Jasmina Topic - Romantizam.pdf

  • Upload
    -

  • View
    61

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

  • Jasmina Topi}

    ROMANTIZAM

    VojaBane

  • O qubavi, o ti{ini

  • Dela su qubavi po svetu razasuta Kao tragovi bitke.

    Ivan V. Lali}, ,,O delima qubavi"

  • Baci li pogled unazad, primeti}e kako su ku}e u ,,selu" zanemele. Zvukovi qudskih ivota vi{e ne mogu da dopru do

    wega. Mo da se u tim ku}ama ne{to i zbiva, mo da se neko dovikuje sa nekim, mo da se neko glasno sva|a sa nekim. Ali to

    vi{e ne postoji. Postoji samo jezero ti{ine u koje putnik sve dubqe i dubqe zakora~uje, pod nebom ble{tavim od sunca

    koje se polako spu{ta ka zalazu jednog od obronaka. Die Stille, silentium . Absence.

    J. Hristi} ,,^etiri pri~e o ti{ini"

  • Uvodna

  • U ZGRADI

    Trebalo je kroz sve to pro}i ponovo: Vreli julski dani. Nedoumica i zebwa, dvostruko i{~ekivawe. Kao da se pqusak sve vreme spu{tao na pitawa i neme odgovore, u daqini. Zatim, na strpqivo odla`ewe i bivawe, me|u istim zidovima. Trebalo je ponovo saznati sve {to je bilo jasno i onima koji su sa govornice, odmereno, ispod oka, dobacivali: - Stvari ne}e biti spoznate!

    Navi}i se na duga stajawa u redovima, ispred {altera. ^ekaju}i na pe~at produ`enog vremena, u nedogled, i tako daqe... zbog ~ega? Da bi se probdelo nad kwigama, u kojima dugo boravi ti{ina. - Dok veje pra{ina, i veje ~a|, na prozore ~itaonice.

    Trebalo je pro}i ponovo kroz sve te hodnike, I nikada se ne osvrnuti! (Kako to zvu~i suvi{no i ta~no.) Zaboraviti, me|u mnogim imenima, ona zbog kojih je sve i bivalo... Ne viriti kroz kqu~aonicu zagonetki. Odrasti. Da bi postalo vidqivo da kroz sve to treba pro}i ponovo.

    Vreme je da se ti{ina ponovo podigne sa listova, da pusto{ o`ivi jer Sve {to dodirnem, u mene }e u}i i ostati.

  • Pono}ni

  • sure that star can twinkle and you're watching it do

    boy so hard boy so hard but I know a girl

    twice as hard and I'm sure said I'm sure

    she's watching it too no m atter what tie she's got in her

    right dresser tied I know she's watching that star

    Tori Amos

  • PRELAZ, UMI[QAJ! Stvari, razbacane, sasvim uobi~ajeno, sitnice, {to se talo`e kao pra{ina, preko tepiha, polica i diskova, ostalog poku}stva... U trenutku unutarweg poteza ka ne~emu, patetici, pesmi do bola - Od toga satkano je sve, u trenutku, a onda poneka vo`wa, kroz pusto{ poslepono}nu, kroz gusti{ ki{nih kapqica, pokoja re~ prijateqska, nekuda se odvozi, ka intermecu... Prelazi razdaqine ne ve}e od treptaja. Moje sitnice, razbacane, re~i za kojima pose`em dok kucam poruku, dok me zrak displeja ne namami u surovu iskrenost, neodmerene izjave - kao pqusak, emanacija i drhtaj, snevawe... Jer, misli se di`u ka povr{ini, ispod tavanice, u ustajalom mirisu posteqine, u mno{tvu `eqa {to halapqivo gutaju budu}a prostranstva. - Te stvari, one sitnice...

  • II A ND A NT E Na rubu, uz tihe ritmove misli, uz latice unutarwih slika i kri{ke, i quske, napu{tena stani{ta - Na rubu, I {um toplih mora ve} se ~uje u polumraku. Da, ve} je usnimqeni {um elektronskih talasa sustigao ritam i ve} ~ujem kako jednoli~no, neprestano, otvara se, dok se ne rasprsne, ostavqaju}i kri{ke, i quske... uz latice {to uvode u polumrak. Verujem da je sve sasvim stvarno, dodirujem li odjeke? - u tihim ritmovima... misli prelaze zastra{uju}e razdaqine. - Taj zvuk ne nosi sklad prve i druge violine, viole i ~embala, ne prodire ton flaute, niti ozbiqnost, mera klavira - Dva-tri naizmeni~na ritma, po koji neparan, kao otkucaj srca, probija zid... I {um toplih mora jeste stvaran u polumraku, na rubu, na korak do ni~ega.

  • III ZAUVEK ISTE SITNICE SOBA Od toga satkano je sve, posmatrawe jeze sve izvesnije, pre nego {to platno izbele{e, jo{ mnogo pre nego {to se vrati{ sebi, (po~eti ta~kom u nama...) pogled }e ostati, fiksiran, kao progoniteq, kod razdelnice, u bespu}u uzaludne fantazije. Ba{ pqusak, emanacija, drhtaj, odre|ena visina naknade - sasvim izvesna cena za sve! U kom ~asu? Kojom linijom put }e dovijugati do tvoje sobe? - Uskoro }emo sti}i kuda smo i naumili. Pisak prevoznog sredstva po`ele}e nam laku no} - Me|u mno{tvom `eqa {to halapqivo gutaju budu}a prostranstva prepozna}emo se, po zauvek istim sitnicama soba, namno`i}e se svetovi poput bodova igle, raspara}emo no} u prazne poglede jutra. Ve} }emo sti}i negde - negde je ipak odredi{te.

  • NOVA PORUKA Re~i u nedogled, dok svetlo displeja ne postane stvarnost po sebi. Ose}awa u plavozelenom zraku. Tamo, u zami{qenom, preko puta `uto-crveno-naranxastom ekran~i}u... Kome {aqem poruke? Nevidqivi talasi zapqusnu}e druge obale. Ta pisma, nedopuwena i vi{esmislena, kao poruke u bocama koje ve~ito plutaju pu~inom, prepu{tene bo`ijoj milosti i brodolomnicima, (nikako ne dolaze do su|enika i su|enica) slike su izloga, soba, prevoda me|usobnih pogleda, na ~istini, U iskrenosti koja je tek wen odraz, kao i istina u iskrivqenom ogledalu... Dok poruke odmi~u, elektronski {um talasa ~uje se osvetqenom mraku... Srce glasno bije ponekim pravopisnim / interpunkcijskim znakom. I la`e, iskreno, na sav glas -

  • BROJANICA

    Nastoj ipak da ne{to od nervoznih pokreta kojima obele`ava{ teritoriju svoje nedoumice, u~ini{ takvim da ti telefon uvek bude pri ruci, ako se ipak desi da okrene{ broj i ka`e{: Ovo je za mene lek. Da, pre toga obavezno je skriveno zna~ewe broja, datum ro|ewa, govor o pro~itanim kwigama, po{alica. Nastoj tako da ti uvek bude u smotuqku rezervni gram nadahnu}a i brojanica po~etnih neobaveznih re~i ako se ipak desi da zatipka{ po brojevima, ili pro{eta{ prstima po telefonskim simbolima, i ka`e{: Ovo je za mene lek. Ispostavi}e se da je tra~ dosegao do gudala onih delimi~no propalih bandera, po ko zna koji put pre|enoj putawi broj~anika. Neza{ti}eni kablovi varni~i}e - Nastoj ipak da ne{to od predvi|enog u~ini{ ostvarqivim kada se prave preseku u ta~ki tvog jasnog, ovaj put stvarnog dobrog pozdrava - odjeka u vodu za~etog razgovora. Da ti uvek bude pri ruci laka pesma ptica ~ija imena uglavnom ne zna{, {to lak{a Kada ka`e{: Ovo je za mene lek.

  • Jutarwi

  • Drugi qudi qubavi moja Nisu te do mr we voleli

    Do rasprskavawa zenica I do pomu}ewa dawih boja

    Dobro dobro ne}u o tom nikad vi{e U ustima bes osta}e

    Tu gde pro{lost se dugo va}e U wima su u~ i pena

    Belocrvena

    Pilula ta {to se dugo dugo topi

    Luj Aragon

  • TAMO GDE SE SVE GRANICE GUBE

    Ovo je mesto sa kog se mo e sko~iti u grad...

    D. Ili} !

    ^esto, putuju}i na drugu stranu, pogled pre|e iznad mesta gde se putevi odvajaju, Red visokih stabala iza kojih je nebo - Sasvim je udaqeno to mesto, naseqe, koje zami{qam. Ne poznajem izgled, nazive ulica, stil u arhitekturi - Sva{ta naslu}ujem. Mo`da samo, na gradskoj mapi, podse}a na kocku. I znam, Nivo Dunava je iznad... tog... nivoa. (koji poku{avam da dosegnem.) U stvari, mo~vare su ga nekada natapale isparewima. Setna pesni~ka misao na}i }e svoj kutak za stih. Zami{qam, u nekoj sam od tih zgrada, tamo, Posmatram mno{tvo svetiqki s druge strane obale. Sve je jako blizu, ovo je mesto sa kog se mo`e jednim korakom pre}i na drugu stranu, spustiti u grad. Sawarim, dok kao sedim na terasi, a mirisi Dunava uneti u moj sistem, u pogledu ka unutra obrazuju most, produ etak no}i!. spu{tam se... Tamo, s druge strane, mogu da vidim sebe kako se zami{qeno posmatram, I kako se, u mekim oblicima {to ih je stvorila magla, sve granice gube.

