SERGEJ ALEKSANDROVI JESENJIN Roen: 3. listopada 1895. u selu Konstatinovu, u Rjazanskoj guberniji Umro: u noi od 27. na 28. prosinca 1925. u Lenjingradu Oito je, u sudbini pie u tridesetoj vjeala predstoje. Ko sakati mi smo sve to vie za ivote privezani svoje... Pjevao je tako udesni pjesnik Sergej Aleksandrovi Jesenjin, pretskazujui stihovima svoj skori kraj Samoubojstvom u lenjingradskom hotelu u noi od 27. na 28. prosinca 1925. zavren je buran ivot pjesnika i ovjeka koji e naratajima biti utjelovljenjem romantiarskog zamiljaja pjesnika i ivotnog stila, nazvanog jesenjintina. Roen je 3. listopada 1895. u selu Konstatinovu, u Rjazanskoj guberniji, u seljakoj porodici. Zavrio je uiteljsku kolu, ali se njegov nemirni duh nije mogao skrasiti u uiteljskom zvanju. Rano se zaposlio u moskovskoj tiskari u kojoj je upoznao vie pisaca. Godine 1913. upisuje kao izvanredan student Moskovsko gradsko narodno sveuilite, a u to vrijeme objavljuje i prve pjesme u uglednim asopisima. Godine 1915. odlazi u sredite kulturnoga i knjievnoga ivota - Petrograd. Upoznaje Bloka i kae da mu je pritom susretu kapao znoj, jer prvi put vidi iva pjesnika. Godine 1916. Jesenjin je objavio prvu zbirku Radunica. Njegovi stihovi, posveeni selu i prirodi: Posljednji sam pjesnik sela, rei e, unijeli su u rusko pjesnitvo melodioznost, spontanost i metaforinost seoskih obiaja i vjerovanja. Mnoge su Jesenjinove pjesme ne samo nadahnute prirodom ve i napisane u izravnom obraanju njoj: Zelena frizura, (posveena brezama), Krava, Kaalovljevu psu. Od 1919. do 1924. Jesenjin je bio lan imainistike skupine, najpopularniji i najnadareniji meu njima. Razlikovao se utoliko to je njegova poezija graena na tradiciji narodnoga stvaralatva. No u ivotu slijedio je imainistiki stil; boemski ivot, stvaranje i razgovor o stvaralatvu po kavanama, izazivanje skandala. Svemu tome Jesenjin je davao osobit osobni prinos. Od njegovih brojnih, burnih ljubavnih i branih veza, legendarnom je postala ona s Isadorom Duncan slavnom amerikom plesaicom, sedamnaest godina starijom. S njom je putovao Europom i Amerikom, propagirajui mesijansku ulogu seljatva u drutvenom preobraaju te osjeaj bratstva meu ljudima. U ciklusima postoktobarskih pjesama, oboavatelj stare Rusije s tugom spoznaje nestanak tog svijeta. Iz toga bolnog priznanja izrastaju pjesme Molitva za umrle, Sovjetska Rusija, Krmarska Moskva, Ispovijest mangupa i potkraj ivota poeme Crni ovjek i Ana Snjegina. Bez obzira na nesavrenost stihova i ponekad pretjerani sentimentalizam, itatelj i danas rado posegne za Jesenjinovom poezijom, barem onda kada mu godi pjesnika bliskost i pristupanost: Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono ega ne bi. Odve rano zamoren ivotom samo emer osjeam u sebi.

Pismo majci Jesi l iva, stariice moja? Sin tvoj ivi i pozdrav ti alje. Nek uveer nad kolibom tvojom Ona udna svjetlost sja i dalje. Piu mi da viaju te esto zbog mene veoma zabrinutu i da ide svaki as na cestu u svom tronom starinskom kaputu. U sutonu plavom da te esto uvijek isto privienje mui: kako su u krmi finski no u srce mi zaboli u tui. Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam da bih umro ne vidjevi tebe. Kao nekad, i sada sam njean, i srce mi ivi samo snom, da to prije pobjegnem od jada i vratim se u na niski dom Vratit u se kad u naem vrtu raire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru budi me ko prije osam ljeta. Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono ega ne bi: odve rano zamoren ivotom, samo emer osjeam u sebi. I ne ui da se molim. Pusti! Nema vie vraanja ka starom. Ti jedina utjeha si moja, svjetlo to mi sija istim arom. Umiri se! Nemoj da te esto viaju onako zabrinutu, i ne idi svaki as na cestu u svom tronom starinskom kaputu. 1924. (Cesari)

Majino pismo to mogu rei jo u asu tome, i na to treba odgovora dati? preda mnom tu, na stolu sumornome, jo lei pismo to ga posla mati. Ona mi pie: "Ako ima volje, doputuj golube na praznike k nama. Kupi mi al, a ocu gae boljeu kui vlada oskudica sama. Nikako ne volim to si poeta to si doekao ove slavne dane. Drae bi mi bilo da od ranih ljeta iao si za ralom u poljane. Ostarjela sam ve i nemam daha. Da nisi otio iz doma svoga uz mene bi sada bila snaha i zibala bih unuia koga. No ti si djecu sijo na sve strane i enu svoju drugome si dao. Bez drugova i doma, svoje dane u krmama si ludo prokockao. to je to s tobom, moj ljubljeni sine, bio si tih i blag i svi su meni isticali te tvoje vrline,

govorei: koliko je sretan otac tvoj Aleksandr Jesenjin! No ispunio nisi nae nade. i zbog toga je bol u dui vei, jer ocu tvome zalud na um pade da pjesmama e mnogo novca stei. No ako stee-stran je tebi dom. gorine zato u mom pismu ima, jer dobro znadem po sluaju tvom: da novaca ne daju pjesnicima. Nikako ne volim to si poeta, to si doekao ove slavne dane. Drae bi mi bilo da od ranih ljeta iao si za ralom u poljane. Mori me briga i bijede se bojim. Ni konja vie nema. No da si ti u domu imali bismo svega, a ti sa umom tvojim-i mjesto predsjednika u volispolkomu Tad bi se ivjelo mirno, nitko nas dirao ne bi, i ti ne bi znao za taj umor cio. Uila bih ti enu da prede samoj sebi, a ti bi kao sin utjeha naa bio." ........................................ Ja guvam pismo, samoa me pee.

