Naslov originala

JOHN STEINBECK

EAST OF EDEN

THE VIKING PRES-NEW YORK 1952

JOHN STEINBECK

Istočno od raja

Jedini autorizirani prijevod na hrvatskosrpsld

Prevto s engleskoga STJEPAN KREŠIĆ

NAPRIJED1965

P a s c a l u C o v i c i

Dragi Pat!

Ti me ono jednom zateče kako rezbarim nekakvu drve-nu figuricu, pa mi pripomenu:

— A zašto meni štogod ne načiniš?Upitao sam te šta bi želio, a ti mi odgovori:— Pa, kakvu škrinju.— A šta će ti škrinja?— Da u nju pohranim blago.— Kakvo blago?— Što ga god ti posjeduješ — razjasnio si mi.Evo ti dakle tvoje škrinje. Gotovo sve što posjedujem

u nju sam pohranio, a još nije puna. U njoj je čemer patnje i drhtavica uzbuđenja, raspoloženje i neraspoloženje, misli zlokobne i misli vedre — užitak snovanja, ponešto beznađa i neopisiva radost stvaranja.

A povrh svega, sva ona harnost i ljubav što me prema tebi prožimaju.

I, škrinja ipak još nije puna.John

PRVI DIO

P R V O P O G L A V L J E

1.

O ALJNSKA dolina nalazi se u Sjevernoj Kaliforniji. To Oje duga uska prosjeka između dva gorska lanca, a po-sred nje vijuga i zmijasto se previja rijeka Salinka, sve dok se najposlije ne slije u zaljev Monterev.

Sjećam se imena što sam ih u djetinjstvu nadijevao tra-vama i tajnovitim cvjetovima. Spominjem se skrovišta kra-stače i u koje se vrijeme ptice ljeti bude. Pamtim na što je mirisalo drveće u svako godišnje doba, kako je ovaj ili onaj čovjek izgledao, kako je hodao, štaviše, čime je vonjao. Spomen o mirisima u mene je neobično snažan.

Sjećam se kako se Gabilansko gorje s istočne strane do-line sastojalo od svijetlih veselih gora što su previrale suncem, ljupkošću kao i nekom mamljivošću, tako da ti je došla živa želja da se popneš na topla njegova pobrđa, gotovo isto kao što čezneš da se uzvineš u krilo ljubljene majke. To je gorje namigivalo dragošću svoje preplanule trave. Prema zapadu ustrmilo se pod oblake Gorje Svete Lucije, zaklanjajući dolinu od otvorenog mora. To mi je gorje ostalo u uspomeni mrko i tmasto, neprijazno i opasno. Vazda sam u sebi osjećao neku strepnju pred zapadom, a prema istoku me grijala neka ljubav. Ne umijem kazati kako je došlo do te moje predodžbe, ako nije zato što je jutro svitalo preko vrhunca Gabilana, a noć nahrupljivala s vrletnih kosa Svete Lucije. Možda su rođaj i smiraj dana imali nekog udjela u mome čuvstvenom odnosu prema tim dvama lancima gora.

S obje strane doline mali gorski brzaci savirali niz str-me kanjone i rušili se u korito rijeke Salinke. Zimi, za kišnih godina, ti bi potoci nabujali, hrlili nizbrdice i tako objačali rijeku da bi pokatkada, uzbješnjela i uskipjela, preplavila obale i postala zatomicom. Bujica bi izrovala

9

međaše oranica i saprala cijela jutra zemlje. Rušilački bi povukla u se staje i kuće, koje bi nizvodno plutale i poskakivale. Kao u kakvu stupicu uhvatila bi krave, svinje i ovce, potopila ih u svojoj blatnoj smeđoj vodi i odnosila im lešine k moru. A kad bi nadošlo okašnjelo proljeće, rijeka bi se povukla u korito sa svojih okrajaka, i pojavile bi se pješčane prudine. Ljeti pak ne bi uopće tekla nadzemno. U dubokim virovitim mjestima pod visokim obalnim nagibom ostala bi tu i tamo pokoja kaljuža. Opet bi se pojavili rogozi i travurine, i vrbe se uspravile s kojekakvim ostacima naplave na gornjem granju. Salinka je bila tek sezonska rijeka. Ljetno sunce stjeralo bi je pod zemlju. Nije to uopće bila lijepa rijeka. Ali kako je bila jedina koju smo imali, hvalisali smo se njome. Kako je samo opasna bila za povodnih zima i sušnih ljeta! Hvasta se čovjek bilo čime ako mu je to jedino blago. I možda je živa istina: što manje imaš, to veću potrebu osjećaš da se hvastaš.

Podina Salinske doline, između gorskih lanaca i njihovih pobrđa, ravna je kao dlan, jer je ta dolina bila nekada dno stotinu milja duge drage koja se protezala od mora. Riječno ušće kod Moss Landinga, prije stoljeća i stoljeća, bilo je pristup toj dugoj vodenoj masi koja je zadirala duboko u kopno. Moj je otac jednom izbušio vrelo pedeset milja nizdolno. Bušilica je naišla najprije na gornji sloj crnice, onda na šljunak, zatim na bijeli morski pijesak, u kojemu je bila sva sila školjki, dapače i kitovih kostiju. Kroz dvadeset stopa dubine bio je sloj pijeska, a onda opet sloj crnice, čak je našao i komadić američke četinjače ma-mutovca, toga neuništivog kalifomijskog orijaškog zimze lena, koji nikada ne trune. Prije stvaranja unutrašnjeg mora i slanjače bila je po svoj prilici na tome mjestu šuma. I sve se to desilo upravo ispod naših stopala. Obnoć mi se kadgod učinilo da osjećam i more i šumu mamutovine koja je prije tu rasla.

Na prostranim ravnim jutrima doline bilo je duboke plodne crnice. Trebala je samo kišovita zima, pa da raz- buja travom i cvijećem. Upravo je nevjerojatno koliko proljetnog cvijeća nikne u vlažnoj godini. Cijela ravnica kao i obližnja predgorja prestrli bi se vučciima i makovima kao kakvim sagom. Jednom mi reče neka žena da šareno cvijeće još više zablista kad mu dodaš nekoliko bijelih cvjetova, koji jače istaknu boje. Svaka latica modrog vučka ima bijeli obrub, tako da ne možeš sebi uopće predočiti modrinu

polja rascvalih vučaka. A kalifornijski makovi izmiješali se s njima kao da su ubrizgani. I oni su žarke boje. Nije ni narančasta ni zlatasta, nego kad bi čisto zlato bilo tekuće i kad bi se od njega napravio pjeneni skorup, eto taj zlatni skorup bio bi nalik na boju tih makova. Kad njima prođe vrijeme, nadođu onda žute gorušice, koje uzrastu veoma visoko. Kad bi moj djed došao u dolinu, gorušica bi se toliko izvila da bi se iznad žutih cvjetova vidjela konjaniku tek glava. U gorskim predjelima trava je bila posuta žabnjacima, krasuljcima i žutim ljubičicama, koje su bile po sredini crno potočkane. Nešto kasnije vidjele bi se crvene i žute šibljike biljke koju smo zvali »indijanski kist«. Ti bi se cvjetovi razvili na otvorenim mjestima koja su češće izložena suncu.

Ispod sjenovitih i sumornih zimzelenih hrastova rasla je paprat divna miomirisa, zvana »vilina kosa«, a po maho-vinastim obalama uz vodu visila su cijela busenja petero-prste paprati i zlatastih puzavica. Tu je bilo i zvončića, koji su bili nalik na male lampaše i bijeli poput vrhnja, a svojim su izgledom podsjećali gotovo na grešne misli. Bfti su tako rijetki i tako čarobni da bi se dijete koje bi našlo zvončić osjećalo cijeli dan nekim izabranikom i sretnikom.

Dolaskom mjeseca lipnja trava bi isklasala, zagorjela i zasmeđila se, te bi se bregovi prekrili smeđinom, koja je bila nekako više zlatasta, šafranasta i crvenkasta — neka neopisiva nijansa boje. Otad pa do idućih kiša zemlja bi se sasušila a potoci presušili. Ravno bi tlo bilo puno pukotina. Rijeka Salinka utonula bi pod svoje pješčano korito. Vjetar bi duvao dolinom, vitlajući prašinu i slamke, a prema jugu vi jao je žešće i nemilije. Navečer bi utihnuo. Taj je vjetar grebao, dražio; čestice prašine koju je nosio upravo su se zasijecale čovjeku pod kožu, oči bi od toga pekle. Ljiudi koji su radili po poljima nosili su zaštitne naočari i oko nosa vezali rupce da bi se zaštitili od prljavštine.

Zemlja u samoj dolini bila je duboka i rodna, ali po obrežjima je bio tek tanak sloj crnice, ništa deblji od korijena trava. I što si više išao uz bregove, sloj zemlje bivao je sve tanji i sve su više stršili kremeni, dok ne bi na samoj granici džbunja naišao na neku vrst suhog kremenastog šljunka, od kojega bi se sunčev žar odbijao upravo zasljep-ljujuće.

Spomenuo sam plodne godine, kad je kiše bilo u izobilju. Ali bilo je i sušnih godina, i te su sijale užas po

10 11

dolini. Oborine bi nadolazile u stalnom vremenskom raz-doblju od trideset godina. Najprije bi bilo pet-šest divnih kišnih godina, kad bi visina oborina iznosila četrdeset i pet do šezdeset centimetara, i zemlja bi se sva raskliktala od radosti zbog tolike silne trave. Zatim bi došlo šest-sedam vrlo dobrih godina, sa trideset do četrdeset centimetara oborina. Nato bi došle sušne godine, u kojima je katkada natopilo tek mršavih petnaest do dvadeset centimetara. Zemlja bi se posve sasušila, a trava bi mučno probila tek nekoliko centimetara nad zemlju, i mogao si vidjeti velika područja posve gola, kao da je šuga zahvatila dolinu. Zim-zeleni hrastovi kao da su okorjeli, a buseni kadulje posiv-jeli. Zemljina se kora raspucala, izvori presahli, a stoka bezvoljno griskala suho granje. Tada bi se farmerima i vlasnicima ranca zgadila Salinska dolina. Krave bi omršav-jele i katkada crkavale od gladi. Svijet je morao tegliti u bačvama vodu i za samo piće na svoje farme. Neke bi poro-dice budzašto, gotovo u bescijenje, sve rasprodale i odselile se odatle. I opet su neminovno ljudi u sušnim godinama zaboravljali one obilne, a u kišnima opet smetnuli s pa-meti one sušne što su ih preturili. Vazda je bivalo tako.

2.

Takva je eto bila duga Salinska dolina. Njezina je po-vijest kao i ostalih krajeva Kalifornije. Najprije su tu pre-bivali Indijanci, lošiji soj ljudi, bez poduzetnosti, bez izu-milačkog dara i bez kulture, svijet koji se hranio ličin-kama, skakavcima i školjkašima, a bio je prelijen da lovi divljač ili ribe. Jeli bi što bi samo od sebe rodilo, a niti su šta sijali niti sadili. Mljeli su gorki žir da od njega dobiju brašno. Čak im je i ratovanje bilo tek dosadna pantomima.

Onda su došli marljivi, opori Španjolci, koji su istra-živački prerovavali, pohlepni i realistični ljudi. Morila ih je pohlepa za zlatom i za bogom. Skupljahu duše i dra-gulje. Prikupljahu brda i doline, rijeke i cijele horizonte, baš kao što sada čovjek želi steći pravo na gradilišta. Ti žilavi, ispijeni ljudi nemirno su se seljakali uz obalu i niz obalu. Neki su se od njih zaustavili na darovanim imanji-ma, velikima poput evropskih kneževina. To su im bile darovnice od španjolskih kraljeva, koji nisu ni pojma imali kakav im dar daju. Prvi vlasnici imanja stanovahu u siro-

12

masnim naseobinama, kakve su bile u feudalno doba, a stoka je slobodno lutala i množila se. Katkad bi je vlasnici klali radi koža ili loja, a meso bi prepuštali strvinarima i prerijskim vukovima.

Kad su došli Španjolci, morali su svačemu što su vidjeli nadjenuti ime. To je prva dužnost svakog istraživača — dužnost i povlastica. Moraš mjesto imenovati prije nego što ga uneseš na kartu koju crtaš vlastoručno. Španjolci su, kako znamo, bili religiozni, a ljudi koji su znali čitati i pi -sati, koji su bilježili događaje i crtali karte, bijahu ustraj-ni, neumorni svećenici, suputnici vojnika. Tako su prva imena mjesta nadjenuta po svecima ili po vjerskim blag-danima koji su se slavili na odmorištima. Ima doduše mnogo svetaca, ali njihov broj nije ipak neiscrpljiv, pa ta-ko nailazimo na mnoga ponavljanja pri tim prvim nazivi-ma. Tako imamo mjesta koja se zovu: San Miguel, San Ardo, San Bernardo, San Benito, San Lorenzo, San Carlos, San Francisquito. A onda po blagdanima: Natividad i Na-cimiento (Božić, Porođenje Kristovo), Soledad (Samoća). Ali davana su imena mjestima i po raspoloženju kakvo su baš u taj čas imali članovi ratnog pohoda. Tako imamo Buena Esperanza (Dobra Nada), Buena Vista, jer su se veselili lijepu pogledu, pa Chualar, jer je kraj bio milovidan. A onda je bilo i opisnih imena: Paso de los Robles, Prolaz Hrastova, jer je na tome mjestu bila hrastova šuma; Los Laureles, zbog lovora; Tularcitos zbog sitine u močvari; Salinas zbog lužne zemlje bijele kao so.

Zatim su nazivana mjesta po tamošnjim životinjama i pticama koje su ugledali: Gabilanes po sokolima koji su letjeli u tim brdinama; Topo po krtici, Los Gatos po divljim mačkama. Pokatkad su poticaji dolazili od oblika ili oso-bine samoga mjesta, kao: Tassajara, šalica i tanjurić; La-guna Seca, isušeno jezero; Corral de Tierra, zemljana ogra-da; Paraiso, raj.

A onda su došli Američani, koji su bili još lakomiji, jer ih je bilo više. Zauzimali su zemljišta, prekrajali zakone, da bi ozakonili svoje isprave o vlasništvu. I širila se kraji -nom gazdinstva, najprije po dolinama, a onda po padinama obrežja, drvene kućice pokrite šindrama mamutovine, a to-rovi napravljeni od raskoljenog prošća. Gdje bi god izbi-jao iz zemlje vrutak žive vode, tu bi se već stvorila kuća, u kojoj bi počela rasti i množiti se obitelj. U dvorištima ispred kućnih ulaza sadili presadnice crvenih geranija i mla-

„„... 13

*-**,?.'

diče ražinih bokora. Kolske staze zamijenili uređeni kolo-vozi, a polja kukuruza, ječma i pšenice isticala se u pravo-kutnicima od pustopoljina žute gorušice. Svako deset milja uz ceste nicali dućani mješovitom robom i kovačnice, te su ta mjestanca postala s vremenom zameci gradića Bradlev, King City i Greenfield.

Američani su imali veću sklonost da imenuju mjesta po ljudima negoli Španjolci. Pošto su doline bile već naseljene, imena mjesta povezana su s mjesnim događajima, i ta su mi imena najčarobnija od svih, jer svako podsjeća na neku zaboravljenu priču koja je u vezi s njim. Eto, recimo, pada mi na um Bolsa Nueva, nova kesa, pa Morooojo, šepavi Maur (tko je bio taj šepavac i kako je samo tamo dospio?), pa Kanjon Divljeg Konja, ili Mastengova kosina, ili Kanjon Košuljnog Okrajka. Za imena mjesta odgovorni su ljudi koji su im ta imena nadjeli, pa bila ona puna poštovanja ili bez ikakva poštovanja, bila opisna, pjesnička ili pogrdna. Koje bilo mjesto možeš prozvati San Lorenzo, ali uz imena Kanjon Košuljnog Okrajka ili Šepavi Maur povezane su sasvim drukčije predodžbe.

Vjetar je fijukao ponad naselja u popodnevne sate, a farmeri se dali na posao pa počeli saditi milju dug vjetro-bran od eukaliptusovih stabala, da im vjetrina ne raznese crnicu s uzoranih polja. Takvo je otprilike bilo stanje u Salinskoj dolini u ono vrijeme kada se moj djed sa svojom ženom nastanio na pobrđu istočno od King Citvja.

D R U G O P O G L A V L J E

1.

ALJA mi se osloniti na ono što sam čuo, pa na stare fotografije, na prepričavan]a i na uspomene, koje su

maglovite i pomiješane s kojekakvim bajanjem, kad poku-šavam opisati povijest Hamiltonovih. Nisu to bili kakvi zna-meniti ljudi, pa ćeš stoga naći malo o njima zapisano, osim običnih isprava o rođenju, vjenčanju, vlasništvu zemlje i o smrti.

V

Mladi Samuel Hamilton i njegova žena porijeklom su iz Sjeverne Irske. Bio je sin sitnih seljaka, ni gavana ni ubogara, koji su živjeli na istom zemljištu i stanovali u istoj kućici kamenjari stotine i stotine godina. Hamiltono-

vima je pošlo za rukom pa su bili vrlo dobro školovani i načitani, i, kako se to počešće događa na tom zelenom otoku, bili su krvnim i svojbinskim srodstvom povezani i s veoma uglednim i s veoma priprostim svijetom, tako da je jedan rođak mogao biti barun, a drugi prepuki siromah. I, samo se po sebi razumije, i Hamiltonovi su, kao i svi Irci, potomci drevnih irskih kraljeva.

Zašto je Samuel napustio tu kamenjaru i zelena poljasvojih djedova, ne bih znao reći. Politikom se nikada nijebavio, pa prema tome nije vjerojatno da je izgnan podoptužbom zbog buntovništva, a kako je bio upravo bolesnopošten, isključena je i druga mogućnost da je poticalo njegova iseljenja bila policija. U mojoj se porodici šaptalo(čak se nije ni govorkalo, nego onako izdaleka naslućivalo),da je Hamiltona izgnala ljubav, i to ne ljubav prema ženikojom se oženio. Ne znam zasigurno je li to bila odvišeuspješna ljubav ili ga je otjerala jarost zbog neuslišane.Mi smo vazda voljeli vjerovati u ono prvo. Samuel je biopristao i privlačljiv veseljak. Teško je i pomisliti da bi gaodbila bilo koja irska djevojka seljanka. .<

U Salinsku je dolinu došao u naponu snage i zdravlja, kipteći izumilaštvom i poduzetnošću. Oči mu bjehu modre kao različak, a kad bi se premorio, jedno bi mu malko poiskočilo. Bio je krupna ljudina, a opet nježan i osjetljiv kao djevojče. Kraj sve prljavštine težačkog posla, kao da je uvijek bio neokaljan. Imao je spretne ruke. Bio je do-bar i kovač i tesar i rezbar, pa je znao improvizirati bilo što od komadića drveta i kovine. Uvijek je izmišljao nove načine kako će napraviti stare naprave bolje i brže, ali u cijelom svom životu nije imao dara da se obogati. Drugi ljudi koji su posjedovali taj dar preuzimali su njegove majstorije, prodavali ih i bogatili se, a moj Samuel cijeli život jedva sastavljao kraj s krajem.

Ne znam vam kazati šta je upravilo njegove korake pre-ma Salinskoj dolini. Nije to bio baš pristao okoliš za čo-vjeka iz zemlje zelenila. Bilo kako bilo, stigao je tamo tri-desetak godina prije smjene ovoga stoljeća i doveo sa so-bom svoju malašnu suprugu Irkinju, zbitu čvrstu ženicu, koja je znala za šalu baš kao i kokoš. Bila je tvrdoglava prezbiteri]anka i držala se takva moralnog kodeksa koji je preprečivao gotovo svaku životnu ugodnost, upropastivši je ama bas do kraja.

14

Ne znam gdje se Samuel s njome upoznao, kako joj je pridvarao i kako se njome oženio. Sve mislim da je negdje u njegovu srcu morao biti urezan lik neke druge djevojke, jer je on bio čovjek ljubavi, a njegova žena bijaše takva kova da nije nikad izvana pokazivala svoje osjećaje. Uspr-kos tome, nije bilo čak ni nagovještaja da bi Samuel išao kojoj drugoj ženi za svih onih godina što ih je od mladosti pa do smrti proživio u Salinskoj dolini.

Kad su Samuel i Liza došli u Salinsku dolinu, bila je već zauzeta sva ravan, naplavljene dubodoline, male plod-ne obrežine, šume. Preostali su još da se nasele kojekakvi okrajci. I tako je Samuel Hamilton osnovao svoj novi dom u neplodnom brdskom predjelu, istočno od sadašnjeg King Citvja.

I on je postupao prema uobičajenoj praksi. Uzeo je čet-vrt sekcije (sto šezdeset rali) za sebe, četvrt sekcije za svoju ženu, a kako je bila trudna, četvrt sekcije i za dijete. Kako su godine prolazile, rodilo im se jedanaestoro djece, i sa svakim novim porodom pridolazilo je ranci daljih sto šezdeset rali, pa je tako cijelo imanje obasizalo 1760 rali ili oko sedam četvornih kilometara.

Da im je zemlja išta valjala, Hamiltonovi bi na tolikoj površini bili pravi bogataši. Ali bila je tvrda i suha. Ni-kakvih vrela, a sloj oranice tako tanak da su sve stršila rebra kremenita kamenja. Jedva je životarila čak i kadulja, a hrastovi su bili pravi patuljci zbog nedostatka vlage. Čak i u podobrim godinama bila je tako slaba ispaša da je stoka neprestano bila mršava, jer je uokolo vrljalau potrazi za hranom. Sa svojih neplodnih brežuljaka Hamiltonovi su tužno pogledali prema zapadu i gledali bujnost i obilnost po naplavljenoj zemlji u dubodolini te zelenilo oko rijeke Salinke.

Samuel je svojim rukama sagradio kuću, staje i kovač-nicu. Namah je uvidio da ne bi mogao živjeti na tom krše-vitom bezvodnom tlu sve da ima i deset tisuća rali te bre-govite zemlje. Njegove spretne ruke napraviše spravu za bušenje bunara, te je tako pronalazio vrela ljudima koji su bili sretniji od njega jer su se domogli bogatije zemlje. Pronašao je i napravio vršilicu te bi u vrijeme žetve krsta-rio dolinskim farmama vrhući žito što mu ne bi uzraslo na vlastitoj zemlji. U kovačnici oštrio bi plugove, popravljao drljače, svarivao puknute osovine i potkivao konje. Iz ci-jelog kotara donosio mu svijet oruđe da ga popravi i do-

16

tjera. Uz to je ljudima bilo milina slušati Samuela kako priča o velikom svijetu, o poeziji i filozofiji izvan Salinske doline. Glas mu je bio pun i dubok, milozvučan i u pjesmi i u govoru, i premda se nije mogao naučiti irski naglasak u njegovoj engleštini, ipak su i dizanje i spuštanje glasa i ritam njegova govora slatko milovali uši šutljivih farmera iz doline. Donosili su mu i whiskyja, pa bi čestito potegli iz staklenke samo kad ne bi bili nadogled kuhinjskom pro-zoru, odakle bi ih moglo smjeriti prijekorno oko gospođe Hamilton. A onda bi griskali žvakaline zelenog divljeg anisa da bi se zatomio vonj whiskyja. Loš je bio dan kad ne bi makar trojica-četvorica stajali po kovačnici i slušali Samuelovo čekićanje i zborenje. Zvali su ga šaljivčinom i brižno bi njegove priče prenosili svojim kućama, samo bi se u čudu pitali kako to da se putem razvodne, jer nisu nikada zvučale, prepričavane u njihovim kuhinjama, onako sočno kako ih je bio ispričao Hamilton.

Samuel bi se bio morao obogatiti tim svojim bušenjem bunara, vršaliicom i kovačnicom, ali nije imao ama baš ni-kakve sposobnosti za trgovinu. Njegove mušterije, uvijek u stisci zbog novca, obećavale isplatu poslije žetve, onda poslije Božića, a onda poslije... dok ne bi konačno to i zaboravile. A Samuel nije bio toliko darovit da im napo-mene dug. I tako su Hamiltonovi ostali siromasi.

Djeca su nadolazila jedno za drugim isto onako redo-vito kao i godine. Ono nekoliko prezaposlenih liječnika u okružju ne bi tako često dolazilo do ranca radi poroda dje-teta, osim kad bi se veseli događaj prometnuo u moru pa bi potrajao više dana. Samuel Hamilton svu je svoju djecu oslobodio sam majčine utrobe, povezao im pomno pupko-vače, pljesnuo ih dlanom po stražnjici i počistio sav onaj metež koji u takvim zgodama nastaje. Kad je pri porođaj« najmlađeg njegova čeda došlo do male smetnje, i kad je čedance počelo modrjeti, Samuel stavi svoja usta na dje-tinja ustašca, udahne mu dah i opet ga izdahne, sve dok djetence ne bi kadro da to samo uradi. Samuel ove ruke bi-jahu tako spretne i nježne da su susjedi iz dvadeset milja udaljenosti dolazili po njega da bi pomogao pri babljenju kao primalja. Jednako je bio spretan pripomoći kad bi se kobila ždrijebila ili krava telila.

Pri ruci na polici nalazila se velika crna knjiga, a na njezinim koricama bilo je ispisano zlatnim slovima: Kućno Uječništvo doktora Gunna. Neke strane te knjige bijahu svi-

2 Istočno od raja 77 _____________ . . /..

nute i istrošene od češće upotrebe, dok druge nisu uopće nikada otvarane. Listati tu knjigu znači upoznati s medi -cinskog stanovišta kuću Hamiltonovih. Najviše upotreblja-vani odsjeci bijahu: ulom, posjekline, uboji, zaušnjaci, ospi -ce, krstobolja, crven, gr'onica, trgavica, ženske bolesti, kila, i, dakako, sve što je u vezi s trudnoćom i s porođajem djece. Bit će da je Hamlitonove pratila osobita sreća ili su pak bili odveć moralni, jer strane o kapavcu i sramnoj bolesti nisu uopće nikada ni dodirnute.

Nitko kao Samuel nije bio kadar da umiri histerika ili da smiri prestrašeno dijete. Postizavao je to medenim ri -ječima i nježnom svojom dušom. I baš kao što je bio čist tjelesno, tako se odlikovao i čistoćom mišljenja. Ljudi što su mu dolazili u kovačnicu da se s njim porazgovore ili da ga poslušaju, okanili bi se načas psovke i kletve, i to se ne bi silom obuzdavali, nego bi im to došlo samo od sebe, kao da psovanju tu uopće nema mjesta.

Samuel je vazda bio nekako dručkiji od ostalih ljudi. Možda je to bilo zbog toga što je u govoru spuštao glas na naglašenim završnim slogovima. Svakako je ta drugojakost imala kao posljedicu da su mu i muškarci i žene povjera -vali tajne koje ne bi inače odali ni svojim rođacima ni prisnim prijateljima. Ta mala neobičnost odvajala ga je od ostalih ljudi, te kad si njemu nešto povjerio, bilo je kao da si povjerio crnoj zemlji.

Liza Hamilton bijaše sasvim drukčijeg irskog soja. Glava joj je bila malena i okrugla, i u njoj su se krila malena, okrugla osvjedočenja. Imala je malko prćast nosić, čvrstu pozavinutu bradicu, stisnute vilice, koje se nisu dale smesti sa svog pravca pa makar drukčije htjeli i sami božji anđeli.

Liza je bila dobra jednostavna kuharica, a njezina kuća— bila je to uvijek njezina kuća — pometena, oribana ioprana. Rađanje djece nije ju mnogo ustavljalo od posla— trebala se paziti najviše dvije sedmice. Bit će da je imala zdjelični luk od kitove kosti, jer je rađala golemu djecu,jedno za drugim.

U Liže je bio fino razvijen osjećaj što je grijeh. Tako je njoj dokonost bila grijeh, pa kartanje, jer je i ono u njezinim očima bilo neka vrst dokonosti. Nije znala za šalu i zabavu, pa bio to ples, pjevanje ili čak smijeh. Ona je smatrala da su duše onih ljudi što se zabavljaju širom otvorene đavlu. Prava šteta, jer se Samuel rado šalio i smi-jao, i ja sve mislim da je njegov prolaz prema đavlu bio

širom otvoren. Žena ga je zaštićivala kad je god mogla. Kosa joj je vazda bila glatko očešljana i na potiljku sa vijena u čvrstu punđu. A kako se više ne mogu sjetiti njezine odjeće, po svoj je prilici i odijelo potpuno pristajalo njenu izgledu i vanjštini. Nije imala ni iskre humora i samo bi katkada ljuto posjekla oštricom svoga zagrižljivog ruga. Unučad je pred njom strepila, jer ona nije znala ni za kakvu slabost. Ona je hrabro i bez jadovanja patila kroz život, uvjerena da njezin bog hoće da svatko u patnji živi. Vjerovala je da se plaća i nagrada za patnje dobivaju poslije.

2.

Kad su ljudi najprije dospjeli na američki zapad, oso -bito s vlastitih i osporavanih imanjca u Evropi, pa kad su vidjeli silnu zemlju koju mogu posjedovati samo ako pot-pišu komadić papira i udare kućni temelj, kao da ih je obu-zela pomamna glad za zemljom. Tražili su je sve više i više — po mogućnosti dobre zemlje — ali svakako zemlje. Još su se možda mutno sjećali feudalne Evrope gdje su ugledne porodice postale i ostale velike zato što su cimale velike posjede. Prvi naseljenici zauzeli su zemlju koja im nije trebala i za koju nisu znali šta bi s njome. Zauzeli su bezvrijednu zemlju, tek toliko da je posjeduju. I izmijenila su se sva mjerila. Čovjek koji je mogao vrijediti kao imu-ćan na deset jutara u Evropi, u Kaliforniji je mogao biti prepuki siromah na dvije tisuće jutara.

Nije dugo potrajalo, i bi zauzeta sva zemlja na neplod-nim brežuljcima u blizini King Citvja i San Arda, a dro-njave obitelji rasule se po bregovima, nastojeći svim silama ne bi li nekako prokuburile na tom škrtom kremenom tlu. Poput prerijskih vukova provodili su lukav, očajan, nepro-duktivan život. Došli su tamo bez novca, bez opreme, bez oruđa, bez kredita, a napose bez ikakva znanja o novoj ze -mlja i bez ikakve tehnike da je obrađuju. Ne znam šta ih je nagnalo na to: ili je to bila božanska ludost ili žarka vjera. Bilo kako bilo, takvih je pregalaca, koji naslijepo srljaju, gotovo sasvim nestalo s ovoga svijeta. A te su poro-dice ipak preživjele sve te jade i još su se množile. Ti su naseljenici posjedovali oruđe ili oružje kojega je također dandanas gotovo nestalo, ili možda neko vrijeme nije u upotrebi. Tvrdi se da su duboko vjerovali u pravednog i

2* - a o

soga, i da je stoga sva njihova vjera počivala na ijim vrijednosnim papirima prepustili su neka lami za se. Ja pak mislim da su oni posjedovali

''vjeru sami u sebe, da su kao pojedinci sebe poštovali, i stoga su bez sumnje znali da su

vrijedne jedinke u kojima se krije golema moralna snaga. Eto zbog toga su oni svome bogu poklanjali

svoju neustrašivost i svoje dostojanstvo, a on im je to opet sa svoje strane davao. Svega je toga nestalo možda stoga što ljudi više ne vjeruju sami u sebe, a kad izgube samopouzdanje, onda im ništa drugo i ne preostaje nego da možda nađu kakva snažna i sigurna čovjeka, makar taj i ne bio u pravu, pa da vise o njegovu skutu.

Dok su mnogi dolazili u Salinsku dolinu bez prebite pare, drugi su u starome kraju sve rasprodali i došli s goto-vim novcem da započnu novi život. Ti bi obično kupili zem-lju, ali dobru zemlju, sagradili kuće od izblanjana drveta, nabavili sagove i prozorska okna u obliku romba od razno-bojna stakla. Bila je sva sila takvih porodica, i one su po-kupovale svu dobru zemlju u dolini, iskrcali žutu gorušicu i zasijali pšenicu.

Jedan između ovih potonjih bio je i Adam Trask.

T R E Ć E P O G L A V L J E 1.

DAM Trask rodio se na farmi kraj nekoga gradića koji nije bio udaljen od nekoga velikog grada u državi Con-

necticut. Bio je jedimac i rodio se šest mjeseci pošto je nje-gov otac unovačen u konektikatsku pukovniju godine 1862. Adamova mati sama je vodila farmu, dobila Adama i još je našla vremena da se bavi primitivnom teozofijom. Pre-dosjećajući da će njezina muža zasigurno ubiti divlji i bar-barski buntovnici, pripremala se da se stavi u vezu s nji-me »onamo prijeko«, kako je ona nazivala drugi svijet. Me-đutim, eto njega živa šest tjedana nakon rođenja Adamova. Desna mu noga u koljenu amputirana. Došepao je s neizdje-lanom drvenom nogom, koju je sam napravio od bukovine. I već se cijepala ta noga. Držao je bio u džepu i sada je postavio na stol u dnevnoj sobi olovno puščano tane, što

A

su mu ga bili dali neka ga grize dok su mu rezali razre-šetanu nogu.

Adamov otac Kir bio je neki đavo — vazda je bio neo-buzdan. Svoja kola na dva točka vozio je mahnitom brzi-nom, a uspio je također da od svoje drvene noge napravi neku zabavnu, dapače poželjnu osobitost. Uživao je u svo-joj vojničkoj karijeri koliko je god bila kratka. Kako je bio divljacima po naravi, omiljelo mu ono kratko vrijeme vojničke izobrazbe, pa pijančevanje, kockanje i kurvanje, što su s time povezani. Zatim je odmarširao na jug s gru-pom pojačanja, pa mu se svidio i tamošnji život: da vidi nove krajeve, da krade piliće te da ganja i prevrće po sje-nicima urotničke cure. Sivu, očajnu zamornost dugotraj-nih manevara i bojeva nije uopće ni ©mirisao. Neprijatelja je vidio prvi put jednoga proljetnog jutra u osam sati, a već u osam i pol bijaše teškom granatom pogođen u desnu nogu. Granata mu je tako zgnječila i razmrskala gnjat da nije bilo ni govora o ponovnom sastavljanju. I pri tom je bio sretan, jer su se pobunjenici povukli, a vojnički viđani smjesta pridošli. Doduše, i Kir Trask je proživio svojih pet minuta jeze dok isu mu rezali lapte mesa, pilili kost i palili otvorenu ranu. To dokazuju ugrizi zuba u metak. Teške je muke prepatio i dok je rana na batrljku cijelila, jer je upotreba antiseptika po bolnicama u ono vrijeme bila vrlo primitivna. Ali ni to nije mnogo naudilo Kiru, koji je bu-jao životnom snagom i prsio se prema sudbini. Dok je izra-đivao od bukovine svoju drvenu nogu i okolo šepesao na štaci, ulovio je osobito zaraznu dozu tripera, kojim ga obdari neka crnačka cura. Ona ga je zviždukom domamila pod hrpu građevnog drva, udijelila mu sladostrašće i naplatila mu za to deset centa. Kad je zgotovio novu nogu i bio svje-stan o svojoj prebolnoj stvarnosti, nahramljivao je okolo cijele dane u potrazi za tom djevojčurorn. Rekao je svojim drugovima šta namjerava napraviti s njome dopane li mu šaka. Namislio je dobiti svoj novac natrag, a onda toj drolji džepnim nožićem odrezati uši i nos. Izrezujući svoju drvenu nogu zorno je pokazivao svojim pobratimima kako će je iskasapiti. »Kad je konačno uredim, divno će izgledati ona kurvetina«, govorio bi. »Tako ću je udesiti da poslije toga ni pijani Indijanac neće za njom ni prstom maknuti.« Bit će da je njegova pustopašna namiiguša oćutjela njegove na-mjere pa nekamo šmugnula, jer je nikad ne nađe. Dok je Kir bio pušten iz bolnice i iz vojske, presahao je i njegov

kapavac. Kad se vratio kući u Connectieut, preostalo je od njega upravo dovoljno da zarazi svoju zakonitu suprugu. Gospođa Trask bijaše blijeda žena, sva u sebe povučena. Nikad sunčev žar ne zarumenje njezinih jagodica, niti joj veseo smijeh popodiže usne kutove. Religiju je upotreblja-vala kao terapiju protiv svih svjetskih i svojih zala, i tu je religiju mijenjala da pristaje baš onome zlu koje bi je časo-vito snašlo. Kad je uvidjela da nije više potrebna teozofija koju je udesila za općenje s mrtvim suprugom dala se rev-nosno u potragu za nekom novom nesrećom. Njezino tra-ženje bijaše brzo nagrađeno zarazom kojom ju je Kir usre-ćio vrativši se iz rata. I čim je spoznala da postoji novo stanje, odmah se domislila i novoj teologiji. Njezin bog veze postade bog osvete, najprikladnije božanstvo što ga je dotad izmislila, i, kako se sticajem okolnosti okrenulo, bilo joj je to i posljednje. Ne bješe joj ništa lakše nego to svoje sadašnje stanje pripisati izvjesnim snima što ih je snivala dok njezina muža nije bilo doma. Ali novostečena bolest nije joj bila dovoljna kazna za noćno ljubakanje. Njezin je novi bog bio pravi stručnjak u kažnjavanju. On je od uja zahtijevao žrtvu. Ona je prekopavala po svom mozgu ne bi li pronašla kakvo pravo, sebično poniženje, i gotovo je pukom srećom nabasala na žrtvu — sebe samu. Trebala je cijele dvije sedmice da napiše oproštajno pismo sa svim promjenama i pravopisnim ispravcima. U njemu je ispo-vjedila zločine što ih uopće nikad i nikako nije mogla po-činiti, te priznala takve pogreške koje su bile daleko izvan njezine sposobnosti. A onda je, umotana u mrtvačku po-njavu što ju je potajice napravila, izišla u mjesečastu noć i utopila se u nekoj bari, koja je bila tako plitka da je ta žena morala kleknuti na koljena u blato i držati glavu pod vodom da bi se mogla usmrtiti. Taj je čin tražio dakako veliku snagu volje. Kad ju je napokon počela obuzimati mlaka besvijest, s nekom je srdžbom stala misliti o tome kako će njezin bijeli mrtvački plašt od finog batista biti sprijeda zablaćen kad je ujutro budu vadili. I zaista je tako bilo.

Kir Trask žalovao je za svojom ženom uz bačvicu whi-skyja s trojicom ratnih drugova koji su mu baš tada izne-buha banuli na svom putu kući u državu Maine. Djetešce Adam u početku žalobnog bdjenja okrenuo u grozan plač, a kako se ti žalobnici nisu baš mnogo razumjeli u dojenčad, zaboravili su i da ga nahrane. A Kir je ubrzo riješio i taj

problem. Namočio nekakvu krpu u whisky i dao je djeten-cetu neka sisa, te pošto mu je tako namočio krpu tri-četiri puta, mali Adam zaspi kao zaklan. Mladac se više puta bu-dio za vrijeme žalovanja, pa bi zacmoljio, a otac bi mu opet dao njegovu dudicu: u whisky namočenu krpu, i on bi ponovo zaspao. Tako je zapravo dijete bilo pijano dva dana i po. Ma što se događalo u njegovu mozgu, koji je još bio u razvitku, svakako se taj očev postupak pokazao koristan za izmjenu tvari u tijelu djeteta. Otada je naime mališan bio zdrav kao drijen. Kad je nakon trodnevne daće otac naposljetku izašao i kupio kozu, Adam je pohlepno pio mlijeko, povraćao, ponovo pio i tako napredovao. Taj od-govor organizma nije zastrašio njegova oca, jer je i on sam tako radio.

Još ne prođe ni mjesec dana, a Kir baci oko na sedam-naestogodišnju kćerku susjednog farmera. Prošnja bi krat-ka i stvarna. Nitko nije ni trunka posumnjao u njegove na-mjere. Bile su časne i razborite. Djevojčin otac podupirao je tu prošnju. Imao je dvije mlađe kćeri i najstariju, Alicu, kojoj je bilo sedamnaest godina. To joj! je bila prva že-nidbena ponuda.

Kir je trebao ženu već stoga da se brine za Adama. Onda, bio mu je potreban netko da mu redi kuću i da kuha. A sluškinja je skupa. Povrh svega, bio je on zdrava i snažna ljudina, pa mu je trebovalo i žensko tijelo, a i za to se bogme plaćaju skupe pare ako nisi tom ženom oženjen. U dvije sedmice Kir je Alicu isprosio, privjenčao, obljubio i zadjetinjio. Susjedi nisu smatrali taji njegov postupak pre-naglim. U ono je vrijeme bilo sasvim normalno da jedan muškarac u svome vijeku izmijeni tri-četiri zakonite žene.

Alica Trask bijaše obdarena cijelim čislom divnih odlika. Ponaj'prije, svaki kutić u kući bijaše upravo skrupulozno oriban i očišćen. Kakva ljepotica nije baš bila, pa nije tako ni bilo potrebno da muž na nju pazi. Oči pepeljaste, put blijedožuta, zubi krivi. Ali, bila je zdrava kao od majke rođena i nikad da bi se na što potužila u vrijeme trudnoće. Nitko nikad nije znao voli li djecu ili ne voli. Nitko je to nije ni pitao, a ona je samo pitana govorila. S muževlje-va stanovišta, bila joj je to najveća vrlina. Nikad da bi ona izrekla kakvo svoje mišljenje ili tvrdnju, a kad bi tko s njom govorio, doimala se nekako neodređeno, kao da ujedno i sluša i dalje obavlja kućne poslove.

§u

Mladost, neiskustvo i šutljivost Alice Trask dspadoše vrlo povoljna svojstva u očima njezina muža Kira. Dok jle i dalje uzdržavao svoju farmu, kako su se već uzdržavale farme u ono vrijeme u njegovu susjedstvu, Kir je sada za-počeo i novu karijeru — karijeru starog ratnika. Ona ista energija koja ga je nekoć razdivljala, sada mu je razbor usadila. Nitko izvan Ministarstva rata nije znao kakva je bila njegova vojnička služba ni koliko je trajala. Njegova drvena noga bijaše vidljiv dokaz njegova vojnikovanja i ujedno jamstvo da više neće biti vojnik. Bojažljivo je po-čeo Alici bajati o svojim vojnama, ali kako je uznapre-dovala tehnika njegova kazivanja, tako su se i povećavala njegova junačka djela u bitkama koje su vođene. Sasvim iz početka bio je svjestan da prodaje rog za svijeću, ali je dobrzo isto tako bio siguran da je svaka njegova bajka čista istina. Prije nego što je otišao u vojsku nije se mnogo zanimao ratništvom. Sada je pak kupovao svaku knjigu o ratu, čitao svaki izvještaj, pretplatio se na njujorške li-stove i proučavao geografske karte. Njegovo znanje zemljo-pisa bilo je klimavo, obavijesti o ratnim operacijama ni-kakve. I najednom je Kir Trask postao vojnički stručnjak. Znao je ne samo za pojedine bitke, za pokrete četa i za vojne, nego čak i za jedinice koje su u njima sudjelovale, sve do pukovnija, pa njihove pukovnike, i gdje su nastale. I što je više bajao, sve je uvjereniji postajao da je i on tamo sudjelovao.

Sve se to postepeno razvijalo, dok su Adam i za njim njegov polubrat Charles rasli do dječaštva. Adam i mali Charles sjedili bi šutke i slušali sa strahopoštovanjem dok je njihov otac razjašnjavao šta je koji general mislio, ka-kve je osnove imao, gdje se prevario i šta je morao napra-viti. A onda — on je to već znao u ono vrij me — kako je on rekao Grantu i McClellanu gdje griješe, i zamolio ih neka usvoje njegovu analizu situacije. Redovito bi odba-cili njegov savjet, a tek bi se poslije bjelodano dokazalo da je on imao pravo.

Jedno ipak Kir nikada nije uradio, i to je možda bilo pametno od njega: nijednom se nije promakao u podoficira. Kao običan je vojnik, redov, počeo, i redov je vazda ostao. Iz njegova je ukupnog pričanja proizlazilo da je bio naj-pokretniji i najsvudašnjiji redov u cijeloj povijesti rato-vanja. Stoga je bilo potrebno da bude odjednom barem na četiri različna mjesta. Ali čuvao se, možda nagonski, da

ne priča te zgode sublizu jednu drugoj. Alica i dječaci stvo-rili su ovakvu sliku o njegovoj veličini: redov, koji se time diči, ne samo da se našao svugdje gdje bi se događale sen-zacionalne i važne akcije nego je slobodno, bez ikakve za-preke, išao na sastanke vrhovnog štaba, pa se suglašavao ili razilazio s odlukama najviših oficira.

Smrt Lincolnova duboko se kosnula Kira. Vazda se sje-ćao kako mu je bilo pri duši kad je prvi put čuo tu vijest. I nikad ne bi spomenuo ili slušao druge kako spominju taj događaj a da mu ne bi suze poletjele iz očiju. I mada on to nije nikada izričito izjavio, stekao si nerazoriv dojam kako je redov Kir Trask bio jedan od najprisnijih, najusrd-nijih i najpovjerljivijih prijatelja Abrahama Lincolna. Kad bi gospodin Lincoln htio štogod saznati o vojsci, ali o pra-voj vojsci, a ne o onim lutkama što se šepire u zlatnim širitima, e onda bi se obratio redovu Trasku. Bio je to zais-ta trijumf lukavog i spretnog utuvljavanja kad je Kiru polazilo za rukom da ljude oko sebe o tome uvjeri, a da im to ipak 'izričito ne veli, nego tek pustim nagovještajima. Nitko ga nije mogao nazvati lašcem. I to uglavnom stoga što je laž bila u njegovoj glavi, i svaka istina koja je pre-micala prag njegovih usana bila je obojena lažju.

Uskoro je počeo pisati najprije pisma a onda članke o vođenju rata, i njegovi su zaključci bili razboriti i uvjer-ljivi. Pravo da velimo, Kir se razvio u izvrsna stručnjaka u vojničkim stvarima. Njegove kritike i o tome kako je vođen rat i o postojećem ustrojstvu u vojsci bile su tako pronicave da im jednostavno nisi mogao odoljeti. Njegovi članci u različitim časopisima privukli su pozornost. Nje-gova pisma Ministarstvu rata, odštampana ujedno u mno-gim novinama, počela su snažno djelovati na odluke o vojsci. Da Grand Army of the Republic (Društvo veterana iz ame-ričkog građanskog rata) nije postalo moćna politička snaga, koja je davala smjer političkom životu, možda se glas jed-noga Kira Traska ne bi bio toliko čuo u Washingtonu. Ali ovako, nije se mogao jednostavno ignorirati predstavnik bloka od blizu milijun ljudi. A takav je glas uživao Kir Trask u vojničkim pitanjima. Čak je dotle došlo da su njega pitali za savjet o organizaciji vojske, o odnosima me-đu oficirima, o pitanjima osoblja i opreme u vojsci. Nje-govo stručno znanje bilo je bjelodano svakome tko bi ga god čuo. Bio je upravo genijalno nadaren za vojništvo. Što-više, on je bio jedan od onih koji su odgovarali za sporne-

ili

nutu organizaciju kao kohezivnu i moćnu snagu u životu nacije. Pošto je obavljao više neplaćenih služba u toj orga-nizaciji, preuzeo je napokon plaćeno tajničko mjesto, koje je zadržao za cijeli život. Putovao je s jednoga kraja zemlje na drugi, prisustvovao zborovanjima, sastancima i logoro-vanjima. Toliko o njegovu javnom životu.

Privatni njegov život bijaše također vezan za njegovo novo zvanje. On se sav predao svome pozivu. Kuću i farmu organizirao je na vojničkoj osnovici. Zahtijevao je i do-bivao izvještaje o vođenju svoga privatnoga gospodarstva. Vjerojatno je Alica tako i voljela. Ona nije bila govori] i-vica. Kratak i sažet izvještaj bio je i njoj najlakši. Imala je ionako pune ruke posla s dvojicom dječaka u razvoju, da redi kuću i da pere rublje. Uz to je morala čuvati svoju energiju, premda to nije spomenula ni u jednom svom iz-vještaju. Bez ikakve prethodne opomene ostavile bi je sna-ge, pa bi jadnica sjela i čekala dok se opet ne povrate. Noću bi se kupala u znoju. Znala je sasvim tačno da je mori suha bolest, kako je zovu. Znala bi to sve da je i nije na sušicu podsjećao nemili kašalj koji bi je raspinjao do potpune iscrpljenosti. Nije znala koliko će još živjeti. Neke ljude uništi ta bolest u dvije-tri godine. Nema nikakva ustaljena pravila. Možda se nije ni usudila da o tome bilo što spomene svome mužu. On je, naime, bio izmislio način kako se liječi bolest, a taj je način bio sličan kazni. Boli u želucu liječio je tako žestokim čistilom da bi bilo pravo čudo ako bi to liječenje tko preživio. Da mu je spomenula svoje zdravstveno stanje, možda bi je Kir počeo tako lije-čiti, pa bi je usmrtio prije nego što bi je umorila sušica. Kako je osim toga postojao sve vojničkiji, njegova je žena naučila jedinu tehniku uz koju jedan vojnik može opstati na životu. Nikad se ne bi isticala, pravila se neprimjetlji-vom, govorila je samo kad je pitana, vršila je ono što joj se naredilo, i ništa više. Osim toga, nije težila ni za kakvim promaknućem. Postala je obični vojnik u zadnjem redu. Tako je sve lakše išlo. Alica se toliko 'povukla u pozadinu da nije gotovo uopće više ni bila vidljiva.

Ali su zato dječaci na svojoj koži iskusili što je očevo vojništvo. Kir je došao do zaključka: vojska doduše nije savršena, ali je ipak vojništvo jedino časno zvanje za mu-škarca. Morila ga je teška tuga što on zbog svoje drvene noge ne može biti stalno vojnik, ali nije mogao ni zami-sliti časnije karijere od te za svoje sinove. On je smatrao

da se vojništvo mora učiti u redovima običnih vojnika, kao što je on učio. Onda se ono upoznao temeljito, iz isku-stva, a ne iz karata i udžbenika. Učio ih je baratati oruž-jem, a tek su prohodali. Kad su pak išli u osnovnu školu, marširanje, nošenje oružja i baratanje njime bijaše isto tako naravno kao disanje i mrsko kao pakao. Vježbalo se nemilice, i stari je pri tom udarao takt štapom po svojoj drvenoj nozi. Pješačili su cijele milje i za to vrijeme nosili naprtnjače pune kamenja, da bi im se tako ramena ojačala. U šumarku iza kuće neumorno ih je učio streljačkoj vje-štini.

2.

Kad dijete najprije prozre odrasle — kad se prvi put uvrti u njegovu ozbiljnu glavicu da odrasli nemaju božan-ski razum, da njihovi sudovi nisu uvijek pametni, mišlje-nje pravimo, presude pravedne — njihov se djetinji svijet u paničnom očaju surva u ruševine. Bogovi padnu s prije-stolja, i sva sigurnost nestane. Jedno je samo sigurno kad bogovi padaju: ne padaju polagano, nego se strovale, stre-skaju i duboko zaglibe u zeleno blato. Mučna je rabota opet ih pridizati: nikad više neće zablistati starim sjajem. I dječji svijet nikad nije više posve cjelovit. Razvoj čovjeka bolan je i mučan.

Adam je prozreo tajne svoga oca. Nije da bi se njegov otac promijenio, nego je Adam došao do novih spoznaja. On je oduvijek mrzio disciplinu, kao što je uostalom mrzi svako normalno živo biće. Ali ona je bila tu, s krinkom da je pravedna, da je na pravom mjestu, da je neminovna baš kao i ospice, te nema nikakve koristi da je poričeš ili proklinješ, preostaje ti samo da je mrziš. A onda — u tren oka, baš kao da je nešto škljocnulo u mozgu — Adam je došao do spoznaje da odgojne metode njegova oca, ba-rem što se njega tiče, nemaju ama baš nikakve veze ni sa čim drugim na ovome svijetu, doli s njegovim ocem. Sva ta dresura i sve to muštranje nemaju nikakve veze s do-brobiti djece. Sve se to radi samo zato da bi time Kir postao velikan. Istim škljocajem u mozgu spoznao je Adam da njegov otac nije nikakav velikan, nego zapravo čovječac snažne volje i jasna cilja, a samo nosi golemu husarsku šu-baru. Tko bi znao šta je bilo povod toj dječjoj spoznaji —

pogled u oko, otkrita laž, čas krzmanja? — ali u dječjem mogzu strovalila se slika idola uz strahotan lom i prasak.

Mladi je Adam vazda bio poslušno dijete. Nešto je u njemu prezalo pred nasiljem, pred rječkanjem, pred muklo-pištavim napetostima koje znaju kuću snažno prodrmati. On je pridonosio željkovanom miru time što se klonio na-prasitosti, uklanjao se pravdanju, a zbog toga se morao povući u se, jer ponešto silovitosti i naprasitosti ima svaki čovjek. Prekrio je svoj život koprenom neodređenosti, dok je zapravo iza tih njegovih mirnih očiju bujao i dalje [bo-gat, pun život. To ga nije zaštitilo od napadaja, ali mu je pribavilo nepovredivost.

Njegov polubrat Charles, tek nešto preko godinu dana od njega mlađi, s godinama je postajao ocu sve sličniji po samosvjesnu i odlučnu držanju. Bio je atletska priroda, s nagonskim smislom da sve proračuna i rasporedi, i s vo-ljom natjecatelja da nadbije ostale, što dovodi do uspjeha u svijetu.

Mladi je Charles pobjeđivao u svim natjecanjima s Adamom, uključivala ona vještinu, snagu ili brzu snalažlji-vost. Svladavao ga je tako lako da ga je borba s njime prestala zanimati vrlo rano, te je morao da se ogleda s drugom djecom. Tako se među dječacima počela razvijati posebna vrsta sklonosti, više nalik na povezanost između brata i sestre nego između braće. Charles bi se pobio sa svakim dječakom koji bi Adama izazivao ili klevetao, pa bi obično i dobio bitku. Lažima je štitio Adama od očeve naprasitosti, dapače: i na sebe je preuzimao krivnju. Char-les je prema svome bratu osjećao onakvu naklonost kakva se već osjeća prema bespomoćnim stvorenjima, slijepoj šte-nadi i novorođenčadi.

Iz svoga pokritog mozga, iz dugih rovova svojih očiju, Adam je promatrao ljude svoga svijeta. Svoga oca, iz po-četka kao jednonogu prirodnu silu koja se upravo tako ustoličila da bi se maleni dječaci osjećali još manjima, a glupi dječaci da bi bili svjesni o svojoj gluposti. A onda, pošto se božanstvo survalo, gledao je u svome ocu poli-cajca kojega mu je od rođenja kob nametnula, pandura kojega može nadmudriti i nasamariti, ali nipošto ga ne smije izazivati. Iz dugih rovova svojih očiju Adam je gle-dao svoga polubrata Charlesa kao bistro stvorenje druge vrste, obdareno mišićima i kostima, brzinom i bodrošću, ali sasvim drukčijega kova, kojemu se možeš diviti kao i sjaj-

nookom, tromom, mrkogledom leopardu, ali kojega nipošto ne možeš upoređivati sa sobom. Kao što mu ne bi palo na um da priopći svoje misli Ijupkome stablu ili fazanu u letu, tako nije ni u snu pomislio da se povjeri svome bratu, da mu govori o svojoj požudnoj gladi za spoznajama, o svo-jim zamagljenim sanjarijama, o osnovama za budućnost i o tihim radostima što se kriju u pozadini očnih rovova. Adam se radovao Charlesu baš kao što se žena raduje go-lemu dijamantu, i oslanjao se na svoga brata isto kao što se ista ta žena oslanja na sjaj dijamanta i na samopouzda-nje koje je povezano s njegovom vrednotom. Ljubav, naklo-nost, uronjavanje u dušu njegovu — sve to nije uopće do-lazilo u obzir.

Prema Alici Trask Adam je ćutio neki osjećaj koji je sličio žarkom sramu. Ona nije njegova mati — to zna, jer su mu rekli toliko puta. Ne izričito, nego po tonu u glasu kako su mu govorili o ostalim stvarima znao je da je ne-koć imao majku i da je neku sramotu uradila — zaboravila nahraniti piliće ili nije donijela metu sa strelišta u šu-marku. Zbog takve nekakve pogreške nema je više među živima. Adam je katkada pomišljao da mu je samo pronaći kakav je grijeh maja počinila; eto, i on bi rad tako zgrije-šiti . . . pa da ga više nema.

Alica je jednako postupala s obojicom dječaka. Prala ih je i hranila, a sve je ostalo prepustila njihovu ocu, koji je jasno i odlučno obznanio kako tjelesni i duševni odgoj dječaka spada u isključivo područje njegove djelatnosti. Ćak nije na nju prenio ni pravo pohvale i pokude. Alica se nije nikad tužila, nije rogoborila, nije se čak ni smijala ni plakala. Njezina se usta priučila na crtu koja nije ništa niti skrivala niti odavala. No jednom, dok je Adam bio sa-svim malešan dječačić, tihano se dokrao u kuhinju. Alica ga nije vidjela. Krpila je čarape i — smiješila se. Adam je taj om izmigoljio, izišao iz kuće i hajd u šumarak na do-bro znano skrovito mjesto iza jednog panja. Sakrio se du-boko između žilja, koje ga je štitilo. Tako se sablaznio kao da je nabasao na golu Alicu. Uzbuđeno je dahtao, baš kao da mu je srce došlo u grlo. Ta Alica se razgolitila — smije-šila se. U čudu se pitao kako se osmjelila na takvu pusto-pašnost. Čeznuo je za njom čežnjom strasnom i vrelom. Nije zapravo znao šta je to, ali kako dugo nije držan u krilu, ninan i dragan, osvojila ga žudnja za majčinim grudima i za dojkinim bradavicama, za mekim njenim krilom, za

ljubavnim i sućutnim tepanjem, za slatkim oćutjem mami-ne tjeskobe. Sve se to uskomešalo u njegovoj strasti, a on nije znao šta je to sve, jer uopće nije bio svjestan da takva čuvstva postoje. Kako je onda mogao osjetiti njihovo po-manjkanje?

Došlo mu je dakako na pamet da je možda pogriješio. Možda je neka nezgodna sjena pala onda preko njegova lica pa mu iskrivila viđeno? I tako se opet vratio na oštru sliku koja mu se urezala u glavu, ali je tada došao do spoznaje da su se i oči njene smiješile. Krivi pad svjetla mogao je uzrokovati jedno ili drugo, ali oboje nikako.

Onda se prikradao za njom kao za kakvom zvjerkom, baš kao što bi se prišuljao svisoima na humku kad je dan na dan ležao nepomičan poput kamenka i promatrao stare oprezne svisce kako izvode svoju mladunčad na sunce. Vrebao je na Alicu iz skrovišta i odakle se ona ne bi ni nadala. I bila je živa istina. Pokatkada, kad bi bila sama, i kad bi znala da je sama, dala bi oduš'ka svome srcu, koje kao da je plesalo u blaženoj slobodi perivoja, i — smije-šila se. I bilo je divno gledati kako je brzo znala sakriti smiješak, baš kao što svisci skriju u rupu svoju nejačad.

Adam je doduše skrivao svoje blago duboko u proro-vima svoga srca, ali je bio voljan da se nečim oduži za taj užitaik. I najednom je Alica stala pronalaziti darove — u košarici za šivanje, u iznošenoj torbici, pod jastukom — dva žućkasta karanfila, pero iz repa ptice modrovoljke, pol štapića zelenog pečatnog voska, ukraden rubac. Alica bi se na početku zapanjila, ali joj je to brzo prošlo, pa kad bi god našla kakav nenadan dar, rajski bi smiješak bljesnuo i iščeznuo poput pastrve kad u ribnjaku prijeđe preko trake sunčane. Niti je šta pitala niti pripominjala.

Tako je noću strahovito kašljala, tako bučno i uznemi-rujuće, da ju je Kir morao napokon smjestiti u drugu sobu, inače ne bi mogao uopće zaspati. Ipak ju je vrlo često po-sjećivao — cupkajući na jednoj bosoj nozi i pridržavajući se rukom o zid. Dječaci su mogli čuti i osjetiti škripu što bi je po kući uzrokovalo njegovo tijelo kad bi poskočilo na krevet ili iz njega.

Kako je Adam rastao, bojao se jednoga više nego ičega drugog. Strahovao je pred danom kad ga uzmu u vojsku i regrutiraju. Otac mu nije dao da zaboravi kako će nadoći taj dan. Često mu je o tome govorio. Znao je govoriti: Adamu je potrebna vojska da postane pravi čovjek. Char-

les je bio već vrlo blizu odraslome čovjeku. A i bio je Charles ljudeskara, već sa petnaest godina, opasna ljude-skara, kad je Adamu bilo šesnaest.

3.

Privrženost među dvojicom dječaka rasla je s godinama. Možebit da je u Charlesa bio neki osjećaj prezira, ali za-štitničkog prezira prema bratu. Jedne su večeri u dvorištu pred kućom dječaci igrali njima nove igre, takozvane »peewee«, koja se sastojala u tome da je zašiljeni štapić postavljen na zemlju, i onda se batom udaralo blizu jed-nog kraja. Štapić bi odletio u zrak, a onda bi se opet udar-cem bata zavitlalo njime što se god dalje moglo. Otprilike kao igra »klisa«.

Adam nije bio bogzna kakav igrač. Ali kao nekim slu-čajem, dobro je okom omjerio i u pravo vrijeme smjerio i tako pobijedio svoga brata u toj igri. Četiri je puta nje-gov klis dalje odletio nego Charlesov. Za njega je to bio nov doživljaj, pa ga je oblio divlji žar uzbuđenja, tako da nije bio na oprezu i nije pazio na bratovo raspoloženje kao obično. Kad je klis peti put udario, odletio je zujeći poput pčele daleko u polje. Sav sretan, okrene se prema Charlesu i najednom se sav sledi u grudima. Zaprepastila ga mržnja u bratovu licu. »Ovo je baš bio goli slučaj«, stao se zbu-njeno ispričavati. »Evo po što ćemo da te neću više moći nadbiti.«

Charles namjesti klis, udari ga, i kad se digao u zrak, zavitla prema njemu i promaši. Polagano se uputi prema Adamu, a iz očiju mu izbijao led i neodređenost. Adam, sav u stravi, ustukne. Nije se usudio okrenuti se i bježati jer bi ga brat sigurno prestigao. Stoga je polako natraške uzmicao, tjeskobna pogleda i suha grla. Charles se sasvim primakne i udari ga batom u lice. Adam zakrije rukama okrvavljeni nos, a Charles zamahne batom i sune ga u re-bra tako da mu je daha ponestalo, ponovo zamahne po glavi i ofoeznani ga. Dok je Adam ležao onesviješćen na zemlji, Charles ga žestoko udari nogom u želudac i ode.

Domalo se Adam osvijestio. Teško je disao jer su ga prsi boljele. Pokušao se uspraviti ali je opet pao jer mu je bolno zavijalo u želucu zbog rastrganih mišića. Vidio je Alicu kako izgleda s prozora. U njenu licu bijaše nečega

što on nije nikada prije opazio. On nije znao šta je, ali nije bila ni mekoća ni slabost, nego možda mržnja. Opazila je kako je on gleda, navukla je zavjese i iščezla. Kad se Adam napokon pridigao sa zemlje i poguren doteturao u kuhinju, našao je, spremljen za nj, lavor vruće vode i pokraj njega čist ručnik. Čuo je maćehu kako kašlje u svojoj sobi.

Charles je imao jednu veliku odliku. Nije bio zlopam-tilo, nije mu bilo žao zbog poraza. Nikad nije ni spomenuo kako ga je brat pobijedio, po svemu sudeći nije više nikad ni pomišljao na to. Ali Adam je čvrsto odlučio da neće više ni u čemu nadbijati svoga brata. Uvijek je on u njemu slutio opasnost, ali sada je konačno bio svjestan da ga ne smije ni u čemu nadvladati, osim ako je pripravan da ga ubije. Charles nije ništa žalio. On se jednostavno izdovoljio na svome bratu.

Charles nije kazao ocu o tučnjavi. Ni Adam nije ništa rekao, a pogotovu nije Alica. A ipak se činilo da to otac zna. U idućim je mjesecima bio prema Adamu nježan. U govoru s njime bio je blaži. Nije ga više kažnjavao. Gotovo svaku večer očitao bi mu bukvicu, ali nije to više bilo na-prasito kao prije. Adam je ipak više strepio sada pred tom nježnošću nego što je prije pred naprasitošću. Činilo mu se da postupaju s njim kao sa žrtvenim janjetom, baš kao da ga obasipaju ljubaznostima prije smrti, kako se već čini sa žrtvama koje su namijenjene bogovima: oko njih mile lale, tako da draga srca pođu kamenom žrtveniku i da ne pogrde bogove svojom potištenošću.

Kir je nježnim riječima tumačio Adamu u čemu je bit vojništva. Pa premda je njegovo znanje o tome potjecalo više iz pročitanih knjiga negoli iz osobnoga iskustva, on je te stvari znao i o njima je tačno govorio. Pripovijedao je svome sinu o žalosnom dostojanstvu vojnika, kako je vojnik potreban zbog ljudskih propusta, kako je on zapravo kazna za naše mane i slaboće. Možda je sve to Kir otkrio sam u sebi dok je govorio o tome. Bilo je to sasvim različito od one lepršave, bučne ratobornosti njegovih mlađih godina. Na vojnika se tovare različita poniženja, govorio je Kir, da ne bi, kad dođe vrijeme, bio odviše kivan na konačno po-niženje — besmislenu i nedostojnu smrt. I Kir je to govo-rio samo Adamu, a Charlesu nije dopuštao da sluša.

Jedno kasno popodne uzeo Kir Adama sa sobom na šetnju, i u toj prilici provališe iz njega i sa svom nemilom stravičnošću preplaviše sina svi oni mračni zaključci koji

10 ______......................_....................................___________

su se porodili iz proučavanja i mišljenja. Otac će ovako sinu: »Dužnost mi je da ti utuvim u glavu kako je vojnik najsvetije ljudsko biće jer je izvrgnut najvećim kušnjama, najtežima što uopće postoje. Pokušat ću ti to objasniti. Gle samo ovo: u cijeloj povijesti ljude su učili kako je ubijanje ljudi zlo koje se ne smije trpjeti. Svaki ubojica mora biti uništen, jer je ubojstvo velik grijeh, možda najteže zlo-činstvo za koje znamo. A onda uzmemo vojnika, damo mu u ruke ubilačko oružje i reknemo mu: ,Eto, upotrijebi ga valjano i mudro!' Ne stavljamo mu nikakve ograde. ,Izađi i poubijaj koliko god više možeš svoje braće izvjesne vrste ili klase. I nagradit ćemo te za to, jer je ta zapovijed povreda tvoga prijašnjeg odgoja.'«

Adam ovlaži sasušene usnice i pokuša nešto priupitati. Nije uspio da pokuša ponovo.

— Zašto vojnici moraju ubijati? — upita. — Zašto jeto tako?

Kir je bio duboko dirnut te je govorio kao nikad dotada:— Ne znam — odgovori. — Ja sam proučavao, možda i

naučio, kako stvari stoje, ali zašto je to tako, nisam niprimirisao. I ne smiješ očekivati da ćeš pronaći da ljudishvaćaju što rade. Mnogo se toga radi nagonski, baš kaošto pčela pravi med ili kao što lisica zamoči šapu u potokda zavara pse. Lisica ti ne zna reći zašto to radi. I koja sepčela sjeća zime ili očekuje da će druga nadoći? Kad samvidio da ti je ići u vojsku, mislio sam ti ostaviti otvorenput u budućnost, tako da se sam snađeš kako najbolje znaši umiješ. A onda mi se ipak učinilo da je bolje ako te uz-mognem zaštiti sa ovo malo znanja što ga imam. Ubrzo ćešnarukovati — postao si punoljetan.

— Ne želim ja u vojsku — žurno dočeka Adam.— Dobrzo ćeš u vojsku — nastavi otac i ne slušajući

sina što govori. — I stoga bih te želio upozoriti na nekestvari, tako da se ne iznenadiš. Najprije će ti zdrljiti građansko odijelo. Ali to još nije ništa. Sljuštit će s tebe i onomalo dostojanstva što ga imaš. Izgubit ćeš ono o čemu misliš da je tvoje časno pravo života i da te drugi imaju pustiti na miru. Prisilit će te da stanuješ, jedeš, spavaš i serešuz druge ljude. A kad te obuku u njihovu monduru, nećešse moći razlikovati od drugih. Nećeš čak moći nositi kakvukrpicu ili pribadaču na prsima, pa reći: »Evo to sam ja. . .to me luči od ostalih.«

— Neću jia to — opet će Adam.

— Domalo — proslijedi Kir — nećeš pomisliti ni jednumisao koju i drugi ne misle. Nećeš znati ni jedne riječikoju ne bi znali reći i drugi. I radit ćeš ovo ili ono, jeri drugi to rade. Osjećat ćeš opasnost u bilo kakvoj razlici...opasnost po cijelu masu ljudi koji jednako misle i jednakorade.

— A šta iako ja to sve skupa neću? — upita Adam.— Da — reče Kir — i to se pokatkada događa. Tu i tamo

nađe se koji čovjek koji neće da čini ono što se od njegatraži. I znaš šta se s njime dogodi? Cijeli vojnički strojhladnokrvno se posvećuje tome da šatre tu razliku nepo-kornika. Željeznim šibama šibaju mu duh i živce, tijeloi dušu, dok ne istjeraju opasnu razliku. Ako, uza sve to,ipak ne popusti onda ga izbljuju i ostave vani da zaudarakao rigotina — niti je dio njih, a niti je slobodan. Stogaje zgodnije u red s ostalima. Oni hoće da budu svi jednaki,da bi sebe zaštitili. Ustanova tako trijumfalno nelogična,tako divno besmislena kao što je vojska, ne može dopustitida se pojavi pitanje koje će je oslabiti. Ako je ne uzdižešdo drugih ustanova da bi je s njima uporedio ili da bi jeizvrgao ruglu, uviđat ćeš polako ali sigurno da i u samojvojsci ima razbora, logike i neke grozovite ljepote. Čovjekkoji se može s time pomiriti, ne ide uvijek u klasu gorihljudi, pokatkada spada dapače među one mnogo bolje. Dobropazi šta ti velim, jer ja sam o tome dugo razmišljao. Imaljudi koji jednostavno utonu u sumorni mulj vojništva, predaju se i postanu bezoblični. Ali ti ni u početku nisu imalibogzna kakvu fizionomiju. Možda si baš ti takav. A imaopet drugih koji se spuštaju, koji zagreznu u opću močvaru, a onda se najednom dignu, više svoji nego što su prijebili, zato... zato što su izgubili sićušnost taštine, a postiglisve zlato čete i pukovnije. Ako se možeš spustiti tako nisko, bit ćeš kadar da se digneš više nego što možeš zamisliti, i tada ćeš upoznati neku svetu radost, zajedničarstvogotovo poput onoga koje se uživa u nebeskom društvu anđela. Tada ćeš spoznati vrijednost ljudi, makar ne znali niriječi progovoriti. Ali sve dok se ne sniziš do njihove razine, nećeš to nikad spoznati.

Kad su se vraćali kući, Kir skrene ulijevo i uđe u šu-marak između stabalja. Hvatao se suton. Najednom će Adam:

— Vidiš li onaj panj onamo, oče? Ja sam se skrivaomeđu žilje s one druge strane. Pošto si me ti kaznio, ja bih

se ondje skrio, a pokadšto sam otišao onamo tek stoga što sam bio nujian.

— Hajdemo pogledati to tvoje mjesto — reče otac.Adam ga povede onamo, i Kir se zagleda u gnijezdasti

brložić između korijenja pa će pripomenuti:— Odavno ja znam za to tvoje skrovište. Jednom, kad

te podulje nije bilo, pomislio sam da moraš imati ovakvomjestance, i našao sam ga, jer sam slutio kakvo zakloni-šte tebi treba. Zar ne vidiš kako je zemlja utabana i mlada trava izgažena? I dok si ovdje sjedio, trgao si komadićkekore u krpice. Znao sam da je to tvoje mjesto kad sam nanj nabasao.

Adam je u čudu buljio u oca pa će mu reći:— A nisi nikad ovdje došao da me potnažiš.— Nisam — prihvati Kir. —■ Ne bih ja to napravio. Mo

že se tjerati predaleko u krnjenju čovječje slobode. Ali jato ne bih nipošto napravio. Vazda moraš čovjeku prijesmrti ostaviti barem još jedan izmak. Zapamti to! Znao samja, po svoj prilici, kako sam te gadno pritješnjivao. Ipaknisam htio da te satjeram preko ruba i preko načina.

Nemirno su odmicali između drveća. Kir će dalje:— Toliko ti toga želim kazati. Veći ću dio zaboraviti.

Hoću da ti reknem, kako vojnik toliko mnogo daje, d'a bidobio tek nešto. Čovjeka od rođenja svakom zgodom, svakim zakonom, svakim propisom i pravom uče da štiti svojživot. On započinje svoj život s tim silnim nagonom, i svemu ga poslije potvrđuje. A onda postaje vojnik i mora učiti da sve to pogazi... mora naučiti da sebe hladnokrvnostavi u takav položaj da izgubi svoj život, a da pri tomostane pri zdravoj pameti. Ako ti to možeš. . . a, pazi dobro, ima ljudi koji to ne mogu ... onda si obdaren najvećim darom od svih. Gle, sine (ozbiljno će mu Kir), gotovosvi ljudi strahuju, a zapravo i ne znaju koji su uzroci njihova straha: sjene, smetenosti, bezimene i bezbrojne opasnosti, bojazan od smrti, koja nema fizionomije. Ali ako možeš sam sebe dovesti dotle da gledaš licem u lice ne sjenama, nego pravoj smrti, koju možeš tačno opisati i poznati, smrti, kuglom, sabljom, strijelom ili kopljem, e onda senikada više ne treba da bojiš, barem ne onako kako si sebojao prije. Onda ćeš postati čovjek različit od drugih ljudi, bit ćeš siguran sam u sebe, gdje će drugi možda naricati u stravi. Eto, to je velika nagrada. Možda je to jedinanagrada. Možda je to ona konačna čistoća, sva okružena

s* . -.....-.........___......-............... se _ ............................................

blatom i prljavštinom. Gotovo je mrak. Želio bih opet s tobom razgovarati sutra uveče, kad obadva razmislimo o onome šta sam ti večeras govorio. Ali Adam će zapitati oca:

— A zašto ti, oče, ne govoriš s mojim bratom? Ta Charles će u vojsku. Njemu će to pristajati mnogo bolje negomeni.

— Charles neće u vojsku — odvrati Kir. — To ne biimalo nikakva smisla.

— Ali on bi bio bolji vojnik od mene.— Samo izvana — tumačio je Kir. — U nutarnjosti ne.

Charles nema straha, i stoga on nikada neće ništa naučitio neustrašivosti. On ne zna ništa izvan sebe, i stoga on nebi mogao steći nikada ono što sam ja pokušao tebi protumačiti. Njega poslati u vojsku, značilo bi raskovati snagekoje u njega moraju ostati okovane i ne smije im se datisloboda. Ja se ne bih usudio njega pustiti u vojsku.

•—■ Ti nikada nisi njega kaznio, pustio si ga neka živi svojim životom, obasipao si ga hvalama, nisi ga mučio neu-godnim i nepotrebnim zadacima, i sad napokon puštaš ne-ka i ne ide u vojsku — jadao se Adam.

Tu je zastao, prestrašen onim što je rekao, sav u zebnji pred jarošću, prezirom i naprasitošću što bi ih mogle iza-zvati te jadikovke.

Otac ne odgovori na to. Tako pognute glave da mu je brada počivala na prsima, Kir je izlazio iz šumarka, uz je-dnolično dizanje i spuštanje kuka kako mu je drvena noga udarala o zemlju. Drvena je noga opisivala vazda polukrug da bi se pomakla naprijed kad na nju dođe red da zako-rakne.

Sad se već bilo sasvim smrklo, i zlatno svjetlo svjeti-ljaka isj'ajivalo se kroz otvorena kuhinjska vrata. Alica je došla dovraću i izvirila tražeći ih, a onda je čula nejednake stupaje kako se približuju, pa se vratila u kuhinju.

Kir je išao do stepenica kuhinjske terase prije nego što se zaustavio, podigao glavu i zapitao:

— A gdje si ti?— Ovdje ... odmah iza tebe ... evo ovdje.— Ti si me nešto zapitao. Čini mi se da ti ipak moram

odgovoriti. Možda je dobro, a možda je i loše što ti odgovaram na to. Nisi ti, sinko, bistre pameti. Ti ne znaš štahoćeš. Ti uopće nemaš onoga pravoga žestokog prkosa. Jednostavno puštaš neka drugi ljudi po tebi gaze. Pokatkada

baš mislim kako si ti slabić koji nećeš nikad biti vrijedan ni pasjega govna. Je li to pravi odgovor na tvoje pitanje? Stoga te više ljubim. Uvijek sam te više ljubio. Možda je loše što ti to govorim, ali istina je. Više te ljubim. A zašto bi se inače trudio da ti zadajem boli? Sada jezik za zube i hajde večeraj. Razgovarat ću s tobom sutra naveče. Boli me sada noga.

4.

Kod večere su svi mukom mučali. Jedino je remetilo tišinu srkanje juhe i mljaskanje pri žvakanju, a otac bi ovda-onda zamahnuo rukom da pokuša otjerati moljce i noćne leptire od cilindra petrolejke. Adamu se činilo da ga brat potajice promatra. Kad je nenadano uzgledao, ulo-vio je munjevit pogled Aličin. Pošto je bio gotov s jelom, Adam odgurne stolicu i reče:

— Idem malo prošetati.Charles ustane i doda:— Idem i ja s tobom.Alica i Kir gledali su ih kako izlaze, a onda je žena

postavila jedno od svojih prerijetkih pitanja. Nervozno je zapitala:

— Šta si mu to učinio?— Ništa — odgovori Kir.— Hoćeš li ga zaista prisiliti da ode u vojnike.— Hoću.— A zna li on za tvoju namjeru?— Zna — preuze Kir, zureći turobno kroz otvorena vrata

u noćnu mrklinu.— To se njemu neće svidjeti. Nije to za njega.— Vrlo važno — nadoveza Kir i glasno ponovi:— Vrlo važno.U tonu njegova glasa očule su se riječi: »Jezik za zu-

be, babo. Šta se to tebe tiče.«Mučali su časak, a onda će on gotovo tonom ispričava-

nja:— Pa nije on tvoje dijete.Alica na to ništa ne izusti.Dječaci su silazili niz mračni izbrazdani put. Ispred se-

be su mogli vidjeti nekoliko svjetlosnih tačkica, i tamo je bilo selo. I

— Hoćeš li da pođemo tamo i da vidimo ima li šta novo u krčmi? — upita Charles.

— Nisam to namjeravao.— Kog si onda vraga izašao noćas?— Pa ti nisi bio dužan da ideš sa mnom — odvrati mu

Adam.Charles se primakne Adamu i zapita ga:— Šta ti je rekao danas poslije podne? Vidio sam vas

gdje šetate. Šta ti je rekao?— Govorio je tek tako o vojsci... kao uvijek.— Meni se nije baš tako neodređeno činilo — podozri-

vo će Charles. — Vidio sam ga kako se povjerljivo tik uzate nagnuo i govorio ti kako se govori odraslim ljudima. Nije ti tek bilo što pričao, nego ti je baš povjerljivo govorio.

— Ma obično mi je pričao, kad ti velim — strpljivo odgovori Adam, premda je mala strepnja počela tlačiti njegov želudac. Duboko udahne i zadrži dah da bi odagnaozebnju.

— A šta ti je govorio? — zaintači Charles.— Pa o vojsci i vojničkom životu.— Ja ti ne vjerujem ■— srdito će Charles. — Prokleti

prezavi lažac. Šta mi to kaniš zatajiti?— Ništa — reče Adam.— Tvoja se blesava mati utopila. Možda te ta vještica

pogledom urekla. To joj je dovoljno bilo — osorno muodreza Charles.

Adam polako dahne, potiskujući zloguko strahovanje. Mukom je mučao.

— Ti pokušavaš da mi preotmeš oca! Ne znam kako toradiš. Šta to kuješ i šuruješ? — vikao je Charles.

— Ništa — branio se Adam.Charles skoči ispred njega, tako da je Adam morao sta-

ti, a prsi su mu bile gotovo tik uz bratove. Adam ustukne, ali oprezno, kao što se ustukne pred zmijom.

— Eto, šta je bilo na njegov rođendan! — urlao je Charles. — Od svoje ušteđevine uzeo sam sedamdeset i pet centa i kupio mu nož, njemački fabrikat, sa tri oštrice, s izvi-jačem i sedefastim drškom. Pa gdje je taj nož? Jesi li ikada vidio da ga upotrebljava? Da ga možda nije dao tebi?Nisam nikad vidio da ga brusi. Imaš li taj nož možda u svome džepu? Šta je s njime uradio? »Hvala«, tako mi je re-

kao. I to je posljednje što sam čuo o njemačkom nožu s ručkom koja je bila sedefom ukrašena, a stajao me sedam-deset i pet centa.

Glas mu je bio pun jarosti, i Adam je osjetio kako ga podilazi strah. No, znao je također da će još proći koji čas dok brat iskali na njemu svoj bijes. Premnogo je puta imao prilike gledati taj razarački stroj kako ruši sve što mu god stoji nia putu. Najprije bi se raspalio, onda bi nadošao le-deni bijes, i napokon potpuno vladanje svojom voljom: po-gled koji ništa ne govori, zadovoljan smiješak i nikakav određen ton u glasu, samo šaptanje. Nakon toga započelo bi ubijanje, hladno potmulo ubijanje, gdje bi ruke poslovale tačno, profinjeno. Adam proguta pljuvačku, da ovlaži sa-sušeno grlo. Nije ni pomišljao da rekne štogod, jer, kad bi se njegov brat već jednom razbjesnio, ne bi ni slušao, a ka-moli čuo. Ispriječilo se mračan ispred Adama, niži, širi i zbi-jeniji, ali još se nije šćućurio za napad. Pri zvjezdanom svjetlu caklile se njegove vlažne usne, ali još nije bilo ono-ga smiješka i još mu se u glasu očuo bijes.

— A šta si ti napravio na njegov rođendan? Misliš da nisam vidio? Jesi li ti možda potrošio sedamdeset i pet centa ili čak pedeset? Donio si mu štene mješance što si ga pobrao u šumarku. Smijuljio si se kao budala i rekao si da će od njega postati dobar ptičar. I taj pas spava u njegovoj sobi. Igra se s njime dok čita. Potpuno ga je dresirao. A gdje je nož. »Hvala«, udostojao se reći, tek puko »hvala«. Sad mu se glas snizio do šapta, i spustio je ramena.

Adam očajnički odskoči nazad i podiže ruke da zaštiti li-ce. Brat se odmjereno primicao k njemu, čvrsto se opirući stopalima o tlo. Najprije zamahne oprezno jednom šakom, da odmjeri domet, a onda je počelo nemilo mlavljenje — jak udar u želudac, od kojega su spale Adamove ruke, a onda četiri bubotka u glavu. Adam osjeti kako su mu zgnječena nosna kost i rskavica. Opet podiže ruke, i sada mu je srce bilo Charlesu na nišanu. Cijelo je to vrijeme Adam gledao svoga brata, kao što osuđenik beznadno i zbunjeno gleda svoga krvnika.

Najednom, na svoje iznenađenje, Adam divlje sukne ša-kom uvis. Bio je to, međutim, bezazlen zamah, koji nije imao ni snage ni cilja. Charles naglo prigne glavu ispod Adamove bespomoćne ruke koja mu se ovi oko vrata. Adam obavije svoje ruke oko birata i grčevito se uza nj pri vio ridajući. Oćutio je kako zdepaste Charlesove šake

3.9

pljušte udarcima u njegov želudac, tako da ga je uhvatila mučnina, a ipak ga je još držao oko vrata. Usporilo mu se vrijeme. Ćutio je tijelom kako mu se brat izmiče da bi mu silom raskrečio noge. Čutio je kako se uzdiže bratovo ko-ljeno, kako je prošlo mimo njegova koljena, kako se ostrug-nulo o bedra, dok nije konačno prasnulo u njegova muda. I neka munjinska bol propara njegovo tijelo i protutnja njime. Ruke mu spadnu, nagne se i stade povraćati, dok se hladno mlavljenje nastavljalo.

Adam je osjetio bubotke po sljepoočnicama, po jabuči-cama, po očima. Oćutio je kako mu je usna rasporena, i ka-ko u krpama visi preko zuba. Inače, koža kao da mu je nadebljala i otupjela, baš kao da je uokvirena teškom gu-mom. U tupoj se boli pitao zašto mu se noge već jednom ne savrju, zašto ne padne, zašto ga ne obuzme besvjestica. Udarci vječno pljuštali. Čuo je brata kako sopće u brzim rasprsnim disajima, poput kovača kad udara teškim ba-tom, i kroz mrklinu, slabo osvijetljenu zvjezdanim svjetli-ma, nazirao je brata kroz koprenu krvi razvodnjene su-zama što mu je tekla iz očiju. Vidio mu je nedužne oči, la-gašan smiješak što mu je titrao na vlažnim usnicama. Po-što je sve to vidio, zabljesnula je svjetlost svijesti prije zgasnuća. . . i uhvatio se mrak.

Charles je stajao vrh njega požudno gutajući zrak kao izmoreni pas. A onda zakrene, i brzo odjuri prema kući, usput trljajući natučene pregibe prsta.

Adam je došao k sebi brzo, ali je ta svjesnost bila stra -šna. Vrt jelo mu se u mozgu kao u kakvoj bolnoj omaglicL Tijelo mu otežalo i oteklo od povreda. Ali gotovo u tili čas smetne s pameti bolne povrede, jer je začuo brze korake na cesti. Obuze ga svega nagonski strah pred opasnošću i div-lja žudnja za životom, kakva spopadne štakora kad se na-đe u škripcu. Odupre se na koljena i odvuče se s puta u odvodni jarak, u kojemu je voda bila stopu visoka, a sa strana je izrasla visoka trava. Adam tiho otpuza u vodu, vrlo brižno pazeći da ne bi pljuskao ili brčkao.

Koraci se primakoše, usporiše, malko odmakoše i opet povratiše. Iz svoga skrovišta Adam je mogao vidjeti sa-mo mrak u mraku. A onda kresne sumporna šibica, koja je tinjala majušnim modrim plamiekom dok se drvce ne zavatri, groteskno osvjetljujući odozdo bratovo lice. Charles popridigne šibicu zureći uokolo, i Adam je mogao vidjeti sjekiricu u njegovoj desnoj ruci.

40............ :.............._..............

Kad je šibica zgasla, noć je bila mrklija nego prije. Charles je polako odmicao i ukresao još jednu šibicu, da-lje odmakao i još jednu zapalio. Istraživao je ima li tragova na cesti. Konačno se okani traženja. Podigne desnu ruku i odbaci sjekiru daleko u polje. A zatim odjuri prema žmir-kavim svjetlima u selu.

Dugo je Adam ležao u hladnoj vodi. Pitao se kako je sada bratu pri duši, pitao se, da li sada, kad ga prolazi bijes, osjeća prepast, žalku, grižnju savjesti ili. . . ništa ne osjeća. Sve je to mjesto njega osjećao Adam. Njegova je savjest udarila most između njega i brata, to je on mjesto njega trpio boli, baš kao što je nekada mjesto njega radio domaće zadatke.

Adam je ispuzao iz vode i osovio se na noge. Krutila se ranjava mjesta, a krv na licu zgrušala se u koru. Naumio je ostati vani u tami dok otac i Alica ne odu spavati. Osje-ćao je kako ne može dati odgovora ni na kakvo pitanje, jer odgovora jednostavno ne zna, a za njegovu izudaranu gla-vu mučno je da pokuša ne bi li ga pronašla. Vrtoglavica, porubljena modrim svjetlacima kao kakvom resom, oniza-la mu čelo, pa je znao da će ga ubrzo snaći besvjestica.

Raskrečenih nogu polako se vukao uz cestu. Pred zara-vankom je zastao i pogledao unutra. Svjetiljka koja je na lancu visila sa stropa bacala je žuti krug te obasjavala Ali-cu i njenu korpicu za ručni rad koja se nalazila na stolu pred njom. Na drugoj strani njegov je otac grizao drveno držalo, umakao ga u otvorenu bočicu tinte i upisivao nešto u svoju bilježnicu sa crnini koricama.

Alica uzgleda i spazi Adamovo okrvavljeno lice. Ruka joj se podiže k ustima, i prsti se zakvače preko donje če-ljusti.

Adam se mučno vukao uz jedno stepenište pa uz drugo i podupro se o dovratak.

Tada istom Kir podigne glavu. Pogleda tek onako od ra-radoznalosti. Nije brzo ustanovio čije je to iznakaženo lice. A onda ustane, osupnut i začuđen. Zadjene držalo u tintar-nicu i obriše prste o hlače.

— Zašto je to uradio? — upita blago Kir.Adam pokuša odgovoriti, ali su mu usta bila slijepljena

i sasušena. Obliže usne i opet počeše krvariti.— Ne znam — promuca.Kir došepesa do njega i tako ga žestoko zgrabi za ruku

da je preznuo od boli i pokušao se istrgnuti.

... 41 L

— Nemoj mi tu lagati! Zašto je to uradio? Jeste li seposvađali?

— Nismo.— Reci mi! Hoću da znam. Reci! Moraš mi kazati — dr

mao je njime Kir. — Pfisilit ću te da mi kažeš! Do vraga,ti vazda njega zaštićuješ! Zar misliš da ja to ne znam? Misliš da ste me zavarali? Hajde sada kaži, ili ću te, takomi boga, pustiti da ovdje prestojiš cijelu noć!

Adam je tražio šta će odgovoriti, pa će napokon:— On misli da ga ti ne ljubiš.Kir otpusti stisak Adamove ruke, odšepa k svojoj stolici

i sjedne. Klopotao je držalom po tintarnici i gledao ra-stiresen u svoj dnevnik.

— Alica, pomozi Adamu da legne u postelju. Ja mislimda ćeš mu morati odstrići košulju. Budi mu pri ruci.

Opet ustane, ode u kut sobe gdje su visila odijela na klinčanicama, maši se rukom iza odjeće, izvuče lovačku pu-šku, rastvori je da vidi je li nabita, i otklopota napolje.

Alica podigne ruku kao da bi ga htjela zadržati nevi-dljivim zračnim uzetom. Uže se međutim prekide, a na nje-zinu licu nisi više mogao pročitati kakve joj misli burkaju nutrinom.

— Hajde ti u svoju sobu — rekne Adamu — a ja ću tidonijeti vode u lavoru.

Adam je ležao na krevetu, s plahtom navučenom do pasa, a Alica mu je kvasila rane lanenim rupcem, namoče-nim u toplu vodu. Dugo je šutjela, a onda je nastavila Ada-movu rečenicu, kao da između tog nije uopće nikad ništa rečeno:

— On misli da ga otac ne ljubi. Ali ti ga ljubiš . . . tisi ga uvijek ljubio.

Adam na to ništa ne oreče.— On je čudnovat mladić — nastavi Alica mirno. —

Mora ga čovjek poznavati u dušu. Tvrda i opora ljuštura,zgoljna napržica, dok ga ne upoznaš.

Prestala je govoriti jer je morala kašljati. Nagnula se i kašljala, a kad je napadaj prošao, udarili joj plamovi uz jagodice, i sva je bila satrvena.

— Mora ga čovjek upoznati — ponovila je. — Već duljevrijeme obdaruje me malim darovima, lijepim stvarčicama, o kojima bi čovjek mislio da ih i ne zapaža. Ali on ihne daje otvoreno, nego ih skriva na mjesta gdje misli da

ću ih ja naći. I možeš ga motriti sate i sate, neće on ni naj -manjim znakom odati da je on taj darovatelj. Mora ga čo-vjek upoznati.

Smiješila se Adamu, i on je sklopio oči.

ČETVRTO POGLAVLJE

1.

/^HARLES je stajao u točionici seoske krčme i razdra-V_vgano se smijao šaljivim pričicama što su ih pričali tr-govački putnici, noćni namjernici. Povadio duhankesu, u kojoj1 su srebrnjaci nekako natanko zveckali, pa plati na-mjernicima piće, da bi dalje pričali. On je samo stajao, smi-juljio se i trljao raspucane pregibe pusta. A kad su trgo-vački putnici, primivši njegovu ponudu čašćenja, digli čaše i nazdravili mu, bio je Charles u devetom nebu. Još jednom naruči rundu pića svojim novim prijateljima, a onda im se pridruži u obješenjaštvu na nekom drugom mjestu i na neki drugi način.

Kad je Kir otabao u noć, bio je očajno bijesan na Char-lesa. Tražio ga je po cesti, zavirio u krčmu, da nije tamo. Ali Charles je već umakao. Da ga je pronašao te noći, vje-rojatno bi ga usmrtio, ili barem bi to pokušao. Smjer ka-kva velikog događaja skrenu tok povijesti, ali možda svi događaji u našem životu skreću njegov tok više ili manje, pa makar to bio tek kamen o koji se spotaknuo na putu, ili zastali dah kad smo ugledali zgodno žensko stvorenje, ili okrhnuli nokat pri radu u vrtu.

Nije, dakako, dugo potrajalo, i Charles je doznao kako ga otac traži s puškom. Krio se dvije sedmice, a kad se na-pokon vratio kući, ubilačke namjere očeve splasnule su do obične srdnje. Charles je iskajao svoj grijeh u pretjeranom radu i u hinjenoj, teatralnoj skrušenosti.

Adam je preležao u postelji četiri dana, tako nepomično i bolno da se bez jecaja ni maci nije mogao. Treći je dan Adamov otac posvjedočio kakva je sila u vojničkim krugo-vima. Učinio je to s jedne strane kao melem svome ponosu, a s druge, da nagradi Adama. U kuću, u Adamovu spa-vaonicu, dođoše kapetan konjice i dva narednika u parad-nim modrim uniformama. Dva redova držala njihove konje u dvorištu. Ležeći u postelji, Adam je upisan u vojsku,

kao obični konjanik. Potpisao je ratne propise i prisegao u nazočnosti oca i Alice. Očeve oči caklile se od suza ra-dosnica.

Pošto su vojnici otišli, otac je još dugo prosjedio uza nj.— Ima razloga zašto sam te dao u konjaništvo — tuma

čio mu je. — Život u kasarni nije baš bogzna kakav na dulje vrijeme. Ali konjaništvo će obaviti jedan važan posao.Ja sam se uvjerio u to. Bit će ti drago kad odeš u indijansko područje. Tamo će biti boja. Ne mogu ti kazati odakleja to znam. Tamo se sprema bitka.

— Razumijem, oče — na to će Adam.

2.

Vazda mi se čudnovato činilo kako to da obično vojni-kuju ljudi Adamova kova. Ponajprije, on uopće nije volio borbu, a zatim — daleko od toga da je s vremenom nauči voljeti kao što ima nekih — on je osjećao sve veću odvrat-nost prema nasilju. Više su puta njegovi oficiri pazili ne bi li ga ulovili da simulira, pa da bi ga optužili. Ali nisu us-pjeli. Za tih pet godina svoga vojnikovanja Adam je više od ijednoga drugog u eskadironu obavio sitnih poslova, ali ubiti neprijatelja mogao je samo slučajno, kad bi odskočilo tane. Kako je bio dobar, izvrstan strijelac, bio je osobito pogodan da promaši. U to je vrijeme borba protiv Indija-naca postala slična opasnom progonu stoke: plemena bi pri-silili na pobunu, stjerali ih negdje i desetkovali, a jadni zlovoljni ostaci naselili bi se na neplodnoj zemlji, gdje bi skapavali od gladi. Nije to baš bio čist posao — ti pohodi na Indijance — ali vojnici su ga, htjeli ne htjeli, morali obavljati kad je određena takva linija razvitka zemlje.

Adamu, koji je bio tek oruđe, koji je uviđao da se tako ne dobivaju buduće farme nego samo rasporeni trbusi sta-sitih i lijepih muškaraca, bio je takav postupak odvratan i beskoristan. Kada bi ispucao svoju karabinku samo zato da promaši, počinjao bi izdaju protiv svoje jedinice, ali baš mu je bilo stalo do toga. Njegovo uzbuđenje protiv nasilja sve je više bujalo, dok se nije pretvorilo u predrasudu, a ta predrasuda, kao i svaka druga, čini smiješnim svako ra-zumsko rasuđivanje. Grstilo mu se povrijediti bilo što u bilo kakvu svrhu. Tako je bio opsjednut tim uzbuđenjem — ta je njegova emocija postala zaista opsesija — da je

njegovim nastupom zbrisano svako moguće razloženje. Uza sve to, u Adamovoj vojničkoj knjižici nema ni nagovještaja da bi se on bilo gdje kukavički ponio. Naprotiv, bio je u dnevnoj zapovijedi tri puta pohvaljen i još k tome odliko-van za hrabrost.

Što je jače postajalo njegovo gnušanje pred nasiljem, njegovi su porivi prelazili sve više u obratan smjer. Toliko je puta stavio na kocku svoj život da skloni ranjenike. Jav-ljao se dragovoljno na rad u poljskim bolnicama, čak i kad je bio iscrpen svojim redovitim dužnostima. Njegovi su ga drugovi gledali s nekim prezrivim ganućem i s ne-kom neiskazanom bojazni, što ih ćute ljudi pred duševnim porivima koje ne shvaćaju.

Charles je redovito pisao svome bratu: o farmi i o selu, o bolesnim kravama i o suždrebnoj kobili, kako je priku-pio pašnjaka i kako je grom udario u staju, kako se Alica udušila od sušice, i kako im se otac preselio u Washington, gdje je dobio stalno plaćeno mjesto u Društvu ratnih vete-rana. Kao što je to slučaj s mnogim ljudima, i Charles bi se naširoko raspisao, jer nije bio nikakav govordžija. Bilje-žio je svoju šamotu i svoje duševne smetenosti, stavljao je na papir mnogošta o čemu nije bio načisto sam sa sobom.

Za vrijeme svoje odsutnosti Adam je upoznao svoga brata bolje nego i prije i poslije toga. Izmjenom pisama nastala je među njima takva prisnost kakvu ni jedan ni drugi nije mogao predmnijevati.

Adam je zadržao jedno pismo svoga brata ne zato što bi ga potpuno shvatio, već stoga što mu se činilo da ima u sebi neki skriveni smisao, koji on ne može dokučiti.

»Dragi brate Adame«, tako je pisalo na početku, »evo uzimam pero u ruku, u nadi da si dobro i zdravo.« (Uvijek je tako počinjao, da bi se polako uputio i uživio u zadaću pisanja.) »Nisam još dobio odgovora na svoje posljednje pismo, ali pretpostavljam da imaš drugoga posla — ha! ha! Pala kiša u nezgodno vrijeme i oštetila cvatove jabukama. Nnogo ih baš neće biti za jesti do zime, ali ja ću ih ušču-vati, koliko uzmognem. Večeras sam čistio kuću, pa je sve mokro i ljepljivo od sapuna, a možda nije nimalo čišće ne-go prije. Sta misliš, kako ju je mati onako čistu držala? Nije više bogme onakva. Nešto se prilijepilo za nju. Ne znam šta je, ali nikako da se oriba. Ali ja sam svakako prljavštinu razastro posvuda podjednako. Ha! Ha!«

»Je li ti pisao šta otac o svome putu? Otišao je ravno u San Francisco, u Kaliforniju, na logorovanje veterana.

A*. i „.<.,....i

Ministar rata ima tamo doći, i otac ga mora predstaviti čla-novima društva. Ali to je malenkost za našega oca. Ta on je već tri-četiri puta bio s predsjednikom, čak je bio i na večeri u Bijeloj Kući. Baš bi mi milo bilo vidjeti 'Bijelu Kuću. Možda bismo nas dvojica zajedno tamo pošli kad se doma vratiš. Otac bi nas mogao ukonačiti za nekoliko dana. Ionako bi rad tebe vidjeti.«

»Sve mislim da moram sebi potražiti kakvu ženu. Ovo je dobro farma, pa premda sa mnom nijednoj djevojci neće cvasti ruže, ipak ih ima koje bi mogle i gore odabrati nego da se udome na ovoj farmi, šta ti misliš? A ti se nisi izja-snio kaniš li doći i živjeti kod kuće kad izađeš iz vojske? Ja se nadam da hoćeš. Nedostaješ mi.«

Tu je pisanje prekinuto. Vidjela se na strani ogrebotina od pera i mrlja od tinte. Pisanje je nastavljeno olovkom, ali je ton pisma bio različit.

Olovkom je pisalo: »Kasnije ću nastaviti. Eto, baš me ovdje pero izdalo. Slomio mi se jedan vršak. Moram kupiti u selu drugo pero. Ovo je posve zarđalo.«

Riječi su počele teći glade. »Mislim da bi trebalo da čekam dok kupim novo pero, a da ne pišem olovkom. Ali eto sjedio sam ovdje u kuhinji pri upaljenoj svjetiljci i ne-kako sam se zamislio, i tako je već bilo kasno — poslije dvanaest nekako, ali nisam se obzirao. Stari Crni Joe po-čeo je kukurijekati u kokošinjcu. Onda je majčina ljuljaća stolica počela škripati, baš kao da je ona sjedila na njoj. Ti znaš da su te stvari meni deseta briga, ali me to nagnalo da se zamislim u prošlost. Ti to znaš, jer se i ti gdjegod zamisliš. Sve mislim da ću poderati ovo pismo, jer kakva smisla ima pisati ovakve koještarije.«

Sada su se riječi stale utrkivati, kao da nisu mogle dovoljno brzo izlaziti. Dalje je pismo kazivalo: »A, kad ga mogu baciti, mogu ga baš i naškrabati. Upravo kao da je cijela kuća oživjela i da svagdje zure oči, i kao da je neko iza vrata spreman da uđe, pogledaš li samo na stranu. Sve mi se koža ježi od toga. Htio bih da ti kažem... htio bih da ti kažem ... hoću reći da nikad nisam shvatio, eto, zašto je ono naš otac napravio. Naime, zašto mu nije bio drag nož što sam mu ga kupio za rođendan. Zašto? Ta bio je ono dobar nož i njemu je bio potreban dobar nož. Da ga je koji put upotrijebio, ili barem nabrusio, ili tek izva-dio iz džepa i pogledao — drugo nije ništa trebalo da uradi. Da mu je bio drag taj nož, ne bih se ja bio na tebi iska-

lio. A onako sam se morao na tebi iskaliti. Kao da se mal-ko ljulja majčina stolica. A, to je od svjetla. Baš mi je sta-lo. Sve mi se čini kao da nešto nije svršeno. Baš kao da si napol dovršio neki posao, i ne možeš se domisliti šta je bi-lo. Nešto nije sasvim dovršeno. Ja ne bih trebao biti ovdje. Trebalo bi da putujem po svijetu, umjesto da sjedim ovdje na dobroj farmi i ogledam se gdje bih našao ženu. Nešto je krivo, kao da nije završeno, kao da se prerano dogodilo i kao da je nešto propušteno. Ja bih trebao biti na tvoje -mu mjestu, a ti na mojemu. Ovako nisam nikad prije mi-slio. Možda stoga tako mislim što je ovako kasno... što je kasnije nego kasno. Upravo sam izvirio i vidim prvi prasak zore. Mislim da nisam nimalo bio nadvladan od sna. Kako noć može ovako brzo proći? Ne mogu sada više lijegati. Ionako ne bih bio mogao spavati.«

Pismo nije bilo potpisano. Bit će da je Charles zabora-vio kako ga je naumio uništiti i jednostavno ga poslao. Ali Adam ga je neko vrijeme čuvao, i, kad bi ga god čitao, za-zeblo bi ga pri srcu, a nije znao zašto.

P E T O P O G L A V L J E

1.

A ranci su mali Hamiltončići ponarastali, te je svake godine pridolazio po koji novi. George je već bio visok

lijep momčić, blage ćudi i ljupke naravi, i već se odmalena odlikovao nekom uglađenošću. Čak kao mališan bio je pristojan, ili, kako bi rekli, »od njega nikakva grijeha«. Od svog oca baštinio je urednost u odijevanju, bio je vazda opran i počešljan. Makar i ne nosio bogzna kakve odjeće na sebi, ne bi se to primjećivalo. Kako je bio bez grijeha kao dečko, tako nije od njega bilo grijeha ni kad je odra-stao. Nitko mu nije mogao spočitnuti da je počinio bilo ka-kvo zlodjelo, a njegovi propusti bili su tek sitni prekršaji iz nepažnje. U njegovim srednjim godinama, kad se sazna-valo za takve stvari, ustanovljeno je da boluje od opasne anemije. Možebit je njegova kreposnost živjela od manjka energije.

N

Iza njega je nadolazio godinama Will, zdepast i pritup. Will je bio obdaren sa malo mašte, a sa dosta energije. Još od djetinjstva bio je marljiv radenik. Samo mu je netko

- - - .....-........................ 47 I

trebao reći šta će raditi, a onda bi bio neumoran. Bio je zaguljeni konzervativac ne samo u politici nego u svemu. Ideje smatraše revolucionarnima, te im se ugibao sa sum-njom i odvratnošću. Bilo mu je drago živjeti tako da mu nitko ne može prigovoriti, a da bude tako, morao je po mogućnosti živjeti približno kao i drugi ljudi.

Možda je otac bio kriv Willijevu gađenju prema promjeni i skretanju. Dok je Will još rastao, njegov otac nije bio

dovoljno dugo u Salinskoj dolini da bi ga mogli smatrati »starosjediocem«. On je zapravo bio stranac, i još povrh

Irac. U ono su vrijeme bili vrlo nazufoni na Irce u Americi. Prezirno su na njih gledali, osobito na Istočnoj obali, ali mora da je malo od toga dokopalo i do Zapadne obale. A Samuel ne samo da je imao smisla za promjenlji-vost nego je uz to bio čovjek novih zamisli i novih ostva-renja. U malim odsječenim zajednicama takva čovjeka uvi-jek gledaju sumnjičavo, dok ne dokaže da on nije nikakva opasnost po svoje susjede. Sjajan razgovordžija, kao što je bio Samuel, mogao je i može uzrokovati mnogo muke i bu-ke. On se može, recimo, pokazati odviše privlačan ženama muževa koji su svjesni kako su dosadni. Dodajmo tome njegovu izobraženost i načitanost, pa knjige što ih je kupo-vao ili posuđivao, pa njegovo znanje o stvarima koje se ne jedu, ne nose i u kući ne drže, pa njegovo zanimanje za pjesništvo i njegovo poštovanje dobra stila. Da je Samuel kojom srećom bio bogataš kao Tho>rneovi ili Del-marovi, da je posjedovao poput njih velike kuće i pro-

strana ravna polja, e on bi bio imao veliku knjižnicu.Delmarovi su imali knjižnicu, hrastovinom oplaćenu, i u

njoj same knjige. Ali Samuel je posudbom pročitao mnogo više njihovih knjiga nego što su sami Delmarovi. U ono je vrijeme izobražen bogataš bio svagdje dobrodošao. Samo je sobom bilo razumljivo da takav čovjek šalje svoje sinove u više škole, nitko mu ne bi zamjerio ako bi radnim danom obdan nosio prsluk, bijelu košulju i kravatu, pa čak i rukavice, i ako bi imao uređene nokte. A budući da su životi bogataša i njihovi postupci tekli tajnovitim putima, tko zna šta njima pogoduje a šta ne. Ali siromah? Sta će njemu poezija, slikarstvo ili glazba, ako nisu pogodni za pjesmu i ples? Sve mu te umjetnosti ne donose nikakvu korist u žetvi ili da nabavi komadić tkanine da pokrije go-lotinju svoje djece. Ako on, usprkos svemu tome, ustraje pri svojim sklonostima i pasijama, možda ima razloga koji ne bi podnijeli svjetlo potanjeg istraživanja.

4X

Uzmimo, na primjer, Samuela. On je pravio nacrte sprava što ih je kanio izraditi od željeza ili drveta. To je bilo dobro i razumljivo, dapače tome se može i pozavidjeti. Ali na rubovima tih planova pravio je i druge crteže: kat-kada drveća, katkada lica ljudi, katkada životinje ili kuk-čiće, a pokatkada tek likove koje uopće ne možeš odgonet-nuti. I to je bio uzrok što su mu se ljudi smijali u svojoj zgranutoj nelagodi. A i to je: nikad nisi unaprijed mogao znati šta će Samuel misliti, reći ili učiniti — od njega si se mogao svačemu nadati.

Prvih nekoliko dana nakon Samuelova dolaska u Sa-linsku dolinu postojalo je prema njemu neko neodređeno nepovjerenje. I možda je Will kao dječačić slušao šta ljudi govore u dućanu u San Lucas. Malim dječacima nije drago ako su njihovi očevi različiti od drugih ljudi. Možda je Will upravo tada probao svoj konzervativizam. Kasnije, kako su druga djeca nadolazila i rasla, Samuel je već pripadao dolini, i ona se ponosila njime, baš kao što se ponosi čovjek koji posjeduje pauna. Nisu ga se više bojali, jer im nije zavodio žene niti ih je mamio iz njihove slatke uspavane osrednjosti. Salinska dolina zavoljela je Samuela, ali dotle je Willov karakter bio već oblikovan.

Neki su ljudi — nipošto to uvijek ne zaslužuju — pravi ljubimci bogova. Sve im nekako dođe bez muke i plani-ranja. Jedan između takvih bio je i Will Hamilton. Umio je cijeniti darove što mu ih je priroda dala. Dok se još raz-vijao u mladića bio je čedo sreće. Upravo kao što se nje-govu ocu nije dalo zaraditi novac, tako je on bio sposoban izbiti paru iz kamena. Kad se Will Hamilton poduzeo uz-gajanja pilića, i kad su njegove kokoši pronijele, poskočila cijena jajima. Još u njegovim mladim godinama dvojica prijatelja vodila dućančić mješovitom robom, pa spali do-tle samo što nisu u očaju bankrotirali. Zamoliše Willa neka im pozajmi malo novca da bi mogli prebroditi plaćanje tromjesečnih dospjelih računa. Davali bi mu trećinu do-bitka u njihovu mršavom dohotku. On nije bio škrtac i dade im što su tražili. Za jednu godinu dućan se pridigao, u dvije se godine proširio, a u tri godine otvorile se podruž-nice, a sada nasljednici tih trgovaca razgranatom trgova-čkom mrežom drže pod sobom veći dio dotičnoga područja.

Will je također preuzeo popravljaonicu bicikla i alata koja je bila prezadužena. A onda je nekoliko bogatijih ljudi u dolini kupilo automobile, i Willov mehaničar imao je

L..

posla oko njih. A onda ga je salijetao neki odlučan pjesnik koji je sanjario o mjedi, lijevanom željezu i gumi. Bio je to Henry Ford, čiji su planovi bili u početku smiješni, ako ne i protuzakoniti. Will je, mrzovoljno gunđajući, primio za-stupstvo južne polovine doline kao svoje isključivo podru-čje, i u petnaest godina dolina je bila sva poplavljena for-dovima, a Will se obogatio i vozio marmon.

Treći sin, Tom, najviše se vrgao na svog oca. Rodio se u bijesu, a živio u munji. Naglavce je stupio u život. Bio je div među veseljacima i zanesenjacima. Nije otkrivao svijet i ljude, nego ih je stvarao. Kad je čitao očeve knjige, bio je prvi čovjek na svijetu. On je živio u svijetu blistavu, neutrvenu i neočekivanu, kao što je bio Eden šesti dan stvaranja. Duh mu je srljao poput ždrebeta po bujnom pa-šnjaku, a kad je kasnije svijet izgradio plot, on je srljao na žicu, a kad ga je opkolila jaka ograda od snažnih stu-pova, on je nasrnuo ravno na nju i izletio u slobodu. I kao što je bio kadar da se divski veseli, tako je znao kriti u srcu pregolemu tugu. Kad mu je, recimo, uginuo pas, za njega je bio smak svijeta.

Bio je obdaren izumilačkim darom kao i otac, samo je bio još smioniji od njega. On bi pokušao stvari na koje se njegov otac ne bi usudio. Morila ga također silna požuda da zarine ostruge u svoje slabine. A ni toga nije imao Sa-muel. Možda je zbog svoje pretjerane seksualne potrebe i ostao neženja. Rodio se u obitelji veoma stroga morala. Možda su njegovi snovi, njegove čežnje, i način kako ih je ostvarivao u području spolnoga života, bili uzrokom da se osjećao nedostojnim članom, nagnali ga katkada da se pla-čući i naričući povuče u brdine. Tom je bio divna mješa-vina divljaštva i blagosti. Nadljudski je tavorio, samo da bi barem u naporima zatomio porive koji su ga gušili i gnječili.

Irci doista posjeduju neku beznadnu odliku da mogu upravo ustreptati od veselja i radosti, a pri tom im jaše na plećima neki mrk i teškim mislima opterećen duh što vreba i uhodari šta li se to u njegovim mislima događa. Smiju li se odveć raspojasano, već im se kakav dug prst zatiče u grlo. Oni sami sebe osuđuju prije nego što ih drugi optuže, pa su stoga uvijek u obrani.

Kad je Tomu bilo devet godina, mučilo ga je što njego-va ljepušna sestrica Mollie ima smetnju u govoru. Zamoli je neka rastvori usta, i on vidje kako je uzrok smetnji neka

opnica što se primila ispod jezika. » Udesi t ću ja to«, reče. Odvede sestru na skrovito mjesto daleko od kuće, na ka-menu nabrusi džepni nožić i odsiječe zaustavljač govora koji je pravio smetnju. A onda odbjegne i pozli mu.

Kuća Hamiltonovih rasla je kao što je i obitelj rasla. Tako je već zasnovana da ostane nedovršena. Prigradnje su stršile gdje se god potreba pojavila. Početna soba za stano-vanje i kuhinja naskoro su iščezle u silnoj zbrci tih pri-gradnja.

Međutim, Samuel nikako da se obogati. Razvila se kod njega patentomanija, grozna bolest od koje mnogi boluju. Izumio je dio mlatilice koji je bio bolji, jeftiniji i efikasniji od ijednog dotadašnjega. Zastupnik patenata pozobao mu cijeli mali godišnji doprinos. Samuel je poslao svoje modele nekom proizvođaču, koji je njegove planove smjesta odbacio, ali je metodu upotrijebio. Idućih nekoliko godina natanko se jelo u Hamiltonovih, jer je sve gutalo parnioe-nje, i pijavično isisavanje prestalo je tek onda kad je izgubio parnicu. To mu je bilo prvo gorko iskustvo s pravilom da se bez novca ne može boriti protiv novca. Ali patentna groznica bila ga je već jednom uhvatila, te je od godine do godine sav novac što ga je zarađivao mlaćenjem i kova-njem odlazio na patente. Hamiltonova djeca išla bosonoga, radna im odijela puna krpa, a i hrane se pokatkada pretr-glo, samo da se mogu isplatiti kovrčavi detaljni nacrti na procrtanom papiru s nazupčanim kotačićima, pa s horizon-talnom i vertikalnom projekcijom.

Neki ljudi misle naveliko, a neki namalo. Samuel, pa njegovi sinovi Tom i Joe, mislili su naveliko, dok su Ge-orge i Will mislili namalo. Joseph, četvrti sin, bio je dokoni sanjar, veoma omilio cijeloj obitelji, koja ga je u svemu štitila. On je zarana otkrio da je nasmiješena bespomoć-nost najbolja isprika da ne treba raditi. Njegova braća bi-jahu žilavi, marljivi radnici, i to svi odreda. Bilo im je lak-še uraditi Joeov posao negoli njega natjerati da ga uradi. Mati i otac držali su ga pjesnikom s jednostavnog razloga što nije vrijedio ni za što drugo pod milim bogom. Tako su ga o tome uvjerili da je zaista počeo škrabati neiskrene brbljave stihove, samo da to i dokaže. Joe je bio lijen tije -lom, a po svoj prilici i duhom. Prosanjario je cijeli svoj vijek, a majka ga je voljela nego ostale, jer je držala da je bespomoćan. On je zapravo bio najmanje bespomoćan,

jer je postizao tačno ono što je želio, i to s najmanje napo-ra. On je bio mezimče cijele obitelji.

U feudalno doba, ako bi mladić bio nesposoban za mač i koplje, bio bi preodređen za crkvu. U Hamiltonovoj poro-dici Joeova nesposobnost da radi kako treba na farmi i u kovačnici preodredila ga je za više škole. Nije bio ni bole-žljiv ni slabašan, ali nije baš bogzna kako dizao terete. Loše je jahao na konju i uopće je mrzio konje. Cijela se obitelj grohotom smijala na samu pomisao da će Joe po-kušati da nauči orati. Njegova prva krivudava brazda viju-gala je poput rijeke dolinke, druga je dodirnula prvu samo jednom, a onda je prešla preko nje i odlutala.

Uskoro se isključio iz svakog težačkog posla. Njegova je mati tumačila kako njegov duh luta oblacima, kao da bi to bila neka naročita krepost.

Kad se Joe pokazao nesposobnim za svaki posao, njegov otac, sav u očaju, posla ga neka čuva stado od šezdeset ovaca. To je bio najlakši od svih poslova, za koji se od davnina utvrdilo da ne treba nikakve vještine i spretnosti. Nije trebalo ništa drugo doli ostati kod ovaca. I — Joe iz-gubi i te ovce, svih šezdeset, i nikako da ih nesretnik nađe u isušenom riječnom koritu gdje su se bile savrle u hlad. Kako kaže porodična predaja, Hamilton je sazvao cijelu obitelj, i ženske i muške članove, te ih umolio neka mu obećaju da će se brinuti za Joea kad njega više ne bude među živima, jer će inače taj uboga? zastalno skapati od gladi.

Među Hamiltonove momke bješe porazasuto pet djevo-jaka: Una, najstarija, garavuša, promišljena i marljiva, Liz-zie — po svoj je prilici Lizzie bila najstarija, jer joj je ime nadjeveno po majci — o njoj ja mnogo ne znam. Ona kao da se odrana počela sramiti svoje obitelji. Mlada se udala, otišla iz toga kraja, i kasnije su je viđali samo na sprovodima. Jedina je ona između Hamiltonovih bila kadra mrziti i gorčinu gajiti. Imala je sina, koji se, odrastavši, oženio nekom djevojkom koja Lizzi nije bila po ćudi, te nije govorila sa sinom godine i godine.

A onda Dessie, koja se vazda smijala, tako da je svatko bio rado u njezinu društvu, jer je bilo zabavnije biti s njom negoli s kim drugim.

Iduća je sestra bila Olive, moja mati. I napokon Molile, mala ljepotanka s dražesnom plavom kosom i s ljubičastim očima.

Eto, to su svi Hamiltonovi, i gotovo je pravo čudo kako je Liza, mršava sitna pilića, rađala toliku djecu od godine do godine, hranila ih, pekla im kruh, krojila im odjeću i opremila ih uz to dobrim vladanjem i željeznim moralom.

Upravo se čovjek zapanji kako je ona mogla utisnuti djeci svoj biljeg. Bila je potpuno neiskusna u velikom svi-jetu, nije bila načitana, a ni putovala nije, osim što je pre-valila dug put brodom iz Irske u Ameriku. Nije se dru-žila ni s jednim muškarcem, osim sa svojim mužem, a i tu, bračnu, vezu smatrala je dosadnom, pokatkad i bolnom dužnosti. Dobar dio svoga života provela je u trudnoći, ra-đanju i odgoju djece. Osim što se razgovarala sa Samue-lom i s djecom, kojih govorenje nije zapravo ni slušala, jedina njezina intelektualna hrana bijaše Biblija. U toj je knjizi našla svoju povijest svijeta, svoju poeziju, svoje zna-nje o ljudima i stvarima, svoju etiku, svoj moral i svoje blaženstvo. Ne bi ona nikada studirala Bibliju ili u nju dublje zaranjala — ona ju je samo čitala. Ona mnoga mje-sta gdje se čini da ta knjiga samu sebe pobija nisu Ližu ni najmanje zbunjivala. Napokon je dotle dotjerala da ju je tako dobro znala te je dalje čitala i ne slušajući.

Liza je bila od svih poštovana zato što je bila dobra žena i što je odgojila čestitu djecu. Stoga je svakamo mo-gla ići uzdignute glave i ponosna čela. Poštovali su je muž, djeca i unučad. U nje je bila neka žilava snaga, bila je beskompromisna, prožimao ju je osjećaj pravde, usprkos svoj krivdi. Stoga se prema njoj odnosilo s nekim straho-poštovanjem, a ne s toplinom.

Sa željeznom je revnivošću Liza mrzila alkoholna pića. Pijenje alkohola u bilo kakvu obliku smatrala je zločin-stvom protiv božanstva, koje je zbog toga s pravom uvri-jeđeno. Ne samo da ga ona ne bi nikad ni okušala nego je branila i da ga bilo tko drugi uživa. Posljedica je dakako bila da je i njezinu mužu Samuelu i svoj djeci bilo duša štogod popiti.

Jednom Samuel u teškoj bolesti zamoli Ližu:— Lizo moja, mogu li popiti čašu whiskyja, da mi dođe

olakšica.— Zar ćeš stupiti pred prijestolje gospodnje a da ti

dah udara na piće? Nećeš bogme — odvrati Liza, ispruživšisvoju nesmiljenu bradicu.

Samuel se jadan prevrne na drugu stranu i morade od-bolovati bez »olakšice«.

Kad je Lizi bilo sedamdesetak godina, usporilo joj' se izlučivanje, te joj je liječnik radi bolje probave propisao da kao lijek uzima veliku žlicu portugisca. Silom je progutala prvu žlicu, mrgodna lica, ali nije ipak bilo tako loše. I od toga časa u Lizinu dahu vazda se ćutio miris alkohola. Uvijek je doduše i nadalje pila vino iz jušne žlice, vazda ga uzimala kao lijek, ali je nakon nekog vremena mjera iznosila poj'ače od litre na dan, te je starica postala mnogo prijaznije i sretnije stvorenje negoli prije.

Samuel i Liza Hamilton svu svoju djecu pridigli na noge i dobrano ih uzrastom dotjerali prije mijene ovoga stoljeća. Cijela hrpa Hamiltonovih rasla na ranci istočno od King Citvja. Bila su to već američka djeca, mladi Ame-ričani i Američanke. Samuel se nije nikada vratio u Irsku i postepeno ju je posve zaboravio. Bio je pretrpan poslovima. Nije imao vremena da tuguje za zavičajem. Salinska dolina postala je njegov svijet. Odlazak u grad Salinas, koji se nalazio šezdeset milja sjevernije, na početku doline, bio je dovoljan događaj za godinu dana, a neprestani rad na ranci, pa briga kako će namaći dovoljno hrane i odjeće tolikoj obitelji odnosila mu je većinu vremena. Ali ipak nije sve, jer je njegova energija bila golema.

Od njegove kćeri Une, radoznale garavuše, postalo veliko mozgalo. Otac se ponosio njezinim divljim istraživačkim duhom. Olive se pripremala na okružni ispit, pošto je dulje vrijeme išla u srednju školu u Salinasu. Namjerila je da bude učiteljica — u Americi za porodicu isto tako časno zvanje kao što je u Irskoj kad imaju u kući svećenika. Kako Joe nije vrijedio ni lule duhana ni za što drugo, morali su ga poslati u kolidž. Will je bio na najboljem putu da se obogati usputnom srećom. Tomu život zadavao mo drice i rane, pa ih je on viđao i cijelio. Dessie je učila šivati, a Mollie, lijepa Mollie, očito će se dobrzo udati za kakva bogataša.

Nije bilo ni govora da bi tko mislio na baštinu. Premda je bregovita ranca bila prostorno golema, bila je ipak krajnje siromašna. Samuel je bušio bunar za bunarom, i nikako naći žive vode na svojoj zemlji. E, onda bi bilo sasvim drukčije! Da nije bila zemlja bezvodna, bili bi i tu razmjerno bogati. Jedan jadan šmrk crpao je vodu iz dubine pokraj kuće, i to je bio jedini njen izvor. Katkada bi gadno ota-

njio, a dvaput je i sasvim presušio. Stoka je morala dolaziti na vodu s krajnjeg okrajka rance i onda opet odlazila na pašu.Uzevši sve zajedno u obzir bila je to temeljita, postojana obitelj, koja se čvrsto ukopitila u Salinskoj dolini, ni siromašnija a ni bogatija

nego i mnoge druge u tome kraju. Bila je i uravnotežena: imala je svoje konzervativce i svoje realiste i svoje sanjare. Samuel je bio posve zadovoljan plodom slabina svojih.

Š E S T O P O G L A V L J E 1.

OŠTO je Adam otišao u vojsku, a Kir se preselio u Wa-shington, Charles je živio sam na farmi. Razmetao se posvuda kako će se ženiti, ali do toga cilja nije išao uobičajenim postupkom: da bi se najprije upoznao s djevojkom, poveo je na ples, iskušavao njezine dobre i loše strane i

konačno polako uklizio u ženidbu. Charles se zapravo strahovito bojao djevojaka. I, poput većine strašljivaca, zadovoljavao je svoje normalne prirodne potrebe u anonimnosti bludilišta. Strašljivac je veoma siguran s bludnicom: kako je ona plaćena, još k tome unaprijed, postaje obična roba, pa on može biti s njome raspojas, čak i surov. Osim toga, nema strahovanja da će ga možda odbiti, od čega se strašijivcima grči utroba.

P

Bilo je s bludovanjem udešeno jednostavno i prilično tajno. Vlasnik gostionice držao je tri sobe na najgornjem katu za prolaznike, i te je iznajmljivao prostitutkama na dva tjedna. Nakon dva tjedna došla bi nova garnitura. Gostioničar, gospodin Hallam, nije imao ništa s tom udezbom. Stoga je mogao gotovo s istinitošću reći da on o tome nema ni pojma. On je tek ubirao za te svoje tri sobe pet puta veću najamninu od obične. Djevojke je dodjeljivao, pribavljao, selio, držao u stezi i pljačkao neki bo<rdelski poduzetnik koji se zvao Edwards, a stanovao je u Bostonu. Njegove klijentkinje u polaganom krugu obilazile bi po malim provincijskim gradovima, i ne bi ostale nigdje više od dva tjedna. Taj je praktični sistem izvanredno funkcionirao. Cura ne bi ostajala u gradiću toliko da bi je mogao osobito zapaziti bilo koji građanin, bilo čuvar javne sigurnosti. Osta-

jale bi većinom u svojim sobama i ne bi se pokazivale na javnim mjestima. Bilo im je zabranjeno da piju, da buče ili da se zaljubljuju, inače bi ih stizala kazna batinanja. Jelo bi im se serviralo u sobama, a mušterije bi bile brižno zaklonjene. Nijednom pijancu nije bilo dopušteno da zalazi k njima. Svakih šest mjeseci svaka od tih cura imala je mjesec dana dopusta, da se do mile volje izlumpa, izgalami i istutnji. Ako se u poslu ne bi koja pokoravala datim pro-pisima, osobno bi joj gospodin Edwards zđrljio haljine, sta-vio čep za usta i izbičevao je na mrtvo ime. Ako bi opet što skrivila, našla bi se u zatvoru, pod optužbom da je skit-nica i javna prostitutka.

Dvosedmični turnus imao je još jednu prednost. Mnoge bi od tih cura oboljele od sramne bolesti, pa bi one gotovo uvijek umakle u vremenskom razmaku od časa darivanja tim opasnim darom do pojave prvih simptoma bolesti kli-jenta. Na kome je onda takav jadnik mogao iskaliti svoj bijes? Gospodin Hallam nije službeno ništa znao o takvim stvarima, a gospodin Edvvards nije se nikada javno pokazi-vao kao čovjek koji se bavi tim poslom. Dobro je to udesio s tim vječnim seljakanjem svojih klijentkinja.

Cure su bile više-manje sve na isto brdo tkane: visoke, zdrave, lijene tupoglavke. Jedva bi se tko i domislio da se mijenjaju. Charles Trask navadio se ići u tu gostionicu barem jednom u dvije nedjelje dana, pa bi se odšuljao u najgornji kat, na brzinu obavio posao i vratio se u točio-nicu, da pićem zagasi žeđu i da se ponapirje.

Kuća Traskovih nije nikada bila bogzna kako svijetla i vesela, ali otkako je Charles postao jedini njezin stanar, nalazila se u nekom sumornom, škripavom rasulu. Čipkasti zastori posivjeli, podovi doduše pometeni, ali sve više lje-pljivi i pljesnivi, a kuhinja — zidovi joj, prozori i strop — lakirana masnom patinom iz tava.

Žene koje su prije stanovale u toj kući neprestano su podove ribale i dvaput na godinu čestito pospremile cijelu kuću, pa se nije prljavština opažala. Charles bi rijetko učinio šta drugo doli pomeo. Nije mu bilo stalo da ima plahte na krevetu, te bi prostro jedno pokrivalo, a pokrio se drugim. Čemu će on kuću rediti i čistiti kad je ionako nitko ne gleda? Samo onih večeri kad bi išao u krčmu oprao bi se i u čisto preobukao.

Charlesa s vremenom zahvatio neki nemir, te bi već ra-nom zorom ustajao iz postelje. Kako je bio samotan, svoj-

ski je radio na farmi. Pošto bi se vratio kući s posla, na-klopio bi se na jelo što bi ga na brzu ruku spekao, legao u postelju i obrvao bi ga san.

Njegovo mrko lice poprimi onu ozbiljnu bezizražajnost čovjeka koji je gotovo vazda sam. Brat mu je nedostajao više nego i otac i majka. Sasvim se mutno sjećao da mu je vrijeme prije Adamova odlaska bilo sretno, pa ga je po-novo priželjkivao.

Za tih godina nije nikada ozbiljno obolio, osim što je, dakako, imao kronične probavne smetnje, koje su prije pra-tile, a i sada prate ljude samotare korji sebi kuhaju i u osami jedu i žive. Da odstrani te smetnje, uzimao je jako čistilo koje se zvalo »Životni eliksir patra Georgea«.

Doživio je ipak jednu nezgodu u trećoj godini svoga sa-movanja. Krčio je kamenje iz zemlje i kotrljao ga do ogra-dnog zida. Jedna velika stijena nikako da se pokrene. Char-les je pridigne dugom željeznom motkom, a ona se odbije i opet otkotura natrag. On se najednom razgoropadi. Smi-ješak prhnu preko njegova lica i u nijemom bijesu zapo-djene sa stijenom borbu, baš kao da je ona čovjek. Duboko iza stijene zavuče motku i svom se snagom opre o nju. Motka se oklizne i svom silom tresne ga po čelu gornjim krajem. Nekoliko je trenutaka ležao onesviješćen na zemlji, onda se okrenuo, pridigao i sav ošamućen oteturao kući. Sve od kose pa do mjesta među obrvama rasprostrta se široka rana na čelu. Nekoliko sedmica nosio je na glavi zavoj preko rane, koja se inficirala, pa je iz nje tekao gnoj. On se zbog te infekcije nije ni najmanje uzrujavao. U ono se vrijeme smatralo da je gnoj baš dobar znak, dokaz da rana valjano cijeli. Kad je rana zaista zacijelila, ostala je iza nje duga navorana brazgotina, i dok je obično koža na takvim brazgotinama svjetlija od obližnje, njegov je oži-ljak poprimio tamnosmeđu boju. Možda je od motke pri udaru otišlo pod kožu nešto rđe, pa je tako taj biljeg ostao kao tetovirana šara.

Zbog rane se Charles nije uznemirivao, ali zbog ožiljka jest. Doimao se poput duga otiska prsta koji je utisnut u čelo. Promatrao ga je često u ogledalcu kraj sobne peći. Če-šljao je kosu preko čela da prikrije ožiljak koliko god može. Sramio se zbog njega. Mrzio ga je. Unespokojio bi se kad bi tko to gledao, a bijes bi ga spopao kad bi ga tko upitao od čega mu je to. U jednome pismu svome bratu pribilje-žio je svoje osjećanje o tome. Ovako piše:

L.

»Baš kao da me netko žigosao poput krave. Ova prokle-tinja sve više crni. Dok ti dođeš doma, bit će možda posve crna. Još mi samo fali na drugoj strani, pa bih izgledao kao katolik na Pepelnicu. Ne znam zapravo zašto me toliko uzrujava. Ta imam cijelo čislo ožiljaka na drugim mjesti-ma. Izgleda, baš kao da sam žigosan. A kad idem u grad, kao i u krčmu, ljudi vazda bleje u me. Čujem kako baljez-gaju o tome kad ne znaju da ih ja slušani. Ja ne znam šta su tako vraški radoznali kao kakve babe. Dotle će dotjerati da uopće neću imati volje ići u grad.«

2.

Adam je godine 1885. pušten iz vojske i uputio se kući. Po vanjskome izgledu slabo se šta promijenio. Nikakva voj-ničkog držanja. Konjica nije ni djelovala u tome pogledu. Dapače, neke su se jedinice ponosile što se njihovi pripad-nici drže neusiljeno.

Adam je izgledao sam sebi kao kakav mjesečar. Teško je napustiti bilo kakav redovit tok života koji se upio du-boko u žile, pa makar takav život čovjek i mrzio. Ujutro bi se Adam i u civilu budio tačno na sekundu i ležeći oče-kivao budnicu. Njegovi nožni listovi nevoljko se osjećali bez vojničkih nazuvaka koji bi se čvrsto uz njih priljubili, a vrat kao da mu je gol bez ovratnika koji bi se uza nj pri-pio. Prispio je u Chicago i tamo, tek onako od ćefa, iznaj-mio namještenu sobu na sedmicu dana, ostao u njoj dva dana, zaputio ise nato u Buffalo, premislio se i otisnuo se odatle na slapove Nijagare. Nije mu bilo drago otići kući i odgađao je odlazak koliko je god mogao. Sjećanje na dom nije ga pobuđivalo na radost. Osjećaji vezani uz očinsku kuću zamrli, a oživljavati ih — nije mu se dalo. Sate i sate motrio je slapove. Buka bukova omamila ga i uspavala svojom divotom i veličaj nošću.

Jedne večeri upravo ga ukočila osama, pa osjeti čežnju za tišinom ljudi u kasarni i šatoru. Pordvno je žudio da srne u vrevu mnoštva, kakva bilo mnoštva, pa da se ogrije. Prvi natisnuti lokal što ga je uspio pronaći bijaše mali bar, sav u gužvi ljudi i oblacima dima. Dahnuo je od zadovoljstva i upravo se ugnijezdio u toj ljudskoj grušalini kao što se ugnijezdi mačka u drvljaniku. Naručio je whisky, popio ga,

utoplio se i razuzurio. Niti je šta vidio ni čuo. Samo je upijao taj dodir s ljudima.

Kako su nadolazili kasni noćni sati, i ljudi se počeli razlaziti, Adama uhvati strah pred vremenom kad će i on morati poći kući. Doskora ostade sam s barskim konoba-rom, koji je svudilj trljao i trljao mahagonsku ploču točio-ničke ograde, pokušavajući očima i držanjem potaći Adama na odlazak.

— Ja bih još jednu — reče Adam.Konobar mu dodade bocu. Adam ga je tada prvi put

uočio. Imao je na čelu crveni madež.— Nepoznati su mi ovi krajevi — otvori razgovor

Adam.— Pa ovdje na slapove i dolaze većinom nepoznati ljudi

— odvrati konobar.— Bio sam ja u vojsci. U konjici.— Ma šta mi ne velite! — nato će konobar.Adamu najednom pade na pamet da mora impresioni-

rati toga čovjeka, da mu mora nekako zaci pod kožu, pa će razvezati:

— Borio sam se protiv Indijanaca. Bilo je gadnih časova.

Konobar na to ni crne ni bijele.— I moj brat ima znak na glavi.Konobar dodirne svoj madež prstima pa pripomene:— Od rođenja mi je. Raste svake godine. A i vaš brat

ima madež?— Njemu je od udarca. Pisao mi je o tome.— Jeste li opazili da je moj mađež nalik na mačka?— Bogme baš.— To je moj nadimak, Mačak. Cijeli svoj život nosim

taj nadimak. Ljudi vele da se možda moja stara gospauplašila od mačka kad je mene nosila, pa je na začetku unjenoj utrobi ostao od toga trag.

— Ja sam na putu kući. Dugo sam izbivao. Hoćete li vištogod popiti?

— Hvala, neću. A gdje stanujete?— U pansionu gospođe May.— Poznajem ja nju. Ljudi vele da ona svoje goste to

liko nakljuka juhom da ne mogu jesti mnogo mesa.— A, ima vam takvih majstorija u svakome zanatu —

pridoda Adam.— I meni se čini. U mojemu barem ima ih silesija.

— Bogme vam verujem.— Ali nikako da se domislim jednoj majstoriji. Da mi

je barem tu iznaći.— A kakvu to?— Pa, do vraga, kako da vas navedem da idete kući da

mogu već jednom zatvoriti lokal.Adam je buljio u njega i buljio, ali ništa ne reče.— Ja sam se samo šalio — zbunjeno će konobar.— Ja mislim da ću ujutro krenuti kući — reče Adam.

— Hoću da reknem — pravoj kući.— Pa sretan vam put — naposljetku će konobar.Adam je jurio mračnim gradom sve brže i brže, kao da

njegova osama njuška iza njega. Uleknuto vanjsko stepe-nište njegova pansiona škripalo je dok se uza nj penjao, baš kao da upozorava na njegov dolazak. Predvorje u polu-mraku, gdje slabo svijetli žuto svjetlašce iz petrolejke, ko-joj je stijenj tako nisko uvijen da izdišući svijetli i mrči naizmjence.

Gazdarica je stajala na otvorenom prolazu, i sjena njena nosa dopirala joj sve do dna brade. Hladnim je pogledom pratila Adama, baš kao što čovjeka prate oči portreta, sli -kana en face, i uhodarski je njušila nosom whisky što ga je Adam. ispio.

—- Laka vam noć — poželje joj Adam.Ona mu ne odgovori.S vrha prvih stepenica ozre se Adam i opazi kako je još

više digla glavu, i sada joj brada baca sjenu na grlo, a u očima kao da uopće nema zjena.

Soba je zaudarala prašinom koja se prečesto vlažila i sušila. Izvadio je i kresnuo šibicu te zapalio jedan krak svijeće na lakiranom svijećnjaku. Gledao je postelju — ne-ma uopće hrpta kao ni mornarski viseći krevet, prikrivena je prljavim skrpljenim poplunom iz kojega na rubovima kutija pamučna naložina.

Trijemske stube opet su zacviljele, i Adam je znao da će ona žena stajati ponovo u prolazu, spremna da negosto-ljubivošću poškropi novog pridošlicu.

Adam sjede na ravnu neudobnu stolicu, nalakti se na koljena, podupirući bradu rukama. Stanar na dnu hodnika započe ustrpljivo i neprestano kašljanje, remeteći time noćnu mirninu.

Adam je bio svjestan da mu se ne da kući. Slušao je stare vojnike kako pričaju da su učinili ono što on sada kani učiniti.

»Jednostavno nisam mogao izdržati. Nisam imao kamo ići. Nikoga poznavao nisam. Lunjao sam naokolo i najednom me obuzela strava kao kakvo dijete. Prvi moj svjesni čin nakon toga bio je taj da sam kumio i molio narednika neka me opet primi u vojsku — baš kao da on meni time iska-zuje nekakvu uslugu.«

Vrativši se u Chicago ponovo se upisao u vojsku i za-molio neka ga pridijele njegovoj staroj pukovniji. Kad se vlakom vozio prema zapadu, ljudi iz njegova konjaničkog eskadrona učiniše mu se vrlo ljubazni i ugodni.

Dok je u Kansas Citvju čekao da prijeđe u drugi vlak, začuje kako netko doziva njegovo ime i tura mu u ruku poruku — zapovijed, neka se javi u Washingtonu u uredu ministra rata. Adam je u pet godina svoga vojnikovanja više upio nego naučio da se nikada ne čudi zapovijedima. Običnom vojniku vajni daleki gromovnici u Washingtonu bili su obične budale, pa ako je vojnik želio sačuvati zdra-vu pamet, onda je mislio o generalima što je manje mo-gao.

U propisano vrijeme Adam se prijavi nekome pisaru i ode sjesti u predsoblje. Tu ga zatekne otac. Trebalo je Ada-mu tren dok pozna Kira, a mnogo više dok se na njega obikne. Kir je postao velika zvijer. I oblačio se kao kakav velikan — kaput i hlače od fina crna sukna, crn šešir sa širokim obrubom, ogrtač s ovratnikom od baršuna, štap od ebanovine, koji je nosio kao kakav mač. A Kir se i vladao kao velikan. Govorio je polagano i blago, odmjereno i neuz-budljivo, geste mu bijahu široke, a novo zubalo podavalo mu neki lisičji smiješak, koji je bio u potpunoj opreci s njegovim ganućima.

Pošto se Adam uvjerio da je to njegov otac, još su ga mučili problemi. Najednom je pogledao nadolje — nema drvene noge. Sad je noga ravna, u koljenu savijena, a na njoj elastične ulaštene dokoljenice od jareće kože. Kad bi hodao, vidjelo se nahramljivanje, ali nije bilo više one buke pri hodanju kao kada je imao drvenu nogu.

Kir je zapazio sinov pogled pa će mu reći:— Mehanizam. Giba se pomoću šarfce. Ima oprugu.

Uopće ne šepam kad pazim. Pokaza ću ti kad skinem. Haj-de sa mnom.

— Ja imam izvršiti zapovijed, gospodine. Moram se javiti pukovniku Wellsu — prihvati Adam.

— Znam ja to. Ja sam kazao Wellsu neka ti izda zapovijed. Hajdemo.

— Ako se ne ljutite, gospodine, ja mislim da bih se jaipak morao prijaviti pukovniku Wellsu — smeteno ćeAdam.

Otac promijeni držanje pa reče sinu svečanim glasom:— Ja sam te samo kušao, sinko. Htio sam samo vidjeti

ima li dandanas ikakve stege u vojsci. Dobar si ti mladić.Znao sam ja, da će te vojska očeličiti. Postao si, sine, čovjek i vojnik.

— Ali ja moram izvršiti zapovijed, gospodine.Taj je čovjek bio Adamu tuđinac. Spopade ga neki neo-

dređeni osjećaj odvratnosti. Nešto tu nije kako treba. To Adamovo osjećanje ne ukloni ni brzina kojom su se otvo-rila širom vrata koja vode ravno pukovniku, ni pokorno poštovanje toga oficira, ni njegove riječi upravljene Kiru: »Gospodin ministar odmah će vas primiti, gospodine.«

— Ovo je moj sin, obični vojnik, gospodine ministre,upravo kao što sam i j'a bio obični vojnik američke vojske.

— Ja sam izišao iz vojske kao kaplar, gospodine — ispravi ga Adam.

Jedva je i čuo izmjenu komplimenata između te dvojice. On je mislio u sebi: »To ti je dakle taj vajni ministar ra -ta. Pa zar on ne opaža da moj otac nije ono što glumi da jest? Otac samo komedija. Šta je tome čovjeku? Upravo je smiješno da to ne vidi ministar rata.«

Išli su u mali hotel u kojemu je Kir stanovao, a na putu je pokazivao sinu znamenitosti, javne zgrade, povijesna mjesta, i sve to s onom blagoglagoljivošću kakva predavača.

— Ja ti stanujem u hotelu — kazivao je. — Pomišljaosam kupiti kuću, ali sam toliko na putu da mi se ne bi bašisplatilo. Veći dio vremena krstarim po cijeloj zemlji uzduži poprijeko.

Ni hotelski činovnik nije opažao prijevaru. Naklonio se Kiru, nazvao ga »senatorom« i dao do znanja da će priba-viti Adamu sobu pa makar morao koga drugoga i izbaciti.

— Pošaljite mi u sobu whiskyja, molim vas.— Mogu vam poslati i stucanog leda, ako je po volji.— Leda! — začuđeno će Kir. — Oprostite, moj sin je

vojnik. (Kratko i oštro udari se štapom po bolesnoj nozi,

koja dade od sebe šupalj ton.) I ja sam bio vojnik, običan vojnik. Šta će nam led?

Adam se zaprepasti kad vidje toliki raskoš Kirova sta-novanja. Ne samo da je imao spavaonicu nego pokraj nje i salon, a odmah do spavaonice bila je sobica sa kupaoni-com i toaletom.

Kir sjedne u duboki naslonjač i uzdahne. Pridigne no-gavicu hlača, i Adam spazi onu čudnovatu napravu od že-ljeza, kože i tvrda drveta. Kir odveže kožnu nožnicu koja je napravu držala uz batrljak, te postavi tu bijednu traves-tiju živog mesa kraj stolice.

— Kad nadulje ovako nosim, počne me pokatkada gadnoštipati — pripomene starac.

Tako bez noge njegov otac postade onaj isti, onakav ka-kva se Adam sjećao. Maloprije ga je bio počeo podilaziti neki prezir prema njemu, ali sada mu se povratiše i strah i poštovanje i kivnost dječjih godina, pa mu se učini kao da je dječarac koji okušava očevo trenutačno raspoloženje da bi izbjegao neprilikama.

Kir se pripremi, ispije whisky i olabavi ovratnik.— No, sine? — zaveže u razgovor otac, gledajući Adamu

u oči.— Izvoli, oče.— Zašto si ponovo stupio u vojsku?— Ja... Ja ne znam, oče. Tek tako, došla mi želja.— Tebi se vojska ne sviđa, Adame, zar ne?— Ne sviđa, oče.— A zašto si se ponovo u nju vratio?— Zato što nisam htio ići kući.Kir uzdahne i otre vrhove prstiju o naslone stolca.— Imaš li namjeru zastalno ostati u vojsci? — upita.— Ne znam, oče.— Mogu isposlovati da te prime u vojničku akademiju

u West Pointu. Imam ja veza. Mogu reći neka te otpusteiz vojske, tako da možeš stupiti u Akademiju na rijeciHudson.

— Ne želim tamo poći.— To ti meni prkosiš svojom nevjerom? — upita mir

no Kir.Adam se dugo skanjivao da odgovori i gledao je ne bi

li kako umakao odgovoru, prije nego što reče:— Da, gospodine.

— Natoči mi malo whiskyja, sine — zamoli Kir, i kadmu je natočio, nastavi:

—Pitam se, znaš li ti kolik je moj stvarni utjecaj. Ja mogu kao ništa sručiti cijelo društvo bivših ratnika na bilo kojega kandidata. Cak i sam predsjednik voli doznati što ja mislim o državničkim poslovima. Ja mogu uzrokovati poraz svakome senatoru, mogu podjeljivati položaje kao jabuke, mogu ljude uzdići i uništiti. Znaš li ti to?

Adam je znao i više od toga. On je znao da se Kir bra -ni prijetnjama.

— Znam, gospodine. Čuo sam o svemu tome.— Mogu napraviti da te pridijele u Washington, da te

čak meni pridijele, da te naučim kako se živi.— Radije bih ja natrag u svoju pukovniju, gospodine.Vidio je kako sjena neuspjeha i zaludnog truda zamračuje očevo lice.

— Možda sam se prevario. Ti si naučio nijemi otporvojnika. (Uzdahne.) Naredit ću neka te pošalju u tvoju pukovniju. Trunut ćeš u kasarni.

— Hvala, gospodine.Nakon časka šutnje Adam zapita:— A zašto ne pozoveš ovamo Charlesa?— Jer ja . . . A, ne, ne, Charlesu je bolje da ostane gdje

jest... Bolje mu je da ostane gdje jest.Adamu se urezao u pamćenje ton očeva glasa i izgled

njegova lica pri tom rastanku. Imao je napretek vremena da se toga sjeća, jer je zaista trunuo u kasarni. Spomenuo se kako Kir živi u osami i samoći i kako je došao do te spoznaje.

3.

Charles je željno iščekivao Adamov povratak nakon pet godina izbivanja. Oličio je kuću i staju, a kad se približio žuđeni dan, nabavio je neku ženu da mu očisti kuću, da je očisti čestito do zadnjega zakutka.

Bijaše to čista siromašna starica. Pogleda zastore, sive od prašine i poderane, pobaca ih van i napravi nove. Sa štednjaka sastruže masnoću koja se tu gomilala sve od smrti Charlesove majke. Lužinom je prala zidove da skine s njih smeđu svjetlucavu naslagu prljavštine koja se naku-pila od masti za pečenje i gara petrolejke. Podove je riba la isto tako lužinom, pokrivače je namočila u sodnu rasto-

pinu, cijelo vrijeme u sebi gunđajući: »Baš su muškarci gnusničine, prave nečiste živine. Prema njima su svinje či-ste kao sunce. Gnjile u vlastitoj prljavštini. Ne shvaćam kako se i jedna žena može za njih udati. Smrde kao strvi -ne. Pogledaj samo štednjak — raznorazni sosovi sve tamo od Metuzalema.«

Charles se preselio u šupu, gdje njegove nosnice nisu napadali neokaljani ali mučni vonjevi lužine, sode, amo-nijaka i prostog kuhinjskog sapuna. Ipak je stekao dojam da ta žena ne odobrava kako on to vodi svoje kućanstvo. Kad je napokon gunđajući ostavila kuću, svu u blistavilu od puste čistoće, Charles je ipak i dalje ostao u šupi. Že-lio je sačuvati kuću čistu dok dođe Adam. U šupi, gdje je spavao, držao je gospodarske sprave i alat za njihov po-pravak i održavanje. Charles je opazio da može i brže i bolje peći i kuhati svoje obroke na kovačkom ognjištu ne-go na štednjaku. Mijehom bi učas na tignju izmamio iz koksa žaravu vrućinu. A štednjak moraš naložiti i čekati dok se razgrije. Pitao se kako to da nije nikada prije na to došao.

Charles je čekao Adama, a on nikako da dođe. Može-bit se sramio pisati. Kir je u jednom razjarenom pismu priopćio Charlesu kako je Adam opet otišao u pukovniju protiv njegove želje. I Kir je još natuknuo kako ga jednom poslije može Charles posjetiti u Washingtonu, ali ga više nikad nije na to nukao.

Charles se opet preselio u kuću, živeći poput divljaka u prljavštini i zlurado se veseleći što je do temelja uništio sav onaj posao stare čangrizavke.

Prošlo je više od godine dana nego što je Adam pisao Charlesu pismo, puno smetenih novosti, na kojima je sa-gradio odvažnost da prizna: »Ne znam zašto sam opet ušao u vojsku. Kao da je to netko drugi uradio, a ne ja. Piši mi dobrzo i javi kako ti je.«

Charles nije odgovorio sve dok nije primio četiri za-brinuta pisma, a i tada je hladno odvratio: »Ja te ionako nisam očekivao«, a onda je proslijedio u tančine izvješći-vati o farmi i o marvi.

Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje. Iza toga je Charles poslao bratu novogodišnje čestitke drugi dan po Novoj go-dini, a i on je od Adama primio pismo, pisano isto tako drugi dan po Novoj godini. Postali su već tako tuđi jedan I

drugome da je u pismima bilo vrlo malo spomena o zaje-dničkim stvarima i nisu više ništa zapitkivali jedan dru-goga. '•

Charles je počeo držati u kući kojekakve prljavuše, sve jednu za drugom. Kad bi mu išle na živce, on bi ih otper-dašio, baš kao što se prodajom rješavao prasica. On ih nije volio, a nije ga ni zanimalo vole li one njega. Sve se više otuđivao od ostalih ljudi u selu. Jedini njegovi dodiri sa selom bijahu krčma i pošta. Seljani su mogli, koliko su god htjeli, žigosati njegov način života, ali je ipak i u njihovim očima bila jedna protuteža njegovu gadaluku: farma Traskovih nije nikad bila tako čestito obrađivana. Charles je iskrčio zemlju, ozidao ogradno ziđe, poboljšao odvođenje vode sa zemljišta i pridodao farma stotinjak ju-tara obradive zemlje. Osim toga, stao je saditi duhan, pa se iza njegove kuće snažno doimala duga nova sušionica. Zbog tih prednosti i dalje je zadržao poštovanje svojih susjeda. Seljak ne može nikada odviše loše misliti o dobru seljaku koji zna gazdovati. Charles je većinu svoga novca i svu isvoju energiju trošio na farmu.

SEDMO POGLAVLJE 1.

DAM je protratio idućih pet godina u zanimanjima kojima vojska spašava svoje momke da ne bi sišli s

pameti: beskonačno laštenje dugmeta i kože, silne parade, mehaničko muštranje, počasne pratnje, ceremonije na ko-jima trešte trublje i vijaju se zastave: silesija besposlica za besposličare. Godine 1886. izbije veliki štrajk u čikaškim otpremnicama mesa, i Adamovu pukovniju ukrcaju u vlak da bi posredovala. Međutim, spor je izglađen prije nego što je bilo potrebno njezino posredništvo. Seminolci, ame-rički Indijanci iz Floride, koji su u dva navrata ratovali protiv Sjedinjenih Država, s kojima nisu nikad ni potpisali mirovni ugovor, pokazivahu znakove nemira godine 1888. Opet je konjica bila spremna za pokret. Ali Seminolci se povukoše u svoje barovite predjele i smiriše se, a vojska se opet uljulja u svoje sanjarsko svakidašnje javašenje.

A

Vremensko razdoblje nešto je čudnovato i protuslovno u ljudskoj duši. Bilo bi logično pretpostavljati da će se

uobičajeno svakidašnje taljiganje i vrijeme bez ikakvih na-ročitih događaja činiti čovjeku beskonačno i nedogledno. Tako bi trebalo da bude, a ipak nije. Dosadne godine, bez ikakvih događaja, nemaju u našim predodžbama uopće ni-kakve trajnosti. Naprotiv, ako nam je proživjelo doba po-škropljeno uzbudljivim događajima, ako je ranjeno trage-dijama ili rascjepkano veselim dogodovštinama, e takvo vri-jeme duboko se zasiječe u pamet. Ako pravo razmislimo, to je i logično. Kad je koje vremensko razdoblje bez ikakva zbivanja, nema uopće stupova o koje ćeš objesiti ukrasni vijenac trajanja. Od ništa do ništa sama je praznina, bez-vremenost.

Adamovo drugo petoljeće u vojsci proteklo a da nije pravo ni znao. Bilo je to potkraj godine 1890. Demobiliziran je s naredničkim širitima iz posade u San Francisku. Pisma između Charlesa i Adama postala velika rijetkost. Adam je doduše napisao svome bratu prije odlaska iz vojske: »Ovaj put dolazim kući«, ali više od tri godine iza toga nije Charles čuo o njemu ni java ni glasa, kao da ga je crna zemlja progutala.

Adam je proveo zimu lutajući uz obalu rijeke Sacra-mento i lunjajući po dolini San Joaquin, kadli ga proljeće zateče bez novaca. Smota svoj pokrivač i polako put pod noge prema istoku, katkada, zajedno s grupama sebi sli -čnih, pješke, a katkada na osovinama teretnih vagona što polagano mile. Noću bi se pomiješao sa skitnicama u ta-borišta na rubovima gradova. Naučio se prositi, i to ne no-vac nego hranu. I postade protuha i probisvijet ne znajući ni kada ni kako.

Takvi su ljudi dandanas rijetkost, ali devedesetih godina prošloga stoljeća bilo ih je sijaset, tih skitnica i samo-tara, koji su od svoje volje odabrali skdtnju. Neki su od njih izmicali odgovornostima, a drugi su opet smatrali da su nepravedno isključeni iz društva. Tu i tamo iradili bi ponešto, ali ne zadugo. Pomalo su i krali, ali samo hranu i prigodice potrebnu odjeću s konopca za sušenje rublja. Bilo je među njima svakovrsnih tipova — učenih i neukih, či-stih i prljavih — ali je svima jedno bilo zajedničko: nemir. Išli su za toplinom, a izbjegavali i pasju vrućinu i krutu zimu. Kako bi se primicalo proljeće, udarili bi prema istoku, a prvi mrazovi otjerali bi ih na zapad i na jug. Bila su to braća prerijskih vukova, koji su doduše divlji, ali prebivaju u blizini čovjeka i njegova kokošinjaka: bili su u

blizini gradova, ali nisu nikada u gradove ulazili. Za tje-dan ili dan udružili bi se s ostalim ljudima, a onda opet kud koji.

Oko malih vatara, na kojima je ključala zajednička čorba s mesom, raspreli bi se svakojaki razgovori, samo se osobne stvari ne bi nikada iznosile. Adam je tu doznao o razvitku međunarodne revolucionarne sindikalne organiza-cije Industrial Workers of the World i o njezinim razjare-nim pobornicima i podupiračima. Slušao je raspravljanje0 filozofiji, estetici, metafizici, o objektivnim doživljajima.Njegovi drugari za tu noć mogli su biti: kakav ubojica, pakoji raspop što je svrgao mantiju pod moranje ili dobrovoljno, neki profesor kojega je glupavi profesorski zbor silom izbacio iz tople postelje unosne službe, nekakav zlosretni samotar što, gonjen grižnjom savjesti, bježi od svojihuspomena, koji pali arkanđeo ili početnik đavao. I svaki jeod njih pridonosio svoju iskru zajedničkoj vatri razgovora,baš kao što je mesnoj čorbi pridonosio mrkvu, krumpir, luk1 meso. Adam se naučio umještvu da se obrije razbijenimstaklom, da procijeni kakava je kuća prije nego što zakuca na njezina vrata da zamoli milostinju. Naučio je izmicati mrkom policajcu ili pak izaći na kraj s njime. Stekaoje iskustvo u procjeni da li je koja žena darežljiva i mekasrca.

Adamu omili taj novi život. Kad je jesen prošarala žu-tilom drveće, on je već dospio do grada Omahe u Nebraski, a onda je bez pitanja, razloženja ili mišljenja hitao poput munje prema zapadu i prema jugu, letio preko gora, dok nije s olakšanjem prispio na jug Kalifornije. A onda je vr ij ao i tumarao uz morsku obalu sve odozdo od meksičke granice pa do mjesta San Luis Obispo u jugozapadnoj Ka-liforniji. Naučio se potkradati kaljuže, ostale nakon plime, i loviti u njima bisernice, jegulje, pučice i grgeč, preka-pati pijesak i tražiti u njemu školjke, hvatati po prudina-ma kuniće zamkama ribarskog povraza. A znao bi se iste-gnuti u pijesak, suncem ozareni, i brojiti valove.

Proljeće ga je opet gonilo prema istoku, samo ovaj put sporije nego prije. Ljeto bijaše hladovito u planinama, a brđani ljubazni, kakvi već jesu ljudi koji su otkinuti od svijeta. U blizini Denvera, glavnoga grada države Colora-do, zaposli se na gazdinstvu neke udovice, dijeleći s njome skromne radosti stola i postelje, sve dokle ga mrazovi opet ne potjeraše na jug. Išao je niz tok rijeke Rio Grande kraj

grada Albuquerque u državi New Mexico, pa kraj grada El Paso preko Velikog Zavoja kroz Laredo u Texasu na jug sve do Brownsvillea. Naučio je španjolske riječi koji-ma se moli hrana i ljubav. Naučio je i to da velika siroti-nja, uza svu svoju bijedu, uvijek ima nešto da dadne i uvi-jek je goni unutrašnji poriv da to učini. Razvila se u nje-mu ljubav prema siromasima, koje ne bi mogao nikad shvatiti da nije i sam obijao tuđe pragove. A sada je on postao iskusni skitnica. Krotkost je upotrebljavao kao sred-stvo praktičnog predobivanja. Bio je mršav i od sunca preplanuo, a svoju je ličnost znao toliko zatomiti da nisi mogao u njega opaziti nimalo srdžbe ili ljubomora. Glas mu se vremenom smekšao, a u svoj je govor stopio tolike prizvuke tuđih izgovora i tolike dijalekte da po govoru ni-gdje ne bi poznali da je stranac. U tome je velika sigurnost svakoga skitnice, to je njegova zaštitna koprena. Vrlo bi se rijetko prevozio vlakovima, jer je sve više rastao bijes protiv skitnica, koji se temeljio na izazovnom nasilju radi-kalne organizacije I. W. W., i otegotio se groznim odma-zdama protiv njih. Adama uhvatiše zbog skitnje. Bezobzirna brutalnost policije i zatvorenika utjeraše Adamu strah u kosti, pa se odsada klonio skupova probisvijeta. Iza toga je putovao i brinuo se da bude vazda obrijan i uredne odjeće.

U proljeće je opet krenuo prema sjeveru. Slutio je da je odzvonilo njegovu vremenu mira i počinka. Čežnja ga je vukla prema sjeveru, k Charlesu i izblijedjelim spome-nima djetinjstva.

Adam je brzao beskonačnim predjelima Istočnog Texa-sa, kroz Louisianu i donjim dijelovima država Mississippi i Alabama, pa dospio u bok Floride. Slutio je da mora če-stito podbrusiti pete. Crnci u tim predjelima, iako su bili dovoljno siromašni da budu ljubazni, nisu imali povjerenja u bijelca, pa ma kako siromašan bio, a siromašni bijelci bojali su se tuđinaca.

Blizu glavnoga grada Floride Tallahasseea uhvatili ga šerif ovi ljudi, osudili zbog skitalaštva i poslali u radnu bri-gadu koja je gradila ceste. Tako su se ceste gradile u ono vrijeme. Osudili su ga na šest mjeseci. Nakon izdržane ka-zne bio je pušten, odmah ponovo uhvaćen i osuđen na da-ljih šest mjeseci. Tada je iskusio kako su ljudi kadri smatrati druge ljude zvijerima i kako je najlakši na -čin da izađeš na kraj s tim ljudima taj da i ti po-

^ W

HL.

staneš zvijer. Čisto i otvoreno lice, oko uzdignuto da se sastane s pogledom drugoga oka — sve to privlači pozor-nost, a nakon pozornosti dolazi kazna. Adam je smatrao da čovjek koji počini kakav ružan i okrutan čin zadaje sam sebi bol, a kao odmazdu za tu bol mora kazniti nekoga dru-goga. Da kraj zatočenika stražare s puškama pri radu, da mu noću nožne članke sputaju negvama, sve su to uobiča-jene mjere opreza, ali divljačko bičevanje za najmanji kret volje, za najsitniji ostatak dostojanstva i otpora, to kao da pokazuje kako se stražari straše zatočenika, a Adam je znao iz svojih godina vojnikovanja kako je strašljivac opasna zvijer. I Adam je, kao što bi i svatko drugi na svijetu, strepio kakav će učinak imati bičevanje na njegovo tijelo i na njegovu dušu. Stoga je oko sebe spustio zavjese. Li-šio svoje lice svakog izražaja, utrnuo svjetlost svojih očiju, učinio se nijem i gluh. Poslije, kad je o tome mislio, nije se čudio toliko što ga je takva sudba mogla zateći, nego što ju je bio kadar podnositi, i to s najmanjom mjerom boli. Mnogo je strasnije bilo misliti poslije o tome nego podno-siti u taj čas. Bio je pravi trijumf vladanje sobom gledati kako bičuju čovjeka sve dok mu mišići na leđima ne zabli-staju bjelinom kud su udarale masnice, a pri tom gledanju ne osjećaš ama ni trunka samilosti, srdžbe, dapače ni inte-resa. A Adam je naučio taj nauk.

Nakon prvih nekoliko časova ljude više promatraš unu-trašnjim nego vanjskim osjetilima. Za vrijeme drugoga ra-zdoblja izdržavanja kazne prisilnog rada na cestama Flori-de Adam je sveo svoju ličnost na najmanju mjeru. Ne bi dao od sebe miga ni treptaja, postao je gotovo nevidljiv, koliko je god to moguće. A kad ga stražari nisu više opa-žali, nisu ga se ni bojali. Povjeravali su mu razne poslove: da čisti nastambe, da kažnjenicima dodaje bljutavu supu, da vedra puni vodom.

Adam je čekao sve do tri dana prije nego što bi imao drugi puta biti pušten na slobodu. Upravo nakon podnev-nog odmora donio je napunjena vedra vodom i ponovo se vratio do rječice da još donese. Vedra je napunio — kame-njem i potopio ih, a onda se i sam spustio u vodu i plivao je dugo nizvodno, počivao, pa dalje plivao. Neprestano se gibao u vodi sve do sutona, a onda je pod obalom pronašao u džbunju zaklonište, ali svejedno nije izlazio iz vode.

Kasno obnoć začuje kako njuškaju policijski psi, istra-žujući obje strane rijeke. Adam je svojski natrljao kosu

zelenim lišćem da prikrije čovječji miris. Šćućurio se u vodi, samo s nosom i očima van. Ujutro se psi vratili neo-pravljena posla, pošto ih je prošla volja da dalje istražu-ju, a i ljudi su bili preumorni da bi podrobno tragali oba-lom. Kad su zamakli, Adam je iskopao iz džepa pečenu haringu, svu namočenu vodom, i pojeo je.

Metodički se školovao da je đavao žurbu izmislio. Ve-ćina je bjegunaca na bijegu uhvaćena. Adamu je trebalo pet dana dok je prešao malu razdaljinu do granice Georgi-je. Nije se igrao s opasnostima i sa željeznim je obuzdava-njem suzdržavao svoju nestrpljivost. Snebivao se kako je još sposoban i za to.

Na rubu grada Valdoste u Georgiji ležao je skrit sve dok nije već davno prošla ponoć, a onda se poput sjene uvu-kao u grad, dopuzao do stražnje strane nekoga dućana jef-tinom robom, polako je istrgnuo prozor, tako da su šarafi zapora istrgnuti iz drvenih direka što su istruli na suncu. Opet je zapore namjestio, ali je prozor ostavio otvoren. Mo-rao se dati na posao pri svjetlu mjesečine koja je nahru-pljivala kroz zamazana okna. Ukrao je jedne jeftine hlače, bijelu košulju, crne cipele, crni šešir, kišnu kabanicu od navoštenog platna, i probao je sve to, da vidi pristaje li mu. Prije nego što je izišao kroz prozor, prisilio se da ta-čno pogleda nije li štogod uneredio u dućanu. Nije uzeo ni-šta čega nije bilo u trgovini u izobilju. Na blagajnu se nije ni obazreo. Oprezno je spustio prozor i odmicao od sjene do sjene po mjesečini.

Danju je ležao negdje u skrovištu, a noću bi pošao u potragu za hranom — repom, klipovima kukuruza, što bi ih pronašao u jaslama, opalim jabukama — ničim čega bi se nestanak zapazio. Cipele je ribao pijeskom, a kišni ogrtač gužvao da ne izgledaju novi. Prošla su tri dana prije nego što je počela padati kiša koja mu je bila potrebna, ili bo-lje reći, za koju je u svojoj pretjeranoj opreznosti mislio da mu je potrebna.

Kiša je počela padati kasno poslije podne. Adam se sku-pio pod svojim ogrtačem čekajući mrak. Kada se smrklo, ušao je u grad Valdostu kroz tamu iz koje je curilo kao iz kabla. Crni šešir nabio nad oči, a žutu kišnu kabanicu svojski spučio oko vrata. Uputio se prema stanici i časo-mice zirnuo kroz prozor, zamućen kišom. Šef stanice, sa zelenim štitnikom i sa orukvicama od crne alpake, naslo-nio se na vratašca gdje se prodavaju karte, pa razgovara s

71 ,__..................._...... , _ . » . _ . .

nekim prijateljem. Tek je nakon dvadeset minuta taj pri-jatelj konačno otišao. Adam je gledao za njim dokle god nije iščeznuo s perona. Onda je duboko udahnuo da se umi-ri, i zatim uđe.

2.

Charles je dobivao vrlo malo pisama. Pokatkada ne bi upitao na pošti cijele tjedne ima li koje. Kad u veljači go-dine 1894. stiže omašno pismo od jedne odvjetničke pisarne u Washingtonu, poštar pomisli da je možda vrlo važno, pa se zaputi sam farmi Traskovih. Zateče Charlesa gdje cije-pa drva, pa mu preda pismo. A kad se već toliko zamučio po donio pismo, čekao je još da čuje šta se u njemu veli.

Charles ga je pustio neka se iščeka. Veoma je polaga-no čitao svih pet strana, povratio se, pa iznova, sve miču-ći usnama pri čitanju. A onda ga je smotao i uputio se kući.

— Da nije šta neugodno, gospodine Trask? — vikao jeza njim poštar.

— Umro mi otac — odgovori Charles, uniđe u kuću izatvori vrata.

— Teško ga se kosnulo — izvijestio je poštar u selu. —Baš teško. Mirničina neki. Nije od mnogo riječi.

U kući Charles upali svjetiljku, premda još nije bio mrak. Stavi pismo na sto i opere ruke prije nego što je sjeo da ga opet čita.

Nije bilo nikoga da mu pošalje telegram u povodu oče-ve smrti. Odvjetnici pronađoše njegovu adresu među oče-vim spisima. Ispričavali su se, izrazili su svoje saučešće. Uz to su bili prilično uzbuđeni. Kad su otvarali Traskovu oporuku, držali su da će 'možda ostaviti svojim sinovima najviše nekoliko stotina dolara. Takav su sud zasnivali na njegovu izgledu i držanju. Međutim, kad su pregledali nje-gove bankovne račune, ustanovili su da ima preko deve-deset i tri tisuće dolara u gotovu novcu i deset tisuća do-lara u potpuno osiguranim vrijednosnim papirima. Onda su imali sasvim drukčije mišljenje o gospodinu Trasku. Lju-di s tolikim novcem pravi su gavani. Takvi ne treba da se brinu za budućnost. S tim novcem možeš utemeljiti dinasti-ju. Odvjetnici su čestitali Chairlesu i njegovom bratu Adamu. Prema oporuci, ističu oni, ima se ta svota podjednako ra-zdijeliti. Osim novca pobrojili su ličnu pokretnu imovinu

koja je ostala nakon pokojnika: pet obrednih mačeva, što su poklonjeni Kiru na različnim kongresima ratnih vete-rana, čekić od maslinova drveta sa zlatnom pločicom, slo-bodnozidarski satni privjesak s dijamantom između okruga, zlatne krune sa zuba što ih je skinuo kad je udario umje-tno zubalo, srebrni sat, štap sa zlatnom jabukom, i tako dalje.

Charles je još dvaput pročitao pismo, podbočivši čelo objema rukama. Da mu je barem znati gdje je Adam. Da je bogdo kod kuće.

Bio je zbunjen i smućen. Naložio je vatru u štednjaku, stavio tavu da se zagrije, i u nju narezao debelih kriška slanine. Onda opet prišao k stolu i stao zuriti u pismo. Na-jednom ga smota i stavi u ladicu kuhinjskog stola. Odluči da ne misli na nj neko vrijeme.

Uspijevao je dakako slabo misliti na bilo što drugo. Uvi-jek mu se dosadni krug misli navraćao na polazišnu tač-ku: »Odakle ćaći toliki novci?«

Kad dva događaja imaju štogod zajedničko, bilo po svo-joj prirodi, bilo po vremenu u kojemu su se desili, bilo po mjestu na kome su se slučili, mi brže-bolje stvaramo zaključak kako su ti događaji u vezi. Po toj sklonosti stva-ramo fantastične priče i slaženo ih brižno u poklad svoga pamćenja da bismo ih mogli kasnije pričati. Charlesu nije nikada prije pismo dostavljeno na farmu. Nekoliko tjedana poslije, eno dječak trkom trči i nosi telegram na farmu. Charles je vazda povezivao pismo i telegram, kao što mi samovoljno povežemo dva smrtna slučaja i onda predviđa-mo treći. Dojurio na seosku željezničku stanicu s telegra-mom u ruci.

— Poslušajte samo što ovdje piše — reče telegrafistu.— Ja sam to već pročitao.— Kako si mogao pročitati?— Pa to dolazi žicom, ja to primim i napišem — razja

sni mu telegrafist.— A tako je. E, pa jasno. Evo piše: »Pošalji telegrafski

sto dolara. Prijeka potreba. Dolazim kući. Adam.«— Troškove plaća naslovnik — pridoda telegrafist. —

Dužni ste mi šezdeset centa.— Valdosta, Georgija — nikad nisam čuo za to mjesto.— Nisam ni ja, ali vidiš da postoji.— Nego, reci mi, Carltcne, kako se to telegrafski šalje

novac.

— Dakle, ti meni doneseš stotinu i dva dolara i šezdeset centa, i ja pošaljem brzojavku, u kojoj obavijestim te-legrafista u Valdosti da isplati Adamu stotinu dolara. Menitakođer duguješ šezdeset centa.

— Ma dobro, platit ću ja, nego reci ti meni kako ću jaznati da je tamo zaista Adam. Što će spriječiti da novacne podigne tko bilo drugi?

Telegrafist se nato nasmiješi nadmoćnim smiješkom po-znavača svijeta.

— Mi to radimo obično ovako: ti mi dadneš jedno pitanje na koje ne zna odgovoriti nitko drugi osim naslovnika.Ja svome kolegi pošaljem i pitanje i odgovor. Telegraf istpita toga čovjeka to pitanje, i ako ne zna na nj odgovoriti,ne dobije novac.

— Bogme ste se pametno dosjetili. Nego da ja smislimkakvo zgodno pitanje.

— Bolje da ti priskrbiš tih stotinu dolara, dok stariBreen ima još otvoren šalter za predaju novca.

Charlesu se silno svidjela ta igra. Eto ga uskoro s nov-cem u ruci.

— Smislio sam pitanje — veli.— Nije valjda djevojačko ime tvoje majke, jer ima mno

go ljudi koji se toga više ne sjećaju.— A ne, nije to. Moje pitanje glasi: »Šta si dao ocu za

rođendan, neposredno prije nego što si stupio u vojsku?«— Dobro je pitanje, nema zbora, samo je vraški dugo.

Ne bi li ga ti mogao nekako skratiti na deset riječi.— Plaćam li ja za to ili ti? Odgovor glasi: »Psetance«.— E, to zaista ne bi nitko pogodio — odobri mu Carl-

ton. — Uostalom, ti plaćaš, a ne ja.— Baš bi bilo smiješno da je zaboravio — šaljivo će

Charles. — Ne bi više nikad došao doma.

3.

Adam je pješačio iz sela prema farmi. Košulja mu pr-ljava, a ukradeno odijelo zgužvano i zamazano kako je spa-vao u njemu sedmicu dana. Zastane između kuće i staje te posluhne čuje li se gdje brat. Začas začuje kako nešto na-bija čekićem u novoj velikoj duhanskoj sušionici.

— Hej, Charles! — povikne Adam.

Čekićanje prestalo i nastao muk. Adam je osjećao kao da brat škilji na njega kroz pukotinu suše. Kadli Charles nabrzo izađe iz sušnice, pojuri bratu i rukova se s njime.

— Pa kako si?— Dobro — odgovori Adam.— Bože sveti, što si omršavio!— I meni se čini. A i ostario sam koju godinicu.Charles ga omjeri od glave do pete.— Ne izgleda mi da baš plivaš u bogatstvu.— Pa dobrostojnik baš nisam.— A gdje ti je kovčeg?— Nemam ga.— Kriste bože, pa gdje si bio cijelo vrijeme?— Skitao se kojekuda, prebijao se od nemila do ne-

draga.— Dakle, kao probisvijet?— Da, kao probisvijet.Premda su sve te protekle godine i način života zbo-

rali Charlesu kožu na licu i zalili crvenilom njegove ta -mne oči, ipak je Adam iz iskustva znao da se njegovu bra-tu motaju po glavi dvije stvari: pitanja koja ga pita, i još nešto.

— A zašto se nisi odmah kući vratio?— Tako, jednostavno mi je došla želja da se skitam. I

nikako da se zaustavim. Čovjeku to dođe. Au, baš ti jegadna ta brazgotina.

— To je ona o kojoj sam ti pisao. Vazda se pogoršava.Zašto mi nisi pisao? Jesi li gladan?

Charlesa zasvrbjele ruke, pa ih metne u džep, izvadi ih, pogladi bradu i počeše se po kosi.

— Možda će ti proći. Jednom sam vidio nekog čovjeka,jednog barskog konobara, pa je imao brazgotinu koja jebila nalik na mačku. Njemu je to bila znamenka od rođenja. Imao je nadimak »Mačak«.

— Jesi li gladan, pitam te?— Pa, ja sve mislim da jesam.— Misliš li sada ostati doma?— Tja... mislim. Zar želiš, da o tome sada razgova

ramo?— Tja... mislim — ponovi Charles kao jeka. — Umro

nam je otac.— Znam.— Otkud, do vraga, ti znaš?

— Rekao mi je šef stanice. A kad je umro?— Otprilike prije mjesec dana.— A od čega?— Od upale pluća.— Je li ovdje pokopan?— Nije. U Washingtonu. Imam pismo i novine o pogre

bu. Vozili su mu lijes na lafeti sa zastavom odozgo. Potpredsjednik je bio osobno na ukopu, a predsjednik je poslao vijenac. Sve to piše u novinama. Imaju i slike. Pokazat ću ti. Sve sam dobio.

Adam je motrio brata u lice sve dok Charles ne pogle-da u stranu.

— Srdiš li se na što? — upita Adam.— A na što bih se ja srdio?— Tako mi se učinilo po tonu tvoga glasa...— Nemam se ja na što srditi. Hajdemo, dat ću ti što

god da pojedeš.— U redu. A je li dugo pobolijevao?— Nije. Nagla upala pluća. Brzo je skončao.Charles je nešto krio. Htio je to izreći, ali nije znao ka-

ko bi počeo. Neprestano je to krio iza kojekakvih drugih riječi. Adam zamukne. Možda će biti dobro mučati i pu-stiti Charlesa neka lunja i neka se vrti, dok ne dođe ko-načno s istinom naslijeđu.

— Ja ne držim mnogo do poruka s onoga svijeta —proprti Charles. — A opet, šta čovjek zna? Neki se ljudikunu svim i svačim da su takve poruke dobivali. Tako, naprimjer, stara Šarah Whitburn. Ona se klela i preklinjala.Ne zna čovjek šta da misli o tome. Ti nisi dobio nikakve,a? Daj govori, nije ti se valjda jezik zavezao?

— Baš razmišljam — prihvati Adam.Uistinu je, sav zapanjen, i razmišljao u sebi: »Borami,

ja se više ne bojim svoga brata! Prije sam strepio pred njim kao prut na vodi, a sada uopće ne zazirem od njega. Da mi je znati zašto je tako. Zato što sam bio u vojsci? Što sam u kažnjeničkoj koloni bio na prisilnom radu? Što je umro otac? Možda... ali ja to ne shvaćam.«

Kad je tako bez bojazni, zna da može reći po miloj volji što mu se god prohtije, dok je prije pomno birao riječi, samo da izbjegne neprilikama. Divan je taj sadašnji osje-ćaj: baš kao da si umro pa opet uskrsnuo.

Otišli su u kuhinju, koje se Adam i sjećao i nije. Čini -la mu se manja i prljava. Tada će gotovo razdragano Char-lesu:

— Charles, ja sam te slušao kad si govorio. Ti mi kanišnešto kazati, a vrtiš se tu kao terijer oko džbuna, kao mačak oko vrele kaše. Najbolje izusti šta misliš, prije nego tetajna umori.

Charlesove oči zaiskre se od gnjeva. Već je bio podigao glavu. Ali nema više snage. Sav očajan, mislio je u sebi: »Ne mogu ga više izlemati. Nisam više kadar.«

Adam se zacereka, pa će mu čisto i bistro:— Možda nije lijepo da se čovjek osjećs sretnim nepo

sredno nakon očeve smrti, ali znaš, Charles, ja niad nisam bio radosniji u životu nego što sam sada. Daj izbljujse. Šta se toliko daviš?

— Jesi li ti ljubio oca? — upita Charles— Neću ti odgovoriti prije nego doznam na što smjeraš.— Jesi li ili nisi?— Šta se to tebe tiče?— Reci mi.Ona stvaralačka slobodna smjelost prožela Adamu skroz

naskroz i srž kostiju i suštinu mozga, pa će otvoreno:— Dobro, pravo ću ti kazati. Ne. Nisam oca ljubio. Kat

kada me pred njim spopadao strah. Katkada, ali samo katkada, i divio sam mu se, ali najvećma sam ga mrzio. A sadmi reci zbog čega to želiš znati.

Charles je zbunjeno gledao svoje ruke i rekao:— Ja to ne shvaćam. To mi jednostavno ne ide u glavu.

On je volio tebe nego išta drugo na svijetu.— Ja to ne vjerujem.— Nitko te ne sili da vjeruješ. Njemu se sviđalo sve

što si mu ti donio. A mene nije trpio. Niti je trpio bilo štašto sam mu ja poklonio. Sjeti se samo onoga mog dara zanjegov rođendan, onoga džepnog nožića. Ja sam usjekao iprodao cijeli tovar drva da mu kupim onaj nož. Pa šta! Nije ga čaik ni uzeo u Washington sa sobom. Eno ga i sada unjegovu ormaru, u jednoj ladici. A ti si mu poklonio pse-tance. Nije te stajalo ni prebite pare. I eto, ja ću ti pokazatisliku toga psića. Prisustvovao je očevu pogrebu. Nosio gaje na rukama neki pukovnik, jer je bio slijep i nije mogaohodati. Strijeljali su ga poslije pokopa.

Adam je bio zbunjen bjesnilom koje je titralo u tonu bratova glasa.

— Ja ne razumijem, jednostavno ne razumijem na štoti ciljaš.

— Ja sam ljubio oca — preuze Charles, i prvi put, štose Adam može sjetiti, Charles stade ridati. Zarije glavu uruke i brižne plakati.

Adam je baš htio da mu pristupi, kadli ga podiđe malo onaj stari strah. »Neću, mislio je u sebi, ako ga dotaknem, smlatit će me.« Stoga ode radije k otvorenim vratima i stajaše tako gledajući na dvor, slušajući iza sebe bratovo šmrcanje.

Nije to izgledno imanje oko kuće — nije nikad ni bilo. Posvuda otpaci, neka zapuštenost, dosada, nesmišljenost. Nema cvijeća, već svuda po zemlji komadići papira i treske drva. A ni sama kuća nije primamljiva. Tek tvrdo ograđena daščara, da se u njoj zakloniš od nevremena i da kuhaš. Odvratno imanje, odvratna kuća. Oboje neljubljeno i neljupko. Nije to dom, obiteljsko utočište, za kojim te hvata čežnja, žudnja za povratkom. Najednom Adam pomisli na svoju mećehu — neljupka isto kao i farma, sposobna ženska glava, 6ista na svoj način, ali isto toliko supruga kao što je i ta farma bila toplo obiteljsko gnijezdo.

Prestalo bratovo jecanje. Adam se okrene. Charles se zablenuo uprazno preda se. Adam zametne razgovor.

— Pričaj mi o majci.— Šta da ti pričam? Umrla je. Pisao sam ti.— Pričaj mi o njoj.— Rekao sam ti. Umrla je. Davno. Uostalom, nije bila

tvoja roditeljka.Smiješak što ga je nekoć spazio Adam kako prhnu na

Aličinim usnama, zabljesne mu u pameti. Crte njezina lica ocrtale mu se pred očima.

Charlesov glas probode sliku i razdera je:— Hoćeš li mi reći jednu stvar ... nemoj brzati... raz

misli prije nego mi rekneš, a možda je bolje da mi i ne odgovoriš ako nije tvoj odgovor istinit. (Micao je usnama, kaoda oblikuje riječi prije nego što će ih glasno izgovoriti.)Šta ti misliš, je li moguće da je naš otac... nečastan?

— Šta time misliš reći?— Zar to nije dovoljno jasno? Ja sam rekao jasno i bi

stro. Riječ »nečastan« ima samo jedno značenje.— Ja ne znam — odgovori Adam. — Ne znam ja to.

To nije nitko nikada rekao. Gle, samo, šta je postao. Prekonoć je ostao u Bijeloj Kući. Potpredsjednik mu je bio na

sprovodu. Zar to sve zvuči kao da je naš otac bio nečastan čovjek? No, Charles — molio je Adam — kaži mi šta si htio da mi rekneš od onoga časa kad sam ovamo došao.

Charles ovlaži usne. Kao da mu je nestalo svekolike kr-vi iz žila, a s njome i sve odlučnosti i surovosti. Glas mu se ujednoličio.

— Otac je ostavio oporuku. Sve što ima valja razdijelitipodjednako između mene i tebe.

Adam prasne u smijeh.— Pa, mi možemo uvijek živjeti od prihoda farme. Ne

ćemo, mislim, krepati od glada.— Ali ostavštine ima preko stotinu tisuća dolara — pro

slijedi prigušeni jednolični glas.— Ti si poludio čovječe. Misliš valjda reći: sto dolara.

Otkud ocu tolike pare?— Nisam se ja ništa prevario. Njegova je plaća od Dru

štva ratnih veterana iznosila stotinu trideset i pet dolarana mjesec. Od toga je plaćao stan i hranu. Kad bi putovao,priznavali bi mu uz to pet centa po milji i hotelske troškove povrh.

— Možda je on to imao cijelo vrijeme, a mi nismo za tonikad znali?

— Ne, cijelo vrijeme nije imao.— No dobro, zašto ne pišeš Društvu veterana i zašto ih

ne upitaš? Netko će tamo možda ipak znati.— Ne usuđujem se — uzvrati Charles.— Nemoj prerano izvoditi zaključke. Poslušaj me časak.

Ima trgovina, sračunata na brzu i laku dobit, koja se zovešpekulacija. Sijaset se ljudi tako obogatilo. Otac je poznavao velike i moćne ljude, krupne zvijerke. Možda se dokopao kakva unosna posla. Pomisli samo na ljude koji su otišli u Kaliforniju kad je tamo nastala groznica za zlatom,pa su se vratili kao bogataši.

Charlesovo lice bijaše očajno utučeno. Tako je tiho go-vorio da se Adam morao nagnuti tik uza nj da bi ga čuo. Glas mu je bio monoton kao u kakava izvjestitelja. Ovako je rekao:

— Naš je otac stupio u Vojsku Unije u mjesecu lipnju1862. U ovoj se državi vježbao i obučavao tri mjeseca. Dakle, do rujna. Tada je odmarširao na južnu frontu. Dvanaestog listopada pogođen je u nogu i otpremljen u bolnicu. Kući je došao u siječnju.

— Ja još ne razumijem na što smjeraš.

Charlesove riječi bijahu škrte i blijede:— Nije uopće sudjelovao u najglasovitijim i najtežim

bitkama Građanskog rata: kod Chancellorsvillea, kod Get-tvsburga, kod Wildernessa, Richmonda, Appomattoxa.

— Kako ti to znaš?— Pa iz njegove otpusnice. Došla je s ostalim njegovim

dokumentima.Adam duboko odahne. Ćutke se u sebi nasmije. Grudi

mu se uzbudile likovanjem i razdraganošću što su se nje-gove slutnje potvrdile. Gotovo u nekoj nevjerici, samo je tresao glavom.

— Kako mu je samo upalilo? — nastavi Charles. — Kako mu je, do đavola, pošlo sve to za rukom? Nitko živ nijenikada posumnjao u njegova »junačka« djela. Zar si moždati? Ili ja? Ili moja majka? Nitko nije ni pomislio. Čak nioni kapanje u Washingtonu.

— Šta imaš u kući za jelo? Ja bih nešto pogrijao.— Sinoć sam zaklao kokoš. Ispeći ću je, ako imaš str

pljenja da pričekaš.— A nemaš ništa što je brže gotovo?— Malo slanine sa mnogo jaja.— E, onda ću to.Pustili su to pitanje neriješeno, u sebi ga obilazili, pre-

skakivali. U govoru su ga ignorirali, ali im se vazda vrtjelo po pameti. Htjeli su o njemu govoriti, a nisu mogli. Charles je pekao slaninu, prigrijavao grah u loncu i pržio jaja.

— Pašnjak sam preorao i posijao raž — svrne razgovor Charles.

— Pa kako je rodilo?— Izvrsno. Samo sam morao prije ledinu iskrčiti. (Ru

kom se dodirne čela.) Tu sam zadobio ovu prokletu znamenku kad sam kušao izvaliti jedan golem kamen.

— Pisao si mi o tome — prihvati Adam. —■ Ne znam jesam li ti kazao kako su tvoja pisma za mene mnogo značila.

— A ti nisi nikada pisao mnogo što ti radiš — pripomene Charles.

— Pa, pravo da ti velim, nije mi se dalo jmsliti o tome.Bilo je uglavnom vrlo šugavo.

—• Čitao sam u novinama o vojnama. Jesi li i ti u nji -ma sudjelovao?

— Jesam. Nisam baš želio da o njima mislim. Ni sadane želim.

— Jeste li ubijali Indijance?— Jesmo, ubijali smo ih.— Bit će da su oni prava traljava fukara.— Da, tako nešto.— Ne moraš govoriti o tome ako ne želiš, nitko te ne

sili.— Ne želim, šta da krijem.Večerali su uz svjetlo petrolejke.— Više bismo svjetlila imali kad bih se nakanio da ope

rem zaslon.— Ja ću ga očistiti. Teško je tebi o svemu misliti.— Lijepo će nam biti kad si se vratio. Šta veliš, da po

slije večere odemo malo u krčmu?— U redu, vidjet ćemo poslije. Možda bi mi bilo draže

da ovdje malo prosjedimo.— Nisam ti pisao o tome ni u jednom pismu: imaju u

krčmi cura. Nisam znao hoće li ti biti drago da pođeš tamo sa mnom. Mijenjaju ih svakih petnaest dana. Ja neznam, ali možda će ti se svidjeti da ih letimice pogledaš.

— Cura veliš?— Da, na katu gore. Prilično zgodno udešeno. Pa sam

baš mislio, kad ti dođeš kući...— Nećemo noćas. Možda koji drugi put. A koliko traže?— Dolar. I u većini su to zgodne djevojčice.— Možda poslije koji put — odvrati Adam. — Samo

mi je začudo kako su im dopustili da tjeraju ovdje tu rabotu.

— I ja sam se isprva čudio. Ali, divno je to organizirano.

— Ti odlaziš tamo često?— Svakih petnaest-dvadeset dana. Ovdje mi je prilično

pusto, kad živim u samoći i na osami.— Jednom si mi pisao da se kaniš oženiti.— Pa, mislio sam. Ali nisam našao prikladnu žensku.Braća su okolišala oko glavne teme. Ovda-onda kao da

će sad na u nju zaci, a onda bi na brzinu uzmakli, pa uda-rili u razgovor o žetvi, šta se u selu blebeće, o politici, o zdravlju. Znali su da će se povratiti na glavnu temu prije ili poslije. Charles je bio željniji od uđe u srž problema nego Adam, djelomično i stoga što je Charles imao više vremena da o tome razmišlja, a Adasmu je to bilo novo po-lje i mišljenja i osjećanja. On bi bio volio odgoditi raspra-

6 Istočno od raja ......____..... s i L

vijanje o tome na drugi dan, a u isto je vrijeme bio svje-stan da mu to brat neće dopustiti.

Odjednom je Adam rekao sasvim otvoreno:— A o onom bolje da prespavamo.— Pa dobro, ako baš ti želiš — rezignirano će Charles.Ali zaobilazne teme postepeno su se iscrple. Prograbljali

su svakog znanca i svaku mjesnu dogodovštinu. Razgovor šepao, a vrijeme odmicalo.

— Kao da bi ti išao spavati? — upita Adam.— Pa, domalo.Oni zamukli, a noć se nemirno motala po kući gurka-

jući ih i salijetajući.— Bogme bi mi bilo baš drago da sam vidio očev po

greb — razveza razgovor Charles.— Mora da je bio silno veličanstven.— Imaš li volje pogledati izreske iz novina? Imam ih

sve u sobi.— Ne. Večeras nemoj.Charles pomakne stolicu i nalakti se na stol.— Morat ćemo to izvesti načistac — nastavi nervozno.

— Možemo mi to odgađati do mile volje, ali, do đavola,ipak se moramo odlučiti šta ćemo uraditi.

— Znam ja to da moramo — složi se Adam. — Ja samsamo htio malo vremena da o tome razmislim.

— Zar bi to šta koristilo? Ta ja sam imao vremena, napretek vremena, i samo sam se vrtio u krugu. Kušao samda ne mislim o tome, i opet sam se vrtio u krugu. Ti misliš da će vrijeme što pomoći?

— Ne vjerujem da hoće. Ne mislim da hoće. A o čemuželiš da najprije razgovaramo? Ja mislim da bi bilo najbolje da se svojski prihvatimo glavnog problema. Ionakoni o čemu drugome ne mislimo.

— Najprije o novcu — prihvati Charles. — Riječ je ostotini tisuća dolara... o cijelom imetku.

— No, pa šta je s tim novcem?— Pa moramo ustanoviti odakle taj novac.— A odakle bih ja to znao? Rekao sam ti da se možda

dao na špekulaciju. Možebit ga je netko tamo u Washingto-nu potajno i povjerljivo obavijestio o kakvu unosnu poslu.

— Vjeruješ li ti u to?— Ja uopće ništa ne vjerujem--— odvrati Adam. — Ja

ništa o tome ne znam, pa kako onda možeš od mene tražitida vjeirujem ovo ili ono.

— Silan je to novac — proslijedi Charles. — Cijelo namje bogatstvo namro otac. Možemo od njega proživjeti čitavpreostali život, ili možemo kupiti zemlje do mile volje i iznje izbijati novac. Ti nisi možda o tome mislio, ali mi smo,čovječe, veliki imućnici. Imućniji smo od bilo koga u okolici.

— Ti to govoriš takvim tonom baš kao da smo osuđenina zatvor — reče mu Adam smijući se.

— Ali odakle ti silni novci?— Šta tebe za to mori briga? — upita Adam. — Možda

je najbolje da se mi smirimo i sredimo i da blago uživamo.— Ma, on uopće nije sudjelovao u bici kod Gettysbur-

ga. Nije bio ni u jednoj đavoljoj bici u cijelome ratu. Ranjen je u običnom okršaju, čarkanju. Bajao je sve samelaži.

— Šta hoćeš time reći? — upita Adam.— Pa hoću reći čisto i bistro da je ukrao taj novac —

očajnički će Charles. — Pitao si me, i eto šta ja mislim.— A znaš li gdje ga je ukrao?— Ne.— Pa po čemu onda misliš da je ukrao?— Kad je o ratu prosipao same laži.— Šta to ima veze?— Ma, hoću reći: ako je lagao o ratu ... onda je mogao

i ukrasti, jer tko laže, taj i krade.— A kako je krao?— On je u Društvu ratnih veterana zauzimao položa

je. . . visoke položaje. Možda je imao pristupa blagajni, paje možda krivotvorio blagajničke knjige.

Adam uzdahne.— U redu, ako je tako kako ti misliš, zašto im ne pišeš

i sve ne rekneš? Neka revidiraju blagajničke knjige. Akoje istina, možemo im vratiti novac.

Charlesovo se lice iskrivi, a brazgotina na čelu ukaza se još crnjom.

— Potpredsjednik je bio na pogrebu. Predsjednik je poslao vijenac. Čislo kočija oduljilo se pol milje, a stotineljudi pješke pratili sprovod. A znaš li tko su bili pratiocilijesa?

— A zašto to kopkanje?— Pa, recimo da pronađemo da je kradljivac. Onda će

izaći na vidjelo kako nije sudjelovao u bici kod Gettvsbur-ga ili bilo gdje drugdje. Onda će svatko živ znati da je bio

i lažljivac i da je cijeli njegov život bio zapravo tek prjfjesna laž. Onda, i ako je kad rekao istinu, nitko neće vjerovati da je bila istina.

Adam je posve mirno sjedio. Oči su mu bile vedre ali budne. Osjećao se olakšan i slobodan.

— A ja sam držao da si ti oca ljubio — mirno će bratu.— Pa, ljubio sam ga. Ljubim ga i sada. Stoga mi i jest

sve to mrsko ... sav taj prokleti život... sva prošlost. Aonda njegov grob... Mogu mu otvoriti grob i izbaciti mrtvo tijelo. (Od silnog uzbuđenja riječi mu bijahu rastrgane.) A jesi li tt njega uopće ljubio? — zapita u jecajima.

— Dosad nisam bio siguran — preuze Adam. — Sve mise izmiješalo: ono što sam osjećao s onim što sam mislio daosjećam. Sada znam. Ne, nisam ga ljubio.

— Onda je tebi svejedno ako njegov život zablate, akonjegovo jadno tijelo premiju i... oh, bože svemogući!

Adamov je mozak radio silno brzo ne bi li pronašao pogodne riječi za osjećaje koji su ga prožimali.

— Nema potrebe da mi bude svejedno ili nesvejedno.— Jasno, nema potrebe — ogorčeno će Charles. — Ako

ga nisi ljubio, onda zaista nema potrebe. Možeš se lijepopridružiti četi rugalica koji mu pljuju u lice.

Adam je znao da njegov brat nije više opasan. Nema ljubomora da ga goni. Na njega se sada navalio čitav teret oca, ali to je bio njegov otac, kojega mu ne može više nitko oduzeti.

— Kako će ti biti pri duši kad budeš šetao gradom, asvi istinu saznaju? — upita ga Charles. — Kako ćeš ikomeživu pogledati u lice?

— Rekao sam ti da me ne boli glava za to. Nema potrebe da se ja zbog toga uznemirujem, kad ja u to ne vjerujem.

— U što ne vjeruješ— Ne vjerujem da je ukrao bilo kakav novac, čvrsto

vjerujem da je u ratu učinio ono što je rekao da je učinio,i da je bio svagdje gdje je god rekao da je bio.

— A dokazi za to... Šta je s njegovom otpusnicom?— Ti nemaš nikakva dokaza da je otac krao. Ti si to

samo izmislio, jer ne znaš odakle mu toliki novac.— A njegove vojničke isprave ...— Isprave mogu biti krive — zaskoči Adam. — Ja mi

slim da su krive. Ja se pouzdajem u svoga oca.— Ne razumijem kako možeš.

— Slušaj, da ti razjasnim — prihvati Adam. — Dokazida bog ne postoji vrlo su jaki, ali za silesiju ljudi nisu toliko jaki kao osjećaj da bog postoji.

— Ali ti si kazao da ne ljubiš našega oca. Kako možešonda imati vjere u njega kad ga ne ljubiš?

— Možda to i jest upravo razlog što mu vjerujem —polagano je govorio Adam, napipavajući prave riječi. — Dasam ga ljubio, bio bih možda ljubomoran na njega. Kao štosi ti bio ljubomoran. Možda... možda baš ljubav izazivau čovjeku sumnjičavost i dvoumicu. Zar nije istina, kadljubiš neku ženu da nisi nikada siguran... nikada nisi siguran u nju, jer nisi siguran sam u sebe? Ja to posve jasnouviđam. Uviđam koliko si ga ljubio i šta je on tebi napravio. Ja njega nisam ljubio. Možda je on mene. On je mene kušao, nažao mi činio, kažnjavao me i napokon me poslao u pustinju kao žrtvenoga jarca, i to da možda neštookaje, izravna, nadoknadi. Ali tebe nije ljubio i zato ti jevjerovao. Možda je to.. . eto, možda neka zla kob, nekaprotuigra prirode, neko izravnjanje.

Charles je samo buljio u njega.— Ja to ne shvaćam — reče.— Ja pokušavam da shvatim — pridoda Adam. —

To je i za mene nova misao. Meni je divno pri duši. Divnije možda nego ikada u čitavom mome životu. Ja sam senečega otarasio. Možda će mene jednom snaći ta bola koju ti sada boluješ, ali sada je nema.

— Ja te ne shvaćam — ponovi Charles.— Zar ne shvaćaš da ja ne smatram našega oca kra

dljivcem? Da ne vjerujem da je bio lažljivac?— Ali isprave ...— Ja neću uopće ni gledati te »isprave«. Sta su isprave

prema mojoj vjeri u mojega oca?Charles je teško dahtao.— Ti ćeš dakle uzeti novac?— Dabome.— Makar bio i ukraden?— Ma, nije ga ukrao. Nije ga mogao ukrasti.— Ja ne razumijem — opet će Charles.— Dakle, ne razumiješ? Dobro, doista se čini da u tome

i jest tajna svega. Slušaj, ja ti to nisam dosad nikad spominjao.. . sjećaš li se ti kad si me ono isprebijao na mrtvoime, prije nego što sam otišao od kuće u vojsku?

— Sjećam se.

— A sjećaš li se šta je bilo malo poslije? Kad si ono došao sa sjekirom da me ubiješ?

— Toga se ne sjećam baš najbolje. Bit će da sam serazbjesnio do ludila.

— Onda ja to nisam znao, ali sada sam spoznao: ti si seonda borio za svoju ljubav.

— Ljubav?— Da, braco, ljubav — potvrdi Adam. — Uložit ćemo

mi dobro svoj novac. Možda ćemo ostati ovdje, a možda ćemo i otići... možebit u Kaliforniju. Moramo promisliti štoćemo. I, dakako, moramo podići spomenik svome ocu...veliki spomenik.

— Ja ne bih nikada mogao seliti odavle — pripomeneCharles.

— Dobro, vidjet ćemo kako će se stvari svršiti. Sadaionako nije hitnje. Razmislit ćemo dobro prije nego štose konačno odlučimo.

OSMO POGLAVLJE

1.

TTJERUJEM da i ljudski roditelja rađaju prave nakaze. V Neke od njih možete vidjeti, izobličene i grdobne, s glavurinama ili sićušnim tijelima. Neke se rode bez ruku ili bez nogu. Ima grdoba sa tri ruke, a neka čudovišta opet na neobičnim mjestima imaju od rođenja rep ili usta. To su tek nezgode, igre prirode. Ljudi nisu tome krivi, kao što se nekada mislilo. Nekada su se te nepodobe smatrale kao vidljive božje kazne za skrivene ljudske) grijehe.

I upravo kao što ima tjelesnih nakaza, zar se ne mogu roditi duhovne i duševne grdobe? Lice i tijelo mogu biti kod takvih ljudi savršeni, ali ako iskrivljeni gen ili izobli-čeno jaje mogu proizvesti tjelesne nakaze, zar se istim pro-cesom ne može proizvesti izobličena duša?

Nakaze su odstupanja u većoj ili manjoj mjeri od je -dne ustaljene norme koja općenito vrijedi. Kao što se neko dijete može roditi bez ruke, tako se isto može roditi bez naklonosti prema dobroti ili bez podobnosti da mu reagira savjest. Čovjek koji u kakvu nesretnom slučaju izgubi ru-ke, mora se jadan teško boriti da se prilagodi tome nedo-

statku, ali netko tko je rođen bez ruku, trpi samo od ljudi koji ga smatraju čudnovatim. Kako nije nikada imao ru-ku, ne može ni njihovo pomanjkanje osjetiti. Katkada kao djeca ljudi zamišljaju kako bi bilo kad bi imali krila, ali nema temelja pretpostavci da taj isti osjećaj imaju ptice. Nakazi norma mora izgledati nakazna, jer je svak sebi nor-malan. Duševnoj i duhovnoj nakazi taj je osjećaj normal-nosti još nerazjašnjiviji, jer nema vidljive mane koju bi mogla porediti sa svojstvima drugih ljudi. Čovjeku rođenu bez savjesti mora izgledati veoma smiješan drugi čovjek koji duševno pati. Zločincu je poštenje blesavo. Ne smije-mo zaboraviti da je nakaznost samo varijanta, odstupanje, te da je nakazi norma nakazna.

Ja čvrsto vjerujem da su se s Cathy Ames rodile sta-novite sklonosti koje su je nagonile i silile na čine cio nje-zin život. Ili je zbog pomanjkanja dobrih sklonosti takva bila. Bilo kako bilo, neki kotačić nije bio uravnotežen, neka naprava nije funkcionirala kako treba. Nije bila kao drugi ljudi, nikada od rođenja. I baš kao što bogalj može naučiti da iskorišćuje svoj nedostatak na taj način da postane uspješniji na nekom ograničenom području nego ne-bogalj, tako je i Cathy iskoristila tu svoju različnost od drugih te je u svome svijetu izazvala bolno i smućujuće uzbuđenje.

Nekad bi djevojku kao što je Cathy zvali »đavolom op-sjednuta«. Svim mogućim zaklinjanjima, molitvama i ce-remonijama pokušali bi iz nje istjerati vraga, a kad bi svi ti pokušaji propali, spalili bi je na lomači kao vješticu, na dobro i blagodat cijele zajednice. Jedno se jedino vještici nije moglo oprostiti: njezina moć da unesrećuje ljude, da im unese u dušu nemir, nespokoj, pa čak i nazubnost.

Kao da je priroda htjela prikriti zamku, Cathy je odmalena imala lice nevinog anđelčića. Kose ljupke i zlaćane.Oči, široko razmaknute, svijetlosmeđe, boje lijeske, s po-spuštenim gornjim vjeđama, odavahu neku tajanstvenu za-sanjanost. Nosić nježan i tanahan, a jarmenice, visoke i široke, lukovito se svijale do sićušne bradice, tako da je cijelo lice imalo oblik srca. Usta krasno oblikovana, a usnicekao perom prorezane, samo neobično sićušne, kao ružin pu-poljčić. Uha joj bjehu vrlo malahna, bez resica, i bijahutako priljubljena uz glavu da se nisu isticala ni kada jeimala kosu uščešljanu. Kao kakve nježne opne, splošteneuz glavu. .

Cathy je uvijek imala djetinji lik, čak i pošto je odra-sla: tanke, nježne miške i ruke... majušne ručice. Dojke joj se nisu nikada previše raspupale. Prije spolne dozrelosti bradavice na dojkama rasle joj unutra. Kada su je u dese-toj godini počele boljeti, majka joj ih je morala oprezno masiranjem izvijati. Tijelo joj je bilo kao u dječarca: uski bokovi i ravni krakovi, samo su joj gležnji bili vitki i ra-vni, ali ne mršavi. Stopala su joj bila kratka, obla i zde-pasta, s debelim spletom, koji se doimao poput kopitašca. Bila je pristala kao dijete, a razvila se i u lijepu ženu. Glas joj se odlikovao nekom promuklom mekoćom, te je po svojoj slatkosti znao biti neodoljiv. Bit će da je imala u grlu čeličnu glasiljku, jer je njezin glas, kad je htjela, mo-gao zarezati poput turpije.

