Um i mozak

Jeffrey M. Schwartz, dr. med. sc. i Sharon BegleyUM I MOZAKNEUROPLASTINOST I MO MENTALNE SILES engleskoga prevela

ALEKSANDRA MIHALJEVIZAGREBBiblioteka 21Glavni urednik: NENAD RIZVANOVI

Urednica: JASNA GRUBJEI

Jeffrey M. Schwartz i Sharon Begley

UM I MOZAK

Copyright za hrvatsko izdanje:V.B.Z., d.o.o., 10010 Zagreb, Draevika 12Tel: 6235-419, faks: 6235-418e-mail: info@vbz.hrwww.vbz.hr

Za nakladnika: Boko ZatezaloLektorica i korektorica: Lela esi

Grafika priprema: V. B. Z. studio, ZagrebTisak: Tiskarna Ljubljana, LJUBLJANA, 2005.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica - ZagrebUDK 159.91.01SCHWARTZ, Jeffrey Um i mozak : neuroplastinost i mo mentalne sile / Jeffrey M. Schwartz i Sharon Begley ; s engleskoga prevela Aleksandra Mihaljevi. - Zagreb : V.B.Z., 2005. - (Biblioteka 21)Prijevod djela: The Mind and the Brain. - Bibliografija. - Kazalo.ISBN 953-201-450-01. Begley, SharonI Mozak - Neuropsihijatrijsko gledite

II Um i tijelo - Neuropsiholoki aspektiIII Um - Psihofizioloki aspekti

450221066ISBN 953-201-450-0

Naslov izvornika:THE MIND AND THE BRAINNeuroplasticity and the Power of Mental ForceCopyright 2002 by Jeffrey Schwartz and Sharon Begley.All rights reserved.Published by arrangement with Harper & Collins Publishers, Inc.Copyright 2005. za hrvatsko izdanje V B.Z., ZagrebISBN 953-201-450-0Pohvale knjizi Um i mozakKnjiga Um i mozak iznosi jasne argumente moguem odgovoru na pitanje gdje je mjesto svijesti u svijetu prirode.Brian Josephson, profesor fizike naSveuilitu Cambridge idobitnik Nobelove nagrade za fizikuOvo uzbudljivo djelo opovrgava materijalistiko praznovjerje koje vlada u svijetu biheviorizma i porie premo uma nad mozgom. Primjenjujui uzbudljiva nova otkria kvantne fizike i neuroznanosti, autori su se upustili u odvaan pothvat spaavanja pojma ovjekove slobodne volje.George Gilder, autor knjiga Mikrocosm i TelecosmPustolovno poniranje u neka od najteih pitanja suvremene znanosti - ona koja se odnose na vezu izmeu uma i mozga. Ovo pionirsko, humanistiko djelo stie u pravi trenutak.Colin McGinn, autor knjiga The Character of Mind i The Making of a PhilosopherDubokoumno i zanimljivo; sjajno djelo i vrhunsko intelektualno dostignue koje otvara nove vidike znanstvene filozofije.Floyd E. Bloom, dr. med., bivi glavni urednik asopisa Sciencei predstojnik odjela neurofarmakologijeIstraivakog instituta Scripps

Mojim roditeljima, koji nikada nisu izgubili vjeru u mene;te Nedu, Sarah i Danielu, za strpljenje.Sharon Begley

Cijenjenom U Silanandi Sayadawupovodom njegova sedamdeset i petog roendana.Jeffrey M. Schwartz

Neka sva bia budu zdrava, sretna i spokojnaGovorei o stvarnosti, laik najee podrazumijeva ono to je oito i poznato, no, ini mi se da je najvaniji i najtei zadatak naega vremena upravo rad na razvijanju novog poimanja stvarnosti. Zbog toga uvijek istiem da znanost i religija moraju biti na odreeni nain povezane.Wolfgang Pauli, pismo M. Fierzu, 12. kolovoza, 1948.S psiholoko-epistemolokog stajalita zanimljivo je da mnogi poriu postojanje svijesti, iako je svijest jedina pojava za koju imamo neposredan dokaz. Znanstvenici izbjegavaju odgovoriti na pitanje: Ako ne postoji nita osim sloenih kemijskih procesa u vaemu mozgu, zato vas zanimaju ti procesi? Namee se zakljuak da... rije stvarnost nema isto znaenje za sve nas.Eugene Wigner, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, 1967.ZAHVALE

