Jezičke karakteristike sevdalinke

Armin Stefanović

I O sevdalinci (Umjesto uvoda)

Okolnosti pod kojima je nastala ljubavna pjesma poznata pod nazivom sevdalinka ostvarivale su se prodorom istočnjačke kulture sa islamskim pečatom na jugoistok Balkana, prožimanjem čiju je trajnost omogućio onaj dio stanovništva srednjevjekovne Bosne koji je prihvatio islam u godinama i decenijama nakon propasti Bosanskog kraljevstva i pada Bosne pod Osmansku vlast, te onaj dio gradskog stanovništva koje nije prihvatilo novu vjeru, ali koje je postepeno usvajalo novi kulturni supstrat koji se tiče načina života. Svekoliki život bosanskohercegovačkih gradskih sredina, nastalih nakon osmanskih osvajanja na Balkanu, omogućio je rađanje ova pjesme.1

Izdvojenost ženiskih članova porodice bilaj ei zrazitija u višim građanskim slojeviam društva. Osnosi u srednjim i nižim slojevima građanskog stanovništva, te na selu općenito, vodili su ustanovljavanju posebnog oblika ljubavnog susretanja, ašikovanja, postupnogl jubavnog upoznavanja, sa pouzdano utvrđenim pravilima ljubavnih očitovanja, prema kojima se znalo mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima su se – ponekad i uz budnu pažnju starijih ukućana – sastajali mladići i djevojke...2

Ograničena strogim, običajnim zakonima pratijahalnog morala sa islamskim predznakom, žena je u bošnjačkom društvu bila u neravnopravnom položaju u odnosu na muškarca i bila je u potpunosti vezana za kuću i djecu. Sa nastupom djevojaštva – u skadu sa islamskim propisima – ona je bila pokrivena u kretanju izvan kuće, češće razobojnim zarom (zavitkom od basme, štofa ili svile), rjeđe feredžom (ogrtačem od crne ili modre čohe) i naročito strogo skrivana do trenutka udaje – ženska lica su u imućnijim slojevima bošnjačkog gradskog stanovništva bila u životnoj svakodnevnici odvojena od odraslih muškaraca, osim onih sa kojima su u bliskom srodstvu ili supružanskim odnosima, pa se o ljepoti pjesmom zazivanih ponekad zanlo samo prema predaji koja je svoj početak imala u svjedoćenju neke druge djevojke ili žene. O ljepoti opjevane se tek slutilo, a nemogućnost da bude i viđena činila je skrivenu ljepotu još primamljivim izazovom za pjesnikovu maštu.3

Sevdalinka – jedan od najreprezentativnijih žanrova bošnjačke pa i južnoslavenske usmene književnosti i narodne umjetnosti općenito – mogla je nastati kada su oblici življenja zaokruženi pod islamskim uplivom bili potpunije prihvaćeni, kada su se uobličile gradske sredine sa novim ustrojstvom, u znaku izmijenjenog načina života, kada su se na

1 Maglajlić, Munib, 101 sevdalinka, BZK „Preporod“, Gradačac, 2010.2 Isto3 Isto

drugačiji način izgradile gradske četvrti, mahale, u kojima su kuće, prema mogućnostima domaćina, imale posebne prostore i objekte: ograđenu avliju sa kapidžikom, bašču sa čardakom, ašik-pendžer i drugo – riječju: kada se život počeo u potpunosti odvijati u onom okruženju koje čini dobro poznatu pozornicu zbivanja u sevdalinci. Taj se proces nije mogao zaokružiti prije početka 16. stoljeća, a kako se u načinu života nije ništa bitno mijenjalo sve do Austrougarske okupacije /1878), može se smatrati da zlatno doba sevdalinke traje do tog vremena.4

Upotrijebljeno ozbiljno, sevdalinka je ime za cijelu jednu kulturu. Danas – gotovo propalu kulturu. U mojemu muzičkom osjećaju historijski počela je propadati kad se uz nju vezala harmonika, koja ju je ubila.

