JEAN GUITTON MOJ MALI KATEKIZAM

Naslov originala

MON PETIT CATECHISMEDialogue avec un enfant

Preveo

RADOVAN GRGEC

Izdavač:HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb

Tisak:Grafička radna organizacija »Štampa«, Osijek

JEAN GUITTON

MOJ MALI KATEKIZAM

Razgovor s djetetom

HRVATSKO KNJIŽEVNO DRUŠTVO SV. ĆIRILA I METODA

ZAGREB 1979.

Onima koji nauku Kristovu prenose našoj djeci »podnoseći tegobu dana i žegu . . . «

Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda

PREDGOVOR HRVATSKOM PRIJEVODU

Guittonov mali katekizam za djecu što ga HKD sv. Ćirila i Metoda izdaje neposredno nakon velikoga katekizma za odrasle već je četvrta knjiga ovoga poznatog filozofa i knji­ževnika koja izlazi u ćirilometodskoj nakladi. Prije toga su izašle knjige: Što vjerujem, Katolicizam i Sveta godina. Tako je ovaj poznati katolički laik i suvremeni mislilac dobio zaista značajno mjesto u našoj izdavačkoj djelatnosti posljednjih godina.

»Moj mali katekizam« nije pisan za naše specifične pri­like. On se vrlo dobro uklapa u našu pomoćnu literaturu za vjersku izobrazbu, ali mu prvenstvena namjena nije da bude katehetski priručnik. Tu namjenu imaju ćirilometodski katekizmi, koji se gotovo svake godine izdaju uz potrebne preinake, adaptacije i nadopune u sadržajnom, metodskom i likovnom pogledu. Autori su im iskusni katehetičari i pasto­ralni radnici kao npr. Kornfeind, Pavić, Banić i Radanović. Njihova je prikladnost provjerena »na terenu« i u obitelj­skim sredinama.

HKD sv. Ćirila i Metoda (Društvo sv. Jeronima) već goto­vo pola stoljeća izdaje katekizme, čija se naklada prije rata kretala između 100.000 i 150.000 primjeraka, što je gotovo nezamislivo za našu današnju situaciju. Danas su ti priruč­nici usklađeni s katehetskim direktorijem i s »Porukom Božjem narodu« što ju je objavila posljednja Biskupska sinoda u Rimu gdje se raspravljalo o katehezi u suvremenom svijetu. Bez obzira na različitost intervenata na toj Sinodi svi su se prisutni manje-više složili s tim da kršćanstvo u svim vremenima predstavlja stanoviti »šok« i izazov za suvre­menike. Gnostici i agnostici svih povijesnih razdoblja nisu uspjeli premostiti suprotnosti između Kristove poruke i

5

ljudske »mudrosti«, između vjerovanja i znanja. To sigurno bolje polazi za rukom nedužnoj djeci i onima čiji je život u skladu s Kristovom naukom. Naravno da su te suprotnos­ti vrlo jako izražene u društvu potrošača i proizvođača, u civilizaciji napretka znanosti i tehnike.

Ipak nauku Kristovu valja prenositi tako da jezgra apo­stolskog vjerovanja u biti ostane neokrnjena. Guitton, jedan od vrhunskih suvremenih mislilaca, svojim vjerovanjem i katekizmom pokazuje nam kako je vjernost katekizmu na­šeg djetinjstva i te kako moguća. Možda ćete se začuditi kad budete vidjeli kako se njegov katekizam zapravo i ne razlikuje od katekizma našeg djetinjstva i naše mladosti.

Guittonova knjižica može poslužiti ne samo djeci nego i odraslima. Ona je i nastala tako da je jedan odrasli intelek­tualac u dijalogu s djetetom pokušao, jezikom razumljivim svima, odgovoriti na pitanja koja su ga mučila i zaokuplja­la. Novina toga »katehetskog dijaloga« jest u tome da pita­nja ne postavlja samo on nego i dijete s kojim razgovara.

Nedavno preminuli papa Ivan Pavao I, kojemu smo po­svetili našu knjižicu »Neoklerikalizam«, rekao je jednom zgodom: »Da bismo doista mogli evangelizirati i katehizirati, potrebno je da istine što ih izlažemo budu pristupačne djeci i svima ljudima.« Ni u ovom katekizmu nema mnogo učenih tumačenja i izlaganja. I u tom je sličan Lucianijevim »kate­hetskim simplifikacijama«. Učenje napamet, primjeri iz Sve­tog pisma, sistem pitanja i odgovora, induktivna i deduktivna metoda, sve je tu prisutno i organski uklopljeno u sažetu cjelinu. Dolazimo do zaključka da se »stare« metode u stvari ne protive »novima«, nego da se mogu s njima lijepo kom­binirati i upotpunjavati.

U posljednje vrijeme mnogo smo čuli o tom k a k o treba katehizirati, a sve manje što i z a š t o . Čini nam se da napredak katehetike nije nimalo povećao broj onih koji se katehiziraju, kao što ni liturgijska reforma nije povećala broj onih koji u liturgiji sudjeluju. Naravno da za to nisu krive ni katehetska ni liturgijska reforma, nego opća klima u kojoj živimo. Katehezu stvara religiozna zajednica. Uko­liko te zajednice nema, ukoliko roditelji i odrasli žive drugačijim životom, teško je djecu odgojiti i poučiti u vjer­skom duhu bilo »starim« bilo »novim.« metodama.

6

Stoga HKD sv. Ćirila i Metoda, vjerno svojoj osnovnoj svrsi, nastoji i u novim prilikama dati skroman doprinos vjerskom prosvjećivanju djece i širokih slojeva naroda. S tom svrhom objavljen je nedavno i veliki katekizam za odrasle. U tu svrhu upriličili smo i nekoliko sastanaka s »terenskim pastoralcima« i s roditeljima kojima je stalo do vjerske pouke i odgoja svoje djece. Na roditeljima je da u sadašnjoj situaciji dadnu obrazloženje svojega vjerovanja i nade samima sebi i svojoj djeci. U tom svjetlu valja proma­trati i objavljivanje Guittonove knjižice »Moj mali kateki­zam«.

RADOVAN GRGEC glavni urednik HKD sv. Ćirila i Metoda

1

UVOD

Predlažem vam jedan »mali katekizam«, tj. osnovnu pouku katoličke vjere. Napisao sam ga potkraj svojega života, nastojeći suvremenim jezikom, razumljivim i dje­tetu, izreći stare i vječne istine.

Ovaj se katekizam služi metodom pitanja i odgovora kojom se poslužio i Sokrat u dijalozima sa svojim prvim učenicima, odakle je proizašlo ono što na Zapadu zovemo filozofijom. Međutim, ti dijalozi nisu »jednosmjerni«. Je­danput Sokrat, tj. učitelj, započinje dijalog, a drugi put dijete, koje je, kako ga ja zamišljam, prilično znatiželjno i pomalo osporavački nastrojeno. Nastojat ću da ne kažem ništa što ne bi djetetu bilo dostupno, ali isto tako da ni­kada ne okrnjim cjelovitost religiozne istine, tj. katolicizam prošlih i katolicizam svih vremena.

Dijete kojemu se obraćam jest dijete atomskog doba, dijete iskreno i otvoreno, dijete koje me svojim pitanjima dovodi katkada u nepriliku. Zapravo to su pitanja koja i ja sam sebi potajno postavljam i nastojim katkada od njih pobjeći. No dijete mi daje hrabrost. U ovim dijalozima sje­ćam se duševnoga stanja u kojemu sam se i sam nalazio kad sam imao njegove godine. Tada sam si postavljao prva otvorena pitanja. Umjesto da prelaze preko njih s podsmije­hom, moji su roditelji ta pitanja prihvaćali, potpomognuti od jednog prosvijetljenog i inteligentnog svećenika. Kao odgovor na njih nisu mi davali gotove formule i obrasce, nego su me upućivali u određene principe i metode. Uvijek sam smatrao da je dijete, taj čovjek u malom, često pamet­nije i misaonije nego što to zamišljaju odrasle osobe. / stoga smo dužni da mu izložimo razloge nade koja je u na­ma, kako to zahtijeva sv. Petar, i da mu nastojimo predati

to obrazloženje. Dijete je s nama iskreno i istinito. Nje­govo je pravo da i mi budemo takvi prema njemu.

Religija je istina koja se prenosi s pokoljenja na poko­ljenje, istina koja ostaje sama sebi identična. Vremenska se razdoblja i mentaliteti mijenjaju i stoga se valja potru­diti kako bi se objava prenijela u različitim jezicima. No, ta se različitost odnosi samo na sporedne, a ne i na bitne stvari u toj objavi. Što bi bila vjera kad se otac ne bi mogao prepoznati u jeziku djeteta i dijete u jeziku svojeg oca? U naše vrijeme mutacija i pluralizma, zapravo prvi put postaje uočljiva različitost jezika, i ponegdje je ona, čini se, vrlo značajna. Vidimo, na primjer, kako su velike razlike između katekizma prije dvadesetak godina i katekiz­ma koji se danas objavljuju u nekim zemljama: čovjek kat­kada ima dojam da je promijenio vjeru.

Pokušaj kateheze koji ja predlažem ima za cilj da se iz­bjegne sablazan razlika među generacijama te da se vjera otaca može prepoznati u vjeri njihove djece i vjera djece u vjeri otaca.

* * *Ne želeći nikoga kritizirati, bez ičijeg mandata ili uzora,

stavio sam si pred oči glavnu poteškoću našega postkon- cilskog i kriznog vremena, a ta je: kako prenijeti katoličku vjeru djeci iz 2000. godine? Pri tom sam pokušavao, ali ne bez ispravljanja i prepravljanja, ne bez muke i stalne strepnje, pomiriti, ako je to bilo moguće, jasnoću (kako hi dijete moglo razumjeti) i puninu (kako ne bi bilo pre­vareno).

Uvijek sam nastojao govoriti jednostavnim jezikom, čak i kad se radilo o metafizičkim problemima. Nastojao sam se približiti djetetu a da to ne bude djetinjasto. Iz toga sam izvukao korist za svoju dušu. Uzevši kao obvezu da saslušam poteškoće djeteta i nastojeći da mu odgovorim na ispravan način, često mi je valjalo produbiti ono što sam ponavljao čitav svoj život, za koji mogu reći da je bio život misaona čovjeka. Kancelar Gerson u vrijeme Ivane Arške, Lacordaire, kardinal Nevvman i drugi željeli su zavr­šiti svoj život uz djecu. Vjerojatno zato što je sumrak po­vezan s osvitom zore.

* * *

9

Mogao sam se poslužiti s više postupaka. U izvjesnom smislu oni imaju nešto zajedničko, a to je red ili plan lju­bavi, a on se, prema riječima Pascalovim, sastoji u raspo­redu kojim se pojedine točke prenose na kraj, ali tako da cilj bude uvijek vidljiv. I u vjerskoj pouci nije važno s koje točke kružnice polazimo, važno je da središte bude uvijek vidljivo, a to je središte uvođenje u ljubav Božju.

U prvom dijelu iznosim ono što je u toj pouci bitno i što bi u krajnjoj liniji moglo biti dovoljno; to su istine o Bogu, o Isusu i Evanđelju, i o tome postavljam pitanja dje­tetu, pripremajući ga na najvažnije: na prihvaćanje istine i ljubavi, na pričest.

Zatim mu govorim o »krepostima« kao u predvorju kate­drale. Riječ »krepost« prilično je odbojna. Lekcije morala izgledaju kao lekcije prisile, a one u stvari pokazuju put k sreći. Taj dio nazvao sam »Životna pravila«. S Aristote­lom se obraćam svim ljudskim sinovima, kako bih sa sv. Pavlom mogao objasniti tri puta prema Bogu: VJERU, UFANJE i LJUBAV.

Nakon toga iz predvorja prelazim u svetište katedrale. To je upućivanje u velike tajne vjere: Presveto Trojstvo, Utje­lovljenje i Otkupljenje.

Odatle prelazim na sredstva koja nam omogućuju dosto­jan život. Tu su poglavlja o Crkvi i sakramentima i neob­javljeno poglavlje o ekumenizmu.

Konačno prelazim na putove koji vode k vječnoj bu­dućnosti.

I tu sve završava kao što je započelo: poukom o molit­vi. S koje god sam točke krenuo s djetetom, uvijek nam je cilj bio zajedništvo u ljubavi, što dijete, koje je sklonije mistici od odraslih zbog svoje nevinosti, razumije bolje nego mi.

Još bih htio dodati ovo: Iako je ovaj mali katekizam prvenstveno upućen krštenom djetetu, odgojenom u kato­licizmu, nisam zaboravio na djecu koja su odgojena i od­rasla u bezvjerskoj, u laičkoj i Crkvi neprijateljskoj sredini.

I takvo dijete valja informirati o onom što mi zapravo jesmo. Treba mu pokazati da smo i mi odlučili ići putem razuma i iskustva do kraja, da vjera ne protuslovi razumu, nego ga upotpunjuje, i da kršćanski život usavršuje ljudski život.

10

Prvi dio

ISTINA I ZAJEDNIŠTVO

Vidljivo i nevidljivo

Providnost i molitva

Razum i vjera

Objava i istina

Isus Krist

Pričest

VIDLJIVO I NEVIDLJIVO

Ja: Kakvih sve stvari ima?Dijete: Ima dvije vrste stvari: vidljive i nevidljive.

J: Daj mi primjer za vidljive stvari.D: Nebo i zemlja.

J: Daj mi primjer za nevidljive stvari.D: Duh, Bog.

J: Tko je Bog?D: Bog je svemogući duh koji je iz ništa stvorio nebo,

zemlju i sve nevidljive stvari; duh koji je svagdje prisu­tan, duh koji vidi sadašnjost, prošlost i budućnost, pa čak i naše najskrovitije misli.

J: Ima li Bog početak i svršetak?D: Bog nema početka i neće nikada imati svršetka. On

je vječan.

J: Ima li čovjek početak i svršetak?D: Da, čovjek ima svoj početak, koji se zove rođenje, i

svoj prividni svršetak, koji se zove smrt.

J: Zašto kažeš da je taj svršetak prividan?D: Zato što ljudsko tijelo nestaje u zemlji, ali ljudski duh

ne može umrijeti. To zovemo besmrtnošću duše.

J: Koje su dvije prve istine kojih uvijek moramo biti svjesni?

D: Netko je rekao: »Besmrtna duša i vječni Bog.«

12

PROVIDNOST I MOLITVA

J: Je li Bog daleko od svakoga od nas?D: Ne, Bog je u isti mah vrlo dalek i vrlo bliz. On je

vrlo dalek po svojoj veličini i neizmjemosti, a vrlo bliz svima nama po nježnoj ljubavi i prisnosti. Stoga ga uvijek valja tražiti i nalazili. Mi ga možemo tražiti i naći u svakom času u našoj nutrini.

Možemo li Boga primijetiti svojim osjetilima?D: Bog nije vidljiv i ne možemo ga na taj način osjetiti za

vrijeme ovoga života. Dakle, mi ga ne možemo osjetilima obuhvatiti, ne možemo ga vidjeti ni opipati.

J: Kako onda možemo reći da Bog postoji?D: Možemo reći da Bog postoji jer vidimo znakove nje­

gove prisutnosti, kao što su npr. nečije stope u pijesku ili slova na papiru.

J: Što kažu ti znakovi?D: Ti znakovi kažu da je Bog svemoguć, sveznajuć i pun

ljubavi.

J: Što znači za tebe kad kažeš da je Bog svemoguć?D: Time želim reći da Bog može sve što hoće bez ikakva

napora. Kažemo da je Bog stvoritelj.

J: Kada je Bog pokazao da je stvoritelj?D: Bog je bio stvoritelj na početku kad je stvorio svijet,

ali on je stvoritelj i u svakom trenutku jer svijet uzdržava da ne propadne, dakle obnavlja stvaranje.

13

J: Što misliš kad kažeš da je Bog sama mudrost?D: Time mislim reći da je sve što je stvorio lijepo i

skladno kao note u nekoj pjesmi dii boje na nekoj slici.

J: Navedi neki primjer koji govori o toj ljepoti stvari.D: Na primjer, zemlja u proljeće, zvjezdano nebo, gore i

mora, ali i obični cvijet ili kapljica vode pod mikroskopom.

J: Kako doznajemo za tu ljepotu u neizmjerno velikim i u neizmjerno malim stvarima?

D: Mi tu ljepotu spoznajemo putem znanosti.

J: Što je znanost?D: Znanost je rad znanstvenika koji proučavaju red u

stvarima.

J: Pokazuje li znanost Boga?D: Ne, znanost ne pokazuje Boga, nego njegovo djelo.

Promatrajući njegovo djelo, ja dolazim do njega koji je uz­rok svega, dok on sam nema uzroka niti mu je ikakav uzrok potreban.

J: Koje je treće svojstvo Božje nakon svemogućnosti i inteligencije?

D: To je dobrota, nježnost i ono što zovemo ljubavlju. B o g j e l j u b a v .

J: Što će reći da je Bog ljubav?D: To će reći da je Bog dobar, vrlo dobar, da čini dobro

svima i svemu, dakle svim bićima što ih je stvorio u sve­miru da bi se ona jednom s njim vječno združila.

J: Kako Bog vrši i ostvaruje tu ljubav?D: Bog čini dobro ljudima stvarajući ih, pomažući im da

se razvijaju, štiteći ih od zla, dajući im sve što im je potreb­no i opraštajući im njihove grijehe i krivice ako se pokaju.

J: Kako zoveš tu Božju dobrotu prema ljudima?D: Zovem je Providnost.

14

J: Kako mi možemo doći u vezu s Bogom?D: U vezu s Bogom dolazimo na dva načina: mišlju i

molitvom.

