Dokumentarizam i mitomanija

U povodu izlaska monografije Milana Karana, Srbi Duvna. Život i stradanja, Aranđelovac, 2016., str. 888 (ćirilica). Nakladnik: Udruženje građana „Srbi Duvna“ Beograd.

Milan Karan vjerojatno je najpoznatiji duvanjski Srbin u 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća. U posljednjem ratu, koji on naziva „građanskim“, a u Hrvata je ustaljen naziv „Domovinski“, proživio je osam mjeseci u zatvoru u Tomislavgradu, a i brojni su drugi Srbi bili ili zatvoreni ili blokirani (u selu Rašćanima), nekolicina je i ubijena, pa se Karan smatrao ponukanim da o tome ostavi i pisani trag. Očito je to bio i povod ili poticaj za pisanje velike monografije na temu duvanjskih Srba. Dakako, Karan se vraća i na razdoblje Drugoga svjetskog rata, osobito njegovu prvu godinu, kada su duvanjski Srbi doživjeli teška stradanja od strane novih vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH). I ne samo to: Karan nastoji obraditi i starija stoljeća srpske nazočnosti u duvanjskom kraju – pa čak i ona u kojima Srba nije bilo ni na deset dana jahanja od Duvna. Njemu ni najmanje ne smeta što za takvu nazočnost, primjerice već u 13. stoljeća, nema nikakve pisane niti arheološke potvrde, jer tko bi se još mučio i oko takvih sitnica – on tvrdi da su Srbi živjeli u Duvnu, štoviše imali svoj manastir, i onda kada o tome ne može biti ni riječi. Onda dakako slijedi pozivanje na istraživanja Jefte Dedijera ili Jovana Cvijića, koje ozbiljna historiografija odavno ne uzima ozbiljno, jer je riječ o srpskoj mitomaniji, koja nema ama baš nikakve veze s povijesnom istinom. Karan sam za sebe iskreno navodi da nije povjesničar ni znanstvenik uopće, a isto tvrdi i urednik izdanja,1 ali to mu nije ni najmanje smetalo da donosi zaključke iz starije, pa i najstarije duvanjske povijesti. Brojni od tih zaključaka ne samo da su pogrešni, nego su štoviše smiješni, i svatko onaj tko se iole ozbiljnije bavi poviješću može se na njih groziti, ili još prije samo sažalno nasmijati: oni su produkt ne ozbiljna znanstvenog rada, nego srpske mitomanije. Stoga mi je žao što moram reći odmah na početku da je Karanova monografija mogla biti ozbiljan dokumentaristički prinos povijesti Srba u duvanjskom kraju, pa samim time i doprinos općoj povijesti Duvna, a ona je u dobrom dijelu obično srbovanje koje nema nikakve veze sa znanstvenim dostignućima, pa ponekad ni sa zdravom logikom. To ću, osobito za starija razdoblja, nastojati i prezentirati na pojedinim slučajevima. Veliki je problem dakako što Karan nema uobičajenoga znanstvenog aparata pa je brojne njegove zaključke veoma teško provjeriti i kontrolirati, jer se čovjek nema na što osloniti. Kad se k tome pridodaju nedosljednosti u načinu pisanja knjige i načinu citiranja, pri čemu se često ne zna ni što je Karanovo mišljenje, ni što je preuzeo od drugih autora, ni gdje počinje citat, ni gdje završava, ni tko mu je autor, onda je jasno da se ozbiljan znanstvenik teško može nositi s takvim nelogičnostima i nejasnoćama. Drugi je nedostatak Karanova djela izostanak povijesnoga konteksta, osobito za razdoblje Drugoga svjetskog rata, kao i Domovinskoga, pa dosljedno tome i zaključci moraju biti polovični ili nerazumljivi. Ovim dakako nipošto ne želim reći da Srbi, osobito u prvoj godini Drugoga svjetskog rata, nisu doživjeli teška stradanja na duvanjskom području, koja se ne mogu i ne smiju ničim opravdavati, ali ona se ne mogu u potpunosti sagledati bez prikaza općega stanja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), od 1929. prozvanoj Kraljevinom Jugoslavijom, u kojoj su tijekom više od 20 godina Hrvati bili narod drugoga reda i koju su doživljavali kao veliku tamnicu svoga naroda, iz koje su željeli izići po svaku cijenu. Slično je bilo i s „novom“ Jugoslavijom, komunističkom, koja je bila još veća tamnica hrvatskog naroda, u kojoj su podnijeli više žrtava i patnji nego čak i u vrijeme 4-stoljetne okrutne turske okupacije. Ovim također nipošto ne želim opravdavati stradanja duvanjskih Srba u vrijeme Domovinskog rata, ali teško je sačuvati hladnu glavu u vrijeme kad hrvatski narod krvari, kad 1 M. KARAN, Srbi Duvna. Život i stradanja, Aranđelovac, 2016., str. 10, 882.

2

su pobijene tisuće, a desetine tisuće protjerane sa svojih ognjišta, kad su gradovi i sela sravnjeni sa zemljom. Tako se niti stradanja i patnje duvanjskih Srba ne mogu gledati izolirano; ne smije ih se i ne treba opravdavati, ali ih se nužno mora staviti u povijesni kontekst. Tako, primjerice, kad Karan piše da su „Vukovarci“ počinili neke zločine nad Srbima u Eminovu Selu, on niti jednom riječi ne tumači tko su to „Vukovarci“ niti spominje da su Srbi samo prije nekoliko mjeseci njihov grad sravnili sa zemljom, pobili stotine zarobljenika i civila, a cjelokupno pučanstvo protjerali iz razrušenoga grada.

I. Starija stoljeća: Srbi u Duvnu od 13. stoljeća? Čudno je kako (neki) Srbi nikako ne mogu odustati od povijesne mitomanije i očiglednih krivotvorina, a sve u svrhu ideološke potkrepe davnih krilatica Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i njima sličnih, o „Srbima sve i svuda“ ili pak o „Srbima triju vera“. Milan Karan je otvoreno na tom putu, pa budući da nije profesionalni povjesničar, nerijetko ispada ne samo neuvjerljiv, nego i smiješan. To ćemo pokazati na nekoliko primjera, prije svega na njegovim pojašnjenjima pitanja grobalja i stećaka na duvanjskom području, a potom posebice na pitanju manastira Labostin, koji je navodno postojao na Duvanjskom polju već u 13. stoljeću, kao i srednjovjekovnih crkava koje se nalaze na „srpskim“ grobljima. I ne samo to, nego i ovo: „Novija istraživanja nekih srpskih arheologa potvrdila su prisustvo Srba na ovom prostoru u trećem i četvrtom vijeku.“2 Nije jasno koji su to srpski arheolozi, kao što nije jasno je li to 3. i 4. stoljeće prije Krista ili poslije Krista? Osobno mislim da je biblijski Adam bio Srbin, samo se čudim kako nijednom srpskom povjesničaru, antropologu ili arheologu dosada nije palo na pamet to i znanstveno dokazati! Još nas Karan poučava: „Sačuvalo se više od tri hiljade spomenika iz vremena srednjovjekovne Bosne, gdje se za njeno stanovništvo kaže da su Srbi ili Sloveni [Slaveni], a jezik kojim oni govore srpski ili slovenski [slavenski].“3 Bilo bi savršeno znanstveno dostignuće dokazati zašto „slavenski“ znači ujedno „srpski“, kad bi moglo značiti i „hrvatski“ ili „bosanski“, ili bilo što drugo. Činjenica je pak da Srba na prostoru današnje Bosne i Hercegovine nije bilo sve do turskog osvajanja navedenih zemalja, a i tada su s Turcima doselili pravoslavni Vlasi, koji su se puno kasnije, pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve, posrbili. Prije Turaka bilo ih je jedino u najistočnijim krajevima, uz rijeku Drinu, ili južnije na prostoru ondašnjega istočnog Huma, u pokrajinama koje su privremeno dolazile pod vlast srpskih vladara.4 No to bi nas pitanje predaleko odvelo, a i izlazilo bi načelno izvan naše teme (Srbi u Duvnu), pa ćemo se posvetiti „domaćim“ pitanjima. Pop Dukljanin i krunidba kralja (Tomislava) na Duvanjskom polju Milan Karan preuzima tekst nekog Jove Bajića kojega je neznano tko naslovio „Kralj Tomislav nije krunisan na Duvanjskom polju“,5 a te se teme dotiče i na drugim mjestima, želeći dokazati kako je laž da je kralj Tomislav krunjen na Duvanjskom polju, a tu je laž, „koju je prvi 'zamastio' hrvatski istoričar Ivan Kukuljević u devetnaestom i dvadesetom veku 'gurala' Rimokatolička crkva i istoričari koji su delovali u njenom okrilju. 'Krunu' te laži predstavlja gradnja bazilike kralja Tomislava u Duvnu, čiji su temelji postavljeni 6. jula 1924. godine. Valja napomenuti da je glavni realizator toga projekta bio Duvnjak fra Mijo Čuić, vatreni pristalica hrvatskog nacističkog pokreta, jedan od glavnih podstrekača i organizatora pokolja duvanjskih Srba u leto 1941. godine, zbog čega mu je neposredno posle Drugog 2 Isto, str. 5. 3 Isto. 4 N. MALCOLM, Povijest Bosne. Kratki pregled, Zagreb – Sarajevo, 1995., str. 76. 5 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 36-41.