Još kao dijete imala je u sebi nešto zbog čega bi je ljudi najprije pogledali, pa odvratili pogled, pa se opet za-gledali, zbunjeni zbog neke čudnovatosti na tome stvoru. Nešto je bilo u njenim očima čega bi nestalo kad bi je čovjek pobliže pogledao. Polako se kretala i malo govori-la, ali ne bi mogla stupirti ni u kakvu prostoriju a da pogle-di nazočnih ne budu na nju privučeni.

Svojom pojavom ljude bi stavila u nepriliku, ali ne tako da bi željeli od nje otići. I muškarci i žene rado bi je pro-matrali, približili joj se i pokušali prozreti šta je uzrok tom finom nemiru što bi ga oko sebe neopazice rasprosti-rala. A kako je vazda bivalo tako, Cathy nije u tome nala-zila ništa čudno i neobično.

Cathy je u mnogome pogledu bila različita od ostale djece, ali u jednome je bila posvemašnja iznimka. Većina djece zazire da se razlikuju od drugih. Djeca žele izgledati, govoriti, odijevati se i raditi tačno kao svi ostali. Makar kako bio glup način odijevanja, jao i pomagaj ako se di-jete ne vlada prema toj glupoj modi. Kad bi se kao ogrlice nosili svinjski kotleti, dijete bi bilo tužno i pretužno kad ne bi moglo nositi svinjske kotlete kao vratni ukras. Ta ropska ovisnost o grupi normalno se proteže na svaku igru, na svaki običaj, društveni ili koji drugi. To je neka zašti-tna obojenost, koju\djeca upotrebljavaju radi svoje sigur-nosti.

Cathy nije imala ništa od svega toga. Nije se nikada prilagođivala drugima ni u odijevanju ni u ponašanju. No-

sila se kako joj se sviđalo. Rezultat je bio da su ponajčešće djeca nju oponašala.

Kako je Cathy postajala starija i odraslija, ta dječja grupa, to krdo (a što je drugo mnoštvo djece?) poče osje-ćati isto što i stariji, da Cathy ima u sebi nešto čudnovato. Domalo bi joj se u isto vrijeme pridružili samo pojedinci. Grupe dječaka i djevojčica izbjegavale su je, kao da im nosi neku bezimenu opasnost.

Cathy je bila lažljivica, ali nije lagala kao što laže ve-ćina druge djece, onako sanjarski, kad pričaju o izmišlje-nim stvarima, a da se doimaju stvarnije, pričaju ih kao stvarne. To je tek obična laska, pretjerivanje, prerušavanje izvanjske realnosti. Po mom je mišljenju razlika između laži i priče u tome što priča, u interesu kazivaoca i slušao-ca, iskorišćuje sav ukras i privid istine, te ne podnosi ni dobitka ni gubitka, dok je laž tek puko sredstvo da se nešto dobro dobije ili bez kakva zla sretno prođe. Ako se strogo pridržavamo te definicije, tada je pripovjedač obični laž-ljivac — razumije se ako ima od svoga pripovijedanja fi-nancijski uspjeh.

Cathvne laži nisu nikada bile bezazlene. Njima je htje-la umaći ili kazni, ili radu, ili odgovornosti. Dakle, uvijek se njima služila u svoju korist. Većina se lažaca stjera u laž bilo stoga što su zaboravili što su prije rekli, bilo zato što se njihova laž najednom sukobi s nepobitnom istinom. No, Cathy nije zaboravljala svoje laži te se usavršila u najdjelotvornijoj metodi laganja: uvijek bi ostajala dovolj-no blizu istini, tako da nisi nikad bio siguran na čemu si. Razumjela se u još dva načina — ili bi svoje laži ispona-dijevala istinom ili bi tako istinu pričala baš kao da je laž. Ako nekoga optuže zbog laži, a utvrdi se kasnije da je istina, to je ustanovljenje poput velike cjepanice koja se meće nakraj kamina da podržava vatru: dugo traje i služi kao zaštitni pokrov za cijelo čudo neistina.

Kako je Cathy bila jedinica, njezina majka nije imala u kući prilike da je poređuje s drugom djecom i mislila je, da su sva kao što je njezino. A kako svi roditelji uda-raju u tužnjavu kad je riječ o djeci, bila je uvjerena da sve njezine prijateljice muče isti problemi.

Cathvn otac nije baš o tome bio vrlo siguran. On je imao u pogonu malu štavionicu kože u nekome gradu dr-žave Massachusetts, i od toga je mogao sa svojom obitelji živjeti udobno i bezbrižno samo ako je temeljito radio. Go-spodin Ames dolazio je izvan kuće u dodir s drugom dje-

com, pa je nekako osjećao da Cathv nije kao što su ona. Bila je to više slutnja nego spoznaja. Bio je nekako tjesko-ban zbog svoje kćeri, a ne bi znao reći zašto.

Gotovo svatko na ovome svijetu ima svoje prohtjeve, porive, brza uzbuđenja, otočiće sebičnosti, te pohotne žudnje koje tinjaju odmah ispod površine. I većina svijeta ili te strasti obuzdava ili im tajom udovoljava. Ne samo da je Cathv znala da u drugih ljudi postoje ti porivi, nego je bila svjesna i kako će ih upotrijebiti sebi na korist. Sasvim je moguće da je mislila da u ljudi uopće ne postoje bilo kakve druge sklonosti i težnje, jer je u nekim smjerovima bila neprirodno budna, dok je u drugima bila potpuno sli-jepa.

Cathv je još sasvim mlada naučila kako je spolni nagon sa svim svojim popratnim čeznućima i patnjama, svojim ljubavnim sumnjama i zabranama najsmutljiviji nagon u ljudskome biću. Ta je smutljivost u ono vrijeme bila još veća negoli danas, jer o tome niti se smjelo govoriti niti se govorilo. Svatko je krio u sebi taj mali osobni pakao, a javno se pretvarao da uopće ne postoji. Kad je međutim pao u taj pakao, e onda je bio sasvim bespomoćan. Cathv je uvidjela da se spretnim baratanjem i svrsishodnom upo-trebom toga temeljnog poriva svakog ljudskog bića može i zadobiti i zadržati vlast gotovo nad svakim. Taj je poriv bio ujedno i oružje i prijetnja. Bio je neodoljiv. A kako slijepa bespomoćnost, čini se, nije nikada spopala Cathv, vjerojatno je ona imala vrlo malo od toga poriva, te je zapravo osjećala prezir prema žrtvama spolnoga nagona. I, ako pravo promislimo o tome problemu, ona je na neki način imala i pravo.

Kakvu li bi slobodu uživali muškarci i žene kad ih ne bi neprestano varao, u stupicu mamio, zarobljivao i mučio spolni nagon?! Jedini gubitak u toj slobodi bio bi taj da bez spolnoga nagona ne bi više bili ljudi. Bili bi nakaze.

U desetoj godini Cathv je već znala nešto o moći i snazi seksualnog poriva, pa je počela hladnokrvno njime vršiti pokuse. Sve je planirala, vidovito predvidjevši poteškoće i pripremivši se na njih.

Odvajkada su među djecom postojale seksualne igrari-je. Svatko se, ja mislim, tko god nije abnormalan, potajno družio s kakvom djevojčicom na kojem mračnu ili sjeno-vitu mjestancu, na dnu jasala ili u sjeniku, pod vrbom ili u jarku ispod ceste — ili ako to nije radio, ono je barem

sanjao da radi. Gotovo se svi roditelji prije ili poslije moraju suočiti s tim problemom, a onda je sretno ono dijete kojega se roditelji sjete svoj ili vragolija iz djetinjstva. U vrijeme Cathvna djetinjstva bilo je to još teže nego dandanas. Roditelji su odricali da su takvo što sami doživljavali, pa su se zgražali kad bi na to naišli kod svoje djece.

2.

Jednog proljetnog jutra, dok se pod zrakama sunčanim uspravljala mlada trava koja je bila otežala okašnjelom rosom, dok se toplina puzećke uvlačila u zemlju i tjerala maslačke da pokažu svoje žute glavice, Cathvna majka upravo je dovršavala razgrtanje opranog rublja na kono-pac. Amesovi su stanovali ukraj grada. Iza kuće im je bila staja, kolnica, povrtnjak i živicom ograđeni pašnjak za dva konja.

Gospođa Ames sjetila se kako je vidjela Cathv gdje je odšvrljala prema staji. Zazvala ju je, i jer nije dobila od-ziva, mislila je da se možebit prevarila. Upravo je htjela unići u kuću, kadli začu nekakvo cerekanje iz kolnice. »Cathv!« zovne. Nema odgovora. Spopade je nekakva tje-skoba. Pokušavala je prebrati po pameti tko li se to tako cereka. Cathvn glas zasigurno nije. Cathv se uopće ne smi-je, a kamoli bi se cerekala.

Otkuda ćeš dokučiti zašto roditelja najednom obuzme strah. Razumije se, često majku ili oca uhvati strepnja, a nema uopće nikakva razloga. Ponajviše, dakako, ustrep-taju tako srca roditelja koji imaju jedinca ili jedinicu, pa se u crnim snoviđenjima boje da jedince ne izgube.

Gospođa Ames zastade napeto slušajući. Čula je neko tajnovito sašaptavanje pa se mirno prikučila kolnici. Dvo-krilna vrata bijahu zatvorena. Iznutra se čuo neki žamor, ali nije mogla razaznati Cathvn glas. Brzo zakorakne, ra-skrili vrata, i sjajno sunce nahrupi u kolnicu. Rastvorenih usta, sleđena i skamenjena, spazi užasan prizor: Cathy leži na tlima, gola do pasa, zagaljene suknje, a pokraj nje kle-če dva četrnaestogodišnjaka. I njih je sledio mlaz iznena-dnog svjetla. Cathvne oči samrle od strave. Gospođa Ames poznavala je i dječake i njihove roditelje.

Najednom jedan dječak skoči, poput strijele mune mi-mo gospođu Ames, pa se izgubi trkom iza ugla kuće. Drugi

dječak bespomoćno ustukne i onda kričući nasrne prema vratima. Gospođa Ames ga ščepa, ali joj prsti skliznu s dječakova kaputa, i nevaljalac pobjegne. Čula je vani nje-gov trk.

Gospođa Ames pokuša progovoriti, ali joj glas bio tek kreštavi šapat grgljanja:

— Ustaj!Cathy je samo smeteno zurila u majku i nije se micala.

Gospođa Ames opazi kako su Cathvni ručni članci zave-zani debelim konopom. Majka krikne, baci se na tle i sta -de nespretno odrešivati uzlove. Zatim je prenese u kuću i polegne na postelju.

Pošto je kućni liječnik pregledao Cathy, nije mogao pro-naći nikakva dokaza da je zlostavljena.

— Možete samo zahvaliti bogu što ste došli u pravi čas— više je puta ponovio gospođi Ames.

Cathy dulje vremena nije ni slovca prozborila. Liječnik je rekao da je to posljedica živčanog potresa. Međutim, i kad je preboljela te posljedice, nije htjela da govori. Kad bi je što zapitali, tako bi joj se oči raširile da su se vidjele same bjeloočnice posvud oko zjenice, zastao bi joj dah, ti-jelo se ukočilo, jagodice porumenjele od suzdržavanja da-ha.

Doktor Williams prisustvovao je vijećanju Cathvnih ro-ditelja s roditeljima dvaju dječaka. Gospodin Ames veći-nom je šutio. Donio je sa sobom konop kojim su bila ve-zana Cathvna zapešća. Iz očiju mu se nazirala neka zbunje-nost i neizvjesnost. Bilo je tu koješta što on nije mogao shvatiti, ali nije to pred druge iznosio.

Gospođa Ames sva ogrezla u pustu histeriju. Te, kako je ona bila na samome mjestu zločina. Te, kako je ona oče-vidac. Najvjerodostojniji svjedok, i šta sve ne. A iz nje-zine histerije virio je đavolski sadizam. Krvi je ona htjela. S nekim je užitkom zahtijevala da se dječaci primjerno kazne. Ta moraju se zaštiti od takvih grad, cijela zemlja. Na takvu je osnovicu ona sve to postavljala. Ona je ovaj put, hvala begu, došla u pravi čas, ali idući put možda neće. A kako bi bilo pri duši drugim majkama? I, Cathy ima tek deset godina.

U ono se vrijeme okrutnije kažnjavalo nego što se ka-žnjava dandanas. Iskreno su onda držali da je bič oruđe kreposti. Stoga su dječake, najprije svakoga napose, a onda oba zajedno svojski izbičevali, do krvi.

Njihovo je zločinstvo bilo već dovoljno gadno, ali ni-jekanje zločinstva dokazivaše pokvarenost koju ni bič ne može istjerati. A njihova obrana bila je smiješna već od samoga početka. Rekli su da je Cathy svemu kriva, da je ona počela, a oni su joj dali svaki po pet centa. Da joj oni uopće nisu vezali ruke, samo se sjećaju kako se igrala ko-nopom, v

— Zar možda hoće time reći da je sama sebi vezalaruke? Desetogodišnja djevojčica!

Tako je kazala gospođa Ames, a za njom te iste riječi brujale gradom.

Da su dječaci priznali svoje zločinstvo, možda bi im bio oprošten jedan dio kazne. Međutim, njihovo uporno od-bijanje i nepriznavanje upravo je razbjesnilo ne samo nji-hove očeve, koji su ih bičevali, nego sve ljude u mjestu. Obojicu poslaše u popravilište, uz privolu njihovih rodite-lja.

— Upravo je opsjednuta time — govorila je gospođaAmes svojim susjedama. — Kad bi barem mogla razgovarati o tome, možda bi joj odlanulo. Ali kad je god o tomeupitam, kao da joj cijeli prizor opet iskrsne pred oči i opetdobije potres živaca.

Roditelji nisu više s kćerkom govorili o tome. Riješen je taj nemili slučaj. I otac je ubrzo smetnuo s pameti pre-šućivanje bitnih činjenica koje ga je bilo đavolski salijeta-lo. Pekla bi ga savjest da su dječaci u popravilistu za ne-što čega nisu počinili.

Pošto se Cathy potpuno oporavila od toga udara, dje-čaci i djevojčice motrili bi je izdaljega, a onda joj se, kao privučeni nekim čarom, približavali. Nije se zaljubljivala, kao što je uobičajeno kod djevojčica od dvanaest-trinaest godina. Dječaci nisu htjeli izložiti se opasnosti da ih njihovi prijatelji zafrkavaju što je prate od škole do kuće. No, ona je snažno utjecala i na dječake i na djevojčice. I ako bi koji dječak uspio da se s njom nasamo sastane, našao bi se privučen uz nju nekom snagom koju niti je mogao shvatiti niti joj odoljeti.

Bila je ljepušna i vrlo mila, a glas joj je bio tih. Išla je sama na velike šetnje, i rijetko da u takvoj prilici ne bi iz šumarka banuo koji dječak i pridružio joj se, tobože slučajno. I premda su o njoj poput vjetra letjele svakakve glasine, pouzdano se nije ništa znalo šta zapravo Cathy ra-di. Ako bi se što desilo, prosulo bi se o tome tek neodre-

I.■-J-

«*».

%.

đeno šaputanje, a i to je samo po sebi bilo neobično u doba kad je bilo mnogo tajna, a nijedna se od njih ne bi do-voljno održala da bi mogla uzvitlati prašinu.

Cathy se naučila pomalko smiješiti — bio je to tek na-govještaj smiješka. Znala je tako postrance ili nizdol po-gledati da bi time dječaku samotniku nagovijestila čarobne tajne kojima može biti sudionik.

Očev duševni mir mutilo je još jedno pitanje, koje je pohranio duboko u svoju dušu, jer je smatrao nečasnom i samu pomisao na nj. Cathy je bila neobično sretne ruke pa je nalazila svakakve stvari: zlatni privjesak, novac, malu svilenu torbicu, srebrni križ s umetnutim crvenim kame-nima, za koje rekoše da su rubini. Nalazila je tako mnoge predmete, i kad je njezin otac oglasio u tjedniku Courier nađeni križ, nitko nikad nije se javio i svojatao svoje pra-vo na to.

Gospodin William Ames, Cathvn otac, bio je zatvoren čovjek. Rijetko mu je bilo na jeziku ono što mu je bilo na srcu. Ne bi se više usudio izložiti zurenju svojih susjeda. Stoga je u sebi zapretao svoj plamičak sumnje. Bilo bi mu bolje da nije ni za što znao: bilo je sigurnije, pametnije i mnogo bezbrižnije. Što se tiče Cathvne majke, ona je bila toliko sputana i smotana u čahuri prozirnih polulaži, iskri-vljenih istina i prišaptavanja što joj ih je utuvila u glavu Cathy, da ona sirota i ne bi mogla poznati istinu makar do nje i došla u istinskom ruhu.

3.

Cathy je postajala sve privlačnija i dražesnija. Nježna put poput cvata, zlatne kose, razmaknute čedne ali nado-budne oči, ustašca puna oslasti — sve je to i privlačilo i zadržavalo pozornost. Osmogodišnju je školu svršila s tako dobrim ocjenama da su je roditelji upisali u nižu učiteljsku školu, premda u ono vrijeme nije bio običaj da djevojka nastavlja osnovno školovanje. Ali Cathy je sama zaželjela da postane učiteljica, čime su bili ushićeni i otac i majka, jer to je bilo jedino časno zvanje koje je onda bilo otvo-reno djevojci čestite a ne imućne obitelji. Roditeljima je bila čast kad bi im kći postala učiteljica.

Bilo joj je četrnaest godina kad je stupila u tu školu. Njezini su roditelji oduvijek gledali u njoj nešto poisebno

i veličajno, ali kada je zašla u razrijeđene sfere algebre i latinskoga, uzvisila se u oblake kamo je roditelji nisu bili kadri slijediti. Jednostavno su je izgubili iz vida i osjećali da je prešla u neke više prostore.

Učitelj latinskoga bijaše bljeđahan uzbudljiv mladić, koji je propao na ispitima u bogoslovlju, a ipak je imao do-voljno naobrazbe da poučava u neizbježnoj gramatici, Ce-zaru i Ciceronu. Bio je to povučen mladac, kojemu je sram zbog neuspjeha tinjao vazda u grudima. U dnu je duše osjećao da ga je bog odbacio, i to s opravdana razloga.

Neko vrijeme moglo se opaziti kako je Jamesa Grewa obuzeo neki plam i kako se osjećaj snage žario iz njegovih očiju. Nisu ga nikada viđali u društvu s Cathy te nisu ni posumnjali u bilo kakve njihove odnose.

James Grew postade pravi muškarac. Hodao je na pr-stima i u sebi pjevušio. Pisao je tako uvjerljiva pisma da su upravitelji bogoslovije povoljno uzimali u razmatranje da ga opet prime.

A onda je plamen najednom zgasnuo. Očajno se previla ona ramena koja je prije držao visoko i ravno. Oči nu postale grozničave, a ruke se grčevito trzale. Noću ga vi -đali u crkvi kako na koljenima šapće usrdne molitve, sveu-dilj mičući usnama. Izostajao iz škole i poručivao kako je bolestan. Znalo se međutim kako sam samcat luta brdima onkraj grada.

U kasni sat jedne noći pokucao Grew na vrata Ameso-vih. Gospodin Ames gunđajući ustane iz postelje, upali svi-jeću, prebaci kaput preko noćne košulje i uputi se k vra -tima. Pred njim je stajao zapušteni i obezumljeni James Grew. Oči mu luđački sjevkaju, a cijelo se tijelo pretvo-rilo u sam drhat.

— Moram s vama govoriti — promuklo prozbori gospodinu Amesu.

— Ta prošla je ponoć, čovječe — odvrati mu osornogospodin Ames.

— Trebam govoriti s vama u četiri oka. Nabacite štogod na sebe i izađite. Moram pošto-poto govoriti s vama.

— Mladiću moj, ja mislim da si ti ili pijan ili bolestan.Hajde doma i ispavaj se. Prošla je ponoć.

— Ne mogu više čekati. Moram s vama govoriti.— Siđi ujutro u štavionicu — svjetova ga gospodin

Ames.

Nato čvrsto zatvori vrata pred nosom tetuiravom posjet-niku i stade iza njih slušajući. Cuo je lelek namjernikova glasa: »Ne mogu čekati, ne mogu čekati«, a onda, kako mu se noge polagano vuku niza stepenište.

Gospodin Ames zakloni svjetlo svijeće od očiju rukom u luku, pa legne natrag u postelju. Učini mu se kako je vidio da su se Cathvna vrata vrlo tiho zatvorila. Ali mo-žda mu je zavaralo oči trepetavo svjetlomrcanje svijeće, jer mu se pričinilo da se giblje i zavjesa na vratima.

— Šta je zaboga? — upita ga žena kad se vratio u postelju.

— A, neki pijanac. Zabasao na kriva vrata.Gospodin Ames nije zapravo bio svjestan zašto je tako

odgovorio — možda stoga da prištedi nepotrebno raspre-danje.

— Ja ne znam kamo srlja ovaj svijet — pripomene gospođa Ames.

Dok je ležao u mraku, pošto je zgasio svjetlo, vidio je zeleni krug koji mu je ostao u očima od plamena svijeće, a u kolutavom i trzavom okviru toga kruga spazi sulude, molećive oči Jamesa Grewa. Dugo nije mogao zaspati.

Ujutro se prosula po gradiću glasina, ovdje iskrivljena, ondje naduvena, ali do poslijepodne sve se raščistilo. Cr-kvenjak našao Jamesa Grewa istegnuta na podu pred ol-tarom. Razmrskan mu cijeli vrh lubanje. Kraj njega leži lovačka puška, a kraj puške komadićak štapa kojim je bio gurnuo otponac. Uza nj na podu svijećnjak s oltara. Jedna od tri svijeće još gori, a druge dvije nisu ni upaljene. Na podu su nađene i dvije knjige: pjesmarica i molitvenik, jedna na drugoj. Crkvenjak je ovako rekonstruirao stvar: James Grew podupro je puščanu cijev na knjige, da mu bude u istoj visini sa sljepoočicama. Trzaj pri pucnju od-bacio je pušku s knjiga na pod.

Mnogi su se sjetili kako su rano ujutro, prije zore, čuli nekakvu eksploziju. James Grew nije ostavio nikakva pi-sma. Nitko da bi se domislio zašto se ubio.

Gospodinu je Amesu najprije došlo da ode sucu istra-žitelju u slučaju naprasne smrti i da mu ispriča o ponoć-nom posjetu. A onda je pomislio u sebi: »A čemu to? Kad bih barem štogod sigurno znao, e onda je drugo. Ali ja uopće ništa ne znam šta je bilo onome čovjeku.« Osjećao je mučninu u želucu. Neprestano je sebi ponavljao: »Ja

nisam tome kriv. Sta sam ja tu mogao? Nisam uopće znao šta hoće.« Osjećao se kriv i ojađen.

Za večerom je žena govorila o samoubojstvu, i on uopće nije imao teka da jede. Cathy je šutke sjedila, kao obično. Nježno je griskala hranu i često otirala usta ubrusom.

Gospođa Ames rasprela razgovor o svim pojedinostima s obzirom, na pušku i mrtvo tijelo.

— Htjela sam te još samo nešto upitati — pripomene.— Da nije možebit onaj pijanac što je noćas došao na vrata bio mladi Grew?

— Nije — brzo odsiječe muž.— Jesi li siguran? — Zar si ga mogao poznati u mra

ku?— Ta, imao sam svijeću — odreza nakratko. — Nije

onaj čovjek bio uopće na njega nalik. Onaj je namjerniknosio dugu bradu.

— Pa nije potrebe da se kosiš na mene. Ja sam samopitala.

Cathy je otrla usta, i kad je stavila ubrus na krilo, nasmiješila se.

— Ti si ga svaki dan viđala u školi, Cathy — obratise majka svojoj kćeri. — Je li bio snužden u posljednjevrijeme? Da nisi šta na njemu opazila što bi moglo slutiti ...

Cathy obori oči na tanjur, a onda opet uzgleda, pa će reći:

— Ja sve mislim da je bio bolestan. Da, snužden je bio.Svi smo u školi danas o njemu govorili. I netko. . . ne sjećam se više tko je bio ... reče kako je gospodin Grew imaonekakvih neprilika u Bostonu. Nisam tačno čula kakve sute neprilike bile. Svi smo voljeli gospodina Grewa.

Nato delikatno otre usnice.Takav je bio Cathyn način da sije glasine. Prije kraja

sutrašnjeg dana svi su u mjestu bubnjali kako je James Grew zapao u neke neprilike u Bostonu, a nikome nije bi -lo ni na kraj pameti da pomisli kako je zapravo Cathy iz-mislila cijelu tu priču. Čak je i gospođa Ames bila zabo-ravila gdje ju je čula. 1

4.

Ubrzo nakon šesnaestog rođendana Cathy se znatno pro-mijenila. Jedno jutro nije ustala da ide u školu. Majka joj uđe u sobu i zateče je u postelji kako bulji u strop.

— Požuri se, zakasnit ćeš, već je gotovo devet sati.— Ne idem ja u školu — reče mirno, bez ikakva na

ročita naglasa.— Zar si bolesna?— Nisam.— Pohiti onda, ustaj.— Ne idem, rekla sam ti.— Onda si zastalno bolesna. Nisi izostala ni jedan dan

iz škole.— Ne idem u školu — mirno će Cathy. — Nikad više

neću ići.Mati zinula od čuđenja i upitala:— Šta ima to da znači?— Nikad više — ponovi Cathy i dalje zureći u strop.— Dobro, baš ćemo vidjeti šta ti otac veli o tome! Mi

toliko radimo i trošimo za tebe, a ti nama tako, još dvijegodine pred diplomom!

A onda joj se prikuči i upita je blago:— Da ti možda ne misliš na udaju?— Bože sačuvaj.— A kakvu to knjigu kriješ?— Evo knjige! Šta bih je krila! /— Oho! Alica u zemlji čudesa. Pa ti si prevelika za tu

dječju knjigu.— Mogu ja postati tako malena da me ti ni vidjeti ne

ćeš — odgovori Cathy.— Kakve ti to budalaštine govoriš?— Pa velim ti, da me nitko neće biti kadar pronaći.— Prestani s glupim šalama — srdito joj odbrusi mati.

— Ne znam ja na što ti nišaniš. A šta je gospođica princezanaumila da radi?

— Još ne znam — prihvati Cathy. — Po svoj prilici,odlazim od kuće.

— U redu, samo ti lezi tu, gospođice princezo, pa kadotac dođe, porazgovorit će malo s tobom.

Cathy vrlo polako okrene glavu i pogleda majku. Oči su joj bile bezizražajne i studene. I najednom gospođu Ames uhvati strah pred vlastitom kćeri. Tiho izađe i za-

tvori vrata. U kuhinji sjedne, položi ruke u krilo i zabulji se kroz prozor na kolnicu, koju izjeda zub vremena.

Vlastita kći postala joj tuđa. Osjetila je majka, kao što većina roditelja osjeti prije ili poslije, kako gubi vlast nad djetetom, kako joj između prsta klizi uzda koja joj je data da njome dijete upravlja. A nije jadna znala da nije za -pravo nikada imala nikakve vlasti nad Cathy. Nju je va-zda upotrebljavala Cathy kao sredstvo za svoje ciljeve. Do-malo gospođa Ames ustakne šešir i ode u štavionicu. Htjela je s mužem govoriti izvan kuće.

Popodne Cathy tromo i bezvoljno ustane iz postelje i proboravi dugo pred ogledalom.

Te večeri očita gospodin Ames bukvicu svojoj kćeri, premda je mrzio tu dužnost. Govorio joj je o njezinoj du-žnosti, obvezi i prirodnoj ljubavi prema roditeljima. Pri kraju svoga govora bio je svjestan da ga ona uopće i ne sluša. To ga je razljutilo pa je zapao u prijetnje. Govorio je o vlasti koju mu je bog dao nad djetetom, i kako ga je država oboružala sredstvima kojima će tu vlast izvršavati. Sada ga je pozorno slušala. Zurila mu je ravno u oči. Usta su joj se malko smiješila, a očima kao da uopće nije tre-nula. Konačno je morao odvratiti pogled, a to ga je još više razbjesnilo. Oštro joj je naredio da prestane sa svojim ludorijama. Izdaleka joj je natuknuo da će je izbičevati ako mu se ne pokori.

Završio je slabašnim zaokretom:— Želim da mi obećaš da ćeš ujutro otići u školu i da

ćeš se okaniti svojih budalaština.— U redu — kratko je odgovorila.Pri tom Cathyno lice ostade bez ikakve izražajnosti.

Njezina su ustašca bila nepokretna.Kasnije, iste te noći, gospodin je Ames rekao svojoj

ženi sa sigurnošću koju nije u duši osjećao, ovako:—■ Znaš, potrebno je samo malo autoriteta. Možda smo

bili premlohavi s njome. Ali inače se ponašala kao dobro dijete. Ja sve mislim da je zaboravila tko je gazda u kući. Malo strogosti nikada nikome ne naškodi.

Kamo sreće da je u duši bio uvjeren u ono što je go-vorio, kao što su uvjerljivo zvučale njegove riječi!

Ujutro je nije više bilo. Nije bilo ni slamne putne ko-šare ni najbolje Cathyne odjeće. Postelja joj je bila brižno pospremljena. Njezina je soba bila potpuno bezlična. Ništa nije označavalo da je tu odrasla jedna djevojka. Nikakvih

7*..

slika, nikakvih spomenaka, nikakvih beznačarija, što su normalna pratnja rastenju djeteta. Cathy se nije nikada igrala s lutkama. Soba nije imala nikakva njezina biljega.

Gospodin Ames bijaše za svoje prilike inteligentan čo-vjek. Natuče na glavu tvrdi svoj šešir i trkom na kolo-dvor. Željeznički je činovnik znao da je Cathy otputovala ranim jutarnjim vlakom i da je kupila kartu za put u Bo-ston. Pomogao je gospodinu Amesu da napiše brzojavku bostonskoj policiji. Kupi povratnu kartu put Bostona i još uhvati bostonski vlak u devet i pedeset. U kritičnim časo-vima bio je gospodin Ames vrlo vrijedan i poduzetan čo-vjek.

Te je noći gospođa Ames sjedila u kuhinji pri zatvore-nim vratima. Bila je blijeda kao krpa i grčevito se rukama hvatala stola da predusretne trešnju. Lupa udaraca, a za-tim vriska jasno dopirahu do nje kroz zatvorena vrata.

Gospodin Ames nije se baš razumio u bičevanje jer ni-je to nikada dotad radio. Nemilice je oplitao kočijaškim bičem Cathvne noge, a kad je opazio kako ona samo mir-no stoji i u njega zuri netremičnim ledenim očima, bio je izvan sebe. Prvi su udarci bili tek pokusni i bojažljivi, ali kako nije plakala, gadno ju je brazdao po butinama i ra-menima. Bič je -lemao i parao. U svom je bijesu promašio više puta ili se preblizu primakao, pa bi se bičalo omotalo oko Cathvna tijela.

Cathy je brzo shvatila kako se ima držati. Pročitala jeoca i upoznala njegovu slabu stranu. Cim je stekla taj nauk,stala je vrištati, previjati se od boli, zavijati, moliti da jepoštedi. I zaista, odmah je imala zadovoljštinu, osjećajućikako udarci oslabljuju. /

Gospodin Ames i sam se ustravio zbog buke i boli što ih je uzrokovao. Prestao je tući. Cathy je u jecajima pala nauznak na krevet. Da je otac bolje zagledao, vidio bi da nije uopće imala suza u očima, nego su joj samo vratni mišići bili napeti, a odmah ispod sljepoočnica ispele se tvr-de nabrekline, gdjeno se združuje vilični mišić.

— Hoćeš li dakle ikad više to napraviti? — pitao jeotac.

— Neću, o, neću više! Oprosti mi! — molila je Cathy.Okrenula se prema posteljnom pokrivaču, tako da otac

ne vidi kako joj je pri tome obećanju lice sasvim ledeno i bezizražajno.

— Gledaj da se sjetiš tko si ti, i da ne zaboraviš tkosam ja.

— Neću zaboraviti — protisla je kroz suhi jecaj, jer jojje glas bio stisnut.

U kuhinji je gospođa Ames lomila ruke. Muž je potapša prstima po ramenu govoreći:

— Mrska mi je bila ova dužnost. Ali morao sam je obaviti. I ja mislim da joj je lekcija bila od koristi. Sada mise čini da je sasvim drukčija djevojka. Možda nismo drvodovoljno savijali. Štedjeli smo šibu. Možebit smo pogriješili.

Premda je njegova žena uporno navaljivala da treba izbičevati Cathy, premda ga je, štoviše, i prisilila da to učini, bio je ipak svjestan da ga zbog toga čina mrzi. Obu-zeo ga stoga grozo vit očaj.

5.

Činilo se da je nesumnjivo baš to bilo potrebno da Cathy doživi. Kako se izrazila gospođa Ames: »To kao da ju je nekako otvorilo«. Ona je oduvijek bila savitljiva i pouč-ljiva, ali sada je postala obzirna i uslužna. U idućim sedmi-cama pomagala je majci u kuhinji, čak je nudila i više po-moći nego što je bilo potrebno. Počela je plesti za majku pokrivač za počivaljku, a to je bogme osnova velikih ra-zmjera, za koju treba mjeseci i mjeseci pa da se ostvari. Gospođa Ames ovako je o tome govorila svojim susjeda-ma:

— Ima tako profinjen ukus za boje — upotrijebilaje boju rđe i žutu. Već je dovršila tri četverokuta.

Za svoga oca Cathy je uvijek imala u pripremi smije-šak. Objesila bi mu šešir kad bi došao kući, a stolicu mu pomakla na zgodno mjesto ispod svjetiljke, tako da može lakše čitati.

Cak se i u školi promijenila. Uvijek je ona bila dobra učenica, ali je sada počela snovati osnove za budućnost. Govorila je s rektorom škole ne bi li godinu dana prije roka mogla polagati ispite za učiteljsku diplomu. On je pre-gledao njezine ocjene i izrekao mišljenje da zaista može to pokušati s nadom na uspjeh. Posjetio je gospodina Ame-sa u štavionici, da i s njime o tome raspravi.

— Nama o tome nije ni riječi progovorila — ponosnoće gospodin Ames.

— E, možda vam nisam ni trebao o tome govoriti. Bitće da vam nisam pokvario iznenađenje.

Gospodin i gospođa Ames vjerovahu da su neočekiva-no, pukim slučajem, nabasali na čaroliju koja je od šale riješila sve njihove probleme. Pripisivali su je nesvjesnoj mudrosti koja je data jedino roditeljima.

— Nikad u svome vijeku nisam vidio takve promjenekod jedne osobe — govorio je gospodin Ames.

— Ali ona je uvijek bila vrlo dijete — prihvati njegova žena. — I jesi li opazio kako je svaki dan zgodnija. Stavelim, upravo je ljepotica. Koliko samo rumeni u licu!

— Ja mislim da s onakvom pristalošću neće dugo učitelj evati — pridoda gospodin Ames.

Istina je, Cathy je pucala od zdravlja i tjelesne ljepote. Djetinji smiješak bez prestanka joj je poigravao na usni-cama dok se pripremala za svoje poslove. Imala je vreme-na napretek. Čistila je podrum i zaticala novinski papir posvuda oko rubova temelja da bi spriječila propuh. Kad su škripala kuhinjska vrata, ona je namazala uljem šarke, pa bravu kad bi se već teško u njoj ključ okretao, a kad je već imala pri ruci limenku s uljem, nauljila bi i bagla-me na ulaznim vratima. Sama je sebi nametnula redovnu dužnost da petrolejke budu vazda napunjene i da cilindri budu čisti. Sama je pronašla način čišćenja tih staklenih valjaka: umakala bi ih u jednu veliku kantu petroleja koju je držala u podrumu.

— Trebalo bi da to vidite, pa da vjerujete — govoriobi njezin otac.

A nije bila takva samo kod kuće. Prkosila je smrdežu štavionice samo da bi posjetila oca. Tek je navršila šesnae-stu, i otac ju je dakako smatrao još djetetom, čudom se čudio kakva sve poslovna pitanja postavlja njegova kći.

— Razboritija je od nekih muškaraca — ponosno ćeCathvn otac svome poslovođi. —• Mogla bi jednoga dana voditi posao. I

Nije se zanimala samo za sam postupak štavljenja nego i za trgovačku stranu tvornice. Otac joj je tumačio kako se dobivaju krediti, koji su platežni rokovi, kako se ispo-stavljaju računi za prodanu robu, kako se vrši naplata tra-žbine i kako se sastavljaju platni spiskovi. Pokazao joj je kako se otvara čelična blagajna i bio je preradostan kad je nakon prvog pokušaja upamtila šifre i kombinacije otva-ranja.

— Ja ovako gledan na to — pripomene svojoj ženi. —Svi mi imamo u sebi nešto od one đavolske buntovnosti.Ta i šta će mi dijete koje ne bi bilo pregalac? Po momemišljenju, to je pregalaštvo tek neka vrst energije. Ako tuenergiju obuzdavaš i držiš je u vlasti, e onda će poći pravom kolotečinom.

Cathy je pokrpala sve svoje rublje i uredila odjeću.Jedan dan u mjesecu svibnju vratila se iz škole i odmah

se prihvatila pletaćih igala. Majka je već bila obučena za izlazak.

— Ja moram otići u Bratovštinu — kaza svojoj kćeri.— Moramo se dogovoriti o prodaji slatkiša u dobrotvornesvrhe, koju ćemo imati iduće sedmice. Ja sam predsjednica.Otac je mislio da bi ti otišla u banku i podigla novac zaplaće radnicima i donijela ga u tvornicu. Rekla sam muda ja ne mogu to obaviti jer imam dogovor o toj prodaji.

— Vrlo rado — dočeka spremno čathy.— Oni će već spremiti novac za tebe u jednoj vrećici

— pripomene gospođa Ames i odbrza.Cathy se živo dala na svoj posao, ali žurila nije. Da

zaštiti odjeću, stavila je preko nje pregaču. U podrumu je našla neki lonac od želatinaste marmelade sa poklopcem i donijela ga u kolnicu gdje se držao alat. U kokošinjcu je uhvatila malu piliću, odnijela je na kladu i odsjekla joj glavu. Još trzavi vrat držala je nad lončićem dok se dopol napunio krvlju. Zatim je još trzavo piličino truplo odnijela na đubrište i duboko ga zakopala. Vratila se u kuhinju, skinula pregaču, stavila je u peć i jarila ugljevlje sve dok plamen ne zahvati materijal. Nato je oprala ruke, pomno pregledala cipele i čarape te obrisa tamnu mrlju s prsta desne cipele. Pogledala je lice u ogledalu. Obrazi joj bjehu vatreno sjajni, oči se iskrile, a ustašca se uzvila u lagan djetinji smiješak. Pri izlasku iz kuće sakrila je lončić pod najdonju stepenicu kuhinjske verande. Prošlo je tek de-set minuta otkako je majka otišla za svojim poslom.

Cathy je laganim, gotovo plesnim koračićima prošla oko kuće i izašla na ulicu. Drveće mezgralo i listalo, a na tratini se ukazali žuti cvjetovi ranih maslačaka. Cathy je bodro brzala prema središtu gradića gdje se nalazila ban-ka. Bila je tako živahna i pristala da su se ljudi u hodu okretali i gledali za njom dok je prolazila.

6.

Požar izbio oko tri sata ujutro. Izvio se, zaplamsao, uz-buktao, zapraskao i sagorio sam od sebe, gotovo prije nego što ga je tko i dospio opaziti. Kad su dojurili dobrovoljni vatrogasci sa svojim šmrkom, nije im preostalo ništa drugo nego da poprskaju krovove susjednih kuća da se one ne bi zavatrile.

Kuća Amesovih suknula je i nestala poput rakete. Vatrogasci i obični zijaci, što ih vazda privuče požar pa dan-gubno prodavaju zjala, ogledali su po osvijetljenim licima ne bi li spazili gospodina i gospođu Ames te njihovu kćer. Namah je svakome bilo jasno da traženih nema. Ljudi su piljili u tu golemu naslagu zapretane vatre, vrućeg pepela i pogorjelina, te su u mašti gledali unutri sebe i svoju djecu. Od te pomisli srce im se diglo do grkljana i potpuno im ponestalo daha. Vatrogasci počeli vodenim mlazovima trnuti potuljeni oganj, kao da se nadaju, premda je već kasno, da će spasiti koji tjelesni ostatak obitelji. Prosula se cijelim mjestom strahotna glasina da je cijela obitelj Amesovih u požaru sagorjela.

Do sunčanog granuća svi iz grada nagrnuli oko dim-Ijive crne lomače. Oni sprijeda morali su zakloniti lica da se zaštite od vrućine. Vatrogasci su i dalje polijevali tu pougljenu zbrku izgorjelina ne bi li pogasili popret. O po dne je istražni sudac mogao već da se spusti po mokrim daskama i da željeznom motkom čeprka između raskva-šenih kupova drvenog ugljevlja. Dovoljno je preostalo od gospodina i gospođe Ames, pa da se utvrdi da su zasigurno tu bila dva tijela. Bliži susjedi pokazivali su približno mjesto gdje je bila Cathvna soba, ali, iako su istražni sudac i cijeli niz dobrovoljnih pomoćnika vrtnim grabljama prekapali po izgorjelinama, nije bilo naći ni zuba ni kosti.

Zapovjednik vatrogasaca našao je međutim kvake i bravu od kuhinjskih vrata. Zurio je u te komade pocrnjele kovine, sav smeten, a nije pravo znao uzrok toj svojoj smetenosti. Pobudio je istražiteljeve grablje i stao mahnito prekapati. Otišao je na mjesto gdje su bila ulazna vrata, pa je grabljao dok nije našao i tu bravu, savijenu i napol staljenu. Već se oko njega stvorio mali krug radoznalaca koji su ga zapitkivali: »Šta to tražiš, George?« i: »Šta si to pronašao, George?«

Naposljetku k njemu priđe i sudac istražitelj pa ga zapita:— O čemu misliš, Georg?— Ma, nema ključeva u bravama — tjeskobno će za

povjednik.— Možebit su ispali.— Kako bi ispali?— Možda su se stalili.— Ali brave se nisu stalile.— Možda ih je izvadio iz brave Bili Ames.— Zar iznutra?Podigao je svoje trofeje. Obje prijevornice iskoče.Kako je izgorjela kuća vlasnika tvornice, a očito i vlasnik u njoj, namještenici štavionice iz poštovanja nisu taj dan išli na posao.

Klatarili su se oko spaljene kuće nudeći svoju pomoć, ukoliko je bila potrebna, važno se praveći kao kakve službene osobe, a zapravo uglavnom smetajući.

Tek je poslije podne Joel Robinson, poslovođa štavionice, sišao u tvornicu i imao šta vidjeti: blagajna otvorena, a spisi razasuti svuda po podu. Razbijeni prozor jasno je pokazivao kako je lopov unišao.

E, sad se izgled cijele stvari stubokom promijenio. Nema dakle govora o nesretnom slučaju! Umjesto uzbuđenja i žalke nadođe strah, i u ljude se zavuče srdžba, strahova posestrima. Mnoštvo se stalo razilaziti.

Daleko nisu trebali ići. U kolnici su pronašli, kako se ono kaže, »znakove borbe«. U našem slučaju: razbijeni sanduk, razmrskanu kolnu svjetiljku, okrske u prašini, slamke na podu. Promatrači ne bi možda sve to zajedno smatrali znakovima borbe samo da nije po podu bilo i mnogo mrlja krvi.

Sada je redarstvenik preuzeo situaciju u svoje ruke. Tu je on bio nadležan. Izgurao je i istjerao radoznalke iz kol-nice.— Zar hoćete zatrti sve indicije? — vikao je na njih.

— Marš van, i dalje od vrata!Pretražio je prostoriju, nešto s poda pokupio, a u kutu pronašao nešto drugo. Došao je k vratima, držeći u rukama ta svoja otkrića:

krvlju poprskanu vrpcu za kosu i križ s crvenim kamenovima.— Poznaje li tko ove stvari? — upitao je nazočne.U jednome gradiću, gdje svatko svakoga poznaje, gotovo je nemoguće vjerovati da jedan od tvojih poznanika

. 104

može nekoga usmrtiti. Stoga, ako baš indicije nisu vrlo jake u posebnom smjeru, ljudi zaključuju da počinitelj mora biti neki opak neznanac, nekakva skitnica iz vanj-skoga svijeta, gdje se takve opačine događaju. E, onda re-darstvo bane u logore probisvijeta pa sve pretraži, nađe -ne skitnice pozatvara, a popisi gostiju po hotelima pomno se pregledaju. Svaki neznanac automatski je sumnjiv. Osim toga, treba u ovome slučaju imati na umu da je bio mjesec svibanj, kad su skitnice tek nedavno izišli na drumove. Tada, kad su počeli topliji mjeseci, prostirali su svoje pro-stirke posvuda uz svaki vodeni tok. A i Cigani su sada bili vani, cijela karavana njih razapela čerge nema ni pet mi-lja od gradića. Slabo su se tada proveli ti jadni potukači! Milje uokolo pretražili teren da nema svježe prekopane zemlje, a po svoj su prilici izjaružili i bare ne bi li pro -našli Cathvnu lešinu. »Bila je tako zgodna«, svi su govorili i time htjeli kazati kako u sebi shvaćaju razlog zašto je Cathy ugrabljena. Naposljetku su uhitili i doveli na pre-slušanje nekog duševno zaostalog bedaka, koji je bio i ru-tav i mutav. Savršen kandidat za vješala, jer ne samo da nije imao alibija za tu noć nego se uopće nije bio kadar sjetiti šta je ikada u životu napravio. On je u svom sla-boumlju oćutio kako ti ispitivači žele od njega nešto odre-đeno, pa kako je bio susretljiv stvor, nastojao je da im te obavijesti i dadne. Kad bi mu postavili kakvo namješteno pitanje kao mamac, on bi sav presretan pao u stupicu, ra-dostan što može usrećiti redara. Upravo se junački trsio da ugodi tim višim bićima. Bio je vrlo uslužan, nema zbo-ra. Jedina je nezgoda u njegovim priznanjima da ih je bilo mnogo i da su se granala u previše smjerova. Uz to ga je trebalo neprestano podsjećati na ono što je tobože poči-nio. On je bio upravo preradostan što ga optužuje stroga i prestravljena porota. Osjetio je da je napokon i on netko i nešto na ovome svijetu.

Bilo je nekada, a ima i sada sudaca kojih je ljubav pre-ma zakonu i prema namjeni zakona da promiče pravdu ista kao i ljubav prema ženi. Takav je čovjek predsjedao raspravi. Bijaše to tako neporočan i dobar sudac da je u svome životu poravnao mnoge nepravde. Kad toga »kriv-ca« ne bi poticali i kad mu ne bi šaptom pomagali šta će reći, govorio bi šušte besmislice. Sudac ga je ispitao i smje-sta jasno vidio da osumnjičeni želi doduše sve iskazati ka-ko su ga bili prije uputili, ali se jednostavno nije mogao

sjetiti ni što je počinio, ni koga je ubio, ni kako, ni zašto. Sudac konačno umorno uzdahne, dade optuženiku znak neka izađe iz sudnice, a panduru dade prstom znak neka priđe.

— Slušaj, Mike — prijekorno će mu sudac. — Nisi smiopostupiti ovako. Da je ovaj siromašak bio samo malo razumniji, objesiste ga vi kao ništa.

— Pa on je priznao da je ubio — odvrati pandur, kojije kao savjestan čovjek bio povrijeđen u svojim osjećajima.

— Ma on bi ti, čovječe, priznao i da se zlatnim stepenicama popeo do raja nebeskoga i da je običnom igraćomkuglom prerezao grkljan svetome Petru. Budi drugi putopreznija. Ta nije zakonu cilj da uništava, nego da spašava.

U svim takvim mjesnim tragedijama vrijeme djeluje po-put vlažne četke na vodenu boju. Oštri se obrubi zamute, intenzivnosti nestane, boje se smiješaju i od mnogih nekoć jasno odvojenih crta nastane sumorno sivilo. U roku od mje-sec dana pokaže se da nije bogzna koliko ni potrebno vje-šati bilo koga, a za dva mjeseca gotovo je svima jasno da i nije bilo pravoga dokaza ni protiv koga. Da nije Cathy umorena, požar i pljačka mogli bi se smatrati slučajnom po-dudarnošću. A onda je ljudima sinulo da se bez Cathvna lesa ne može ništa dokazati, pa makar i smatrali da je mrtva.

Cathy je ostavila iza sebe blagovonje sladosti i miline.

DEVETO POGLAVLJE

1.

OSPODIN je Edwards vodio svoj posao vlasnika bor-dela proračunano i hladno. Uzdržavao je time svoju

ženu i dvoje dobro odgojene djece u lijepoj vili koja se na-lazila u gospodskoj četvrti Bostona. Djeca su, dva dječaka, već zarana, kao nejaka čeda u kolijevci, zapisana u knjige otmjenog kolidža u Grotonu.

G

Gospođa Edwards držala je u redu kuću, koja je sjala poput ogledala, te nadzirala služinčad. Gospodin je Edwards, dašto, morao više puta poslovno izbivati od kuće, ali je uza sve to ipak uspio voditi upravo zadivljiv obiteljski život i provoditi u domu više večeri nego što se može i zamisliti.

Vodio je svoj posao uredno i tačno poput kakva državnog računovođe. Bio je kabasta i silna ljudina. Nešto se previše razgojio pri kraju četrdesetih godina, ali je bio ipak začu-dno kršan u vrijeme kada je muškarac želio biti debeo, ako ni radi čega drugoga a ono da barem time dokaže ka -ko je uspio u životu.

On je izumio svoj posao — kružna putovanja po provin-cijskim varošima, kratak boravak svake cure u jednome gradiću, strogu stegu i sigurne postotke. Oprezno se probi-jao, ništa olako ne uzimajući, i malo je griješio. Nikada nije svoje cure slao u velegradove. On je umio zasititi apetite izgladnjelih provincijskih pandura, ali je imao bogme re-spekta pred iskusnim i nezasitljivim velegradskim policaj-cima. Idealno mjesto njegove djelatnosti bijaše gradić s ho-telom pod uknjižbom i bez ikakvih zabava, gdje su mu bile jedine suparnice udate žene te tu i tamo po koja mušičava djevojka. U to je vrijeme imao deset grupa. Prije nego što je umro u šezdeset i sedmoj godini, udavivši se koščicom od pileta, imao je grupe od po četiri cure u svakome od trideset i tri gradića Nove Engleske. Bio je više nego imu-ćan, bio je pravi bogataš. I sam način kako je umro bio je simbol njegova životnog uspjeha i blagostanja.

Čini se da dandanas ustanova javnih kuća u nekoj mjeri sve više iščezava. Učenjaci to opravdavaju različitim razlo-zima. Neki vele da je opadanje morala kod djevojaka za-dalo smrtni udarac bordelima. Drugi, možda idealniji, sma-traju da pojačan policijski nadzor onemogućuje postojanje javnih kuća. Posljednjih dana prošloga stoljeća i početkom ovoga ustanova bludilišta bila je posve razumljiva, iako se nije o njoj javno i otvoreno raspredalo. Tvrdili su da po-stojanje javnih kuća štiti pošten ženski svijet. Neženja je mogao poći u jednu od tih kuća i izliti svoju seksualnu energiju koja ga je onespokojavala, i u isto vrijeme podr-žavati omiljelo shvaćanje o čistoći i draži žena. U takvu je shvaćanju bilo tajanstvene zagonetnosti, ali ionako ima mnogo tajanstvenosti u našem društvenom naziranju.

Bilo je javnih kuća što su se ponosno dizale poput pa-lača, pune pozlate i baršuna, a bilo je opet bijednih staja iz kojih bi smrdež i svinju potjerao. Od vremena do vre -mena proširila bi se priča kako magnati te industrije kra-du i zarobljuju mlade djevojke. Možda su mnoge od tih priča istinite bile. No, veliku su većinu prostitutka natje-rale u to zvanje lijenost ili glupost. U bludilištima nisu

imale nikakve odgovornosti. Tu bi ih hranili, odijevali i brinuli se za njih dok ne bi ostarjele, a onda bi ih udarili nogom u stražnjicu, pa hajde kud znaš. Taj završetak nije im bio zastrašujući. Nikad mladost ne misli na starost.

Ovda-onda latila bi se te profesije i po koja bistrija djevojka, ali bi ona obično prešla na što unosnije: otvorila bi svoj bordel, ili bi se bogatila uspješnim ucjenjivanjem, ili bi se udala za kakva bogataša. Čak su i posebnim ime-nom zvali te bistrije. Nazivali su ih svečano kurtizanama, milosnicama.

Gospodin Edvvards nije imao poteškoća ni u novačenju ni u nadziranju svojih klijentkinja. Ako koja ne bi bila do kraja bedasta, ne bi bila za njegov posao, pa bi je brzo najurio. Nisu mu se miljele ni ljepotanke. Mogao bi se ka-kav mladi provincijalac zacopati u koju lijepu prostitutku, i onda jao i pomagaj. Kad bi koja od njegovih cura zani-jela, nije joj preostajalo ništa drugo nego ili otići iz bor-dela ili izvršiti pobačaj, koji je obavljen tako brutalno da ih je dobar dio pri tom stradao životom. Usprkos tome, cure bi se većinom odlučivale za pobačaj.

Nije ni Edwardsu vazda duvao vjetar u krmu. I on je imao svojih problema i boljeglavica. U vrijeme o kojemu vam sada govorim snašao ga cijeli niz nezgoda. U nekoj željezničkoj nesreći poginule mu dvije skupine, u svakoj po četiri cure. Drugu je skupinu izgubio kad je neki malo-gradski svećenik, najednom obuzet svetim gnjevom, raspa-lio građane svojim propovijedima. Vjernici tako nabujali da im je crkva bila premalena, pa iziđoše u polja. Tada, kao što to već često biva, povadi propovjednik svoj glavni adut, najsigurniju kartu: proreče tačan datum smaka svi-jeta, pa povrvi za pastirom stanovništvo cijele pokrajine poput stada blejavih ovaca. Edwarđs se uputi u taj gradić, izvadi iz kovčega za odijelo bič od pletene kože pa izbičeva cure nemilosrdno. Umjesto da ih upokori, djevojke su ga preklinjale neka ih još više bičuje, ne bi li im tako isko-rijenio njihove tobožnje grijehe. Ogadile mu se, pa se od-rekne svoga nauma, uzme njihovu odjeću i vrati se u Boston. Cure postigoše i izvjestan ugled kad gole dođoše na saborište da se javno ispovijede i da se bogu predaju. I tako se dogodilo da je gospodin Edwards bio primoran, umjesto da upeca po koju djevojku ovdje po koju ondje,

razgovarati s cijelim nizom njih da bi ih unovačio u svoju vojsku. Morao je iz temelja početi da bi sastavio cijele tri grupe.

Ne znam kako je Cathy Ames dočula za gospodina Ed-wardsa. Možda joj je o njemu govorio koji kočijaš. Takvi se glasovi vazda prošire kad koja djevojka ima da stvori važnu odluku. Gospodin je Edvvards proveo loše prijepodne kad mu je Cathy došla u ured. Bol u želucu pripisivao je ribljoj čorbi što mu je sinoć spremila žena za večeru. Ci-jelu je noć bio na nogama. Čorba ga je otvorila i gore i dolje, pa se još i sada osjećao izmoren i mučili su ga gr-čevi.

Stoga nije odmah s početka poklonio pozornost djevojci koja je sebe nazivala Catherine Amesburv. Bila je kudika-mo prezgodna za njegov posao. Glas joj bješe tih grlenik, struk vitak i tanahan, vita kao jela, tanka kao konopljika, a put se prelijevala dražesnom bjelinom. Ukratko, nije to bila cura kakvu Edwards treba u svome zanatu. Da nije bio slab, smjesta bi je otpravio. Premda je nije promatrao vrlo pozorno za vrijeme uobičajenog ispitivanja, osobito o rodbini koja bi možebit pravila kakve smetnje, ipak se ne-što budilo u njegovu tijelu i počela se plesti prema njoj osjećajna mreža. Edwards nije bio nikakav pohotnik, a osim toga nije nikad miješao svoj profesionalni život s privatnim užicima. Stoga se zaprepastio nad takvom reakcijom u to-me slučaju. U čudu je uzgledao na tu djevojku, a ona ljup-ko i tajinstveno popustila očne vjeđe, dok je lagano nabi-jenim bokovima tek nagoviještala koketno talasanje. Usta-šca joj prorezao mačji smiješak. Edwards se nagnuo nad pisaći stol, teško dašćući. Bio je svjestan da tu želi imati za sebe.

— Ne razumijem zašto takva djevojka . . . — stao joj jepjevušiti i smjesta postao žrtva najiskonskije obmane naovome svijetu, uvjerenja da ne može biti nego iskrena i poštena ona djevojka u koju si se zaljubio.

— Otac mi je umro — odgovori Katarina skromno. —Prije smrti sve je profućkao i upropastio. Nismo ja i majkaznale da je zaimao novac na farmu. A ne mogu dopustitida banka sve oduzme majci. Taj bi je udarac usmrtio. (Pritom se Katarinine oči zamute suzama.) Mislila sam da bihmogla privrijediti barem toliko da plaćam kamate.

Ako je ikada gospodin Edwards imao sudbinu u svo-jim rukama, onda ju je imao taj čas. I zaista, zazujalo je

malo zvono na uzbunu u njegovu mozgu, ali nije bilo do-voljno jako da ga prene. Oko osamdeset odsto djevojaka koje su se njemu prijavljivale trebale su novac da bi is -platile hipoteku. I tako se gospodin Edwards upravljao prema nepromjenljivom pravilu: ne vjerovati ništa svojim curama nikada, osim onoga što vele da su imale za doru-čak, a i to su katkada lagale. A eto sada toga krupnog, debelog, prevejanog svodnika, kako naslanja svoje kulje o pisaći stol, dok su mu obrazi potamnjeli od navrle krvi, a ježuri uzbuđenja podilaze mu krakove i bedra.

Zateče sam sebe kako govori:— No, drago dijete, razgovarat ćemo još o tome. Možda

ćemo smisliti kakav način da vam se namakne novac za te kamate.

I to je on govorio djevojci koja je samo došla da se pogodi s njime za služenje u kurvinskom poslu. Ili ga nije možda još bila ni zamolila za tu službu?

2.

Gospođa je Edwards bila postojana vjernica, iako njena religioznost nije išla u dubinu. Veći dio svoga vremena po-svećivala je mehaničkim obredima svoje crkve, tako da joj nije preostalo vremena za dublje poniranje ni u načela vjerske nauke ni u njihovu svrhu i smisao. Po njenu mi-šljenju, gospodin Edwards bavio se nekim uvoznim po-slom, pa sve da je i znala kakav je taj posao (a to je po svoj prilici i znala), ne bi ona to vjerovala. To je eto druga tajnovita zagonetka. Njezin je muž imao vazda za nju neku hladnu pažnju, a njegovi tjelesni prohtjevi prema njoj bili su rijetki i tek po dužnosti. Ako nije bio za nju nikada svim srcem zagrijan, nije nikada bio ni grub i okrutan. Duševni sukobi i uzbuđenja gospođe Edwards odnosili su se na njezine dječake, na upravno vijeće crkvene općine i na prehranu obitelji. Bila je zadovoljna svojim životom, te mužu i sudbini zahvalna na tome zadovoljstvu. Kad se ćud njezina muža stala mijenjati, pa je postao razdražljiv i okolišljiv, te bi jednom tupo buljio uprazno, a drugi put u nervoznom bijesu jurnuo iz kuće, pripisivala je to po-najprije njegovu bolesnom želucu, a onda poslovnim bri-gama i poteškoćama. Kad je jednom slučajno banula u ku-paonicu i zatekla ga kako sjedi na toaleti i tiho plače, zna-

770

la je da je bolestan čovjek. Brzo je pokušao rukama po-kriti svoje oči, pocrvenjele od plača i oblivene suzama, pred oštrim ženinim motrenjem. Kad ne pomogoše ni tra-vni čajevi ni čistila, osjećala se bespomoćnom.

Da je ikada prije u svome životu gospodin Edwards čuo da pričaju o bilo kome da je takav, kakav je on bio u taj čas, on bi se bio grohotom smijao. Taj hladnokrvni po-dvodnik beznadno se i smrtno zaljubio u Katarinu Ames-bury, koja mu je zanijela i popila svu pamet. Iznajmio joj je i zatim poklonio dražesnu kućicu od opeke. Po kupovao joj raskošja što ga je samo zamisliti mogla, kuću snabdio prevelikim uresom i prejakom toplinom. Sagovi bjehu od-više debeli, a zidovi načičkani slikama u teškim okvirima.

Gospodin Edwards nije bio nikada u svome životu toliko nesretan. U svome je poslu toliko naučio o ženama da nije vjerovao ni jednoj, ma ni za trenutak. Kako je duboko lju-bio Katarinu, a ljubav traži povjerenje, sav se razdirao od strastvenih uzbuđenja. Trebalo je da joj vjeruje, a u isto vrijeme nije joj vjerovao. Pokušao je kupiti njezinu vjer-nost darovima i novcem. Kad je bio daleko od nje, grozo-vito ga mučila misao da se drugi muškarci k njoj kradom šuljaju. Mrsko mu je bilo otići iz Bostona na obilazak i nadzor svojih grupa, jer bi onda Katarina ostala sama. Po-čeo je prilično zanemarivati svoje poslove. Prvi je put u životu tako ljubio, i ta ga je ljubav gotovo dotukla.

Jedno gospodin Sdwards nije znao i nije ni mogao zna-ti, jer ga je Katarina držala namjerice u neizvjesnosti, a to je, da mu je bila vjerna u tom smislu što nije ni primala posjete drugih muškarca, niti je ona njih sama posjećivala. Katarina je Edwardsa hladnokrvno smatrala običnim po-slovnim pothvatom, baš kao što je i on smatrao svoje sku-pine. I, kao što je on pri tom imao svoju tehniku, tako je i ona imala svoju. Kad ga je već imala u svojoj vlasti, a to je bilo uskoro, uvijek je glumila da je malko nezado-voljna. Vazda ga je držala u nespokoju, kao da može svaki čas odlepršati. Kad je znala da će je posjetiti, udesila bi da bude izvan kuće, pa bi najednom došla, sva u krijesu i zažari, kao da je upravo doživjela bogzna što. Naveliko se tužila kako joj je strašno teško umaći razbludnim po-gledima i dodirima muškaraca na ulici, koji joj se odviše približuju i nikako da se otrgnu. Više je puta sva prestra-vljena uletjela u kuću, pošto je tobože jedva umakla ne-kakvu muškarcu koji ju je slijedio. Kad bi se vratila u

kasno poslijepodne i zatekla ga kako čeka, stala bi nm razjašnjavati: »Eto, bila sam u kupovini. Morala sam, znaš, kupovati.« I sve je to govorila takvim tonom da bi zvu-čilo kao laž.

Uspjela ga je uvjeriti da u njihovim spolnim odnosima nije ona baš najzadovoljnija, te kad bi on bio vatreniji ljubavnik, da bi mogao pobuditi kod nje pravu poplavu ljubavnog sladostrašća. Njezina je metoda bila da ga bez prestanka drži u neizvjesnosti. Sa zadovoljstvom je opažala kako mu živci popuštaju, kako mu ruke dršću, kako gubi težinu, kako mu se u očima iskri zbunjen, staklast pogled. A kad je svojim finim sjetilima oćutjela da se pribli-žuje njegov mahniti, kažnjavački bijes, sjela bi mu u krilo, primirila ga i načas ga uvjerila u svoju nevinost. A ona je umjela dobro uvjeriti.

Katarini je trebalo novaca, i ona se dala na to da ih pribavi što brže i što lakše može. Kad je s uspjehom na-pravila od njega kašu, vosak i podatnu glinu — a Kata-rina je tačno znala kad je nadošlo to vrijeme — počela ga je naprosto oikradati. Prekopala bi mu džepove i uzela sve veće novčanice što bi ih pronašla. Nije se usudio da je zbog toga okrivljuje, od straha da ga ne bi napustila. Dragu lji i nakit što joj je poklonio jednostavno su nestajali, pa premda se ona ispričavala da je dragocjenosti pogubila, on je znao da ih je unovčila. Patvorila je račune iz trgo-vina mješovitom robom, povisivala cijene odjeći što ju je kupovala. A on nije smogao snage da je u tome zaustavi. Kuću doduše nije prodala, ali ju je opterećivala hipote-kom za svaki novčić što bi ga mogla dobiti.

Jedne večeri Edwardsov ključ nije uopće išao u bravu na ulaznim kućnim vratima. Ona mu otvori pošto je po-dulje udarao na njih. Da, ona je izmijenila bravu jer je izgubila ključ. Ipak ju je strah kad stanuje sama u kući. Može se ušuljati bogzna tko. Pribavit će mu ona drugi ključ! Ali do toga nikad ne dođe. Otada je vazda morao zvoniti, pa je katkada dugo potrajalo dok bi otvorila, a pokatkada uopće i ne bi. Kako je onda mogao znati je li kod kuće ili nije? Edwards je najmio detektive da je prate ustopice, i ona nije znala koliko je puta taj om sli -jedom slijeđena.

Edwards je u biti bio priprost, primitivan čovjek. No, i u priprosta čovjeka ima tamnih i krivudavih zamršeno-

R Istnftir, r,rt r-ai =

sti. Katarina je bila bistra i inteligentna žena, ali inteli-gentnoj ženi umakne neki od tajnovitih hodnika muškar-čeve duše.

Napravila je samo jednu pogrešku, a i toj je pokušala umaći. Kako se već pristoji, gospodin je Edwards to svoje gnjezdašce opremio šampanjcem. Katarina već od samoga početka nije htjela ni da ga okusi.

— Dođe mi na povraćanje od njega — objašnjavala je.— Kušala sam i ne mogu ja to piti.

— Glupost! — odvrati Edwards. — Samo jednu čašu.To ti barem neće naškoditi.

— Ne, hvala ti. Nikako. Ne mogu ja to piti.Edwards je smatrao da je to njezino nećkanje tek od-

lika fino odgojene dame, pa nije nikada bio uporan, do jedne večeri kad mu dođe u glavu kako on ne zna za-pravo ništa o toj ženi. Možda će joj vino razvezati jezik. Sto je više mislio o toj svojoj zamisli, to mu se više svi-đala.

— Baš nije ljubazno od tebe da ne popiješ jednu čašupjenušca sa mnom.

— Pa velim ti da nije za mene to piće.— Glupost.— Kažem ti da neću.— Smiješno. Zar hoćeš da se razljutim na tebe?— To neću.— Onda popij jednu čašu.— Ne pije mi se.— Daj popij.Pružio joj je čašu, a ona uzmakne.— Ti zbilja ne shvaćaš. Velim ti da mi nije dobro od

toga.— Popij.Katarina uzme čašu, iskapi je nadušak, još ostade na

nogama, sva dršćući, kao da nešto osluškuje. Krv joj pro-struji jagodicama. Natoči sebi drugu čašu, pa treću. Oči joj. se ukočile i oledenile. Edwardsa poduzeo strah pred njom. Nešto uzavrelo u njoj, što nijedno od njih nije bilo kadro zaustaviti.

— Nisam htjela piti. Zapamti to — reče mu mirno.— Možda će biti bolje da više ne piješ.Smijala se i natočila dalju čašu.— Sada je ionako svejedno — odvrati mu ona. — Vi

še ili manje, nema nikakve razlike.

— Pa lijepo je popiti čašu-dvije — na to će joj Edwardstjeskobno.

Tada mu je Katarina tiho besjedila:— Ti masni, balavi pužu! Sta ti uopće znaš o meni?

Zar ti misliš da ja ne umijem pročitati svaku pokvarenui gadnu misao što se ikad začela u toj tvojoj glavurini?Hoćeš li da ti kažem šta sada misliš? Pitaš se, gdje je ovakopristojna djevojka kao što sam ja naučila majstorije. Kazat ću ti. Naučila sam ih u kurvarnicama, jesi li me čuo,u kurvarnicama. Radila sam u mjestima kojima ti ni imenanikad čuo nisi, pune četiri godine. Mornari su mi iz PortSaida donijeli male trikove. Poznajem ja svaki živac u tojtvojoj ušljivoj tjelesini i umijem ga upotrijebiti kako jahoću.

— Katarino — bunio se — ti ne znaš šta govoriš.— Ja sam predvidjela šta će doći. Htio si da govorim.

Pa evo me, govorim.Polagano se prema njemu primicala, i on svlada svoj

poriv da se odmakne. Bilo ga je strah i najradije bi se bio uklonio, ali je ipak ostao mirno sjediti. Tik ispred njega istrusi ostatak šampanjca u čaši, rubom čaše fino zvekne o stol, pa mu je tako okrnjenu urine u lice.

Tada je ipak pobjegao i iza sebe čuo Katarinu kako gro-hoće.

3.

Za čovjeka kao što je gospodin Edwards ljubav je ubi-tačno uzbuđenje. Uništila mu je moć rasuđivanja, zgasila zublju razbora, oslabila ga i duševno i tjelesno. Govorio je sam sebi da je ona histerična i pokušavao se u to uvje-riti. Katarina mu je išla na ruku. I sama je bila prestra-vljena nad svojim ispadom i neko se vrijeme trudila svim silama ne bi li obnovila onu divnu sliku kakvu je otpo-četka o njoj stvorio.

Čovjek koji je tako bolno zaljubljen kadar je upravo nevjerojatno mučiti sam sebe. Gospodin je Edwards svim srcem žudio da vjeruje u Katarininu dobrotu, a opet je bio prisiljen da se odrekne toga vjerovanja, što zbog svoga po-sebnoga demonskog karaktera, a što opet zbog onoga ne-nadanog izljeva njezine skrovite nutrine. Gotovo je instink-

tivno doznavao istine o toj ženi, a u isto vrijeme nije im poklanjao vjeru. Tako je, na primjer, bio siguran da ona ne ulaže novac u banku. Jedan od njegovih namještenika, upotrijebivši zamršeni sustav ogledala, otkrio je mjesto u podrumu njezine kućice gdje je pohranjivala pare.

Jednog dana od njegova detektivskog ureda stiže neki odrezak iz novina. Bio je to stari novinski izvještaj o požaru, preuzet iz tjednika nekog gradića. Edwards je pažljivo proučio izvještaj. Kao da su mu se prsni koš i želučana šupljina napunili stopljenom kovinom, a iza zavjese očiju kao da mu sva glava gori žarkim crvenilom. Sada se prava strava pomiješala s njegovom ljubavi, a taložina te smjese jest okrutnost. Sav u omaglici otetura do poči-valjke u svome uredu te legne potrbuške, oslonivši čelo o hladnu crnu kožu. Neko vrijeme kao da je lebdio nad groznim ponorom, jedva dišući. Postepeno mu se mozak razbistrio. Usta su mu imala slan okus, a tupa bol srdžbe kidala mu ramena. No, ostao je posve miran, a njegova je volja tako oštro zasjekla čvrstu odluku u vremenu baš kao što snop reflektorskih zraka propara tamu sobe. Polagano se pridigao i promišljeno spremio kovčeg, kao što bi vazda radio krećući na put da pregleda rad svojih skupina. Ponio je čiste košulje i donje rublje, noćnu košulju i papuče, pa teški bič, kojega je bičalo od pletene kože savio oko ruba kovčega.

Teškim se koracima uspeo uz vrtić pred kućom od opeke i zazvonio u zvono.Katarina je smjesta došla da otvori. Imala je na sebi kaput i šešir.— Oh! Kakve li štete! Moram načas izaći — stala se

ispričavati.— Nikamo nećeš izaći — reče Edwards i odloži kovčeg.Omjerila ga je. Nešto se izmijenilo. Teškim i nespretnim koracima prošao je mimo nju i sišao u podrum.

— Kamo ideš — upitala je kreštavim glasom.Ne bi odgovora. Učas eto ga opet gore i nosi sa sobom hrastovu kutijicu. Otvori svoj kovčeg i stavi je unutra.— To je moje — prosvjedovala je blago.— Znam.— Sta kaniš?— Pa mislio sam da bismo zajedno pošli na mali izlet.

— Kamo? Ne mogu ja ići nikamo odavde.__ U gradić u Connecticutu. Imam tamo posla. Reče mi

jednom da bi se htjela zaposliti. Sada ćeš dobiti posao.— Ne želim sada ići. Ne možeš me na to prisiliti. Ja

ću zvati policiju.Tako se strahovito nasmijao da je ustukla pred njim. Krv je udarala u njegovim sljepoočicama.— A možda bi ti radije u svoj rodni grad? — podru

gljivo je upita gospodin Edwards. — Tamo je prije višegodina buknuo velik požar. Da se ti možda ne sjećaš togapožara?

Njene su oči temeljito istraživale i pregledavale ne bi li našla na njemu slabo mjesto, ali u njegovim je očima bila sama jednoličnost i tvrdoća.

— Sta dakle želiš od mene? — upitala je mirno.— Ništa drugo, tek da pođeš sa mnom na mali put.

Ionako si rekla da bi željela raditi.Postoji samo jedan plan. Mora poći s njim i vrebati zgodnu priliku. Ta ne može on vazda biti na oprezu. Opasno bi bilo kad bi mu se

sada suprotstavila. Najbolje odgoditi i pričekati. To je uvijek palilo. Uvijek do sada. Ali njegove su riječi utjerale Katarini zaista gadan strah u kosti.

U tom malom gradu sašli su s vlaka u sumrak, sišli niz njegovu jedinu tamnu ulicu i onda izašli na otvoreno polje. Katarina se sva pretvorila u oko i uho. Nije imala pojma šta on namjerava. Za svaku je sigurnost u svojoj torbici nosila nož s tankim sječivom.

Gospodin je Edwards mislio da tačno zna šta će s njome. Namislio je da je najprije čestito izbičuje i da je sprti u jednu od onih soba u mjesnoj krčmi, da je ponovo izbičuje i preseli u drugi gradić, i sve tako dalje, dok ne bude više ništa od nje, a onda će je nogom na ulicu. Mjesni pandur već će se pobrinuti da ptičica ne pobjegne. Znao je on da ona ima kod sebe nož, ali ga to nije ništa uznemirivalo.

Kad su se zaustavili na osamljenom mjestu između kamenog zida i reda cedara, najprije istrgne Katarini torbicu iz ruke i baci je preko zida. Tako je riješio problem noža. No, sa sobom nije bio nacistu, jer nikada u svome životu nije bio zaljubljen ni u jednu ženu. Mislio je kako je kani

samo kazniti. Nakon prva dva udarca bič mu nije bio više dovoljan. Odbacio ga je na tle i stao je mlaviti šakama. Pri disanju se čulo njegovo piskavo dahtanje.

Katarina je učinila sve što je u njenoj moći da ne za-pane u paniku. Nastojala se šćućuriti i tako izbjeći nje-govim šakama koje su mlatile poput malja, ili barem osla-biti učinak njegovih udaraca. Međutim, ipak ju je napokon obuzeo strah i pokušala je pobjeći. Skočio je na nju i obo-rio je na zemlju. Tada nisu više bile dovoljne ni pesnice. Njegova je bijesna ruka pronašla na zemlji neki kamen, i njegovo hladno savladavanje raspršio se u crvenom bu-čnom valu kivnosti.

Pogleda kasnije Katarinino zgnječeno lice. Osluškivao je kucanje njezina srca, ali nije mogao ništa čuti zbog mukla i teška kucanja svoga srca. Dvije potpuno odvojene, zasebne misli motale su mu se mozgom. Jedna je od njih zborila: »Moram je pokopati. Moram joj jamu iskopati i staviti je u nju.« A druga je misao plakala poput djeteta: »Ne mogu to podnijeti. Ne mogu podnijeti da je dotaknem.« A onda ga presvojila mučnina, koja je uobičajena pratilica bijesa. Zatim pobieže kao od kuge, ostavivši i kovčeg, i bič, i hrastovu kutiju s novcem. Otišao je spotičući se u tami, pitajući se samo jedno: gdje da načas sakrije svoju mučnost.

Nitko ga o tome nije nikada ništa pitao. Nakon izvje-snog vremena boljetice, u kojoj ga je njegova žena nježno njegovala, latio se opet svoga starog posla i nije više ni-kada dopustio da mu se primakne bezumlje ljubavi. »Čo-vjek kojega gorko iskustvo ne nauči pameti, prava je bu-dala«, znao je govoriti. Uvijek je otada njetio prema sebi neki bojažljivi zazor. Dotad mu nije bilo jasno da u sebi krije strašan nagon za umorstvom.

Bio je čisti slučaj, pa nije Katarinu usmrtio. Svaki je udar bio namijenjen da je potpuno dotuče. Dugo je vrijeme bila potpuno bez svijesti, a dugo opet u polusvijesti. Usta-novila je da joj je slomljena ruka i da mora tražiti pomoć ako želi ostati na životu. Nagon za životom silio ju je da tražeći pomoć tetura mračnom seoskom cestom. Okrenula je na prva dvorišna vrata i gotovo se uspela stubama u kuću prije nego što se onesviještena složila na tle. Pije-tli su pjevali u kokošinjcu, a prvi sijerci zore abrubljivali su nebo na istoku.

D E S E T O P O G L A V L J E 1.

AD dva muškarca stanuju zajedno, obično su njihovi odnosi jadni i otrcani, jer u samom zametku njihovih

veza nastaje neka ozlojeđenost jednoga prema drugome. Sama dva muškarca neprestano su u napasti da se pobiju, i oni to vrlo dobro znaju. Adam Trask tek odnedavna bo-ravi kod kuće, a već su nastajali razlozi napetih odnosa. Dvojica se braće odviše viđevala međusobno, a premalo s drugim ljudima.

K

Za nekoliko mjeseci svojski su prionuli da srede Ki-rovu ostavštinu i da je pametno ulože. Obojica se otputili u Washington da pogledaju očev grob, lijep nadgrobnik, kojemu je na vrhu stavljena željezna zvijezda s grbom, a povrh toga izdubina u koju se utiče koplje zastavice na Decoration Day, kad se tridesetog svibnja svake godine u Sjedinjenim Državama kite grobovi palih boraca u Gra-đanskom rata. Braća su dugo stajala uz grob, a onda otišli, i ne spominjući više Kira.

Ako je Kir i počinio kakvu nepodopštinu, dobro je to udesio. Nitko uopće nije ni pitao za ostavljeni novac. Samo je to Charlesa kopkalo po glavi.

Kad je bio natrag na farmi, Adam ga upita:— A zašto ne kupiš novo odijelo? Ta bogataš si. Baš

kao da te strah potrošiti i jedan jedini novčić.— Pa i jest — dočeka Charles.— A zašto?— Valjat će mi ga možebit vraćati.— Još uvijek gudiš istu pjesmu. Da nije što u redu,

zar misliš da ne bismo dosad o tome dočuli?— Ne znam — prihvati Charles. — Radije bih da o

tome ne govorimo.Ali još iste večeri opet je stao o tome govoriti.— Zbog nečega sam nemiran — započe.— Sigurno zbog novca.— Jest, zbog novca. Kad se zarađuje tolik novac, onda

mora ostati sijaset tragova.— Kakvih tragova?— Pa, dopisivanje, knjige tekućih računa, fakture, za-

bilješke, kalkulacije ... Eto, mi smo obojica pregledali očeve isprave, i ništa od toga ne nađosmo.

— Pa možda je on sve to spalio.— Možda — ponovi Charles.Braća su provodila život po ustaljenom rasporedu što

ga je utvrdio Charles, i nikad nisu ni za dlaku ;od njega odstupala. Charles bi se probudio kad bi zakucalo na satu četiri i po, i to s takvom sigurnošću kao da bi ga njihalica ure sunula u rebra. Probudio bi se zapravo koji djelić se-kunde prije toga vremena. Otvorio bi oči i trepnuo jednom prije nego što bi udario veliki gong. Načas bi još mirno ležao zureći u tamu i češući se po trbuhu. Onda bi ispru-žio ruku prema stolu kraj kreveta, i ruka bi mu nepogre-šivo pala na kutiju sumpornih šibica koje su na njemu le-žale. Prstima bi jednu izvadio i kresnuo je o stranu kutije. Sumpor bi zaplamsao svojom modrikastom glavicom prije nego što bi se drvce zavatrilo. Charles bi upalio svijeću kraj postelje. Odgrnuo bi pokrivač i ustao. Nosio je duge sive gaće, koje su mlohavo visile preko koljena i mlata-rale oko gležanja. Zijevajući bi prišao k vratima, otvorio ih i viknuo:

— Četiri j'e i po, Adame. Vrijeme ustajanju. Diži se!Adam bi zagrdio prigušenim glasom:— Zar nećeš nikada zaboraviti?— Vrijeme je ustajanju.Charles bi kliznuo u nogavice hlača i žustro ih navukao

preko bedara.— Ti ne moraš ustati — dodao mu je. — Ti si gavan.

Možeš povazdan ljengariti u krevetu.— Baš kao i ti. A ipak svaki dan ustajemo prije sva-

nuća.— Ne moraš ti ustati — ponovio mu je Charles. — Ali,

ako misliš obrađivati imanje, onda nema druge, moraš gaobrađivati kako valja.

— I tako ćemo kupiti još više zemlje da možemo jošviše raditi — nujno će Adam.

— A daj prestani — okosi se Charles. — Hajde opet leziako baš želiš.

— Kladim se s tobom, da ti ne bi mogao zaspati svekad bi i ostao u krevetu. Znaš li šta ću se još kladiti? Kla-dit ću se da ti ustaješ jer tako želiš, a onda se time dičiš iuznosiš, baš kao šesto stoga što ima šest prsta.

Charles ode u kuhinju i upali petrolejku mrmljajući: »Ne može se obrađivati farma ležeći u krevetu.« A onda strese

pepeo kroz rešetkasto vatrište peći, iskida nešto papira i stavi ga na ugljenu žeravicu, pa poče puhati u oganj, dok ne zaplamsa.

Adam ga je promatrao kroz vrata pa će mu šeretski:— Gak ti je žao i šibicu upaliti.— Pazi ti svoga posla. Prestani me već jednom zadir

kivati.— Lijepo — prihvati Adam. — Pazit ću ja svoj posao.

A možda ja ovdje i nemam šta raditi.— Do tebe je da se odlučiš. Kad god hoćeš da odeš,

prosto ti bilo.Ta je prepirka bila glupava, ali Adam je nije mogao

ustaviti. Protiv volje mu je jezik i dalje mlatarao kao vo-denično kolo, i usta su izgovarala srdite i razdražljive ri -ječi.

— Pravo imaš: ja mogu otići kad me god volja, jerimanje je isto tako moje kao i tvoje.

— Zašto se onda ne latiš posla na njemu?— O, bože, bože, zašto se mi uzrujavamo zbog kojeka

kvih trica? Prestanimo se kavžiti.— Meni nije do kavge — odgovori Charles.Napuni kutljačom mlaku kukuruznu kašu u dvije zdje-

le i baci ih na stol.Braća posjela za sto. Charles namazao maslacem krišku

kruha, zatim istim nožem izdubao marmelade, koju je pre-mazao po maslacu. Uzeo maslaca za drugu krišku kruha, ali mu je pri tom ostalo marmelade na bubli maslaca.

— Ma do đavola, zar ne znaš otrti nož? Pogledaj samokako izgleda ova gruda maslaca!

Charles položi nož i kruh na sto, stavi dlanove ruku s obje strane stola pa će bratu:

— Najbolje je da se ti gubiš odavle.Adam ustade i otkosi mu:— Volio bih stanovati u svinjcu.Uto zbode pa ode.

2.

Charles ga je vidio ponovo tek nakon osam mjeseci. Upravo je stigao s posla i zatekao Adama kako vodom iz kuhinjskog vedra kvasi kosu i lice.

— Zdravo — pozdravi Charles. — Kako si?

— Dobro — odgovori Adam.— A kamo si se bio otputio?— U Boston.— I nikamo drugamo?— Ne. Tek sam malo pogledao taj grad.Braća su započela svoj stari zajednički život, samo je

sada svaki od njih bio na oprezu da se ne razgnjevi. Na neki je način jedan drugoga zaštićivao, a zapravo je time štitio sebe. Charles, uvijek ranoranilac, pripremio bi do-ručak prije nego što bi probudio Adama. Adam je opet dr -žao kuću u redu i počeo voditi gospodarske knjige. Tako su oprezno provodili zajednički život cijele dvije godine, prije nego što je njihova razdraženost postala tolika da su izgubili vlast nad sobom.

Jedne zimske večeri Adam uzgleda od svojih knjiga i pripomene:

— Znaš, Charles, lijepo ti je u Kaliforniji. Tamo je divna zima. Možeš uzgajati šta ti god srce zaželi.

—■ Uzgajati možeš, nema zbora. Ali kad uzgojiš i pobe-reš plodove, šta ćeš tamo s njima?

— Kako bi bilo baviti se uzgojem pšenice? Tamo, u Kaliforniji, mnogo siju pšenicu.

— A onda dođe snijet pa sve zagari — odreza muCharles.

— A odakle si ti tako siguran? Znaš, Charles, vele dau Kaliforniji sve tako brzo buja da nakon sijanja ili sadnjemoraš odmah otići s toga mjesta inače te rastinje zaguši.

— A zašto, do đavola, ne ideš onda tamo? Ja ću ti isplatiti tvoj dio kad god rekneš.

Adam se tada primirio, ali je ujutro pri češljanju, po-gledajući se u ogledalcu, opet zavezao u svoju najmiliju temu.

— Nemaju uopće zime u Kaliforniji — zaintačio je. —Tamo je vječno proljeće.

— Meni je zima draga — prihvati Charles.Adam se primakne peći i zamoli brata:— Nemoj se ljutiti na me.— Dobro, ali prestani me zabadati. Koliko ćeš jaja?— Četiri.Charles stavi na tavu sedam jaja, a onda brižno naloži

vatru treščicama, dok oganj ne suknu. Tada stavi tavicu izravno na plamen. Dok je tako pekao slaninu, prošla ga .zlovolja, pa prihvati:

— Adame, ja ne znam jesi li ti o tome svjestan, ali meni se čini da ti je svaka druga riječ na jeziku: Kalifornija.Želiš li ti doista tamo otići?

Adam se osmjehne pa odgovori:— I ja bih to želio saznati. Ne znam tačno. To ti je baš

kao i s ustajanjem ujutro. Ne da mi se ustati, a ne mili mise opet ni ležati u postelji.

— Ti se sigurno zbog toga nepotrebno uzrujavaš — do-metne Charles.

— U vojsci je — proslijedi Adam — svako jutro trije-štala ona prokleta trublja. I zakleo sam se onda, ako ikadizađem iz vojske, da ću svaki dan spavati do podne. Aovdje evo ustajem čak pol sata prije vojničke budnice. Hoćeš li mi kazati, Charles, radi čega mi to zapravo radimo?

— Pa ne možeš u isto vrijeme i leškariti i baviti segospodarstvom — dočeka Charles, miješajući po tavi viljuškom cvrčavu slaninu.

— Promisli samo — ozbiljno će Adam. — Nijedan odnas nema ni kučeta ni mačeta, ni čeda ni podmlatka, anegmoli ženu. A ako ovako nastavimo, nećemo ih nikad niimati. Jednostavno nemarno vremena da potražimo žene.A još smišljamo kako bismo k svome imanju dodali i onoClarkovo, ako nam cijena bude odgovarala. A šta će namto, kumim te bogom?

— Ono je, braco, prekrasan komadić. Kad bismo sastavili oba posjeda, bila bi onda naša farma jedna od najboljih u ovoj okolici. Nego, reci ti meni, misliš li se ti ženiti?

— Ne mislim. Zato ti upravo o tome i govorim. Do nekoliko godina imat ćemo najljepšu farmu u ovome kraju.A nas dvojica, kao dva stara oguljena panja, oronuli od godina i istrošeni od dirindženja, nećemo vrijediti ni pušivaboba. I onda će jedan od nas otegnuti papke, a cijela lijepa farma pripast će tek jednome samotnom nemoćniku, aonda će i tome kucnuti motika vrh glave, i. . .

— O čemu to, do vraga, govoriš? — upita Charles. —Čovjek nikad nema mira. Od tvojih riječi čovjek se naježi.Hajde izbljuj, reci, šta misliš.

— Pa ja nemam nikakve zabave ni užitka — prihvatiAdam. — Ili, nemam barem dovoljno. Preteško radim zaono što dobivam, a ne bi trebalo da uopće radim.

— Dakle, mogao bi prestati mljeti gluposti — vikao jena njega Charles. — Zašto, do đavola, ne odeš? Zar sam ja

,:^.f:'.,. II . l.LiLia

postavio straže da te ustavljaju. Što se mene tiče, ti hajde na Južno more pa se po cijele dane isteži na mreži lezaljci, ako ti se baš prohtjelo.

— Nemoj se srditi — mirio ga Adam. — Velim ti daje s mojim odlaskom baš kao i s ustajanjem. Nije mi drago ustati, a ne da mi se ležati. Neće mi se ovdje ostati, ane da mi se ni otići.

— Ti mene zaista tjeraš iz kože — prekoravao ga Charles.

— Promisli samo što sam ti rekao, Charles. A ti bi radovdje ostati?

— Bih.— I proživjeti ovdje cijeli svoj vijek?— Da.— O bože sveti, kamo sreće da ja tako mogu za sebe

kazati. A šta ti misliš šta je to zapravo meni?— Ja sve mislim da je tebe uhvatila groznica zanovije

tanja i čangrizavosti. Nego ti večeras svrati u krčmu, pase u prvom katu istutnji i izliječi.

— Možda je baš od toga — složi se Adam. — Ali,vjeruj mi, s kurvom nisam nikad mnogo uživao.

— Mani, sve su jednake. Zatvori oči, pa ti je svejedno:sve su krave u mraku crne.

— Neki su pajdaši iz mojfe pukovnije išli s Indijankama.I ja sam neko vrijeme prijateljevao s jednom.

Charlesa je to zanimalo pa mu se okrene goreći od ra-doznalosti.

— E, otac bi se okrenuo u grobu kad bi znao da si seti okolo povlačio s Indijankama. Pa kako ti je s njombilo?

— Pa nije bilo loše. Prala mi je rublje, krpala me ipomalo mi kuhala.

— A kako ti je bilo ono drugo? Znaš šta mislim.— Dobro. Da, dobro je bilo i to. Nekako slatko, sočno

i slatko. Milo i sočno.— Imaš sreću, pa te nije zaklala nožem dok si spavao.— Ne bi to ona nipošto učinila. Bila je slatka i nježna.— Nekako ti se čudno krijese oči kao mačku. Bit će da

si se u nju zacopao.— Pa, po svoj prilici.— A šta je s njom bilo?— Boginje.— A nisi drugu našao?

Adamove oči zamuti bol.— Poslagali smo ih kao cjepanice, više od dvjesta njih,

tako da su iz gomile stršile ruke i noge. Povrh toga nametnuli smo granja i sve to polili petrolejem.

— Čuo sam da ne mogu izdržati boginje.— Jednostavno ih pomore — prihvati Adam. — Pazi,

izgorjet će ti slanina.Charles se brzo obrne peći.— Taman je kako valja. Volim ja kad slanina hrska.Nato lopaticom izvadi slaninu na tanjir, a jaja razbije

u vrućoj masti. Sve su bujala i cvrčala, a u titravim kre-tovima rubovi im se pretvarali u čipku boje kestena.

— Bila je ovdje jedna učiteljica — razveze Charles svoju priču. — Ljepšeg stvora nikad u životu nisam vidio. Imala je kratka, majušna stopala. Odjeću je kupovala u NewYorku. Žute kose, a stopala majušna, da ih takvih sigurnonisi vidio. I pjevala je u crkvenom zboru. Svi su zbog njenagrnuli u crkvu. Navrvjelo svijeta u crkvu kao na čudo.Poodavno je to bilo.

— Otprilike onda kad si mi pisao da se misliš ženiti.— Po svoj prilici — odgovori Charles cereći se. — Ja

mislim da nije u cijelom okružju bilo mladoga bećara kojega nije uhvatila ženidbena groznica.

— Pa šta je bilo s njome?— Ha, znaš kako ti je. Ovdašnja se ženskadija zbog nje

uznemirila i uzvrpoljila. Udružile se babe. I u tren okaiz juriše ljepotanku. Cuo sam da je nosila svilene gaćice.Bila je odviše huj-huj mimo ostali svijet. Školsko vijećeizjurilo je usred semestra. Stopala joj nisu bila dulja odovoliko. Pokazivala je i gležnje, tobože slučajno. Vazda jeizlagala gležnje.

— A jesi li se ti upoznao s njome? — upita Adam.— Nisam. Ja sam samo išao u crkvu. A teško je u ono-

likoj gužvi bilo i u crkvu. Onako lijepoj djevojci nije uopćemjesto u kakvu gradiću. Samo uznemiri ljude. Stvara zbrku.

— A sjećaš li se ti one Samuelove? Bila je zaista ljepota. Šta je s njome? — upita Adam.

— Ista pripovijest. Samo je stvarala zbrku. Otišla je.Čujem da sada živi u Filadelfiji. Krojačica. Kažu da zajednu haljinu samo za ruke dobije deset dolara.

— Možda bi bilo bolje da odemo odavle — intačio jeAdam.

— Još uvijek misliš na Kaliforniju?— Čini mi se tako.Charlesu dozlogrdilo pa stade na brata vikati:— Ja bih htio da ti odeš odavle. Miči se s ovoga posjeda?

Ja ću ti to kupiti, ili ću ti prodati, ili šta hoćeš, samo semiči odavle, kurvin sine ...

Tu zastade.— Ovo posljednje nisam mislio ozbiljno. Ali, do vraga,.

ti čovjeka zbilja razjadiš.— Ići ću ja, ići — napokon će Adam.

3.

Nakon tri mjeseca Charles primi koloriranu razglednicu Zaljeva Rio, a na poleđini je Adam naškrabao: »Ovdje je ljeto, dok je tamo zima. Zašto ne dođeš ovamo.«

Nakon šest mjeseci eto druge dopisnice, iz Buenos Ai-resa. Na njoj je pisalo: »Dragi Charles. Bože, kako je ovo silan grad! Govori se i francuski i španjolski. Šaljem ti jednu knjigu.«

Ali od knjige ni traga. Charles ju je iščekivao cijelu iduću zimu, pa sve tamo dobrano u proljeće. I umjesto-knjige, eto Adama. Opaljen suncem, a odijelo mu nekakva čudnovata kroja.

— Pa kako si? — upita Charles.— Fino. A jesi li primio knjigu?— Nisam.■— Da mi je znati šta je s njom. Bila je sa slikama.— Misliš li ostati ovdje?— Po svoj prilici. Pričat ću ti o onoj zemlji na jugu.— Nemoj, ne želim slušati o tome.— Gospode, što si ti nepristojan!— Pusti ti, vidim ja kako će se to opet svršiti — od

vrati mu Charles. — Ostat ćeš ovdje godinu-dvije, a onda.će te spopasti želja za promjenom boravišta, postat ćeš nemiran, i mene ćeš uznemiriti. Razbjesnit ćemo se jedan nadrugoga, onda ćemo se pomiriti i postati učtivi, a to je jošgore. Onda ćemo oba eksplodirati, pa ćeš ti opet otići, ponovo se vratiti, i opet sve iznova.

— Zar ti ne želiš da ja ovdje ostanem? — upita Adam.— Ma želim, do đavola — preuze Charles. — Nedosta-

ješ mi kad te nema. Ali ja već vidim da će se ponovitiopet ista priča.

I upravo je tako bilo. Neko su vrijeme prebirali uspo-mene iz starih vremena, neko opet vrijeme pričali o dogo-dovštinama iz vremena kad nisu bili zajedno, i napokon zapali u dugo neugodno mucanje. Prolazili šutljivi sati ra-da, uz opreznu udvornost, koje bi katkada proparale var-nice bijesa. Nije bilo nikakvih granica vremenu, pa se či-nilo kao da se uduljio u nedogled.

Jedne večeri pripomene Adam:— Znaš, meni će naskoro biti trideset i sedam. To ti je

pol života.— Evo ga opet. Opet ćeš reći da tratiš uludo život.

Čuj, Adame, možemo li ovaj put proći bez grdnje i psovke?— Kako to misliš?— Eto, ako se budemo držali staroga reda, prepirat će

mo se ovako tri-četiri sedmice, dok tebi ne dodije i dokne odeš. Ako te opet obuzeo nemir i nespokoj, pa ne možeš ovdje biti, zar ne bi mogao jednostavno otići i uštedjeti sve te trzavice?

Adam prasne u smijeh, i odmah nestade napetosti, kao da je čarolijom iz sobe uklonjena.

— Kako ja imam zgodna i pametna brata — prihvatiAdam. — Dakle, sigurno da znaš: kad me počnu gadnosvrbjeti tabani, otići ću ja bez svađe i prepirke. Da, i menije tako draže. Nego, ti se sve više obogaćuješ, Charles.

— Živim sasvim dobro. Ne bih baš rekao da sam bogataš.

— A ne bi mi rekao kako si kupio četiri zgrade i krčmuu selu?

— Ne, nisam ti to rekao.— A ipak si ih kupio. Charles, tvoja je zasluga da ova

kve farme nema nadaleko i naširoko. Zašto ne sagradimonovu kuću. . . sa kupaonicom, tekućom vodom i zahodom?Pa nismo mi više fukara i gladnici. Ta vele da si ti najbogatiji u ovome kraju.

— Ne treba nama nova kuća — pokara ga zlovoljnoCharles. — Mani ti mene s tvojim fantastičnim idejama.

— Pa bilo bi lijepo ići na zahod a da ne moraš izlazitiiz kuće.

— Mani ti mene s tvojim fantastičnim idejama, opet tivelim.

Adam je uživao u tome razgovoru pa je proslijedio:

— Možda ću ja sebi sagraditi lijepu kućicu, tamo prijeko kraj šumarka. Šta ti veliš na to? Onda barem nećemoići jedan drugome na živce.

— Meni nije po volji da gradimo drugu kuću na ovome imanju.

— Pa pol je imanja moga, čovječe.— Ja ću ti isplatiti tvoj dio.— Ja ti ga ne moram prodati ako neću.Charlesu oči zaplamte pa će reći:— Ja ću spaliti tu tvoju prokletu kuću.— Ja ti verujem da bi to napravio — preuze Adam,

najednom se otrijeznivši. — Vjerujem da bi ti to bio kadar. A šta me tako gledaš?

— Ja sam o tome mnogo mislio — polagano će muCharles. — I htio sam da ti to prvi izneseš. Ali čini mi seda ti to nećeš nikad napraviti.

— Na što ciljaš?— Sjećaš li se kako si me ono zamolio telegramom da

ti pošaljem stotinu dolara?— Kako se ne bih sjećao! Ta spasio si mi život. A zašto

to spominješ?— Nikad mi ih nisi vratio.— Bit će da jesam.— Nisi.Adam obori pogled na stari stol za kojim je sjedio ne-

koć Kir kuckajući štapom po svojoj drvenoj nozi. I stara je petrolejka visila iznad sredine stola bacajući svoje ne-stalno žuto svjetlo s okruglog stijenja.

— Vratit ću ti to ujutro — reče Adam polagano.— Ostavio sam ti mnogo vremena da se sam sjetiš i

da mi ponudiš.— Jesi svakako, Charles. Ja sam se trebao sam na to

sjetiti.Zastao je, načas razmišljajući, a onda će konačno upi-

tati:— A ne znaš ti zašto sam ja onda trebao taj novac?— Nisam te nikad pitao.— Nisam ti ni ja rekao. Valjda me bilo sram. Ja sam

onda bio kažnjenik, Charles. Prekinuo sam kažnjeništvo i— pobjegao.

— O čemu to ti govoriš? — upita Charles rastvorenihusta.

— Sve ću ti sada ispričati. Bio sam skitnica. Uhvatili sume i zbog skitništva osudili na prisilni rad s radnom kolonom na cestama danju, a u željeznim negvama noću. Poslije odsluženih šest mjeseci opet su me ulovili. Tako jedržava gradila svoje ceste. Odslužio sam i drugih šest mjeseci, samo sam pobjegao tri dana prije kraja, prešao granicu Georgije, orobio dućan odijelima i tebi poslao telegram.

— Ja ti ne vjerujem — prihvati Charles. — Ali... ipakti vjerujem. Ti ne lažeš. Vjerujem ti, zaista. A zašto mi tonisi prije rekao?

— Možda sam se sramio. Ali sada se više ne sramimšto ti nisam vratio pozajmljeni novac.

— Samo zaboravi to. Ne znam sada zapravo zašto samto uopće i spomenuo.

— A, nikako, zaboga. Sutra ću ti ja vratiti novac.— Bože sveti, pa moj brat uznik!— To nije razlog da sav sjaš od sreće.— Ne znam zašto — nastavi Charles — ali ta me spo

znaja ispunja ponosom. Moj brat uznik! A reci mi, Adame,zašto si čekao tri dana pred puštanje pa da tek onda po-bjegneš?

Adam se na to nasmiješi pa odgovori:—• Imao sam dva-tri razloga. Prvo, bojao sam se ako

odslužim do kraja da će me opet uloviti. A drugo, sraču-nao sam, uščekam li do pred kraj, neću pobuditi sumnju da ću pobjeći.

— To je oboje razborito — potvrdi Charles. — Ali tireče da si imao još jedan razlog.

— Taj je po svoj prilici bio najvažniji — prihvati Adam— a najteže ga je i izložiti. Uvrtio sam sebi u glavu dadugujem državi šest mjeseci. Tako je glasila osuda. Nisamsmatrao pravednim da varam. Pa sam tako prevario samoza cigla tri dana.

Charles prasne u smijeh.— E, baš si kurvin huncut — šeretski će mu. — Ali reče

nešto da si i dućan orobio.— A, za to sam ja vratio novac u vrijednosti ukradenog

odijela i uz to deset odsto kamata —odgovori Adam.Charles se nagne prema bratu i zamoli ga:

— Pričaj mi, Adame, kako si u radnom bataljonu gradio cestu.

— Hoću, pričat ću ti vrlo rado, Charles.

JEDANAESTO POGLAVLJE 1.■

TKAKO je Charles doznao da je Adam bio u zatvoru, gajio je prema njemu više poštovanja. Osjećao je pre-

ma njemu onu toplinu što je čovjek osjeća prema nesavr-šenu bližnjemu svome, koji zbog te nesavršenosti ne može biti meta nečijoj mržnji. Adam se okoristio tom svojom prednošću, pa je sve više brata dirkao.

O

— Jesi li ikada mislio, Charles, da mi imamo dovoljnonovca da radimo šta nas je god volja?

— Dobro, a šta bi nas to »bilo volja«?— Možemo otputovati u Evropu, šetati Parizom.— A šta je ono?— Koje »ono«?— Čini mi se da sam čuo nekoga na verandi.— Bit će mačka.— Po svoj prilici. Moramo ih poubijati nekoliko što pri

je.— Charles, mogli bismo otići u Egipat i šetati oko gla

sovite piramide u Gizehu.— A mogli bismo i ostati gdje jesmo, i uložiti svoj no

vac u nešto drugo. A mogli bismo se, do đavola, dati većjednom ;. na posao i ne krasti bogu dane. Proklete mačke,šta su se uscviljele!

Charles sukne k vratima, naglo ih rastvori i vikne:— Pis otale!A onda zamukne. Adam ga je vidio kako zuri u nešto

na stepenicama, pa i on promakne tamo.Prljavo klupko prnja i blata kušalo se uspuzati navrh

stepenica. Mršava ruka mučno dohvatala pandžama stepe-nicu po stepenicu. Druga se bespomoćno vukla. Lice obli-jepljeno zgrušanom krvi, usne zdrobljene, a oči se iskre iz nateklih, pocrnjelih vjeđa. Na čelu otvorena rana iz koje probija krv u skuštranu kosu.

Adam pođe niza stepenice i klekne kraj te prilike.

— Pomozi mi — govorio je. — Daj da je unesemo unutra. Pazi na ovu ruku. Kao da je slomljena.

Onesvijestila se dok su je nosili.— Položi je u moju postelju — reče Adam. — Ja mi

slim da je najbolje da ti odeš po doktora.— Zar misliš da ne bi bilo bolje upregnuti konje i od

mah je tamo odvesti?— Vucarati je tamo-amo? Nipošto. Jesi li pomahnitao?— Možda nisam mahnit kao ti. Promisli časak.— Za boga miloga, pa o čemu da još mislim?— Dva momka, i ženska u njihovoj kući!Adam se sablaznio.— Ma ne misliš ti to valjda ozbiljno?— Dobro ja mislim. Najbolje da je mi prevezemo. Za

dva sata bubnjat će o tome cijelo okružje. Šta ti znaš tkoje ona? Kako je dospjela ovamo? Šta joj se sve dogodilo?S gadnom se opasnošću poigravaš, Adame.

— Ako ti ne ideš, idem ja i tebe ostavljam ovdje —hladno mu odbrusi.

— Ja mislim da griješiš. Ja ću otići, ali ti velim da ćemo to skupo platiti.

— Ako tko bude plaćao, bit ću to ja. Samo ti hajde.Pošto je Charles izašao, Adam ode u kuhinju i natoči

vruće vode iz čajnika u lavor. U svojoj spavaonici nakvasi rubac u vodi i stade njime oprezno rastapati zgrušanu krv i blato s djevojčina lica. Došla je k svijesti, i njene modre oči zakrijesiše se na nj. Adam se prenese načas u prošlost: u istoj sobi, na istome krevetu, njegova je maćeha stajala nad njime s nakvašenim ubrusom u ruci, i tada je osjetio kako ga po cijelom tijelu podilaze bolni ježuri dok mu je topla voda prodirala u rane. I neprestano mu je nešto ša-putala. Čuo je ton, ali se ne sjeća riječi.

— Sve će biti u redu — rekao je djevojci. — Dobavitćemo ti liječnika. Bit će odmah ovdje.

Njene su se usnice malko micale.— Nemoj ni kušati govoriti — svjetovao ju je. — Nemoj

kušati da bilo šta govoriš.Dok ju je nježno brisao krpom, strujila njime ogromna

toplina, pa joj stade milo vito tepati:— Možeš ostati ovdje. Možeš ostati kod nas koliko ti

drago. Ja ću se brinuti za tebe.Izažeo je krpu pa njome polagano otirao skuštranu ko-

su, vadeći je oprezno iz rana na koži glave.

Čuo je sebe kako govori za vrijeme rada, baš kao da sluša nekog neznanca.

— Tako, boli li ovo? Jadne oči. . . Stavit ću ja iznadočiju omotnog papira. Sve će biti dobro, vidjet ćeš. Ova jena čelu gadna. Sve mi se čini da će ostati brazgotina. Anećeš mi reći kako se zoveš? Ali ne, nemoj se naprezati.Ima još mnogo, mnogo vremena. Čuješ li? Ono je doktorova kočija. Zar nije bilo brzo? (Ode do kuhinjskih vrata).

— Izvolite, gospodine doktore, ona je ovdje.

2.

Bila je gadno izranjena. Da su se onda upotrebljavale u medicini rendgenske zrake, liječnik bi možebit pronašao još više ozljeda nego onako. A ionako ih je dovoljno na-šao. Lijeva ruka i tri rebra slomljena, a vilična kost pu-kla. I na lubanji je bila fraktura. Nije imala nijednoga zu-ba na lijevoj strani. Koža na glavi rasparana i razderana, a čelo razjapljeno tako da se vidjela lubanja. Toliko je liječnik mogao opaziti i ustanoviti. Namjesti joj ruku, za-vojima omota rebra i zašije kožu na glavi. Od pipe te je nad plamenom špirita savio staklenu cjevčicu i zatakao je u rupicu gdje je falio zub, tako da je mogla piti i uzdmati tekuću hranu a da ne pokreće raspuklu čeljust. Ubrizgao joj poveliku dozu morfija, ostavio joj bočicu s pilulama opija, oprao ruke i obukao kaput. Bolesnica je zaspala pri-je nego što je on otišao iz sobe.

U kuhinji je sjeo za stol i ispijao vruću kavu što je Stavi preda nj Charles.

— No, kažite mi onda šta se to dogodilo — upita.— Odakle mi to da znamo? — odreza Charles drzovi

to. — Našli smo je na verandi. Ako vas baš zanima, pogledajte krvave tragove na cesti kud se vukla.

— A znate li tko je?— Otkud bismo, zaboga, znali?— Ti posjećuješ gornji kat u krčmi Da nije koja pti

čica odanle?— Nisam tamo bio u posljednje vrijeme. A ionako je

ne bih poznao u ovakvu stanju.Doktor okrene glavu prema Adamu i upita ga:— A ti je nisi nikad prije vidio?Adam polako zaniječe glavom.

— Kaži otvoreno, što se vrtiš kao mačak oko vrele kaše— grubo mu otrese Charles.

— Kad vas baš zanima, reći ću vam svoje mišljenje.Ova djevojka nije pala pod drljaču, makar tako izgledalo.Netko joj je to napravio, netko tko je nije uopće volio. Akobaš želite doznati istinu, netko ju je pokušao ubiti.

— A zašto je ne upitaš? — reče Charles.— Ona dugo vremena neće moći govoriti. Osim toga,

lubanja joj je slupana, i bog sam zna kakve će od togabiti posljedice. Ja želim samo znati hoću li obavijestiti šerifa o tome.

— Ne! — vikne Adam tako praskavo da se obojica nazočnih zagledaše u njega. — Pustite je na miru. Dajte jojpočinka.

— A tko će se brinuti za nju?— Ja — dočeka Adam.— Ali, poslušaj me.. . — poče Charles.— Šta se ti u to miješaš?— Ovo je moja kuća kao i tvoja.— Hoćeš li da odem?— To nisam mislio reći.— Ako ona mora ići, onda idem i ja.— Daj opameti se. Zašto si se ti toliko zagrijao? —

reče mu doktor.— Ma ja ne bih ni psa u ovakvu stanju izbacio na

ulicu.— Ali zbog psa se ne bi toliko razbjesnio. Da ti možda

ne kriješ štogod? Jesi li noćas izlazio. Da je možebit nisiti smlatio?

— Bio je u kući cijelu noć — upade Charles. — Hrčekao lokomotiva.

— Zašto je, siroticu, ne pustite na miru? Pustite je, neka se oporavi.

Doktor ustane, napravivši rukama znak da ne preuzima nikakvu odgovornost, pa će ovako Adamu:

— Adame, tvoj je otac bio jedan od mojih najstarijih prijatelja. Ja poznajem tebe i tvoju obitelj. Ti nisi budala.Ja ne znam zašto se ti opireš najobičnijim činjenicama, aličini se da je tako. Moram s tobom govoriti kao s kakvimdjetetom. Ova je djevojka napadnuta. Ja mislim da ju jezločinac, tko god to bio, pokušao ubiti. Ne obavijestim li otome šerifa, kršim zakon. Dopuštam da neke zakone kršim,ali ovoga nisam kršio i neću nikada.

— U redu, možeš ga obavijestiti. Ali nemoj da je mučiprije nego što se oporavi.

— Nije moj običaj da dopuštam da se moji bolesnicibilo čime muče — na to će doktor. — Još si uvijek voljanda je zadržiš kod sebe?

— Jesam.— Onda ti snosi odgovornost. Sutra ću načas skoknuti.

Ona će već spavati. Ako ushtije, daj joj kroz cjevčicu vodei tople juhe.

Nato kočoperno izađe. A onda se Charles obrne bratu:— Adame, za ime božje, šta te spopalo?— Šta mi zanovijetaš, pusti me na miru.— Koji je đavo u te ušao?— Ne zanovijetaj mi, kad ti velim. Samo ti pusti mene

na miru.— Gospode bože! — začuđeno će Charles.Pljune na pod pa nemiran i mrzovoljan ode na posao.Adamu je bilo drago što je Charles otišao. Najprije se

zabavio poslom u kuhinji: oprao suđe od doručka i oribao pod. Kad je uredio kuhinju, ušao je u sobu i primakao sto-licu k postelji. Djevojka je bučno hrkala, omamljena mor-fijem. Otok na licu splasnjivao je, ali oči bijahu još pocr-njele i natečene. Adam je tiho i mirno sjedio promatrajući bolesnicu. Lijeva namještena ruka s ulogom počivala joj na želucu, a desna se povila navrh krevetnog pokrivača s prstima spiralno zaobljenim poput gnjezdašca. Bila je to ruka djeteta, upravo dojenčeta. Adam dodirne svojim pr-stom njezin zglavafc u zapešću, i njezini se prsti lecnuše u refleksu na taj podražaj. Bilo joj bješe toplo. A onda taj om, kao da se straši da ga ne bi tko pni tom zatekao, ispravi njezinu ruku i dodirne sitne meke jagodice na vrš-cima prstiju. Prsti joj ružičasti i mekušni, ali koža ljesice kao da je zračila prozirnošću bisera. Adam se smijuljio od ushićenog veselja. Najednom je prestala disati. Adam je budno pazio, kao da je elektriziran. A zatim nešto škljocne u njezinu grlu i nastavi se ponovo ono ritmičko hrkanje otprije. Nježno joj i mišku i ruku stavi ispod pokrivača, pa onda tiho na vršcima prstiju izađe iz sobe.

Za više dana Cathy je ronila po spiljskim ponorima, omamljena udarom i opijem. Koža joj je bila poput olovne ljušture, i zbog boli vrlo se slabo micala. No, bila je svje-sna da se giblje oko nje. Postepeno joj se razbistriše mo-zak i oči. Oblaze je dva mlada muškarca, jedan zgodimice,

a drugi često. Znala je i za trećega koji je dolazio da je doktor. Najviše ju je zanimao od svih onaj četvrti, visok i mršav muškarac, i to je zanimanje potjecalo od straha. Možda je u vrijeme svoga sna, izazvana opojnim sredstvima, uhvatila po koju riječ i pohranila je u svome pamćenju.

Njezin je mozak veoma polagano povezao i poredao do-gađaje posljednjih dana. Vidjela je pred sobom lice gospo-dina Edwardsa kako je izgubilo onu hladnokrvnu mirnoću i primilo izražaj ubojice i krvožednika. Nikada se prije u svome životu nije toliko prepala. Ali neka, naučila je nauk straha. I njezin je razum poput pacova njuškao okolo tra-žeći pribježište i izmak. Dakle, gospodin Edwards zna za požar. Zna li još tko? Kako je on to samo doznao? Kad je mislila o tome, poduzimala bi je slijepa strava sa svo-jom pratilicom mučninom.

Prema onome što je razabrala iz načuvenih razgovora zaključila je da je onaj dugonja šerif i da je želi ispitivati, dok je onaj mladić, po imenu Adam, zaštićuje od ispitiva-nja. Šerif možda zna za požar.

Glasan razgovor što se vodio izvan njezine sobe dao joj je naputak kako će se držati. Šerif je rekao:

— Pa mora se nekako zvati. Netko je mora poznavati.— A kako će odgovarati kad joj je čeljust slupana.To je bio Adamov glas.— Ako je dešnjakinja, može napisati odgovore desnom

rukom, ne treba govoriti. Slušajte, Adame, budite pametni.Ako ju je netko pokušao ubiti, onda je bolje da ga ulovimza vremena, dok još mogu. Dajte mi samo olovku i pustiteme da s njom govorim.

— Zar niste čuli doktora kad je rekao da ona ima lomlubanje. Kako onda znate da je kadra uopće sjetiti se čega?

— Dobro, dajte mi olovku i papira, pa ćemo vidjeti.— Ne želim da je uznemirujete.— Sto mu gromova, Adame, nije meni važno šta vi že

lite, nego vam velim da mi treba olovka i papir.Zatim se čuo glas onoga drugog mladića:— Šta je tebi? Kad te čovjek sluša, rekao bi da si ti

krivac. Daj čovjeku olovku.Imala je zatvorene oči kad su ta trojica tiho ušla u nje-

zinu sobu.— Spava — prošapta Adam.Rasklopila je oči i pogledala ih.

*«*» ^mm

Dugonja pristupi k postelji i prozbori:— Ne želim vas uznemirivati, gospođice. Ja sam šerif.

Znam da ne možete govoriti, ali ako vam nije teško, napišite mi ovdje ono što ću vas pitati.

Pokušala je kimnuti glavom, ali se trgla od boli. Tada brzo trepne očima, u znak da pristaje.

— Divna djevojka, tako valja — radosno će šerif. —Jeste li vidjeli? Voljna je odgovarati.

Stavi blok papira na postelju pokraj nje i savije joj prste oko olovke.

— Eto tako. A sada pišite. Kako se zovete?Trojica muškaraca promatrahu njezino lice. Usta joj se

utanjila, a oči razroko zirkale. Zatvorila je oči, i olovka se počela pomicati. Nadrljala je golemim slovima: »Ne znam«.

— Evo drugog lista. Napišite, čega se sjećate.»Sve crno. Ne mogu misliti«, napisalo je pero prije ne-

go što je prešlo preko ruba bloka.— A ne sjećate se tko ste i otkuda ste? Promislite!Činilo se da prolazi kroz groznu duševnu borbu, a onda

njeno lice primi izražaj rezignacije i tragike. Tada napisa: »Ne. Sve mi se izmiješalo. Pomozite mi.«

— Jadno dijete — reče šerif. — Hvala vam što ste barempokušali. Kad vam bude bolje, opet ćemo pokušati. Ne, sada više ne treba da pišete.

»Zahvaljujem«, zapisala je olovka i pala iz prsta.Osvojila je šerifa. On se svrstao u red s Adamom. Je-

dino je Charles bio protiv nje. Kad su braća bila u njezi-noj sobi, i kad je trebalo da joj obojica pomognu na po-sudu za nuždu, da se ne bi pri tom povrijedila, ona je po-kušavala prodrijeti u Charlesovu mrku zlovolju. On je imao nešto u licu što je prepoznavala, što ju je uznemiri-valo. Opažala je kako vrlo često dodiruje brazgotinu na svome čelu, kako je trlja i kako prstima klizi po njoj. Je-dnom ju je ulovio kako ga motri. Pokajnički je pogledao svoje prste. A onda joj je brutalno otkresao:

— Nemaj brige. I tebi će ostati ovakva, možda još igora.

Ona mu se nasmiješi, a on odvrati pogled. Kad je ušao Adam noseći toplu juhu, Charles mu reče:

— Idem ja u selo da popijem čašu piva.

3.

Adam se nije mogao sjetiti da je ikada u životu bio toliko sretan. Nije ga ni najmanje smetalo što ne zna kako se zove njegova ranjena ljepotica. Ona mu je bila rekla da je zovu Cathy, i to mu je bilo dovoljno. Kuhao je za Cathy pregledavajući i upotrebljavajući kuharske naputke svoje majke i maćehe.

Golema bijaše Cathvna životna snaga. Počela se vrlo brzo oporavljati. Nestalo otekli s njenih obraza, i lice joj zalila dražesna milo ta ozdravljenja. Ubrzo je, uz pomoć, mogla sjediti u postelji. Vrlo je brižno otvarala i zatvarala usta te počela jesti mekšu hranu, gdje nije trebalo mnogo žvakati. Na čelu joj je još bio zavoj, ali ostalo je lice bilo neznatno iznakaženo, samo što joj je bila upala jarmenica na onoj strani gdje su joj falili zubi.

Cathy se nalazila u stupici, sva u brigama, te su joj misli bludile, ne bi li našle kakva izlaza iz toga položaja.

Jedno popodne začuje nekoga kako se mota po kuhinji.— Adame, jesi li to ti? — zazva Cathy.— Nije Adam, nego sam ja — čuo se Charlesov glas.— Ne biste li došli načas unutra, molim vas?Stao je na pragu, a u očima mu se čitala mrzovolja.— Vi ne zalazite k meni češće — ona otvori razgovor.— Istina je.— Vi me ne volite.— Istina je i to.— A hoćete li mi reći zašto?Trudio se da nađe odgovor, pa će napokon:— Pa, nemam povjerenja u vas.— A zašto nemate?— Ne znam. A i ne vjerujem vam da ste izgubili pam

ćenje.— Kakva mi je potreba da lažem?— Ne znam. I baš zato nemam u vas povjerenja. Ima

na vama nešto ... što gotovo prepoznajem.— Pa vi me, čovječe, niste nikada vidjeli u svome ži

votu.— Možda nisam. Ali, uza sve to, nešto me uznemiru

je... a to moram izvesti na čistac. A otkud vi znate da vasnisam nikad vidio?

Ona je na to mučala, a on krenu da ode.

— Nemojte još ići — molila ga je. — Šta kanite napraviti?

— U pogledu čega?— Pa, u pogledu mene.On ju je gledao s novim zanimanjem pa će joj reći:— Želite li da vam kažem baš poistini?— A zašto bih vas inače pitala?— Ne znam još, ali ću vam reći šta ja mislim. Ja ću

vas najuriti odavle čim uzmognem. Moj je brat pomahnitao,ali ja ću ga već urazumiti, pa makar ga izlemao.

— Zar ćete moći? Pa, on je snažna ljudina.— Kadar sam ja, nemajte straha.Zagledala mu se ravno u oči i upitala:— A gdje je Adam?

— Otišao je u grad da vam donese još vašega prokletoglijeka.

— Vi ste gadni prostak.—■ A znate li šta ja o vama mislim? Ja mislim da ni-

sam ni upola prost kao što ste vi ispod te lijepe kože. Ja mislim da ste vi pravi đavo.

Ona mu se slatko i blago nasmiješila. A onda mu rekne:— Onda smo nas dvoje dva đavla. Nego, Charles, recite

mi, koliki mi rok dajete?— Za što?— Pa dok me ne izjurite. Recite mi pošteno i poistini.— U redu, reći ću vam. Sedam do desetak dana. Čim

se uzmognete kretati.— A što ako ja ne idem?On je pogleda prepredeno, gotovo zaiskren od radosti -

zbog dvoboja, pa joj reče:— Poslušajte što ću vam otkriti. Dok ste bili ošamućeni

s pomoću narkotičnih sredstava, mnogo ste toga natrabu-nili, kao što se trabuni u snu.

— Ja vam to ne vjerujem.Charles se zasmija, jer je opazio kako su joj se stisla

usta kad je čula o svom buncanju za vrijeme omamljeno-sti.

— U redu, ne morate vjerovati. Ako budete otišli za svojim poslom, čim vam bude moguće, zadržat ću za sebe ineću nikome ništa govoriti. A ako ne budete, e onda ćetei vi sve doznati, a bogme i šerif.

— Ne vjerujem da sam rekla išta loše. Ta, i šta bih lošeuopće mogla reći.

138

— Neću se ja s vama prepirati. Imam ja još posla. Vi ste me pitali, i ja sam vam odgovorio.

Izašao je. Iza kokošinjca previjao se Charles od smijeha i udarao se po stegnima. »Mislio sam da je lukavija«, reče sam sebi. Odavna se nije osjećao tako raspoložen.

4.

Charles joj je utjerao gadan strah u kosti. Ako je on poznao nju, poznala je i ona njega. On je bio jedina osoba koju je ona upoznala da je imala isto oružje borbe kao i ona. Cathy je razumjela šta Charles misli, i to je nije ni -malo ohrabrivalo. Znala je da njezine stupice ne pale kod njega, a ona je trebala zaštite i odmora. Novac je svoj iz-gubila. Trebala je utočišta, i to za dulje vrijeme. Bila je iznemogla i bolesna, ali je njezin mozak skakao s jedne mogućnosti na drugu da bi osigurao kakvu-takvu budu-ćnost.

Adam se vratio iz grada s bocom tekućeg lijeka za umi-renje bolova. Natočio ga je u žlicu i rekao:

— Gadna je okusa, ali inače odlično umiruje.Uzela je ponuđeni lijek bez ikakva prosvjeda, nije se

dapače ni kreveljila pri tom.— Ti si dobar prema meni. Da mi je znati zašto. Ja

sam vama samo unijela smetnju i smutnju u kuću.— Nipošto. Ti si obasjala cijelu ovu kuću. Makar si tako

grozno izranjena, nikad iz tebe kakva tužba ili šta drugo.— Ti si tako dobar, tako ljubazan.— Želim takav biti.— Moraš li izaći? Bi li mogao ostati i porazgovoriti se

sa mnom?— Kako ne bih. Ta nemam bogzna šta važno da oba

vim.— Prikuči stolicu, Adame, i sjedni do mene.Kad je sjeo, ispružila je prema njemu svoju desnu ru-

ku, koju on uze među obje svoje.— Tako si dobar i ljubazan — ponovila je. — Adame,

ti držiš zadanu riječ?— Da, pokušavam. A zašto me to pitaš?— Ja sam sama i strah me — stala je jecati. — Strah

me, Adame.— A mogu li ti ja pomoći?

139

— Mislim da mi nitko pomoći ne može.— Reci mi šta te tišti, pa ću ja pokušati.— To je baš ono najgore. Ne mogu to ni izreći.— A zašto ne? Ako je tajna, neću je ja nikome odati.— To nije moja tajna, razumiješ?— Ne, ne razumijem.Svojim je prstima čvrsto stegla Adamovu ruku i rekla:

— Adame, ja nikad nisam gubila pamćenje.— A zašto si onda rekla...— To ti baš kušam objasniti. Jesi li ti ljubio svoga oca,

Adame?— Bit će da sam ga više poštivao nego ljubio.— Dobro, dakle. Ako netko koga ti poštuješ dopane ne

volje, zar nećeš učiniti sve moguće da ga spasiš od propasti?

— Sigurno. Mislim da bih sve učinio.— Eto, tako ti je sa mnom.— Ali kako si dopala rana?— To je eto dio tajne. Zato je ne mogu izreći.— Je li te otac izranio?— Nije on. Ali je sve to skupa povezano.— Hoćeš da rekneš: ako prokažeš krivca koji te izuda

rao, da će tvoj otac imati neprilika?Cathy je uzdahnula. Eto, hoće sam da izmisli priču!— Adame, hoćeš li mi vjerovati?— Dakako.— Strašno je to i pitati.— Ne, nije strašno, ako time štitiš svoga oca.— Shvaćaš, nije to moja tajna. Kad bi moja tajna bila,

ja bih ti je smjesta odala.— Jasno, shvaćam. Isto bih tako i ja radio.— Oh, ti si pun razumijevanja.Pri tom joj suze navriješe na oči. Nasloni se prema njoj,

i ona ga cjelivaše u obraz.— Nemaj ti brige — hrabrio ju je. — Ja ću se za te

pobrinuti.Ona se zavali na jastuk pa će:— Ja mislim da ne možeš.— Šta misliš time reći?— Eto, tvoj me brat ne voli. Hoće me istjerati odavde.— Je li ti to rekao?

— O, nije rekao. Ali ja to osjećam. On nema razumijevanja kao ti.

— Pa on ima dobro srce.— Znam ja to, ali nema tvoje ljubaznosti. A ako ja mo

ram otići odavile, šerif će me početi ispitivati, i bit ću samakao prst, prepuštena njemu na milost i nemilost.

Adam je buljio u prazno. Napokon će reći:— Moj te brat ne može prisiliti da odeš odavle. Moja

je polovica farme. Ja imam svoj novac.— Ako on bude želio da ja idem, moram ići. Ne mogu

ja unositi smutnju u vaš život.Adam ustane i dugim koracima izađe iz sobe. Ode k

stražnjim vratima i stade motriti prizore što mu ih je pru-žalo to poslijepodne. Daleko na polju njegov je brat dizao kamenje s tačaka i gomilao ga na zidić. Adam uzgleda na nebo. Pokrov oblaka, u poretku kao kosti sleđa, valjao se s istoka. Duboko je uzdahnuo, i dah mu razlije draškav, uz-budljiv osjećaj u grudima. Njegov sluh kao da se odjednom neobično izoštrio, pa je čuo piliće kako pijuču, istočnjak kako pirka. Čuo je kako na cesti topću konjske potkove, a u daljini kako susjed zakiva šindre na svojoj suši. I svi ti zvuči kao da su se slili u neku vrst glazbe. I oči nje-gove, razbistrene, gledale oko sebe nekim osobitim zorom. Živice, zidovi i staje jasno se isticahu na narančastom sun-cu poslijepodneva. Sve to kao da je u nekome srodstvu. Sve kao da se preobrazilo. Jato vrabaca spustilo se u pra-šinu pa čeprka komadićke hrane, a onda odleprša poput sivog šala što se na svjetlu previ ja. Adam opet vrati svoj pogled na brata. Izgubio je smisao za vrijeme i nije uopće znao koliko je stajao na dovraću.

Nije prošlo uopće nimalo vremena. Charles se još mu-čio s onim istim golemim kamenom. Ni Adam još nije iz-dahnuo onaj puni, suzdržani dah što ga je udahnuo kad se vrijeme zaustavilo.

Najednom je spoznao kako su se radost i tuga spojile u jedno tkivo. Odvažnost i strah također su jedno. Zateče sebe kako pjevuši jednoličnu neku melodiju. Okrene se, prođe kroz kuhinju, stade na prag i zagleda se u Cathy. Ona mu se slabaško nasmiješila, i on pomisli u sebi: »Ka-kva li djeteta! Kakva li bespomoćna djeteta!« Uto ga svega preplavi slap ljubavi.

— Hoćeš li poći za me? — upita je.Lice joj se stegne, a ruka grčevito stisne.

140

— Ne moraš mi reći odmah — dodade Adam. — Ja bihhtio da razmisliš o tome. Ali ako se udaš za me, ja ću temoći zaštititi. Neće te onda više nitko ranjavati.

Cathy se u času pribrala i rekla:— Dođi k meni, Adame. Sjedi ovdje do mene. Daj mi

svoju ruku. Tako, lijepo.Pridigla je njegovu ruku, ljesicu prislonila uz svoj

obraz, pa mu stala isprekidano tepati:— Dragi moj, oh, mileni moj. Slušaj, Adame, pa ti si

se pouzdao u mene. Hoćeš li mi sada nešto obećati? Hoćešli mi obećati da nećeš kazati bratu da si me zaprosio?

— Da mu ne kažem da sam te zaprosio? A zašto mu nebih kazao?

— Nije stoga što mu ne bi srnio kazati. Nego, ja bihhtjela o tome noćas razmisliti. Možda će mi trebati i višeod jedne noći. Hoćeš li mi to dopustiti? (Prenijela je rukuna čelo.) Ti znaš da nisam još sigurna mogu li misliti kakovalja. A ja bih htjela čestito promisliti.

— Šta misliš, bi li mogla poći za me?— Molim te, Adame, pusti me da razmislim. Da sama

razmislim. Molim te, mileni.Nasmiješio se i rekao razdražljivo:— Nemoj samo dugo razmišljati. Ja sam ti sada kao

mačak koji se popeo na drvo pa ne može da s njega siđe.— Daj mi samo da razmislim. I, Adame. . . ti si tako

ljubazan.Izađe iz kuće i uputi se prema bratu, koji je tovario

kamenje.Pošto je otišao, Cathy ustane i nesigurnim koracima

dovuče se do ogledala komode. Nagne se i pogleda lice. Još joj je zavoj bio na čelu. Podigla je rub toliko da je mogla vidjeti upaljenu crven ispod zavoja. Ona se odlučila udati za Adama prije nego ju je i zaprosio, a ne da se sada imala na to nakaniti. Bila je sva u strahu. Potrebni su joj bili zaštita i novac. Adam joj može pružiti i jedno i drugo. A ona je dobro znala da je kadra njime zagospodariti. Ona nije baš čeznula za brakom, ali to joj je za neko vrijeme jedno od pribježišta. Samo ju je jedno pri tom smućivalo. Adam je za njom žarko čeznuo, a to ona nije poimala, jer ona nije prema njemu njetila ama baš nimalo ljubavnog žara, kao što nije ni prema kome u svom životu. A gospo-din Edwards zaista joj je utjerao strah u kosti. Tada su je prvi i jedini put u životu događaji pregazili. Nakanila

se i srcem i voljom da to više neće dopustiti. Smiješila se u sebi na pomisao šta će Charles reći na tu njihovu odluku. Osjećala se u nekom srodstvu s njime. Nije joj smetalo njegovo sumnjičenje.

5.

Charles se uspravi kad se Adam približio. Stavi dlano-ve na križa i stade trljati umorne mišiće.

— Bože sveti, koliko ovdje kamenja ima! — jadao se.— Jedan drug u vojsci reče mi da su u Kaliforniji mi

lje i milje same doline, nigdje ni kamenja ni kamenčića.— Ako nema kamenja, ima nešto drugo — pripomene

Charles. — Ja mislim da nema nijedne farme koja ne biimala neku nezgodnu stranu. Eno, tamo na Srednjem Zapadu skakavci, na drugome mjestu orkani. Šta je onda prema tome ovo nešto kamenja?

— Možda imaš pravo. Došao sam da ti malo pomognem.— Lijepo od tebe. A ja sam mislio da ćeš ti ostatak

svoga života provesti držeći se podruke s onom našom »stanarkom«. A dokle ona zapravo kani ostati?

Adam je baš htio da mu rekne o svojoj ženidbenoj po-nudi, ali ga je porugljivi prizvuk u Charlesovu glasu na-gnao da se premisli.

— Znaš šta — svrne Charles na drugu temu — bio ovdje malo prije Alex Platt. Dogodila mu se nevjerojatnastvar. Našao blago.

— Šta hoćeš time reći?— Znaš ono mjesto na njegovu imanju gdje se cedrova

šumica iznijela, znaš tamo odmah uz državnu cestu?— Znam, pa šta?— Alex je, loveći kuniće, prošao između onih drveta i

svoga zida. Našao je kovčeg i u njemu odijelo i rublje nekog muškarca, sve lijepo zapakovano. Samo je sve kiša promočila. Kao da je tamo ležao kovčeg podulje. U blizini jebila i drvena škrinjica, zaključana je bila, i kad ju je otvorio, našao je u njoj blizu četiri tisuće dolara. Našao je ižensku torbicu. Ali ona je bila prazna.

— A nikakva imena ili kakva drugog znaka raspoznavanja?

— To je zbilja čudnovato: nigdje nikakva imena. Nimonograma na rublju, ni etikete na odijelu. Baš kao da jetaj tip namjerice htio da zametne trag.

— Hoće li to Alex kod sebe zadržati?— On je sve to odnio šerifu, i šerif će to oglasiti, pa ako

se nitko ne javi, Alex to može zadržati.— Netko će to sigurno tražiti.— I ja mislim. Ja to, doduše, nisam rekao Alexu. On

je tako sretan, pa šta da mu kvarim veselje. Samo je zbiljasmiješno što nema nikakvih etiketa. Nisu izrezane, uopćeih nije ni bilo.

— To je velik novac, čovječe — preuze Adam. — Netkoće to ko bog zahtijevati. \

— Alex se vrzao ovuda prilično. Znaš, njegova ženavazda naokolo baza.

Charles je neko vrijeme mučao, a onda napokon pro-govori:

— Adame, nas dvojica moramo razgovarati. Cijelo okružje bruji o tome.

— A o čemu, molim te? Šta hoćeš da rekneš?— Pa, do vraga, o njoj, o onoj našoj curi. Dva muškarca

ne mogu neprestano stanovati s jednom djevojkom. Alexveli da su babe gadno nabrušene zbog toga, da sikću kaozmije. Adame, tako dalje ne ide. Mi živimo u ovome kraju.Nismo na zlu glasu.

— Ti dakle hoćeš da je izbacim napolje prije nego štoozdravi?

— Hoću da je se otarasiš, da je makneš. Meni nije uvolji.

— Nije ti nikad bila u volji.— Znam ja to. Ja toj ženskoj ne vjerujem. Ima nešto...

nešto. . . ne znam što je, što ne mogu podnijeti. Kad jemisliš izjuriti?

— Kazat ću ti ja nešto — Adam će polako — Pusti jejoš tjedan dana, pa ću ja već nešto s njome uraditi.

— Obećavaš?— Obećavam.— U (redu, to je već nešto. Ja ću tako reće Alexino[j

ženi. A ona će to raskokodakati, ne boj se. Dobri bože, kakve li radosti što ćemo opet sami biti u svojoj kući. Jošjoj se zasigurno nije vratilo pamćenje?

— Nije — odgovori Adam.

6.

Nakon pet dana, kad je Charles otišao da kupi nešto hrane za telad, Adam priveze malu kočiju k stepeništu is-pred kuhinje. Pomogne Cathy unići, omota joj jednim po-krivačem noge, a drugim joj ogrne ramena. Odveze je u sjedište okružja i vjenča ga s njome mirovni sudac.

Kad su se vratili, Charles je već bio kod kuće. Mrzo-voljno ih osine pogledom kad dođoše u kuhinju.

— A ja sam mislio da si je odvezao na vlak.— Mi smo se vjenčali — jednostavno će Adam.Cathy se Charlesu nasmiješila.— A zašto, zašto si to uradio?— A zašto ne bih? Zar čovjek nema pravo da se oženi?Cathy proleti brzo u spavaonicu i zatvori za sobom

vrata.Charles se razbjesnio:— Ona ne vrijedi cvonjka. Ona je kurva, čovječe.— Charles!— Kad ti velim, ona je petparačka kurva. Pokvarena

je kao mućak. Šta hoćeš, djevojčura prosta, đubretara!— Charles, umukni! Umukni, kad ti velim! Zatvori tu

svoju prljavu gubičetinu i da nisi više pisnuo o mojoj ženi!— Kakva žena, ona je uličarka.Adam će mu polako:— Meni se sve čini, Charles, da si ti ljubomoran. Ja

sve mislim da si se ti htio njome oženiti.— Ti zalupani tikvane! Ja da sam ljubomoran? Neću da

stanujem u istoj kući s onom droljom.Adam će mu spokojno:— Pa i ne trebaš. Idem ja odavle. Možeš me isplatiti,

ako želiš. Imaj ti svoju farmu. Oduvijek si je želio. Ostanina njoj i struni!

Charles ga preklinjao spuštenim glasom:— Zar je se nećeš otarasiti? Zaklinjem te, Adame. Iz

baci smeće iz kuće. Ona će biti tvoj zator i rasap. Upro-pastit će te, Adame, upropastit će te!

— A otkuda ti znaš toliko o njoj?— Ništa ja ne znam — prihvati Charles pa sumornih

očiju mukom zamuča.Adam nije ni pitao Cathy želi li izaći na večeru. Samo

je donio u spavaonicu dva tanjura i sjeo pokraj nje.— Mi idemo odavle — počeo je s njome razgovor.

10 Istočno od raia .„............ 14K

— Pusti ti mene da odem. Pusti me, molim te. Nećuja biti uzrok tvojoj mržnji na brata. Da mi je samo znatizašto me mrzi?

— Ja mislim da je ljubomoran.Cathy nabere obrve.— Ljubomoran, veliš?— Tako se barem meni čini. Nije potrebno da se ti

ništa zabrinjavaš. Mi ionako idemo. Idemo u Kaliforniju.— Ja ne želim ići u Kaliforniju — Cathy će mirno.— Glupost. Pa tamo je lijepo, cijelo vrijeme sunce, pre

krasno.— Ne želim ići u Kaliforniju.— Ti si moja žena — protepa joj blago. — Ja želim

da ti ideš sa mnom.Ušutjela je i nije više o tome govorila.Čuli su kako je Charles izašao zalupivši vratima, pa je

Adam na to rekao:— To će mu koristiti. Malo će se napiti, i bit će mu

bolje.Cathy je čedno pogledala svoje prste i kao postidno re-

kla:— Adame, ne možemo se združiti u ljubavi kao pravi

muž i žena sve dok ne ozdravim.— Znam ja to — prihvati Adam. — Shvaćam ja to.

Ćekat ću ja. /— Ali htjela bih da budeš uza me. Strah me Charlesa.

On me ljuto mrzi.— Ja ću unijeti ovamo svoju preklopnu postelju. Onda

me možeš zazvati ako te strah. Možeš ispružiti ruku i doseći me.

— Ti si tako zlatan — mazno će mu.— A možemo lipopiti šalicu čaja?

— Ma, kako ne, i ja bih rad popiti malo čaja.Unio je dvije šalice iz kojih se sve pušilo, i vratio se po

šećernicu. Smjestio se u fotelju kraj njezine postelje.— Pojak je. Je li tebi prejak?— Meni se sviđa kad je jak.Ispio je svoju šalicu i pripomenuo:— Nije li tebi nekakav čudan okus ovoga čaja? Upravo

šaljiv.Ruka joj poleti k ustima.— Daj, molim te, da ja kušam. (Srknula je taloga.)

74fl

Adame — poviče — pa ti si zamijenio šalicu. Ti si pio iz moje, a unutra je bio moj lijek. Oblizivao se od užitka.

— Pa, ne može mi valjda nauditi.— Ne, ne može. (Nasmijala se krotko.) Nadam se da

te neću trebati zazvati noćas upomoć.—■ Kako to misliš?— Pa, popio si moj lijek za spavanje. Možda ti se neće

biti baš lako probuditi.Adam je zaronio u teški opijumski san, premda se rvao

da ostane budan.— Zar ti je doktor propisao da uzmeš ovoga ovoliko?

— upitao je mutavo.— Nisi naviknut na to — tješila ga je.Charles se vratio kući u jedanaest sati. Cathy je čula te-

turave korake pijanca. Ušao je u svoju sobu, zdrljio sa se-be odjeću i sprtio se nekako u postelju. Roktao je i prevr -tao se kušajući se namjestiti. Najednom je izbečio oči: Cathy je stajala kraj njegove postelje.

— Šta hoćeš?— A šta misliš šta bih htjela? Pomakni se malo.— A gdje je Adam?— Pomutnjom je popio moj lijek za spavanje. Poma

kni se malo.Teško je dašćući progunđao:— Pa već sam ja bio noćas s jednom kurvom.— A, ti si jak dečko. Makni se malo.— A šta je s tvojom slomljenom rukom?— Ja ću se za nju pobrinuti. Ne beri ti brige.Charles se zasmija.— Jadnik! — izusti i zabaci pokrivač da primi Cathy

pokraj sebe.

DRUGI DIO

D V A N A E S T O P O G L A V L J E

1.

AKO vidite, ova je knjiga dospjela do velike granice koja se označuje brojkom 1900. Opet je poput brašna

smljevena i poput mlaćenice izmetena stotina godina, a do-gađaji u to doba tako se zamutili i zamrsili kako je već tko htio, pa su postajali sve bogatiji i značajniji što su dalje sezali. U nekim knjigama uspomena bijaše to najbolje vrijeme što je ikada zapljusnulo ovaj svijet: dobro staro vrijeme, koje je previralo veseljem, draži i priprostoćom, baš kao da vrijeme može biti mlado i neustrašivo. Starci, koji nisu znali hoće li prag stoljeća teturajući preturiti, s odvratnošću su gledali budućnost. Jer svijet se promijenio, govorili su, nestalo je sladosti i kreposti. Briga i nemir za-vukli se u taj svijet u raspadanju, a zauvijek je nestalo li -jepog ponašanja, bezbrižnosti i ljepote. Dame nisu više da-me, i ne možeš se više pouzdati u džentlmensku riječ.

K

Davno je prošlo vrijeme kad su muškarci nosili zatvo-ren zalistak na hlačama. Ishlapila je i sloboda čovjekova. Pa ni djetinjstvo više ništa ne vrijedi. Kakvo je samo bilo u ona lijepa stara vremena! Nisi se ni za što drugo brinuo nego kako ćeš pronaći zgodan kamen, ne posve obao, nego spljošten i vodom uobličen, da ga upotrijebiš u praćki koju si skrojio od kakve bačene cipele. Kud li se djenuše svi oni divni kamenčići, kud nestade sva ona blažena jednostav-nost?

Pa i čovjekov mozak nekako se zamaglio, uspomene po-stale mutne i neodređene. Ti se doduše sjećaš kao kroz ko-prenu svojih radosti, boli i uzbuđenja, ali kako je to bilo i kako duboko i kako ti se često od njih grlo stezalo, to si zaboravio. Vije ti se možda po pameti spomen kako si se nježno igrao doktora s djevojčicama, ali to je iščiljelo iz svijesti, i htio si da ti iščili, ono jetko uzbuđenje što ti je

izgrizalo slezenu tako da si morao kao dječak zarinuti lice u divlji mladi ovas i bubnjati šakama po zemlji jecajući: »Bože, bože moj!« Da sad vidiš kakva dječaka, možda bi, sigurno bi doviknuo: »Šta onaj deran leži ondje u travi? Prehladit će se!«

O, današnje jagode nemaju više negdašnjega okusa, a stegna ne stežu više onako strasno kao nekada!

A i ljudi neki udobno legnu u gnijezdo smrti kao kvo-čka na nasađena jaja.

Povijest je izlučina iz žlijezda milijuna povjesničara. Neki su od njih govorili: moramo van iz toga rastreskanog stoljeća, iz toga stoljeća prijevara i ubojstava, pobuna i bu sijskih smrti, iz stoljeća u kome se toliko tuklo za državna imanja, koja su se zadobivala svim mogućim sredstvima.

Prenesimo se u prošlost, sjetimo se naše male nacije, koju obrubijuju oceani, koja je bila razdirana kojekakvim neujednačenostima, kojoj su hlače postale pretijesne za to-liki rast. Tek što smo se prenuli, kadli nas opet napadoše Britanci. Potukli smo ih, ali nismo od toga imali mnogo koristi. Tek spaljenu Bijelu Kuću i deset tisuća udovica na popisu državne skrbi.

A onda su naši vojnici otišli u Mexico na krvavi piknik. Nitko vam živ ne bi znao reći zašto ljudi idu na izlet u prirodu, gdje su sve moguće neudobnosti, a mogli bi tako udobno i ugodno jesti kod svoje kuće. Ipak je meksički rat imao dvije prednosti. Zadobili smo ponajprije cijele komplekse zemlje na zapadu, gotovo se podvostručio naš teritorij, a osim toga, bilo je to odlično vježbalište za na-še generale, pa tako, kadno se survala na nas nesreća sa-moubilačkog građanskog rata, vođe su znale pravu tehni-ku kako će to međusobno klanje učiniti zaista strahotnim.

A onda one naše raspre:Možeš li držati roba?Zašto ne, ako si ga kupio dobronamjerno i iskreno.Zatim će vam kazati da nemate pravo držati konja. Tko

je taj da ga vidim, koji bi htio oduzeti moje vlasništvo?I tako smo bili poput čovjeka koji sam sebi grebe do

krvi lice, i krv mu curi na vlastitu bradu.U redu, i to je prošlo, pa smo se polako pridigli s tla

krvlju natopljena i krenuli prema zapadu.Onda nadođe nagli procvat trgovine, pa slom, bankrot,

industrijski zastoj.

Nadošli javni kradikese velikoga stila, patentirani, pa Okradoše džepove svakome tko ih je god imao.

Do đavola s tim trulim stoljećem!Prijeđimo preko njega i zalupimo vratima koja izlaze

iz njega! Zaklopimo ga kao dočitanu knjigu i čitajmo da-lje! Novo poglavlje o novome životu. Čovjek mora oprati ruke pošto je već jednom tresnuo poklopcem na mrtvačkom lijesu toga smrdljivog stoljeća. Čeka nas ljepota i svjetlost u budućnosti. Nema blata ni truleži na novome stoljeću. Novih stotinu godina nije unaprijed namješteno tako da netko može varati u igri. Počne li kakva svinja iz tog no-vog snopa vaditi stare, izigrane karte, e bogami raspet će-mo ga, i to nad zahodom — s glavom nadolje.

O da, ali jagode neće nikad više imati negdašnjega okusa, i stegna žena ne stežu više onako strasno kao ne -kada!

T R I N A E S T O P O G L A V L J E 1.

ATKADA neki blaženi zanos obasja čovjekov duh. To se događa gotovo svakome. Osjećaš ga kako raste i kako

se priprema poput plamena upaljivača koji gori prema dinamitu da ga upali. Osjetiš neku voljkost u želucu, pro-žme ti neka posebna milina živce i podlakticu. Koža svim porama kuša zrak, a svaki duboki udah prava je slast. U početku toga zanosa imaš osjećaj zadovoljstva, baš kao kada nadugo i naširoko, onako slasno, zijevneš. U mozgu nešto zabljesne poput munje i cijeli svijet pred našim očima kupa se u nekoj svjetlosnoj zažari. Čovjek je možda proživio cijeli svoj dotadašnji vijek u sumornu sivilu. Krajolici i drveće mogli su mu biti ovijeni samim mrakom i tmurnošću. Događaji, pa čak i oni najvažniji, mogli su pro-laziti mimo nj četimice, bezlični i blijedi. A onda prospe svoju sjajnost blaženi zanos. Tada istome čovjeku cvrčanje cvrčka očara uši sladošću, miris zemlje u slavlju diže se do nosnica, koje omamljuje, dok kolutići svjetla ispod dr-veta usrećuju njegove oči. Zatim se čovjek izlije u prostor izvan sebe, provali iz njega cijela bujica, a ipak ostaje vrelo nepresušno: daje, a sebe ne umanjuje. I ja držim da se vrijednost čovjekova na svijetu može mjeriti baš po kakvoći i broju tih blaženih zanosa. To je doduše naš

K

doživljaj, nas samih, ali nas ipak povezuje sa svijetom oko nas. Taj je zanos roditelj svakoga stvaralaštva te svakog čovjeka luči od drugih ljudi.

2.

Adam Trask rastao je u tmurnom sivilu sumračja, i za-vjese njegova života bijahu poput prašnih paučina, a dani njegovi tek polagani slijed poluboli i sumornih nezado-voljstava. Najednom je došla Cathy i obasjala mu dušu us-hitom i zanosom.

Ništa zato što je Cathy bila duševna nakaza, kako sam je već nazvao. Možda mi i nismo kadri shvatiti Cathy, ali u drugu ruku sposobni smo mi za mnoge čine u svim smje-rovima, znamo udariti putovima najvećih kreposti i najte-žih grijeha. A tko od nas, barem u svojoj nutrini, nije za -dro duboko u crne baruštine zla?

A možda svaki od nas ima u sebi skrovitu baru u kojoj zlo i rugoba klijaju i bujaju. Samo je to naše uzgajalište klica ograđeno, pa zarazni otrovi što poplutaju površinom mogu doprijeti samo do određene visine, a zatim se ponovo talože. A zar nije moguće da u mračnim kaljužama nekih ljudi zlo toliko nabuja da izmigolji preko ograde i zapliva u vanjske slobodne vode? Zar takav čovjek nije naša na-kaza, i zar nismo srodni s njime u našoj skrovitoj vodi? Bilo bi besmisleno kad ne bismo shvatili i anđele i đavole, jer mi smo izmislili i jedne i druge.

Bila Cathy nakaza ili ne bila, ona je svakako izazvala plamen zanosa u Adama. Njegov se duh letom vinuo u vi-sine, te oslobodio njegovu dušu straha, gorčine i nagorkih uspomena. A zanos rasvijetli čovjekov svijet i promijeni ga, baš kao što svjetlosna raketa promijeni bojno polje. Možda Adam nije uopće vidio Cathy, tako je bilo jarko osvijetljena blistavilom njegovih očiju. Žarom ljubavnog ognja u njegovu je dušu utisnut lik ljepote i nježnosti, usa-đena mu je u pamet mila i sveta djevojka, nezamislivo divna, prečista, i ljupka. U takvoj je slici gledao Cathy njen muž, i ni jedna njezina riječ ili čin nisu bili kadri iskriviti sliku Adamove Cathy.

Cathy je rekla da ne želi ići u Kaliforniju, ali on nju nije slušao, jer ga je njegova Cathy uzela podruku i prva krenula. Tako je blistav bio njegov zanos da uopće nije ni

opazio mračnu bol i caklave oči svojega brata. Prodao je ispod cijene svoj dio farme Charlesu, pa je s time i sa svo-jom polovicom očeva novca postao slobodan bogataš.

Braća su postali stranci jedan drugome. Stisli su jedan drugome ruku na kolodvoru, i Charles je gledao kako vlak odlazi, sveudilj trljajući svoju brazgotinu. Potom ode u krčmu, obori četiri whiskyja jedan za drugim i popne se uz stepenice na najgornji kat. Plati curi pristojbu, ali nije mogao svršiti. Ridao je u njezinu naručju, dok ga nije iz-jurila. Radio je kao pomaman na svojoj farmi, silom je iznuđivao od nje sve što mu je mogla dati, pridodavao joj je novo zemljište, redio je i uređivao, proširivao joj međe. Radio je bez počinka i bez zabave, obogatio se bez ikakve radosti i stekao poštovanje, ali ne i prijatelje.

Adam se u New Yorku zaustavio dovoljno dugo da uz-mogne kupiti odjeću sebi i Cathy, prije nego što uđe u vlak koji ih je vozio preko kontinenta. Kako to da su baš krenuli u Salinsku dolinu, vrlo je lako shvatiti.

U ono su vrijeme željeznička društva — razvijajući se, boreći se između sebe, natječući se tko će biti veći i jači — upotrebljavala sva moguća sredstva da bi povećala svoj promet. Ne samo da su oglašivala u novinama nego su iz-davala posebne prospekte i plakate kojima su u riječi i slici isticali ljepotu i bogatstvo američkog Zapada. The Southern Pacific Railroad, Željeznica Južnog Pacifika, ko-joj se na čelu nalazio energični Leland Stanford, počela je dominirati pacifičkom obalom ne samo u prijevozu nego i u politici. Njezine tračnice širile se duboko u unutrašnjost dolina. Dizali se novi gradovi, osnivale se i napučivale no-ve naseobine, jer je društvo moralo stvarati mušterije koje će prevoziti robu i sebe.

Duga Salinska dolina bijaše dio toga područja iskoriš-ćivanja. Adam je vidio i dugo promatrao prekrasan plakat u bojama koji je isticao tu dolinu kao područje što ga je nebo nastojalo uzalud oponašati za svoj raj. Nakon proči-tanih prospekata i viđenih plakata, bio bi zalupan kao mar-vinče onaj koji se ne bi želio nastaniti u Salinskoj dolini.

Adam nije hitio na kupnju. Kupio je konje i kočiju pa se okolo vozao, sastajao se s ljudima koji su se već otpri -je tu nastanili, razgovarao s njima o zemlji, o vodi, o pod-neblju, o žetvi, o cijenama, o prođi proizvoda. Adam nije špekulirao, on je došao da se naseli, da osnuje dom, Obi -telj, tko zna, možda i dinastiju.

Prepun životne radosti, Adam se vozikao od farme do farme, ovdje-ondje zahvatio grudu zemlje, drobio je među prstima, razgovarao s ljudima, pravio planove i sanjario. Volio ga svijet iz doline i milo bilo ljudima što je došao da se među njima nastani, jer su odmah uočili da je vri-jedan i imućan čovjek.

Samo ga je jedna briga morila, a to je Cathvno zdra-vlje. Nije joj bilo dobro. Vozila se s njime u kočiji svuda, ali je bila potpuno ravnodušna. Jedno se jutro potuži da joj je slabo, pa ostade u hotelskoj sobi u King Cityju dok se Adam izvezao izvan grada. Kad se vratio oko pet sati poslije podne, zatekao ju je gotovo mrtvu zbog silnoga gu-bitka krvi. Sva sreća što je Adam zatekao kod kuće dokto-ra Tilsona pri večeri, pa ga odvukao od njegove omiljele goveđe pečenke da dođe pregledati Cathy. Liječnik je brzo pregleda i stavi joj čep vate da zaustavi krv, a onda se obrne Adamu prijedlogom:

— A ne biste vi pričekali dolje?— A je li joj sada dobro?— Jest, ja ću vas naskoro pozvati.Adam potapša Cathy po ramenu, a ona mu se s kreve

ta nasmiješi. <Dr Tilson zatvori za njim vrata pa se opet vrati postelji

bolesnice, sav zajapuren od bijesa, i upita:— A zašto ste to učinili?Cathvna usta bijahu poput tanke crte.— Zna li vaš muž da ste trudni?Njena se glava polagano micala s jedne strane na dru-

gu.— A čime ste to napravili?Ona je samo buljila u njega.Liječnik se ogledao po sobi. Napokon je pristupio ko-

modi i otale izvadio pletaču iglu. Vitlao je njome pred Cathvnim licem.

— Vi, stara grešnioe... stara zločinko — govorio joj je.— Luđakinja ste prava. Malo da niste sebe ubili, a djetetuniste naudili. A bit će da ste i gutali svašta, trovali se ko-ječim, umetali kamfora, petroleja ili crvenoga papra. Gospode bože, šta ste vi žene sve kadre napraviti!

Cathvne oči bijahu studene kao staklo. Prikučio je stolicu k postelji i upitao blago:

— A zašto ne želite imati dijete? Pa imate divna muža.Zar ga ne ljubite? (A onda je izgubio strpljivost.) Zar nemislite uopće govoriti? Odgovorite mi već jednom, do đavola! Šta ste tako tvrdoglavi?

Usne joj se nisu makle, ni oči trepnule.— Draga moja — proslijedi liječnik — zar me ne shva

ćate da ne smijete uništavati život. Zbog toga se uvijekrazbjesnim. Sigurno umre više bolesnika zbog moga nedovoljnog znanja. Ali ja nastojim, vazda nastojim. A ondamoram gledati promišljeno ubijanje.

Brzo je govorio. Bojao se neugodne šutnje među reče-nicama. Ta ga je žena zbunjivala. Bilo je u nje nešto ne-ljudsko.

— Jeste li upoznali gospođu Laurel? Ona gine i jadikujeza djetetom. Sve što ima, i što može steći, dala bi da imadijete, a vi.. . vi pokušavate vaše probosti pletaćom iglom.

— Dakle — vikao je doktor — vi ne želite govoriti. Pai ne morate ako nećete, nitko vas ne sili. Ali ću vam jaipak reći cijelu istinu. Djetetu se nije ništa dogodilo. Loše ste ciljali. I još vam kažem da ćete vi roditi to dijete.A vi ne znate kako u ovoj državi zakon kažnjava pobačaj?Ne treba da mi na pitanje odgovorite, nego slušajte štoću vam reći. Ako se ovo opet desi, pa umre dijete, a jaimadnem bilo kakav razlog za sumnju da ste opet majmu-nisali i da tu nije čist posao, bogami ću vas tužiti, svjedočitću protiv vas i svim ću silama nastojati da dobijete zasluženu kaznu. Dakle, ja se nadam da ste dovoljno inteligentnida mi vjerujete, jer ozbiljno mislim i ne govorim u zrak.

Cathy malim šiljatim jezikom ovlaži usnice. Nestade studeni iz njezinih očiju, i neki izražaj slabosti i tuge pre-kri joj oči.

— Žao mi je — reče. — Oprostite, ali vi me ne možeterazumjeti.

— A zašto se onda ne izgovorite? (Njegova je srdžbanestala poput sumaglice.) Dajte, recite mi, šta vas tišti, drago dijete.

— Teško je to priznati. Adam je tako dobar, jak, zdravi snažan. A ja, ja sam opterećena ... padavicom.

— Zar vi da imate padavicu?— Ja nemam, ali imao je moj otac i djed . . . i moj brat.

(Uto zakri lice rukama.) Nisam se mogla odlučiti da to kažem svome suprugu.

— Jadno dijete — raznježio se liječnik. — Jadno mojedijete. Ne možete vi to pouzdano znati. Više je nego vjerojatno da će vam dijete biti lijepo i zdravo. Hoćete li miobećati da nećete pokušati više nikakvih trikova.

— Obećavam.— U redu onda. Neću ja reći vašemu mužu šta ste

učinili. Hajdete sada lijepo ležite nauznak, da vidim je livam prestalo krvarenje.

Za nekoliko časaka zatvori svoju doktorsku torbicu, a pletaću iglu stavi u džep.

— Navratit ću sutra ujutro — reče na rastanku.Adam poleti prema njemu dok je silazio niz usko stepe-

nište u vestibul hotela. Dr Tilson jedva da se obranio od uzbuđenih pitanja: »Kako joj je? Je li joj dobro? Od čega je dobila krvarenje? Mogu li sada k njoj?« I liječnik upo-trijebi svoju smicalicu, svoju prokušanu šalu:

— Hej, polako, čovječe. Čekajte malo. Vaša je žena bolesna.

— Doktore ...— Mori je jedna divna bolest, što . . .— Doktore ...— Vaša će žena roditi dijete.Liječnik strugne mimo Adama, koji se snebivao od ču-

da. Trojica što su sjedila oko peći zaceriše mu se. Jedan će od njih kratko i odsječito:

— E, da sam sada ja tobom, pozvao bih, brate, nekoliko prijatelja, recimo trojicu nas, da štogod popijemo.

Mig je bio zaludu. Adam nespretnim koracima odjuri uz usko stepenište.

Adamova pozornost usredotoči se konačno na rancu Bordoni, koja se nalazila nekoliko milja južno od King Citvja, zapravo gotovo na pol puta između toga grada i San Lucas.

Od zemljišne darovnice u iznosu od deset tisuća jutara što je pradjedu gospođe Bordoni poklonila španjolska kru-na, ostalo je u posjedu Bordonijevih samo još devet sto-tina jutara. Bordoni] evi su inače bili Švicarci, ali gospođa Bordoni bijaše kći i baštinica neke španjolske obitelji koja se davno naselila u Salinsku dolinu. I, kao što se već do-gađalo u većini starih porodica, zemlja je malo-pomalo iz-

micala iz njihovih ruku. Nešto je izgubljeno u hazardnim igrama, nešto otkrhnuto za porez, a neka su jutra poput ku-pona otrgnuta da bi se pribavila razna raskošja, kao konj, dijamant ili naklonost kakve ljepotice. Preostalih devet stotina jutara bijaše srž prvobitne darovnice poklonjene Sanchezu, a ujedno je to bila i najbolja zemlja. Imanje opkrakivalo rijeku i zadiralo u izdanke gora s obje strane, jer se upravo na tome mjestu dolina sužava i onda lopet širi. Prvobitna Sanchezova kuća još je bila upotrebljiva. Napravljena od blatnog lijepka, dizala se gizdavo na ma-loj čistini na ograncima gorskog lanca, u minijaturnoj do-linici koju je sveudilj natapalo dragocjeno nepresušno vrelo slatke vode. To je vrelo, dakako, bilo povod, pa je prvi Sanchez udario upravo tu svoje sjedište. Zimzeleni hrastovi rasprostirali dolinom svoju sjenu, a zemlja se odli-kovala takvom plodnošću i zelenilom da je bilo neobično u tome dijelu zemlje. Zidovi te niske kuće bijahu debeli četiri stope, a okrugli rožnici bijahu povezani konopcima od namočene sirove kože. Koža se s vremenom stvrdne pa podne grede i rožnike tako čvrsto poveže da kožni konopi postanu tvrdi kao gvožđe i gotovo neuništivi. Taj sistem gradnje ima samo jednu lošu stranu: ako pustiš miševe ili parcove, izgrizu kožu.

Stara kuća kao da je izrasla iz zemlje. Bila je predivna. Bordoni ju je upotrebljavao kao staju za krave. Bio je do-seljenik Švicarac, s urođenom nacionalnom strašću za či-stoćom. Nije se on pouzdavao u debele blatne zidove, pa je napravio drvenu kuću nedaleko odatle, a njegove su kra-ve izvirivale glave iz duboko udubljenih prozora stare Sanchezove kuće.

Bordonijevi nisu imali djece, pa kad mu je žena umrla u poodmakloj dobi, muž ostade kao osušena grana i obuze ga čežnja za domajom, gdje je proveo djetinjstvo u alpskim bregovima i travnjacima. Stoga htjede prodati rancu i vra-titi se kući. Adam Trask nije htio da na brzinu kupi ima-nje, a i Bordoni je tražio preveliku cijenu i služio se pro-kušanom trgovačkom metodom, kao da mu tobože nije uopće stalo hoće li imanje prodati ili neće. Bordoni je znao da mu je Adam siguran kupac, još prije nego što se Adam i odlučio na to.

Gdje se Adam nastanio, tu je namislio i ostati i napra-viti boravište svojoj nerođenoj djeci. On se bojao kupiti jedno imanje i poslije naći drugo koje mu se više sviđa.

a

Istina je da ga je to Sanchezovo cijelo vrijeme najviše pri-vlačilo. Pošto je došla Cathv, život mu se u budućnosti pri-činio kao niz dugih i sretnih dana. Ali je ipak pri kupova-nju upotrijebio sve mjere opreznosti. Provezao se, proja-hao ili pješke prošao svakom stopom zemlje. Išao je bu-šilačkim kopljem kroz sloj zemlje ispod površine zvani »zdravac« da bi okušao, popipao i omirisao donje slojeve. Raspitivao se za divlje biljčice što rastu na polju, pokraj rijeke i na brežuljku. Na vlažnim mjestima kleknuo bi i istraživao tragove divljači u mulju: kuguara i jelena, pre-rijskog vuka i divlje mačke, tvorca i rakuna, lasice i ku-nića, a preko svega su se vidjeli otisci prepeličjih nožica. Verao se između vrba, platana i divljih kupina uz rijeku, tapšao stabla zimzelenog i patuljastog hrasta, stabla jago-dnjače, lovora i zelenike.

Bordoni ga je promatrao ispod oka i natakao sebi ve-like čaše vina crvenike, što ga je izažeo iz grožđa svoga vinogradića pri brežuljku. Bordoni je uživao da se svako popodne malko ponapije. I Adamu, koji nije nikad prije okusio vina, osladila se ta kapljica.

Neprestano je pitao Cathv neka ona rekne svoje mi-šljenje o tome posjedu. Je li joj drag? Hoće li se tu sretna osjećati? Nije uopće pridavao nikakve pozornosti njenim neodređenim odgovorima. On je smatrao da je i ona odu-ševljena kao i on.

U vestibulu hotela u King Citvju razgovarao se s ljudi-ma koji su posjedali oko peći, te čitao novine što pristigoše iz San Franciska.

— Baš mislim o vodi — zaveže jedne večeri u razgovor.— Da mi je znati, do koje se dubine mora bušiti za bunar.

Neki stočar prekriži koljena, koja su prekrivale hlače od grubog pamučnog platna, pa će reći:

— E, to morate razgovarati sa Samom Hamiltonom. Onvam se razumije u vodu više nego itko iz ove okolice. Onvam naslućuje vodu s pomoću čarobnog ljeskovog štapića,takozvanih vilinih rašalja, a ima i bušač za bunare. On ćevam sve kazati. Ta on je izbušio polovinu bunara u ovomedijelu doline.

Njegov se drugar smijuljio pa će vragolanski:— Sam ima zaista opravdan razlog da se zanima za

vodu. Na svome cijelom imanju nema jadnik đavolje kapce.•— Kako ću naći toga čovjeka? — upita Adam.

— Znate šta? Ja idem k njemu da mi napravi nekolikouglenica. Ako želite, povest ću vas sa sobom. Svidjet ćevam se gospodin Hamilton. On vam je fini čovjek.

— A šaljivčina i veseljak da mu para nema — pridodanjegov drug.

3.

Louis Lippo i Adam Trask vozili su se u Lippovoj ko-čiji k Hamiltonovoj farmi. Željezne spone klopotale u san-dučiću ispod sjedala, a na sponama skakutao srneći but, zamotan u mokru krpu od jute da bi se održao hladan. U ono je vrijeme naime bio običaj da se uzme sa sobom pri polasku u posjete podobra komadina jestiva kao dar domaćici, jer je morao gost ostati na glavnom obroku ako nije htio pogrditi domaćinovu kuću. Ali nekoliko je gostiju moglo od šale poremetiti sve prehrambene planove jedne obitelji za idući tjedan dana ukoliko gosti ne bi naknadili nastale praznine. Dovoljno bi bilo donijeti cerek svinje ili goveđu butinu. Louis je odsjekao srneći but, a Adam priba-vio bocu whiskyja.

— Sada vas moram upozoriti — reče Louis. — Gospodin će se Hamilton veseliti kad mu donesete pića, ali gospođa Hamilton strašna je protivnica svakog alkohola. Dasam na vašem mjestu, ja bih ostavio bocu ispod sjedala,pa kad se odvezemo do radionice, onda mu je možete izvaditi. Uvijek mi tako radimo.

— Zar ona ne da mužu da malo gucne?— Nemate je šta vidjeti! Cijela je kao kakva ptičica —

pričao je Louis. — Ali ona ne odstupa od svojih ustaljenihnačela. Samo vi ostavite bocu ispod sjedala.

Sišli su s glavne ceste koja vodi dolinom, pa skrenuli u iscrpeno i utrto brežuljkasto područje preko kolovoza što su ih ižlijebile zimske kiše. Konji se napinjali u ha-movima, a kočija se ljuljala i posrtala. Godina je bila ne-mila brdovitim predjelima, koji su bili suhi već u mjesecu lipnju, te je kamenje provirivalo kroz kratku, sažeženu is-pašu. Divlji ovas izdigao se tek petnaestak centimetara iz-nad zemlje, baš kao da je znao ako ne isklasa brzo da uopće neće isklasati.

— Ne čini mi se baš unosna ova zemlja — pripomeneAdam.

mm

— Unosna? E, moj gospodine Trask, ova zemlja čovjeku slomi srce i živa ga poždere. Unosna, velite! GospodinHamilton ima prilično zemlje, ali bi po njoj sa svom svojom djecom mogao skapati od gladi. Ranca njih ne možeprehraniti. Stoga on radi još kojekakve nuzgredne poslove,a i njegovi dečki počeli su sada privređivati. Fina je toobitelj.

Adam se zagledao u niz mrkih meskita što su stršile iz doline, koja je imala izgled ždrijela, pa upita:

— A zašto se, ako boga znate, ovaj čovjek naselio naovako jadnu mjestu?

Louis Lippo, kao svaki čovjek uostalom, volio je preu-zeti ulogu tumača, osobito stranom čovjeku, i kad nema nikoga domaćeg da bi mu protuslovio.

— Ja ću vam to protumačiti — razveza razgovor. —Uzmite, recimo, mene. Moj je otac bio Talijan. Imao jemuke i nevolje dok je došao ovamo, ali donio je nešto novca. Moje imanje nije veliko, ali je zgodno. Moj ga jeotac kupio. On ga je izabrao. Pa uzmimo sada vas — ja neznam koliko vam je kesa teška, a neću vas to ni pitati, aligovori se da vi kanite kupiti imanje staroga Sancheza,a Bor đoni bogme nije nikada nikome ništa poklonio. Bitće da ste vi podobro pri parama, inače ne biste ni pitaliza taj posjed.

— Pa prilično stojim s novcem — čedno će Adam.— Ja mnogo okolišam — ispričavao se Louis. — Ele,

kad su došli u ovu dolinu gospodin i gospođa Hamilton,bili su predrta fukara. A teško je naložiti vatru na hladnom ognjištu. Nije im preostalo drugo nego uzeti ono štoje preostalo, državnu zemlju koju nije htio nitko drugi.Dvadeset i pet jutara ove zemlje ne može održati na životu ni jednu kravu, i to za dobrih godina, a u mršavimgodinama nestanu iz toga kraja i prerijski vukovi. Ima ljudi pa se pitaju kako su uopće mogli preživjeti siromasiHamiltonovi. Ali on je, dakako, odmah prionuo za posao— i tako su preživjeli. Dirindžio je kao rob, dok nije napravio vršalicu.

— Mora da je uznapredovao, uspio. Svagdje čujem ljude kako o njemu govore.

— Pa, uspio je mnogo, nema zbora. Digao je čovjtekna noge devetero djece. Ali, kladio bih se da nije metnuoni prebite pare nastranu. Ta i otkud bi mogao?

Jedna se strana kočije podiže, kotač se preturi preko velika okrugla kamena, i opet se spusti. Konji potamnjeli od znoja i usapunali se ispod ajmova i hamova.

— Baš će mi biti drago s njime se porazgovoriti — prihvati Adam

— E, gospodine moj, Hamilton vam je dobar priroduzgojio. Ima čestitu djecu i valjano ih je na noge pridi-gao. I svi već privređuju, osim Joea. Joe je najmlađi, igovore da će ga poslati u više škole, ali svi su ostali većizvedeni na put. Gospodin se Hamilton može zaista ponositi. Kuća se nalazi odmah s druge strane iduće uzvišice.Nemojte se prevariti pa izvaditi bocu pred gospođom Hamilton, inače ste frigani.

Suha zemlja škripala pod suncem, a cvrčci su svojim cvrčanjem probijali uši.

— Ovo je doista proklet predio — pripomene Louis.— Kad ovo gledam, osjećam se jadnim zbog svoje se

bičnosti — prekoravao se Adam.— Kako to?— Pa tako, ja sam imućan, pa ne moram živjeti na

ovakvu mjestu.— I sa mnom je tako, ali ja se zbog toga ne osjećam

nipošto jadnim. Dapače, ja sam vraški radostan što ne moram ovdje prebivati.

Kad je kočija stigla navrh uzvisine, Adam je vidio ispod sebe hrpicu zgrada koje su sačinjavale Hamiltonovo pre-bivalište: glavnu kuću sa više prigradnja, staju za krave, radionicu i kolnicu. Predio sasušen i suncem sažežen. Uopće nema većih stabala, a vrtić se zalijevao ručnom prskali-com.

Louis se obrne Adamu, i kao da je bio tek mali znak dušmanluka u tonu njegova glasa kad mu je govorio:

— Htio bih da vas upozorim na dvije-tri stvairi, gospodine Trask. Ima ljudi koji bi pri prvom razgovoru s gospodinom Hamiltonom mogli steći dojam da je on izmišljalo, luckasto izmišljalo. On vam ne govori kao drugiljudi. On jte Irac. Pun je planova. Sto mu planova šuneu glavu u jednome danu. I vazda goji nadu. Bože moj, itreba mu mnogo nade ako se misli održati na životu naovakvoj zemlji! Ali ne zaboravite: on ima zlatne ruke, čestitje kovač, a neki njegovi planovi nisu puke izmišljotine nego se ostvaruju. Osim toga, sam sam ga slušao kako govorida će se dogoditi neke stvđri, i doista su se dogodile.

Adam se zabrinuo zbog nagovijesti prijetnje koju mu je izrekao riječima:

— Nisam vam ja takav čovjek da ocrnjujem drugoga.Htio sam vas samo na neke stvari upozoriti. Ima vam nekih ljudi koji ovamo dođu s Istoka, pa misle, ako čovjeknije novčan, da ništa ne vrijedi.

Tada je Adam osjetio kako ga Louis smatra tuđincem i dušmaninom.

— Ne bih ni u snu pomislio .. .— Možda gospodin Hamilton nema ni pedeset centa za-

šteđena novca u svom zamotuljku, ali on je naš i nije goriod nas ostalih. Uz to, on je odgojio najljepšu djecu što ćete ih igdje vidjeti. Rekao sam vam sve ovo da slučajno nezaboravite.

Adam je baš htio da se obrani od tih Louisovih zlih slutnja, ali se predomisli i reče:

— Upamtit ću sve. Hvala što ste me upozorili.Louis opet pogleda naprijed pa će Adamu:— Eno ga, pogledajte, onamo kraj kovačnice. Bit će da

nas je čuo.— Ima li ono bradu? — upita Adam oštrije pogledavši.— E, ima on lijepu bradu. Samo će mu brzo osijeđjeti.

Već je sada progrušana.Provezli su se uz drvenu kuću i vidjeli gospođu Hamil-

ton kako ih gleda s prozora, a onda se zaustavili ispred ko-vačnice, gdje ih je stojećke čekao Samuel.

Adam spazi snažnu ljudinu, s bradom kao u kakva pa-trijarha, a progrušana kosa vijori zrakom poput maska od ploda češljike. Obrazi iznad brade, gdje je sunce opalilo njegovu irsku kožu, bijahu ružičasti poput karanfila. Na sebi je imao čistu modru košulju, radno odijelo i kožnu pregaču. Rukave zavratio, pa su mu se vidjele čiste miši-ćave podlaktice. Samo mu šake pocrnjele od vignja. Adam brzo pogleda cijeli lik i oblik domaćinov, a onda se opet vrati očima sa svijetloplavim zjenama koje su se iskrile mladenačkim žarom i ushitom. Bore oko očiju povučene zrakasto prema unutra od silnoga smijeha i dobrovolje.

— Louis — javi se Samuel — drago mi je što te vidim.Čak i u sladosti našega malog raja milo nam je kad nasposjete naši prijatelji.

Adamu se Samuel nasmiješi.

— Doveo sam ti gospodina Adama Traska da se s tobomupozna. On je došljak s istoka, a došao je da se naseli unašemu kraju — reče Louis.

— Vrlo mi je milo — odvrati Samuel. — Rukovat ćemo se drugi put. Ne bih vam htio uprljati ruke ovim svojim kukačama.

— Donio sam ti, Samuele, nekoliko željeznih spona. Hoćeš li mi skovati nekoliko uglovnica? Cijeli vežnjak kreveta otišao mi je k vragu.

— Ma, kako ne bih, Louise. Siđi, samo siđi! Konje ćemoprivezati u hlad.

— Straga je komad srnetine, a gospodin Trask donio tije neku malenkost.

Samuel na brzinu zirne prema kući, a onda će reći:— Možda će biti najbolje ako tu »malenkost« skinemo

kad budemo spremali kola iza šupe.Adam je čuo ritmički pjev i modulaciju u Samuelovu

govoru, a uza sve to nije mogao otkriti da je bilo koja riječ čudno izgovorena. Samo su Samuelovi »t« i »1« bili izrazitiji.

— Louise, hoćeš li ti ispreći konje? A ja ću odnijeti meso u kuću. Lizi će biti drago. Ona obožava pirjano meisodivljači.

— A nije nijedan od mladića kod kuće?— Pa, nije, nije baš nijedan. George i Will došli su ku

ći za nedjelju, pa su sinoć svi otišli na ples u Wild HorseCanvon. Tamo se održava u školskoj zgradi u Peach Treeu.Sjatit će se svi oni do sutona. Zbog njihova plesa ostalismo bez kanapea. Pričat ću vam poslije ... Liza će zbog toga s njima još obračunati... Zapravo s Tomom, jer on j'eglavni krivac. Ali, o tom potom.

Zasmija se pa krene kući noseći zamotanu srneću ple-ćku, a usput pripomene:

— Ako baš hoćete, možete onu »malenkost« unijeti ukovačnicu, tako barem neće sunce udarati na nju.

Čuli su ga kako viče kad je došao blizu kuće:— Liza, i ne slutiš što ti nosim. Louis Lippo donio ce

rek srnetine. Bogme je veći komad od tebe.Louis odveze kola iza šupe, i Adam mu pomogne ispre-

gnuti konje, zavezati im kolane i konope, te ih zaulariti u hladu.

— On je ozbiljno siromah mislio kad je rekao ono osuncu i boci — vragolasto će Louis.

— Mora da je gospa Hamilton strah i trepet.— Rekao sam vam: nije veća od ptičice, ali kad ona

što rekne, ne porekne.— »Ispregni!« — zavrće Adam. —- Bit će da sam tu

zapovijed negdje čuo ili sam je u knjizi čitao.Samuel im se pridruži u kovačnici.— Lizi će biti drago ako ostanete na objedu — reče im.— Ali, ona nas nije očekivala — bunio se Adam.— Mučite, prijatelju. — Ta lako je njoj napraviti ne

koliko valjušaka više. Drago nam je što ste kod nas. Dajmi te spone, Louise. Pa mi kaži, kako želiš da ti skujem?

Naloži vatru na crnom kutku ognjišta, zaduhne jednim mijehom na oganj i prstima stavi mokra koksa na to, podr-žavajući tako vatru dok se ne razgori plamenom trešnjine boje.

■— Hajde, Louis, maši mi sada na vatru svojim kulom. Polagano, čovječe, polagano i podjednako.

Tada stavi željezne šipke na zažareni koks.— Nemojte, gospodine Traske. Liza je navikla da kuha

za devetero izgladnjele djece. Nju ništa ne može smesti.Premjesti kliještima željezo na vruće mjesto pa nasta-

vi:— Ovo što sam rekao da je ništa ne može smesti, opo

zivam kao pobožnu laž. Zna se ona i te kako ražestiti iuzavreti, pa se onda uzbuči, baš kao obluće u moru kad gapogna valjavina. Stoga ću vas upozoriti obojicu da Lizi nespominjete riječ »kanape«. Kad čuje tu riječ, razgoropađise i razjadi.

■— Vi ste nam već počeli nešto o tome govoriti — pri-pomene Adam.

— Kad biste poznavali moga sina Toma, bilo bi vamjasnije što ću vam pričati, gospodine Trask. Louis ga poznaje u dušu.

— Ja mislim da ga poznajem kao slijepac paru — potvrdi Louis.

— Moj vam je Tom luda glava — proslijedi Samuel. —Vazda su mu oči veće od želuca, pa nagrabi više nego štomože pojesti. Uvijek posije više nego što može požeti. Kadse veseli, pocikuje i pod viku je, a kad je žalostan, od tugemu srce puca. Ele, vazda previše. Ima takvih ljudi. Lizamisli da sam i ja takav. Ja ne znam šta još Toma čeka. Možda slava, a možda vješala. Već je više Hamiltona omastilokonop. Jednom ću vam i o tome pričati.

— Dajte sada o kanapeu — uljudno ga podsjeti Adam.— Imate pravo. Meni vam se riječi razlete kao jogu-

naste ovce. I Liza mi to veli. Pa ih onda skupljaj. Dakle,priređuje se ples u školi u Peach Treeu, pa sva četiri mojadečka: George, Tom, Will i Joe odlučili da tamo pođu. I, kaošto je već prirodno, zamolili i djevojke da s njima idu.George, Will i Joe, dobričine i jednostavni momci, svakizamolio po jednu prijateljicu. A Tom — nametao sebi preveliku porciju kao obično: pozvao dvije sestre Williams,Jennie i Belle. Nego, Louis, koliko trebaš rupa za vijak?

— Pet — odgovori Louis.— U redu. Moram vam kazati, gospodine Trask, da je

moj Tom sav obuzet sebičnošću i samoljubljem kakva dječaka koji sebe smatra ružnim. Većinom je razdrljen i zapušten, a kad dođe kakva proslava ili što slično, nakiti sekao svibanjski stup i opravi se kao lipa u proljeće. Za toodijevanje treba, dašto, prilično vremena. Opazili ste kako je kolnica prazna? George, Will i Joe krenuli su rano,premda nisu bili lijepo obučeni kao Tom. George je uzeoveliku kočiju, Will dvoprežna kola na četiri kotača, a Joemala kola na dva kotača. (Nato se Samuelove ažurne očizasjaše od veselja.) Najednom se pojavi Tom, plah doduše,ali u svom sjaju kao kakav rimski imperator. Jedino sujoš s kotačima preostale grabljače, a na njih ne može statičak ni jedna sestra Williams. Na sreću ili na nesreću, Lizase krijepila popodnevnim sankom. Tom je sjeo na stube ipromišljao šta li će napraviti. Onda sam ga vidio kako jeotišao u staju, upregao dva konja, a s grabljača skinuoprečanik. Mučno je iznio kanape iz kuće, a pod noge metnuozaprežni lanac. Kanape je imao oblik labuđeg vrata, a bioje nabijen konjskom strunom. Liza ga je voljela od ičegana svijetu. Poklonio sam joj ga da na njemu počiva, prijenego što je rodila Georga. Kad sam najposlije vidio Toma,gizdavo se vozio u kolima uzbrdo, izvaljen kao paša naotomanu, odlazeći po Williamsove djevojke. Ah, bože moj,kad sam pomislio kako će taj jadni kanape biti sav izlizani tanak poput oblate od silnog struganja i drndanja dokTom dođe kući.

Samuel odloži kliješta i podboči ruke na bedra da se lakše smije. A onda će reći:

— A Liza od jeda sve sipa sumpor iz nozdrva. JadniTom.

— A ne biste htjeli okusiti malo ove »malenkosti«? —upita Adam smiješeći se.

— Vrlo rado — reče Samuel.Primi bocu, na brzinu gutne srčak whiskyja i vrati je.— Uisquebaugh, irska riječ za whisky, znači voda ži

vota, i zaista je talko.Prenese usijane šipke na nakovanj i probuši u njima rupice za vijak. Zatim čekićem savije uglovnice. Pri tom su vrcale iskre rašljasto na sve

strane. Nato uroni pištavo željezo u ka'bao dopol napunjen crnom vodom.— Tako, gotovo je — rekne Samuel i baci uglovnice na

tlo.— Hvala lijepa — nato će Louis. — A koliko sam du

žan?— Drago mi je što sam bio s vama u društvu.— Uvijek je s tobom tako — bespomoćno će Louis.— Nije uvijek, dragi moj. Kad sam ti ono kopao novi

bunar, platio si mi koliko sam tražio.— Kad je o tome riječ, baš mi pade na pamet: gospodin

Trask misli kupiti Bordonijevo imanje, onu Sanchezovu zemljišnu darovnicu, znaš.

— Poznajem ja dobro ono imanje. Krasan komad zemlje— zborio je Samuel.

— Gospodin Trask me pitao kako je tamo s vodom, i jasam mu kazao da ti o tome znaš više od bilo koga međunama.

Adam dodade bocu, i Samuel gucnu fino još jedan srk pa otare usta podlakticom, čistim mjestom iznad zagare-noga.•— Nisam se još konačno odlučio — prihvati Adam. — Samo bih vas htio zapitati nekoliko pitanja.— E, bogme, u grdnu ste stupicu upali, dragi prijatelju.

Ima poslovica da je opasno pitati Irca, jer će ti odgovoriti.Nadam se da vi znate šta radite kad mi dajete dopuštenjeda govorim. O govorenju i mucanju dva su mišljenja. Jedni vele: duboka je voda koja muči. A drugi opet kažu:tko je bez riječi, taj je i bez misli. Ja sam, dakako, za ovodrugo — Liza veli: na žalost. A šta biste htjeli znati, prijatelju?

— Uzmimo, recimo, Bordonijevo imanje. Do koje dubine morate kopati dok ne naiđete na vodu?

.......,,.................................. 166

— A, to ja moram baš vidjeti dotično mjesto. Na nekimse mjestima mora kopati deset metara, na nekima pedeset,a na nekima se mora ići do središta zemlje.

— A vi biste znali pronaći vodu?— Svugdje gotovo, osim kod mene.— Cuo sam da vama nedostaje vode.— čuli, velite? Bit će da je to čuo i sam bog na nebe

sima! Ta vapio sam da se i do neba čulo.— Kraj rijeke je komad od četiri stotine jutara. Ima

li tamo vode ispod zemlje?— Moram vidjeti. Čini mi se da je hirovita ova dolina.

Ako se strpite malo, možda bih vam mogao reći nešto podrobnije o njoj, jer ja sam je pregledao i bušio svojim bu-šačem uzduž i poprijeko. Gladan čovjek, moj gospodine,hvata se u koštac sa svojim mozgom i maštom, jer nemadrugog izlaza.

— Gospodin je Trask iz Nove Engleske. On se misliovdje naseliti. Bio je on doduše i prije na zapadu, u vojsci,borio se protiv Indijanaca.

— (Ma šta mi ne velite? Onda je vaše da govorite, )amoje da slušam i da nešto naučim.

— Nije mi drago o tome govoriti.— A zašto vam nije drago? Da sam se bogme ja borio

s Indijancima, jao si ga i pomagaj i mojoj obitelji i mojimsusjedima.

— Ja se, gospodine, nisam htio s njima boriti.Ono »gospodine« došlo mu je na jezik a da ni sam ne zna kako.— Da, da, ja to sasvim lijepo shvaćam. Mora da je

teško ubiti čovjeka kojega ne poznaješ i kojega ne mrziš.— Obrnuto, možda je zbog toga i lakše — unese se u

riječ Louis.— Tvoja je primjedba umjesna, Louis. Ali ima ljudi koji

su u svome srcu prijatelji cijelome svijetu, a ima ih opetkoji mrze sami sebe i onda šire tu mržnju oko sebe, baškao što se širi maslac po vruću kruhu.

— Ja bih volio da mi vi govorite kakva je ova zemlja— prekide ga nevoljko Adam, jer mu je došla na pametslika nagomilanih leševa.

— A koliko je sati?Louis izađe iz kovačnice i pogleda na sunce.— Još nije prošlo deset.

— Kad mi se jezik počne okretati, onda više ne stoji,kao ni vodenično kolo. Moj sin Will rekne da ću ja zboriti drveću ako ne mogu naći ljudsku biljku.

Uzdahne Samuel i sjedne na bačvicu s čavlima.— Ja sam ono rekao da je ovo čudna i hirovita dolina,

ali možda se meni takva čini zato što sam ja rođen u samom zelenilu. A je li tebi čudna, Louis?

— Meni nije čudna, dragi Samuele, jer ja nisam nikadiz nje izlazio, pa ne mogu ni upoređivati.

— Ja sam po njoj mnogo rovao — nastavi Samuel. —Nešto se pod njezinom korom dogodilo .. . Možda se jošdogađa. Dolje je oceansko korito, a ispod njega neki drugisvijet. Ali šta će farmer time razbijati glavu. Gore je napovršini dobro tlo, osobito u ravnici. U gornjem dijelu doline zemlja je lagana i pjeskovita, ali je pomiješana sacrnicom što je zimi kiše sapiru s brežuljaka. Što se višeide prema sjeveru, dolina se sve više širi, tlo postaje crnje,teže, a možda i plodnije. Ja sve mislim da su tu nekoćbile močvare, da je korijenje biljki vjekovima trunulo u tlote ga pocrnjelo i ognojilo. Prevrneš li taj sloj, vidjet ćeškako je s njime pomiješano malo masne ilovače, koja gaje slijepila. Takvo je tlo sve tamo otprilike od Gonzalesapa do ušća rijeke. Postrance, oko gradova Salinas, Blanco,Castroville i Moss Landing, još se i sada nalaze močvare.Kad se jednoga lijepog dana te močvare isuše, to će bitinajbogatija zemlja što je uopće imamo na ovome svijetu.

— On vazda baje šta će biti »jednoga lijepog dana« —uteče se u riječ Louis.

— Pa, ljudski duh ne mora ostati u vremenu kao štomora čovjekovo tijelo.

— Ako se ja ovdje kanim naseliti, onda moram znatikako će i šta će biti i u budućnosti — pripomene Adam.— I moja će djeca, ako ih imadnem, na ovoj zemlji živjeti.

Samuelov je pogled kliznuo iznad glava njegovih pri -jatelja i iz mračne kovačnice na žuto svjetlo sunca.

— Morate znati da se ispod velikog dijela doline, nanekim mjestima duboko, a na nekima prilično blizu površine, nalazi sloj zvan »tvrdi zdravac«. To je zgusnuta, slijepljena i masna ilovača. Na nekim je mjestima stopu debela, a na drugima i više. I taj tvrdi sloj ne propušta vodu.Kad ne bi bilo tako, zimske bi kiše promočile duboko inavlažile zemlju, pa bi se ljeti vlaga uzdigla do korijenjaA ovako, kad se humus iznad zdravca sav promoči, ostatak

vode naglo nabuja i razlije se, ili ostane na površini i u njemu gnjije raslinstvo. I to je jedno od najvećih proklet-stava ove naše doline.

— Uza sve to, ovo je prilično dobro mjesto da se u njemu proživi, zar ne?

— Ugodno jest, nema zbora, ali čovjek ne može sasvimmirovati kad zna da bi zemlja mogla biti plodnija. Ja sambaš mislio, kad bi se moglo provrtjeti na stotine rupa kroztu tvrdu ilovaču i tako propustiti vodu, to bi riješilo problem. Ja sam nešto čak i kušao sa nekoliko štapića dinamita. Probušio bih rupu kroz sloj zdravac i onda lagumao.Uspio sam prekinuti taj sloj, i voda je mogla stjecati. Ali,bože nebeski, koliko li bi samo dinamita trebalo za cijeludolinu! Čitao sam kafco je neki Šveđanin — isti onaj kojije izumio dinamit — pronašao neki novi eksploziv, i jači isigurniji od dinamita. Možda će to riješiti problem.

Louis reče upola podrugljivo, a upola s divljenjem:— Samuel uvijek misli kako će promijeniti stvari. Ni

kada nije zadovoljan s njima kakve su sada.Samuel mu se nasmiješi pa će mu odgovoriti:— Vele da su ljudi nekada živjeli na drveću. Mora da

je netko postao nezadovoljan da vječno bude šćućuren nagrani. Da nije bilo toga nezadovoljstva, vaša stopala ne bibogme doticala tla.

Samuel se ponovo nasmije pa nastavi:— Gledam sebe kako sjedim na hrpi prašine i u svojoj

mašti stvaram svijet, baš kao što je bog stvarao ovaj. Samo je bog vidio djelo svojih stvaralačkih ruku. A ja nećunikada vidjeti svoj svijet ostvaren, osim u mašti. Jednogdana bit će ovo dolina izobilja. Moći će prehraniti svijet,a možda će ga i prehranjivati. I sretan će narod ovdje ži-vovati, na tisuće i tisuće ljudi...

Kao da se neki oblak nadvio nad njegove oči, lice mu prekrije tuga, i on umukne.

— Kad vas čovjek sluša, onda dolazi do spoznaje daje ovo pogodno mjesto za naseljenje — pripomene Adam.— Ta gdje bih drugdje mogao odgajati svoju djecu s takvim izgledima u budućnosti?

Samuel proslijedi ovako:— Ima ipak nešto što ja ne shvaćam. Neko pomračenje

prekriva ovu dolinu. Ja ne znam šta je to, ali ja ćutim tajmrak svim svojim sjetilima. Bude dana, pa mi sunce zasli-

li,,,,.

jepi oči, a ipak osjetim kako ga je uhvatila neka crna tama, koja istiskuje sjajnost iz njega kao iz kakve spužve. Zatim će povišenim glasom:

— Neko mračno nasilje vječno prijeti ovoj dolini. Ja neznam, ne znam šta je to. Baš kao da se neka prastara avetdiže iz mrtvog oceana ispod nas, obilazi ovom našom dolinom i zamućuje zrak nesrećom. Ima u sebi nešto tajnovito baš kao skrivena bol. Ja ne znam kakav je taj mrak,ali ga vidim i osjećam na ovdašnjem svijetu.

Adama prodaše srsi pa će nazočnima:— Baš sam se sjetio kako sam se obećao rano vratiti.

Moja žena Cathy očekuje čedo.— Ali Liza će uskoro zgotoviti ručak.— Razumjet će ona kad joj reknete o djetetu. Mojoj

ženi nije dobro. I hvala vam što ste mi izložili kako stojis vodom.

— A jesam li vas potištio svojim buncanjem i maštanjem?

— A, nipošto, nipošto. To joj je, znate, prvo dijete, paje upravo utučena.

Adam se cijelu noć borio sa svojim mislima, a sutradan se izvezao, stisnuo ruku s Bordonijem, i Sanchezovo imanje bilo je sada njegova svojina.

ČETRNAESTO POGLAVLJE I.

OLIKO se toga ima ispričati o životu na Zapadu u ono vrijeme, da se teško odlučiti gdje ćeš započeti.

Jedna stvar izaziva stotinu drugih. Problem jie samo šta ćeš najprije ispfipovjediti.

KSjećate se kako je Samuel Hamilton rekao da su njegova

djeca otišla na ples u školsku zgradu u Peach Tree. Seoske su škole u ono vrijeme bile kulturna središta. Protestantske crkve u malim gradovima borile su se za svoju opstojnost u zemlji gdje su bile novodošljakinje. Katolička crkva, koja je prva tu došla i uhvatila duboka korijena, uspavala se udobno u svojoj tradiciji, dok su misije postepeno na-puštane, krovovi se rušili, a na pustim oltarima golubi gukali i gnijezdili se. Knjižnica Misije svetog Ante, koja se sastojala od latinskih i španjolskih knjiga, pretvorila se u

žitnicu gdje su miševi izjedali uveze od pergamena. Na se-lu je škola bila riznica umjetnosti i znanosti, a učiteljica je štitila i nosila zublju znanja i ljepote. Školska je zgrada bila sastajalište za glazbene priredbe i za pametne razgo-vore. U školi su bile glasačke kutije i glasački popisi za izbore. Društveni život — bilo to krunjenje svibanjske kra-ljice ljepote, bio pak posljednji oproštaj s mrtvim predsje-dnikom, ili ples kroz cijelu noć — nije se mogao ni zami-sliti bez škole. Učiteljica ne samo da je bila pojam inte-lektualizma i davala ton cijelom društvenom životu nego je bila i ženidbeni mamac u provinciji. Jedna je obitelj mogla zaista ponosno dići glavu kao se sin oženio učitelji-com. Držalo se da djeca iz takvog braka imaju i naslijeđe-ne i odgojem u takvoj sredini stečene prednosti.

Samuelovim kćerima nije bilo suđeno da postanu teža-kinje koje rad ostari i uništi prije vremena. Bijahu lijepe djevojke. Zračile su oko sebe onaj odsjaj što im ga je da-valo porijeklo od drevnih irskih kraljeva. Bile su zado-jene ponosom, koji je natkrilio njihovo siromaštvo. Nitko nije ni u snu nikada pomislio da bi one zavređivale kakvu samilost. Samuel je odgojio izrazito natprosječan soj. Bila su mu djeca i načitanija i boljeg vladanja od većine nji -hovih vršnjaka. Svima je Samuel usadio svoju ljubav k znanju i zaklonio ih je od onoga oholog neznalaštva nji -hova vremena. Olivija Hamilton postade učiteljica. To znači da je u svojoj petnaestoj godini otišla iz doma, nastanila se u gradu Salinas, gdje je mogla ići u srednju školu. U sedamnaestoj godini položila je završne ispite pred okru-žnom komisijom iz svih umjetnosti i znanosti, i sa osamna-est godina postala je učiteljica u Peach Treeu.

U školi je imala učenika koji su bili stariji i veći od nje. Trebalo je puno takta pa da u takvoj okolini učite lj uje. Teško je i opasno bilo održavati red među tim nedi-scipliniranim klipanima, bez pištolja i duga pletena biča od sirove kože. U jednoj školi u brdima učiteljicu su silo-vali njezini učenici.

Ne samo da je Olivija Hamilton morala poučavati sve predmete nego i sve moguće dobi. Vrlo je malo mladića u ono doba išlo dalje od osmog razreda, a kako su uz školu morali obavljati i težačke posle, trebalo im je za to ško-lovanje četrnaest, pa i petnaest godina. Olivija je morala poznavati i osnovne pojmove iz medicine, jer su se nepre-stano događale nezgode. Nakon jedne tučnjave u školskom

170 171

dvorištu morala je zašiti ranu od uboda nožem. Kad je je-dnoga malog bosonogog dječaka ujela zmija zvečarka, ona je, jadna, morala da mu isiše otrov iz palca.

Prvi je razred učila čitati, a osmi algebru. Vodila je pjevački zbor, bila književni kritik i pisala društvenu kro-niku koja je izlazila jednom u tjednu u novinama Salinas Journal. Uz to je u njezinim rukama bio cijeli društveni život toga područja, dakle ne samo razredni ispiti i završne svečanosti nego plesovi, sastanci, debate, pjevački zborovi, božične i majske svečanosti, pa domoljubni izljevi u povodu proslave Dana mrtvih, pa Dan nezavisnosti četvrtog srpnja. Bila je, dakako, u izbornom odboru, te glava i duša svih karitativnih društva. Nije to bilo nipošto lagano zvanje, a dužnosti i obaveza bilo je napretek. Učiteljica nije imala svoga privatnog života. Ljubomorno su vrebali na bilo ka-kvu njezinu slabost u karakteru. Nije smjela biti na stanu i hrani kod jedne obitelji više od jedne školske godine, jer bi inače bilo gadne ljubomore. Porodica kod koje je učite-ljica imala pansion odmah je poskočila u društvenoj lje-stvici. Ukoliko bi obitelj kod koje je učiteljica stanovala imala slučajno sina za ženidbu, ženidbena je ponuda do-lazila automatski. Ako je pak bilo više prosaca, bilo je ga-dne borbe za učiteljičinu ruku. Dečki Aguita, trojica njih, gotovo su se na smrt počupali zbog Olivije Hamilton. Ri-jetko su učiteljice ostajale zadugo u provincijskim škola-ma. Rad je 'bio težak, a prosci tako mnogi i nasrtljivi da su u kratko vrijeme uplovile u luku braka.

Olivija Hamilton čvrsto je odlučila da neće poći tim mučnim putem seoske učiteljice. Ona nije bila sudionik onoga intelektualnog oduševljenja kojim je bio obuzet nje-zin otac, ali ju je vrijeme provedeno u gradu Salinas do-velo do odluke da ne bude farmerka. Htjela je da živi u gradu, ne možda veliku kao što je Salinas, ali barem takvu da ne bude pusto mjestance, koje je tek raskrsnica cesta. U Salinasu je Olivija iskusila ljepote ondašnjega života: pjevanje crkvenoga zbora i svečana obredna opijela, crkvene bratovštine, pa svečane večere i proslave u protestantskoj episkopalnoj crkvi. Došla je u dodir i s umjetnostima. Putujuće družine izvodile su drame, pa čak i opere, a sve je to imalo u sebi neku magiju i opojnost onoga posebnog miomirisnog svijeta koji je izvan ovoga našeg svakidašnjeg životarenja. Išla je u društva, sudjelovala u šaradama, na-tjecala se u recitiranju pjesama, pjevala u zboru i svirala

.. 172_____

u orkestru. Mamio ju je grad Salinas. U gradu je mogla ići na društvenu priredbu odjevena za društvo i mogla se kući vratiti u istoj haljini, a u provinciji je morala smo tati haljine u bisage, jahati na konju deset milja, pa razmo-tavati smežurane izgužvane haljine, te im glačalom odstranjivati gibe i mrske.

Premda je imala mnogo posla u školi, ipak je čeznula za gradskim životom, pa kad ju je neki mladić, koji je sa-gradio mlin u King Citvju, pristojno zaprosio za ruku, pri-stala je na zaruke, samo su morali dugo i tajno stajati pod vjerom. Tajnost je bila potrebna, jer da se doznalo, bilo bi kavge među mladićima u susjedstvu.

Olivija nije bila obdarena onim umnim blistavilom što ga je posjedovao njezin otac, ali je imala smisla za hu-mor, te jaku i neslomljivu volju, koju je baštinila od svoje majke. Što je god mogla više, u mozgove i srca svojih uče-nika unosila je i zublju znanja i osjećaj ljepote, premda su oni to blago počesto preko srca primali.

U ono se vrijeme bio ispriječio bedem predrasuda protiv većeg znanja i dublje kulture. Farmer je htio da mu djeca nauče čitati, pisati i računati — i basta. S većim znanjem dolazi nezadovoljstvo i nepostojanost. Na mnogim se primjerima dokazivalo kako je škola bila uzrok pa je neki dječak otišao s farme da živi u gradu, smatrajući sebe ne-čim višim od svojega oca farmera. Neka on zna dovoljno računati da može izmjeriti i građevno drvo, te da zna vo diti gospodarske knjige. Neka zna toliko pisati da može naručivati robu i dopisivati se s rođacima. Toliko čitati da može pratiti novine, kalendare i poljoprivredne časopise. Neka je toliko glazbeno naobražen da može sudjelovati na crkvenim i domoljubnim paradama. Sve je to više nego do-voljno da bude na pomoć seoskom mladiću, a da ga opet ne zavede na stranputicu. Učenost je, po mišljenju onda-šnjega svijeta, za liječnike, odvjetnike i profesore, posebnu društvenu klasu, koja nema nikakve veze s običnim pu-kom. Ima, dakako, dobričina i osobenjaka poput Samuela Hamiltona, koji su svugdje rado gledani i omiljeli. Ali, da taj čovjek nije znao iskopati zdenac, potkovati konja ili staviti u pogon vršalicu, sam bog zna šta bi njegovi susjedi mislili o toj obitelji.

Olivija se doista udala za svog vjerenika i doista se preselila najprije u Paso Robles, pa u King City i napo-kon u Salinas. Ona je naslućivala, prozirala i predosjećala

poput mačke. Njezini su čini bili temeljeni više na osjeća-nju nego na mišljenju. Imala je čvrstu bradu kao njezina mati, isto tako prćast nos, te divne očeve oči. Ona je bila najodlučnija od svih Hamiltonovih osim njene majke. Nje-zino je bogoslovlje bilo čudna mješavina irskih vila i sta-rozavjetnog Jehove, kojega je u kasnim godinama života brkala sa svojim ocem. Nebo je za nju bilo krasna do-maća ranca u kojoj nastavaju preminuli rođaci. Kaid joj u vanjskom stvarnom svijetu ne bi štogod pošlo za rukom, ona bi to odstranila jednostavno tako da ne bi u to vjerovala, a kad bi se tko usprotivio toj njezinoj nevjerici, ona bi se razbjesnila. Pričali su za nju da je gorko plakala što jedne subote navečer nije mogla ići na dva plesa. Jedan se odr-žavao u Greenfieldu, a drugi u San Lucasu, a ta su mjesta jedno od drugoga udaljena dvadeset milja. Otići u obadva mjesta i opet doći kući značilo bi jahati na konju šezdeset milja. To je bila jedna od činjenica koju ona nije mogla jednostavno lagumati svojom nevjericom, pa je od jada ri-dala i nije išla ni na jedan ples.

Kako je star jela, sve je više protiv neugodnih životnih činjenica upotrebljavala kao neku mitraljesku metodu. Kad je meni, njezinu sinu jedincu, bilo šesnaest godina, razbo-lio sam se od upale porebrice, a to je u ono vrijeme bila smrtonosna bolest. Život mi je gasnuo sve više i više, i već su rubovi krila anđela smrti okrznuli moje vjeđe, kadli mo-ja mati Olivija upotrijebi svoju mitraljesku metodu i u liječenju upale porebrice. I, vjerujte mi, pomoglo je. Angli-kanski pastor molio je sa mnom i za mene, časna majka nadstojnica i opatice iz katoličkog samostana, koji se nala-zio odmah do naše kuće, dvaput su me na dan prikazivale nebesima da bih ozdravio, a neki dalji rođak, koji je bio predavač vjerskog sistema Christian Science, zaustavljao je svoje pobožne misli na meni. Upotrijebila je svaku vra-čariju, svaku čarobnu formulu, sve trave nadriliječnika, a uz to je nabavila dvije dobre bolničarke i dva najbolja liječnika u gradu. Osigurala se dakle na svim stranama. I upalilo joj. Ja sam ozdravio. Svojom ljubavlju i čvrstom rukom odgojila je svoju obitelj, tri djevojke i mene, izvje-žbala nas u kućnim poslovima, u pranju suda, pranju ru-blja i u dobru vladanju. Kad bi se razbjesnila, tako bi strašno pogledala da bi mogla zločestu djetetu oljuštiti ko-žu s tijela, kao da je kakav ofureni badem.