  • PODZEMNA QUBAV

    10.03.02 kada bi mi zbog napora

    zakucalo srce - znao sam to nije zbog napora -

    ve} zbog tebe. V. Pavkovi}

    Ostavqaju}i iza sebe Napu{tene haustore, mra~ne prolaze, ulaze... Dok se dan polako probija... Tako usporenog ritma, Nazire se ki{no martovsko nebo i uporno, ah, zbog ~ega, govorim u sebi: Znam sva tvoja lica, kao da je to najjednostavnija melodija, dovoqna da se pevu{i i mesecima. (gotovo bez daha...) I prise}am se stihova da mi srce nije ja~e zakucalo zbog ovog fizi~kog napora, {etwe, povi{enog vazdu{nog pritiska. Srce mi je ja~e zakucalo... Iako obe}avam, u sebi naravno, da }u prestati, A u jutro se ni{ta ne da razaznati, samo nered u kojem ne nalazim ni sitnice, a kamoli sebe, ili tebe. (Ali vidim te... kao {to sebe vidim.) Ki{no martovsko nebo, ki{ica pa{}e, sta}e, nebitno... ^vori{ta ispod asfalta, napu{tenih prolaza, zra~e svoju zlokobnost, dok se moja savr{ena slika razla`e, kao trule` - u prah, u groznici oblika. Znala sam, iako mi to nikada nije vredelo, da se otrgnem, znala sam da mi je srce ja~e zakucalo, ne zbog ovog napora, ve} zbog tebe - I zbog svoje podzemne qubavi, koja je kao takva prestala da bude, ali sam jo{ uvek u tim pothodnicima... I dodir (... ispod poda!) bi}e uskoro ni{ta - samo dodir (neki, ne~iji - nepoznat) u nekom od haustora.

  • NA RAZME\I

    Da, ~e{qario sam po tvom vrtu O~aran svilom tvoje kose

    I ne marih mnogo {to ti se Porub haqine vukao, vukao ra{iven

    D. Novakovi} Lako je bilo ~e{qariti, i rastiwe, veoma zainteresovano, nalik gladnoj `ivini, posmatrati, dok je ropac bio negde, nadomak nadolaze}e buke, dok je bes kuqao nasuprot svili - Koju su u{ne {koqke mogle ~uti i zagluveti ali, Uvek na sigurnoj udaqenosti, na sre}u ludosti i ko zna ~ega jo{. Sada, prenuh se, naglo, s ulaznicom u tu buku, jer zaboravqam detaqe o tebi. Vlasi zarasle u korov, u nemar skrivenog nekada{weg nemira, i fantazma poezije, negde preseqene. Zar me sve to nije dostiglo? Nisu li o~i, velike kao u gladnice, u tom sjaju, {to ka`u ne ponavqa se... nisu li utekle pred pobunom stomaka, i onog ne{to ni`e, ili je vetar razneo misli, detaqe, sporedne sitnice - prirodno kao bele jedrilice nekada{wih masla~aka. Potkrada li se ta svila u snovima, nemarno, nalik popodnevnim dodirima - sporo putuju do predve~erja... na razme|i vrta i buke stvarnosti. Da, lako je bilo ~e{qariti po tvom vrtu, o~arano, u kovitlacu rane emocije. Pa potom, kako je sunce bledelo, Videti rubove ra{ivene, glas ra{timovan, uspavanke odagnane kao besmislice. Kada rastiwe sasu{i ta `ega, omorina nespavawa, a iz vrta se presele ptice pam}ewa i zaborava, Ustukne{ na nekom stepeniku, sakrije{ porub, zalutalu travku u kosi, Okrene{ se...

  • DOCRTAVAWE

    Samo aveti tako rade, draga,

    pre no {to i{~eznu kroz zidove Samo qubav ostaje da blene i mu~e

    kao napu{teno tele. D.N.

    Uzmaknu}e, kao trulo vo}e u opadawu, i re~eno, na sre}u, razlo`i}e zemqa - do slede}eg naleta, re~i, pa`qivo odmerenih. Negde, u ludilu, krivuqa na toplomeru pope}e se iznenada u laku, povi{enu temperaturu uspomena - uspomena unutarwe bure, zatim stvarnih doga|aja. Ti scenariji ne}e se dota}i, kao i misli {to se nisu materijalizovale. Samo aveti tako rade, zaista, pre nego {to i{~eznu kroz zidove, ali aveti nemaju tu istu krv {to se mo`e proliti ili prokqu~ati. I sada vidim, dok uzmi~em, u zidu pred sobom, vidim tvoje o~i, pa kre}em sa imenovawem, bez kona~nog, gomilam lekcije, u mislima jo{ {ume majske kro{we, iz nekog razloga ba{ majske. Sparina junske ki{e kondenzuje se u jedva zale~ivu groznicu. Po{to kroz izvesno vreme, zbog silnih obja{wewa, zaista treba uzmaknuti, a zaista {ta je to ostalo re~eno? U veri da poneke jo{ vise zrele da budu obrane. Ili i one u neobaveznoj vo`wi gradom budu odnesene, u izreci: Idi bestraga! Krivuqa na toplomeru u odre|eno vreme kao najprecizniji sat popne se do simboli~nog broja: Svet smrzne, pa u kristalu dopusti da iskrsnu te o~i, mimo zida, lekcija -

  • NA NA^IN NEPREVODIV Ose}am tvoj dah u smutnom zdencu, u smesi, u drvenim posudama dok su boje pretvarali u nebo i sjaj, i ose}am da istina nije daleko od toga da sve {to rekoh bila je podjednako la`. Ose}am tvoj dah u budu}nosti na na~in neprevodiv, najbli`i slutwi da je ta ista budu}nost obele`ena prethodnim buncawima i uzaludnim poku{ajima. U smutnom zdencu ose}awa me{aju se ti katrani, pa }e na kraju ispasti da ve{ti~arim, i kao da, najzad, nije bila bitna ni nabujala reka, niti potresno ta~ne pri~e starih. U snu mi se jednom prikazalo simboli~no, kako se ta smesa neba i sjaja sjediwuje najzad, pa prvo blatom, a onda i vodom spira iz posude. Kada nakon svega izre~enog, odavno nepotrebnog, dodir {to se deli na dva sveta, ostane jedina ~vrsta trska, kada...

  • I DO\E VREME OBMANA U tom kutku tako ~udesno van sebe, s namerom da ne{to bude osvedo~eno; lelujave misli, u tek po~i{}enoj praznini. Srce spakovano u devoja~ku kutijicu, dok pomalo ose}a da tu i ne pripada, a sasvim ide, uz ne`ne boje, veru da jeste, svoje. I eto, tu te tra`im. S ~udesnom namerom van sebe, da iza|em na crtu - kako vreme odmi~e, vi{e sebi nego tebi; u senovitom delu misli. Iz zasede, u senci svih nada, iz kutijice izbija sumwa, umesto starinskog sata, tako narasta. I do|e vreme obmana. Lako prebivam u tom stawu, jo{ malo pa prirodnom (mada ne volim tu re~), voda kapqe iz susednih prostorija, ~ini razme|e se}awa, tajanstvenog kretawa dok me sedamnaesti put ne dovede do istog mesta - predvorja kutijice. Srce zna zaista sve odgovore - obloge obmane, obamrlost spavawa. Pomislim kako pejza` mo`e da oboji i obmanu - Ispra`wene su fioke, pa preturam po sitnicama: zamr{en konac, zalutale igle - svaka ubode!

  • DUNAVSKA ELEGIJA kraj preobra aja

    Sad znam da najzad sti`em... u susret. Rekom; Kormilaru, dok romori u tek naziru}em svetlu - Usamqeni ~amci do pola u vodi. Znam, kroz vodu kroz koju vidim talog udrhtali. Jednu od klupa na kojoj sedi{, blizu reke, i tako, lagano, vlasi izvesno gube boju. Ivica busena grawa i gvo`|a, i `ice... I most, bez dugo oslu{kivane graje. Most {to izrawa iz magle, kao da je duga zima sasvim pro{la. Znam- Najzad sti`em, taj koren nije i{~upala nijedna qudska ruka, ipak gledala sam kako tu`no pluta; jedva vidqiv pramac-sjaj. Miri{em vazduh zgusnut od blizine obale, ono {to nevidqivo nadolazi, i te~e, sve bliskije- Purpurna mrqa davne ozlede, na tvom obrazu, mana odsustva, misli, svega {to mora da je prokleto i {to taji; {to zaista jeste, iako se drsko ne sla`em. Taman presek zvezde u ribqoj jetri. Jer je tako. Ali, i ti si, vidim, bez obale. I u najti{e ~ujnom jecaju ~ujem, znam da najzad sti`em. Dunav i daqe prenosi poruke, iz ko{mara u jasan pravac plovidbe. U gorak plod {to klija pod vodom. U zvezdu. I kako da ne ~ezne{ u ovoj pesmi, mada se odavno ne mo`e govoriti o pripadawu. I o re~ima: ne}u se osvrnuti! U krvotoku buja, uvek isto, majsko spremawe, da me dotakne i bude... i truje. Zna se koje je doba, a vreme stoji. U ravnici - svaka emocija je okamewena. (Ravna linija srca na aparatu, ili u slu{alici.) Dole, gde duhovi obilaze pomo}ne prostorije nekada{wih doga|aja, dok ih ru`no svetlo glavnog hola ne objedini; - Te~e, izliva se, kako to druga~ije zamisliti nego plamen? ... ovaj stih mo`e biti produ`en i iza kraja.