3

svetskog rata suđeno, kada je zbog zločina koje je počinio bio osuđen na smrt, pa mu je ta kazna preinačena na dugogodišnju robiju.“6 O fra Miji, njegovim „zločinim“ i suđenju nešto kasnije, a sada o kralju Tomislavu. Da je Milan Karan u ruke uzeo veliku monografiju Duvno kroz stoljeća, ne bi se uopće morao pjeniti vezano za Ljetopis popa Dukljanina, svehrvatski sabor i krunjenje hrvatskoga kralja na kraju toga sabora, jer tu je jasno i detaljno, na punih 40 stranica velikoga formata,7 pokazan čitavi proces nastanka toga „mita“, budući da se kod popa Dukljanina nigdje ne spominje kralj Tomislav, nego kralj Budimir, a osim toga veliki broj povjesničara dovodi u pitanje vrijednost podataka Ljetopisa popa Dukljanina, pa prema njima valja biti oprezan i kritičan. Ipak, nije isključeno da je taj drevni spis u sebi sačuvao neku jezgru stvarnoga događaja koji se dogodio u prvim stoljećima po dolasku Hrvata na Jadran, pa tako možda i stvarnoga sabora i stvarne krunidbe nekoga kralja. Teško da to može biti Tomislav. No to nije sada toliko važno. Puno je važnije naglasiti da nije bila riječ o svjesnoj laži, kako Karan ustrajno želi dokazati, nego je jednostavno tadašnja historiografija krajem 19. i početkom 20. stoljeća došla do takvog zaključka. I potpuna je besmislica donositi zaključke kakve donosi Karan, primjerice: „To praktično znači da su visoki velikodostojnici Rimokatoličke crkve kod Hrvata, uz suglasnost Vatikana, na nekom tajnom sastanku, ne osvrćući se na istorijske činjenice, doneli neopozivu odluku: Duvanjski sabor, na kome je krunisan kralj Tomislav, održan je sredinom leta 924. godine.“8 Nikakve urote nije bilo, pogotovo ne vatikanske, jer Vatikan o tome nije imao pojma, nikakvih tajnih sastanaka, nego je fra Mijo Čuić samo nastojao iskoristiti stanje onodobne historiografije, te na temelju toga početi izgradnju monumentalne bazilike u Duvnu, ali i samostana i Hrvatskog doma. A da nije bilo nikakvih vatikanskih urota jasno je već i po tome što je svoj prilog za izgradnju bazilike dao i kralj Aleksandar – koji zacijelo nije pripadao vatikanskoj uroti, kao i da je jugoslavenska vlada dopustila tiskanje prigodne markice s likom kralja Tomislava i buduće bazilike u Duvnu, od koje je dio prihoda bio uplaćivan za dovršenje izgradnje bazilike. K tome, i sami je kralj Aleksandar, koji nipošto nije bio Hrvat, svome drugorođenom sinu dao ime Tomislav, dakako u ime hrvatskoga kralja Tomislava, i dopustio da se Duvno prozove Tomislavgradom.9 Sve je to uostalom tako dobro dokumentirano, da je trebalo samo uzeti monografiju o fra Miji Čuiću u ruke i proučiti što u njoj piše. Onda ne bi bilo toliko zabluda i besmislica vezanih niti za krunidbu kralja Tomislava, niti za izgradnju bazilike u Duvnu pod vodstvom fra Mije Čuića.10 Nažalost, iz svega onoga što Karan piše jasno se vidi da je pozadina neprikrivena mržnja na Katoličku crkvu i njezine svećenike, od Vatikana do duvanjskih franjevaca. I ne samo njegova, nego srpska općenito. No njihove optužbe imaju malo veze sa stvarnošću. O tome kasnije. Sva grožnja Karanova na vatikansko-hrvatsko-duvanjsku urotu i laži vezane za svehrvatski sabor i krunjenje hrvatskoga kralja (Tomislava) na njemu, ipak mu ne smeta da u svoju knjigu umetne jedan ne samo besmislen, nego potpuno bolestan tekst nekoga Mihaila Stanišića,11 koji za isti sabor iz Ljetopisa popa Dukljanina navodi da je održan 877. godine i da tekst zapravo opisuje „sabor srpskih kneževina u Duvnu“. Na saboru su, kaže on, bili „prisutni predstavnici Srba iz svih svojih kneževina od Epira do Istre“. U spisu koji Stanišić obrađuje, a 6 Isto, str. 36. 7 R. JOLIĆ, Duvno kroz stoljeća, Tomislavgrad – Zagreb, 2002., str. 96-134. 8 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 39. 9 Ne znam odakle Karanu podatak da su Tomislavgradu „ustaške fašističke vlasti, brišući svaku uspomenu na srpsku dinastiju Karađorđević, vratile staro ime Duvno“ (Isto, str. 40). Čitavo vrijeme Drugoga svjetskog rata mjesto je nosilo naziv Tomislavgrad, a dokinule su ga komunističke vlasti 1945. godine. 10 R. JOLIĆ – J. KRIŠTO (prir.), Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik. U prigodi 50. obljetnice smrti /1959.-2009./ Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u Tomislavgradu 4. srpnja 2009., Mostar – Tomislavgrad, 2009. 11 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 163.

4

Karan prenosi, izrijekom se desetine puta govori o svehrvatskom narodnom saboru i o krunjenju hrvatskoga kralja 12. dana toga sabora, a zemlja je podijeljena na Bijelu i Crvenu Hrvatsku.12 Otkuda sada „srpske kneževine“ – nikome nije jasno! Ne ulazeći ovdje u detalje oko vjerodostojnosti Ljetopisa popa Dukljanina, valja, pa makar i usput, napomenuti da je suvremena historiografija u pitanje dovela i vjerodostojnost Porfirogenetova De administrando imperio, u kojem se spominje i srpska granica na rijeci Cetini13 (dakako, ona je bila samo privremena, kao posljedica osvajačkih pohoda). To su djelo po svojoj volji tumačili i prekrajali i srpski i hrvatski (i drugi) povjesničari, a njegov je „tekst praktično gotovo neuporabljiv u smislu ozbiljnog povijesnog vrela“.14 Groblja, stećci, natpisi Već u „Predgovoru“ Karan navodi kako su „groblja najvjerodostojniji svjedoci o stanovnicima koji su u minulim vjekovima živjeli na Duvanjskom polju“ te nastavlja: „Srpsko groblje u selu Crvenice na Duvanjskom polju postojalo je i prije dolaska Turaka. To može zaključiti i najobičniji posmatrač ako gleda spomenike na tom groblju, velike kamene krstove i nadgrobnike velikog opsega.“ Štoviše, Jefto Dedijer je u svome djelu Hercegovina zapisao da su u Crvenicama i prije Turaka živjeli srpski rodovi Milisavi, Vukovići i Vulići. Nije samo jasno, je li to zaključio na temelju navedenih starih križeva, ili pak na temelju nekih drugih dokumenata? Karan: „Krstovi po srpskim grobljima u Mandinu Selu, Prisoju i Oplećanima najstariji su krstovi na području Duvanjskog polja, a na srpskom groblju u Prisoju nalaze se temelji stare srednjovjekovne crkve.“15 Nadalje: „Groblje u Crvenicama jedan je od mnogih dokaza da su Srbi na prostoru Duvanjskog polja živjeli nekoliko vjekova prije dolaska Turaka.“16 O navedenim križevima u Crvenicama, Mandinu Selu, Oplećanima opširno sam pisao u monografiji Duvno kroz stoljeća.17 Kao uostalom i o stećcima, i o natpisima na njima, kao i o svim kasnoantičkim crkvama na duvanjskom području. Ti križevi s natpisima potječu iz kasnijih stoljeća od samih stećaka: nastali su u turskim stoljećima, kao što uostalom jasno pokazuju i sami natpisi na njima, pa ni na koji način ne mogu biti nikakva potvrda da su Srbi živjeli na duvanjskom prostoru prije dolaska Turaka. Da je Karan u rukama imao Duvno kroz stoljeća, onda se sigurno ne bi tako naivno zalijetao u svojim zaključcima o starosti Srba u Duvnu. Tako dva natpisa na pravoslavnom groblju u Mandinu Selu (od kojih jedan donosi i sami Karan, ali u nepreciznu čitanju)18 glase:

Is(us) H(ri)st / Ovde / počiva / rab Boži / Marta Palakič / mati Vuka / Bilalovića / 1783.; Ovde počiva rab Bož(i) Stanka mater (trojice braće, čija su imena nečitljiva) Bilaloviča 1746.19

12 V. MOŠIN, Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb, 1950., str. 48-56. 13 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 5 i passim. 14 M. ANČIĆ, „Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani“, u: Hum i Hercegovina kroz povijest (zbornik radova), I, Zagreb, 2011., str. 276. 15 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 5. 16 Isto, str. 102. 17 Karan na jednom mjestu spominje tu monografiju (Isto, str. 188), ali je zapravo nigdje ne citira, pa nije jasno je li je uopće držao u rukama, ili mu pak njezini zaključci nisu odgovarali, pa ju je izbjegao opširnije koristiti i citirati. Ako se pak želio ozbiljno baviti poviješću duvanjskog prostora, onda se nužno morao osvrnuti i na Duvno kroz stoljeća, jer je to do danas daleko najopširnije i najkompletnije djelo na tu temu. Vidjet ćemo da se na brojnim mjestima zalijetao upravo zato što nije koristio navedenu knjigu. 18 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 172, foto 82 i 173. O pouzdanosti Karanovih podataka svjedoče dvije rečenice na istoj stranici (82): u potpisu ispod dviju fotografija dvaju križeva na groblju u Mandinu Selu stoji da su „iz XVII vijeka“, a samo sedam redaka niže za isti križ (jedan od dva fotografirana) navodi da je „iz XVI vijeka“.