J: Što je misao?D: Po misli sam ja duh sličan Bogu, razumijem ono što

mi se kaže i činim slobodno ono što hoću.

J: Kada čovjek misli?D: Uvijek, ali naročito onda kad obraća pažnju na odre­

đenu misao.

J: Što je molitva?D: Molitva je uzdizanje duha k Bogu da bismo mu rekli

kako smo sretni što on postoji, da bismo mu zahvalili i iz­razili mu svoju ljubav. Od njega tražimo ono što je potreb­no nama i svima koje ljubimo.

J: Kako se moli?D: čovjek može moliti u svakom času svojim srcem, a

katkada i izričito, riječima.

RAZUM I VJERA

J: Kako možemo spoznati Boga?

D: Boga možemo spoznati na dva načina: razumom i ob­javom, koja se još zove v j e r a .

J: Što je razum?

D: To je svjetlo što ga imaju svi ljudi, ono po čemu se oni razlikuju od životinja.

J: Što je vjera?

D: To je svjetlo koje nam Bog daje kako bismo mogli spoznati što je on i kako bismo se mogli prosvijetliti u stvarima što nadilaze razum.

J: Kome je Bog dao objavu?

D: Bog je dao objavu najprije židovskom narodu, zatim Isusu Kristu, koji se rodio otprilike prije 2000 godina, i ko­načno svim prijateljima Isusa Krista, koje zovemo kršćanima.

J: Što znači imati razum?

D: Imati razum znači razumjeti.

J: Što znači imati vjeru?

U: Imati vjeru znači vjerovati.

J: Kako zovemo one koji nam prenose svjetlo vjere?

D: Prije dolaska Isusa Krista to su bili proroci, a nakon njegova dolaska to su apostoli.

16

J: Kakva je razlika između istina spoznatih razumom i objavljenih istina?

D: Istine koje spoznajemo razumom (kao npr. u mate­matici, povijesti i geografiji) upućene su svima i učitelji ih uče u školama. Njih svi mogu razumjeti. Objavljene istine su tajne. Svećenici ih propovijedaju u crkvama. U kate­kizmu se nalazi njihov sažetak.

J: Protive li se razum i vjera jedno drugome?D: Ne, razum i vjera nisu međusobno protivni, nego se

uzajamno prožimaju. Razum priprema vjeru, a vjera usavr- šuje razum. Razum nam pomaže da živimo na ovom svijetu, dok nas vjera priprema da vidimo Boga i da se s njim sje­dinimo. Vjerujemo da bismo bolje razumjeli, a razumijemo da bismo bolje vjerovali.

17

OBJAVA ISTINE SVETO PISMO I EVANĐELJA

D: Odgovarao sam na Vaša pitanja, kao što je to u sta­rim katekizmima bilo uobičajeno. Dopustite mi da sada ja uzmem riječ i da postavljam pitanja.

J: Dobro pitati često je isto tako teško kao i dobro odgovarati.

D: Kako su nam proroci mogli prenijeti ono što vi zovete objavom?

J: Oni su je prenijeli govoreći. Zato i objavu još zovemo r i i j e č B o ž j a . Da bi se to sačuvalo prije doba magne­tofona, poslužili su se pismom. Pisalo se na kamenu i na papiru slovima određenog alfabeta.

D: što je Biblija?J: Biblija je riječ koja označuje knjigu, tj. skup spisa

apostola i proroka.

D: Ima li ta knjiga više dijelova?J: Da, ima dva dijela. Prvi dio pisan je prije Isusa Krista

i zovemo ga Stari zavjet, a drugi je pisan poslije Isusa Kris­ta i zovemo ga Novi zavjet.

D: Jesu li biblijske knjige slične drugim knjigama koje se nalaze u bibliotekama i koje nam daju u školama?

J: Ne, jer im je autor sam Bog.

D: Kako je Bog mogao pisali kad je nevidljiv?J: Bog nije pisao, nego je dao da se piše, nadahnjujući

apostole i proroke da napišu ono što je htio ljudima obzna­niti. To se zove n a d a h n u ć e i l i i n s p i r a c i j a a knji­ge koje su tako napisane zovu se n a d a h n u t e k n j i g e .

18

D: Rekoše mi cla te knjige, nadahnute od Boga, sadrže znanstvene zablude.

J: To je vrlo važno pitanje. Isus nije naučavao znanstve­ne, nego religiozne i moralne istine, ono što je jedino potreb­no: ono što je dobro, dobro ponašanje i postizanje vječnog spasenja. Znanstvene zablude Biblije jesu zablude tadašnjeg čovječanstva koje je živjelo kao dijete kojemu znanost još nije poznata.

Bog nam je dao svemir. Učenjaci i umjetnici pomažu nam da taj svemir otkrijemo od zvijezda preko živih bića do atoma.

U naše je vrijeme znanost jako napredovala, naročito što se tiče znanstvenih instrumenata. Sjeti se samo mikroskopa, teleskopa, kompjutora, raketa, satelita, televizije! I ona znanost kojoj su mene učili kad sam bio tvojih godina već je zastarjela. Za deset godina znanost će se još više promi­jeniti, imat ćemo novu znanost.

D: Ne vidim što želite time reći.J: Htio bih ti reći da Bog ne želi da nas poučava u pri­

rodnim znanostima, nego nas ostavlja u našim zabludama. Tako su u Isusovo vrijeme ljudi mislili da je Zemlja ne­pomična i da je nebo polukugla za koju su pričvršćene zvijezde, i td.

Valja također imati na pameti da je Bog govorio ljudima kao što se govori djeci: u slikama i usporedbama. Te slike nisu bile lažne. Dat ću za to jedan primjer.

U Bibliji se govori o podrijetlu čovjeka. Kaže se da je Bog uzeo zemlje, umijesio je i udahnuo u nju živu dušu.

Danas nam znanost kaže da se naše tijelo razvilo evo­lucijom (razvojem) iz tijela kao šio je životinjske, ali da duh u nama nije nastao evolucijom. Taj duh životinja ne posjeduje. Po njemu se mi i razlikujemo od životinja, koje su bez miisld, bez jezika, bez kulture i napretka. U stvari, slika zemlje, u koju je Stvoritelj udahnuo dušu, sadrži uglavnom istinu kao što je ona koju znanost zove e v o l u ­c i j o m .

19

ISUS KRIST

D: Molim da mi u nekoliko riječi kažete što moram zna­ti o Isusu Kristu. Govorite mi o Isusu kao nekome tko o njemu ništa ne zna. Recite mi što o Isusu kaže povijesna znanost. Tako ćete mi pomoći da mogu odgovoriti drugovi­ma koji me o njemu pitaju, a ja ću iznijeti svoje prigovore.

J: Uvijek ima prednosti kad krenemo od nule, kao da ne znamo ništa. Tako ću i ja postupiti s tobom, čuj me i raz­misli o onome što bi me nakon toga mogao pitati.

Najprije ću ti reći što se prije Isusa dogodilo u povi­jesti.

Govorio sam ti o Bogu. Rekao sam ti da je Bog sakriven u tajni, ali da se on mogao pokazati ljudima. To se zove objava. Po prilici prije 4000 godina, Bog se objavio jednom Židovu koji se zvao Abraham. To ime znači na židovskom jeziku »otac velikog naroda«. Bog je pokazao Abrahamu zvijezde i obećao mu da će imati potomstvo brojno poput tih zvijezda. Abraham je povjerovao u to obećanje. Abraha- movo potomstvo jest židovski narod. Prije Isusa to je bio jedini narod koji je vjerovao u jednoga Boga, u Boga Stvo­ritelja, u svemogućega I dobroga Boga, u Boga koji je lju­dima dao »zapovijedi«. Te zapovijedi zvale su se »Zakon«, a taj je zakon bio objavljen Židovu koji se zvao Mojsije. Deset zapovijedi koje on nabraja izražavaju ono što inam kaže savjest: »Klanjaj se Bogu! Ne ubij! Ne kradi! Poštuj oca i mater!«

Židovski narod očekivao je dolazak izvanrednog čovjeka kojega će Bog uzdići d dati mu pobjedu nad njegovim ne­prijateljima. Toga su čovjeka zvali Me sii j a. Neki su Židovi očekivali da će on biti nekakav vođa u ratu, dok su drugi,

20

oni prosvjetljeniji, mislili da će Mesija biti prezreni rob, koji će možda biti osuđen i na smrt.

Taj se Mesija pojavio prije nešto manje od 2000 godina. Njegov nam je život poznat iz četiri knjižice koje su prvi kršćani sačuvali kao dragocjenost i koje su došle do nas. Knjižice se zovu e v a n đ e l j a . Ta grčka riječ znači D o b ­r a v i j e s t . Reći ću ti što ona sadrži.

Isus se rodio u gradiću Betlehemu, blizu Jeruzalema, glavnog grada židovske zemlje. Tu su se njegovi roditelji našli na prolazu. Njegov poočim i majka nisu našli nikakva konačišta pa se Isus rodio u nekoj špilji. Kao kolijevka poslužile su mu jasle za životinje. Rodio se 25. prosinca. Taj dan je, dakle, Božić.

Oko trideset godina živio je u selu Nazaretu. Bio je naj­prije učenik, a zatim drvodjelac, tesar, kao i njegov otac (poočim) Josip. S trideset godina otišao je iz Nazareta da naviješta da je on Mesija. No njegovo kraljevstvo nije bilo zemaljsko: to je bilo nevidljivo kraljevstvo koje je on zvao »Kraljevstvo Božje«.

Isus je izabrao dvanaest prijatelja da bi mogao nastaviti svoje djelo. Zovemo ih a p o s t o l i . Nasljednici te dvanae­storice apostola zovu se biskupi. Njihov vođa zvao se Petar. Nasljednici Petra zovu se p a p e .

Da je poslan od Boga, Isus je dokazao izvanrednim djelima koje znanost ne može objasniti. Ta djela znakovi su Božje prisutnosti, moći i dobrote. Zovemo ih č u d e s a . Isus je pretvorio vodu u vino, umnožio je kruh, ozdravljao teške bolesnike, uskrisivao mrtve. Međutim, nakon tri go­dine, njegovi ga neprijatelji pogubiše pribivši mu ruke i noge na križ.

Kad se križaš, sjećaš se Isusove muke i smrti na križu. To se dogodilo kad je Isus imao trideset i tri godine, jed­noga petka oko tri sata poslije podne.

No, u nedjelju ujutro, u ranu zoru, našli su prazan grob u koji su bili stavili njegovo tijelo. Isus se pokazao aposto­lima živ. Razgovarao je s njima i dao im nalog da to ob­znane svim narodima. Zatim se, nakon četrdeset dana, »uz­digao na nebo« rekavši im: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.«

21

Čitajući temeljito evanđelja saznajemo tko je bio Isus. On je bio nježan, jednostavan i ujedno tajanstven. Nepresta­no je govorio o s v o m O c u na nebesima i o sebi kao o njegovu »jedinorođenom Sinu«. Isus je živio kao progna­nik, nije imao kamo da skloni glavu. Bio je otvoren prema svima i sve je primao.

Isus je živio kratko vrijeme u jednoj maloj zemlji, ali je govorio za sve narode i za sva vremena, kao da je živ i prisutan u svim razdobljima ljudske povijesti. Tajna njegove osobe nalazila se upravo u povezanosti s Ocem. On je govorio: »Nitko ne pozna Sina nego Otac, i nitko ne pozna Oca nego Sin ili onaj kojemu Sin želi to objaviti.«

Isus je umro otprilike prije dvije tisuće godina, ali on je od svih koji su umrli i danas najviše živ i najviše ljubljen. Tokom dvadeset stoljeća tisuće muškaraca, žena, mladih i djece živjeli su i umirali za njega. Zašto? Život ni jednoga od ljudi iz nama poznate povijesti nije tako privlačiv. Stoga je i najveća sreća života ljubiti ga.

Eto, to sam htio reći. Sada je red na tebi da postavljaš pitanja.

D: Moj profesor prirodnih znanosti rekao mi je da su čudesa o kojima govore evanđelja obične bajke. Znanost nam govori kako je nemoguće da se netko tko je umro po­novno vrati u život.

J: Tvom profesoru nije poznata svemoć Boga koji je stvo­rio svijet iz ništa. Bog je htio da svijet bude uređen, da ima svoje zakone, da sunce izlazi svakoga dana, da se ljudi rađaju i umiru. To su zakoni prirode koje proučavaju znan­stvenici. No Bog može napraviti i iznimku od tih zakona da bi nam otkrio svoje postojanje i ljubav.

Bog se objavio u Isusovoj osobi više nego što se objav­ljuje u prirodi ili čak u povijesti.

D: Ne razumijem kako se to Isus mogao »ukazati« posli­je svoje smrti; nije li to bio nekakav san? Ja u snu, na pri­mjer, vidim svojega djeda koji je umro, ali ne kažem da mi se javio ili ukazao.

22

J: I apostoli su sanjali kao i ti. Da im se Isus ukazao sa­mo u snu, oni ne bi imali hrabrosti da ga naviještaju svoj zemlji i da se zbog toga izvrgnu smrtnoj opasnosti. No oni su jasno rekli da je Isus poslije svoje smrti s njima razgo­varao, i svi su umrli u velikim mukama jer su za to svje­dočili. Zašto? Zato što su razgovarali sa zaista živim Isusom poslije njegove zaista ustanovljene smrti. Tada su shvatili da je Isus gospodar života i smrti, i imali su hrabrosti da go­vore o njemu i da naviještaju ljudima njegovu nauku.

D: Ako je Isus, kako vi kažete, doista živio poslije svoje smrti, nije li on onda još jednom umro?

J: Ne, on nije umro drugi put. Kad se poslije smrti jav­ljao apostolima, on nije bio kao mi, tj. nije mu trebalo hra­niti se, mogao je proći kroz zid, mogao je istodobno biti na više mjesta. Uzdigao se na nebo. Njegovo je tijelo bilo pot­puno jedinstveno s dušom, i to tijelo više nije moglo trpjeti ni umrijeti. Zovemo ga »proslavljeno tijelo«.

D: Ako je Isus zaista to što vi kažete, zašto mi o tom ni­kada ne govorimo u školi? Zašto neki moji drugovi ne znaju za njega?

J: Takva su pitanja već postavljali i Isusovi prijatelji govoreći mu: »Zašto se svojim čudesima ne objaviš cijeloj zemlji?« Isus se, doduše, objavljuje svakom čovjeku, ali svakome ostavlja i slobodu da ga primi ili odbije, spozna ili ne spozna. Za tebe je sreća da si u svojim godinama prije ulaska u život mogao doznati da Isus postoji, da je tvoj pri­jatelj i da će ti uvijek biti na pomoći. I stoga je ovaj naš razgovor važan za tvoju sreću.

23

PRIČEST

J: Vidio si kako za vrijeme mise tvoji roditelji dolaze do svećenika da bi dobili od njega komadić bijela kruha za jelo. Taj komadić kruha zove se »hostija«.

Kršćani vjeruju da nakon »posvećenja i pretvorbe« (šta je to, rastumačit ću ti kasnije) ovaj kruh više nije kruh nego »tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista«. To je v e l i k a t a j n a , najveća tajna vjere, koju ću ti sada po­kušati objasniti. No prije toga treba da odgovoriš na neka pitanja koja ću ti postaviti.

Što je pričest?

D: Pričest je čin kojim ja blagujem, jedem komadić vid­ljivog kruha da bih se sjedinio s nevidljivim Kruhom, koji je Krist, Bog i čovjek.

J: Zašto mi vjerujemo da se taj vidljivi kruh pretvara u nevidljivi Kruh?

D: Mi to vjerujemo jer nam je tako rekao sam Isus.

J: Koje su te riječi?

D: Isus je rekao: »Zaista, kažem vam da nećete imati života u sebi ako ne budete jeli tijela Sina čovječjega i ako ne budete pili njegovu krv. Onaj tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.« Zatim je, uoči svoje smrti uzeo kruh, blagoslovio ga, prelomio i dao apostolima govoreći: »Uzmite i jedite. Ovo je moje tijelo.« Nakon toga je uzeo kalež u kojemu je bilo vi­na, blagoslovio ga i rekao apostolima: »Uzmite i pijte, ovo je kalež moje krvi, ovo činite meni na spomen.«

24

J: Što znače Isusove riječi »Ovo činite meni na spomen«?D: To znači da je Isus dao apostolima i svima koji će ih

naslijediti (tj. biskupima i svećenicima) vlast da mogu pre­tvarati kruh u njegovo tijelo i vino u njegovu krv.

J: Što se događa u času pretvorbe?D: Mi vjerujemo da u času konsekracije, tj. pretvorbe,

kruh i vino prestaju biti tjelesna hrana, nego nam čine Isusa Krista zaista prisutnim, kako bismo se s njime mogli sje­diniti. Pričest je dakle čin kojim mi zaista jedemo vidljivi kruh da bismo postali slični nevidljivom kruhu, Isusu Kri­stu, tj. samom Bogu.

J: Mora li Isus Krist ostaviti nebo da bi sišao u posve­ćene hostije?

D: Ne, Isus Krist ne ostavlja nebo da bi došao u hostiju. On je istodobno i na nebu i u svakoj od posvećenih hostija.

J: Zašto je Isus Krist ustanovio Euharistiju?D: Da bude hrana za dušu i da zaista bude prisutan me­

đu ljudima do kraja svijeta../: Kako se pripremamo za pričest?D: Kao što bismo se spremili da moramo kod sebe pri­

miti neku uglednu ličnost; tada, na primjer, čistimo kuću i uljepšavamo je.

