SERGEJ ALEKSANDROVIČ JESENJIN

Rođen: 3. listopada 1895. u selu Konstatinovu, u Rjazanskoj gubernijiUmro: u noći od 27. na 28. prosinca 1925. u Lenjingradu

Očito je, u sudbini piše - u tridesetoj vješala predstoje.Ko sakati mi smo sve to više za živote privezani svoje...

Pjevao je tako čudesni pjesnik Sergej Aleksandrovič Jesenjin, pretskazujući stihovima svoj skori kraj Samoubojstvom u lenjingradskom hotelu u noći od 27. na 28. prosinca 1925. završen je buran život pjesnika i čovjeka koji će naraštajima biti utjelovljenjem romantičarskog zamišljaja pjesnika i životnog stila, nazvanog jesenjinština. Rođen je 3. listopada 1895. u selu Konstatinovu, u Rjazanskoj guberniji, u seljačkoj porodici.Završio je učiteljsku školu, ali se njegov nemirni duh nije mogao skrasiti u učiteljskom zvanju. Rano se zaposlio u moskovskoj tiskari u kojoj je upoznao više pisaca. Godine 1913. upisuje kao izvanredan student Moskovsko gradsko narodno sveučilište, a u to vrijeme objavljuje i prve pjesme u uglednim časopisima.

Godine 1915. odlazi u središte kulturnoga i književnoga života - Petrograd. Upoznaje Bloka i kaže da mu je pritom susretu kapao znoj, jer prvi put vidi živa pjesnika. Godine 1916. Jesenjin je objavio prvu zbirku Radunica. Njegovi stihovi, posvećeni selu i prirodi: Posljednji sam pjesnik sela, reći će, unijeli su u rusko pjesništvo melodioznost, spontanost i metaforičnost seoskih običaja i vjerovanja. Mnoge su Jesenjinove pjesme ne samo nadahnute prirodom već i napisane u izravnom obraćanju njoj: Zelena frizura, (posvećena brezama), Krava, Kačalovljevu psu.

Od 1919. do 1924. Jesenjin je bio član imažinističke skupine, najpopularniji i najnadareniji među njima. Razlikovao se utoliko što je njegova poezija građena na tradiciji narodnoga stvaralaštva. No u životu slijedio je imažinistički stil; boemski život, stvaranje i razgovor o stvaralaštvu po kavanama, izazivanje skandala. Svemu tome Jesenjin je davao osobit osobni prinos. Od njegovih brojnih, burnih ljubavnih i bračnih veza, legendarnom je postala ona s Isadorom Duncan slavnom američkom plesačicom, sedamnaest godina starijom. S njom je putovao Europom i Amerikom, propagirajući mesijansku ulogu seljaštva u društvenom preobražaju te osjećaj bratstva među ljudima.

U ciklusima postoktobarskih pjesama, obožavatelj stare Rusije s tugom spoznaje nestanak tog svijeta. Iz toga bolnog priznanja izrastaju pjesme Molitva za umrle, Sovjetska Rusija, Krčmarska Moskva, Ispovijest mangupa i potkraj života poeme Crni čovjek i Ana Snjegina. Bez obzira na nesavršenost stihova i ponekad pretjerani sentimentalizam, čitatelj i danas rado posegne za Jesenjinovom poezijom, barem onda kada mu godi pjesnička bliskost i pristupačnost:

Nemoj budit odsanjane snove,nek miruje ono čega ne bi.Odveć rano zamoren životomsamo čemer osjećam u sebi.

Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.Nek uvečer nad kolibom tvojomOna čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te čestozbog mene veoma zabrinutui da ideš svaki čas na cestuu svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te čestouvijek isto priviđenje muči:kako su u krčmi finski nožu srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!Od utvare to ti srce zebe.Tako ipak propio se nisamda bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,i srce mi živi samo snom,da što prije pobjegnem od jadai vratim se u naš niski dom

Vratit ću se kad u našem vrtu rašire se grane pune cvijeta.Samo nemoj da u ranu zorubudiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,nek miruje ono čega ne bi:odveć rano zamoren životom,samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!Nema više vraćanja ka starom.Ti jedina utjeha si moja,svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te čestoviđaju onako zabrinutu,i ne idi svaki čas na cestuu svom trošnom starinskom kaputu.

1924.(Cesarić)

Majčino pismo

Što mogu reći jošu času tome,i na što trebaodgovora dati?preda mnom tu,na stolu sumornome,još leži pismošto ga posla mati.

Ona mi piše:"Ako imaš volje,doputuj golubena praznike k nama.Kupi mi šal,a ocu gaće bolje-u kući vlada oskudica sama.

Nikako ne volimšto si poetašto si dočekaoove slavne dane.Draže bi mi biloda od ranih ljetaišao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam veći nemam daha.Da nisi otišoiz doma svogauz mene bi sadabila snahai zibala bihunučića koga.

No ti si djecusijo na sve stranei ženu svojudrugome si dao.Bez drugova i doma,svoje daneu krčmama si ludo prokockao.

Što je to s tobom,moj ljubljeni sine,bio si tih i blagi svi su meniisticali te tvoje vrline,

govoreći: koliko je sretanotac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi naše nade.i zbog toga jebol u duši veći,jer ocu tvomezalud na um padeda pjesmama ćešmnogo novca steći.