5

A mogao je u istoj knjizi pronaći (i preuzeti) natpis na jednoj staroj mlinici u Jošanici, koji je još 1894. pronašao i objavio Ćiro Truhelka, koji glasi:

Ovo mlinice (k)upi Vuič i Đuro Bilić i pokri Gavro Učukalo ot Sime Obara 1743.20

Učukale se spominje još jednom, i to na križu u Oplećanima21:

I(sus) H(rist) / Vuko / Ovde počiva / rab Boži / Petar / Učuka / 1773. Međutim, isti takvi križevi, i iz istoga vremena, nalaze se sačuvani i na katoličkim grobljima, i to u Vedašiću, Sarajlijama, te osobito vrijedni na groblju Vučkovine ponad sela Kuka i Luga, od kojih na jednome čitamo i godinu 1675. Iz 18. stoljeća potječe i znameniti natpis o izgradnji grada Županj-Potoka (Seddi-Džedida) iz 1723., na arapskom jeziku, a nalazio se na istočnom ulazu u grad (sada u Zemaljskom muzeju u Sarajevu), kao i nekoliko natpisa na muslimanskim nadgrobnim spomenicima, bašlucima, pokraj Džudža-Džaferove džamije u Tomislavgradu.22 Tako, dakle, nema ni govora o tome da bi križevi i groblja na koja se Karan poziva bili bilo kakvi dokazi srpske nazočnosti u Duvnu u stoljećima prije turske okupacije ovoga dijela Bosne i Hercegovine. Naprotiv, oni na kojima su sačuvani i do danas čitljivi natpisi, svjedoče da svi takvi spomenici potječu iz 18. stoljeća, rijetko koji i iz 17. stoljeća. Bilo na pravoslavnim, bilo na katoličkim, pa čak i na muslimanskim grobljima. Držim ipak da je još važnije od same starosti primijetiti jezik, točnije pismo kojim su pisani natpisi na navedenim križevima: riječ je o bosančici ili hrvatskoj ćirilici. Niti sâm Karan ne niječe da je bosančica hrvatska ili zapadna verzija ćirilice,23 pa bi upravo natpisi na njima, i oni na današnjim pravoslavnim grobljima, bili jasan dokaz da još u 18. st. duvanjski pravoslavci nisu bili pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve niti su se osjećali Srbima; jer da jesu, zacijelo bi na svojim križevima pisali srpskom, a ne hrvatskom ćirilicom, bosančicom. Činjenica pak da se jedna kasnoantička crkva nalazila na suvremenom pravoslavnom groblju nipošto nije dokaz da su tu živjeli pravoslavni, a pogotovo ne Srbi, u vrijeme kad se ta crkva gradila; to znači samo toliko da su pravoslavci kasnije, možda i 1000 godina, kad su došli na te prostore, svoje groblje formirali u blizini ostataka ruševina navedene crkvice. Kao što ne znači ni da su Hrvati gradili kasnoantičke crkve u mjestima u kojima danas žive: oni tada nisu niti živjeli na ovim prostorima, nego su došli u kasnijim stoljećima, a još kasnije primili kršćanstvo. Inače Karan stalno brka kasnoantičke (ranokršćanske) crkve te ih naziva „srednjovjekovnim“,24 jer on očito ne razlikuje da je riječ o vremenskoj razlici od nekoliko stoljeća. Valjda mu je nezgodno reći da su Srbi gradili te crkve još u 5. ili 6. stoljeću, pa ih prebacuje u srednji vijek, kad je Duvno – kako on (bezuspješno) dokazuje – bilo puno Srba. Dakako da za to nema nikakva dokaza, niti crkve koje on spominje iz prvih kršćanskih stoljeća mogu imati ikakve veze sa Srbima. Kao uostalom ni s pravoslavnima: jer tada pravoslavih, kao uostalom ni katolika, nije ni bilo, jer je Crkva još uvijek, sve do 11. stoljeća, bila jedinstvena, nerazdijeljena. Uostalom, pregled srednjovjekovne povijesti Duvna i Završja, iz pera raznih autora čije tekstove Karana preuzima (pa se nerijetko ne zna ni tko što piše, ni dokle ide čiji tekst), ne 19 R. JOLIĆ, Duvno kroz stoljeća, str. 157-158. 20 Ć. TRUHELKA, „Starobosanski natpisi“, GZM, VI (1894.), str. 194; R. JOLIĆ, Duvno kroz stoljeća, str. 157. 21 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 67, s fotografijom (nije uspio u cijelosti pročitati natpis); usp. R. JOLIĆ, Duvno kroz stoljeća, str. 158. 22 R. JOLIĆ, Duvno kroz stoljeća, str. 157-161. 23 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 854-858. 24 Isto, str. 97 i passim.

6

daje nikakve naznake da bi pravoslavci, a pogotovo Srbi živjeli na tome prostoru u srednjem vijeku.25 Kronično nepoznavanje tematike stećaka Karan pokazuje na svakom koraku gdje se bavi tom temom. Navodi tako da je Šefik Bešlagić zabilježio 18 srednjovjekovnih nekropola na Duvanjskom polju te dodaje: „Grobovi su okrenuti od zapada prema istoku, a to je način sahranjivanja pravoslavnih hrišćana.“26 Na drugom mjestu piše da „o prisustvu Srba na Duvanjskom polju najbolje svjedoče stećci“: okrenuti su „u pravcu istok-zapad, što znači da su pokojnici koji su sahranjivani ispod njih, kako to nalaže Pravoslavna crkva, okrenuti licem prema istoku“. A da bi sve to potpuno potvrdio i utvrdio citira i prof. Marka Vegu, „koji se izjašnjavao kao Hrvat, svoje školovanje započeo na Širokom Brijegu“ (kao da znanost ima veze s time kako se tko izjašnjava?!), iz njegove poznate radnje Iz historije srednovjekovne Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1980., str. 335): „Apsolutna većina nadgrobnih i ostalih spomenika sa natpisima iz stare Hercegovine od najstarijih vremena do kraja XVI vijeka nosi ortodoksno obilježje, što se vidi po broju urezanih i izrađenih krstova i hrišćanskih formulacija na spomenicima.“ Nevjerojatno, ali Karan uz Vegin izraz „ortodoksno“ dodaje u zagradi: „pravoslavno, prim. M. K.“!27 Pođimo redom! Ponajprije o broju stećaka: Bešlagić je u Duvanjskom polju izbrojio 44 nekropole s 1094 stećka, ali je to daleko od stvarnoga stanja. Osobno sam u više navrata 1994., 1995. i 1999. obišao sve nekropole na području duvanjske općine (ne samo Duvanjskog polja) i o njima detaljno pisao, uz fotografije: tu sam nabrojio točno 100 nekropola i na njima 1975 stećaka. Moguće je da ima još koji.28 Starija je historiografija (Truhelka, Solovjev) stećke smatrala „bogumilskim“ spomenicima (i sami pojam „bogumili“ je pogrešan; treba govoriti o bosanskim krstjanima ili patarenima, kako se oni nazivaju u povijesnim vrelima). Prvi je poznati arheolog Alojz Benac 1953. ustvrdio da se „među simboličnim znacima ističe na prvom mjestu znak križa“ te zaključio da se „kao i na drugim mjestima, tako i ovdje ti znaci oštro opiru shvatanju, da stećci imaju isključivo bogumilski karakter“.29 Isto tako Šefik Bešlagić, najpoznatiji istraživač stećaka, drži da najveći broj stećaka ima pravovjerni (ortodoksni), a ne heretički (patarenski) karakter: uglavnom katolički, a u istočnoj Hercegovini pravoslavni.30 Istom mišljenju se priklanja i prof. Marko Vego koji tvrdi da većina stećaka „nosi ortodoksno obilježje“; ali ovdje pojam „ortodoksni“ nipošto ne znači „pravoslavni“, kako to „prevodi“ Karan, nego „pravovjerni“, dakle u skladu s pravovjernim naukom Crkve, za razliku od heretičnoga, to jest patarenskoga, nauka Crkve bosanske. Uostalom, Marko Vego ne samo da se „školovao“ na Širokom Brijegu: on je bio franjevac, katolički svećenik, koji je kasnije apostatirao (napustio svećeništvo) i isključen iz franjevačkog reda. I oženio se pravoslavnom Srpkinjom. Ali sve to nema veze s njegovim znanstvenim radom. Također nigdje u arheološkoj literaturi nema ni spomena da bi smjer pokopavanja pokojnika istok-zapad bio pridržan Pravoslavnoj crkvi; isto se tako pokopavaju i katolici, a zacijelo i krstjani, pa pravac pokopavanja ne može biti nikakva eksluziva pravoslavnih (Srba), bilo gdje i bilo kada. Uostalom i danas se katolici na velikom dijelu duvanjskih grobalja (ako ne i na svima?) pokopavaju u smjeru istok-zapad, kao što su se uvijek i pokopavali. Tako ova Karanova priča o stećcima nije nipošto dokazala „prisustvo Srba na Duvanjskom polju“ u predtursko doba, što je bila nakana, nego samo njegovo katastrofalno nepoznavanje materije 25 Isto, str. 17-36. 26 Isto, str. 58. 27 Isto, str. 183. 28 Isto, str. 150-185. 29 A. BENAC, „Srednjovjekovni stećci od Slivna do Čepikuća“, Anali Hist. instituta JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953., str. 76. 30 Š. BEŠLAGIĆ, Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982., str. 8, 494.

