~JAVNE FINANCIJE~

Uvodna razmatranja Javni prihodi Porezni sustav Javno dobro Negativno oporezivanje Javni rashodi Financijsko izravnanje Javni zajam

PojamPojam javne financije vezan je uz postojanje potreba kao društvene i ekonomske kategorije. Riječ je o posebnim potrebama – javnim potrebama. Javne potrebe namiruju se sukladno načelima koja se razlikuju od drugih načela. Mehanizam namirivanja javnih potreba razlikuje se u odnosu na ostale potrebe, a sastoji se od 2 komponente:

- odgovarajući organi- odgovarajuća sredstva

Javne potrebeU javne potrebe spadaju:

- troškovi financiranja države (javne administracije)- troškovi djelovanja predstavničkih, izvršnih i sudskih tijela- vojni izdaci- izdaci za unutarnju sigurnost i javni red- izdaci za održavanje odnosa s inozemstvom- izdaci za funkcioniranje javnih službi: obrazovanje, zdravstvo, znanstvena

istraživanja, socijalna skrb, kultura, vraćanje kamata i glavnice unutarnjeg i vanjskog duga i druge javne financije

Navedene financijske aktivnosti obično se danas svrstavaju pod pojam javnih financija.

Nazivi ove discipline u literaturi odražavaju temeljne značajke sustava:- privatno-tržišnu komponentu- javnu (državnu) komponentu

Znanstvena disciplina javnih financija nije izolirana, već je usko povezana s ostalim znanstvenim disciplinama. Javne financije su dio zasebnog sustava ekonomskih znanosti.Međuovisnost s temeljnim znanstvenim disciplinama

- opća ekonomska teorija- ekonomika nacionalnog gospodarstva i dr. discipline

veze između javnih financija i ostalih znanosti

Javne financije predstavljaju financiranje države. U centru je:1. Država (glavni subjekt)

pri čemu se izučava2. Financijska djelatnost države

da bi se zadovoljile3. Javne potrebe

javne financije

informatičke znanosti

političke znanosti

mat-statist. znanosti

ekonomska politika

opća ek. teorija

pravne znanosti

ekonomika nac. dohotka

2

Što znači da su javne financije usmjerene na zadovoljavanje javnih potreba. Ove 3 kategorije su međusobno povezane.

KRATAK PRIKAZ JAVNIH FINANCIJA

Javne financije, uz to što su društvena i ekonomska znanstvena disciplina, one su i povijesna znanost. Uloga države u gospodarskom životu može se promatrati u različitim vremenskim periodima.LIBERALIZAM – do 30-ih godinaPosebno je naglašeno tržište, odnosno automatizacija tržišta. U centru je poduzetnik, koji pokušava ostvariti maksimalni profit, što jedino može postići na osnovu slobodnog tržišta, znači, bez uplitanja države. Uloga države je minimalna, a svodi se na zadovoljavanje osnovnih potreba. U liberalizmu imamo:PODUZETNIK -- PROFIT -- TRŽIŠTECilj liberalizma je maksimalan profit i slobodno djelovanje tržišta.Zaključak liberalnih teoretičara je da miješanjem države dolazi do poremećaja automatizma. Osnovna funkcija države po liberalnim teoretičarima je obrana i financiranje policije i sudstva. Liberalni teoretičari smatraju da država na sebe treba uzeti investicije, a to su izgradnja putova, mostova i sl. Za navedene investicije nisu zainteresirani poduzetnici (nema profita). U liberalizmu cijeli automatizam jeste ''nevidljiva ruka tržišta'' koja omogućuje stvaranje sretnog pojedinca, što vodi sretnom društvu. Dakle, ako imamo sretnog pojedinca, imat ćemo i sretno društvo – realizacija preko ''nevidljive ruke tržišta''.30-ih godina dolazi do velike svjetske krize (velika nezaposlenost rada i kapitala). Liberalni teoretičari ne uspijevaju riješiti krizu. Dolazi do revolucije ekonomske misli. Predlaže se novi mehanizam da bi se riješila kriza.Keynesova teorija nastaje kao produkt stvarnog stanja. Mijenja se uloga države, tj. ona se prenaglašava – intervencionizam.INTERVENCIONIZAM – 30-70-ih godinaKriza 30-ih pokazuje nesavršenost tržišta. Naglašena je aktivna uloga države u gospodarstvu. U centru je opet poduzetnik, promjena je samo u novom okruženju- tržište i država. Raste teorija ''države blagostanja''. Suština je da se putem države ostvari blagostanje.Liberalizam Intervencionizamnevidljiva ruka tržišta nevidljiva ruka tržišta vidljiva ruka države

60-ih godina dolazi do smanjenja krize, jačanja tržišta te smanjenja uloge države.U suvremenoj razvijenoj tržišnoj ekonomiji država ima funkciju regulatora (za razliku od liberalizma). Država sprječava mogućnosti nastajanja velikih kriza do kojih dolazi zbog nesavršenosti tržišnog mehanizma.

ZaključakU vrijeme kada je tržište dominantno, uloga države je mala, a u vrijeme krize, uloga države se povećava. tržište kriza država smirenje krize tržišteDržava se javlja kao subjekt alokacije gospodarskih resursa.

ULOGA DRŽAVE U MJEŠOVITOJ PRIVREDI

1. Naglasak je na tržišnoj ekonomiji.2. 4 osnovne funkcije države:- regulativna – donosi zakonske akte, propise

3

- alokacijska – alokacija se može vršiti posredstvom tržišta ali i države. Tržište je maksimalno objektivno, što ga ometa u alokaciji, a državu čine ljudi, a oni su subjektivni i to je njezina slabost.

- redistribucijska – država će iz privatnog sektora prikupiti financijska sredstva i usmjerit će ih ka određenim ekonomskim ciljevima

- stabilizacijska – ravnoteža između agregatne ponude i agregatne potražnje.

3. Sve funkcije usmjerene su ka postizanju stabilne stope gospodarskog rasta4. Država uklanja manjkavosti tržišnog mehanizma- monopoli- zagađenja- nezaposlenost- inflacija- problemi u raspodjeli dohotka i sl.

FINANCIJSKA DJELATNOST DRŽAVEZa realizaciju svih funkcija države potrebna su određena financijska sredstva koja se mogu ostvariti samo putem financijske djelatnosti države. Razlika između financijskih djelatnosti države i financijskih djelatnosti privatnog sektora je u tome što se financijskom djelatnošću države zadovoljavaju javne potrebe, a financijskom djelatnošću privatnog sektora pojedinačne potrebe.JAVNI SEKTOR PRIVATNI SEKTOR1.Javne potrebe 1.Individualne potrebe-ne mogu se prepustiti privatnom -zadovoljavaju se pojedinačnimsektoru, a i ne postoji interes privatnog aktivnostimasektoraKod javnih potreba ne postoji jedno temeljno načelo tržišta – načelo isključivanja – kada su javne potebe proizvedene, nitko se ne moze isključiti.2.Neprofitna motivacija 2.Profitna motivacija-kod države dominiraju neekonomski -kod privatnog sektora imamotj. politički motivi dominaciju ekonomskih motivaDržava može imati i profitnu motivaciju, ali je ona politički, a ne ekonomski fenomen i zbog toga prevladavaju politički motivi.3.Ne postoji princip činidba za 3.Postoji princip činidba za protučinidbu protučinidbu-potrošnja nije praćena -potrošnja je uvijek praćena protučinidbom (porez) protučinidbom4.Prihodi imaju prisilan karakter 4.Prihodi nemaju prisilan karakterFinancijski suverenitet dio je političkog suvereniteta. Prihodi se ostvaruju i u javnom i u privatnom sektoru. Kod države su prisilni – ostvaruje ih prisilno putem financijskog odnosno fiskalnog suvereniteta.

SLIČNOSTI JAVNOG I PRIVATNOG SEKTORARacionalnost i efikasnost u trošenju sredstava.Princip najveće koristi, a to znači postizanje maksimalnih rezultata uz minimalno uložena sredstva. A- Financijska djelatnost države sastoji se od

- prikupljanja- upravljanja i raspodjele- trošenja financijskih sredstava

Kod države se prihodi i rashodi promatraju kroz prizmu javnog interesa pa govorimo o javnim prihodima i javnim rashodima.B- Osnovni financijski tijekoviprihodni tijek javni prihodi javni interesrashodni tijek javni rashodiPrihodni i rashodni tijek predstavljaju novčane tijekove, a otuda imamo monetarni karakter javnih financija.

4

C- Načini funkcioniranja financijskih tijekova

javni prihodimehanizam

javni rashodi ''crpke''

pasivni subjekt aktivni subjektJavni prihodi – prikupljanje sredstava (porezi, doprinosi)Javni rashodi – trošenje sredstava (programi, transferi)Javnim prihodima novci se crpe, a rashodima ponovno ubrizgavaju.D- Reguliranje financijskih tijekova pravnim propisimaFinancijski tijekovi reguliraju se financijskim pravnim propisimaE- Sfere društvene reprodukcije u kojoj javne financije postižu izravne ili neposredne efekteSfere raspodjele: - primarna (raspodjela tržišta)

- sekundarna (država dio zarade uzima od poduzeća)Mehanizam javnog financiranja se vidi i u sekundarnoj i u primarnoj raspodjeli.

javni prihodi

javni rashodi

ZAKLJUČAKJavne financije su državna financijska djelatnost koja je usmjerena prema zadovoljavanju javnih potreba. Država ima živu ulogu u gospodarskom životu. Zadaće (gospodarske) današnje države su: upravljajuća, razmještajuća, raspodjeljujuća i stabilizacijska. Da bi se ostvarile zadaće potrebni su novci.Financijska djelatnost države sastoji se od: prikupljanja, upravljanja, raspodjele i trošenja novca. Glavni financijski tijekovi su javni prihodi i javni rashodi. Novci se prikupljaju javnim prihodima, a troše javnim rashodima. Izravni-primarni učinci financijskih tijekova vidljivi su u granama razdiobe, primarnoj i sekundarnoj. U svim ostalim granama društvene reprodukcije učinci javnih financija su neizravni ili sekundarni.Država se u javnom financiranju javlja kao aktivni subjekt. Financijskom djelatnošću države žele se zadovoljiti javne potrebe. Zadovoljenje javnih potreba temelj je brzog gospodarskog i društvenog razvoja. Kolika je količina javnih potreba, tolika je razina društvenog razvoja. Javne financije su način na koji se zadovoljavaju javne potrebe.

FUNKCIJE JAVNIH FINANCIJA

1. Funkcija alokacije resursa javne ekonomije2. Redistributivna funkcija javnih financija3. Stabilizacijska funkcija javnih financija4. Javne financije u funkciji ekonomskog razvoja5. Socijalna funkcija

Navedene funkcije su suština i smisao javnih financija.(1) FUNKCIJA ALOKACIJE RESURSA JAVNE EKONOMIJEZadaća mehanizama i instrumenata javnih financija je da u skladu s odgovarajućim društveno-političkim načelima obavlja proces alokacije, odnosno razmještaja resursa javne ekonomije, radi zadovoljavanja javnih potreba. Proces alociranja resursa obavlja se mimo djelovanja slobodnog tržišta, odnosno tržišnih zakonitosti ponude i potražnje. Zajedničko u procesu alociranja je korigiranje tržišnih zakonitosti u namirivanju javnih (državnih) potreba.Alokacija resursa (materijalnih), tj. činitelja razvoja može se ostvariti pomoću:

- tržišta (zakon vrijednosti)

privatni sektor

javni sektor

proračun poduzeća

5

- administrativno-planskim putemUzroci koji su do toga doveli bili su složeni: politički, ekonomski, socijalni, revolucionarni. U novije vrijeme ti uzroci nose i obilježja civilizacijskih dostignuća u namirivanju javnih potreba. Potrebe kod kojih ne može ili ne smije biti razlika u alociranju resursa su

- obrana- unutarnja sigurnost- standard nekih javnih usluga (obrazovanje, zdravsvena zaštita i sl.)

Načini ostvarivanja funkcije alokacije resursa:- financiranje proizvodnih investicija- financiranje znanstveno-istraživačkog rada- financiranje transfera nove tehnologije i tehnoloških investicija iz

inozemstva- financiranje narodne obrane i zadaća nacionalnog prestiža- financiranje infrastrukture javnih službi- financiranje zaštite okoline- financiranje intervencija u ekonomije i u socijalnoj sferi- financiranje regionalnog razvoja- financiranje osobnih i materijalnih izdataka u javnom sektoru i sl.

(2) REDISTRIBUTIVNA FUNKCIJA JAVNIH FINANCIJAOstvaruje se mehanizmom javnih prihoda i javnih rashoda. Zadaća ove funkcije je prenositi (transferirati) dio stvorenog dohotka u korist financijskog potencijala institucija koje osiguravaju namirivanje javnih potreba.

Preraspodjela dohotka ostvaruje se:1. fiskalnim prihodima

- porezima- doprinosima i parafiskalnim davanjima i sl.

2. resursima javnog dugaNa ovaj način korigira se ostvareno stanje i odnosi dohotka na osnovi tržišnih mehanizama. Mehanizam preraspodjele i usmjeravanja dijela dohotka za javne potrebe relativno je harmoniziran u modelima tržišne ekonomije, a to pokazuju1. fiskalni sustavi

- struktura- opterećenje

2. mehanizmi transferiranja financijskog potencijala pomoću institucija javnog financiranja

- proračuna- financijskih planova- fondova

Ove institucije osiguravaju ili cjelokupnost ili dio financijskog potencijala u obliku transfera (dotacije, subvencije). Viši stupanj harmonizacije je npr. EU.(3) STABILIZACIJSKA FUNKCIJA JAVNIH FINANCIJAStabilizacijska funkcija koristi mjere i instrumente fiskalne politike u svrhu konjunkturne politike. Makroekonomski tijekovi moraju se usmjeriti tako da se održava ravnoteža između raspoloživih roba i usluga na tržištu i same potražnje. Cilj se postiže skupom većeg broja ekonomsko-političkih mjera:

- instrumentima monetarno-kreditne politike- instrumentima fiskalne politike- mjere iz područja ekonomskih odnosa sa inozemstvom- politikim cijena- politikom dohotka

Navedene mjere trebaju stvoriti uvjete za krajnje ciljeve stabilizacijske politike, a to su: puna zaposlenost, stabilnost cijena, uravnotežena platna bilanca nacionalne ekonomije. Instrumentima i mjerama stabilizacijske politike nastoje se osigurati, odnosno održati kolebanja ekonomskih ciklusa unutar zone, u granicama stabilizacije.Javne financije, odnosno fiskalna politika ima u tome važnu ulogu.

6

krivulja (oscilacija) granice stabilizacijenestabilne ekonomije

krivulja (oscilacija)stabilne ekonomije

koncept granica stabilizacije

Fiskalna politika u modelu ''ekonomije ponude''Bitna komponenta ove ekonomsko-političke doktrine je politika oporezivanja. Nasuprot Keynesijanskoj doktrini težište ove politike je smanjenje poreznog tereta i oštro smanjenje javnih (državnih) izdataka. Navedeno dovodi do stvaranja prostora za

- proširenje poslovne ideje- veće investiranje- produbljenje socijalnih neravnomjernosti- jačanje neravnomjerne razdiobe dohotka

Funkcioniranje ovakvog modela je moguće samo u određenim uvjetima do određene granice izdržljivosti dijela stanovništva.(4) JAVNE FINANCIJE U FUNKCIJI EKONOMSKOG RAZVOJAOvu funkciju javne financije ostvaruju na nekoliko načina. Ovom funkcijom očekuje se poticanje rasta stope društvenog proizvoda. Ova funkcija ogleda se i u kvaliteti razvoja, a ne samo u količinskim učincima.ZaključakJavne financije dobivaju na važnosti radi poticanja uravnoteženog razvoja u ekonomijama i društvu uopće.Javne financije posjeduju i treću mogućnost djelovanja na razvoj, mogućnost korištenja pojedinih kategorija javnih financija

- pojedine vrste prihoda (javne financije mogu djelovati na stvaranje stabilnih uvjeta poduzetništva)

- stjecanje i razdioba dobiti- očuvanje integralnog ekonomskog prostora

Ovaj zadatak ostvaruje se procesom harmonizacije sustava na nadnacionalnoj razini kakav je slučaj u EU. Motiv harmonizacije je poticanje bržeg ekonomskog razvoja, njegovo uravnoteženje. Funkcije javnih financija prerastaju nacionalne okvire. Načini ostvarivanja veze između javnih financija i ekonomskog razvojaRiječ je o mogućim načinima uporabe javnih prihoda i javnih izdataka. Moguće aktivnosti javnih financija su:1. Namijeniti javnim izdacima (proračunskim) investicijske funckije

- financiranje projekata proizvodnog značenja- projekti modernizacije u proizvodnim djelatnostima

2. Transferirati dio proračunskih izdataka u izravne ekonomske namjene- dotacije- subvencije- regresi- drugi načini transferiranja izdataka

S druge strane, moguće je koristiti i instrumentarij javnih financija za izravno poticanje ekonomskog rasta – primjer proizvodnjeporezima transformacijama poreza

7

Porezna politika je djelotvorno sredstvo u poticanju ekonomskog rasta, putem nje možemo učiniti sljedeće:

- poticati formiranje što veće količine novčane akumulacije- poticati štednju- različite fiskalne olakšice u oporezivanju dohotka ekonomskih subjekata- stimulirati investicije

Harmonizacije se susreću u ekonomsko-političkim grupacijama suvremenog svijeta; primjer - EU.

(5) SOCIJALNA FUNKCIJA JAVNIH FINANCIJAJavne financije potvrdile su se kao djelotvoran instrument uspostavljanja ravnoteže suvremenih tržišnih društava preraspodjelom sveukupnog stvorenog dohotka. Preraspodjelom dohotka pomoću fiskalnih (poreznih) opterećenja omogućuje se eliminiranje ekstremnih razlika u razdiobi dohotka. Ova funkcija javnih financija ostvaruje se na 2 načina:

1. Oporezivanjem dohotka - oporezivanjem dohotka i njegovom preraspodjelom omogućava se izravno

oporezivanje imovine i prihoda od imovine- progresivnim oporezivanjem dohotka2. Oporezivanjem potrošnje- do izraza dolazi regresivno djelovanje poreza, njegova nesocijalnost- nerazmjerno se jače oporezuju niže dohodovne skupine

ZaključakDrži li se da su porezi ranije ograničavali nejednakosti u razdiobi dohotka, danas je obrnuto. Uzrok pojave produbljivanja nejednakosti u razdiobi dohotka u ekonomski razvijenim društvima je nedjelotvorna politika države u preraspodjeli dohotka. Smanjivanje progresije (visokih graničnih stopa poreza na dohodak) oporezivanja dohotka išlo je u prilog najbogatijih društvenih skupina.Primjer:Smanjenje je izvršeno od 80% u SAD i od 98% u Velikoj Britaniji na 40% i u jednoj i drugoj. Rezultati istraživanja pokazali su da stupanj nejednakosti u razdiobi dohotka ima svoje granice. Produbljivanje ima vrlo negativnu korelaciju s ekonomskim rastom, svekolikom socijalnom i političkom stabilnošću suvremenih država. Vladajuće društvene strukture trebaju izvući odgovarajuće pouke, osobito ekonomije i društva u tranziciji.

FISKALNI FEDERALIZAM

Danas u svijetu imamo oko 200 različitih fiskalnih sustava. Niti jedan fiskalni sustav nije uređen tako da postoji samo jedan nosilac fiskalne vlasti radilo se o unitarnim ili federalnim državama. Fiskalni federalizam predstavlja financijske odnose između nosioca fiskalne vlasti i različitih razina unutar jednog fiskalnog sustava. Temeljni problem je podjela fiskalnog suvereniteta. Fiskalni suverenitet je pravo, odnosno ovlaštenje nosioca fiskalne vlasti da uvede određenu fiskalnu obvezu i da se koristi sredstvima prikupljenim na ime te obveze kao svojim prihodom. U uređivanju fiskalnog federalizma trajno su aktualna brojna pitanja raspodjele nadležnosti i sredstava. Generalno gledajući mogu se promatrati 3 specifične grupe pitanja

- fiskalni suverenitet- raspodjela izvora- raspodjela nadležnosti

U suvremenoj tržišnoj ekonomiji stalno se postavlja pitanje optimalnog oporezivanja. Prilikom ''stvaranja'' optimalnog oporezivanja treba voditi računa o načelima fiskalne decentralizacije.Načela fiskalne decentralizacije:

- načelo raznolikosti- načelo jednakosti

8

- načelo usredištene (centralizirane) preraspodjele- načelo mjesne neutralnosti- načelo usredištene (centralizirane) stabilizacije- načelo ispravljanja prekoračenja u potrošnji- načelo davanja minimuma osnovnih javnih usluga- načelo ujednačavanja fiskalnog položaja

Na temelju navedenih načela te deklaracija o mjesnoj samoupravi kao temelj zadaće nižih javno-pravnih tijela ističu se:

- školstvo- preventivno zdravstvo- vodoopskrba- mjesne ceste- stanogradnja- zaštita od požara- zaštita okoliša

Da bi se ispunili zadaci nižih javno-pravnih tijela na najbolji način, treba:- razdvojiti odgovornosti između nižih javno-pravnih tijela i središnje države

kada je u pitanju javna potrošnja- svesti ovisnost nižih javno-pravnih tijela o središnjoj državi na minimum- određene izvore prihoda prepustiti u nadležnost nižih javno-pravnih tijela- osigurati da financiranje nižih javno-pravnih tijela bude usklađeno sa

njihovim odgovornostima- uspostaviti mehanizam koji će izjednačiti razlike između nižih i viših javno-

pravnih tijelaFiskalni odnosi u razvijenim zemljamaFiskalna decentralizacija aktualna je tema u velikom broju zemalja kako bi se postigla veća funkcionalnost fiskalnog sustava. Postoje dileme oko toga koji je put decentralizacije u utvrđivanju i podjeli nadležnosti oko javnih prihoda najbolji. Da li je to povećanje učešća u zajedničkim prihodima; davanje većih ovlasti nižim razinama ili kombinacija prvog i drugog?Fiskalni odnosi različitih razina vlasti u razvijenim zemljama se razlikuju. U nekim zemljama lokalna vlast ima vrlo malu ulogu i uvelike ovisi o dotacijama središnje vlasti. Neke države imaju vrlo jaku lokalnu vlast, gotovo da ne ovise o središnjoj državi. Razvijene zemlje stalno preispituju i nastoje poboljšati te odnose. Suvremeni porezni sustavi postavljaju zahtjev za davanjem prednosti oporezivanju potrošnje spram oporezivanja dohotka. Aktualno pitanje je rješavanje problema preraspodjele prihoda od PDV-a. Gotovo sve zemlje svijeta, neovisno o političkom uređenju uvele su i primjenjuju PDV uglavnom na središnjoj razini vlasti. Modeli funkcioniranja PDV-a u suvremenim federalnim državama

1. Model kooperativnog federalizma prema kojem je PDV jedinstven za cijelu zemlju, a zakonodavstvo reguliranja pripada federalnoj vlasti. Primjer: Njemačka, Austrija, Švicarska.

2. Model konkurentnog poreznog suvereniteta prema kojem centralne i niže razine vlasti imaju podjednako pravo uvođenja općeg poreza na promet, a shodno tome imaju i vlastite prihode. Primjer: Kanada

3. Hibridni model predstavlja kombinaciju prva dva. PDV je uveden na centralnoj razini, a raspodjela se vrši između centralne federalne vlasti i vlasti federalnih jedinica. Brazil – ovaj model je najkompliciraniji na svijetu.

Primjer: NjemačkaFiskalni federalizam u Njemačkoj ima odlike unitarne države sa snažnom središnjom vlašću. Federalni odnosi temelje se na jedinstvenom poreznom sustavu. Njemačku karakteriziraju 3 razine vlasti: centralna, državna i lokalna. Prihodno su najvažniji:

- porez na dohodak građana- porez na dohodak korporacija- PDV

Porezni propisi u Njemačkoj temelje se na efikasnosti, pravednosti i jednakosti u pogledu raspodjele resursa. Vodoravna i okomita raspodjela prihoda kod

9

zajedničkih poreza u Njemačkoj utvrđena je ustavom, a raspored prihoda od PDV-a temelji se na više kriterija od kojih su najvažniji porezni prihodi po glavi stanovnika i visina prihoda po glavi stanovnika.Primjer: KanadaPrimjer modela konkurentskog poreznog suvereniteta je Kanada u kojoj funkcionira model fiskalnog federalizma sa dominacijom konkurentnog fiskalnog suvereniteta. Federalna vlast i provincije u Kanadi imaju paralelni fiskalni suverenitet za uvođenje svih vrsta poreza, a između njih postoji i koordiniranost kada je u pitanju vođenje fiskalne politike. Koordinacija bi trebala rezultirati poreznom harmonizacijom, jednostavnošću poreznog sustava i regionalnom transparentnošću.Primjer: SADSAD ima specifičan sustav raspodjele prihoda u kojem se preklapa fiskalni suverenitet federacije i fiskalni suverenitet federalnih država. U takvom sustavu federalne države mogu samostalno uvesti gotovo sve vrste poreza, pa se tako preklapaju porezi koje naplaćuju pojedine razine vlasti. Kada je riječ o učešću prihoda na razini vlastioko 62% svih poreznih prihoda pripada federacijioko 25% pripada državama ioko 13% pripada lokalnoj razini.Najviše međudržavnih dotacija pripada lokalnoj razini – 2/3, dok 1/3 pripada državi. Države dotiraju lokalnu razinu, a federacija dotira države. Obrana i mirovinsko osiguranje u potpunosti su izdaci federacije, a zauzimaju najznačajnije mjesto u strukturi rashoda federacije. Državna razina najviše izdvaja za ceste i socijalnu skrb, dok lokalna za policiju i obrazovanje.Struktura poreza SAD-aFederacija najveće prihode od poreza ima od poreza na dohodak i doprinosa za socijalno osiguranje, država i lokalna vlast od poreza na promet i imovinu. Važan izvor prihoda države i lokalne razine vlasti su dotacije središnje države. Država daje dotacije lokalnoj razini, a federalna razina daje državama. Fiskalni ugovori odnosno podjela poreznih i rashodnih ovlaštenja nalazi se u samoj biti ugovora među članicama. Ovakav način primjenjuju SAD, Australija, Kanada, Njemačka...Primjer: BiHBiH kao država sa postojećom strukturom ustanovljena je Daytonskim sporazumom 1995. godine. Sporazumom je previđeno da se država BiH sastoji od 2 entiteta i to Federacije BiH i Republike Srpske te Distrikta Brčko koji će ravnopravno egzistirati. Ustavom FBiH predviđeno je da se ona sastoji od 10 županija kao 10 regionalnih jedinica sa vrlo širokim ovlastima. Svaka županija ima lokalne jedinice uprave – općine. Republika Srpska sastoji se od općina kao lokalnih jedinica uprave.Razine vlasti u BiH:

- državna- entitetska- županijska - općinska

Svaka od navedenih razina ima svoje ovlasti i nadležnost u upravljanju i rješavanju pitanja od javnog interesa. Da bi ovakva organizacijska struktura učinkovito funkcionirala nužno je osigurati izvore sredstava na svim razinama. Državna razina financira se iz sredstava koje izdvajaju entiteti iz svojih proračuna i to 1/3 proračuna države financira Republika Srpska, a 2/3 FBiH. Nadležnosti države BiH

- financira parlament države- financira ministarsko vijeće i državna ministarstva- servisira javni dug

ZaključakFiskalni porezni sustav BiH je nestimulativan i neekonomičan, te ga zbog toga treba što prije reformulirati. Uz veliku pomoć američkog ministarstva financija i agencije za međunarodni razvoj i entitetskih ministarstava financija, u tijeku je proces modernizacije poreza u BiH. BiH je u svakom pogledu složena država.

10

Odredbama iz Daytonskog sporazuma u BiH je stvoren vrlo složen fiskalno-porezni sustav koje se temelji na 4 razine vlasti. Model sa 4 razine vlasti je doveo do toga da središnja država BiH prije 2 godine praktički nije imala nikakve ovlasti. Prvi koraci u reformi učinjeni su tijekom 2003./04. godine kada je donesen zakon o sustavu neizravnog oporezivanja koji stupa na snagu 8.1. 2004.godine. Zakonom je uređena jedinstvena provedba neizravnog oporezivanja na cijelom teritoriju BiH. Zakon o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda od neizravnih poreza primjenjuje se od 1.1.2005. Zakonom je određeno koje prihode prikuplja uprava, a to su:

- neizravni porezi- ostali prihodi i pristojbe

PDV je uveden 1.1.2006.

METODOLOGIJA JAVNIH FINANCIJA

Svaka znanstvena disciplina ima svoju metodologiju. Javne financije kao znanstvena disciplina su prepoznatljive. To je samostalna disciplina i radi toga je logično da su prepoznatljive po svojoj metodologiji. Pomoću svoje metodologije dolaze do vlastitih rezultata u financijskoj djelatnosti ljudi. Kada je riječ o metodologiji u društveno-ekonomskim odnosima, ova metodologija je prepoznatljiva pomoću 3 komponente:

1. Sadržaj kao specifična osobina svodi se na opis, odnosno tumačenje odgovarajućih područja i društveno-ekonomske zbilje. Navedena tvrdnja javlja se u obliku tvrdnje po činjenicama, zakonima, teorijama i vrijednosnim prosudbama.

2. Znanstvena spoznaja utvrđuje se odgovarajućom metodom. Metodom se očituje način mišljenja i ispitivanja radi stjecanja što objektivnije spoznaje. Do cilja se može doći i tehničkim metodama.

3. Stupanj znanstvene spoznaje stvarnosti prema praksi u društveno-ekonomskoj djelatnosti. Ova komponenta još se naziva socijalnom umjerenošću znanstvene spoznaje. Može se reći da metoda nije potpuno neutralna prema društveno-ekonomskoj zbilji.