Obitelj Charlesa i Lelah Hilton vie od jednog desetljea dosljedno je pruala presudno vane donacije i potporu bez koje Jeffrey M. Schwartz ne bi ostvario svoju karijeru na Sveuilitu UCLA.Ova knjiga ima i virtualnog, treeg koautora - Henryja Stappa, ija istraivanja osnova kvantne mehanike ine temelj Schwartzove teorije usmjerene mentalne sile. Za to smo mu duboko zahvalni, kao i za bezbrojne sate koje je proveo s nama, objanjavajui nam osnove kvantne teorije i pregledavajui rukopis.Brojni drugi znanstvenici i filozofi neumorno su darivali svoje vrijeme kako bi s nama raspravljali o svojim istraivanjima ili pregledavali rukopis, a esto i oboje. Od srca zalivaljujemo: Floydu Bloomu, Josephu Bogenu, Davidu Burnsu, Nancy Byl, Davidu Chalmersu, Bryanu Clarku, Almutu Engelienu, Johnu Gabrieliju, Fredu Gageu, Edi Gorbis, Phillipu Goyalu, Ann Graybiel, Iveru Handu, J. Dee Higley, Williamu Jenkinsu, Jonu Kaasu, Nancy Kanwisher, Michaelu Kozaku, Patriciji Kuhl, Jamesu Leckmanu, Andrewu Leuchteru, Benjaminu Libetu, Michaelu Merzenichu, Steveu Milleru, Ingrid Newkirk, Randolphu Nudou, Kevinu Ochsneru, Donu Priceu, Alvaru Pascual-Leoneu, Johnu Piacentiniju, Gregu Recanzoneu, Ianu Robertsonu, Caryju Savageu, Johnu Searleu, Jonathanu Shearu, Davidu Silbersweigu, Edwardu Taubu, Johnu Teasdaleu, Maxu Tegmarku, Elise Temple, Xiaoquinu Wangu, Martinu Waxu i Antonu Zeilingeru. Christopheu Blumrichu zahvaljujemo na trudu koji je uloio da bi ovu knjigu pretvorio u primamljivo remekdjelo, a osobitu zahvalnost upuujemo Judith Regan, Susan Rabiner i Calvertu Morganu za njihovu predanost ovom projektu. Ispriavamo se onima koje smo zaboravili spomenuti (a znamo da takvih ima).UVODHamlet: Moj otac, ko da vidim oca svog.Horacije: Gdje, kraljeviu?Hamlet: U oku svog duha, moj Horacije.William ShakespeareSvakoga utorka, redovito poput prometne guve na cesti I-405, Odsjek za psihijatriju Sveuilita UCLA odrava konzilij, a tom prilikom pozvani istraiva odri jednosatno predavanje o temi od klinike vanosti. Jednoga poslijepodneva, potkraj osamdesetih godina dvadesetoga stoljea, na oglasnoj ploi Neuropsihijatrijskog instituta ugledao sam oglas koji me je ostavio bez daha. Jedna od vodeih bihevioristikih terapeutkinja u dravi trebala je govoriti o svojem istaknutom i iznimno utjecajnom radu na podruju lijeenja opsesivno-kompulzivnog poremeaja (OCD), na kojemu sam, kao neuropsihijatar, i sam obavljao istraivanja. Za opsesivno-kompulzivni poremeaj karakteristina je stalna bujica intruzivnih misli i snanih poriva, najee za pranjem (jer su pacijenti esto pod pritiskom misli o prljavtini i oneienosti smrtonosnim patogenim tvarima) i za provjerom (uslijed neodoljivog poriva da se provjeri je li koji ureaj ostao ukljuen, jesu li vrata ostala otkljuana, odnosno, je li osobi neto drugo promaklo). Imao sam prilino jasnu predodbu o tome to mogu oekivati - predavaica je u medicinskim krugovima bila vrlo poznata po primjeni strogih bihevioristikih naela na psiholoke bolesti. Rije strogo nedovoljno dobro opisuje bihevioristiki pristup. Prvi [1] odlomak prvoga rada u kojemu je slubeno objavljeno bihevioristiko naelo - klasik Johna Watsona iz 1913. godine: Psihologija sa stajalita biheviorista - uspio je jednom jedinom provokativnom reenicom oduzeti ovjeku ljudskost, odbaciti vanost uma sposobnog za razmiljanje i implicitno porei slobodnu volju: Biheviorist, izjavio je Watson, ne poznaje razliku izmeu ovjeka i ivotinje.U sljedeih sedamdeset i pet godina bilo je malo svjetovnih disciplina koje su se tako vjerno drale osnovnog naela svojega utemeljitelja. Ne obraajui pozornost na ostvarenja kognitivne revolucije koja je tijekom osamdesetih godina uzimala zamah i privlaila preobraenike, bihevioristi su se drali svojega uvjerenja da nema potrebe za priznavanjem pacijentovih unutarnjih doivljaja u pokuaju lijeenja psiholokih bolesti kao to su, primjerice, fobije; tovie, pripadnici te kole smatrali su da se sve eljene promjene ponaanja mogu ostvariti putem sustavnog upravljanja pacijentovim okrujem, ba kao to bismo goluba dresirali da kljunom udara po odreenim tipkama tako to bismo ga nagraivali za ispravno ponaanje i kanjavali ga u cilju ispravljanja neispravnog ponaanja. Vjerno slijedei naela bihevioristike teorije, predavaica je zagovarala metodu lijeenja opsesivno-kompulzivnog poremeaja poznatu kao izlaganje i prevencija reakcije.Metoda izlaganja i prevencije reakcije, ili ERP, bila je savreni izraz bihevioristikih naela. U tipinoj ERP terapijskoj seansi pacijent je gotovo potpuno pasivan. Terapeut ga izlae otponcima razliitog intenziteta. Ako se, primjerice, pacijent s opsesivno-kompulzivnim poremeajem uasava tjelesnih izluevina i neprestano se osjea toliko oneienim da se kompulzivno pere, terapeut e ga izlagati upravo tjelesnim izluevinama. Pacijent najprije odredi razinu stresa koju razliiti predmeti izazivaju u njemu. Dodirivanje kvake u terapeutovu uredu (za koju pacijenti smatraju da je prekrivena bacilima onih ljudi koji nakon obavljanja nude nisu oprali ruke) moglo bi iznositi 50. Dodirivanje papirnog ubrusa baenog u umivaonik javnog zahoda moglo bi iznositi 65, majice natopljene znojem 75, zahodske daske u teretani 90, a izmeta ili urina 100. Suoavanje s jednim od tih otponaca ini izlaganje, prvu polovicu procesa. U drugoj polovici, prevenciji reakcije, terapeut onemoguuje pacijentu da kompulzivnim [2] ponaanjem reagira na otponac - u ovom sluaju, pranjem. Terapeut pacijentu ne doputa da odjuri do umivaonika, ve eka da se intenzitet njegova stresa vrati na razinu prije izlaganja. U tom razdoblju ekanja pacijent je prilino pasivan, ali nipoto smiren ili oputen. tovie, suoen s otponcima, trpi neugodnu, bolnu i intenzivnu tjeskobu koja moe trajati satima.Teoretski temelj toga pristupa, ukoliko postoji, obuhvaa prilino nejasnu zamisao da e intenzivna nelagoda pacijenta na neki nain dovesti do privikavanja na simptome, ba kao to intenzivan osjeaj hladnoe nestaje nekoliko minuta nakon to skoimo u more. Ako pacijent tijekom takvih seansi postavi pitanje o moguim rizicima izlaganja i prevencije reakcije, terapeut ga veinom opomene zbog traenja potvrde, to navodno smanjuje djelotvornost lijeenja. Pa ipak, mnogo je dokaza da su pacijenti trpjeli itekako stvarne rizike. Ameriki su terapeuti na poetku razvoja tih tehnika poticali pacijente da dlanovima briu zahodske daske u javnim zahodima, a zatim razmau - da, razmau ono to su dotaknuli po kosi, licu i odjei. Njihovi su se pacijenti trljali urinom. Tijekom terapeutske seanse morali su donijeti toaletni papir umrljan malom koliinom vlastitih fekalija i njime trljati lice i kosu - a zatim kod kue izmetom oneistiti razne predmete. Nekim pacijentima danima nije bilo doputeno prati ruke, ak ni nakon obavljanja nude.Osobno to smatram okrutnim i krajnje neukusnim - ali i nepotrebnim. U to sam doba sa sveuilinim kolegom Lewisom Baxterom poeo okupljati pacijente za vjerojatno prvu organiziranu, dugotrajnu bihevioristiku terapiju u Sjedinjenim Amerikim Dravama, posveenu iskljuivo prouavanju i lijeenju opsesivno-kompulzivnog poremeaja. Istraivanjem smo namjeravali preispitati uzrone neuroloke mehanizme bolesti putem tada revolucionarne tehnike snimanja mozga - tomografije emisijom pozitrona (PET). Skupne terapijske seanse u sklopu istraivanja trebale su nam, dakako, omoguiti lijeenje sudionika istraivanja. No, terapijske su seanse nudile jo jednu vrlo zanimljivu mogunost: pacijenti koje smo kanili prouavati u potrazi za uzrocima opsesivno-kompulzivnog poremeaja mogli bi nam otkriti i poneto o relativnoj djelotvornosti razliitih naina lijeenja te o djelotvornosti njihovih kombinacija. Naa UCLA skupina odluila je prouavati posljedice terapije lijekovima i bihevioristike terapije. Osobno nisam bio zainteresiran za istraivanje djelotvornosti [3] terapije lijekovima, ali me je itekako zanimalo kako psiholoki orijentirana terapija bez lijekova utjee na funkcije mozga. Nisam imao osobitu konkurenciju: potkraj osamdesetih godina vaniji akademski istraivaki centri bili su usredotoeni na lijekove. Moja ponuda da predvodim skupinu za istraivanje bihevioristike terapije bila je glatko prihvaena.Sve sam vie bio uvjeren u ono to je za tadanje ortodoksne bihevioriste bilo svetogre: da pacijent podvrgnut bihevioristikoj terapiji nikada ne mora uiniti ono emu bi se normalna, zdrava osoba usprotivila. Na temelju preliminarnih klinikih istraivanja vjerovao sam i da bi opsesivno-kompulzivni poremeaj bilo bolje lijeiti sustavnim aktiviranjem zdravih modanih puteva, umjesto ekanjem da patoloka ponaanja i njihovi modani putevi pregore, a pacijentov stres se raspri u mijazmu boli i tjeskobe.Moja potraga za alternativnim nainom lijeenja dijelom je proizala iz otpora prema terapiji izlaganja i prevencije reakcije, utemeljenoj na naelima o zakljucima izvuenim gotovo iskljuivo iz promatranja ponaanja ivotinja. Razlika izmeu tehnika dresure ivotinja i tehnika primjenjivanih na ovjeku bila je zanemariva, pa sam poeo sumnjati da bihevioralna terapija promauje cilj jer zanemaruje pacijentove mentalne sposobnosti. Postupci lijeenja utemeljeni na naelima biheviorizma poricali su potrebu za prepoznavanjem i iskoritavanjem jedinstveno ljudskih znaajki koje ljude razlikuju od ivotinja. tovie, takvi su postupci bili proeti tvrdoglavim maizmom poricanja ljudskih znaajki; doimalo se da se bihevioristi na izopaen nain ponose time to svoj rad na ivotinjama izravno prenose na ljude, ime su doputali da teoretske pretpostavke zamijene zdrav razum.No, terapija izlaganja i prevencije reakcije, u sklopu koje su pacijenti posjeivali javne zahode i trljali se papirom natopljenim urinom, navodno je ostvarivala stopu uspjenosti od 60 do 70 posto. (Mnogo godina kasnije otkrio sam da taj postotak nije obuhvaao 20 do 30 posto pacijenata koji su se odbili podvrgnuti tom postupku kada su vidjeli to obuhvaa, kao ni otprilike 20 posto onih koji su naknadno odustali.) Bilo je jasno da e svaka alternativa izazvati teku borbu.Kad sam toga poslijepodneva sam uao u dvoranu u kojoj se odravao konzilij, imao sam prilino jasnu predodbu o tehnikama koje je predavaica primjenjivala na svojim pacijentima oboljelim od opsesivno-kompulzivnog poremeaja. Pa ipak, bila je [4] to dobrodola mogunost da izravno od ugledne bihevioristice ujem o njezinim metodama, teorijama i postignuima. Publika je utihnula, svjetla su priguena, i predavaica je progovorila. Tonom i dranjem odavala je dojam osobe koja ima misiju. Objasnivi svoje dijagnostike tehnike - bila je poznata po podrobnim upitnicima koje je osmislila u cilju ustanovljavanja pacijentovih strahova, opsesija i kompulzija - upustila se u opis bihevioristikog postupka koji je primijenila u nimalo atipinom sluaju opsesivno-kompulzivnog poremeaja. Objasnila je kako je taj pacijent, kad bi pri vonji naiao na izboinu na cesti, uvijek pomislio da je nekoga pregazio pa je opsesivno gledao u retrovizor. esto je zaustavljao automobil i izlazio ili satima vozio uokolo, oajniki traei tijelo ovjeka koje je, prema njegovu uvjerenju, lealo, krvarilo i umiralo na nekom ploniku. Tada je vrlo samouvjereno (kasnije sam ustanovio da je ta znaajka bila njezin zatitni znak) izjavila kako je klju lijeenja u tom sluaju bilo... uklanjanje retrovizora iz automobila! Kao to je pacijente opsjednute bacilima poticala da dodiruju zahodske daske sve dok se nisu oslobodili odbojnosti, tako je pacijentu opsjednutom strahom od gaenja pjeaka savjetovala da vozi bez retrovizora sve dok se ne privikne na poriv za osvrtanjem u potrazi za pregaenim tijelima.Ostao sam zabezeknut. I zaprepaten potencijalnom opasnou u koju je dovodila svoje pacijente - no, to nije inilo nikakvu razliku. Meu bihevioristima je vladalo uvjerenje da je uobiajena mjerila zdravoga razuma i ukusa mogue zanemariti tijekom bihevioristikih postupaka. I prije toga sam osjeao da je terapija utemeljena na bihevioristikim naelima prilino mehanicistika, sputana upitnom dogmom i, tovie, samim kultom scijentizma, koji je Jacques Barzun opisao kao zabludu da je znanstvene metode potrebno primjenjivati na svim oblicima iskustva te da e te metode, s vremenom, rijeiti sve probleme. Bilo mi je teko usredotoiti se na ostatak predavanja jer sam neprestano zamiljao mogue posljedice ortodoksnog lijeenja prema kojemu je pacijent vozio bez retrovizora.No, ono to sam uo potaknulo me je na potragu. Odluio sam se posvetiti traganju za nainom da pacijente s opsesivno-kompulzivnim poremeajem (kao i pacijente s ostalim mentalnim poremeajima) potedim nepotrebnog, neodgovornog i ak brutalnog lijeenja pod paskom strunjaka koji se ponose time to ne obraaju pozornost na osjeaje pacijenta, pa ni na njegovu svijest. [5] Nedvojbeno je da, s moralne i znanstvene strane, neto nije u redu sa kolom psihologije ije sredinje naelo govori da je ovjekov svjestan doivljaj ivota (doslovno znaenje rijei psiha) nevaan te da intrinzinu razliku izmeu ljudi i ivotinja (kao to je to Watson bez uvijanja izjavio) slobodno moemo zanemariti. Odluio sam dokazati da je opsesivno-kompulzivni poremeaj mogue uspjeno lijeiti i bez uklanjanja retrovizora, bez prisiljavanja pacijenata da dodiruju prljave zahode, bez zabrane pranja ruku nakon obavljanja nude - ukratko, bez prisiljavanja pacijenata na sve to je opasno, nehigijensko ili jednostavno besmisleno. Nema potrebe da odbacimo zdrav razum i jednostavnu, staromodnu pristojnost u cilju uspjenog izvoenja bihevioristikih postupaka, zakljuio sam vrativi se u svoj ured. Primjenjujui nove metode koje je mogue znanstveno dokazati i koje e pacijente s opsesivno-kompulzivnim poremeajem potaknuti da samostalno i svojom voljom promijene arite svoje pozornosti, mogao bih im pomoi da prevladaju svoju bolest. Ali, slutio sam da bih mogao postii jo neto: pomou nove tehnologije snimanja mozga mogao bih dokazati da su pacijenti sposobni sustavno mijenjati funkcije svojega mozga. Poeo sam vjerovati da volja rada silom. Ako bismo tu silu uspjeli primijeniti za poboljavanje ivota ljudi s opsesivno-kompulzivnim poremeajem, mogli bismo ih pouiti upravljanju kemijskim procesima u mozgu, uzrocima njihove bolesti.* * *to odreuje kojem e se pitanju znanstvenik posvetiti? Jedna strana na takozvanom znanstvenom bojitu smatra da je istraivanje prirode potpuno objektivno nastojanje, ograeno od utjecaja drutva i kulture pomou unutarnjeg sustava zatite kao to su zahtjevi da znanstveni rezultati budu potvreni pokusima te da znanstvene teorije budu u suglasju s prirodom. Drugim rijeima, gravitacijska sila je za marksista istovjetna gravitacijskoj sili faista. Ili, jo drastinije, ako elite dokaz da znanost nije drutvena tvorevina, kako tvrde takozvani kritiari znanosti, zakoraite kroz prozor i uvjerite se je li teorija gravitacije tek plod znanstvenikove mate.Jasno je da su znanstvena otkria vrsto utemeljena u empirizmu. No, pitanja znanosti su neto posve drugo. Pitanjima o prirodi, bez obzira na svrhu, nema kraja. Iako znanstvene metode mogu u velikoj mjeri biti objektivne, to se ne odnosi i na izbor pitanja [6] koje emo postaviti. To nije nedostatak, a kamoli pogreka znanosti. tovie, to je odraz neizbjene injenice da je znanost u sutini ljudsko nastojanje. Kroz psihijatriju i neuroznanost protee se pitanje koje me je duboko uznemirivalo gotovo od trenutka kada sam, kao petnaestogodinjak u Valley Streamu, Long Island, poeo itati o toj temi i kad me je uvjerenje da je ustrojstvo uma jedina zagonetka vrijedna istraivanja potaknulo da se zareknem kako u postati psihijatar. Uznemirivala me pomisao da je zamisao slobodne volje umrla s Freudom - ili ak prije, s materijalizmom pobjednike znanstvene revolucije. Freud je nesvjesne procese uzdignuo na tron uma i pridao im mo usmjeravanja svih naih misli i postupaka te u velikoj mjeri izbrisao pojam slobodne volje. Desetljeima kasnije neuroznanost je genetske mehanizme povezala s neuronskim putevima kojima se kree mnotvo neurotransmitera i ustvrdila da je mozak stroj ije je ponaanje predodreeno, ili barem uvjetovano tako da naizgled ne ostavlja mjesta volji. Prema stajalitu suvremene znanosti, ne samo to volja nije slobodna, ne samo to je sputana, podreena materijalnim silama, ve, kao oitovanje uma, uope ne postoji jer ne postoji ni um neovisan o mozgu.Tijekom studija na medicinskom fakultetu, moje sumnje da je ovjekove postupke mogue objasniti materijalistikim determinizmom kipjele su tik ispod povrine. Kad sam 1984. godine zavrio specijalizaciju u Medicinskom centru Cedars-Sinai, moja istraivaka htijenja usmjerila su se pitanju uloge mozga u mentalnom ivotu. Nakon dvije godine istraivanja mozga, od 1980. do 1982., pod vodstvom Floyda Blooma u Institutu Salk u La Jolli - u sklopu kojih smo istraivali moguu ulogu endogenog opijata beta-endorfina u maninoj depresiji, te obavljah temeljna istraivanja funkcionalnih neuroanatomskih promjena u stanjima raspoloenja - sve me je vie zanimala zagonetna povezanost mentalnih promjena i aktivnosti pojedinih modanih struktura. Trenutak je bio savren: to podruje neuroznanosti, poznatije kao funkcionalna neuroanatomija, ve tada je postizalo rezultate o kojima su tek malobrojni mogli sanjati. Tehnike snimanja mozga poput PET skeniranja (i kasnije funkcionalna magnetska rezonancija ili fMRI) neuroznanstvenicima su prvi put omoguile promatrati iv, aktivan ljudski mozak na djelu. Pri aktivnostima kao to su podizanje kaiprsta, tiho itanje, povezivanje glagola s imenicama, prisjeanje lica, promatranje mentalne predodbe dogaaja [7] iz djetinjstva, mentalno okretanje blokova pri igranju Tetrisa, aparati su otkrivali koji su dijelovi mozga odgovorni za svaku od tih aktivnosti i za jo mnoge druge.No, ak i kad je Kongres devedesete proglasio desetljeem mozga, neke je neuroznanstvenike muila sumnja. Iako je spoznaja o tome koja podruja mozga postaju metaboliki aktivna uslijed raznih aktivnosti presudno vana za razumijevanje funkcioniranja mozga, takva mentalna kartografija doimala se krajnje nezadovoljavajuom. Sjajno je to to skeniranjem moemo pratiti aktivnost mozga. No, to znai opaanje da je kod ljudi sa shizofrenijom aktivan prednji dio mozga? Ili to to opazimo smirivanje prednje izvrne mree pozornosti u trenutku kad iskusni vjebai drevne tehnike joga nidre udu u stanje meditativne oputenosti? Ili ak da odreeni dio vizualnog korteksa postaje aktivan kada opazimo zelenu boju? Drugim rijeima, kakvu vrstu unutarnjeg doivljaja izaziva neuronska aktivnost zabiljeena skeniranjem mozga? I to je jo vanije, kako znanstvena otkria, koja unutarnji doivljaj povezuju s modanom funkcijom, moemo primijeniti u cilju konstruktivnih promjena u svakodnevnom ivotu? Nedugo nakon to sam 1985. godine postao lan nastavnikog osoblja sveuilita UCLA, uvidio sam da opsesivnokompulzivni poremeaj moe posluiti kao predloak upravo za takva pitanja o umu i mozgu.Istodobno sam se poeo ponovno zanimati za budistiku filozofiju, koja me je zainteresirala deset godina prije, kad se moj prijatelj pjesnik (koji je kasnije nestao s onim zlosretnom KAL-ovim zrakoplovom koji se naao na pogrenoj strani hladnoga rata) duboko posvetio budistikoj meditaciji. Budui da mi je filozofija na koledu bila glavni predmet, uvijek sam njegovao zdravu dozu skepticizma prema onome ime su se bavili moji prijatelji pjesnici, ali to me je ipak zanimalo. Prva Uzviena Istina, Dukkha - ili, kako se u pravilu prevodi, Trpljenje - ostavila je na mene dubok intuitivan dojam. Ve sam bio ustanovio da ivot nije lak. Osim toga, privukao me je i naglasak budistike filozofije na presudnoj vanosti uvianja Osnovne Znaajke Anicce, ili Nestalnosti. Kao ambicioznog psihijatra usredotoenog na samousavravanje, privukao me je praktian aspekt budistike filozofije: sustavni razvoj i primjena opaajne moi jasnoga uma, to se budistikom terminologijom naziva usredotoena svjesnost. [8] Taj novi smjer poeo sam ozbiljno slijediti tijekom prve godine studija medicine. Obveznim predmetima dodao sam dva izvannastavna predmeta za samostalno svladavanje: osnove joge prema klasinom tekstu Znanje o jogi (Light on Yoga) B. K. S. Iyengara, te redovito praenje Arhiva ope psihijatrije, koji se, u usporedbi sa svim drugim vodeim asopisima, doimao najvie usredotoenim na to novo podruje neuropsihijatrije (ve sam bio odluio specijalizirati aspekte psihijatrije vezane uz mozak). Tijekom prve godine uspio sam nastaviti slijediti svoju tenju tako to sam tijekom ljeta sudjelovao u neuropsihijatrijskim istraivanjima, a potkraj ljeta upisao sam se na intenzivan teaj budistike meditacije usredotoene svjesnosti. Na poetku druge godine studija, u rujnu 1975. godine, znao sam da zapoinjem s doivotnim nastojanjem razvijanja i povezivanja tih dvaju podruja.Sr budistike filozofije ini pojam usredotoene svjesnosti: sposobnost opaanja vlastitih unutarnjih doivljaja na nain koji drevni tekstovi opisuju kao potpuno svjestan i nevezan. Vjerojatno najjasniji suvremen opis toga procesa ponudio je njemaki redovnik Nyanaponika Thera (ime znai onaj koji tei znanju, a rije thera okvirno bi se mogla prevesti kao uitelj). Kao najvanija linost budistike filozofije dvadesetog stoljea, domislio je izraz gola pozornost kako bi zapadnjacima objasnio vrstu mentalne aktivnosti potrebnu za dosezanje usredotoene svjesnosti. U svojoj iznimno vanoj knjizi Bit budistike meditacije (The Heart of Buddhist Meditation), Nyanaponika je zapisao: Gola pozornost je ista i usredotoena svijest o onome to se dogaa nama i u nama u susljednim trenucima opaanja. Golom se naziva zbog toga to je usredotoena iskljuivo na gole injenice opaene putem pet tjelesnih osjetila ili putem uma... bez reakcija na njih. Razliku izmeu usredotoene svjesnosti i uobiajenog stanja uma jedan je budistiki uenjak objasnio na sljedei nain: eete umom i pozornost vam privue prelijepo stablo ili cvijet. Uobiajena ljudska reakcija jest umovanje: 'Prelijepog li stabla, pitam se koliko je staro, pitam se koliko ga esto ljudi opaaju, doista bih trebao napisati pjesmu'. ... U stanju usredotoene svjesnosti jednostavno biste vidjeli stablo... a dok ga promatrate, izmeu vas i stabla nema niega. To je potpuna svjesnost bez popratnih komentara. Jednostavno promatrate i usredotoeno opaate sve injenice, unutarnje i vanjske. [9] Najvanija posljedica usredotoene svjesnosti, koja iziskuje usmjeren, hotimian napor, jest sposobnost opaanja vlastitih osjeta i misli smirenom jasnoom vanjskog svjedoka: u stanju usredotoene svjesnosti sposobni ste iskoraiti iz vlastitoga uma, kao da ne doivljavate sami, ve promatrate to se dogaa drugome. U budistikoj filozofiji, sposobnost duljeg odravanja gole pozornosti ini bit meditacije. Meditant promatra svoje misli, osjeaje i oekivanja kao to znanstvenik promatra podatke dobivene pokusima - odnosno, kao prirodne pojave koje je potrebno uoiti, istraiti, promisliti i iz njih izvui saznanja. Promatranje vlastitih unutarnjih doivljaja kao podataka meditantu zapravo omoguuje da sam sebi postane predmet promatranja. (Zanimljivo je da je takva mentalna aktivnost bila presudno vana u psiholokom i filozofskom radu Williama Jamesa, iako je budistiku meditaciju, koliko nam je poznato, poznavao tek povrno.)Zamisao usredotoene svjesnosti kroz stoljea se i u drugim granama filozofije pojavljivala pod raznim nazivima. Adam Smith, jedan od vodeih filozofa kotskog prosvjetiteljstva osamnaestog stoljea, razvio je zamisao nepristranog i dobro upuenog promatraa. Posrijedi je unutarnji ovjek, zapisao je Smith 1759. godine u Teoriji moralnih nazora (The Theory of Moral Sentiments), mo opaanja koja nam je svima na raspolaganju i koja nam omoguuje naoko izvana opaati unutarnje osjeaje. Takvo udaljavanje omoguuje nam da svoje postupke, misli i emocije ne opaamo kao sudionici, ve kao nepristrani promatrai. Smithovim rijeima:Kad pokuam preispitati vlastito ponaanje... podijelim se na dvije osobe; jedno ja, istraitelj i sudac, karakterom se razlikuje od drugoga ja, osobe ije se ponaanje preispituje i prosuuje. Prva je promatra... Druga djeluje, to je osoba koju primjereno nazivam sobom i o ijem ponaanju, u ulozi promatraa, nastojim donijeti sud.Tako je Smith zakljuio da sami preuzimamo ulogu promatraa vlastitog ponaanja. Meutim, promjenu perspektive i preuzimanje uloge nepristranog promatraa nije nimalo lako ostvariti: Smith jasno istie da je za to potreban iscrpljujui napor.[10]