7

kojom se želi baviti. Vjerujem da bi se Bešlagić i Vego okretali u grobu da znaju kako Karan i njemu slični okreću i izvrću njihova vrhunska znanstvena ostvarenja! Koliko je Karanu bliska arheologija i povijest pokazuje i apsurdna tvrdnja, uz fotografiju križa s lipskog groblja, za koji Karan tvrdi da je na njemu „uklesana Davidova zvijezda“, što i tumači: „Na groblju, pored srpskih krstova, postoje i tri krsta sa Davidovom zvijezdom, što dokazuje da su u selu živjeli Jevreji i da su sahranjivani na srpskom groblju.“31 To bi zacijelo bio jedinstven slučaj u svijetu i u povijesti da su se Židovi pokopavali pod (kamenim) križem, na kojemu je k tome na svakome kraku isklesan još po jedan plastični prikaz križa: dakle ukupno četiri križa na jednom grobu u kojem je pokopan neki Židov – koji križ (Kristov) uopće ne priznaje, štoviše ga prezire. Dakako da nema ama baš ni jednoga jedinog povijesnog zapisa da bi u Duvnu bilo kada živjeli Židovi, pogotovo u tursko doba iz kojega potječu navedena tri križa s lipskoga groblja. Sreća je Karanova da njegovu knjigu neće čitati previše ljudi, a osobito znanstvenika, koji bi se na ovaj, kao i na bezbrojne druge njegove zaključke, mogli samo od srca nasmijati. Vezano za srpsko-pravoslavne rodove u Duvnu, Karan se poziva isključivo na knjigu Jefte Dedijera Hercegovina. Kako je međutim navedeno Dedijerovo djelo običano naklapanje, bez ikakvih povijesno-znanstvenih temelja, ovdje se na ta naklapanja neću ni osvrtati. Kada se tome pridoda da katolici nerijetko „ne znaju“ svoje podrijetlo, pa Dedijer zaključi da su i oni starinom bili pravoslavci (i Srbi, dakako) te kasnije prešli na katoličku vjeru, onda je to čisto srbovanje bez ikakva pokrića. U novije vrijeme su detaljno obrađena rodoslovlja hrvatskih plemena i rodova na duvanjskom prostoru,32 i to na temelju najvrjednijih izvora, a to su (sačuvane) matične knjige, i svaka Dedijerova priča je jednostavno pala u vodu, urušila se kao kula od karata. Dedijerov najčešći izraz je „seljaci pričaju“ ili „seljaci tvrde“ (iako to nerijetko tvrdi on sam)33, pa je svaka rasprava na tu temu suvišna. Tako, primjerice, lako možemo dokazati koliko je pouzdan Karanov podatak vezan za lipske katolike: „Katolici su se u novije doba počeli naseljavati, i to većinom u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Naseljavale su ih age na zemlje s kojih su pravoslavni bježali od turskog zuluma.“34 Samo kad bi Karan tu svoju tvrdnju još i potkrijepio bilo kakvim dokumentom! I kao da turski zulum nije bio jednak i katolicima i pravoslavnima, štoviše sve do 19. st. neusporedivo gori nad katolicima!35 Mi naprotiv znamo da su u Lipi živjele brojne katoličke obitelji i prema popisu biskupa Dragićevića iz 1742. i biskupa Bogdanovića 1768. godine.36 God. 1742. tu živi 12 katoličkih obitelji sa 138 stanovnika, a 1768. god. 11 obitelji sa 73 stanovnika, što znači da su u međuvremenu brojni iselili. Prezimena: Budić, Ančić, Jazidžić, Marković, Crnica, Mrižić; Škorić, Blatančić, Dželojlić, Zuberović, Džidić. Ančići žive u Lipi najkasnije od 16. stoljeća do danas; odatle je poznati književnik fra Ivan Ančić (1624.-1685.), koji za svoju obitelj tvrdi da u Lipi živi od davnina, pa možemo slobodno zaključiti da su tu živjeli i prije turske okupacije Duvna.37 Od Jazidžića su nastali Gabrići i Džankići, kao i kongorski Džankići, Markovići su vjerojatno identični mandoseljskim 31 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 85, 86. 32 Usp. R. JOLIĆ, Život i smrt u Duvnu. Demografska kretanja u Duvnu od 18. do 20. stoljeća na temelju crkvenih matičnih knjiga, Tomislavgrad, 2006., str. 149-186, 217-247; A. IVIĆ, Pučanstvo duvanjske župe 1469.-1800., Tomislavgrad, 2011. 33 Usp. M. KARAN, Srbi Duvna, str. 78, 96 i passim. „Iz knjiga i priča koje su se prenosile sa generacije na generaciju saznajemo da je i Prisoje i Buško blato bilo nastanjeno Srbima prije dolaska Turaka“ (Isto, str. 96). Da je samo još bilo navesti koje su to „knjige“ – ako nije riječ o Dedijerovoj Hercegovini, koja je obična izmišljotina bez ikakva povijesnog utemeljenja. 34 Isto, str. 84. 35 Usp. N. MALCOLM, Povijest Bosne, str. 76. 36 D. MANDIĆ, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago-Roma, 1962., str. 29, 129. 37 R. JOLIĆ, „Fra Ivan Ančić (1624-1685) i Duvanjska biskupija“, Bosna franciscana, br. 17, Sarajevo, 2002., str. 225-2235.

8

Markovićima (koji tu žive do danas), dok su drugi rodovi odselili ili izumrli.38 Tako nije trebalo nove katoličke obitelji naseljavati na mjesto pravoslavnih obitelji koje su pobjegle ispred turskog zuluma, kako misli Karan: dovoljno je bilo iseljenih katoličkih obitelji. Manastir Labostin Jedna od najnevjerojatnijih priča koju sam čuo je ona o pravoslavnom (srpskom) manastiru Labostin na Duvanjskom polju (na Jabuci livadi), koji je sagrađen još u 13. stoljeću!39 Iz Karanove verzije navedenoga teksta nemoguće je saznati čak niti tko je autor teksta, niti odakle je tekst preuzet. Stoga sam morao pretražiti Internet te pronašao da je tekst napisao neki Jovo Bajić. Kako u Karanovu prijepisu teksta nema fusnota, a ubačena su brojna kineska slova, to izgleda kao čisti kaos. Kod Bajića je tekst tehnički ispravan i ima fusnote – ali je sadržajno potpuna besmislica i nema nikakve veze s povijesnom stvarnosti. Koliko se pravi znanstvenici trude ne bi li došli do određenih povijesnih činjenica, toliko Bajić za to nema nikakve potrebe. On tvrdi da je na Duvanjskom polju postojao pravoslavni manastir još u 13. stoljeću i za to kao jedini argument donosi „priopćenje“ Vida Vuletića Vukasovića o jednome pečatu na kojem se ćirilicom spominje manastir Labostin, a pečat je pronađen krajem 19. stoljeća na Duvanjskom polju, na lokalitetu Jabuka. Taj je pečat na prvi pogled očita krivotvorina jer ne postoji ni najmanja mogućnost da su se pečati u tom obliku radili u 13. stoljeću; riječ je o pečatu iz 19. stoljeća, i to očiglednoj krivotvorini. Vid Vuletić Vukasović je dobio u ruke navedeni pečat i pročitao na njemu sljedeći natpis (ćirilicom): † Manastir' Labostjn' hram' V'vedenie Prestie Bce' (Manastir Labostin, hram Presvete Bogorodice) te zaključio sljedeće: „Svako je kube fino osnovano na arkadama, te se vidi po njima, da je pečat iz XIII. vijeka, a sloga bosansko-vizantijskoga, pa to ispada osobito po vrsti slova.“40 Ni sami Vuletić Vukasović ne navodi da bi bila riječ o srpskom manastiru, ali to ovdje nije najvažnije. Neusporedivo je važnije da o tome manastiru nema ama baš nikakva spomena u bilo kojem povijesnom dokumentu, bilo koje provenijencije: (srpsko)pravoslavne, katoličke, franjevačke, dubrovačke, bansko-kraljevsko-bosanske, humsko-hercegovačke, turske, ugarske i bilo kakve druge. Je li uistinu moguće da je postojao neki manastir na Duvanjskom polju (ili bilo gdje drugdje) tijekom više stoljeća (od 13. do 17. stoljeća, kako navodi Bajić za manastir Labostin), a da o njemu nema nikakva spomena tijekom 400 godina? Je li moguće da o njegovu postojanju ne kaže ništa niti arheologija? Je li moguće da nitko nije pročitao natpis na jednom kamenu ugrađenom u Džudža-Džaferovu džamiju u Tomislavgadu, koja je navodno sagrađena od kamenja srušenoga manastira Labostin? Taj kamen postoji još uvijek, pa je nejasno zašto sada netko ne ode i pročita što piše na njemu. Nejasno je nadalje zašto nikada nisu provedena arheološka istraživanja na Jabuci livadi gdje se navodno nalazio manastir Labostin. Potpuno je apsurdno ono što Bajić piše u pojašnjenje toga fenomena: „Jedan od važnih uzroka što se o pravoslavnom manastiru Labostin na Duvanjskom polju malo zna jeste taj što su tokom devetnaestog i početkom dvadesetog veka arheološka istraživanja Duvanjskog polja uglavnom obavljali arheolozi, revnosni službenici austrougarske države i njene politike u Bosni i Hercegovini. Oni su, zbog verskih i političkih interesa nastojali da umanje značaj i zatru svaki podatak koji svedoči o ranijem prisustvu Srba u Bosni i Hercegovini, a pogotovo na Duvanjskom polju. Toga stava pridržavali su se i kasniji istraživači.“ Nastavlja da je spomenuti rad Vida Vuletića Vukasovića „obelodanjen u vreme kada su Rimokatolička crkva, ali i pojedine hrvatske 38 Potpuna rodoslovlja svih lipskih katoličkih rodova u R. JOLIĆ, Monografija župe Kongora (u pripremi; bit će tiskana sljedeće godine). 39 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 164-171. 40 V. VULETIĆ-VUKASOVIĆ, „Stari manast. pečat iz Duvna (Županjca)“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1891., knj. 2, str. 213.