Na temelju navedenih komponenti razvile su se brojne teorije i tumačenja financijske zbilje i tome primjerene metode. Jedan broj autora uopće metode promatra kroz osvjetljavanje predmeta određene znanstvene discipline, dok drugi pod metodom gledaju planski postupak za postizanje tog cilja. Može se reći da je to postupak kojim se na temelju saznanja o predmetu znanstvene discipline, u našem slučaju javnih financija, dolazi do potpunog ili novijeg znanja. Ovdje se podrazumijeva postupak kojim se dolazi do novog saznanja, predmet, sredstvo odnosno tehnike i sredstva pomoću kojih otkrivamo osobine predmeta znanstvene discipline kao i svrhe i cilja ispitivanja. Opće metode koje koriste javne financije u svom istraživanju:

- analiza i sinteza- apstrakcija i konkretizacija- generalizacija i specijalizacija- induktivna i deduktivna metoda- modeliranje i klasificiranje- komparativna metoda- metoda idealnih tipova- povijesna metoda- dijalektička metoda- anketa- intervju itd.

Metodološki pristup kod javnih financija zastupljen je u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. U posljednje vrijeme u istraživanjima nazočne su suvremene kvantitativne metode i to: ekonometrija, modeli i suvremena ekonomska analiza. Statističke metode služe za mjerenje matematičke formulacije pojava:

- javnim prihodima

11

- javnim izdacima- i drugim kategorijama javnih financija.

Ova analiza se oslanja na temeljni odnos cjelina i dijelova. Koriste se najsuvremenije teorije sustava, gdje do izražaja dolazi teorija funkcionalne analize koja tumači pojave pomoću njihove međusobne ovisnosti, ili drugim rječima, podrazumijeva uporabu najsuvremenijih tehničko-tehnoloških fenomena koji koriste matematičku i statističku aparaturu i kompjutorsku tehnologiju. Kod istraživanja u javnim financijama zastupljen je timski rad.Koristi uporabe modela su:

- omogućavaju analizu i simulacije na složenim odnosima, što bi bilo nemoguće s realnim sustavom

- moguća je ekonomija resursa uporabljenih u analizi pojava u javnim financijama, odnosno ekonomiji javnog sektora

- vrijeme analiza pojava i odnosa se znatno smanjuje, što omogućuje višu razinu djelatnosti istraživanja u javnim financijama

- moguće je usmjeriti analizu na temeljne značajke pojavaElementarne faze u postupku kod matematičkih modela:

1. Definiranje ciljeva2. Planiranje istraživanja3. Formuliranje problema4. Izgradnja modela5. Izbor metode rješavanja problema6. Programiranje i testiranje prikupljenih podataka7. Ocjena reprezentativnosti modela8. Implementacija modela

Razvoj kompjutorizacije omogućio je simuliranje pomoću određene vrste matematičkih i logičkih modela.Simulacija omogućava:

- dublje ispitivanje relacija sustava i njegovo poboljšanje- ispitivanje dijelova nastalih promjena u realnom sustavu- ispitivanje učinaka poduzetih mjera u reorganizaciji i dogradnji realnog

sustava prije nego što dođe do intervencije u tom sustavu- analizu osjetljivosti realnog sustava na pojedine varijable i analizu

međusobnog djelovanja varijabli u realnom sustavu- ispitivanje novih stanja u kojima se sustav može naći- studiju dinamičkog ponašanja sustava u realnom kratkoročnom i

dugoročnom razdoblju

Shema komponenti aktivnosti modela i simulacije

modeliranje simulacija

Redoslijed faza u procesu simulacije

Ako ih nema dosta

NE

REALNI SUSTAV

MODEL

RAČUNALO

POČETAK

definiranje strategije simuliranja

simulacija neophodna

potrebni podaci i izvori

definiranje podsustava

povezivanje podsustava

izbor druge metode

12

NE

DANE DA

NE

Simulacija modela određenog sustava nije dovoljna spoznaja funkcioniranja sustava ili podsustava u suvremenom znanstvenom istraživanju. Ova metoda pruža samo mogućnosti oponašanja djelovanja realnog sustava. Pri tome se koristi utjecaj promjene uvjeta, odnosno varijabli na neki sustav. Potrebno je tražiti optimalno djelovanje sustava i u ekonomiji. Potrebno je produbljivanje znanstvene spoznaje odgovarajućih fenomena, a takav se zahtjev postavlja znanstvenim istraživanjima i u javnim financijama i uopće u sektoru javne ekonomije. Optimizacija znači dostizanje višeg stupnja kvantitativnih spoznaja, funkcioniranja sustava ili podsustava u odnosu na simulaciju.Prikaz mehanizma simulacije u ekonomiji odnosno javnim financijama

Simulacija se svodi na to da se variranjem ulaznih parametara (inputa) i analizom rezultata bira najpovoljnije rješenje.

Prikaz mehanizma metodologije optimalizacije procesa u ekonomiji, tj. u javnim financijama

model važeći

parametar 1

parametar 2

parametar 3

SUSTAV

SUSTAV

SUSTAV

REZULTAT

REZULTAT

REZULTATKriteriji

1

2..n

V1

V2...

SUSTAV

REZULTA

KRITERIJI1. Maximalni proračunski prihodi

2. Minimalna stopa poreza.

13

U slučaju optimuma traži se optimalnost zadanih kriterija te izbor takvih parametara koji će osigurati funkcioniranje sustava, a kriterijima dati optimalne vrijednosti. Pozornost valja obratiti na rezultat kvalitete koji se mora ocjenjivati u odnosu na kriterije sustava, a ta djelotovornost znači nastojanje do što višeg stupnja zadovoljavanja kriterija. Optimizacija se svodi na to da se matematičkim modelima određuje onaj skup parametara koji osiguravaju funkcioniranje sustava i daje najbolje rješenje zadanim kriterijima. Taj aspekt kod javnih financija dolazi do izražaja u optimizaciji:

- odnosa agregata javnih prihoda ili izdataka te osnovnih makroekonomskih kategorija (društvenog proizvoda ili narodnog dohotka)

- odnosa visine stope poreza i mase fiskalnih prihoda i sl.

JAVNE FINANCIJE U SUSTAVU DRUŠTVENOG RAČUNOVODSTVA

Društveno računovodstvo predstavlja skup računa i konvenvcija (računovodstvenih dogovora) za praćenje trošenja dohotka i proizvodnje čitave zemlje u određenom vremenskom periodu, najčešće 1 g. To su računi gdje pratimo prihode i rashode svih računa. Društvenim računovodstvom obuhvaćeni su svi sektori, pa tako i javni sektor.Evidencija društvenog računovodstva je evidencija:

1. Prihoda odgovarajućeg sektora u procesu tekuće proivodnje2. Rashoda odgovarajućeg sektora krajnjih kupaca za kupnju proizvedenih

dobara i uslugaZnačaj društvenog računovodstva

1. Mjerenje dostignutog nivoa proizvodnje u ekonomiji2. Uzroci koji su do toga doveli3. Osnova za pripremu mjera gospodarske politike

Društveno računovodstvo pokazuje zdravlje ekonomije i predstavlja osnovu za njeno ozdravljenje. Pokazatelj zdravlja ekonomije je agregatni output, tj. godišnji output dobara i usluga ( DBP, GNP, GDP ). Konstatira uzroke koji su doveli do tog stanja i pomaže nam da se pripremimo za budućnost. Ako imamo dobru analizu uzroka koji su doveli do takvog stanja, imat ćemo kvalitetnije mjere gospodarske politike. Društveni bruto proizvod (DBP) predstavlja ukupnu tržišnu vrijednost svih finalnih dobara i usluga proizvedenih u jednoj ekonomiji u određenom vremenskom razdoblju, najčešće 1 g. Ako od društvenog bruto proizvoda oduzmemo vrijednost uvoza i izvoza, dobit ćemo društveni proizvod. Ako od društvenog proizvoda oduzmemo vrijednost materijalnih troškova i amortizacije, dobit ćemo nacionalni ili narodni dohodak, koji podijeljen sa brojem stanovnika daje narodni dohodak po glavi stanovnika (per capita).Karakteristike DBP-a

- Mjeri cjelokupnu tekuću proizvodnju bez obzira na to jesu li proizvedena dobra ili usluge prodane ili ne.

- DBP stavlja naglasak na finalna dobra i usluge finalnih proizvoda.Intermedijarna dobra i usluge su dobra i usluge koje se nalaze u proizvodnji finalnih dobara i usluga, a oni sami nisu finalni proizvodi. Po metodologiji izračunavanja DBP-a oni se iz njega isključuju, a tamo gdje se intermedijarna

V1

V2...

REZULTA

KRITERIJI1. Maximalni proračunski prihodi

2. Minimalna stopa poreza.

14

dobra i usluge ne mogu razdvojiti, ili se ne zna gdje koje dobro spada, onda se ona uključuju u DBP.Mjerenje DBP-a

1. Pristup tijeka proizvodnjepo metodologiji DBP se izračunava kao novčana vrijednost tijeka svih finalnih proizvoda i usluga poizvedenih u društvu. DBP = C + I + G + XC- osobna potrošnjaI- bruto privatne domaće investicijeG- javni rashodi (državna potrošnja)X- neto izvozKod ovog načina izračunavanja pod G uzimamo kategoriju rashoda. Ovo izračunavanje mora uzeti u obzir tržišne cijene koje se uzimaju kao ponderi, a njima se ponderiraju veličine u formuli DBP-a. Tržišne cijene na odgovarajući način odražavaju zadovoljstvo što ga potrošači dobiju od svakog dobra, zato što se pretpostavlja da se za svako dobro ili uslugu vezuje određena korist ili užitak.

2. Pristup prihoda Po ovom pristupu DBP jednak je sumi čimbenika koji prestavljaju troškove proizvodnje finalnih proizvoda društva, a to su: nadnice, kamate, rente, izravni i neizravni porezi, amortizacija, profiti. Kod ovog načina izračunavanje pod G uzimamo kategoriju poreza koji spadaju u kategoriju prihoda, što znači da za G računamo prihod. Iznos BDP-a, bez obzira računamo li ga na prvi ili drugi način, mora biti jednak.Pregled društvenih računa

PROIZVODNI PRISTUP PRIHODNI PRISTUPosobna potrošnja Cinvesticijska potrošnja Idržavna potrošnja Gneto izvoz X

nadnicekamate, rente i dr. dohocineizravni poreziamortizacijadobit

DBP DBP

Analiza računa javnog sektora također se može vršiti na 2 načina1. Proizvodni pristup

Javna potrošnja označava sve državne rashode za dobra i usluge, sva plaćanja koja služe za nabavku tekuće proizvodnje, tj. sve ono što obavlja javni sektor. Javna potrošnja se orijentira prvenstveno na finalna dobra i usluge, kao i društveni bruto proizvod. I ovdje se pojavljuju intermedijarna dobra i usluge. Rashodi za dobra i usluge su:

- rashodi namijenjeni za tekuća ili trajna potrošna dobra ( finalni rashodi)- rashodi za dobra koja ulaze u proizvodnju privatnih poduzeća

( intermedijarni rashodi)Teorijski u DBP bi trebali ući samo finalni rashodi, no u praksi je teško napraviti razliku između finalnih i intermedijarnih dobara. Transferni rashodi predstavljaju plaćanja za nabavku prije proizvedenih dobara.

- nerobna plaćanja usmjerena prema potrošačima ili poduzećima- preko transfernih javnih rashoda povećava se potražnja primatelja

Kategorije od kojih se sastoje transferni rashodi1. Kotizacije za socijalno osiguranje (osiguranje nezaposlenih, plaćanja

starim i bolesnim osobama, zdravstveno i osobno osiguranje, primanja ratnih veterana..)

2. kamata na javni dug3. transferi s ekonomskim ciljem (dotacije, subvencije)

Transferni rashodi se isključuju iz DBP-a.2. Prihodni pristup

Ovdje dolazi do izražaja razmatranje pitanja odakle se financiraju državni rashodi?Iz poreza i to:

- izravnih

15

- neizravnihRazlika računa javnog sektora i državnog proračuna je u metodologiji obuhvatna kategorija javnih prihoda i javnih rashoda.Proračunsko zadovoljenje potrebaKod društvenih dobara broj sudionika je obično velik. Bilo koji pojedinačni doprinos imat će veoma mali utjecaj na ukupnu ponudu. Ako ovo imamo na umu, potrošačima će biti u interesu da se ponašaju kao ''slobodni jahači''. Kod proračunskog zadovoljenja potreba mora se koristiti politički postupak.

Taj se postupak koristi:1. Da bi se otkrile preferencije (što znači da vladi treba reći koje bi se

društvene potrebe trebale zadovoljavati)2. Kako bi se osigurala financijska sredstva za njihovo financiranje ( to se

postiže glasovanjem o poreznim rashodima)Proračunska odluka potiče na otkrivanje preferencija i omogućava određivanje ponude društvenih dobara. Biračima se nudi izbor između različitih proračunskih prijedloga koji nose ceduljicu sa cijenom što plaćaju u obliku poreza. Cijena će ovisiti o ukupnom trošku ponude javnih dobara za zajednicu kao cjelinu. Na izborima birači ovise o vlastitoj spoznaji. U ideološkim uvjetima birači će podržati poreznu cjelinu koja odražava procjenu njihove granične koristi. Glasovanje o porezima i rashodima se vrši odjedanput i može samo približno odrediti što bi bio optimalan proračun. Najbolja tehnika je politički izbor koji stoji na raspolaganju.

JAVNA DOBRAJavna dobra i usluge susreću se u sektoru javne ekonomije kao temeljna kategorija. Prof. Samuelson govori o 2 kategorije dobara:

1. uobičajena privatna potrošna dobra (X1, X2...Xn) koja mogu biti raspoređena među različite pojedince

2. kolektivna potrošna dobra (Xm+1, Xm+2...Xm+n) koja se koriste za zajednički interes

Razlika između privatnih i društvenih dobaraDobra i usluge na privatnom tržištu obilježavaju osobne preferencije potrošača i njegovu kupovnu moć.Javna dobra i usluge posjeduju sljedeća obilježja:

- ona nisu podobna za racionalnu uporabu- nije poželjna njihova racionalna uporaba- nisu za uporabu, odnosno namirivanje i posredovanje na privatnom tržištu- nedjeljiva su u korištenju

Javna dobra obilježava nedjeljivost u proizvodnji ili zajedničkom prisvajanju, npr. narodna obrana, zdravstvena zaštita, javno obrazovanje, fundamentalna znanstvena istraživanja i sl.Kako se koriste javna dobra?Svaki pojedinac zna da smo spokojni ako znamo da nad našom sigurnošću bdiju oružane snage, da odlazimo u škole i na fakultete, koristimo usluge bolnica i lokalnih ambulanti i sl. Sve navedeno je stvorila javna vlast, tj. država, na što se troši dio nacionalnog dohotka. Dohodak se uzima od stanovništva i ekonomskih subjekata, za javne financije prepoznatljivu kategoriju poreznih obveznika. Svi oni moraju odvojiti dio stečenog dohotka za financiranje navedenih kategorija. međutim, postoje također i nepoželjne pojave:

- javna vlast – država može doći do dobrovoljnih sredstava samodoprinosima. U praksi je poznato da ova dobrovoljnost ne donosi rezultate

- kada pojedinci, tj. porezni obveznici odbiju datu svoju dobrovoljnu podršku za financiranje javnih dobara. Taj slučaj je u praksi poznat kao problem ''slobodnog jahača''

Država uvodi oporezivanje radi namicanja financijskih sredstava da osigura ponudu javnih dobara. U jednoj točki, tj. ponudi javnih dobara dolazi do potrebe razlučivanja bitnih značajki koje tu ponudu distanciraju od ponude na

16

konvencionalno-privatnom tržištu. Ponuda na privatnom tržištu upravljena je tržišnim odnosima, tj. ponudom i potražnjom u svezi s djelovanjem zakona vrijednosti. Ovi odnosi mogu se ilustrirati modelom uravnoteženog konvencionalnog tržištapotražnja(An) ponuda (As)

Ovaj model predstavlja tržišnu ravnotežu opisanu sjecištem krivulja ponude i potražnje. Sve osobe koje se pojavljuju na takvom tržištu suočene su sa istim cijenama, zbroj ponude je jednak zbroju potražnje. Na ovom tržištu zasnovan je opći model tržišnih ekonomija.Ovdje se postavljaju određena pitanja:

1. Kako funkcionira ponuda ( i potražnja ), odnosno tržište javnih dobara i usluga?

2. Kako se određuje ponuda tih usluga?3. Kako je utvrđena moć i opremljenost oružanih snaga, izgrađen broj škola,

bolnica, veličina parkova i sl.?Ovo tržište moguće je prikazati i grafički u obliku Lindahlovog ekvilibrija. Ekvilibrij (ravnoteža) predstavlja sjecište krivulja ponude i potražnje javnih dobara.Razlika između Lindahlovog i tržišnog ekvilibrijaU Lindahlovom ekvilibriju svi pojedinci, članovi društva prisvajaju jednaku količinu dobara. Prisvajanje se obavlja u uvjetima različitih poreznih opterećenja. U ovom slučaju svi ne prisvajaju jedno dobro po jednakim cijenama. Napomena: Lindahl je u analizi pošao od hipoteze da su pojedinci suočeni s postojećom visinom poreza i da ne mogu utjecati na izmjenu njegove visine, što je pogrešno.Model tržišta javnih dobara i usluga – Lindahlov ekvilibrij

porez-cijena

krivulja ponude G*-ravnoteža P1-porez koji plaća 1. osobaP2-porez koji plaća 2. osobaP*-vrijednost poreza (P1+P2)

javno dobro

potražnja osobe 1

potražnja osobe 2

Napomena: Lindahlov ekvilibrij predstavlja istodobno i Paretovu efikasnost, odnosno optimum prema kojem se ostvaruje takva alokacija dobara koja čini bogatijima oba pojedinca. To je neizvedivo. Jedan od njih mora biti prikraćen. Paretova učinkovitost jeste ona učinkovitost koja se postiže kada nijedna moguća reorganizacija proizvodnje ili potrošnje ne može nikome poboljšati položaj, a da se drugome ne pogorša. U uvjetima učinkovitog razmještaja ne može se poboljšati položaj nijedne osobe, a da se ne pogorša druge. Učinkoviti razmještaj omogućuje da se iz postojećih društvenih izvora dobije najveća količina dobara i zadovoljstva. Na konvencionalnom (privatnom) tržištu ponuda i potražnja odvijaju se

17

posredstvom kriterija dogovora dviju strana, tj. kupca i potrošača. Pitanje koje se nameće je: koji kriterij vrijedi u funkcioniranju Lindahlovog mehanizma alokacije javnih dobara? Ponuda tih dobara utvrđuje se pomoću političkih procesa. Da bi se analizirao opisani problem, treba ustvrditi da je riječ o takvoj raspravi koja ima u svom obzoru analizu ekonomskih aspekata političkih procesa. Daljna analiza se produbljuje i dodiruje funkciju potrebnog i središnjeg mehanizma u tim procesima, a to je javna vlast – država.

JAVNO ZADOVOLJENJE DRUŠTVENIH DOBARA

Teorija društvenih dobara osigurava racionalno objašnjenje alokacije i proračunske funkcije. Utvrđivanje proračunske politike isključivo je politički proces, znači, nije predmet ekonomske politike koja može dati odgovor za najbolje rješenje o raspodjeli resursa. Zadatak proračunske funkcije je da ustanovi mehanizam u zadovoljavanju javnih potreba koje će u demokratskom društvu djelovati što efikasnije. Na osnovu rečenog, izvršit ćemo promatranje određenih situacija:

- društveno dobro- neefikasno tržište

Tržišna ekonomija predstavlja efikasnu uporabu resursa u osiguranju privatnih dobara. Kada je riječ o tržišnoj ekonomiji i privatnim dobrima, potrošači su ti koji sugeriraju proizvođačima što će se proizvoditi i oni te želje promatraju radi što većeg profita. Međutim, tu dolazi do uplitanja države i konkurencije koja će na tržištu osigurati preferencije potrošača. Praksa: proces je složen, kao što je i tržište nedovoljno konkurentno. Proizvodnja je podložna opadajućim troškovima, potrošači su nedovoljno informirani ili zavedeni reklamom.Zaključak: Tržište ne može riješiti sve probleme ekonomske prirode.

1. Kada se koristi od potrošnje dijele i ne mogu se ograničiti na pojedinačne potrošače, ili kad su posljedica ekonomskih aktivnosti, gdje društveni troškovi dolaze do izražaja, i tamo gdje posljedice ne snosi ni proizvođač ni potrošač.

2. Tržište može zadovoljiti one potrošače koji se determiniraju u raspodjeli dohotka.

3. Problem može biti i u nezaposlenosti djelatnika, inflaciji itd.Na osnovu navedenog, ovu situaciju raščlanjujemo na 3 situacije:1. situacija – Tržište privatnih dobaraOvaj problem ćemo simulirati na određenoj hipotezi gdje ćemo u kontekst staviti potrošače A i B. Potrošač A je uvjetovan mogućnostima plaćanja uz određenu cijenu, a B ne može platiti određeno dobro i radi toga biva isključen. Zaključak: Ovdje je razmjena uvjetovana privatnim vlasništvom, dolazi do isključenja potrošača B. Ovdje se ostvarila naša hipoteza da potrošač nameće proizvođaču što treba proizvoditi i on pod pritiskom konkurencije proizvodi ono što potrošač želi. Proces funkcionira na tržištu privatnih dobara, a kada je tržište neefikasno, javlja se proračunska intervencija.

2. situacija – Neefikasnost radi neefikasnosti potrošnjeKod potrošnje društvenih dobara isključivanje nije primjenjivo jer ta dobra nemaju konkurentni karakter. Korist koju ima potrošač A ne umanjuje to što je imaju i ostali. Korisnost je na određeni način dostupna svima i jedan korisnik ne ometa drugog. Postavlja se drugo pitanje, a to je da efikasna uporaba resursa zahtijeva da cijena odgovara troškovima. Kada je granični trošak = 0, trebala bi biti takva i cijena.Npr. zaštita zraka- isključivanje bilo kojeg korisnika je nemoguće, a sudjelovanje korisnika A ne šteti korisniku B. Npr. glazba- ima situacija kod korištenja javnih dobara gdje se može primijenjivati isključivanje (slušanje glazbenog programa)

18

kada se ugrade uređaji za ometanje. Ovakvo isključivanje u praksi nije dozvoljeno jer se ne radi o konkurentnoj potrošnji.Druga situacija je ako je granični trošak propuštanja dodatnog korisnika = 0, trošak instaliranja se mora pokriti, a to se rješava proračunom. To potrošači rješavaju kroz politički proces što ih obvezuje u odlučivanju.3. situacija – Neefikasnost tržišta radi nemogućnosti isključenjaOva situacija poznata je kada je potrošnja konkurentna, ali isključenje nije moguće. Primjer: Putovanje u vrijeme prometne gužve – Korištenje zakrčenih prostora je vrlo konkurentno. Isključivanje ili prodaja raspoloživih prostora bi bila efikasna. Korištenje zakrčenih prostora pripalo bi onima koji ga najviše cijene i koji su spremni platiti najvišu cijenu. Isključivanje bilo kojeg korisnika nije moguće, ili ako bi se to i ostvarilo, cijena je vrlo visoka. Ovdje se radi o neefikasnosti tržišta. Ovakva situacija se mora tolerirati dok se ne pronađe odgovarajuća tehnika pomoću koje je moguće izvršiti isključivanje i to u onim situacijama kada je broj sudionika velik.

KOMBINIRANA DOBRA

Postoji razlika između privatnih dobara koja su konkurentna i društvenih dobara koja to nisu. Ova teza u cijelosti nije realistična. Razlog tome je što postoje mogućnosti kombiniranog zadovoljavanja potreba kada privatna potrošnja stvara eksternalije, tj. izvlači i privatne i društvene koristi.Primjer: cjepivo- Osoba A izvlači korist radi toga što se cijepila protiv dječje paralize, a to čine i drugi među kojima je i jedan broj potencijalnih nosioca.Primjer: obrazovanje- Osoba A ne samo da izvlači osobne koristi, već ona omogućava i drugima da uživaju u druženju s obrazovanim pojedincima.Kada je riječ o cjepivu, onda se ova nabavka manifestira kroz tržišnu potrošnju koja je rezultat dobrovoljne kupnje. Ovdje do izražaja dolaze eksterne koristi. Kada je riječ o potrošačima cjepiva, oni plaćaju neto cijenu, a društvena zajednica subvenciju do neto cijene plaća iz proračuna.Problem koji se ovdje javlja je visina subvencije. Ovdje do izražaja dolazi eksterna korist i određivanje adekvatne veličine subvencije, što se odražava na teškoće u otkrivanju preferencija, kao i kod društvenih dobara. Problem radi svoje složenosti u odnosu na korist i preferencije mora se rješavati putem političkog procesa. Ovdje se interne koristi potrošača dopunjuju sa eksternim koristima; tu se misli na privatna plaćanja i subvencije. Ovdje dolazi do izražaja teorija poreza i subvencija. Subvencije se kreću 0-100%. Primjena subvencija u praksi je ograničena.Za otkrivanje preferencija potreban je politički proces kako bi se mogli baviti društvenim dobrima. Gdje nema isključivanja, neće biti ni dobrovoljne naknade, kao ni otkrivanja preferencija. Pojedinac misli da nema smisla platiti naknadu jer su velike cifre, a pojedinačni doprinosi ne mogu mnogo promijeniti ukupnu ponudu. Zadovoljenje društvenih dobara se događa u velikim skupinama, a eksterne koristi uglavnom se pojavljuju u slučajevima kada je riječ o malom broju zainteresiranih. Npr. Kada se susjedi dogovore o zajedničkom prskanju voćaka i sl. Isto tako, određene vlade mogu surađivati na zajedničkim pothvatima kao što je slučaj NATO-a. U navedenim slučajevima odluke se ne donose referendumom, nego nagodbom između izabranih predstavnika, tj. dogovaranjem, bilo da se radi o privatnim ili društvenim dobrima gdje ishod ne mora biti efikasan. Povećanje broja sudionika dovodi do konkretnih rješenja kada su posrijedi privatna dobra, što nije slučaj sa društvenim dobrima. Ovdje dolazi do određenih poteškoća, pa se ovaj problem mora rješavati političkim procesom kada su u pitanju eksterne koristi. Eksterne koristi su vezane za dogovaranje koje je vezano s nagodbenim sposobnostima i umijećem nagodbenih prestavnika. U prvi plan izlazi problem eksternih troškova, a i ovdje imamo mali broj pregovarača.Primjer: Kada farmer R uzgaja stoku koja pase na zemlji farmera F i uništava njegovu ljetinu. U nedostatku propisa F će podignuti ogradu ili ponuditi R-u mito da se riješi stada. F će to raditi sve dotle dok je granični dobitak od štete jednak

19

graničnom trošku plaćene štete nastale smanjenjem ljetine. R će se slagati sve dok je njegov granični gubitak po lišavanju stoke jednak graničnom dobitku od primljene štete. Navedeni odnos se uspostavlja bez nazočnosti javnosti. Rezultati će biti isti:

- ako nema propisa, F mora platiti farmeru R da odustane- zakon štiti farmera F tako da R mora platiti F-u da bi se osigurala dozvola

da stado nastavi pasti.- Ova jednakost naziva se Coaseov zakon koji je postao vrlo važan jer se

primjenjuje ekonomsko razmišljanje na pravna pitanja. Bit je u tome da zakonska odredba uspostavlja pravilnu raspodjelu, znači mora se odrediti kome će se dodijeliti pravo, odnosno korist.

Drugi dio kombiniranih dobara odnosi se na lokalne financije. Ovdje dobra nisu istinski konkurentna u potrošnji, čak kada ih u jednakim količinama koriste članovi određene grupe. Povećanjem broja korisnika opada kvaliteta usluge koju primaju korisnici.Primjer: Ulice koje su bile prazne povećanjem prometa postaju zakrčene. Sada postaje ispravno otplaćivati trošak, međutim problem je u određivanju grupe. Postoje prostorna ograničenja koristi. Područje rasprostranjivanja koristi je ograničeno za većinu društvenih dobara.Članovi grupe definiraju se kao stanovnici tog područja. Grupa koja traži zadovoljenje određenih dobara, a dobrovoljno je velika, putem političkog procesa ne mora biti sveobuhvatna. Bitno je pojasniti i pretpostavku individualističke evolucije korisnosti. Korisnost proizlazi iz korisnosti privatnih i društvenih dobara, a temelji se na tome da sve želje, privatne i društvene, osjećaju pojedinci, a ne grupni efekt. Želje mogu biti individualne, ali su društvene interakcije nazočne. Želje koje treba zadovoljiti mogu biti

- plemenite i - obične

Društvena dobra mogu imati- estetski karakter (glazbeno obrazovanje)- mogu se odnositi na svakidašnje potreba

Zajednički interesi i vrijednosti mogu proizvesti zajedničke potrebe za koje pojedinci osjećaju da su ih dužni održavati kao članovi zajednice.Individualni izbor je ograničen u sljedecim slučajevima:

- intervencija je potrebna kod odgoja djece i sl.- osiguranje određenih usluga. Obrazovanje može utjecati na poboljšanje

informiranja ljudi o mogućnostima, ne uplićući se više nakon što je informacija dobivena.

- konkretni postupak potreban je kada se izbor potrošača temelji na pogrešnom reklamiranju

- vladine subvencije za dobra s eksternim koristima ne uključuju intervenciju za pojedinačnim izborom, već omogućuje da on bude uspješniji.

- proračunske odluke neizostavno uključuju intervenciju s preferencijama manjine.

U navedenim slučajevima društvo ispravlja propuste u procesu kada se individualni izbor uspješno provodi dobrima od posebnog značaja. Tu se mogu smatrati i dobra u naturi, tako da porezni obveznici mogu preferirati programe koji osiguravaju pomoć u naturi ( bonovi za hranu, jeftiniji stanovi umjesto gotovinske pomoći). Oni koji podržavaju takve programe, smatraju da su takve pomoći vrijednije. Ovo može spadati u tzv. ''pravedno stanje raspodjele''.