J: To znači da se moraš potruditi kako bi odstranio iz sebe svako zlo i samo želio svako dobro.

A sada ti prepuštam riječ kako bi mogao iznijeti svoje prigovore.

D: Moji su mi drugovi rekli da se kod pričesti baš ništa ne osjeća i da hostija o kojoj vi govorite ima isti okus kao kruh. Kako mi možemo znati da se ona pretvorila u tijelo i krv Isusa Krista?

J: Nastojao sam ti objasniti kako je pričest velika tajna, tajna koja iziskuje vjeru, tj. potpuno povjerenje u Božju riječ. Mi vjerujemo da kruh više nije kruh, nego tijelo Isusa Krista, jer je sam Isus Krist, koji ne može biti prevaren niti drugoga prevariti, to jasno rekao uoči svoje smrti.

Kad bi ti, pričešćujući se, osjećao Božju prisutnost u se­bi, ti više ne bi bio na zemlji, nego na nebu, ne bi više vje­

25

rovao, nego vidio. U vjerovanju ima mnogo više ljubavi ne­go u gledanju.

D: Rekli ste mi da pričest čini čovjeka boljim. No ja poznajem mnogo ljudi koji se pričesćuju i ostaju zli. Kako to da oni koji se pričesćuju kod mise ne postaju bolji kad, kako vi kažete, primaju Boga u svoje srce?

J: Nijedan čovjek, nijedno dijete, nitko nije savršen. Svi smo mi rastreseni, slabi i katkada zli. Kasnije ću ti ob­jasniti što je grijeh. Zasada ti želim reći samo to da smo svi mi ljudi grešnici, pa i oni najbolji. Trudimo se da se po­pravimo, ali često u tom ne uspijevamo i ponovno upadamo u pogreške. Bog ne traži da budemo bez mane, savršeni, nego da se trudimo kako bismo takvi postali. To znači imati dobru nakanu, imati dobru volju. Nitko ne može poznavati volju ni nakanu koja se nalazi u ljudskom srcu. Možda su i ljudi za koje ti kažeš da su loši u dubini svojega srca na putu prema dobru? Ti to ne možeš znati, ali u to moraš uvijek vjerovati.

D: Kako se treba pripraviti za pričest?J: Kad sam bio u tvojim godinama, molili smo čin ufanja,

ljubavi i želje. Sjećam se, na primjer, čina ufanja:»Sve svoje pouzdanje stavljam, Gospodine, u tvoja obe­

ćanja i nadam se da ću, pošto si me nahranio samim so­bom na zemlji, imati sreću da te gledam i posjedujem u vječnosti.«

Čin ljubavi glasio je otprilike ovako:»Bože moj, koji se daješ meni za hranu, kako te ne bih

ljubio! Daj mi milost da živim i umrem u tvojoj ljubavi.«Konačno je došao čin želje koji je vjerojatno tajni čin

svakoga čovjeka u dubini njegova srca, bio on vjernik ili bezvjerac:

»Moja te duša želi, Bože moj. Ti si njezina radost i sreća. Dostoj se pohoditi me svojom milošću. Nastani se u meni kako bih i ja mogao stanovati u tebi.«

»Bože moj, ljubim te svim srcem svojim i nadasve. Bože moj, ljubim svojega bližnjega, tj. sve ljude bez iznimke, kao samoga sebe iz ljubavi prema tebi.«

U pričesti učestvujemo u Božjoj punini i u ljudskom za­jedništvu.

26

Drugi dio

ŽIVOTNA PRAVILA

Umjerenost

Jakost

Razboritost

Pravednost

Vjera

Ufanje

Ljubav

27

ŽIVOTNA PRAVILA

Sada ću izložiti velika pravila življenja kako su ih for­mulirali filozofi i kršćani. Katkada kažemo da ima sedam kreposti: četiri stožerne kreposti (jakost, razboritost, pra­vednost i umjerenost) i tri bogoslovne kreposti koje se ta­ko zovu jer određuju naš odnos prema Bogu (vjera, ufanje i ljubav).

28

UMJERENOST

Počet ću s umjerenošću. Pravilo je umjerenosti ne pre­tjerivati ni u čemu. Poznata ti je pretjeranost u jelu, slado- kustvo i proždrljivost. Teško nam je odreći se nekog jela koje želimo. Pa ipak, kad se ne bismo znali svladavati u tim malim stvarima, kad ne bismo znali pobjeđivati u tim skro­vitim bitkama, nikada ne bismo postali pravi ljudi. Kada do­đeš u dob odraslog čovjeka, vidjet ćeš kako su mnogi tvoji drugovi bezvoljni i nesretni. Zašto? Jer nisu nikada, dok su još bili djeca, naučili odreći se nekih malih stvari, svladati se. U tvojim godinama čovjek uči da bude umjeren. Budi um­jeren, pametan i dobar već sada, pa ćeš doživjeti velike ra­dosti.

Često ćeš čuti riječ čistoća. Što znači biti čist? Čista vo­da je voda bez primjesa, čisto nebo je nebo bez oblaka, čista duša je prozirna duša u kojoj se sve stvari odrazuju kao u ogledalu. Čisti pogled je dubok kao voda u bunaru. Djeci je lakše da budu čista nego odraslima; na tom svoj­stvu odrasli im mogu zavidjeti. Isus kaže: »Blaženi čista srca jer će Boga gledati.«

Katkada se čistoća može izgubiti u jedan dan, i često je potreban čitav život da se ponovno zadobije.

Jedan od oblika duševne čistoće jest čast. Častan čovjek jest čovjek koji je vjeran zadanoj riječi, makar ga to sta­jalo života. Prvi su kršćani radije umirali nego da prekrše riječ zadanu Bogu. Častan čovjek izvršava svoja obećanja usprkos svemu. I u porazima on ostaje pobjednik.

29

JAKOST

Biti jak znači ostati čvrst i kad puše olujni vjetar.Jakost nam pomaže da nadvladamo strah. Od djetinjstva

valja naučiti da se ne bojimo. To ne znači ne plašiti se, ne drhtati. Turenne je, kad je uzdrhtao, govorio svom tijelu: »Drhtiš li, stara olupino? Još bi više drhtala da znaš kamo ću te odvesti!«

Često se čovjek plaši onoga što će drugi reći ili misliti. Takav strah zovemo »ljudski obzir«. Njega je teško nad­vladati. Često se oni koji se nisu bojali umrijeti u ratu, bo­je da im se netko ne bi narugao kad bi rekli da su kršćani.

Biti jak ne znači biti tvrda srca. Kad vidiš nekoga kako upada u srdžbu, nemoj misliti da je on zato jak. Ništa nije tako blago kao lice majke, ali ništa nije ni tako jako. Prava blagost zapravo je punina snage i jakosti.

Kad više ne možemo djelovati, naša se jakost zove strp­ljivost. Strpljivost je teža od hrabrosti, jer hrabar čovjek može izabrati svoj čas, svoj zadatak i svojeg protivnika. Onaj koji trpi, to ne može; on ne bira svoju muku i u svakom trenutku treba da podnosi svoju nevolju i zlo.

Jedinstvo hrabrosti i strpljivosti zove se ustrajnost. Tko ustraje do kraja usprkos zaprekama i suprotivštinama, mo­že biti siguran da će uspjeti. Napor da čovjek bude pravi kršćanin prestaje tek smrću.

30

RAZBORITOST

Nakon jakosti i umjerenosti govorit ću ti o razboritosti.Biti razborit znači misliti na budućnost.Razboritost nije samo u izbjegavanju nerazboritosti kad

se npr. skijaš ili voziš auto. Razboritost nas potiče da uvi­jek razabiremo u nekom mišljenju ono što je važno i ono što nije važno, odnosno bitno. Na primjer, neki razboriti pla­ninar ima u svojoj naprtnjači stvari koje su mu nužne da ne bude gladan i da se ne smrzne. On neprestano misli na budućnost, on predviđa i ono najgore. Biti razborit znači biti oprezan kako bi se čovjek mogao sačuvati za časove kad će mu biti potrebna sva njegova snaga.

Razboritost je i umijeće pravilnog korištenja vremena. Teško je dolaziti i poslove obavljati uvijek na vrijeme, ni­kada ne zakašnjavati niti dolaziti prerano. Vježbaj se u raz­boritosti! Reci sam sebi? »Sutra u 8 sati učinit ću to i to«, i učini to zaista u 8 sati. Pazi i na minute. U jednom satu imaš vremena da sve izgubiš ili da sve spasiš. Čini ono što činiš! Kad se smiješ, smij se; kad radiš, radi; kad se odma­raš, odmaraj se; kad se igraš, igraj se! Sv. Alojzija, dok je još bio dijete, zapitali su: »Što bi učinio kad bi znao da će biti svršetak svijeta?« On je odgovorio: »Nastavio bih igru koju sada igram.«

31

PRAVEDNOST

Pravednost je duševno raspoloženje i stav koji nas po­tiče da svakome dajemo ono što mu pripada.

Kad nešto dijelim, pravda traži da to učinim ravno­mjerno.

Ljudi nisu pravedni: svatko misli na sebe, a ne misli na drugoga. Budući da su zemaljska dobra što ih valja podi­jeliti ograničena a ne beskrajna, svatko želi da se dokopa većeg dijela ne brinući se pri tom za susjeda. Tako dolazi do toga da jedni imaju previše, a drugi da nemaju dovoljno. Mnogi narodi nemaju ono što je potrebno za život, dok dru­gi narodi posjeduju velika bogatstva.

Ta nejednakost proizlazi iz pomanjkanja pravednosti. Ona stvara sukobe i ratove. Ona je veliko zlo na zemlji. Stoga je potrebno učiniti sve da bi se po mogućnosti uspo­stavila što veća pravda ne služeći se pri tom nepravednim sredstvima, kao što su npr. krađa i nasilje.

Najteže je provesti pravednost u jeziku i riječima. Je­zik ne smije lagati. On bez potrebe ne smije iznositi zlo. Ako je tvoj drug bez jednog oka, gledaj ga iz profila. Ako govoriš o drugima, nastoj ostaviti po strani njihove pogreš­ke, a istaknuti njihove vrline. Klevetati znači iznositi protiv nekoga optužbe za koje možemo sigurno znati da nisu isti­nite. Ogovarati pak znači govoriti o drugome zlo koje uisti­nu postoji, ali bez potrebe i premda nismo na to obvezani. Izricati nepromišljene sudove znači olako nekoga suditi premda se to ne može dokazati. Što budeš stariji, vidjet ćeš kako je teško ne izricati nepromišljene sudove.

Mi teško postajemo svjesni naših grijeha protiv praved­nost.

32

Na zemlji postoje bogati i siromašni. Oni koji su više primili, moraju taj suvišak upotrijebiti na korist onih koji su primili manje.

Moraš razmisliti o svemu što ti imaš a drugi nemaju. Tako, na primjer, ti imaš više zdravlja, više znanja, više vjere ili više novaca u džepu nego drugi. Taj suvišak treba da upotrijebiš u korist drugoga. U tom je i radost što nam je omogućuje vršenje pravednosti koja priprema na ljubav.

A sada ću ti opisati tri osnovna svojstva onoga koji vje­ruje u Boga, a to su:

vjera, ufanje i ljubav.

33

VJERA

Kad otvoriš oči i opaziš sunce, to znači vidjeti. Kada ti pak učitelj kaže da je Sunce 322.000 puta veće od Zemlje, jer to dokazuje znanost premda ti to ne vidiš, to znači znati. Napokon, kad ti neka žena, na primjer tvoja majka, veli da te ljubi, premda se to ne može znanstveno dokazati ni vidjeti, ti vjeruješ.

Znati je ljepše nego vidjeti, no vjerovati je još ljepše nego znati jer u činu vjerovanja ima mnogo ljubavi.

Vidimo osjetilima, znademo razumom, a vjerujemo vo­ljom, i to najvišim stupnjem volje: ljubavlju. Razum je po sebi vredniji od osjetila, a ljubav vrednija od samog razu­ma.

Kažeš: Vjerujem u Boga, jer ga ne možeš vidjeti. Riječ­ju »vjerujem« izražavaš svoje povjerenje, prijateljstvo i lju­bav prema Bogu. Vjeruje se u riječ, u obećanje. Abraham, kojemu je Bog obećao veliko potomstvo, dobio je nalog da žrtvuje svojega jedinog sina Izaka. Taj nalog bio je besmi­slen, rekli bismo odvratan. No Abraham je vjerovao u Bo­ga i smatrao da je Božji nalog nadahnut ljubavlju. Stoga se pokorio, ne videći i ne znajući ništa, i zato je postao ocem onih koji vjeruju. U posljednji je čas Bog spriječio Abra- hama da žrtvuje Izaka. Bog je stavio Abrahamovu vjeru na kušnju da bi mogao izmjeriti dubinu njegove ljubavi. Mu­slimani, Židovi i kršćani smatraju Abrahama zajedničkim praocem svoje vjere.

Vjera, koja je također čin ljubavi, sastoji se u tom da prihvatimo uvjerenje da nas Bog ne vara i da nam uvijek govori istinu i ako mi to ne možemo provjeriti.

34

Vjera je kušnja i rizik: nikada nemamo matematičkog dokaza da je vjera istinita. Po toj kušnji mi u svakom tre­nutku imamo mogućnost da dokažemo Bogu kako imamo po­vjerenje u njega.

Vjera nas uči da nas Bog ljubi. Kada trpimo, Božja nam se dobrota čini besmislom. Oko sebe posvuda vidimo zlo. To nas se naročito bolno doima kad se radi o patnji nevi­nih, nedužnih i pravednih.

Vjera je, kako rekoh, hod po mraku, pri svjetlosti jedne zvijezde. Kaže se da su i tri mudraca »tražili svjetlo pomoću svjetla«.

Drugim riječima, vjera u riječ Božju jest kušnja ljubavi. Vjera se ne može rastaviti od ljubavi. Kao što vjera vodi k ljubavi, tako i ljubav vodi k vjeri.

35

UFANJE

Nadati se znači vjerovati u budućnost. Kad smo kršćani, to znači vjerovati da će nam budućnost, ako budemo imali čisto srce, donijeti veliku radost. Nada ili, kako obično ka­žemo u vjeronauku, ufanje temelji se na dobroti Boga koji nas je stvorio da bi nas učinio sretnima. Nada nas dovodi do čina povjerenja koji katkada zovemo predanjem. Kad zaspiš, ti se predaj eš snu. Radio si i učinio velikodušno sve što si mogao. Noć se spušta na zemlju, i ti govoriš Bogu: »Ufam se u tebe, Gospodine. Povjeravam ti i predajem sve što je bilo dobro u onome što sam učinio da bi me učinio još boljim. Predajem ti i sve što sam učinio zlo, da mi to oprostiš.«

Nada je i krepost kajanja. Kako god bile velike naše pogreške i grijesi, moramo vjerovati da je Božja dobrota još veća. Isus je bio izdan od jednoga između svojih prijatelja, od Jude. No grijeh Judin nije bio tako velik zato što je izdao Isusa koliko zato što nije vjerovao u oproštenje i što se objesio. Naprotiv, apostol Petar, koji je zatajio Isusa, vjerovao je da će mu Isus oprostiti, i on je postao vođa apostola.

Onaj tko se nada, poduzima djela koja premašuju traja­nje njegova života, ali su korisna i potrebna za dobro zajed­nice. On djeluje kao čovjek što je posijao žir, iz kojega će niknuti hrast mnogo godina kasnije.

Ljudski život na zemlji je prekratak da bi s njim sve završavalo. Ljudi samo nastavljaju ono što je bilo prije njih učinjeno ili započinju ono što će nastaviti oni koji će doći iza njih. Neprestano ćeš slušati kako se tradicija suprot­stavlja napretku, ljudi tradicije ljudima napretka. Među­

36

tim, čovjek je jedno i drugo. On nastavlja ono što je učinje­no i vjeran je tradiciji, ali on i dodaje i napreduje u istom smjeru.

Može se reći da je tradicija napredak prošlosti, a napre­dak tradicija budućnosti.

Nadati se ne znači odlagati za sutra. Valja početi odmah danas. Za sutra se ostavlja samo ono što se ne može obaviti danas. Isto tako nadati se ne znači očekivati da će netko drugi mjesto nas učiniti ono što bismo mi sami mogli uči­niti. Najprije valja učiniti sam, a onda dati da nam drugi pomognu.

Ima u životu časova kad se ne može učiniti ništa drugo nego čekati i trpjeti. Engleski pjesnik Milton, postavši sli­jep, napisao je ovaj lijepi stih:

Služe i oni koji ne rade drugonego uspravno stoje i čekaju.

37

LJUBAV

J: Često čuješ gdje se govori o ljubavi. U tu riječ uklju­čena je i ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu (caritas). Ipak ljudi upotrebljavaju tu riječ u vrlo neodre­đenom smislu, a katkada je i zloupotrebljavaju, tako da naj­prije valja rastumačiti što znači ljubiti.

Čitava se Kristova nauka može svesti na zakon ljubavi. Onaj tko želi da bude njegov učenik mora:

1) ljubiti Boga nadasve, a to znači činiti uvijek volju Božju koja se očituje putem savjesti;

2) ljubiti sve ljude, bez razlike rase, boje kože, imovnog stanja ili nečeg sličnog, kao da su njegova rođena braća, i to zato što ih Bog ljubi.

Moraš napamet naučiti riječi Isusa Krista:»Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!«»Čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi!«

Postoje, dakle, dvije zapovijedi, koje zapravo, tvore jed­nu jedinu: ljubiti Boga nadasve, tj. iznad svega, svom svo­jom dušom, i ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe.

D: Jesu li te dvije zapovijedi različite?J: Isus je rekao da to nisu dvije različite zapovijedi.

