

Smartt, J. i Simmonds, N. W., urednici (1995) Evolution of Crop Plants, 2. izdanje. London:

Longman.

Smith, A. (1992) Pastoralism in Africa. London: Hurst.

Smith, A. (1992b) "Origin and spread of pastoralism in Africa". Annual Reviews of

Anthropology 21: 125-141.

Smith, B. (1986) "The archaeology of the southeastern United States: From Dalton to de Soto,

10,500-500 B. P." Advances in World Archaeology 5: 1-92.

Smith, B. (1989) "Origins of agriculture in eastern North America". Science 246: 1566-1571.

Smith, B. (1990) The Mississippian Emergence. Washington, D. C: Smithsonian Institution

Press.

Smith, B. (1995) The Emergence of Agriculture. New York: Scientific American Library.

Smith, B. (1995b) "The origins of agriculture in the Americas". Evolutionary Anthropology 3:

174-184.

Smith, G. (1941) A Plague on Us. New York: Commonwealth Fund.

Smith, M. A. i dr. urednici (1993) Sahul in Review. Canberra: Australian National University.

Snow, D. (1995) "Microchronology and demographic evidence relating to the size of the pre-

Columbian North American Indian population". Science 268: 1601-1604.

Sobel, D. (1995) Longitude. New York: Walker.

Sodestrom, T. i dr. urednik (1987) Grass Systematics and Evolution. Washington, D. C:

Smithsonian Institution Press.

Souter, G. (1964) New Guinea: The Last Unknown. Sydney: Angus and Robertson.

Spinnage, C. (1986) The Natural History of Antelopes. New York: Facts on File.

Stannard, D. (1989) Before the Horror: The Population of Hawaii on the Eve of Western

Contact. Honolulu: University of Hawaii Press.

Staudenmaier, J. (1985) Technology's Storytellers. Cambridge: MIT Press.

Stead, W. i dr. (1995) "When did Mycobacterium tuberculosis infection first occur in the New

World?" American Journal of Respiratory Critical Care Medicine 151: 1267-1268.

Steadman, D. (1995) "Prehistoric extinctions of Pacific island birds: Biodiversity meets

zooarchaeology". Science 267: 1123-1131.

Steere, A. (1994) "Lyme disease: A growing threat to urban populations". Proceedings of the

National Academy of Sciences U.S.A. 91: 2378-2383.

Steponaitis, V. (1986) "Prehistoric archaeology in the southeastern United States, 1970-

1985". Annual Reviews of Anthropology 15: 363-404.

Stringer, C. i Gamble, C. (1993) In Search of the Neanderthals. New York: Thames and

Hudson.

Stringer, C. i McKie, R. (1996) African Exodus. London: Jonathan Cape.

Stuart, A. (1991) "Mammalian extinctions in the Late Pleistocene of Northern Eurasia and

North America". Biological Reviews 66: 453-462.

Stuiver, M. i dr. (1993) "Calibration". Radiocarbon 35: 1-244.

Tab Rasmussen, D., urednik (1993) The Origin and Evolution of Humans and Humanness.

Boston: Jones and Bartlett.

Tattersall, I. (1995) The Last Neanderthal. New York: Macmillan.

Taylor, R. E., urednik (1992) Radiocarbon after Four Decades: An Interdisciplinary

Perspective. New York: Springer.

Taylor, R. E., Stuiver, M. i Haynes, C. V. Jr. (1996) "Calibration of the Late Pleistocene

radiocarbon time scale: Clovis and Folsom age estimates". Antiquity vol. 70.

Thomas, H. (1993) Conquest: Montezuma, Cortes, and the Fall of Old Mexico. New York:

Simon and Schuster.

Thorne, A. i Raymond, R. (1989) Man on the Rim: The Peopling of the Pacific. North Ryde:

Angus and Robertson.

Thornton, R. (1987) American Indian Holocaust and Survival. Norman: University of

Oklahoma Press.

Trinkaus, E. i Shipman, P. (1993) The Neandertals. New York: Knopf.

Turner, H. Jr. (1978) Hitler: Memoirs of a Confidant. New Haven: Yale University Press.

Turner, H. Jr. (1996) "Hitler's impact on history". u: Wetzel, D. (urednik) German History:

Ideas, Institutions, and Individuals. New York: Praeger.