* * *Godinama sam se pitao koja bi psihijatrijska bolest bila najpogodnija za prouavanje uinaka usredotoene svjesnosti na funkcije mozga. Stoga sam ve nakon prvih nekoliko dana prouavanja literature o opsesivno-kompulzivnom poremeaju na sveuilitu UCLA zakljuio da bi ta bolest mogla posluiti kao uvod u najtea pitanja o umu i mozgu, te kao savreni obrazac za prouavanje odnosa tih podruja. Nedugo nakon to sam poeo intenzivno raditi s pacijentima koji su bolovali od toga poremeaja i razmatrati njihove nalaze PET skeniranja, shvatio sam da sam otkrio neuropsihijatrijsku zlatnu ilu.Bilo je prilino jasno da su opsesije, koje su muile pacijente, prouzroene patolokim, mehanikim procesima u mozgu - mehanikim u smislu da s poprilinom sigurnou moemo ustanoviti njihov izvor te modane puteve koji sudjeluju u njihovu odvijanju. Jasni i razgranieni simptomi opsesivno-kompulzivnog poremeaja te prilino dobro poznata patofiziologija govorili su da bi modana strana jednadbe, uz dovoljno truda, mogla biti rijeena. S umne strane jednadbe, iako je osnovni simptom opsesivno-kompulzivnog poremeaja uporna, iscrpljujua, intruzivna i neeljena misao te neeljeni poriv za djelovanjem u smjeru te misli, bolesti je svojstveno jo neto: ego-distonian karakter. Kad osoba s opsesivno-kompulzivnim poremeajem doivi misao svojstvenu tom poremeaju, odreeni dio njezina uma sasvim dobro zna da, primjerice, njezine ruke zapravo nisu prljave ili da vrata zapravo nisu ostala otkljuana (osobito zbog toga to se ve etiri puta vratila i provjerila). Dio njezina uma (ak i ako je, u tekim sluajevima, vrlo mali) stoji po strani, podalje od simptoma opsesivno-kompulzivnog poremeaja, te promatra i jasno promilja njihovu krajnju bizarnost. Patologija te bolesti zapravo oponaa odreeni aspekt meditacije te pacijentu omoguuje nepristrano, nevezano promatranje vlastitih misli. Koliko mi je poznato, nepristrani promatra u umu osobe s opsesivno-kompulzivnim poremeajem - pod snanim utjecajem biokemijske neravnotee prouzroene boleu - ostaje upravo to; ne djeluje, ve ostaje tek promatra, opaa simptome koji opsjedaju pacijentov um, ali nema mo posredovanja. Naposljetku, uporne misli i predodbe opsesivno-kompulzivnog poremeaja pacijent doivljava pasivno: njegova volja nema nikakvu ulogu u njihovu pojavljivanju. [11] No, pomislio sam da nepristrani promatra ne mora ostati samo promatra. Moda bismo promatraa putem vjebanja usredotoene svjesnosti mogli osposobiti da postane neto vie od nemonog promatraa. Pacijenti bi moda mogli svladati praktian, samousmjeren pristup lijeenju koji bi im omoguio ojaati i primijeniti zdrave dijelove mozga u cilju odupiranja kompulziji te smirivanja tjeskoba i strahova prouzroenih opsesijom. A tada bi pacijent, unato bolnim prodiranjima neeljenih misli u svijest, prouzroenih poremeajima modanih mehanizama, mogao primijeniti svoju snagu i odluiti hoe li sljedea zamisao kojom e se mozak pozabaviti biti: Sada idem raditi u vrtu umjesto Idem jo jednom oprati ruke. Iako pasivna struja sadraja svijesti itekako moe biti odreena mehanizmom mozga, to se ne moe rei i za mentalnu te emocionalnu reakciju na tu struju. Drugim rijeima, osoba s opsesivno-kompulzivnim poremeajem mogla bi biti sposobna usredotoiti se na nain koji nije utvren ili predodreen (patolokim) stanjem mozga.Prema mojem shvaanju, budistiki pojam usredotoene svjesnosti nudio je smjernicu prema onome to e biti radikalan novi pristup lijeenju opsesivno-kompulzivnog poremeaja. U sklopu kognitivno-bihevioralne metode lijeenja opsesivno-kompulzivnog poremeaja, nazvane metoda etiri koraka, pacijenti stjeu uvid u istinsku prirodu i podrijetlo intruzivnih opsesivnih misli i poriva. Svoje opsesije i kompulzije prepoznaju na drugi nain, odnosno, kao lane signale, simptome bolesti. Te misli i porive pripisuju patolokim vezama u mozgu (Ova misao odraava pogreno funkcioniranje mojega mozga, a ne stvarnu potrebu za ponovnim pranjem ruku). Potom preusmjeravaju pozornost, odnosno, odvraaju je od patolokih misli i poriva prema konstruktivnom ponaanju. Naposljetku ponovno procjenjuju svoje opsesije i kompulzije te uviaju da one ne posjeduju pravu vrijednost ni mo. Kad bi pacijenti mogli nauiti sustavno procjenjivati prirodu svojih opsesivno-kompulzivnih osjeaja te na njih drugaije reagirati putem odravane usredotoene svjesnosti, s vremenom bi, zakljuio sam, mogli znatno promijeniti aktivnosti onih podruja mozga koja su pogoena opsesivno-kompulzivnim poremeajem. Drugim rijeima, njihov bi um mogao promijeniti njihov mozak.Kad god sam o tim zamislima pokuao raspravljati sa svojim kolegama, oni su to isprva doivljavali kao alu ili su otvoreno [12] pokazivali da im dosaujem. Kao i cjelokupna suvremena znanost, podruje psihijatrije, osobito u njezinoj trenutnoj biolokoj inkarnaciji, bilo je opinjeno materijalistikim redukcionizmom, filozofskim stajalitem prema kojemu je sve pojave mogue objasniti interakcijom i gibanjem materijalnih estica. Dakle, pretpostavka da bi bilo to drugo osim modanih mehanizama samih po sebi moglo initi kauzalnu dinamiku mentalnih pojava bila bi odbaena bez razmiljanja. No, to nije bio jedini problem. Znanost se desetljeima drala osnovne postavke da okruje oblikuje organizaciju i ustrojstvo mozga novoroeneta, ali da je funkcionalna organizacija i struktura odrasloga mozga nepromjenjiva. Pokusi na takorima, majmunima, afrikim tvorovima i ljudima, kojima bi se dokazalo da se mozak odrasle osobe moe promijeniti, i to znatno promijeniti, jo uvijek su budunost. Tvrdio sam da um moe promijeniti mozak, a kako bih znanstvenike uvjerio da sam u pravu, morao sam ih potaknuti da prihvate jo osnovniju injenicu: da se mozak odrasle osobe uope moe promijeniti.* * *U poglavljima ove knjige istrait u nove vidike neuroznanosti koje je otvorio izvoran rad sveuilita UCLA o opsesivno-kompulzivnom poremeaju. Razmotrit emo povijesne i suvremene pristupe zagonetki uma i mozga koja obavija pitanje kako mentalne pojave proizlaze iz kilograma i pol sivkastog, elatinoznog tkiva sadranog u ljudskoj lubanji. Podrobnije emo razmotriti i istraivanja opsesivno-kompulzivnog poremeaja. Do otkria da mentalno djelovanje moe izmijeniti mentalnu kemiju osobe s opsesivno-kompulzivnim poremeajem doao sam u trenutku kad su znanstvenici ponovno otvorili pitanje koje je veina smatrala odavno rijeenim: moe li se odrastao mozak promijeniti toliko da promjena utjee na njegovu funkciju? Drugim rijeima, posjeduje li svojstvo koje su znanstvenici smatrali izgubljenim s posljednjim godinama djetinjstva - svojstvo neuroplastinosti. Neuroplastinost podrazumijeva sposobnost neurona za stvaranje novih veza, za utiranje novih puteva kroz korteks i ak za preuzimanje novih uloga. Ukratko, neuroplastinost podrazumijeva preoblikovanje mozga. Nakon pregleda otkria o neuroplastinosti mozga djeteta u razvoju - od nastanka prvih pokusnih neuronskih sinapsi u fetalnom razdoblju ivota do povezivanja vizualnih, auditivnih i somatosenzornih sustava te naprednijih funkcija korteksa kao to su miljenje i emocije - osvrnut u se na [13] ozloglaeni sluaj majmuna iz Silver Springa. Zbog neprimjerenog postupanja sa sedamnaest makaki majmuna na Institutu za bihevioralnu psihologiju sedamdesetih godina, savezni su ih agenti zaplijenili, voditelj istraivanja osuen je po est toaka optunice za okrutnost prema ivotinjama, a taj je dogaaj, vie od bilo kojeg drugog, potaknuo pokret za zatitu prava ivotinja u Sjedinjenim Amerikim Dravama. No, pokusi izvedeni na majmunima iz Silver Springa prvi su put dokazali znatnu plastinost mozga odraslog primata.Sredinje poglavlje ove knjige opisuje novo podruje neuroplastinosti - kako se plastinost postie promjenama koliine osjetilnih podraaja koji dopiru do mozga. Posljedica neuroplastinosti nije samo utjecaj jednog podruja mozga na drugo - sa zapanjujuim utjecajem na mentalnu i tjelesnu funkciju - ve i sveobuhvatno preoblikovanje ivanih mrea, meu kojima su promjene u mozgovima osoba s opsesivno-kompulzivnim poremeajem tek jedan primjer. Otkrie mogunosti izazivanja neuroplastinosti u ljudi koji su pretrpjeli modani udar dokazalo je, uvjerljivije od bilo kojeg drugog otkria, kliniku mo mozga koji je sposoban preoblikovati sam sebe.

