150
s. Svjetlana Rezo FDC Jesu li čuda

Jesu Li Cuda Moguca

  • Upload
    jelukic

  • View
    684

  • Download
    8

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Jesu Li Cuda Moguca

s. Svjetlana Rezo FDC

Jesu li čuda

Page 2: Jesu Li Cuda Moguca

S. SVJETLANA REZO FDC

JESU LI ČUDA MOGUĆA?

Page 3: Jesu Li Cuda Moguca

2

Biblioteka «IZVOR ŽIVOTA», knjiga 8

Priredila: S. Svjetlana Rezo, Kći Božje ljubavi

Korektura: Ante i Štefica Protrka

Lektura: Darko Pavlović mr.sc.

Izdavač: Biblioteka Božje Providnosti "IZVOR ŽIVOTA"

Tiskara: 2B multimediaPrint, Nova Bila

Kontakt: [email protected]

web: bozjaljubav.jimdo.com

KNJIGA JE POKLON.NE PRODAJE SE!

Page 4: Jesu Li Cuda Moguca

3

SvRhA OvE KNJIGE

„Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu Njegovu.“ (Iv 20, 3-31).

Sam je Isus u početku svoga djelovanja svima govorio: „Idi i ne reci nikome.“ (Mt 9,27-30). Ali, kad je došlo vrijeme da se priča o Njegovim djelima govorio je: „Idi i svima reci što ti je Bog učinio.“ (Mk 5,18-20).

PREDGOvORMnogi su me poticali da pišem o milostivom Božjem djelovanju

jer mi je zaista velika djela Gospodin učinio! Evo, napokon će nešto od tih djela ići u javnost samo u znak zahvalnosti Bogu za sve što je učinio u mome životu i u životu ljudi oko mene.

Knjiga „Jesu li čuda moguća“ kronika je djelovanja Duha Svetoga u mome životu i u životu ljudi oko mene u misiji koju sam obavljala širom Evrope. Od prvih mojih početaka dragi Bog se služio čudima da postanem ovo što jesam, Kći Božje Ljubavi, što je po ljudskom bilo nemoguće. Kad nitko nije planirao poslati me na najteži misijski teren, ja sam tamo dospjela. Petnaest godina na najtežim terenima, vraćam se u potpuno tjelesno ozdravljenje. U prvom sam dijelu to ukratko i opisala. Kako sam po zanimanju i medicinska sestra, moje je zvanje i poslanje bilo, a i sada je, da se borim za zdravlje svih oko sebe.

Shvaćajući svu ograničenost medicine i njenih medikamenata, kojih sam na tone besplatno podijelila, otkrivam Duhovnu obnovu i „Novu Evangelizaciju“ u našoj svetoj Crkvi. Sama po molitvi dolazim do potpunog ozdravljenja. I druge sam poticala i potičem da iskoriste sve resurse što im naša sveta Crkva nudi po sakramentima i svetoj misi kao i po drugim posredničkim molitvama. U kronici svoje misije donosim doživljaje koje sam doživjela na raznim stranama. Da se vidi kako dragi Bog, kada se Njemu prepustim, koristi svaki susret: onaj u vlakovima, autobusima, ili na stanicama kako bi udijelio svoju milost, kako bi mi osigurao prijevoz kad ga nemam i da na vrijeme stignem podijeliti na tisuće knjiga. Ova kronika će biti zanimljiva i za one koje razmišljaju o redovničkom zvanju.

Page 5: Jesu Li Cuda Moguca

4

U današnje vrijeme, kad se događaju toliki napadi na Crkvu, kao i na svećenstvo, ističem ljepotu toga poziva i blagoslova za svo čovječanstvo. Ističem potrebu laika u Evangelizaciji i širenju Radosne Vijesti. Mislim da će i ova knjiga unijeti puno lijepoga u naš narod i pridonijeti njegovoj Duhovnoj obnovi.

Moj pokojni tata nešto je zaradio u Njemačkoj i dio zarade dao na banku. Došao je rat i propala je i država i banka. Sad se povremeno i parcijalno vraća devizna štednja. Upravo na taj račun objavljujem ovu knjigu. Ova današnja recesija i kriza i ova knjiga dokaz su da ono što je pošteno zarađeno ne može propasti, pa ni onda kada propada i država i banka.

Molim Gospodina kako bi ova knjiga bila nadahnuće i izvor ohrabrenja svima koji žele slijediti Isusa!

Travnik, Svijećnica 2012.s.Svjetlana Rezo FDC

Page 6: Jesu Li Cuda Moguca

5

POGLAvLJE PRvO

POZvANA IAKO SLABOG ZDRAvLJA

Rođena kao prvo dijete u obitelji sa šestero djece u Podgrađu, župa Uskoplje - Gornji Vakuf, vrlo rano sam počela moliti u svojoj obitelji sa svojim roditeljima i braćom. Sjećam se jedne teške zimske noći kad su vuci zavijali a mama se uznemirila, jer se tata još nije vratio kući. Mlađi brat Stipo ustao je i počeo moliti Vjerovanje. Mama se iznenadila da on tako mali zna napamet tu poprilično dugu molitvu.

Kao curica od osam godina dobila sam na poticaj župnika želju da se upišem u „Društvo čudotvorne medaljice“. I taj tjedan, dok sam se pripremala i iščekivala tu milost, obuzela me je, na mamino veliko čuđenje, neka neopisiva radost i dragost. Naša Gospa obećala je da će svi oni koji s povjerenjem nose tu medalju biti blagoslovljeni. Ali, medalja nije kao amulet sreće. Knjižica, koja tumači značenje medalje, kaže da je ona „mali znak ljubavi od Djevice Marije“. Ljudi nose medalju kao podsjetnik na vjeru u Boga i u Marijinu moć, kao posrednice kod njezina Sina.

Odakle dolazi ta medalja? Dana 27. studenog 1850. blažena Djevica ukazala se sestri Katarini Labouré, u kapeli kuće matice Kćeri Ljubavi u Rue du Bac u Parizu. Sestra Katarina ju je opisala kao „predivnu u savršenosti ljepote.“Kada joj se Marija ukazala, čula joj je i riječi: „Napravite medalju po ovom uzoru. Svi koji je budu nosili, primit će velike milosti.“ Pri jednom posjetu navedenoj crkvi naša Gospa joj je rekla još i ovo: „Dođi na podnožje oltara. Tu će se dijeliti milosti.“ Tako je sestra Katarina naučila moliti. Kasnije je proglašena svetom.

Kad smo kao djeca, čitajući iz bakine poprilično istrošene Biblije (a bila je tiskana u obliku male knjige), došli do pripovijetke o općem potopu, mislila sam kako bih ja ušla u tu Noinu arku i uvukla u nju svu svoju obitelj. Tada još nisam ni slutila da je to naša sv. Crkva koja nam je svima dana da se u nju sklonimo i uživamo sve njene blagodati.

Još je jedno svježe sjećanje uslišane molitve iz moga djetinjstva. U četvrtom razredu tata mi je kupio stroj za šivanje. U to vrijeme

Page 7: Jesu Li Cuda Moguca

6

održavao se „Bagatov“ tečaj i ja sam se preko ljeta prijavila da ga pohađam. Majstorica me gleda onako malu i mršavu pa mi kaže da je to tečaj za odrasle djevojke, ali ako ne bude dovoljno odraslih, onda bi me primila. Bilo je predviđeno formiranje triju grupa s po 20 djevojaka. Molila sam se i dan i noć da jedno mjesto ostane za mene. I zaista, jedno mjesto bijaše slobodno. To je moja jedna od prvih uslišanih molitava za koju sam primila milost. Kada sam počela šivati sama sebi, pa i za braću, počele su me i susjede moliti pa i po nešto plaćati da im koješta sašijem. Uživala sam birati krojeve i sve ih više uvježbavati.

U isto vrijeme župnik preporuča ilustriranu Bibliju za mlade. Skupim nekako 6 tisuća dinara i kupim sebi svoju prvu Bibliju. Tko sretniji od mene! Jako sam je voljela čitati, ali za mnoga nejasna pitanja nisam imala nikoga da mi ih pojasni. Zanimljivo, kad sam raspremala stvari pokojne mame, nađem onu svoju ilustriranu Bibliju, svu u listovima, jer su se nećaci i nećakinje na njoj odgajali. Kako sam bila presretna na te poticaje milosti!

Radovali smo se blagdanima a posebno Božiću kada bismo kitili bor i pjevali božićne pjesme. Radovale su nas i zornice na koje smo brat Stipo i ja išli rano po snijegu 2 -3 km do župne crkve. Vraćali smo se puni sreće, čudeći se kako neki još spavaju.

Polaskom u školu moja dječja vjera bila je malo poljuljana jer je moj učitelj, mladi Crnogorac, koristio svaki sat da kritizira i izruga našu vjeru i naše roditelje kao vjernike. Isticao je kako će znanost i tehnika riješiti sve probleme i sve zagonetke, a da se Crkva u povijesti uporno i konstantno borila protiv znanosti i pismenosti. Nije znao ili nije htio znati da je baš Crkva opismenjavala narod. Prva škola za učiteljice u Bosni bila je naša Učiteljska škola u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu koja je počela djelovati krajem 19. stoljeća pa sve do dolaska komunizma, kada je nacionalizirana, a sestre izbačene na ulicu. Danas je u toj zgradi Katolički školski centar. Poznate su mnoge male pučke škole koje su organizirali franjevci.

U trećoj ili četvrtoj godini preboljela sam veliki kašalj, Pertuzis, a uselili smo se u vlažnu, tek završenu kuću. Vremenom sam počela dobivati napade astme koji su se sve više produžavali, iako je liječnik

Page 8: Jesu Li Cuda Moguca

7

govorio da će to vremenom nestati. Idem u školu i odlična sam učenica. U kući sve radim ali povremeno imam zdravstvenih problema. Zato me tata nastoji usmjeriti na što lakši posao. Odobrava mi upis na krojački tečaj i kupuje mi šivaći stroj, pa „da imam svoj kruh,“ kako je znao reći. Ali se negdje dragi Bog smješkao mome tati: ,,Čekaj ti, ja imam plan s njom, ona će mi pronositi Radosnu Vijest na sve strane svijeta“.

Kako sam učila šivati, počela sam kupovati razne modne žurnale kako bih bila u trendu mode. U školi sam naučila sva narodna kola i rado sam ih igrala s kolegicama uz glazbu s ploča, nekada i do kasno u noć. U taj moj svijet dolazi ,,Glas koncila“ i tu vidim da u Crkvi nije sve onako kako nam se u školi tumači. Čitam ga detaljno i nalazim mnogo toga meni zanimljivog. Sad mi je dugo čekati dva tjedna do njegovog novog izdanja, pa pišem u Zagreb njegovom uredništvu pitajući zašto ,,Glas koncila“ ne izlazi svaki tjedan. Moja duša bijaše žedna duhovne hrane. Sada vidim koliko je to bilo djelo Duha Svetoga - da ja tada, tako mlada i nezrela, razlučim što je za mene i moju dušu dragi Bog želio. U to vrijeme je uvedena sv. misa na narodnom jeziku. Naš župnik fra Anto Nedić divno je tumačio svaki dio sv. mise, ali su mi njegove propovijedi bile uvijek kratke, pa sam od njega počela uzimati duhovne knjige na čitanje, jer sam htjela i željela znati sve što sam osjećala da mi dragi Bog želi dati.

Moja mama je sa 37 godina dobila bolest pluća i liječila se u travničkom Sanatoriju puna četiri mjeseca, ali se tako izliječila da se bolest više nikada nije ponovila. Vrijeme njene bolesti bio je jedan od najtežih perioda moga djetinjstva. Sa šesnaest godina brinem se za braću, kuću i sve što ide uz to. Tata je radio i tjedno jednom dolazio kući kako bi išao u Travnik, mami u posjet. Mama je bila trudna s najmlađim bratom, a uzimala je 30 tableta svaki dan, po deset u tri puta na dan. Svi su joj savjetovali da ukloni dijete jer će se, kako oni misle, razviti nenormalno. Ali mama se nije dala smesti: ,,Neću dušu ogriješiti pa što god mi dragi Bog dadne“. I za čudo Božje rađa se najmlađi brat Božo (od milja smo ga zazvali Boško), potpuno zdravo dijete – Aleluja! Boško sudjeluje na motorijadama i godinama je među prvima. Naš Bog je Silan Bog!

Page 9: Jesu Li Cuda Moguca

8

Dolazi petak 1966. uoči Cvjetne nedjelje koji nikad neću zaboraviti. Ušla sam u osamnaestu godinu života. Bila sam sama u kući i radila neki ručni rad. Najednom sam osjetila ljepotu Božje blizine i duboki mir i radost u sebi. U taj čas dođe mi misao: „ Zašto ja ne bih bila časna sestra pa da budem cio život u Božjoj blizini i da mu vjerno služim!“ Istog momenta me obuze neki ugodan val radosti. Tada sam znala da je to ono što ja hoću. Jedva sam dočekala mamu da joj saopćim svoju nakanu, a ona je mislila da se šalim pa me pita s kojim ću vozom (vlakom, tada je bio kod nas ,,Ćiro“). A kad je vidjela da ozbiljno govorim, svrnule su joj se suze na oči pa mi reče: „Neću biti zapreka tvojoj sreći pa meni što dragi Bog da s djecom.“ Sada čekam tatu koji će u subotu doći kući da i njega pitam za odobrenje. Odmah bih se u nedjelju javila župniku da mi piše molbu. Pozivajući se na moje slabo zdravlje tata mi savjetovaše: „Ne, to nije za tebe, to je težak život!“

Sutradan na sv. misu idem s društvom. Iz crkve se vraćam sama kako bih se mogla isplakati a da me nitko ne vidi. Dolazi Uskrs. Izlazeći iz crkve čujem kolo igra, a u meni napast kao da mi se ruga: „Ako budeš sestra, nećeš nikad poigrati,“ a ja joj prkosno u sebi odgovorim:

Sestra svjetlana - prije ulaska u samostan

Page 10: Jesu Li Cuda Moguca

9

„Bit ću sestra pa makar nikad ne poigrala!“ I zanimljivo, tada bijah potpuno oslobođena želje za igranjem, dapače, izgledaše mi sasvim glupo drmati se uz praznu glazbu. Ali kad se Isusa slavi i Njemu pjeva, ja bih od sreće igrala kao što je kralj David igrao pred Kovčegom.

Kako mi tata nije dozvoljavao, a ja nisam htjela ništa poduzimati jer sam željela otići s blagoslovom, govorila sam mami da ga privoli kako bi udovoljio mojoj molbi. Odem ponekad na igranku, ali mi to više ništa ne znači, vraćam se praznija i nezadovoljnija.

Jednom sam pošla s mamom na svadbu u našemu mjestu. Tu u susjedstvu bijaše i kuća roditelja Ane Mikulić, moje rodice, koja je otišla u samostan. Mami sam rekla da idem na tren pozdraviti njene roditelje, ali sam ostala s njima cijelu večer i uopće nisam stigla na svadbu. Sutradan moja mama u razgovaru s njenom mamom kaže joj: „I moja bi htjela u časne, ali joj mi ne damo.“ Anina mama joj odvrati: „Ti govori što god hoćeš, ona će ti otići.“ Tako je i bilo. (Ana Mikulić danas s. Rikarda misionarka je i u Argentini je pokrenula novi red časnih sestara i jako je aktivna u duhovnoj obnovi, drži seminare „Nove Evangelizacije“). Kad sam odlučila u samostan, nitko me od mještana nije podržavao. Svi su me, osim jedne starice Lucke, nastojali obeshrabriti, samo mi je ona rekla: „Kćeri, ako te Isus zove idi za Njim“. Što su me više odgovarali, ja sam bivala sve čvršća u uvjerenju da je to pravi put za mene.

Roditelji i 5 braće sa jednom nevistom Anđelkom

Page 11: Jesu Li Cuda Moguca

10

Jednoga dana došla nam je u posjet tetka Milka (njeno ime i ja nosim, jer je i moje krsno ime Milka). Tata me zove i pred njom me pita što ja to želim. Kad sam im rekla, on se zamisli pa zatim izusti: “Idi kćeri, neka ti je blagoslovljen taj život.“ Sva presretna javila sam se župniku da napišem molbu. Fra Branko Krilić, naš župnik, jako se obradovao i preporučio mi našu družbu „Kćeri Božje Ljubavi“. Toga Uskrsa u Glasu koncila izašla je reportaža o djelovanju s. Otilije na Kosovu. U toj reportaži vidjela sam svoj život i shvatila da je to ono što ja želim. Mislila sam da sve sestre tako rade, ali kad sam dospjela u Zagreb za Petrovo 30.6.1966. shvatila sam da tako radi samo sestra na Kosovu. Odmah sam poželjela pridružiti joj se. Bila sam presretna. U Zagrebu u kandidaturi učila sam šivati redovnička odjela sa s. Andrejom. Tada su u novicijat ušle 24 djevojke. To je i najveći novicijat u našoj hrvatskoj provinciji. Međutim, došla je jesen i zahladilo je. U to vrijeme pralo se rublje na ruke. Ja sam se prehladila i dobila temperaturu, a i astma mi se pogoršala. S. Milena, prefekta, sve je poduzela kako bi mi pomogla. S. Hela se prepala za mene i kad je s. Milena otišla malo na odmor, ona je odmah poslala telegram mojoj mami da dođe po mene.

Bilo mi je teško prihvatiti činjenicu da se moram vratiti kući. Plakala sam. Onda sam se pomirila s tim svjesna da je to volja Božja! Odlazim se oprostiti s majkom Paulom, našom provincijalkom. Ona mi kaže da će moliti da se ja opet vratim u Družbu. Isto mi je rekla i s. Helena koju sam jako voljela kao i ona sve nas kandidatkinje. Kad se s. Milena vratila s odmora, napisala mi je prekrasno pismo u kojem, pored ostalog, navodi kako i ona moli da se vratim kad mi bude bolje. To sam pismo mjesecima nosila u džepu i često ga čitala, iako samostan kod kuće pred tatom nisam smjela ni spomenuti.

Bila sam pod redovitom liječničkom kontrolom. Jednog dana došao je mladi doktor Zaid. Kaže nam da je pročitao u novinama da je neki dr. Đorđević u Cavtatu otvorio klimatsko liječenje za astmatičare i da ih liječi sa gamaglobulinom, injekcijama koje se proizvode po njegovu nalogu. Mama ga pita bi li mogao nekako srediti da i mene taj doktor primi. Doktor Zaid mu napiše pismo i dobijemo odgovor da mogu doći. Dr. Zaid mi napiše i uputnicu da imam pravo na zdravstveno liječenje. Jedno vrijeme sam stanovala u hotelu Cavtat, a

Page 12: Jesu Li Cuda Moguca

11

zatim u hotelu Supetar.

Kako je moja rodica, s. Vitomira, bila kandidatkinja u Dubrovniku, svaku sam nedjelju bila s njom i njenim kolegicama u tom divnom gradu. Moje zdravlje se vidno poboljšalo. Trebala sam nastaviti primati injekcije kod kuće, ali ih nije bilo moguće dobiti izvan te klinike. Dolazim na ideju da molim da me prime u samostan u Dubrovniku, da stanujem i radim u njemu a da idem na terapiju u Cavtat dva puta tjedno. Tako je i bilo.

Kad je došlo vrijeme za kandidaturu, došla je majka Paula na vizitaciju, pa mi je predstojnica Imakulata sugerirala da s njom razgovaram da me primi u Kandidaturu. Odmah sam joj rekla da ja želim poći na Kosovo, a ona, kako je bila sva Božja, silno se tome obradovala i rekla mi da će me kad prođem formaciju poslati s. Otiliji. U Dubrovniku sam primljena u postulaturu i bila sam šest mjeseci postulantica, a zatim sam poslana u Zagreb, pa u Granešinu gdje sam postala novakinja.

Sestra svjetlana U procesiju u bjelini ide na oblačenje u crkvu

Page 13: Jesu Li Cuda Moguca

12

Otac mi i mama s djedom, braćom i rodbinom dolaze na obrede oblačenja uniforme i ulazak u Novicijat. Naše oblačenje bilo je jako svečano, a generacija poslije nas pojednostavila je taj svečani čin. Tu noć pred oblačenje u samu zoru imala sam teški napad astme. Što sad, mislim, ako mi astma ne popusti neću moći nikud s kreveta. To znači, mislim u sebi dalje, da dragi Bog neće da ja budem sestra, da ja tu svoju želju i nakanu možda i previše i samovoljno forsiram. Ali ujutro ja ipak ustajem, sva blijeda i izmučena. Oblačim svoju bijelu haljinu i s vijencem na glavi izlazim u procesiji s 15 djevojaka obučenih također u bijelo, idemo pjevajući na oblačenje u župnu crkvu. Bilo je to veličanstveno. Po prvi put sam u svom životu vidjela oca kako od ganuća plače. Na kraju se vraćamo opet u procesiji i pjevamo: „Čuj me svijete čitavi, kći sam Božje ljubavi, za me varav nije sjaj, Bog me stvori za svoj raj.“

Sestra svjetlana prima uniformu pred oltarom

Sestra svjetlana primila sv. prvu Pričest kao sestra

Page 14: Jesu Li Cuda Moguca

13

U Novicijatu mi je bilo prekrasno s 15 sestara novakinja. Magistar, s. Marina je divna osoba, jaka duhovno i intelektualno, ali su mi i njene pouke bile kratke i prekratke. Drugu godinu poglavari me opet šalju u Dubrovnik radi klimatskog i drugog liječenja.

Kad sam došla svome liječniku Đorđeviću, bijaše presretan što me vidi kako sam dobro. Zove svoju medicinsku sestru i kaže joj: „Pogledaj, sestro Mery, našu Milku kako lijepo izgleda!“ Bože, kako si silan i divan! Ti se služiš dr. Zaidom, muslimanom u Gornjem Vakufu-Uskoplju, i s dr. Đorđevićem, pravoslavcem iz Smedereva, koji djeluje u Cavtatu, Dubrovniku da mene vratiš u moj samostan. Danas gledano, začuđujuće je koja je to bila providnost da sam ja na Kosovu i Albaniji djelovala među muslimanima i pravoslavcima Srbima.

Moju želju za Kosovom znala je samo majka Paula i ja. Nisam o tome pričala drugima jer nisam bila sigurna je li to volja Božja.

Od s. Imakulate krila sam želeći da je ne razočaram jer je ona računala na mene za rad u vrtiću. U njoj sam imala divnu podršku od početka našeg poznanstva do kraja njenog života, kad sam joj mogla

Sestra Svjetlana u procesiji poslije prvih zavjeta

Page 15: Jesu Li Cuda Moguca

14

i uzvratiti jer je u Granešini, u svoje stare dane, bila moj pacijent i na mojoj brizi.

Jednog dana s. Imakulata mi reče: ,,Sestro Svjetlana, daj saberi po kući sve lijekove i pošalji ih s. Otiliji i napiši joj par riječi u ime nas“. To mi je bila prigoda da uspostavim vezu sa s. Otilijom. Da joj se javim da imam želju za takav misijski rad i da ću biti presretna ako me dragi Bog pošalje k njoj na Kosovo, u planine, u selo Dunav. Slabog sam zdravlja i trebam neprekidno lijekove, ali volim sirotinju i volim učiti jezike, pa se nadam da ću i albanski savladati. Sestra je u to vrijeme proživljavala veliku krizu misije, jer se nitko nije javio, a poglavari nikome nisu mogli narediti da ide tamo u planine, i prijetila je mogućnost da se nakon četiri godine rada ta misija zatvori i propadne.

Moje pismo ohrabrilo je sestru Otiliju i ona je u tome vidjela Božje proviđenje. Odgovorila mi je na tri stranice, napisane na stroj za tipkanje, opisavši cijelu povijest osnivanja te misije i naglasivši da se ne plašim krenuti k njoj s lijekovima. Zanimljivo, to pismo dolazi u moje ruke jer je s. Imakulata u Njemačkoj. Ja sam presretna ali nikome još ne smijem ništa govoriti jer još nisam sigurna je li to Božji poziv za mene ili je to moja neka pobožna želja. Napišem sestri novo pismo i ona mi odgovara, ali sad je već sestra Imakulata bila kod kuće. Otvorila je i pročitala pismo sa slikama dvoje siromašne djece, gdje je pisalo: ,,Ovakvi čekaju na tebe!“

Za ručkom je s. predstojnica pred svim sestrama ispričala da sam ja dobila jako zanimljivo pismo i zamolila me da im pokažem slike djece koje su došle u pismu. Sad je tajna postala javna. Sad su se sestre šalile na moj račun da ja, koja imam česte napade astme i trebam krevet a želim u misije gdje nema ni liječnika ni puta nego se satima ide pješice. Moje zdravlje te je godine bilo loše, a bivalo je i sve lošije dok nisam došla do samrti, kad su se 24 sata liječnici u dubrovačkoj bolnici 1973. na Duhove borili za moj život. Sestra Gracijana me cijelu noć čuvala, čak su i roditeljima javili. Tata je bio na radu u Njemačkoj pa je mama došla s bratom.

U tom teškom stanju sestra me pita da li da zove svećenika, a ja joj kažem: ,,Da, svakako, možda je došlo moje vrijeme da putujem na

Page 16: Jesu Li Cuda Moguca

15

drugi svijet,“ a u duši sam bila potpuno mirna. Kako dragi Bog daje snagu za svaki moment. Da mi sad netko kaže „na umoru si“, ne znam bih li to tako prihvatila, smireno i bez ikakvog straha. Tada mi je došla na pamet sveta Bernardica. Ona je od astme bila toliko bolesna da su je sestre po noći iznosile na zrak, a poglavari su joj na krevetu dali zavjete, da ako umre, sa zavjetima ide u nebo. Ali, ona je bila svetica, a tko sam ja?- obična grešnica.

Došao je svećenik i ja sam se pri punoj svijesti ispovjedila primivši pomazanje sa svetom pričešću pa sam se opet izgubila. Kad sam u noći došla k sebi, zahvaljivala sam se. Ta noć je bila teška, a sutradan, kad je stigla mama, već je bilo nešto bolje. U jutro mi dolazi s. predstojnica Imakulata i kaže da bih ja mogla i na krevetu položiti zavjete, pa ako ozdravim da idem u Granešinu sa sestrama na svečane zavjete. Tako je i bilo. U cijelom Dubrovniku svi su samostani molili za mene, svi su bili obaviješteni da je na umoru jedna sestra s 24 godine.

Kad mi je bilo malo bolje, jedna medicinska sestra mi u šali reče: „Neće Bog smrti grešnika, nego želi da se obrati i da živi“, a meni kao sad već časnoj sestri, nije to bio baš neki kompliment (malo šale). Sve preživljavam i vraćam se kući. Jedan dan, dok smo molili časoslov, dođe mene na red pročitati redak koji glasi: „Neću umrijeti nego ću živjeti i naviještati djela Gospodnja.“ I danas, kad čitam ovaj redak, podsjetim se koliko je to za mene tada bilo stvarno proročki. Nakon svega toga bilo mi je teško, jer me sad kako sam ja mislila neće pustiti na Kosovo, posebice jer sam se sa s. Otilijom već dogovorila da poslije zavjeta krenem k njoj.

Poslije tako preživljene bolesti liječnik savjetuje poglavarima da me stave tamo gdje ima centralno grijanje, da se ne prehlađujem. Tako je i bilo. Uzimaju me u Granešinu i ja sam te godine bila dosta dobro. Položila sam svoje prve zavjete u kolovozu 1973. godine. Ostajem u Granešini. Javljam se da ću se brinuti za sestre starice što poglavari i prihvaćaju. Bila sam sretna u posluživanju sestara koje su se naradile po župama. Zdravlje mi je uz lijekove dosta dobro. Ali me ne ostavlja želja za Kosovom. Molim majku Agnes da me pusti na odmor s. Otiliji da vidim što je to tamo što me tako vuče u taj kraj. Naime, mislila

Page 17: Jesu Li Cuda Moguca

16

sam da ako doživim 30-40 godina, to će biti dobro, jer sam stalno na lijekovima. Pa zato, to malo života idem iskoristiti za Boga i za sirotinju. I tako sam počela moliti devetnice, jednu za drugom.

Don Ilija rođak od sestre Svjetlana

Djed i rodbina na zavjetima sestre Svjetlane

Page 18: Jesu Li Cuda Moguca

17

U šestom mjesecu 1974. majka Agnes odbija moju molbu da odem kod s. Otilije na odmor s obrazloženjem: „Sestri Otiliji treba sestara u tim planinama, ona će te tamo ostaviti, a kud ćeš ti kad ti pozlije?“ U devetom mjesecu ta ista m. Agnes me šalje na Kosovo, istina u Binać. S razlogom, jer ako bi mi pozlilo da me sestre mogu kolima prevesti u bolnicu. Ja sam sretna da se bližim Dunavu u nadi da ću ipak jednom i tamo otići. Kad sam stigla u Binać, nikome se odatle nije išlo u Dunav. Sestra Otilija zove mene da idem s njom. „A što će reći majka Agnes, jer me je ona poslala u Binać?“, pitam je ja. Ona će mi: „Idemo mi, sestrice, Bog će nama pomoći.“ Sva sretna i presretna spremim svoje stvari, a ona nešto hrane i lijekova. Don Nikola nas je odvezao dokle je mogao, do mjesta Šurlan.

Prvi dan dolaska u svoju Misiju u selo Dunav na Kosovu

Crkva i samostan u selu Dunav na Kosovu gdje su sestre služile 27 godina

Page 19: Jesu Li Cuda Moguca

18

Sestra ode u selo i dovede konjska kola na kojima polako krenemo k Dunavu. Kad smo stigli u mjesnu crkvicu, s. Otilija klekne pred oltar i pomoli se: „Isuse, hvala Ti za sestru i daj joj zdravlja da može ovdje raditi.“

Isti dan me odvela u selo. Tada sam vidjela taj siromašni narod i tu dječicu oko nas. Odvela me u jednu kuću, u obitelj s devetero djece. Uz zid je ognjište, vatra gori, bolesnik na ležaju u blizini, nešto dalje je povezana stoka, a dječica se igraju i vesele, u kući i izvan kuće trče za nama. Ja ih ništa ne razumijem pa mi sestra prevodi ono što mi govore. Vraćajući se kući bila sam presretna, pa se mislim: „To je ono što sam tražila. Tu želim raditi, živjeti i radovati se s najpotrebnijima!“

Za nekoliko dana došlo je pismo od majke Agnes. Piše da ja ostanem u Binaću, a da netko iz Binaća ide u Dunav. Sestra Otilija joj napiše:,,Sestra Svjetlana je u Dunavu i ona je dobro, budite bez brige.“ A meni je rekla: ,, Daj i ti, sekice (tako me je zvala sestra Otilija), napiši u provinciju jedno pismo“. I ja sjednem i napišem na stroju za tipkanje, da se ne muče s mojim rukopisom, kako sam ja tu i da mi je lijepo, da je to ono što sam tražila i da sam presretna.

Bilo je prijedloga da se mijenjam svaka tri mjeseca, da ja idem u Binać, a da netko iz Binaća dođe u Dunav. Rekla sam im: ,,Onda neću biti kod kuće ni gore ni dolje, meni je dobro sa s. Otilijom i ne treba mi promjena“. Kako sam otišla uoči blagdana sv. Vinka 25.9. , nisam sišla s planine sve do sv. Josipa kad sam išla u Stublu. To je bila naša župa koja je slavila patron sv. Josipa. Narod nam je dolazio u svojim potrebama, a kad je trebalo, mi smo danju išle po kućama obilazeći bolesne ili bismo navečer išle na seoska sijela, gdje bi se miješale molitva, pjesma, razna pitanja i odgovori. Sve je to bilo obiteljski blisko.

Ni nepoznavanje jezika, pa ni vjera nisu bili prepreka takvim sastancima. Većinom su bili muslimani ili kriptokatolici.

Kriptokatolici su bili ljaramani, kako ih tamo zovu, koji su u tursko vrijeme javno prihvatili islam, ali su tajno zadržali svoju katoličku vjeru. Čekali su bolja vremena da se opet javno izjasne za vjeru svojih djedova. Samo su tu u četiri kuće bili pravi katolici, svi su

Page 20: Jesu Li Cuda Moguca

19

bili Albanci. Neke od tih obitelji prešle su u katoličku sredinu i danas imaju sestre i svećenike iz svojih obitelji.

Učila sam djevojke šivati na stroju za šivanje i štrikati šalove na ruke. Od uskih suknji (koje su dolazile u paketima s raznom robom koju smo dijelile sirotinji) koje tamo nitko nije nosio, šivale smo hlačice za djecu. Odnekud je dolazilo i novog materijala od kojeg smo šivale haljine za cure i curice. Preko zagrebačkog Caritasa dobili smo i stroj za štrikanje pa bih štrikala džempere i kape djeci za školu koje bi i očevima poslužile pri odlasku u šumu po drva. Učila sam albanski iz udžbenika za peti razred. Nije bilo ni rječnika, a kamoli kazete. Ali moja upornost i Božja pomoć nije izostala, pa sam uskoro počela čitati u crkvi i voditi Službu riječi svake nedjelje, jer nam je svećenik dolazio svaki treći ili četvrti tjedan. Tako sam malo pomalo počela pokoju rečenicu izgovarati na albanskom jeziku. Kad je s. Otilija vidjela kako me ljudi slušaju kad govorim, počela me je poticati: „Sekice, govori, govori, vidi kako te ljudi slušaju!“ Tako sam vremenom počela držati vjeronauk pa sam se još više oslobodila, a sada me treba zaustavljati.

Sestra Otilija bi uz harmonij ili svoju harmoniku svirala razne duhovne pjesme, a mi bismo ih pjevali na albanskom. Kada smo dobili prvu novu pjesmaricu duhovnih pjesama od patera Hilla, bila je to prava sreća.

Te je godine prvi put u Dunav došao sv. Nikola. Pripremile smo oko 120 malih paketića i podijelile ih navečer, nakon pjesme i molitve. To je bila zaista velika dječja radost. I pri radosti i pri žalosti nalazile smo se na licu mjesta. Sve smo i uvijek dijelile s narodom. Kad su 1980. bile demonstracije u Prištini, u narod se uvukao strah od mogućeg rata. Sjećam se kako je jedan starac na jednom sastanku rekao: „Neće rat do nas, ovdje su sestre, one za nas Boga mole.“

Godinama nismo dobivale nikakve financije ni od koga. Nitko nije bio zadužen da nas financira. A mogu vam reći da nam nije ništa ni nedostajalo.

U staroj Jugoslaviji se nije čulo da su negdje časne sestre izgradile put za selo. Mi smo sestre na Kosovu u selu Dunav to uradile. Probile smo put kroz brdski kamenjar u dužini od 5 km a drugih pet km uskog

Page 21: Jesu Li Cuda Moguca

20

puta smo proširile. Pri tome smo nailazile na raznorazne probleme i poteškoće koje je trebalo riješiti. Jer, netko ne da dirati u svoju među, netko u svoju voćku i tako iz dana u dan uvijek neka zapreka. Kako sestra Otilija nije mogla podnijeti duhanski dim, ja bih išla na sjednice koje su trajale satima i uvijek se o problemima raspravljalo skoro ispočetka, kako se god dogovorimo uvijek nekome ne bi bilo pravo.

Bilo je to u vrijeme komunizma, pa kome bih se god obratila u gradu, nitko mi nije mogao dati savjet što da napravim; pitaj ovoga, pitaj onoga i na kraju sam išla preko Prištine do Beograda, gdje mi rekoše da put može graditi samo mjesna zajednica. Mi smo se s time složile. Došao je čovjek iz mjesne zajednice. Naravno, on nije časna sestra da radi za Boga i narod. Njega je trebalo i plaćati. Mi smo pristale da ga plaćamo. Došao je iz Kumanova Latif, koji je od starih dijelova sebi složio buldožer, jer u to vrijeme privatnik nije imao pravo imati takve strojeve. On je bio musliman i radio je s radnikom pravoslavcem koji se zvao Srbo, i posao je počeo.

Dobili smo kola - džipa za hitnu pomoć i za sve hitne slučajeve, koje smo obavljali potpuno besplatno. Ali Bog se pobrinuo da nam netko pomogne. U pomoć su nam dolazili ljudi s raznih strana koje nismo ni poznavale niti ih kad vidjele. Počele smo graditi put s 10 milijuna dinara, a završile ga s tada skromnih 40 milijuna, uračunavši u to da smo ga još i posuli. Bog je obilno nagradio naše povjerenje.

Put koji su izgradile sestre u selu Dunav na Kosovu

Page 22: Jesu Li Cuda Moguca

21

Živjela sam i djelovala sa sestrom Otilijom koju su na Kosovu zvali majka Terezija. Puno sam od nje naučila kroz osam godina našeg zajedničkog rada. Silno je bila Bogu otvorena, a Bog je nju blagoslovio dobročiniteljima i prijateljima koji su nam sa svih strana slali pomoć. Tako smo mnogima pomogli, mnogo smo života spasili, nekada i čitave obitelji. Bolesne smo liječile, siromašne smo oblačile i opremale, neke obitelji smo i materijalno pomagale. Najosnovnije stvari nisu imali, a da ne govorim o njihovim duhovnim potrebama. Crkva je ipak bila otvorena svaku nedjelju i mi bismo u njoj taj dan održavale susrete. Pročitale bismo čitanja iz Svetog Pisma, malo bismo ljudima približile poruku tjedna, otpjevale bismo koju pjesmu, a zatim bismo podijelile sv. pričest. I mi bismo se pričestile i Božji mir je bio tu, s nama. Drugim danima bismo u crkvi preko radija slušale misu na Radio Vatikanu.

Kad nam je došla u vizitaciju na Kosovo na Dunav majka Agnes, ispričala je neke meni zanimljive stvari. Naime, gledajući me kako radosna poslužujem sirotinju u ambulanti, vjernike u crkvi pa i goste u kuhinji, kaže mi: „Znaš da sam ja bila najveći protivnik da se ti primiš u Družbu, a sad mi najtežu ranu izliječi“. Naime, kada je majka

Prelaz Džipom prvi put preko napravljenog mosta u selu Dunav

Page 23: Jesu Li Cuda Moguca

22

Paula u Zagrebu na sjednici rekla da će me primiti u Novicijat, majka Agnes, koja je tada bila asistentica, burno je reagirala ističući što će od bolesne djevojke astmatičarke, jer imaju već dosta bolesnih. Kako je majka Paula imala zadnju riječ, rekla je: „Primit ćemo je pa, ako ništa ne može raditi, neka Boga moli za nas.“

U takvom djelovanju na Kosovu u Dunavu bilo je i onih kojima se nikada nije moglo udovoljiti i koji su nas konstantno kritizirali jer su imali osjećaj da su zapostavljeni. Tu sam se uvjerila u onu narodnu izreku:„Učiniš li sto puta, a nisi samo jednom, kao da nisi nikad.“ Radeći godinu i nešto više dana na ovom terenu moja su se krila pomalo umorila. Onu snagu, koju sam akumulirala u svojoj formaciji, sad sam potrošila, a nisam znala kako napuniti iznova svoje baterije. I u ovom mom umoru dragi Bog mi šalje s. Mirku „Marijine sestre“ koju srećem u Prištini. Moja je duša žeđala za živim Bogom, ali Ga ja još osobno nisam poznavala. Nisam osjećala da sam uvjerena u snagu Njegove Riječi-Evanđelja.

Šećući kroz park u Prištini, nas dvije smo pričale o svemu. Kad smo sjele na jednu klupu, ona me upita bih li željela da se ona za

Sestra Svjetlana u Rimu

Page 24: Jesu Li Cuda Moguca

23

mene pomoli. Rekla sam joj: „Baš mi treba, moli!“. Kad je počela moliti, onako spontano i s Isusom komunicirati kao ja s njom, jedna toplina Božje prisutnosti preli se preko mene. Dragi Isus skide sve moje terete i dade mi novu snagu, novi duh i novo srce. Vraćamo se u Zajednicu u Prištini i u kapeli otvaram Bibliju. Najednom mi se otvoriše oči i svaki njen redak postade mi jasan, nikakvo mi posebno tumačenje za njih više nije trebalo. Dotle sam mislila da Bibliju mogu razumjeti i tumačiti samo teolozi. Propovijedi su mi uvijek bile nekako kratke, ja sam tražila nešto više. „Moj časoslov sada postade moj, a psalmi prelijepi.“ Vraćam se u svoj Dunav puna mira i sreće, s novom snagom i novim poletom. Sad mi više ništa ne smeta, ničija kritika me ne nervira, ničije nezadovoljstvo me ne uzrujava. Mirne savjesti sam pred Bogom radila što sam najbolje znala. S radošću ostajem tako među tim narodom još sedam godina. Lepršala sam, iako je koji put s bolešću bilo teško, jer sam još uvijek bila na lijekovima.

Uvijek sam vjerovala da bi me Isus mogao ozdraviti jer je on Bog, pogotovo ako bih otišla u Lurd ili u neko drugo svetište. Ili bih ponekad pomislila, da možda dragi Isus hoće da ja trpim, jer su me svi uvjeravali da prihvatim svoj život takav kakav jest i da sa malo zdravlja mogu biti sretna.