No ako stečeš--stran je tebi dom.gorčine zatou mom pismu ima,jer dobro znadempo slučaju tvom:da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volimšto si poeta,što si dočekaoove slavne dane.Draže bi mi biloda od ranih ljetaišao si za ralom u poljane.

Mori me brigai bijede se bojim.Ni konja više nema.No da si ti u domuimali bismo svega,a ti sa umom tvojim--i mjesto predsjednikau volispolkomu

Tad bi se živjelo mirno,nitko nas dirao ne bi,i ti ne bi znaoza taj umor cio.Učila bih ti ženuda prede samoj sebi,a ti bi kao sinutjeha naša bio."

  ........................................

Ja gužvam pismo,samoća me peče.

Zar izlaza nemana putu zavjetnom?No što mi dušu morija ću da izrečem--ja ću da izrečemu odgovoru svom.

1294.(Golob)

Odgovor

Starice mila,živi ko i prije.Nježno me diratvoja ljubav živa.No ne znaš tii tebi jasno nijezbog čega živimi o čemu to snivam!

U vas je zima,i kad mjesec sijaja znam da misliščesto ko i prijeda netko neznanvišnju našu svijai bijelim snijegomo prozore bije.

O majko!Po toj buri kom se drijema?Iz dimnjaka se čuju čudni glasi.Ti želiš leći,no postelje nemai vidiš grobu kome umrla si.

Pa sablasno cvili,ko hor crkvenjakanariče i pjeva --ta mećava-tuga!I snijeg se taložiu vidu petaka,a za lijesom nemani žene, ni druga.

Najdraže od svegaproljeće je menii poplavu volim u naglome toku,kad je svaki iverkao brod u pjeni,a beskrajni prostorotimlje se oku.

No proljeće ovo --moju ljubav sada --

ja slavnom revolucijomnazivam,i samo zbog njetugujem i stradam.I samo njuja čekam i dozivam.

No, ova rugoba --ledena planeta!Nju ni sunce - Lenjinrastopiti neće!Zato bolne dušenemoćna poetatražio sam kavgei pio svako veče.

No doći će vrijeme,mati najslađa!i eto namačasa željenoga!

Nismo se zaludlatili oružja:jedan topa,drugi - pera svoga.

Ne misli na sve to,i na pare.Kakva sramota?zar si ti to, je li?Ja nisam krava,ni konj, ni magare,da bi me lakoiz štale izveli.

Doći ću samkad pravo vrijeme svane,kad bude trebalotući po planeti.Ocu ću datiStvari obećane,a tebi šal,pa da te na me sjeti.

Sad - mećava vije,ko hor crkvenjakanaričući pjeva --vijavica tuga!I snijeg se taloži

u vidu petaka,a za lijesom nemani žene, ni druga.

1924.(Golob)

 

***

Ti ne voliš i ne žališ mene,nisam više mio srcu tvom?Gledajuć u stranu strast ti venesa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,riječi moje ni nježne, ni grube.Kolike si voljela do sada?Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijelane srevši se sa plamenom tvojim.Mnogima si na koljena sjela,sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorenei ti sanjaš o drugome nekom,ali ljubav prošla je i mene,pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,plahovita bješe ljubav vruća--i ko što smo slučajno se sreli,rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored meneda prokockaš sve te tužne zore.Tek ne diraj one neljubljenei ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noćiu ljubavi, stojeći na cesti,možda i ja onuda ću proćii ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže plećiti ćeš glavom kimnuti mi lako."Dobro veče",tiho ćeš mi reći."Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,duše bit će smirene posvema --tko izgori, taj ne može planut,tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

1925.(Golob)

**

Haljina modra i plave oči,Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga me pitala: "Mećava vije?Spremit ću postelju, peć da se grije."

Odgovorih dragoj: "Netko sa visinecvjetovima bijelim prekriva daljine.

Postelju spremi, peć da se grije,bez tebe u srcu mećava vije."

1925.(Golob)

***

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,čiji pogled gasne u magli i memli,živio sam usput, ko da sanjam,kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,zato usput, ko što palim cigarete,govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",a u duši vazda ista pustoš zrači;ako dirneš strast u čovjekovu biću,istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jezaodbijenih želja, neshvaćene tuge.Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.vezan protiv želje, utonem u sjeti,nikad neću da te ljubomorom gušim,nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,čiji pogled gasne u magli i memli,i volim te usput, ko da sanjam,kao mnoge druge na toj zemlji.

1925.(Gerić )

***

O, probudi me rano sutra,strpljiva, brižna moja mati!Poći ću iza humke putadragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćakaširokih kola trag u lugu.Vjetar ispod šatre oblakavije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,kaput-mjesec prignut pod granom,a kobila će da vijoricrvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,osvijetli naš sobičak uski.Govore da ću ja postatiuskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,našu peć, krov i pijevca, brava...Na pjesme će se prolijevatimlijeko tvojih riđih krava.

1917.(Vitez )

Lisica

A. M. Remizovu

Na razmrskanoj nozi se dovuklai savila kraj brloga uz brijeg.Krvava nit je granicu povukla,odijeliv joj od mrka lica snijeg.

Odzvanjo pucanj još kroz dim je pusti,ljuljo u oku šumski joj se put.Iz džbunja vjetar razbarušen, pusti,raznosio je zvonku sačmu svud.