Zahvaljujui neslubenoj suradnji s fiziarom Henryjem Stappom, istaknutim strunjakom za tumaenje kvantne mehanike, moja su pokusna promiljanja kauzalne djelotvornosti pozornosti i volje nala vrst temelj u fizici. Stappova mladenaka zaokupljenost temeljima kvantne fizike u zrelijim se godinama razvila u istraivanje sposobnosti uma za oblikovanje mozga. Stapp je dugo tvrdio da je povezanost svijesti i mozga ponajprije (neka se filozofi ne uvrijede) problem fizike koji je mogue razmatrati jedino sa stajalita fizike - ali, samo ispravne fizike. Iako to gotovo i nije oito iz argumenata onih koji se pozivaju na fiziku te tvrde da je sve mentalne pojave mogue svesti na elektrokemijske aktivnosti neurona, fizika je napredovala od svojega klasinog njutnovskog oblika i nala se u neistraenom podruju kvantnoga. Svojedobno se fizika bavila iskljuivo opipljivim predmetima: planetima, nebeskim tijelima, molekulama i atomima. Danas, u obliku kvantne mehanike, opisuje posve drugaiji svijet, svijet sazdan od onoga to Stapp naziva novom vrstom tvari, svijet koji ima svojstva fizikoga i mentalnoga. Smatram da je fizika, na kojoj se temelji moj opis neuroznanosti, jedna od znaajki koje ovu knjigu razlikuju od prijanjih, jer se pretpostavke [14] proizale iz istraivanja opsesivno-kompulzivnog poremeaja i uma usklauju na podruju kvantne mehanike. Dananja saznanja s podruja kvantne fizike daju nam razloga vjerovati da svjesne misli i volja mogu imati i imaju vanu kauzalnu ulogu u svijetu, ukljuujui i utjecaj na aktivnosti mozga. Drugim rijeima, interakcija uma i tvari jest mogua.Jedan od plodova moje suradnje sa Stappom jest kratka rasprava koju smo napisali za asopis o istraivanjima svijesti. U njoj smo iznijeli dokaze s podruja neuroznanosti i kvantne fizike koji potvruju postojanje i kauzalnu mo volje. William James je 1890. godine, u svojem remek-djelu Naela psihologije (The Principles of Psychology), zakljuio da je sposobnost usredotoenja pozornosti na jedan podraaj ili misao te zadravanje toga podraaja ili misli u umu in koji se moe smatrati sutinskim postignuem volje. Ako je nastojanje zadravanja pozornosti na odreenom predmetu odreeno iskljuivo svojstvima toga predmeta i njegovim utjecajima na ivani sustav, nemamo jake argumente u prilog postojanju slobodne volje. No, ako osoba, po vlastitom izboru, uloi manje ili vie truda i na taj nain hotimino u svijesti zadri bezbrojne zamisli koje bi se u suprotnom mnogo bre rasplinule, tada slobodna volja ostaje istinska znanstvena mogunost.James je do kraja ivota nastojao pronai odgovarajuu alternativu redukcionistikom determinizmu koji je znanou vladao u njegovo doba i zadrao se do dananjih dana. Iako je determinizam odbacio iz etikih razloga, kao aktivni znanstvenik morao je priznati: Najvie to zagovornik slobodne volje moe ikada uiniti jest dokazati da deterministiki argumenti nisu uvjerljivi. Ali, priznajem da su zavodljivi. No, premda je determinizam doista vie od jednog stoljea zavodio i znanstveno upuene i znanstveno neupuene, njegovi argumenti nisu uvjerljivi. Tijekom vladavine klasine fizike ovjeku se moglo oprostiti suprotno uvjerenje. Ali vie ne. Pojedinci odabiru emu e posvetiti pozornost, zanemaruju sve druge podraaje i usredotouju se na jedan razgovor, na jedan niz tiskanih znakova ili, u budistikoj meditaciji usredotoene svjesnosti, na jedan udisaj i jedan izdisaj.U zadnjem poglavlju ove knjige razmotrit emo trei vrui krumpir neuroznanosti: postojanje, svojstva i kauzalnu mo volje. U njemu u zakljuiti kako je dolo vrijeme da se znanost suoi s ozbiljnim posljedicama injenice da usmjerena, voljna mentalna aktivnost moe jasno i sustavno izmijeniti funkciju mozga; [15] da hotimino nastojanje raa fizikalnom silom koja moe promijeniti nain rada mozga i ak njegovu fiziku strukturu. Rezultat je usmjerena neuroplastinost. Uzrok je ono to nazivam usmjerenom mentalnom silom.Sredinja filozofska i znanstvena shvaanja mogu ostati izrazito sklona materijalistikom stajalitu. Pa ipak, injenica je da materijalizam klasine fizike ne nudi intuitivno smislen nain tumaenja presudno vane uloge volje u promjenama opaenim u mozgovima osoba s opsesivno-kompulzivnim poremeajem. Tenja uma da se oslobodi svojih unutarnjih kompulzija - to budisti nazivaju Ispravnim Nastojanjem - mnogo je vie od igre elektrokemijskih impulsa u materijalnom. U ovoj u knjizi navesti rezultate istraivanja koji podupiru suprotno shvaanje i dokazuju da je mozak doista tvorevina uma.Kako? Putem mentalnog ina usredotoenja pozornosti, mentalno nastojanje postaje usmjerena mentalna sila. Nastojanje usredotoenja pozornosti, vjerovao je James, moglo bi biti istinska praiskonska sila. Suvremena neuroznanost danas dokazuje ono to je James pretpostavio prije vie od jednog stoljea: da je pozornost mentalno stanje (s fizikalno odredivim korelatima stanja mozga) koje nam iz trenutka u trenutak omoguuje odluivati i odreivati kako e nai neprestano promjenjivi umovi funkcionirati, odluivati tko emo biti u sljedeem trenutku, u istinskom smislu... Te odluke u fizikom obliku ostaju urezane u naem tjelesnom biu. Ako se James izraavao metaforiki, iskazivao je i gotovo zastraujuu jasnovidnost. Naime, danas je izvjesno da stanje pozornosti mozga izaziva fizikalne promjene u njegovoj strukturi i buduem funkcioniranju. Naizgled jednostavan in usredotoenja pozornosti izaziva stvarne i duboke fizikalne promjene u mozgu. tovie, Stappov rad navodi na zakljuak da ni jedno stanje mozga nije potpuno odreeno sve dok se pozornost ne usredotoi. injenica da fizikalna aktivnost u mozgu slijedi usredotoenju pozornosti, nudi do danas najjasnije objanjenje kako hipotetina mentalna sila moe izmijeniti aktivnost mozga. Pacijent - ili, tonije, svaki ovjek - donosi odluku kojom odreuje koje e stanje mozga biti pobueno. Stotinu godina nakon roenja kvantne mehanike, vrijeme je da napokon ozbiljno shvatimo njezinu zamisao koja nas najvie uznemiruje: da su promatra i nain na koji on usmjerava svoju pozornost sastavni i nerazdvojni dijelovi stvarnosti. [16] I naposljetku, pogovorom u pokuati objasniti zato je sve to uope vano. Jedan od vanih odgovora jest da materijalistiko-deterministiko shvaanje mozga znatno utjee na poimanje moralne odgovornosti i osobne slobode. Tumaenje uma koje dominira neuroznanou nepovoljno se odraava na oba navedena pitanja. Jer, ako nakon svega doista vjerujemo da na um, i sve to taj izraz podrazumijeva - nai izbori, reakcije i emocije - nije nita drugo doli oitovanje stroja kojim upravljaju zakonitosti klasine fizike i kemije, te da nae ponaanje neminovno proizlazi iz djelovanja naih neurona, tada smo prisiljeni zakljuiti da je subjektivan osjeaj slobode korisnika iluzija. Na osjeaj da smo slobodni donositi moralne odluke zapravo je okrutna ala, a zahtjev drutva da se pojedinca (s iznimkom vrlo mladih i mentalno bolesnih) smatra odgovornim za vlastite postupke, vrsto je utemeljen u razumu koliko je vrsto utemeljena i kula od pijeska na plai. Meutim, za razliku od vladajue paradigme, najnovija istraivanja o neuroplastinosti, pozornosti i kauzalnoj moi volje podupiru suprotno stajalite - stajalite koje zahtijeva priznavanje moralne odgovornosti.No, njihov utjecaj tu ne prestaje. Implikacije usmjerene neuroplastinosti povezane s kvantnom fizikom bacaju novo svjetlo na pitanje mjesta i uloge ovjeanstva u prirodi. Nova fizika povezana s neuroznanou u povojima zapravo tvrdi da se svijet prirode razvija uslijed meudjelovanja dvaju kauzalnih procesa. Prvi obuhvaa fizikalne procese koji su nam svima poznati - struju elektriciteta i privlaenje gravitacije. Drugi obuhvaa sadraje nae svijesti, ukljuujui volju. Vanost drugoga procesa ne moemo dovoljno naglasiti jer omoguuje da ovjekove misli utjeu na razvoj dogaaja na materijalnom planu.Budui da je pitanje uma - njegovo postojanje i kauzalna mo - temeljno u naoj postavci, najprije emo se upustiti u istraivanje problema starog kao filozofija i suvremenog kao otkrie gena koji prouzrokuju izlaganje rizicima, stidljivost, sreu ili impulzivnost - ili bilo koju od mnotva ljudskih bihevioralnih znaajki koje se danas povezuju s kemijskim porukama zabiljeenim u zavojnicama DNK.Usredotoimo se na dvojnost uma i mozga. [17]

Prvo poglavljePITANJE UMAPriroda nas je, na svoj nepojmljiv nain, sastavilaod zemlje i plamena, od mozga i uma, tako da to dvojeneizostavno ostane sjedinjeno i meusobno se odreuje,ali, kako ili zato, smrtnik nikada nee doznati.William JamesNaela psihologije, etvrto poglavljeto je um? Nije vano. to je vano? Zaboravi.