Kad sam se pridigao od upale porebrice, došlo je vri-jeme da se ponovo naučim hodati. Kako sam odbolovao devet sedmica u postelji, mišići mi olabavili, a još k tome pridošla tromost oporavljan ja. Kad bi me tko pridigao na noge, zavijao mi je od boli svaki živac, a strahovito me bo-ljela i rana, koja je bila otvorena na strani da bi kroz nju oticao gnoj iz poplućnice. Ja bih samo pao nauznak u krevet i zajauknuo:

— Ne mogu ja to. Ne mogu ustati.Olivija bi samo uprla u me onaj svoj strašni pogled

i zagrmjela:— Ustaj! Tvoj je otac dirindžio za tebe cijeli dan i pro

bdio cijelu noć. I zadužio se zbog tebe. Smjesta da si ustao.I ja sam doista ustao.Dug je Oliviji bio gadan i kao riječ i kao pojam. Ne-

plaćeni račun iza petnaestoga u mjesecu njoj je već bio dug. A ta je riječ u svome pojmu uključivala gnusnost, neurednost, bešćašće. Olivija je iskreno i od srca smatrala da je njezina obitelj najodličnija na svijetu, pa upravo iz nekog snobizma ne bi dopustila da se zaduži. Tu je stravu pred zaduženjem tako duboko usadila u srce svoje djece da ja čak i sada, u promijenjenim ekonomskim prilikama, gdje je zaduženje sastavni dio današnjega načina života, postanem nemiran kad račun ostane neplaćen dva dana. Olivija nije nikada usvojila sistem obročne otplate, i kad je došao u modu. Stvar koju si kupio na otplatu, nije tvo-ja, uzeo si je na dug, udužio si se. Ako je što poželjela, stavljala je novac na stranu i štedjela, pa bi od prištede za gotovo kupila. I tako se događalo da su naši susjedi imali moderne aparate dvije godine prije nas.

2.

Olivija je bila vrlo odvažna. A možda i treba odvažno-sti da digneš djecu na noge. A moram vam ispričati kako se ponijela u prvom svjetskom ratu. Ona nije mislila u međunarodnim pojmovima. Njezina je prva granžca bila geografija njezine obitelji, druga njezin grad Salinas, a ko-načno je bila jedna potačkana, nejasno određena crta: gra-nica njezina okružja. Tako nije ona sasvim vjerovala u rat ni onda kad je Četa C, naše milicijsko konjaništvo,

pozvano pod oružje, konji potrpani u vlakove i hajd u da-lek nepoznat svijet.

Martin Hopps stanovao je u susjedstvu, odmah do nas. Bio je širok, nizak, crvenokos, širokih usta i crvenih očiju. Bio je gotovo najplašljiviji momak u gradu Salinasu. Na-zvati mu dobrojutro značilo je smesti ga i zbuniti do kraj-nosti. I on je pripadao Četi C, jer je u oružnici bilo košar-kaško igralište.

Da su Nijemci poznavali Oliviju i da su imali i trun mozga u glavi, makli bi joj se s puta i ne bi je ljutili. Međutim, ili je nisu poznavali ili su bili glupi. Kad su oni ubili Martina Hoppsa, izgubili su rat, jer se moja mati zbog toga razbjesnila i ljuto im se osvećivala. Njoj je Martin Hopps bio simpatičan. On nije nikada nikoga povrijedio. Kad su njega ubili, Olivija je navijestila rat njemačkome carstvu.

Tražila je oružje. Plesti naušnjaike i čarape za vojnike ne bijaše njoj dovoljno ubojito oružje. Neko je vrijeme obukla na se uniformu Crvenoga križa, pa se s ostalim go-spama, koje su bile slično odjevene, sastajala u oružnici, gdje su omatale zavoje i odmatale bapske priče. Sve je to bilo lijepo i dobro, ali ipak to nije bio izravan ubod Kai-seru usred lica. Oliviji se htjelo krvi da bi mogla dostojno osvetiti život Martina Hoppsa. Ona je našla svoje oružje u ratnim obveznicama. Ona u svome životu nije nikada ništa prodavala, osim prigodice pogačice za crkvenu bra-tovštinu u suterenu episkopalne crkve, ali je sada stala prodavati »obveznice slobode« (Libertv bonds) na svežnje-ve, na vreće. Unijela je neku divljinu i okrutnost u taj svoj posao. Ja sve mislim da su ljudi od straha kupovali obveznice. A kada su zaista kupili koju od Olivije, ona im je utuvila osjećaj da se bore za slobodu svijeta, da sva-kom obveznicom kao kakvim bodežom suknu u trbuh Nje-mačkoj .

Kako je njezina prodaja poput kakve rakete dosegla neslućene visove, na kojima se zadržala, ministarstvo fi-nancija počelo je zapažati djelatnost te nove amazonke. Najprije su stala stizati pohvalna pisma, umnožena na stro-ju, a onda bogme prava pisma, koja je potpisao sam mini-star financija, i to vlastitom rukom, a ne gumenim žigom. Ponosili smo se time, nema zbora, ali kako smo tek digli nosove kad su stale stizati premije: jedan njemački šljem (premalen je bio da bi ga i jedno od nas djece moglo no-

siti na glavi), pa bajoneta, pa nazupčani ocjepak rasprsle šrapnele, koji je bio montiran na podnožju od ebanovine. Kako smo bili premladi da bismo sudjelovali u oružanom sukobu — osim što smo marširali s drvenim puškama — junačka borba naše majke unekoliko nas je opravdavala. A onda je nadmašila samu sebe, nadmašila je svakog ži-vog stvora u našemu kraju. Početverostručila je svoj tada već bajoslovni rekord, i nagradili su je najprimjernijom nagradom što uopće postoji: imala je čast da leti u voj -nom, avionu.

O, kako smo mi djeca bili ponosni! Premda mi nismo osobno, nego preko svoje majke, sudjelovali u tome odli-kovanju, ipak smo ga jedva podnijeli. A moja jadna maj-ka! E, moram vam ispovjediti da ima nekih utvrđenih či-njenica na ovome svijetu u koje moja majka nije vjero-vala, pa makar imala ne znam koliko dokaza o protivno-me. Prvo: za nju ne postoji zao Hamilton. Drugo: nema aviona. Činjenica da je vidjela na svoje oči i jedno i dru-go, nije ju ama baš ništa pokolebalo u njezinu uvjerenju.

Po onome što je radila ja sam pokušao sebi predstaviti kakve je muke u duši proživjela. Mora da je drhtala kao riba na ostima, jer kako ćeš, zaboga, letjeti u nečemu što ne postoji? Kad bi taj let bio kazna, bio bi okrutan i neobičan, ali to je nagrada, dar, čast, odlikovanje. Bit će da se zagledala u naše zažagrene oči koje su se blistale idolopoklonstvom. Bit će da je shvatila kako je namamlje-na u stupicu. Ne letjeti značilo bi obmanuti i izdati obitelj. Bila je opkoljena, i nije bilo nikakva časna izlaza doli smr-ti. Kad se već jednom odlučila da se popne u nešto što uopće ne postoji, čini se da je već izgubila svaku nadu da će preživjeti tu pustolovinu.

Olivija je napravila oporuku. Mnogo je vremena na nju potrošila i odnijela ju je na pregled pravniku, da bude sigurna o njezinoj zakonitosti. Zatim je otvorila kutiju od palisandrovine, gdje su bila pohranjena pisma, što joj ih je pisao njezin muž za vrijeme udvaranja i poslije. Nismo prije znali da joj je i stihove skladao, ali bogme jest. Na-ložila je vatru u kaminu i spalila sva pisma. To su uosta-lom njezina pisma, i šta će kakav drugi smrtnik u njih zagledati. Kupila je potpuno novo intimno rublje. Upra-vo se zgražala na pomisao da će je netko pronaći mrtvu s pokrpanim, ili, još gore, s poderanim donjim rubljem. Ja sve mislim da je gledala u mašti kako su u nju uprta

13. Istočno od raja 777

široka iscerena usta i zaprepaštene oči Martina Hoppsa, pa je osjećala kako mu se nekako tom svojom žrtvom odužuje za život koji mu je ukraden. Bila je s nama vrlo ljubazna i uopće nije ni opazila kako je loše opran tanjur ostavio masnu mrlju na krpi za brisanje suda.

Taj se slavni događaj Olivijine apoteoze imao održati na salinskom trkalištu i stočnom stjerištu. Na trkalište smo se dovezli u vojnom automobilu, a osjećali smo se sve-čanije i raspoloženije nego na kakvu svečanu sprovodu. Naš je otac radio u Sprecklesovoj šećerani, koja je bila udaljena pet milja od grada, pa nije mogao ostaviti posao, ili možda nije ni htio, od straha da neće moći izdr -žati toliku napetost i uzbuđenje. Ali Olivija je tako ure-dila — inače uopće neće uzletjeti — da avion pokuša le-tjeti barem do šećerane, prije nego što se razmrska.

Sada uviđam da je više stotina ljudi, koji su se tada bili na trkalištu skupili, došlo zapravo da vide avion, a u ono vrijeme mi smo luda djeca mislili da su ishodočastili u počast mojoj majci. Olivija nije bila visoka ženska, a baš nekako u ono vrijeme počela se pomalo od težine i zaoblji-vati. Morali smo joj pomoći da izađe iz kola. Bit će da se ukočila bila od straha, ali je uza sve to njezina bradica bila odlučna i postojana.

Avion je stajao na polju, oko kojega je tekla trkaća sta-za. Bio je grozno malen i traljav -— dvoplošnjak s otvore-nim pilotskim sjedištem, s drvenim upornicama, koje su ve-zane čeličnim žicama vezačicama. Krila mu pokrita jedre-nim platnom. Olivija, zapanjena, prišla je aparatu kao go-veče nožu. Preko njezine odjeće, za koju je bila uvjerena da joj je mrtvački pokrov, dva su narednika prevukla naj-prije obični ogrtač, pa na taj jedan podstavljen vatom, a još na taj letači kaput. Sa svakim slojem postajala je sve okruglija. S kožnim šljemom, zaštitnim naočarima, onim svojim prćastim nosićem i rumenim jagodicama zaista je bila vrijedna divljenja! Izgledala je kao kakva lopta s nao-čarima. Dvojica narednika doslovce su je digli i smjestili u prostor za sjedište. Potpuno ga je ispunila. Dok su je vezali za sjedalo sigurnosnim pojasom, odjednom je oži-vjela i stala žestoko lamatati da pobudi pozornost. Jedan od vojnika popne se do nje, posluša šta hoće, priđe mojoj sestri Mary i odvede je k avionu. Olivija je zdrljivala s li -jeve ruke debelu vatiranu rukavicu kakvu nose avijati-čari. Kad je oslobodila ruke, skine svoj zaručnički prsten

s malim dijamantom i pruži ga Mary. Čvrsto namjesti svoj zlatni vjenčani prsten, natakne opet rukavice i ustremi po-gled naprijed. Pilot se uzvera u prednje sjedište, a jedan od narednika baci se svom težinom na drveni vijak. Malo je letalo odđipalo poljem pod snagom motora, napravilo polukrug pistom, odbučalo nispolje i teturajući uzletjelo. Olivija je držala glavu ravno naprijed, ali su joj oči bile po svoj prilici zatvorene.

Pratili smo svojim očima avion kako se vinuo u visine i odletio daleko, ostavivši iza sebe neku samotnu tišinu. Odbor za ratne obveznice, prijatelji i rođaci, te obični gle-daoci koji nisu bili nikakvi počasni gosti, nisu ni pomi-šljali da odu s te uzbudljive pozornice. Od aviona postade mrljica na nebu prema Sprecklesovoj šećerani, a nato sa-svim iščezne. Tek nakon petnaest minuta opet smo ga ugle-dali kako leti mirno u velikim visinama. A onda, na za-prepaštenje svih nazočnih, počeo je posrtati i padati. Kao da je vječnost padao, onda se uspravio, popeo u visine, i pravio akrobaciju obrtaja u vertikalnoj ravni za 360 stup-njeva. Jedan od narednika prasne u smijeh. Načas je avion mirno letio, a onda opet kao da je pomahnitao. Izvodio je potpuno okretanje oko uzdužne osi, pravio Immelmanove okrete, unutrašnji i vanjski looping, preokretao se na leđa i letio iznad polja naglavce. Mogli smo vidjeti crnu ku-glicu: majčin šljem. Jedan od vojnika reći će mirno: »Ja mislim da onaj nema četvrte daske u glavi. Pa nije ona, zaboga, djevojčica.«

Avion se spustio prilično sigurno i dokoturao se do na-še grupe. Motor je stao. Pilot se iskoprcao iz svog sjedišta i neprestano nekako smeteno odmahivao glavom. »Najvra-škija žena što sam je ikada u životu vidio!« To reče, pruži mami ruku i stisnu njome Olivijinu desnicu u kojoj nije više bilo ni trunka života. Nato žurno ode.

Trebala su četiri muškarca i poprilično vremena pa da Oliviju izvuku iz njezina bunkera. Tako se bila ukočila da je nisu mogli nagnuti. Odveli smo je kući i stavili u poste-lju, iz koje nije izlazila cijela dva dana.

Izašla je malo-pomalo na vidjelo prava istina. Nešto je rekao pilot, a nešto Olivija, pa je trebalo sastaviti i jednu i drugu verziju dok je izišla cjelovita smislena zgoda. Od-letjeli su i kružili oko Sprecklesove šećerane, kako je bilo dogovoreno ■— i to su kružili tri puta, tako da ih moj otac sigurno vidi. A onda došlo pilotu da se malo našali.

On nije imao loše namjere. Nešto je zaviknuo i pri tom lice iskreveljio. Olivija nije mogla ništa čuti od silne buke motora. Pilot je malko pridušio motor i zaviknuo: »Pre-past?« Tek onako od šale upitao je li se prepala, je li je strah. Olivija je vidjela njegovo lice zaštitnim naočarima, zračna je struja uhvatila njegovu riječ i iskrivila je. Olivija je umjesto »prepast« čula »propast«.

»A, tu smo«, rekla je u sebi. »Ta znala sam ja da će se tako završiti. Kucnuo je smrtni čas.« Mozak joj je radio munjevitom brzinom: »Da nisam što zaboravila? Oporuku sam napravila, pisma spalila, imam novo donje rublje, do-voljno hrane u kući za večeru.« Pitala se da li je utrnula svjetlo u stražnjoj sobi. Sve joj je to sijevnulo u jednom jedinom trenu. A onda je pomislila nema li možda ipak koja posljednja mogućnost da se spasi. Mladi je pilot si-gurno ustrašen, a strah bi mogao biti najkobniji kad ima odoljeti sadašnjoj nevolji. Ako ona pusti maha stravi, koja joj je obuzela srce, to će ga možda još više ustrašiti. Stoga se odlučila da ga ohrabri. Ona mu se vedro smiješila i ki-mala glavom da ga ohrabri. I onda se sve preokrenulo. Kad bi se uspravio nakon loopinga, pilot bi se okrenuo k Oliviji i zaviknuo: »Još?«

Olivija nije bila kadra da čuje bilo što, ali je njezina brada bila odlučna, i riješila se pomoći pilotu, da ne bude jadnik sav u stravi prije negoli ljosne o zemlju. Stoga se samo slatko smiješila i kimala mu glavom. Nakon svake akrobacije on bi se osvrnuo, i ona bi ga svaki put ohrabrila. Poslije je taj čovjek neprestano govorio :»To ti je najvra-škija žena što sam je ikada u životu vidio. Ja sam izveo sve što je bilo i što nije bilo u pravilniku, a ona hoće vazda još. Kriste bože, kakva li bi ta ženska bila pilotkinja!«

P E T N A E S T O P O G L A V L J E 1.

DAM je stolovao na svojoj zemlji kao kakav zado-voljni mačak. S ulaza u dolinicu, ispod gorostasa hra-

sta koji je ronio svojim korijenjem u podzemne vode, pro-stirao mu se pogled preko njegovih jutara zemlje sve tamo do rijeke i preko nje na naplavljenu ravan, pa dalje uz zaobljena obrežja na zapadnoj strani. Bilo je to divno ima-

A

nje, čak i usred ljeta kad je sunce načipkalo zemlju napu-klinama. Cijeli niz riječnih vrba i sikamora povezao se po-put vrpce sredinom doline, a zapadni brežuljci odjeli se žuto-smeđom travom sjenokosom. S nekog razloga zapadni brdoviti predjeli Salinske doline imaju deblji sloj humusa od istočnih brežuljaka, pa je tamo i trava bujnija. Možda vrhovi gora skupljaju kišu i raspodjeljuju je pravilnije, a možda i privlače više dažda, jer su šumovitiji.

Vrlo je malo Sanchezova, sada Traskova imanja bilo obrađeno. No, Adam je u svojoj mašti gledao visoko uzra-slu pšenicu i četvrtaste površine uz rijeku kako se zelene djetelinom lucernom. Iza sebe je čuo bučno čekićanje dr-vodjelja, koje je dobavio odasvuda iz Salinasa da bi mu prepravili staru Sanchezovu kuću, jer je namjerio baš u njoj stanovati. Tu je kanio utemeljiti svoju dinastiju. Đu-bre je struganjem odstranjeno, stari podovi izvađeni, pro-zorski okviri, o koje su se krave česale, otrgnuti. Uneseno novo drvo mirisavo, čamovina što snažno vonja smolom, pa baršunasta mamutovina, a u novi krov stavljene su du-ge tesane grede. Stari debeli zidovi upijali su sloj po sloj kreča, koji je napravljen od vapna u slanoj vodi, a kad se sasušio, kao da je imao svoju posebnu sjajnost.

Adam je sve tako zasnovao da mu tu bude stalno sje-dište. Vrtlar podrezao stare ružine bokore, zasadio ždrali-njake, planirao lijehe za povrće, a iz živog vrela kanali-ćima naveo vodu da navodnjava vrt uzduž i poprijeko. Adam je već sada predosjećao kakva udobnost čeka njega i njegove potomke. U jednoj od šupa ležalo je pokrito ce-radom u čvrstoj drvenoj ambalaži teško pokućstvo, koje mu je željeznicom prevezeno iz San Franciska u King City, a odatle kolima na njegovo imanje.

A i hranit će se on divno. Lee, njegov kuhar Kinez s perčinom, posebno je išao u Pajaro da kupi lonce, kotlove, tave, bačvice, ćupove, bakreno suđe i stakleninu za kuhi-nju. Podalje od kuće i u zavjetrini gradio se svinjac, a do njega kokošinjac i pačinjak, pa štenara za pse, da ne pri-laze prerijski vukovi. Sve se imalo raditi natenane, a ne da se slupa i zgotovi kako bilo navrat-nanos. Ljudi su mu radili promišljeno i polagano. Bilo je tu mnogo posla, a on je htio da se obavi kako valja. Pomno je pregledao sva-ko drveno koljence, odalečio bi se pa promatrao uzorke boje na šindri. U kutu njegove sobe nagomilani različiti ka-talozi: za strojeve, za kućni namještaj, za sjemenje, za voć-

ke. Sada mu je bilo drago što ga je otac obogatio. U nje-govu pamćenju počeo se navlačiti mrak preko uspomena iz Connecticuta. Možda je jarko jasno svjetlo Zapada po-malo brisalo i trnulo tračke uspomena iz rodnoga mjesta. Kad bi mu ipak došla na um očeva kuća, farma, gradić, bratovo lice, sve je to bilo zastrto nekom sinjom maglom. I on se otresao tih spomena.

Privremeno je preselio Cathy u bijelo okrečenu, čistu kuću Bordonijevu, koju sada nije nitko upotrebljavao, pa neka tu čeka dogradnju novoga doma i rođaj čeda. Bilo je nesumnjivo da će dijete doći na svijet prije nego što se dogotovi kuća. Ali Adamu se nije hitjelo.

— Želim da kuća bude čvrsta — neprestano je prikri-čivao majstorima. — Hoću da bude trajna. Upotrebljavajtebakrene klince i tvrdo drvo. Ništa što rđa ili trune.

Nije on jedini bio zaokupljen mislima na budućnost. Ci-jela dolina, cijeli Zapad bili su takvi. U tom je razdoblju prošlost izgubila svoju sladost i svoju mezgru. Trebalo je bogme prilično tražiti pa da nađeš čovjeka, i to kakva okle-pana starca, koji bi poželio da se vrate zlatna stara vre-nema. Makar kako jalova i teška bila sadašnjost, ljudi su se u njoj udobno usidrili, ali samo ukoliko im je bila prag u fantastičnu budućnost. Rijetko bi se sastala dvojica lju-di, ili trojica njih stajala u točionici, ili desetak njih glo-dalo tvrdu divljač kraj logorske vatre, a da ne bi zapo-djeli razgovor o budućnosti te doline, ma kako izgledala paralizirana u svojoj veličajnosti, i to nisu govorili o toj budućnosti kao o nečemu što se naslućuje, nego o onome što je izvjesno, sasvim sigurno.

— Doći će to, moj dragi. Tko zna, možda još za našegaživota — govorili bi.

I ljudi su snatrili sreću u budućnosti prema tome šta im je nedostajalo u sadašnjosti. Tako je čovjek koji je imao rancu na kakvu brdu morao u nekakvim saonicama svoziti svoju obitelj u dolinu. Bila je to tek velika drvena kutija, prikovana za hrastove saonike, koji su se grozovito truckali niz brda, puna neravni i pukotina. U sanduk je bila nastrta slama, a na slami je sjedila farmerova žena i prigrlila uza se djecu da ih zaštiti od strahovitih odsko-ka saonika po kamenju i neravnu tlu, pri čemu bi se je -dnome zatreskali zubi, a drugo bi se ujelo za jezik. A ja -dni otac nabadao za njima i u jadu svome mislio: »E, kad prođu ovuda ceste, bit će divno. Onda ćemo sjediti visoko

i udobno u luksuznoj kočiji i stići ravno u King City za tri sata — a šta možeš više na svijetu i poželjeti?«

Ili uzmimo čovjeka što mjeri pogledom svoju šumicu hrastova zimzelena, kojih je drvo tvrdo kao ugljen, a proi-zvodi još jaču toplinu, jer je to najbolje gorivo na svijetu. U džepu su mu, recimo, novine i u njima obavijest: »U Los Angelosu dobijete deset dolara za hvat drva.« On će onda reći: »Pa do vraga, kad željeznica proširi jedan ogra-nak do nas, ja bih mogao lijepo posjeći ovu šumicu, ispi-liti i sasušiti drva, pa ih svesti odmah kraj pruge. To će me sve stajati po hvatu dolar i pol. Uzmimo sada sve u račun, pa recimo da će mi Southern Pacific računati za prijevoz tri dolara i pol po hvatu. Još mi iza svega ostane pet dolara hvat, a samo u ovoj šumici imam tri tisuće hvati. To znači da mogu samo odavle izvući petnaest tisuća do-lara.«

Bilo ih je opet pa su proricali — pri tom im je obasja -vao čelo svetokrug nade — kako će jednom prokopi razno-siti vodu cijelom dolinom. Tko zna, govorili su, možda će to biti dok smo još mi živi. Ili će parni strojevi crpsti vodu iz zemaljske utrobe. Možete li to uopće sebi predočiti? Za-mislite samo šta će sve rasti na našoj zemlji kad bude mnogo vode! Pa to će biti pravi pravcati raj!

Bio je opet neki čovjek — ali tome je zbilja pamet ishlapila! — pa je rekao da će jednoga lijepog dana naći ljudi puta i načina, možda će to biti uleđivanjem ili (kako drukčije, da prevezu breskvu, koju je on držao u ruci, ra -vno u Philadelphiju, i da bude svježa kao da je ončas ubrana.

Po malim se gradovima govorilo o kanalizaciji i o nu-žnicima po kućama. Neke su kuće to već imale. Govorilo se o svjetiljkama na luk na uglovima ulica — Salinas ih je već imao — pa o telefonima. Nije bilo uopće nikakvih granica ni ograda prema budućnosti. Bit će takvo blagosta-nje da čovjek neće imati gdje pohraniti svu svoju sreću. Zadovoljstvo će se bučno razlijevati dolinom baš kao rije-ka Salinka za povodnja u mjesecu ožujku, kadno vodostaj naraste na trideset palaca.

Ljudima je klizio pogled preko ravne suhe prasne doline i preko ružnih gradića koji su izrasli kao gljive, i vidjeli su, kao začarani, samo — divotu. Tko zna, možda će ta divota i nas još zateći na životu?! To je bogme razlog da se previše ne izruguju Samuelu Hamiltonu. On je više od ikoga

pustio maha svojoj fantaziji, a njegova predviđanja i ne zvuče baš tako glupo kad čujete šta već rade u San Joseu. Hamilton je nastran samo onda kad se pita hoće li ljudi biti sretni kad dođe sve to blagostanje.

»Sretni«, ponavljali su. »E, baš je sišao s pameti. Daj ti nama blagostanje, pa ćemo ti mi pokazati svoju sreću!«

A Samuel se sjeća kako je čuo o jednome svome ro-đaku s majčine strane, još u Irskoj, nekom vitezu, bogatu-nu i ljepotanu, koji se uza sve to prostrijelio na svilenom divanu, sjedeći kraj najljepše žene na svijetu koja ga je ljubila.

Samuel bi znao reći: »Čovjek može imati takav apetit da mu ga neće utažiti cijelo nebo i cijela zemlja, puni slat-kiša.«

Adam Trask je pronalazio dijelak svoje sreće u budu-ćnosti, ali njemu je i sadašnjost bila vrelo zadovoljstva. Srce bi mu ustreptalo kad je vidio Cathy kako mirno sjedi na suncu, sasvim pripregla, a prozirnost njene kože pod-sjećala ga je na anđele koji se vide na sličicamia što se dijele djeci za vrijeme nedjeljnog vjeronauka. A onda bi zalahorio vjetrić i zadraškao njene blistave kose, ili bi uzvila obrvama, pa bi Adamu pod pritiskom krajnjeg us-hićenja nabujala ožičica tako da je ta radost graničila s bolju.

Ako je Adam počivao na svojoj zemlji poput sjajno-dlaka uhranjena mačka, i Cathy je vrebala svoju zgodu po-put izdajničke mačke. Posjedovala je neljudsku osobinu da se odrekne onoga što ne može dobiti, a da čeka ono što može. Zbog te dvostruke obdarenosti imala je velikih pre-dnosti. Trudnoća joj je bila nesretan slučaj. Kad nije us-pjela s pokušajem pobačaja, i kad joj je liječnik zaprijetio tužbom, odrekla se te metode. To ne znači da se pomirila s bremenitošću. Izdržala ju je do kraja, baš kao što se pre-bolijeva kakva bolest. Ista je stvar i s njezinom udajom za Adama. Bila je u klopci i prihvatila je prvi izlaz koji joj se nudio. Nije joj se išlo ni u Kaliforniju, ali tada nije bilo drugih izvedivih osnova. Još kao mala djevojčica naučila je pobjeđivati iskorišćujući snagu protivnikova zamaha. Lako je bilo upravljati čovjekovom snagom kad nije bilo mogućnosti da joj se odupre. Jedva bi itko na svijetu pro-zreo da Cathy ne želi biti gdje jest, i da je nezadovoljna stanjem u kome se nalazi. Ona se odmarala i čekala pro-mjenu, za koju je znala da mora jednom nadoći. Cathy

je posjedovala ono jedno svojstvo koje se traži od svakog velikog i uspješnog zločinca: nikome ne vjerovati niti se ikome povjeravati. Njezina individualnost bijaše poput ka-kva otočića. Po svoj prilici nije ni pogleda bacila na Ada-movo novo imanje i na kuću koja se pregrađivala, a nekmo-li da bi u svojoj mašti njegove ambiciozne planove preno-sila u stvarnost, jer ona uopće nije kanila živjeti tu pošto joj bolest prođe i pošto se otvore oka mreže u koju je za-pala. No, na muževa pitanja davala je primjerne odgovore. Drukčije raditi, značilo bi zaludu se razmahivati, rasipati dragocjenu energiju. A to prava mačka nikada ne radi.

— Gle, draga, kako kuća leži. Prozori gledaju na dolinu.

— Krasno.— Znaš, možda će ti se činiti luckasto, ali uhvatio sam

se pri misli kako li je to radio stari Sanchez prije sto godina. Kako je onda dolina izgledala? Bit će da je on svebrižljivo planirao. Možeš li zamisliti da je on još ondaproveo cijevi? Velim ti da je imao pravu pravcatu kanalizaciju, cijevi napravljene od mamutovca, izdubao ih je iliižegao, i njima svodio vodu s izvora. Iskopali smo nekoliko tih cijevi ovih dana.

— Pa to je nešto zaista neobično — prihvati Cathy. —Mora da je bio pametan čovjek.

— Htio sam doznati više o tome čovjeku. Po smještaju,obliku i razmjerima kuće, pa po stablima koja je on jošzasadio, čovjek bi rekao da je taj čovjek imao umjetničkežice.

— On je bio Španjolac, zar ne? Oni su na glasu s umjetničke nadarenosti, čula sam ja. Sjećam se iz škole o jednome slikaru. . . a, ne, ne, taj je bio Grk.

— Da mi je samo znati gdje bih mogao dobiti više obavijesti o starome Sanchezu?

— Pa, netko će već znati.— I nakon svega njegova rada i planiranja Bordoni je

držao krave u toj kući. Znaš, šta bih najradije doznao?— Šta, Adame?

— Je li on imao svoju Cathy, i tko je ona bila?Cathy se nasmiješi, obori pogled, a onda pogleda u stranu i reče:

— Ma, šta mi ti sve ne veliš.— Sigurno ju je imao! Morao je imati! Pa, ja nisam

imao ni energije za rad, ni svijesti određenog cilja ... čak

nisam imao ni bogzna kakve želje za životom prije nego što sam se s tobom upoznao.

— Adame, ti me zbunjuješ. Pazi, molim te, Adame. Nemoj me tresti, boli to.

— Oprosti. Ja sam tako nezgrapan.— Nisi ti nezgrapan, mili, ti samo ne misliš. Moram

li ja plesti ili šivati, šta ti misliš? Meni je silno ugodnotek ovako sjediti na suncu.

— Kupit ćemo mi već sve što nam treba. Samo ti sjedina miru i odmaraj se. U nekome pogledu ti radiš više odsvih nas što nas ima ovdje. Ali plaća tvome radu, nagradanjegova, zaista je divna.

— Adame, sve se bojim da ova brazgotina na mome čelu neće proći.

— Ali liječnik je kazao da će s vremenom iščeznuti.— Pa, pokatkad mi se čini da izbljeđuje, a onda se opet

povrati. Ne čini li ti se da je danas tamnija?— Ne, ne čini mi se.A zaista je bila tamnija. Izgledala je poput velikog

otiska palca, čak i na zavojima smežurane kože. Adam htjede da dotakne prstom brazgotinu, ali Cathy odmakne glavu.

— Nemoj — prekorila ga je. — Osjetljiva je na dodir.Pocrveni ako dodirneš.

— Iščeznut će već. Treba samo malko vremena, i to jesve.

Smiješila se kad se pripremao da ode, ali kad je za-maknuo, pogled joj se skamenio u prazno, bez sjaja i be2 cilja u očima. Nemirno se vrtjela u sjediljci. Beba se no-gatala u utrobi. Olabavila je i svi su joj mišići opustili. Čekala je.

Lee pristupi naslonjaču u kojemu je sjedila ispod ono-ga najvećega hrasta.

— Je li gospoji po voji caj?*— Ne treba ... Ali, ipak mi donesite.Njezine su oči temeljito istraživale, ali nisu mogle pro-

drijeti u tamnu smeđinu Kinezovih očiju. Taj ju je čovjek* Lee govori takozvani Pidgin-English, engleski žargon

kojim se služe azijski narodi, prvenstveno Kinezi. Sastoji se uglavnom od engleskih više ili manje asimiliranih riječi, često iskvarenih u izgovoru, sa kineskim konstrukcijama. Kako Ki-nez ne može izgovoriti r, zamjenjuje ga sa 1. Tako Lee veli solly mjesto sorry, stlong dlink mjesto strong drink itd. — Bilj. prev.

onespokojavao. Cathy je uvijek bila kadra da se s lopati-com zavuče u mozak svakoga čovjeka i da odatle iskopa njegove porive i njegove prohtjeve. No, Leeov je mozak bio elastičan te se poput gume uleknjivao i opet odbijao udarce. Lice mu mršavo i prijazno, čelo široko, odlučno i osjetljivo, a usne sveudilj nabrane na smiješak. Dugi sjajni spleteni perčin, zavezan na dnu uskom vrpčicom od crne svile, visio mu preko ramena i ritmički se kretao po prsima tamo-amo. Kad bi imao obaviti kakav teži fi-zički posao, smotao bi svoj perčin u klupko navrh glave. Nosio je uske pamučne hlače, crne papuče bez petnjaka, te kinesku košulju s vezanim pervazima umjesto puceta. Kad bi god mogao, skrio bi ruke u rukave, kao da se boji za njih. Tako je radila većina Kineza u ono vrijeme.

— Ja cu donijeti maji stol — reče, lagano se pokloni i odmigolji vukući noge. Cathy je gledala za njim i namr-štila obrve. Nije se bojala Leea, ali joj nije bilo ni prijatno u njegovoj nazočnosti. No, Lee je bio dobar i uljudan slu-ga. . . najbolji. Uostalom, šta on može njoj nauditi?

2.

Ljeto odmicalo, a rijeka Salinka ponirala pod zemlju ili ostajala u kaljužetinama ispod visokih obalskih nagiba. Marva kunjala po cijeli dan ispod vrba, a tek uveče kre-nula bi na pašu. Trava primila kestenjastosmeđu boju. A popodnevni vjetrovi neminovno bi razvalili dolinom, uzvi-tlali prašinu, gustu poput magle, i dizali je pod nebesa isto tako visoko kao što su visoki vrhovi gora. Gomolji divlje zobi stršili poput crnačkih glava na mjestima gdje je vje-tar otpuhnuo zemlju. Pometenom zemljom hujom hrlile slamke i grančice, dokle ih god ne bi što korjenito zausta -vilo. A kamenčići, pognani vjetrom, valjali se u cik-caku.

Sada je postalo očitijim nego ikada zašto je stari San-chez sagradio svoju kuću u toj uskoj dolinici. Tamo naime ne prodiru ni vjetrovi ni prašina, a izvor, premda smanje-nom žestinom, ipak izbacuje mlazove hladne bistre vode. No, Adam je ipak, pasući svoje oči po toj suhoj, prašinom zamračenoj zemlji, zapao u stravu, koju osjeti uvijek sva-ki istočnjak kad se nađe najprije u Kaliforniji. Kad u Con-necticutu ljeti dva tjedna ne pada kiša, već je suho, a na-kon četiri beskišna mjeseca nastane prava pravcata suša.

Ako tamo krajina nije zelena, onda samire. U Kaliforniji naprotiv obično ne kiši u razdoblju između kraja svibnja pa do prvog studenoga. Kaži ti to istočnjaku, on ipak mi-sli da je zemlja bolesna u sušnim mjesecima.

Adam pošalje Leea s porukom na Hamiltonovu rancu, neka zamoli Samuela da ga posjeti i da porazgovaraju ka-ko bi se izbušilo nekoliko zdenaca na njegovu novom ima-nju.

Samuel je sjedio u hladu i motrio kako njegov sin Tom zasniva i gradi neku revolucionarnu zamku za rakuna, kad eto ti Leea u Traskovim kolima. Lee umotao ruke u ru -kave i čekao dok Samuel pročita poruku.

— Tome — reći će svome sinu — šta misliš, hoćeš limoći uzdržati imanje dok ja skoknem i porazgovorim sonim žednikom o vodi?

— A zašto da i ja ne pođem s tobom? Trebat ćeš moždakakve pomoći.

— Pomoći u razgovoru? Tu mi, sinko, ti ne trebaš. Akoje na moju, za neko vrijeme neće uopće doći do bušenja.Pri kopanju zdenaca treba mnogo razgovora: pet-šest stotina riječi na svaku lopatu zemlje.

— Ja bih svakako volio poći. Riječ je o gospodinu Tra-sku, je li, oče? Ja se nisam upoznao s njime kad je posljednji put ovamo došao.

— Upoznat ćeš se kad počnemo kopanje. Ja sam ipakstariji od tebe. Moje je pravo da najprije razgovaram. Znaš,Tom, rakun će ispružiti svoju lijepu šapicu evo ovuda i.umaći. Ti dobro znaš kakav je on prevejanac.

— A vidiš li ti ovu napravicu? Samo se navije i spuzne.Ni ti se ne bi iz klopke izbavio.

— Ma nisam ti ja prepreden kao rakun. Svejedno mise čini da si ti to dobro izradio. Nego, Tome, mladiću moj,bi li ti osedlao Doksologiju, dok ja odem reći vašoj majcikamo idem?

— Dovezo sam ja kočiju — reče Lee.— Dobro, ali ja se moram i kući vratiti.— Ja cu vas odvesti.— Glupost — dočeka Samuel. — Privezat ćemo moga

konja uz kočiju, a ja ću natrag na njem dojahati.Samuel sjede na bagi pokraj Leea, a njegov sedlenik

s bangavim kopitima neprestano je kljusao iza njih.— Kako se vi zovete? — upita ga prijateljski Samuel.

— Li. Imam i dlugih imena. Li očevo polodicno ime.Zovite me Li.

— Mnogo sam ja čitao o Kini. A jeste li vi tamo rođeni?

— Nisam. Ja lodzen ovde.Samuel je mučao poprilično, dok je laka kočija na če-

tiri točka truskala niz kolotečinu prema prašnoj dolini.— Ne kanim omalovažavati vas Kineze, ali nisam ni

kada mogao shvatiti zašto vi još govorite pidgin-English,kad neškolovana derišta iz tmastih irskih močvaretina, kojima je glava puna keltskoga, a jezik im je neotesan poput krumpira, nauče prilično engleski govoriti u deset godina. '

Lee se naceri, pa će:— Ja govolim kako Kinezi govole.— U redu, ali ja mislim da ti imaš razloge zašto tako

govoriš? To nije moj posao uostalom. Ali, oprostit ćeš mivaljda ako velim da ne vjerujem da je to bez razloga.

Lee pogleda Samuela, i njegove tamne oči ispod oblih kapaka kao da su se rastvorile i produble, pa nisu više bile čudnovate, nego tople ljudske oči, pune razumijevanja.

— Što mi tako govorimo, više je nego običaj — stademu tumačiti Lee, smijuljeći se, — Više je to nego i samo-zaštita. Mi taj žargon upotrebljavamo da nas uopće mogudrugi razumjeti.

Samuel nije ničim pokazao da je zapazio promjenu i u Kinezovu izgovoru i u novom odnosu prema njemu, pa će zamišljeno:

— Prva dva razloga shvaćam, ali trećega ne mogu dokučiti.

— Znam da je teško vjerovati, ali toliko se puta, ovošto ću ispričati, dogodilo meni i mojim prijateljima da mito smatramo samo po sebi razumljivim. Ako ja, na primjer,pristupim kakvoj dami ili gentlemenu, pa počnem govoritikao što sam počeo sada s vama, oni me uopće neće razumjeti.

— A zašto neće?— Oni od mene očekuju pidgin, i to oni slušaju. Pra

vi engleski oni od mene uopće ne slušaju, pa ga prema tome i ne razumiju.

— Ma zar je to moguće? A kako to da vas onda ja razumijem?

— Zato ja i govorim evo s vama engleski. Vi ste jedanod rijetkih ljudi koji znaju lučiti vlastito opažanje i predrasudu. Vi gledate onako kako jest, a većina ljudi gledaonako kako očekuje da će vidjeti,

— Vidite, nisam o tome mislio. A nemam ni toliko iskustva kao ti. Ali u tvojim riječima ima tračak istine. Znaš,vrlo mi je drago s tobom porazgovoriti. Želio bih te zapitati toliko toga ...

— Bit će mi drago da vam budem na usluzi.— Toliko toga... Tako na primjer, ti nosiš perčin. A ja

sam čitao da je perčin znak ropstva, koje su Kinezima najugu nametnuli osvajači Mandžurci.

— Tako je.— Zašto onda, za ime božje, nosiš taj perčin ovdje, gdje

ti Mandžurci ne mogu ništa učiniti.— Govolim kineski govol. Pelcin se nosi u Kini. Lazu-

mijete?Samuel udari u grohotan smijeh.— To je zbilja praktično. Kamo sreće da i ja imam

takvo skrovište.— Ne znam mogu li vam to protumačiti — pripomene

Lee. — Gdje nema sličnoga iskustva, ondje je to vrlo teškorazjasniti. Kako čujem, vi se niste rodili u Americi.

— Nisam, nego u Irskoj.— A ipak, vi za nekoliko godina možete gotovo nestati

u masi ostaloga svijeta i izgubiti sve posebnosti Irca. Međutim, ja, koji sam se rodio u Grass Vallev, koji sam seu Americi školovao i više godina studirao na Kalifornij-skom sveučilištu, ja nemam zgode da se utopim u ovomemnoštvu.

— Pa makar odrezao perčin, odijevao se i govorio kaoi ostali Amerikanci?

— Ni tada ne. Pokušao sam ja to. Pa šta se dogodilo?Takozvanim bijelcima bio sam još Kinez, samo nepouzdanKinez. U isto vrijeme moji prijatelji Kinezi klonili su mese kao vraga. I nije mi preostalo ništa drugo nego okanitise toga prerušavanja.

Zaustavi kočiju pod jednim stablom, izađe i odriješi konju kraću uzdu.— Vrijeme je ručku — reče Lee. — Ja sam nešto jela

zamotao. Hoćete li sa mnom?— Veoma rado. Ja ću sjesti onamo u hlad. Katkada

zaboravim jesti, a to je baš čudnovato, jer sam vazda gla-

dan. Zanima me tvoj razgovor. Imaju tvoje riječi neki sladak prizvuk izvornosti. A sada sam ja sebi utuvio u glavu da bi se ti morao vratiti u Kinu.

Lee se podrugljivo nasmija Samuelu pa će mu reći:— Mislim da u nekoliko minuta nećete pronaći labavu

prečku koju nisam ja pokušavao preskočiti, sve otkako uživotu bijah kadar da tražim nove putove. Da, ja sam sebio vratio u Kinu. Moj je otac prije odlaska iz Kine bioprilično sretne ruke. Ali meni nisu ruže cvjetale. Rekli suda izgledam kao neki strani đavo, da govorim kao straniđavo. Griješio sam u ponašanju i nisam znao finese koje sutamo uvedene nakon odlaska moga oca. Ukratko, nisu mehtjeli. Vjerovali ili ne vjerovali, ja se ovdje osjećam manje stranac nego što sam se osjećao u Kini.

— Moram ti vjerovati, jer razborito zboriš. Dao si mimaterijala da mislim najmanje do dvadeset i sedmog veljače. A ne zamjeraš mi što te toliko zapitkujem?

— Nipošto. Nevolja je samo s ovim našim žargonom,da počne čovjek na njemu i misliti. Ja mnogo pišem, dane zarđam u engleskome. Ali slušati i čitati nije isto kaogovoriti i pisati.

— A zar nikada ne pogriješiš? Hoću reći, ne prijeđešli katkad u govoru na pravi engleski?

— Ne, ne prijeđem. Ja mislim da je sve u tome što seod tebe očekuje. Zagledaš se subesjedniku u oči, pa vidišda on očekuje od tebe pidgin i struganje nogama, pa ondagovoriš pidgin i stružeš nogama.

— I meni se čini da je baš tako — prihvati Samuel. —I ja ti provodim šalu, jer ljudi dolaze izdaleka na mojeimanje da ih nasmijem. Nastojim zbog njih zbijati šalu,iako mi se pri tom često tuga na srce savija.

— Ali o Ircima vele da su veseli ljudi, da su puni šala"kao šipak zrnja.

— To ti je isto kao i s vašim pidgin i s vašim perčinom.Nisu oni zapravo takvi. Oni su u biti tužni i turobni, samosu obdareni time da znaju patiti više nego što zaslužuju.Veli se također da bi kidisali životu kad ne bi bilo whisky-ja da im natopi i omekša ovaj trpki život. Ali oni zbijajušale jer se tako od njih očekuje.

Lee odmota neku bočicu.— Hoćete li kušati malo ovoga. Kinezi piju ng-ka-py.— A šta je to?

— Kineski blandv. Jako piće. Zapravo je to brandv sjakom primjesom vermuta. Neobično jako. Odmah ublažuje boli i umekšava dušu.

Samuel prisrkne srčak iz boce pa će:— Ima mali okus na gnjile jabuke.— Da, ali na fine gnjile jabuke. Ocijedite piće niz cijeli

jezik sve do korijena.Samuel dobro potegne i zabaci glavu.— A, sad znam šta misliš. Sad je zaista divno piće.— Ovdje imate sendviča, krastavaca, sira i limenku

mlaćenice.— Ti se dobro hraniš.— Pa nastojim.Samuel zagrize sendvič.— Stotinu mi se pitanja motalo po glavi. Po onome

što si mi rekao, nameće mi se sada najzanimljivije. Nećešmi zamjeriti ako te i to zapitam?

— Nipošto. Jedino bih vas zamolio da sa mnom ne govorite tako kad nas još netko sluša. To će ih samo zbunitii uz to neće vjerovati.

— Nastojat ću — složi se Samuel. — Ako poskliznem,sjeti se tek da je meni duša zametnuti šalu. Teško je čovjeka raskoliti po sredini i vazda posezati za istom polovinom.

— Ja mislim da pogađam šta ćete me sada zapitati.— Šta to?— Zašto se zadovoljavam položajem sluge?— Odakle si, zaboga, pogodio?— Pa čini se da logički slijedi samo po sebi.— Zamjeraš li mi što te to pitam?— Vama ništa ne zamjeram. Ružna su samo ona pita

nja koja su ogrnuta plaštem velikodušnosti. Ja uopće neznam kome je palo na pamet da ozloglašuje i sramotizvanje sluge. Ono je utočište filozofu, kruh lijenčini, paako se čestito obavlja, pribavlja čovjeku i moć, štoviše ljubav. Ja ne razumijem zašto inteligentni ljudi ne prigrleto kao poziv, zašto ne uče njegove tajne i ne vuku iz njega koristi i prednosti. Dobar sluga uživa potpunu sigurnost, i to ne možda zbog plemenitosti gospodareve, negozbog navike i nehaja. Teško je čovjeku mijenjati začineili urediti čarape. On će prije zadržati lošeg slugu negoliga promijeniti. No, dobar sluga — a ja sam zaista odličan— može potpuno zagospodariti svojim gospodarem: govo-

riti mu kako će misliti, kako će raditi, kime će se oženiti, kad će se rastati. Može mu učiniti život strašnim, utjerati ga u red, a može opet da ga obaspe srećom, i napokon — da bude spomenut u njegovoj oporuci. Da sam samo htio, mogao sam orobiti, do kože oguliti, čak izlemati svakoga svog gospodara i još da mi zahvaljuje kad odlazim. Napo-kon, ja sam po svom zvanju i prilikama u kojima živim nezaštićen. Ali mene će braniti i štititi moj gospodar. Vi, recimo, morate raditi i uz to se kinjiti svakojakim brigama. Ja manje radim i imam manje briga. I morate znati da sam ja dobar sluga. A loš sluga niti što radi niti se za što kinji, a ipak ga gospodar i hrani i odijeva i zaštićuje. Ne znam ni za jedno zvanje gdje sve vrvi šeprtljama i gdje je vrsnost tako rijetka biljka kao baš u tome.

Samuel se nagnuo prema njemu i napeto ga slušao.— Kakva li olakšanja i odmora nakon ovoga vratiti se

opet pidginu — proslijedi Lee.— Pa tako je malo do Sanchezova imanja. Zašto smo

se zaustavili ovako blizu? — upita Samuel.— Balem smo ćelo vleme lazgovalali. Ja plima dečko.

Jeste splemni klenuti?— Šta? A, pa da, jasno. No, ipak mora da je tvoj život

pustinjački.— To mu je jedina mana — preuze Lee. — Mislio sam

poći u San Francisko i tamo otvoriti kakav mali posao.— Sigurno praonicu rublja ili trgovinu mješovitom ro

bom?— A to ne. Ima ionako previše kineskih praonica i re

storana. Ja sam smišljao da otvorim možda knjižaru. Tobi i meni bilo u volji, a ni konkurencija ne bi bila prevelika. Ali po svoj prilici neću zasad ništa. Sluga gubi poduzetnost duha.

3.

Popodne su Adam i Samuel na konjima obilazili ima-nje. Kao svakog popodneva, vjetar je sunuo i žutu praši-nu vi jao prema nebu.

-— Oh, što je ovo divan komad zemlje — klicao je Sa-muel. — Rijetko se nađe ovakva nešto.

— Čini se da je vjetar otpiruje malo-pomalo — pripo-mene Adam.

— Nije, to se gornji sloj samo premješta. Vaša se zemlja zaustavi na Jamesovoj ranci, a vama opet vjetar nanese od Southevsa.

— Pravo da vam kažem, meni se ne mili vjetar. Uner-vozi me.

— Nikome nije vjetar mio kad udulji. čak onda i životinje unervozi i uznemiri. Nego, ne znam jeste li opazilida malo dalje uz dolinu sade gumovce, eukaliptuse, kojedobavljaju iz Australije. Oni će, kažu, razbijati vjetrove.Vele da narastu deset stopa u godini dana. Zašto i vi nepokušate zasaditi nekoliko redova pa ćete vidjeti šta će biti? S vremenom će malko odbijati vjetar, a osim toga,eukaliptusi su izvrsno drvo.

— Dobra zamisao — prihvati Adam. — Samo meni jeglavni problem voda. Ovaj bi mi vjetar iscrpao svu vodušto je pronađem. Nego, ja sam mislio kako bi bilo da iskopam nekoliko bunara, pa da navodnjavam tlo. Onda mivjetar ne bi mogao otpiriti površinski humus. Možda bihpokušao posijati grah.

Samuel zaškilji u vjetar.— Ja ću vam pokušati pronaći vodu, ako želite. Imam

ja malu crpaljku, što sam je sam izumio, i ona će to brzoiscrpsti. Vjetrenjača je prilično skupa. Možda bih vam jamogao jednu napraviti, pa ćete prištedjeti nešto novca.

— U redu — složi se Adam. — Meni ne bi smetao vjetar kad bi on radio meni u korist. A ako uzmognem pronaći vodu, posijao bih lucernu.

— Nije ona nikad ovdje bila u cijeni.— Nisam mislio prodavati tu djetelinu. Nego, prije ne

koliko sedmica vozio sam se po Greenfieldu i Gonzalesu.Neki su se Švicarci tamo doselili. Hrane lijepa mlada krdakrava muzara i kose lucernu četiri puta godišnje.

— Čuo sam o njima. Uvezli su švicarske krave.Adamovo se lice sjalo od tolikih planova.— Tako bih i ja htio. Pa bih maslac i sir prodavao, a

mlijekom hranio svinje.— Pa vi ćete pribaviti ugled u ovoj našoj dolini —

pohvali ga Samuel. — Možete doista s radošću gledati ubudućnost.

— Samo ako se pribavi voda.— Pribavit ću ja vama vodu, samo ako je ima. Pronaći

ću je ja. Ponio sam sa sobom svoj čarobni štapić.

Pri tom potapša vilinske rašlje koje bjehu privezane za sedlo.

Adam pokaza nalijevo, gdje se prostirala široka ravan, pokrita niskim džbunjem komonike.

— Eno tamo ima trideset i sedam jutara, i sve je ravnogotovo kao pod. Ja sam kušao bušaćem. Humusa ima poprečno tri stope i pol, zatim je pijesak, a ispod toga, doklegod dopire plug, plodna ilovača. Sta mislite, može li tamobiti vode?

— Ne znam — reče Samuel. — Vidjet ću.Samuel sjaše, predade uzde Adamu i odveza svoje vi-

linske rašlje. Objema rukama prihvati rašlje, idući polako, s ispruženim rukama ispred sebe i s vrhom štapa nagore. Stupao je u cik-caku. Jednom se namršti, povrati se nekoli-ko koraka, odmahne glavom i opet pođe naprijed. Adam je polako jahao iza njega, vodeći za uzdu drugoga konja.

Adam nije skidao pogled sa štapa. Vidio je kako je za-drhtao, zatim trznuo malko, baš kao da je neka nevidljiva riba povukla za uzicu udice. Samuelovo lice bijaše napeto u iščekivanju. Dalje je išao, sve dok vrh štapa kanda tržnu snažno prema zemlji, odupirući se napetim rukama. Kre-tao se polako u krugu, otkinuo komadić komonike i bacio ga na to mjesto. Zatim se kretao daleko izvan toga ozna-čenog kruga, opet uzdigao svoj štap i pošao unutra prema biljegu. Kako mu se bliže primicao, tako je vrh štapa ze-mlja sve jače privlačila. Samuel odahne, smanji duševnu napetost i spusti rašlje na zemlju.

— Ovdje ima vode — reče s olakšanjem. — I to nijevrlo duboko. Trzaj je bio snažan; znači da ima mnogovode.

— Dobro — radosno će Adam. — Htio bih vam pokazati još dva mjesta.

Samuel odreže nožem podobar komad komonike i za-djene ga u tlo na tome mjestu. Raskoli na vrhu taj komad i u to metne unakrst grančicu kao znak. Napokon ugazi nogama krhki guštik suhe komonike, tako da mu idući put bude lakše naći putokaz.

Pri drugom pokušaju, oko trista metara odatle, rašlje mu se gotovo istrgoše iz ruku, tako su trzale.

— Pa ovdje je pravo more vode — pripomene veseloSamuel.

Treći pokušaj nije bio tako uspješan. Nakon pol sata traganja tek vrlo slaba nagovijest.

Ta se dvojica jašući vraćahu polako Traskovoj kući. Popodne se kupalo u zlatu, jer je žuta prašina u podnebe-sju lomila sunčeve zrake. Kao uvijek, vjetar je počeo jenjavati s gasnućem dana, ali je katkada potrajalo i do ponoći dok se prašina slegla na zemlju i dok se pro-čistio zrak.

— Znao sam ja da je ovo divno imanje — reče Samuel.— To svak vidi na prvi pogled. Ali nisam bogme znao daje ovako dobro. Pa vi imate ispod svoje zemlje cijeli odvodni kanal kiše s brda. Vi znate odabrati zemlju, gospodine Trask.

Adam se nasmiješi.— Imali smo farmu u Connecticutu. Kroz šest naraštaja

krčili smo kamenje na toj zemlji. Jedna od prvih mojihuspomena jest kako sam u tačkama vozio s njiva kamenjena ozidine. Ja sam onda mislio da su takve sve farme. Ovdje mi se čini sve čudno i nekako grešno. Treba li ti kamen, moraš daleko ići po njega.

— Čudnovati su putovi grijeha — pripomene Samuel.— Meni se čini, kad bi čovjek morao da sljušti sa sebe svešto ima, u nutrini i na vanjštini, on bi ipak tako udesio dabi sakrio nekoliko grešića negdje potajno, tako da se imačime kinjiti. I toga bi se najposlije odrekao.

— To je možda dobro sredstvo da ostanemo skromni iponizni, puni strahopoštovanja.

— I ja tako mislim — potvrdi Samuel. — I ja držimda je skromnost dobra vrlina, jer ćeš rijetko naći čovjekakoji nema barem djelić te kreposti. Samo ako gledaš u bitskromnosti, teško ti je spoznati u čemu je njezina pravavrijednost, već ako dopustiš da je ona ugodna, štoviše dragocjena bol. A patnja. . . ja se samo pitam, shvaćamo li jemi ikada onako kako valja.

— Pričajte mi vi radije o vašim rašljama — prekidega Adam. — Kako zapravo radi ta naprava?

Samuel pogladi rašlje, koje bjehu sada privezane za svoje sedlene remence.

— Ja zapravo nemam vjere u tu spravu, samo vjerujem da vrši svoju dužnost. (Pri tom se nasmiješi Adamu.)Možda je ovako: ja znam gdje se nalazi voda, ja je osjećam u svojoj koži. Jedan čovjek ima dara za ovo, drugi zaono. Uzmimo — u redu, nazovimo to skromnošću ili dubokom nevjerom u sebe — da me nešto sili na upotrebu ča-robnjačke vještine, da bih izveo na površinu nešto za što sa

sigurnošću znam da postoji. Shvaćate li što vam kažem?— Morao bih razmišljati o tome — reče Adam.Konji su, spuštenih glava i olabavljenih uzda sve do

zvala, birali sami svoj put.— Možete li kod mene prenoćiti? — upita Adam.— Mogu, zašto ne, samo je ipak bolje da odem kući.

Znate, nisam ništa rekao Lizi da ću noć provesti drugdje.A ne bi mi bilo drago da se ona, jadna, zabrinjava.

— Ta zna, zaboga, gdje ste.— Jasno da zna. Ali ipak ću ja noćas odjahati doma.

Nije važno kada. Ako me želite pozvati na večeru, to ćurado prihvatiti. A kad hoćete da počnem kopati bunare?

— Pa. . . što prije uzmognete.— Znate, nije to baš jeftino ako se upustite u to da

sebi priuštite vodu. Ja ću vam morati računati pedeset centa ili više po stopi, prema tome na što ćemo naići. A tomože mnogo stajati.

— Imam ja novca. Zdenci meni trebaju. Slušajte, gospodine Hamiltone...

— Kraće vam je »Samuel«.— Slušajte, Samuele. Ja sam nakanio od svoga imanja

napraviti vrt. Ne zaboravite da mi je ime Adam. Dosadja nisam uopće bio u Edenu, zemaljskom raju, a nekmolida me tko iz njega prognao.

— E, zbilja nisam nikada čuo boljega razloga da netkopravi vrt — klikne Samuel i uz to se zacereka. — A gdjebi vam bio voćnjak?

— Ne treba meni jabuka. To bi značilo tražiti nesreću— odvrati Adam.

— A šta Eva kaže na to? Ne zaboravite da i ona imasvoju da rekne. A Eve uživaju u jabukama.

— Moja ne uživa. (Pri spomenu na Cathy oči mu sezablistaše.) Vi nju ne poznajete. Moja će Eva biti razdragana zbog moje namisli. Ja mislim da nema toga na svijetu tko je kadar spoznati njenu dobrotu.

— Onda vi imate uza se rijetko stvorenje. To je najveći dar prirode što ga čovjek može imati.

Približavali su se k ulazu u pokrajnju dolinku, gdje se ugnijezdila Sanchezova kuća. Već su vidjeli zaobljene vr-hove gorostasnih zimzelenih hrastova.

— Dar, velite — reći će Adam blago. — Vi to ne možete shvatiti. Nitko to ne može shvatiti. Gospodine Hamiltone ... Samuele, prije je moj život bio siv, bezbojan. Nije

bio loš, ako ga uporedim sa životima drugih ljudi. Ali bio je ništetan. Ja zbilja ne znam zašto vama sve to povjera-vam.

— Možda stoga što ja rado slušam.— Majka mi je rano umrla, i ne pamtim je. Maćeha mi

je bila dobra, samo ju je morila tuga i boleština. Otac jebio strog, promućuran čovjek... možda i znamenit.

— I niste ga mogli ljubiti?— Gajio sam prema njemu osjećaje što ih čovjek gaji

u crkvi, samo je još u tim osjećajima bilo nemalo straha.Samuel kimne glavom.

— Znam ja za taj osjećaj. Nekim je ljudima potreban.(Pri tom se sjetno nasmija.) Meni je uvijek bilo potrebnonešto suprotno. Liza veli da je to moja slaba strana.

— Otac me poslao u vojsku, na Zapad, da se borim protiv Indijanaca.

— Pričali ste mi to. Ali vi nemate mentalitet vojnika.— Nisam ja ni bio dobar vojnik. Kao da se ja vama

posve povjeravam.— Vi to nagonski trebate. Uvijek ima neki razlog.— Jedan vojnik mora željeti da čini stvari koje smo

mi morali činiti — ili se barem mora pomiriti s njima. Aja nisam mogao pronaći dovoljno opravdane razloge da ubijam muškarce i žene, niti sam mogao shvatiti opravdanjakoja su nam oni u vojsci razlagali.

Neko su vrijeme jahali šutke. Onda Adam nastavi svoju životnu priču:

— Kad sam izišao iz vojske, bilo mi je kao da se vučemblatan iz kakve močvare. Lunjao sam dugo prije nego štosam se vratio domu, koji mi je još bio u sjećanju, a kojisam davno izgubio iz srca.

— A vaš otac?— Otac je umro. A očinsko imanje bilo je mjesto po

kome sam ili kunjao ili dirindžeći lunjao, čekajući smrtkao što se čeka kakav užasan piknik.

— Jeste li jedinac?— Nisam, imam brata.— A gdje je on? Čeka piknik?— Da... da, baš je tako. Onda je došla Cathy. Možda

ću vam pričati o tome jednom kad uhvatim zgodu i kadvi zaželite da me slušate.

— Bit će mi svakako drago poslušati. Ja zobljem pričekao grožđe.

— Zračila je od sebe neku posebnu sjajnost. I sve jenajednom promijenilo boju. I rastvorio se svijet predamnom. Veselo sam se budio u svaki novi dan. I ničemunije bilo međa. I ljudi su mi na cijelom svijetu bili dobrii lijepi. Nisam se više strašio.

— Poznajem ja toga gospodina — prihvati Samuel. —To je jedan od mojih starih prijatelja. Nikad ne umire,samo se kadgod odaleči, ili se čovjek od njega odaleči. Da,to je moj znanac. Tačno ga poznajem: oči, nos, usta, kosa.

— I sve je to proizašlo od male ranjene djevojke.— A ne od vas?— Oh, nije, inače bi već prije nadošlo. Ne, Cathy je

to sa sobom donijela, to živi oko nje. Eto, sada sam vamrekao zašto mi trebaju zdenci. Moram joj se odužiti nekako za sve ono što sam od nje primio. Napravit ću tako divani krasan vrt, da će biti dostojno mjesto gdje će ona živjeti,pogodno mjesto po kome će ona razasipati zrake svoje svjetlosti.

Samuel je progutao slinu više puta i govorio suhoparno iz stisnuta grla:

— Vidim ja kakva je moja dužnost. Jasno mi je štavalja da učinim ako sam ikakav čovjek, ako sam vam ikakav prijatelj.

— Šta hoćete time da kažete?Samuel usu podrugljivo:— Moja je dužnost da uzmem taj vaš kumir, da ga

ošinem nogom u njušku, a onda da ga uzdignem i da ponjemu namažem glibom tako debelo da zauvijek nestanete opasne svjetlosti. (Glas mu je od žestoka bijesa postaoprodorniji i jači.) Valja mi ga držati pred vama zablaćenai pokazati vam svu njegovu prljavštinu i opasnost kojudonosi. Treba da vas bez prestanka opominjem da ga gledate izbliza, dok ne uzmognete uočiti svu njegovu stvarnurugobu. Morat ću vas zamoliti da promislite o nepostojanostiženskog idola i dati vam nekoliko bjelodanih primjera. Morat ću vam dati Othelov rubac. Oh, vidim jasno da sve tomoram učiniti. Morat ću razmrsiti te vaše zamršene mislišto vam se motaju po glavi, pokazati vam kao na dlanukako je nagon olovnosiv i truo poput crknute krave štoju je dugo rastakala kiša. Ako valjano obavim svoju dužnost, mogao bih vam opet vratiti vaš loši stari život i presretan se osjećati zbog toga svoga djela i zaželjeti vam

dobrodošlicu kad se povratite među svoje musave i plje-snive drugove u brlogu.

— Vi se šalite? Možda vam nisam smio pričati...— To je prijateljska dužnost. Imao sam prijatelja koji

jednom izvrši istu takvu dužnost prema meni. Ali ja samlažan prijatelj. Neću zbog toga postati pribran među sebijednakima. Uostalom, oduševljenje i ljubav divna su svojstva, čuvajte ih i dičite se njima. Izbušit ću vam ja zdence,pa makar morao rovati svojim bušaćem do crnog središtazemljinog, Izažet ću vodu iz njezine utrobe kao sok iz naranče.

Jahali su ispod divovskih hrastova i približavali se kući.— Eno je, sjedi pred kućom — reče Samuelu.— Cathv, ovaj čovjek kaže da ima vode... cijelo more

— vikne svojoj ženi.— Znate li da će ubrzo roditi? — uzbuđeno prošapta

svome pratiocu.— Izgleda lijepa, čak i iz ovolike daljine — pripomene

Samuel.

4.

Kako je dan bio vruć, Lee je postavio stol vani, ispod hrasta, pa dok se sunce bližilo zapadnim brdima, on je ge-guckao u kuhinju i iz nje, noseći za večeru hladna mesna jela, krastavce, salatu od krumpira, tortu od kokosovih oraha i nabujak od breskve. Usred stola postavio golem vrč od kamenine, pun mlijeka.

Adam i Samuel dođoše iz praonice, kosa i lica sjajnih od vode, dok je Samuelova brada bila pahuljičava nakon sapunjanja. Stajali su kraj stola s nogarima i čekali dok izađe Cathv.

Išla je polagano, nabadala svaki korak, kao da se boji da ne padne. Duga suknja i široka pregača unekoliko su zakrivali punahan trbuh. Lice joj bješe nepomućeno i dje-tinjsko, a ruke je ukrstila ispred sebe. Tek pošto je prišla k stolu, uzgledala je i zirnula od Samuela na Adama.

Adam joj je pridržao stolicu i rekao:— Ti se nisi još upoznala s gospodinom Hamiltonom,

draga.— Kako ste? — pozdravi Cathv ispruživši ruku.Samuel ju je promatrao i rekao u sebi: »Ima prekrasno

lice«, a njoj će:

— Drago mi je što vas upoznajem. Nadam se da sedobro osjećate.

— Oh, da, da, dobro se osjećam.Muškarci sjedoše za stol.— Htjela ne htjela, vazda je moja žena ceremonijalna.

Svaki je naš obrok poput kakve svečanosti — poče Adam.— Nemoj tako govoriti. Nije tako — presrete ga Cathv.— Zar vam se ne čini kao da ste na društvenoj večeri,

Samuele? — upita Adam.— Pa jest, bogme, a mogu vam reći i to da niste imali

nikad boljeg kandidata za društvo od mene. A moja djeca. . . ona su još gora u tome pogledu. Samo da im jedruštva. Moj sin Tom htio je danas da dođe sa mnom. Izgara od želje da makne s rance.

Samuel najednom vidje da je on toliko govorio da se ne bi šutnja zacarila kod stola. On umukne, i nastane muk. Cathv je gledala na tanjur dok je rezala krišku janje -ćeg pečenja. Uzgledala je pošto je metnula zalogaj među svoje šiljaste zubiće. U njezinim velikim očima nisi mo-gao ništa vidjeti. Samuel je zadrhtao.

— Hladno vam je, šta ne? — upita Adam.— Hladno? Nije. Sigurno mi je guska prešla preko gro

ba, kako se ono kaže.— A, znam i ja za tu ježnju.Opet muk. Samuel je čekao neće li tko progovoriti,

premda je unaprijed znao da neće biti ništa od toga.— Sviđa li vam se naša dolina, gospođo Trask?— Šta? A, da.— Ako nije nametljivo pitanje, kad bi se imalo roditi

dijete?— Otprilike za šest sedmica — odgovori Adam. — Mo

ja vam je supruga od onih uzor-žena koje mnogo ne govore.

— Katkada je šutnja najbolji govor — napomenu Samuel i vidje kako je Cathv pri tom uzvila pogledom i opetponiknula. Činilo mu se također da je brazgotina na čelupotamnjela. Nešto ju je kvrcnulo, kao što se kvrcne konjopletenim kožnim švigarom na kočijaskom biču, pa se trgla.Samuel se nije mogao sjetiti šta je on to rekao pa ju jetako bocnulo. Osjetio je kako ga obuzima neka napetostkoja je bila nalik na osjećaj što ga je imao prije nego štosu trznule viline rašlje, neka svijest o nečemu čudnom inapetom. Glednu načas Adama: ovaj ushitno pije milinje

f

iz ženinih očiju. Od sve te čudnovatosti Adam nije ništa vidio. Njegovo je lice sjalo blaženstvom.

Cathy je žvakala komadić mesa, i to sjekutićima. Sa-muel nije nikoga dotad vidio da tako žvače. A kad je pro-gutala, munjevito je licnula jezikom oko usnica, kao zmija. Samuel je u sebi ponavljao: »Ima, ima nešto što ne mogu pronaći. Nešto što nije kako valja.« Šutnja se i dalje nadnosila nad stol poput kesa tmastih oblaka. Začuje su-šanj nogu iza sebe pa se okrene. To je Lee stavio čajnik na sto i otklizio.

Samuel opet poče govoriti, ne bi li odagnao šutnju. Ra-sprede govor o tom kako je prvi put došao u dolinu ravno iz Irske, ali nakon nekoliko riječi nisu ga više slušali ni Cathy ni Adam. Da se o tome uvjeri, poslužio se trikom što ga je sam izumio da otkrije slušaju li ga njegova dje-ca kad bi ga zamolila da im čita, a onda, mu ne 'bi dala da prestane. Ubacio je dvije potpuno besmislene rečenice. Nije reagiralo ni jedno ni drugo. Onda je i on umuknuo.

Nabrzo proguta ostatak jela, popije vreo čaj i smota otarak.

— Gospođo, vi ćete mi oprostiti, ali ja moram odjahatikući. I hvala vam na vašem gostoljublju.

— Laka vam noć — odgovori Cathy.Adam najednom skoči na noge. Kao da je trgnut iz svo-

jih maštarija.— Ta nemojte ići. A ja sam vas mislio nagovoriti da

prenoćite.— Hvala vam, ali ne mogu. Ionako mi nije dug puta. A

mislim, zapravo znam da će biti mjesečina.— Kada ćete početi kopati bunare?— Moram urediti opremu, neke sprave naoštriti, staviti

u red kuću prije odlaska. Za nekoliko dana poslat ću Toma sa spremom.

Adam je opet živnuo.— Pripremite to brzo. Želio bih da se to napravi što

prije. Cathy, napravit ćemo najljepše imanje na svijetu.Nigdje neće biti takvog.

Samuel je okrznuo svojim pogledom Cathyno lice. Ni trenula nije njime. Oči nepomične i bezizražajne, a usta s popridignutim kutovima usana kao da su od kamena is-klesana.

— Bit će lijepo — procijedila je silom.

Načas je Samuelu došlo da nešto napravi ili rekne pa da je prodrma iz njezina hladnog držanja. Opet je zadrhtu-rio.

— Zar je opet guska prešla preko groba? — upitaAdam.

— Da, opet je prešla.Suton se spuštao, a siluete stabala tamno se

odražavale prema pozadini neba.— Onda, laku noć — pozdravi Samuel.— Idem i ja s vama dolje malo.— Nemojte, samo vi ostanite sa svojom ženom. Ta

nistejoš ni večerali dokraja.

— Ali ja. . .— Sjednite samo, čovječe. Već ću ja naći svoga

konja,a ako ne uzmognem, ukrast ću jednoga od vaših. (Samuelje polako usjeo Adama opet u stolac.) Laku noć. Laku noć,gospođo.

Brzo nestane prema staji.Stara kobila Doksologija, plosnatih kopita, izbirljivo

je i elegantno, svojim dvjema labrnjama poput ribe iverka, prihvaćala i zubima griskala sijeno iz jasala. Ularev lančić zveckao je o direk. Samuel skine svoje sedlo s velike skofoe, gdje je vršilo obješeno o jedan drveni stremen, pa ga prebaci na kobilina široka leđa. Upravo je provlačio remen kroz kopče kolana kadli začu iza sebe tiho micanje. Okrene se i spazi Leeovu siluetu kako se odražava pri posljednjim lučama sunca na smiraju, koje su još žmirkale u staju.

— Kad ćete se vratiti? — upita tiho Kinez.— Ne znam. Za koji dan, za tjedan možda. Lee, šta

seto događa.

— Gdje to?— Mene je, bogami, svega prošla jeza! Zar ovdje

nijenešto u redu?

— Šta mislite time reći?— Znaš ti, do đavola, vrlo dobro šta ja mislim.— Sluga Kinez samo lađi. Ništa ne govoli. Ništa

nesluša.

— Da, da. Imaš ti pravo. Bogme imaš. Oprosti što samte pitao. Nije baš bilo vrlo pristojno.

Nato se okrene, turi žvale Doksi u zube i provuče joj klopava ušesa u oglavnik. Odriješi joj lanac i spusti ga u jasle.

— Laku noć, Lee.— Gospodine Hamiltone . ..— Izvoli, Lee.— Trebate li možda kuhara?— Na svom imanju ja ne mogu sebi dopustiti takav

raskoš.— Ja bih se zadovoljio malim.— Liza bi te ubila. Šta... zar misliš napustiti sada

šnjeg gospodara?— Htio sam vas samo upitati — odgovori Lee. — La

ku noć vam želim.

5.

Adam i Cathy sjedili su pod hrastom. Sve se više mra-čalo.

— Dobar čovjek, onaj Samuel — poče Adam. — Takomi je ušao u volju. Kad bih ga samo mogao nagovoritida prijeđe ovamo i da upravlja ovim našim imanjem...kao neka vrst nadglednika.

— Pa on ima svoj posjed i svoju obitelj.— Ima, znam ja. Samo je ono najjadnija zemlja što si

je ikada vidjela. Više bi u mene privrijedio na nadnicu.Upitat ću ga. Hoće se vremena pa da se čovjek navikne nanovi kraj. Baš kao da si ponovo rođen i treba da sve učišiznova. Ja sam u svom kraju znao otkud će kiša udariti.A ovdje je sve drukčije. Nekoć sam u porama svoje kožećutio hoće li zavjetriti, kad će zahladiti. Ali, naučit ću jato i ovdje. Samo treba malo vremena. Je li ti udobnoj,Cathy?

— Jest.— Jednog lijepog dana, i to neće biti u dalekoj bu

dućnosti, vidjet ćeš kako se cijela dolina zeleni lucernom.Sve ćeš ti to gledati s krasnih velikih prozora naše dovršene kuće. Zasadit ću cijele aleje gumovcima. Poslat ću dami donesu sjemenja i sadnica, pa ću urediti neku vrst pokusnoga dobra. Možda ću pokušati zasaditi kineske orahe»liči.« Da mi je znati, hoće li ovdje uspijevati. U redu,mogu pokušati. Možda će me Lee moći savjetovati. A pošto se jednom rodi dijete, ti možeš jahati sa mnom po čitavom imanju. Pa ti zapravo cijelo nisi čestito ni vidjela.

Nego, jesam li ti pričao da će gospodin Hamilton urediti vjetrenjače, pa ćemo ih moći odavde vidjeti kako se okre-ću.

Adam udobno ispruži noge ispod stola pa će:— Trebalo bi da Lee donese svijeće. Da mi je samo

znati gdje se zabavio pa ga nema.Cathy je govorila veoma mirno:— Adame, ja nisam htjela doći ovamo. Ja ne kanim

ovdje ostati. Čim uzmognem, ja ću otići odavle.— Hajde ne govori gluposti — reče joj kroz smijeh. —

Ti si kao dijete koje je prvi put otišlo od kuće. Kad seobikneš i kad se rodi čedo, svidjet će se tebi ovdje. Znaš,kad sam ja otišao od kuće u vojsku, mislio sam s početkada ću umrijeti od tuge za zavičajem. Ali prebolio sam i tubolu. Svi mi prebolimo. Stoga ne govori takve gluposti.

— Nije to glupost.— Ne govori više o tome, milena. Sve će biti drukčije

pošto se rodi čedo. Vidjet ćeš, već ćeš vidjeti.Ukrstio je ruke na potiljku i uzgledao na zvijezde koje

su slabim svjetlom palucale kroz granje.

Š E S N A E S T O P O G L A V L J E 1.

AMUEL Hamilton jahao je natrag kući po noći koja je tako bila preplavljena mjesečinom da su i brežuljci po-

primili bjelasavost i prahovitost mjesečevu. Stabalje i zem-lja suhi poput mjeseca, a cijela krajina tiha, bezračna i mr-tva. Zasjenci crni bez sjenčanja, a čistine bijele bjelcate. Tu i tamo Samuel je mogao primijetiti tajnovite pokrete, jer se dalo na posao sve živo što se hrani pri svjetlosti mjese-čevoj. Tako su izašli jeleni i košute, što brste svu noć kad mjesec lijepo svijetli, a danju spavaju u gušticima. Ze-čevi i poljski miševi i svi ostali mali progonjenici, koji se osjećaju sigurnije u svjetlosti, što ih skriva, pužnu, skoknu, pogmižu, a onda se ledeno ukrute, slični kamenu ili grmi-ću, čim uho ili nos naslute opasnost. I pljačkaši su se dali na svoj posao. Duge lasice klize poput talasa smeđa svje-tla. Kratkonoge divlje mačke pužu polako tik uz zemlju, gotovo nevidljive, osim kad im žućkaste oči odbiju svjetlost pa načas bijesnu poput munje. Lisice šiljastim zadignutim

S

njuškama njuše toplokrvnu večeru. Rakuni se šuljaju kraj voda stajačica i kraj žaba kreketuša. Kojoti njušeći tuma-raju padinama pa, razdirani slatkobolnim previranjima, uz-dižu glave i, u polujauku i polucereku zavijanjem daju oduška pred svojom boginjom lunom. A ponad svih tih sjenovitih vriskova i krikova plove sove, povlačeći po tlu ispod sebe mrlje sjenovite strave. Popodnevni vjetar utolio. Tek je zračno strujanje s toplih, vrućih brežuljaka pokre-nulo lahor, što se rasprostire poput daška.

Glasan i nepravilan topot Doksologijin ušutkao načas noćni žitelj, sve dok konjanik nije minuo. Samuelova bra-da snježno se bjelasala, a progrušene kose stršile na gla-vi. Na sedlenu jabuku objesio svoj crni šešir. Zaboljelo ga u ožičici, obuzela ga neka strava, slična mori. Bio je to Weltschmerz (mi smo to predjeli u »Welshrats«, to jest »Velški pacovi«), bol zbog postojanja na ovome svijetu, onaj sentimentalni pesimizam koji se zavuče u dušu poput plina, pa po njoj raširi očajanje, tako da bez prestana istra -žuješ uzrok muci, a nikako da ga nađeš.

Samuel se u svojim mislima vratio na krasnu rancu i na jasne znakove postojanja vode — iz toga ne mogu pro-izaći »velški pacovi«, osim ako se ne krije iza toga neka potajna zavist. Ma koliko zagledao u sebe, nije mogao pro-naći ni trunka zavisti. Sjetio se Adamova snatrenja o vrtu koji će biti poput zemaljskog raja, pa kako Adam obožava Cathy. Ni tu nije ništa našao, tek — tek u skrovitim za-kucima dodirnuo se davno zacijeljene rane. Međutim, tako je davno zarasla da je uopće i zaboravio da je nekada bo-ljela. Uspomena je bila blaga, topla i ugodna, sada kad je sve prošlo. Njegove slabine i njegova bedra zaboravili su pohotu.

Jašući tako mjesečinom, preko zasjenaka od stabala i preko proplanaka, neprestano je mozgao. Kada su zapravo ti velški pacovi počeli miljeti po njegovim grudima? I na-jednom je pronašao povod — bila je to Cathy, ljepušna, majušna, nježna Cathy. U redu, ali zašto bi ona bila po-vod? Ona je šutljiva. Pa mnoge su žene šutljive. Šta je onda? Odakle je to došlo? Sjetio se kako je u njezinoj nazo-čnosti osjetio neku napetost, sličnu onoj što mu je nadošla kad je ispružio vilinske rašlje. Sjetio se i ježura »kad je ono guska prešla preko groba«. Sada je tačno ustanovio vrijeme, mjesto i osobu. Došlo je to za večerom, i Cathy je tome kriva.

Predočio je sebi njezino lice i potanko je raščinjao po-jedine dijelove: velike oči, nježne nosnice, ustašca manja nego što je baš za njegov ukus, ali ipak slađahna, pa čvr -sta bradica. I ponovo se vratio k očima. Jesu li bile hla-dne? Da to nije proizašlo iz njezinih očiju? Kružio je oko srži. Cathyne oči nisu ništa priopćivale, nisu ništa preno-sile. Iza njih nisi mogao ništa poznati. Nisu to uopće bile ljudske oči. Sjećale su ga nečega — šta je to samo bilo? — nekog doživljaja, neke slike. Trudio se da to pronađe, i došlo je samo po sebi.

Cijela je slika iskrsla iz proteklih godina, sa svim svo-jim bojama, svojim krikovima, cijelim čislom osjećaja. Vi-dio je sebe kao malena dječačića: tako je bio tada malašan da je morao visoko dići ruku da uopće dosegne očevu. Ču-tio je ispod stopala kaldrmsko obluće Londonderryja, te užurbanu gužvu i veselost jedinog velegrada što ga je uopće poznavao. Bio je sajam s kazalištem lutaka, s pro-davaonicama jestvina i plodina, konji i ovce ograđeni i privezani nasred ulice na prodaju, u zamjenu ili na dražbu. Bilo je i drugih otvorenih prodavaonica kojekakvih živo-pisnih drangulija, poželjnih bogme, a kako je otac bio do-broćudan, nisu bile ni nepristupačne.

Najednom svjetina zaokrenula poput kakve nabujale rijeke, pa je ta rulja ljudi tijesnom ulicom nošena poput treščica u bujici. Tiskalo se i leđimice i prsimice, tako da su se s teškom mukom održali na nogama. Uska se ulica rastvarala u četverokutni trg. Uza suri zid neke zgradu-rine podignuto drveno stratište, na kojemu je visio konop s omčom.

Rijeka ljudstva sve je više gurala, potiskivala i stiski-vala Samuela i njegova oca. Uhom njegova sjećanja još su brujale očeve riječi: »Ovo nije bogme za jedno dijete. Nije ni za koga, a najmanje za dijete.« Otac se borio ne bi li se okrenuo, ne bi li izborio put natrag kroz tu bujicu ljudi. Vikao je: »Pustite nas da izađemo. Pustite nas da izađemo. Imam dijete uza se.«

Val ljudstva bio je bezličan i srljao je dalje bez ika-kve žudnje. Samuel podigne glavu da pogleda gubilište. Skup ljudi s crnim haljama i s crnim šeširima popeo se na visoku platformu. U njihovoj sredini bio je čovjek sa zlatnom kosom, u tamnim hlačama i u svijetloplavoj ko-šulji, koja je bila pod grlom otvorena. Samuel i njegov

otac bili su tako blizu stratištu da je dječak morao visoko dići glavu da bi vidio.

Zlatokosi čovjek kao da nije imao ruku. Pogledao je preko mnoštva ljudi, a onda poniknuo pogledom i zagle-dao se ravno Samuelu u oči. Slika je bila jasna, osvijetlje-na, savršena. Oči toga čovjeka nisu imale nikakve dubine. Nisu bile poput ostalih očiju. Nisu bile uopće slične ljud-skim očima.

Najednom je na platformi nastalo živo gibanje. Samue-lov otac stavio obje svoje ruke na dječakovu glavu, tako da su mu dlanovi zastirali oči i uši, i prsti se sastajali na potiljku. Njegove su ruke prignute Saimuelovu glavu, a lice mu privinule tik uz očev crni blagdanski kaput. Ma-kar koliko se krčumao, nije mogao ni maci glavom. Oko rubova očiju samo je mogao vidjeti tračak svjetla, a do ušiju mu je kroz očeve ruke dopirao tek prigušeni odjek buke. Čuo je kako mu lupa srce. Nato je osjetio kako su se od napetih mišića ukočile ocu i ruke i mišice, na licu je osjetio kako otac duboko diše, kako je jednom duboko udahnuo, kako mu je zastao dah i kako mu je ruke obu-zela treskavica.

Još je jedna slika bila uz tu vezana. Iskopao ju je iz pamćenja i rekonstruirao je pred očima, u zraku, ispred glave svoga konja: istrošen, klimav stol u nekoj krčmi, raz-govor i smijeh. Pred ocem je kositreni vrč, a pred njim čaša vrućeg mlijeka, zaslađena šećerom i začinjena cime-tom. Očeve usne čudnovato modrikaste, a oči mu oblile suze.

— Da sam znao, ne bih te bio nipošto poveo sa sobom.Nije ono bilo da gleda bilo tko, a kamoli jedan dječačić.

— Pa nisam ništa ni vidio — zapijuka Samuel. — Vazda si mi držao glavu nisko.

— To mi je baš drago.— A šta se ono događalo?— Ionako ću ti morati kazati. Smakli su nekog zloče

stog čovjeka.— Je li to onaj sa zlatnim kosama?— Da, on je zločinac. I ne smiješ ga ama baš nimalo

žaliti. Morao je biti smaknut. Ne jedanput, nego mnogoputa počinio je grozovite stvari — nedjela, što im se kadar domisliti sam đavao. Nije da mi je žao što su ga obje-

sili, nego je žalosno to što od njegova vješan ja prave sve-čanost, umjesto da to obave taj om, u mraku.

— Vidio sam ja onoga zlatokosog čovjeka. Gledao mije ravno u oči.

— Zbog toga još više bogu zahvaljujem što ga je nestalo.

— A šta je napravio?— Neću ja tebi nikad pričati takve grozovite stvari.— Imao je vrlo čudnovate oči, onaj zlatokosi čovjek.

Podsjećale su me na kozje oči.— Ispij ti to svoje slatko mlijeko, pa ću ti kupiti štap

s vrpcama i dugu zviždaljku koja izgleda da je od srebra.— I onu sjajnu kutiju sa slikom unutri.— I to. Samo ispij mlijeko i ne zapitkuj više.Eto, takvu je sliku iskopao iz zaprašene prošlosti.Doksologija se penjala uz posljednju uzvišicu prije udo-

line gdje se nalazila Samuelova ranca. Njezina su velika kopita posrtala preko kamenja na tvrdom kolniku.

»Oči su uzrok mojoj mori, da šta drugo«, mislio je u sebi Samuel. »Samo sam dvaput u svome životu vidio ona-kve oči koje nisu bile nalik na ljudske.« A onda je sebi govorio: »Svim ovim opsjenama krivi su noć i mjesec. Ta kakve pod milim bogom može biti veze između onoga zla-tokosog čovjeka, koji je već davno obješen, i slatke buduće mamice? Baš Liza ima pravo. Moja će mi mašta jednoga dana pribaviti lijepo ulaznicu u pakao. Valja mi izbiti iz glave ove gluposti, inače ću neprestano tragati za nekim zlom kod onoga jadnog djeteta. Eto, baš se ovako pada u stupicu. Promisli sada o tome ljudski i izbaci to iz pameti. Tek slučajna podudarnost u obliku i boji očiju. Ali, ipak nije tako. Pogled je sličan, nema to ništa posla s oblikom i bojom. Dobro, a zašto je ono uopće zao pogled? Možda je takav pogled bio nekoć i na svetačkome licu? Dosta je više ovoga afektiranog romantičarstva! Šta će te to uzne-mirivati? Ne daj se, ne uznemiruj se zbog toga — nikada! (Protrnuo je.) Valja mi staviti ogradu oko groba da ne mogu guske preko njega ...«

I Samuel Hamilton stvori odluku da će uvelike poma-gati da se stvori Raj u Salinskoj dolini. Tako će tajom okajati svoje grešne misli.

2.

Liza Hamilton, jabučica rumenih poput plamena, kao leopard u kavezu vrtjela se ispred peći kad je ujutro Sa-muel ušao u kuhinju. Vatra od hrastovine praskala sve do otvorene oduške, da zagrije pećnicu za kruh, koji se bjela-sao i kvasac u kalupima. Liza se digla prije zore. Uvijek je ona bila ranoranilica. Ona je smatrala upravo grešnim izležavati se u krevetu pošto je već zasvanulo, ili lunjati izvan kuće pošto se smračilo. Ni jedno ni drugo ne može na dobro izaći. Samo je jedna osoba na svijetu mogla ne-kažnjeno i bez krivnje ležati u prštavim izglačanim plah-tama — i to poslije svanuća, poslije sunčeva granuća, pa čak pošto bi sunce dobro koplje odskočilo — i to je bio njezin najmlađi sin, njezino mezimče, Joe.

Sada su još živjeli na farmi samo Tom i Joe. Tom, kru-pan i crvenobraz mladić — već je gajio fine glatke br-kove — sjedio je za kuhinjskim stolom zakopčanih ruka-va, kako su ga po manirama naučili. Liza je izlila debelo tučeno tijesto iz krčaga na okruglu ploču od steatita. Vru-će lepinje uzdizale se poput jastučića što se meću pod ko-ljena pri klečanju, formirali se vulkančići i nastajale na njima erupcije, sve dok pogače nisu bile spremne za okre-tanje. Bile su svijetlokestenjaste, da su upravo golicale, a bilo je na njima i tamnijih pruga. Kuhinja se ispunila prijatnim, mamljivim miomirisom.

Samuel ušao s dvorišta, gdje se umivao. Lice mu i bra-da svjetlucali se od vode. Zdrljivao je rukave svoje plave košulje dok je ulazio u kuhinju. Gospođa Hamilton nije dopuštala da se kod stola imaju zagrnuti rukavi. Ako se tko ne bi prema tome vladao, značilo je po njezinu mišlje-nju: ili da ne zna pravila pristojnog vladanja ili da uopće prezire društvene finese.

— Mama, ja sam zakasnio — progovori Samuel.Nije se ni okrenula da ga pogleda. Njezina je lopatica

tako hitro micala pogače baš kao zmija kad žacne plijen, pa su bijele, još neispečene strane pištale na ploči od stea-tita.

— A kad si se ti zapravo vratio kući? — upita ga.— O, bilo je kasno, veoma kasno. Bit će da je bilo

blizu jedanaest. Nisam pogledao na sat, bojeći se da tebene probudim.

— Nisam se ja probudila — zabrunda Liza. — I moždaćeš ti smatrati da je zdravo skitati se i potucati cijelu noć,ali gospod Bog će već poduzeti mjere koje smatra potrebnima.

Bilo je naime opće poznato da Liza Hamilton i gospod Bog imaju slična uvjerenja o gotovo svim stvarima. Liza se okrenula, ispružila ruku, i već se među Tomovim ru-kama nalazio pladanj hrskavih vrućih lepinja.

— Pa, kako je sada na Sanchezovu imanju? — upitaLiza.

Samuel pristupi svojoj ženi, sagne se sa svojih visina i cjelune njezino rumeno okruglo lišće.

— Dobro jutro, mama. Blagoslovi.— Bog te blagoslovio — automatski će Liza.Samuel sjedne za stol i rekne:— Bog te blagoslovio, Tom. Pa, šta da vam kažem, go

spodin Trask sve mijenja. Staru kuću prepravlja za stanovanje.

Liza se okrene naglo, kao da ju je netko bocnuo, pa će upitati:

— Ma zar onu gdje su krave i svinje ležale godine igodine?

— O, pa on je povadio sve podove i istrugao stare prozorske okvire. Sve je sada novo i prebojeno.

— Neće on nikad odstraniti smrad od svinja — odlučnoće Liza. — One ostavljaju posebni jaki smrdež, koji ne može ništa isprati ni pokriti.

— Dakle, ja sam bio unutri u kući i sve sam razgledao,mama, pa nisam namirisao ništa osim uljane boje.

— Kad se sasuši boja, zasmrdit će na svinje — dodadeLiza.

— Uredio je vrt s izvor-vodom koja ga natapa, odabraoje posebno mjesto za cvijeće, ruže i ostalo, a neke je bokore naručio čak ravno iz Bostona.

— Ja ne znam kako gospod Bog dopušta toliku rasipnost — mrgodno pripomene Liza. — Nije opet da ja nevolim ruže.

— Rekao je da će pokušati zasaditi nekoliko sadnica zamene — reče Samuel.

Tom je pojeo lepinje i sada je miješao kavu.— A kakav je čovjek gospodin Trask, oče?—■ Pa, meni se učinio fin čovjek, dobar na jeziku i ra-

zborit u pameti. Samo mi se čini da je sklon sanjarenju ...

— Gle, gle: rugao se lonac tendžeri što je crna — upade Liza.

— Znam, mama, znam dobro da sam i ja snatrilo. Alijesi li ti ikad pomislila da su moje sanjarije nadomjestaknečega što ja nemam? Gospodin Trask ima ostvarive sne,jer posjeduje gotove dolare da napravi ono što zamisli. Onželi napraviti vrt od svoje zemlje i on će to sigurno učiniti.

— A kakva mu je žena? — upita Liza.— Pa, vrlo je mlada i vrlo zgodna. Mirna je nekakva,

jedva da uopće progovori koju riječ, ali moraš imati naumu da će ubrzo roditi prvo čedo.

— Ćula sam već to — prihvati Liza. — A kako se djevojkom zvala?

— Ne znam.— A odakle je rodom?— Ni to ne znam.Stavi tanjur vrućih pogačica preda nj, nalije mu kave

u šalicu te ponovo napuni i Tomovu.— A šta si onda uopće doznao? Kako je obučena?— Pa vrlo lijepo, zgodno. Imala je plavu opravu i ka-

putić, crvenkast i stisnut u pasu.— E, za to ti imaš dobro oko. Šta misliš, je li joj odje

ća napravljena po mjeri ili je gotova kupljena.— Meni se čini da je gotova kupljena.— Ti se u to ne razumiješ — odlučno će mu Liza. —

Ti si mislio da je i putni kostim što ga je Dessie napravila kada je išla u San Jose, također konfekcijska roba.

— Dessie je pametna, valjana i draga — prihvati Sa-muel. — Igla upravo pjeva u njezinim rukama.

— Dessie misli otvoriti krojački salon u Salinasu — reče Tom.

— Rekla mi je — potvrdi Samuel. — I sigurno će uspjeti u tome.

— Salinas — začuđeno će Liza, podbočivši ruke na bokove. — Pa, Dessie mi to nije uopće rekla.

— Sve se bojim da smo mi napravili lošu uslugu našojdragoj Dessie — prihvati Samuel. — Ona je to sirota htjela sačuvati kao veliko iznenađenje svojoj majci, a mi smokao rešeto pa sve propuštamo. Cijeli smo od pukotina, pane znamo ni jedne tajne sačuvati.

— Mogla mi je ipak reći — veli Liza. — Nisu menimila iznenađenja. Dobro, nastavi samo. Šta je dakle radila?

— Tko?— Pa gospođa Trask, da tko drugi.— Šta je radila? Pa, sjedila je u stolcu pod hrastom.

Ženi se primiče deveti mjesec.— Njezine ruke, Samuele, ruke. Šta je radila rukama?Samuel je prekapao po pamćenju.— Čini mi se da nije ništa njima radila. A da, sjećam

se: majušne su joj ruke i držala ih je prekrižene na krilu.Liza je prezirno brektala.— A nije ni šila, ni krpala, ni plela?— Nije, mama.— Ja mislim da nije baš zgodno da ti onamo odlaziš.

Bogatstvo i dokolica, to je vražje oruđe, a ti nisi baš junačina da se napastima odupreš.

Samuel podigne glavu i nasmije se od radosti. Katka-da bi ga njegova žena silno razdragala, ali joj nije nika-da znao reći kako.

— Ići ću ja tamo, Liza, samo radi bogatstva. Misliosam ti sve ispričati nakon doručka, tako da možeš lijepomirno sjediti i slušati. Gospodin Trask hoće da mu izbušimčetiri-pet zdenaca, a možda da mu sagradim i vjetrenjačei rezervoare.

— Da to nisu puste brbljarije? Okreće li voda tu vjetrenjaču? Hoće li ti on pošteno platiti ili ćeš se vratiti doma s uobičajenim isprikama: »Pa, platit će kad pokere ljetinu« (oponašala je mužev govor) ili: »Platit će kad muumre bogati ujak«. Znam iz iskustva, Samuele, a bit ćeda i ti znaš, ako tko ne plati odmah, neće platiti nikada.Svim onim obećanjima što su ti ih ljudi dali mogli bismokupiti već cijelu farmu dolje u dolini.

— Adam Trask sigurno će platiti — reče Samuel. — Onje imućan. Otac mu je ostavio imetak. Imat ćemo cijeluzimu posla, mama. Nešto ćemo i uštedjeti, pa ćemo proslaviti Božić da se sve do neba puši. Platit će, mama, pedeset centa po stopi, i još k tome vjetrenjače. Mogu jaovdje sve napraviti osim okvira. Trebam dečke da mi pomognu. Htio bih uzeti sa sobom Toma i Joea.

— Joe ne može s vama — odlučno se usprotivila. —Ta znaš kako je osjetljiv.

— A ja sam baš mislio kako bi bilo da mu sljuštimmalko tu osjetljivost. Inače će, kraj svoje osjetljivosti, krepati od gladi.

— Joe ne može ići, i basta — presiječe konačno Liza.— A tko će nadzirati farmu kad ne bude tebe i Toma?

— Mislio sam zamoliti Georgea neka se vrati kući. Onionako ne voli onaj svoj namještenički posao, makar bioi u King Citvju.

— Volio ili ne volio, ali kad zarađuje osam dolara nasedmicu, ima pravo da bude nečim drugim nezadovoljan.

—• Mama — kliknuo je Samuel — evo nam se nudi pri-lika da otvorimo svoj račun kod Prve narodne banke. Ne-moj svojim riječima stavljati prepreke na put sreće. Mo-lim te, mama.

Brundala je za vrijeme rada cijelo jutro, dok su se Tom i Samuel zabavili bušilačkim spravama, oštrili šiljke i oš-trice alata, pravili nacrte sasvim novih tipova vjetrenjača, uzimali mjeru za grede i za rezervoare od mamutovca. Joe im se pridruži oko deset sati, i tako je bio očaran njiho-vim planovima da je zamolio Samuela neka ga povede sa sobom.

— Smjesta ti moram na žalost reći da se protivim tojtvojoj namjeri, Joe. Tebe treba majka ovdje.

— Ali ja želim da idem, tata. I ne zaboravi da ću jadogodine ionako otići u kolidž u Palo Alto. To znači da ćusvakako morati od kuće! Molim te, tata, pusti me da idems vama. Radit ću marljivo.

— Sigurno bi bio marljiv kad bi mogao s nama poći.Ali ja sam protiv toga. I kad budeš s majkom govorio otome, bit ću ti zahvalan ako neprimjetno umetneš da samja protiv toga. Možeš dapače ubaciti kako sam te odbio.

Joe se zaceri, a Tom prasne u smijeh.— Hoćeš li dopustiti da te nagovori? — upita Tom.Samuel se mrkogledo okosi na svoje sinove:— Ja sam tvrdoglavo čeljade, dečki. Što reknem, ne po-

reknem. Stvorim li odluku, ne bi me volovi od nje odvukli. Ja sam stvar promotrio s različitih motrišta, i mojeje konačno mišljenje da Joe ne može s nama. Zar bistehtjeli da poreknem što sam rekao?

— Idem ja odmah sada govoriti s majkom — reče Joe.— Polako, sinčiću moj — zazvao ga je Samuel. — Pa

met u glavu. Pusti nju neka govori. A ja ću dotle razmisliti o čvrstoći svoje odluke.

Nakon dva dana velika su kola vozila prema Traskovu imanju, natovarena građom i priborom. Tom je upravljao četvorma konjima, a pokraj njega su Samuel i Joe njihali nogama.

S E D A M N A E S T O P O G L A V L J E

1.

AD sam ono prije rekao da je Cathy nakaza, onda mi se činilo da je to istina. Sada sam se lupom nadnio

nad sitni rukopis o njenu životu i ponovo pročitao bilješke na dnu strana, pa se pitam, je li to ipak istina da je ona nakaza. Poteškoća je u tome što mi ne znamo šta je ona zapravo htjela, pa prema tome nećemo nikad moći ni do-znati je li željeno postigla ili nije. Ako je ona prije hitala prema nečemu nego bježala od nečega, ne možemo znati je li umakla. Tko zna, možda je ona pokušala reći nekome ili svakome kakva je ona, a nije mogla jer nisu našli zajednič-ki jezik. Možda je njezin jezik bio njezin život: uglađen, ra-finiran, neodgonetljiv. Lako je reći da je bila zla, ali to mnogo ne znači ako ne znamo zašto.

K

Ja sam sebi u pameti stvorio sliku o Cathy kako mirno sjedi i čeka da joj prođe trudnoća, živeći na farmi koja joj se ne mili, s mužem kojega ne voli.

Sjedila je u stolcu ispod hrasta, ruku isprepletenih je-dna u drugoj u međusobnoj ljubavi i zaštiti. Oteščala je, abnormalno oteščala i za ono vrijeme kad su se žene hva-stale golemim bebama, pa su ponosno brojile svaku funtu preko normale. Sva se izobličila. Zbog napeta, teška i na-brekla trbuha bilo joj je nemoguće da stoji uspravno a da se ne odupre rukama. Ali, ta je nabreklost bila ogra-ničena na jedno mjesto. Ramena, vrat, ruke do ramena i ruke u užem smislu, pa lice — sve to nije bilo pogođeno deformacijom, sve je to još bilo vitko kao u djevojčice. Nije bila oprsatila, a ni bradavice na dojkama nisu pocr-njele. Mliječne žlijezde nisu se probudile, nije bilo nika-kva znaka tjelesne pripreme za dojenje novorođenčeta. Kad bi sjela za stol, uopće nisi mogao opaziti da je noseća.

U ono vrijeme nije još bilo zdjelišnog mjerila, nije se trudnici istraživala krv, nije se jačala kalcijem. Žena je davala zub za dijete da bi ono imalo dovoljno potrebnih sastojina u krvi. Tako je onda bilo uzakonjeno. Onda je

• i . ' ' ■ ' ■

bilo sasvim obično da je žena imala čudne apetite — neki kažu da bi imala volju i za nečisti — pa se to sve pripi-sivalo Evinoj prirodi, za koju se neprestano držalo da je prokleta istočnim grijehom.

Ako njezin nastrani apetit uporedimo s onima kod ne-kih drugih žena, onda ćemo doći do zaključka da je bio priprost. Drvodjeljci koji su popravljali staru kuću tužili su se kako im nestaje komada krede kojom su označavali svoje znakove. Neprestano bi iščezavalo po više komada ujedno. Cathy ih je krala i lomila u komadiće. Nosila bi odlomke u džepu pregače, pa kad ne bi nikoga bilo, dro-bila bi to meko vapno među zubima. Vrlo je malo govo-rila. Samo je lutala očima, kojih se pogled gubio u dalji-nama. Baš kao da je nekamo otišla, a iza sebe ostavila živu lutku koja prikriva njezinu odsutnost.

Oko nje se ustalasala užurbana djelatnost. Adam je sav sretan izgrađivao i planirao svoj Raj. Samuel i njegovi dječaci izdubili su zdenac od četrdeset stopa dubine i sta-vili novomodnu metalnu armaturu, i to vrlo skupu, jer je Adam želio da se napravi nešto najbolje.

Hamiltonovi su premjestili svoj bušač i započeli kopati novu jamu. Spavali su u šatoru pokraj radnoga mjesta i kuhali na logorskoj vatri. No, uvijek bi koji od njih od-jahao kući po koji dio alata ili s kakvom porukom.

Adam se ustumarao i oblij etao uokolo poput smetene pčele koja je zbunjena tolikim cvijećem. Sjeo je kraj Cathy i čavrljao s njome o sadnicama rabarbare koje su upravo stigle. Narisao joj novo lepezasto krilo što ga je Samuel izumio za vjetrenjaču. Moglo se pomicati različnom brzi-nom, nešto nečuveno. Izjahao bi gdje su se kopali zdenci, i usporavao posao svojim zapitkivanjima. I naravno, kao što je s Cathy razgovarao o zdencima, tako je sa zdenča-rima vodio razgovore o porođaju i njezi djeteta. Bilo je to sretno razdoblje u Adamovu životu, najsretnije. On je kra-Ijevao svojim širokim i prostranim životom. A ljeto je pre-lazilo u vruću i miomirisnu jesen.

2.

Hamiltonovi su kod bušilišta upravo ručali. Jeli su kru-ha što im ga je ispekla Liza, sira i kave, gorke kao čemer, što su je skuhali u limenki nad vatrom. Joeu oči oteščale

oda sna i baš je promišljao kako bi umakao u guštik da malo pospava.

Samuel je klečao na pjeskovitom tlu i gledao rastrgane i raskinute rubove oštrice svojega bušaća. Upravo prije nego što su prestali s poslom, da ručaju, svrdao je u du-bini od trideset stopa naišao na nešto što je razderalo če-lik baš kao da je olovo. Samuel je ostrugao rub sječiva džepnim nožićem i promatrao na dlanu ruke ostružine. Nje-gove su oči zasvjetlucale djetinjim uzbuđenjem. Pruži ru-ku i saspe strugotine u Tomovu šaku.

— Pogledaj ovo, sinko. Šta misliš šta je to?I Joe se dovukao k njima sa svoje loge ispred šatora.

Tom se zamislio nad odlomcima u svojoj ruci pa će reći:— Šta bilo da bilo, strašno je tvrdo. Preveliko je za

dijamant. Prije bih rekao da je neka kovina. Da se moždanismo zabušili u zakopanu lokomotivu?

Otac se samo smijao.— Zar na trideset stopa dubine? — priupita, sveudilj

se čudeći.— Izgleda kao čelik za oruđe — prihvati Tom. — Mi

nemamo ništa takvo što bi ovo moglo probiti.Onda je opazio na očevu licu veseo pogled u daljine

pa i njega obuze drhtavica ushićenja. Hamiltonovoj djeci bješe drago kad bi god mašta njihova oca krenula slobo-dnim letom. Tada je cijeli svijet bio prepun čudesa.

— Kovina, veliš. Misliš, čelik — preuze Samuel. —Tom, ja ću najprije iznijeti svoju pretpostavku, a onda ćunapraviti pokus. Slušaj najprije šta ja mislim, i drži to napameti. Ja držim da ćemo naći unutra nikla, možda i srebra, pa grafita i mangana. O, kako bi mi bilo drago da toiskopam! Nalazi se u morskom pijesku. Dotle smo doprli.

— Reci, oče, a kako si došao na to da je unutri nikali srebro ...? — upita Tom.

— Bilo je to po svoj prilici prije dugih tisuća i tisućagodina — zavezao Samuel, i njegovi su sinovi znali da onto u duhu gleda. — Možda je posvuda bila voda, neko more u unutrašnjosti, s pticama koje su kružile i kričale. Akose to dogodilo obnoć, morao je biti zaista divotan prizor.Najprije se pojavio tračak svjetla, pa snop bijele svjetlosti,a onda silna zasljepljujuća svjetlost, koja je u dugom luku padala s neba. Zatim ogroman mlaz vode i golemi su-kljaji pare u obliku pečurke. Tom bi se orljavom prasnagazaglušile vaše uši, jer bi se s gromotom padajućeg goro-

stasnika združila istovremena tutnjava mora. A tada bi opet zapasala mrkla noć zbog one zasljepljujuće svjetlosti. I postepeno biste vidjeli kako ubijene ribe izbijaju na pc-vršinu, svjetlucajući se srebrom pri zvjezdanim lučama. I ugledali biste kreštave ptičurine kako slijeću da ih po-žderu. Kako je divno predstaviti sebi takav prizor!

Prisilio ih je da gledaju ono što on vidi, kao što je uvijek radio.

— Ti držiš da je to bio meteorit, zar ne oče? — upitatiho Tom.

— Ja tako mislim, a možemo to pokusom i dokazati.— Iskopajmo ga onda! — pridodade Joe, sav goreći od

nestrpljive želje.— Iskopaj ga ti, Joe, a mi ćemo dalje tražiti vodu.— Ako se pokusom pokaže da ima dosta nikla i srebra,

zar se zaista ne bi isplatilo da iskopamo taj meteorski kamen? — ozbiljno će Tom.

— Ti si pravi moj sin — reče Samuel. — Ne znamo,sinko, je li velik kao kuća ili malen kao šešir.

— Ali možemo sondirati i vidjeti.— To bismo doduše mogli, samo kad bismo krišom ra

dili i svoju zamisao krili kao guja noge.— Ma zašto?— Slušaj, Tom. Zar ti nemaš nimalo obzira prema svo

joj majci? Ionako je dovoljno sekiramo, sinko. Rekla mije čisto i bistro, ako budem više trošio ijedan cent za patente, da ćemo je gadno upamtiti. Imaj samilosti prema njoj,jadnici! Zar ne možeš sebi predstaviti kako će se zasramitikad je ljudi upitaju šta mi radimo? Tvoja je majka istinoljubiva žena, ona ne zna drukčije već kako jest. I onabi morala odgovoriti: »Eno ih kopaju neku zvijezdu.« (Pritom se Samuel veselo nasmije.) Ona ne bi preživjela takvusramotu. I ona bi nam bogme vratila milo za drago. Nebi za tri mjeseca bilo ni pita ni kolača.

— Ne možemo ovdje bušiti. Valja nam se preseliti nakoje drugo mjesto — predloži Tom.

— Pokušat ćemo lagumati — odvrati otac — pa ako setime ne zdrobi, moramo početi bušiti novu jamu. (Ustane.)Trebat ću poći kući po barut i da naoštrim bušač. Hajdetei vi, dečki, sa mnom, pa ćemo mamu iznenaditi. Cijelu ćenoć samo kuhati i brundati i tako prikriti svoje veseljezbog našeg dolaska.

— Netko dolazi, leti kao munja! — povikao Joe.

I zaista, mogli su vidjeti konjanika kako jezdi prema njima u punom galopu. Samo je nekakav čudan konjanik, što se nespretno previja na konju kao privezano pile. Kad je dospio malo bliže, poznali su Leea, kojemu su lakti ma-hali poput krila, a perčin šibao poput zmije. Bilo je za di-vno čudo kako se tako jašući održao na sedlu, i još k tome tjerao konja najvećim trkom. Zaustavi konja i, sav ~aso-pljen, usu:

— Gospodin Adam kaza doći! Gospoja Cathy slabo. Brzo doći. Gospoja jaukati, vikati.

— Primiri se, Lee. A kad je počelo?— Možda oko dolucka.— Dobro. Samo se ti smiri. A kako je Adamu?— Gospodin Adam poludio. Plakati... smijati... pov-

lacati.— Pa dakako. Ti neiskusni očevi! I ja sam jednom bio

takav. Molim te, Tom, osedlaj mi konja.— A šta se to desilo? — upita Joe.— Pa, gospođa će Trask roditi bebu. Obećao sam Ada

mu da ću biti pri ruci.— Ti? — u čudu upita Joe.Samuel upravi svoje oči na najmlađega sina.— Ta ja sam obojicu vas doveo na svijet. I dosada

niste dali dokaza mišljenju da sam time učinio lošu uslugu svijetu. Tom, skupi sav alat, od jaši na rancu i naoštrisve što je od kovine. Donesi sa sobom kutiju baruta kojase nalazi na polici u alatnici. I budi oprezan s tim, akosu ti mile noge i ruke. Joe, ja bih želio da ti ostaneš ovdjei da prigledaš stvar.

—• A šta ću ja ovdje sam raditi? — protuži Joe pla-čljivo.

Samuel pošutje časak, a onda zapita:— Ljubiš li ti mene, Joe?— Pa, razumije se.— Kad bi ti čuo da sam ja počinio kakvo zlodjelo, bi

li me ti prokazao policiji?— O čemu ti govoriš, oče?— Bi li ili ne bi?— Ne bi.— Dobro onda. U mojoj košari, pod odjećom, naći ćeš

dvije knjige — nove su, postupaj s njima nježno. To sudva sveska koja je napisao čovjek o kojemu će se pročutiu svijetu. Možeš početi čitati, ako želiš, pa će ti malo otvo-

riti vidike. Knjizi je naslov The Principles oj Psychology (Načela psihologije), a napisao ju je jedan čovjek s istočne obale, po imenu Williams James. Nije ni u kakvu rodu sa zloglasnim pljačkašem vlakova. I, Joe, ako samo jedno slovo pisneš o tim knjigama, izjurit ću te s rance, jer, ako po nesreći tvoja majka dozna da ja trošim novac na knji -ge, najurit će ona mene.

Tom privede ocu osedlana konja.— Mogu li ih i ja čitati poslije Joea? — upita Tom.— Možeš — odobri Samuel i premetne lagano nogu pre

ko sedla. — Idemo, Lee.Kinez je htio zagrabiti galopom, ali ga je Samuel obu-

zdao riječima:— Samo polako, Lee. Rađanje u većini slučajeva potra

je dulje nego što ljudi misle.Neko su vrijeme šutke jahali, a onda će Lee:

— Žao mi je što ste kupili te knjige. Ja ih imam u skraćenom obliku, u jednome svesku, kao udžbenik. Mogli steih posuditi od mene.

— Ma, šta mi ne veliš. Baš šteta. A imaš li mnogoknjiga?

— Ovdje ih nemam mnogo ... trideset-četrdeset. Ali ćuvam drage volje posuditi koju god niste čitali.

— Hvala ti, Lee. Možeš biti siguran da ću skoknuti ipogledati tvoju knjižnicu, čim uhvatim časak slobodna vremena. Nego, trebalo bi da se porazgovoriš s mojim dečkima. Joe je malo smušen, ali Tom je kako treba i razgovor s tobom bio bi mu od koristi.

— Teško je premostiti taj most, gospodine Hamiltone.Bojažljiv sam kad razgovaram s novom osobom. Ali, ja ćupokušati, kad vi to želite.

Potjeraše brže konje prema uvalici Traskova imanja.— Pa pričaj mi malo kako je to s mladom mamicom.— Ja bih najradije da vi to vidite na svoje oči i da

sami stvorite svoj sud — odgovori Lee. — Kad čovjek živisamotan i osamljen kao što živim ja, može njegovo rasuđivanje skrenuti na iracionalnu tangentu, baš zato što jenjegov društveni život razglavljen.

— Da, razumijem. A ja opet nisam sam, a ipak imamsvoju posebnu tangentu. Samo je možda različita od tvoje?

— Vi dakle držite da to nije plod moje mašte?

— Ja ne znam šta je tačno na stvari, ali za tvoje umirenje velim ti da je meni sve to čudno.

— Čini mi se da je sve isto i sa mnom — reče Leesmiješeći se. — Kazat ću vam dokle je kod mene došlo. Otkako sam ovdje, neprestano mi dolaze na pamet kineskebajke što mi ih je pripovijedao moj otac. U nas je Kinezaneobično razvijena nauka o demonima.

— Šta ti misliš da je ona demon?— Nipošto — upade Lee. — Ja mislim da sam izvan

dohvata takvih gluposti. Ja ne znam šta je to. Znate, gospodine Hamiltone, sluga s vremenom razvije sposobnostda nanjuši vjetar koji kućom provejava, i da prosudi klimu kuće u kojoj radi. A ovdje je nešto zaista čudnovato.Možda me baš to podsjeća na demone moga oca.

— Je li tvoj otac vjerovao u demone?— O, nipošto. On je samo htio da ja spoznam pozadinu,

temelje vjerovanja u njih. Vi zapadnjaci ovjekovječujetesuviše mnogo mita.

— Reci mi šta se dogodilo, pa si se uznemirio? Jutros,mislim.

— Da vi ne dolazite, ja bih pokušao — reče Lee. — Aliradije neću. Sami se možete uvjeriti. Možda sam ja poma-hnitao. Gospodin je Adam, dakako, tako napet da bi mogao prasnuti svaki dan poput žice na bendžou.

— Nagovijesti mi barem štogod. Možda će mi to bitiušteda vremena. Šta je radila?

— Ništa. U tom baš i jest problem. Gospodine Hamiltone, ja sam bio i prije nazočan pri porodima, pri mnogima,ali ovo je meni nešto novo.

— Kako to?— To je. . . dakle, ja ću vam reći dojam koji sam ja

stekao. To je više nalik na ogorčenu, smrtnu borbu, negona porođaj.

Dok su jahali u uvalu i ispod hrastova, Samuel reče:— Sve mi se čini da mi nisi poremetio duševni mir,

Lee. Čudnovat je ovaj dan, a ne znam zašto.— Zato što je bezvjetarje. Ovo je prvi dan u mjesecu

da ne duva vjetar poslije podne.— Istina. Znaš, ja sam se toliko zanio u pojedinosti ovo

ga dana da nisam posvećivao uopće nikakve pozornostivanjskoj odjeći dana. Najprije smo našli zakopanu zvijezdu, a sada ćemo iskopati iz majčine utrobe novo novcatoljudsko biće.

Kroz hrastovo granje gledao je brežuljke, obasjane žu-tilom sunca.

— Krasna li dana da se čovjek rodi! — Ako nebeskiznakovi imaju kakva utjecaja na ljudski život, onda divanživot dolazi. Lee, ako Adam bude raspojas, samo će smetati. Samo budi u blizini, znaš! U slučaju ako mi što ustreba. Gledaj radnike i drvodjelje kako sjede ispod drveta.

— Gospodin je Adam obustavio sav posao. Mislio je daće udaranje uznemirivati njegovu ženu.

— Samo ti ostani u blizini. To mi zvuči kao da je Adamzaista raspojas. A ne zna, jadan, da njegova žena ne bipo svoj prilici čula sve da sam bog bubnja po nebesima— reče Samuel.

Radnici što su sjedili ispod drveta mahnuše mu rukama u znak pozdrava:

— Kako ste, gospodine Hamiltone? Kako vaša obitelj?— Lijepo, lijepo. A nije li ono Rabbit Holman? Gdje

ste bili, Rabbit?— U potrazi za zlatom, gospodine Hamiltone.— Pa jesi li šta našao, Rabbit?— E, gospodine Hamiltone, pravo da vam kažem, ni

sam mogao pronaći ni mule na kojoj sam odjahao, đavoje odnio.

Dok su jahali prema kući, Lee na brzinu ubaci:— Ako imadnete koji časak slobodna vremena, nešto

bih vam pokazao.— A šta to, Lee.— Pa, pokušavao sam prevoditi neke stare kineske pje

sme na engleski. Nisam siguran da li se to uopće možeadekvatno prestvoriti. Biste li htjeli pogledati?

— Kako ne bih, Lee. Ta to će mi biti pravi užitak.

3.

Bordonijeva bijela drvena kuća bijaše tiha, gotovo za-mišljeno tiha, a kapci bijahu spušteni. Samuel sjaše kraj verande, odveže pune puncate bisage i predade konja Leeu. Pokuca, ne bi odziva, uđe. Bilo je mračno u danjoj sobi nakon izvanjskoga svjetla. Zagleda u kuhinju, koju je Lee oribao do sitnih drvenih vlakanaca, tako da se sva sjala kao ogledalo. Sivi zemljani kaveni lonac, poklon trgovca,

roktao je na stražnjem dijelu peći. Samuel je polagano po-kucao na vrata spavaonice i ušao.

Unutri je bila gotovo mrkla tmica, jer ne samo da su bili spušteni kapci nego su iznad prozora bili pribiti pokri-vači. Cathy je ležala u postelji na četiri stupa s nebnicom, a Adam sjedio pokraj nje, lica zarinuta u pokrivalo. Pri-digao je glavu i pogledao poluzatvorenim očima.

— Zašto sjedite u mraku? — blago zapita Samuel.— Ona ne voli svjetlo. Škodi joj očima — odgovori

Adam promuklim glasom.Samuel uniđe u sobu, i sa svakim korakom rastao je

njegov autoritet stručnjaka.— Ovdje mora biti svjetla — istupio je odlučno. —

Može ona zatvoriti oči. Ja ću joj preko njih povezati crnosukno, ako baš hoće.

Pošao je k prozoru i uhvatio pokrivač da ga strgne, ali Adam ga je zaustavo prije nego što je trznuo.

— Pustite to. Svjetlo joj škodi — reče bijesno.Samuel se okrene Adamu u lice pa mu sasu:— Slušajte, Adame, ja znam kako je vama pri duši. Ja

sam vam obećao da ću se za sve pobrinuti, pa to i hoću.Samo se nadam da mi vi nećete biti jedna od briga.

Zdrlji pokrivač, smota rolo, i zlatno popodnevno sunce zapljusne sobu.

Cathy nešto zamijauče s postelje, na što Adam odmah k njoj priđe i prošapne joj:

— Skloni oči, milena. Ja ću ti metnuti povez prekoočiju.

Samuel spusti bisage na stolicu i stade blizu kreveta.— Adame — zapovjedi mu odrješito — morat ću vas

zamoliti da odete iz sobe i da ostanete vani.— Ne, ne mogu. A zašto?— Zato što neću da mi se motate ovuda. Stara je pra

ksa da se budući očevi opiju. Godit će vam.— To ne bih mogao.— Srdžba se u meni kuha polagano, a gađenje još po

laganije, ali osjećam da je počelo u meni vreti i jedno idrugo — oštro odvrati Samuel. — Stoga mi se mičite izsobe i ne uznemirujte me, inače ću ja otići odavde, pa ćeteimati pun koš neprilika.

Adam napokon ode, a Samuel mu vikne s praga:— I ne želim da mi nahrupite unutra ako što čujete.

Čekajte vani dok ja izađem.

Zatvori vrata, spazi da je ključ u bravi, pa zakrene njime.

— Sav je izvan sebe, silovit je. Ljubi vas prekomjerno— pripomene Samuel Cathy.

Dosad je nije izbližega vidio. I sad je ugledao u njenim očima pravu mržnju, koja ne prašta, koja ubija.

— Brzo će to proći, drago dijete. A sad mi recite je livoda već probila?

Njezine dušmanske oči prkosno su zurile u njega, a iz sitnih zubića s popodignutim usnicama čulo se rezanje. Ni-je mu ništa odgovorila.

Samuel se zabulji u nju pa će reći:— Nisam ja ovamo došao što bih želio, već kao prija

telj vašega muža. Nije to bogme za mene nikakav užitak,mlada gospođo. Ja ne znam kakve su vam sada poteškoće,a na koncu konca nije mi ni stalo. Samo bih vam možda...tko zna... mogao ipak prištedjeti boli. Stoga ću vas zapitati još jedno pitanje. Ako ne odgovorite, ako budete i dalje tako režavo gledali na me, ja bogme idem, pa se vivaljajte u krvi, kako znate i umijete.

Te su je se riječi kosnule, kao kad olovne sačme s pra-skom padnu u vodu. Teško joj je išlo da se svlada. Počeše ga podilaziti ježuri kad je vidio kako se mijenja u licu, kako joj čelik iščezava iz očiju, kako su joj usnice na uglo-vima zavinute kad se iz ravnog reza udebljaše u mesnati luk. Spazio je kret njezinih ruku, opustila je stisak pesni-ca, a otvorili se ružičasti prsti. Na njezino lice povrati se mladost, nevinost i junački trpljena bol. Baš kao da je umetnuta nova ploča u laternu magiku.

— Voda je provalila u zoru — prošapta tihano.— Tako mi se više sviđate. A je li jako boljelo?— Jest.— U kojim su se razmacima javljali bolovi?— Ne znam.— Dobro, otkad sam ja ovdje, u ovih petnaest minuta.— Dvaput me malo zaboljelo. Nisam imala velikih bo

lova otkako ste vi došli.— Fino. A gdje vam je rublje?— U onoj košari tamo.— Sve će biti u redu, drago dijete — ohrabri je lju

bazno.

Otvori bisage i izvadi debeli konop, presvučen modrim baršunom, s kukama na oba kraja. Po baršunu izvezeno stotine ružičastih cvjetića.

— Liza vam je poslala ovaj konop za teglenje, da bivam bio pri ruci — reče Samuel. — Ona ga je za se napravila kad je bio na putu naš prvorođenac. Pridodamo liostalu našu djecu i djecu naših prijatelja, ovaj je konopdovukao na svijet cijelo čudo ljudi.

Tada natakne kuke na stupove kreveta.Najednom joj oči postadoše staklaste, leđa joj se svi-

nuše poput opruge, i krv joj navre u jagodice. Čekao je samo kad će zacviljeti ili za vrištati, pa je bojažljivo po-gledao zatvorena vrata. Ali ne bješe vrištanja, nego samo niz roktavih pištanja. Nakon nekoliko trenutaka olabavi joj tijelo, i mržnja se povrati na njezino lice.

Opet je stali mučiti porođajni trudovi.— Dobro moje dijete — umiljato joj je tažio boli. — Je

li zaboljelo jednom ili dvaput? Ja ne znam. Što čovjek više iskusi, to više nauči da nijedan nije isti kao drugi. Jamoram sada oprati ruke.

Cathy se bacala glavom po jastuku.— Dobro, dobro, srce moje — proslijedi Samuel. — Ja

mislim da će vaše djetešce biti ubrzo na svijetu.Stavi joj ruku na čelo, upravo gdje joj je bila tamnocr-

vena upaljena brazgotina.— A kako ste se to ranili na glavi? — upita je.Cathy naglo zadigne glavu pa mu oštrim zubima zarine

u ruku preko ljesice na dlan blizu maloga prsta. Zajauknuo je od boli i kušao istrgnuti ruku, ali se njezine čeljusti stisle kao zakovane, a glava joj se svijala i okretala razdi-rući njegovu ruku kao što terijer žvače krpu od vrecevine. Vrištavo piskanje čulo se iz stisnutih zuba. Pljusnuo ju je po obrazu, ali nije ništa koristilo. Automatski je napra-vio ono što bi bio učinio kad bi se htio odrvati psu koji grize. Lijevom rukom stisnuo ju je za grlo i prekinuo joj dah. Međutim, otimala se i dalje i razdirala mu ruku, sve dok joj nije razjapio čeljusti i izvukao ruku. Meso mu je bilo rastrgano i ruka je gadno krvarila. Ustuknuo je od postelje i pogledao ranu od njezinih zuba. A onda sa stra-hom pogleda nju. I opet je njeno lice bilo mirno, mlađahno i nedužno.

— Prostite — rekla je uzbudljivo — vrlo mi je žao.Samuel slegne ramenima.

1 C TcfnAn

■:*s;

— Sve je kriva grozna bol — ispričavala se.Samuel se nakratko nasmije pa joj prišije:— Čini se da ću vam morati staviti brnjicu. Tako me

jednom ugrizla jedna kuja pasmine škotskih ovčara.Načas ga je probo pogled mržnje iz njezinih očiju, a

onda ga je nestalo.— Imate li štogod da metnem na ranu. Ljudi su otrov

ni j i od zmija.— Ne znam.— Dobro, imate li whiskyja? Ja bih izlio na ranu whi-

skyja.— U drugoj ladici u komodi.Izlio je whiskyja na okrvavljenu ruku i trljao meso da

ga ne boli od alkohola, koji je vraški pekao. U želucu ga spopala jaka drhtavica, a mučnina i nesvijest navirali mu u grlo i u oči. Gucne srčak whiskyja da stekne ravnotežu. Bojao se pogledati na krevet. »Neće mi za neko vrijeme biti mnogo koristi od ove ruke«, rekao je u sebi.

— Ona je po svoj prilici satvorena sva od kitove usi— razgovarao se poslije Samuel s Adamom. — Dijete seradilo prije nego što sam se ja i pripremio. Prasnulo ječedo kao sjemenke iz tobolca. Nisam čak ni vodu pripremio da ga operem. Pa nije čak ni dotakla konop, da bi bolje stisla. Sama us, velim vam.

Pohiti k vratima, zovne Leea i zaište tople vode. Adam pojuri u sobu.

— Dječak! — povikne Samuel. — Dječak vam se rodio! Samo polako! — nadodao je, jer je Adam vidio svuonu zbrku u postelji, pa je počeo zelenjeti u licu.

— Pošaljite mi unutra Leea. A vi, Adame, ako još imatevlasti da zapovijedate svojim rukama i nogama šta će raditi, odite u kuhinju i ispecite mi kave. I pobrinite se dapetrolejke budu napunjene i da se cilindri očiste.

Adam se okrene kao uskrsli od mrtvih i ode iz sobe. Učas eto Leea. Samuel pokaže na zamotuljak u košari za rublje.

— Isperi dijete spužvom u toploj vodi, Lee! Nemoj dapropuh dođe na nj. Gospode, kamo sreće da je barem Lizaovdje! Ta ne mogu ja sve najednom.

Zatim se obrne krevetu.— A sada, drago dijete, morat ću vas očistiti.Cathy se opet stade previjati, frčući u svojoj boli.— Domalo će proći. Potraje malo dok izađe posteljica.

A u vas to ide sve brzo. Pa, niste uopće ni potegli Lizin konop.

Nato vidje nešto, raskolači oči i brzo pođe na posao:— Gospode bože nebeski, evo još jednoga!Radio je brzo, i porođaj je, kao i kod prvog djeteta, bio

nevjerojatno kratak. Ponovo je Samuel zavezao pupčanu vrpcu. Lee uzme i drugo dijete, opere ga, povije i stavi u košaru.

Samuel opere majku i premjesti je nježno dok je mi-jenjao posteljinu. Grstilo mu se da joj pogleda u lice. Ra-dio je što je brže mogao, jer mu se ugrizena ruka počela kočiti. Cistu bijelu plahtu povuče joj do brade, a onda je podigne da joj stavi pod glavu čistu uzglavnicu. Morao ju je napokon pogledati.

Zlatna joj kosa bijaše vlažna od znoja, ali lice se već promijenilo. Bilo je kameno, bezizražajno. Na vratu joj vi-dljivo kucalo bilo.

— Imate sada dva sina — reče joj Samuel. — Dva lijepa sinčića. Ali ne sliče jedan drugome. Svaki se rodiou svojoj posebnoj plodvi.

Ona ga je samo gledala hladno i bez ikakva interesa.— Sada ću vam pokazati vaše dječačiće — ponudi se

Samuel.— Nemojte — odvrati ravnodušno.— Šta, draga dušo, zar ne biste željeli vidjeti svoje

sinčiće?— Ne želim. Ne trebaju mi.— O, vi ćete se već promijeniti. Sada ste umorni, ali

će već promjena nadoći. I reći ću vam sada po duši: nisam nikad u životu vidio ovako brza i laka porođaja.

Skinula je svoj pogled sa Samuelova lica.— Ne želim ih vidjeti. Hoću da zastrete prozore da mi

svjetlo ne dolazi.— Umor je to. Za nekoliko dana drukčije ćete se osje

ćati. Onda ćete sve zaboraviti.— Neću ja ništa zaboraviti. Idite samo. Odnesite djecu

iz sobe. Pošaljite mi Adama.Samuela se gadno kosnuo ton njezina glasa. Nije to bila

ni mučnina, ni umornost, ni mekušnost. A onda su mu i nehotice ispale riječi:

— Gadite mi se.Poželio je da vrati te riječi u grlo i u mozak. Ali, nije

se trebao bojati: nisu ni najmanje utjecale na Cathy.

— Pošaljite mi Adama — rekla je odlučno.U malom salonu Adam je na brzinu pogledao svoje si-

nove, brzo pojurio u ložnicu i zatvorio za sobom vrata. Za-čas se čulo prikucavanje. To je Adam čavlićima prikuca-vao pokrivače iznad prozora.

Lee je donio kavu Samuelu.— Gadno vam je nagrđena ruka — reče Lee.— Znam. Bojim se još i komplikacija.— A zašto vam je to napravila?— Ne znam. Čudnovato neko stvorenje.— Gospodine Hamiltone, dajte da vam ja namažem i

zamotam ranu. Mogli biste još ostati bez ruke.Samuel problijedi kao krpa.— Čini što god hoćeš, Lee. Strah i bol nadvili su mi

se nad srce. Kamo sreće da sam dijete pa da mogu zaplakati. Prestar sam za ovakav strah. Nisam se osjećao ovakoočajno sve otkako mi je davno, davno uginula u ruci ptičica za vrijeme jedne poplave.

Ode iz sobe i brzo se vrati noseći kutijicu od ebanovi-ne, izrezbarenu uvijenim zmajevima. Sjedne kraj Samuela i iz kutije izvadi klinastu kinesku britvu.

— Boljet će vas — opomene ga blago.— Pokušat ću da podnesem, Lee.Kinez se ugrize za usne, toliko je suosjećao bol što ju

je nanosio dok je duboko zarezivao u ruku, otvorio meso sprijeda i straga od znakova koji su ostali od zuba, obrezao krpe mesa, dok nije iz svake rane potekla čista crvena krv. Promućkao je bočicu sa žutom emulzijom, na kojoj je sta-jala etiketa s natpisom »Hallova pjenušava pomast«, pa ju je izlio na duboke proreze. Zatim je namočio rubac u po-mast i njime zavezao ruku. Samuel se trzao od boli i zdra-vom se rukom grčevito uhvatio za naslon stolca.

— Uglavnom karbolna kiselina — pripomene Lee. —Možete pomirisati.

— Hvala, Lee. I ovako se ponašam kao dijete s ovimsvojim previjanjem i savijanjem.

— Ja bogme ne bih mogao biti tako miran — prihvatiLee. — Donijet ću vam još jednu šalicu kave.

Vrati se sa dvije šalice i sjedne kraj Samuela.— Ja sve mislim da ću otići odavle. Nikad nisam dra

govoljno išao u klaonicu.Samuel se sav ukočio od čuda.— Šta kaniš time reći?

— Ni sam ne znam. Omakle mi se riječi iz usta.Samuel zadrhta.— Lee, ljudi su budale. Čini se da dosada nisam o to

me vodio računa, ali i Kinezi su budale.— A šta je bio uzrok, pa ste o tome sumnjali?— Pa, možda sam mislio tako stoga što uvijek strance

i neznance smatramo jačima i boljima od sebe.— Šta želite time kazati?— Možda je budalaština potrebna, možda je potrebna

borba sa zmajevima, hvastanje i razmetanje, bijedna ljudska odvažnost da neprestano izazivaju boga, možda je potreban i dječji kukavičluk, koji svako suho stablo ukrajzamračena puta pretvara u sablast. Možda je to, velim,sve dobro i potrebno, ali. . .

— Šta želite kazati? — priupitao je strpljivo Lee.— Pa, mislio sam kako je nekakav vjetar raspirio za-

pretanu žeravicu u mome ludome mozgu — stade tumačitiSamuel. — A sad evo poznam po vašem glasu da i vi imate isti osjećaj. Ja osjećam kako lebde krila aveti nad ovomkućom, kako nadolazi neka grozota.

— I ja isto to osjećam.— Znam ja to, i zbog toga manje nego obično uživam

u svojoj ludosti. Porođaj je bio munjevit i prelagan... baškao da je mačka okotila mačiće. A mene je strah za temačiće. Užasne misli glođu koru moga mozga i hoće da seunutri udome.

— Šta želite reći? — upita Lee treći put.— Želim da mi je ovdje žena — povika Samuel. —

Ne trebaju mi sanjarije, ne trebaju mi utvare, ne treba miludost. Ona mi treba ovdje. Vele ljudi da rudari uzimajusa sobom u rudarske jame kanarince da iskušaju zrak. Li-za nema nikakve veze s ludorijama. Pa, ako ona vidi sablast, onda je zasigurno sablast, a ne tlapnja i priviđenje.Ako ona osjeti da nisu čista posla, onda ćemo bogme za-kračunati vrata.

Lee ustane, ode do košare za rublje i pogleda čeda. Morao se iz blizine upiljiti, jer je svjetlo sunca brzo ne-stajalo.

— Spavaju — reče.— A, doskora će se početi derati, ne boj se, Lee, mo

lim te, upregni konje i odvezi se na moj posjed po Ližu.Reci joj da je ovdje nužno trebam. Ako je Tom još kodkuće, neka on pripazi na gospodarstvo. Ako nije, poslat ću

■>L ■%

ga ujutro. A ako se Liza bude nećkala da dođe, reci joj onda da nam je ovdje potrebna spretna ženska ruka i bi-stro žensko oko. Ona će već znati šta misliš time kazati.

— Rado ću to učiniti. Možda mi ovdje plašimo jedandrugoga kao što se plaše dvoje djece u mraku.

— I ja sam o tome mislio — prihvati Samuel. — I,Lee, molim te, reci joj da sam ozlijedio ruku kopajući zdenac. Za ime božje, nemoj joj kazati kako se dogodilo.

— Zapalit ću nekoliko petrolejka i onda idem. Kakvali olakšanja kad ovdje bude vaša žena.

— Hoće, Lee, hoće. Bit će olakšanje. Ona će unijetimalko svjetla u ovu mračnu jazbinu.

Pošto je Lee zamakao u mraku, Samuel lijevom rukom prihvati jednu od svjetiljaka. Morao ju je metnuti na pod da bi mogao zaokrenuti kvakom na vratima ložnice. U sobi je bilo mračno kao u rogu. Žuto svjetlo petrolejke briznulo je prema stropu, a postelju nije osvijetlilo.

Iz postelje je odjeknuo prodoran i oštar Cathyn glas:— Zatvori vrata. Ne treba mi svjetla. Adame, odlazi!

Želim biti u mraku ... sama.— Ja želim ostati uza te — reče Adam promuklim gla

som.— Ne trebam te.— Ja ću ipak ostati.— Ostani onda. Samo ne govori više. Molim te da za

tvoriš vrata i da izneseš svjetiljku.Samuel se vrati u prebivališnu sobu. Stavi svjetiljku

na stol pokraj košare i pogleda lišća zaspalih dječačića. Stisli čvrsto oči i nevoljko zafrktaše nosićima zbog svjetla. Samuel kažiprstom pogladi njihova vruća čela. Jedan od blizanaca otvori ustašca, silno zijevne i opet utone u san. Samuel premakne svjetiljku, ode k izlaznim vratima, otvori ih i izađe. Zvijezda sjevernjača tako je blistala, te je izgledala poput plamena koji uzbuklja pa opet usplaminja, kako je tonula prema zapadnim brdinama. Zrak je bio ne-čujan i nepokretan, te je Samuel domirisao blagovonje žal-fije opaljene suncem. Bila je potpuna nevidjelica. Samuel se trgne, kad iz mraka začuje pitanje:

— Kako joj je?— A tko je tu? — upita Samuel.— Ja sam, Rabbit.Taj čovjek izroni iz mrkline i uobliči se na svjetlu koje

je s praga dolazilo.

— Za majku pitaš, Rabbit? O, njoj je dobro.— Lee reče da je rodila blizance.— Da, i to muške blizance. Kud ćeš bolje. Sad će go

spodin Trask po svoj prilici prevratiti rijeku iz samog korita. Uvest će i sadnju šećerne trske.

Samuel nije znao zašto je promijenio temu razgovora:— Da znaš, Rabbit, na što smo danas naišli bušeći bu

nar. Na meteorit.— A šta je to, gospodine Hamiltone?— To ti je krijesnica koja je pala prije milijun go

dina.— Ma, zar? Šta mi vi ne velite! A gdje ste pozlijedili

ruku?— Mal'ne rekoh na krijesnici — odgovori Samuel smi

jući se. — Ali nisam se ranio pri takvu zanimljivu poslu.Stisnuo sam je u čekrku.

— Je li gadno?— Pa, nije baš tako strašno.— Dva dječaka, velite. E, moja će stara puknuti od je-

da i ljubomora.— Zar nećeš ući i malo posjediti, Rabbit?— Ne, neću, hvala vam. Morat ću poći spavati. Sve što

sam stariji, svake mi godine jutro ranije sviće.— Baš je tako Rabbit. Onda, laka ti noć.Liza Hamilton dođe oko četiri sata ujutro. Samuel je

spavao u naslonjaču i upravo sanjao kako je zgrabio ru-kom usijanu željeznu prečku, i nikako da je pusti. Liza ga je probudila i pregledala mu ranjenu ruku prije nego što je i pogled bacila na dojenčad. Pošto je sredila sve što je on napravio grubo, nespretno, muški, izdala mu je na-loge i otposlala ga. Imao se smjesta dići, osedlati Dokso-logiju i odjahati ravno u King City. Makar u koje vrije-me stigao, mora probuditi onu ništariju liječnika i prisi -liti ga neka mu pregleda i izliječi ruku. Ako ne bude ni -šta ozbiljno, može se vratiti doma i nju čekati. A zatim mu je natrla nos kako je upravo zločinački ostaviti nji -hova mezimca Joea, koji je tek nešto malo više od dje -tešca, da sam sjedi kraj jame na zemlji, bez ikoga koji bi se brinuo za njega. Taj bi grijeh mogao privući pažnju i samog gospoda Boga.

Ukoliko je Samuel čeznuo za realizmom i aktivnošću, imao je sada oboga napretek. Liza ga je već zorom ot-pravila s imanja. Oko jedanaest imao je već povezanu ru-

ku, u pet poslije podne sjedio je u svome stolcu kraj svo-ga stola, cvokoćući od groznice, dok mu je Tom kuhao kokoš da napravi od nje juhu.

Tri je dana Samuel ležao u postelji vodeći ogorčenu borbu s grozničinim avetima, trabunjajući i bulazneći. Na-dijevao im je različna imena. Napokon je njegova neukro-tiva snaga svladala otrovanje, te se, jaučući i mijaučići, nekako izvukao.

Samuel najednom bistrim svojim očima uzgleda na Toma i reče mu:

— Znaš, sad ću morati ustati.Pokušao je, ali je od slabosti pao i stao se cerekati.

Uvijek bi se zacerekao kad bi ga porazila kakva viša sila. On se utvarao da čak i pobijeđen može kradom iznuditi pobjedicu smijući se porazu. I Tom mu je donio kokošju juhu, premda bi ga otac zbog toga najradije usmrtio. Šta ćeš, tradicija nije izumrla u svijetu, pa će se naći još lju -di koji vjeruju da kokošja juha liječi svaku ranu i bole -štinu, da nije loša čak ni na karminama.

4.

Liza je ostala izvan svoje kuće nedjelju dana. Za to je vrijeme očistila Traskovu kuću s vrha do dna, od stropo-va pa do finih drvenih vlakana na podovima. Oprala je sve što je bilo savitljivo da unutra metne čabricu, a osta -lo je otrla spužvom. Djeci je tačno odredila vrijeme doje-nja, pranja i spavanja, pa je sa zadovoljstvom opažala ka-ko djeca ponajviše ciče i urliču te kako počinju dobivati na težini. Leea je upotrebljavala kao običnoga slugu, jer nije imala u njega povjerenja. Adama je posve ignorirala, jer ga nije mogla ni za što upotrijebiti. Jednom mu je na-redila da opere prozore, a onda ih je morala sama čistiti iza njega.

Liza je sjedila uz Cathvno uzglavlje upravo dovoljno dugo pa da dođe do zaključka da je ona pametna djevojka, koja nije od mnogo riječi a niti pokušava da se pravi pa-metnijom po onoj: hoće pile da uči kokoš. Ona ju je tako-đer pregledala i pronašla da je posve zdrava, da nema ni-kakve povrede ni boljetice, samo da neće nikad moći do-jiti blizance.

— I baš je dobro da je tako — govorila je Liza oCathy. — Ta dva derana ižvakali bi takvo nježno stvorenje, da ne bi ostalo ništa doli kost i koža.

A zaboravila je Liza da je ona još sićušnija od Cathy i da je svojim mlijekom othranila sve devetoro svoje djece.

U subotu poslije podne Liza se kritički osvrnula na učinjeni svoj posao, ostavila cijeli popis uputa, dugačak kao njezina ruka, u kojemu se predviđa svaka slučajnost, sve od grčeva u želucu pa do navale krilatih mrava, spre-mila svoju putnu korpu i naredila Leeu neka je vozi nje -zinu domu.

Našla je svoju kuću u strahovitoj prljavštini i zapušte-nosti, poput staja legendarnog Augija, pa se dala na čiš -ćenje s onom žestinom i odvratnošću što ih je pokazao ju-nak Heraklo pri izvedbi šestoga svog junačkog djela.

Samuel joj je letimično postavio nekoliko pitanja. Tako:— Kako je djeci?— Dobro. Rastu i napreduju.— A kako je Adam?— Pa, muha se okolo, baš kao da je živo biće, ali o

tome ne daje nikakva dokaza. Bog u svojoj mudrosti udijeli novac vrlo čudnovatim ljudima, i to po svoj prilicistoga jer bi inače pokrepali od gladi.

— A kako je gospođa Trask?— A, mirničina neka, puna sentimentalne čame poput

većine bogatih dama s istočne obale (Liza nije nikada upoznala nijednu istočanku), ali je inače poučljiva i smjernaženska. I čudnovata stvar — nastavi Liza — premda jojne mogu naći kakve stvarne mane, osim možda što je malko lijena, ipak mi nije bogzna kako mila. Možda je tomekriva ona njezina brazgotina. A kako ju je zapravo ulovila?

— Ne znam — odgovori Samuel.Liza upre svojim kažiprstom kao kakvim pištoljem Sa-

muelu među oči pa će mu ovako:— Ja ću ti reći nešto. Ona je, da sama ne zna, onome

čovjeku zanijela i popila pamet. Očarala ga je. On samolunja oko nje kao kakav bolesni patak. Ja sve mislim daon one svoje blizance nije dosad čestito ni pogledao.

Samuel je čekao, dok nije opet prišla, tako da ga čuje.

wm

— Dobro, ako je ona lijena, a on besciljan i bezvoljan,tko će se onda brinuti za one slatke mališane? Oni blizancitrebaju mnogo brige.

Liza stade usred svoga vrtoglavog leta po kući, privu-če stolicu blizu Samuela, pa sjedne, opočivajući svoje ru-ke na koljenima.

— Zapamti dobro: vjerovao ti meni ili ne vjerovao, meni je istina vazda bila svetinja.

— Ja mislim da ti uopće ne možeš slagati, mila moja— učtivo će Samuel, a Liza se nasmiješi, smatrajući toudvornošću.

— Dakle, sad ću ti nešto kazati, i to ćeš teško povjerovati ako već nisi saznao.

— Reci samo.— Samuele, ti poznaješ onoga Kineza s kosim očima,

sa šatrovačkim govorom i s perčinom?— Leea, misliš? Kako ga ne bih poznavao?— Dobro, bi li ti onako otprve rekao da je on po

ganin?— Ne znam.— Hajde, hajde, Samuele, svak bi to rekao. A on ipak

nije poganin.Liza se sva ukrutila.

— A što je on?Udarila ga je po nadlaktici prstom, koji kao da je bio

od željeza, pa će:— Prezbiterijanac, i to vješt vjerskim istinama, vješt,

velim ti, samo to treba iskopati iz onoga njegova ludovet-nog govora. Šta ti, molim te, misliš o tome?

Samuelu je glas drhtao, jer je nastojao prigušiti smijeh.— Ma, nemoj!— Jest, kad ti velim. Šta misliš, tko će se onda brinuti

za blizance? Ja ne bih uopće nikakva povjerenja imala ukakva poganina. Ali u prezbiterijanca bogme da. Naučioje otprve sve što sam mu god rekla.

— Nije onda nikakvo čudo što dečkići jačaju i težaju— zgodno pridoda Samuel.

— Za tu milost treba da Boga i hvalimo i molimo.— Hoćemo i jedno i drugo — potvrdi Samuel.

5.

Cathy je sedmicu dana počivala i prikupljala snage. U subotu drugoga tjedna u mjesecu listopadu cijelo je prije-podne ostala u svojoj ložnici, Adam je kušao otvoriti vra -ta, ali su bila zaključana.

— Zauzeta sam poslom — viknula mu je, i on je otišao.»Uređuje komodu«, mislio je u sebi, jer je zaista čuo

kako otvara i zatvara ladice.U kasno poslijepodne Lee priđe Adamu, koji je sjedio

na stepenicama verande, pa mu saopći, pun nemira u duši:— Gospoja kaže ja ici u King City kupiti bočicu, iz

koje dijete sisa mlijeko.— Dobro onda, hajde, Lee. Ona ti je gospodarica.— Gospoja kazala ja se ne vlatiti do ponedeljka. Re

cimo ...Cathy reče mirno s praga:— Ta on već dugo vrijeme nije imao slobodnoga dana.

A počinak će mu dobro doći.— Dabome — složi se Adam. — Ja se nisam ni sjetio.

Provedi se dobro, Lee. Ako ja štogod ustrebam, zovnut ćujednoga od drvodjelja.

— Ladnici ici kuci u nedjelju.— Pozvat ću Indijanca. Lopez će mi biti pri ruci.Lee osjeti na sebi Cathvn pogled.— Lopez pijanac. Našao bocu whiskyja.— Nisam ja bespomoćan, Lee. Prestani prigovarati —

okošljivo će Adam.Lee pogleda Cathy, koja je stajala na dovraću, i nato

spusti očne kapke.— Možda cu se vlatiti poslije — reče Lee i učini mu

se da je vidio kako su se pojavile dvije crne crte izmeđunjenih očiju, a onda iščezle.Nato se okrene, pozdravi sa »zbogom« i ode. Kako se večer spuštala, Cathy se vratila u svoju sobu. U sedam sati i pol Adam pokuca na njezina vrata:

— Priredio sam ti nešto za večeru, draga. Nešto malo.Vrata se smjesta otvore, baš kao da je ona iza njih sta-

jala i čekala. Na njoj je bila krasna putna oprava, bluza joj porubljena crnim gajtanom, posuvraci i zavraci od cr-nog velura, a golema puceta od gagata. Na glavi je imala slamni šešir sa širokim obodom i sićušnim vrškom. Duge pribadače s kuglicama od gagata držale su ga na glavi.

Adam je, sav zabezeknut, rastvorio usta od čuda. Ali nije mu uopće dala zgode da progovori.

— Idem ja sada — odsjekla je.— Cathy, šta to znači?— Pa rekla sam ti prije.— Nisi mi ništa rekla.— Ti me nisi slušao. Ionako je to svejedno.— Ja ti ne mogu vjerovati.— Ne dam ja pušiva boba za to vjeruješ li ti ili ne

vjeruješ. Ja idem, kad ti velim — odrezala je glasom neumoljivim poput smrti i tvrdim poput čelika.

— A djeca...— Baci ih u jedan od tvojih zdenaca.— Cathy, ti si bolesna — povikao je sav u stravi. —

Ti ne možeš otići. Ti ne smiješ otići od mene. Ne smiješme sama ostaviti.

— Ja mogu napraviti s tobom šta god hoću. Svaka težena može omotati oko malog prsta. Ti si običan glupak.

Kroz omaglicu, koja mu je zastirala vidik, ta ga je riječ trgla. Bez ikakve prethodne opomene, zgrabi je ru-kama za ramena i odgurne u sobu. Dok je još posrtala, uzeo je ključ iz vrata, tresnuo njima i zaključao ih.

Stajao je sopćući, uha prislonjena tik uz udubljenu plo-hu u vratima. Svega, poput kakva otrova, obuzela Adama histerična mučnina. Čuo ju je kako se po sobi kreće tamo--amo. Jedna se ladica otvorila. Sinu mu glavom misao: ostat će. Čuo je mali škljocaj, koji nije uspio tačno odre-diti. Usna mu je školjka gotovo doticala vrata.

Cathyn je glas dopirao iz takve blizine da je Adam trgnuo glavu natrag. Bio je to pun i topao glas, koji je umilno govorio:

— Nisam, dragi, znala da ćeš to tako k srcu primiti.Oprosti, Adame.

Uz promukli zvuk dah mu provali iz grla. Dršćućom je rukom pokušao okrenuti ključ, pa mu je ispao na pod pošto ga je okrenuo. Snažno gurne i rastvori vrata. Ona je stajala tri stope od njega. U desnoj je ruci držala re -volver Colt 44, a crnu šupljinu cijevi uperila na nj. Adam je zakoraknuo prema njoj i opazio kako je okidač otkočen.

Opalila je na nj. Teški ga je metak pogodio u rame, spljoštio se i raznio mu komad lopatice. Ošamućen blije-

P.SR .„.__... . . . . ........„..„

skom i praskom, zateturao je i pao na pod. Polagano mu se primicala, oprezno, kao što bi se primicala ranjenoj zvijeri. Buljio je u njene oči, koje su ga promatrale posve bezlično. Ona baci pištolj na pod pokraj njega i izađe iz kuće.

Čuo je njene korake na trijemu, pa po suhu šuštavu hrastovu lišću na stazi, i onda je više nije mogao dočuti. A cijelo je vrijeme odzvanjao kućom onaj monotoni zvuk, plač blizanaca, koji su cviljeli za hranom. On ih je bio zaboravio nahraniti.

OSAMNAESTO POGLAVLJE 1.

ORACE Quinn bijaše novoimenovani podšerif, kojemu je vlada stavila u dužnost da se brine za održavanje

zakona u okružju King City. Tužio se kako ga njegova nova dužnost odviše odvodi s njegova posla na ranci. Nje-gova se žena tužila još više, ali je svakako istina bila da se nijedno zločinstvo većeg opsega nije desilo otkako je on bio na toj svojoj dužnosti. On je odlučio steći glas i ime na tome položaju, a onda se kandidirati za šerifa. Šerifovo mjesto bilo je vrlo važno. Njegov posao nije bio neposto-jan kao okružnog odvjetnika, a bio je gotovo isto tako sta-lan i častan kao položaj suca na višemu sudu. Horace nije htio da ostane na ranci cijeli svoj vijek, a i njegova je žena uporno nastojala živjeti u Salinasu, gdje je imala ro-đake.

H

Kad su do Horacea doprle glasine, što su ih pronijeli Indijanac Lopez i drvodjelje, da je Adam Trask ranjen iz pištolja, on je smjesta osedlao svoga konja, a svojoj ženi prepustio neka dalje pori i čereči svinju što ju je to jutro zaklao.

Upravo sjeverno od velike sikamore, gdjeno hesterski put skreće nalijevo, Horace se sreo s Julijem Euskadi. Ju-lije se baš odlučivao bi li pošao u lov na prepelice ili u King City, a odatle vlakom u Salinas da malo ispraši hla -če. Euskadijevi su bili imućni i zgodni ljudi, potomci ba-skijskih doseljenika.

— Ako ćeš sa mnom, idem i ja u Salinas. Vele da od-mah do Jenny, dvoja vrata od Long Green, ima novi lo-

kal. Zove se »Kod tete Faye«. Čujem da je prilično dobar, da se vodi u stilu lokala u San Francisku. Imaju izvrsna glasovirača.

Horace stavi lakat na jabuku sedla i bičalom podjari muhu konju s pleća.

— Drugi put ću — odgovori. — Sad moram nešto istražiti.

— To ti sigurno ideš Traskovima?— Upravo tamo. Jesi li ti šta čuo o tome slučaju?— Ništa logično, čuo sam da je gospodin Trask revol

verom 44 zdimio sebi metak u rame, a onda sve otpustios rance. Šta ti misliš, Horace, kako može čovjek sebe raniti u rame sa 44?

— Ne znam ti kazati. Istina, oni su istočnjaci vraškispretni. Stoga, velim, da skoknem tamo i da izvidim. Zarnije njegova žena nedavno rodila dijete?

— Ja sam čuo da je rodila dvojke — doda Julije. —Da nisu mališani na njega pucali?

— Jedan od njih držao revolver, a drugi povukao zaotponac? Jesi li još štogod čuo?

— Prava zbrka, Horace. Trebaš li društva?— Ali znaj da te neću imenovati pomoćnim šerifom.

Šerif veli da su nadzornici digli vrašku galamu zbog isplatne liste. Onaj Hornbv, vani u Alisalu, imenovao je svojupraujnu pomoćnim šerifom i držao je na platnom spiskutri sedmice upravo prije Uskrsa.

— To se ti šališ.— Ne šalim se. A ja tebi ni zvijezdu ne mogu prišiti.— Do vraga, pa nije meni stalo da budem pomoćni še

rif. Šta će meni zvijezda? Ja sam samo mislio da odjašems tobom, društva radi. Radoznao sam šta se zapravo dogodilo.

— I ja sam. Baš mi je drago što ideš sa mnom, Julije.Uostalom, mogu ti vazda objesiti zakletvu oko vrata, akodo čega dođe. A kako ono reče da se zove onaj novi lokal?

— »Kod tete Faye«. Neka žena iz Sacramenta.— Oni u Sacramentu vode takve kuće vrlo lijepo i

uredno.Dok su jahali, usput je Horace pričao svoje doživljaje

iz Sacramenta.Divan dan za jahanje. Dok su skretali u Sanchezovu

uvalu, upravo su proklinjali kukavnu lovinu posljednjih

godina. Troje se ne isplati uopće u poredbi prema prija-šnjim godinama: rad na farmi, ribarenje i lov.

— Samo da nisu poubijali sve sive medvjede! — govorio je Julije. — Godine 1880. moj je djed ubio jednogakod Plevtoa, koji je težio tisuću i osam stotina funta.

Dok su jahali ispod hrastova, spopala ih tišina koja je strujila iz samoga mjesta. Nigdje nije bilo ni zvuka ni pokreta.

— Da mi je znati, jesu li gotovi s prepravljanjem starekuće — pripomene Horace.

— A, vraga. Rabbit Holman radio je na toj kući, pa mireče da ih je Trask sve pozvao k sebi i otpustio. Rekao imje neka se više ne vraćaju.

— Vele da je Trask novčan čovjek.—■ Jest, i meni se čini da je imućan — potvrdi Julije.

— Sam Hamilton kopa mu četiri bunara... ako nije ve6i njega ispirio.

— A kako je gospodin Hamilton? Moram ga jednom,otići posjetiti.

— Ha, lijepo njemu. Pun je vragaluka, kao uvijek.— Morat ću zaista do njega da se malo porazgovorimo>

— ponovi Horace.Lee dođe na verandu da ih dočeka.— Zdravo, Čing Čong. Je li gazda doma?— Gospal bolestan — odgovori Lee.— Ja bih želio s njime govoriti.— Ne možete govoliti. Bolestan.— Dosta o tome. Recite mu da podšerif Quinn želi s

njime govoritiNestane i vrati se za tren.— Izvolite uci. Ja pleuzeti konje.Adam je ležao u postelji sa stupovima, u kojoj su se

rodili blizanci. Imao je cijelo mnoštvo nastrtih jastuka o koje se odupirao, a cijelo čudo domaćih, laički napravlje-nih zavoja pokrivahu mu lijevu stranu prsa i rame. Sva je soba vonjala Hallovom pomasti.

Horace je kasnije svojoj ženi opisao Traska ovako: »Ako si ikad vidjela živog mrtvaca, e on je baš takav bio.«

Jagodice mu se čvrsto prilijepile uz jagodične kosti, a koža na nosu napeta i ljepljiva. Oči kao da bulje iz luba-nje i kao da zauzimaju čitav gornji dio lica. Iskre se od groznice, pogled im je ukočen i kratkovid. Koštunjavi pr -sti desne ruke gnječe klupče pokrivala.

— Dobar dan, gospodine Trask. Čuo sam da ste ranjeni — poče Horace. (Pričeka da ovaj odgovori. Ne dobivšiodgovora, nastavi:) — Baš velim da se malo navratim i dapogledam kako vam je. A kako se to zapravo dogodilo?

Na Adamovu licu vidjela se neka prozirna nestrplji-vost. Premještao se polako u postelji.

— Ako vam je teško govoriti, možete šaptati — brižljivo ga je svjetovao.

— Boli me samo kad duboko dišem — tiho odgovoriAdam. — Čistio sam revolver, i okinuo je.

Horace gledne Juli ja, a onda Adama. Adam je opazio taj pogled, pa mu malko rumeni zbog smetenosti navre u jagodice.

— Češće se to dogodi. A imate li pištolj pri ruci?— Bit će da ga je Lee negdje sklonio.Horace priđe k vratima i povikne:— Hej, Čin Čong, donesi pištolj.Začas Lee gurne kroz vrata revolver s drškom naprijed.

Horace pogleda pištolj, izvije bubnjić, izbaci metke i po-mirisa prazni mjedeni dobošić one jedne prazne čahure.

— Ove proklete sprave vazda bolje ciljaju kad ih čistimo nego kad njima gađamo. Ja ću morati podnijeti izvještaj okrugu, gospodine Trask. Neću tratiti vaše dragocjenovrijeme. Vi ste čistili cijev, možda nekim štapićem, revolver je odapeo i pogodio vas u rame. Je li tako?

— Tako je, gospodine — potvrdi Adam smjesta.— I pri čišćenju niste izvili bubanj?— Tako je.— I onda ste gurali štapićem unutra i van, a cijev je

vazda bila uperena na vas s otkočenim orozom?Adamov je dah pri brzom udisaju hripao i brektao.— I bit će da vas je metkom pokrenuti štap probura-

zio i raznio vam također lijevu ruku? — nastavi ironičnoHorace.

Horaceove oči, kojima su trepavice bile izblijedjele od sunca, nisu skidale pogleda s Adamova lica. Napokon ga je ljubazno zapitao:

— Šta se dogodilo, gospodine Trask? Kažite mi iskrenošta se dogodilo.

— Uvjeravam vas da je to bio nesretni slučaj, gospodine.

— Pa ne mislite valjda da bih mogao napisati izvještajonako kako sam maločas govorio. Šerif bi pomislio da sampomahnitao. Šta se, dakle, zapravo dogodilo?

— Dakle, ja nisam vičan revolverima. Možda nije bilosve onako kako sam iskazao, ali svakako je istina: ja samčistio revolver, i on je okinuo.

Horaceu dođe da unjkne kroz nos, pa je morao ispustiti dah kroz usta da to spriječi. Polagano se premjesti od po-dnožja kreveta bliže Adamovoj glavi i njegovim očima, koje su ukočeno zurile.

— Vi ste nedavno stigli s istoka, zar ne, gospodineTrask?

— Jesam, iz države čonnecticut.— Bit će da se tamošnji ljudi ne služe više mnogo pi

štoljima.— Ne baš mnogo.— A malo i love?— Tek neki.— Onda ste vi tamo više vični puškama?— Da. Ali ja nisam nikada mnogo lovio.— Bit će da ste vi jedva kad uopće upotrijebili pištolj,

pa niste znali kako se njime rukuje.— Tako je — dočeka Adam nestrpljivo. — Tamo je

dva tko ima uopće revolver.— Zato ste, kad ste ovamo na zapad došli, kupili ovaj

čolt 44, jer ovdje svatko ima revolver, pa ste kanili naučiti kako se upotrebljava.

— Da, mislio sam da ne bi bilo zgorega da naučim.Julije Euskadi stajao je i napeto slušao. Sav se pretvo-

rio u uho, i primao je dojmove svakim vlakancem svoga tijela, ali nije ničim odavao svoga suda.

Horace uzdahne i odvrati pogled od Adama. Njegove oči kliznu iznad Julija pa okrznu pogledom pokraj njega i onda se opet vrate na ruke. Stavi revolver na komodu i brižno poreda mjedene i olovne naboje pokraj njega.

— Znate, gospodine Trask, ja sam podšerif tek odnedavna. Mislio sam da će mi ta služba biti zabava i da ćuza koju godinu kandidirati za šerifa. Ali sad nemam odvažnosti ni petlje za to. Nisam više oran za tu službu. Meni to nije zabava nego pokora.

Adam ga je promatrao, sav uznemiren.— Ja mislim da se dosad mene nije nitko nikada bojao.

Bjesnili su na me, to priznajem. Ali me se bojao nije nitko. Ta, to je ionako kukavan odnos bojati se nekoga. Meni je to bijedno.

Ifi Istočno ori raia ;..̂ ......̂ .,.,... *iytt L

— Hajde, samo nastavi posao. Ta nećeš baš ovoga časadati ostavku — srdito će mu Julije.

— Pa ne mogu, do đavola, sve kad bih i htio. U redu!Gospodine Trask, vi ste služili u američkoj konjici. Oružje konjice jesu karabinke i pištolji. Vi. . . (Tu prekide iproguta s pljuvačkom kraj rečenice). Šta se zapravo desilo,gospodine Trask?

Adamove se oči raširile. Bijahu vlažne i crvenilom ob-rubljene.

— Nesretan slučaj, kako rekoh — prošapta.— Je li to tko vidio? Je li bila žena s vama kad se to

dogodilo?Adam na to nije odgovorio, i Horace je vidio kako su

mu se oči zatvorile.— Ja znam, gospodine Trask, da ste vi bolesni. Ja na

stojim da vam istragu olakšam što više mogu. Otpočinitesada malo, a ja ću međutim razgovarati s vašom ženom.

Počekao je časak, a onda se obrati Leeu, koji je sveu-dilj stajao na prgu:

— Čing Čong, reci gospodarici da bi mi bila velika častporazgovoriti se s njome nekoliko časaka.

Lee ne reče na to ni bijele ni crne.— Moja je žena otišla u posjete — reče Adam ne otva

rajući očiju.— A nije bila doma kad se dogodio »nesretni slučaj«?Horace pogleda Julija i vidje čudnovat izražaj na nje-

govim usnama. Kutovi njegovih usta bijahu malko uzdi-gnuti u pakostan podsmijeh. Horace pomisli brzo u sebi: »Ovaj me pretekao. On bi bio dobar šerif.«

— Čujte, molim vas — govorio je Horace Adamu — toje zbilja zanimljivo. Vaša je žena rodila dijete, dapačedvoje djece, prije dvije sedmice, a sada već ide u posjete.Da nije i djecu sa sobom uzela? Sve mi se nekako činida sam ih malo prije čuo kako kmeče.

Horace se nasloni preko kreveta i dodirne ljesicu Ada-move stisnute pesti.

— Mrzak mi je ovaj posao, ali kad sam već počeo, nemogu prestati. Trask — zovne ga glasno — zahtijevam dami reknete šta se dogodilo. Nije da ja zabadam nos ustvari koje me se ne tiču. Ovo je ziakon, čovječe. Dajte,do vraga, otvorite te vaše oči i recite mi istinu, ili ću vas,bogami, odvući pred šerifa, pa bili ne znam kako teškoranjeni.

Adam otvori oči, bile su bezizražajne poput mjesečare-vih. A njegov glas bio je bez intonacije, bez emfaze, bez emocije. Baš kao da je ispravno izgovarao riječi nekoga jezika koji nije razumio.

— Moja je žena otišla od mene — rekao je.— A kamo je otišla?— Ne znam.— Sta hoćete time reći?— Ne znam kamo je otišla.Julije se unese u razgovor prvi put:— Dobro, a zašto je otišla?— Ne znam.— Pazite, Trask — razjađeno će Horace. — Vi ste ga

dnu igru zaigrali. Moja strpljivost je pri kraju. Mislite sevi mnome sprdati? Morate, do đavola, znati zašto je otišla.

— Ne znam zašto je otišla.— Je li bila bolesna? Je li se čudno ponašla?— Nije.— Čing Čong, znaš li ti šta o tome? — obrati se Ho

race Leeu.— Ja subota ici King City. Došao natrag oko dvanaest

u noći. Našao gospala Tlaska na podu.— Dakle, ti nisi bio ovdje kad se to dogodilo?— Nisam, gospalu.— Trask, moram se opet k vama obratiti. Čing Čong,

rastvori malo taj kapak, da vidim. Tako, sada je bolje.Sada ću nastojati ići vašim tragom, dokle god mi budemoguće. Dakle, vaša je žena otišla. Da vas nije ona ustrijelila?

— Bio je to nesretni slučaj.— U redu, nesretni slučaj, ali je li imala revolver u

ruci?— Bio je nesretni slučaj.— Vi mi baš mnogo ne olakšavate dužnost. Ali, recimo

da je otišla i da je moramo pronaći. Vidite kako se kaodjeca igramo skrivača. Vi to tako postavljate. A otkad stevjenčani?

— Blizu godinu dana.— Kako joj je bilo djevojačko prezime?Adam nakon duge šutnje odgovori tiho:— Neću vam to reći. Obećao sam.— Pa onda držite obećanje. A odakle je?

— Ne znam.— Gospodine Trask, vi svojim govorom otvarate put

ravno u okružnu tamnicu. Dajte mi opis vaše žene. Je libila visoka?

— Nije visoka, nego malena i nježna — odgovori Adamzažagrenih zjena.

— To je dobro. A kakva je boja njene kose, njenihočiju?

— Bila je lijepa.— Bila?— I sad je.— A je li imala osobitih znakova? Kakvih brazgotina,

možda?— Ne zaboga, nije. A da, jest, ima brazgotinu na čelu.— Ne znate njezina djevojačkog prezimena, ne znate

odakle je rodom, kamo je otišla i ne znate mi je opisati.Vi zbilja mislite da sam ja običan glupan.

— Ona je čuvala neku tajnu. Ja sam obećao da je nećuo tome pitati. Ona je bila u strahu zbog nekoga — ispričavao se Adam.

I neočekivano brižne u plač. Ceptio je cijelim tijelom, a dah mu je bio kratak i piskav. Bilo je to beznadno jau-kanje.

Horace osjeti kako ga podilazi samilost.— Idemo u drugu sobu, Julije — reče Euskadiju i po

đe ispred njega u danju sobu. — Dobro, Julije, šta ti misliš? Je li on pomahnitao?

— Ne znam.— Je li je ubio?— To mi je došlo na pamet.— I meni također — potvrdi Horace. — Sveti bože!

(Pojuri u ložnicu i vrati se s pištoljem i mecima.) Zaboravio sam ih — ispričavao se. — Neću ja dugo izdržati uovoj službi.

— A šta sada kaniš napraviti? — upita Julije.— Ja, čini mi se da nisam dorastao ovoj situaciji. Ono

sam ti rekao da te neću staviti na platni spisak, ali ipakdigni desnu ruku.

— Ja bih htio ići u Salinas. Nije meni do prisege.— Sada ti nema druge, Julije. Ja ću te jednostavno

uhapsiti ako ne digneš tu prokletu desnicu.Julije nerado podigne desnu ruku i zlovoljno opetova

obrazac prisege.

— Ovako se uzvraća zahvalnost prijatelju koji te prati. Moj će mi otac živu kožu oderati. Dobro, šta ćemo sada?

— Jurim ja trkom starome. Potreban mi je šerif. Jabih Traska spratio u buharu, ali ne da mi se da ga prevozim. Žao mi je, Julije, ali ti moraš ostati uza nj. Imaš likakav revolver?

— Bogme nemam.— Dobro, uzmi ovaj. I uzmi moj znak.Otkopča zvijezdu s košulje i pruži je Juliju.— Šta misliš, koliko ćeš se zadržati?— Neću dulje nego što bude potrebno. A jesi li ti ikad

vidio gospođu Trask, Julije?— Ne, nisam.— Nisam ni ja. I moram kazati šerifu da joj Trask ne

zna ni imena ni čega drugoga. Zatim, da nije previsokai da je lijepa. Vraškoga li opisa! Sve mi se čini da ću sezahvaliti na službi prije nego podnesem takav izvještaj šerifu, jer će on zasigurno nakon izvještaja mene najuriti.Šta ti misliš, je li Trask ubio ženu?

— Otkud, do đavola, da ja to znam?— Šta si se odmah razbjesnio?Julije pograbi revolver, stavi metke natrag u bubanj,

pa okrećući pištolj u ruci reče:— Hoćeš li da te svjetujem, Horace?— Zar izgledam kao da bih savjet odbio?— Dakle, Sam Hamilton poznaje tu ženu. On je bio ba

bica, primalja pri rađanju djece, kaže mi Rabbit. A gospođa Hamilton ju je njegovala. Zašto ne skokneš časak donjihove farme, ionako ti je usput. Tamo se tačno raspitajza njezin lični opis.

— Ja sve mislim da neće biti zgorega ako ti zauvijekzadržiš tu zvijezdu za sebe — reče Horace. — To je divansavjet. Idem smjesta tamo.

— A ja da malo ovuda prolunjam?— Najpreče je pripaziti da ne šmugne ili da se ne iz-

rani. Jesi li razumio? I pazi na sebe.

2.

Oko ponoći Horace se ukrcao na teretni vlak u King Oityju. Sjedio je u natkritom dijelu lokomotive zajedno s mašinistom, te je tako stigao u Salinas u rano jutro.

Grad Salinas bijaše upravno središte okružja i razvijao se silnom brzinom. Njegovo stanovništvo samo što nije prešlo brojku od dvije tisuće duša. Bio je to najveći grad izme -đu San Luis Obispo i San Josea, pa mu je svatko prori-cao sjajnu budućnost.

Horace se s kolodvora Southern Pacifica uputi u sredi-šte grada, ali se prije zaustavi u zalogajnici da doručkuje. Nije želio prerano buditi šerifa i pod jari vati mu zlovolju, kad nije bilo od prijeke potrebe. U zalogajnici slučajno nabasa na mladog Willa Hamiltona, koji je izgledao pri -lično gavanski u svom poslovnom svijetlosivom odijelu sa pirgavim tačkicama.

Horace prisjedne k njegovu stolu.— Pa, kako ste, Will?— Pa, ide prilično.— Došli ste ovamo poslovno?— Da, imam obaviti neki trgovački posao.— Baš biste mogli pokatkad i mene uzeti kao sudruga

u koji posao.Horaceu je nekako čudno bilo razgovarati tako s ta-

kvim mlacem, ali Will Hamilton bio je obavijen nekom prijatnom atmosferom uspjeha. Svatko je znao da će on biti vrlo utjecajan čovjek u tome okružju. Nekim ljudima kroz pore probija njihova budućnost, pa bila im u taj čas dobra ili loša.

— Vrlo rado, Horace. A ja sam mislio da vam rancaoduzima sve raspoloživo vrijeme.

— Pa znaš, kad bi mi štogod bolje ispalo, ne bih seskanjivao da je dadnem pod zakup.

Will se nagnuo preko stola.— Znaš, Horace, naš dio okružja prilično je zaostao i

zapušten. Zar ti nisi nikada pomislio da se kandidiraš zakakvo veće službeničke mjesto?

— A kakvo to mjesto misliš?— Pa, sad si eto podšerif. A jesi li kad mislio o tome

da se kandidiraš za šerifa?— Ne, nisam mislio o tome.— E, onda promisli. Samo jezik za zube. Posjetit ću te

za tjedan-dva, pa ćemo o tome podrobnije razgovarati. Samo nikome ništa ne kazuj.

— Ja ću u tajnosti razmišljati, Will. Ali, kako se mogunatjecati, kad je naš šerif suho zlato.

— Znam ja to. Nema to nikakve veze s tvojom kandidaturom. King City nema samo jednog okružnog činovnika, razumiješ.

— Razumijem. Promislit ću. Nego, baš mi pada na pamet, jučer sam se usput zaustavio kod tvojih, posjetio samtvoga oca i majku

Willovo se lice zasja.— Ma nemojte? Pa kako su?

— Krasno. Znaš, Will, tvoj je otac šaljivdžija da mu para nema.

Will se zacereka.— Neprestano nas je nasmijavao dok smo odrastali.— Ali on je i inteligentan, Will. Pokazao mi je novi tip

vjetrenjače što ju je on izumio. Takvo što čovjek nije nikad u životu vidio.

— O, bože, sad će opet imati posla odvjetnici za patente.

— Ali, izum je divan, čovječe — napomene Horace.— Sve je to lijepo i dobro, ali jedini koji zarađuju no

vac na patentima jesu pravnici koji se bave njihovom registracijom. Moja mati pomahnita kad čuje o tome.

— Bit će da imaš pravo.— Jedini način da zaradiš novac jest da prodaš nešto

što je drugi napravio.— I u tome imaš pravo, Will, ali ono je najvraškija

vjetrenjača što ju je čovjek ikada napravio.— Osvojio te, Horace, zar ne?— Čini se da jest. Ali, iskren budi pa reci, ne bi htio

da ti otac bude drukčiji nego što jest.— O, bože sačuvaj! — usprotivi se Will. — Promisli o

onome šta sam ti kazao.— U redu, hoću.— I nikome ni riječi — prikriči mu Will.Šerifov posao nije lak. Ono se okružje moglo smatrati

sretnim koje je iz lutrijske vreće općih izbora izvuklo dobra šerifa. Bjelodane dužnosti šerif ove — silom provo-diti zakonske odredbe i održavati mir — nisu bile ni iz-daleka one najvažnije. Šerif je, istina, predstavljao oru-žanu silu u okružju, ali u zajednici gdje sve vrvi joguna-stim pojedincima ne može se dugo održati grub i bedast šerif. Trebalo je da šerif riješi različite probleme bez upo-trebe sile. Tako, posredovati u pitanju tko ima pravo slu-žiti se vodom iz kanala za navodnjavanje, rješavati pre-

pirke oko međaša, izglađivati nesuglasice nastale među strankama zbog odbjegle stoke, biti sudac u bračnim raz-miricama, u tužbama za istraživanje očinstva. Jedino kad bi se u tim i takvim slučajevima sva mirna sredstva po -kazala bezuspješna, dobar je šerif vršio hapšenja. Nije najbolji borac bio najbolji šerif, nego onaj koji je bio naj-spretniji diplomat. A okružje Monterev imalo je tada dobra šerifa. Imao je divan dar da pazi samo svoj posao.

Deset minuta poslije devet sati Horace uđe u šerifov ured, koji se nalazio u staroj županijskoj tamnici. Šerif se s njime rukuje, povede s njime razgovor o vremenu i o žetvi, sve dok Horace nije bio spreman da prijeđe na stvar zbog koje je došao.

— Dakle, gospodine šerife — napokon proprti Horace— došao sam k vama da mi dadnete savjeta.

A onda započe svoju priču kazivati nadugo i naširoko, iznoseći sve potankosti: šta je sve tko rekao, kako je iz-gledao, koliko je sati bilo, ele sve od igle do konca.

Nakon nekoliko časaka šerif zatvori oči i ispreplete ru-čne prste. Prigodice bi otvorio oči da dadne važnost izvje-štaju, ali nije se utjecao u riječ da bi kazao svoju.

— Dakle, nisam znao šta ću — završi jedan dio izvještaja Horace. — Nisam pa nisam mogao nikako pronaćišta se dogodilo. Nisam, štaviše, mogao doznati kako je tažena izgledala. I onda je Julije Euskadi došao na sretnumisao da idem posjetiti Sama Hamiltona.

Šerif se pomakne u stolici, prekriži nogu preko noge pa stade analizirati i rezimirati slučaj.

— Dakle, vi držite da ju je on ubio.— Tako sam prije mislio. Međutim, gospodin Hamilton

me odgovorio od toga mišljenja. On veli da Trask nemaduše da bilo koga ubije.

— U svakome je od nas duša ubojice — stade tumačitišerif. — Nađemo svoj okidač i okinemo.

— Gospodin Hamilton pričao mi je čudnih stvari o tojdami. Znate, da ga je ugrizla za ruku dok joj je pomagaopri rađanju djece. Trebalo bi da vidite ranjenu ruku: kaoda ga je kurjačica ugrizla.

— Je li vam Sam dao njezin lični opis?— Jest, i on i njegova žena.Horace nato izvadi iz džepa komad papira pa pročita

detaljan opis koji su mu dali o Cathy. Gospodin i gospođa

Hamilton znali su u potankosti sve što se odnosi na Ca-thyno tjelesno ustrojstvo.

Kad je Horace dočitao, šerif uzdahne i upita:— I obadvoje se slažu o toj brazgotini?— Da. I oboje njih je opazilo kako ta brazgotina prima

katkada tamniju boju nego što je inače.Šerif opet zatvori oči i zasloni se u naslonjaču. Naje-

dnom se uspravi, otvori ladicu pisaćeg stola na rolo, pa izvadi politrenu bocu whiskyja.

— Da malo gucnemo — reče.— Pa odbiti baš neću. U vaše zdravlje!Horace obriše usta i vrati staklenku.— Jeste li se čemu domislili?Šerif obori tri dobra srka whiskyja, začepi bocu i stavi

je opet u ladicu prije nego što odgovori na pitanje.— U našem okrugu vlada priličan red. Ja se slažem

s policajcima, pomažem im kad pomoć trebaju, a i onimeni pomažu kad je meni potreba. Uzmite ovaj grad kojise brzo razvija, u koji neznanci neprestano dolaze i iz njega izlaze. Mi bismo, bogme, imali mnogo muka i nevoljada toliko budno ne pazimo. Ja sam u dobrim odnosima sovdašnjim svijetom.

Pogleda Horaceu u oči pa nastavi:— Nemojte biti nestrpljivi. Ja vam nemam nakane dr

žati govoranciju. Želim vam samo istaći kakvo je stanjeovdje. Mi ne kinjimo ovaj svijet kojekakvim tjeranjem.Mi moramo sa svijetom živjeti.

— Da ja nisam u čemu pogriješio?— Nipošto, Horace. Vi ste postupali kako valja. Da ni

ste došli k meni u grad ili da ste uhapsili gospodina Tra-ska, u vraškoj bismo se zbrci našli. A sada pričekajte ča-sak strpljivo, ispripovijedit ću vam nešto ...

— Slušam — spremno će Horace.— Tamo preko željezničkog kolosijeka, niz kinesku

četvrt, nalazi se cijeli niz javnih kuća.— Znam to.— Zna to i vrabac na krovu. Da smo zatvorili te kuće,

vlasnici bi se jednostavno preselili. Ljudima trebaju tekuće. Mi budno pazimo na njih da se ne bi što opasno dogodilo. Upravitelji tih kuća u vezi su s nama. Ja sam većpohapsio neke zlikovce prema obavijestima koje sam tamo dobio.

— Julije mi je pričao. . . — zausti Horace.

— Pričekaj časak. Daj mi da sve izgovorim, da se nemoramo poslije vraćati na isto. Prije tri mjeseca otprilikedođe da sa mnom govori neka vrlo lijepa žena. Htjela jeotvoriti ovdje javnu kuću i nije željela da bude išta nepropisno. Došla je iz Sacramenta, gdje je također bilavlasnica javne kuće. Imala je sa sobom preporuke od vrlouglednih ličnosti — pravi kazneni registar — i nije imalanikad neprilika s vlastima. Dakle, građanka na svomemjestu.

— Rekao mi je Julije o njoj. Zove se Faye.— Tako je. Dakle, otvorila je krasan bordel, mirnu i

dobro vođenu kuću. I bilo je već vrijeme da stara Jennyi Crnkinja dobiju suparnicu. Gadno su ove bjesnile na no-vopridošlu, ali ja sam im rekao isto što i sada vama: vrijeme je da već jednom dobijete konkurenciju.

— Ima tamo i neki pijanist.— Da, ima. I to dobar, neki slijepac. Čujte, zar me

nećete pustiti da se izgovorim dokraja?— Oprostite — ispriča se Horace.— Dobro. Ja znam da sam polagan, ali ja uvijek za-

direm u srž. Ele, pokazalo se da je Faye upravo onakvakakva je izgledala: dobra, čestita građanka. Ali ima neštočega se dobra i mirna javna kuća boji više nego ičega drugoga. Recimo, da kakva mušičava, raskalašena djevojka pobjegne od kuće i dođe u takvu jednu kuću. Njezin je starac nađe, napravi đavolji skandal i digne kuku i motiku.Onda se još umiješaju različite crkve, pa ženska udruženja, i naskoro taj bordel izađe na loš glas, i ne preostajenam drugo nego zatvoriti ga. Razumijete?

— Razumijem, razumijem — odgovori Horace tiho.— Nemojte trčati pred rudu. Mrsko mi je pripovijedati

nešto o čemu ste vi u mašti već stvorili unaprijed sliku.U nedjelju navečer pošalje mi Faye jednu obavijest. Došla joj je u kuću neka djevojka, pa da nije dovoljno pametna šta će s njom napraviti. Faye se upravo zbunila,jer to stvorenje izgleda kao odbjegla djevojka, a s drugestrane vraški se razumije u sve bludničke poslove. Na svezna kao iz puške odgovoriti, a svi su joj trikovi u malomeprstu. Sišao sam da je malo prorešetam. Baljezgala mi jeuobičajene ludorije, ali nisam mogao doznati da je počinila bilo što nezakonito. Punoljetna je i nitko nije uložiotužbu protiv nje.

Šerif rastvori ruke.

— Eto, ja sam vam sve ispričao. Šta da uradimo?— Jeste li vi sasvim sigurni da je to gospođa Trask?— Velike oči, žute kose, brazgotina na čelu, i došla u

nedjelju poslije podne — nabrajao je šerif.Horaceu je živo u sjećanju Adamovo lice, obliveno su-

zama.— Bože svemogući! Gospodine šerife, potražite vi koga

drugoga da to javi njenu mužu. Ja ću prije dati ostavkuna službi nego to napraviti.

Šerif je zurio u prazno.— Rekoste da joj nije znao čak ni djevojačkog imena,

nije znao ni odakle je. E, ta ga je dobro zaludjela! I ude-sila!

— Siromah! On je, siromah, zaljubljen u nju do ušiju.E, bogami, neka mu to netko drugi priopći, ja neću.

Šerif ustane.— Hajdemo mi u zalogajnicu popiti šalicu kave.Šutke su išli neko vrijeme ulicom. A onda će šerif:— Kad bih ja iznio neke stvari za koje znam, cijelo bi

ovo prokleto okružje otišlo u dim.— To vam vjerujem.— Rekoste da je rodila blizance?— Da, dva dječaka.— Slušajte šta ću vam kazati, Horace. Samo tri osobe

na svijetu znaju tko je i što je ona žena: ona sama, vi i ja.Ja ću nju opomenuti, ako ikada o tome i slova prozbori,da ću joj dati nogom u dupe, da će se sve prašiti. A vas,Horace, ako ikad zasvrbi jezik da bilo kome o tome štareknete, pa makar to bila i vaša žena, promislite prije naona dva dječačića, koji će preko vas doznati da im je mati— kurva.

3.

Adam je sjedio u stolcu pod velikim hrastom. Lijeva mu je ruka bila tako stručno povezana uz bok da nije mo-gao ni maci ramenom. Lee iznese košaru, stavi je na tle kraj Adama i opet odmigolji u kuću.

Blizanci su bili budni, pa su naslijepo i ozbiljno gledali hrastovo lišće kojim je vijorio vjetar. Jedan suhi hrastov listak dovitla se i pade u košaru. Adam se prigne i digne ga.

Nije čuo topot Samuelove kobile, sve dok mu nije bila gotovo pred nosom. Ali je Lee vidio Samuela kako dolazi. Stoga je iznio stolac da sjedne, a Doksologiju odveo u konj usnicu.

Samuel je mirno sjedio i nije zbunjivao Adama ni mnogim gledanjem a ni napadnim negledanjem. Ojačali vjetar mreškao hvoje na vrhu hrasta pa svojom resom na-kuštrao i Samuelu kose.

— Baš sam mislio kako je najbolje da se opetprihvatim bušenja bunara — Samuel će tihano.

Adamov glas kao da je zarđao što se nije njime toliko služio.

— Ne — oštro odvrati — ne trebaju mi bunari. Platitću vam za posao koji ste napravili.

Samuel se nagne preko košare i stavi svoj prst na dla-nić jednome od blizanaca. Prstići se sklope oko prsta i čvrsto ga ščepaju.

— Ja nešto mislim da se čovjek najposlije odriče lošenavike da drugome dijeli savjete.

— Ne trebaju meni nikakvi savjeti.— Nitko ih baš ne treba. Darovatelj ih daruje. Trgnite

se, Adame.— Kako da se trgnem?— Pa, glumite da ste živi, kao u pantomimi. I nakon

izvjesnog vremena, poslije dugo vremena, obistinit će seda ste oživjeli, da je gluma postala stvarnost.

— A čemu? — upita Adam.Samuel je gledao dječicu.— Vi ćete morati nešto ostaviti ovome potomstvu, pa

radili što ili ništa ne radili. Makar ostavili zemlju na ugaru, ipak će rasti korov i šikarje. Svejedno će vazda neštorasti.

Adam na to ništa ne odgovori. Samuel ustane.— Navratit ću. Navratit ću više puta. Trgnite se, Ada

me.

Iza staje Lee je pridržavao Doksologiju, dok je Samuel uzjahao.

— Propalo je s vašom knjižarom, Lee.— E, da, bit će da nisam bio dovoljno lud za tim da

bih sve snage ustremio k cilju — odgovori Lee.

D E V E T N A E S T O P O G L A V L J E 1.

AO da se život svake nove zemlje odvija po izvjesnom obrascu. Najprije dođu krčitelji putova, snažne i hrabre

ljudine, ali prilično djetinje ćudi. Oni se znaju boriti protiv sila divlje prirode, ali prema ljudima su naivni i bes-pomoćni, pa su stoga vjerojatno u divljinu i pobjegli. Kad se otupe grubi bridovi nove zemlje, nadolaze trgovci i advokati da pomognu razvitak — da riješe probleme vla-sništva, i to ponajviše rješavaju tako da sporno zemljište sebi prisvoje. I napokon dolazi kultura: zabava, razonoda, zanos i ushit nad bolnim, dosadnim životarenjem. I kul -tura može biti na bilo kojoj razini, te uistinu i jest.

K

Crkva i bludilište dođoše na Daleki Zapad istovreme-no. Predstavnici i vjernici obiju ustanova zaprepastili bi se pri pomisli da su one zapravo različita obličja jedne iste stvari. Nema sumnje da je uistinu objema isti cilj. Crkve svojim pjevanjem, obrednim pobožnostima i poezi-jom uzdignu načas ljude iz sumornog sivila njihova života. A isto tako i bordeli. Različite vjerske sekte došle su svečanim koracima, našepirene, kreštave i pune samopo-uzdanja. Ne obzirući se na ekonomske zakone zaduživanja i oduživanja, gradile su crkve koje nisu mogle otplatiti ni za stotinu godina. Te su se sekte, nema zbora, borile protiv zla, ali su se s nekom đavolskom istančalošću i krepči-nom borile i jedna s drugom. Gložile su se međusobno zbog skretanja u naučavanju. Svaka je samodopadno vjerovala da su sve ostale osuđene da se survaju ravno u pakao. I svaka je, uza svu svoju nadutost, dolazila s istim, s biblijom, o kojoj je tvrdila da je temelj naše etike, naše umjetnosti i poezije te naših društvenih odnosa. Htjelo se bogme velike oštroumnosti pa da otkriješ u čemu su razlike među sektama, ali što im je zajedničko, mogla je uočiti svaka šuša. Vjerske su družbe donijele i glazbu, ne možda onu najbolju, ali svakako u toj glazbi bilo je i mu-zičkoga oblika i sadržaja. I savjest su donijeli, ili, bolje reći, razbudili su uspavane savjesti. Vjerski propovjednici nisu bili besprijekorno čisti, ali su imali u sebi latentnu čistoću, baš kao i zaprljana bijela košulja. I svaki je čo-vjek mogao od toga u svojoj duši stvoriti nešto vrlo li-jepo. Prava je istina da je velečasni Billing, kad su ljudi

dokučili šta on sve radi, bio i lopov, i preljubnik, i raspu-štenjak, i čovjek sa spolnom naklonošću prema životinja-ma, ali to nije nipošto promijenilo činjenicu da je on mno-gim prijemljivim vjernicima usadio mnoge dobre zasade. Billing je otišao u tamnicu, ali nije nitko mogao uhapsiti sve one dobre stvari što ih je on bio proširio. Nije mnogo važno ni to što su njegove pobude bile nečiste. On je upo-trebljavao dobar materijal i mnogo je njegovih zasada pu-stilo korijena. Ja upotrebljavam Billinga kao krajnji, pre-tjerani primjer. Pošteni su propovjednici imali mnogo ener-gije i poleta. Oni su se fanatično borili protiv đavla. Nisu za njih postojale prepreke. Gazili su ga nogama, kopali su mu oči. Možete sebi predstaviti kako su urlikali u svijet istinu i ljepotu, ako vam kažem da je to bilo kao kad cirkuski tuljani grizu niz gumenih lopta od automobilskih truba i iz toga ispada sviranje nacionalne američke himne. Ali je ponešto od te istine i ljepote ostalo u ljudi, kao što se i u spomenutome slučaju mogla poznati himna. No, sekte su imale i većih zasluga. One su zapravo izgradile strukturu društvenoga života u Salinskoj dolini. Crkvene večere preteča su provincijskih klubova, baš kao što je či-tanje poezije svakoga četvrtka u prostorijama ispod sakri-stije rodilo mala amaterska kazališta.

Dok su crkve, donoseći dušama miomiris pobožnosti, do-lazile propinjući se i prdeći poput pivovarskih konja u vrijeme kad se naveliko toči jako crno pivo, dotle je nji-hova posestrima, nosilica radosnih vijesti, slobode i vese-lja tijelu, tajom i šutke puzala u sivilu, pognute glave i zastrta lica.

Možda ste vidjeli blistave palače razvrata i krabuljnih plesova u patvorenim filmovima o životu Zapada. Možda je takvo nešto i postojalo drugdje, ali nipošto u Salinskoj dolini. Život u tim bordelima odvijao se mirno, uredno i oprezno. I zaista, pošto si slušao zanosne krikove vrhun-skog obraćenja uz zaglušno sviranje melodeona, a onda se prikrao prozoru bludilišta pa osluškivao tihe, pristojne glasove tamošnjih mušterija, došao si u iskušenje da po-brkaš identičnost tih dviju ustanova. Bordel je bio primljen kao gotova činjenica, iako nije bio dopušten kao institucija.

Ispripovjedit ću vam nešto o glasovitim ljubavnim udvaralištima u gradu Salinas. Bila su po prilici ista kao i u drugim gradićima, ali Salinska uličica ima naročite ve-ze s našim pripovijedanjem.

Išao si prema zapadu Main Streetom do zaokreta gdje je Castroville Street križala Main. Bog će sami znati zašto je negdašnja Castroville Street predjenuta u Market Street. Prije su se nadijevala imena ulicama prema mjestima ka-mo su vodile. Tako, ako si išao Castroville Streetom devet milja, došao si u Castroville, Alisal Streetom u Alisal i tako dalje.

Bilo kako bilo, kad si došao do Castroville Streeta, skrenuo si nadesno. Još dva bloka kuća, pa je pruga Sou-thern Pacifica,, koja je vijugala prema jugu, dijagonalno presijecala tu ulicu, dok je neka druga ulica križala Ca-stroville Street s istaka prema zapadu. Da me ubiješ, ne mogu se više sjetiti imena te ulice. Ako skreneš nalijevo tom ulicom i pri jedeš preko željezničkih tračnica, već si u Kineskoj četvrti. Ako si pak skrenuo nadesno, našao si se između dva neprekinuta niza kuća, u Salinskoj ulici, ulici ljubavi.

Bila je to ulica ozidana crnim opekama, zimi puna du-boka svjetlucava blata, a ljeti tvrda poput željeza, ispru-gana tragovima kola. Proljeti bi sa strane obrasla visokom travom, divljim ovsom, sljezom, žutom slačicom — sve je to raslo izmiješano. Ranim jutrom skvrčali su vrapci na ulici ponad konjske krkale.

Jeste li kada slušali o tome, vi starci? Zar se ne sje-ćate kako je povjetarac s istoka donosio mirise iz kine-ske četvrti, miris svinjske pečenke, truda, crnog duhana i jen šia? I zar se ne sjećate dubokoga udarca golemoga gonga, koji se razlijegao iz kineskoga hrama, i kako je odjek dugo treperio u zraku?

Sjećate li se onih priprostih kućica koje se nisu ličile ni popravljale? Izgledale su sićušne i kao da su nastojale da se izbrišu u onome izvanjskome nehaju, dok je divlji korov, koji je bujno rastući prekrilio vrtove ispred kuća, kušao da zakrije te potleušice od znatiželjnika s ulice. Sje-ćate li se kako su žaluzije bile vazda spuštene, i samo su na njihovim rubovima poigravali žuti svjetlosni odbljesci? Iznutra ste čuli samo mrmor. A onda bi se kućna vrata otvorila, propustila kakva seoskoga zeleniša, i onda biste čuli smijeh ili možda tihe sentimentalne zvukove otvore-noga klavira s komadićem toaletnog lanca preko žica, i onda bi se vrata ponovo zatvorila.

Onda bi se možda čuo topot konjskih potkova po prlja-voj ulici. Pet Bulene dovezao bi svoju kočiju ispred kuće,

a iz nje bi izmiljela četvorica-petorica okrupne gospode, glavešina, bogatuna, visokih službenika, možda bankara ili cijela svita sudaca. Pet bi samo zaokrenuo iza ugla, šću-ćurio se u svoju kočiju i čekao tako gospodu dok izađu. Debeli bi mački promigoljili preko ulice i nestali u vi-sokoj travi.

A onda — sjećate li se još? — zvižduka vlaka, blista -vog svjetla njegova reflektora, pa teretnoga, kako dolazi topćući iz King Citvja preko Castroville Streeta u Salinas. Moglo se čuti i njegovo brektanje na stanici. Sjećate li se još toga?

Svaki grad ima svoje »mamice«, besmrtna ženska bića koja u toku godina postanu sentimentalnom legendom. Ima za muškarce nešto neobično privlačno u pojmu »mamica«. Ona sjedinjuje mozak trgovca, žilavost boksača, toplinu prijateljice i ćud tragetkinje. Miti se sabiru oko toga bića, i, začudo, nisu to razbludni miti. Priče što se o njoj pamte i prepričavaju odnose se na sva životna područja osim na ložnicu. Kad je se sjete njezine stare mušterije, slikaju je kao čovjekoljupca, kao stručnjaka u liječništvu, kao izba-civača nepoželjnih osoba koje prave nerede na javnim mjestima, kao pjesnikinju tjelesnih uzbuđenja, u koje ona ne upada.

Cijeli je niz godina grad Salinas davao okrilje takvim dvjema draguljima. To je bila Jenny, katkada nazivana »Prdljiva Jenny«, te Crnkinja, koja je bila vlasnica i upra-viteljica kuće »Dugi Travnjak«. Jenny je bila dobar drug, savršeno je čuvala tajne, a potajno bi davala novac na vjeru. Cijela knjižurina priča postoji o Jenny iz Salinasa.

Crnkinja je bila zgodna, ozbiljna ženska, s kosom kao snijeg bijelom, te s nekim mračnim strašnim dostojanstvom. Svojim smeđim očima, duboko zakopanima u lubanji, izgle-dala je na ovaj rugobni svijet s nekim filozofskim bolom. Upravljala je svojom kućom kao kakvom katedralom koja je posvećena tužnom ali napetom bogu muške plodnosti Priapu i njegovu simbolu falosu. Ako si se htio slatko na-smijati i da te prijateljski gurne u rebra, onda si išao do Jenny, i nisi zaludu svoj novac utrošio. No, ako te obuzeo slatko-bolni čemer melankolične sumornosti, koji samo što nije provrio plačem, a nastao je iz nepromjenljive samoće i osame, e onda je «Duga Travnjak« bilo tvoje pribje-žište. Kad si izišao odatle, osjećao si da se dogodilo nešto

vrlo ozbiljno i važno. Nije to bila tek pusta pustolovina na sjenjaku. Tamne oči Crnkinje pratile su te poslije da-ne i dane.

Kad je Faye došla iz Sacramenta i otvorila svoju javnu kuću, dvije starosjedilice od istoga zanata bile su uzbu-đene i kivne. Udružile su se da istjeraju Faye, ali su ot -krile da im ona nije nikakav takmac.

Faye je bila prava majčica: širokih prsiju, golemih bo-kova i topla majčinskog srca. Na njezinim grudima mo-gao se čovjek sit isplakati, ona bi ga samo tješila i milo-vala. Željezno ozbiljni seksus kod Crnkinje i krčmarsko orgijanje kod Jenny imađahu svoje gorljive pristaše, ali ta klijentela nije uopće dolazila u obzir za gospođu Faye. Njezina je kuća postala utočište mladića koji su zavijali u pubertetskim grčevima, koji su žalovali za izgubljenom nevinošću i živo čeznuli da je izgube dokraja. Faye je smi-rivala nesretne muževe, a njezina kuća naknađivala mlo-havost frigidnih žena. Bila je to bakina kuhinja koja vo-nja cimetom. Ako bi se kome kod Faye desilo štogod sek-sualno, osjećao je to tek kao nesretan slučaj, koji se lako oprašta. Njezina je kuća vodila naj ružičasti je i najglađe mušku mladež salinsku po trnovitom putu seksusa. Faye je bila zgodna žena, ne baš bogzna kako pametna, neo-bično moralna i lako uvredljiva. Ljudi su se pouzdavali u nju, i ona se pouzdavala u svakoga. Pošto ju je netko jednom upoznao, nije mu bilo ni na kraj pameti da je uvrijedi. Ona nije bila konkurentkinja svojim kolegicama. Ona je bila treća faza u sređivanju seksusa.

Upravo kao što su u trgovini ili na ranci namješte-nici slika i prilika svoga šefa, tako su i u javnoj kući cure veoma slične svojoj gospodarici, dijelom zbog toga što ih ona preuzima prema svome ukusu, a dijelom stoga što sva-ka dobra upraviteljica bordela daje svoj osobni biljeg ci -jeloj kući. Tako si mogao ostati kod Faye poprilično dugo pa da čuješ koju prostu ili dvosmislenu riječ. Odlasci u ložnice pa isplaćivanje obavljahu se tako tiho i nehajno baš kao da je to nešto sporedno. Ukratko, vodila je divno svoju kuću, kako su to znali i policija i šerif. Faye je di -jelila u dobrotvorne svrhe i kapom i šakom. Kako su joj bile ogavne spolne bolesti, sama je plaćala liječnika da redovito pregleda njezine cure. Bilo je manje vjerojatno-

256

sti da ćeš šta uloviti kod Faye negoli kod učiteljice u ne-djeljnoj školi. Dobrzo je Faye postala pouzdana i poželjna građanka grada Salinasa, koji se sve više razvijao.

2.

Cura po imenu Kate smela je Faye potpuno: bila je tako mlada i zgodna, izgledala je kao prava dobro odgo-jena dama. Povela ju je u svoju neoskvrnjenu ložnicu i ispitivala je mnogo više nego što bi inače da je Kate bila drukčija moliteljica. Vazda su ženske kucale na vrata blu-dilišta, i Faye bi u tren oka ocijenila svaku. Većinom ih je mogla odmah okarakterizirati: lijena, osvetljiva, putena, nezadovoljna, požudna za novcem, častoljubiva. Kate nije spadala ni u jednu od tih klasifikacija.

— Nadam se da mi nećete zamjeriti ako vas zapitamsva ova pitanja — rekla je. — Upravo mi je čudnovatošto ste vi morali ovdje dospjeti. Ta vi biste mogli naćimuža, imati kočiju i kuću u gradu, bez pol muke, da niprstom ne maknete.

Faye je, tako zboreći, neprestano okretala svoj vjen-čani prsten oko debelog malog prsta. Kate se samo sra-mežljivo smješkala.

— Vrlo je teško da vam to objasnim. Ja mislim danećete uporno zahtijevati da to saznate. Posrijedi je srećanekoga tko je meni veoma bliz i drag. Molim vas, nemojteme dalje pitati.

Faye je svečano kimala glavom.— Znam ja mnogo takvih tužnih priča. Imala sam ja

jednu curu koja je uzdržavala svoje djetešce, a nitko tonije znao dugo, dugo vremena. Sada ta ista ima lijepukuću i muža u. . . uh, skoro sam izbrbljala i gdje. Radijebih pregrizla jezik nego to odala. A da nemate i vi djetešce, draga?

Kate obori oči nastojeći prikriti blistaj suza u svojim očima. Kad je opet mogla vladati svojim grlom, koje se stislo od boli, promuca:

— Oprostite, ali ne mogu o tome govoriti.— Dobro, dobro, drago dijete, samo se nemojte prena

gliti.Faye nije bila bogzna kako inteligentna, ali nije bila

nipošto ni glupa. Otišla je šerifu i sve mu razjasnila. Ne-

ma smisla izvrći se opasnosti. Znala je da nešto nije u redu s Kate, ali ako od toga nema štete po njezinu kuću, šta je se tiče.

Kate je uza sve to mogla biti podvaljivačica. Ali, nije bila. Smjesta se dala na posao. A kad su mušterije dola-zile, ponovo i ponovo, i tražile baš izvjesnu djevojku poi-menice, e to je znak da nije bogme za baciti. Sa samim lijepim licem ne postižu se takvi uspjesi kod muškaraca. Faye je bila nacistu da Kate nije novajlija u tome zanatu.

Dvoje valja znati o svakoj novoj curi. Prvo, je li mar-ljiva u poslu, i drugo, hoće li se slagati s drugim curama u bordelu. Ništa ne može unijeti kaos i nemir u javnu kuću kao zloćudna cura.

Faye nije trebala dugo čekati odgovor ni na drugo pitanje. Kate je nastojala svim silama da drugima omili. Pomagala je drugim curama čistiti sobe, posluživala ih kad su bile bolesne, strpljivo slušala njihova jadanja, svje-tovala ih u ljubavnim stvarima, a čim je zaslužila novaca, odmah ih je drugima uzajmljivala. Kud ćeš bolje cure? Postala je najbolja prijateljica svima u kući.

Nije bilo teškoće koju ona ne bi na sebe preuzela, ni je bilo mučna posla kojega bi se ona bojala, a povrh svega, ona je povećala prihode. Ona je uskoro imala svoju grupu redovitih mušterija. I pažljiva je bila Kate. Zapamtila je rođendane i vazda je imala spremljen kakav darak te tortu sa svijećama. Faye je bila sada sasvim svjesna kakva se blaga domogla u osobi novakinje.

Ljudi koji nisu upućeni misle da nema ništa lakše nego biti upraviteljica bordela. Samo sjedi u velikom naslonja-ču, pije pivo i uzima polovicu zarade svojih cura. Ali, ni-pošto nije tako. Treba ponajprije cure hraniti, a to znači kupovati namirnice i plaćati kuharicu. Problem pranja rublja zamršeniji je u bordelu nego u bilo kakvu hotelu. Treba sve urediti da djevojke budu i zdrave i zadovoljne. Neke od njih naginju prostoti i traljavosti. Samoubojstvo se mora svesti na najmanju mjeru, jer prostitutke, osobito one poodmakle u godinama, vrlo brzo posegnu za britvom. A takav bordel izađe na loš glas.

Nije to lak položaj, a ako je još upraviteljica rasipna, može doći do potpunoga sloma. Kad se Kate ponudila da će pomagati pri kupovini i pri odabiranju jelovnika, Faye je bila sva sretna, premda joj nije išlo u glavu kako ta djevojka smogne toliko vremena. A ne samo da se pre-

hrana poboljšala, nego su i računi za živežne namirnice bili za trećinu niži prvi mjesec kad je to Kate preuzela u svoje ruke. A pranje — Faye nije uopće mogla shvatiti šta je Kate rekla čovjeku koji je preuzimao rublje, ali cijena je najednom pala za dvadeset i pet od sto. Faye ni -je mogla uopće pojmiti kako je dosada mogla izaći bez Kate.