Zar izlaza nema na putu zavjetnom? No to mi duu mori ja u da izreem-ja u da izreem u odgovoru svom. 1294. (Golob)

Odgovor Starice mila, ivi ko i prije. Njeno me dira tvoja ljubav iva. No ne zna ti i tebi jasno nije zbog ega ivim i o emu to snivam! U vas je zima, i kad mjesec sija ja znam da misli esto ko i prije da netko neznan vinju nau svija i bijelim snijegom o prozore bije. O majko! Po toj buri kom se drijema? Iz dimnjaka se uju udni glasi. Ti eli lei, no postelje nema i vidi grob u kome umrla si. Pa sablasno cvili, ko hor crkvenjaka narie i pjeva -ta meava-tuga! I snijeg se taloi u vidu petaka, a za lijesom nema ni ene, ni druga. Najdrae od svega proljee je meni i poplavu volim u naglome toku, kad je svaki iver kao brod u pjeni, a beskrajni prostor otimlje se oku. No proljee ovo -moju ljubav sada --

ja slavnom revolucijom nazivam, i samo zbog nje tugujem i stradam. I samo nju ja ekam i dozivam. No, ova rugoba -ledena planeta! Nju ni sunce - Lenjin rastopiti nee! Zato bolne due nemona poeta traio sam kavge i pio svako vee. No doi e vrijeme, mati najslaa! i eto nama asa eljenoga! Nismo se zalud latili oruja: jedan topa, drugi - pera svoga. Ne misli na sve to, i na pare. Kakva sramota? zar si ti to, je li? Ja nisam krava, ni konj, ni magare, da bi me lako iz tale izveli. Doi u sam kad pravo vrijeme svane, kad bude trebalo tui po planeti. Ocu u dati Stvari obeane, a tebi al, pa da te na me sjeti. Sad - meava vije, ko hor crkvenjaka nariui pjeva -vijavica tuga! I snijeg se taloi

u vidu petaka, a za lijesom nema ni ene, ni druga. 1924. (Golob)

*** Ti ne voli i ne ali mene, nisam vie mio srcu tvom? Gledaju u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smijeak ti je mio, ti si mlada, rijei moje ni njene, ni grube. Kolike si voljela do sada? Koje ruke pamti? Koje zube? Proli su ko sjena kraj tvog tijela ne srevi se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjedi na nogama mojim. Oi su ti poluzatvorene i ti sanja o drugome nekom, ali ljubav prola je i mene, pa tonem u dragom i dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne eli, plahovita bjee ljubav vrua-i ko to smo sluajno se sreli, rastanak e biti bez ganua. Ti e proi putem pored mene da prokocka sve te tune zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one to ne gore. I kad s drugim bude jedne noi u ljubavi, stojei na cesti, moda i ja onuda u proi i ponovo mi emo se sresti. Okrenuvi drugom blie plei ti e glavom kimnuti mi lako. "Dobro vee",tiho e mi rei. "Dobro vee, miss", i ja u tako. I nita nam srca nee ganut, due bit e smirene posvema -tko izgori, taj ne moe planut, tko ljubljae, taj ljubavi nema. 1925. (Golob)

** Haljina modra i plave oi, Lagao sam dragoj jedne noi. Draga me pitala: "Meava vije? Spremit u postelju, pe da se grije." Odgovorih dragoj: "Netko sa visine cvjetovima bijelim prekriva daljine. Postelju spremi, pe da se grije, bez tebe u srcu meava vije." 1925. (Golob)

*** to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u magli i memli, ivio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato to sam mnoge ljubio, boleiv, zato usput, ko to palim cigarete, govorim i apem zaljubljene rijei. "Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit u", a u dui vazda ista pusto zrai; ako dirne strast u ovjekovu biu, istine, bez sumnje, nikad nee nai. Zato moja dua ne zna to je jeza odbijenih elja, neshvaene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga brezo, stvorena i za me i za mnoge druge. Ali, ako trae neku srodnu duu. vezan protiv elje, utonem u sjeti, nikad neu da te ljubomorom guim, nikad neu tebe grditi ni kleti. to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u magli i memli, i volim te usput, ko da sanjam, kao mnoge druge na toj zemlji. 1925. (Geri )

*** O, probudi me rano sutra, strpljiva, brina moja mati! Poi u iza humke puta dragoga gosta doekati. Ja vidjeh danas kraj guaka irokih kola trag u lugu. Vjetar ispod atre oblaka vije njegovu zlatnu dugu. Proi e sutra u ranoj zori, kaput-mjesec prignut pod granom, a kobila e da vijori crvenim repom nad poljanom. O, probudi me rano, mati, osvijetli na sobiak uski. Govore da u ja postati uskoro slavni pjesnik ruski. Tebe i gosta u opjevati, nau pe, krov i pijevca, brava... Na pjesme e se prolijevati mlijeko tvojih riih krava. 1917. (Vitez )

Lisica A. M. Remizovu Na razmrskanoj nozi se dovukla i savila kraj brloga uz brijeg. Krvava nit je granicu povukla, odijeliv joj od mrka lica snijeg. Odzvanjo pucanj jo kroz dim je pusti, ljuljo u oku umski joj se put. Iz dbunja vjetar razbaruen, pusti, raznosio je zvonku samu svud. Nad njom ko una kruila je magla. Vlano se vee arilo u krug. Uznemirena glava ve se sagla i hladan bje na rani jezik dug. Ko baklja uti rep u snijeg je pao, i dah gnjiloe obuze je svu. Inja i dima vonj se irit stao, a krv je tiho kapala po tlu. 1915. (Krklec )