D: Zašto one nisu različite?J: Zato što se tu radi o jednoj jedinoj ljubavi. Ako lju­

bimo Boga kao oca, onda ljubimo i sve druge ljude kao bra­ću koja imaju istoga oca.

D: Mole li čovjek ljubiti druge a da ne ljubi Boga?J: Da, čovjek može ljubiti druge i ne poznavajući Boga

i ne znajući da on postoji, no to nije savršena ljubav.

38

D: Može li čovjek ljubiti Boga a da ne ljubi druge?J: To se često događa, ali to nije prava ljubav prema

Bogu. Dokaz da ljubimo Boga, kojega ne vidimo, jest ljubav prema bližnjemu, kojega vidimo.

D: Postavit ću posljednje pitanje: kad bih trebao izabrati između ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema drugima i ljubavi prema drugima bez ljubavi prema Bogu, što bi tre­balo učiniti?

J: Najbolje bi bilo kad ne bi trebalo birati. Ali ako bi to zaista trebalo učiniti, ja bih izabrao ljubav prema drugi­ma, jer bih, ljubeći druge, naučio ljubiti Boga.

Pročitat ćeš mnogo knjiga koje govore o ljubavi. Ipak bih ti htio spomenuti najljepše tekstove o ljubavi, kako bi ih mogao smjestiti u svom vlastitom srcu i po mogućnosti naučiti ih napamet. Prvi od tih tekstova izvađen je iz sv. Pavla koji govori o ljubavi kao o najvećoj stvari na svijetu:

Kad bih dao sve svoje imanje a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zabo­ravlja i prašta zlo. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikada neće prestati.

Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete. Sada sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje. Sada vidimo kao u neizbrušenom sta­klu, nejasno, a onda ćemo gledati licem u lice. Sada ne­savršeno spoznajem, a onda ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat. Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav, tri glavne kreposti, ali najveća među njima je ljubav.

Eto, to su riječi velikog apostola naroda, sv. Pavla! A sada čujte riječ čovjeka koji je živio u vrijeme Ivane Arške:

Ljubav je velika stvar, veliko dobro. Ljubav jedi­na čini lakim ono što je teško. Ona podnosi što je teš­ko, ali ne kaže da je teško, ona čini slatkim ono što je gorko.

Isusova nas ljubav potiče na velika djela i čini da želimo uvijek ono što je savršenije.

39

Ljubav teži uvijek prema visinama i ne želi da je u poletu prema gore zadržava ono što je dolje.

Ljubav želi biti slobodna od svih svjetskih stvari koje bi mogle ugušiti njezin polet i smetati njezinim stremljenjima.

Na nebu ni na zemlji nema ništa slađe od ljubavi. Ništa nije jače, uzvišeni je, ugodnije, ništa puni je ni bolje, jer ljubav dolazi od Boga i može počinuti samo u Bogu, uzdižući se nad sve što je vidljivo, vremenito i stvoreno.

Tko ljubi, ide brzo, trči, i to s veseljem. Tko ljubi, slobodan je i ništa ga ne zadržava.

On daje sve do bi dobio sve, on posjeduje sve u svemu, jer nalazi mir i počinak iznad svih stvari u vrhovnom Dobru iz kojega proizlaze sva ostala dobra. On ne gleda na darove, nego se uzdiže nad sve daro­ve kako bi mogao vidjeti samo onoga koji ih daje.

Ljubav ne osjeća svojega tereta, ne gleda na svoj napor i rad. Ona želi učiniti više nego joj je moguće. Ona vjeruje da joj je sve moguće. Stoga je i ona spo­sobna za sve. Dok se onaj koji ne ljubi, lako može obeshrabriti, onaj koji ljubi, može izvršiti mnoge stva­ri. On ih započinje, provodi i dovršava.

Ljubav je budna. Ona je budna i u snu. Ona se umara a da se nikada ne umori. Ona je u stisci, ali nikada potpuno stisnuta. Ona se plaši, ali se nikada ne smućuje. Ona je nalik na plamen koji se diže rav­no u visine.

Onome koji ljubi poznata je snaga riječi ljubav.Razmišljajući o tim riječima, možeš razumjeti kakva je

radost u ljubavi. No poteškoća je u provođenju ljubavi u život, pa ću ti za to dati nekoliko savjeta.

Učiniti nešto iz ljubavi znači učiniti to zbog same stvari ne misleći na vlastitu korist. Najljepša djela ljubavi jesu ona za koja nitko ne zna, jer su učinjena u tajnosti srca.

Ljubiti znači činiti dobro. Ali koje dobro?Najprije ću ti reći nešto o materijalnom dobru. Sjeti

se svih koji su siromašni, sjeti se svih koji nisu dovoljno ishranjeni, koji nemaju ni ono najmanje što je potrebno za život.

40

Ti nećeš dati samo materijalne stvari, nego i svoj duh i svoje srce. Dati nekome svoj duh znači poučavati ga. Pi­tat ćeš me kako bi ti sa svojim godinama mogao nekoga poučavati kad, naprotiv, moraš slušati ono čemu te drugi uče. Zar misliš da i ti, koliko god godina imao, ne možeš imati svoje učenike? Nema li kraj tebe učenika, tvojih drugova, koji nisu dobro shvatili ono što im učitelj tu­mači? Ti ćeš im to objasniti. Često je pouka druga zanim­ljivija od pouke učitelja. Poučavajući druge čovjek pouča­va sam sebe.

Dati nekome svoje srce znači tješiti ga. Djeca imaju moć da tješe odrasle kad su tužni. »Mamice, ne želim te vidjeti kako plačeš.« Daj drugima životnu radost koja se nalazi u tvom dječjem srcu. Između svih svojih prijatelja najviše pažnje posveti onima koji su tužni i nesretni. Nastoj pogo­diti i pronaći gdje se nalazi muka što pritišće drugoga, jer ona je obično skrivena. Katkada je dovoljno da s drugim zajedno šutiš i da s njim, šuteći, prošetaš. U takvim su slučajevima riječi koje čovjek prešuti i ne doreče do kraja katkada rječitije od onih koje su jasno izrečene. Tješiti znači pokazati drugima da si se stavio u njihov položaj. Osamljenost je najteže podnositi.

Prava je ljubav vesela, radosna, čista. Lažna je ljubav tužna. Prava ljubav ne misli na sebe, a lažna ljubav, čak i kad je uvjerena da misli na drugoga, misli zapravo na se­be i na zadovoljstvo što će mu drugi dati. Prava je ljubav velikodušna, ona ima velike planove, htjela bi oko sebe vi­djeti mnogo veselja, raduje se bujanju i umnažanju života.

Ljubav daje sve. I ti ćeš spoznati da je ugodnije učiniti nešto iz svega srca i potpuno, nego to učiniti napola i ne­rado. To vrijedi i za odmor i za igru. Mi smo pozvani da budemo savršeni. Savršenost daje čovjeku više zadovolj­stva i sreće nego nesavršenost, kao što i dobro obavljen po­sao zadovoljava čovjeka više od loše obavljenoga. I, ako do­bro promislimo, ono što je vrlo dobro, iziskuje manje muke nego ono što je srednje ili slabo.

41

Treći dio

VELIKE TAJNE NAŠE VJERE

Trojstvo

Utjelovljenje

Otkupljenje

TROJSTVO

J: Postoje tri velike tajne naše vjere: Trojstvo, Utjelov­ljenje i Otkupljenje.

D: Možete li mi protumačiti te tajne?

J: Pokušat ću to učiniti, počevši od početka. Ali prije toga odgovori na neka moja pitanja. Što je to tajna, mi­sterij?

D: Tajna je od Boga objavljena istina u koju moramo vjerovati premda je ne možemo potpuno razumjeti.

J: Zašto moramo vjerovati u tajne?D: Moramo vjerovati u tajne jer nam ih je objavio Bog,

koji je sama istina.

J: Što je to ta.jna Presvetog Trojstva?D: Tajna Presvetog Trojstva jest tajna jednoga Boga u

tri osobe.

J: Koje su to tri osobe Presvetog Trojstva?D: Tri osobe Presvetog Trojstva jesu: Otac, Sin i Duh

Sveti.Postoje li, dakle, tri Boga?

J: Ne, te tri osobe, iako su međusobno različite, samo su jedan Bog.

D: Ponavljam za vama obrasce kojima me učite. Ipak bih htio znati zašto su u Bogu tri osobe, koje su samo je­dan Bog.

44

J: To je velika tajna koju mnogi religiozni narodi nisu mogli priznati. Tako je, na primjer, židovski narod, kad se Isus očitovao kao Bog, smatrao da je on lažac ili luđak te ga je otjerao u smrt na križu. Tako i muslimanski narod više puta na dan s vrha svojih minareta proglašava da ima samo jedan Bog, Alah. Židovi i muslimani velike su religi­ozne zajednice, i ti ćeš vidjeti kako se često o njima i njiho­vim sukobima govori u novinama. Međutim, ni jedni ni dru­gi ne priznaju kršćansku tajnu Presvetog Trojstva. To je za­ista vrlo velika tajna.

D: Kakva je to tajna?J: Izreći ću je jednom jedinom riječju koju ćeš ti razum­

jeti jer smo o njoj već govorili. Ta riječ je ljubav. To je misterij, tajna ljubavi. Objava Isusa Krista izražena je ri­ječima sv. Ivana, koji je bio prijatelj Isusov: BOG JE LJU­BAV. Upravo zato što je Bog ljubav, on nije sam. Za lju­bav su potrebna dvojica, trojica i još više njih. Ljubav je zajedništvo, dar, pogled u pogledu, srce u srcu. Ti to razu­miješ ljubeći svoju majku i gledajući je kako se nadvija nad tebe da te poljubi. Velika je stvar spoznati da je tajna Božja zapravo tajna ljubavi. A Presvetim Trojstvom je ta ljubav iz­ražena.

Za samog Boga spoznati i ljubiti predstavlja jedan jedin­stveni čin. Otac poznaje i ljubi Sina, Sin poznaje i ljubi Oca. Otac i Sin međusobno se poznaju i ljube kao dvoje supruga. I ta njihova uzajamna ljubav zove se Duh Sveti. Na taj se način zatvara krug ljubavi.

Ne znam da li si me shvatio, ali mislim da se o tome ne može reći više.

45

UTJELOVLJENJE

J: Nakon tajne Presvetog Trojstva imamo drugu tajnu koju zovemo Utjelovljenje.

Bog je ljubav. On je stvorio ljude da od njih bude ljub­ljen i da jednoga dana postane njihovom srećom. Budući da se jedino slobodna ljubav može svidjeti Bogu, Bog je stvorio čovjeka slobodnim.

Znamo da je čovjek, pošto ga je Bog stvorio, zloupotrije­bio svoju slobodu, odvratio se od Boga i pretpostavio vla­stitu volju svojoj dužnosti. To se zove »istočni (ili izvorni) grijeh«, koji znači gubitak Božjega prijateljstva i nagrade obećane za vjernost.

No budući da je Bog ljubio ljude, on ih nije napustio. Učinio je nešto nevjerojatno. Druga osoba Presvetog Troj­stva, koju nekad zovemo SIN, a nekad RIJEČ, p o s t a l a j e č o v j e k o m . Tako je Bog živio među ljudima kao čov­jek. O tom Bogu koji je postao čovjekom govori nam povi­jest. On se zove Isus iz Nazareta. Ova prisutnost Boga kao čovjeka među ljudima, ova poniznost i poniženje Boga kao Boga koji je htio da bude i čovjek ima ime koje dolazi od riječi t i j e l o . To je, dakle, Utjelovljenje.

D: Htio bih znati kako se, videći da je Isus čovjek, mo­glo misliti da je on Bog. Da sam ja susreo Isusa, vidio bih čovjeka, možda najsavršenijeg čovjeka. Kako bih mogao znati da je taj čovjek Bog?

J: Postavljaš teško pitanje u kojemu je sva tajna Evan­đelja. Isus je izgledao kao čovjek. On se i rodio kao čovjek: bio je dijete, mladić i odrastao čovjek. Poznato nam je ime njegove majke, poočima, njegovih prijatelja i njegova sela.

46

Poznato nam je i kako je umro. Prvo što su ljudi znali o Isusu bilo je da je to čovjek poput njih. No malo-pomalo počeli su uviđati da je taj čovjek, iako najsavršeniji od lju­di, mnogo više nego čovjek.

D: Kako su na to pomislili?J: Najprije gledajući čudesa što ih je Isus činio na vrlo

jednostavan način i tako pokazivao da je gospodar svih stva­ri. Zatim slušajući stanovite riječi Isusove kojima je sebi pripisivao Božju vlast, kao kad je opraštao grijehe, što može učiniti samo Bog. Konačno, to su mogli pomisliti i na te­melju Isusove molitve u kojoj je govorio o Bogu kao o svome Ocu, ili bolje rečeno, o sebi kao o njegovu jedinoro- đenom Sinu. Taj Sin govorio je o sebi i kao o Sinu čovječ­jem i kao o onome koji je jednak Ocu: »Bog i ja jedno smo.« Dok je Isus živio, njegovi su prijatelji naslućivali da je on neizmjerno iznad njih, ali su tek poslije njegova uskrsnuća shvatili da je Isus, pobijedivši smrt, ne samo čovjek, »lju­bljen od Boga« i od njega uzvišen, nego da je on sam Bog. I otada Bog nije bio više jedan i sam: tu je bio i njegov Sin. Pa ipak nisu mogla biti dva Boga. Tako su, malo-po­malo, prvi kršćani, na temelju vlastitog razmišljanja, isku­stva i molitve, došli do uvjerenja da je Isus, iako potpuni čovjek, isto tako i potpuni Bog premda ne mogu postojati dva Boga.

47

OTKUPLJENJE

Dobro, zlo i grijeh

Napokon, htio bih ti govoriti o tajni otkupljenja, koja se nalazi u središtu kršćanske vjere.

U prvim »simbolima«, lcoji su sažeci kršćanske vjere, re­čeno je: »Vjerujem u Isusa Krista, koji je umro zbog naših grijeha.« Eto, to bih ti želio objasniti, a to je teško. Prije svega treba da ti kažem što znači riječ grijeh, koju ti mož­da ne možeš razumjeti, a zatim bi ti valjalo objasniti zašto je Isus Krist »umro zbog nas i naših grijeha«.

D: Pažljivo vas slušam.J: Treba da počnem iz početka, a taj je početak vrlo jed­

nostavan.Ti znaš da nam je život darovan kako bismo mogli iza­

brati između D o b r a i Z l a . U nama ima glas koji se zove s a v j e s t i koji nam kaže da li je neki čin zao i ne bi smio biti izvršen, ili je pak dobar te ga čovjek mora izvršiti. Mi smo slobodni, tj. mi smo u stanju da biramo iz­među dobra i zla. Kad učinimo zlo, osjetimo muku koju zovemo grižnja savjesti. Kad učinimo dobro, osjetimo ra­dost. Sigurno si često u životu imao prilike da iskusiš što je to izbor između zla i dobra. To je, zapravo, prvo veliko iskustvo za svakoga čovjeka na ovom svijetu. To je i prvo iskustvo koje su imali prvi ljudi, Adam i Eva.

Kad ti netko dadne kakav nalog a ti ga ne izvršiš, ili kad izrekneš neku laž, ti tada činiš zlo, i to se zove grijeh ili pogreška. No ima pogrešaka koje nisu grijesi, kao npr. kad pogriješiš u računanju ili učiniš kakav nestašluk. Grijeh je uvijek svjestan i svojevoljan.

48

Valja još dodati ono što si vjerojatno već u životu pri­mijetio: dobro obično iziskuje neki napor, dok se zlo lako čini. Mnogo je teže činiti dobro nego činiti zlo. Činiti dobro znači uspinjati se kao kad se čovjek penje na neko brdo. Potreban je težak napor da bi se došlo do vrha. Naprotiv, kad se čini zlo, dovoljno je prepustiti se sili teže niz ko­sinu. »Napast« se zove privlačnost što je čovjek osjeća pre­ma zlu.

Često osjećaš u sebi te obadvije sklonosti: želiš dobro, pa ipak činiš zlo.

Svi ljudi koji dođoše k razumu iskusili su sklonost pre­ma dobru i prema zlu, iskusili su zov napasti i grijeha. Če­sto uspoređujemo zao čin (kada popuštamo napasti) s p a- d o m. Kad čovjek trči i kad se spotakne, on padne. Gri­jeh je nalik na pad.

Savjest, koja nam neprestano govori u dubini srca što je dobro, a što je zlo, nije drugo nego glas Božji u nama. Grijeh je pak slobodni čin nepokoravanja glasu Božjem u nama. Grijeh je nepokoravanje »Božjoj zapovijedi«. Prema tome, kad griješimo, ne izražavamo time samo neki odnos prema samima sebi ili prema nekome drugome (npr. prema onima koji su nam nešto zapovjedili, kao što su naš otac, naš učitelj ili društvena zajednica), nego i odnos prema Bogu. Stoga nam, kad smo sagriješili, nije dovoljno moliti oproštenje samo od onih koje smo uvrijedili ili kojima smo naškodili, nego valja moliti oproštenje i od Boga.

D: Kako čovjek može izbrisati grijehe što ih je počinio?J: Čovjek briše grijehe pružajući za njih zadovoljštinu i

ispravljajući to što je učinio. Na primjer, ako je ukrao, tre­ba da vrati ukradeno. Ako je slagao, treba da kaže istinu onome koga je prevario. Ako je nekome naškodio, treba da mu iskaže uslugu, da popravi štetu itd. Nema pogreške ni grijeha koji se ne bi mogao ispraviti, nadoknaditi. Kao što svako dobro djelo zaslužuje nagradu, tako i svako zlo djelo zaslužuje kaznu. Pravda traži nagradu ili kaznu.