Nad njom ko žuna kružila je magla.Vlažno se veče žarilo u krug.Uznemirena glava već se saglai hladan bje na rani jezik dug.

Ko baklja žuti rep u snijeg je pao,i dah gnjiloće obuze je svu.Inja i dima vonj se širit stao,a krv je tiho kapala po tlu.

1915.(Krklec )

Pjesma o kuji

Jutros je kuja pri štali,gdje rogoz se zlati pod gredom,oštenila sedmero mladih,riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,mati ih češljala nježna;od trbuha njene toplinevoda se topila snježna

A uveče, kao i vazda,kad koke na lijegala kreću,tmuran je stigao gazdai strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stalaslijedeć mu tragove hodai dugo uz val do valahladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vrućai znojna probi kroz sjene,njoj se mjesec vrh kućako njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnui cvilila nasred druma,a mjesec na putu kasnusakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijegaza bačenim kamenom kreće,ko zlatne zvijezde sred snijegakotrljahu oči se pseće.

1915.(Krklec )

Ispovijest mangupa

Ne može sav svijetpjevati, ni da jabukomdo tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijestjednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.Ja volim da kroz ogoljelu jesenvaših mračnih duša zasvjetlucam.Ja volim kada na mene se sručiko žestoka kiša kamen poruge.Ja samo čvršće stisnem u toj tučimjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vratišibljikav prud i sipljiv šumor jova,i da negdje žive otac moj i mati,kojima sada nije do mojih stihova;a kojima sam drag ko krv i raž u poljuko proljetni dažd pod kojim livade zelene.I vilama bi pošli na vas, da vas koljuza svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!Zacijelo poružnjeste, patiteu strahu od boga i pokislih usijeva.O, kad biste mogli shvatitida je vaš sin najboljipjesnik u Rusiji!Zar niste nad njim zebli kad je bosimnožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?A sad cilindar nosi,i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara naravseoskog vragolana i lole.On se svakoj kravi s cimera mesaraizdaleka klanja da ga leđa bole.I kad na trgu kočijaše spazite se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,on je pripravan pomesti svakoj razirep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.Ja tako volim zavičaj!I mada mu tuga rđom vrba soči,drage su mi blatne svinjske njuškei zvonka kreka žaba u gluhoj noći.Od sjećanja na mladost tiha bol me mučii travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,željan da se ugrije, naš klen.O, kako sam često krao jaja vranjaverući se uza nj, do gnijezda gore!Je li i sad isti, pun zelena granja,Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,vjerni šarove?Od starosti i sipljiv i slijep,ne nalaziš njuhom ni vrata ni torovepa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.O, i sad me nestašluk naš veseli,kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,da bismo ga naizmjence jeli,bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.U srcu sam isti kao prije.Na licu cvatu oči ko različak u raži.Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!Svima laku noć!Utihnu u travi mraka kosa zore.....Volio bih danas, kad se veče stiša,s prozora i mjesec da....Sjaju plavi, sjaju tako plavi!U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.Pa što, ako cinikom se pravimvješajuć o zadak fenjer mali?Pegazu moj stari, dobri, isluženi,treba li to meni tvoj lagašan kas?ja sam došao ko majstor nesmiljenida štakore pjesmom slavim, a ne nas.Moja tikva kosom vedrošiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedromU zemlju koju plovimo.

Sestri Šuri

U tom svijetu prolaznik sam samo,ti veselom rukom mahni meni.U jesen i mjesec isto, znamo,od svjetla je nježan, tih i sneni.

Prvi put me mjesec sada grije,prvi put od studeni me štiti.Opet ću da živim, da se smijemtoj ljubavi koje neće biti.

Tom je kriva ta naša ravnicašto se ljeska od pješčanih pruga,davna nježnost nečijega lica,i nečija od rođenja tuga.

Zbog toga i sakrit neću htjeti,ista ljubav u nama je, zna se.Ovu zemlju voljet ćemo smjetizajednički, a ne svaki za se.

1925.(Prica )

***

Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,ja sad volim drugu, do tebe mi nije.

Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.

Samo prođoh mimo, pa sam usput htiozirnuti kroz prozor, otvoren je bio.

 

1925.     (Gerić)   

* * *

Snježno polje, bijele mjesečine sjaj,mrtvački je pokrov prekrio moj kraj.Po šumama breze sada plaču, znam.Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?

 

1925.(Cesarić)

* * *

Do viđenja, dragi, do viđenja;ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.Urečen rastanak bez našeg htijenjaobećava i sastanak, zar ne?

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,nemoj da ti bol obrve povije --umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,al ni živjeti baš nije novije.

1925.(Gerić)

Crni Čovjek

Dragi moj, dragi moj,jako sam, jako bolan!Sam ne znam odakle dolazi ova bol.Da li to vjetar vijenad pustim i mrtvim poljemili, ko gaj u septembru,zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušimako krilima ptica.Na vratu joj noge,sve više gube moć.Crni čovjek,crni, crni.crni čovjekna postelju uza me sjeda,crni čovjekspavat mi ne dasvu noć.

Crni čovjek prstompo odvratnoj knjizi vučei, mrmljajući nada mnomkao nad umrlim monahčita mi životnekoga raspikuće,u duši budeći tjeskobu i strah.Crni čovjek,crni, crni!