  • Dok se naslawam na ivicu peska i vode, u srebrnkast trag pu`eva i re~nih {koqki, tom carstvu odsustva - kuca tvoje srce, kuca re~ni pu`, napu{tena qu{tura. Krqu{t, u odblesku, zaseni vreme bdewa. Hlebne gombice na udici razlo`i voda. I trska u rukavcima cvili, ne`no se uspiwe do obli`we zgrade. Cvili tako, na dnu, na ni~ijoj zemqi. Sad znam da najzad sti`em, svakim danom sve bli`e, i bli`e... sve bli`e mostu, nadohvat bilborda, besplatne reklame tuge, zategnute, jake `ice, streme. Ne krijem se, ~ekam pogled koji gleda. Podrhtava smrznutih krila. Zabaci udicu. Na svome setnom brdu, u ku}ici za igru - vidqiva! Pitam se gde je tvoja ruka, glas ovde jedva ~ujan. Re~enim, obmawuje{ se tako strasno, ali me doziva{, ipak, i u jasnoj ravnodu{nosti uvek ~istog glasa. Sa ovog brda doga|aji su se smewivali, u snu i na javi podjednako. Bivali i zavr{avali bez smisla. U poni`ewe. Odsustvo; ~amci nasukani, zgwe~ene qu{ture. Sada, kada znam da sti`em, silazim lako. Pristajem uz dunavsku obalu. Dozivam to ime, pre nego {to se u silasku razveje. Mre`e su pune. - da ispliva slast u ne~ujnom pla~u na{ih pora. Silazim, evo.

  • DA NIJE TAKO BILO BI NEPODNO[QIVO ,,^ovek prestaje da bude mlad kad shvati da ne vredi poveravati bol" - ka`e Ana Ristovi}, citiraju}i Pavezea, pesmu slovi sa ,,Pre tridesete" dok ja sa punih dvadeset {est po ko zna koji put upiwem se, da samoobjasnim, kako je uvek / jo{ uvek lako nasesti na iste detiwaste zamke zanesenosti. No, i da je suprotno, razmi{qam daqe, ta~no dvadeset {est puta, bila bih opet u istoj zamci, u nemom gledawu, u neverici... }apila bih (svakako bih }apila!) komadi} sira, posledwi tv hit odslu{ala, ganuta, iako }e me, neumitno, srcolovka u{tinuti. Zatim }u nemo}no, u sebi - ili tek u jedva iskam~eni, pla~ briznuti. II Onda u sve to umutiti dobro ukuvani fil, trulo vo}e i trula obja{wewa. Podvu}i crtu. Tek ponekad podvrnutih nogavica porinuti udove u prozirno, u hladno. Sve ostalo bi}e izlo`eno omorini, u `e|i, osim stopala - zato }u i umeti da odem, kada nesklad postane neizdr`iv.

  • III Pre tridesete svakako! - o bolu }emo za}utati, osta}e neshvatqiv, u obrisima i dalek, kao i bol prema kojoj, sirotici, odmahiva}emo rukom, u`urbano. Verovatno; Polako ve} snishodqivi, tajimo nezadovoqstva. Pre tridesete naplati}emo sve to stihovima usputnim sno{ajima (bez rime, molim!); spasonosnim. O, sve {to je nemogu}e O, sve porazno, kao pucwi u prazno, ~amci privezani, propali... IV Ne vredi... oslu{kujem ne-ispovest. U krevetu, u poplavi, belasa telo, mo}no, prsti ve{ti, udovi. Bez svesti, urawamo u male smrti.

  • I DO\E VREME OBMANA

    nisam daleko od govora, re{ewa tajni. za obmane

    odavno znam. ...

    pred okom miruje tra eni kqu~. oti|i

    i okuj se lancima lepote. S. Radoj~i}

    trenutak, kao za ispovest, ako trenutaka {to bojom imaju talasnu du`inu ispovesti, ako uop{te ima kao {to obmana... ima. kada se o lim raspukne tek uzrela zora. nije li uvek to dijalog ( to je privid ) dva otkucaja istog, sr~anih komora - krv se uvek iznova vra}a iznova nikad ista kao i voda. rat svega. nismo daleko od govora, nemu{tog jezika. nakon }utawa, zore se grade u vazduhu, i do|e vreme obmana. ispovest tako dolazi taj vrabac uzdrhtali na hladnom jutarwem limu, nervozno budi }utawe u posteqi. previ{e metafizike, samo do ta~ke izrawawa zorwa~e, dodira linije neba i zemqe i tek otvorenim kapkom. mo`da jedino tada miruje tra`eni kqu~, lebdi u prvoj svetloj crti, kqu~aonica. i zri, zri zora. ne, nisam daleko od govora, kao stvorenog, trenutka, za ispovest. od drhtawa i du{e i vrapca - otkucaja istog. {ta se to odavno zna? lanci lepote skinuti su jedino tada.

  • Podnevni

  • Podne je ~as u kome sve staje, kao i qudsko srce {to zna za trenutak da stane, presko~i jedan otkucaj i onda nastavi da

    radi. U Podne, u zaslepquju}oj svetlosti sunca, sve postaje Jedno, i mi se na|emo u ,,blistavom belom bi}u"

    Parmenidovom, nepokretnom, celom, okruglom, u kome nema ni pukotina, ni praznog prostora, u kome smo ,,svuda od

    sredi{ta podjednako daleko". J. Hristi} ,,Terasa na dva mora"

  • ,,HARMONIC BRASS , BETONSKI KRUG ZA TRIO

    Belef, 2001. - Oqi i Radetu

    Sve {to se uplelo u tu travu i u mene upli}e se. I to traje. mre`a kojom je ko zna {ta sve pokupqeno - jo{ uvek ne zavirujem. Iglice jele koje su mi bockale teme, Me{koqe se cele nedeqe, A da li iglice? - ili se jeza spu{tala niz telo... Slika iskrsava uporno, ili i ne izlazim iz we, Dok prizivam ki{u, tra`im je iz vedrine, isto raspolo`ewe. Beskrajni plavi krug - obmana reflektora. Suptilne sene; mistifikacija atmosfere. Zagledani u nebo - Da li su se zvezde zaista mogle opaziti? Ili smo samo bili bli`e mislima o wima?... Udaqenima. Trio za duva~e, ~ak iza posledweg vidqivog reda, koncertira. Muzika tek ,,pridr`ava svod da ne padne- Na sawive, i na sawane! Savr{eni sklad ozbiqnog muzicirawa u letwe ve~e... jedino omamquje. Razbio se u potajni osmeh, mo`da jo{ i u lo{u ( hm! ~udnu, {umarsku ) rakiju, slu~ajno etiketiranu. Imaginarne zvezde zasjaje ja~e... U unutarwe dvori{te prospe se taj sjaj. Dok zami{qaju}i igru, ona i ne prestaje, Oblikuje pokret, a su{tina uveliko izmi~e!

  • CH A R L IE 'S T R O PICA L B A R Sr|anu U baru, kao i svako ve~e: xin-tonik, efes pilsen, paprena soda-voda, u turskim milionima. Ispod neonskih natpisa, vrti se na improvizovanom podijumu, u glavi, i pada na plo~nik iz udobnih bambusovina. Me|u svilenim jastucima, u nedoumici da li i svilenim (skrivenim) gajtanima A iz xamije, sa kasete, vrti di-xej hoxa. U pauzama izme|u molitava, listawa Kurana i slavqewa Alaha, navodi se na blud more devojaka. U baru, gde sedimo skoro svako ve~e, deset dana kao deset meseci, jer na promenadi vreme guta qude mnogo br`e - Pijani od lakog `ivota, besmislenog, no slatkog nerada, Meta smo lepog primerka zavisti, onako laki i bezbri ni... Sve je igra, u baru, svakono}na, kao da ni~eg drugog u `ivotu i nema. Okretni mladi}i, uz pusto tursko: devojke svih rasa i boja na traci - Stranci tra`e egzoti~na tela doma}ica. Senovite Turkiwe, kao i ~empresi, i talasi nakon zalaska.