T. H. KeyMoja omiljena izreka, meu tisuama stranica i milijunima rijei posveenih zagonetki uma i mozga, sve do pitanja kako neto tako uzvieno i netvarno kao misao ili svijest moe proizai iz kilograma i pol elatinoznog pudinga u lubanji, nije proizala iz pera nekoga od velikih filozofa iz prolosti, ve iz pera pisca znanstvene fantastike. U noveli koja je 1991. godine prvi put objavljena u asopisu za znanost i znanstvenu fantastiku Omni, pisac Terry Bisson, dobitnik nagrade Hugo, pogaa ravno u sr krajnje apsurdnosti te situacije: organ, koji je u osnovi sastavljen od istih tvari (stanica na bazi ugljika, s jezgrama, ispunjenih mitohondrijima) kao i, recimo, bubreg, sposoban je iznjedriti tu neopisivu pojavu koju nazivamo umom. Bissonova pria zapoinje razgovorom izmeu zapovjednika izvanzemaljca i izviaa koji se upravo vratio sa Zemlje, podnijeti izvjee o izvianju:Oni su od mesa.Od mesa?Nesumnjivo. Izabrali smo nekoliko s razliitih dijelova planeta, doveli ih na na izviaki brod i temeljito ih pregledali. Meso skroz-naskroz. [18] To nije mogue. to je s radiosignalima? S porukama odaslanim zvijezdama?Radiovalove koriste za komunikaciju, ali signali ne potjeu od njih. Signali potjeu od strojeva.Pa, tko je nainio strojeve? S njima elimo uspostaviti kontakt.Oni su nainili strojeve. To vam pokuavam rei. Meso je nainilo strojeve.To je smijeno. Kako meso moe nainiti stroj? Pokuava me uvjeriti da postoji svjesno meso.Ne pokuavam vas uvjeriti, govorim vam da je tako. Ta su bia jedina svjesna vrsta u tom podruju i sastoje se od mesa.Moda su nalik Orfolei. Zna, inteligentnim biima na bazi ugljika koja prolaze fazu mesa.Ne. Raaju se kao meso i umiru kao meso. Prouavali smo ih tijekom nekoliko ivotnih vjekova, to nije trajalo dugo. Znate li koliki je ivotni vijek mesa?Potedi me. U redu, moda su samo dijelom od mesa. Zna, kao Weddilei. Mesna glava s mozgom od elektronske plazme.Ne, to nam je palo na pamet budui da imaju mesne glave kao Weddilei. Ali, rekao sam vam, pregledali smo ih. Potpuno su mesnati.Nemaju mozak?O, itekako imaju mozak. Samo je taj mozak od mesa.Pa... to razmilja?Ne shvaate, zar ne? Mozak razmilja. Meso.Mislee meso! Pokuava me uvjeriti da postoji mislee meso!Da, mislee meso! Svjesno meso! Meso koje voli. Meso koje sanja. Meso ini sve! Je li vam jasnije ili moram poeti iz poetka?* * *Prije otprilike 2500 godina, Alkmeon s Krotona, sljedbenik pitagorejske kole filozofije koji se smatra utemeljiteljem empirijske psihologije, pretpostavio je da svjesno iskustvo proizlazi iz tvari koja ini mozak. Ugledan medicinski i fizioloki istraiva (bavio se sustavnom disekcijom) Alkmeon pretpostavio je i da mozak upravlja cjelokupnom osjetilnom svijeu. Pedeset godina poslije Hipokrat je prihvatio njegovu teoriju mozga kao sjedita osjetilnih doivljaja te u svojoj raspravi o napadajima zapisao: Smatram da mozak u ovjeku ima najveu mo... Oi, ui, jezik, ruke i noge ine kako im mozak zapovjedi... mozak je glasnik razumijevanja [19] [i] mozak tumai razumijevanje. Iako su Aristotel i stoici odbacili taj zakljuak (te misao smjestili u srce), dananji znanstvenici znaju, u onolikoj mjeri koliko znaju bilo to drugo, da sveukupan mentalni ivot proizlazi iz neuronskih procesa u mozgu. To je vjerovanje dominiralo istraivanjima odnosa uma i mozga od poetka devetnaestog stoljea, kada su frenolozi razne izboine i voruge na lubanji pokuali povezati s odreenim znaajkama osobnosti ili mentalnim sposobnostima. Danas su, dakako, te korelacije neto preciznije jer znanstvenici, prekoraivi zakljuak frenologa da je trideset i sedam mentalnih sposobnosti predstavljeno povrinom lubanje, mozak prouavaju putem tehnika kao to je tomografija emisijom pozitrona (PET) i funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI), te na taj nain ustanovljuju koja su podruja mozga aktivna tijekom odreene mentalne aktivnosti.To je bilo jedno od najveih dostignua suvremene neuroznanosti, pripisivanje cjelokupnih svjetova svjesnoga iskustva - od prepoznavanja lica do osjeaja radosti, od trzanja violinske ice prstom do mirisanja cvijeta - odreenom skupu neurona u mozgu. Sve je zapoelo pedesetih godina dvadesetoga stoljea, kada je Wilder Penfield, pionir neurokirurkog lijeenja epilepsije, elektricitetom stimulirao siune toke na povrini pacijentova mozga (bezbolan postupak budui da neuroni ne osjeaju). Pacijente su preplavljivala davno zaboravljena sjeanja na baku, ili su tako jasno uli neku melodiju da su lijenika upitali zato u operacijskoj dvorani svira gramofon. No, s uvoenjem elektroda nije se poveala samo preciznost mentalnih karti - i kasnijeg neinvazivnog snimanja mozga - koje su zamijenile frenoloku kartografiju utemeljenu na izboinama lubanje. Pojaalo se i uvjerenje neuroznanstvenika da je povezivanje razliitih mentalnih sposobnosti s odreenim podrujima u mozgu - verbalno radno pamenje s podrujem ispod lijeve sljepoonice, pokraj podruja koje kodira nelagodu boli i iznad podruja koje izvodi egzaktne matematike proraune - samo po sebi vrijedno postignue. Alkmeonova hipoteza o sjeditu mentalnog ivota te tvrdnje njegovih intelektualnih nasljednika, koji su izjednaili um i mozak, imale su toliko snaan i dugotrajan utjecaj da veina neuroznanstvenika danas uzima zdravo za gotovo da povezivanjem aktivnosti skupa neurona s odreenom kognitivnom ili emocionalnom funkcijom - ili, openito, s bilo kojim mentalnim stanjem - odgovaramo na pitanje podrijetla mentalnih dogaaja. Kad depresiju poveete [20] s aktivnou puteva koji povezuju prednji korteks i amigdalu, u potpunosti ste je objasnili. Kad stvaranje sjeanja poveete s elektrokemijskim aktivnostima u hipokampusu, otkrili ste sve to je potrebno znati o tome. Istina je da je jo mnogo pojedinosti koje valja rijeiti. Ali, prema miljenju veine znanstvenika, pitanje koje najvie zbunjuje - moe li veliko mnotvo pojava obuhvaenih rijeju um doista proizai iskljuivo iz mozga - nije valjan predmet znanstvenog istraivanja. Nazovite to pobjedom materijalizma.Prema ortodoksno materijalistikom nainu razmiljanja, stvarno je samo ono to je fiziko. Ne-fiziko je u najboljem sluaju artefakt, a u najgorem sluaju iluzija. Prema toj filozofskoj koli, ili barem meu onima koji stvarnost uma ne odbacuju u potpunosti, um je software koji djeluje u modanom hardwareu. Jednako kao to biste, da proniknete na razinu logikih vrata i brzih elektrona, otkrili kako raunalo izraunava da umnoak dviju sedmica iznosi 49, tako biste, u naelu, mogli unaprijed ustanoviti ivane korelate u mozgu za svaku aktivnost uma. Pritom biste objasnili svaku nijansu svakoga mentalnog dogaaja, ne izostavivi ni najmanju pojedinost kao mogu spontani (od latinske rijei sponte, koja znai po slobodnoj volji, hotimice) dogaaj.Moj prijatelj Joseph Bogen, neurokirurg, podsjetio me je na izjavu nobelovca Davida Hubela iz 1984. godine: Rije Um je zastarjela. Hubel je tono izrazio zakljuke istraivaa koji svoje nalaze skeniranja mozga i dijagrame neuronskih puteva poistovjeuju s potpunim razumijevanjem mentalnih procesa. Budui da o mozgu znamo toliko mnogo, takvo je razmiljanje uvjerljivo, vie uope nema potrebe za pribjegavanjem tako ispraznom izrazu koji ima prizvuk puke psihologije. Hubel je Bogenu rekao kako je rije um isto to i rije nebo za astronome. No, potrebno je napomenuti da takvo stajalite nije bilo jednoglasno. tovie, im je tehnologija snimanja mozga iznjedrila precizne karte, neuroznanstvenici su se poeli pitati hoemo li razumjeti mozak kada je karta... puna mrljica, to su neurobiolozi M. James Nichols i William Newsome pitali u svojem radu iz 1999. godine. Oito neemo, odgovorili su. Pa ipak, u mnogim visokim krugovima rije um nije se smatrala samo zastarjelom, ve i gotovo sramotnom.Ali, ako sekvencijalnu aktivaciju neurona na vizualnom putu izjednaite s, recimo, opaanjem boje, odmah nailazite na dvije zagonetke. [21] Prva je ona koja je zbunila zapovjednika izvanzemaljca. Ljudski je mozak sposoban razluiti svjetlost od tame, kao i fotodioda. Ljudski je mozak sposoban razlikovati boje, kao i kamera. Fotodiodu nije teko upotpuniti tako da isputa zvuk bip kada zabiljei svjetlost, ili kameru tako da zapiti kad zabiljei crvenu boju. U oba sluaja jednostavan materijalan ureaj biljei isto opaanje kao i ljudski mozak te ga objavljuje. Pa ipak, ni jedan od tih ureaja nije svjestan svjetlosti ili boje i ne moe ih postati svjestan makar ga prikljuili i na najsavrenije raunalo. Programiran, deterministiki, mehaniki odgovor razlikuje se od mentalnih procesa koje nazivamo svijeu. Svijest je vie od opaanja i prepoznavanja; ona je spoznaja o prepoznavanju.Ako vam se doima smijenim uope razmiljati o tome zato aka ica i tranzistora ne rada subjektivnim doivljajima, tada isto pitanje postavite o neuronima izvan mozga. Zato samo neuroni u mozgu mogu vlasniku toga mozga omoguiti kvalitativan, subjektivan doivljaj - unutarnju svijest? Primjerice, aktivnost neurona u naim prstima, koja nam omoguuje razlikovati toplo od hladnoga, sama po sebi nije povezana sa svjesnim opaanjem. Ali, aktivnost neurona u mozgu, daleko od osjetilnih neurona u vrhovima prstiju, jest. Ako se prekine veza koja prste, putem kraljenine modine, povezuje s mozgom, gube se svi osjeti u prstima. Na koji je nain mozak vlastitim neuronima dao gotovo udesnu mo da od elektrokemijske aktivnosti, koja se tek malo razlikuje od aktivnosti u vrhovima prstiju, stvori doivljeno, subjektivno iskustvo? To je jedna od najveih zagonetki o tome kako tvar (meso?) rada umom.Druga zagonetka jest konaan rezultat pljuska fotona na mrenicu oka... odnosno, osjet. Osjet grimizne ili tamnoplave. Iako moemo rei da ova valna duljina svjetlosti stimulira ovaj fotoosjetljiv unji u mrenici oka i stvara ovaj osjet boje - primjerice, ljudi normalnog vida na 650 nanometara vide crvenu boju - znanost uti o tome kako nastaje osjet crvene, modre, ili neke druge kvalije. Tim izrazom mnogi filozofi odreuju kvalitativan, izvoran, osoban, subjektivan osjeaj izazvan odreenim iskustvom ili osjetom. Sa svakim svjesnim stanjem povezan je odreeni osjeaj, esto jedinstven: kad zagrizete hamburger, osjeaj je drugaiji od osjeaja vakanja odreska. Svaki okusni osjet izaziva osjeaje koji se razlikuju od osjeaja izazvanih zvucima Chopinove etide, prizorom bljeska munje, mirisom bourbona ili sjeanjem na [22] prvi poljubac. Prepoznavanje mjesta u vizualnom korteksu u kojemu se stvara crvena boja daleko je od objanjavanja naega doivljaja crvene boje, ili odgovora na pitanje zato se pri promatranju crvene boje osjeamo drugaije no to se osjeamo dok jedemo fettucine Alfredo ili sluamo Za Elizu - iako svi ti doivljaji odraavaju neuronske aktivnosti u jednom ili u drugom osjetilnom korteksu. ak nam ni najpreciznije fMRI snimanje ne prua vie od fizikog temelja opaanja ili svijesti; ne objanjava osoban doivljaj crvene boje. Kako moemo znati da je taj doivljaj isti kod razliitih ljudi? I zato bi prouavanje modanih mehanizama, ak i na molekularnoj razini, ikada pruilo odgovore na ta pitanja?Kad malo bolje razmislite o tome, pomalo je udno vjerovati da smo molekularne dogaaje u naoj lubanji i mentalne dogaaje, a kamoli um u njegovoj sveobuhvatnosti, dovoljno objasnili otkrivi jasne kauzalne veze izmeu njih. Ako nita drugo, na taj se nain dovodimo u ozbiljnu opasnost da zabrazdimo u kategoriku pogreku i odreenim skupovima neurona pripiemo znaajke koje oni ne posjeduju - u ovom sluaju, svijest. Filozof John Searle, koji je u zagonetke uma i mozga proniknuo duboko kao i svaki njegov suvremenik, taj je problem opisao na sljedei naina: Koliko nam je poznato, osnovne znaajke [materijalnog] svijeta opisale su fizika, kemija i druge prirodne znanosti. No, zbunjenost izaziva postojanje pojava koje oito nisu ni fizikalne ni kemijske... Kako se mentalna stvarnost, svijet svijesti, hotiminost i druge mentalne pojave uklapaju u svijet koji se sastoji iskljuivo od materijalnih estica u energetskim poljima? Ako odgovorimo da se ne uklapa - da se mentalne pojave svojom prirodom razlikuju od svijeta materijalnih estica - upali smo u eksplanatorni jaz, a taj je izraz u ovom kontekstu prvi upotrijebio filozof Joseph Levine u raspravi Materijalizam i kvalije: eksplanatorni jaz iz 1983. godine.Dakle, iako je povezivanje aktivnosti fizikoga mozga s mentalnim dogaajima neosporna pobjeda znanosti, mnogi su prouavatelji mozga ostali nezadovoljni. Ni neuroznanstvenici ni filozofi nisu primjereno objasnili kako neuronske aktivnosti mogu uroditi subjektivno doivljajnim mentalnim stanjima. tovie, neurobiolog Robert Doty je 1998. godine izjavio da pitanje kako se obrasci neuronske aktivnosti pretvaraju u subjektivnu svijest ostaje najvea zagonetka ljudskoga postojanja. Pa ipak, najbri [23] nain da zbunite neuroznanstvenike jest suoiti ih s tim pitanjem uma i tijela, ili pitanjem uma i tvari, kako ga jo nazivaju. Da bi to izbjegli, strunjaci za staninu neurofiziologiju podeavaju svoja arita tako da njihov vidokrug obuhvaa tek malo vie od pojedinosti o ivanoj provodljivosti - o ulaenju i izlaenju iona, o protoku elektrinih impulsa du aksona i o prolasku neurotransmitera preko sinapse. Richard Lewontin, strunjak za evolucijsku biologiju, rekao je: Pitanja ograniavamo na podruje u kojemu je materijalizam neosporan.Materijalizam, dakako, podrazumijeva da je samo materijalno ontoloki osnovano te da, nadalje, nita nematerijalno - odnosno, najistaknutiji primjeri uma i svijesti - ne moe postojati u smislu izmjerljivog, stvarnog entiteta. (Ovaj pristup suoava se s problemima i mnogo prije no to naie na pitanja uma i svijesti: vrijeme i prostor samo su dvije naizgled stvarne kvantitete koje je teko podvesti pod nazivnik materijalizma.) Da biste potpuno shvatili koliko je neprimjereno izjednaavati aktivnosti neurona s doivljajem uma, pokuajte izvesti sljedei misaoni pokus, izveden iz pokusa kojega je osmislio australski filozof Frank Jackson. Zamislite neuroznanstvenika slijepog za boje koji je odluio prouavati opaanje boja. (Jackson je zamislio neuroznanstvenicu i dao joj ime Mary.) Mary krajnje precizno biljei to se dogaa kada svjetlost valne duljine 650 nanometara stigne do oka dobrovoljca. Pomno slijedi put koji analizira boju putem lateralnog koljenastog tijela talamusa, du irokih vlakana vidne radijacije, u primarni vidni korteks. Potom pozorno promatra aktivaciju odgovarajuih podruja vidnog asocijativnog kortikalnog polja u temporalnom renju. Dobrovoljac je obavjetava o ishodu: vidi crvenu boju! Do tog je trenutka sve u redu. Neuroznanstvenica je precizno opisala podraaj - svjetlost tono odreene valne duljine. Precizno je odredila koji su modani putevi aktivirani uslijed toga podraaja. I dobrovoljac joj je rekao da cijeli postupak zavrava opaanjem crvene boje.Moemo li tada ustvrditi da naa neuroznanstvenica poznaje, istinski i duboko poznaje osjeaj promatranja crvene boje? Nedvojbeno je da poznaje ulaznu informaciju i njezine ivane korelate. Ali, kad bi se sljedeega jutra probudila i ustanovila da je njezino sljepilo za boje nekim udom nestalo i da je tada ugledala polje crvenih makova, njezin doivljaj crvene boje u tom bi trenutku bio znatno kvalitativno drugaiji od saznanja koja je u laboratoriju [24] stekla o tome kako mozak registrira crvenu boju. Mary bi svjesno, subjektivno doivjela osjeaj boje.Nije potrebno objanjavati da je razlika izmeu razumijevanja fiziolokih mehanizama opaanja i svjesnog opaajnog iskustva vrlo velika. Za sada recimo da je potonje u vezi sa svijeu o i pozornou usmjerenoj prema onome to je na pregled ponudio opaajni sklop sredinjeg ivanog sustava. To svjesno iskustvo, mentalno stanje koje nazivamo doivljajem crvene boje, nije primjereno opisano, a kamoli potpuno objanjeno biljeenjem odgovarajue ivane aktivnosti. Neuroznanstvenici su uspjeno prepoznali ivane korelate boli, depresije i tjeskobe. No, ni jedno od tih dostignua ne nudi potpuno objanjenje mentalnog doivljaja izazvanog tom ivanom aktivnou. Taj eksplanatorni jaz nikada nije premoen. A neizbjean razlog je sljedei: ivano stanje nije mentalno stanje. Um nije mozak, iako njegovo postojanje ovisi o materijalnom mozgu (koliko nam je poznato). Kao to filozof Colin McGinn kae: Problem materijalizma jest u tome to um pokuava sazdati od svojstava koja ne ine mentalnost.To nije stajalite koje ete uti na tjednoj ajanki sveuilinog odsjeka za neuroznanost. Neizbjeni korolar materijalizma poznat kao identitetna teorija - koja mozak izjednauje s umom i podrazumijeva da obrazac prijenosa impulsa s neurona na neuron, koji vodi opaanju boje, u potpunosti objanjava doivljaj crvene boje - dri to podruje u aci. Materijalistiko je stajalite doslovce poistovjeeno sa znanou, a sve nematerijalistiko proeto je svojevrsnim sablasnim misticizmom (na ovom bi mjestu bila primjerena glazbena tema iz Zone sumraka). Pa ipak, znanost i njezinu povijest pogreno bismo protumaili kad bismo zakljuili da su nai uvidi u prirodu sve sveli na materijalno.Raanje materijalizma u velikoj se mjeri pripisuje Isaacu Newtonu, koji se smatra intelektualnim ocem svjetonazora prema kojemu je svijet sloen, navinut sat koji slijedi nepromjenjive zakone. (Ili, kao to je to Alexander Pope rekao svojim glasovitim kupletom: Priroda i njezini zakoni bili su skriveni u tami: /Bog ree: 'Neka bude Newton!' i zasja svjetlost.) No, to je odraz pogrenoga shvaanja njutnovske fizike. Istina je da je Newton, otkrivi zakon gravitacije i uvidjevi da su njegova oitovanja na Zemlji (pad one glasovite, apokrifne jabuke) i njegova oitovanja u svemiru (privlaenje Mjeseca Zemlji, te Zemlje i ostalih planeta Suncu) tek razliiti aspekti iste pojave, na odreeni nain u velikoj [25] mjeri izbrisao boansko iz neprestanog razvoja univerzuma. No, Newton nije vjerovao u isti materijalizam. Iako je iz svojega mehanikog univerzuma uklonio Boju ruku, zamijenio ju je neim jednako nematerijalnim - energetskim poljima. Suprotno materijalistikom uenju, prema kojemu je svijet skup predmeta koji interakciju ostvaruju u izravnom dodiru, Newtonova teorija gravitacije postulirala je djelovanje s udaljenosti. Kako zapravo Zemlja zadrava Mjesec da ne odleti u svemir? Pomou gravitacije. A to je gravitacija? Neopisiva sila koja proima cjelokupan svemir, a osjea se na beskonanim udaljenostima. Nema vezivnog tkiva, nema djelatne tvari osim obostranog gravitacijskog privlaenja predmeta koje u vakuumu razdvajaju ogromne udaljenosti. Gravitacijsko polje ne moete dodirnuti (iako, dakako, moete osjetiti njegov utjecaj). I sam se Newton uznemirio zbog implikacija toga otkria: Djelovanje jednoga tijela na drugo u vakuumu, bez posredovanja bilo ega, toliko je apsurdno da ga ni jedan ovjek sklon znanosti... ne moe prihvatiti, napisao je u pismu. Gravitacija mora biti prouzroena odreenim imbenikom... ali, itateljima preputam odluku o tome je li taj imbenik materijalan ili nematerijalan.To nije stajalite koje veina ljudi povezuje s klasinom njutnovskom fizikom. Laici, kao i veina znanstvenika, vjeruju da znanost svijet smatra sastavljenim od siunih estica materije. Ali, takvo je stajalite pogreno, tvrdi Henry Stapp, fiziar iz Dravnog laboratorija Lawrence Berkeley, visoko u breuljcima iznad Berkeleyja u Kaliforniji. Barem jedna inaica kvantne teorije, koju je tridesetih godina dvadesetoga stoljea izloio maarski matematiar John von Neumann tvrdi da svijet nije sazdan od estica materije, ve od estica znanja - subjektivnih, svjesnih saznanja, kae Stapp. Meutim, te zamisli nisu opovrgnule materijalistiki svjetonazor, koji se pojavio uz toliku pompu da bi se onaj koji bi smjerno pretpostavio da se mentalni ivot ne svodi samo na kretanje akcijskih potencijala du aksona izloio riziku da ga igou kao znanstveno neukog. Ili, jo gore, njegovo bi stajalite mogli igosati kao neznanstveno. Kad sam 1997. godine veerao s bivim predsjednikom Drutva neuroznanstvenika i u razgovoru iznio tu tvrdnju, uzviknuo je: Tada vi niste znanstvenik. Opovrgavanje uvjerenja da svijest, emocije, misli, subjektivan osjeaj boli i iskra kreativnosti ne proizlaze ni iz ega drugoga doli [26] iz elektrokemijske aktivnosti brojnih skupova neuronskih puteva, siguran je nain da vas odbace kao beznadnog dualista.Ah, to strano odreenje.Dualistiko stajalite o pitanju uma i tvari pojavilo se s francuskim filozofom iz sedamnaestoga stoljea, Reneom Descartesom (1596 - 1650). Iako je problem uma i tvari star koliko i filozofija starih Grka, Descartes je bio prvi novovjekovni znanstveni mislilac koji se ozbiljno uhvatio ukotac s neobinou uma, s injenicom da se svijet mentalnoga potpuno razlikuje od materijalnog svijeta. Njegovo je rjeenje bilo krajnje jednostavno. Pretpostavio je postojanje dvaju paralelnih, ali zasebnih podruja stvarnosti: res cogitans, mislea supstancija subjektivnog uma ija sutina jest misao, i res extensa, ili protena tvar materijalnoga svijeta. Tvrdio je da su mentalna i materijalna supstancija potpuno razliite. Materijalna supstancija zauzima prostor (Descartes je bio vrlo usredotoen na prostor: razvio je analitiku ili kartezijansku geometriju), a njezino ponaanje moemo opisati kao da jedna estica materije mehaniki pokree drugu esticu materije. Descartes je vjerovao da su sva iva bia, ukljuujui sve divlje ivotinje, tek automati ili pokretni strojevi koji djeluju u skladu sa rasporedom svojih organa, jednako kao to sat, sastavljen samo od kotaia i utega, odreuje sate i vrijeme mjeri tonije no to ga mi moemo izmjeriti unato svom svojem znanju. Prema Descartesovoj mehanikoj kozmologiji, sva su tijela, ukljuujui iva bia, strojevi koji se kreu poput mehanikih lutki, u to doba popularnih izloaka u vrtovima plemia. Ljudsko tijelo nije bilo iznimka. Descartes je mozak smatrao strojem podreenim mehanicistikim, deterministikim pravilima, a tijelo je smatrao strojem. U svojoj Raspravi o ovjeku (Traite de l'homme) iznio je zgodnu ilustraciju refleksnog ponaanja. Slika je prikazivala ovjeka koji je stopalo pribliio vatri, a poruka vrue! putuje osjetilnim ivcima sve do glave, a zatim se vraa u mii noge. Stopalo se zbog toga refleksno udaljava od vatre. Descartesov precizan opis toga puta jedan je od prvih primjera bezbrojnih otkria ivanih korelata omiljenih meu neuroznanstvenicima dvadesetoga stoljea.Descartes je um, za razliku od materije, odredio pomou onoga to mu nedostaje - tonije, prostorna protenost i teina. No, ustanovio je jo jednu razliku. Zakljuio je da je reflekse i ostala svojstva ili oitovanja materije mogue znanstveno istraivati. Svjestan, subjektivan doivljaj nije mogue znanstveno istraivati. [27] Descartesovo razdvajanje prirode na podruje materijalnoga i mentalno/doivljajno podruje, koja dinamiki ne ovise jedno o drugome, bilo je posredan doprinos znanosti. U sedamnaestom se stoljeu odvijala bespotedna borba izmeu znanosti i Crkve jer je Crkva znanost shvaala kao prijetnju. Descartes je tvrdio da je stvarnost precizno podijeljena na dva podruja te tako uvjerio Crkvu da se podruje znanosti nikada nee protegnuti na, a kamoli ugroziti svijet teologije i duhovnoga. Znanost je duu i svjestan um prepustila religiji, a za sebe zadrala materijalan svijet. Descartes se nadao da e vjerski vode, zahvalni za tako preciznu podjelu podruja, zauzvrat popustiti pritisak nad znanstvenicima koji su prouavali prirodne zakone u materijalnom, ne-mentalnom podruju. Taj je potez tek djelomino popravio odnos Crkve i znanosti. U potrazi za neto veom snoljivou, Descartes je bio prisiljen pobjei iz Pariza u Nizozemsku.No, podjela stvarnosti na um i materiju za znanost je na neki nain bila i poraz. Razdvajanje materijalnoga i mentalnoga na ontoloki zasebna podruja znaila je podizanje bijele zastave na samom poetku rasprave o pitanjima uma i tijela: znanost je odustala od izazova otkrivanja kako se sastavnice materijalnoga svijeta oituju u svijetu mentalnoga. I tako je roen kartezijanski dualizam. To se vjerovanje odralo do dananjih dana, tri i pol stoljea kasnije. Ako u zapadnjakoj znanstvenoj misli uope postoji ijedna temeljna postavka, tada je to nedvojbeno postojanje nepremostivog jaza izmeu svijeta uma i svijeta materije, izmeu podruja materijalnoga (koje je neosporno stvarno) i podruja nematerijalnoga (koje je, prema znanstvenim konvencijama, vjerojatno nestvarno).Pa ipak, kartezijanski je dualizam gotovo na samom poetku naiao na tekoe. Descartesov materijalistiki stroj, u njegovu ljudskom obliku, bio je neto drugaiji stroj: sposoban za hotimine, namjerne, voljne pokrete. Descartes je ustvrdio da nematerijalan ljudski um moe putem volje pokrenuti materijalan ljudski stroj. Ova zamisao doputa ponavljanje jer je, vie od bilo koje druge, postala kamen spoticanja za filozofe koji su eljeli dokazati da je um nematerijalan: kako bi neto nematerijalno moglo tako djelotvorno utjecati na neto potpuno opipljivo kao to je tijelo? Nematerijalna mentalna supstancija ontoloki se toliko razlikuje - odnosno, sutinski je razliita - od tijela na koje djeluje da je njihovo povezivanje bilo iznimno teko. Dakako, Descartes je to pokuao. [28] Tvrdio je da mentalna supstancija uma djeluje na materiju mozga putem hipofize, organa za koji se smatralo da ga izravno pokree ovjekova dua. Tako je nematerijalan um upravljao materijalnim mozgom putem mehanizma koji je Descartes nazvao ivotni duhovi - to je u sutini bila svojevrsna hidraulina tekuina.Descartesov dualizam ak ni u njegovo doba nije uspio zavladati filozofskim miljenjem jer mu se ubrzo suprotstavio njegov najvei protivnik materijalizam. Sredinom sedamnaestoga stoljea, s pojavom neuroznanosti, znanstvenici su, otkrivi osnovne bioloke mehanizme u pozadini svjesnih osjeaja i misli, poeli sastavljati nove teorije o odnosu uma i mozga. Na temelju tih otkria, francuski lijenik Julien Offray de la Mettrie (1709- 1751) zakljuio je da su um i mozak tek dva aspekta istog fizikalnog entiteta te da taj kilogram i pol stanica u naoj lubanji u potpunosti odreuje mentalno iskustvo, ili je na neki nain istovjetan s njim. U svojoj knjizi ovjek stroj (L'homme machine) iz 1747. godine pokuao je dokazati da ljudska bia zapravo nisu nita drugo doli strojevi te tako doao na zao glas. U tom je djelu izveo logian zakljuak slijeda rasuivanja koji je zapoeo Descartesovim iskljuivo mehanikim shvaanjem svega ivoga osim ljudi. La Mettrie je otiao dalje od Descartesa te svoju odvanu tvrdnju potkrijepio metodama eksperimentalne medicinske znanosti. Mozak je opisao kao organ razmiljanja te zakljuio da njegova veliina odreuje njegove mentalne sposobnosti. Funkcioniranje mozga usporedio je s funkcioniranjem glazbala. Kao to violinska ica ili tipka klavikorda vibriraju i proizvode zvuk, zapisao je, tako su i ice mozga, pod utjecajem zvunih valova, potaknute proizvesti ili ponoviti rijei koje su ih dotaknule. Najzanimljiviji aspekt La Mettriejeva stajalita vjerojatno je suvremeni prizvuk u dananjem vremenu raunalne inteligencije.Tako su roene suprotstavljene ontologije, a zagovornici materije poput La Mettriea suprotstavljali su se onima poput Descartesa, koji su vjerovali da sve mentalne procese nije mogue svesti na materijalne. Vie od tri stoljea nakon to je Descartes objavio svoju teoriju, filozofi su se sporili oko toga koji entitet, um ili materija, ini temeljnu supstanciju svijeta. Filozofi poput Leibniza, Berkeleyja, Humea, Kanta, Macha i Jamesa tvrdili su da je materija iskljuivo objektivan i supstancijalan oblik uma. To se stajalite ne razlikuje mnogo od stajalita mnogih suvremenih [29] fiziara koji vjeruju da je materija tek zgusnuti oblik energije. Upravo je to stajalite najblie mojemu. S druge strane dualistikog jaza, mislioci poput Hobbesa, La Mettriea, Marxa, Watsona, B. F. Skinnera i Daniela Dennetta zagovarali su ono to je postalo ope stajalite sredinje struje znanosti: da um, u sutini, nije nita drugo doli materija, a na subjektivni doivljaj uma kao neega osobitog ili drugaijeg, zapravo je iluzija. Um je u cijelosti i potpuno izveden iz tvari mozga.U znanstvenim, iako ne i u filozofskim krugovima, pojava znanstvenog materijalizma sredinom devetnaestoga stoljea ostavila je kartezijanski materijalizam u praini. Materijalizam nije postao samo intelektualno moderan, ve se pojavio kao istoznanica znanosti. Na podrujima od biologije do kozmologije, znanost je opovrgnula nematerijalistika objanjenja kojima su predznanstvene kulture tumaile prirodne pojave. Tajanstvene sile za koje se neko smatralo da izazivaju oluje svedene su na promjene tlaka zraka i temperature. Duhovi pokretai elektriciteta prepoznati su kao estice u pokretu. Prema materijalistikom vienju, um zapravo ine elektrokemijske aktivnosti neurona. Kao to Colin McGinn kae: To nije zbog toga to ivani procesi prouzrokuju svjesne procese; to je zbog toga to ivani procesi jesu svjesni procesi. Nije tono ni da su svjesni procesi tek aspekt ivanih procesa; svjesno se stanje ni po emu ne razlikuje od svojega ivanog korelata.ivane veze koje ine modane puteve neizostavan su preduvjet postojanja uma kakvoga poznajemo. Da biste to bolje shvatili, jednostavno zamislite lubanju bez mozga; ako nema mozga, nema ni sadraja uma. Ili, ako je mozak oteen, poremeen je i um (najee). Ili, sjetite se da su ivani korelari, koje sam spominjao, neosporno stvarni: kad se um promijeni, promijeni se i mozak (bez obzira na to je li promjenu izazvao um ili mozak). Neki znanstvenici to smatraju potpunim objanjenjem, odnosno, um u potpunosti objanjavaju mozgom, materijom. Prema materijalistikom shvaanju, mozak je posve dovoljan - strah nije nita drugo nego podraivanje amigdale, zvuk apata nije nita drugo doli podraaj u slunom kortikalnom polju. A osjeaj slobodne volje - osjeaj da moemo odabrati hoemo li pogledati desno ili lijevo, ubrati ovaj cvijet ili onaj, sluati ovaj CD ili onaj - tek je obmana, plod neznanja o tome to mozak zapravo ini. Prema toj teoriji, um je tek mozak s neto lirskijim prizvukom. ivani korelati [30] svakoga mogueg aspekta uma nisu samo ivani korelati; oni su sutina toga aspekta uma. Ako nam samopromatranje govori suprotno - ako nam govori da su te kvalije stvarne i da njihova stvarnost premauje strujanje i protok u neuronima, te da mo izbora nije prividna - e, pa, tada nas samopromatranje odvodi na stranputicu. Ako nam samopromatranje govori da je um vie od toga, tada je samopromatranje manjkavo. Ono to o svojim umovima spoznajemo iznutra pogreno je kao i zakljuak uroenika koji, promotrivi televizor, zakljuuje da se u njemu nalaze iva bia.Moglo bi se rei da materijalizam jo od devetnaestoga stoljea dri neuroznanost u aci. tovie, neki su neuroznanstvenici toliko skloni redukcionizmu da su si dali u zadatak potpuno izbrisati jezik uma, kao to je to bez uvijanja rekao britanski neuroznanstvenik Steven Rose. Drugim rijeima, pojmove kao to su osjeaji, pamenje, pozornost i volja - sve kljune elemente uma - trebalo bi zamijeniti neurokemijskim reakcijama. Taj materijalistiki, redukcionistiki tabor smatra da smo to pitanje potpuno objasnili i, to je jo vanije, shvatili, kada smo mentalnim procesima pripisali odreena podruja u mozgu, ustanovili odgovarajui slijed neurokemijskih oslobaanja i apsorpcija. Zagonetka rijeena. Sluaj zakljuen.Je li doista? Neki od najuglednijih neuroznanstvenika doveli su u pitanje materijalistiko stajalite o zagonetki uma i materije. Nakon duge karijere posveene tumaenju materijalne osnove uma, kanadski neurokirurg Wilder Penfield naposljetku je zakljuio da objanjenja vezana za mozak sama po sebi nisu dovoljna. Charles Sherrington, utemeljitelj suvremene neurofiziologije, izjavio je 1947. godine da modani procesi sami po sebi ne objanjavaju puni raspon subjektivnih mentalnih pojava, ukljuujui svjesnu slobodnu volju. Mislim da je pretpostavka da se nae bie sastoji od dva temeljna elementa jednako nevjerojatna kao i pretpostavka da se sastoji samo od jednoga, zapisao je. Jedan od Sherringtonovih najslavnijih uenika, sir John Eccles, bio je slinog miljenja. Eccles je dobio Nobelovu nagradu za svoj poticajni doprinos naem razumijevanju komunikacije ivanih stanica putem sinapsi ili ivanih spojeva. Kasnije je teio dubljem razumijevanju mehanizama koji posreduju u interakciji uma i mozga - ukljuujui i neodrediv pojam slobodne volje. Standardna neurobiologija govori da siuni mjehurii u ivanim zavrecima [31] sadre kemijske tvari koje nazivamo neurotransmiterima; uslijed odreenog elektrinog impulsa, neki mjehurii oslobaaju svoj sadraj, koji prelazi preko sinapse i prenosi impuls sljedeem neuronu. Eccles je 1986. godine pretpostavio da vjerojatnost oslobaanja neurotransmitera ovisi o kvantno-mehanikim procesima, na koje je mogue utjecati umom. Zakljuio je da to ini temelj djelovanju slobodne volje.* * *Moglo bi se rei da rasprava o umu i tijelu, koju je zapoeo Descartes, uope nije zavrena; tovie, postala je gotovo bolno zamrena i sloena. Osim navedenih suprotstavljenih teorija, danas imamo (u istodobnoj utrci) identitetnu teoriju, teoriju sredinjeg stanja, neutralni monizam, logiki biheviorizam, fizikalizam primjerka i tipski fizikalizam, epifenomenalizam primjerka i tipski epifenomenalizam, anomalni monizam, emergentizam, eliminativizam, razne podvrste funkcionalizma - i, nedvojbeno, jo dovoljno izama za svakoga aktivnog filozofa na svijetu. Po nekoliko rijei o aici tih filozofskih stajalita o umu i materiji (navedenih redoslijedom od najizraenije materijalistikog do najmanje materijalistikog) trebalo bi vam pribliiti te rasprave i pruiti uvid u suprotstavljene zamisli.