U kasno poslijepodne, prije nego što je pravi posao za-počeo, sjedile bi njih dvije u Faveinoj sobi i pile čaj. Soba je postala mnogo prijatnija otkako je Kate oličila drvene obloške i objesila čipkaste zastore. Cure su počele opažati kako sada imaju zapravo dvije gospodarice, a ne jednu, i bilo im je to drago, jer je s Kate bilo vrlo lako izaći na kraj. Uputila ih je u još razne majstorije, i nije bila oga-vna u tome. Dapače, valjale su se od smijeha.

Za godinu dana postadoše Faye i Kate kao mati i kći. I cure su govorkale: »Pazi samo, ona će ti jednoga lijepog dana biti ovdje vlasnica.«

Katine su ruke bile vazda uposlene. Većinom bi vezla prekrasne monograme na rupcima od najfinijeg batista, koji su bili prozirni poput daška. Gotovo su sve cure nosile i kao kakvu dragocjenost čuvale rupčiće što im je poklonila Kate.

Malo-pomalo, i dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Faye, sušto materinstvo, poče misliti o Kate kao o svojoj kćeri. Osjećala je to u svome srcu i uzbuđivala se time, te ju je ubrzo prisiljavala na to i njezina prirođena mo-ralnost. Nije htjela da joj kći bude prostitutka. Potpuno logičan slijed misli.

Faye je razbijala glavu kako će to iznijeti pred Kate. Bio je to njoj problem. Bilo je u naravi gospođe Faye da svakome problemu priđe sa strane. Ona ne bi nikako pre-gla i rekla: »Želim da se okaniš prostitucije.«

Ona je radije prilazila zaobilaznim putem:— Ako je tajna, nemoj mi odgovoriti, ali vazda sam

mislila da te upitam. Šta ti je zapravo šerif rekao? ... Gospode bože, pa otkad je već prošla godina dana! Kako samo vrijeme leti! A što je čovjek stariji, sve brže, kako mi se čini. Bio je gotovo jedan sat s tobom. Da nije ... ali, kako mogu i misliti tako nešto? Ta on je familijaran čovjek. On ide k Jenny. Ali, ja i ne želim zabadati nos u tvoje stvari.

— Nema tu nikakve tajne — odgovori Kate. — Ja bihti rekla da si me pitala. Rekao mi je da bih se trebalavratiti kući. Bio je vrlo ljubazan. Kad sam mu razjasnilada ne mogu, opet je bio vrlo ljubazan i uviđavan.

— A jesi li mu kazala zašto se nećeš vratiti? — upitaljubomorno Faye.

— Naravno da nisam. Zar misliš da bih rekla njemu,kad neću da kažem tebi? Nemoj biti takva nedotupanka,mila moja. Baš si smiješna kao kakva šiparica.

Faye se smiješila i samozadovoljno se gnijezdila u na-slonjaču.

Na Katinu licu nije bilo promjene, ali ona se zapravo sjećala svake pojedine riječi što joj je šerif onda rekao. Njoj se šerif prilično svidio. Nije čovjek ništa okolišao, nego je izrijekom kazao šta misli.

3.

Zatvorio je vrata njezine sobe, letimično se ogledao po sobi okom profesionalnog policajca, koji sve vidi i bilježi. Nije bilo nikakvih fotografija, nikakvih osobnih predmeta kojima bi se mogla ustanoviti identičnost, ništa osim odi-jela i cipela.

Sjeo je na njezinu malu ljuljaču sa sjedalom od trske, pa su mu se mesnate stražnjice prevjesile sa svake strane stočića. Prsti mu se sastali na vijećanje, pa vode razgovor jedan s drugim poput mrava. Govorio je neuzbudljivim tonom, baš kao da ga ono što govori gotovo i ne zanima. Možda je baš taj ton impresionirao Kate.

Najprije se držala luckasto i izvještačeno smjerno, ali se nakon nekoliko njegovih riječi okanila te metode i stri-jeljala ga je pogledom kušajući pročitati njegove misli. On joj nije ni gledao ravno u oči, a nije im se ni uklanjao. Bila je međutim potpuno svjesna da on nju prozire, kao što i ona prozire njega. Osjetila je kako se njegov pogled okrznuo o brazgotinu na njezinu čelu, baš kao da ju je dodirnuo.

— Ne želim ja sastavljati zapisnik — reče šerif mirno. — Ja već dugo obavljam šerifsku službu. Još jedan rok, pa mi je dosta. Znate, mlada gospođo, da ste vi to napra-vili prije petnaest godina, ja bih se već poduzeo traganja, i sve mi se čini da bi izašle na vidjelo grozne stvari.

Čekao je ne bi li Kate reagirala na te njegove riječi, ali ona nije ništa prosvjedovala. On je lagano kimnuo gla-vom i nastavio:

— Pa, i nije mi stalo da doznam bilo što o vama. Meni je do mira u ovoj oblasti, a pod tim mislim svaku vrstmira, pa i tu da moji ljudi mogu noću mirno spavati. Janisam upoznao vašega muža — nastavi, a ona je znala kako je opazio jedva primjetan kret grčenja njezinih mišića■—■ ali čujem da je vrlo fin čovjek. Čujem također da jeprilično teško pogođen. A zar ne biste htjeli znati kakoste ga teško ranili? — upita je pošto joj se načas zagledaou oči.

— Htjela bih — odgovori.— Pa, izvući će se. Smrskana mu je ključna kost, ali

ozdravit će. Onaj se Kinez divno brine za njega. Dakako,još će dosta mutne vode proteći dok on uzmogne ljevicomdići bilo kakav teret. Kalibar 44 gadno rastroska čovjeka.Da nije Kinez stigao pravovremeno, vaš bi muž potpunoiskrvario, i vi biste bogme sada čamili kod mene u tamnici.

Kate je suspregla dah i naćulila uši, ne bi li čula ka-kvu nagovijest šta će sada nadoći, ali nije mogla iz šeri-fovih riječi uhvatiti nikakva miga.

— Zao mi je — reče Kate mirno.Šerif ove oči postadoše pažljive. Ovako joj odvrati:— To je valjda prvi put što ste pogriješili. Šta se pra

vite tu? Vama uopće nije žao. Poznavao sam jednoga kojije bio sličan vama... prije dvanaest godina objesio samga pred oblasnom tamnicom. Ondje smo to onda obavljali.

Ta mala soba s posteljom od tamnog mahagonija, s umivaonikom koji je imao mramornu ploču, sa zdjelom, s vrčem za vodu, s vratašcima za noćnu posudu, s tapeta-ma po zidu na kojima su se neprestano ponavljale ružice, same ružice — ta sobica bila je nijema, baš kao da je svaki zvuk iz nje isisan.

Šerif se zagledao u sliku sa tri kerubina. Bile su to tek glave anđelčića kovrčavih kosa i vedrih zjena, s golubinjim krilašcima, koja su izrastala iz mjesta gdje su im trebali biti vratovi. Namršti čelo promatrajući tu sliku i pripo-mene:

— Smiješna ova slika za bordel.— Bila je ovdje prije nego što sam ja došla — dočeka

Kate.

Očito je uvodni dio razgovora bio već završen. Šerif se uspravi, razmrsi prste i nasloni ruke na naslone sjediljke. Čak su mu se i guzovi malko ujmili.

— Vi ste ostavili iza sebe dvoje djece. Dva dječačića.Samo se primirite! Neću ja ni pokušati da vas prisilimnatrag u dom. Naprotiv, učinio bih sve što je u mojoj moćida vas odvratim od povratka, sve kad biste i htjeli da sevratite. Poznajem ja dobro takve ptičice. Mogao bih vasnajuriti preko granice ovoga okruga, preporučiti susjedno-me šerifu da vas i on najuri, i sve tako dok konačno nebiste bućnuli u Atlantski ocean. Ali, ja ne želim to učiniti. Nije mi brige kako vi živite dok nemam s vama nikakvih petljancija. Kurva ostaje kurva.

— A šta vi zapravo želite od mene? — upita Kate spokojno.

— A, sad smo tako bliže rješenju — prihvati šerif. —Evo što ja od vas želim. Opažam da ste predjeli ime odCathy u Kate. Dobro je tako. Želim da zadržite to novoime. Bit će da ste izmislili i neko mjesto odakle ste porijeklom. U redu, budite samo odatle. A razlog zbog kojega ste došli ovamo. . . to je u slučaju da se možda opi-jete. . . taj vaš razlog držite daleko od King Citvja za otprilike dvije tisuća milja.

Lagano se smješkala, i ovaj put nije bio usilovan smi-ješak. Počela se pouzdavati u toga čovjeka i sviđao joj se.

— Nego, još sam o nečem mislio — nastavi. — Jeste lipoznavali mnogo ljudi u okolici King Citvja?

— Nisam.— Ja sam nešto načuo ono o pletaćoj igli — dodade

kao slučajno. — Dakle, moglo bi se dogoditi da netko koga ste poznavali svrne ovamo. Je li vam to prirodna bojakose?

— Jest.— Samo je vi na neko vrijeme pocrnite. Inače, mnogi

su ljudi slični nekome drugome.— A šta ću s ovim? — upita i pri tom nježnim prsti-

ćem dodirne svoju brazgotinu.— To je tek ... koja je ono riječ? Baš prokleto, a ju

tros sam je znao.— Koincidencija.— Tako je, to je koincidencija, slučajna podudarnost.Kao da je stvar bila time dokončana. Izvadi duhan i

cigaretni papir pa savije vrlo nezgrapnu i kvrgavu ciga-

retu. Nato izvadi sumpornu žigicu, kresnu njome o stalak i držao ju je podalje od sebe dok nije plamen jetka mirisa od modra postao žut. Cigareta je gorjela nakrivo, samo na jednoj strani.

— Da nije u tome skrita kakva prijetnja? Hoću reći,što ćete uraditi ako ...

— Ne, nema nikakve prijetnje. Ako baš do toga dođeda vas tko pozna, izmislit ćemo nešto sasvim obično. Jasamo želim od vas ovo: da svojim postojanjem, svojimdjelima ili svojim riječima ne povrijedite gospodina Tra-ska i njegove dječake. Zamislite da ste mrtvi, da ste sadanetko drugi nego što ste bili prije, i mi ćemo sasvim lijepo izaći nakraj.

Ustane, pođe prema vratima, a onda se okrene.— Ja imam sina. Ove godine navršava dvadeset godi

na. Velik, lijep mladić, s razbijenom nosnom kosti. Svi gavole. Ne želim da dolazi ovamo. Reći ću i gospođi Faye.Neka ide k Jenny. Ako slučajno zabasa ovamo, recite muneka ide k Jenny.

To reče i zatvori za sobom vrata.Kate se samo smiješila gledajući u svoje prste.

4.

Fave se svijala u sjedalu da dokuči komadić panoće, slatkoga što je napravljeno od smeđeg šećera, maslaca i mlijeka, te punjeno orasima. Kad je govorila, oko usta joj je bilo mnogo kandita. Kate se nevoljko pitala da možda Faye ne zna čitati misli, jer joj je ovako govorila:

— Meni se to ipak ne sviđa. Rekla sam ti onda, a opetujem ti i sada: ja volim kad imaš plave kose. Ne znamsamo što ti je sunulo u glavu pa si išla bojiti kosu. Ti imašnapokon plavu put.

Kate uhvati noktima palca i kažiprsta jednu vlas svoje kose i nježno je istrgne. Bila je inteligentna žena. Poslu-žila se najboljom od svih laži — istinom. Rekla je ovako:

— Nisam htjela da ti kažem. Bojala sam se da me nebi tko poznao i onda bi to nekome nanijelo bol.

Faye ustane iz naslonjača, priđe Kate i poljubi je.— Kako si ti samo dobra. I obazriva. Vazda misliš na

druge.— Da popijemo čaj. Ja ću ga donijeti — predloži Kate.

Izašla je iz sobe i u hodniku na putu u kuhinju vršcima prstiju otare cjelov s obraza.

Kad je Faye opet sjela u naslonjač, uzme povelik komad panoće, iz koje je virio cijeli orah. Stavi kolač u usta i zagrize u komadić orahove ljuske. Oštra, šiljata treščica pogodi na šupalj zub i kvrc na živac. Modri svjetlaci boli proparaše joj mozgom. Čelo joj oblije znoj. Kad se Kate vratila s čajnikom i šalicama na poslužavniku, Faye je, jecajući od boli, kukasto savijenim kažiprstom prekapala po ustima.

— Šta se desilo? — povikne Kate.— Zub. Orahova ljuska.— Hajde da vidim. Otvori usta i pokaži koji je zub.Kate se zagleda u čeljust, ode do zdjele oraha koja se

nalazila na buffetu, pa uzme šiljastu spravicu kojom se vadi orahova jezgra iz ljuske. Utren iskopa ocjepak i dr-žaše ga na dlanu ruke.

— Evo ga.Živac nije više vrištao, a živa muka pretvori se u tihu

bol.— Zar samo tolišni ocjepak? A meni se činilo kao ku

ća. Slušaj, draga, otvori tu drugu ladicu. Tu su moje ljekarije. Daj izvadi kamforirane opijumske tinkture i komadić vate. Pomozi mi začepiti zub.

Kate donese bočicu i turne kuglicu natopljene vatu u zubnu šupljinu s pomoću spravice za vađenje orašne jezgre.

— Trebalo bi da ga izvadiš.— Znam. Izvadit ću ga.— Meni fale tri na ovoj strani.— Ne bi čovjek rekao. Uopće se ne opaža. Pozlilo mi

je od onoga. Donesi mi, molim te, bocu s pinkhamom.Natoči malko toga povrćnog ekstrakta, popije i odahne

od olakšanja.— Divan lijek! Svetica prava bila je žena koja je ovo

pronašla.

D V A D E S E T O P O G L A V L J E

1.

ILO je divno poslijepodne. Faye je mogla vidjeti sa svog prozora Fremontov vrh, koji su rumenilom

oblile posljednje luče sunca na smirajima. Iz ulice Castroville do-

B264

pirahu umilni zvuči praporaca s konjskih ogrljaka. Žitna kola, upregnuta u osmeropreg, spuštala su se niz hrbat brdine. U kuhinji je kuhar klepetao loncima i pravio hu-ku i buku. Najprije se začulo struganje po zidu, a potom nježan kucaj na vratima.

— A šta želiš? — upita ga Faye.Vrata se otvore i zgrbljeni niski slijepi svirač klavira,

sa zjenicama poput pamuka, stane na ulazu, čekajući da progovori gospodarica, da bi znao gdje se nalazi.

— A šta želiš? — upita ga Faye.Okrene se prema njoj i reče:— Ne osjećam se dobro, gospo Faye. Htio bih odgmi-

zati do postelje i noćas ne bih mogao svirati.— Bio si bolestan dvije večeri prošloga tjedna, Pamuko-

oki. Zar ti ne voliš posao što ga ovdje obavljaš?— Ne osjećam se dobro.— Dobro, neka ti bude za večeras. Ali, bilo bi mi dra

go kad bi ti više pazio na svoje zdravlje.— I okani se pušenja opijuma za koju sedmicu, Pamu-

kooki — blago mu prišije Kate.— O, Miss Kate. Nisam znao da ste vi ovdje. Pa nisam

pušio.— Pušio si — tvrdila je Kate.— Dobro, Miss Kate, okanit ću se. Ne osjećam se do

bro.Zatvorio je vrata, i mogli su čuti kako je rukom klizio

zidom da bi se orijentirao.— Meni je rekao da se okanio opijuma — pripomene

Faye.— Nije se okanio.— Siromašak, ionako nema ništa od života — sažalno

će Faye.Kate se postavi pred nju i reče:— Ti si predobra srca. Svakome vjeruješ. Ako ne bu

deš na oprezu, ili ako ja mjesto tebe ne budem na oprezu,jednoga lijepog dana ukrast će nam netko i krov nad glavom.

— A tko bi to, molim te, imao baš želju da mene okra-de? — upita Faye.

Kate stavi svoju ruku na pođebela pleća gospe Faye pa reče:

— Nije svatko, draga moja, čestit kao što si ti.

266

Fayeine oči zablistaše se suzama. Uzme rupčić sa stoli-ce pokraj sebe, otare oči i nježno potapša svoje nosnice.

— Znaš, Kate, ti si mi kao moja rođena kći.— Počinjem i ja vjerovati da jesam. Nikad nisam po

znavala svoje rođene majke. Umrla je kad sam još bilamalena.

Faye duboko uzdahne pa opet zaroni u istu temu.— Kate, meni je mrsko što ti ovdje radiš.— A zašto ne bih radila?Potrese glavom kušajući pronaći pogodne riječi:— Ja se ne sramim. Ja upravljam urednom kućom. Kad

mene ne bi bilo, bila bi koja druga koja bi upravljala kojekakvom. Ja nikome zla ne činim. Nemam se čega sramiti.

— A zašto bi se i trebala sramiti? — upita Kate.— Ali meni se ne mili da ti radiš ovaj posao. Jedno

stavno mi to nije drago. Ti si u neku ruku moja kći. A jane volim da moja kći obavlja ovaj posao.

— Nemoj biti luckasta, draga. Ja moram raditi. Ovdjeili negdje drugdje. Ja sam ti već rekla da mi je novac potreban.

— Nije istina, ne moraš baš ovo raditi.— Kad ti velim da moram. Gdje bih ga inače zaradila?— Možeš biti moja kći. Možeš voditi kuću. Možeš se bri

nuti za sve mjesto mene. Ne moraš zarađivati novac u prvome katu. Ti znaš da meni nije uvijek dobro sa zdra-vlj em.

— Znam ja, siroto moja. Ali ja moram zarađivati.— Imam ja dovoljno novaca za nas obje, Kate. Mogu

ti dati koliko god ti zaradiš, i više, i zaslužit ćeš to.Kate žalosno strese glavom.— Ja tebe zaista ljubim. Kamo sreće kad bih mogla

učiniti ono što ti želiš. Ali, tebi je potrebna tvoja malaušteđevina, a ja. . . a šta, recimo, da ti se što desi iznenada? Ne, ja moram i dalje raditi ovaj posao. Znaš li, draga,da mi večeras dolazi pet stalnih mušterija?

Faye je bila sva potresena od zaprepaštenja.— Ja ne želim da ti više radiš.— Moram, mamice.Ta ju je riječ sasvim dotukla. Faye brižne u plač, a

Kate sjedne na naslon njezina stolca, stade je gladiti po obrazima i otirati joj suze koje su ćurkom curile. Jecaji su se polako utišali.

Mrkla se tama spuštala na dolinu. Katino lice žarilo se svjetlošću ispod vranih kosa.

— No, sada ti je dobro. Idem skoknuti u kuhinju i ondaću se obući.

— Kate, zar ne bi mogla kazati svojim klijentima dasi bolesna?

— Nipošto, mamice.— Kate, danas je srijeda. Po svoj prilici neće biti ni

koga poslije jedan sat.— Društvo drvosječa ima danas veliku godišnju pro

slavu.— A da. Ali u srijedu drvosječe neće ostati poslije dva.— A šta ti to kaniš?— Kate, kad zatvoriš, pokucaj na moja vrata. Imam za

tebe malo iznenađenje.— Kakvo iznenađenje?— E, to je tajna. Hoćeš li zamoliti kuhara neka dođe

do mene kad budeš prolazila uz kuhinju?— Sve mi nekako zvuči kao da je u kolaču to iznena

đenje.— Nemoj me toliko zapitkivati, srce moje. Glavno da

je iznenađenje.Kate je cjeliva.— O, kako si ti mila, mamice moja.Kad je zatvorila za sobom vrata, Kate je načas zastala

na hodniku. Prstima je pogladila svoju šiljastu bradicu. Oči su joj bile mirne. Zatim je ispružila ruke iznad glave i cijelo tijelo napregla u raskošnom zijevu. Onda je klizila polako rukama od prsa do bokova. Usni kutovi malko joj se uzvili, i uputi se prema kuhinji.

2.

Ono nekoliko stalnih mušterija ulazilo i izlazilo. Dva se trgovačka putnika dogegala niz ulicu i skoknula načas k curama. Međutim, nijedan se drvosječa i ne pokaza. Cure su sjedile u salonu zijevajući sve do dva sata, mukotrpno čekajući.

Tragičan slučaj zadržao je drvosječe pa nisu došli. Cla-rence Monteith dobio je srčani napadaj upravo usred za-vršne ceremonije prije večere. Položiše ga na sag i vlažili su mu čelo mokrim rupcima, dok ne dođe liječnik. Nitko

.. 9RS .............„_............._...............-......... _ .

...

više nije imao volje da prosjedi dok se budu nudili za ve-čerom tradicionalni uštipci. Pošto je liječnik stigao i pre-gledao Clarencea, drvosječe su napravile nosila, protakavši koplja stijegova kroz rukave dvaju ogrtača. Clarence umre na putu kući, te su morali ponovo poći po doktora V/ildea. I dok su stvarali planove za ukop i pisali članak u spomen pokojnom u mjesni list Salinas Journal, nitko nije imao više srca ni volje da pođe u bordel.

Sutradan, kad su cure doznale šta se dogodilo, sve su se sjetile riječi što ih je izgovorila Ethel deset minuta prije dva sata.

— Bože sveti! — povika Ethel. — Nikad nije bilo ovdjeovako mirno. Nema glazbe, a i Kate ima zavezan jezik. Baškao da bdijemo pri kakvu mrtvacu.

Poslije je Ethel bila uzbuđena što je izrekla te riječi— upravo kao da je slutila šta se događa.

— Da mi je znati zašto je Kate zamuknula — pripomene Grace. — Možda ti nije dobro? Kate, pitala sam te,je li ti dobro?

— Oh! Bit će da sam razmišljala o nečem — prene seKate kao iza sna.

— Meni bogme nije do razmišljanja — pridoda Grace.— Ja sam pospana. Zašto već ne zatvorimo? Hajdemo pitati Faye možemo li zatvoriti. Neće više noćas doći ni najprostiji Kinez. Idem ja pitati Faye.

Kate joj odreza zapovjedničkim glasom:— Pusti Faye na miru. Nije joj dobro. Zatvorit ćemo u

dva sata.— Ta je zidna ura pokvarena — pripomene Ethel. —

A šta se dogodilo Fayei?— Možda sam baš i ja o tome razmišljala. Faye nije

zdrava. Strahovito sam zbog toga zabrinuta. A ona krije,dokle god može izdržati — odgovori Kate

— A ja sam mislila da je ona zdrava kao riba — rečeGrace.

— Pa, meni baš ne izgleda zdrava — podjarivala jevatru Ethel. — Nekako mi je bolesno zažarena. Opazilasam to.

A onda je Kate prošaptala:— Nemojte, cure, da ona dozna da sam vam ja šta go

vorila o njezinoj bolesti. Njoj nije pravo da vas netko timeuznemiruje. Ona je predraga!

— Ovo je, do vraga, najpicanskiji bordel u kome samikad radila — reče Grace.

— Bit će bolje da vas Faye ne čuje da tako govorite —■opomene Alice.

— Šipak! Pa ona poznaje sve proste riječi — odsiječeGrace.

— Nitko ne veli da ne poznaje. Samo ih ne želi čuti iznaših usta.

Kate je strpljivo tumačila:— Hoću da vam kažem šta se zbilo. Pila sam s njome

čaj danas podveče, i najednom se onesvijestila. Ona bi svakako morala poći liječniku da vidi šta joj je.

— Opazila sam da joj je lice oblila neka blijeda rumen — ponovi Ethel. — Ova ura ide krivo, samo sam zaboravila ide li prebrzo ili prepolagano.

— Hajdete vi, cure, spavati, ja ću zatvoriti — reče imKate.

Kad one odoše, Kate ode u svoju sobu i obuće onu li -jepu novu haljinu s otisnutim uzorcima, u kojoj je izgle-dala kao kakva šiparica. Očetkala je kosu, splela je i pu-stila niz leđa u dugoj pletenici, koja je bila povezana bi-jelom vrpčicom. Obraze je pokvasila mirisavom floridskom vodicom. Časak je oklijevala, a onda je iz najgornje ladice komode izvukla zlatnu uricu koja je visila na sponki što je imala oblik ljiljanova cvijeta. Ovila je u jedan od svojih divnih batisnih rupčića i izašla iz sobe.

Hodnik je bio posve mračan, ali je tračak svjetla pro-virivao ispod Faveinih vrata. Kate je tiho pokucala.

— Tko je? — upita Faye.— Ja sam, Kate.— Ne ulazi još. Čekaj vani. Reći ću ti već kad treba

da uđeš.Kate je čula neko šuškanje i škripanje u sobi. A zatim

je Faye zazvala:— U redu. Možeš ući.Soba je bila ukrašena. Lampioni sa svijećama visili su

na bambusovim trskama u kutovima sobe, dok se navo-rani crveni papir sa nazupcanim rubovima od sredine stro-pa protezao prema uglovima, tako da si imao dojam kao da si u kakvu šatoru. Na stolu je bila velika bijela torta, okružena svijećama, te kutija čokolade, a pokraj njih ve-dro u obliku košare i u vedru dvolitrena boca šampanjca,

kojoj je grlo virilo iz stucanoga leda. Faye je imala na sebi najljepšu haljinu sa čipkama, a oči su joj se svjetlu -cale od uzbuđenja.

— Sta je to? — povikne Kate začuđeno. — Pa, to kaoda je neka svečana proslava.

— I jest proslava. Priredila sam je za svoju predragukćer.

— Pa nije još moj rođendan.— U izvjesnom smislu možda i jest — pridoda Faye.— Ja ne znam šta ti kaniš time reći. Ali, ja sam ti

donijela dar.Smotani rupčić položi u Fayeino krilo i upozori je:— Oprezno otvori.Faye odmota sat.— O, milena moja, predraga. Baš si luckasto dijete! Ne,

ja to ne mogu uzeti.Otvori gornji poklopac, a zatim noktom rastvori i stra-

žnju stranu gdje je bilo ugravirano: »C. od svega srca po-klanja A.«

— To je bio sat moje majke — reče Kate tihim glasom.— Sad bi mi bilo drago kad bi postao svojina moje novemajke.

— Premilo moje dijete! Predrago moje miljenče!— Moja bi se majka radovala kad bi znala.— Ali, draga, ovu proslavu ja priređujem. Imam ja i

dar za svoju dragu kćer. Ali ja ću ga predati na svoj originalni način. Hajde, Kate, dok ja rasiječem tortu, otvoribocu vina i natoči obje čaše. Želim da ova večer bude nešto naročito, ko u bajci.

Kad je sve bilo gotovo, Faye sjedne za stol. Zatim digne čašu i nazdravi:

— U zdravlje moje nove kćeri! Neka dugo i sretno pozivi!

Kad su ispile, Kate nazdravi riječima:— U zdravlje moje majke!— Ti me nagoniš na plač. Nemoj da plačem — molila

je Faye. — Tamo na komodi, mila. Donesi onu kutiju odmahagonije. Da, tu. Stavi je na sto i otvori.

U ulaštenoj kutiji bio je smotan bijel papir, zavezan crvenom vrpcom.

— Šta je ovo, zaboga? — upita Kate.— To je moj dar tebi. Odmotaj ga!Kate vrlo brižno odriješi crvenu vrpcu i odmota svitak.

Pismo je bilo elegantno s osjenčanim slovima, bilo je lijepo i brižljivo zasnovano, a na kraju se potpisala gospođa Faye, i kuhar kao svjedok. Zavještaj je glasio ovako:

Svu svoju ovozemnu imovinu oporučno ostavljam Kate Albey, jer je smatram svojom kćeri.

Jednostavno, izravno i zakonski besprijekorno. Kate je pročitala oporuku triput, opet pogledala datum i istraživa-čki se osvrnula na kuharev potpis. Faye ju je motrila ra-stvorenih usana, u očekivanju Sta će reći Kate. Kako su se pri čitanju micale usne Katine, tako su i Fayeine.

Kate smota papir, zaveza ga vrpcom, stavi ga u kutiju i zatvori poklopac. Nato sjedne u stolac.

— Jesi li zadovoljna? — upita Faye napokon.Katine oči kao da su buljile u Fayeine, čak iza njih,

da bi prodrle u mozak i vidjela šta se tamo krije. Napo-kon će mirno:

— Pokušavam izdržati toliku sreću. Nisam ni zamislitimogla da netko može biti toliko plemenit. Strah me rećibilo što prebrzo, ili preblizu k tebi doći, jer ću se rasprsnuti u komadiće.

Bilo je dramatičnije nego što je Faye pretpostavljala, mimo i elektrizirano.

— Smiješan je taj moj dar, zar ne? — upita Faye.— Smiješan? Nipošto.— Hoću reći, kako je oporuka čudnovat dar. Ali on je

nešto više nego oporuka. Sada, kad si doista moja kći, mogu ti sve reći. Ja, odnosno mi posjedujemo u gotovu novcui u vrijednosnim papirima više od šezdeset tisuća dolara.U mom pisaćem stolu nalaze se obračuni bankovnih računai sigurnosnih polica. Prodala sam bordel u Sacramentu uzvrlo dobru cijenu. Šta si tako šutljiva, dijete moje? Da temožda što ne muči?

— Svaka je oporuka glasnik smrti. Ona je poput mrtvačkog pokrova.

— Ali, svatko, kćeri moja, valja da napravi oporuku.— Znam ja to, majko. (Kate se pri tom nujno nasmi

ješi.) Nego, baš mi je nešto palo na pamet. Pomislila samna svu tvoju rodbinu, koja će bijesno nahrupiti i osporitivrijednost takve oporuke. Ne bi smjela ovako postupiti.

— Jadna moja mala djevojčice, zar te takve misli muče?Nemam ja nikakve rodbine. Koliko znam, nemam nikakvaroda po krvi. A kad bih i imala, tko bi za to znao? Zar

misliš da si ti jedina s tajnama? Zar misliš da ja nosim ime što sam ga na rođenju dobila? Kate je dugo i mirno motrila Faye.

— Kate — povikne Faye — Kate, zaboga, pa ovo je naša vesela proslava. Šta si se tako ražalostila? Ne budi studena kao led!

Kate ustane, blago odgurne stol u stranu i sjedne na pod. Priljubi obraz uz Fayeina koljena. Njezini vitki prsti pratili su na suknji zlatnu nit, koja se čudnovato provla-čila kroz zamršenu šaru lista. Faye je gladila Katino lice, pa kosu i draškala čudnovato oblikovana uha. Plaho je svojim prštim doticala rubove Katine brazgotine.

— Sve mislim da nisam nikada prije u svome životubila ovako sretna — prozbori Kate.

— Srce moje, i ti mene usrećuješ. Usrećuješ me višenego što sam ikada u životu doživjela. Sada se više neosjećam osamljena. Sad sam pod sigurnom zaštitom.Kate nježno čupne noktima zlatnu nit. Sjedile su tako obje dugo vremena u prijatnoj toplini intimnosti, prije nego što se Faye trgne i rekne:

— Kate, pa mi smo se zaboravile. Ta ovo je naša svečanost. Zaboravile smo i šampanjac. Natoči, drago dijete.Daj da malo uz čašu proslavimo ovo pokćerstvo.

— Je li to baš potrebno, mama? — upita Kate nelagodno.

— Dobro je to. A zašto ne bi bilo dobro? Ja volimkad me malo uhvati piće, pa sam cvrcnuta. Alkohol izgoniiz čovjeka otrov. A zar tebi nije drag šampanjac, Kate?

— Pa, ja nisam nikada mnogo pila. Nije mi dobro kadpijem alkohol.

— Glupost. Natoči ti, milena.Kate ustane s poda i napuni čaše.— A sada ispij! Ja te motrim. Ta nećeš valjda dopustiti

da jedna stara žena sama luduje.— Pa, ti nisi stara žena, mamice.— Ne govori, nego pij. Ja neću ni dotaći svoju čašu

prije nego što ti svoju isprazniš.Držala je svoju čašu dok nije Kate iskapila, a onda ona

sasu piće u usta i proguta ujedanput.— Divna je, baš je divna ova kapljica. Daj opet napuni

čaše. No, hajde, milena, istrusi! Nakon dvije-tri čaše, svenevolje bježe, a cijeli svijet postaje ružičast.

Cijelo Katino tjelesno ustrojstvo vrištalo je protiv vina. Sjetila se prošlosti i bilo ju je strah.

— Hajde sada da vidim dno tvojoj čaši, dijete. Dederiskapi! Zar ne osjećaš kako je divno? Daj opet napuni!

Kate se promijenila gotovo namah nakon druge čaše. Strah ishlapio, nestalo ga potpuno pred bilo čime. Toga se i bila bojala, ali je sada bilo već prekasno. Vino je prova-lilo kroz sve brižno sagrađene pregrade, utvrde i lukave zamke. I nije joj više bilo stalo. Velo, iza kojega se skri-vala i kojim je po miloj volji baratala, sad je odstranjeno. Glas joj postade studen, a usta se razvukla u tanku crtu. Među njezinim naširoko razmaknutim očima nastao je pro-cijep, a pogled joj postade budan i ciničan.

— Hajde sada ti pij, majko, a ja ću tebe motriti. Bravo,draga majčice. Kladim se da ne možeš iskapiti dvije bezpreduška.

— Nemoj se sa mnom kladiti, Kate. Izgubila bi. Ja mogupopiti šest uzastopce a da ne predušim.

— Hajde, baš da vidim.— Ako ja ispijem, hoćeš li onda ti?— Dabome.

Natjecanje se započelo, i mlaka vina razlije se vrhom stola, a raz šampanjca u velikoj boci sve se više smanji -vao.

Faye se smijuljila.— Kad sam ja djevojkom bila... No, ja bih ti mogla

napričati dogodovština koje ti ne bi možda mogla uopćevjerovati.

— A ja bih mogla pričati svoje zgode koje nitko živne bi vjerovao — odvrati Kate.

— Ti? Hajde ne budali. Pa ti si još dijete.Kate se grohotom smijala.— Nisi ti, moja draga, nikada još vidjela ovakva dje

teta. Dijete, da, da, pravo dijete.Smijala se tanko, vrištavo, prodorno.Taj je vrištavi smijeh dopro do Faveina mozga, premda

je bio zamagljen vinom. Usredotočila je svoj pogled na Kate.

— Čudnovato mi nekako izgledaš — reče joj. — Bit ćeda je to od svjetla svjetiljke. Drukčija si mi nekako.

— Ja i jesam drukčija.— Zovi me »majkom«, milena.— Mila majčice.

— Kate, mi ćemo odsada tako divno živjeti.— Zasigurno. Na to bih se mogla kladiti. I ne znaš ka

ko će nam biti lijepo. I ne slutiš.— Uvijek me želja vukla da pođem u Evropu. Mogle

bisme se ukrcati na brod i kupiti tamo divne haljine, parišku robu.

— Možda ćemo se dati i na taj put, ali ne odmah sada.— A zašto ne sada, Kate? Ta ja imam mnogo novaca.— Imat ćemo ga još više.Faye se zalagala za svoju osnovu.— A zašto ne bismo odmah pošle? Mogle bismo prodati

bordel. S ovakvim prometom mogle bismo možda dobiti zanjega deset tisuća dolara.

— Ne.— Šta hoćeš reći s tim tvojim »ne«? Ovo je moja kuća.

Mogu je prodati kad hoću i kome hoću.— A zar si zaboravila da sam ja tvoja kći?— Ne sviđa mi se taj tvoj ton, Kate. Sta ti je? Ima li

još šampanjca?— Ima malo. Gledaj kroz bocu koliko ima. Hajde, po

pij ovo iz boce ovako. Tako, mamice, samo prolij niz vratinu, neka se izlije ispod steznika na tvoju debelu trbu-šinu.

— Ne budi prosta, Kate — jadala se Faye. — Tako smose lijepo raspoložile. Zašto sada hoćeš najednom da sve pokvariš?

Kate joj istrgne bocu iz ruke.— Ovamo s njom, meni je daj!Prekrene grljak boce na usta, isprazni je i spusti na

pod. Lice joj se ušiljilo, a oči zasvjetlucale. Porastvorila ustanca tako da su se vidjeli oštri zubići, a očnjaci su joj bili dulji i šiljatiji od drugih. Tiho se smijuljila.

— Majčice, premila majčice, ja ću tebi pokazati kakose vodi bordel. Jednostavno ćemo odrediti da oni stari balavci, što dolaze ovdje da istovare svoje odvratne maleterete, plaćaju po dolar. Dat ćemo im užitka za tarj novac,majčice draga.

— Kate, ti si pijana. Ja uopće ne znam o čemu govoriš— oštro se okosi Faye.

— Dakle, ti ne znaš, majčice draga? A želiš li da ti jakažem?

— Želim da budeš dražesna, da budeš kao što si prijebila.

— E, za to je sada prekasno. Ja nisam htjela da pijemvino. Ali ti, ti gnusna masna glisto, ti si me prisilila. Jasam tvoja draga, slatka kćerkica... zar se ne sjećaš više?A sjećaš li se kako si bila u čudu što ja imam stalne mušterije? Zar ti misliš da ću ih se odreći? Zar misliš da onimeni plaćaju pišivi dolar u sitnišu od 25 centa? Ne, mojamajčice. Oni meni dalju po deset dolara, i taksa se neprestano penje. Tko jednom k meni dođe, ne odlazi više kdrugoj. Nijedna mu druga ne može pružiti ono što mu japružam.

Faye brižne plakati kao malo dijete.— Kate, ne govori tako. Nisi ti takva. Nisi ti takva.— Draga mama, mila debela mamice, svući gaće koje

mu od mojih stalnih mušterija, pa ćeš imati šta vidjeti:znakove mojih peta na slabinama. Divota! A onda male za-rezotine, koje dugo krvare. O, majčice draga, imam ti janajdražesniju garnituru britava u svome etuiju. Kako susamo oštre, divno oštre!

Faye se naprezala da ustane iz naslonjača, ali ju je Ka-te gurnula natrag.

— I znaš, majčice draga, da ćemo tako udesiti u cijelojkući. Udarit ćemo im jedinstvenu tarifu od dvadeset dolara. Kupat će se ti krmci u vlastitoj krvi. A mi ćemo hvatati krv na bijele svilene rupce, mamice draga, krv štoće teći iz rana koje će stvoriti mali bičevi s prekrasnimuzlovima.

U svome naslonjaču Faye stade promuklo vriskati. Kate smjesta željeznom rukom čvrsto poklopi njezina usta.

— Samo bez dreke i galame. Budi dobra, majčice. Možeš svojoj kćerkici osliniti i obaliti cijelu ruku, samo nemoj galamiti.

Za pokus odmakne svoju ruku i otare je o Fayeinu su-knju.

— Van iz moje kuće! Odmah da si nestala! Ja vodimpristojnu kuću, bez kojekakvih gnusoba i svinjarija! Van dasi otišla!

— Ne mogu otići, majčice. Kako ću te ostaviti samu,mila moja sirotice? (Glas joj je bio jezivo leden.) E, sad mite dosta. Baš dosta. (Uzme sa stola vinsku čašu, ode dokomode, natoči dopol tekućeg ekstrakta opijuma s kamfo-rom.) Hajde popij ovo, majčice. Dobro će ti činiti.

— Neću da pijem.— Hajde budi razborita, draga. Popij samo.

Laskavim je riječima nagovori i uputi tekućinu nizFayeino grlo.

— No, još jedan gutljaj. Samo još jedan.Faye je neko vrijeme mumljala, teško zaplećući jezikom, a

onda se opusti u naslonjač i zaspi, glasno hrčući.

3.

Strah se počeo kupiti u kutove Katine svijesti, a strah je rodio stravu. Sjetila se šta je bilo posljednji put, i obuze je od toga mučnina. Zgrčila je ruke, ali je panika bila sve jača. Upali svijeću u svjetiljci pa mračnim hodnikom ote-tura u kuhinju. Naspe u čašu gorušice u prahu, pomiješa s time vode, dok napitak ne bješe dijelom tekući, pa to popije. Držala se za rub kuhinjskog izlivnika dok je go-ruća smjesa žarila niz grlo. Napinjala se da povrati u po-novnim grčevima. Kad je sve izbljuvala, srce joj je stra-hovito lupalo i bila je slaba, ali su posljedice pijanosti prošle, i mozak joj se razbistrio.

Prošla ije u pameti cijelu večer, idući od prizora do pri-zora, poput životinje koja njuška. Oprala je lice studenom vodom, isprala izlivnik i stavila muštardu na policu. Za-tim se vratila u Fayeinu sobu.

Zora se pomaljala osvjetljujući pozadinu Fremonskoga vrhunca, tako da se crn ocrtavao prema nebu, zabijeljenu prvim zorinim sijercima. Faye je sveudilj hrkala u naslo-njaču. Kate ju je motrila nekoliko časaka, a onda je na-mjestila Fayein krevet. Dovukla je, s teškom mukom po-dujmila i digla teški teret žene u dubokom snu. Na po -stelji ju je razodjela, oprala joj lice i porazmjestila jojodjeću.

Dan je brzo rasvitao. Kate je sjedila kraj postelje i mo-trila opušteno lice, rastvorena usta i usne, koje su se mi-cale kako je izdisala i udisala zrak.

Faye se pomakla, kao da se ne može pravo skrasiti, i njezine suhe usne mučno sprtljaju nekoliko nerazumljivih riječi, pa nakon uzdaha opet stade hrkati.

Katine se oči razbudile. Otvori najgornju ladicu komo-de i stade provjeravati boce i bočice koje su sačinjavale kućnu apoteku. Tu je bila tinktura opijuma, anodin, sok od povrća Lydije Pinkham, vinski tonikum, Hallova po-mast, epsomska sol za čišćenje, ricinusovo ulje, amonijak.

.■--,- ?77 .„„..„..„„i,

Donijela je bočicu amonijaka u postelju, natopila njime rupčić, i, odvrativši glavu, držala rubac pred nosom i usti-ma Faveinim.

Zagušujuće isparine, što prodrmaju čovjeka do temelja, prodrle kroz dušnik, i Faye, brekćući i krčumajući se, iz-bavi iz svoje crne mreže. U prepasti razrogačila oči.

— Dobro je, majčice. Dobro je sada — reče Kate. —Mučila te mora. Loše si sanjala.

— Da, težak san...Ponovo je obuzme san, opet utone u njegove ponore i

počne hrkati, samo ju je udar amonijačnih para priveo bliže k svijesti, pa je postala nemirnija. Kate stavi bocu s amo-nijakom natrag u ladicu. Namjesti sto i obriše krpom pro-liti šampanjac, te odnese čaše u kuhinju.

Zora je svojim tracima prodirala sa strane kapka i ozo-rivala kuću. Kuhar se meškoljio u svome prigratku iza kuhinje, pipkao za odjećom i navlačio nanule.

Kate je poslovala mirno i po određenom planu. Ispila je dvije čaše vode, ponovo napunila čašu, odnijela je na-trag u Faveinu sobu i zatvorila vrata. Podigne Fayei desni očni kapak, i oko je pogleda razuzdano, ali nije preokre-nula njime unutra. Kate je radila polagano i tačno. Uzme rubac što ga je ono bila natopila amonijakom, i omiriše ga. Nešto je amonijaka ishlapilo, ali je miris bio još oštar. Položila je polagano platno preko Fayeina lica, ali kad se Faye stala previjati, okretati i buditi, Kate je uzela rubac s lica i pustila neka Faye opet utone u san. Tako je triput napravila. Otklonila je rubac i uzela bjelokosnu kačkalicu s mramorne ploče od komode. Zdrljila je pokrivač i tu-pim krajem bjelokosti uprla u Fayeina mlohava prsa, stalno sve više upirući, dok nije starica stala jecati i svijati se od boli. Zatim je Kate vrškom kačkalice draškala najosjetlji-vije dijelove tijela: ispod pazuha, prepone, uho, sikilj, svaki put mijenjajući pritisak, upravo prije nego što bi se Faye razbudila.

Faye je dospjela vrlo blizu praga svijesti. Cviljela je, brektala i bacala se. Kate joj je gladila čelo i mekanim svojim prstima prelazila preko donje strane miške, govo-reći joj slatko i umilno:

— Draga... draga moja. Mori te tako strašan san. Daj razbudi se, majčice.

Fayeino disanje postajalo je sve pravilnije. Duboko je uzdahnula, okrenula se na bok i primirila se, zadovoljno pogunđavajući.

Kate je ustala s postelje i obuze je val vrtoglavice. Otrijeznila se, otišla k vratima i posluhnula, a onda izmi-goljila i oprezno otišla u svoju sobu. Na brzinu se raz-odjela, obukla noćnu košulju, preko toga kućnu haljinu, a na noge obula papuče. Očetkala je kosu, začešljala je i ustakla noćnu kapicu, a lice nakvasila mirisavom vodicom. A onda se mirno vratila u Fayeinu sobu.

Faye je još mirno spavala na boku. Kate otvori vrata prema hodniku. Donese čašu vode k postelji i nalije stu-dene vode u Fayeino uho.

Faye je kriknula jednom, pa i drugi put. Ethelino pre-stravljeno lice gledalo je iz sobe u pravi čas, da može vi-djeti Kate u kućnoj haljini i papučama na vratima Fayeine sobe. Kuhar je bio odmah iza Kate i ispružio je ruku da je zadrži.

— Ne ulazite, gospođice Kate. Vi ne znate šta se unutridogađa.

— Glupost, Faye je u neprilici.Kate provali unutra i pohiti k postelji. Fayeine su oči

divlje bludile. Plakala je i stenjala.— Sta je? Šta je, draga?Kuhar je bio usred sobe, a tri pospane djevojke stajale

su na pragu.— Reci mi šta ti je? — viknula je Kate.— O, srce moje ... snovi, snovi! Ne mogu da ih podne

sem!Kate se obrne k vratima:— Mučila ju je teška mora. Ali već će se primiriti.

Hajdete vi spavati. Ja ću malo ostati uza nju. Alex, donesilončić čaja.

Kate je bila neumorna. Druge su djevojke opazile to na njoj. Stavljala je studene obloge na Fayeinu bolnu gla-vu, pridržavala je za ramena i pitala je šalicom čaja. Mi-lovala ju je i mazila, ali pogled strave nikako da iščezne iz Fayeinih očiju. U deset sati Alex unese krčag piva i bez ijedne riječi stavi ga navrh komode. Kate otoci čašu piva i prinese ga Fayenim usnama.

— Dobro će ti činiti, draga. Samo ispij.— Neću više nikada piti.

278

— Glupost! Popij kao lijek. Budi ljubazna. Sad opetlezi nauznak i nastoj zaspati.

— Mene je strah spavati.— Zar si tako loše sanjala?— Strašno! Užasno!— Reci mi, mamice, kakve su to sanje bile. Možda će

ti biti bolje kad mi se povjeriš.Faye se žacne:— Neću ja nikome o tome govoriti. Kako sam samo mo

gla tako nešto i sanjati! Pa to uopće nisu bili moji snovi.— Jadna moja majčice! Ja te ljubim — reče joj Kate. —

Samo ti zaspi. Ja ću ti odagnati sanje.Postepeno je Faye uranjala u san. Kate je sjedila kraj

kreveta i motrila je.

DVADESET PRVO POGLAVLJE

1.

opasnim i škakljivim ljudskim pothvatima prečesto žurba ograniči uspješan završetak. Ljudi hiteći posrnu.

Imaš li čestito izvesti nešto teško i tanano, najprije valja da pregledaš cilj što ga imaš postići, a onda, kad si već jednom spoznao taj cilj kao poželjan, treba da ga potpuno zaboraviš i da se koncentriraš samo na sredstva do toga cilja. Ako tako radiš, neće te tjeskoba, žurba ili strah na-gnati na krivi korak. Vrlo je malo ljudi naučilo taj nauk. Kate je bila toliko djelotvorna zato što je taj nauk naučila u životu ili što joj je to znanje bilo prirođeno. Ona se nije nikada žurila. Ako bi se ispriječila kakva prepreka, ona bi čekala dok iščezne, a onda bi nastavila svoj posao. Ona je znala opustiti sve mišiće između jedne i druge akcije. Ona je osim toga bila majstor tehnike, koja je temelj svakome rvanju: pustiti protivnika neka se kinji i muči dok ne bude poražen, ili usmjeriti njegovu snagu prema njegovim slabostima.

U

Kod Kate nije nikad bilo hitnje. Vrlo je brzo postala svjesna o svome cilju, a onda ga je izagnala iz pameti. Me-todički je prilazila poslu. Podigla je kostur i dala se na gradnju, pa ako bi se pokazala ma i najmanja nesigurnost, ona bi srušila cijeli kostur i počela iznova. To je radila kasno u noći ili inače kad je bila sama i nesmetana, tako

da u načinu njena djelovanja nisi mogao opaziti bilo ka-kve izmjene bilo rastrestnosti. Njezina je zgrada bila sa-građena od ljudi, materijala, znanja i vremena. Ljudima i vremenu imala je izravan pristup, a dala se na to da ste-kne znanja i materijala. Pri tom sticanju pokrenula bi ci-jeli niz nezamjetljivih opruga i njihala, koji bi u danom času sami od sebe proradili i dali zamah cijelom meha-nizmu.

Ponajprije, kuhar se izlajao o oporuci. Sigurno je od kuhara poteklo. Bilo kako bilo, on je bio uvjeren u svoju krivnju glede toga. Kate je načula o tome od Ethel pa se suočila s njime u kuhinji, gdje je mijesio kruh. Dlakave ručurine bile su mu zabrašnjene do lakata, a šake bijele od kvasca.

— Šta misliš da je bilo pristojno što si izbrljao o svjedočenju? — upita ga blago Kate. •— A šta misliš, šta ćereći na to gospođa Faye?

— Ali ja nisam. . . — mucao je zbunjeno.— Šta nisi? Nisi o tome ništa govorio ili nisi mislio da

ćeš time kome nažao učiniti?— Ja mislim da nisam ...— Ti misliš da nisi rekao? Tako veliš? A samo su tri

osobe o tome znale. Zar misliš da sam ja izbrbljala? Iligospođa Faye?

Vidjela je kako mu viri iz očiju strahovito zbunjen po-gled, i znala je da je već sada daleko od toga da bude siguran da nije rekao, a začas bi bio zasigurno uvjeren da jest rekao.

Tri djevojke upitaju Kate o oporuci, došavši sve tri za-jedno da budu od važnije.

— Ja mislim da Fayei ne bi bilo pravo da ja o tomeraspredam. Alex je morao držati jezik za zubima.

Kad je opazila kako im se volja uskolebala, rekne im:— A zašto ne pitate Faye?— A, to se ne bismo nipošto usudile.— A usuđujete se šaptati iza njezinih leđa! Hajdete,

idemo k njoj, pa je možete pitati što vas zanima.— Ne, Kate, ne, zaboga.— Ja joj ionako moram reći da ste me vi pitale. Zar

ne biste radije vi pošle onamo? Zar mislite da ne bi bilasmirenija kad bi znala da ne govorite iza njezinih leđa?

— Pa. . .

___L. o ar

— Ja znam zasigurno da bi. Ja vazda volim ljude kojima je na jeziku što im je i na srcu.

Mirno i sistematski ih je stjerala u tijesno i gurkala ih, dok ih nije utjerala u Faveinu sobu.

— Evo, ove su me pitale o nečemu, znaš već čemu. Alexpriznaje da je izbrbljao tajnu — reče Kate.

Faye je bila malo zbunjena.— Pa dobro, draga, ja ne uviđam razlog zašto bi to bila

ne znam kakva tajna.— O, meni je baš drago da ti o tome tako misliš. Ali

valjda uviđaš da nisam smjela da to spominjem dok ti toprva ne rekneš.

— Zar misliš da je loše o tome govoriti, Kate?— O, nipošto. Dapače, meni je drago, samo mi se či

nilo da neće biti pošteno da ja o tome progovorim prijetebe.

— Ti si tako ljubazna, Kate. Ja ne vidim nikakva zlau tome. Znate, djevojčice moje, ja sam vam sama na svijetu, pa sam pokćerila Kate. Ona se toliko skrbi za mene.Donesi onu kutiju, Kate!

I svaka je od tih cura uzela oporuku u svoje ruke i razgledala je. Bila je tako jednostavno sastavljena da su, je drugim curama mogle ponoviti od riječi do riječi.

Promatrale su sada Kate, ne bi li zapazile je li se pro-mijenila, neće li možda postati silnica. Ali, ako je uopće bilo kod nje promjene, onda je samo bilo nabolje: postala je prema njima još bolja i ljubaznija.

Nakon nedjelje dana Kate se razboljela, ali je i dalje nadzirala cijelo poslovanje u bordelu, i nitko ne bi ništa ni znao o njezinoj bolesti da je nisu našli ukočenu na ho-dniku, a samrtna bol utisnuta joj na licu. Zamolila je cure da o tome ne govore gospođi Faye, ali su protiv toga ne-godovale, pa ju je sama gospođa Faye prisilila da legne u postelju, i pozvala joj doktora Wildea.

Bio je to dobar čovjek i izvrstan liječnik. Pogleda joj jezik, opipa joj bilo i upita je nekoliko intimnih pitanja, onda se lagano udari po donjoj usni.

— Boli li vas ovdje? — upita liječnik i malko pritisnena krsta. — Ne? A ovdje? Boli li ovo? Tako. Dakle, ja mislim, trebalo bi da isperete bubrege.

Ostavi joj žute, zelene i crvene pilule, da ih uzima je -dne za drugima. Izvrsno su djelovale.

Jednom se malko razjadila pa će Fayei:

— Idem ja doktoru u ordinaciju.— Pa, ja ću ga pozvati, neka dođe ovamo.— Da mi donese još pilula? Gluposti! Idem ja k njemu

sutra prije podne.

2.

Doktor Wiltie bijaše dobar i čestit čovjek. Govoreći o svome liječničkom staležu, znao bi reći da je on jedino si-guran u to da se svrbež liječi sumporom. Svoj posao nije obavljao površno. Poput mnogih provincijskih liječnika, on je u svome mjestu bio i liječnik, i svećenik, i psihijatar. Znao je za većinu tajna, slabosti i junaštava Salinasa. Ni-kad u životu nije naučio da smrt uzima olako. Naprotiv, smrt kojega bilo njegova bolesnika kao da je bila njegov osobni neuspjeh i neznanje, kojemu nema lijeka. Nije bio pregalac, pa je kirurške zahvate upotrebljavao samo kao posljednje strahotno utočište. Farmaceutska industrija već je bila na veliku pomoć liječnicima, ali doktor Wilde bio je jedan od malo njih koji su još držali svoje laboratorije i lijekove po svojim receptima sami pravili. Kako je mnoge godine prekomjerno radio, i kako mu je san bio isprekidan službenim pozivima, postao je malko maglovit i rastresen.

U osam sati i pol u srijedu ujutro Kate je uzlazila Main Streetom, popela se uz stepenište zgrade Monterey County Bank i išla hodnikom, dok nije došla do vrata na kojima je pisalo: »Dr. Wilde. Prima od 11 do 2«.

U devet sati i pol doktor Wilde spremi svoju kočiju u najamnu konjušnicu i umorno izvadi svoju crnu liječničku torbu. Bio je van grada u Alisalu, gdje je prisustvovao polaganom umiranju gospođe German, koja je već bila u sijedoj, gnjiloj starosti. Ali nikako da ta gospa dokonča svoj život kako se dolikuje. Vazdan nekih dodataka opo-ruci. Još se doktor Wilde pitao, je li opori, suhi i žilavi život sasvim napustio staričino tijelo. Premda joj je bilo devedeset i sedam godina, za nju službeno ustanovljenje smrti nije značilo ama baš ništa. Šta, pa ta je oklepana starica ispravljala i svećenika koji ju je pripremao za odla-zak na drugi svjet. Misterij smrti tištao je taj put liječni-ka, kao i češće u njegovu životu. Eno jučer je Allen Day krotko prepustio svoj život upali pluća, nakon male pre-

hlade i tri dana groznice, a bilo mu je trideset i sedam godina, visok je bio metar i osamdeset centimetara, jak kao bik, imao je četiri stotine jutara zemlje i golemu obi-telj. Doktor Wilde je znao da je to misterij. Otežale mu umorne vjeđe. Mislio je kako će se okupati spužvom i kako će nešto popiti, prije nego što pristignu u ordinaciju prvi pacijenti sa svojim želučanim bolovima.

Popeo se uza stube i svoj izlizani ključ stavio u bravu vrata ordinacije. Ključ nikako da se okrene. Stavio je tor -bu na pod i pokušao silom otvoriti, ali ključ nikako da se makne. Naglo zgrabi kvaku vrata, potegne van i trgne ključem. Vrata su bila iznutra otvorena. Kate mu je sta-jala sučelice.

— O, dobro jutro. Brava se zatakla. Kako ste vi ušli?— Vrata nisu bila zaključana. Rano sam došla pa sam

unišla da vas čekam.— Nisu bila zaključana?Okrene doktor ključ na drugu stranu i uvjeri se da

mala prijevornica zaista lako iskače.— Šta ćete, starim i zaboravljam — potuži se, uzda-

hnuvši. — A ja uopće i ne znam zašto ih zaključavam. Pamogu ih otvoriti komadom deblje žice za vezivanje. A kome bi i došlo na pamet da ulazi? (Pravio se da je vidi prviput.) A prije jedanaest i ne ordiniram.

— Trebalo mi je još onih pilula, a kasnije nisam mogladoći — razjasnila je Kate.

— Pilula? A da. Vi ste ona cura iz Faveine ustanove.— Da, tačno.— A je li vam sada bolje?— Jest, pomogle su mi pilule.— Pa, naškoditi ne mogu, to je sigurno. A jesam li osta

vio otvorena vrata i u laboratorij?— Šta je to laboratorij?■— Pa ona prostorija, ulazi se na ona vrata.— Pa, po svoj prilici jeste.■—■ Zaboravljivi starac. A kako je Faye?— Pa, da vam pravo velim, zabrinuta sam za nju. Ne

davno je bila baš onako propisno bolesna. Uhvatili je grčevi i kao da je malko sišla s pameti.

— Ona je i prije imala poteškoće sa želucem — pripomene doktor Wilde. — Ne može se živjeti kako ona živi,jesti u koje bilo vrijeme, i biti zdrav. Ja barem ne mogu.Mi to zovemo tek onako želučanim smetnjama. A dolaze

od premnogog žderanja i od noćnog bdijenja. Nego, vi ste došli po pilule. Sjećate li se, kakve su ono boje bile?

— Bilo ih je tri vrste: žute, crvene i zelene.— A, da, da, sjećam se.Dok je on sipao pilule u okruglu kutiju od ljepenke,

ona je stajala na vratima laboratorija.— Koliko vi ljekarija imate!— Da, i što više starim, sve ih manje upotrebljavam.

Neke imam još odonda kad sam započeo svoju liječničkupraksu. Nikad ih upotrijebio nisam. To vam je još zalihapočetnika. Kanio sam praviti pokuse, htio sam biti alkemičar.

— Šta?— A, ništa. Evo vam pilule. Recite gospođi Faye neka se

malo ispava i neka jede povrća. Bio sam budan cijelu noć.Vi ćete već sami znati izaći, zar ne?

Teturajući vrati se liječnik u ordinaciju.Kate je pogledala za njim, a onda joj je pogled okrznuo

redove boca i zdjela. Zatvori vrata laboratorija i ogleda se po čekaonici. Jedna knjiga u ormaru nije stajala u redu. Potisnula ju je, tako da je bila rame uz rame s ostalim sestricama.

Sa kožne sofe uzela je svoju veliku torbu i otišla.Kad je bila u svojoj sobi, izvadila je iz ručne torbe pet

bočica i jednu usku traku načrčkanih papira. Sve je to stavila u prste jedne čarape i čitav zamotuljak metnula u gumenu kaljaču, koju je poredala s njezinom drugom iza ormara u zidu.

3.

Za vrijeme idućih mjeseci u Fayeinoj ustanovi osjećala se postepena promjena. Cure su bile prljave i razdražljive. Da im se reklo neka očiste sebe i sobe, nastala bi gadna ogorčenost, i sva bi kuća zaudarala zlovoljom. A tako se nije dogodilo.

Kate je za stolom rekla jedno veče, kako je slučajno za-virila u Ethelinu sobu, pa da je bila tako čista i lijepa, da nije mogla odoljeti a da joj ne kupi darak. Kad je Ethel baš za stolom odmotala paketić, pokazala se velika boca Hoytova miomirisa, dovoljno da se miriše dugo dugo vre-mena. Ethel je bila u devetom nebu i nadala se da Kate

nije vidjela zamazano rublje ispod kreveta. Nakon večere ne samo da je uklonila to rublje nego je omela pod i obri-sala paučinu iz kutova.

Jednog poslijepodneva Grace je izgledala tako ljepušna da Kate nije mogla odoljeti a da joj ne pokloni pribadaču od rajnskog kamena u obliku leptira. I Grace je morala pohitati u svoju sobu i obući čistu bluzu, da bi joj pristajao taj novi ukras.

Da je kuhar Alex, jadnik, vjerovao šta obično govore o njemu, smatrao bi se ubojicom. Taj je isti čovjek otkrio da je mađioničar u pravljenju biskvita. Otkrio je kako je kuhanje umijeće koje se ne može naučiti, nego se za nj mora imati poseban osjećaj.

Svirač klavira, Pamukooki, doznao je da ga nitko ne mrzi. Njegovo bubanje po klaviru kao po kakvoj bačvi neo-pazice se promijenilo.

— Upravo je smiješno čega se čovjek sve sjeti kad pomisli natrag — rekao je Kati.

— Čega, na primjer? — upita Kate.— Pa, recimo ovoga — i svirao je za nju.— Pa to je divno. A šta je to zapravo?— Ja, baš pravo ne znam. Mislim da je Chopin. Kad

bih samo mogao vidjeti note!Pričao joj je kako je izgubio vid, a to nije nikome do-

tada ispripovjedio.Tužna priča. Te subotnje večeri skinuo je lanac s kla-

virskih žica i odsvirao nešto čega se sjećao i što je vježbao izjutra, nešto kao »Sonata mjesečine«, što ju je uglazbio neki Beethoven, kako je mislio Pamukooki.

Ethel pripomene da njegovo sviranje zvuči kao mjese-čina i upita ga zna li i riječi.

— K ovome nema nikakvih riječi — odgovori Pamukooki.

— Pa moraju biti riječi, kad je tako divna glazba —pripomene Oscar Trip, koji bi se spustio iz Gonzalesa zasubotu navečer.

Jedne večeri su sve dobile darove, jer je Faveina kuća u cijelom okrugu bila najbolja, najčišća i najljepša. A tko je zaslužan za to? Pa, cure, da tko bi drugi? A jesu li ika-da u životu okusile takve začine u raguu?

Alex se vratio u kuhinju i bojažljivo otro suze rado-snice stražnjom stranom zapešća. Kladio bi se da može na-činiti takav puding od šljiva da će svi zinuti od čuda.

Georgia je ustajala svako jutro u deset sati i od Pa-mukookog uzimala lekcije iz klavira. I ona je čistila sada svoje nokte.

Vraćajući se s mise u jedanaest sati u nedjelju uju-tro, Grace reče Trixie:

— Možeš li zamisliti da sam bila gotovo spremna dase udam i da se okanim kurvarenja?

— Kod nas je zaista lijepo — potvrdi Trixie. — DošleJennvne cure da Fayei čestitaju rođendan i nisu mogle vjerovati svojim očima. Uopće ne govore ni o čemu drugomnego kako je krasno kod Faye. Jenny je bijesna kao ris.

— A jesi li vidjela jutros rezultat na ploči?— Kako ne bih vidjela! Osamdeset i sedam u jednoj

sedmici. Neka se Jenny ili Crnkinja natječu koliko hoće,pa makar nikad ne prazno vale!

— Kako, do vraga, ne praznuju? A jesi li zaboravilada smo sada u korizmi? Kod Jenny uopće ne primaju mušterije u korizmi.

Nakon bolesti i zlokobnih snova Faye je bila mirna i potištena. Kate je znala da je pod prismotrom, ali tu nije bilo pomoći. Ona se osigurala da li je još svitak u škrinjici, i bilo joj je važno da su sve cure vidjele oporuku, ili barem čule o njoj.

Jedno poslijepodne Faye uzgleda od svoje samotarske igre karata bez partnera, kadli Kate zakuca na vrata i uđe.

— Kako ti je, mamice?— Pa dobro, upravo dobro.U očima joj se čitala namjeravana tajanstvenost. Faye

nije bila bogzna kako inteligentna.— Znaš šta, Kate? Ja bih tako rado pošla u Evropu.— O, divno, prekrasno! Ti si zaslužila i možeš to sebi

dopustiti.— E, ali ne bih ja htjela ići sama. Htjela bih da me ti

pratiš.Kate ju je pogledala, tobože začuđena.— Ja! Ti dakle želiš da te ja pratim?— Da, ti. A zašto ne bi?— O, ti moja najdraža! A kad možemo krenuti?— Ti dakle zaista želiš sa mnom poći?— Pa, to mi je vazda bio najdraži san. A kada kreće

mo? Krenimo što prije!

Iz Faveina pogleda nestalo je sumnje, a njezino lice postalo blaže.

— Možda naljeto. Možemo planirati za iduće ljeto.Kate!

— Izvoli, majko.— Ti više ne primaš mušterije, šta ne?— A šta će mi? Ta ti se toliko brineš za mene.Faye polako skupi karte, ujednači ih i ubaci u ladicu

stola. Kate primakne svoj stolac pa će:— Htjela bih te upitati za savjet o nečemu.— A šta je?— Ti znaš kako nastojim da ti budem u svemu na po

moći.— Ti činiš sve što je u tvojoj moći, mila moja.— Ti znaš da najviše trošimo za hranu, a ti su troškovi

zimi još veći.— Znam.— E pa sada upravo možeš kupiti svakovrsnog voća i

povrća, i to cijelu hrpu za dvadeset i pet centa. A znašdobro koliko u zimi moramo plaćati za konzervirane bre-skve ili mahune.

— Kao da ti imaš namjeru konzervirati?— Dobro, a zašto ne bismo?— Šta će Alex reći na to?— Majčice, vjerovala ili ne vjerovala, on je to sam

predložio. A možeš ga uostalom i pitati.— Ma, šta mi ne veliš!— Jest, kad ti kažem. Kunem ti se.— Vrag me odnio, ako ... O, oprosti, draga, omaklo mi

se.Kuhinja se pretvorila u tvornicu konzerva, i sve su cure

svesrdno pomagale. Alex je uistinu bio uvjeren da je to njegova zamisao. Na kraju sezone dobio je na dar srebrni sat, na kojemu je otraga bilo ugravirano njegovo ime, u dokaz da je zaista on pokretač toga silnog konzerviranja.

U obične dane Faye i Kate večeravale bi za dugim sto-lom u blagovaonici, ali nedjeljom navečer, kad je Alex imao slobodno, a cure večerale obilate sendviče, Kate je servirala večeru za dvoje u Faveinoj sobi. Bilo je to i pri -jatno i damski. Uvijek bi u toj prilici bila servirana kakva naročita delikatesa: guščja jetra, salata od žumenice ili torta koju bi nabavila u Langovoj pekarnici, upravo preko Main Streeta. Umjesto bijelog voštanog platna i papirnih

ubrusa, kakvi su se upotrebljavali u blagovaonici, Favein stol bio je prestrt bijelim damastom, a serviete su bile la-nene. Osim toga, bilo je neko svečano raspoloženje, jer su gorjele svijeće i jer je stol krasila vaza sa cvijećem, što je u ono vrijeme bilo neuobičajeno u gradu Salinas. Kate je znala urediti prekrasne bukete od najobičnijeg poljskog cvijeća.

»Kako je to bistra djevojka«, znala bi govoriti Faye. »Zna napraviti sve što očima vidi, i od bilo čega. Idem s njome u Evropu. A znate li da Kate umije govoriti fran-cuski? Da, i to zna. Kad je zateknete samu, upitajte je ne -ka vam kaže štogod na francuskom. I mene uči. Znate li kako se na francuskom kaže »kruh«?

Faye je bila presretna. Kate ju je vazda nečim uzbuđi-vala i vječno je pravila nekakve planove.

4.

U subotu, četrnaestog listopada, prve dvije patke pro-letjele iznad Salinasa. Faye ih je vidjela s prozora kako u obliku velikog klina plove prema jugu. Kad je Kate ušla k njoj prije večere kao uvijek, spomenula joj je to.

— Kao da je zima na pragu. Moramo reći Alexu nekauredi peći.

— Jesi li spremna da uzmeš svoj tonikum, mamicedraga?

— Jesam. Ja sam se sasvim razlijenila kad me ti takodvoriš.

—■ Drago mi je tebe dvoriti.Uzme iz ladice bocu miješanog povrćnog ekstrakta Lidije

Pinkham i progleda je prema svjetlu.— Nema baš mnogo. Treba još prikupiti.— E, ja mislim da su u zidnom ormaru ostale još tri

od njih dvanaest.— Gle, muha je u čaši — reče Kate uzevši je. — Idem

je isprati.U kuhinji je isplakala čašu. Iz džepa je izvadila kapalj-

ku. Vrh je bio začepljen komadićem krumpira, baš kao što se začepljuje kljun petrolejske limene kante. Brižno je is-tisla u čašu nekoliko kapi svjetle tekućine, tinkture od nux vomica, oraha za povraćanje, koji se dobiva od istočnoin-dijskog stabla, zvanog Strychnos nux-vomica.1 f\ Y ̂+ -̂ y.___

Pošto se vratila u Faveinu sobu, izlije tri stolne žlice povrćnog ekstrakta u čašu i to promiješa. Faye ispije tonik i obliže usne.

— Ovo je gorko — reče.— Zar, draga? Da ja okusim. (Kate gucne cijelu žlicu

iz boce i izbelji se.) Zbilja je gorko. Bit će da je predugostajalo. Prolit ću to. Uistinu je gorko. Donijet ću ti čašuvode.

Za večerom Fayei navalila krv u obraze. Prestala je jesti i kao da je nešto osluškivala.

— Šta je? — upita Kate. — Mama, šta ti se dogodilo?Faye kao da je silom usredotočila pažnju na ono što će

reći.— Pa ne znam ni sama. Kao da mi se srce najednom

uznemirilo. Iznenada me spopao strah, i srce mi stalo lupati kao mahnito.

— Hoćeš li da ti pomognem otići u sobu?— Nemoj, draga, sad mi je već dobro.Grace spusti viljušku i pripomene:— Pa ti si se upravo zajapurila, Faye.— Ne sviđa mi se to nikako. Trebalo bi da te pregleda

doktor Wilde — doda Kate.— Ne treba, sad mi je dobro.— Prestrašila si me — nastavi Kate. — A je li ti se

to kada prije dogodilo?— Pa, katkada mi ponestane daha. Sve mi se čini da

odviše debljam.Faye se nije te noći osjećala dobro, pa je oko deset sati

Kate nagovori neka ide spavati. Kate je više puta zirnula u njezinu sobu, dok se nije konačno uvjerila da je Faye zaspala.

Sutradan se osjećala dobro.— Ja mislim da sam kratkodaha — pripomenula je.— E, morat ću prirediti bolesničku hranu za svoju ma

micu — reče Kate. — Napravila sam ti kokošju juhu, iimat ćemo salatu od mahuna, onako kako ti voliš: samo suljem i s octom, i uz to šalicu čaja.

— Ali, poštenja mi moga, Kate, ja se osjećam sasvimdobro.

— Neće nauditi ni tebi ni meni ako budemo jele lakšuhranu. Sinoć si me grozno ustrašila. Jedna je moja tetkaumrla od srčane mane. A to se, draga moja, teško zaboravlja.

— Nisam ja nikada imala nikakve srčane bolesti. Samo mi malo ponestane daha kad se penjem uza stube.

U kuhinji Kate stavi večeru na dva poslužavnika. Iz-mjeri tačnu mjeru začina i izlije na salatu od mahuna. Na Fayein poslužavnik stavi njezinu omiljelu čašicu, a juhu postavi na peć da se zagrije. Konačno uzme kapaljku iz džepa i nacijedi dvije kapljice snažnog čistila, krotonskog ulja, na salatu od mahuna i pomiješa to. Otiđe u svoju so-bu i proguta sadržinu bočice purgativa zvanog »cascara sa-grada« i pojuri natrag u kuhinju. Natoči vruću juhu u ča-šice, napuni čajnik kipućom vodom i odnese poslužavnike u Fayeinu sobu.

— Mislila sam da nisam gladna — reče Faye — ali ovajuha bogovski miriše.

— Napravila sam poseban začin za tebe — pohvali seKate. — Po starom receptu, pomiješala sam ružmarina imajčine dušice. Baš da vidim hoće li ti prijati.

— Divota. Ima li uopće nešto na svijetu što ti ne znašnapraviti, mila moja?

Najprije se djelovanje mješavine pokazalo na Kate. Ka-pi znoja kao grašak preplavile joj lice, previla se i jauknula od boli. Oči izbuljila, a pljuvačka joj navrla iz usta. Faye pojuri u hodnik i zavapi upomoć. Cure i nekoliko nedjelj-nih mušterija nahrupili u sobu. Kate se previjala na podu. Dvojica redovitih mušterija podigli je na Fayein krevet i pokušavali da je isprave, ali ona je samo kričala i opet se šćućurila. Znoj joj probijao iz cijelog tijela i sva joj je odjeća bila mokra.

Faye je brisala Katino čelo ručnikom, kadli i nju spo-padoše muke.

Tek nakon jednoga sata uspjeli su naći doktora Wildea pri kartanju s jednim od njegovih prijatelja. Dvije histe-rične kurve vukle su ga niz ulicu prema bordelu. Faye i Kate bijahu iznurene od povraćanja, proljeva i grčeva, koji su ih i dalje spopadali u razmacima.

— A šta ste jele? — upita doktor Wilde.Pošto vidje poslužavnik, upita dalje:— A jeste li ove mahune konzervirali kod kuće?— Dašto — odgovori Grace. — Same smo ih ovdje kon

zervirale.— Je li koja još od vas jela te mahune?— Nije još. Znate ...

— Odmah porazbijajte sve staklenke — zapovjedi doktor Wilde. — Proklete mahune!Nato izvadi iz svoje torbe želučanu sisaljku. U utorak sjedio je doktor uz dvije blijede iscrpljene žene. Katin je krevet prenesen u Faveinu sobu.

— Sad vam mogu reći — zborio im je doktor — da nisam mislio da ćete ostati na životu. Imate vražju sreću. Iokanite se odsad konzerviranja mahuna kod kuće. Kupiteradije konzerve u trgovini.

— A kakva je ovo bolest? — upita Kate.— Botulizam, trovanje pokvarenom hranom. Ne znamo

mnogo o toj bolesti, ali rijetko je tko iza nje ostao živ.Ja mislim da ste vi imali sreću zato što ste mlada i žilava.

— A imate li vi još krvarenje iz crijeva? — upita gospođu Faye.

— Da, još pomalo krvari.— Dobro, evo vam nekoliko pilula morfija. One će vas

izliječiti. Po svoj prilici ste nešto raskinuli. Ono se kažeda kurva ima devet duša, da je tvrđa od smrti. Obje vassvjetujem da ne uzimate odviše k srcu svoju bolest.

To je bilo sedamnaestog listopada.Faye se nije nikada više pravo pridigla. Malko bi se

oporavila, a onda opet zlo i naopako. Trećega prosinca imala je vrlo loš dan, te je nakon toga trebala više nego obično da se oporavi. Dvanaestoga veljače imala je strašno krvarenje, pa joj je uslijed naprezanja srce veoma osla-bilo. Doktor Wilde je dugo vremena slušao stetoskopom.

Kate je tako propala da je od njezina vitkog tijela os-tala samo kost i koža. Cure su kušale da je odvoje od Faye, da bi se malo odmorila, ali ona nije htjela da je napusti.

— Bog sami zna kad je posljednji put čestito spavala.Ako Faye umre, svisnut će od tuge to jadno stvorenje —govorila je Grace.

— Takva je da bi si prostrijelila mozak — dometnulaje Ethel.

Doktor Wilde odvede Kate u salon, koji je bio danju zamračen i stavi svoju crnu torbu na stolac.

— Mislim da neće biti zgorega da vam kažem istinu.Sve me strah da njezino srce neće izdržati toliki napor.Ona je iznutri sva rastrgana. Taj prokleti botulizam. Gorije nego kad čovjeka ugrize zmija zvečarka. (Odvrati pogleds Katina izmoždenog lica.) Pa mislio sam da će biti bolje

ako vam reknem, tako da se znate pripremiti — reče tiho i stavi svoju ruku na njezino mršavo rame. — Nema mno-go ljudi koji su vjerni i odani kao što ste vi. Podajte joj malo topla mlijeka, ako ga može uzeti.

Kate prinese zdjelu s toplom vodom k stolu kraj kre-veta. Kad je Trixie pogledala unutra, Kate je kupala Faye i otirala je lijepim lanenim ubrusima. Zatim joj je očetkala glatke plave kose i splela ih u pletenice.

Fayeina se koža skvrčila, kao da se prilijepila uz če-ljust i lubanju, a oči joj izvaljene i prazno bulje.

Pokušala je govoriti, ali ju je Kate smirivala:— Psst! Štedi svoje snage, štedi svoje snage!Kate ode u kuhinju da donese čašu topla mlijeka, i stavi

ga na noćni ormarić. Iz džepa izvadi dvije bočice i iz svake izlije malo u kapaljku.

— Otvori usta, mamice. Ovo je novi lijek. Budi hrabra,mila. Lošeg je okusa.

Štrcne joj tekućinu daleko na stražnju stranu jezika i pridiže joj glavu, tako da može popiti malko mlijeka koje će oduzeti loš okus. Napokon joj reče:

— Sada ti počivaj, a ja ću se domalo vratiti.Kate tiho šmugne iz sobe. Kuhinja je bila mračna.

Otvori vanjska vrata, odmigolji van i prođe među korov. Tlo je bilo vlažno od proljetnih kiša. Sa stražnje strane parcele šiljastim štapom iskopa u zemlji rupicu. Unutra baci više bočica i jednu kapaljku. Stapom zdrobi staklo na komadiće i blatom začepi rupu. Počelo je kišiti kad se Ka-te vratila u kuću.

Najprije su morali Kate vezati da se sva ne izrani. Od bjesnila je prešla u tupu obamrlost. Zadugo joj se nije po-vratilo zdravlje. Oporuku je sasvim smetnula s pameti. Na-pokon ju je Trixie sjetila na nju.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

1.

A Traskovu imanju Adam se povukao sam u se. Stara Sanchezova kuća, nepotpuno restaurirana, bijaše ostav-

ljena na milost i nemilost vjetru i kiši, a novi daščani po-dovi svinuli su se i iskrivili od vlage. Bujan korov pre-krilio novouređene povrtnjake.

N

Adam kao da je bio presvučen nekom ljepljivom ma-som, koja mu je usporavala kretnje i nije dala njegovim mislima da se uzvinu. Gledao je svijet kroz neku sivu vo-du. Ovda-onda njegova bi duša progledala na površinu, ali čim bi je svjetlo obasjalo, obuzela bi je mučnina, i opet bi se povratila u ponore svoje sivoće. Bio je svjestan da blizanoi postoje, jer ih je čuo kako plaču i kako se smiju, ali prema njima je osjećao tek neko slabo gađenje. Oni su mu bili samo zamjena onoga što je izgubio. Iz početka bi se njegovi susjedi navratili pokatkad u njegovu dolinicu. Svaki od njih bio bi razumio njegovu srdžbu i žaobu i bio bi spreman da mu priskoči upomoć. Ali nisu bili kadri odagnati oblačinu koja se nada nj nadvila. Adam se nije protivio spremnosti njihova prijateljstva. On ih je jedno-stavno ignorirao, i domalo susjedi prestadoše da se voze putem ispod hrastova.

Neko je vrijeme Lee nastojao razbuditi Adama iz njego-ve letargije, ali on je imao pune ruke posla. Kuhao je i prao, te kupao i hranio mališane. S postojanim i mučnim radom oko tih dječačića rasla je i njegova ljubav prema njima. Govorio im je svojim južnokineskim jezikom, i mališanima su upravo kineske rječi bile uopće prve ko je su oni razaznavali i oponašali.

Samuel Hamilton otišao je do njega dvaput, ne bi li ga izbio i istrgnuo iz njegove slomijenosti. A onda se Liza ispriječila.

— Neću da više odlaziš onamo. Uvijek mi se otuda vraćaš drukčiji. Samuele moj, umjesto da ti mijenjaš njega,on mijenja tebe. Na tvome licu zrcali se njegov pogled.

— A jesu li ti na umu ona dva dječačića, Liza?— Meni je na umu tvoja vlastita obitelj, moj dragi —

okošljivo će Liza. — Cijele dane nakon toga kao da smosvi ovijeni crnim žalobnim velom.

— U redu, mama, kad ti tako veliš — odgovori Samuel.No, u duši je bio prežalostan, jer on nije bio takve

prirode da i dalje radi svoj posao kad zna da njegov zna-nac pati. Nije mu baš bilo lako pri duši da prepusti Ada-ma njegovoj ucviljenosti.

Adam mu je čestito platio što je za njega radio. Štavi-še, platio mu je pribor za vjetrenjaču, premda nije htio da mu vjetrenjaču postavi. Samuel je tu opremu prodao i dobiveni novac poslao Adamu. Nikada na to odgovora.

S vremenom je postao svjestan da ga razdražuje takvo držanje Adama Traska. Samuelu se činilo da Adam nekako uživa u svome jadu i čemeru. Ali Hamilton nije imao vre-mena za mudrovanje. Joe je već otišao u kolidž što ga je Leland Stanford izgradio na svome imanju u blizini Palo Alto. Tom je zadavao brige svome ocu, jer se, mjesto u posao na farmi, sve više zadubljivao u knjige. Ne može se reći da on nije prilično obavljao svoje dužnosti, ali Sa-muel je osjećao kako Tom ne osjeća dovoljno radosti u tome poslu.

Will i George dobro su napredovali u svome poslu. Joe je pisao kući pismo u srokovanim stihovima i užasnom je žestinom napadao sve tradicije posvećene istine, tako da je to prelazilo granice dopustivoga.

Samuel mu je ovako pisao: »Ja bih se bio razočarao kad ti ne bi postao bezbožac, pa sam sa zadovoljstvom pro-čitao da si, postavši stariji i razboritiji, prigrlio agnosticizam (koji poriče mogućnost spoznaje objektivnog svijeta), baš kao što uzmeš biskvit na pun želudac. Ali, zamolio bih te svim svojim srcem, koje te potpuno shvaća, da ne pokuša-vaš obratiti svoju majku. Tvoje posljednje pismo navelo ju je na pomisao da nisi zdrav. Tvoja majka vjeruje da nema mnogo zala na ovome svijetu koja se ne bi mogla izliječiti dobrom, hranjivom juhom. Ona tvoj drski napa-daj na ustroj naše civilizacije pripisuje tvome bolesnom želucu. I to joj je velika briga. Njezina je vjera poput pla-nine, a ti, sinko moj, nemaš još ni lopate kojom bi to br-do potkopao.«

Liza je starjela. Samuel je to čitao na njezinu licu. On se međutim nije mogao osjećati starcem, uza svu svoju si-jedu bradu. No, Liza je živjela u prošlosti, i to je Samuelu najjači dokaz starosti.

Nekad je Liza planove i proricanja svoga muža držala blesavim dječjim brbljarijama. Sada je pak smatrala da se ne dolikuju odraslu i zrelu čovjeku. Na ranci je ostalo sa-mo njih troje: Liza, Tom i Samuel. Una se udala za nekog neznanca i otišla. Dessie je imala svoj modni krojački salon u Salinasu. Olive se udala za svog mladog arhitekta. Mol-lie se također udala i stanovala je, vjerovali ili ne, u ra-skošnom stanu u San Francisku. Parfimirala se dama, u svojoj spavaonici ispred kamina imala je bijelo medvjeđe krzno, a poslije obilne večere pušila je uz kavu cigarete sa zlatnim vrškom marke »Violet Milo«.

Jednog dana nategao Samuel mišiće u krstima dižući balu sijena. To ga je više zaboljelo u duši nego u krsti -ma, jer on nije mogao zamisliti život u kojemu Sam Ha-milton ne bi bio povlašten da digne balu sijena. Ta su ga njegova krsta upravo obružila, gotovo isto kao kad bi ga koje od njegove djece obružilo nepoštenim činom.

Pregledao ga je doktor Tilson u King Cityju. Kako se preradio i premorio kroz duge godine rada, doktor Tilson bio je sve razdražljiviji.

— Uganuli ste leđa.— Znam — potvrdi Samuel.— I napravili ste toliki put samo zato da vam ja re

knem kako ste uganuli leđa i da vam za to naplatim dvadolara?

— Evo vam vaša dva dolara.— I sada biste vi htjeli znati kakav ćete lijek upotrije

biti?— Dakako.— Nemojte ih više uganuti. Samo vi uzmite vaš novac

natrag. Ta niste pobudalili, Samuele. Osim ako niste po-djetinjili.

— Ali, mene to boli, doktore.— Jasno da vas boli. Kako biste inače znali da ste ih

uganuli, kad vas ne bi boljelo?Samuel se nasmije.— E, ta vam zlata vrijedi, doktore. Ova je konzultacija

vrednija za mene od dva dolara. Samo vi zadržite taj novac.

Doktor ga pozornije pogleda pa će mu reći:— Držim da govorite istinu, Samuele. Zadržat ću ja

novac.Samuel se svrati da posjeti Willa u njegovu novom du-

ćanu. Jedva je poznao svoga sina, toliko se udebljao i raz-gavanio: te kaput, te prsluk, te zlatan prsten na malome prstu.

— Spremio sam paketić za mamu, oče — reče Will. —Neke konzerve iz Francuske: gljive, jetrena pašteta i sardine. Nemaš šta vidjeti, tako je malo.

— Ona će to odmah poslati Joeu — upade Samuel.— A ne možeš je nagovoriti da to sama pojede?— Ne mogu. Ali će se radovati što može takvo nešto

poslati Joeu.

296

Uto uđe u dućan Lee, i oči mu se zakrijesiše od radosti kad ugleda Samuela.

— Dobal dan, gospodalu — pozdravi Lee.— Zdravo, Lee. A kako su dečki?— Dečki dobio.— Baš idem popiti čašu piva u obližnju gostionicu. Bit

će mi drago, Lee, ako pođeš sa mnom.Lee i Samuel sjedili su za okruglim stolićem u točio-

nici, i Samuel je risao neke likove na izribanom drvu sto la vlagom s čaše, piva.

— Htio sam već posjetiti tebe i Adama, ali mislim dane bi bilo od koristi.

— Pa, nipošto ne bi bilo ni od štete. Ja sam sve mislioda će on to već prebroditi. Međutim, sveudilj luta kao kakva avet.

— Prošla je već godina dana odonda, šta ne?— Godina i tri mjeseca.— A šta bih ja po tvom mišljenju mogao tu napraviti?— Ne znam ni sam. Možda biste ga vi čime udarili,

da se tržne i razbudi. Drugo ništa dosad nije koristilo.— Nisam ti ja sposoban za udare, Lee. Na koncu konca

još bih sebe udario. Nego, kako je nadjeo imena blizancima?

— Nemaju uopće nikakvih imena.— Ti se šališ, Lee.— Ne šalim se, istina je živa.— A kako ih on zove?— Zove ih »oni«. #

— Mislim, kad s njima govori.— Ha, kad s njima govori, onda jednome veli »ti«, a

obojici »vi«.— To je zbilja blesavo — srdito će Samuel. — Kakav

je to šašavac!— Baš sam mislio doći da vam kažem. On je mrtvac

ako ga vi ne uskrisite.— Doći ću ja svakako. I donijeti bič sa sobom. Uopće

nije djeci nadjeo imena! Imaš pravo, Lee, ja dolazim svakako.

— A kada?— Sutra.— Zaklat ću kokoš — reče Lee. — Svidjet će vam se

blizanci, gospodine Hamiltone. Lijepi dječaci. A gospodinuTrasku neću kazati da dolazite.

...... ?Q7 ____„.............,.„..................„.„...........,._^.

2.

Samuel je bojažljivo priopćio svojoj ženi da bi želio po-sjetiti Traskovo imanje. Mislio je da će ona pred njegov naum ispriječiti čitav zid prigovora, pa se odlučio da se neće pokoriti njezinoj želji makar kako snažne prepreke stavila, i to će biti jedan od malo neposluha u njegovu ži -votu. Slabo mu je bilo u želucu pri pomisli da će uraditi drukčije nego što ona želi. Izlagao je svoju namjeru baš kao da se ispovijeda. Za vrijeme izlaganja Liza podnimila ruke na bokovima, pa je tako njegova odvažnost znatno spla-snula. Kad je dovršio, ona ga je i dalje gledala pogledom za koji je on smatrao da je hladan.

— Samuele, zar misliš da možeš maci taj kamen od čovjeka? — napokon ga je upitala.

— Pi, ne znam, mama. (Nije očekivao takvo pitanje.)Ne znam.

— A zar misliš da je to tako važno da ona djeca upravo sada dobiju imena?

— Pa, tako mi se činilo — prihvati neodlučno.— Samuele, hoćeš li ti da ja tebi kažem zašto ti zapra

vo želiš tamo poći? To je sve stoga što si ti neizlječivo njuškalo. Ti jednostavno ne možeš da paziš svoga posla, negovazda zabadaš nos gdje ne treba. Je li tako?

— Dobro, Liza, ja poznajem vrlo dobro svoje nedostatke. Samo sam mislio da se u ovom slučaju radi o nečemvišem nego o pukom »zabadanju nosa gdje ne treba«.

— Dobro bi bilo kad bi bilo nešto više. Onaj čovjek nije uopće dopustio da mu djeca žive. Jednostavno ih je izbrisao iz živih.

— I meni se tako čini, Liza.— A šta ćeš onda ako ti rekne da paziš svoga posla i

da njega pustiš na miru?— Ne znam šta ću.Zatvorila je čeljusti tako da su joj zubi škljocnuli.— Ako ne uspiješ znamenovati one dječake, onda nećeš

imati mira u ovoj kući. Nemoj mi se usuditi vraćati plačući da ne pristaje ili da neće da te sluša. Inače ću ja morati tamo otići.

— Strogo ću ja s njime, šakom po njušci.— A, nećeš ti tako uraditi. Nisi ti jake ruke, moj Sa

muele. Poznajem ja tebe. Ti ćeš oko njega lale mile i on-

298 ..,.

da ćeš se vratiti podvučena repa i pokušati me nagovoriti da zaboravim da si uopće ikada tamo išao.— Razbit ću mu onu tvrdu tikvu — zagrmi Samuel.Tresnuo je vratima ložnice, a Liza se smiješila u udubljeno polje u vratima.

Brzo je izašao u crnome odijelu i uškrobljenoj bijeloj košulji s tvrdim ovratnikom. Sagnuo se pred ženom dok mu je vezala crnu mašnu. Bijelu je bradu tako iščetkao da se sva sjala.

— Trebalo bi da malo očetkaš cipele i da ih namažešcrnim laštilom — opomenu ga Liza.

Dok je namazivao crnim laštilom svoje iznošene cipele, postrance je pogledao ženu i upitao:

— Mogu li uzeti sa sobom bibliju? Nigdje ne možeš naćitako divnih imena kao u bibliji.

— Nije mi baš drago da se biblija iznosi iz kuće —odvrati Liza nevoljko. — I ako kasno dođeš kući, šta ćučitati? Osim toga, unutra su upisana imena naše djece.

Vidjela je kako je objesio brke. Unišla je u spavaonicu i došla natrag s malom biblijom, istrošenom i pohabanom, a korice joj držali na životu omotni papir i ljepilo.

— Evo ti, pa uzmi ovu.— Ali ta je od tvoje majke.— Ona neće zamjeriti. A osim toga, sva upisana imena

u njoj, osim jednoga, imaju dva datuma.— Zamotat ću je, pa se neće oštetiti — pridoda Sa

muel.— Što bi moja majka zamjerila, to i ja zamjeram, i ja

ću ti to reći. Nikako da se naučiš da pustiš bibliju na miru. Vječno po njoj čeprkaš, sumnjaš i zapitkuješ. Prevrćešje tamo-amo, baš kao rakun mokru stijenu, i zbog toga seja ljutim.

— Ja samo nastojim ne bih li je razumio, majko.— Šta ima u bibliji razumjeti? Čitaj je i basta. Ta sve

ti piše crno na bijelu. Tko traži od tebe da je razumiješ?Kad bi gospod Bog želio da je ti razumiješ, on bi ti dao itakav razum ili bi je On drukčije napisao.

— Ali, mama ...— Samuele — upade mu u riječ — ti si najveća sva-

đalica što ga je ovaj svijet vidio.— Da, mama.

9OQ

— Sta mi dakaš tu cijelo vrijeme. Kad mi vazda povlađuješ, to zvuči neiskreno, što ti je na pameti, neka tibude i na jeziku.

Pogledala je za njegovim tamnim likom dok se udalji-vao u kočiji.

— Duša od muža — reče glasno — samo je svadljiv dabog sačuva.

A Samuel je u čudu mislio: »Baš kad mislim da je u dušu poznajem, ona mi napravi ovakva nešto.«

3.

Posljednju polovinu milje, zakrećući iz Salinske doline i vozeći se uz zapušteni put ispod velikih hrastova, Sa -muel pokuša da se razbjesni, ne bi li tako prikrio svoju smetenost. Neprestano je sam sebi govorio riječi junačenja.

Adam je spao i smršavio, da ga je Samuel jedva mo-gao takva zamišljati kad ga se sjetio otprije. Oči su mu bile tupe i tmurne, baš kao da nije mnogo njima gledao. Tre-balo mu je nešto vremena pa da uopće postane svjestan da Samuel stoji ispred njega. Izbekeljio usta od nezadovoljstva zbog njegova dolaska.

— Zbunjen sam kad ovako dolazim k vama nepozvan— otpoče Samuel.

— A šta želite od mene? Zar vas nisam isplatio? —dočeka Adam.

— Isplatili? — upita Samuel. — Jeste, isplatili ste me.I to, bogme, baš ljudski. Samo ću vam reći da je plaćabila veća nego što sam je zaslužio.

— Šta? Šta kanite time reći?Samuelov bijes propupao i uzbujao.

— Čovjek se cijeli svoj vijek bori da dobije primjerenuplaću. Kojim pravom ti, bijedni čovječe, upisuješ mene naprečac u glavnu knjigu poslovanja, kad ja sam ne znamkoliko vrijedim i kada to cijeli svoj život istražujem?

— Platit ću. Velim vam da ću platiti. Koliko sam dužan? Da platim — uzmotao se Adam.

— Platiti svakako morate, ali ne meni.— A zašto ste onda došli? Odlazite odavle!— Nekoć ste me pozvali da k vama dođem.— Ali sad vas nisam pozvao.

JM

Samuel podnimi ruke na bokove, nagne se prema Ada-mu i reče mu ovako:

— Kazat ću vam sada istinu, mirno i hladno. U studnoj,mračnoj noći, kakva je prošla bila, došla mi na pamet dobra misao, i odmah se mrak razblažio čim je dan zasjao.I ta je misao išla od zvijezde Večernjače do kasnog Velikog Medvjeda na rubu prvih svjetlucanja Zornjače, o kojoj su govorili naši mudraci. I tako sam ja sebe pozvao.

— Ne mili mi se vaš dolazak.— Vele ljudi da su nekom posebnom srećom iz vaših

slabina proizašli blizanci.— A što se to vas tiče?Na te grube riječi kao da je neka radost zaiskrila Sa-

muelove oči. Lee je virkao iz kuće i zirkao na njega.— Nemojte me, bogom vas kumim, nagoniti da se raz-

goropadim. Ja sam jedan od onih ljudi koji se nada daće poslije moje smrti na grbu što će stajati na pročelju moga doma biti znak mira.

— Ja vas ne shvaćam.— Kako biste me i shvatili? Tko ste vi? Adam Trask,

vučjak sa dva vučića, otrcani kokot, koji je postao otacu času slasti, oplodivši kokoši jaje! Musavi jedan klipane!

Neka tama prekrila Adamove obraze i prvi put kao da su mu oči progledale. Samuel je s radošću osjećao kako mu bijes burka želucem. Zaviknuo je Adamu:

— E, prijatelju dragi, samo dalje od mene! Molim te,zaklinjem te.

Pljuvačka je ovlažila kutove njegovih usana.— Molim te! — povikao je iza svega glasa. — Za ljubav

svega što ti je još milo i sveto, miči mi se s puta. Osjećamkako želja za ubojstvom draška moj želučani mišić.

— Odlazite s moje zemlje. Hajdete, nosite se. Ponašatese kao luđak. Odlazite! Ovo je moj posjed. Ja sam ga kupio.

— Šta si ti kupio? Kupio si svoje oči i svoj nos —podrugljivo će mu Samuel. — Kupio si svoj uspravni hodi palac što ti stoji u stranu. Poslušaj me, jer mi je došlavolja da te poslije toga usmrtim. Kupio si, veliš! Da, odneke dražesne baštine. Pomisli samo, zavređuješ li ti, čovječe, svoju djecu?

— Da li ih zavređujem? Pa oni su tu . . . ja mislim. Javas ne shvaćam.

Samuel zaleleka: »Bog neka mi se smiluje, moja Lizo!«

— Nije to tako kako ti misliš, Adame. Poslušaj me,prije nego što moj palac nađe pravo mjesto na tvome vratu. Djeca kao dragi kameni, a nitko da ih iskuša, da ihopazi, da im ravna pute, i (to velim sasvim mirno, nestis-nutih pesti) nitko ih još ni otkrio nije.

— Gubite mi se s očiju — zavika Adam promuklimglasom. — Lee, donesi mi pušku! Ovaj je čovjek pomahni-tao. Lee!

Samuelove šake zgrabiše Adama za vrat tako da mu je u sljepoočnicama grozno udaralo, a oči mu nabubrile od navrle krvi. I Samuel se ovako okomio na njega:

— Dalje s tim tvojim prstima od hladetine. Ti one dječake nisi ni kupio, ni ukrao, ni paru za njih potrošio. Dobio si ih na dar nekom čudnom, milostivom voljom providnosti.Najednom istrgne svoje snažne prste iz susjedova vrata. Adam je stajao sav zadihan. Popipa vrat na mjestu gdje su ga ščepale snažne kovačeve ruke.

— Šta vi zapravo hoćete od mene?— Ti nemaš ljubavi u sebi.— Imao sam je... dovoljno da me usmrti.— Nitko je dovoljno nema. I kamenje u voćnjaku ima

je premalo, a ne previše.— Mičite se dalje od mene. Ja vam lako vratim udarce.

Ne mislite da se ja ne umijem i ne mogu obraniti.— Imaš ti dva oružja, a i ta su bezimena.— Pobit ću se s vama, starce. Jer vi ste već starac.— Ne mogu u svom mozgu zamisliti budalinu koji po

kupi negdje stijenu i ne imenuje je prije večeri... kaoPetar. A ti. . . ti si godinu dana živio s otokom svoga srcai nisi čak ni imena nadjenuo dječacima.

— To je moj posao — odvrati Adam.Samuel ga bubne svojom snažnom kovačkom rukom, i

Adam se izvali u prašinu koliko je dug i širok. Samuel mu rekne da ustane, i kad je ustao, ponovo ga zvizne, i taj se put Adam bogme ne ustade, nego je samo skamenje-na pogleda gledao starca koji se prijeteći nada nj nadnio.

Nestalo žara srdžbe iz Samuelovih očiju, pa reče mirno Adamu:

— Tvoji su sinovi bez imena.— Njihova ih je mati ostavila bez majke — odvrati

Adam.

— A ti si ih ostavio bez oca. Zar ne znaš kako je noćustudeno osamljenu djetetu? Kako ono može znati šta je toplina, šta je ptičji pjev, šta je svitaj jutra? Zar se ne sjećaš,Adame, kad si ti bio malen, zar se ne sjećaš barem malo?

— Nisam ja tome kriv.— Zar nije tvoj propust što djeca nemaju imena?Prigne se Samuel, obujmi Adama ispod pazuha i pomogne mu da se digne.

— Dat ćemo im imena — nastavi Samuel. — Dugo ćemo razmišljati i naći ćemo im pristala imena kojima ćemoih odjenuti.

Svojim rukama otrese prašinu s Adamove košulje.Adamov je pogled bio intenzivan, samo je bludio u da-

ljinama, baš kao da osluškuje neku glazbu što dohaja na krilima vjetra. No, oči njegove nisu bile onako obamrle kao prije.

— Teško je i zamisliti da ja zahvaljujem čovjeku nauvredama i na tome što me protresao kao kakav sag. Aliipak sam zahvalan. Bolna je to zahvalnost, ali je ipak zahvalnost.

Samuel se smiješio, a oko očiju mu sami naborići.— Je li prirodno izgledalo? Jesam li napravio kako

valja? — upita.— Sta kanite time reći?— Dakle, unekoliko sam i obećao svojoj ženi da ću ovo

učiniti. Ona mi nije vjerovala da ću ja to izvesti. Nisam jabojadžija, znaš, ja sam miroljubiv čovjek. Posljednji samse put uhvatio u koštac i pogušao s nekim ljudskim stvorom zbog neke crvenokose djevojčice i zbog neke školskeknjige, kad sam još bio u grofoviji Derry.

Adam se zagledao u Samuela, ali u svojoj je duši vidio i ćutio svoga brata Charlesa, natmurena i krvoločna, a on-da mu je pogled naglo skrenuo na Cathy i na izražaj nje-nih očiju kad je uperila na nj revolver.

— Nisam osjećao pri tom straha — kaže Adam. — Bilaje to više neka umornost.

— Bit će da se nisam dovoljno ražestio.— Samuele, upitat ću vas samo jednom i nikad više.

Jeste li šta dočuli? Ima li kakvih vijesti o njoj? Bilokakvih?

— Ništa nisam čuo.— To je gotovo kao neko olakšanje — prihvati Adam.— A osjećaš li mržnju?

— Ne. Ne mržnju, samo neku klonulost u srcu. Moždaće se poslije iz toga izroditi mržnja. Nije bilo nikakva prijelaza od ljubavi do prepasti, znate, Samuele. Sav samzbunjen, ne znam pravo gdje sam.

— Jednog lijepog dana sjest ćemo i sve karte metnutipreda se na stol kao kod pasijansa. A sada, sada i ne možeš skupiti sve karte.

Iza suše doprije ogorčena dreka razbješnjele kokoši, a zatim mukao udarac.

— Nešto se događa u kokošinjcu — pripomene Adam.Uto se začu i drugo krečanje.— Ono je Lee među kokošima — prihvati Samuel. —

Znaš, Adame, kad bi kokoši imale vladu, crkvu i povijest,imale bi rezerviran i nemio stav o ljudskom veselju. Nekase samo čovjeku dogodi kakva radost ili goji kakvu nadu,već je nekom piletu ili kokoši odzvonilo, te mora uz urlikeprepasti i boli da ide na krvnikov panj.

Sada su obojica umuknula, samo bi ovda-onda preki-nuli mucanje kratkim pretvaračkim učtivostima — bezna-čajnim pitanjima o zdravlju i vremenu, na koja uopće i ni-su slušali odgovore. I tako bi se možebit nastavilo dok se opet ne bi razbjesnili jedan na drugoga, samo da se Lee nije umiješao.

Lee je iznio stol i dvije stolice, što ih je postavio jednu sučelice drugoj. Opet je otišao po paintu whiskyja i po dvije čaše, od kojih je svaku postavio pred stolicu. Onda je iznio blizance, po jednoga u svakoj ruci, te ih položio na tlo kraj stola. Svakome je dao štap u ruku, da njime maše i da pravi sjenu na suncu.

Dječačići su svečano sjedili na svojim stražnjicama, ogledali se oko sebe, zurili u Samuelovu bradu i nastojali pronaći očima Leea. Imali su na sebi čudnovatu odjeću: ravno krojene hlače i kaputiće urešene sponama i gajtani-ma, kako je to u Kineza običaj. Jedan je bio u tirkiznomo-drom, a drugi u blijedoružičastom, dok su spone i gajtani u obadva bili crni. Na glavama su imali okrugle crne svi-lene šeširiće, sa svijetlocrvenim pucetom na ravnome vrhu.

— Gdje ste zaboga smogli ovu odjeću? — upita Samuel.— Odakle bih je smogao? — gnjevljivo će Lee. — Imao

sam je sam. Jedinu drugu njihovu odjeću također sam jaskrojio od jedrenine. Ta dječaci valja da su čestito odjeveni na dan svoga znamenovanja, kad-im se imena nadijevaju.

— Pobacili ste svoj pidgin, Lee.— Ja se nadam zauvijek. Služim se, dašto, još njime

kad sam u King Citvju. — Mališanima na zemlji uputioje nekoliko kratkih pjevnih slogova, i obojica mu se nasmiješe, mašući po zraku svojim štapovima.

— Natočit ću vam pića. Nešto sam još ovdje našao.— Ma šta bi ga našao, kad si ga juče kupio u King

Citvju — dočeka Samuel.Kad su tako sjedili zajedno Samuel i Adam, i kad su

porušene sve pregrade, neki veo bojažljivosti obavije Sa-muela. Što je utuvio Adamu šakama, teško je sada tumačiti pustim riječima. Mislio je kako su vrline odvažnosti i ob-zirnosti mlohave kad ih nemaš na čemu upotrijebiti. U duši se smijuljio sam sebi.

Obojica su sjedili i gledali dječake u njihovim neobi-čnim živopisnim odijelima. Samuel pomisli u sebi: »Kat-kada ti protivnik može više pomoći od prijatelja.« Pridi-gne pogled na Adama.

— Teško je početi — progovori Samuel. — Baš kao kada odgađaš pismo. Kako minute prolaze, tako se gomilajupoteškoće. Možeš li mi pomoći?

Adam načas uzgleda na Samuela, a onda mu se opet pogled vrati na dječake na zemlji.

— Praska mi glava, rasprsnut će se. Baš kao kad za-gnjuriš pod vodu, pa čuješ tutnjavu u ušima. Valja mi seiskopati iz cijele jedne godine ronjenja.

— Ako mi možda ispričaš šta si doživio, mogli bismopronaći polaznu tačku.

Adam iskapi piće, natoči još jednom i stade obrtati čašu na uglu ruke. Whisky jantarske boje uzvi se na jednu stra-nu, i rezak zadah žitnih plodova u vrenju ispuni zrak.

— Teško se svega sjetiti — nastavi. — Nije to bila agonija, nego neka bešćutna tupost. A opet je bockalo kaoiglama. Vi mi rekoste da nemam sve karte na okupu. Razmišljao sam o tome. Možda ih sve neću nikada ni imati.

— Možda ona nastoji izaći na vidjelo? Kad čovjek velida o nečemu ne želi govoriti, obično time misli reći dane može misliti ni na što drugo.

— Možda je baš to. Ona je sva ispremiješana s tommojom tuposti, pa ne mogu ničega da se sjetim doli posljednje slike, cijele u vatri i plamenu.

— Ona te ustrijelila, šta ne — Adame?Usne mu se stanjile, a oči potamnjele.

— Ne treba ni da odgovoriš riječima, vidim na tebi.— Ha, nemam razloga ni da ne odgovorim. Da, ona je

pucala na mene.— A je li te mislila usmrtiti?— O tome sam razmišljao više nego i o čemu drugom.

Ne, ja sve mislim da me nije mislila usmrtiti. Nije mi htjelaiskazati tu čast. Nije bilo u nje mržnje ni bilo kakve strasti. Naučio sam ja to u vojsci raspoznavati. Kad hoćeš ubiti čovjeka, onda pucaš u glavu, u srce ili u želudac. A oname pogodila gdje me i mislila pogoditi. Kao da gledamkako je cijev revolvera okrenula u stranu. Da je htjelamoju smrt, ne bi mi bilo toliko stalo. U tom bi se krilaneka vrst ljubavi. Ali, ja sam njoj bio smetnja a ne neprijatelj, pa me samo uklonila, a nije me ubila.

— To si ti mnogo o tome mislio.— Pa barem sam imao vremena napretek. Želio bih

vas nešto upitati, jer mi se smutila njena slika nakon overugobe. Je li bila zaista lijepa, Samuele?

— Pa, za tebe je bila ljepotica, jer si je takvom stvoriou svojoj mašti. Ja mislim da je ti u stvarnosti nisi zapravonikad ni vidio, gledao si samo sliku što si je sam stvorio.

Adam je glasno razmišljao:— Da mi je znati tko je bila, šta je bila. Onda sam bio

zadovoljan što nisam znao.— A sada to želiš znati?Adam obori oči.— Ne mori me radoznalost, nego bih baš htio znati ka

kva krv teče u žilama mojih dječaka. Kad poodrastu, hoćuli morati onda nešto u njima tražiti?

— Hoćeš, tražit ćeš. I već te sada opominjem da nećenjihova krv nego tvoja sumnja satvoriti u njima zlo. Oniće biti ono što od njih očekuješ.

— Ali njihova krv ...— Ne vjerujem ja mnogo u nasljeđivanje roditeljskih

svojstava. Kad čovjek otkrije dobro ili loše u svojoj djeci,on vidi samo ono što je u njih zasadio pošto su napustilimajčinu utrobu.

— Ali ipak od svinje ne možeš stvoriti trkaćeg konja.— Istina je, ali možeš od nje napraviti vrlo brzu svi

nju — dobaci Samuel.— Nitko se od naših susjeda ne bi s vama složio. Ne bi

po svoj prilici ni gospođa Hamilton.

— To je kao sunce jasno. Ako itko, ona bi bila protivmene, pa stoga joj ja ne bih o tome ni govorio da ne bihizazvao bijesne gromove njezine proturječnosti. Ona je pobjednica u svim rasprama jednostavno zato što je napra-sita i što je uvjerena da je razlika u mišljenju osobnauvreda. Ona je inače dobra žena, samo moraš s njome postupati u rukavicama i moraš se približiti njezinu načinumišljenja. Govorimo radije o dječacima!

— Hoćete li još jednu čašu?— Hoću, hvala na ponudi. Ime nosi u sebi veliku tajnu.

Nikad nisam saznao uobličuje li dijete ime, ili se pak dijete mijenja da bi pristajalo imenu. Ali jedno je sigurno:ako neki čovjek dobije nadimak, to je siguran dokaz da muje dato krivo ime. A kako ti se sviđaju standardna imena:Ivan, Jakov, Karlo?

Adam je promatrao dječake i najednom, na spomen po-sljednjeg imena, vidje svoga brata Charlesa kako viri iz očiju jednoga od dječaka. Nagnuo se prema tome dječačiću.

— No, šta je? — upita Samuel.— Pa, bogamu — povika Adam — ovi dječaci ne na

likuju jedan na drugoga. Uopće nisu slični.— Razumije se da nisu. Ta nisu to pravi istoviti bli

zanci koji se zametnu u istome jajetu.— Evo ovaj, ovaj je cijeli moj brat. Upravo sam to sa

da opazio. Da mi je znati je li onaj drugi kao ja.— Oba su kao ti. Lice dječje ima odmah u početku sve

roditeljsko.— Sad je iluzije nestalo — prihvati Adam. — Ali na

čas sam pomislio da vidim utvaru.— Možda utvare baš i jesu takve — pripomene Samuel.Lee iznese tanjure i stavi ih na stol.— Imate li vi Kinezi utvara? — upita Samuel.— Na milijune — odgovori Lee. — U nas ima duhova

više nego ičega drugog. Meni se čini da u Kini nikadaništa ne umire. Sve tamo mili i gmiže. Barem sam ja stekao taj dojam kad sam tamo bio.

— Sjedni, Lee. Baš razmišljamo kakva bi imena dečkima dali — reče Samuel.

— Stavio sam kokoš da se peče. Bit će ubrzo gotova.Adam odigne pogled s blizanaca, i njegove su oči bile

žalite toplotom i mekotom.— Hoćeš li ti popiti s nama whiskyja, Lee?

— Ja guokam svoj ng-ka-py u kuhinji — reče i nestade u kući.

Samuel se sagne, uzme jednoga dječaka i posjedne ga sebi u krilo.— Uzmi ti drugoga — preporuči Adamu. — Moramo

vidjeti ima li štogod na djeci po čemu bismo ih moglinazvati.

Adam je nespretno držao drugo dijete na svom koljenu.— Nalikuju jedan na drugoga — kopkao je — ali i ne

nalikuju kad ih čovjek gleda izbližega. Ovaj ima okruglijeoči od onoga drugog.

— Da, i glava mu je okruglija i uši kabastije — dodaSamuel. — A ovaj je više nalik na tane. Možda će daljeotići, ali se neće visoko popeti. Ovaj će biti zagasiti je kosei puti. Ovaj će biti oštrouman, po mome mišljenju, samooštroumnost ograničava čovječji duh: ona ti veli šta nesmiješ činiti jer nije oštroumno. Gledaj samo kako se ovajdrži sam od sebe. On je dalje odmakao od toga, bolje jerazvijen. Zar nije čudno kako su zapravo različiti kad ihpobliže promatraš?

Adamovo se lice mijenjalo, baš kao da mu se nutrina rastvorila i kao da je izašao iz mračnih ponora na površinu svjetla. Držao je uzgor prst, i dijete se ritne da ga uhvati, ali promaši i umalo da ne pade s Adamova krila.

— Oho, mali. Polako, sinko. Zar hoćeš da padneš?— Bilo bi pogrešno imenovati ih po odlikama za koje

mislimo da ih posjeduju — umovao je Samuel. — Moždabismo pogriješili, gadno pogriješili. Možda bi bilo dobro daim odredimo kakvu visoku' metu da prema njoj ciljaju,da im damo imena prema kojima će se u životu penjati.Čovjeka po kojemu sam ja imenovan, jasno je i glasnozazvao gospod Bog. Zato ja cijeli život osluškujem. Je-dnom-dvaput mislio sam da čujem kako me netko zove poimenu, ali taj zov nije bio jasan, bio je nekako mutan.

Držeći dijete na nadlaktici, Adam se sagne i natoči whiskyja u obje čaše.— Hvala vam što ste došli, Samuele. Zahvaljujem vam

i što ste me izlemali. Čudnovato, ali je tako.— Čudnovatije je što sam ja to uopće izvršio. Liza mi

to neće nikada vjerovati, pa joj ja o tome ni govoriti neću.Nevjerovana istina mnogo više uvrijedi čovjeka nego laž.Hoće se velike odvažnosti da čovjek zastupa istinu koju

dotično vrijeme ne može da prihvati. Za to postoji kazna, obično raspinjanje na križ. A ja nemam odvažnosti za to.— Ja sam se toliko puta pitao, zašto čovjek vašega zna

nja i iskustva dirindži na onoj pustoj brdovitoj farmi.— E, to je upravo stoga što nemam odvažnosti — od

govori Samuel. — Nikad nisam smogao snage da preuzmempotpunu odgovornost. Kad već nije Bog mene po imenuzovnuo, mogao sam ja prizvati njegovo ime. Ali nisam. Eto,sad vidite razliku između veličine i osrednjosti. Prilično jeto obična bolest. Ali ipak je ugodno osrednjem čovjekukad spozna da je veličina najsamotnije stanje na ovomesvijetu.

— Po mom mišljenju ima stupnjevanja u veličini — pripomene Adam.

— Ja mislim da toga nema — usprotivi se Samuel. —To bi na isto izašlo kao kad bismo rekli da ima male veličine. Ja mislim kad se već dođe do te odgovornosti, ondastanu sučelice jedno drugome: veličina i ti, nitko više iništa više. Na jednoj strani ljudska toplina, drugarstvo iugodnost razumijevanja, a na drugoj strani studen, samotan vrhunac veličine. Moraš odabrati jedno ili drugo. Menije drago što sam odabrao osrednjost, ali kako mogu kazatikakva bi me nagrada čekala na drugoj strani? Ni od mojedjece neće se nijedno domoći veličine, osim moždaTom. Upravo sada pati i muku muči da odabere.Bolno je to promatrati. I u kutu svoga srca priželjkujemda se odluči za veličinu. Zar to nije čudnovato? Da otaczaželi da mu sin bude osuđen na veličinu! Kakva je togrozna sebičnost!

Adam se zasmija.— Kao što vidim, ovo imenovanje nije baš lak posao.— A zar si mislio da će biti?— Nipošto nisam mislio da može biti ovako zabavno.Lee izađe s plosnatim ovalnim pladnjem u kojemu je

bila pečena kokoš, sa zdjelom kuhanih krumpira, koji su se još pušili, s dubokom zdjelom ukiseljene repe, a sva je ta jestiva nosio na podnosu za kolače.

— Ne znam hoće li biti dobro — ispričavao se. — Kokoši su malko pristarjele. Nemamo više pilića. Ove su ihgodine lasice posmicale.

— Ostani s nama, Lee — nagovarao ga Samuel.— Čekajte dok doneseni svoj ng-ka-py.Dok je odlazio, Adam će Samuelu:

— Čudnovato mi je, on je prije drukčije govorio.— Sada se pouzdaje u vas — tumačio mu je Samuel.

— U njega je dar krotke vjernosti, koja ne traži naknade.On je možda mnogo bolji čovjek nego što bi koji od nasmogao i u snu pomisliti.

Lee se vrati i zauzme svoje mjesto udno trpeze.— Metnite samo djecu na zemlju — rekne obojici.Dečki su prosvjedovali kad su ih spustili s krila. Ali

pošto ih je Lee oštro prekorio na kantonskom narječju, ušutjeli su.

Jeli su mirno i tiho, kao što jede gotovo sav seoski svi-jet. Najednom Lee ustane i odjuri u kuću. Dođe natrag s krčagom crvenoga vina.

— Zaboravio sam ga. Našao sam ga u kući.— Sjećam se da sam ovdje pio vino prije nego što sam

kupio imanje. Možda sam ga i kupio upravo zbog vina.Kokoš je dobra, Lee. Odavno nisam ni opažao okus hrane.

— Ozdravljaš ti, dragoviću moj — razjašnjavao mu jeSamuel. — Neki ljudi misle da je pogrda za diku i ponosnjihova bolovanja kad ozdravljaju. No, melem vremenane obzire se na svetokruge takvih patnika. Ozdravlja svatko tko je strpljiv pa čeka.

4.

Lee je raspremio stol i obojici dječaka dao po čisti ba-tak od kokoši. Oni su sjedili, svečano držeći svoje masne štapiće, sad ih ogledajući, a sad opet grickajući. Vino i čaše ostavio je Lee na stolu.

— Najbolje bi bilo da prijeđemo na imenovanje djece— predloži Samuel. — Već ćutim kako mi Liza poteže ularobećanja.

— Ne mogu nikako da se domislim kakva bi im imenanadjenuo — prihvati Adam.

— Nemaš koje porodično ime što bi im ga želio nadjenuti ... kakvu zamamnu zamku za bogata rođaka ili kakvo ponosno ime, kojim će se oživjeti slavna prošlost?

— Nemam. Ukoliko je moguće, najvolio bih da započnunovim imenima.

Samuel se udari po čelu prsnim zglobovima i reče:— Šteta, baš šteta što im ne možemo dati dolična imena.

— Šta mislite time reći? — upita Adam.— Da započnu s novim imenima, ti reče maloprije. Mis

lio sam noćas... (tu se prekide). A jesi li ti mislio o svome imenu?

— O mome?— Da. I da se tvoji prvorođenci nazovu Kain i Abel.— O, nipošto. To ne možemo napraviti — usprotivi se

Adam.— Znam da ne možemo — složi se Samuel. — To bi

značilo upravo izazivati sudbinu. Ali zar nije čudnovato daje ime Kain možda najpoznatije ime na cijelome svijetu, a koliko je meni poznato, samo ga je jedan čovjeknosio?

— Po svoj prilici baš stoga to ime nije nikad ni promijenilo svoju istaknutost — dodade Lee.

— Prošli su me trnci pri spomenu toga imena — pripomene Adam, zagledavši se u vino crveno kao tinta.

— Dvije nas priče poput sablasti progone i slijede odsamog čovjekova početka — razveza Samuel. — Nosimo ihsveudilj sa sobom poput kakva nevidljiva privjeska. To subiblijska priča o istočnome grijehu, te ona o Adamovimsinovima, Kainu i Abelu. Ja ne shvaćam ni jednu ni drugu.Ne shvaćam ih, ali ih osjećam. Liza se neprestano jedina mene. Ona veli da uopće ne bi trebalo ni da pokušavamda ih shvatim. Ona se pita zašto uopće pokušavamo razjasniti jednu utvrđenu istinu. Možda ona ima pravo, posvepravo. Liza veli, Lee, da si ti prezbiteri]anac. Razumiješli ti priču o vrtu edenskom i onu o Kainu i Abelu?

— Ona je smatrala da ja moram imati neku vjeru,I zaista, išao sam nedjeljom na vjeronauk u San Francisku,poodavno. Ljudima je drago da ste vjernik, a najvole kadvjerujete što i oni.

— Samuel te pitao razumiješ li one dvije biblijske priče? — opomene ga Adam.

— Prvi grijeh čovjekov mislim da shvaćam. Više možda intuitivno osjećam u sebi nego što ga shvaćam. Alibratoumorstvo, e toga ne shvaćam. No, možda se ja nesjećam tačno svih detalja.

— Većina ljudi uopće ne čita detalje. A ti me detaljiupravo i zaprepašćuju. Tako recimo detalj da Abel nijeimao djece. (Pogleda na nebo.) O, bože sveti, kako samojuri dan. Upravo kao i život. Ako se na nj ne obziremo,

leti strelovito, a ako na nj pazimo, onda se vuče sporo kao puž. Ali ne, moram priznati, ja imam svoje užitke. I obe-ćao sam sebi da užitak neću smatrati grijehom. Ja osjećam toliku radost kad istražujem svijet i pojave na njemu. Ni-kad nisam bio zadovoljan kad, prolazeći kraj kamena, ni-sam zavirio šta se krije ispod njega. I za mene će vazda ostati gorko razočaranje što ne mogu vidjeti onu drugu Mjesečevu stranu.

— Ja nemam ovdje biblije — pripomene Adam. — Porodičnu sam ostavio u Connecticutu.

— Ja imam svoju — dočeka Lee. — Odmah ću je donijeti.

— Nije potreba — prihvati Samuel. — Liza mi je dalada ponesem bibliju njene majke. Evo je ovdje u džepu.

Izvadi zamotak i odmota istrošenu knjigu.— Ova je izlizana i izglodana. Da mi je samo znati ko

liko se agonija u nju slilo. Daj mi rabljenu bibliju, pa ćuti po svoj prilici biti kadar reći kakav ju je čovjek upotrebljavao, i to po mjestima na rubovima što su ih zamrljaliprsti, žudno tražeći istinu. Liza pohaba bibliju svuda podjednako. Evo one najstarije biblijske priče. Ako nas tapriča uznemiruje, bit će da je taj nemir u nama.

— Nisam čuo tu priču sve od djetinjstva — pripomeneAdam.

— Onda sigurno misliš da je duga. A vrlo je kratka— proslijedi Samuel. — Cijelu ću je najprije pročitati, aonda ćemo se vratiti na tumačenja s početka. Natočidermi malo vina, već mi se grlo sasušilo. Evo: tako kratkapriča, a tako je duboku ranu zasjekla.

Uto pogleda na tlo.— Gle, dječaci su legli da spavaju ovdje u prašini.— Pokrit ću ih — reče Lee ustavši.— Topla je prašina, neće im ništa nauditi — pridoda

Samuel. — Dakle, priča teče ovako: »I Adam pozna Evu,ženu svoju. I ona zatrudnje i rodi Kaina i reče: dobila samčovjeka s pomoću Gospoda.«

Adam zausti da će nešto reći, ali Samuel uzgleda na nj, i Adam zamukne, zakrivši oči rukom. Samuel nastavi či-tanje: »I ona opet rodi: brata njegova Abela. I Abel posta pastir, a Kain ratar. I poslije nekog vremena dogodi se te Kain prinese Gospodu žrtvu od plodova zemaljskih. A i Abel prinese žrtvu od prvina stada svojega i od njihove

pretiline. I Gospod milostivo pogleda Abela i njegovu žr-tvu, a Kaina i njegovu žrtvu ne pogleda naklono.«

— Dakle... no, nastavite, nastavite, poslije ćemo se navratiti — upadne Lee.

I Samuel proslijedi: »Zato se Kain rasrdi veoma, i lice mu se snuždi. Tada Gospod reče Kainu: Šta se srdiš? Sta li ti se lice snuždilo? Ako dobro činiš, zar nećeš slobodno dići pogled? A činiš li zlo, ne vreba li tad pred vratima grijeh? A pod tvojom vlašću bit će želja grijeha, i ti ćeš biti njegov gospodar. Potom Kain govoraše s Abelom, bra-tom svojim, da idu u polje. I kad su bili u polju, skoči Kain na Abela, brata svojega, i ubije ga. Tada Gospod upita Kaina: Gdje ti je brat Abel? A on odgovori: Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svojega? A Gospod na to reče: Šta učini? Glas krvi brata tvojega viče sa zemlje k meni. I zato da si proklet, prognan iz vlastite zemlje, što je otvo-rila usta svoja, da iz ruke tvoje popije krv brata tvojega! Kad zemlju uzradiš, neće ti više davati plodova svojih. Bjegunac i potucalo bit ćeš na zemlji. A Kain se potuži Gospodu: Prevelika je kazna moja a da bih je mogao sno-siti. Evo, danas me izgoniš iz ove dobre zemlje! Morat ću se kriti pred tvojim licem! I bit ću bjegunac i potucalo na zemlji! I, tko me god susretne, ubit će me. A Gospod mu reče: Neće biti tako, nego tko god ubije Kaina, pogodit će ga kazna sedmerostruka. I Gospod utisne Kainu znamen, da ga ne ubije nitko koji se s njime susretne. Izišavši Kain ispred lica Gospodova, provodio je život prognanički s onu stranu Edena.«

Samuel, gotovo umoran, zaklopi labave korice knjige.— Evo, šesnaest redaka, ništa više. O, bože moj, već

sam bio i zaboravio kako je ovo strahotna glava. U njojnema ni slovca ohrabrenja. Možda Liza uistinu ima pravo.Šta ima tu čovjek da razumije?

— Nije baš utješljiva priča, zar ne? — pripomene Adampošto je duboko uzdahnuo.

Lee natoči punu čašu tamne tekućine iz svoje okrugle boce od kamenine, prisrkne i otvori usta, da bi imao dvo-struk okus pića sa stražnje strane jezika.

— Nijedna priča nema snage ni trajne vrijednosti akou sebi ne osjećamo da je istinita i da se ta istina nas tiče.Kako grozan teret krivnje nose ljudi na svojim plećima.

— A ti si pokušao da ga svega poneseš sam — rečeSamuel Adamu.

— Tako radim ja, i svaki čovjek. Nagrabimo pune ruke krivnje, kao da je to najveća dragocjenost. Bit će da mito tako i želimo — tumačio je Lee.

— Ja se po ovoj priči osjećam bolje, a ne lošije — upadeAdam.

— Kako to misliš? — upita Samuel.— Pa tako, svaki dječačić misli da je on izmislio gri-

' jeh. Utvaramo se da vrlinu naučimo, jer nam ljudi govore o njoj. Ali grijeh je naše iznašašće.

— Dobro, to razumijem, ali zašto je tebi po toj pričibolje?

— Eto zato — uzbuđeno će Adam — jer mi potječemood toga, Kaina. On je naš otac. Jedan dio naše krivnjesadržan je baš u tome našem pretku. Kakva li nam seprilika pružila? Mi smo djeca svoga oca. To znači da minismo prvi. To je isprika, a nema dovoljno isprika na ovome svijetu.

— Nema barem uvjerljivih — dodade Lee. — Inačebismo davno već izbrisali krivnju, i svijet ne bi vrviojadnim i žalosnim kažnjenicima.

— A ne mislite na drugi okvir te iste slike? Imali ispriku ne imali, mi smo tijesno vezani uz svoje pradjedove.Krivnja se nalazi u nama — razložio je Samuel.

— Sjećam se da sam vazda bio pomalo bijesan na Boga. I Kain i Abel prikazali su mu što su imali, pa je Bogprimio Abela, a odbio Kaina. Vazda sam držao da to nijepravo. Nikad to nisam mogao shvatiti. A shvaćate li vi?

— Možda mi to promatramo iz različite pozadine —pripomene Lee. — Sjećam se kako je tu priču napisaopastir za narod pastira. Nisu bili ratari. Pa zar neće bogpastira smatrati vrednijim prinosom pretilo janje nego snopječma? Žrtva mora biti ono najbolje i najvrednije.

— Jest, ja to posve shvaćam — reče Samuel — samote moram upozoriti, Lee, da ne bi slučajno to svoje istočnjačko rasuđivanje iznosio pred Ližu.

— Da, ali zašto je bog osudio Kaina? To je nepravda— uzrujano je prosvjedovao Adam.

— Velika je prednost kad se tačno i podrobno slušajuriječi biblije — raspredao je Samuel. — Bog uopće nijeosudio Kaina. Ta i Bog može voljeti ili više cijeniti ovonego ono. Recimo da je Bogu bila milija janjetina od povrća. Moram priznati da je i meni milija. Kain mu je mo-.žebit donio svežanj mrkava. I Bog j,e onda rekao: »Ne svi-

đa mi se to. Pokušaj ponovo. Donesi mi nešto što mi je milo, pa ću te postaviti u isti red s bratom tvojim.« No, Kain se razbjesnio što je povrijeđena njegova osjetljivost. A kad je čovjek povrijeđen, spreman je da raspali po kome bilo, i Abel je baš nabasao na put njegova gnjeva.

— Sveti Pavao veli Hebrejima da je Abela prožimalavjera — pripomene Lee.

— O tome u Genezi nema spomena — odvrati Samuel.— Niti da je imao Abel vjere, niti da nije. Samo se nišanina naprasit Kainov karakter.

— A šta misli gospođa Hamilton o paradoksima u bibliji? — upita Lee.

— Pa ne misli ništa kad ne priznaje uopće da ih ima.— Ali. . .— Umukni, čovječe. Pitaj je uostalom sam. I izaći ćeš

od nje stariji, ali nipošto nesmeteniji.— Vas dvojica ste to dobro proučili — preuze Adam.

— Meni je to tek površno prošlo kroz kožu, ali se nijemnogo toga zabilo u meso. Dakle, Kain je bio istjeran izraja edenskoga zbog umorstva?

— Tako je, zbog umorstva.— I Bog ga je žigosao?— Zar nisi pozorno slušao? Kain je nosio znak ne zato

da bude uništen, nego da bude po njemu spašen. I prokletstvo je Bog sasuo na bilo kojega čovjeka koji bi gaubio. Nije to dakle bio znak propasti, nego znak zaštite.

— Ne mogu se nikako oteti dojmu kako je Kain izvukao kraći kraj — negodovao je Adam.

— Možda — odvrati Samuel. — Ali je ipak Kain dalje živio i imao djece, dok Abel živi samo u priči. Mi smoKainova djeca. A zar nije čudnovato da trojica odraslihljudi, u stoljeću koje je udaljeno toliko tisuća godina odtoga događaja, raspreda o tome zločinstvu kao da se desilojučer u King Citvju i da još nije izašlo na glavni pretres?

Jedan od blizanaca probudi se, zijevne, pogleda Leea i opet legne spavati.— Sjećate li se, gospodine Hamiltone, kako sam vam

pričao da pokušavam prevesti neke stare kineske pjesmena engleski? Ne, ne bojte se, neću vas gnjaviti čitanjemsvojih prijevoda. Prevodeći tako, naišao sam na neke starestihove koji su svježi i bistri kao da su jutros spjevani. I

pitao sam se kako to. I pronašao sam da se ljudi zanimaju jedino sami za se. Ako u priči nije govor o slušatelju, on neće da je uopće sluša. I onda sam izveo pravilo: velika i trajna priča mora se ticati svakoga, inače neće imati trajnu vrijednost. Čudnovato i strano ne pobuđuje zani-manje u ljudi, nego samo ono što je duboko i lično i prisno.

— Primijeni to na priču o Kainu i Abelu — rekne Sa-muel.

— Ja nisam ubio svoga brata. . . — zausti Adam, alinajednom zastane, i njegove se misli vrate minulom vremenu.

— Ja mislim da to nije teško — odgovori Lee. — Menise čini da je to najpoznatija priča na svijetu stoga što jepriča o svakome od nas. Po mom mišljenju, to je simbolična priča ljudske duše. Tek sada napipavam put, pa stoganemojte uskakati ako nisam jasan kao kristal. Najviše jedjeteta strah da neće biti ljubljeno, te se boji odbačenostikao crnog pakla. Ja držim da je svak na ovome svijetuu većoj ili manjoj mjeri osjetio da je odbačen. Odbace-nost rađa gnjev, gnjev rađa zločinstvo kojim se čovjekosvećuje zbog odbačenosti, a poslije zločinstva dolazi osjećaj krivnje — i eto cijele povijesti čovječanstva. Kad biodbačenost mogla biti amputirana, ljudsko biće ne bi biloono što jest. Bilo bi možda manje mahnitaca. A siguransam da ne bi bilo toliko tamnica. Sve je u tome, polaznatačka, početak. Dijete kojemu je uskraćena ljubav udarinogom mačku i krije svoje kajanje. Drugo krade da binovcem zadobilo ljubav. Treće osvaja svijet. I tako neprestano: krivnja — osveta i — opet krivnja. Čovjek je jedina životinja s osjećajem krivnje. Eto, stoga ja držim daje ova stara i strahotna priča važna, jer je ona karta našeduše: tajnovite, odbačene, grešne ljudske duše. GospodineTrask, vi rekoste maloprije da niste ubili svoga brata, ionda ste se sjetili nečega i zastali. Ja ne želim znati štaje to bilo, ali recite, zar je to bilo daleko od priče o Kainui Abelu. I šta mislite o mome istočnjačkom klepetanju, go-spodine Hamiltone? Znate, ja vam nisam više istočnjak nego što ste vi.

Samuel je podupro lakte o sto, a rukama pokrio oči i čelo, pa će Leeu:

— Treba da razmislim. Do đavola, treba da čestito raz-mislim. Moram to sve uzeti kad sam sam i nesmetan, pa

raščinjati i tačno promotriti. Kao da si mi iz temelja pre-vrnuo svijet. A ne znam šta ću izgraditi na tim svojim ru-ševinama.

— A zar se ne može izgraditi svijet na ustaljenoj istini?I zar se ne mogu iskorijeniti neke boli i neke mahnitostikad su im uzroci poznati?

— Ne znam, đavo te odnio. Ti si zamutio moj divnikozmos. Preuzeo si od mene igru pitalica i na sve si miodgovorio. Pusti me na miru. Daj mi vremena da promislim. Tvoja prokleta kučka već je okotila kučiće u momemozgu. O, da mi je znati, šta li će o tome misliti mojTom! On će to zibati po svome umu kao po dlanu rukesvoje. On će to prevrtati po svome mozgu kao odojka naražnju. Adame, razbudi se sada! Odviše si dugo bio uta-mničenik svojih uspomena.

Adam se prene. Duboko uzdahne.— Je li to prejednostavno? — upita. — Mene je uvijek

strah jednostavnih stvari.— Uopće nije jednostavno — odgovori Lee. — Očajno

je zamršeno. Ali na kraju te čeka svjetlo.— Neće dugo biti svjetla — pripomene Samuel. — Mi

ovdje još sjedimo, a već se spustila večer. Ja sam se ovamo dovezao da pomognem pri imenovanju blizanaca, aoni još nisu imenovati. Cijelo smo se vrijeme njihali namotki. Lee, neće biti zgorega da se ti odmakneš sa svojimzamršenim idejama od ustaljene mašinerije osnovanih crkava, inače će se pojaviti čavli i na Kinezovim rukama inogama. Njima su drage zamršenosti; ali samo njihovevlastite. Nema druge, moram ja sada krenuti kući.

— Zar mi nećeš spomenuti nekoliko imena? — upitaočajno Adam.

— Iz biblije?— Odakle bilo.— Hajde da promislimo. Od svih ljudi koji pođoše iz

Egipta, samo dvojica dođoše u Obećanu zemlju. Bi li htionjihova simbolična imena?

— A koji su to bili?— Caleb i Jošua.— Jošua je bio vojnik, štaviše general. A meni nije

draga soldačija.— Dobro, a Caleb je bio samo kapetan.

— Ali glavno je da nije bio general. Caleb mi se sviđa. Caleb Trask.

Jedan se od blizanaca probudi i stade cmizdriti.— Eto, zazvao si njegovo ime — reče Samuel. — Nije

ti drago Jošua, a Caleb je imenovan. To je ovaj zgodni,crnomanjasti. Gle, i drugi se budi. Dakle, uvijek mi se sviđalo ime Aaron, samo on nije nikada došao u Obećanuzemlju.

Nato drugi dječak udari u veselu dreku.— Lijepo ime — potvrdi Adam.Samuel se najednom nasmije.— Evo ih imenovasmo u dvije minute nakon ovolikog

slapa riječi. Calebe i Aarone, sada ste ljudi, ušli ste u ljudsko bratstvo i imate pravo da budete prokleti.

Lee uzme jednog dječaka pod jedno pazuho, a drugog pod drugo, pa će zapitati:

— Hoćete li ih sada razaznavati?— Kako ne bih? — odvrati Adam. — Ovaj je ovdje

Caleb, a onaj Aaron.Lee je po sutonu mučno vukao u kuću dva derana, koja

su se derala.— Još jučer nisam ih mogao razaznati — veselo je go

vorio Adam. — Aaron i Caleb.— Hvala gospodu Bogu da je naše strpljivo mozganje

konačno donijelo ploda — uzdahnuo je Samuel. — Lizi bimilije bilo da je Jošua. Njoj je drago kako se strovaljujuzidine jerihonske. Ali, i Aaron joj se sviđa, pa će tako bitisve po svoj prilici lijepo i dobro. Idem sada upregnutikočiju.

Adam ga je otpratio do kolnice.— Drago mi je što ste došli, Samuele. Skinuli ste mi

teret s vrata.Samuel turne žvale u nećkava Doksologijina usta, sta-

vi joj čeonjaču i spuči podgr'onik.— Možda ćeš opet sada misliti o vrtu na ravnom ko

madu zemlje — bodrio je Adama. — Kao da ga gledampred sobom kako si ga ti ono zamislio.

Adam nije dugo odgovorio. Konačno prozbori:— Ja sve mislim da sam izgubio energiju za takva ne

što. Ne osjećam više poriva za tim. Imam dovoljno novacaza život. Nisam ja nikada htio taj vrt za sebe. Nemam više nikoga komu bih ga pokazao.

Samuel zakrene kočijom, i oči mu se zaliju suzama.— Ne misli da će ikad ljubav umrijeti. Nemoj to ni

očekivati. Zar si ti bolji od drugih ljudi? Ja ti velim da neće nikada umrijeti, dok ti ne umreš.

Još je časak stajao sopćući, zatim se popne u svoju ko-čiju, osine bičem Doksologiju i odveze se pognutih rame-na, bez pozdrava.

TREĆI DIO

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

1.

AMILTONOVI su bili čudnovat soj ljudi: vazda u visokom naponu, a neki su od njih bili i odviše na-

vinuti, kao žice na glazbalu, pa su se odjednom rasprsli. Šta ćemo, i to se događa na ovome svijetu.

HOd svih kćeri Samuel je najvolio Unu. Još kao djevoj-

čica gladovala je za znanjem, baš kao što drugo dijete žudi za slatkišima u vrijeme užine. Una i njen otac uro-tili su se zajedno da bi mogli usavršavati svoje znanje: tajom su posuđivali knjige, čitali ih i krišom priopćivali jedno drugome tajne koje se u njima nalaze.

Od sve djece Hamiltonove Una je imala najmanje hu-mora. Upoznala se s nekim revnim čovjekom crnomanja-ste puti, za kojega se i udala. Njezinu mužu vazda prsti bijahu umrljani kojekakvim kemikalijama, većinom sre-brnim nitratom. Bio je jedan od onih ljudi koji žive u siromaštvu da bi mogli nastaviti svoja istraživanja. On se bavio istraživanjem na području fotografije. Vjerovao je da se izvanjski svijet može prenijeti na papir, i to ne sa -mo u sablasnim crno-bijelim sjenčanjima, nego baš u bo-jama što ih zamjećuje ljudsko oko.

Zvao se Anderson i imao je veoma slab dar za priop-ćivanje. Poput većine tehničara, gonio ga je strah i prezir pred apstraktnim umovanjem. On nije bio induktivan da bi od pojedinačnih slučajeva zaključivao općenit izvod. Poput oprezna alpinista, koji prelazi posljednju brdsku iz-bočinu: iskopao bi mjesto gdje će staviti nogu, i onda bi samo jednom zakoraknuo. Hamiltonove je veoma prezi-rao, i to od straha, jer su oni svi napol mislili da su kri-lati, i tako su više puta gadno ljosnuli.

Anderson nije nikad pao, nikad se nije pokliznuo, ni-kad nije letio. Penjao se polako uzbrdo i na kraju — ba-

9.1 Istnf'nn nri ,.= !=> Ili .1

rem tako kažu — pronašao što je želio: kolorirani film. Ože-nio se Unom možda zato što je ona posjedovala malo hu-mora, i to ga je ohrabrilo. Kako se plašio njezine obitelji, i kako mu je smetala, odselio se na sjever, u sumoran i pust kraj, negdje tamo na granici države Oregon. Bit će da je provodio vrlo primitivan život uz svoje bočice i pa-pire.

Una je pisala sumorna pisma, bez trunka veselja, ali i bez žalovanja nad sobom. Zdravo je i nada se da je i obitelj zdravo. Muž samo što nije došao do cilja svojih is-traživanja.

A onda je umrla, i tijelo njezino brodom dopremljeno kući.

Nisam uopće poznavao Unu. Prije je umrla nego što mogu doprijeti moje uspomene, ali mi je mnogo godina kasnije pričao o njoj George Hamilton, i pri tom bi mu navrle suze na oči, a glas postao skršen.

»Una nije bila ljepotica kao Mollie«, govorio bi. »Ali onako lijepe ruke i noge nisam nigdje na svijetu vidio. Gležnji joj bijahu vitki poput struka travke, a kad je ho-dila, kao da se trava miče. Prsti na ruci bijahu joj duga -čki, a nokti uski i oblikovani poput badema. Imala je i put divnu, prozračnu, dapače žaravu.

Nije se smijala i igrala kao mi ostali. Ona je bila ne-što sasvim različito od nas. Kao da je uvijek nešto slušala. Kad je čitala, na izražaju njezina lica rekao bi čovjek kao da osluškuje glazbu. A kad bismo je štogod zapitali, od-govorila bi ako bi znala, ali njezin odgovor nije bio ona-ko kao iz puške, sav obojen i začinjen kao naš, sa mnogo »možda« i »možebit«. Mi smo vazda komedijali, a Una je zračila nekom čistotom, nekom skromnošću i jednostavno-šću.

I onda su je mrtvu dovezli kući. Nokti su joj bili iz-lomljeni sve do živoga mesa, a prsti ispucali i istrošeni. A njezine jadne mile nožice ...

George nije mogao načas nastaviti, a onda je ipak pro-slijedio svladavajući se silom, kao čovjek koji kuša za-vladati svojim čuvstvima:

»Stopala su joj bila razderana i izbodena kamenjem i trnjem. One njezine mile nožice nisu dugo nosile cipele. Koža joj je bila gruba kao neučinjena koža životinje. Po našem mišljenju, dogodio se nesretan slučaj. Nije ni čudo, uz tolike kemikalije posvuda u stanu. Tako smo mi mislili.

Ali Samuel je mislio (i to mu je bilo žao doboga) da se taj 'nesretni slučaj' sastojao u boli i očaju jadne njegove Une.«

Unina smrt kosnula se Samuela kao kakav potmuo po-tres. Nisi od njega mogao čuti hrabre i utješljive riječi. Samo je samotan sjedio u svojoj stolici, misleći crne mi-sli i ljuljajući se u svojoj tuzi. Predbacivao je sebi da je svemu tomu kriv njegov nemar i nehaj.

Tkivo Hamiltonova tijela, koje se veselo odupiralo vre-menu, malko je sada popustilo. Njegova se mladenačka koža postarala, bistre se njegove oči zamutile, a golema se ramena pogrbila. Liza je sve što se događalo primala iz božjih ruku, pa je prebrodila tragediju. Ona se ionako nije nadala ničemu na ovome svijetu. Ali, jadni Samuel, on je protiv prirodnih zakona ispriječio bedem smijeha, a Unina smrt probila je kruništa njegovih utvrda. Stoga je postao starac.

Ostala djeca dobro su napredovala. George se bavio poslovima osiguranja. Will se obogaćivao. Joe je otišao na istok i bio pri ruci pri uspostavljanju novog zanimanja koje se zvalo »oglašivanje ili reklama«. Upravo su se Joe-ove mane prometnule u vrline na tome području. Uvidio je da svoje sanjarije može drugima priopćivati riječima, a zapravo ni nije drugo ništa reklama nego to, ako se va-ljano sanjarije primijene. Joe je postao velika zvjerka na tome novom području djelatnosti.

Sve se djevojke poudale osim Dessie, kojoj je neobično dobro išao krojački salon u Salinasu. Jedini Tom nije se makao s mrtve tačke.

Ono je bio Samuel rekao Adamu Trasku da se Tom bori s veličinom. I otac je promatrao svoga sina, pa je mogao osjetiti kako silom kreće prema cilju i kako ga se boji, kako napreduje i nazaduje. Sve je to Samuel bio osjetio sam u sebi.

Tom nije posjedovao očevu lirsku mekoću ni onu nje-govu divnu veselu pojavu. Ali da si se zavukao Tomu pod kožu, mogao si osjetiti njegovu snagu i toplinu, njegovu čeličnu čestitost. A ispod svega toga izbijalo je prezanje, bojažljivo prezanje. On bi znao biti i veseo poput svoga oca, ali usred veselja prekinulo bi se raspoloženje, baš kao što se prekine violinska žica, i mogao si promatrati kako Tom vrtoglavo juri u tamne ponore tuge.

Tomovo lice bijaše zagasite boje. Put mu je, možda od sunca, bila tamnocrvena, premda je moguće da se u nje-govim žilama ovjekovječilo nešto krvi starih Norvežana, a možda čak i Vandala. Kosa, brada i brkovi bijahu mu također tamnocrveni, a oči su mu se od te obojenosti tena žarile presenećujućim azurom. Bio je snažan, jakih rame-na i mišića, ali su mu bokovi bili tanahni. Bio je kadar da se natječe bilo s kime u dizanju tereta, u trčanju, u dugu pješačenju i u jahanju, ali nije on imao volje ni smisla za takmičenje. Will i George bijahu hazarderi, pa su počesto kušali ne bi li svoga brata namamili da okuša ra-dosti i žaloisti pustolovnog stavljanja na kocku.

— Ja sam to pokušao — govorio je Tom — i meni se to čini dozlaboga dosadno. Ja sam razmislio zašto je tako kod mene. Ja niti osjećam posebnog trijumfa kad dobijem, ni tragediju kad izgubim. A bez toga je uopće besmisle-no i izlagati se riziku. To, uzgred budi rečeno, nije način da se zaradi novac, koliko nam je barem poznato. A uko-liko se pri tom ne rađamo ili ne umiremo, ukoliko se raz-dragano ne veselimo ili bolno ne tugujemo, čini se, barem meni, da taj hazard nema ama baš nikakva smisla. Kad bih ja pri tom nešto osjećao, bilo to zlo ili dobro, ja bih se dao na to.

Will ga nije mogao shvatiti. Čitav njegov život bio je natjecanje, i on je oduvijek živio od ove ili one vrste ha-zardiranja. Tom mu je bio drag pa je pokušavao ne bi li ga namamio na ono u čemu je sam uživao. Uvlačio ga je u poslove, pokušavao mu nakalemiti radosti kupovanja i prodavanja, poučiti ga kako se nadmudruju ljudi, kako se može progledati blef kod ljudi, kako se može živjeti ma-nevrirajući.

Tom bi se vazda vraćao na rancu zbunjen. Nije kritički znao sve lijepo razlučiti, nego je instinktivno osjećao da je negdje svrnuo s puta. Osjećao je kako bi trebalo da i on uživa u muškim radostima natjecanja, ali kako će hi-niti sam pred sobom da u njima uživa, kad ne uživa.

Samuel je ono rekao da su Tomu bile oči vazda veće od želuca, pa bio posrijedi grah ili žene. Samuel je bio pametan čovjek, i svaka čast njegovim sudovima, ali mi se svejedno čini da je on poznavao samo jednu stranu Tomovu. Možda se Tomova narav potpunije otvorila pred djecom nego pred odraslima. Ovo što ću sada iznijeti o Tomu, plod je sjećanja i moga osobnoga saznanja, te na-

pokon plod nagađanja koje se temelji na kombinacijama. Tko zna, hoću li dati baš najtačniju sliku?

Mi smo stanovali u Salinasu i znali smo kad je Tom došao — meni se čini da je uvijek dolazio noću — jer je pod jastucima moje sestre Mary i mojim, prilikom njego-va dolaska, bilo uvijek paketića gume za žvakanje. A ta je guma u one dane bila za nas dragocjena isto kao i ni-kleni novčići od pet centa. Često su prošli cijeli mjeseci, a ujaka Toma ne bi bilo kod nas u Salinasu, ali mi smo djeca, čim bi se ujutro probudili, svaki dan kliznuli ru-čicama pod uzglavlje da vidimo ima li šta. I još to radim od navike, premda su prošle tolike godine otkako je Tom stavljao pod naše jastuke te paketiće.

Moja sestra Mary nije nipošto htjela da bude žensko. S tom se zlom kobi nije nikako mogla pomiriti. Rvala se, špekulala, bila izvrstan bacač lopte u igri »one old cat«, a strašno ju je sputavala i kočila kićena ženska odjeća. To je mišljenje gajila, dakako, davno prije nego što je bila svjesna nadoknada koje inače ima žensko stvorenje.

Baš kao što smo znali da se negdje na našim tijelima, po svoj prilici pod pazuhom, nalazi puce koje treba samo da se kako valja pritisne pa da se poleti, isto je tako Ma-ry izmislila čaroliju kojom će se pretvoriti u kršna dje-čačića, kojim je žudjela postati. Ako pođe spavati u ma-gičnom položaju: koljena svinutih kako je propisano, gla-ve nakrivljene u magičnom kutu, prsta prekrižena jedan preko drugoga, ujutro će se probuditi kao dječak. Svake je večeri pokušavala pronaći tačnu i pravu kombinaciju, ali nisu joj se nade ispunile. Koliko sam joj samo ja po-magao da prekriži prste kao daske u pregradama na brodu.

Opet je jedno jutro očajavala što nema sreće, kadli na-đosmo gumu za žvakanje pod jastukom. Oboje smo ogu-lili svoju šipčicu i stali smo svečano i pobjedonosno žva-kati. Bio je to Beemanov proizvod, namirisan metvicom, i takve divote nisam odonda još okusio.

Upravo je navlačila duge crne rebraste čarape, kadli usklikne uz golemo olakšanje: »Pa naravno«.

— Šta je to »naravno«? — upitani je ja.— Pa, ujak Tom — odgovori žvačući gumu i pri tom

glasno mljackajući.— Šta je s ujakom Tomom? — zapitam opet.— Ma on će znati kako ću se pretvoriti u dječaka.

No eto, ništa jednostavnije. Pitao sam se zašto ja sam nisam prije na to mislio.

Majka je bila u kuhinji i nadzirala posao male Danki-nje koja je služila kod nas. Imali smo cijelo čislo takvih dvorkinja. Novodoseljene danske farmerske porodice da-vale su svoje kćeri u službu američkim obiteljima, gdje su imale prilike da nauče ne samo engleski jezik nego i američki način kuhanja, profitiranje stola, lijepo ponašanje i sve one male fine nijanse visokoga društva salin-skoga. Nakon dvije godine takve službe, uz mjesečnu pla-ću od dvanaest dolara, te su djevojke postale neobično po-željne žene za mlade Amerikance. Ne samo da su stekle američki način ophođenja nego su uz to, ako je ustrebalo, mogle potegnuti u radu na polju kao kobile. Neke od naj-elegantnijih sadašnjih salinskih porodica potječu od tih dje-vojaka.

U to vrijeme bila je u kuhinji Mathilda, koja je imala kose svijetložute poput lana. Majka je nešto kvocala nad njom kao kvočka.

Mi smo iznebuha nahrupili u kuhinju.— Je li već ustao?— Pst! — utišavala nas je mati. — Kasno je stigao.

Pustite ga neka spava.Ali, kako se čulo da teče voda u umivaoniku u stra-

žnjoj, gostinskoj spavaonici, znali smo da je ujak Tom ustao. Prišuljali smo se vratima, pužući kao mačke, čeka-jući da se ujak pojavi.

S početka je uvijek vladala neka plašljivost među na-ma. Ja sve mislim da je ujak Tom bio plah kao i mi. Sve mi se čini da bi on najradije poletio k nama i digao nas u zrak, ali, umjesto toga, bili smo svi upravo službeni.

— Hvala vam na gumi, u jače Tom.— Drago mi je što vam se svidjela.— Šta mislite, hoćemo li moći večeras izaći na hljep-

čiće, namazane paštetom od ostriga, dok ste vi ovdje?— Pokušat ćemo, samo ako vas mama pusti.Odšvrljali smo u salon i sjeli. Iz kuhinje se čuo majčin

glas: »Djeco, pustite ujaka na miru!«— Dobri su oni, Ollie — odvrati Tom u odgovor.Sjedili smo u trokutu u dnevnoj sobi. Tomovo lice bi-

jaše preplanulo od sunca, a oči ažurne kao vedro južnja-čko nebo. Imao je na sebi odijelo, lijepo i dobre kakvoće, ali nigda nije izgledao dobro obučen. U tome je bio sa-

svim različit od svoga oca. Njegovi crveni brkovi nisu bili nikad očetkani, a kosa nikad zalizana, dok su mu ruke bile grube i izrađene poslom.

— Ujače Tom, šta se radi pa da se postane dječak— upita iznebuha Mary.

— Sta se radi? — začuđeno će Tom. — Pa, Mary, jednostavno se rodi dječakom.

— Ne, ja vas to ne pitam. Nego, kako ću ja postatidječakom?

Tom ju je ispitivački promatrao.— Ti zar?Riječi su joj navirale kao bujica:— Ja neću da budem djevojka, ujače Tom. Ja hoću da

budem dečko. Djevojčice znaju samo cmakati i lutke rediti. Ne želim biti djevojčica. Ne želim i gotovo.

Uto suze gnjeva preplaviše Marvne oči.Tom spusti pogled na svoje ruke i raskinutim noktom

otkine komadić zakinute žuljevite kože. Htio je kazati ne-što lijepo, sve mi se čini. Čeznuo je za riječima kakvima se služi njegov otac: slatkim, krilatim riječima, kojima se guče milom stvorenju i ljubav očituje. Umjesto toga reče:

— Meni ne bi bilo drago kad bi ti postala dječak.— A zašto ne bi?—- Pa, jer mi se sviđaš kao djevojčica. Stropoštao se idol u Marvnu hramu.— Hoćeš reći da ti se uopće sviđaju djevojčice?— Da, Mary, meni se veoma sviđaju djevojčice.Izražaj odvratnosti prijeđe Marynim licem. Mislila je u

sebi: »Ako ujak Tom govori iz uvjerenja, onda je prava budala.« Poprimila je držanje kao da veli: »A šta mi tu pričaš gluposti!« pa će reći:

— U redu, ali kako ću ja uspjeti da postanem dječak?Tom je imao dobar njuh. On je znao da se srozava u

Marvnim očima, a ipak je želio da ga ona ljubi i obožava. U isto je vrijeme u njemu bila fina čelična žica istinolju-blja, koja je odsijecala glave lažima koje su navirale. Promatrao je Marynu kosu, koja je bila toliko svijetla da je izgledala gotovo bijela. Bila je svezana u čvrstu plete-nicu, da joj ne smeta, a na kraju je pletenica bila zapr -ljana, jer je Mary brisala o nju zamazane ruke prije ne -go što se dala na koji težak pogodak pri igri špekula. Tom je promatrao njezine studene i neprijateljske oči.

t—Ja ne vjerujem da se ti zaista želiš prometnuti udječaka.

— A ja ipak želim.Tom se varao. Ona je to uistinu željela.— Dakle, tvoja se želja ne može ispuniti. A jednom

ćeš biti i sretna što je tako.— Neću biti sretna — dočeka Mary.Zatim se okrene k meni pa mi prišapne uz izražaj hla-

dna prezira:— Pa on uopće ne zna.Tom se žaone, a ja protrnem zbog te goleme zločinačke

optužbe. Mary je bila smionija i nemilosrdnija od ikoga. Stoga je i pobjeđivala svakoga u igri špekula u Salinasu.

Tom će nevoljko i zbunjeno:— Ako vaša majka pristane, ja ću jutros naručiti os

trige, pa ih možemo jesti večeras.— Ne volim kolačiće s paštetom — odsiječe Mary i

odlučnim koracima ode u našu spavaonicu i zalupi za sobom vrata.

Tom pogleda za njom nujno i pripomene:— To ti je prava djevojka.Kad smo ostali sami, osjetio sam da mi valja zacijeliti

ranu što mu je Mary zadala.— Ja volim hljepčiće s ostrigama, ujače Tom.— Kako ne bi volio! Voli ih i Mary.— Ujače Tom, reci mi pravo, zar zaista nema načina

da se ona prometne u dječaka?— Ne, nema načina — odgovori žalosno Tom. — Ta ja

bih joj bio rekao da znam.— A ona je najbolji bacač lopte u cijelom zapadnom

dijelu Salinasa.Tom uzdahne i ponovo ponikne pogledom na svoje ru-

ke. Vidio sam nemoćnost na njegovu licu, i žao mi ga je bilo, strašno žao. Izvadio sam mu svoju napravu od izbu-šenoga pluta sa pozadjevenim klincima kao kakvim pre-gradama.

— Hoćeš li, ujače Tom, da ti poklonim svoju krletkuza muhe? — upitam ga.

O, on je bio pravi gospodin.— Zar bi mi je htio pokloniti?— Kako ne bih! Gledaj: samo izvučeš klinac, pustiš

muhu unutra, i onda ti ona sjedi i zvrnda.

— Baš bi mi bilo drago takvo nešto imati. Hvala ti, John.

Cijeli je dan radio majušnim oštrim džepnim nožem na komadiću drveta, pa dok smo se vratili iz škole, već je bio izrezbario malo lice. Oči, uši i usne bijahu pokretne, a motkice su ih spajale s unutrašnjošću šuplje lubanje. Na dnu vrata bijaše rupica, začepljena plutom. Uhvatio si muhu, pustio je kroz rupu i zatvorio čepom. I najednom je glava oživjela: oči su žmirkale, usne se micale kao da govore, a uši migoljile, dok se izbezumljena muha bjeso-mučno motala po motkicama. I Mary mu je malko opro-stila kad je to vidjela, ali nije više nikad imala u njega pravog povjerenja, sve dok nije u zrelijoj dobi zaista bila sretna što je žensko, ali tada je već bilo prekasno. Poklo-nio je tu igračku obojema. Imamo je i sada negdje za-bačenu i još funkcionira.

Tom bi me katkada poveo na ribarenje. Krenuli bismo prije sunčeva svitanja i vozili se kolima ravno prema Fre-rnontskom vrhuncu. Kako bismo se primicali brdima, zvi-jezde bi počele blijedjeti, a planine su se suro izdizale pred nadiranjem danjeg svjetla. Još se sjećam kako bih ja prislonio uho i obraz uz Tomov kaput, a njegova bi ruka lagano ogrlila moja ramena i kadikad bi me potapšao dlanom po mojoj miški. Konačno bismo se zaustavili pod nekim hrastom, ispregli konja od ruda, napojili ga na po-toku i opet ga upregli u kola.

Ne mogu se sjetiti da je Tom uopće govorio. Kad sada razmišljam o tome, ne pada mi na pamet ni ton njegova glasa ni kakve je riječi upotrebljavao. Toga se oboga sje-ćam u svoga djeda, ali čim pomislim na Toma, samo mi dolazi na um njegova topla šutnja. Možda on uopće nije ni govorio. Imao je divan ribički pribor. Sam je pravio meke, nije ih kupovao. Ali kao da mu nije bilo stalo hoće li upecati pastrvu ili neće. On nije osjećao potrebe da tri-jumf ifa nad životinjama.

Sjećam se peteroprste paprati koja je rasla ispod ma-loga slapa, kako je trzala svojim zelenim prstićima kad bi kapljice po njoj udarale. Sjećam se mirisa bregova, pa divlje azaleje s prekrasnim raznobojnim cvjetovima, tvorca koji je smrdio nadaleko, miomirisom prezasićene obrnike i konjskog znoja na hamu. Sjećam se zanosnog divnog plesa škanjaca po nebeskim visinama. Tom je uzgledao na njih, ali se ne mogu sjetiti da je ikada o njima nešto ka-

zao. Sjećam se kako sam ja držao petlju meke, dok je Tomvukao kvaku i splitao uzicu. Sjećam se mirisa zgnječene paprati u košari od šiblja i nježnog divnog mirisa svježih pastrva, još onako mokrih, kako se prelijevaju u duginim bojama, ležeći umilno na svojoj zelenoj postelji. Sjećam se napokon kako smo se vratili kolima, nasuli ječma u ko-žnu zobnicu i objesili je konju na glavu. Niti mi je ostao ton njegova glasa niti zvuk njegovih riječi u uhu. U mom je sjećanju ostao njegov lik mračan, šutljiv i beskrajno topao.

Tom je osjećao tu svoju mračnu šutljivost. Otac mu je bio lijep i pametan, mati niska rasta a matematički sigur-na. Svako od njegove braće i sestara ili je imalo ljepotu tijela, ili je bilo obdareno kojim darom prirode, ili ga je sreća pomilovala. Tom ih je sve strasno volio, ali sam se osjećao trom i uz zemlju prikovan. Znao se penjati do zano-snih planina i koprcati se u kamenitoj tamnini između grebena i litica. Imao je brizgova odvažnosti, koji su bili urakljivani u prečkama kukavičluka.

Samuel je ono rekao da se Tom drhtavo bori s veliči -nom, kušajući se odlučiti može li preuzeti hladnu odgo-vornost ili ne može. Samuel je poznavao nastrojenost svo-ga sina i porivno je slutio da se u njemu krije silništvo, i to ga je zaprepastilo, jer Samuel nije bio silnik — čak ni onda kad je Adama Traska lupio šakom. Knjige su sti-zale u kuću Hamiltonovih, neke od njih tajom. I Samuel je klizio sigurno površjem knjige, uvijek sretno odraža-vajući ravnotežu između ideja, baš kao kad sportaš klizi kajakom po zapjenjenom brzaku. A Tom se zadubao u knjigu, gmizao i puzao između korica, rovao poput krtice između misli, te izašao na površinu s tragovima knjige po cijelom licu i po rukama.

Silništvo i plašljivost vladahu njime. Njegove su sla-bine bile slabe prema ženama, a u isto vrijeme nije se smatrao dostojnim žena. Za dulje bi se vrijeme spolno suz-državao, bolno urlajući, a onda bi najednom odjurio vla-kom u San Francisko, pa do mile volje prevrtao žensko tijelo i valjao se po ženskome mesu, a nato se ponovo šut-ljiv vratio na rancu, osjećajući se iscrpen, neispunjenih želja, nevrijedan i nedostojan. Napokon bi se trapio ra-dom, plužio bi i sijao jalovu zemlju, cijepao tvrdu hra-stovinu, dok mu se ne bi leđa salomila, a od ruku postali bijedni dronjci.

Po svoj je prilici Samuel stajao između Toma i sunca, i tako je očeva sjena padala na sina. Tom je potajice pisao stihove, a u ono je vrijeme i bilo pametno ne iznositi to pred druge. Pjesnici su bili blijedi uškopljenici, koje su na zapadu Amerike prezirali kao ništarije. Poezija je bila simptom slabosti, degeneracije i dekadentnosti. Čitati pje-sme značilo je oponašati mačju deraču. Pisati pjesme bilo je sumnjivo i žigosalo se. Poezija je bila potajni porok u naj-doslovnijem smislu te riječi. Nitko ne zna je li Tomova poezija bila dobra ili nije, jer je svoje pjesmotvore poka-zao samo jednoj osobi, a prije nego što je umro spalio je sve do zadnjega stiha. Sudeći po količini pepela u peći, bit će da je mnogo toga spjevao.

Od sve obitelji Tomu je najdraža bila Dessie. Ona je bila veselo stvorenje. Smijeh je prebivao na pragu vrata njezina doma.

Njezin je salon bio jedinstvena ustanova u gradu Sa-linasu. Bilo je to pravo žensko carstvo. Tu su padali svi propisi i svaki strah što su ga stvarali ti gvozdeni propisi. Ta su vrata bila pred muškarcima zatvorena. Njezin je dućan bio svetište gdje su žene mogle da se pokažu onakve kakve jesu, bez namaza i obrazine — smrdljive, raskala-šene, praznovjerne, umišljene, otvorene i sebične. Steznici od kitove usi proizvodili su se kod Dessie, blaženi steznici što su modelirali i gnječili meso žena da postane meso boginja. Kod Dessie su dolazile ženske koje su išle u za-hod, koje su se prežderavale, koje su se česale, koje su prdjele. A sva ta sloboda nalazila je oduška u smijehu, gromornu smijehu ...

Muškarci su iza zatvorenih vrata slušali to cerekanje, i bili su upravo zaprepašteni šta se to sve događa, da nisu možda baš oni cilj toga urnebesnog smijeha — što je ugla-vnom i bila istina.

I sada kao da gledam Dessie s onim njezinim zlatnim cvikerom koji joj mlatara na nosu koji nije prikladan za cviker, kako joj iz očiju mlazom teku suze radosnice, a ci -jelo joj se lice steglo uslijed mišićnih grčeva smijeha. Pri tom bi joj kosa pala na čelo i zatakla se između stakala i očiju, pa bi joj cviker spao s vlažna nosa te se vrtio i lan-drao na kraju crne vrpce o koju je bio privješen.

Ženska je trebala naručiti haljinu mjesece i mjesece unaprijed i morala je dvadesetak puta posjetiti njezin sa-lon prije nego što je konačno izabrala materijal i uzorak.

Ništa se tako zdravo nije pojavilo u gradu Salinasu kao baš taj njezin salon. Muškarci su imali svoje lože, svoje« klubove, svoje kurvarnice, a žene ništa drugo doli crkve-ne bratovštine i pretvaralačko očijukanje pastor ovo, sve dok se nije pojavila Dessie.

I onda se naša Dessie zaljubila. Nisu mi poznate poje-dinosti te njezine ljubavne dogodovštine: tko je bio taj sretnik, u ikakvim se okolnostima razvrgla veza, je li to bilo zbog vjere, zbog toga što mu je još živjela žena, zbog egoizma, ne znam. Ja mislim da je moja majka tačno zna-la, ali to je bila jedna od onih tajanstvenosti koje se po-hranjuju u obiteljsku škrinju i nikad se odatle ne vade. Da su i znali drugi građani Salinasa, oni bi to lojalno krili kao svoju tajnu. Samo znam to da je bila beznadna, su-morna i strašna priča. Nakon godine dana muka ljuvenih presahla je sva Dessina radost, a njezin gromki smijeh prestao.

Tom je zbog toga mahnitao i bjesnio po brdima kao ra-njeni lav koji od boli zavija. Usred noći osedla konja i odjaše u Salinas, ne čekajući jutarnjega vlaka. Samuel po-đe za njim i pošalje salinskom šerifu telegram iz King Citvja.

I kad je ujutro Tom, pocrnjela lica, podbadajući svoga izmorenog konja ostrugama, jahao uz John Street u Sali-nasu, šerif ga je već čekao. Razoružao je Toma, sprtio ga u ćeliju i pojio ga kavom i brandvjem, dok nije došao Samuel po njega.

Stari mu nije očitao bukvicu. Odveo ga je samo kući, i nikad više ni spomena o tom slučaju. I opet se mimina rasprostrla imanj em Hamiltonovih.

2.

Na blagdan zahvalnice za dobru žetvu (koji američki farmeri proslavljaju obično zadnjega četvrtka u novem-bru) godine 1911. porodica se skupila na rancu. Svi su došli osim Joea, koji je tada bio u New Yorku, Lizzie, koja je ostavila tu obitelj i pribjegla drugoj, i Une, koja je umr-la. Došli sa silnim darovima i sa više hrane nego što je mogla potamaniti cijela ta rodbina i svojbina. Svi se si-novi poženili, osim Toma, i sve kćeri poudale, osim Des-sie. Od dječje buke i dernjave nije se moglo opstati na

farmi. Takve larme i galame nije zapamtilo Hamiltonovo imanje. Djeca plakala, urlala i tukla se. Muškarci bi češ-će skoknuli do kovačnice i vraćali se, smeteno trljajući brkove.

Lizino okruglo lišće postajalo sve rumenije. Ona je vazda nešto organizirala i nekim komandirala. Kuhinjski štednjak nikad se nije gasio, ni danju ni noću. Kreveti prepuni, a po podu za djecu razastrti popluni preko ja -stuka.

Samuel iskopao svoje staro veselo raspoloženje. Vrcale su opet njegove peckave šale, a u njegovu govoru opet se pojavio onaj pjevni ritam. Neumorno je govorio, pjevao i uspomene pričao, kadli najednom, prije ponoći, obuze ga umornost. Preuzeo ga umor pa otišao u postelju, gdje je Liza bila već prije dva sata. Čudio se sam sebi, ne stoga što je morao poći u krevet, nego što je to želio.

Kad odoše mama i tata spavati, Will donese whisky iz kovačnice, i cijela se klapa sastala u kuhinji na pijacu, gdje se obredao whisky u trbušastim staklenkama, u ko-jima se inače servira slatka želatina. Majke bi skoknule na-čas u spavaonice, šuljajući se polako, da vide jesu li djeca pokrita, i onda bi se vratile. Svi su govorili ispod glasa, da ne bi uzbudili pilež i starež. Sjedili su jedno do drugoga: Dessie i Tom, George i njegova ljepušna Mamie, rođena Dempsev, pa Mollie i William J. Martin, Olive i Ernest Steinbeck, te napokon Will i njegova Deila.

Svih je desetero htjelo reći jedno te isto: da je Samuel ostario. Tako ih je presenetilo to otkriće kao da su pred sobom iznenada ugledali sablast. Nekako nisu uopće vje-rovali da se to može dogoditi. Pijuckali su whisky i tihano razgovarali o toj novini.

Ona njegova ramena, zar ne vidite kako su se pogu-rila? I nema više one stare odskočitosti u njegovu hodu.

Malko vuče noge za sobom, ali nije to tako važno, va-žno je što su mu oči ostarjele.

Nikada on ne bi išao spavati tako rano, nego bi ostao budan do u sitne sate.

Jeste li opazili kako je smetnuo s pameti šta je htio kazati, i to usred pričanja?

Ja najbolje vidim na njegovoj koži. Sva je smežurana, a ljesice ruku potpuno su mu prozirne.

Jeste li vidjeli kako samo pazi na desnu nogu?Znam, ali prije nikada nije na nju pazio.

Sve su to govorili, strahovito razjareni. Pa to se ne može i ne smije dogoditi, govorili su. Ta kako uopće može otac oštarjeti? Samuel je mlad kao zora, vječna zora.

Može doći podne njegovu životu, ali, sveti bože, večer se ne smije usutoniti, a mrkla noć da se smrači, o bože sačuvaj, to tek nikako!

Posve je prirodno što bi se njihove misli zatrčale pa se zatim od prepasti trzle. Nisu doduše izrijekom rekli, ali su im srca govorila da bi bez Samuela bio svijet pust i prazan.

Kako bismo mogli stvoriti svoj sud o bilo čemu, a da ne znamo šta je on o tome mislio?

Kako bi izgledalo proljeće, Božić, pa kiša? Bez njega se uopće i ne da zamisliti Božić.

U duši su prezali pred takvim mislima i tražili su žr-tvu, nekakva ispaštača kojemu će nanijeti ozljedu, jer su oni bili ozlijeđeni. Okomili su se na Toma.

Ti si bio ovdje, ti si cijelo vrijeme bio kod kuće.Kako se to dogodilo? Kada se to dogodilo?Tko mu je to napravio?Da nisi možda ti to skrivio svojom smušenošću?Tom je to mirno podnosio, jer je bio nazočan pri očevu

duševnom raspinjanju.— Sve je to zbog Une — poče im kazivati Tom pro

muklim glasom. — Nije nikako mogao preboljeti njezinusmrt. Rekao mi je kako muškarac, pravi muškarac, nemani prava da se dadne satrti od tuge. Neprestano mi je ponavljao kako moram vjerovati da će vrijeme donijeti bal-zam njegovoj boli. Tako mi je to često opetovao, da samspoznao kako gubi vjeru u svoje smirenje.

— A zašto nam to nisi rekao? Možda bismo štogodpoduzeli?

Tom skoči, sav u bijesu, pa se nacereno nagne prema njima i ovako će im:

— Hodite vi do đavola! Šta sam ja tu imao da kazujem? Da premire od tuge? Da mu se topi koštana moždina?Šta sam ja tu imao kazivati? Vi uopće niste bili ovdje.Meni je kob dosudila da tome prisustvujem, da gledamkako njegove oči gasnu. Hajte do vraga!

Uto izađe iz kuhinje i začuše njegova težačka stopala kako vani udaraju o tvrdo kremenasto tlo.

Posramili su se. Will Martin reče:— Idem ja van po njega.— Nemoj — dočeka odmah George i sav mu rod po

krvi povladi. — Nemoj ići. Pusti ga na miru. Poznajemomi njega po sebi.

Zamalo eto Toma natrag.— Molim vas da mi oprostite — ponizno će. :— Žao mi

je što sam vam opsovao. Možda sam pripit. Kad sam jaovako nakresan, otac veli da sam »dobre volje«. Jednunoć jašem ja kući (počeo se ispovijedati), i onako posrćućipreko dvorišta strovalim se u ružin grm. Zatim sam puzao na nogama i rukama uz stubište i pobljuvao se na podu kraj kreveta. Ujutro sam kušao moliti oca za oprošte-nje, a znate vi šta on meni kaza: »Pa, Tom, ti si bio samodobre volje, sinko. Tek dobre volje. Pijan se uopće nemože dovući kući. Ti si bio tek dobre volje«

George prekide taj nastrani tok razgovora.— Želimo ti se ispričati, Tom — reče. — Nekako se

tako činilo kao da mi tebe prekoravamo. A nismo to kanili. Ili možda jesmo. Svakako, molimo te da nam oprostiš.

Will Martin htjede realno riješiti problem:— Pretežak je život ovdje na farmi. Zašto mi njega ne

nagovorimo neka proda i neka se preseli u grad? Tamo bion još dugo i sretno proživio. Mollie i ja bili bismo radosni ako dođu oboje k nama stanovati.

— Ja ne vjerujem da bi on na to pristao — prihvatiWill. — Tvrdoglav je kao mazga, a ponosit kao konj. Nemožeš skršiti njegov ponos.

— Dakle, ja mislim da ne bi bilo na odmet upitati ga—■ predlagao je Olivin muž Ernest. — Nama bi bilo dragokad bi sam Samuel, ili i on i Liza, stanovali kod nas.

Opet su zamuknuli, jer ih je poput groma ošinula pomi-sao da više nemaju rance, suhe kamene pustoši po bre-žuljcima koja ti upravo kida srce, te uleknine od koje nemaju ama baš nikakve koristi.

Will Hamilton, što prirodom obdaren a što poslovnim iskustvom naučen da čita manje duboke porive muškaraca i žena, ovako im reče:

— Ako ga zamolimo da utrne vatru u svojoj kovačniciili, da se trgovački izrazimo, da zatvori svoj dućan, to ćebiti njemu isto kao da ga molimo da ugasi vatru svogaživota, i on to neće učiniti.

— Imaš pravo, Will — složi se George. — On bi mislioda time napušta svoju službu. On bi to smatrao kukavičlukom. Ne, dragi moji, nikad on neće prodati farmu, aako je ipak proda, po mome mišljenju neće nakon toga živjeti ni nedjelju dana.

— Nego, moglo bi se drukčije urediti — pripomeneWill. — On bi možda mogao doći u posjetu. A Tom možeza to vrijeme voditi rancu. Pa već je vrijeme da tata imama vide malo svijeta. Toliko novih stvari ima. To biga osvježilo, okrijepilo, i zatim bi se opet mogao vratitina rancu i raditi. A nakon nekog vremena ne bi moždani trebao, a ni žudio da na njoj bude. Pa on sam govorida vrijeme čini čudesa i da njegovoj tvrdoći ne može nidinamit odoljeti.

Dessie ukloni s očiju pramen kose, koji joj se bio nad-vio, i reče:

— Da mi je znati, mislite li vi ozbiljno da je otac tako'ograničen.

— Katkada čovjek želi biti glup, ako mu to dopuštada učini nešto što mu razboritost priječi ■— odvrati Will,govoreći iz iskustva. — Bilo kako bilo, možemo pokušati.Šta vi svi mislite o tome?

Svi su u kuhinji povlađivali osim Toma, koji je sjedio nepomično kao živac kamen, podavši se teškim mislima.

— Tom, a zar ti ne bi bio voljan preuzeti rancu i držati je u pogonu? — upitao ga George.

— To nije ništa — odgovori Tom. — Kakva je mukadržati u pogonu rancu, kad nije nikada u pogonu bila.

— Zašto se onda ne složiš s nama?— Nerad sam uvrijediti oca. On bi se dosjetio.— Pa kakvo je zlo u tome ako pokušamo?Tom je trljao uha, dok ne istjera iz njih krv, i načas

postadoše bijela kao papir. Onda će reći:— Znate, ja vama ne zabranjujem da to uradite. Ali ja

to ne mogu.— Možemo mu to javiti pismom, poslati mu šaljiv po

ziv — nastavi George. — A kad mu dojadi jedan od nas,može se preseliti drugome. Toliko nas je da će trebati cijele godine pa da nas sve posjeti.

I na tom ostadoše.

3.

Tom je donio Olivijino pismo iz King Cityja, a kako je znao šta je unutra, čekao je dok uhvati Samuela sama, da mu ga preda. Samuel je radio u kovačnici. Ruke su mu bile crne od posla. Uzme omotnicu pisma za kraj ugla i stavi je na nakovanj. Zatim opere ruke u čabru crne vo-de, u koju je zamakao usijano željezo. Otvori pismo vrš-kom čavla za potkove i ode na sunce da čita. Tom skinuo s kola kotače i namazuje osovinu žutom mašću, a ujedno ispod oka pogleda oca.

Samuel pročita pismo, smota ga i stavi u omot. Sjede na klupu ispred kovačnice i zagleda se u daljine. Ponovo otvo-ri pismo, opet ga pročita i smota i stavi ga u džep svoje modre košulje. A onda Tom vidje kako je ustao i polako se otputio uz istočni brežuljak, kiškajući nogom kremena-sto kamenje.

Malo je noću kiša porosila, pa bijedne travčice pomoli-le glave. Na pol puta uzbrdo Samuel čučne i uzme šaku opore pjeskulje u dlan i raširi je kažiprstom druge ruke. Bilo je u njoj kremena, pješčenjaka, komadića svjetluca-vog tinjca, jedan krhak korjenčić i prutast kamenčić. Is-pusti je iz ruke i obriše dlanove. Nato uzbere vlat trave, stavi je među zube i uzgleda uz brežuljak prema nebu. Siv zahuktao oblak nemirno je jurio prema istoku, tra-žeći stabla na koja će izliti svoju kišu.

Samuel ustane i zbaza nizbrdo. Poviri u alatnicu i po-gladi nježno potpornje od četiri palca širine. Zaustavi se blizu Toma i zakoluta jednim od slobodnih kotača. Pri tom se zagleda u Toma, baš kao da ga vidi prvi put.

— E, ti si već čitava ljudina.— Nisi to prije znao, oče?— A bit će da jesam, bit će da jesam...Tako reče i odbaza dalje. Na licu mu je bio onaj poru-

gljivi izražaj, što ga je odlično poznavala njegova obitelj, kadno se sam sa sobom šalio i u sebi se smijao. Prođe tu -žnim vrtićem, opustjelim od suše, a onda obiđe svuda oko kuće. Bila je to već stara kuća, kao i on. Čak i spavaoni -ce, koje su se najposlije prigradile, bijahu već stare od zemana i nevremena, a kit oko prozorskih stakala već se sasušio, ispucao i pootpao. Došavši do trijema, okrene se i promjeri pogledom cijelu udolinu svoje rance prije nego što je unišao u kuću.

Liza razvijala tijesto za pitu na brašnatoj dasci. Tako je majstorski vješto baratala valjkom da je tijesto izgle-dalo živo. Razvilo bi se, pa opet skupilo malko, kao da je u njemu neka prirođena rastegljivost. Liza bi pridigla list tijesta, stavila ga u kalup i rubove postrigla nožem. Pri-premljene bobe ležale duboko u zdjeli u crvenome soku.

Samuel sjeo na kuhinjsku stolicu, prekrižio nogu preko noge i gledao je. Oči su mu se smiješile.

— Zar nemaš ništa da radiš u ovo doba dana? — upitastrogo Liza.

— Imao bih, mama, samo kad bih htio — odgovorišeretski.

— Nemoj tu sjediti i nervirati me. Novine su ti u drugoj sobi, ako baš misliš ljengariti.

— Pročitao sam ih.— Cijele?— Sve što me zanimalo.— Samuele, šta ti je? Ti nešto smjeraš. Vidim ti na

licu. Hajde reci mi, da ja mogu nastaviti peći kolače.Zibnuo je nogom i opet joj se nasmiješio.— Sićušna moja ženice — mazno joj je govorio. — Tri

takve, pa bi bio tek zalogajčić.— Samuele, prestani molim te zbijati šale. Kad se gdje

god uveče našališ, dade se podnijeti, ali nije, zaboga, jošjedanaest sati. Reci šta imaš, i nosi se.

— Liza, znaš li ti šta označuje riječ »praznici«?— Nemoj u rano jutro zbijati sa mnom šale — korila

ga Liza.— Znaš li ili ne znaš, Liza?— Znam, dabome. Ne pravi od mene budalu.— Pa šta znači kad znaš?— Pa znači, otići na more i na plažu i odmarati se.

Hajde prestani sa svojim ludorijama.— Baš se pitam otkud ti znaš tu riječ.— Nećeš mi već jednom reći na što ciljaš? A zašto ja,

molim te lijepo, ne bih znala šta znači ta riječ?— Pa jesi li ti kada imala praznike, Liza?— Pa, ja. . .Zapela joj je riječ u grlu.— Jesi li u pedeset godina' ikada imala praznike, ti

sićušna, ludovetna malašnice, ti zalogajčiću od žene?— Samuele, molim te, izlazi mi iz kuhinje! — zabri

nuto će Liza.

Samuel izvadi pismo iz džepa i otvori ga.— Evo nam piše Ollie. Poziva nas da je dođemo posje

titi u Salinasu. Već su nam uredili sobe u katu. Želi daupoznamo njezinu djecu. Pribavila nam je karte za raznovrsne priredbe na otvorenome koje se održavaju svake godine kraj jezera Chatauqua u državi New York. BillySundav izazvao je na rvanje samoga Đavla, a William Jen-nings Bryan održat će svoj glasoviti govor o zlatnome križu, u kojemu se zalaže za neograničeno slobodno kovanjesrebrnoga novca, jer su narodi, uzevši zlato kao punovri-jednu valutu, »razapeti na zlatni križ«. Stari je to govor,što ga je najprije izrekao na demokratskom nacionalnomzborovanju u Chicagu godine 1896, ali vele ljudi da takoganutljivo govori da ti upravo srce para.

Liza otare nos i obrašni ga prstom.— To mora da je veoma skupo? — upitat će brižna.— Skupo? Ollie nam je kupila ulaznice, to je njezin

dar.— Ne možemo mi odavle ići — protivila se Liza. — A

tko će voditi rancu?— Tom... ukoliko zimi ima uopće kakva posla.— Dosadno bi mu bilo samu.— Ha, možda će mu George malo izaći u posjete, u lov

na prepelice. Gledaj šta je još u pismu, Liza.— Sta je to?— Šalje nam dvije željezničke karte za vlak do Sali-

nasa. Ollie veli da tako nećemo imati ama baš nikakveisprike izmicanju.

— Možeš ih unovčiti na kolodvoru i vratiti joj novac.— Ne mogu ja tako. Hajde, Liza ... mamice ... šta si

se rasplakala. Evo ... evo ti rubac.— Pa zar ne vidiš, jadan, da je to krpa sudoperka?— Sjedi kraj mene, mama. Ovdje, tako. Kao da te po

tresla pomisao da ćeš se jednom čestito odmoriti i razonoditi. Hajde uzmi ovo! Znam ja da je sudoperka. Znaš,vele ljudi, da Billy Sunday ganja Vraga po cijeloj pozornici.

— Pa to je svetogrđe, zaboga — suprotstavila se Liza.— Ja bih to svejedno želio vidjeti. Šta si to kazala?

Digni glavu, ženo! Ne čujem te. Šta si rekla?— Rekla sam da ću poći — promuca kroz suze Liza.

Tom je nešto crtao kad mu je Samuel prišao. Gledao je svoga oca očima koje kao da su prekri te nekim velom, kušajući odgonetnuti učinak Olivijina pisma.

— Šta to crtaš? — upita Samuel pogledavši crtež.— Pokušavam napraviti spravu za otvaranje vrata, ta

ko da čovjek ne mora silaziti s kola, nego da motkom može otvoriti zasun.

— A šta će ih otvarati?— Pa, mislio sam jedna jaka opruga.Samuel je proučavao nacrt.— A kako će se opet zatvoriti?— S pomoću ove šipke. Ona bi se napetošću na drugoj

strani skliznula prema ovoj opruzi.— Razumijem. Ta bi naprava funkcionirala kad bi vra

ta čvrsto ulegla. Samo bi trebalo dvaput više vremena dase ta naprava načini i da se održava nego da dvadeset godina slaziš s kola i rukama otvaraš kapiju.

Tom je prosvjedovao:— Ali, kad je recimo konj plah ...— Znam, sine. Šalim se samo s tobom.— Opet si me dignuo — reče Tom keseći se.— Nego, Tom, bi li ti mogao obavljati poslove na far

mi pošto tvoja mati i ja odemo na malo putovanje?— Jasno da bih — spremno će Tom. — A kamo ste na

kanili poći?— Ollie bi željela da budemo kod nje neko vrijeme u

Salinasu.— Pa to je divno, oče. A slaže li se mati?— Slaže, samo kad nema troškova.— Divno. A koliko mislite izbivati?Samuelove oči, zacakljene od ruga poput dragulja, du-

go su počivale svojim pogledom na Tomu, dok ovaj poto-nji ne zapita:

— A šta je, oče?— Načuo sam mali ton u tvome glasu, tako je bio si

ćušan da sam ga jedva čuo. Tome, sinko moj, ako ti sasvojom braćom i sestrama skrivaš neku tajnu, ja neću uto ulaziti. Ja štaviše smatram da je to i dobro.

— Ne znam šta misliš time reći — pravio se Tom ne-vješt.

— Možeš zahvaliti bogu što nisi otišao u glumce, jerbi, sine, bio vrlo loš glumac. Bit će da ste vi vaš plan iz-mudrili kad ste se sastali ono prilikom blagdana žetvene

zahvalnice. I sad sve ide kao po loju. Vidim ja u tome Willove prste. Nemoj mi odati ako nećeš.

— Ja se nisam složio s njihovim planom.— Pa to je tebi slično — prihvati otac. — Ti si bio za

to da se meni sve otvoreno rekne, da se istina iznese nasvjetlo dana. Nemoj govoriti drugima da ja znam za njihov plan.

Okrene se da ode, ali se vrati i stavi ruku na Tomovo rame govoreći:

— Hvala ti, sinko moj, što ti mene želiš počastiti istinom. Nije to uvijek razborito, ali je postojanije.

— Drago mi je što odlaziš, oče.Samuel stane na pragu kovačnice i zagleda se u svoju

zemlju.— Ono vele ljudi da majka najviše voli ružno dijete

— pripomene i žestoko potrese glavom. — Tom, čast začast. Molim te, ovo što ću ti kazati pohrani u najskroviti-jem kutku svoga srca i ne govori o tome ni slovca svojojbraći i sestrama: znam ja tačno zašto idem i kamo idem,i sretan sam, Tome, u toj spoznaji.

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

1.

s^\ ESTO sam se pitao, kako to da neke ljude više nego VJ druge pogađaju i trgaju zbiljske činjenice života i smrti. Unina smrt potkopala je tlo ispod Samuelovih nogu, širom otvorila branjenu glavnu kulu utvrde i upustila starost da harači. S druge strane, nije bila toliko ni poharala ni iz-bačena iz kolotečine Liza, koja je zasigurno ljubila svoju djecu isto tako duboko kao i njezin muž. Njen je život tekao svojim jednoličnim tokom. Tuga ju je pogodila, ali ju je ona preživjela.

Bit će da je Liza primala svijet baš kao i bibliju, sa svim njihovim paradoksima i naličjima. Nije joj se miljela smrt, ali je znala da postoji, pa kad je došla, nije bila iz-nenađena.

Možda je Samuel razmišljao o smrti, možda se poigra-vao s njome, možda je mudrovao o njoj, ali stvarno u nju nije vjerovao. U njegov se svemir smrt nije učlanila. On

i sve oko njega bijaše besmrtno. A kad je prava smrt za-ista došla, bio je to tvorni pogrdni napadaj, nijekanje be-smrtnosti, koje je on duboko u duši osjetio, i samo od je-dne raspukline u njegovu obrambenom zidu razmrskalo se cijelo zdanje. Po mome mišljenju, on je bio uvjeren da će valjanim razlozima sklonuti smrt neka ga pusti na mi-ru. On se nadao da će lako smlaviti toga osobnog protiv-nika.

Lizi pak smrt bijaše tek smrt, nešto što je obećano i što se ima očekivati. Ona je nastavljala svoj redoviti po-sao i usred žalke za kćeri stavljala je da se kuha lonac s grahom, da se peče šest voćnih pita, i tačno planirala ko-liko će hrane biti potrebno za goste na karminama. Posred žalovanja ona se brinula da Samuel ima čistu bijelu ko-šulju, da mu je očetkano i bez mrlja ono njegovo crno čohano odijelo i da su mu cipele namazane i ulaštene. Mo-žda se baš hoće da dobar brak bude temeljan na tako ra-zličnim karakterima i da bude zakovan različnim snažnim zakovicama.

Pošto je Samuel primio nešto kao gotovu činjenicu, on je po svoj prilici bio kadar da pođe dalje od Liže, ali je proces primanja uzrokovao u njemu grozna raspinjanja. Liza ga je pažljivo motrila pošto se odlučio da pođe p Salinas. Nije tačno znala šta je nakanio, ali je kao dobra i razborita majka znala da nešto kani. Uostalom, njoj je bilo drago što ide djeci u posjete. Bila je radoznala kako žive i ona i unučad. Njoj nije bilo stalo živi li u ovome ili onome mjestu. Svako joj je bilo tek odmaralište na pu-tu prema nebu. Ona nije ni posao voljela sam po sebi, ali ga je obavljala jer je bio tu da se obavi. A i umorna je već bila. Bilo joj je sve teže boriti se s bolima i uko-čenošću u tijelu. Oni su je htjeli zadržati jutrom u poste-lji, ali nisu uspjeli.

Radovala se nebu kao mjestu gdje se ne prlja rublje, gdje ne treba kuhati ni suđe prati. U sebi nije baš sasvim odobravala neke stvari na nebesima. Previše se tamo pje-va, a osim toga, kako će, zaboga, i oni izabranici dulje vremena izdržati onu nebesku dokonicu koja im se obe-ćava. Ona će ipak naći i na nebu kakva posla da utuče dosadu: pokrpat će koji oblak, pa namazati ljekovitom po-masti umorna krila. Možda će tu i tamo okrenuti ovratni-ke na odjeći blaženika, a kad svojski zaviri posvuda, ne

može vjerovati da neće čak i na nebesima u kome zakutku naći paučine, koju mora skidati krpom koja se nalazi ovi-jena oko metle.

Posjetu djeci u Salinasu veseljela se i ujedno ju je strah bilo. Toliko joj se svidjela ta zamisao da je nekako u duši osjećala kao da je s tom radosti povezan nekakav grijeh. A priredbe u Chatauqui? Konačno, i ne mora ona tamo ići, a po svoj prilici i neće. Ali, Samuel će se raspo-jasati, pa valja da na njega pazi. Za nju je on još uvijek mlad i bespomoćan. Sva sreća pa ona nije znala šta se do-gađa u njegovu mozgu, šta mu se mota po glavi i kako se ruši njegov organizam.

Mjesta su bila Samuelu vrlo važna. Ranca je bila s nji-me u krvnome srodstvu. Kad ju je napustio, kao da je za-rinuo bodež u srce ljubljenome biću. Ali, kad je već je-dnom stvorio odluku, Samuel je nakanio da ode kako se pristoji. Službeno je posjetio sve svoje susjede, starosje-dioce, koji su se još sjećali kako je nekad bilo. Kad se otisnuo od starih svojih prijatelja, oni su znali da ga neće više ugledati, iako on nije tako nešto ni natuknuo. Dugo je zurio u planine i u stabla, pa čak i znana lica, kao da ih sve želi za vječnost urezati u pamćenje.

Posjet Trasku odložio je za najposlije. Već ga mjeseci-ma nije tamo bilo. Adam nije više bio mlad i bodar kao prije. Dječacima već po jedanaest godina, a Lee — e, Lee se nije mnogo izmijenio. Lee je pratio Samuela do šupe.

— Odavno sam htio s vama govoriti — započe Lee. —Ali toliko posla imam. A nastojim uz to da odem u SanFrancisko barem jednom na mjesec.

— A znaš kako je — prihvati Samuel. — Dok znaš dati je prijatelj blizu, ne ideš mu u posjete. Najednom ode,a ti se živ pojede od grižnje savjesti što mu nisi išao.

— Cuo sam da vam je umrla kći. Moje saučešće.— Primio sam tvoje pismo. Sačuvao sam ga. Divnih ste

mi istina napisali.— Kineske istine — odgovori Lee. — Čini mi se da po

stajem sve kineskiji što sam stariji.— Opažam neku promjenu na tebi, Lee. Šta je to?— Perčina više nemam, gospodine Hamiltone, perčin

sam odrezao.— A, zaista, to će onda biti.— Svi smo perčine odrezali. Zar niste čuli? Umrla je

carica udova. Kina je slobodna. Mandžu nisu više gospo-

dari nad nama, pa ne nosimo više perčina. Nova je vlada izdala proklamaciju u tome smislu. Nema više nijednoga Kineza s perčinom.

— Pa ima li kakve razlike, Lee?— Pa nema mnogo. Sada je udobnije. Samo osjećam

nekakvu prazninu u lubanji, pa mi je neugodno. Teško sečovjeku priviknuti na udobnosti.

— A kako je Adamu?— Pa dobro je. Ali nije se odonda mnogo promijenio.

Da mi je znati kakav li je bio prije nego što sam se ja snjime upoznao.

— Da, i ja sam se to pitao. Kratko trajaše njegovo cvjetno proljeće. Dječaci mora da su narasli.

— Da, već su veliki. Drago mi je što sam ostao ovdje.Naučio sam mnogo gledajući ih kako rastu i razvijaju sei pomažući im pri tom pomalo.

— Jesi li ih naučio kineski?— Nisam. Nije htio gospodin Trask. I ja mislim da je

imao pravo. Bila bi to za njih nepotrebna zavrzlama. Ali,ja sam njihov prijatelj, da pravo velim, pravi prijatelj.Oni se dive svome ocu, ali mislim da mene ljube. I takosu različiti jedan od drugoga, ti dečki! Ne možete pojmitikako su različiti.

— U kojem pogledu, Lee?— Vidjet ćete sami kad se vrate kući iz škole. Kao lice

i naličje kakve medalje. Cal je žestok, mračan i vazda naoprezu, a njegov brat. . . on je jedan između onih dječakakojega zavoliš prije nego što otvori usta, a poslije togati je još miliji.

— A ti ne voliš Cala?— Ulovim sebe počesto kako ga branim... sam pred

sobom. On se bori za svoj život, a njegov brat nema potrebe da se bori.

— Ja imam isto u svome soju — prihvati Samuel. —Ja to ne shvaćam. Pomislio bi čovjek: isti odgoj, ista krv,pa će biti svi jednaci kao jaje jajetu, ali nisu, brate, svisu različiti.

Kasnije su Samuel i Adam sišli niz put osjenjen hra-stovima do ulaza u dolinicu, odakle su mogli vidjeti cijelu Salinsku dolinu.

— Hoćete li ostati na večeri? — upita Adam.— Ne bih htio imati na savjesti smaknuće daljih koko

ši — šaljivo će Samuel.

— Ne bojte se, već je Lee prigotovio pirjanu govedinu.— E, kad je tako ...Od one stare rane Adam je još imao jedno rame niže

od drugoga. Lice mu je još bilo neprobojno i nekom zavje-som prekrito, a oči mu opažale samo općenitosti, a nisu ponirale u pojedinosti. Njih dvojica zastadoše na drumu i zagledaše se u dolinu, obojenu zelenilom nakon prvih ra-nih kiša. j

— Pitam se, zar te nije sram što ostavljaš ovu zemljuna ugaru.

— A čemu da je obrađujem? — upita Adam. — Većsmo prije razglabali o tome nas dvojica. Vi ste mislili daću se ja promijeniti. A evo, ja se nisam promijenio.

— Da se ti ne ponosiš slučajno svojom boli? — upitaSamuel. — Da ti nisi zbog nje u svojim očima velik i tragičan lik?

— Ne znam.— Onda razmisli o tome. Možda ti glumiš ulogu tra

geda na velikoj pozornici, a gledalac predstave si samoti.

— Zašto dolazite da mi dijelite lekcije? — okosi seAdam razdražljivim glasom. — Meni je drago što ste došli, ali zašto zabadate u moju nutrinu?

— Tek da vidim mogu li te razljutiti. Ja sam staro njuškalo i zabadalo. Ali preda mnom je neobrađena zemljaugarnica, a kraj mene čovjek na ugaru. Zar to nije traćenje i rasipanje? A meni je teško pri duši kad gledam rasipanje, jer ja to sebi nikad nisam mogao dopustiti. A zarje tebi divno pri duši kad vidiš kako ti je život neiskorišten i zaludan?

— A šta mi drugo preostaje?— Da ponovo pokušaš.— Bojim se, Samuele — odgovori ojađeni Adam, za

gledavši se subesjedniku u lice. — Radije bih nastavitikao i dosad. Bit će da mi nedostaje snage i odvažnosti.

— A šta je s dječacima? Voliš li ih?— Da. . . da.— A je li ti draži jedan nego drugi?— Zašto to pitate?— Ne znam. Naslućujem nešto u tvome glasu.— Vratimo se kući — predloži Adam.šetali su natrag ispod drveća. Najednom će Adam:

— Jeste li kad čuli da je Cathy u Salinasu? Je li dovas doprla ta glasina?

— A do tebe?— Jest, ali ja ne vjerujem glasinama što se prosiplju u

svijet. Ne mogu ja to povjerovati.Samuel je šutke hodio pjeskovitim kolosijekom puta.

Njegove misli tromo skrenu u Adamovu šablonu mišljenja, pa gotovo umorno uhvati misao o kojoj je mislio da je odavno nestala. Napokon će upitati:

— Još vam se ona vrzma po glavi?— Vrzma, vrzma. Ali na pucanj sam zaboravio. O to

me više ne mislim.— Ne znam reći kako ćeš živjeti život — nastavi Sa

muel — premda vidim da ništa drugo i ne radim negote svjetujem kako ćeš živjeti. Znam da bi možda bilo zate bolje kad bi već jednom iz svoje sumnje i neodlučnostikročio na svjetlo dana i u vrtlog života. I dok ti ovo govorim, prosijavam i ja sam svoje uspomene, baš kao što ljudiispiru smeće ispod poda točionice ne bi li pronašli česticezlatne prašine koja je pala između raspuklina. Slabo setu šta iskopa, vrlo malo. A ti si premlad da već sad ispi-reš svoje uspomene, Adame. Trebalo bi da ih još mnogonovih pribaviš, tako da iskapanje bude obilnije kad za-đeš u godine.

Adam podvio glavu, a vilične mu kosti iskočile ispod sljepoočnica kako je čvrsto stisnuo zube.

Samuel ga pogleda ispod oka pa će mu ovako kazivati:— Tako je. Samo čestito zagrizi. S kakvom se samo

zagriženošću brani netko ako je kriv! Hoćeš li da ti jareknem šta sve radiš, pa onda nećeš misliti da si ti izumiosve te majstorije? Kad ideš spavati i utrneš svjetiljku...ona se pojavi na pragu, osvijetljena slabašnim svjetlomiza sebe, a noćna joj košulja lagano leprša. I ona umilnoprilazi k tvojoj postelji, a ti suspregnuta daha odgrćeš krevetni pokrivač da je primiš u postelju, pomakneš glavuna jastuku da napraviš mjesta za njezinu glavicu pokrajsvoje. Mirišeš vonj njezine kože i ne vonja tako koža nijedne druge žene na svijetu ...

— Prestanite već jednom — galamio je Adam. — Prestanite, do đavola! Ne njuškajte po mome životu! Vi ste poput prerijskog vuka koji njuška lešinu crknute krave.

— Ja to sve znam otuda — mirno i blago nastavi Samuel — što je jedna upravo tako k meni dolazila noć na

noć, mjesec na mjesec, godinu na godinu, sve do sada. Trebalo je da dvostruko zakračunam svoj mozak i da za-pečatim svoje srce protiv nje, ali nisam toga učinio. Sve ove godine varao sam Ližu. Njoj sam davao nepravu, pa-tvorenu ljubav, a ono najljepše štedio sam za te mračne slatke sate. A sada bih poželio da saznam da nije možda i ona imala kakva potajna posjetioca. Ali to nikada do-znati neću. !Bit će da je ona posve zabrtvila svoje srce i ključ bacila k vragu.

Adamove šake bijahu tako čvrsto stisnute da je nestalo krvi iz blijedih zglavaka.

— Vi me nagonite da sumnjam sam u sebe — bijesnoće Adam. — Vazda ste me na to prisiljavali. Bojim vasse. Šta treba da činim, Samuele? Recite mi! Ne znam samokako ste uspjeli tako jasno prozreti cijeli problem. Šta treba da činim?

— Znam ja dobro šta »treba«, premda se nikad po tome ne vladam, Adame. Znam ja uvijek šta »treba«. Trebada pokušaš pronaći novu Cathy. Treba da pustiš neka nova Cathy ubije onu iz snova, neka se njih dvije međusobno obračunaju. Ti samo sjedi pokraj njih kao gledalaci vjeri svoje srce za pobjednicu. To je druga alternativašta bi trebalo. A najbolje bi bilo tražiti i pronaći kakvuposve novu ljubav, koja će potpuno istisnuti staru.

— Strah me to pokušati — reče Adam.— To si mi već rekao. Nego, da sada zagolicam malko

tvoju sebičnost. Ja odlazim, Adame. Došao sam da se stobom oprostim.

— Šta hoćete time kazati?— Moja kći Olive zamolila je Lozu i mene da joj do

đemo u posjete u Salinas, i odlazim tamo preksutra.— Da, ali ćete se valjda vratiti.— Pošto se zadržimo u posjetama kod Olivije mjesec-

-dva, stići će pismo od Georgea, u kojemu će pisati da ćebiti uvrijeđen ne dođemo li i njega posjetiti u Paso Robles.Zatim će nas poželjeti Mollie u San Francisku, pa ondaWill, pa možda čak i Joe, koji se nalazi na istoku, akodotle još živi budemo.

— Pa zar vam nije to milo? I zaslužili ste takvu starost. Ta dosta ste se natavorili i naargatovali cijeli životna onoj vašoj hrpi prašine.

— Mila je meni ona »hrpa prašine« — dočeka Samuel.— Ja je ljubim baš kao što kuja ljubi svoje kržljavo ku-

če. Ljubim svaki kremen, svaki živac kamen što viri iznad površine zemlje i krši nemilice raonik pluga, ljubim onaj tanki i neplodni površni sloj tla, i napokon srčiku one moje zemlje bezvodne. Negdje u mojoj hrpi prašine klija bo-gatstvo.

— Svakako zaslužujete počinak.— Opet ti isto te isto — protivio se Samuel. — To sam

ja morao primiti kao gotovu činjenicu i primio sam. Kadmi ti veliš da zaslužujem počinak, kažeš drugim riječimada je za mene život prošao.

— A vjerujete li to?— Ja sam se s tim pomirio.— Ne smijete to, zaboga — uzrujano će Adam. — Ako

se s tim pomirite, onda vam nema više života.— Znam ja to.— Onda se ne smijete pomiriti.— A zašto ne?— Zato što vam ja to ne dopuštam.— Ja sam staro njuškalo, Adame. I jadno ti je kod

mene što sve više gubim svoju radoznalost. Stoga mislimda je vrijeme da posjećujem svoju djecu. Tamo ću kodnjih mnogo vremena provoditi hineći i pretvarajući se dasam radoznalka.

— A ja bih radije da vam ispanu crijeva na vašoj hrpiprašine od pustoga rada.

Samuel mu se nasmiješi.— Kako li je krasno čuti takva nešto! Hvala ti. Kako

je divno biti ljubljen, makar to bilo i kasno.Najednom Adam stane preda nj tako da se morao za -

ustaviti, pa mu ispovjedi:— Znam šta ste sve učinili za mene, a ja vam to ne

mogu ničim nadoknaditi. Ali mogu vas još za nešto zamoliti. Ako vas zamolim, hoćete li mi učiniti još jednuljubav i time možda spasiti moj život?

— Drage volje, ako mogu.Adam izmahne rukom, načini luk preko krajine koja

se prostirala prema zapadu, i rekne:— Eno one zemlje tamo... Biste li mi pomogli da ta

mo napravimo vrt o kojemu smo nekoć zborili, da sagradimo vjetrenjače, da iskopamo bunare i da zasijemo površine lucernom? Mogli bismo uzgajati cvjetno sjemenje.Novac je u tome. Pomislite, cijela jutra slatkoga graška izlatne četvrtaste površine nevena. Možda deset jutara sa-

mih ruža za vrtove na zapadu. Zamislite kako će mirisati pri zapadnjaku!