I grijesi što smo ih počinili prema Bogu moraju biti za­dovoljeni i popravljeni. To se u kršćanskom jeziku zove ot­kupljenje, ispaštanje, pokora, zadovoljština.

49

Tako ti mogu objasniti osnovni obrazac vjere: Isus je umro z b o g n a š i h g r i j e h a . No, zasada je dovoljno to što sam rekao. Sutra ćemo govoriti o Isusovoj smrti.

Isusova smrt za naše grijehe

Da bih ti objasnio Isusovu smrt zbog naših grijeha, mo­gao bih ti pročitati nekoliko odlomaka iz proroka Izaije, koji je živio pet stotina godina prije Isusa, ali je unaprijed vidio što će se dogoditi. Izaija govori o osobi koju zove S l u g o m B o ž j i m . Svi smo mi sluge Božji, ali je sluga što ga naviješta Izaija zaista izvanredan. Prorok govori kako će ta osoba biti u z d i g n u t a . On ga vidi kako je bez ika­kve ljepote, pogrđen, kako svi pljuju na njega, kako ga preziru, pa nadovezuje otprilike ovako: »To je čovjek boli. On je udaren zbog naših grijeha. Kazna koja nama vraća mir savjesti pala je na njega. Zahvaljujući njegovoj modrici mi smo izliječeni. Bog je prebacio sve naše krivice na nje­gova leđa. On i ne otvara svojih usta, on je kao janje što ga vode na klanje. Udaren je i pogođen smrću zbog naših grijeha on koji nikada nije nikome ništa učinio nažao i ni­kada njegova usta nisu izustila laž. Bog ga je skršio pat­njom, ali on je prikazao svoj život kao zadovoljštinu. Zato će biti nagrađen. Mnoštvo će poći njegovim putem. Pošto je podnio kušnju, bit će obasjan svjetlom svoje patnje.«

Ne znam da li razumiješ taj tekst. Pokušat ću ti dati jed­nu usporedbu. Događa se da neki čovjek daje svoj život da bi spasio život drugih ljudi, npr. vojnik u ratu. Nepri­jatelji napadaju grad. Vojnici se izlažu smrti da bi spasili žene i djecu, čitav narod. To se zove umrijeti za domovinu i smatra se da je to velika čast.

Isto se tako događa da liječnik umre da spasi bolesnika, da se učenjak izloži životnoj opasnosti zbog nekog prona­laska koji bi mogao poslužiti čitavom čovječanstvu. Kozmo­nauti, koji su pošli na Mjesec, izložili su također svoje živo­te. Mogli bismo navesti mnogo drugih primjera. Nedavno

50

se dogodilo da je neki pilot, koji je bio među taocima, žrt­vovao život za putnike. U svom srcu osjećaš ljepotu tih dje­la i možeš shvatiti Isusove riječi: »Nema veće ljubavi od one kada netko daje život za svoje prijatelje.« Za vrijeme dru­goga svjetskog rata jedan od robijaša u koncentracionom lo­goru bio je poljski svećenik Maksimilijan Kolbe. Kad je jedan od robijaša pobjegao, nacisti su u znak odmazde od­redili desetoricu da umru u bunkeru gladi. Znajući da je je­dan od desetorice otac obitelji, Maksimilijan Kolbe, učenik i sljedbenik sv. Franje Asiškog, ponudio se da umre mjesto njega, i umro je u tom bunkeru gladi nakon nekoliko dana (god. 1942).

Svi ti primjeri dokazuju da u čovjeku postoji duboka želja za čistoćom, pravdom, otkupljenjem i oslobođenjem, a isto tako da se čovjek može izložiti patnji i smrti da bi spri­ječio patnju i smrt drugih ljudi, što zovemo ž r t v o m . U svom srcu možeš naslutiti i shvatiti da ništa nije ljepše ne­go na taj način žrtvovati se za druge. Majka se uvijek žrt­vuje za svoje dijete.

D: Ali kako je Isusova smrt mogla izbrisati naše grijehe?

J: Kad se križaš, pokazuješ time da si kršćanin, izgova­rajući riječi: »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.« Te riječi dozivaju ti u pamet prvu tajnu o kojoj smo govorili, tajnu Presvetog Trojstva. Istodobno ti dozivaju u pamet i Isusovu smrt na križu koja predstavlja naše Otkupljenje. U jednom času riječima i gestom ti ispovijediš svoje kršćanstvo. U dvije tisuće godina toliki i toliki mučenici umrli su zbog te ispovijesti vjere.

Kao Sluga Božji, o kojemu sam ti maloprije govorio či­tajući ti tekst proroka Izaije, Isus je htio u z e t i n a s e b e kaznu što je trebala pasti na nas, da bi nas oslobodio i spa­sio imajući na pameti našu vječnu sreću.

Zbog Adamova istočnog grijeha i zbog svoje krivnje lju­di nisu bili u stanju da dođu do nebeske svjetlosti. No Isus, koji je i Bog i čovjek, žrtvovao se za sve. Prolio je svoju krv i umro. To nije bilo lako. Bilo je potrebno da bude vrijeđan, preziran, udaran i mučen, da prolije svoju krv. Eto, to se zove Otkupljenje.

51

D: Kako mi možemo znati da nam Bog oprašta grijehe, sve naše grijehe?

J: Kad budeš čitao Evanđelje, vidjet ćeš da je Isus do­šao upravo zato da izbriše sve zlo i da učini što više dobra. Rekao je da čak i ako čovjek tokom svojega života učini mnogo pogrešaka pa se u času smrti pokaje, ne samo da mu se zauvijek brišu grijesi što ih je počinio, nego da od­mah stječe i prijateljstvo Isusovo i vječnu sreću. Na Veliki petak, na dan svoj smrti, oko tri sata po podne, Isus je vi­sio na križu između dva razbojnika. Jedan od njih reče Isu­su: »Sjeti me se, Gospodine, kad budeš u svom kraljevstvu!« Isus mu odgovori: »Zaista ti kažem, još danas bit ćeš sa mnom u raju.« Eto, tako je pokajanje, premda je obavljeno tek u času smrti, »dobroga razbojnika« potpuno opravdalo. U Evanđelju se nalazi i poznata priča o rasipnom sinu. Neki otac imao je dva sina, od kojih je jedan ostavio kuću i oti­šao u daleku zemlju, gdje je izgubio sav novac predavši se uživanju. Kad je sve spiskao, zavladala je u onoj zemlji velika glad te je bio prisiljen da stupi u službu kod nekog bogatog seljaka koji mu je dao čuvati svinje. Konačno je odlučio vratiti se svojemu ocu, kojemu je rekao: »Oče, sa- griješih nebu i tebi i ne zaslužujem da se zovem tvoj sin. Uzmi me za jednoga od svojih slugu.« Nato otac reče svojim slugama: »Brzo donesite najljepše odijelo, odjenite ga i obu­cite i stavite mu prsten na ruku. Zakoljite ugojeno tele! Je­dimo i veselimo se, jer moj se sin, koji je bio mrtav, vratio u život!« Stariji sin, vraćajući se s polja kući, čuo je svirku i ples i zapitao se što to znači. Kad je saznao da to njegov otac slavi povratak rasipnog sina, rasrdio se i rekao ocu: »Ja ti godinama služim i nikad mi nisi zaklao ni kozlića da se poveselim sa svojim prijateljima, a sada, eto, tvoj sin koji je spiskao sav imutak sa ženama vraća se kući i ti ga doče­kuješ na ovaj način.« Otac će mu na to: »Ti si, sine moj, uvijek sa mnom, i sve što je moje, i tvoje je. Ali trebalo je proslaviti ovaj čas kad se tvoj brat koji je bio mrtav vratio u život. On je bio izgubljen i pronašao se.«

52

Djevica Marija — Majka Božja

Pokušat ću ti objasniti što te riječi znače. Isus je rođen od žene koja je bila njegova majka, i mi znamo da se nje­gova majka zvala Marija.

Kad su prvi kršćani shvatili da Isus nije samo čovjek, nego da je on i Bog koji je postao čovjekom, smatrali su da Djevicu koja je bila majka Isusova mogu zvati Majkom Bož­jom, dakle ne zato što bi ona bila nalik na kakvu pogansku božicu. Između Boga koji je Stvoritelj i ljudi koji su stvo­renja postoji neizmjeran jaz. Prema tome, i između Isusa i Isusove majke postoji isto takav jaz. Marija je slobodno pri­hvatila da bude majka Isusa, koji je jedinorođeni Sin Božji. I Marijina je tajna upravo u tome što je jedinorođeni Sin Boga na nebu ujedno jedinorođeni sin Marije na zemlji.

D: što znače riječi Djevica i Bezgrešno začeće7J: Ljudska se djeca rađaju iz odnosa između oca i majke.

Kršćani smatraju da Marija nije imala takvih odnosa sa sv. Josipom, svojim zaručnikom i mužem pred zakonom, i da je on poštivao njezinu volju i želju da ostane djevica.

Bezgrešno začeće je nešto drugo. Rekao sam ti da se ljudi zbog Adamova grijeha rađaju u stanju koje zovemo »istočnim grijehom«. Kršćani vjeruju da je majka Kristova imala povlasticu da bude »milosti puna« čim je došla na svijet. Budući da je istočni grijeh na neki način nalik na mrlju, a Marija nije bila okaljana nikakvom mrljom grijeha, zovemo je bez grijeha začetom, tj. Bezgrešnim začećem.

No sve milosti što ih je Djevica primila ne mogu se us­porediti s najvećom milošću, a ta je da je ona Majka Isusova, Majka Božja. Stoga kršćani mole Djevicu da ih zagovara kod Boga. Oni smatraju da ih Djevica Marija u svim njiho­vim mukama, tjeskobama, poteškoćama i zlima nikada neće razočarati u njihovim molbama i prošnjama.

D: Ne mislite li da su katolici od Djevice Marije učinili gotovo božicu i da protestanti imaju pravo kad je smatraju ženom kao što su i druge žene?

J: Ne smatraju samo protestanti Djevicu Mariju ženom, tako je zove i Isus u Evanđelju. Jednom je čak, čuvši kako

53

njegovu majku zovu blaženom, rekao: »Još su blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i čuvaju je!« Veličina Djevice Marije u očima katolika jest u tome što je ona uvijek nastojala nasljedovati Isusa više od bilo koje druge žene jer je ona bila njegova majka. Ona ga je rodila, dojila svojim mlijekom, odgajala, poučavala, pomagala i s njim trpjela.

D: Ali što znači riječ Uznesenje? Nije li to priča, legenda?J: Imaš pravo da postavljaš to pitanje, jer se za Uznese­

nje nije saznalo povijesnim putem, kao npr. za Uskrsnuće. Da je Isus uskrsnuo, mi to znamo po svjedočanstvu onih koji su ga vidjeli nakon njegove smrti i na tom se svjedo­čanstvu temelji vjera Crkve u Uskrsnuće. Majku Isusovu pak nitko nije vidio kako biva uznesena na nebo, što znači riječ Uznesenje. No kršćani su smatrali uvijek da je Djevica Ma­rija prva od uskrsnulih. I mi ćemo uskrsnuti na kraju vre­mena, dok je Djevica uskrsnula prije tog svršetka vremena. To je događaj koji slavimo 15. kolovoza, kao što 8. rujna slavimo dolazak Djevice na svijet.

54

Četvrti dio

BOŽANSKI ŽIVOT U NAMA

Crkva

Sakramenti

CRKVA

J: Sada treba da ti govorim o onom što je sakriveno, ta­janstveno. Poslušaj me dobro, jer je to vrlo važno. U starim ćeš katekizmima često naći riječ m i l o s t . Želim ti objas­niti tu riječ od najveće važnosti. Na što te ta riječ podsjeća?

D: Riječ milost podsjeća me na nešto što je milo mojem srcu, što mi se sviđa.

J: Tako je. No valja poći dalje i ući u tajnu Crkve koja je nevidljiva. Kršćani zovu milošću tajni dar koji nam Bog daje i koji nam omogućuje da budemo ne samo njegovi sluge nego i njegovi prijatelji i djeca. Budući da nam on nije dužan dati taj dar koji nam je drag i mio, mi ga zovemo milošću. Milost je najljepši od Božjih darova. Prvi Božji dar je život, sloboda i osobnost, čime nam je omogućeno da budemo ono što jesmo i što možemo postati. Milost je kao neki drugi život koji je sakriven za vrijeme ovoga života, a doživljava svoj puni razvoj i procvat iza smrti. Milost koja tako pro­cvate poput proljetnog cvijeta zove se »slava«. Kaže se da su sveti »u slavi«.

D: Ipak ima nešto što ne razumijem. Recite mi zašto ja tu milost ne mogu osjetiti?

J: Ti je donekle osjećaš dok živiš, dok činiš dobro, dok ljubiš svoga bližnjega. Tada ti doživljavaš radost Božjega pri­jateljstva i Božje ljubavi. Ti osjećaš milost i kad žališ što si uvrijedio Boga. No priznajem da imaš pravo kad kažeš da se život milosti ne može osjetiti kao obični život u kojemu ti osjećaš što dišeš i što jedeš, u kojemu možeš osjetiti miris cvijeća. Stoga u životu kršćana razlikujemo stvari koje zo­vemo n a r a v n i m a od onih stvari koje su božanske i sa­krivene duboko u nama te ih zovemo n a d n a r a v n i m a , jer su iznad naravi, kao što je nebo iznad zemlje.

Nevidljiva Crkva jest Crkva u kojoj smo mi već s a d a u zajedništvu s Bogom premda smo još uvijek na zemlji. Međutim, mi to ne osjećamo, a poslije smrti ćemo to zajed­ništvo osjećati u stanju koje zovemo nebesko blaženstvo. Tada ćemo osjećati Boga u sebi i sebe u Bogu. Bog će biti sve u svemu, i mi ćemo zauvijek biti sretni.

Ukratko ću ponoviti: riječ C r k v a ima tri smisla. U prvom redu ta riječ označuje građevinu gdje se sakupljamo na molitvu. Drugo, Crkva je društvo, zajednica onih koji vjeruju u Isusa Krista. Treće, Crkva je Kraljevstvo nebesko, kako to kaže Isus, ili, kako još kažemo, m i s t i č n o (otaj- stveno) t i j e l o Kristovo.

D. što znači riječ »mistično tijelo«?

J: Objasnit ću ti. M i s t i č n o se zove ono što je nevid­ljivo, božansko, a t i j e l o m zovemo ono pomoću čega ži­vimo na zemlji. Tijelo ima svoje funkcije. Tako, na primjer, uho, oko i želudac imaju svaki svoju funkciju. Svi ti organi rade zajedno, i zahvaljujući njihovu zajedničkom radu mi smo zdravi.

Kad avion leti, pilot je na svome mjestu u zraku, meha­ničari na svom mjestu na zemlji. Radar vodi pilota, činovnici prodaju karte i primaju prtljag. Može se reći da svi rade zajedno, premda na različit način, da bi avion dobro funkcio­nirao. Svi su kao jedno tijelo, kao što želudac, srce, ruke, noge i oči tvore također jedinstveno ljudsko tijelo.

Isto tako i u Crkvi imamo svećenike i laike, imamo dobre i loše pojedince, žive i mrtve, vjernike u vremenu i svece nakon smrti u vječnosti. Jedni su drugima potrebni. Oni za­jedno rade i tvore jedno tijelo.

D: Ali zašto vi to tijelo zovete mističnim tijelom?

J: Morao bi to shvatiti u svjetlu onoga što sam ti rekao. Vidljivi dio Crkve predstavljaju biskupi, svećenici, obredi, sakramenti, dok je nevidljivi dio Crkve, kako kaže sv. Pavao, Bog sve u svima. To je ljubav Božja koja ljubi ljude i ljubav ljudska koja ljubi Boga. To je Kraljevstvo nebesko, nebo ko­je je već započelo na zemlji, milost koja se svima podjeljuje.

57

Crkva i ekumenizam

J: Da bi čovjek mogao biti kršćanin, nije dovoljno čitati Evanđelje i uzeti Isusa za učitelja i za uzor. Treba biti i član »društva« Isusovih prijatelja. To se društvo zove Crkva.

D: Moji drugovi koji nisu iste vjere kao ja ne idu u istu crkvu. Biste li mi htjeli reći zašto se oni koji su Isusovi pri­jatelji međusobno ne bi ljubili ako već ne idu moliti se u istu zgradu?

J: Ti mi postavljaš pitanja koja su istodobno i laka i teška! Pokušat ću ti odgovoriti i temeljito objasniti što je u stvari Katolička Crkva. Počnimo od početka! Tražio si da ti kažem što znači riječ d r u š t v o .

Društvo imamo čim se nekoliko osoba sakupi da nešto učini. Ako želiš igrati nogomet, nećeš igrati sam, nego u nekoj momčadi, ekipi. Isto tako su društvo obitelj i š k o l a . . . U svakom društvu postoje članovi od kojih se društvo sastoji. U svakom društvu postoji i neki poglavar, voditelj, pred­sjednik. To je kapetan momčadi u nogometu, otac u obitelji, učitelj u školi. Postoje i pravila društva. Bez tih pravila ne bismo mogli odigrati niti nekakvu utakmicu ili igru. Ako pravila ne poštujemo, mogu nas isključiti iz ekipe, iz društva. Razumiješ li sada što je društvo?