9

političke partije i pokreti počeli da šire i utvrđuju mit o tome kako je hrvatski kralj Tomislav 925. godine krunisan na Duvanjskom polju, pa je i šire geografsko područje pretvarano u izuzetno značajan hrvatski istorijski prostor“.41 Ako je već austrougarskim vlastima bilo stalo malo ili nimalo do srpske baština u BiH, kako je moguće da se tome nisu posvetili srpski povjesničari i arheolozi nakon 1918., kad je nastala nova država, u kojoj su svu vlast imali upravo Srbi? Kako je moguće da se na tom planu ništa nije napravilo u punih 70 slijedećih godina (1918.-1941., 1945.-1990.), kad su Srbi u obje Jugoslavije imali apsolutnu vlast? Kako je moguće da je do danas jedini „mjerodavan“ tekst ostao onaj Vida Vuletića Vukasovića objavljen u Glasniku Zemaljskog muzeja 1891. godine, i to na jednoj jedinoj stranici? Kakve veze s tim ima priča o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom polju, kad je rad Vida Vuletića Vukasovića objavljen 1891., a izgradnja bazilike otpočela 1924., a predradnje za nju 1917. – dakle punih 25 ili 35 godina po objavljivanju navedenog teksta? Da je manastir Labostin obična izmišljotina svjedoči i topografija: lokalitet Labostin je potpuna nepoznanica – niti postoji danas niti se spominje ikada u bilo kojem povijesnom dokumentu, niti u bilo kakvoj katastarskoj knjizi. I nije priča o srpsko-pravoslavnom manastiru u Duvnu jedini falsifikat srpske historiografije u želji da srpsku nazočnost u Bosni i Hercegovini dokaže za vrijeme prije turskih osvajanja. Naprotiv, slični su falsifikati s pečatima pokušani i za manastire u Zavali, Dobričevu, a na drugim mjestima kojekakve druge prijevare, ali je sve to prozirno i za ozbiljne znanstvenike neozbiljno. Uostalom, odlični srpski znanstvenici, kao što su Vasilije Marković ili Ilarion Ruvarac, tvrde da se ni za jedan srpski manastir u Bosni ne može dokazati da je opstojao prije Turaka.42 Prvi srpski manastiri u Hercegovini osnovani su početkom 16. stoljeća: Tvrdoš, Zavala i Žitomislić.43 Prema tome, ne može biti ni govora da bi neki manastir postojao u Duvnu prije toga vremena, a pogotovo ne 300 godina prije toga. Zapravo, manastir u Duvnu nije postojao nikada; Labostin je obični falsifikat u svakom pogledu. Usporedbe radi, svi franjevački samostani u Bosni i Hercegovini iz predturskog razdoblja zabilježeni su u sačuvanim povijesnim dokumentima, i to na više mjesta različitih provenijencija, tako da o njihovu postojanju ne može biti više nikakve sumnje.44 Ako srpska historiografija želi na znanstveni način dokazati postojanje manastira Labostin na Duvanjskom polju, ili bilo kojega na području Bosne i Hercegovine, u predturskom razdoblju, morat će se potruditi neusporedivo bolje i više nego je to učinila dosada. Jer samo srbovanje nipošto nije dostatno. Zanimljiv je i spomen monaha Pajseja (ili Pajsija) i monahinje Anastasije iz „duvanjskog sela Brišnika“, koji se spominju u Opštaku manastira Zavala u Popovu polju u prvoj polovici 18. stoljeća.45 Ako su oni uistinu iz Duvna, mogli su biti iz Cebare, malenog sela pored Brišnika, jer u samom Brišniku nikada nije bilo pravoslavnih. O pravoslavnoj crkvi u Rašćanima piše fra Petar Bakula u svom Šematizmu iz 1867. godine: „Sigurno je, da je ovdje bila crkva sv. Nikole. Nedavno su pravoslavni u ruševinama ove crkve našli pečat sa slikom sv. Nikole u sredini i s natpisom ćirilicom: PEČOT SV. NIKOLE. Pravoslavni, držeći da su oni zakoniti nasljednici ovoga pečata u crkvi posvećenoj svetom Nikoli, služe se ovim nađenim pečatom, ali ne s pravom.“46 Teško se s Bakulom složiti da navedeni pečat ne bi pripadao pravoslavcima, ali je upitno je li pečat pronađen u ruševinama 41 Navod prema: M. KARAN, Srbi Duvna, str. 170-171. 42 www.hercegbosna.org/povijest/herceg-bosna-i-hrvatska/krscanstvo-katolici-krstjani-pravoslavni-16.html 43 M. MARIĆ, Stanovništvo Popova u Hercegovini. Ravno, Zagreb – Dubrovnik, 2015., str. 197-198. 44 Usp. D. MANDIĆ, Franjevačka Bosna. Razvoj i uprava Bosanske vikarije i provincije 1340.-1735., Rim, 1968.; J. DŽAMBO, Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien, Werl/Westfalen, 1991.; A. BARUN, Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo – Zagreb, 2003., str. 83-138. 45 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 170, 190. 46 Hercegovina prije sto godina ili Šematizam fra Petra Bakula (iz 1867.), Mostar, 1970., str. 134-135 (preveo s lat. V. Kosir).