U drugom mjesecu 1982. došla sam poslom u Prištinu, gdje sam bila pozvana na svoj prvi molitveni susret u tamošnjoj molitvenoj zajednici. Na tom susretu sam vidjela ljude kako slave Isusa koji je upravo tu. „Gospodin se poslužio mojom duhovnom glađu kako bi me privukao k sebi,“ pomislila sam, „ovdje je zaista kao u prvoj Crkvi, sve puno života, vjere i radosti i više katoličanstva.“

Ovi laici su bili zaneseni svjedočeći snagu Gospodina. Pred svima sam rekla: „Znam da me dragi Bog može ozdraviti, ali, možda, On želi da ja trpim. Animator molitve mi reče: „Sestro, Isus te želi sad ozdraviti.“ Kleknula sam i rekla: „Evo me, Gospodine, čini sa mnom što znaš.“ Svi su molili, a ja sam osjetila kako se neko blaženstvo preli preko mene. U tom periodu imala sam tešku upalu bronhija i pluća punih žuto - zelenog šlajma. Još jedan dan iza toga moja pluća su se čistila i postala su posve čista, a ja presretna. Ne trebam više lijekove, kontrole ni preglede, osjećam se predivno, puna snage, molitva hvale mi iz srca teče.

Page 25: Jesu Li Cuda Moguca

24

U Skopsko-prizrenskoj biskupiji održavale su se mjesečne duhovne obnove, za sve sestre iz svih redova. Don Anto Cirimotić bijaše zadužen za pozive na predavanje. Prisustvujući molitvenom susretu u Prištini, osjetila sam ljepotu Božje blizine. Okupljene u toj skupini upitala sam bi li došli među moje sestre da posvjedoče svoju vjeru. Bili su presretni na pozivu. Sutradan idem u Đakovicu, jer tamo bijaše naš redovnički susret, i tražim don Antu da mu kažem kako sam pozvala laike da nam posvjedoče svoju vjeru (iskreno rečeno malo sam bila u brizi što će mi reći), ali on sav sretan reče: „Dobro si napravila, sestro.“ A ja još sretnija. I zaista, to je bio divan susret. Mnoge sestre su bile dirnute svjedočanstvom milosti. Od tada više nisam imala astme, već sam posve slobodno disala. Bijaše to moje čudesno ozdravljenje.

Slušajući Radio Vatikan čula sam da u Crkvi pušu novi vjetrovi i da je i sv. Otac Pavao VI. imao susret s karizmaticima u Rimu. Došla je i knjiga o Fokularinima u Binać. Na pripravi za doživotne zavjete 1979. upoznala sam i don Andriju Vranu koji je vodio Korsiljo, našega pf. Ivančića i p. Zvjezdana. Dakle, obnova je u velikom zamahu, ali mi još o tome ništa ne znamo. Naš kapitul 1981. god. sugerira da se sestre nakon osam godina provedenih po raznih terenima i župama

Sestra Svjetlana na duhovnoj obnovi u Đakovici

Page 26: Jesu Li Cuda Moguca

25

povuku malo u zajednice da obnove svoje duhovne potencijale. To sam pročitala i nakon molitve i konzultacije sa s. Lucijom, jer je tu godinu s. Otilija bila u Glavičici, zamolila sam da me uzmu bar godinu – dvije u Zagreb kako bih upoznala duhovna gibanja u Crkvi. Pismo sam uputila za Božić, a za Uskrs mi majka Bonita odgovara da računam da ću biti premještena i da će me upisati na teologiju.

S mještanima smo se maksimalno pazili, cijenili i uvažavali. Međusobno smo se dobro razumijevali i potpomagali. Sjećam se: jednom sam bila sama kod kuće, ali sam taj dan provela uglavnom u ambulanti primajući pacijente. Iz tog razloga nisam si stigla ništa skuhati za jelo. Dotle je jedna žena radila sa svojom obitelji na njivi nasuprot našoj kući. Ona je pratila sve što se kod mene zbiva. Navečer, kad sam zatvorila kuću, netko zove. Mislim da netko treba ambulantu pa izlazim na vrata pitajući tko je. Bila je tamna noć, prava pomrčina i u toj pomrčini vidim pred sobom ženu s nečim u rukama. Priđe mi bliže i ispriča mi: „Kćerka nam skuhala dobru pileću juhu, a ja se mislim kako sestra sigurno nije uspjela ništa pripremiti pa idem joj nešto odnijeti.“ Pruži mi zamotuljak i nestade u gustoj pomrčini. Ostala sam zadivljena pred tom ljubavlju. Ona je cio dan kopala i sigurno je umorna, ali je ipak meni donijela večeru. Hoću reći što znači skladan suživot i ljubav. Ta žena je uvijek zračila srećom. Zaista, nije potrebno mnogo da čovjek bude sretan, ili da nekoga usreći. Samo oni koji traže bogatstvo ovoga svijeta su opterećeni. Malo nam treba, i to što imamo trebamo dijeliti i bit će nam s blagoslovom dosta.

S. Svjetlna i Majka Terezija

Page 27: Jesu Li Cuda Moguca

26

U moje je vrijeme na Kosovu od 1974.- 1982. biskupsku službu obavljao jedan divan čovjek - Prela, Albanac, patnik i mučenik komunizma. Čovjek vjere i molitve. Rado bi koji dan ostajao s nama u samostanu u Dunavu i uvijek bi nas poticao da pišemo što činimo i što se događa. Uživao je u razgovorima i molitvi s nama. Želio je posjetiti bolesnike i siromahe, pa kad bi ga svećenici odvraćali, odgovarao bi im: „Kad može s. Otilija po tom blatu, mogu i ja.“ Bio je ponosan na nas u Dunavu jer živimo tu za narod i radi naroda. Kad bi bio patron župe, ne bi dao da se puno sprema, želio je što jednostavniji ručak. A kad bismo mi došle kod njih u Uroševac-Ferizaj, u biskupiju, uvijek bismo bile lijepo primljene.

Jednom prilikom bio je u Bosni i potražio je moje roditelje u G. Vakufu - Uskoplju. Zahvalio im se što ja služim na najtežem terenu. Možete misliti što je to za moje roditelje značilo.

Kako sam doživjela ozdravljenje od astme za vrijeme molitve, u detalje sam mu ispričala na putu vozeći se s Don Ljušom, a biskup će sav radostan: „Eto, mi smo ovaj put mogli pričati i nešto nevažno, ali kako je ovo iskustvo prekrasno čuti.“ Uvijek smo se rado navraćali u biskupiju.

Pri opraštaju, kad sam se po zadatku selila u drugo mjesto, u našoj sestrinskoj kući u Dunavu Preuzvišeni mi se zahvalio rekavši: „Sad možeš reći sa sv. Pavlom, dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ Nakon godinu dana, kad je jedna sestra išla iz Zagreba na Kosovo, pozdravila sam biskupa Prelu, a on se sa zanimanjem raspitivao za mene, a zatim mi poslao pismo s prekrasnim sadržajem u kojem između ostalog kaže: „Život ti je na Kosovu bio pun dobrih djela uz velike žrtve i odricanja pa često i neshvaćanja.“

Zahvalio mi je na svemu što sam činila za Crkvu i sam narod albanski, kao i druge koji su mi se obraćali. Moram priznati da sam ga s ganućem i sa suzama u očima čitala.

Kad je operiran, jedna noga mu je bila amputirana, ležao je u albanskoj misiji u Zagrebu. Ja sam ga posjetila. Silno mi se obradovao i dao mi svoj očinski blagoslov. Jednom mi je ispričao kako mu je zabunom došlo pismo s. Otilije koje je ona pisala s. Branki. On je to

Page 28: Jesu Li Cuda Moguca

27

pismo spremio u arhiv jer ga se dojmilo kako se redovnice dopisuju, s kakvim prekrasnim sadržajem u pismu se jedna drugoj obraćaju.

Biskup Prela je rado obilazio albanske sestre po samostanima u zemlji i inozemstvu. S njima je organizirao molitve za slobodu Albanije. Tako je svaka od sestara imala po jedan dan u mjesecu da moli i da se žrtvuje za svoj narod. S. Franciska je imala svaki mjesec drugi datum na rasporedu. Zanimljivo, ona je ušla u Albaniju 1992. godine u 2. mjesecu 2. dana kao prevoditeljica poglavarima. Kod dragog Boga nema slučaja, sve je isplanirano.

Kad sam bila u Albaniji na službi, došlo mi je u ruke pismo razaslano sestrama da se mole i žrtvuju da svi Albanci postanu katolici. Kad sam to pročitala, bila sam presretna, pa tako nešto samo sam mogla sanjati, a sad nam naš biskup baš o tome piše.

Odmah sam mu napisala pismo i poslala na Kosovo. Između ostalog napisala sam: “Preuzvišeni, da ništa u svome životu niste učinili, samo da ste ovo pismo uputili, primit ćete nagradu vječnoga života.“

Upravo u te dane došla je naša Provincijalka s Kosova i priča svima za stolom kako se Preuzvišeni Prela muči, ima osjećaj da nije ništa učinio za svoj narod.

Kad je Preuzvišeni primio moje pismo od s. Viktorine koja ga je dvorila, tražio je adresu da mi odgovori. I napisao je pismo i predao ga sestri Viktorini, ali ga je ona zaboravila ponijeti u Albaniju. Rekla sam joj da mi ga ne šalje poštom, jer je rat, pa će se negdje zagubiti, već da mi ga po nekome pošalje. Ali eto, nije bilo suđeno da ga dobijem. Tekst nisam nikad dobila u ruke, ali su plodovi došli do moga srca. Primjer kako i velikani koji puta trebaju nas male da ih dragi Bog u momentima iskušenja podigne. Tebe Boga hvalim za taj poticaj!

Zanimljiva potvrda kako dragi Bog priprema nešto veliko za albanski narod potvrda je i ovo. Jednom sam na putu za Skadar, u autobusu srela jednog profesora koji predaje u Prištini i u Tirani na fakultetu, bio je musliman, žao mi je da mu ime nisam zapamtila. Profesor je bio jako oduševljen kad je vidio da ja Hrvatica govorim albanskim jezikom, pa smo tako o svemu pričali. Između ostalog mi je

Page 29: Jesu Li Cuda Moguca

28

rekao ovo: “Sestro, ja svojim studentima otvoreno govorim, da se mi moramo vratiti svojim korijenima, naši su korijeni u kršćanstvu. Mi smo najstariji narod na Balkanu koji je primio kršćanstvo.“ Intelektualci su svjesni da im je islam nametnut. Nedavno sam čula da je prošle godine 30 muslimanskih obitelji u Letnici, Gospinom Svetištu, javno prešlo na katoličku vjeru. A sama sam posjetila novo izgrađenu crkvu u mjestu Mališevu između Peći i Prištine u muslimanskom selu. Čovjek nam je rekao da i okolna sela traže da im se gradi crkva jer su njihovi stari bili katolici. Još se zna gdje je bila crkvena zemlja, a negdje ima i crkvenih ostataka.

Putom smo uzeli jednog starijeg čovjeka u kola pa ga inžinjer pita što će sad kad imaju crkvu i džamiju? A čovjek kaže da tko hoće u crkvu, a tko hoće u džamiju, neka odabere. Konačno će doći sloboda da se ljudi slobodno odluče na koju stranu žele. Bog se ne nameće, ne pravi nasilje, poštuje slobodu svakog svoga djeteta.

Sad je u mjestu Mališevu postavljen na službu narodu don Marijan. Don Lush mi je pričao da na Kosovu katolička crkva uživa veliki ugled i da su im vlasti jako išle na ruku kod gradnje katedrale i biskupijske rezidencije. Sjetimo se Rugove i drugih koji su bili Mirotvorci, koji je prvi počeo govoriti o katedrali u Prištini. Hvala Bogu za te velikane Duha!

Godine 2003. bile su prvi puta u Prištini na trgu podignute jaslice za Božić. U Prištini se već godinama grupe katekumena - inteletualaca muslimana za Uskrs pripremaju za krštenje. Bogu Hvala, neka se Isus proslavi u svima!

PREMJEštAJ U SARAJEvO

Kad sam s Kosova premještena u Sarajevo, tu mi se zdravstveno stanje počelo pogoršavati. Ubrzo sam dospjela u bolnicu. U bolnici sam zapala u takvu krizu da sam bila skoro na umoru. Pozvali su mi svećenika da primim bolesničko pomazanje. Ali, opet me Gospodin podiže. Ovdje moram spomenuti i s. Angeliku koja je bila predstojnica, a koja se tako mnogo brinula za mene da mi je svaki dan po velikoj vrućini pješke dolazila u bolnicu na Koševo i donosila mi što mi je

Page 30: Jesu Li Cuda Moguca

29

trebalo. Zaista, Božja ljubav silna je na djelu. Jedna muslimanka mi je nakon nekoliko dana sama rekla: „Sestro, vama je bilo odmah bolje nakon što je svećenik molio.“

(Tada sam se opet vratila na terapiju, sve do 1994. godine. Te sam godine sama molila molitvu za nutarnje iscjeljenje po knjizi pf. Ivančića „Susret sa živim Bogom“. Molitvom sam ostavila terapiju i do danas zdravo dišem bez ikakvih lijekova. Naš Bog je silan Bog, i u onima koji mu vjeruju izvodi svoja čudesna djela!)

Poslije Sarajeva, boraveći i zdravstveno oporavljajući se na Hvaru, upoznajem tu don Božidara, čije će mi poznanstvo za moj pastoral biti veliki blagoslov. Poslije rehabilitacije na Hvaru, premještena sam u Sveti Martin na Muri, sa mogućnošću izvanrednog studiranja. Tamošnji je župnik bio aktivan u duhovnoj obnovi i suradnik Korsilja. Pozvao je na župu neokatekumene na tri mjeseca gdje smo imali kateheze. Mene šalje da vodim korsiljiste na molitveni seminar koji su vodili p. Zvjezdan i pf. Ivančić. Tu upoznajem mlade korsiljiste koji su živjeli prekrasnu duhovnost i još mi rekoše: „Vi, sestro, kao da ste oduvijek s nama.“ Pa da, ja se mislim, Duh Božji je jedan, On nas sve povezuje u jedno srce i jednu dušu i to je Crkva.

Kako je u župi bilo dosta ljudi koji su prošli Korsiljo i koji su imali lijepo iskustvo Božje blizine, često sam odlazila među njih te molitvom i Božjom Riječju podržavala taj plamen koji se zapalio. U filijali Hlapičini smo se skupljali u kući jednog teškog bolesnika. On je to tako lijepo doživljavao da je jednom prilikom rekao: „Kad bi ljudi znali što mi radimo, svi bi došli.“ Razilazili smo se navečer oko devet sati. Moje prijevozno sredstvo tamo bijaše bicikl.

Godine 1983. premještena sam u Granešinu gdje se brinem za naše stare i bolesne sestre i studiram. I tu ostajem sedam godina. Kad sam došla pozdraviti s. Maristelu u Novu Ves 16, ispričam joj kako sam tu prošlu godinu imala prilike upoznati razne pokrete u Crkvi. Ona se slatko nasmija. „Pa otkud to da baš tebe pošaljemo na tu župu u Svetom Martinu na Muri, gdje se toliko toga događalo?“ Kako je samo dragi Bog vodio događaje kako bi se ostvarila moja želja da što

Page 31: Jesu Li Cuda Moguca

30

bolje upoznam crkvene pokrete i da bih bila što aktivnija u duhovoj obnovi! Ne kaže badava Božja Riječ: „Prepusti Gospodinu putove svoje i On će te voditi!“

A tad u Granešini kako smo još u Novicijatu nosile Glas koncila po župi, tako sam saznala u kojim su kućama stare i bolesne osobe. Povela bih sa sobom još koju sestru da tim bolesnicima malo pospremimo kuću ili da im dovedemo svećenika za Božić ili za Uskrs.

I ovdje bih sada nedjeljom poslije ručka, dok se u kući bolesnice odmaraju, prošetala po župi. Tako sam našla jednog starca samog u kući, s hrpom praznih boca. Pitam ga koga ima. Pokaza mi rukom kroz prozor na obližnju kuću njegova sina. Vraćam se kući i svim sestrama, a posebno staricama preporučim ga u molitvu.

Jednog dana idem u kuću kod njegova sina. Pitam ih bi li mogli primiti na stan tog i tog starca. Ne, nikako! I muž i žena navodili su stotinu razloga da ga ne prime. Kad sam shvatila da je uzalud sve što god kažem, kleknula sam na koljena i tražila Božje milosrđe za cijelu obitelj. „Bože, oni imaju oca i djeda, ali ga nemaju! Smiluj se i pomozi nam svima!“ Izmolili smo skupa jedan Očenaš i Zdravomariju, Slava Ocu i Pokoj vječni za pokojne iz tog roda. Sve predajemo u Božje ruke i ja odlazim. Nakon nekoliko dana idem kroz mjesto prema ambulanti, a starac izlazi pred mene i sav radostan će: „Sestro, ja sam u kući sa sinom.“ ALELUJA! Naš Bog je silan Bog! On izmiruje očeve i sinove!

Jedne nedjelje saznala sam da je jedan američki karizmatik u Crkvi salezijanaca na Knežiji. Pošla sam tamo. Dok je prolazio kroz narod i prorokovao, meni se obrati riječima: „Zaručnice moja, za sebe Te čuvam čistu“. To je bilo za mene nešto zaista posebno. Tada sam doživjela snažno iskustva Duha Svetoga i počela moliti za sve darove obećane u Svetom Pismu, a primljene u potvrdi. Sve mi je to sada bilo važno. Naučila sam da moje zvanje nije moj dar Bogu, nego da je to Božji dar meni. On mi je dao zvanje da me oslobodi za Svoju Misiju širenja Evanđelja. Naučila sam da moram svakodnevno pasti na koljena i obnoviti svoj osobni odnos s Isusom. Dobila sam novo gledanje na Crkvu, na novi način promatranja sakramenata, a posebno sakramenta pomirenja. Jasnije sam vidjela veliku Božju ljubav prema nama i što nam sve dariva.

Page 32: Jesu Li Cuda Moguca

31

Kako sam 1990. premještena u Koprivnicu i radim s djecom u vrtiću, sad imam slobodne vikende, što do sada, kao medicinska sestra u radu s bolesnim staricama, nisam nikad mogla imati. U to vrijeme su bile rijetke molitvene zajednice i često neshvaćene u malim sredinama. Međutim, ja sam ih u danima vikenda posjećivala i molila s njima. I među našim izbjeglicama iz Vukovara imali smo duhovne obnove u Mađarskoj u Pečuhu koje smo i materijalno pomagali. Samo je jedan župnik u našoj Podravini bio otvoren za duhovnu obnovu, pa smo kod njega organizirali obnove za molitvene zajednice. Tu nam je u posjet došla i Johana Petronila, poznata svjetska misionarka.

Volim djecu i roditelje i lijepo mi je s njima u vrtiću. Upoznajem i osobe koje su prošle seminare duhovne obnove u Zagrebu. Ti mladići i djevojke djeluju kao preporođeni. Puni su mira i blagosti, koji puta iznenade i vlastite roditelje koji se pitaju što se to s njima događa. Sumnjaju jadni roditelji da im djeca nisu zalutala u kakvu sektu ili takvo što. Zovu me i pozivaju me u svoja mjesta. Često i odlazim, ponekad i ne znajući u kojem sam mjestu bila. Dio večeri provodimo u razgovoru, pjesmi i molitvi. U obitelji objasnim da je to ono što Crkva traži i potiče. Svaki čovjek treba doživjeti svoje novo rođenje kako je Isus rekao, a danas nazivaju Krštenjem Duhom Svetim.

Iz takvih naših susreta razvile su se male molitvene skupine po župama i kućama koje su mi kasnije bile na blagoslov, jer su me pratile svojim molitvama, a često i materijalno. Iz Novog Virja sponzorirali su mi jednu knjigu na albanskom jeziku, a iz Virja mi je jedna obitelj kupila prijenosno računalo koje je vrlo važno u mom doprinosu duhovnoj obnovi po knjigama. Jednoj sam baki u Virju dala plastičnu krunicu kad sam došla na odmor iz Albanije 1993. godine. Kad sam je posjetila 2007. sva sretna mi je rekla: „Bog zna koliko sam krunica na njoj izmolila.“ Neki od mojih tadašnjih suradnika su danas na važnim položajima i jako puno doprinose na obnovi društva i same Crkve.

Ratne 1992. godine brat mi Ante dovodi svoju obitelj u Koprivnicu. Na putu su u kolima proveli oko 26 sati. I brat i nevjesta s kćerkama Anom, Ivanom i malom Bosiljkom od dva mjeseca osjećali su se potpuno umornim i iscrpljenim. Poslije ručka odvela sam ih u Virje u obitelj koja ih je primila kao svoje. Gospođa Barica i muž

Page 33: Jesu Li Cuda Moguca

32

joj Ante sve su im u kući stavili na raspolaganje. Nevjesta Marija je kuhala za sve. Bili su kao jedna obitelj, i danas su u vezi. Kako toj obitelji zahvaliti – to samo nebo može uzvratiti. I neka im uzvrati svojim blagoslovom!

U koprivničkim smo skloništima te 1992. godine putem lokalnog radija slušali upute o postupanju prilikom uzbune o eventualnom bombardiranju. Slušam kako spiker ne zna što bi; ili bi plašio narod da se skloni ili bi ga hrabrio da ne paničari i da ne očajava. Sam se gubi. Mislim se kako bi bilo dobro i korisno sad na radio staviti našeg profesora Ivančića ili p. Zvjezdana pa da nas oni podignu u molitvu i Božjom Riječju ojačaju. Idem na radio i predlažem tu zamisao, a urednik me moli da ja preuzmem uređivati tu emisiju. „Pa i mogla bih,“ mislim se u sebi. Molim gospođu Sanju (danas je ona doktor znanosti), da mi pomogne. Iste te 1992. godine odlazim u misije u Albaniju, a Sanja nastavlja s radio emisijama do današnjeg dana.

Ubrzo čujem da je u Zagreb stigla velika svjetska misionarka Johana Petronila, koja je pokrenula međunarodni pokret duhovne obnove „Krist - nada Slave“, koja je sa svojom zajednicom dramatizirala Križni put na Kalvariji kojeg su prenosile sve svjetske televizije.

Osnovala je u Americi vjersku televiziju koja je dva puta dobila nagradu za najbolji vjerski program. Molim župnika D. Mostima da zakaže seminar na svojoj župi na koji bi pozvao misionarku Johan i sve molitvene zajednice. Velikih milosti, obraćenja, duhovnih i tjelesnih ozdravljenja tu se dogodilo.

Tako mi je naša Podravina ostala duboko u srcu, i često se ponavljaju misije po njenim župama.

NOSItI KRIž I U RAtU IZvRšItI MISIJU

Prije odlaska u misiju u Albaniju obilazim svoj ratom zahvaćeni rodni kraj Uskoplje. Molim se tu za sve one koji su u njemu ostali, i za sve one koji su iz njega izbjegli. Molim s onima koji su na bojišnicama: na Raduši, na Jazveniku, i od Šuice Kupres smo okružili molitvom sa svim bojovnicima. Na Jazveniku mi je prišao zapovjednik rekavši: „Sestro,

Page 34: Jesu Li Cuda Moguca

33

molite za nas i s nama!“ Mnogim bojovnicima su se oči zasuzile. Ne sumnjam da sam osjećala Isusovu prisutnost među njima, i oni također.

Po povratku s Jazvenika, imala sam intervju na Radiju Bugojno. Razgovor je išao direktno u eter kao u najmirnija vremena. Dobila sam riječ i za one na drugoj strani Kupresa. „A vi, braćo, na Kupresu, braćom vas nazivam jer sam na Kosovu liječila i Srbe i muslimane Albance, vi ste zavedeni i prevareni. Ovo nije vaša zemlja, ova je zemlja dana našim očevima. Ne pravite zlo ni nama ni sebi! Vratite se u svoju zemlju i bit će vam blagoslovljena!“ Odakle mi te riječi u tom momentu? Očito da su mi bile dar onoga koji je rekao: „Ne brinite što ćete reći, jer će vam se dati.“ Kad sam se vratila kući, tata nije mogao sakriti suze. Pita me: „Kćeri, gdje si bila, čuo sam te preko radija?“

Rat je donio mnoga stradanja, neizvjesnosti i kolebanja. Netom po primirju, supruga jednog zatvorenika pričala mi je ovo: „Kad sam diplomirala psihologiju, mislila sam da imam odgovor na sva pitanja, a kada su me stigli problemi, našla sam se u totalnom neznanju što i kako uraditi. Išla sam Isusu pod Križ i tražila pomoć. Noću sanjam

S.Svjetlana sa braniteljima na Raduši

Page 35: Jesu Li Cuda Moguca

34

puno svijeta koji nekuda ide i svatko nosi po križ, ali neki nose lagani i idu naprijed, a drugi tako težak da posrću i padaju pod njim, a meni Isus kaže: - Pogledaj ove koji nose lagani - njih nemam zašto nagraditi, a ovi koji nose teški - oni će biti jako nagrađeni. U tom momentu mi je sve bilo jasno. Uzela sam svoj križ i s Njegovom pomoći idem naprijed, oslobođena teških misli. Još su mi u posjete dolazile sve nekakve nepoželjne osobe koje su nas uznemiravale. Povjerila sam i preporučila Isusu svoju obitelj i svoj dom. I sad je mir, Bogu hvala!“

To nam pokazuje da i najveći intelektualci trebaju znati da ih Isus voli i da i oni, kao i svi mi, trebaju čuti Radosnu Vijest - Isus je živ! Uskrsno je! Aleluja!

S Svjetlana u svojoj ambulanti u Albaniju

Svetište sv. Ante sve razrušeno u Enver Hođino vrijeme

Page 36: Jesu Li Cuda Moguca

35

s.Svjetlana u Svetištu s grupom

Page 37: Jesu Li Cuda Moguca

36

POGLAvLJE DRUGO

KRštENJE DUhOM SvEtIM I OBNOvA U DUhU SvEtOM

Poslije iskustva Duha Svetoga na novi način sam počela shvaćati Euharistiju. Iskusila sam duhovno buđenje koje mi je pomoglo da jasnije vidim svaki dar što nam ga je Gospodin darovao u Euharistiji i u drugim sakramentima. Mnogi nisu navikli na izraz „krštenje Duhom“. Izraz je uzet iz Svetog pisma, posebno iz Djela apostolskih 2 i 11. Mi primamo dar Duha u krštenju. Primamo Duha Svetoga u našem životu, posebno u krštenju i puninu u sv. krizmi, po svetoj pričesti i po svim sakramentima. To je kao kada primimo dar za rođendan. Ako li sam po primitku toga dara posve obuzeta lijepim omotom i nikada ga niti ne otvorim, neću nikada ni koristiti sadržaj dara. A sadržaj je ono što vrijedi, a ne omot. Tako je i s izljevom Duha Svetoga. Duh Sveti nam je darovan od samoga Isusa. Isus je rekao: „Poslat ću vam svoga Duha Branitelja i on će vas o svemu poučiti i pomoći vam da to shvatite“. Krštenje Duhom je otvaranje za darove koje smo primili po krštenju i po krizmi, otvaranje snazi Duha da razumijemo sakramente i snagu sakramenata.

Krštenje Duhom nas osposobljava da shvatimo sve darove koji su nam dani kako bi nas osposobili za život u svetosti. Po krštenju Duhom sami sakramenti dobivaju veće značenje. Sakramenti nam nisu dani da o njima samo govorimo ili da se njima samo hvalimo. Oni moraju biti djelotvorni u našim životima. Trebamo živjeti snagu sakramenata. Na primjer; ako primim Isusa u Euharistiji, trebam u svom životu preko dana odražavati mentalitet Gospodina kojega sam primila. Ako sretnem Isusa u sakramentu pomirenja, trebam odražavati život kajanja i opraštanja. Ako primim Duha Svetoga u sakramentu potvrde, koji mi daje snagu da budem odvažna kršćanka, doista trebam tražiti i zazivati Duha Svetoga u trenutcima duševne borbe.

Ako ženidbeni par prima Duha Svetoga po sakramentu ženidbe, supružnici mogu, kada im je potrebno, crpsti snagu od Duha po ovom sakramentu, upravo kao što žedna osoba gasi svoju žeđ služeći se pitkom vodom. Supružnici moraju upoznati ovaj sakrament kao rastući izvor snage koji im pomaže da ostanu vjerni svojim obećanjima

Page 38: Jesu Li Cuda Moguca

37

i svom poslanju u svijetu.

Sakrament svetoga reda osposobljava svećenika da očituje prisutnost Krista po svom služenju i da donosi Krista narodu po sakramentima. Dakle, snagom Duha Svetoga ovaj sakrament osposobljava svećenika da u potpunosti živi svećeničko zvanje. Sveti red je sakrament koji pomaže svećeniku ili đakonu da svaki dan obnavlja svoju obvezu prihvaćenu na ređenju.

Sakrament bolesničkog pomazanja je mnogo više nego li obred u kojem svećenik maže uljem bolesnika. Po Duhu on postaje susret s Isusom koji ozdravlja. Snaga ovoga sakramenta ozdravlja čovjeka duhovno i tjelesno. Po njemu nam Isus oprašta grijehe. Krštenjem Duhom, koje samo po sebi nije sakrament, nego više kao djelatna milost, osposobljava nas da shvatimo i doživimo sve darove Duha. Svi ti darovi, uključujući sve one koje nabraja sv. Pavao u 1. Kor 12, djelotvorni su u našem životu, kada ih trebamo.

U zadnje vrijeme uočavam da nije najvažnije u Euharistiji npr. to što ja činim, nego što Isus čini i što Mu ja dopuštam da u meni čini. Trebam dopustiti Isusovoj ljubavi da me ozdravlja i preobražava po svome Tijelu i Krvi. To nije samo moj napor, nego više Njegovo djelovanje.

Svaki čovjek ima svoje faze duhovnog razvoja, pa tako su ih imali i apostoli. Isus ih je poučavao i nasamo uvodio u molitvu, ali je obećao da će im poslati Duha Branitelja. Kad su Isusa uhvatili, apostoli su se razbježali, a Petar, koji je govorio da će život dati za Njega, pred jednom sluškinjom Ga je izdao. Uskrsli Isus kod ukazanja daje im Mir i Vlast da otpuštaju grijehe. Ne kaže: „Idite, recite svima da sam uskrsnuo, jedan grob je prazan!,“ nego kaže: „Ostanite na okupu dok Sila odozgor ne dođe na vas!“ Apostoli s Marijom u gornjoj sobi, zatvoreni i u strahu, čekaju Silu odozgor i to ne tri dana, ni 9 dana, pa ni 40, nego 50 dana ustrajni u molitvi.

Kad Sila dolazi, oni izlaze iz gornje sobe, a Petar, sad u Božjoj sili, hrabro kori židove da su ubili pravednika, a kad pitaju što im je činiti, kaže: “Krstite se u znak oproštenja grijeha!“ Taj dan tri tisuće ih se krštava, i tako nastaje prva Crkva (usp. Dj 2 poglavlje).

Page 39: Jesu Li Cuda Moguca

38

MOLItvA I SvEtOSt

Molitva nas drži u dodiru s Isusom, pomažući nam da raspoznajemo ono što dolazi od Boga, za razliku od onog što nije sveto, što ne dolazi od Gospodina. Moje vlastito osobno molitveno vrijeme dalo mi je novi uvid u porast grijeha u svijetu. I zna se kako to ide. Čujemo o strašnim stvarima koje se čine i tada kažemo: „Ali ja ne ubijam niti kradem. Ja ne uzimam drogu. Ne prodajem svoje tijelo u prostituciji.“

Nismo pozvani uspoređivati se sa svijetom. Pozvani smo uspoređivati se s Isusom. On je naš uzor, a ne svijet.

U vrtu je mnogo cvijeća, a među cvijećem ima i sitnog korova; taj korov predstavlja grijeh. Ako Isusu dopustimo, iskorijenit će korov umjesto nas. Tada će cvijeće imati življe boje i više će bujati naš vrt. Najveća bolest današnjice nije bolest tijela nego bolest duše. Bolest duše može izliječiti jedino božanski liječnik. Shvatila sam po molitvi da je sakrament pomirenja sredstvo koje On upotrebljava da iskorijeni grijeh, da je to veliki sakrament koji nam pomaže u rastu svetosti. U ovom sakramentu živi Isus dolazi i bori se s neprijateljem naše duše. Shvatila sam dvije stvari. Prvo; da ne mogu spasiti samu sebe. Ne mogu svojom snagom učiniti svoj vrt lijepim. Ne mogu svojom snagom postati svetom. Moram priznati da sam grešnica. Ako to ne učinim, umišljena sam i ohola.

Drugo; naučila sam vrijednost kajanja i ljepotu ispovijedi. Ispovjediti se znači doći k Isusu koji te ljubi. On želi da odražavaš Njegovu ljubav. O. Frank Sullivan, profesor dogmatike na sveučilištu Gregoriani u Rimu, jednom je rekao: „Ako želite znati što Bog misli o grijehu, čitajte Isusovu muku.“ Isusova muka pokazuje što Bog misli o grijehu, kako je grijeh odvratan i strašan. U Isusovoj muci također vidimo veliku Isusovu ljubav prema njegovu Ocu i prema nama. Vidimo kako nas mnogo ljubi, kako je spreman trpjeti i umrijeti umjesto nas. Kao konačnica tih spoznaja, obvezala sam se pred Gospodinom da ću redovito ići na ispovijed.

Kada to saopćim drugima, oni me katkada pitaju: „Što kažete svećeniku? Ja ne znam što bih mu rekla.“ A ja im na to odgovorim: „Pitajte bilo koga s kim živite i on će vam reći vaše grijehe!“

Page 40: Jesu Li Cuda Moguca

39

štO SE DOGAđA U MOLItvI

Nije lako sjediti pred Gospodinom. Katkada osoba može osjećati dosadu ili ne može ništa govoriti. Osobu mogu potresti neki teški problemi i tada se lako dogodi da kaže: „Koja korist?“ ili: „Što mi to pomaže? Ja ništa ne osjećam!“ Može vam izgledati da se ništa ne događa dok ste na molitvi, ali dokaz snage molitve dolazi tek kasnije, kada radite ili služite. Tada osjećate unutarnju snagu koju vam daje molitva, kao i saznanje i mudrost koje primate kada vam trebaju.

Prihvaćajući savjet pf. Ivančića obvezala sam se na noćno bdijenje po jedan sat uz sve moje redovite molitve koje sam dužna moliti. Euharistija je povijesno u središtu našega života u Družbi mojih sestara. Povijest naime govori o tome kolika je snaga Euharistije. Sveta Klara je, kada su neprijatelji napadali Asiz u kojem je ona živjela, podigla pokaznicu i snagom svoje vjere u Gospodina otjerala neprijatelje.

Jedini uvjet koji sam uvijek svojim organizatorima po misijama postavljala bio je da rasporede moja zaduženja tako da mogu imati svoje molitveno vrijeme. Ako mi odgovorimo svojoj obvezi molitve, On neće zaostati u velikodušnosti.

Trebala sam trajno sebe podsjećati da ja trebam Isusa više nego što ti ljudi trebaju mene. Ako ne pristupim Isusu u molitvi, neću moći ništa pružiti tim ljudima. Ja ne molim jer sam sveta, nego jer želim postati sveta i trebam Isusa da me uči. Nije moje zvanje da branim Isusa, nego da ga naviještam. Disciplina stajanja pred Isusom je veoma važna. Tada naš duh mora biti smiren, a uši mu otvorene da stvarno možemo čuti Gospodina i iskusiti mudrost i znanje koje dolazi od Duha Svetoga.

Vjernost obvezi molitve je jako važna. To mi je Gospodin otkrio da, iako nisam redovnica zatvorena u klauzulu, ipak moram imati kontemplativni duh. Moram biti osoba koja u određeno vrijeme može zatvoriti prostor svoga srca i nikoga ne puštati unutra, jer je to vrijeme određeno jedino za Gospodina, moram se pitati jesam li održala svoje obveze prema Isusu. Postala sam svjesnija potrebe da budem vjernija u molitvi, jer molitva je dar Božji. Da bih surađivala s darom moram

Page 41: Jesu Li Cuda Moguca

40

steći naviku da određeno vrijeme posvetim molitvi. Naučila sam , ako sam voljna posvetiti vrijeme molitvi, da će mi tada Gospodin dati milost i učiti me kako ću moliti. On me želi promijeniti kroz molitvu.

Kada navedem da svaki dan imam vrijeme koje provedem u molitvi, ljudi katkada kažu: „Gdje nađete vremena?“ ili: „Što govorite? Meni bi bilo dosadno!“ Neki su rekli: „Ja ne bih mogao moliti ni pola sata!“ Gospodin je tražio od mene bdijenje. Bio ti svećenik ili sestra, svjetovnjak, laik ili đakon, moraš naći neko vrijeme za molitvu. Mislim da oni među nama koji su se predali Crkvi trebaju posvetiti Gospodinu barem jedan sat molitve dnevno. Ali svatko od nas mora naći vrijeme koje odgovara vlastitom zvanju.

Osjećam se veoma povlaštena što kao sestra (redovnica) živim u samostanu i imam Presveti Sakrament u svojoj kući, pa mogu posjetiti Gospodina u svako vrijeme. Ali i potičem svakoga da treba imati posebno mjesto, kut ili sobu, rezervirano za molitvu. To posebno mjesto, s ikonom ili slikom Isusa, pomoći će vam da načas ostavite brige svijeta i uđete u usku povezanost s Gospodinom.

Među ostalim, kroz tu praksu molitve Gospodin me je mnogo poučio o ozdravljanju. Pokazao mi je kako se različiti odlomci Pisma odnose na ono što je On učio, jer je On uvijek poučavao kada je ozdravljao. Shvatila sam kako se njegovo učenje i Sveto Pismo odnose prema mom služenju u naše vrijeme.

Evo što kaže jedna karizmatična osoba: „Želim vam saopćiti pouku koju sam dobila jednog dana dok sam stajala pred Gospodinom. Upravo sam promatrala Presveti Sakrament, klanjala se i govorila Isusu da nemam mnogo toga što bih Mu rekla, osim da Ga ljubim.

I osjetila sam kao da mi Gospodin govori: -Dobro, zar ne znaš da mi ne trebaš ništa govoriti? Samo budi sa Mnom. Uđi u Moju prisutnost. Nije važno što ti činiš za Mene, važno je što Ja želim učiniti za tebe.

Tada sam se sjetila osobe u Dalmaciji koja izlazi iz svoje kuće i sjedi na suncu. Dok se tako sunčala, ništa nije radila, ali je počela mijenjati boju. Ljudi, koji su je vidjeli, znali su da se sunča, jer se to vidjelo na njezinoj koži. I sama osoba je također to znala, jer je osjetila

Page 42: Jesu Li Cuda Moguca

41

učinke sunca; toplinu i svjetlo. Tako se događa kada dođemo u Božju prisutnost. Osjetit ćemo učinke vremena provedenog s Isusom. Ljudi će to vidjeti u našim očima i u našem vladanju. Ovo mi je bila velika pouka kada sam spoznala kako ne trebam uvijek nešto govoriti, nego da je sve što trebam učiniti – biti s Isusom!“

Page 43: Jesu Li Cuda Moguca

42

POGLAvLJE tREĆE

GOSPODIN JE ONAJ KOJI OZDRAvLJA

Pojam zdravlje dolazi od latinske rijeci salus. Odatle talijanska riječ zdravlje - la salute. Na grčkom riječ holos znači biti zdrav ili cjelovit. Svi se narodi svijeta pozdravljaju riječima koje izražavaju želju da se ostvari najveće zemaljsko dobro; zdravlje: „Zdravo!”, „Pozdravljen!»

„Zdravstvuj!», «Heil!”, „Salud!”, „Na zdravlje!”, Pozdraviti i odzdraviti na pozdrav - znači ozdraviti! itd. Koliko puta sam čula i sama doživjela kad se nekoga pozdravi pa on ne odzdravi. Kako to zna zaboljeti! Kod nas postoji izraz „pucati od zdravlja”. U Bibliji zdravlje je izravno povezano sa spasenjem, a spasenje dolazi od Boga”. S druge pak strane, riječ bolest ili nesreća, nevolja ili tjelesna mana, nedjelo ili grijeh dolazi od lat. riječi malum. I odatle talijanska imenica la malattia - bolest, koja ima isti korijen s imenicom maligno - zli duh. To onda znači da od Boga dolazi zdravlje i svako dobro, a od zloga bolest i druga zla.

štO JE ZDRAvLJE?

Svjetska zdravstvena organizacija daje sljedeću definiciju: „Zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, mentalnog i duševnog blagostanja, a ne tek kako se često misli samo odsutnost bolesti i iznemoglosti.» Ta nas definicija podsjeća da se na zdravlje gleda kao na cjelovitost osobe i kvalitetu njezina života. Ukratko, riječ „zdravlje» odnosi se na sveukupni sklad osobe, bilo u odnosu prema sebi samom, ili prema svijetu u kojem živi, dok je „ozdravljenje» čin, ili niz činova, koji dovode do toga sklada. Često se mogu čuti parole: «Zdravlje je najvažnije». «Da je zdravlja, bit će svega». Svakako. Zdravlje je važno i ono je velik dar Božji, ali nije najveći. Ono ne smije biti Bog kojemu se klanjamo. Postoji opasnost obožavanja zdravlja. U našoj kulturi danas je prisutan „kult zdravlja“ što znači: htjeti biti zdrav po svaku cijenu.