Pjesma o kuji Jutros je kuja pri tali, gdje rogoz se zlati pod gredom, otenila sedmero mladih, riih tenadi redom. I jezikom, sve do tmine, mati ih eljala njena; od trbuha njene topline voda se topila snjena A uvee, kao i vazda, kad koke na lijegala kreu, tmuran je stigao gazda i strpao tenad u vreu. Trati snijegom je stala slijede mu tragove hoda i dugo uz val do vala hladna se mrekala voda. A kad se od tranja vrua i znojna probi kroz sjene, njoj se mjesec vrh kua ko njeno priini tene. U plavet je zurila jasnu i cvilila nasred druma, a mjesec na putu kasnu sakri se iza huma. I tiho, kao kad s brijega za baenim kamenom kree, ko zlatne zvijezde sred snijega kotrljahu oi se psee. 1915. (Krklec )

Ispovijest mangupa Ne moe sav svijet pjevati, ni da jabukom do tuih nogu pada. Ovo je najvea ispovijest jednog mangupa do sada. Ja se namjerno i raupan i nesan, glave nalik petrolejskoj lampi, smucam. Ja volim da kroz ogoljelu jesen vaih mranih dua zasvjetlucam. Ja volim kada na mene se srui ko estoka kia kamen poruge. Ja samo vre stisnem u toj tui mjehur kose, poput prsle voruge. I tada mi se u iv spomen vrati ibljikav prud i sipljiv umor jova, i da negdje ive otac moj i mati, kojima sada nije do mojih stihova; a kojima sam drag ko krv i ra u polju ko proljetni dad pod kojim livade zelene. I vilama bi poli na vas, da vas kolju za svaku runu rije i povik protiv mene. O jadni, jadni seljaci! Zacijelo porunjeste, patite u strahu od boga i pokislih usijeva. O, kad biste mogli shvatiti da je va sin najbolji pjesnik u Rusiji! Zar niste nad njim zebli kad je bosim noicama gackao kroz kal jesenjih mlaka? A sad cilindar nosi, i cipele od laka. Al u njemu plamsa stara narav seoskog vragolana i lole. On se svakoj kravi s cimera mesara izdaleka klanja da ga lea bole. I kad na trgu koijae spazi te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice, on je pripravan pomesti svakoj razi rep ko lep vjenanice.

Ja volim zaviaj. Ja tako volim zaviaj! I mada mu tuga rom vrba soi, drage su mi blatne svinjske njuke i zvonka kreka aba u gluhoj noi. Od sjeanja na mladost tiha bol me mui i travanjski sumrak sanjam, svje i snen. Vidim gdje pred vatrom zore ui, eljan da se ugrije, na klen. O, kako sam esto krao jaja vranja verui se uza nj, do gnijezda gore! Je li i sad isti, pun zelena granja, Je li i sad svjee snane kore? A ti, moj dragi, vjerni arove? Od starosti i sipljiv i slijep, ne nalazi njuhom ni vrata ni torove pa dvoritem lunja, podvinuvi rep. O, i sad me nestaluk na veseli, kad sam znao majci itav hljeb ukrasti, da bismo ga naizmjence jeli, bez uzajamna gaenja, u slasti. Isti sam kao prije. U srcu sam isti kao prije. Na licu cvatu oi ko razliak u rai. Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem, jo bih neto njeno htio da vam kaem. Laku no! Svima laku no! Utihnu u travi mraka kosa zore..... Volio bih danas, kad se vee stia, s prozora i mjesec da.... Sjaju plavi, sjaju tako plavi! U tom plavetnilu tko da mrijeti ali. Pa to, ako cinikom se pravim vjeaju o zadak fenjer mali? Pegazu moj stari, dobri, islueni, treba li to meni tvoj lagaan kas? ja sam doao ko majstor nesmiljeni da takore pjesmom slavim, a ne nas. Moja tikva kosom vedro iknu kao rujan vinom. elim biti utim jedrom U zemlju koju plovimo.

Sestri uri U tom svijetu prolaznik sam samo, ti veselom rukom mahni meni. U jesen i mjesec isto, znamo, od svjetla je njean, tih i sneni. Prvi put me mjesec sada grije, prvi put od studeni me titi. Opet u da ivim, da se smijem toj ljubavi koje nee biti. Tom je kriva ta naa ravnica to se ljeska od pjeanih pruga, davna njenost neijega lica, i neija od roenja tuga. Zbog toga i sakrit neu htjeti, ista ljubav u nama je, zna se. Ovu zemlju voljet emo smjeti zajedniki, a ne svaki za se. 1925. (Prica )

*** Nemoj likovati, nemoj da se smije, ja sad volim drugu, do tebe mi nije. Ta i ti zna sama, priznaj makar sebi, niti tebe vidim, niti dooh k tebi. Samo prooh mimo, pa sam usput htio zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.

1925. (Geri)

*** Snjeno polje, bijele mjeseine sjaj, mrtvaki je pokrov prekrio moj kraj. Po umama breze sada plau, znam. Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?