Turner, C. III. (1987) "Late Pleistocene and Holocene population history of East Asia based

on dental variation". American Journal of Physical Anthropology 73: 305-321.

Turner, C. III. (1989) "Teeth and prehistory in Asia". Scientific American 260(2): 88-96.

Tylecote, R. F. (1987) The Early History of Metallurgy in Europe. London: Longman.

Ucko, P. i Dimbelby, G. W., urednici (1969) The Domestication and Exploitation of Plants

and Animals. Chicago: Aldine.

Van Andel, T. i dr. (1986) "Five thousand years of land use and abuse in the southern

Argolid". Hesperia 55: 103-128.

Van Andel, T. i Runnels, C. (1987) Beyond the Acropolis: A Rural Greek Past. Stanford:

Stanford University Press.

Van Tilburg, J. A. (1994) Easter Island. Washington, D. C: Smithsonian Institution Press.

Van Zeist, W. i dr. urednik (1991) Progress in Old World Paleoethnobotany. Rotterdam:

Balkema.

Varner, J. i Varner, J. (1983) Dogs of the Conquest. Norman: University of Oklahoma Ptess.

Vetano, J. i Ubelaker, D., urednici (1992) Disease and Demography in the Americas.

Washington, D. C: Smithsonian Institution Press.

Verin, P. (1986) The History of Civilization in North Madagascar. Rotterdam: Balkema.

Voegelin, C. F. i Voegelin, F. M. (1977) Classification and Index of the World's Languages.

New York: Elsevier.

Vogel, F. i Chakravartti, M. R. (1996) "ABO blood groups and smallpox in a rural population

of West Bengal and Bihar (India)". Human Genetics 3: 166-180.

Vogel, F. i Motulsky, A. (1986) Human Genetics, 2. izdanje. Berlin: Springer.

Wagner, D. (1993) Iron and Steel in Ancient China. Leiden: Brill.

Walker, D., urednik (1972) Bridge and Barrier: The Natural and Cultural History of Torres

Strait. Canberra: Australian National University.

Wallace, E. i Adamson Hoebel, E. (1986) The Comanches: Lords of the South Plains.

Norman: University of Oklahoma Press.

Walters, I. (1981) "Why did the Tasmanians stop eating fish?: A theoretical consideration".

Artefact 6: 71-77.

Waters, A. P. i dr. (1991) "Plasmodium falciparum appears to have arisen as a result of lateral

transfer between avian and human hosts". Proceedings of the National Academy of

Sciences U.S.A. 88: 3140-3144.

Weber, S. (1991) Plants and Harappan Subsistence. New Delhi: American Institute of Indian

Studies.

Webster, R. i dr. (1992) "Evolution and ecology of influenza A viruses".Microbiological

Reviews 56: 152-179.

Wendorf, F. i dr. (1992) "Saharan exploitation of plants 8,000 years B. P." Nature 359: 721-

724.

Wenming, Y. (1991) "China's earliest rice agricultural remains". Indo-Pacific Prehistory

Association Bulletin 10: 118-126.

Wertime, T. i Muhly, J., urednici (1980) The Coming of the Age of Iron Antiquity. London:

Institute of Metals.

White, K. D. (1984) Greek and Roman Technology. London: Thames and Hudson.

White, J. P. i O'Connell, J. (1982) A Prehistory of Australia, New Guinea, and Sahul. Sydney:

Academic Press.

Whittle, A. (1985) Neolithic Europe: A Survey. Cambridge: Cambridge University Press.

Wichmann, A. (1909-1912) Entdeckungsgeschichte von Neu-Guinea. Leiden: Brill.

Wickler, S. i Spriggs, M. (1988) "Pleistocene human occupation of the Solomon Islands,

Melanesia". Antiquity 62: 703-706.

Williams, T. (1987) The History of Invention. New York: Facts on File.

Williams, G. Nesse, R. (1991) "The dawn of Darwinian medicine". Quarterly Reviews of

Biology 66: 1-62.

Wilson, M. i dr. urednici (1995) "Disease in Evolution". Annals of the New York Academy of

Sciences vol. 740.

Windfuhr, G. (1970) "The cuneiform signs of Ugarit". Journal of Near Eastern Studies 29: 48-

51.

Wing, E. (1986) "Domestication of Andean mammals". u: Vuilleumier, F. Monasterio, M.

(urednici) High Altitude Tropical Biogeography. Oxford: Oxford University Press,

246-264.