Page 44: Jesu Li Cuda Moguca

43

Stari su Latini rekli: »Mens sana in corpore sano» - «Zdrav duh u zdravom tijelu.» Zato u životu treba posvetiti veliku pažnju i tjelesnom i duhovnom zdravlju. Ali, najprije duhovno. Katkad mnogi kršćani samo od medicine očekuju spas i lijek za životne teškoće. Istina je da sveti Pavao kaže: „Nitko nije nikada prezirao vlastito tijelo, te je stoga važno voljeti tijelo.“ Važniji od tijela je Bog, duh, volja, sloboda, život vječni... Jer što vrijedi zdravo tijelo ako je duša bolesna. Svako ozdravljenje koje je Isus učinio bilo je povezano s poukom. On nije samo ozdravljao i na tom se zaustavljao. U svakoj prigodi je poučavao svoje učenike.

REĆI GOSPODINU „DA“

U procesu molitve i po molitvi mi se mijenjamo i prilagođavamo Božjoj volji. Kada to shvatimo, tada možemo prihvatiti teške situacije, jer nam Bog daje snagu, milost i uvid. On nam s većom jasnoćom pokazuje svoju volju, ali nam On ne daje snagu unaprijed za nešto što će nam se dogoditi za mjesec dana ili za dva tjedna. On nam daje snagu u času kada tu snagu trebamo. Ozdraviti znači kazati Bogu „da“. Ako mi, kao djeca Božja, možemo Njemu reći „da“, nikada nećemo biti ranjeni. Bog nikada u našem životu ne čini nešto što bi nas ranilo. On je Bog ljubavi. Mi ranjavamo sebe svojim otporom, svojim bježanjem i izgovaranjem svojega „ne“. Pogledajmo neke evanđeoske ulomke da uočimo kako je Isus ozdravljao za vrijeme svog služenja na zemlji i kako su ljudi bili uključeni u to dok je On ozdravljao. Ovo razmišljanje će nam pomoći da bolje shvatimo kako On i danas ozdravlja. On je isti Bog sada, kao što je bio tada, a mi nismo drugačiji od ljudi koji su živjeli u vrijeme Novoga Zavjeta.

BOLESNIcI tRAžE SvJEtLO NA POGREšNOM MJEStU

Bolesnici kod nadrilječnika traže ono što misle da u Crkvi i u službenoj medicini ne mogu naći. Istina je da kad su ljudi izgubljeni, neljubljeni, bolesni, zavedeni, ili se „osjećaju kao ovce bez pastira,“ traže izlaz bilo gdje, traže svjetlo, ali često na pogrešnom mjestu i kod pogrešnih ljudi. Nisu ni svjesni koje posljedice mogu biti za dušu

Page 45: Jesu Li Cuda Moguca

44

i tijelo kod odlaska jednom takvom „iscjelitelju“, „šamanu“ ili bolje reći „vraču“, koji se izvana predstavljaju u „ovčjem runu,“ a iznutra su „vuci grabežljivi!“. Jedan mi je čovjek priznao da mu se, kad je samo jedanput išao na tretman kod reiki majstorice, sin teško razbolio i da mu je sve u životu krenulo naopako. Dok sam nedavno molio, kaže jedan karizmatik, za jednu ženu, pala je na zemlju i počela naglas vikati. U molitvi mi je došlo da se radi o duhu reikija. Ona mi je potvrdila da je inicirana u treći stupanj reikija, a sva njezina djeca u prvi. Tražio sam da se odrekne duha reikija. Budući da se ona inicijacijom u reiki ekskomunicirala iz Crkve rekao sam joj da se treba javiti svome župniku da je ponovno uvede u katoličku Crkvu po propisanom obredu za one koji su bili u reikiju.

Nažalost, danas nadriliječnike podržavaju i reklamiraju mediji. Na internetu je prisutan čitav niz različitih ponuda u kojima središnju ulogu nema niti Bog, niti bolesnik, nego „iscjelitelj“ i njegove navodno čudotvorne moći.

Koliko danas ima alternativaca, nadriliječnika, iscjelitelja, astrologa, bioenergetičara, radiestezista, reikista, vidovnjaka itd.? Dovoljno je samo uključiti televiziju, ili pogledali u novine i vidjet ćemo „iscjelitelje“ koji govore o bolestima i o najboljem načinu da ih se izliječi. Svi oni redovito ordiniraju. Za njih nema blagdana, ni nedjelje, ni petka ni sveca. Država ih ne kontrolira. Nedavno je časopis „Globus“ donio podatak da u Hrvatskoj postoji oko deset tisuća vračeva („onih koji pomažu“). Gotovo svi vidovnjaci posluju na crno, ne plaćaju porez i ne vode nikakve poslovne knjige. Njihovo je tržište golemo jer praznovjerje u načelu nije uvjetovano naobrazbom. Što tu čini ministarstvo zdravstva? Je li dopušteno varati bližnjega?

BOG JE ČINItELJ ČUDESA

Svi ozbiljni komentatori Biblije uče da je Isus činio čudesa. Kad se govori o zdravlju, misli se na cjelovito čovjekovo zdravlje kao što kaže sveti Pavao: „A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti. I neka se cijelo vaše biće - duh, duša i tijelo - sačuva besprijekornim za dolazak Gospodina našega Isusa Krista! Vjeran je onaj koji vas je

Page 46: Jesu Li Cuda Moguca

45

pozvao, on će to i učiniti“ (1 Sol 5,23-24).

Riječ mir, na hebrejskom šalom, znači i mir i dobro, blagostanje i zdravlje istodobno, dakle, „neka vas posvema“ - cjelovito, u potpunosti ozdravi, a korijen riječi upućuje i na spasenje. Isus nije došao samo kao duhovni Spasitelj, nego kao Spasitelj čitava čovjeka. On ne liječi samo površno i nepotpuno nego cjelovito. Barbara Schlemon, katolička medicinska sestra, majka petero djece, poučava druge kako će moliti i u ime Isusovo ozdravljati bolesne. U svojoj knjizi „Molite da ozdravite“ napisala je: „Ni najmanje ne sumnjam da Gospodin želi zdravlje svakome od nas, ali on će ga dati kome On hoće, kako On hoće i kad On hoće. Danas ima sve više izgrađenih bolnica, liječnici nisu u mogućnosti držati korak s potrebama povećanog broja stanovništva, a još se mnoge bolesti smatraju neizlječivima“.

U knjizi „Oslobođenje i unutarnje ozdravljenje“ John Sandford daje vrlo zanimljiv primjer učinkovitosti molitve. Agnes Sandford dobila je dar molitve za ozdravljenje. Kao medicinska sestra „u bijelom“, gurajući kolica s bombonima i novinama, razgovarala je s ranjenicima potajno se moleći za njih. Iz tih molitava proizišla su čudesna ozdravljenja. Tako je naišla na mladog židova Harryja Goldsmitha. Kost na nozi bila mu je odlomljena u dužini od devet centimetara. Molila je za njega i naučila ga kako da se i sam moli. Umjesto da mu noga bude amputirana, prirasla mu je kost! Tijekom tog razdoblja postao je kršćanin. „Plan Božji je: pomiriti, ozdraviti i dati sve ono što je dobro, a sve to nastavlja se u vječnosti, koja počinje već danas ozdravljenjem srca, tijela i duha.“

A Jaramillo ima zaista pravo kad kaže: „Ovaj svijet, koji je tako bolestan u duhu, duši i tijelu bolje će upoznati Isusa i Njemu se približiti kad shvati da On i danas liječi kao i nekada. Isus nas ljubi snagom koju je dobio od Oca tako da nas ozdravlja i daje sve što nam je potrebno. Zar nije Isus rekao: -Došao sam da imate život i da ga imate u izobilju“ (usp. Iv 10,10)? Ako kao kršćani vjerujemo da Gospodin stanuje u nama, ne trebamo se čuditi kad bolesnici po našoj molitvi ozdrave. „Molitva za ozdravljenje je legitimna i treba je prakticirati,“ kaže M. Čunćić i to dokazuje, između ostalog, na temelju liturgijskih molitava u knjizi „Vjerom do zdravlja“. Moliti za

Page 47: Jesu Li Cuda Moguca

46

zdravlje srce je evanđelja. Ljudi i danas ozdravljaju pomoću molitve kao i prije. Postoji povijesni kontinuitet. Ozdravljenja su svakidašnja i normalna pojava. Isus nam je u tome savršen uzor. On je rekao: „Dao sam vam primjer da i vi činite drugima kao što ja učinih vama“ (Iv 13,15), ili: „Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!“

Jer, svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi, i tko kuca, otvara mu se” (Mt 7,7-8). Najvažnije je imati vjeru u Božju moć da može ozdraviti sve naše bolesti; bilo tjelesne bilo duševne, bilo da se smatraju izlječivima, ili neizlječivima. Sjećam se od prije nekoliko godina patera Tardifa, kad je naveo slučaj jedne muslimanke koja se obratila na duhovnoj obnovi jer je vidjela brojna ozdravljenja i znakove koje je Gospodin činio. Kad se krstila, uzela je ime Lucija - ona koja svijetli! Aleluja! Smatram službu naviještanja i molitvu za ozdravljanje danas najvećom prilikom za Crkvu kroz koju ona može navijestiti cjelovito evanđelje i evangelizirati svijet. Danas ima oko tri milijarde ljudi koji ne vjeruju u Krista.

U različitim molitvenicima preporučuje se bolesnicima da sami mole za svoje ozdravljenje, na primjer: „Molim Te, Gospodine, da učiniš čudo na mom tijelu i na mojoj duši i da ih izliječiš!“

Prema tome, za zdravlje ne mole samo sveci. Oni koji negiraju ozdravljenja po molitvi, negiraju na neki način i stav Crkve koja čudesna ozdravljenja po zagovoru slugu Božjih ubraja među svjedočanstva za njihovo proglašenje svetima. Znamo da se prikupljaju svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima po zagovoru pape Ivana Pavla II. za njegovo proglašenje blaženim. Naime, Postulatura za beatifikaciju pape Wojtyle, koju vodi don Slawomir Oder, bilježi više od dvadeset tisuća svakodnevnih posjeta njegovu grobu i desetke tisuća zavjetnih darova, fotografija i darova. Više od svega, ipak, zapanjuje broj prijavljenih svjedočanstava koja govore o duhovnim i tjelesnim ozdravljenjima po zagovoru Ivana Pavla; samo u godini nakon njegove smrti bilo ih je više od dvije tisuće!

Tko bi negirao postojanje fenomena molitve za ozdravljenje, suprotstavio bi se biblijskoj i crkvenoj tradiciji jer su ozdravljenja duboko ukorijenjena u Bibliji i povijesti Crkve.

Page 48: Jesu Li Cuda Moguca

47

Jedan od najdjelotvornijih načina izražavanja naše ljubavi prema Bogu i drugima jeste moliti za ljudsko zdravlje i za njihove potrebe. Želi li Bog da budemo zdravi? Evanđelist Ivan odgovara na to pitanje umjesto nas: „Ljubljeni/a, želim ti u svemu blagostanje i zdravlje“. Sv. Ivan to piše Gaju, pobožnom vjerniku, koji hodi u istini održavajući sve kršćanske zapovijedi. Nadahnut Duhom Svetim Ivan naglašava volju Božju za ovog čovjeka da živi u materijalnom blagostanju i da bude tjelesno zdrav. Izvor blagostanja za tjelesno i materijalno područje nalazi se u duši. Ako živimo onako kako je Gaj živio, Bog će biti s nama kao što je bio s njim.

Ipak, konačni cilj ozdravljenja u kršćanskom smislu ne može biti tek jednostavan povratak zdravlja, nego je riječ o ozdravljenju koje je usmjereno prema životu vječnom, i istinskih kršćana koji zdravlje prose i očekuju isključivo od Boga, makar se za pomoć obratili i liječnicima.

Samo pomirenje s Bogom može nam donijeti istinsko ozdravljenje. Zato molitva za zdravlje treba ići za tim da stvori uvjete za susrete s Bogom. Isus je rekao: „Tražite najprije kraljevstvo Božje, a sve ostalo će vam se nadodati“. I zdravlje. Isus Krist je Gospodin koji te ozdravlja! (Dj 3, 12) Tu se krije bitna razlika od onih koji žele povratiti zdravlje po svaku cijenu, ne libeći se odlaska bilo kome, čak i osobama koje se bave magijom.

UZEtI U EvANđELJU

Isus je propovijedao u kući punoj ljudi. Mnogi su, ne mogavši stati u kuću, stajali na dvorištu. Došli su slušati Isusa za kojega su doznali da je veliki iscjelitelj. Neki su ljudi imali prijatelja koji je bio oduzet. Kada su čuli da je tu netko tko bi ga mogao ozdraviti, ponijeli su ga na mjesto propovijedi. Kada su došli tamo, kaže nam Evanđelje, bilo je tako mnogo ljudi da nisu mogli ući unutra. Ali su oni ustrajali. Uspeli su se na krov, odmaknuli nekoliko crjepova i spustili čovjeka na pod pred Isusa.

Isus je mogao vidjeti da je čovjek uzet. Mogao je vidjeti usahle njegove udove. Zbog toga su ga i donijeli njegovi prijatelji. Nisu ga

Page 49: Jesu Li Cuda Moguca

48

donijeli zbog nekog drugog razloga. Kada je Isus pogledao na njega, vidio je i ono što je iza usahlih udova. Gledao je ono što je mnogo važnije. Najveća uzetost je uzetost duše koju uzrokuje grijeh. Isus je pogledao na njegovu dušu rekavši mu: „Oprošteni su ti grijesi.“

Ljudi su počeli mrmljati i govoriti: „Kakvu to vlast On ima te oprašta grijehe?“ i „Tko je On da tako govori“?

Razmišljajući o ovom evanđeoskom događaju Gospodin me je poučio da u našem životu postoji redoslijed prednosti. Što je važnije: tjelesno ozdravljenje usahlih udova ili duhovno ozdravljenje? Za nas je mnogo važnije ozdravljenje duše. Milijuni raznog novca troše se u istraživanja za ozdravljenje tijela. To je dobro. Gospodin želi da upotrebljavamo materijalna sredstva za pronalazak lijekova. A mi sami nemamo istu revnost kada se radi o oslobađanju od grijeha koji uzrokuje bolest duše. Ne zaboravimo da je Isus uzetoga ozdravio i tjelesno i duhovno, skoro istovremeno.

U svom vlastitom ozdravljenju došla sam Gospodinu moleći za pomoć, jer mi je stvarno bila potrebna. Moja pluća su bila bolesna od upale i astme, ali sam mislila na svoju dušu. I u tom mi je Gospodin također dao divnu pouku; da ne treba dijeliti duhovno od tjelesnog, jer oni su među sobom povezani i ukorijenjeni jedno u drugo.

Oni koji mole u Ime Isusovo za obraćenje i za zdravlje, ponizni su, poslušani i potpuno vjerni učiteljstvu Crkve. Isus je rekao: „Poznat ćete ih po plodovima“. Moliti za zdravlje bolesnih, služba je poniznosti i milosrđa. I stoga, molitva u Isusovo ime znak je da Njegovo utjelovljenje uzimamo ozbiljno, jer utjelovljenje znači da je Bog ovdje, da Ga duboko dira naša patnja.

Pomoć koju može pružiti Crkva ne daje, doduše, odgovor na sva pitanja. Ali ne treba napuštati ono što Crkvi i kršćanima pripada; da se toliki ljudi ne prepuste očaju. Terapeutsko poslanje, što ga je Isus povjerio svojim učenicima ostaje i danas oživljava Crkvu. A s druge strane, svaki bolesnik, kao član tijela Kristova, ima pravo tražiti od Crkve da iskoristi sva moguća raspoloživa sredstva protiv svoje bolesti.

Naime, tražiti ozdravljenje po molitvi ne znači moliti protiv

Page 50: Jesu Li Cuda Moguca

49

volje Božje. Ljudi ne žele biti bolesni. Jer kako protumačiti da odmah žure liječniku tražeći ozdravljenje. Ako je volja Božja da budemo bolesni, medicina nema nikakvog smisla, kao ni liječničko zvanje, jer bi traženje ozdravljenja bilo protiv Božjega plana. Onda ne bismo smjeli uzimati ni tabletu protiv glavobolje! Na sreću, volja je Božja da budemo zdravi u duhu, duši i tijelu, a to opet ne znači da uopće neće biti bolesnih osoba. Tražiti ozdravljenje pomoću molitve duboka je ljudska potreba i želja. To nam dokazuje i tradicija po našim svetištima i tolika zavjetna mjesta na kojima se molimo za zdravlje. Primjerice, normalno je bilo i bit će da majka traži ozdravljenje za svoga bolesnog sina. Volja je Božja da Njegova djeca budu tjelesno jaka i zdrava. Bog ne samo da postoji, već nas i ozdravlja i uz to želi da ostanemo zdravi!

A znamo da svaki čovjek čezne za zdravljem i srećom. Zato svatko ima potrebu za Bogom koji ozdravlja. Bog je nepresušan ocean života i zdravlja. Moliti za zdravlje znači ući u taj nepresušni ocean. Danas mnogi znaju reći: „Za bolesti tijela imamo bolnice i liječnike, a za duhovne bolesti imamo crkve i ispovjednike.“ Takvi zaboravljaju Kristovu zapovijed: „Propovijedajte Radosnu Vijest, istjerujte zloduhe, liječite bolesnike.“ (usp. Mk 16,16-18)

NAJvAžNIJE JE DUhOvNO OZDRAvLJANJE

U početku sam bila skeptik što se tiče ozdravljenja uopće, jer sam bila uvjerena da se samo po medicini tjelesno ozdravlja. Neki su se, doduše, poslije moje molitve duhovno podizali i ozdravljali, što je često ostajalo u tajnosti, jer ni sama ja još nisam mogla vjerovati da Isus djeluje po meni. Smatrala sam da trebam biti posve savršena da bi me Gospodin mogao upotrijebiti. Trebala sam i naučiti koja je bolest najteža bolest. Gospodin me je poučio da je najvažnije unutarnje, duhovno ozdravljanje. Ako duh nije ozdravljen, ako osoba nije došla blizu Isusu, čemu sve drugo? To je kao kada su onoga oduzetog čovjeka spustili kroz krov da ga Isus može ozdraviti (Mk 2,1-12). Isus mu je najprije rekao: „Oprošteni su ti grijesi.“ Samo trenutak iza toga, pa skoro istovremeno, čovjek je i tjelesno ozdravio. Grijeh je, dakle, najteža bolest.

Page 51: Jesu Li Cuda Moguca

50

LUDA RADI KRIStA

Išla sam na molitvene susrete kad god sam imala priliku i vršila svoje redovite dužnosti. Znala sam da mi je Bog dao uz dar evangelizacije i dar da pomažem bolesnima kroz medicinu i molitvu.

Znam, Isuse, da mi nisi dao dar zavjeta da me vežeš, nego si mi dao dar zavjeta da me oslobodiš za svoje Evanđelje. Ti si bio poslušan Mariji i Josipu. Bio si poslušan svom Ocu. Od mene tražiš da budem poslušna svojim poglavarima i onima koji upravljaju Crkvom, jer Ti ćeš po njima djelovati.

Mislila sam da sam zabrinuta za dobro kongregacije i Crkve, ali ja sam zapravo bila zabrinuta za Svjetlanu, plašeći se da je ne proglase ludom radi Isusa. Mi trebamo Bogu dopustiti da nas upotrijebi kao svoje sredstvo. Ako vas Gospodin poziva na tu misijsku službu, tada će vas dovesti k ljudima i ljude k vama. Postoji također ozdravljenje od čuvstva i sjećanja. A najveće je ozdravljenje duhovno ozdravljenje. Zato bih svim sestrama savjetovala da poštuju svoju zajednicu i da žive zajednički život da čine koliko mogu jer, ako je taj poziv od Isusa, On će im otvoriti sve više takav način djelovanja, da jednog dana posluže full – time u duhovnoj obnovi.

Kao mlada sestra često sam slušala govore o životu u Božjoj prisutnosti. U današnjem društvu, punom buke i meteža, ljudi kažu da im je teško živo osjetiti Isusovu prisutnost. Shvatila sam da gubimo odviše vremena uznemirujući se zbog napasti svojih grijeha i tuđih mišljenja. Shvatila sam da dolazi do obraćenja i kajanja kada se zadržavamo s Njim i Njemu se obraćamo. Kada se obratite Isusu, samim tim se odvraćate od grijeha.

To se dogodilo svim velikim svecima u Crkvi; oni su se obratili Isusu a odvratili se od grijeha. Pogledajte na pr. sv. Franju Asiškog. On je bio posve obuzet Isusom i zaboravio je na sve što je bilo grešno u njegovom životu. Bog je vodio brigu o tome. Isto vrijedi za sv. Pavla, sv. Petra, sv. Ignacija, sv. Mariju Magdalenu, sv. Tomu Akvinskog. To su samo neki od mnogih. Moramo zapamtiti da ne smijemo biti stalno zabrinuti zbog učinjenih grijeha, niti se trajno na njih vraćati, nego se trebamo obratiti Isusu. On će promijeniti naš život.

Page 52: Jesu Li Cuda Moguca

51

Uhvatila sam sebe kako se smiješim dok sam govorila Isusu: „Da, sada znam zašto si rekao da ako netko u Tebe vjeruje, neće imati neuspjeha, a ako to pokuša učiniti sam, doživjet će neuspjeh.“

Po tom iskustvu postala sam svjesna da jedini Isus ima moć da On sam obavlja posao. Kao što kaže sv. Pavao: „Ne živim više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20). Često sam, kada bih dobila poziv da idem u misiju naviještati Radosnu Vijest svim ljudima; bogatima i siromašnima, mladim i starim, učenim i nepismenim, imala osjećaj da mi Isus kaže: „Ti ne možeš to učiniti, ali Ja mogu. Dopusti Mi da to učinim preko tebe.“ To je istina. Ja to ne mogu učiniti. U dan u koji bih pokušala to učiniti sama, doživjela bih neuspjeh i činila bih pogreške. To bi bio dan kada bih počela graditi svoje vlastito kraljevstvo umjesto Božjeg.

Za vrijeme misije, često sam govorila ljudima, kao što uvijek činim: „Nije potrebno da molim za pojedince. Svi ovdje prisutni vjerujemo da Isus živi u nama. Svi smo mi pozvani da budemo kanali ljubavi. I ta ljubav Gospodnja prema nama nas ozdravlja“. Pozvala sam ljude da se mole za svoje drage koji nisu prisutni na službi ozdravljanja: „Molite Isusa da im pristupi i da ih dodirne upravo kao što je stotnik molio Isusa da dodirne njegova slugu“.

Primjer u Bugojnu: Nekoliko žena je počelo moliti za direktora jedne velike firme. Bog ga zahvaća i on odlazi s njima u Međugorje da bi se vratio potpuno novi čovjek. Naravno, izgubio je položaj koji ga više i nije zanimao. Otišao je u privatni posao. Sa svojom ženom i djecom živio je u milosti i iz dana u dan njihova kuća je bila kuća molitve. Bugojanci su ga ismijavali što sa ženama moli krunicu… i njegov vlastiti brat ga se sramio. Došao je rat i on je odveo majku, ženu, nevjestu i djecu u Dalmaciju. Put se zatvorio i on se nije mogao vratiti. Ostao je u Dalmaciji. Kako je bio jako aktivan, prijavio se župniku i odmah je počeo raditi u mjesnom Caritasu. Kad su Bugojanci počeli pristizati u izbjeglištvo, on ih je dočekivao, smještao, hranio i oblačio; taj od njih svih ismijavan i odbačen čovjek. Što Bog može učiniti? Brat mu je ostao u ratu u Bugojnu. Kad se put otvorio, on ide posjetiti brata. Kad se vratio, mama ga pita što je s bratom? Kaže joj da pjeva u crkvenom zboru. Jedino su mogli i preživjeti u tom

Page 53: Jesu Li Cuda Moguca

52

ratnom paklu povezani uz Crkvu i u molitvi i brizi jedni za druge. I sad je njegov brat jedan predivan čovjek. Tako nekad i patnja dovede do Boga i zahvalimo Bogu ako nas je proveo kroz patnju. To je samo jedna stepenica da dođemo do Njega i da nam se oči otvore.

U ulomku Svetog Pisma, Matej 8, nalazi se i druga pouka; o moći posredovanja. Što je učinio stotnik? Došao je k Isusu i posredovao je za svoga slugu. Molio je Isusa da ga ozdravi. To je veliki primjer o potrebi da vjerujemo kada molimo. Nije li istina da mnogi ljudi kažu da su se molili Bogu četrdeset godina i da ih On nije čuo? Međutim, oni nisu čuli Njega. Isus odgovara na našu molitvu, ali to ne mora biti odmah. Molitva posredovanja nije uvijek odmah uslišana.

KRšĆANSKO OZDRAvLJENJE ZNAČI PUNO vIšE

Molitve za zdravlje nisu samo za tjelesne ili samo za duhovne bolesti. Kršćansko ozdravljenje znači puno više od toga. Ono uključuje: nacionalni i međunarodni mir, društvenu pravednost, slobodu od tlačenja, zdrav odnos s Bogom i bližnjima, bezuvjetno opraštanje, ozdravljenje duha, duše i tijela, oslobađanje od utjecaja zla, financijski prosperitet, blagoslov u potomstvu, dug život itd.

Page 54: Jesu Li Cuda Moguca

53

POGLAvLJE ČEtvRtO

IDIMO – U IME GOSPODNJE

Kada sam napustila očinski dom i prigrlila redovnički život, nisam mogla zamisliti niti pretpostaviti kakav je plan Gospodin imao sa mnom. Njegov plan će me odvesti daleko od moje rodne zemlje da naviještam Evanđelje. Vjerujem da me Bog nije pozvao samo za mene, nego također i za spasenje drugih.

Priznajem da smo po našoj redovničkoj slobodi osposobljeni izraziti svoje karizme u različitim apostolatima. S radošću, blagoslovom i potpomaganjem moje Družbe, ja idem u ime Gospodnje naviještati Radosnu Vijest, Božju Ljubav činiti vidljivom, njegovu snagu spasenja i ozdravljanja. Na mojim je putovanjima Bog obogatio moj život i ispunio ga slavljenjem svoje dobrote i ljubavi prema ljudima.

To je Gospodin koji čini čudesa. Uvjerena sam po njegovoj dobroti da nitko ne može učiniti više nego da postane putokaz prema Njemu, da drugima pomogne da Ga otkriju u svojim srcima i da dopuste da ih obilno blagoslovi. Putujući Europom s mnogim svećenicima bila sam svjedokom snage sakramenata i Euharistije. Govorili smo ljudima o Isusu koji nas stvarno ljubi i koji je doista prisutan u Euharistiji. Župnik bi podizao Isusa u pokaznici. Ljudi su pogledima prema pokaznici, u kojoj se nalazila sveta Hostija, molili Isusa da ih blagoslovi i ozdravi. Ja sam stajala pred mikrofonom moleći ih i potičući ih da svu svoju pažnju i vjeru usmjere na Gospodina, jer On treba biti središte našega interesa i naše ljubavi.

Naviještala sam Evanđelje mnogim nevjernicima. Ali sam također vidjela potrebu da i katolicima otkrijem veliku snagu Euharistije i druge darove koje nam daje naša vjera. Ističem sakramente, osobito sakrament pomirenja.

Bolesničko pomazanje donijelo je mnogo čudesnih ozdravljenja. U svetištima i u crkvama vidjela sam mnoge nekrštene osobe kako padaju na koljena pred svetom Hostijom i priznaju da je to Bog. Kasnije su me pitali da im protumačim svoju vjeru i otajstvo Euharistije.

Page 55: Jesu Li Cuda Moguca

54

Iskusila sam patnju i borbu koju misionari osjećaju kada pokušavaju pomoći siromasima. Isusa sam molila da me upotrijebi da pomognem narodu i da me zaštiti da ne postanem slijepa za svoje poslanje Božjem narodu, kako bogatima, tako i siromasima.

Jedna mi je učiteljica (a danas je doktor znanosti) svjedočila kako su imali njivu koju su svake godine jednako obrađivali. „Ali, Sestro,“ reče mi, „kada smo počeli iskreno moliti Isusa da dođe u našu obitelj, da uzme u posjed sve što imamo; i nas i svu našu imovinu, pa i tu njivu, sestro, nećete vjerovati, ona je tu godinu rodila kao nikada. Od viška, kojega smo prodali, kupili smo kola.“

Eto što znači biti s Isusom. Što znači Isusu pokloniti povjerenje i živjeti u Njegovoj prisutnosti. Što znači Isusa zazvati i predati Mu vlast nad svime. Brate, sestro, stavi svoje polje, vinograde i maslinike pod kontrolu Isusu pa ćeš vidjeti čuda. Nećeš morati strepiti nad njima, nećeš morati strepiti nad svojim djetetom što je s njim u školi, hoće li ga netko maltretirati i provocirati, jer će ga Bog štititi. Nećeš strepiti nad starcem i staricom, jer ćeš znati da su pod Božjom zaštitom. Naravno da ćeš i ti morati učiniti svoj dio posla, lijepo i s ljubavlju.

MILOStI PO BOSNI, ZAtIM ZAGREB, PA PODRAvINA

Ovo su mali isječci iz kronike pojedinih misijskih turneja, samo da se vidi kako dragi Bog predivno djeluje i jesu li čuda moguća?

27.12. 2006. Treći dan Božića idem s nećakom Marijem za Zagreb.

U Zagrebu sam djelomično u programu s mladima Tezeja, a djelomično imam i privatne molitvene susrete, a moja grupa se uključila s drugima iz Lašvanske.

Bila sam s mladima u svim zajedničkim molitvama. Bila sam s njima i u Zagrebačkoj katedrali kad su primali upute kako će se javiti svojim svećenicima da im otvore vrata crkve. Predivno je vidjeti i doživjeti kako mladi traže molitvu i mole jednostavno sjedeći na podu na jastučićima; vidjeti tisuće i tisuće mladih koji mole i pjevaju na raznim jezicima. Obitelji u koje su bili smješteni bile su presretne sa svojim gostima. To je bio veliki susret prijateljstva.

Page 56: Jesu Li Cuda Moguca

55

Za doček Nove Godine posjećujem časnu majku Marijanu Kustura u Zagrebu. I zanimljivo, naši, sad pokojni roditelji, svaku su godinu čekali Novu Godinu skupa, jednom kod mojih, drugi put kod njenih. Sad, nakon toliko godina, nas se dvije srećemo. S. Marijana mi kaže da je ponosna na mene, a ja se nisam ni snašla da joj kažem da sam i ja na nju ponosna, jer zaista i jesam zahvalna dragom Bogu da ju je podigao na tako uzvišenu i časnu službu. Ona je sada predsjednica Unije svih redovničkih zajednica u Hrvatskoj. Dragi Isuse, Ti nas obje čuvaj i vodi da se ostvari Očev plan do kraja sa s. Marijanom i sa mnom.

U Zagrebu iziđem na cestu i ne znam kud ću do tramvaja, kad pored mene kod semafora stadoše kola. U njima čovjek sa ženom. Pitam čovjeka kud je najbliže do tramvaja jer idem u Dubravu? Reče mi: “Sjedajte, sestro, vozimo vas na stanicu po kovčeg pa u Dubravu.“ Putem mi počeše pričati kako im je kći stradala u prometu dva mjeseca poslije diplomskog. Idu joj svaki dan na grob. Kažem im: „Sad idemo prvo u vaš stan pomoliti se“. Tako je i bilo. Po molitvi i Božjoj Riječi ljudi su podignuti. Bila sam radosna pogotovo kad sam saznala da je on Makedonac i pravoslavac koji je sa ženom sve prihvatio u katoličkoj sredini. Redovito idu u crkvu, ali ih je bol oboje shrvala. Voze me u Granešinu, presretni su i oni i ja. Kako je silan i divan Gospodin! Ja mislim na prijevoz, a On mi daje i misiju i prijevoz. Kako sam im ponudila citate i molitve. Žena mi je još uzela kopirati citate i molitve, da mogu opet nekome dati. Hvala Ti, veliki Bože!

Na Novu Godinu idem u Koprivnicu. Darko je želio malo popričati sa mnom, pa me je dovezao do samog odredišta. Posjetila sam na tren sestre u samostanu i išla na molitveni susret u Koprivnici, pa zatim istu noć u N. Virje, gdje sam i prespavala. Sutradan me je Štef odvezao kod svojih siromašnih i bolesnih znanaca, a zatim u Virje u crkvu gdje sam imala molitveni susret poslije svete mise. Župnika sam našla umornog od blagoslivljanja, pa sam mu rekla neka odmah poslije mise ode odmoriti se, a nama neka ostavi ključ. Ali, zahvaljujući Božjoj snazi, on je ostao cijelo vrijeme s nama i sam se uključivao u molitvu i ispovijedio sve koji su trebali ispovijed. Svi su otišli presretni pa i sam župnik, koji se sam sebi čudio da je sve to mogao izdržati.

Page 57: Jesu Li Cuda Moguca

56

Sutradan sam s Marijom obišla potrebite i saznala za mnoge milosti koje su se dogodile od prošlog susreta. Neki su ozdravili, neki su se brakovi izmirili i počeli ispočetka novi život. Jedna mi je starica pokazala krunicu koju sam joj dala 1993. godine i kaže da ih je bezbroj izmolila za mene i za druge. Posjetila sam i stare roditelje iz jedne obitelji koji su itekako trebali duhovnu pomoć.

Navečer sam s cijelom jednom obitelji iz Virja kombijem išla u misiju u Golu. Susret sa župnikom u crkvi trajao je dva sata. Pozvala sam svoje pratitelje da posvjedoče kako oni žive s Isusom, otac kao biznismen i kćerka kao student u Zagrebu. Na kraju nam je sam župnik dao blagoslov s Presvetim. Razilazimo se presretni. Ljudi pozivaju da im opet dođemo.

Ujutro u 7 h već sam na vlaku za Zagreb, prelazim u autobus i idem za Korenicu gdje se sabralo dvadesetak osoba na molitvi u jednoj obitelji koja ponekad ugosti teškog invalida mladića iz Travnika, svoje kumče. I sad su mu poslali 200 kuna. Prekidam putovanje da održim skup, pa nastavljam u 17 h dalje, tako da sam već u 19 bila u Kninu. U 19 i 15 počela sam s novim susretom. U Kninu je bilo predivno. Ljudi su željni obnove i molili smo da se ona uskoro i dogodi. Bilo je lijepih svjedočanstava o prošlogodišnjim obraćenjima i ozdravljenjima. Aleluja. Naš Isus je silan Bog!

Zatim sam išla u Split gdje je Marijina Legija organizirala duhovnu obnovu. Sljedeću večer sam bila na Kamenu, u jednoj od jakih molitvenih zajednica i javno sam se pred svima zahvalila Bogu za taj izvor koji se otvorio po poniznom slugi, ocu Branku kome sam masu svojih poznanika upućivala. Zatim sam se najavila onima koji su me već dugo čekali: Brela, Baška Voda i Dugi Rat. Za jednu večer svi su se našli u Dugom Ratu. Bilo je predivno, a sutradan se Miro ponudio da me vozi da bi se u njegovom kraju kod Tomislavgrada u Stipanićima sastala jedna grupa njegovih poznanika i rodbine. Bilo je lijepo. Miro me vozi do Bugojna gdje imam molitveni susret. Navečer me Bugojanci dovoze u Travnik.

Dolazim u kuću punu vode, siječanj je, pa su cijevi popucale. Moja je soba plivala, a voda je i krevet našla. Morala sam se iz nje iseliti. Nije čudo za tolike misije i blagoslove da nam se i zlo pokušalo osvetiti, ali smo ga uz Božju pomoć sestrinski svladale.

Page 58: Jesu Li Cuda Moguca

57

REDOvItI I IZvANREDNI DANI U tRAvNIKU

Redoviti susreti su svaki ponedjeljak i utorak u Travniku. Jedna zajednica prije sv. mise u 15 h u našoj kući, to je uglavnom stariji svijet. A druga zajednica mlađi u Katoličkom centru raste i širi se. Sve ide pravim karizmatskim putem. Susreti su svaki ponedjeljak; u 17 i 55 počinjemo krunicu, zatim molimo časoslov pa sveta misa, a zatim karizmatska molitva do 21 h kad se zatvara crkva. Ljudi svjedoče jedni drugima. Imamo svih milosti, obraćenja, ozdravljenja i oslobođenja. Treća grupa je u crkvi sv. Ive prije sv. mise u 16 h., četvrta grupa mladih „Drinske mučenice“ ima oko 12 stalnih članova. I Isus je s nama.

Ovih nas je dana potresla vijest da je fra Ivo Radman u bolnici u teškom stanju u šok sobi i da nitko ne može do njega. Dragi Bog je toliko toga učinio po tom svome slugi, pa se mislim ako itko može u tom teškom trenu do njega, mogu ja, jer imam to zvanje. Obučem se u svoju bijelu uniformu i idem s čovjekom braniteljem koji se obratio kod fra Ive u Busovači. Isus nam otvara sva vrata i sama osoba na prijemnom nam kaže na kojem je odjelu. Dolazimo pred šok sobu upravo u momentu kad liječnici izlaze iz vizite. Pitam ih ima li nade za našeg fra. Ivu? Doktorica me uzme na stranu i kaže: „Teško je stanje, sestro.“„ Mogu li ga posjetiti“, pitam. Kaže da mogu. Ja do kreveta, uzmem ga za ruku i kažem: „ Fra Ivo, s. Svjetlana je ovdje.“ On se malo lecnu, očito da me je čuo. Dođe doktorica i govori što će mu sve raditi taj dan. Kažem mu: „Fra Ivo, sad si najsličniji Isusu na križu!“ U silnoj patnji sva je aparatura oko njega. Molim Isusa ako je Njegova volja da mu skine sve terete i da nam podigne ovoga svog vjernog slugu. Sve predajemo u ruke Božje i ja odlazim kući. Kad sam došla kući, dođe i vijest da je fra Ivo preminuo.

Nisam bila u Visokom na oproštaju, ali sam bila u Livnu na sprovodu. Čujem da se naš kardinal Vinko Puljić javno ispričao i tražio oproštenje što ga nije razumio i dovoljno podržao. Koja gesta poniznosti od našeg kardinala! Ja sam sama govorila kardinalu da nam čuva taj izvor koji je dragi Bog otvorio, to sam isto rekla i provincijalu. Dragi Bog se za to kratko vrijeme od dvije, tri godine fra Ivinog javnog djelovanja silno proslavio. Mase su duhovno podignute i vraćene u

Page 59: Jesu Li Cuda Moguca

58

život; koliko udovice, toliko i branitelji, a djeca i mladi uvedeni su u radosni život s Isusom. Dragi naš fra Ivo, neka te dragi Bog nagradi za sve što je po tebi učinio u srednjoj Bosni.

Na sprovodnoj misi pričestio me je sam provincijal, ja sam se prisjetila što sam mu govorila, pa sam briznula u plač.

Na kraju sprovoda sam se javila jednoj ženi. Oni su se odmah organizirali i došli na duhovnu. Šest molitvenih zajednica našlo se na okupu. Na brzinu sam nešto ručala i išla u novi centar gdje su u sali već čekali ljudi. Došao je i fra Vice pa sam ga zamolila da me blagoslovi prije početka molitve. Skoro cijelo vrijeme molitve ostao je s nama i ispovijedao.

Bilo je predivno i narod je bio oduševljen. Na kraju sam još pojedinačno primila sve koji su trebali molitvu i savjet. Sutradan sam se vratila preko Kupresa gdje sam bila pozvana na Radio Kupres u emisiju. U Glavicama sam navečer održala redoviti subotnji susret, a zatim se vraćam u Travnik. U nedjelju sam već bila u Turbetu na molitvi.

JOš JEDAN ZANIMLJIv ISJEČAK IZ tRAvNIČKE KRONIKE

23.3. Subota je. Josip, Sanja, Ružica i ja idemo u Glavice. Molimo krunicu prije mise, a poslije sv. mise jedna grupa vjerna Isusu iz raznih župa iz uskopske doline skupila, se pa smo proveli dva sata u molitvi. Svjedočili su oni koji su bili kod vlč. Sudca, a zatim je Josip posvjedočio svoje iskustvo s Isusom, i kako ga se nekad i rođeni brat stidio, a sada je ponosan na njega. Rekla sam mu da znam Josipa koji je uvijek spreman na konkretne akcije i da njega nije, danas ni mi ne bi bili skupa. Vratili smo se malo prije 10, a kad sam pomakla sat bilo je to skoro 11 h, a onda sam naštimala alarm na 5 i 20 minuta da se spremim, jer već u pola 7 trebamo krenuti za Međugorje. Bio je skoro pun autobus svih uzrasta, dobi i zvanja, a svi jedno srce i jedna duša. U molitvi i pjesmi krenuli smo, kad nam se javlja Zvjezdana. Nije znala da se sat promijenio, pa moli da je sačekamo. Sjetih se da je u Uskoplju sv. misa u 8 h i da joj možemo nazočiti i sačekati Zvjezdanu. Kad tamo naš fra Darko iz Viteza ima misu. Svima su oči zasjale od

Page 60: Jesu Li Cuda Moguca

59

radosti, poslije smo ga nakratko pozdravili, a posebno su se obradovali vjernici iz N. Bile župniku fra Kreši.