— Rasplakat ćeš me, čovječe — ganuto će Samuel —a to ne dolikuje starcu.

I zaista, oči mu se orose suzama.— Hvala ti, Adame — nastavi Samuel. — Milotu tvoje

ponude već odnosi mirisni zapadnjak.— Onda pristajete?— Ne, ja ti to neću sam napraviti. Ali ću gledati tvoje

vrtove i cvjetajake u duhu kad budem u Salinasu slušaokako govori William Jennings Bryan. I možda ću vjerovati da su se tvoje želje ispunile.

— Ali ja to zaista želim izvesti.— Hajde pa se dogovori s mojim sinom Tomom. On

će ti pomoći. On bi, siromah, samo kad bi mogao, cijelisvijet ružama zasadio.

— A znate li šta vi radite, Sanruele?— Da, znam šta radim, tako dobro znam da je već na-

pol napravljeno.— Što ste vi tvrdoglavi i uporni!— I pravdaš sam velik — doda Samuel. — Liza veli

da sam pravdaška svađalica, ali već sam se zapleo u paučinusvoje djece. I sve mi se čini da se u toj paukovoj mrežidivno osjećam.

2.

Sto za večeru bijaše namješten u kuhinji.— Najvolio bih ga prostrijeti pod drvećem kao neka

da, ali zrak je hladan — pripomene Lee.— Istina je, Lee — povladi Samuel.Blizanci šutke uniđoše i stadoše bojažljivo zuriti u go-

sta.— Odavno vas nisam vidio, dječaci. Ali smo vam pri

mjerna imena dali. Ti si Caleb, zar ne?— Ja se zovem Cal.— Dobro, onda Cal. (Nato se okrene drugome). A je li

tebi, momčiću, pošlo za rukom da istrgnes hrptenjacu svome imenu?

— Molim, gospodine?— Ta tebi je ime Aaron?— Jest, gospodine.Lee se smijuljio i rekao:

— Piše ga s jednim »a«. Dva »a« u njegovu imenu nagone na smijeh njegove prijatelje.

— Imam ja trideset i pet belgijskih kunića, gospodine— javi se Aron. — Biste li ih htjeli pogledati, gospodine?Kućica im je gore pri izvoru. Imam devet mladih, bašsu se jučer izlegli.

— Baš bi mi bilo drago da ih pogledam, Arone.Samuelove usne tržnu pa će reći Calebu:— A ti mi, Cal, ne trebaš ni reći da si vrtlar.Lee odjednom okrene glavu i zagleda se u Samuela.— Nemojte tako govoriti — reče Lee nervozno.— Dogodine će mi otac dati u ravnici jedno jutro da

ga sam obrađujem — dočeka Cal.— A ja imam kunića teška petnaest funti. Poklonit ću

ga ocu za rođendan — dodade Aron.Začuše kako se otvaraju vrata Adamove ložnice.— Nemojte mu ništa o tome kazivati — žurno ubaci

Aron. — To je tajna.Lee je rezao pirjanu govedinu pa će reći Samuelu:— Vi uvijek unesete nemir u moju dušu, gospodine Ha-

miltone.— Sjednite, djeco! — naredi dječacima.Adam uđe, zdrljujući rukave, i sjede na čelo stola.— Dobarveče, dečki — nazva dječacima.— Dobarveče, oče — odgovoriše jednoglasno.— Nemojte mu reći — ponovio je Aron.— Neću, ne boj se — uvjeravao ga je Samuel.— Šta mi to ne smije reći? — upita Adam.— Zar se mora sve vješati na veliko zvono? Imam je

dnu tajnu s tvojim sinom.— I ja ću vam reći jednu tajnu, odmah iza večere —

upade Cal.— Baš će mi biti milo da je čujem — odvrati Samuel.

— I nadam se da mi nije poznato u čemu je.Kako je Lee rasijecao meso, uzgleda i osine pogledom Samuela. Nato stade stavljati kriške na tanjure. Dječaci su jeli brzo i mirno, ali uz vučji tek.— Dopuštaš li, oče, da mi odemo? — upita Aron.Adam kimne glavom i oba dječaka brzo izađoše. Samuel je gledao za njima.

— Čovjek bi im dao više od jedanaest godina. Kao dase sjećam kako su moji u njihovim godinama samo urlikali, vrištali i tabanali. A ovi tvoji izgledaju kao odrasli.

— Zaista? — upita Adam.— Ja mislim da znam zašto je tako — unese se u ri

ječ Lee. — Nema žene u kući da bi cijenila djecu. Držim da muškarcima nije mnogo stalo do male djece, paovim dječacima nije ni bilo stalo da ostanu djeca. Timenisu ništa dobivali. Je li to dobro ili loše, to zbilja neznam.

Samuel je kriščicom kruha trao ostatke umaka na svo-me tanjuru, pa će reći:

— Adame, da mi je znati jesi li ti svjestan šta imašu Leeu. Je li on mislilac koji zna kuhati, ili kuhar kojizna misliti? Taj me čovjek mnogo naučio, Adame.

— Sve mi se čini da ja nisam dovoljno slušao. . . ilimožda on nije sa mnom mnogo razgovarao.

— A zašto nisi htio da dječaci nauče kineski, Adame?Adam je časak promišljao, a onda konačno odgovori:— Čini mi se da je došlo vrijeme da budem iskren i

pošten. Bit će da je to bila obična ljubomora. Ja sam tome dao drugo ime, ali možebit je srž u tome što ja nisamhtio da oni budu kadri odmagliti lako od mene u smjerukamo ih ja ne bih mogao slijediti.

— To je posve razumljivo i gotovo odviše ljudski —odvrati Samuel. — Ali biti toga svjestan i to priznati, eto je velik skok. Pitam se, jiesam li ikad dotle dopro.

Lee donese sivo emajlirani kavnik na stol, napuni čašice kavom i sjedne. Ugrije dlan ruke o zaobljenu stranu svoje čašice. I onda se nasmiješi.

— Vi ste mi zadali gadnih briga, gospodine Hamiltone.I pomutili ste mir Kine.

— Kako to mislite, Lee?— Meni se sve nekako čini da sam vam to već rekao

— nastavi Lee. — Možda sam to samo sastavio u glavi snamjerom da vam kažem. Svakako je priča vrlo zanimljiva.

— Htio bih da to čujem — prihvati Samuel i pogledaAdama. — Bi li i ti htio čuti, Adame? Ili si opet zaploviou svoje oblake?

— Upravo sam mislio o tome — odgovori Adam. —Smiješno je možda, ali me obuzima neko uzbuđenje.

— Pa to je divno — hrabrio ga Samuel. — To je možebit najbolje od svega dobroga što može snaći čovjeka.Hajde da čujemo tvoju priču, Lee.

Kinez se uhvati za vrat i nasmiješi se, pa stade kazi-vati:

— Da mi je samo znati, hoću li se ja ikada naviknutida ne nosim perčin. Čini se da sam se bio privikao na njviše nego što sam bio svjestan. Nego, da prijeđemo na priču.Već sam vam rekao, gospodine Hamiltone, da postajem svekineskiji. A postajete li vi irskiji?

— To mi dođe i prođe — reče Samuel.— Sjećate li se kada ste nam ono čitali šesnaest sta

vaka iz četvrte glave Geneze i kad smo nas trojica raspravljali o tome tekstu?

— Vrlo se dobro sjećam. I poodavno je to bilo.— Gotovo prije deset godina — nastavi Lee. — Ta me

se priča duboko dojmila, pa sam se udubljivao ponovo usvaku njezinu riječ. Što sam više o njoj mislio, sve mi jedubljom postajala. Uporedio sam prijevode što ih mi imamo. I svi su se približno slagali. Samo sam zbog jednogamjesta razbijao glavu. Prema engleskom prijevodu, zvanom »The King James Version« (pripremio ga je skup učenjaka po zapovijesti kralja Jakova Prvog od godine 1604.do 1611.), kad je ono Jehovah pitao Kaina zašto se srdi,Jehovah je rekao: »Ako dobro činiš, zar nećeš slobodno dićipogled? A činiš li zlo, ne vreba li tad pred vratima grijeh?A pod tvojom će vlašću biti želja grijeha, i ti ćeš biti njegovgospodar.« Onaj »ti ćeš« privukao je moju pozornost, jerje to obećanje da će Kain zagospodariti nad grijehom.

— I njegova djeca nisu potpuno zagospodarila — kimneSamuel.

Lee je srknuo kave pa proslijedi:— Onda sam pribavio američki standardni prijevod Bi

blije. Onda je bio posve nov primjerak. I taj je stavak tamorazličit. U američkom se prijevodu kaže: »Daj zagospodarinad njim.« To je velika razlika. To nije više obećanje,nego zapovijed. I tada sam počeo o tome mozgati i glavurazbijati. Pitao sam se, kakva je to bila izvorna riječ izvornoga pisca da je dala povoda tako različitim prijevodima.

Samuel postavi dlanove na stol, nagne se naprijed, i onaj stari mladenački žar zaiskri mu u očima.— Lee, nećeš valjda reći da si radi toga učio hebrejski!— Ispripovjedit ću vam sve kako je bilo. Prilično je

to duga priča. Hoćete li jedan gutljaj ng-ka-pyja?— Misliš onoga pića što udara na divan miris gnjilih

jabuka? #

i

— Da, da. Meni se bolje razveže jezik kad malko togagucnem.

— Možda ću i ja bolje slušati — dobaci Samuel.Dok je Lee odlazio u kuhinju, Samuel upita:— Adame, znaš li ti što o toj njegovoj zgodi?— Ne znam — odgovori Adam. — Nije mi ništa pričao.

A možda i jest, pa nisam slušao.Lee se vrati sa svojom kamenjačom i sa tri male porculanske čašice, koje bijahu tako tanke i fine da je kroz njih prosjajivala svjetlost.— Pijte po kinesku — reče Lee i nalije gotovo crno piće.— Ima mnogo pelina unutri. Izvrsno je to piće — do-

dade. — Ako podosta popije čovjek, ima gotovo isti učinakkao i kad pije apsint.

Samuel gucne malko toga pića.— Želio bih znati zašto te taj stavak toliko zanimao.— Pa, činilo mi se da čovjek koji je mogao izmisliti tu

veličanstvenu priču zna posve tačno što hoće da kaže, panema prema tome mjesta nejasnoći u njegovoj izjavi.

— Ti veliš »čovjek«. Ti dakle ne vjeruješ da je to božanska knjiga koju je napisao Bog umočivši svoj prst utintu?

— Ja držim da mozak koji je mogao izmisliti tu pričuima neku neobičnu božansku moć. I mi u Kini imamo nekoliko takvih mozgova.

— Samo sam to htio da znam — pridoda Samuel. —Dakle, ti onda nisi pravovjerni prezbiterijanac.

— Pa rekoh vam maloprije da postajem sve kineskiji.Dakle, da nastavim svoju priču: pošao sam u San Francisco,u glavni stan naše porodične udruge. Jeste li šta čuli otakvim udrugama? Velike kineske porodice imaju svojasredišta gdje svaki član može dobiti i dati pomoć. PorodicaLee vrlo je golema. Ona se sama brine za svoje članove iza svoje poslove.

— Čuo sam ja već o takvim udrugama — pripomeneSamuel.

— Vi mislite sigurno onaj rat što ga je vodilo ono borbeno kinesko društvo protiv ropstva svojih djevojaka.

— Da, po svoj prilici.— U mom je slučaju zapravo nešto sasvim drugo —

nastavi Lee. — Ja sam otišao upravo tamo, jer u našoj porodici ima cijeli niz stare časne gospode, velikih učenjaka.To su vam umnici koji istražuju problem u tančine. Čovjek

može provesti godine i godine razmišljajući o nekoj izreci učenjaka što ga vi zovete Konfucije. Mislio sam da ću ta-mo naći kojega stručnjaka egzegetu, koji će mi protuma-čiti onaj stavak iz Biblije. Divni su to starci. Poslije podne popuše svoje dvije lule opijuma, i to ih umiri i izoštri im duh. Zatim prosjede cijelu noć u razmišljanju, i mozak im je bistar kao prozirac. Mislim da nitko drugi ne zna tako divno upotrebljavati opijum.

Lee ovlaži jezik u crnome piću pa nastavi:— Smjerno sam iznio svoj problem jednome od tih ča

snih mudraca, pročitao mu stavak i kazao što ja pod timrazumijem. Sutranoć sastadoše se njih četvorica i pozvašemene k sebi. Raspravljali smo o toj biblijskoj zgodi cijelubogovetnu noć. (Lee se zasmiješi.) Šaljivo je bilo. Ne bihja to nipošto nekome drugome povjerio. Zamislite četiristara gospara — najmlađi je preturio devedesetu — kakose dadoše na učenje hebrejskoga. Uzeli su u službu nekogučenog rabina. Dali se na proučavanje kao kakva djeca.Te zadaćnice, te gramatike, te rječnike, te početničke jednostavne rečenice. Trebalo bi da vidite hebrejska slovapisana kineskim kistićem i tušom! Pisanje zdesna nalijevonije im mnogo smetalo kao što bi vama, jer mi Kinezi pišemo odozgo nadolje. O, ti starci savršeno rade što rade.Prodiru u samu srž problema, zadiru u korijen.

— A šta si radio ti, Lee? — upita Samuel.— Ja sam im se pridružio, pun divljenja onim njiho

vim ponositim bistrim mozgovima. Počeo sam ljubiti svojurasu i prvi sam put želio biti Kinez. Svako sam petnaestdana odlazio na sastanak s njima, a u svojoj sam sobi ovdjeispisivao strane i strane vježbama. Pokupovao sam sverazne hebrejske rječnike za koje sam samo doznao. Ali onasu stara gospoda bila vazda ispred mene. Nije dugo potrajalo pa su prestigli i našega rabina, tako da je on doveo jednoga svog kolegu. O, gospodine Hamiltone, vi ste trebaliprobdjeti s nama neke od onih noći raspravljanja i raspre-danja. Tu su padala pitanja, kritički se i brižljivo zadiralou probleme. Pa ono krasno, divno umovanje! Nakon dvijegodine osjećali smo se sposobnima da možemo pristupitik vaših šesnaest stavaka četvrte glave Geneze. I moja sustara gospoda bila uvjerena da su one riječi »ti ćeš zagospodariti« ili »daj zagospodari« vrlo važne. A mi smo kopanjem naišli na zlatnu žilu. U hebrejskom taj stavak glasi»ti možeš zagospodariti grijehom.« Stara su se gospoda

smiješila, kimala glavom i došla do uvjerenja da su te go-dine korisno utrošene. Izveo sam ih iz njihovih kineskih čahura, pa sada upravo proučavaju grčki jezik.

— To je upravo fantastična priča. Nastojao sam da jepratim, ali možebit sam gdjegdje što i propustio. A zaštoje ta riječ toliko važna?

Leeova je ruka drhtala dok je natakao krhke čaše. Ispio je svoju u jednome dušku.

— Pa zar ne shvaćate, zaboga? — poviknuo je. — Američki standardni prijevod naređuje ljudima da nad grijehom (a grijehom se može zvati i neznanje) slave pobjednoslavlje. Autorizirani prijevod kralja Jamesa tek obećajeKainu da će zagospodariti grijehom, dok u hebrejskom stoji»timšel«, što znači »možeš« zagospodariti. Možeš — daklestojiš pred izborom, možeš birati. Možda je to najvažnijariječ na svijetu. To znači: put ti je otvoren. Čovjek imada se odluči. Jer, ako »možeš«, isto je tako istina da i »nemožeš« ako nećeš. Uviđate li sada tu ogromnu razliku?

— Uviđam, uviđam. Ali ti ne vjeruješ, Lee, da je Biblijabožji zakon. Zašto onda tome stavku pridaješ toliku važnost?

— Aha, tu smo — brzo će Lee. — Htio sam vam većdavno to protumačiti. Predvidio sam, očekivao sam vašapitanja i pripravan sam da vam odgovorim. Svako pisanodjelo koje je utjecalo na mišljenje i na živote bezbrojaljudi veoma je važno. Ima mnogo milijuna vjernika u sektama i u crkvama koji su obuzeti zapovijeđu »zagospodari«i sve težište stavljaju na pokornost, poslušnost. A ima opetjoš više milijuna koji osjećaju predodređenje u onome »zagospodarit ćeš«. Mogu oni raditi šta ih je volja, to će sedogoditi. Ali ono »možeš« iz hebrejskoga! E, to čini čovjeka velikim, to ga podiže do bogova, jer u svojoj slabosti, u svome nećudoređu, pri umorstvu vlastitoga brata, čovjeku je još dan konačan izbor. On može izabrati svojput, probiti se njime i pobijediti. — Leeov je glas bio pobjedonosni pjev.

— A vjeruješ li ti u to, Lee? — upita Adam.— Vjerujem, i te kako vjerujem. Lako je, onako od

lijenosti, od slabosti uteći se božanstvu govoreći: »Šta mogu? Moj je put sudbinom zacrtan«. Ali zamislite samo ve-ličajnost izbora! Izbor čini čovjeka pravim čovjekom. Mačka nema izbora, pčela mora praviti med. Kod njih nemaništa božanskoga. I ne biste vjerovali da onu staru gospodu,

što polako klize prema smrti, tako obuzimaju zanimljivi problemi života da im se ne da uopće umrijeti?

— Mislite li time reći da ti Kinezi vjeruju u StariZavjet?

— Ti starci vjeruju u ono što je istinito, a oni znajuje li istinito kad čuju. Oni su rasuđivači istine. Znaju daje onih šesnaest stavaka Biblije povijest čovječanstva ubilo kojoj eposi, u bilo kojoj kulturi, u bilo kojoj rasi. Onine vjeruju da čovjek može napisati petnaest i tri četvrtistavaka istine, a s jednim glagolom izreći laž. Konfucijeje poučio ljude kako treba da žive pa da im život budevaljan i sretan. Ali ovi reci Biblije . . . to su ljestve kojimase penje do zvijezda. (Leeove su se oči iskrile od žara.)To ne možeš nikad zaboraviti. Te riječi podrezuju nogeslabosti, kukavičluku i lijenosti.

— Ne shvaćam kako možeš kuhati, odgajati dječake ibrinuti se za me, i kraj svega toga baviti se tim stvarima— u čudu će Adam.

— Ni meni ne ide u glavu kako to sve ismognem —odgovori Lee. — Ali ja popušim svoje dvije lule poslijepodne, ni manje ni više, kao oni naši starci. I osjećam dasam čovjek. I osjećam da je čovjek veoma važan, važnijimožda od zvijezde. Nije to nikakva teologija. Nemam jasklonosti prema bogovima, ne mile mi se oni. Ali u menise razbuktala nova ljubav prema onoj blistavoj spravi koju nazivamo ljudska duša. To je divna i jedinstvena pojavana cijelome svijetu. Vazda je napadajima izložena, a ništaje ne može uništiti, a sve zbog onoga »ti možeš«.

3.

Lee i Adam iziđoše sa Samuelom do staje da ga isprate. Lee je nosio kositrenu svjetiljku da osvijetli put, jer bijaše to jedna od onih svijetlih ranih zimskih noći kad se nebo ospe zvijezdama, pa se čini da je od njihova blistavila ze-mlja u dvostrukoj tami. Tišina prekrila brežuljke. Nijedna životinja da bi se pokrenula, ni biljožder ni grabljivac mesožder, a zračište je bilo tako tiho da je suro granje i lišće zimzelenih hrastova stajalo ukočeno prema jatu zvi-jezda Kumovske Slame. I trojica ljudi mukom muče. Ru-čka kositrene svjetiljke malko zaškripa, kako se svjetlilo zanjihalo u Leeovoj ruci.

— A kad se mislite vratiti s vašega puta?— prolomiAdam šutnju.

Samuel ništa ne odgovori.Doksologija je strpljivo stajala uz jasle pognute glave,

a njene mliječne oči bulj'le u slamu ispod nogu.— Kao da imate ovu kobilu od pamtivijeka — pripo

mene Adam.— Ima joj trideset i tri godine — doda Samuel. — Zubi

su joj istrošeni. Moram je hraniti iz ruke toplom kašomod mekinja. Katkada loše sanja: sve se trese i njišti, kaoda plače.

— Takva strašila zaista nisam nikad vidio — rečeAdam.

— Znam to. I mislim da sam je baš zbog toga izabraokad je bila ždrijebe. Znate li vi da sam prije trideset i trigodine platio za nju dva dolara. Ništa na njoj nije bilokako treba. Kopita su joj bila kao uštipci, ključ debeo, kratak i ravan kao da uopće nema zglavka. Glava joj je kaou kladivca, leđa su joj ugnuta, prsa upala, a sapi široke.Ima željeznu njušku, a uz to se ne da podrepiti. Kad jašešna njoj, baš kao da kliziš saonicama po šljunku. Kasati neumije, a kad ide hodom, posrče. U trideset i tri godinešto je imam nijedne odlike nisam na njoj otkrio. Uz toje ogavne ćudi. Sebična je, čandrljiva, prosta i neposlušna.Do dana današnjega ne usuđujem se ići iza nje, jer bi sesigurno ritnula na mene. Kad joj dajem rukom mekinje,gleda kako bi me ugrizla. I uza sve to, mila mi je, pa eto.

— I uz to ste joj nadjeli ime Doksologija, Veličajna —pripomene Lee.

— Dakako — potvrdi Samuel. — Kad je priroda ovakomaćuhinski s njome postupila, moram joj ja to nečim nadoknaditi. Ionako nije više duga vijeka.

— Možda biste morali dokrajčiti njezinu bijedu — na-tukne Adam.

— Kakvu bijedu? — upita Samuel. — Ta ona je jednood malo sretnih i postojanih bića za koja znam.

— Pa mora da ipak osjeća boli i tegobe.— E, ona tako ne misli. Doksologija još smatra da je

div od konja, bedevija. Ti bi je strijeljao, Adame?— Mislim da bih. Bih, zasigurno.— I ti bi preuzeo na sebe tu odgovornost?— Mislim da bih. Ima trideset i tri godine. Ura njezina

života davno je otkucala.

Lee spusti svjetiljku na tle. Samuel čučne kraj svje-tiljke i instinktivno ispruži ruke prema leptirastom žutom svjetlu da se na njem ogrije.

— Nešto me uzrujalo, Adame.— A šta to?— Ti bi sigurno ustrijelio moga konja zato što bi mu

smrt bila možda ugodnija od života?— Pa, htio sam kazati...— Adame, je li tebi mio tvoj život? — prekide ga Sa

muel.— Jasno da nije.— Ako je u mene lijek koji će te možda izliječiti, a

možda i usmrtiti, smijem li ti ga dati? Zagledaj u se, prijatelju.

— Kakav je to lijek?— Pa, vjeruj mi kad ti velim da te taj lijek može usmr

titi.— Pazite, gospodine Hamiltone, budite oprezni — molio

je Lee.— Šta je to? — upita Adam. — Kažite mi šta mislite.— Ja mislim da ovaj put neću biti oprezan — tiho će

Samuel. — Lee, ako imam krivo, slušaj me, ako se prevarim, ja preuzimam na sebe odgovornost, i na mene ćepasti krivnja.

— Jeste li sigurni da se ne varate? — upita tjeskobnoLee.

— Ma šta bih bio siguran. Adame, želiš li lijek?— Želim. Ne znam kakav je, ali mi ga ipak dajte.-•- Adame, Cathy je u Salinasu. Vlasnica je bordela, i

to najpokvarenijeg i najogavnijeg bordela u cijeloj našoj okolici. Tamo je na prodaji zlo i gnusoba, nakaznost i po-dlost, najgore što čovječji mozak može smisliti. Tjelesni bo-galji i duševne podmuklice dolaze onamo da izdovolje svoje nastranosti, strasti i hirove. Ima tamo još gorih stvari. Cathy, koja se sada naziva Kate, uzima samo svježe, lijepe i mlade momke, pa ih tako osakaćuje i nagrđuje da se nikad više ne mogu oporaviti. Eto, sad imaš lijek. Da vi-dimo hoće li te izliječiti.

— Vi ste lažljivac! — ispriječi se Adam.— Nisam, Adame. Imam mnogo mana, ali lažljivac ni

sam.Adam se obrne Leeu pitanjem:— Je li to istina?

— Ja ne mogu dati ustuka tome otrovu — reče Lee.— Istina je, na žalost.

Adam je časak stajao, ljuljajući se pri svjetlu svjetiljke, a onda se okrene i odmagli. Ćuli su kako teškim koracima bježi i posrče, kako je pao preko nekog grma, pa kako se penje te nogama i rukama napipava put uz obronak. Tek kad je prešao preko hrpta brežuljka, nisu ga više čuli.

— Vaš lijek djeluje poput otrova — reče Lee.— Ja preuzimam odgovornost — prihvati Samuel. —

Odavna sam naučio ovaj nauk: kad pas pojede strihnin iima uginuti, moraš uzeti sjekiru i odvesti ga do panja zacijepanje drva. Moraš čekati dok ga ponovo obuzme grčevito trzanje, i u tome času — odsjeći mu rep. Ako otrovnije zadro odviše u krv, pas još može preživjeti trovanje,jer udar boli djeluje kao protuotrov. Bez tog udara zasigurno će uginuti.

— Otkud znate da je u ovome slučaju posrijedi isto? —upita Lee.

— Ne znam. Ali bez ovoga udarca sigurno bi umro onajčovjek.

— Vi ste hrabri — pohvali ga Lee.— Nije tu hrabrost posrijedi. Nego, ja sam star čovjek.

I ako bih imao što na savjesti, ne bi zadugo moglo potrajati.

— Šta mislite, šta će sada napraviti? — upita Lee.— Ne znam — odgovori Samuel. — Ali neće barem

okolo sjediti i duriti se u svojoj boli. Daj, prisvijetli mi,molim te.

Pri žućkastom svjetlu Samuel turne žvale uzde Dokso-logiji u usta. Te su žvale bile od upotrebe tako tanke i izlizane da je ostao tek tanak slojić čelika. Kratku uzdu, koja se veže za jabuku sedla, da konj ne spušta glavu, oda-vna je Samuel zabacio. Staroj je kobili bilo slobodno da zadire nozdrvama po miloj volji ili da zastane i pase travu ukraj puta. Samuelu nije bilo stalo. Što je nježnije mogao, stavio je kobili podrepnjak, i ona se pri tom okrene, ne bi li se kopitnula.

Kad je Dox bila između ruda kola, Lee upita:— Nećete se ljutiti ako se komadićak odvezem s vama?

Vratiti ću se pješice.— Idemo — reče Samuel, praveći se kao da ne opaža

da mu je Lee pomogao na kola.

IH,

Bilo je tamno kao u rogu, i Dox pokaza svoje nezado-voljstvo tim noćnim putovanjem, posrćući svakih nekoliko koraka.

— Hajde zbori, Lee. Šta si mi htio reći?Lee se pripremio na to.— Možda sam njuškalo, isto kao što kažete sami za sebe

da ste. Ja sam navikao na razmišljanje. Većinom razabi-rem vjerojatnosti, ali večeras ste me potpuno nasukali.Okladio bih se ne znam s kime da biste vi od svih ljudibili posljednji koji biste rekli istinu u brk.

— A jesi li ti znao šta je s Cathy?— Kako ne bih znao.— A znaju li dečki?— Mislim da ne znaju, ali to je tek pitanje vremena.

Znate kako su djeca okrutna. Jednoga dana netko će imu školskom dvorištu sasuti istinu u lice.

— Možda bi valjalo dječake skloniti odavle — reče Sa-muel. — Razmisli o tome, Lee.

— Još mi niste odgovorili na moje pitanje, gospodineHamiltone. Kako ste to mogli učiniti?

— Misliš možda da sam krivo napravio?— Ne, to nipošto ne velim. Samo nisam nikad mislio

da ste kadri zauzeti čvrst i nepromjenljiv stav o nečemu.Tako sam vas ja prosudio. Zanima li vas da dalje o vamagovorim?

— Pokažite mi čovjeka koji nije radoznao kad se onjemu raspreda — reče Samuel. — Nastavi samo.

— Vi ste vrlo ljubazan i plemenit čovjek, gospodineHamiltone. I ja sam vazda držao da ta vaša ljubaznost dolazi otuda što se klonite svake neugodnosti. Ali vaš je mozak okretan kao janješce što skakuće po polju punu ivančica. Koliko ja znam, niste nikada ni u što zagrizli poputbuldoga. A onda ste večeras učinili nešto što ruši mojucijelu sliku o vama.

Samuel omota vojke oko štapa, koji je bio zataknut u tulac, gdje stoji bič, i Doksologija stade posrtati niz cestu, izbrazdanu točkovima kola. Starac pogladi bradu, koja se bjelasala pri zvjezdanom svjetlu. Skine crni svoj šešir i stavi ga u krilo.

— Bit će da je onaj moj postupak prema Adamu bioisto takvo iznenađenje za mene kao,i za tebe... Ako bašželiš znati zašto sam tako postupio, zagledaj sam u sebe.

— Ja vas ne shvaćam.— Da si mi prije kazivao o svojim proučavanjima Bi

blije, možda bi bilo sada sasvim drukčije.— Još vas ne shvaćam.— Pazi, Lee, ti me potežeš za jezik. Rekao sam ti da

moje irstvo dolazi i prolazi. Sada upravo dolazi.— Gospodine Hamiltone, vi odlazite i ne vraćate se više.

Vi ne kanite još dugo živjeti.— Istina je, Lee. A kako to znate?— Pa posvuda vas okružuje smrt. Upravo zrači iz vas.— Nisam znao da to itko može zapaziti. Znaš, Lee, ja

smatram život nekom vrstom simfonije, nije to uvijek naj-skladnija simfonija, ali ima svoju formu i melodiju. A većodavna se ta simfonija ne svira punim orkestrom. Neprestano zuji samo jedna melodija, a to je nepromjenljiva bol.Nisam ja osamljen u tome stanovištu, Lee. Čini se da odviše mnogo ljudi poima život kao nešto što svršava porazom.

— Ljudi su možda prebogati — umovao je Lee. — Opazio sam da nema većeg nezadovoljstva od bogataševa. Nakljukaju čovjeka hranom, odjeni ga u sjajna odijela, udomiga u raskošnu palaču, pa ćeš vidjeti šta će s njim biti:umrijet će od očaja.

— Uzrok mojoj promjeni jest tvoj novi prijevod u dvijeriječi »ti možeš«. To me zgrabilo za gušu i potreslo. A kadje vrtoglavica prošla, staza je ostala otvorena, nova svijetlastaza. I moj život, koji se primiče svršetku, kao da se primiče divotnu svršetku. A moja muzika poprimila je novumelodiju, koja je nalik na pjev ptice u noći.

Lee je zurio u njega kroz tamu.— Isti su takav učinak te riječi imale na one starce iz

moje porodice.— »Ti možeš zagospodariti grijehom«, Lee. Eto, to je

srž. Ja ne vjerujem da su svi ljudi uništeni. Mogu ti takvihimenovati desetak, i to su upravo oni od kojih svijet živi.Za ljudski duh vrijedi isto kao i za bitke: samo pobjednicižive u sjećanju. Istina je da većina ljudi biva uništeno, aliih pak ima koji poput vatrenih stupova svijetle kao vođezastrašenim ljudima kroz tamu i dovikuju im: »Ti možeš,ti možeš!« Kakva li pobjednog slavlja! Istina je da smo mislabići, bolesnici i kavgadžije, ali da smo samo to, već bismo iščezli s lica zemlje prije tisuća i tisuća godina. Ne-

koliko ostataka okamenjene čeljusti, nekoliko slomljenih zuba u sloju vapnenca, eto to bi bili jedini znakovi što bi ih čovjek ostavio o svome postojanju na svijetu. Ali, moć odabiranja, Lee, izbor da možeš iznijeti pobjedu! Nikad to prije nisam shvatio ni prihvatio. Uviđaš li sada zašto sam ja ono noćas govorio Adamu? Proveo sam u djelo moguć-nost izbora, ponudio sam mu neka bira. Možda sam krivo uradio, ali onim sam ga riječima prisilio da prione za život ili neka se okani života. Kako se zvaše ona riječ, Lee?

— Timšel — odgovori Lee. — Molim vas, ustavite kola.— Morat ćeš podosta pješačiti do kuće.Lee siđe s kola.— Samuele! — zovne.— Evo me. (Starac se nasmija.) Lizi je mrsko kad ovako

odgovorim.— Samuele, ti si me pretekao.— I vrijeme je, Lee.— Zbogom, Samuele — reče Lee i žurno se vrati ce

stom.Čuo je kako željezni obruči kotača škripe i druskaju

cestom. Osvrne se i pogleda iza sebe. Na kosini ugleda star-ca Samuela kako se ističe prema nebu, a njegova bijela kosa sjaji se»od svjetla zvjezdanog.

O podne petnaestoga ožujka sjedio je Tom na klupi is-pred kovačnice. Prošlo sunčano prijepodne, suri vodeni oblaci plovili s oceana preko planina, a sjene im klizile po vedroj zemlji.

Tom začuje topot konjskih kopita i ugleda malena dje-čaka kako lamatajući laktima tjera malaksala konja prema kući. Ustane i pođe prema cesti. Dječak je galopirao prema kući, pa kad se sastane s Tomom, naglo skine šešir, zavitla žutu omotnicu na tle, naglo zavrti konja uvreten i opet ga podbode u galop.

Tom ga htjede zazvati, ali se okani i umorno se prigne da pridigne brzojavku. Opet sjede na suncu na klupi ispred kovačnice, držeći neotvoren telegram u ruci. Pogleda brda i staru kuću, baš kao da sebi želi nešto prištedjeti prije nego što razdrlji omotnicu i pročita one četiri neumoljive riječi: ime, prezime, tužni događaj i vrijeme kad se do-godio.

Tom polako previje telegram nadvoje, pa na četvero, pa na osmero, sve dok ga ne dotjera na veličinu palca. Uputi se kući, prođe kroz kuhinju, kroz malu danju sobu, u spavaonicu. Iz ormara izvadi crno odijelo i stavi ga preko naslona stolice, a bijelu košulju i crnu kravatu na sjedište. Onda legne na postelju i okrene lice k zidu.

DVADESET PETO POGLAVLJE

1.

IJAŠE nekako potopska zima u Salinskoj dolini, sa do-voljno divne mokrine. Kiše su padale polako, i upijala

se vlaga u tlo, a nije bilo naglo nabujalih voda ni poplave. Paša po livadama razrasla se već u siječnju, brežuljci opre-tili travom u veljači, a dlaka marve bijaše naizgled čvrsta i glatka. U ožujku i dalje padale blage kiše, a ako je i bio koji pljusak, pristojno je čekao dok ne utone nje-gov prethodnik pod zemlju. Toplina preplavila dolinu i ze-mlje se rascvjetale u žutim, modrim i zlatnim cvatovima. Tom je bio sam na ranci. I ona hrpa prašine razbujala se i divotom se odjenula, a kremehje uraslo u travu. Ha-miltonove krave opretljale, a s vlažnih hrptova Hamilto-novih ovaca upravo je klijala trava.

B

2.

Luksuzne i lake kočije vozile su žalobnike sa salinskoga groblja. Rodbina, svojta i prijatelji vraćali se Olivijinoj kući u Središnjoj Aveniji, da štogod prigrizu i kavu popiju te da zborom i tvorom učine ono što se u takvoj zgodi do-likuje.

George ponudi Adamu Trasku da ga poveze u najmlje-noj kočiji, ali je Adam odbio. Lunjao je grobljem, a onda sjeo na cementni rub grobnice porodice Williams. Tradi-cionalni žalobni čempresi plakali po rubu groblja, a bijele ljubičice divlje se razrasle po grobljanskim stazama. Netko ih nekoliko posadio, pa se raširile poput korova.

Studen vjetar hujao ponad nadgrobnika i rasplakao se u čempresima. Mnogo zvijezda, slivenih od željeza, ozna-čavahu grobove veterana, poginulih u vrijeme građanskoga rata, a u svaku zvijezdu zataknuta zastavica, koju je po-derao vjetar od prošlogodišnjeg 13. maja kad se kite nji-hovi grobovi.

Adam se zagledao u brdine na istoku od Salinasa, nad kojima je gospodario divan vrh Fremontskoga gorja. Zrak je bio kristalno jasan, kao što katkada zna biti pred kišu. A onda vjetar nanese kapljice kiše, premda se nebo nije bilo pravo ni naoblačilo.

Adam se dovezao jutarnjim vlakom. Nije zapravo ni mislio doći, ali ga je vuklo nešto čemu nije mogao odoljeti. Ponajprije, uopće nije mogao vjerovati da je Samuel mr-tav. Ta još mu zvuči u ušima onaj puni, lirski glas, s to-novima koji se uzdižu i spuštaju u svojoj čudnovatosti, pa ona izvanredna glazba neobično biranih riječi, koje su tako iskakale da nisi nikad bio siguran koja će zatim nadoći. U govoru većine ljudi potpuno si siguran koja će im biti iduća riječ.

Adam je pogledao Samuela u lijesu i bio je siguran da ne želi mrtva Samuela. A kako ono lice u lijesu nije na-likovalo na ono živo, Adam je otišao da bude sam i da sa-čuva sliku toga čovjeka živa.

Morao je poći na groblje. Inače bi povrijedio običaje. Ali stajao je za vrijeme ukopa podalje, gdje nije mogao čuti riječi pogrebnoga obreda i vidjeti kako sinovi nasipaju zemlju u jamu ukopnicu. Jednostavno je tada otišao dalje i stao lunjati stazama gdje rastu bijele ljubičice.

Groblje opustjelo, a vjetar, žalosno pjevušeći, sagibao teška stabla čempresova. Kapljice kiše postajale veće i ši-bale peckajući.

Adam ustane, ježući se od studeni, i polako prijeđe pre-ko bijelih ljubica kraj novoga groba. Cvijeće postavljeno podjednako da prekrije grobni humak novoiskopane vla-žne zemlje, i vjetar je već raščupao cvatove i manje kite cvijeća raznio po stazi. Adam ih je pridigao i metnuo na humak.

Izašao je iz groblja. Sada su mu vjetar i kiša šibali u leđa. Nije se obzir ao što mu je od mokrine promočila crna kabanica. Romie Lane bijaše blatna od splaka što ih je napravila kiša po kolotečinama. Pokraj puta razrasla se visoko divlja zob i gorušica, divlje repe neobuzdano se na-meću jedna pred drugu, a ljepljive glavice grimiznih stri-čaka izdižu se ponosno iznad tog raspojasog buntovništva kišnog proljeća.

Crno ljepljivo blato prekri]o Adamove cipele i popr-skalo mu nogavice crnih hlača. Još je trebalo pješačiti otprilike milju pa da stigne do ceste Monterev. Bio je za-

mazan i mokar do kože kad je došao do nje, a zatim skre-nuo istočno u grad Salinas. Voda se zaustavila po iskrivlje-nom rubu tvrdog šešira, a ovratnik mu je bio mokar i uleknut.

Kod John Streeta cesta je zaokrenula i tekla Main Stre-etom. Kad se dočepao pločnika, Adam je udarao nogama da strese blato s cipela. Zgrade su ga zaštitile od vjetra, ali je gotovo odmah stao drhturiti od studeni. Ubrzao je hod. Gotovo na dnu Main Streeta skrenuo je u točionicu Opatije (Abbot House). Naručio je konjak, ispio ga nadušak, i drh-tavica je bila još žešća nego prije.

Gospodin Lapierre iza tezge vidje kako Adam dršće od zime, pa ga je svjetovao:

— Najbolje da ispijete još jedan konjak. Inače ćete segadno prehladiti. A ne biste htjeli popiti vruć rum? To ćeistjerati nazeb kao ništa.

— Hoću, popit ću i jedno i drugo.— Dobro, dakle. Ispijajte vi drugi konjak, dok vam ja

donesem vruće vode.Adam uzme čašu i sjede za stol, osjećajući se neudobno

u mokroj odjeći. Gospodin Lapierre donese iz kuhinje lo-nac vode, koja se pušila. Stavi trbušastu čašu na poslu-žavnik i donese to k Adamovu stolu.

— Pijte što vruće možete podnijeti. Od toga bi i trepe-tljika prestala treperiti.

Privuče stolicu, sjede kraj Adama, ali umah ustane.— I mene ste umrzlili — reče. — Idem i ja jednu po

piti.Donese i on svoju čašu k stolu i sjedne sučelice Adamu.— Bili ste strašno blijedi, tako da sam se prestrašio

kad ste ušli. Vi niste odavle?— Ja sam iz blizine King Citvja — odgovori Adam.— To ste sigurno došli na pogreb?— Jesam. . . on mi je bio stari prijatelj.— Je li bilo mnogo ljudi?— O, da, velik sprovod.— Ne čudim se. Imao je mnogo prijatelja. Šteta što nije

bio lijep dan. Morate popiti još jednu čašu i onda u postelju.

— Hoću. Ovo mi je piće donijelo osjećaj ugodnosti imirnoće.

— To već nešto vrijedi. A možda vas je to spasilo odupale pluća, tko zna.

Pošto ga je poslužio još jednim pančom od ruma, iza tezge nađe neku mokru krpu.

— Ovime možete otrti to blato sa sebe — reče mu. —Pogreb sam po sebi nije vesela zgoda, a kad se još i kišaumiješa, e onda je zbilja zlo i nevolja.

— Počelo je padati tek nakon pokopa. Ja sam se skva-sio pri povratku.

— Zašto ne biste prenoćili kod mene? Hajdete vi samou postelju, a ja ću vam poslati još jedan panč od ruma,i ujutro ćete biti zdrav i čil kao od majke rođen.

— Mislim da će biti tako najbolje — složio se Adam.Osjetio je kako mu krv draška jagodice i kako toplo pro-

tiče rukama, baš kao da je neka čudna struja preplavila cijelo tijelo. Ta se toplina zavukla u studenu skrivenu ku-tiju u mozgu gdje su bile pohranjene zabranjene misli, pa su se one sada otopile i bojažljivo provirile na površinu poput djece koja ne znaju hoće li biti dobrodošla ili neće. Adam uzme vlažnu krpu i sagne se da obriše nogavice hlača. Osjetio je kako mu krv udara iza očiju.

— Mogao bih baš popiti još jedan panč — reče gostioničaru.

— Ako je zbog studeni, onda ste dosta popili. Ako samohoćete piti, ja ću vam dati ruma iz Jamaike. Ali bih vassvjetovao da taj pijete nemiješan. Ima mu pedeset godina.Voda ubija aromu — govorio mu je gospodin Lapierre.

— Ja samo želim piti — reče Adam.— I ja ću jednu s vama ispiti. Ima već mjeseci kako

nisam otvorio ovaj zemljani vrč. Nitko to ne traži. Svi uovome gradu piju whisky.

Adam obriše cipele i baci krpu na pod. Ispije srčak tamnog ruma i zakašlja se. Jako piće svojom slatkom aro-mom omami njegovu glavu i udari ga u dno nosa kao ka-kvom šakom. Soba kao da se nagnula na stranu i onda se uspravila.

— Bogovsko je, zar ne? — upita gospodin Lapierre. —Ali može vas umlatiti kao ništa. Da sam na vašem mjestu,ne bih popio više od jedne čašice, osim, razumije se, akovi baš želite da vas obori. Nekima je to drago.

Adam nasloni lakte na stol. Oćutio je kako ga obuzima neka brbljavost, i strah ga je bilo što mu se razvezao jezik. Njegov glas nije više bio nalik na onaj normalni, i za -panjio se pred vlastitim riječima. -

— Ja mnogo ne dolazim u ovaj grad. Znate li vi zaustanovu koja se zove »Kod Kate«?

— Isuse! Ovaj je rum jači nego što sam mislio — rečeLapierre i nastavi ozbiljno:

— Vi sigurno živite na ranci?— Da, imam imanje u blizini King Citvja. Zovem se

Trask.— Drago mi je što vas upoznajem. A jeste li oženjeni?— Ne, sada nisam.— Dakle udovac?— Da.—■ Idite vi radije k Jenny. Pustite Kate na miru. Ona

nije roba za vas. Jenny je odmah susjedna kuća. Hajdete tamo i dobit ćete što vam god treba.

— Velite odmah susjedna vrata?— Da, idite istočno blok i pol kuća i onda skrenite na

desno. Svatko će vam reći gdje je bordel.Adamu jezik odebljao i zapletao se.— A zašto ne valja kod Kate?— Idite vi samo k Jenny — odlučno će gospodin La

pierre.

3.

Gadna, vjetrovita večer. Castroville Street duboko ogre-zla u ljepljivo blato, a kineska četvrt upravo preplavljena, tako da su njezini stanovnici stavili daske preko uske uli-čice koja je dijelila njihove kućerke. Oblaci na večernjem nebu bijahu sivi kao pacovi, a zrak nije bio vlažan nego baro vito mokar. Mislim da je razlika između ta dva pojma u tome što vlaga dolazi odozgo, dok barovita neugodna mo-krina diže se iz truleži i vrenja. Popodnevni je vjetar legao, te je zrak ostao sirov i ranjen. No, bilo je dovoljno stu-deno da se rasprše vela što ih je ispleo rum u Adamovoj, glavi, a da mu se ipak ne vrati njegova prirođena bojažlji-vost. Brzao je nepopločanim trotoarom, očiju uprtih u ze-mlju da ne ugazi u kaljuže. Uličica bijaše loše osvijetljena svjetiljkom, koja je na mjestu gdje se križala pruga s ce-stom upozoravala na vlak, te jednom malom lučnjačom od karbonskoga štapa, koja je u obliku kugle sjala ispred Jen-nyne ustanove.

Adam se vladao prema datim uputama. Odbrojio je dvije kuće i gotovo mimoišao treću, jer je tako visoko stršilo

zanemareno tamno džbunje ispred nje. Pogleda kroz rešet-kasta vrtna vrata tamni trijem, polako otvori vrata i uputi se zaraslom stazom. U polutami razazna ulekjnut, ruševan trijem i klimavo stepenište.

Boje odavno nestalo s daščanih zidova, a u vrtu kao da nije uopće nikad radila vrtlareva ruka. Da nije bilo svjetlosne crte oko rubova spuštenih rebrenica, on bi pro-šao misleći da je kuća napuštena. Stepenice kao da će se iskriviti pod njegovom težinom, a daske na verandi škri -pale dok je njima prolazio.

Kućna se vrata otvoriše, i Adam je mogao nazreti ta-man lik kako drži kvaku vrata.

— Izvolite ući — čuo se tih baršunast glas.Soba za primanje bijaše slabo osvijetljena dvjema svje-

tiljkama u obliku kugle, koje su se skrivale ispod ruži-častih sjenila. Adam je pod svojim stopalima oćutio debeo sag. Zapazio je sjaj ulaštenog pokućstva i svjetlucanje zlat-nih okvira slika. Odmah ga se dojmiše bogatstvo i red.

— Trebali ste ponijeti kišni ogrtač — poče blagi glas.— Jeste li vi naša mušterija?

— Ne, nisam — odgovori Adam.— A tko vas je poslao?— Neki čovjek iz hotela.Adam se zagledao u djevojku pred sobom. Bila je u

crno obučena i nije nosila na sebi nikakvih ukrasa. Lice joj je bilo lukavo i — lijepo. Pokušao se domisliti na koju ga životinju podsjeća, na koju noćnu grabljivicu. Bit će poput neke što se u sjeni za plijenom šulja.

— Primaći ću se bliže svjetiljci, ako želite — zadirkivala ga je.

— Ne treba.Ona se zasmijala.— Sjednite ovdje bliže. Vi ste za nešto k nama došli,

zar ne? Ako mi reknete šta želite, ja ću zvati onu pravukoja vam treba.

Njen tihi glas imao je u sebi neku "određenu i krepku snagu. Birala je riječi kao što se bira cvijeće u vrtu gdje ga svakakva ima, a za to je biranje trebalo vremena.

Adam je sam pred sobom izgledao nezgrapan.— Htio bih razgovarati s Kate — konačno je izbrbljao.— Sada je Miss Kate zauzeta. A očekuje li vas?— Ne.— Znate, mogu vas i ja poslužiti.

— Želim razgovarati s Kate, kad vam kažem.— Možete li mi reći u kakvu poslu želite s njome raz

govarati?— Ne mogu.Curin je glas bio britak kao oštrica netom nabrušena.— Ne možete s njom govoriti. Ima posla. Ako vam nije

do koje cure ili nečega sličnog, najbolje da se odstranite.— Hoćete li joj kazati da sam ovdje?— Poznaje li vas ona?— Ne znam.Ćutio je kako mu nestaje hrabrosti. Spopala ga studen,

koja mu je bila stara znanica.—• Ne znam. Ali budite ljubazni pa joj kažite da bi

Adam Trask htio s tnjome razgovarati. Ona će znati tada da li je poznajem ili ne.

— Razumijem. Dobro, idem joj javiti.Cura je tiho prišla k vratima nadesno i otvorila ih.

Adam je čuo nekoliko pridušenih riječi i nekog čovjeka ka-ko je provirio na vrata. Cura je ostavila vrata otvorena, tako da Adam zna da nije sam. Na jednoj strani sobe spazio je kako vise s dovratka teški tamni zastori. Cura je raskrilila duboke nabore zavjese i iščezla. Adam je sjeo u stolicu. Iz ugla očiju ugledao je kako se pomolila glava onoga muškarca, pa opet iščezla.

Katina privatna soba bila je mješavina udobnosti i po-slovnosti. Nije uopće nalikovala na sobu u kojoj je Faye nekad živjela. Zidovi bijahu obloženi šafranastom svilom, a draperije bijahu zelene kao jabuke. Sva je soba blistala svilom: duboki naslonjači s jastucima svilom presvučenim, svjetiljke sa svilenim sjenilima, široka postelja na kraju sobe s blistavim bijelim atlasnim pokrivačem po kojemu su nagomilane goleme uzglavnice. Na zidu nema nikakve slike, nikakve fotografije ili bilo kakve osobne uspomene. Toaletni stol kraj kreveta nije na vrhu od ebanovine imao ni boce ni bočice, i njegov se sjaj odražavao u trodjelnom ogledalu. Bio je tu i dubok starokineski sag, u kojem je bio utkan jabučnozeleni zmaj na šafranastožutoj podlozi. Jedan kraj prostorije bila je ložnica, sredina salon, a drugi kraj uredovnica. Ormari od pozlaćene hrastovine s ladicama, golema željezna blagajna crne boje sa zlatnim pismenima, pisaći stol s pokrivačem na svitak, na stolu dvokraka svje-tiljka sa zelenim zaslonom, stolica okretaljka iza stola i jedna obična kraj njega.

Kate je sjedila na okretuši iza stola. Još je bila zgodna. Opet je kosu obojila plavo. Ustašca joj odlučna i uzvinuta na uglovima kao uvijek. Konture njena lika i oblika nisu više bile nigdje oštre. Ramena joj postala bucmasta, a ruke mršave i naborane. Jagodice joj podadule, a koža ispod brade navorala se. Prsi su joj bile još pomalene, ali joj je sloj debljine ispupčio malko želudac. Bokovi su joj bili vitki, ali stegna i noge tako odebljali da joj se nabreklina prevjesila preko rubova izrezanih niskih cipela. Kroz njene čarape malko su se nazirali elastični gumeni ovojci koji su služili da spriječe dalje širenje kvrgavih žila.

Uza sve to još je bila pristala i ljepušna. Samo su joj ruke uistinu ostarjele: dlanovi i prsne jagodice sjajni i na-tegnuti, a ljesice smežurane i potočkane smeđilom. Bijaše ozbiljno odjevena u crnu haljinu s dugim rukavima, a je-dina opreka toj tamnini bijahu nabuđene bijele čipke na zapešću i korzaži.

Godine su nježno podrovale to lijepo tijelo. Da je tko bio uza nju cijelo to vrijeme, teško da bi opazio bilo kakvu promjenu. Još su joj jagodice bile glatke, oči bistre i ne-upale, nosić nježan, a usnice tanane i odrešite. Jedva se i vidjela ona brazgotina na čelu. Bila je pokrita puderom, koji je bio tako obojen da je pristajao Katinoj puti.

Kate je razgledavala svežanj fotografija na stolu. Sve su bile iste veličine, sve snimljene istom kamerom i s istim magnezijskim osvjetljenjem. Pa premda su osobe na tim fotografijama bile različite, postojala je strahotna sličnost u njihovim stavovima. Lica ženskih partnerica ne bjehu nikad okrenuta objektivu kamere.

Kate je rasporedila slike u četiri hrpe i svaku hrpu stavila u debelu kuvertu od manilske konoplje. Kad je čula kucaj na vratima, stavila je kuverte u jedan pretinac na pisaćem stolu.

— Uđi, uđi, Eva. Je li već došao?Prije nego što je odgovorila, djevojka priđe k stolu. Pri

jačem svjetlu njezino se lice napne, a oči zakrijese.— Neki je novajlija došao. Neznanac. Veli da želi s

vama razgovarati.— Ali nije moguće, Eva. Ti dobro znaš tko mi dolazi.— Rekla sam mu da ga ne možete primiti. A on veli

da vas po svoj prilici poznaje otprije. ,— Tko je to, zaboga, Eva?

— Nekakva grdosija. Pripit je. Kaže da se zove AdamTrask.

Premda Kate ni pokretom ni glasom nije dala od sebe nikakva znaka, Eva je bila svjesna da je se nešto gadno kosnulo. Prsti Katine desne ruke polako se skvrčili prema dlanu, a lijeva ruka puzala poput suhonjave mačke prema rubu stola. Kate je sjedila nepomično, kao da je suzdr-žala dah. Eva je bila kao na iglama. Odmah joj je misao odlutala na kutijicu u ladici toaletnog stola gdje je držala iglu za injekcije.

Napokon će Kate:— Sjedi onamo u onaj veliki naslonjač, Eva. Samo sjedi

mirno jednu minutu.Kad je djevojka i dalje ostala stajati kao ukopana, osine

je kao bičem:— Sjedi!Eva, sva u strahu, pogrbi se i ode sjesti u veliki naslo-

njač.— Šta kopaš po tim noktima?!Evine se ruke razdvojile, pa je jedna visila na jednom,

a druga na drugom naslonu stolca.Kate je buljila ravno preda se u zelena staklena sje-

nila svoje stolne svjetiljke. Zatim napravi tako naglu kret-nju da je Eva skočila i usne joj zadrhtale. Kate otvori la -dicu stola i izvadi neku papirnu kesicu.

— Evo ti! Hajde u svoju sobu i uredi se. Nemoj sveuzeti... ne, ja ti ne vjerujem.

Kate udari po kesici i rastrgne je nadvoje. Malo bijelog pudera prospe se prije nego što je smotala okrajke i je -dan dio dala Evi.

— Hajde, sad se požuri! Kad dođeš dolje, reci Ralphuda ga trebam u hodniku, dovoljno blizu da čuje zvono, aline razgovor. Pazi na njega da se ne bi odviše blizu došuljao. Ako čuje zvono . . . ne, reci mu... ne, neka radi kakozna. A onda mi dovedi gospodina Adama Traska.

— Neće vam se ništa zla dogoditi, gospođice Kate?Kate ju je slijedila pogledom, sve dok nije otišla, a kad

je bila na vratima, zovne je:— Drugu ćeš polovicu dobiti čim on ode. Hajde sad

brzo!Pošto su se vrata zatvorila, Kate otvori desnu ladicu

svoga pisaćeg stola i izvadi kratkocijevni revolver. Poma-kne punjač na stranu, pogleda ima li patrona, opet bubnjić

uz škljocaj zatvori i stavi samokres na stol pokrivši ga ar-kom papira. Utrne jednu od svjetiljaka i zasloni se u na-slonjač. Na stolu ispred sebe sklopi ruke i tako je čekala.

Kad je čula kucanje na vratima, rekne »Naprijed« je-dva mičući usnama.

Evine oči bijahu vlažne, a napetost je znatno popustila.— Evo gospodina — reče i zatvori za Adamom vrata.Brzo je pogledao po sobi prije nego što je vidio Kate

kako sjedi mirno iza pisaćeg stola. Najprije se u čudu za-buljio u nju, a onda polako pošao prema njoj.

Ruke joj se rastvoriše i desnu ruku ispruži prema pa-piru na stolu. Njene oči, hladne i bezizražajne, počivale su na Adamovima.

Vidio je njenu kosu, brazgotinu, usne, smežuran vrat, ruke, ramena, sploštene prsi. Duboko uzdahne.

Katina je ruka malko uzdrhtala.— Šta želiš? — upita ga.Adam sjedne u običnu stolicu pokraj stola. Htio je kri-

knuti od olakšanja, ali je tek rekao:— Sad više ništa. Htio sam samo da te vidim. Sam Ha-

milton reče mi da si ovdje.U času kad je sjeo nestade drhtavice iz njezine ruke.— A zar nisi prije za to znao? — upita ga.— Ne, nisam. Iz početka sam malo mahnitao zbog toga,

ali sada je sve u redu.Kate se smiri, usta joj ukrasi smiješak i pokazaše se

njezini sitni zubići, te dugi bijeli i oštri očnjaci.— Prestrašio si me.— A zašto?— Pa, nisam znala šta ćeš napraviti.— Ni ja nisam znao — prihvati Adam i dalje buljeći u

nju, kao da uopće nije živ stvor nego voštana figura.— Dugo sam te očekivala, pa kad nisi došao, bit će da

sam te zaboravila.— A ja tebe nisam zaboravio. Ali odsada ću moći laka

srca.— Kako to misliš?Zasmijao se.— Sada te vidim, to hoću reći. Mislim da mi ono Sa-

muel jednom reče kako ja tebe nisam zapravo nikad ni vidio. I to je živa istina. Sjećam se tvoga lica, ali ga nikadvidio nisam. Sada ga mogu i zaboraviti.

Njene se usnice stisle i rastegle duljimice u tanku crtu, a široko razmaknute oči skupile se od okrutnosti.

— Ti misliš da me možeš zaboraviti?— Ne samo da mislim nego i znam.Promijenila je taktiku.— Možda neće biti ni potrebno da me zaboravljaš. Ako

misliš da je sve u redu među nama, i ako sve shvaćaš, možemo se nas dvoje opet sporazumjeti.

— Ne vjerujem.— Ti si bio grozna budala — ujedala ga je. — Kao ka

kvo bezglavo dijete. Nisi znao šta ćeš sa sobom. Sada temogu poučiti. Čini se da si postao čovjek.

— Dobro si me poučila — odvrati joj. — Bila je to vrlotrpka pouka.

— Hoćeš li štogod popiti?— Hoću.— Ćutim ti po dahu da si pio rum.Ustane i ode do finog ormara da donese bocu i dvije

čaše. Kad se okrenula, opazi kako Adam gleda njezine na-tečene gležnje. Premda ju je namah uhvatio bijes, nije si-šao smiješak s njezinih usana.

Donijela je bocu na okrugli stol u sredini sobe i obje čašice napunila rumom.

— Hajde sjedi ovdje. Udobnije je.Dok je išao prema velikom naslonjaču, opazila je kako

motri njezin ispupčeni želudac. Dodala mu je čašu, sjela i prekrižila ruke na želucu.

Mirno je sjedio držeći čašu, a ona ga nagovarala:— Ispij samo, vrlo je dobar rum.Nasmiješio joj se smiješkom što ga nikad nije vidjela.— Kad mi je Eva javila da si došao, pomislila sam naj

prije da ću te izbaciti iz kuće.— Ja bih se vratio — tvrdio je. — Morao sam te vi

djeti pošto-poto. Ne zato što ne bih imao povjerenja u starog Samuela, nego da se uvjerim vlastitim očima.

— Ispij svoj rum — nukala ga je.Pogledao je na njenu čašu.— Ne misliš valjda da ću te otrovati...Prekinula se i bilo joj je krivo što je to izrekla.Sveudilj je, smiješeći se, gledao njenu čašu. Lice joj

prožme gnjev. Uzela je čašu i dotakla je usnicama.— Nije mi dobro kad pijem alkohol. Zato ga nikad i

ne pijem. Truje me.

Čvrsto stisne usne, i njeni oštri zubi zagrizu donju usnicu.

Adam joj se i dalje smiješio.Nije mogla zatomiti bijes. Sasula je rum u grlo i za-

kašljala se. Oči joj se zasuzile, pa ih je otrla ljesicom.— Ti kao da meni mnogo ne vjeruješ — rekla mu je.— Ne, ne vjerujem ti.Podigne i on čašu, ispije rum, digne se i napuni obje

čaše.— Neću više piti — reče panično Kate.— Nitko te ne sili. Ja ću ovu ispiti i idem.Žestoki je alkohol palio grlo i osjetila je u sebi razja-

renost koje se strašila.— Ne bojim se ja ni tebe ni bilo koga — junačila se

Kate i istrusila i drugu čašu.— Nemaš ni razloga da se mene bojiš — reče Adam. —

Možeš me sada zaboraviti. Uostalom, rekla si maloprije dasi me već i zaboravila.

Osjećao je u duši divnu toplinu i sigurnost, bilo mu je ljepše pri duši nego već godine i godine.

— Došao sam u Salinas na pogreb Samu Hamiltonu. Toje divan čovjek bio. Nedostajat će mi. Sjećaš li se, Cathy,kako ti je pomagao pri porođaju blizanaca?

U Katinoj nutrini bjesnio je alkohol. Borila se protiv toga i napor borbe čitao joj se s lica.

— Šta ti je? — upita Adam.— Rekla sam ti da je alkohol za me otrov. Rekla sam

ti da mi je zlo od njega.— Nisam se usudio vjerovati tvojim riječima — nastavi

Adam mirno. — Jednom si mi zdimila metak u rame. Abog zna šta si još počinila.

— Šta hoćeš time reći?— Čuo sam o tebi gadne stvari, svinjarije, odurne svi

njarije.Načas je smetnula s pameti borbu volje protiv pobje-

donosnog alkohola i izgubila je bitku. Već joj se bio upalio mozak, nestalo je straha, a na njegovo mjesto došla nespu-tana okrutnost. Naglo je zgrabila bocu i natočila čašu.

Adam je morao ustati da sebi natoči. Uzbibao se u nje-mu potpuno stran osjećaj. Bilo mu je drago ono što je vi-dio kod nje. Osjećao je zadovoljstv© da je kazni. Uza sve to, bio je na oprezu.

»Moram biti oprezan«, govorio je sam sebi. »Samo pazi da ništa ne govoriš!«

— Sam Hamilton bio mi je dobar prijatelj za svih ovihgodina. Nedostajat će mi — govorio je Adam glasno.

Pridižući čašu k ustima, prolila je nešto ruma, koji joj je okvasio kutove usta.

— Meni je bio mrzak. Bila bih ga ubila da sam mogla.— Zašto bi ga ubila? Pa on nam je obojema bio rlobar

i ljubazan.— Zagledao je u moju nutrinu, prekopavao je po meni.— A zašto ne bi? I u mene je zagledao. I tako mi je

pomogao.— Ja ga mrzim. Drago mi je što je umro — zloćudno

će Kate.— Bilo bi možda dobro da sam te i ja progledao —

odreza joj Adam.Napućila je usnu pa mu otržito odvrati:— Ti si obična budala. Ja tebe i ne mrzim. Ti si slabić

i budala.Što se njezina napetost povećavala, to se sve više neka

topla mirnina taložila u duši Adamovoj.— Samo tu sjedi i ceri se! — vikala je. — Misliš valjda

da si slobodan. Nekoliko čaša još i utvarat ćeš se da simuškarac! Da samo maknem prstom, ti bi slinaveći dopu-zao k meni na koljenima. (Razulario se njezin nagon zamoći i nestalo one njezine lisičje opreznosti.) Poznajem jatebe. Znam ono tvoje kukavičko srce.

Adam se i dalje smiješio. Popio je ruma, a to i nju pri -sjeti da natoči sebi još jednu čašu. Grlić boce zacveketa o njezinu čašu.

— Kad sam bila ranjena, trebala sam te. Ali tvoje prenemaganje bilo mi je upravo bljutavo. A kada te više nisam trebala, pokušao si me zadržati uza se. Daj već jednomskini s lica to ogavno glupo smijuljenje.

— Da mi je znati šta ti toliko mrziš kod ljudi.— Ti bi htio da znaš, a? (Opreza je kod nje sasvim ne

stalo). Nije to mržnja, nego prezir. Kad sam još djevojčicabila, spoznala sam kako su ljudi glupe i lažljive budale...moja majka i moj otac glumili su dobričine. A nisu bilidobri. Ja sam ih u dušu poznavala. Mogla sam raditi odnjih što sam god htjela. Uvijek sam mogla postići kodljudi što sam htjela. Još nisam bila sasvim dozrela, a natjerala sam jednog čovjeka da se ubije zbog mene. I on

se siromah pravio poštenjakom, a jedina mu je prava želja bila da legne sa mnom u postelju... s djevojčicom, s dje-tetom.

— Ali ti reče da se ubio. Bit će da je veoma žalovaozbog nečega.

— Bio je mahnit. Čula sam u noći kako je došao navrata da ponizno prosi. Smijala sam se cijelu noć.

— Meni ne bi bilo baš milo pri duši kad bih znao dasam nekoga opremio na drugi svijet.

— A i ti si mi neka sentimentalna budala. Sjećam sekako su ljudi govorili: »Zar nije ono zgodno stvorenje, slatko i ljepušno.« A nitko me nije u dušu poznavao. Natjerala sam ih da skaču kroz obruče i da prave od sebe budale, a nisu toga nikad bili svjesni.

Adam je ispio svoju čašu. Zanio se i zamislio. Vidovit je bio. Kao da je gledao njezine porive, gdje gmižu poput mrava, i umio ih je čitati. Obuzelo ga je čuvstvo duboka spoznavanja što ga alkohol pokatkad ljudima udjeljuje.

— Nije važno jesi li ti voljela Sama Hamiltona ili nisi.Ja sam ga smatrao mudrim. Sjećam se kako je on jednomprilikom rekao, da žena koja misli da sve zna o muškarcima, poznaje obično vrlo dobro samo jedan dio njih, aostale strane njihove ne može uopće shvatiti. To međutimne znači da oni tih dobrih strana nemaju.

— I on je bio pusti lažljivac i licemjer — bljuvala jeKate. — Eto, to ja mrzim, lažljivce, a svi su ljudi laž-ljivci. U tome je to. Drago mi je što ih razotkrivam dapokažu svoje prave karte. Nema mi ništa draže nego datarem njihove nosove u njihovu vlastitom blatu.

— Ti dakle misliš da nema ništa drugo na svijetu dolizlo i glupost?

— Tačno, tako ja mislim.— Ja to ne vjerujem — reče Adam mirno.— Ti ne vjeruješ? Ti ne vjeruješ! — oponašala ga je.

— Bi li htio da ti to bjelodano dokažem?— Ne možeš mi dokazati.Kate skoči, potrči k pisaćem stolu i izvadi na stol smeđe

kuverte.— Evo ti pa pogledaj.— Neću, ne želim to gledati.— Onda ću ti ih ja pokazati. (Izvadi jednu fotografiju.)

Pogledaj samo. Ovo ti je državni senator. Misli se kandidirati za Kongres. Pogledaj ovu njegovu debelu trbušinu.

A bradavice na dojkama objesile mu se kao u kakve žen-turine. Voli da bude bičevan. Gledaj ovu strijeku ovdje. To je masnica od biča. Gledaj mu samo izražaj na licu. Ima ženu i četvero djece i kandidirat će se za Kongres. Još ne vjeruješ? Pogledaj onda ovu sliku! Ova bjelkasta usaljena figura to je vijećnik. Ovaj visoki crvenokosi Šved ima rancu u blizini Blanka. Pogledaj ovu sliku. Ovo ti je pro-fesor na sveučilištu u Berkelevu. Neprestano svraća k na-ma radi svoje specijalnosti: hoće da mu poprskamo lice sa-držinom noćne posude. Zamisli, profesor filozofije! A po-gledaj ovoga! Ovo ti je sluga evanđelja, predragi brat u Kristu. Prije je palio kuće da udovolji svojim nastranosti-ma. Mi mu pribavljamo užitak na drugi način. Pogledaj ovu zapaljenu šibicu ispod njegove mršave slabine.

— Ne želim gledati te gnusobe — odlučno će Adam.— Pa vidio si ih. I još ne vjeruješ što sam ti rekla o

ljudima. Prisilit ću ja tebe da na koljenima moliš da smiješ k nama dolaziti. Prisilit ću te da laješ na mjesec poputpsa.

Pokušavala je na sve mile načine kako bi mu name-tnula svoju volju, ali je vidjela da se otkinuo, da je slobo-dan u duši. Njezin se bijes skrutio u sami otrov.

— Nitko još nije meni umakao — primijeti tiho.Oči su joj bile bez sjaja i ledene, ali je noktima trgala svilenu tapetariju s naslonjača, parajući je i čupajući. Adam uzdahne.

— Kad bih ja imao te fotografije, i kad bi ti ljudi za toznali, ne bih baš smatrao svoj život posve sigurnim — pripomenuo je. — Mislim da bi samo jedna od tih slika moglauništiti tome čovjeku cijelu egzistenciju. — Zar nisi uopasnosti?

— Zar misliš da sam ja ludo dijete? — upita ga.— Ne mislim nipošto više — odvrati Adam. — Poči

njem uviđati da si perverzno ljudsko biće, pokvareno dosrži, ili da uopće među ljude ne spadaš.

Ona se samo pomgljivo smješkala.— Možda si pogodio u nišan. Zar ti misliš da je meni

stalo do toga da budem čovjek? Pogledaj samo one fotografije! Voljela bih biti pas nego čovjek. Ali ja nisam pas.Ja sam pametnija od ljudi. Nitko meni ništa ne može. Nebrini se ti da ću ja zapasti u pogibao. (Pokaže mu ormares pretincima.) Imam ja stotinjak lijepih fotografija unutri,a ljudi koje one prikazuju znaju vrlo dobro kad bi se me-

ni šta dogodilo... bilo šta. . . da bi stotinu pisama, svako popraćeno fotografijom, bilo spušteno u poštanski ormarić, i svako bi pismo otišlo onamo gdje bi moglo najviše štete nanijeti. Ne, ne, neće oni meni smjeti ništa nažao učiniti.

— A šta da te zadesi kakva nesreća ili bolest? — upitaoje Adam.

— To ništa ne mijenja na stvari. (Nagnula se bliže knjemu.) Odat ću ti tajnu, za koju ne zna ni jedan od njih.Za nekoliko godina ja idem odavle. A onda će ove kuverteionako otići na poštu.

Zaslonila se u naslonjač, grohotom se smijući.Adam je protrnuo od užasa. Pobliže ju je pogledao. Njeno lice i njen smijeh bijahu djetinji i nevini. Ustane i na lije sebi još pića, oko pol

čaše. Boca je bila gotovo prazna.— Znam ja šta ti mrziš. Ti mrziš u ljudi ono što ne

možeš shvatiti. Ti ne mrziš njihove zle strane. Ti mrzišu njima dobro, koje ti ne možeš dokučiti. Da mi je znatikoji je tvoj konačni cilj.

— Kad skupim sav novac što mi treba, otići ću u NewYork. Onda još neću biti stara. Ja uopće nisam stara. Kupit ću kuću, lijepu kuću u otmjenu susjedstvu, i imat ćulijepu poslugu. A najprije ću pronaći jednog čovjeka, akoje još u životu, pa ću mu veoma polako i najrafiniranijimbolima oduzimati život. Ako uspijem svoju nakanu provesti brižno i valjano, poludjet će prije smrti pod mojimumještvima.

Adam nestrpljivo lupi nogom o pod.— Glupost! To uopće nije istina. To je mahnitost. Ništa

nije istina. Ne vjerujem ni jednog slova.— Sjećaš li se kad si me vidio prvi put?Adamu se lice smrači.— Pa kako se ne bih sjećao, zaboga?— Sjećaš li se moje slomljene čeljusti, mojih prokinu-

tih usana i kako nisam imala zuba?—• Sjećam se. Ali bih najradije to zaboravio.— Užitak će mi biti pronaći čovjeka koji je to uradio.

A onda, onda će biti još drugih užitaka.— Moram ići — silio je Adam.— Nemoj ići, mileni. Nemoj još ići, ljubavi moja. Moje

su plahte od svile. Htjela bih da osjetiš kako ti moji svileni čaršavi draškaju kožu.

— Pa valjda ne misliš ozbiljno?

— O, mislim, ljubavi, mislim sasvim ozbiljno. Ti nisibaš bogzna kako spretan ljubavnik, ali ja te mogu poučiti.Da, ja ću te poučiti.

, Ustala je teturajući i stavila svoju ruku na Adamovu mišku. Lice se njeno činilo svježe i mlado. Adam spusti pogled na njezinu ruku i vidje kako je smežurana kao blijeda majmunova šapa. Odmakne se od nje, sav užasnut.

Opazila je njegovu kretnju, shvatila je, i usta joj otvr-dnuše.— Ne razumijem te. Znam da je istina, ali ne mogu vje

rovati. Znam da ujutro neću to vjerovati. Mislit ću da memorio morovit san. Ali ne, to. . . to ne može biti san...nipošto. Sjećam se naime da si ti mati mojih dječaka. Nisini upitala za njih. Ti si majka mojih sinova.

Kate se nalakti na koljena, među dlanove metne bradu, tako da su joj prsti pokrivali šiljasta uvca. Oči su joj se krijesile od pobjednog slavlja. Glas joj je bio posprdno blag.

— Budala uvijek ima svoju slabu stranu. Otkrila samto još kao dijete. Ja da sam mati tvojih sinova? Tvojih sinova? Ja jesam njihova mati, to je istina. Ali odakle znašda si im ti otac?

Adam je stajao rastvorenih usta.— Cathy, šta kaniš time reći?— Moje je ime Kate — odvrati mu. — Slušaj, mileni,

prenesi se malo u prošlost. Koliko sam te puta pripustila ksebi dovoljno blizu da se iz te blizine mogu poroditi djeca?

— Pa ti si bila izranjena, strahovito izranjena.— Jednom, samo jednom.— Od trudnoće ti je bilo zlo — protestirao je. — Teško

ti je bilo, pa nisam htio navaljivati.Slatko mu se smiješila.— Za tvog brata nisam bila previše izranjena.— Za mog brata?— Zar si zaboravio Charlesa?Adam se samo smijao.— Ti, istina, jesi đavolića, ali kako možeš misliti da

mogu tako nešto povjerovati o svome bratu?— Baš je meni deveta briga šta ti vjeruješ ili ne vje

ruješ.— Ja to jednostavno ne vjerujem — tvrdio je Adam.— Već ćeš vjerovati. Najprije ćeš se u čudu pitati, a

onda će te podgrizati sumnja. Dozvat ćeš u pamet sve o

Charlesu, sve do najmanje sitnice. Mogla sam ljubiti Char-lesa. On je bio nekako meni sličan.

— Nije.— Sjetit ćeš se već — reče. — Možda će ti jedan dan

pasti na pamet čaj koji je bio gorak. Pomutnjom si uzeomoj lijek... sjećaš se? Spavao si, kako nisi nikad prijespavao, i probudio si se kasno ... mamuran.

— Bila si odviše izranjena da bi bila kadra zasnovatitakva nešto.

— O, ja sam kadra svašta. A sada, ljubljeni moj, dajse svući. Pokazat ću ti šta sam još sve kadra.

Adam zaklopi oči. U glavi mu se vrtjelo od ruma. Otvori oči i žestoko strese glavom.

— Ne bi bilo važno, makar i bila istina. Uopće ne bibilo važno.

I najednom se zasmija, jer je znao da je istina. Ustao je odviše naglo i morao je pograbiti zaslon naslonjača da se održi na nogama, jer ga je obuzela vrtoglavica.

Kate skoči i uhvati ga objema rukama za lakat.— Daj da ti pomognem skinuti kaput.Adam joj otkloni ruke sa svoje miške, savijajući ih kao

da su od žice. Nesigurno je teturao prema vratima.Divlja, neukroćena mržnja zasja u Katinim očima. Vri-

snula je. Bio je to dug i piskav životinjski vrisak. Adam zastane i okrene se prema njoj. Vrata se širom rastvore. Bordelski podvodnik, jaka Ijudeskara, triput zakorakne, uravnoteži držanje, svom se težinom sruči na Adama i ša-kom ga udari pod uho. Adam se strovali na pod.

—■ Cipelom ga! Udari ga cipelom! — vriskala je Kate.Ralph (tako se zvao svodnik) primakne se bliže palom

čovjeku i izmjeri razmak. Opazio je kako u njega bulje Adamove raskolačene oči. Nervozno se okrene prema gos-podarici.

— Rekla sam ti da ga mazneš cipelama. Razmrskaj mulice! — čula se njezina ledena zapovijed.

— Ne brani se čovjek. Nije kadar da se brani.Kate sjedne. Disala je kroz usta. Ruke joj se grčile u

krilu.— Adame, ja te mrzim. Mrzim te sada prvi put. Mrzim

te, Adame, čuješ li me. Mrzim te.Adam pokuša da sjedne, padne i'pokuša ponovo. Sjede-

ći na podu pogleda Kate.

— Nije važno — reče — Uopće nije važno.Uspravi se na koljena i ostade tako zglavcima na podu.

Uz to reče:#— Znaš li da sam te volio nego išta na svijetu? Jesam.

Moja je ljubav bila tako snažna da sam morao mnogo pre-patiti da je ubijem u sebi. Tako je bila neodoljiva.

— Dopuzat ćeš ti opet k meni. Vući ćeš taj tvoj trbuhpo podu, moleći me i zaklinjući!

— Želite li sada još, gospođice Kate, da ga tofnem čizmama? — upith Ralph.

Nije mu odgovorila.Adam ode veoma polako prema vratima, vrlo brižno

mjereći svoje korake. Ruka mu se nespretno lati kvake.— Adame! ■— zovne Kate.On se polako okrene i nasmiješi joj se kao što se čovjek

nasmiješi uspomeni. Onda izađe i polako zatvori za sobom vrata.

Kate je sjedila zureći u vrata. Pogled joj je bio očajan.

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

1.

"PUTUJUĆI vlakom natrag u King City sa svog puta u -*- Salinas, Adama Traska ovio oblak neodređenih oblika, zvukova i boja, a nikako da se ustali koja jasna misao.

Vjerujem da postoji neka tehnika ljudskoga duha s po-moću koje se u tamnim dubinama problemi ispituju, odba-cuju ili primaju. Takva se djelatnost obavlja u duševnim slojevima za koje čovjek uopće ne zna da ih ima. Koliko puta čovjek pođe spavati u muci i jadu, ne znajući uopće što je uzrok tim duševnim patnjama, a ujutro se probudi i pred njim se ukaže nov put i neka posebna bistrina, koja je možda posljedica umovanja u tamnim pretincima mo-zga. A ima opet jutara kad ushićenje ključa u krvi, kad su želudac i prsti napeti i elektrizirani od veselosti, a u mislima ne može čovjek naći uopće ništa što bi takvo sta-nje opravdavalo ili uzrokovalo.

Samuelov pokop i razgovor s Kate trebalo bi da sami po sebi rascvile i ogorče Adama, ali nije nekako osjećao ni žalosti ni gorčine. Iz sivih, mukiih udaraca bila rodio se ushit. Osjećao se mlad, slobodan i gladan veselja. Kad je

sišao s vlaka u King Citvju, umjesto da ide izravno u ko-njušnicu po svoga konja i kola, otputio se pješke do nove garaže Willa Hamiltona.

Will je sjedio u svojoj uredovnici, kojoj su bili zidovi od stakla. Iz nje je mogao motriti rad svojih mehaničara a da ne mora slušati buku pri njihovu radu. Njegov se želu-dac počeo dobrano zaokruživati.

Baš se bio zadubio u neki prospekt cigara koje se mogu dopremati direktno iz Kube. Utvarao se da žalu je za svo-jim ocem. Međutim, nije on zapravo žalovao. Samo mu je bilo malko žao zbog Toma, koji je s pogreba smjesta otišao u San Francisco. Osjećao je da je dostojnije utažiti bol i tugu u poslu, kao što je on namjeravao, nego li u alkoholu, kao što Tom po svoj prilici čini.

Uzgleda kad je Adam ušao u ured, pa mu pokaže ru-kom jedan od velikih kožnih stolaca, što ih je tu namje-stio da uspava svoje mušterije kad imaju probaviti velike iznose računa što ih valja platiti.

Adam sjedne na ponuđenu fotelju.— Ne znam jesam li vam izrazio svoju sućut zbog očeve

smrti.— Žalosni dani — prihvati Will. — A jeste li bili na

pogrebu?— Jesam — odgovori Adam. — Ne znam je li vam po

znato kakve sam osjećaje gajio prema vašem ocu. On memnogome naučio, što mu neću nikad zaboraviti.

>— Ljudi su ga poštivali i cijenili — dodade Will. — Bilo je na groblju dvjesta ljudi... šta kažem, više od dvje-sta.

— Takav čovjek zapravo i ne umire — pripomeneAdam, koji je to otkrio sam u sebi. — Ne mogu uopće zamisliti da je mrtav. Čini mi se da je sada možda još višeživ nego prije.

— Baš je istina.No, za Willa nije to bila istina. Njemu je Samuel bio

pokojni zauvijek.— Mislim na neke stvari koje mi je rekao — nastavi

Adam. — Kad mi je to govorio, nisam pozorno slušao. Alisada se toga sjećam i kao da gledam izražaj njegova licadok mi je to govorio.

— Istina je — opet će Will. — Baš sam i ja isto to mislio. A vraćate li se na farmu?

— Vraćam. Ali mislio sam da se najprije svratim kodvas da kupim jedan automobil.

Mogla se opaziti neka suptilna promjena u Willovu držanju, neka vrsta tihe pozornosti.

-*- Bio bih rekao da ćete vi posljednji od svih ljudi u ovoj dolini kupiti automobil — primijeti Will i motrio je poluzatvorenim očima kako će te riječi djelovati na Ada-ma.

— Zaslužio sam takvo mišljenje — odgovori kroz smijeh Adam. — Možda je upravo vaš otac odgovoran za ovupromjenu u meni.

— Kako to mislite?— Ne znam kako bih vam to razjasnio. Bilo kako bilo,

govorimo radije o kupovini kola.— Reći ću vam po duši golu istinu — na to će Will.

— Mučim se na žalost kao miš u mučnjaku da bih mogaopribaviti dovoljno kola i tako udovoljiti svim narudžbama.Imam cijeli popis mušterija za kola.

— A tako? E, onda mi ne preostaje ništa drugo negoda i moje ime stavite na popis.

— Vrlo rado, gospodine Trask, i. . . (Tu se prekide.) —Vi ste tako blizak mojima, da . . . ako tko odustane odnarudžbe, da ću vas vrlo rado pomaknuti početku popisanaručitelja.

— To će biti veoma ljubazno od vas — zahvalno ćeAdam.

— A kako biste htjeli da to uredimo u pogledu plaćanja?

— Kako mislite?— Pa, mogli bismo se sporazumjeti da svaki mjesec

otplaćujete izvjesnu svotu.— A nije tako skuplje?— Pa, onda se plate kamate i troškovi prijevoza. Ne

kim je ljudima tako draže.— Ja ću ipak platiti u gotovu. Nema smisla odgađati.Will se zasmija.— Nema ih mnogo koji misle tako kao vi. I nadoći će

vrijeme da neću moći prodavati za gotovo a da ne izgubim.— Nisam nikada o tome mislio. Dakle, stavit ćete me

na popis?Will se nagne prema Adamu pa će mu povjerljivo:— Gospodine Trask, ja ću vas metnuti na vrh popisa.

Prva kola što dođu — vaša su.

— E, baš vam hvala.— Učinit ću vam to draga srca — reče Will.— A kako vaša majka podnosi tugu? — upita Adam.Will se zasloni u fotelji i srdačan smijeh ozari mu lice.— Majka je izvanredna žena. Kao kakva klisura. Kad

samo pomislim na sva ona teška vremena što smo ih preživjeli. A nije ih bogme bilo malo. Moj otac nije bio odvišepraktičan čovjek. Uvijek je plivao po oblacima ili se za- •kopao u knjige. Ja mislim da je moja mati držala sve nasna okupu povezane i da njoj imamo zahvaliti što nismodospjeli u ubožnicu.

— Ona je zaista divna žena — potvrdi Adam.— Ne samo divna, ona je snažna. Ona čvrsto stoji na

objema nogama na zemlji. Ona je prava kula snage. Jesteli se svratili Olivijinoj kući nakon pogreba?

— Nisam.— Svratilo se preko stotinu osoba. I moja je majka

ispekla sve one silne kokoši i pobrinula se da svatko imadovoljno jela.

— Ma, šta ne velite?— Kad vam kažem. I kad pomislite da je to bila gozba

na spomen njena muža!— Izvanredna žena — ponovi Adam Willovu frazu.— I praktična — pridodade Will. — Ona je bila svjesna

da ima nahraniti tolike ljude i nahranila ih je.— Valjda će se umiriti, ali mora da je to grozan gubi

tak za nju, sirotu.— Ona će već doći k sebi — reče Will. — I sve će ona

nas nadživjeti, ono malo sitno stvorenjce.Vozeći se natrag na svoju rancu Adam je bio svjestan

da opaža stvari koje nije opazio godine i godine. Spazio je poljsko cvijeće u visokoj bujnoj travi, pa krave rumen-ke po proplancima kako veselo promiču hotkim stazama, pasući usput. Kad je došao na svoju zemlju, obuze ga tako nagla i tako živa radost da joj je počeo raščinjati uzroke. I najednom zateče sam sebe kako glasno pjeva u ritmu s udaranjem kopita svoga konja:

— Sloboda, sloboda. Nema više bole moje. Sloboda. Nema više one nesretnice. Bože, sloboda!

Ispruži ruku i otrgne pahuljicu srebrnosive žalfije ukraj puta, i kad su mu prsti postali ljepljivi od soka, po-mirisa oštar prodoran miris sa svojih prsta i duboko ga udahne u pluća. Bio je razdragan što se vraća domu svo-

me. Podišla ga želja da vidi koliko su mu porasli blizanci za dva dana otkako je otišao. Vukla ga živa želja da vidi svoje blizance.

— Sloboda. Nema više one nesretnice — glasno je pjevao.

2.

Lee je izišao iz kuće u susret Adamu i stajaše konju do glave dok je Adam slazio s kola.

— Kako su dečki? — upita Adam.— Divno. Napravio im ja lukove d strijele, pa su otišli

kraj rijeke loviti kuniće. Ali ja nisam metnuo vodu u lonac da ključa kad ih donesu, nemojte misliti.

— Inače ovdje sve u redu?Lee ga oštro pogleda, htjede da već usklikne od veselja,

ali se premisli.— Kako je prošao pogreb?— Sila svijeta — odgovori Adam. — Imao je mnogo

prijatelja. Uopće mi ne ide u glavu da ga nema među živima.

— Mi Kinezi ukapamo mrtvace uz udaranje bubnjevai razaspemo ostriške papira oko lijesa da smetemo zleduhove, a na grob umjesto cvijeća stavljamo pečene svinje. E, mi ismo praktičan svijet i vazda smo pomalo gladni.Ali naši zlodusi nisu bogzna kako pametni. Mi ih lakonadmudrimo. To je već neki napredak.

— Ja mislim da bi se Samuelu svidio takav pogreb —prihvati Adam. — Zanimao bi ga. (Opazi kako Lee zuri unjega.) Odvedi konja, Lee, a onda dođi u kuću i prigotovičaj. Htio bih s tobom razgovarati.

Adam ode u kuću i svuče crno odijelo. Još se osjećao slatkasti nevoljki miris ruma na njemu. Svuče se sasvim i nasapuna kožu žutim sapunom dok ne ukloni sav miris iz pora. Obuče čistu plavu košulju i radno odijelo, koje je bilo toliko prano da se na mjestima stanjilo, a boja izblije-djela, osobito na koljenima, gdje je najviše derano. Po-lako se obrijao i očešljao, dok je dopirao iz kuhinje štropot kako je Lee poslovao oko peći. Onda ode u danju sobu. Lee je stavio na stol kraj Adamove velike fotelje solju i šećer-nicu. Adam se ogleda na zastore sa cvjetovima, koji su od mnogoga pranja posve izblijedjeli. Opazio je i istrošene

25 Istočno ođ raia

sagove na podu, a na linoleumu u hodniku smeđu prugu. I sve mu je to bilo novo.

Kad je ušao Lee sa čajnikom, reče mu Adam:— Donesi i sebi šalicu, Lee. I ako još imaš onoga svoga

pića, ja bih malo popio. Napio sam se noćas.— Vi da ste se napili? Teško mi je vjerovati.— E, ipak jesam. I želim s tobom govoriti o tome. Opa

zio sam kako me pri dolasku prodorno gledaš.— Ma zar jeste? — upita Lee i ode u kuhinju da do

nese sebi šalicu i čašice za obojicu i vrč s ng-ka-pijem.— Jedino sam okusio, ima godina i godina, ovo piće

kad sam bio s vama i s gospodinom Hamiltonom.— Je li to ista ona posuda iz koje si pio kad smo ime

novali blizance? *— Jest, ista.Lee je lio kipući zeleni čaj. Izbekelji se kad Adam stavi

dvije žlice šećera u svoju šalicu.Adam je miješao čaj i promatrao kako se kristalići še-

ćera vrtlože i nestaju u tekućini.— Otišao sam tamo da je vidim — napokon se poče

ispovijedati.— To sam i mislio. Ne razumijem zapravo kako je je

dno ljudsko biće moglo toliko čekati.— Možda i nisam bio ljudsko biće.— I na to sam već bio pomišljao. A kako je ona?— Ja to jednostavno ne shvaćam — govorio je Adam

polagano. — Ne mogu uopće vjerovati da ima takvih stvorova na svijetu.

— Teško je s vama zapadnjacima, kad vi nemate duhova s pomoću kojih se dade protumačiti neprotumačivo.Jeste li se poslije sastanka opili?

— Nisam poslije sastanka, nego prije njega, a pio sami za vrijeme njega. Valjda mi je to trebalo da steknemhrabrosti.

— Ali sada izgledate sasvim dobro.— Jest, sad mi je dobro — potvrdi Adam. — Baš sam

s tobom htio o tome porazgovoriti.Nato zastade pa nastavi nujno:— U ovo vrijeme lani trebao sam otići na razgovor Sa

mu Hamiltonu.— Možda je on obojici nas dao dijelak sebe — reče

Lee. — Po svoj prilici besmrtnost i nije ništa drugo negoto.

— Kao da sam se probudio iz nekakva sna. Nekakavčudnovat zor zadobiše moje oči. Pao mi je težak teret sasrca.

— Vi čak upotrebljavate i riječi koje zvuče poput Ha-miltonovih — pripomene Lee. — Ja ću iz toga postavititeoriju za svoje neumrle rođake.

Adam ispije svoju čašu crnoga pića i obliže usne.— Slobodan sam sada — povjeravao se Leeu. — Mo

ram to nekome povjeriti. Sad sam kadar živjeti sa svojimdječacima. Sada bih se mogao sastati i sa drugom ženom.Shvaćaš li ti, Lee, šta govorim?

— Shvaćam, kako ne bih. Ja to vidim i u vašim očimai u držanju vašega tijela. U tim stvarima čovjek ne moželagati, sve da hoće. Ja mislim da će vam i dječaci to vidjeti.

— Ako ništa, barem ću pokušati. Hoćeš li mi natočitijoš jednu čašicu toga pića i još malo čaja?

Lee natoči čaj i sam stade piti iz svoje čaše.— Ne znam kako ne opečeš usta pijući tako vrelo.Lee se potiho u sebi smiješio. Adam ga je promatrao,

i opazi da nije više mlad. Koža mu na jagodicama zate-gnuta, a put se sjala kao da je pocakljena. Uz to mu se oko očiju opažao crven upaljen rub.

Lee se zagleda u porculansku čašicu, kao ljuska tanku, pa se nasmiješi, a taj je smiješak bio povezan s uspome-nama.

— Pa kad ste sada slobodni, gospodine Trask, moglibiste i mene osloboditi.

— Kako to misliš, Lee?— Možete li me pustiti da odem od vas iz službe?— Pa naravno da možeš otići. A zar nisi sretan ovdje?— Ja sve mislim da nisam nikad spoznao što vi nazi

vate srećom. Mi Kinezi smatramo zadovoljstvo poželjnim,a možda je i to negativna želja.

— Onda to nazovi tako. Zar nisi dakle kod mene zadovoljan?

— Po mome mišljenju ni jedan čovjek nije zadovoljankad još ima stvari koje želi napraviti, a nije ih mogao napraviti.

— A šta bi to ti želio, Lee?— Dakle, za moju prvu želju već je prekasno. Htio

sam imati ženu i svoju djecu. Možda sam želio namrijeti

svojoj djeci onu glupost što se zove roditeljska mudrost, ucijepiti je svojoj vlastitoj bespomoćnoj djeci.

— Pa ti nisi prestar, zaboga.— O, pa ja mislim da sam fizički još kadar biti otac

djetetu. To ja i ne mislim. Ja sam suviše intimno vjerens mirnom svjetiljkom za čitanje. Znate, gospodine Trask,nekoć sam i ja imao ženu. Uznosio sam je do zvijezda baškao vi, samo moja nije imala nikakva života sa mnom izvan moga mozga. U mojoj sobici bila mi je divna druga.Ja bih govorio, a ona bi me slušala. Zatim bi ona govorila,ispripovijedala bi mi sve dogodovštine što ih doživi jednažena u jedno poslijepodne. Bila je vrlo lijepa i znala sevrlo koketno šaliti. Ali sada uopće ne znam da li bih jeviše mogao slušati. A ne bih opet htio da svoju ženu žalostim ili da je u samoći ostavljam. Tako vam je moja prvaosnova propala.

— A koja je bila druga? *— O toj sam drugoj razgovarao već s pokojnim Hamil-

tonom. Htio bih otvoriti knjižaru u kineskoj četvrti SanFranciska. Stanovao bih u sobi iznad dućana, i moji bi dani bili ispunjeni raspravljanjima i dokazivanjima. Htio bihimati na skladištu nekoliko onih pločica tuša na kojima jeizrezbaren zmaj, a potječu još iz dinastije Sung. Kutije suveć sve crvotočne, tuš je napravljen od omorikove čađe,a ljepilo se pravi samo od kože divljih magaraca. Kad seslika tim tušem, može stvarno biti crna slikarija, ali vašem oku tako sugerira da ste uvjereni da su tu sve bojeovoga svijeta. Možda bi koji slikar naišao, pa bismo raspravljali o tehnici slikanja tim tušem i pogađali se za cijenu.

-— Izmišljaš li ti to sve, Lee?— Ne izmišljam, gospodine. Ako vam je sada dobro

i ako se osjećate slobodni, ja bih napokon htio imati svojumalu knjižaru. U njoj bih htio umrijeti.

Adam je načas sjedio šutke, miješajući šećer po mla-kome čaju, a onda će:

— Smiješno. Baš sam zatekao sebe pri želji da si rob,tako da ti mogu odbiti želju. Možeš, dakako, ići, ako želiš.Štaviše, pozajmit ću ti i novaca za tvoju knjižaru.

— O, imam ja novaca. Odavno imam novaca.— Nikad nisam ni pomislio da ćeš ići od mene — na

stavi Adam. — Smatrao sam sasvim prirodnim i samo posebi razumljivim da si ti ovdje. (Ispravi ramena.) A bi limogao malko pričekati?

— Zašto?— Pa htio bih da mi pomogneš da se upoznam sa svo

jim dečkima. Htio bih imanje dotjerati u red, možda prodati ga ili unajmiti. Htio bih znati koliko mi je još novacaostalo i šta bi se dalo s tim ostatkom napraviti.

— A nećete mi vi možda postaviti zamku? — upita Lee.— Moja želja nije snažna onako kao što je nekad bila. Bojim se da me tko ne odgovori od moga nauma ili (a to jejoš gore) da me zadrži samo zato što sam potreban. Gledajte, molim vas, da me ne trebate. To je najgori mamacosamljenu čovjeku.

— Osamljen čovjek! — preuze Adam. — Bit će da samgadno zaglibio sam u sebe, pa nisam o tome prije mislio.

— Gospodin Hamilton je to znao — prihvati Lee.Digao je glavu i njegovi debeli kapci propustili su da iz

očiju sinu samo dvije iskre.— Mi Kinezi znamo vladati sobom. Mi ne pokazujemo

pred drugima nikakvih emocija. Ja sam volio gospodinaHamiltona. S vašim dopuštenjem ja bih sutra htio poći uSalinas.

— Radite što god vam je po volji — povladi mu Adam.— Bog sami zna koliko ste za mene dosad učinili.

— Htio bih da razaspem papira protiv duhova i da stavim pečena odojčića na grob svoga oca Samuela.

Adam naglo ustade, prevrnuvši pri tom šalicu, izađe i ostavi Leea sama u sobi da sjedi.

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

1.

E je godine daždilo tako polagano da se rijeka Salinka nije razlila iz svoga korita. Uzan njen tok zmijoliko

je vijugao tamo-amo u svom širokom koritu od siva pije-ska, i voda nije bila mliječno zamuljena, nego bistra i milo-vidna. Vrbe u riječnom koritu ulistale su gustim lišćem, a izdanci kupina nađikali uvis i prekrili svojim trnovitim izdancima okolno tlo.

T

Bilo je veoma toplo za mjesec ožujak, a žestok južnjak duvao je postojano i prekretao srebrno naličje lišća.

U savršenom zaklonu džbunja, kupinja i guštika nane-senog šiblja, sjedio mirno na suncu malen siv šumski ku-

nić i sušio svoje krznašce na prsima što ga je smočio ro-som s trave koju je rano pošao pasti. Ovdaonda nabrao bi njuškicu i naćulio uši, da potanje istraži štropote koji bi mogli biti pogibeljni šumskom kuniću. Svojim je šapi-cama oćutio ritmičko titranje tla, tako da je migoljio uši-ma i nabirao njuškicu, ali je te vibracije ubrzo nestalo. Nato se dvadeset i pet jarda daleko od njega stale micati vrbove grane, ali kako je to bilo u zavjetrini, nije do nje-ga dopirao ni miris ni strah.

U posljednje dvije minute bilo je interesantnih, ali ne-opasnih zvukova: neki škljocaj a onda zujanje, baš kao kad divlja golubica maše krilima. Kunić lijeno ispružio jednu stražnju nogu na toplome suncu. Ponovo škljocaj, zujanje i roktav mukao udarac u krzno. Kunić ostao ukočen, i zjene mu se raširile. Strijela od bambusa probola mu prsi i njen željezni šiljak žabo se u zemlju na drugoj strani. Kunić se prekrene na stranu, noge mu se rastegnu i zako-prcaju se u zraku, pjije nego što se jadnik smirio.

Iz vrbi ja ispuzaše pobaučke dva dječaka. Nosili su u rukama lukove od četiri stope, a iz tobolca iza lijevog ra-mena svakome su virila pera struka strijela. Na njima su bili ouveroli i izblijedjele plave košulje, a na sljepooči-cama je i jedan i drugi nosio po jedno pravo divno pero iz puranova repa, privezano vrpcom.

Dječaci su se primicali oprezno, duboko sagnuti i samo-svjesno okrenutih nožnih prsta prema unutra, poput In-dijanaca. Već je prestalo kunićevo samrtno batrganje kad su se sagli nad svoju žrtvu da je pregledaju.

— Ravno kroz srce — reče Cal, baš kao da je moralotako biti, i nikako drukčije.

Aron poniknuo pogled i ne reče ništa.—• Reći ću da si ga ti ustrijelio — nastavi Cal. — Neću

da za sebe svojatam slavu. I još ću pridodati da je bio težak pogodak.

— Pa, i bio je, ako baš hoćeš — preuze Aron.— To ti i govorim. Pohvalit ću te pred Leeom i ocem.— Pa nije meni da poberem slavu, nipošto — protivio

se Aron. — Nešto ću ti reći. Ako uhvatimo još jednoga,kazat ćemo da je ustrijelio svaki jednoga, a ako ne, zaštoda ne reknemo da smo zajedno odapeli strijele, a da neznamo koji je pogodio.

— Zar ti zbilja nije stalo do te slave? — upita Cal lukavo.

— Pa, nije do cijele. Možemo je podijeliti.— Napokon je ipak moja strijela pogodila — podbadao

je Cal.— Nije bogme.—• Gledaj samo pero. Zar ne vidiš ovaj zarez? To je

moj.— Kako je ta strijela dospjela u moj tobolac? Ja se

uopće ne sjećam nikakva zareza.— Možda se ti ne sjećaš. Ali ja ću ti svakako prepustiti

svu slavu.— Nemoj tako, Cal — Aron će zahvalno. — Ne želim

to. Reći ćemo da smo oba strijeljali.— Dobro, kad ti tako baš hoćeš. Ali šta, recimo, ako

Lee pozna da je bila moja strijela?— Reći ćemo samo da je bila slučajno zataknuta u moj

tobolac.— I ti misliš da će on u to povjerovati? On će misliti

da lažeš.— Ako on bude mislio da si ti strijelio kunića, dobro,

pustit ćemo ga neka ostane pri svom mišljenju — napokon će Aron bespomoćno.

— Htio sam te samo upozoriti — reče Cal. — Samo uslučaju ako on bude mislio.

Izvukao je strijelu kroz tijelo kunićevo, tako da su bije la pera bila obojena tamnocrveno krvlju iz srca. Stavi stri jelu u svoj tobolac.

— Možeš ga ti nositi — dobaci mu velikodušno.— Morali bismo se vratiti kući -— svjetovao je Aron.

— Možda je otac već stigao.— Mogli bismo skuhati toga starog kunića, večerati od

njega i ostati vani cijelu noć — predloži Cal.— Sada je noću prestudeno, Cal. Zar se ne sjećaš kako

si jutros drhtao?— Meni nije prestudeno — odvrati Cal. — Ja nikad ne

osjećam studeni.— Jutros si bogme osjećao.— Ma, nisam. Samo sam te uzimao na trehu kad sam

se tresao i cvokotao kao dojenče. Zar me kaniš utjeratiu laž?

— Ne kanim. Nije meni do tučnjave.— A zar te strah potući se?— Nije, nego mi se jednostavno neće.

— Kad bih ja rekao da te strah, bi li ti onda došlo dame nazoveš lažljive em?

— Ne bi.— Dakle, strah te ipak?— Pa, bit će.Aron polako odšvrlja, ostavivši kunića na zemlji. Aro-

nove su oči bile naširoko razmaknute, a usta divna, meku-šna. Širok razmak između njegovih ažurnih očiju podavao mu je izražaj anđeoske nevinosti. Kosa mu je bila fina i zlaćana. Sunce kao da je pravilo svetokrug na njegovoj glavi.

Razbijao je glavu nekakvim problemom, ali to se često kod njega događalo. Znao je da njegov brat smjera na nešto, samo nije znao na što. Cal mu je bio zagonetan. Nije bio kadar slijediti njegovo rezoniranje pa bi se vazda začudio kad bi ovaj naglo skrenuo s pravca.

Cal je sve više sličio Adamu. Kosa mu je bila tamno-kestenjasta. Bio je viši od svoga brata, koščatiji, širih ra-mena, a čeljust mu je imala onu četverokutnu ozbiljnost Adamove vilice. Oči su mu bile smeđe i budne i pokat -kad su se blistale kao da su od dijamanta. No, Calove su ruke bile vrlo malene prema ostalom tijelu. Prsti kratki i tanki, a nokti nježni. Ouvao je svoje ruke. Rijetko bi ga što natjeralo u plač, ali kad bi se porezao na prstu, bri-znuo bi u plač. Ne bi nikad ruke izvrgao pogibli, nikad ne bi njima dodirnuo kukca ili u njima nosio zmiju. U tuči i gunguli pograbio bi kamen ili štap, a ne bi se borio golim rukama.

Dok je Cal motrio brata kako odlazi, namreška mu usne samouvjeren smiješak, pa zovne:

— Arone, pričekaj me!Kad je pristigao brata, pruži mu kunića i reče ljubazno,

ogrlivši ga jednom rukom oko ramena:— Ti bi ga mogao ponijeti. Nemoj se ljutiti na mene.— Ti vazda zamećeš kavgu — odvrati mu Aron.— Šta bih zametao? Ja sam se samo šalio.— Zar zbilja?— Kad ti velim. Eto, ti ga možeš uzeti. I krenut ćemo

kući odmah, ako želiš.Aron se konačno nasmiješi. Uvijek mu je odlanulo kad

bi popustila bratova napetost. Oba su se dječaka umorno vukli iz riječnog korita i mučno se verali uz pristranak, koji

se odronjavao, dok nisu stigli na ravan. Aronova desna no-gavica hlača bila je sva okrvavljena kunićem.

— Što li će se iznenaditi kad vide da smo ulovili kunića — reče Cal. — Ako je otac došao doma, njemu ćemoga pokloniti. On voli zečevinu za večeru.

— Baš lijepo — složi se Aron. — Nego znaš šta. Obadva ćemo mu ga darovati, a nećemo mu uopće govoritikoji ga je ustrijelio.

— U redu, ako ti tako želiš — složi se Cal.Išli su dalje šutke neko vrijeme, a onda će Cal ovako:— Sve je ovo naša zemlja, i još je vraški mnogo ima

preko rijeke.— Očeva je ovo zemlja.— Da, ali kad otac umre, onda će biti naša.Ta je misao bila Aronu nova.— Šta to ti misliš time »kad umre«?— Pa, svatko umire — tumačio mu je Cal. — Kao go

spodin Hamilton. I on je umro.— Da, on je umro — zamišljeno će Aron, koji u svo

jim mislima nije nikako mogao povezati mrtvog Hamil-tona i živog oca.

— Stave mrtve u neku kutiju, iskopaju jamu i spustekutiju u jamu — tumačio je važno Cal.

— Znam to.Aron je htio promijeniti temu razgovora, misliti na što

drugo.— Znam za jednu tajnu — reče Cal.— Kakvu tajnu?— Izbrbljat ćeš kome.— Neću nikomu kazati, ako mi ti rekneš da ne smijem.— Ne znam, smijem li ti to odati.— Daj reci mi — molio ga je Aron.— I nećeš nikome reći?— Neću.— A šta misliš gdje je naša majka? — upita Cal.— Umrla je.— Nije umrla.— Kažem ti da jest.— Ona je pobjegla — reče Cal. — Čuo sam neke ljude

gdje tako govore.— Lagali su.— Odbjegla je, kad ti velim. A nećeš nikome kazati

da sam ti ja to rekao?

— Ja to ne vjerujem — odlučno će Aron. — Otac velida je u nebu.

— Ja ću ubrzo također pobjeći i pronaći je. Dovest ćuje kući — mirno će Cal.

— A što kažu gdje je?— Ne znam, ali ja ću je već pronaći.

— Ona je u nebu, kad ti velim. A zašto bi tata lagao?Gledao je svoga brata, moleći ga šutke da mu to potvrdi. Cal na to ništa ne odgovori.

— Zar ti ne smatraš da je ona u nebu s anđelima? —uporno je pitao Aron.

A kad Cal još nije odgovarao, upita ga:— A tko su bili ti ljudi što su ti to rekli?— Tako, neki ljudi. Na pošti u King Citvju. Oni su

mislili da ih ja ne čujem. Ali u mene su dobre uši. Lee velida čujem kako trava raste.

— A zbog čega joj je došlo na pamet da bježi? — upitaAron.

— Odakle ja to znam? Možda nas nije voljela.Aron je analizirao to krivovjerje.— Ne — reče. — Ti su ljudi lagali. Tata je rekao da

je ona u nebu, a ti znaš kako tata ne voli da se o njoj govori.

— Možda ne voli upravo zato što je pobjegla.— Nije tako. Ja sam pitao Leea. Znaš šta je Lee rekao?

Rekao je: »Vaša vas je majka ljubila i sveudilj vas ljubi.«I Lee mi je pokazao zvijezdu da gledam u nju. Kazao ieda je ta zvijezda možda naša mati, i da će nas ona ljubitidokle god bude svijetlila ona zvijezda. Valjda ne misliš daje Lee lažac?

Kroz suze, koje su mu navirale, vidio je bratove oči, tvrde i razumske. Nije bilo suza u Calovim očima.

Cala zahvatilo ugodno uzbuđenje. Pronašao je još jedno oruđe, još jednu tajnu spravu koju će upotrijebiti kad us-treba. Pobliže je promatrao Arona, vidio njegove drhtave usne, ali je na vrijeme opazio i kako mu se šire nosnice. Aronu je bilo lako zaplakati, ali bi katkada navrle suze i ujedno ga spopala želja da se bije. A kad bi plakao i tukao se u isto vrijeme, e onda je bio veoma opasan. Tada mu ništa ne bi moglo nauditi niti ga zaustaviti. Tako ga je jednom Lee držao na krilu, sapinjući mu pobočno ruke, kojima je neprestance lamatao, i dugo je potrajalo dok se primirio. I tada su mu se nosnice nadimale.

Cal je spremio svoje novo oruđe. Može ga izvaditi iz spremišta kad god hoće, i znao je da je to najubojitije oru-đe što ga je dosad pronašao. Promatrat će ga do mile vo-lje i prosuditi kada će ga i u kolikoj mjeri upotrijebiti.

Gotovo je prekasno stvorio tu svoju odluku. Aron je skočio na njega, i mlohavo kunićevo tijelo zapljušti mu u lice. Cal odskoči i zaviče:

— Ja sam se samo šalio. Na poštenu riječ, Arone, bilaje tek šala.

Aron prestane. Bol i smetenost čitale mu se na licu.— Ne volim takve šale — odreže mu, pa šmrcne i otare

nos o rukav.Cal mu pristupi, čvrsto ga privine k sebi i poljubi u

obraz.— Neću više to raditi — obećao mu je.Dječaci su šutke umorno klipsali neko vrijeme. Danje

svjetlo iščezavalo. Cal pogleda preko ramena na guste crne oblake koji su plovili ponad gora, nošeni hirovitim ožuj-skim vjetrom.

— Bit će oluje — reče. — Vraške oluje.— Jesi li ti zaista čuo one ljude? — upita tjeskobno

Aron.— Možda sam to samo zamislio u mašti — brzo mu

odsiječe. — Isuse, gledaj samo onaj1 oblak!Aron se okrene da vidi crnu grdosiju. Valjao se iznad

njih u golemim tamnim svicima, a iza sebe ostavljao dugu povlaku kiše. Kako su ga motrili, odjednom je zagrmio i bljesnuo ognjem. Prolom oblaka, nošen vjetrom, muklo je bubnjao po pretilim mokrim brežuljcima kroz dolinu i krenuo dalje preko ravni. Dječaci se vrnuli i potrčali kući. Oblak im tutnjao za leđima, a munja parala zrak na zupčaste kamadiće. Oblak ih dostigao, i počele su iz raski-danog neba bubnjati po zemlji prve krupne kapi. Dječa-cima je mirisao slatkasti ozon. U trku su njušili zadah munjine.

Dok su trčali okružnom cestom i kolotečinama koje vo-7 de k njihovoj kući, grohnuo na njih kišni pljusak. Daždilo je kosimice i okomito. Začas su se oba smočili do kože, a kosa im se slijepila na čelo i navirala u oči. Puranska pera pod težinom vode savila im se na sljepoočicama.

Budući da nisu više mogli pokisnuti nego što jesu, pre-stadoše trčati, jer u takvim prilikama nije bilo smisla tra-žiti zaklon. Zgledaše se i prasnuše u smijeh. Aron izažme

vodu iz krzna kunićeva, baci leš u zrak, uhvati ga i do-baci Calu. Ovaj opet, u ludovetnom raspoloženju, stavi sebi oko vrata kunića, tako da su mu se pod bradom dodirivale glava i stražnje noge. Obojica se dječaka savijala od histe-ričnog smijeha. Kiša hučala u hrastovima domaće uvale, a visoko vjetar mutio njihovo dostojanstvo.

2.

- Blizanci stigli napomol zgradama rance i spaze Leea kako je proturio glavu kroz središnji otvor žutog ponča od navoštenog platna pa vodi u kolnicu nekakva čudna konja i traljavu kočiju s gumenim kotačima.

— Netko je došao k nama. Gledaj samo onu kočiju — pripomene Cal.

Opet potrčaše, jer bi ih obuzela neka slasnost kad bi došli gosti. Blizu stubišta verande uspore trk i oprezno obadu oko kuće, jer su se isto tako i plašili namjernika. Ušli su na stražnja vrata i stajahu u kuhinji, mokri da je sve s njih curilo. Začuju glasove u danjoj sobi, očev glas i još nekakva muškarca. A treći glas ukruti im obojici že-lučanu utrobu i namreška ježuriće uz hrptenjaču. Bio je to glas neke žene. Ti su dječaci imali vrlo malo iskustva sa ženama. Odšuljaše se na vršcima prstiju u svoju sobu i tu su stajali zgleđajući se u nedoumici.

— Šta ti misliš tko je ono? — prozbori Cal.U Aronu provali neko uzbuđenje poput mlaza kakva

svjetla. Došlo mu je da zaurla što ga grlo nosi: »Možda je ono naša majka. Možda se vratila.« Međutim, sjetio se da je ona u nebu i da se otuda nitko ne vraća. Tada odgovori:

— Ne znam tko je. Idem se promijeniti u suho ruho.Obukoše čistu suhu odjeću, koja je bila u dlaku slična

onoj promočenoj što su je svukli. Skidoše i mokra puranova pera s glave i uščešljaju prstima zamršenu i spuštenu ko-su. Cijelo su vrijeme mogli čuti glasove, većinom ona dva duboka, a pokatkada i onaj kričavi ženski. Najednom se slede slušajući, jer su čuli nekakav dječji glas, štaviše glas neke djevojčice, te ih obuze takvo uzbuđenje da su zanije-mjeli, pa nisu o tome uopće ni komentirali.

Šutke su se uvukli u hodnik i šuljali se prema vratima danje sobe. Cal tiho tihano zakrene ručkom na vratima i tako ih priotvori da ih ne bi izdala kakva škripa.

Samo je bio otvoren malen procijep, kadli Lee uđe na stražnja vrata, stade strugati cipelama po hodniku skida-jući pončo, i ulovi ih na djelu, pa će im pidžinom:

— Mali dečki jukaju?Kad je Cal zatvorio vrata, a brava uto škljocnula, Lee

će im brzo:— Vratio vam se otac kući. Najbolje da uđete.— A tko je još unutri? — prošapta promuklo Aron.■— Neki prolaznici. Kiša ih stjerala k nama.Lee stavi svoju ruku preko Calove na kvaku vrata,

okrene je i otvori vrata.— Dječaci su davno došli kući — reče Lee i ostavi ih

obojicu na vratima, izložene radoznalim pogledima namjernika.

— Uđite samo, dečki, uđite! — vikne im otac.Obojica ponikli glave, odapinjali poglede na neznance

i strugali nogama po podu. U salonu je bio neki muškarac na gradsku odjeven i neka žena u najbajnijoj odjeći što su je ikad vidjeli. Na stolici kraj nje bio je njezin lagani ogrtač za zaštitu od prašine, pa šešir i veo. Dječacima se učinilo da je sva od pete do glave odjevena u crnu svilu i čipku. Štaviše, crna se čipka po steznjačkim šipčicama pe-njala sve do grla i grlila joj vrat. To bi bilo već dovoljno uzbuđenje za taj dan. Ali nije na tome ostalo. Uz tu je ženu sjedila neka djevojčica, nešto možda mlađa od bliza-naca, nipošto mnogo. Na glavi je nosila šešir za zaštitu od sunca, potočkan modrim kockicama, a sprijeda obrubljen čipkom. Haljina joj je bila puna cvjetova, a pregačica sa džepićima bješe joj svezana oko pasa. Suknja donjica bješe joj zavraćena, pa se vidjela podsuknja, pletena od crvene pređe sa čipkastim porubom. Dječaci joj nisu mogli vidjeti lice zbog šešira, ali su joj ruke bile sklopljene na krilu, pa je lako bilo vidjeti na trećem prstu malen zlatni pe-čatnjak.

Ni jedan od njih da bi dahnuo, pa su im zbog suzdrža-vanja daha pred očima počeli plamtjeti crveni kolu to vi.

■—■ Ovo su moji dječaci — reče otac. — Blizanci su. Ovo je Aron, a ovo Caleb. Dečki, rukujte se s našim gostima.

Dječaci pristupe pognutih glava i uzdignutih ruka, u stavu koji je veoma nalikovao na predaju i očaj. Najprije gospodar, a onda čipkasta gospa čestito im prodrmaše mlo-have peraje. Aron je bio prvi. Mimoišao je djevojčicu, ali ga je dama podsjetila:

— Zar nećeš pozdraviti moju kćer?Aron protrne i smjerno nasumce ispruži ruku prema

djevojčici sakrita lica. Ali ne bi odziva. Njegove beživotne kobasice niti tko ščepa, niti svinu, niti prodrma. Ruka mu, je jednostavno ostala viseći u zraku ispred nje. Aron je virio kroz trepavice da vidi šta se to događa.

I njezina je glava bila pognuta, samo je njoj dobro-došao šešir, koji ju je zakriljivao. Stršila je van i njezina mala desna ruka s prstenom pečatnjakom na srednjaku, ali se nije kretala prema Aronovoj ruci.

Aron taj om gledne na gospu. Smiješila se, širom rastvo-renih usana. Sobu kao da je pritiskivala grobna tišina. I nato Aron začuje Calovo ciničko smijuljenje, koje propara šutnju.

Uto Aron ispruži svoju ruku, naglo zgrabi ruku djevoj-čice i žestoko je prodrma gore-dolje tri puta. Bila je me-kana kano pregršt latica. Osjetio je slasnu vrelinu, koja ga je prožela žarom. Spustio je djevojčicinu ruku i svoju skrio u džep ouverola. Dok je žurno odstupao, vidje Cala kako pristupa, ceremonijalno se rukuje s djevojčicom uz pozdrav: »Dobar dan, drago mi je što se upoznajemo.« Aron je zaboravio da to rekne prije, pa je rekao sada, nakon svoga brata. Zvučalo je čudnovato, i na to se nasmijaše i Adam i njegovi gosti.

—■ Gospodina i gospođu Bacon malo da nije uhvatila kiša — pripomene Adam.

— Baš smo sretni što smo zabludili ovamo — nato ćegospodin Bacon. —■ Ja sam tražio rancu Long.

— Ona se nalazi dalje odavle. Morali ste udariti idućim pokrajnim putem nalijevo, odmah s okružne ceste prema jugu — upućivao ih je Adam.

— Gospodin Bacon je okružni inspektor, djeco — obrnese Adam dječacima.

— Ne znam zašto, ali ja shvaćam svoje zvanje veomaozbiljno — reče gospodin Bacon.

I on se obrati dječacima s tonom u glasu što ga upo-trebljavaju odrasli u razgovoru s djecom:

— Dečki, moja se kći zove Abra. Čudnovato ime, zarne?

A onda se opet okrene Adamu i odrecitira mu dva stiha iz pjesme britanskog pjesnika Matthew Priora, koji glase:

Abra je došla, a nisam je zvao; Abra mi dođe, drugo sam čekao.

— Neću nipošto reći da nisam želio sina, ali Abra mi jetolika radost. Pogledaj gore, mila moja.

Abra ni da se makne. Sveudilj je držala ruke prekršte-ne na krilu. Njen je otac s užitkom ponovio: »Abra mi dođe, drugo sam čekao.«

Aron spazi kako njegov brat gleda Abrin šešir bez tra-čka straha.

— Meni se čini da je Abra čudnovato ime — promukloprimijeti Aron.

— Nije gospodin mislio »čudnovato« u tome smislu —tumačila je gospođa Bacon. — On je samo htio reći da jeneobično.

A onda se gospođa obrati Adamu i stade mu tumačiti:— Moj vam muž iskopa iz knjiga najčudnovatije stvari.

Tako i ovo ime.— Dragi, mi bismo morali ići — poticala je supruga.— O, nemojte još ići, gospođo. Lee upravo prigotavlja

čaj. Malo ćete se ugrijati.— E, to je vrlo ljubazno od vas! — zahvalila je gospođa

Bacon.— Djeco, ne pada više kiša. Hajdete napolje u igru —

nastavila je djeci.Njen je glas bio tako autoritativan da je sve troje smje-

sta izmiljelo: prvi Aron, pa Cal, i za njima Abra.

3.

U danjoj sobi gospodin Bacon prekrižio noge pa će reći Adamu:

— Vi ovdje imate divne izglede. A je li vam velikoimanje?

— Pa proteže se prilično. Ide i preko rijeke na drugustranu. Dobar komad zemlje.

— Dakle je vaše sve što se proteže preko okružnogputa?

— Jest. Pomalo me i sram da to priznam. Pustio samto da ostane na ugaru. Nisam je uopće obrađivao. Moždaje to stoga što sam previše radio na zemlji kad sam biodijete.

I gospodin i gospođa Bacon gledali su sada Adama, pa je bio svjestan da valja dati kakvo razjašnjenje što je tu divnu zemlju ostavio neobrađenu.

— Bit će da sam lijenčina. A moj mi otac nije u tomepogledu učinio bogzna kakvu uslugu kad mi je ostavio dovoljno sredstava, pa mogu prolaziti i bez rada.

Premda je imao spuštene oči, ipak je mogao osjetiti u Baconovih neko olakšanje. Nema govora o lijenosti kad je bogataš. Samo je sirotinja lijena. Isto kao što je sirotinja i glupa. Bogataš neznalica ili je pokvarenjak ili samosta-lan i nezavisan.

— A tko vam se brine za dječake? — upita gospođaBacon.

Adam se nasmije.— Ono malo brige što im se mora posvetiti, to je Leeov

posao.— Leeov?Adama je pomalo razdraživalo to ispitivanje, pa odreza

na kratko:— Ja uza se imam samo toga čovjeka.— To vi mislite Kineza što smo ga vidjeli? — sabla-

žnjeno će gospođa Bacon.Adam joj se smiješio. Najprije ga je prestrašila, ali sad

mu je bilo lakše pri duši.— Da, gospođo. Lee je odgojio dječake i brinuo se za

mene.— A zar se nije za njih nikad brinula koja žena?— Ne, nije.— Jadni jaganjci.— Divlji istina jesu, ali ja mislim da su zdravi kao dri

jen. Bit će da smo svi mi ovdje podivljali kao i ova našazemlja. Ali, muka je sada jer mi Lee odlazi. Ne znamšta ću.

Gospodin Bacon brižno pročisti grlo da sluz ne bi slu-čajno bila smetnja njegovoj autoritativnoj izjavi.

— A jeste li već mislili o školovanju svoje djece?— Istinu da kažem nisam... nisam time mnogo razbi

jao glavu.— Moj muž vjeruje u prednosti školovanja — javi se

gospođa Bacon.— Školovanje je ključ budućnosti djeteta — potvrdi go

spodin Bacon.— Koja to vrst školovanja? — upita Adam.

...., 400 . .....

— Školovanim ljudima sve pripada — nastavi gospodinBacon. — Da, ja čvrsto vjerujem u zublju znanja.

Nagne se blizu Adamu, i ton njegova glasa postade po-vjerljiv:

— Kad ne obrađujete zemlju, zašto je ne date pod zakup i ne preselite se u sjedište okružja da stanujete u blizini naših dobrih škola?

Načas je Adam mislio da mu odvrati: »Zašto se vi, do đavola, ne brinete za svoje poslove?«, ali ga umjesto toga zapita:

— Držite da bi to bila dobra zamisao?— Ja mislim da bih vam mogao pribaviti čestita i po

uzdana zakupnika — govorio mu je gospodin Bacon. —Nema razloga da vi ne vučete prihod sa svoje zemlje, makar na njoj i ne stanovali.

Lee je uzrokovao veliko komešanje došavši sa čajem. Dovoljno je čuo njihov razgovor kroz vrata, pa da dođe do uvjerenja kako Adamu njegovi gosti dodijavaju. Bio je potpuno siguran da ne vole čaj, a ako im se ipak svidi, da im neće biti po volji onaj što ga je on pripremio. Kad su ga ipak ispili, i to uz komplimente, znao je Lee da su Ba-conovi u nešto zagrizli, i to ne puštaju. Pokušao je ulo -viti Adamov pogled, ali nije mogao, jer se Adam zagledao u sag pod svojim nogama.

— Moj je muž mnogo godina bio član školskog odbora. . . — govorila je gospođa Bacon, ali Adam nije uopćeslušao razgovor koji je zatim nadošao.

Mislio je na velik zemaljski globus što je visio i njihao se na grani jednoga od njegovih hrastova. Iz nerazjašnjena razloga njegove misli pohitaju njegovu ocu, koji naokolo santa na svojoj drvenoj nozi i kucka po njoj štapom da bi se pozornije slušale njegove riječi. Adam je gledao u mašti svoga oca sa strogim vojničkim licem, kako prisiljava svoje sinove na muštranje i da nose teška bremena kako bi oče-ličili svoja pleća. Kroz njegove uspomene jednolično je zujao i brujao glas gospođe Bacon. Adam osjeti na svojim leđima telećak nakrcan kamenjem. Vidje Charlesovo lice kako se posprdno ceri... Charlesove zlobne, opake oči, nje-govu naprasitost. Najednom Adama spopane želja da vidi Charlesa. Otputovat će k njemu, s dječacima. Na tu odlu-ku pljesne se rukama po stegnima od uzbuđenja.

Pretrgnu se struja brzica u govoru gospođe Bacon, pa će:

— Izvolite, molim.— O, oprostite — ispričavao se Adam — upravo sam se

sjetio nečega što sam propustio da učinim.Baconovi su strpljivo i uljudno čekali njegovo razja-

šnjenje.»A zašto da im ne reknem istinu?« mislio je u sebi

Adam. »Ja n)e kanim biti ni inspektor ni član školskoga vijeća. Zašto da im ne kažem čistu istinu?«

— Upravo sam se sjetio kako nisam pisao svome bratuima već preko deset godina — razjašnjavao je svojim gostima.

Zgroziše se nad tom izjavom i zgledaše se međusobno.Lee je ponovo natočio šalice čajem. Adam vidje kako

su se nabuhnuli Leeovi obrazi, i čuo je njegovo zadovoljno brektanje kad je izišao u sigurnost hodnika. Baconovi nisu htjeli komentirati tu upadicu. Htjeli su nasamo o tome razgovarati.

Lee je odmah predvidio da će taiko na kraju ispasti. Stoga je požurio da upregne konja i da dopremi kola s gumenim točkovima do ulaznih vrata.

4.

Kad su Abra, Cal i Aron izašli, stajali su jedno uz dru -go na maloj natkritoj verandi i gledali kako kiša štrca i kaplje sa širokih hrastovih grana. Prolom oblaka prošao je, te je iz daljine odjekivala grmljavina, ali je kiša i dalje padala i kao da je odlučila da udugoteži.

— Ona nam gospođa reče da je kiša prestala — pripomene Aron.

— Nije gledala. Ona nikad ne gleda kad govori — pametno će Abra.

— Koliko ti je godina? — upita Cal.— Deset, sad sam u jedanaestoj — odgovori Abra.— Oho! Nama je jedanaest, i idemo u dvanaestu.Abra potisne natrag svoj šeširić. Obrubljivao joj je gla-

vu poput kakva svetokruga. Bila je lijepa s onom svojom zagasitom kosom, spletenom u dvije pletenice. Čeoce joj bješe okruglo i u luk svedeno, a obrve ravne. Jednom će poslije imati sladak prćast nosić, ali sad joj je još dugmast. No, dvije sadašnje značajke na licu ostat će joj zauvijek: čvrsta brada, usta milovidna kao cvijet, široka i ružičasta,

te svijetlosmeđe oči oštra, inteligentna i savršeno neustra-šiva pogleda. Gledala je ravno u lice dječacima, ravno u oči, jednome pa drugome, a nije bilo ni traga onoj plahosti koju je hinila u kući.

— Ja ne vjerujem da ste vi blizanci — otrese im Abra.— Uopće ne sličite jedan drugome.

— A ipak jesmo — ispriječi se Cal.— A ipak jesmo — ponovi Aron.— Neki blizanci ne nalikuju jedan na drugoga — upor

no je tvrdio Cal.— Mnogo njih ne nalikuje — nadoda Aron. — Lee nam

je protumačio kako to ide: ako dama ima samo jedno jaje,onda su blizanci iz toga jajeta slični. Ako ima dva, ondanisu.

— A mi smo dvojajci — tumačio je Cal.Abra se nasmiješila od užitka kako joj ti farmerčići pri-

čaju bajke.— Jaja, velite! Oho! Vi ste dakle jaja!Nije to rekla ni drečavo ni otresito, ali se Leeova teorija

klimala, njihala se, i na kraju se sva razmrskala.— Koji je od vas prženo jaje, a koji kuhano? — upi

tala je šeretski Abra.Dječaci se zbunjeno zgledaše. Prvi put su se sukobili s

neumoljivom ženskom logikom, koja je nadmoćna čak i kad je kriva, ili je baš zato nadmoćna što je kriva. Sva-kako je to njima bilo novo iskustvo, ujedno i uzbudljivo i zastrašljivo.

— Lee je Kinez — pripomene Cal.— A tako! — ljubazno će im Abra. — A zašto mi to

niste prije rekli? Možda ste vi onda jaja od kineskog porculana, kakva se stavljaju u gnijezda.

Zastala je da strijela utone u ranu. Vidjela je kako je nestalo oporbe i borbe. Abra je imala uzde u svojim ruka-ma. Ona je bila gospodarica situacije.

— Hajdemo se igrati u staroj kući — predloži Aron. —Prokapljuje malko, ali je inače tamo lijepo.

Potr čaše po aleji ispod hrastovi ja, s kojega se cijedila kiša, prema staroj Sanchezovoj kući i nahrupe kroz otvo-rena vrata, koja su nemirno zaškripala u zarđalim bagla-mama.

Glinena kuća ušla je u drugo razdoblje svoga raspada. Velika dvorana, koja se prostirala po cijelom pročelju, bila je napol ožbukana, bijela crta napol naokolo povučena i

tako ostavljena, baš kao što su je ostavili radnici prije de -set godina. Duboki prozori s prepravljenim pomičnim okvi-rima ostali su bez stakla. Novougrađeni pod izbrazdan mr-ljavom kišnicom, a zbrka starih papira i tapeta, te potam-njelih vreća s klincima, koji su zarđali, pretvorila se u bodljikava klupka koja su ispunjavala kut prostorije.

Dok su djeca stajala na ulazu, poleti šišmiš sa stražnje strane kuće. Siva se prikaza naglo zalijetala s jednoga zida na drugi i napokon iščezla kroz vrata.

Dječaci su provodili Abru kroz kuću — otvarali joj zidne ormare da joj pokažu u njima umivaonike, toaletne uređaje i stropne svijećnjake, koji su još bili zapakovani u sanducima od letava i čekali da budu instalirani na svoja mjesta. U zraku se osjećao zadah snijeti i popljesnivlje-na papira. Sve troje djece išlo je na vršcima prstiju i nisu govorili, od straha da ne bi izazvali jeku sa zidova te pra-zne kućerine.

Kad su se vratili u veliku dvoranu, postavili se blizanci prema svojoj gošći.

— Sviđa li ti se? — upita Aron tiho, da ne bi izazvaojeku.

— Da. . . a — priznala je Abra, oklijevajući.— Mi se ovdje katkada igramo — smiono će Cal. — Mo

žeš doći ovamo i s nama se igrati, ako ti je po volji.— Ja živim i stanujem u Salinasu — odbrusi im Abra

s visoka, takvim tonom da su bili svjesni kako imaju poslas nekim višim bićem, kojemu nije do prostačkih seoskihzabava i užitaka.

Abra je vidjela kako je ukaljala najveće njihovo bla-go. Usprkos slabostima muškaraca, koje je poznavala, ipak je voljela te dječake. Osim toga, ona je zaboga dama. Stoga ih je ipak utješila nježno i ljubazno:

— Katkada, kad se provezemo ovuda, svratit ću se i svama se malo poigrati.

Obadva dječaka bijahu joj na toj ljubaznosti zahvalna.— Poklonit ću ti moga kunića — najednom će Cal. —

Mislio sam ga dati na dar ocu, ali možeš ga ti uzeti.— Kakva kunića?— Što smo ga ustrijelili danas. Strijela mu je zadrla

ravno u srce. Jedva je imao vremena i da tržne nogama.Aron je uvrijeđeno gledao brata. .— Bio je to moj ...

— Dat ćemo ti da ga poneseš kući. Vrlo je velik — prekinuo ga je Cal.

— Pa šta ću ja sa starim zamazanim i okrvavljenim kunićem? — pitala ih je Abra.

— Ja ću ga isprati, staviti ga u kutiju i zavezati vrpcom — ponudi se Aron. — Ako ti se ne mili da ga pojedeš, možeš mu napraviti sprovod, kad imaš vremena. . . uSalinasu.

— Ja idem na prave sprovode — prihvati Abra. — Jučer sam na jednome bila. Bilo je cvijeća sve do ovogakrova.

— Nećeš dakle našeg kunića? — upita Aron.Abra je gledala njegove zlaćane kose, koje su se na kiši

zakovrčale, gledala je njegove oči, koje samo što nisu za-suzile, pa djevojčica osjeti onu čežnju i žudnju što zaplam-sa u srcu i znači početak ljubavi. Došla joj je želja da do-dirne Arona, i dodirnula ga je. Stavila je ruku na njegovu mišku i osjetila kako mu drhturi put pod njenim prstima.

— Hoću, ako ga zapakuješ u kutiju — reče konačno.Kako je Abra postala gospodarica, gledala je okolo i

promatrala svoje podjarmljenike. Budući da joj sada nisu prijetile nikakve mudrolije muškaraca, bila je visoko iznad svake taštine. Osjećala se raspoložena prema tim dječaci-ma. Opazila je njihova od mnogoga pranja izlizana odije-la, što ih je Lee pokrpao tu i tamo. Navrle su joj u spomen poznate dječje bajke.— Vi, jadna djeco — rekla im je — tuče li vas otac?Zanijekali su kretnjom glave. Bili su radoznali, ali zbunjeni.

— Jeste li veoma siromašni?— Šta hoćeš time da rekneš? — upita Cal.— Sjedite li u pepelu i morate li donositi vode i pruća?— Šta je to pruće? — upita Aron.Zaobišla je odgovor i proslijedila:— Jadni mališani — počela je i utvarala se da je vila

sa štapićem u ruci kojemu je na vrhu trepetava zvijezda— mrzi li vas vaša opaka maćeha i želi li vas ubiti?

— Mi uopće nemamo maćehe — odgovori Cal.— Mi nemamo nikakve majke — doda Aron. — Naša

je mati umrla.Njegove su riječi posve uništile priču koju je pisala, ali

su je gotovo smjesta opskrbile drugom. Nestalo je čarobnog štapića, ali je sada nosila na glavi golem šešir s nojevim

perom, a u ruci ogromnu košaru iz koje su stršile pura-nove noge.

—Jadna mala siročad — umilno im je tepala. — Ja ćubiti vaša majčica. Držat ću vas na krilu, ninati i priče vampričati.

—Preveliki smo mi — upao je Cal. — Prevarili bismote.

Abra je s prezirom odbacila tu grubost i okrenula se od njega. Vidjela je kako je Aron sav utonuo u njezinu priču. Oči mu se smiješile i kao da se gotovo ninao u nje -zinu naručju, pa opet osjeti onaj ljubavni trzaj prema njemu.

— Je li tvoja mama imala lijep pogreb, kaži ti meni— upitala ga je prijazno.

— Ne sjećamo se — odgovori bezazleno Aron. — Bilismo tada premaleni.

— Dobro, a gdje je zakopana? Možete joj okititi grobcvijećem. Mi vazda kitimo grobove bake i ujaka Alberta.

— Ne znamo — reče Aron.Cala obuzela nova radoznalost, neka svjetlucava rado-

znalost, koja je graničila s trijumfom.— Pitat ću oca gdje je mamin grob, tako da možemo

odnijeti cvijeća — rekao je naivno.— Ja ću poći s vama — predložila je Abra. — Ja znam

napraviti vijenac. Pokazat ću i vama kako se radi.Opazila je kako je Aron šutljiv, pa će ga upitati:

— A tebi se neće praviti vijenac?— Hoće — odgovori.Opet joj je došlo da ga dodirne. Potapšala ga je po

ramenu, a onda po obrazu.— Tvojoj će mami to biti milo — reče. — I oni s neba

gledaju na nas ovdje i sve opažaju. Otac moj tako veli.On zna i pjesmu o tome.

— Idem zamotati kunića — reče Aron. — Imam kutijuu kojoj su stigle moje hlače.

Istrča iz stare kuće. Cal ga je motrio kako ide, pa se smiješio.

— Čemu se smiješ? — upita Abra.— A, ništa — odgovori Cal.Njegove su oči neprestano bile uprte u Abru.Abra je nastojala da, buljeći u Cala, prisili toga tvrdo-

košca da ponikne pogled. Ona je bila stručnjak u tome. Ali Cal ni da bi trepnuo. S početka je osjećao neku pla-

host, ali je sada iščezla i tjerao ga je na smijeh osjećaj pobjedonosnosti što je uništio Abrino gospodstvo. On je znao da joj je miliji njegov brat, ali to nije bila nikakva novost. Gotovo je svakome bio miliji Aron s onom svojom zlaćanom kosom i onom otvorenošću^koja je dopuštala nje-govim ganućima da se umile čovjeku poput kakva psetanca. Cal je krio svoja uzbuđenja duboko u sebi, pa bi samo iz-virivala časomice, spremna da uzmaknu ili da nasrnu. Po-čeo je kažnjavati Abru što voli više njegova brata nego njega. Ni to nije bilo ništa novo. On je to radio otkad je prvi put otkrio da može. Potajno kažnjavanje postalo je kod njega kao neko stvaralaštvo.

Razlika između dva dječaka možda se može najbolje opisati ovako. Kad bi Aron naišao na mravinjak na kakvu proplančiću u guštari, on bi legao na trbuh i radoznalo promatrao zamršenost mravljega života. Gledao bi kako jedni od nj-ih nose hranu na mravlje putove, a drugi vuku bijela jaja. Vidio bi kako se dva člana te zajednice pri susretu dodirnu ticalima i tako razgovaraju. Cijele bi sate tako proležao, zadubljen u ekonomiju tla.

Kad bi pak Cal naišao na isti mravinjak, on bi ga svega razgazio i radoznalo gledao kako mravi, silno uzbu-đeni strahom, nastoje da se snađu u nesreći koja ih je za-desila.

Eto razlike: Aron je bio zadovoljan da bude dio svoga svijeta, dok ga je Cal morao pošto-poto promijeniti.

Cal nije uopće postavljao pitanja o činjenici zašto ljudi više vole njegova brata nego njega, samo je on pronašao i usavršio sredstva da to njemu ne bude na smetnju. On bi sve tačno planirao i čekao dok se obožavatelj ili oboža-vateljka ne otkrije, a onda bi se nešto dogodilo, i žrtva nikad ne bi saznala kako i zašto se tako dogodilo. Iz osvete bi Cal crpao fluid moći, a iz moći opet radost. Bilo je to najjače i najčišće uzbuđenje što ga je poznavao. Ne samo da nije mrzio Arona nego ga je dapače volio zato što je ovaj obično bio uzrok njegovu pobjednom slavlju. Zaboravio je — ili nije možda nikada ni bio o tome svjestan? — da se osvećuje i da kažnjava Aronove obožavatelje stoga što on želi da bude voljen kao i Aron. Otišao je tako daleko da mu je draža bila vlastita sudbina od Aronove.

Abra je pokrenula taj proces u Calu time što je dirala Arona i što je s njime govorila mekše i umilnije. Cal je automatski reagirao. Njegov je mozak uporno tražio da

pronađe kakvu slabost u Abre, a bio je tako bistar dječak da je gotovo odjednom našao njenu slabu tačku u načinu njezina izražavanja. Djeca njihove dobi žele biti ili dje-tešca ili odrasli. Vrlo je malo momčića ili djevojčica zado-voljno svojim godinama. Abra je htjela biti odrasla. Upo-trebljavala je njihove riječi i, koliko je bila kadra, opo-našala njihovo držanje i njihove emocije. Daleko je iza sebe ostavila godine nejaštva, a s druge opet strane nije bila kadra da se s pravom broji među odrasle, koje je obo-žavala. Cal je to naslutio, i to mu je dalo oruđe kojim će raskopati Abrin mravinjak.

On je otprilike znao koliko će trebati njegovu bratu da-nađe kutiju. Zamišljao je u sebi šta će se tada dogodifi. Aron će pokušati da spere krv s kunića, i za to će trebati vremena. Dok pronađe vrpcu, potrošit će još više vreme-na, a dok je brižno zauzla, još više. U međuvremenu Cal je uviđao kako zadobiva teren. Osjetio je kako se klima Abrina sigurnost i bio je svjestan da je može bosti još dalje.

Abra napokon odvrati od njega pogled i okosi se:— Dobro, zašto tako zuriš u čovjeka?Cal joj pogleda noge pa polako dizaše pogled sve na-

gore. Tako ju je hladno motrio, baš kao da je kakva stoli-ca. Znao je da to može razdražiti i odraslu osobu. t

Abra to nije mogla izdržati.— Šta ti misliš da sam ja s tobom koze čuvala? — okosi

se na njega.— A ideš li ti u školu? — upita je Cal.— Idem, dabome.— A u koji razred?— U peti.— A koliko ti je godina?— Sad sam u jedanaestoj.Cal se nasmije.— Šta je u tome smiješno? — upita ga Abra.Nije joj odgovorio.— Hajde, reci mi! Šta je smiješno?Opet ne bi odgovora.— Misliš da si strašno pametan — dometnula mu je.Kad joj se i dalje posprdno smijao u lice, reče mu sva

zbunjena:— Da mi je znati šta toliko radi tvoj brat. Gle, kiša je

prestala.

iO8

— Bit će da još traži posvuda — dobaci Cal.■— Misliš kunića?— O, ne. S kunićem je u redu. On je mrtav. Nego,

nešto drugo ne može da ulovi. Uvijek mu izmakne.— Šta ne može da ulovi? Koji mu đavo izmiče?— Ne bi pravo Aronu bilo da ti reknem. Hoće da te

iznenadi. Ulovio ga prošlog petka. I ugrizao ga je.— Ma, o čemu ti govoriš, čovječe?— Vidjet ćeš — reče Cal — kad otvoriš kutiju. Kladim

se da će te moliti da je ne otvaraš odmah.Nije Cal u vjetar govorio. Poznavao je on svoga brata.Abra je shvatila da ne gubi samo bitku nego cijeli rat.

Počela je mrziti toga dječaka. Prešla je u mislima sve smr-tonosne protuodgovore što ih je poznavala, ali ih se svih bespomoćno odrekla, sluteći da neće imati nikakva učinka. Ušančila se u šutnju. Otišla je s vrata i pogledala prema kući gdje su bili njeni roditelji.

— Meni valja ići —- istakla je.— Čekaj još — nagovarao ju je Cal.Okrenula se dok joj je prilazio.— Šta hoćeš? — upitala ga je hladno.— Ne srdi se na mene — molio ju je. — Ti ne znaš

šta se sve ovdje događa. Trebalo bi da vidiš bratova leđa.Zbunila ju je njegova sposobnost da tako lako skače s

predmeta na predmet. Nikad joj nije dao da se smiri, a ujedno je intuitivno prozreo njezin interes za romantične dogodovštine. Glas mu je postao prigušen i tajanstven. I ona je popustila svoj glas, da pristaje njegovome.

— Šta hoćeš time da kažeš? Šta je s njegovim leđima?— Sva su išarana brazgotinama. To je onaj Kinez na

pravio.Protrnula je i sva je bila napeta od radoznalosti.— A šta mu radi? Tuče li ga?— Još gore.— Zašto ne reknete ocu?— Ne usuđujemo se. Ne znaš šta bi se dogodilo da smo

mu rekli?— Ne znam. A šta?Cal strese glavom.— Ne, ne (pravio se da brižno razmišlja), ne usuđujem

se ni da ti to kažem.' ™i..

U taj čas Lee izađe iz spremnice vodeći Baconova ko-nja, koji je bio upregnut u visoku, krhku ikočiju gumenih točkova. Gospodin i gospođa Bacon iziđoše iz kuće i auto-matski uzgledaše na nebo.

— Ne mogu ti sada pripovijedati. Kinez bi doznao da tireknem — zamotavao je klupko Cal.

— Abra! Požuri se! Odlazimo — vikala je gospođa Bacon.

Lee je pridržavao jogunastog konja, dok su gospođi Ba-con pomogli u kola.

Aron trkom doskače iza kuće, noseći kutiju od kartona, koja je bila zamršeno zavezana fantastičnim petljama. Tu-rio ju je Abri.

— Evo ti — reče. — Samo nemoj odvezivati prije negošto kući dođeš.

Cal opazi odvratnost na Abrinu licu. Ruke joj ustuknuše od kutije.

■— Uzmi to, draga — zapovjedi joj otac. — Požuri se, mnogo smo okasnili.

I stavi joj kutiju u ruke.Cal joj se primakne.-— Htio bih ti nešto prišapnuti — reče i stavi joj svoja

usta na uho.— Popisala si gaće — šeretski joj prišapne.Abra porumeni i nabije šešir na čelo. Gospođa Bacon

primi je ispod pazuha i pomogne joj u kola.Lee, Adam i blizanci promatrahu konja kako je ugodio

finim kasom.Pred prvim zaokretom uzdigne se Abrina- ruka i kutija

odjedri na cestu. Cal je promatrao bratovo'lice i vidio ve-liku žaobu u njegovim očima. Pošto se Adam vratio u kuću, a Lee odlazio s posudicom žita da nahrani kokoši, Cal za-grli brata oko ramena i čvrsto ga privine k sebi umiru-jući ga i sokoleći.

— Htio sam se njome oženiti — protuži Aron. — Staviosam pismo u kutiju u kome sam je zaprosio.

— Ne žalosti se — tješio ga je Cal. — Dat ću ti svojukarabinku.

Aron naglo okrene glavu.— Pa ti nemaš karabinke.— Nemam? Jesi li baš siguran da nemam?

DVADESET OSMO POGLAVLJE

1.

AVEČE su pri večeri dječaci otkrili da im se otac pro-mijenio. Dosad su znali samo za njegovu nazočnost: da

ima uši koje čuju a ne slušaju, da ima oči koje gledaju a ne vide. Bio je to neki maglovit otac. Dječaci nisu uopće bili naučili da mu govore šta ih zanima, šta su otkrili i šta trebaju. Lee je bio jedina njihova veza sa svijetom odra-slih. Ne samo da ih je on odgajao, hranio, odijevao i usadio im smisao za red i stegu nego im je ulio i poštovanje pre-ma ocu. Adam je bio misterij za svoje dječake. Njegove riječi, njegove zapovijedi prenosio je Lee, koji je, dakako, bio i njihov začetnik, samo ih je pripisivao Adamu.

N

Te večeri, prve večeri nakon Adamova povratka iz Sa-linasa, Cal i Aron bili su najprije začuđeni, a onda bogme malo i zbunjeni kad su ustanovili da ih Adam sluša, da ih pita, da ih gleda i da ih — vidi. Strašili su se zbog te pro-mjene.

— Čujem da ste danas bili u lovu — počeo je Adam.Dječaci su bili oprezni, kao što su vazda oprezna ljudska bića kad se suoče s novom situacijom. Nakon kratka muka Aron priznade:

— Jesmo, oče.— A jeste li šta ulovili?Nakon duljeg muka čuo se odgovor:— Jesmo, oče.— A šta?•—■ Kunića.— Lukom i strijelama? A tko ga je ustrijelio?— t)ba smo odapeli. Ne znamo tko jej>ogodio — odgo

vori Aron. m

— Zar ne raspoznajete svaki svoje strijele? Kad samja bio dječak, mi smo obilježavali strijele — govorio imje Adam.

Ovaj put Aron nije odgovorio da ne bi štogod izlanuo. Cal je nakon malog čekanja odgovorio:

—• Pa, zapravo je bila moja strijela, ali bit će da je dospjela u Aronov tobolac.

— Kako si došao na tu misao?—■ Ne znam — odgovori Cal. — Ali mislim da ga je

Aron pogodio.

Adam polako okrene svoj pogled prema Aronu:— A šta ti misliš?— Ha, možda sam ga ja pogodio, ali nisam sasvim si

guran.— E, čini se da se oba dobro snalazite u škripcu.Nestade bojazni i zabrinutosti s dječačkih lica. Činilo

im se da ipak nije stupica.— A gdje vam je kunić? — upita Adam.— Aron ga je poklonio Abri.— A ona je taj dar bacila — dodade Aron.— A zašto?— Ne znam. A još sam se htio njome i oženiti.— Ma šta mi ne kažeš?— Jesam, oče.— A šta ti na to veliš, Cal?— Ja je prepuštam Aronu.Adam se naduši smijati. Dječaci se nisu mogli sjetiti da

su ga ikad čuli kako se smije.— Zgodna je ono djevojčica, zar ne? — priupita otac.— O, da, oče — odmah će Aron. — Baš je zgodna. I

dobra i zgodna.— A, pa baš mi je drago što će mi Abra biti snaha.Lee pospremi stol i nakon kratka klopota i štropota u

kuhinji eto ga nazad.— Jeste li spremni za spavanje? — upita dječake.Prosvjedovali su pogledima.— Sjedite samo i neka još malo ostanu — reče Adam.— Ja sam pripremio račune. Mogli bismo ih poslije pri

jeći — pripomenu Lee.— Kakve račune, Lee?— Pa od kuće i rance. Pa rekli ste mi da biste htjeli

znati na čemu ste.— Pa nisi valjda sastavio račune za svih ovih deset go

dina, Lee!— Prije niste nikad htjeli da se time kinjite.— Imate pravo, Lee. Dajte sjedite časak. Aron hoće da

se oženi onom djevojčicom što je danas bila ovdje.— Jesu li već vjereni? — upita Lee.— Mislim da nije još konačno pristala — odgovori

Adam. — Imamo dakle još vremena.Cal je brzo izgubio strah od promijenjenog raspolože-

nja u kući pa je proračunato mjerip očima taj novi mra-

419

vinjak, kušajući samo ustanoviti kako će ga svega razga-ziti. Stvorio je odluku.

— Ona je zaista dražesna djevojčica — kuhao je Cal.— Sviđa mi se. A znaš zašto? Pa, rekla je da tebe pitamogdje je grob naše majke, da joj možemo odnijeti cvijećana grob.

— Smijemo li, tata? — upita Aron. — Rekla je da ćenas poučiti kako se slažu vijenci.

Adamovim mozgom rojile se misli. Prvo i prvo, on nije bio sposoban lažac od naravi, a osim toga nije u laganju imao ni prakse. Rješenje problema, što ga je pronašao, do-šlo mu je tako brzo na um i tako se glatko skliznulo s je -zika da se prestrašio.,

— Tko bi bio sretniji od mene, djeco, kad bismo to mogli napraviti. Ali moram vam nešto razjasniti. Grob vašemajke nalazi se čak prijeko, u mjestu gdje je ona rođena.

— A zašto je ona tamo? — upita Aron.— Pa, neki ljudi žele da ih zakopaju u rodnome mjestu.—: A kako je tamo dospjela? — priupita Cal— Stavili smo je u vlak i poslali njezinu domu, je li

tako, Lee?Lee potvrdi kimanjem glave.— Isti je običaj i u nas Kineza. Gotovo svi Kinezi ostave

u oporuci da budu zakopani u Kini.— Znam to — potvrdi Aron. — Prije si nam već o

tome pričao.— Zar jesam? — upita Lee.— Jesi uistinu — potvrdi Cal, koji je bio nekako ra

zočaran što nije potpuno uspio.Adam je brzo promijenio ^mu razgovora.— Poslije podne mi je gođpodin Bacon nešto predložio.

Bilo bi mi drago kad biste vi dječaci o tome razmislili. Rekao je da bi možda bilo bolje za vas kad biste se preseliliu Salinas, jer su tamo bolje škole i ima more druge djeceda se s njima igrate.

Ta je zamisao dječake osupnula.— A šta će biti s rančom? — upita Cal.— Pa, rancu možemo zadržati, u slučaju da nam dođe

želja da se vratimo.— Abra stanuje u Salinasu — radosno pripomene Aron.I, to je Aronu bilo dovoljno. On je već zaboravio ku-

tiju koju je odbacila, a mislio je samo na Abrinu prega-čicu, šeširić i mekušne prstiće.

w

— Promislite dakle o tome. A sada je najbolje da idetespavati. Da, a zašto niste bili danas u školi?

— Učiteljica je bolesna — objasni Aron.— Gospođica Culp bolesna je već tri dana — potvrdi

Lee. — Idu u školu tek u ponedjeljak. Idemo, dečki.Poslušno su išli za njim iz sobe.

2.

Adam je sjedio, smiješeći se rastreseno na svjetiljku i lupkajući kažiprstom po koljenu, dok se ne vrati Lee.

— Zar znaju nešto dečki o majci? — upita Adam.— Ne znam — odgovori Lee.■—■ Možda je to tek onako potakla ona djevojčica. Lee ode u kuhinju i donese veliku kutiju od kartona.— Evo obračuna. Svaka je godina posebno povezana gu

menom trakom. Sve sam prošao. Ništa ne manjka.— Šta, hoćeš reći da su svi računi tu?— Naći ćete posebnu knjigu za svaku godinu i primke

računa za sve kupljeno. Htjeli ste znati na čemu ste. Evovam bilance. Zar se zaista mislite preseliti?

— Pa, još razmišljam o tome.— Kad biste pronašli puta i načina da dječacima re

knete istinu o majci.— To bi ih lišilo dobrih predočaba što ih imaju o njoj,

Lee.— A jeste li mislili o drugoj opasnosti?— Kakvoj, Lee?— Šta, ako sami otkriju istinu? Mnogi ljudi znaju tačno

šta je na stvari.— Pa, kad budu stariji, bit će im možda lakše podni

jeti nego sada.— Ja u to ne vjerujem. Ali to još nije ona najveća opa

snost.— Čini mi se da te ne razumijem na što ciljaš.— Ja ciljam na laž koju ste im o tome izrekli. To bi

moglo sve zatrovati. Ako ikad pronađu da ste im to lagali,trpjet će od toga i one istine koje ste im izrekli. Onda vamneće ama baš ništa više vjerovati.

— Razumijem te. Ali šta da im reknefti? Ta ne mogu imzaboga otkriti golu istinu.

— Možete im reći eventualno dijelak istine, tako da nepatite kad doznaju cijelu.

— Morat ću o tome razmisliti, Lee.— Ako budete stalno boravili u Salinasu, opasnost će

biti još veća.— Morat ću i o tome razmisliti.Lee se nije zadovoljio praznim obećanjima, pa je i da-

lje uporno nastavio:— Moj mi je otac pričao o mojoj majci kad sam bio

još malen dječarac. Nije me štedio. Mnogo mi je puta otome govorio dok sam rastao. Nije nipošto kod vas istislučaj, ali je i moj slučaj veoma strašan. A ipak mi jedrago što mi je rekao. Ne bi mi bilo milo da ne znam.

— A hoćeš li mi ispričati svoj slučaj?— Ne, nemam volje da o tome govorim. Nego, možda

bi vas nesreća mojih roditelja mogla sklonuti da promijenite svoje stanovište u toj stvari prema vašim dječacima.Da im možda tek reknete da je pobjegla, a da ne znatekamo.

— Ali ja to znam.— U tome jest doista nezgoda. Mora se reći ili cijela

istina ili djelomična laž. Ja vas zaista ne mogu na to prisiljavati.

— Promislit ću još o tome. A šta je bilo s tvojom majkom?

— Zaista to želite čuti?— Samo ako mi želiš kazati.— Bit ću vrlo kratak — započe Lee svoju tužnu priču.

— Najprije se sjećam kako sam sam sa svojim ocem stanovao u nekoj tamnoj kolibici, od dasaka slupanoj, koja senalazila usred krumpirišta. S tim je povezana uspomenakako mi otac priča o mojoj majci. Inače je govorio južno-kineskim, kantonskim govorom, ali kad mi je o tome pripovijedao, služio se vazda lijepim, uzvišenim sjeverno-kineskim jezikom mandarina. Tako dakle. Ispričat ćuvam...

I zadube se u more svojih uspomena.—. Morat ću vam najprije kazati da su tisuće i tisuće

Kineza obavljale strahovito težak posao oko gradnje že-ljezrliea na američkom zapadu. Oni su izravnavali strmine i kosine, postavljali željezničke pragove i zabijali u njih tračnice. Oni su radili za jeftine pare, teglili su smrtimice, a ako bi pri radu lipsali, baš je koga brige bilo. Uglavnom

su ih novačili s jugoistoka Kine, iz Kantona, jer su tamošnji ljudi niska rasta, zdepasti, izdržljivi, a osim toga nisu sva-đalice. Dobavljali su ih ugovorom preko posrednika, i živo-tna priča moga oca možda je prilično tipična za taj soj ljudi.

Morate znati da Kinez mora isplatiti sve svoje dugove na našu Novu godinu ili prije nje. Novu godinu mora zapo-četi čistih računa. Ako tako ne učini, izgubi obraz i on i njegova obitelj. I nema za to isprike.

— Nije to bogme u vas loše zamišljeno i uređeno —pripomene Adam.

— Dobro ili loše, tako je bilo. Moj vam je otac biobaksuz. Snašla ga nedaća i nije mogao odužiti dug. Sastalase porodica na dogovor. Bila je to ugledna porodica. Zakoban udes nije nitko bio kriv, a neplaćeni dug bio je obaveza cijele obitelji. Odužili su se, i otac je morao njimavratiti taj novac, a bilo mu je to gotovo nemoguće.

Posrednici željezničkih kompanija, koji su novačili rad-nike, isplatili bi odmah pri potpisu ugovora jednu okru-glu svotu novca. Tako su dobili na lijepak veoma mnogo ljudi koji su se bili zadužili. Sve je to još bilo razborito i, ako hoćete, pošteno. Ali još je bila jedna bolna tačka.

Moj je otac bio mlad i nedavno oženjen, a sa svojom ženom bio je povezan vrlo snažnim, dubokim i srdačnim osjećajima, dok su njezini osjećaji prema njemu bili upra-vo golemi. Uza sve to, oproste se jedno s drugim učtivo i ceremonijalno, u nazočnosti glavara porodice. Često sam pomišljao kako je formalna učtivost tek zaštitni jastuk kad se kida srce pri rastanku.

Cijela krda ljudi spratili su poput životinja u tamnu brodsku utrobu i tamo su, jadni, čamili punih šest tjedana, sve dok nisu stigli u San Francisco. A možete zamisliti kakve su bile te rupetine. Kako je roba morala biti isporučena u takvu stanju da se njome može raditi, ipak nisu zlostavljali te ljude. A moj je narod vjekovima naučio da, uz nepod-nošljive okolnosti za druge ljude, živi ipak na okupu, odr-žava čistoću i hrani se.

Plovili su sedmicu dana morem, kadli moj otac otkrije da se među mnoštvom radnika nalazi i moja majka. Bila je odjevena kao muško i kosu je splela u muški perčin. Kako je posve mirno sjedila i kako nije ništa govorila, nitko je nije otkrio, a onda, razumije se, nije bilo ni liječ-ničkih pregleda ni cijepljenja. Primakla je svoju hasuru do

očeve. Nisu mogli jedno s drugim govoriti doli u mraku i šapćući na uho. Otac je bio srdit zbog majčina neposluha, ali mu je bilo i drago što ga toliko ljubi.

Nije bilo druge. Osuđeni su na težak rad za pet godina. Nije im ni palo na pamet da pobjegnu kad su već jednom bili u Americi, jer su bili poštena čeljad, a osim toga pot -pisali su ugovor.

Lee je tu zastao.— Mislio sam da ću vam sve ispričati u nekoliko reče

nica. Ali vi ne znate pozadine. Idem sebi donijeti čašu vode. Hoćete li možda i vi?

— Hoću — odgovori Adam. — Nego, jedno ne shvaćam,Lee. Kako jedna žena može obavljati takav posao?

— Začas ću se vratiti — odvrati Lee i ode u kuhinju.Donese dvije kositrene kupe vode i stavi ih na sto. Ta-

da upita:— Šta ste ono maloprije htjeli znati?— Kako je tvoja majka mogla raditi posao muškarca?Lee se smiješio pa mu odgovori:— Otac mi je rekao da je majka bila jaka žena, a ja

vjerujem da jaka žena može biti jača od muškarca, osobito ako slučajno njeno srce ispunja ljubav. Ja mislim daje zaljubljena žena gotovo neuništiva.

Adam naceri lice.— Vidjet ćete to jednog lijepog dana, vidjet ćete —•

reče mu Lee.— Nisam loše mislio — ispričavao se Adam. — Uosta

lom, kako bih i mogao znati nakon samo jednoga jedinogiskustva? Hajde pričaj dalje.

— Jedno moja majka nije došapnula u očevo uho zavrijeme toga dugog ogavnog putovanja. A kako je veomamnogo putnika gadno povraćalo uslijed morske bolesti, nitko nije ni zapažao njezinu bolu i nevolju.

— Da nije bila trudna! — poviče Adam.— Da, bila je trudna — potvrdi Lee. — A nije htjela

tovariti mome ocu još nove brige.— A je li to znala kad je pošla?— Ne, nije znala. Ja sam dakle, svoj dolazak na ovaj

svijet najavio u najnezgodnijem času. Evo ispade duljapriča nego što sam mislio.

— E, sada ne smiješ bogme prekinuti.— I meni se čini da ne smijem. U San Francisku se ta

^nabujala rijeka mišića i kostiju slila u marvene vagone,■u..,

i lokomotive su zahuktale uz bregove. Išlo se probijati brda u kalifornijskoj Sierri Nevadi i bušiti tunele pod vrhovi-ma. Moju su majku strpali u drugi vagon, tako da je otac nije vidio sve dok nisu dospjeli u zajedničko logorište na visokom planinskom proplanku. Po očevu pričanju tamo je bilo predivno: zelena trava i cvijeće, a unaokolo po-svuda brda obijeljena snijegom. I tek je tada rekla ocu da ja postojim u njenoj utrobi.

Latili su se posla. Ženski mišići otvrdnu baš kao i mu-ški. A uz to je moja majka imala mišićav i duh. Radila je težačke poslove pijukom i lopatom, kao što se i očekivalo od nje, i mora da joj je bilo užasno. Ali najpaničnija ze-bnja uhvatila bi ih pri pomisli kako će roditi čedo.

— Zar su bili takvi neznalice i nespretnj akovići? Zarnisu mogli otići gazdi, poslovođi, pa mu reći da je tu ženai da je trudna? On bi se sigurno pobrinuo za nju.

— Vidite li sada da vam još nisam dovoljno razjasnio?Zato se i uduljilo moje pričanje. Nisu oni, jadni, bili neznalice. Ta je ljudska stoka uvezena samo radi jednoga: dategli i da radi. Kad je rad bio gotov, oni koji nisu pocrkaliod napora, slani su natrag brodom u Kinu. A samo su muškarce uzimali, nisu žene. Država nije htjela da se taj sojrasplođuje. Čovjek, žena i dijete već nađu načina da seukopite, da na mjestu kamo dođu s oka s boka isprpaju,zemlje i stvore kakvo-takvo ognjište i dom. A onda ih nisam đavo ne potjera odatle. Ali rulja nervoznih, putenih,nemirnih, napol pomahnitalih muškaraca zbog duljeg izbivanja od žena — e, takve možeš otpraviti kamo god hoćeš,a osobito ih nije teško privoljeti da se vrate kući. A mojaje majka bila jedina žena u tome čoporu polupomahnitalihi poludivljih muškaraca. Što su dulje ti muškarci radili ihranili se, to su postajali nemirniji. Poslovođama to nisubili ljudi nego životinje, koje bi mogle postati opasne akose ne drže na uzdi. Sada razumijete zašto moja majka nijetražila pomoći. Ta oni bi je najurili iz logorišta i . . . tkozna? ... možda bi je strijeljali i negdje zakopali kao crknutu kravu. Petnaest je ljudi strijeljano što su se samomalko pobunili.

Održavali su red na onaj jedini način što ga je ikad naš jadni rod naučio održavati. Mi smatramo da ima i boljih metoda za to, ali nikad da ih naučimo, nego vazda bič, ko-nopac i puška. O, kamo sreće da uopće ■ nisam počeo da vam o tome pripovijedam. . .

— A zašto mi ne bi pripovijedao? — upita Adam.— Kao da gledam lice svoga oca kad mi je to govorio.

Navraća mi se stara bolka i žalka, nanovo se povređujestara rana. Govoreći mi o tome, otac je morao češće zastatida dođe k sebi, a kad je nastavio govorenje, sasvim bi seuozbiljio i upotrebljavao trpke oštre riječi, baš kao da seželi sasjeći.

Uspjeli su nekako ostati jedno kraj drugoga, jer je otac tvrdio da mu je to bratić. Mjeseci su prolazili i, sre -ćom po moje roditelje, majka nije baš bila napadno punah-na, a radila je i kad je bila bona i kad nije. Moj joj je otac mogao pomoći tek utoliko što ju je ispričavao: »Moj je bratić mladac, pa su mu krhke kosti.« Nisu skovali nika-kva plana. Nisu znali šta će.

I onda je moj otac zamislio osnovu. Odbjeći će u vi-soka brda na jednu od visoravni i tu će pokraj kakva jezera napraviti jazbinu za porođaj. Kad se dijete rodi, i kad majka bude izvan opasnosti, moj će se otac vratiti i preuzeti na sebe kaznu. I potpisat će se na još pet godina, da okaje grijeh i otkupi dug bratića prekršitelja. Iako je to bio jadan izlaz, nije im drugo ništa preostalo, i to im je bila jedina svijetla tačka. Da bi osnova uspjela, trebalo je da prije budu ispunjena dva uvjeta: treba odabrati pra-vo vrijeme za izvedbu plana i potrebno je namaći zalihu hrane.

— Moji roditelji (tu zastade, smiješeći se pri upotrebite riječi, i tako mu je mila bila da se ushitio pa nastavios pojačanim atributom), mili moji roditelji započeše svojepripreme. Štedjeli su dijelak od svoga dnevnog obrokariže i skrivali to pod svoje spavaće hasure. Moj je otacnašao negdje odulji komad uzice pa je s pomoću komadićažice napravio udicu, jer se mogu loviti pastrve u gorskimjezerima. Prestao je pušiti, da bi uštedio šibice koje sudobivali. A majka je skupljala svaki dronjak sukna štobi ga našla, razmrsivala rubove da napravi od njih konac,i tako šila te prnje iverjem da bi napravila meni pelene.O, kamo li puste sreće da sam je poznavao!

— I moja je to želja — prihvati Adam. — Jesi li o tome svemu kada pričao Samu Hamiltonu?

— Ne, nisam. Šteta! Njemu je toliko bilo milo slavljeljudske duše. To bi bilo njemu kao osobni blistav -uspjeh.

— Nadam se da su stigli kamo su bili namjerili —radoznalo će Adam.

— Znam šta vi želite. I kad je moj otac u svojoj pričidošao do ovoga mjesta, sjećam se kako sam mu govorio:»Hajdete do tog jezera. Odvedi onamo moju majku. Nemojda se opet ponovi. Ne bar ovaj put. Barem jednom mi recikako ste dospjeli do jezera i kako ste napravili kućicu odjelova granja.« A onda bi se moj otac pokazao pravim Kinezom. Odgovorio bi mi: »Ima više ljepote u istini, sine,pa makar ta ljepota bila i strašna. Ona razna bajala kodgradskih vrata iskreću život taiko da izgleda zamaman lijenčinama, glupanima i slabićkna. Takvo im bajanje samopojačava njihove slabosti, a ne poučava ništa, niti šta liječi,niti srce uzdiže u visine.«

— Nastavi očeve doživljaje — razdraženo će Adam.Lee ustane, ode k prozoru i svrši životnu priču svoga

oca, izgledajući na zvijezde, koje su treperile i sjevkale na ožujskome vjetru.

— Skotrljala se stijena nizbrdo i mome ocu prebilanogu. Namjestili mu nogu i dali mu bogaljski posao: dana kamenu čekićem ispravlja stare klince. Da li zbog briga ili zbog prenapornog rada, to je uostalom svejedno, moju majku prerano spopali porođajni trudovi. Napol pomah-nitali ljudi od požude postadoše sasvim mahniti. Jedna jeglad potakla drugu, jedno zločinstvo brisalo ono prijašnje,i svi oni prestupci izvršeni protiv tih izgladnjelih ljudirazbuktali se u jedno gorostasno pomamno zločinstvo.

Moj otac čuo povik »žena« i odmah je shvatio šta se događa. Pokušao je trčati i opet slomio nogu, te je puzao uz grubu kosinu do putine za prugu, gdje se ta strahota do-godila.

Kad je stigao na to mjesto, neka mrena tuge navukla se nebom, a Kantonci su puzećke izmicali da se sakriju i da zaborave da ljudi mogu biti takvi zločinci. Otac je pri-šao majci, koja je ležala na hrpi škriljaste ilovače. Nije više očima vidjela, samo mu je micanjem usana davala upute što mora činiti. Iz raskidanog majčina mesa iščepr-kao me otac svojim noktima. To isto veče umrla je majka na toj hrpi ilovače.

Adam je od bijesa teško brektao. A Lee nastavio tužnu priču pjevaj učim ritmom:

— Prije nego što zamrzite te ljude, morate znati kraj.Moj bi otac svoju priču uvijek završio ovako: ni za jedno

se dijete nije toliko brinulo kao za mene. Cijeli je logor postao moja majka. Eto to je ljepota, stravična ljepota. A sad: laka vam noć. Ne mogu više da govorim.

3.

Adam je nervozno otvarao ladice, uzgledao na police i otvarao poklopce sanduka po kući, a napokon je bio primo-ran da Leea pozove natrag i da ga upita:

— Gdje su tinta i pero, Lee?— Nemate vi ni tinte ni pera — odgovori Lee. — Ima

već godina i godina kako niste napisali nijedne jedine riječi. Ja ću vam posuditi svoje, ako želite.

Lee ode u svoju sobu i donese zdepastu tintarnicu, krnjadak držala s tupim perom, blok papira i kuvertu. Sve to postavi na stol.

— Kako znaš da želim pisati pismo? — upita Adam.— Pokušat ćete napisati pismo svome bratu, zar ne?— Tako je.— Bit će teško nakon toliko vremena.I zaista je bilo teško. Griskao je i žvakao držalo, a usti -

ma je pravio grozne grimase od silna napora da se koncen-trira. Napisao bi nekoliko rečenica, odbacio stranu i počeo iznova. Držalom je grebao glavu.

— Lee, ako mi dođe želja da otputujem na istok, hoćešli ti ostati i čuvati blizance dok se ne vratim?

— Čini se da vam je lakše otputovati nego pismo napisati. Hoću, ostat ću s dečkima.

— Ne. Ipak ću mu najprije pisati.— Zašto ne zamolite svoga brata da dođe ovamo?— Čuješ, pa to je divna zamisao, Lee. Nisam o tome

dosad mislio.— To vam je ujedno dobar povod da mu pišete.Sada je pismo teklo prilično glatko. Ispravio ga je i u

čisto prepisao. Zatim ga je polako u sebi pročitao i stavio u omotnicu. Glasilo je ovako:

»Dragi brate Charles!

Začudit ćeš se kad uščuješ o meni nakon tako duga vre-mena. Mnogo sam puta pomišljao da ti pišem, ali znaš kako je kad čovjek odgađa.

Da mi je znati kakva će te zateći ovo moje pismo. Na-dam se, u dobru zdravlju. Bit će da imaš dosad petero ili čak desetero djece. Ha, ha! Ja imam dva sina, blizanca. Njihova mati nije ovdje. Nije joj prijao život na selu, ona boravi u obližnjem gradu i ja je ovda-onda 'posjećujem.

Ja imam lijepu rancu, ali na svoju sramotu moram pri-znati da je ne održavam baš u ^najboljem redu. Možda ću je odsada bolje obrađivati. Uvijek sam stvarao dobre odlu-ke. Ali, istina je, cijeli niz godina nisam bio dobra zdravlja. Sad mi je dobro.

Kako si mi ti i kako napreduješ? Željan sam da te vi-dim. Zašto mi ne dođeš (u, posjete? Ovo je divna prostrana zemlja, pa bi možda i ti mogao naći koje imanje i naseliti se. Ovdjp nema hladne zime. To je vrlo važno za »starce« kao što smo nas dvojica. Ha, ha!

Dakle, Charles, ja mislim da ćeš razmisliti o tome i ja-viti mi. Putovanje bi ti godilo. Želio bih te opet vidjeti. Imam ti mnogo pričati o čemu ti ne mogu pisati.

Dakle, Charles, napiši mi pismo i javi mi sve novosti iz staroga 'doma. Bit će da se mnogo odonda dogodilo. Što više čovjek stari, većinom dočuje za smrt svojih znanaca. Takva je valjda sudbina na ovome svijetu. Ubrzo mi piši i reci mi hoćeš li me posjetiti.

Tvoj brat Adam.«

Sjedio je tako držeći pismo u ruci. Iznad ruba pisma gledao je bratovo mrko lice i čelo označeno brazgotinom. Ugledao je užarenu vatru u bratovim smeđim očima, i dok je tako dalje gledao, vidje kako se usne uzvijaju od zuba i kako zaslijepljena uništavajuća zvijer juriša. Strese gla-vom ne bi li odagnao iz svojih uspomena tu viziju, te po-kuša predstaviti sebi Charlesovo nasmiješeno lice i čelo, kakvo je bilo prije brazgotine, ali te slike nikako da mu dođu u žarište. Zgrabi pero i napiše ispod potpisa:

»P. S.

Charles, usprkos svemu, ja tebe nikada mrzio nisam. Uvijek sam te ljubio, jer ti si moj brat.«

Adam smota pismo i pregibe čestito poravna noktima. Zatim zalijepi omotnicu i udari šakom o prijeklop kuverte.

— Lee — zovne — hej, Lee.Kinez poviri na vrata.— Koliko dana ide, Lee, pismo na istok, ali preko cije

le Amerike, tamo na istočnu obalu?— Ne znam, gospodaru — odgovori Lee. — Bit će dvije

nedjelje dana.

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

1.

OŠTO je predao na poštu prvo pismo bratu koje je na-pisao u proteklih deset godina od njihova rastanka,

Adam je nestrpljivo čekao odgovor. Nije vodio računa ko-liko je vremena prošlo. Još nije pismo stiglo ni do San Franciska, a on je punio Leeu uši pitanjima:

P

— Da mi je znati zašto mi ne odgovara. Možda je srditna me što mu ne pišem. Ali nije ni on meni pisao. Istinaje opet da on nije znao moje adrese. Možda se i on kudaodselio.

— Pa otišlo je pismo tek prije nekoliko dana. Strpitese — tješio ga je Lee.

»Da mi je znati hoće li uistinu doći ovamo?« pitao je Adam sam sebe i bio radoznao želi li on uopće Charlesa. Sada, kad je pismo otišlo, Adama je bilo strah da ne bi Charles doista i prihvatio poziv. Bio je poput nestašna djeteta, kojega prsti zalutaju na svaki predmet koji nije baš prikovan. Miješao se u poslove svoje djece i zadirkivao ih kojekakvim pitanjima o školi.

— No, šta ste danas naučili?— Ništa!— Hajte, nemojte tako! Bit će da ste nešto ipak naučili.

Jeste li čitali?— Jesmo, tata.— A šta ste čitali?— Onu staru priču o skakavcu i mravu.— E, to je vrlo zanimljivo.— Ima opet jedna o orlu koji je odnio dojenče.— Da, da, te se sjećam. Samo sam zaboravio kako se

na kraju svršava.— Nismo još dotle došli. Samo smo slike vidjeli.

423

Dječaci su se zgražali nad njegovim vladanjem. U vri-jeme jednoga od tih časova očinskoga šeprtljanja Cal je posudio od oca džepni nožić, nadajući se da će otac smet-nuti s pameti da ga natrag traži. Baš su u to vrijeme vrbe zamezgrale. Kora je kao ništa otkisivala od drveta. Adam zatraži natrag svoj periš da bi naučio dječake kako se pra-ve vrbove zviždaljke, a to ih je Lee bio naučio već prije tri godine. Da ispane još gore, Adam je povragu zaboravio gdje se zapravo zarezuje. Nije mogao izmamiti nijednog piska iz svoje zviždaljke.

Jedan dan o podne eto Willa Hamiltona u novome For-du, kako praska i truska se uz cestu. Motor je radio punom parom, a visoka karoserija valjala se kao brod u oluji. Mjedeni hladnjak i pomoćni rezervoar na podnožniku upravo su zasljepljivali kako su se sjali od mjedi.

Will povuče ručnu kočnicu, obustavi paljenje i zasloni se u kožno sjedište. Ispuh je više puta zapucketao bez izga-ranja jer je motor bio prezagrijan.

— Evo ga! — zavikne Will s lažnim oduševljenjem.Smrtno je mrzio Fordove, a zapravo su mu ta kola sva-

ki dan povećavala imetak.Adam i Lee nagnuli se nad utrobu kola, dok je Will

Hamilton, stenjući pod teretom netom stečenog sala, tuma-čio djelovanje mehanizma, u koji se ni sam nije razumio.

Sada je nemoguće i zamisliti kako je nekad bilo teško pokrenuti, voziti ili održavati u ispravnom stanju jedan automobil. Ne samo da je cijeli taj proces bio dozlaboga zamršen nego je još uz to trebalo početi od abecede. Mo-derna djeca u naše vrijeme usisaju gotovo već s majčinim mlijekom teoriju, mušice i reagiranje motora s unutraš-njim sagorijevanjem, a onda su odmah nekako na početku mislili da uopće neće motor poći, a katkada su u tome imali pravo. Da pokreneš motor u modernom autu, treba da uči-niš samo dvije stvari: da zakreneš ključem i da dotakneš pokretač. Sve ostalo ide automatski. U ono vrijeme bio je taj proces kompliciraniji. Htjelo se ne samo izvrsno pam-ćenje, jaka mišica, anđeoska strpljivost i neko slijepo ufa-nje, nego i izvjesna doza praktične magije, tako da si ono-ga koji se spremao da okrene ručni pokretač stroja modela T mogao vidjeti kako je pljunuo na tlo i promrsio neku čarobnu formulu.

Will Hamilton tumačio je funkcioniranje tih kola, vra-tio se natrag i sve ponovo tumačio. Njegove su mušterije

slušale naćulenih ušiju kao terijeri, razrogačenih očiju, za-nimale se kao mačka za miša, nisu ga prekidale, ali kad im je ponavljao treći put, vidio je da muze jarca u rešeto i da zaludu trati vrijeme.

— Znate šta! — reče im napokon, sav sretan što mu je došla ta sretna misao. — Znate, to nije zapravo moj posao da ja vama ovdje tumačim. Htio sam samo da kola vidite i čujete, prije nego što vam ih dostavim. Ja se sada vra -ćam u grad, a sutra ću vam poslati ova kola i stručnjaka s njima. On će vam više razjasniti u nekoliko minuta nego što bih mogao ja u nedjelji dana. Samo sam htio da vidite kola.

Čini se da je i sam Will zaboravio neke svoje upute. Po-što je neko vrijeme vrtio ručni pokretač, dojadilo mu, pa posudi od Adama kola i konja i tako se odveze u grad. Obećao je međutim da će svakako sutradan poslati meha-ničara.

2.

Nije bilo ni govora da bi sutradan poslao blizance u školu. Oni jednostavno ne bi bili išli. Ford je stajao uko-čen, nepristupačan i mrk ispad hrasta, gdje ga je Will bio-zaustavio. Njegovi novi vlasnici kružili su oko njega, tu i tamo ga dotakli i pomilovali, kao što se miluje ćudljiv konj da se udobrovolji.

— Da mi je znati hoću li se ikada na nj naviknuti —pripomene Lee.

— Dabome da hoćeš — uvjeravao ga Adam, a da nijebio sam u to uvjeren. — Pa ti ćeš se vozikati po cijelomokružju a da ni sam ne znaš kako.

— Nastojat ću da ga shvatim — reče Lee. — Ali saroda ga vozim, to neću nikada.

Djeca bi utonula glavama pa opet izvirila, dotakla ne-što pa odskakutala.

— Kakvo je ovo dugme, tata?— Ne dirajte to.— Ali reci nam čemu služi.— Ne znam. Ali prste k sebi. Ne znate šta se može de

siti.— A nije ti protumačio onaj čovjek?— Baš se sjećam svega što je on meni govorio. Hajte,,

dečki, odmaknite se odatle, inače ću vas poslati u školu.Čuješ li me, Cal? Ne otvaraj to!

Rano poustajali iz postelja i spremno čekali da dođe mehaničar. Oko jedanaest sati sve ih zahvatila histerična nervoza. Mehaničar se dovezao u kočiji baš u vrijeme za objed. Na cipelama je imao uglat prednji lub, hlače mu bile široke ribarske, a široko krojena bluza s ispunjenim rame-nima sezala mu gotovo do koljena. Kraj njega je u kočiji bila torbica s radnim odijelom i alatom. Devetnaest mu je bilo godina. Žvakao je duhan. Sa svog tromjesečnog tečaja u automobilskoj školi ponio je mnogo prezira, smije-šana s dosadom, prema ljudskim bićima. Pljucne i dobaci vojke Leeu.

— Ukloni tog uhranjenika — rekne Leeu. — Ne znase uopće gdje mu je rep, a gdje glava.

Nato slavodobitno siđe s kočijice, kao kakav ambasador iz salonskih kola. Naceri se dječacima, a onda se hladno obrati Adamu:

— Nadam se da sam došao na vrijeme za objed.Lee i Adam zgledaše se, jer su uopće zaboravili pripre-

miti ručak.U kući je taj polubog preko volje jeo sira, kruha, hlad-

na pečenja i paštete, a na kraju zasladio sve kavom i koma-dom čokoladne torte.

— Navikao sam toplo ručavati — pripomene važno. —A onda jedan savjet: gledajte da se ovi derani ne vrzu okokola, ako želite da vam čitava ostanu.

Pošto je komotno ručao i kratko se vrijeme odmorio na verandi, mehaničar uzme svoju torbu i ode u Adamovu spavaonicu. Nakon nekoliko minuta izađe, obučen u pru-gasti ouverol, s bijelom kapom na glavi i sa štampanim nat-pisom »FORD« s prednje strane.

— Dakle, jeste li šta proučavali? — upita Adama.— Proučavao? — Adam će zabezeknuto.— Pa zar niste pročitali ni onu literaturu što se nalazi

u knjizi uputa ispod sjedišta?— Ja nisam ni znao da je tamo — odgovori Adam.— O, sveti bože — poviče nevoljko mladić, zgražajući

se.Junački sakupivši svoje moralne snage, odlučno pođe

prema kolima.— Valja da već jednom počnemo. Bog sami zna koliko

će obuka potrajati kad niste pročitali ni temeljne zasade.— Gospodin Hamilton nije ga sinoć mogao pokrenuti.

— E, kad on uvijek pokušava pokrenuti kola s pomoćustruje, a zaboravi ukopčati spoj toka struje za paljenje motora — reče mudrac. — Ali, u redu. Hajdemo mi na posao.Znate li načela motora s unutrašnjim sagorijevanjem?

— Ne znam — odgovori Adam.— O, Kriste bože!Nato digne limeni poklopac motora.— Evo ovo je motor s unutarnjim sagorijevanjem —

tumačio je.— Tako mlad, a tako već učevan — tiho pripomene Lee.Momčić se okosi na njega mrkogledice:— Šta si to rekao? — upita.A onda se obrati Adamu:— Šta je rekao ovaj bagavi Kinez?Lee raširi ruke i blago se nasmiješi.— Lekao da si inteligentan mladić — pripomene Lee

mirno. — Sigurno išao u koliz. Veoma pametan.— Samo me zovite Joe! — tek onako, bez ikakva raz

loga, nabaci mladić i dodade:— Kolidž, velite! Pa šta znaju oni u kolidžu? Znaju li

oni metnuti kilometarsko brojilo? Hi! Umiju li izbrusitistublinu? Pa mi još govorite o kolidžu! Fi!

Te potcjenjivačke riječi poprati crnkastom pljuvačkom na tlo. Dječaci ga gledali s udivljenjem, a Cal je već sku-pljao pljuvačku na stražnjem dijelu jezika kako bi se uvje-žbao u tome umijeću.

— Lee se divio kako se vi krasno razumijete u taj posao — išao mu je niz dlaku Adam.

Smjesta je surovost toga mladića ustupila mjesto veli-kodušnosti.

— Zovite me samo Joe! — reče. — Pa treba da ja toznam. Ta išao sam u automehaničarsku školu u Chicagu.To vam je prava škola. A nije kao oni jadni kolidži.

Zatim proslijedi:— Moj mi je stari vazda govorio da je čestit Kinez, ali

zaista čestit, isto tako dobar kao i drugi ljudi. Kinezi supošteni.

— Ali ne oni zli — ispravi ga Lee.— Do vraga, ja zlikovce i ne mislim. Niti članove tero

rističkih kineskih banda po Kaliforniji. Nego dobre Kineze.— Bit će da i mene ubrajate u kategoriju ovih potonjih?— Čini mi se da si ti onaj dobri Kinez. Zovi me samo

Joe!

Adama je zbunjivao takav razgovor, ali blizanci su bili u devetom nebu. Cal je pokušao reći Aronu:

— Zovi me samo Joe!Aron je micao usnama, kušajući oponašati istu frazu:— Zovi me samo Joe!Sjetivši se po što je došao, mehaničar opet poče govoriti

stručnjački, samo mnogo ljubaznije nego prije. Neka za-bavna srdačnost došla je umjesto one nadute prezirnosti od maloprije.

— Ovo je motor s unutrašnjim sagorijevanjem — tumačio je, a oni su s nekim strahopoštovanjem oborili poglede na tu grdnu gromadu željeza.

Nato započe sipati riječi kao iz rukava, tako da su se slile u veličajan hvalospjev novoj industrijskoj eri.

— Funkcionira eksplozijom plinova u zatvorenom prostoru. Eksplozijom proizvedeni pritisak pokreće stap sprstenima te se preko stapalnice i glavne osovine prenosina stražnje kotače. Jeste li shvatili?

Svi su zablenuto i smeteno klimali glavama, sve od straha da ne zaustave toliku bujicu riječi.

— Ima dvije vrste motora: dvoradnorazdjelni i četvero-radnorazdjelni. Ovaj će četverorazdjelni. Razumijete?

Opet su zakimali glavama kao lutke. A dječaci su mu zurili u lice s nekim obožavanjem.

— To je vrlo zanimljivo — pripomene Adam.I dalje su iz njega sipale riječi kao iz ulišta pčele.— Glavna razlika između Fordovih i ostalih automo

bila jest u tome što se kod Forda planetarno prenosi pritisak, i to prenošenje funkcionira rev.... rev . . . a . . . li. . .cio ... narno ...

Zastao je časak. Na licu mu se opažao umor. A kad su četvorica njegovih slušalaca ponovo kimnuli, upozorio ih je ovako:

— Nemojte sada misliti da ste pozobali svu pamet. Zapamtite osobito da je planetarni sistem revalicionaran. Najbolje da to proučite iz knjižice uputa. Ako ste shvatili dosadašnje izlaganje, možemo sada prijeći na praktični dioupravljanja automobilom.

To je osobito istakao. Očito mu je bilo drago što je završio prvi dio svoje pouke, ali nije mu bogme bilo draže nego i njegovim slušaooima. Napor koncentracije opažao se

i na njima, a situacija nije postala nimalo bolja činjenicom što nisu shvatili ama ni jednu jedinu riječ što im je pro-tumačio.

— Priđite ovamo — reče im mladić. — Vidite li ovoovdje? Ovo vam je ključ za paljenje motora. Kad zakrene-te njime evo ovdje, onda ste otvorili tok struje, da možemotor paliti. A sada gurnete ovu ručicu nalijevo. Time seukopča baterijsko paljenje. Vidite, ovdje piše Bat. To značibaterija.

Svi radoznalo ispružili vratove u kola. Dječaci su sta -jali na nogostupu.

— Ne... pričekajte malo. Prerano sam pokrenuo. Najprije morate pokrenuti ručicu na kasno paljenje, a dativiše gasa, inače vam, zbog ranog paljenja, ode ruka dovraga. Ovo ovdje... vidite li... ovo vam je ručica za rano i kasno paljenje. Gurnete je gore ... razumijete? ... gore. Sasvim gore. A ovo ovdje, ovo je gas. Ovo morate gurnuti dol%e. Sad vam samo tumačim, a onda ću vam praktično pokazati. Morate dobro paziti. Vi, derani, dolje s kola.Zaklanjate mi svjetlo. Silazite, dobijesa!Dečki preko srca siđoše s nogostupa. Stajali su na prstima, i samo su im oči virile preko vrata. Mehaničar duboko udahne.

— Jeste li spremni? Ručicu usporiti, gas pospješiti. Ručicu gore, gas dolje. Sada okrenete prekidač baterije. . . ito lijevo ... upamtite, lijevo.

Začu se zujanje, kao da je u blizini kakva gorostasa pčela.

— Ovo je spoj u jednoj od mjenjačkih kutija. Ako nedobijete spojka, morate onda vrške ispraviti ili ih možebitpreturpijlati.

Opazio je zaprepaštenje na Adamovu licu.— Sve to možete podrobnije proučiti u onoj uputi za

upravljanje vozilom — svjetovao ga je mehaničar ljubazno.

Tada se premjestio ispred kola.— Ovaj ovdje ručni pokretač ... vidite li ovaj okrugli

žteijezni štapić što strši iz hladnjaka? Ovo vam je ope'8ook, koji zatvara dovod zraka kad se motor stavlja u pokret. Pazite sada pozorno dok vam pokazujem. Uhvatiteručni pokretač ovako, i pokrećite ga dok motor ne zapali.Vidite li kako mi je palac nadolje okrenut? Kad bih druk-

čije uhvatio, pa palcem obuhvatio pokretač, i on slučajno trznuo natrag, ode palac. Jeste li sada shvatili?Nije mehaničar uzgledao, ali je oćutio kako kimaju glavom.— A sada gledajte pozorno. Pokretač utaknem u motor,

a čok potegnem van, dok ne nastane tlak. Onda zakrećemoprezno pokretačem da usiše gas. Čujete li ovaj zvuk usisavanja? To je uslijed djelovanja čoka u rasplinjaču. Samone smijete čok previše izvući, jer će nastati poplava benzina. Evo sada otpuštam čok i veoma brzo okrećem pokretač. Čim uhvati motor, ja optrčim na sjedište, pospješimpaljenje i usporim gas, te prebacim brzo polugu na aparat za magnetsko paljenje ... vidite li, ovdje piše Mag. Igotova priča.

Slušaoci su bili upravo dotučeni. Nakon tolikog tumačenja dospjeli su tek do paljenja motora. No, mladić nije dopustio da njihova napetost popusti. Stoga im je rekao:

—• Hoću da ponavljate sada za mnom, tako da bolje upamtite. Dakle: ručica za paljenje gore, gas dolje.— Ručica za paljenje gore, gas dolje — ponavljali su

u koru.— Ukopčati s baterijom.— Ukopčati s baterijom.— Okretati ručni pokretač dok ne dođe do sabijanja,

palac dolje.—- Okretati ručni pokretač dok ne dođe do sabijanja, palac dolje.— Polako okretati pokretač, čok van.— Polako okretati pokretač, čok van.— Okretati pokretač.— Okretati pokretač.— Ručica za paljenje dolje, gas gore.— Ručica za paljenje dolje, gas gore.— Skopčaj s magnetom.— Skopčaj s magnetom.— Sada ćemo prijeći još jednom. Zovite me samo Jce.— Ma, ne tako. Nego: ručica za paljenje gore, gas dolje.Umornost neka uhvatila Adama dok su ponavljali tu

litaniju po četvrti put. Cijeli taj postupak činio mu se smiješan. Odlanulo mu je kad je malo poslije stigao Will Ha-milton u niskim crvenim sportskim kolima. Mehaničar je gledao prema kolima koja su nadolazila, pa će tonom punim poštovanja:

— Ona bogme imaju šesnaest cilindara. Nije šala. Neštoposebno.

Will se nagne s prozora kola i upita:— No, kako ide?— Baš fino. Shvaćaju da je milota — odgovori meha

ničar.— Slušaj, Roy. Morat ćeš smjesta sa mnom. Na novim

mrtvačkim kolima izlilo se ležište. Morat ćeš raditi doka-sno noćas da ih svršiš, jer gospođa Hawks želi da ih imasutra u jedanaest.

Roy se izdavao za ekspeditivna i pažljiva.— Samo dok se obučem — reče i otrča u kuću.Dok je jurio natrag sa svojom torbom, Cal ga presretne pa će mu:— Hej, ja sam mislio da se ti zoveš Joe.— Kako to Joe?—• Pa tako. Ti si nam rekao da te zovemo Joe, a gospodin Hamilton kaže da si ti Roy.Roy se smijao i skoči u sportska kola.— Znaš li zašto vam velim: zovite me Joe.— Ne znam. A zašto?— Zato što se zovem Roy.Posred smijeha zaustavi se i rekne strogo Adamu:— Uzmi onu knjižicu ispod sjedala i prouči je dobro.

Jesi li me čuo?— Hoću, hoću — odgovori Adam.

T R I D E S E T O P O G L A V L J E 1.

AŠ kao i u biblijskim vremenima, i u tom su se razdoblju događala čudesa na zemlji. Nedjelju dana nakon održane pouke o automobilizmu jedan je Ford drndusao uz glavnu ulicu King Cityja i zaustavio se uz jezivu škripu ispred poštanskog ureda. Za volanom je sjedio Adam Trask, kraj

njega njegov vjerni Lee, a na stražnjem sjedištu, kao na kakvu prijestolju, ukočeno i dostojanstveno sjedila su dva dječaka.B

Adam pogledao na pedale, i sva četvorica u jedan glas zapjevala:— Zakoči... uzdigni gasnu polugu ... utrni spoj.

M

Motorić zabuča i zastade. Adam se zasloni časak, omli-tavio ali ponosit, prije nego što je izašao iz kola.

Poštar izvirio kroz pozlaćenu rešetkastu pregradu svo-jih vratašca pa će Adamu:

— Kako vidim, i vi ste nabavili toga vraga.— Treba da čovjek ide ukorak sa svojim vremenom

— odgovori Adam.— Dragi gospodine Trask, vjerujte vi meni, doći će vri

jeme, pa nećeš moći naći nigdje ni jednoga konja.— Možda.— Promijenit će lice cijelog seoskog kraja — nastavi

poštar. — Svugdje se već nađu sa svojom bukom i drnda-njem. I mi to ovdje osjećamo. Seljani su dolazili da podignu poštu jednom sedmično, a sad ih eto svaki dan, pokatkad i dvaput na dan. Ne mogu naprosto dočekati svojekalendare i ostalu vražju tiskaniju. Svi jure, neprestanosamo jure.

Odbojnost toga čovjeka prema automobilima bila je ta-ko žestoka, da je Adam znao kako je tome uzrok zapravo činjenica što on sam nije još kupio Ford. Iz njega je pro-govorila zlobna zavist.

— Ja ga ne bih držao ni za što na svijetu — dodadepoštar, a po tim se njegovim riječima dalo naslutiti da gažena goni ne bi li ga što prije nabavio. Žene su zapravopravile pritisak na muževe da kupe kola, jer je s time bilopovezano pitanje većeg ili manjeg položaja u društvu.

Poštar je ljutito prekapao po pismima iz pretinca T i napokon izvukao jednu dugu kuvertu i predao je Adamu.

— Dobro, dobro, vidjet ćemo se u bolnici — zlobno muprišije poštar.

Adam mu se nasmiješi, uzme svoje pismo i izađe.Čovjek koji dobiva malo pisama ne otvara ih olako i

nabrzo. Podigne ga na ruku da ga odvagne, pročita na ku-verti ime i adresu pošiljaoca, pogleda rukopis, studira po-štanski žig i datum. Adam je izišao iz pošte i prešao pre-ko pločnika k svome Fordu prije nego što je sve to obavio. U lijevom uglu kuverte bilo je tiskano: Belloivs i Harvey, javni bilježnici, a njihova adresa bio je onaj grad u državi Connecticut odakle je Adam rodom.

Sav radostan reče:— Pa, ja poznajem odvjetnike Bellows d Harvev, i to

poznajem ih dobro. Za čudo mi je šta zapravo hoće.Pogleda podrobnije kuvertu:

— Da mi je samo znati odakle im moja adresa.Okrene kuvertu i pogleda šta piše pozadi. Lee ga je

samo motrio i smiješio se.— Možda ćete u pismu naći odgovore na sva ta vaša

pitanja.— Možda.Pošto se jednom odlučio da otvori pismo, izvadi iz dže-

pa periš, otvori veliku oštricu, pa tačno razgleda kuvertu, ne bi li našao nezalijepljeno mjesto gdje će zarinuti vršak noža. Kako ne nađe, popridigne omotnicu prema suncu* da ne bi razrezao pismo, strese ga na jedan kraj kuverte, a drugi kraj odreza. Na kraju dune unutra i sa dva prsta izvuče pismo. Čitao ga je vrlo polagano. Počeo je nestr-pljivo:

Gospodinu Adamu Trasku,King Ci t y

Californija

Poštovani gospodine!

Za posljednjih šest mjeseci iscrpli smo sva sredstva da vas pronađemo. Bezuspješno smo oglašivali u novinama po cijeloj zemlji. Tek kad je Vaše pismo, koje ste poslali svo-me bratu, mjesni poštar predao u naše ruke, ustanovismo Vaše boravište.

Adam je upravo ćutio kako su odvjetnici bili nestrpljivi da ga pronađu. Idući odjeljak pisma počeo je u sasvim drukčijem tonu:

Tužna nam je dužnost da Vas obavijestimo da je pre-minuo Vaš brat Charles Trask. Umro je od lakše upale pluća dvanaestoga listopada nakon dvosedmičnog bolovanja i sada njegovo tijelo počiva na groblju Odd Fellows. Na grobu još nema spomenika. Pretpostavljamo da ćete se vi primiti te žalosne dužnosti.

Adam duboko udahne i suspregne dah dok je još je-dnom čitao taj odlomak. Polako izdahne da se ne bi čuo uzdah za bratom.

— Umro je moj brat Oharles — prozbori napokon.— Moje saučešće — reče Lee.

— Je li to naš stric? — upita Cal.— Da, bio je tvoj stric Charles — odgovori Adam.— I moj također — upita Aron.— I tvoj.— Nisam znao da imamo strica — začuđeno će Aron.

— Možda bismo mu mogli odnijeti cvijeća na grob. Abrabi nam pomogla. Njoj je to drago.

— Ali daleko je to, sine, na posve drugom kraju zemlje.Aron, sav uzbuđen, usklikne:— E, znam ja šta ćemo. Kad uznosimo cvijeće na ma

min grob, ponijet ćemo nešto i svome stricu Charlesu.A onda dodade pomalo tužno:

— Kamo sreće da sam ga poznavao dok je bio živ!Osjećao je kako se sve više obogaćuje mrtvim srodnicima.

— A je li bio dobar? — pripitkivao je Aron.— Kao duša — odgovori Adam. — Bio mi je jedini

brat, baš kao što je i Cal tvoj brat jedinac.— Jeste li i vi bili blizanci?— Ne, nismo.— A je li bio bogat? — upita Cal.— Nipošto. Šta ti dolazi na pamet?— Pa, ako je bio bogat, to će foogaitstvo pripasti nama,

šta ne?Adam se okosi na njega strogo:— Kad netko umre, onda nije lijepo govoriti o novcu.

Mi smo žalosni što je stric Charles umro.— Kako mogu biti žalostan kad ga nikad ni vidio ni

sam? — u čudu će Cal.Lee pokrije rukom usta da bi prikrio smiješak. Adam

se opet zagleda u pismo, koje je novim stavkom ponovo poprimilo drukčiji ton. Glasilo je ovako:

Kao pravnim zastupnicima preminuloga ugodna nam je dužnost da vas obavijestimo kako je Vaš brat, marljivošću i razboritim gospodarenjem, nagomilao znatan imetak, koji u zemljištu, vrijednosnim papirima i u gotovu novcu zna-tno premašuje svotu od stotinu tisuća dolara. Njegova opo-ruka, sastavljena i potpisana u ovome uredu, nalazi se u našim rukama, te ćemo vam je rado poslati na Vaš zahtjev. Temeljem te oporuke sav novac, nepokretna imovina, kao i vrijednosni papiri imaju se podijeliti podjednako između Vas i Vaše žene. U slučaju da je Vaša žena umrla, cijela

baština pripada Vama. Uglavljeno je također, ako ste Vi umrli, da j.e baštinica svega Vaša žena. Iz Vašega pisma doznajemo međutim, da se vi nalazite još u svijetu živih, pa smo tako slobodni da Vam izručimo svoje čestitke.

Vaši pokorni sluge

Bellows and Harvey Potpis: George B. Harvey.

U dnu strane nadrljano je ovo:

Dragi Adame!

U danima svoje sreće ne zaboravi svoje službenike. Charles je tako škrtario da bi teško kadgod potrošio i de-setinu dolara. Stiskao bi zlatnik od deset dolara dok ne bi zakriještao orao na poleđini. Nadam se da ćete ti i tvoja žena upotrijebiti taj novac na užitak. Ima li tamo kakvo unosno mjesto za sposobna pravnika? Mislim time sebe.

Tvoj stari prijatelj Geo. Harvey.

Adam je preko ruba pisma ugledao dječake i Leea. Sva trojica su čekala da nastavi. Ali Adam je šutio kao zaliven. Smotao je pismo, stavio ga u kuvertu i kuvertu brižno me-tnuo u unutrašnji džep.

— Ima li kakvih zamršenosti? — upita Lee.— Nema.— Učiniste mi se zabrinuti.— Nisam zabrinut. Samo sam žalostan zbog bratove

smrti.Adam je pokušavao srediti u glavi obavijesti iz pisma i

bio je nemiran kao kvočka kad hoće da sjedne na leglo. Osjetio je da mora biti sam da bi to mogao apsorbirati. Po-peo; ise u kola i tupo je buljio u dasku s instrumentima pred šoierskim sjedištem. Nije se mogao sjetiti ni jednoga jedinog zahvata.

— Trebate li da vam što pomognem? — upita uljudnoLee.

— Smiješno! Uopće se ne mogu sjetiti gdje da počnem,i kako da ga stavim u pokret.

— Ručicu za paljenje gore, gas dol Je,- ukopčati s baterijom — počnu Lee i dječaci potiho u koru.

— O, pa da, dabome, dabome.I dok je drečava pčela zvrndala u mjenjačkoj kutiji,

Adam je okretao pokretač Forda, a onda se požurio da po-makne ručicu i da skopča na magnetsko paljenje.

Vozili su se polako neravnim putem svoje udoline ispod hrastova, kadli Lee pripomene:

— Zaboravili smo kupiti meso.— Zar? Bit će. A zar ne možemo šta drugo jesti?— Kako bi bilo slaninu s jajima?— Lijepo. Izvrsno.— Kad sutra uspredajete odgovor na pošti, možete ku

piti mesa — prisjeti Adama Lee.— Po svoj prilici.Dok se spremao ručak, Adam je sjedio i buljio uprazno.

Bio je svjestan da će trebati Leeovu pomoć, ako ni u čem drugome a ono da ga sluša kad bude o tome govorio, pa da tako razbistri svoje misli.

Cal je izveo svoga brata i odveo ga u kolnicu gdje je bio sklonjen visoki Ford. Cal otvori vrata kola i sjedne za volan.

— Hajde uđi! — nukao je Arona.— Otac je rekao da ne smijemo blizu kolima — pro

svjedovao je Aron.— Neće on to nikad saznati. Samo uđi!Aron se bojažljivo popne i smjesti se straga na sjedalo.

Cal je okretao volan tamo-amo i govorio »tu ... tu ...«. A onda će najednom:

— Znaš šta mislim? Mislim da je stric Charles biobogat.

— Ma, nipošto.— Da se kladimo po što hoćeš da je bio.— Zar misliš da bi otac lagao?— To neću reći. Ja se samo kladim s tobom da je stric

bio bogat.Malko su šutjeli. Cal je plovio divlje po izmišljenim

krivuljama. Napokon će:— Hajde da se s tobom kladim da ću to doznati.— Kako to misliš?— O šta ćeš se kladiti?

— Ni u šta — odgovori Aron.— Kako bi bilo da se kladiš o tvoju zviždaljku od sr

neće noge? A ja ću se kladiti o ovu špekulu da će nassmjesta iza večere poslati spavati. Vrijedi li oklada?

— Pa, možda hoće — neodređeno će Aron. — Samo nevidim razloga zbog čega da se kladimo.

— Otac će htjeti da razgovara s Leeom. A ja ću prisluškivati.

— Nećeš se to usuditi.— Misliš da neću?— A šta ako te potkažem?Calove se oči sledile, a lice potamnjelo. Tako se blizu

prikučio da mu se glas snizio do šapta.— Nećeš me potkazati. Ako ti mene potkažeš, ja ću ka

zati tko je ukrao očev nož.— Nitko mu ga nije ukrao. Kod njega je. Zar nisi vidio

kako je njime otvorio pismo?Cal se sumorno smješkao.— Danas nisi. Ali ćeš mu ga sutra ukrasti.Aron je shvatio šta brat misli, i bio je svjestan da ga

neće ocu prijaviti. Cal je bio o tome potpuno siguran.Cal je opazio smetenost i bespomoćnost na Aronovu li-

cu. Osjećao je svoju moć, i to mu je godilo. On je umio nadmudriti svoga brata i preteći ga u svojim osnovama. Po-čeo se utvarati da će mu to upaliti i kod oca. No, kod Leea nisu palile te majstorije, jer je Leeov blagi duh mir-no koračao uvijek ispred njega, pa bi Cala čekao, sa razu-mijevanjem, i u posljednjem času mirno bi ga opomenuo: »Pazi, ne čini to!« Cal je gajio poštovanje prema Leeu, a pomalo ga se i bojao. Aron, onako bespomoćan, bio je tek grudva podatne gline u njegovim rukama. Cal najednom osjeti duboku ljubav prema svome bratu i neki unutarnji poriv da ga zaštiti u njegovoj slabosti. Stoga mu stavi ru-ku oko vrata.