---- Slušaj, slušaj ----gunđa on menii oči mu sjaju ----u knjizi je mnogo najljepšihmisli i planova.Taj je čovjekživio u krajunajogavnijihhulja i lopova.

U decembru u tom krajusnijeg je đavolski čisti mećave počinjuvesele pređe.Taj čovjek bijaše avanturist,no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,ako ne s velikom,to s drskom snagomi jednu je ženuod četrdeset ljetazvao djevojčurom i svojom dragom.

Sreća je -- reče on --okretnost uma i ruke.Sve nespretne dušeko nesretne su znane.Ništa niješto mnoge mukedonose kretnjelažne i strane.

U buri, oluji,sjeni svaki dan,kada stalno gubiši kad te nevolje biju,biti prijazan i nasmijannajveća je umjetnost od sviju.

---Crni čovječe!Ne čini toga!da spasavaš drugenije ti posao, znaj!Što mi je do životapjesnika propaloga!Molim te, drugimačitaj i pripovijedaj.

Crni čovjekuporno u mene gleda,Na oči mu plavabljuvotina pala ---sigurno želi mi rećida sam lopuža blijedakoja je drsko i bestidnonekoga opljačkala

Dragi moj, dragi moj,jako sam, jako bolan.Sam ne znam odakle dolazi ova bol.Da li to vjetar vijenad pustim i mrtvim poljemili, ko gaj u septembru,zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.raskršće tiho spava.Ja, sam na prozoru,ne čekam gosta draga.Na bijeloj poljanivapno se rasipavai stabla su ko jahačiskupljeni kraj mog praga.

negdje plače zloguka noćna ptica.Drvenih jahačazvuk kopita rida.Evo, opet taj crnina moj naslonjač sjeda,podiže cilindari bezbrižno kaput skida.

---- Slušaj, slušaj! ----hriplje on i u lice me gleda,glava mu sve nižei niže pada ---ja ne vidjeh jošnitkova prvog redada tako suvišno, glupood nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!Sano svijetli luna.Što još trebau svijetu pjanom od snova?Možda će debelih butinatajno doći "ona",a ti ćeš joj čitatigomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!Zabavna čeda.U njih se uvijek nađehistorija srcu znana ---kako studentici prištavojdugokosa bijedao svjetovima govori,zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,možda u Kalugi,a možda u Rjazanu,ne znam, zaboravih,živio je dječak

žutokosi,a očiju plavih.......

I eto, naraso je,usto poeta,ako ne s velikom,to sa drskom snagom,i neku je ženuod četrdeset ljetazvao djevojčurom,i svojom dragom.

--- Crni čovječe!Ti goste prokleti.Taj glas se odavnoo tebi rodi. ---Ja sam lud i bijesani palica moja letiravno u njuškui nos da ga zgodi.....................................................

.......Mjesec je umro,kraj okna zora drijema.Ah, ti noći!Što si to noći spetljala?Ja u cilindru stojim.nikoga samnom nema,ja sam........kraj razbitog zrcala........

1925.   ( Golob )

Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, djetinjstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, djetinjstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gdje je upoznao mnoge pjesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvijek je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Cesto je sjedio sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasavali cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne vidjevsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najljepsih pjesama: Dovidjenja druze moj.

DOVIDJENJA DRUZE MOJ

Dovidjenja, dragi, dovidjenja;Ti mi prijatelju jednom bijese sve.Urecen rastanak bez naseg htjenjaObecava I sastanak, zar ne?

Dovidjenja, dragi, bez ruke, bez slovaNemoj da ti bol obrve povije-Umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,Al' ni zivjeti bas nije najnovije

SERGEJU JESENJINU

Nas je planetradostimaubog nesto.Trebaotimatiradostdanima sto bjeze.Na svijetuumrijetinije tesko.Stvarati zivotdaleko je teze.

RASTANAK

Vece crne obrve natuceUsnule ptice pred kanonom stojeDa nisam mladost popio juceDa se juce nismo rastali nas dvoje

Zaboravi mracne sileSto me bez milosti kidale i klaleLik tvoj njezni i oci tvoje mileU dusi su mi jedino ostale

Pa i ako se zaljubim u druguI s njom ljubljenom, shvatiPricacu o tebi svoju tuguI kao nekad opet drugom zvati

Pricacu joj o nama koje kudaI o zivotu sve sto bude htjelaGlavo moja neizmjerno ludaDo cega si ti mene dovela

OSJEĆAM

Osjećam, draga, osjećam kosu tvoju što blista, ali nisam srećan što odlazim zaista.

Jesenjih se noći sjećam dok sijenke breza kruže. Što dan nije bio vječan, a mjesec blistao duže.

Još čujem dok patiš: "Proći će godine u letu i zaboravićeš me sasvim uz neku drugu na svijetu."

I danas lipa cvjeta i osjećanja gore ko plamen. Ja sručih toga ljeta cvjetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce, snagu. S drugom će poljupce tkati. I ja ću ko priču dragutebe njoj spominjati

***

I vjernošću ne muči me, vjernost svaka meni smeta. Ko pjesnika rodiše me, ljubiću te ko poeta.

***

Neka zvoni pjesma, nek se pjesma lije, ipak neće biti što je bilo prije.

Od gordosti prošlei snage, što posta? Ova svirka tužna

jedino mi osta.