10

stare crkvice, kako drži Bakula, ili u ruševinama pravoslavne parohijalne kuće. Bakula je inače veoma nepouzdan vezano i za katoličke crkve i samostane, koje pronalaze na svakom koraku, pa je vjerojatnije da su i duvanjski pravoslavci u tursko doba imali parohijalnu (župnu) kući, kao uostalom i katolici, a mala je vjerojatnost da su Turci dopustili izgradnju crkve, osobito da bi ona bila „puno starija od Bakulina zapisa“, kako drži Karan.47 Teško je zamisliti da je nikada nitko ne bi spomenuo, pa ni katolički biskupi tijekom 17., 18. i 19. stoljeća, koji su redovito pohađali duvanjski prostor i čiji su izvještaji sačuvani do danas. Jedna crkva, makar i pravoslavna, u Duvnu, u kojem već stoljećima nije bilo nijedne katoličke crkve, štoviše do sredine 18. stoljeća niti župne kuće, teško bi prošla nezapaženo. Uostalom, veliko je pitanje je li i taj pečat bio falsifikat, jer Karan tvrdi da je pravoslvana bogomolja nije bila posvećena sv. Nikoli, nego „Vaznesenju Presvete Bogorodice“.48 Pravoslavci u Duvnu u tursko vrijeme Svakako, nije upitno da je pravoslavnih bilo u Duvnu u tursko doba, o čemu svjedoče naprijed navedeni natpisi na grobnim križevima (i na jednoj mlinici). O tome svjedoči i biskup makarski fra Bartul Kačić Žarković u izvještaju sa svoga pastoralnog pohoda Duvanjskoj biskupiji 1634. godine. Navodeći da su ramskom samostanu povjerene četiri župe: dvije u Duvnu (Lipa i Brišnik) te po jedna u Livnu i Rami, doslovno kaže: „U svim naprijed rečenim župama, osim u župi Rami, živi veći broj pravoslavnih.“49 Ta se rečenica pak nikako ne može prevesti kako to čini Karan: „U svim pomenutim parohijama, izuzimajući parohiju Rame, najvećim delom su šizmatici“,50 kao da bi pravoslavnih bilo više nego katolika, kako to pogrešno zaključuje Karan: „Ovaj podatak nam svjedoči da su u prvim decenijama sedamanestoga vijeka, kada je riječ o hrišćanskom stanovništvu, većinu žitelja Duvanjskog polja činili pravoslavni.“51 „Maior pars“ ni u kom slučaju ne može značiti „najvećim delom“, kako navodi Karan, nego „u većoj mjeri“ ili „u većem broju“, ne od katolika, nego naprosto: tu živi dosta pravoslavnih. Oni su uvijek u odnosu na katolike činili apsolutnu manjinu, pa i početkom 17. stoljeća, kada je, nakon razornoga Morejskog rata, u Duvnu ostalo tek kojih 200 katoličkih obitelji, s kojih 2000 stanovnika.52 Pravoslavnih je bilo znatno manje. Karan se nadalje pita: kamo su nestali toliki pravoslavci i kako su postali manjina u Duvnu, te odgovara: „Već narednih decenija stanje se mijenja, pojačana aktivnost katoličkih misionara Makarske biskupije koji, služeći se raznim metodama, uspijevaju da u katoličku vjeru prevedu veći broj pravoslavnih.“ Kao primjer navodi jedan izvještaj makarskog biskupa Nikole Bijankovića iz 1707. godine.53 Dakako da je to netočno, jer je pravoslavnih bilo uvijek višestruko manje nego katolika, a Bijanković, kao i svećenici na tom prostoru, preveli su na katoličku vjeru iznimno mali broj pravoslavnih, a i to gotovo isključivo na onim područjima koja su oslobođena od turske vlasti i prešla pod vlast katoličke Mletačke republike. S nekoliko pastoralnih pohoda biskupa Bijankovića duvanjskom području, od 1706. do 1723., nema nikakva podatka o prevođenju pravoslavnih na katoličku vjeru.54 A on to sigurno ne bi propustio navesti. 47 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 172. 48 Isto, str. 189. 49 „In omnium supradictis parochiis, praeter parochiam Ramae, maior pars est sismaticorum“ (B. PANDŽIĆ, „Izvještaji makarske biskupije sačuvani u Tajnom vatikanskom arhivu“, Nova et vetera, Sarajevo, sv. 1/1980., str. 148). 50 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 52. 51 Isto. 52 R. JOLIĆ, Život i smrt u Duvnu, str. 44-50. 53 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 52. 54 M. VIDOVIĆ, Nikola Bijanković splitski kanonik i makarski biskup (1645-1730), Split, 1981., str. 132-174.

11

Zanimljivo je ipak da Karan, ako je već čitao izvještaje biskupa Bijankovića, ne navodi i podatak s pohoda 1706. godine, dakle poslije razornih ratova druge polovice 17. stoljeća, Kandijskog i Morejskog. Biskup izvješćuje kako je na čitavom polju zatekao tek ruševine 640 katoličkih i 100 pravoslavnih kuća.55 Tako je jasno da je odnos katolika na Duvanjskom polju prema pravoslavnima iznosio otprilike 6,5 : 1 i da je potpuno promašeno navlačenje kako je pravoslavnih bilo više nego katolika, što izrijekom navodi Karan. Kad već Karan navodi da su katolički biskupi i svećenici prevodili pravoslavne na katoličku vjeru, i to „služeći se raznim metodama“,56 što bi valjda uključivalo i nasilne metode – što smo vidjeli da je netočno, zanimljivo je kako nije naišao na podatke o nasilnom prevođenju katolika na pravoslavlje od strane pravoslavnih mitropolita i vladika tijekom više od tri stoljeća, o čemu postoje stotine i stotine svjedočanstava. Prvu vijest o tome da pravoslavni velikodostojnici žele nasilno podjarmiti katolike pod svoju jurisdikciju nalazimo još 1488., a posljednju 1795. godine.57 Franjevci su se grčevito borili protiv takvih presizanja, nerijetko mitom turskim vlastima i kadijama, jer oni nisu priznavali drugu „argumentaciju“.58 Poznati engleski putopisac Arthur J. Evans (1875.) naziva fanariotske patrijarhe „vukovima u ovčjoj koži“, „ulizničkim huljama“, najpodmitljivijim osobama koje je moguće zamisliti, koji i same položaje episkopa ili mitropolita kupuju za novce.59 Ni katolici u Duvnu nisu ostali pošteđeni ovakvih presizanja i progona. Tako su se katolici iz Duvna i zapadne Hercegovine krajem 1575. žalili mostarskom kadiji na nasilja mitropolita Savatina nad katolicima na tom području. On je s 12 konjanika hodao po „carskom vilajetu“, na silu uzimajući novac od pojedinih katolika i katoličkih sela. Štoviše, fra Ivana, svećenika iz nahije Imota, objesio je o prstima, zacijelo zato što se on suprotstavljao podlaganju katolika pod mitropolitovu jurisdikciju.60 Više od dvjesto godina nakon toga hercegovački mitropolit Ananija (Likanije) pokušava isto što i njegov davni predšasnik Savatin: nametnuti „svoje danjke“ na franjevce i njima povjerene katolike u Hercegovini. Mitropolit Ananija pozvao je u veljači 1781. broćanskog župnika fra Miju Kobačića i druge franjevce mostarskog kadiluka na sud da mu obrazlože zašto su „njegovu miriju predali Rim-papi“. Franjevci su i u ovoj aferi dokazali svoju nevinost, ali su pritom izgubili 300 groša.61 Zanimljivo je o tom nasiljima pravoslavnih patrijarha nad katolicima pisao srpski povjesničar arhimandrit Ilarion Ruvarac: „Takav postupak naših vladika i patrijarka nikako se neda pravdati. Koje čudo, da se Franjevci prikazuju kao najoštriji protivnici svoje rogjene pravoslavne braće u spisima svojim. Koje čudo, da ih u tolikim svojim pobožnim spisima, koliko je meni poznato, nikada niti braćom u Hristu ne zovu, već uvijek gotovo podrugljivo

55 Isto, str. 97. 56 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 52. 57 Usp. J. MATASOVIĆ, Fojnička regesta, Spomenik SKA, LXVII, Beograd, 1930., br. 6-1277, passim. U istočnoj Hercegovini samo u razdoblju od 1514. do 1599. zabilježena su 54 takva pokušaja ubiranja nameta od katolika od strane pravoslavnih mitropolita, a posljednji se poznati pokušaj dogodio 1777. godine. Zbog toga je, između ostalog, velik broj katolika bio prisiljen prihvatiti pravoslavlje (M. MARIĆ, Stanovništvo Popova u Hercegovini. Ravno, str. 199-203) 58 Historija naroda Jugoslavije, II, Zagreb, 1959., str. 598. 59 A. DŽ. EVANS, Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka 1875., Sarajevo, 1973., str. 208-210. 60 D. MANDIĆ, Acta franciscana Hercegovinae provinciarumque finitimarum tempore dominationis Othomane, I, Mostar, 1934., str. 37-38. 61 J. BALTIĆ, Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni, Sarajevo, 1991. (prir. A. Zirdum), str. 60-61; M. V. BATINIĆ, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, sv. III, Zagreb, 1887., str. 149-150; I. STRUKIĆ, Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkoga samostana, Sarajevo, 1899., str. 80-81.