Aron niti je uzmakao niti je tu gestu prihvatio. Samo se malo poizmakao i zagledao se bratu u lice.

— Zar gledaš kako mi trava raste iz glave? — upitabockavo Cal.

— Ne shvaćam zašto ti to sve radiš.— Šta hoćeš da rekneš? Sta ja radim?— Pa sve te tvoje smicalice i podlosti — protumači mu

Aron.— Kakve podlosti misliš?

— Pa, eno ono s kunićem. I što si se prikrao ovdje ukola. I s Abrom si nešto spetljao. Ne znam šta si napravio,ali ti si svakako kriv, pa je ona odbacila onu kutiju Stosam joj je bio poklonio.

— Oho, htio bi momčić da dozna — podrugivao se Cal.Ali nije mu bilo baš lijepo pri duši.— Nije mi da doznam činjenicu — govorio mu je Aron

sabrano i polagano. — Meni je do toga da saznam zaštoti to radiš. Vazda nešto potajno smjeraš. Da mi je samoznati zašto to radiš, kakva ti je korist od toga.

Bol probode Calovo srce. Sve ono snovanje postade mu najednom nisko i prljavo. Bio je svjestan da ga je brat progledao i pročitao. A čeznuo je za Aronovom ljubavi. Osjećao se izgubljen i gladan i nije znao šta će.

Aron otvori vrata Forda, siđe iz kola i izađe iz kokrice. Cal je nekoliko časaka okretao volan tamo-amo i pokušao sebi umisliti da strelovitom brzinom juri niz cestu. Ali nije ništa koristilo i naskoro je pošao za Aronom prema kući.

2.

Pošto svrše večeru, i pošto Lee opere suđe, Adam reče:— Djeco, najbolje da idete spavati. Danas je bio zamo

ran dan.Aron gledne Cala i polako izvuče iz džepa zviždaljku

od srneće kosti.— Neću ti je — reče Cal.— Sad je tvoja, pa kako hoćeš — preuze Aron.— Dobro, ali ja je ne želim. Neću da je imam.Aron stavi koštanu zviždaljku na stol i rekne:— Tu će stajati za tebe.— Čujte, kakva je to prepirka sada? — prekide ih otac.

— Nisam li vam rekao da morate u postelju?Cal napravi na licu izražaj »dječačića« i upita:— A zašto, oče, idemo spavati, kad je još rano?— Nisam vam rekao cijelu istinu, djeco — pripomene

Adam. — Htio bih nasamo govoriti s Leeom. Kako se mra-ča, ne možete sada van., pa bih želio da idete spavati, ilida barem odete u svoju sobu. Razumijete li sada?

— Razumijemo, tata — odgovore oba u jedan glas.

Nato pođu za Leeorn niz hodnik u svoju spavaonicu, koja se nalazila na stražnjem dijelu kuće. U svojim noćnim košuljama vrate se da zažele ocu laku noć.

Lee se vrati u sobu za dnevni boravak i zatvori vrata prema hodniku. Uzme zviždaljku, razgleda je i opet je stavi na stol gdje je bila.

—■ Da mi je znati šta je to među njima bilo.—• Šta hoćeš da kažeš, Lee?— Nekakvu su okladu ugovorili prije večere. Odmah

poslije večere Aron je izgubio okladu i platio zalog. O čemu smo zapravo razgovarali?

— Ja se samo sjećam da sam im rekao neka idu spavati.

— Dobro, možda će poslije izaći na vidjelo.— Meni se sve čini da vi pridajete odviše važnosti tim

njihovim djetinjarijama. Po svoj prilici se nije ništa kriloiza toga.

— Kako nije, krilo se — usprotivi se Lee i onda proslijedi:

— Gospodine Trasik, zar vi ne znate da misli ljudi uodređenoj dobi postaju važne? Zar vi nemate sada snažnijeosjećaje i bistrije misli nego kad vam je bilo deset godina? A vidite li sada kao i onda, čujete li, imate li istiživotan okus?

— Imaš možda pravo — potvrdi Adam.— Jedna od velikih varka, kako se meni čini, jest da

vrijeme poklanja čovjeku bilo šta drugo osim godina ipatnje.

■— I uspomena — primetne Adam.— Da, i uspomena. Da njih nema, vrijeme bi bilo sa

svim razoružano prema nama. Nego, o čemu ste ono htjelisa mnom razgovarati?

Adam izvadi iz džepa pismo i stavi ga na stol.— Htio bih da to pročitaš, da pozorno pročitaš, i . . .

onda bih htio o tome s tobom razgovarati.Lee izvadi cvikere i natakne ih. Otvori pismo pod svje-

tiljkom i pročita ga.— No — upita Adam.— Ima li zaista ovdje kakvih izgleda za pravnika?— Kako to misliš? A, da, shvaćam. Ti se šališ.— Ne šalim se ništa — odgovori Lee. — Po mom mut

nom ali udvornom istočnjačkom nazoru ja sam vam na-

tuknuo da bih radije najprije doznao vaše mišljenje, a on-da tek iznio svoje.

— Ti nekako govoriš sa mnom osorno i žestoko.— Da, osorno i žestoko — odvrati Lee. — Na stranu s

mojom istočnjačkom zaobilaznošću. Starim i s godinamapostajem čangrizav. I nestrpljiv. Zar niste nikada čuli, gospodine Trask, da svi sluge Kinezi, kad ostare, ostaju vjerni, ali se uprostače?

— Ne želim vrijeđati tvoje osjećaje.— Nisu oni povrijeđeni. Želite govoriti o ovome pismu.

Govorite onda, a ja ću iz vašega govora razabrati mogu livas poslužiti svojim čestitim mišljenjem ili je bolje da vasučvrstim u vašemu vlastitom.

— Ne shvaćam te — reče Adam bespomoćno.— Vi poznajete svoga brata. Ako vi ne shvaćate, kako

mogu shvatiti ja koji ga nikada ni vidio nisam?Adam ustane i otvori vrata na hodnik, a ne vidje sjene

koja je kliznula iza njih. Ode u svoju sobu, vrati se i stavi na stol pred Leea izblijedjelu i smeđastu fotografiju, napravljenu dagerotipijom.

— Eto, to je moj brat Charles — reče, povrati se i zatvori vrata na hodnik.

Lee je pod svjetiljkom promatrao sjajnu metalnu plo-ču, pomičući sliku sad tamo sad amo, da bi se uklonio odrazima svjetla.

— Odavno je ta fotografija — razjasni mu Adam. —Još prije nego što sam pošao u vojsku.

Lee se izbližega nagne nad sliku.— Teško je šta po ovome zaključiti. Ali po izražaju

njegova lica ne bih rekao da je vaš brat bio šaljivac.— Nije se nikad šalio — potvrdi Adam. — Ni smijao

se nikad nije.— Nisam baš tačno tako mislio da se izrazim. Kad sam

čitao uvjete u oporuci vašega brata, stekao sam dojam daje to čovjek s nekim osobito brutalnim shvaćanjem šalji-vosti. Je li vas on ljubio?

— Ne znam. Katkada sam mislio da me ljubi. A jednomme pokušao i smaknuti.

— Da, to mu je upisano na licu: i ljubav i krvožednost.A to oboje združeno napravilo je od njega škrca, a zna seda je škrtac ustrašenik koji se krije u svojoj tvrđavi novca.Je li poznavao vašu ženu?

— Jest.

— Je li je ljubio?— Mrzio ju je.Lee uzdahne.— To zapravo nije ni važno. U tome nije vaš problem,

zar ne?— Ne, u tome nije.— Izvolite onda iznijeti problem i suočiti se s njime.— To bih želio.— Onda van s njim.— Sve mi se čini da ne mogu prisiliti svoj mozak da *

misli čisto i bistro.— A biste li htjeli da ja umjesto vas otkrijem karte?

Onaj koji nije zapleten u koje pitanje, često to lakše izvede.

— To baš i želim od vas.— U redu onda.Najednom je Lee zaroktao i preli mu lice izražaj čuđe-

nja. Okrugli podbradak primi svojom mršavom ručicom.— Sto mu gromova. Nisam prije o tome mislio.Adam se nevoljko meškoljio.— Ne bi bilo zgorega da promijeniš svoj tok postupaka

prema meni — srdito će Adam. — Prisiljavaš me da visimpoput niza brojki na ploči.

Lee izvadi iz džepa lulu, koja je imala dug vitak kamiš od ebanovine, a malo mesingasto ognjište poput čaše. Na-puni glavicu, koja nije bila veća od naprska, duhanom, što je bio tako natanko izrezan da je bio nalik na vlas, onda zapali lulu, četiri puta podobro potegne i pusti je neka zgasne.

— Je li to opijum? — upita Adam.— Nije, nego jeftina vrsta kineskog duhana, a ima oga

van okus.— Zašto ga onda pušiš?— Ne znam ni sam pravo. Bit će da me podsjeća na ne

što, na nešto što dovodim u vezu s bistrinom. Nije baš zamršen problem. (Lee napol spusti očne kapke.) Tako dakle ... sad ću pokušati da izvijem vaše misli kao rezanceod jaja i da ih pustim neka se suše na suncu. Problem jeu tome što je ona žena još vaša supruga i što je još na životu. Slovom oporuke ona baštini nešto preko pedeset tisuća dolara. To je bogme velika svota novca. Mnogo sei dobra i zla može napraviti time. Da je vaš brat znaogdje je ona i kakvu rabotu tjera, bi li mu bilo po volji da

ona dobije taj novac? Sudovi uvijek nastoje izići u susret željama oporučitelja.

— Mome bratu ne bi to bilo po volji — odgovori Adam.Sjetio se onih cura u prvom katu, one njihove seoske

krčme i kako je Charles povremeno tamo odlazio.— Trebat će možebit da vi promislite namjesto vašega

brata. Zanat vaše žene sam po sebi niti je dobar niti jeloš. Sveci izniknu iz svakakva tla. Možda bi ona tim novcem napravila kakvo dobro djelo. Znate, gospodine Trask,nema vam bolje odskočne daske za filantropiju nego štoje loša savjest.

Adam sav protrne.— Rekla mi je šta bi napravila kad bi imala novaca. A

to njezino djelo bliže je umorstvu nego dobročinstvu.— Vi dakle držite da ona ne bi smjela raspolagati tim

novcem?— Rekla mi je da bi potpuno uništila mnogo čestitih i

uglednih ljudi u Salinasu. A ona ima i sredstva da toučini.

— A, sada razumijem. Drago mi je što mogu objektivno suditi o »čestitosti i ugledu« tih ljudi. Bit će da gaćenjihova ugleda imaju prozirnih mjesta. Vi ste dakle s moralnog stanovišta protiv toga da se onoj ženi uruči novac?

— Da.— Dakle, morate uzeti u obzir ovo: ona nema ni imena,

ni obiteljskog ni društvenog zaleđa. Kurva u punom cvatuniče iz zemlje. Kad bi ona i znala za oporuku, ne bi mogla zahtijevati svoj dio bez vaše pomoći.

-— Tako i ja mislim. Shvaćam da to ona ne može za-htijevati bez mene.

Lee uzme lulu, iščačka iz nje p*epeo malom mjedenom čačkalicom i opet napuni ognjište. Dok je polagano povla-čio svoja četiri povlaka, teške njegove kanje uzdignu se i pogled mu se zaustavi na Adamu.

— Vrlo delikatan moralni problem. S vašim dopuštenjem ja ću ga ponuditi na razmišljanje mojim poštovanimrođacima, ne spominjući imena, dakako. Oni će ga tačnoistražiti, kao što dječak pretražuje svoga psa kad ga bisteod krpelji. Sigurno će doći do zanimljivih rezultata. (Stavilulu na stol.) A vi se niste odlučili?

— Šta hoćete time da reknete? — upita Adam.— No, jeste li ili niste? Zar vi. sebe manje poznajete

nego što vas ja poznajem?

— Ne znam šta ču uraditi. Moram još mnogo o tomerazmišljati.

— Čini mi se da uludo tratim svoje vrijeme — odrezaLee ljutito. — Lažete li vi i sami sebi, ili samo mene obmanjujete?

— Nemoj, Lee, tako sa mnom razgovarati!— A zašto ne bih? Vazda mi je bila mrska obmana.

Vaš je pravac zacrtan. Šta ćete uraditi, zapisano je u svakome vašem dahu. Govorit ću kako mi je drago. Baš samnabrušen. Osjećam mravce ispod kože. Baš se radujemogavnom smradu starih knjiga i slatkom miomirisu čestitarazmišljanja. Suočeni sa dva različita morala, vi ćete postupiti po vašem odgoju. Ono što vi nazivate razmišljanjem, neće promijeniti vašu odluku. Činjenica što vam ježena prostitutka u Salinasu neće ništa izmijeniti.

Adam ustane na noge. Lice mu odavalo srdžbu.— Sad si drzak i bezobrazan kad si odlučio otići — vi

kao je na Leea. — Kad ti velim, nisam još konačno odlučiošta ću s novcem.

Lee duboko uzdahne. S rukama na koljenima uspravio je svoj malašni trup. Umorno je otišao do kućnih vrata i otvorio ih. Nato se vrati i nasmiješi se Adamu uz ljubazne riječi:

— Manite se neslane šale!Nato izađe i zatvori za sobom vrata.

3.

Cal se polagano odšulja niz mračni hodnik i zakrene u dječju spavaonicu. Vidio je kako se bratova glava ocrtava na jastuku dvojne postelje, ali nije mogao ustanoviti spa-va li brat. Sasvim se nečujno smjesti na svoju stranu, po-lako se okrene i ukrsti ruke pod glavu, buljeći u mirijade sitnih šarenih tačkica od kojih je sastavljena tama. Prozor-ska zavjesa se nabušila u sobu, a onda je noćni vjetar pre-stao, i izderana zavjesa polako je lamatala o prozor.

Cala obuzela siva, vatasta melankolija. Svim je srcem žalio što je Aron otišao od njega iz kolnice. Svim je srcem žalio što je čučao i prisluškivao kraj vrata u hodniku. Mi-cao je usnama u tami, šutke slagao riječi u glavi, a ipak ih je čuo.

»Dobri bože«, molio se Cal, »daj da budem kao Aron. Ne dopusti da budem zloban. Ne želim da to budem. Ako je tvoja volja da me svi ljudi vole, onda ću ti dati sve na svijetu. Ako me ne budu zavoljeli, nastojat ću da to po-stignem. Ne želim biti zloban. Ne želim biti sam. Radi lju-bavi Isusove, uslišaj me. Amen.«

Polagane tople suze omicale mu se niz obraze. Mišići su mu bili napeti, te se sustezao da ne bi glasno jecnuo ili šmrcnuo.

Aron je šaptao sa svog jastuka u tami:— Hladno ti je. Sav si se prehladio.Ispruži ruku prema Calovoj mišici i oćuti kako se ovaj

naježio.— Je li stric Charles imao šta novca? — upita ga tiho.— Nije — odgovori Cal.— Dugo si tamo ostao da prisluškuješ. O čemu je tata

htio govoriti?Cal je ostao miran nastojeći prigušiti glasnije disanje.— Zar mi nećeš kazati? — upita Aron. — Pa, baš mi

nije ni stalo, ako nećeš.— Kazat ću ti — šaptao je Cal. (Okrene se na svoju

stranu tako da je bio leđima prema bratu.) Otac će poslativijenac našoj majci. Ogroman vijenac sve samih karanfila.

Aron napol sjede u postelji i sav uzbuđen upita:— Zar? A kako će ih odaslati čak tamo?— Vlakom. Ne govori tako glasno.Aron stiša glas do šapta:— Ali kako će se održati cvijeće svježe do tamo?— S pomoću leda. Svud oko vijenca natrpat će leda.— A zar neće za to trebati mnogo leda?— Cijela brda leda, moj dragi. Hajde sad spavaj.Aron je malo pošutio, a onda će opet:— Valjda će stići tamo lijep i svjež vijenac?— Hoće, ne boj se — uvjeravao ga Cal, a u duši je

urlao: »Ne dopusti, bože, da budem zloban.«

T R I D E S E T P R V O P O G L A V L J E

1.

IJELO prijepodne Adam se motao po kući, zaokupljen V^ teškim mislima, a o podne ode da pronađe Leea. Na-šao ga je kako lopatom prekopava crnu gnojnu zemlju u

povrtnjaku i sadi proljetno povrće: mrkvu, ciklu, korabicu, grašak, grah, blitvu i kelj. Redovi bijahu ravno zasađeni po napetoj uzici, a na krajevima redova bili su kočići, na kojima su visili određeni paketići sjemena, da se zna ko-jem redu pripadaju. U kutu vrta u staklenom zaklonu od studeni bijahu sadnice rajčice, paprike i zelja, gotovo spre-mne za presađivanje, samo dok mine opasnost od mra-; zova.

— Baš sam bio glupan — prozbori Adam.Lee se naslonio na držak lopate i mirno ga promatrao.— A kad idete? — upita ga Lee.— Mislio sam uhvatiti onaj u dva i četrdeset, i vratiti

se onim u osam.— Mogli biste joj sve to i pismom javiti, znate — spo

mene mu mimogred Lee.— I o tome sam mislio. Bi li joj ti napisao?— A ne, ne. Imate pravo. Sad sam ja glup ispao. Ništa

napismeno.— Moram dakle ići. Mislio sam na sve moguće načine,

ali me neka uzica vazda trgla nazad.— Vi možete biti nepošteni na mnogo drugih načina,

ali u tome ne. Dakle, sretno vam bilo. Baš će me zanimatida čujem šta gospođa kaže i šta kani učiniti.

— Uzet ću kočiju — reče Adam. — Ostavit ću je u stajiu King Citvju. Nekako sam nesiguran kad sam vozimForda.

U četiri sata i petnaest minuta Adam se popeo uz kli-mavo stubište i pokucao na trošna vrata Katine ustanove. Neki novajlija otvorio vrata, Finac neki, četverouglasta lica, u košulji i hlačama, dok su mu duge rukave pridrža-vale trake od crvene svile na miškama. Ostavio je Adama neka stoji na trijemu, začas se vratio i uveo ga u blago-vaonicu.

Bijaše to golema neukrašena prostorija, s bijelim zi-dovima i drvenim oblošcima. Dugačak pravokutan stol is-punjavao je sredinu prostorije, a na bijelom navoštenom platnu bijaše već postavljen stolni pribor: tanjuri, šalice i tanjurići, a čaše posvraćene na podlošcima.

Kate je sjedila na čelu stola, a pred njom je bila otvo-rena knjiga obračuna. Bila je ozbiljno odjevena. Iznad očiju je nosila zeleno sjenilo. Nemirno je vrtjela među pr-stima žutu olovku. Hladno je omjerila Adama dok je sta-jao na vratima.

— Šta opet hoćeš sada? — upitala ga je.Finac je stajao iza Adama.Adam ne odgovori, nego pođe do stola i stavi pismo pre-

da nju navrh knjige računa.— Šta je ovo? — upita pa, ne čekajući odgovora, leti

mično ga pročita.— Iziđi i zatvori vrata — naredi Fincu.Adam sjede za stol kraj nje. Razmakne posuđe da na-

pravi mjesta za svoj šešir.Kad su vrata bila zatvorena, Kate upita:— Je li ovo šala? A, nije šala, ti nisi sposoban za ova

kve šale. (Mislila je nešto.) Ali možda se tvoj brat šali.Jesi li siguran da je umro?

— Ne znam ništa više nego što piše u tome pismu.— A šta ti hoćeš da ja napravim?Adam slegne ramenima.— Ako hoćeš da što potpišem, onda zaludu tratiš vri

jeme. Šta hoćeš dakle?Adam je polako prelazio prstom oko crne trake svoga

šešira pa će reći:— Zašto ne bi zapisala ime advokatske tvrtke i stavila

se sama u vezu s advokatima?— A šta si im ti pisao o meni?— Ništa. Pisao sam Charlesu i javio mu da ti živiš u

drugome gradu, i ništa više. On je već bio mrtav kad jepismo stiglo. I tako je uručeno advokatima. Uostalom, sveti to unutri piše.

— Ovaj koji ti je pisao post scriptum, čini se da je jedan od tvojih prijatelja. Šta si njemu pisao?

— Još mu uopće nisam odgovorio.— A šta mu kaniš saopćiti kad mu budeš odgovorio?— Isto što i bratu: da ti živiš u drugome gradu.— Ne možeš mu pisati da smo rastavljeni jer uistinu

i nismo.— To mu i ne mislim pisati.— Želiš li znati koliko će ti trebati pa da me se ota

rasiš isplatom? Četrdeset i pet tisuća u gotovu.— Ne.— Šta znači »ne«? Nema tu cjenkanja.— Pa je se ne cjenkam. Imaš tu pismo. Znaš koliko i

ja. Čini što te volja.— Šta si najednom tako digao nos? .— Pa osjećam se siguran.

Ispod zelenog prozirnog štitnika oštro ga je motrila. Uvojčići kose razmiljeli se po zaslonu kao mladice vinove loze po zelenu krovu.

— Adame, ti si obična budala. Da si čuvao jezik zazubima, nitko nikad ne bi uopće znao da sam živa.

— Pa ja to znam.— Dakle znaš? A zar si mislio da će mene biti strah

zahtijevati novac? Baš si zalupan kao vo ako si tako mislio.

— Nije mi stalo šta ćeš učiniti — odgovori joj Adamstrpljivo.

Kate mu se cinički podsmjehne.— Nije ti stalo, ha-ha! A šta ako ti reknem da se u

uredu sadašnjega šerifa nalazi trajan nalog, koji je ostaviojoš prijašnji šerif, kojim se određuje, ukoliko ja ikad upotrijebim tvoje ime ili priznam da sam tvoja žena, da trebada budem izbačena iz okružja i iz savezne države. Draškali te to, a?

— Šta bi me draškalo?— Pa da me izbaciš i da prisvojiš sav moj novac.— Ja sam ti samo donio pismo — strpljivo će Adam.— Ja bih htjela znati šta te ponukalo da mi ga doneseš?— Nisam radoznao ni što ti misliš općenito, a ni što

misliš o meni. Jedno je sigurno: Charles ti je oporučno ostavio novac. Nije postavio nikakvih ograda. Ja oporukenisam vidio, ali je sigurno želio da i tebi novac pripadne.

— Nekakvu si tajnu igru zaigrao sa tih pedeset tisućadolara. Ali uspjeti nećeš. Ne znam kakvu si majstoriju zamislio, ali ja ću to pronaći.

A zatim je dodala:— A šta ja uopće razbijam glavu o tome? Ti nisi do

voljno pametan. Tko te to tako lijepo svjetuje?— Nitko.— A šta je s tvojim Kinezom? On je bogme prepreden.— On me nije ništa svjetovao.Adam se začudio kako to da uopće nije uzbuđen. Uopće

nema osjećaja da je u bordelu kod svoje žene. Kad je slu-čajno glednuo na nju, iznenadio se što vidi na njezinu licu uzbuđenje, što ga nije prije nikada vidio. Kate je u strahu, u strahu pred njim. A zašto?

Ponovo je zagospodarila crtama svoga lica i otjerala s njega strah.

— Ti to radiš od čistog poštenja, zar ne? Presladak si,šećeru moj, a da se ne bi rastopio.

— Nisam mislio mnogo o tome. Tvoj je novac, pa gaimaj, jer ja nisam kradljivac da ti ga kradem. A meniuopće nije nimalo važno šta ti misliš o tome mom činu.

Kate zadigne sjenilo na glavi.— Ti bi htio da ti povjerujem kako ti jednostavno si

paš novac meni u krilo. U redu, pronaći ću već šta ti smjeraš. Nemoj misliti da se neću pobrinuti za sebe. Zar mislišda sam tako glupa guska da ću samo onako zagristi u tajbedasti mamac?

— Gdje dobivaš svoju poštu? — upita je još uvijek strpljivo.

— Šta se to tebe tiče?— Pisat ću onim advokatima neka se stave u izravnu

vezu s tobom.— Da mi nisi to učinio!Stavi pismo u knjigu obračuna i zatvori korice.— Ja ću pismo zadržati kod sebe. Posavjetovat ću se s

pravnikom. Nemoj misliti da neću. No, sad je vrijeme daskineš svoju obrazinu nevinosti.

— Čini šta te volja — prihvati Adam. — Ja samo želim da ti dobiješ što je tvoje. Charles ti je ostavio novca.Taj novac nije moj.

— Stat ću na kraj tome tvom vrdanju, pročitat ću te.— Čini mi se da ti to i ne možeš shvatiti. A nije mi

mnogo ni stalo da shvatiš. Ima toga mnogo što ne shvaćam.Ja, recimo, ne shvaćam kako si mogla pucati u mene i ostaviti svoje sinove. Ne shvaćam kako ti ili bilo tko drugimože uopće ovako živjeti. (Pri tom mahne rukom da označicijelu tu kuću.)

— A tko te molio da shvatiš — dočeka Kate.Adam ustane i uzme svoj šešir sa stola.— Ja mislim da je to sve što sam imao obaviti. Zbo

gom.I pođe k vratima.— Ti si se kanda promijenio, sramežljivi ljubavnice.

Jesi li konačno našao kakvu ženu?Adam zastane i polagano se okrene, a oči mu bjehu za-

mišljene.— Nisam prije o tome mislio — odgovori i povrati se

k njoj, sve dok nije stajao nad njom, tako da je morala zabaciti glavu da mu može gledati u lice. — Rekao sam ti bio

da te ne shvaćam — nastavio je polako. — Ali sad mi je sinulo šta ti ne shvaćaš.

— A šta ja to ne shvaćam, sramežljivi moj ljubavnice?— bockala ga Kate.

— Ti znaš samo za ružne strane ljudi. Pokazala si mione slike. Ti iskorišćuješ samo jadne, slabe tačke kod čovjeka, a, bože moj, tih svatko ima.

— Svatko...— Ali ti. . . da, tačno je tako . . . ti ne znaš ni za što

drugo — Adam je dalje nastavio, čudeći se sam svojimmislima. — Ti ne vjeruješ da sam ti donio pismo zato štone želim i ne trebam tvoga novca. Ti ne vjeruješ da sam teljubio. A što se tiče ljudi koji k tebi ovdje dolaze sa svojim porocima (mislim one ljude sa fotografija), ti ne vjeruješ da ti isti ljudi imaju u sebi dobrote i ljepote. Ti vidiš samo jednu stranu, a misliš... još više, uvjerena si...da je to i jedina.

Posprdno mu se cerila:— Ljeporeka li čovjeka, i kamen bi riječima podigao!

Divna li sanjara, moga mišića! Samo ti mene uvjeravajprodikom, mišiću moj.

— Neću te ništa uvjeravati. Meni se sve čini da tebimanjka jedan dio čovjeka. Neki ljudi nisu kadri da videzelenu boju, ali oni možda neće nikad doznati da to nisukadri. Ja mislim da si ti tek dio čovjeka. Tu ti ja ne moguništa pomoći. Ali, da mi je znati, osjetiš li ti ikada da jeposvud oko tebe nešto nevidljivo. Bilo bi strašno kad biznala da to postoji, a ne bi to mogla ni vidjeti ni osjetiti.To bi bilo uistinu strašno.

Kate odgurne natrag stolicu i ustane. Pesti su joj bile stisnute niz tijelo sa strane, ali ih je skrila u naborima svojih skuta. Nastojala je da spriječi prodoran vrisak koji se uvlačio u njen glas.

— Oho, moj je dragan postao filozof — podrugivalamu se. — Ali mu ni to ne polazi ništa bolje za rukom nego i sve drugo. Jesi li ti ikad čuo za halucinacije? Ako postoje stvari koje ja nisam kadra vidjeti, zar misliš da jenemoguće da ima obmana i opsjena koje si ti sam stvoriou svome bolesnom mozgu?

— Ne, ne vjerujem — odvrati Adam. — A ne vjerujemdapače ni to da ti to vjeruješ.

Okrene se, izađe i zatvori za sobom vrata.

MLl

Kate sjedne i zabulji se u zatvorena vrata. Nije bila svjesna da njene stisnute pesnice udaraju polako po bije-lom navoštenom platnu. Ali, bila je svjesna kako su joj se kroz veo suza iskrivila bijela četverouglasta vrata i ka-ko joj tijelo drhturi od nečega što je osjećala u isto vrije-me i kao bijes i kao bol.

2.

Kad je Adam otišao iz Katine ustanove, morao je čekati još dva sata idući vlak u King City. Kao po nekom na-gonu skrene iz Main Streeta i pođe uz Central Avenue do broja 130, gdje se uzdizala visoka bijela kuća Ernesta Steinbecka. Bijaše to čista i milovidna zgrada, upravo ve-ličanstvena ali nepretenciozna izgleda. Smjestila se unutar bijele ograde, koja je okružena podrezanom tratinom, a bijele zidove kuće prekrivale ruže penjačice i geranije.

Adam se uspne uz stepenice koje vode na široku veran-du, i zazvoni. Olivija dođe do vrata i malko ih otvori, dok su djeca Mary i John provirivala, jedno s jedne, drugo s druge strane.

Adam skine šešir i predstavi se:— Vi me jamačno ne poznajete. Ja sam Adam Trask.

Vaš je otac bio moj prijatelj. Mislio sam pozdraviti gospođu Hamilton. Ona mi je bila na pomoći kad su se rodilimoji blizanci.

— Pa naravno — preuze Olivija i širom otvori vrata.— Mi smo čuli o vama. Samo časak, molim. Znate, uredilismo neku vrstu zabitnog skrovišta za mamu.

Olivija pokuca na jedna od vrata što vode na široki hodnik, i zovne:

— Mama! Došao je jedan prijatelj da te posjeti.Otvori vrata i uvede Adama u prijatnu sobu u kojoj je

stanovala Liza.— Oprostit ćete, gospodine Trask, ali Catrina peče pi

liće, pa je moram nadgledati. John! Mary! Hajdete samnom. Sa mnom, djeco.

Liza je izgledala manja nego ikada prije. Sjedila je u stolici ljuljačci od pletena vrbova šiblja. Bila je vremešna, starovremešna. Haljina joj je bila od crne alpake sa širo-kim skutovima. Ispod grla je nosila- pribadaču na kojoj je zlatnim slovima urezano »Majka«. ■

Ugodna pomalena kombinirana spavaonica i prebivao-nica, pretrpana raznim fotografijama, bočicama toaletne vode, čipkastim jastučićima za nabadanje igala, četkama i češljevima, a na komodi različite porculanske i srebrne drangulije, spomeni s mnogih rođendana i Božića.

Na zidu je visila golema Samuelova fotografija u bo-jama. Na njoj je bio nekako hladan i gord, s nekom uštog-ljenom i naliokanom udaljenošću, a sve mu to nije bilo svojstveno u životu. Nije bilo onoga veselog sjevkanja u njegovim očima i one njegove prodorne veselosti. Slika je bila uokvirena u teški zlatni okvir i, na zaprepaštenje sve-kolike djece, njegov je pogled vazda pratio dijete, ma gdje se u sobi nalazilo.

Na pletenom stolu pokraj Liže bila je krletka i u njoj papiga Polly (Marica). Tom ju je kupio od nekakva mor-nara. Bila je već dobrano u godinama, ljudi kažu da joj je bilo pedeset godina, a proživjela je buran i pustolovan život, naučivši jedar govor momčadske sredine. Koliko je god jadna Liza kušala ne bi li papiga umjesto slikovitog mornarskog rječnika recitirala psalme, nije u tome uspjela.

Polly nakrivi glavu, zagleda se u Adama i stade oprez-no grebati čaporkom perje na dnu kljuna.

— Tornjaj se, kopile! — odbrusi Adamu bez ikakva uzbuđenja i žustrine.

Liza se namršti na papigu i oštro je ukori:— No, Polly, to nije pristojno.— Kurvino kopile! — još grdni je pojača Polly.Liza se pravila kao da ne čuje tu svinjariju. Samo

ispruži svoju ručicu i reče:— Drago mi je što vas vidim, gospodine Trask. Izvolite

sjesti.— Upravo sam prolazio kraj vas pa vam želim iskazati

svoju sućut.— Primili smo vaše cvijeće.Još se Liza sjećala, nakon toliko protekla vremena, sva-

kog vijenca i kite cvijeća na grobu svoga muža. Adam je bio poslao prekrasan buket smilja, aranžiran u obliku ja-stuka.

— Mora da vam je teško preurediti život.Lizine se oči prelile suzama pa jadnica brzo i čvrsto sti-

sne svoja ustanca, od srama zbog slabosti što je pred dru-gim proplakala.

— Nisam možda smio povređivati vašu ranu, ali tolikomi nedostaje taj čovjek.

Liza okrene glavu i upita:— A kako je sve dolje u vas?— Dobro je ove godine. Bilo je dovoljno kiše, pa je

stočna hrana već visoko narasla.— I Tom mi je to pisao.— Zaveži! — vikala je papiga, a Liza je osinu mrkim

pogledom, kao što je nekad i svoju djecu kad bi bila buntovna.

— A šta vas dobro nosi k nama u Salinas, gospodineTrask?

— Ha, poslovno sam došao. (Uto sjede na pletenu stolicu, koja zaškripi pod tolikom težinom.) Mislim se preseliti ovdje. Smatram da će tako biti možda bolje mojim dječacima. Na ranci su nekako osamljeni.

— Nama nije nikada bilo samotno na ranci — oštro seusprotivila Liza.

— Mislio sam da će možda škole ovdje biti bolje i da bise moji blizanci okoristili tom prednošću.

— Moja je kći Olivija predavala u školama Peachtree,Plevto i Big Sur.

Po njezinu tonu bilo je jasno da nema boljih škola od tih. Adam je počeo osjećati srdačno divljenje prema nesa-lomljivoj i junačkoj upornosti te žene.

— Dakle, zasada je to samo namjera — razjašnjavao jeAdam.

— Djeca odrasla na selu bolje napreduju. (Bio je tonjezin nauk, koji je mogla praktički dokazati na svojojdjeci. Nato usredotoči pozornost na osobnije Adamove prilike.) A tražite li možda i kuću u Salinasu?

— Pa, tražim, mislim i o tome.— Onda hajdete govoriti s mojom kćeri Dessie •—■ do

sjetila se starica. — Dessie se kani preseliti natrag narancu k Tomu. Ima sada lijepu kućicu, odmah tu uz ovunašu ulicu, kod Revnaudove pekarnice.

— Baš ću s njome govoriti, i to odmah idem. Dragomi je, gospođo, što sam vas zatekao u tako dobru zdravlju.

— Hvala vam lijepa. Ovdje mi je sasvim lijepo.Adam je išao prema vratima, kadli ga Liza zovne:— Gospodine Trask, vidite li se kadgod s mojim sinom

Tomom?

— Pa, da vam pravo kažem, ne vidim. Znate, ja vamnikamo ne idem s rance.

— Drago bi mi bilo kad biste ga kadgod posjetili —rekla je nabrzo. — Znate, ja mislim da mu je, jadniku,pusto.

Tu Liza zastade, kao da se zgrozila što se izjadala.— Hoću. Kako ne bih. Zbogom, gospođo.Dok je zatvarao vrata, čuo je kako je papiga zabrbljala:— Zaveži, ti kurvino kopile!— Poly, ako ne budeš pazila na svoj jezik, izlemat ću

te — vratila joj Liza.Adam izađe iz kuće i uputi se uz ulicu prema Mainu

kad se već hvatao suton. Odmah do Revnaudove francuske pekarnice ugleda Dessinu kućicu, koja je bila sasvim po-zadi vrtića. Vrt ispred kuće bijaše toliko isprepleten ka-linom, koja ima zimzeleno lišće i male bijele cvjetove, da se kuća slabo i vidjela. Na ulaznim vrtnim vratima bijaše uvojnikom pričvršćen krasno oslikan cimer: Dessie Hamil-ton, krojačica za dame.

Na uglu Main Streeta i Central Streeta, s prozorima na obje strane, nalazio se restoran San Francisco, u koje-mu su osobiti specijaliteti bili mesni odresci. Adam uđe unutra da pojede štogod za večeru. Za jednim stolom u uglu sjedio je Will Hamilton i gostio se odreskom s re-barcima.

— Dođite sjesti za moj stol — viknu Adamu. — Došliste nešto poslom ovamo?

— Da — odgovori Adam. — Otišao sam i u posjete vašoj majci.

Will spusti viljušku.— A ja sam skoknuo ovamo tek na jedan sat. Nisam

otišao da je posjetim, jer se ona uvijek uzbudi kad dođem.A moja sestra Olivija prevrnula bi cijelu kuću da napravinaročitu večeru za mene. Jednostavno ih nisam htio uznemirivati. Osim toga, moram odmah natrag. Naručite odrezak s rebarcima. Divno ih ovdje prave. A kako je majka?

— Vrlo je odvažna žena — odgovori Adam. — Što jeviše poznajem, vidim da joj se sve više divim.

— Bogme je baš odvažna. Kako je samo ostala pri zdravoj pameti sa svima nama i s ocem, to zbilja ne znam.

— Kotlete, molim, srednje pečene — naruči Adam konobaru.

— I krumpire, molim?

— Ne. . . da, donesite pržene na francuski način. Vašaje majka u brizi zbog Toma. A šta je s njime?

Will odsiječe masni obrub odreska i odgurne ga na rub tanjura.

— Ima, jadna, i razloga da bude u brizi. Nešto nije uredu s Tomom. Tužan je i nujan kao nadgrobni spomenik.

— Ja sve mislim da je odviše visio o Samuelu.— Odviše — potvrdi Will. — Nedopustivo odviše. I sada

ne može nikako da se iz toga iskopa. U mnogom pogleduTom je jedno veliko dijete.

— Otići ću da ga posjetim. Nego, vaša majka veli daće se i Dessie preseliti natrag na rancu.

Will odloži viljušku i nož na stolnjak i zagleda se u Adama:

— Ne smije to napraviti — odvrati. — Ja joj to nećudopustiti.

— A zašto ne?Will je prikrivao pravi razlog.— Pa, ovdje vrlo lijepo uspijeva u poslu. Dobro zara

đuje. Bila bi sramota da to pusti.Uzme nož i vilicu, odsiječe komadićak masnoga i stavi

u usta.— Ja idem onim u osam — reče Adam.— I ja.Willu se nije dalo više razgovarati.

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE 1.

ESSIE je bila ljubimica porodice. Mollie je bila slatka mačkica. Olivija umnica, Una je plovila po oblacima

— i sve su bile mile i voljene, ali je Dessie bila obožava-na. Ona je imala onaj posebni blistaj očiju, onaj smijeh koji je bio zarazan poput ospica, njezina je veselost šar-nim bojama bojila dan i tako se prenosila na ljude da su je sa sobom odnosili.

D

Možemo to pokazati na jednom primjeru. Gospođa Cla-rence Morrison stanuje u Salinasu, Church Street br. 122. Ima troje djece i muža, trgovca suknairskom robom. Izvje-snih jutara za doručkom Agnes Morrison ovako bi rekla

svojima: »Danas poslije ručka idem na probu Dessie Ha-miltan.«

Djeca bi se divlje uzradovala pa bi bakrenim potkovi-cama cipela stala udarati o noge stola, dok ih ne bi tko opomenuo da toga ne čine. Gospodin Morisson bi stao tr-ljati dlanove i pošao bi u trgovinu, ozaren nadom da će taj dan naići kakav trgovački putnik. Naišao toga dana ma kakav trgovački putnik, gotovo je sigurno pala lijepa na-rudžba. Možda bi na kraju i djeca i gospodin Morrison za-boravili zašto im je taj dan bio tako radostan i zašto je to-liko obećavao.

Gospođa bi Morrison otišla u kuću koja se nalazi od-mah do Revnaudove pekarnice, u dva sata, i ostala bi tu do četiri. Kad bi izašla, oči bi joj bile vlažne od suza, a iz crvenoga nosa sve bi joj curilo. Putem kući brisala bi nos kratkim udarcima maramice, otirala oči od suza i misleći0 onome što je čula ponovo bi se smijala. A Dessie nijemožda napravila ništa drugo doli pozadij evala više crnihigala u kakav jastuk, tako da poprimi izgled baptističkogdušobrižnika, a onda bi tobože taj jastuk održao kratkudosadnu prodiku. Ili bi možda potanko ispričala svoj susret sa starim pošten jakovićem Tavlorom, koji je kupovaostare kuće i premještao ih na svoje ogromno prazno gradilište, dok ih nije imao toliko da mu je gradilište izgledalo poput suhozemnog Sargaškog mora. Možda bi samopročitala kakvu pjesmu iz časopisa Chatterbox (Brbljalo)1 popratila je gestama. Nije važno šta je bilo. Činjenica jeda je sve bilo od srca šaljivo, zarazno šaljivo, da su ljudicrkavali od smijeha.

Kad bi Morrisončići došli kući iz škole, ne bi zatekli nikakva jadanja zbog bolova, nikakvih sitnih kućnih za-djevica, nikakve kuknjave zbog glavobolje. Kad bi u takve dane galamili, nitko to ne bi zvao skandalom, a ako bi im bila musava lica, nitko ne bi ni prstom za to maknuo. A kad bi ih spopalo neobuzdano srnijuljenje, čak bi im se u tome pridružila i njihova mati.

Kad bi došao kući gospodin Morrison, pričao bi kako je proveo dan i začudo — slušali bi ga taj put. Pokušao bi prepričavati priče trgovačkog putnika, barem neke od njih. Večera bi bila prekrasna: omlet ne bi tada splasnuo, na-bujak bi bio lagan poput balona, meki kolačići poput pa-huljica, a nije bilo na svijetu kuharice koja bi znala za-činiti ragu kao te večeri Agnes Morrison. A poslije večere

idila: djeca bi od silnog smijeha pozaspala, i onda bi go-spodin Morrison zasigurno potapšao Agnezu po ramenu. To je bio njihov stari, prastari tajni znak, nakon kojega bi legli u postelju, činili što se u ljubavi čini, i bili u deve-tom nebu od sladosti i sreće.

Posjet Dessie pokazivao je svoj blagotvorni učinak mo-žda tek dva dana, a onda se malo-pomalo smanjivao i naj-poslije sasvim iščeznuo, pa bi opet nadošle male glavobolje, i posao ne bi išao onako dobro kao u protekloj godini. Eto, takva je bila Dessie, takva je bila njena moć. Ona je u svom naručju nosila uzbuđenje i podstrek, baš kao i njen-otac Samuel. Ona je bila mezimica, ljubimica cijele po-rodice.

Dessie nije bila lijepa. Možda nije bila čak ni zgodna, ali je imala u sebi onaj vatreni žar koji prisiljava mu-škarce da idu za nekom ženom, u nadi da će se barem malo od toga žara odraziti i na njih. Čovjek bi pomislio da će ona s vremenom prebroditi svoju prvu ljubavnu pustolovinu i da će se ponovo zaljubiti. Ali nije tako bilo. Kad dobro promislimo, ni jedno od Hamiltonovih nije bilo prevrtljivo i mnogostrano u ljubavi, iako su ih te kreposti resile u drugim stvarima. Kao da ni jedno od njih nije bilo kadro da se olako zaljubi i da mijenja ljubav kao odijela.

Dessie nije jednostavno digla ruke i predala se. Mnogo gore je uradila. I dalje je djelovala i bivstvovala onakva kakva je bila, samo bez onoga njezinog unutarnjeg žara. Ljudi kojima je bila draga patili su zbog nje, a kad su vidjeli kako se trsi, i oni su se trsili za nju.

Dessieni prijatelji i prijateljice bijahu čestita i vjerna čeljad, ali su ipak bili ljudi, a ljudima je drago da se do-bro osjećaju, a mrsko im je ako moraju biti tužni. S vre-menom su sve razne gospođe Morrison pronašle nepobitne razloge da ne odlaze u onu kućicu kraj pekarnice. Nisu one bile nevjerne i izdajničke, bože sačuvaj. One samo ni-su željele da se toliko žaloste kao što su željele da budu vesele i sretne. A lako je naći logičan i krepostan razlog da ne činiš ono što ne želiš činiti.

Dessieni poslovi počeli opadati. Žene koje su prije mi-slile da idu k njoj radi haljina, nisu bile svjesne da su zapravo išle da se provesele. Vremena se mijenjala i go-tove haljine postajahu popularne. Nije više bila sramota nositi konfekciju. Ako je gospodin Morrison imao u svojoj

trgovini gotova odijela, onda je samo razborito i opravda-no da Agnes Morrison vide u gotovoj haljini.

Porodica je bila zabrinuta zbog Dessie. Ali šta joj mo-žeš pomoći, kad uopće ne dopušta da joj ide zlo? Prizna-vala je doduše da je probada u krstima i to prilično že -stoko, ali ona veli da ti bolovi traju malo i da se javljaju sporadično.

A onda je umro Samuel, i cijeli se obiteljski svijet raz-mrskao poput kristalne zdjele. Sinovi, kćeri i prijatelji pi-pajući tražili među krhotinama, kušajući ne bi li nekako sastavili kakav nov svijet.

Dessie odluči da proda trgovinu, da se vrati na rancu i živi zajedno s Tomom. Nije imala bogzna šta ni prodati. Liza je znala za to, Olivija također, pa je Dessie već i pi -sala Tomu. No Willu, koji je mrgodeći se sjedio za stolom u restoranu San Francisco, nije nitko o tome rekao ni ri-ječi. Pjenio se u sebi, pa najposlije smota otarak u bublu i ustane.

— Zaboravio sam nešto — reče Adamu. — Vidjet ćemose u vlaku.

Prođe pol bloka kuća do Dessine, prođe kroz nabujali vrt i zazvoni u zvono.

Upravo je sama večerala, pa je i došla k vratima s otarkom u ruci.

— Zdravo, Will — pozdravi ga i pruži mu svoj rumeniobraz na poljubac. — A kad si prispio u grad?

— Došao sam tek poslovno između jednog i drugog vlaka. Htio bih s tobom razgovarati.

Odvede ga u toplu prostoriju koja je bila ujedno i ku-hinja i blagovaonica, a bila je ukrašena zidnim tapetama sa cvijećem. Automatski natoči šalicu kave i stavi je preda nj, a šećernicu i vrčić kajmaka stavi ispred toga.

— Jesi li posjetio mamu? — upita ga.— Kako ću kad sam ovdje tek između vlakova? —

odvrati osorno. — Je li istina, Dessie, da se želiš vratiti narancu?

— Razmišljala sam o tome.— Ja neću da tamo ideš.

Nasmiješila se nesigurno.— A zašto ne? Šta ima zlo u tome? Tom je dolje, siro-

mah, sam.

457

— Pa ti ovdje dobro posluješ.— Nemam uopće više posla, mili. Ja sam mislila da ti

to znaš.— Ja neću da tamo ideš, i basta — ponovio je mrzo-

voljasto.Njezin je smiješak bio tužan i zamišljen i kušala je svim

silama ne bi li u svoje držanje unijela malko podrugiva-nja.

— Ono, moj veliki brat hoće da bude nasilan i samovoljan. Hajde reci svojoj Dessie, zašto ti zapravo nećeš daona ide na selo.

— Tamo je čovjek odviše samotan.— Kad budemo udvoje, nećemo biti tako samotni.Will ljutito tržne usnama. A onda se odjednom odade:

— Tom nije više onaj koji je bio. Ti ne smiješ samastanovati s njim.

— Zar je bolestan? Treba li pomoći?— Nisam ti htio reći.. . ali mislim da on još nije pre

bolio očevu smrt. Nekako je čudnovat i nastran.Dessie se srdačno smiješila svome bratu.— Will, ti si vazda njega smatrao čudnovatim i nastra

nim. Sjećam se, i onda kad mu se nije sviđala trgovina.— To je bilo drukčije onda. Ali sada je šenuo. Uopće

ni s kim ne govori. Samo šuti i noću sam hoda brdima.Izišao sam da ga posjetim, i našao sam ga kako piše...stihove... cijele su strane bile ispisane na stolu.

— A ti nisi nikada pjevao pjesme, Will?— Nisam.— A ja jesam — odgovori Dessie. — Strane i strane

stihova prekrivale su stol.— Neću da tamo ideš.— Prepusti meni da se odlučim — odgovori mu tiho

Dessie. — Ja sam nešto izgubila pa ću pokušati da to opetnađem.

— Ti govoriš gluposti.Dessie obađe oko stola i ovije bratu ruke oko vrata.— Dragi moj braco, molim te, prepusti meni da se odlu

čim.Ljutito je izjurio iz kuće i umalo da nije zakasnio na

vlak.

2.

Tom je došao pred Dessie na kolodvor u King Citvju. Ona ga je vidjela s prozora u vlaku kako traži okom od vagona do vagona, ne bi li je opazio. Sav je od sunca pre-planuo, a lice tako izbrijano da su mu ogaravljeni obrazi izgledali poput ulaštenog drveta. Podrezao crvenkaste br-kove. Na glavi mu nov šešir s plosnatim tjemenom po imenu tvorničara zvan Stetson, a žućkastosmeđi kaput zvan Norfolk imađaše na pojasu sponu od sedefa. Cipele su mu tako odsijevale na popodnevnom suncu da ih je zasigurno usvjetlao rupcem upravo prije prispjeća vlaka. Tvrdi ovrat-nik kočio se na snažnu crvenu vratu, a blijedornodra pletena kravata bijaše mu ukrašena iglom u obliku potkovice. Na-stojao je prikriti svoje uzbuđenje, ukrstivši ispred sebe svoje hrapave smeđe ruke.

Dessie je divlje mahala s prozora i vikala: »Evo me, Tom, ovdje sam!« premda je znala da je ne može čuti od tolike škripe točkova vlaka dok vagon klizi kraj njega. Sišla je niz stepenice i gledala ga kako se u silnom uzbu-đenju ogleda u suprotnom pravcu. Smiješila se i išla za njim.

— Oprostite, strance — progovorila je mirno — da nijeovdje negdje neki gospodin Tom Hamilton?

Okrene se Tom, krikne od veselja, čvrsto je, poput ka-kva inede, stisne k sebi i stade je okretati. Jednom ju je rukom odigao od zemlje, a drugom, slobodnom, p ljeskao je po stražnjici. Golicao joj lice, tarući ga svojim oštrim brkovima. Zatim ju je držao malo podalje od sebe za ra-mena i promatrao je. Oboje zabacili glave i urlali od smi-jeha.

Željeznički službenik u stanici naslonio se na prozor, podbočivši na prag lakte, zaštićene crnim štitnicima. Pre-ko ramena pripomene telegraf istu:

— Oni Hamiltonovi! Pogledaj ih samo!Dodirujući se prsnim jagodicama i Tom i Dessie zaple-

saše živahan ples žig, ujedno pjevajući, on: dudl-dudl-du, a ona: didl-didl-di. Na kraju se ponovo zagrle.

Tom ju je mjerio od glave do pete i govorio:— Jeste li vi možda Dessie Hamilton? Čini mi se da

vas se sjećam. Ali vi ste se nekako promijenili. A gdje suvam pletenice?

Koliko je samo potratio vremena tražeći Dessine prt-ljažne iskaznice, najprije ih je zagubio negdje u džepovima, onda ih je našao, a zatim je uzeo komade prtljage koja nije uopće bila sestrina. Na kraju je ipak nagomilao košare straga u bagi. Dva konja riđana kopitima kopkala tvrdu zemlju i tako zadigli glave da su ulaštene rukunice skočile, a rudo zaškripalo. Hamovi usjajani, a mjedeni okovi odsjajuju poput zlata. Crvena petlja zavezana napol bičaljice, a crvene vrpce upletene konjima u grive i repove.

Tom pomogne Dessie u sjedalo i pravio se kao da stidno zuri u njezine gležnje. Tada pograbi kratke uzde, odriješi velike uzde, skopčane kožnim remenčićem, iz đema, s bičaljice odmota vojke, a konji zaokrenu tako snažno da je jedan od kotača uz škripu okrznuo o zaštitni stup.

— Bi li htjela da se provozamo King Citvjem — predlagao je Tom. — Ljubak je ovo gradić.

— Nemoj — odgovori Dessie. — Još ga se sjećam.Tom zakrene ulijevo, uzme pravac prema jugu i potjera

konje finim, živahnim, ritmičkim kasom.— A gdje je Will? — upita Dessie.— Šta ja znam — odsiječe Tom osorno.— Zar nije s tobom govorio?— Jest. I rekao mi je da ti ne bi trebala ovamo doći.— Meni je rekao to isto. Nagovorio je i Georgea da

mi piše.— A zašto ti ne bi došla ako ti je drago? — bjesnio

je Tom. — Šta se to njega uopće tiče?Dessie stavi svoju ruku na Tomovu nadlakticu.— On smatra da si ti poludio zato što pišeš pjesme.Smrači se Tomovo lice.—• Jamačno je ušao u kuću kad ja nisam bio unutri. Šta on uopće hoće? Nema on nikakva prava prekapati po mojim papirima.— Mirno, mirno, momče — ušutkivala ga je Dessie. —

Will je tvoj brat. Ne zaboravi to.— A kako bi njemu bilo da počnem zabadati nos u

njegove spise? — upita Tom.— E, moj dragi, on ti to ne bi ni dopustio — odreže

mu Dessie nakratko. — Njegovi su spisi pohranjeni u željeznoj blagajni. Uostalom, šta da ljutnjom kvarimo ovajnaš dan?!

— Nek mu bude — rezignirano će Tom. — Bog mi jesvjedok da mu praštam, ali me nagoni u bijes. Ako ja neželim živjeti kako on živi, onda sam ja lud, i ništa manjenego lud.

Dessie je promijenila temu razgovora, trsila se da je promijeni.— Znaš, Tom, ja sam ti proživjela u posljednje vrije

me mučne časove. Majka je htjela ovamo doći. Jesi li tiikada, Tom, vidio majku gdje plače?

— Ukoliko se sjećam, nisam. Nju je teško na plač natjerati.

— Da, plakala je. Nije mnogo, po našim mjerilima, alije za nju bilo i previše: jednom jecnula, dvaput šmrcnula,utrla nos, obrisala naočale i škljocnula usnama kao poklopac na uri.

— O bože moj, Dessie, kako je divno što si se k menivratila! Predivno. Meni je u duši kao da sam se pridigaood kakve bolesti.

Konji grnuli cestom kao morske šajke.— Adam Trask kupio je Forda. Hi bolje, Will mu je

prodao Forda — započe Tom.— Nisam ništa znala o Fordu — prihvati Dessie. —

Nego, on kupuje moju kuću. (Zasmijala se.) Zacijenila samje strahovito visoko. Mislila sam spustiti za vrijeme pogađanja. Međutim, gospodin Trask smjesta je prihvatioprvu ponudu. U nepriliku me doveo, velim ti.

— A šta si najposlije uradila?— Pa, kazala sam mu da je to bila najviša cijena i da

sam se mislila nagađati. A njemu, čini se, nije bilo stalo.Svejedno mu je bilo.

— Molim te da to nikada nisi pripovijedala Willu. Taon bi te stavio onkraj brave što nemaš »trgovačkog smisla«.

— Ma kad kuća nije vrijedila koliko sam tražila zanju!

— Još ti jednom ponavljam, Willu ni riječi o tome. Ašta će Adamu kuća?

— Preselit će se u nju. Želi da mu djeca idu u školu uSalinasu.

—■ A šta će uraditi s rančom?— Ne znam. Nije rekao.-r— Da mi je znati, šta bi bilo da je naš otac imao onakvu rancu, umjesto ove naše pjeskulje i prašnjare.— Pa naše imanje nije ipak loše.

4R0

— Za sve je predivno, samo ne za to da možeš od njegaživjeti.

— A jesi li ikada, molim te, vidio veseliju obitelj odnaše? — upitala je Dessie ozbiljno.

— Nisam, draga, ali je to do obitelji, a ne do zemlje.— Sjećaš li se, Tom, kad si ono na divanu odvezao

Jenny i Belle Williams na ples u Peachtree?— A, majka ne da to nikada zaboraviti. Nego, kad smo

već pri tom razgovoru, zar ne bi bilo lijepo da pozovemou posjetu Jenny i Belle?

— One bi zasigurno rado došle. Pozovimo ih.Kad su skrenuli s glavne ceste, Dessie pripomene:—■ Meni je ostalo u pameti nekako drukčije naše ima-

nje.— Šta, da je bilo suše?— Bit će. Toliko ima ovdje trave, Tom.— Imam dvadeset krupnih grla da je pojedu.■— Pa, ti si bogataš!— Nisam, Dessie. Kad je dobra godina, onda je niska

cijena mesu. Bogzna šta bi Will uradio da je u mojoj koži.On je čovjek koji živi od oskudice drugih. On to i ne taji.Rekao mi je: »Znaš, vazda trguj onom robom koje nemadovoljno na tržištu.« Mudra glavica, naš Will.

Put, pun kolotečina, nije se izmijenio, osim što su ko-lotečine bivale utrtije i dublje, a okruglo kamenje stršilo još više.

— Kakva je ono karta na džbunu mezkite? — upitaDessie.

Dok su se tuda provozili, ona pograbi kartu i vidje da je na njoj napisano: »Dobro došla kući!«

— Ti si to udesio, Tom.— Nisam ja, to je netko drugi — branio se tobože.Svakih pedeset jarda mogla se vidjeti po jedna karta,

nabodena na grm, ili ovješena o granu madronje, ili pri-bijena o deblo drveta zvanog jelenje oko. A na svima je pisalo: »Dobro došla kući!« Kad bi god koju Dessie proči-tala, potciknula bi od veselja.

Kad se dovezoše navrh uzbrdice koja dominira posje-dom starog Hamiltona, Tom zaustavi konje da bi Dessie uživala gledajući. Na obronku preko doline vidjele su se okrečenim kamenjem ispisane ogromne riječi: »Dobro do-šla, Dessie.« Priljubila je glavu uz suvratak kaputa, pa se smijala i plakala u isto vrijeme.

Tom je ozbiljno gledao ispred sebe pa će reći:— Tko je to mogao napraviti? Čovjek zbilja ne može

otići od kuće a da mu što ne urade.U zoru se Dessie probudila od bolnih ježura koji bi je

na mahove spopadali. Najprije neko šuškanje i neka pri-jetnja boli. Onda bi pojurila iz slabina, pa kroz trbuh. S početka bi griskavo uštinula, onda bi malko zgrabila, a za-tim čvrsto uhvatila i konačno strahovito stisla, baš kao da siroticu gnječi kakva ogromna ruka. Kad bi to popustilo, osjetila bi bol kao od na tučenih masnica. Nije trajalo veo-ma dugo, ali za vrijeme toga procesa bio je izbrisan cijeli vanjski svijet, a ona kao da je osluškivala borbu koja se vodila u njezinu tijelu.

Kad je preostala samo ranjava osjetljivost, opazila je kako zora paluca srebrom u prozore. Udisala je svjež ju-tarnji povjetarac, koji je mreškao zavjese i donosio miris trave, korijenja i vlažne zemlje. Onda se životinjski glasovi slili sa smotrom zamjećivanja: vrapci se međusobno cjen-kali, krava monotonom rikom grdila svoje pregladnjelo tele, sojka kriještala od hinjenog uzbuđenja, ptić prepeli-čar pućpurikao opominjući na straži, a prepelica tiho puc-kala u odgovor negdje blizu u visokoj travi. Cijeli koko-šinjak vrio od uzbuđenja što je sneseno jedno jaje, a silna dama, crvena rodlenderka, u kojoj je bilo pojače od četiri funte težine, licemjerno je protestirala što ju je u pomami staračke požude pritisnuo na tlo mršav oklepan pijevac, ko-jega bi bila mogla, samo da je htjela, otpiliti jednim za-mahom svoga krila.

Gukanje golubova uzbudilo čislo uspomena. Dessie se sjeti kako joj je rekao otac, sjedeći na čelu stola: »Rekao sam Rabbitu da ću pothraniti nekoliko golubova. A znate šta mi je on rekao? — »Ne pothranjuj bijele golubove!«— »A zašto ne bijele?« upitao sam ga, a on mi je odgovorio: »Oni su najzloglasniji i najgori kobnici. Pribavi jato bijelih golubova, pa će ti donijeti žalost i smrt. Nabaviradije sive!« — »Ali meni su draži bijeli«, odgovorim ja.— »Uzmi sive, kad ti velim.« — »Dok hodam pod kapomnebeskom, ja ću imati bijele.«

A Liza mu je rekla ustrpljivo:»Zašto vazda izazivaš sudbinu, Samuele? Sivi prijaju

isto tako, a veći su od bijelih.«»Šta će mene na moje čine poticati valjda neka tričava

praznovjerna bajka,« odvratio je Samuel.

A Liza mu je odgovorila onom svojom strahovitom od-rešitošću:

»Tebe potiče samo tvoja tvrdoglavost. Ti si tvrdoglava mazga, prava tvrdoglava mazga.«

»Netko mora i takav biti«, zlovoljno se okosi Samuel. »Inače ne bi nitko sudbinu zvrcnuo po nosu, i čovječanstvo se još ne bi dalo otkinuti s vršnih grana drveća.«

— I on je, dakako, pribavio bijele golubove, te smiono čekao tugu i smrt, sve dok nije potvrdio svoje stanovište. A oni mali golubovi golišavci, što guguću jutros i uzlijeću oko kolnice poput vitlava bijela šala, to su tek praprau-nučad onih Samuelovih.

Dok se Dessie tako prisjećala, čula je Samuelove riječi, i kuća se sve više ispunjala. Tuga i smrt, mislila je, smrt i tuga, i boli su se trgale u želucu. Samo treba dovoljno čekati, pa će se već sudbina ispuniti.

Čula je kako zrak šištući ulazi u mijeh u kovačnici i kako kovač čekićem udara pokusni udarac po nakovnju da bi odmjerio domet, kako Liza otvara pećnicu, i kako je umiješani kruh pljasnuo u zdjelu brašnom posutu. Čula je kako Joe luta po prostorijama, tražeći svoje cipele na naj-nevjerojatnijim mjestima, dok ih najposlije ne nađe na mjestu ispod postelje, gdje ih je i ostavio.

Čula je Mollin sladak, visok glas u kuhinji, dok je čitala jutarnji odlomak iz biblije, te Unin pun, hladan i grlen, kako ispravlja.

Vidjela je u snu kako Tom operira resicu na Mollinu jeziku svojim perišem i kako samare u sebi kad je došao do svijesti o svojoj odvažnosti.

»Ah, dragi Tom«, micala je usnama.Tomov kukavičluk bio je isto tako prekomjeran kao i

njegova odvažnost. Tako mora biti kod velikih ljudi. Nje-gova je žestina bila u ravnoteži s njegovom nježnosti, a on je sam bio prorešetano bojno polje svojih vlastitih sna-ga. Tom je sada sav smeten, ali Dessie bi ga mogla držati za uzdu i pokazati mu pravac, kao što pokazuje trener či-stokrvnu konju kod zapreka, da bi prikazao njegovu ras-nost i formu.

Dessie je ležala djelomično u boli, a jedan dio nje još se njihao u snu kad je jutro zapucalo u oknima. Sjetila se kako će Mollie predvoditi svečanu povorku četvrtoga srpnja, na dan nezavisnosti, i to sa samim državnim sena-torom Harrvem Forbesom. A Dessie nije još svršila obrub

na Mollinoj haljini. Otimala se snu. Ima još toliko poruiba da opšije, a ona tu drijema i kunja.

»Ja ću to svršiti, Mollie. Bit će sigurno gotovo.«Ustala je iz postelje, prebacila na sebe kućnu haljinu i

bosonoga išla kućom, koja je bila puna Hamiltonovih. Kad je ona bila u hodniku, oni su otišli u spavaonicu. Kad je ona oblazila po spavaonicama, svi kreveti bijahu već po-spremljeni, a oni otišli svi u kuhinju, a kad ona u kuhi -nju, njih nestalo odatle, raspršili se nekuda. Tuga i smrt. Val se odvaljao i ostavio je na suhu, u samotnoj budnosti.

Kuća je čista, oribana i neokaljana, zastori oprani i pro-zori usjajani, ali se svagdje opaža nespretna muška ruka: izglačane zavjese ne vise sasvim ravno, po prozorskim sta-klima vide se strijeke, a kad knjigu ukloniš sa stola, osta -ne četverokut prašine.

Peć lijepo zagrijava, narančasto se svjetlo pokazuje oko rubova na vratašcima, polagano hujanje vatre, koja divno vuče, odjekuje kraj otvorenog oduška. Kuhinjska ura si-jevne svojom njihalicom iza svoje staklene suknje i kucka poput drvenog čekića kad tiktaka po praznoj drvenoj ku-tijici.

Izvana dopire zvižduk, divlji i hrapav kao od trstikove svirale, piskav i čudnovit. Zviždanje rasprostiralo divlju melodiju. Zatim dojeknu Tomovi koraci s verande, i eto ga uđe s naramkom hrastovih drva, koji je bio tako visok da preko njih nije ništa vidio. Drva su padala u sanduk poput vode slapa.

— Ti si već ustala. Ovim sam te htio probuditi da sislučajno još spavala. (Lice mu se sjalo od radosti.) Ovo jejutro lagano kano paperje i nije vrijeme da se ljengari.

— Kao da slušam tatu kad ti govoriš — pripomene Dessie i zasmija se s njime.

Njegovo veselje postade divlje. Glasno je govorio:— Da, opet ćemo mi ovdje proživjeti lijepa vremena.

Ja sam se vukao ovuda u bijedi poput zmije kojoj su prebili kiomenicu. Nikakvo čudo što je Will mislio da sam sulud. Ali sada si se ti vratila, i ja ću ti pokazati što znam.Opet ću udahnuti život svome životu. Čuješ li me, Dessie?Ova će kuća opet oživjeti.

— Drago mi je što sam došla.I tužno je pomislila kako joj je brat krhak, kako ga

je lako skršiti, i kako će ga ona zakriliti.

— Morao si raditi obdan i obnoć da ovako lijepo očistiškuću.

— Nije to ništa — odgovori Tom. — To je bilo gotovošto bi rukom o ruku.

— Ha, znam ja kako je to »rukom o ruku«. Tu je moralo biti vedro, pa krpa, pa bogme na koljena i ribaj...osim ako si ti pronašao koji nov način gdje možeš upregnuti kokoši ili vjetar.

— Pronašao, veliš... Nemam ti više vremena za pronalaske. Ali pronašao sam malu napravu s prorezom, takoda kravata može slobodno kliziti po tvrdu ovratniku.

— Pa ti uopće ne nosiš tvrde ovratnike.— Jučer sam ga nosio. Onda sam i pronašao napravu.

A što se kokoši tiče, milijune ću ih othraniti. Postavit ćuim kućice po cijeloj ranci, a na krovu kolut, da ih moguzaroniti u okrečeni rezervoar. A jaja će dolaziti na malojtekućoj vrpci. Gle, narisat ću ti.

— Ja bih htjela da mi narišeš štogod za doručak —dočeka Dessie. — Kako izgleda, recimo, frigano jaje? Kakoćeš obojiti masnu a kako mršavu krišku slanine?

— Sad ćeš sve imati.Nato otvori vratašca peći i juriša na vatru žaračem,

dok mu se dlake na ruci ne skovrčaše i ne opržiše. Nabaci unutra drva i opet počne prodorno zviždati.

— Kad te čovjek sluša, mislio bi da si satir s Panovomfrulom na kakvu brdu u Grčkoj.

— A šta ti misliš da sam ja? — zavikne Tom.Dessie je pomislila u svojoj nevolji: »Ako je ovo nje-

govo vladanje nehinjeno, zašto moje srce težina pritište? Zašto ja ne uskrsnem iz prnja svojih osjećaja? Hoću, sa-blasno je kriknula u svojoj nutrini. Ako je on kadar... bit ću kadra i ja.«

— Tom! — zazvala ga je.— Izvoli, Dessie.— Ja bih htjela jaje boje grimiza.

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE 1.

ELENILO na brežuljcima trajalo je sve do u poodma-kle dane mjeseca lipnja, kad -je trava počela žutjeti.

Klasovi ovsika tako su oteščali zrnjem da su se sagli prekoZ

stabljika. Izvorići su još curkali u to pozno ljeto. Stoka, što je pasla po prostranim pašnjacima, posrtala je od pre-tiline, a koža joj i dlaka sve se sjajile od zdravlja. Bje še to jedna od onih godina kad su stanovnici Salinske doline zaboravili sušne i mršave godine. Farmeri su kupovali više zemlje nego što su im prilike dopuštale i izračunavali svoje imaginarne dobitke na koricama čekovnih knjižica.

Tom Hamilton poslovao je poput kakva gorostasnika, i to ne samo svojim snažnim miškama i grubim šakama nego i svojim srcem i dušom. Opet je u kovačnici odzvanjao nakovanj. Obijelio je staru kuću te okrečio staju, kolnicu i drvarnicu. Otišao je u King City i tamo potanko proučio napravu zahoda koji se ispire vodenim mlazom, a onda je u svojoj kući sagradio sam takav, spretno savivši lim i izdubavši drvo. Kako je voda sporo dotjecala iz izvora, kraj kuće je podigao rezervoar od mamutovca i u njega crpao vodu vjetrenjačom, koju je vlastitom rukom tako spretno napravio da su joj se krila okretala pri najmanjem ćušku vjetra. Napravio je i modele tih svojih pronalazaka, i to od metala i od drveta, i kanio ih je najesen poslati u patentni ured.

Uz to je radio veselo i raspoloženo. Dessie se morala di-zati ivrlo rano da bi se prihvatila kućnih poslova prije nego što bi ih Tom posvršavao. Motrila je njegovu veliku zažarenu sreću. Nije to bila olaka sreća kao Samuelova. Nije se dizala iz korijena i lepršala u zrak. On ju je sam stvarao kako je najbolje znao i mogao, ukalupljivao je i modelirao.

Dessie je imala poznanika više od ikoga u cijeloj do-lini, ali nije se nikome približila tako prisno da bi mu se mogla povjeriti. Kad bi je snašla nevolja, jednostavno nije o tome ni s kim govorila, nego ju je krila i zatomlji-vala duboko u srcu.

Kad ju je Tom našao ukočenu i zgrčenu od boli koja ju je spopala, zavikao je u zabrinutom strahu:

— Dessie, šta ti je?A ona je smirila svoje lice, koliko je mogla, i odgo-

vorila:— A, mali grč, to je sve. Samo mali grč. Sad mi je već

dobro.I začas bi se oboje smijalo.Mnogo su se smijali, baš kao da je hrabrilo jedno drugo.

Samo kad bi Dessie legla u postelju, zahvatila bi je su-

morna i nepodnošljiva sveostavljenost. A Tom je u tami svoje sobe ležao, zbunjen zagonetkama i problemima živo-ta kao kakvo malo dijete. Mogao je čuti svoje srce kako tuče i pri tom pomalo hroplje. U duši se odrvavao razmi-šljanju, a da bude sigurniji, prionuo je za kojekakve male nacrte, crteže i naprave.

Pokatkada bi u ljetnim večerima uzlazili na brijeg da nakon smiraja promatraju sunčevu zažaru, koja bi se zaustavila na vrhuncima zapadnih gora i prelila ih rume-nilom, te da se naužiju ćarlijanja lahora, koji bi bio tjeran u dolinu od zraka što bi ga usijala danja pripeka, pa bi se dizao u visine. Obično bi stajali tu neko vrijeme i mir-no udisali vjetrić. Kako je oboje bilo plašljivo, nikad nisu govorili sami o sebi. A nisu zapravo u biti ni znali ništa jedno o drugome.

Oboje se našlo u neprilici kad je Dessie jedne večeri zapitala na brežuljku:

— A zašto se ti, Tome, ne ženiš?Najprije ju je nabrzo pogledao, a onda odmah odvratio

pogled i odgovorio:— Pa, koja bi mene htjela?— Šališ li se ili zbiljski tako misliš?•— Koja bi mene htjela? — ponovi. — Koja će htjeti

poći za ovakva jadnika?— Tvoje mi riječi zvuče kao da ti uistinu tako misliš.Nato je povrijedila njihov međusobni nepisani zakonik

kad je upitala:— Jesi li se ti ikad zaljubio?— Nisam — odgovori kratko.— Kad bi to samo znala — nastavila je Dessie, kao da

joj Tom nije uopće ništa odgovorio.Tom nije ništa govorio dok su silazili nizbrdo. Ali, kad

su bili na verandi, on najednom zapovrze:— Ti se ovdje osjećaš osamljena. Ti sigurno ne želiš

ovdje biti.Čekao je časak pa nastavi:— Odgovori mi. Zar to nije istina?— Meni je draže biti ovdje nego ma gdje drugdje. A

odlaziš li ti kad k ženama? — upita ga.— Pa odlazim.— A koristi li to?— Ne mnogo.— A šta onda kaniš napraviti?'*

— Ne znam.Šutke se vratiše u kuću. Tom je upalio svjetiljku u sta-

roj prebivališnoj sobi. Sofa od strune, koju je prepravio, dizala je uza zid svoj labuđi vrat, a zeleni sag imao je izblijedjele tragove hodanja između vrata.

Tom sjede za okrugli stol u sredini sobe, a Dessie na sofu. Vidjela je kako je još zbunjen zbog svoga posljednjeg priznanja. Mislila je u sebi: »Kako li je nevin i čist, kako je nesposoban za ovaj svijet, o kome i ja više znam od njega. On je zatornik zmajeva, izbavitelj zasužnjenih dje-vojaka, a njegovi mali grijesi čine mu se tako veliki da se osjeća nesposoban i nedoličan. Kamo sreće da je otac na životu! On je osjećao veličinu u Tomu. On bi možda znao kako se ta veličina oslobađa iz svoje tamnine i kako joj se daju krila da slobodno poleti.«

Uzela je drugi smjer i zalet, da vidi hoće li moći iz njega izmamiti koju iskru.

— Kad već govorimo o sebi, jesi li ti, Tom, ikad pomislio da je zapravo cijeli naš svijet ova dolina, i ako kojiput skoknemo u San Francisco? Jesi li ti bio ikad južnijeod mjesta San Luis Obispo? Ja bogme nisam.

— Nisam ni ja — složi se Tom.— Dobro, a zar to nije blesavo?-— Mnogi se ljudi nisu odavle makli, nismo mi sami —

razjašnjavao je Tom.— Ali zakon ne zabranjuje da mi putujemo. Mogli bi

smo poći u Pariz, u Rim, u Jeruzalem. Voljela bih negoišta vidjeti čuveni rimski Colosseum.

Gledao ju je podozrivo, očekujući da će na to reći ka-kvu šalu. A onda upita:

— A kako bismo išli? Pa za to treba mnogo novaca.—■ Ja mislim da baš mnogo i ne treba. Pa nećemo mi

odsjedati u naj gospodski] im hotelima. Možemo uzeti naj-jeftinije brodove i najnižu klasu. Pa tako je i naš otac doputovao iz Irske. A i mi bismo mogli posjetiti Irsku.

Sveudilj ju je sumnjičavo motrio, ali mu je počelo plamtjeti u očima.

Dessie je nastavila svoje izlaganje:— Jednu bismo godinu svojski radili i štedjeli svaku

paru. Ja mogu u King Cityju dobiti posla da šijem. Willće nam pomoći. Iduće ljeto možemo prodati svu marvu imožemo poći. Nema zakona koji nam to zabranjuje.

Tom ustane i izađe napolje. Gledao je ljetne zvijezde, modru Veneru i crvenog Marsa. Šake su mu postrance vi-sile, stezale se u pesnice i otvarale. Napokon se okrenuo i vratio se u kuću. Dessie se nije bila ni makla.

— Ti bi zaista rado putovala, Dessie?— Bilo bi mi draže nego išta na svijetu.— Onda ćemo putovati!— A je li tebi drago da otputuješ?— Draže od svega na svijetu — odgovori Tom. — A

Egipat... jesi li mislila da putujemo u Egipat?— I u Atenu — pridoda Dessie.— I Carigrad!— I Betlehem!— Da, Betlehem ...I onda najednom nastavi:— Valja spavati sada. Imamo pred sobom godinu dana

rada. Cijelu godinu. Odmori se malo. Ja ću zajmiti novacaod Willa da kupim stotinu prasadi.

— A čim ćeš ih hraniti?— Žirom — odgovori Tom. — Sastavit ću napravu ko

jom ću skupljati žir.Pošto je otišao u svoju sobu, čula ga je kako se uzmo-

tao tamo-amo i kako potiho sam razgovara. Dessie je s pro-zora gleda u zvjezdanu noć i bila je radosna. No, pitala se ipak, da li ona i Tom zaista žele putovati. I dok se ba-vila tim mislima, najednom ju je stalo probadati u kr-stima.

Kad je Dessie ujutro ustala, Tom je već bio za svojom crtaćom pločom, udarao se šakom po čelu i gunđao u sebi. Dessie mu pogleda preko ramena.

— Je li to sprava za skupljanje žira?— Ne bi inače bilo teško udesiti napravu, ali kako ćeš

istrijebiti grančice i kamenje?— Znam ja da si ti dobar izumitelj, ali ja sam izumila

najveći sakupljač žira na svijetu, i taj je moj stroj spreman da posluje odmah.

— A kakav je to stroj?— Pa, djeca, čovječe. One njihove nemirne i neumorne

ručice.— Djeca ti to ne bi napravila, pa sve da im platiš.— Hoće, ako ih nagradimo. Odrediti nagradu svakome

djetetu, a kakvu veliku nagradu, recimo od stotinu dolara,

dobitniku. Pa omest će ti cijelu dolinu, čovječe. Hoćeš li mi dopustiti da pokušam?

— Zašto ne? — odgovorio je, ali se ipak česao po glavi.— Ali kako ćeš skupiti žir?

— Djeca će ga svega snijeti — preuze Dessie. — Prepusti ti meni brigu o tome. Ja se nadam da imaš dovoljnoprostora gdje će se to uskladištiti.

— A ne bi to značilo iskorišćivati mladež, šta misliš?— Značilo bi, dakako! — potvrdi Dessie. — Kad sam

ja imala svoj salon, iskorišćavala sam naučnice koje suhtjele da nauče šivati. I one su iskorišćavale mene. Ja ću topo svoj prilici zvati Veliko natjecanje u skupljanju žira uokružju Monterey. I neću bogme dopustiti da svatko sudjeluje u natjecanju. Nagrade će biti recimo ... bicikli, Azar ti ne bi, Tom, kupio žir, u nadi da ćeš dobiti bicikl?

— Jasno da bih — potvrdi Tom. — A zar im ne bismomogli i platiti za taj rad?

— Ne novcem — protivila se Dessie. — To bi značilosniziti natjecanje na običnu plaćenu rabotu. A nitko nećeda rabota ako ne mora. Ne bih ni ja.

Tom digne glavu od risaće ploče, zasloni se i nasmije.— Ne bih bogme ni ja. U redu dakle: ti preuzimaš bri

gu za žir, a ja ću za svinje.— Tom, zar ne bi bilo smiješno da baš mi, mimo sav

ostali ovdašnji svijet, zarađujemo novac? — priupita Dessie.

— Pa, zarađivala si ga ti i u Salinasu — odvrati jojTom.

— Malo, ne mnogo. O, ja sam pravi bogataš bila u tomešto su mi mnogi samo obećavali da će platiti. Kad bi mibili isplaćeni svi računi potraživanja, ne bi nam trebalosvinja. Mogli bismo odmah sutra otputovati u Pariz.

— Idem u grad porazgovarati s Willom — reče Tom iodgurne stolicu od risaće ploče. — Hoćeš li ti sa mnom?

— Neću. Ja ću ostati ovdje i snovati svoje planove.Sutra počinjem Veliko natjecanja u skupljanju žira.

2.

Jašući kući na rancu u predvečerje Tom je bio potišten i tužan. Kao uvijek, Willu je pošlo za rukom ražvakati i ispljuniti Tomovo oduševljenje. Will se čupnuo za usnicu,

protrljao obrve, počesao se po nosu, očistio naočari, te ce-remonijalno odrezao vršak cigare i zapalio je. Prijedlog sa svinjama imao je mnogo rupa, i Willu nije bilo teško da pokaže ta slaba mjesta.

Natjecanje u skupljanju žira neće uspjeti, rekao je, premda nije mogao izričito izreći zašto neće. Cijeli je pot-hvat, veli on, na klimavim nogama, osobito u ovo nesigur-no vrijeme. Ipak je pristao da će o tome razmisliti — naj-bolje što je on bio u mogućnosti.

Jedno vrijeme u razgovoru dođe Tomu da ispripovijedi Willu o namjeravanom putu u Evropu, ali ga je snalažljiv nagon od toga pravovremeno odvratio. Zamisao švrljanja Evropom — osim ako je netko već u godinama pa se povu-kao u mirovinu od poslova i ima uložen kapital u sigurne vrijednosne papire — bila bi Willu prava ludost. Prema toj zamisli još bi plan s uzgojem svinja bio pravo čudo poslovne pronicavosti. Tako mu Tom ništa ne reče i ostavi Willa neka »o tome promozga«, znajući unaprijed da će njegova konačna osuda biti i protiv svinja i protiv žira.

Jadni Tom nije znao i nije mogao naučiti da je uspje-šno pretvaranje jedna od stvaralačkih radosti poslovna čovjeka. Pokazati izvana oduševljenje pri sklapanju kakva posla upravo je idiotski. Will je zaista kanio o tome raz-misliti. Dijelovi toga nauma upravo su ga opčinili. Tom je nabasao na veoma zanimljivu stvar. Ako možeš kupiti na kredit prasadi koja su tek odbijena od sise, ako ih možeš utoviti hranom koja te gotovo ništa ne zapada, a onda ih prodati, otplatiti zajam i uz to izvući dobit, to je bogme pametan posao. Will neće okrasti brata. On će tek sudjelo-vati u njegovu dobitku. Samo što je Tom sanjar, pa nemaš u njega povjerenja ni kad se upuštaš s njime u jedan do-bar i solidan posao. Tom, na primjer, nije znao ni tadašnju tržnu cijenu svinjetini, a kamoli možebitno padanje ili di-zanje cijena u budućnosti. Ako se naum ostvari, i ako sve uspije kako valja, Will mora računati s tim da daruje To-ma kakvim vrlo vrijednim darom — možda čak i Fordom. A kako bi (bilo da Ford bude prva i jedina nagrada sa-kupljačima žira? Svatko bi živ u dolini skupljao želude.

Vozeći se posljednji komad puta prema Hamiltonovima, Tom je pitao sam sebe kako li će oprezno načeti Dessie priopćenje da njihov plan nije upotrebljiv. Najbolje bi bilo nadomjestiti ga smjesta drugim. Kako li bi mogli zaraditi dovoljno novca u jednoj godini da pođu u Evropu? Najed-

nom je opazio da on zapravo i ne zna koliko im novca uopće treba. Ne zna ni koliko valja platiti za brodsku kar-tu. Večeras bi to mogli sračunati.

Očekivao je bio da će Dessie istrčati iz kuće njemu u susret. On bi napravio što je moguće veselije lice i tresnuo kakvu šalu. Ali Dessie uopće nije izašla iz kuće preda nj. »Bit će da spava«, pomislio je u sebi. Napojio je konje, privezao ih u staju i nametnuo im sijena u jasle.

Kad je Tom ušao u kuću, Dessie je ležala na sofi, koja je bila izvinuta poput labuđega vrata.

— Dremuckaš malo? — upita je, a uto vidje bolesnuboju na njezinu licu i poviče:

— Dessie, šta ti je?Uskos boli pribra svoje snage i reče:— Boli me u želucu. Ali ovaj put baš gadno.— O, baš si me prestrašila. Ako je bol u želucu, ja to

mogu udesiti.Uto ode u kuhinju, donese čašu iskričave tekućine i

pruži joj to.— Sta je ovo, Tom?— Dobra starinska gorka sol. Malo će te grčiti od nje,

ali to je divno sredstvo da protjera.Dessie poslušno popije i iskrevelji se.— Sjećam se ovoga okusa. Taj nam je lijek davala ma

ma kad smo jeli zelene jabuke.— Samo ti mirno lezi — savjetovao joj Tom. — Ja ću

štogod pronaći i prediti za večeru.Čula ga je kako se mota po kuhnji. Bol je rikala tijelom.

A pridružio joj se i strah. (Šutjela je kako lijek žeže, pro-kapljujući u želudac. Domalo se odvukla do novog klozeta što ga je Tom napravio, i pokušala je povratiti gorku vodu. Znoj joj tekao s čela u oči i otimao joj vid. Kad je pokušala da se uspravi, zgrčili su joj se trbušni mišići, i nikako da se izbavi.

Poslije, kad se vratila, Tom joj je donio pržena jaja. Ona je polagano stresla glavom i, smiješeći mu se, rekla:

— Ne mogu jesti. Najbolje da odmah idem u postelju.— Gorka so mora vrlo brzo djelovati — umirivao ju je

Tom. — Onda će ti biti dobro. (Pomogao joj je da dođe dopostelje.) A šta misliš, šta si jela pa ti je pozlilo?

Dessie je ležala u svojoj spavaonici, i njezina se volja ogorčeno borila s boli. Oko deset sati navečer njezina je volja počela gubiti bitku.

— Tom, Tom! — zazvala je.On je otvorio vrata.. Imao je u ruci World Almanac.— Tom! Žao mi je što ti smetam, ali mi je strahovito

zlo, Tome moj. Užasno zlo.Sjeo je na rub kreveta u polutami.— Zar te tako strašno hvataju grčevi?— Užasno.— Možeš li sada na toaletu?— Ne, sada ne mogu.— Donijet ću svjetlilo i sjediti s tobom. Možda ćeš mal

ko zaspati. Sve će to proći do ujutro. Sol će već učinitisvoje.

Njena je volja opet zagospodarila, i tako je mirno le-žala dok joj je Tom čitao koještarije iz kalendara da bi joj ublažio boli. Prestao je čitati kad je mislio da je zaspala. On je zadrijemao u stolici kraj svjetiljke.

Probudio ga je tanak krik. Primakao se posteljini, pod kojom se tijelo strahovito trzalo. Dessine oči bijahu mli-ječne i prevraćala je njima kao pomahnitali konj. U usnim kutovima izbijali debeli mjehuri pjene, a lice joj je bilo sve u vatri. Tom zavuče ruku pod pokrivač i oćuti kako su se Dessini mišići stvrdli od grčeva poput gvozda. Naje-dnom su trzaji prestali, glavu je, sirota, zabacila, a iz po-luzatvorenih očiju bljeskalo svjetlo.

Tom samo zauzda konja i uzjaše na nj, nemajući vre-mena ni da ga osedla. Tapao je naslijepo u mraku i istr-gnuo pojas, pa udri njime prestrašenoga konja, koji je mo-rao galopirati kamenim utrtim kolotečinama.

Duncanovi su spavali u gornjim odajama svoje dvokat-nice kraj okružne ceste i nisu čuli bubanje na vrata, ali su čuli bogme prasak i lomljavu kad su se glavna vrata izvalila i ponijela sa sobom baglame i bravu. Dok je Red Duncan s puškom slazio, Tom je već kričao u zidni telefon na telefonisticu u centrali King Citvja.

— Spojite me s doktorom Tilsonom! Dajte mi ga! Stame briga. Pronađite ga! Dajte mi ga na telefon, đavo vasodnio!

Još onako sav bunovan, Red Duncan uperio pušku u Toma.

Čuo se glas doktora Tilsona:— Da, da, čujem. Vi ste Tom Hamilton. A šta joj je?

Je li joj želudac otvrdnuo? A šta ste učinili? Dali ste jojgorku sol! Vi prokleta budalo!

Nato je doktor stišao svoj gnjev.— Tome, Tome, dijete moje. Priberi se! Vrati se kući

i stavi joj hladne obloge, što hladnije možeš. Leda jamačnonemaš. Dobro dakle, mijenjaj neprestano obloge. Ja ću doćik vama što brže uzmognem. Čuješ li me? Tome, čuješ lime?

Objesio je slušalicu i obukao se. Ljut i umoran otvorio je ormar u zidu pa skupio skalpele, spužve i tube šavova, te stavio to u liječničku torbu. Strese lampu na zgusnuti benzin da se uvjeri je li puna, te poreda bočicu s eterom i masku na komodi. Žena u noćnoj kapi i košulji poviri na vrata.

— Ja idem prijeko u garažu — reče joj doktor Tilson.— A ti zovni Willa Hamiltona. Reci mu da me mora odvesti na farmu njegova oca. Ako se počne pravdati, kažimu da mu je sestra. . . na umoru.

3.

Tjedan dana nakon Dessina sprovoda jahao Tom natrag na farmu, isprašen i ukočen, ravnih ramena i stegnute bra-de, kao kakav gardist na smotri. Sve je posvršavao polako, savršeno. Konj mu je bio uredno očešan i očetkan, a šešir Stetson duboko ustaknut na glavi. Ni Samuel se čak ne bi dostojanstvenije od Toma vraćao starom svome domu. Nije ni glave okrenuo kad je vidio jastreba kako se spušta smotanim pandžama na neku kokoš.

Kraj staje sjaše, napoji konja, pridrža ga časak na vra-tima, zaulari ga i naspe mu oljuštena ječma u sandučić uz jasle. Skine zatim sedlo i preokrene pokrovac da se sasuši od znoja. Kad je riđan pozobao ječam, izveo ga je napolje, izoglavio ga i pustio neka slobodno pase po svim neogra-đenim prostorima u okolišu.

Kad je stupio u kuću, kao da su se pokućstvo, stolice i peć skvrčili i ustukli ispred njega, jer im je bio odvra-tan. Dok je išao u prebivališnu sobu, klonio mu se s puta jedan podnožak. Šibice su mu bile mekane i vlažne, te je, s osjećajem kao da se mora ispričavati, otišao u kuhinju po druge. Samo je osamljena svjetiljka u salonu bila pri-jateljski obzirna. Plamen prve šibice brzo je obišao oko okruglog stijenja i uzvio se učas cijeli palac žuta plama.

474

Tom sjedne u toj prostoriji i ogleda se oko sebe. Oči su se klonile da ne gledaju divan, nabijen konjskom dla-kom. Začuje slab štropot miševa u kuhinji i okrene se. Uto vidje svoju sjenu na zidu i svoj šešir na glavi. Skine ga i stavi na sto pokraj sebe.

Sjedeći ispod svjetiljke mislio je dangubne obrambene misli, ali je znao da će ubrzo biti prozvano njegovo ime i da će morati stupiti pred sud u kojemu će on biti sudac, a njegova zločinstva porotnici.I bi zaista prozvano njegovo ime, koje mu prodorno za-zvuča u ušima. I njegova duša izađe pred tužitelje: Taština ga je optuživala da je pohaban, musav i prost; Razbludnost mu je porinula novac za bluđenje; Nepoštenje ga je nagonilo neka se utvara da je talentiran i uman, a toga oboga nema; Lijenost i Proždrljivost išle su podruku. Tom je bio sve dotle ojačan i utješen, jer su mu ti tužitelji zaklanjali veliku Sivu Eminenciju, koja je sjedila otraga i čekala — bilo je to njegovo sinje i strahovito zločinstvo. Lovio je i izvlačio na površinu manje prekršaje, upotrebljavao male grijehe gotovo kao kreposti, samo da se spasi. Tu je bila Gramzljivost za Willovim novcem, Izdaja Boga njegove majke, Krađa vremena i nada, boležljivo Odbijanje ljubavi. Samuel je govorio potiho, ali je njegov glas ispunjao cijelu prostoriju: »Budi dobar, budi čist, budi velik, budi Tom Hamilton.«

Ali, Tom se nije obazirao na oca. Rekao je ovako: »Ne-mam sada vremena, valja mi pozdraviti svoje prijateljice.« I zatim se nakloni Neuljudnosti, Odvratnosti i Nesinovskom Ponašanju, te Nečistoći nokata. A onda opet otpoče s Taš-tinom. Međutim, Siva Eminencija progurala se bogme is-pred svih. Prekasno se prijevarno zakrivati iza dječinskih grijeha. Siva Eminencija — to bijaše Umorstvo.

Tomova je ruka oćutjela studen čaše, oči su vidjele svjetlucavu tekućinu s kristalima koji se rastvaraju i preo-kreću, praveći blistave mjehure, pa je ponavljao glasno u praznoj, prepraznoj sobi: »To će ti divno pomoći. Pričekaj samo do ujutro. Onda ćeš se divno osjećati.« Tako su zvu-čale njegove riječi, tačno tako. I zidovi, i stolice i svjetilj-ke, svi su to čuli i mogu slobodno posvjedočiti. Na cijeloj kugli zemaljskoj nema mjesta gdje bi Tom Hamilton mo-gao živjeti. Ali ne zbog toga što on ne bi pokušao da to mjesto pronađe. Miješao je mogućnosti kao igraće karte. Tako je izvukao London. A ne, ne. A Egipat? Ah, tamo su

piramide i sfinga! Neću tamo! A Pariz! Neću ni tamo. A, čekaj, čekaj, u Parizu nekako grijesi imaju dobru prođu, tamo ih čak kultiviraju. Neću ipak! Barem zasada, pa ću se poslije možda navratiti. A Betlehem? O, sveti bože, to nipošto! Kako bi tamo bilo pusto i samotno stranu čo-vjeku.

I tu se umetnula misao ... preteško je misliti kako se i kada umire. Uzdignuta obrva ili šaptaj, možda je to smrt. Ili je to možda noć, mrljava od poprskanog svjetla, koja traje dok olovo tjerano prahom ne pronađe čovjekovu tajnu i ne ispusti onaj tajanstveni fluid koji se nalazi u čovjeku.

To je istina: Tom Hamilton je mrtav i valja tek da obavi nekoliko formalnosti koje se pristoje, i onda će sve biti okončano.

Sofa se grčila u svojoj kritici, i Tom je pogleda, a onda na svjetiljku koja se dimila, a na nju je sofa zapravo i ni-šanila. »Hvala ti lijepa«, zahvali se Tom sofi. »Znaš, nisam prije opazio.« Nato uvije fitilj, dok dimljenje ne prestade.

Mozak mu se bio unio u sladak drijem. Ali ga je Umor-stvo udarilo pljoštimice, i opet se osvijestio. Onaj Krvavi Tom, onaj Podmukli Tom, bio je sada preumoran da bi na se digao ruku. Samo je po sebi samoubojstvo mučno, a uz to je spojeno s boli, možda i s mukama paklenim.

Sjetio se kako se njegovoj majci očajno gadilo samouboj-stvo. Ona je smatrala da ono u sebi sjedinjuje troje, što ona najenergičnije osuđuje: loš odgoj, kukavičluk i grijeh. Ono je gotovo isto loše kao i preljuba, kao i krađa, a, šta velim: gotovo isto, potpuno je isto. Mora se iznaći puta i načina da se umakne Lizinu kuđenju. Ako ona koga kudi, taj će se gadno kajati za svoje nedjelo.

Samuel mu ne bi možda toliko ni zamjerio, ali s druge strane Samuelu ne možeš uopće umaći, jer on lebdi po-svuda u tim prostorima. Tom se morao hoćeš-nećeš izja-dati Samuelu. Ovako mu se ispovjedio: »Oče moj, oprosti mi. Nema druge. Ti si mene precijenio. Krivo si imao. Ka-mo sreće da mogu opravdati ljubav i ponos što si ih uludo tratio na mene! Ti bi možda smislio izlaz iz ovoga mog po-ložaja, ali ja, jadnik, ne mogu. Ne da mi se više živjeti. Ubio sam Dessie i sada hoću da spavam.«

I u duši je odgovarao namjesto svoga nenazočnog oca: »Pa, ja razumijem kako ti je. U luku od rođenja pa do po-novnog rođenja ima toliko uzoraka, pa da odabereš koji

hoćeš. No, sada mislimo o tome da majci ne nanesemo bol. Zašto si tako nestrpljiv, mili moj sine?«

»Zato što ne mogu više čekati«, odgovori Tom. »Ne mo-gu više čekati.«

»Možeš, možeš, sine moj zlatni. Uzrastao si, kao što sam i predmnijevao. Otvori samo ladicu stola i posluži se onom repom što je zoveš glava.«

Tom otvori ladicu i ugleda blok listovnoga papira i u istoj boji smotak kuverata, te dvije nagriskane i osakaćene olovke, a otraga u prašnom kutu nekoliko maraka. Izvadi na stol blok i perišem zaoštri olovke.

Napisao je ovako:

Draga majko!

Nadam se da se dobro držiš. Namjerio sam da odsad više vremena provodim s tobom. Olivija me zamolila da dođem k vama na Dan žetvene zahvalnice, i priopćujem ti da ću doći. Naša mala Olivija umije ispeći purana gotovo kao ti, ali ja znam da to nećeš nikada vjerovati. Zamisli, poslužila me sreća. Kupio sam konja za petnaest dolara. Uškopljen je i čini mi se da je čistokrvan. Zato sam ga jeftino dobio što mrzi cijeli ljudski rod. Prijašnji njegov vlasnik proveo je više vremena na svojim leđima nego na leđima toga konja. Moram priznati da je vrlo oštro-umna živina. Hitio me dvaput, ali ja ću mu već stati ukraj. Ako ga ukrotim, imat ću jednog od najboljih konja u cije-lome okružju. Možeš biti sigurna da ću mu ja stati ukraj, makar mi njegovo obučavanje oduzelo cijelu zimu. Ne znam zašto sam se zainatio baš na ovoga konja. Možda stoga što mi onaj čovjek od koga sam konja kupio reče smiješnu stvar. Ovako mi je kazao: »Ovaj vam je konj tako podao da će svoga konjanika zgristi sa svojih leđa«. A sje-ćaš li se ti, mama, šta nam je otac govorio kad smo pola-zili u lov na kuniće? »Djeco, dođite sa štitom ili na štitu!« Do viđenja, majko, na Dan zahvalnice.

Tvoj sin Tom.

P. S. Kako vidim, Polly se nije nimalo popravila. Ta me papiga vazda natjera da se zarumenim od stida.

Na drugi je list papira napisao:

Dragi Will!

Mislio ma šta ti drago, molim te da mi sada pomogneš. Za ljubav naše majke, zaklinjem te. Ubio me konj. Zbacio me i udario kopitom u glavu. Molim te.

Tvoj brat Tom.

Prilijepio je marke na pisma, stavio ih u džep i upitao Samuela: »Je li dobro ovako, oče?«

U svojoj je spavaonici rastvorio novu kutiju patrona i stavio jednu od njih u bubanj svoga dobro namazanog re-volvera Smith and Wesson 38 i postavio nabijeni magazin za jedan obrtaj lijevo od upaljačke igle.

Njegov konj, koji je pospano stajao uz ogradu, na nje-gov zvižduk dođe i ostade klanjajući dok ga je sedlao.

Bilo je tri sata izjutra kad je Tom ubacio pisma u poštu u King Citvju, opet uzjahao na konja i vratio se na jug prema jalovim brežuljcima Hamiltonova imanja.

Bio je zaista gentleman, pravi vitez bez straha i mane.

Pitao se je li ga dovoljno dobro sastavio, ali je bio preumoran da ga ponovo pročita i prepiše. Samo je dodao:

ČETVRTI DIO

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

EKO će dijete možda upitati: »O čemu zapravo govori svjetska povijest?« A neki odrasli muškarac ili žena

možda će razbijati glavu premišljanjem: »Kojim će putem udariti ovaj svijet? Kako će se završiti i, kad smo već pri tom, oko čega se vrti povijest svijeta?«

N

Po mom mišljenju, ima samo jedna povijest na svije-tu, i to samo jedna jedina koja nas je ustravila i nadah-nula tako da živimo u nizu avanturističkih kinematograf-skih prizora poput onih u kojima je glumila glasovita zvi-jezda nijemog filma Pearl White, epizoda u kojima se neprestano premišljamo i pitamo. Ljudska su bića — u svo-jim životima, u svojim mislima, u svojim hlepnjama i am-bicijama, u svojoj lakomosti i okrutnosti, kao i u plemeni-tosti i darežljivosti — zapletena u mrežu dobra i zla. Ja mislim da je to jedina povijest što je uopće imamo, a odvija se na svim stupnjevima našega osjećanja i rasuđivanja. Vr-lina i porok bijahu potka i osnova naše prvotne svijesti, one će ostati jedino tkivo i posljednje svijesti, i to uprkos svim promjenama što ćemo ih mi ljudi ovdje nametnuti polju, rijeci i planini, ekonomiji i načinu društvenog života. Nema druge povijesti. Pošto je čovjek stresao sa sebe prašinu i iverje svoga života, naći će se sučelice jednom jedinom teškom i kristalno jasnom pitanju: »Je li mi život bio dobar ili zao? Jesam li radio dobro ili zlo?«

Otac povijesti Herodot u svojoj povijesti o grčko-per-zijskim ratovima iznosi priču kako je Krez, najbogatiji i sudbinom najviše milovani kralj svoga vremena, upitao So-lona Atenjanina temeljno pitanje ljudskoga života. Ne bi ga bio ni pitao da nije bio zabrinut kakav će odgovor do-biti. Pitanje je glasilo: »Tko je najsretniji čovjek na svije-tu?« Bit će da ga je izgrizala sumnja i žudio je da kakav

umnik potvrdi njegovo mišljenje. Solon mu spomene ime-na trojice sretnika iz minulih vremena. Krez ga po svoj prilici nije ni slušao, jer je toliko izgarao od žudnje da dozna istinu o sebi. A kad ga Solon uopće ni spomenuo ni-je, Krez je bio prisiljen da upita: »A zar mene ne pribrajaš tim sretnicima?«

Solon nije oklijevao u svom odgovoru: »Kako mogu re-ći da si sretan, kralju, kad još nisi umro?«

Taj ga je odgovor po svoj prilici zloguko progonio dok mu je nestajalo sreće, bogatstva i kraljevstva. I dok su ga spaljivali na lomači, bit će da je o tome mislio i možda želio da nije bio pitao ni odgovora dobio.

I u naše vrijeme, kad koji čovjek umre — ako je imao bogatstva, utjecaja, moći i svih onih svojstava koja izazi-vaju zavist, te pošto živi sastave imovnik vlasništva umr-loga, njegova ugleda, djela i spomenika — vazda se još nameće pitanje: »Je li život toga čovjeka bio dobar ili zao?« A to je isto ono Krezovo pitanje, samo u drugom obliku. Zavisti je po smrti nestalo, te je ostalo jedino mje-rilo njegove vrednote: »Jesu li toga čovjeka ljubili ili mr-zili? Osjeća li se njegova smrt kao gubitak ili izaziva neku vrst radosti?«

Jasno se sjećam smrti trojice ljudi.Jedan je bio najbogatiji čovjek svoga stoljeća. Kako

je izgrebao svoj put do bogatstva pandžama, zubima i lak-tima, nemilosrdno gazeći tijela i duše ljudske, proveo je mnoge godine kušajući iskupiti ljubav što ju je bio pro-igrao. I tako je učinio svijetu velikih usluga, pa je možda i više nego uravnotežio dobrima ona zla što ih je počinio pri svom usponu. Ja sam slučajno plovio nekim brodom kad je umro taj čovjek. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na brodskoj crnoj ploči, i gotovo su svi tu vijest dočekali s nekim veseljem. Mnogi su rekli: »Hvala bogu da je umro onaj kurvin sin.«

Drugi je čovjek bio lukav kao sotona. Kako nije imao ni pojma o ljudskom dostojanstvu, a predobro je pozna-vao sve oblike ljudske slabosti i gadosti, upotrijebio je po-sebno svoje znanje da kvari ljude, da ih kupuje, podmiću-je, da im se prijeti i da ih zavodi, sve dok se nije našao u položaju velike sile. Zaogrtao je svoje pobude plaštem kreposti, i ja sam se pitao zna li taj čovjek da nijednim darom nećeš nikada otkupiti ljubav nekog čovjeka ako si mu oduzeo njegovo samoljublje. Podmićeni može samo mr-

ziti svoga podmićivača. Kad je umro taj čovjek, cijela je nacija odzvanjala od pohvala njemu, ali odmah nakon toga bila je radosna što je umro.

Treći je čovjek učinio možda mnogo pogrešaka u svo-me radu, ali je njegov zbiljski život bio posvećen uzviše-nim ciljevima: da učini ljude hrabrima, plemenitima i če-stitima u vremenu kad su ljudi bili siromašni i ustrašeni, i kad su zle sile razuzdano djelovale u tome svijetu da bi iskoristile njegova strahovanja. Malo je ljudi mrzilo toga čovjeka. Kad je preminuo, ljudi su briznuli u plač po uli -cama i u dušama lelekali: »Šta ćemo sada? Kako ćemo ži-vjeti bez njega?«

Kraj sve nesigurnosti, ja sam ipak o jednome siguran: da ispod površinskih slojeva ljudske krhkoće i slaboće ipak u svakome čovjeku postoji želja i potreba da bude čestit i ljubljen. Ako pravo uzmemo, većina ljudskih mana tek su prdječci kojima ljudi pokušavaju doći do ljubavi. Kad je čovjek na samrtnom času, makar kakva bila njegova nadarenost, njegov utjecaj i genijalnost, ako umire neljub-ijen, njegov će mu život biti neuspjeh, a umiranje mrazna strava. Ako vi ili ja imamo odabrati kojim ćemo putem udariti u svome mišljenju i djelovanju, čini mi se da vazda moramo misliti na smrt i pokušati živjeti tako da naša smrt ne bude nikome na radost.

Mi ljudi imamo samo jednu jedinu povijest. Svi ro-mani, sva poezija temelje se na beskonačnom borbenom natjecanju što se u nutrini čovjeka vodi između dobra i zla. I dolazi mi misao da se zlo mora bez prestana nanovo mrijestiti, dok je vrlina besmrtna. Porok vazda uzima no-vo, svježe, mlado lice, dok je vrlina časnija od bilo čega na svijetu.

T R I D E S E T P E T O P O G L A V L J E

1.

T EE je pomagao Adamu i dvojici dječaka da se presele I yn Salinas, a to znači da je praktički on obavio sav po-sao oko preseljenja: spakovao sve što valja uzeti, otpratio ih na vlak, natrpao robe na stražnje sjedište Forda, i, do-šavši u Salinas, otpakovao to i pričekao dok se obitelj smje-sti u Dessinu kućicu. Pošto je napravio sve što je mogao

smisliti da bi im bilo udobnije, te pošto je uradio i cijeli niz nepotrebnih stvari, a i mnogo drugoga, samo da otegne odlazak, jednu večer čekao je službeno Adama, pošto su blizanci otišli spavati. Bit će da je Adam shvatio Leeovu namjeru po njegovu hladnu držanju i po nekoj neuobiča-jenoj službenosti.

— U redu, dakle. Ja sam čekao ovaj čas. Reci šta imašreći — počeo je Adam.

Tako je ostao u zraku Leeov napamet naučeni govor što je kanio početi ovako: »Cijeli niz godina služio sam vas što sam bolje znao i umio, a sada osjećam...«

No, umjesto toga, rekao je:— Odgađao sam ovaj čas što sam dulje mogao. Imam

i govor spreman. Hoćete li da ga čujete?— A hoćeš li ti da ga izrekneš?— Ne, neću — odgovori Lee. — Ali sasvim je dobar.— A kad želiš otići? — upita Adam.— Što prije. Bojim se da se ne predomislim ako ubrzo

ne odem. Želite li možda da pričekam dokle nađete kogadrugoga?

— Bolje da ne čekaš. Znaš kako sam spor. To će moždadugo potrajati. A možda se i neću uopće moći na to odlučiti.

— Idem onda sutra.— Djeca će svisnuti od boli zbog tvoga odlaska. Ne

znam šta će s njima biti. Nego bi možda bilo bolje kad biti otišao kriomice, a ja bih im poslije rekao.

— Znam iz iskustva da reakcija djece vazda dolazi odraslima kao iznenađenje — pripomene Lee.

Tako je i bilo. Sutra ujutro reče Adam za doručkom:— Djeco, Lee odlazi od nas.— Zar? — upita Cal i odmah nastavi bez veze:— Večeras je košarkaška utakmica. Ulaznica stoji deset

centa. Smijemo li ići?— Smijete. Ali, zar niste čuli šta sam vam rekao?— Kako ne bismo? — javi se Aron. — Rekao si da Lee

odlazi.— Ali, on zauvijek odlazi i ne vraća se više k nama.— A kamo ide? — upita Cal.— U San Francisco. I tamo će živjeti.— A, šta sam ja vidio — upade iznebuha Aron. — Ima

vam jedan čovo na Main Streetu, nasred ulice postaviopećicu i tamo peče kobasice i stavlja ih u hljepčiće. Jedan

takav krušćić s kobasicom stoji pet centa. A muštarde mo-žeš uzeti koliko te volja.

Lee je stajao na kuhinjskim vratima i smiješio se Ada-mu.

Kad su dječaci skupili i spremili knjige za školu, Lee im reče:

— Zbogom, dečki.— Zbogom! — zavikaše i bezglavo odjuriše iz kuće.Adam je buljio u svoju šalicu kave i rekao, kao da se

ispričava:— Eto vam nagrade što ste nam vjerno služili više od

deset godina.— Volim što je tako — prihvati Lee. — Kad bi se pra

vili da im je žao, bili bi lasci. Moj odlazak njima ne značiništa. Možda će u budućnosti kadgod i pomisliti na meneonako u sebi, da nitko drugi ne zna. Pa ja i ne želim dase žaloste. Nisam ja tako sitna dušica da bih bio zadovoljan ikad bih iza sebe ostavio prazninu. (Stavi komad odpedeset centa na stol ispred Adama.) Kad krenu večerasna utakmicu košarke, dajte im ovo od mene i recite imneka kupe hljepčiće s kobasicama. Koliko ja znam, mojoproštajni dar može još biti otrovan, jer znate kakve suone kobasice.

Adam pogleda sklopnu putnu korpu što ju je Lee unio u blagovaonicu.

— Je li to sav tvoj imetak — upita Adam.— Sve je unutri osim mojih knjiga. One su zapakovane

u sanducima i nalaze se u podrumu. Ako vam nije mrsko,poslat ću poslije po njih ili ću sam po njih doći, pošto sesmjestim.

— Kako ne. Mnogo ćeš mi nedostajati, Lee, bilo ti povolji ili ne bilo. Zar zaista misliš otvoriti svoju knjižaru?

— Da, to mi je nakana.— Valjda ćeš nam se javljati?— Pa, ne znam zapravo. Trebat će da o tome promislim.

Ono se veli da oštar rez najbrže zacijeli. Nema ništa jadnije od druženja, koje ništa drugo ne veže osim ljepilana poštanskim markama. Ako čovjeka ne možeš vidjeti,čuti ili doticati, onda je bolje prekinuti veze i neka svatkoide svojim putem.

Adam ustane od stola.— Otpratit ću te na kolodvor.

— Ne, ne! — oštro se opirao Lee. — Ne želim toga. Zbogom, gospodine Trask. Bog, Adame.

Tako je brzo izletio iz kuće da ga je Adamov »Zbogom« dostigao tek na dnu stepenica verande, a Adamov povik »Ne zaboravi pisati!« razlijegao se kad su već škljocnula vrtna vrata.

2.

Te večeri, nakon košarkaške utakmice, i Cal i Aron ku-pili su po pet kobasica s hljepčićima, i dobro su bogme napravili, jer je Adam zaboravio da se pobrine za večeru. Vraćajući se kući, prvi su put stali njih dvojica razgova-rati o Leeu.

— Da mi je samo znati zašto je otišao? — upita Cal.— Već je prije o tome govorio.— A šta misliš šta će on, jadnik, bez nas?— Ne znam. Hajde da se kladimo da će se vratiti k

nama — reče Aron.— Kako možeš tako govoriti? Otac veli da će otvoriti

knjižaru. Baš je smiješno: kineska knjižara.— Vratit će se, kad ti velim. Bit će mu pusto bez nas.

Vidjet ćeš.— Kladim se za deset centa da se neće vratiti.— Dokle?— Uopće nikada.— Primam okladu.Aronu nije pošlo za rukom da ubere dobitak za tride-

setak dana. Ali šest dana preko mjeseca ipak je okladu dobio.

Lee je stigao vlakom u deset sati i četrdeset minuta i ušao je u kuću bez zvonjenja, otvorivši svojim vlastitim ključem. U blagovaonici je bilo svjetlo, ali je Adama zate-kao u kuhinji i kako baš vrhom otvarača za konzerve sa-struguje garevinu koja se uhvatila po tavi.

Lee spusti svoju košaru i rekne:— Ako namočite preko noći, sama će garevina otpasti.— Zar hoće? A meni sve izgorjelo što sam god kuhao.

Eno tamo na dvoru lonac repe. Tako je ogavno zaudaralada je nisam mogao podnositi u kući. Zagorjela repa je zbilja ogavna ... Lee! — povikne, a zatim upita:

— Da ti se nije šta dogodilo?'

Lee mu uzme iz ruke crnu željeznu tavu, stavi je u iz-livnik i otvori slavinu.

— Kad bismo imali novu plinsku peć mogli bismo ispećikavu za nekoliko minuta — nastavi Lee, kao da ga Adamnije ništa ni pitao. — A, mogu ja i vatru naložiti.

— U peći uopće ne gori — tužio se Adam.Lee podigne jedan od kolutova na štednjaku.— A jeste li kad čistili pepeo?— Pepeo? — u čudu će Adam.— Ah, hajdete samo u sobu — reče Lee. — Ja ću

ispeći malo kave.Adam je nestrpljivo čekao u blagovaonici, ali se po-

korio Leeovu nalogu. Konačno donese Lee dvije šalice ka-ve i stavi ih na stol.

— Napravio sam u šerpenji. Ide mnogo brže.Nato se prigne preko prijeklopne košare i odveže ko-

nop koji je držao oba dijela. Izvadi iznutra kamenu bocu.— Kineski apsint. Ovaj ng-ka-py potrajat će mi možda

deset godina. Nego, zaboravio sam vas upitati jeste li minašli zamjenika.

— Ti nekako kao mačak oko vrele kaše — šaljivo ćeAdam.

— Znam to. A znam i to da bi najbolje bilo reći jasnoi glasno šta mi je na srcu, i da prijeđemo na druge stvari.

— To si ti sigurno potratio novac u vašoj kineskoj ha-zardnoj igri fan-tan.

— Nisam. Kamo sreće da jesam! Nisam. Imam sav svojnovac. Ovaj se prekleti čep zalomio. Morat ću ga gurnutiu bocu. (Nalije crne tekućine u svoju kavu.) Nisam nikadovako pio. Čujte, sjajno je.

— Ima okus na gnjile jabuke — pripomene Adam.— Da, ali sjećate se kako je Sam Hamilton rekao: »na

dobre gnjile jabuke«.— A kad mislite da ćete mi konačno reći šta vam se

dogodilo? — upita Adam.— Ništa mi se nije dogodilo. Osjećao sam se samotnim,

to je sve. A nije vam to dosta?— A šta je s vašom knjižarom?— Neću nikakve knjižare. Ja sam za tu svoju odluku

znao po svoj prilici prije nego što sam ušao u vlak odlazeći od vas, ali sam upotrijebio sve ovo vrijeme da budemsasvim siguran.

— Onda se tako rasplinuo tvoj posljednji san, Lee. IL

— Hvala bogu što sam ga se otresao!Leea samo što nije primila histerija.— Gosn Tlask, Kines ce se najojati!— Ma, šta vam je, recite već jednom! — vikao je Adam,

sav zaplašen.Lee pridigne bocu na usne, podobro potegne vrućega

pića i izdahtavao je isparine iz gorućega grla.— Adanie — ispovijedi se napokon — ja sam neupo-

redivo, nevjerojatno, neodoljivo radostan što sam se vratio kući. Nikad se u svome životu nisam osjećao onakoprokleto osamljen.

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE 1.

RAD Salinas imao je dvije srednje škole, velike zgra-durine s visokim prozorima. Prozori su bili žalosni, a

ni vrata se nisu smiješila. Jedna se škola zvala Istočna, a druga Zapadna. Kako se Istočna nalazila gdje je đavo re-kao laku noć, sasvim na kraju istočnog dijela grada, i kako su tamo išla djeca koja su stanovala istočno od Main Stre-eta, neću se na tu školu ovdje uopće obazirati.

G

Zapadna škola, impozantna zgrada s prizemljem i pr-vim katom, ispred koje su se dizali kvrgavi jablani, dije-lila je igralište dječaka od igrališta djevojaka. Iza škole je visoka ograda od dasaka rastavljala djevojačku i dje-čačku stranu, a pozadina igrališta bijaše omeđena stajaćom vodom u kojoj su rasli rogozi i preslice. U tu su školu išli đaci od trećeg do osmog razreda. Đaci prvog i drugog razreda išli su u Dječju školu, koja se nalazila nedaleko.

U Zapadnoj je školi svaki razred imao svoju dvoranu: treći, četvrti i peti u prizemlju, a šesti, sedmi i osmi u prvome katu. U svakoj su prostoriji bili uobičajeni pultovi od hrastovine, posvuda ogrebani i izrezuckani, podij, če-tverokutan učiteljev stol, zidna ura s njihalicom i jedna slika. Slike su utvrđivale istovetnost pojedinih razreda, a pretežan je na njima bio utjecaj engleskih prerafaelitskih slikara. Sir Galahad, najčistiji i najplemenitiji vitez Okrug-log stola, stojeći u potpunom oklopu, pokazivao je put tre-ćoškolcima. Atalanta, slavna junakinja grčke mitologije, koja se utrkivala sa svojim proscima, poticala je četvrto-

šfcolce, a Posuda s Bosiljkom, koju je u noveli obradio Boccaccio, a opjevao Keats, zbunjivala je petoškolce. I sve tako dalje do slike na kojoj se prikazuje optužba Katiline, da bi osmoškolce otpravila na sveučilište s visokom sviješću građanskih vrlina.

Cal i Aron po svojoj dobi bijahu smješteni u sedmi raz-red pa su naučili svaki najsitniji detalj i nijansu na svo-joj razrednoj slici: prikazivala je Laokona koji je, sa svoja dva sina, u samrtnome grču bio sav omotan zmijama.

Njih dvojica bjehu zapanjeni prostranošću i veličanstve-nošću Zapadne škole u poredbi prema onoj svojoj jadnoj jednoprostornoj seoskoj osnovnoj. Bijahu duboko dirnuti raskošom što svaki razred ima svoju posebnu učiteljicu. Činilo im se to kao neko rasipništvo. Ali, i u njih je bilo kao i u ostalih ljudskih bića: prvi su dan bili zapanjeni, drugi dan još zadivljeni, dok se treći dan nisu uopće jasno sjećali da su išli u koju drugu školu.

Učiteljica im bijaše crnomanjasta Ijepojka. Kako su razborito pronašli sistem kad valja dići ruku i javiti se za odgovor a kada ne, nisu ni jedan ni drugi imali u školi ni-kakvih poteškoća. Cal je vrlo brzo smislio taktiku i razja-snio je Aronu.

— Gledaj samo šta radi većina dječaka. Ako znaju odgovor na pitanje, onda dignu ruke, a ako ne znaju, podvu-ku se pod pult kao miševi. Znaš šta ćemo nas dvojica?

— Ne znam. A šta?— Pa, jesi li opazio da učiteljica ne pita vazda onoga

koji digne ruku? Ona klizi i na druge, i jasno, oni neznaju.

— Tačno je tako — potvrdi Aron.— Dakle, prvi ćemo tjedan uprijeti kao konjine, ali ne

ćemo dizati ruku. Ona će nas prozvati, i mi ćemo znati.Tako će se učiteljica smesti. Drugi ćemo tjedan ljenčariti,a dizat ćemo ruku, i ona nas neće pitati. Treći ćemo tjedansamo mirno sjediti, i ona neće znati znamo li lekciju iline znamo. Doskora će nas pustiti na miru. Šta će ona gubiti vrijeme i pitati nekoga tko zna?

Calova je metoda uspješno funkcionirala. Za kratko vri-jeme ne samo što ih je pustila na miru nego su stekli izvjesnu reputaciju okretnih i domišljatih dječaka. Zapra-vo je Calova metoda značila tek gubitak vremena, jer su oba dječaka prilično lagano učila.

Cal se tako izvježbao u špekulanju da je uskoro prikupio sve kuglice što su se nalazile u školskom dvorištu, pa bile one od krede, od zemlje, od stakla ili ahata. Baš kad se završila sezona špekulanja, trampio ih je za zvrkove. U jedno je vrijeme upotrebljavao kao zakonito plaćevno sred-stvo najmanje pedeset i pet zvrkova različitih veličina i boja, od onih debelih i nespretnih, kojima se igraju mala djeca, pa do onih tankih i opasnih s čeličnom iglom na vrhu.

Tko je god vidio te blizance, zapazio je kako su razli-čiti jedan od drugoga, i čudio se što je tako. Cal je posta -jao sve crnomanjastiji i licem i kosom. Bio je brz, siguran i uvučen u sebe. Makar se trudio ne znam koliko, nije bio mogao prikriti svoju bistrinu. Odraslih se doimala njegova prerana zrelost te ih je pomalo bogme i strašila. Cala nije nitko mnogo volio, a ipak je svatko osjećao pred njim ne-ki strah i poštovanje. Premda prijatelja nije imao, njegovi školski drugovi dočekivahu ga pokorno i primahu kao ne-što posve prirodno njegovo hladno vodstvo u školskom dvo-rištu.

Kako je krio svoju domišljatost, krio je i svoje boli i povrede. Smatrali su da je debelokožac, neosjetljivac, da-pače i okrutnik.

Arona je međutim odasvud zarila ljubav. Svima se činio plah i nježan. Njegova ružičastobijela put, zlatne kose i široko razmaknute ažurne oči privlačile su svačiju po-zornost. Upravo mu je ta njegova ljepota stvarala poteš -koće među školskim drugovima, sve dok okušavači nisu uvidjeli da je Aron ustrajan, nepokolebljiv i nadasve neu-strašiv borac, osobito kad plače. Vijest se o tome proširila, pa su pijetli dvorišta, kažnjavatelji »novaka«, ubrzo nau-čili da ga puste na miru. Aron nije ni pokušavao da krije svoju ćud. Već je bio dovoljno sakrit time što je bio dru-gačiji od onoga što je izgledalo. Kad je jednom zacrtao pravac djelovanja, nije ga više mijenjao. Dragi kamen nje-gove duše nije imao mnogo brušenih strana i uopće je imao vrlo malo strana. Kao što mu je tijelo bilo neosjetljivo prema bolima, tako mu je duša bila neosjetljiva za tanko-ćutnosti.

Cal je poznavao svoga brata i umio je njime tako ma-nevrirati da ga izbaci iz ravnoteže, ali to je išlo samo do izvjesne tačke. Cal je naučio kad se valja maci i kad uteći. Promjena pravca zbunila bi Arona, ali drugo ga ništa ne

bi zbunjivalo. On bi zacrtao svoju stazu i išao ravno njo-me, a nije vidio niti mu je bilo zanimljivo da vidi bilo što kraj te staze, lijevo ili desno. Njegova su uzbuđenja bila rijetka i žestoka. Cijelo njegovo biće prekrivalo je anđeo-sko lice. Za sve svoje nedostatke osjećao je isto toliko za-brinutosti ili odgovornosti kao i srnče zbog pjegica na svo-joj mladoj koži.

2.

Na prvi školski dan Aron je jedva čekao odmor između satova. Tada je prešao na djevojačku stranu igrališta da razgovara s Abrom. Cijeli buljuk kričavih djevojčica nije ga mogao otjerati. Trebalo je da dođe jedna od učiteljica, pa da ga protjera na dječačku stranu.

O podne se nije sastao s njom, jer je njen otac došao po nju i odvezao je u kočiji visokih kotača kući na ručak. Aronu nije preostalo ništa drugo nego da po svršetku na-stave pričeka Abru pred školskim dvorištem.

Izašla je u društvu svojih kolegica. U licu je bila smi-rena i ni jednim znakom nije odavala da ga očekuje. Bila je kudikamo najzgodnija djevojka u školi, ali nije sigurno da li je to Aron zapazio.

Mnoštvo djevojčica nikako da se otarasi Abre. Aron je išao tri koraka iza njih, strpljivo i nesmetano, makar mu djevojčice dobacivale iza leđa kričave oštre uvrede. Poste-peno su se raspršile svojim kućama, a samo su još tri bile s Abrom kad je stigla do bijelih vrtnih vrata i zamaknu-la unutra. Njezine prijateljice zurile časak u Arona, zace-rekale se i nastavile svojim putem.

Aron sjeo na rub pločnika. Začas se digne zasun na vratima, bijela se vrata otvore, i pomoli se Abra. Prijeđe preko trotoara i stade pokraj njega, gledajući ga s visoka.

— Šta ti zapravo hoćeš? — upita ga.Aronove razmaknute oči uzgledaju Abru.— Ti nisi vjerena ni s kim, je li? — upita Aron.— Glupane — oštro mu dobaci.Teško se pridigne Aron na noge.— Jamačno će proći mnogo vremena dok se uzmognem

vjenčati — nastavi Aron.— A tko se hoće uopće vjenčati?Aron nije na to odgovorio. Možda ni čuo nije. Samo je

išao pokraj nje.[u.,.

Abra je išla čvrstim polaganim koracima, gledajući pre-da se. U izražaju njena lica bijaše neka mješavina sladosti i mudrosti. Kao da je nešto bila duboko zamišljena. A Aron, sve idući pokraj nje, nije uopće skidao pogleda s njezina lica. Njegova pozornost kao da je bila napetom uzicom privezana uz to lice.

Prošli su šutke kraj Dječje škole, i dalje ulica nije imala pločnika. Abra je skrenula udesno i išla ispred Arona kroz strnište ljetošnje sjenokoše. Grude crne gnjile drobile se pod njihovim stopalima.

Na rubu polja dizala se natkrita pumpa, a pokraj nje razrasla se vrba, natapana obilno vodom što je pretjecala pri crpenju. Dugi skuti vrbinih grana prevjesili se gotovo do tla.

Abra raskrilila hvoje vrbinih šiba poput kakve zavjese i ušla u lisnatu kuću što je satvoriše vrbove grane, opasavši deblo sa svih strana. Van si mogao vidjeti kroz lišće, ali unutri je bilo ubavo zaklonište, toplo i sigurno gnjezdašce. Popodnevne sunčane luče procjeđivale svoje žutilo kroz male pukotine između jesenjeg lišća koje je sve više starjelo.

Abra sjedne na zemlju, ili bolje rečeno kao da je sleb-djela na tlo, a široka suknja raširila se oko nje u talasa-stim nabušcima. Skrstila ruke na krilu baš kao da se moli.

Aron sjedne pokraj nje.— Jamačno će proći mnogo vremena dok se uzmogne-

mo vjenčati — ponovi ono što je već rekao.— Neće premnogo — tješila ga Abra.— A ja bih htio da to bude smjesta.— Neće dugo potrajati — ponovo ga je hrabrila.— A šta misliš, hoće li ti otac dopustti? — upita Aron.To joj je bilo novo, pa se okrene i pogleda Arona:— Ha, možda ga neću ni pitati.— A tvoja majka?— Nemojmo mi njih uznemirivati! — predloži Abra.

— Oni bi taj prijedlog smatrali ili budalaštinom ili ne-priličnošću. Umiješ li ti čuvati tajnu?

— O, da. Umijem bolje od ikoga. Pa i ja imam svojihtajna.

— Dobro onda, pohrani i ovu s ostalima.Aron pridigne grančicu i zacrta njome prugu po crnoj

zemlji.— Abra, a znaš li kako se dobivaju djeca?— Znam. A tko je tebi to rekao?

— Lee mi je rekao. On mi je razjasnio sve kako to ide.Ja mislim da ćemo nas dvoje morati još dugo počekati dokuzmognemo imati djecu.

Kutovi Abrinih ustašca pripodigli se u mudrom milo-stivom smiješku.

— Pa, nećemo baš dugo.— Jednom ćemo nas dvoje imati svoju kuću — pripo

mene Aron, sav utonuo u misli.— Ući ćemo u nju, zatvoriti vrata, i bit će nam lijepo.

Ali, do toga je još dugo.Abra ispruži ruku i dodirne Aronovu mišku.— Šta se uznemiruješ duljinom vremena. Ta i ovo je

neka vrst kućice. Možemo glumiti kao da stanujemo ovdje, dok čekamo na više godine. I ti ćeš biti moj muž, a timene možeš zvati svojom ženom.

Najprije je u sebi izgovarao tu čarobnu riječ, a onda će glasno:

— Ženo!— To će nam biti kao neka vježba prije ženidbe — pri

pomene Abra.Aronova miška zadrhturi pod njenom rukom, pa je Abra

s dlanom okrenutim nagore premjesti na svoje krilo.— Dok se ovako vježbamo, možda bismo mogli napra

viti i nešto drugo — odjednom će Aron.— A šta?— Možda se to tebi neće svidjeti.— A šta je to?— Možda bismo mogli glumiti da si ti moja majka.— Ništa lakše — odgovori Abra.— A neće ti to biti teško?— Neće. Meni se to sviđa. Želiš li da odmah počnemo

glumu?— Svakako. A kako ćeš to početi?— A, ja ću ti već reći.I počne Abra mazno gukati:— Dođi, djetence moje, položi glavu u majčino krilo.

Dođi, mili moj sinčiću. Majčica će tebe ninati u naručjusvome.

Abra položi Aronovu glavu u krilo, a on najednom bri -žne u plač i nikako da se zaustavi. Tiho je plakao, a Abra mu milovala obraze i porubom svoje suknje utirala suze koje su potokom tekle.

Sunce u smirajima puzilo je prema svome zalazištu ta-mo iza rijeke Salinas, a predivan pjev neke ptice dopirao je iz zlatnog strništa s polja. Zar može biti na svijetu išta ljepše od toga prizora pod vrbovim granama?

Polako, polako prestale teći Aronove suze, i osjećao je u tijelu neku divnu toplinu,

— Dobro moje djetence, hajde da ti mamica uščešljatvoje kose — tepala je majčinski Abra.

Aron sjedne i rekne gotovo ljutito:— Ja uopće jedva ikada zaplačem, osim kad sam lju

tit. Ne znam zašto sam sada plakao.— A sjećaš li se ti svoje majke? — upita Abra.— Ne sjećam se. Ona je umrla kad sam ja bio tek ma-

lašno čedo.— A ne znaš kako je izgledala?— Ne znam.— Pa možda si vidio koju njezinu sliku.— Ne, kad ti velim. Nemamo nikakvih majčinih slika.

Pitao sam Leea, i on je kazao da ih nema. . . ili čekaj, mislim da je Cal to pitao Leea.

— A kad je umrla?— Odmah pošto smo se rodili Cal i ja.— A kako joj je bilo ime?— Lee kaže da se zvala Cathy. Nego reci, zašto ti to

mene sve ispituješ?— A kakva joj je bila put? — nastavila je mirno Abra.— Šta?— Je li bila plavoj ka ili crnka?— Ne znam.— A nije vam otac rekao?■— Nismo ga to nikad pitali.Abra je zasut jela, pa je domala upita Aron:— Šta si zanijemila? Da nisi pregrizla jezik?Abra je promatrala sunce kako se smiruje iza brda.— Da se ti ne ljutiš na me (upita zabrinuto Aron i do-

dade neodlučno), ženo?— Ne ljutim se. Samo o nečemu razmišljam.— A o čemu?— Pa, o nečemu.Čvrste crte Abrina lica postale su napete dok joj je

vrela unutarnja raspra.— Kako je to kad čovjek nema-majke? — upita.— Ha, šta ja znam. Kao i sve drugo.

— Meni se čini da ti uopće ne bi zapazio razliku.— Bih, ne boj se. Nego, bilo bi mi drago kad bi ti jasno

i glasno rekla šta misliš. Ovako si baš kao one zagonetkeu novinama.

— A bi li ti volio imati majku? — nastavila je Abra usvojoj sabranoj nepokolebljivosti.

— Kakvo je to glupo pitanje, Abra? Dabome, jasno dabih. Ta svatko želi imati majku. A da ti možda ne kanišvrijeđati moje osjećaje? Cal to katkada pokušava i ondami se smije.

Abra nije više gledala zalaz sunca. Grimizne tačkice što ih je svjetlo ostavilo u očima smetale su joj da i dalje gleda.

— Maloprije si ono rekao da umiješ čuvati tajne.— Pa i umijem.— A imaš li ti kakvu tajnu za koju bi radije dvaput

uzeo otrova ili grlo presjekao nego da je odaš?— Imam, dabome.—■ Reci mi kakva ti je to tajna, Arone? — mazno mu

je tepala i kao da je pri izgovoru cjelivala njegovo ime.— Šta da ti reknem? — u čudu je pitao Aron.— Reci mi tajnu koja je pohranjena u najdubljim du

binama tvoje duše.Sav zgranut, Aron je ustuknuo i zapitao:— To ti neću reći. S kakvim pravom to od mene zahti

jevaš? Ja to neću reći nikome živu.— Hajde, dijete moje, kaži svojoj majčici — mazno mu

je tepala.Opet su suze navirale na njegove oči, samo su ovaj put

bile suze gnjeva.— Ja zbilja više ne znam želim li da se tobom oženim.

Idem sada kući.Abra mu stavi svoju ruku na ručni članak i čvrsto ga

obujmi. U njezinu glasu nije više bilo prizvuka koketerije kad je rekla:

— Samo sam te htjela iskušati. Sada vjerujem da znaščuvati tajne kako valja.

— A zašto si dotle tjerala? Sad sam ljut kao ris. I zlomi je.

— Ja mislim da ću tebi povjeriti jednu tajnu — rečeAbra.

— Oho! — podrugljivo je kliknuo. — Tko to sada nemože sačuvati tajnu?

— Odlučivala sam se, znaš. Ali svejedno mislim da ćuti povjeriti tu tajnu. Možda će te obradovati.

— A tko ti je zabranio da je ne odaš?— Nitko. Ja sam sebi tako obrekla.— E, čini se da je to ipak nešto drugo. A kakva je to

tvoja slavna tajna?Crvena sunčeva lopta naslanjala se svojim rubom na

zabatnu gredu Tollotove kuće, koja se nalazi na cesti pre-ma mjestu Blanco. Tollotov dimnjak stršio od toga kao kakav crn palac.

— Čuj, Arone, sjećaš li se kad smo ono iznebuha ba-nuli k vama na imanje? — rekla je Abra tiho.

— Kako se ne bih sjećao?— Dakle, ja sam zaspala u kočiji kad smo se vraćali

kući. I probudila sam se, a otac i mati nisu opazili da sambudna. Pa sam čula kako pričaju njih dvoje da tvoja majka nije umrla. Rekli su da je otišla. I još su dodali da jojse moralo desiti nešto grozno pa da ode od kuće.

— Majka je mrtva — dočeka promuklo Aron.— A zar ne bi bilo divno da nije?— Moj otac tvrdi da je umrla. A moj otac ne laže.— Pa možda on i misli da je mrtva.— Ja mislim da bi on to doznao — preuze Aron, samo

se sada uvukla neka neizvjesnost u njegov ton glasa.— A zar ne bi bilo lijepo da je mognemo pronaći? Re

cimo da je izgubila pamćenje ili tako nešto. Čitala sam otome. I mi bismo je pronašli, i povratilo bi joj se pamće-,nje.

Divota romantike zahvatila ju je i povukla za sobom poput silna vala koji se izruči o brod i prelije ga.

— Baš ću pitati oca — obeća Aron.— Arone — opomenula ga je strogo — ovo što sam ti

rekla, velika je tajna.— A tko to kaže?— Ja ti kažem. Hajde sada ponovi za mnom: »Ako

odam tajnu, ispit ću dvostruku dozu otrova i prerezat ćusebi grkljan.«

Skanjivao se časak i onda je ponovio: »Ako odam tajnu, ispit ću dvostruku dozu otrova i prerezat ću sebi grkljan.«

—■ Sada pljuni u dlan ... ovako... dobro je . . . Sada mi daj svoju ruku ... Vidiš ...? razmazi pljuvačku, neka štrcne posvuda. A sada otari ruku- o kosu.

L

Pošto je oboje izvelo taj čaralački obred, Abra reče sve-čanim glasom:

— E, sad bih te htjela vidjeti da izlaneš tajnu. Poznavala sam jednu djevojku koja je odala tajnu nakon ovakveprisege, i živa je izgorjela u zapaljenoj suši.

Sunce zašlo iza Tollotove kuće i s njime nestalo zla-ćanoga svjetla. Zvijezda večernjača zablistala iznad planine Toro.

— Živoj će mi kožu zderati. Hajdemo, požurimo! Evo pošto ćemo da je moj otac povadio bič da me izdeveta kaddođem. Sigurno će me izbičevati.

— Izbičevati! Zar tebe bičuju? — pitao je Aron u čudu i u nevjerici.

— Nego šta misliš!— Nek samo pokušaju! — Aron je sav uskiptio od

srdžbe. — Ako te pođu bičevati, reci im samo da ću ih jazatući. (Njegove velike ažurne oči bile su kao dva procijepaiz kojih je sijevala vatra gnjeva.) Nitko ne smije bičevatimoju ženu.

U sutonu pod vrbom ogrlila Abra Aronov vrat i cje-lunula ga u otvorena usta.

— Ljubim te, mužu moj — reče, okrene se i odjuri prema kući. Kako je pri trčanju zagalila suknju iznad koljena, zasjaše joj čipkom obrubljene bijele gaćice.

3.

Aron se vrati k vrbovu deblu, sjedne na zemlju i nasloni se na koru drveta. Mozak i dušu obuzela sivoća, a u želucu bućkala bol kao u kakvu stapu. Nastojao je razvrstati svoje osjećaje u misli i slike da bi bol iščezla. Ali, bilo je to teško. Njegov polagani oprezni mozak nikako da primi odjednom tolike misli i uzbuđenja. Vrata su bila zatvorena prema svačemu, osim prema fizičkom bolu. Domalo se vrata mozga odškrinula i pripustila nešto na istraživanje, a onda još nešto, pa još nešto, dok ne bješe sve usisano, jedno po jedno. Izvan njegova zatvorenog mozga još je nešto bučno zahtijevalo da uđe, ali je to Aron zadržavao za najposlije.

Najprije pusti Abru i stade potanko istraživati njezinu odjeću, njezino lice, ćutio je njenu ruku na svome obrazu,

32 I s točno od ra ja _ . . , . _ . dO7 _____......................*.......... ...j.....,..„..,..,,....

udisao je miris koji je strujio iz nje, a bio je unekoliko nalik na vonj mlijeka, unekoliko opet na blagovonje ne-tom pokošena sijena. Opet ju je vidio, osjetio, čuo i miri-sao. Baš je mislio kako je čista, urednih ruku i nokata, pa kako je otvorena i iskrena, a ne kao one blebetuše u škol-skom dvorištu koje samo kvocaju i smijulje se.

A onda je po redu mislio: kako mu Abra drži glavu, a on plače kao kakvo malo dijete, plače zbog čežnje, zbog nedostataka nečega, i nekako sluti da će to ipak dobiti. A možda je baš to što će dobiti uzrok njegova plača.

Zatim je mislio o njezinu lukavom triku, o kušnji pred koju ga je stavila. Pitao se šta bi bila napravila da joj je slučajno odao svoju tajnu. A kakvu bi joj tajnu i bio mo-gao reći sve da je i htio? Sad se upravo ne sjeća nijedne druge osim one koja je bubnjala na vratima da je pusti u svoj mozak.

A onda je spuznulo u njegovu dušu najujedljivije pi -tanje što ga je uopće pitala: »Kako se osjeća čovjek kad nema majke?« Pa kako bi se osjećao? Nikako. Ali, ipak! Na Božić ili kad bi se na kraju godine dijelile svjedodžbe u školi, u tim bi svečanim prigodama dolazile majke druge djece, pa se sjeća kako je tada prigušeno jecao i nijemo čeznuo. To je po svoj prilici osjećaj djeteta bez majke.

Oko grada Salinasa bilo je močvara — neke su čak za-dirale i u sam grad — te bara s rogozom, i svaka je bara bila leglo tisuća žaba kreketuša. Uvečer bi zrak bio tako ispunjen njihovim kreketom da je to bila neka vrst bučne tišine. Bio je taj kreket tek veo, pozadina, i kad bi ga ne-stalo, strahovito bi djelovalo, baš kao tišina iza praska groma. Sasvim je moguće da bi se u onoj noći kad bi pre -stalo žablje kreketanje probudili svi Salinjani, osjećajući nekakvu zaglušnu buku. Zbor od milijuna žaba kao da je svojim kreketanjem držao neki takt i ritam. Ili je možda tek funkcija uha da to stvara, baš kao što je funkcija oka da nam stvori treperenje zvijezda.

Bio je već mrkli mrak pod vrbom. Aron se pitao je li pripravan da dočeka ono veliko i važno, i dok se on tako pitao, ono je kliznulo i unišlo.

Dakle, njegova je majka živa. A često ju je sebi pred-stavljao kako leži pod zemljom, mirna, hladna, nestrula. Ali čini se da nije tako. Nekuda njene noge gaze, jezik govori, ruke se miču,' a oči su otvorene i gledaju. I usred

..................._.................... 498

te poplave radosti tuga mu se na srce savila i obuzeo ga osjećaj gubitka, strahotan osjećaj sveostavljenosti. Aron je bio zbunjen. Temeljito se zagledao u taj oblak jada i če-mera. Ako mu je mati na životu, onda je njegov otac lažac. Ako je jedno živo, onda je drugo mrtvo.

»Moja je mati mrtva. Ona je zakopana negdje na isto-ku«, urlikao je pod stablom.

U tami je vidio Leeovo lice i čuo njegov tihi, blagi zbor. Lee je udario čvrste temelje. Kao što je poštivao, štaviše obožavao istinu, isto je tako mrzio njezinu prirodnu pro-tivnicu, laž, koja mu se upravo gadila. On je tačno i uvjer-ljivo protumačio dječacima šta misli. Ako je nešto neisti-nito, a čovjek to ne zna, onda je u zabludi. Ali ako znaš istinu, i premetneš je u laž, onda si ogavan i ti i ta tvoja laž.

Leeov mu je glas sada govorio: »Znam da se pokatka-da upotrebljava laž u dobroj namjeri, ali ne vjerujem da ikada na dobro izađe. Trenutačna bol istine dođe i prođe, ali laž je polagana agonija koja podgriza i nikad ne pro-lazi. To je vječno živa rana.«

Lee je radio ustrpljivo i polagano pa je uspio da od Adama stvori u očima dječaka središte, temelj i pojam istine.

Aron strese glavom u tami, strese čvrsto u nevjerici. »Ako je moj otac lažac, onda je i Lee lažac.« Bio je izgub-ljen. Nema koga da upita. Cal je lažac, ali ga je Leeovo osvjedočenje napravilo spretnim lašcem. Aron je osjećao da jedno od dvoga mora umrijeti — njegova majka ili nje-gov izgrađeni svijet.

Rješenje mu se ukazalo najednom jasno pred očima. Abra nije lagala. Ona mu je rekla samo ono što je čula, a i njezini roditelji tek su čuli od nekoga. Osovio se na noge i odgurnuo svoju majku natrag u carstvo mrtvih, za-tvorivši joj vrata svoga mozga.

Zakasnio je na večeru.— Šetao sam dokasno s Abrom — ispričao se.Dok je iza večere Adam sjedio u svome novom udob-

nom naslonjaču i čitao Salinas Index, osjeti kako ga je netko nježno pomilovao po ramenu, pa uzgleda.

— Šta je, Arone, sine? ■— upita.— Laka ti noć, oče — oprosti se Aron.

39*.

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE 1.

T 7ELJAČA u grad Salinas dođe većinom sa svojom pratit njom vlage, studeni i svakojakih drugih nevolja. Najžešće kiše pljuštavice padaju u tome mjesecu. Ako rijeka ikad razlije, tada razlije u veljači. Taj su mjesec godine 1915. baš bile učestale kiše.

Traskovi se čestito udomačili u Salinasu. Pošto se Lee konačno oslobodio svoga učmala sna o prodaji knjiga, sa-vio je sebi novo gnjezdašce u kućici pokraj Revnaudove pekarnice. Na ranci nije zapravo nikad bio ni raspakovao svoje stvari, jer je vazda živio u premišljanju da će otići nekamo drugamo. Tu je prvi put u svome životu uredio sebi dom koji je bio snabdjeven udobnošću i obilježen traj-nošću.

Njega je zapala golema spavaonica odmah do ulaznih vrata. Lee je duboko posegao u svoje ušteđevine. Nikad prije nije potrošio uludo nijedne pare, jer je sav novac bio preodredio za buduću knjižaru. Sad je nabavio tvrd kre-Vetić i pisaći stol. Napravio je police, izvadio knjige iz sanduka, kupio mekan sag i na zidove pribio drvoreze. Is-pod najbolje svjetiljke za čitanje što ju je mogao pronaći postavi dubok i udoban naslonjač — po engleskom pjesni-ku i slikaru Williamu Morrisu nazvan »Morrisov stolac«. Najposlije kupi i pisaći stroj i dade se marno na posao da ga nauči upotrebljavati.

Pošto je sam prekinuo sa spartanskim, strogim načinom života, obnovio je i Adamovo kućanstvo, a da mu se Adam nije ni najmanje protivio. Nabavio je plinski štednjak, a zatim uveo elektriku i telefon. Nemilosrdno je trošio Ada-mov novac — te novo pokućstvo, te novi sagovi, te plinska peć za grijanje vode u kupaonici, te golem hladionik. Za kratko vrijeme jedva da je postajala tako opremljena ku-ća u Salinasu kao što je bila Adamova. Lee se branio pred Adamom govoreći mu:

— Imate silan novac. Sramota bi bila da se ne nau-žijete.

— Pa, ne tužim se — vrati mu Adam. — Samo bih ija sam htio nešto da kupim. A ne znam šta bih.

— Zašto ne odete u Loganovu trgovinu muzikalijama ine poslušate jedan od novih fonografa.

— E, dobra zamisao, po svoj prilici ću nabaviti tuspravu.

I zaista ode pa kupi fonograf »Victor«, visoku spravu u gotskome stilu, pa je redovito posjećivao spomenutu tr-govinu da vidi jesu li stigle nove ploče.

Nastalo stoljeće prisiljavalo je Adama da se išča-huri, da probije svoju ljusku povučenosti. Pretplatio se na Atlantic Monthly i na National Geographic. Pristupio je slobodnim zidarima i ozbiljno se bavio mišlju da postane član dobrotvornog i zaštitnog reda takozvanih Elks. Novi hladionik upravo ga je opčarao. Kupio je neki priručnik o hlađenju i počeo ga proučavati.

Adam je, istina, i trebao kakva zanimanja. Pošto se razbudio od svoga dugog sna, bilo mu je potrebno da ne-što radi.

— Sve nekako razmišljam da se latim kakva trgovačkog posla — reče Adam Leeu.

— Nije vam potreba. Imate dovoljno da možete živjeti.— Ali meni bi bilo drago da se nečim bavim.— To je drugo — preuze Lee. — A znate li barem šta

biste radili? Ja naime smatram da niste bogzna kakav trgovac.

— A zašto ne bih bio?— Pa, tako barem ja pretpostavljam.— Čuj, Lee. Baš bih htio da pročitaš jedan članak. U

njemu se veli kako su iskopali u Sibiriji pretpotopnog sur-laša iz porodice slonova, mastodonta. Sačuvao se u ledukroz tisuće godina. I meso mu je još dobro.

Lee mu se blaženo smiješio.■— Taj vam je mastodont, gospodine, metnuo crva u

glavu. A šta vi zapravo držite u svim onim zdjelicama u hladnjači?

— Pa, ima svašta.— Je li to vaša trgovina? Neke zdjelice prilično smrde.— Progoni me ta zamisao. Ne mogu da je se otarasim.

Jednostavno mi ne ide iz glave misao da možeš održatišta hoćeš pri određenom stupnju studeni.

— Samo nemojte, zaboga, donijeti mesa od mastodontai pohraniti ga u hladnjaču.

Da je Adam, poput Sama Hamiltona, imao najednom tisuću zamisli, možda bi brzo ishlapile. Ali imao je samo tu jednu jedinu. Smrznuti mastodont neprestano mu se vrtio po mozgu. I dalje je držao u hladnjači zdjelice s vo-

ćem, s pudingom, s komadićima mesa, i kuhana i prijesna. Pokupovao sve moguće knjige o bakterijama i stao nabav-ljati časopise u kojima su bili o tome članci znanstveni, ali pisani popularno. Kao što se obično događa čovjeku kojega zaokupi samo jedna zamisao, postao je njome kao opsjed-nut.

Salinas je imao jednu tvrtku koja je imala svoju leda-nu, ne baš veliku, ali je bila tolikog kapaciteta da je mogla opskrbljivati ono malo kuća koje su imale hladionike, te ono nekoliko slastičarnica. Kola s ledom, koja su vukli konji, obilazila su svaki dan gradom.

Adam je stao posjećivati postrojenja ledane i naskoro je odnosio u ledene komore svoje zdjelice. Od sveg je srca žudio da je bogdo na životu Sam Hamilton, pa da s njime raspreda o tehnici smrzavanja i o uređajima kojima se to postizava. On bi, mislio je u sebi, učas sve to shvatio.

Jedno kišno popodne baš se Adam vraćao iz tvornice leda, zamišljen nešto o Samu Hamiltonu, kadli ugleda Wil-la Hamiltona kako ulazi u točionicu »Opatovine«. Pođe za njim i nasloni se na tezgu točionice pokraj njega. U raz-govoru mu reče:

— A zašto ne biste skoknuli k nama, da zajedno večeramo?

— Baš bi mi drago bilo — reče Will. — Nego kazat ćuvam nešto: imam svršiti neki posao, pa ako na vrijemezgotovim, svratit ću. A je li šta važno?

— Pravo da vam kažem, ne znam. Smišljam o jednompothvatu pa bih htio upitati vas za savjet.

Gotovo svaki poslovni naum u toj oblasti došao bi pri -je ili poslije do ušiju Willa Hamiltona. On bi se već bio nekako izvukao pa odbio poziv, ali se sjetio da je Adam bogataš. Smišljati je jedno, ali kad je iza smišljanja novac koji to može i ostvariti, e to je drugo.

— Možda biste rado prihvatili pristojnu ponudu za vašurancu? — upita Will.

— Dječacima, osobito Calu, drago je to imanje. Po svojprilici ću ga zadržati.

— Ja bih vam mogao naći dobra kupca.— Ne, ne, već sam dao posjed u zakup. Glavno je da

pokriva troškove. Zadržat ću ga.— Ako ne stignem na večeru, svrattt ću se možda po

slije — napokon će Will.

Will Hamilton bijaše vrlo promećuran trgovac. Nitko zapravo nije znao iz koliko je lonaca omastio brke, ali su svi znali da je bistar, sposoban i razmjerno bogat. Tobož-nji posao o kojemu je govorio Adamu uopće nije postojao, izmislio ga je. Bila je to njegova trgovačka politika da uvijek bude zaposlen i zauzet.

Tako je sam večerao u istome svratištu »Opatovina«. Na-kon izvjesnog vremena natenane zaobiđe iza ugla u Central Avenue i zazvoni u zvono kuće Adama Traska.

Dječaci su otišli spavati. Lee je sjedio s krpaćom ko-šaricom na koljenima. Upravo je krpio duge crne čarape što su ih dečki nosili u školu. Adam je čitao časopis Scien-tific American. Pustio je Willa u kuću i postavio mu fote-lju neka sjedne. Lee je donio kavu i opet se dao na krplje-nje čarapa.

Will se udobno smjestio u naslonjač, izvadio debelu crnu cigaru i zapalio je. Čekao je neka Adam zaspe u mlin.

— Evo za promjenu lijepa vremena. A kako vaša majka? — zametne razgovor Adam.

— Izvrsno. Svaki mi se dan čini mlađa. A vaši dječacibit će da su već čitavi momci.

— E, jesu bogme. Cal će glumiti u nekoj njihovoj školskoj glumi. Pravi je glumac. A Aron zaista marljiv učenikda ga takva poželite. Cal se želi baviti gospodarstvom.

— Protiv toga se ne može ništa prigovoriti, samo trebada udari pravim putem. Ovoj bi zemlji dobrodošlo nekoliko naprednih farmera.

Will je nevoljko čekao pravi razlog zašto ga je Adam pozvao. Pitao se da li možda ljudi ne precjenjuju Adamovo bogatstvo. Da možda Adam ne kani uzajmiti od njega no-vaca? Will je brzo proračunao koliko zajma može dati na Traskovu rancu i koliko zajma može uzeti na nju. Iznosi se nisu poklapali, a ni kamatnjak. Adam nikako da izađe sa svojim prijedlogom. Will postade nemiran.

— Ne mogu dugo ostati. Obećao sam jednom prijateljuda ću se sastati s njime kasnije večeras.

— Izvolite još jednu šalicu kave — nagovarao ga Adam.— Ne, hvala vam. Ne mogu onda spavati. A imate li

štogod posebno sa mnom razgovarati?— Mislio sam o vašem ocu i onda mi pade na um da

bi mi bilo drago razgovarati s kojim Hamiltonom.Will sada nije više bio onako napet pa se razuzuri u

naslonjaču i tek onako pripomene:

— Da, otac je znao razgovarati, on je bio jedan od onihstarih, velikih razgovorljivaca.

— I čovjek je nakon razgovora s njime bio nekako boljinego prije — dodade Adam.

Lee uzgleda od svoga krpala u obliku jajeta i reče:— Možda je najbolji razgovorljivac na svijetu onaj koji

drugima pomaže da razgovaraju.— Znate, smiješno zvuči, kad vas čovjek sluša, kako

se služite svim tim otrcanim frazama. Zakleo bih se da stevi nekad govorili pidžin.

— Nekad jesam — priznade Lee. — Možda je to bilataština.

Nasmiješi se Adamu i reče Willu:— Jeste li čuli da su negdje u Sibiriji iz leda iskopali

mastodonta? Tamo je bio stotinjak tisuća godina, i mesomu je još bilo svježe.

— Mastodonta? — začuđeno će Will.— Da, to je neka vrst slona, koji odavno već ne živi

na zemlji.— I meso mu je još bilo svježe?— Svježe kao svinjski kotlet — odgovori Lee.Uto odrine drveno jaje na rastreskanu koljenicu crne

dječje čarape.— Pa to je vrlo zanimljivo — primetne Will.Adam se nasmijao.— Još mi Lee nije natrljao nos, ali ni to neće izostati.

Čini mi se da prilično okolišim. Cijela je priča zapravou tome što sam umoran od pustog dokonog Ijengarenja. Jabih se htio čime zaposliti da utučem vrijeme.

— Zašto ne obrađujete svoju rancu?— A ne, to mi nije zanimljivo. Znate, Will, nisam vam

kao oni što traže namještenje. Ja tražim zaposlenje. Menine treba namještenje.

Will izađe iz svoga nepovjerljivog opreza.— Dobro, u čemu vam mogu pomoći?— Mislio sam da vam reknem na kakvu sam zamisao

došao, a vi biste mi možda rekli svoje mišljenje o tome.Vi ste ipak trgovac od zanata.

— Dabome — složi se Will. — Učinit ću sve što je umojoj moći.

— Eto, istraživao sam problem rashlađivanja — razjašnjavao je Adam. — I pri tom mi je došla misao koje sene mogu nikako osloboditi. I kad idem spavati, navraća se

i progoni me. Ništa mi u životu nije zadalo toliko brige. To je jedna od onih grandioznih zamisli. A možda je puna pukotina, kao rešeto.

Will otpusti na pod prije prekrštene noge i ustegne hla-če gdje su ga stiskale.

— Hajdete samo naprijed, gađajte u metu, šta pripuca-vate — poticao ga je Will neka se izjasni. — Izvolite cigaru?

Adam je prečuo ponudu, a uz to nije ni znao šta se njome zapravo želi kazati, nego je nastavio i dalje pripu-cavati:

— Cijela se zemlja mijenja. Ljudi ne misle živjeti onako kako su prije živjeli. Znate li vi gdje je najveće tržištenaranača zimi?

— Ne znam. A gdje?— U gradu New Yorku. Ja sam o tome čitao. A zar ne

mislite da stanovništvo u hladnijim krajevima zemlje nebi htjelo uživati pokvarljivo povrće u svježem stanju? Kaorecimo grašak, salatu loćiku i cvjetaču. A u velikom dijeluAmerike nemaju toga povrća mjesece i mjesece. I baš ovdjeu nas, u Salinskoj dolini, možemo to povrće gajiti cijelugodinu.

— »Baš ovdje« nije isto kao »baš tamo« — odvrati muWill. — A šta ste zapravo zamislili?

— Tja, Lee me naveo da kupim veliku hladnjaču, I jasam se onda zainteresirao za cijeli taj proces uhlađivanja.Metnuo sam unutra različite vrste povrća. I namještao samih na sve moguće načine. Znate, Will, ako u voštani papir zamotanu glavicu salate metnete u fino isjeckani led,držat će tri tjedna i bit će svježa i dobra nakon toga vremena kao i prvi dan.

— Nastavite samo — reče Will oprezno.— Ja, znate, željeznice su sagradile posebne vagone za

prijevoz voća. Išao sam da to malo pogledam. Čine mi seizvrsni. Znate li da bismo usred zime mogli transportiratisalatu direktno na istočnu obalu Amerike?

— A kakva vi udjela imate u tome? — upita Will.— Pa mislio sam kupiti ledanu ovdje u Salinasu i po

kušati transportirati takvo povrće.— To bi vas stajalo silu novca.— Pa imam ja svu silu novca ■— preuze Adam.Will Hamilton u ljutini napunđi usnu i reče:

— Ne znam samo zašto sam se uopće upustio u ovakavrazgovor. Pa nisam se najeo gljive ludare da bih to vjerovao.

— Sta hoćete time reći?— Slušajte, gospodine Trask. Kad koji čovjek dođe k

meni po savjet, ja predobro znam da nije njemu do savjetanego da se složim s njegovim naumom. Ako želim ostati idalje s njim prijatelj, reknem mu da je njegov naum dobar i neka ga samo ostvari. Ali vi ste mi drag čovjek iprijatelj ste moje obitelji, pa mi vas je žao da nastradate.Stoga ja uporno tvrdim da ta vaša zamisao nije dobra, pamakar tom tvrdnjom sebi naškodio.

Lee se okani krpljenja, stavi šivaću košaricu na pod i promijeni naočari.

— Pa što ste se tako rasrdili? — prosvjedovao je Adam.— Ja potječem iz proklete obitelji sve nekih samih pro

nalazača i izumitelja — tumačio mu je Will. — Mi smoza doručak imali ideje, bolje reći mjesto doručka. Tolikosu nas ideje bile osvojile da smo zaboravili zarađivati novac kojim bismo kupovali mješovitu robu u trgovini. Tekšto bismo došli na zelenu granu i nešto malo privrijedili,već bi moj otac ili Tom odlazili u patentni ured da patentiraju koji izum. Osim majke, ja sam jedini u obitelji kojinije imao ideja, i jedini koji je nešto privrijedio. Tom jegajio ideje da će pomoći ljudima, i neke su od njih bile bašvraški bliske socijalizmu. I ako mi tu dolazite i velite davam nije stalo da zaradite, bogami ću vam baciti ovu kav-nicu ravno u glavu.

— Pa, pravo da vam reknem, i nije mi mnogo stalo.— Dosta, Adame. Ja sam stavio na kocku svoje prija

teljstvo s vama svojom iskrenošću. Ako baš hoćete da vamuludo propadne četrdeset-pedeset tisuća dolara, onda se idalje zanosite ostvarivanjem te svoje zamisli. Ali ja vamvelim: okanite se toga nauma, sahranite i samu pomisaona nj.

— Pa dobro, šta u njemu nije dobro?— Ništa u njemu nema dobro. Svijet na istoku Ame

rike nije navikao jesti svježe povrće zimi. Nitko ga nećekupovati. Vaše će vagone odgurnuti nekamo na sporednikolosijek. Propast će vam cijela pošiljka. Tržište kontroliraju izvjesni ljudi. O, gospode bože! Upravo me hvata bjesnilo kad vidim kako se nevjesta djeca laćaju trgovine zatošto im je šunula u glavu nekakva glupa fiksna ideja.

Adam uzdahne.— Kad vas čovjek sluša, rekao bi da je Sam Hamilton

bio prosti zločinac.— Dakle, on mi je otac i ljubim ga, ali kamo puste

sreće da je pustio ideje na miru.Pri tom Will pogleda Adama i opazi zapanjenost u nje-

govim očima, pa se najednom posrami. Polako je tresao glavom i govorio:

— Nisam kanio obescjenjivati svoju obitelj. Svi su, pomom mišljenju, bili čestita čeljad. Ali, za sve to, moj savjet što vam ga dadoh maloprije, ostaje i dalje. Okanite seuhlađivanja.

Uto se Adam obrne Leeu:— Imate li još one torte od limuna što smo je imali za

zasladu poslije večere?— Mislim da više nema. Kao da sam maloprije čuo mi

ševe u kuhinji. Sve mi se čini da će biti snijega od jaja nauzglavljima dječaka. Nego, imate pojače od politre whis-kyja.

— Ma nemoj? A zašto ga ne donesete?— Sav sam se uzbudio — reče Will i pokuša se nasmi

jati sam sebi. — Dobro će mi doći da malo popijem.Lice mu bijaše žarko crveno, a glas od prenapetosti pro-

mukao i prigušen.— Postajem predebeo — potuži se.Nakon dvije čaše napetost je popustila. Zavaljen udob-

no u naslonjaču, poučavao je Adama ovako:— Ima robe koja nikada ne gubi svoju vrijednost. Ako

mislite u što uložiti svoj novac, najprije se ogledajte okosebe. Ovaj rat u Evropi dugo će potrajati. A gdje je rata,tu je i gladna svijeta. Neću zasigurno tvrditi, ali neću bitiiznenađen ako i mi uđemo u rat. Ne vjerujem ja ovomenašem Wilsonu. To je sve pusta teorija što on govori. Ineke uzvišene riječi. A ako zagazimo u rat, bogatstvo ćesteći onaj koji bude imao robu što se ne kvari i ne propada.Uzmite recimo rižu, pa kukuruz, pa pšenicu, pa grah. Svete namirnice ne treba uleđivati. Drže se dobro, a o njimasvijet može živjeti. Ja vam kažem, kad biste cijelu onusvoju kletu udolinu zasaditi grahom i samo ga uskladištili,e bogme se vaši dečki ne bi više trebali brinuti za budućnost. Grah se prodaje sada po tri centa. Ako zaratimo, nećebiti ništa čudno da skoči na deset centa. Samo držite grah

u suhu i neka tamo stoji i čeka svoje vrijeme. Ako želite dobro zaraditi, onda posadite graha.

Otišao je Will dobre volje. Sram koji ga je spopao iš-čeznuo je. Sad je bio svjestan da je dao pametan savjet.

Pošto je Will izmakao, Lee iznese trećinu torte od li-muna i rasiječe je na dvoje.

— Onaj gospodin odviše deblja, nije ovo za njega —pripomene Lee.

— Samo sam mu rekao da se želim nečim zabaviti —zamišljeno će Adam.

— A šta je sada s ledanom?— Sve mislim da ću je kupiti.— Svejedno bi bilo dobro da uz to zasadite i nešto gra

ha — svjetovao ga mudri Kinez.

2.

U kasnim mjesecima te godine Adam je napravio svoj veliki pokus. I bila je to senzacija u godini samih senzacija, i domaćih i međunarodnih. Kad je sve priredio, poslovni su ljudi govorili o njemu kako je dalekovidan, kako gleda u budućnost, kako je napredan. Građani priredili pravo slavlje pri polasku šest teretnih vagona, krcatih glavica salate, zapakovane u led. Pri ispraćaju su bili i predstavnici trgovačke komore. Vagoni bijahu ukrašeni velikim oglasi-ma na kojima je pisalo »SALATA LOClKA IZ SALINSKE DOLINE«. Ali nitko živ da bi uložio novce u taj pothvat.

Adam je dao slobodan tok energiji o kojoj nije ni slutio da je ima. Trebalo je bogme dobro zasukati rukave, pa to-liku salatu skupiti, očistiti, spremiti u sanduke, pa ulediti je, pa utovariti u vagone. Nije uopće bilo oprema ni spra -va za takvu vrst posla. Sve je trebalo improvizirati, treba-lo je unajmiti silu radnika i naučiti ih kako se radi takav, posao. Svatko je davao savjete, a nitko pomoć. Ljudi su računali da je Adam u to uložio cijeli jedan imetak, ali koliki, nitko nije znao. Ni Adam sam. Jedini je znao Lee.

Zamisao je naizgled bila dobra. Salata je bila poslana njujorškim prekupcima u komisionu prodaju uz lijepu ci-jenu. A onda je vlak otišao, i svi su se razišli kućama da čekaju šta će biti. Ako pothvat uspije, silesija je ljudi bila voljna da duboko posegne u džep i da u to uloži novac.

Čak se Will Hamilton pitao da nije udario krivim putem kad je Adama odgovarao od nauma.

Sve da je splet događaja koji su pratili tu pošiljku smi-slio kakav svemoćan i nemio dušmanim, ne bi imali uspje-šnijeg i kobnijeg djelovanja. Kad je vlak stigao u Sacra-mento, snježni nameti zakrčili promet preko Sierras cijela dva dana, tako da je tih šest vagona potisnuto na sporedne tračnice, gdje se led otapao i vodom otkapavao. Treći je dan teret sretno prešao preko brda, ali je po nesreći na cijelom Srednjem Zapadu nadošla toplina, neuobičajena u to vrijeme. A kako jedna nevolja ne dolazi nikada sama, nego dovodi i svoje druge, u Chicagu je nastala cijela zbrka u tovarnim listovima (nitko tome nije bio posebno kriv, jer se takvo što češće dogodi), pa je Adamovih šest vagona salate daljih pet dana stajalo na sporednom kolosijeku te-retnog kolodvora. Dovoljno je to zala, šta treba ulaziti u potankosti. Ele, u New York je stiglo šest vagona straho-vite kaše, a uz to su bili povrh troškovi da se taj kačamak odstrani.

Adam je pročitao telegram posredničke tvrtke, zaslonio se u svoj naslonjač, i na licu mu se pojavio nekakav čudan, trajan smiješak, koji ga nije više ostavljao.

Lee se držao podalje od njega i pustio ga neka se sam sa sobom uhvati u koštac i neka ispliva kako zna i umije iz toga mulja. Dječaci su čuli kakav je odjek u Salinasu iza-zvao Adamov neuspjeh. Govorili su da je obična budala. Vazda se usose sanjari i sveznadari. Trgovci su čestitali sami sebi na dalekovidnosti što nisu sebi skuhali istu kašu kao i Adam. Da budeš trgovac, treba životnoga iskustva. Ljudi koji baštine novac uvijek se nasamare. Želiš li do-kaza tome, eno pogledaj kako Adam upravlja svojom ran-čom. Budala i novac brzo se rastanu. Možda će ga to gorko iskustvo naučiti pameti. A kad tamo, on je dapače podvo-stručio proizvodnju ledane.

Will Hamilton dozivao je sebi u pamet kako je ne samo prigovarao Adamu i razuvjeravao ga u umjesnosti njegova pothvata nego mu je čak u tančine prorekao šta će se do-goditi. Nije bio toliko zlurad da bi se veselio Adamovoj nesreći, ali šta ćeš ti, kad čovjek neće da sluša savjet pa-metna trgovca. A bogme je Will, ako itko drugi, imao do-voljno iskustva s takvim neodgovornim zamislima u svojoj obitelji. Onako okolišajući, podsjećalo se i na to kako je

zapravo bio budala i njegov otac, Sam Hamilton. A brat Tom Hamilton — a, on je bio već pravi pravcati luđak.

Kad je Lee oćutio da je proteklo dovoljno vremena za Adamovu samotinju, nije se više skanjivao. Sjeo je direktno ispred Adama da bi razbudio i budnom održao njegovu po-zornost.

— Kako se osjećate? — upitao ga je.— Sasvim dobro.— Nećete valjda ponovo otpuzati u svoju rupu?— A šta te navodi na takvu pomisao? — upita Adam.— Znate, imate onaj nekadašnji izražaj na licu. I u

očima onu iskričavost mjesečara. Je li ranjena vaša osjetljivost?

— Nije to — odgovori Adam. Nego se samo zbog togazabrinjavam, je li već prazna kesa.

— Nije sasvim — odgovori Lee. — Ostalo vam je devet tisuća dolara i ranca.

— Imam jedan račun od dvije tisuće dolara za odstranjenje otpadaka — prisjeti se Adam.

— To je uzeto u račun, isplaćeno i nije u tih devet tisuća.

— Prilično dugujem i za nove strojeve u ledani.— I to je plaćeno.— Onda, velite, ima čistih devet tisuća?

— I uz to ranca. A i ledanu možda možete prodati.Napnu se crte na Adamovu licu i nestade onoga zbunjenog smiješka.

— Ja još vjerujem da će to uspjeti. Ta ovaj put sedesilo cijelo čudo nezgoda. Ledanu ću zadržati. Hladnoćačuva namirnice. Osim toga, ledana mi i nosi. Možda ću jošštogod izmudriti.

— Samo gledajte da ne izmudrite štogod što stoji mnogonovaca — preporučio mu je mudri Lee. — Ja se, znate, nebih baš dragovoljno rastajao od svoga plinskog štednjaka.

3.

Blizanaca se duboko kosnuo Adamov neuspjeh. Bilo im je po petnaest godina i toliko su živjeli u uvjerenju da su bogataška djeca da im je bilo teško izgubiti najednom taj osjećaj. Ne bi ih se taj slom možda .ni dojmio tako kobno da se nije odigrao nekako karnevalski. Groza ih je hvatala

kad bi se sjetili onih ogromnih oglasa kojima su bili obli-jepljeni teretni vagoni. Trgovci su doduše ismijavali Ada-ma, ali šta je to prema okrutnosti đaka koju su pokazivali prema Adamovoj djeci. Prekonoć se proširila lozinka po kojoj su te dečke zvali »Aron i Cal Salata«, ili jednostavno »Glavice salate«.

Aron je razgovarao s Abrom o novonastaloj situaciji.— Sad će biti sasvim drukčije — umovao je Aron.Abra se razvila u prekrasnu djevojku. S kvasom go-

dina pupale i dojke. A lice poprimilo mirninu i toplinu lje-pote. Prerasla je stadij ljupkosti. Bila je već snažna, sigur-na i ženstvena.

Pogledala je njegovo zabrinuto lice i upitala Arona:— A zašto će biti drukčije?— Pa, ponajprije, mi smo sada, čini se, puki siromasi.— Ionako bi morao raditi, bio bogataš ili siromah.— Ali ti znaš da želim ići u visoku školu.— Pa još možeš ći. Ja ću ti pomoći. Je li tvoj otac iz

gubio sav novac?— Ne znam. Tako ljudi kažu.— Tko su ti »ljudi«? — upita Abra.— Pa, svi. I možda tvoj otac i mati neće pristati da ti

pođeš za me.— Onda im ja neću o tome ništa govoriti.— Ti si nekako veoma sigurna u sebe.— Da, posve sam sigurna. Hoćeš li me poljubiti?— Zar baš ovdje? Nasred ulice?— A zašto ne bi?— Pa svi nas mogu vidjeti.— Pa i hoću neka nas vide.— Ne — odgovori Aron. — Ne volim ovakve stvari ra

diti ovako javno.Abra stupi preda nj i zaustavi ga:— Pogledaj me, gospodičiću. I poljubi me sada.— A zašto?— Zato što će onda svatko znati da sam ja gospođa Gla

vica Salate — potiho mu razjasni Abra.Vrškom naćubenih usnica kljucne joj poljubac, a onda

je opet povuče kraj sebe.— A znaš, ja bih se možda morao ovoga posve odreći.— Šta hoćeš time da kažeš?

— Pa, nisam više dovoljno dobar za tebe. Ja sam sadatek siromašni deran kao i svi drugi. A zar misliš da nisamzapazio promjenu u tvoga oca?

— Baš si pomahnitao — Abra će mu.Ipak se malko i ona namrštila, jer je i ona zapazila promjenu kod svoga oca.Ušli su u Bellovu slastičarnicu i sjeli za jedan od sto lova. Te je godine bio u modi sok od celera. Godinu prije toga ludovali su

za sokom od različnog korijenja, napravljenim sa sodnom vodom, i uz to sladoled.Abra je otmjeno podjarivala mjehuriće svojom slamči-com i pri tom mislila kako se njen otac promijenio nakon Adamova

neuspjeha sa salatom.— Zar ne misliš da bi, onako radi promjene, bilo pa

metnije kad bi išla s nekim drugim — svjetovao joj otac.— Ali ja sam vjerena s Aronom.— Vjerena! — zabrektao je od ljutine. Otkad se to dje

ca vjere? Ne bi bilo zgorega kad bi se ti ipak malko ogledala oko sebe. Ta ima još riba u moru.

Sjetila se također kako su nedavno njezini roditelji ni-šanili na čestitost nekih obitelji i jednom su čak natuknuli kako neki ljudi neće dovijeka prikrivati svoj skandal. To se izricalo tek onda pošto se po gradu pronijela glasina da je Adam profućkao sav svoj novac.

Abra se nagnula preko stola.— Znaš, možemo uraditi nešto zbog čega ćeš se od srca

smijati, jer je tako jednostavno, a nismo se prije sjetili.— A što je to?— Mogli bismo obrađivati rancu tvoga oca. Moj otac

veli da je ono prekrasno zemljište.— Neću — brzo odreza Aron.— A zašto nećeš?— Ja neću da budem farmer, a ni ti nećeš biti farme

rova žena.— Ja ću biti žena Aronova, pa makar šta on postao.— Ja se neću nipošto odreći daljih studija — odrešito

će Aron.— Pa ja ću ti pomoći — ponovi Abra.— A otkuda ti novac?— Ukrast ću ga — dočeka.— Ja bih htio otići iz ovoga grada. Svatko mi se pos

prdno podsmjehuje. Ne mogu više ovdje izdržati.— Zaboravit će to oni uskorp.

L

— Ne, neće. Ne želim nipošto ostati još dvije godineu ovoj školi.

— Zar me hoćeš ostaviti, Arone?— To neću. A, do đavola, šta se otac išao pačati u stva

ri u koje se ne razumije?Abra ga je karala:— Ne kudi svoga oca. Da je uspio u svome pothvatu,

svi bi sada metanisali pred njim.— Da, ali nije uspio. Lijepo me udesio. Moram ići po

kunjene glave. Bogami, ja ga mrzim.— Arone, prestani tako govoriti! — oštro ga je ukorila

Abra.— A kako da znam da mi nije slagao i o majci?Abrino se lice zajapurilo od bijesa.— Zavrijedio si zamlatnicu — ljuto ga je prekoravala.

— Da smo sami, ja bih ti sama prisila zaušnicu.Pogledala je njegovo krasno lice, iskrivljeno bijesom i istočeno razočaranjem, pa smjesta promijeni taktiku:— A zašto ne pitaš o svojoj majci? Jednostavno izađi

preda nj i, bez ikakva uvijanja, upitaj ga šta je s majkom.— To ne mogu. Obećao sam ti.— Ti si samo obećao da nećeš kazati ono što sam ja

tebi rekla.— Da, ali ako ga upitam, on će htjeti znati gdje sam to

čuo.—■ Dobro, dobro, ti si baš neko razmaženo derište. Oslobađam te tvoga obećanja. Samo hajde i upitaj ga.— Ne mogu da se odlučim hoću li ga upitati ili neću.— Katkada mi dođe da te smlatim ... Ali, Arone, ja te

tako ljubim, tako te ljubim.Uto se začu cerekanje sa stolaca ispred automata za sodnu vodu. Kako je njih dvoje glasnije govorilo, načuli su ih njihovi

vršnjaci. Aron pocrveni, i suze gnjeva brižnu mu iz očiju. Istrči iz slastičarnice i vratolomno jurne uz ulicu.Abra mirno uzme svoju torbicu, poravna namežuralu suknju i obriše je rukom. Mirno priđe gospodinu Bellu i plati mu za

sokove od celera. Na putu k vratima zaustavi se kod grupe što se cerekala.— Pustite vi njega na miru — hladno im dobaci.Prošla je, a iza nje se čulo u falsetu: »Oh, Arone, ja te

tako ljubim.«

Kad je bila na ulici, dala se u trku ne bi li dostigla Arona, ali nije ga mogla pronaći. Zazvala ga telefonom. Ja-vio se Lee i rekao da Aron nije stigao kući. A Aron je bio već u svojoj spavaonici, sav u kivnosti i ogorčenosti. Lee ga je opazio kako se ušuljao u sobu, i čuo kako je za so-bom zatvorio vrata.

Abra je obišla Salinske ulice uzduž i ušir, sve u nadi da će ga negdje opaziti. Bila je kivna na njega, ali je isto tako bila smućena i osamljena. Nije nikad prije od nje bježao, a izgubila je dar da bude sama.

I Cal je morao učiti šta znači samotovati. Veoma kratko vrijeme pokušao se pridružiti Abri i Aronu, ali oni ga nisu htjeli. Izgrizao ga ljubomor, pa je pokušao privući djevoj-ku k sebi, ali bez uspjeha.

Nauk u školi bio je Calu lagan i zbog toga nezanimljiv. Aron je morao svojskije povući da bi štogod naučio, pa je stoga osjećao i veću radost kad bi štogod u nauku posti -gao. U njega se razvilo neko poštovanje prema stjecanju znanja, koje nije bilo razmjerno vrijednosti nastavnog gra-diva. Cal se bezvoljno prepustio struji žvota. Nije mu bilo mnogo stalo do sportova u školi ni do druge kakve djelat- ' nosti. Sve veći nemir izgonio ga je iz kuće obnoć. Bio je visok i dugokrak. A vazda ga je omatala neka natmure-nost.

T R I D E S E T O S M O P O G L A V L J E

1.

TKAD pamti, Cal je čeznuo za toplinom i ljubavi, baš kao što čezne svako ljudsko biće. Da je bio jedinac, ili

da je Aron bio drukčiji dječak, Cal bi možda normalno i lako uspostavio svoj odnos s drugim ljudima. Međutim, Aron je od prvoga časa smjesta predobio ljude svojom lje-potom i bezazlenošću. Posve je prirodno da se Cal natje -cao kako je znao, naime: kušajući oponašati Arona. Što je bilo dražesno u plavokosog i neusiljenog Arona, to je isto postalo sumnjivo i neugodno u crnomanjastog Cala bade-mastih očiju. Glumac pretvarač nije bio uvjerljiv. Gdje bi Arona primili raskriljenih ruku, Cala bi odbili naprečac, makar učinio ili rekao posve isto.

O

Kad klepneš nekoliko puta po'njušci kakvo psetance, postat će prezavo. Isto će tako nekoliko surovih odbijanja

stvoriti od dječaka plašijivca. Ali, dok će kuče šćućureno izmaći ili zakotrljati se na leđima pužući, dotle će dječak prikriti svoju plahost plaštem nehajstva, prkošenja i taj-novitosti. I kad je jednom dječak pretrpio uskratu, on će je nalaziti i ondje gdje uopće ne postoji, ili — a to je još gore — izazvat će je kod ljudi jednostavno time što je očekuje.

Kod Cala je taj proces bio tako dug i tako polagan da on uopće nije ni osjećao njegovu neobičnost. Izgradio je oko sebe zidine samodovoljnosti, koje su bile dovoljno snažne da ga obrane protiv svijeta. Ako je taj bedem imao pukotina, onda su se nalazile možda na onim stranama koje su bile okrenute prema Aronu, Leeu, a napose prema Ada-mu. Možda je baš u samoj očevoj indiferentnosti Cal osje-tio sigurnost. Bolje je ne biti uopće zapažen, nego biti za-pažen nepovoljno.

Još kao nejačak otkrio je Cal jednu tajnu. Kad bi vrlo tiho došao do stolca na kojemu je sjedio njegov otac, ili kad bi se veoma lagaško naslonio na očevo koljeno, Ada-mova bi se ruka digla automatski, i njegovi bi prsti po-gladili Cala po ramenima. Po svoj prilici, Adam nije ni bio svjestan da to radi, ali je njegovo milovanje preplavilo dječaka takvom poplavom uzbuđenja da je Cal štedio tu posebnu svoju radost i upotrebljavao je samo onda kad mu je bila prijeko potrebna. Bila je to čarolija u koju se mo-gao pouzdati. Bijaše to ceremonijalni simbol uporna obo-žavanja.

Ako čovjek mijenja okolinu, ne mijenja time svoj odnos prema ljudima. Cal nije imao više prijatelja u Salinasu nego što ih je imao u King Citvju. Sudrugova je imao, imao je utjecaja na drugove, pa unekoliko i divljenja, ali prijatelja nije stekao. Živio je kao samotnik i hodao osam-ljeničkim stazama.

2.

Makar Lee znao da Cal obnoć izlazi iz kuće i vraća se veoma kasno, nije nikome ni riječi o tome rekao, jer nije bio kadar bilo šta protiv toga poduzeti. Noćni stražari vi-đahu ga pokatkada kako sam šeće. Šefu policije Heiserma-nu bilo je osobito stalo da govori o tome s nadzornikom đaka, koji pazi da ne izostaju iz škole i da se ne skicu. Ovaj ga je uvjeravao da ne samo nema ni spomena da bi

Cal zabušavao nego dapače da je vrlo dobar učenik. Šef je, dakako, poznavao Adama, a kako Cal nije razbijao pro-zore i nije uzrokovao nikakvih nemira, rekao je svojim re-darima neka ga imaju na oku, ali inače neka ga puste na miru. Neka posreduju onda ako zapane u kakvu nepriliku. Stari Tom Watson nabasa jedne noći na Cala pa ga upita:

— Je li, mladiću, zašto ti hodaš toliko obnoć?— Pa ja ne uznemirujem nikoga — branio se Cal.— Znam. Ali svejedno bi u ovo doba morao ležati kod

kuće u krevetu.— Nisam pospan — odgovori Cal.Taj je odgovor bio besmislen Starome Tomu, koji se

nije mogao sjetiti jednoga časa u cijelome svom životu kad nije mogao spavati. Dječak je zalazio u kockarnice u kineskoj četvrti i gledao kako se igra hazardna igra fan--tan, ali sam je nije igrao. Taj je dječak Tomu Watsonu bio neshvatljiva tajna, ali kako je bilo mnogo toga prilično jednostavnog zagonetno tome čovjeku, radije je pustio ne-ka se samo odgonetava, nego da on time razbija glavu.

Na svojim samotnim šetnjama Cal se često prisjećao razgovora između Leea i Adama što ga je čuo na ranci. Že-lio je iskopati istinu. I njegovo se znanje polako gomilalo: čuo je neku aluziju na ulici, pa neke posprdne riječi u bili jamici. Sve da je Aron i čuo te ulomke, ne bi se na njih ni obazirao, ali Cal ih je sve skupio u jednu cjelinu. Znao je sigurno da njegova majka nije umrla. Saznao ]e isto tako i iz prvog svoga razgovora o toj stvari s Aronom, kao i iz govorkanja da Aronu ne bi, čini se, bilo drago kad bi je otkrio.

Jedne večeri Cal nabasa na Rabbita Holmana, koji je sa San Arda sišao u grad da se nakiti pića, kako je već običavao svako pol godine. Rabbit se pozdravio sa Calom s velikim izljevom čuvstava, kao što uvijek seljak pozdra-vlja svoga znanca u stranu mjestu. Pripijajući iz politrene pljoske u uličici iza Opatovine, ispričao je Cal sve novosti kojima se mogao domisliti. Lijepo je unovčio komadić ze-mlje i sada je sišao u Salinas da to proslavi, da se onako svojski proveseli. Otići će malo i u Kurvansku ulicu, pa će pokazati kurvama šta ljudina može.

Cal je uza nj mirno sjedio i pažljivo ga slušao. Kad je stančao whisky u Rabbitovoj staklenki, Cal brže-bolje šmugne u lokal i zamoli Louisa Schneidera neka mu kupi

još jednu. Rabbit odloži svoju praznu staklenku, a kad opet za njom posegne, bila je puna.

— Bome baš smiješno. Mislio sam da imam samo jednu.E, baš sam se divno prevario.

Kad je napol ispraznio i drugu bocu, Rabbit ne samo da je zaboravio tko je zapravo Cal nego i koliko mu je go-dina. Toliko se ipak prisjećao da mu je taj njegov pajdaš vrlo dragi davni prijatelj.

— Nešto ću ti kazati, George — razbrbljao se Rabbit.— Dok ja još nadolijem malko tekućine u ovo svoje bure,pa ćemo mi onda obojica niz ulicu k curama. Nemoj mipričati da ti to sebi ne možeš priuštiti. Ja ću platiti sve.Jesam li ti ono rekao kako sam prodao četrdeset jutarazemlje? A nije bogzna šta ni vrijedila.

— Harry — nastavio je Rabbit predjevši tako Cala —kazat ću tebi šta ćemo. Bježi dalje od jeftinih kurva. Idemo mi u Katin bordel. Tamo je doduše skupo, deset do-larčića, ali šta je to, do đavola. Isplati se. Kod nje je pravicirkus. A jesi li ti ikad vidio cirkus, Harry? E, to ti jeprava divota. Kate se razumije u svoj posao. A sjećaš lise ti, George, tko je zapravo Kate? To ti je žena AdamaTraska, mati onih vražjih blizanaca. Bože sveti! Nikad neću zaboraviti onoga časa kad mu je zdimila metak i pobjegla od kuće. Jednostavno mu ga je sprtila u rame i kliz-nula. Dakle, kao supruga nije ništa vrijedila, ali kao kurva, bogami, upravo je izvrsna. Baš je smiješno kad ljudivele da od kurve postane dobra supruga. Vele ljudi, takvanema potrebe da u braku eksperimentira, kad je prije togaiskušala sve mile načine. Pomozi mi malo, Harry. O čemusam ono govorio?

— O cirkusu — podsjeti ga tiho Cal.— E, da. Dakle, kad budeš vidio taj Katin cirkus, isko-

lačit ćeš oči od pusta čuda. Znaš li šta sve tamo ljudi rade?Cal je išao malko pozadi, tako da ga Rabbit ne opazi. I

Rabbit mu je potanko ispričao što se sve tamo radi. I nije se smučilo od toga Calu. Samo mu je izgledalo glupo. I to su mu izgledali glupi baš ljudi koji su to od užitka motrili. Gledajući Rabbitovo lice pri svjetlu uličnih svjeti-ljaka, Cal je sebi stvorio pojam kako izgledaju oni »gle-daoci« u cirkusu.

Prošli su kroz vrt, prerastao raslinjem, i uspeli se do neoličene verande. Premda je Cal bio visok za svoje go-dine, još je uz to hodao na prstima. Vratar ga nije pobliže

motrio. Tamna prostorija sa svojim niskim diskretnim svje-tiljkama i muškarci koji su nervozno čekali prikriše nje-govu nazočnost.

3.

Vazda je prije Cal vruće želio da tajom sagradi gomilu viđenoga i čuvenoga, neku vrst skladišta gradiva, koje će mu se, poput tajnog oruđa, zgodimice naći pri ruci. No, pošto je posjetio Katino poduzeće, osjećao je očajnu potre-bu za nečijom pomoći.

Jedne večeri, tipkajući na svom pisaćem stroju, začuje Lee tiho kuckanje na vratima svoje sobe i nakon odobre-nja uniđe Cal. Dječak sjedne na rub Leeova kreveta, a Lee utone svojim krhkim tijelom u udobni stolac s pomič-nim naslonom. Uživao je što mu jedan stolac može pružiti toliko veselje. Skrstio je ruke preko želuca, baš kao da još nosi široke kineske rukave, i ustrpljivo je čekao da Cal progovori, a on je zurio u neko mjesto u zraku, upravo iznad Leeove glave.

Najednom je Cal zasuo tiho i brzo:— Znam gdje je moja majka i šta radi. Vidio sam je.Lee se u duši usrdno molio, grčeći se od iznenađenja,

da bi se snašao u toj neočekivanoj situaciji.— Šta hoćeš da doznaš? — upita ga tiho.— Nisam o tome još stvorio svoje mišljenje. Pokuša

vam da ga sada stvorim. Hoćeš li mi kazati istinu?— Dabome.Pitanja koja su se vrzla po Calovoj glavi tako su ga

smućivala da mu je bilo teško između tolikog vrtloga oda-brati jedno.

— Zna li otac o tome? — napokon je upitao.— Zna.— A zašto je onda rekao da je umrla?— Da vam prištedi boli.Cal je malko razmišljao, a onda upita:— A šta je otac nevaljalo uradio pa ju je prisilio da

ode?— Ljubio ju je svom dušom i svim tijelom. Pribavio joj

je sve čemu se samo mogao domisliti.— Je li pucala u njega? , .— Jest.

— A zašto?— Zato što joj nije dao da ode od njega.— Da je nije čime uvrijedio?— Koliko ja znam, nije. Pa on uopće nije mogao nju

uvrijediti.— Lee, zašto je ona to učinila?— Ne znam.— Ne znaš ili nećeš da kažeš?— Ne znam.Cal je toliko mučao da su Leeovi prsti počeli treptjeti

od trnaca kako ih je držao na zapešćima. Odlanulo mu je kad je Cal opet progovorio. Sada je ton dječaikov bio raz-ličit. Osjećao se u njemu prizvuk usrdne molbe.

— Lee, ti si je poznavao. Kakva je bila?Lee uzdahne i ruke mu se otpuste.— Mogu reći samo ono što mislim. A ja se možda va

ram.— Dobro, šta ti misliš?— Cal, promišljao sam ja o tome mnoge i mnoge sate

i još nisam smislio. Ona je meni tajna, zagonetka. Menise sve čini da ona nije poput ostalih ljudi. Njoj nešto nedostaje. Dobrota možda, ili savjest, čestitost. Shvatiti možemo samo one ljude koje možemo sami u sebi osjetiti. Aja nju ne mogu u sebi osjetiti. Čim stanem o njoj razmišljati, moji se osjećaji zamrače. Ne znam ni šta je htjela,,ni na što je smjerala. Kiptjela je mržnjom, ali zbog čegai prema kome, to ne znam. To je tajna. I njezina je mržnja bolesna. Nije to ona pomamna mržnja koju nosi gnjev,nego neka smišljena mržnja, koja ne izlazi iz srca. Ne znamje li dobro što ovako s tobom govorim.

— Pa ja to moram znati.— A zašto bi morao? Zar ti nije bilo bolje pri duši prije

nego što si o tome znao?— Bilo je to i prošlo. Sad ne mogu stati na pol puta.— Imaš pravo — potvrdi Lee. — Kad nestane prve ne

vinosti, onda se ne može više zastati... osim ako je čovjeklicemjerac ili budala. Ali ja ti više ne mogu reći, jer ni samviše ne znam.

— Onda mi pričaj o mome ocu — zamoli Cal.— To mogu — odgovori Lee.Tu malko zastade pa će reći:— Da mi je znati može li nas tkogod čuti? Govori tiho.— Pričaj mi o njemu.

.,.....,.,................................................... c i o .... , ,„ . . ..............„,.._........____..........

— Ja mislim da tvoj otac ima u sebi u povećanom stupnju sve ono što nedostaje njegovoj ženi. Po mome mišljenju, njegova dobrota i savjesnost tako su goleme da su prerasle gotovo u mane. One mu podmeću nogu i smetaju mu.

— Šta je uradio kad je otišla?— Umro je. Hodao je po zemlji kao živi mrtvac. Tek

je nedavno ponovo napol oživio.Lee zapazi nekakav čudnovat nov izražaj na Calovu li-

cu. Oči se našire rastvorile, a usta, obično napeta i miši-ćava, nekako se otpustila. Sad je Lee prvi put vidio u nje-mu Aronovo lice, usprkos različitoj boji puti. Calova rame-na pomalo su se trzala, kao mišić koji je bio predugo pre-napet.

— Šta ti je, Cal? — upita Lee.— Ljubim ga — odgovori Cal.— I ja ga ljubim. Po svoj prilici ne bih ovoliko ostao

kod vas da ga nisam ljubio. On možda nije promućurančovjek koji bi se znao snaći u svakoj prilici, ali on je dobričina. Možda je on najbolji čovjek što sam ga ikada upoznao.

Cal najednom ustane.— Laku noć, Lee.— Čekaj samo čas. Jesi li već kome pričao?— Nisam.— Ni Aronu... Ne, njemu nipošto ne smiješ o tome go

voriti.— Šta će biti ako sam otkrije?— Onda mu moraš biti na pomoći. Ne idi još. Kad odeš

iz ove sobe, možda nećemo moći više o tome jedan s drugim razgovarati. Možda ću ti omrznuti zato što znam da tiznaš istinu. Reci mi ovo: mrziš li ti svoju majku?

— Mrzim — odgovori Cal.— Baš sam to htio znati. Ja mislim da je tvoj otac nije

nikada mrzio. Samo ga je izjedala bol zbog nje.Cal se polagano i tihano vukao prema vratima. Duboko

u džepove urinuo stisnute pesti.— Ti si ono dobro rekao kako ćemo poznavati ljude.

Ja nju mrzim jer znam zašto je otišla. A to znam, jer jeona u meni.

To je izrekao poniknute glave i s ojađenošću u glasu. Lee skoči kao šilom uboden i oštro prekori Cala:— Prestani tako govoriti! Čuješ li me? Nemoj da te još

uhvatim pri takvim riječima. Ti, dakako, možeš imati u

sebi nešto od njezina karaktera. Svatko ima u sebi neštood svojih roditelja. Ali ti imaš i ono drugo <u sebi. Hajde, glavu gore! Pogledaj me!

Cal podigne glavu i upita umorno:— Šta hoćeš?— Ti imaš i ono drugo. Poslušaj me! Ti se ne bi raspi-

njao pitanjima kad ne bi imao i dobra u sebi. Nemoj miići vazda najlakšim putem. Najjeftinije je ispričavati se svojim porijeklom. Nemoj da te opet ulovim pri takvoj raboti. Hajde ... zagledaj mi se dobro u oči, jer ćeš bolje upamtiti. Što god činiš, ti činiš, a ne tvoja mati.

— Vjeruješ li ti zaista u to, Lee?— Da vjerujem, a ne bi bilo zgorega da i ti vjeruješ,

jer ću ti inače zdrobiti svaku koščicu.Pošto je Cal otišao, Lee se opet udobno smjesti u svoj

stolac. Pri tom ga obuze nujna misao: »Da mi je znati, šta je bilo s mojim istočnjačkim spokojstvom.«

4.

Činjenica da je Cal otkrio svoju majku imala je za nje-ga više značenje provjeravanja negoli kakve novosti. Odav-no je on spoznao kako se oblak nadvio nada nj, samo mu nije razabirao sve pojedinosti. Njegova je reakcija bila dvostruka. Obuzeo ga je neki gotovo ugodan osjećaj snage u spoznaji, sada je bio kadar vrednovati čine i izričaje, tumačiti nejasna nišanjenja, bio je čak kadar iskopati proš-lost i ponovo je oblikovati. Međutim, sve to nije moglo na-doknaditi bol spoznaje.

Njegovo se tijelo preobražavalo u muževnost, a još su njime potresali nestalni olujni vjetrovi puberteta. Sad je bio predan i čist i odan, drugiput valjao se u prljavštini, a onda puzao po zemlji od srama i izronio iz gliba pre -čišćen.

Calovo otkriće izoštrilo je sva njegova uzbuđenja. Činilo mu se da je on jedinstven kad ima takvo nasljeđe. Nikako nije mogao sasvim vjerovati u ono što mu je rekao Lee, nije mogao shvatiti da i drugi dječaci prolaze kroz istu kalvariju.

Ucijepili mu se u pamet cirkuski prizori u Katinu po-duzeću. Načas bi tamošnje uspomene rasplamsale njegov

520

mozak i njegova ćutila pubertetskim ognjem, a onda bi ga uhvatila mučnina od odvratnosti i gađenja.

Sad. je pozornije motrio svoga oca i vidio na njemu možda i više jadovanja i razočaranja nego što ih je i bilo u Adamovoj duši. A u Calu je bujala strastvena ljubav prema ocu, rasla je želja da ga zaštiti, te da ga odšteti za sve one patnje što ih je prepatio. U Calovoj preosjetljivoj duši ta je patnja bila nepodnošljiva. Mangupski je banuo u kupaonicu dok se Adam kupao, i vidio ružnu brazgotinu od metka, i čuo je sam sebe kako protiv volje pita:

— Oče, kakva ti je to brazgotina?Adamovi prsti automatski pošli prema ramenu, kao da

će zakriti brazgotinu.— To ti je jedna stara rana, Cal. Stekao sam je u bor

bama s Indijancima. Pričat ću ti o tome jednom.Cal je motrio Adamovo lice i opazio kako on svojim

mozgom skače u prošlost da bi mogao slagati. Cal nije mr-zio laž, ali je mrzio potrebu da se laž izreče. Cal je lagao iz koristoljublja, radi probitka, bio on ovakav ili onakav. Biti prisiljen da izvrdavaš činilo mu se sramotno i nedo-stojno. Došlo mu je da zavikne: »Znam kako si je stekao, i ja ti ne zamjeram.« Ali nije tako rekao, nego je učtivo odgovorio na očevu ponudu:

— Bit će mi drago slušati o tome.I Aron je bio zahvaćen vrtlogom mijene iz dječačke u

zrelu dob, samo su njegovi nagoni bili tromiji od Calovih. Njegova sjetila nisu na njega onako prodorno vrištala. Nje-gove pubertetske strasti udarile su religioznim smjerom. On se odlučio da će u budućnosti prigrliti duhovno zvanje. Pohađao je sve službe božje u Episkopalnoj crkvi, pomagao pri kićenju cvijećem i lišćem u svetačne dane, te proveo mnoge sate s mladim svećenikom kovrčaste kose, gospo-dinom Rolfom. Aron je svoju spoznaju o svijetu stekao od mlada čovjeka bez ikakva iskustva, koji ga je obdario spo-sobnošću za uopćavanje, što je imaju samo neiskusnici.

Aron je bio krizman u Episkopalnoj crkvi i sudjelovao je nedjeljom u crkvenom zboru. Abra mu se pridružila. Ona je svojom ženskom vidovitošću došla do spoznaje da su tak-ve stvari potrebne, ali da su nevažne.

Posve je prirodno što će obraćenik Aron djelovati na Cala da se i on obrati. Najprije se Aron u tihoj molitvi obraćao bogu zbog Cala, a najposlije mu je pristupio bez

okolišanja. Osuđivao je Calovo bezboštvo i tražio je neka se poboljša.

Možda bi Cal i slijedio bratove savjete, samo da je Aron bio razboritiji. Međutim, on se popeo na vrhunac strastvene čistoće, s kojega su svi ostali izgledali nečisti. Pošto je Calu očitao nekoliko bukvica, ovaj je vidio kako je Aron nepodnošljivo samodopadan. To mu je otvoreno i rekao. Obojici je bilo lakše kad je Aron svoga brata prepustio vječnome prokletstvu.

Aronova je vjera neminovno poprimala seksualnu boju. Govorio je Abri o potrebi spolne suzdržljivosti i odlučio je da će provoditi život neženje. Mudra Abra povlađivala mu, osjećajući i nadajući se da će ga to minuti. Ta beženstvo je jedino stanje što ga je ona poznavala. Ona se htjela udati za Arona i roditi mu djece, koliko god ushtjedne, ali zasada mu nije o tome govorila. Nikad prije nije bila lju-bomorna, ali sada je počela u sebi osjećati neku nagonsku i možda opravdanu mržnju prema velečasnom gospodinu Rolfu.

Cal je promatrao kako Aron trijumfira nad grijesima koje nikad nije ni počinio. Zlobno je pomišljao da mu rekne istinu o majci, pa da vidi kako će postupiti. No, brzo se odrekao te misli. Držao je da Aron ne bi uopće mogao toga podnijeti.

T R I D E S E T D E V E T O P O G L A V L J E 1.

OKATKAD bi Salinjane obuzelo blago moralno podri-givanje. Tok je uvijek bio otprilike isti. Jedna provala

morala kao i druga. Katkada bi se započelo sa crkvene pro-povjedaonice, a katkada bi opet moralnu renesansu potakla koja ambiciozna predsjednica Ženskog gradskog kluba. Hazardiranje je redovito bilo grijeh koji se imao iskorije-niti. Bilo je izvjesnih prednosti kad se napadalo hazardi-ranje. O tome se moglo javno raspravljati, što se kod pro-stitucije nije moglo. Uostalom, svakom je očito da je koc-kanje zlo, a osim toga većinu igračnica držali su u svojim rukama Kinezi, pa je bilo vrlo malo vjerojatnosti da će se takvom javnom kampanjom stati na prste kojemu rođaku.

P

Crkva i klub potakli bi vatru i zavatrili oba gradska dnevnika. U uvodnicima se tražilo nemilosrdno čišćenje. Policija se složila s time, samo se ispričavala da nema do-voljno ljudi za taj posao, i tako je pokušavala postići pove-ćanje svoga budžeta. Katkada je bogme i uspijevala.

Kad je kampanja za moral stigla već na novinske stup-ce, svi su znali da je kocka pala. A onda je teklo sve kao na vrpci, kao kakav brižno nastudirani balet. Pripremila se policija, pripremile se kockarnice, a novine već složile uvodnike u kojima se čestita na uspjehu. Zatim je nadošla racija, koja je izvedena promišljeno i sigurno. Doveli bi za tu zgodu dvadesetak Kineza iz Pajara, a onda bi se u Sa-linasu obrelo nekoliko skitnica, sedam-osam trgovačkih putnika, koji kao stranci nisu bili unaprijed opomenuti, pa su pali u policijsku klopku, upisani u crne knjige, str-pani u buharu, a ujutro bi platili globu i bili pušteni. Grad bi se opet smirio u svojoj novostečenoj neokaljanosti, a kockarnice bi izgubile tek jednu poslovnu noć i uz to pla-tile globu. Jedno je od pobjednih slavlja ljudskoga bića da može nešto znati, a ipak u to ne vjerovati.

U jesen godine 1916. Cal je jedne večeri promatrao ka-ko igraju u kockarnici Shortvja Lima kinesku hazardnu igru fan-tan, kadli ga ulovi racija. U mraku ga nije nitko vidio, a šef je bio sav zbunjen kad ga je ujutro našao u buturnici. Telefonirao je Adamu, koji je upravo doručko-vao. Prekinuo Adam doručak i prešao dva ulična bloka kuća do gradske vijećnice, izvadio Cala iz zatvora, prešao na drugu stranu ulice na poštanski ured da uzme poštu, i onda se obojica uputili kući.

Lee održao topla jaja koja je bio spržio Adamu, a po njihovu dolasku još je dva ispekao Calu.

Aron je, idući u školu, prošao blagovaonicom.— Hoćeš li da te pričekam? — upitao je Cala.— Nemoj — odvrati Cal, oborenih očiju i zabavljen

jelom.Adam dotada nije ni riječi progovorio s Calom, samo

što mu je rekao: »Idemo!« u gradskoj vijećnici, pošto je zahvalio šefu policije.

Cal je gutao doručak, koji mu se nije milio, kroz tre-pavice pogledajući kriomice očevo lice. Nikako da tačno odgonetne njegov izražaj. Činilo mu se u isto vrijeme i zbunjeno, i ljutito, i zamišljeno, i tužno.

Adam je buljio u kavenu šalicu. Šutnja je teščala, sve dok nije imala na sebi teški teret starosti, koji je veoma teško ukloniti.

Lee pomoli glavu u blagovaonicu i upita:— Je li po volji kava?Adam polagano zaniječe glavom. Lee se povuče i ovaj

put zatvori kuhinjska vrata.U tišini, kad se čulo samo tiktakanje sata, Cala obu-

zeo strah. Osjećao je kako iz oca izvire neka snaga,, o ko-joj nije nikada znao da postoji. Bolni svrbljivi trnci mi-ljeli mu uz bedra, a bojao se ma i maknuti da ne bi time pospješio kolanje krvi. Lupio je viljuškom o tanjur da ba-rem tako zabuči, ali je i taj štropot progutala tišina. Zidni sat otkucao devet odmjerenih otkucaja, ali je i njih pro-gutala tišina.

Kad se strah počeo sleđivati, na njegovo mjesto došla je ogorčenost. Baš kao kad bi se lisac, ulovljen u zamku, strašno razgnjevio na svoju šapu koja ga drži prikovana uz stupicu.

Najednom Cal skoči kao opsjednut, a uopće nije bio svjestan, da će se maknuti. Zaviknuo je najednom, a uopće nije bio svjestan da će govoriti.

— Uradi što mi kaniš uraditi. Samo naprijed! Da svršimo s time!

I tu je njegovu kriku upila tišina.Adam polagano uzdigne glavu. Istina je da se Cal nije

nikada prije toga zagledao u očeve oči, kao što je istina da ima mnogo ljudskih stvorova koji se nisu nikada zagle-dali u očeve oči. Adamove šarenice bijahu svijetloplave, s tamnim zrakastim linijama, koje su se slijevale u vrtlogu njegovih zjenica. A duboko dolje u svakoj zjenici Cal je vidio odražaj svoga lica, pa baš kao da su iz njih dva Cala zurila u njega.

— Iznevjerio sam te, zar ne, gine? — polagano je progovorio Adam.

Te su riječi bile ubojitije od kakva otvorena napadaja.— Šta hoćeš time da kažeš, oče? — promuca Cal.— Pa, ulovili su te u kartašnici. Ne znam kako si ta

mo dospio, šta si tamo radio i zašto si tamo išao.Cal mlohavo sjedne i zagleda se u tanjur.— Kockaš li, sine?— Ne kockam, oče. Samo sam gledao druge kako koc

kaju.

— A jesi li u onoj jazbini bivao i prije?— Jesam, oče. Mnogo puta.— A zašto ideš tamo?— Ne znam ni sam. Noću me uhvati neki nemir...

kao kakvu uličarku. (Pomislio je na Kate, pa mu se ta neslana šala učinila strahovita.) Kad ne mogu spavati, lunjam okolo i kušam ne bi li otjerao, izbrisao nemir.