ZNAČENJE EFIKASNOSTI U ZADOVOLJENJU PRIVATNIHI DRUŠTVENIH DOBARA

Privatna dobra i njihovo efikasno zadovoljavanje je pretpostavka od koje se polazi. Pretpostavimo da u planiranju postoji planer koji ima sve relevantne informacije:

20

- u pogledu podataka o količini raspoloživih resursa sa kojima raspolaže jedna društvena zajednica

- o stanju tehnologije i preferncijama potrošačaPlaner mora odrediti kako će se resursi rasporediti uzimajući u obzir sva moguća stanja raspodjele. Efikasno rješenje podrazumijeva ostvarenje nekih uvjeta.Npr. kada imamo 2 potrošača A i B koji troše proizvode X i Y.1.uvjetEfikasnost podrazumijeva da se bilo koja količina proizvoda X mora proizvoditi tako da se omogući u isto vrijeme proizvodnja najveće količine Y i obrnuto. Naravno, kod te proizvodnje pretpostavlja se korištenje najbolje dostupne tehnologije. Primjer: Ako način proizvodnje omogućava proizvodnju 100 jedinica proizvoda X i 80 jedinica proizvoda Y, prednost se daje prvoj.2.uvjetGranične stope supstitucije između proizvoda X i Y moraju biti iste i za potrošača A i B. Primjer: Ako je potrošač A spreman dati jednu jedinicu X za 3 jedinice Y, a potrošač B će dati 4 jedinice Y za jednu jedinicu X. U ovom slučaju prednost je za oba sudionika u razmjeni, jer potrošač A povećava potrošnju prozvoda Y, a potrošač B troši više proizvoda X, sve dok se ne postigne jednakost graničnih stopa supstitucije.3.uvjetGranična stopa supstitucije u potrošnji proizvoda X za proizvod Y mora biti jednaka kao i granična stopa transformacije u proizvodnji. Stopa transformacije definira se kao dodatna proizvodnja proizvoda X koja se može proizvesti ako se proizvodnja Y smanji za jednu jedinicu. Primjer: Ako je granična stopa supstitucije u potrošnji 3X za 2Y, a granična stopa transformacije u proizvodnji 3X za 1Y, tada će biti poželjno povećati output X i smanjiti output Y dok se omjeri ne izjednače.

Ovo nam govori da ako se ovi uvjeti zadovolje, uz pretpostavku da su zadovoljeni i još neki uvjeti, alokacija će biti efikasna. Ova efikasnost naziva se ''Pareto efikasnost'', po istraživač Paretu. Ona omogućuje definiranje takve granice koja omogućuje izbor između ''najboljih točaka'' . Navedeno znači da granične stope u potrošnji moraju biti jednake i za osobu A i za osobu B, kao i da su točke jednake graničnoj stopi transformacije u proizvodnji. Ovo bi bila efikasnost za privatno dobro, a kad je riječ o društvenim dobrima, ona imaju istu efikasnost kao i privatna dobra. Međutim, uvjeti se nešto razlikuju.Granica proizvodnih mogućnosti nameće isti problem kao i kod privatnih dobara, no 2. uvjet- kad je riječ o supstituciji, potrošnji i graničnoj stopi supstitucije u potrošnji, postoje neke promjene. Navedeno se zasniva na tome da različiti potrošači ne troše nužno istu količinu privatnih dobara. Njihove granične stope supstitucije društvenih dobara mogu se razlikovati, međutim, granična stopa transformacije u proizvodnji je jednaka za sve i nije više moguće da dvije stope supstitucije budu jednake za sve potrošače. Sada efikasnost traži jednakost između graničnih stopa transformacije u proizvodnji i zbroja graničnih stopa supstitucije u potrošnji za sve potrošače.Zaključak za navedenu konstataciju je: Da bi se uspostavila efikasna alokacija društvenih dobara u proračunu, gdje se kod zadovoljavanja društvenih dobara odlučuje s procjenama potrošača i na osnovu njihovih dohodaka i preferencija. Trošak društvenih dobara pokriva se porezima koji se razrezuju sukladno s vrednovanjem potrošača; to znači sveobuhvatnim sustavom oporezivanja prema koristi što usmjerava model prema realnosti.Postavlja se pitanje: Spada li pravednost u ekonomiju?Ekonomisti polaze od toga da udio sudionika u proizvodnji igra vaznu ulogu u raspodjeli, ali se ovo graničava na područje efikasne alokacije. Da bi korištenje resursa bilo efikasno, moraju se uporabiti čimbenici proizvodnje, tako da se izjednače s vrijednošću njihova graničnog proizvoda u svim slučajevima.Teorija efikasnog korištenja čimbenika nije sama po sebi teorija distributivne pravednosti. Konačna raspodjela ne mora se izjednačiti s prodajom njihovih usluga na tržištu. To dvoje može se i odvojiti intervencijom distribucijske funkcije

21

proračuna. Konačan interes raspodjele tiče se raspodjele između pojedinca i obitelji, a ne između grupa čimbenika.Dohodak je vezan za sposobnost i želju da se dohodak ostvari. Dohodak od kapitala vezan je za nasljeđe, bračne odnose, štednju, a sve je to povezano s investiranjem u obrazovanje koje povratno djeluje na iznos plaće što pojedincu stoji na raspolaganju. Suvremeno pitanje raspodjele nije samo tržišno pitanje. Fokus se pomiče sa raspodjele kao tržišnog ishoda na raspodjelu kao političko pitanje. Navedeno se vidi kada se određuje porezna i transferna politika. Odluke se donose u okviru mjera porezne politike na razini jedne društvene zajednice.Pitanje koje se postavlja je: kakvi bi kriteriji trebali biti za pravilnu i poštenu raspodjelu. što je izvan kruga djelovanja ekonomije, čije je pitanje baviti se efikašnošću. Ipak i pitanje pravedne raspodjele mora se uzeti u obzir kada se pravi ekonomska analiza. U teoriji javnih financija postoje određeni pristupi pravedne raspodjele kroz određena stajališta.Među moguće hijerarhije za pravilnu raspodjelu potoje alternativna stajališta – kriteriji:1. kriterij koji se temelji na nasljeđivanju

- uzmi što možeš zaraditi na tržištu- uzmi što bi mogao zaraditi na konkurentnom tržištu- uzmi (samo) zarađeni dohodak od rada- zadrži što bi mogao zaraditi na konkurentskom tržištu uz jednak početni

položaj2. unilateralistički kriterij (korisnost)

- maksimizira se ukupno blagostanje- maksimizira se prosječno blagostanje

3. egalitarni kriterij- izjednačava se blagostanje- maksimizira se blagostanje najnižih grupa- jednakost u kontekstu socijalne zaštite zahtijeva pomoć u naturi

4. kombinirani kriterij- utvrđuje se najniža granica blagostanja uz primjenu načela nasljeđivanja

iznad te granice- raspodjela se podešava tako da se maksimizira blagostanje sukladno s

ponderima funkcije društvenog blagostanja

1. Kriterij koji se temelji na nasljeđivanjuOvaj kriterij ima svoja 2 povijesna perioda. Jedan je do druge polovice 17.stoljeća u kome su raspravljali filozofi Hobbes i Locke. Raspravljali su na osnovu prirodnih zakona o nasljeđivanju, i utvrdili su da je rođeno pravo pojedinca na plodove vlastitog rada, dajući time etičku potporu raspodjeli prema čimbeničkom nasljeđu i vrednovanju čimbenika na tržištu. U tom kontekstu javljaju se i razmišljanja da monopolni profiti ne bi bili opravdani, kao ni zahtjevi za nadnicom koja bi prelazila granični proizvod. Slično razmišljanje imaju i klasični britanksi ekonomisti utvrđujući da ''nezarađeni dohodak'' treba oštrije oporezivati2. Unilateralistički kriterijSljedbenici ove teze odbijaju urođenu vrijednost kao valjan izbor razlika ekonomskog blagostanja. Filozofija ovog kriterija je u tome da je ''korist ili dobit'' osnova morala, u čemu je težnja da se iz svega izvuče korist ili dobitak.3. Egalitarni kriterijOvaj kriterij polazi od toga da se društvo sastoji od pojedinaca, a ne od zbroja pojedinaca ili od nekog prosječnog pojedinca. Osnovni problem raspodjele je problem relativnog položaja među pojedincima, a cilj bi trebao biti jednak položaj među pojedincima.4. Kombinirani kriterijOvaj kriterij polazi od toga da su pretpostavke na kojima su se zasnivali prethodni kriteriji zapravo samo različiti pristupi i da postoji neophodnost daljnjeg istraživanja u sagledavanju pojedinaca i izbor između njih može biti jednoznačan.

22

Osnovno pitanje je: može li se ustrojstvo dobrog društva određivati ''razumom'' ili se ''vrijednosti'' moraju birati? Na to pitanje je teško dati odgovor i o tome moramo stalno razmišljati s razvojem civilizacije. Različiti pristupi u praksi se moraju dograđivati u čistom obliku i neophodno je njihovo kombiniranje.Primjer: kada je u pitanju pravednost, ona traži jamstvo da nitko ne trpi od siromaštva. Pristup nasljeđivanja bi se trebao primjenjivati kada se postigne taj cilj.

MODEL EFIKASNOG ZADOVOLJAVANJA PRIVATNIH DOBARA

Da bi pojasnili model, oslikat ćemo slučaj dvaju privatnih dobara X i Y dvaju potrošača A i B. Da bi tržište djelotvorno razmjestilo privatna dobra X i Y, moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:

1. uvjet: Učinkovitost uporabe izvora podrazumijeva da se bilo koja količina proizvoda X mora proizvesti tako da omogući istodobno i proizvodnju najveće količine proizvoda Y i obrnuto

2. uvjet: Granična stopa supstitucije u potrošnji između proizvoda X i Y mora biti jednaka i za potrošača A i potrošača B. Pri tome ova stopa predstavlja odnos po kojem bi potrošači A i B bili spremni zamijeniti zadnju jedinicu proizvoda X za dodatnu jedinicu proizvoda Y.

3. uvjet: Granična stopa supstitucije u potrošnji proizvoda X za Y mora biti jednaka kao i njihoce transformacije u proizvodnji. Pri tome se granična stopa proizvodnih mogućnosti definira kao dodatna količina proizvoda X koja se može proizvesti ako se proizvodnja proizvoda Y smanji za jednu jedinicu. Stopa supstitucije mora biti jednaka graničnoj stopi proizvodnih mogućnosti.

Efikasan output privatnih dobara:

kol. X

Okol. Y

Za iznalaženje efikasnog rješenja prvo što moramo uzeti u obzir su potrošači A i B i privatna dobra X i Y.Legenda:CD – krivulja proizvodnih mogućnostiOZ – ugovorna krivuljaNP – tangenta na krivulju CDOC – najveća količina proizvoda XOD – najveća količina proizvoda Y

23

OC i OD – krajnji slučajevi (ako bi se koristili svi izvori)OE i OF – Određuju točku ZZ – odgovarajuća kombinacija poizvedenih dobara X i YOEZF – dijagram kutijaiA1, iA2, iA3 – mapa krivulja indiferencija potrošača AiB1, iB2, iB3 – mapa krivulja indiferencije potrošača BJ, H, S – točke u kojima su nagibi krivulja potrošača A i B jednakiLM i IK trebaju biti paralelne s NP, dok QR nije paralelna s njima

Krivulje indiferencije potrošača A ucrtane su u odnosu na ishodište u točki OKrivulje indiferencije potrošača B ucrtane su u odnosu na ishodište u točki ZKoličina koju želi potrošač A za proizvod X mjeri se uzbrdo duž crte OE, a za proizvod Y vodoravno duž crte OFKoličina koju želi potrošač B za proizvod X mjeri se nizbrdo duž crte ZF, a za proizvod Y, ulijevo duž crte ZEKretanjem sa iA1 na iA2...iAn poboljšava se položaj potrošača A, a da se pritom ne pogoršava položaj potrošača BKretanjem sa iB1 na iB2...iBn poboljšava se položaj potrošača B, a da se pritom ne pogorša položaj potrošača ANagibi krivulja indiferencije jednaki su u točkama J, H i S, a znamo po definiciji da je nagib krivulje indiferencije jednak graničnoj stopi supstitucije u potrošnji proizvoda X i Y.U dodirnim točkama krivulja indiferencije (tj. u točkama J, H i S) granične stope supstitucije jednake su za oba potrošača, što odgovara drugom uvjetu.Povezivanjem točaka J, H i S dobije se krivulja OZ (ugovorna krivulja)Kretanjem iz točke G u točku J poboljšava se položaj potrošača A, a da se pritom neće pogoršati položaj potrošača B. Razlog je taj što prelazi sa nižih krivulja indiferencije na više ( sa iA2 na iA3)Kretanjem iz točke G u točku H poboljšava se položaj potrošača B, a da se pritom ne pogorša položaj potrošača A. Razlog tome je što prelazi od nižih krivulja indiferencije na više (sa iB1 na iB2)Dobitak se dijeli između oba potrošača ako se zaustavimo negdje između točaka H i J, u našem slučaju, negdje oko točke G.Zaključak:Ako je dobitak za A bez gubitka za B i obrnuto, poboljšanje (najbolja rješenja) moraju se nalaziti na krivulji OZ. Međutim, sve točke na krivulji OZ ne moraju biti najbolja rješenja. Da bi to bile, moraju zadovoljiti i 3. uvjet ( da stopa supstitucije mora biti jednaka graničnoj stopi proizvodnih mogućnosti). Treći uvjet zadovoljavaju točke J i S jer su tangente na krivulje indiferencije paralelne sa tangentom NP, dok ga točka H ne zadovoljava. Na ugovornoj krivulji OZ može biti više točaka koje udovoljavaju postavljenom uvjetu, a može se dogoditi da nema nijedna. Kada se odrede učinkovita rješenja za određenu kombinaciju proizvodnih outputa, u našem slučaju kombinacija Z gdje su optimalna rješenja J i S, treba pronaći najbolja rješenja za sve ostale kombinacije outputa ( točke na krivulji CD).Sve točke koje su najbolja rješenja svih kombinacija proizvedenih outputa mogu se označiti tako da se na osi apscisi prikaže indeks korisnosti potrošača B, a na ordinati indeks korisnosti potrošača A. Najbolje točke su ujedno i točke dodira krivulja indiferencije i one prikazuju relativne razine korisnosti koje vrednuju pojedini potrošači.Sa slike vidimo da je točka J bolja za potrošača A, a točka S za potrošača B, ali obadvije su efikasna rješenja. Pošto ih je utvrdio, planer će tražiti efikasna rješenja za sve druge kombinacije outputa ili točaka na krivulji CD. Za svaku od tih točaka (npr. T) može se iscrtati nova kutija kao što je to u našem primjeru kutija OVTW i izvesti nova ugovorna krivulja i naći novo efikasno rješenje.Napomena: kretanjem od Z do T ishodište krivulje za indiferencije potrošača A ostaje O, a za potrošača B se mijenja sa Z na T. To nije ništa drugo do novo ucrtavanje.Kada planer učini to za sve točke na krivulji CD, može skupiti i usporediti sva efikasna rješenja.

24

Točka J (iz slike koja slijedi) je točka krivulje indiferencije iB1 i točka krivulje indiferencije iA3, koje za potrošače A i B prikazuju određene razine korisnosti. Isto tako S' je točka krivulje indiferencije iA1 i iB3. Prelaskom sa nižih krivulja indiferencije na više, tj. sa iA1 na iAn ili sa iB1 na iBn, mijenjaju se razine korisnosti za potrošače, i to također sa nižih na više.

Određivanje točke sreće (optimuma)

indeks korisnostiosobe A

iS3

iS2

iS1

Oindeks korisnostiosobe B

Spajanjem učinkovitih točaka tvorimo krivulju koja označava granicu korisnosti ( krivulju UU'). Svaka točka na krivulji u smislu Paretove učinkovitosti je učinkovita. Kretanjem uzduž krivulje od U do U' ne možemo poboljšati položaj potrošača A, a da ne pogoršamo položaj potrošača B. Pitanje koje se nameće je koje su točke najbolje na granici korisnosti (kirvulja UU')? Odgovor na ovo pitanje dobivamo uporabom društvenih krivulja indiferencije – iS1, iS2...iSn.Društvo razdjeljuje razine korisnosti koje osjećaju potrošači A i B. Svaka krivulja društvene indiferencije pokazuje one kombinacije koristi koje osjećaju potrošači A i B, koje su jednako dobre i sa društvenog stajališta. Najbolje od svih rješenja ili tzv. točka sreće postići će se u točki dodira krivulja granice korisnosti s najvišom mogućom krivuljom društvene indiferencije- točka B*. Ova točka zadovoljava oba uvjeta Paretove učinkovitosti i u ovoj točki granične stope supstitucije potrošnje proizvoda X i Y jednake su graničnoj stopi transformacije u proizvodnji. Kao točka na najvišoj mogućoj društvenoj krivulji, ova točka zadovoljava i 3. uvjet, znači, daje najveću društvenu korist putem najbolje raspodjele.

EKSTERNALIJE

Eksternalije su nepredviđene posljedice potrošnje ili proizvodnje jednog gospodarskog subjekta za djelatnost drugih subjekata. Dijele se na:

- pozitivne – eksterne koristi – eksterne ekonomije- negativne – eksterni troškovi – eksterne disekonomije

Napomena: Vidjeti primjere pozitivnih i negativnih eksternalija rađenih na prethodnim predavanjima.Primjer: Proizvodno poduzeće koje zagađuje okolinu, stvara eksterne troškove subjektima koji žive u toj okolini.

25

Ukupni ili društveni trošak proizvodnje je zbroj troškova proizvođača i eksternih troškova. Proizvođač će ostvariti najbolje postignuće kada je ponuda i potražnja jednaka.Negativne eksternalije

P S'=MSC

S=MC

P(s) B

eksterni trošak, snosi Aga proizvođač P(p)

D=MU

O Q(s) Q(p)Q

LegendaD – krivulja potražnjeMU – granična osobna korist potrošača (proizvedenog proizvoda)S – krivulja ponudeMC – krivulja graničnih troškovaA – proizvođačev optimumB – društveni optimumMSC – krivulja društvenih graničnih troškovaQ(p) – količina proizvodnjeP(p) – cijenaQ(s) – količina proizvoda kod društvenog optimumaP(s) – cijena kod društvenog optimuma

Proizvođačev optimum je u A. Točka A dobije se pri količini proizvoda Q(p) i cijeni P(p). Cijenom P(p) proizvođač pokriva granični tropak svog proizvoda. Krivulja proizvođačeve ponude S jednaka je krivulji graničnih troškova proizvoda MC. Pitanje koje se ovdje javlja je: Da li je proizvođačev optimum ujedno i društveni optimum? Nije!Prilikom razmatranja društvenog optimuma ne smiju se izgubiti iz vida eksterni troškovi koji su posljedica proizvodnje. Da bi se odredio društveni optimum treba odrediti granične društvene troškove. Oni se dobiju kada se graničnim troškovima dodaju eksterni troškovi. Društveni granični troškovi su veći od graničnih troškova poduzeća za iznos eksternih troškova. Sa slike je vidljivo i da je krivulja graničnih troškova MSC viša od krivulje graničnih troškova poduzeća MC.Pretpostavimo da proizvodnja promatranog poduzeća ne stvara eksterne koristi, znači dakrivulja potražnje D ostaje nepromijenjena i jednaka je graničnoj osobnoj koristi potrošača proizvedenog proizvoda MU. Društveni optimum nalazit će se u točki B, odnosno točki presjeka krivulja MSC i D=MU. Društveni optimum postiže se pri manjoj proizvodnji Q(s) i većoj cijeni P(s).Zaključak: U proizvodnji se koristi previše gospodarskih koristi.Pozitivne eksternalije

P

S=MSC

26

BP(s)

A D'=MSU P(p)

D=MU

O Q(p) Q(s) Q

LegendaD – krivulja potražnjeMU – granična osobna koristS=MSC – krivulja ponudeD'=MSU – krivulja društvene granične koristiA – osobni optimumB – društveni optimumQ(p) – količina proizvodnjeP(p) – cijena

Primjer: Vidjeti primjer sa prethodnih predavanja-cjepivoOptimum pojedinca je u točki A koja je na presjeku krivulje ponude S i potražnje D. Krivulja potražnje D označava osobnu graničnu korist promatrane osobe MU. Optimum u točki A postiže se pri količini proizvoda Q(p) i cijeni P(p). Pitanje koje se postavlja je: Da li je osobni optimum jednak društvenom optimumu? Nije!Proizvodnja cjepiva stvara eksterne koristi. Da bi se dobila krivulja društvene potražnje, odnosno društvene granične koristi, treba graničnoj osobnoj koristi pojedinca dodati granične eksterne koristi. U našem PQ dijagramu to znači pomak krivulje D=MU udesno (naviše). Društveni optimum će se dobiti u točki presjeka krivulje ponude S=MSC i krivulje društvene granične korisnosti D'=MSU, tj. u točki B. Društvena ravnoteža uspostavlja se pri većoj količini proizvodnje Q(s) i višim cijenama P(s).Zaključak: U razmatranom primjeru se koristi premalo gospodarskih izvora ( proizvodnja cjepiva). Na temelju dosadašnjih izlaganja možemo zaključiti da će tržišni mehanizam zakazati ako ima eksternalija, a umjesto optimalne postić će se podoptimalna ravnoteža.Praksa: Problem eksternalija najčešće se rješava državnom intervencijom i to:

- potporama u slučaju pozitivnih eksternalija- porezima u slučaju negativnih eksternalija

Rješenje problema eksternalija moguće je naći i pregovaranjem između subjekata (Coaseov teorem). Što se tiče pregovaranja, ono može dati određene rezultate kada je pregovarača malo, kada su troškovi pregovaranja ili transakcijski troškovi mali, a kada su vlasnička prava u potpunosti poznata. Pregovaranje može, a ne mora dati učinkovito rješenje. U slučajevima u kojima se pregovaranjem pronađe rješenje, nagodba može biti pristrana u korist jednog ili više pregovarača, što ovisi o njihovim pregovaračkim sposobnostima (vidjeti prije rađeni primjer).Rješenje problema eksternalija ostvarivo je i na pravni način. Odredbama obveznog ili kaznenog prava, stvoritelj eksternalija je zakonski odgovoran za sve štete uzrokovane i nanesene drugim osobama.Primjer: Ako neko radno mjesto u poduzeću uzrokuje oboljenje djelatnika, djelatnici mogu tužiti poduzeće i tražiti odštetu. Iako ovaj pristup izgleda djelotvoran, ne smije se zaboraviti da obvezno pravo ima nedostataka koliko i drugi načini rješavanja eksternalija. Najveća poteškoća su visoki troškovi sudskih sporova za naknadu štete, kao i u slučaju zagađenja okoline u nedostatku vlasničkog prava na čisti zrak (primjer naveden prije).

27

DRUŠTVENO – PRIVATNA DOBRA, USPOREDBA

Društvena dobra nisu konkurentna, a to značajno utječe:1. Na efikasnu uporabu resursa, tj. uporabu resursa kako bi se proizvelo uz

što manji trošak ono što potrošači traže2. Na način kako se to zadovoljstvo ostvaruje

Da bi ispitali problem, usporedit ćemo dijagram potražnje i ponude privatnih dobara s odgovarajućim dijagramom društvenih dobara, kako bi se usporedili u zamišljenim uvjetima tržišta, to je nerealno, ali ćemo svejedno uočiti temeljne razlike.Privatno dobro

cijena privatnog dobra

LegendaDA – krivulja potražnje potrošača ADB – krivulja potražnje potrošača BDA+B – ukupna tržišna potražnjaSS – funkcija ponudeE – točka ravnotežeOC – cijenaOF – količina koju kupuje AOG – količina koju kupuje GOF+OG=OHNapomena: ukupna tržišna potražnja DA+B dobije se vodoravnim zbrajanjem DA+DB

Društveno dobroPretpostavit ćemo da su potrošači voljni otkriti svoje preferencije za društvenim dobrima.Primjer: Za uređajima za vremensku prognozu pri čemu se predpostavlja da će oni besplatno dobivati dnevna izvješća.Kao i u prethodnom slučaju (dijagramu) DA i DB su krivulje potražnje potrošača A i B pri istim uvjetima danog dohotka i cijena drugih roba. Nije realno očekivati da će potrošači dobrovoljno izraziti svoje preferencije te se iz tog razloga krivulje nazivaju ''krivulje pseudo potražnje''. Da bi lakše zaključili, pretpostavit ćemo da su potrošači otkrili svoje preferencije.

cijena društvenog dobra

28

količina društvenogdobra

LegendaSS – krivulja ponudeDA – krivulja potražnje potrošača ADB – krivulja potražnje potrošača BOM – cijena koju plaća potrošač AOL – cijena koju plaća potrošač BOK=OM+OLON – količina koju troše A i BE – točka ravnotežeNapomena: DA+B dobije se okomitim zbrajanjem

DA i DB pokazuju zbroj cijena koje su A i B voljni platiti uz zadanu količinu. To proizlazi iz toga što obojica troše istu količinu i svaki, pretpostavlja se, nudi cijeu koja je jednaka njegovoj stvarnoj procjeni korisnosti granične jedinice usluga što se nudi.

Usporedba – privatno dobro (1.graf)Okomita udaljenost ispod krivulje potražnje svakog pojedinca odražava njegovu graničnu korist koja proizlazi iz potrošnje. U točki ravnoteže E granična korist koju dobiva A trošeći OF i granična korist koju dobiva B trošeći OG jednake su graničnom trošku HE. To je efikasno rješenje jer granična korist odgovara graničnom za svakog potrošača. Ako je količina manja od OH, granična korist je veća od graničnog troška i pojedinci će biti voljni platiti više nego što je potrebno da bi se pokrili troškovi.Neto korist ostvarit će se tako što će se povećavati količina sve dok granična korist ne prijeđe granični trošak. Neto koristi maksimiziraju se proizvodnjom količine OH, gdje je granična korisnost jednaka graničnom trošku. Gubitak blagostanja pojavit će se ondje gdje se količina povećava iznad OH, tada bi granični tropak bio veći od granične koristi.

Usporedba – društveno dobro (2.graf)Okomita udaljenost ispod krivulje potražnje svakog pojedinca i ovdje odražava granične korisnosti koje se ostvaruju. Oba pojedinca sudjeluju u potrošnji iste količine. Granična korist koja se ostvaruje bilo kojom količinom dobiva se okomitim zbrajanjem. Točka E odražava jednakost zbroja graničnih koristi i graničnog troška društvenog dobra. Ako je količina ispod ON, isplatit će se povećati proizvodnju, jer zbroj graničnih koristi premašuje trošak. Količina veća od ON značila bi gubitak blagostanja, a razlog je što granični troškovi premašuju zborj graničnih koristi.

Zaključak: Navedeni slučajevi su analogni, a razlikuju se u tome što:- Kod privatnog dobra efikasnost zahtijeva jednakost graničnih koristi koje

ima svaki pojednicas s graničnim troškom- Kod društvenog dobra granične koristi koje imaju dva potrošača nisu

jednake- Suma graničnih koristi (granična stopa supstitucije) morala bi biti jednaka

graničnom trošku (pravilo koje je postavio prof Samuleson)

29

- Također se da zaključiti kako primjena istog pravila u vezi s cijenom, pri čemu je cijena koju plaća svaki potrošač jednaka graničnoj koristi, daje različite rezultate kod društvenih odnosno privatnih dobara

- Kod privatnog dobra osobe A i B plaćaju istu cijenu, ali kupuju različite količine

- Kod društvenog dobra osobe A i B kupuju istu količinu količinu, ali plaćaju različitu cijenu

- U oba slučaja primjenjuje se isto pravilo određivanja cijene- Svaki potrošač plaća jednu cijenu za sukcesivne jedinice kupljene robe s

tim da je cijena jednaka graničnoj korisnosti koju potrošač izvlači

MODEL UČINKOVITOG ZADOVOLJAVANJA DRUŠTVENIH DOBARA

Da bi objasnili ovaj model razmatrat ćemo problem u uvjetima gdje se proizvode društvena i privatna dobra. Radi lakšeg razumijevanja uzet ćemo jedno društveno dobro S i jedno privatno dobro X. Kao i u prethodnom primjeru (privatnih dobara) poći ćemo od toga da planer raspolaže sa svim podacima i dobiva zadatak da iznađe efikasno rješenje. Rješenje je slično rješenju kod privatnih dobara, no ipak postoje razlike. Ako se vratimo na primjer koji smo navodili prije (efikasno zadovoljenje privatnih dobara), nema razlike u vezi sa 1. uvjetom. Uvjeti pod 2 i 3 se mijenjaju. Granica proizvodnih mogućnosti nameće isti problem. Različiti potrošači ne troše nužno istu količinu privatnih dobara, njihove granične stope supstitucije društvenih za privatna dobra mogu se razlikovati.Granična stopa transformacije jednaka je za sve i nije više moguće da dvije stope supstitucije budu jednake za sve potrošače. Efikasnost sada traži jednakost između graničnih stopa transformacije u proizvodnji i zbroja graničnih stopa supstitucije u potrošnji za sve potrošače.Društveno i privatno dobro u općoj ravnoteži

kol. X

kol. S

kol. Xza A

kol. S za A

kol. Xza B

30

LegendaGornji grafDC – krivulja proizvodnih mogućnostiOF – efikasna kombinacija outputa proizvoda SFE – efikasna kombinacija outputa proizvoda XSrednji grafKoličine proizvoda X i S što ih troši potrošač ADonji grafKoličina proizvoda X i S što ih troši potrošač B

Obojica troše istu količinu proizvoda S, znači da će obojica biti u istoj točki na osi apscisa, a mogu koristiti različitu količinu prozvoda X, što znači da mogu biti u različitim točkama na osi ordinate. Ukupna količina proizvoda X kojeg troše A i B skupa mora biti jednaka ukupnom outputa XPrimjer: Pretpostavimo da je potrošač A u točki G na srednje dijelu grafikona. Potrošač A tada troši OF društvenog dobra i FG privatnog dobra. Dok se A nalazi u točki G, to potrošača stavlja B stavlja u točku H. Količina koju troši B za proizvod X je FH, a količina koju troši B za S je OF (FE-FG=FH).Dok se potrošač A nalazi na krivulji indiferencije ia2, to su za njega sve učinkovita rješenja. Kretanje po krivulji ia2 od G prema PTW pomiče nam i potrošača B po krivulju ULK. Sve točke na krivulji indiferencije ia2 su učinkovite za potrošača A, a blagostanje će se pojaviti u onim točkama koje su najbolje i za potrošača B.Najbolje rješenje za potrošača B je dok se nalazi u točki L. Točka L nalazi se gdje je krivulja ULK tangenta na krivulju indiferencije ib4. Točka L je najviša točka krivulje koju B može doseći dok je na krivulji LZK. Najbolje rješenje dok se potrošač A nalazi na krivulji indiferencije ia2 je točka P i dok se potrošač B nalazi u točki L. Najbolje točke su u našem slučaju P i L. Ukupan output je u tim točkama ON proizvoda S i NM proizvoda X (gornji graf) koji se dijeli između A i B. A dobiva NP (graf u sredini), a B dobiva NL (donji graf).Kao što smo uradili postupak za razine korisnosti za potrošača A na krivulji indiferencije ia2, možemo to ponoviti i za druge razine korisnosti potrošača A. Za svaku od tih razina korisnosti postoji novi položaj osobe B (koji odgovara ULK) i novi opitmum (koji odgovara L). Tako dolazimo do rješenja koja odgovaraju različitim razinama blagstanja za A i B.Sva rješenja su efikasna u Paretovom smislu i zadovoljavaju uvjet jednakosti između zbroja graničnih stopa supstitucije u potrošnji i granične stope transformacije u proizvodnje. Ako se vratimo na prethodna predavanja, vidjet ćemo kako je postupak koji je bio prisutan u utvrđivanju alokacije, jednak u slučaju privatnih, odnosno društvenih dobara. Uvjeti efikasnosti se razlikuju, a razlog je nekonkurentna priroda potrošnje društvenih dobara.Izbor optimumaIzbor optimuma vršimo slično kao što smo uradili kod privatnih dobara (slika izbor optimuma kod raspodjele – točka sreće).Razine blagostanja, što ih ostvaruju osobe A i B pri različitim efikasnim rješenjima, mogu se ponovno nanijeti na granicu korisnosti (spomenuta slika). Pri danoj funkciji društvenog blagostanja opet dobivamo model iS krivulja, pri čemu svaka krivulja pokazuje kombinaciju blagostanja za A i B (sada za potrošnju privatnih i društvenih dobara). Sa stajališta društva su ''jednako dobre''.Točka sreće B* (vidjeti spomenutu sliku) javlja se kao najbolje od svih rješenja. Ponovno to rješenje istovremeno određuje kombinaciju između proizvoda A i X i raspodjelu proizvoda X između potrošača A i B.Zaključak

31

Budući da obojica troše istu količinu proizvoda S, nije potrebna nikakva daljnja raspodjela.