Zatim smo svi skupa krenuli za Međugorje. Počela je kiša koja nas je pratila cijelim putem pa i u Međugorju, gdje smo pozdravili Gospu u crkvi. Malo smo se okrijepili pa smo u 14 sati bili pred Cenakulom. Kako sam bila u dogovoru s molitvenim zajednicama iz Livna i Prozora, našli smo se ovdje u punoj dvorani s dvojicom momaka koji su nam od srca svjedočili. Svatko je mogao izvući životnu pouku za sebe. Kad je kiša prestala, otišli smo pod Kristov plavi križ u blizini crkve koji čudesno ispušta neku tečnost iz koljena. Pomolili smo se malo u tišini, a onda smo zapjevali jednu korizmenu pjesmu.

Potom smo se išli ispovjediti. Ja sam se ispovjedila kod Fra Paške Slovenca koji mi je blizak, jer razumije sve moje duhovne potrebe. Preporučila sam se u molitve. Ostali smo do kraja u programu i na križnom putu, a onda smo krenuli kući puni lijepih dojmova. Oko 24 h bili smo u Travniku.

Sutradan sam u 15 h imala jednu grupu u kući, a u 18 drugu u Katoličkom centru. Bilo je mnogo novih lica, milost se širi. Senkić me vratio kući i tuži mi se da njih pjevače zaobilazim kad molim pojedinačno, da oni ne dođu na red, kaže mi da će se od sada smjestiti u prvi red (malo šale).

27.3. Danas mi je došla žena siromašna muža. Oboje su psihički pomalo načeti, a sin im je s osušenom rukom dobio tuberkulozu. „Pa, Bože, kad krene, baš sve ide nagore“, žali se ona. Potičem ih da se pokrenu i da redovito dolaze na molitvu da bi im se rane liječile. Dala sam joj nešto robe i jednu kanticu masti.

Sestra Angela me moli da joj djeci u Katoličkom centru pokažem film na svome računalu, jer ona ima neku probu. Djeci sam pokazala film. Bila je milina kako su bili pažljivi, nitko se nije maknuo na stolici. Bilo mi je žao da ih prekinem jer sam u 15 h trebala početi molitvu u crkvi sv. Ive.

Na molitvu je došla jedna žena iz Žepča. Smogla je snage da kaže svoj problem pa smo molile i sve Isusu predale, a nju sam pripremila i poslala na životnu ispovijed (kažem životnu ispovijed zato što se ona

Page 61: Jesu Li Cuda Moguca

60

ispovijedala, ali neke grijehe nije mogla izreći). Sad, kad smo Isusa zazvale u te situacije, otišla je podignuta sa željom da sve ispovjedi prvom prilikom. Navečer su u našu kuću došli mladi, njih 14. Braća blizanci su slavili rođendan pa su donijeli tortu i piće te smo se na kraju molitve i počastili. Mirjana je služila. Donijela je plastične tanjure i pribor. Sve je lijepo i spontano bilo. Ostali smo do 22 sata.

28.3.Srijeda je ujutro, spremam naš dio kuće. Prozore i zastore kao i dvoranu stigla sam počistiti do mise u 17 h. kad je bio dan Katoličkog centra. Misu je vodio kardinal Vinko Puljić u nadahnutom govoru.

29.3.Četvrtak je. Idem na misu u 11 h u Katolički. Kupujem burek da ručam i dijelim ga sa s. Angelom. Sestre su išle za Sarajevo. Nešto se loše osjećam, malo me lovi prehlada s glavoboljom iako me evo godinama glava nije boljela, hvala Bogu! Luka se najavio da idemo obići bolesnike pa sam malo odspavala kako bih sve lakše izdržala. Prvo smo išli kod žene u župi Ovčarevo. Boluje od raka i svi su ukućani u panici. Kad sam prvi puta došla, njen muž me nije pravo ni pozdravio, mali me odveo do mame. Rekla sam mu da će mama ići kad dođu anđeli po nju, a da je svaki dan Božji dar. I s djecom i s bakom smo se pomolili i još na kraju zapjevali. Rekla sam im da pozovu župnika da primi pomazanje pa u ruke Božje. Svi su ostali radosni pa i bolesnica. Kad sam došla drugi puta, otac obitelji me izdaleka pozdravlja i vodi u kuću i još zbija šale i ostaje s nama u molitvi. Tako su u molitvi i u pjesmi jednog dana zaista i došli anđeli po mamu. Nakon nekog vremena idem u obitelj da vidim kako su. Oni su bili za večerom i pričaju mi da je curica pobijedila na nekom sportskom natjecanju. Bogu hvala. Djeca su mogla proći kroz kojekakve šokove, ovako s Božjom pomoći i s molitvom su ispratili svoju mamu na drugi bolji svijet gdje nema ni boli ni tuge, na mjesto koje nam je svima Isus obećao kad je rekao: „Idem da vam pripremim mjesto kod svoga Oca. Vjernima se život mijenja, ne oduzima.“ „O smrti, gdje je žalac tvoj“- pita se sv. Pavao. Pozvala sam i Luku da i sam posvjedoči svoju vjeru i skupa smo svi molili, bilo je dirljivo. Ostavili smo im DVD Degrandisa.

Page 62: Jesu Li Cuda Moguca

61

Idemo kod druge žene i majke u Novi Travnik. Ista stvar. I njen muž se sad silno izmijenio, postao je i nježan i blag u svojoj patnji. Majka već misli da bi trebala putovati, jer sama je kost i koža, zaista je čudo što je drži na životu.

Zatim idemo kod D. Njegov sin I. je u teškoj situaciji. On je negdje vani propao i slomljen se vratio. Na terapiji je i sklon je alkoholu. Nekad je bio u Jehovim svjedocima, a sad ih se javno odriče.

Zatim idemo u obitelj koja ima sina drogeraša. On i mama su u kući. Mama kaže da je sad malo bolje kako se vratio od Sudca sa seminara. Nagovaramo ih da krenu na liječenje u Međugorje. Obećavaju nam. Isuse, Ti im pomozi. Zatim posjećujemo jedan stariji bračni par. Žena je liječena od raka, a muž je vozač kombija. Ovo im je moj drugi posjet. Bili su ugodno iznenađeni. Tu smo samo kratko ostali i na kraju se pomolili. Vraćam se u kuću u 22 h. Da slušam Radio Vatikan. On mi je jednini izvor vijesti.

30.3. Petak je. Danas molim sama, nema zajedničke molitve. Sređujem planove i odlazim u Starački dom da popišem sve koji će se ispovijedati jer je u utorak misa u domu.U domu sam zapisala 78 osoba. Centralni odjel se krečio pa nisam mogla upisati sve, osim 4 osobe koje sam na hodniku našla.

31.3. Subota je, pravim veliko spremanje crkve. Vratila sam se umorna, ali presretna, jer je crkva blistala pripremljena za Cvjetnicu.

Navečer su došli strašno zabrinuti roditelji s oboljelom kćerkicom.Otac se srušio kad je čuo dijagnozu. Mala je, međutim, bila mirna i uvjerena da to kod nje nije ništa opasno. Iako je imala samo 16 godina smireno je prolazila kroz sve pretrage. Molili smo. Sila Duha Svetoga bila je živo prisutna. Otišli su radosni s vjerom u Isusa i u njegovu pomoć. Na kraju je ta neugodna izraslina kod curice odstranjena i danas djevojka nema s tim nikakvih problema.

1.4. Cvjetnica je, idem na misu i putem uzmem jednu grančicu jelice da i ja mogu mahati Isusu. Susrećem baku malog B. i ona mi priča da su brat i sestra od B. iz drugog braka bili kod njih. Suze su mi potekle kad sam to čula. Jer znala sam da ju je muž ostavio na psihijatriji i javio unproforu, a ne njenim roditeljima. Roditelji su je

Page 63: Jesu Li Cuda Moguca

62

doveli u Travnik iz Sarajeva i liječili je. Tetka je kod fra Tomislava u molitvenoj zajednici, pa se ona najviše brine o njoj.

U pola 11 dolaze kolima po mene i idemo za Sarajevo u posjet teškom bolesniku koji po ljudskom nema nikakvu šansu, ali eto, Bogu je sve moguće. Bilo mi je lijepo vidjeti koliko su predani i on i žena mu. On je imao težak život, pun grijeha i daleko od Boga. Bog mu se ipak smilovao i dao mu da se oženi i da ima obitelj. I živi primjeran život. Sad ga je našla bolest koju su oni evo sad prihvatili. Molili smo i predložila sam mu da pozove svećenika. On je prijedlog prihvatio. Odlazim sretna, za sve Bogu zahvalna. On mi je pokušao dati 50 KM koje sam odbila. Onda su mi platili taksi 5 KM da me prebaci u Cankarevu sestrama na ručak. Taman oko 13 i 30 s. Vitomira mi je ponudila ručak, a zatim smo pješice išle na Betaniju.

Kad smo pošle, s. Davorka nas upozorava da će kiša, a ja nekako samouvjereno kažem da neće danas. Dok smo išle putom, kiša je ipak počela rositi, ali je ubrzo i prestala. I pater isusovac, štovatelj s. Luke, kaže da nije htio nositi kišobran jer sestra Luka neće dati kiši padati. Tako je i bilo, oltar na otvorenom prekriven bjelinom ostao je bez kapi kiše. Još je Pater svjedočio o uslišanjima po zagovoru sestre Luke. Predložio je da se izgradi kapelica na groblju. To bi bila lijepa uspomena na naše pokojne sestre ovdje zakopane, posebno one iz zapadnih zemalja koje su došle k nama u misije još prije 120 godina i tu su i ostale. Kad su nekada išle djevojke u samostan, išle su od svoje kuće da se nikada više u nju ne vrate. Tek poslije II. vatikanskog koncila sestre odlaze svojima u posjete i na odmore. Mi, današnje sestre, puno dugujemo tim našim prvim sestrama koje su ukorijenile Družbu na našoj rodnoj grudi. Na njihovim temeljima mi nastavljamo djelovanje naše Družbe, Družbe Kćeri Božje Ljubavi. Usprkos teškim vremenima II. svjetskog rata sestre su ostale na našim prostorima i dalje se širile po Hrvatskoj, Makedoniji, Kosovu i u Albaniji. Hvala Bogu i svakoj sestri koja se ugradila u izgradnju Božjeg kraljevstva na ovim terenima naše nam drage Domovine.

Zatim sam se javila da ću navratiti u N. Sarajevo. Tamo se skupila jedna lijepa grupa na molitvu. Na putu vidim ženu koju vode. Sva se iskrivila. Kažem im da dođu na molitvu pa ćemo se pobrinuti za njen

Page 64: Jesu Li Cuda Moguca

63

prijevoz. Odmah sam je uzela na stranu i saznala da je u pitanju peti abortus, a još nijedan nije ispovjedila, a evo sestra Luka ju je privukla da dođe. Molili smo i dali smo ime svakom djetetu, molile dragog Isusa da ih izruči u krilo Oca odakle su primili život. Rekla je da će poći na ispovijed svećeniku koji je držao sv. misu. Poslije molitve i ispovijedi otišla je presretna kući.

Javila sam se i studentici Luciji pa je i ona došla sa svojom prijateljicom. Na kraju me Sofija Janjevka i ona bolesna žena ispraćaju čekajući dok autobus krene sa stanice. Autobus je dobar i udoban pa nema u njemu nikakvog šuma ni buke, pa ja to koristim da obavim neke razgovore. Tako sam dobila s. Smilju u Prištini i molila sam je da se zauzme da se dovrše još dvije knjige koje bi se uskoro mogle objaviti. Vidim da me je župnik iz Virja tražio pa mu se javljam i dogovaramo duhovnu obnovu za Bijelu nedjelju. Neke manje potrebe rješavam porukama. U ponoć stižem u Travnik. Sreća je da su ulice dobro osvijetljene pa nemam problema doći do kuće.

Ujutro molitva, zatim opet u crkvu koja je sad bila puna grančica i borovih iglica pa smo nas dvije sestre podigle sve klupe, pomele pod i oprale ga. Vraćamo se za ručak kući.

Došli su don Marko i don Jure na ručak, koji je protekao uz ugodno čavrljanje. U 14 h se ide u dom, njih 3 svećenika i ja s njima. Ja pratim don Vladimira jer je on prvi puta u domu. Dobivamo 1. odjel koji je i najveći po broju katoličkih žena. Idemo od sobe do sobe. U jednoj sobi nešto mi je djelovalo pomalo čudno. Kad se starica ispovjedila i pričestila, vidim neke knjige na polici do njenog kreveta. Pogledam je, a ona mi reče da je jehovin svjedok. Lijepa i dotjerana u dubokoj starosti dokaz je da je bila lijepa dama u svojoj mladosti. Isus je tako sve posjetio i obasjao svojim svjetlom, prije nego smo se mi snašli. Aleluja!

Uskrs je prošao lijepo sa svetom misom u noći i sa svečanim ručkom oko podne. Navečer sam išla za Uskoplje svojima pa me pozvala Marija moga rođaka Maglaša da navratim kod nje, a da će Maglaš doći po mene. Tako je i bilo. Kući sam stigla kasno i javim se bratu Ljubi. On me odmah pita trebaju li mi kola. Kažem mu da trebam jer u jutro prvo idem na sv. misu, pa ću navratit kod tetke Ivke

Page 65: Jesu Li Cuda Moguca

64

i tetka Drage. Zatim posjetim braću i obitelji Antine i Jožine. Oni mi rekoše za nevjestu Luciju, da je jako bolesna. Odmah idem do nje, kad tamo strina i Ivanka plaču pred kućom i kažu da je već otišla s nekim za Zagreb.

Produžim na groblje pokojnima i onda strini Slavi, paraliziranoj mojoj krizmanoj kumi koju sam jako voljela. Popričamo i malo se pomolimo. Zatim se svratim nakratko kod brata Ljube. Tu je bila nevjesta, Boškova supruga, s djecom. Ubrzo stiže još i tetkina Jele.

Malo se odmorim pa idem kod Marka Stipinog i kod tetke Milke na Ploču. Marko me odvede do ujaka. Nakon kraćeg razgovora otišla sam na molitvu na Trnovaču gdje su došli mnogi od Bugojna i Gračanice i jedan nepoznat momak koji reče da ide sutra za Zagreb. I ja rekoh da trebam sutra ići za Zagreb, evo Božjeg proviđenja.

MISIJA U ZAGREBU I PODRAvINI

Oko jedan sat poslijepodne, krenuli smo skupa, njih dvojica braće... iz Bugojna i ja. Kad smo zašli u razgovor, vidjela sam da me je sam dragi Bog spojio s njima kojima je toliko trebao razgovor i molitva. Jednom je brak u krizi, a drugi je branitelj s posljedicama. Čitav put do Zagreba bio je misija molitve i razgovora. Na kraju su bili u mom molitvenom programu u Zagrebu i sutradan su došli na razgovor, svaki ponaosob.

Marica nas je čekala na Sigetu pa su nam oni dali stan da se ispričamo i da molimo nas dvije skupa, što nam je bila velika milost. Puno smo toga isplanirale. Nakon navečer održanog susreta i prije podnevnog primanja, idem na vlak za Koprivnicu. Đuro je došao po mene i vozi me za Virje gdje sam se smjestila u Ivinu sobu. U 18 h. je sveta misa. Poslije mise župnik najavljuje duhovnu obnovu. Kleknem ja, a svi sa svojim župnikom mole za mene blagoslov. Zatim idemo svi u novu dvoranu. Odmah prvi dan bila je dupke puna.

Držim katehezu protkanu molitvom, što je bilo jako lijepo. Na kraju ja primam na razgovor, a župnik na ispovijed.

Tako i drugi dan. Prije podne su posjeti po obiteljima i bolesnima.

Page 66: Jesu Li Cuda Moguca

65

Došla sam kod žene u kuću kojoj je upravo „slučajno“ došla i susjeda koja je trebala duhovnu pomoć jer je imala nekoliko abortusa. Sestra joj je na pragu rastave braka. Tako mi je dragi Bog redom slao sve one koje sam trebala posjetiti ili primiti. Poslijepodne, dok sam ja primala na razgovor i molitvu, a svećenik na ispovijed, dolazi nam varaždinski biskup. Župnik me predstavi naglasivši da ja držim duhovnu obnovu za župu pred krizmu. Biskup Mrzljak me je dobro poznavao i prije nego sam išla u Albaniju. Iskoristila sam moment i kleknula da me blagoslovi što je on rado i učinio. Kaže da je išao krstiti peto dijete u roditelja. Godine 1991., kad sam bila u Koprivnici, srela sam Dragu. Bio je on u to vrijeme momak pun Duha Svetoga. Budući sam u to vrijeme pokrenula vjersku emisiju na Radiju Koprivnici, pozvala sam Dragu da napravimo intervju na radiju. Postavljala sam mu pitanja na koja je on spontano odgovarao. Kako živi svoju vjeru? Gdje je došao do tako duboke vjere da živi s Isusom svaki dan 24 h? Kako moli? Kakav izgleda njegov dan kao vjernika u današnjem svijetu? I slično. Kad smo se vraćali s radija kroz grad, Drago mi reče: “Sestro, moli za mene da nađem djevojku s kojom bismo čisti došli pred oltar... primiti blagoslov Božji za naš budući život.“ Od srca sam poželjela da mu se ta molba usliši. 1992. godine išla sam za Albaniju, zatim u London, pa na Brač u Milnu. Jednog dana, nakon dosta godina, zove me Drago. Netko mu je dao moj broj. Pitam kako je i je li našao djevojku svoga sna. „Jesam“, rekao je, „i znaš gdje, u Međugorju, ali je djevojka iz moje Podravine. Već imamo troje djece.“ I sad ja saznajem da je upravo njemu Biskup krstio peto dijete – Aleluja! Drugi dan je Drago došao na duhovnu obnovu. Obnova je tekla divno, zaista se Gospodin slavio! Zadnji dan smo župnik i ja molili pojedinačno za narod, a mala Marija od 5 godina, sama prilazi kao velika i dođe naprijed da molimo za nju. To je bilo dirljivo kao i cijela obnova. Župnik je na kraju izjavio da bi se ovo trebalo na jesen ponoviti. U nedjelju sam nastupila pod obje sv.mise pred punom crkvom, na što je i sama časna dominikanka bila dirnuta, pa me je molila da im se opet navratim i da bi i ona željela razgovor, da i za nju molim. Tako smo ostale sat i pol u razgovoru i molitvi. Bila je presretna, jer ju je Gospodin podigao.

U ponedjeljak sam prešla u Novo Virje gdje me je Štef odveo kod žene Dore. Dora je Štefa Prelogovića iz Koprivnice teta. A ovi su

Page 67: Jesu Li Cuda Moguca

66

moji prijatelji od 1990. i u njihovoj kući smo još tada imali molitvene susrete. Jedan dan Štefova mama me zove na ručak. Drugi dan idemo posjetiti sestru s osmero djece. Od Štefa dakle na sve strane samo blagoslovi, jer je to Štefova rodna župa. Bila sam presretna kad sam shvatila gdje sam dospjela i gdje ću biti ove dane smještena, pa smo pošli odmah na svetu misu, a poslije mise bila je kateheza i molitva s razgovorom, a na kraju je župnik primao na ispovijed. Prijepodne župnik me sam vodio po župi pokazujući mi koji nas trebaju, koji su bolesni, koji su pogorjeli, koji su sami i tako dalje. To su bili jako dirljivi susreti.

Župnik me dovodi u kuću čovjeka koji je ostajao s bolesnom starom majkom kod kuće dok bi žena išla na molitvu daleko i po 60 km. Rekla sam da je to predivno, pustiti ženu da ide na molitvu, dok drugi to i ne bi dozvolili. Molimo Isusa da uđe u ovu kuću. Na kraju je čovjek ostao sav u suzama ganut od milosti jer se ispovjedio, nakon tko zna koliko godina.

Vraćamo se kući, kad tamo, čeka nas dečko koji nam srdačno maše. Pitam tko je to. „To je onaj mladić kojega ste posjetili u kući kad bijaše u teškom stanju, a koji se sad dobro oporavlja“, kaže mi župnik. Hvala Bogu. Misija u N.Virju završava prekrasno sa sve više ljudi svaki dan. Zadnji dan smo sve pozvali da iziđu naprijed, da se pomolimo za one koji žele predati Isusu svoj život i obnoviti svoje sakramente, tako prilaze svi do posljednjega.

Sutradan prijepodne još su posjeti po župi a zatim ručak sa župnikom kod Štefove tetke. Dolaze iz Gole po mene i vode me u kućne posjete prije svete mise. Slijedi predivan susret u župnoj crkvi sa župnikom, koji je trajao do 22 h a zatim me vraćaju u Virje u moju sobu Ive studentice.

Poslije ove misije idem za Zagreb s Đurom i Marijom u Cibonu na duhovnu obnovu molitvenih zajednica gdje su došli i moji autobusom iz Travnika. S njima se vraćam i ja. I kad sam napravila račun što sam potrošila na putu, bilo je to ono 5 KM do Bugojna i ono 68 kuna vlakom do Koprivnice na putu od skoro dva tjedna. Samo naš dragi Bog može tako sve posložiti. Neka mu je čast i Slava – Aleluja!

Page 68: Jesu Li Cuda Moguca

67

MISIJSKA tURNEJA NA JUžNOM DIJELU hRvAtSKE

U petak 4.1. krećem iz Kaknja (gdje sam bila privremeno dok se kuća obnavljala) u misiju s putnom torbom, koferom knjiga, DVD-ima i biblijskim citatima. Ljudi iz Švicarske žele ponijeti nove knjige o Kini u molitvene zajednice. Idemo skupa do Nove Bile u tiskaru pa će me oni prevesti na stanicu u Travnik. Trebamo bar 100 primjeraka. Direktor je zamolio za pomoć i drugu tiskaru da bi nam to što prije isporučio. Ipak trebamo čekati do 2 h. Što sad, idemo uplatiti knjige koje sponzorira molitvena zajednica iz Švicarske. Moji se suputnici odlučiše da idu nešto pojesti u FIS pa zovu i mene.

Sjeli smo na katu u Fisu. Dolazi konobar i pozdravlja nas s „Faljen Isus“! Kako je divno čuti taj naš dragi pozdrav. Odmah sam mu to dala na znanje. Molimo se za ručkom skupa s malom curicom. Razgovor u radosti Isusove prisutnosti i u toj sredini ništa nam ne remeti. Iza dva sata dobivamo knjige „Crkva u Kini.“ Njima dajem 50 komada a ja uzimam 50 samo onako u papiru upakirane jer su mi koferi puni.

Direktor tiskare je naš Ante koji je tako divno otvoren Isusu i uvijek je spreman ugraditi se u duhovnu obnovu. Rado ide na molitve. Već je tri knjige tiskao na svoj račun. U 15 h imam autobus iz Travnika za Bugojno. U njemu nema grijanja pa sam se smrzla, jer je tih dana temperatura bila i do - 20 C stupnjeva. Iz Bugojna nemam za dalje autobus, ali se pouzdajem u providnost da ću stići na vrijeme u Split.

Pitam na stanici u Bugojnu ima li što preko Kupresa. Kažu mi da nema ništa. Vidim kola zagrebačke registracije. Malo se našalim i kažem, da pozdravim ove Zagrepčane, a tamo Bugojanac, prijatelj moga prijatelja, upoznali smo se nedavno. Pita kud idem, a ja mu kažem za Split, a on će mi: „Sestro, za pet minuta se vraćam i idem na Kupres po lijekove.“ Divan čovjek, ostavljam mu DVD velečasnog Sudca i kažem da me ostavi na glavnoj cesti pa će opet netko naići. Čim smo stali na Kupresu i izvadili stvari iz prtljažnika, iza mene stadoše kola i žena me pita kud sam pošla, žena koja je bila s nama u Lurdu. Naravno, voljna je da me odveze dokle treba, ali da joj prije toga svratim u kuću da se malo pomolimo sa svom njenom obitelji. Bili su tu i muževi roditelji. To je bio jedan blic posjet pun milosti.

Page 69: Jesu Li Cuda Moguca

68

Ostavljam DVD i odlazim. Kola preuzima muž sa starijim sinom i krećemo prema Šuici, kad tamo na benzinskoj stoje kola dubrovačke registracije. Pitam ih da li bi me mogli uzeti. Bio je to jedan mladi bračni par s djetetom. Tu su bili na skijanju. U putu se odaju da on ima epilepsiju i da je stalno pod terapijom.

Svjedočim im da sam i ja bila godinama pod terapijom, ali me je Isus ozdravio. Savjetujem im da i oni budu otvoreni za Isusovu pomoć. On to može jedini dobro učiniti. Predam im DVD s molitvama i preporučam im da ako imaju priliku odu kod p. Zvjezdana ili vlč. Sudca na seminar i da u molitvi i u Božjoj prisutnosti traže ozdravljenje. Oni me ostavljaju na jednoj benzinskoj da čekam za Kamensko. Iz restorana izlaze dva čovjeka i idu prema kolima. Ja im se obraćam i pitam ih ima li jedno mjesto za sestru? Idemo do Trilja i u putu mi rekoše da bi me odvezli do Splita, ali moraju u Zagrebu malo odspavati jer sutra rano kreću za Hamburg.

Čekam na mostu u Trilju i to dosta dugo, a već je bila i noć i jako hladno, ljudi prolaze svaki svojim putem. Ja čekam i pitam se koga li mi je Isus pripremio, a dolazi mladić i pita kuda ću. Kažem da mi je do Sinja pa tamo je autobus za Split kamo ja idem. Kad je mladić shvatio odakle sam i kud idem, reče mi: „Ma sestro, ja ću vas odvesti u Split. Tu je sad blizu autoput pa mi ne treba puno vremena.“ Kaže mi da ima dvije sestre u časnim sestrama i da mu je brat svećenik - koja milost i radost me je obuzela tako nešto čuti. Put je bio kratak i meni i njemu koliko smo htjeli reći jedno drugom. Ostavljam mu DVD što ga je obradovalo i izlazim pred kućom u Splitu gdje sam i trebala.

Zanimljivo je kako sam dobila odgovor odakle krenuti s misijom. Znala sam da trebam izići jer sam puno poziva dobila, ali što prvo i kako? Molim Isusa da On to posloži. I zaista, Miro i Ljilja, koje sam srela kod vlč. Sudca, bili su veza za ovu misiju.

Jedan dan mi Miro šalje poruku da dođem jer je do subote samo Ela tu, sestra mu koja živi u Zagrebu. Sad mi je bilo jasno da treba početi od Splita, zatim redom Dugi Rat, Metković i na kraju Livno. Livnjake odmah obavještavam da im dolazim za vikend - seminar.

U njihovoj kući, vili, držala sam prvi molitveni susret prije

Page 70: Jesu Li Cuda Moguca

69

godinu dana kad je došla Tanja koja je imala dugo godina bolesnu kralježnicu koja joj uz svu terapiju nije prolazila, a kad je došla tu večer bila je potpuno zdrava. To njeno ozdravljenje pokrenulo je sve oko nje. Mnoge je počela slati velečasnom Sudcu.

5.1.Subota je. Primam privatne posjete prije podne. Popodne se jedna grupa s preko 100 osoba u župi „Gospa u siti“ u Podstrani našla u novoj dvorani. Bilo ih je i iz susjednih župa. Našla se tu i Božena Svalina, poznata operna pjevačica. I dotad neotpakirane i rezervne stolice bile su u funkciji tako da je svatko imao mjesto za sjesti.

Prisustvovao je tu i poznati igrač koji je taj dan vraćen s ukrajinske granice jer nije imao potreban pečat na dokumentima. Na kraju mi prilazi sa suprugom i kazuju mi da su presretni što su mogli biti na ovoj duhovnoj obnovi. Raspituje se za sljedeći molitveni skup. Tu večer Tanja me čeka da me vozi kući da mi ispriča da je ona prošlu godinu na našem susretu ozdravila i što sve Isus čini u njenoj obitelji, a Tanjina je sestra supruga spomenutog igrača i ona ga je pozvala. Još sam saznala od Tanje da dvije kćeri nisu sa svojoj majkom 5 godina pričale i taj dan su došle u crkvu a ja sam upravo govorila o oproštenju, rekla sam: „Ako ne možete oprostiti, recite: „Isuse, želim, ali ne mogu“. Poslije programa sestre su prišle majci i odvele je u svoje stanove, bile su presretne i one i majka.

Tu večer sam bez problema mogla lijepo govoriti, ali sutradan u nedjelju 6.1. nisam mogla ni samu sebe čuti. A taj dan sam trebala u posjet jednoj obitelji u kojoj se djevojka zatvorila u kuću i ne izlazi. Mama me moli da dođem i ja obećavam doći joj na ručak. Jedna od cura dolazi po mene autom i stižemo prije ručka kojeg priprema mama i treća joj kćerka. Otac je u zadnje vrijeme počeo ići u crkvu. Dok pričamo dolazi čovjek s petero djece, sve ispod 10 godina. Oni su u Neokatekumenskoj molitvenoj zajednici. Bila sam ushićena tom ljepotom od djece i njihovom radošću, a posebno kad je trebalo moliti. Tu je radost, pjesma, molitva, šala, baš život u pravoj punini.

Na kraju svi prelazimo u molitvu da se dragi Bog proslavi i da im i bolesna sestra ozdravi. Sve ih od srca pozdravljam i odlazim do svoje susjede iz Uskoplja koja tu od rata živi. Nalazim i muža joj koji je trenutno tu, a inače je još u Njemačkoj, pred mirovinom. U njenoj

Page 71: Jesu Li Cuda Moguca

70

kući smo se često sastajali na molitvu i jedna od kćeri joj je postala časna sestra, s. Danijela od sestara iz Blata. Ostavim joj nove knjige i biblijske citate. Idem kod svoje rodice, kod ujakove kćeri, ali je ne bijaše u kući. Bijaše joj samo kći. Bilo mi je drago i nju vidjeti, pogotovu sad kad je već kao djevojka izrasla. Ostavljam joj knjige i citate. Sutradan dolazi Snježana po mene i idem za Dugi Rat gdje su došli moji prijatelji iz Splita. Tu je i sportaš sa svojom suprugom. Na kraju me pitaju gdje ću sutra jer bi me odvezli gdje god trebam kako bismo još malo bili zajedno. Ja sam trebala ostati i sutra u Dugom Ratu zbog još nekih susreta i privatnih primanja i posjeta. A prekosutra su oni morali za Zagreb, tako da ih više nisam vidjela.

Svi susreti su bili zaista pod silnom milošću, kako zajednički tako i osobni. Isus se proslavio baš kako sam Ga molila. Iz Dugog Rata vozi me obitelj s troje prekrasne djece kod koje sam i odsjedala. Oni su rodom iz Žepča, vjenčali se i dolje si kupili plac za graditi kuću. Muž se vani razbolio, operiran je i vraća se kući. Otkad su saznali za molitvu na Kamenu u Splitu, išli su redovito boreći se i dalje za život. Uoči Nove Godine poziva ih na doček župnik iz Gospina svetišta Vepric. Novu Godinu su dočekali u molitvi i klanjanju a zatim su imali malu zakusku. Župnik mu kaže: „Jedi, sve ti je to blagoslovljeno!“ On, čovjek bez želudca, a žena mi kaže: „Sama nisam vjerovala da se to može dogoditi, u noći sam čekala kad će njegova crijeva početi pucati.“ Ali eto, čovjek živi bez želudca već godinama, još je i kuću napravio. Sve normalno radi i jede kao najzdraviji. Da nisam sama bila za stolom, ne bih mogla vjerovati. Naš Bog je silan! U njihovoj kući su bili mnogi susreti jer tu navraćaju mnogi svećenici i sestre, njihova kuća je danonoćno za sve otvorena. To je dom molitve!

Jedan dan su slučajno navratili i njihovi kumovi. On je Hrvat a žena pravoslavka, imaju samo jednu kćer. Kad sam ih pozdravila, posvjedočim ne znajući za njihov problem, ni tko su ni što su, posvjedočim, dakle, kako je jedan bračni par bio podignut kod vlč. Zlatka jer su živjeli u drugom braku pa su svugdje bili odbijani. A dragi Bog ih je našao, podigao ih i ispunio ih svojim Svetim Duhom i ozdravio od svih bolesti. Kad su došli na molitvu, prekrasno su molili i svjedočili. Primijetila sam da su njemu oči od radosti zasjale. Dala sam im svoju knjigu o Kini. Kad su otišli, onda su mi domaćini rekli

Page 72: Jesu Li Cuda Moguca

71

da su oni u drugom braku. Eto, Isus zna što kome treba. Više puta su mi ljudi rekli poslije susreta: “Ti si, sestro, govorila kao da si nas sve poznavala.”

Čim sam došla u Dugi Rat, posjetila sam svoju prijateljicu po kojoj sam tu i došla. Ivanka je bila žrtva za svoju obitelj i nije se nikad udavala, za sve se brinula, a posebno za stare roditelje, a sad je sama bolesna, ima problema s kukom i teško se po kući kreće. Bila je presretna da sam ju posjetila jer sam nekad kod nje odsjedala i u njenom mjestu imala misije. Još mi je pripremila i upakirala divan dar. Molila sam ju da moli da misija bude što uspješnija i skupa smo se pomolile, predala sam sve Isusu u ruke i njeno slabo zdravlje i zdravstveni personal koji se brine da joj olakša patnju.

9.1. Srijeda je. Cijela me obitelj vozi u Metković u župu Bagalovići. Tamo imaju svoju prijateljicu kod koje ću i spavati, a bit će i svi u programu. Tako je i bilo. Jedna je obitelj u svojoj kući skupila sve svoje i dogodila se jedna predivna večer s Isusom. Sutradan sam primala na odvojene razgovore, a navečer sam organizirala zajednički susret. Molim ih da se nastave okupljati po kućama svaki tjedan bez obzira koliko su u župi aktivni. Odlazimo na svetu misu. Jedan mladi svećenik imao je predivno klanjanje, sam ga je Isus poslao u tu župu. Poziva me da održim duhovnu obnovu za cijelu župu za Gospu Karmelsku. Molim Isusa i Mariju da se zauzmu da se to i ostvari, da se ugradim i u taj dio naše, meni tako drage, grude od Oca Ante Gabrića, kojemu sam ovu cijelu misiju povjerila. To se i ostvarilo. I danas se mogu vidjeti snimci na internetu s tog seminara.

Iz Metkovića Maša i sin joj, kao i Rade, voze me u Mostar i na samom ulazu u stanicu autobus izlazi iz stanice i stane mi. Ide do Posušja. Kaže mi vozač da za Livno nema autobusa, da mi je bolje čekati na križanju u gradu pa da me netko pokupi. Na cesti prema Livnu podugo sam čekala, jer tamo nema taksija, ni bijelih ni crnih, svi imaju kola. Najednom izlazi čovjek iz kafića i pita me kuda ću da me odveze. Kažem mu da me bar malo izveze iz grada prema Livnu pa će me tamo netko primijetiti. Odvezao me je do benzinske crpke izvan grada.

Tamo mi staje jedna djevojka, mlada profesorica, koja je kod

Page 73: Jesu Li Cuda Moguca

72

p. Smiljana bila u molitvenoj dok je studirala u Zagrebu. Na poticaj Duha Svetoga vratila se u Tomislavgrad, u rodni kraj, i kaže da je sve s Isusom dijelila, i kad nešto nije imala, bilo je po Njegovoj providnosti. Sama je svoju mamu uvela u obnovu, a ona sad u Njemačkoj, slijedi sve što joj je dostupno i u postu i molitvi provodi dane. Kako je sad ostala sama i ne zna još nikoga, kaže mi da se malo počela prazniti pa i sumnjati u svoj dar jezika. Kažem joj da ćemo se sad dok vozi malo pomoliti u tom molitvenom daru jezika. Dok smo molile osjetila se ljepota Božje prisutnosti. Pitam je gdje je dobila taj dar. Reče mi na De Grandisovom seminaru. Kažem joj da bude mirna i bezbrižna jer, da ga je dobila na nekoj spirituističkoj seansi, onda bi imala razloga sumnjati. Ostavljam joj broj za kontakt, a ona me odluči odvesti u Livno, u samostan na Žabljaku, gdje nas je lijepo primila i počastila sestra Salutarija.

11.1. U petak sam stigla u Livno. Ručala sam, iako sam u jutro sve odbila radi posta. Kako me još uvijek muči prehlada, sad sam uzela ručak i pošla da se bar pola sata odmorim kako bih bila svježa u 16 h kad počinjem s programom.

Tražila sam svećenika za sv. misu i za ispovijed. Došao je don Mladen, starac pun Duha Svetoga. Njega sam upoznala kod vlč. Sudca na seminaru. Ja se ispovijedam da budem što čišći kanal za milost. I zaista već prvi dan Gospodin se silno slavio. Navečer sam imala osobne razgovore koji su prelazili u molitvu za konkretnu potrebu pojedine osobe. Ovu duhovnu obnovu organizira s. Milosrdnica Lovrina, legenda Livna, godinama radi u bolnici, za sve ima milosrđa i sve sabire i duhovno podiže. Poslužuju nas sestre Malog Isusa, a ja Kći Božje ljubavi naviještam Božju ljubav i molim da ta ljubav uđe u srca i bude vidljiva. Što je Crkva predivna! Svatko daje svoj dio, a nitko nikog ne potiskuje i ne guši. Za sve ima mjesta u tom Božjem mozaiku.

Žao mi je da se to nije snimalo. Nikada tako o ljubavi i daru ljubavi nisam govorila. I sad da ju ponovim, ne bih tako smisleno mogla govoriti. Uvijek molim Isusa da me upotrijebi da ja kažem ono što bi On rekao ljudima. Isus zna što i gdje treba reći. Držala sam susrete i prije i poslije podne.

Page 74: Jesu Li Cuda Moguca

73

Svećenik se lijepo uklopio u program. Jednom prilikom je nekima rekao: „Sestra je to tako dobro vodila da su se čule životne ispovijedi koje ljudi nikad nisu mogli ispovjediti“. Zadnju večer bilo je toliko naroda da ni sve rezervne stolice nisu bile dovoljne. Ljudi su satima stajali nepomični. Sve nas je svećenik pričestio presvetom Krvlju i Tijelom, a na kraju svi koji su željeli mogli su prići da prime sakrament pomazanja za ozdravljenje duše i tijela. Mnogi su počivali u Duhu, dok su drugi oduševljeno slavili Boga najljepšim pjesmama. Aleluja - slava Ti i hvala, dragi Isuse! Čuvaj sve one koje si mi dao. Tvoji su, meni si ih samo nakratko posudio.

U ovoj kući, samostanu, bilo je zaista predivno. Imala sam i svoj apartman. U njegovoj toplini i moja se prehlada povukla, kao da je nije ni bilo.

14.1. Ponedjeljak je. Ustajem ranije i molim jer mi je otići u jednu firmu da se pomolim prije doručka. Vraćamo se na doručak u 8 h. Ostavljam sestrama bombonjeru i kave što su mi ljudi donijeli. A sad dolaze po mene oni koji su htjeli sa mnom razgovarati i odvezu me do Kupresa. Molim ih da se svratimo na grob pokojnog fra Ive Radmana. Izlazim iz auta i sama idem na grob. Dok sam molila, osjetila sam jaku silu Božjeg Duha pomazanja.

Idem na Radio Kupres i snimam tri emisije. Mogli bismo i još da nam je bilo vremena, jer je spikerica M. osoba jako otvorena Isusu. Svima u studiju ostavljam citate iz Biblije. Sama se spikerica nudi da me odveze do Bugojna. U međuvremenu je došla jedna osoba kojoj je poginula kći i sva je još u boli za djetetom. Gospodin ju podiže po molitvi, i mi krećemo, ali u Bugojnu treba puno čekati pa me vozi u D. Vakuf.

Na izlazu iz D. Vakufa za Travnik čekam dosta dugo i najednom dolazi autobus Jelinak iz Usore koji ide iz Hrvatske. (Sad nisam imala DVD da im dam, šalim se) . Dajem 5 KM. Stižem u Travnik i izlazim pred stanicom s još dva čovjeka iz Zadra koji idu negdje na sprovod. Kažem im da zajedno uzmemo taksi. Plaćam 2 KM.

Moja mi je Janje spremila ručak i ugrijala sobu što me je oduševilo i oraspoložilo od te divne male žene s mnogo ljudske ljubavi. Malo se

Page 75: Jesu Li Cuda Moguca

74

odmaram i idem u Katolički da počnemo krunicu, a zatim časoslov pa sv. misa i na kraju karizmatska molitva do 21 h kad se zatvara centar. Zaista je bila radost ponovno se sresti nakon 3 tjedna sa svojima koji te prate u molitvi i na misijskim turnejama. Prenosim radosne vijesti i potičem ih da bi se i sami trebali spremati da i netko od njih pođe jednog dana u misiju. Crkva sve više očekuje veće aktivnosti od laika.