D: Razumijem i vidim da su oko mene mnoga »društva«.J: Zaista ih ima mnogo. Neka su od njih vidljiva, a neka

nevidljiva. I gangsteri i teroristi osnivaju društva da bi mogli pljačkati i otimati taoce. Ima društava kojima je svrha da čine dobro, ali ih ima i takvih kojima je svrha da čine zlo. Ima javnih društava, kao što je npr. vojska, ali ima i tajnih društava. Katkada i vojska postaje tajno društvo, kao npr. u vrijeme okupacije. Prvi su se kršćani u vrijeme poganskih careva (koji su pod prijetnjom smrtne kazne zabranjivali pri­padnost kršćanstvu) tajno sastajali u podzemljima koja su zvali katakombama ...

Međutim, ja sam ti htio reći što je to Crkva.

D: Rekli ste mi da je to društvo Isusovih prijatelja...J: Da, ali sada bih htio to točnije odrediti, jer Crkva nije

društvo slično drugim društvima. Crkva ima dva vida, dva načina postojanja: jedan v i d l j i v i i drugi n e v i d l j i v i .

58

U vidljivom je pogledu Crkva društvo koje sačinjavaju Isusovi prijatelji. Oni obdržavaju određena pravila. U to društvo oni ulaze činom koji se zove k r š t e n j e . Svakog tjedna održavaju javni sastanak na kojemu se skupljaju, mole i pričešćuju. To je m i s a i l i e u h a r i s t i j a . Kada netko od njih učini teški prekršaj pravila, isključen je iz društva, kao što se isključuju i članovi kakve sportske mom­čadi. Ako se pokaje za svoju pogrešku i ako se želi vratiti u svoje društvo, oprašta mu se. To se zove p o k o r a .

Međutim, ja sam ti rekao da Crkva nije društvo kao druga društva. To je društvo ljubavi. Sakramenti bi morali omogućiti kršćanima da ljube Boga, da od njega budu ljub­ljeni i da se međusobno više ljube.

D: Recite mi onda zašto se oni koji se zovu Isusovi pri­jatelji međusobno ne ljube, zašto se mole Isusu u raznim crkvama i hramovima, zašto ne blaguju zajedničku gozbu, dok je Isusova gozba bila gozba zajedničke ljubavi?

J: Imaš pravo što postavljaš to pitanje. Pokušat ću ti odgovoriti. Najprije treba da ti objasnim što je v i d l j i v a , a š t o n e v i d l j i v a C r k v a . Crkva ima t i j e l o i d u š u . Prikaži tijelo kao jedan krug, a dušu kao drugi krug.

D: Ali meni ne treba da crtam dva kruga, jer se krug du­še poklapa s krugom tijela.

J: To vrijedi za naše ljudsko tijelo i za našu dušu, ali ne za društva. Tako, na primjer, u našoj zemlji ima i stranaca, kao što i naših sunarodnjaka ima u drugim zemljama. U Crkvi ima katolika koji više zapravo ne pripadaju nevidlji­voj i istinskoj Crkvi premda ih viđamo u crkvi. To su greš- nici koji se nisu pokajali, koji se grade kao da su vjerni Isusu, ali to nisu. Oni pripadaju tijelu Crkve, ali ne pripada­ju duši Crkve.

Isto tako ima ljudi koji ne pripadaju Crkvi na vidljiv način, ali pripadaju nevidljivoj Crkvi, duši Crkve. Stoga će ti biti i jasna ova molitva: »Bože moj, daj da dva kruga postanu jedan krug, tj. da svi koji su u tijelu Crkve budu i u njezinoj duši, a isto tako da i svi koji su u duši Crkve budu i u njezinu tijelu.«

59

Trebalo bi da oni koji pripadaju vidljivoj Crkvi više ne griješe, a oni koji su izvan nje (u nevidljivom krugu) uđu u vidljivu Crkvu, da bi, kao što je to i Isus molio, ubuduće bilo jedno stado i jedan pastir.

D: Ali zašto je potrebno da, kao što vi kažete, bude jedno stado i jedan pastir? Na poljima vidimo više stada i više pastira.

J: Da bi se nastavilo njegovo djelo nakon smrti, Isus je htio da bude jedna Crkva, jedno stado i jedan pastir, a mo­žeš znati i zašto. Kad bi bilo više stada i više pastira, dola­zilo bi do međusobnih rasprava, trvenja i sukoba, što bi bilo nauštrb prijateljstvu. Prije svoje smrti Isus je pripre­mio sve što je trebalo biti nakon njegova odlaska. Trebalo je da ostane prisutan među ljudima kako bi ih mogao pou­čiti o istini, kako bi im mogao davati upute za život i omo­gućiti im da zadobiju »milost« o kojoj sam ti govorio. Ali, kako da bude prisutan kad više nije vidljiv ni živ među ljudima? Trebalo je naći zamjenike ili nasljednike koji će nastaviti njegov život i djelo. Stoga je Isus odredio dvanaest prijatelja s kojima je živio zajedno tri godine. Ta dvanaesto­rica prijatelja koji su započeli i nastavili njegovo djelo zovu se a p o s t o l i . Poglavar te družine zvao se P e t a r .

Nasljednici apostola su b i s k u p i , a Petrovi nasljednici su p a p e . Isus je, prije nego što je otišao, obećao aposto­lima da će im pomagati i biti s njima u sve dane do svršetka svijeta. Petru je jedinome rekao: »Ti si Petar, tj. stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu, koju vrata paklena neće nad­vladati.« Stoga je Crkva ustanova koju je uspostavio Isus Krist kako bi se sačuvala i prenosila njegova nauka. Često govorimo o četiri značajke te Crkve.

Ona je j e d n a , tj. nema više Crkava, nego jedna jedina, pa je dužnost onih koji nisu u Crkvi da se žele sjediniti u jedinstvenoj Crkvi prema želji Isusovoj. Isto je tako dužnost onih koji su u Crkvi da je nastoje pročistiti i obnoviti kako bi se oni koji su je ostavili ili kojima je ona nepoznata mogli jednoga dana naći u kući zajedničkoga Oca.

Crkva je s v e t a , jer je Isus svet i jer joj je ostavio sredstva za naše posvećenje, tj. cla postanemo onoliko dobri koliko nam je to moguće. Moglo bi se reći da je Crkva u stanovitom smislu »tvornica za proizvodnju svetaca«.

60

Ona je i k a t o 1 ič k a ili s v e o p ć a , jer u njoj su i njome obuhvaćeni svi: učeni, neuki, žuti, bijeli, crni, stari, mladi...

Kao što smo vidjeli, Crkva je i a p o s t o l s k a , jer po­tječe od apostola.

Jedna od najljepših molitava jest Isusova molitva prije smrti, pa ću ti je ja ovdje ukratko iznijeti:

»Oče, došao je čas. Proslavi svojega sina da bi i on pro­slavio tebe i da bi svi imali vječni život. A vječni je život u tom da svi spoznaju tebe, jedinoga pravoga Boga, i Isusa Krista kojega si poslao. Ja sam tebe proslavio na zemlji i dovršio djelo koje si mi povjerio. Sada, Oče, proslavi mene slavom koju sam imao prije nego je svijet postao.

Očitovao sam tvoje ime ljudima koje si odabrao iz svijeta za mene. Ti si mi ih dao, i oni su sačuvali tvoju riječ... Do­lazim k tebi, Oče sveti; sačuvaj one koje si mi povjerio da bi bili jedno kao što smo i mi jedno. Kad sam bio s njima, ja sam ih čuvao i na njih pazio, a sada idem k tebi. Dok sam još tu, govorim ove riječi moleći te da bi im udijelio savršenu radost... Kao što si ti poslao mene u svijet, tako i ja šaljem n j i h . . . Ne molim samo za njih, nego za sve koji će po njihovim riječima povjerovati u mene.

Neka svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi. Neka i oni budu jedno kako bi svijet vjerovao da si me ti poslao... Htio bih da tamo gdje sam ja budu i oni sa mnom kako bi mogli promatrati slavu što si mi je dao, jer ti si me ljubio prije stvaranja svijeta... Ja sam im objavio tvoje ime i opet ću im ga objaviti kako bi ljubav kojom si me ljubio mogla biti i u njima i kako bih i ja mogao biti u njima.«

61

SAKRAMENTI

J: Sada ću ti nešto reći o sakramentima i objasniti što su to sakramenti. No najprije bih htio da znaš ono što svi kršćani moraju znati.

Koliko sakramenata ima?D: Ima sedam sakramenata: krštenje, potvrda, sveta pri­

čest, ispovijed, bolesničko pomazanje, svećenički red i že­nidba.

J: Što zovemo sakramentima?D: Sakramentima zovemo vidljivi znak Božje prisutnosti

u nama i milosti koju nam Bog daje.Htio bih da mi objasnite riječ z n a k , koja mi nije

ništa jasnija od riječi s a k r a m e n a t .

J: Znak je nešto što se može vidjeti, čuti i osjetiti, kako bismo pomoću njega mogli spoznati nešto drugo što se ne vidi ni ne čuje. Tako je, na primjer, dim koji se vidi znak vatre koja se ne vidi. Znak glavom, izraz lica i kretnja rukom također mogu označivati nešto što se ne vidi. I riječi koje izgovaraš znak su koji drugog upoznaje s onim što u sebi misliš. Gluhonijemi se sporazumijevaju kretnjama.

Ako si dobro shvatio ono što sam ti rekao o različitosti vidljivih i nevidljivih stvari, shvatit ćeš i koja je važnost znakova. Vidljive se stvari mogu vidjeti i opipati. Duh se ne može vidjeti ni opipati. Međutim, posredstvom riječi, izraza lica i kretnji ti možeš pogoditi što tvoj prijatelj misli. Isto tako, da bi drugima pokazao što ti misliš, služiš se raznim znakovima.

Isus Krist je došao da bi donio ljudima viši život. To je skrovit život koji zovemo ž i v o t m i l o s t i . Taj dublji ži­vot Isus nam daje posredstvom znakova koji se zovu sakra-

62

menti. Prema tome, sakramenat je vidljivi znak nevidljive milosti; na primjer, voda kojom se polijeva čelo krštenika na dan krštenja.

Krštenje

Krštenje je prvi među sakramentima. Ono nas po Crkvi uvodi u vječni život. Isus je ustanovio krštenje kad je rekao: »Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest sva­kom stvorenju. Tko bude vjerovao i krstio se, spasit će se ... Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.«

»Ako se netko ne preporodi vodom i Duhom, ne može ući u Kraljevstvo Božje.«

Postoje tri krštenja: krštenje vodom, koje je najuobiča­jenije, krštenje krvlju kad netko umre za vjeru kao mučenik i, konačno, krštenje želje, kad živiš po savjesti i božanskoj istini ukoliko se ona može spoznati. Moramo smatrati da ljudi koji žive po savjesti a ne poznaju Isusa Krista ni nje­gove Crkve, primaju to krštenje na nevidljiv način zbog svoje želje.

D: Zašto se krste tek rođena djeca? Zašto se ne čeka da dođu u dob kada će se sami moći slobodno odlučiti? Čuo sam da su se u prvim vremenima krštavale samo odrasle osobe. To mi izgleda bolje, jer su tada krštenici slobodni. Kad su mene krstili, prisilili su me da postanem kršćanin bez mojeg pristanka.

J: Kad si se ti rodio i krstio, tvoji su roditelji izabrali umjesto tebe i oni su umjesto tebe obećali da ćeš biti vjeran vjeri. Ti, dakle, nisi mogao birati. Ali, ako si dobro shvatio ono što sam ti rekao o krštenju, znaš da po krštenju ulazi­mo u božanski život. Čemu čekati dob od petnaest godina da bi se djetetu pružila milost da bude građanin neba? Ti si Hrvat od svojega rođenja premda svoju nacionalnost nisi birao. Majka te je učila govoriti hrvatski bez tvojega pris­tanka. Ne čeka se dob od petnaest godina da bi ti se dala domovina i jezik. Kao što je Hrvatska tvoja zemaljska domo­vina, tako je i kršćanska Crkva tvoja nebeska domovina.

63

Što se pak tiče obećanja koje su dali tvoji roditelji umje­sto tebe na dan tvojega krštenja, kada ti još nisi to mogao razumjeti i kad nisi bio slobodan, ti ga, došavši k razumu, možeš obnoviti. Tada se ti odričeš zla i obećavaš da ćeš živjeti po svojoj savjesti i po zakonu Ljubavi.

Potvrda

Po potvrdi Krist nas ispunja Duhom Svetim. Na početku kršćanstva davali su taj sakramenat Isus i apostoli. Sada ga podjeljuju biskupi. Uoči Muke, Isus je rekao apostolima: »Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će doći na vas i o svemu vas poučiti.« Taj se sakramenat zove potvrda jer utvrđuje i jača u vjeri i, na neki način, potvrđuje krštenje. U času krštenja primio nas je u Crkvu svećenik ili,u slučaju nužde, neki laik. No, potvrdu ti podjeljuje glavar mjesne Crkve. On stavlja ruke na dijete i, učinivši mu znak križa na čelu blagoslovljenim uljem, kaže mu: »Primi pečat Dara Duha Svetoga.« Podsjećam te da je Duh Sveti, treća osoba Presvetog Trojstva, duh istine i ljubavi. Budući da je duh istine, on daje djetetu snagu da živi po svojoj savjesti, da se pokorava glasu istine u sebi i da se ne stidi svojega kršćanstva. Duh nam daje snagu da svjedočimo pred lju­dima, naročito kad je to teško. Mučenici su umrli za vjeru jer su bili prožeti Duhom.

No, budući da je Duh Sveti ujedno duh ljubavi, on u nas ulijeva snagu ljubavi, što znači ljubiti? Znači stavljati se uvijek na mjesto drugih i činiti im ono što želimo da drugi čine nama.

Budući da je Duh istine i ljubavi Duh svetosti, Duh Sveti pomaže kršćanima da šire Kristovu istinu i ljubav i da pri­premaju Božje kraljevstvo na zemlji i na nebu.

Euharistija (Sveta pričest)

Već sam ti ispričao kako je Isus ustanovio svetu pričest. Sada ću poći malo dalje i reći ti nekoliko riječi o onom što se zove žrtvom mise, a što danas često zovu euharistij-

64

skim slavljem. Euharistija ima dva vida: ona je u prvom redu žrtva, i to Kristova žrtva, a zatim je ona i sveta gozba, Kristova gozba. Izraz »hostija« znači žrtvu prinesenu ne­beskom Ocu, dok izraz »euharistija« znači zahvalu. Euharisti­ja se još zove Presveti Oltarski Sakramenat jer se prikazuje i čuva na oltaru ili kraj oltara. Tako je Euharistija i žrtva i sakramenat, i to najotajstveniji i najveći od svih sakrame­nata, središte katoličke liturgije. Međutim, ona je istodobno i misna žrtva.

D: Prihvaćam što ste mi rekli, ali ne mogu to razumjeti. Biste li mi to mogli bolje objasniti?

J: Pokušat ću. Da bi mogli iskazati poštovanje prema Bogu, od koga su dobili život, ljudi su svih zemalja htjeli pokazati da su mu podložni. Nekada su ljudi, da bi iskazali Bogu to poštovanje, žrtvovali neko živo biće, na primjer janje. Ispustili bi njegovu krv na kameni stol što su ga zvali oltarom, tj. žrtvenikom, i taj se čin zvao ž r t v a .

Žrtva se sastoji uvijek u tome da se podloži ono što je manje vrijedno onome što je više vrijedno, ograničeno ne­izmjernom, tijelo duhu, čovjek Bogu. Učenjak koji želi ot­kriti neku tajnu prirode žrtvuje vrijeme i snagu za znanost. Kozmonaut koji se zatvara u čeličnu kapsulu te napušta Zemlju i njezinu težu također se žrtvuje. Majka koja bdije nad bolesnim djetetom žrtvuje se. I ti, iako si još dijete, kad se odrečeš nekog užitka da bi bolje izvršio svoj zadatak ili da bi pomogao nekom prijatelju, činiš također žrtvu: žrtvuješ ono što je u tebi niže za ono što je više.

D: Ipak ne razumijem zašto Bog traži da mu se prinose žrtve. Kako to može razveseliti Boga ako ja trpim ili ako se lišim kojeg užitka?

J: Bog od tebe ne traži muku i patnju. Bog želi da ga ti ljubiš iznad svih stvari, a ti znaš da nema veće ljubavi od one kad čovjek daje svoj život za one koje ljubi. To čine supruzi u braku, građani za domovinu, prijatelj za pri­jatelja.

Govorio sam ti kako je Sin Božji, postavši čovjekom po imenu Isus, htio da nam pruži dokaz potpune ljubavi. Bu­dući da je živio među Židovima i pripadao njihovu narodu i običajima, odabrao je žrtvu da je svi Židovi razumiju. Re­

65

kao sam ti da su Židovi častili Boga, žrtvujući mu posebno u vazmeno vrijeme jaganjca, kojega bi zaklali nožem, ispustivši mu krv. To je bilo potpuno žrtvovanje. Isus je htio da bude kao to janje kako bi nam pružio dokaz i znak potpune lju­bavi. Sin Božji, postavši čovjekom, pristao je da podnese smrt sličnu smrti žrtvovanog jaganjca. Njegova krv istekla je na zemlju iz njegovih rana.

Eto, treba da to znaš kako bi mogao pravo razumjeti što se događa u euharistiji ili na misi.

D: Ali kako mi to što ste rekli o onome što se nekada dogodilo kod Židova može objasniti što se sada događa pod misom? U misi nema ni vidljivog janjeta, ni vidljivog Isusa, ni prolivene krvi, ni vidljive žrtve.