JAVNI RASHODI

PojamJavni rashodi predstavljaju izdatke koji javno-pravni kolektiv

- država- fondovi- ustanove i sl.

čine u svrhu zadovoljavanja općih i zajedničkih potreba- obnova zemlje- obrazovanje- javni red i mir i dr.

Osnovne karakteristike javnih rashoda1. Javni rashodi su izdaci u novcu. Novac predstavlja opće platežno

sredstvo koje služi za izmirenje javnih i osobnih obveza. Neki državni rashodi mogu biti izmireni i u naturi, kao npr. kada djelatnici rade u državnim službama i primaju razne proizvode sa državnih poljoprivrednih dobara, ili kada stanuju u državnim zgradama, imaju besplatan prijevoz i sl. Ovakvi javni rashodi najčešće nisu registrirani u proračunu i možemo ih evidentirati kao ''prikrivene rashode''.

2. Javni rashodi su izdaci za podmirenje općih i zajedničkih poterba, tj. potreba šireg društvenog interesa. Oni se ne smiju trošiti za podmirivanje osobnih, tj. pojedinačnih interesa. Javni rashodi trebaju donositi korist širem broju ljudi i na taj način se osigurava što brži ekonomski, politički, socijalni, kulturni i opći napredak i prosperitet cijele države.

Načela javnih rashoda1. Načelo maksimalne društvene koristi

Ovo načelo zahtijeva najveću moguću korist javnih rashoda za društveni odnosno javni interes. Javne rashode treba trošiti za zadovoljenje općih potreba i po tome se razlikuju od osobnih rashoda.

2. Načelo umjerenostiPo ovom načelu javni rashodi kreću se u granicama umjerenosti i njihova veličina ne treba biti u raskoraku s materijalnim mogućnostima zemlje. Javni rashodi isplaćuju se samo iz nacionalnog bogatstva i ne smiju padati na teret postojećeg društvenog, već proizvedenog bogatstva.

3. Načelo produktivnostiOno zahtijeva da se rashodi vrše na najproduktivniji način za gospodarstvo i stanovništvo, a ostvarit će se ako se troše za znanost, školstvo, tdravstvo i sl.

4. Načelo pravilnog vremenskog raspoređivanjaPo njemu se traži da javni rashodi budu namirivani prema prilivu prihoda u državni proračun ili neki financijski institut iz kojeg se alimentiraju. Nepodudaranje (vremensko) prihoda i rashoda dovodi zajednicu u privremene poteškoće kao što su nelikvidnost države blagajne, leteći dugovi i sl.

5. Načelo podmirivanja rashoda po prijekosti i proporcionalnostiOvo načelo zahtijeva da se pri podmirivanju javnih rashoda prvo podmire najhitniji javni rashodi. Ostali javni rashodi obavljaju se po načelu proporcionalnosti tako što se proporcionalno zadovoljavaju u određenom postotku.

6. Načelo štednjePo ovom načelu, pri izvršenju javnih rashoda, postupa se štedljivo. U klasičnim financijama ovo je načelo zauzimalo centralno mjesto. Štednja u javnoj privredi – financijama nije isto što i štednja u privatnoj privredi. Štednja kod javnih rashoda nije uvijek poželjna.

7. Načelo pravnog temelja za izvršene rashode

32

Za svaki izvršeni rashod mora da postoji valjan pravni temelj, a to može biti: rješenje, ugovor, presuda i sl. Ako ne bi postojao pravni temelj, došlo bi do raznih zlouporaba pri izvršavanju javnih rashoda.

Podjela javnih rashoda1. S vremenskog kriterija i kriterija predvidivostiRedoviti

- mogu se lako predvidjeti- javljaju se u proračunu- njihova visina je relativno stabilna- to su izdaci za školstvo, vojsku i sl.

Napomena: podmiruju se iz redovitih prihodaIzvanredni

- nisu predvidivi- ne javljaju se svake godine u proračunu- njihova visina varira (rat, potres)Napomena: podmiruju se iz izvanrednih prihoda

2. S obzirom da li javni rashodi doprinose ili ne stvaranju dohotkaProduktivni (rentabilni)

- neposredno ili posredno doprinose stvaranju dohotka- mogu biti nekorisni- ulaganje u proizvodnju oružja, duhana i sl.

Neproduktivni (nerentabilni)- ne doprinose rastu dohotka- mogu biti korisni- ulaganja u sigurnost zemlje, sudstvo i sl.

3.Osobni

- plaće časnika i državnih službenika- socijalna pomoć- invalidnine i mirovine- honorari i sl.

Materijalni- troškovi goriva i energije- nabavka inventara- tekuće održavanje objekata i sl.

4. Ovisno o subjektu trošenja razlikujemoRashodi centralnih organa vlasti

- vojni rashodi- rashodi diplomatsko-konzularnih organa vlasti

Rashodi lokalnih organa vlasti- rashodi u prosvjeti- rashodi u kulturi- rashodi lokalne (državne) administracije

5.Novčani

- javni rashodi najviše se vrše u novcuNaturalni

- koriste se u izuzetnim prilikama

6.Investicijski

- vezani su za državne investicijske radove kao što su izgradnja bolnica, škola, putova i sl.

33

Transferni- odnose se na preraspodjelu dohotka- mogu biti trojaki- Ekonomski: vezani za pojačanu ulogu države (regres, izvozne premije,

subvencije)- Socijalni: izdaci vezani za mirovine, invalidnine, pomoć nezaposlenima i dr.- Financijski: služe za otplatu javnog zajmaNapomena: U zapadnim zemljama transferni javni rashodi ponekad dostižu i do 20% ukupnih proračunskih rashoda.

Opseg i porast javnih rashodaIz raspoloživih statističkih podataka u svijetu može se izvući zaključak:

- Opseg javnih rashoda u svim zemljama je velik i bilježi stalni porast- Rast javnih rashoda se najlakše uočava ako je vrijeme promatranja duže- Izdaci javnog sektora su početkom stoljeća iznosili oko 10% GNP-a,

sredinom 30-tih oko 25%, 1993. u mnogim zemljama i preko 50%, a u nekim socio-demokratskim sustavima i 55-71,3% (Nizozemska 55,8%, Švedska 71,3%).

Napomena: vidjeti učešće javnih izdataka u GNP-u u odabranim zemljama OECD-a (više tabela). Relativno niski javni rashodi prema prezentiranim podacima ostvareni su u SAD-u, Japanu i Švicarskoj. Razloge ovakvih pokazatelja treba tražiti u činjenici što su u SAD-u niži socijalni izdaci i gospodarski transferi, a u Japanu i Švicarskoj su relativno skromni izdaci za vojsku i nacionalnu sigurnost. Primjer: Situacija u vezi s Irakom- Predsjednik SAD-a zatražio od Kongresa povećanje državnog proračuna za 100 mlrd $.Uzroci veoma visokog opsega i razlozi brzog porasta javnih rashoda predmet su proučavanja mnogih ekonomski-financijskih znanstvenika. Adolfu Wagneru pripada najznačajnije mjesto u proučavanju opsega i veličine porasta te uzroka porasta javnih rashoda. Wagner je prvi formulirao ''zakon stalnog porasta javnih rashoda'' ili ''Wagnerov zakon''. Razlog porasta javnih rashoda on vidi u stalnoj tendenciji povećanja djelotvornosti države.Gaston Jeze razlog porasta javnih rashoda vidi u dosta brojnim čimbenicima ekonomske, socijalne i političke naravi, te posebice u sve većoj ulozi države, tj. javnog sektora kao poslodavca.Arnold Brecht razloge porasta javnih rashoda vidi u povećanju odnosno porastu svekolikog svjetskog stanovništva, te sve većoj koncentraciji stanovništva u gradovima. 1820. stanovništvo svijeta brojilo je nešto više od 1 mlrd, dok je danas preko 6 mlrd. Povećanje stanovništva dovodi do uvećanja javnih rashoda te do brojnih i oštrijih poreznih oblika. Do sličnih učinaka dolazi i u procesu koncentracije stanovništva u gradovima.Napomena: prema Brechtu, protunatalitetna i deurbanizacijska politika su prvorazredni čimbenik smanjenja javnih rashoda.

NAČINI OCJENJIVANJA JAVNIH RASHODA

Postoje 3 načina ocjenjivanja javnih rashoda1. sustav proračunskog planiranja i programiranja PPBS2. COST – BENEFIT ispitivanje (analiza)3. COST – EFFECTIVENESS ispitivanje (analiza) – Musgrave

Sustav proračunskog planiranja i programiranjaTo je složeni sustav planiranja javnih rashoda, a cilj mu je što potpunije procijeniti koristi javnih rashoda. Planiranje u javnom sektoru mnogo je složenije od planiranja u drugim područjima gospodarstva., a razlog tomu je što je teže odrediti ciljeve i količinski izraziti outpute pojedinih programa u javnom sektoru. Sustav proračunskog planiranja i programiranja zahtijeva da se proračun iskaže kao skup programa kojima se teži.Kada se ima u vidu način vrednovanja pojedinih programa možemo razlikovati:

- podoptimalne ili intermedijarne programe

34

- zaokružene programePrimjer: vojni programSvaki pojedini program jedan je od najboljih ako se vojni rashodi gledaju zaokruženo.

''Pored planiranja i programiranja, ovaj sustav proučava i učinke svakog pojedinog programa:

- određuju se dugoročni ciljevi i programi- uspoređuju se druge mogućnosti politike kojima se zacrtani ciljevi mogu

ostvariti- procjenjuju se troškovi za odabranu politiku- izrađuju se primjereni matematički modeli kojima će se lakše utvrditi

troškovi te izabrati odgovarajuća politika- odabiru se mjerila sklonosti ili društvene diskontne stope, da bi se izabrala

najbolja mogućnost'' SeverProgrami u proračunu određuju se:

- pažljivo se razrađuju i sustavno proučavaju ciljevi- traže se odgovarajuće mogućnosti- procjenjuju se ukupni troškovi svake mogućenosti- procjenjuje se uspješnost svake mogućnosti

Ključna karika PPBS-a je ona u kojoj se određuju novci na razini svakog pojedinog programa. Slijedeća ključna je ona u kojoj se mjeri učinak na razini pojedinog programa, kojemu je cilj da određeni output koji, ni po količini, ni po kakvoći nije osobit, proizvede uz najniže troškove. (Jašić)

Osnovni instrumenti za ostvarivanje PPBS-a su:- COST – BENEFIT analiza- COST – EFFECTIVENESS analiza

COST - BENEFIT analiza Primjena CBA je uporabljiva u donošenju tržišnih odluka. Ona koristi i javni sektor i privatno poduzetništvo. Privatno poduzetništvo koristi CBA:

- pri donošenju investicijskih odluka- primjena je moguća u mikro i makroekonomskim tijekovima

Razlika primjene CBA u javnom i privatnom sektoru- Ostvarenje projekta u tržišnom polslovanju (poduzetništvo) donosi profit, a

u slučaju javnih projekata to se ne događa te valja računati s posljedicama, dobrim i lošim.

- U privatnom poduzetništvu koriste se tržišne cijene troškova (inputa) i koristi (outputa) što nije slučaj kod javnih projekata –programa. Razlog tomu je taj što ne postoje tržišne cijene koje bi javna vlast koristila budući da output javnih projekata nije za prodaju. Drugi razlog je taj što tržišne cijene javnih programa ne bi sadržavale prave marginalno društvene troškove i koristi.

CBA se može definirati kao metoda (kriterij) čijim se posredovanjem vrednuju (procjenjuju) i uspoređuju sadašnje vrijednosti ulaganja (troškova) i društevnih koristi javnih programa (projekata), radi ocjene opravdanosti i donošenja odluke njihova ocjenjivanja. Cilj CBA je maksimizirati sadašnje vrijednosti svih društvenih koristi umanjenih za napravljene troškove. Troškovi i koristi se procjenjuju za razdoblje trajanja javnih projekata – primjer autoceste i sl. U obzir se mogu uzeti i eksternalije i dr. Za funkciju cilja u CBA uzima se:

– porast društvenog proizvoda– porast narodnog dohotka– porast ukupne potrošnje– ostvarenje pune zaposlenosti– bolja preraspodjela dohotka– poboljšanje platne bilance i sl.

35

Kada se odredi funkcija cilja određenog projekta, mjeri se opravdanost njegovog financiranja primjenom CBA. CBA:

1. utvrđuje koristi koje će pritjecati za vijeka trajanja projekta diskontirane na sadašnju vrijednost

2. utvrđuje troškove koji će se pojavljivati za vrijeme trajanja projekta diskontirane na sadašnju vrijednost

3. utvrđuje diskontne stope koje će se uzimati u postupku diskontiranjaKoristi od projekta mogu biti:

- izravne – pritječu izravnim korisnicima projekta- neizravne – mulitiplikacijski učinci poduzetog investicijskog projekta- nevidljive – nemoguće ih je količinski pojmiti i izraziti u novcu

Troškovi projekta mogu biti:- izravni ili nominalni – investicijski i tekući troškovi- neizravni troškovi – eksterne disekonomije, odnosno troškovi naneseni

trećim osobama koji im nisu nadoknađeni- nevidljivi troškovi – predstavljaju poteškoće u ocjeni pojedinih projekata

Diskontna stopa predstavlja stopu po kojoj se koristi i troškovi diskontiraju na sadašnju vrijednost. Visoka diskontna stopa umanjit će sadašnju vrijednost koristi investicijskih projekata i obrnuto. Izbor diskontne stope jedan je od najsloženijih problema u CBA. Na izbor diskontne stope snažno utječu političke odluke.Pristupi u izboru diskontne stope

1. Pristup s gledišta sklonosti pojedinca – sadašnjoj potrošnji treba dati prednost naspram potrošnji u budućnosti. Za prikladnu diskontnu stopu ovaj pristup savjetuje kamatnu stopu na obveznice državnih zajmova, stopu unosnosti (rentabilnosti) privatnih investicija, prosječnu tržišnu kamatnu stopu.

2. Pristup s gledišta sklonosti društva – najvažnije je blagostanje budućih generacija i investicije pokrenute u sadašnjem trenutku. Provođenje ovog pristupa traži utvrđivanje ''društvene granične stope supstitucije''. Traži se i odricanje sadašnje potrošnje u korist odgođene potrošnje u budućnosti. Prilikom određivanja ove stope valja uzeti u obzir političke, etičke i gospodarske čimbenike kojima se nastoji smanjiti neizvjesnost i rizik. Čimbenici se pojavljuju kao nužni pratioci svih investicija.

Sadašnju vrijednost izračunavamo po formuli

PV=∑t=1

TBt−Ct(1+r )t

LegendaPV – sadašnja vrijednostB – korist, doprinos povećanju društvenog proizvodaC – troškovi r – diskontna stopaT – vijek trajanja projekta u godinamaAko dodamo još ograničenje, manjak deviza i propuštene prilike da se investira u privatni sektor tada imamo novu formulu

PV=∑t=1

TBt−Ct(1+r )t

−∑j=1

n

Pj∗Kj

Kj – broj jedinica oskudnih izvoraPj – njihova cijena

COST – EFFECTIVENESS analizaOva analiza razvijena je u SAD- u (Musgrave) i koristi se za ispitivanje djelotvornosti obrambenog sustava. Prednost ovog ispitivanja u odnosu na CBA je u tome što se ciljevi ne moraju novčano izraziti. Analiza nastoji utvrditi da li je određeni investicijski projekt vrijedan ulaganja. Analiza se odvija na slijedeći način:

36

- određuju se ciljevi i skupine ciljeva- razmatraju se sve mogućnosti njihovog ostvarenja- raščlanjuje se i izučava svaka mogućnost- utvrđuju se mjerila za odabir ponajbolje mogućnosti kao što su

djelotvornost, upotreba, potrebno ljudstvo i oprema, cijena inputa, troškovi itd. (Sever)

Slabosti CEA:- postoje djelatnosti u kojima se ne mogu utvrditi operacijski ciljevi - ciljevi su temeljno mjerilo ovog ispitivanja (primjer zaštita okoliša i

zdravstvena sigurnost)- ne može se pojaviti trade – off između ostvarenih razina uspješnih ciljeva- trade off u ovom slučaju označava gubitke koji nastaju onda kada se

uspostavlja ravnoteža između učinkovitosti i pravednosti- kada nema trade off-a, tada je nemoguće procijeniti plan sadržaja- ako imamo višeslojne ciljeve, teško je donositi bilo kakve zaključke u vezi

tih ciljeva primjenom uravnoteženog sustava.

JAVNI PRIHODI

Javni prihodi (državni, fiskalni) predstavljaju ukupnost novčanih sredstava, usluga, materijalnih dobara, prava i sl., koja javnopravna tijela koriste za financiranje javnih, odnosno državnih potreba – rashoda. Javni prihodi mogu se sastojati od novca, usluga, raznih materijalnih dobara, određenih prava. Za većinu državnih financija svojstveni su novčani oblici javnih prihoda.

Povijesni razvoj javnih prihoda

1. Robovlasničke i feudalne državeU njima su primarni sadržaj imali regali i domenski prihodi. Regali su prihodi koje je država stjecala na osnovu ugovora o zakupu ili na temelju poduzetništva. To se odnosilo na:

- pravo eksploatacije rudnih bogatstava- prava kovanja novca- prava korištenja mostova- prava na lov- prava na proizvodnju i distribuciju soli i sl.

Domenski prihodi su bili osnovni izvori državnih prihoda u starom i srednjem vijeku. Osnova za njihovo ubiranje je vlasništvo. Vladar je bio vrhovni vlasnik zemljišta, a njegovi podanici (feudalci, kmetovi) morali su davati vladaru dio plodova koje su ostvarili koristeći vladarevo zemljište (šume, rijeke i sl.).

2. Suvremene državeU njima regali i domeni nemaju neki veći značaj. Danas primarno mjesto čine prihodi na osnovu državne prinude, odnosno fiskalnog suvereniteta, a to su dažbine. Najčešći oblici dažbina su: porezi, carine, doprinosi i pristojbe.

Osnove za stjecanje javnih prihoda1. Pravo prinudeTemeljem ovog prava država ubire i uvodi fiskalne dažbine prinudno, temeljem svog fiskalnog suvereniteta.2. Imovinsko pravo iz ugovoraOvdje država, slično kao i fizičke i pravne osobe, stupa u ugovorne odnose sa drugim osobama i tako stječe prihode. Primjer: kamata na osnovu davanja kredita, razlika u cijeni (marža), na osnovu prodaje deviza, zlata i vrijednosnih papira i sl.

37

3. Prava vlasništvaOvdje država stječe prihode na temelju vlasničkih prava. Primjer: ako je vlasnik ili suvlasnik nekog poduzeća i tako ubire profit, rentu, dividendu i sl.4. Prava iz retorzijaDržava stječe prihode temeljem naplaćivanja novčanih kazni, konfiskacija i sl.5. Prava iz nasljedstvaDržava se pojavljuje kao nasljednik stvarnih i dugoročnih prava.Napomena: pored navedenih osnova za stjecanje prava, mogu se javiti još: pokloni, ničije stvari i sl.

Klasifikacija javnih prihoda1. Prema vremenu pritjecanjaRedoviti javni prihodi

- javljaju se uvijek- ubiru se permanentno (primjer iz dohotka)- služe za financiranje javnih rashoda- tu spadaju: porezi, carine, doprinosi, pristojbe

Izvanredni javni prihodi- ubiru se povremeno (za jednu ili više godina)- služe za financiranje izvanrednih javnih rashoda- tu spadaju: izvanredni porezi, prisilni javni zajmovi i sl.

2. Prema načinu stjecanja pravaOriginarni (izvorni) javni prihodi

- društveni prihodi koje javno-pravna tijela ostvaruju na osnovu svoje pravno-privredne aktivnosti (državna poduzeća)

Derivativni javni prihodi- izvedenog su karaktera- proizlaze iz dohotka, imovine i imovine drugih osoba- to su porezi, carine, pristojbe i doprinosi

3. Prema karakteru vlasti u odnosima u kojima se kao jedan subjekt pojavljuje pojedinac ili društvoPrivatni javni prihodi

- prihodi država proistječu iz njezinog statusa identičnog statusu svakog pojedinca, odnosno gospodarskog subjekta

- prihodi se ostvaruju gospodarskom aktivnošću zasnovanom na pravu vlasništva

- tu spadaju: prihodi od državnih gospodarskih poduzeća, od državne imovine i sl.

Javno-pravni javni prihodi- država ih ostvaruje na osnovu svog statusa kojeg postavlja iznad pojedinca- to joj daje pravo naređivanja, a ona to iskorištava donoseći pravne akte,

namećući obvezu plaćanja prihoda- primjer: porezi, carine, pristojbe, doprinosi i sl.

4. Prema subjektu od kojeg se ubirePrihodi od fizičkih osoba (stanovništva)

- država ubire iz dohotka i/ili imovine fizičkih osoba- napomena: u kapitalističkim zemljama najveći značaj imaju prihodi od

fizičkih osobaPrihodi od pravnih osoba

- država ih ubire (pretežito) od gospodarskih poduzeća

5. Prema financijskoj autonomiji i financijskom suverenitetu u složenim državamaPrihodi širih teritorijalnih jedinica

38

- prihodi federacije i federalnih jedinica, odnosno prihodi centralnih organa vlasti (u unitarno uređenim državama)

Prihodi užih teritorijalnih jedinica- prihodi lokalnih organa vlasti- prihodi općina- prihodi kotara- prihodi provincija i sl.

6. Prihodi u novcu i naturiU većini slučajeva u suvremenim financijama prihodi se ostavaruju u novcu. Jedino u izuzetnim prilikama mogu biti u naturi (nasljeđivanje, dobrovoljnim javnim radovima, mjesnim samodoprinosima i sl.).

7. Namjenski i nenamjenski javni prihodiU sevremenim financijama usporedo s procesom demokratizacije i decentralizacije javnih financija raste broj prihoda namjenskog karaktera

RASPODJELA JAVNIH PRIHODATo je težak, složen i delikatan zadatak koji je uvjetovan mnogim čimbenicima:

1. organizacijska struktura država2. povijesni čimbenici3. vjerski čimbenici4. racionalni čimbenici5. ekonomski čimbenici6. demografski čimbenici i sl.

Ako se ne bi vodilo računa o naborjanim čimbenicima prilikom raspodjele javnih prihoda, može doći do negativnih posljedica, pogotovo ako se radi o višenacionalnoj i federativno uređenoj državi (nemiri, napetosti i sl.). Tako može doći do nejednakog oporezivanja, prelijevanja sredstava iz privredno razvijenih područja u nerazvijena i obrnuto.Zbog navedenih razloga formirala su se 3 teorijska sustava u raspodjeli javnih prihoda

1. sustav vlastitih izravnih prihoda2. sustav zajedničkih prihoda3. mješoviti sustav (najčešći u praksi)

POREZI

Povijesni razvojPrezi su izuzetno značajna ekonomsko-socijalna i pravo-politička kategorija. Poznavali su ih narodi drevnih civilizacija – Babilon, Egipat, Grčka, Rim... Imali su značajno mjesto među njihovim državnim prihodima. Obično su se ubirali i u naturi. Robovi i drugi podčinjeni u osvajačkim ratovima dužni su bili plaćati porez i druge dažbine. Stagnacijom moći robovlasničkih društava dolazi do oporezivanja svih podanika pa i punopravnih građana. Više nema poreznih oslobađanja, ako ih ima, ona su neznatna.

- Feudalne državeNjihovi javni rashodi, posebice u ranim državama, bili su relativno mali i mogli su se, uglavnom bez poteškoća, namirivati dobrovoljnim naturalnim prihodima. U razvijenom feudalizmu jačaju zahtjevi za većim izdacima pa dolazi i do potrebe za većim prihodima. Dolazi od uvođenja većeg broja poreznih oblika i širi se krug poreznih obveznika.

- Kapitalistički sustaviPorezi dobivaju vrlo velik značaj u kapitalističkom gospodarskom sustavu. Značaj i mjesto poreza u kapitalizmu usko je vezan uz činjenicu da broj i vrsta zadataka kapitalističke države raste, da se njena djelatnost, tj. financije proširuju, posebno ako se radi o državama sa razvijenim socijalnim financijama ( Danska, Švedska, Norveška-država tzv.blagostanja).

39

- Suvremene državeZnačaj i uloga poreza u javnim financijama, odnosno gospodarskom životu suvremenih država stalno se uvećava kako kod razvijenih zemalja, tako i kod zemalja u tranziciji. Od vremena velike francuske revolucije do danas svjedoci smo proširenja kruga osoba (fizičkih i pravnih) koje izdvajaju dio svog dohotka, iznimno imovine, za zadovoljavanje naraslih potreba država, proširenja broja poreznih oblika kojima se ti porezi ubiru te povećanja stope poreznih davanja. Porezi su od sporadičnih izvanrednih prihoda srednjestoljetne države (ubirali su se od uskog kruga osoba za utvrđenje potreba države, vladara) prerasli u stalan, redovit i najznačajniji prihod koji se ubire od građana i pravnih osoba za financiranje državnih rashoda. Primjenom ovog fiskalnog instrumenta početkom prošlog stoljeća ubiralo se oko 10% BDP-a. Danas ima država u kojima se oporezivanjem preraspodjeljuje više od 50% BDP-a.

Pojmovno određenje porezaU znanstvenoj literaturi ima više shvaćanja.- Imperator Julije Cezar: ''Porezi su glavni posao osvajača svijeta.''- Karl Marx: ''Činovnici i popovi, vojnici i balerine, školski učitelji i policajci, grčki muzeji i gotski tornjevi, civilna i rang lista, sve te tvorevine kao iz bajke sadržane su u jedinstvenoj sjemenci, porezima.''- Prof. Eheberger: ''Porezi su davanje realnih dobara (novca i naturalnih dobara) državama i drugim javno-pravnim tijelima radi zadovoljavanje javnih potreba od strane javnih vlasti koji se ubiru na temelju jednostrano utvrđenog načina i u jednostrano utvđenim iznosima prema nekom općem mjerilu.''- Gaston Jeze: ''Porezi su davanja u novcu koje država ubire od pojedinaca na osnovu suvereniteta, definitivno i bez protunaknade, u cilju pokrića javnih tereta.''

OSOBITOSTI POREZA

Proučavajući prethodno navedene i druge definicije da se zapaziti sljedeće:- da se neke tvrdnje vezane uz pojam porezi ponavljaju u više ili manje

sličnom obliku- da se radi o zajedničkim svojstvima poreza, osobitostima koje se nužno

vežu za pojam poreza.Sve osobitosti poreznog svojstva možemo sistematizirati u dvije skupine: bitne i nebitne komponente.Bitne: bez njihovog ispunjenja, postojanja, u dažbinama nema ni poreza.Druge osobitosti – svojstva mogu u porezu postojati ili ne, obzirom da nisu nužna da bi se pojedini oblici prikupljanja smatrali porezom.