24.1. Posjetili su me profesori s jednog našeg sveučilišta. Nikada nisam mogla ni pomisliti da ću im ja nešto pomoći, ali kad smo s Isusom sve je moguće. I do sada sam im ponešto pomogla jer imaju prekrasne ideje u planu realizacije. Obavijestila sam Radio mir Međugorje da ih iskoriste za svoje programe dok su dolje kao i Herceg -Bosnu, i radio Kupres i TV Oskar C.

Na kraju me Luka pita kako ću u Kakanj. Kažem mu da bi trebalo otići po knjige u tiskaru pa da me prebaci, ako je u mogućnosti. „Jako rado“, kaže mi, „jer nam je to šansa da se ispričamo i još štošta isplaniramo.“ Tako se ja vraćam u kuću iz velike misije s još mnogo više knjiga. Htjela sam mu dati nešto novca za gorivo, ali on odbija. Dala sam mu neke poklone koje sam dobila na misiji.

Kad sam sve račune složila, vidjela sam da sam obavila svu misiju i vratila se s 12 KM troška. Pa to može samo dragi Bog tako namjestiti i njegova očinska providnost. Neka mu je čast i Slava – ALELUJA!

OPIS MISIJE OD GOLE DO tRAvNIKA

13.2. Pozvana sam na molitveni susret u Goli. Zanimljivo, kad sam prvi put došla u Golu, župnik nije znao sigurno što bi s ovom sestrom napravio. Ipak je već prvi susret bio silan u milosti. Gospodin se proslavio! A sad me je župnik presretan dočekao. Bila je sveta misa pa iza mise navještaj Božje Riječi i molitva s pjesmom. Prije mjesec dana jedna me je baka nazvala da zahvali dragom Isusu i meni da ju od zadnjeg našeg susreta nikada više nisu noge zaboljele. Bila je i sada velika milost nad nama svima. S molitve su svi odlazili presretni. Ostala je jedna manja grupa, njih petnaestak, s kojima sam još molila za darove, a posebno za molitveni dar jezika. Na kraju su mi rekli da će me posjetiti u Travniku kad budu išli u Međugorje. Vratili su me

Page 76: Jesu Li Cuda Moguca

75

kasno u Virje i moja me je kuća čekala otvorena (zanimljivo da ima i danas područja gdje se kuće ne moraju zaključavati).

15.2. Petak je u Virju. Župnik i ja imali smo susret s krizmanicima od dvije grupe, jedna od dječaka, druga od djevojčica. Malo smo ih izazvali pitanjima, tako da je susret protekao baš kakao bi se samo i poželjeti moglo. Na pitanje: „Što je najvažnije u našem životu?“ Biblija kaže: „Biti poslušan Božjem glasu.“ Biti prijatelj s Isusom i s njim sve dijeliti. Pokazala sam im primjerom iz života kako je lijepo biti s Isusom i na konju u planinama Kosova, u zrakoplovu, kao i na brodu, pa i ispod zemlje u podzemnoj željeznici po Europi, gdje sam sve putovala, svugdje smo s Isusom sretni, mirni i bez straha. Pozvala sam ih da se predaju Isusu i molila da ih Duh Sveti ispuni i dadne im novo srce.

Idem na križni put, pa stiže Sanja poslije posla po mene i idemo u župu Močile u crkvu sv. Leopolda gdje se inače sastaje molitvena zajednica. Nalazimo ih u pjesmi uz malo grijanja jer je vani velika hladnoća. Većina mi ih je još od prije poznata, ali ima i novih lica. Divna je molitvena atmosfera u radosti Božje prisutnosti. Na kraju sam se još pomolila za svakog pojedinačno.

16.2. Subota je prijepodne. Sa Sanjom su privatni posjeti, a poslijepodne susret s prvopričesnicima. Bilo je prekrasno i djeca su otišla vesela, radosna i razdragana. Ivana me je potom uzela na Radio Đurđevac, tako sam imala priliku i preko radija Isusa navještati.

Zatim posjet bolesnoj curici od 5 godina koja na koljenima hoda po kući i na stalno je priključena na bocu s kisikom. Koja patnja u toj obitelji, ali i silna radost kao nigdje jer je žena prihvatila svoj križ i nosi ga snagom Božjom. Navečer smo posjetili obitelj kojoj je sin poginuo u 23. godini. Još jedna večer u razgovoru i u molitvi.

17.2. Nedjelja je. Nastupam u Virju pod obje svete mise. Prijepodne i do ručka još jedan je susret s jednom grupicom starijih ljudi koju su se sabrali u jednu kuću kako bih ih srela i molila s njima. Kad sam završila susret sa svakim ponaosob, dolazi mi poruka da dođem kući jer je već župnik došao u kuću na ručak. Ljudi su me obdarili svim i svačim. Donijela sam sve to u kuću gdje sam boravila da

Page 77: Jesu Li Cuda Moguca

76

i ta kuća ima blagoslov od moje misije, jer ja to ionako ne mogu nositi, pogotovo što moram ponijeti molitvenike - časoslove za Travnik.

Pola sata odmaram, pa u crkvu na križni put, pa na sv. misu i na kraju na naš molitveni susret. Došli su i svirači i pjevači s gitarama. Svečana sveta misa bila je s najnovijim pjesmama na čemu sam im zahvalila. Susret je tekao u silnoj milosti i na kraju molimo i ja i župnik pojedinačno za sve. - Aleluja!

Kad sam spomenula da sutra trebam biti u Travniku i voditi molitveni susret, ponudio mi se bračni par da me voze direktno u Travnik. U prošlom našem susretu dobili su veliku milost. Pitam ih znaju li oni gdje je Travnik. „Ja sam Vam u drugoj zemlji“, kažem im, ali kad sam vidjela njihovu upornost i želju da se putom ispričaju, prihvaćam njihovu ponudu zahvalna Bogu koji me očito nagrađuje za moju lijepo obavljenu misiju.

18.2. Ujutro krećemo preko Zagreba jer ja moram uzeti Časoslove - molitvenike. I za šest sati vožnje stižemo u Travnik gdje su ručali i odmorili jedan sat, zatim krenuli nazad da bi se za pet sati javili iz svoga doma u Virju. Naš Bog je silan Bog!

Puna radosti i oduševljenja vodila sam susret u Travniku tako da su svi to osjetili. I oni su bili podignuti Božjom milošću. Sutradan dolazi po mene jedna osoba i vodi me svojoj psihički slomljenoj sestri, a ja je molim za još dva teška bolesnika. Ona me dovodi ravno u Kakanj. Tako sam za kratko, ali slatko ponovno u svojoj zajednici kojoj trnutno pripadam. Dok se kuća renovira u Travniku lijep je osjećaj imati svoj privremeni dom u samostanu.

MOJE NAJtEžE PUtOvANJE

Evo sjetih se jedne situacije s putovanja, paklene situacije. Jedne godine uzela sam svoj odmor s nakanom da ga provedem u Beču zbog jezika i da služim kod starih i bolesnih sestara u Breitenfurtu. U Beču je i kuća Matica gdje je kolijevka naše Družbe. Bilo je predivno naći se na tim stazama pa i u kućama koje su u samom početku čudesno nicale, kad se Družba širila i dospjela i do naše Bosne u Sarajevo.

Page 78: Jesu Li Cuda Moguca

77

U Breitenfurtu je i grob majke Utemeljiteljice gdje sam često molila kao i na groblju gdje su mnoge sestre pokopane. Taj dan, kad sam se trebala vratiti, bila sam na sv. misi i sve su sestre molile meni za sretan put. Čim sam ušla u vlak, osjetila sam neku stranu silu, vidjela sam neke pomalo čudne ljude po vlaku. Tu je i jedan bračni par s kojim stupam u razgovor. Jedan nabusit čovjek se ubacuje u naš razgovor, ali ga ja ignoriram ne ulazeći s njim u komunikaciju. Čujem kako priča da se bavi parapsihologijom. Kao mlada sestra nisam pojma imala što je to, ali sam pretpostavljala da to nije nešto dobro ni poželjno. Dok s drugima razgovara, stalno nešto na moj račun nabacuje. Moj sugovornik mu reče da me pusti na miru, a on tada poče i njega provocirati. Ja mu dajem na znanje da imam jaku zaštitu jer sam se pričestila u Beču. Mislim se; Isuse, Ti me nećeš pustiti da neprijatelj likuje nada mnom. Pita jednog mladića koju će curu da mu privuče. I zaista on se usmjeri svojim rukama i svojim pogledom prema jednoj djevojci koja kao po nekoj komandi pristupi mladiću. Vidi da mu ne pali kod mene pa je već nervozan i bijesan kao pas na lancu. Užasna je situacija, kao u paklu. Ja sam ipak mirna i sigurna uz Isusa kome su me moje sestre predale. U Beogradu bračni par izlazi i ja im pomažem prenijeti stvari. Dok sam im pomagala preda mnom se nađe kondukter i ja ga pitam ima li gdje drugdje kakvo slobodno mjesto jer mi je ovdje užasno. Pomože mi čovjek ponijeti stvari i smjesti me u kupe u kome je spavao jedan mali Albanac. Sjednem na klupu i u miru, te zaspim i ja. Sretna dođem do Niša. U Nišu se mislim kud ću u noć na Kosovo, koga buditi. Pitam za crkvu i nađem u njoj par sestara. Bila je Mala Gospa i večernja sv. misa. Kad sam ušla u Crkvu, uz onu pjesmu i molitvu opet sam se osjećala kao u raju zemaljskom. Prespavam i nastavljam put u svoju misiju. I tu se pokazala ona Isusova - dobit ćeš stostruko… To je bio jedan jedini put u mom životu sa takvom neugodnošću na putovanju. Inače ne bih nikad mogla opisati sve prekrasne doživljaje s puta, gdje se milost na veliko očitovala.

Page 79: Jesu Li Cuda Moguca

78

PUt NA KOSOvO I ALBANIJU DA PODIJELIM 8.000 tISUĆA KNJIGA

Kako su knjige izišle na albanskom jeziku, trebala sam ići podijeliti ih. Budući da ja nemam kola niti želim nekoga opterećivati da me vozi, stavljam se u potpunu Božju providnost.

Dana 25.10. 2010. godine izlazim iz kuće u 5 sati. Molim Miru da me sa stvarima odveze do crkve gdje sam obećala primiti još jednu osobu prije puta i prije krunice. Poslije sv. mise imam molitveni susret u župi. Svima se preporučujem u molitve za sretan mi put i uspješnu misiju. Susret je bio dirljiv i prekrasan, Isus se proslavio! Hvala mu i slava! Kako je bračni par iz Kreševa bio na molitvi, oni su me odvezli do Sarajeva odakle imam autobus u 22 sata za Prizren. Na granici je izvršen detaljan pregled. Svi prolazimo bez problema.

U Novom Pazaru nastavljamo put istim autobusom, samo su se međusobno smijenili vozači. Stižemo u Prištinu oko 7 h i kupujem burek da se malo okrijepim i nastavljamo put do Prizrena. Tu u firmi u Prizrenu uzimam knjige i prevoze ih kolima od firme u katoličku crkvu, ostavljam ih za sjemenište i župu kao i za kuće časnih sestara i Isusovačku gimnaziju.

Svraćam ponovo u firmu, uzimam nove knjige i busom idem za Binać. Javim se s. Miroljubi i molim je da netko iziđe preda me jer je kiša i malo sniježi. Sestra mi javlja da će me njihov radnik, koji je išao za Gnjilane, pokupiti u Klokotu. To me je obradovalo, shvaćajući kako je dragi Bog posložio da ne mora nitko radi mene izaći na put nego me usput vozi u Binać. U Binaću se upravo držala sv. misa. Poslije mise sastajem se s nekim poznanicima. Posebno mi je drago bilo vidjeti i pozdraviti Alijinu ženu iz Dunava koja ima 9 djece. Dajem im svakome po jednu knjigu. Zatim idem na groblje pokojnim sestrama Otiliji i Mirjani, idem sa s. Melanijom. Putom mi pokazuje novu kuću rodbine s. Lujeze. Pozdravljam nevjestu pred kućom i ostavljam joj par knjiga. Nemam vremena svratiti joj, iako me žena srdačno zove. Nastavljamo put prema groblju prisjećajući se nekih naših uspomena. Pomolimo se na groblju i ja u svojoj molitvi svoju misiju preporučujem pokojnoj s.

Page 80: Jesu Li Cuda Moguca

79

Otiliji. U povratku srećemo jednu Srpkinju kojoj dajem jednu knjižicu molitve na ćirilici jer sam ponijela i nekoliko takvih primjeraka. Žena mi toplo zahvali. Pozdravljam sve sestre. Večeravam, pa nakon molitve odlazim na počinak. Bilo je lijepo doći opet na mjesto za koje te vežu mnoge uspomene, naime, kud god sam išla, ako se nisam mogla vratiti u Dunav, onda mi je Binać bio sigurno utočište. Ostavljam knjige za Stublu, Letnicu i Uroševac. Nešto knjiga ostavljam sestrama, a 40 malih knjižica ostavljam župniku za grupu mladih. Kasnije sam mu poslala još 50 knjiga. Odvajam knjige za Gnjilane, za Centar salezijanaca i za ljaramane. S dvjema sam ženama u kontaktu pa sam i njima dala nešto knjiga da podijele poznanicima iz Dunava. Taj Centar sam željela vidjeti jer je pokojni monsinjor Prela planirao tamo u bolnici zaposliti koju sestru kako bi imao razloga izgraditi tu bar jednu kapelicu u kojoj bi se održavala sv. misa, jer u tom gradu Gnjilanu ničega nije bilo katoličkoga. Bogu Hvala za taj dar. Tamo nalazim svoje prijatelje iz Albanije, don Dominika i don Ornesta, koji me pozivaju da održim seminar za ljaramane i druge. Mislim se kako bih i trebala odvojiti malo vremena za taj narod koji me poznaje, da ga posjetim i da ga povežem sa salezijanskim centrom.

Posjećujem Fadila iz Dunava i Muzafer. Kod Manuše sam samo nakratko ušla da joj pozdravim muža i sinove. Oni me odvoze na autobusnu stanicu, idem za Uroševac gdje sam htjela posjetiti Fazu, ženu koja nam je godinama mijesila kruh, pekla ga i donosila nam ga. Mene je osam godina ona kruhom hranila. Sad joj je umro sin s 42 godine. Uzimam taksi za 2 eura da me vozi do nje. Tu nalazim dvije nevjeste. Starija je s troje djece, a muž joj je u Iraku na radu. Mlađa je s dvoje djece. Muž joj je umro. Velika joj je žalost u kući. Večeram kod njih. Pošto je već bilo kasno, ostajem kod njih prespavati. Na kraju smo se spontano pomolile Bogu. Kroz molitvu su svi bili podignuti i očito rasterećeni. Bogu Hvala koji nam daje svoju milost. Ujutro sam otišla svojim sestrama i pozdravila župnika koji me je odveo do katolika Dunavćana, naših prvih susjeda. Ostavljam im knjige i odlazim, a župnik me poziva da održim seminar na njegovoj župi. Idem za Prizren pa me iz tiskare otpremaju na bus za Prištinu. Tu uzimam taksi do biskupije za 2 i pol eura. Put je bio razrovan pa smo morali dosta daleko ostaviti knjige i prenositi ih na rukama. Sreća je

Page 81: Jesu Li Cuda Moguca

80

da smo usput primili jednog mladića i ne sluteći da će mi pomoći kod prenošenja knjiga. Dočekala me jedna jako draga i prijatna sestra. Kad sam unijela knjige, odmah sam ih razvrstala na one što su za salezijance, što su za župu i sestre Svetoga Križa, što su za molitvenu zajednicu, a druge sam ostavila za biskupiju i za okolne župe kojima sam se javila porukama. Javio mi se župnik iz Mitrovice don Paško, pa smo malo popričali na telefon jer do njega nisam mogla otići.

Večeravam sa sestrama i svećenicima, a biskup je negdje odsutan. Dobivam sobu s tušem, što mi je vrlo važno, jer gdje god dođem, hladno je i bez grijanja, osim u Binaću i Doblibari. Budim se u noći i imam bdijenje. Presretna sam zbog katedrale u Prištini jer je dosada taj veliki grad imao samo jednu crkvicu. Kod doručka atmosfera je prekrasna u kući između svećenika, biskupa i sestara. Baš se vidi i osjeti Božja prisutnost. Molim Preuzvišenoga da me blagoslovi u ovoj misiji što je rado učinio i da mi napiše potvrdu da su knjige za Albaniju dar Crkvi albanskoj, to je tajnik po njegovom nalogu i uradio. Ostale knjige uzimam za Đakovicu, Zlokućane, Peć i okolne župe.

U Đakovici me dočekao fra Mijo s džipom. Zahvaljujem vozačima i ostavljam im po knjigu za uspomenu. Prenosimo sve knjige do džipa i u samostan baš za ručak. Poslije ručka fra Mijo me odvezao do Doblibare, do naših sestara. Tamo sam stigla na sv. misu na kojoj je bilo dosta svijeta, posebno mladih. Njima sam podijelila oko 5o knjižica. Večerala sam sa sestrama. Kod njih sam i prespavala. Tu je jedna sestra koja se godinama liječi od raka. Usprkos bolesti bori se i radi kuhajući za sestre i svećenika. Jedna mlada sestra zadužena je za vrtić, a s. Franciska za katehizaciju i sviranje. Ujutro me župnik, idući negdje u posjet, usput povezao do glavne ceste. Čekajući nešto na putu, na moju veliku sreću nailazi onaj isti autobus i vozač koji me je jučer vozio za Đakovicu. Sada me opet povezao jedan dio puta. Ne uzima mi ništa za vožnju jer je privatnik, a ja mu zauzvrat darujem još jednu knjigu. Silazim pred mostom za Klinu i idem preko mosta pješice s koferom punim knjiga.

Na drugoj strani mi staje čovjek i vozi me do Potrča. Tu su sad sestre Sv. Filipa Nerija. Kako ih nije bilo kod kuće, dok se vrate, pošla sam kod susjeda čija je kuća nekada bila puna života i djece. Sada

Page 82: Jesu Li Cuda Moguca

81

je u njoj samo par starih osoba, ostali su u Švicarskoj. Ostavljam im nešto knjiga. Stižu i sestre pa im dajem knjige i idem na cestu s koferom krećući se prema filijali Dugujevo misleći da će me netko usput pokupiti. Nakon dosta dugog i napornog hodanja, stiže me jedan čovjek s traktorom i ponudi mi se odvesti me na mjesto gdje se trebam naći. Izlazim iz kabine velikog traktora pred najljepšom kućom u tom kraju. Bijaše to kuća moje Hercegovke, kod koje sam nekada držala molitvene susrete. Bile smo presretne da se opet vidimo. Molitvom smo završile svoj susret. Ostavljam joj knjige za sve poznanike i sve koji dolaze na molitvu krunice u filijalnoj crkvi. Tu sam nešto ručala i njen me unuk odvezao do ceste, dalje nije smio jer nema položen vozački ispit. Tako se sada opet nađoh na putu čekajući kakav prijevoz. Napokon stade jedan traktor, a za njim i autobus. Kad sam krenula prema autobusu, skoči čovjek s traktora, uze mi kofer iz ruke i unese ga u autobus. Bio je to jedan od prijašnjih mojih susjeda. Hvala mu na ovoj lijepoj gesti. Stižem do Glavičice. S koferom i knjigama po makadamu idem do crkve prolazeći pored naše kuće. Nekada sam u njoj živjela, radila kao kuharica nekih dva do tri sata dnevno, a ostali dio dana koristila da stavim u svoj laptop sve knjige koje sam imala prevedene na albanski jezik. Tamo sam dobila suradnike koji su mi pomogli i počela objavljivati knjige na albanskom jeziku. Tako je kroz biblioteku „Burimi i jetes“ do sada izišlo 15 knjiga. A svega dosada tiskano je i podijeljeno 50.000. Tako sam zahvaljivala Bogu za kuhinju, jer da sam bila u ambulanti, ne bih se mogla toliko posvetiti literaturi. Što je jako važno za tamošnji pastoral gdje je nedostojala takva duhovna literatura. Kuća je sada prazna i sva je u raspadu, žalosno ju je vidjeti. Idem na župu. Nema župnika. Javlja mi se na mobitel i kaže mi da mu knjige ostavim u crkvi. Idem kod susjeda gdje nalazim mladu nevjestu s dvoje djece. Bila je jako draga. Pozvala je i drugu susjedu pa smo se utroje malo ispričale i pomolile. Ostavljam im knjige i idem opet na cestu. Opet vučem kofer, ali je sad puno lakši. Jedan sam ga dio puta morala i nositi zbog blata na putu. Naišao je jedan momak i pomogao mi. Bila sam mu zahvalna i poklonila mu jednu knjigu za uspomenu kad je pomogao sestri na putu.

Idem u Peć. Autobus za Prizren tek je u 17 i 30. Jedna osoba mi kaže da ima autobus do Đakovice. Taj mi bolje odgovara. U busu

Page 83: Jesu Li Cuda Moguca

82

je pjesma s narodnim melosom. Pohvalim konduktera za tako lijepu glazbu. Stižem u Prizren. Šef firme me čeka. Sa svim knjigama kombijem idemo na stanicu. Prilazim kontroloru stanice i pitam ga za vezu do Albanije. On mi kaže da je u 18 sati otišao jedan autobus iz stanice, ali da ima i onih koji ne ulaze u stanicu, pa da pitam Kosovo piceriju je li oni znaju kad ima sljedeći autobus. U njoj mi rekoše da u 19 sati ide jedan autobus za Tiranu. Dok sam sjedila u kombiju, razgovarajući s direktorom i čekajući autobus, prilazi mi kondukter i govori mi da s knjigama neću moći prijeći granicu. Kažem mu da ne brine jer sam ja već ranije s knjigama prelazila na drugu stranu. A ako me kojim slučajem ne puste, kažem mu, da ću ja ostati, a on autobusom neka nastavi dalje. Vozač je bio ljubazniji i bez primjedbi je pomogao meni i direktoru prenijeti u autobus 3500 knjiga.

Molim za pomoć u molitvi, tim više jer mi je i jedan svećenik, prije par dana također rekao da je nemoguće s knjigama preko granice. Ja mu kažem da ja nikad nisam imala problema. A i zašto bih. Svi radimo dobrovoljno, nikome se ne plaća, a knjige dijelimo besplatno po Kosovu i Albaniji. Na granici pokažem list iz Biskupije i potvrdu da su knjige dar za Albansku crkvu. Carinik je otvorio jedan paket i uvjerio se da su tu vjerske knjige i pustio me da idem dalje. Dala sam mu po jednu knjigu za uspomenu, kad je sestra prešla s knjigama preko granice.

Vozim se suvremenim autoputem i za 3 sata i 15 minuta bila sam u Laću. Kartu sam platila 11 eura, a tamo se za stvari ne plaća. Nekad se do tamo putovalo i po cijelu noć. Putom sam htjela uspostaviti vezu s nekim tko bi izišao pred mene u Laću. Nisam uspjela, jer je s. Jeronima bila u Africi. Dobivam stražara Gjona i on mi daje broj mobitela s. Valentine. Ona i s. Vida džipom izlaze preda me. Bile su u strahu hoće li im kola izdržati pod ovolikim teretom knjiga. Sad, kad smo sve pakete unijele u kuću, shvaćam da mi je kofer ostao u busu. Što sada, ne znam ni firmu autobusa. Ipak ne paničim. Molim sestru za rublje i četkicu za zube, jer sam se sva zaprašila unoseći pakete prvo u džip, a zatim u kuću. Morala sam sve oprati, a kako se preko noći nije stiglo do kraja osušiti sad sam malo fenom osušila gornju haljinu jer nisam imala drugu. U 9 sati idem na sv misu. Mnogi me poznaju i pozdravljaju. Lijepo je bilo ponovo vidjeti sve te drage

Page 84: Jesu Li Cuda Moguca

83

osobe. Poslije mise idem na cestu raspitati se o firmi autobusa u kojem mi je ostao kofer. Sa mnom je pošao i jedan mladić. Čekamo prijevoz i u jednom času nailazi moja poznanica, profesorica Izota sa suprugom. Oni nas uzimaju do autoputa, presretni što se vidimo. Pozdravljam Arisu, njihovu kćer, koja se kod mene krstila, a sada u Italiji studira psihologiju. Izlazimo iz auta kod nekog dućana, gdje prolazi i staje autobus za Kosovo.

Tu saznajemo da je autobus kojim sam došla u vlasništvu jedne autoprijevozničke firme s Kosova. Šaljem poruku svome suradniku Gjonu u Prištinu i on dolazi u kontakt s vozačem koji se oko 6 sati navečer vraća nazad na Kosovo. S prijateljem dolazim nešto prije 6 sati. Već je mrak. Stiže autobus i moj kofer u njemu. Ljudi su presretni što mi ga mogu vratiti. Idući kući prijatelj mi priča da mu je sestra psihički slomljena. Predlažem mu da je odmah posjetimo, a on se boji njene negativne reakcije. Hrabrim ga da se ne brine. I tako idem u njegovu obitelj. Otac je na poslu, a majka i kći su bile u kući. Razgovaramo i molimo se. Ja odlazim, a oni ostaju podignuti molitvom. Dajem im knjige da mole i čitaju.

Sutradan je ponedjeljak, 1.11. Idem za Tiranu s punim koferom i s dvije torbe. Torbe mi nosi stražar, a ja vozim kofer. S. Superiora mi daje 500 leka za put. Kombi me ostavlja daleko od katedrale, pa čekam autobus koji plaćam 30 leka. Ne znam gdje ću sići, ali mi jedan gospodin, koji mi je pomogao da uđem s torbama i koferom u autobus, kaže da i on ide do katedrale. Pomože mi iznijeti stvari iz autobusa i donijeti ih do katedrale. Tu iziđe jedan svećenik koji preuze stvari od čovjeka koji bijaše arhitekta iz Skadra. Pozdravim se s njim i zahvalim mu se jednom knjigom koju mu dadoh na dar.

Izlazi s. Nikolina kojoj sam poslala poruku da dolazim. Unosimo knjige u kuću i idemo na sv. misu pa zatim na ručak. Ostavljam knjige za južnu Biskupiju i za neke kuće u Tirani. Pozdravljam nadbiskupa koji je imao nekoga na ručku. Sestra me ispraća i ja idem autobusom do stajališta kombija za Lać. Plaćam 200 leka do Laća. Stižem kući pred početak sv. mise. Nakon sv. mise dolazi moj prijatelj, mladić koji bi želio biti svećenik. Jednim kombijem vozimo knjige u Gursu. Prvo idemo kod sestara. Sretnem sestru rodom iz Laća koja je u moje

Page 85: Jesu Li Cuda Moguca

84

vrijeme išla u Italiju i koja mi se jako obradovala kao i ja njoj. Idemo pozdraviti župnika koji je bio oduševljen knjigama. On nas svojim kolima vraća nazad u Lać.

U utorak poslije molitve i doručka idem s koferom knjiga u svetište sv. Ante da ih jedan dio ostavim za biskupiju Ležu. Netko bi ih odatle trebao dostaviti kancelaru p. Flaviju koji će ih podijeliti po župama. Misa je u 9 sati, predvodi je fra Sokol s kojim sam odavno počela surađivati, U Laću smo osnovali grupu „Mladi“. Lijepo vodi narod kroz Riječ i molitvu. Mene je molio da imam molitvenu vjernika. Kako je bio Dušni dan, sve su se sestre razišle po grobljima. Svećenik me je srdačno s oltara pozdravio. Neki su me ljudi poznali i počeli mi prilaziti. Među njima bijaše i zamjenik direktora u Sandžaku, inače vjernik katolik. On je imao neke duševne probleme koje djelomično i danas nosi. Dala sam mu po jedan primjerak od svake knjige po kojoj se moli za ozdravljenje. Otišao je zaista presretan. U putu je negdje sreo direktora, koji je musliman, i rekao mu je da sam ja u Laću. Ovaj me je došao posjetiti.

Naime, kad smo stigli u Laću 1992. nikako da se nešto počne. U čežnji da držim vjeronauk, prolazim pored škole i molim Isusa da mi pomogne da dođem među tu djecu. I zaista, jednoga dana tamo sam poslana. Kako tada crkva nije ništa imala u tom mjestu, išla sam u školu zamoliti da mi možda daju jednu prostoriju. U to vrijeme prve četiri godine crkva je u Albaniji uživala potpuno povjerenje.

Tih dana komisija je zatvorila dječji vrtić zbog prevelike vlage u njemu. Direktor mi je pokazao prostor i ja sam bila oduševljena. Još je dodao da će i on sa mnom poći u općinu i zamoliti odgovorne da mi taj prostor ustupe.

Tako sam počela sa svojim radom. Pri popisu je bilo 280 muslimanske i 220 katoličke djece. Tri godine sam tamo u Sanđaku imala velike milosti s djecom. Danas je jedna od djevojčica iz te grupe katoličke djece sestra u našoj Družbi. Jednog dana, kad sam došla pred školu, sva su djeca bila u redu, spremna da nekuda krenu. Pitam ih kuda će. Kažu mi da je direktorov sin dovezen iz Italije u mrtvačkom kovčegu. Naravno da idem i ja na sprovod i uz pokojnika u kući pomolim se klečeći u tišini. Izrazim sućut i kažem im: „Vaš sin živi u

Page 86: Jesu Li Cuda Moguca

85

vječnosti“. Nešto kasnije taj je isti direktor ponudio svoju zemlju za gradnju naše crkve. I kad sam odlazila iz Laća, došao je pozdraviti me i nije krio tugu što odlazim.

Sada, kad smo se ponovno sreli, reče mi kako su im moje riječi bile velika utjeha u teškim momentima života. Kad sam sve pripremila u Laću da krenem za Skadar, nema me tko odvesti do autoputa. Fra Anđelko bi mogao poslije mise, ali tada mi je već kasno. Pred vratima kuće stoji grupa ljudi. Pitam ih ima li tko da bi me odvezao do autoputa. Prvi se ponudi naš susjed s mercedesom. Plašim se da sve stvari ne mogu stati u prtljažnik. Stavi susjed neke i na zadnje sjedište auta i krenusmo. Samo što smo izišli na autoput, zaustavi se jedan mali kamiončić nudeći mi pomoć. Oh, Bože, kako si divan i svetima svojim? Četvorica se smjestiše na zadnja sjedišta a meni ostaviše dva mjesta uz vozača. Finog li gospodina koji bijaše u 66. godini i još radi, a tako je lijepog i zdravog duha. Ponosno mi rekoše da su iz Skadra. Bio je to put pun milosti na kojem smo prepričavali razna Božja djela. Jedan je od njih bio musliman. I on se otvoreno uključio u razgovor. Voze me do dvorišta naše kuće i to do samih vrata. Da lakše iznesemo knjige. Dajem im svakome po jednu knjigu. Odlaze sretni, a ja još sretnija da su sve knjige sad u mojoj kući u Skadru. Odavde ću ih sada moći koferom prevoziti na određena mjesta u gradu. Prošli put to nisam mogla, jer su se ulice po Skadru iskopane obnavljale. Tu su kuće isusovca, salezijanaca, fratara, sestara raznih družbi kao i Majke Terezije, koje imaju 9 kuća po Albaniji. Ulazim u našu kuću pozdravljajući sestre pa i novakinje i magistricu Mariju. Sve mi ih je lijepo i drago vidjeti.

3.11. Srijeda je. Idem na sv. misu u pola 8. Nosim pun kofer knjiga za svećenike, župnika i neke sestre koje ću sresti u katedrali. Dajem po jednu knjigu sakristanu kojega dugo poznam i jednom mladom svećeniku koji vodi neokatekumene, stiže i tajnik, pa i njemu dam jednu. Zadnji dolazi don Simon Lubani. Mi se znamo otprije, jer je dolazio u svetište dok sam bila u Laću. Dajem mu više knjiga da ih može i svojima dati, a od njega tražim blagoslov kao od svećenika mučenika koji je za Isusa trpio. Idem na sv. misu i poslije mise dijelim knjige sestrama koje su iz manjih zajednica, a koje su bile na misi, pa odlazim na Radio Mariju. Sretnem i Don Prenka, dajem mu par

Page 87: Jesu Li Cuda Moguca

86

knjiga i idem dalje. Idem sestrama Majke Terezije, ostavljam knjige za njihovih 8 kuća. Zatim cio dan dijelim knjige po Skadru. Pred večer molim s. Suzanu da me netko preveze do sestara sv. Male Terezije jer je dosta daleko, a s knjigama sam. Bila je to lijepa večer sa sestrama koje poznajem i kandidatkinjama koje tek upoznajem. Kako je s. Luza imala pjevanje s kandidatkinjama i ja idem na pjevanje da malo obnovim albanske pjesme. Zatim s. Lujza i ja ostajemo dugo u noći u razgovoru i na kraju prelazimo u molitvu.

4.11. Četvrtak je. Idem na zajedničku molitvu pa na doručak i krećemo na groblje. Slavi se 20.godišnjica od prve svete mise koja je javno održana u Skadru u Albaniji, poslije pada komunizma.

Kad smo krenule od kuće, nosile smo kofer s mojim stvarčicama i navratile kod fratara da pozdravimo fra Aurelija, a on nas je povezao do groblja.

Na groblju je bilo jako dirljivo, posebno kada je nadbiskup tražio da dignu ruke svi koji su bili na toj prvoj svetoj misi 1991. I bilo ih je mnogo. Naša sestra je vodila zbor koji je lijepo pjevao. Poslije sam pozdravila preuzvišenog Anđela Masafra. Pozdravljam i biskupa Lucijana i tražim mu tekst od one knjižice Križni put, koja je bila prva objavljena u Albaniji od pf. Ivančića.

Poslije mise fra Aurelij nam se ponudio da nas odveze do Grude e Re, što sam rado prihvatila, da vidim i tu našu kuću na sjevernom dijelu Albanije. Pozdravila sam sestre i djecu u vrtiću. Zatim nas fratri pozivaju na ručak, s. Lujza i ja smo to rado prihvatile, to je bilo prekrasno jer smo se sjećale djela koja nam je učinio Gospodin, dok smo bile skupa u Laću u Albaniji. Poslije ručka Superior me vozi do mojih sestara, a s. Lujzu u svetište na radno mjesto i obećava da će me fra Landi odvesti na granicu za Crnu Goru. Sve pripremim, rasporedim knjige i čekam vozača fra Landia, pozdravljam sestre i krećem na put. Kako ga poznam još kao dečkića bilo je jako ugodno prepričavati sjećanja i milosti što smo ih doživjeli. Kad smo stigli na granicu molim pomoć od graničara koji rado pokazuju spremnost. Fra Landi mi pomaže knjige, kofer i dva paketa u jednoj torbi prenijeti

Page 88: Jesu Li Cuda Moguca

87

preko obje granice. Kad smo došli na crnogorsku granicu, pitam za jednog starog oficira koji je nekad služio u Koprivnici i kad sam 1991. prvi puta ušla u Albaniju zrakoplovom iz Mađarske i na povratku prelazila ovu granicu on je pozdravio svoje kulege i nešto im poslao u Koprivnicu što sam ja i uručila. Kažu mi da je još tu u službi i ali sad nije tu. Ja se sjetim da ima još par knjižica koje sam prevela na ćirilicu za srpski narod i izvadim da mu daju. Oni mi kažu da mu i posvetu napišem što sam rado učinila. A onda sam primijetila da bi i oni imali rado takvu jednu knjižicu, pa sam im dala s posvetom u znak zahvalnosti na pažnji i pomoći što sam doživjela na granici u prijelazu. Još ih zamolim da me preporuče nekome tko naiđe kakvim vozilom.

Dok smo fra Landi i ja nosili stvari, jedna žena u uniformi nas je lijepo pozdravila na albanskom s hvaljen Isus i Marija! Ona ide u Tuzi i nudi mi prijevoz. Stiže i neki taksista, i on mi nudi prijevoz. Do Podgorice bi me odvezao za 5 eura i svratio bi u Tuzi da ostavim knjige. Prihvaćam takvu fantastičnu ponudu. Svojoj Albanki se zahvaljujem i dajem joj knjigu za uspomenu. Kad sam sjela, čovjek mi priča da je on od onih Albanaca pravoslavaca iz okolice Skadra koji su davno prebjegli u C. Goru, ali da mu je jako teško i da jedva preživljava. Bio je zaista u deprimiranom stanju. Kažem mu da se pouzda u Boga i da dragi Bog ima blagoslov i za njega i njegovu djecu i da ih neće ostaviti ni bez kruha ni bez ruha, kao što nam je Isus rekao: „Ne brinite se tjeskobno što ćete jesti ni u što ćete se obući, zna vaš Otac da vam sve to treba.“ Onda sam mu rekla da se sve vrijeme dragi Bog i za njega brinuo, jer nikada nije bio ni gladan, ni gol, ni bos. „Da, tako je, sestro!“ prizna mi na kraju i bi podignut. Kaže da još nikoga nije sreo tko bi mu takvo nešto rekao. Ovdje je na djelu ona Isusova: „Dat će vam se što ćete reći“.

U Tuzima sam našla jednu sestru kojoj sam predala knjige za obje biskupije u Crnoj Gori i za fratre, samo nešto ostavljam za salezijance u Podgorici. Taksisti dajem malo više eura nego što smo se pogodili i to od srca jer mi je Gospodin toliko dao da sam malo i trebala. Poklanjam mu još po jedan primjerak od svake vrste knjige. Bio je presretan. U Skadru su mi sestre rekle da će me netko za 30 eura odvesti do Tuzija. A ja nisam trebala više od 5 eura pa sam od sebe u znak zahvalnosti Bogu dala još 3 eura. U Salezijanskom centru tražim don Janeza koji

Page 89: Jesu Li Cuda Moguca

88

me srdačno prima s jednom sestrom franjevkom. Sad je drugi tjedan kako sam na putu. Nakon večere i razgovora, dobivam toplu sobu s tušem. Presretna sam se probudila u noći i napravila bdijenje. Ustajem ranije i molim se, odnosno zahvaljujem se dragom Bogu na svemu što mi je dosada pomogao u ovoj misiji. Don Janez mi reče da će me odvesti na autobus koji polazi u 7 i 40. za Sarajevo.

U Podgorici u petak 5.11. kupujem kartu za 16 eura i ostaje mi još jedan euro i nešto centi, pa pitam prodavača u buregdžinici koliko je burek (tamo je burek i pita sa sirom). Iako petkom postim, ovoga puta sam odlučila da ipak nešto pojedem da mi ne bi bilo zlo na putu, a vode sam imala u bočici. Kad sam izvadila novac, nedostajalo mi je nešto centi, ali mi čovjek dade burek. Kad je tako ljubazan, odlučim mu dati jednu knjižicu pa ga pitam: „Oprostite, jeste li Vi Albanac ili Crnogorac?“ Kaže mi da je pravoslavac Crnogorac. Poklonim mu tu još zadnju knjižicu na ćirilici molitve, uz njegov radostan osmijeh. Ulazim u autobus. Kod vozača stoji ikona Bogorodice. Hvalim Te, moja Gospe!

Vozimo se krivudavim putem po vrhovima brda i planina uz kanjon rijeke Pive. Pogled je prelijep. Strelice pokazuju put prema nekom samostanu, primjerice prema samostanu svete Trojice, samostanu sv. Šćepana itd. Kakav lijep osjećaj hodati po zemlji koja je posvećena presvetom Trojstvu i svecima! Oko 14 sati stižem u istočno Sarajevo. Trebam odatle do stanice koja je u centru grada. Taksi bijaše preskup, oko 15 maraka. Polazim s jednom djevojkom na tramvaj. Saznajem da je s Kosova a u Sarajevu studira medicinu. Nekoć je bila jako bolesna i boraveći par dana u svetištu u Laću potpuno je ozdravila. Za uspomenu i sjećanje dajem joj po jedan primjerak svake knjige koje sam bila sebi ostavila. Rastajemo se kao stare poznanice. Naš Bog je silan Bog!

Nalazim autobus za Travnik koji će krenuti za pola sata. Javljam se u firmu jer me čeka upakirano nešto knjiga, da ih usput podignem. Kad sam izišla na cesti kod raskrižja, bila je noć i neugoda za čekanje nekog prijevoza. U jednom momentu neki auto mi stade. Bili su u njemu ljudi koji su kod mene dolazili na molitvu. Pitaju me imam li kod sebe koju knjižicu molitvi. Kažem im da ih imam u kući. Kad smo

Page 90: Jesu Li Cuda Moguca

89

stigli kući, dajem im knjige koje će ponijeti za mladence u Zagreb i za tatu i mamu tu, u Travnik.