***

Izljubiću te, taći tijelomi kao s drugom poć u dom.Ja voljeh djevojku u bijelom,sad plavu volim dušom svom

ZALOSTI MOJA...

Zalosti moje kad te gledam! O, kakva bol, o, kakva tuga! Kao da stobom jesen blijeda pruza nam samo bakar luga.

Tudje su usne sve raznijele toplinu tvoju, trepet tijela. Kao da nam je duse svele kisnica ledena obuzela.

Pa sta! Zar da se i nje plasim! Drugu znam radost ovog puta. Sve nestade pod nebom nasim sem vlaga ta i trulez zuta.

Pa ni za sebe ja ne sazdah tih zivot, predan osmjesima. Koliko malo predjoh staza, koliko grijesih ja na njima!

Zivote, smijesno nesuglasje! Tako je bilo i ostace. Kostima golim breze krase bastu, to groblje, ko krastace.

A kao gosti baste, i mi uvenucemo, pasti nijemo. Kad nema cvijeca vec u zimi zasto da za njim tugujemo?

SVE ŠTO ŽIVI OŽILJAK IMA

Sve što živi ožiljak ima, još iz djetinjstva, poseban, ran.Da nisam pjesnik, ja međ' svimabio bih hulja i lopov znam.

Mršav i rasta odveć malena,međ' djecom bio sam uvijek heroj,često, često nosa razbijena,vrać'o sam se ja i pod krov svoj.

Uplašenoj majci, kad pred nju banem,riječ ceđahu usne krvavo-tmaste:- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,a već sutra sve će da zaraste -

Pa i sada, kada se bez tragaonih dana krv vrela smirila,nespokojna neka drska snagana poeme moje se izlila.

Na već zlatne literarne hrpe;i u svakom retku što se vijeogledaju se nekadašnje crtekavgadžije, nemirka, delije.

Kao nekad imam hrabrost mušku,al' nov korak moj se drukčije sluša…Dok mi nekad razbijaše njušku,sada mi je sva u krvi duša.

Ne velim više majci okrvavljen,već tom šljamu što cereć' se raste:- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,A već sutra sve će da zaraste!

PJEVAJ, PJEVAJ

Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitariPrsti tvoji igraju i kruže.Zagrcnuh se u dimu i jari,Moj posljednji i jedini druže.

Nek ti oči na grivnu ne slijeću,Nit na svilu što blista beskrajno.Tražio sam u toj ženi sreću,A propast sam našao slučajno.

Nisam znao da ljubav duboka -Zaraza je, da je kuga… strijela.Prišla je i zaklopljena oka Banditu je pamet oduzela.

Pjevaj, druže, nek se vrate dani I negdašnje naše zore plam.Nek poljupcem ona druge hrani,Preživjelo đubre, divni šljam.

Ah, zastani! Neću da je diram.Ah, zastani! Ne kunem je ja.Daj mi da ti o sebi zasviramNa debeloj žici koja sja…

Blista mojih dana kube jasno,U duši je još zlato starinsko.Mnoge cure štipao sam strasno,Mnoge žene u uglu sam stisk'o.

Na zemlji je još istina živa,Opazih je i ja dječ’jim okom:Ližu kučku dok joj se sok slivaSvi psi redom, na juriš i skokom.

Ljubomoran - zar da sam na tebe?Zar ovakvog da me snađe jad?Naš život je - postelja i ćebeNaš je život - poljubac i pad.

Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu:Kobni zamah - kobi će donijeti …

Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu …Nikad, druže, ja neću umrijeti.

NE SMIJEŠI SE TAKO

Ne smiješi se tako, srce me ne zebe.jer ja ljubim drugu,a ne više tebe.

Znadeš ti i sama, slučajno sam prošoi ne gledam tebe, nisam tebi došo.

Prošao sam tuda, srcu je svejedno-virnuo sam, usput, kroz okance jedno.

O GLUPO SRCE

O, glupo srce, ne tuci!Sve nas je varala sreća,tek prosjak se kobi sjeća...O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca žute šarekrošnjama kestena teku.Lali skrivam u šalvareglavu pod koprenu meku.O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,i plač i smijeh odjednom:dok neki vječito jeca,radost je suđena jednom.O glupo srce, ne tuci!

Života varka ne uspi.Nove se napijmo snage.Srce bar sada usni,ovdje, u krilu drage.Života varka ne uspi.

Možda će i nas otkritiusuda lavinska struja,na našu ljubav odvratitipjesmom k'o u slavuja.O, glupo srce, ne tuci.

PISMO MAJCI

Jesi l' ziva, ti, starice draga? Ziv sam i ja. I pozdrav ti saljem. Nek' vecernja ona svjetlost blaga Dom tvoj kupa nevidjenim sjajem.

Javljaju mi da si zabrinuta, Da te za mnom tuga stegla ljuto, I da cesto izlazis do puta S iznosenim , starinskim kaputom.

Da ti stalno, u sutonu mekom, Ista slika puni stravom tamu: U kafanskoj tuci kao neko Zario mi ispod srca kamu.

Nemoj vise biti brizna lica! Samo tlapnjom strasno mucis sebe. Nisam tako teska pijanica Da bih umro nevidjevsi tebe.

Kao nekad, njezan sam i sada, Zivim samo jedno sanjajuci, Da se sto prije iz ovoga jada Sto prije vratim nasoj trosnoj kuci.