Bitne osobitosti – osobitosti poreznih davanja1. derivativnost2. obvezatnost pod prijetnjom prisile3. ubiru se u općem – javnom interesu4. nedestiniranost5. plaćaju se u pravilu u novcu6. nema izravne protuusluge za plaćeni porez7. plaćaju se po teritorijalnom načelu8. nepovratne su naravi

1. DerivativnostEkonomska snaga države ogleda se u oporezivanju drugih pravnih osoba iz dohotka i imovine poreznih obveznika. Derivativnost poreza ocrtava se u tome što država izvodi svoju financijsku moć, svoje prihode iz ekonomske moći drugih pravno-fizičkih osoba, nad kojima ima porezni suverenitet, a ne iz svoje gospodarske djelatnosti ili iz vlasničkih i drugih prava i ovlašrenja. Prihodi ubrani

40

oporezivanjem po ovoj osnovi uvrštavaju se u derivativne (izvedene) prihode države.2. Obvezatnost plaćanjaPrijetnja uporabe državno-pravne prisile proizlazi iz samog naziva tog financijskog instrumenta (namet, plaća, dažbina). Prislinost se ogleda u trenutnku poreznih davanja, a ne u trenutku uvođenja poreza. Danas u skoro svim demokratskim zemljama svijeta porezi se uvode dragovoljno po Ustavu, utvrđenoj demokratskoj parlamentarnoj proceduri. Njegovo uvođenje nije akt prisile.Zaključak: U trenutku dospijeća plaćanja porezni obveznik je pravno obvezan plaćati poreze na što ga država može prisiliti ako je potebno na razne načine. Bez obvezatnosti i prisile nema poreza. Prisila je jedna od bitnih osobitosti poreznih prihoda.3. Ubiranje u općem – javnom interesuTeži se što većoj općoj koristi. U protivnom bilo bi racionalnije javne prihode zadovoljavati na individualnoj razini. zaključak: Porezi su namijenjeni za financiranje rashoda općeg – javnog interesa.4. NedestiniranostNamjena trošenja nije unaprijed određena. Mogu se koristiti za namirivanje svih državnih rashoda. Porezni prihodi slijevaju se u opću masu državno-proračunskih sredstava bez prethodnog vezanja za pojedine javne subjekte i potrebe. U novije vrijeme sve se češće susrećemo da se dio ili ukupan iznos, ubran primjenom jednog ili više poreza, koristi za financiranje unaprijed predviđenih izdataka, to su tzv. destinirani porezi.Npr. porez na autorske honorare koristi se za financiranje znanstveno-istraživačke djelatnosti, porez na naftu koristi se za izgradnju cestovnih prometnica.5. Novčani prihodiIzračunavaju se i plaćaju u novcu. To je svojstveno za robno-novčano gospodarstvo, danas pretežito u svijetu. Mogu se odmjeravati i plaćati u naturi u izuzetnim okolnostima, rat, poratno stanje, ekonomske i društvene krize, društveni poremećaji i sl.6. Nema izravne protuusluge za plaćeni porezObveznici po uplaćenom porezu ne mogu od države tražiti izravnu protunaknadu – protučinidbu kao npr. što to ima kod pristojbi, a dijelom i kod doprinosa. Rečeno ne znači da porezni obveznici nemaju nikakve koristi od poreznih uplata, jer su te koristi protučinidbe korisne i brojne, u biti izravne i univerzalne.Pravnim porezima se financira

- rashodi iz obrazovanja, kulture, športa, znanosti, socijalne skrbi, zdravstvene zaštite, mirovinskog osiguranja i sl.

- rashodi za izgradnju i održavanje cesta, željezničkih pruga, vodovodnih mreža i sl.

Sve navedeno omogućeno je svim građanima neovisno o tome jesu li platili porez.Zaključak: Korist nije izravna i nije ekvivalentna plaćenom porezu. Na korist svi imaju pravo.7. Teritorijalno načeloPorezna obveza tereti sve osobe na teritoriju države koja je na osnovu svog fiskalnog suvereniteta uvela poreznu obvezu neovisno o tome jesu li te osobe domaći ili strani državljani. Osnovno pravilo za porezna plaćanja je da su te osobe na teritoriju države koja vrši oporezivanje i da su oni:

- nositelji određenih prihoda (dohodak, dobit, renta)- vlasnici određenih nekretnina

Zaključak: Za porezna davanja odlučujuća je teritorija date države (teritorijalnost). Postoje izuzeci, pr. porezni sustac SAD-a. Pri oporezivanju dohotka ključno je načelo državljanstva, a ne teritorijalnost.8. Nepovratna naravNepovratnost poreza je ona osobitost kod koje dolazi do izražaja promjena vlasničkih odnosa na stvarima, najčešće novac. Ubiru se od pravnih i fizičkih osoba u ime javnih interesa.

41

Zaključak: Ubrani porezi postaju vlasništvo države, tj. njenih javno-pravnih kolektiva. Nema obveze da ih država vrati kao što je to slučaj npr. kod prihoda od javnih zajmova.

OPRAVDANJE ZA UBIRANJE POREZA (TEORIJE)

Ispunjenje porezne obveze, odnosno plaćanje poreznog duga, neovisno od toga namiruje li se u novcu ili naturi, znači smanjivanje ekonomske moći poreznog obveznika. To predstavlja grubo miješanje u njegov osobni život, njegovu gospodarsku djelatnost. Postavlja se pitanje: kojim pravo država uvodi i naplaćuje porezne dažbine? Postoje različiti odgovori – shvaćanja. Imamo više teorija – koncepcija o opravdanosti ubiranja poreza.Teorije:

1. Sakralna teorija2. Teorija sile3. Teorija cijene4. Teroija žrtve5. Organska teorija6. Teorija reprodukcije7. Sociodemokratska teorija

1. Sakralna teorijaNastala u redovima crkveno-klerikalnih znanstvenika: Toma Akvinski i sv. Augustin. Toma Akvinski u svom radu kaže: ''Može li biti pljačke bez grijeha?''Povodom proučavanja opravdanosti poreza, ističe da je to moguće samo u slučaju da vladar ne može podmiriti potrebe države i svojih vlastitih domena.2. Teorija sileUvođenje poreza opravdava se iz prava jačeg da zavede poreze nad slabijim. Ova teorija bila je dominantna u starom i srednjem vijeku.

3. Teorija cijeneNastala je u vrijeme liberalnog kapitalizma. Po njoj se treba ponašati kao i svaki drugi gospodarski subjekt – nuditi svoje usluge, sigurnost i sl., a korisnici zauzvrat vraćaju protunaknadu u obliku poreza – cijene. Predstavnici ove teorije nemaju jedinstveno mišljenje i tu imamo 2 varijante:

- teorija osiguranja- teorija uživanja

- Teorija osiguranja traži da se država identificira sa osiguravajućim društvima, porez s premijom osiguranja, a porezni obveznici s osiguranicima. Država se brine za materijalnu i osobnu sigurnost poreznih obveznika, a oni terbaju plaćati porez.- Teorija uživanja opravdanje za ubiranje poreza traži u uživanju u imovini i dohotku.Napomena: Glavna slabost obje teorije cijena je što zanemaruju činjenicu da poreze država određuje – uvodi jednostrano, a ne uz suglasnost dviju strana, što je suprotno teoriji cijena liberalnog gospodarstva.4. Teorija žrtveNastala je u vrijeme monopolističkog kapitalizma. Tada su i u stabilnim kapitalističkim odnosima počeli nemiri, inflacije, krize, štrajkovi i sl. Od ove teorije do izražaja dolazi shvaćanje da je država općedruštvena tvorevina. Tako može tražiti od građana žrtvu u obliku plaćanja poreza. Predstavnici ove teorije tražili su progresiju u oporezivanju.5. Organska teorijaPo predstavnicima ove teorije opravdanost za plaćanje poreza treba tražiti u organskoj povezanosti država i njenih građana. Po ovoj teoriji porezi se shvaćaju kao dužnost, kao građanska obveza (nacionalna). Neki teoretičari ovu teoriju nazivaju i ''teorijom nužnosti''.6. Teorija reprodukcije

42

Javlja se u vrijeme državnog kapitalizma. Sve se češće isitiču zahtjevi da porezi pored fiskalnog imaju i neke druge ciljeve (ekonomske, političke, socijalne). Po ovoj teoriji državna intervencija je nužna. Najlakše se ostvaruje pomoću instrumenata porezne politike. Pomoću poreza država omogućava nesmetan tijek procesa reprodukcije.7. Sociodemokratska teorijaTemeljno pitanje mnogoborjnih pristalica ove teorije je: da li su uopće u suvremenim sociodemokratskim državama porezi potrebni? Ako jesu, kako im opravdati postojanje? Raniji socijalisti, većinom utopisti, bili su jedinstveni. Smatrali su da u suvremenoj sociodemokratskoj državi porezi nisu potrebni pa ih treba ukinuti. Po potrebi se mogu uvesti neki drugi instrumenti financiranja javnih potreba.Danas u skoro svim sociodemokratskim državama svijeta, posebice nakon sloma komunizma, većina sljedbenika ove teorije smatra da su porezi potrebni i nužni u svim zemljama svijeta. Opravdanost za ubiranje poreza najčešće se traži u općoj građanskoj dužnosti i ljudskoj solidarnosti.

POREZNA TERMINOLOGIJA

Prilikom plaćanja, izvršenja i uvođenja poreza susrećemo se sa mnoštvom elemenata, termina i izraza, a navest ćemo neke:1. Porezni subjekt – osobe koje sudjeluju u procesu uvođenja, izvršenja i plaćanja poreznih obveza. Mogu biti:

- aktivni – obično pravne osobe, političko-teritorijalne jedinice i državni i financijski organi. Oni imaju pravo uvesti porezne obveze

- pasivni – osobe, fizička i pravna lica koja su dužna snositi poreznu obvezu i najčešće se zovu poreznim obveznikom.

2. Porezni platilac – fizička i pravna osoba koja je dužna obračunati i uplatiti porez u ime i za račun poreznog obveznika.3. Porezni destinator – osoba koja je po namjeri zakonodavca pozvana da snosi porez, odnosno da plati porez iz dohotka i imovine.4. Porezna snaga ili porezna sposobnost je ekonomska moć poreznih obveznika.5. Porezni izvor je iznos vrijednosti, stvari i prava koja pripadaju poreznom obvezniku, iz kojih se plaća porez. Kao porezni izvor pojavljuju se: dohodak, prihod i imovina. Dohodak i prihod predstavljaju redovit porezni izvor, dok se imovina jvalja vrlo rijetko (rat, krize i sl.).6. Porezni objekt, predmet – može se pojaviti kao stvari (pokretne i nepokretne), promet, dohodak, radnje i sl.7. Porezna osnovica – vrijednost koja služi za utvrđivanje, odnosno obračun porezne obveze. Većinom se utvrđuje u novcu. Razlikujemo paušalnu i stvarnu poreznu osnovicu.

- Paušalna – pri njenom utvrđivanju ne uzimaju se u obzir svi relevantni čimbenici koji je određuju, nego samo najvažniji elementi.

- Stvarna – oporezivanje se obavlja na osnovu podataka koji trebaju odraziti stvarnu ekonomsku snagu poreznog obveznika.

Napomena: Najvažnije je precizno utvrditi poreznu osnovicu.Metode za utvrđivanje porezne osnovice

43

a) indicijarna metoda – po njoj se porezna osnovica utvrđuje na osnovu nekih lako uočljivih činjenica (npr. konjske snage automobila i sl.)

b) metoda vlastite prijave – porezna osnovica se utvrđuje na osnovu podataka koje dostavi porezni obveznik poreznoj vlasti.

c) metoda po prijavi treće osobe – porezna osnovica se utvrđuje na osnovu podataka koji su poreznoj vlasti dostavljeni od strane treće osobe: banaka, sudova, burze, poslodavca i sl.

d) službena metoda – porezna osnovica se utvrđuje na osnovu podataka do kojih porezni organ dođe po vlastitoj službenoj metodi.

e) komparativna metoda – porezna osnovica se utvrđuje na osnovu usporedbe s poreznom osnovicom nekog drugog poreznog obveznika koji obavlja istu ili sličnu djelatnost.

8. Porezna stopa – predstavlja dio porezne osnovice i odnos poreznog duga prema poreznoj osnovici. Najčešće se utvrđuje u postotku. Porezne stope mogu biti:

- Proporcionalna porezna stopa ne mijenja se u odnosu na povećanje ili smanjenje porezne osnovice – relativni porezni teret ostaje uvijek isti. Apsolutni iznos poreza se može smanjivati ili povećavati proporcionalno porastu ili padu osnovice.

- Progresivna porezna stopa uvećava se usporedo s porastom porezne osnovice. Povećanje može biti:

a) ravnomjerno – linearno s porastom porezne osnoviceb) ubrzano – po većem postotku od porasta porezne osnovicec) usporeno – po nižem postotku od porasta porezne

osnovice- Regresivna (degresivna) porezna stopa postoji kada se s povećanjem

porezne osnovice porezna stopa smanjuje. Kao progresivna, tako i regresivna porezna stopa može biti (ako gledamo teoretski):

a) proporcionalno regresivnab) progresivno regresivnac) regresivno regresivna

Napomena: danas se skoro ne primjenjuju regresivne porezne stope.

CILJEVI OPOREZIVANJA

U ekonomskoj literaturi postoje različita shvaćanja glede ciljeva oporezivanja. Svugdje i oduvijek je bio i ostao glavni cilj plaćanja poreza osiguranje sredstava za zadovoljenje javnih, odnosno državnih potreba. Dakle, dominantan je fiskalni cilj. U financijama suvremenih država porezi, pored fiskalnog, imaju i izvan fiskalne ciljeve: ekonomske, političke, socijalne i demografske.Fisklani cilj oporezivanja je osnovni cilj oporezivanja za sve države svijeta. Dosad nije nađen, niti se u budućnosti vidi drugačiji način od poreza da se dođe do sredstava potrebitih za financiranje državne obnove, javne sigurnosti, pravosuđa i drugih opće javnih potreba koje se javljaju u okvirima društveno-političkih zajednica.Zaključak: Glavni cilj i svrha uvođenja poreza je prikupljanje sredstava za financiranje nužnih državnih rashoda vezanih za osiguranje reda i mira u državi.

1. Ekonomski ciljevi oporezivanjaPorezi se danas koriste (pored nužnih financijskih sredstava) za uređivanje i održavanje harmoničnih ekonomsko-političkih odnosa u državi. To je jako došlo do izražaja za vrijeme Velike ekonomske krize.Putem poreza može se izravno ili neizravno natjerati na željeni gospodarski razvitak, na uvjete financiranja, formiranje domaće štednje i sl.Primjer: Ako se želi ubrzati razvitak neke gospodarske grane, ona se treba blaže oporezivati. Ostatak dobiti je veći, veće su investicije, veća je stopa gospodarskog

44

razvitka. Ova grana ostvarivat će veću profitnu stopu, interesantna je za investitore, doseljavanje, tj. prestrukturiranje kapitala.Obrnuto: Ako se neka djelatnost želi destimulirati (proizvodnja alkoholnih pića, cigareta i sl.), razvitak se može pojačanim oporezivanjem osporiti.Danas, u suvremenoj financijsko-pravnoj praksi česte su intervencije države u sektor potrošnje platežno sposobne potražnje.Primjer: Ako je potražnja veća od ponude, tj. stanje inflacije, fiskalna vlast vodi ekspanzivnu poreznu politiku, odnosno povećava porezna davanja na dohodak i potrošnju. Dolazi do preraspodjele nacionalnog dohotka u korist države, nasuprot smanjenju osobne potrošnje i štednje. Tako dolazi do postupnog uravnoteženja na nižoj razini.

Ekspanzivna porezna politikaosobnapotrošnja

CE

CC'

E'C'

45GNP

Svaki dolar pomiče krivulju CC udesno ( na dolje) za iznos poreza. To djeluje na realni pad GNP-a i na njegov pomak na dolje.

Ako se gospodarstvo nalazi u fazi depresije, deflacije, tj. stanju kada je platežno sposobna potražnja znatno ispod realne ponude, poduzimaju se mjere antidepresivne porezne politike koja se često naziva i restriktivna porezna politika. Njome se smanjuju porezi, a uvećava se platežno sposobna potražnja. Zaključujemo da će se opća gospodarska ravnoteža uspostaviti na znatno većoj razini GNP-a.Restriktivna porezna politika

osobnapotrošnja

C'E'

C'C

EC

45

45GNP

Umanjeni porez pomiče krivulju CC za iznos poreza na gore, pa se nova gospodarska ravnoteža uspostavlja na višoj razini.

Značajno je istaći da porezna politika može imati i neutralno-konjunkturnu osobitost. To je slučaj kada se gospodarstvo nalazi u stanju optimalne zaposlenosti s relativno stabilnom razinom cijena, realnim deviznim tečajem. Cilj poreza u neutralno-konjunkturnom stanju je zadržavanje realtivno stabilne razine cijena uz optimalni gospodarski razvitak koji omogućava zapošljavanje nove radne snage, demografski priliv i eventualno bar blagi porast životnog blagostanja. Od posebnog značaja je osiguranje koordinirane potražnje s porastom proizvodnje, stope gospodarskog razvitka, stope zaposlenosti te razine cijena; moraju se držati u uravnoteženim odnosima u procesu ekspanzije, tzv. dinamička ravnoteža.80-ih godina javlja se kao reakcija na neokeynesijansku makroekonomsku doktrinu, posebice poreznu politiku, nova reformirana neoliberalistička doktrina, i to u formi:

- ekonomske ponude (Laffer)- škole racionalnih očekivanja (Barro)

To je teorija koja pokazuje da će oštrije progresivno oporezivanje nepovoljno utjecati na štednju i investicije i tako uzrokovati pad produktivnosti i visoku inflaciju.Dolazimo do zaključka da se ne treba s preogresivnim oporezivanjem pretjerati i da treba težiti za poreznom stopom koja će dati najviše poticaja gospodarskim subjektima da dobro rade i šire svoje poslovanje i tako puniti najviše državnu blagajnu ( to se na krivulji koja slijedi nalazi između 2 krajnosti točaka A i E, odnosno poreznih stopa 0 i 100%, u oba slučaja država neće doći ni do kakvog prihoda).

Lafferova krivulja

porezniprihodi

C

B D

A 0% 50% 100% E porezna

stopa

Mudrost ekonomske politike je da utvrdi najbolju mjeru, tj. da se zaustavi na stopi koja je za privrednike poticajna, a za državu izdašna. U ovom slučaju to je točka C. Loše je kad je privreda u točki D, stopu treba smanjiti da bi se unaprijedilo privređivanje i iz narasle proizvodnje i dohotka porezne osnove bolje punio državni proračun, dok za točku B važi suprotno.Zajedničko za obje doktrine (ekonomiju ponude i školu racionalnih očekivanja) je zakon za što poptunije i slobodnije djelovanje ekonomskih zakona. Možemo

46

zaključiti da su njihovi predstavnici smatrali da je neokeynesijanska poratna ekonomska politika bila isuviše interventna, previše usmjerena prema upravljanju agregatne potražnje, što je uzrokovalo duže recesije, zaprijetilo dugoročnoj vitalnosti zapadnog gospodarstva. Naglašavali su potrebu za štednjom i zalagali su se za velika smanjivanja poreza. Predstavnici spomenutih doktrina isticali su da sve treba prepustiti slobodnom poduzetništvu i slobodnom tržištu, znači tržišnom mehanizmu bez ikakve državne intervencije. Plaće i cijene bi bile fleksibilne i sva tržišta u ravnoteži.Neki zastupnici (Fridman) tražili su primjenu uvođenja neutralnih financija-poreza.Za novu liberalnu doktrinu u praktičnoj ekonomiji zalagali su se Ronald Reagan i Margaret Teatcher. Oni su smanjivali poreze očekujući da će to pozitivno djelovati na štednju, rast zaposlenosti, inflaciju i gospodarski rast.

2. Sociopolitički ciljevi oporezivanjaSocijalna politika ogleda se u tome što će uvođenje ili ukidanje poreza djelovati na formiranje, odnosno ispravljanje odnosa u materijalnom položaju među stanovništvom (onim osobama koje imaju niska primanja).Npr. oporezivanjem alkoholnih pića, luskuzne robe i sl., pored fiskalnog cilja imamo i socijalni učinak jer se povećanjem poreza povećava cijena tih proizvoda, a smanjuje se alkoholizam i sl.

3. Politički ciljevi oporezivanjaPorezi ponekad mogu imati i političke motive uvođenja, naročito za vrijeme i poslije velikih socio-ekonomskih poremećaja.Primjer: U nacističkoj Njemačkoj – porez na ŽidoveVanjskopolitički ciljevi uvođenja prohibitivnih carina za robe zemalja koje se neprijateljski ponašaju prema prvoj. Primjer: SAD prema Libiji, Sudanu, Iraku, Iranu i dr.

4. Demografski ciljevi oporezivanjaPorezima se mogu ostvariti željeni ciljevi i na polju demografske politike. Primjer: porez na samce, razni poticajni porezi za sklapanje brakova s ciljem povećanja nataliteta u bogatim natalitetno ugroženim zajednicama ( de facto sve države EU, posebice: Švedska, Norveška, Francuska, Austrija i dr.). Suprotno se događa u mnogoljudnim zajednicama: Kina, Indija, Babgladeš, Indonezija i dr. koje poduzimaju porezne i druge mjere za zaustavljanje populacijske eksplozije.

47

OPOREZIVANJE PROIZVODA SA STAJALIŠTA PARCIJALNE RAVNOTEŽE

1. Specifični porez je porez uveden na jedinicu proizvoda ( gorivo, cigarete, žestoka alkoholna pića i sl.)2. Porez od vrijednosti je porez izražen u procentu od cijene

Reagiranje na specifični porez

P D S'

SD'

G n F

B A

LS' D

S D'

0 Q

Legenda:SS – krivulja ponude prije oporezivanjaDD – krivulja potražnje prije oporezivanjaOB – cijenaOC – količinan- porez po jedinici proizvoda

Kada se uvede porez po jednici (n), taj porez ulazi u tzv. klin između tržišnih cijena koje dobivaju prodavači i neto cijena koje zadržavaju. Prodavač je zainteresiran za neto cijenu, što znači da mora zaračunati višu tržišnu cijenu kako bi pokrio troškove. Krivulja ponude s kojom se susreću kupci pomiče se iz SS u S'S' za veličinu poreza n. Tada kupci kupuju manje i količina pada na OE, dok tržišna cijena raste na OF. Neto cijena za prodavača pada sad na OK.Ovdje je proizvod proizveden u uvjetima rastućih troškova, neto cijena pada sa smanjenjem količine, a tržišna cijena raste za postotak manji od poreza.Pri novoj količini proizvodnje OE, tržišna cijena raste za BF, dok je porez po jedinici proizvoda KF.Slično, ako ne i isto je ako se uvede porez na strani kupca. Dio kupčevih plaćanja bi išao prodavaču, a ostatak u državnu blagajnu. Sada se porez može prikazati pomakom krivulje potražnje DD u D'D'. Pri tome se nova ravnoteža uspostavlja u točki L, dok je nova količina opet jednaka OE.

Reagiranje na porez od vrijednosti

PD

S

D' GF n

48

B

KD

S D'

0 E C Q

Porez ponovno stvara klin između bruto ili tržišne cijene koju plaća kupac i neto cijene što je prima prodavač. Porez od vrijednosti funkcija je cijene, a sada mora biti prikazan kao funkcija potražnje. On je određen kao postotak od cijene.Prilagodba se prije odražava kao zaokret, nego kao pomicanje krivulje. Krivulja potražnje DD zaokreće se u položaj D'D' za iznos poreza po jedinici koja opada s rastom prodanih količina. Stopa poreza od vrijednosti se uobičajeno izražava kao odnos između poreza i neto cijene što je zadržava prodavač i jednak je GL/EL. Ravnoteža se ponovno uspostavlja u točki L. Cijena što je plaća kupac jednaka je GE, a neto cijena koju dobiva prodavač jednaka je LE. Iznos poreza po jedinici jednak je GL, prihod iznosi KFGL.Vidljivo je da je stopa poreza od vrijednosti u ovom slučaju izabrana tako da osigurava iste prihode kao specifični porez GL. Za dani specifični porez n uvijek ima neka stopa poreza od vrijednosti koja osigurava isti iznos javnih prihoda. Odnos između ovih dviju stopa ovisi o krivuljama ponude i potražnje.

ULOGA ELASTIČNOSTI PONUDE I POTRAŽNJE

Kada se uvede porez na određeni proizvod, njegova će cijena porasti, a kupljena ili prodana količina će pasti. Značenje tih promjena ovisit će o elastičnosti ponud ei potražnje.

49

Uloga elastičnosti ponude

S'P

D S1'S1

BS

C

A

S1'

S S' S1 D

0 Q

Legenda:SS – krivulja ponude prije oporezivanjaDD – krivulja potražnje prije oporezivanjaOP – cijena prije oporezivanjaOQ – količina prije oporezivanja

Kada se uvede specifični porez (n), krivulja ponude se premješta u S'S', a nova točka ravnoteže je u točki B, cijena raste na OP1, a količina pada na OQ1.Ako sad pretpostavimo da je ponuda manje elastična S1S1 i krivulja ponude nakon oporezivanja S1'S1', nova ravnoteža se uspostavlja u točki C. Sada cijena raste sporije i jednaka je OP2, dok je istovremeno blaži pad ponude na OQ2.Zaključak: što je ponuda manja elastična, to će biti manji rast cijena i pad količine.

50

Uloga elastičnosti potražnje

P D1 S'D

S

S'

S DD1

0 Q

Točka A, kao i prije, određena je cijenom OP i količinom OQ. Kada se uvede porez n, krivulja ponude SS pomiče se u položaj S'S', cijene rastu na OP1 uz novu ravnotežu B, a proizvodnja se smanjuje na OQ1 .

Da je potražnja bila manje elastična, krivulja D1D1, nova ravnoteža uspostavila bi se u točki C, cijena bi rasla brže do razine OP2, a output bi pao na OQ2. Što je potražnja manje elastična, veći je porast cijena i manji je pad proizvodnje.Zaključak: Porast cijene bit će veći što je ponuda elastičnija, a potražnja neelastičnija. Pad količine bit će manji što je elastičnost obiju krivulja manja.

OPOREZIVANJE ČIMBENIKA PROIZVODNJE SA STAJALIŠTAPARCIJALNE RAVNOTEŽE

Prilagodba cijenom i količinomOva analiza slična je analizi poreza na proizvode i to sa stajališta prodavača čimbenika proizvodnje. Porez na čimbenike proizvodnje pojavljuje se kao otklon krivulje potražnje na dolje. Krajnji ishod opet ovisi o elastičnosti ponude i potražnje.

51

Porez na dohodak od nadnica

nadnica za Dsat S

D'

D

S D'

0 radni sati

Prilagodba poreza na čimbenike proizvodnje

Legenda:OC – količina (radnih sati)OB – cijena (nadnica)E – ravnoteža

Kada se uvede porez po stopi EF/EC na bruto andnicu (nadnicu prije oporezivanja), neto nadnica djelatnika pada pomičući krivulju neto potražnje iz DD u D'D'. Djelatnike zanima neto nadnica. Nova ravnoteža se uspostavlja u točki G, sjecištu krivulje potražnje D'D' i ponude SS. Radni sati padaju sa OC na OH, bruto nadnica raste sa OB na OI. Smanjenje u neto nadnici BK manje je od poreza po radnom satu IK.Napomena: Slično je i s kapitalnim porezom an dohodak i porezom na zemljišnu rentu.

52

NESAVRŠENA TRŽIŠTA

Porezi na proizvode1. specifični porez u uvjetima monopola2. porez na profite3. porez na profite u uvjetima monopola

MC'1. Specifični porez u uvjetima monopola

cijena po MCjedinici

AR

MR

0 količina

LegendaAR – MR – krivulja prosječnog i marginalnog prihoda prije oporezivanjaMC – krivulja marginalnog troška

Output je određen sjecištem krivulja MC i MR i jednak je OA. Cijena je OB. Kada se uvede specifični porez u iznosu n, dolazi do pomaka krivulje MC u položaj MC'. Pri tome output pada na OC, a povećanje cijene BD je manje od specifičnog poreza EH. Porezni prihod jednak je EHGF.Zaključak:Kao i u slučaju savršene konkurencije, proizišle promjene u outputu, cijeni i prihodima ovise o elastičnosti ponude i potražnje.

2. Porez na profiteMonopolGledajući na prvi pogled za očekivati je da poduzeće koje ima monopolsku poziciju na tržištu može lakše prevaliti porez na profit, nego poduzeće koje djeluje u konkurentnim uvjetima. Nameće se pitanje: Zašto?Za poduzeće na konkurentnom tržištu, ako ništa drugo, cijena je zadana, a monopolist je mora kreirati. Ako pobliže razmotrimo, vidjet ćemo da monopolist mora apsorbirati porez. Razlog: Čisti monopol će maksimizirati profite prije poreza, znači neće moći poboljšati svoje stanje kada se uvede porez.

53

Porezi na profit u uvjetima monopola

$ po jedinici

MC

AC

MR AR

jedinice proizvoda

Prije oporezivanja profiti su maksimalni pri outputu OA gdje se marginalni prihod MR izjednačava s marginalnim troškom MC. Cijena je jednaka OB, a profiti su CDEB. Kada se uvede porez, recimo od 1/3, krivulje MR i MC se ne mijenjaju, a neto profit se smanjuje na CDFG.