1925. (Cesari)

*** Do vienja, dragi, do vienja; ti mi, prijatelju, jednom bjee sve. Ureen rastanak bez naeg htijenja obeava i sastanak, zar ne? Do vienja, dragi, bez ruke, bez slova, nemoj da ti bol obrve povije -umrijeti nije nita na ovom svijetu nova, al ni ivjeti ba nije novije. 1925. (Geri)

Crni ovjek Dragi moj, dragi moj, jako sam, jako bolan! Sam ne znam odakle dolazi ova bol. Da li to vjetar vije nad pustim i mrtvim poljem ili, ko gaj u septembru, zasipa mozak alkohol. Glava moja mae uima ko krilima ptica. Na vratu joj noge, sve vie gube mo. Crni ovjek, crni, crni. crni ovjek na postelju uza me sjeda, crni ovjek spavat mi ne da svu no. Crni ovjek prstom po odvratnoj knjizi vue i, mrmljajui nada mnom kao nad umrlim monah ita mi ivot nekoga raspikue, u dui budei tjeskobu i strah. Crni ovjek, crni, crni! ---- Sluaj, sluaj ---guna on meni i oi mu sjaju ---u knjizi je mnogo najljepih misli i planova. Taj je ovjek ivio u kraju najogavnijih hulja i lopova. U decembru u tom kraju snijeg je avolski ist i meave poinju vesele pree. Taj ovjek bijae avanturist, no marke visoke i najrijee.

Bio je divan, usto poeta, ako ne s velikom, to s drskom snagom i jednu je enu od etrdeset ljeta zvao djevojurom i svojom dragom. Srea je -- ree on -okretnost uma i ruke. Sve nespretne due ko nesretne su znane. Nita nije to mnoge muke donose kretnje lane i strane. U buri, oluji, sjeni svaki dan, kada stalno gubi i kad te nevolje biju, biti prijazan i nasmijan najvea je umjetnost od sviju. ---Crni ovjee! Ne ini toga! da spasava druge nije ti posao, znaj! to mi je do ivota pjesnika propaloga! Molim te, drugima itaj i pripovijedaj. Crni ovjek uporno u mene gleda, Na oi mu plava bljuvotina pala --sigurno eli mi rei da sam lopua blijeda koja je drsko i bestidno nekoga opljakala Dragi moj, dragi moj, jako sam, jako bolan. Sam ne znam odakle dolazi ova bol. Da li to vjetar vije nad pustim i mrtvim poljem ili, ko gaj u septembru, zasipa mozak alkohol.

Hladna je no. raskre tiho spava. Ja, sam na prozoru, ne ekam gosta draga. Na bijeloj poljani vapno se rasipava i stabla su ko jahai skupljeni kraj mog praga. negdje plae zloguka nona ptica. Drvenih jahaa zvuk kopita rida. Evo, opet taj crni na moj naslonja sjeda, podie cilindar i bezbrino kaput skida. ---- Sluaj, sluaj! ---hriplje on i u lice me gleda, glava mu sve nie i nie pada --ja ne vidjeh jo nitkova prvog reda da tako suvino, glupo od nesanice strada. Ah, recimo, varam se! Sano svijetli luna. to jo treba u svijetu pjanom od snova? Moda e debelih butina tajno doi "ona", a ti e joj itati gomilu mranih stihova. Ah, volim ja pjesnike! Zabavna eda. U njih se uvijek nae historija srcu znana --kako studentici pritavoj dugokosa bijeda o svjetovima govori, zapravo spolno zagrijana. U nekom selu, moda u Kalugi, a moda u Rjazanu, ne znam, zaboravih, ivio je djeak

utokosi, a oiju plavih....... I eto, naraso je, usto poeta, ako ne s velikom, to sa drskom snagom, i neku je enu od etrdeset ljeta zvao djevojurom, i svojom dragom. --- Crni ovjee! Ti goste prokleti. Taj glas se odavno o tebi rodi. --Ja sam lud i bijesan i palica moja leti ravno u njuku i nos da ga zgodi........ ............................................. .......Mjesec je umro, kraj okna zora drijema. Ah, ti noi! to si to noi spetljala? Ja u cilindru stojim. nikoga samnom nema, ja sam........ kraj razbitog zrcala........ 1925. ( Golob )

Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, djetinjstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, djetinjstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gdje je upoznao mnoge pjesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvijek je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Cesto je sjedio sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasavali cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne vidjevsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najljepsih pjesama: Dovidjenja druze moj.

DOVIDJENJA DRUZE MOJ Dovidjenja, dragi, dovidjenja; Ti mi prijatelju jednom bijese sve. Urecen rastanak bez naseg htjenja Obecava I sastanak, zar ne? Dovidjenja, dragi, bez ruke, bez slova Nemoj da ti bol obrve povijeUmrijeti nije nista na ovom svijetu nova, Al' ni zivjeti bas nije najnovije

SERGEJU JESENJINU Nas je planet radostima ubog nesto. Treba otimati radost danima sto bjeze. Na svijetu umrijeti nije tesko. Stvarati zivot daleko je teze.

RASTANAK

Vece crne obrve natuce Usnule ptice pred kanonom stoje Da nisam mladost popio juce Da se juce nismo rastali nas dvoje Zaboravi mracne sile Sto me bez milosti kidale i klale Lik tvoj njezni i oci tvoje mile U dusi su mi jedino ostale Pa i ako se zaljubim u drugu I s njom ljubljenom, shvati Pricacu o tebi svoju tugu I kao nekad opet drugom zvati Pricacu joj o nama koje kuda I o zivotu sve sto bude htjela Glavo moja neizmjerno luda Do cega si ti mene dovela

OSJEAM

Osjeam, draga, osjeam kosu tvoju to blista, ali nisam srean to odlazim zaista. Jesenjih se noi sjeam dok sijenke breza krue. to dan nije bio vjean, a mjesec blistao due. Jo ujem dok pati: "Proi e godine u letu i zaboravie me sasvim uz neku drugu na svijetu." I danas lipa cvjeta i osjeanja gore ko plamen. Ja sruih toga ljeta cvjetove na tvoj pramen. Ne gubi srce, snagu. S drugom e poljupce tkati. I ja u ko priu dragu tebe njoj spominjati *** I vjernou ne mui me, vjernost svaka meni smeta. Ko pjesnika rodie me, ljubiu te ko poeta. *** Neka zvoni pjesma, nek se pjesma lije, ipak nee biti to je bilo prije. Od gordosti prole i snage, to posta? Ova svirka tuna

jedino mi osta. *** Izljubiu te, tai tijelom i kao s drugom po u dom. Ja voljeh djevojku u bijelom, sad plavu volim duom svom

ZALOSTI MOJA...