Wittfogel, K. (1957) Oriental Despotism. New Haven: Yale University Press.

Wright, H. (1977) "Recent research on the origin of the state". Annual Review of

Anthropology 6: 379-397.

Wright, R. S. V., urednik (1977) Stone Tools as Cultural Markers. Canberra: Australian

Institute of Aboriginal Studies.

Wurm, S. (1972) Languages of Australia and Tasmania. The Hague: Mouton.

Wurm, S. (1982) Papuan Languages of Oceania. Tubingen: Gunter Narr.

Yen, D. E. (1991) "Domestication: Lessons from New Guinea", u: Pawley, A. (urednik) Man

and a Half. Auckland: Polynesian Society, 558-569.

Yen, D. E. (1991b) "Polynesian cultigens and cultivars: The question of origin", u: Cox, P.

Banack, S. (urednici) Islands, Plants, and Polynesians. Portland: Dioscorides Press,

67-95.

Youmans, G. (1979) Tuberculosis. Philadelphia: Saunders.

Zinsser, H. (1935) Rats, Lice, and History. Boston: Little, Brown.

Zohary, D. (1984) "Modes of evolution in plants under domestication". u: Grant, W. F.

(urednik) Plant Biosystematics. Montreal: Academic Press.

Zohary, D. i Hopf, M. (1993) Domestication of Plants in the Old World. 2.izdanje. Oxford:

Oxford University Press.

Kazalo

A

abeceda

Aboridžini (Australija)

• crteži na stijenama

• istrebljenje

• jezik

• lovci skupljači

• okoliš

• poljodjelstvo plamenog štapa

• populacija

• tehnologija

• zarazne bolesti

Afrika

vidi Etiopija

• austronezijska ekspanzija, Madagaskar

• biljne vrste

• ćovjekoliki majmuni

• genetička raznovrsnost

• jezici

• klima

• kolonizacija

• kontinentalne osi

• ljudska evolucija

• lončarija

• lovci skupljači

• lubanje

• metalurgija

• narodi

• okoliš

• proizvodnja hrane prošlost

• subekvatorijalna

• subsaharska

• upotreba željeza

• urodeničke države

• zagonetka

• zarazne bolesti, životinjske vrste

afroazijska jezična porodica

agava

agrumi

AIDS

Ainu, narod u Japanu

Aleksandar Makedonski (Veliki)

alpaka

amarant

Amazonija

američke kolonije, ujedinjenje

Amerike (Sjeverna i Južna). vidi

i Indijanci; vidi i pretkolumbovska

Amerika

• biljne vrste

• brončano oruđe i oružje

• carstva - jezici

• kolonijalna prevlast

• kontinentalne osi

• lovci skupljači

• metalurgija

• naseljavanje

• okoliš

• oružani sukobi

• oružje

• otkriće, pismo

• proizvodnja hrane

• rasistički zaključci

• raznolikost naroda

• ropstvo

• tehnologija

• zarazne bolesti

• životinjske vrste

amigdalin

Ana Karenjina (Tolstojev roman), načelo

ananas

Andaman, otočje

Ande

Antarktika

antilopa

Arafursko more

arhitektura (javna)

Aristotel

arkebuze. vidi i vatreno oružje

Asteci

atomska bomba

Australija, vidi Nova Gvineja;

vidi austronezijska ekspanzija;

vidi Aboridžini

• klima

Australopithecus africanus

austroazijska jezična porodica

avioni

Azija, vidi Euroazija; vidi pojedine

države; vidi Plodni polumjesec;

vidi Nova Gvineja; vidi Polinezija

B

badem

Bali, kao dio prapovijesne Azije

Balkan, širenje usjeva iz Plodnog

polumjeseca

bambus (splav)

banane

banteng

Bantu ekspanzija

bantuski jezici

Bar-Yosef, Ofer

Beringov tjesnac (prolaz)

biljožderi

birokracija

Bismarck, Otto von

Bismarckov arhipelag

bivol

bizon

bjelančevine

• biljnog podrijetla

• životinjskog podrijetla

Bliski istok, vidi Plodni polumjesec

Blunder, Mark

bogong leptiri

bolesti, vidi Crna smrt (bubonska

kuga); vidi hripavac; vidi ospice;

vidi tifus; vidi tuberkuloza;

vidi sifilis; vidi gripa; vidi vodene

kozice; vidi bolest smijanja (kuru);

vidi kolera; vidi malarija; vidi žuta

groznica; vidi guba; vidi difterija;

vidi gonoreja; vidi hepatitis;

vidi korejska hemoragijska groznica;

vidi groznica Lassa; vidi Lyme;

vidi zaušnjaci; vidi rubeola

bolest smijanja (kuru)

bolest spavanja

bonobo (majmun)