3. Porez na profit u uvjetima maksimiziranja prodajeRazni teoretičari kritizirali su pretpostavke o maksimizaciji profita. Iako tvrde da će poduzeće nešto maksimizirati, zastupaju mišljenje ''da profiti ne moraju biti jedini, pa čak ni primarni cilj maksimizacije'', naprotiv, poduzeće može željeti maksimizirati svoj ukupan prihod ili udio na tržištu.Porez na profite ne mijenja ukupan prihod kao funkciju cijene. Jednostavna maksimizacija ukupnog prihoda vodila bi opet zaključku da taj porez ne mijenja porez ni cijenu, a utjecaj bi se opet odrazio na profitima. Poduzeće vjerojatno neće maksimizirati ukupan prihod zanemarujući pritom profite.Maksimiziranje ukupnih prihoda može biti cilj, a taj se cilj mora ublažiti ograničenjem ostvarivanja minimalnih profita. Određivanjem minimalnih profita kao neto profita dobivamo model ponašanja koji može lako dovoditi do prevaljivanja.Porez na profite u uvjetima maksimizacije prodaje

$

outputLegendaOCB – ukupan prihod od prodajeOD – ukupni troškoviOEF – razine profita ili prihoda umanjene za troškoveOHF – razine neto profita nakon uvođenja 50% poreza

Pri maksimizaciji profita output je OG, a profit je GE. Nakon uvođenja 50% poreza, razina neto profita je OHF. Neto profit i dalje se maksimizira na OG, ali pada na

54

razinu GH, što znači da nema prevaljivanja. Pti maksimizaciji ukupnog prihoda ouput prije oporezivanja ovisi o profitnim ograničenjima.Prvi slučaj – M1Uz zahtijevani minimalni profit od M1, poduzeće će prije oporezivanja ostvariti proizvodnju od OK ili nešto manje od točke maksimalnog prihoda OP. Uvođenjem poreza output se smanjuje na OL, a neto profiti ostaju na istoj razini. Porez je potpuno prevaljen uz bruto profite koji rastu sa LV na LN ili za iznos poreza.Drugi slučaj – M2Ako pretpostavimo da je profitni maksimum postavljen niže, tj. na M2, output prije oporezivanja sada je OP, dok će maksimizacija prodaje ostaviti profite u PR, iznad željenog minimuma. Prihod je i dalje maksimiziran, čak i nakon poreza, jer neto profiti PS udovoljavaju minimalnom zahtjevu. Sa slike vidimo da output ostaje nepromijenjen u OP, a porez se apsorbira u smanjenim profitima, nema prevaljivanja.Treći slučaj – M3Situacija parcijalnog prevaljivanja konačno je indicirana pri minimalnim profitima utvrđenim na razini M3. Zaključujemo da stupanj prevaljivanja ovisi o zahtijevanoj razini profita i veza između outputa, troškova i prihoda i prodaje.

UČINCI OPOREZIVANJA

Učinci oporezivanja su jedno od bitnih pitanja fiskalnih financija. Učinci su mnogobrojni, a mogu se javiti slično ciljevima na:

- financijskom planu- ekonomskom planu- političkom planu- demografskom planu

Fiskalni i vanfiskalni ciljevi oporezivanja su planirani zadaci koji se žele ostvariti u određenom vremenskom periodu, najčešće godini dana. Pitanja kao što su:

- kako su se ostvarili porezi- tko je platio poreze- tko je konačno snosio porezni teret- kakve su posljedice učinkovitosti i oporezivanja na društveni i ekonomski

položaj pravnih i fizičkih osoba?istražuju se u okviru učinaka poreza.Za porezni sustav najbolje bi bilo da su ciljevi politike jednaki njenim učincima. Sve negativne učinke, posebno dijametralno suprotne, financijska znanost i praksa trebaju blagovremeno otkriti i poduzeti odgovarajuće mjere, prikladne instrumente kojima će se takvi negativni učinci otkloniti ili ublažiti.Prilikom plaćanja poreza, svaki porezni obveznik nastoji platiti što manje poreza, pa tako mogu nastati razne financijske pojave koje se mogu grupirati u 3 kategorije:

1. Faza signalnih učinaka oporezivanja (pristuni prije oporezivanja)2. Faza prevaljivanja poreza (nastaje poslije oporezivanja)3. Faza difuzije poreza (nastaje kada je porez plaćen od konačnog poreznog

platioca)

1. Signalni učinci oporezivanjaRiječ je o izbjegavanju porezne obveze, a izbjegavanje može biti:

a) zakonitob) nezakonito

a) Zakonito porezno izbjegavanjeKada se izbjegavanjem plaćanja poreza ne vrši povreda zakonskih i pravnih propisa, riječ je o zakoniotm izbjegavanju. Npr. mijenjanje profesije, napuštanje zemlje, promjena sjedišta poduzeća, promjena državljanstva, supstitucija i sl.

55

Primjer: Ako se poveća porez na kavu, cigarete i sl., porezni obveznik može preći na drugi supstitut i tako se na legalan način oslobađa poreza, ali mogućnost supstitucije nije moguća za sve proizvode. Kod osnovnih životnih potreba supstitucija je praktično nemoguća: kruh, sol, mlijeko, ulje i sl.; kod nekih se teško provodi: meso, šećer i sl., dok je kod nekih proizvoda jednostavnija: odjeća, obuća i sl.Imamo dosta primjera gdje pravne i fizičke osobe mijenjaju sjedišta i prebivališta u cilju smanjivanja ili izbjegavanja poreza. Npr. umjetnici, pisci, sportaši održavaju priredbe, nastupe van zemlje s ciljem smanjenja poreza. Mnoga poduzeća registriraju se u slobodnim zonama s ciljem izbjegavanja poreza, tzv. ''poreznim oazama'' (Monako, Luksmeburg, Andora i sl.) mada posluju u drugim zemljama. Npr. kod nas je bio takav slučaj u nekim općinama: Čitluk, Imotski, Nevesinje; gdje su pojedini obrtnici i prijevoznici imali svoje prebivalište pravno gledano, a stvarno su radili u Mostaru, Splitu, Sarajevu, gdje su stope fiskalnog opterećenja bile izuzetno veće.

b) Nezakonito ili nedopušteno porezno izbjegavanjeDogađa se kada porezni obveznik pri izbjegavanju porezne obveze vrši povredu zakona i drugih propisa o porezima. Može se javiti u 2 oblika:- Utaja poreza - defraudacijaImamo je najviše kod izravnog – neposrednog oporezivanja. Npr. ako se neko poduzeće pored osnovne djelatnosti bavi i nekom sporednom koju ne prijavljuje, neprijavljivanje imovine, obrtničkih radnji i sl. Utaja poreza može biti potpuna i djelomična.Primjer: UgostiteljstvoAko ugostitelj u svojim knjigama prikazuje manji promet, uvećane troškove poslovanja, prikriva djelatnike koje upošljava i sl., te se tako na temelju lažnih podataka razreže dosta manji porez.- Šverc – krijumčarenje, kontrabandaImamo je najviše kod posrednih poreza kao što su porezi na potrošnju koji imaju najviše carine (šverc kavom, zaltom i sl.)Šverc treba razlikovati od krijumčarenja u širem smislu gdje se radi o narkoticima, zabrani distribucije oružja, izradi novca-deviza i sl.

Uzroci izbjegavanja plaćanja poreza su:- nizak porezni moral- slabost kontrole i blagost sankcija- visok stupanj poreznog i paraporeznog davanja i sl.

Kada se radi o poreznom moralu, on je najveći u: Velikoj Britaniji, SAD-u, Švicarskoj, Njemačkoj i skandinavskim zemljama, relativno nizak u: Francuskoj, Španjolskoj i Italiji, a najniži u istočnim zemljama i u Latinskoj Americi gdje se smatra čašću ako se izbjegne plaćanje poreza, tj. osiromaši zemlja.Zaključak: Učinak poreznog izbjegavanja je da se oštrije oporezuju porezni obveznici. Da bi država nadoknadila manjak sredstava u odnosuna planirana, primorana je uvoditi veća porezna davanja, nego u slučaju da se porezi ne izbjegavaju. Suvremene države ulažu velike napore za onemogućavanje zakonitog i nezakonitog izbjegavanja plaćanja poreza.

2. Prevaljivanje porezaZna se kolika je porezna obveza – dug i tko je porezni obveznik – dužnik. Uovoj fazi porezno plaćanje gotovo je nemoguće izbjeći. Međutim, porezni obveznik ne miruje i svoju obvezu nastoji prenijeti (prevaliti) na drugog. Prevaljivanje se vrši pomoću tržišnog mehanizma tijekom razmjene. To se može učiniti na više načina:

- prevaljivanje unaprijed- prevaljivanje unatrag- bočno prevaljivanje

Prevaljivanje unaprijedTu porezni obveznik povećava cijene svojih proizvoda za visinu poreznog tereta. Na taj način obvezu plaćanja prenosi na kupca.

56

Pravljivanje unatragTu porezni obveznik ekonomski prisiljava dobavljača sirovina ili usluga da snize cijenu, pa se na taj način porezni teret prebacuje na dobavljača.Bočno prevaljivanjeAko porezni obveznik ne uspije sa prevaljivanjem unaprijed ili unatrag, tad apokušava porezni dug prevaliti na kupca, odnosno dobavljača koji nisu, ili su manje oporezivani od onih koje on proizvodi ili s kojima trguje.Prevaljivanje može također biti jednostruko i vešestruko.Primjer: Ako prodavač u cijeni svog proizvoda ili usluge prevali porezni teret na građane. odnosno kupce njegovih proizvoda, korisnike usluga, oni to plate po povišenoj cijeni i na taj način postaju konačni platioci. Ako sada jedan od kupaca prodaje te proizvode drugim kupcima, s poreznim teretom i maržom, tada imamo primjer dvostrukog oporezivanja. Ako se trgovina nastavi i dalje, radi se o višestrukom oporezivanju.

TEORIJE O PREVALJIVANJU POREZA

1. fiziokratska doktrina o prevaljivanju poreza2. klasična teorija definitivnog prevaljivanja3. neoklasična teorija difuzije4. agnostička teorija o prevaljivanju poreza5. ekletička teorija prevaljivanja6. socio-demokratska doktrina o prevaljivanju poreza7. moderno-sintetično-kompleksno učenje o prevaljivanju

Zaključak: Za (većinu) sve teorije – teoretičare: ne postoji teret koji se ne može prevaliti!

Prevaljivanjem poreza pri prenošenju s jedne osobe na drugu mogu se uočiti različite faze:

1. perkusija2. reperkusija3. incidenca4. difuzija

- Perkusija je prva faza u prevaljivanju poreza. Rješenjem na temelju zakona ili nekog drugog pravnog akta imenuje se porezni obveznik i porezni dug kojeg on treba izmiriti.- Reperkusija je uža faza prevaljivanja.U njoj prezni obveznik nastoji prevaliti dug sa sebe na drugu osobu, a to najčešće čini povišenjem cijena.- Incidenca je po klasičarima posljednja faza prevaljivanja.U ovoj fazi osoba pogođena porezom nije u stanju porezni dug dalje prevaliti, pa ga definitivno plaća – snosi i tako se nalazi u ulozi konačnog platioca.- Difuzija je po suvremenim teoretičarima 4. faza prevaljivanja poreza i ujedno 3. faza učinaka oporezivanja.Difuzija nastaje poslije plaćanja poreza od strane poreznog platioca. Ona se očituje postupno i stalno u porezima preko tržišnog mehanizma na procese – promjene u ponudi, proizvodnji, potražnji i potrošnji raznovrsnih roba. U ovoj fazi ispituju se učinci već plaćenih poreza i analizira se situacija koju stvara incidenca na subjekte u gospodarstvu.Faza difuzije poreza-utjecaja incidence na ekonomsku i društvenu strukturu društva najefikasnije se proučava-analizira putem konkretnih empirijskih istraživanja o utjecaju incidence na: rad i proizvodnju, potrošnju i štednju, razmjenu i cijene, inflaciju i deflaciju, te sve druge segmente društvene reprodukcije.

57

Mnogi teoretičari (financijski) smatraju da porezi mogu imati pozitivni ili negativni utjecaj na proizvodnju i radni elan, što ovisi od:

- vrste poreza- visine porezne stope- situacije na tržištu- godina starosti- zdravstvenog stanja poreznog obveznika i sl.

Kod difuzije susrećemo i pojam amortizacija (kapitalizacija) poreza.Smatra se da svaki prihod predstavlja rezultat ukamaćenog kapitala, pa se na temelju toga izračunavaju cijene dionica, cijene obligacija, cijene zemlje, cijene zgrada i drugih oblika imovine.Primjer: Ako je renta- najamnina na neki poslovni prostor 10.000 KM godišnje i službena kamatna stopa 5% cijena – vrijednost poslovnog prostora će iznositi 200.000 KM (10.000 * 100/5)Ako npr. država oporezuje prihode od poslovnog prostora po stopi od 10%, onda bi prihod od poslovnog prostora bio 9.000 KM (jedna tisuća ide za porez). Na temelju toga prodajna cijena poslovnog prostora bi iznosila 180.000KM (9.000 * 100/5), a ne 200.000 KM. Na ovaj način bi eventualni kupac u potpunosti jedanput i trajno prevalio porez na prodavatelja. Prevaljivanje je izvršeno putem amortizacije poreza, u iznosu od 20.000 KM (1.0 * 100/5)Kupac poslovnog prostora će morati svake godine plaćati porez na poslovne prostore, ali on je taj porez već amortizirao na prodavatelja kroz smanjenu kupovnu cijenu poslovnog prostora. Daljeg prevaljivanja nema jer je prvi porezni obveznik – prodavatelj poslovnog prostora amortizirao odjedanput zauvijek na svoj teret incidencu, tako da je novi vlasnik više ne snosi – ona je ukapitalizirana.Na ovaj način uslijed fenomena amortizacije, porez koji redovito tereti prihode od poslovnog prostora postao je za prvog obveznika izvanredan porez na kapital.Ako država želi u procesu oporezivanja uvesti novog vlasnika poslovnog prostora, mora uvećati postojeće stope ili uvesti neke nove poreze na poslovne prostore.

OSTALI UČINCI OPOREZIVANJA

1. učinci poporezivanja na razdiobu dohotka2. učinci poreza na radni napor- izbor između rada i dokolice3. učinci poreza na akumulaciju4. učinci poreza na investicije5. učinci oporezivanja na stabilizaciju

1.Učinci oporezivanja na razdiobu dohotkaAko se uvede porez, rađaju se određeni učinci na razdiobu dohotka. Sve poreze plaćaju pojedinci, odnosno domaćinstva.Pitanje koje se nameće je: Kako će se uvođenje poreza odraziti na položaj domaćinstva?Položaj jednog domaćinstva može se mjeriti promjenama njegovog stvarnog dohotka, a on se mijenja zbog promjena u raspoloživom dohotku, odnosno zbog promjena u potrošnji domaćinstva iskazanoj kroz promjene cijene kupljenih proizvoda.

Simbolički: DRY = (E-TY) / (P+Ts) = DY/GP

DRY – raspoloživi stvarni dohodak stanovništvaE – zaradeTY – porez na dohodakP – proizvođačke cijene kupljenih proizvodaTs – porez na promet koji se dodaje proizvođačkoj cijeniDY – raspoloživi novčani dohodak po odbitku poreza

58

GP – potrošnja domaćinstva iskazana kroz proizvođačke cijene kupljenih proizvoda uvećane za porez na promet koji se dodaje ovim cijenama.Zaključak: Porezi postižu glavne učinke na razdiobu raspoloživog stvarnog dohotka.

2. Učinci poreza na radni napor – izbor između rada i dokoliceUvođenje poreza proizvodi određene učinke na radni napor. Učinci se mogu razmatrati u ovisnosti radi li se o porezu na dohodak ili porezu na promet (potrošnju).Slučaj dohotka: u slučaju poreza na dohodak stvaraju se 2 učinka:

1. učinak dohotka (rađeno u preobražaju poreza) – porez na dohodak ohrabruje poreznog obveznika da više radi i da nadoknadi gubitak dohotka koji nastaje oporezivanjem. Istodobno, porez na dohodak proizvodi i učinak supstitucije.

2. učinak supstitucije – suprotan je učinku dohotka, a smanjenje dohotka oporezivanjem poreznog obveznika znači manju nadoknadu za žrtvovanje dokolice po tome što će porezni obveznici smanjiti radne napore i svesrdno dokoličariti. Neto učinak poreza će ovisiti o tome prevladava li učinak dohotka ili supstitucije.

Učinci oporezivanja na izbor između rada i dokolice

dohodakA

EL

O Bdokolica

Ako pretpostavimo da je krivulja izbora između rada i dokolice ABPretpostavimo dalje da osoba ima slobodan izbor na pravcu AB. Znači, svaka točka može biti njen izbor. Neka je, recimo, izbor točka C, tj. tangencijalna točka između AB najviše krivulje indiferencije. Dokolica iznosi OD, rad iznosi DB, nadnica je OA/OB.Porezi:Ako se uvede porez na nadnice u visini od AE/AO, krivulja izbora AB premješta se u novi položaj i odabir osobe bit će predstavljen točkama na pravcu EB. Ako osoba izabere npr. točku F, povećava se dokolica za DG, a rad se smanjuje za DG. Dolazi do smanjenja radnog napora. Ako osoba odabere točku H, dokolica se smanjuje za ID, a rad raste za ID. Dolazi do povećanja radnog napora.Rashodi:Ako pretpostavimo da je početno stanje krivulje EB. Izbor osobe dat je točkom F. Dokolica iznosi OG, rad GB. Olakšica na dohodak premješta krivulju izbora u novi položaj BA. Izbor osobe može biti točka C i K. Ako je točka C, dokolica se smanjila za DG, rad povećao za DG. Obrnuto je ako je izbor točka K.Prijenosna davanja:

59

Izbori između prijenosnih davanja i dohotka može biti negativan. Ako je početno stanje AB. Uvođenjem prijenosa krivulja AB se premješta u novi položaj AL. Pretpostavimo da je izbor točka M (može se izabrati bilo koju točku). Dokolica raste za DN a rad pada za DN.

3. Učinci poreza na akumulacijuPorezi na akumulaciju utječu na rast ili pad proizvodnje i potrošnje. Sa makroekonomskog gledišta porezi na akumulaciju utječu na razinu ukupne potražnje. Porezi na akumulaciju privatnog sektora obuhvaćaju:

učinke poreza na štednju domaćinstvaučinke poreza na akumulaciju kapitala poduzeća

- Učinci poreza na štednju domaćinstva:Ovdje polazimo od činjenice da prosječna sklonost štednji raste s porastom dohotka.Oporezivanje viših dohodovnih razreda nepogodnije će se odraziti na štednju nego što će to biti slučaj s nižim dohodovnim razredima. Potrošnja je funkcija ne samo tekućeg već i budućeg dohotka. Porez na dohodak smanjuje stopu štednje. Oporezivanje potrošnje i štednje je od oporezivanja dohotka.- Učinci poreza na akumulaciju kapitala poduzeća obuhvaćaju:

1. posljedice oporezivanja na amortizaciju2. posljedice poreza na zadržanu dobit.

Kod 1. učinak oporezivanja na amortizaciju nije izravan.Kod 2. porez na zadržanu dobit znači smanjenje zadržane dobiti ili smanjivanje dividendi.

4. Učinci poreza na investicije Prilikom donošenja investicijske odluke potrebno je proučiti i visinu poreza bez obzira prikazuju li se investicije kao funkcija čiste dobiti, promatraju li se investicije kao funkcija promjena u prodaji postojećeg kapaciteta u odnosu na prodaju, ako se investicije promatraju kao funkcija raspoloživih unutarnjih fondova uključujući dobit nakon oporezivanja i amortizaciju.Investicije se najčešće gledaju kao funkcija čiste dobiti. Ako pretpostavimo i pojednostavnimo da je riječ o modelu u kojem se automatski odražava puna zaposlenost. Investicije su određene kao funkcija kamatanjaka, a štednja je određena kao funkcija visine dohotka i kamatnjaka.Učinak oporezivanja na investicije

I Skamatnjak %

I'DB

E

I

S I'

O C A godišnja stopa

investiranjaLegenda:II – krivulja investicijeSS – krivulja štednje

60

Sjecište krivulje investicije II i krivulje štednje SS određuje razinu štednje i investicije pri određenoj kamatnoj stopi. Ako pretpostavimo da je to sjecište određeno kamatnom stopom OB i razinom štednje i investicija OA.Ako pretpostavimo uvođenje poreza po stopi od DE/DO, to zaokreće krivulju investicija II u novi položaj I´I´. Nova ravnoteža se uspostavlja pri kamatnjaku OB i razini investicija i štednje OC. Vidljivao je da je OC < OA. Oporezivanje je smanjilo investicije. Vidi se da će smanjenje investicija biti veće što je veća elastičnost krivulje investicije II i krivulje štednje SS.

5.Učinci oporezivanja na stabilizacijuVažni učinci oporezivanja su učinci na uspostavljanje gospodarske ravnoteže u stanju neravnoteže. Kada je ukupna potražnja veća od ukupne ponude, oporezivanje smanjuje potražnju. Povećanjem poreznih stopa ili smanjenjem , odnosno dokidanjem poreznih olakšica postižu se obuzdavajući (restriktivni) učinci oporezivanja.Suprotno: Kada je ukupna potražnja manja od ukupne ponude, smanjenje poreza povećava ukupnu potražnju. Smanjivanjem oporezivanja ostaje veća masa akumulacije u rukama poreznih obveznika. Povećava se osobna potrošnja (potražnja) i to su tzv. razuzdavajući, expanzivni učinci oporezivanja.

POREZNA NAČELA

Veliki broj teoretičara, od fiziokrata pa nadalje, nastojali su formulirati porezna načela, opća pravila na kojima počiva porezni sustav.Najznačajnije mjesto u definiranju poreznih načela zauzima Adolf Wagner.Sva porezna načela – porezna pravila su grupirana u 4 velike grupe:

- financijsko-političko načelo- ekonomsko-političko načelno- socio-političko načelo- administrativno-tehničke načelo

- Financijsko političko načeloOvo načelo pred porezni sustav postavlja 2 vrlo značajna zahtjeva:a) dostatnost b) elastičnost«Poreznim prihodima se mora prikupiti dovoljno materijalnih sredstava koja osiguravaju opstanak države i ostvarenje brojnih zadataka i njenog djelokruga.» (Wagner).

a) Dostatnost predstavlja obilje prihoda i uživa prioritet pred drugim poreznim načelima. U slučaju kolizije, ono ima dobiti potpuno ostvarenje, dok će druga biti ostvarena samo ukoliko je to moguće, pošto se prvom načelu udovolji u potpunosti.

Ovo načelo dobiva svojstvo imperativa.b) Elastičnost (misli se na financijsku elastičnost)

Porezi trebaju odgovarati, kreirati se ovisno od promjena javnih rashoda.Izravni porezi su elastičniji od neizravnih, dok su neizravni porezi dostatniji i izdašniji od izravnih.

-Ekonomsko-političko načeloU tržišnom gospodarstvu voditelju financijske politike glede ekonomsko-političkog načela obično se postavljaju sljedeći zahtjevi, tj. načela:Da pravilno odabere porezne izvore, a to mogu biti prihodi, dohodak, imovina i sl. S ekonomske točke gledište, treba samo oporezivati prihode i dohodak, dok imovinu kao porezni izvor ne bi trebalo koristiti osim u izuzetnim okolnostima: rat, nezogde i sl.Porezni oblici i porezne vrste moraju se uskladiti s ciljevima oporezivanja, tj. ciljevima opće gospodarske politike, u protivnom će rezultati gospodarenja, tj. porezni učinci biti dijametralno različiti od postavljenih ciljeva.

61

Odabrane porezne vrste i oblici moraju biti stimulativni, trebaju poticati na produktivnost, ekonomičnost, štednju i sl. Odabrani porezi i porezni oblivci trebaju biti stabilni, tj. da se ne mijenjaju često.

- Socio-političko načelo Ovo načelo je novijeg datuma. Porezi utječu na socijalni položaj poreznog obveznika. U ovom načelu sadržan je zahtjev za univerzalnim i pravednim oporezivanjem.Univerzalnost (općost) porezne obveze je temeljni zahtjev ovog načela, a on zahtjeva da svaki građanin plaća porez bez obzira na spol, nacionalnost, vjeru i soc. status.Odstupanje od ovog zahtjeva dopušta se iznimno, a može biti zakonski konstituirano.Primjer: Porezna oslobađanja u međunarodnim političkim odnosima (konzularni službenici).Porezna oslobađanja iz humanitarno-kulturno-prosvjetnog razloga (dobrotvorne fondacije, kulturne institucije i sl.)Porezna oslobađanja iz ekonomsko-političkih razloga, potražnje, razvitka nekih gospodarskih djelatnosti (stanogradnja, izvoz i sl.)Porezna oslobađanja zbog nedostizanja egzistencijalnog minimuma primjer: porez na dohodak)Zaključak: Ravnomjernost u oporezivanju postiže se primjenom progresivnih stopa.- Administrativno-tehničko načeloOvo načelo pred poreznu vlast postavlja više zahtjeva:

1. Zahtjev za određenošću poreza (porez treba biti točno normiran, unaprijed određena obveza, kako glede visine obveze, tako isto i roka i načina plaćanja).

2. Zahtjev za ugodnosti plaćanja (svaki porez treba da bude naplaćen na vrijeme, na način koji najbolje odgovara poreznom obvezniku, a rok dospijeća treba biti utvrđen tako da porezni obveznik podmiruje svoju obvezu u vrijeme pritjecanja porezno-obveznih prihoda)

Zahtjev za jeftinoćom ubiranja tj. ekonomičnosti (zahtjeva od poreznih vlasti da ubiranje poreza ne bude vezano s velikim troškovima, odnosno da se oporezivanje vrši na što niže troškove ubiranja, tj. da ubiranje bude što jeftinije).

OSTALI JAVNI PRIHODI

1. pristojbe (takse)2. doprinosi3. profiksalna davanja4. darovi5. (ničije stvari)

1. Pristojbe predstavljaju fiskalni prihod.Plaćaju ih fizičke i pravne osobe javno-pravnim tijelima na ime izvršene intelektualne nematerijalne usluge. One se ustanovljuju zakonom ili drugim općim aktom, a prinudnost plaćanja pristojbi manje je izražena nego kod poreza.Primjer: Ako imalac automobila podnese zahtjev za registraciju, tada plaća pristojbu na registraciju, ako to ne uradi, neće moći koristiti automobil.Iz ovog primjera se vidi da je prinudnost prisutna u manjem stupnju nego kod poreza.Za plaćenu pristojbu obveznik dobiva određenu protunaknadu-protučinidbu. Obično je to neka specijalna usluga nematerijalne prirode (što nije slučaj kod poreza i carina).Protuusluga-protunaknada sastoji se u izdavanju:-uvjerenja o imovnom stanju

62

-uvjerenja o nekažnjavanju-izdavanju rodnog lista, izdavanju osobnih dokumenata i sl.U svim spomenutim slučajevima radi se o davanju nematerijalne intelektualne usluge.Usluge za plaćenu pristojbu vrše zakonom ovlaštena javno-pravna tijela: organi uprave, sudovi i sl. Visinu pristojbe određuju javno-pravna tijela (samostalno) sukladno važećim propisima. Veoma važno kod pristojbe je odrediti visinu pristojbe, a visina pristojbe treba da ovisi o osobnim i društvenim koristima koje daju državne usluge.Prof. Dautbašić navodi:''Ako tražena usluga ima isključivo osobni-privatni interes kao npr. kod izdavanja dozvola za oglašavanje, onda se visina takse treba kretati oko nivoa troškova usluga.Suprotno, ako učinjena usluga prelazi granice osobnog interesa, npr. kod izdavanja putovnica, rodnih listova, gdje je i država zainteresirana za urednu evidenciju, onda i nivo pristojbe mora biti niži.''Prof. Perić navodi:''Da u svakom slučaju treba imati na umu da država pri odjemravanju pristojbi ima monopolski položaj.''Država treba da vodi računa da nisko odmjerene pristojbe izazivaju pretjeranu tražnju javnih usluga. Pretjerano visoke pristojbe izazivaju mnoštvo neriješenih problema.Pristojbe se naplaćuju u cilju namirenja troškova izazvanih obavljanjem traženih usluga od javno-pravnih tijela.U praksi se nekada dešava da postoji obveza plaćanja, a da nema neposredne usluge javno-pravnog tijela (ovdje se pod imenom pristojbe plaća porez).U praksi imamo i slučajeva da poduzeća naplaćuju naknadu za neku svoju djelatnost pod imenom pristojbe, a ta se naknada za djelatnike naziva pristojbom, a očito je da se radi o cijeni proizvoda ili usluge, kao i svakoj drugoj cijeni koja se naplaćuje na tržištu.

Načela pristojbiDanas se u praksi pristojbe različito koriste.Više se koriste u nerazvijenim zemljama nego u razvijenim.Načela o kojima treba voditi računa pri ustanovljavanju i odmjeravanju pristojbi su:

1. Načelo zakonitosti zahtijeva da se pristojbe mogu uvesti samo na temelju zakona ili nekog podzakonskog akta.

2. Načelo javnosti zahtijeva da rad na pružanju usluga pristojbenom obvezniku bude javan.

3. Načelo retrospektivnosti ne dozvoljava retrospektivno djelovanje pristojbenih propisa.

4. Načelo generalnosti pristojbene tarife podrazumijeva da pristojbena tarifa treba biti generalno određena da bi se što lakše primjenjivala u praksi.

5. Načelo indiferentnosti imovinskog stanja pristojbenog obveznika zahtijeva da se pristojba za istu uslugu plaća u istom iznosu bez obzira na imovinsko stanje pristojbenog obveznika.

6. Načelo jednostavnosti podrazumijeva da pristojbena tarifa treba biti jasno i precizno određena da bi se što lakše primjenjivala u praksi.

7. Načelo nekumulativnosti ne dozvoljava kumulaciju pristojbi po istovremenoj pristojbenoj usluzi.

63

Vrste pristojbi1. Ako imamo u vidu koji državni organ propisuje pristojbenu obvezu razlikujemo:

a. Pristojbe koje propisuju šire političko-teritorijalne jedinice – centralni državni organi u unutarnjim državama, a kod složenih: federacije, republika, kantoni ili neku drugu državu članicu kod složenih država.

b. Pristojbe koje propisuju uže političko-teritorijalne jedinice i općine, kantoni i sl.

2.Kada se ima u vidu izvršavanje pristojbene usluge imamo:a) Administrativne (državne) pristojbeTo su pristojbe koje se plaćaju na ime usluga administrativnih državnih organa i ustanova. Primjer: Prilikom plaćanja pristojbi za razna uvjerenje, dozvole i sl.U ove pristojbe također se ubrajaju:

konzularne pristojbekatastarske pristojbepristojbe za zaštitu uzoraka i patenatapristojbe za registraciju automobila i sl.

b)Sudske pristojbePlaćaju se za usluge pravosudnih organa. Tu imamo razne sudove (vojni, redoviti, privredni i sl.)c)Činovničke (službeničke) pristojbe3.Ovisno od načina plaćanja imamo:

- pristojbe koje se plaćaju kupovinom, priljepljivanjem i poništavanjem pristojbenih biljega (markica)- pristojbe koje se plaćaju u novcu

4.Prema vremenu plaćanja mogu biti:a) pristojbe koje se plaćaju unaprijed (prije izvršenja usluga)b) pristojbe koje se plaćaju unatrag (nakon izvršenja usluge)

5.Prema broju izmirenih usluga za koje se plaća pristojbapojedinačne (plaćaju se samo za jednu izvršenu uslugu – rodni list)paušalne (plaćaju se za više pristojbenih usluga u nizu, koje kada se povežu čine jednucjelinu – usluge suda po jednoj parnici)

Često puta u praksi se susrećemo i sa poreznim oslobađanjima, a mogu biti:osobna – npr. iz socijalnog razlogapredmetna, odnosi se na slučajeve od posebnog društvenog značaja, npr. krivične prijave, akti vezani za vojne sudove, dječju zaštitu, zapošljavanje i sl.