(...)I sve drugo posljednjih stotinu godina radilo je protiv prave sevdalinke. Najviše njena naknadna i artificijelna „orjentalizacija“, koja ju je prečesto vodila u zamku ordiniranog kiča, i koja se u muzičko-poetskom sustavu prave sevdalinke osjeća kao strano tijelo.5

II Jezička analiza sevdalinke – raznolikosti jezičkog izraza

U drugom dijelu ovog rada bavit ćemo se poređenjem dviju zbirki sevdalinki: 101 sevdalinka6 i Za gradom jabuka7. Polazimo od teze da sevdalinka nije doživljavala promjene samo prilikom pjevanja, već i prilikom zapisivanja i prepisivanja, te da ih doživljava i danas. Svaki od pjevača, zapisivača i prepisivača unosi u sam tekst nešto svoje, nešto, što bi po njegovom osjećaju, trebalo poboljšati sam tekst i zvuk sevdalinke. Ovakve promjene, ili, bolje reći, intervencije, variraju od onih suptilnih – interpunkcijskih znakova, do promjena cijele strofe ili pjesme.

1 . Alipaša na Hercegovini (Lovrenović) : Ali-paša na Hercegovini (Maglajlić)

Maglajlić je uradio ono što nedostaje Lovrenovićevoj knjizi, a to je da je ponudio izvore, dok su zapisivači od kojih je Lovrenović posudio tekstove ostali nepoznati. Prvo što primjećujemo jeste da različiti zapisivači različito organiziraju sam tekst sevdalinke. Dok Maglajlić strofira svaku svoju pjesmu, kod Lovrenovića se tekst pjesme javlja u formi slobodnog stiha, kao jedna cjelina.

Alipaša : Ali-paša Lijepa : l'jepa

Osim ove dvije riječi, prva četiri stiha su identična, a zatim zapisivači različito organizuju dijalog koji zadržava isto značenje. Lovrenović koristi crtu da označi da ostatak teksta govori lijepa Mara. U drugu ruku, Maglajlićev izvor ubacuje jedan stih kojeg u

4 Isto5 Lovrenović, Ivan, Za gradom jabuka, Sarajevo: Civitas, 2004.6 Maglajlić, Munib, 101 sevdalinka, BZK „Preporod“, Gradačac, 2010.7 Lovrenović, Ivan, Za gradom jabuka, Sarajevo: Civitas, 2004.

Lovrenovićevoj verziji nema, koristi navodnike za upravni govor, i u taj govor oba puta uvodi narator.

2. Iz kamena voda tekla

Zal'jevati : zaljevati

Osim ove razlike Maglajlić koristi navodne znake kada mlado momče govori, a crtu kada mu djevojče odgovara, dok Lovrenović ne koristi ni crtu ni navodne znake.

3. Ne čudim se mraku, ni't oblaku (Lovrenović) : Ne čudim se mraku ni oblaku (Maglajlić)

Prva tri stiha su identična, ako izuzmemo navedenu razliku. Četvrti i peti stih su drugačije organizirani, a imaju i jednu jezičku intervenciju: okom pogledala : očim' pogledala. Lod Lovrenovića pjesma završava devetim stihom, dok se ta ista radnja kod Maglajlića završava sedmim stihom prve strofe. Maglajlićeva verzija ima i drugu strofu koju Lovrenović ne ispisuje.

4. Sadih almu nasred At-mejdana (Lovrenović) : Sadih almu nasred atmejdana (Maglajlić)

Tri godine dana : devet godin' dana Jadi ići, a gore ne ići : Muka poći, a još teže ne poći

Pored ove tri razlike Lovrenovićeva verzija ima dvadeset i jedan stih, dok Maglajlićeva samo devet stihova. Ove se dvije verzije, ako izuzmemo već spomenute razlike, slažu u prva četri stiha.

5. Snijeg pade na behar, na voće

Prvi stih je identičan, dok se ostatak pjesme potpuno razlikuje, iako obje verzije imaju jednak broj stihova.

6. Svi dilberi, mila moja majko

Bože : bože Ašikujuć' nigda, nikadere! : Ašikujuć' nikad ni dov'jeka!