Zalosti moje kad te gledam! O, kakva bol, o, kakva tuga! Kao da stobom jesen blijeda pruza nam samo bakar luga. Tudje su usne sve raznijele toplinu tvoju, trepet tijela. Kao da nam je duse svele kisnica ledena obuzela. Pa sta! Zar da se i nje plasim! Drugu znam radost ovog puta. Sve nestade pod nebom nasim sem vlaga ta i trulez zuta. Pa ni za sebe ja ne sazdah tih zivot, predan osmjesima. Koliko malo predjoh staza, koliko grijesih ja na njima! Zivote, smijesno nesuglasje! Tako je bilo i ostace. Kostima golim breze krase bastu, to groblje, ko krastace. A kao gosti baste, i mi uvenucemo, pasti nijemo. Kad nema cvijeca vec u zimi zasto da za njim tugujemo?

SVE TO IVI OILJAK IMA

Sve to ivi oiljak ima, jo iz djetinjstva, poseban, ran. Da nisam pjesnik, ja me' svima bio bih hulja i lopov znam. Mrav i rasta odve malena, me' djecom bio sam uvijek heroj, esto, esto nosa razbijena, vra'o sam se ja i pod krov svoj. Uplaenoj majci, kad pred nju banem, rije ceahu usne krvavo-tmaste: - Nita, de! Spotakoh se o kamen, a ve sutra sve e da zaraste Pa i sada, kada se bez traga onih dana krv vrela smirila, nespokojna neka drska snaga na poeme moje se izlila. Na ve zlatne literarne hrpe; i u svakom retku to se vije ogledaju se nekadanje crte kavgadije, nemirka, delije. Kao nekad imam hrabrost muku, al' nov korak moj se drukije slua Dok mi nekad razbijae njuku, sada mi je sva u krvi dua. Ne velim vie majci okrvavljen, ve tom ljamu to cere' se raste: - Nita, de! Spotakoh se o kamen, A ve sutra sve e da zaraste!

PJEVAJ, PJEVAJ

Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari Prsti tvoji igraju i krue. Zagrcnuh se u dimu i jari, Moj posljednji i jedini drue. Nek ti oi na grivnu ne slijeu, Nit na svilu to blista beskrajno. Traio sam u toj eni sreu, A propast sam naao sluajno. Nisam znao da ljubav duboka Zaraza je, da je kuga strijela. Prila je i zaklopljena oka Banditu je pamet oduzela. Pjevaj, drue, nek se vrate dani I negdanje nae zore plam. Nek poljupcem ona druge hrani, Preivjelo ubre, divni ljam. Ah, zastani! Neu da je diram. Ah, zastani! Ne kunem je ja. Daj mi da ti o sebi zasviram Na debeloj ici koja sja Blista mojih dana kube jasno, U dui je jo zlato starinsko. Mnoge cure tipao sam strasno, Mnoge ene u uglu sam stisk'o. Na zemlji je jo istina iva, Opazih je i ja djejim okom: Liu kuku dok joj se sok sliva Svi psi redom, na juri i skokom. Ljubomoran - zar da sam na tebe? Zar ovakvog da me snae jad? Na ivot je - postelja i ebe Na je ivot - poljubac i pad. Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mau: Kobni zamah - kobi e donijeti

uj nek idu svi u pivsku flau Nikad, drue, ja neu umrijeti.

NE SMIJEI SE TAKO

Ne smijei se tako, srce me ne zebe. jer ja ljubim drugu,a ne vie tebe. Znade ti i sama, sluajno sam proo i ne gledam tebe, nisam tebi doo. Proao sam tuda, srcu je svejednovirnuo sam, usput, kroz okance jedno.

O GLUPO SRCE

O, glupo srce, ne tuci! Sve nas je varala srea, tek prosjak se kobi sjea... O,glupo srce, ne tuci! Mjeseca ute are kronjama kestena teku. Lali skrivam u alvare glavu pod koprenu meku. O, glupo srce, ne tuci! Nekad smo prava djeca, i pla i smijeh odjednom: dok neki vjeito jeca, radost je suena jednom. O glupo srce, ne tuci! ivota varka ne uspi. Nove se napijmo snage. Srce bar sada usni, ovdje, u krilu drage. ivota varka ne uspi. Moda e i nas otkriti usuda lavinska struja, na nau ljubav odvratiti pjesmom k'o u slavuja. O, glupo srce, ne tuci.

PISMO MAJCI

Jesi l' ziva, ti, starice draga? Ziv sam i ja. I pozdrav ti saljem. Nek' vecernja ona svjetlost blaga Dom tvoj kupa nevidjenim sjajem. Javljaju mi da si zabrinuta, Da te za mnom tuga stegla ljuto, I da cesto izlazis do puta S iznosenim , starinskim kaputom. Da ti stalno, u sutonu mekom, Ista slika puni stravom tamu: U kafanskoj tuci kao neko Zario mi ispod srca kamu. Nemoj vise biti brizna lica! Samo tlapnjom strasno mucis sebe. Nisam tako teska pijanica Da bih umro nevidjevsi tebe. Kao nekad, njezan sam i sada, Zivim samo jedno sanjajuci, Da se sto prije iz ovoga jada Sto prije vratim nasoj trosnoj kuci. Vraticu se kad nam basta granje U proljece bijelo isprepleta. Ali nemoj opet u svitanje Da me budis ko prije osam ljeta. O, ne budi odsanjani zamor, ne ozivljuj sto je htjela dusa Odvec rani gubitak i zamor U zivotu moradoh da kusam. I ne uci da se molim. Necu! Minulo mi prosli dani skrise. Samo ti mi, majko, nosis srecu, Kao ti mi ne sja niko vise. Zato nemoj biti zabrinuta I ne tuguj za mnom tako ljuto.