Eto tako je dragi Bog imao misiju do zadnjega i po putu, a ne samo da se dijele knjige, toliko susreta u milosti što i nije moguće opisati što će tek u nebu biti vidljivo - Aleluja! Moj sav trošak prijevoza nije izišao niti 60 eura, a danima na putu i sve knjige dostavljene tamo gdje je trebalo! Tako može samo dragi Bog slagati i providjeti u našim potrebama! Hvala Mu i slava za sve! Svaki puta kad sam trebala dijeliti knjige, bila je neka posebna providnost. Prvi puta sam išla sa s. Franciskom i jednim svećenikom do Skadra. Tamo sam našla sve sestre i svećenike na duhovnoj obnovi, a da ja za to nisam ni znala. Isti dan sam svima podijelila knjige. Drugi puta sam potrefila kad je bila posveta katedrale u Prištini pa sam taj dan svima po Kosovu podijelila i još navečer biskupov vozač džipom se vračao za Albaniju i ja sve knjige prevozim bez novca. Treći puta netko se ponudio da odveze mene i sestru i da vidi te krajeve. Dakle, dragi Bog se ne da nadmašiti; mi malo, a On obilato! Neka Mu je čast, hvala i slava! I kad sam koji puta svoj novac od odmora čuvala računajući da će mi trebati dok budem knjige dijelila po Kosovu i Albaniji. Na kraju sam s ostatkom novca otišla u firmu i naručila knjižice na hrvatskom jeziku i masovno dijelila po domovima i bolnicama.

Page 91: Jesu Li Cuda Moguca

90

POGLAvLJE PEtO

LJEPOtA ISPOvIJEDI

Redovito pristupanje ispovijedi donosi veće poštovanje ovoga sakramenta. Često se pitam zašto ljudi danas ne idu češće na ispovijed kao što su ranije išli. Sigurno nije stoga što bi manje griješili. Nismo li možda izgubili poštovanje prema sakramentu pomirenja jer više ne uočavamo strahotu grijeha? Nije li to možda stoga što ne cijenimo dovoljno Isusovu muku i smrt, koju je za nas podnio? Možda dovoljno ne uočavamo što je za nas podnio? Možda dovoljno ne uočavamo da je za dobivanje Njegova oproštenja potrebno ispovjediti svoje grijehe i osloniti se na Njegovu milost?

Mnogo je lakše težiti za svetošću ako redovito pristupamo Isusu u ovom sakramentu. Velika je duhovna utjeha kada dođemo k svećeniku i čujemo utješne riječi: „Oprošteni su ti grijesi.“ Dok nastojimo izbjegavati grijeh, znamo da nas sakrament pomirenja čisti.

Misleći na to kako se borimo s grijehom, češće se sjetim Isusa na Njegovu kalvarijskom putu. On je više puta pao, ali se opet digao. To je naš poziv: trajno se truditi oko svetosti. Truditi se oko svetosti nastojeći ustati i nastaviti put, makar zbog svoje slabosti opet i opet griješili.

Kao katolici nemamo boljeg načina da očitujemo svoju želju za svetošću nego da dođemo k Isusu moleći Ga da nam oprosti i da nam dade milost da nastavimo put. Po čestom slavljenju pokorničkog slavlja sv. ispovijedi Gospodin je doveo ljude k meni. Oni dolaze k meni i govore mi o svom nutarnjem životu, o moralnim problemima koje imaju.

Jednom me je u misiji čovjek zapitao može li razgovarati sa mnom. Zvat ću ga Ivan, makar to nije njegovo pravo ime. Ivan mi je rekao da je katolik i da ide na misu svake nedjelje, ali da ima ozbiljnih moralnih problema. Bojao se ići na ispovijed. Već deset godina nije išao. Bojao se pristupiti svećeniku, jer je prije deset godina imao neugodno iskustvo u ispovijedi. Iznio mi je brojne pojedinosti svog problema. I tada je zaplakao: „Sestro, ne znam što da činim. Plašim se,

Page 92: Jesu Li Cuda Moguca

91

znam da ću ići u pakao. Činim sve što mogu da bih popravio što sam zgriješio, ali izgleda da nisam u stanju to nadići.“

Saslušala sam ga i ispričala mu o novom obredu pomirenja i kako ja gledam na sakrament. On je rekao: „Ali ne znam kako ići na ispovijed. Već godinama nisam išao.“ Rekla sam mu: „Dobro, Vi ste bili na ispovijedi kod mene, ali ja nisam svećenik i ne mogu Vam dati odrješenje. Ali ono što ste rekli meni, idite i kažite i svećeniku u ispovijedi.“ To mi je dalo shvatiti da mnogi ljudi ne idu na ispovijed samo zato jer su zaboravili kako se ispovjediti, a ne što ne bi željeli poći. Zbog mnogih promjena u katoličkoj Crkvi, ljudi misle da će svećenik promijeniti mišljenje o njima ako dođu tražiti oproštenje grijeha i ne znaju kako to učiniti.

Ivanu sam tada rekla: „Ja ću moliti za Vas Isusa da Vam dade odvažnosti. Sve ću srediti sa svećenikom kojemu ćete ići na ispovijed.“ Grešnik je uhvaćen u mrežu, kao da ju je netko bacio na njega i zatvorio ga u nju. Mreža predstavlja grijeh; čovjek koji može otvoriti mrežu je svećenik kojega Bog upotrebljava da dade opipljivu potvrdu oproštenja i ozdravljenja. Ili, druga slika nam pokazuje čovjeka uz jedan ledenjak kojemu je virio iz vode tek maleni njegov ledeni vrh. Čovjek je pritiskivao ledenjak i konačno ga je uspio gurnuti pod vodu. Otišao je čovjek sretan i zadovoljan. A kada se vraćao, ledenjak je opet virio iz vode. Spoznala sam da je Ivan činio mnoge stvari da bi zadovoljio Bogu za grijehe. Pokušao je dokazati Bogu da Ga ljubi i doista je bio iskren vršeći sve vrste dobrih djela.

Ivan je pokušao posvetiti sebe i nadići vlastitu grešnost bez Božje pomoći. On je teško prihvatio da će mu Isus oprostiti. Nije mogao shvatiti da je Isus došao radi grešnika, a ne radi pravednika. Protumačila sam mu da sakrament pomirenja oprašta počinjene grijehe i daje milost koja osposobljava čovjeka da iskorijeni grešne navike u svom životu. Sjećam se da sam mu rekla kako sam sve manje padala u grijehe, čim sam više primala taj sakrament. Sakrament mi je davao nadu u Božju milost i snagu pred napastima. Tada me je zamolio: „Sestro, vi nađite svećenika, a ja ću ići na ispovijed.“ Poslije deset godina, došao je na ispovijed. Svećenik je bio pun razumijevanja i uveo ga u pravo kajanje i u iskustvo pravog obraćenja.

Page 93: Jesu Li Cuda Moguca

92

Nakon tri mjeseca govorila sam s tim mladim čovjekom. Rekao mi je da sada ide često na ispovijed. I nadodao je. „Znajte, sestro, ja još imam napasti, ali nisam nikada ponovno pao u taj grijeh. Shvatio sam da napast nije grijeh i da mogu doći natrag k Njemu i dobiti snagu da nadvladam grijeh. Hvala Vam što ste me poučili da Isus nije strogi sudac, nego da je pun samilosti i da čeka da me zagrli i primi natrag kao i rasipnog sina.“

Govoreći o grijehu, kajanju i duhovnom rastu moramo shvatiti da sotona ima veoma osjetljivo oružje koje upotrebljava da obeshrabri duše u njihovu traženju Boga. To oružje je osjećaj krivnje. Postoji zdravi osjećaj krivnje. Kada smo učinili nešto grešno i osjećamo se krivima, to je odgovor savjesti. Tako znamo što trebamo ispovjediti i okajati. Ali neki ljudi osjećaju tešku krivnju koja visi nad njihovom savješću, makar su to već ispovjedili. To im oduzima radost Gospodnju i sprječava ih u primanju Gospodnjeg oproštenja na osoban i svjestan način. Ne moći oprostiti sebi – jest oholost.

Na ispovijedi nam Isus oprašta grijehe. To je ljepota našeg dobrog i milosrdnog Boga. Sv. Pavao kaže: „Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5,8). To znači da nas ljubi, makar samo u grijehu. Jedan od mojih omiljenih svetopisanih događaja je onaj o Petru koji kaže Isusu: „Nikada te neću ostaviti“ (usp. Mk 14,29-31). Isus, koji nas dobro poznaje, mogao je reći Petru: „Prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.“ Istina je da je Petar zatajio Gospodina, ali kada je Gospodin pogledao na njega, pokajao se je i gorko plakao zbog svojih grijeha (Mk 14,72). Ali Petar je oprostio sebi. Da to nije učinio, Gospodin mu ne bi bio povjerio službu da vodi braću i da ih sokoli. Razlika između Petra i Jude bila je u sposobnosti da kaže: „Ja sam doista zgriješio i zanijekao svog Učitelja, ali On mi je oprostio.“ Juda nije mogao oprostiti sebi i nije mogao primiti Božje oproštenje.

Ne smijemo dopustiti krivnji da nas zgnječi do zemlje. Ne smije nas dovesti do očaja ili depresije. Moramo ponizno prihvatiti sebe i reći: „Isuse, opet sam zgriješio, molim Te, oprosti mi!“ Zatim ustati i nastaviti put. Prije nekog vremena, kada sam držala duhovnu obnovu u jednoj župi, došao mi je jedan gospodin. Bio je strašno smeten, jer je njegov brak bio u velikoj teškoći. On i njegova žena imali su

Page 94: Jesu Li Cuda Moguca

93

međusobno mnogo teškoća i nisu mogli komunicirati. Situaciju je još više zaplelo i to što je on imao dokaze da mu je žena bila nevjerna. Otišao je bračnom savjetniku koji mu je rekao neka joj dade ultimatum i, ako ne bude išlo, neka zatraži rastavu. Čovjek je rekao da ga je to potreslo, jer nije mogao prihvatiti rastavu kao odgovor na svoj problem, a nije znao što bi činio.

Odvela sam ga u crkvu pred svetohranište. Rekla sam mu da će to biti test njegove vjere, jer katkada trebamo ustrajati u molitvi i posredovati za nekoga. Objasnila sam mu da, kada molimo za druge, Bog može djelovati također i u našim životima i možemo doći do vjere da se i čudesa događaju. Rekla sam mu da je porast vjere plod ustrajne molitve. Poslije toga, on je morao otputovati negdje daleko. Telefonirao mi je da molim za njega. Sve što sam mogla učiniti bilo je da mu kažem: „Molimo i ne odustanimo“.

Rekao mi je: „Ja volim svoju ženu“. Osjećao je u srcu da Gospodin ne želi da on napusti svoju ženu, jer je ženidba bila blagoslovljena u crkvi, jer je bila sakrament. Ali, u isto vrijeme, svi njegovi savjetnici su mu govorili: „Ja bih je napustio“. Svaki put, kada je razgovarao sa mnom, poticala sam ga da ne klone. Govorila sam mu da je Isus rekao da nije ništa nemoguće onome koji vjeruje. Suosjećala sam s njim. Veoma je teško povezati se s nekim koji vas odbacuje, ali se povežite s Isusom. Sve nas Isus ljubi, makar Ga mi uvijek odbacujemo, On nas ne prestaje ljubiti.

Ako vi sami želite ozdraviti svoj brak, vi to ne možete ostvariti. Ali vi možete moliti Isusa da vam dade nadnaravnu snagu. To neće odstraniti patnju i bol odbacivanja, ali ćete dobiti snagu da ustrajete. Jednog dana mi je telefonirao i rekao: „Sestro Svjetlana, želim vam zahvaliti. Bog je uslišao naše molitve.“ Ispričao mi je tada o divnom duhovnom iskustvu koje su imali on i njegova žena. Jedne večeri su njih oboje osjetili Božju prisutnost. Činjenica da je on znao za nevjeru svoje žene bila je zaprekom očitovanja njihove međusobne ljubavi. Ali te večeri Božja ljubav je obnovila njihovu ljubav i oni su se osjećali kao tek vjenčani. Bog ih je preobrazio. Ne samo da je obnovio njihovu ženidbu, nego im je dao darove Duha Svetoga, očitovali su se i plodovi: ljubav, radost, mir, dobrohotnost i drugi... Čovjek je rekao

Page 95: Jesu Li Cuda Moguca

94

da me želi posjetiti. Dogodilo se da sam se nalazila u gradu u kojemu je on živio i rekla sam mu neka dođe. Kada je došao k meni, rekao mi je: „Sestro Svjetlana, nadam se da Vas neću uvrijediti, ali Vi ste mi bili putokaz prema Isusu. Mnogo puta, kada bih išao na posao, osjećao sam se kao da idem na sud za rastavu, misleći: Zašto da živim ovako?Ali svaki put, kada sam s Vama govorio, Vi ste me okrenuli na drugu stranu pokazujući mi na Isusa. Niste me Vi tu doveli, ali ste mi govorili što će Isus učiniti. Danas Vam zahvaljujem jer je to uloga putokaza – on vas naime ne vodi tamo kamo želite ići, ali vam pokazuje smjer kojim trebate ići“.

„Naučio sam dvije pouke iz ovoga“, rekao je on. „Kao prvo; ne mogu nikada smatrati svoj brak kao nešto što se samo po sebi razumije. Ja sam ljubio svoju ženu, ali joj to nikada stvarno nisam rekao. Kao drugo; ne smijem nikada podcijeniti snagu molitve i nadnaravnu pomoć koja po njoj dolazi“.

Drugi slučaj; čovjek se ponudi da će me odvesti kući poslije molitvenog susreta i kaže da ide u selo, da mu je brat bolestan, a da mu je i brak u pitanju, a imaju četvero djece. Sve me je to tako pogodilo da sam odmah odlučila poći s njim. Planinu je prekrio snijeg, borovi se savili pod njim, put – kaldrma vodi do sela. Išli smo sat i pol do tamo, moleći Boga da ljudi ne legnu. Žena nas je srdačno dočekala i muž je izišao ugodno iznenađen. Razgovor bijaše jako otvoren i ugodan s biblijskim citatima koji su bili dani za određeni momenat. Dragi Bog zna potrebe svakog ljubljenog djeteta. Prelazimo u molitvu za abortiranu djecu. Molimo za sve iz obitelji i iz roda da im Isus otkupi svaki njihov grijeh Svojom svetom krvlju, pa da se mognu ponizno ispovjediti. Ponovimo biblijske citate i tako ih ugodno podignute ostavljamo i vraćamo se presretni. Iako sam kasno legla, ustala sam potpuno naspavana.

Po našem odlasku supružnici su cijelu noć ostali u ugodnom razgovoru i nakon nekoliko dana došli su kod mene da ih oboje pripremim za ispovijed. Učinila sam to s najvećim zadovoljstvom.

Page 96: Jesu Li Cuda Moguca

95

POGLAvLJE šEStO

OZDRAvLJAJUĆA SNAGA EUhARIStIJE

Kod Luke (8,40-48) susrećemo ženu kako u mnoštvu traži Isusa, s velikom nadom da će Ga naći. Godinama je bila očajna zbog svog zdravstvenog stanja. Nitko joj nije mogao pomoći. Čula je za Isusa. Povjerovala je. Rekla je sebi: „Ako se samo dotaknem Isusa, znam da ću ozdraviti“. I ta žena se probila u sred toga mnoštva, ispružila ruku i dodirnula Ga. Mnogo ljudi je guralo Isusa, kako kaže Sveto Pismo, jer su Ga svi htjeli vidjeti, pa i dodirnuti. Ali ta žena je mislila samo na jedno. Vjerovala je da će ozdraviti ako Ga dotakne. I dotaknula Ga je i prema evanđeoskom izvješću, Isus se naglo okrenuo i zapitao: „Tko me je to dotaknuo?“

Apostoli kao da su Ga zapitali: „Na što misliš kada kažeš da Te netko dotaknuo? Mnoštvo Te gura i pritišće!“ Ali, Isus je znao da je tu bio netko tko Ga je dotaknuo VJEROM, a ne samo fizički. Netko je tu bio s iščekivanjem i uvjerenjem da će sve dobiti ako dođe k Njemu. Tada je pogledao na ženu i ona je došla naprijed, a On joj reče: „Zbog svoje si vjere ozdravila“.

Kad čitaju ovaj odlomak Pisma, mnogi kažu otprilike ovo: „ Kad bih samo mogao dodirnuti Isusa! Zar ne da bi bilo divno doći u dodir s Isusom“? Ili pak kažu: „O, da sam živio kada je i Isus živio! I da sam mogao doći k Njemu! Doista, dodirnuo bih Ga s vjerom, kao što je učinila i ova žena“!

Mi katolici često zaboravljamo da možemo učiniti mnogo više nego li samo dodirnuti Isusa. U pričesti primamo Tijelo i Krv Njegovu. Gospodin dolazi po snazi zaređenog svećenika i pretvara kruh i vino u svoje Tijelo i Krv. Na Gospodnji poziv „Uzmite i jedite“, primamo Euharistiju i Gospodin nas uzima u svoj posjed. Dakle, mi smo doslovno obuzeti i opsjednuti Isusom.

Naš je narod kroz stoljeća skupo plaćao svoju katoličku vjeru. Ima mnogo činjenica o tome koliko su trpjeli da bi je u progonstvima sačuvali. Za vrijeme teških progonstava svećenici nisu smjeli slaviti

Page 97: Jesu Li Cuda Moguca

96

misu. Morali su se skrivati i u planinama da bi je, katkada, i u tamnim noćima prikazivali, kako po Bosni, tako i po Kosovu.

štO ISUS MOžE UČINItI U SvEtOJ MISI

Tu istinu sam shvatila dok sam prisustvovala misi u svetištu sv. Ante u Albaniji. Služio ju je svećenik koji je preživio sve progone Crkve u Enver Hodžino vrijeme. Mnoštvo siromašnog naroda došlo je na misu. Kao oltar svećeniku je služio stari stol.

U crkvu je donesena jedna mlada djevojka, koja se je opirala i vikala. Sjećam se da sam mislila: „Moj Bože, tu se ne može ništa učiniti. To je težak slučaj. Ako je primaknu oltaru, sve će nam srušiti.“ Srećom, spustili su je na sredini crkve. Prišla sam njenoj sestri i šapnula sam joj: „Ako ima kakve amajlije na sebi, odbaci joj ih“. I sestra je izvadila nekakav smotuljak. Uzela sam ga, prekrižila se i bacila u smeće. Nastavila sam pratiti sv. misu. Divila sam se svećeniku i njegovom miru pri slavljenju svete liturgije.

U njegovom nastupu očitovala se duboka osobna vjera u Isusa i u narod koji je sudjelovao u sv. misi. Kad smo se približili posvećenju, svi su podizali oči klanjajući se Gospodinu. Izgled nazočnih lica me je naveo na misao: „Oni živo vjeruju da je to Isus“. Tog časa sam u dubini srca i sama osjetila: „Dragi Isuse, to si stvarno Ti. To može izgledati i kao kruh i čaša. A u stvari, to si Ti. Samo si Ti mogao izmisliti tako domišljat način da tako postaneš prisutan u svom narodu“.

Pod sv. misom djevojka se smirila i podigla. Počela je sve pratiti, a odlazeći sve nas je pozdravila. Bila je to muslimanka s juga Albanije. Drugi tjedan silazim niz stepenište idući kući, a ona ide u svetište, sva radosna i s križićem na vratu. Kažem joj da joj nisam rekla da nosi križić, jer je muslimanka. A ona će mi: „Sestro, ja sam ovdje ozdravila, i ja sam se zavjetovala nositi križ doživotno.“

Za vrijeme mise svećenik ispruženih ruku moli iznad kruha i vina, zazivajući snagu Duha Svetoga da ih posveti i učini da postanu „Tijelo i Krv“ Isusova. Duh Sveti je sišao, ali naravno, ne samo da učini pretvorbu kruha u Tijelo nego i ono što je svećenik molio za svoj

Page 98: Jesu Li Cuda Moguca

97

narod. Duh Sveti je djevojku potpuno ozdravio!

Kao i žena iz Evanđelja i te osobe s djevojkom (iako inovjerci) došli su Isusu s iščekujućom vjerom. Nisu došli jednostavno gledati što svećenik čini, niti kritički slušati njegovu propovijed ili promatrati njegovo služenje sv. mise. Oni su došli sudjelovati s Isusom u slavlju koje On prinosi svomu Ocu. Postali su dio tog prinosa. Za njih je to bilo živo iskustvo Isusa.

Ostavila sam tu planinu s posve novim shvaćanjem Euharistije. Nije sve u tome da dovedem ljude na sv. misu, nego trebam učiniti da ti ljudi u njoj pobožno sudjeluju i kažu Isusu da Ga ljube. To je važno i to je ono što Isus može i hoće učiniti za sve nas, za čitav svijet. Ne treba Isus nas, nego mi trebamo Isusa. Imam divna iskustva milosti kad sam počela stavljati Euharistiju u središte svojih pouka i kateheza u duhovnim obnovama, po župama i misijama.

vJERA, NE OSJEĆAJI

Počeli su mi dolaziti ljudi i govoriti: „Ništa ne osjećam na misi“. Na to uvijek odgovaram: „Vjera i osjećaji su dvije različite stvari. Nigdje u Božjoj Riječi ne nalazimo da bi Isus rekao: ‘Spasit ćete se po svojim osjećajima’ ili ‘ozdravit ćete po svojim osjećajima’. On je hvalio ljude zbog njihove vjere. A vjerovati znači osloniti se na ono što ne vidimo“. Isus je rekao: „Blaženi koji ne vide, a ipak vjeruju!“

To je nama katolicima veliki izazov. Euharistiju mi ne možemo protumačiti, jer je ona čudo i otajstvo (tajna). Ono što vrijedi nije shvaćanje u glavi nego vjerovanje u srcu. Ne uprisutnjuju Krista u Euharistiji osjećaji, nego snaga Duha Svetoga, po zaređenom svećeniku koji uprisutnjuje za nas Krista u Euharistiji. Isus je tu. Vjerujem da je to dar o kojemu je Isus govorio kod Ivana, u poglavlju 6? Sjetimo se da mnogi od Isusovih učenika i sljedbenika nisu mogli vjerovati Njemu kada je rekao da je za spasenje potrebno da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv.

Lako je bilo prihvatiti Isusa kada je činio čudesa i raznovrsne znakove i znamenja, ali je teško vjerovati kada ne možete shvatiti i

Page 99: Jesu Li Cuda Moguca

98

kada ne možete vidjeti stvari svojim očima. Ali, to je izazov kršćanima. Pozvani smo da vjerujemo da je Isus u Euharistiji i da nas ljubi. Isti izazov, koji je upućen nama, bio je upućen i prvim učenicima. Za njih je to bilo čak i teže. Oni nisu imali ono što mi imamo: spoznaju da je Isus uskrsnuo od mrtvih, svjedočanstvo apostola poslije Duhova, dvije tisuće godina predaje.

Zamislite samo ovaj prizor. Tu je Isus koji stoji u svojoj nešivenoj bijeloj haljini. Kratko govori svim svojim učenicima, nakon što je umnožio kruhove i ribe i gladne ih nahranio. Kaže im da ih ljubi. On je Kruh života. On će im dati Sebe kao jelo, a oni moraju jesti Njegovo tijelo i piti njegovu krv. Predbacuje im da Ga slijede jedino stoga jer ih je čudom nahranio, a ne što je On pravi Kruh koji je sišao s Neba. Màna Mojsijeva nije spašavala ljude. Ona nije davala vječni život, ali Kruh koji će On dati silazi od Oca i daje vječni život. Saopćava im da je On taj Kruh. Opet i opet im naglašava da moraju jesti Njegovo tijelo i piti Njegovu krv.

Tada dolazi čas kada učenici počinju pogledavati jedan drugoga. Teško im je vjerovati što govori. Kako oni mogu jesti Njegovo tijelo i piti Njegovu krv? Kakva je to nauka? To zvuči gotovo strašno. Promatraju Ga s nevjericom, a On im govori da će im predati Sebe kao hranu. Pazite, to je bilo prije uskrsnuća. Oni su živjeli s Isusom dok je bio u svom fizičkom tijelu. Izgledao je kao svaki drugi čovjek, posve ljudski. Zahtijevao je od njih da vjeruju nevjerojatno tešku stvar.

Mnogi su rekli: „Do sada je bio veoma razborit, ali gle što nam sad govori? Da trebamo jesti Njegovo tijelo pa da ćemo tako imati život!“ Mnogi su samo mahnuli glavom i napustili Isusa. Što je Isus na to učinio? Je li išao za njima i rekao im: „Nemojte odlaziti, krivo ste me shvatili, kasnije ću vam to protumačiti“? Je li rekao: „Olakšat ću vam vjeru. Nisam stvarno mislio kako ste me shvatili“? On nije tako postupio. Znate li što je učinio? Pustio ih je da odu. I ražalostio se je što su tako mnogi izrazili nepovjerenje prema Njemu.

Tada se obratio onim ljudima koje je htio ispuniti snagom da Ga mogu pružiti njegovoj Crkvi kao hranu. Izazvao ih je: „Što je s vama? Hoćete li i vi otići?“ Možete li zamisliti siromašne učenike koji su Ga istinski ljubili, ali su ipak mislili: „To je teško prihvatiti“.

Page 100: Jesu Li Cuda Moguca

99

Petar, kojega je Isus izabrao da vodi Njegov narod, progovorio je u ime ostalih učenika. U poglavlju 6. Ivanova Evanđelja čitamo da je pogledao na Učitelja i rekao: „Kome da idemo? Mi vjerujemo i znamo da si Ti Sin Božji!“

Prihvatili su Isusa i ljubili su Ga toliko da su mogli vjerovati što je rekao, makar nisu mogli shvatiti kako će se to ostvariti. U skladu s vjerom katoličke Crkve i s naučavanjem Učiteljstva svaki katolik treba biti u stanju reći Petrove riječi: „Kome da idemo? Mi vjerujemo i znamo da si Ti Sin Božji“. Kao redovnica vjerujem da Kristov namjesnik autentično tumači Kristovu misao, mada nam je mnogo od toga nerazumljivo i teško prihvatljivo. Zahvaljujem Bogu što mi je dao vjeru da mogu gledati na papu Benedikta XVI. i reći: „Dà, vjerujem da je on izabran od Isusa Krista. Ljubim katoličku Crkvu i vjerujem.“ Uvjerena sam da će Gospodin nagraditi našu vjeru, kao što je nagradio vjeru apostola. On će nagraditi našu poslušnost njegovoj Riječi koju prenosi Učiteljstvo Crkve, našu vjernost predaji, učenju i dogmama naše vjere.

Trebamo misliti na ono što je Isus učinio jer je Petar ispovjedio svoju vjeru u Njega. Isus nije samo govorio, nego je i činio. Bilo je to proročko učenje. Ako pročitate poglavlje 6. kod Ivana, vidjet ćete da Isus nije kazao: „Ovo izgleda kao sveti kruh“ ili „Ovaj kruh će biti blagoslovljen“. Ne, On je rekao: „Ovo je kruh koji je s Neba sišao. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke“. A u izvještaju o Pashalnoj večeri kod Mateja, Marka i Luke, Isus kaže: „Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo je Krv moja, Krv novoga Saveza, koja se za sve prolijeva na otpuštenje grijeha“.

Sveta misa i vjera u Euharistiju ne počivaju na osjećajima. Mislim da apostoli nisu ništa posebno osjećali kada su bili izazvani na tu vjeru, da vjeruju u nešto što još nisu vidjeli ili što vjerojatno nisu mogli shvatiti. Tako je i s nama kada idemo na misu. Svake nedjelje dolazimo na Euharistiju s Petrovom vjerom i kažemo: „Vjerujem da je to živi Krist koji je danas sišao na oltar. Ja Ga sada idem primiti“. Jedna poredba mi pomaže da lakše uđem u veliko otajstvo Euharistije. Uzimamo primjer televizije. Mogu gledati jedan događaj, kao olimpijske igre, pa i više mjeseci nakon što se je to dogodilo i biti

Page 101: Jesu Li Cuda Moguca

100

uzbuđena kao da se to upravo ovog trena događa. Mogu se uživljavati s trkačima i plivačima. Dok promatram takav događaj, to je kao da ga stvarno doživljavam.

Vjerujem da po svetoj misi, snagom Duha Svetoga, mi stvarno proživljavamo kalvarijsku žrtvu, muku, smrt i uskrsnuće Kristovo. Isus je samo jednom trpio. Prošao je kroz svoju muku, smrt i uskrsnuće – samo jednom. Kao što kaže poslanica Hebrejima, židovski svećenici su trajno prinosili žrtve da ih očiste od grijeha i dadu zadovoljštinu. Ali Isus je prinio jednu žrtvu i ona je bila dovoljna da sve očisti i donese otkupljenje čitavom svijetu, svim narodima svih vremena. Tu jedinu žrtvu mi svakodnevno proživljavamo s Isusom, po tom divnom čudu svete mise.

Ako istinski vjerujem da susrećem Isusa, posve živa, u misi, uočavam da Ga susrećem na dva konkretna i snažna načina. Susrećem Ga po navještenju Božje Riječi. Đakon ili svećenik, koji naviješta Evanđelje, tada mi aktualno pruža Božju Riječ da me ona očisti, ozdravi i oslobodi. Kada primam Euharistiju, primam hranu za svoju dušu, primam svoju snagu.

Za stolom primam Gospodnje Riječi kao usmjerenje i vodstvo na svom životnom putu. U Euharistiji primam hranu koja me jača da sprovedem u život što sam upravo čula naviješteno u Evanđelju.

DODIRNUtI ISUSA U EUhARIStIJI

Čudim se kako mnogi od nas pristupaju Euharistiji samo tjelesno prisutni, bez ikakve vjere, bez zanosa nad onim što se čini. Možda dolazimo na Euharistiju i jedva čekamo da se završi, te niti ne zahvalimo Bogu za to, niti Ga slavimo što nam se dariva. Vjera je opredjeljenje. Trebamo u nju uložiti napor. Netko može reći o misi: „Ne razumijem je, ne osjećam ništa, ali vjerujem u nju.“ Ako dođete na misu s pravim raspoloženjem, vaš život će se izmijeniti. Naše crkve su često ispunjene ljudima koji dolaze i odlaze nepromijenjeni. I vi se pitate: „Je li to Isus? Je li se On izmijenio? Ne ispunja li On svoja obećanja“? Ili, nije li možda posrijedi nedostatak iščekujuće vjere da Mu dopustim dodirnuti u moj život i odgovoriti na moje potrebe?

Page 102: Jesu Li Cuda Moguca

101

Isus je isti jučer, danas i uvijeke. On je Isus koji je ozdravljao, kako vidimo u Evanđeljima. On će ispuniti svoja obećanja odgovarajući na potrebe svoga naroda. Možemo okrivljivati svećenike zbog svoga pomanjkanja vjere, govoreći da je svećenik dosadan, ili da nije praktičar, ili da je odviše glasan, ili je odviše strašljiv, ali svećenik nije stvarno prijeporna točka. U pitanju je naša vlastita vjera. Istina je, ako svećenik ima veliku vjeru, mnogo će učiniti za radosno i plodonosno bogoslužje.

Trebamo usmjeravati pogled iznad sebe i iznad svećenikova čovještva da uočimo Onoga koga on predstavlja na misi i što On čini. Znam da ne smijem dopustiti da se svećenik postavi između mene i Isusa u Euharistiji. Crkva nas obvezuje da prisustvujemo misi, ne zato jer nas Isus treba, nego jer kao što dobra Majka zna da mi trebamo Kruh života, da bismo živjeli u svijetu na koji Isus reče da će nas mrziti, jer je i Njega mrzio. Trebamo biti ojačani za svoje putovanje. U svetoj misi On nam daje hranu za dušu i hranu za tijelo.

POStUPNO OZDRAvLJENJE

SvJEDOČANStvO ČASNE SEStRE BRIDGE MEcENE

Maloga su mi Ivana doveli njegovi roditelji. Imao je tumor. Rekla sam im da svaku večer mole za Ivanovo zdravlje, da mole skupa s ostalom svojom maloljetnom djecom. Otac mi je sramežljivo rekao: „Sestro, ne znamo mi baš moliti“. Odgovorila sam mu: „Važno je da govorite Isusu, pa makar izmolili samo jedan Očenaš ili jednu Zdravomariju. Potaknite i djecu da i oni mole Isusa da im ozdravi brata Ivana.“ Objasnila sam im da otac, kao glava obitelji, ima od Boga zadaću da molitvom blagoslovi svoju djecu. I majka ima, također, svoju obiteljsku zadaću.

Oko dvije godine poslije srela sam oca. O njima nisam čula ništa od onih dana otkako smo zajedno molili za Ivanovo zdravlje. Rekao mi je: „Sestro, imam vam ispričati lijepe stvari“. I ispričao mi je da su, nakon povratka kući, svake večeri poslije jela molili Isusa za Ivanovo ozdravljenje. I svoju su djecu poticali na molitvu. Ustanovili su da to oni s radošću rade .

Page 103: Jesu Li Cuda Moguca

102

Kako su mjeseci prolazili, tumor kod djeteta je rastao. Otac je postajao malodušan. „Od ovoga stvarno nema koristi“, rekao je. Ali je majka ustrajala: „Nemojmo prestati. Nastavimo moliti!“ I nakon sedam mjeseci Ivan je još bio živ. Oteklina je i dalje rasla, ali Ivan nije oslijepio. Zabrinuti roditelji su se usredotočili samo na jedno – na oteklinu koja je postajala sve veća. Nakon, otprilike, šesnaest mjeseci, oteklina se počela smanjivati. Vremenom su, moleći se, zapažali kako se sve više smanjuje, dok nije posve nestala. I liječnik je to pratio s njima.

„Sestro, reći ću vam još i ovo u vezi sa sinovim ozdravljenjem. Kada je Ivan ozdravio, liječnik nam je rekao: ‘Ma, što bilo da ste činili, nastavite i dalje činiti, jer to koristi. Vi ste to činili vrlo dobro’. Tada sam zapazio da su se kroz te dvije godine molitve naša djeca izmijenila. Da se ozdravljenje dogodilo odmah, djeca ne bi nikada doživjela tu preobrazbu.“

Dodao je, također, da i poslije Ivanova ozdravljenja, sva djeca, sada već odrasli, nikada poslije večere ne izlaze iz kuće dok se obitelj zajedno ne pomoli. To je postalo dio njihova života i zajednička obiteljska omiljena molitva. To je divan primjer postupnog ozdravljenja.

Page 104: Jesu Li Cuda Moguca

103

POGLAvLJE SEDMO

IZABRANI IZMEđU LJUDI

Bog je Bog velike ljubavi. On se za nas brine na svaki način. Dao nam je sakramente da nas osposobi i ojača na našem putovanju kroz život. Budući da ovdje nije moguće govoriti pojedinačno o svim sakramentima, želim s vama razmišljati o jednom sakramentu koji zahvaća živote sviju nas, a koji je u ovom času povijesti teško napadnut. Govorim o sakramentu Svetoga reda, o sakramentu svećenstva. Budući da je svećeništvo teško napadnuto, ono treba, možda više nego li ranije, naš poticaj i podržavanje koje se temelji na našoj zahvalnosti Bogu na tom velikom daru.

Za sve nas, svećenike i laike ovaj je sakramenat još jedan divan izražaj Božje vjernosti da nam osigura i preda svoj proročki navještaj. Po daru svećenstva svaki katolik je dotaknut. Po ovom sakramentu Svetoga reda možemo primiti Kruh života. Po njemu primamo sakramenat bolesničkog pomazanja i sakramenat pomirenja. Osim ovih posebnih sakramenata, po kojima ulazimo u zajedništvo s Isusom, koji nam daje život, koji nam oprašta i koji nas ozdravlja, svećenistvo nas dotiče na veoma mnogo načina. Na primjer; svećenik je prisutan kada smo u žalosti, kada smo na vjenčanju, kada smo ispunjeni radošću i nadom. On je prisutan kao otac da savjetuje, uputi i osokoli.

Svećenik svaki dan moli za sve članove Crkve, za obraćenje grešnika, za pomirenje svih onih koji su se udaljili od Crkve. On prednjači čitavoj zajednici vjere moleći za mir, za siromašne, za grešnike. Zbog svega toga želim s vama razmišljati o sakramentu Svetoga reda.

Kao mlada sestra imala sam veliku povlasticu da sam bila pod utjecajem majke Paule. Ona je bila provincijalka naše provincije, kao i s. Helene. Obe su one jako poštivale svećenstvo i svećenike. Sugerirale su mi da se za svećenike treba stalno moliti. Odobravala sam im, ali sam mislila kako trebamo moliti prije svega za narod, jer svećenici su i onako na pravome putu. Kroz dane koje sam sprovela uz njih, Bog me je pripremao za misijsko poslanje koje mi je povjerio.

Page 105: Jesu Li Cuda Moguca

104

Majka Paula je uživala kad bih ja dolazila u Zagreb. Morala sam joj pričati u detalje što i kako radim. Ona me je s ljubavlju i molitvom pratila. Govorila mi je mnogo o Presvetom Srcu Isusovu i Marijinu, poticala me da budem dobra, sveta i revna redovnica. Puno je utjecala na moj život. Poštivala je svećenstvo i trajno je molila za svećenike.

Kada se razboljela, ja sam bila kod isusovaca kao bolničarka. Išla sam joj u posjetu u Granešinu. Rekla sam joj da mi je žao da nisam sad u Granešini da joj budem pri ruci, a ona mi reče: „I meni je žao“. Sutradan je majka Branka došla k meni i molila me da idem u Granešinu i da će se s. Ljubica vratiti u Palmatićevu. Koja sreća za mene i za majku Paulu! Tako sam imala priliku vidjeti kako svetica umire. Kad joj se stomak podebljao, sama si je dijagnosticirala bolest, a doktorica je istu samo potvrdila. Sa svima se opraštala i pisala karte; sestrama i znancima na sve strane. Mnogi su došli da je vide pa i njen brat, s kojim je provela cijelo popodne. Puno smo molile, a kada bih ja prestala, misleći da spava, ona bi otvorila oči i rekla: „Moli.“ Voljela je ponavljati: „Dušo Kristova.“ Jedan dan joj kažem da ćemo uskoro slaviti imendan a ona će mi: „Ja ću gore.“ Zaista je tako i bilo. Preminula je 24.6.1984.

NAPADI NA SvEĆENStvO

Početkom 1960., i kasnije, dogodile su se mnoge izmjene u Crkvi zbog općih prilika i u Crkvi i u svijetu, kao i zbog Drugog vatikanskog sabora. Neke su izmjene imale teške posljedice za svećenstvo. Do najnovijeg se vremena svećeniku iskazivala čast, bio je uzdignut iznad svih i na neki način bio je udaljen od ljudi. Često je bio jedini učen čovjek u mjestu. Narod ga je tražio u svakoj potrebi, vjerujući da je on Božji čovjek, čovjek kojega je Bog izabrao.

U novije se vrijeme sve otvorenije kritizira svećenike. Početkom 1970., na početku moje redovničke službe, zapazila sam da sam bila veoma kritična prema određenim stavovima i mišljenjima među klerom.

A onda mi je došla misao; što li sam ja učinila da bih Bogu zahvalila na tom daru svećenstva, koji zahvaća i mene i sve ljude?

Page 106: Jesu Li Cuda Moguca

105

Doista, u sakramentu Svetoga reda svećenik kaže svoj „da“, te može biti svećenik za mene, za tebe i za svakoga od nas.

Kada promatramo goblen koji visi na zidu, zapažamo samo završni plod umjetničkoga rada. Ne vidimo sav onaj trud i ljubav koji su u njega utkani. Tek na njegovoj poleđini, u mnoštvu onih šarolikih končanih čvorova, vidimo svu težinu njegove izrade. Slično tome, kada promatramo svećenika, vidimo njegove fizičke odlike i slabosti, a nismo ga vidjeli iza scene, kada ga je Gospodin s ljubavlju i vjernošću darivao vodeći ga do svećeničkog ređenja.

Po molitvenom iskustvu dobila sam novo shvaćanje svećenstva. Dobila sam novu ljubav i duboko poštovanje prema sakramentu Svetoga reda. Tu se ne radi o jednakosti. Kao i kod svakog dara. Dar ne možemo zahtijevati ili na silu tražiti. Dar je slobodno darovan. Bog daje dar iz svoje velikodušnosti. Svećenik daje snagu – svoju snagu – čovječanstvu da mu omogući hraniti se Kruhom Života.

Ljudi se dižu protiv svećenstva i gledaju ga samo kao službu. Svećenički poziv je kao malo sjeme posijano u srca mnogih ljudi. To sjeme mora imati dovoljno hrane da može rasti i donijeti plod.

Mi smo stvorili pogansku materijalističku sredinu, ukorijenjenu u mudrosti svijeta što se je udaljila od Boga. Zbog te okoline, mladi ljudi koji prime sjeme svećeničkog zvanja, nisu sposobni odgovoriti svom pozivu.

Tamo gdje svećenstvo nije cijenjeno, gdje je napadano i nije branjeno, malo po malo će izumirati. Izumirat će, ne zato što dar ne bi bio darovan, nego, jer ga odbacujemo, jer ga ne želimo, jer smo izabrali lažne bogove materijalizma i razne religije. Ima mnogo napada preko tračeva i ogovaranja, kojima podupiremo plan Sotone da još lakše uništi sveti dar svećenstva.