  • ZA DVADESET I [ESTI

    u sasvim pristojnom ritmu, pa sedam sekundi do 74. minuta.

    Plovimo kroz slatko}u na{ih zategnutih mi{ica, veselih no}i, u ovoj nemirnoj vodi dvadesetih - jo{ malo do mirne luke; plovimo... Trule` pristani{ta uskoro }e trajno ostati na ode}i - (pluta}emo!) Bu~no zvecka posu|e, lome se ~a{e. Neobuzdano sazvu~je / to jeeee... Zvezde koje brzo mewaju svoj polo`aj ka zasewenim mestima. Dovoqan je dodir, slu~ajni spojevi, da zamiri{u tajanstveni cvetovi iz obli`wih parkova, fleke od mutnog alkohola i besciqne vo`we pre samog kraja svitawa. Ta linija se slu~ajno iskrza, promeni putawu; Jasan crte` rada srca. Jo{ trenutak zadr`imo se u sebi samima, u ovoj ~udesnoj neizvesnosti, hemiji svega. I, dok putem se, sigurno, odmi~e ka prvim svetlima u no}i, jedino je jasno da }e novi dan osvanuti kao instant granica, da }e nas ostaviti u nepoznatoj dr`avi, ili raskrsnici u pustolini - tek s jasnim crte`om rada srca.

  • SENOVITA MESTA Dok opisujemo grad u nekoliko, unapred vi|enih scenarija, dok u tek pro{loj `ezi pomalo {ume kro{we stoletnih drvoreda, iznenada, svetlo odre|enu atmosferu upija... Kao `e|, za dodirom, pri~a u obrisima. Sve! (nekoliko puta, strasno, u sebi!) Utisak nadolaze}eg leta, pa ka`e{: Po|imo! - A kuda? Toliko krugova opisah u sebi, u neverici da se to mo`e, da zastanem, bih, pa u tamu, u pomalo {uma, u no}ni hlad. Iznenada, odvaja se od nas samih na{a `eqa, boqe re}i misao o tome, do utapawa me|u {eta~e. - Da, sve to monotono, dosadno, da ne nabrajam, pogledi koji nebo gledaju tako plitko da bi iz wega pili smla~enu vodu - Slu~ajno, bih, da zalutamo, da pomalo {umova uplete majsko ve~e, u tihost senovitih mesta, da se razvu~e fantazija, Mendelsonov San letwe no}i - }utawe izjedna~i, dok se od zemqe odvaja klackalica s igrali{ta.

  • ZREWE U NEPOMI^NOSTI Odrastam (- odrasla!) me|u senkama leta, u tajanstvenoj kretwi asfaltom, ka dosadi. Kao da jo{ uvek traje: zrewe, slatko}a zrelog, prezrelog. Bqutavog. U kolima, putevima u krug, prija povetarac, iznenadan smeh - kao prah odnet u senku. Skupqeni na istom mestu, zatvoreni u sobe na{ih strahova, ve} prodati u bescewe. Tek nekolicina, drugara, zaista budna. Pri~e se isprepli}u... Ne putujemo nikuda. Odredi{ta su kao luke na sedmoj strani sveta, isijavaju}i iz tv aparata. Nu`ne obmane, da se u sebe vra}amo jedva okusiv{i u`itak. Slobodi da se bude svoj, ipak u tajnosti. Tu u mraku, gradskoj mitologiji, izme|u svega {to nam ne}e dati da budemo, jo{ jedna tura: penu{avca i iskam~ene sre}e. Vodi se simulirana strast. Pamti}emo se po mirisima ko`e. I vidim, pore|ani kao svetiqke autoputa, i u ludilu smo, i u dosadi. [ta je ispred, nego mrak.

  • SLUTWA ZIME

    Polako, leto se zavr{avalo pquskom ki{e. J.Hristi}

    Uvek, na kraju, mora biti taj pqusak. Zami{qena me|a izme|u lako}e i ozbiqnog - Zavr{ili smo svoja putovawa, `eqni sunca i igre - svega! Jo{ jedno leto iza nas, i more, veliki sentiment, u kojem bi se mogli udaviti. Napu{tali smo na{e zimske kaveze, kao obavezu odr`avawa plamena u pe}i, drhtavicu smetova, svet u snu. Zavr{ili smo s pejza`ima, kroz prozor autobusa u suncu, svetlucavoj vodi zalaska. Dok putem isplovqavamo ka dobrim starim sobama vidim nestvarni su... Gradovi, kao preslikani, na vodi. U no}i, dok du{a spava otvorenih o~iju. Gradove u kojima smo mogli po`iveti, daleko od svojih, vra}aju}i se sebi. Isprali nakupqenu ki{nicu otrova. Na trenutak odlo`ili maske. Patetika roni iz voza~evog kasetofona, ka zavi~aju. U istoj sobi po~eli, u istoj okon~a}emo, S ponovnom slutwom zime. Prise}aju}i se lako}e, stvarnosti svojih udova... U senovitom kutu sobe ta maska ~eka.

  • Popodnevni

  • Wemu, koji sve zna.

  • O QUBAVI, PONEKOM DEMONU

    ...

    Tako, mo`da, po~iwe ta `eqena pesma, prati s podjednakim strastima po~etak i kraj. Ne znam kuda bi nas odvele metafore, tvoje qubqene, me|u svetom ucveqene rime, i soneti starih majstora, daleki kao i stvarawe sveta. ( Eto, preterujem, s pore|em, sva|ala~kog tona). Da se pravdam - ima odve} napisanih pesama, Ne bi ispalo dovoqno ni nabrajawe - Opevati, samo svoje, {to ipak }e se s vetrom rasuti, Rasuti mo`da u strastima. I ovo bi mogao biti sonet, to tako otmeno zvu~i, lepota i snaga, dok sneg veje uporno... na stoletne prozore. Tako, mo`da, po~iwe ta `eqena pesma, prati podjednako preplet tela, odrastawe... Sve u{u{kano, osim srca - i nema o~i, da bi reklo da je zasigurno celo. A stare besmrtne ni{tarije seciraju se iznova, Dok ono svoju svetlucavu sr~u skupqa, tvoj dar ostavqa prostor za tri ta~ke. II 00.01 am Onda }e i pote}i {to ne pristoji umetni~kom stihu, poneka starogradska, ruski Cigani, kao vapaj za davno pro{lim, za sentimentom. Napev uz pokoju ~a{icu i ostale obi~aje. I ono senovito mesto - kao {to bi bio neki stih: ,,Oh, ti du{o moja..." - tada, nimalo pateti~an, Dalek, kao i sve ono gde nikako ne dospevamo.

  • UVOD U NEPOMI^NOST 04/ 05.10.03 I Slutila sam da }emo, jednom, le`ati nepomi~ni, slutila i odlagala; upravo u trenutku dok dobuje. I da }e se tvoje zrewe prosuti po meni, pokrenuti vazduh ka slavqu... kao posledwi dar. Pa naiskap, do samog zida stakleno jasnog, izli}e se reke o kojima smo mudrovali, u mutnom, o talogu sawanog. Unosili istinu; jednom }e i list u tvojoj {aci svenuti. U prah. Kada se s odsustva vrati jedno drugo jutro

    - putawe {to prekraja, pro|e kroz zidove, i kroz zid ko`e, a napu{tene sobe zamrznu prisustvo tog se}awa. Put, trag nepomi~nosti, jo{ dugo }e isijavati. Proce|en kroz {ake, damara}e, do uzdaha, te`eg od svake nade. II Kako se izboriti s nadom, dok se pogledom, ka unutra, ne raspadne; okrenuti dlan, razdequje, pa zatim voda odnosi iz slepqenih udova. Besna snovi|ewa `e|i me|u nogama; gde jesam? Seva, i evo, sad mislim na re~i, kako su lako kliznule iz srca u tvoje ruke. S poverewem. Suludo. Zaposele prostor, zemqu ko`e. U neverici je sevalo, {aputalo: ostani tamo gde si. Sve bi moglo stati u stih, u pogled na ru~ni ~asovnik, na sr` i sokove tela, neminovno pronala`ewe. Fri{ko izmrvqeno srce. A re~i varni~e svejedno, uzdasima pet minuta pre nego... jednom, zasigurno, u toj nepomi~nosti. Me|usobno. Klimaks. Antiklimaks.