2. i 3. Doprinosi i parafiskaliteti Doprinosi predstavljaju značajan fiskalni prihod, a povijesno gledano javljaju se već u starom Rimu, ipak u pravom smislu riječi nastaju u 18. stoljeću u Engleskoj.Doprinosi predstavljaju obvezna novčana davanja za određene usluge koje pruža država ili neka druga javno-pravna tijela, npr. izgradnja nekih kapitalnih objekata.Obveznici doprinosa su vlasnici posjeda koji se nalaze u blizini putova u izgradnji i drugih sličnih investicija.Primjer: Izgradnjom Jadranske autoceste uvećale bi se cijena objekata i zemljišta u blizini.Zaključak: Opravdano je da vlasnici tih posjeda plate jedan dio u obliku doprinosa za financiranje izgradnje putova i drugih sličnih objekata jer se cijena njihovih dobara uvećava. Putovi i objekti grade se u općem interesu, ali i pojedinci imaju od toga koristi, pa treba da snose dio troškova prilikom izgradnje. Doprinosi imaju izvjesne osobitosti poreza i pristojbi. Može se reći da doprinosi zauzimaju mjesta na sredini između poreza i parafiskaliteta. Doprinosi se razlikuju od poreza jer

64

njihovo plaćanje nema opći karakter, tj. plaćaju ih samo određeno vlasnici čija se imovina uvećava radom državnih i drugih organa.Doprinosi su isključivo namjenskog karaktera i njihovo plaćanje inicira država, a ne obveznici doprinosa, dok je kod pristojbi slučaj obrnut.Kod doprinosa uvijek se radi o materijalnoj usluzi-koristi, dok usluga državnog organa kod pristojbi ima nematerijalni karakter.Doprinosi se javljaju u mnogim zemljama.U SAD-u se javljaju u vidu socijalnih poreza, a u Njemačkoj su se javljali pod nazivom beitrege, plaćali su ih vlasnici posjeda koji su graničili s infrastrukturalnim objektima u izgradnji.Danas se u praksi i literaturi mnogih zemalja doprinosi identificiraju s parafiskalitetima.Doprinosi i parafiskaliteti nisu iste kategorije, iao su slične, i jedna i druga su prinudna davanja i to su uvijek namjenska davanja, tj. davanja čiji je zadatak financiranje unaprijed određenih zadataka.Doprinosi se razlikuju od parafiskaliteta po tome što doprinosi se uvode po propisima državanih fiskalnih organa i doprinosi ulaze u proračun.Parafiskaliteti ne potpadaju pod izravna državna reguliranja i njih uvode razne ekonomske i socijalne grupacije. Sredstva koja se prikupe parafiskalitetima pripadaju socijalnim i ekonomskim grupacijama.Najveći broj doprinosa kod nas ima parafiskalitetni karakter.Primjer: Doprinosi za osiguranje, dječja zaštita itd.Doprinosi služe za financiranje rashoda zajedničke potrošnje.

4.Darovi Oni su izvanredni prihod država.Njihov iznos je naznatan u ukupnim prihodima suvremenih zemalja. Spominju se pri izračunavanju prihoda država, a to je bio prvi oblik prikupljanja javnih prihoda. U prvobitnoj zajednici članovi su dobrovoljno izdvajali dio plijena, lova i dr. prilikom vjerskih obreda, dok u suvremenim državama darovi gotovo da nemaju nikakvo značenje. Država na drugi način iz stabilnijih i izdašnijih izvora prikuplja potrebna novčana sredstva.Primjer: Država ponekad nasljeđuje imovinu od fizičkih i pravnih osoba kada namjena trošenja nije unaprijed određena. Darovi se pojavljuju kao prihod država za vrijeme rata, poslije rata, za vrijeme elementarnih nepogoda i sl.

65

STRUKTURA SUVREMENIH POREZNIH SUSTAVA

1. porez na dohodak2. porez na dobit3. porez na promet4. trošarine-akcize5. carine6. doprinosi (porezi) na socijalno7. imovinski porezi8. ostali porezi i javno-pravni prihodi

POREZ NA DOHODAK (kralj među porezima)

Pretpostavke za postojanje ovog poreza:- postojanje više izvora prihoda poreznih obveznika- mogućnost utvrđivanja visine prihoda- potrebno je da postoji određena porezna administracija- nužno je utvrditi pojam dohotka- postojanje suradnje poreznih organa i poreznih obveznika

Obveznici poreza na dohodak su fizičke osobe, a porez na dohodak je subjektivan i izravni porez. Osnovica poreza na dohodak je sam dohodak.

-Tipovi poreza na dohodak1.Engleski tipOvaj tip je dvokatnog svojstva. Prvo se oporezuju prihodi poreznog obveznika-fizičke osobe pojedinačno analitički raščlanjeno, a potom se na kraju godine sve zajedno u ukupnom iznosu još jedanput provjeravaju i dodatno progresivno oporezuju.Pojedinačni prihodi poreznog obveznika se oporezuju primjenom osnovne porezne stope.Ukupan dohodak obveznika na godišnjem nivou oporezuje se primjenom dopunske stope.

2.Romanski tipKod ovog tipa oporezivanja u poreznom sustavu postoje analitičko ceularni porez na pojedine cijelove dohotka, kao i kod engleskog tipa.Dijelom se primjenjuju proporcionalne stope, a dijelom progresivne stope.Na kraju godine se slično kao i kod engleskog tipa svi dohoci zbrajaju i još jedanput eventualno oporezuju uz primjenu raščlanjene progresivne porezne stope.

3.Germanski tipOn je sintetičko globalnog karaktera sa osnovicom koju čini zbir svih prihoda ostvarenih tijekom godine.To je cjelovit jedinstven porez na dohodak, tj. ne dijeli se kao prethodna dva, na osnovni, cedularni dio i dopunski, korektivni dio. Svi prihodi, svi dijelovi dohotka poreznog obveznika obuhvaćaju se u jednoj cjelini i oporezuju se u jednom mjestu i u jednom momentu, a ne na izvorima. Sve se uvažava i u svezi umanjeno porezne sposobnosti, kako u svezi samog poreznog obveznika, tako i u svezi sa njegovom obiteljskom situacijom.Nakon toga se primjenjuju dosta progresivne porezne stope.

-Karakteristike suvremenog poreza na dohodakOporezivanje dohotka se vrši nakon odbitka troškova koje treba učiniti da bi se dohodak ostvario. Oporezuje se ostvareni dohodak. Oporezivanje se vrši neovisno

66

o svrsi. subjektivan je prilikom razvezivanja. suvremeni porez na dohodak je skup i složen porez.Prednosti suvremenog poreza na dohodak su:

- izdašnost- osigurava državi dovoljnu količinu sredstava- postojanje opće porezne obveze- postojanje stabilizacijskih efekata- postojanje redistribucijskih ekefata

Nedostatci suvremenog poreza na dohodak su što je neugodan, skup i složen.

POREZ NA DOHODAK U BiHPredmet oporezivanja poreza na dohodak

1. dohodak od nesamostalne djelatnosti2. dohodak od samostalne djelatnosti3. dohodak od imovine i imovinskih prava4. dohodak od ulaganja kapitala5. dohodak od nagradnih igara i igara na sreću

Stopa poreza na dohodak je 10%. Obveznik poreza na dohodak je fizička osoba.

POREZ NA DOBIT

Oporezivanje dobiti je novijeg datuma. Porez na dobit uveden je praktično u prvoj polovici 20.st. i to u porezni sustav SAD-a 1913. go., u Njemačkoj 1920.g., u Engleskoj 1937.g., a u Francuskoj 1948.g.Pojavljuje se pod raznim nazivima, kao porez na profit, porez na dohodak pravnih osoba, porez na dohodak poduzeća, društveni porez.Osnovica za obračun poreza je dobit.

-Načela oporezivanja dobiti:

1. Sustav separacije polazi od toga da je poduzeće samostalan subjekt s vlastitom ekonomskom snagom u odnosu na vlasnika poduzeća. To vodi dvostrukom oporezivanju. Jednom se plaća porez na dobit, a drugi put porez na dohodak.2. Sustav djelomične integracije dobitiRazličiti su tretmani raspoređene i neraspoređene dobiti. Imamo dva modela realizacije:-na razini poduzeća, gdje imamo dvije mogućnosti: 1.sustav dvojnih stopa

2.sustav odbitaka dividendi-na razini dioničara, gdje imamo dvije mogućnosti: 1.sustav imputacije

2.sustav cedularnog postupka-Argumenti za postojanje poreza na dobitOmogućuje oporezivanje raspoređene i neraspoređene dobiti, stimulira stvarne investicije, ostvaruje nefiskalne ciljeve, omogućava neutralnost u plaćanju poreza.3. Sustav potpune integracije dobiti

POREZ NA DOBIT U BiHObveznik poreza na dobit je gospodarsko društvo i druge pravne osobe koje gospodarsku djelatnost obavljaju samostalno i trajno prodajom proizvoda, pružanjem usluga na tržištu radi ostvarivanja dobiti i to:

1. rezident federacije za dobit koju ostvari na teritoriju i izvan teritorija2. nerezident FBiH za dobit koju ostvari poslovanjem poslovne jedinice na

teritoriju FBiHOsnovica poreza na dobit je oporeziva dobit koja se utvrđuje u poreznoj bilanci. Stopa poreza na dobit je 10%.

67

POREZ NA PROMET

To je vrlo star porezni oblik. Porezom na promet se oporezuje promet na proizvode i usluge.Ovdje se radi o neizravnom porezu i on se uglavnom prevaljuje.Prednosti poreza na promet su:

izdašan jerelativno je stabilanjeftin jeugodan je

Neodstatci poreza na promet su:regresivnost porezanesocijalan je, tj. plaćaju ga svi

-Oblici poreza na promet su:opći porez na prometpojedinačni porez na promet

1.Opći porez na promet, koji može biti svefazni porez na promet ili jednofazni porez na promet. Svefazni ili višefazni porez na promet pogađa sve prometne faze, a ovisno o osnovici za oporezivanje može biti:

a) svefazni bruto porez na prometb) svefazni neto porez na promet

a) Kod ovog poreza iz porezne osnovice se ne izuzima porez koji je plaćen u prethodnoj fazi od oporezivanja u narednoj fazi. Ovdje dolazi do kumuliranja poreza koje se naziva «lavina» ili «kaskadni porez».Karakteristike ovog poreza su: jednostavan je kod obračuna i kontrole plaćanja, porezna stopa je mala, prihodi su redovito stabilni, u praksi se manje primjenjuje.b) Kod ovog poreznog oblika iz porezne osnovice izuzima se porez koji je plaćen u prethodnoj fazi od oporezivanja u narednoj fazi. Tipičan primjer ovog poreza je PDV.

Porez na dodanu vrijednost – PDVPretpostavke za uvođenje PDV-a u porezni sustav su:

- riješeni problemi porezne tehnike u smislu preciznog zakonskog utvrđivanja svih osobnih i materijalnih elemenata ovog poreza- educirana porezna administracija

Oporezivanje PDV-omPDV-om se oporezuje samo dodana vrijednost i to u svakoj prometnoj fazi.Dodana vrijednost se može definirati kao razlika između vrijednosti prodaje proizvedenih dobara i usluga i vrijednosti kupljenih inputa potrebnih za proces proizvodnje.PDV snosi krajnji korisnik tj. porezni destinator. PDV se ubire u svakoj prometnoj fazi. Porezno izbjegavanje (evazija) je otežano jer svatko u toj fazi kontrolira onog ispred sebe, pa je ovaj porez izuzetno izdašan.

Oblici PDV-a:1.proizvodni oblik PDV-a2.dohodovni oblik PDV-a3.potrošni oblik PDV-a1.Proizvodni oblik PDV-aOn se često puta naziva porezom na bruto dodatnu vrijednost. Oporezuje se samo bruto dodana vrijednost koja predstavlja vrijednost bruto investicije. trošak nabave sirovina izuzima se od porezne osnovice.Proizvodni oblik PDV-a danas se malo koristi u praksi, a razlog tomu je teško određivanje pojma kapitalnog dobra i postojanje krajnje negativnih efekata.2.Dohodovni oblik PDV-a

68

Često se naziva i porezon na neto dodanu vrijednost. Oporezuje se neto dodana vrijednost koja predstavlja vrijednost neto investicija (bruto investicije umanjene za amortizaciju).3.Potrošni oblik PDV-aKod ovog oblika poduzeću se dozvoljava da od porezne osnovice oduzme trošak nabave sirovina i trošak nabave kapitalnih dobara i iznos njihove amortizacije. potrošni oblik se smatra najrealnijim oblikom zbog velike rasprostranjenosti u praksi.

Stope PDV-a:1.opća stopa2.niža stopa3.viša stopaOsim toga u praksi se primjenjuju i izuzetci, tzv. nulte stope. One se koriste kod oporezivanja određenih vrsta proizvoda i usluga kao što su:- proizvodi čijim se neoporezivanjem želi ublažiti regresivno djelovanje- dobra čije se koristi rasprostiru na širu zajednicu ili tzv. primarna dobra- dobra ili usluge za koje se smatra da je administrativno teško provodljivo njihovo oporezivanjeNapomena: Obveznik na čiji se proizvod obračunava nulta stopa, ima pravo povrata poreza.

Metode ubiranja PDV-a:-Metoda oduzimanjaObveza PDV-a se izračunava tako da se porezna stopa primjeni na razliku između vrijednosti outputa i inputa koji ulaze u proizvodni proces.-Kreditna metodaObveza PDV-a izračunava se tako da se od iznosa PDV-a plaćenog na outpute, oduzme iznos PDV-a koji je plaćen na input-Metoda zbrajanjaOna polazi od toga da je dodana vrijednost jednaka odgovarajućoj sumi koja se dobije zbrajanjem nadnica, kamata, renti i neto profita.

Načela PDV-a:1. Načelo porijeklaProizvod ili usluga je oporezovano po ovom načelu ako se oporezuje u zemlji u kojoj je proizvedeno (PDV opterećuje proizvode koji se izvoze).2. Načelo odredištaOvo se načelo još zove i načelo mjesta potrošnje. Dobra se po ovom načelu oporezuju na mjestu gdje se konačno troše bez obzira na mjesto proizvodnje, i ono opterećuje izvoz. U praksi uglavnom se preferira načelo odredišta jer omogućuje konkurenciju domaćih i stranih proizvoda na domaćem tržištu.

Primjer usporednog izračunavanja PDV-a

Postupci izračunavanja

poduzeće Aproizvodnja

poduzeće Bveletrgovina

poduzeće Cmaloprodaja

U K U P N O(gospodarstvo)

1. postupak oduzimanjaProdaja 350 850 1100 2300Kupnja 100 350 850 1300Dodana vrijednost(prodaja-kupnja) 250 500 250 1000PDV 25 50 25 1002. kreditni postupakProdaja 350 850 1100 2300Porez na prodaju 35 85 110 230Kupnja 100 350 850 1300Porez na kupnju 10 35 85 130

69

PDV (porez na prodaju-porez na kupnju)

25 50 25 100

3. postupak zbrajanjaNadnice 150 300 200 650Renta 50 100 20 170Kamata 25 75 20 120Čisti profit 25 25 10 60Ukupno 250 500 250 1000PDV 25 50 25 100

Rezultat izračunavanja PDV mora biti isti za svaku metodu, a u Hrvatskoj se primjenjuje kreditna metoda.

Jednofazni porez na prometTo je porez koji pogađa samo jednu prometnu fazu i ovisno o tome koja je faza poreza na promet pogođena razlikujemo:

1. Porez u fazi proizvodnje – pogađa mali broj ljudi poreznih obveznika, ima malu poreznu administraciju, lakša je kontrola ubiranja radi malog broja poreznih obveznika pa je i mala mogućnost utaje. Glavni nedostatak je to što je teško utvrditi kada je neki proizvod završen.

2. Porez u fazi trgovine na veliko – prednosti ovog poreza su: mali broj poreznih obveznika i mala porezna administracija. Nedostaci: laka mogućnost prevaljivanja i više su porezne stope.

3. Porez u fazi trgovine na malo – karakteristike: mala porezna stopa, porez snosi krajnji potrošač, psihološki se lako podnosi, ne stvara probleme kod izvoza i uvoza i velik je broj poreznih obveznika.

Temeljna obilježja PDV-a u BiHZakon o PDV-u temeljen je na:- potrošnom obliku- kreditnoj metodi ubiranja- načelu odredišta- vrlo širokom opsegu oprezivih transakcija- načelu jednostavnog sustava oporezivanja- načelu široke primjene posevnih postupaka oporezivanja

Stopa PDV-a je 17% (preračunata 14,5299%).

TROŠARINE (AKCIZE)

Oblik dopunskog pojedinačnog oporezivanja potrošnje, prometa.Razlozi uvođenja:

- trošarine su vrlo izdašan oblik, posebno pogodan za financiranje lokalnih društven-političkih jedinica.

- trošarine su administrativno tehnički gledano vrlo jednostavan, a napose ekonomičan instrument oporezivanja

- trošarine mogu djelovati pozitivno na smanjenje potrošnje proizvoda štetnih po zdravlje (alkoholnih pića, cigareta i sl.)

- trošarine mogu pozitivno utjecati na sprečavanje skološkog zagađenja i zaštitu okoliša

- trošarine mogu imati i neke vanfiskalne ciljeve, posebno ekonomske (osiguranje vanjsko-trgovinske stabilnosti i sl.)

Trošarine u BiHPredmet organiziranja je promet trošarinskih proizvoda. Trošarinskim proizvodima smatraju se:

1. derivati nafte2. duhanske prerađevine

70

3. bezalkoholna pića4. alkohol i alkoholna pića5. pivo i vino6. kava (sirova, pržena, mljevena)

CARINE

Carine su jedno od najznačajnijih sredstava sa kojima se reguliraju vanjsko-trgovački odnosi razmjene. Poput poreza i carine su obvezna novčana davanja ustanovljena na temelju državnog prava prinude. Carine se ubrajaju u potrošne poreze jer se naplaćuju tijekom potrošnje, pa se prema tome ubrajaju u neizravne-posredne poreze. Za razliku od trošarina i poreza na promet, naplaćuju se pri prijelazu državne granice u vanjsko-trgovinskoj razmjeni i to u pravilu kod uvoza roba.Za snižavanje carinskih barijera i unapređivanje međunarpdne razmjene prvorazredni značaj ima opći sporazum o carinama i trgovini GAAT. Osnovna svrha GAAT-a je olakšavanje i unapređivanje robne razmjene na bazi ''snižavanja i drugih prepreka razmjene'' a i uklanjanja diskriminacija u međunarodnoj trgovini iz uvodnog dijela GAAT-a. Godine 1995. GAAT prestaje postojati, a njegovu ulogu i zadatke konačno preuzima svjetska trgovačka organizacija WTO.Carine imaju dvostruki zadatak – i fiskalnu i ekonomsku zaštitu. U visokorazvijenim zemljama one su najčešće, ukoliko postoje, ekonomsko-zaštitnog karaktera. U nedovoljno razvijenim zemljama imaju gotovo jedino fiskalni cilj.Vrste carina1. Prema pravcu kretanja

- uvozne – najčešći oblik carina prilikom uvoza robe- izvozne – prava rijetkost, naplaćuju se na domaću robu pri izvozu- tranzitne – plaćaju se na robu koja se prevozi preko teritorija druge države

2. Prema cilju uvođenja- fiksalne – takve carine gdje je fiskalni cilj gotovo jedini cilj- ekonomske – zaštita domaćeg proizvođača od inozemne konkurencije- antidampinške – cilj im je zaštita domaćeg proizvođača od vrlo jeftine robe

koja se prodaje po damping cijeni- regresivne – osvetničkog borbenog karaktera

3. Ovisno od načina obračuna carinske dažbinemogu biti- vrijednosne – novčana vrijednosti uvećana za troškove nabave- specifične – obračunavaju se na bazi mjernih jedinica (metar, kilogram...)- kombinirane – obračunavaju se dvostruko i po kvaliteti i po vrijednosti

4. Shodno načinu donošenja propisa o carinama- samostalno-autonomne – donosi država na bazi fiskalnog suvereniteta- konvencionalne – ugovorne- donosi država na bazi bilateralnih i

multilateralnih sporazuma5. Ovisno od visine carinskog opterećenja

- preferencijalne – primjenjuje se niža stopa od opće usvojene- diferencijalne – primjenjuje se viša carinska stopa

DOPRINOSI (POREZI) ZA SOCIJALNO OSIGURANJE

1. Doprinosi za zdravstveno osiguranje2. Doprinosi za mirovinsko i invalidsko osiguranje3. Doprinosi za zapošljavanje4. Doprinosi za dječje doplatke

Specijalni doprinosi uvedeni su u europske fiskalne sustave tijekom 19. i 20. stoljeća pa tako i u fiskalni sustav BiH. Financijski su vrlo izdašni, zauzimaju značajno mjesto u ukupnim poreznim prihodima. U državama članicama OECD-a sudjeluju preko 25% u ukupnim poreznim prihodima. U zemljama EU sudjeluju oko 30% u ukupnim poreznim prihodima. U BiH su socijalna davanja ranije bila

71

apsolutno i relativno niža, a danas se kreću oko 30% u ukupnim poreznim prihodima.

72

doprinosi iz plaća stopa doprinosi iz plaće stopaa) prihodi od nesamostalne djelatnostidoprinosi za MIO/PIO 17% doprinosi za MIO/PIO 6%doprinosi za zdrav. osiguranje

12.5% doprinosi za zdrav. osiguranje 4%

doprinosi za nezaposlene 1.5% doprinosi za nezaposlene 0.5%b) naknade ostvarene od obavljanja povremene samostalne djelatnostidoprinosi za zdrav. osiguranje

4% doprinosi za MIO/PIO 6%

c) obvezno mirov. i zdrav. osigurnja za vlasnike samostalnih djelatnostidoprinosi za MIO/PIO 23%doprinosi za zdrav. osiguranje 16.5%doprinosi za osiguranje od nezaposlenosti

2%

Iz navedene tablice vidimo obveze i stope uplate doprinosa. Doprinosi iz osobnih primanja i drugih primanja idu na teret osiguranika (doprinosi iz plaća).Napomena: nadzor nad obračunavanjem plaćanja doprinosa iz plaća i na plaće provodi porezna uprava FBiH.

Raspodjela doprinosaDoprinosi za mirovinsko i invalidsko osiguranje raspoređeni su tako da sav prihod od njih ide Federaciji BiH. Doprinosi za zdravstveno osiguranje raspoređeni su tako da 91% ide županiji, a 9% ide na račun federacije. Doprinosi za osiguranje od nezaposlenosti – 70% ide federaciji, a 30% županiji. Porez na plaću je u potpunosit prihod županije.

Pojedinačni porez na prometKarakteristike: kod ovog poreza vrši se oporezivanje jednog ili nekoliko istovrsnih proizvoda, vrlo star porezni oblik, izdašan je, sredstva oporezivanja su prihodi lokalnih službi, političko-teritorijalnih jedinica. Najčešće se oporezuju alkohol, kava, duhan, nafta. Imaju regresivan karakter, imaju opravdanje – glavni razlog uvođenja i postojanja je fiskalni cilj.

IMOVINSKI POREZI

Karakteristike: Kod ovih poreza oporezuje se imovina, izdašni su, prihodi su užih političko-teritorijalnih jedinica, imaju složenu strukturu koja se sastoji od: poreza na imovinu, poreza na nasljeđe i darove i poreza na promet nekretninama.Vrste imovinskog poreza

VRSTA KRITERIJ1. realni i nominalni 1. izvor oporezivanja2. periodični i jednokratni 2. učestalost ubiranja3. jedinstveni i parcijalni 3. obuhvat objekta oporezivanja4. glavni i sporedni 4. mjesto i uloga koju taj porez ima5. opći i specifični 5. način utvrđivanja porezne osnovice6. porez na imovinu fizičkih osoba i porez na imovinu pravnih osoba

6. tko je porezni obveznik

7. pokretna imovina, prava nekretnina 7. objekt oporezivanja8. opći porez na imovinu i namjenski 8. namjena trošenja9. subjektivni i realni 9. kako je koncipiran10. proporcionalni i progresivni 10. koje se porezne stope primjenjuju11. neto i bruto porez 11. prema poreznom tretmanu

zaduženja imovine

73

PRORAČUN

Proračun je osnovni, mada ne i jedini, financijsko-pravni akt kojim se predviđaju i odobravaju prihodi i rashodi države, obično za jednogodišnji period. Postoje brojne definicije proračuna. Bez obzira na postojanje razlika, moguće je iz svih tih definicija, ili bar najvećeg broja, izvući ono što je zajedničko u svim tim definicijama, što je ujedno i bitno karakterisitčno – svojstveno za proračun kao instrument financiranja.

Osnovne karakteristike proračuna1. Proračun je pravni akt – o proračunu se vodi rasprava, javno u parlamentu ili nekom drugom predstavničkom organu. Predstavnički ga organ donosi u formi zakona natpolovičnom većinom, a u nekim državama i 2/3 većinom. Javno se i u cjelosti objavljuje, njegov tekst je dostupan javnosti.2. Proračun je planski akt – njime se unaprijed, prije početka trošenja sredstava predviđaju državni prihodi i državni rashodi.3. Proračun je jednogodišnji akt – važi samo za jednu godinu4. Proračun je specifikum – pomoću njega se financiraju potrebe.Napomena: Predstavničko tijelo danas samostalno i u cjelosti odlučuje o sastavljanju, donošenju, izvršenju kao i o samoj potrebi trošenja proračunskih javnih prihoda.

Pravna priroda proračunaProračun se sastoji od dva osnovna dijela

1. opći2. posebni

1. Opći dio - Sastoji se od normativnog dijela i bilance prihoda i rashoda. Normativni dio sadrži pravne norme, propise i pravila o dužnostima organa i organizacija u pogledu izvršenja proračuna, propise o mjerama za održavanje proračunske ravnoteže, propise o osiguranju zakonitog korištenja sredstava, propise o proračunskoj kontroli itd.U bilančni dio unose se ukupni sistematizirani prihodi po vrstama i ukupni državni rashodi raspoređeni po osnovnim namjenama.2. Posebni dio je isključivo brojčani pregled – sadrži raspored sredstava po namjeni i raspored rashodima po nositeljima. Za vlade i druge državne organe koji se staraju o izvršenju proračuna, proračun je obveza i u pogledu rashoda. Sredstva se smiju trošiti samo za one potrebe za koje su i previđena – legalitet rashoda, i u granicama odobrenih sredstava. Proračunske cifre rashoda imaju limitativan karakter i ne smiju se prekoračiti, a iznimka je u slučaju virmaniziranja. Izvršioci proračuna smiju realizirati samo one prihode koji su utvrđeni proračunom, to je tzv. legalitet prihoda; i dužni su poduzimati mjere u okviru svoje nadležnosti, predlagati adekvatna rješenja za ostvarivanje prihoda u predviđenim okvirima.

Zadaci i funkcije proračuna1. Klasične funkcije i zadaci u koje spadaju financijska i političko-pravna

funkcija2. Suvremene funkcije i zadaci u koje spadaju ekonomska, socijalna i plansko-

kontrolna funkcijaFinancijsko-pravna funkcija – putem proračuna kao financijsko-planskog instrumenta treba se osigurati dovoljan iznos financijskih sredstava za normalan rad države, njenih organa i organizacija. Financijsko-pravna funkcija proračuna upotpunjuje se političko-pravnom funkcijom, naročito u onim zemljama gdje je demokracija dominantan oblik političkog režima.Ekonomska funkcija se obično grupira u 3 osnovna zadatka:

- alokacija proizvodnih čimbenika – sprovodi se preko proračunksih prihoda i rashoda

74

- redistribucija – dosta razgranata funkcija, ima ekonomske i socijalne zadatke. Ako se preraspodjela dohotka vrši u korist gospodarskih djelatnosti, ima mnoge socijalne ciljeve (kao npr. život na selu i sl.)

- stabilizacija gospodarskih tijekova sastoji se u dopronosu proračuna ravnoteži gospodarskih kretanja (razvoj bez kriza i sl).

Plansko-kontrolna funkcija – proračunsko planiranje segment je općeg društvenog planiranja i kao takvog ga treba promatrati.

PRORAČUNSKA NAČELA

1. Statička proračunska načela2. Dinamična proračunska načela

Statička 1. Načelo proračunske potpunosti – sastoji se u zahtjevu da u proračun budu uneseni svi prihodi i rashodi javno-pravnih kolektiva u potpunosti onako kako treba – u punim bruto iznosima bez odbitaka (prebijanja) – što se naziva bruto proračun. Nasuprot tome postoji i neto proračun – neto princip – po kome se iznosi prihoda i rashoda prvo međusobno (dijelom ili u potpunosti) prebijaju, pa se tek onda njihova salda unose u proračun.