Ne izlazi precesto do puta S iznosenim starinskim kaputom.

MAJINO PISMO

to mogu rei jo u asu tome, i na to treba odgovora dati? preda mnom tu, na stolu sumornome, jo lei pismo to ga posla mati. Ona mi pie: "Ako ima volje, doputuj golube na praznike k nama. Kupi mi al, a ocu gae boljeu kui vlada oskudica sama. Nikako ne volim to si poeta to si doekao ove slavne dane. Drae bi mi bilo da od ranih ljeta iao si za ralom u poljane. Ostarjela sam ve i nemam daha. Da nisi otio iz doma svoga uz mene bi sada bila snaha i zibala bih unuia koga. No ti si djecu sijo na sve strane i enu svoju drugome si dao. Bez drugova i doma, svoje dane u krmama si ludo prokockao.

to je to s tobom, moj ljubljeni sine, bio si tih i blag i svi su meni isticali te tvoje vrline, govorei: koliko je sretan otac tvoj Aleksandr Jesenjin! No ispunio nisi nae nade. i zbog toga je bol u dui vei, jer ocu tvome zalud na um pade da pjesmama e mnogo novca stei. No ako stee stran je tebi dom. gorine zato u mom pismu ima, jer dobro znadem po sluaju tvom: da novaca ne daju pjesnicima. Nikako ne volim to si poeta, to si doekao ove slavne dane. Drae bi mi bilo da od ranih ljeta iao si za ralom u poljane. Mori me briga i bijede se bojim. Ni konja vie nema. No da si ti u domu imali bismo svega, a ti sa umom tvojim i mjesto predsjednika u volispolkomu Tad bi se ivjelo mirno, nitko nas dirao ne bi, i ti ne bi znao

za taj umor cio. Uila bih ti enu da prede samoj sebi, a ti bi kao sin utjeha naa bio." Ja guvam pismo, samoa me pee. Zar izlaza nema na putu zavjetnom? No to mi duu mori ja u da izreem-ja u da izreem u odgovoru svom.

ODGOVOR

Starice mila, ivi ko i prije. Njeno me dira tvoja ljubav iva. No ne zna ti i tebi jasno nije zbog ega ivim i o emu to snivam! U vas je zima, i kad mjesec sija ja znam da misli esto ko i prije da netko neznan vinju nau svija i bijelim snijegom o prozore bije. O majko! Po toj buri kom se drijema? Iz dimnjaka se uju udni glasi. Ti eli lei, no postelje nema i vidi grob u kome umrla si. Pa sablasno cvili, ko hor crkvenjaka narie i pjeva ta meava-tuga! I snijeg se taloi u vidu petaka, a za lijesom nema ni ene, ni druga. Najdrae od svega proljee je meni i poplavu volim u naglome toku, kad je svaki iver kao brod u pjeni,

a beskrajni prostor otimlje se oku. No proljee ovo moju ljubav sada ja slavnom revolucijom nazivam, i samo zbog nje tugujem i stradam. I samo nju ja ekam i dozivam. No, ova rugoba ledena planeta! Nju ni sunce - Lenjin rastopiti nee! Zato bolne due nemona poeta traio sam kavge i pio svako vee. No doi e vrijeme, mati najslaa! i eto nama asa eljenoga! Nismo se zalud latili oruja: jedan topa, drugi - pera svoga. Ne misli na sve to, i na pare. Kakva sramota? zar si ti to, je li? Ja nisam krava, ni konj, ni magare, da bi me lako iz tale izveli. Doi u sam kad pravo vrijeme svane, kad bude trebalo tui po planeti. Ocu u dati Stvari obeane, a tebi al,

pa da te na me sjeti. Sad - meava vije, ko hor crkvenjaka nariui pjeva -vijavica tuga! I snijeg se taloi u vidu petaka, a za lijesom nema ni ene, ni druga.

TI NE VOLIS I NE ZALIS MENE

Ti ne voli i ne ali mene, nisam vie mio srcu tvom? Gledaju u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smijeak ti je mio, ti si mlada, rijei moje ni njene, ni grube. Kolike si voljela do sada? Koje ruke pamti? Koje zube? Proli su ko sjena kraj tvog tijela ne srevi se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjedi na nogama mojim. Oi su ti poluzatvorene i ti sanja o drugome nekom, ali ljubav prola je i mene, pa tonem u dragom i dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne eli, plahovita bjee ljubav vrua i ko to smo sluajno se sreli, rastanak e biti bez ganua. Ti e proi putem pored mene da prokocka sve te tune zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one to ne gore. I kad s drugim bude jedne noi u ljubavi, stojei na cesti, moda i ja onuda u proi i ponovo mi emo se sresti. Okrenuvi drugom blie plei ti e glavom kimnuti mi lako. "Dobro vee",tiho e mi rei. "Dobro vee, miss", i ja u tako. I nita nam srca nee ganut, due bit e smirene posvema

tko izgori, taj ne moe planut, tko ljubljae, taj ljubavi nema. HALJINA MODRA

Haljina modra i plave oi, Lagao sam dragoj jedne noi. Draga me pitala:" Meava vije? Spremit u postelju, pe da se grije." Odgovorih dragoj: "Netko sa visine cvjetovima bijelim prekriva daljine. Postelju spremi, pe da se grije, bez tebe u srcu meava vije."