Vraticu se kad nam basta granje U proljece bijelo isprepleta. Ali nemoj opet u svitanje Da me budis ko prije osam ljeta.

O, ne budi odsanjani zamor, ne ozivljuj sto je htjela dusa - Odvec rani gubitak i zamor U zivotu moradoh da kusam.

I ne uci da se molim. Necu! Minulo mi prosli dani skrise. Samo ti mi, majko, nosis srecu, Kao ti mi ne sja niko vise.

Zato nemoj biti zabrinuta I ne tuguj za mnom tako ljuto.

Ne izlazi precesto do puta S iznosenim starinskim kaputom.

MAJČINO PISMO

Što mogu reći jošu času tome,i na što trebaodgovora dati?preda mnom tu,na stolu sumornome,još leži pismošto ga posla mati.

Ona mi piše:"Ako imaš volje,doputuj golubena praznike k nama.Kupi mi šal,a ocu gaće bolje-u kući vlada oskudica sama.

Nikako ne volimšto si poetašto si dočekaoove slavne dane.Draže bi mi biloda od ranih ljetaišao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam veći nemam daha.Da nisi otišoiz doma svogauz mene bi sadabila snahai zibala bihunučića koga.

No ti si djecusijo na sve stranei ženu svojudrugome si dao.Bez drugova i doma,svoje daneu krčmama si ludo prokockao.

Što je to s tobom,moj ljubljeni sine,bio si tih i blagi svi su meniisticali te tvoje vrline,govoreći: koliko je sretanotac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi naše nade.i zbog toga jebol u duši veći,jer ocu tvomezalud na um padeda pjesmama ćešmnogo novca steći.

No ako stečešstran je tebi dom.gorčine zatou mom pismu ima,jer dobro znadempo slučaju tvom:da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volimšto si poeta,što si dočekaoove slavne dane.Draže bi mi biloda od ranih ljetaišao si za ralom u poljane.

Mori me brigai bijede se bojim.Ni konja više nema.No da si ti u domuimali bismo svega,a ti sa umom tvojimi mjesto predsjednikau volispolkomu

Tad bi se živjelo mirno,nitko nas dirao ne bi,i ti ne bi znao

za taj umor cio.Učila bih ti ženuda prede samoj sebi,a ti bi kao sinutjeha naša bio."

Ja gužvam pismo,samoća me peče.Zar izlaza nemana putu zavjetnom?No što mi dušu morija ću da izrečem--ja ću da izrečemu odgovoru svom.

ODGOVOR

Starice mila,živi ko i prije.Nježno me diratvoja ljubav živa.No ne znaš tii tebi jasno nijezbog čega živimi o čemu to snivam!

U vas je zima,i kad mjesec sijaja znam da misliščesto ko i prijeda netko neznanvišnju našu svijai bijelim snijegomo prozore bije.

O majko!Po toj buri kom se drijema?Iz dimnjaka se čuju čudni glasi.Ti želiš leći,no postelje nemai vidiš grobu kome umrla si.

Pa sablasno cvili,ko hor crkvenjakanariče i pjeva ta mećava-tuga!I snijeg se taložiu vidu petaka,a za lijesom nemani žene, ni druga.

Najdraže od svegaproljeće je menii poplavu volim u naglome toku,kad je svaki iverkao brod u pjeni,

a beskrajni prostorotimlje se oku.

No proljeće ovo moju ljubav sada ja slavnom revolucijomnazivam,i samo zbog njetugujem i stradam.I samo njuja čekam i dozivam.

No, ova rugoba ledena planeta!Nju ni sunce - Lenjinrastopiti neće!Zato bolne dušenemoćna poetatražio sam kavgei pio svako veče.

No doći će vrijeme,mati najslađa!i eto namačasa željenoga!Nismo se zalud latili oružja:jedan topa,drugi - pera svoga.

Ne misli na sve to,i na pare.Kakva sramota?zar si ti to, je li?Ja nisam krava,ni konj, ni magare,da bi me lakoiz štale izveli.

Doći ću samkad pravo vrijeme svane,kad bude trebalotući po planeti.Ocu ću datiStvari obećane,a tebi šal,

pa da te na me sjeti.

Sad - mećava vije,ko hor crkvenjakanaričući pjeva --vijavica tuga!I snijeg se taložiu vidu petaka,a za lijesom nemani žene, ni druga.

TI NE VOLIS I NE ZALIS MENE

Ti ne voliš i ne žališ mene,nisam više mio srcu tvom?Gledajuć u stranu strast ti venesa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,riječi moje ni nježne, ni grube.Kolike si voljela do sada?Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijelane srevši se sa plamenom tvojim.Mnogima si na koljena sjela,sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorenei ti sanjaš o drugome nekom,ali ljubav prošla je i mene,pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,plahovita bješe ljubav vrućai ko što smo slučajno se sreli,rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored meneda prokockaš sve te tužne zore.Tek ne diraj one neljubljenei ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noćiu ljubavi, stojeći na cesti,možda i ja onuda ću proćii ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže plećiti ćeš glavom kimnuti mi lako."Dobro veče",tiho ćeš mi reći."Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,duše bit će smirene posvema

tko izgori, taj ne može planut,tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

HALJINA MODRA

Haljina modra i plave oči,Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga me pitala:" Mećava vije?Spremit ću postelju, peć da se grije."