Molimo i volimo svoje svećenike, častimo taj sakramenat. Gdje narod ljubi i časti svećenstvo i gdje zahvalan mu je, tu svećenička zvanja cvatu i razvijaju se. Tu je radost mladih ljudi odazvati se tom pozivu. Od apostolskih smo vremena bili blagoslovljeni od Boga sa

Page 107: Jesu Li Cuda Moguca

106

svećenicima koji uprisutnjuju Isusa među nama, po Euharistiji i po naviještanju njegove Riječi.

Kroz stoljeća su sile zla pokušavale uništiti svećenstvo. Kroz povijest čitamo kako su u mnogim zemljama svećenici bili proganjani, zatvarani i mučeni. Moj rođak don Ilija Rezo proveo je 11 godina na robiji u Zenici, a godinu dana u samici, u istom zatvoru. Tu su ga mučili i tukli. Čak su mu i jezik počeli rezati i čupati. Poslije drugog svjetskog rata trojica potplaćenih komunističkih poslušnika krivo su svjedočili protiv imenovanoga sluge Božjega. Život su sva trojica završili jadno i tragično. Jednoga od njih rođeni je sin kosom pokosio. Neka im Bog oprosti!

Sestra Malog Isusa, koja je rodom iz Prenja Dubrave, gdje je don Ilija bio na župi, pričala mi je kako je župnik don Ilija bio dobar, i kao župnik i kao čovjek. Ako bi mu netko od ljudi htio dati novac za crkvu, a bio bi siromašan, on ga nikada ne bi uzeo. A znao je više puta ono što bi netko njemu donio kao dar odnijeti u siromašne obitelji.

Danas u kršćanskim narodima vidimo uspon antiklerikalizma.

Neki ljudi uživaju u vijestima o svećenicima koji izazovu neki javni skandal. Ti ljudi izigravaju pobjednike cinički izjavljujući: „Vidi što sve rade svećenici!“ Napadi na svećenike napadi su na sve nas katolike. Ja moram priznati da nikad nisam čula u svojih 43 godina djelovanja u Crkve diljem Evrope o grijesima koji se danas pripisuju svećenicima.

POUČAvAtI DJEcU O SvEĆENStvU

Započnimo s tim u prvim razredima pučke škole. Svaki dan molimo s djecom i razgovarajmo s njima o svećenstvu. Pozovimo svećenika da dođe u školu i slavi misu za djecu i da im objasni što znači Euharistija, da im objasni razliku između njihova oca i svećenika; kako je svećenik pozvan da bude otac, ali na drugačiji način, kako on treba predati čitav svoj život Isusu kako bi Gospodin mogao djelovati preko njega. Ispričajmo im evanđeosku pripovijest o tom kako je svećenik čovjek koji nosi svjetlo svijetu.

Page 108: Jesu Li Cuda Moguca

107

Jednom sam poslije mise pitala djecu bi li netko htio reći što je svećenik. Jedan dječak je podigao ruku i rekao: „Svećenik je čovjek koji zapaljuje svijeće drugih ljudi“. Na sreću, nalazim da mnogi ljudi počinju posredovati i moliti za svećenike. Milost da se ljubi i pomaže svećenicima stvarnost je koja raste u sve većem broju laika i redovničkih osoba širom svijeta.

POZIv NA vJERU

Ako bi me netko upitao: „Koja je danas najveća potreba u svećenstvu?,“ rekla bih mu da je to duboka i živa vjera, kao i velika nada i ljubav.

Kada mislim na svećenike, mislim također i na laike, jer po krštenju svi sudjelujemo u Kristovom kraljevskom svećenstvu. Sv. Petar nas sve naziva svećeničkim narodom (1 Pt 2,55-9). Mi trebamo jedni druge, svećenici i laici. Mi trebamo poticati jedni druge u našem poslanju u Crkvi – u misterioznom svećenstvu svećenika i u krsnom svećenstvu vjernika.

Kad je Isus pozvao svoje prve učenike, uputio im je poziv i pozvao ih da Ga slijede. Kroz tri godine, koje je proveo s njima, izmijenio je njihove misli, od svjetskih u svoje duhovne. Pozvao ih je da vjeruju da s Njim ništa nije nemoguće. Dao im je prigodu da rastu u vjeri izazivajući ih u nemogućim situacijama, kao kad je nasitio više tisuća osoba s pet kruhova i dvije ribe, kad je hodao po vodi, ozdravljao bolesne i izgonio zloduhe.

Svećenik nije poslan da brani Isusa ili da Ga ispričava. On je poslan da Ga naviješta.

Jedan svećenik je otišao u Latinsku Ameriku da pomogne siromasima. Bio je time veoma zanesen. Imao je na raspolaganju materijalna sredstva da olakša siromaštvo i glad tamošnjih ljudi. Došavši tamo, počeo je graditi klinike i škole. Nakon deset godina zapazio je da mnogi njegovi župljani posjećuju misiju koju su osnovali neki evangelici.

Page 109: Jesu Li Cuda Moguca

108

Jednoga dana se potužio nekom starom vjerniku, koji je uvijek bio u crkvi pomažući mu u koječemu. Starac ga je pogledao suznim očima i rekao: „Oče, ne želim vas ražalostiti, ali vam moram reći: Vi ste nam donijeli mnogo dobrih stvari, ali nam niste donijeli Isusa, a mi trebamo upravo Njega“.

Svećenik će kasnije pričati o tome: „Zastidio sam se. Tada sam shvatio da im je pored materijalne pomoći, potrebno slavljenje i propovijedanje liturgije. Bio sam zauzet poslom i nisam redovito slavio misu. Bio sam više svećenik radnik i nisam imao vremena za sve. Smatrao sam važnijim nahraniti te ljude, jer oni su bili i gladni. Gospodin mi je pokazao da su oni više čeznuli za nečim što je iznad materijalnih dobara.“

I tada se taj svećenik iz Latinske Amerike vratio natrag u svoju zemlju. Sudjelovao je u duhovnoj obnovi koja mu je dozvala u pamet Isusovu riječ: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4,4). Shvatio je tada da je njegova odgovornost bila graditi kraljevstvo Božje. Materijalne stvari su važne, ali svećenik ne može postati socijalni radnik ili političar. On ne može ovisiti o ljudskim sredstvima. Njegov izvor mora biti Isus Krist.

Kad je nestala njegova duhovna sljepoća, rekao mi je: „Sestro, postao sam ogorčen kad sam vidio kako su siromasi iskorištavani. Tada nisam mogao vidjeti ništa drugo“.

Vratio se u Latinsku Ameriku, sada kao drugi čovjek. Susreo je živog Isusa. Počeo je uviđati da prvo što treba učiniti jeste propovijedati Evanđelje. Kad je Marija rekla „da“, pristala je da postane Isusovom majkom. U toj velikoj neizvjesnosti ona je morala umrijeti sebi da bi dopustila Bogu da po njoj i po Isusu ispuni svoj plan i svoju volju.

Tako je i sa svećenikom. Kad on kaže „da“ svećenstvu, mora umrijeti sebi i dopustiti Isusu da po njemu djeluje kako želi. Mora spoznati, kao i Marija, da rađa Isusa. Samo on nam može donijeti Isusa po Euharistiji. Mi trebamo socijalne radnike i svaku pomoć koju ljudi mogu pružiti siromasima. Trebamo sve naše laičke misionare i sve naše sestre, ali nikada ne smijemo zaboraviti da trebamo, više od bilo čega, Kruh života. Trebamo Isusa da dođe k nama. Siromašni i

Page 110: Jesu Li Cuda Moguca

109

ugnjetavani moraju imati istu mogućnost primiti Isusa kakvu imaju ljudi u bogatijim i slobodnijim narodima. Uskratiti im to, strašna je uvreda Bogu. To je dar koji im je Bog dao.

Zbog toga je vjera tako važna. Važno je da svećenik, kada iskusi svoju bespomoćnost i želi nešto poduzeti, da može reći: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30). Mora shvatiti da ne može činiti ništa sam od sebe, nego, kako kaže Pavao: „Ovaj koji je u meni može učiniti mnogo izobilnije nego li ja mogu i zamisliti“ (usp. Ef 3,20).

Svakodnevno zahvaljujem Isusu na svećenstvu. Svećenik prima snagu od Boga u sakramentu Svetog reda, od Duha Svetoga koji ga jača po molitvi i po Crkvi. Njegova snaga dolazi iz njegova jedinstva s Bogom po molitvi. On ne prima snagu od teološkog studija ili akademskih stupnjeva. Makar je studij važan i makar mi trebamo teologe i stručnjake, spoznaja nikada ne može nadomjestiti vjeru, ne može nikada nadomjestiti zajedništvo s Bogom po molitvi i isključivom pouzdanju u Njega.

To je snaga Isusa Krista koja obraća i preobražava ljude. Iskustvo svećenika u Latinskoj Americi i mnogih drugih širom svijeta to potvrđuje. Župnik Arški, kojega je sv. Otac stavio kao uzor svećenicima u svećeničkoj godini, divan je primjer svećenika koji se oslonio jedino na snagu svoga Gospodina. Ivanu Vianneyu je gotovo uskraćeno ređenje jer je bio bijedan student. Ali, kad je jednom zaređen i ispunjen snagom svećenstva, postao je poznat ljudima širom svijeta po svojoj mudrosti i pastoralnim savjetima u ispovjedaonici. Ljudi su dolazili u Ars, u Francusku, sa svih strana svijeta da se kod njega ispovjede i da ga zamole za molitvu.

Svećenici se ne bi nikada smjeli osjećati nedoraslima zbog pomanjkanja doktorata ili drugih akademskih stupnjeva. Jednom zaređeni, uz potrebno teološko znanje i zalaganje, po sakramentu primaju snagu koju svećenik treba za svoje poslanje u Crkvi.

Page 111: Jesu Li Cuda Moguca

110

POZIv NA NADU

Drugo područje poziva za svećenika i za sve kršćane je nada. Svećenik je kao i svaki vjernik pozvan da bude čovjek nade. Naš sveti Otac trajno opominje svećenike i redovničke osobe i vjernike da trebaju biti znaci i simboli nade u svijetu u kojemu je nada svaki dan ugrožena. Ljudi, koji su Boga izgubili iz vida, grade svoje nade na vlasti, novčanoj sigurnosti i na drugim ljudima.

JEDINA JE SIGURNOSt I JEDINA NADA U ISUSU

Svima govorim da je dobro za nas ugledati se na Mariju i na izazov s kojim se morala suočiti ta mlada židovka. Marija je čula divne Gabrijelove riječi da će njezino dijete biti Sin Svevišnjega. Ona je bila duboko dirnuta tim lijepim proročkim riječima, ali je ipak morala živjeti uz protivštine Isusova života koje će joj probosti dušu. Njezin Sin se rodio u štali, izgubio se u dvanaestoj godini, odbačen je od svog naroda, prema Njemu se postupalo kao prema zločincu, bio je izudaran i popljuvan, izrugan i raspet. Kroz sve to, ona je u svom srcu razmišljala o anđelovim riječima. Ona je bila nepokolebljiva u nadi i onda kada je ta nada izgledala neostvarivom.

Kao i vjera, tako i nada dolazi samo po molitvi. Veoma je važno da priznamo vjeru, nadu i ljubav kao loze koje rastu na trsu. Često govorim da se ne trebamo osjećati bespomoćnima u susretu s beznadnim situacijama. Evanđelje, po svojoj biti, ima snagu da donese nadu. To je snaga Božje Riječi. Mi svojim riječima punim vjere i nade potičemo ljude da se obrate Bogu. On im daje nadu, nadu koju je Marija imala usred tame.

POZIv NA LJUBAv

Konačno, svećenik kao i svaki vjernik mora biti čovjek ljubavi. Najveća zapovijed, koju je Isus dao apostolima je zapovijed ljubavi. Put rasta u svetosti je rast u ljubavi prema Bogu i prema našim bližnjima.

Page 112: Jesu Li Cuda Moguca

111

Svećenik je pozvan da odražava Krista na radikalan način. Stoga ga i nazivamo „Božji čovjek“. Mi možemo odražavati Krista u Njegovoj ljubavi, obzirnosti, snazi i razumijevanju. To je nemoguće ako se svećenik oslanja sam na sebe, ali mu je moguće ako je povezan s Kristom, ako je čovjek molitve. Svećenik je pozvan od Boga i Bog ga osposobljava da živi životom ljubavi.

Važno je uočiti na koji način mi, laici i svećenici, gledamo na svećenstvo pod pojmom ljubavi. Ja želim promatrati svećenika kao čovjeka ljubavi jedinstva, celibata, očinstva i prijateljstva. Jedinstvo, za koje je Isus molio, bitno je između svećenika i laika.

Papa Ivan Pavao II. u svom prvom pismu iz 1979. rekao je svećenicima i biskupima: „Ljubav prema Kristu i prema Crkvi nas sjedinjuje“. Jedna od potreba u Crkvi jest da se svećenici vole, potiču i mole jedni za druge. Kada su svećenici u biskupiji snažno sjedinjeni jedni s drugima i sa svojim biskupom, laici mnogo lakše razvijaju osjećaj katoličkog identiteta. To povećava jači katoličko kršćanski utjecaj u svjetovnoj zajednici. Takvo jedinstvo ostvaruje evanđeoski značaj Crkve: „Gledaj kako ti kršćani ljube jedni druge“, govorilo se za prve kršćane. Može li se to i danas reći?, pitanje je otvoreno za sve nas.

vRIJEDNOSt cELIBAtA I REDOvNIČKOG ZAvJEtA ČIStOĆE

Želim razmišljati o vrijednosti i značenju celibata u modernom društvu. Danas se jedva može reći riječ „ljubav“ a da ljudi odmah ne pomisle na seksualnost. Mnogi priznaju da ne shvaćaju čistoću i da u tome ne vide nikakvu vrednotu. Celibat, čistoća nije nijekanje ljudske ljubavi. On nije odbacivanje pomoći i dobrog prijateljstva s osobama drugoga spola. To nije nijekanje očinstva ili majčinstva. On nije nijekanje potrebe koju imam da me podržavaju muškarci i žene. Bila bi laž misliti da mogu ići kroz život kao službenik Isusa Krista bez ljubavi i podrške drugih vjernika.

Kao i sve obveze, također i celibat i zavjet čistoće traži i poziva na stegu, samozataju i vjernost u molitvi. Celibata, kao zavjeta čistoće,

Page 113: Jesu Li Cuda Moguca

112

se ne treba bojati; on nas ne sprječava da budemo osobe ljubavi. To je dar koji me osposobljava da budem osoba ljubavi. To je dar koji me osposobljava da sve volim u punoj povezanosti s Bogom. Čistoća je dar i ja sam pozvana od Gospodina da živim na taj način.

Za mene, kao sestru, zavjet čistoće je poziv da ljubim onom snagom koja mi dolazi po velikodušnosti kojom Bogu kažem „da“. Taj „da“ me poziva da se Bogu posvetim na poseban način za Njegovo kraljevstvo, svoju ženstvenost, svoje sposobnosti i mogućnosti. Radeći tako prihvaćam duhovno materinstvo koje se može ispuniti jedino služenjem drugima. Svećenici, pozvani na celibat, na isti način posvećuju sebe duhovnom očinstvu i životnom služenju.

Papa Ivan Pavao II. u svojoj prvoj poslanici svećenicima, nakon što je postao Papa, rekao je o celibatu ovo: „Često je rasprostranjeno mišljenje da je svećenički celibat u katoličkoj Crkvi zakonom nametnuta ustanova, onima koji primaju sakrament reda. Svi znamo da to nije tako. Svaki kršćanin koji prima sakrament reda prihvaća celibat posve svjesno i slobodno nakon uvježbavanja kroz više godina i nakon dubokog razmišljanja i ustrajne molitve. On se odlučuje na život celibata budući je došao do čvrstog uvjerenja da mu Krist daje taj dar za dobro Crkve i za služenje braći. Jedino tada može preuzeti obvezu celibata za cijeli život.“

Veoma je lijepo iskustvo doživjeti Boga kako daruje svoj narod, svećenike i biskupe s takvom ljubavlju.

Pravi razlog zašto živim u čistoći je da budem sposobna donijeti Krista Njegovu narodu. Ima više načina da se Krista donese narodu. Velika Isusova čovječnost i toplina privlačila je mnoštva. Mi smo imali primjere koji su odraz tih Isusovih odlika. Ima ih mnogo, ali dvoje mi odmah dolazi u pamet i to: Ivan Pavao II. i Majka Terezija. Jednom je netko zapitao Majku Tereziju koja je, po njezinu sudu, najveća poruka svećenicima. Ona je smiješeći se rekla: „Recite im da trebaju moliti Isusa da im dade svoje srce da njime ljube. Recite im da trebaju biti ljudi ljubavi, da trebaju ljubiti grešnike, a ne grijehe.“

Kod Mateja 19. čitamo o Isusovu pogledu na rastavu i na ponovnu ženidbu. Učenici su iz toga zaključili da ako je tome tako, onda je bolje

Page 114: Jesu Li Cuda Moguca

113

ne ženiti se. Isus je naime rekao (rr. 11-12): „Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti neka shvati.“

OČINStvO SvEĆENIKA

Svećenik je pozvan da bude otac. Što je otac?

Otac je čovjek kojega Bog upotrebljava da daruje život, a punina očinstva ostvaruje se samo kada otac ljubi, oblikuje, ispravlja i vodi svoju djecu. Otac mora biti prisutan uz djecu i očitovati im nježnost i suosjećanje. On se brine da ih hrani, da bi mogli rasti i jačati. Brine se za njihov odgoj. Poučava ih u onome što je pravo, a što krivo.

To je uloga čovjeka koji fizički rađa i ljubi svoju djecu. Iste dužnosti ima i svećenik. Bog ga je izabrao za duhovnog oca. Prvi poziv svećenika jest da ljubi Crkvu i da ljubi Boga u Crkvi. Treba učiti i okupljati svoj narod hraneći ga Božjom Riječju i Kruhom života.

SvEĆENStvO PO JEDNOJ MIStIČNOJ DUšI

„Nije poniznost nijekati snagu svećenstva, nego je poniznost priznati da sam ih Ja izabrao. Izabrao sam ih ne zato jer su sveti, ne zato jer su bolji od drugih, nego iz svoje milosti, ljubavi i suosjećanja prema čovječanstvu. Zbog te milosti, ljubavi i suosjećanja, Ja se njima služim da postanem prisutan u svijetu. Ali koliko čeznem za tim da to još djelotvornije mogu po njima ostvariti!

Bog nam još i u dvadesetprvom stoljeću daje dar svećenstva.

hoće li žene biti ređene?

Uz mnoge radosti život mi je donio i saznanja o mnogočemu. Nešto od svoga razmišljanja iznijet ću i u ovom tekstu. Neki se s tim neće složiti, drugima može biti od koristi. Imam svoju viziju Božjeg plana za Crkvu koju je sagradio na stijeni, Petru. Prvo pogledajmo sliku Petra i Isusa koji stavlja veliki ključ Crkve ribaru u ruke.

Page 115: Jesu Li Cuda Moguca

114

Podsjetimo se na veličinu Crkve koju je Krist utemeljio na Petru, i vjernosti Gospodina koji nam je dao našeg sadašnjeg papu Benedikta XI. koji stoji kao njegov vidljivi znak na zemlji. On ne udovoljava ljudima mijenjajući plan Božji, niti zahtjeve Evanđelja po ukusu ljudi.

On je pozvan da nas vodi u istini i da štiti istine Crkve i Krista. Poslanje Crkve je da Evangelizira svijet evanđeoskim vrednotama. Svijet nije dobio poslanje da evangelizira Crkvu.

Idemo li natrag, vidjet ćemo Adama i Evu u savršenstvu njihova čovještva. Kao što ih je Bog i zamislio, stvorio ih je na svoju sliku i priliku. Stvorio ih je potpuno bezgrešnim, potpuno čovječnim. Biti potpuno čovječan znači biti potpuno savršen. Ali grijeh iskrivljuje savršenost. Danas se ljudi pozivaju na ljudsku narav kao ispriku za svoje grijehe. Međutim, ako smo potpuno čovječni, po Božjem planu slobodni smo od grijeha.

Važno je znati da je istočni grijeh došao po našim praroditeljima. U svojoj ljudskoj naravi oni su bili neposlušni Bogu. Time su otpali od Njega – čovjek i žena, najizabraniji dio stvorenja, taj dio koji Mu je najviše sličio, stvoren na sliku Njegova Sina, koji ujedno posjeduje fizičko tijelo i duhovnu dušu. Mi smo rođeni s tim grijehom, budući da je naša narav sagriješila. Mi primamo od ljudske naravi upravo ono što ona jest. Iz Svetoga Pisma znamo da je Bog jasno objavio da će upotrijebiti ljude, muža i ženu, kao glavne osobe u svom otkupiteljskom planu.

Marija je stvorena u najljepšem i najpunijem ljudskom savršenstvu, slobodna od grijeha, kao što su bili i Adam i Eva prije svoga moralnog posrnuća. Bog upotrebljava ženu u planu otkupljenja. Gospa je bila posve ljudska i puna Božjeg savršenstva.

Bog je mogao dati Isusu ljudski život i bez žene. On je Bog. On sve može učiniti. Ali je odlučio poslužiti se ženom, sići u pravo krilo ljudskoga bića. Postupajući tako, smatram, Bog je toga časa uzdigao ženskost na dostojanstvo koje nije nikada poznavala. Bog je posjetio ženu, posjećujući Mariju.

Zbog Adama i Eve čitavo će čovječanstvo trpjeti posljedice njihova grijeha. Sada će, a i ubuduće, po Mariji i po Plodu njezina

Page 116: Jesu Li Cuda Moguca

115

krila, čitavo čovječanstvo upoznati snagu otkupljenja. Svi ćemo njime biti zahvaćeni. U Isusu je ljudska narav rekla „da“ nadilazeći Adamov „ne“.

Bog je izabrao Mariju da sudjeluje u otkupljenju zbog onoga što je Eva sudjelovala u padu. Bog se je utjelovio u liku svoga Sina koji je začet po Duhu Svetomu, ali što god je trebao za svoje fizičko tijelo dolazilo je od Marije. I uz to Marija ga je hranila i ljubila. Ona je činila sve što majka čini za svoje dijete. Predstavimo si Isusa kako ide na Kalvariju i dok ga pribijaju na Križu kao da nam govori: „Smrt me neće odijeliti od moga naroda, jer sam pobijedio grijeh po ovoj smrti. Ljubim svoj narod. Doći ću k njemu.“

Obećao je da će kroz smrt i poslije smrti tjelesno i duhovno nastaviti biti s nama. Sjetimo se Posljednje večere i ustanove Euharistije. Ovaj put neće Gospodin k nama doći na prepoznatljiv, nego na skriven, ali posve ljudski i posve božanski način, pod prilikama kruha i vina. Zbog svojih vlastitih razloga, Bog je izabrao muškarca da ispuni ovaj dio Njegova plana, da donese Gospodina na naše oltare.

Mi ne možemo prodrijeti u Božje planove niti ih možemo posve protumačiti. Ne možemo znati zašto je izabrao doći k nama kao čovjek – rođen od žene. Ali vjernik prihvaća da će se Kristova misao i plan ostvariti u Crkvi po biskupima svijeta, sjedinjenima s Kristovim Namjesnikom. Tako sam zaključila kako nitko nema pravo na svećenstvo. To je Božji dar. Ja nemam pravo reći; „Daj mi, Bože, moć da promijenim kruh i vino u Tvoje Tijelo i Krv!“ Bog bira. Mi trebamo tražiti samo Njegov plan i Njegovu volju i da se s njima uskladimo.

Sjetimo se, također, da svaki čovjek i žena, kršteni i otvoreni djelovanju Duha Svetoga uprisutnjuju Isusa tamo gdje žive i rade. Kao što je Isus po Mariji ušao u svijet, tako po svećeniku Isus dolazi u Crkvu i po otajstvu Euharistije. Uprisutniti Isusa u svijetu, poslanje je svih krštenika.

Molim Gospodina da bi nam ovo što sam napisala pomoglo da vidimo da bi i sam naš Sveti Otac, Namjesnik Kristov, mogao biti vjeran onome što vjeruje i spoznaje kao istinu. Molim da muškarci

Page 117: Jesu Li Cuda Moguca

116

i žene u Crkvi uživaju u Božjem skladnom i stvaralačkom planu za ovaj svijet i njegovu Crkvu. Molim Boga da nam dade milost da se radujemo velikim stvarima koje je za nas učinio dajući nam Isusa po Mariji i po svećeništvu i da Ga svi darivamo jedni drugima.

Page 118: Jesu Li Cuda Moguca

117

POGLAvLJE OSMO

MARIJA, MAJKA - žENA ZA SvA vREMENA

Danas i među drugim kršćanima raste štovanje prema Mariji i njezinom položaju u našoj vjeri. Marija je ljudsko biće. Ona je bila žena svoga vremena. Budući je Isusova Majka, budući je sad s Isusom u vječnosti i budući je začela bez grijeha, ona može biti spoznata kao posve živa žena koja je savršeno ljudsko biće. U stvari, nakon pada Adama i Eve, s iznimkom Isusa, Marija je jedino ljudsko biće koje je dostiglo visine ljudskog dostojanstva, puninu ljudskog života.

Svatko od nas je stvoren po Božjoj volji. Nitko od nas nije slučajan. Bog je odlučio stvoriti svakoga od nas upravo kao što je odlučio stvoriti Mariju bez grijeha. Njezino bezgrešno začeće je bilo ujedno radi Isusa i radi svih nas.

Možemo li zamisliti Boga da šalje svoga Sina da se utjelovi po grešnom čovjeku te da tako bude zasjenjena sva njegova žrtva?

Kada Marija ne bi bila bez grijeha, mislite li da bi je Gabrijel pozdravio: „Milosti puna, Gospodin s tobom“? Da li bi Marija tada mogla reći: „Veliča duša moja Gospodina,…“ ili „Svi naraštaji zvat će me blaženom“? Njezina bezgrešnost je slika onoga što smo bili prije pada i što možemo postati po spasiteljskoj milosti Isusove muke, smrti i uskrsnuća.

Marija je čista i bez grijeha, ali je njezin bezgrešni život započeo na zemlji, u krilu žene sv. Ane. Ona nije izgubila vezu sa svijetom jer ljubi što njezin Sin ljubi - a On i nas ljubi.

Kada je Isus umirao na Križu, njoj je predao svoga učenika Ivana, i nju je predao Ivanu. Kroz gotovo dvije tisuće godina katolici su vjerovali da je Isus tada sve nas predao Mariji i Mariju svima nama. Tako će oni vjerovati i u buduće. Jer, to je tako.

Molimo da bismo bili otvoreniji Isusovom daru i daru njegove vlastite Majke koja želi naše spasenje, koja po svojoj ljubavi prema svom Sinu sudjeluje u otkupljenju svega čovječanstva. Time se

Page 119: Jesu Li Cuda Moguca

118

ne želi reći da je ona suotkupitelj s Isusom. Jedino Isus spašava, a ona sudjeluje u ljubavi prema nama. Isus po svojoj milosti, čini da Njegova bez grijeha začeta Majka sudjeluje svojim srcem i duhom u otkupljenju čovječanstva, kao što je Eva sudjelovala u njegovu padu. U Mariji žena ima najbolji dokaz svoje jednakosti s mužem.

Zbog Marije čovječanstvo ne treba nikada sumnjati da Bog ljubi žene jednako kao i muževe.

Papa Pavao VI. Napisao je divnu pobudnicu naslovljenu „Marijansko štovanje“. U ovom dokumentu iz 1974. Pavao VI. uočava da je uloga i socijalni položaj žene veoma izmijenjen posljednjih godina i da se mnogi ne mogu poistovjetiti sa židovskom djevojkom iz vremena Novoga zavjeta. Međutim, Papa kaže da je „Crkva Djevicu Mariju uvijek stavljala pred vjernike kao uzor za nasljedovanje.“

Djevica Marija je vjernicima uzor za nasljedovanje „zato što je ona, u konkretnim okolnostima svoga života, cjelovito i slobodno prianjala uz volju Božju (usp. Lk 1,38), prihvaćala Riječ Božju i provodila je u djelo, bila u svom djelu nadahnuta ljubavlju i duhom služenja. Sve u svemu, ona je bila prva i najsavršenija učenica Kristova.“ (br. 35).

Naš narod je uvijek gajio veliku pobožnost prema Mariji. Sjećam se da sam kao dijete predmolila krunicu u našoj obitelji. Nastavila sam svoju pobožnost prema Mariji kroz svoju formaciju i kroz sve svoje patnje u bolesti do ozdravljenja, kada sam odlučila ići u misije. Molila sam i prosila Mariju da posreduje za mene, da me uzme u srce Crkve i da mi pomogne odgovoriti na sve što Bog od mene želi. Želim, ovdje, iznijeti neka iskustva koja pokazuju, i u naše dane, kako ta velika sveta Djevica nastavlja ponavljati svoju poruku iz Kane (Iv 2,5) pokazujući na svoga Sina govoreći: „Što god vam rekne, učinite.“ Njezina uloga u Crkvi je trajno pozivati svu djecu da odgovore Božjoj volji i da budu poslušni Božjem glasu.

Prije nekoliko godina, imala sam povlasticu da idem u Lurd. Sjedeći pred spiljom promatrala sam donošenje bolesnika na molitvu prošnje. Bila sam dirnuta čitavim prizorom i shvatila sam kako je Marija tijesno povezana s Kristovom službom ozdravljanja. Mislila

Page 120: Jesu Li Cuda Moguca

119

sam: „Doista bi bilo lijepo moliti se ovdje s ovim ljudima.“ I dok sam čekala u redu za bazen, prilazi mi jedna osoba i pita me bih li ja htjela animirati molitvu i pjesmu na hrvatskom.

Izišla sam pred mikrofon. Možete se misliti kako je to bilo za naše ljude slušajući u tom svetom mjestu molitvu i pjesmu na svom jeziku. Bila sam s grupom od 50 ljudi koji su tražili da ih vodim u Lurd, ali da im to ne bude kao izlet nego prava duhovna obnova po hodočašću. Doživjela sam prava čudesa, koja su se tu ostvarivala: milost da se bolesnici ispune radošću usred patnje i da prihvate patnju u duhu naknade i s molitvenim posredovanjem za druge. Dirljivo je bilo gledati bolesne kako pjevajući hvale Boga.

KRALJIcA MIRA

Gospa se prvi put ukazala u Međugorju 24. lipnja 1981. godine, pred šestoro mladih mještana. Do danas su se tu dogodila mnoga obraćenja i čudesni događaji koji ljude potiču da se pokaju i pomole za mir. Crkva je u tom nekada ubogom hercegovačkom kraju prolazila kroz teška vremena. Njeni su svećenici tjelesno i duhovno maltretirani i proganjani, pa i ubijani (sjetimo se širokobrijeških mučenika), ali je ona svojim ponosom, prkosom odolijevala svim tim naletima zla i mržnje sloveći danas kao simbol svetosti i mira i kao jedno od najpoznatijih i najomiljenijih Marijinih svetišta.

Čitav sam život slavila Tijelovo kao posebni dan, ali ga nigdje nisam slavila okružena takvom vjerom, poštovanjem i ljubavlju prema Euharistiji kao u Međugorju.

U zrakoplovu iz Londona do Zagreba srela sam se s osobom koja je, ne znam koliko puta, bila u Međugorju, a koja radi u New Yorku, u banci. U svom stanu je uredila kapelicu , pa se službenici za vrijeme pauze idu u nju moliti.

Gospa poziva na moljenje krunice. Sveti mistik, o. Pio rekao je o krunici: „Marija je stavila mač u ruke svoje djece, i taj mač je krunica.“ Vjerujem da je krunica jednostavno hodanje s Marijom kroz Isusov život. Papa Pavao VI. govorio je o krunici kao o „Evanđeoskoj

Page 121: Jesu Li Cuda Moguca

120

molitvi, usredotočenoj na otajstvima otkupiteljskog utjelovljenja. Krunica je molitva s jasnim kristološkim usmjerenjem.“

Kao sestra Kćeri Božje Ljubavi, smatram da sve sestre svijeta trebaju biti ispunjene istinskom ljubavlju prema Djevici Mariji. Imam o tome iskustava kroz svoje misijsko djelovanje širom Evrope, posebno kroz molitvene zajednice u kojima sam sudjelovala, neke sam i sama osnivala, u neke sam se uključivala, a s nekima sam surađivala. I u Londonu sam u Katedrali sudjelovala u molitvenoj zajednici. Primijetila sam da, ako bi bar jedan član u obitelji počeo iskreno moliti, situacija bi se u toj obitelji potpuno mijenjala, malo po malo jedan za drugim članovi bi dolazili do Isusa i preporođeni izlazili bi iz ponora beznađa.

Mladež je danas zavedena od društva i napadana od Sotone. Društvo ne prihvaća nevinost i čistoću. Ali u Međugorju sam bila svjedok jakog osjećaja Marijine prisutnosti i njezine čistoće u mladeži, koja se sastaje na „festivalu mladih“, a posebno u onima koji pripadaju molitvenoj grupi, za koju je Gospa rekla vidiocima da je ustanove.

Jedna majka u Zagrebu imala je dvije kćeri koje su pošle s mladićima na ljetovanje. Majka, u boli za djecom, koja su se odala neurednom životu, s prijateljicama je počela postiti i moliti za njih. Sestre su, međutim, doživjele prometnu nesreću. Jedna od njih bijaše teško, a druga nešto lakše povrijeđena. Teško povrijeđena djevojka je na aparatima vegetirala nešto preko 30 dana. Svi su izgubili nadu u njeno ozdravljenje, ali majka nije. Ona je vjerovala u snagu molitve. I nastavila je moliti. Pozvala je svećenika da joj podijeli pomazanje. Odaziva se nadaleko poznati p. Zvjezdan. Na tisuće je ljudi spasio od ponora očaja, a dragi Bog samo zna koliko je brakova sačuvao. Dok je dijelio pomazanje, iskreno se molio za nesretnu djevojku. I dok je on tako molio, djevojka je treptanjem očnih kapaka pokazala bolničkom osoblju da se u njoj nešto događa. Hitno su je iz Rijeke helikopterom uputili u bolnicu Rebro. Malo pomalo pojedine vitalne funkcije počele su joj se vraćati. A što je najljepše u svemu tome, to je njeno svjedočanstvo: ”Bog me je spasio po molitvi jednog svećenika. On me je hvalio pred Bogom, ali ja nisam bila takva.“ Ona i njena sestra postale su poslije toga najbolje suradnice crkve u svojoj župi.

Page 122: Jesu Li Cuda Moguca

121

Zato nemojmo gubiti nadu ako je netko iz obitelji u teškoj situaciji. Bog je tu da mu pomogne. On to i hoće!

U Engleskoj sam srela mnogo ljudi koji su, čim bih spomenula Hrvatsku ili našu BiH, odmah iskazali želju da bi voljeli doći u naše Međugorje. Toliko su očarani njime i Marijinom milošću u njemu. Hvala Bogu da je svaki dan i na svim stranama svijeta sve više znakova gdje niču zajednice i pokreti i u našoj katoličkoj Crkvi kao: Neokatekumeni, Fokularini, Korsiljo i drugi… kao i razne karizmatske molitvene zajednice. Zajednice sv. Vinka, sv. Teze i druge. To su sve laički pokreti gdje ljudi laici žive jednu prekrasnu duhovnost.

Page 123: Jesu Li Cuda Moguca

122

POGLAvLJE DEvEtO

SLAvItI vJERU U vJERNOStI

Biti kršćanin znači obvezati se slijediti Isusa Krista, živjeti prema njegovu učenju i slušati njegove zapovjedi. Danas širom svijeta doživljavamo obnovu vjere. Ljudi prihvaćaju Isusa po prvi put ili obnavljaju svoju vjeru u Njega i predaju se Njemu.

Kao katolici uživamo puninu objave u Svetom Pismu. Također vjerujemo da Gospodin govori svom narodu kroz povijest naše vjere koja pada i raste. Vjerujemo da je Isus znao što govori kada nam je obećao da će biti s nama uvijeke i da nas i našu sv. Crkvu ni pakao neće nadvladati. Vjerujemo da je Isus znao što govori kada je Petru dao ključeve kraljevstva. Vjerujemo da je znao što govori kada je rekao Petru da pase i čuva njegove jaganjce i ovce, kada je rekao svojim apostolima da će ono što oni svežu i razriješe na zemlji, biti prihvaćeno i na nebu. Vjerujemo, jednom riječju, da nam Isus govori po tradiciji kao i po Svetom Pismu; da njegov život nije zapisan samo na povijesnim stranicama Biblije, koje su od Boga nadahnute; da po svom Duhu On govori svojoj Crkvi, Petru i apostolima. Vjerujemo da Gospodin govori po Petrovim nasljednicima i po biskupima.

Apostoli i njihovi nasljednici, naša tradicija i naša Pisma, naučili su nas da Gospodin u svojoj Crkvi na osobite načine ostvaruje svoju prisutnost među nama. Tu su sakramenti: krštenje, pokora, Euharistija, potvrda, ženidba, sveti red i bolesničko pomazanje. Sakramenti su živi susreti s Isusom koji nas jačaju i pomažu nam živjeti naše predanje Bogu.

U život Božji ulazimo po vjeri. Vjerujemo da je vjera dar, slobodno darovan i slavljen u krštenju. Na krštenju smo posinjeni od Oca. Tada su naši roditelji i kumovi obećali da će nam pomagati i razvijati našu vjeru. Krsna svijeća simbolizira Kristovo svjetlo koje nam je dano. Mi započinjemo svoje putovanje kao kršćani. Krštenje nas čini različitima od nekršćana. Kao krštenici trebamo djelovati i živjeti prema nauku i zapovijedima Isusa Krista.

Page 124: Jesu Li Cuda Moguca

123

Isus nas poziva da Ga slijedimo bez rezerve u svem svojem djelovanju i odnosima. On je došao da nas nauči živjeti i djelovati u ovom svijetu. Kada je pozvao apostole da Ga slijede, Njegov je poziv bio temeljit: „Dođi i slijedi me.“ Kroz tri godine Njegova djelovanja oni su Ga osobno upoznali. Oni su se zacijelo radovali svemu onome što je činio kada je ozdravljao i činio čudesa, kada je davao nadu svakome tko Ga je vjerno slušao. On je bio čovjek nade i snage. U svojim mislima zacijelo su razmišljali: „Kakva nas velika budućnost čeka! Naš vođa je tako moćan. Neće biti problema. On ima odgovor na sve!“

Doista, Isus ima na sve odgovor. On može sve učiniti i jak je, ali On je izazivao ljude. Čini se da oni nisu zapazili ono bitno što je Isus ranije učinio u svojoj službi. On, naime, nije imao mjesta gdje bi naslonio glavu. On nije imao ništa što svijet vrednuje kao sigurnost. Imao je jedino Oca. Kada je govorio o svom putovanju u Jeruzalem i kako će trpjeti, Petar, koji ga je ljubio, bio je prestrašen i pokušao Ga je nagovoriti da ne ide tamo.

Bilo je to kao da bi Petar rekao: „Ti ne možeš trpjeti. Uostalom, patnja očituje slabost.“ Tada je Isus ukorio Petra i protumačio apostolima što znači biti Njegov sljedbenik. Obveza koju su prihvatili da Ga slijede, neće biti laka. Isus im se obraćao zahtjevnim riječima kako Njegovi sljedbenici moraju biti spremni zanijekati sebe, uzeti na sebe svoj križ i ići za Njim. Isus je nastavio činiti samo ono što je tražio od svojih apostola i sljedbenika. Posve se založio da ispuni volju svoga Oca po smrti na križu.

Apostoli će razumjeti o čemu je Isus govorio tek nakon Njegove smrti i uskrsnuća. Shvatit će na što je mislio kada je rekao da će ih svijet mrziti jer je i Njega mrzio (Iv 15,18).

Isus nije očekivao da će oni moći živjeti svoju obvezu svojom vlastitom snagom. Obećao im je poslati Duha. Njihov strah se pretvorio u ponosnu vjeru, njihova žalost u radost, njihovo očajanje u nadu (Dj 2).

Svaki kršćanin je pozvan da izvrši osobno predanje Isusu. Dok izričemo svoje predanje u različitim zvanjima, Isus mora biti prvi u

Page 125: Jesu Li Cuda Moguca

124

našem životu. Njegovo učenje mora upravljati našim djelovanjem. Njegove zapovijedi moraju biti putokazi na putovanju – klerika, redovnika, kao i laika.

Ne smijem nikada dopustiti svijetu da me evangelizira tako da zaboravim Božju snagu i mudrost i tražim svjetsku snagu i mudrost. Isus nam je dao Crkvu, svjetlo koje nas vodi na našem putovanju. On nam je dao svog Namjesnika, papu, i biskupe, čije je poslanje da nas trajno potiču na putu prema Bogu. I papa i biskupi moraju također ostati vjerni svojoj pastoralnoj obvezi prema Crkvi i Evanđelju.

MOJE PREDANJE ISUSU

Predala sam se Isusu kao sestra družbe „Kćeri Božje Ljubavi“. Sada vidim tri područja u svom životu, po kojima mogu naučiti od Njega kako što vjernije živjeti svoje: pouzdanje i predanje, križ, pobjedu i uskrsnuće.