12

'Šizmatici'.“62 Poznati bosanski franjevac Filip Lastrić Oćevac iz 18. stoljeća zapisao je na jednom mjestu o pravoslavnima: „Mi u njima imamo ljuće dušmane, nego li su sami Turci.“63 Ovo je dakle istina: pravoslavni su patrijarsi, mitropoliti i vladike stoljećima progonili katolike i njihove duhovnike franjevce, nastojeći ih na silu podložiti pod svoju upravu i prevesti na pravoslavlje,64 a nije bilo obrnuto, kako želi dokazati Karan. Dakako, bez ikakvih dokaza. Opisujući lagani proces islamizacije na duvanjskom području, Karan navodi slučajeve deftera (turskih poreznih popisa) iz 16. stoljeća te na primjeru Šuice i Galečića dokazuje kako su u tim defterima „imena srpska narodna i muslimanska“.65 Dakako, imena jesu narodna, ali nipošto srpska, nego hrvatska, to jest katolička. To što ona glase: Radoja, Dragić, Radič, Milobrad, Radoslav ili Novak, nipošto ne znači da su „srpska“, nego su ona opća narodna, slavenska imena. A takva su imena i katolici davali svojoj djeci sve do sredine 16. stoljeća, kad su crkveni oci na Tridentskom koncilu (1563.) donijeli odluku da se ubuduće u čitavoj Katolikoj crkvi moraju voditi matične knjige i da se u njih upisuju isključivo katolička, dakle svetačka, imena. Time prestaje stoljetna praksa da se djeci nadijevaju narodna imena, a ona je dakako u našim krajevima ponešto produžena, vjerojatno sve do kraja 16. st., dok se zakon Tridentskog koncila nije u potpunosti mogao implementirati.66 Tako dakle imena zabilježena u turskim defterima 15. i 16. stoljećima nipošto nisu „srpska narodna“, nego općenito narodna, u najvećoj mjeri hrvatska, katolička, jer su oni i u to vrijeme činili barem 8/10 sveukupnog stanovništva Duvna. A do kakvih sve apsurdnih zaključaka može autora dovesti sveopće i bezgranično srbovanje pokazat ću na temelju Karanova tumačenja pisma koje su duvanjske obitelji poslale papi Juliju III. 1551. godine, u kojem traže biskupa za svoju (Duvanjsku) ispražnjenu biskupiju. Taj dopis potpisala su dvojica prvaka, koje papa u svom odgovoru na latinskom jeziku ovako titulira: „Dilectis filiis Comiti Gregorio Lucensi, et Comiti Paolo Volcoviht.“67 Dominik Mandić, koji je ovaj dokument pronašao i prvi objavio, njihova je imena s latinskog preveo kao Grgo Lučić i Pavao Vuković, pa se tako ustalilo i u literaturi. Međutim, sumnjam da je prezime glasilo Vuković, već je riječ o drevnom duvanjskom plemenu Vučković, od kojih je do danas u Duvnu ostao naziv Vučkovine za groblje iznad selâ Mokronoge, Kuk i Lug, kao i temelji, ruševine velikih kuća na podnožju planine Ljubuše, iznad selâ Kuk i Lug. Oni su pak odselili 1687. u Cetinsku krajinu, a vođa naroda bio je upravo fra Pavao Vučković, Duvnjak iz navedenoga plemena. Danas su jedno od najpoznatijih sinjskih plemena.68 Karan pak tvrdi da je navedeni Pavao (1551.) bio iz plemena Vukovića, „Srba u Duvnu“, koji su tu živjeli sve do 29. lipnja 1992., „kada su morali, kao i svi ostali njihovi srpski sunarodnici da napuste Duvno“.69 Je li uistinu moguće da srpski (pravoslavni) Vukovići pišu pismo rimskom papi i traže od njega da im pošalje katoličkog biskupa?! Čini se da Karan nije svjestan koje su posljedice takva njegova zaključivanja: to bi značilo da su Vukovići 1551. bili katolici i da su tek nakon toga postali pravoslavci, i dosljedno tome se posrbili! Dakako, kao što sam naprijed

62 Navod prema J. JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, sv. I, Sarajevo, 1912., str. 209. 63 A. ZIRDUM, Filip Lastrić – Oćevac 1700 – 1783. Prilog kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1982., str. 45. 64 Usp. K. DRAGANOVIĆ, Massenübertritte von Katholiken zur 'Orthodoxie' im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Türkenherrschaft, Rim, 1937. (prevedeno na hrvatski: Masovni prijelaz katolika na pravoslavlje, Mostar, 1991.) 65 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 51, 54, 55. 66 J. MATASOVIĆ, Fojnička regesta, str. 87; usp. P. ŠIMUNOVIĆ, Hrvatska prezimena, Zagreb, 2006., str. 22; M. NOSIĆ, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka, 1998., str. 15. 67 D. MANDIĆ, Acta Franciscana Hercegovinae, sv. I. (1206.-1699.), Mostar, 22009., str. 132. 68 Usp. R. JOLIĆ, Duvno kroz stoljeća, str. 200-204. 69 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 55.

13

rekao, pismo nije potpisao Srbin Pavao Vuković, nego katolik (Hrvat) Pavao Vučković. I nema nikakva dokaza da su pravoslavni Vukovići tada živjeli u Duvnu. Ipak još malo o Vukovićima. Karan piše: „Vukovići su do dolaska Turaka bili i u selu Crvenice, odakle su ih Turci protjerali i raselili, a sve do šezdesetih godina 20. vijeka živjeli su i u Mandinom Selu.“70 Još samo da je dokazati da su u Duvnu, bilo gdje, živjeli i prije dolaska Turaka! Ali tko će se baviti još i takvim sitnicama? Karan navodi i još neke dokumente „koji svjedoče o prisustvu Srba na Duvanjskom polju“,71 pa onda citira don Tadiju Milinića koji u svome dopisu nunciju Gessiju u Veneciju 1609. piše da „Duvno nije drugo doli ravnica opkoljena s nekoliko malobrojnih sela, u kojima se nalazi oko 70 katoličkih obitelji, a sve ostalo Turci i Morlaci, raskolnički svijet“.72 Dakle, nigdje ni spomena Srba; navode se izrijekom pravoslavni Morlaci, što znači Maurovlasi, ili Vlasi. Tako teza da su današnji Srbi zapadno od Drine potomci posrbljenih Vlaha nije nikakva austrougarska propanganda, kako navodi Karan,73 nego povijesna činjenica. Šteta je što Karan nije imao prilike pročitati čitavi dopis don Tadije Milinića jer bi u njem pronašao i izričite potvrde o tome kako pravoslavni patrijarsi progone franjevci i katolike želeći ih podvrgnuti svome obredu: „Dakle, presvijetli gospodine, vjerujte mi, ako se promijeni red upravljanja (t.j., ako splitski nadbiskup preuzme upravu Duvanjske biskupije, op. R. J.), u kratko će se vrijeme izgubiti spomenutih sedam samostana jer će ih fratri, koji žive od župa i truda onih siromašnih kršćana, zbog siromaštva napustiti, a potom će se također u nekoliko dana izgubiti duše vjernika, jer ne će imati svojih pastira, koji će ih poučavati i braniti od gnjeva patrijarha carigradskoga grčkoga raskolničkoga, pogotovo jer su fratri zemljaci i rođaci tih siromašnih kršćana.(…) A ako se tomu (progonu pravoslavnih episkopa, op. R. J.) siromašni fratri sv. Franje ne bi odupirali svake godine na najveću svoju štetu, muku i nevolju, ne bi se sada našao nijedan katolik ne samo u Duvanjskoj biskupiji nego ni u cijeloj Bosni. S druge strane, jer su sada pod turskom tiranijom, ne može se imati bolja duhovna uprava, tj. u sadašnjim takvim prilikama.“74 Ne poznajući tematiku, Karan navodi kako se u popisima biskupâ Dragićevića i Bogdanovića iz 1742. i 1768. godine ne spominju neka duvanjska sela (među kojima i Rašćani), što bi – po njegovu mišljenju – značilo da tu nisu živjeli katolici, nego pravoslavni.75 Dakako da od toga nema ništa, nego je rješenje u tome da su biskupi neka sela povezivali, uključivali jedno u drugo, iako mi na temelju drugih izvora pouzdano znamo da su navedena sela postojala i da su u njima živjeli katolici.76 Karan navodi da se na temelju podataka Katoličke crkve od 1469. do 1800. „nigdje ne pominje selo Rašćani, iako ono postoji, što se vidi iz karte područja Duvanjske župe od 1718. do 1758. godine“,77 pri čemu dakako ne navodi o kakvoj je karti riječ. A riječ je o karti koju je objavio Anto Ivić, pod naslovom „Područje duvanjske župe 1718.-1758.“, na kojoj se uistinu navodi i selo Rašćani.78 Šteta samo što Karan nije primjetio da je riječ o suvremenim selima, dakle o suvremenoj „podlozi“ prostora koji je obuhvaćala drevna duvanjska župa, a da se doista u povijesnim vrelima nigdje ne spominje selo Rašćani.79 To dakako ne znači da nije 70 Isto. 71 Isto, str. 56. 72 Prijevod prema R. PERIĆ, Svećenici glagoljaši na području BiH, Mostar, 2016., str. 43. Karan preuzima prijevod od Ante Ivića (Pučanstvo duvanjske župe 1469.-1800.) te navodi „Vlasi, raskolnici“. 73 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 54. 74 D. MANDIĆ, Acta Franciscana Hercegovinae, sv. I. 185-186; R. PERIĆ, Svećenici glagoljaši na području BiH, str. 44. 75 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 57. 76 Usp. R. JOLIĆ, Duvno kroz stoljeća, str. 241-245. 77 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 57, 72. 78 A. IVIĆ, Pučanstvo duvanjske župe 1469.-1800., str. 112. 79 Usp. karte u: A. IVIĆ, Pučanstvo duvanjske župe 1469.-1800., str. 122, 132, 133, 148, 154.