Odgovorih dragoj: "Netko sa visinecvjetovima bijelim prekriva daljine.

Postelju spremi, peć da se grije,bez tebe u srcu mećava vije."

TKO SAM, STO SAM...

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,čiji pogled gasne u magli i memli,

živio sam usput, ko da sanjam,kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,zato usput, ko što palim cigarete,govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",a u duši vazda ista pustoš zrači;ako dirneš strast u čovjekovu biću,istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jezaodbijenih želja, neshvaćene tuge.Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.vezan protiv želje, utonem u sjeti,nikad neću da te ljubomorom gušim,nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,čiji pogled gasne u magli i memli,i volim te usput, ko da sanjam,kao mnoge druge na toj zemlji.

O, PROBUDI ME

O, probudi me rano sutra,strpljiva, brižna moja mati!Poći ću iza humke putadragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćakaširokih kola trag u lugu.Vjetar ispod šatre oblakavije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,kaput-mjesec prignut pod granom,a kobila će da vijoricrvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,osvijetli naš sobičak uski.Govore da ću ja postatiuskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,našu peć, krov i pijevca, brava...Na pjesme će se prolijevatimlijeko tvojih riđih krava.

LISICA

Na razmrskanoj nozi se dovuklai savila kraj brloga uz brijeg.

Krvava nit je granicu povukla,odijeliv joj od mrka lica snijeg.

Odzvanjo pucanj još kroz dim je pusti,ljuljo u oku šumski joj se put.Iz džbunja vjetar razbarušen, pusti,raznosio je zvonku sačmu svud.

Nad njom ko žuna kružila je magla.Vlažno se veče žarilo u krug.Uznemirena glava već se saglai hladan bje na rani jezik dug.

Ko baklja žuti rep u snijeg je pao,i dah gnjiloće obuze je svu.Inja i dima vonj se širit stao,a krv je tiho kapala po tlu.

PJESMA O KUJI

Jutros je kuja pri štali,gdje rogoz se zlati pod gredom,oštenila sedmero mladih,riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,mati ih češljala nježna;od trbuha njene toplinevoda se topila snježna

A uveče, kao i vazda,kad koke na lijegala kreću,tmuran je stigao gazdai strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stalaslijedeć mu tragove hodai dugo uz val do valahladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vrućai znojna probi kroz sjene,njoj se mjesec vrh kućako njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnui cvilila nasred druma,a mjesec na putu kasnusakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijegaza bačenim kamenom kreće,ko zlatne zvijezde sred snijegakotrljahu oči se pseće.

ISPOVIJEST MANGUPA

Ne može sav svijetpjevati, ni da jabukomdo tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijestjednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.Ja volim da kroz ogoljelu jesenvaših mračnih duša zasvjetlucam.Ja volim kada na mene se sručiko žestoka kiša kamen poruge.Ja samo čvršće stisnem u toj tučimjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vratišibljikav prud i sipljiv šumor jova,i da negdje žive otac moj i mati,kojima sada nije do mojih stihova;a kojima sam drag ko krv i raž u poljuko proljetni dažd pod kojim livade zelene.I vilama bi pošli na vas , da vas koljuza svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!Zacijelo poružnjeste, patiteu strahu od boga i pokislih usijeva.O, kad biste mogli shvatitida je vaš sin najboljipjesnik u Rusiji!Zar niste nad njim zebli kad je bosimnožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?A sad cilindar nosi,i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara naravseoskog vragolana i lole.On se svakoj kravi s cimera mesaraizdaleka klanja da ga leđa bole.I kad na trgu kočijaše spazite se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,

on je pripravan pomesti svakoj razirep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.Ja tako volim zavičaj!I mada mu tuga rđom vrba soči,drage su mi blatne svinjske njuškei zvonka kreka žaba u gluhoj noći.Od sjećanja na mladost tiha bol me mučii travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,željan da se ugrije, naš klen.O, kako sam često krao jaja vranjaverući se uza nj, do gnijezda gore!Je li i sad isti, pun zelena granja,Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,vjerni šarove?Od starosti i sipljiv i slijep,ne nalaziš njuhom ni vrata ni torovepa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.O, i sad me nestašluk naš veseli,kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,da bismo ga naizmjence jeli,bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.U srcu sam isti kao prije.Na licu cvatu oči ko različak u raži.Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!Svima laku noć!Utihnu u travi mraka kosa zore.....Volio bih danas, kad se veče stiša,s prozora i mjesec da....Sjaju plavi, sjaju tako plavi!U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.Pa što, ako cinikom se pravimvješajuć o zadak fenjer mali?Pegazu moj stari, dobri, isluženi,treba li to meni tvoj lagašan kas?ja sam došao ko majstor nesmiljeni

da štakore pjesmom slavim, a ne nas.Moja tikva kosom vedrošiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedromU zemlju koju plovimo.

SESTRI ŠURI

U tom svijetu prolaznik sam samo,ti veselom rukom mahni meni.U jesen i mjesec isto, znamo,od svjetla je nježan, tih i sneni.

Prvi put me mjesec sada grije,prvi put od studeni me štiti.Opet ću da živim, da se smijemtoj ljubavi koje neće biti.

Tom je kriva ta naša ravnicašto se ljeska od pješčanih pruga,davna nježnost nečijega lica,i nečija od rođenja tuga.