Adam se zamislio u dječakove riječi, u svaku pojedinu.— A lunja li i tvoj brat?— O, ne, oče. Njemu to ni na pamet ne dođe. O n . . .

on uopće nije nemiran.— Znaš sine, ja ne znam te stvari. Ja uopće ne znam

ništa o vama.Calu je došlo da ovije ruke ocu oko vrata, da ga pri -

vije k sebi i da bude od njega privinut. Došlo mu je da divlje iskaže svoju ljubav i simpatiju. Uzeo je sa stola dr-veni kolut za servietu i provlačio kroza nj kažiprst.

— Ako me baš pitaš, ja ću ti kazati — prošapta Cal.— Nisam te pitao. Nisam te pitao. Ja sam isto tako loš

otac vama dvojici, kao što je bio i moj otac meni.Cal nije nikad čuo taj ton u Adamovu glasu. Bio je

nekako promukao, lomio se od topline, između riječi je tražio one prave, napipavao ih je kao u mraku.

— Moj je otac napravio kalup i silom me ugurao unutra. Izišao je vrlo loš odljev, ali pretaliti se nisam mogao.Nitko se ne može pretaliti. I tako sam ostao zauvijek lošodljev.

— Nemoj se žalostiti, oče. Previše si bola pretrpio.— Misliš, sine? Pa, možda i jesam . . . ali u krivome

smjeru. Eto, ja ne poznajem svoje sinove. Pitam se, hoćuli ikada moći naučiti da ih upoznam.

— Ja ću ti kazati sve što god želiš znati. Samo ti menepitaj.

— Gdje da počnem? Zar sasvim iz početka?— Dobro, žalostiš li se ili se srdiš što sam dospio u

zatvor?Na Calovo iznenađenje, Adam se nasmijao.— Ti si tamo slučajno upao, zar ne? Uopće nisi počinio

nikakav prestupak?Cal je htio, pošto-poto, da bude kriv i prekoren, pa

odvrati:— Prestupak je možda već u tome što sam uopće tamo

dospio.

— Nekoć sam i ja bio na posve istome mjestu. Bio samzatočenik gotovo cijelu godinu dana samo zato što sam senalazio na jednome mjestu.

Cal je pokušavao probaviti to krivovjerje, ali je napo-kon rekao:

— Ja to ne vjerujem, oče.— Katkada ne vjerujem ni ja, ali zasigurno znam, kad

sam odatle umakao, da sam orobio neki dućan i pokraoneku odjeću.

— Ne vjerujem to — promrmorio je Cal, ali toplina iprisnost u njihovu iskrenu razgovoru bijahu tako zanosnei divne da je prionuo uz očevo kazivanje. Čak je polaganoi disao, samo da se ne pomuti ta toplina.

— Sjećaš li se ti Samuela Hamiltona? Sigurno ga se sjećaš. Kad si ti još bio malo dijete, rekao mi je da sam lošotac. Pomisli: udario me, sa zemljom me sastavio, samoda mi to bolje utuvi u glavu.

— Zar onaj starac?— Da, ono ti je bila jaka stara korjenika. Sada sam

svjestan šta mi je htio kazati. Ja sam posve isti kao štoje bio i moj otac. Nije mi dopustio da budem ličnost, a ija nisam gledao u svojim sinovima ljude. Eto, to je Sa-muel htio da mi rekne.

Gledao je ravno u Calove oči i smiješio se. A Cal je sav plamtio od bolna čeznuća prema ocu.

— Ali nas dvojica ne mislimo da si ti loš otac.— Siromasi moji. A kako biste to mogli objektivno pro

suditi, kad nemate drugoga iskustva?— Meni je drago što sam bio u zatvoru — ponosno će

Cal.— I meni je, sine, i meni je — potvrdi Adam i zasmi

ja se. — Obojica smo bili zatvorenici, pa možemo govoritikao kolege. (Obuzimala ga je neka unutarnja radost.) Možda bi mi ti mogao kazati kakav si ti zapravo dječak. Bi li?

— Bih, oče.— I s voljom to činiš?— Da, oče.— Dobro, onda mi kaži. Znaš, sine, velika je odgovor

nost -biti čovjek. Nije to samo ispunjavati prostor, koji biinače bio ispunjen zrakom. Hajde reci mi, kakav si.

— Ne šališ se, oče? — upita bojažljivo Cal.— Ne šalim se, sine... nipošto se ne šalim. Pričaj mi

o sebi, ali samo ako želiš.

— Dakle. . . Ja sam... (Tu zastade.) Nije to lako, tekšto se pokuša.

— Vjerujem da je teško... možda je čak i nemoguće.Pričaj mi ti onda radije o svome bratu.

— A šta hoćeš da doznaš o njemu?— Pa, šta ti misliš o njemu. Drugo mi i ne možeš reći.— On je dobar kao kruh. Niti zlo radi, niti zlo misli.— Dakle, time si dao sam svjedodžbu o sebi.— Kako to, oče?— Pa time si uključivo priznao da ti i radiš i misliš

zlo.Calovi se obrazi zacrvenjeli.— Pa tako je, oče.— A veliko zlo radiš?— Vrlo veliko. Hoćeš li da ti se ispovjedim?— Nemoj, Cal. Već si se izjasnio. Tvoj glas i tvoje oči

govore da vodiš borbu sam sa sobom. Ali ne smiješ se stoga sramiti. Strašno je sramiti se. Srami li se kada Aron?

— On se nema zbog čega sramiti.Adam se nagne naprijed i upita:— Jesi li siguran o tome?— Sasim siguran.■— Reci mi, Cal... zaštićuješ li ti njega?— Šta misliš time reći, oče?— Pa mislim ovako: ako čuješ štogod loše, okrutno ili

ružno bi li to sakrio od njega?— Bih, sakrio bih.— Ti dakle misliš da je on preslab da podnese ono

što ti možeš podnijeti?—• Nije to, oče. Nego, on je dobar. On je zaista dobar.

On nikome ništa nažao ne čini. On nikada loše ne govori o bilo kome. Nije prost, nikad se ne tuži. a hrabar je. Ne voli se tući, ali kad je potreba, spreman je i na to.

— Ti ljubiš svoga brata, zar ne?— Da, oče. Ali loše postupam s njime. Varam ga, nasa-

marujem ga, a pokatkada ga i uvrijedim bez ikakva razloga.

— A poslije ti je teško pri srcu?— Da, oče.— A je li Aronu kada teško?— To ne znam. Samo znam, kad nisam htio ići s njime

u crkvu, da se žalostio. I jednom, kad se Abra razljutila irekla mu da ga mrzi, bio je sav očajan. Upravo se razbolio.

Imao je groznicu. Ti se toga ne sjećaš? Ne znaš kad je ono Lee slao po liječnika?

— I tako bih ja mogao dovijeka s vama živjeti, a neznati ništa o vama! — u čudu je govorio Adam. — A zaštose Abra bila razljutila?

— Ne znam smijem li to odati.— Onda ne treba da znam, ako je baš tajna.— Nije ništa strašno. Ionako je prošlo, pa smijem reći.

Znaš, oče, Aron želi postati svećenik. Velečasni Rolf zanosise dogmama i ritualom Visoke anglikanske crkve, pa jezanio i Arona. I smislio je da se možda nikad neće oženitii da će se povući u samoću i zabit.

— Poput redovnika, misliš?— Da, oče.— A Abri se to nije svidjelo?— Šta, svidjelo? Sva se zapjenila od bijesa. Ona se zna

katkada gadno razljutiti. Jednostavno je uzela Aronovo na-ljevno pero, bacila ga na pločnik i gazila po njemu. Uzto je rekla kako je zaludu s Aronom protratila pol svogavijeka.

Adam se na to smijao.— A koliko je Abri godina? — upita.— Blizu petnaest. Ali, ona je. . . u mnogom pogledu i

starija.— I ja bih rekao. A što je Aron nato uradio?— Samo je ostao miran, ali mu je bilo strašno slabo.— Mogao si tada iskoristiti priliku i oteti mu djevojku

— natukne Adam.— Abra je Aronova djevojka, oče — odvrati Cal.Adam se zagleda duboko u Calove oči, a onda zovne:— Lee!Ne bi odgovora.— Lee! — zovne ponovo.— Pa nisam ga čuo da je izašao. Htio bih malo svježe

kave.Cal skoči.— Ja ću je ispeći, oče.— Čuješ sine, ti bi trebao biti u školi.— Ne da mi se danas ići.— Ali, morao bi. Aron je otišao.— Ja sam zadovoljan ovdje — dočeka Cal. — Hoću da

budem s tobom.Adam ponikne pogledom na svoje ruke.

— Hajde ispeci kavu — reče mu tiho, a glas mu je bioplah.

Dok je Cal bio u kuhinji, Adam se u čudu zagledao u svoju nutrinu. Neka uzbudljiva glad kuckala mu po živ-cima i mišićima. Prsti su žudjeli da nešto zgrabe, a noge da potrče. Pohlepan pogled zahvatio cijelu sobu. Vidio je stolice, slike, crvene ruže na sagu, sve nove, oštro izražene predmete, koji su postali gotovo živa bića, ali prijateljska živa bića. U Adamovu mozgu rodio se požudni tek za bu-dućnošću, neko ugodno, toplo očekivanje, baš kao da će iduće minute i tjedni donijeti sa sobom nečuvene slasti. Obuzelo ga uzbuđenje praskozorja, zanijela ga slutnja o predivnom danu koji će razliti po njemu svoje zlato i svoj pokoj. Isprepleo je prste iza zatiljka i ispružio noge da uživa snatreći.

Cal je u kuhinji nestrpljivo požurivao vodu da uskipi u kavniku, a ipak mu je bilo drago da malo čeka. Kad čudo jednom postane jasno, onda prestane biti čudo. Nije više sa čuđenjem gledao onaj divni odnos sa svojim ocem, ali je radost toga odnosa i dalje ostala. Nestalo je onoga otrova samotništva i jetke zavisti prema onima koji nisu osamljeni. Sad mu je duša bila čista i mila, i znao je to. Jaružio je po sebi ne bi li iskopao kakvu staru mržnju i tako stavio sebe na kušnju, ali je vidio da mržnje više nema. Sada je htio vjerno služiti svome ocu, obdariti ga kakvim velikim darom, izvesti kakav golem plemenit za-datak u njegovu čast.

Kava je prekipjela, pa je Cal potrošio prilično vreme-na da očisti štednjak. Govorio je u sebi: »Jučer ovo ne bih bogme radio!«

Adam mu se smiješio kad je unio kavnik, sav zapušen. Adam ponjuši i rekne:

— E, taj bi me miris digao iz cementnoga groba.— Prekipjela mi je — ispričavao se Cal.— Pa mora prekipjeti ako hoćeš da ima dobar okus —

ispričavao ga je Adam. ■—• Da mi je samo znati kamo jeotišao Lee.

— Možda je u svojoj sobi. Da pogledam?— Nije. Odazvao bi se bio.— Oče, kad završim školu, hoćeš li mi dopustiti da vo

dim rancu?— Prerano snuješ osnove, sine'. A šta je s Aronom?

— On se želi dalje školovati. Nemoj mu reći da samti to kazao. Neka ti on kaže, i začudi se tobože kad ti buderekao.

— Pa, to mi je drago čuti o Aronu. A ne želiš li i ti ićiu više škole?

— Ja ću na ranci zarađivati toliko novaca da će bitidovoljno i za Aronovo školovanje.

Adam je srknuo kave pa će reći:— To je zaista plemenito. Ne znam smijem li ti to pri

znati, ali. . . znaš, kad sam te ono maloprije pitao kakavje dječak Aron, ti si ga tako žestoko branio da sam pomislio da ga možda ne voliš, ili čak da ga mrziš.

— Mrzio sam ga — žestoko dočeka Cal. — I vrijeđaosam ga. Ali, oče, mogu li ti nešto priznati? Sada ga nemrzim više. I nikad ga više mrziti neću. Mislim da odsadaneću više mrziti nikoga, pa čak ni svoju majku...

Tu se prekide, zapanjen što mu se to izmaklo. Mozak mu se oledenio, ukrutio i postao bespomoćan.

Adam je gledao ravno preda se. Dlanom ruke brisao je čelo. Na kraju je mirno rekao:

— Ti, dakle, znaš šta je s tvojom majkom.Nije uopće trebalo da pita.— Da, znam, oče.— I baš sve o njoj znaš?— Da, sve.Adam se zasloni u fotelju i upita:— A zna li Aron?— O, ne. Ne. . . ne, oče. On to ne zna.— A zašto tako mucaš kad to govoriš?— Ja se ne bih usudio da mu to reknem.— A zašto ne?Cal je govorio isprekidano:— Mislim da on to ne bi mogao podnijeti. On nema u

sebi dovoljno zloće da to podnese.Htio je nastaviti: »baš kao ni ti, oče«, ali je to prešutio. Adamovo lice odavalo je umor. Samo je tresao glavom, sad tamo sad amo.

— Slušaj me, Cal. Šta misliš, ima li načina da se spriječi da to Aron ne sazna? Dobro promisli.

— On ne ide ni blizu takvim sumnjivim mjestima. Nijeon kao ja.

— A šta ako mu je netko već rekao?

— Ja držim da on to ne bi povjerovao, oče. On bi gaizdevetao tko bi mu god o tome govorio, i smatrao bi toobičnom izmišljotinom.

— A jesi li ti bio u onome bludilištu?— Jesam, oče. Morao sam se vlastitim očima uvjeriti.

(A onda je samo nastavio uzbuđeno.) Kad bi otišao odavleu kolidž i kad se ne bi više vraćao u ovaj grad ...

Adam je kimao glavom.— Sve je to lijepo i dobro. Možda bi se tako to sakrilo

od njega. Ali on treba da ide još dvije godine u ovdašnjuškolu.

— Možda bih ga mogao ubrzati da dva razreda svršiu jednoj godini. Ta on je pametan dečko.

— Ali ti si još pametniji!— Moja je pamet druge vrsti — odvrati Cal.Adam kao da je rastao, dok nije ispunio cijelu jednu

stranu sobe. Lice mu je bilo strogo, a njegove modre oči oštre i prodorne.

— Cal! — oporo je zaviknuo.— Izvoli, oče.— Ja se uzdam u tebe, sine.

2.

Cal je sav uzavrio od sreće nakon toga očeva priznanja. Kao da se uopće nije doticao stopalima tla, nego je le-pršavo lebdio zrakom. Češće se smiješio nego mrštio, a ona tajna tamnina rijetko se na njemu zapažala.

Lee, opazivši na njemu promjenu, mirno ga upita:— Sigurno si našao kakvu curicu?— Curicu? Ni govora. Ta kome uopće treba »curica«?— Svakome — odgovori Lee.— Znate li vi šta se to dogodilo s Calom? — upita Lee

Adama.— On sve zna o njoj — vrati Adam.— Šta ne velite!Lee se nije uopće zbog toga iznenadio.— A sjećate li se kako sam vas svjetovao da biste im

morali kazati?— Ja mu nisam kazao. On je već znao.

— Gle, još i to, šta mi ne velite! Bogme, kad to dječakzna, neće pri učenju tiho pjevuckati niti pri šetnji od veselja bacati kapu u zrak i hvatati je. A šta je s Aronom?

— Zbog njega sam u strahu — tužio se Adam. — Svemislim da ne bih želio da on to dozna.

— Moglo bi biti prekasno.— Mogao bih možda razgovarati s Aronom, da mu opi

pam bilo.Lee je časak razmišljao, pa onda reče:— Ali nekakva se promjena i s vama dogodila.— Zar? Pa možda— odgovori Adam.No, pjevušenje pri radu i vitlanje kape u zrak, pa mu-

njevito svršavanje školskih zadaća, sve su to bile tek ne-znatnosti u Cal ovoj djelatnosti. U svojoj novoj radosti od-redio je sam sebe skrbnikom očeva duševnog zadovoljstva. Istinu je rekao kad je kazao da ne osjeća mržnje prema svojoj majci. Ali to priznanje ne mijenja činjenicu da je ona bila uzrok i oruđe Adamova bola i sramote. Cal je umovao ovako: što je mogla napraviti prije, mogla bi na-praviti opet. Poduzeo je da dozna o njoj sve što god uz-mogne. Poznat neprijatelj manje je opasan, manje kadar da nas zaskoči.

Noću ga je nešto privlačilo k onoj kući preko tračnica. Kadikad bi poslije podne ležao sakrit u visokoj travurini s druge strane ulice i promatrao šta se tamo događa. Vidio je kako izlaze cure, odjevene u tamne, ozbiljne haljine. Uvijek bi dvije po dvije izlazile iz bordela, a Cal ih je pratio pogledom do ugla ulice Castroville, odakle bi skre-nule ulijevo prema Main Streetu. Pronašao je da čovjek uopće ne bi mogao pogoditi tko su te cure kad ne bi znao iz kakve su kuće izašle. Ali on nije čekao izlazak tih cura. On je htio vidjeti svoju majku pri danjem svjetlu. Usta-novio je da Kate izlazi svaki ponedjeljak u jedan i po.

Izvanrednom marljivošću i posebnim radom Cal je na-doknađivao svoje izostanke iz škole ponedjeljkom popo-dne. Na Aronova pitanja odgovarao bi da priprema neko iznenađenje, te da se obvezao da neće o tome nikome go-voriti. Aron ionako nije bio bogzna kako radoznao. Uronio sam u sebe, dobrzo je sve to zaboravio.

Pošto je Cal slijedio Kate više puta, znao je u tančine njezinu rutu. Išla je vazda na ista mjesta. Najprije u Mon-terey Countv Bank, gdje bi je pustili iza gvozdenih sjajnih prečaka koje su zaštićivale svodastu prostoriju trezora. Ta-

mo bi provela petnaest do dvadeset minuta. Onda je šetka-la lagano Main Streetom, zagledajući u izloge dućana. Svratila bi u trgovinu Porter i Irvine, gledala nove haljine i katkada štogod kupila: elastiku, pribadače, velo, ruka-vice. Oko dva sata i petnaest minuta ušla bi u salon Minnie Franken, gdje su se dame frizirale, manikirale, i drukčije poljepšavale. Ostala bi tu otprilike jedan sat, a onda izašla pozadjevene kose u čvrste uvojke, sa svilenim šalom omo-tanim oko glave i zavezanim ispod brade.

U tri sata i pol popela bi se stepenicama u prostorije iz-nad Farmers'Mercantile Bank i ušla u ordinaciju doktora Rosena. Pošto bi sišla iz doktorova ureda, zastala bi načas u Bellovoj slastičarnici i kupila kilnu kutiju miješanih slatkiša od čokolade. Nije nikad varirala rutu. Iz spome-nute slastičarnice vratila bi se izravno u Castroville Street, a odatle kući.

U njezinu odijevanju nije bilo ništa izvanredno. Bila je obučena posve isto kao svaka imućnija Salinjanka koja je ponedjeljkom popodne izlazila u kupovinu. Jedino je Kate vazda nosila rukavice, a to je bilo neobično za Sali-nas.

Zbog rukavica ruke su joj izgledale nadute i debeljuš-kaste. Kretala se baš kao da je u kakvu staklenu zvonu. Ni s kim nije govorila, a činilo se kao da nije nikoga ni zapa-žala. Prigodice bi se koji prolaznik okrenuo i pogledao za njom, a onda nervozno išao za svojim poslom. No, većinom bi ona klizila mimo ljude poput kakve nevidljive vile.

Niz sedmica, svakog ponedjeljka, Cal je tako slijedio Kate. Nastojao je da ne privuče njezinu pozornost. A kako je Kate išla gledajući vazda ravno preda se, bio je uvje-ren da ga nije ni zamijetila.

Kad bi Kate ušla u svoje dvorište, Cal je, tobože, slu-čajno, švrljao tuda i vraćao se kući drugim putem. Ne bi bio mogao tačno reći zašto ide za njom, već što je želio da dozna o njoj sve.

Osmog ponedjeljka pošao je rutom kojom je Kate za-vršavala svoj obilazak gradom, te ju je slijedio i u vrt, zarastao u raslinje. Najprije je časak pričekao, a onda šmu-gnuo kroz trošna vrata.Kate je stajala iza visoka razbarušena grma kaline. Upitala ga je hladno: , .— Šta hoćeš?

Cal je stao kao sleđen. Neko je vrijeme lebdio, jedva i dišući. Tada je iskušao praksu koju je izučio još kao sas-vim malen. Da bi se primirio, on je promatrao i katalogi-zirao detalje koji nemaju nikakve veze s glavnim predme-tom koji mu je pred očima. Zapazio je kako vjetar južnjak savija nove listiće visokog grma kaline. Smotrio je blatnu stazu koju su mnoge noge tako izgazile da se pretvorila u crnu kašu. Katina stopala stajala su daleko po strani od toga blata. Čuo je na ranžirnom kolodvoru Southern Pa-cifica lokomotivu kako sopi paru u piskavim, suhim mla-zovima. Oćutio je mrazni zrak na maljama što su mu pro-beharale na obrazima. I cijelo je vrijeme buljio u Kate, a ona u njega. U prorezu i boji njenih očiju, pa u zasje-cima kose, dapače i u načinu kako je držala ramena, vi-soko kao pri poluslijeganju, zapazio je Cal kako je Aron vrlo sličan majci. Cal nije dovoljno podrobno poznavao svoje lice da bi Katina usta, sitne zube i široke jagodične kosti poznavao kao svoje. Stajali su tako načas, između dva zapuha južnjaka.

— Nije to sada prvi put što me slijediš. Šta ti zapravohoćeš? — upita Kate.

Cal spusti stidno glavu i promuca:— Ništa.■—■ Tko te na to namakao? ■—■ upita ga.— Nitko ... gospođo.— Nećeš da mi kažeš, je li?Cal se zapanjio kad je čuo svoje riječi koje su mu se

omakle, prije nego što ih je mogao zaustaviti. Izrekao ih je ovako:— Vi ste moja majka, pa sam želio vidjeti kakva ste.Bila je to prava istina, koja mu je izletjela poput zmijskog jezika kad palucne na ujed.

— Šta? Šta ti to govoriš? Tko si ti?— Ja sam Cal Trask — odgovori jasno i glasno.Iza toga osjeti neznatnu promjenu u prevazi između njih,

baš kao kad se prevagne na ljuljašci. Sad je najednom do-šao on na ono više sjedalo. Premda se njen izražaj u licu nije promijenio, Cal je znao da mu je mati sada u defan-zivi.

Ona ga je pozorno motrila, pomno je promatrala svaku njegovu crtu. Zamagljena Charlesova slika navre joj u spo-men. Najednom je rekla: »Pođi sa mnom!«, okrenula se i

pošla stazom, držeći se dobrano po strani da ne bi zagazila u blato.

Cal je krzmao časak prije nego što je pošao za njom uza stepenice. Sjetio se tek velike mračne prostorije, ali ostalo mu je bilo novo. Kate je išla ispred njega niz hodnik pa u svoju sobu. Kad je prošla mimo kuhinjska vrata, viknula je: »Čaja. Dvije šalice!«

Kad su stigli u njezinu sobu, kao da je Kate zaboravila da je Cal s njom. Skinula je kaput, trzaj ući za rukave neradnim debelim, urukavičenim prstima. Zatim je pošla prema novim vratima koja su bila usječena u zidu na kraju prostorije, gdje je stajala njezina postelja. Otvorila je vrata i ušla u nov malen prigradak.

— Uniđi ovamo! — rekla je Calu. — Ponesi tu stolicusa sobom.

Ušao je za njom u tu sobu-kutiju, koja nije imala ni prozora ni ukrasa bilo koje vrsti. Zidovi bijahu oslikani tamnosivom bojom. Masivan sivi sag pokrivao je pod. Je-dino pokućstvo u toj prostoriji bijaše golema fotelja, sva nabijena sivim svilenim jastucima, pa naheren čitaći stol i stajaća svjetiljka s dubokim zasjenkom. Kate potegne lan-čić za paljenje svjetla svojom urukavičenom rukom, držeći ga duboko u rašljama između palca i kažiprsta, baš kao da joj ruka nije prava nego umjetna.

— Zatvori vrata! — rekne mu.Svjetlo izbaci svijetao krug na stol za čitanje, a po si-

voj sobi tek se mutno raštrkalo. Sivi zidovi upravo kao da su ga upili i uništili.

Kate se oprezno smjesti između nabijenih perjanih ja-stuka i stade polako skidati rukavice. Prsti na objema ru-kama bijahu povezani.

Kate se ozlojeđeno obrecne na njega:— Šta tako zuriš? Imam upalu zglobova, artritis. O, ti

bi želio vidjeti,, je li?Odmotala je uljasti zavoj s desnog kažiprsta i stavila

svinuti prst ispod svjetla.— Evo ti, pogledaj. Ovo ti je artritis.Jaukala je od boli dok je vlaše previjala zavoj.— Gospode, što me ove rukavice povređuju!... Sjedni

samo.Cal je čučao na rubu svoga stolca.

— Po svoj prilici ćeš i ti ovo dobiti. Moja praujna imala je upalu zglobova, a i moja mati upravo je počela dobivati ...

Tu zastade. U sobi je bilo tiho kao u grobu. Netko tiho pokuca na vrata. Kate vikne:— Jesi li ti to, Joe? Položi poslužavnik na pod pred

vrata. Joe, jesi li ti?Kroz vrata se čulo mumljanje. Kate reče monotono:— U salonu je prljavo. Očisti ono. Ana nije pospremila

svoju sobu. Opomeni je još jednom. Reci da joj je to posljednja opomena. A Eva se pravila sinoć važna. Ja ću većsama s njome urediti. I, Joe, reci kuharu, ako bude ovogtjedna još koji put kuhao mrkvu, neka pakuje. Jesi li mečuo?

Ponovo se kroz vrata čulo mumljanje.— To je sve — odbrusi Kate. — Te musave svinje! —

promrsi. — Usmrdjele bi se od lijenosti da nisam vazda zapetama. Izađi i unesi poslužavnik s čajem.

Ložnica je bila prazna kad je Cal otvorio vrata. Unio je poslužavnik u prigradak i oprezno ga stavio na strmeni čitaći stol. Bio je to velik srebrn poslužavnik, a na njemu je bio kositren čajnik, dvije bijele čajne šalice, tanke i prozirne kao da su od papira, zatim šećer, vrhnje i otvo-rena kutija čokoladnih slatkiša.

— Natoči čaj — rekne Kate. — Mene bole ruke.Stavila je jedan slatkiš u usta, pa kad ga je progutala,

nastavi:— Vidjela sam te kako si se zagledao u ovu moju pro-

storijicu. Znaš, udi mi svjetlo očima. Stoga se povučemovamo da se nesmetano odmorim.

Spazila je brzi Calov pogled u njezine oči i reče mu odlučno bez ikakva pogovora:

— Kažem ti da svjetlo udi mojim očima.A onda će mu odsječito:— Šta je s tobom? Zar nećeš čaja?— Neću, gospođo. Ne volim čaja.Kate je držala tananu šalicu svojom zavezanom rukom.— Dobro, a šta ti onda hoćeš?— Ništa, gospođo.— Htio si me samo pogledati, je li?— Da, gospođo.— Pa, jesi li zadovoljan?

— Jesam, gospođo.— Kako ti se činim?Pri tom mu se niskosice nasmiješila i pokazala svoje

oštre bijele zubiće.— Pa, dobro.— Mogla sam znati da ćeš jednoga dana banuti. A gdje

ti je brat?— Bit će da je u školi ili kod kuće.— A kakav je on?— On je vama sličniji.— O, šta ne veliš? A je li i inače baš kao ja?— On želi postati pastor — odvrati Cal.— E, upravo tako i treba da bude: izgleda kao ja, a

hoće da se posveti duhovnom zvanju. Tamo može mnogozla napraviti. Kad netko dođe ovdje u bordel, nitko muništa ne zamjera. Međutim, u crkvi je čovjek izložen pogledima sviju.

— On ozbiljno misli postati duhovnik — potvrdi Cal.Ona se nagne prema njemu, i njezino lice oživje od

radoznalosti.— Natoči mi šalicu. Je li tvoj brat glup?— On je zgodan dečko — odgovori Cal.— Nisam te pitala je li zgodan, nego je li glup.— Nije, gospođo.Kate se opet zasloni i podigne šalicu.— A kako je tvoj otac?— Ne želim govoriti o njemu — odreza Cal.— Oho, ne želiš! Dakle ga voliš?— Ja ga ljubim — otvoreno prizna Cal.Kate se oštro u njega upiljila, i potrese njome neki

čudnovat grč. . . neko bolno trzanje burkalo joj grudi. A onda se pribrala i ponovo sobom zagospodarila.

— Hoćeš li koji slatkiš — upita ga.— Hoću, gospođo. A zašto ste ono učinili?— Šta, zašto sam učinila?— Zašto ste pucali na mog oca i onda od nas pobjegli?— Je li vam on to rekao?— Nije. Nije nam on rekao.Dotakla je jednu svoju ruku drugom, ali su se odmah

rastavile, kao da su se pri dodiru oparile.— A dolaze li vašem oca kada. kakve... djevojke ili

mlade žene u kuću?

— Ne dolaze — odsječe nakratko Cal. — Zašto ste pucali u njega i zašto ste otišli? — jahao je Cal vazda naistom pitanju.

Njezini se obrazi skrute, a usta razvuku u ravnu crtu, baš kao da je mreža mišića skupila svoja oka. Podigla je glavu, a oči su joj bile mrazne i prazne.

— Ali ti govoriš odviše mudro za svoje godine — stalaga je zadirkivati. — Samo nije dovoljno mudro, sinko moj.Možda ne bi bilo zgorega da ti skokneš odavle i da se odešigrati. . . i da usekneš tu svoju balavu njušku.

— Katkada mučim svoga brata preko svake mjere —svrnuo je Cal razgovor na drugo. — Tada ga gnjavim dase svija kao crv, da zavija od plača. Ne zna on, jadnik,kako ja to radim. Ja sam lukaviji od njega. Ali nemamvolje da ga kinjim. Gadi mi se to poslije.

Kate se uhvati te niti razgovora, baš kao da ju je ona sama rasplela.

— Da, oni su bili uvjereni kako su neobično lukavi.Gledali su me i mislili da znaju sve o meni. A ja samih nasamarila. Svakoga posebice. Kad su mislili da mi mogu davati savjete šta imam raditi . . . o, onda sam ih teknasamarivala. Charles, gadno sam ih onda nasamarivala.

— Ja se ne zovem Charles nego Caleb — ispravi jeCal. — Caleb je došao u Obećanu zemlju. Tako kaže Lee,a to stoji i u Bibliji.

— To je onaj Kinez — pripomene Kate i žustro nastavi:— Adam je mislio da me ima u šakama, da sam nje

gova. Kad sam bila izranjena, sva isprebijana, on me primio, njegovao me, kuhao mi. Kušao me tako uza se privezati. Većina ljudi tako sebi sveže ruke. Osjećaju se zahvalni, dužni, i to su najgore lisičine. Ali mene ne može nitkosvezati. Ja sam čekala i čekala, dok nisam ojačala, i ondasam umakla. Nitko mene ne može držati u stupici. Znalasam šta on radi i na što smjera. Ja sam samo čekala.

U grobnoj tišini siva sobička zacarila se šutnja. Samo se čulo Katino uzbuđeno soptavo dahtanje.

— Zašto ste pucali u njega? — dopovezao se Cal.— Zato što me htio zaustaviti. Mogla sam ga usmrtiti,

ali nisam htjela. Htjela sam samo neka me pusti da idem.— A jeste li ikad požalili što ste otišli?— Uh, bože sačuvaj! Cak i kad sam bila mala djevojči

ca, ja sam bila kadra izvesti sve što sam god htjela. Nikadnisu saznali kako mi to polazi za rukom. Nikada. Oni su

bili uvijek presigurni da imaju pravo. A nikada nisu sa-znali bilo što o meni. . . ni jedan od njih nije nikada ništa saznao. (Kao da ju je najednom prosvijetlila neka spozna-ja.) Očito si ti mojega kova. Možda si upravo isti kao ja. A zašto ne bi i bio?

Cal ustane, ukrsti ruke na leđima i rekne:— Kad ste bili maleni, jeste li. . . (tu zastane da bi tač-

nije precizirao svoju misao) ikad imali osjećaj da vam nešto nedostaje? Kao da drugi znaju nešto što vi ne znate...kao neku tajnu koju neće da vam odaju? Jeste li ikadaimali takav osjećaj?

Dok je govorio, njezino se lice počelo pred njim zatva-rati, a kad je prestao, već je bila Kate od njega odsječena, a onaj maloprije otvoreni put između njih sada se zakrčio.

Napokon će Kate:— Šta ja uopće tu raspravljam s dječurlijom!Cal raskrsti ruke s leđa i zadjene ih u džepove hlača.— Šta ja tu tratim vrijeme s balavim šmrkavcem? Baš

sam luda!Calovo se lice zažarilo od uzbuđenja, a njegove oči ra-

širile se od pronicava viđenja.— Šta ti je? — upita Kate.Cal je stajao mirno, čelo mu se iskrilo od znoja, a ruke

se stegle u pesnice. Kate je, kao uvijek, zarinula svoj lu-kavi bezosjećajni nož okrutnosti. Tiho se smijuljeći, rekla je:

— Ja sam ti možda dala nešto zanimljivo, kao što jeovo... (Pritom izdigne svoje skvrčene ruke.) Ali, ako tespopadne padavica. . . ili ti dođu kakvi napadaji. . . to tinije od mene.

Svjetlucavo je na nj uzgledala, veselo očekujući da ga te riječi stresu i stanu mučiti.

Međutim, Cal je zadovoljno rekao:— Idem. Sad idem. Sve je u redu. Istina je što mi je

rekao Lee.— A šta ti je rekao tvoj Lee?— Ja sam se bio bojao da imam vas u sebi.— Pa zar nemaš?— Nemam. Ja sam ja sam. Nemam potrebe da budem

vi.— Odakle to znaš? — upita ga.— Eto znam. Upravo sam došao -k sebi. Ako sam zao,

onda je to moja zloća.

— Taj te Kinez lijepim mlijekom zadojio. Šta tako buljiš u mene?

— Ja mislim, gospođo, da ne udi svjetlo vašim očima.Ja mislim da ste vi u strahu — pogodi je Cal u živac.

— Izdiri! — zavikala je. — Mars, gubi se!— Idem, gospođo. (Već mu je ruka bila na kvaki.) Ne

mrzim vas, samo mi je drago što ste u strahu.Kate je pokušala zaurlati »Joe«, ali joj se glas pretvo-

rio u graktanje.Cal je silom trgnuo vrata, širom ih rastvorio i iza sebe

njima tresnuo.Joe je razgovarao u salonu s jednom od cura. Čuli su

tapkanje laganih brzih koraka. Ali, dok su oni uzgledali, jedan je lik strelimice suknuo k vratima, otvorio ih, kliz-nuo na njih, a zatim bubnuše teška ulazna vrata. Čuli su samo jedan korak na verandi, a onda škripu kako su noge u trku udarale o zemlju.

— Koji je ono đavo bio? — upita cura.— Bog će ga znati! — odgovori Joe. — Katkada sve mi

se čini da vidim prikaze.— I ja isto tako — preuze cura. — Jesam li ti rekla

kako je Klara šenula pameću?— Bit će da je vidjela kakvu prikazu — odgovori Joe.— Ja ti ovako umujem: što manje znaš, bolje ti je.— Pravu si istinu rekao — složi se cura.

Č E T R D E S E T O P O G L A V L J E 1.

ATE se zaslonila u fotelju, u meke duboke perjane jastuke. Valovi živaca krstarili joj po tijelu, uzdižući

žmarke i pri prolazu praveći krijeste ledenih opeklina.K

Potiho je sama sebi govorila: »Samo budi hrabra. Pri-miri se. Ne daj da se to sluči na tebe. Ne misli o tome neko vrijeme. Prokleti šmrkavac!«

Najednom se sjetila jedine osobe pred kojom je ikada u životu osjećala takvu paničnu mržnju. Bio je to Samuel Hamilton, s onom njegovom bijelom bradom, rumenim obrazima i nasmijanim očima, koje su se umjele podvući pod njezinu kožu i gledati šta je unutri.

Zamotanom je rukom iskopala ispod steznika tanak lan-čić koji joj je visio oko vrata. Povukla ga je sa svim pri-vjescima na njemu: sa dva ključića od sigurnosne police, sa zlatnim satom koji je imao na sebi broš od lijera, te s malom čeličnom cjevčicom koja je imala prsten na po-klopcu. Vrlo je oprezno odvila poklopac s cijevi, raširila koljena i na suknju istresla čahuru od kiljevine. Prinijela je čahuru k svjetlu i vidjela da su unutri bijeli kristali, šest zrna morfija, dobar i siguran pretičak. Opet je pola-gano spustila čahuru u njezinu cijev, navila poklopac i spustila lanac između tijela i odijela.

Calove posljednje riječi neprestano su joj odzvanjale u glavi: »Drago mi je što ste u strahu.« Izgovarala je te riječi glasno sama sebi da bi zatomila njihovu graju. Prestalo je ritmičko ponavljanje, ali se u njenu mozgu oblikovala oštra slika. Pustila ju je neka se oblikuje da je može po-slije podrobno promatrati.

2.

Prije nego što je izgrađen prigradak, Kate je podigla novac što ga je baštinila od Charlesa. Ček je pretvorila u velike novčanice, a svežnjeve tih novčanica pohranila je u trezoru Monterev County Bank.

Bilo je to otprilike u isto vrijeme kad su joj prvi bo-lovi stali grčiti ruke. Sada je Kate imala dovoljno novca da se odseli, kako je namjeravala. Posrijedi je sada bilo samo to kako će izvući što više novca od prodaje bordela. A i uputnije joj je bilo da pričeka dok opet sasvim ozdravi.

Ali sasvim ozdravila nije više nikad. Osim toga, u New Yorku je hladno, a i daleko se voziti dotamo.

Stiglo joj je neko pismo sa potpisom »Ethel«. Kakva vražja Ethel? Tko bila da bila ta osoba, mora da je mah-nita kad traži od nje novac. Ethel! Ima na stotine Ethela. Rastu na svakome grmiću, nađu se u svakome prikrajku. A ova je uz to nečitljivo namrčila svoje ime na iscrtanom papiru.

Nije dugo potrajalo, i eto Ethel osobno dolazi da po-sjeti Kate. Ova ju je jedva jedvice poznala.

Kate je sjedila za svojim pisaćim stolom, oprezna; po-dozriva i samosvjesna.

— Davno je to bilo — pripomenula je.Ethel se ponašala kao kakav vojnik koji pod svoje stare

dane bane naredniku koji ga je muštrao u vojsci.— Gadan mi je život — jadala se.Sve joj meso podbuhlo i posvuda se po tijelu otrom-

boljilo. Odjeća joj odavala onu usiljenu čistoću koja je znak siromaštva.

— Gdje sada... prebivate? — upita je Kate, pitajućise kadli će ta stara drolja prijeći na ono glavno po što jei došla.

— U hotelu Southern Pacific. Tamo imam svoju sobu.— Oh, onda vi sada ne poslujete ni u jednom bordelu?— Nisam uopće mogla više dobiti posla — tužila se

Ethel. — Niste me vi trebali ispiriti.Otirala je krupne suze iz očnih kutova vrhom pamučne

rukavice.— Loše sam sreće. Najprije sam zapala u neprilike kad

je došao onaj novi sudac. Odrapio mi je tri mjeseca zatvora, iako nisam prije kažnjavana, barem ne u ovome mjestu. Nekako sam se izvukla iz toga i onda sam ulovila tri-per. Nisam znala da ga imam. Zarazila sam tako jednu redovitu mušteriju, zgodan dečko, radio je u grupi što jepopravljala cestu. Razbjesnio se, isprebijao me na mrtvoime, slupao mi nos i izbio četiri zuba. A povrh, onaj novisudac strpao me u zatvor punih šest mjeseci. Do đavola,Kate, za pol godine u buturnici izgubiš sve veze. Ljudi zaborave da si uopće živa. Jednostavno nisam više nikadamogla dobiti posla.

Kate je samo kimala glavom u hladnoj i plitkoj sućuti. Znala je ona da je to sve samo priprema na podvalanciju, na moljakanje za novac, na neko opasno pumpanje. Upra-vo prije nego što je u te vode zašla, Kate se makne. Otvori ladicu pisaćeg stola, izvadi nešto novca i pruži ga Etheli.

— Nikad ne ostavljam prijateljicu na cjedilu — govorila je Kate. — Zašto ne odete u koji novi grad i nepočnete sve iznova? Možda će vam se sreća nasmiješiti.

Ethel se kušala suzdržati da svojim pohlepnim prstima ne ščepa ponuđeni novac. Mjesto da ga metne u torbicu, lepezala je četirma deseticama kao kartama kod pokera. Usta joj se počela trzati od uzbuđenja.

— Ja sam mislila da ćete shvatiti svoj položaj i da ćetemi dati više od četrdeset dolara.

— Šta hoćete time reći?

^ — Zar niste primili moje pismo?— Kakvo pismo?— O — začudila se Ethel. — Po svoj prilici se izgubilo

na pošti. Kad se oni ništa ne brinu za svoj posao. Bilo kako bilo, ja sam smatrala da ćete se vi možda pobrinuti zamene. Gotovo sam vazda lošeg zdravlja. Kao da mi nekiuteg visi na utrobi, pa mi se spustio želudac.

Nato uzdahne, a potom stanu iz nje izlijetati riječi kao iz ulišta pčele, tako da je Kate bila svjesna kako je Ethel brižno pripremila tu svoju tugovanku.

— Dakle, možda ćete se sjetiti kako sam ja vidovita,kako posjedujem kao neki drugi vid — počela je Ethel zaobilazno. — Uvijek proreknem događaje koji se obistine.Uvijek nešto sanjam, i to se dogodi. Neki mi prijatelj velida bih mogla otvoriti gatarnicu i da bih dobro zarađivala.Kaže da sam rođeni medij. Ne sjećate se vi moje vidovitosti?

— Ne, ne sjećam se.— Ne? Da, možda vi to i niste zapazili. Ali druge su

sve zapazile. Koliko sam im stvari prorekla, i sve su seispunile.

— Na što ciljate?— Usnula sam evo ovaj san. Sjećam se i kad sam ga

usnula, jer je to bilo iste one noći kad je umrla Faye.Ustreperila je svojim očima prema Katinu hladnu i ne-

pristupačnu licu. Tvrdoglavo je nastavila:— Kišilo je te noći, a kišilo je i u mome snu. U svakom

slučaju, bilo je vlažno. Dakle, ja sam vas vidjela u svomesnu kako ste izašli na kuhinjska vrata. Nije bilo mračnokao u rogu, nego je malko mjesečina prosijavala kroz oblake. Vi ste mi se prikazali u snu. Otišli ste na zemljište izakuće, tamo ste se nešto sagibali. I nešto ste radili, nisammogla zapaziti šta. A onda ste kradom dogmizali natrag.A onda... onda se sjećam da je odmah iza toga umrlaFaye.

Zastala je tu i čekala hoće li Kate reći šta na to, ali Katino je lice bilo sasvim bezizražajno. Ethel je čekala sve dok se uvjerila da Kate ne kani da se bilo kako izjasni.

— Ja sam, kao što rekoh — nastavila je Ethel — uvijekvjerovala u svoje snove. Smiješno, u onome zemljištu nijese ništa našlo doli razbijene bočice, od-ljekarija i mali gumeni poklopac s kapaljke.

— I tako ste onda odnijeli te bočice liječniku. Pa štavam je kazao, šta je bilo u njima? — ravnodušno ju je pitala Kate.

— O, nisam ja ni odnosila bočice liječniku.— Pa, trebali ste — podbadala ju je Kate.— Ne volim nikoga uvaliti u petljancije i kubure. Ku

burim sama dovoljno. Pokupila sam to stakleno iverje ispremila u omotnici na stranu.

— I sada dolazite k meni po savjet?— Da, gospođo.— Dakle, ja ću vam reći svoje mišljenje — preuze Ka

te. — Mislim da ste vi otrcana stara kurvetina, koja jeukebala odviše udaraca po svojoj glavurdi.

— Nećete valjda reći da sam pomahnitala... — počeEthel.

— Ne, pomahnitali možda niste, ali ste umorni i bolesni. Rekla sam vam maloprije da svoje prijateljice nikada ne ostavljam na cjedilu. Možete se vratiti ovdje k meni. Ne možete baš vršiti posao zavodnice, ali možete pomagati u bordelu, čistiti, biti pri ruci kuharu. Ovdje ćeteimati svoj krevet i jest ćete ovdje. Šta mislite o tome? Uzto ćete dobiti i nešto sitniša za džeparac.

Ethel se nelagodno meškoljila pa će reći:— Ne, gospođo. Sve mi se čini da mi se to ne bi htjelo

ovdje... spavati. Ja vam ne nosam onu omotnicu s bočicom okolo. Ostavila sam je kod jedne svoje prijateljice.

— A šta ste zapravo time kanili? — upita Kate.— Dakle, ja sam mislila da ćete vi shvatiti u kakvu se

položaju nalazite s obzirom na one bočice, pa sam držalada ćete mi dati potporu od sto dolara mjesečno. Tako bihnekako vezala kraj s krajem i možda bih povratila svojezdravlje.

— Rekoste da stanujete u hotelu Southern Pacific?— Da, gospođo... moja je soba ravno gore, kako se

ide od stola recepcije u vestibulu. Noćni je dežurni mojdobar prijatelj. On nikad ne zaspi kad je na dužnosti. Zgodan dečko.

— Nemojte se popisati u gaće, Ethel — zafrkavala juje Kate. — Vaša je briga samo to koliko vas stoji taj »zgodni dečko«. Nego pričekajte časak.

Izbrojila je još šest novčanica po deset dolara iz ladice pred sobom i pružila joj ih.

5R Istočno od raia ................ r A r

— Hoće li mi novci biti slani svakog prvog u mjesecuili moram ovamo po njih dolaziti?

— Poslat ću vam ih. Nego, Ethel — nastavi mirnoCathy — ja svejedno mislim da biste vi one staklenke trebali dati na analizu.

Ethel je čvrsto rukom ščepala novčanice. Sve je u njoj ključalo od pobjednog slavlja i dobra raspoloženja. To je bio jedan od onih rijetkih dana kad je sunce granulo i pred njezina vrata.

— Ni pomisliti da bih takva što učinila. Sve dok nebudem na to prisiljena.

Pošto je Ethel otišla, Kate je prošvrljala sve do kraja vrta iza kuće. Čak nakon toliko godina mogla je po nerav-nosti tla prosuditi kako je bilo čestito prekopano i prero-vano.

Sutradan ujutro sudac je slušao uobičajenu kroniku pre-kršaja i noćnih krađa. Tek je na jedno uho slušao četvrti slučaj i na kraju jedra izlaganja tužiteljeva nakratko je upitao:

— Koliko vam je ukradeno?— Oko stotinu dolara — odgovori crnokosi čovjek.Sudac se okrene policijskom službeniku koji je izvršio

hapšenje, pa ga upita:— Koliko ste u nje našli?— Devedeset i šest dolara. A ujutro je od noćnog de

žurnog naručila whiskyja, cigarete i neke revije.— Nikad u životu nisam vidjela toga svata — vikala

je Ethel.Sudac uzgleda od spisa koji su se nalazili ispred njega

na stolu.— Dvaput osuđivana zbog prostitucije, a sad evo zbog

krađe. Na vas, gospo, trošimo mnogo novaca. Želim da dopodne napustite ovaj grad.

A onda se okrene službeniku:— Recite šerifu neka je protjera preko granice našega

okružja.Na kraju se obrati Etheli:— Vratite li se opet, predat ću vas kotarskom sudu i

predložiti maksimalnu kaznu. Ne gine vam robija. Razumijete li me?

— Slavni suce, htjela bih s vama nasamo razgovarati.— A zašto?— Moram s vama govoriti. Sve je ovo udešeno.

— Da, sve je udešeno — otkreše sudac i prozove:— Idući.Dok je zamjenik šerifov vodio Ethel na granicu okruga,

na most koji se diže iznad rijeke Pajara, dotle je onaj tu-žitelj bazao niz ulicu Castroville prema Katinoj ustanovi. Najednom se predomislio i skrenuo u Kenoevu brijačnicu da se podšiša.

3.

Ethelin posjet nije iz početka premnogo uznemirio Kate. Ona je bila svjesna kakva bi se pozornost poklonila pri-tužbi jedne javne žene, a analiza razbijenih bočica ne bi pokazala ništa šta bi se moglo poznati kao otrov. Kate je već gotovo i zaboravila staru Faye. Što je se sada morala sjetiti, bješe joj tek neugodna uspomena.

Međutim, postupno je vidjela kako je ta misao sve više progoni. Jedne večeri, kad je pregledala račun iz trgovine mješovitom robom, nekakva joj misao sine, zasja i zatre-peri poput meteora. Munjinski je sijevnula i zgasla, tako munjevito da je morala prekinuti posao da bi je pokušala uhvatiti. Otkud je samo crnomanjasto Charlesovo lice po-vezano s tom misli? Pa zagonetne i vesele oči Sama Ha-miltona? I zašto ju je obuzela drhtavica zebnje od te mu-njevite misli?

Okanila se te misli i prihvatila se posla, ali je Charle-sovo lice bilo iza nje, gledalo joj je preko ramena. Počeli su je prsti boljeti. Odložila je privremeno račune i dala se na obilazak kuće. Bijaše to jedna od onih dosadnih tro-mih večeri utorka. Nije bilo uopće dovoljno mušterija da se cirkus izvodi.

Kate je tačno znala kakav je odnos djevojaka prema njoj. One su je se očajnički bojale. Ona ih je tako i držala u zaptu. Možda su je i mrzile, ali to nije važno. No, povje-renja su u nju imale, a to je važno. Ako su se tačno držale pravila što im ih je ona postavila, ako su ih se baš svojski pridržavale, Kate se brinula za njih i štitila ih. U odnos cura prema njoj nisu bile uključene ni ljubav ni po-štovanje. Ne bi ih nikada nagrađivala, a prekršiteljku bi kaznila samo dvaput. Onda je mogla pakovati. Cure su imale zaista jednu sigurnost: znale su da ih Kate neće ni-kada kazniti bez razloga.

Kad bi Kate obilazila bordel, cure su glumile prirod-nost. Kate je to znala i očekivala je to od njih. Ali te je večeri osjećala da nije sama. Kao da je Charles išao pokraj nje i iza nje.

Prošla je kroz blagovaonicu, ušla u kuhinju, otvorila hladnjaču i povirila unutra. Podigla je poklopac limenke za smeće i pogledala rasipa li se što uzalud. Radila je to svake večeri, ali te večeri kao da je uložila u taj svoj posao osobit dužnosni mar.

Kad je otišla iz salona, cure se zgledale i u čudu sli-jegale ramenima. Eloise, koja je razgovarala s tamnokosim Joeom, upitala je:

— Zar se šta dogodilo?— Koliko ja znam, nije. A zašto?— Ne znam. Čini se nekako nervozna.— Nije to ništa, obavljala je neku vrst smotre.•—• Šta je obavljala?— Čekaj časak! Ne znam tačno ni ja, a ne znaš ni ti.— Shvatila sam. Neka svatko pazi svoga posla.— Pogodila si, Eloise — pohvali je Joe. — Mi ćemo se

toga držati, zar ne?— Baš mi nije ni stalo da saznam šta joj je — pridoda

Eloise.— Ta ti je dobra — pohvali je Joe.Kate se vratila sa svog obilaska.— Idem u postelju — rekla je Joeu. — Ne zovi me bez

prijeke nužde.— Mogu li vas poslužiti čime?— Da, napravite mi lončić čaja. Jesi li opeglala onu

haljinu, Eloise?— Jesam, gospođo.— Nisi baš najbolje.— Jesam, gospođo, koliko sam bolje mogla.Kate je obuzeo nemir. Pospremila je sve svoje spise u

pretince pisaćeg stola, a kad je Joe donio poslužavnik s čajem, rekla mu je neka ga položi do postelje.

Izvaljena među jastucima i posrkujući čaj, stala je po-nirati u svoju zamisao do dna. Šta je toliko muči misao u vezi s Charlesom? I onda je odgonetnula.

Charles je bio pronicav. I Samuel Hamilton je bio pro-nicav na svoj mahniti način. Pa, u tome i jest smisao one misli koja joj je tjerala strah u kosti: ima dakle pronica -vih ljudi. Samuel i Charles mrtvi su. doduše, ali možda ima

i drugih njihova kova. Malo je pomalo došla do te spo-znaje.

»Recimo da sam ja iskopala one bočice. Šta bih ja u tom slučaju mislila i uradila?« Obruč panična straha sti-snuo joj grudi. Zašto su bočice razbijene i zakopane? Nije bilo otrova u njima! A čemu ih onda zakopavati? Sta ju je nagnalo da to uradi? Trebala ih je baciti u jarak u Main Streetu ili u kantu za smeće. Dr. Wilde je umro. Ali, bog zna, kakve je on bilježnice vodio. Šta ona zna. Šta da je, recimo, pronašao staklo i doznao šta je bilo unutri? Bi li ona pitala kakva stručnjaka: »Šta bi se dogodilo, molim vas, da dadnete nekome ulja od zmajeve krvi?« »Šta ako to dajete u manjim dozama kroz dulje vrijeme?« Ona bi to saznala. Možda će još tkogod.

»Zamisli da si čula o bogatoj vlasnici bordela koja je sve oporučno ostavila jednoj od novopridošlih cura, i onda ta vlasnica naglo umrla.« Kate je savršeno znala koja bi bila prva njezina misao u takvu slučaju. Kakva ju je sa-mo ludost natjerala pa da izradi da se progna Ethel? Sad je ne može pronaći. Trebalo je da joj masno plati, pa da je na zgodan način namami da joj vrati ono iskopano stak-lo. Gdje je sada staklo, bogzna? U nekakvoj omotnici, ali gdje? Kako će sada pronaći Ethel?

Ethel će znati zašto je i kako je protjerana. Ethel nije bogzna kako bistra, ali mogla bi se izjadati nekome tko jest bistar. Brbljavica bi mogla iskokodakati cijeli slučaj kako je Faye bila bolesna, kako je izgledala, pa ono o opo-ruci.

Kate se pri tom razmišljanju zadihala i žmarci straha počeli joj kolati tijelom. Ona bi morala otići u New York ili nekamo drugamo . . . ne uzrujavati se uopće prodajom bordela. Ta ona ne treba više novaca. Ima novaca napre-tek. Nitko je neće moći pronaći. Da, ako ona pobjegne, a ona bistra osoba uščuje Ethel kako priča priču o Faye, e onda će biti tek popare. Sigurno će je uloviti!

Kate se digne s postelje i uzme jaku dozu kalcijeva bro-mida.

Od tog časa neprestano se bojazan prilijepila uza nju, vazda je bila kraj nje kao vjerna druga. Gotovo se uzra-dovala kad je saznala da bol u prstima dolazi od upale zglobova. Neki đavolski glas šaptao joj da su ta bolest i taj strah možda kazna za grijehe.

Nikad Kate nije mnogo izlazila u grad, ali sada joj je mrsko bilo da uopće ide. Znala je kako ljudi potajice bulje u nju, jer znaju tko je. Šta da jedan od tih ljudi imadne Charlesovo lice ili Samuelove oči. Morala se siliti da i ono jednom na sedmicu izađe.

Onda je sagradila onaj prigradak i oslikala ga sivilom. Opravdavala je to time da joj svjetlo udi očima, a poste-peno je počela zaista vjerovati da joj svjetlost udi očima. Pekle su je oči nakon šetnje gradom. Sve je više vremena provodila u svojoj sobi.

Nekim je ljudima moguće — a i Kati je to bilo mogu-će — u isto vrijeme o istome imati dva oprečna mišljenja. Ujedno je vjerovala da svjetlo pali njene oči i da joj je siva sobica spilja u kojoj se skriva, mračna jazbina u zem-lji, mjesto gdje je ni jedno oko ne može izbliza gledati. Jednom je, zavaljena sred mnoštva jastuka svoje fotelje, razmišljala kako bi bilo da sagradi tajna vrata, tako da u slučaju potrebe ima potajni uzmak. Više nagonski nego razmišljanjem odbacila je tu osnovu. Tada ona ne bi bila zaštićena. Ako bi ona tim prolazom izmakla, nešto bi mog-lo i u prolaz umaći, ono nešto što je počelo puzati ispred kuće, noću gmizati uz zidove, potajice se pridizati, kuša-jući da gleda kroz prozore. Trebalo je sve više i više sna-ga i volje pa da Kate ode od kuće ponedjeljkom popodne.

Kad ju je ono Cal počeo slijediti, uhvatio ju je straho-vit trzaj straha. A kad ga je čekala u vrtu iza grma kaline, samo što je nije uhvatila smrtna strava.

Ali sada je ona utonula duboko u meke svoje jastuke, a očni kapci osjećali su umirujuću težinu kalcijeva bro-mida.

ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

I.

ACIJA je nezamjetno klizila u rat, u isto vrijeme i ustravljena i omamljena. Blizu šezdeset godina Ameri-

čani nisu bili osjetili potresno ratno uzbuđenje. Španjol-sko-američki rat od godine 1898. bio je više vojnički pohod negoli pravi rat. Gospodin Woodrow Wilson ponovo je izabran predsjednikom u mjesecu studenom. U svom programatskom predsjedničkom predizbornom govoru obe-ćao je da će čuvati Ameriku dalje od rata, a u isto vrije-

N

me date su mu instrukcije da bude čvrste ruke, i to je ne-minovno značilo rat. Posao oživio, a cijene stale rasti. Povje-renici britanske intendanture tumarali zemljom te kupovali životne namirnice, odjeću, metale i kamikalije. Val uz-buđenja zahvatio cijelu zemlju. Narod nije pravo vjerovao u rat ni kad se na nj spremao. Život u Salinskoj dolini odvijao se po prilici kao i odvajkada.

2.

Cal je išao s Aronom u školu.— Izgledaš mi umoran — pripomene Aron.— Misliš?— Čuo sam te kad si noćas došao. U četiri sata. Šta

radiš tako kasno?— Šetao sam okolo. Razmišljao. Šta bi ti rekao da se

okanimo škole i da se vratimo na rancu?— A radi čega?— Mogli bismo ocu privrijediti nešto novca.— Ja idem dalje studirati u kolidž. Kamo sreće da mo

gu odmah. Svatko nas ismjehuje. Tako bih rado otišao izovoga grada.

— Šta luduješ!— Ne ludujem ja ništa. Ma nisam valjda ja izgubio no

vac. Nije valjda meni došla na pamet ona glupa zamisaosa salatom. A ljudi mi se svejedno smiju i rugaju mi se.A ja ne znam ima li uopće dovoljno novca za moje dalješkolovanje u kolidžu.

■— Pa nije otac namjerice tratio novac.— A svejedno ga je potratio.— Imaš ovu i iduću godinu, pa onda možeš u kolidž

— reče mu Cal.— Baš kao da ja to ne znam.— Kad bi svojski upro, možda bi do ljeta mogao polo

žiti završni ispit, a na jesen već u kolidž.— Ne mogu to — odvrati Aron, iznebuha se okrenuvši.— A ja mislim da bi mogao. Zašto ne odeš i ne govoriš

s upraviteljem? Kladim se da će ti pri tom pomoći i velečasni Rolf.

— Samo da mi je otići iz ovoga grada. I nikad se višeovamo ne vratiti. Još nas posprdno zovu »glavicama salate«. Ismjehuju nas.

— A šta je s Abrom?— Abra će učiniti što smatra da je najbolje.— A hoće li ona pristati da ti odeš?— Ona će učiniti ono što ja ushtjednem.Cal je časak razmišljao, a onda reče:— Priopćit ću ti nešto. Ja ću pokušati zaraditi nešto

novca. Ako pritegneš i godinu dana ranije položiš ispite,eto, ja ću te uzdržavati na studijama.

— Šta ne veliš?— Kad ti kažem.— Onda idem odmah k direktoru.I ubrza korake.— Čekaj, Arone! Poslušajder! — zvao ga je Cal. —

Ako direktor rekne da možeš, nemoj o tome govoriti ništaocu.

— Zašto ne?— Baš sam mislio kako bi bilo lijepo da mu odaš i

rekneš tek onda kad bude sve gotovo.— Ja ne vidim u tome razlike.— Ne vidiš?— Ne. Meni je to glupo — odbrusi Aron.Calu je došao žestok poriv da zavikne: »Znam tko je

naša mati! Mogu ti je odmah pokazati.« To bi Arona rastr-galo i svega raznijelo.

Cal se sastao s Abrom prije nego što je zazvonilo zvo-no za obuku.

— Šta je s Aronom? — upitao ju je Cal.— Ne znam.— Znaš ti, znaš.— Znam tek toliko da plovi oblacima. Bit će da je to

me kriv onaj pastor.— A prati li te kući?— Kako ne bi? Ali ga čitam skroz-naskroz. Okrilatio

je.— Još se srami zbog one salate.— Znam. Ja ga neprestano nagovaram da ne misli na

to. Ha, možda mu je i drago misliti o tome.— Šta hoćeš time kazati?— Ništa — odgovori Abra.Te je večeri nakon večere Cal zapitao oca:— Oče, nećeš imati ništa protiv toga ako odem na ran

cu u petak poslije podne?Adam se okrene u stolcu i upita:

— A zašto ideš?— Tek da malo vidim. Da se malo prošetam.— Želi li i Aron ići s tobom?— Ne. Ja želim otići sam.— Ne vidim razloga zašto ne bi išao. Lee, vidiš li ti?— Ne vidim — odgovori Lee.Lee se zagleda u Cala pa ga upita:— Zar se ozbiljno misliš posvetiti gospodarstvu?— Možda. Kad bi mi, oče, prepustio farmu, ja bih je

obrađivao.— Ali najam traje još više od godine dana — upozori

ga Adam.— A poslije isteka roka mogu?— A šta je s tvojom školom?— Svršit ću dotle školu.— Dobro, vidjet ćemo. Možda ti još dođe želja za da

ljim studiranjem.Kad Cal krene prema kućnim vratima, i Lee pođe i iza-

đe s njim.— Možeš li mi reći šta smjeraš? — upita Lee.— Tek ću malo razgledati rancu.— Dobro, dobro, vidim da mi nećeš priopćiti svoju pra

vu namjeru.Lee se vraćao u kuću. A onda se nešto smisli i zazva:— Cal!Dječak se zaustavi.— More li te brige, Cal?— Ne.— Imam prišteđenih pet tisuća dolara, ako ti ustreba

novaca.— A šta će mi?— Ne znam, ali ako slučajno ustrebaš.

3.

Ured Willa Hamiltona u garaži, njegova staklena krlet-ka, neobično mu se sviđala. Njegovi poslovni interesi bili su mnogo širi od automobilskog posredništva, ali drugi ured nije otvarao. Drag mu je bio onaj pokret oko njegova četverouglastog staklenog kaveza. Stavio je dvostruko sta-klo da zaduši buku garaže.

Sjedio je zavaljen u svojoj velikoj fotelji okretuši, koja je bila presvučena crvenom kožom. Uglavnom mu je život

bio lijep. Kad bi ljudi pričali kako njegov brat Joe masno zarađuje oglasima tamo na istoku Amerike, Will bi vazda odgovorio kako je on velika žaba u maloj barici.

— Mene bi strah bilo otići u veliki grad — znao je govoriti. — Ja sam tek seljak.

I drag mu je bio onaj široki smijeh koji bi popratio vazda tu njegovu pripomenu. On mu je bio dokaz kako njegovi prijatelji znaju da je on imućan.

Jedno subotno prijepodne došao mu u posjete Cal. Kad je vidio Willov začuđeni pogled, najavi se:

— Ja sam Cal Trask.— O, pa da. Bože, pa ti si već čitav momak. A je li i

tvoj otac došao ovamo?— Nije. Sam sam došao.— Sjedi lijepo. Bit će da ne duhaniš.— Katkada zapalim. I to cigarete.Will klizne preko stola paklić cigareta Murad. Cal otvo-

ri kutiju i onda je odmah zatvori.— Neću odmah sada.Will je gledao crnomanjastog dječaka i svidio mu se.

Mislio je u sebi: »Ovaj je dečko bistar. Toga neće nitko žedna preko vode prevesti.«

— Po svoj prilici ćeš i ti vrlo brzo otvoriti kakav posao.

— Hoću, gospodine. Mislio sam voditi rancu kad završim školu.

— Time se novac ne zarađuje — reče Will. — Farmerine zarađuju novac. Zarađuje onaj koji od farmera kupi pato proda. Nikad se nećeš obogatiti obrađivanjem zemlje.

Will je znao da ga Cal opipava, da ga okušava, da ga promatra, i to je odobravao.

Cal je već stvorio odluku, ali je ipak najprije upitao:— Vi nemate djece, gospodine Hamiltone?— Nemam. I žao mi je zbog toga. Zbog toga mi je naj-

žalije u životu. A zašto pitaš?Cal kao da je prečuo ovo potonje pitanje, pa nastavi:— Hoćete li mi dati jedan savjet?Will se sav zažario od radosti.— Ako znadem, drage volje. A što bi htio znati?Iza toga je Cal uradio nešto što je Willu Hamiltonu bilo

još draže.— Htio bih zaraditi mnogo novaca. Recite mi kako ću.

Will se jedva uzdržao od smijeha. Izjava je doduše naivna, ali Cal nije bogme nipošto naivčina.

— Tko to ne bi, moj sinko? A šta ti misliš pod »mnogonovaca«?

— Dvadeset do trideset tisuća dolara.— Gospode bože! — iznenadi se Will i pomakne fotelju

unaprijed, a sve je pri tom škripala. Sad je provalio smijeh nezaustavno, ali nije to bilo nipošto ismijavanje. I Calse smiješio, popraćujući tako Willov smijeh.

— A možeš li mi kazati radi čega želiš toliko zaraditi?— Da, gospodine. Mogu vam kazati — odgovori Cal.Momčić nato otvori ponuđenu kutiju cigareta, uzme jednu ovalnu s piskom od pluta i zapali je.

Will se radosno zavali u svojoj naslonjači.— Znate, moj je otac izgubio mnogo novca.— Znam to — prihvati Will. — Ja sam ga i odgovarao

da ne šalje salatu željeznicom preko cijele zemlje.— Odgovarali ste ga? A zašto?— Pa kad nije bilo nikakva jamstva — preuze Will.

— Trgovac mora sebe zaštiti. Inače, ako se šta desi, sve jepropalo. Tako je i bilo. Nastavi.

— Želio bih zaraditi dovoljno novca da mu povratimono što je izgubio.

Will ga je zapitao rastvorenih usta:— A zašto bi to dao ocu?— Jer to hoću.— Voliš li ga?— Volim.Willovo mesno lice sasvim se izobličilo. Jedna ga uspo-

mena okrznula kao mrazan vjetar. Nije se polako kretao po prošlosti, nego je sve došlo u jednome bljesku, sve one godine, slika, osjećaj, očaj, sve je uhvaćeno, kao što se uhvati trenutnim snimkom cijeli jedan svijet. Tu je bio blistavi Samuel, lijep kao zora, s maštom poput lastavičjeg leta, zatim sjajni zamišljeni Tom, uvijek u nekom tamnom žaru, Una koju su nosile razbješnjele oluje, pa ljupka Mollie, Dessie, koja je sva bila satkana od smijeha, lijepi George, koji je svojim slatkim bićem ispunjavao prostor kao ka-kvim miomirisom cvijeća, napokon se priključio i Joe, be-njamin, mezimac. Svaki je, bez ikakva napora, pridonio obitelji koji darak.

Gotovo svaki čovjek ima svoju škrinju skrovite boli, od koje ključeve nikome ne daje. Will je svoju bol dobro

prikrivao gromornim smijehom, negativne osobine uopće isključivao, a svome ljubomoru podrezao krila. Mislio je o sebi da je trom, nezgrapan, prionuo uz tradiciju, bez ikakvih nadahnutih zamisli. Nijedan krilati san da bi ga uznio na oblake, nikakav očaj da bi ga prisilio na samou-ništenje. On je uvijek bio na okrajku, pokušavajući se odr-žati na rubu obitelji s onim darovima što ih je imao — oprezom, razborom i marljivošću. Vodio je uredno knjige, naimao odvjetnike, naručivao pogrebnika i konačno — pla-ćao račune. Drugi u obitelji nisu čak ni bili svjesni da ga trebaju. On je bio sposoban zaraditi novac i sačuvati ga. Smatrao je da ga Hamiltoni preziru zbog te jedne je -dine sposobnosti. On ih je svejedno uporno volio, bio im vazda pri ruci svojim novcem, da ih izbavi iz škripca u koji bi zapali zbog svojih pogrešaka. On je mislio da ga se oni svi srame, pa se ogorčeno borio da ga pripoznaju. Sve se to sastalo u mraznom vjetru koji ga je sada pro-puhao.

Njegove malko izbuljene oči ovlažile se dok je buljio njima kraj Cala, tako da ga je dječak upitao:

— Šta vam je, gospodine Hamiltone? Zar vam nije dobro?

Will je osjećao članove svoje obitelji, ali ih razumio nije. Oni su ga ipak primali, a da uopće nisu znali da ima tu bilo šta razumjeti. I sada je došao taj dječak. Will ga je namah shvatio, osjetio, proćutio, poznao. Takva je on sina trebao, ili brata, ili oca! I mrazan vjetar uspomene pro-metnuo se u toplinu suosjećanja s Calom, koji ga je zgra -bio za želudac i pritiskao mu na pluća.

Silio se da usredotoči svoju pozornost na taj ured u staklu. Cal je sjedio iza njega u stolici i čekao.

Will uopće nije znao koliko je trajala njegova šutnja.— Zanio sam se u misli — rekao je klonulo.A onda je nastavio strogim glasom:— Ti si me nešto pitao. Ja sam trgovac, momče. Nije

moje da poklanjam. Ja prodajem.— Razumijem, gospodine.Cal je bio na oprezu, ali je osjećao da ga Will Hamilton

voli.— Ja bih želio nešto saznati, i želim da mi istinu kažeš.

Hoćeš li mi reći poistini?— Ne znam — odvrati Cal.

— E, to mi se sviđa. Kako možeš znati hoćeš li reći istinu dok ne znaš pitanje? Sviđa mi se to. Tako je pametno. . . i pošteno. Slušaj . . . ti imaš brata. Voli li tvoj otacnjega nego tebe?

— Pa, svatko voli Arona. Arona svi ljube — mimoodgovori Cal.

— A ti?— I ja ga ljubim, gospodine. Barem... da, ljubim ga

ipak.— Šta znači onaj »barem«?— Pokatkad mislim da je glup, ali mi je svejedno drag.— A šta je s ocem?— Ljubim ga — reče Cal.— A ljubi li on više tvoga brata?— Ne znam to.— Dakle, ti veliš da bi htio vratiti ocu novac što ga

je izgubio. A zašto?Obično bi Calove oči podozrivo zirkale, ali sad ih je

širom raskolačio, kao da misli njima obuhvatiti sve oko Willa, a i kroz njega progledati. Cal se približio svome vlastitom biću, koliko je to uopće moguće.

— Moj je otac dobar. Želim mu naknaditi i vratiti izgubljeni novac, jer ja nisam dobar.

— A kad bi mu to napravio, zar ne bi bio dobar?— Ne bih — odgovori Cal. — Držim da bih, uza sve to,

ostao zao.Will se nikada u životu nije sastao s čovjekom koji bi

tako neprikriveno govorio. Gotovo se zbunio zbog te Ca-love prostodušnosti, jer je znao kako se Cal osjeća siguran u tome svom oljuštenom poštenju.

—■ Samo još jedno pitanje. Neću ti zamjeriti ako na nj ne odgovoriš. Ja osobno ne bih odgovorio. Evo ga. Pretpo-stavimo da ti zaista priskrbiš taj novac i dadneš ga svome ocu... zar ti ne bi palo na um kako ti zapravo kušaš ku-piti očevu ljubav?

— Da, gospodine, palo bi mi na um. I istina bi bila.— Više te ništa ne želim pitati. To je sve.Will se nagnuo i stavio svoje ruke na čelo, koje je kuc-

kalo i znojilo se. Nije se mogao sjetiti kad je bio tako po-tresen. A u Calu je sve poskakivalo od pobjednog slavlja. Samo, <m je bio oprezan. Znao je da je pobijedio, ali crta-ma lica nije to odavao.

Will pridigne glavu, skine naočari i otare s njih vlagu.— Hajdemo van. Hajdemo se malo provozati — rekne

Calu.Will je sada vozio golemog Wintona, kojemu je hladnjak

bio dug poput lijesa, a iz njegove utrobe čulo se moćno, soptavo brundanje. Vozio je prema jugu od King Citvja okružnom cestom. Pribrale se i zborile snage proljeća. Pro-lijetale livadne ševe i sa ogradnih žica grgoljile svoju pro-ljetnu melodiju. Prema zapadu se isticala planina Pico Blanco sa svojom snježnom kukuljicom, a kroz cijelu do-linu prostirali se redovi eukaliptusa vjetrolomaca, koji su se srebrno svjetlucali novim lišćem.

Kad je dospio do pokrajnjeg odvojka, koji vodi u do-maću uvalu Traskova imanja, Will je zaustavio kola ukraj ceste. Otkako je Winton zagromorio od King Citvja, nije nijedne progovorio. Kola je ukočio, ali je veliki motor i dalje duboko zujkao.

Gledajući ravno preda se, reče Calu:— Cal. . . bi li se htio sa mnom udružiti?— Bih, gospodine.—• Ali meni nije drag drug bez novca. Ja ti doduše mo-

gu pozajmiti ali to dovodi do neprilika.— Mogu pribaviti novac — reče Cal.— Koliko?— Pet tisuća dolara.— Ti. . . Ja ti ne vjerujem.Cal nije na to odgovorio.— Ipak ti vjerujem. Sigurno ćeš uzajmiti?— Da, gospodine.— Uz kolike kamate?— Ne treba da platim nikakvih kamata.— Zgodno si to udesio. A tko će zajmiti?— To vam neću reći, gospodine.Will strese glavom i nasmije se. Sav je bujao od ra -

dosti.— Možda sam budala, ali ti ipak vjerujem. Ja se obično

ne varam.Will dade gas motoru, a onda opet pusti neka motor

naprazno zujka,— Nego, poslušaj ti mene. Čitaš li novine?— Čitam, gospodine.— Samo je pitanje časa kada ćemo zagaziti u rat.

— Tako nekako izgleda.— Mnogi ljudi misle tako. Nego, znaš li ti pošto je sa

da grah? Hoću reći, pošto možeš prodati sto vreća graha uSalinasu?

— Ne znam sigurno. Mislim da se prodaje oko tri dotri i pol centa po funti.

— Šta misliš pod tim »ne znam sigurno«? Odakle i toliko znaš?

— Pa, mislio sam zamoliti oca da mi prepusti vođenjenaše rance.

■— A tako. Ali nećeš valjda sam obrađivati zemlju. Pre-pametan si za to. Zakupac zemljišta tvojega oca zove se Rantani. To je švicarski Talijan, dobar farmer. On je obra-dio blizu pet stotina jutara. Ako mu uzmognemo zajamčiti pet centa po funti, i ako mu dadnemo zajam za sjeme, on će posaditi grah. To će napraviti i svaki drugi farmer u ovoj okolici. Mogli bismo ugovoriti pet tisuća jutara graha.

— A šta ćemo učiniti s grahom od pet centa kad je natržištu tri centa? A, da! Ali kako ćemo se osigurati?

— Jesmo li kompanjoni ili nismo? — upita Will.— Jesmo, gospodine.— Jesmo, Will! (Will se htio pobratimiti s Calom.)— Jesmo, Will.— A dokad možeš dobiti pet tisuća dolara?— Do iduće srijede.— Evo ruke!I tako ova krupna ljudina i mršavi garavi dječak sve-

čano stisnuše ruke.Will, sveudilj držeći Calovu ruku, reče:— Sad smo kompanjoni. Imam veze sa British Purcha-

sing Agencv (Britanska nabavna agencija). A imam prijatelja i u intendanturi. Kladim se da možemo prodati savsuhi grah što ga god skupimo, deset centa po funti, ilimožda i više.

— A kad ga možeš prodati?— Prodat ću ga prije nego što potpišemo ugovor s far

merima. Hoćeš li sada da odemo na stari vaš dom i da govorimo s Rantanijem?

— Hoću, gospodine — pristane Cal.Will ukopča drugu brzinu na Wintonu, i velika zelena

kola zaštropotaju sporednom cestom.

559

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

AT pogađa uvijek nekoga drugoga. Mi smo Salinjani bili svjesni da su Sjedinjene Države najveća i najmoć-

nija nacija na svijetu. Svaki je Američanin bio poizbor strijelac od rođenja, a u borbi je jedan Američanin vrije-dio deset ili dvadeset stranaca.

R

Pershingov vojnički pohod u Meksiko na Pancha Villu rasprsnuo je na neko vrijeme jedan od naših mita. Mi smo uistinu vjerovali da Meksikanci ne znaju ravno gađati, a uz to da su lijenčine i glupani. Kad su se naše konjičke čete umorne vratile s granice, javile su nam da ništa od toga nije istina. Meksikanci su umjeli, do vraga, ravno pucati! A Villini konjanici znali su se i čvršće i dulje odr-žati na sedlima od naših gradskih momčića. Dvije večeri vježbanja na mjesec nisu ih premnogo očvrsle i prekalile. Konačno, čini se da su Meksikanci nadmudrili Blacka Jacka Pershinga i u lukavstvu i u postavljanju zasjeda. A kad se Meksikancima pridružila njihova saveznica dizenterija, bilo je jao i pomagaj. Neki od naših mladića nisu se mogli oporaviti cijeli niz godina iza toga.

Nekako se nismo naučili logički misliti, pa da iskustvo s Meksikancima prenesemo na Nijemce. Ne, mi smo se vra-tili našim mitovima. Tvrdili smo da jedan Američanin vri-jedi dvadeset Nijemaca. Ako je tako, onda je trebalo samo mrko pogledati, i Kaiser će pokleknuti, ponizno moleći mi-lost. Šta bi se on usudio da ometa našu trgovinu? A ipak se usudio! Sta će se on valjda isprsiti i potapljati naše bro-dove? A ipak ih je potapljao! Lud je bio, nema zbora, ali sve je to radio, i nije bilo druge nego zapodjenuti s njim borbu.

Rat je, barem u početku, pogađao druge. Mi smo, moja porodica i moji prijatelji, imali neku vrstu sjedala na tri -binama, i moram reći da je bilo vrlo uzbudljivo proma-trati tu utakmicu. I baš kao što rat pogađa vazda nekoga drugoga, tako je živa istina bila da uvijek netko drugi mora i poginuti. Ali, majko božja, ni to nije bilo istina. Počeli su potajice pristizati strahoviti telegrami, glasnici tužnih vijesti, da je umro brat ovome ili onome od nas. Mi ovako daleko, preko šest tisuća milja od poprišta bijesa i buke, pa nismo ostali pošteđeni.

E, onda nije bilo više šale. Mogle su »Libertv Belles« (ljepotice slobode) paradirati kolikojioće u bijelim kapama

i u uniformama od bijele kože morskoga psa. I naš je ujak mogao preudesiti svoj govor za Četvrti srpnja da bi mo-gao poslužiti kao poklič za upisivanje ratnih obveznica. Mogli smo i mi školarci nositi mrka odijela boje masline i usticati na glave vojničke kape. Mogao nas je profesor fizike poučavati u rukovanju oružjem. Sve se to moglo. Ali, za Isusa Krista, Marty Hopps je pokojni, a onaj Ber-gesov dečko, tamo prekoputa nama, ljepotan, onaj u ko-jega je naša mala sestrica bila zaljubljena od svoje treće godine, onaj je siromah jednostavno raznesen granatom.

A oni dugonje što jedva vuku nogu za nogom, naši deč-ki krhkih udova, nose kofere i nezgrapno marširaju niz Main Street prema kolodvoru. Pometeni su kao kakve ov-ce. Salinska glazba stupa ispred njih, svira nacionalnu himnu »Stars and Stripes Forever«, porodice vojnika idu kraj njih pločnikom i plaču, a muzika odzvanja kao po-smrtna koračnica. Novaci ni da bi pogled bacili na svoje majke. Ne usuđuju se. Nikad nismo mislili da i nas može rat zadesiti.

Bilo je ljudi u Salinasu koji su po automatskim igrač-nicama i po točionicama počeli prosipati kojekakva pro-glasja i priglasja. Čuli su to tobože pouzdano od nekog vojnika. Mi uopće ne saznajemo pouzdane vijesti. Ne zna-mo, recimo, kako naše vojnike šalju na frontu bez topova. Brodovi za prijevoz četa danomice se potapljaju, a vlada to od nas krije. Njemačka je vojska toliko nadmoćnija nad našom da za nas nema uopće nikakvih izgleda na pobje-du. Onaj Kaiser bogme je mudra glava. On se sprema da napravi invaziju na Ameriku. Zar će nam to Wilson otvo-reno priznati? Ni govora. I obično su ti strvinari, ti pro-nosioci glasina, bili oni isti koji su govorili kako jedan Američanin vrijedi koliko osjekom dvadeset Nijemaca, isti istoviti brbljavci.

Skupinice Britanaca u neobičnim uniformama (ipak su u njima izgledali elegantni) motale se po cijeloj Americi, kupujući sve što nije bilo zakovano i prikovano, i plaćajući to masnim parama. Veoma je mnogo tih britanskih naku-paca bilo sakato, a ipak su nosili uniforme. Kupovali su među ostalim grah, jer je grah lako transportirati, ne kvari se, a i ta mu je prednost što može čovjek vraški du-go o njemu živjeti. Funta graha bila je dvanaest i pol centa. I da si ga mogao samo kupiti! Farmeri su žalili što su potpisali ugovore prije šest mjeseci za ušljiva dva centa

. .■. 560

po funti više nego što mu je u vrijeme potpisa ugovora bila prosječna cijena na tržištu.

Cijela Amerika, pa s njom i Salinska dolina, sad je druge pjesme pjevala. S početka smo se pjesmom hvali-sali kako ćemo sravniti sa zemljom i u prah pretvoriti nje -mačke utvrde na Helgolandu, kako ćemo objesiti Kaisera, odmarširati »onamo prijeko« i raščistiti smetište što su ga napravili prokleti stranci. A onda najednom zapjevasmo pjesmu: »U krvavoj kletoj borbi stoji sestra Crvenoga Križa kao ruža usred ničije zemlje«. Ili: »Halo, halo, telefo-nistice, spojite me s nebom, jer je tamo otišao moj tatica«. Ili: »U sumračje, kad se svjetla gase, djetešce se penje u spavaonicu i moli molitvu: o, bože, molim te, svjetuj mome tatici neka se čuva...« Bili smo poput smionoga ali neiskusnoga mladca koji u prvoj gunguli dobije žestoko po nosu, pa ga strahovito boli. Vruće smo čeznuli, kamo puste sreće, da je cijeli taj metež bogdo iza nas.

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE I.

kasno ljeto eto Leea ravno s ulice kući i nosi s trž -nice punu veliku košaru. Lee je, otkad boravi u Sa-

linasu, postao američki konzervativac u odijevanju. Kad bi izlazio izvan doma, redovito bi nosio odijelo od lijepe crne vune, bijelu košulju, visok tvrd ovratnik, pa usku crnu kravatu, kakvu su nekada nosili senatori s američkog juga. Šešir mu je bio crn, s okruglim vrškom i ravnim obodom i neulupljen odozgo, kao da je ostavio mjesto za smotani perčin. Bio je odjeven uistinu besprijekorno.

U

Jednom je Adam pripomenuo kako se Lee odlikuje ne-primjetnom elegancijom u odijevanju, a Lee mu se na to nasmiješio i rekao:

— Moram se lijepo odijevati. Čovjek mora biti vrlo bogat pa da se odijeva traljavo kao vi. Siromasi su, hoće-ne-će, prisiljeni da se lijepo oblače.

— Ti siromah! — plane Adam. — Još ćeš ti nama zajmiti novaca do se ne pridignemo.

— Možda — složi se Lee.To popodne položi Lee na pod svoju tešku košaru i

stane objašnjavati:

— Pokušat ću prirediti juhu od zimske dinje. Kineskoje to jelo. Imam nekog rođaka u kineskoj četvrti, pa meon uputio kako ću to napraviti. On se bavi dječjim pucaljkama i igrom fan-tan.

— A ja sam mislio da ti nemaš nikakvih rođaka —primijeti Adam.

— Svi su Kinezi rođaci, a oni s nazivom Lee najbliži su— preuze Lee. — Moj je bratučed Suej Dong. Nedavnose povukao s posla zbog zdravlja pa je za to vrijeme naučio kuhati. Dakle^ stavite dinju u lonac, oprezno joj odre-žete vrh, stavite u dinju cijelu kokoš, pa gljive, pa kestenja, pa poriluka i tek malko đumbira. Onda odrezani vrhdinje stavite na njegovo prijašnje mjesto, i tako se to polako pirja na tihoj vatrici, ako je moguće, dva dana. Morabiti odlično.

Adam se zaslonio u fotelju, ruke prekrstio na zatiljku, pa se nešto smiješio prema stropu.

— Dobro, Lee, dobro — mrmljao je.— Pa ni slušali me niste — žalio se Lee.Adam je ravno sjeo u fotelj i zaveslao u sasvim druge

vode:— Čovjek misli da poznaje svoju vlastitu djecu, a onda

najednom otkrije da su mu sasvim nepoznata.Lee se smiješio i priupitao:— Zar vam je izmakla koja pojedinost iz njihova ži

vota?Adam se smješkao.— Molim te, tek sam nešto pukim slučajem saznao.

Znao sam da je Aron rijetko doma ovoga ljeta, ali sammislio valjda se ide igrati nekamo.

— Igrati! — u čudu će Lee. — Pa on se ne igra imaveć godina i godina.

— Dakle, igrao se ne igrao — nastavi Adam — danasti se ja sastanem s njegovim direktorom, gospodinom Kil-kennvjem. On je mislio da je meni sve poznato. Znaš lišta radi onaj dečko?

— Ne znam — dočeka Lee.— Pa on ti je svršio cijeli program za iduću godinu.

Položit će prijemne ispite za kolidž i tako prištedjeti godinu dana. I Kilkennv je siguran da će položiti. Sta ti, molim te, misliš o tome?

— Neobično — reče Lee. — A radi čega to čini?— Pa da prištedi godinu dana učenja.

— A zašto hoće da prištedi?— Do vraga, Lee, častoljubiv dečko, ambiciozan. Zar to

ne možeš shvatiti?— Ne, ja to nisam nikad mogao shvatiti.— I nije uopće govorio o tome. Bog zna, je li njegov

brat zna šta o tome?— Ja mislim da nam Aron misli prirediti iznenađenje.

Ni riječi o tome dok nam on sam ne kaže.— Imaš pravo! Znaš šta, Lee? Ja se ponosim tim deč

kom. Strahovito se njime ponosim. I tako mi je divno sada pri srcu. Kad bi barem i Cal bio ambiciozan.

— Ha, možda i jest. Možda on, osim toga, krije u sebineku tajnu — natuknuo je Lee.

— Možda — potvrdi Adam. — Bogme i njega u posljednje vrijeme rijetko viđam. Zar ti misliš da je dobro štoon toliko izbiva od kuće.

— Cal pokušava da pronađe sam sebe. Ja mislim da tanjegova igra skrivača nije ništa neobično u njegovim godinama. Neki ljudi ostanu ni muško ni žensko cijeli svoj život. Ostanu beznadna stvar.

— Zamisli samo — oduševljeno će Adam. — Za cijeluje godinu ispred drugih. Kad nam to priopći, morat ćemo imati u pripremi kakav dar.

— Najbolje zlatni sat — predloži Lee.— Divota — složi se Adam. — Nabavit ću sat, naručit

ću neka se nešto ugravira, i neka ga tako čeka. Samo štada ugraviram?

— To će vam reći draguljar. Dakle, onda nakon dvadana izvadiš kokoš, razdvojiš kosti i meso opet metnešunutra.

— Kakvu vražju kokoš? — u čudu će Adam.— Ja sam ti opet počeo govoriti o juhi od dinje — reče

Lee.— A imamo li mi dovoljno novca da pošaljemo dečka

u kolidž?— Ako mi ne uzrasipamo, i ako Aron ne imadne skupe

prohtjeve, bit će dovoljno.— A, neće on tjerati luksus — branio ga unaprijed

Adam.— Ni ja nisam kanio. . . a evo sam se i ja proluksusir>.Pri tom je Lee s udivljenjem motrio rukav svoga ka-

puta.

2.

Župni dvor episkopalne crkve sv. Pavla bijaše prostra-no zdanje sa mnogo raštrkanih soba i zakutaka. Sagrađen je za župnike s velikim obiteljima. Gospodin Rolf, neože-njen i skroman pastor, držao je zatvorenu većinu prosto-rija, ali kad je Aronu trebalo mjesto za učenje, dao mu je veliku sobu, i još mu uz to pomogao u studijama.

Gospodin Rolf bijaše odan Aronu. Mila mu bijaše an-đeoska ljepota njegova lica, njegovi glatki obrazi, uski bo-kovi, te duge ravne noge. Drago mu je bilo sjediti u toj sobi i promatrati Aronovo lice kako se napreže pri učenju. Razumio je zašto Aron ne može raditi doma, gdje atmos-fera ne promiče duboko i bistro umovanje. Gospodin Rolf je osjećao da je Aron njegov proizvod, njegov duhovni sin, njegov doprinos crkvi. Proveo ga je kroz pubertetske pat-nje nemiješanja sa ženom i smatrao da s njime brodi u mirne, sigurne vode.

Vodili su njih dvojica duge, svesrdne i intimne razgo-vore.

— Znam da me kritiziraju — govorio je gospodin Rolf.— Ja više od drugih vjerujem u crkvu koja je dogmatič-nija i ritualnija. Nitko mene ne može uvjeriti da ispovijednije isto tako važan sakrament kao i pričest. I pazi šta ćuti kazati: ja ću je ponovo uvesti, samo oprezno i postepeno.

— Kad bih ja imao crkvu, i ja bih to učinio — složise Aron.

— Ali treba imati mnogo takta pri tom — doda gospodin Rolf.

— Kamo sreće da i mi u našoj crkvi imamo, dakle...da, smijem to reći, nešto poput augustinaca i franjevacakod katolika. Da se imaš kamo povući od svijeta. Pokatkadase osjećam prljav. Htio bih se riješiti te prljavosti i postatičist.

— Znam šta ti osjećaš — ozbiljno mu je govorio gospodin Rolf. — Ali u tome se ja s tobom ne slažem. Nemogu uopće pomisliti da bi Isusova želja bila da se njegovo svećenstvo povuče od službe svijetu. Pomisli kako jeGospod uporno tražio da propovijedamo evanđelje, da pomažemo bolesne i siromašne, da se čak snizimo do gnusobe,pa da dižemo grešnike iz gliba. Uvijek moramo imati tačnopred očima Kristov primjer.

Oči mu se zažarile, a glas mu primio onu grlatost koju je upotrebljavao u propovijedima.

— Možda ti ne bi smio ni reći ovo što ću ti sada kaza-ta. Nadam se da nećeš smatrati ohološću što ti o tome govorim. Ali, ima u tome nekog ponosa. Posljednjih pet sedmica dolazi neka žena na večernjice. Ja mislim da je ti nemožeš zapaziti s kora. Sjedi uvijek u posljednjem reduklupa s lijeve strane... da, možeš je i ti vidjeti odozgo.Malo je pri strani. Da, možeš je vidjeti. Nosi veo i vazdaizađe prije nego što se mogu vratiti po otpjevanim him-nima iz sakristije.

— A tko je ta žena? — upita Aron.— Dakle, moraš i to doznati. Vrlo sam se obzirno ras

pitao, i ne bi nikad vjerovao tko je ta žena. Ona je . . .dakle ... vlasnica jedne zloglasne kuće.

— Ovdje u Salinasu?— Da, ovdje u Salinasu.Gospodin se Rolf nagne:— Arone, vidim ja tvoju odvratnost. Ali moraš biti iz

nad toga. Ne zaboravi Gospodina i Mariju Magdalenu. Bezikakve oholosti velim da bih se radovao kad bih tu ženupridigao.

— A šta ona traži u crkvi? — upita Aron.— Ha, možda ono što joj mi možemo dati... spasenje.

A za to treba mnogo takta. Vidim ja već sada kako će seto dogoditi. I zapamti moje riječi... takvi su ljudi strašljivi. Jednoga dana zakucat će netko na vrata, i ona ćemoliti da je pustim. A onda, Arone, samo da budem razborit i strpljiv. Moraš mi vjerovati: kad se to desi, kada izgubljena duša traži svjetlo, to je najviši i najljepši doživljaj što ga može imati jedan svećenik. Radi toga je on tu,to je njegov poziv, Arone.

Gospodin Rolf teško je kontrolirao svoj dah.— Da bog da, pa da ne zatajim pri tom pothvatu.

3.

Adam Trask mislio je o ratu po svojim mutnim prisje-ćanjima o vojni protiv Indijanaca u kojoj je sudjelovao. Nitko nije ništa znao o golemom i općem krvoproliću. Lee je čitao povijest Evrope, pokušavajući iz niti prošlosti sa-staviti neki uzorak budućnosti.

Liza Hamilton umrla je uz stisnuti smiješak na svojim sitnim usnama, a njezine jarmenice strahovito iskočile kad je nestalo rumeni s jagodica.

Adam je nestrpljivo čekao Arona da ga obraduje no-vošću o položenom ispitu. Masivan zlatan sat ležao ispod rupčića u najgornjoj ladici komode. Adam ga je redovito navijao, redio i kontrolirao mu tačnost po svom satu.

Lee je dobio upute. Naveče onoga velikog dana kad bu-de Aron objavio rezultat svoga ispita, ima ispeći purana i napraviti kolač.

— Moramo to svečano proslaviti — rekao je Adam. —Šta misliš, Lee, da nabavimo pjenušca?

— Divna zamisao — složi se Lee. — A jeste li kad čitali djela o ratnoj vještini pruskog oficira Von Clause-witza?

— Ja i ne znam za toga čovjeka.— Čitanje njegovih klasičnih djela o ratnoj znanosti

bogme ne ohrabruje — pripomene Lee. — Onda rekostejednu bocu šampanjca?

— Da, dovoljno je. To je ionako samo za nazdravice.Kad je šampanjac, onda je nekako svečanije.

Adamu nije ni palo na pamet da bi Aron mogao pro-pasti na ispitu.

Jedno popodne dođe Aron doma i upita Leea:— Gdje je otac?— Brije se.— Ja večeras neću biti na večeri ovdje — reče Aron.U kupaonici je Aron stajao iza oca i govorio nasapu-

nanom odrazu u ogledalu:— Gospodin Rolf pozvao me na večeru u župni dvor.Adam je otro britvu o smotani komad toaletnog papira.— Lijepo — primijeti.— Mogu li se okupati?— Ja ću biti gotov za minutu — reče Adam.Kad je Aron prošao kroz danju sobu, rekao je laku noć

i izišao, a Cal i Adam gledali su za njim.— Poslužio se mojom kolonjskom vodom — pripomene

Cal. — Čak dovle dopire miris.— To će biti neka prava svečanost kad se tako udesio

— našali se Adam.— Ja mu ne zamjeram što želi proslaviti. I namučio

se.— Proslaviti?!

— Da, ispite. Zar ti nije rekao? Položio je.— O, da... ispite — ponovi Adam. — Da, rekao mi je.

Lijepo je napravio. Ja se njime ponosim. Mislim mu pribaviti zlatan sat.

— On tebi nije rekao! — oštro se okosi Cal.— O, da. . . da, rekao mi je. Jutros mi je rekao.— Jutros nije ni znao — preuze Cal, ustane i izađe.Stupao je vrlo brzo po mraku, koji se sve više gusnuo,

prešao je Central Avenue, mimoišao park i trgovinu Sto-newalla Jacksona Smarta, pa otišao sve do kraja ulice, gdje prestaju svjetla i gdje ulica prelazi u glavnu cestu zaobi-lazeći Tollotovu farmu.

U deset sati Lee izađe da odnese pismo na poštu, pa nađe Cala kako sjedi na najnižoj stepenici prednje ve-rande.

— Šta je bilo s tobom?— Išao sam na šetnju.— A šta je s Aronom?— Ne znam.— Čini se da on nešto tjera inat. Hoćeš li sa mnom na

poštu?— Neću.— A koga tu čekaš?— Ubit ću boga u njemu.— Nemoj ni pokušati — odgovarao ga Lee.— A zašto ne?— Zato što mislim da ćeš izvući tanji kraj. On će te

zdrobiti.— Imaš možda pravo. Kurvin sin!— Pazi šta govoriš!Cal se nasmije.— Najbolje da idem s tobom.— Jesi li ti kad čitao Von Clausewitza?— Nikad za njega ni čuo nisam.Kad se Aron vratio kući, Lee ga je čekao na najbližoj

stepenici prednje verande.— Spasio sam te od batina — reče mu Lee. — Sjedi.— Idem spavati.— Sjedi! Imama s tobom govoriti. Zašto nisi kazao ocu

da si položio ispite?— Ne bi on to razumio.— E baš ti je pamet u dupetu.— Ne volim takav prostački govor.'

— A zašto misliš da sam upotrijebio taj prostakluk?Inače ja nisam prost. Arone, tvoj je otac živio da dočekatvoj uspjeh.

— A kako je znao da ću polagati ispite?— Bit će da si mu ti sam rekao.— A šta se to sve skupa tebe tiče?— Želim da ideš u kuću, da probudiš oca, ako spava,

ali ja mislim da ne spava. Zahtijevam da mu rekneš da sipoložio.

— Neću.Onda će mu Lee sasvim tiho i polako:— Arone, jesi li se ti boksao s kakvim mališanom koji

je dva puta manji od tebe?— Šta hoćeš time da kažeš?— To je jedna od najzapletenijih stvari na svijetu. Ma

liša neće da prestane, i naskoro ti ne preostaje ništa drugonego da ga mazneš. A onda je još veći belaj. Onda si tekzapao u kašu.

— O čemu to pričaš?— Ako ne napraviš kako ti zapovijedam, Arone, onda

ću se uhvatiti s tobom u koštac. Nije ti to smiješno.Aron pokuša proći. Lee se ustoboči preda nj, uzalud stis-

kajući svoje majušne pesti, a njegov je stav i položaj bio tako nespretno glup da je sam prasnuo u smijeh.

— Ne znam kako ću te maznuti, ali ću bogme pokušati— prijetio se Lee.

Aron nervozno ustukne ispred njega. Kad je napokon sjeo na stubište, Lee duboko uzdahne.

— Hvala nebesima da je prošlo. Strašno bi bilo. Čuješ,Arone, zar mi ne možeš reći šta ti je? Uvijek si mi prijeodavao svoje tajne.

Najednom iz Arona provali:— Ja želim otići odavde. Ovo je sramotan grad.— Nije sramotan, Arone. Grad je kao i ostali gradovi.— Ali ja ne spadam ovamo. Kamo sreće da nismo ni

kada ni došli ovamo. Ne znam šta mi je. Hoću da odem.Glas mu se pretvorio u jauk.Lee ogrli svojom rukom široka Aronova ramena da bi

ga utješio. Tiho mu je govorio:— Ti rasteš sada, dečko moj. Možda je to zbog toga.

Pokatkad mislim da nas u tim godinama svijet stavlja nanajtežu kušnju. Zatvaramo se i promatramo sami sebe sužasom. Ali, nije to još najgore. Mi mislimo da sav svijet

56L

zuri u nas. Onda je nečistoća užasno nečista, a čistoća se sva sjaji od bjeline. Proći će to, Arone. Samo strpljivo pri-čekaj, pa će proći. To nije velika utjeha za tebe, jer u to ne vjeruješ, ali je ono najbolje što mogu za tebe učiniti. Pokušaj vjerovati da ništa na svijetu nije onoliko ni dobro ni loše koliko izgleda tebi u toj dobi. Da, ja ti mogu po-moći. Hajde sada lijepo spavati, a ujutro rano ustani i reci ocu da si položio ispite. Uzbudljivo mu pričaj o tome. On je, jadnik, mnogo osamljeniji od tebe, jer pred njim nema više divne budućnosti o kojoj će snatriti. Razmasi se. To je savjet Sama Hamiltona. Utvaraj se da je istina, pa će se možda i obistiniti. Samo se razmasi. Napravi to. I hajde spavati. Ja moram ispreći kolač. . . za doručak. I još nešto, Arone... otac ti je na jastuku ostavio dar.

Č E T R D E S E T Č E T V R T O P O G L A V L J E

1.

EK pošto je Aron otišao u kolidž, Abra je zapravo upoznala njegovu obitelj. Aron i Abra bili su se ogradili

od ostalog svijeta. Po njegovu odlasku ona se privrgla os-talim Traskovima. Najednom je vidjela kako u Adama ima više povjerenja nego u svoje roditelje, i kako joj je Lee miliji od njih.

T

S Calom nije bila nacistu. Burkao ju je pokatkada gnje-vom, pokatkad bolju, a pokatkad radoznalošću. Kao da je bio u vječitoj borbi s njom. Nije znala voli li je ili ne voli, pa ni ona njega nije voljela. Bilo joj je lakše pri srcu kad bi došla Traskovima u posjete a Cala ne bi bilo doma da je potkrimice pogleda, da je rasuđuje, procjenjuje i razma-tra, a kad ga ulovi pri tom, da odvraća pogled.

Abra se razvila u uspravnu, snažnu i ljepogrudu ženu. Nabujala i pripravna za podatnost, očekujući je, ali — če-kajući je. Prešlo joj u naviku da poslije škole ide Trasko-vima, da sjedi s Leeom i da mu čita odlomke pisama što ih je svednevice primala od Arona.

Aron se osjećao samotnim u Stanfordu. Njegova su pi-sma bila natopljena onom usamljeničkom čežnjom za dra-ganom. Kad su bili zajedno, bili su stvarni, trijezni i pri-rodni, ali sa sveučilišta, iz kolidža, koji je bio udaljen de-vedeset milja, obuzela ga strastvena ljubav prema njoj, i

519.

posve se pristranio od života oko sebe. Samo je studirao, jeo, spavao i pisao Abri. To mu je bio cio sadržaj života.

Popodne bi sjedila u kuhinji s Leeom, pomagala mu trijebiti grašak i kruniti grah. Katkad bi napravila slatko, takozvani fudge, koji se sastojao od šećera, maslaca, mli-jeka i čokolade. Veoma je često ostajala radije kod Trasko-vih na večeri nego da ide doma k roditeljima. Nije bilo teme o kojoj nije mogla raspredati s Leeom. A i ono malo tema o kojima je mogla razgovarati sa svojim ocem i maj-kom, bile su otrcane, blijede, dosadne, a većinom i pod krivim kutom zahvaćene. I o istim predmetima bilo je s Leeom sasvim drukčije raspravljati. Abra je htjela govo-riti Leeu samo istinu, pa čak i kad nije bila sasvim sigur-na šta je istina.

A Lee bi samo sjedio, onako se po kinesku smiješeći, a njegove hitre, lomne ruke lepršale bi oko posla, baš kao da žive svojim neovisnim životom. Abra nije uopće bila svjesna da ona isključivo govori o sebi. Pokatkada, dok bi govorila, Leeove bi misli odlutale, navratile se i opet od-bjegle, kao psi što švrljaju. Lee bi ovda-onda kimnuo gla-vom i tiho zabrundao.

Volio je Lee Abru. Osjećao je u njoj snagu, čestitost i ženstvenu toplinu. Njene su crte odavale odrešitu i žilavu snagu, koja konačno može da se prometne ili u rugobu ili u veliku ljepotu. Lee je, sanjareći za vrijeme njezina go-vorenja, mislio o okruglim glatkim licima svojih rodnih Kantonkinja. Makar ta lica bila ne znam kako uska i mr-šava, opet su izgledala kao pun mjesec. Lee bi zapravo tre-bao odabrati takvu ljepotu, jer se pojam ljepote uvijek stvara po sličnosti sa sobom. Ali kod njega nije bilo tako. Kad bi god pomislio na kinesku ljepotu, vazda bi mu iskrs-la pred očima željezno-ukočena grabežljiva lica Mandžu-raca, naduta i nepopustljiva lica ljudi kojima je moć i sil-ništvo neprikosnovena baština.

— Možda je to bilo tako cijelo vrijeme — govorila jeAbra. — Ja ne znam. Samo znam da nikad nije mnogogovorio o svome ocu. Tek pošto je gospodin Trask... znate.. .propao s onom salatom. Onda je Aron bjesnio.

— A zašto? — upita Lee.— Ljudi su ga ismijavali.Lee se trznuo i na razgovor usredotočio sada svu svoju

pozornost.

— Ismijavali Arona? A zašto baš njega? Pa on nijeimao nikakve veze s očevim trgovačkim neuspjehom.

— Eto, on je tako osjećao. Želite li saznati moje mišljenje o tome?

— Jasno — odgovori Lee.— Dakle, ja sam smišljala rješenje i još ga nisam sa

svim smislila. Ja mislim da se Aron osjećao uvijek... nekako sakat... možda nedokončan, zato što nema majke.

Leeove se oči rastvore, a onda opet obori pogled. Kimao je glavom.■— Da, shvaćam. A šta misliš je li i Cal takav?— Nije.— A zašto je onda Aron?— Dakle, nisam to još potpuno dokučila. Možda nekim

ljudima treba nešto više nego drugima, ili im je nešto mrze nego drugima. Tako, na primjer, moj otac ne voli nividjeti repu. I to odvajkada. A bez ikakva jasna razloga.Razbjesni se kad samo čuje o repi, upravo se razbjesni.Jednom je moja majka bila nešto zlovoljna i napravi vamona jelo od skuhane zgnječene repe, sa mnogo bibera i sirapovrhu, tako da se uhvatila lijepa smeđa kora. Moj otacpojede pol tanjura toga jela, prije nego što je uopće upitao šta je to zapravo. Na njegov upit mati odgovori da jerepa, a on ni pet ni šest baci tanjur na pod, ustane i odeod kuće. Bit će da joj to nije nikada oprostio.

Lee se samo smješkao pa će:— Lako joj može oprostiti, jer mu je odmah istinu re

kla. Ali, Abra, šta bi bilo da ju je on zapitao, a ona reklanešto drugo, i njemu se jelo svidjelo pa pojeo još jedantanjur. A poslije tek doznao šta je pojeo. Pa, mogao bi jeusmrtiti.

— Po svoj prilici bi joj to i bilo. Dakle, bilo kako bilo,ja mislim da je Aron osjećao veću potrebu za majkom negoli Cal. I zbog toga je po svoj prilici uvijek krivio svogaoca.

— A zašto?— Ne znam. To je moje mišljenje.— Ti ćeš dogotoviti taj posao, je li?— Baš moram?— Dabome, moraš.— A da napravim fadž?— Nemoj danas. Imamo još malo otprije.— Šta ću onda raditi?

— Možeš utuckati brašna na režanj butine. Hoćeš li tis nama večerati?

— Neću večeras. Idem na jednu proslavu rođend&na.Hvala na pozivu. A šta mislite, hoće li Aron postati dušobrižnik?

— Ha, odakle bih ja znao? Možda je to u njega tekprolazno zanešenjaštvo.

— Nadam se da neće — izusti Abra pa odmah zatimudari po ustima rukom pljoštimice da ih zatvori, sva učudu što joj se to izmaklo.

Lee ustane, izvuče dasku za tijesto, metne na nju još onako svježe crveno meso i pokraj toga sito.— Tuckaj drugom stranom noža — reče Abri.— Znam.Sve je mislila da ju je on prečuo kad je ono rekla o Aronu. Međutim, Lee je zapita:— A zašto ti nećeš da on postane svećenik?— Ne bih to smjela reći.— Smiješ reći sve što želiš. Ne treba ništa da razjaš

njavaš.Lee sjede opet u svoju stolicu, a Abra je prosijavala brašno na režanj i tucala meso velikim nožem.— Tap, tap . . . ne bih smjela ovako govoriti... tap, tap.Lee odvrati glavu da je ne pobuni.— On ne poznaje zapreka i ne zna se zaustaviti — go

vorila je tucajući. — Ako je već crkva, ali kod njega morabiti ona najstroža. Govorio je kako se svećenici ne bi smjeliženiti.

— Njegovo posljednje pismo ne svjedoči baš o tome —pripomene Lee.

— Znam. To je prije govorio tako.Najednom nož prestane tucati, a njeno mlado lice preli se zbunjenošću patnje.— Lee, ja nisam dovoljno dobra za njega.— Šta hoćeš time da kažeš?— Ne šalim se, Lee. On uopće ne misli o meni kao

Abri. On je izmislio u svojoj mašti nekakvu umjetnu figuru i samo ju je presvukao mojom kožom. Nisam ja onakva kakvu me on zamišlja, kao onaj njegov fantastični lik.

— A kakav je taj lik?— Čist! — govorila je Abra. — Prečist. Sama čistoća,

nema ni trunka ljage. A ja nisam tako neokaljana.— Nitko nije neokaljan — uvjeravao ju je Lee.

— Aron mene ne poznaje. Čak i ne želi da me upozna.On hlepi za onom ... bijelom ... vilom ... prikazom.

Lee je strugao komadić dvopeka.— A ljubiš li ti njega? Ti si doduše još isuviše mlada,

ali ja mislim da to ne mijenja na stvari.— Ljubim ga, dabome. Ja ću se udati za njega. Ali

želim da i on mene ljubi. A kako me može ljubiti kad ne.zna ništa o meni? Prije sam mislila da me poznaje. A sadasumnjam da me ikada poznavao.

— On možda prolazi kroz tešku unutrašnju krizu, kojane može vječno trajati. Ti si pametna djevojka... vrlo pametna. Teško je bogme uzvinuti se do onoga lika što gaje on obukao u tvoju kožu.

— Ja se neprestano bojim da će on na meni zapaziti nešto čega nema na onome njegovu eteričnom biću što ga jeizmaštao. Ja se mogu, recimo, razbjesniti, može mu se nesvidjeti miris moje puti. Ili će već on pronaći bilo štotreće.

— Možda i neće — tješio ju je Lee. — Ali mora bitibogme vraški teško živjeti životom Lily Maid iz Arturovelegende, Blažene Gospe iz evanđelja, a uz to biti žena odkrvi i od mesa. Tko će to sve ujedno sastaviti? Pa, istinaje, ljudi katkada zaudaraju.

Abra pođe k stolu i stade se jadati:— Lee, da mi je. . .— Ne prosipaj brašno na pod — upozori je Lee. — A

šta bi ti to htjela?— Opet se vraćam na svoje gonetanje. Kako Aron nema

majke, ja sve mislim da je u njoj usredotočio sva savršenstva kojima se mogao domisliti.

— Možda. I onda ti misliš da je on sve te vrline natovario na tebe.

Buljila je u njega, i prsti su joj nježno klizili uz oštri -cu i niz oštricu noža.

— I htjela bi sada pronaći puta i načina da ti to pre-tovariš.

— Jest.— A šta ako te ne bude volio bez toga tereta?— Ja bih ipak radije pokušala sreću. Draže je meni biti

ono što jesam.— Nisam nikada u životu vidio čovjeka koji bi zabadao

nos u tuđe poslove, kao što ja to činim — prekoravao jesebe Lee. — A ja, jadnik, ne znam zapravo konačan odgo-

vor ni na što. Hoćeš li ti tuckati to meso, ili da ja to napravim?

Abra se ponovo latila posla.— A ne držite vi možda da je smiješno što sam ja

ovako ozbiljna, a nisam još svršila ni srednju školu? —upita Abra,

— Ja ne vidim kako bi uopće drukčije i moglo biti —razjašnjavao joj Lee. — Smijeh poslije dođe baš kao i zubi mudrosti, a smije se sam sebi čovjek najposlije, kad na-dođe mahnita utrka sa smrti, a katkada taj samosmijehuopće zakasni.

Njezino tuckanje mesa ubrzalo se, a njen ritam postao nekako nepostojan i nervozan. Lee pokretao po stolu pet zrna i pravio figure: crtu, kut, kružnicu.

Udaranje prestade. Pade pitanje:— Je li živa gospođa Trask?Leeov kažiprst lebdio načas nad grahom, a onda se po-

lako sputio i porinuo zrno da od slova O napravi Q. Znao je da ga Abra motri. Čak je duševnim očima gledao kako njeno lice odražava stravu što je uopće postavila to pita-nje. Leeova misao ustrčala se poput pacova koji se tek ulovio u žičanu klopku. Uzdahnuo je i okanio se te misli. Polako se okrenuo i pogledao Abru. Slika je bila tačno onakva kakvu je zamišljao.

Lee je počeo o drugoj temi, kao da uopće nije bio uz-buđen.

— Znaš, Abra, mi smo mnogo razgovarali, a ja se nesjećam da srno ikada raspravljali o... meni. (Bojažljivose smješkao.) Abra, deder, da ja tebi pričam o sebi. Ja samsluga. Starac. Kinez. To troje znaš o meni. Uz to sam umoran i. . . kukavica.

— Vi niste. . . — bunila se Abra.— Samo šuti. Ja sam ti velika kukavica. Neću se više

miješati u tuđe posle.— Šta hoćete time da kažete?— Abra, ljuti li se tvoj otac i na nešto drugo osim na

repu?Na njezinu licu čitale su se postojanost i upornost.— A nisam ja vas prije nešto upitala?— Nisam čuo da si me pitala — preuzeo je Lee tiho, a

glas mu je postao nekako siguran. — Ti me nisi ništa pitala, Abra.

— Sve mi se nekako čini da vi mene smatrate premladom da. . .

Tu je Lee prekide pa će joj:— Nekoć sam radio kod neke žene od trideset i pet

godina, koja se u životu uspješno oduprla iskustvu, naobrazbi i ljepoti. Da joj je bilo šest godina, njezini bi roditelji očajavali. Ali, kako je već imala trideset i pet, dalisu joj neka upravlja novcem i životima ljudi oko sebe. Ne,

' Abra, godine tu ne igraju nikakve uloge. Kad bih ti imao šta odati, budi uvjerena da bih ti odao. Djevojka mu se samo milo smješkala.

— Ja sam bistra glavica. Hoćete li da se ja sama do-vinem?

— Bože začuvaj, nemojte se preda mnom dovinjavati— usprotivio se Lee.

— Onda vi ne želite da ja to pokušam razmrsiti dokraja?

— Nije me briga šta ćete napraviti, samo da ja ne sudjelujem pri tome. Ma kako dobar čovjek bio slab i bezpozitivnih atributa, on ima na sebi toliko grijeha kolikoih samo može ponijeti. Imamo dovoljno svojih grijeha, takoda ih jedva nosim. Nisu to možda neki otmjeni grijesi, akose uporede s grijesima drugih grešnika, ali ja ih više nemogu podnijeti. Stoga neću tuđe da prtini. Oprosti, molim te.

Abra pruži ruku preko stola i svojim brašnjavim pr-stima dotakne ljesicu Leeove ruke. Žuta koža na njegovoj ruci napela se i zacaklila. Pogleda bijele prasne mrlje što ih ostaviše Abrini prsti.

— Moj je otac želio pošto-poto dječaka — govorila jeAbra. — Ja sve mislim da je njemu mrska repa i ženskodijete. Svakome živu priča kako mi je nadjenuo blesavoime. »Ja žudio drugo, a Abra mi dođe« ... svakome to recitira.

Lee se smiješio i rekao Abri:— Ti si tako dražesna djevojka. Baš ću sutra kupiti re

pe, ako ti dođeš k nama na večeru.Abra je samo tiho upitala:— Je li još živa?— Jest — odgovori konačno Lee.Uto tresnuše glavna vrata, i Cal bane u kuhinju.— Zdravo, Abra. Lee, je li otac doma?

— Nije se još vratio. A šta ti tako sav sjaš od radosti?Cal mu pruži ček.— Evo, to je tebi.Lee ga začuđeno pogleda.— Pa nisam tražio od tebe kamate — branio se Lee.— Bolje da je novac u tebe. Možda ću ga opet morati

zaimati.— A nećeš mi reći odakle ti?— Neću. Još ne. Došao sam na sretnu misao ...Uto njegove oči šibnuše prema Abri.— Sada moram kući — reče Abra.— Pa, uostalom, zašto i ona ne bi doznala šta kanim

— raspričao se veselo Cal. — Odlučio sam da to napravim na blagdan zahvalnice. Abra će po svoj prilici bitikod nas, a i Aron će se vratiti kući,

— A šta ćeš to napraviti?— Pripremio sam jedan dar za svoga oca.— Kakav dar? — upita Abra.— Neću ti sada reći. Onda ćeš već doznati.— Zna li Lee?— Zna, ali ti neće kazati.— Mislim da te nikad nisam vidjela tako ... vesela —

reče Abra. — Mislim da te uopće nikada nisam vidjela vesela.

U sebi je otkrila neku toplinu prema njemu. Pošto je Abra otišla, Cal sjedne.— Ne znam hoću li mu dar predati prije večere na

blagdan zahvalnice ili poslije večere —• dvoumio je Cal.— Poslije večere — predloži Lee. — Zar zaista imaš

novac?— Petnaest tisuća dolara.— Pošteno stečen?■— Hoćeš reći da ga nisam ukrao?— Da.— Pošteno je stečen — potvrdi Cal. — Sjećaš li se,

Lee. kako smo imali šampanjca kad je Aron položio ispite?Kupit ćemo šampanjca. I. . . da i to, možda da uresimo blagovaonicu. Mogla bi nam i Abra pomoći.

— I ti zaista misliš da tvoj otac treba novaca?—■ A zašto ne bi trebao?— Ha, bit će da imaš pravo — pridoda Lee. — A kako

je s tvojom školom?— Nije baš najbolje. Nakon blagdana opet ću se pri

hvatiti posla.

2.

Sutradan poslije škole Abra pohita i dostigne Cala.— O, zdravo, Abra. Lijepo si napravila fadž.— Onaj posljednji bio je suh. Trebalo je više kajmaka.— Lee upravo ludi za tobom. Šta si mu to uradila?— Volim Leea. Nego, ja bih tebe htjela nešto upitati,

Cal.— Izvoli.— Šta je s Aronom?— Kako misliš?— Pa meni se čini da taj dečko misli samo na sebe.— To nije nikakva novost. A jesi li se posvađala s nji

me?— Nisam. Nego, kad mi je počeo trabuniti kako će po

stati svećenik i kako se ne misli ženiti, kušala sam zametnu/ti svađu, ali on nije htio da je prihvati.

— On da se neće tobom oženiti? Ne mogu to ni zamisliti.

— Cal, piše mi sada ljubavna pisma.. . samo što nisumeni upućena.

— A kome su onda ako nisu tebi?— Sve mi se čini da ih piše sam sebi.Cal svrne razgovor na drugo:— Znam sve o onoj vašoj dogodovštini pod vrbom.Abra kao da se uopće nije iznenadila.— Zar znaš? — upitala je.— A jesi li srdita na Arona?— Nisam srdita. Samo ne mogu da ga pojmim. Ne po

znajem ga.— Samo strpljivo pričekaj — svjetovao joj Cal. — Mož

da sad proživljava kakvu krizu.— Da mi je znati hoće li se moje mišljenje pokazati

ispravno. Šta misliš, jesam li se varala cijelo vrijeme?— Odakle da ja to znam?— Cal, je li istina da ti noću izlaziš i da čak zalaziš

u . . . zloglasne kuće?— Istina je. Je li ti to Aron rekao?— Ne, nije Aron. A zašto ti zapravo ideš tamo?Cal je išao kraj nje i nije joj odgovorio.— Reci mi — nukala ga je.— Šta se to tebe tiče?— Ideš li ti zato što si zločest?

— Kako ti to shvaćaš?— Ni ja nisam dobra.— Ti si budala — prekori je Cal. — Aron će te izlupati

i istjerati te gluposti iz tebe.— Misliš da hoće?— Sigurno. Mora.

ČETRDESET PETO POGLAVLJE

1.

OE Valery gurao je kroz život iskolačenih očiju i naćule-nih ušiju, te, kako je zadao sam sebi riječ, ne ničući gdje

ga ne siju. On je svoju mržnju izgradio malo-pomalo. Za-metnula se naprije protiv majke koja nije hajala za njega, pa protiv oca koji bi ga sada bičevao, a sad opet nad njim cmoljio i slinio. Lako je bilo tu donekle razvijenu mržnju prenijeti na učiteljicu koja ga je obuzdavala stegom, pa na policajca koji ga je progonio, i na popa koji mu je lekcije dijelio. I prije nego što je prvi sudac prezirno na njega pogledao zbog prekršaja, Joe je već posakupio cijelo čislo mržnja protiv svega i svačega na svijetu što mu je bilo poznato.

J

No, mržnja ne može živjeti sama o sebi. Ona mora imati ljubav kao otponac, ostan i dražilo. Joe je već izrana njetio nježnu zaštitnu ljubav prema Joeu. On je tome Joeu las-kao, tješio ga i tetošio. Podigao je zidine da zaštiti Joea od neprijateljskog svijeta. I domalo je Joe postao imun, tabu protiv svega škodljivoga. Kad bi Joe zapao u nepri-liku, dogodilo se to zbog toga što se zlobni svijet u svojoj srdžbi urotio protiv njega. Ako je pak Joe napao svijet, bila je to pravedna osveta, koju su vraški i zaslužili ti kur -vini sinovi. Joe je neštedice poklanjao svaku brigu i svaki trud toj svojoj ljubavi, pa je tako malo-pomalo usavršio svojevrsni skup pravila, koja bi se mogla izložiti otprilike ovako:

1. Ne vjeruj nikome. Gadovi te slijede ustopice.2. Drži jezik za zubima i ne niči gdje te ne siju.1. Dobro otvori uši. Kad se tko oda, pamti to i čekaj

zgodan čas.

1. Svi su ljudi skotovi. Šta im god dobro učiniš, mislekurvini sinovi da tako mora biti.

1. Idi k svemu zaobilaznim putem.2. Nijednoj babi nemoj nikada ništa vjerovati.2. Uzdaj se samo u novac. Svatko je novca željan. Svat

ko će se za novac prodati.

I drugih je pravila bilo u tome njegovu kodeksu, ali to su bili tek rafinmani, mudričenja. Njegov je sistem fun-kcionirao, a kako nije znao ni za kakav drugi, nije imao baze da svoj poređuje s drugima. Znao je da je potrebno biti lukav i domišljat, pa je on sebe i smatrao domišljatim. Ako bi u kakvu pothvatu uspio, to je pripisivao svojoj do-mišljatosti i bistrini, a kad mu nešto ne bi pošlo za rukom, onda je bio baksus. Bogzna kakvih uspjeha u životu nije imao, ali je prilično gurao uz najmanji napor. Kate ga je držala uza se, jer je znala da će joj sve na svijetu za no-vac napraviti, ili opet, ako ga zastraši, da neće nipošto nešto učiniti. Nije gajila nikakvih iluzija s obzirom na tog čovjeka. U njezinoj vrsti posla prijeko su potrebni tipovi kao što je bio Joe.

Kad je najprije dobio mjesto kod Kate, Joe je pozorno njuškao da pronađe slabosti, jer je on od njih živio: tašti -nu, razbludnost, tjeskobu, grižnju savjesti, lakomost za nov-cem i histeriju. On je bio uvjeren da se sve te mane na-laze i kod Kate, jer je i ona tek žena. Međutim, bio je strahovito potresen kad je doznao da ih kod te žene ne može pronaći, iako su tamo. Ta je žena mislila i radila kao muškarac, samo još čvršće, brže i smišljenije. Joe je na-pravio nekoliko pogrešaka, i Kate mu je zbog njih odmah natrljala nos. I tako se u njemu prema toj ženi razvilo divljenje, temeljeno na strahu.

Kad je uvidio da ne može prodrijeti s nekim stvarima, počeo je vjerovati da ne može prodrijeti ni sa čim. Kate ga je zarobila, baš kao što je on vazda zarobljivao žene. Ona ga je hranila, odijevala, izdavala mu naloge i kažnja-vala ga.

Kad je jednom Joe spoznao da je ona mudrija od njega, bio je tek kratak korak do uvjerenja da je mudrija od svih. On je smatrao da Kate posjeduje dva velika dara: da je domišljata i da ima sreću. Kud ćeš bolje od toga dvoga. Onda mu je bilo drago da joj radi niske, grube poslove, a

hvatao ga je strah kad ih ne bi uradio. Joe je znao reći: »Kate uopće ne griješi. Ako plešeš kako ona svira, ona će se brinuti za tebe.« Ne samo da je tako mislio nego mu je to postalo ustaljena navika, druga narav. Kad je otpirio Ethel u drugi okrug, bila je to tek jedna od svakidašnjih njegovih dužnosti. A zašto je to učinjeno, to je Katin po-sao, a Kate je pametna ženska.

2.

Kate nije dobro spavala kad bi je jako stisli bolovi u zglobovima. Gotovo je ćutjela kako joj zglavci debljaju i čvore. Pokušavala je katkada prebaciti misli na drugo, pa makar bilo i neugodno, samo da odagna iz mozga bol i zgr-čene svoje prste. Pokatkad se pokušala prisjetiti svake po-jedinosti u sobi koju nije odavna vidjela. Ponekad bi zu-rila u strop i tamo projicirala stupce brojki koje je zbra-jala. Kadgod bi se opet utekla uspomenama. Rekonstrui-rala je lice gospodina Edwardsa, pa njegovu odjeću i onu riječ što je bila utisnuta na metalnu sponu njegovih na-ramenica. Nije toj riječi pridavala nekoć osobitu pozornost, ali zna da je ta riječ glasila »Excelsior«.

Noću bi joj počesto misli odlutale do Faye. Sjetila bi se njezinih očiju, njezine kose i tona njezina glasa, pa kako su joj ruke podrhtavale, pa one male mesne izrasline kraj njezina lijevog palčanog nokta, neke brazgotine od stare posjekotine. Kate se unijela u svoje osjećaje prema gospo-đi Faye. Pitala se je li je mrzila ili ljubila. Da je nije možda sažalijevala? Je li joj žao što ju je usmrtila? Kate je gmizala u svojim mislima poput one gusjenice što naj-prije pomakne stražnji dio tijela, a onda tek pokrene pred-nji. Došla je do zaključka da nema zapravo nikakvih osje-ćaja prema toj ženi. Niti ljubi niti mrzi bilo nju bilo uspo-menu njezinu. Jedno vrijeme, dok je umi/rala Faye, njezina krika i zadah tako razgnjeviše Kate da bi je najradije u svome bjesnilu zadavila, da je se što prije riješi.

Kate se sjetila kako je Faye izgledala posljednji put, kad ju je ugledala kako leži u lijesu, obloženu grimiznom kadifom. Bila je odjevena u bjelinu, a na usnama joj smi-ješak kakav resi usne službenika pogrebnog poduzeća. Faye bijaše dovoljno naprahana i narumenjena da bi se prikrilo blijedo žutilo njene puti.

Neki je glas iza Kate zlobno pripomenuo: »Nije tako izgledala ima godina i godina.« Drugi glas kao da je prvo-me odgovarao: »Možda bi i meni koristilo takva nešto.« Iza tog razgovora čulo se dvostruko ciničko smijuljenje. Prvi glas bio bi Ethelin, a drugi Trixin. Kate se sjetila i svoga ondašnjeg polušaljivog reagiranja. »Ah, šta«, mi-slila je u sebi, »mrtva kurva izgleda baš kao i svaka druga mrtva babetina.«

Da, da, onaj prvi glas mora da je bio Ethelin. Ta se prokleta Ethel uvijek zavuče u Katine noćne mučne misli, vazda sa sobom donese neku stravu koja srce steže. Šašava, trapava, njuškava kučketina — ušljiva stara đubretara. Veoma bi često unutrašnji glas govorio Kati: »Stani, stani časak. A zašto bi Ethel bila ,ušljiva stara đubretara'? Valj-da stoga što si ti pogriješila? A tko te nagonio da je ispi -riš preko granice okruga? Da si mislila zdravim mozgom, zadržala bi je uza se i...«

Kate se pitala gdje li je sada Ethel. A kako bi bilo da angažira koji detektivski ured, pa da je pronađe? Barem da iznađe kamo je otišla. Rotkve strugane! Onda bi Ethel sve ispričala šta se odigralo one noći, i pokazala bi bočice. Onda bi bila dva njuškala umjesto jednoga. Ah, šta to naj-poslije smeta kad Ionako Ethel, kad se nakreše piva, go-vori o tome do koga dođe. To je tačno, ali svi će ljudi mi-sliti da je Ethel tek blebetava pijandura i drolja. A kako bi bilo da unajmi privatnog detektiva? Ne, ne, samo nemati posla s detektivima.

Kate je provela u mislima mnoge sate s Ethelom. Je li onaj sudac došao na pomisao da je sve bilo udešeno s kra-đom onih stotinu dolara? Možda je prepriprosto namješte-no? Nije trebalo da bude ravnih stotinu dolara. To je od-više bolo u oči. A šta je sa šerifom? Joe je rekao da su je protjerali preko granice u okružje Santa Cruz. Šta li je sve govorila šerifovu zamjeniku koji ju je pratio? Ethel je stara lijena prostitutka. Možda se zadržala u Watsonvilleu? Tamo je blizu Pajaro, željezničko čvorište, pa rijeka Paja-ro, pa most u Watsonville. Tuda se mota sila željezničara, pa Meksikanaca i nešto Indijanaca. Ona blesava Ethel mo-gla bi doći na misao da može dovoljno tjerati kere s tim željezničkim radnicima. Zar ne bi bilo smiješno kad se ne bi uopće makla iz Watsonvillea, koji je udaljen tek tride-setak milja? Mogla bi čak, kad bi htjela, kliznuti i preko granice i posjetiti svoje prijatelje. Možda ona pokatkad do-

lazi i u Salinas? Možda je tu u gradu upravo sada? Nije prilike da će se fići previše namučiti da paze na nju. Možda ne bi bila loša zamisao poslati Joea prijeko u Wat-sonville, neka istraži je li Ethel tamo. Možda se odskitala u Santa Cruz? I tamo bi Joe mogao izvidjeti. Ne bi mnogo vremena protratio. Joe umije naći koju bilo prostitutku u bilo kome gradu za nekoliko sati. Ako je nađe, mogli bi je nekako domamiti natrag. Ethel je zalupana kao mar-vinče. Ali, kad je pronađe, možda je ipak bolje da Kate ode k njoj. Pa lijepo zaključati vrata, staviti oglas: »Ne smetaj!« Može Kate otići u Watsonville, obaviti posao i vra-titi se. Ali ne taksijem, nego autobusom. Nitko nikoga ne zapaža u noćnim autobusima. Ljudi izuju cipele, smotaju kapute pod glavu i spavaju. Najednom joj dođe kako bi je bilo strah ići u Watsonville. Da, ali mora se prisiliti i otići! Onda će prestati sve to mučno sumnjanje i zapitki-vanje. Čudno, pa joj prije nije palo na pamet da pošalje Joea. Izvrsna je to ideja. Joe je kao stvoren za neke poslo-ve, a osim toga, to kretensko kopile smatra sebe inteli-gentnim. S takvom se sortom ljudi najprije izađe na kraj. Ethel je obična bena. A s takvom je teško štogod napra-viti.

Kako su se Katine ruke i mozgovne vijuge sve više kvr-čile, počela se sve više i više oslanjati na Joea. Joe Valerv postade joj desna ruka, posrednik i krvnik. Obuzimao ju je neki ukorijenjeni strah pred curama u bordelu, i to ne stoga što bi one bile manje povjerljive od Joea, nego zato što ona ženska histerija, koja leži vrlo blizu površini, može u svako vrijeme da probije, da razvali sloj opreza i skrši osjećaj samoočuvanja, te tako te ženske glave upropaste ne samo sebe nego i sve oko sebe. Kate se uvijek znala suočiti s tom trajnom opasnosti, ali otkako se kalcij pola-ko stao taložiti u njenim kostima, a strahovanje sve se više u njih upijati, osjećala je sve veću potrebu nečije pomoći i tražila je tu pomoć u Joea. Znala je Kate iz iskustva da muškarci imaju jači zid protiv samouništenja nego ona sorta žena koju je ona poznavala.

Osjećala je da se može pouzdati u Joea, jer je u svojim spisima imala izvještaj, koji se odnosio na nekog Josepha Venutu koji je zbog pljačke i grabeža osuđen na pet go-dina prisilnog rada, pa je u četvrtoj godini pobjegao s izdr-žavanja kazne iz radne skupine koja je tavorila na cesti u San Quentinu. Kate nije nikada spomenula to Joeu Va-

leryju, ali je držala da ga ta činjenica može primiriti u svako doba kad se izoglavi i stane se šukati bosti s rogatim. Joe bi svako jutro donosio na poslužavniku doručak gospođi Kate: zeleni kineski čaj, skorup i prženicu. Kad bi stavio doručak na stočić kraj postelje, izvijestio bi šta se u protekloj noći dogodilo i primio bi nalog za taj dan. Bio je Joe svjestan da Kate ovisi o njemu sve više i više. Stoga je veoma polako i u najvećoj tišini istraživao mo-gućnosti kako bi se dokopao potpune prevlasti nad gospo-daricom. Ako se njena bolest dovoljno pogorša, možda će biti za njega zgodne prilike. No, u dnu svoje duše, Joe se bojao Kate kao žive vatre.

— 'bro jutro! -—• pozdravio je.— Ostat ću ležati, Joe. Dodajte mi samo čaj. Ali ne

mogu držati šalicu.— Bole vas ruke?— Da, bole. Ali poslije krize vazda je bolje.•—■ Čini se da ste loše proveli ovu noć.

— Nisam. Dobro mi je bilo. Imam neki novi lijek.Joe joj je pridržavao šalicu do usnica, i Kate je pijuckala čaj u malim srktajima, pušeći da ga rashladi.

— Dosta mi je — reče Kate kad je šalica bila tek napolprazna. — Šta je novo noćas bilo?

— Umalo da nisam došao do vas — odgovori Joe. —Došao neki prostačina iz King Cityja. Upravo je prodaoprirod ljetine. I isplatio kompanjonima kuću. Taj je tresnuo sedam stodolarki, ne računajući šta je dao curama.

— A kako se zove?— Ne znam. Ali doći će opet po svoj prilici.— Morate saznati kako se zove. Već sam vam to rekla.— Nekakav opasan prepredenjak.— To je razlog više da saznate kako se zove. A nije ga

okrala koja cura?— Ne znam.— I to istražite.Joe oćuti neku blagu srdačnost na Katinu licu, pa mu

je bilo milo pri srcu.— Istražit ću već — uvjeravao ju je. — Imam prakse u

tome.Kate ga je mjerila očima, iskušavala ga, prodirala mu

u utrobu. Joe je znao da nakon toga nešto dolazi.

— Sviđa li se vama ovdje? — upitala ga je potiho.— Svakako. Meni je ovdje dobro.

............ 584 _____

— Može vam biti i bolje ili. . . gore — oparila ga je.— Meni se vrlo sviđa — odgovorio je, a nelagodno mu

posta pri srcu i sve je razbijao glavu šta li je počinio damu tako govori. — Meni je ovdje zaista lijepo.

Kate je ovlažila usnice jezikom, koji je bio šiljast po-put strijele.

— Znate, nas bismo dvoje mogli surađivati — predložilamu je.

— U čemu god hoćete — preuze Joe laskavo da joj seumili, a val ugodna očekivanja prozmarivao mu cijelu nutrinu.

Čekao je ustrpljivo. Prošlo je prilično dugo vremena dok se nakanila pa počela. Konačno je proprtila, ali sve nekako izokola:

— Joe, nije mi drago kad mi se bilo što ukrade.— Ja vam nisam ništa uzeo, gospođo.— Pa nisam vas ni krivila.— A tko je onda kradljivac?-— Odmah ćemo doći na to. Sjećate li se one glupače

što smo je morali protjerati?— Mislite onu Ethel, ne znam kako se već zove?— Da, nju. Nešto je odnijela. Onda nisam znala.— A šta?Neka se mrzlina uvukla u njezin glas.— To nije vaš posao, Joe. Slušajte! Vi ste pametan mo

mak. Kamo ćete ići da je potražite?Joeov mozak radio je strelovitom brzinom, a nije ga

pokretao motor razuma, nego iskustvo i nagon.— Bila je veoma izmorena. Neće ona daleko otići. Stara

kurva ne ide daleko.— Vi ste domišljati. Sta mislite, je li možda u Watson-

villeu?— Tamo ili možda u Santa Cruzu. U svakome slučaju,

kladio bih se da nije dospjela dalje od San Josea.Nježno je gladila svoje prste.— Biste li htjeli zaraditi pet stotina dolara, Joe?— Vi želite da je pronađem?

— Da. Samo da je pronađete. Kad je nađete, nemojtejoj ništa reći. Samo mi donesite njezinu adresu. Jeste lirazumjeli? Samo me izvijestite gdje je.

— Dobro — pokorno će Joe. — Bit će da vas je dobroudesila.

— To se vas ne tiče, Joe.

— Molim, gospođo, oprostite. Hoćete li da smjesta ot-počnem traganje?

— Da. Sto prije, Joe.— Bit će možda poteško. Prošlo je odonda mnogo vre

mena.— To je vaša stvar kako ćete urediti.— Ja idem onda u Watsonville danas poslije podne.— U redu, Joe.Kate se zamislila. Znao je da nije još završila i da se

koleba hoće li još nešto reći. Napokon se odlučila.— Joe, je li. . . je li ona napravila nešto ... nešto po

sebno ... onaj dan na sudu?— Nije, zapravo nije ništa osobito. Samo je kazala kako

je ono sve bilo udešeno, kako se uvijek u takvim zgodamaveli.

A onda mu najednom padne na pamet nešto čemu onda nije poklanjao osobitu pozornost. U njegovoj uspomeni go-vorio je Ethelin glas: »Gospodine suce, moram s vama go-voriti nasamo. Imam vam nešto kazati.« Nastojao je duboko potisnuti tu uspomenu, tako da ga ne bi odalo lice.

— Šta je dakle bilo? — upita Kate.Bilo je prekasno. Mozak je skokom tražio siguran izlaz.— Nešto jest rekla. . . — motao je da dobije vremena.

— Upravo pokušavam da se sjetim.— Samo se sjetite!Glas joj, je bio bridak i tjeskoban.— Dakle ... (Pronašao je napokon izlaz.) Dakle, čuo sam

kako je rekla fićima — čekajte malo da se sjetim — reklaje fićima zašto je ne puste na jug. Tvrdila je da ima rođaka u mjestu San Louis Obispo.

Kate se brzo nagnula prema njemu:— Da, i onda?— Onda su fići odgovorili da je to uboga domaja.— Vi ste pametan momaik, Joe. Odakle ćete započeti

traganje?— Najprije idem u Watsonville. Imam prijatelja u San

Luisu. On će to meni istražiti. Telefonirat ću mu.— Joe — prikričala mu je strogo — nemojte da se to

vješa na veliko zvono.— Za pet stotina dolara, gospođo, bit ćete posluženi

diskretno i brzo — nato će Joe.Osjećao se zadovoljan, premda su njene oči opet uperile

svoje rašlje u njega. Iduće riječi što ih je izgovorila otki-

nule su mu želudac od hrptenjače, tako su ga se straho-vito kosnule. Rekla mu je:

— Kad smo već kod toga, Joe... znači li vama štogodprezime Venuta?

Pokušao je dati na to odgovor prije nego što mu se grlo sasvim zajazi.

— Apsolutno ništa, gospođo.— Vratite se dakle što prije — reče mu najposlije Kate.

— A sad neka dođe Helen, ona će vas zamjenjivati dokvas ne bude.

3.

Joe spakuje kovčeg, ode na kolodvor i kupi kartu put Watsonvillea. U Castrovilleu, prvoj stanici prema sjeveru, sišao je s vlaka i čekao četiri sata ekspresni »Del Monte« iz San Franciska u Monterey, koji je na kraju sporedne pruge. U Monterevu se uspne stepeništem u Central Hotel i upiše se kao John Vicker. Poslije siđe u restauraciju Po-pa Ernsta pa pojede pečenicu i kupi bocu whiskyja, te se vrati u svoju sobu.

Izuje cipele, svuče kaput i pršnjak, skine ovratnik i kra-vatu pa legne na postelju. Whisky i čaša bili su na stoliću pokraj kreveta od mjedene kovi. Svjetlo sa zida iznad gla-ve sjalo mu u lice, ali mu to nije smetalo. Nije ga pravo ni opazio. Sustavno je podjarivao svoj mozak, ispijajući whisky iz dopol natočene čaše. Prekrižio je ruke na zatilj-ku, prekrstio nožne članke, izazivao misli, dojmove, poj-move i nagone, te ih počeo nagoniti da se natječu.

Divno je odglumio i po njegovu mišljenju čestito je na-samario Kate. Da, ali ipak ju je potcijenio. Kako je ona, do đavola, došla do toga da je za njim izdana potjernica? Da možda ode u Reno ili u Seattle? Lučki gradovi su uvijek sigurniji. Al i . . . čekaj malo. Valja o tome promisliti?

Ethel nije ništa ukrala. Ona nešto posjeduje. Kate se straši Ethele. Pet stotina dolara grdne su pare da se pro-nađe tek jedna isfucana kurva. Ono što je Ethel rekla sucu, prvo je istina, a drugo, Kate se toga boji. Možda bi to mo-gao iskoristiti. Ali, do vraga, kad mu vazda visi nad gla-vom opasnost što je pobjegao s izdržavanja kazne. A jok, Joe bogme neće odležati ostatak i još protavoriti dodatnu kaznu zbog bijega!

586 .... __ GOT ..,___

Ali, kakve štete ako čovjek razmišlja o tome. Šta da ipak stavi na kocku četiri godine robije prema ... recimo deset hiljadarki. Zar jer to loš dug? Ne treba se odmah odlučiti. Ona je znala i prije tko je on, pa ga nije proka-zala. Sigurno je smatrala da je pitoma zvijerka.

Možda bi Ethel mogla poslužiti kao izvrstan adut.Nego ... čekaj ... razmisli malo o tome. Možda je to

sjajna prigoda. Da možda izvuče kartu pa da vidi. Samo kad ne bi bila Kate onako vraški lukava. Joe se pitao smi-je li se uopće upustiti u igru s njom. Ali šta, da samo zaigra?

Joe je sjeo i napunio čašu do vrha. Utrnuo je svjetlo i podigao rolo. Dok je tako pio whisky, gledao je neku mr-šavu sitnu ženu u kupaćem ogrtaču kako pere čarape u umivaoniku u sobi s druge strane odušnog okna. Whisky mu je zujao u ušima.

Možda je to ipak pogodna prigoda. Pa zaboga, Joe je dovoljno iščekivao. Sami bog zna kako on mrzi onu kuju s oštrim zubićima. Pa nije ni potrebe da se baš sad odmah odluči.

Polako je pridigao prozor i sa stola iz svoje sobe bacio držalo u prozor preko odušnog okna. Upravo je uživao ka-ko se ona mršava žena prestrašila i prestravila prije nego što je naglo spustila svoj rolo.

S trećom čašom whiskyja boca je bila prazna. Joeu do-đe želja da izađe na ulicu i da razgleda grad. Ali, samodis-ciplina ipak je prevladala. On je sebi postavio pravilo, ko-jega se pridržavao, da nikada ne izlazi iz sobe kad je pri piću. Ako tako radi, nikad neće zapasti u nepriliku. Iz neprilike dopane u ruke pandurima, a panduri provjera-vaju osobne podatke, a iza toga ne bi bilo druge nego poći na mali izlet u San Quentin, a ovaj put ga ne foi zbog dobra vladanja poslali u radnu kolonu na cesti. Izbio je sebi iz glave da izađe na ulicu.

Joe je međutim imao drugu zabavu, koju je čuvao za vremena svoga samotarstva, a zapravo nije bio ni svjestan da mu je to zabava i užitak. Sad se tome užitku sasvim prepustio. Ležao je na krevetu od mjedene kovi i u svojim se spomenima vratio u vrijeme svoga neprijaznog i bi-jednog dječaštva te nujne i zloguke mladosti. Nije imao sreće. Nikad mu se nije pružila kakva prigoda. Ta se pru-žala samo gospodskim sinovima, (sinovima gavana. Izvršio je tu i tamo koju sitnu krađu i umakao kazni. Ali je, reci-

mo, nastradao kad je uzeo podnos sa džepnim nožićima. Po-licajci su mu došli ravno u kuću i uhvatili ga. Tada je upisan u crne knjige, i nikad mu više nisu dali mira. Neki je tip u Daly Cityju gepio košaru jagoda s nekog kamiona, a oni su zbog toga zgrabili jadnog Joea. Ni u školi nije imao sreće. I profesori su bili protiv njega i direktor. Nije bio kadar više izdržati tu šikanaciju. I kliznuo je.

Spominjući se tolikih nesreća, obuze ga topli val čeme-ra, kojega je pothranjivao sa još više uspomena, dok mu napokon suze ne navru na oči, a usne mu zadršću od sami-losti prema tom samotnom izgubljenom dječaku. A od tog dječaka, gle, šta je sada postalo... nitko i ništa, bjegunac s robije, sluga u bordelu, a drugi ljudi imaju svoje domove i svoja kola. Oni uživaju siguran i sretan život, a noću spu-štaju zavjese da Joe ne vidi njihovu sreću. Plakao je blago, dok nije u plaču i zaspao.

Joe se digne sutradan u deset sati i pojede grdan do-ručak kod Popa Ernsta. Rano poslije podne odveze se au-tobusom u Watsonville i odigra tri partije bili jara s prija-teljem koji ga je dočekao prema njihovu telefonskom do-govoru. Joe je dobio posljednju partiju pa utakne bilijarski tak u tok na zidu. Svome prijatelju pruži dvije desetdo-larke.

— Do vraga — bunio se prijatelj — šta će meni tvojnovac?

— Samo uzmi — nukao ga je Joe.— Pa ja tebi nisam ništa dao.— Mnogo si ti meni dao. Kažeš da ona nije ovdje, a ti

si onaj pravi stručnjak koji se razumije u takve stvari.— A ne možeš mi reći zašto je trebaš?— Wilsone, rekao sam ti iz početka, a kažem ti i sada,

da uzroka ne znam. Samo izvršavam nalog.— Dakle, ja ti više ne mogu pomoći. Sve mi se čini da

je bio neki kongres . . . čiji ono? ... jesu li ono bili zubariili neki drugi učevnjaci. Ne znam je li ona rekla da ide,ili sam ja to samo smislio. Svakako mi je ostalo u pameti.Skokni ti u Santa Cruz. Poznaješ li tamo koga?

— Imam nekoliko znanaca — odgovori Joe.— Navrati se H. V. Mahleru. Halu Mahleru. On vodi

»Halovu automatsku igračnicu«. Otraga je kockarnica.— Hvala — reče Joe.— Znaš, Joe, neću tvoj novac.

— Nije to moj novac... hajide kupi za nj cigaru —ostao je Joe uporan.

Autobus ga je dovezao na udaljenost dviju kuća od Ha-love igračnice. Bilo je večernje doba, ali kartašnica je već radila. Joe je morao strpljivo čekati cijeli sat dok se Hal digao od stola i pošao u pisoar. Joe je pošao za njim i tamo se s njime upoznao. Hal je buljio u Joea golemim blijedim očima, koje su debela stakla naočari činila ogromnima. Hal zakopča polako prorez na hlačama, ponamjesti rukavne štit-nike od crne alpake i naravna zeleni zaslon nad očima.

— Pričekaj dok završi igra. Možda bi htio sudjelovati?— Koliko ih igra za tebe, Hal?— Samo jedan.— I ja ću igrati za tebe.— Pet dolara na sat — predloži Hal.— I deset od sto, ako dobijem?— U redu. Onaj žućkasti momak, zove se Williams, igra

za mene.U jedan sat po ponoći Hal i Joe odu u Barlowu peče-

njarnicu.— Dva kotleta i prženi krumpir. Hoćeš li juhu? —

upita Hal Joea.— Neću. Neću ni krumpira. Imam od njega tvrdu sto

licu.— Imam i ja — prihvati Hal. — Ali ga svejedno je

dem. Ja se ne krećem dovoljno.Hal je uvijek mučao dok ne bi počeo jesti. Rijetko je

govorio, osim kad su mu bila puna usta.— Pošto si došao? — upita Hal žvačući pečenicu.— Tek da izvršim jedan nalog. Zaradit ću stotinu do

lara, i tebi dajem dvadeset i pet... pristaješ?— Trebaš li kakvo dokazalo, kakve dokumente?— Ne trebam. Bilo bi dobro, ali ću se izvući i bez toga.— Dakle, ona je došla k meni i zamolila me da joj vr

bujem mušterije. Nije valjala ni prebite pare. Nisam nanjoj zaradio ni dvadeset dolara na tjedan. Po svoj prilicine bi znao šta je bilo s njome, da je nije Bili Primus viđaou mojoj igračnici, pa kad su je našli, došao je k meni dase o njoj raspita. Bili je divan dečko. Uopće su naši ovdašnji policajci bomba dečki.

Ethel nije bila loša žena. Bila je, istina, lijena i musava, ali je inače imala dobro srce. Uvijek "je sanjala o dosto-janstvu i ugledu. Nije baš bila odviše pametna a ni zgodna,,

pa zbog ta dva nedostatka nije bila ni velika srećnica. Ka-ko bi se, jadna, smutila da je doznala kako joj je suknja bila zagaljena iznad guzice kad su je izvukli iz pijeska, gdjeno su je valovi ostavili na pol zakopanu. Milije bi joj bilo malo više dostojanstva.

— Ovdje imamo nekakvih blesavih prostaka među ribarima na srdele. Kad se naljoskaju, onda baš pomahnita-ju — tumačio je Hal. — Ja Ethelin kraj zamišljam ovako:jedan od tih ribara izvezao ju je u čamcu, a kad mu je bilodosta, jednostavno ju je bacio preko razine. Ne znam kakobi inače dospjela u vodu.

— Pa možda je skočila s gata?— Zar ona? — podsmješljivo će Hal gutajući krumpi

re. — Vraga će ona sama skočiti! Odviše je bila vraškalijenština da bi sebi kidisala. Želiš li joj provjeriti lešinu?

— Ako ti kažeš da je ona, onda je sigurno ona — odgovori Joe pa pogurne dvadeset i pet dolara stolom.

Hal smota novčanice kao kakvu cigaretu pa ih turi u džep pršnjaka. Odreže trokut mesa od kotleta i stavi ga u usta.

— Sigurno je to ona bila — dodade. — Hoćeš li komadić torte?

Joe je mislio spavati do podne, ali se probudio već u sedam sati i tako podulje ljengario u postelji. Smislio je da se ne vraća u Salinas nego tek poslije podne. Trebalo mu je nešto više vremena za razmišljanje.

Kad je ustao, pogledao se u ogledalu i studirao izražaj lica kakav je zasnovao da će imati. Htio je izgledati razo-čarano, ali ne opet odviše. Kate je bila vraški lukava, pa treba da bude na oprezu. Neka samo ona prva govori. Valja slijediti bačenu kartu. Ona je isto toliko rastvorena kao i stisnuta pesnica. Joe je morao sebi priznati da se vraški boji svoje gospodarice.

Opreznost mu je ovako nalagala: »Vrati se ti samo, ka-ži joj sve po istini i metni lijepo u džep pet stotina do-lara.«

A on je toj svojoj opreznosti divljački odvratio: »A pri-goda? Koliko sam ja uopće prigoda u životu imao? A u pri-godu spada i to da je poznaš kad ti dođe. Zar ću ja uvijek biti, cijeli svoj život, ušljivi podvodač? Samo treba oprezno da igram. Treba nju pustiti neka govori. Od toga neće biti nikakve štete. Ja joj vazda mogu poslije još ispričati šta

sam pronašao, ako mi ne pođe za rukom namjeravana pod-vala.«

»Ali ona te može strpati u buturnicu u roku od šest sati.«

»Neće ako budem oprezno igrao. Šta uostalom imam izgubiti? Zar sam ikad u životu imao zgodnu prigodu?«

4.

Kate se osjećala bolje. Novi lijek kao da joj je koristio. Bol u rukama popustila, a prsti kao da su bili ravniji, zglavci manje otekli. Lijepo je prospavala noć, prvu noć nakon duga vremena. Osjećala se bodro, dapače malko uz-buđeno. Nakanila je pojesti čak i kuhano jaje za doručak. Ustala je, navukla kućnu haljinu i uzela sa sobom, u po-stelju zrcalo. Ležeći tako, visoko naslonjena na jastuke, motrila je svoje lice.

Počinak je napravio čudestva. Bol ukruti čovjeku če-ljusti, u očima se od tjeskobe zaiskri varav sjaj, a mišići iznad sljepoočica, kao i oni po obrazima, čak i oni slabiji oko nosa, malko iskoče. Takav je izgled bolesnika koji se opire patnji.

Razlika između takva lica i onoga otpočinuloga bila je upravo zapanjujuća. Kate je izgledala barem deset godina mlađa. Rastvorila je usne i pogledala zube. Vrijeme je da ode zubaru pa da ih očisti. Kate je njegovala zube. Jedini popravak na njezinu zubalu bijaše zlatni most koji je sta-jao na mjestu izbijenih kutnjaka. Upravo je napadno kako mladenački izgledam, mislila je Kate. Samo jedna noć če-stita sna i odmah sam se oporavila. I u tom zavaravam ljude. Oni misle da sam ja slaba i nježna. Smijala se sa -ma sebi... nježna sam ja kao čelična zamka. Ali vazda je ona pazila na sebe . . . nije pila, nije droge uživala, a u po-sljednje vrijeme prestala je i kavu piti. I isplatilo se. Opet ima ono anđeosko lice. Popodigla je nešto naviše ogledalo da se ne odrazi u njemu ono bora na njenu vratu.

Njezina misao munjevito skokne na ono drugo anđeo-sko lice koje na njezino toliko nalikuje... kako li se zo-ve? ... kako li se do vraga, samo zove? Alec? Kao da ga gleda kako polako promiče ispred nje, u bijeloj ministrant-skoj košuljici, koja je čipkama obrubljena, pognute glavi-ce, a kosa mu se žari od svjetla svijeće. U rukama drži

hrastov štap, na kome se mjedeni križ nakrivio ispred kri-žonoše. Neka mrazna ljepota ovijala je krhkog dječaka, nešto nepovrijeđeno i nepovredivo. A je li zapravo ikada što ili itko povrijedio Kate, je li oskvrnuo i ukaljao nje-zinu nutrinu? Nipošto. Samo je tvrdi vanjski oklop okrz-nut dodirima, a njezina je nutrina netaknuta, čista i blis-tava kao lice onoga dječaka... kako li se samo zove?

Podsmjehivala se: mati dvaju sinova, a sama ima izgled djeteta. Da ju je tkogod vidio s onim plavokosim. . . bi li šta uopće posumnjao? Zamišljala je kako bi bilo stajati po-kraj njega u nepoznatom mnoštvu i pustiti ljude neka sami goneću njihovo srodstvo. Šta bi učinio taj dječak... da, Aron mu je ime ... šta bi on sirotan učinio kad bi znao pravu istinu? Njegov brat zna. Onaj lukavi kurvin sinčić ... nije to pristojna riječ. . . ne smije ga tako zvati... mo-žda je to odviše istinito ... neki će ljudi još i povjerovati. A ne smije ga zvati ni lukavim kopiljanom, ta rođen je, do vraga, u svetome braku. Kate se grohotom nasmijala. Divno se osjećala. Božanski se zabavljala.

Onaj domišljati... onaj crnomanjasti. . . taj joj je met-nuo crva u glavu. On je poput Charlesa, Kate je osjećala strahopoštovanje pred Charlesom. Charles bi je po svoj prilici bio usmrtio, samo da je mogao.

Predivan lijek! Ne samo da joj je otklonilo bolove u zglobovima nego joj je povratio srčanost. Uskoro će sve rasprodati i preseliti se u New York, kao što je oduvijek snovala. Najednom se sjeti straha pred Ethelom. Mora da je bila onda vrlo bolesna kad je osjećala strah pred bije-dnom benastom starom kurvom! Kako bi bilo da je umori svojom ljubaznošću? Kad je Joe pronađe, kako bi bilo ... da, kako bi bilo da je povede sa sobom u New York? Da je ima uza se, na oku.

Kate je došla na smiješnu zamisao. Bilo bi to komično umorstvo, koje ne bi mogao riješiti nitko ni u kakvim okol-nostima, ni posumnjati u njega čak ne bi mogao. Čokoladni slatkiši... cijele kutije takvih slatkiša, čitave zdjele pu-njenih bombona, pa slanine, prhke slanine ... masti... por-tugisca, pa maslaca, sva hrana da bude natopljena masla-cem i tučenim vrhnjem ... nikakva povrća, nikakva voća i. . . nikakve razonode. Ostani samo kod kuće, draga moja. Ja se u tebe pouzdajem. Pazi na kuću. Ti si ionako umor-na. Hajde samo spavati. Daj da ti natočim čašu. Donijela sam ti novih slatkiša. Zar nećeš uzeti kutiju sa sobom u

aUjtov.

postelju? Ako se ne osjećaš dobro, zašto ne uzmeš čistilo? Ovi su akažu-oraščići izvrsni, je li? Raskvasat će se stara drolja i za šest se mjeseci rasprsnuti kao naduta mješina. A kako bi bilo pokušati trakavicom? Je li itko ikada upo-trebljavao za to trakavice? Tko je bio onaj čovjek što nije mogao prinijeti vodu k svojim ustima jer ju je zahvaćao sitom? Je li ono bio Tantal?

Katine se usnice slatko smješkale i svu ju je obuzimala neka veselost. Prije nego što se preseli u New York, ne bi bilo loše prirediti kao neku svečanost svojim sinovima. Tek priprostu zabavicu, s bordelskim cirkusom nakon toga, za svoju mezimčad, za bisere svoje, za zlata materina. A on-da se sjeti Aronova lica, koje toliko nalikuje na njezino, pa je pri tom sjećanju prožme neka čudna bol, kao neka bol od vrtoglavice uzburka joj grudi. On, siromašak, nije domišljat. On se ne umije zaštititi. Onaj njegov crnoma-njasti brat mogao bi biti opasan. Ona je već okušala nje-govu snagu. Smlavio ju je. Prije nego što se odseli, mogla bi mu za uzvrat dati dobru lekciju. Možda ne bi bilo zgo-rega, a šta, sigurno će ga podariti jednom dozicom kapav-ca, pa nek se dečko nauči pameti.

Najednom joj pade na um kako ona ne želi da uopće Aron dozna tko je ona. Nego, možda može doći k njoj u po-sjete u New York. Mislit će njezino nevinašce da mamica oduvijek stanuje u elegantnoj vilici East Sidea. Povest će ga mama u kazalište, u operu, pa će ih svijet vidjeti zajedno i diviti se njihovoj ljepoti. Mislit će ljudi ili da su brat i sestra, ili majka i sin. Nikome neće izbjeći tako lijep par. Ići će zajedno i na Ethelin sprovod. Valjat će staroj drolji nabaviti ogromnu ljesinu da bi mogla stati, a šest delija, po izbor junačina, morat će taj lijes nositi. Kate se tako zanijela s užitkom u svoje buduće planove da nije ni čula kako je Joe pokucao na vrata. Odškrinuo ih je, provirio unutra i ugledao je veselu i nasmijanu.

— Doručak — prozborio je i lagano otvorio vrata krajem podnoska, koji je bio prekrit ubrusom, a onda ih koljenom opet pritvorio. — Hoćete li tamo? — upitao ju jei bradom pokazao prema sivom sobičku.

— Ne. Baš ću jutros ovdje doručkovati. I želim još jedno kuhano jaje te prženicu od cimeta. Jaje neka se kuhasamo četiri minute i po. Dobro pripazite. Neću da mi budeljepljivo.

— Kao da se vi osjećate bolje, gospođo?

— Da. Divan je ovaj novi lijek. Samo vi nekako izgledate kao da su vas potezali psi, Joe. Nije vam nešto dobro?

— Meni je posve dobro — prihvati Joe i stavi poslu-žavnik ispred velikog dubokog naslonjača. — Onda, reko-ste četiri minute i po?

— Da. I donesite mi ako ima koja dobra jabuka, ali dahrska, da puca pod zubima.

— Otkada vas poznajem, gospođo, niste bili tako priteku — pripomene Joe uzgredice.

Dok je u kuhinji čekao da kuhar skuha jaje, uhvatila ga neka bojazan. Možda ona zna. Mora biti dobro na opre-zu. Ali, do vraga, ne može valjda biti na njega nazubna zato što nije uspio doznati. U tome nema grijeha.

Kad se vratio u sobu, izvijesti:— Nemaju jabuka. Nego reče kuhar da imaju dobru

krušku.— Pa to mi je još draže — preuze Kate.Motrio ju je kako otuca vršak ljuske jajeta i kako žli-

čicom uronjava u nutrinu.— Kakvo je jaje?— Savršeno! — pohvali ga Kate. — Upravo savršeno.— Vi ste mi nekako zaista zdravi, gospođo — zaintačio

je Joe.— Osjećam se izvrsno. Samo vi nekako izgledate kao da

su vas guje pile. Šta vam je?Joe se oprezno primicao srži svoga problema:— Nema živa stvora kojemu je preča potreba za pet

stotina dolara nego što je meni, gospođo.— Nema živa stvora kojemu je preča potreba. . . — ša

ljivo ga je oponašala Kate.— Šta?— Pustimo to. Nego, šta kanite time reći? Da je niste

mogli pronaći... mislite li to reći? Dobro dakle, ako ste seuistinu namučili tražeći je, dobit ćete svojih pet stotina.Hajdete pričajte.

Uto je uzela soljenku i sipala soli u otvorenu ljusku ja -jeta.

No Joeovu licu odražavala se neka umjetna radost.— Hvala vam, gospođo. Baš nekako bolujem od novča

ne bolesti. Na suhu sam. Trebam ih kao ozebao sunca. Dakle, da vas izvijestim. Pogledao sam u Pajaru i Watson-villeu. Ušao sam joj bio u trag u Watsonvilleu, ali je otišlau Santa Cruz. Nanjušio sam je tamo, ali je odatle iščezla.

Kate je okusila jaje i dodala još soli.— Je li to sve? — upitala je.— Nije — odgovori Joe. — Naslijepo sam onda tragao.

Banuo sam u San Luis. I tamo je bila, ali je odmaglila.— I nikakva traga o njoj? Ne znate kamo je odatle

otišla?Joe se igrao prstima. Cijela njegova kombinacija, sva

njegova zarada, a možda i cijeli njegov život zavisio je od njegovih idućih riječi, pa se skanjivao da ih izrekne.

— Dajte guknite — rekla mu je napokon. — Vi znatenešto. Šta je to?

— Ha, mnogo baš ne znam. Ne znam šta da uopće mislimo tome što znam.

— Nije potrebno da vi mislite. Vi samo recite. Mislitću ja — oštro mu je odsjekla Kate.

— A možda ni istina nije.— Za ime božje, hoćete li već jednom pomoliti zube —

ljutito ga je prekoravala šta ne govori.— Dakle, razgovarao sam s posljednjim tipom koji ju

je vidio. Zove se taj mudrac Joe, isto kao i ja.— Da niste možda doznali ime i njegove bake? — pi

tala je Kate ujedljivo.— Taj tip Joe reče mi da ju je vidio jednu večer kako

se nakvasila pivom kao majka zemlja, i kako je kazala daće se vratiti u Salinas i tu se konačno usidriti. Taj tip Joenije ništa više saznao.

Kate se tako prestravila da je izgubila kontrolu nad so-bom. Joe je pročitao kako se naglo trznula, kako ju je spo-pala neka čudna bojazan, a onda ju je svu obuzeo neki go-tovo beznadan strah i umornost. Kakav uzrok tome bio da bio, Joe ju je imao u šaci. Konačno se i njemu sreća na-smiješila.

Uzgledala je s krila i sa svojih zgrčenih prsta.— Zaboravit ćemo tu staru prdu — rekla je. — Joe, vi

ćete dobiti svojih pet stotina dolara.Joe je potiho i disao, samo da kakav zvuk ne bi izvukao

Kate iz njezine samozaokupljenosti. Ona mu je povjero-vala. Štaviše, vjerovala je i ono što joj uopće nije ni re-kao. Joe je htio kidnuti iz sobe što prije.

— Hvala vam, gospođo — rekao je ispod glasa i tihopošao k vratima.

Bila mu je ruka već na ručici, kadli,Kate prozbori onom svojom pomnom slučajnošću:

— Joe, kad smo već na tome...— Izvolite, gospođo.— Uščujete li šta o njoj, obavijestite me, znate.— Sigurno, gospođo. Hoćete li da još pronjuškam?— Nemojte. Sta ćete se mučiti. Nije važno.Joe zasunuo vrata svoje sobe, sjeo i prekrižio ruke.

Smješkao se sam sebi. I najednom je počeo kovati planove za budućnost. Odlučio je pustiti je neka se muči do, re-cimo, iduće sedmice. Neka se malo oporavi, a onda će joj opet iznijeti na tapet Ethelu. Nije on tačno znao kakvo oružje ima u ruci i kako će njime baratati. Ali, dobro je znao da je to oružje ubojito, vrlo britko, i da ga svrbe dlani, da sav trepti da ga okuša. Gromorom bi se smijao samo da je znao kako je Kate otišla u svoj sivi sobičak, zaključala vrata i nepomično sjedila, zatvorenih očiju, u onom velikom naslonjaču.

ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE

ONEKAD — nipošto često — zadaždi u Salinskoj dolini i u mjesecu studenome. Tako je to rijetko da ili Journal

ili Index ili oba objave uvodnike o tome. Prekonoć se bre-žuljci obuku mekom zeleni, a zrak ugodno miri. Kiša u to godišnje doba nije osobito povoljna za poljoprivredu, osim ako udulji, a to je veoma neobično. Običnije je da poslije kiše nadođe suhota, pa sićušne maljice trave svenu ili ih slana uskovrči, pa tako propane mnogi usjev.

P

Ratne godine bijahu vlažne, pa su mnogi ljudi za to čudnovato uporno nevrijeme krivili riku golemih topova na bojištu u Francuskoj. O tome se ozbiljno pretresalo po člancima i u razgovorima.

Te prve zime nismo mi Američani imali mnogo svojih četa u Francuskoj, ali se na milijune muškaraca obučavalo i spremalo za transport na bojište.

Ma kako rat bio bolan, ipak je bio i uzbudljiv. Nijemci nisu suzbijeni. Zapravo su opet uzeli pobudu u svoje ruke, sustavno napredujući prema Parizu, i sami bog zna kad će se moći suzbiti, ako se uopće uzmognu. Ako nam ikako ima spasa, spasit će nas general Pershing. Njegov pristali rat-nički lik u divnoj odori pojavljivao se svaki dan u svim našim novinama. Njegova brada kao da je od granita, a na bluzi njegove vojničke odore nije vidjeti ni jednog nabo-

rića. On je nama bio uzor i pojam savršena vojnika. A nit -ko nije znao šta on zapravo misli.

Znali smo da izgubiti ne možemo, a ipak nam se činilo da smo na najboljem gubilačkom putu. Niste mogli kupiti brašna, bijeloga brašna, ako niste uzeli četverostruku ko-ličinu crnoga. Oni koji su bili mogućni, jeli su kruh i ko-lače od bijeloga brašna, a od crnoga su pravili tjestenicu i time hranili kokoši.

U staroj milicijskoj oružnici vježbali su se domobranci, ljudi preko pedeset godina i ne baš najbolji vojnički mate-rijal. Ipak su »egzercirali« dvaput na sedmicu, nosili do-mobranske uniforme i vojničke kape, izderavali se zapovi-jedajući jedni drugima, vječito se svađali tko će od njih postati oficir, a tko neće. William C. Burt jednostavno je ostao mrtav na podu oružnice za vrijeme jedne vježbe. Ni-je mu moglo srce izdržati.

Bilo je i »ljudi minute«, tako nazvanih zato što su u ki-nima i crkvama držali jednominutne govore u prilog Ame-rici. I njih su resila vojnička puceta.

Žene su motale povoje i nosile odore Crvenoga križa. Svaka je od njih mislila da je anđeo milosrđa. I svaka je nešto plela za nekoga. Tu su bile orukvice, kratke vunene tube koje nisu dale vjetru da se uzviždi uz rukave vojnika, pa takozvani pletena šljemovi, to jest tople kape koje su se mogle navući na uši, na vrat i preko cijele glave, samo je sprijeda bila izdubina za oči. I tako se novi kositreni šlje -movi nisu smrzavali na glavi.

Svaki komadićak prvoklasne kože uzimao se za oficirske čizme i za pojaseve »Sam Browne«. Bili su to lijepi opasa-či, a smjeli su ih nositi samo oficiri. Sastojali su se od ši-roka pasa i kožne poramenice, koja je išla preko prsa i prolazila ispod lijeve epolete. Poprimili smo ih od Brita-naca, a i Britanci su zaboravili prvotnu njihovu namjenu, koja je po svoj prilici bila u tome da drže teški mač. Ma-čevi se nisu nosili osim na paradama, ali bože zakloni naći oficira mrtva bez takva opasača. Ako je bio čestit, nisi ga mogao nabaviti ispod dvadeset i pet dolara.

Od Britanaca smo se mi mnogome naučili, a da nisu ond hrabri borci, ne bismo to od njih bogme preuzimali. Momci stali zadijevati rupčiće u rukave, a neki poručni-čići fićfirići poštapali se kicošM trstikovim štapovima. No, nečemu smo se ipak dugo opirali. Jednostavno nam je pre-

glupo bilo nositi satove na rukama. Nije se činilo vjero-jatno da ćemo ikada u tome nasljedovati Engleze.

Imali smo i mi svoje unutarnje neprijatelje. I budni smo bili da ih otkrijemo. Najprije je grad San Jose zahva-tila groznica lova na špijune, a Salinas nije htio nipošto da izostane. Ta i Salinas je zaboga velik grad.

Dvadesetak je godina gospodin Fenchel krojio i šio odi-jela po mjeri. Bio je to onizak, obao čovječac i njegov ame-rički govor bio je uistinu smiješan. Sjedio taj čovo po cio božji dan prekrštenih nogu za svojim krojačkim stolom u radnjici u Alisal Streetu, a podvečer bi pješke išao doma u svoju bijelu kućicu, koja se nalazila daleko u Central Avenue. Neprestano je ličio svoju kuću i bijelu ogradu od kočića ispred nje. Nitko nije poklanjao pozornost njegovu iskrivljenu govoru dok nije izbio rat. Tad nam je najed-nom sinulo u glavu. Ta on je zaboga Nijemac. To je naš Nijemac. Šta mu je hasnilo siromahu što je bankrotirao kupujući obveznice ratnoga zajma. Lako se tako zakuku-ljiti. He, nećeš.

Domobrani nikako da ga prime u svoje redove. Šta će njima špijun, da valjda sazna njihove tajne planove za obranu Salinasa? A tko će, zaboga, nositi odijelo što ga je skrojio neprijatelj? Gospodin je Fenchel sjedio po čitav dan za svojim krojačkim stolom, pa kako jadnik nije imao šta raditi, prošivao bi, parao, zašivao i opet parao nepre-stano isti komad sukna.

Na tome jadnom krojaču iskušali smo sve okrutnosti kojima smo se mogli domisliti. To je bio naš Nijemac. Pro-lazio je kraj naše kuće svaki dan, pa je bilo vrijeme kad bi progovorio po koju ljubaznu riječ sa svakim muškarcem, ženom, djetetom ili psom, i svatko bi mu na svoj način od-govorio. Tada nitko ni da bi slovca prozborio s njime, pa i sada kao da ga gledam kako koraca u svojoj usamljenosti i kotura se kao kakva kaca, a lice mu odaje povrijeđeni po-nos.

Moja sestrica i ja odigrali smo također svoju ulogu s gospodinom Fenchelom. To je jedna od onih sramotnih us-pomena zbog koje me i sada spopane znoj i nešto me ste-gne u grlu kad se toga sjetim. Nas smo dvoje stajali u vrtu pred kućom na tratini jedne večeri i ugledali krojača ka-ko nam se primiče svojim sitnim zdepastim koracima. Nje-gov crni mekani pusteni šešir bio je uredno očetkan i usta-knut na glavu kako valja. Ne sjećam se da smo ugovorili

plan, ali jesmo po svoj prilici kad smo ga tako majstorski izveli.

Dok nam se približavao, moja sestra i ja polako smo prešli preko ulice jedno uz drugo. Gospodin Fenchel uzgle-da i vidje nas kako idemo prema njemu. Stali smo u jarak dok je mimo nas prolazio.

Zasmijao se i rekao:— Gut efning, Chon. Gut efning, Mary (Topar feče,

Čon. Topar feče, Meri.)Mi smo se uštapili jedno do drugoga i oboje unisono

zavikali:— Hoch der Kaiser! (Živio Kaiser!)Kao da i sada gledam ono njegovo lice, njegove zapre-

paštene bezazlene plave oči. Pokušao je nešto reći, a onda je briznuo u plač. Nije se čak ni pokušao braniti da nije on to za što ga smatramo. Samo je stajao i jecao. I da znate, ljudi — Mary i ja zakrenusmo, prijeđosmo ofureni preko ulice pa u naše dvorište ispred kuće. Bilo nas je stanovito sram. Mene je i sada kad se toga sjetim.

Premladi smo bili nas dvoje da bismo napravili kakvo junačko djelo na gospodinu Fenchelu. To su radili odrasli, junačine, delije. Tridesetak njih. Jedne subotnje večeri sku-pili se u jednoj točionici i odmarširali u četveroredu u Cen-tral Avenue, urlajući jednoglasno: »Hip, hip, hura!« Ras-trgli bijelu kolčanu ogradu gospodinu Fenchelu i spalili mu pročelje kuće. Šta će se tu neki kurvin sin, Kaiserov simpatizer, šepiriti među nama? I onda su Salinjani mogli ponosno dići glave i nisu se morali rumenjeti pred građa-nima San Josea.

Tada se dabome i Watsonville morao pokazati valjanim. Oni su ništa manje nego namazali katranom i okitili per-jem, što je posebna vrst linčovanja u Americi, nekog tuž-nog Poljaka, kojega su smatrali Nijemcem zato što je za-nosio u govoru.

Mi smo Salinjani radili i mislili sve ono što se već u ratu neminovno radi i misli. Urlali smo kao izbezumljeni kad bi stigle dobre vijesti, a samirali od straha kad bi nas loše poklopile. Svatko je imao poneku tajnu, koju bi krio-mice i šaptom širio da očuva njezinu tajnu svojstvenost. Naš način života uobičajeno se izmijenio. Plaće i cijene po-skočile. Šapat o nestašici bio je uzrokom da kupujemo i spremamo hranu kao hrčak. Inače fine mirne dame poču-

pale bi se namrtvo oko sićušne limenke s konzerviranom rajčicom.

Ali nije opet bilo sve ni tako loše, jadno i histerično. Bilo je i junaštava. Neki su ljudi mogli lako izbjeći da ne stupe u vojsku, drugi su se opet protivili ratu iz moralnih ili religioznih razloga, a ipak su i jedni i drugi pošli gol-gotskim putem koji je neminovno spojen s ratom. Bilo je svijeta pa je dao, kako se ono kaže, i kapu s glave za ratne svrhe, jer su ljudi mislili da je to posljednji rat, pa, ako se dobije, da će se time izvući kao neki trn iz živa mesa čo-vječanstva, i da nikad više neće biti takva strahovita be-smisla.

Zapravo nema nikakva dostojanstva u tome što čovjek pogine na bojnom polju. Većinom se skaši čovjekovo meso, razlije se ljudska krv, i iza toga ostane ogavna prljavština. Ali ima neko veliko, gotovo bih rekao slatko dostojanstvo u tuzi, bespomoćnoj i beznadnoj tuzi koja ovije i obitelj i srodnike kad stigne onaj tužni telegram. Tu se ne da vi-še ništa učiniti, ništa reći, ostaje samo jedna nada —- na-dam se da nije mnogo jadnik patio — pusta nada, nada utopljenika koji se hvata za slamku. Istina je i to da su neki ljudi, kad im je ta nada počela tupiti, polagano skre-nuli prema ponosu i osjećali su se sve važnijim zbog toga što im je netko poginuo. Neki su dapače izvukli iz toga koristi pošto je rat minuo. To je posve prirodno, baš kao što je prirodno da čovjek kojemu je životna funkcija da zarađuje novac, zarađuje taj novac iskorišćujući i ratne pri-like. Nikoga ne možeš kuditi zbog toga, ali se očekuje da će takav ratni dobitnik investirati barem dio svoje pljačke u ratne obveznice. Mi smo Salinjani bili uvjereni kako smo izumili sve, pa čak i samu tugu.

ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE I.

Traskovoj kući, kraj pekarnice Revnaud, Lee i Adam objesili na zid kartu zapadne fronte s vijugavim li-

nijama, koje su označili iglicama šarena vrška. Tako su nekako osjećali kao da sudjeluju i sami u bojevima. A onda je umro gospodin Kelly, i dogovoreno je da Adam Trask dođe na njegovo mjesto u regrutnu komisiju. Adam

U

je bio pravi čovjek za taj posao. Ledana mu nije oduzimala mnogo vremena, a osim toga imao je dabru vojničku knji-žicu i otpusnicu s odličnim uvjerenjem o vladanju.

Adam Trask je vidio šta je rat — onaj mali rat mane-vriranja i klanja, ali je barem iskusio rušenje svih pravila, odredaba i zakona kad je čovjeku dopušteno da ubija SVO-JTI ljudsku braću, koliko mu se god prohtije i pruži mo-gućnosti. Adam se nije baš mnogo sjećao svoga rata. U nje-govoj su uspomeni tek stršile izvjesne oštrije slike, kao lice nekog čovjeka, pa nagomilana i spaljena tjelesa Indi-janaca, pa zveket korica sabalja pri brzom konjskom kasu, neujednačeno i raskidano praskanje karabinka, opori i hladni zvuk trube noću. Adamove slike nekako su se sle-denile. Nije bilo u njima gibanja ni uzbuđenja, tek puke ilustrirane strane neke knjige, pa još uz to ne baš najbolje risane ilustracije.

Adam je svoj novi posao radio marljivo, pošteno i s izvjesnom dozom tuge. Nije se nekako mogao oteti dojmu da osuđuje na smrt mladiće koje na stavnji proglašuje spo-sobnima. A kako je bio svjestan o svojoj slabosti, postajao je sve stroži, savjesniji i cjepidlačaviji, sve manje prijem-ljiv da uvaži kakvu opravdanu ispriku ili da se u slučaju sporne sposobnosti odluči za nesposobnost. Uzimao bi ku-ći popise budućih vojnika, posjećivao njihove roditelje, ra-dio zapravo mnogo više posla negoli se od njega očekivalo. Osjećao se poput suca koji nekoga sudi na vješala, a mrzi vješala iz dna duše.

Henry Stanton gledao je kako Adam postaje sve su-morniji i šutljiviji, a Henrvju se duša bila našaliti. Trebala mu je šala kao i kruh svagdašnji. Išao mu je na živce mr-zovoljasti sudrug.

— Odmori se malo — znao bi reći Adamu. — Ti pokušavaš nositi teret cijeloga rata. Daj urazumi se. Ta nije rattvoja odgovornost. Ti si ovdje uklopljen u određene propise. Drži se tih propisa i ne napreži se. Pa ne dirigirašvaljda ti ratom.

Adam pomakne daščice na rebrenicama tako da mu sun-ce kasnog popodneva ne bi sjalo u oči, te je zurio u oštre uporedne crte što ih je sunce bacalo na njegov pisaći stol.

— Znam — odgovarao je umorno. — Znam sve to,Henry. Ama kad se nađem pred raskršćem, kad moramsvojim razborom odvagnuti za ili protiv, e onda mi je teško.

Proglasio sam sposobnim sina suca Kendala, i poginuo dečko već u vrijeme vježbanja.

— Šta se to tebe tiče, Adame? Zašto naveče ne gucneškoju? Hajde, čovječe, u kino pa ćeš spavati poslije toga.(Henry zadjene palce u izreze pršnjaka i zasloni se u fotelji.) Kad već govorimo o tome Adame, čini mi se da niđavoljega marjaša ne hasni ni jednome regrutu što se titoliko kinjiš. Ti često uzimaš u vojsku ljude kod kojih bihse ja bogme dao nagovoriti da ih otpustim kao nesposobne.

— Znam i to — preuze Adam. — Samo se pitam dokleće to u mene trajati.

Henry ga je prodorno promatrao, a onda je izvadio olovku iz džepa svoga prenatrpanog pršnjaka, te brisalom otro svoje velike bijele sjekutiće.

— Znam što kaniš time reći — reče mu tiho.Adam ga pogleda zaprepašteno.— Šta kanim reći? — upita ga.— Šta si se tako ozlojedio. Nisam dosada nikad bio

svjestan svoje sreće što imam samo žensku djecu.Adam je vukao kažiprstom po jednoj od sjena što su

ih bacale daščice rebrenica.— Da, da — potvrdio je glasom koji je bio tih poput

uzdaha.— Pa, proteći će mnogo vremena dok tvoji dečki budu

pozvani na stavnju.— Da.Adamov je prst uša<> u liniju svjetla pa je polako kli-

zimo natrag.— Meni bi bilo strahovito mrsko ...— Šta bi ti bilo mrsko? — dočeka Adam.— Baš sam se pitao kakav bih osjećaj imao da moram

proglasiti sposobnima svoje rođene sinove.— Ja bih dao ostavku — odmah će Adam.— Razumijem te. Čovjek bi pokušao da ga proglasi ne

sposobnim ... naime, svoga sina.— Nisi me shvatio. Ja bih dao ostavku zbog toga što ga

ne bih mogao proglasiti nesposobnim. Čovjek jednostavnone bi podnio obraz da svoje dijete oslobodi vojništva.

Henry je isprepleo prste i napravio ogromnu pesnicu od svoje dvije ruke, pa tu pesnicu metnuo preda se na sto. Na licu mu se čitala mrzovolja.

— Ne bi podnio. Imaš pravo.

Henry je bio šaljivčina pa se ugibao svakom velikom i ozbiljnom problemu, jer je te probleme jednostavno sma-trao sinonimima tuge. Stoga je prešao na drugo.

— A kako Aron napreduje u Stanfordu?— Lijepo napreduje. Piše da mu je teško, ali da će ipak

isplivati. Dolazi kući za Thanksgiving.— Baš bih ga rad vidjeti. Sinoć sam se sastao s Calom

na ulici. Pametan dečko.— Ali Cal ipak nije položio maturu godinu dana prije

roka — pridoda Adam.— Ha možda on nije za to stvoren. I ja nisam išao na

sveučilište. A zar ti jesi?— Nisam — reče Adam. — Ja sam bio u vojsci.— To je bogme dobro iskustvo. Kladim se s tobom da

to iskustvo ne bi dao za mnogo novaca.Adam ustane polako, uzme svoj šešir s vješalice od je-

lenjih rogova i pozdravi:— Laku noć, Henry.

— A ja sam baš sad razmišljao o onoj zgodi kad smoSam Hamilton, ti i ja nadugo raspravljali o nekoj riječi— pripomene Adam. — Koja je ono bila riječ?

— Sad razumijem. Riječ je bila timšel.— Timšel, da, sjećam se, a šta ti ono reče o toj riječi?— Rekao sam da pojam te riječi može uzdići čovjeka

visoko, samo ako se zna okoristiti tim pojmom.— Sjećam se kako je Sam Hamilton bio sretan nakon

tumačenja te riječi.— Da, ona ga je oslobodila — reče Lee. — Dala mu je

pravo da bude čovjek, različan od svakog drugog čovjeka.— Da, ali ako je različan od svakog drugog, onda je

osamljen.— Sve što je veliko i dragocjeno na ovome svijetu, sve

je osamljeno.— Koja je ono bila riječ?— Timšel, to jest: ti možeš.

2.

Pješačeći kući, Adam je razbijao glavu pojmom »odgo-vornost«. Dok je prolazio kraj Revnaudove pekarnice, iza-đe Lee, noseći zlatast hljeb francuskoga kruha.

— O, kako bih rado jesti kruha u kome ima češnjaka— pripomene Lee.

— A ja volim češnjak s pečenicom — dodade Adam.— Večeras imamo pečenicu. Ima li šta pošte?— Zaboravio sam pogledati u sandučić.Ušli su u kuću, i Lee ode u kuhinju. Začas pođe i Adam

za njim i sjedne uz kuhinjski sto.— Lee, šta misliš, kad pošaljemo kojega mladića na

frontu, pa pogine, jesmo li mi odgovorni?— Nastavi dalje — reče Lee. — Ja bih htio čuti sve

najednom.— Pa, recimo da ima malko sumnje treba li baš nekog

mladića primiti u vojsku, a mi ga ipak primimo, pošaljemona frontu, i on pogine.

— Sad razumijem. Muči li vas odgovornost ili prijekor?— Ne prijekor.— Katkada je odgovornost gora, jer ona nema u sebi

onaj slatki egoizam.

3.

Adam se radovao danu Thanksgiving kad će doći Aron kući iz kolidža. Premda je taj njegov sin izbivao od kuće tako kratko vrijeme, ipak je Adam zaboravio njegovo obličje i preobrazio ga, baš kao što svaki čovjek preobrazi nekoga tko mu je srcu prirastao. Pošto je Aron otišao, šut -nja je bila druga Adamovih puta, a svaki, i najstariji bo -lan događaj bio je nekako povezan s njegovom nenazočno-sti. Adam bi zatekao sebe kako u društvu govori ljudima o svome sinu, kako se njime hvališe, kako priča svijetu, koji se nije bogzna kako zanimao za takve stvari, kako je Aron pametna glava i kako je preskočio cijelu godinu dana u školi. Mislio je kako se zaista pristoji da na dan Zahval-nice prirede pravu svečanost, tako da mladić uvidi kako se njegov napor cijeni.

Aron je stanovao u namještenoj sobi u Palo Alto i tako svaki dan pješačio otprilike milju puta do sveučilišta i natrag. Osjećao se vrlo nesretan i potišten. Njegova pre-dodžba bila je bajna i maglovita. U njegovoj mašti lebdjela je slika, kojoj nije nikada razumom do dna prorovao, kako mladići bistra oka i djevojke neokaljana srca, svi u aka-demsikim talarima, hite u predvečerje na vrhunac ošumlje-na brijega, na ročište u bijelu hramu. Lica im blistava i

zanesena, glasovi se njihovi uzdižu u jedinstvenu zboru, i taj se posvećeni prizor odigrava samo u večernje sate. Gdje je samo stekao tu viziju o studentskome životu, ne zna ni sam. Možda iz Doreovih ilustracija Danteova Pakla, gdje je naslikano golemo mnoštvo blistavih anđela. Sveučilište Leland Stanford nije uopće odgovaralo toj njegovoj pre-dodžbi. Bilo je to uobičajeno četverokutno zdanje, sagra-đeno od blokova smeđa pješčanika, smješteno usred livade sjenokoše. Tu je bila i crkva, s pročeljem koje je ukrašeno talijanskim mozaicima. Slušaonice obložene borovinom koja je premazana pokošću. Borba i srdžba iz vanjskoga svijeta ogleda se u dizanju i padanju studentskih društava. Oni Aronovi »blistavi anđeli« tek su mladići u musavim hlačama od parheta, jedni iscijeđeni od silna učenja, a drugi revnosno nastoje da se priuče na poroke svojih otaca. Aron nije prije bio zapravo ni svjestan da ima dom, a sada se upravo ubolio od čežnje za njim. Nije ni pokušavao da prouči život oko sebe i da se u nj uklopi. Nakon onih zasanjanih slika o studentskome životu, upravo se zgražao kad je morao slušati sasvim prirodnu graju, bezglavu žurbu i neslane šale akademičara. Jednostavno je napustio spavaonicu u kolidžu i zamijenio je tmurnom namještenom sobicom, po kojoj je mogao isprepletati niti drugoga jednog sna koji se tek sada počeo formirati. U novom i neutral-nom skrovištu izlučio se od sveučilišta. Posjećivao je do-duše redovito predavanja, ali je s njih smjesta letio kući i prepuštao se živovanju u novopronašlim uspomenama. Kuća uz Revnaudovu pekarnicu postade mu toplo i drago gnjezdašce, Lee pojam prijatelja i saveznika, otac prihla-dno ali pouzdano božanstvo, brat pametan i ugodan drug, a Abra — e, od Abre je stvorio neokaljano zasanjano biće, koje je sam u svojoj mašti izmislio i u nj se zaljubio. Kad bi noću završio učenje, uronio bi u svoje pisanje Abri, baš kao što umoran čovjek uranja u miomirisnu kupelj. I što je Abra u njegovoj mašti postajala blistavija, čistija i ljepša, Aron je sve više uživao u pojmu svoje vlastite izo-pačenosti. U suludom ushitu točio je na listovni papir s ve-seljem svoju opakost, da joj je pošalje i da legne spavati pročišćen, kao čovjek koji je završio seksualni akt. Povje-rio bi papiru svaku sramnu misao, a onda uživao u poka-janju i odricanju. Iz toga su proizlazila ljubavna pisma, na-topljena čežnjom, samo su svojim, visokim tonom Abru upravo zbunjivala. Ona nije mogla shvatiti kako to da

Aronov spolni nagon teče ne baš veoma neuobičajenim ka-nalom.

Pogriješio je. On je bio kadar i priznati pogrešku, ali zasada nije mogao sebe preokrenuti. Napravio je ugovor sa sobom. Na blagdan Zahvalnice otići će kući i onda će sve izvesti načistac. Možda se i neće više nikada vratiti na sve-učilište. Sjetio se kako je Abra jednom predložila da bi pošli živjeti na rancu, i sad mu je to postao san. Sjetio se golemih hrastova, čista i okrepna zraka, neokaljana vje-tra s bregova što na porubu krila nosi miris kadulje, pa smeđa hrastova lišća što treptavo šumori. Vidio je tamo u mašti Abru kako stoji pod drvetom i čeka ga da dođe s posla u večernje sate. Tamo će, nakon truda dnevnoga dakako, živjeti u čistoći i miru sa svijetom, odsječen od njega tom malom uvalom. Tu će se on sakriti od rugobe svijeta . . . u večernji suton.

ČETRDESET OSMO POGLAVLJE

I.

RI kraju mjeseca studenoga umrla Crnkinja i bi poko-pana u tmurnoj strogosti, kako je tražila oporuka. Je-

dan je dan ležala na mrtvačkom odru u Mullerovoj mr-tvačnici, položena u lijesu od ebanovine koji je bio obložen srebrom. Njen mršavi i strogi profil još je bio asketskiji pri svjetlu četiriju golemih svijeća koje su bile postavljene na četiri ugla lijesa.

P

Njezin mali crni muž zgurio se poput mačka uz njeno desno rame i činilo se da je kroz mnoge i mnoge sate uko-čen baš kao i pokojnica. Kako je oporukom određeno, nije bilo ni cvijeća, ni pogrebnih ceremonija, ni govorancija, ni vanjskog pokazivanja žalosti. Samo je neki čudnovat sveopći izbor građana dolazio pobožno na prstima do vrata mrtvačnice, zavirio i otišao. Bilo je tu advokata, radnika, trgovačkih pomoćnika, bankovnih blagajnika, većina je već prešla srednje godine života. I Crnkinjine cure dolazile jed-na po jedna, te prigledale svoju gospodaricu, što iz pristoj-nosti, što opet iz vjerovanja da to sreću nosi. Došle bi, pogledale i otišle.

Nestalo je iz Salinasa jedne ustanove kamo su dolazili pristaše mračnog i kobnog boga seksusa, koji su tamo oba-

t?r\r?

vljali akt, beznadan i duboko bolan baš kao i ljudska žrtva. Jennvna ustanova još će brenčati karnevalskom raspojasa-nošću u plesu i u činu te odzvanjati grohotnim rigavim smijehom. I kod Kate će se ljudima parati živci sve do grešne ekstaze, a zatim će čovjek ostati potresen, slab i u strahu sam od sebe. Ali, zanavijek je nestalo one mračne tajanstvenosti općenja, koje se obavljalo poput magičnog crnačkog obreda, zvanog »vudu«.

Kako je određeno u oporuci, odvijao se i pokop: išla mrtvačka kola i jedan automobil, u kojemu se u jednome kutku šćućurio onaj mali crnac. Bio je sumoran dan. Kad su ljudi od Miillerova pogrebnog poduzeća spustili lijes na podmazanim i tihim vitlovima, mrtvačka su se kola udalji-la, a muž je sam zatrpavao grob novom lopatom. Grobar, koji je srpom žeo suhi korov stotinjak jarda od njega, čuo je jecanje, vjetrom nošeno.

Joe Valerv pio je pivo s Butchonom Beaversom »Kod Sove« pa je pošao onda s Butchom da i oni pogledaju Crn-kinju. Butch se žurio, jer mu je valjalo otići u Natividad, da izdražbuje malo stado šaronja i šamija pasmine Here-ford za Tavernettisove.

Izlazeći iz mrtvačnice, Joe nabasa na Alfa Nichelsona, ludog Alfa Nichelsona, koji je bio preostali izdanak sta-rih vremena. On je bio vješt u svakom poslu, ako ćeš dr-vodjelju, pa limara, pa kovača, pa električara, pa sadrara, pa brusača, pa krpu, i šta ti ja sve ne znam. Alf je Svašta umio, i kako je bio svaštoznanac, premda je vazda marlji-vo radio, uvijek je imao sušicu u džepu. Znao je svašta o svakome sve tamo od pamtivijeka.

U prošlosti su, u vrijeme njegova uspjeha, dvovrsni ljudi imali pristupa u sve domove i dosluha svakom blebetanju: švelje i majstori za svaki posao. Alf vam je mogao opričati živote svih ljudi s obje strane Main Streeta. Bio je zloban lajavac, nezasitno radoznao i osvetljiv, ali bez podmuklosti.

Motrio je Joea i gledao gdje li će ga smjestiti.— Poznajem vas. Nemojte mi reći, sjetit ću se — počeo

je razgovor.Joe htio da klizne. Nisu mu baš mili bili ljudi koji su

ga poznavali.— Čekaj časak. Sjetio sam se, Od Kate te poznajem.

Ti tamo radiš.

Joe uzdahne od olakšanja. Sve je smišljao da ga Alf poznaje otprije.

— Tako je — potvrdi Joe nakratko.— Ha, ja kad jednom vidim lice, ne zaboravljam ga la

ko — tumačio mu je Alf. — Vidio sam te kad sam gradioza Kate onaj smiješni prigradak. Šta joj je, do đavola, onotrebalo? Uopće nema prozora.

— Htjela je tamu — odgovori Joe. — Bole je oči.Alf otpuhne. On je teško vjerovao o bilo kome bilo

šta jednostavno ili dobro. Mogao si Alfu nazvati dobro ju-tro, a on bi to prekrenuo u kakvu lozinku. Bio je uvjeren da svatko živi u tajnama, a te tajne prozreti može samoon.

Trznuo je glavom prema Miillerovoj mrtvačnici.— E, da, i ona je bila jedan od kamena međaša. Pomrli

gotovo svi iz onih starih dobrih vremena. Kad odapne iPrdijiva Jenny, onda će biti starima kraj. Samo se ona jošdobro drži. ,

Joe se uznemirio. Htio je otići. A Alf je to znao. On je bio stručnjak da pogodi koji ljudi kane od njega otići. Ha, tko bi ga znao, možda je baš stoga i vukao sa sobom onu svoju vrećetinu, punu brbljarija. A tko će otići, kad ima prilike da o drugima čuje sočnih i masnih dogodovšti-na. Svatko je u srcu blebetalo i voli blebetanje. Nećemo tvrditi da su Alfa zbog toga voljeli, ali su ga svakako rado slušali. A on je znao kako se Joe kani ispričati i kliznuti nekamo. Onda je Alfu palo na pamet kako on ne zna mnogo o Katinoj ustanovi iz posljednjeg vremena. Možda bi mogao s Joeom trampiti stare svoje priče za Joeove nove.

— O, divni su bili oni stari dani — počeo je kititi. —Ti si, dakako, onda bio još balavce.

— Imam sastanak s jednim prijanom — odvrati Joe.Alf se pravio da ga nije čuo, pa je samo nastavio:— Uzmimo kao primjer Faye. Ona je bila žena i pol.

(A onda kao mimogred dodade.) Faye je, znaš, bila vlasnica ustanove kojom sada gospodari Kate. Nitko zapravo nezna kako se Kate dočepala toga. U veoma tajanstvenimokolnostima to se zbilo, pa je bilo ljudi koji nisu znali štabi o tome mislili.

Zadovoljno je pogledao kako će se Joeov »prijan« po-dosta načekati ako bude čekao dok mu Joe dođe.

— A o čemu to nisu znali šta bi mislili? — priupitaJoe.

— Pa, do vraga, znaš kako ljudi govore. Možda u tomenema ni trunka istine. Ali moram priznati da je izgledalo nekako čudno i neobično kad je Kate najednom zasjela.

— Hoćeš li da popijemo čašu piva? — upita Joe, očitozainteresiran razgovorom.

— Napokon prava riječ — pristao je Alf objeručke. —Vele, kako je onaj neki svat ravno sa sprovoda u posteljuk prijateljici. Ali ja nisam mlad kao nekad. Ja na sprovodu strahovito ožednim. Crnkinja je bila čestita građanka. Umio bih ti ja pričati o njoj u beskonačnost. Ta ja jepoznajem ima trideset i pet, šta kažem, trideset i sedamgodina.

— Pričaj mi tko je bila Faye — zagrijao se Joe.Unišli su u točionicu gospodina Griffina. Griffinu se

nije mililo ništa što je mirisalo na piće, a pijance je smr-timice mrzio. On je bio vlasnik i poslovođa Griffinove to-čionice u Main Streetu, pa bi subotom uvečer znao bogme i uskratiti piće njima dvadesetak, ako je smatrao da su se dovoljno nacugali. Posljedica je toga bila da je on najbolje poslovao u tome prihladnom i urednom lokalu. Tu si mo-gao sklapati trgovačke poslove i mirno razgovarati a da te nitko živ ne prekida.

Joe i Alf straga sjeli za okrugli stol i svaki oborio po tri piva. Joe je doznao svašta istinita i neistinita, osnovana i neosnovana, svakakvih ružnih nagađanja i domišljanja. Iz toga je nastala potpuna zbrka, ali je ipak ulovio neko-liko misli vodilja. Možda je ipak nešto mutno i sumnjivo s Faveinom smrću. Možda je Kate žena Adama Traska. Br-zo je pohranio tu misao na skrovito mjesto u svojoj nutrini. Možda će na račun toga moći nešto izmamiti od Traska. Pripovijest s Faye mogla bi biti opasno igranje vatrom. Joe mora o tome dobro promisliti, i to nasamo.

Nakon dva sata blebetanja Alf se uznemirio. Joe mu nije odvratio loptu, nije s njime surađivao. Ništa nije utr-žio za svoje obavijesti, nikakvu vijest ili nagađanje. Alf je zatekao sebe pri misli: onaj svat nekako mnogo šuti, bit će da nešto u sebi krije. Da mi je znati tko li bi mi mogao dati prave obavijesti o njemu?!

Najposlije će Alf:— Razumiješ, meni je Kate simpatična. Tu i tamo dadne

mi posla, a osim toga dobro i brzo plati. Možda uopće nije

istina što govorkaju o njoj. A opet, kad dobro promisliš, ona je hladna kao led. A ima i zao pogled. Šta ti misliš?

— Ja se s njom lijepo slažem — odgovori Joe.Alf je bio ljutit na Joeovu podmuklost pa je htio da ga

bočne.— Smiješno mi je nešto palo na pamet — reče. — Bilo

je to baš onda kad sam gradio onaj njezin prigradak bezprozora. Jednog me dana šibnula onim svojim mraznimpogledom, i onda mi je to došlo na um. Kad bi ona znalasve ono što sam čuo o njoj, pa bi mi ponudila piti ili kolačić da pojedem, ja bih joj bogme odgovorio: »Ne, gospođo, neću, hvala vam lijepo.«

— Nas dvoje se izvrsno slažemo — na to će Joe. —Sada zaista moram na sastanak s prijateljem.

Joe ode u svoju sobu da razmišlja. Bio je kao na igla-ma. Skoči i pogleda u svoj kovčeg. Otvori i ladice komode. Dođe na pomisao da je netko prekapao po njegovim stva-rima. Tek tako mu je došlo. Nije imao nikakva dokaza. To ga je unervozilo. Pokušao je srediti obavijesti koje je do-čuo.

Uto netko pokuca na vrata. Ušla je Thelma s natečenim očima i crvenim nosom.

—■ Šta je Kate pa je onakva?— Bolesna je žena.— Nisam te to pitala. Ja sam bila u kuhinji i miješala

pjenušavo piće od mlijeka s mirodijom u lončiću za voće,kadli ona bane i izgrdi me na pasja kola.

— A da ti nisi možda slučajno primiješala i malko whi-skyj a?

— Vraga bih. Nisam. Samo ekstrakt od vanilije. Onaipak ne smije onako sa mnom razgovarati.

— A ipak je razgovarala, je li?— Jest, ali ja to više neću podnositi.— A, podnosit ćeš ti i drugo koješta — odvrati joj Joe.

— Miči, Thelma!Gledala ga je Thelma svojim lijepim crnim, zasanja-

nim očima, pa se makla na otok sigurnosti što ga svaka žena zna pronaći.

— Joe — upitala ga je — jesi li ti uistinu pravi kurvinsin ili se samo praviš takav?

— Šta se to tebe tiče? — upita Joe.— Ne tiče me se. Ali jesi pravi kurvin sin.

2.

Joe je zasnovao da radi polako, oprezno i tek nakon du-ga promišljanja.

»Pružila mi se prigoda, moram je iskoristiti kako valja«, govorio je sam sebi.

Ušao je Kati da primi večernje naloge, i primio ih je iza njezinih leđa. Nije k njemu ni glavu okrenula. Bila je za pisaćim stolom, sa spuštenim zelenim sjenilom za oči, pa ga nije ni pogledala. Pošto je završila svoje zbite i je -dre naloge, nastavila je:

— Joe, sve se pitam, obavljate li vi svoj posao u ovojkući kako valja. Bila sam bolesna, ali sad sam opet zdravaili barem vrlo blizu ozdravljenju.

— Nešto nije u redu, gospođo?— Tek simptom, nagovještaj nereda. Draže bi mi bilo

da je Thelma pila whisky nego ekstrakt od vanilije, ali nevolim da pije ni whisky. Ja sve mislim da ste omlitaviliu poslu pa ne pazite šta cure rade.

Mozak mu je tjerao misli da pronađu kakvo zaklonište u škripcu.

— Pa, bio sam zaposlen, gospođo.— Zaposlen?— Dašto. Radio sam onaj posao za vas.— Kakav posao?— Onaj u vezi s Ethelom, znate.— Ostavite vi Ethel na miru!— Pa, dobro, kad vam je tako po volji — odgovori Joe.A onda mu je došlo odjednom, a da nije ni očekivao:— Jučer sam se sastao s jednim čovjekom, pa mi reče

da ju je vidio.Da Joe nije poznavao Kate, ne bi joj dopustio mali

muk, krutih deset sekunda šutnje što tome pristaju. Na kraju te pauze upitala je Kate tiho:

— A gdje ju je vidio?— Ovdje.Okrene polako svoju fotelju okretaljku i obrne se k

njemu licem.— Nisam vas smjela pustiti da tapate u tami, Joe. Te

ško je ispovjediti pogrešku, ali vam moram priznati. Netreba da vas podsjećam kako sam otpirila Ethel prekogranice ovoga okružja. Onda sam mislila da mi je neštonažao uradila. (Neka se melankolija zavukla u njen glas.)

Ali krivo sam imala. Poslije sam uvidjela. Otada me ne-prestano peče savjest. Ona mi nije ništa nažao uradila. Htjela bih da je pronađem i da joj naknadim gubitak. Bit će da vam je čudnovato što ja tako osjećam.

— Nije, gospođo.— Onda mi je pronađite, Joe. Bit će mi bolje pri duši

kad joj to nadoknadim, jadnoj staroj.— Pokušat ću, gospođo.— Da, Joe... ako slučajno trebate novaca, samo mi re

cite. A ako je pronađete, samo joj javite što sam evo vamarekla. Ako ne ushtjedne doći k meni, pronađite gdje jojmogu telefonirati. Trebate li novaca?

— Sada ne trebam, gospođo. Ali ću morati više izbivatiiz kuće nego što bih smio.

— Samo izvršite taj posao. To je sve, Joe.Došlo mu je da sam sebe zagrli i poljubi. Na hodniku

se zgrabio za lakte da ga svega veselost prozmari. Počeo je vjerovati da je on zasnovao cijeli pothvat. Išao je kroz za-mračeni salon, gdje je u brizgovima štrcao razgovor ranog povečerja. Izašao je izvan kuće i uzgledao na zvijezde, koje su poput jata riba plivale oblacima što ih je gonio vjetar.

Pao mu na pamet njegov brundavi otac. Sjetio se ne-čega što mu je starac bio rekao.

»Pazi se samo, dijete, onih ženskica što juhu nose«, znao mu je govoriti. »Uzmi na priliku one ženskice što vazda nekome nose juhu. One nešto kane, ne zaboravi to.«

Joe reče u sebi ispod glasa: »Nosačica juhe. Ja sam mislio da je ipak pametnija nego što jest.«

Ponovo se sjetio tona njezina glasa i njenih riječi, e da bude siguran da mu nije šta izmaklo. Ne, ne, ona je prava nosačica juhe. Mislio je i o onome što mu je Alf govorio: »Kad bi mi ponudila da štogod popijem ili da čak kolač pojedem...«

3.

Kate je sjedila za pisaćem stolom. Mogla je čuti kako vjetar huči u visokim hvojama kaline u dvorištu. I vjetar i tama bij ehu puni Ethele, debele, musave Ethele, kroz čije pore probija mokrina kao u meduze. Neka sumorna umornost obuzela Kate.

Otišla je u svoj prigradak, u svoju sivu sobicu, zatvorila vrata i sjedila u tami, slušajući kako bol gamiže po njenim prstima. Sljepoočice udarale od navrle krvi. Mašila se čahure koja je u svojoj tubi visila na lancu oko vrata. Pro-trljala uz obraz metalnu tubu, koja je još bila topla od grudi, i opet joj se vrati odvažnost. Oprala je lice i naličila ga, počešljala se i uzdjenula kosu a la pompadour. Nato otišla u hodnik i na vratima salona zastala kao obično, pri-sluškivajući.