7. Uzeh đugum i maštrafu

Obje verzije su identične.

8. Čarna goro puna ti si hlada

Verzije se razlikuju samo u jednom zarezu.

9 . Kad punuše sabahzorski vjetrovi

Prva dva stiha su identična, a onda pjesme idu u različitim pravcima.

10. Mujo đogu po Mejdanu voda

Ono što je kod Maglajlića prva strofa, a to su prva četiri stiha, kod Lovrenovića se razlikuje samo u dva zareza. Ostatak pjesme nosi isto značenje, ali je drugačije ispjevan.

Još jedna bitna razlika jeste da Maglajćić početak pjesme izdvaja kao naslov, a zatim ga ponavlja u prvom stihu, dok Lovrenovićeve verzuje nemaju naslov.

III Tri jezička tipa sevdalinke

U najnovijim objavljenim zbirkama sevdalinki pored osnovne karakteristike njihovog vidnog jezičkog ujednačavanja i velike bliskosti sa vukovskom novoštokavštinom, dadu se uočiti konture triju jezičkih tipova sevdalinke s obzirom na njenu dijalekatsku bazu: 1. zapadni (ili zapadnobosanski) tip; 2. središnji (ili srednjobosanski, dijalekatski istočnobosanski, v. U tekstu uz nap. 11.); 3. jugoistočni tip (hercegovački).

Naša analiza dijalekatske utemeljenosti jezika sevdalinke dovela nas je do slijedećih zaključaka o svojstvima svakog od navedenih jezičkih tipova.8

1. Zapadni (zapadnobosanski) jezički tip sevalinke

Ikavski refleks jata (divojku) Neizvršena nova jotovanja ((pojdem) Šćakavizam (pušći me) Ne mijenjanje velara k u riječima orjentalnog porijekla (Selam alejk) Ženska imena u N i V imaju nastavak –e (na ti, Fate, pa osladi usta)

2. Središnji (srednjebosanski, istočnobosanski) jezički tip sevdalinke

Ijekavska zamjena jata (l'jepa, cvijeće) Neizvršena jekavska i nova jotovanja (dojdi mi) Šćakavizam (pušći) Pluralski oblici lične zamjenice trećeg lica, sa inicijalnim velarom h (da him

dojde) Gubljenje suglasnika d u grupi dn (na um pane) Muška lična imena tipa mujo, Meho imaju promjenu po obrascu imena ž.r. na –a

(dotjera je Muji)

8 Jahić, Dževad, Bošnjački narod i njegov jezik, Ljijan, Sarajevo, 1999.

3. Jugoistočni (hercegovački) jezički tip sevdalinke

Ijekavska zamjena jata (c'jelom) Izvršena jekavska i nova jotovanja (oćeram) Štakavizam (Ne išti me) Mijenjanje velara k u riječima orjentalnog porijekla (Selam alejć) Jotovanje u leksemi sjutra (s'utra) (šjutra) Prelazak konsonanta ć u t ili j u prilogu sinoć (de si sinoj sjala) Muška imena tipa Mujo, Meho imaju promjenu po obrascu imenica m. r. (odvela

Muja) U dativu ličnih zamjenica oblici mene, tebe (Otkud mene žalost biti neće) Oblici prezenta velju, viđu (Ja mu velju: dobro jutro)

IV Odnosi među jezičkim tipovima sevdalinke

Ovakvo stanje u raspoznavanju triju jezičkih tipova sevdalinke građom ovih pjesama ne može se baš lako dokazati.

(...)I sevdalinka, kao i epska pjesma, od čina svog autentičnog izvođenja, pa do objavljivanja, prolazi kroz faze raznovrsnog prilagođavanja, čime, neminovno, biva podvrgnuta jezičkome mijenjanju.