  • III Slutila sam, zaista, da }emo jednom le`ati nepomi~ni, s uzdahom te`im od svake nade. [ta je izazvalo takvu provalu, rascep oblaka, da na zemqu u`urbano zgwe~im krhkost. Odakle nam pravo na senovita mesta na{ih qudi, voqenih, zatim presko~enih? Senovita mesta - bele tre{we u {aci. Samo tela. Pustoline, procvetale. I sada iz puno}e, iz vo}nog mesa, cvetaju u budnost. I kako da poni{tim prosuto zrewe, da bih ga ikad sjedinila s rumenilom i avetima. Taj korak do granice, nu`an, jo{ nije za~et. I samo do granice, bilo mi je potrebno jo{ jednom da zaronim, odlomim {iqak. Hladne sobe nekada{weg prisustva zovu - u samo}i zate~ene. IV Hladno}a nekada{weg prisustva zove. Naviknuti na izvesna pre}utkivawa; prizivaju iz sr~anih komora. Napustili smo ih kao usputne luke. Spokojno u`ivali tek tren. Sada zima zove nazad, u zavi~aj. Napustili smo radosti tela s prvim nagove{tajem snega. Jedinstveni prostor tepiha i stolica, gaje}i iluziju ~istote, le`u}i u pokret. U vlagu `eqe. Ni~iju zemqu. Na ni~ijoj zemqi, jedino smo mogli opstati. Svaka re~ me udaqava od onog {to treba da ka`em, a lepa sezona svakako spu{ta zavesu. Vodi ka ~istini, ni prema ~emu. Mo`da ka snu. Isijava}e nemo, ne{to ve} odlu~eno u tim susretima, u vlazi, mo`da ka bilo kakvoj nadi.

  • V Slutila sam, jednom, masu oblaka okamewenu iznad grada. Zdawa pore|ana na istoj liniji sastanka i razdvajawa. Progutana mislima: kao da }u biti bezbedna! ^ekala da svest zataji, ili da pogled ode u stranu. I smrkavalo se naglo, i od jednine i od `amora. Ispred tih zdawa, kao pred tobom. Iako tela jesu oru|a du{e, razdvajaju li nas? Prestra{ena jasno vidqivom granicom. I kada bih kro~ila, koga bih oslovila, u odsustvu; Nije moglo biti zabune; U lepe dane ostavila otisak u tu masu nalik slabosti. Masu oblaka okamewenu. Sve stoji. Mrzne nad gradom. Sad znam da je to bio strah. Halapqivo i nezainteresovano prostor zdawa guta me. Budim se. VI Da li je zaista bilo lako oti}i? Kakve su sve mladosti ostale unutra, da isijavaju iz tih soba? - u koje se nikada ne}emo vratiti, niti osvrnuti, kao {to se i u pro{lost ne silazi. Le`a}emo nepomi~ni, nalik avetima, u senovitom vrtu, bliski zabludi; gde bih mogla biti? Slutila i odlagala, u promrzlim jutrima, tela nepomi~nog kao i zale|eni pejza`. Tebe. Da li je moglo biti toliko lako, spakovati gromadu pro`ivqenog, u paru soba, toj pozorinici?! - Uzroku velikih strasti. S uzdahom te`im od svake nade. Ima ne{to dovoqno zabraweno, iako to nije re~ da sobu pretvori u simbol. Nije ni vlaga `eqe, tek prsti ne`no polo`eni na moju glavu... kao posledwi dar. VII ______ 19 _______ 4 8 6 9 4 5 5 5 ________________ 8 4 2 ________________ 14 / 2 7_ 7 = 5

  • KONTINENT ODSUSTVA Epitaf

    ...ovo je ni~ija zemqa, neutralan prostor. Mesto u`ivawa. Iluzije. Praznih ~a{a, ispijenih do dna - kako koje. Dobrodo{le senke biv{ih stvari, pojedenog, popijenog - ~arobnog i obmanutih. Nekada{we prisustvo gori jo{ samo na usnama, dok se sri~e, jedva izri~e. Izmi~e sasvim od na{ih tela, teku}ina razlo`enih u paru na malteru. ...tamo je duh, i misao o{tra kao zima na kontinentu odsustva. Tamo je gor~ina nezrelog, i talog zrelog; raspadnutog. Ni toliko.

  • PISAWE O WEMU I NIJE NEKI POSAO

    - Poku{ava da zabele`i u svesku sve... Sve je tajanstveno puno, i zatrpava sobu raspadnutim uspomenama. Vidim to jasno. Najzad, volela sam ga, volela ga u sebi, mestimi~no osetqiv - mestimi~no obla~no; Izvijenog, jo{ uvek strasnog: p~ele u ko{nici, med {to to~i. Misli u prenapetim stihovima. Bila sam popodnevna posetiteqka, Ponude, i vi{e od zrelog vo}a, ~a{ice razgovora - Bivali smo mamurni; Sawaju}i s wim `ene u sebi... Mamurni, ni od ~ega posebno, mo`da i sre}ni u iznenada otkrivenoj tajnosti. Kada bismo legli, preoblikuju}i prostor u vlagu `eqe, u uzdahe pritajene, zatim hitali nazad ka vrevi, osmehuju}i se zagonetno. I bivali zavidqivi u weno ime! Volela sam ga, najzad - jakog, zastra{uju}eg; nekada slabog. Jedino tako, ne znaju}i da volim. Dok su `ene obele`avale na{u teritoriju, soba je ostajala na{a! Sve ono iznutra, bilo je vazda i izvan. U svim pravcima... konkretne kapi ki{e. Povukao bi se, ponekad, u senku, u zavi~aj; kao da je iz moje nutrine iznedren, kao da je ja (ne dovoqno nalik meni). Sevnuo!- Ru`i~asta sve}ica. Ispuwena `eqa. Pisawe o wemu i nije neki posao, ne mo`e da sabije sve, i sve neizre~eno, niti da prikupi u kupusare u koje je on prikupqao... Kada se u tu istu senku spustio, on, starinarnik, kao u jednu od uli~ica koje izbijaju u Knez-Mihajlovu. U svaku od semena zvezde u jabuci. (Ta~no pet: za istinu, za razvrat, za tihost i mese~evu menu, za tro{kovnik.)

  • Bliskost je iscurela na istom mestu gde i kroz {upqine prozora hladan vazduh u sobu propu{ta. - Ku}ni duhovi za koje smo delimi~no pirovali. Srame`qiv, tako kako je trebalo da budem ja, kada su nam se `eqe susrele. - Nimalo srame`qiv. Skvr~en u sebi, nad loncem iz kojeg kuqa budu}nost. U neskladu sa samim sobom, zbog mene. Najzad, Volela sam `enu u wemu, wega u sebi, belu vremensku nepogodu po telu - Podjednako mra~nog, kqu~ara izme|u prosvetiteqstva i podzemqa. Nekada opakog, hromog kavgaxiju, iz potaje - dok je `ena u wemu spavala... Ne ostaviv{i nijednu kap, nijedan trag sebe u meni.

  • UVOD U ODSUSTVO

    30.12.03

    Mogla si ipak u}i izme|u ivica sna, dr{}u}i, svetlih

    prstiju. Al. Ristovi}

    Mogla sam ipak da u|em, ostavim za sobom godinu strave - s buketom se~iva i da pokidam, izme|u stolova, sve spone me|u duhovima. Trapavo kao {tiglica sa sedam no`ica, Besna, isto tako i nepogoda ~ini ali, Ta pesma se te{ko na~iwe. Nikako da {ikne, izru~i (mo`da boqe isporu~i!) sav talog i izre~enog, i neizre~enog. Sada mogu samo da zami{qam kako bi bilo da sam kroz ta vrata pro{la i da... O~i su se susrele, iskazi izme{ali u sveop{tem `amoru ... to nije to. Stisnula bih pesnicu, kao srcoliku pumpicu da stiskam, S duhovima u ustima, u o~ima. Gluve bih, uostalom, prozvala. Pomislila: toliko o meni zna da je to nepodno{qivo. Najzad, nasred slavqa osetio bi se miris suve trave, na{a spajawa redom... i poslala sve u tri lepe... na kraj sveta! Da sam, kojim slu~ajem kroz ta vrata pro{la, samu sebe bih najavila. Zatim, nesvesno, zakora~ila, drhture}i, s ~a{om suzne soli, Gor~inom, udahnula je iz dubine - I treskom jo{ ja~im, u sve ozbiqniji smisao. Ponovo nagnuta nad tobom, putuju}om posteqom... Zasvirali su ve} i poznati muzikanti, sitni vergla{i poznate trupe. Poznati glasovi. I ve} u~estvuje u sopstvenom opro{taju. Duhovi odobravaju, seti}e se jo{ jedanput. Za put! Da bi mene, ikako, u ovom odsustvu opevao, potrebno je vi{e od slavqa, neobaveznog, tranzistorskog poziva, daqe: `ivotnih artefakta, poznatih fraza, najzad, qubavnih la`i.

  • Hrabrim se, u sebi se te{im, {apu}u}i: U|i, sad, na ta vrata! Otpij gutqaj, otpevaj pesmu s mnogo nedore~enog- (zadeni papirnu i za glavnu pevaqku!) Zatim iza|i, otputuj, jer trebalo je najzad vratiti se sebi. - ( pre}utkujem da je na istom mestu gde i ja, u sebi. Znam, tako izgleda zamka za mlade `ene, ra~unao je na mene!) Jednom, opet, voskom pokapa}emo, zape~atiti slu{awe, gledawe... svetlo povrh brega, bre`uqaka. Jo{ uvek tople ode}e, odba~ene. (Nek popucaju stakla, slu{aj!) Trebalo je da se drznem, sklopim o~i, sve ostalo rasklopim, i kroz ta vrata jednostavno pro|em. S druge strane mogla se ~uti grmqavina. Bila bih u stawu da odem, za~u|uju}e spokojna.