Kada sam po prvi put sebe predala Isusu u redovničkom životu, javno sam se obvezala da ću Mu biti vjerna i u Njega se pouzdati u svemu što bude od mene tražio. Kleknula sam pred biskupa i pred svoju majku provincijalku, zavjetovala sam život u siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Potpisala sam dokument govoreći da ću biti vjerna kroz cijeli život, na sličan način kao što se supružnici javno obvezuju pred Bogom i jedan pred drugim na dan svoga vjenčanja.

Bilo je veoma lako kleknuti pred biskupa. Te riječi su bile lijepe i zanosne. U 24. godini života, kada sam položila svoje prve zavjete, sve je to izgledalo konačno. U 30. godina, kada sam primila svoj prsten s ispunjenim srcem koji označava potpuno i vječno predanje u Družbi, to je bilo veličanstveno. Sada, 30 godina nakon svojih prvih zavjeta, Gospodin me je poučio mnogo više o tom predanju. Izgovaranje riječi ne ispunja moje obećanje, nego življenje po njima, odlučivanje za Isusa što svaki dan svoga života moram ostvarivati.

Vjerujem da trebamo rasti u predanju. Mi odlučujemo, mi primamo poziv. Gospodin nam obećava dati snagu. Upravo kao i apostolima ne kaže nam da ćemo imati laki život. U stvari, On nam

Page 126: Jesu Li Cuda Moguca

125

kaže da ćemo, ako i sve ostvarimo radi Njega (Mk 10,29-30), uz to trpjeti progonstvo. I to nije sve. On kaže da smo blaženi kada trpimo takvo progonstvo (Mt 5,11.-12) i da ćemo se radovati.

Tako je također i s predanjem u mojoj Družbi. Gledajući sada unatrag, shvaćam da to predanje nije lako. U tim trenutcima shvaćam da mi Gospodin daje milost i snagu kada Ga zazovem da budem vjerna svojoj obvezi. Ima trenutaka u našem životu kada moramo biti spremni i umrijeti zbog Gospodinove volje i zbog onoga što je bolje u Njegovim očima. Čim sam se podložila Božjoj volji, mir i radost su došli u moj duh. I tada sam se posvetila svojem poslu služenja.

Kada se sjetim tih radosti, koju tada nisam mogla protumačiti, shvaćam kako se je osjećala Marija kada je bila zapitana hoće li prihvatiti da postane Isusovom majkom. I ona je također bila isplanirala svoj život. Sigurna sam da ju je mučila misao što će reći Josip, njezin zaručnik, kada dozna da je u drugom stanju. Ipak je rekla „da“. I bila je ispunjena velikom radošću koja ju je nosila u kuću svoje rođakinje Elizabete, gdje će kliknuti: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju.“

Isus Vas ne prisiljava, to je ono što mi je rekao svećenik na razgovoru, prije ulaska u novicijat. I poslije svih tih godina, znam da je to istina. Isus nikada ne prisiljava. On jednostavno govori. Svemogući Bog stoji pred nekim, kojega je stvorio ni iz čega, i ponizno traži ljubav, uslugu, posluh.

„Ne možeš nikada upoznati moju velikodušnost, ako svojoj volji ne pretpostaviš Mene, ako na prvo mjesto ne staviš Mene.“ Isus je rekao učenicima da moraju uzeti svoj križ i ići za Njim. To vrijedi i za nas danas. U svom predanju doživjet ćemo žalost. Susrest ćemo križ. Danas se ljudi žele obvezati samo pod svojim uvjetima. Budući da se ne žele vezati uz Isusa i Njemu povjeriti, ne osjećaju Njegove zaštite ni velikodušnosti. U svim zvanjima susrećemo tu „ograničenu obvezu“ ili „uvjetovanu obvezu“. Ni jedno ni drugo nije stvarno obveza. To je posebno uočljivo i tragično u ženidbi, gdje ljudi ulaze u brak s mišlju da će odstupiti ako ne bude išlo. Takav brak nema nikakva izgleda na uspjeh.

Page 127: Jesu Li Cuda Moguca

126

Neki krivo shvaćaju položaj križa u životu kršćanina. Katkada vjeruju da kršćanstvo obećava oslobađanje i spas od tjeskoba, neugodnosti, siromaštva, patnje i frustracije. Takva duhovnost zapostavlja Isusovu izričitu izjavu da ćemo biti progonjeni, i Njegov poziv da uzmemo svoj križ, ako Ga želimo slijediti. U svom vlastitom životu, makar sam predala svoj život Isusu, bilo je sati patnje, sati kada sam se morala boriti s napastima, s razočaranjima, s odbacivanjem i nerazumijevanjem, s velikim izazovima i neizbježnom patnjom.

Zbog svoje vjere u Isusa mogu gledati na smrt kako vjernik treba gledati. To je samo otvaranje vrata u novi, bolji blaženi život. Po tom iskustvu sam shvatila da je smrt kao i rođenje. Dok je dijete u krilu majke, ono je zaštićeno i sigurno. Kada bi dijete moglo govoriti, sigurna sam da bi reklo da ne želi izići iz majčina krila, i da ono radije ne bi prihvatilo prigodu da vidi sve ljepote ovoga svijeta samo zato jer se ne bi moglo više vratiti natrag. Po vjeri u vječni život možemo promatrati svijet kao krilo, krilo koje nas priprema za rođenje u novi život. Mi, kao i djeca, ne želimo ići kroz vrata smrti u drugi život. On nam je nepoznat, odatle se ne vraća. Makar vjerujemo, mi se ne usuđujemo riskirati. A svaka osoba koja je prošla kroz vrata smrti u Isusove ruke, rekla bi da se ne bi nikada vratila natrag.

POBJEDA vJERNOStI

Osim što sam trpjela u svom životu, ja sam i poučavala kako ne možemo izbjeći križ. Svoju vjeru očitujemo također u pobjedi križa i u uskrsnuću po obvezama koje u dnevnom životu ostvarujemo, kako u ženidbi tako i u našim odnosima prema redovničkim poglavarima i drugima. Ima mnogo načina na koje se očituje moje predanje Isusu. Za mene, kao redovnicu, vidim to izraženo po svojim zavjetima i po svom predanju Družbi. Sestre su moja nova i duhovna obitelj, obitelj Kćeri Božje Ljubavi.

Mi smo se obvezale da ćemo u svom životu ostvariti svoj poziv na svetost i čistoću živeći u zajedničkom životu. Moje predanje tom pozivu i mojoj Družbi zahvaća ne samo moj život nego također i njihov. U stvari, ono također zahvaća i širu Crkvu po molitvi, svjedočenju i služenju.

Page 128: Jesu Li Cuda Moguca

127

Članovi obitelji utječu na život jedan drugoga. Oni pozivaju jedan drugoga na svetost i međusobno se potiču na to. To je istinito za prirodnu kao i za redovničku obitelj. Imam obvezu živjeti prema tom predanju i ostati povezana sa svojom Družbom. To činim na dva načina:

Prvo, ja putujem i nisam uvijek prisutna u svojoj zajednici. Zato trebam saopćiti svoja iskustva svojoj zajednici. Ona ima na to pravo jer se po molitvi, po uzajamnosti i jedinstvu rađa naš redovnički život, i sestre su dio moje službe kao što sam ja dio njihove. Ja ne idem u svijet sama od sebe. Ma što netko od nas radi, to čini u duhu i pod vodstvom zajednice i poglavara koji služe zajednici, dajući usmjerenja i potičući darove, sve u svijetlu našega shvaćanja služenja u Crkvi i za Crkvu, na slavu Božju.

Drugo, sa svojom zajednicom ostajem povezana po svojem zavjetu posluha. Ja uvijek kažem svojoj poglavarici što planiram, ali sam posve podložna njezinoj odluci. U većini slučajeva dobivam odobrenje za ono što mislim da bih trebala činiti, ali mi je katkada odobrenje uskraćeno. Prije nekog vremena bila sam pozvana u Austriju. Rekla sam to poglavarici, očekujući njezinu dozvolu kao i obično. Međutim, ona mi je toga puta rekla: „Nakon što sam se pomolila, mislim da ne trebaš ići u Austriju.“

Normalno, osoba će se pitati: „Zašto? To izgleda dobra misao. Oni u Austriji trebaju čuti Evanđelje!“ Ali ja vjerujem ono što je rekla sv. Katarina, da vi uvijek možete pogriješiti, da niste nikada sigurni da poticaji dolaze od Boga kada imate poticaje, ali da uvijek možete pitati svoju poglavaricu da opetuje što je rekla i možete biti sigurni da ona misli ono što ste čuli da je rekla. To je veliko blago poslušnosti. Vi uvijek možete provjeriti.

Posve se slažem s ovom izjavom. Poslušnost nije nešto što guši ljude. Poslušnost oslobađa ljude. Ona nije nešto što oslabljuje ljude, nego ih jača. Poslušnost oplemenjuje tijelo zajednice. Autoritet poglavara ostaje u zajednici. Razmišljaj o zgodi sa stotnikom. On je rekao Isusu da nije potrebno da ide tamo gdje je bio njegov sluga da bi ga ozdravio. Sve što je Isus trebao učiniti, bilo je da zapovjedi dječaku da ozdravi i on će ozdraviti. On je rekao Isusu: „Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: Idi!

Page 129: Jesu Li Cuda Moguca

128

– i ode, drugomu: Dođi! – i dođe, a sluzi svomu: Učini to – i učini. Samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj“ (Mt 8,8-9).

Stotnik je shvatio da, osjećajući poslušnosti caru, pod njegovom vlašću ima carski autoritet. On može, u ime cara, učiniti mnogo. Tako je bilo i s Isusom. Budući da je Isus, kao čovjek, posve bio predan i poslušan Ocu, imao je Očevu snagu i autoritet. On je mogao ozdravljati. Mogao je mrtvima vraćati život. Mogao je dati vid slijepima, ozdravljati gubave i hrome. Isusu nije ništa bilo nemoguće, jer je po poslušnosti bio zaodjeven puninom snage i Očeva autoriteta.

Tako je i s kršćanima koji slušaju Gospodina. Zbog toga Gospodin može propovijedati, učiti, ozdravljati, tješiti i opominjati svoj narod – jer je Crkva poslušna Gospodinu. Ako kršćani iskreno vjeruju što je Isus učio, oni će slušati Crkvu, jer Crkva ima pravi Isusov autoritet da vodi i upravlja kršćanima u svijetu.

Kao što sam ranije rekla, kao sestra svoje Družbe, poslušna sam Gospodinu kojega osobno poznam i ljubim. On me ljubi i očituje mi se. Pa ipak, ja ne bih bila misionarka, ako se ja ne bih stavila pod autoritet koji je izražen po mojoj poglavarici. Niti bih vršila tu službu kao sestra, ako bih se odijelila od zajednice svojih sestara. Jedna korist zavjeta posluha jest da nam svima pomaže da svoj način gledanja možemo mjeriti prema gledanju zajednice. Autoritet, pravo vršen i poštovan, izvor je jedinstva, jakosti i snage.

To je jednako istinito i za oženjene ljude. U braku mora postojati međusobno poštivanje i ljubav. Svaki kršćanski brak ima poslanje da Isusa učini prisutnim u svijetu. Muž i žena moraju trajno međusobno provjeravati svoja osobna nadahnuća da sačuvaju jedinstvo, zajedničko gledanje i djelovanje njihove ljubavi na društvo i s naukom Crkve. Mi slavimo vjeru po svojoj vjernosti. Nema drugog puta. Ostvarivanje naše vjere je njezino slavljenje. Kada su ljudi u ljubavi, oni se žene, i u jedinstvu svoga duha i tijela slave ljubav.

Mi imamo vjeru i slavimo tu vjeru priljubivši se, s ljubavlju i predanjem, uz predmet te vjere, uz Isusa koji je božanski Gospodar. Isusu je zadnja riječ, ljubavi križ. Nama je zadnja riječ ljubavi prema Isusu vršenje Njegove volje, bez obzira na cijenu, koja je za nas često križ.

Page 130: Jesu Li Cuda Moguca

129

NA RAZMIšLJANJE

Završavajući ovu knjigu, želim podsjetiti svakoga na nešto što sam već ranije rekla. Ovdje ste čitali mnogo o mom načinu molitve, i mom djelovanju, o mojoj duhovnosti. Molim vas, nemojte misliti da i vi trebate doživjeti što sam ja doživjela. Bog svakoga od nas vodi na svoj način. Mnogi sveci idu kroz život s veoma malo „izvanrednih iskustava“.

Velika sv. Terezija se tužila na dugo razdoblje duhovne suhoće u kojoj nije nikada svjesno iskusila Božju prisutnost ili neki oblik duhovne utjehe. Nemojte mjeriti sebe ni s kim. Majka Angelika kaže: „Najbolji način molitve je onaj način na koji molite najbolje“.

Vjerujem da u 1. Tim 6,12-16 nalazimo izvrstan završetak našeg raspravljanja o poslušnosti. Ujedno smatram da će nam pomoći da bolje shvatimo što znači učiniti Božju Ljubav vidljivom.

Molim Gospodina kako bi ova knjiga pomogla nama svima da rastemo u vjeri i postanemo svjesniji važnosti života u Gospodinu, s Gospodinom i za Gospodina. Molim vas kako biste svi molili jedni za druge i osobito za svakoga koji vrši neku službu, da poštujete Crkvu i budete bliži sakramentima.

Kao kršćani smo pozvani da budemo putokaz prema Božjoj prisutnosti. Po vjeri i poslušnosti, u Duhu poslanom od Isusa, imamo veliku snagu i poziv i prigodu da u svijetu učinimo mnogo dobra, da Njegovu ljubav učinimo vidljivom u ovom svijetu i tako duše privedemo Bogu.

Molite za mene da u svojem služenju uvijek budem putokaz prema Isusu.

Page 131: Jesu Li Cuda Moguca

130

S. Svjetlana animira pobožnost drinskih Mučenica u N. Travniku

Page 132: Jesu Li Cuda Moguca

131

Blažene Drinske Mučenice - Molite za nas

Page 133: Jesu Li Cuda Moguca

132

POGLAvLJE DESEtO

OSvRtI I KOMENtARI NA MISIJU I NA KNJIGU

Osvrti

1.

Isuse, hvala Ti za ovakvo divno svjedočanstvo Tvoje čudesne moći i ljubavi. Ti, koji si nepregledan i tako silan u svojoj slavi, djeluješ kroz svoje službenike na čudesan način, tako da kroz naše slabosti pokazuješ svoju silnu jakost. Tvoja sila i snaga Duha Svetoga pokreće najslabije i govori nam da si Ti Bog jedini i jedina istina i snaga. Gdje je Tvoj Duh, tu nema mjesta sumnji, jer Ti zahvaćaš svakog ponaosob. Ovo svjedočanstvo života svjedočanstvo je Tvoje volje, sile i snage, da ono što Ti činiš ne može se uništiti, nego samo pridonosi rastu i vjeri onih koji su Tebi predali svoje živote. Tako si snažno opečatio život naše sestre da, vjerujem, niti jedno srce neće ostati netaknuto čitajući svjedočanstvo života čijeg si Ti vođa.

Ovo je živo djelo dobrog vrtlara koji predano održava svoj vrt osluškujući kreatora kako da mu vrt urodi dobrim plodom.

Bogu zahvaljujem na dušama koje iskreno i predano služeći Bogu i dan danas stoje s Isusovim stijegom u rukama, privlačeći mnoštva u okrilje Njegove ljubavi.

Marija Nakić,

Page 134: Jesu Li Cuda Moguca

133

2.Pogledamo li sliku suvremenog svijeta,

uviđamo sa mu je danas potreban sav naš um, čitavo naše srce,čvrste, marljive i neumorne ruke sviju.

S oduševljenjem pročitah knjigu sestre svjetlane:JESU LI ĆUDA MOGUĆA?

Sestra Svjetlana je Bogu posvećena osoba koja ima samo jednu čežnju:zaboraviti sebe i klicati poput svete Male Terezije:

HOĆU BITI SRCE SVIJETA!Ona opisuje u knjizi povijest svoje duše, svoga zvanja i poslanja.

Gdje god je duhovno djelovala imala je samo jedan cilj:PO KRISTU I S KRISTOM I U KRISTU BITI SRCE SVIJETA,

tj. Ponuditi svima NEBO I VEČNE VREDNOTE.Ta njezina karizma je plod potpunog predanja Kristu.

Hvala ti, sestro Svjetlana!Imaš tu milost da drugi u tvojoj blizini moraju misliti na Boga!

U pravu si: Samo je jedno potrebno!To je dogovor na pitanje: JESU LI ČUDA MOGUĆA?

DA! Moguća su čuda ako prihvatimo ove besplatne ljekovite recepte,koje nam Duh Sveti nudi po sestri Svjetlani u ovoj knjizi.

Od srca preporučujem ovo bogugodno djelo!Neka je slava i hvala Bogu!

Travnik, 1. III. 2012. Don Jakov Kajinić,

Duhovnik u Sjemeništu - Travnik

Page 135: Jesu Li Cuda Moguca

134

3.

Naslov knjige „Jesu li čuda moguća?“ zapravo je detaljni životopis u kojem s. Svjetlana sustavno prati svakodnevna zbivanja svoga kršćansko-redovničkog djelovanja u povezanosti s Bogom i ljudima.

U radu s. Svjetlane ostvarila se u praksi poruka svetoga Pavla: „Sve što radite, sve činite na slavu Božju.“ (1Kor 10,31) Samo je u ljubavi moguće shvatiti prihvaćanje ljudi, i da razlike među ljudima nisu nevolje nego blagoslov. Ljudski govoreći, prihvatiti i one koji su vrlo različiti, koji se okupljaju iz različitih kultura, vjera i zemalja.

Postoji samo jedno opravdanje zbog kojega svi postojimo, a to je da nas Bog ljubi. Ta nas Božja ljubav povezuje, jasno, s Bogom i svim Božjim stvorenjima. To je shvatila s. Svjetlana, pa se predala potpuno Bogu, posebice da molitvom bude uvijek povezana s Bogom. Shvatila je da je to osnova sreće, radosti i kršćanske kreativnosti. Stoga je imala i dubok smisao u prepoznavanju svake osobe kao Božje dijete.

Sestra Svjetlana imala je uvijek svoju želju duhovno pomoći ljudima da otkriju blago svoje osobnosti i da Božja ljubav svakog od nas poziva da bude i ostane povezan s Bogom. Tako, s. Svjetlana, otkrivajući Božju prisutnost koja sve ljude poziva u zajedništvo s drugim ljudima, koje nas uvodi u zajedništvo s Bogom. Otkriti da nas Bog ljubi pomaže nam da i mi zavolimo svako Božje stvorenje. To se pokazuje u našim molitvenim susretima u kojima se otkriva vrijednost života svakoga, jer je svaki od nas važan i dragocijen za dragog Boga.

Stoga je s. Svjetlana prihvatila Božju poruku „da nema potrebe dijeliti svijet, društvo, skupine i pojedince na dobre i loše, stalež i vjeru.“ Svi smo Božja stvorenja koja Bog ljubi i blagoslivlja. To je već dosada Bog pokazao ozdravljenjima i duše i tijela.

Bog nam šalje Duha Svetoga koji nam dijeli svoje darove, posebice, dar međusobne ljubavi, poštovanja i darove ozdravljenja.

Sestra Svjetlana najviše naglašava, a i poziva, na zajedničku molitvu. Zašto? Molitva je snažna povezanost s Bogom, može iscijeliti našu dušu, a vrlo često iscjeljuje tjelesne bolesti i tjelesne nemoći. To

Page 136: Jesu Li Cuda Moguca

135

će se ostvariti ako i mi prihvatimo jedan podnaslov knjige s. Svjetlane: „Moje predanje Isusu.“

Svojim duhovnim radom u mnogim krajevima, s. Svjetlana nije tražila utjehu za sebe, nego da druge utješi, nije tražila za sebe i za svoj rad razumijevanje, nego da pokaže da druge razumije, željela je da svi idemo putem dobrote i ljubavi.

Bog je uvijek s nama!

Guča Gora Fra Branko Neimarević

4.

Kad sam prvi put sreo sestru Svjetlanu, nakon mlade mise jednog fratra u Bugojnu, 2002. godine, netom nakon mog dolaska s Kosova, upitao sam se što bi ova osoba mogla značiti u mom životu. Osjetio sam da ju nije tek tako Gospodin poslao, osobito kad vidjeh usred gužve nakon mise da se raspitivala za mene, vjerojatno kad je čula da sam i ja bio na Kosovu, doduše, u sasvim drugoj misiji nego što je njena bila na istom području, nekoliko godina prije i povremeno poslije.

Trebalo mi je malo vremena da shvatim, po određenim znakovima i kroz molitvene susrete, što je uistinu bogatstvo ovog novog poznanstva s jednom sestrom, iako sam mnoge prije susreo, osobito dok sam studirao crkvenu glazbu u Zagrebu. Naime, poučen osobnim i profesionalnim iskustvima iz raznih misija, kao diplomat, novinar, profesor i znanstvenik, još ranije sam shvatio da prije materijalne obnove, kojoj sam posvećen, i u svom znanstvenom i svakodnevnom radu u domovini i svijetu, prvo ide duhovna obnova. Sestra je to kroz mnoge osobne razgovore i molitvene susrete uspjela pojasniti i artikulirati kakvim slijedom to ide i kako Bogu prepustiti potpuno djelovanje u našem životu, u svim sferama života i zvanjima, te dokle ide naša intervencija u određenim životnim situacijama, kako, kada i koliko treba naše suradnje u Božjem djelu.

Page 137: Jesu Li Cuda Moguca

136

Jer, u postkonfliktnim misijama gdje sam i sam bio (Kosovo, Bosna i druge) često dolaze ´mirovni posrednici´, često i predani službenici, ljudi iz ´starih demokracija´ Zapada, pokušavajući često ´donijeti´ ili implementirati mir, demokraciju i druge vrijednosti, a da sami nisu primili ili ostvarili mir. Mir koji vam ja dajem, ne može vam svijet dati... (naći citat). Kako bi sestra često znala slikovito reći: ˝Ne možeš ranjenika slati u borbu prije no što sam ne ozdravi, zacijeli vlastite rane˝.

A te rane na duši kao i one na tijelu samo Gospodin može potpuno iscijeliti ako Mu se predamo, prepustimo i potpuno Mu damo mjesto u svom životu. To je i odgovor ne samo samozvanim ˙iscjeliteljima´ ili alternativnim liječnicima, nego i rastućoj farmaceutskoj industriji koja pod krinkom liječenja, često proizvodi bolesti, uglavnom ovisnosti o lijekovima, osobito onih sumnjiva porijekla, koje se pojave bez kontrole u nekoj nesređenoj državi. Sestra na autentičan način pomaže posvijestiti prisutnost i naš odnos s Bogom, a prije ˙posviješćenja´ ide posvećenje. Onako kako to ona pokazuje posvećujući se ne samo svojoj misiji i redu, nego ljudima koje joj Bog šalje na raznim mjestima i u razna vremena. U ovome sam uočio jednostavnost tumačenja Svetog pisma i Evanđelja svakodnevnim primjerima, svjedočenjem kroz mnoge crtice u svom životu i radu, kakva su opisana i u ovoj dirljivoj kronici.

Nasuprot trendovima kompleksnog življenja s često izmišljenim potrebama nametnutim rastućim potrošačkim mentalitetom i relativističkim poimanjem svijeta promicanim kroz medije, naša sestra, pored suvremenih sredstava komuniciranja, koristi najstariji i najuvjerljiviji medij, koji su apostoli i sveci koristili: put koji otkriva istinu i život. Kao i sam Krist koji je ˙Put, Istina i Život˝(navedi citat iz evanđelja). Mnoge detalje iz ove autobiografske kronike i putopisa lakše razumijevam, sa sestrom suosjećam, jer sam neke lokacije i situacije i sam prošao (npr. one na Kosovu), obavljajući ̇ misiju´ u svom pozivu, u kojoj sam dao da me Bog vodi, uz sve moje kušnje, uspone i padove. Od sestre sam naučio prepoznati kako Božja ljubav djeluje po nama i u nama, poglavito kao suosnivač molitvene zajednice koja nosi u nazivu ovu uzvišenu vrijednost, a temelj je i njenog reda kojemu se posvetila. Biti svjedokom Božje ljubavi u ovom nemirnom svijetu,

Page 138: Jesu Li Cuda Moguca

137

gdje se ljubav traži na pogrešnim mjestima i na pogrešne načine, jedna je od najuzvišenijih misija, neovisno u kojem smo zvanju, što djeluje oslobađajuće i na nas same, što sam i ja iskusio. To uključuje potpuno predanje Božjoj ljubavi i providnosti, uz vlastiti angažman, koji je nekad pretjeran zbog naše oholosti kad mislimo da je sve u našim rukama ili ˙vezama´, intelektualnosti, iskustvu i znanju – što ne treba podcijeniti, ali ne biti robom.

Sestra Svjetlana to potvrđuje svojom vjerom uz djela, riječi i molitve, bez da kao žena postane svećenikom, nego se kao Marija u svom hvalospjevu Magnificat prepustila Gospodinu s: ̋ Evo službenice Gospodnje...˝ A ja sam ponosan i sretan, ne samo kao skromni suradnik u njenoj misiji, u molitvenim i izdavačkim pothvatima kakav je i ova knjiga, nego i svjedok plodova tih dobrih djela u vlastitom životu i duhovnoj izgradnji.

˝Hvali duša moja Gospodina...˝(Lk 1, 46).

Uz Blagovijest, A.D. 2012.

Darko Pavlović, mr.sc.

Page 139: Jesu Li Cuda Moguca

138

ZAhvALA I KOMENtAR MISIJE

Zahvala s. Svjetlani iz Splita

Poštovana časna Svjetlana, iznimna nam je čast i sreća, što ste bili naš gost na našem molitvenom okupljanju u župi sv. Marka!!! Doživjeli smo jedno veliko bogatstvo i prisutnost Božje ljubavi i Božjeg dodira!!! Uvijek kad ste na putu za Split, voljeli bi da nas posjetite i obogatite svojim prisustvom i svojom molitvom!!! Vrlo rado se nudimo da budemo vaši domaćini, a vi radostan gost u našoj kući!!! A sada ćemo zavapiti u nebo, neka se Gospodin Isus Krist proslavi po vašem srcu i vašem životu!!! Želimo vam obilje i puninu Duha Svetoga u vašem životu i u vječnosti!!!!

26.2.2012, Split

Mihovil i Lucika Gattin

Page 140: Jesu Li Cuda Moguca

139

Sestro, Kćeri Božje ljubavi

Što nam srca griješ

Što nam duše liječiš

Što nas vodiš Isusu

Hvala Ti.

Hvala Ti za beskrajna žrtvovanja

Za bolesne i na duši i na tijelu

Hvala Ti za ljepotu tvoje duše

Hvala Ti za ljepotu tvoga srca

Kojim nam kazuješ put

Do živog Krista.

Tvoj put molitve i predanja

Neka bude i moj put

Tvoja ustrajnost u davanju

Sebe drugima za ljubav Krista

Neka bude i moje nadahnuće

Od sveg srca Ti sestro Svjetlana

veliko HVALA!

Jelica

Page 141: Jesu Li Cuda Moguca

140

IMA JEDNA žENA

Ima jedna žena (sestra)

Hoda ovim svijetom, obična i skromna

Ima jedna žena, velika, nedodirljiva

Nama smrtnicima

Duha Svetog puna

Ima jedna žena, jednostavna i skromna

A opet bogata

Ona Riječ Božju nosi bolesniku i beskućniku

I siromahu i bogatašu

Ruke pruža svima, koji je traže

Rukama miluje i blagoslivlja

Srca radošću napunja.

Nikad umorna, uvijek nasmijana

Ljubav Božju širi na sve strane

Ima jedna žena, tako mala,

A tako velika u očima Božjim,

O, Bože, podari nam još

mnogo takvih žena,

Da svijet postane ljepši i bolji.

Jelica

Page 142: Jesu Li Cuda Moguca

141

MOJA PJESMA pjeva se u nrodnom melosu

MOJ ISUSE ŽIVOT SAM TI DALA, DA TI KAŽEM OD SRCA TI HVALA!

TVOJA LJUBAV VODI TE DO GROBA, DA NAM KAŽEŠ NEMA VIŠE ROBA.

ZA SLOBODU TI NAS OSLOBODI, SVETOM VODOM TI NAS PREPORODI.

DOĐI DUŠE TI U NAŠA SRCA, DA NAM BILO VJERE JAČE KUCA.

DUŠE SVETI TI ME SVU/EG OSVIJETLI, TVOJA LJUBAV NEKA ME POSVETI.

DUŠE SVETI TI NAS SVE POSVETI, DAROVIMA SVOJIM TI NAS KRIJEPI.

OČE SVETI OD SRCA TI HVALA, ŠTO JE NAMA TVOJA CRKVA DALA.

GOSPE DRAGA NEKA TI JE HVALA, ŠTO SI NAMA SVOGA SINA DALA.

s.Svjetlana

Page 143: Jesu Li Cuda Moguca

142

U SRcU tvOM

Kad teško mi je, Isuse, tad trebam Tebe jaKad ne znam kamo, kad lutam sam-a

Kad svud je samo mrak

Tad dolaziš iz tame Ti, Tvoj korak odzvanjaIz Tvoga srca svjetlost sja,

Ti si put, istina

U srcu Tvom ljubav je svetaU srcu Tvom ja se želim skriti od ovog svijeta

U srcu Tvom, Isuse, želim ostati dovijeka

I slušam kucaj srca TvogTo je ljubav beskrajna

Tu hram je Tvoje nježnosti, voda živaTu mir me uvijek čeka Tvoj, blagost ponizna

U radosti i sreći Tvoj-a želim biti zarobljen-a ja

U srcu Tvom...

Isus: U Srcu mom ljubav je svetaU srcu svom ja te želim sakrit od ovog svijeta

U srcu svom, dijete mojeČuvam te dovijeka!

U srcu Tvom...

(nepoznati autor)

Page 144: Jesu Li Cuda Moguca

143

PJESMA NAStALA NA KOLOČEPU

KLANJAM TI SE SPASITELJU MOJ, BUDI UVIJEK TU, TI MI VODI BOJ.

OTOCI TVOJI VELIKA LJUBAV MOJA, UČINI DA SE PO NJIMA RAZLIJE MILOST TVOJA.

USRED MORA NJIH ŽEĐA MORI, DAJ MOLIM TE SVE RIZNICE NEBA OTVORI.

NAPOJI MOJ NAROD IZ IZVORA ČISTI, DA SE SVAKI UM I DUŠA IZBISTRI.

BISTRI UM I DAJ NAM SVOGA DUHA, NEKA SVATKO ČISTO SRCE ČUVA.

PROŽET ĆU TE KĆERI MILA, PA DA TI NE MANJKA MOJA SILA,

KAKO BI ME TVOJA USTA NAVIJESTILA.SILA MOGA DUHA NEKA VAS SVE VODI,

DA ŽIVITE RADOSNI U LJUBAVI I SLOBODI.I KAD STE DALEKO OD RODNOGA KRAJA,

NEKA VAS SVE MOJA LJUBAV SPAJA. MOJA LJUBAV ČISTA JE I SVETA,

PRONESITE JE SVE DO KRAJA SVIJETA.ŠIRIT ĆE JE VELIKI I MALI,

JER MOJA LJUBAV NIKAD NE ZATAJI.ONA ĆE VAS VODIT DO ŽIVOTNOG KRAJA,

POVEST ĆE VAS DO NEBESKOG RAJA!!!A L E L U J A ! ! !

s.Svjetlana

Page 145: Jesu Li Cuda Moguca

144

Draga sestro Svjetana,

Od srca vam hvala što ste bili kod nas u Stuttgartu, za svaki mili pogled i svaki osmijeh! Bilo je stvarno divno! Bog vas je stvarno na vrijeme poslao k nama... barem jedan dio! Srce mi je puno radosti i jedva čekam to vrijeme za sebe! Bog je tako divan... On je ljubav i sigurna sam da će to, ne samo muslimani i Kinezi, nego i cijelo čovječanstvo shvatiti! Ali zato je bitno da postoje osobe kao vi... Služba nikad nije laka ili jednostavna, ali je sveta!

Nosim vas u srcu i u molitvi,

vaša sestra u Kristu,

Emina - Sofija

Page 146: Jesu Li Cuda Moguca

145

MOLItvA ZA DUhOvNU OBNOvU

Oče nebeski, hvalim Te i slavim. Hvala Ti što si nam poslao svoga Sina Isusa koji je pobijedio grijeh i smrt meni na spas. Gospodine Isuse, stavljam se u podnožje Tvoga križa i molim Te da me preliješ svojom presvetom krvlju koja izvire iz Tvoga probodenog srca. Operi me, moj Isuse, u živoj vodi koja teče iz Tvoga srca.

U Ime Isusovo, molim Te, Oče Sveti, pošalji mi Duha Svetoga kojega nam je Isus obećao. Dođi Duše Sveti, daj mi novi život i novo srce. Raspolaži mojim životom. O Oče, snagom Duha Svetoga pokaži mi svaku osobu kojoj moram oprostiti i svaki neispovjeđeni grijeh da se za njega pokajem i da ga ispovjedim. Gospodine Isuse, ispuni me: milosrđem, samilošću, vjerom, nadom, ljubavlju, uljudnošću, strpljenjem, mirom, istinom, sigurnošću, radošću, pouzdanjem, istinom i mudrošću.

U prisutnosti neba i zemlje. Prikazujem danas samu sebe; svoje misli i dušu Tebi, Duše Sveti:

Vodi moje misli kako bih mogla razumjeti Tvoj glas i slijediti Tvoje pute.

Daj mi milost da što više upoznam snagu i moć Trojedinog Boga.

O Duše istine, vodi moje misli, riječi i djela, od sada do časa moje smrti.

O Duše razumijevanja, rasvijetli me i uči me!

O Duše savjeta, savjetuj me, da uvijek spoznam što se Tebi dopada!

O Duše jakosti, ojačaj moje slabosti!

O Duše znanja, rastjeraj moje neznanje!

O vječna ljubavi, daj mi samo da Te ljubim!

Vodi me Ti, Sveti Duše, da mogu činiti sveto;

Povuci me, Duše Sveti, da sveto ljubim;

Page 147: Jesu Li Cuda Moguca

146

Ojačaj me Ti, Duše Sveti, da sveto nikada ne izgubim!

Pomozi mi da hodam u Tvome svjetlu, u Tvojoj istini, osvijetljen/a Duhom Svetim, tako da skupa sa svim vjernima mogu hvaliti i slaviti Oca nebeskoga u vremenu i vječnosti. Gospodine Isuse, Ti si put, istina i život i došao si da imamo život i da ga imamo u izobilju. Zaista je Bog moj spasitelj, u Njega se pouzdajem i više se ne bojim, jer je Svevišnji moja snaga i moja pjesma, On je moj spas!

Hvala Ti Oče za Mariju, moju nebesku Majku, koja za mene posreduje s anđelima i svetima i Blaženim Drinskim mučenicama koje su živote dale da očuvaju vjernost Tebi, svome Spasitelju i službenici Tvojoj, našoj utemeljiteljici majci Franciski Lechner koja nam je zacrtala put: Božju ljubav učiniti vidljivom! Oče Sveti, molim Te za sve one do kojih će doći ova knjiga da uđu u radost Tvoje prisutnosti i tako učine Tvoju ljubav vidljivom na ovom svijetu!

Sestra Svjetlana Rezo - Kći Božje ljubavi

Page 148: Jesu Li Cuda Moguca

147

KAZALO

PRVO POGLAVLJEPozvana iako slabog zdravlja ............................................................. 5Premještaj u Sarajevo ....................................................................... 28Nositi križ i u ratu izvršiti Misiju ..................................................... 32DRUGO POGLAVLJEKrštenje Duhom Svetim i obnova u duhu Svetom ........................... 36Molitva i svetost ............................................................................... 38Što se događa u molitvi .................................................................... 39TREĆE POGLAVLJEGospodin je onaj koji ozdravlja ....................................................... 42Što je zdravlje? ................................................................................ 42Reći Gospodinu „Da“ ...................................................................... 43Bolesnici traže svjetlo na pogrešnom mjestu ................................... 43Bog je činitelj čudesa ....................................................................... 44Uzeti u evanđelju ............................................................................ 47Najvažnije je duhovno ozdravljanje ................................................. 49Luda radi Krista ............................................................................... 50Kršćansko ozdravljenje znači puno više .......................................... 52ČETVRTO POGLAVLJEIdimo – u ime Gospodnje ................................................................. 53Milosti po Bosni, zatim Zagreb, pa Podravina ............................... 54Redoviti i izvanredni dani u Travniku ............................................. 57Još jedan zanimljiv isječak iz Travničke kronike ............................ 58Misija u Zagrebu i Podravini ........................................................... 64Misijska turneja na južnom dijelu Hrvatske .................................... 67Opis misije od Gole do Travnika ..................................................... 74Moje najteže putovanje .................................................................... 76Put na Kosovo i Albaniju da podijelim 8.000 tisuća knjiga ............ 78

Page 149: Jesu Li Cuda Moguca

148

PETO POGLAVLJE Ljepota ispovjedi .............................................................................. 90ŠESTO POGLAVLJEOzdravljajuća snaga euharistije ....................................................... 95Što Isus može učiniti u svetoj Misi .................................................. 96Vjera, ne osjećaji .............................................................................. 97Dodirnuti Isusa u Euharistiji .......................................................... 100Postepeno ozdravljenjeSvjedočanstvo časne sestre Bridge MeCene .................................. 101SEDMO POGLAVLJEIzabrani između ljudi ..................................................................... 103Napadi na svećeništvo .................................................................... 104Poučavati djecu o svećeništvu ....................................................... 106Poziv na vjeru ................................................................................ 107Poziv na nadu ..................................................................................110Jedina je sigurnost i jedina nada u Isusu. ........................................110Poziv na ljubav ................................................................................110Vrijednost celibata i redovničkog zavjeta čistoća ...........................111Očinstvo svećenika .........................................................................113Svećeništvo po jednoj mističnoj Duši .............................................113OSMO POGLAVLJEMarija, majka-žena za sva vremena ...............................................117Kraljica Mira ...................................................................................119DEVETO POGLAVLJESlaviti vjeru u vjernosti .................................................................. 122Moje predanje Isusu ....................................................................... 124Pobjeda vjernosti ............................................................................ 126Na razmišljanje .............................................................................. 129DESETO POGLAVLJEOsvrti i komentari na misiju i na knjigu ........................................ 132

Page 150: Jesu Li Cuda Moguca

Izvor Života

Ova knjige je za�ivjela na veliki blagdan Isusova prikazanja u hramu ili Svije�nicu, zato nosi u sebi mnogo svjetla i optimizma u �ivot svakog onog tko je pro�ita. U dubini du�e do�ivljava se Onoga koji je tvorac svjetla, a to je sam Bog koji svojom ljubavlju i dobrotom zahva�a u ljudski �ivot i to se sve prelijeva kao �udesna duga �ivotnih radosti i ostvarenja svega �to je bilo od iskona planirano za svakog od nas. �ivotni poziv i poslanje s. M. Svjetlane Rezo kao osobe, redovnice i misionarke su ot�krinuta vrata u jedan ljudski �ivot, u kojem je Bog na djelu na tom putu ostvarenja, susreta, mnogovrsnih zahvata u dubinama du�e osna�ene vjere i prihva�anja i predanosti su sigurni koraci vo�eni Njegovim Duhom � Duhom Isusa Krista koji je ispunjavao svako bi�e i �inio ga sretnim ovdje na zemlji i u vje�nosti. Prate�i rad s. Svjetlane do sada, koja je nesebi�no �irila Bo�ju Rije� � preko mnogih do sada objavljenih knjiga i darivala ih svima koji su �eljeli �uti i u �ivotu �ivjeti i svjedo�iti, ova knjiga � Jesu li �uda mogu�a - kruna je svih doga�anja � spektar koji ujedinjuje sestrinu osobnost, rad i djelovanje na izvoru Bo�je ljubavi, tamo gdje je uvijek i ponovno poziva, a njen odaziv je bogastvo preobra�aja svih onih koji su iskreni, jednostavni, otvoreni u susretu za Boga i jedni druge oplemenjuju na putu �ivota. Osobno zahvaljujem Bogu za karizmu s. Svjetlane kojom je Bog obdario, a to je �ivot po Duhu Bo�jem kao i ljubav i radost i vedrina u njenim nastupima i susretima sa svima potrebitima po molitvi, svjedo�enju pro�etom istinskom vjerom u suradnji sa sestrama, poglavarima, sve�enicima i svim ljudima dobre volje. Raduju�i se svemu postignutom i �ele�i ubudu�e jo� mnogo toga, a nadasve Bo�jeg blagoslova, za�tite Majke Divne i zagovor Bla�enih drinskih mu�enica, neka i ova knjiga bude �udesni izvor Bo�je ljubavi, topline i svjetla u na�im �ivotima. s.M. Angelika Bo�njak FDC