* FUNKCIONALIZAM ili, kako ga je nazvao neurokirurg Joe Bogen, mentalistiki materijalizam, porie da je um bilo to vie od stanja mozga, pa tvrdi da je posrijedi tek nuspojava fizikalne aktivnosti mozga. Filozof Owen Flanagan je to izrazio rijeima: Mentalni procesi nisu nita drugo doli modani procesi, a razumijevanje tih procesa i njihova djelovanja otkriva nam sve o umu. Ovo stajalite priznaje iskljuivo materijalne utjecaje. Paul i Patricia Churchland te Daniel Dennett vodei su zagovornici takvoga materijalistikog stajalita, bliskog biheviorizmu. Materijalistika misao ak odlazi toliko daleko da porie osnovnu stvarnost mentalnih dogaaja poput iznenadnog doivljaja crvene boje makova nae znanstvenice slijepe za boje, kao i stvarnost same svijesti. Um ne ini nita vie od kretanja akcijskih potencijala modanim putevima - odnosno, nita ime bi se znanost trebala pozabaviti. Uporno ustrajanje u zastarjelom vjerovanju u iskustvenu stvarnost, svijest i ontoloku utemeljenost kvalija proizlazi iskljuivo iz neznanja: kad znanost dovoljno podrobno ralani i proui djelovanje [32] mozga, kvalije i svijest isparit e kao to je i ivotna iskra ugasnula kad su biolozi otkrili prirodu ivih bia. No, neto materijalizmu nedvojbeno ide u prilog. Poriui postojanje svijesti i drugih mentalnih pojava, elegantno ukida problem uma i materije. Bez uma je sve materija - i nema problema uma i materije.