Borneo

borovnice

Bottger, Johann

bradavičasta svinja

Brahms, Johannes

breskve

bronca

bubonska kuga. vidi Crna smrt

buhe

bumerang-

Burke, Robert

C

Cajamarca (grad), Atahualpino - uhićenje

Candia, Pedro de

Carlyle, Thomas

cece-muhe

Chalcuchima

Chatham, otočje

• austronezijska ekspanzija

• lovci skupljači

• sukob Maora i Moriorija

Cherokee jezik, sustav pisanja

Cherokee konfederacija

Chimbu (pleme)

cijepljenje (vakcinacija)

cijepljenje, tehnika zemljoradnje

Clovis, narod (lovci)

Colledge, Susan

Cook, James

Cook, William

Cortes, Hernan

Crna smrt (bubonska kuga)

Crne noge, Indijanci

Cuitlahuac

Custer, George

Č

čelik

• oružje

• oruđe

čili papričice

čimpanze

čovjek s Jave, ostaci

Ć

Ćiril, sveti

Ćirilica

D

Daimler, Gottfried

Darwin, Charles

datiranje, radiokarbonsko

deva

difterija

Dingiswayo

dingo

disk iz Fešta

dodo (ptica)

društveni ugovor

dudov svilac

duhan

E

Edison, Thomas

Egipat

• piramide

• proizvodnja hrane

• sustav pisanja (hijeroglifi)

Ehret, Christopher

ekonomija

• centralizirana

• redistributivna

eland

Engleski kanal (La Manche)

ENSO (El Nino Southern Oscillation)

Eskimi

• epidemije bolesti

eskimsko-aleutska jezična porodica

Etiopija

• jezici

• kava

• pismo

• proizvodnja hrane

etnobiologija

Euroazija

• brončano oruđe

• evolucija

• jezici

• kontinentalne osi

• naseljavanje

• pismo

• proizvodnja hrane

• upotreba željeza

• zarazne klice

• životinjske vrste

Europa, vidi Euroazija

F

Fayu, družina (skupina)

Fest. vidi disk iz Fešta

Fidži, otočje

Filipini

• austronezijska ekspanzija

• jezik

• populacija

• proizvodnja hrane, širenje

finski jezik

Flannery, Tim

fonograf

Fore, pleme

G

Galton, Francis

Gama, Vasco da

gaur

gazele

gepardi

gljive

glodavci

gonoreja

gorile

Goring, Heinrich

Goring, Hermann

gorka grahorica

goveda

grah

grašak

grčki alfabet

Greenberg, Joseph

Grenland

gripa

groznica Lassa

grožđe

guba

guske

Gutenberg, Johannes

H

hangul, alfabet

Hanibal

Harris, David

Henry, Joseph

hepatitis

hetitsko hijeroglifno pismo

hijeroglifi

Hitler, Adolf

hmong-mien. Vidi miao-jao jezična porodica

Hobbes, Thomas

Homo erectus

Homo habilis

Homo sapiens

Hopewell, kultura

Hopf, Maria

hramovi

hrast vidi i žirevi

hripavac

Huang He, rijeka (Žuta rijeka)

Huascar

Huayna Capac

Huygens, Christiaan

I

Indijanci

• južnoamerički. vidi npr. Asteci,

Maje, Inke

• sjevernoamerički. vidi

npr. Cherokee, Mandan

indijski oraščić

indoeuropska jezična porodica

Indonezija

industrijska revolucija

Inke

Irian Jaya

islam

Island

• klima

J

jabuke

jagode

jakovi

jams (biljka)

Japan

• jezik

• pismo

• vatreno oružje

Java

ječam

jegulje

jeleni

jezici, vidi jezične porodice

jezične porodice, vidi afroazijska jezična

porodica; vidi austroazijska jezična

porodica; vidi eskimsko-aleutska

jezična porodica; vidi miao-jao

jezična porodica; vidi indoeuropska

jezična porodica; vidi malajsko-

polinezijska jezična porodica;

vidi nigero-kordofanska jezična

porodica; vidi nilosaharska jezična

porodica; vidi sinotibetska jezična

porodica; vidi tai-kadai jezična

porodica

Južnoafrička Republika

K

Kamehameha I., havajski kralj

kamen

• građevine

• oruđe

• strukture

• tehnologija

kanibalizam

kanu

• na jedra

• s dvostrukim bočnim plovcima

• s plovkom

kapitalizam

kava

kelj

Kennedy, John F.