Zbog toga i sakrit neću htjeti,ista ljubav u nama je, zna se.Ovu zemlju voljet ćemo smjetizajednički, a ne svaki za se.

NEMOJ LIKOVATI

Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,ja sad volim drugu, do tebe mi nije.

Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.

Samo prođoh mimo, pa sam usput htiozirnuti kroz prozor, otvoren je bio.

SNJEZNO POLJE

Snježno polje, bijele mjesečine sjaj,mrtvački je pokrov prekrio moj kraj.Po šumama breze sada plaču, znam.Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?

JA UMORAN JOS NE BIJAH TAKO

Ja umoran još ne bijah tako. pod tom vlagom sluzavom i tmurnom o nebu sam snivao zvjezdanom i zivotu svome zlom i burnom.

Nisam jednu ja volio ženu i njih mnogo ludilo je za mnom. da l' se zato huda sila prenu sto me preda mom pijanstvu tamnom?

Beskonacna, razuzdana noci! terevenka to mi nije prva! da l' se zato rastacu mi oci? kao listak plav pod zubom crva?

Ja ne kukam zbog izdaje neke, nit' od lake pobjede sam srecan. zlatno sijeno one kose meke pretvara se u žbun mutnog cvijeca,

Pretvara se u pepeo, vodu što jesenju maglu sipko prati. prošle dane ne žalim, nek' odu,- ne, ja necu da se ista vrati.

Umoran sam od muka bez cilja, i sa cudnim smješkom svijetom bacan, ja u lakom tijelu, prepun milja, nosim tihi svijet i mit mrtvaca.

A možda je to sudbina laka da kroz jame skitamo se svijetom.- ko u neku košulju ludaka odjenusmo prirodu u beton.

CRNI ČOVJEK

Dragi moj, dragi moj,jako sam, jako bolan!Sam ne znam odakle dolazi ova bol.Da li to vjetar vijenad pustim i mrtvim poljemili, ko gaj u septembru,zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušimako krilima ptica.Na vratu joj noge,sve više gube moć.Crni čovjek,crni, crni.crni čovjekna postelju uza me sjeda,crni čovjekspavat mi ne dasvu noć.

Crni čovjek prstompo odvratnoj knjizi vučei, mrmljajući nada mnomkao nad umrlim monahčita mi životnekoga raspikuće,u duši budeći tjeskobu i strah.Crni čovjek,crni, crni!

---- Slušaj, slušaj ----gunđa on menii oči mu sjaju ----u knjizi je mnogo najljepšihmisli i planova.Taj je čovjekživio u krajunajogavnijihhulja i lopova.

U decembru u tom krajusnijeg je đavolski čist

i mećave počinjuvesele pređe.Taj čovjek bijaše avanturist,no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,ako ne s velikom,to s drskom snagomi jednu je ženuod četrdeset ljetazvao djevojčurom i svojom dragom.

Sreća je -- reče on --okretnost uma i ruke.Sve nespretne dušeko nesretne su znane.Ništa niješto mnoge mukedonose kretnjelažne i strane.

U buri, oluji,sjeni svaki dan,kada stalno gubiši kad te nevolje biju,biti prijazan i nasmijannajveća je umjetnost od sviju.

Crni čovječe!Ne čini toga!da spasavaš drugenije ti posao, znaj!Što mi je do životapjesnika propaloga!Molim te, drugimačitaj i pripovijedaj.

Crni čovjekuporno u mene gleda,Na oči mu plavabljuvotina pala ---sigurno želi mi rećida sam lopuža blijedakoja je drsko i bestidnonekoga opljačkala.

Dragi moj, dragi moj,jako sam, jako bolan.Sam ne znam odakle dolazi ova bol.Da li to vjetar vijenad pustim i mrtvim poljemili, ko gaj u septembru,zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.raskršće tiho spava.Ja, sam na prozoru,ne čekam gosta draga.Na bijeloj poljanivapno se rasipavai stabla su ko jahačiskupljeni kraj mog praga.

negdje plače zloguka noćna ptica.Drvenih jahačazvuk kopita rida.Evo, opet taj crnina moj naslonjač sjeda,podiže cilindari bezbrižno kaput skida.

---- Slušaj, slušaj! ----hriplje on i u lice me gleda,glava mu sve nižei niže pada ---ja ne vidjeh jošnitkova prvog redada tako suvišno, glupood nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!Sano svijetli luna.Što još trebau svijetu pjanom od snova?Možda će debelih butinatajno doći "ona",a ti ćeš joj čitatigomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!

Zabavna čeda.U njih se uvijek nađehistorija srcu znana kako studentici prištavojdugokosa bijedao svjetovima govori,zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,možda u Kalugi,a možda u Rjazanu,ne znam, zaboravih,živio je dječakžutokosi,a očiju plavih

I eto, naraso je,usto poeta,ako ne s velikom,to sa drskom snagom,i neku je ženuod četrdeset ljetazvao djevojčurom,i svojom dragom.

Crni čovječe!Ti goste prokleti.Taj glas se odavnoo tebi rodi. Ja sam lud i bijesani palica moja letiravno u njuškui nos da ga zgodi.

Mjesec je umro,kraj okna zora drijema.Ah, ti noći!Što si to noći spetljala?Ja u cilindru stojim.nikoga sa mnom nema,ja sam....kraj razbitog zrcala...