J: To je ono što zovemo t a j n o m v j e r e . Ti si slo­bodan da u to vjeruješ ili ne vjeruješ. No, vjera koju je naučavao Isus i koju su naučavali apostoli u Crkvi uči nas da nakon posvećenja (konsekracije) kruha po svećeniku kruh više nije kruh nego tijelo Isusovo, a isto tako ni posvećeno vino više nije vino, nego krv Isusova. Tako se ono što se nekada zbilo u času smrti Isusove na brdu Kalvariji sada zbiva na oltaru (na otajstven način), a to je odvajanje krvi od tijela, to jest smrt, to jest žrtva. Stoga vjerujemo da se žrtva mise ne razlikuje od žrtve na križu, samo je to, kako se kaže, nekrvno ali stvarno obnavljanje krvne žrtve. Prema tome, mi bismo morali prisustvovati misi kao da prisustvu­jemo smrti Isusovoj jer Isus umire samo jedanput, ali po neobjašnjivoj tajni, koja je temelj kršćanske religije, on na tajanstven način obnavlja tu svoju žrtvu svaki put kada svećenik služi svetu misu.

Sakramenti pomirenja

J: Što treba uraditi kada smo svjesno i svojevoljno učinili zlo? Valja to požaliti i odlučiti da više to nećemo učiniti. To svakom razumnom čovjeku kaže unutarnji glas koji zo­vemo savjest.

No, kršćanin je po krštenju ušao u društvo Božjih prija­telja. Ako on nakon krštenja teško sagriješi, biva isključen, kao što bi bio isključen iz neke ekipe ili momčadi kad ne bi

66

poštivao njezina pravila. Kad je netko isključen, valja ga ponovo primiti. To ponovno primanje, to »pomirenje nakon krštenja«, nekad se običavalo zvati pokorom, a danas se ra­dije upotrebljava izraz »pomirenje«. U oba slučaja potrebna je ispovijed, tj. priznanje grijeha pred svećenikom.

Kad si sagriješio, ti se ispovijedaš svećeniku, koji pred­stavlja Krista i oprašta ti u njegovo ime.

D: Nije ugodno priznavati svoje grijehe i krivice nekom drugom čovjeku, čak i ako je svećenik. Više volim ispovije- diti se samom Bogu.

J: U stvari ti se ispovijedaš Bogu, a svećenik je samo njegov predstavnik. On nije tu da bi te osudio, kao što to čine suci na sudu koji lopove stavljaju u zatvor. Svećenik je, naprotiv, tu da bi ti oprostio potpuno i zauvijek.

Bez sumnje, teško je priznati svoje grijehe i krivice, ali je ugodno znati da su zaboravljeni zauvijek i potpuno. Da­pače, često Bog daje da iz zla izađe neko veće dobro, kao što se to pripovijeda o nekim grešnicima i grešnicama u Evanđelju. Onome koji više ljubi, više se i oprašta, i obratno. I stoga ispovijed ne bi za tebe smjela biti nekakva muka, nego izvor radosti. Onaj koji se ispovijedio, sav je radostan, kao čovjek koji bi ponovno postao dijete i započeo nov život.

D: Rekli su mi da ima smrtnih i lakih grijeha. Što znače te riječi, koje ja ne razumijem?

J: Grijesi su nalik na bolesti. Ima sasvim lakih bolesti, kao što je prehlada, a ima teških, kao što je npr. tifus. Ima i bolesti koje prijete smrću.

Bolesničko pomazanje

Ima još jedan sakramenat pomirenja, to je bolesničko pomazanje. Pomazanje je znak nježnosti, blagosti i oprosta. Apostol Jakov piše: »Ako je netko bolestan, neka pozove sve­ćenike i neka oni nad njim mole pošto su ga pomazali u ime Gospodinovo. Ako je počinio grijehe, bit će mu oprošteni.« Mi vjerujemo da bolesničko pomazanje jača tijelo i dušu, pomaže nam da se ne bojimo smrti i da bez straha učinimo odlučni korak.

67

Sakramenti života

Postoje dvije vrste života: naravni život, koji je zajednički svim živim bićima, i nadnaravni život, a to je prijateljstvo s Bogom. Prvi život je vidljiv, a drugi nevidljiv. Mi ne živimo uvijek, nego umiremo, i tako jedna živa bića dolaze iza drugih.

Bog je htio da se naravni život prenosi preko veze muš­karca i žene. Ta se veza zove b r a k .

Nadnaravni život prenosi se sakramentima koje daju sve­ćenici. Sakramenat po kojemu se postaje svećenik zove se s v e ć e n i č k i r e d .

D: Znam, ali sam vam htio postaviti neka pitanja. Zašto je potrebno da jedan muškarac oženi samo jednu ženu? On bi mogao imati više žena, kao što je to bio običaj u nekim zemljama, pa čak, kako su mi rekli, i kod Židova prije Isusa Krista.

J: Ako neki čovjek ima više žena, one mu nisu ravne, nego su mu sluškinje. Prava pak i duboka ljubav između muškarca i žene iziskuje da oni budu jednakopravni i da imaju isto dostojanstvo. U početku postojanja ljudskoga ro­da Bog je stvorio jednoga muškarca i jednu ženu, Adama i Evu, i rekao: »Čovjek će ostaviti oca i majku. Prionut će uz svoju ženu i bit će dvoje u jednom tijelu.« To je veličina i tajna ženidbe, i stoga Isus nije dopustio razvod braka, na­kon kojega bi čovjek mogao sklopiti novi brak.

D: Ne razumijem zašto nije dopušteno razvesti se ako se prestane ljubiti. Zašto bi onda čovjek još morao živjeti za­jedno sa svojim bračnim drugom? Kad više nema ljubavi, nema više ni braka.

J: Prava je ljubav, kao što ćeš kasnije shvatiti, ljubav koja se daje zauvijek. Ljubav je jaka kao smrt. Ljubav nije, kako to misle mnogi ljudi, nekakav siloviti i prolazni osjećaj. To je obećanje da će se živjeti zajedno. Stoga valja dobro razmisliti prije nego čovjek stupi u brak. Valja vidjeti može li se osobi koju ljubimo obećati da ćemo je uvijek ljubiti, i onda ako je ona bolesna, iznakažena, stara. Poznato ti je i to da su djeca rastavljenih obično nesretna. Oni više ne

vide zajedništvo oca i majke koje predstavlja ljepotu i mi­linu obitelji.

D: A sada bih vas htio zapitati kako se može znati da je netko pozvan da bude svećenik?

J: Može se znati po unutarnjem glasu koji čovjeku os­tavlja njegovu slobodu i koji zovemo »zvanjem«.

D: Ali zašto kažu da je savršenije imati zvanje nego ga nemati? Zar kršćanin laik ne može biti isto tako savršen kao i svećenik? I zašto katolička Crkva ne dopušta svećenicima da se žene?

J: Isus se nije ženio. Ako se svećenici ne žene, to je zato da budu slobodni, da se uvijek i potpuno mogu staviti na raspolaganje drugome. To im je lakše ako se ne moraju brinuti za svoju ženu i djecu. Takva raspoloživost za druge je savršenije stanje. Istina, jedino pravo savršenstvo jest savršenstvo ljubavi koju samo Bog vidi u našim srcima. Majka obitelji, laik ili dijete mogu imati više ljubavi od ne­kog svećenika. No, način života koji je najsličniji Isusovu ži­votu na zemlji jest život svećenika koji združuje svoju žrtvu sa žrtvom Isusa Krista.

69

Posljednji dio

VJEČNI ŽIVOT

Smisao života

Vječna sadašnjost

Uskrsnuće tijela

Molitva i ljubav

SMISAO ŽIVOTA

Na kraju naših susreta ponovno smo suočeni s jedinim pitanjem koje si svi ljudi, pa čak i sva djeca, postavljaju u tišini srca. To je pitanje: »Koji je smisao života? Č e m u i z a š t o život?«

Znanost nam odgovara na pitanje k a k o : kako se rađa, kako se trpi, kako se umire, kako postoje atomi ili zvijezde. No znanost nam ne kaže z a š t o s e i s k o j o m s v r h m rađa, trpi ili umire. Mi pak želimo i potrebno nam je da saznamo smisao našega života.

Znanost nam je omogućila da postignemo čudesa. Mogli smo poletjeti sa Zemlje i popeti se na Mjesec. Ali znanost nam ne objašnjava z a š t o smo na svijetu i što nas čeka nakon smrti. Živjeti i ne znati zašto živiš nepodnošljivo je.

Bog, koji je čovjeka stvorio iz ljubavi, ne može ga ostaviti u tjeskobi zbog neznanja o smislu vlastitog života. Stoga je objavio po Isusu Kristu ljudima razlog radi kojega su na svijetu. Podsjetit ću te na Isusovu pouku.

J: Zašto smo stvoreni i zašto smo na svijetu?D: Stvoreni smo i na svijetu smo zato da bismo Boga

spoznali, ljubili i služili, usavršavajući se, pomažući jedni drugima i nastojeći da svijet učinimo boljim.

J: Ne postoje li dva načina da spoznamo Boga?D: Da, postoje dva načina spoznaje Boga. Za vrijeme ovo­

ga života spoznajemo Boga kao preko nekoga vela, a nakon ovoga života spoznajemo ga licem u lice u punoj svjetlosti.

J: Ne postoje li isto tako i dva načina kako da Boga ljubimo?

72

D: Da, postoje dva načina da Boga ljubimo. Možemo ga ljubiti ne misleći na nagradu, a možemo ga ljubiti i tako da mislimo kako ćemo zato postići nagradu i izbjeći kaznu.

J: Od ta dva načina prvi je savršeniji od drugoga. Valja nastojati ljubiti na savršen način. To se zove čista ili savr­šena ljubav. Isto tako, postoje dva načina kajanja za svoje pogreške. Možemo se za njih kajati zbog toga što smo njima zaslužili kaznu i zbog toga što smo njima uvrijedili Boga.

Sada ću ti reći zašto smo stvoreni i zašto smo na svi­jetu. Kao što smo već istaknuli, na svijetu smo zato da Boga spoznamo, ljubimo i služimo te da postanemo dostojni na­grade vječnoga života. Često ćeš slušati kako kršćani ne vole dužnost jer izvršuju tu dužnost radi nagrade. Možda će ti tkogod reći da su oni koji ne vjeruju ni u što moralniji i čistiji od kršćana. No, ako si dobro shvatio što smo upravo rekli, razumjet ćeš i to da nam je dužnost nastojati ljubiti Boga na čist i neproračunat način. Župnik je arški govorio: »Ako iza smrti nema ništa, bit ću doista pogođen, ali neću požaliti što sam živio ljubeći Boga.«

73

VJEČNA SADASNJOST

J: Vječni život jest život koji ne svršava, život gdje ćemo mi uvijek biti prisutni u Bogu i Bog u nama.

D: Daje li Bog svima isti vječni život?J: Ne, Bog je dobrima obećao vječni život, a onima koji

svjesno čine zlo zaprijetio vječnom smrću.Život vječni još zovemo nebom, ne zato što bi se on

odvijao negdje među zvijezdama, nego zato što je zvjezdano nebo simbol (znak) ljepote i sreće.

D: Kako zovemo vječnu smrt?J: Vječnu smrt zovemo paklom, ne zato što bi on bio u

nekakvom podzemlju gdje vječno gori vatra, nego zato što je to simbol života nesretnika koji su Boga zauvijek izgubili.

D: Ima li iza smrti samo nebo i pakao?J: Ima i treće stanje koje zovemo čistilištem jer se tu

nalaze oni koji su sigurni da će doći u nebo, ali se još mo­raju pročistiti.

D: Htio bih vam sada postaviti nekoliko pitanja u vezi s vječnim životom. Kažete mi da je to život koji vječno traje. Mora da je to prilično dosadno. Kad bih stalno igrao istu igru, brzo bi mi dosadilo. Mislim da ne bih želio vječno živ­jeti. Tisuću godina, na primjer, bilo bi mi dovoljno.

J: Pokušat ću ti objasniti što se razumijeva pod v j e č ­n o š ć u . Kaže se da vječnost nema svršetka da bi se is­taknulo kako se vječnost razlikuje od vremena. Vrijeme, ko­liko god trajalo, uvijek ima svršetak. Na primjer, praznici imaju svoj svršetak. No vječnost nije slična vremenu. Bitna oznaka vječnosti nije trajanje ili duljina, nego prisutnost ili

74

sadašnjost. Vječnost je vječna prisutnost, vječna sadašnjost. To je prisutnost radosti koja postaje sve veća, radosti koja je uvijek tu, nazočna. Znaš kako te može razveseliti prisut nost nekog prijatelja. Vječnost je prisutnost Boga u nama i nas u Bogu. Vječni život je naš život pretvoren u tu pri­sutnost. Pakao, naprotiv, jest odsutnost Božja, vječno odva­janje od Boga, čega se čovjek treba bojati kao najveće nesreće.

75

USKRSNUĆE TIJELA POSLJEDNJI SUD I OPĆINSTVO SVETIH

J: Kako glasi kraj Vjerovanja?D: Vjerujem u općinstvo svetih, uskrsnuće tijela i život

vječni. Amen.

J: Htio bih ti objasniti te riječi, a ponajprije što je to »općinstvo svetih«.

Ti nisi uvijek s onima koje voliš, ali znaš da mi, kad nekoga volimo, bili od njega daleko ili njemu blizu, osjećamo kako smo s tom osobom povezani i sjedinjeni. Smrt, koja je veliki rastanak, ne rastavlja one koji se ljube. Razumiješ li ti to?

D: Da, razumijem.

J: Postoji, dakle, nevidljivo jedinstvo osoba koje se ljube. Kako su te osobe ujedinjene u Bogu, to se jedinstvo zove op­ćinstvo svetih, jer je tu Bog »sve u svemu«. Među prijate­ljima Božjim ima ih koji su došli do cilja, neki su mu sasvim blizu, a neki trče kako bi do njega došli. Neki su vjernici još na zemlji, a drugi su, kako mi to kažemo, na nebu, ali između jednih i drugih nema odvojenosti jer žive od iste ljubavi. Razumiješ li i to?

D: Ali zašto se onda u Vjerovanju govori o »uskrsnuću tijela«? Što znače te riječi?

J: Smrt je odvajanje duše od tijela. Nakon smrti tijelo se pretvara u prah i pepeo. Duša pak odlazi da počiva na tajanstven način u Bogu. Međutim, ta odvojenost, koja je okrutna i neobjašnjiva, bit će prevladana. Mi vjerujemo da će se duša opet združiti s tijelom, koje više neće umrijeti i koje će biti slika naše duše, lijepo poput duše sjedinjene s Bo­gom. To tijelo, obučeno u slavu, zovemo proslavljenim ili slavnim tijelom.

76

D: Ali kako mi to znamo i na temelju čega se možemo tome nadati?

J: Mi to znamo iz riječi i primjera Isusa Krista. Isus je rekao: »Oni koji su činili dobro, uskrsnut će na život, a oni koji su činili zlo, na osudu.« Dobrima, koji će biti njemu zdesna, Krist će reći: »Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, i primite kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta«, dok će zlima, koji će mu biti s lijeve strane, reći: »Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni!« Nakon uskrs­nuća mrtvih bit će sud koji zovemo Posljednjim sudom. To će biti svršetak povijesti svijeta, i mi na to moramo uvijek misliti.

D: To što mi kazete, zadaje mi strah!J: Kad bi ti bio teško bolestan, a ja ne bih htio da ti

zadam strah određujući ti lijek ili operaciju koja bi te mogla spasiti, ne bih postupio kako treba. Moraš biti hrabar da shvatiš čemu se izvrgavaš ako činiš zlo. Savjest ti kaže da se Božjim očima ne može ništa sakriti i da će se u posljed­nji dan sve otkriti.

D: Ali kakvo će biti uskrsnuće tijela nakon suda?J: Isus nam je o tom dao neku sliku kad je uskrsnuo i

kad su ga njegovi prijatelji mogli vidjeti, dotaknuti i družiti se s njime kroz četrdeset dana. Tako znamo da će na kraju vremena vidljivi svijet biti preobražen, da će Bog biti sve u svemu i da će to biti konačna pobjeda Dobra nad Zlim, da će nastupiti radost u svim srcima i ono što zovemo vječnim životom. Moramo imati na pameti, i ja ti to neprestano po­navljam, da je Bog ljubav i da je tako ljubio svijet te mu je dao svojega jedinorođenog Sina, da savršena ljubav raspr- šuje strah i da Bog oprašta grešnicima koji se pokaju. Sjeti se riječi koje će biti izgovorene na sudnji dan i koje pred­stavljaju zakon kršćanske sreće. To je osam blaženstava iz Govora na gori:

»Blago siromasima u duhu jer je njihovo kraljevstvo nebesko!

Blago onima koji tuguju jer će se utješiti!Blago žednima i gladnima pravde jer će se nasititi!

77

Blago milosrdnima jer će postići milosrđe!Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!Blago mirotvorcima jer će se zvati sinovi Božji!Blago progonjenima zbog pravednosti jer je njihovo kra­

ljevstvo nebesko!«Obličje ovoga svijeta prolazi. Naša je nada upravljena

svijetu budućnosti. Znamo da će Isus Krist, Gospodar povi­jesti, dovesti čovječanstvo do svrhe i savršenosti usprkos svim zaprekama.