Khoisan, afrički narod

kikiriki

Kina

• jezici

Kingdon, Jonathan

Kirikiri, novogvinejski nomadski narod

Kislev, Mordechai

klanovi

kleptokracija

klima

• izumiranje životinja

klokani

kojsanski jezici (Khoisan)

kokosov orah

kola-orah

kolera

Kolumbo, Kristofor

komarci

kondori

konji

konohiki (polinezijski činovnici)

konoplja

Koreja

• jezik

korejska hemoragijska groznica

kotač

koze

krastavci

kromanjonci

kruhovac

krumpiri

kruške

kuga. vidi Crna smrt

kukuruz

kumin

kunići

kupine

kupus

L

lame

lan

Langley, Samuel

laoski jezik

Lapita lončarija

Lascaux, špilja u Francuskoj

lavovi

leća

ledena doba

leptiri, vidi bogong leptiri; vidi monarh leptiri

Levi-Strauss, Claude

Lilienthal, Otto

linear B, pismo (Mikena)

linearna keramika, kultura

(Linearbandkeramik)

Liszt, Franz

logogram

lončarstvo

• napuštanje

• s linearnim ukrasima

lovci skupljači

• arheološka nalazišta

• austronezijska ekspanzija

• društveni odnosi

• gustoća populacije

• pismo

• populacijska gustoća

• potiskivanje

• skeletalne razlike

• stil života

• tehnologija

• zarazne bolesti

lubanje, ljudske

lubenice

Lyme, bolest

M

mačke

Madagaskar

• austronezijska ekspanzija

• jezici

• poglavarije

magarci

mahunarke

vidi leća, grah, grašak, slanutak

Maje

• pismo

majmuni, divlji afrički (prenositelji bolesti)

majmuni, ljudska evolucija

mak

Malai, otočić

Malajski poluotok

malajsko-polinezijska jezična porodica

malarija

maline

malo ledeno doba

Manco, car (nasljednik Atahualpe)

Mandan, indijansko pleme

mandarinski jezik (Kina)

Manhattan, projekt

manioka

Maori

marelice

Marx, Karl

masline

maslinovo ulje

Matej, sveti

medvjed

Mena, Cristobal de

mesožderi

metalurgija

Mezoamerika

• pismo

• proizvodnja hrane

miao-jao jezična porodica

mikso-virus

misionari

Mobutu Sese Seko

monarh leptiri

Mongoli

Mongolsko Carstvo

mongolsko pismo

Monte Verde, lokalitet

Montezuma

Moriori (sukob s Maorima)

Morse, Samuel

mošusne patke

mozak, ljudski

Mtetwa, poglavarija

Muralug, otok

Muškete

N

nakit

Namibija

naranče

Navajo, Indijanci

neandertalci

Negri

Newcomen, Thomas

nigero-kordofanska jezična porodica

nilosaharska jezična porodica

nilski konj

Ninan Cuyuchi

nosorozi

Nova Gvineja

• austronezijska ekspanzija

• biljne vrste

• jezici

• kanibalizam

• klima

• lovci skupljači

• moderna povijest

• naseljavanje

• nasilje

• populacija

• prijenos kulturoloških utjecaja

• proizvodnja hrane

• rat

• zarazne bolesti

• životinjske vrste

Nj

Njemačka, ujedinjenje

O

oca (biljka)

ogham, alfabet

orah (macadamia)

orlovi

ospice

Otto, Nikolaus

ovce

P pamuk

papar, crni

Papin, Denis

papuanski jezici

Patagonija, Clovis lovci

patke vidi mošusne

patke

pčele

Pedro Furada, lokalitet, špiljski crteži

pekan (orašasto voće)