* EPIFENOMENALIZAM priznaje da je um stvarna pojava, ali smatra da ne moe ni na koji nain utjecati na materijalni svijet. Ova kola priznaje da su um i materija dva zasebna entiteta, kao i fizikalni i mentalni dogaaji, ali samo u smislu da kvalije i svijest nisu strogo svedive na neuronske dogaaje, kao to ni svojstva vode nisu svediva na kemijska svojstva kisika i vodika. S toga stajalita, svijest je epifenomen neuronskih procesa. Epifenomenalizam mozak promatra kao uzrok svih aspekata uma, ali, budui da materijalni svijet smatra kauzalno zatvorenim - odnosno, fizikalni dogaaji mogu imati samo fizikalne uzroke - zakljuuje da um ne postie nita to mozak ve nije obavio. Tako dobivamo prilino slabaan um u kojemu je svijest, barem u znanstvenom kontekstu, svedena na bijednu sjenu svojega prijanjeg oblika. Kao nematerijalni entitet, um ne moe djelovati na materijalni svijet. Ne moe poticati promjene. Ne moe, recimo, pomaknuti ruku. Mozak je, prema epifenomenalizmu, uzrok svih mentalnih dogaaja u umu, ali um, sam po sebi, ne moe prouzroiti nita. Smatrajui da kauzalna strijela pokazuje samo jedan smjer, od materijalnoga prema mentalnom, ova kola porie kauzalnu djelotvornost mentalnih stanja. Stoga joj posve odgovara temeljna pretpostavka materijalistike znanosti, primijenjena na psihologiju i neuroznanost, koja govori da um ne pokree materiju, kao to je neurolog C. J. Herrick zapisao 1956. godine. Drugim rijeima, svaka fizikalna aktivnost posljedica je iskljuivo druge fizikalne aktivnosti. Osjeaj da volja i druga mentalna stanja mogu pokrenuti materiju - ak i materiju koja ini ovjekovo tijelo - epifenomenalisti smatraju iluzijom.Iako se epifenomenalizam u dananje vrijeme smatra jedinom opeprihvatljivom alternativom strogom materijalizmu, problem toga stajalita jest u tome to je suprotno naem dubokom, unutarnjem iskustvu da mentalna stanja doista utjeu na nae djelovanje. Potpuno porei kauzalnu djelotvornost mentalnih stanja znai odbaciti iskustvo voljnog djelovanja kao [33] puku iluziju. Drugi vaan problem epifenomenalizma (te drugih kola koje poriu kauzalnu djelotvornost uma) istaknuo je 1890. godine psiholog i filozof William James. Osnovna naela evolucijske biologije govore da bilo koja prirodna pojava, istaknuta u naim ivotima, kao to je iskustvo svijesti, nuno mora posjedovati zamjetno i mjerljivo djelovanje da bi uope postojala, i opstala, u prirodi. Drugim rijeima, mora iznjedriti odreenu selektivnu korist. Na ovom se mjestu postavlja logino pitanje: kakvu bi korist svijest mogla iznjedriti ako je tek beskorisna izmiljotina? Kako se svijest uope mogla razviti ako sama po sebi ne ini nita? Ukratko, zato se priroda uope zamarala stvaranjem samosvjesnih bia sposobnih za subjektivan, unutarnji doivljaj? Istina je da strunjaci evolucijske biologije mogu pobrojiti brojne primjere znaajki koje je donijela rijeka evolucije, iako nisu bili ciljani (evolucijski biolozi Stephen Jay Gould i Richard Lewontin takve znaajke nazivaju ispune, izrazom iz rjenika arhitekture koji oznaava elemente izmeu vanjske krivulje luka i pravoga kuta okolnih zidova, koji nisu namjerno izgraeni, ve su stvoreni dvjema odabranim arhitektonskim znaajkama). No, doima se da je svijest previe istaknuta znaajka da bismo je smatrali nuspojavom selekcijskog procesa. Kao to je James rekao: Zakljuak o korisnosti [svijesti] ... prilino je opravdan. No, ako je korisna, razlog tome jest njezina kauzalna djelotvornost.