  • Pove~erwi

  • I sama zna{ qubav je postala mawe qubav a vi{e konstrukcija

    Jarboli

  • NEUSKLA\ENA NE@NOST

    Beleg kraja na mi{ici, list tamni, na~et. Posmatram, s grana-produ`etaka prozorskog okna. - Misle}i na rasparane ~arape, kao na neuskla|enu ne`nost. Odsedam u tvom stanu, nazivam jednostavno Nesanica; svako putovawe vra}a me u stawe opadawa. U `uto, svelo. Za nijansu vi{e nepoznat, predeo, bri{e se linija do mog doma. Pada... pada... zvuk je nenametqiv, porazan. I cela du{a spu{ta se u taj pad. Na pu~ini, li{}e bez kraja. I troma vesla, neuskla|ene grane, voze ka pristani{tu. Pomislim, ovaj ~un jeseni krije Harona, i uskoro }e silazak ozna~iti pusti predeo, {iqak leda u ko{ari. (tu gde su i laneno uqe, terpentin i boje, kao da sumrak neprimetno ulazi kroz hodnik stana, sve do nas!) U stanu Nesanica qubimo se - misaoni glagol, `uto li{}e obla`e nam jezike, truli nam u ustima. To samo alkoholi isparavaju! U wima ose}awe truli... dok slike sa zidova, one jo{ nero|ene, gube boje - Jedino jo{ zenice imaju tu pokretqivost. Rase~en zid - prhnule, `ute ptice li{}e.

  • ME\U JASTUCIMA, U KOLORU Me|u jastucima, u koloru i crte`ima, nare|ane lutke - ~aure iz kojih se nisu izlegli leptiri. Mi, nalik lutkama, iza spu{tenih zavesa, {apu}emo, u sebi, srcima: Ne boj se! Tek treba do`iveti smetove, vetar na ogolelim telima. U postequ odlazimo s lutkama, i crte`ima. Opipqivo stvarawe umetnosti sasvim zaseni pokrete prstiju, tela - zaboravimo da tra`e qubav - vodimo varku; da je i nema. Ni{ta nas ovde ne mo`e spre~iti, me|u ovim betonom; u podrumu, skriveni smo kao strah. Jo{ uvek s maglom isparavaju ravnice odakle smo izgnani, u susret melanholiji. Tako isparava i iz drhtawa, iz sle|enog soka pora, opu{tenih bradavica, udova. Mora {ume iz ovog bunkera: tvog detiwstva, mojih kwiga bajki i obmana. I oprosti}emo se. Prvi jutarwi dodiri, meki od perja, s talogom onog {to je iza - Budi{ se, pri|e{ uzdrhtalom srcu, i ka`e{: Ne boj se, sawamo!

  • KRITI^NA TA^KA Kre}u}i se ulicama propale metropole... osvetqeni, ekskluzivno! - izlozi, lutke... Lutke kasnije dobijaju razli~ita imena. (prolaze kroz tvoju javu, do kriti~ne ta~ke.) Vetar na kriti~noj ta~ki zavija... Sigurna zbog ble{tavila, u no}i, Greje me, jedna jedina misao na taj podrum. ^uva od ranono}ne kriti~ne ta~ke, zakriquje od slutwe, od ni~ega (ne)zakriquje. U podrum silazim kao u ~e`wu za zavi~ajem, za lekcijom: kako svoje lice, smiruju}i trzaj, da izvajam! Na tihu obalu sedam. Granica je nivo zemqe i qudska stopala. Sedam da zaspim. (U snovima, zatim, {etaju lutke, kao na pisti. Slu{am dugo poslepono}ne telefonske pri~e. Negde i ose}am, kako se bli`imo svitawu, iz wih izlazi qubavno ose}awe, dok moje srce prestaje da kuca, jer odlazi u glas s druge strane razgovora.) Bivaju nacrtane lutke, i jabuke. Qubavni moto. Da li }u ipak mo}i da utisnem sebe u crta~ke ruke, osvanu kao krila- nadstre{nice od gradske ki{e. Ovo pitawe nosi voda isto kao i skoro potopqeni ~amac. Trebalo je da znam da silazak ne zna~i vratiti se sebi - susret je obele`en kriti~nom ta~kom no}i - gde uskoro sve }e svenuti; i zima koja nosi gen na{e vezanosti. Iluzija truli to vo}e.

  • LUDA 0 M a j o r a rca n a - Sawa{, i nemoj da misli{ da, u mom slu~aju, bilo gde sti e{. - ka`e. Vlasi koje danima izlaze iz moje ode}e, mene. Re~i sikteru{e, pre mesec, dva. Pauk mirno ciqa u otkucaje. U me|uvremenu, kuje se, malo je re}i da vrelo je, okovano, pa nastaju iz radionice skice, nesre}ne lude, obrisi bez izraza - U povremenom zvuku voza gradskog metroa, u re~ima - tutwe i brek}u preko ravnice. Ponekad si|em, do podzemne. Sednem. U oslu{kivawu katkad da li iskrza se... Da li iznad svoda tvoj uzdah ima isti smisao, jo{ uvek tamo ~ujem sebe, a onda pustim korake kroz vazduh nadolaze}eg decembra. To ne{to treba da zna~i. Dobro zvu~i; u o~aju. kao opisan krug, odredi{te. U me|uvremenu sawam mesec, sa slike, neprozirnu za{titnu ko`icu, mrenu iza koje si. I ludu, jednu nezavr{enu, drugu dok poliva rozu teku}inu. Roza, verovatno tebe radi. I najzad qubavnike. No} je kova~nica, }ute}i govorim. Omanem u dikciji, samo srce odaje me, no nastavim. Uskoro ne}u prestajati da se bavim opro{tajnim re~ima. Po`urim, sve je brzo, kao u nemom filmu, crvenom, vo{tanom, {aram po zidu preko puta zgrade. Marketin{ki trik. Uhvati me u nedelu! Naslowena o zid, sawam, crveno se razmazuje, vlasi ra{~ine - to vlakna bivaju spr`ena; detaqi, u krug, u glavi. Toliko sam ve} pre{la, na istom mestu- uvek. Ti izgovara{ istu re~enicu. Vo{tana, za`arena - cigareta u mra~noj ulici. U lunarnom smehu klo{ar. Naramak i pseto. Osmehnut, {iroko: - Bato, {to je mese~ina! Linija }e no}as biti prava. One merdevine, vidi{? Pazi, eqa }e ti se ispuniti, ali ne sme{ nikada da stigne{. U me|uvremenu, voz sti`e kao brod u pristani{te, zami{qam luku, dete koje prvi put vidi kopno. Svetluca{ u toj krqu{ti, ipak la`e{. Vlasi su se izme{ale -

  • - ^ekaj da istruli, sveza se zatim lako kao i vlasi rasplete, i sunce rasto~i u wima. ^ekaj samo da ih no}... te vagone zaka~i. Linija je no}as prava... U oslu{kivawu, sedewu, tvoj podrum svod je. No} je kova~nica. Dok u glavi kujem, odlu~ujem. Pewem se; I nebo se povremeno otvaralo da ispusti pahuqe. I zvuk piska - motora ispod palube - odjekivao je do prvog sna. - Uvek si bila tu. Znam. Uvek te ~ekam... Uzalud! Mora}emo da prekinemo ovu komunikaciju. Dok napu{tam pogledom svod, okre}em le|a pustoj ~ekaonici, praporci svetlucaju u odblesku, sa kape i u kova~nici. - Idi, po{to si stigla.

  • PROBUDI[ SE USRED NO]I...

    Nu no, netko fali, kad nas pesma smami. Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.

    Tin Ujevi} Probudi{ se usred no}i, nesanica smori, i posledwu ~a{u mleka, rasto~eni biser ispija{, A ~ista~i ve} uklawaju lovinu, tragove gradskih zveri. Pepeo na{ih smutwi, da`d qubomore. No}ni zvekiri, trube nesanice, zve~e kao kante {to ih prazne, ~ista~i! Luwa{ po monotonom zvuku metala. Ponovo razme{ta{ postequ jer se vi{e ne}emo sresti - bar ne na ovom obodu izme|u no}i i no}i. Mo`da to razgaqeno srce sawa, spojena mu stopala kao lotosov cvet, jedino jo{ u mese~arewu: zbiqa, luwa no}ni posetilac - monotoni zvuk metle. Za nas, u ovom ~asu, u zajedni~koj nesanici; Du{e lebde na ostrvima temeqa i krovova, brazda u isprepadanim telima - klica. Koja karta iz {pila bi}e dodeqena meni: Opsenar? Zvezda? Iz suprotnih krajeva, tiho se provla~imo, kroz iglene u{i; - do ostrva. Razmewujemo sli~ice, obmane, kao da gatamo po pepelu usnulosti. S ko`e se spira qubomora, sporost zore... Neko triput kucne o tvoj prozor, mleko pokapa no}nu ko{uqu, razgori se bela vatra, strast: to brodolomnici nestaju s obrisima pu~ine. Iz klice izrasta simbol. U`asno obuzeti pripadawem. Jo{ dugo se vozimo, u{u{kani, me|u krilima nesanice. Gledamo se, neispavano. Zaista, mi sami nedostajemo.