Pigmeji, afrički narod

pismo, vidi hijeroglifi, grčki alfabet,

Japan, ćirilica i slično

pitoni

Pizarro, Francisco

Pizarro, Hernando

Pizarro, Juan

Pizarro, Pedro

Platon

pleistocen

Plodni polumjesec

• biljnevrste

• klima

• kontinentalne osi

• okoliš

• pismo

• prednosti

• proizvodnja hrane

• utemeljujući usjevi

• životinjske vrste

poglavarije

pokapanje umrlih (obredi)

Polinezija

• jezik

• kamene strukture

• lončarstvo

• narodi

• naseljavanje

• odbacivanje tehnologija

• okoliš

• politička organizacija

• prehrana -

• proizvodnja hrane

• sustavi za navodnjavanje

porculan

pretkolumbovska Amerika

proso

Protoindoeuropljani

protomalajsko-polinezijski jezik

pšenica

psi

ptice

Punan, narod

purani

puške vidi i vatreno oružje

Q

Quizo Yupanqui

QWERTY tipkovnica

R

radioaktivni ugljik C-metoda datiranja

Ratovi mušketa

repa

ribe, jedenje

ribolov

rimski alfabet

Rimsko Carstvo

riža

ropstvo

Rothschild, Walter

Rousseau, Jean-Jacques

rođenje djece, razmak između

porođaja

rubeola

ruska azbuka

ruski jezik

S

sago, palma

Sahara

Sahel, Afrika

salmonela

samuraji

San, afrički narod

San, narod, vidi i Khoisan

Savage, Charlie

Savery, Thomas

Sejong, korejski kralj

semitski alfabet

semitski jezici

Sepik, rijeka

Sequoyah

sezam

Shang, dinastija

Sibir

• jezici

sifilis

sinotibetska jezična porodica

sirak (žitarica)

sisavci, vidi različite vrste životinja

slanutak

slatki krumpir

slonovi

smokve

sobovi

soja

sorghum, vidi sirak

Soto, Hernando de

splav

• od bambusa

staklo

Staljin, Josif Visarionovič

stočarstvo, vidi pojedine životinjske vrste

Sumer

• jezici

sumersko klinasto pismo

suncokret

svećenici

svežderi

svila

• Put svile

svinje

• trihineloza

Š

šećerna repa

šećerna trska

šljive

špiljski crteži

špinat

T

Tahiti

tai-kadai jezična porodica

tajski jezik

tamarind (drvo)

taro (biljka)

Tasmanija

teff, žitarica

telegraf

Tell Abu Hureyra, arheološko nalazište

teosinta, predak kukuruza

tifus

tikvice

tipkovnica, vidi QWERTY tipkovnica

tiskarstvo

Tolstoj, Lav Nikolajevič

Tonga

Torresov tjesnac

tranzistor

trešnje

tuberkuloza

Tutankamon

U

ugljik (C-14). vidi radioaktivni ugljik

• C-14

Ulfilas, biskup

uši (životinje)

Uskršnji Otok

• sustav pisanja

• veliki kipovi

V

Valverde, Vicente de

vatra

vatra, upotreba

vatreno oružje

Veliki skok naprijed

Vijetnam

• jezik

Vikinzi (Norse) - vidi i Grenland

vikunja, divlja andska deva

voće. vidi razne vrste voća

vodene kozice

vombat

vukovi

vuna

W

Washington, George

Watts, James

Wheatstone, Charles

Whitney, Eli

Wills, William

X

Xhosa (afrički narod)

Xia, dinastija

Y

Yahi Indijanci

Yali

Yangtze, rijeka

Yumbri

Z Zair

• kleptokracija

zamorci

zarazne klice, vidi bolesti, Euroazija

zaušnjaci

zebre

zemljoradnja, vidi pojedine biljne vrste,

voće i povrće

zemne guske (Havaji)

zemni oraščić

Zhou, dinastija

zob

Zohary, Daniel

zoološki vrtovi

zrakoplovi, vidi avioni

Ž

željezo

žirafe

žirevi vidi i hrast

žitarice

• vidi i pšenica, ječam, sirak, proso

žuta groznica

Nakladnik

ALGORITAM d.o.o.

Zagreb, Harambašićeva 19

Za nakladnika

Branko Šoštarić

Glavni urednik

Neven Antičević

Lektura, izrada kazala i korektura

Senka Galenić

Grafički urednik

Davor Horvat

Obrada i prijelom

Algoritam DTP

Tisak

Grafički zavod Hrvatske

Naklada 1500 primjeraka

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

634435

ISBN 978-953-220-508-4