TKO SAM, STO SAM...

to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u magli i memli, ivio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato to sam mnoge ljubio, boleiv, zato usput, ko to palim cigarete, govorim i apem zaljubljene rijei. "Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit u", a u dui vazda ista pusto zrai; ako dirne strast u ovjekovu biu, istine, bez sumnje, nikad nee nai. Zato moja dua ne zna to je jeza odbijenih elja, neshvaene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga brezo, stvorena i za me i za mnoge druge. Ali, ako trae neku srodnu duu. vezan protiv elje, utonem u sjeti, nikad neu da te ljubomorom guim, nikad neu tebe grditi ni kleti. to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u magli i memli, i volim te usput, ko da sanjam, kao mnoge druge na toj zemlji.

O, PROBUDI ME

O, probudi me rano sutra, strpljiva, brina moja mati! Poi u iza humke puta dragoga gosta doekati. Ja vidjeh danas kraj guaka irokih kola trag u lugu. Vjetar ispod atre oblaka vije njegovu zlatnu dugu. Proi e sutra u ranoj zori, kaput-mjesec prignut pod granom, a kobila e da vijori crvenim repom nad poljanom. O, probudi me rano, mati, osvijetli na sobiak uski. Govore da u ja postati uskoro slavni pjesnik ruski. Tebe i gosta u opjevati, nau pe, krov i pijevca, brava... Na pjesme e se prolijevati mlijeko tvojih riih krava.

LISICA

Na razmrskanoj nozi se dovukla i savila kraj brloga uz brijeg. Krvava nit je granicu povukla, odijeliv joj od mrka lica snijeg. Odzvanjo pucanj jo kroz dim je pusti, ljuljo u oku umski joj se put. Iz dbunja vjetar razbaruen, pusti, raznosio je zvonku samu svud. Nad njom ko una kruila je magla. Vlano se vee arilo u krug. Uznemirena glava ve se sagla i hladan bje na rani jezik dug. Ko baklja uti rep u snijeg je pao, i dah gnjiloe obuze je svu. Inja i dima vonj se irit stao, a krv je tiho kapala po tlu.

PJESMA O KUJI

Jutros je kuja pri tali, gdje rogoz se zlati pod gredom, otenila sedmero mladih, riih tenadi redom. I jezikom, sve do tmine, mati ih eljala njena; od trbuha njene topline voda se topila snjena A uvee, kao i vazda, kad koke na lijegala kreu, tmuran je stigao gazda i strpao tenad u vreu. Trati snijegom je stala slijede mu tragove hoda i dugo uz val do vala hladna se mrekala voda. A kad se od tranja vrua i znojna probi kroz sjene, njoj se mjesec vrh kua ko njeno priini tene. U plavet je zurila jasnu i cvilila nasred druma, a mjesec na putu kasnu sakri se iza huma. I tiho, kao kad s brijega za baenim kamenom kree, ko zlatne zvijezde sred snijega kotrljahu oi se psee.

ISPOVIJEST MANGUPA

Ne moe sav svijet pjevati, ni da jabukom do tuih nogu pada. Ovo je najvea ispovijest jednog mangupa do sada. Ja se namjerno i raupan i nesan, glave nalik petrolejskoj lampi, smucam. Ja volim da kroz ogoljelu jesen vaih mranih dua zasvjetlucam. Ja volim kada na mene se srui ko estoka kia kamen poruge. Ja samo vre stisnem u toj tui mjehur kose, poput prsle voruge. I tada mi se u iv spomen vrati ibljikav prud i sipljiv umor jova, i da negdje ive otac moj i mati, kojima sada nije do mojih stihova; a kojima sam drag ko krv i ra u polju ko proljetni dad pod kojim livade zelene. I vilama bi poli na vas , da vas kolju za svaku runu rije i povik protiv mene. O jadni, jadni seljaci! Zacijelo porunjeste, patite u strahu od boga i pokislih usijeva. O, kad biste mogli shvatiti da je va sin najbolji pjesnik u Rusiji! Zar niste nad njim zebli kad je bosim noicama gackao kroz kal jesenjih mlaka? A sad cilindar nosi, i cipele od laka. Al u njemu plamsa stara narav seoskog vragolana i lole. On se svakoj kravi s cimera mesara izdaleka klanja da ga lea bole. I kad na trgu koijae spazi te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,

on je pripravan pomesti svakoj razi rep ko lep vjenanice. Ja volim zaviaj. Ja tako volim zaviaj! I mada mu tuga rom vrba soi, drage su mi blatne svinjske njuke i zvonka kreka aba u gluhoj noi. Od sjeanja na mladost tiha bol me mui i travanjski sumrak sanjam, svje i snen. Vidim gdje pred vatrom zore ui, eljan da se ugrije, na klen. O, kako sam esto krao jaja vranja verui se uza nj, do gnijezda gore! Je li i sad isti, pun zelena granja, Je li i sad svjee snane kore? A ti, moj dragi, vjerni arove? Od starosti i sipljiv i slijep, ne nalazi njuhom ni vrata ni torove pa dvoritem lunja, podvinuvi rep. O, i sad me nestaluk na veseli, kad sam znao majci itav hljeb ukrasti, da bismo ga naizmjence jeli, bez uzajamna gaenja, u slasti. Isti sam kao prije. U srcu sam isti kao prije. Na licu cvatu oi ko razliak u rai. Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem, jo bih neto njeno htio da vam kaem. Laku no! Svima laku no! Utihnu u travi mraka kosa zore..... Volio bih danas, kad se vee stia, s prozora i mjesec da.... Sjaju plavi, sjaju tako plavi! U tom plavetnilu tko da mrijeti ali. Pa to, ako cinikom se pravim vjeaju o zadak fenjer mali? Pegazu moj stari, dobri, islueni, treba li to meni tvoj lagaan kas? ja sam doao ko majstor nesmiljeni

da takore pjesmom slavim, a ne nas. Moja tikva kosom vedro iknu kao rujan vinom. elim biti utim jedrom U zemlju koju plovimo.