»Život je vječni da spoznaju tebe i onoga kojega si poslao, Isusa Krista.«

»Oko ljudsko nije vidjelo, ni uho čulo, ni srce osjetilo što je Bog pripravio onima koji ga ljube.«

»Kad smrtno biće bude obavijeno besmrtnošću, tada će se ispuniti riječi Pisma: Smrti, gdje je tvoja pobjeda?... I kad sve bude podloženo Kristu, Krist će se podložiti Ono­me koji mu je sve podložio, da Bog bude sve u svemu.«

78

MOLITVA I LJUBAV

Još bih ti htio reći nešto o m i s l i i m o l i t v i . Sv. Ivan od Križa rekao je: »Jedna jedina ljudska misao vrijedi više nego čitav svemir: stoga jedino Bog zaslužuje da mu ona bude upravljena.«

Tajna je ljubavi u tome da čini međusobno jednakima one koji ljube. Onaj koji ljubi, ne može biti sretan ako ne osjeća da je ljubljen isto tako kao što ljubi.

Moliti znači razgovarati s Bogom i s njime se sjediniti. Molitva je razgovor s Bogom, disanje duha u Bogu.

Ima više načina molitve. Možemo moliti u crkvi, s drugi­ma, služeći se molitvama Crkve. Možemo moliti i kod kuće, služeći se molitvama koje smo sami sastavili. Konačno, mo­žemo moliti u tišini i šutnji, bez riječi, na putu ili u kre­vetu. U tom slučaju valja otvoriti svoje srce. Naše je srce maleno, ali ga molitva proširuje i osposobljuje za ljubav prema Bogu.

Valja moliti da bismo zahvalili Bogu i da bismo ga za­molili da se objavi svim ljudima, da nam pomogne kako bismo mogli izvršiti njegovu volju. No valja moliti i za svag­danji kruh, za oproštenje grijeha i za oslobođenje od zla.

Bog nam ne daje odmah ono što ga molimo, ali nam daje uvijek ako je ono što molimo nama na dobro i sreću.

Ljubiti Boga jest sreća čovjeka na zemlji. U duši koja je sjedinjena s Bogom uvijek je proljeće, govorio je župnik arški.

D: Ako je to što vi kažete istina i ako je molitva sjedi­njenje s Bogom, zašto danas tako malo ljudi vjeruje u Boga i zašto ih tako malo moli?

79

J: Postavljaš mi pitanje koje se ne može izbjeći u našem vremenu kad ima tako malo vjernika.

Ipak se može reći da je sve što postoji (bilo to kamenje, životinje ili ljudi) ujedinjeno s Bogom, makar i nesvjesno, jer je Bog sve stvorio, jer je posvuda prisutan, jer je sve upućeno prema njemu i jer će uskoro Bog biti sve u s v e m u .

I stvorenja koja nemaju svijesti nalaze se u stanju mo­litve. Jedan je prorok rekao da zvijezde pripovijedaju slavu Božju, a sv. Franjo Asiški je gledao kako brat Sunce slavi Gospodina. Pjev ptica, miris cvijeća, snijeg na planinama, oceani u svom kretanju, sve to predstavlja neku vrstu šut­ljive molitve, kako je to poznato pjesnicima.

Pa i brojni ljudi koji ne mole u stvari se mole, i ne zna­jući, nepoznatom Bogu. Mi kršćani treba da im kažemo ime toga nepoznatog Boga, za kojim čeznu i uzdišu.

Nema čovjeka koji u skrovitosti svojeg srca ne bi molio, makar i neodređeno i nejasno: »Bože, ako postojiš, smiluj mi se!« Mi kršćani nismo odvojeni od ostalih ljudi, »čija je vjera poznata samo Bogu«. Mi smo delegati ljudi pred Bo­gom. Mi molimo za one koji ne mole, kao što se vojnici bore za one koji se ne bore.

D: Ali zašto se molimo i svecima, a ne samo Bogu?J: Sveci su zaista naši nebeski prijatelji. Mi mislimo da

su naši mrtvi zajedno sa svetima, da žive u Bogu i da i dalje ljube one koji su još ostali na zemlji.

Mislimo da mrtvi i sveti mole Boga za nas i da preko njih možemo upućivati svoje molbe, kao što nas na ovom svijetu prijatelj može preporučiti nekom ugledniku. Sveci su ogledalo Isusa Krista, kojega svaki od njih odražava na svoj način.

Između svih molitava dvije su koje su zajedničke svim kršćanima. Jedna je od njih Očenaš. Treba je naučiti na­pamet.

Htio bih ti ovdje reći kako je potrebno u tvojim godina­ma neke stvari naučiti napamet. Doći će vrijeme kad će riječi koje si naučio napamet u tebi odzvanjati. Tako posta­ješ bogat: bio ti slijep, bio ti u zatvoru ili se šetao ulicom,

80

ti u dnu svoje duše čuješ riječi koje si naučio. Očenaš je kratka i sadržajem bogata molitva. Naučio nas ju je sam Sin Božji da bismo se njome obraćali Bogu:

Oče naš, koji jesi na nesebima, sveti se ime tvoje.Dođi kraljevstvo tvoje.Budi volja tvojakako na nebu tako i na zemlji.Kruh naš svagdanji daj nam danas.I otpusti nam duge našekako i mi otpuštamo dužnicima našim.I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.

U ovoj molitvi ti zaboravljaš na sebe i misliš na Boga i svoga bližnjega. Taj zaborav sebe zove se l j u b a v . Moliš Boga da njegovo ime bude »posvećeno«, tj. da ga ljudi priznaju, ljube ga i klanjaju mu se. Zatim moliš da »dođe njegovo kraljevstvo«, tj. da zavlada pravda i mir i da se »vrši njegova volja«, što ne treba posebno objašnjavati. Ove prve tri molbe jesu molitva hvale. To znači da se diviš Bogu, a pri tom ništa od njega ne tražiš, kao što, našavši se pred nečim lijepim, ne kažeš drugo nego: »Oh, kako li je to lije­po!« ili, susrevši nekog dobrog čovjeka, usklikneš: »Oh, kako li je on dobar!« To se zove h v a l a .

Nakon toga slijedi p r o s n a molitva, u kojoj moliš i za sebe. Što ćeš moliti? Prvo »kruh svagdanji« za danas, tj. hranu tjelesnu i duševnu za današnji dan, ne brinuti se pre­više što će biti sutra. Zatim moliš za oproštenje svojih gri­jeha, obećavajući da ćeš i ti oprostiti kad ti netko naškodi ili te uvrijedi. Konačno, moliš da te Bog oslobodi od svega što ti smeta i zadaje ti muku i neugodnost. Ne tražiš od Boga da budeš potpuno oslobođen od svake napasti ili kušnje — jer, nadvladavajući kušnje postaješ jači — nego moliš da kušnje ne budu za tebe preteške.

81

Ima i druga uobičajena molitva: Zravo, Marijo:

Zdravo, Marijo, milosti puna,Gospodin s tobom; blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus.Sveta Marijo, Majko Božja,moli za nas grešnike,sada i na čas smrti naše. Amen.

Djevica Marija je majka Isusa Krista. Ona je, dakle. Majka Božja, jer je Isus Bog. Kršćani su uvijek mislili kako Bog ništa ne može odbiti onoj koju je izabrao za majku svojega Sina. Oni je u »Zdravomariji« mole za pomoć u dva najvažnija trenutka svog života. To je trenutak sadašnjosti i trenutak smrti. Mariju molimo da nam pomogne najprije u vremenitom životu, a zatim u životu koji dolazi nakon smrti i koji zovemo vječni život. U tom će se životu ostva­riti zajedništvo svih ljudi u v j e č n o j l j u b a v i i j e ­d i n s t v u .

82

DODATAK

Molitve

i

ispovijest vjere

JUTARNJA MOLITVA

Dragi Bože, neka tvoja volja bude i moja volja i moja ljubav. Daj mi da mogu tražiti, naći i ostvariti ono što se tebi sviđa. Ti imaš sa mnom velike planove: daj da ih upo­znam i izvršim.

Neka u svakom času moja duša leti prema tebi. Daj da shvatim kako je mrtvo svako djelo koje tebe ne časti. Daj da moja pobožnost bude više polet srca nego navika.

Daj mi, dobri moj Bože, da se ne uzoholim i ne uzobi- jestim u radosti, a isto tako da ne očajavam i ne budem utučen u žalosti. Daj da budem čist, marljiv i strpljiv, da trpim ne mrmljajući.

Nauči me da sve svoje muke i suprotivštine mjerim mje­rom tvojega križa. Uspoređujući ih s tvojom mukom, shvatit ću kako su moje nevolje male i neznatne.

Najviše te pak molim da mi daš mir, vedrinu i radost.Neka nebeska radost obasja zemlju, neka vječna sreća

bude prisutna u mojoj nadi i ufanju.Daj da budem uvijek veseo i smiren kao da sam u tvojoj

kući s anđelima i svetima.Brani me i štiti me ovoga dana.Daj da budem budan i uvijek živ u tebi!

VEČERNJA MOLITVA

Bože moj, dolazim ti večeras prije nego legnem spavati.Dao si mi da proživim lijep dan.Hvala ti za sve što je ovoga dana bilo za mene dobro, za

sve istine koje sam saznao i naučio, za prijatelje koje sam bolje upoznao, za sve prilike koje si mi pružio kako bih mogao rasti i napredovati, za sve čime si me obdario.

84

Molim te da mi oprostiš moje grijehe i pogreške. Žao mi je kad vidim zlo što sam ga učinio svojim riječima, mislima i djelima. (Ispit savjesti.) Žao mi je i za dobro koje si oče­kivao od mene, a ja sam ga propustio učiniti. (Ispit sa­vjesti.)

Prikazujem ti svoj počinak kako bih mogao obnoviti svoje snage i još ti bolje služiti.

Blagoslovi sve ljude!Oprosti grešnicima! Pomozi onima koji trpe! Umirućima

daruj vječni život! Usnut ću u sjeni tvojih krila. U tvoje ruke predajem duh svoj.

VJEROVANJE(Dulji tekst)

Vjerujem u jednoga Boga, Oca, Sina, Duha Svetoga, pra­vo trojstvo u savršenom jedinstvu. Vjerujem da je Bog čisti duh, neizmjerna punina bića, svijesti i ljubavi.

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. Vjerujem da svako stvoreno biće počinje i razvija se samo po vezi sa živim Bo­gom. Vjerujem da je Bog slobodan i da je učinio čovjeka na svoju sliku. Vjerujem da je svijet po svojoj prirodi dobar i da zlo u svijetu postoji samo zbog zloupotrebe slobode. Vje­rujem da Bog zlo pripušta samo imajući u vidu neko veće dobro.

Vjerujem u Boga Sina, jedinorođenog od Oca u vječnoj sadašnjosti: pravoga Boga od pravoga Boga, Svjetlo od Svjetla, rođena a ne stvorena, istobitna s Ocem, po kojemu je sve stvoreno.

Radi nas ljudi i radi našega spasenja Sin se utjelovio po Duhu Svetomu od bezgrešne Djevice Marije i postao čovje­kom: Isus Krist, pravi čovjek i pravi Bog.

On je živio među nama, pun milosti i istine. Učio nas je ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu u Bogu, u vjeri i u nadi, u ljubavi čija se punina očituje u blaženstvima Evanđelja: u siromaštvu po duhu, blagosti, podnošenju boli u nadi, žeđi za pravdom, milosrđu, čistoći srca, mirotvorstvu i progonstvima pretrpljenim radi pravde.

85

Raspet za nas pod Poncijem Pilatom, Krist je podnio svoju muku i bio položen u grob. Uskrsnuo je treći dan po Svetom pismu. Sjedi s desne strane Ocu. Mi smo to saznali od svje­doka njegova života, njegove smrti i njegova uskrsnuća.

Krist će ponovo doći u slavi da sudi žive i mrtve. I nje­govu kraljevstvu neće biti kraja.

Vjerujem u Boga Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i Sina. On se s Ocem i Sinom zajedno časti i jednako slavi; i Otac, Sin i Duh Sveti jedan su Bog. Duh Sveti je govorio po prorocima i govori glasom Crkve koju oživljava.

Vjerujem u Crkvu, jednu, svetu, katoličku, tj. univerzal­nu, i apostolsku, tj. povezanu s apostolima po neprekidnom povijesnom slijedu. Ona nastavlja tijelo Kristovo, Kristovo utjelovljenje. Ona obuhvaća u općinstvu svetih vjernike na ovom prolaznom svijetu i izabranike u drugom životu. Vjer­nici su otvoreni ili prikriveni učenici Kristovi, skupljeni stvarno ili u nakani pod vidljivim i organiziranim vodstvom. To vodstvo Crkve nastavak je vodstva apostola, izabranih od Isusa Krista, a osobito Petra, prvaka apostolskoga.

Vjerujem da Duh Sveti prosvjetljuje Crkvu kako bi mo­gla bez iskrivljenja tumačiti Kristovu poruku kojoj je Sveto pismo, od Boga nadahnuto, jedan od povlaštenih oblika. Vjerujem da se Crkva, tako prosvijetljena, može svečano izjasniti glasom Petrova nasljednika ili nasljednika apostol­skih ujedinjenih u Petrovu nasljedniku.

Vjerujem da u tajanstvenom činu koji zovemo misom — gdje svećenik ponavlja riječi i kretnje Isusove na Posljed­njoj večeri uoči Muke — kruh i vino postaju samo biće Isusa Krista, Čovjeka-Boga, koji se nama daje kao duhovna hrana za život vječni.

Vjerujem da je ta stvarna prisutnost Kristova isto što i potpuni dar života koji je Isus radi nas prinio Ocu svojom žrtvom na križu.

Uzdam se u jedinstvo svih kršćana za koje je Isus umro.Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život vječni, gdje će Bog

biti sve u svemu.

86

VJEROVANJE(Kraći tekst)

Vjerujem u Boga, neizmjernu ljubav.Vjerujem u Oca svemogućega, koji je iz ništa stvorio

nebo i zemlju, vidljivi i nevidljivi svijet.Vjerujem u Isusa Krista, Sina jedinoga, rođenog od Oca

u vječnoj sadašnjosti, pravoga Boga, rođena od pravoga Boga; on se radi nas ljudi i radi našeg spasenja utjelovio po Duliu Svetomu od Marije Djevice i postao čovjekom; on je živio među nama pun milosti i istine; trpio je pod Poncijem Pila­tom, umro i uskrsnuo u slavi Očevoj, odakle će doći suditi žive i mrtve.

Vjerujem u Duha Svetoga koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi.

Vjerujem da je Crkva tijelo Kristovo i da ona nastavlja njegovo djelo i njegovu prisutnost.

Vjerujem da žrtva mise na tajanstven način obnavlja žrtvu križa. Vjerujem da je Krist stvarno prisutan u Euha­ristiji, toj nebeskoj hrani.

Vjerujem u otpuštenje grijeha, u rast pravednika u lju­bavi, u zajedništvu živih i mrtvih.

Nadam se jedinstvu svih kršćana.Vjerujem u uskrsnuće mrtvih, u život vječni.Iščekujem čas kada će Bog biti sve u svemu.

87

S A D R Ž A J

Predgovor hrvatskom prijevodu ...............................................5

Uvod................................................................................. 8

Prvi dio: Istina i zajedništvo...................................................... 11Vidljivo i nevidljivo.................................................................12Providnost i molitva...............................................................13Razum i vjera........................................................................... 16Objava istine — Sveto pismo i Evanđelja 18Isus Krist..................................................................................20Pričest.......................................................................................24

Drugi dio: Životna pravila.........................................................27Umjerenost.............................................................................. 29Jakost....................................................................................... 30Razboritost............................................................................... 31Pravednost ............................................................................. 32Vjera........................................................................................... 34Ufanje........................................................................................36Ljubav ....................................................................................... 38

Treći dio: Velike tajne naše vjere............................................ 43Trojstvo.................................................................................... 44Utjelovljenje............................................................................ 46Otkupljenje..............................................................................48

Četvrti dio: Božanski život u nama.......................................... 55Crkva.........................................................................................56Sakramenti.............................................................................. 62

Posljednji dio: Vječni život.........................................................71Smisao života..........................................................................72Vječna sadašnjost....................................................................74Uskrsnuće tijela — Posljednji sud i općinstvo svetih 76 Molitva i ljubav........................................................................79

Dodatak: Molitve i ispovijest vjere...........................................83Jutarnja i večernja molitva.................................................. 84Vjerovanje (dulje i kraće)......................................................85

88

NOVI KATEKIZMI HKD SV. ĆIRILA I METODA

Dr. Ivan Pavić: RADOSNA VIJEST.Novo i dopunjeno izdanje našega najtraženijeg

katekizma s posebnom pripravom za prvopričesni- ke. U razmjerno kratkom vremenskom razmaku dobili smo, eto, i XI. izdanje »Radosne vijesti«, koja je plod dugogodišnjeg rada i iskustva našeg uvaženog katehetskog stručnjaka. Knjiga je bo­gato ilustrirana. U sadržajnom, metodskom i likov­nom pogledu adaptirana je sadašnjim potrebama našeg svagdašnjeg i vjerskog života. Posebno su uzeti u obzir zahtjevi i potrebe djece, roditelja i stručnjaka, naročito onih »s terena«. Cijena 35 d.

KRISTOVA NAUKA. Veliki katekizam za od­rasle.

Predgovor kardinala Wrighta i nadbiskupa F. Kuharica. U izradi katekizma za odrasle, toliko potrebnog za naše vrijeme, kada sve više uviđa­mo da prave katehizacije djece nema ako odrasli ne budu odgojeni i poučeni u vjeri u skladu sa suvremenim potrebama, sudjelovali su vrhunski stručnjaci okupljeni oko kardinala Wrighta. Na hrvatski ga je preveo dr. Josip Weissgerber, D. I. Prema mišljenju mnogih stručnjaka to je bez sumnje danas najbolji katehetski priručnik za odrasle. Cijena 180 d.

Narudžbe prima izdavač:Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda 41000 Zagreb Trg kralja Tomislava 21.