2. Načelo proračunskog jedinstva – sastoji se u zahtjevu da svi prihodi i rashodi javno-pravnih kolektiva budu prikazani u jednom financijsko-pravnom aktu – proračunu. Poslije velike krize velik broj država napušta načelo jedinstva i prihvaća princip proračunskog pluralizma. Pored redovitih, javljaju se i izvanredni, kapitalni, autonomni proračuni, proračunski aneksi, specijalni proračuni i sl. Redoviti proračunski prihodi i rashodi vezani su za redovite aktivnosti države: za unutarnju i vanjsku sigurnost, funkcioniranje školstva, zdravstva, kulture, sporta i dr. Izvanredni proračuni koriste se za izvanredne, povremene, naglo uvećane javne rashode ( rat, suše. poplave...). Kapitalni proračun služi za finaciranje investicija, a dobavljaju se iz izvanrednih poreza, zajmova i sl.Izvanredni i kapitalni proračuni nazivaju se još i dvojni ili dupli proračuni.Autonomni proračuni koriste se za financiranje ustanova i poduzeća specijalnog statusa i karaktera, a za razliku od proračunskog aneksa, donose ih samostalno organi upravljanja.Proračunski aneksi se koriste za financiranje državnih i poludržavnih poduzeća i ustanova komercijalnog i polukomercijalnog tipa.3. Načelo proračunske realnosti – točnosti – zahtjeva da se što je moguće točnije predvide prihodi i rashodi u proračunu, tako da na kraju godine ne bi bilo velikih odstupanja između planirane i stvarno ostvarene visine prihoda i rashoda. U predviđanju proračunskih prihoda i rashoda primjenjuju se 3 metode:

- automatsko-iskustvena metoda – po ovoj metodi uzimaju se svi prihodi i rashodi ostvareni u prethodnim godinama

- direktna metoda – kod ove metode svako javno-pravno tijelo sudjeluje u predviđanju svojih prihoda i rashoda.

- metoda komparacije – po ovoj metodi proračunski prihodi i rashodi se uvećavaju (rjeđe smanjuju) ovisno o predviđenom porastu (padu) proizvodnje i realnom narodnom dohotku u narednim godinama.

4. Načelo proračunske preglednosti – jasnoće - zahtjeva se da svi prihodi i rashodi u proračunu budu klasificirani na jedinstven način, i to prihodi prema izvorima, a rashodi prema namjeni trošenja.Grupiranje javnih prihoda može biti izvršeno:

- prema načelu podrijetla- prema vrsti dažbina- prema vrsti poreznog oblika

Grupiranje javnih rashoda može biti izvršeno:- prema korisnicima (resorni princip)

75

- prema namjeni (realni princip)- vrstama rashoda (funkcionalni princip)

Dinamička1. Načelo proračunske specijalizacije – specifikacije – zahtjeva da se u proračunu javni prihodi i rashodi budu detaljno prikazani, kako po visinama i vrstama prihoda, tako i po vrstama, visinama i namjenama trošenja javnih rashoda. Poštivanjem ovog načela, omogućava se usklađivanje državnih financija – državnih prihoda sa ekonomskom snagom – gospodarskom moći zemlje. Sa proračunskim rashodima kod primjene ovog načela situacija se znatno složenija. Oni se mogu vršiti u one namjene za koje su predviđeni i u visinama u kojima su predviđeni.2. Načelo proračunske ravnoteže – po ovom načelu zahtjeva se da proračunski prihodi i rashodi budu u ravnoteži, da se rashodi podmire odgovarajućim prihodima. Ako su prihodi veći od rashoda, javlja se proračunksi suficit, a ako su rashodi veći od prihoda, proračunski deficit.Ciklična shvaćanja proračunske ravnoteže – teorija cikličnih proračuna (predstavnici Mirdal i Lindal) nije pokazala neku značajnu ulogu zato što se ovi proračuni najviše korišteni za neproduktivne svrhe u vrijeme ekspanzije, a nisu se koristili za tzv. ''egalizacijske fondove'' za pokriće deficita u vrijeme depresije.Teorija sustavnog poreznog deficita (predstavnici Lerner i Hansen) – Deficit je instrument koji treba doprinijeti punoj zaposlenosti svih proizvodnih čimbenika u gospodarstvu.Teorija stabilizacijskih proračuna (predstavnici neokeynesijanci) – zalažu se za cikličnu, višegodišnju ravnotežu.3.Načelo prethodnog proračunskog odobrenja – prije nego se počne izvršavati, proračun mora biti odobren od nadležnog zakonodavnog tijela. Ni jedan prihod/rashod ne može se ubirati/trošiti prije nego parlament odobri proračun.Privremeno financiranje se najčešće vrši preko:

- proračunske dvanaestine – odobrava ih parlament na vrijeme duže od 3 mjeseca, a utrošena sredstva ne mogu biti veća od četvrtine proračuna prethodne godine.

- proračunske akontacije – privremeno financiranje na temelju vladinih prijedloga novog proračuna koji je predložen i očekuje se da će biti usvojen.

4. Načelo godišnjeg proračuna – proračun se donosi i izvršava u određenom vremenskom periodu (najčešće 1. godini).5. Načelo javnosti – ovo načelo zahtjeva da proračun u suvremenim državama treba biti dostupan javnosti. Razlikujemo formalnu i materijalnu proračunsku javnost. Formalna javnost primjenjuje se u svim demokratskim zemljama tako što se proračun objavljuje u javnim glasilima, osim nekih podataka kao npr. rashodi za naoružanje. Mnogo je važnije omogućiti građanima da sudjeluju u pripremanju i izvršenju proračuna, nego im osigurati formalno-pravno neku publikaciju. Treba omogućiti stvarnu, suštinsku i materijalnu javnost.

SASTAVLJANJE, VRŠENJE I KONTROLA PRORAČUNA

Sastavljanje proračunaSastavljanje proračuna počinje više mjeseci prije početka godine za koju se proračun donosi. Faze sastavljanja

1. proračunska inicijativa2. izrada nacrta proračuna3. prijedlog proračuna4. izglasavanje – donošenje proračuna

1. Proračunska inicijativa – Tijelo nadležno za proračun posebno izdanim naputkom poziva sva državna tijela, javno-pravna tijela i druge osobe koje se

76

financiraju iz proračuna, da do određenog roka dostave svoje obrazložene prijedloge o posebnim financijskim sredstvima za narednu godinu. Po prijemu prijedloga ovih službi, tijela uprave za financije pristupa izradi nacrta proračuna.2. Izrada nacrta proračuna – detaljno se analiziraju svi prispjeli prijedlozi, kako s materijalne, tako i s formalno-pravne podloge. Kada se sastavi nacrt proračuna, dostavlja se vladi koja pristupa detaljnoj analizi svih proračunskih zahtjeva.3. Izrada prijedloga proračuna - izrađeni prijedlog proračuna se skupa s neophodnom dokumentacijom dostavlja predstavničkom tijelu za usvajanje.4. Usvajanje proračuna – prije nego se proračun usvoji vodi se rasprava, za riječ se javljaju poslanici koji odobravaju (kritiziraju). Nakon toga dolazi do usvajanja – izglasavanja ili do odbijanja proračuna. Proračun se donosi u formi zakona i objavljuje u službenim glasilima vlade.

Izvršavanje proračunaIzvršavanje proračuna podrazumijeva ubiranje proračunom utvrđenih pirhoda i trošenje istih na točno utvrđene namjene u točno utvrđenim visinama. Sve proračunske prihode naplaćuju općinski organi uprave za prihode i banke.Raspodjela javnih rashoda regulirana je samim proračunom. Faze raspodjele:1. Otvaranje kredita – vrši se na temelju jednomjesečnih i tromjesečnih planova. Nadležno tijelo utvrđuje da li ima dovoljno sredstava za predviđene rashode, pa tek potom otvara kredit.2. Angažiranje kredita – podrazumijeva poduzimanje svakog akta kojim se stvara obveza za isplatu – trošenje odobrenih sredstava.3. Utvrđivanje postojanja duga – utvrđivanje duga vrši nadležni starješina tijela državne uprave, izdaje naredbu za isplatu u pisanoj formi4. Izdavanje naredbi za isplatu i izmirenje duga – naredba za isplatu upućuje se šefu financijske službe – računopolagaču. On provjerava da i su za te isplate – troškove predviđeni prihodi u proračunu, da li su stvarno izvršeni radovi i sl.5. Izdavanje naloga za isplatuNapomena: Virmanizacija je izmjena trošenja sredstava od strane vlade ili ministarstva financija. Proračunska godina obično traje od 1.1. do 31.12. Na kraju fiskalne godine vrši se sastavljanje završnog računa koji pokazuje kako smo planirali prihode i rashode u proračunu te kako smo ostvarili te planove.

Kontrola proračunaZaaci kontrole su višestruki. Mogli bi se svesti na sprečavanje raznih vidova nepravilnosti i zloupotreba pri ubiranju – naplati javnih prihoda, a posebno pri trošenju i raspolaganju proračunskim sredstvima.Kontrola proračuna dijeli se prema:1. Prema vremenu obavljanja

- prethodna kontrola – prije nego se izvrši isplata, tj. javni rashod, utvrđuje se da li je raspolaganje proračunskim sredstvima u skladu s postojećim propisima.

- naknadna kontrola – primjenjuje se nakon što su javni prihodi već prikupljeni , odnosno javni rashodi već izvršeni.

2. Prema predmetu (materiji) koja se kontrolira- kontrola zakonitosti ubiranja – trošenja- kontrola svrsishodnosti ubiranja – trošenja

3. Prema tijelu koje vrši kontrolu- upravna kontrola – obavljaju je nadležniorgani hijerarhijski odozgo prema

dolje. To je interna kontrola, ''auto''kotrola koju vrše viša tijela nad nižim.- institucionalno – financijska kontrola – slična je upravnoj kontroli, najčešće

je pod okriljem parlamenta koji ju i imenuje.- parlamentarno-skupštinska kontrola – nju vrši predstavničko tijelo pri

usvajanju završnog računa. Kontrolira se vlada i ministarstvo.

INSTRUMENTI RAZLIČITI OD PRORAČUNA

77

Financijska pravna praksa priznaje više financijskih instrumenata koji su formalno gledano slični s institutom proračuna, mada se u biti suštinski od njega razlikuju. U ove instrumente treba ubrojiti:

1. državnu bilancu2. državnu riznicu – trezor3. ekonomski proračun4. financijski plan

1.Državna bilanca – poznata pod nazivom državni inventar. Predstavlja sumarni pregled – sliku državne imovine, imovinskih prava i obveza, dvostrano promatranih, po sredstvima – aktiva, i po izvorima sredstava – pasiva. Državna bilanca je slika (prikaz) financijskog kapaciteta države u određenom momentu. To je pogled unazad, dok je proračun pogled unaprijed – projekcija prihoda i rashoda javno-pravnih kolektiva za naredni period (obično godinu).2. Državna riznica ili trezor – to je posebna financijska javna služba slična proračunu u okviru ministarstva financija ili pak ministarstva za proračun. Često se konstituira kao zasebno ministarstvo sa zadatkom da neposredno, ili što je češće slučaj, posredno preko drugih državnih organa prikuplja državne prihode i vrši financiranje državnih rashoda. Naziva se i državna blagajna, državna kasa i sl. Državna riznica u zemljama u kojim je oformljena ima uglavnom 3 zadaće:

- zadaću blagajnika- bankarsku zadaću- zadaću financijsko-računovodstvene kontrole

3. Ekonomski proračun – predstavlja sistemtiziran prikaz, projekciju, plan prihoda i rashoda javno-pravnih kolektiva, tj. državnih sektora, zatim sektora stanovništva, domaćeg gospodarstva i izvozno-uvoznog sektora, investicija te svih značajnih segmenata procesa društvene reprodukcije. Najčešće se odnosi za vrijeme 5-7 godina, koliko otprilike traju privredni ciklusi. Nemaju prinudno-pravni karakter, kao što imaju norme državnog proračuna. To je više plan – projekcija razvoja zemlje temeljen na procjenama. Ekonomski proračuni su svojstveni za zemlje tržišne privrede.4. Financijski plan – vrlo je značajan element financija. Koristi se u makro i mikroekonomiji, a i u državi i u javnim financijama. U državnim financijama financijski plan služi da označi procjenu – projekciju javnih prihoda i rashoda za više godina, obično 5-7 godina, koliko otprilike, ovisno opet od zemlje, traju privredni ciklusi. Finacijski plan je dugoročno predviđanje, dok je proračun kratkoročna projekcija državnih prihoda i rashoda. Zbog toga se često u literaturi kaže da je financijski plan za proračun ono što je ''sirovina za gotovi proizvod'', tj. osnova za izradu proračuna. Financijski plan daje smjernice u pogledu trajnih osnova proračunske ravnoteže.Napomena: U RH pored proračuna imamo i sljedeće financijske instrumente:

- fondove- javna poduzeća- državnu riznicu

Uz ove financijske instrumente zakonsko pravosuđe dopušta još i uporabu posebnih računa, odnosno financijskih programa. Donose ih zajednička tijela, obično na vrijeme od 2-3 godine. Sredstva iz ovih programa koriste se uglavnom za investicije. Postupak izrade, donošenja, izvršenja i kontrole ovih programa sličan je postupku izrade i izvršenja financijskog plana, odnosno proračuna.

JAVNI ZAJAM

Javni zajam korijenje vuče iz srednjeg vijeka i uglavnom su služili za financiranje rata, a vraćali su se iz ratnog plijena. Javni zajam je najznačajniji nefiskalni prihod države, a temelji se na ugovoru između države kao dužnika i njenih vjerovnika –fizičkih i pravnih osoba. Vjerovnici ili zajmodavci daju državi određenu količinu novca, a država se obvezuje da će istu količinu vratiti nakon određenog perioda

78

uz plaćanje kamate. Za javnim zajmom država obično poseže onda kada putem fiskaliteta ne može namaknuti dovoljnu količinu novca za financiranje svih državnih potreba. U trenutku zaključenja ili sklapanja ugovora javni zajam je za državu prihod, ali će on također postati i rashod nakon nekog vremena kada zajam dospije na naplatu. Ugovor o javnom zajmu ima sve elemente kao i svaki drugi ugovor, odnosno vjerovnik ima pravo, a dužnik obvezu. Javni zajam treba razlikovati od privatnog zajma. Javni zajmovi su uglavnom osobnog karaktera i temelje se na povjerenju u državu kao zajmoprimca i ne zaključuju se uz neka realna jamstva za razliku od privatnih zajmova koji se zaključuju uz realna jamstva. Razlika između javnih i privatnih zajmova ogleda se još i u svrsi samog zajma, zaključuju se u općem državnom interesu i imaju duži rok otplate. Ovakvi zajmovi se uglavnom koriste za financiranje dugoročnih i esencijalnih državnik projekata. Svakako treba napomenuti da su javni zajmovi skoro uvijek namjenski prihodi. Za razliku od poreza koji su utemeljeni na načelu sile i trajno imaoca lišavaju sredstava, javni zajmovi su utemeljeni na načelu dobrovoljnosti (osim u iznimnim okolnostima kada mogu postati prinudni) i samo privremeno lišavaju imaoca sredstava koja će mu se nakon određenog vremena vratiti i to uvećana za kamate. Međutim i zajam treba vratiti u budućnosti a ciklus je konačno moguće zatvoriti samo nepovratnim davanjima-porezima. Vrste javnih zajmova:Ovisno od kriterija po kojima se vrši klasifikacija imamo više vrsta javnih zajmova:

1. Interni i eksterniOsnovni kriteriji za ovakvu podjelu su valuta u kojoj se zajam raspisuje i teritorij (misli se na državu) na kojem se nalaze vjerovnici. Ukoliko su zajmovi izraženi u domaćoj valuti a zajmodavci domaće fizičke i pravne osobe onda se radi o internim zajmovima.Ako su zajmovi izraženi u stranoj valuti-devizi, a zajmodavci su strane fizičke i pravne osobe onda govorimo o eksternim zajmovima. Zaduživanje i na inozemnom i na domaćem tržištu ima svojih prednosti i nedostataka. Inozemni zajmovi osiguravaju domaćoj privredi dodatni kapital što je iznimno važno za zemlje koje zaostaju u razvoju. Priliv inozemnog kapitala potrebit je uslijed nedostatka domaće akumulacije, a usto donosi stranu valutu-devize neophodne za gospodarski razvoj. Nedostatak eksternih zajmova je što se moraju vratiti u stranoj valuti u budućnosti kada dospiju na naplatu. Interni zajmovi imaju prednost jer su oslobođeni inozemnog političkog pritiska i vraćanje je mnogo lakše budući je u pitanju domaća valuta, a nedostatak je što se dodatno prikupljanje prihoda može negativno odraziti na socijalnu i političku situaciju u zemlji.

2. Dobrovoljni, patriotski i obvezni javni zajmovi; osnovni kriterij je dobrovoljnost

a) dobrovoljni javni zajmovi su oni koje upisuju fizičke i pravne osobe temeljem slobodno donesenih odluka, odnosno temeljem procjene materijalne koristi koju će postići kreditnim odnosom sa državom. Da bi upis zajma bio dobrovoljan potrebno je javno prezentirati uvjete zajma (kamata, rok otplate, uvjeti konverzije, povlastice i slično) b) patriotski javni zajmovi su takvi zajmovi kod kojih je jako izražen patriotski osjećaj, (zahvaljujući državnoj propagandi) odnosno ljubav prema domovini. Zarada nije jedini motiv za upis ovih zajmova već su to etičko politički motivi, a kamata je znatno niža u odnosu na ekonomske zajmove. c) obavezni ili prinudni javni zajmovi su takvi zajmovi gdje se ugovorni odnos uspostavlja prinudom temeljem državnog fiskalnog suvereniteta, a jedino interni zajmovi mogu biti prinudni. Država jednostavno zakonom raspisuje obvezni zajam često po uvjetima koji nisu tržišno prihvatljivi. Ovakvi zajmovi pojavljuju se samo u iznimnim okolnostima.

3. Kratkoročni, srednjoročni i dugoročni javni zajmovi; kriterij rok vraćanja zajma

79

a) kratkoročni ili leteći zajmovi imaju rok vraćanja do godinu dana, nenamjenskog su karaktera i služe za pokrivanje nesklada između prihoda i rashodab) srednjoročni imaju rok otplate do 5 odnosno 10 godina, emitiraju se u višim iznosima od kratkoročnih, namjenski suc) dugoročni zajmovi su zajmovi sa dugim rokom otplate i vrlo često se vrši konverzija zbog nastalih monetarnih promjena na tržištu. Dugi rokovi otplate i uglavnom se koriste za izgradnju kapitalnih infrastrukturnih objekata koji imaju dugi period povrata.

4. Amortizacijski i rentni zajmovi –kriterij način otplate zajmaa) Amortizacijski javni zajmovi su takvi zajmovi koji su zaključeni sa točno utvrđenim rokovima otplate koji mogu biti fiksni ili promjenjivi. Zajmovi sa fiksnim rokovima otplaćuju se po unaprijed utvrđenim rokovima i obično jednakim godišnjim anuitetima dok je kod zajmova sa promjenjivim rokovima otplata smještena između početnog i završnog roka.b) rentni zajmovi nastaju kada država preuzme obvezu urednog i redovitog vraćanja kamate, a rok za otplatu glavnice ne utvrđuje precizno iako preuzima obvezu da će vratiti i glavnicu.

5. Produktivni i neproduktivni javni zajmovi- kriterij svrha javnog zajmaa) produktivni-zajam se iskorištava u produktivne svrhe-ulaganja, a ne za tekuću potrošnju. Takve će investicije generirati ekonomski rast koji će omogućiti neometano vraćanje zajmab) neproduktivnim zajmovima se ne jamči jačanje materijalne baze gospodarstva, a zajam se ulaže u neproduktivne svrhe što će uzrokovati probleme oko vraćanja posuđenih sredstava.

PRINCIPI JAVNOG ZADUŽIVANJA

Kroz povijest su se pojavljivali mnogi teoretičari i mnoge ekonomske škole koje su principe javnog zaduživanja različito definirali. U poslijeratnim godinama došlo je do naglog porasta opsega javnih rashoda i postavljalo se pitanje treba li ih financirati povećanjem poreza ili pak zaduživanjem u ovisnosti o djelovanju javnih rashoda na ponudu s jedne strane i potražnju sa druge strane. Uglavnom su se tijekom vremena iskristalizirale tri funkcije javnih zajmova:

1. funkcija premošćivanja; označava kratkoročne pozajmice uzrokovane nerazmjerom u pritjecanju javnih prihoda i planiranih rashoda

2. funkcija kapitala; javne investicije zahtijevaju određeni kapital a do njega je moguće doći javnim zajmom, a granica zaduživanja je određena rentabilnošću projekta

3. funkcija ekspanzije; sredstva prikupljena javnim zajmom povećavaju domaćeg proizvoda, a upravo je ta funkcija od posebnog značaja u vrijeme depresije ekonomske aktivnosti. Porast nacionalnog proizvoda omogućit će porast poreznih prihoda a samim tim i povrat javnog zajma.

U vrijeme nepovoljne ekonomske aktivnosti poželjno je da se dio javnih rashoda financira javnim zajmovima kako bi se djelovalo na povećanje potražnje odnosno povećanje zaposlenosti, a u takvim uvjetima bi optimalno bilo dugoročno zaduživanje.

80

EMISIJA JAVNOG ZAJMA

Emisija podrazumijeva metode i tehnike kojima se služi javna vlast radi prikupljanja što većeg iznosa slobodnih sredstava od strane fizičkih i pravnih osoba. Pod uvjetom da se radi o dobrovoljnom upisu on se može obaviti putem dvije metode:

- Direktnom emisijom – postoji u slučaju kada država sam organizira upis zajma bez posredovanja financijskih institucija. Za uspjeh ovakve emisije nužno je postojanje sređenih financijskih odnosa u državi, postojanje slobodnih novčanih sredstava na financijskom tržištu te sposobne administracije koja je u stanju izvršiti pravovremen brz i točan upis zajma. Međutim kod direktne emisije država preuzima cjelokupan rizik emisije, a novac koji se prikuplja neće moći pribaviti odjednom već će on pritjecati postupno. Prednost ovakve emisije je u smanjenju troškova odnosno nepostojanju posredničke provizije.

- Indirektnom emisijom - postoji kada država cijeli postupak upisa zajma povjeri jednoj ili više banaka, najčešće putem bankarskog konzorcija uz dosta veliku proviziju. Može se obaviti na dva načina:a) bankarski konzorcij organizira upis na više mjesta najčešće na

šalterima banaka koje čine konzorcijb) bankarski konzorcij preuzima državne obveznice do određenog iznosa ,

pa ih onda primjenjuje kao i ostale vrijednosne papire, a prodaje ih po cijeni koje se formira na tržištu vrijednosnih papira.

- Zajmovi u odnosu na paritet- može biti emitiran na tri načina

a) emisija zajma po paritetuobveznice se prodaju po vrijednosti koja je na njima naznačena, a nominalna kamatna stopa je jednaka realnoj ( obveznica nominalne vrijednosti od 100 KM prodat će se po cijeni od 100 KM, a isto toliko će mu država vratiti u trenutku dospijeća, a ako je kamatna stopa bila 10% znači da će obveznik s naslova kamate primiti još 10 KMb) emisija ispod paritetakupac kupuje obveznicu po cijeni koja je niža od nominalne, pa će realna kamatna stopa biti viša od nominalne. Ako je nominalne vrijednost 100 znači da će obveznica biti prodana za manji iznos, pr. 80 , ali na kraju perioda država će vjerovniku isplatiti 100 KM za obveznicu i 10 KM za kamatu.c) emisija zajma iznad paritetakupac kupuje obveznicu po cijeni koja je viša od nominalne , a realna kamatna stopa će biti manja od nominalne.

UVJETI I PROMJENE UVJETA JAVNOG ZAJMA

Prilikom emisije javnog zajma država je dužna javno objaviti uvjete odnosno elemente zajma kako bi budući vjerovnici bili upoznati sa emisijom zajma. Najznačajniji elementi su:

1. rok vraćanja zajma mora biti naveden kao element koji potencijalnim vjerovnicima daje informaciju o roku vraćanja zajma kao veoma bitnom

elementu zajma, iako se on kasnije može mijenjati dogovorom ili jednostranim aktom države.

2. Kamata je element koji određuje cijenu a određuje se u odnosu na nominalnu vrijednost obveznice, odnosno na iznos na čije se vraćanje država obvezala. Kamatna stopa ovisi o kreditnoj sposobnosti zemlje, roku vraćanja, općoj ekonomskoj i političkoj situaciji, emisijskom kursu i slično.

3. konverzija javnog zajma, označava postupak države kojim ona mijenja neke bitne osobine zajma. Konverzija se obavlja u korist države dužnika uz

81

pogoršavanje položaja vjerovnika čiji se položaj naglo popravio u odnosu na druge vjerovnike, a uzroke za konverziju treba tražiti u promjeni stanja na financijskom tržištu i pogoršanju pozicije države. Konverzija se uglavnom odnosi na promjenu kamatne stope i glavnice zajma. Kad se vrši promjena kamatne stope tada se viša nominalna kamatna stopa usklađuje sa nižom tržišnom kamatnom stopom dok je konverzija povećanjem kamatne stope rijetkost. Razlozi zbog kojih država traži konverziju se svode na smanjenje duga po osnovi zajma. Konverzija u odnosu na glavnicu provodi se kada tržišna kamatna stopa značajnije opala pa raste kurs obveznice. Da bi to spriječila država izdaje nove obveznice čiji je emisijski kurs iznad pariteta.

4. konsolidacija javnog zajma, označava financijsku operaciju kojom država veći broj kratkoročnih zajmova isplaćuje sredstvima srednjoročnog zajma. Osnovni motiv je pojednostavljenje postupka otplate zajmova, ali i pogodnosti za državu koje se ogledaju u duljim rokovima otplate te nižom kamatnom stopom.

GRANICE JAVNOG ZAJMA

Svaki novi zajam povećava dug države s naslova javnog zajma. Kada država do potrebnih sredstava dolazi putem javnog zajma mora voditi brigu o posljedicama takvog ponašanja. Stoga se postavlja temeljno pitanje koliko se država može zadužiti i što sve utječe na granicu zaduženja. Razlikujemo tri granice zaduženja države :

1. Optimalna granica javnog zaduženja; je takva granica kada dugom nije prekoračen optimum tako dugo dok dodatnim javnim zajmovima financirani javni rashodi omogućuju bolju iskorištenost potencijala nacionalnog gospodarstva, uvećava ili poboljšava taj potencijal, čini vjerojatnim da će se realizirati željena preraspodjela

2. Fiskalna granica, značajnu ulogu u politici javnog zaduživanja ima i služba otplate javnog zajma. Da ne bi došli u poziciju da javni dug opterećuje državne financije potrebito je utvrditi fiskalnu granicu javnog zajma. Kao indikatori se rabe:

- odnos kamata prema poreznim prihodima- odnos kamata prema rashodima- odnos neto javnog zajma prema javnim rashodima- odnos neto javnog zajma prema BDP-utemeljno pitanje koje se ovdje postavlja jeste hoće li država podnijeti teret koji je nastao po osnovi javnog zajma, a u središte interesa se sada nalazi iznos ukupnog duga.3. Formalna granica javnog zajmaDa bi se ograničio porast ukupnih javnih zajmova može se pravnim propisima ograničiti odnosno onemogućiti pribavljanje javnih prihoda javnim zajmovima ili pak da se oni mogu pribaviti u točno utvrđenim slučajevima i propisanoj visini. Granica utvrđena pravnim propisima znači da su javnopravna tijela ovlaštena za sklapanje ugovora o zajmu dužna voditi računa o ravnoteži ukupnog nacionalnog gospodarstva. Plafon javnog zajma formalno se može utvrditi odlukom da investicijski rashodi mogu prekoračiti tu granicu kada je ugrožena gospodarska ravnoteža. Najnoviji primjer formalnog ograničavanja javnog zaduženja je Ugovor iz Maastrichta kojim su utvrđeni kriteriji za priključenje Europskoj monetarnoj uniji. Tim kriterijima je definirano da javni dug ne smije preći 60 % BDP-a, a proračunski deficit 3 % BDP-a.

Novčana sredstva koja je država prikupila temeljem javnog zajma za nju znače obavezu vraćanja temeljem pravne prirode zajma. Međutim ipak treba reći da

82

se ne može poistovjećivati državni dug i javni zajam jer dug države može nastati osim zajma i po drugim osnovama. U suvremenim državama javni zajam je postao instrument državne konjunkturne politike najčešće anticiklične kojom se želi suprotstaviti privrednim kolebanjima. U uvjetima nedovoljne iskorištenosti gospodarskih kapaciteta država putem javnog zajma može djelovati na povećanje privatne potrošnje i privredni ekspanzijski proces. Dodatna potražnja rezultira povećanom zaposlenošću i dohotkom, a tada se jedan dio dohotka transferira u državni proračun putem poreza što smanjuje deficit proračuna. Međutim ova politika u praksi dosta često nije imala željene rezultate zbog poteškoća utvrđivanja trenutnog stanja, širine gospodarskih ciljeva, koncentracije državne potražnje te političkih odluka koje je trebalo donijeti. Problemi alokacijske i distribucijske funkcije javnih rashoda povezano je s pitanjem koga oni opterećuju-sadašnju ili buduću generaciju. Veoma je bitno dati precizne odgovore na pitanja; gdje se država zadužila, na koje vrijeme i u koje će svrhe ili projekte biti uložena sredstva. Financijska znanost zaokupljena je problemom raspodjele financijskog tereta proizišlih iz zaključivanja javnih zajmova. Stoga se na donošenje odluka o javnim zajmovima gleda kao i na političko pitanje. Postavlja se pitanje dali je legitimno obveze koje proizlaze iz javnih zajmova prebaciti u budućnost? Prema sustavu pay-as-you-use troškove podmirenja javnih rashoda za dobra koje će koristiti nekoliko generacija treba financirati javnim zajmovima, a njihovu otplatu treba isto tako raspodijeliti na te generacije. Srž ovog principa je da buduće generacije moraju poreznim prihodima sudjelovati u financiranju djelatnosti države u prethodnim razdobljima, a čije koristi oni danas uživaju. Pri izračunu opterećenja proizišlog iz javnih rashoda treba uzeti u obzir da li će opterećenje biti rezultat unutarnjeg ili vanjskog duga, hoće li i kako će zaduživanje utjecati na gospodarske subjekte, koja vrsta subjekata će se financirati javnim dugom i slično. Veliku ulogu pri donošenju odluka ima aktualno biračko tijelo i njihovi interesi jer u pravilu nisu skloni donositi odluke koje će ići na njihovu štetu.

83