SESTRI URI

U tom svijetu prolaznik sam samo, ti veselom rukom mahni meni. U jesen i mjesec isto, znamo, od svjetla je njean, tih i sneni. Prvi put me mjesec sada grije, prvi put od studeni me titi. Opet u da ivim, da se smijem toj ljubavi koje nee biti. Tom je kriva ta naa ravnica to se ljeska od pjeanih pruga, davna njenost neijega lica, i neija od roenja tuga. Zbog toga i sakrit neu htjeti, ista ljubav u nama je, zna se. Ovu zemlju voljet emo smjeti zajedniki, a ne svaki za se.

NEMOJ LIKOVATI

Nemoj likovati, nemoj da se smije, ja sad volim drugu, do tebe mi nije. Ta i ti zna sama, priznaj makar sebi, niti tebe vidim, niti dooh k tebi. Samo prooh mimo, pa sam usput htio zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.

SNJEZNO POLJE

Snjeno polje, bijele mjeseine sjaj, mrtvaki je pokrov prekrio moj kraj. Po umama breze sada plau, znam. Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?

JA UMORAN JOS NE BIJAH TAKO

Ja umoran jo ne bijah tako. pod tom vlagom sluzavom i tmurnom o nebu sam snivao zvjezdanom i zivotu svome zlom i burnom. Nisam jednu ja volio enu i njih mnogo ludilo je za mnom. da l' se zato huda sila prenu sto me preda mom pijanstvu tamnom? Beskonacna, razuzdana noci! terevenka to mi nije prva! da l' se zato rastacu mi oci? kao listak plav pod zubom crva? Ja ne kukam zbog izdaje neke, nit' od lake pobjede sam srecan. zlatno sijeno one kose meke pretvara se u bun mutnog cvijeca, Pretvara se u pepeo, vodu to jesenju maglu sipko prati. prole dane ne alim, nek' odu,ne, ja necu da se ista vrati. Umoran sam od muka bez cilja, i sa cudnim smjekom svijetom bacan, ja u lakom tijelu, prepun milja, nosim tihi svijet i mit mrtvaca. A moda je to sudbina laka da kroz jame skitamo se svijetom.ko u neku koulju ludaka odjenusmo prirodu u beton.

CRNI OVJEK

Dragi moj, dragi moj, jako sam, jako bolan! Sam ne znam odakle dolazi ova bol. Da li to vjetar vije nad pustim i mrtvim poljem ili, ko gaj u septembru, zasipa mozak alkohol. Glava moja mae uima ko krilima ptica. Na vratu joj noge, sve vie gube mo. Crni ovjek, crni, crni. crni ovjek na postelju uza me sjeda, crni ovjek spavat mi ne da svu no. Crni ovjek prstom po odvratnoj knjizi vue i, mrmljajui nada mnom kao nad umrlim monah ita mi ivot nekoga raspikue, u dui budei tjeskobu i strah. Crni ovjek, crni, crni! ---- Sluaj, sluaj ---guna on meni i oi mu sjaju ---u knjizi je mnogo najljepih misli i planova. Taj je ovjek ivio u kraju najogavnijih hulja i lopova. U decembru u tom kraju snijeg je avolski ist

i meave poinju vesele pree. Taj ovjek bijae avanturist, no marke visoke i najrijee. Bio je divan, usto poeta, ako ne s velikom, to s drskom snagom i jednu je enu od etrdeset ljeta zvao djevojurom i svojom dragom. Srea je -- ree on -okretnost uma i ruke. Sve nespretne due ko nesretne su znane. Nita nije to mnoge muke donose kretnje lane i strane. U buri, oluji, sjeni svaki dan, kada stalno gubi i kad te nevolje biju, biti prijazan i nasmijan najvea je umjetnost od sviju. Crni ovjee! Ne ini toga! da spasava druge nije ti posao, znaj! to mi je do ivota pjesnika propaloga! Molim te, drugima itaj i pripovijedaj. Crni ovjek uporno u mene gleda, Na oi mu plava bljuvotina pala --sigurno eli mi rei da sam lopua blijeda koja je drsko i bestidno nekoga opljakala.

Dragi moj, dragi moj, jako sam, jako bolan. Sam ne znam odakle dolazi ova bol. Da li to vjetar vije nad pustim i mrtvim poljem ili, ko gaj u septembru, zasipa mozak alkohol. Hladna je no. raskre tiho spava. Ja, sam na prozoru, ne ekam gosta draga. Na bijeloj poljani vapno se rasipava i stabla su ko jahai skupljeni kraj mog praga. negdje plae zloguka nona ptica. Drvenih jahaa zvuk kopita rida. Evo, opet taj crni na moj naslonja sjeda, podie cilindar i bezbrino kaput skida. ---- Sluaj, sluaj! ---hriplje on i u lice me gleda, glava mu sve nie i nie pada --ja ne vidjeh jo nitkova prvog reda da tako suvino, glupo od nesanice strada. Ah, recimo, varam se! Sano svijetli luna. to jo treba u svijetu pjanom od snova? Moda e debelih butina tajno doi "ona", a ti e joj itati gomilu mranih stihova. Ah, volim ja pjesnike!

Zabavna eda. U njih se uvijek nae historija srcu znana kako studentici pritavoj dugokosa bijeda o svjetovima govori, zapravo spolno zagrijana. U nekom selu, moda u Kalugi, a moda u Rjazanu, ne znam, zaboravih, ivio je djeak utokosi, a oiju plavih I eto, naraso je, usto poeta, ako ne s velikom, to sa drskom snagom, i neku je enu od etrdeset ljeta zvao djevojurom, i svojom dragom. Crni ovjee! Ti goste prokleti. Taj glas se odavno o tebi rodi. Ja sam lud i bijesan i palica moja leti ravno u njuku i nos da ga zgodi. Mjesec je umro, kraj okna zora drijema. Ah, ti noi! to si to noi spetljala? Ja u cilindru stojim. nikoga sa mnom nema, ja sam.... kraj razbitog zrcala...