(...)Ako npr. uporedimo ikavizam sa ijekavizmom, uočit ćemo snažnu tendenciju ijekaviziranja i onih sevdalinki što su gotovo sigurno nastale na zapadnom terenu i prvobitno morale imati ikavski refleks. Ta ijekavizacija, međutim, mogla se izvršiti i prije bilježenja pjesme. Jer, sevdalinka se širi i po drugim krajevima, koji joj, primajući je iz druge sredine, u znatnoj mjeri nameću svoja jezička obilježlja. To znači da sevdalinke koje svrstavamo u zapadni tip nemaju ni približno doljednu ikavsku zamjenu jata.tu se radi o prosutnim ikavizmima, ali ikavizmima vidno narušenim ijekavskim refleksom. Taj refleks zrači i nameće se najprije sa istočnijih i južnijih terena, a biva unošen zapisivačkim i redaktorski intervencijama. Za središnji jezički tip konstantirali smo ijekavski refleks; on je dominirajući, ali će se katkad u pjesmama toga tipa javiti i ikavizmi. Ovdje se radi o ikavizmima koji se na različite načine čuvaju u ijekavskom sistemskom okruženju, predstavljajući zapadnije dijalekatske fragmente, ili u jeziku pjevača, ili u maniru zapisivača i intervencijama redaktora.

(...)Kada se prati odnos između ovih triju jezičkih tipova, uočljivo je snažno zračenje srednjeg jezičkog tipa na zapadni i na jugoistočni, te širenje njegovih osobina po drugim područjima. To se pri samom izvođenju sevdalinke događa u uvjetima prestiža Sarajeva kao njezinog centra i granjanja istočnobosanskih govornih odlika posredstvom sevdalinki nastalih i pjevanih u tom bosanskom središtu.9

9 Jahić, Dževad, Bošnjački narod i njegov jezik, Ljijan, Sarajevo, 1999.

V Opći dijalektizmi u jeziku sevdalinke

I ovdje, međutim, vrijedi relativna zastupljenost s obzirom na različite kriterije koji se primjenjuju kod bilježenja i objavljivanja sevdalinki u zbirkama. U zbirkama ipak se uočavaju najtipičnije vrste ovih općih dijalektizama.

1. Fonetski dijalektizmi

Prelazak že>re, u prezentu glagola moći (more) Sonant r u prijedlogu bez (brez)

2. Morfološki dijalektizmi

Upotreba opće zamjenice vas (sav) (U nedjelju vas dan preigrali) Glagolski oblici tipa uljegla, naljegla (Naljegoše na vodu djevojke)

3. Leksički dijalektizmi

Pokazna riječca nuto (Nuto, majko, dobroga junaka!) Upotreba riječce bolan (Bolan, dragi, prođi mi se dvora)

4. Dijalektizmi u funkciji povećanja broja slogova u stihu

Dijalektizmi sa različitim partikulama uz priloge i zamjenice (nigda, nikadere)

5. Dijalektizmi u funkciji smanjenja broja slogova u stihu

Dijalektizmi sa različitim vokalskim i konsonantskim elizijama (Saraj'vo, 'vakav, vid'la)

VI Jezičko ujednačavanje u sevdalinkama

Jezičko ujednačavanje u sevdalinki naročito je viljivo na nivou doljedne upotrebe konsonanta h, ne samo u riječima orijentalno porijekla. Toj dosljednosti snažnu podršku daje vezanost sevdalinke za njezine jezičke korjene, za govorne odlike sredine u kojoj nastaje, ambijenta sa naglašenom orijentalnom kulturom.10

U slijedećim leksemama jezik sevdalinke dosljedno zna za konsonant h:

1. U poziciji na početku riječi (hamajlija)

10 Isto

2. U sredini riječi (mahrame)

VII Pitanja

1. Navedi i oprimjeri po jednu karakteristiku za dijalekatski svaki tip sevdalinke.2. Navedi i oprimjeri vrste općih dijalektizama sevdalinke.3. U čemu se ogleda jezičko ujednačavanje u sevdalinkama, i u kojim slučajevima se to ujednačavanje doslijedno sprovodi?

VIII Literatura

Jahić, Dževad, Bošnjački narod i njegov jezik, Ljijan, Sarajevo, 1999.

Maglajlić, Munib, 101 sevdalinka, BZK „Preporod“, Gradačac, 2010.

Lovrenović, Ivan, Za gradom jabuka, Sarajevo: Civitas, 2004.