  • KROZ PUSTO[, ODJEKE Ka pustiwa~i{tu; lepo se uplovqava, lepo i ruka dotakne kamen, beo, tren pred i{~eznu}e. Kroz to pustilo: bulevari, trgovi, ulice... smetli{ta; to papirni brodovi klize po severcu, do najbli`e luke. I vidim, lepo, lepu{kasto, da sawam. Portali iznad kolovoza, raskrsnice; Svitac, poput semena, lu~a, pewe se negde nagore. I prva jutarwa svetla s posledwim svetlima u no}i, spajaju se u ta~ku: svica. U jedinoj svilenkastoj lu~i, u pusto{i, niz odjeke. Dok se riba mre{ka u vresi{tima, a magla nad zavi~ajnom ravnicom podi`e; spu{tam se u modrinu, u odjeke. Lepo, ruka dotakne kamen, beo, tren pred i{~eznu}e.

  • GATAWE

    Kao ptica izludela {to tu~e u zid u vrata... Ko posteqa koju gwe~e ~ume more i morije...

    Luj Aragon Intro Da, u sud pla~a, sobnog zurewa, talo`i se danima, u sudoperi, vodokotli}u, kamenac sabija oko odvoda ... I u taj sud danima, mesecima, sud pla~a puni se, preliva, u sve vodokotli}e, sudopere, ba{tenske {ahtove. Suze simboli~no, natalo`ene u vodi - do prvog sna. I Bili smo prenategnute `ice, glavom udara}u u zid ... Naizre~eno, vidaju}i nezaceqeno, Tvoje iznenadno odsustvo; I napustih deo sebe, zatvaraju}i sama vrata podruma. Jesmo li svi dokoni, ili od sebe sve, iovako trulo, ponovo raspadnuto truli? Ta bliskost, blizina, u gledawu setnom, i ~ekawe... ~ekawe, dok glavom udaram u zid, nikako da pogodim lozinku - II U vreme nagomilanih sahrana, u vreme odsustva i smrti. Kakav kraj mo`e da ima pri~a, kad po~iwe krajem? - tugom bliskih. Pri~a iz podruma, odi{e vlagom, Telesnim nitima pokidanim, doti~e i u`itak, i obmanu. Pakao, vri{ti{. Zaista,u podzemqu, u paklu, tramvajem br. 7 do stanice. Pa, odlu~i! Odluka izostaje, izosta}e zatim i priznawe, poqupci. Besmislena igra, da bi nam bilo te{ko, da nam posle bude lak{e. Sti`u telegrami, {aqu ih duhovi; pa svako na svoju stranu, U `eqi, luduje.

  • III Treba sesti u voz (izbe}i {vercere!) i sti}i do stanice gde su izgravirana na{a imena. Posedeti, popiti poneku - Izostati. Plasti~nom ka{i~icom ostrugati med sa zidova pakovawa... Nektar taj ispiti, Vozovi svejedno tutwe. Hajde da te onda pozovem, i da vodimo se po mraku, do bezumqa, sla|e nego medni nektar, gor~e nego proizvod mamurluka. Lu|e, nego najlu|i zaglupquju} provod. IV Da se preliva... preliva se i daqe. V Brodimo na istom splavu, nepodno{qivo je ovo more. Mora. I igra nije igra.

  • A PE ND IX Trebalo je da znam da je zbog pevawa predeo sve vi{e pustolina, i da du{a `ivi protiv tela; [ta se sad de{ava, dok gorim s druge strane izre~enog? Znam da jeste zajedni~ko vrewe, i komina zatim, zagrcnem se od sluzavih ko{tica- (Samo }e stid biti stvaran, a mi sebi uvek gorki.) Znam da se ovi tragovi utiskuju u budu}nost kao vreme za naplatu, ali i darove. Dok se nad Ta{majdanom raskriquju, i grane s vranama snenim, u nadolaze}em jutru - to ih jednostavno bude srca, kao da {apu}u: Poletite ka slutwama. Graktawe je izvan wihove krivice. Kad nas gradska, podrumska vlaga sjedini, bi}e jasno, kasno... ^ujem i te otkucaje. Na no}noj podlozi, u prostoru nesanice sigurna sam da nam se misli susre}u, sjediwuju u razgovoru izvan svake poznate buke. I licem u lice, vrewe postaje jedno - jednako.

  • Ve~erwi

  • I do|e ~as mudrosti ve~erwe.

    J.H.

  • OPSENA PADA NA JABUKE u M-duru ... dok sasvim izvesno, unutar mnogih neizgovorenih misli, {kripi parket pod trupinom, a na prozor sle}u davni znanci - gradski pacovi, i sve iznova, u krugu. - Pqusak; mra~i se, vedrije je, na momente, duboki uzdasi, sve kra}i vremenski... u mirisu toplog napitka i u rukama koje stvari jedino i pokre}u; Na stolu su jabuke... dok sve ostalo lagano truli, biva izjedeno do sr`i. I u dodiru, u mirisu ko`e, otprilike pet popodne, be{e mirisa uveliko zrelih jabuka. Mirisa izme|u zrelog i nagove{taja da je truqewe blizu. Sunce opisuje imaginarnu putawu. Posmatraju}i jabuke, kroz zavese predaha... opsena pada na jabuke, ostavqa za sobom senku, tek {kripa, u odre|enom ritmu {apu}e: Svi}e, svi}eee... kao da nikada i ne}e, nego se tela pokre}u u plesu zelene i zrele jabuke ka najmra~nijem kutku. Tu miri{e na vla`nu zemqu. I doga|aji bivaju odigrani izvan kruga svakog svetla, u samom vo}nom mesu, u semenu. Druga~ija zrewa dolaze do puno}e po sebi. ... sada ve} i mirisi vo}waka, jabuka, kao i ko`e ne postoje u sobi u kojoj sunce i daqe opisuje putawu; me|utim, glasovi naviru, nezadr`ivo - wihovi mirisi obla`u stare otiske, ka`iprste i domale, sve se ostalo pomi~e ka prozorima, `amor jo{ malo pa dospe}e... {kripi parket, telesine se ne pomeri{e; jabuke: neke se otkotrqale, druge istrulile, tre}e vazda mirisom obele`avaju svoje naredne putawe.

  • MESTO GDE TREBA PRENO]ITI u S-molu

    You don't have to speak I feel Em otional landscapes...

    And you push m e up to - This state of em ergency how beautiful to be,

    The state of em ergency is where I want to be. Bjork "Yoga"

    Jo{ uvek smo prenategnute `ice; ceo svet mogao bi biti uru{en u jednom danu. Slu{aj, tamo gde su pohrawene, izre~ene gotovo sve senke, gde su duhovi o kojima se uvek progovori, pone{to, i smeh, taj lajtmotiv na{, tamo sada raste jedna nova klica. Kolevka zaquqana, i jedva ~ujan uzdah na mestu gde se uspavanka za~iwe. Naivno. Kada tako ka`em, vera narasta - da je srce jo{ uvek na mestu - na pravom mestu - klizi lagano u senku, u uzdah. Isprekidan. I to kopno ko`e izdi`e se nakon plutawa po plavom, i mutnom i vedrom. Izdi`e se u stawe uzbune, seva. Ru`i~astvo. Tada se mo`e zagledati u ono {to niko drugi i ne treba da vidi. To je mesto gde treba preno}iti. Dugo brodimo. Rekoh: u sawivim plimama, osekama u sve ve}em neskladu. Izme|u nas je jabuka, sa dva lica, lepi simbol mira na emotivnom pejza`u. Da, jo{ uvek prenategnute `ice, jo{ uvek ku}ica do koje se dospeva posle dugog pe{a~ewa; avanture. Iwe popadalo po usnicama; Ta pti~ica, promrzla u jezovitom martu svakog jutra sle}e na tvoj prozor. Peva, ponekad. Ponekad ~ujno, onda kao da `ice puknu, i ceo svet ~eka da bude uru{en. Slu{aj, izme|u duhova, kolevke, i smeha, tog omiqenog latmotiva na{eg, i sme{ni cvrkut dovoqan je za toplije predele. - Gde su `ice ja~e od onih koji spavaju.

  • U VE^ITOM SIMBOLU 10.03.04 Dobro upam}en strah, ponornica koja je prona{la izlaz, ko{mari odsawani na javi. Kapqe uporno voda iz ~esme - gumice popustile, uskoro }e i brane; Najmawe stvaran, a velik - to je dete koje zami{qa da je i brda{ce veliko do neba; (- da }e se trenuci svoditi na misao o tebi...) Za`murim. Pakao, to su drugi. Vreme mewa perspektivu, kao i senka na zidu {to se pomera kako dan bli`i se koncu. Kada se vrata zatvore, i nebo sklopi u ve~itom simbolu molitve, koraknu}u, i svet }e ostati zakqu~an; I daqe se pomeraju}i prema povr{ini. Rekom plutaju zatrovane ribe, ne{to ni`e i druga biv{a prisustva; Dete daqe misli, svet }e tako zakqu~an ostati zauvek, uzalud su ma{tovite igre pred tim vratima... mlada `ena }utke, u `urbi pre|e pogledom preko kqu~aonice, pa produ`i. Slu~ajnosti imaju smisla, bez obzira {ta je ko rekao, {ta je pre}utano. Uvek zakqu~an u tom strahu, u pam}ewu, sve lep{em zaboravu. Kada se to, uop{te, desilo da se strah pocepao na dva dela, na dvoje, da je prosuo svoja semena u nizove sitnih mora, tih `eqa? Niko od nas nije vi{e siguran u {ta }e se stvarnost ovaplotiti. Na koga }e se od dvoje, za troje, svet, konstantno svoditi... i trenutak u kojem su isprepleteni, najzad zaustaviti.