Desno od vrata razgovarale se dvije cure i neki čovjek. Čim je Kate stupila unutra, razgovor je smjesta prestao. Pozvala je jednu od tih djevojaka.

— Helen, htjela bih s tobom razgovarati, ako baš sadanisi zauzeta.

Cura je pošla za njom niz hodnik u njenu sobu. Bijaše to blijeda plavojka, kojoj je put bila poput čiste, fine, ula-štene kosti.

— Da se nije šta desilo, Miss Kate? — upita Helen bojažljivo.

— Sjedi samo. Nije se ništa desilo. Ti si išla na sprovodCrnkinjin.

— Pa zar niste željeli da odem?— Ne smeta što si išla. Dakle, išli sd„ je li?— Jesam, gospođo.— Pričaj mi o sprovodu.— Šta da vam pričam?— Pričaj mi čega se sjećaš ... kako je tamo bilo.— Pravo da vam kažem, bilo je i strašnoga, a i . . . li

jepoga.— Šta hoćeš time reći?— Ne znam kako bih se izrazila. Nije bilo cvijeća, ni

čega što obično krasi jedan sprovod, ali je ipak ... bilonekog... dostojanstva. Crnkinja je ležala u crnom drvenom lijesu s najvećim srebrnim ručkama što sam ih ikadavidjela. Čovjek osjeća.. . ne znam to izraziti. Ne znam kako bih to izrekla.

— Možda si to već izrekla. A u čemu je bila?— U čemu je bila, gospođo?— Pa da, u što je bila obučena? Ta nisu je valjda za

kopali golu.Muka napora sijevnula je Heleninim licem.— Ne znam — rekla je konačno. —- Ne sjećam se više.— Pa zar nisi išla na groblje? -

— Nisam, gospođo. Nitko nije išao osim njega.— Koga »njega«?— Njezina muža.A onda je Kate upitala brzo, gotovo prebrzo:— Imaš li noćas stalnih mušterija?— Nemam, gospođo. Dan je uoči Thanksgivinga. Bit

će slab posjet.— Ah, ja sam i zaboravila. Možeš sada otići.Promatrala je tu curu dok je izlazila, a onda opet ne-

mirno sjela za pisaći sto. I dok je pregledala pojedine stav-ke limareva računa, ruka joj zaluta k vratu i takne lanac. Tu je opet našla utjehu i ohrabrenje.

ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE

1.

Lee i Cal pokušavali su odgovoriti Adama da njih trojica ne idu pred noćni ekspresni vlak zvan »Ševa«,

koji saobraća iz San Franciska u Los Angeles.I

— Zašto ne bismo pustili neka Abra ide sama? — govorio je Cal. — On će ionako htjeti da nju najprije vidi.

— Ja mislim da on uopće neće znati da je netko drugitamo — govorio je Lee. — Prema tome, nije zapravo nivažno hoćemo li mi ići ili nećemo.

— Ja baš želim da ga vidim kako izlazi iz vlaka — odgovorio je Adam. — On će biti sasvim drugi čovjek. Bašhoću da vidim kakva je to promjena.

— Ta otišao je tek prije dva mjeseca — odvrati Lee.— Prema tome, nije se mogao mnogo promijeniti niti osta-rjeti.

— Sigurno se promijenio. Iskustvo čovjeka mijenja.— Ako ti ideš, oče, onda nam valja ići svima — reče

Cal.— Zar nisi željan vidjeti svoga brata? — strogo upita

Adam.— Željan sam, kako ne bih bio, ali neće on biti željan

da vidi mene, barem ne odmah prvoga.— I on će biti željan. Što ga omalovažavaš? — dodade

Adam.Lee digne truke u znak predaje.— Po svoj prilici ići ćemo svi — reče Lee.

— Možete li to uopće pojmiti? — oduševljeno će Adam.— On će sada znati toliko novoga. Ne znamo samo hoće lii govoriti drukčije nego prije. Znaš, Lee, tamo na istokuAmerike studenti na sveučilištima poprime govor svojihškola. Možeš razlikovati po govoru studenta s Harvardaod studenta sa sveučilišta Princeton. Tako barem ljudikažu.

— Baš ću paziti — preuze Lee. — Da mi je znati kakvim dijalektom govore u Stanfordu?

Pri tom se šeretski smiješio prema Calu. Adam to nije smatrao smiješnim.— A jesi li kakva voća stavio u njegovu sobu? — upitao

je Adam. — Njemu je drago voće.— Krušaka, jabuka i grožđa muškata — pojedinačno je

nabrajao Lee.— Da, on voli muška! Sjećam se da mu je muškat

drag.Zbog Adamova uporna požurivanja došli su na stanicu

Southern Pacifica pol sata prije nego što je vlak imao sti -ći. Abra je već čekala tamo.

— Ja sutra ne mogu doći k vama na objed, Lee — jadala se. — Otac želi da objedujem doma. Ali, ja ću doćido vas čim uzmognem.

— Kao da si pomalo bez daha — bočne je Lee.— A vi niste?— Čini mi se da jesam — priznade Lee. — Pogledaj uz

prugu i vidi je li se signal zazelenio.Gotovo u svakom čovjeku vozni red izaziva ponos i stra-

hovanje. Kad se, daleko uz prugu, škljocnuvši premetne od crveni u zelen, i kad duga, prodorna pipaljka glavne svje-tiljke na lokomotivi skrene iza okuke i mlazom svjetla bljesne prema kolodvoru, ljudi pogledaju svoje satove i pripomenu: »Tačno po voznom redu.«

Čovjeka pri tom obuzme neki ponos i neko olakšanje. Djelić sekunde postajao nam je sve važniji, a kako se lju-dske djelatnosti sve više zapleću i upotpunjuju, najednom će iskrsnuti desetina sekunde, a onda će se morati pronaći novo ime za stotinu sekunde, dokle jednog dana — premda ja u to ne vjerujem — ne budemo rekli: »A, nek ide do vraga sve to! Kako bi bilo da opet računamo na satove, kao i prije?» Ali nije ipak tako blesava, ta naša briga oko malih jedinica vremena. Prije ili poslije može nešto razrušiti sve

oko nas, i onda se taj poremećaj širiti uokolo poput valova što nastanu od bačenog kamena u mirnom jezercu.

»Ševa« je nahrupila kao da se uopće nije mislila zau-staviti. Tek kad su lokomotiva i vagoni za prtljagu do-brano odmakli, kočnice na komprimirani zrak vrištavo su zapištale, a sapeti čelični točkovi bunili se zbog zastoja.

Vlak iskrcao cijelo čudo ljudi u Salinasu. Vraćala se rodbina k svojima za Svetkovinu zahvalnice. Sve im se ruke zaplele u kovčežiće od ljepenke i u kutije, omotane darovnim papirom. Prošla su dva-tri časka prije nego što je obitelj pronašla gdje se nalazi Aron. I onda su ga na-jednom ugledali. Činio im se nekako kabastiji nego prije.

Na glavi mu nizak šešir uska oboda, vrlo elegantan. Po-što je ugledao svoje, potrčao je, naglo trznuo šešir s glave, pa su mogli vidjeti kako mu je plava kosa nakratko oši-šana, te je stršila uvis kao kakva četka. A oči mu se za -caklile, tako da su se smijali od dragosti kad su ga spazili.

Aron spusti ručni kovčeg pa odigne Abru od zemlje i svesrdno je privine k sebi. Spusti je pa pruži ruke Calu i Adamu, svakome jednu. Nato ovije ruke Leeu oko vrata, tako da je gotovo zdrobio jadnog mališu.

Putem kući svi su u isto vrijeme govorili. »No, onda, kako je?« »Divno izgledaš.« »Abra, ti si predivna.« »A, šta bi bila. A zašto si se tako nakratko ošišao?« »Pa, fvi sada nose ovako.« »Ali ti si imao tako divnu kosu.«

Grabili su žurno uz Main Street, prošli manji skup kuća pa zakrenuli iza ugla u Central Avenue, prošli mimo Rey-naudove pekarnice, gdje su u izlogu bile lijepo poredane glave francuskoga kruha, a crnokosa pekarica, gospođa Revnaud, mahala im nabrašnjenom rukom, i tako stigoše doma.

— Hoćemo li kavu, Lee? — upita Adam.— Ispekao sam je prije nego što smo pošli. Sad se po-

grijava.Već je bio i šalice izvadio. Odjednom su se svi našli na

okupu: Aron i Abra na divanu, Adam na svom naslonjaču ispod svjetiljke, Lee je posluživao kavu, a Cal se podupro stojeći raskrečenih nogu uz dovraće prema hodniku. Šut-ljivi su nekako bili, jer je bilo prekasno za pozdravljanje, a prerano da započnu šta drugo.

Napokon je Adam ipak otvorio razgovor:— Sve želim čuti o tvome školovanju. Hoćeš li dobiti

dobre ocjene?

— Završni je ispit tek idući mjesec, oče.— A tako, sad shvaćam. Ali dobit ćeš svakako dobre

ocjene. Siguran sam da hoćeš.I nehotice je grimasa nestrpljivosti prhnula Aronovim

licem.— Kladim se da si umoran — reče Adam. — Dobro,

možemo onda sutra razgovarati.— A ja se kladim da nije umoran — pripomene Lee.

— Kladim se da mu je stalo da-bude s nekim nasamo.Adam pogleda Leea i složi se:

— Pa naravno, dabome, razumije se. Kako bi bilo dasvi mi ostali odemo spavati?

Abra je riješila problem kad je rekla:— Ja ionako ne smijem dugo ostati. Arone, zar me ne

ćeš otpratiti kući? Sutra ćemo se opet svi sastati.Putem je Aron uhvatio Abru za ruku. Nešto &u ga pro-

lazili srsi.— Sva je prilika da će biti mraza — zametne Aron ra

zgovor.— Drago ti je što si se vratio.— Da, drago mi je. Imam o mnogome s tobom razgo

varati.—• O dobrome?

— Možda. Ti ćeš to po svoj prilici smatrati dobrim.— Činiš mi se nekako ozbiljan.— Pa, o ozbiljnim stvarima i želim raspravljati.— A kad se moraš vratiti na sveučilište?— U nedjelju u noći.— Imamo onda mnogo vremena. Imam i ja tebi priop

ćiti neke stvari. Imamo na raspolaganju sutrašnji dan, papetak, subotu i cijeli nedjeljni dan. Nećeš zamjeriti akovečeras ne uđeš sa mnom k mojima?

— A zašto ne bih ušao?— Kazat ću ti poslije.— Ali, ja želim znati sada.— Dakle, mog je oca spopalo opet ono njegovo.— Protiv mene?— Da. Ne mogu k vama sutra na objed, ali neću mnogo

jesti kod kuće, pa možeš kazati Leeu neka mi štogod ostavi.Opet je postajao bojažljiv. Osjetila je to Abra po stisku

na svojoj ruci koji je popustio, po Aronovoj šutnji, vid -jela je to na njegovu uzdignutu licu.

— Nisam ti to smjela kazati večeras.

— Dobro si učinila, morala si mi reći baš večeras — prihvatio je polako. — Reci mi sada po duši. Želiš li još uvijek... biti sa mnom?

—■ Želim, Arone.—- Onda je dobro. Idem sada. Razgovarat ćemo se su-

tra.Ostavio ju je na verandi njezine kuće. Ona je ćutjela

tek lagahan dodir cjelova na svojim usnama. Osjeti se kao nekako povrijeđena što je on onako olako popustio i otišao. Smijala se kiselo i usilovano samoj sebi kako je mogla nešto tražiti, a onda se osjećati povrijeđenom kad joj je to uslišano. Motrila je njegove duge brze korake pri sjaju ulične svjetiljke na uglu. Mislila je u sebi: »Bit će da sam pomahnitala. Ovo su pusti umišljaji, priviđenja.«

2.

Pošto je pozdravio sa »laku noć«, Aron je otišao u svoju spavonicu, sjeo na okrajak postelje i stao buljiti u svoje ruke, podnimljene između koljena. Osjećao se nekako ra-zočaran i bespomoćan, zamotan poput ptičjeg jajeta u pa-muk očeve ambicije prema sebi. Do večeras nije bio svje-stan o snazi te ambicije i pitao se hoće li imati krepkosti da se izbavi iz njezine meke postojane siline. Nikako da mu se zgrušaju misli. Kuća mu se činila studena i vlažna, tako da se sav ježio. Ustao je i polako otvorio vrata. Spazi svjetlo ispod Calovih vrata. Pokuca i uđe i ne čekajući odgovora.

Cal je sjedio za novim pisaćim stolom. Bio je zabav-ljen svilenim papirom i smotkom crvene vrpce, pa kako je Aron ušao, Cal brže-bolje pokrije nešto na svom stolu ve-likim posušilom.

— Darovi?— Da — odgovori nakratko Cal i ostade pri tom.—- Mogu li s tobom razgovarati?— Kako ne. Samo priđi bliže. I tiho govori, inače će

otac doći. Nije mu drago propustiti ma i časak razgovoras nama.

Aron sjedne na postelju. Toliko je šutio da je Cal mo-rao napokon upitati:

— Šta ti se dogodilo? Imaš nekih neprilika?

— Nisu neprilike. Tek sam htio s tobom porazgovoriti.Cal, ja ne želim dalje ići na sveučilište.

Cal iznenađen tržne glavom.— Ne želiš? A zašto ne želiš?— Jednostavno mi se ne sviđa.— Nadam se da to nisi priopćio ocu. On bi se straho

vito razočarao zbog toga. Već ga dovoljno boli što ja neželim studirati. A šta ćeš onda raditi?

— Pa, mislio sam preuzeti našu rancu.— A šta će Abra reći na to?— Ona mi je već odavno rekla da bi joj to bilo drago.Cal ga je promatrao.— Ali, ranca je još pod zakupom.— Da, baš sam o tome razmišljao.

— Ali obradbom zemlje ne zarađuje se novac, dragimoj — odgovarao ga Cal.

— I ne žudim da imam mnogo novaca. Tek da proguram.

— To za mene bogme nije dovoljno — odvrati Cal. —Meni treba sila novaca, i ja ću ih steći.

— A kako?Cal se osjećao stariji i sigurniji od svoga brata. Njegov

zaštitnik.— Ako ti budeš dalje studirao, ja ću započeti neki po

sao i udariti mu čvrste temelje. Pošto svršiš nauke, možemo biti ortaci. Ja ću voditi jednu granu posla, a ti drugu.Mogao bi nam posao ići sjajno.

— Ja ne želim da se uopće vraćam na sveučilište. A izašto da se vraćam?

— Zato što to otac želi.— Taj me razlog neće prisiliti da odem.Cal je kruto buljio u svoga brata, u njegovu plavu kosu

i široke oči, i najednom mu sinu zašto otac ljubi Arona. Postalo mu je to kristalno jasno.

— Prospavaj to — rekao mu je na brzinu. — Bolje bibilo da svršiš barem jedan semestar. Zasada ne poduzimajništa drugo.

Aron ustane i pođe k vratima.— Za koga je dar? — upita.— Za oca. Vidjet ćeš sutra, poslije objeda.— Pa nije sada Božić da se darovi daju.— Nije, nego nešto više od Božića — odgovori Cal.

Kad se Aron vratio u svoju sobu, Cal je otkrio dar. Još je jednom prebrojio onih petnaest novih novčanica, i tako su bile prhke pod prstima da su oštro prštale i šuštale. Monterev Countv Bank morala ih je posebno dobaviti iz San Franciska. Učinila je to tek onda kad je naveden op-ravdan razlog. U banci su se zgražali i nisu mogli vjerovati da sedamnaestogodišnji dječak prvo ima toliki novac, a drugo da ga okolo nosa. Bankovnim ljudima nije drago kad se olako rukuje novcem, pa makar to rukovanje po-tjecalo i iz sentimentalnih razloga. Trebalo je poseban za-govor Willa Hamiltona da bi u banci povjerovali da je novac Calov, da ga je pošteno stekao i da može s njime raditi što ga je volja.

Cal zamota novac u svileni papir i poveže ga crvenom vrpcom, koja se svršavala grudicom koju si jedva mogao raspoznati kao čvor. Paketić je mogao sadržavati i rubac. Sakrio ga je pod košulje u svojoj komodi i otišao leći u krevet. Ali nije mogao spavati. Bio je u isto vrijeme i uz-buđen i pun strepnje. Kamo sreće da je minuo taj dan i da je dar već dat! Još je jednom ponovio što je kanio reći:

— Ovo je za tebe.— A šta je to?— Dar.Dalje nije znao šta će se desiti. Premetao se u krevetu,

a u zoru ustao, odjenuo se i izmigoljio iz kuće.U Main Streetu je opazio starog Martina kako stajskom

metlom mete ulicu. Općinsko je vijeće raspravljalo o ku-pnji mašine čistilice. Stari se Martin nadao da će on voziti tu čistilicu, ali je o tome ipak govorio s nekim cinizmom. Mladići vazda pokušaju kajmak. Upravo su prošla Baciga-lupijeva kola za smeće, i Martin je za njima gledao pa-kosno. To ti je posao, brate. Te talijanske ništarije oboga-ćuju se vozeći smeće.

Main Street je bila prazna. Tek je nekoliko pasa njuš-kalo kraj zatvorenih ulaznih vrata. Jedino je neka pospana aktivnost omatala pečenjarnicu »San Francisco«. Ispred nje je bio parkiran taksi Peta Bulenea. Pozvali su naime ju-čer Peta neka Williamsove djevojke odveze na jutarnji vlak koji ide u San Francisco.

Stari je Martin zovnuo Cala:— Da nemaš koju cigaretu, dečko?Cal je zastao i izvadio kutiju »Murada«.

— O, ti luksuzne pušiš, mladiću! — reče mu Martin. —Samo ja ni šibica nemam.

Cal mu pripali cigaretu, pazeći da ne ožuri sijede za-brčnjake oko Martinovih usta.

Martin se naslonio na držak svoje metle i nekako ža-lostivo odbijao dimove.

— Mladići pokušaju sav kajmak — ponovio je. — Nećedati da ja vozim.

— Šta da vozite, Martine?— Ta, novi stroj za pometanje ulica. Zar nisi Čuo za nj?

Gdje ti živiš, mladiću?Bilo mu je nevjerojatno da iole obaviješteno ljudsko

biće ne zna ništa o mehaničkoj čistilici. Nato je zaboravio Cala. Možda će mu Bacigalupis dati posla. Ta on ima novca kao pljeve, baš kao da ga sam kuje. Ima već troja kola i nov kamion.

Cal zakrene niz Alisal Street, ode na poštu i pogleda u stakleno okno pretinca 632. Bio je prazan. Vratio se kući i zatekao Leea u kuhinji kako puni nadjevom ogromna purana.

— Zar vani cijelu noć? — upita Lee.— Ne. Samo sam izišao prošetati.— Nervozan?— Da.— Ne korim te. I ja bih bio na tvom mjestu. Teško je

darovati nekome svoje. Ali ipak mi se čini da je još težebiti od koga darivan. Izgleda smiješno, zar ne? Hoćeš li malo kave?

— Pa ne bi bilo loše.Lee obriše ruke i natoči kave sebi i Calu.— Kako ti se čini Aron?— Dobro.— Jesi li dospio s njim razgovarati.— Nisam — odvrati Cal.Lakše mu se tako bilo izvući. Inače bi Lee htio znati

šta je Aron rekao. A to zapravo nije Aronov dan. Nego Calov. On je odavno zarovašio taj dan za sebe i htio ga je imati. Zbiljski ga je htio imati.

Uto uđe Aron, a oči su mu još bile zamagljene oda sna.— U koliko ste sati planirali objed, Lee?— Oh, pa ne znam tačno ... tako tri i pol, četiri.— Može li se odgoditi do pet? ■

— Ja mislim da može, ukoliko se Adam složi. A zašto?— Pa, Abra ne može doći k nama prije pet. A ja bih

želio predložiti ocu neku osnovu i htio bih da ona bude nazočna pri tome.

— Ja mislim da ćemo nekako urediti — odgovori Lee.Cal brzo ustane i ode u svoju sobu. Sjedio je za svojim

stolom, s upaljenom svjetiljkom, i pjenio se od tjeskobe i kivnosti. Bez po muke Aron je njemu jednostvno ukrao taj dan. I još će to najposlije biti Aronov dan. A onda se najednom strahovito zasramio. Pokrio je oči rukama i sam sebi rekao: »To je tek ljubomor, zavist, jal. Ja sam ljubo-moran. Takav sam ja. Ljubomoran. Neću da budem ljubo-moran.« I bez prestana je ponavljao: »Ljubomoran... lju-bomoran ... ljubomoran«, kao da će ta mana, kad je razo-trije, izgubiti svoju škodljivost. A kad je dotle dospio, pošao je dalje kažnjavati sam sebe: »Zašto ja zapravo poklanjam novac svome ocu? To nije u njegovu korist? Ne, nije u nje-govu, nego u moju. Will Hamilton je pravo rekao da ja po-kušavam kupiti oca. To nije časno ni pošteno. To nije čes-tito od mene. Ja sjedim ovdje i valjam se u ljubomoru na svoga brata. Zašto da ne nazovem stvari njihovim pravim imenima?«

Promuklo je šaptao sam sebi: »Zašto da ne budem po-šten? Znam zašto moj otac ljubi Arona. Zato što izgleda kao ona. Moj otac nije nikada nju zaboravio. Možda on nije toga svjestan,, ali tako je. Pitam se da li on to uopće zna. To mi stvara ljubomor i prema njoj. Zašto ne uzmem svoj novac i ne odem? Neće nitko žaliti što me nema. Zamalo će zaboraviti da sam uopće ikada postojao. Sjetit će se je-dini Lee. A pitam se da li me i on zapravo voli. Možda me ni on ne voli.« Stisnutim je pestima udarao u čelo. »Mora li se Aron boriti sa sobom kao što se borim ja? Ne vjeru-jem. Ali, odakle ja to znam? Mogao bih ga upitati. Ali, ne bi mi priznao.«

Calova je duša poput broda posrtala između srdnje na sebe i samilosti sa sobom. A onda pridođe nov glas, koji je hladno i prezirno pjevušio: »Ako si pošten prema sebi, za-što ne priznaš da uživaš u tome samomučenju? To bi bila prava istina. Zašto nisi ono što jesi, i zašto ne radiš ono što radiš?« Cal sjedne i sav se zgrozi na tu pomisao. »Da uživam u samomučenju? Dabome.« Bičujući sam sebe zaš-tićivao se da njega ne bičuju drugi. Njegov se mozak skon-centrirao. »Daj samo novac što si naumio. Ali laka srca.

Ne računaj ni na što! Ne predviđaj ništa. Samo daj i zaboravi smjesta sada. D a j . . . daj! Pokloni taj dan Aronu. Zašto mu ga ne bi poklonio?« Skočio je i odjurio u kuhinju.

Aron je držao otvorenu kožu puranovi!, dok je Lee nadijevao šupljinu. Peć je krčkala i pucketala kraj sve jačeg žara.Lee je brojio:— Da izračunamo: osamnaest funta težine, za svaku

funtu treba dvadeset minuta, dakle osamnaest puta dvadeset, to je tri stotine i šezdeset minuta, ravno šest sati, jedanaest minuta prije dvanaest, dvanaest minuta prije jedan sat...

Sve je tako brojio na prste.— Kad budeš gotov, Arone, da malo prošetamo — pred

loži Cal.— A kamo? — upita Aron.— Po gradu. Htio bih te nešto upitati.Cal je poveo svoga brata preko ulice Bergesu i Garri-sieru, koji su uvozili fina vina i žestoka pića.— Imam nešto novca, Arone — započe Cal. — Pa sam

nešto mislio da bi ti bilo drago kad bi kupio malo vina zavečeru. Ja ću ti dati novac.

— A kakvo vino da kupim?— Moramo upriličiti pravu proslavu. Kupit ćemo šam

panjca. To može biti dar od tebe.— Vi dečki nemate dovoljno godina — dočeka Garrisi-

ere kad su mu izrazili svoju želju.— Ni za večeru ne možemo kupiti? Kako ne bismo

mogli?— Ne smijem vam prodati. Žao mi je.— A ja znam što vi ipak smijete učiniti — prihvati Cal.

— Mi možemo šampanjac platiti, a vi ga poslati izravnonašemu ocu.

— A, to mogu mirne duše — spremno preuze Joe Garri-siere. — Imamo »Oeil de Perdrix«, jarebičje oko .. . i pritom je uspijao usnicama kao da vino kuša.

— A šta je to?— Šampanjac . . . ali prekrasan, ista mu je boja kao ja-

rebičino oko, ružičasta, samo nešto zagasitija, a po ustimapredivno rezi. Jedna boca četiri dolara i po.

— Zar to nije skupo? — upita ■Aron.

L

— Pošaljite na-pridoda Cal.

3.

Calu se taj dan učinio beskonačan. Htio je da izađe iz kuće, a nije mogao. U jedanaest sati Adam je otišao u ured za novačenje, koji je taj dan bio zatvoren, da razmišlja nad popisom nove skupine novaka.

Aron je bio naoko savršeno miran. Sjedio je u prebiva-lišnoj sobi i gledao karikature u starim brojevima Review oj Reviews. Iz kuhinje je počeo ispunjati kuću miris sokova što su kapali iz puranskoga pečenja.

Cal je otišao u svoju sobu, izvadio dar i stavio ga na pisaći sto. Pokušavao je napisati karticu koju bi stavio na dar. »Svome ocu od Caleba« ili »Adamu Trasku od Caleba Traska«. Međutim, poderao je karte u sitne komadiće, bacio papiriće u zahod i potegao lanac.

»Zašto da mu ga dadnem danas?« mislio je u sebi. »Možda bi mogao otići mirno k njemu sutra i reću mu: »Evo ovo je za tebe« i nato otići. To bi mi bilo lakše. Ali ne, viknuo je sam sebi. »Baš želim neka i drugi vide.«

Moralo je tako biti. No, pluća su mu bila stisnuta od tjeskobe, a dlanovi vlažni od treme. A onda mu je palo na pamet jutro kad ga je ono otac doveo iz tamnice. Neće nikada zaboraviti onu očevu toplinu, intimnost, ono njegovo povjerenje. Čak mu je otac izričito rekao: »Ja se pouzdajem u tebe.« Onda mu je bilo mnogo lakše pri srcu.

Oko tri sata začuje kako je Adam došao, a salonom je žuborio tihi mrmor razgovora. I Cal se pridružio ocu i Aronu.Adam je baš tada zborio:— Vremena su se promijenila. Dandanas mladić mora

postati stručnjak, ili inače neće dospjeti nikamo. Stoga mije baš drago što studiraš na sveučilištu.

— Baš sam mislio o svome putu, pa nekako se kolebam— prihvati Aron.

— Nemoj, sinko, ništa više o tome razmišljati. Tvoj jeprvi izbor najbolji. Evo, gledaj samo mene. Ja znam ponešto, onako površno, o mnogome, a ne znam dovoljno ni očemu da bih u ovim vremenima mogao od toga živjeti.

— Jasno da je skupo! — smijao se Cal.soj kući tri boce, Joe.

— To je dar od tebe, Arone, da znaš —

Cal je mirno sjeo. Otac nije svraćao na njega pozornost. Njegovo se lice usredotočilo na misao koju je mislio.

— Prirodno je ako otac želi da mu sin uspije — nastavio je Adam. — A ja sam to kadar možda bolje sagledatiod tebe.

Lee je provirio u sobu.— Bit će da se nešto pošemerila ona naša kuhinjska

vaga — pripomenuo je. — Puran će se ispeći prije nego štokaže knjiga kuharica. Kladit ću se da nema u njemu osamnaest funta.

— Drži ga na toplome — odgovori Adam i nastavi gdjeje prekinuo. — Stari Sam Hamilton predvidio je ovakvavremena. On je rekao da neće više moći biti univerzalnihfilozofa. Breme znanja preteško je da bi ga mogao apsorbirati jedan čovjek. Predvidio je vrijeme kad će jedan čovjek posjedovati samo jedan mali djelić znanja, ali će toznanje biti temeljito.

— Da, to je rekao i požalio što će tako biti. Mrsko muje to bilo — govorio je s praga Lee.

— Zar uistinu? — upita Adam.Lee je ušao u salon. U desnoj je ruci držao veliku var-

jaču, kojom se pečenka zalijeva vlastitom mašću, a lijevu je ruku držao poput čaše ispod var jače, od straha da ne bi mast kapala na sag. Međutim, kad je ušao u sobu, tako se zanio razgovorom da je smetnuo s pameti var jaču, pa je njome mahao, a kapce puranske masti prokapljivale na pod.

— Kad me sada pitate o tome, nekako sam u nedoumici — reče Lee. — Ne znam posigurno je li to njemumrsko bilo, ili sam ja to mrzio umjesto njega.

— Šta si se toliko ražestio? — upade Adam. — Meni sečini da mi ne možemo više ni o čemu raspravljati, a da tito ne smatraš osobnim napadajem.

— Ha, možda je ljudsko znanje preveliko, a možda iljudi postaju premaleni — na to će Lee. — Time što ljudikleče pred atomima, postaju u duši maleni kao atomi. Možda je stručnjak tek jedna vrst kukavice koja se boji izviriti iz svog kavezića. A pomislite samo što svaki stručnjakgubi. Gubi cijeli svijet izvan svoje ograde.

— Mi smo razgovarali samo o tome kako će čovjek udanašnje vrijeme zaraditi tako da može živjeti.

— Da može živjeti. . . ili da ima dovoljno novca —uzrujano će Lee. — Lako je zaraditi novac ako čovjek želi

zaista samo novac. Ali, osim nekoliko iznimaka, ljudima nije stalo samo do novca. Oni uz to priželjkuju raskoš, ljubav, divljenje.

— Sve je to lijepo i dobro. Ali zar imaš nešto reći protiv studiranja na sveučilištu? O tome mi razglabamo.

— Oprostite onda •—• odgovori Lee. — Imate pravo. Jasam se odviše uzbudio. Ako je sveučilište mjesto gdje čovjek može steći dodir sa cijelim svojim svijetom, ja nemamništa protiv sveučilišta. Je li tako? Je li tako, Arone?

— Ne znam — reče Aron.Nekakvo je pištanje dolazilo iz kuhinje.— Prekipljuje mi prokleta sitnina od purana — izusti

Lee i projuri kao strijela na vrata.Adam ga je pratio srdačnim pogledom i uskliknuo:— Kako je ono čestit i plemenit čovjek! I odan prija

telj!— Sve mi se čini da će živjeti stotinu godina — pripo

mene Aron.Otac se zadovoljno smijuljio.— A otkud znaš da već nije stogodac? — upita.— Kako je s ledanom, tata? — priupita iznebuha Cal.— Pa dobro. Pokriva troškove, a ima nešto i dohotka.

A zašto pitaš?— Mislio sam ti predložiti dvije-tri stvari, tako da bude

zaista unosna.— Nemoj mi danas predlagati — brzo dočeka Adam. —

Ne sjećam se da sam se ikada osjećao ovako sretan. Osjećam se nekako... kako da kažem, prepun radosti. Moždaje od toga što sam se čestito ispavao i iskupao. A možda istoga što smo svi zajedno u miru. (Nasmiješio se Aromu.)Nismo ni znali koliko smo prema tebi osjećali dok nisiotišao.

— Spopala me tamo čežnja za domom — priznao jeAron. — Prvih nekoliko dana umalo da nisam umro odčežnje.

Uto dođe i Abra, malko zadihana. Obrazi joj ružičasti, i sretno se nekako osjećala.

— Jeste li opazili snijeg na brdu Toro? — upitala ih je.— Da, ja sam ga vidio — preuze Adam. — Kaže svijet

da to znači dobru iduću godinu. A takva nam je i potrebna.— Ja sam tek malo prigrizla — priznala je Abra. —

Htjela sam izgladnjeti da mogu s vama blagovati.

Lee se ispričao zbog objeda kao kakav stari blesan. Ku-dio je plinsku peć da ne grije kao dobra peć na drva. Pa je kudio tu novu sortu purana, kojima jednostavno nešto nedostaje od onih nekadašnjih. No, smijao se s njima kad su mu rekli da se ponaša kao baka koja samo izaziva las-kanje.

Uz povarak od grožđica Adam je otvorio šampanjac, koji su pili uz sve propisane obrede. Neka svečana udvor-nost slegla se na stol. Nazdravljali su. Pilo se svakome u zdravlje, i Adam je izgovorio Abri mali govor kad je na-pijao u njezino zdravlje.

Njezine su se oči krijesile, a ispod stola joj je Aron dr-žao ruku. Vino je ublažilo Calovu nervozu, pa se nije više bojao šta će biti s darom.

Kad je Adam pojeo plum pudding, rekao je:— Mislim da nismo nikad imali ovako divnu proslavu

Svetkovine zahvalnosti.Cal posegne u unutrašnji džep kaputa, izvadi zamotak,

zavezan crvenom vrpcom, i gurne ga ocu preko stola.— Šta je ovo? — upita Adam.— Dar.Adam se uzradovao.— Još ni Božić nije, a mi darove primamo. Da mi je

znati šta je unutri.— Rubac — pogađala je Abra.Adam razveza nemarno zavezanu petlju i razmota svi-

leni papir. Zagledao se u čudu u novac.— Šta je to? — upita Abra i ustane da vidi.Aron se nagnuo. Lee, koji je stajao u dovraću, nastojao

je odagnati s lica izražaj zabrinutosti. Glednuo je na Cala i vidio u njegovim očima svjetlo veselja i slavlja.

Adam je veoma polako micao prstima i raširio novča-nice, na kojima je pisalo da se za njih u državnoj riznici nalazi polog u zlatu. Njegov glas kao da je dolazio iz daljine kad je upitao:

— Šta je ovo? Šta ...Tu je zastao.Cal je progutao pljuvačku pa odgovorio:— To je. . . ja sam ga zaradio. . . da ga tebi poklonim

... da ti naknadim ono što si izgubio prodajom one salate.Adam je polako pridigao glavu i upitao:— Ti si to zaradio? A kako? '

— Gospodin Hamilton i ja. . . mi smo to zaradili. . . nagrahu. (Žurio se dalje da ga otac ne bi predusreo.) Mi smopo pet centi otkupili robu i zalihu za buduću isporuku, aonda su poslije cijene skočile. Eto to je tebi, petnaest tisuća dolara. To je tebi, oče.

Adam je poravnao nove novčanice tako da su im rubovi došli tačno jedan na drugi, u vio ih u svileni papir i zavratio mu rubove. Bespomoćno je pogledao Leea. Cal je osjetio kako lebdi u zraku neki osjećaj nesreće i rasapa, te ga pre-vlada nekakav teret grozne mučnine. Čuo je oca kako go-vori:

— Ti ćeš to morati vratiti.Gotovo iz one iste daljine kao da je odzvanjao njegov

glas:— Vratiti? A kome?— Pa ljudima od kojih si primio novac.— Zar Britanskoj nakupnoj komisiji? Ona ga ne može

primiti. Po cijeloj zemlji ona plaća dvanaest centa i po zagrah.

— Onda ih vrati farmerima koje si opljačkao.— Opljačkao? — zaurla Cal. — Ta mi smo im platili

dvije cente po funti iznad tržne cijene. Nismo ih nipoštoopljačkali.

Cal je osjećao kao da lebdi u prostoru, a sekunde su se vukle očajno polako.

Dugo je potrajalo dok mu je otac odgovorio. Kao da su bili dugi razmaci između njegovih riječi.

— Ja šaljem mladiće na frontu. Potpišem svoje ime, ioni odlaze u rat. Neki će od njih poginuti, a neki ležati bespomoćno bez ruku i nogu. Ni jedan se neće povratiti zdravi čitav. Sine, zar ti smatraš da se mogu okoristiti takvomsituacijom?

— Ja sam to učinio tebe radi — razjašnjavao mu je Cal.— Htio sam da ti imaš taj novac da bi barem nekako naknadio svoj gubitak.

— Ne treba meni novac, Cal. A što se salate tiče, nisamto radio radi zarade. Bila je to tek jedna vrst lutrije, davidim mogu li tamo prevesti salatu. I izgubio sam na lutriji. Ne treba meni tvoj novac.

Cal upilji oči ravno preda se. Upravo je ćutio kako Lee-ove, Aronove i Abrine oči mile po njegovim obrazima. On uopće nije skidao pogleda s očevih usana.

— Što si se sjetio da me daruješ, to mi je drago — nastavi Adam. — I hvala ti na tvojoj dobroj nakani...

— Ja ću ti ga metnuti na stranu. Sačuvat ću ti ga —prekinuo ga je Cal.

— Ne, ne. Nikad ti ga ja neću primiti. Bio bih presretanda si mi mogao dati... ono što mi je darovao tvoj brat...ponos svojim djelom, radost u napredovanju. Novac, najčistiji novac, ne može se s time porediti.

Oči su mu se malko proširile, i dalje mu je govorio:— Jesam li te rasrdio, sinko? Nemoj se srditi. Ako mi

kaniš što darovati, onda mi daruj čestit i plemenit život.To bih ja uvelike cijenio.

Cal je ćutio kako se davi. S čela mu curio znoj, a jezik mu je bio slan. Najednom ustane, i stolica mu se prevrne. Istrči iz sobe, suzdržavajući dah.

Adam je viknuo za njim:— Nemoj se ljutiti, sinko.Ostavili su ga na miru. Sjeo je u svojoj- sobi, podbočivši

laktove o sto. Mislio je da će briznuti u plač, ali nije. Po-kušao je proplakati, ali suze nikako da prijeđu ogradu od usijanog željeza u njegovoj glavi.

Nakon nekog vremena disanje mu se ustalilo i upravo je motrio kako njegov mozak taj om i polako ide na svoj posao. Cal se borio s tim mirnim, mrskim mozgom, suzbi-jao ga, ali on mu je izmakao u stranu i nastavio svoju ra-botu. Borba je postajala sve slabija, jer se mržnja probi-jala kroz cijelo njegovo tijelo, trujući svaki živac. Osjećao je kako gubi vlast nad sobom.

A onda je došlo do toga da su potpuno iščezli i njegov nadzor i strah, a mozak je likovao u bolnom slavlju. Ca-lova je ruka sama od sebe zgrabila olovku i stala risati uske male zavojnice, jednu za drugom na posušilu. Kad je Lee, sat poslije toga, ušao, bilo je već na stotine tih spirala, te su postajale sve manje i manje. Cal nije uopće podigao glavu.

Lee je potiho zatvorio vrata.— Donio sam ti malo kave — reče Lee.— Ne treba mi. . . ali da, treba mi. Baš ti hvala, Lee.

Tako si ljubazan što si i na to mislio.— Prestani s time! Prestani s time, kad ti kažem! —

korio ga je Lee.— S čime da prestanem? S čime hoćeš da prestanem?

— Rekao sam ti već jednom kad si me pitao da sveovisi o tebi. Rekao sam ti da možeš vladati time, samo akohoćeš — tjeskobno mu je govorio Lee.

— Čime da mogu vladati? Ja uopće ne znam o čemugovoriš.

— Cal, zar me ne možeš saslušati? Zar moj glas ne možedo tebe doprijeti? Cal, zar ti ne znaš o čemu ja govorim?

— Slušam te, Lee. O čemu govoriš?— On nije mogao postupiti drukčije, Cal. To je njegova

narav. To je bio jedini njegov put. Nije imao izbora. Aliti imaš. Zar me ne čuješ? Ti možeš birati.

Spirale su postale tako malene da su se linije olovke slile i napravila se od svega toga blistava crna mrlja.

— Da ti možda ne praviš mnogo buke ni za što? — odgovorio mu je Cal. — Bit će da si u zabludi. Po tonu tvogaglasa čovjek bi rekao da sam u najmanju ruku usmrtio nekoga. Okani se toga, Lee. Okani se.

U sobi zavladala šutnja. Nakon časka Cal se okrene od pisaćeg stola, i soba je bila prazna. Šalica kave na komodi vijala je perjanicu pare. Cal je popio onako vrelu kavu i otišao u salon.

Otac je uzgledao na nj kao da se opravdava.— Oprosti, oče — ispričavao se Cal. — Nisam znao ka

ko ti gledaš na to.Nato uzme smotak novca s kaminskog okvira i stavi ga

u unutrašnji džep kaputa, gdje je bio i prije.— Vidjet ću šta ću s ovim napraviti.— A gdje su ostali? — doda mimogred.— Ah, Abra je morala otići doma. Aron ju je otpratio.

Lee je nekamo izišao.— Idem i ja malo prošetati — reče Cal.

4.

Već je poodmakla novembarska noć. Cal priotvori ku-ćna vrata i na bijelom zidu Francuske praonice rublja na drugoj strani ulice spazi sjenu Leeovih ramena i glave. Lee je sjedio na stepenicama i izgledao nekako nezgrapan i na-puhnut u svojoj teškoj kabanici.

Cal tiho zatvori vrata i vrati se kroz salon.— Čovjek ožedni od šampanjca — pripomene mimo-

gred.Njegov otac nije uopće pridigao glavu.Cal klizne na kuhinjska vrata i mune Leeovim povrt-

njakom u kojemu je zeleni već nestajalo. Popne se na vi-soki plot, nađe neku usku dasku, dva na dvanaest, koja mu posluži kao brvno preko jarka crnkaste vode, pa izađe na-pokon između Langove pekarnice i limarske radionice u Castroville Streetu.

Išao je do Stone Streeta, gdjeno se diže katolička crkva, tu zakrenuo ulijevo, prošao uz kuće Carriaga, Wilson i Zabala, i kod Steinbeckove kuće skrenuo ulijevo u Central Avenue. Iza dva skupa kuća te avenije opet skrenuo nali-jevo i prošao kraj škole »West End.«

Jablani u školskom dvorištu bijahu gotovo ogoljeli, ali je na noćnom vjetru ipak nekoliko požutjelih listova još vijugalo k zemlji.

Calov mozak obamro, pa nije ni bio svjestan kako oštar, leden zrak s mrazom brije s planina. Tri skupa kuća ispred sebe ugleda svoga brata pri uličnom svjetlu kako je prešao na drugu stranu ulice i ide prema njemu. Znao je zasigurno da je Aron, i po hodu i po držanju, a osim toga, morao se u to doba tuda vraćati.

Cal uspori korake, pa kad je Aron bio blizu, javi mu se:

— Zdravo. Baš sam te nešto tražio.— Oprosti na onome što se dogodilo poslije podne —

ispričao se Aron.— Nisi ti tome kriv. . . ne misli više na to.Okrenuo se, i oba su išli zajedno jedan uz drugoga.— Želio bih da pođeš sa mnom — predloži Cal. — Htio

bih ti nešto pokazati.— A šta?— Oh, veliko iznenađenje. Ali vrlo zanimljivo. Tebi će

biti osobito zanimljivo.— Dobro, a hoće li dugo trajati?— Neće baš dugo. Nipošto.Išli su niz Central Avenue prema Castroville Streetu.

5.

Narednik Axel Dane obično je otvarao regrutni ured u San Joseu u osam sati, ali ako bi slučajno »kasnio, otvorio bi ga kaplar Kemp, i ovaj se ne bi tužio na to. Axel nije bio neobičan slučaj. Zastoj u ratovanju američke vojske u vrijeme mira između Španjolskog i Njemačkog rata one-sposobio je Axela za studeni i nesređeni život civilista. Je-dan mjesec takva života uvjerio ga je o tome. Dva zastoja mirnog razdoblja vojske potpuno su ga onesposobile za rat, a on je skupio dovoljno iskustva da se ratu znadne uklo-niti. Regrutni ured u San Joseu dokazao je kako Axel zna što hoće. Ljubakao je s najmlađom kćerkom Ricci, koja je stanovala u San Joseu.

Kemp nije bio dugo u vojsci, ali je i on naučio temelj-na načela vojničkog vladanja. »Nemoj se zaratiti s na-rednikom i ugibaj se oficirima gdje god možeš«, to je bila njegova lozinka. A što ga pomalo i nezlonamjerno grdi, kinji i muči njegov nadređeni narednik. Dane, to se da podnijeti.

U osam sati i po Dane uđe u ured i nađe kaplara Kem-pa kako spava za pisaćim stolom, a sjedeći ga čeka neki mladac umorna izgleda. Dane gledne mladića i onda ode iza pregrade, stavi ruku na Kempovo rame i rekne:

— Dragoviću moj, ševe već žubore i ciknula je novazora.

Kemp podigne glavu s ruku, obriše nos ljesnicom i ki-hne.

— Hajde, šećeru moj — razbuđivao ga narednik — ustani, imamo mušteriju.

Kemp zime svojim krmeljivim očima.— Ah, rat ima vremena čekati.Dane pozornije pogleda mladića.— Gospode bože, lijepa li stvorenja! Valjda će tamo na

fronti pripaziti na njega. Kaplare, ti možda misliš da ovajmladac kipti od želje da pograbi oružje i da juriša na du-šmanina, ali ja ti velim da on bježi od svoje ljubljene.

Kempu je odlanulo što narednik nije posve trijezan.— Mislite da mu je neka ženska ranila srce? (Kaplar je

vazda svirao kako je narednik dirigirao.) Sta mislite, daga spratimo u Legiju stranaca?

— Ha, možda on bježi sam od sebe.

— Vidio sam onaj film — nastavi Kemp. — U njemu jeneki narednik prostak, baš kurvin sin.

— Koješta, ja to ne vjerujem — odvrati Dane. — Ustani,mladiću. Imaš osamnaest godina, je li?

— Da, gospodine narednice.Dane se obrne svome podređenom:— Šta ti misliš?— Ha, do vraga, gdje je stas, tu su i godine.— Recimo da imaš osamnaest. I onda ostajemo pri tom?— Da, gospodine narednice.— Uzmi samo ovaj obrazac pa ga ispuni. A sada izra

čunaj koje si godine rođen i stavi to ovdje. I pazi, da toupamtiš!

P E D E S E T O P O G L A V L J E

1.

OEU nije bilo drago što Kate sjedi mirno i bulji preda se.. . sat za satom. To je značilo da ona misli, a kako

njeno lice nije imalo nikakva izražaja, Joe nije imao do-stupa njezinim mislima. To mu nije bilo po volji, jer se pri tom osjećao nespokojan. Nije nipošto želio da njegova prva istinska prigoda samo tako izmakne.

J

Zasad mu je bio jedini cilj: da drži Kate na užarenom ugljevlju, dok se najposlije ne oda. A onda on može po-duzeti inicijativu u kome smjeru hoće. Ali šta ako ona i dalje samo sjedi i bulji u zid? Je li uopće ona uzbuđena ili nije?

Joe je znao da Kate nije legla u postelju, a kad ju je zapitao želi li doručkovati, ona je tako neprimjetno otresla glavom da mu je bilo teško pogoditi je li ga čula ili nije.

Sam je sebi svjetovao oprezno: »Ništa ne poduzimaj! Ostani spreman u blizini, dobro otvori oči i naćuli uši.« Cure u kući bijahu svjesne da se nešto dogodilo, ali ni dvije njih nisu isto pripovijedale, proklete gnjavatorke.

Kate nije znala razborito srediti misli. Mozak joj je bludio između različitih dojmova, baš kao što šišmiš luta, nasrće i leprša tamo-amo navečer u sobi bez izlaza.. Nije joj išlo iz svijesti lice onoga plavokosog i lijepog dječaka čije su oči postale sumanute od užasnuća. Čula je njegove grube riječi, koje nisu toliko bile uperene njoj koliko ih

je uperio jadnik sam sebi. I sad je gledala njegova crno-manjasta brata kako se naslonio na vrata i cerio.

I Kate se bila cerila. To je najbrža i najbolja samoza-štita. Šta li će napraviti njezin sin? Šta li je napravio kad je onako mirno otišao?

Mislila je o Calovim. očima, u kojima se jasno nazirao pogled tupe, iskaljene surovosti, kako zure u nju dok je po-lako zatvarao vrata.

Zašto je on uopće doveo svoga brata? Šta je htio? Šta je smjerao? Da je znala, bila bi na oprezu. Ali nije imala pojma.

Bol je miljela ponovo u njezine ruke. Našla je novo mjesto da ugmiže. Kate je strahovito zabolio desni kuk kad bi se god makla. Mislila je u sebi: »Eto tako će se bol stje-cati prema sredini, te će se prije ili poslije sve boli sastati u središtu i skupiti kao parcovi u košu.«

Usprkos samosvjetovanju, Joeu nije vrag dao mira. Odnio je lončić čaja do njezinih vrata, polako pokucao, otvorio vrata i ušao. Koliko je on mogao zapaziti, nije se ona pri tome ni ganula.

— Donio sam vam malo čaja, gospođo — javi Joe.— Stavite na sto — rekla je, a onda naknadno dodala:

— Hvala, Joe.— Ne osjećate se dobro, gospođo?— Opet su me spopale boli. Nije pomogao lijek.— Mogu li vam ja u čemu pomoći?Nato je podigla ruke.— Odsječite mi ih ovdje u člancima!Iskrivila je lice od dodatnog bola uslijed dizanja ruku

i dodala jaukavo:— Dođe čovjeku da očaja.Joe nije nikada prije čuo u nje ton slabosti, pa mu je

poriv govorio da je sada hora prijeći u napad. Stoga joj je prišio:

— Možda ne želite da vam uznemirujem, ali sam doznaoneku malenkost o onoj.

Po malome muku koji je protekao do Katina odgovora, znao je kako se ukrutila u pozornosti.

— Kojoj »onoj«? — upita Kate tiho.— Pa o onoj ženskoj, gospođo.— O, vi mislite Ethel?— Da, gospođo.— Dojadila mi je već ta vaša Ethel. Šta je opet bilo?

— Dakle, ispripovjedat ću vam kako se desilo. Ja uopćene mogu stati tome ukraj. Bio sam u Kelloggovoj trafici,kadli mi priđe neki tip i upita me: »Ti si Joe?« A ja muodgovorim: »Tko vam je to rekao i šta hoćete?« »Ti nekogatražiš«, reče mi. »Tako, recite mi šta hoće«, pridodam ja.Nikad prije nisam vidio toga tipa. I on mi odgovori: »Onami je osoba rekla da želi s tobom govoriti.« A ja ću mu nato: »Zašto ne dođe onda, pa da razgovaramo?« Dugo megledao, a najposlije mi odvratio: »Vi ste možda zaboravilišta je sudac rekao.« Bit će da je nišanio na zabranu njezina povratka.

Gledao je Katino lice, mirno i blijedo, i oči koje su zu-rile ravno preda se.

— A onda vam je iskao da mu dadnete nešto novaca?— upade Kate.

— Nije, gospođo. Nije mi iskao novaca. Rekao mi je nešto što ja uopće ne razumijem. Upitao me: »Znači li vamašta ime Faye?« »Ništa«, odgovorio sam mu. On je onda dodao: »Ne bi bilo zgorega da s njome govoriš.« »Možda«,odgovorili i odoh. To sve za me nema nikakva smisla. Pasam smislio da vas pitam.

— A znači li vama šta ime Faye? — upita lukavo Kate.— Ništa.— Hoćete reći da nikada niste čuli da je Faye bila vla

snica ove kuće?Joe je osjetio kao neki udar bljuvanja u želučanoj šup-

ljini. Prokleta budala! Zar nije znao držati jezik za zubima? Mozak mu se koprcao tražeći izlaza:

— Pa.. . ikad dobro promislim, po svoj prilici sam čuo... samo mi se nekako učinilo drukčije ... kao Faith.

Ta nenadana uzbuna dobro je došla Kati. Ona je otklo-nila i onu plavokosu glavu i bol iz nje. Dala joj je zgodu za akciju. Nekako je veselo odgovorila na izazov.

Smijala se potiho i rekla ispod glasa:— Faith, velite. Natočite mi malo čaja, Joe.Pravila se kao da ne zapaža kako mu dršće ruka i kako

grlić čajnika kucka o šalicu. Nije ga pogledala čak ni on-da kad je stavio šalicu pred nju, a zatim se odmakao izvan dosega njenih očiju. Joe je drhtao od strepnje.

Kate mu je govorila molećivo:— Joe, šta mislite, možete li vi meni pomoći? Ako vam

dadnem deset tisuća dolara, šta mislite, možete li mi sveto urediti?

Pričekala je tren, a onda se naglo okrenula i zagledala mu se ravno u lice. Joeove oči bijahu vlažne. Ulovila ga je kako oblizuje usne. I na njen nenadani kret ustuknuo je kao da ga je strijelom pogodila. Njezin ga pogled nije ostavljao.

— Kao da sam vas ulovila, Joe?— Ne znam šta hoćete time reći, gospođo.— Hajdete sada i pronađite, izmudrujte to. A onda mi

dođite i recite. Vi ste kao stvoren za izmudrivanje. I, mo-molim vas, zovnite mi Theresu.

Živo je želio da se makne iz te sobe gdje je izgubio sve bodove i gdje je temeljito poražen. E, baš je čestito spe-tljao i sprtljao. Pitao se nije li konačno sasvim profućkao svoju šansu. A ona kurva još se drznula i najposlije rekla: »Hvala vam što ste mi donijeli čaj. Vi ste divan dečko.«

Htio je zalupiti vratima, ali se ipak nije usudio.Kate je teško ustala, nastojeći izbjeći boli, mičući bedro.

Ode k pisaćem stolu i istrgne list papira. Teško joj je bilo i pero držati.

Napisala je, mičući cijelom rukom:

»Dragi Ralph!

Reci seriju da neće smetati ako verificira otiske prsta Joea Valeryja. Sjećaš U se ti Joea. Radi kod mene.

TvojaKate.

Baš je smotavala papir kadli uđe Therese, sva nekako u strahu i pokunjena pogleda.

— Zvali ste me, gospođo? Da nisam uradila štogod nevaljala? Učinila sam što sam god mogla. Gospođo, nije midobro sa zdravljem.

— Samo priđi — reče joj Kate, i dok je cura čekala krajpisaćeg stola, Kate je polako adresirala kuvertu i prilijepila marku. — Htjela bi da mi obaviš nešto posla u gradu.Otiđi u Bellovu slastičarnicu i kupi miješanih slatkiša odčokolade, jednu kutiju od pet funta težine, a jednu od jedne funte. Ona velika je za vas cure. Ustavi se u Krougho-voj drogeriji i donesi mi dvije četkice za zube, srednje jačine, te limenku praška za zube, znaš onu limenku s piskom.

— Molim, gospođo.Jadnoj je Theresi odlanulo.— Dobra si ti djevojka — nastavi Kate. — Baš sam te

motrila. Meni nije dobro, Therese. Ako budem vidjela dasi ovo obavila kako valja, ozbiljno ću se pozabaviti mišljuda tebi povjerim cijeli posao kad odem u bolnicu.

— Vi kanite. . . vi ste. . . vi kanite u bolnicu?— Ne znam još, draga. Ali, svakako ću trebati tvoju

pomoć. Ovdje imaš nešto novaca za slatkiše. Ne zaboravi... četkicu za zube, srednje jačine.

— Da, gospođo. Hvala. Da odem?— Možeš. I da si neopazice izišla. Druge cure ne moraju

znati šta sam ja tebi rekla.— Izaći ću na stražnji izlaz.Pohitjela je prema vratima.— Uh, gotovo sam zaboravila. Hoćeš li ovo ubaciti u

poštanski ormarić?— Svakako, gospođo. Sigurno. Ima li još što?■— To je sve, draga.Kad je cura otišla, Kate je počivala svoje miške i ru-

ke na pisaćem stolu, tako da je svaki skvrčeni prst imao svoj potporanj. Došao je čas. Možda je ona to znala odu-vijek. Po svoj prilici. Ali nije potrebe sada o tome misliti. Već će se vratiti na to poslije. Ako Joea ukloni, doći će drugi, a još uvijek preostaje prokleta Ethel. Prije ili poslije, ranije ili kasnije. . . ali nije potrebno sada time razbijati glavu. Obigravala je, kaskajući mozgom, oko cijelog pro-blema i opet se vraćala na nešto klisko što je bilo iskrslo načas i opet iščezlo. Upravo kad je mislila o svome žutoko-som sinu, došao joj je prvi put na pamet tek ulomak toga. Tu je davnu uspomenu probudilo njegovo lice... ranjeno, preneraženo, očajno. I onda se ipak sjetila.

Bila je veoma mlada djevojčica s licem tako umilnim i svježim kao sinovo lice... bila je još veoma mala dje-vojčica. Većinom je bila svjesna da je pametnija i ljepša od ikoga. Ali kadikad bi je obuzeo neki samotarski strah, te joj se činilo da je opkoljena cijelom visokom šumom ne-prijatelja. Svaka misao, svaka riječ i svaki pogled kao da su smjerali da nju uvrijede, a ona nije imala kamo bježati, nije se imala kamo sakriti. I onda je zaridala u stravi, jer nije bilo izmaka ni pribježišta. A zatim je jedan dan čitala neku knjigu. Umjela je ona čitati već sa pet godina. Sje-tila se knjige.. . bila je smeđa, sa srebrnim naslovom,

platno je bilo poderano, a ispod njega je virio debeli kar-ton. Bila je to Alica u zemlji čudesa.

Kate je polako pokrenula ruke da digne malko teret sa svojih miška. U sjećanju je gledala i ilustracije... Alica s dugom puštenom kosom. Ali Katin je život promijenila zapravo bočica na kojoj je pisalo: »Ispij me!« Alica ju je to naučila.

Kad ju je okružila šuma neprijatelja, ona je bila već pripravna. U svom je džepu imala bočicu šećerne vode, a na njenoj crveno obrubljenoj naljepnici pisalo je: »Pij me!« Gucnula bi srk iz te boce te postajala sve manja i manja. Neka je onda samo traže njezini dušmani! Cathy bi se sa-krila ispod lista ili bi izgledala iz mravinjaka smijući se. Onda je ne bi mogli pronaći. Ni jedna joj vrata nisu bila prepreka da izađe ili da uđe. Ona bi, držeći se uspravno, išla ispod vrata.

I Alica bi joj sveudilj bila drugarica u igri, u ljubavi i u povjerenju. Alica joj je bila prijateljica, koja je uvijek željno čekala da je dočeka dobrodošlicom u carstvu njezine majušnosti.

Sve je to bilo tako divno, tako bajno, da je gotovo vri-jedilo biti nesretan. Ma kako divno bilo, ipak je još nešto uvijek ostalo u pohrani. Bila je to u isto vrijeme i grožnja i sigurnost. Trebalo je samo da iskapi cijelu bočicu, pa bi iščezla, nestala i prestala opstojati. A najljepše od svega, kad bi prestala bitisati, kao da je nije nikada ni bilo. O, to je ona slatka i mila sigurnost. Katkada bi u svojoj postelji popila dovoljno onog eliksira »Pij me!«, da postane takva tačkica kao najmanja mušica. Ali je nije nikada posve ne-stalo, nije nikad ni bilo potrebno. To je bila njena rezerva, njena pričuva, u kojoj je bila od svakoga zaštićena.

Kate tužno zatrese glavom sjetivši se sebe kao samotne djevojčice,, odrezane od svijeta. Pitala se, zašto je zabora-vila taj divni čarobnjački trik. Ta on ju je zapravo spasio od tolikih propasti. Kako je divno svjetlo što prokapljuje na čovjeka listom djeteline. Cathy i Alica išle su ogrljene kao najprisnije prijateljice travom što se dizala put nebesa kano kula. I nije nikada bilo potrebno da Cathy ispije lje-koviti napitak »Ispij me!«, jer je uza se imala Alicu.

Kate je spustila glavu na posušilo među svoje skvrčene ruke. Bila je studena i neutješna, samotna i očajna. Što je god u životu napravila, na sve je bila prisiljena. Ona je bila nešto osobito, imala je nešto više nego drugi ljudi. Digla je glavu i nije ni prstom makla da otare oči iz kojih su su-

ze lile. To je živa istina. Ona je bila pametnija i jača od drugih ljudi. Ona je posjedovala nešto što je njima ne-dostajalo.

I usred te misli Calovo crnomanjasto lice zalebdjelo je u zraku ispred nje, i njegove su se usnice smiješile od okrutnosti. Tištio ju je grozan teret, istiskujući joj iz pluća dah.

Da, drugi su imali nešto čega je njoj nedostajalo, ali ona nije znala šta je to. Kad je jednom spoznala da joj ne-dostaje, bila je spremna da to primi. A kad je nekoć bila spremna, shvatila je da je bilo takve spremnosti odavno, možda cijeli život. Razum joj je radio kao da joj je mozak od drveta, tijelo joj se pokretalo u kojekakvim zavojima i krivuljama poput loše upravljane marionete, ali je ona postojano vršila namjeravam posao.

Bilo je podne. Znala je to po čavrljanju cura u blago-vaonici. Tek su ustale, dangube i ljenivice.

Kate je imala poteškoće da obrne jabučicu na vratima. Napokon ju je okrenula valjajući je između dlanova.

Curama se zaštaklo posred smijeha i uzgledaše na nju. I kuhar je došao iz kuhinje.

Kate je bila bolesna sablast, pogurena i nekako stra-hotna. Oslonila se o zid blagovaonice i smiješila se svojim curama, ali ih je taj smiješak još više ustravio, jer je to bio tek maskirani krik.

— Gdje je Joe? — upita Kate.— Izišao je, gospođo.— Slušajte me sada — rekla im je. — Nisam odavno

spavala. Uzet ću sredstvo za uspavljivanje i zaspat ću. Neželim da me bilo tko buni i smeta. Ne želim večerati. Prespavat ću cijelu putanju sata. Recite Joeu da ne želim dami bilo tko zbog bilo čega dolazi prije sutra ujutro. Jesteli razumjele?

— Jesmo, gospođo — odgovoriše.— Onda, laka vam bila noć. Premda je poslijepodne, ja

vam ipak uistinu velim: laku noć.— Laku noć, gospođo — pokorno odgovoriše unisono.Kate se okrene i račjim koracima vrati se u svoju sobu.Zatvori vrata i zastade ogledavši se, kušajući skicirati

ono malo jednostavnog postupka. Vrati se k pisaćem stolu. Ovaj je put prisilila ruku, usprkos boli, da piše jasno i čitko. Napisala je: »Ostavljam sve što imam svome sinu Aronu Trasku.« Stavila je na papir datum i potpisala se »Catherine Trask«. Prsti su joj se još skanjivali na strani,

a onda je ustala i ostavila svoju oporuku na pisaćem stolu, s pismenima nagore.

Sa srednjeg stola natoči studenog čaja u šalicu i odnese šalicu u sivu sobu u prigratku i stavi je na čitači stol. Za -tim ode k toaletnom stolu, počešlja se, natrlja malko ru-menila na lice, napraha ga lagano puderom i naliči usne blijedo kao uvijek. Nato isturpija, izgladi i očisti nokte.

Kad je zatvorila vrata prema sivoj sobici, bilo je odstra-njeno izvanjsko svjetlo, samo je čitača svjetiljka bacala svoj čunj na sto. Uredila je jastuke, potreptala ih i sjela. Pokusno je naslonila glavu na jedan perjani. Osjećala se veoma veselo, baš kao da polazi na pirovanje. Oprezno je izvukla lanac ispod steznika, odvrnula tubicu i istresla kapsulu u ruku. Smiješila joj se.

»Jedi me!« rekla je i stavila kapsulu u usta.Dohvatila je šalicu čaja. »Pij me!« rekla je i progutala

gorak leden čaj.Prisilila je svoj mozak neka ostane kod Alice, koja je,

majušna, strpljivo čeka. Druga su lica škiljila iz očiju: njen otac i mati, Charles, Adam, Samuel Hamilton, pa Aron, a Cala je vidjela kako joj se smiješi.

Nije bilo potrebe da govori. Sjevkanje u njenim očima jasno je govorilo: »Nedostajalo ti je nešto. Oni su imali nešto, a ti to nisi imala.«

Opet je silom upravila svoje misli na Alicu. U sivom zidu sučelice bila je rupa od klinca. Sigurno se Alica skri-va u njoj. I ona će svojom rukom oviti Cathyn struk, a Cathy će uhvatiti Alicu oko pasa, pa će otići udvoje, naj-bolje prijateljice, malašne i sićušne poput glavice priba-dače.

Neka topla tromost počne gmiziti u njene ruke i noge. Nestajalo boli iz ruku. Očne kanje otežale, veoma otežale. Zijevnula je.

Mislila je, ili je rekla, ili je ipak mislila: »Alica ne zna. Idem ja ravno kraj nje.«

Oči joj se sklopile i potresla njome vrtoglava mučnina. Otvorila je oči i buljila oko sebe u stravi. Siva soba pocr-njela, a čunj svjetla siktao i mreškao se kao voda. A onda je opet sklopila oči, i prsti joj se skvrčili, baš kao da drže male grudi. Srce stalo udarati dostojanstveno. Dah joj se usporavao, bivao sve manji i manji, dok nije iščeznuio, i... kao da nije nikada ni postojala.

2.

Kad ga je Kate otpravila, Joe je otišao u brijačnicu, kao što je uvijek išao kad je bio smeten i uzrujan. Podšišali su ga, oprali mu kosu šamponom i natrljali je vodicom za ispiranje. Masirali mu lice i metali blatni oblog, a odmah tamo manikirali mu nokte i ulaštili cipele. Obično bi takvo poljepšavanje, pa kad bi još metnuo novu kravatu, živnulo Joea, ali ovaj put je bio još potišten kad je otišao od bri -jača, gdje je dao pedeset centa napojnice.

Kate ga je ulovila u zamku kao kakva parcova, ulovila ga na djelu, potpuno iznenada. Njezino brzo reagiranje u mišljenju ostavilo ga je zbunjena i bespomoćna. Njezin trik da ostavi čovjeku na razmišljanje, je li ona u svojim mi-slima imala skrivene namjere ili nije, nije nipošto manje zbunjivao.

Ta se bordelska noć počela s dosadom, ali je društvo šesnaest studenata s dvojicom brucoša iz stanfordske sekci-je studentskog udruženja »Sigma Alfa Epsilon« došlo u ve-selu raspoloženju s brucoške večeri, koja se održala u San Juanu. Bilo je dreke, buke i neslanih šala napretek.

Florencu, koja je pri svojoj cirkuskoj tački obično pu-šila cigaretu, spopao strahovit kašalj. Tako, kad je god pokušala zapušiti, zakašljala bi se, i cigareta je ispala. Uz to je, da zlo bude gore, konjić pastuh dobio litavicu.

Studenti su kričali i od užitka udarali jedni druge po le-đima. I naj poslije su zdipili sve što nije bilo čvrsto priko-vano.

Pošto su oni otišli, dvije cure udarile u dosadnu i mo-notonu svađu, a jadna Therese pokazivala je prve znakove sifilisa. O, gospode, kakve li strašne noći!

A na dnu hodnika ono opasno čeljade, što vječito mozga, nije davalo ni glasa ni java od sebe iza zatvorenih vrata sobe. Joe je prisluškivao kraj vrata prije nego što je oti-šao spavati, ali nije ništa čuo. Zatvorio je bordel u dva sata i po u noći, oko tri je legao u postelju i pročitao sedam po-glavlja iz ondašnjeg vrlo popularnog sentimentalnog ro-mana Harolda Bella Wrighta Osvajanje Barbare Worth, a kad je zapoznao dan, sišao je u mirnu kuhinju i ispekao lončić kave.

Opočivao je laktove na stolu i objema rukama obuj-mio lončić, koji je imao na sebi lik nacerena lica. Nešto nije bilo kako treba, i Joe nikako da odgonetale šta je to.

Možda je Kate doznala da je Ethel mrtva. Mora sada on dobro paziti na svaki svoj korak. I onda se nešto odlučio, čvrsto odlučio. Otići će k njoj da je vidi, u devet sati, i onda će dobro otvoriti uši. Možda on juče nije dobro čuo. Najbolje je doći do kompromisa i ne tjerati mak na konac. Samo joj reći da će uzeti tisuću dolara, i onda sve poslati do vraga, a ako mu para ne dadne, ionako će šmugnuti. Dojadilo mu je imati posla sa ženskinjem. Pa on može do-biti mjesto zastupnika bankara u kockarnici u Renu — tačno određeni radni sati, i nema baba. Možda će dobiti svoj stan i lijepo ga urediti velikim klupskim foteljama i prostranim spavaćim divanom. Nema smisla razbijati glavu i dirindžiti u tom ušljivom gradu. Ionako je bolje da se ukloni iz te države. Razmišljao je da pođe smjesta: da ustane od stola, ode u gornji kat, za dvije minute po-spremi kovčeg i hajd' u svijet. Sve to traje najviše tri-če-tiri minute. Nikome ništa ne reći. Svidjela mu se ta za-misao. Ona šansa s Ethelom neće možda napokon ispasti najsretnije, kako se s početka nadao, ali tisuća dolara nije mačji kašalj. Bolje je ipak pričekati. Kuhar je došao u ku-hinju loše volje. Na šiji mu se ispeo veliki čar, pa je preko njega previo onu kožicu ispod ljuske jajeta da mu izvuče gnoj. Nije trpio da mu se bilo tko vrzma po kuhinji kad je u takvu stanju.

Stoga se Joe vratio u svoju sobu, još malo čitao i onda spakovao kovčeg. Namjerio je otići odatle, pa bilo kako bilo.

U devet je sati pokucao polako na Katina vrata i otvo-rio ih širom. Krevet joj je bio netaknut, nije uopće u nje-mu spavala. Spustio je poslužavnik i pošao k vratima pri-gratka. Pokucao jednom, pa drugi put, a onda zazvao. Ka-ko se nije nitko odazvao, otvorio je vrata.

Plast svjetla padao je na pult za čitanje. Katina glava duboko se uvalila u jastuk.

— Bit će da ste cijelu noć prespavali ovdje — rekne Joe.

Zaobiđe ispred nje, ugleda beskrvne usnice i oči kako zagasito svijetle između poluzatvorenih vjeđa. Znao je da je mrtva.

Zatresao je glavom, brzo pojurio u drugu sobu da se uvjeri jesu li vrata na hodnik zatvorena. Na svu brzinu prekopa komodu, ladicu po ladicu, otvori Katine ručne tor-

biće, mali kovčežić kraj kreveta — i ostade krut kao sti -jena. Nema ni đavoljega marjaša nigdje, čak ni one četke za kosu sa srebrnim hrptom.

Odšulja se u prigradak i stade ispred nje. Nema ni pr-stena, ni pribadaće. Nato spazi lančić o njezinu vratu. Iz-vuče ga sasvim, otkopča sponu, i ukaza se malen zlatan sat, jedna tubica i dva ključa za sigurnosne police broz 27 i 29.

»A, tamo si ih spremila, droljo bijedna«, govorio je Joe mrtvu tijelu.

Skine satić s tankog lanca i stavi ga u džep. Htio ju je bubnuti šakom u nos. A onda se sjetio pisaćeg stola.

Privukla mu je pozornost vlastitom Katinom rukom is-pisana oporuka od dva retka. Netko će to možda skupo pla-titi. Stavio ju je u džep. Iz pretinca je izvadao svežnjić spi-sa, sve nekakvi računi i priznanice. U idućem je pretincu našao osiguravajuću policu, u idućem knjižicu s podacima o svakoj curi. I to je turio u džep. Zatim je skinuo gumenu traku sa zamotka smeđih kuverata, otvorio jednu i izvu-kao fotografiju. Na poleđini fotografije ispisani bijahu Ka-tinim čistim šiljastim rukopisom ime, adresa i naslov ne-kog gospodina.

Joe se gromorno nasmije. »To je prava sreća!« Vadio je iz druge kuverte, pa iz treće. »Pa to je zlatni rudnik, čovjek može godine i godine živjeti od toga. Gledaj samo ovog debeloguzog gradskog vijećnika!« Opet je namotao gumenu traku. U najgornjoj je ladici našao osam desetdo-larka i svežanj ključeva. Novac je stavio u džep. Kad je otvorio drugu ladicu, dovoljno da vidi kako se unutri na-lazi pisaći papir, pečatni vosak i tinta, netko zakuca na vratima. Joe priđe i odškrine ih.

— Nekakav te čovjek traži vani — javi se kuhar.— Kakav čovjek?— Odakle da ja znam, do đavola?Joe se osvrne pogledom po sobi i zatim izađe, uzme

ključ iznutra, zaključa vrata i stavi ključ u džep. Možda je štogod previdio, pa će se poslije navratiti.

Oscar Noble stajao je u prostranom predsoblju, na glavi mu siv šešir, a crven mu ogrtač zapučen sve do grla. Oči mu blijedosive, iste boje kao i kratki čekinjasti zalisci. Sobu je ovijala polutama. Nitko još nije bio digao rebrenice.

Joe je polagano dolazio hodnikom. Oscar ga upita:— Jeste li vi, Joe?— A tko ste vi? Tko me traži?— Šerif se želi s tobom porazgovoriti.Joe je oćutio kako mu led gamiže u želudac.— Hapšenje? — upita. — A imate li uhidbeni nalog?— Nemam, do vraga — odvrati Oscar. — Namamo ništa

protiv vas. Samo radi kontrole vas trebamo nešto. Hoćeteli sa mnom?

— Svakako — odgovori Joe. — A zašto ne bih?Izašli su zajedno. Joea su prožimali žmarci.— Trebao sam uzeti ogrtač.— Želite li se vratiti po njega?— Mislim da neće biti potrebno.Išli su prema Castroville Streetu. Oscar je mimogred

upitao:— Jeste li kad fotografirani na policiji i jesu li vam

uzimali otiske prstiju?Joe je neko vrijeme šutio, a onda je napokon priznao:— Jesam.— A zašto?— Bio sam pijan — slagao je. — Čušnuo sam fića.— Dobro, ustanovit ćemo dobrzo — reče Oscar i zakrene

iza ugla.Joe potrči poput kunića preko ulice, pa preko pruge

prema dućanima i uličicama kineske četvrti.Oscar je mora skinuti rukavicu i otpučiti kabanicu da

izvadi revolver. Pokušao je pucati bez naslona i promašio.Joe je krivudao u cik-caku. Već je bio odmakao pedeset

jarda i primicao se čistini između dvije zgrade.Oskar skoči do telefonskog stupa na rubu pločnika, po-

dupre lijevi lakat o stup, uhvati desni ručni zglavak lije -vom rukom i uperi prednji nišan prema ulazu u uličicu. Opalio je upravo kad je Joe udario u domet ispred njega.

Joe pljusne na lice i omakne mu se noga.Oskar uđe u obližnju automatsku igračnicu, koju je vo-

dio neki Filipinac. Kad je izišao s telefoniranja, već se oko lešine skupila masa svijeta.

PEDESET PRVO POGLAVLJE 1.

ODINE 1903. Horace Quinn pobijedio je R. Keefa za šerifski položaj. On je za to mjesto bio već dovoljno izvježban kao prvi šerifov zamjenik. Većina je birača s pravom držala, ako već Quinn obavlja većinu posla, da je pravo neka ima i titulu. On je na tome mjestu

ostao sve do godine 1919. Toliko je šerifovao da smo mi koji smo odrastali u okružju Monterev, smatrali nerazdvojivima pojmove »šerif« i »Quinn«. Nismo ni zamisliti mogli da bi tko drugi postao šerif. On je u toj svojoj službi i ostario. Hra-mao je zbog neke stare ozljede. Znali smo da je neustrašiv, jer je iznio pobjedu u različnim pucnjavama. Uz to je on imao i izgled šerifa. Mi barem nismo bili kadri predočiti sebi da drukčije izgleda čovjek na takvu položaju. Široko ružičasto lice, bijeli brkovi uzvilašeni poput rogova vola longhorn-pasmine. Bio je silno plećat, a kako se s godinama ugojaznio i raskrupnjao, ta mu je krupnoća i kršnost pridavala samo još više ugleda i impozantnosti. Nosio je mekan fin šešir Stetson, te norfolkški kaput, a u poznijim godinama držao je revolver u toku ispod pazuha. Stari tok za pojasom odviše mu je tištao želudac. On je svoje oružje poznavao dobro već godine 1903, a kako ga je tek poznavao i upravljao njime 1917. Quinn je bio javna ustanova toga okružja, dio Salinske doline baš kao i njezine planine. Za svih godina otkako je Kate ranila Adama šerif Quinn pratio je pozorno sve njezine korake. Kad je umrla Faye, Quinn je instinktom policajca prozirao da Kate ima u tome svoje prste, ali je isto tako bio nacistu da neće imati baš mnogo uspjeha da je proglasi krivom zbog zločinstva. A razborit šerif ne ide glavom kroz zid kad vidi da je nešto nemoguće. Uostalom, tko će još trati glavu što je jedna kurva smakla drugu?

G

U idućim se godinama Kate pošteno odnosila prema njemu, te je on postepeno stekao i izvjesno poštovanje prema njoj. Kad već moraju postojati bordeli, onda je najbolje da ih vode pouzdane osobe. Kate bi češće otkrila kakva tipa koji je bio tražen potjernicom, i izručila bi ga sudskim vlastima. S njezinom ustanovom sud nije imao okapanja. Šerif Quinn i Kate izlazili su na kraj jedno s drugim.

U subotu nakon Thanksgivinga, o podne, šerif Quinn pregledavao je papire što su nađeni u džepovima Joea Va- lervja. Metak od 38 milimetara raznio je jednu stranu Joe-ova srca, sploštio se na rebra i istrgnuo mesa kolik šaka. Kuverte od svijetlosmeđa papira slijepile se pocrnjelom krvlju. Šerif ih je ovlažio mokrim rupcem da ih razdvoji. Pročitao je oporuku. Kako je bila savijena, krvi je ostalo samo izvana. Metnuo ju je na stranu, a onda je pregledao fotografije u omotnicama. Pri tom je duboko uzdahnuo.

Svaka je od tih omotnica sadržavala čast i duševni mir onoga kojega je prikazivala. Kad bi se djelotvorno upotrijebile, zbog njih bi pet-šest ljudi zasigurno počinilo samoubojstva. Međutim, njihova vlasnica Kate nalazila se već na odru Miillerova pogrebnog poduzeća, i već je formalin tekao njenim žilama, dok se njezin želudac nalazio u posebnoj posudi u uredu takozvanog koronera, to jest suca istražitelja koji po dužnosti istražuje uzroke naprasne smrti.

Pošto je pregledao sve te fotografije, Quinn je zazvao jedan telefonski broj. Rekao je u telefon: »Možeš li skok nuti u moj ured časkom? Pa, odgodi, molim te, tvoj ručak malo. Da, po svoj prilici ćeš uvidjeti da je važno. Čekam te.«

Nakon nekoliko minuta bezimeni je čovek stajao kraj šerifova pisaćeg stola u prednjem dijelu stare crvene okružne tamnice iza suda. Quin izvadi onu oporuku i stavi je pred posjetioca uz pitanje:

— Je li ova oporuka pravno valjana? To ćeš ti kao pravnik znati.

Posjetilac pročita ona dva retka i duboko uzdahne kroz nos.— Je li posrijedi osoba koju ja mislim?— Jest.— Dakle, ako se ona zvala Catherine Trask, te ako je

ovo njezin rukopis, i ako se njen sin zove Aron Trask, onda je ovo posve valjana oporuka.

Quinn stražnjom stranom svoga kažiprsta popodigne krajeve fino njegovanih, široko razmaknutih brkova i upita:— Ti si je poznavao, je li?— Dakle, »poznavao« je previše rečeno. Znao sam tko

je.Quinn stavi podlaktice na pisaći sto i nagne se naprijed.

— Sjedni, htio bih s tobom porazgovoriti.Njegov posjetilac privuče stolicu. Čim je sjeo, stade pr-

stima cupkati puce na kaputu.— Je li tebe Kate ucjenjivala? — upita ga šerif.— Nipošto. A zašto bi?— Ja te samo pitam kao prijatelj. Ti znaš da je mrtva.

Meni možeš reći.— Ne znam na što smjeraš. Mene nitko ne ucjenjuje.Quinn izvadi jednu fotografiju iz njene kuverte, okrene

je kao igraću kartu i klizne je preko stola.Njegov posjetilac namjesti naočari i — dah mu prozvi-

žda kroz nos.— Za Krista boga! — ote mu se tiho.— Nisi znao da ona to ima?— O, znao sam dobro. Priopćila mi je ona. Za ime bo

žje, Horace, šta kaniš s time napraviti?Quinn mu uze fotografiju iz ruke.— Horace, šta kaniš s tim fotografijama napraviti? —

priupita ponovo.— Spaliti ih.Šerif je palcem poravnavao rubove kuverata.— Ovo su prave đavolove karte. Ovo bi bilo kadro ras

komadati cijelo okružje.Quin je ispisao imena na list papira. Zatim se osovi na

onu svoju šepavu nogu i ode do željezne peći koja se na-lazila uz sjeverni zid njegove radne sobe. Zgužva primje-rak Salinas Morning Journal-a, zapali ga i baci u peć. Kad su se novine zapalile, baci na plamen svijetlosmeđe omot-nice, otvori odušak i zatvori vratašca. Vatra je zapucketa-la, a plamen žućkasto treperio iza okna od macina stakla na prednjem dijelu peći. Quinn obriše ruku o ruku, kao da su zamazane.

— Negativi su unutri — doda. — Prekopao sam njezinpisaći sto. Nema drugih otisaka.

Njegov posjetilac pokuša nešto progovoriti, ali od nje-gova se glasa čuo samo promukli šapat:

— Hvala ti, Horace.Šerif odšepesa do pisaćeg stola i uzme popis.— Htio bih da me nešto poslušaš. Evo ti popisa. Reci

svakome pojedinom od ove gospode na popisu da sam fotografije spalio. Ti ih sigurno sve dobro poznaješ. I oniće to lakše od tebe primiti. Nitko napokon nije svetac. Go-

R4R ..

vari sa svakim nasamu i reci mu šta se dogodilo. Evo po-gledaj !

Nato otvori vrata peći pa vatraljem raščarka pouglje-njene papire dok ih ne raščeprka u pepelnu prašinu.

— Eto, reci im šta je od fotografija postalo.Posjetilac je motrio šerifa, i Quinn je bio svjesan da ni

jedna sila na ovome svijetu ne može odvratiti čovjeka da ga ne mrzi. Cijeli će život biti između njih ispriječena pre-grada, a nijedan neće nikad priznati da postoji.

— Horace, ja ne znam kako da ti zahvalim.A šerif će mu na to žalosti vim glasom:— Nema na čemu. Učinio sam ono što bih želio da moji

prijatelji meni učine.— Prokleta kurvetina! — potiho protuži posjetilac, a

Horace Quinn je dobro znao da barem dijelak te kletveide i njega.

I bio je svjestan da mu nije suđeno dugo šerifovati. Ti ljudi, što ih duboko tišti krivnja, mogu ga svaki čas mak-nuti. I to moraju radi sebe učiniti. Uzdahnuo je i sjeo.

— Sada možeš na ručak. Mene čeka posao.U jedan sat i tri četvrt šerif Quinn skrene iz Main Stre-

eta u Central Avenue. U Revnaudovoj pekarnici kupi hljeb francuskoga kruha, koji je bio još topao i širio je od sebe miomiris uskvasala tijesta.

Uhvatio se za priručje ograde da mu se tako bude lakše popeti uz stepenice Traskove verande.

Lee je otvorio vrata. Krpa sudoperka povezana mu oko pasa.

— Nije kod kuće — reče.— Dobro, onda je na putu kući. Ja sam telefonski zvao

regrutni ured. Pričekat ću ga.Lee se makne u stranu, propusti šerifa i posjedne ga u

salonu na fotelju.— Je li po volji šaličica vruće kave? — upita Lee.— Pa neće biti naodmet.— Maloprije ispečena — pripomene Lee i ode u kuhi

nju.Quinn se ogleda po udobnoj prebivališnoj sobi. Upravo

je nekako osjećao da mu nije više stalo da obavlja šerif-ski posao. Sjeti se kako je slušao nekog liječnika gdje ka-že: »Duša mi je sudjelovati pri porođaju djeteta, jer ako čestito obavim svoj posao, na kraju me čeka radost.« Šerif je često mislio o toj opasci. A njemu se čini, ako dobro

obavi svoj posao, da nekoga na kraju stigne žalost. Činje-nica što je to u njegovu poslu potrebno, gubila je u njega svoju vrijednost. Naskoro će u mirovinu, htio-ne htio.

Svaki čovjek stvara sebi sliku dana svoje mirovine u kojima će uraditi ono za što prije nije nikada našao vremena — putovat će, čitati zabačene knjige koje je prije vazda propuštao da pročita. Mnoge je godine šerif sanjao kako će to sjajno vrijeme provoditi u lovu i ribarenju, kako će lunjati brdima Santa Lucia, šatorovati uz napol zaborav-ljene potoke i rječice. I sada, kad je gotovo nadošlo vri-jeme da se ti sni ostvare, bio je svjestan da nije više toga željan. Spavanje na zemlji opet će obnoviti boli u bonoj nozi. Sjetio se kako je težak srndać i kako je teško s mjesta pogubljenja nositi njegovo mrtvo tijelo što mlohavo mla-tara. A, da iskreno kaže, njemu uopće nije ni stalo do srne-tine. Madame Revnaud umije doduše divljač umočiti u vi-no pa je isponadijevati kojekakvim mirodijama, tako da bi je bolesnik jeo, ali, do đavola, čovjeku bi se uslačala i stara cipela kad je tako priređena.

Lee je nabavio perkolator, spravu za pravljenje crne kave. Quinn je čuo kako voda prska i grglja o stakleni svod, pa je njegov izvježbani policijski mozak naslutio kako Lee nije zapravo rekao istinu kad je ono kazao da je »kava maloprije ispečena«.

Taj je starac imao dobru memoriju, koju je još više izoštrio u svome zanimanju. Znao je dozvati u pamćenje tolika lica, pa ih temeljito istražiti, zatim cijele prizore i razgovore. Mogao bi ih reproducirati kao na gramofon-skoj ploči ili na filmskoj vrpci. Dok je mislio o divljači, njegova su sjetila obašla cijeli salon, katalogizirala sve predmete u njemu i gurkala ga govoreći: »Hej, čuješ, ovdje nije nešto u redu, nešto je čudno.«

Šerif je posluhnuo taj glas i ogledao se po prostoriji: pokućstvo presvučeno cicom sa uzorcima cvijeća u boji, zastori sa čipkama, bijeli stolnjak s azurima, jastučići na kauču presvučeni pamučnom tkaninom, štampanom blješta-vim i besramnim likovima. Ženstvena, mekoputna soba, u kući gdje prebivaju sami muškarci.

Mislio je o svojoj prebivališnoj sobi. Gospođa Quinn odabrala je, kupila, čistila i redila svaku stvarčicu što se u njoj nalazila, osim stalka za lule. Kad bolje promisli, ona mu je zapravo kupila i taj stalak. I njegova je soba ženska. Ali ovo je kod Adama patvorina. Odviše je ženstve-na, ženska soba koju je zamislio muškarac, pa je pretjerao,

odviše je ženski uredio. To će sigurno biti uređivač onaj Lee. Adam to nije ni zapazio, a negmoli da bi on to ude-sio. Lee mu pokušao stvoriti dom, a Adam to uopće i ne zapaža.

Horace Quinn sjetio se preslušavanja kojemu je davno, davno bio podvrgao Adama. Sjeća se kako se ovaj čovjek borio tada u samrtnim mukama. Kao da i sad gleda onaj bjesomučni i prestravljeni pogled u Adamovim očima. Stvo-rio je tada pojam o Adamu kao o čovjeku takve čestitosti da kod njega nešto drugo i ne bi moglo doći u obzir. Za-tim je u nizu godina imao prigode da se s Adamom češće viđa. Obojica su bili u slobodnim zidarima. Obojica su pro-lazili zajedno razne stupnjeve u hijerarhiji. Horace je na-slijedio Adama kao meštar lože. Obojica su nosili značke bivših meštara. Otada se Adam odvojio od vanjskoga svi-jeta, neki nevidljiv zid dijelio ga je od ljudi. Zbog tog zida niti si ti mogao pristupiti bliže k njemu, niti on k te-bi. Ali, za vrijeme one samrtne agonije, nije još bio izgra-dio toga zida.

Preko svoje žene Adam je došao u doticaj sa živim svi-jetom. Horace ju je sada zamišljao kakva je: siva, isprana, sa sondama u grlu, gumene cijevi s formalinom vise sa stropa i burlaju po njoj.

Adam je bio nesposoban za nečasnost. I to stoga što on nije imao želja. Moraš čeznuti za nečim, pa da se uvališ u nepoštenje. Šerif se pitao šta li se događa u Adamovoj nutrini iza onoga neprobojnog zida, kakve su njegove tje-skobe, radosti, boli.

Šerif je pomakao stražnjicu da olakša pritisak težine tijela na bonu nogu. U kući je bilo tiho. Samo se čulo gr-gotanje kave. Adam nekako dugo ide iz ureda za novače-nje. Razonodna misao dođe šerifu: »Evo sve više starim, i — to mi je drago.«

Tada začuje Adama na ulaznim vratima. I Lee ga je čuo, pa jume u trijem.

— Šerif je nešto došao — javi Lee, da ga možda opomene.

Adam smiješke uđe i pruži poznaniku ruku.— Zdravo, Horace. Imaš li uhidbeni nalog?Iako mu nije bilo do šale, vraški je pokušao da se na

nju zaleti.— Zdravo — otpozdravi Quinn. — Tvoj sluga mi reče

da će me počastiti šalicom kave.

Lee ode u kuhinju, i odmah se čula zveka posuđa.— Da se nije šta loše desilo, Horace? — upita Adam.— U mome zanatu samo se loše i dešava. Ali pričekat

ćemo dok dođe kava.— Nemoj se ništa obazirati što Lee sluša. On ionako

sluša. On čuje kroz zatvorena vrata. Ja pred njim ništa nekrijem, jer jednostavno ne mogu ništa sakriti.

Lee uđe s poslužavnikom. Nekako se neodređeno smješ-kao u sebi, a kad je natočio kavu i otišao, Adam opet upita:

— Da se nije šta loše desilo, Horace?— Ja mislim da loše nije. Adame, je li ona žena bila

još udata za te?Adam se ukruti.— Jest. A šta se dogodilo?— Noćas je počinila samoubojstvo.Adamovo se lice iscerilo, a oči nabujale i prolile se su-

zama. Borio se da ne iskrivi usta, a onda je podlegao, spu-stio lice u ruke i zaridao.

— O, jadno moje zlato! — protuži gorko.Quinn je sjedio mirno i pustio Adamu neka da oduška

svome bolu. Nakon nekog vremena opet se pribrao, podigao glavu i rekao:

— Oprosti, Horace.Lee je ušao iz kuhinje i vlažan ručnik stavio Adamu u

ruke. Adam je njime obrisao oči i vratio mu ga.— Nisam to očekivao — ispričavao se Adam, na čijem

se licu pokaza izražaj srama. — Šta da učinim? Da zahtijevam njezino tijelo? Da je pokopam?

— Ja to na tvome mjestu ne bih napravio — reče Horace. — Osim ako ti osjećaš da baš moraš to napraviti. Nisam po tom poslu došao.

Izvadi iz džepa smotanu oporuku i pruži mu je. Adam se užasne i upita:— Je li. . . je li ovo njezina krv?

— Ne, nije. Nije nipošto njezina. Čitaj samo šta piše.Adam je pročitao ona dva retka, a onda je i dalje zurio u papir i preko papira.

— On uopće ne zna. . . da je ona njegova mati.— Nisi mu to nikad rekao?— Nisam.— Kriste bože! — promrmlja šerif.— Siguran sam da on neće htjeti ništa od nje. Najbolje

da to poderemo i zaboravimo — predloži Adam sasvim oz-

biljno. — Kad bi Aron doznao, mislim da ne bi htio ništa uzeti što je od nje.

— Poderati se na žalost ne može — odvrati Quinn. —Činimo već prilično drugih ilegalnosti. Ona je imala svojpolog u sigurnosnoj blagajni. Nije potrebno da ti govorimgdje sam došao do ključa i oporuke. Bio sam već u banci.Nisam čekao sudsku odluku. Mislio sam da bi moglo bititamo nešto važno. (Nije priznao Adamu da je mislio da sutamo fotografije.) Dakle, stari mi je Bob otvorio blagajnu.Vazda to možemo nijekati. Bilo je uputnica državne blagajne na zlatni polog u vrijednosti sto tisuća dolara. Biloje i gotova novca u balama, i ni đavolje ništa drugo osimnovca.

— Ništa?— Da, zaboravio sam, još je nešto bilo.. vjenčani list.Adam se zaslonio u fotelju. Opet je nastala razdaljina,

ponovo se između njega i vanjskoga svijeta spustio me-kotni zaštitni zastor na nabore. Vidio je pred sobom kavu i srknuo je jednom.

— Šta misliš, šta bi trebalo da uradim? — upita odlučno i mirno.

— Ja ti mogu kazati samo ono što bih ja na tvom mjestuuradio — odgovori šerif Quinn. — Ti ne moraš slušati mogasavjeta. Ja bih smjesta pozvao dječaka preda se. Sve bihmu rekao po istini, svaku pojedinost. I to bih mu čak otkrio zašto si takve stvari dosada pred njim krio. Ta njemu je. . . koliko mu je zapravo godina?

— Sedamnaest.— Pa to je već cijeli čovjek. Ionako će to morati do

znati, kadli-tadli. Bolje da sazna sve odjednom.— Cal to već zna — pripomene Adam. — Da mi je

znati zašto je napravila oporuku baš Aronu.— Bog sami zna. Dobro, šta si smislio?— Ne znam pravo ni sam. Uradit ću kako mi ti svjetu-

ješ. Hoćeš li ostati sa mnom za vrijeme razgovora sa sinom?

— Jasno.— Lee — zazva Adam — reci Aronu da ga trebam.

Vratio se kući, je li?Lee se pomoli na dovratku. Njegove teške kanje sklo -

pe se na tren, a onda se opet otvore.

— Nije se još vratio kući. Možda se vratio na univerzu.— Ali morao mi je to reći. Znaš, Harače, pili smo mno

go šampanjca na Thanksgiving. A gdje je Cal?— U svojoj sobi — odgovori Lee.— Dobro, onda njega zovni. Pošalji ga ovamo. On će

znati za Arona.Calovo je lice bilo umorno, a ramena se objesila od

iscrpljenosti. Ali u njegovu izražaju bilo je oporosti, zatvo-renosti, podmuklosti i podlosti.

— Znaš li gdje je tvoj brat? — upita ga Adam.— Ne, ne znam — odgovori Cal.— Nisi ga uopće vidio?— Nisam.— Već ga dvije noći nema kući. Pa gdje je?— Odakle da ja to znam? — okosi se Cal. — Zar se

očekuje da ja budem čuvar brata svojega?Adamova glava utone među ramena, a tijelo mu zacepti,

obuze ga mala drhtavica. U dnu njegovih zjena bljesne sitno, oštro, nevjerojatno iskričavo modro svjetlašce. Mučno je i promuklim glasom pripomenuo:

— Možda se doista vratio u kolidž.Usne kao da su mu otežale i mrmorio je kao čovjek koji

govori u snu:— Zar ti ne misliš da se vratio u kolidž?Šerif Quinn ustane.— Sve što imam napraviti, mogu napraviti i poslije. Ni

je hitnje. A ti, Adaine, otpočini. Doživio si potres od svegatoga.

Adam uzgleda na njega pa će:— Potres. . . a, da, da. Hvala ti, George. Mnogo ti

hvala.— George? — začuđeno će šerif.— Mnogo ti hvala — ponovi Adam.Pošto je šerif otišao, Cal ode u svoju sobu. Adam se

zasloni u fotelju, dobrzo zaspi, usta mu se razjape i počne preko nepca hrkati.

Lee ga je promatrao neko vrijeme, a onda se opet vra-tio u svoju kuhinju. Pridigne kutiju za kruh i izvadi tanku knjižicu, u kožu uvezanu, kojoj je zlatorez bio gotovo sasvim izblijedio. Bila su to Razmišljanja Marka Aurelija u engleskom prijevodu.

O krpu sudoperfcu obriše naočari s okvirom od ocali. Otvori knjigu i počne listati. Smješkao se u sebi, svjesno tražeći u toj mudrosti umirenje i ohrabrenje.

Čitao je polako, mičući usnama pri formiranju svake pojedine riječi:

Sve traje tek jedan kratak dan, i onaj koji se sjeća, i ono čega se sjeća.

Promatraj neprestano kako je u svemu stalna samo mijena, i navikni se motriti kako prirodi vasione nije ništa toliko milo kao mijenjati ono što postoji, i stvarati novo, nalik na to. Jer, sve što postoji, u nekom je smislu sjeme onoga što će nastati,

Leeov je pogled kliznuo na dno strane, gdje je pisalo:

Uskoro ćeš umrijeti, a još nisi bez primjese i bestrastan, još si uvijpk u zabludi da te vanjske stvari mogu pozlijedi-ti. Još nisi blagonaklon prema svima i nije ti mudrost je-dino mjerilo pri činjenju onoga što je pravo.

Lee uzgleda s te strane i počne odgovarati knjizi, baš kao što bi odgovorio jednome od onih svojih starovremešnih rođaka. »Sve je to lijepo i istinito. Ali vrlo je teško postići takvo savršenstvo. Zao mi je što sam još tako nesavršen. Ali ne zaboravi kako si ti sam rekao: ,Udaraj vazda naj-kraćim putem jer je najkraći put — put prirode!' Ne za -boravi toga!«

Strane su promicale između prsta, dok se nije ukazao čisti list na početku knjige, na kome je pisalo širokom sto-larskom olovkom: »Sam'l Hamilton«.

Najednom je Leeu bilo lakše pri duši. Tako bi rad znati je li Samuelu Hamiltonu nedostajala ta knjiga, i je li slu-tio tko mu je ukrade. Leeu se činio jedino čist i valjan na-čin da se domogne te knjige, da je tajom pridigne. I još ni dandanas ne osjeća nikakve sramote zbog toga svog čina. Dapače, voljko mu je pri srcu. Prstima je gladio mekotnu kožu uveza, prije nego što je knjigu ponovo turnuo ispod kutije za kruh. Govorio je sam sebi: »Znao je on, dabome, tko mu je knjigu ukrao. Ta tko bi mu drugi i mogao ukra-sti Marka Aurelija?« Otišao je u salon i privukao fotelju do Adama, koji je sveudilj spavao.

2.

U svojoj je sobi Cal sjedio za pisaćim stolom, podboče-nih laktova, pridržavajući dlanovima svoju bolnu glavu i tarući prstima sljepoočice. U želucu mu se bućkalo, a iz-vana i iznutra zaudarao je grko-slatkim vonj em whiskyja. Upravo se to silovito piće nastanilo u pore njegove kože, u odjeću, tromo mu je udaralo u lubanji.

Cal nije nikada prije pio, nije nikada osjećao potrebe za tim. Posjet kod Kate nije ublažio njegovu bol, a nje -gova osveta nije postigla trijumf. Njegova sjećanja bila su sami vrtložni oblaci, iskidane krpetine zvukova, tlapnja i oćuta. Nije bio kadar razlučiti stvarno od maštovitoga. Po-što su izašli iz materine ustanove, Cal se dotakao Arona, koji se gušio u jecajima, a ovaj ga je smlavio šakama na zemlju, kao kakvim bičem. Aron se nadnio nad brata u mraku, a onda se najednom okrenuo i dao se u trk, kričeći kao kakvo ojađeno čedo. Uza svu buku pri Aronovu trča-nju, ipak je čuo njegove hrapave krikove. Cal je ostao le-žati gdje je i pao, pod visokom kalinom Katina vrta ispred kuće. Čuo je lokomotive kako sopću i brekću u spremištu, te trijesak teretnih vagona koji se spajaju. Zatim je sklopio oči. Pošto je dočuo lagane stupaje koraka i oćutio da se nalazi uza nj nekakav čovjek, uzgledao je opet. Netko se sagnuo nada nj. Cal je mislio da je Kate. Prilika se ne -čujno udaljila.

Đomalo je Cal ustao, očetkao se i pošao prema Main Streetu. Iznenadio se kako su mu osjećaji ravnodušni. U takvim časovima počeo je pjevušiti ispod glasa: »Ima je-dna ruža što cvate u ničijoj zemlji, i čudesno je divno vi-djeti ...«

U petak je Cal cio božji dan prevrtao po glavi misli. A uveče mu je Joe Laguna kupio pojače od litre whiskyja. On je bio premlad da bi mogao kupiti alkoholno piće. Joe je htio otpratiti Cala, ali se najposlije ipak zadovoljio do-larom što mu ga je Cal poklonio, te se vratio da ocijedi politrenjak lozovače.

Cal se uputio u uličicu iza kuće Abbot i tamo našao za-klonjen kutak u sjeni stupa, gdjeno je sjedio one noći kad je prvi put posjetio majku. Sjedio je prekriženih nogu na zemlji, a onda je, usprkos odvratnosti i mučnini, silom slijevao whisky u mješinu želuca. Dvaput je bljuvao, a za-tim je dalje pio, sve dok se zemlja ne počne naginjati i

njihati, a ulična svjetiljka stade plesati svoj veličanstveni ples uokrug.

Napokon mu se boca iskliznula iz ruku, i Cal se one-svijestio, ali je, onako u nesvijesti, i dalje pomalo povraćao. Kratkođlaki pas lunjo, kudrava repa i ozbiljna izgleda, dobazao je i u tu uličicu na svojim noćnim lutanjima. Za-stao bi kod svakoga stupa i pridigao nogu da po svom obredniku telegrafira kome suplemenjaku, ali je Cala sa-mo onjušio i onda obišao oko njega u široku krugu. I Joe Laguna je pronašao Cala i onjušio ga poput lunje. Među-tim, on nije obišao u krugu, nego je promućkao staklenku koja je bila naslonjena uz Calovu nogu, pridigao je pre-ma uličnoj svjetiljci i ustanovio da je još u njoj trećina dragocjene tekućine. Tražio je čep, ali nikako da ga pro-nađe. Onda je otišao držeći palac na grliću da se ne bi whisky izlio.

Kad je u studenoj zori mraz probudio Cala na ovaj su-morni svijet, oteturao je doma kao kakav ispretrgani ku-kac. Nije mogao ići daleko. Tek do kraja uličice, a onda preko velike ulice kući.

Lee ga je čuo na vratima i namirisao je njegovu prljav-štinu dok je posrtao hodnikom u svoju sobu i stropoštao se na krevet. Calova se glava cijepala od bola, inače je bio sasvim svjestan i budan. Nije imao otpornosti protiv tuge ni sredstva da se zaštiti od srama. Domalo se pribrao, koli-ko je mogao. Okupao se u mrzloj vodi, oribao i ostrugao tijelo komadom kamena plavca, i bol od ribanja kao da je bila od koristi.

Bio je svjestan da svoj grijeh mora ispovjediti ocu i za-tražiti od njega oproštenje. I valjalo je da se ponizi pred Aronom, ne samo sada i jednom, nego da se ponizuje ci -jeli život. Bez toga mu nema života. A ipak, kad je bio za-zvan i kad je stajao u sobi sa šerifom i svojim ocem, bio je grub i čangrizav kao kakvo režavo pseto. Mržnju prema sebi i svaikome — pakosna psina kojega nitko nije ljubio i koji nikoga nije ljubio.

Onda se vratio u svoju sobu, krivnja je na njega juri-šala,, a on nije imao oružja da je suzbije.

Najednom ga je obuzela strepnja prema Aronu. Da nije možda ranjen? Možda je u neprilici? Aron se ne umije za-štititi. Cal je bio svjestan da mu je dužnost vratiti Arona, pronaći ga i pridići ponovo onaj svijet koji mu je porušio. To se mora izvršiti, pa makar Cal morao sebe žrtvovati.

Obuzela ga je zamisao o žrtvi, baš kao što obuzme svakoga čovjeka koji je svjestan svoje krivnje. Žrtva će njegova možda doći do Arona i opet ga vratiti.

Cal je otišao do svoje komode i ispod rubaca u ladici izvadio onaj plosnati zamotak. Ogledao se po sobi i donio na sto porculanski tanjurić. Duboko je udahnuo i ustano-vio da mu prija svjež zrak. Pridigao je jednu od krhkih novčanica, presavio je u sredini tako da je napravila kut, a onda ukresao šibicu ispod stola i zapalio novčanicu. Teški se papir kovrčao i crnio, plamen uzlizivao, i tek kad mu je vatra došla do prstiju, Cal je pougljenjeni komadić spu-stio u tanjurić. Izvadio je nato drugu novčanicu i zapalio je.

Pošto ih je šest bio već spalio, Lee je ušao bez kucanja.— Zaudarao mi je dim odnekle — pripomenuo je i on

da vidio šta Cal radi.— Oho! — otelo se Leeu.Cal se ukrutio i oboružao snagom u slučaju da dođe do

Leeova posredovanja. Ali nije ni do čega došlo. Lee je sa -mo prekrižio ruke preko trbuha, stajao mirno i čekao. Cal je jogunasto palio novčanicu za novčanicom, dok ih nije sve spalio, a onda je u pepeo sasuo crne ugarke i čekao Leeov komentar. Međutim, Lee nije ni pisnuo niti se ma-kao.

Napokon je Cal progovorio:— Samo naprijed! Želiš sa mnom govoriti? Hajde go

vori!— Nećemo tako — reče Lee. — Varaš se ti. Ja nemam

šta govoriti. A ako ti nemaš potrebe da sa mnom govoriš,ja ću čekati časak i onda otići. Ja ću dotle ovdje sjesti.

I zaista: šćućurio se u naslonjaču, skrstio ruke i čekao. Smiješio se u sebi i poprimio držanje »zagonetno i nedo-kučivo«.

Cal mu je okrenuo leđa i rekao:— Mogu ja dulje presjedjeti nego ti.— U kratkom natjecanju možda — reče Lee. — Ali,

ako je posrijedi natjecanje od dana do dana, od godine dogodine (ha, tko zna?) od stoljeća do stoljeća da prosjedimo,e onda to ne ide, Cal. Ti bi tu izgubio.

Nakon nekoliko trenutaka Cal će osorno:— Ne bi bilo zgorega da ti već jednom počneš tu svoju

prodiku.— Nemam nakane da ti držim bilo kakvu prodiku.

— Šta onda, do vraga, uopće radiš ovdje? Znaš šta samprije napravio i da sam se noćas opio.

— Prvo predmnijevam, a drugo mirišem.— Mirišeš?— Pa ti još vonjaš whiskyjem, čovječe — reče mu Lee.— Prvi put sam se napio — ispričavao se Cal. — I ne

prija mi.— Ni meni ne prija — složi se Lee. — Želudac mi ne

podnosi alkohol. Osim toga, kad se napijem, ludujem. Mudrujem, ali i ludujem.

— Kako to misliš, Lee?— Mogu ti to protumačiti na jednome primjeru. U svo

jim mladim danima igrao sam tenis. To mi se sviđalo, aosim toga i unosno je to jednome sluzi. U igri parova možepopraviti loše udarce svoga gospodara. On mu, doduše, nećena tome zahvaliti, ali će mu za to dati nekoliko dolaraza napojnicu. Jednom sam se za tu napojnicu napio divnogšpanjolskog vina. I onda sam razvio teoriju da je šišmišživotinja najbrža i najprepredenija da pobjegne. I šta sedogodilo: bio sam uhvaćen usred noći u zvoniku metodi-stičke crkve u San Leandru. U ruci sam držao reket i svemi se čini da sam policijskom agentu, koji me uhapsio,tumačio nadugo i naširoko kako popravljam svoje bekhendena šišmišima.

Cal se tako od srca smijao da je Leeu bilo gotovo žao što se ta pripovijest nije u zbilji dogodila.

— Ja sam sjedio iza telegrafskog stupa i lokao kaokakvo prase — pričao je Cal.

— Vazda samo jadne životinje u poredbama...— Sve mi se čini da bih se prostrijelio da se nisam

onako nakresao — prekide Leea Cal.— Ti to ne bi nikada napravio. Odviše si jadan za ta

kvo junaštvo — ribao ga je Lee. — Nego zbilja, a gdje jezapravo Aron?

— Pobjegao je nekamo. Ja ne znam kamo.— On je odviše junačan — pridoda Lee nervozno.— Znam to. Razmišljao sam o tome. Je li da ti držiš

da se ipak on ne bi ubio, Lee?Lee će mu na to razdražljivo:— Do đavola s takvim pitanjima. Kad god netko želi

kakvu potvrdu svoga mišljenja, onda moli svoga prijateljada misli onako kako on želi da bude istina. To je isto

kao kada pitaš konobara šta ima dobro za večeru. Kako da ja znam, do đavola, hoće li se on ubiti ili neće?

— Zašto sam to uradio? Zašto sam to uradio? — vikaoje Cal.

— Šta zamrsuješ stvar? Znaš ti vrlo dobro zašto si ura-radio. Razgnjevio si se na Arona zato što te otac ujeo zasrce. Tvoj problem nije teško riješiti. Bio si jednostavnopodlac.

— Pa možda se to i pitam: zašto sam podlac? Lee, jane želim biti podao. Pomozi mi, Lee.

— Pričekaj časak. Mislim da sam čuo tvoga oca.Uto Lee srne na vrata.Cal je načas čuo neki žamor, a nato se Lee opet vratio

u sobu.— Ide na poštu. Popodne nikada ne dobiva poštu. Nitko

u ovome gradu ne dobiva u to vrijeme. A ipak svaki Sali-njanin skokne poslije podne na poštu.

— Neki usput popiju koju čašicu — pridometne Cal.— Ja mislim da je to i navika i razonoda. Tako vide

prijatelje.Najednom Lee promijeni temu:— Cal, ne sviđa mi se izgled tvoga oca. Kao da je zbu

njen, omamljen. O, da, zaboravio sam ti reći. Ti po svojprilici ne znaš. Tvoja se majka noćas usmrtila.

— Zar? —• ravnodušno se Cal, a odmah potom zareza:— Nadam se da je mnogo trpjela. Ne, nisam to htio reći.Neću da tako mislim. Evo ga opet. Opet sam podao! Nećuja to, ne volim takav biti.

Lee se počeše na jednome mjestu na glavi, i od toga nastade svrbež po cijeloj lubanji. I Lee se posvuda natenane česao. Tako je imao izgled dubokoumna mislioca. Na kraju je upitao:

— Jesi li mnogo uživao u spaljivanju novca?— Pa. . . mislim da jesam.— A uživaš li u samofoičevanju što ga sebi zadaješ? Uži

vaš li u svome očaju?— Lee!— Ti si previše pun sebe. Diviš se tragičnom liku Ca-

leba Traska, veličanstvenog, jedinstvenog Caleba. Caleba,čije bi patnje trebale imati svoga Homera da ih opjeva.Jesi li ti ikada mislio o sebi kao o balavom nikogoviću,koji je pokatkad podao, pokatkad plemenit? Prljav u svomvanjskom ponašanju, a u duši čist i. nevin. Možda imaš mal-

ko više energije, ali samo energije, nego većina balavaca, a izvan toga potpuno si slika i prilika svih ostalih šmrka-vaca. Zar pokušavaš privući na se pozornost kao na kakva dostojanstvenika ili uzvišena trageda zato što ti je majka bila prostitutka? I, ako se štogod desi tvome bratu, zar ćeš biti kadar kradom sebi prisvojiti blistavu ulogu ubo-jice, balavce jedan?

Cal se okrene natrag svome pisaćem stolu. Lee ga je promatrao suzdržana daha, baš kao što liječnik promatra djelovanje injekcije kod pacijenta. Lee je kao kroz kakvo providno platno gledao kakve reakcije bukte u Calovoj du-ši: bijes zbog uvrede, bojovnost, kinjenje, koje je izviralo iza toga i iz toga, i napokon: početak oblakšanja i popušta-nja napetosti.

Lee je uzdahnuo. Tako je marljivo i teško radio, tako nježno postupao, i čini se da je uspio. Govorio je blago:

— Goropadni smo mi ljudi, Cal. Zar ti nije čudno štoja i sebe uključujem među takve? Istina je možda da smomi potomci nemirnjaka, nepostojanika, zločinaca, kavga-džija i pravdaša, ali u našim žilama teče krv hrabrih,neovisnih i plemenitih pregalaca. Da naši pređi nisu takvibili, onda bi ostali na onim bijednim komadićcima zemljeu svom starom kraju i gladovali, tavoreći na istiještenojjadnoj zemlji.

Cal obrne svoju glavu prema Leeu i s njegova lica ne-stade one napetosti. Smješkao se, i Lee je bio svjestan da nije uspio sasvim zaluditi toga dječaka. Cal je znao da je Lee lukavo izveo svoj zadatak, vrlo dobro ga je izveo, i bio mu je na tome zahvalan.

Lee je nastavio:— Eto, zašto ja uključujem i sebe u takve ljude. Svi mi

imamo tu baštinu, ma kakva zemlja bila iz koje su se doselili naši očevi. Američani svih boja i svih krvnih mješavina imaju nekako ista stremljenja. To je rasa koja jeslučajno prirodno odabrana. Stoga smo ujedno i suviše hrabri i suviše plašljivi, i meki i okrutni poput djece. Suviše smo prijateljski naklonjeni strancima, a ujedno ih sebojimo. Hvališemo se, a opet nam drugi imponiraju. S jedne smo strane odviše sentimentalni, a s druge realistični.Za ovaj smo svijet i za materiju, a reci mi koju drugunaciju koja se toliko bori za ideale. Previše žderemo. Nemamo ni ukusa ni osjećaja mjere. Nemilice tratimo i razbacujemo svoju energiju. U starim zemljama govore da smo

mi Američani prešli iz barbarstva smjesta u dekadenciju, a da uopće nije bilo u nas posrednog razdoblja kulture. Možda naši kritici nemaju ključa ni jezika da bi mogli shvatiti našu kulturu. Eto, to smo mi, Cal... svi mi. Ni ti nisi mnogo razlučio od te mase.

— Nastavi samo — reče Cal smiješeći se. — Nastavi,Lee.

— Nije potrebno da ti više govorim — preuze Lee. —Ja sam svoje svršio. Da se hoće što prije vratiti tvoj otac.On me zabrinjava.

I Lee nervozno izađe.U hodniku, odmah iza ulaznih vrata, nađe Adama kako

se oslonio o zid, šešir mu napao na oči, a ramena mu upala.— Adame, šta vam je?— Ne znam. Čini se da sam umoran. Umoran sam, či

ni se.Lee ga primi podruku, i činilo mu se da ga mora tako

voditi prema salonu. Adam se skljoka u fotelju, i Lee mu skine s glave šešir. Adam dlanom desne ruke protrlja lje-sicu lijeve. Oči su mu bile čudne, veoma bistre i jasne, ali nepomične. Usne mu se sasušile i natekle, a zvuk riječi, kao da ih govori netko u snu, kao da dopiru iz velike da-ljine. Snažno je protrljao ruku.

— Čudnovato — govorio je — bit će da sam se onesvijestio. U pošti. Ja se inače nikada ne onesvješćujem.Gospodin Pioda mi je pomogao da se pridignem. Trajaloje to tek jednu sekundu, mislim. Ja se nikada ne onesvješćujem.

— Je li bilo šta pošte? — upita Lee.— Da. . . da ..., mislim da je bilo.Stavi lijevu ruku u džep i začas je izvadi.— Ova mi je ruka nekako obamrla — reče ispričavajući

se, pa posegne desnom rukom, izvadi iz džepa žutu vojničkudopisnicu.

— Mislim da sam je pročitao — govorio je. — Sigurnosam je pročitao. (Prinio ju je k očima, ali je karta pala ukrilo.) Lee, meni trebaju naočari. Nikad mi prije u životunisu trebale. Ne mogu da to pročitam. Plešu mi slova.

— Da ja pročitam? — ponudi se Lee.— Zbilja šaljivo ... dakle, odmah moram pribaviti nao

čari. Šta piše u karti?Lee je čitao:

»Dragi tata. Ja sam u vojsci. Rekao sam im da mi je osamnaest godina. Sve će biti dobro. Nemoj se uznemiri-vati zbog mene. Aron.«

— Čudnovato — nato će Adam. — Čini mi se da sam to pročitao. Ali bit će da se varam. I protrlja lijevu ruku.

PEDESET DRUGO POGLAVLJE 1.

NA zima godine 1917—1918. bijaše sumorna i strahotna. Nijemci su nemilice mlavili sve što bi se ispriječilo

pred njih. U tri mjeseca Englezi izgubili tri stotine tisuća ljudi. Pobunile se mnoge jedinice u francuskoj vojsci. Ru-sija nije više bila u ratu. Njemačke divizije s istaka, od-morene i ponovo oboružane, bačene su na zapadno bojište. Rat je izgledao beznadan.

O

Mi smo tek u mjesecu svibnju imali dvanaest divizija na bojištu, a pristiglo je već i ljeto dok su naše čete počele da se prebacuju preko oceana u velikom broju. Saveznički generali međusobno se gložili. Podmornice uništavale bro-dove što su prebacivali vojsku.

Onda smo iskustvom naučili da rat nije brz herojski ju-riš, nego polagana, nevjerojatna zamršena borba. U tim zimskim mjesecima naš je moral splasnuo. Nestalo je ono-ga prolaznog plamsaj a uzbuđenja, a još se nismo bili priu-oili na upornost duga ratovanja.

Ludendorff je bio nepobjediv. Ništa ga nije moglo zau-staviti. Inscenirao je napadaj za napadajem na razbijene francuske i engleske armije. I spopao nas je strah da bismo mogli doći prekasno, da bi se uskoro mogli naći sami na-suprot nepobjedivim Nijemcima.

Nije bilo ništa neobično što su se ljudi počeli odbijati od rata. Neki su se odali fantastičnim sanjarijama, neki poroku, a neki opet mahnitoj raspojasanosti. Bile su u ve-likoj modi babe vračare, a točioničari mlatili grdne pare. No, bilo je ljudi koji su se povukli u sebe, odali se svojim privatnim radostima i tragedijama da bi izbjegli sveobu-hvatnom strahovanju i beznađu. Zar nije čudno što smo mi danas sve to zaboravili? Prvi svjetski rat ostao nam je u

uspomeni kao brza pobjeda: zastave, fanfare, defileji, zbi-janje neslanih šala, klicanje pri dočeku vojnika što su se vraćali s bojišta, tučnjave po krčmama s prokletim uobra-ženim Englezima koji su naduto mislili da su oni izvoje-vali rat. Kako smo brzo smetnuli s pameti da te zime Lu-dendorff nije mogao biti potučen i da su se mnogi ljudi u svom mozgu i srcu pripremali na izgubljeni rat.

2.

Adam Trask bio je više zbunjen nego žalostan. Nije trebalo da istupi iz regrutne komisije. Dato mu je bolova-nje. Sate i sate sjedio bi, siromah, tarući Ijesicu svoje lije-ve ruke. Četkao bi je oštrom četkom i namakao je u vruću vodu.

— Sve je to zato što nema dobra optoka krvi ■—■ govorio bi. — Čim opet proradi krv, sve će biti u redu. Samome oči muče. Nikad u životu nisam imao neprilike s očima. Sve mi se čini da moram okulistu da bi mi pregledaooči radi naočara. Zamisli mene s naočarima! Teško će sebiti na njih priviknuti. Išao bih danas, samo me hvata nekaomama.

Osjećao je veću omaglicu nego što je priznavao. Nije se uopće mogao kretati po kući a da se ne podupre o zid. Če -sto mu je Lee morao pomagati da ustane iz fotelja ili ujutro iz postelje, ili bi mu zavezao po vezice na cipelama, jer on ne bi bio kadar zametnuti petlju svojom lijevom obamrlom rukom.

Gotovo se svaki dan navraćao na Arona.— Ja ne shvaćam zašto je takvu mladiću došla želja da

se zapiše u vojsku — govorio bi. — Da je Aron sa mnomrazgovarao, možda bih ga ja pokušao odgovoriti od toga,ali mu zabranjivao ne bih. Znaš li to, Lee?

— Znam.— Eto, ovo ja ne mogu razumjeti: zašto j'e otišao krio

mice? Zašto ne piše? Mislio sam da ga bolje poznajem. Jeli pisao Abri? Sigurno joj je pisao.

— Ja ću je pitati.— Upitaj je. I to smjesta.— Obuka je teška i naporna — ispričavao je Arona Lee.

— Barem tako čujem. Možda mu ne daju vremena.

— Pa, ne treba mnogo vremena da čovjek napiše jednudopisnicu.

— Kad ste vi bili u vojsci, jeste li vi pisali svome ocu?— Sad misliš da si me ulovio, je li? Ne, ja nisam pisao,

ali ja sam imao razloga za to. Ja uopće nisam htio da budem vojnik. Moj me otac prisilio na to. Ja sam zbog togabio kivan i srdit na njega. Vidiš, ja sam imao valjanarazloga zašto nisam pisao. Ali Aron... on je lijepo napredovao u studijama na sveučilištu. Eto, čak su nam i pisalii pitali za njega. Čitao si pismo. Nije sa sobom uzeo nikakve odjeće. Ni zlatnoga sata nije uzeo.

— Šta će mu odjeća u vojsci? A ni zlatni satovi tamone trebaju. Tamo je sve smeđe.

— Bit će da imaš pravo. Ali ja to ne shvaćam. Moramnešto napraviti s ovim svojim očima. Ne mogu vazda tebemoliti da mi sve čitaš. (Oči su ga zaista zabrinjavale.) Vidim pismo, ali mi se riječi jednostavno ispremetnu.

Desetak puta na dan uzeo bi papir ili knjigu, buljio u to i pustio na tle.

Lee mu je čitao novine da mu ne bi došla nervoza, a često bi Adam usred čitanja zaspao.

A onda bi se probudio i rekao:— Lee? A to si ti, Cal? Znaš, ja ti nisam nikada u ži

votu bolovao na očima. Idem sutra liječniku neka mi pregleda oči.

Oko sredine veljače bane Cal jednom u kuhinju i reče:— Lee, tata neprestano govori o svojim očima. Odve-

dimo ga liječniku neka ga pregleda.Lee je upravo ukuhavao marelice. Otišao je od peći, za-

tvorio kuhinjska vrata i opet se vratio k peći.— Ja ne želim da on ide liječniku.— A zašto ne?— Ja mislim da tome nisu krive oči. Dozna li istinu,

samo će mu biti gore. Neka ga malo. On je zadobio težakudarac. Neka se malo oporavi. Ja ću mu čitati šta god hoće.

— A šta ti misliš, od čega je?— Ne želim to reći. Nego sam nešto mislio da bi dr

Edwards mogao doći tek onako u prijateljski posjet, tek daskokne da nas pozdravi.

— Učini kako misliš — pristade Cal.— Cal, jesi li vidio Abru? — upita ga Lee.— Dašto, vidio sam je. Ali je pobjegla od mene.

RfiA

— A zar je ne možeš uhvatiti?— Kako ne bih mogao? Mogu je i povaliti i išćuškati

i prisiliti je da sa mnom govori. Ali neću da to učinim.— Možda bi mogao tek onako probiti led, kako se kaže.

Katkada je pregrada u odnosima ljudskim tako slaba dapadne čim je dotakneš. Uhvati je jednom. Reci joj da je■želim vidjeti.

— Neću.— Kao da osjećaš gadnu grižnju savjesti?Cal mu nije na to uopće odgovorio.— Ako tako ustraješ, bit će ti sve gore, a ne bolje. Bo

lje da izađeš iz sebe, da se razgališ. Ja te opominjem. Boljeda razgališ dušu.

— Zar hoćeš da priznam tati šta sam uradio? — vikaoje Cal. — Ako mi ti rekneš, ja ću to učiniti.

— Nemoj to, Cal. Zasada još ne. Ali kad se oporavi,morat ćeš mu priznati svoju krivnju. Morat ćeš već radisebe. Ne možeš ti nositi taj teret krivnje sam. Zgnječitće te.

— Možda sam i zaslužio da budem zgnječen.— Dosta! — odreza mu Lee hladno. — To je najjefti

niji način da ugodiš svojim sklonostima. Prestani o tomeviše!

— A kako da prestanem? — upita Cal.Lee je promijenio temu razgovora.— Ne razumijem zašto Abre nema kod nas. Ni jednom

još nije došla.— A po što bi došla?— Ona nije takva. Nešto tu nije u redu. Jesi li je vidio?Cal ga osine mrkim pogledom:— Pa rekao sam ti da jesam. I ti postaješ slabouman.

Kušao sam triput s njom razgovarati. Pa mi je pobjegla.— Tu nešto ne valja. Ona je dobra žena ... prava žena.— Ona je tek djevojče — upadne Cal. — Smiješno zvu

či kad je nazivaš ženom.— Nije smiješno — odvrati Lee blago. — Neke su žen

ske žene od rođenja. Abra posjeduje svu dražest žene, paodvažnost. . . i snagu. . . i mudrost. Ona poznaje svijet iprima ga onakva kakav jest. Ja bih se kladio da ona nemože biti ni sitne duše ni prosta, pa čak ni tašta, osim kadje baš dtražesno da bude tašta.

— Ti svakako imaš dobro mišljenje o njoj.

— Dovoljno dobro da budem uvjeren da nas neće iznevjeriti. A osim toga, ona mi nedostaje. Zamoli je neka dođe da me posjeti.

— Zar ti nisam rekao da je pobjegla od mene?— Dobro, onda je ulovi. I reci joj da je želim vidjeti.

Nedostaje mi.— Da se sada vratimo očevim očima?— Nipošto — odvrati Lee.— A da razgovaramo o Aronu?— Ni to.

3.

Cal je cijeli sutrašnji dan nastojao pronaći Abru nasa-mo, a tek ju je nakon škole vidio ispred sebe kako ide ku-ći. Zakrenuo je iza ugla, trčao uporednom ulicom i onda natrag, tačno izračunao vrijeme i razmak, tako da je ba-nuo pred nju upravo dok je prolazila.

— Zdravo — pozdravi Cal.— Zdravo. Ja sam mislila da te vidim iza sebe.— Pa, i vidjela si me. Optrčao sam ovaj blok kuća da

izbijem preda te. Želim s tobom razgovarati.Ozbiljno ga je promatrala.— Pa to si mogao napraviti i bez optrčavanja oko Sku

pa kuća.— Dakle, ja sam pokušao s tobom razgovarati u školi.

A ti si otišla od mene.— Bio si ljutit. A ja ne želim s tobom razgovarati kad

si ljutit.— Kako znaš da sam bio ljutit?— Poznaje ti se na licu i po načinu hoda. Sada nisi

ljutit.— Ne, nisam.— Hoćeš li mi uzeti knjige? — zamolila ga je smije

šeći se.Na te riječi postade mu toplo oko srca.— Hoću... hoću vrlo rado. (Stavio je njezine školske

knjige pod pazuho i išao kraj nje.) Lee te želi vidjeti. Zamolio me da ti to reknem.

Bilo joj je drago.— Zar? Reci mu da ću doći. A kako je tvome ocu?— Nije mu najbolje. Ima neprilike s očima.

Išli su zajedno šutke, dokle god Cal nije mogao više izdržati.

— Znaš li šta je s Aronom? — upita Abru.— Znam. (Malo zastade) Otvori moju mapu i pogledaj

iza prve strane.Pomicao je knjige. U mapi je našao običnu poštansku

dopisnicu. Na njoj je pisalo:

»Draga Abra. Ne osjećam se čist. Nisam ja za tebe. Ne žalosti se. Ja sam u vojsci. Ne idi blizu mome ocu. Zbogom. Aron.«

Cal je žestoko zaklopio knjigu.— Kurvin sin! — promrsio je tiho.— Šta si to rekao?— Ništa.— čula sam šta si rekao.— A znaš li zašto je on otišao?— Ne znam. Ali mogu naslutiti kad sve sastavim što

znam. Nego, ne mili mi se to. Nisam pripravna da se timpozabavim, osim ako mi baš ti želiš reći.

Cal će najednom:— Mrziš li ti mene, Abra?— Ne, Cal. Ali ti mene malo mrziš. A zašto?— Ja. . . ja se tebe bojim.— Nema potrebe da me se bojiš.— Zadao sam ti bolniju ranu nego što ti znaš. A ti si

djevojka moga brata.— A kako si ti to meni zadao ranu? I ja nisam djevoj

ka tvoga brata, toliko da znaš.— Dobro onda — preuze s gorčinom. — Onda ću ti pri

znati. Ali ne zaboravi da si me to pitala. Naša je majkabila prostitutka. Ona je vodila jednu od zloglasnih kućau ovome gradu. Ja sam to davno doznao. Na Thariksgivinguveče odveo sam tamo Arona i pokazao mu majku. Ja.. .

— A kako se on držao? — upade Abra uzbuđeno uriječ.

— Razbjesnio se. Upravo je pomahnitao. Derao se nanju. A vani je mene smlavio na zemlju i pobjegao. Našapredraga majčica napravila je samoubojstvo. A otac ... snjime nije nešto u redu. Sad znaš sve o meni. Sad baremimaš razloga bježati od mene.

— Sad znam o njemu — reče mirno Abra.

— Zar o mome bratu?— Da, o tvome bratu.— On je bio dobar. Zašto sam samo rekao da je bio

dobar. On jest dobar. On nije prost i gadan kao ja.Išli su veoma polagano. Abra je zastala. I Cal je zastao.

Abra mu se zagledala u lice.— Cal — rekla je — saznala sam o tvojoj majci davno,

davno.— Zar?— Čula sam svoje roditelje kako o tome govore, a mi

slili su da sam zaspala. Nego, htjela bih ti nešto priznati,a teško mi je izreći. No, ipak se izreći mora.

— Zar hoćeš?— Moram. Nije tako strašno davno što sam odrasla i

što više nisam mala djevojčica. Znaš li što mislim?— Znam — odgovori Cal.—• Sigurno shvaćaš?— Da.— U redu onda. Teško je to sada priznati. Kamo sreće

da sam to priznala onda. Onda sam prestala voljeti Arona.— A zašto?— Pokušala sam to sebi objasniti. Kad smo bili djeca,

živjeli smo u bajci koju smo sami izmislili. Ali, kad samodrasla, ta bajka nije bila meni dovoljna. Meni je trebalonešto drugo, jer ta bajka nije više bila istinita.

— I onda ...— Čekaj ... pusti me da se izgovorim dokraja. Aron

nije narastao kao što sarn ja. On će možda zauvijek ostatidijete. On je i dalje želio živjeti u bajci i htio je da se svrši na njegovu. Nije mogao dopustiti da bajka ima drugismjer, drugi svršetak.

— A kako je s tobom?— Ja ne želim znati kako se svršava. Ja jedino želim

biti nazočna dok se odvija. I, Cal, da ti pravo kažem, nassmo dvoje odonda neznanci. I dalje smo zajedno išli, jersmo bili otprije navikli. Ali ja više nisam vjerovala u našu bajku.

— A kako je s Aromom?— On je i dalje čvrsto vjerovao da mora izaći na nje

govo, pa makar cijeli svijet odletio u zrak.Cal je stajo oborenih očiju k zemlji.— Vjeruješ li ti meni? — upita ga Abra.— Pokušavam shvatiti.

— Kad je čovjek dijete, onda je središte cijeloga svijeta. Sve se na svijetu zbiva za njega. A drugi ljudi? Onisu tek utvare, koje su zato tu da s njima razgovaraš. Alikad odraste, onda čovjek zauzme svoje mjesto, svoju veličinu i svoj oblik. Iz njega proizlazi neki fluid i prelazi udruge, a isto tako od drugih prelazi na njega. U jednomje to pogledu gore, ali je u drugome mnogo bolje. Dragomi je što si mi rekao o Aronu.

— A zašto?— Zato što sada znam da ja to nisam sve sama izmisli

la. On nije mogao podnijeti da sazna pravu istinu o svojojmajci, jer nije htio da se njegova bajka tako razvija, adrugu nikakvu bajku nije mogao primiti. Tako je rastrgao svijet oko sebe. Isto je tako rastrgao i mene, Abru,kad mu je šunulo u glavu da postane svećenik.

— Moram razmisliti o tome — reče Cal.— Daj mi sada moje knjige. Reci Leeu da ću doći. Sada

se osjećam slobodna. I ja sam željna razmišljanja. Nego,ja mislim da tebe ljubim, Cal.

— Nisam ja dobar, okani se ti mene.— Ljubim te baš zato što nisi dobar.Cal je pobrzao kući.— Doći će sutra — saopćio je Leeu.— Ono, ti mi nekako uzbuđen izgledaš — pripomene

Lee.

4.

Kad je već bila u kući, Abra je hodala na prstima. U trijemu se držala uza zid, gdje pod nije škripao. Već je bila zaokrenula na najnižu stepenicu, pokritu sagom, ali se predomisli i ode u kuhinju.

— Stigla si napokon — reče joj mati. — Sigurno nisiišla ravno kući.

— Morala sam nešto ostati u školi nakon sata. Je li tatibolje?

— Mislim da jest.— A šta kaže liječnik?— Isto što i prvi put: preradio se, treba mu samo mi

ra i počinka.— A nije izgledao umoran — pridometne Abra.Majka otvori košičić, izvadi iz njega tri krumpira za

pečenje i odnese da ih opere u izlivniku.

— Tvoj je tata vrlo hrabar čovjeka, draga moja. Trebalo je da to prije spoznam. Svrh svoga posla radio jemnogo za rat. Liječnik veli da čovjek katkada odjednommalakše.

— Da uđem i da ga pogledam?— Znaš, Abra, meni se nekako čini da ne želi vidjeti

ama baš nikoga. Telefonirao je sudac Knudsen, i tvoj mije otac rekao neka mu kažem da on spava.

— A mogu li tebi šta pomoći?— Hajde presvući se, drago djiete. Valjda ne misliš za

mazati tu lijepu haljinu.Abra je na prstima prošla kraj očeve sobe i otišla u

svoju. Pokućstvo se napadno blistalo od firnisa, a zidne tapete bile su svijetlih boja. Na komodi su bile uokvirene fotografije njezinih roditelja, a na zidovima obješene uokvi-rene pjesme. U ormaru u zidu sve je bilo porazmješteno na svoje mjesto. Pod je bio osvjetlan, a njene cipele brižno poredane jedne do drugih. To joj je njezina mati sve redila, uporno je htjela da to baš ona radi... pravila joj plano-ve, određivala čak kako će se oblačiti.

Abra se odavna odrekla zamisli da ima u svojoj sobi bilo što skrovito, bilo što osobno. Već se odavno na to na-vikla da svoju sobu ne smatra intimnim, tajnim kutićem. Ona je svoje tajne pohranila u srcu i u dušu. Ono malo pisama držala je u salonu, utisnuta su bila među stranama knjige Uspomene Ulyssesa S. Granta. Bila su dva sveska te knjige, i koliko ona zna, nitko nije u njih ni zavirio ot-kako su izašli iz štampe.

Abra se osjećala zadovoljna, a razlog tome nije pobliže istraživala. Izvjesne je stvari sigurno znala i o tome nije govorila. Tako je, na primjer, znala da njezin otac nije bolestan, nego da se skriva od nečega. Isto je tako zasi -gurno znala da Adam Trask jest bolestan, jer ga je vidjela kako hoda ulicom. Pitala se, zna li njena majka da otac zapravo nije bolestan.

Abra je svukla haljinu i obukla pamučnu pregaču koju je majka odredila za rad po kući. Očetkala je kosu, na prstima prošla kraj očeve sobe i sišla u prizemlje. Na pod-nožju stepeništa otvorila je mapu i izvadila Aronovu do-pisnicu. U salonu je izvadila Aronova pisma iz drugog sveska Uspomena, čvrsto ih presavila, zadigla podsuknju i utisnula ih pod elastičnu gumenu traku koja joj je pridr-žavala gaćice. Zbog toga omota izgledala je malko gojazna

i nezgrapna. U kuhinji je obukla preko svega dugu pre-gaču da prikrije tu izbočinu.

— Ti možeš ostrugati mrkve — rekla joj je majka. —Je li voda vrela?

— Upravo je počela vreti.— U tu šalicu metni bujonsku kocku, draga. Liječnik

veli da će to okrijepiti oca.Kad je majka odnijela ocu šalicu, iz koje se sve pušilo,

Abra je otvorila dio plinske peći za spaljivanje otpadaka, ubacila tamo Aranova pisma i zapalila ih.

Kad se majka vratila, pripomenula je:— Ćutim neki miris paljevine.— Spalila sam otpatke. Bilo je vedro puno — odgovori

Abra.— Bilo bi mi drago kad bi me pitala ako kaniš učiniti

takvo nešto — prekoravala ju je majka blago. — Ja samštedjela otpatke da ujutro zagrijem kuhinju.

— Oprosti, mama, nisam mislila na to.— Moraš misliti na takve stvari. Čini mi se da si u

posljednje vrijeme vrlo zaboravljiva.— Oprosti, mama.

— Ušteđeno je kao i stečeno — svjetovala ju je majka.U blagovaonici je zazvonio telefon. Majka je otišla da

odgovori. Abra ju je čula kako veli: »Ne, ne možete ga po-sjetiti. Liječnik je tako naredio. Ne smije primiti nikoga. Ne, baš nikoga.«

Mati se vratila u kuhinju.— Opet je zvao sudac Knudsen — rekla je.

P E D E S E T T R E Ć E P O G L A V L J E

1.

UTRADAN, za vrijeme cijele obuke, Abra je uživala misleći kako će posjetiti Leea. Sastala se s Calom u

hodniku između sati obuke i upitala ga:S

— Jesi li mu rekao da ću doći?— Već je počeo praviti nekakve torte — nato će Cal.Cal je bio obučen na vojničku. Imao je loše skrojenu

vojničku bluzu s visokim ovratnikom, koji ga je davio, te uvijače oko listova.

— Ti moraš na predvojničku obuku — reče mu Abra.— Ja ću prva stići k vama doma. A kakva tortu pravi Lee?

— Ne znam tačno. Ali ostavi mi koju krišku. Hoćeš li?Nekako mi je mirisalo na jagode. Ostavi mi samo jednu-dvije kriške.

— Hoćeš li vidjeti dar što sam ga kupila Leeu? (Natootvori kutijicu od kartona.) To je moderno ljuštilo za krumpire. Guli samo ljuske. Lako je njime raditi. Kupila samga Leeu.

— Planut će onda i moj dio torte kad mu doneseš poklon — jadovao je Cal. — Nego, ako ja malo okasnim, nemoj otići prije nego što i ja dođem.

— Bi li htio nositi moje knjige kući?— Bih — usu kao iz topa Cal.Dugo mu je gledala ravno u oči, dok on nije prvi poni-

knuo pogledom. Uto je otišla Abra prema svome razredu.

2.

Adam se navikao dokasno spavati, ili, bolje rečeno, vrlo bi često trenuo, malo pospavao u danu i u noći. Lee je po-virio više puta prije nego što ga je našao budna.

— Divno se jutros osjećam — pripomenuo je Adam.— Ako to možete nazvati »jutros«, kad je već gotovo

jedanaest sati.— Gospode bože! Pa ja moram ustati.— A zašto? — upita Lee.— Zašto? Pa da, imaš pravo, zašto! Ali osjećam se do

bro, Lee. Mogao bi odšetati do ureda. A kako je vani?— Opaka hladnoća —odgovori Lee.Lee je pomogao Adamu da ustane. Teško mu je uopće

bilo zapučiti puceta, zavezati cipele i dohvatiti predmete is-pred sebe.

Dok je Lee pomagao, Adam mu reče:— Usnio sam san... vrlo stvaran san. Sanjao sam o

svome ocu.— Bio je ugledni stari gospar, sudeći po svemu što sam

saznao o njemu — preuze Lee. — Pročitao sam onu mapunovinskih izrezaka što ih je poslao zastupnik vašega brata.Mora da je bio ugledan stari gospodin.

Adam mirno pogleda Leea i dodade:

— A znaš li da je on bio lupež?43 istočno od raja

673

— Bit će da vam se to prisnilo, gospodaru — odvratiLee. — On je pokopan u nacionalnom groblju u Arling-tonu. U jednome od onih izrezaka stoji da su pogrebu prisustvovali potpredsjednik vlade i ministar rata. Znate li vida bi u ovo ratno vrijeme Salinas Index jedva dočekao dauvrsti koji članak o njemu. Kako bi bilo da malo pregledate onaj materijal.

— Uza sve to, bio je lupež — pridoda Adam. — Nekoćnisam tako mislio, ali sada vjerujem. On je okrao GrandArmy of the Republic.

— Ja to ne vjerujem — odvrati Lee.Suze navriješe Adamu na oči. Vrlo su mu često tih dana

najednom suze navrle na oči.— Dajte vi sjedite ovdje, a ja ću vam donijeti nešto za

doručak. Znate li tko nam dolazi popodne u pohode? Abra.— Abra? — nesigurno će Adam, a onda odmah dome-

tne: — A, pa da, Abra. Lijepa je ona djevojčica.— Ja je ljubim — priprosto će Lee. (Adama je posjeo

za kartaški sto koji se nalazio u njegovoj spavaonici.) —Hoćete li se vi zabaviti izrezivanjem figura dok ja prigotovim doručak?

— Ne, hvala. Danas neću. Baš mi je želja razmisliti osnu prije nego što ga zaboravim.

Kad je Lee donio doručak na poslužavniku, Adam je već bio zaspao u fotelji. Lee ga je probudio i čitao mu Salinas Journal dok je jeo. Zatim mu je pomogao na toaletu.

Iz kuhinje se širio miris slatkiša. Nekoliko je jagoda prekipjelo u pećnici i prigorjelo, pa se raznosio oštar, grko--sladak vonj, koji je bio i ugodan i žestok.

Leeom je provirala tiha radost. Bila je to radost zbog promjene. »Adamov se život primiče kraju«, mislio je u sebi. »Bit će da dotinjava vatra u mome životu, ali ja to ne osjećam. Ja se ćutim besmrtnim. Jednom, kad sam bio vrlo mlad, osjećao sam se smrtnim, ali nakon toga više nikada. Smrt je ustukla od mene.« Pitao se, je li normalan takav osjećaj.

Pitao se također, šta je Adam zapravo htio reći kad je kazao da mu je otac bio lopov. Možda je to tek dio njegova morovita sna. A onda se Leeova mašta razigrala, kako je to počesto bivalo. »Šta, ako je istina, da je Adam, čovjek naj-strožeg poštenja što ga možeš uopće naći, živio cijeli svoj život od ukradena novca?« Lee se smijao u sebi. »A sada uzmi ovu drugu oporuku i Arona, kojemu je čistoća ne-

kako sklonost i užitak. Pa da taj isti Aron živi cijeli život od zarade jednog bordela! Je li se to našalila sudbina, ili se zaista tako u životu stvari uravnotežuju i izjednačuju: ako se jedna poluga na vazi pomakne odviše u jednome smjeru, sama se od sebe pomjeri i druga strana, tako da se uspostavi ravnoteža.«

Mislio je o Samu Hamiltonu. On je pokucao na tolika vrata. On je zasnovao toliko osnova i planova, a nitko da bi mu za to dao koji novčić. Uza sve to, koliko je on imao, kako je samo bogat bio! Nije mu se moglo više dati. Bo-gatstvo je, čini se, preodređeno za one koji su siromašni duhom, koji nemaju ni za što zanimanja, koji ni u čem drugom ne nalaze radosti. Čisto i bistro rečeno: veliki su gavani tek bijedna družina zlokobnika. Pitao se, je li to istina. Tako se zaista ti ljudi katkada ponašaju.

Pomislio je na Cala, koji je spalio novac da sam sebe kazni. A ta samokazna nije ga toliko boljela kao zločinstvo što ga je počinio. Lee je govorio u sebi: »Ako ima slučajno mjesto gdje bih se jednog dana sastao sa Samom Hamil-tonom, imao bih mu pripovijedati lijepih zgoda.« I onda je mozak sam nastavio: »A i on tebi.«

Lee je ušao k Adamu i zatekao ga kako pokušava ot-voriti kutiju u kojoj su se nalazili novinski izresci o nje-govu ocu.

3.

To je popodne duvao studen vjetar. Adam je sveudilj navaljivao da ode pogledati kako je u uredu za novačenje. Lee ga je zamotao i zakukuljio te ga otpratio do na ulicu.

— Ako se gdje osjetite slabo, samo sjedite, ma gdje senalazili — svjetovao ga je Lee.

— Hoću — slušao je Adam. — Cijeli dan nisam imaovrtoglavice. Mogao bio nakratko posjetiti Viktora, neka mipregleda oči.

— Za to čekajte do sutra. Ja ću vas tamo otpratiti.— Vidjet ćemo — preuze Adam i krene, razmetljivo

mlatarajući rukama.Abra došla zacakljenih zjena i crvena nosa od mrazna

vjetra. Sa sobom je donijela takvo veselo raspoloženje da se Lee potiho zacerekao kad ju je ugledao.

— A gdje su kolači? — upita. — Sakrijmo ih ispredCala!

Sjela je u kuhinji.— Oh, tako mi je drago što sam opet pod vas.

Lee je zaustio da govori, ali mu se riječi zastakle u grlu, nedostajalo mu je nekako daha. Činilo mu se da je dobro izreći ono što je naumio, samo je delikatno, pa treba izreći obzirno, oprezno. Kolebao se i motao kao mačak oko vrele kaše. Napokon je proprbio:

— Znaš, Abra, ja nisam imao mnogo želja u svome životu. Vrlo sam rano naučio iskustvom da mnogo ne želim,jer se pretjerane želje izjalove i rađaju tek zasluženo razočaranje.

— Ali sada sigurno nešto želite. A šta? — zaskočila gaje Abra.

I Lee je odjednom izlanuo:— Kamo sreće da si moja kći...Užaanuo se na sebe što je to izgovorio. Otišao je k peći,

utrnuo plin pod čajnikom u svojoj smetenosti, pa ga opet upalio.

— Kamo sreće da si ti moj otac! — uzvratila je Abraistom mjerom.

Na brzinu ju je pogledao, a onda odvratio pogled.— Zar zaista?— Zaista.— A zašto to želiš?— Zato što te ljubim.Lee je izjurio iz kuhinje. Sjeo je u svoju sobu, grčeći

ruke jednu uz drugu, sve dok nije prestalo ono gušenje u grlu. Zatim je ustao, uzeo malu izrezbarenu kutiju od eba-novine s komode. Na poklopcu kutije izrezbaren je zmaj ka-ko se propinje put neba. Odnio je kutiju u kuhinju i polo -žio je Abri među ruke.

— Evo, ovo je za tebe — rekao joj je bez modulacijeu glasu.

Ona je otvorila kutiju i pogledala malo tamnozeleno puce od nefrita, na površju mu je bila izrezbarena čovječja desna ruka, dražesna ruka, sa povinutim prstima u odmoru. Abra je podigla puce, ogledala ga, ovlažila ga vrškom je-zika i prešla njime nježno preko svojih punanih usnica, a onda privila mrazni uresni kamen uz svoj obraz.

— To je bio jedini nakit moje majke — reče joj Lee.Abra ustane, ovije Leeu ruke oko vrata i cjelune ga u

lice. U cijelom njegovu životu to mu se dogodilo jedino tada.

— čini se da je odbjegao od mene moj istočnjački mir— ispričavao se Lee. — Dopusti da skuham čaj, milena.Tako ću opet zagospodariti sobom. Nikad prije nisam upotrijebio riječ »milena«, nikad nikome na svijetu nisam jetepao — dodade od peći.

— Radosno sam jutros ustala — reče Abra.— I ja sam — preuze Lee. — Znam šta me sretnim

čini. Znao sam da ti dolaziš.— I ja sam se radovala što dolazim, ali. . .— Ti si se nekako izmijenila — upade Lee. — Nisi ni

pošto više neka mala djevojčica. Ne bi li mi to objasnila?— Spalila sam sva Aronova pisma — priznade Abra.— Zar ti je Aron šta zlo učinio?— Nije. Mislim da nije. U posljednje vrijeme nisam

pred sobom bila dovoljno dobra. Uvijek sam htjela da muto objasnim da nisam dobra.

— I sada, kad ne možeš biti savršena, možeš biti baremdobra. Je li tako?

— Po svoj prilici. Možda je tako.— Znaš li ti sve o majci onih dječaka?— Znam. A znaš li ti, Lee, da ja nisam okusila ni ko-

madićka tvoje torte? — tužila se Abra. — A i usta su mi seosušila.

— Popij malo čaja, Abra. A voliš li ti čala?— Volim.— On ti je nakljukan do vrha svačim dobrim i lošim.

Mislio sam da ga jedna jedina osoba može gotovo prstom ...

Abra sagne glavu nad čaj.— Zamolio me da idemo u Alisal, gdje cvatu divlje gor

ske ruže azaleje.Lee stavi ruke na sto i nasloni se.— Ne treba da te pitam ideš li.— Zbilja ne trebaš — reče Abra. — Idem.Lee sjede sučelice njoj za stol i zamoli je:— Nemoj zadugo da te nema u ovu kuću.— Otac i mati ne žele da dolazim ovamo.— Jednom sam ih samo vidio — cinično će Lee. — Uči

nili su mi se pristojni ljudi. Nego, Abra, katkada pomažunajčudniji lijekovi. Da mi je znati, bi li šta pomoglo kadbi tvoji roditelji saznali kako je Aron upravo baštinio preko stotinu tisuća dolara.

RT7

Abra je ozbiljno potvrdila taj Leeov prijedlog i jedva se jedvice uzdržala da ne uzvije kutovima svojih usana na smiješak.

— Ja mislim da bi to pomoglo. Samo ne znam kako daim to priopćim.

— Drago dijete — svjetovao joj Lee — da sam ja čuotakvu novost, ja mislim da bih porivno odmah to nekomekazao telefonski. No, možda bi dobila krivi spoj.

Abra se suglasila.— Nego, bi li ti mojoj mami rekao otkuda mu toliki

novci?— To ne bih, nipošto.

Pogledala je na budilicu koja je visila o klincu na zidu. •- Uskoro će pet sati. Moram ići. Ocu mi nije dobro. Mislila sam da će se Cal vratiti s vježba.

— Dođi nam uskoro — molio ju je na rastanku Lee.

4.

Cal je upravo prispio na verandu kad je Abra izašla.— Pričekaj me — reče joj i međutim ode u kuću da os

tavi svoje knjige.— Dobro pazi na Abrine knjige — doviknu mu Lee iz

kuhinj e.Mrazan je vjetar duvao u zimsku večer, i ulične svje-

tiljke sa svojim pištavim ugljenim štapićima njihale se ne-mirno, te su sjene srtale tamo-amo poput trkača beizbola koji pokušava da kradom dođe na drugi biljeg. Ljudi se vraćali s posla, zakopavali brade u kabanice i žurili se da što prije stignu do topla ognjišta. U mirnoj noći mogla se čuti monotona iskidana muzika klizališta za koturaljke, koje se nalazilo više skupova kuća udaljeno odatle.

— Hoćeš li načas pridržati svoje knjige, Abra? — zamoli Cal. — Htio bih otkopčati ovratnik. Reže mi strahovito vrat. (Iskopčao je kukice iz zapona i s olakšanjem odahnuo.) — Sav sam nažuljan — doda i opet uzme Abrineknjige.

Granje u krošnji velike palme u Bergesovu vrtu ispred kuće mlataralo oporim klopotom, a neka mačka tužno bez prestana mijaukala ispred zatvorenih vrata neke kuhinje.

— Ja mislim da ti nisi baš za vojnika — pripomeneAbra. — Odviše si samovoljan i tvrdoglav.

— A, mogao bih ja već postati — branio se Cal. — Samo ono vježbanje starim puškama ostragušama, koje su posvojim izumiteljima prozvane Krag-Jorgensen, izgleda mizbilja blesavo. Ali kad dođe pravo vrijeme, i kad se zainteresiram, bit ću dobar vojnik.

— Torta je bila izvrsna — pohvalila se Abra. — Jednusam ti krišku ostavila.

— Hvala, Abra. Nego, da se kladimo da je Aron dobarvojnik.

— To svakako . . . i uz to najljepši momak u armiji.Kada idemo brati azaleje?

— Ne idemo prije proljeća.— Hajdemo rano i uzmimo sa sobom ručak.— Možda će padati kiša.— Idemo svakako, pa bila kiša ili sunce.Uzela je svoje knjige od Cala i otišla u vrt ispred kuće.— Do viđenja sutra — rekla je na rastanku.Cal se nije vratio ravno kući. Zaputio se u nemirnu noć.

Prošao je kraj više gimnazije i kraj klizališta preko kojega je bio razapet golem šator, a automatski orkestar orio se da je milina. Nije bilo ni žive duše. Starac, vlasnik kliza-lišta, sjedio je tužno u svojoj prodavaonici, zvrčkajući ka-žiprstom okrajak svitka ulaznica.

Opustjela Main Street. Vjetar je bacao papirne otpatke na pločnik. Stražar Tom Meek izašao iz Bellove slastičar-nice i slučajno nabasao na Cala.

— Hej, vojnice, zakopčaj ti taj svoj koporan! — rekaomu je tiho.

— Zdravo, Tom. Vražji ovratnik, stišće me da je milina.— Ne vidim te u posljednje vrijeme da tumaraš gra

dom.— Ne tumaram više.— Nemoj mi još reći da si se popravio.— Ha, možda i jesam.Tom se hvastao svojom umješnošću da vuče za nos lju-

de, a da se pri tom ozbiljno drži.— Čini se da imaš curu.Cal mu na to ostade dužan odgovor.— Kako čujem, tvoj je brat krivotvorio godinu rođenja

i stupio u vojsku. Jesi li preuzeo njegovu djevojku?— O, svakako, svakako — odgovori Cal.Još se više zaoštrila Tomova radoznalost.

— Gotovo sam te i zaboravio pitati. Čujem kako WillHamilton trubi naokolo da si na grahu zaradio petnaest tisuća dolara.

— O, kako ne.— Pa ti si još momčić. Šta ćeš s tolikim novcem?Cal mu se naceri i odvrati:— Spalio sam ga.— Kako to misliš?— Tako, samo sam ukresao šibicu i spalio ga.Tom se zabuljio u Calovo lice.— O, pa da. Sigurno. Dobro si uradio. Oprosti, moram

ovdje svratiti. Laka ti noć.Tom Meek nije mogao podnijeti da njega netko nasa-

mari. Stoga je mrmljao u sebi:— Šmrkavi kurvin sinčić. Previše je lukav za svoje go

dine.Cal je polagano šetkao Main Streetom zagledajući tu i

tamo u izloge. Pitao se gdje li je pokopana Kate. Da je može naći, pade mu na pamet, mogao bi joj na grob odni-jeti kitu cvijeća. Smijao se sam sebi kako mu je mogla doći takva pobuda. Misli li to ozbiljno ili zbija šalu sam sa sobom? Salinski bi jaki vjetar otpirio i nadgrobnik, a nek-moli ne bi kitu karanfila. Nekako mu je došlo pa se sjetio španjolskoga naziva za klinčiće ili karanfile. Mora da mu je to netko rekao dok je još bio dijete. Klinčiće su zvali Čavli Ljubavi, a nevene Čavli Smrti. Bila je to neka ri-ječ, nešto kao klinci. Claveles, sjetio se. Možda bi bilo bolje da majci na grob odnese nevene. »Počinjem urno vati kao Aron«, rekao je sam sebi.

PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

1.

IMA kao da je nerado popuštala svoj ugriz. Preko svoga vremena ostala je uporno hladna, vlažna i vjetrovita. I

ljudi su ponavljali: »Sve je to zbog onih prokletih topova što pucaju u Francuskoj. Oni mute vrijeme po cijelome svijetu.«

Z

Žito je sporo nicalo u Salinskoj dolini, a poljsko cvijeće toliko okasnilo da je svijet pomislio da uopće neće procvje-tati.

Znali smo, ili smo se barem pouzdano nadali, da će Pr-voga svibnja, kada sve nedjeljne škole priređuju izlete u Alisal, biti već u cvatu divlje azaleje štono rastu uz obalu rijeke. Ti su cvjetovi bili sastavni dio i ukras majalisa.

Prvi svibnja osvanuo je studen. Piknik je jednostavno utopljen u mraznu kišu, a na azalejama nije se bio otvorio nijedan cvat. Ni nakon dva tjedna još nisu bile procvale te gorske divlje ruže.

Cal nije bio predvidio da će biti takvo vrijeme kad je baš azaleje odredio kao simbol njihova izleta, ali kad je simbol već jednom ustanovljen, nema više vrdanja.

Ford je čekao u Windhamovoj remizi, gume mu napu-hane, te umetnute dvije nove suhe baterije da se lakše po-krene. Leea su već unaprijed upozorili neka pripremi sendviče za taj veliki dan. Samo se on jadnik umorio če -kajući i nije više ni kupovao svaka dva dana kruh za sen-dviče.

— Zašto svejedno ne idete? — upitao je Cala Lee.— Ne mogu — odgovori Cal. — Obećao sam da ćemo

brati azaleje.— A kako ćeš znati kad budu procvjetale?— Dječaci Silacci gore žive i svaki dan slaze ovamo u

školu. Oni vele da će procvjetati azaleje za osam-desetdana.

— O, bože, bože! — čudio im se Lee. — Samo nemojteda vam udari na nos taj vaš izlet.

Adamovo zdravlje polako se popravljalo. Ukočenost iz ruke sve je više iščezavala. Već je mogao pomalo i čitati. Svaki dan malo više.

— Samo kad se umorim stanu mi plesati slova — govorio je. — Drago mi je što nisam nabavio naočari i takoupropastio vid. Znao sam da je s mojim očima sve u redu.

Lee je to potvrdio kimanjem glave i drago mu je bilo. Otišao je čak u San Francisco zbog nekih medicinskih knjiga što su mu bile potrebne, a osim toga je pisao da mu pošalju cijeli niz separata iz medicinskih revija. Posje-davao je sve ondašnje znanje o anatomiji mozga, te o simp-tomima i opasnostima povrede toga organa i začepljenja krvnih sudova zgrušanom krvi. Istraživao je to i pitao stru-čnjake o tome s istom onom postojanom silinom s kojom je ulazio u zamke kojeg hebrejskog glagola, raščlanjivao ga i izlagao. Dr. H. C. Murphy upoznao je Leea vrlo dobro, te je od profesionalne zlovolje prema sluzi Kinezu prešao u

pravo pravcato divljenje Leeu kao učenjaku. Dr Murphv je čak posuđivao od Leea neke nove separate te izvještaje o dijagnozama i praksi liječenja. Ovako je govorio doktoru Edwardsu: »Onaj Kinez zna više od mene o patologiji iz ljeva krvi u mozak, a kladio bih se da zna koliko i ti.« Rogoborio je napol srdačno napol bijesno što je tako. Liječnike i nesvjesno razdražuje konkurentsko znanje laika.

Kad je Lee izvijestio da je Adamu pošlo nabolje, ovaj je pripomenuo:— Čini mi se da se apsorpcija i dalje nastavlja...— Imao sam ja jednog pacijenta — reče dr Murphv i

ispriča nato vrlo optimističku zgodu.— Samo se vazda bojim da se ponovo ne pojavi — ja

dao se Lee.— To morate prepustiti u ruke Svemogućega — rekao

mu je na to dr Murhpv. — Mi ne možemo krpiti arterijukao kakvu vodovodnu cijev. Kad smo na tome, kako ste gadobili da vam dopusti da mu izmjerite tlak?

— Ja se kladim koliki je njegov, a on koliki je mojtlak. To je zabavnije od konjskih utrka.

— A tko onda dobije okladu?— Dakle, meni ne bi bilo teško dobiti — odgovorio je

Lee. — Samo ja to neću. Onda igra ne bi bila zanimljiva,a bogme bi drukčije izgledala i krivulja 'Adamove temperature.

— A kako ga čuvate da se ne uzbudi?— To je moj vlastiti izum. Ja to zovem razgovornom

terapijom.— Mora da vam to oduzme sve vrijeme.— To svakako — odgovori Lee.

2.

Dvadeset osmoga svibnja godine 1918. američke su čete izvršile prvi svoj važni borbeni zadatak u prvome svjetskom ratu. Prvoj diviziji, pod zapovjedništvom generala Bullarda, bilo je naređeno da zauzme selo Cantignv. To je selo, na jednoj uzvisini, dominiralo dolinom uz rijeku Avre. Bilo je branjeno streljačkim jarcima, teškim mitraljezima i topništvom. Fronta se razvila u širinu nešto preko milje.

Dvadeset osmog svibnja godine 1918. u šest sati i četrdeset i pet minuta izjutra počeo je napadaj nakon jedno-

satne topničke pripreme. Među napadačkim četama bile su: dvadeset osma pješadijska pod zapovjedništvom pukovnika Elyja, jedan bataljun osamnaeste pješadijske pod zapovjedništvom Parker a, jedna četa Prvog pionirskog bataljona, divizijska artiljerija pod zapovjedništvom Summeralla, uz potporu francuskih tankova i bacača plamena.

Napadaj je potpuno uspio. Američke su se jedinice ukopale u novi položaj i odbile dva snažna njemačka protu-napadaja.Prvoj su diviziji čestitali Clemenceau, Foch i Petain.

3.

Tek su krajem svibnja dječaci Silacci donijeli vijest da se otvaraju narančasto-ljubičasto-crvenkasti cvatovi aza-leja. Rekli su to Calu u srijedu, kad je zvonilo školsko zvono u devet sati.

Cal je smjesta odjurio u dvoranu gdje se predavalo engleski, i upravo je gospođica Norris sjela na katedru na povišenom podiju kad je Cal mahnuo maramicom i glasno se useknuo. Onda je sišao u toaletu za dječake i čekao dok nije čuo kroza zid kako je procurila voda na ženskoj strani. Izašao je na vrata u podzemlju, pripiljujući se uza zid od crvene opeke otišao dalje, šmugnuo iza biljke bibera, i, kad ga nisu više mogli vidjeti iz škole, polagano je išao dok ga je pristigla Abra.

— Kad su se rascvjetali? — upitala je Abra.— Jutros.— Da čekamo do sutra?Uzgledao je Cal na veselo žućkasto sunce, na prvo proljetno sunce koje je zemlju čestito ogrijalo te godine.— Zar hoćeš zbilja da pričekamo?— Neću — dočekala je Abra.— Neću ni ja.Udarili su u trku, kupili kruha u Revnaudovoj pekarnici i prodrmali Leea na akciju.Adam je čuo galamu i povirio je u kuhinju.— Kakva je to huka i buka? — upitao je.— Spremamo se na piknik — razjasni Cal.— Pa zar nije danas školski dan?— Dabome. Ali je i naš blagdan — odgovorila je Abra.Adam joj se smiješio.

— Sva si rumena kao ruža — rekao joj je.— A zašto i vi ne pođete s nama? — kliknula je Ada

mu. — Idemo u Alisal da naberemo prvih azaleja.— Pa, milo bi mi bilo — odgovori Adam. — Ali ne, ne

mogu. Obećao sam danas otići u ledanu. Ugrađujemo ne-koliiko cijevnih vodova. Krasan je danas dan.

— Donijet ćemo vam nekoliko azaleja — obeća Abra.— Drage su mi azaleje. Dakle, provedite se dobro, djeco.Kad je Adam otišao, Cal će:— Lee, zašto ti ne pođeš s nama?Lee ga je oštro pogledao i rekao:— Nisam mislio da si tako blesav.— Dođi, Lee, zaista — priključila se molbi i Abra.— Ne budite smiješni, djeco — konačno će im Lee.

4.

Ljupka je rječica žuborila kroz Alisal uz padine Gabi-lanskog gorja, istočno od Salinske doline. Voda je romonila preko obla kamenja i plakala isprano korijenje stabala koje ju je zadržavalo.

Miris azeleja, zajedno s vonjem uspavljujućeg sunca te lisnog i biljnog zelenila ispunjahu zrak. Na obali je počivao Ford, koji je sveudilj polako dahtao od pregrijanosti. Stražnje sjedalo bješe pretrpano granama azaleja.

Cal i Abra sjedili na obali posred papira kojima je bilo omotano jelo za izlet. Mlatarali su nogama po vodi.— Uvijek azaleje uvenu prije nego što ih čovjek donese

kući — pripomene Cal.— Ali su nam ipak poslužile kao dobra isprika, Cal —

upadne Abra. — Ako ti nećeš, onda ću morati ja...— Šta?Ispružila je ruku i primila njome njegovu.— Evo, ovo — odgovori Abra.— A-ja sam se bojao.— Zašto?— Ne znam.— A ja se nisam bojala.— Meni se čini da se djevojke manje boje u mnogome.— A meni se ne čini tako.— A jesi li se ti ikada bojala?— Dabome — odgovori Abra. — Bojala sam se na pri

mjer kad si ono rekao da sam popisala gaće.

— Bio sam prost — ispričavao se Cal. — Da mi je znatizašto sam to rekao — i nato ujedanput zašuti.

Njezini se prsti stisli oko njegove ruke.— Znam, o čemu sada misliš. Ne volim da o tome mi

sliš.Cal je gledao vodu kako se vrtloži i talasa, pa nožnim

palcem prevrne okrugao smeđ kamen.— Ti se utvaraš da je sve zlo na tebi, je li? Ti misliš

da si ti magnet zla. . .— Dakle ...— Dakle, ja ću ti nešto otkriti. Moj je otac u neprilici.— U kafkvoj?— Nisam prisluškivala na vratima, ali sam ipak do

voljno čula. On nije bolestan. On se straši. On je neštonapravio.

Cal okrene glavu i brzo upita:— A šta?— Ja sve mislim da je uzeo nešto novaca od svoje tvrt

ke. Ne zna zasad hoće li ga partneri strpati u zatvor ili ćemu dopustiti da pokuša to vratiti.

— Kako ti to sve znaš?— Ćula sam tatu i mamu kako viču, u spavaonici gdje

tata leži »bolestan«. I moja je majka navila gramofon dabi on nadbio njihovu galamu.

— A ne izmišljaš ti to sve? — upita podozrivo Cal.— Nipošto, šta bih izmišljala.Cal se dovuče bliže Abri i nasloni glavu na njeno rame, a rukom je bojažljivo klizio oko njezina struka.— Vidiš, nisi sam nesretnik. (Pogledala ga je u lice isko-

sice.) Znaš, sada je i mene strah.

5.

U tri sata poslije podne Lee je sjedio za svojim stolom, prevrćući strane sjemenskoga kataloga. Slike graška bilesu u boji.

»Ovi će krasno izgledati uz stražnju živicu. Zakrit će baru. Samo da mi je znati ima li tamo dovoljno sunca.«Slušao je svoj glas i sam se sebi nasmijao. Sve se više lovio kako glasno sa sobom govori kad je kuća prazna.»To je sve zbog starosti«, rekao je glasno. »Sve sporije mislim i...«

fi85

Zastao je i načas se ukrutio.»To je zaista smiješno ... kao da nešto osluškujem. Da nisam možda ostavio čajnik na plinu. Nisam, dobro se sjećam. (Ponovo je naćulio

uši.) Hvala bogu što nisam praznovjeran. Da sam takav, sigurno bih sada čuo kako duhovi obilaze. Mogao bih ...«Uto doista zazvoni zvono na ulaznim vratima.»Eno ga. Ja sam ga osluškivao. Nek samo zvoni. Pa neću se ja valjda vladati prema svojim predosjećaj ima. Nek samo zvoni!«Ali drugi put nije više zazvonilo.Neka sumorna umornost svalila se na Leea, neko beznađe tištalo njegova pleća. Smijao se sam sebi:»Mogao bih otići do vrata i ispod njih izvaditi reklamnu obavijest. Ili mi je draže sjediti ovdje i dopustiti da mi moja luda staračka

pamet natuca kako smrt vreba na kuć-nome pragu. Dakle, ipak bih radije da je obavijest.«Lee je sjedio u prebivališnoj sobi i gledao zamotnicu u svome krilu. I najednom je pljunuo na nju s riječima: »Dobro, idem, otvorit ću je,

nek je vrag nosi!«Zatim je rastvori i začas je spusti na stol, okrenuvši obavijest nadolje.Između koljena zurio je u pod.»Ne. Ja to pravo nemam. Nitko na svijetu nema pravo da ispred drugoga ukloni bilo kakav doživljaj. Život i smrt predodređeni su.

Svatko ima pravo na svoju bol.«Skupio mu se želudac.»Nemam odvažnosti. Ja sam kao kukavni zečić. Ja to ne bih mogao podnijeti.«Otišao je u kupaonicu, u čašu nalio tri čajne žličice bro-mida i dodao vode, dok se crveni lijek nije pretvorio u ružičasti. Odnio je čašu u

salon i stavio je na stol. Savio je telegram i turio ga sebi u džep. Glasno je govorio:»Mrzim plašljivca! Bože, što mrzim plašljivca!«Ruke su mu pri tom drhtale, a mrazan znoj vlažio mu čelo.U četiri sata čuo je kako Adam šeprtlji oko kugle na vratima. Lee oblizne suhe usne. Ustane i polako ode u hodnik. Nosio je sa sobom

čašu ružičaste tekućine, i ruka mu je sada bila postojana.

PEDESET PETO POGLAVLJE 1.

VA su svjetla gorjela u Traskovoj kući. Ulazna vrata ostala poluotvorena, a kuća mrazna kao led. U salonu se pokraj svjetiljke u fotelji skvrčio Lee kao svenuo skovr-čan list. Vrata Adamove sobe otvorena, a iz sobe dopire zvuk glasova.SKad je Cal ušao u kuću, upitao je:— Šta se to događa?Umjesto odgovora Lee ga pogleda i klimne glavom prema stolu gdje je ležao otvoren telegram.— Tvoj je brat mrtav — napokon reče. — A oca ti je

udarila kap.Cal smjesta srne niz hodnik prema očevoj sobi.— Vrati se! — vikao je za njim Lee. — Unutri su dok

tori, Edwards i Murphv. Nemoj im smetati.Cal je stao pred Leea i zapitao:— Je li jako pogođen? Kako mu je, Lee, kako mu je?— Ne znam — odgovori Lee.A onda je ispričao slučaj kao da se prisjeća nečega

davnašnjega:— Vratio se kući umoran. Ali morao sam mu pročitati

telegram. Njegovo je pravo da dozna šta je u njemu napisano. Pet minuta otprilike ponavljao je sebi neprestancenjegov sadržaj glasno. A onda je taj sadržaj, čini se, dospio,u njegov mozak i tamo se rasprsnuo.

— Je li pri svijesti?— Sjedi i čekaj, Cal — odgovorio mu je Lee umorno.

— Sjedi i čekaj. Privikni se na to. I ja se pokušavam priviknuti.

Cal je pridigao telegram i pročitao još jednom sumornu i dostojanstvenu obavijest koja je bila sadržana u njemu.Izišao je dr Edwards, noseći svoju liječničku torbu. Udvorno se naklonio, izašao i za sobom polagano zatvorio vrata.Dr Murphv je stavio svoju torbu na stol i sjeo. Uzdahnuo je.— Dr Edwards me zamolio da vam kažem kakvo je sta

nje.— Kako je tati? — upita Cal.

MJ ,...............„...,....„.......,..........

— Reći ću vam sve što mi znamo. Cal, sada ste vi glava obitelji. Znate li vi šta je kap? (Nije ni čekao da muodgovori.) U ovom je slučaju izljev krvi u mozak. Pogođena su neka područja mozga. I prije je bilo manjih izljeva.Lee to zna.

— Znam — potvrdi Lee.Dr Murphv pogleda Leea, a zatim Cala.— Lijeva je strana uzeta i ukočena. Desna djelomice.

Možda lijevim okom ništa ne vidi, ali mi to liječnici nemožemo tačno odrediti. Drugim riječima, tvoj je otac gotovo bespomoćan.

— Može li govoriti?— Malo i... teško. Nemojte ga zamarati.Cal se borio da mu dođu prave riječi.— Može li još ozdraviti?— Čuo sam za slučajeve reapsorpcije kod ovako teških

bolesnika, ali ja osobno nisam vidio ni jedan slučaj.— Drugim riječima, vi hoćete reći da će otac umrijeti?— Mi liječnici ne znamo. Može živjeti tjedan, mjesec,

godinu, čak dvije godine. A može i noćas umrijeti.— Hoće li me poznati?— To ćete vidjeti sami. Večeras ću poslati bolničarku,

a dalje se morate pobrinuti za stalne sestre pomoćnice.(Ustao je.) Žao mi je, Cal. Ali, ne kloni duhom! Morat ćešto hrabro i junački podnijeti. Uvijek se ponovo čudim kako su ljudi hrabri. I to uvijek. Edwards će svratiti sutra.Laka vam noć.

Ispružio je ruku da takne njome Calova ramena, ali 6e Cal uklonio i pobrzao prema očevoj sobi.

Adamova je glava bila poduprta na jastucima. Lice mu je bilo mirno, a put blijeda. Usta zatvorena: niti se smi-ješe niti kude. Oči mu raskolačene, a u njima se zrcali ve-lika dubina i bistrina, baš kao da bi čovjek mogao duboko u njih zaroniti, a i one kao da bi mogle prozrijeti bit onoga što ih okružuje. Pogled je bio miran, budan, ali bez interesa. Taj se pogled polako okrenuo prema Calu dok je ulazio u sobu, pronašao najprije njegove prsi, a onda se po-digao na lice, i tamo se zaustavio.

Cal je sjeo na ravnu stolicu pokraj kreveta. Molio je:

— Oprosti mi, oče.Oči su mu žmirkale polako baš kao u žabe.

— Zar me ne čuješ, tata? Zar me ne shvaćaš? (Oči niti su se mijenjale ni micale.) Ja sam svemu kriv — ridao je Cal. — Ja sam kriv Aronovoj smrti i tvojoj bolesti. Ja sam doveo Arona u Katin bordel. Pokazao sam mu njego-vu majku. Zato je on pobjegao. Ne želim zlo raditi, a ipakga radim.

Spustio je glavu na bok postelje da izbjegne strašnome pogledu, ali ga je taj pogled sveudilj pratio. Bio je svje-stan da će ga vazda pratiti, da će cio život biti dio njega.

Zazvonilo je zvono na vratima. Učas Lee bane u spa-vaonicu, a za njim bolničarka ... snažna plećata žena s gu-stim crnim obrvama. Tek što je otvorila ručni kovčežić, kao da je iz njega izvadila čudotvornu veselost i živahnost.

— A gdje je to moj bolesnik? A evo ga! Pa izgledaupravo divno! Šta ja uopće radim ovdje? Možda bi boljebilo da on ustane i da on mene njeguje, tako divno izgleda.Bi li ti htio mene njegovati, moj veliki lijepi čovječe?

Podvuče mišićavu ruku ispod Adamova pazuha i bez ikakva napora podigne ga prema čelu kreveta i držala ga je tako desnom rukom dok je lijevom potresla jastuke i po-ložila ga na njih.

— Prihladni jastuci. Zar ti ne voliš prihladne jastuke?A sada mi recite gdje je kupaonica? Imate li gusku i noćnu posudu da se metne ispod bolesnika? Možete li meniunijeti laki poljski krevet?

— Samo pobrojite šta trebate — reče Lee. — I ako vamtreba kakva pomoć . . . u vezi s bolesnikom ...

— Šta će meni pomoć? Mi ćemo se sami lijepo složiti,je li, šećeru moj slatki?

Lee i Cal povukli se u kuhinju.— Prije nego što je ona došla, mislio sam te natjerati

da uzmeš štogod za večeru ... znaš kako već ljudi u svakojprigodi, bila zgodna ili nezgodna, nude ljude jelom. Kladiobih se da je i ona od te sorte ljudi. Možeš jesti ili ne jesti,kako ti je drago.

Cal mu se osmjehne.—Znaš, da si me pokušao prisiliti na jelo, zgadilo bi

mi se, ali kad si mi dao na volju, baš bih volio pojesti jedan sendvič.

—Sendvič ne možeš dobiti.—Ali ja baš sendvič želim.

fi«Q

— Sve uvijek na isto izlazi, do odvratnosti — okomi seLee. — Upravo je uvredljivo kako svatko reagira na istinačin.

— No, onda ne želim sendvič — popusti Cal. — Je liostalo kolača?

— Mnogo je ostalo ... eno tamo u kutiji za kruh. Samosu malo povlažni.

— Volim ih kad su vlažni.Lee donese cijeli tanjur kolača na sto i stavi ih pred

Cala.Bolničarka proviri u kuhinju.— Izgledaju divni — pripomene sestra i uzme jedan, za

grize ga i stade govoriti punih usta:— Mogu li odavle telefonirati u Kroughovu ljekarnu za

stvari koje su mi potrebne? Gdje je telefon? Gdje držiterublje? Gdje vam je krevetić što ćete ga unijeti? Jeste liveć pročitali novine? Gdje ono rekoste da je telefon?

Uzme još jedan kolač i ode.— Je li govorio s tobom? — upita tiho Lee Cala.Cal je tresao glavom naprijed i nazad, baš kao da se ne

može zaustaviti.— Strašno će biti. Ali, liječnik ima pravo. Čovjek može

sve podnijeti. Mi smo u tome izdržljivi kao životinje — go-gorio je Lee.

— Ja bogme nisam. (Calov je glas bio bez ikakva tona, tup.) Ja to ne mogu podnijeti. Ne, ne mogu pa ne mogu.Neću biti kadar. Morat ću. . . morat ću . . . Lee ga je razjareno ščepao za članak i stao mu tesati:

— Šta, ti pacove nijedan... ti ogavna psino. Posvuda teokružuje dobrota', pa se ne bi smio drznu ti da tako neštonatucaš! Šta je valjda tvoja tuga rafiniranija od moje?

— To nema veze s tugom. Ja sam mu priznao svoj grijeh. Ja sam ubio svoga brata. Ja sam prosti ubojica. Onto zna.

— Jer li ti to rekao? Istinu reci, je li ti to rekao.— Nije potrebno da mi govori. Te su se riječi nalazile

u njegovu pogledu. On je to pogledom rekao. Nikamo se nemogu skloniti od toga pogleda, nema zaklona ispred njegovih očiju.

Lee je uzdahnuo i popustio stisak.— Cal — govorio mu je strpljivo — poslušaj me. Pogo

đeni su Adamovi moždani centri. Sve što ti vidiš u njegovim očima, možda je to tek pritisak na onaj dio njegova

.

mozga koji upravlja njegovim vidom. Zar se ne sjećaš da nije mogao čitati. Nisu tome bile krive bolesne oči nego pritisak. Ti ne znaš da te on optužio. Ti to ne znaš.

— Optužio me. Znam. On je rekao da sam ubojica.__ Onda će ti on to i oprostiti. Ja ti to obećavam.Sestra je stajala na pragu.— Šta mu to obećavate, Charley? Meni ste obećali

šalicu kave.

— Napravit ću je sada. Kako je gospodinu?— Spava kao djetešce. Imate li šta čitati u ovoj kući?— A šta biste htjeli?— Nešto kraj čega ću zaboraviti kurje oko.__ Najprije ću vam donijeti kavu. Imam nekih odviše

škakljivih zgoda što ih je napisala neka francuska kraljica. Ali možda su odviše ...

__ Samo ih vi donesite zajedno s kavom. A zašto ti,

sinčiću, malo ne zadrijemaš? Ja i Charley držat ćemo stražu. Ne zaboravite knjigu, Charlev.

Lee stavi na plinski pipac aparat za filtriranje kave. Vrati se k stolu i rekne:

— Cal!— Šta hoćeš?— Hajde smjesta Abri.

2.

Cal je stajao na čistoj verandi i držao prst na zvonu dok nad njim sa stropa ne zabljesne oštro svjetlo, dok ne zastruga noćni zasun i dok ne proviri gospođa Bacon.

— Htio bih vidjeti Abru — promuca Cal.Usta gospođe Bacon razjapila se od zapanjenosti:— Šta bi ti htio?— Htio bih vidjeti Abru.— Ne možeš. Abra je otišla u svoju. sobu. Odlazi.Cal je zaviiknuo:— Kad vam velim da bih htio vidjeti Abru.— Odlazi ili ću zvati policiju.Gospodin je Bacon dozivao iznutra:— Šta je to? Tko je došao?

__ Ne brini ti ništa. Hajde samo u postelju. Tebi nije

dobro. Ja ću sve urediti. Okrenula se opet Caki:

— Nosi se s verande. Ako još jednom budeš zazvonio,telefonirat ću policiji. Odlazi sada!

Vrata tresnu, zasun zaškripi, i utrne se jarko svjetlo na stropu verande.

Cal je stajao u mraku i smješkao se na pomisao da bi odakle nabasao Tom Meek i zaviknuo: »Zdravo, Cal. Kog đavla ti tu radiš?«

Gospođa je Bacon iznutra zaviknula:— Vidim te. Odmah da si otišao! Nosi se s verande!Išao je polako vrtnom stazom i zakrenuo kući. Već je

prošao jedan blok kuća, kadli ga pristiže Abra. Zadihala se od silnog trčanja.

— Izašla sam na stražnji izlaz — reče.— Pronaći će da si otišla.— Nije mi stalo.— Zar nije?— Nimalo.— Abra, ja sam ubio svoga brata i moj je otac zbog

mene paraliziran — ispovjedio se Cal.Uhvatila ga je za ruku i stegla je objema rukama.— Zar nisi čula što sam rekao? — upita Cal.— Čula sam.— Abra, moja je mati bila prostitutka.— Znam. Rekao si mi to. A moj je otac kradljivac.— Mojim žilama teče njezina krv, Abra. Zar ne shva

ćaš?— A u meni je opet kradljivčeva.Išli su dalje šutke, dok je Cal pokušao uspostaviti u

sebi ravnotežu. Vjetar je bio mrazan, pa su ubrzali kora-ke da se zagriju. Prošli su mimo posljednje ulično svjetlo na samom rubu grada Salinasa, i pred njima je zjapila noćna mrklina, put je bio nepopločan i sve se lijepilo od blata crne ilovače.

Došli su dokraja pločnika, dokraja uličnih svjetala. Put pod stopalima bio je klizav od proljetnog blata, a suha trava koja im je četkala noge pri hodu bila je mokra od rose.

— Kamo idemo? — upitala je Abra.— Htio sam pobjeći pred očevim očima. Prate me cijelo

vrijeme. Tik su preda mnom. Kad zatvorim svoje oči, joših vidim. Uvijek ću ih gledati. Moj će otac umrijeti, a njegove će oči sveudilj gledati u mene i govoriti mi da samubio svoga brata.

— Ali, ti ga nisi ubio.— Jesam, ja sam ga upravo ubio. I očeve su mi oči po

tvrdile da jesam.— Ne govori tako. A kamo zapravo idemo?— Još malo dalje. Tamo ima neki jarak i natkrit bu

nar. I. . . neka je vrba tamo, čini mi se. Sjećaš li se ti onevrbe?

— Sjećam je se.— Grane se spuste poput šatorskih krila, a vršci grana

dodiruju zemlju — opisivao je Cal.— Znam, znam — govorila je Abra.— A u popodneve ... u sunčane popodneve ... ti i Aron

raskrilili bi grane i ušli u tu prirodnu sjenicu. . . i nitkovas ne bi mogao vidjeti

— A ti si nas motrio?— Pa dabome. Motrio sam vas.A onda nastavi:— Želio bih da pođeš zajedno sa mnom pod skut vrbe.

Eto, to bih želio.Abra se zaustavila i svojom rukom zaustavila Cala.— Ne! — usprotivila se. — To ne valja.— Dakle, ne želiš sa mnom pod vrbu?— Ako misliš bježati kući, onda ne.— Onda ne znam šta ću uraditi. Šta ću uraditi? Reci

mi šta da radim.— Hoćeš li me poslušati?— Ne znam.— Vratimo se! — svjetovala ga je.— Kamo da se vratimo?— Kući tvoga oca — reče Abra.

3.

Svjetlo u kuhiiinji pljuštalo je na njih. Lee je naložio peć da zagrije mrazni zrak u prostoriji.

— Prisilila me da dođem ovamo — započe Cal.— Pa, dabome. Nego šta? Ja sam to znao.— On bi došao sam od sebe, bez ikakva poticaja — pri

doda Abra.— Nikad se ne zna — na to će Lee.Lee je otišao iz kuhinje i začas se vratio.— Još spava.

Nato je stavio na stol zemljanu bocu i tri male prozirne porculanske čašice.

— Sjećam se toga — pripomene Cal.— Pa moraš se još sjećati. (Lee je natočio mrkoga pića.)

— Samo pijucni i ostavi u ustima oko jezika.Abra je podbočila lakte na kuhinjski stol.— Poniozi mu — zaklinjala je Abra Leea. — Ti tako

pametno znaš sa svime izaći na kraj, Lee. Pomozi Calu.— Ne znam baš, znam li izaći na kraj ili ne znam —

preuzeo je Lee. — Nisam nikada imao prilike da pokušam.Uvijek sam se našao s nekim... koji doduše nije bio manje nesiguran, ali je bio manje sposoban da se uhvati ukoštac s neizvjesnošću. Uvijek sam morao u samoći ridati.

— Ti da si ridao?— Poslije smrti Samuela Hamiltona — nastavio je Lee

— svijet je za mene zgasnuo poput svijeće. Opet sam upalio tu svijeću da vidim njegove dražesne stvorove, a dočekao sam kako sudbina baca njegovu djecu tamo-amo, kako ih kida, kako ih uništava, baš kao da su žrtva nekeosvetničke sile. Neka ng-ka-py opet zalije tvoj jezik.

— Ja sam sam morao pronalaziti svoje ludorije — proslijedio je Lee. — I evo mojih ludorija: mislio sam da sudobri osuđeni na propast, dok je zlima suđeno da ih nadžive i da u životu napreduju. Mislio sam zatim da je nekoćrazjađeni i ozlovoljeni bog iz svoga lonca lijevao žitkuvatru da bi uništio ili pročistio svoga stvorića od blata.Mislio sam napokon da sam i ja baštinio i opekotine odvatre i nečistoće koje su uzrokovale da se ta vatra izlije.Mislio sam da sam sve to baštinio. Sve. Osjećate li i vitako?

— Ja mislim da osjećam — odgovori Cal.— Ja ne znam — pridoda Abra.Lee potrese glavom.— To nije dovoljno. Nije dovoljno samo misliti. Mo

žda. . .Uto zamukne.Cal je ćutio u želucu vrućinu od alkohola.— Šta si htio reći sa svojim »možda«, Lee?— Možda ćeš doći do spoznaje da je svaki čovjek u sva

kom naraštaju izložen iskušenju ognja. Zar majstor-obrt-nik i u sijedim svojim godinama gubi ambiciju da satvorisavršenu čašicu... tananu, otpornu, providnu? (Pri tom jedržao prema svjetlu tananu porculansku čašicu.) Sve neči-

stote sagore i posuda je pripravna da primi u se predivnu tekućinu, a ako nije dovoljno čista, onda se sipa još žitke vatre. Napokon postane ili hrpa zgure ili — možda se ni-kad na svijetu nitko nije toga odrekao — savršenstvo. (Is-kapio je čašicu i nastavio glasno.) Cal, slušaj me. Zar mo-žeš i zamisliti da će nas ono biće, naš začetnik, makar što to bilo, prestati ikada stavljati na kušnju?

— Ja to ne mogu shvatiti — odvrati Cal. — Zasada jošne mogu.

Teški koraci dvoriljini odzvanjali su iz salona. Do jedrila je na vrata i pogledala Abru, s podbočenim laktima na stolu, kako pridržava obraze među dlanovima.

— Imate li kakav krčag? — upitala je bolničarka. —Bolesnici ožedne. Ja volim imati pri ruci krčag vode. Znate— razjasnila je — oni dišu kroz usta.

— Je li budan? — upita Lee. — Evo vam krčag.— O, da, budan je i odmoren. I lice sam mu oprala i

počešljala sam ga. On je divan bolesnik. Pokušao je čak ida mi se nasmiješi.

Lee ustane.— Hajdemo, Cal. Želim da i ti, Abra, s nama dođeš.

Moraš, svakako.Sestra pomoćnica napunila je krčag vodom na slavini i

cupkala je ispred njih k Adamu.Kad su se sjatili u spavaonici, zatekli su Adama podu-

prta na jastucima. Njegove bijele ruke položile dlanove na-dolje sa strane tijela, a mišić je od prsnih zglavaka do za-pešća bilo je čvrsto napeto. Lice mu je bilo blijedo kao vosak, a njegove oštre crte još su se više zaoštrile. Pola -gano je disao kroz blijede usne. Njegove ažurne oči odsi-jevale su noćno svjetlo koje mu je padalo na glavu.

Lee, Cal i Abra stajali su uz podnožje postelje, i Ada-move oči polako su hodale od jednoga do drugoga, a usne su se tek malko micale na pozdrav i dobrodošlicu.

— Evo bolesnika. Zar ne izgleda divno? On je moj ljubimac. On je moj medeni.

— Umuknite već jednom! — prekorio ju je Lee.— Ne dopuštani da zamarate moga bolesnika.— Izlazite iz sobe — zapovjedi joj Lee.— Ja ću to morati prijaviti doktoru.Lee docupka do nje i naredi joj:— Izađite iz sobe i zatvorite vrata. Idite i pišite pri

javu.

— Ne običavam dobivati naloge od Kineza.— Izađite i zatvorite vrata — zapovjedi joj Cal.Zalupi vratima upravo dovoljno glasno da time izrazi

svoje negodovanje. Adam trepne očima na tu buku.— Adame! — zazva ga Lee.Ažurne krupne oči buljile su tražeći taj glas i konačno

se susretoše s Leeovim, kestenjastim i svjetlucavim.— Adame — proslijedi Lee — ja ne znam šta ste vi

kadri čuti ili razumjeti. Kad vam je ono prije bila obamrlaruka i kad su oči uskraćivale da čitaju, ja sam ustanoviou vas sve što sam mogao. Ali neke stvari ne može znatinitko osim vas. Vi možete iza tih vaših očiju biti budan ipronicav ili možete živjeti u smetenom sivom drijemežu.Možda, poput novorođenčeta, zamjećujete samo svjetlo ipokret. Nastao je kvar u vašem mozgu, pa ste vi sadamožda neki novi stvor na ovome svijetu. Vaša izvanjskaljubaznost možda je sada podlost duše, a vaše sumorno poštenje puka osorljivost i podmuklost. Nitko toga ne znaosim vas. Adame, čujete li me?

Modre oči trepnuše, polako se zatvoriše i opet se otvo-riše.

— Hvala ti, Adame. Znam kako ti je teško. A sada ćute još nešto teže zamoliti. Ovdje je tvoj sin, Caleb, tvojjedinac. Pogledaj ga, Adame!Blijede oči tražile su dok ne spaziše Cala. Calova usta naprazno se micala, nije bilo zvuka riječi. A onda je posredovao Leeov glas:

— Ne znam, Adame, koliko ćeš još živjeti. Možda dugo,a možda tek jedan sat. Ali, sin će tvoj živjeti. On će seoženiti, a njegova djeca bit će jedini ostatak tebe.

Lee je prstima obrisao sebi suze s očiju.— On je to počinio u gnjevu, Adame, jer je mislio da si

ga ti odbacio. A posljedica toga gnjeva jest smrt njegovabrata, tvoga sina.

— Lee, ne možeš to ipak — zaustavljao ga je Cal.— Moram — odvrati Lee. — Moram, pa makar ga to

ubilo. Ja sam tako odabrao.Pri tom se smiješio tužno i citirao Samuelove riječi:

»Ako ima grijeha, onda sam ja grešnik.« Leeova su se ra-mena ispravila. Oštro je rezao:

— Tvoj je sin žigosan grijehom sam pred sobom ... sampred sobom... gotovo mu je teži nego što ga može podni-

jeti. Nemoj ga satrti još i ti svojim odbijanjem. Nemoj ga satrti, Adame.

Glas mu je piskutao u grlu:— Adame, podijeli mu svoj blagoslov. Ne ostavljaj ga

sama s njegovim grijehom. Adame, čuješ li me? Podijelimu svoj blagoslov!

Neka strahotna sjajnost bljesne u Adamovim očima. Zatvorio ih je i držao tako zatvorene. Neka se mrština obli-kovala u povijama njegovim, među obrvama.

— Fomozi mu, Adame, pomozi mu — vapio je Lee. —Daj mu prilike. Oslobodi ga tereta. Osloboditi nekoga, toje sve čime se čovjek uzdiže nad životinje. Oslobodi ga!Blagoslovi ga!

Cijela postelja kao da se tresla pod silinom koncentra-cije. Adamov se dah ubrzao s naporom, a onda se, polako, digla njegova desna ruka... digla se tek za jedan palac, i opet pala.

Leeovo se lice prestravilo. Prišao je čelu postelje i obri-sao bolesnikovo vlažno lice rubom plahte. Gledao je na te zatvorene oči. Tada ie Lee prošaptao:

— Hvala ti, Adame, hvala ti, prijatelju mili. Možeš limicati usnama? Neka tvoje usne izgovore njegovo ime.

Adam je uzgledao s mrtvačkim zamorom. Usne mu se rastavile, nisu mogle protisnuti riječi, pa je opet pokušao. Onda su mu se pluća napunila. Istjerao je zrak, i njegove usne okrznule o kratkotrajan uzdah. Šapnuta riječ kao da je ostala lebdeći u zraku.

Bila je to riječ Timšel, Možeš.Nato mu se sklope oči i zaspi.

696

RIJEČ O DJELU

V^/DAVNO smo očekivali roman o američkoj prošlosti. Ima neko-liko godina sve više u svijest Americana prodire zanimanje za povi-jest, koja se obrađuje ne samo u povjesnicama nego i u filmovima, dramama, i romanima. Nakon glasovitih evropskih saga na prijelazu u ovo stoljeće i poslije (Budenbrookovi Thomasa Manna, Galswort-hvjeva Saga o Forsytima, Porodica Thibault Martin du Garda, Prou-stov ciklički roman U potrazi za izgubljenim vremenom) izašla je napokon i prva američka saga koju nam je dao John Steinbeck ovim romanom. Sve nam spomenute historijske freske prikazuju život proteklih generacija iz njemačkog, engleskog, francuskog i američ -kog Vremena, toga živog trajanja, koje nije tek neopazice proteklo, nego se duboko urezalo u sjećanje i živote ljudi i tako se pretopilo u našu sadašnjost.

Steinbecku su, prije izlaska ovog romana, s pravom prigovarali što ne portretira dubinski karaktere, što se ograničava na jednostavno pikareskno pripovijedanje viđenoga i čuvenoga, što je tek fotografska kamera koja vjerno reproducira površje stvari, a ne zna zaci pod kožu ljudima, niti se lako i vješto kretati u svijetu ideja. Prijašnji njegovi romani bili su tek zbirke novela, koje su ili povezane zajed-ničkim mjestom radnje, ili su, osim Plodova gnjeva, samo kratki isječci iz Vremena, u kojima se likovi nisu mogli valjano razviti i transformirati pred našim očima.

Ovim svojim umjetničkim djelom, koje je veliko ne samo po opsegu nego i po autorovu zamišljaju, po dramatskoj snazi koja ga proži -ma, po sjajnoj analizi karaktera i po dubokom poniranju u psihu li -kova, pokazao se Steinbeck kao pravi, veliki umjetnik. Iznoseći pred nas kroniku dviju američkih porodica kroz dva naraštaja, dao nam je potpunu i nezaboravnu sliku američkog farmerskog i malogra-đanskog života u razdoblju između godine 1860. i 1920. Što je pozor-nica događaja uglavnom Salinska dolina, nipošto ne smeta da bismo mogli stvoriti sveobuhvatnu sliku američkog Vremena. Time je pisac

potpuno opravdao svoju tvrdnju da se »velika i trajna priča mora ticati svakoga, inače neće imati trajne vrijednosti«.

Malo je romana koji nam kao ovaj dočaravaju toliku raznovrs -nost prizora iz stvarnoga života. Pri čitanju jednih ustreptimo od radosti, a drugi nam svojim sumornim užasom slede krv u žilama. Isprepleću se odvratna pakost i dirljiva dobrota, stravična surovost i srdačna nježnost, uzvišena ljudskost i gola animalnost, bolna tra-gika i raskliktalo veselje, razgovori puni lirike i umnosti s onima što kipte skatološkim realizmom i opscenošću.

U ovom se romanu Steinbeck prvi put u svojoj književnoj ka-rijeri uhvatio u koštac s temom o moralu, rašćinjajući centralne istine života i istražujući nutarnjost bića koja taj život proživljavaju. On izričito na jednom mjestu ističe: »Mi ljudi imamo samo jednu po-vijest. Svi romani, sva poezija, temelje se na beskonačnom borbenom natjecanju što se u nutrini čovjeka vodi između dobra i zla.« Taj neprestani sukob između vanjskog i unutrašnjeg svijeta stvarnosti, vječita borba između svjetla i tmine, tema je mnogih i mnogih mi -tova i bezbroj umjetničkih djela. Izražena je već u manihejskom dualizmu Ahura Mazde i Ahrimana, u našem sredovječnom bogu-milstvu, u biblijskoj priči o Kainu i Abelu. Priklonivši se ovoj po-sljednoj, Steinbeck je majstorski u ličnostima ovoga romana, osobito onima koji počinju inicijalima A i C u obje generacije (Adam-Char-les, Aron-Caleb) utjelovio i ponovio taj mit. Upravo ta mitizacija pridaje romanu neku posebnu poeziju, čarolijsku moć i suvislu po-vezanost s najstarijim legendama. S druge opet strane, pisac se čvr -sto drži tla i stvarnosti, pa ti njegovi predstavnici čovječanstva nisu neki papirni likovi, nego pravi ljudi od krvi i od mesa. I nema u ovome romanu slikanja crno-bijelo. Adam i Aron nisu prečisti an-đeli, niti su Charles i Caleb crni đavoli, već je svaki od njih Janus sa dva lica: i dobro i zlo sjedinjeni su u jednoj te istoj osobi.

Već se otprije uobičajilo u Steinbecka da par ne predstavljaju muškarac-žena, nego muškarac-muškarac, dakako bez i najmanje na-truhe homoseksualnosti. Ta se dva muškarca nadopunjuju kao muška i ženska narav, a osim toga neraskidivo su spojeni kao čovjek i zvi -jer, te nam se taj spoj ukazuje katkada pomalo kentaurski. Sjetimo se Maca i Jima u Nedokončanoj bitki, Georgea i Lenniea u Miševima i ljudima, Dannvja i Pilona u Tortilla Fiat. U ovome romanu ti su parovi Adam-Charles, Aron-Caleb.

Nazočnost mita u ovome Steinbeckovu romanu očituje se i u odnosu djece prema ocu. Stara je tema sve od mitskih vremena pa do Freudove psihoanalize ljubomor sinova s obzirom na oca, te borba koja iz toga nastaje. Charles u prvoj generaciji, a u drugoj Cal, na-stoje materijalnim sredstvima, novcem i darovima, kupiti očevu na-

klonost. A otac (u prvoj generaciji Kir, a u drugoj Adam) privoljava se ipak onome sinu koji se uopće ne bori za njegovu ljubav. Charles je gotovo dotukao brata Adama zato što otac Kir nehajno zabacuje njegov rođendanski dar: divan nož sa tri oštrice, sedefastim drškom i izvi jačem što ga je Charles uz teške žrtve kupio, dok otac s ushi -tom prima Adamov dar za koji se ovaj nije uopće mučio: kuče kri -žance što ga je našao u šumarku. Ista se priča, samo sa mnogo go -rim posljedicama, ponavlja u drugoj generaciji. U Calu usplamti mržnja na brata Arona kad mu nije pošlo za rukom kupiti očevu ljubav darom od petnaest tisuća dolara. Adam ne prima taj novac, misleći da je Cal došao do njega nepoštenim putem; draži mu je Aronov problematični uspjeh na sveučilištu. Ponesen osvetom, Cal odvodi Arona u bordel kojemu je vlasnica njihova majka, za što Aron dotad nije znao, misleći da je majka odavno već umrla, kao što im je otac bio rekao. Arona se ta bolna spoznaja tako strahovito kosne da se javlja u vojsku, odlazi na bojište u Evropu i tamo pogine.

No, u najvećoj je mjeri mitološki, a opet krvavo realan glavni ženski lik romana: Cathy (ili Kate Ames ili Catherine Amesburv ili kako se već naziva taj ženski zloduh u različitim svojim pre -obražajima). Ta ljepotica, duševna nakaza, uzrokuje cijelo čislo ne-sreća. Ona je Djevica-Bludnica iz kolektivnog nasljedstva čovječan-stva, sumerska krvava božica Ištar, paklenska božica Hekata, Helena iz Trojanskog rata, biblijska Judita, Giftmadchen iz nordijskih saga: žena-demon, koja samom svojom nazočnošću uzrokuje patnju, uboj-stvo i grozu. Samo je Steinbeck pošao od mita i dalje. Njegova je lijepa čarobnica Cathy više bludnica nego djevica, ta lijepa Helena Salinske doline svjesno je zlobna, okrutna i užasna, te nema isprike u nevinosti i pasivnosti poput nekih od svojih mitskih drugarica. Ona radi sve proračunato: u njenoj desetoj godini zateče je mati pri op-ćenju s dvojicom četrnaestogodišnjaka u kolnici: ona se cinički ceri što se zbog nje ustrijelio njezin učitelj James Grew; posve promiš-ljeno u šesnaestoj godini spaljuje roditeljsku kuću i žive roditelje u njoj; spleće se s bordelskim poduzetnikom Edwardsom, da bi svojom pretvornošću i sadizmom izazvala kod njega provalu ubilačkog na-gona. U domu Traskovih ona se jednome bratu (Adamu) uspije pri-kazati kao prečista Dijana, zavatriti u njemu idiličnu ljubav, koju ona prodaje već prve bračne noći, kad muža uspavljuje opijem, da bi zavela na incest njegova brata. Pošto je zatrudnjela, gadeći se pred materinstvom, pokušava se riješiti djeteta pletaćom iglom. Kako je prisiljena roditi, pri rođaju polublizanaca (jer je jedan od jednoga, a drugi od drugoga brata), zarine poput kuje zube u ruku jadnome Samuelu, koji se prihvatio nezahvalna primaljskoga posla. Cim se oporavi nakon poroda, posve smišljeno ranjava revolverom muža,

koji u svojoj naivnosti ne može vjerovati da ona napušta i njega i djecu. Cathy odlazi u obližnji grad, truje vlasnicu bordela, koja ju je prije toga pokćerila, te postaje sama vlasnica javne kuće i ujedno ucjenom dobiva u šake najuglednije ljude toga grada. Fizički iscrpe -na, našavši se konačno u bezizlaznu položaju, sasipa sama sebi otrov niz grlo.

Gide je svojevremeno rekao da su američki gradovi i sela prava slika i prilika pakla, ukoliko nam je vjerovati sve ono što o njima pišu suvremeni američki romanopisci. To se s punim pravom može primijeniti i na zločinstva ove monstruozne Eve, koja je svojim sa -dizmom nadmašila i samog davatelja toga imena, markiza de Sade.

Da pogledamo čime Steinbeck opravdava što je stvorio tako uža-san lik, pred kojim se i sam katkada zgraža. Ponajprije time što is -tiče da je Cathy »duševna nakaza«. Zatim, kad kaže da su se »s Cathy rodile stanovite sklonosti koje su je nagonile na ružne čine cio njezin život«. Ili, kad veli: »Što je god Catly u životu napravila, na sve je bila prisiljena. Ona je bila nešto osobito... ona je posjedovala nešto što je drugim ljudima nedostajalo.. (kao što su i drugi ljudi) imali nešto što je njoj nedostajalo, a ona nije shvatila šta je to.« Zbog to-ga, po riječima Samuela, Adama i Leea, Cathy nije mogla vidjeti dobre strane ljudi, nego samo zle, i, smatrajući ove potonje jedinima, iskorišćivala ih je nemilice, mrzeći ljude gore nego životinje. Govo-reći o Cathynim postupcima, pisac na jednom mjestu sasvim oprav-dano ističe: »A možda svaki od nas ima u sebi skrovitu baru u kojoj zlo i rugoba klijaju i bujaju. Samo je to naše uzgajalište kliconoša ograđeno, pa zarazni otrovi, što poplutaju površinu, mogu doprijeti samo do određene visine, a zatim se ponovo talože. A zar nije mo-guće da u mračnim kaljužama nekih ljudi zlo toliko nabuja da iz-migolji preko ograde i zapliva u vanjske slobodne vode? Zar takav čovjek nije naša ljudska nakaza, i zar nismo srodni s njime u našoj skrovitoj vodi? Bilo bi besmisleno kad ne bismo shvatili i anđele i đavole, jer smo zapravo mi izmislili i jedne i druge.«

I takva se opravdanja čine realnija, nego kad se Cyrus, Cathy, Charles, Caleb osjećaju nevini iza svojih zločinstava, i to samo zato što se ne nalaze više u Edenu, u Raju, nego su izvan Edena, s onu stranu Raja, PROGNANI IZ RAJA,* pa prema tome mogu raditi šta

hoće, bez kajanja i bez grizodušja. To u najmanju ruku oslobađa pisca potrebe da opravda njihove postupke. No, nije to ranjivo mjesto samo Johna Steinbecka, to je Ahilova peta i drugih ponajboljih su-vremenih američkih romanopisaca (Faulknera, Dos Passosa, Heming-waya). Obasuvši nas u svojim romanima čitavom bujicom moralnih i socijalnih problema, oni nas ne vode ni do kakvih jasnih, istinskih i humanih rješenja. Umjesto toga, upućuju nas mitu i legendi.

• Američki originalni naslov EAST OF EDEN bilo bi najispravnije pre-vesti PROGNANI IZ RAJA ako pogledamo sva mjesta u originalu koja se odnose na naziv romana i ako razmotrimo egzegeze hebrejskog, grčkog i latin -skog teksta Geneze odakle je naslov uzet. No, kako se kod nas prema filmu koji je rađen po ovome romanu ustalio naslov ISTOČNO OD RAJA, i mi smo Be pokorili običaju-tiraninu i ostavili konačno naslov tako da ne bude nepo-trebne zabune. (Prev.)

S. K.

JOHN STEINBECK ISTOČNO OD RAJA

Preveo STJEPAN KRESIC

Korektor ERNESTINA GREDlCAK

Opremio BORIS DOGAN

Izdavač »NAPRIJED«Izdavačko knjižarsko poduzeće

Zagreb, Palmotićeva 30

Za izdavača KALMAN VAJS

Štampano u oktobru god. 1965.u Štamparskom zavodu

»OGNJEN PRIČA« u Zagrebu

Knjižnica Zelin.i