* EMERGENTIZAM tvrdi da um proizlazi iz mozga na nain koji se ne moe u potpunosti objasniti procesima u mozgu ili svesti na njih. Drugim rijeima, znaajke uma nije mogue objasniti iskljuivo fizikalnom aktivnou mozga. Nadalje, u skladu s ovim stajalitem, um moe imati mo izazivanja mentalne i fizikalne promjene. Emergentisti poput Steena Rasmussena tvrde da emergentno svojstvo visokoga reda kao to je um katkad moe djelovati na procese niega reda koji su ga stvorili. Drugim rijeima, proizalo moe utjecati na ono iz ega je proizalo.

Nobelom nagraeni neuroznanstvenik Roger Sperry predavao je na Kalifornijskom tehnolokom institutu od 1954. godine sve do svoje smrti, 1994. godine. Sperry, najpoznatiji po prouavanjima split brain pacijenata (operacije presijecanja veza izmeu desne i lijeve modane polutke na mnogima od njih obavio je Joe Bogen), iznio je najpodrobniju inaicu emergentizma vrsto utemeljenu na znanstvenoj osnovi. Svoju je [34] emergentistiku teoriju nazivao mentalizam, emergentni mentalizam ili jednostavno novi mentalizam. Isprva je samo tvrdio da um nije mogue svesti na modanu aktivnost, odraavajui osnovno stajalite emergentizma da um proizlazi iz mozga kao zaseban entitet ije znaajke i mo nije mogue predvidjeti, ili ak objasniti, iskljuivo njegovim materijalnim sastavnicama. No, kasnije Sperry vie nije mogao prihvatiti pobjedu materijalizma na podruju neuroznanosti i ono to je nazvao iskljuivo 'izvrnuto' odreenje cjeline pomou dijelova, pri kojemu neuronski dogaaji odreuju mentalno, ali ne vrijedi i obrnuto. Zbog toga je kasnije prihvatio stajalite da mentalna stanja doista mogu imati kauzalnu mo. Za razliku od agnostikog fizikalizma (opisanog u nastavku), koji doputa utjecaj mentalnih stanja na druga mentalna stanja iskljuivo posredstvom mozga, emergentizam odreenim mentalnim stanjima priznaje mo izravnog mijenjanja, oblikovanja ili izazivanja drugih mentalnih stanja, ali i povratni utjecaj na modana stanja. Nekoliko godina prije smrti, Sperry je dao nagovijestiti stajalite da bi mentalne sile mogle kauzalno oblikovati elektrokemijsku aktivnost neurona.To je bilo radikalno novo vienje kauzalnih odnosa izmeu mentalnih procesa viega reda i neuronskih dogaaja. Sperry je smatrao da mentalne sile na staninoj razini upravljaju elektrokemijskom razmjenom izmeu neurona. Prema tom stajalitu, emergentna mentalna svojstva mogu kauzalno silazno upravljati svojim sastavnicama - mentalni dogaaji upravljaju niim neuronskim dogaajima. To, kao to emo vidjeti u drugom poglavlju, vrlo dobro opisuje upravljanje uma pacijenta s opsesivno-kompulzivnim poremeajem nad neuronskim dogaajima, napose aktivnou patolokih puteva na kojima se temelji bolest. Sperry je svim silama nastojao dokazati da se njegovo stajalite ne moe smatrati dualizmom (strane li rijei!) u kartezijanskom smislu, ve radikalno preraenim oblikom materijalizma u kojemu um nije samo emergentan, ve i kauzalan. Smatrao je (za razliku od klasinih, neznanstvenih dualista) da mnotvo svjesnih iskustava ne moe postojati neovisno o mozgu; nije pretpostavio postojanje neutjelovljenog uma ili svijesti, to je takoer suprotno klasinim dualistima. Mentalne sile koje je smatrao kauzalno djelotvornima nisu bile mistini, nematerijalni, nadnaravni entiteti. Kao to je 1970. [35] godine rekao: Taj izraz [mentalne sile] ... ne podrazumijeva neutjelovljene, nadnaravne sile neovisne o modanim mehanizmima. Mentalne sile u ovom su kontekstu nerazdvojivo povezane sa strukturom mozga i s njegovom funkcionalnom organizacijom. One oblikuju i usmjeravaju kretanje elektrinih impulsa na nioj razini. Sperryjev oblik kauzalne djelotvornosti jest onaj kojega su zagovornici materijalistikog, uzlaznog determinizma odbacili - odnosno, oblik u kojemu mentalna svojstva vieg reda kauzalno upravljaju neuronima i sinapsama nieg reda. Prema tom obrascu, zapisao je Sperry 1965. godine: Kauzalna mo zamisli ili ideala postaje jednako stvarna kao i kauzalna mo molekule, stanice ili ivanog impulsa. Toplo se nadao da e to novo vienje uma povezati tradicionalno suprotstavljena stajalita o umu i materiji, mentalno nasuprot materijalnom i da bi znanost cijelosti mogla napustiti stoljetnu mikrodeterminiranu materijalistiku paradigmu te prihvatiti osnovaniji, makromentalni model kauzalnog tumaenja i razumijevanja.ak ni Nobelova nagrada nije mu pruila dovoljnu zatitu od kritika kojima su ga zasuli zbog toga to se upustio u bitku oko uma i tijela. Kada je, prema prianju Joea Bogena, engleski psiholog Oliver Zangwill u kolovozu 1970. godine posjetio Caltech, Sperryju je izrazio svoju zabrinutost da e ako nastavi tim putem, vrlo vjerojatno umanjiti utjecaj svojih iznimnih postignua. Bogen je upitao kako je Sperry reagirao. Gotovo nikako, odgovorio je Zangwill. Otprilike od 1980. godine, gotovo sva Sperryjeva djela govore o silaznom djelovanju svijesti i mentalnih sila. Kada je 1982. godine, povodom njegove Nobelove nagrade, u Caltechu odrano sveano primanje u njegovu ast, oni koji su ga poznavali tek su nedavno bili shvatili, prisjea se Bogen, da je, kao i mnogi stariji ljudi, postao vjernik. ak su i profesori s Caltecha, koji su Sperryja poznavali etiri desetljea, do 1990. godine odustali od pokuaja zagovaranja ili ak razumijevanja 'filozofije njegovih poodmaklih godina', kako je jedan od njih rekao.Iako je Sperry osobito isticao sudjelovanje uma u kauzalnom lancu, doimalo se da se pod pritiskom ponovno vratio klasino materijalistikim pretpostavkama. Izriito je poricao vanost kvantne mehanike za razumijevanje odnosa uma i mozga te tvrdio da je njutnovska fizika za to sasvim dovoljna. I u [36] mentalistikom modelu vrijedi postavka da dijelovi... odreuju svojstva cjeline, odnosno, mikrodeterminizam nije naputen, zapisao je u svojem posljednjem vanijem radu. Emergenrni proces je... u naelu predvidljiv. I tako su mentalne sile, kojima je bio tako sklon, bile odreene odozdo. Onima poput mene, koji su se usredotoili na istinsku mo mentalne sile i njezinu neizostavnu ulogu u kvantno utemeljenoj teoriji uma i mozga, Sperryjeva su se stajalita doimala kao proieni oblik epifenomenalizma.

* AGNOSTIKI FIZIKALIZAM takoer podrazumijeva da um proizlazi iskljuivo iz materije mozga. Meutim, za razliku od epifenomenalista i funkcionalista, sljedbenici ove kole priznaju da pria time moda i nije zavrena. Na to se odnosi agnostiki dio odreenja: zagovornici toga stajalita ne poriu postojanje nematerijalnih sila, jednako kao to agnostik aktivno ne porie postojanje Boga. Oni smatraju da takvi utjecaji, ako postoje, mogu djelovati na mentalna stanja samo ako prije toga djeluju na primjetna stanja mozga. Meu njima je i William James. Joe Bogen precizno razluuje fizikalizam od materijalizma. James smatra da se mentalno ne mijenja bez prethodne promjene materijalnoga (odnosno, modanih stanja). To ne govori nita o postojanju nematerijalnih utjecaja na um. Ta tvrdnja jednostavno podrazumijeva da bilo koji takav utjecaj na um djeluje putem mozga. Suprotno tome, materijalizam prekorauje fizikalizam time to aktivno porie postojanje nematerijalnih utjecaja.Objanjavajui vlastito stajalite, Bogen se prisjea rasprave koju je s filozofom Paulom Churchlandom vodio oko pitanja kako mozak rada umom te o potrebi nekih filozofa i neuroznanstvenika da uvedu neto nematerijalno i bez prostornog odreenja, to bi utjecalo na mozak. Churchland je uzviknuo: U cijeloj povijesti toga pitanja smatralo se da je um izmeu Boga i mozga. Ali, ti sada stavlja mozak izmeu Boga i uma. Bogen je odvratio: Upravo tako, i na taj nain mogu biti predani fizikalist, a da istodobno ostanem agnostik ili ak nezainteresiran za nematerijalno.

* PROCESNA FI