  • SLAGALICA u J-molu ~u|ewe je majka znawa Pomislim... a onda u sebi, da slu~ajno ne bude da pri~am sa sobom, pomislim kako `elim da ga vidim (tog wega!) - krojim putawe, kao da autoput od vunice pravim, glavnom ulicom (glavnom u svakom slu~aju), sme{tam u svaki deli} slagalice, svoju `equ - i da li samo svoju? - oprezno. Pomislim, mo`da jo{ uvek ne treba, pa stavim ruku na srce, ne}e li po~eti da {tuca, onda i daqe, jo{ malo mislim (kao da mislim ne}u vi{e!) zami{qaju}i ga onakvog kakav je oduvek, i jo{, kakav bi mogao biti iznutra. Preko ruba, ispod ledenice - u drowcima travke dodira. Qubomorna, sada se novo ose}awe podvla~i, to crno pod noktima; na te druge qude, navodno nebitne, jo{ uvek se susre}ete?! Stojim u sebi uspavanoj, u sre}i i u`icima - namenio ih samo meni, nikad vi{e bez - Da, jo{ jednom, sada naglas, da, `elim! - a sada opet u sebi: kada budem bila spremna, kao da }u ikada biti... mo`da i ne ba{ sasvim spremna. Treperava neizvesnost da ostane u dodiru, stisku {aka; nekada su se halapqivo prostirale du` tela. U re~ima, jedva pre{av{i putawu preko jezika - tako|e nekada, u razmeni izlu~evina znao je toliko toga da prorekne. Da smesti sve u ravnote`u. Zavr{i slagalicu. - Po jedan deo, od svakog, nedostaje.

  • DIJALEKTIKA s povisilicom ^esto zami{qam da sedimo na klupi, sun~an je dan, i razgovor nam dose`e i preko - kameni zidi} kalemegdanski i to panoramsko nebo, to isto gde ti je nekada mladost istekla, u {etwama, smucawima, u otkrivawu podzemnih hodnika; verovatno se putovalo, podzemqem ka nekom, nedefinisanom svetlu. I sonetu, dokoli~arskom. Povratna reakcija. Iluzorna je ta slika, sli~na filmskoj sceni proro~anstva (`anr: nau~na fantastika), bivawa u proro~i{tu; ili, u proro~i{tu li~nog bitka. Zajedni~kog. U posledwe vreme, zami{qam, dijalog je spontan, mogli bismo oboje da budemo i starkeqe, hrane}i golubove, ~eznu}i jo{ uvek. Uvek je te ~e`we, to je mo`da svetlo koje izjeda i nebo iza zidi}a. Metafizika susreta obele`ava po~etak lepog vremena, lastavice iz one pesme koje su, eh, u pesmi, rano odletele. Jednom, u prole}e, donosio je s razgovorom i poneke stihove, preko starog savskog mosta, mrsili su se sa {pagetama, sa bombama, pronalazio stazice do srca, vazda blizu; misle}i da smo udaqeni. Pri~am, kako se doga|aji smewuju, sebi se to vaqda ispovedam, sa sobom svodim ra~un (bez kr~mara). Kako se golubovi uznemire, tako i moj glas uzdrhti, napravi pauzu u gutqaju rashla|enog soka. No, sagovorni~e, ti sedi{, o lakat osloniv{i te{ku glavu - da li te to pritisak skoli? - pa povremeno, osmehuju}i se, pogleda{ me. U o~ima je ozbiqna seta. Kad nam le|a, u neko doba, zavr{e u senci, jasno je da zima jo{ uvek nije pro{la!

  • ^ETRDESET I [ESTA Kolarac, 06.05.04 Bio je ovde, na ovom mestu, si{av{i sa pijedastala, odlo`iv{i skiptar, pepeo, truwe sa brade; Iwe - tu so uspomena. Me|utim, misli su i daqe bivale oplo|ene. Uvek trudne, plodonosne mudre izreke. Trag stopala, u tragu, u crti ru`i~astoj. Ah, u to svitawe, u jedinoj liniji, ne svitawa, ve} puti wegove. Mawi. Velik. Na mom dlanu, gu`vica pomo}nih linija, koordinate kroz ovo nemirno vreme novo-stare ose}ajnosti. No} nas zajedno sa treseti, sa mahovinom, u strasti, vu~e. Naprtili asfalt, vrevu, smog, u gu{}i oblak slutwe. Sati otkucavaju, no sve br`e, u srcu, minuti preska~u. Napu{tena stolica, majski povetarac. Jednom je sevnulo, pa je zami{qena putawa pre|ena pod starinskom kabanicom. Kad odavde, iz sobe, posmatram stolicu, ba{tu, glasove, grad je kutija {ibica - sumporni mikrofoni (ne bi li {togod i kresnuli!) - a prostranstvo koje u galopu motora, pre|enih kilometara, rasutih palidrvaca, {iri se, zjap je, kao ono nikad uta`eno. @e|. To sada nadolazi. I izvesno, u gladi, gladi {to je sedam `eludaca ne utoli{e, otvara. Nakon svega, o{inuti du{ama; du{ebri`ni. Seva. Seva... Nakon svega, u svemu, sve raste, sumanuto je. Abdicirao. Staropri~ina. Zemqa spaja dve sile. Silinom, ~etrdeset i {esta pesma {to daje jedinicu, kre}e sada ispo~etka, zaglu{ewe je. I bu|ewe. Sa dvadeset sedmicom, sa devetkom, u po~etak i kraj, u jedno! Ba{tovan je to od sebe u sebe posejao, i obrao, ve} prezreo, tu cvast. Kona~no se nebo narogu{ilo. Stvarawe je na potezu.

  • Odjavna

  • DOK SEDI U BIRCU, DECEMBRA MESECA TEKU]E GODINE Odakle me posmatra, iz senke, vidi kako moje vreme polako dolazi. I prati me, sigurna sam, dok pe{a~im {irokim ulicama, vodim razgovore, kada drugima uska~em u krevet; u vremensku nepogodu! U tom svetu izvan kojeg vi{e ne}e biti svoj - Tamo, iz senke, dok ~ita moju novu kwigu, ili ve} neki drugi tekst, jer glasovi o meni neminovno dopiru. I dok me, polako i sigurno, sve boqe vidi, Onako kako ni ja ne znam da ume. (nego samo znam da vidi.)

    Uskoro, po~e}u ponovo da ga pose}ujem, ili da obitavam u samoj avliji,

    ne bi li prekora~ila i ku}ni prag. - U gradu u kojem }emo se jo{ samo jednom prona}i.

    Uskoro, po~e}emo, u gotovo magijskoj simbiozi, da bivamo... sve bli`i.

    Bli`i senci u koju }emo otvorenih o~iju u}i, licima u crnu vodu.

    I vide}emo se, jasno, kao da nismo izbivali iz zajedni~ke plovidbe.

    Vide}emo se, ve} onoliko udaqeni.

  • Bele{ka o pesnikiwi

    Jasmina Topi} ro|ena je u Pan~evu, 4. avgusta 1977. godine. Apsolvent je na Filolo{kom fakultetu u Beogradu, na grupi za srpski jezik i kwi`evnost.

    Ure|uje ,,Rukopise" - Zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora biv{e Jugoslavije. Na 3. Jugoslovenskom festivalu jeftinog filma u Subotici, 2000. godine, prikazala video rad u zvani~noj konkurenciji festivala. Bavi se s vremena na vreme pozori{tem i kwi`evnom kritikom. Bila je u~esnik 11. Bijenala mladih umetnika Evrope i Mediterana u Atini 2003. godine, na kojem su se mladi umetnici iz Srbije i Crne Gore predstavili prvi put. Vlasnica je nekoliko nagrada sa kwi`evnih konkursa {irom zemqe. kwige:

    ,,Suncokreti. Skica za dan" - poezija, Zajednica kwi`evnika Pan~eva (1997.) ,,Pansion. Metamorfoze"- poezija, Centar za stvarala{tvo mladih, Beograd (2001.) - nagrada ,,Mati}ev {al" 2002. godine. ,,Projekat Kortasar" - grupa autora, proza, ,,Poveqa", Kraqevo (2002.)

    Ivan V. Lali}, ,,O delima qubavi"TAMO GDE SE SVE GRANICE GUBEPODZEMNA QUBAV

    BETONSKI KRUG ZA TRIO