14

postojalo; samo u njem nisu živjeli katolici, kao što jesu u svim drugim selima, u kojima su uvijek činili ili cjelokupno ili gotovo cjelokupno pučanstvo, pa ga katolički biskupi niti ne navode na svojim pastoralnim pohodima. Upitno je je li i naziv sela Rašćana od korijena Ras ili Raška, kako drži Karan.80 Iako ne treba isključiti ni tu mogućnost, jer su Ras (Rac) i Raška stari nazivi za Srbina i Srbiju, nisam u potpunosti uvjeren da bi plural bio Rašćani; držim da bi ih zvali jednostavno Rašani. Ne treba isključiti ni mogućnost koju sugerira veliki Akademijin Rječnik (sv. XIII, str. 375, 390) da je u korijenu riječi hrastova šuma, hrastovi, ili zbirna imenica hrašće, što bi onda označavalo naselje ili ljude koji žive u hrastovoj šumi.81 Usput, nisam shvatio što je Karan htio poručiti izjavom vezanom za veliku seobu katoličkoga pučanstva iz Duvna, Livna i Rame 1687. u Cetinsku krajinu, pod vodstvom franjevaca: „Otuda dolazi da su vijesti o toj seobi kod starijih pisaca fantastične, a kod novijih nedovoljno tačne.“82 Pritom dakako ne navodi niti koji su to „fantastični“ pisci, niti što bi to bilo „fantastično“, a i njegov je pregled koji potom slijedi, sasvim pristojan, bez ikakvih relacija prema prvoj, naprijed navedenoj njegovoj rečenici. Osim toga, ne kaže se „Duvanjski arzulah“,83 nego „arzuhal“. Arzuhal u prijevodu s turskog znači tužaljka, tužbalica. Na kraju, nejasno ostaje zašto Karan sumnja u tvrdnju fra Anđela Nuića da u selu Kolo nikada nisu živjeli pravoslavci, kao i u njegov izvještaj o borbi katolika i pravoslavnih za gradsko groblje Karaula (koje je na kraju pripalo katolicima).84 Ne vidim da je fra Anđeo imao ikakve potrebe krivotvoriti te podatke, a kao župnik u Županjcu (Tomislavgradu) u dva navrata (1888.-1889. i 1895.-1898.) svakako je bio upućen u stvarno stanje. Sigurno je da ni pravoslavni ni katolici sve do 1874. nisu imali svoje groblje u samome gradu, jer su se tome protivili muslimani, pa su se sve do pred kraj turske vladavine pokopavali u obližnjem selu Kolu.85 Do danas je sačuvano katoličko groblje na Kolu, veoma lijepo, aktivno, dok je od pravoslavnoga ostalo samo nekoliko zaraslih i srušenih kamenih križeva. Najobičnija je besmislica i Karanova tvrdnja da se neki pravoslavni kameni križevi nalaze na suvremenom katoličkom groblju na Kolu. Svi su ti spomenici isključivo katolički. Srbi u vrijeme austrougarske vladavine Na nekoliko mjesta Karan uvjerava kako je austrougarska država, po okupaciji Bosne i Hercegovini 1878. godine, „oslonac tražila u katolicima, namećući im hrvatsko ime, pravoslavne Srbe i Muslimane nastojala je da pretvori u novu naciju – Bosance, a srpski jezik kojim se govorilo, a i danas govori u Bosni, u bosanski“.86 Notorna je činjenica da se austrougarske vlasti nikada nisu oslanjale na katolike (Hrvate), a niti na Srbe, nego na gornji sloj muslimanske elite, dakle na begove, kojima su ostavili svu zemlju i sva prava nad kmetovima kakva su imali i za turske vlasti, te ih uključivali u svoje strukture vlasti, na vrlo visokim položajima.87 O tome su napisane bezbrojne knjige i znanstveni članci, pa Karan svojim pisanje samo pokazuje elementarno nepoznavanje materije kojom se bavi. 80 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 71. 81 R. JOLIĆ, Duvno kroz stoljeća, str. 27. 82 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 41. 83 Isto, str. 50. 84 Isto, str. 63, 106. 85 A. NUIĆ, „Svaštenjak“, u: Fra Anđeo Nuić – život i djelo (prir. R. Jolić – A. Marić), Mostar, 2010., str. 82. 86 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 54; usp. str. 201, 205. 87 H. KAMBEROVIĆ, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Zagreb, 2003., str. 72-75, 93-96; I. ŠARAC, „Hercegovina u razdoblju austro-ugarske uprave“, u: Hum i Hercegovina kroz povijest, II, str. 24-30; M. MARIĆ, Stanovništvo Popova u Hercegoivni: Ravno, str. 189.

15

Na drugom mjestu slično piše da su duvanjski katolici „pripadali znatno bogatijoj Katoličkoj crkvi, a i sama Austrougarska (…) bila je katolička klerikalna država, koja je neštedimice pomagala gradnju katoličkih crkava, temeljeći svoju stabilnost na bosanskohercegovačkim katolicima koji su Austrougarsku prigrlili kao svoju najrođeniju državu“,88 da bi onda samo 10 redaka kasnije pobio samoga sebe: gotovo ni jedna jedina katolička crkva u Duvnu nije sagrađena u vrijeme austrougarske vladavine! Uistinu, stara crkva u Županjcu (Tomislavgradu) sagrađena je u tursko doba, 1865., a nova u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, počev od 1924. (kao i samostan); stare crkve u Rošku Polju i Vinici sagrađene su u tursko doba, 1858., kao i ona u Šuici, 1872., i Grabovici, 1865. godine; crkva u Seonici sagrađena je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije 1932., kao i u Kongori 1927., Prisoju oko 1940., Rašeljkama 1939. godine. Jedino je crkva u Bukovici sagrađena 1892., dakle u vrijeme austro-ugarske vladavine!89 Eto koliko je Austrougarska bila „klerikalna“ država i kako je „neštidimice pomagala gradnju katoličkih crkava“! Ne samo činjeničnim stanjem nego i vlastitom rečenicom pobija Karan ono što malo prije tvrdio: „Najveći broj bogomolja urađen je ne u vreme Austrougarske nego u vreme Kraljevine Jugoslavije.“90 Lako je pobijati autora koji pobija sam sebe! O nazivu za Hrvate i o jezicima u Bosni i Hercegovini Karan piše: „Do dolaska Austrije svi katolici u Bosni i Hercegovini sami sebe su zvali Šokcima ili, zbog latinske vjere, Latinima. Tako su ih zvali i bosanskohercegovački Srbi i Muslimani. Austrijska vlast je odjednom Šokce počela da proglašava Hrvatima, a srpski jezik kojim se govorilo u Bosni i Hercegovini – hrvatskim. (…) Nova austrougarska vlast od samog početka nastojala je da ukine nacionalna prava koja su Srbi uživali u poslednjim godinama turske vlasti, namećući srpskom jeziku kojim se govorilo u Bosni i Hercegovini hrvatsko ime i naturajući hrvatsku latinicu umjesto ćirilice.“91 Hrvati se u BiH nikada nisu nazivali niti Šokcima niti Latinima, nego katolicima – kao što su se Srbi nazivali pravoslavcima, a (današnji) Bošnjaci muslimanima. Riječ je o sustavu mileta koji je bio dominantan u Otomanskom carstvu. Tek se od sredine 19. stoljeća počinju javljati nacionalni pokreti i formirati nacije u današnjem smislu riječi, i to ne samo među Slavenima, nego općenito u Europi. Počinju se formirati i nacionalne države u suvremenom smislu.92 Iako bi izgledalo logično da se Austrougarska monarhija po okupaciji Bosne i Hercegovine oslonila na tamošnje katolike, koji su je uistinu dočekali kao osloboditeljicu, tomu nije bilo tako: nove su se vlasti plašile kako b-h Srba, koji nisu bili sretni zbog takva razvoja događaja, nego su željeli da BiH okupira Srbija i/ili Crna Gora, tako i Hrvata koji su tražili ujedinjenje s matičnom zemljom Hrvatskom, što vlastima Monarhije nipošto nije odgovaralo, jer nisu željele jačanje slavenskog elementa u Monarhiji. Stoga su svoju politiku temeljili na izmišljenoj (novoj) naciji bosanstvu, kao i na bosanskom jeziku. Takva je politika na kraju ispala kontraproduktivna i konačno je završila ratom i raspadom Monarhije.93 A koliko su i franjevci i Hrvati u BiH bili „oduševljeni“ novom vlasti može se iščitati iz bezbrojnih dokumenata iz toga razdoblja.94 Vrhunac „oduševljenja“ bilo je paljenje mađarske zastave u Mostaru od strane franjevačkih bogoslova 1912. godine, u znak protesta što su Mađari dokinuli Ustav u Hrvatskoj i Cuvaja postavili za komesara. Zastava je zapaljena nakon vojničke mise, naočigled vojske, činovništva, građana i seljaka.95 88 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 185. 89 Usp. R. JOLIĆ, Duvno kroz stoljeća, str. 333-418 passim. 90 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 185. 91 Isto, str. 200, 201. 92 Usp. N. STANČIĆ, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002.; T. VUKŠIĆ, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini (1878.-1903.), Mostar, 1994., str. 52. 93 I. ŠARAC, „Hercegovina u razdoblju austro-ugarske uprave“, str. 15-50. 94 Usp. A. NUIĆ, „Svaštenjak“, str. 75-78, 83-84, 87-90, 94, 119 („Zatvoreni radi hrvatstva!“ 1893.). 95 A. NIKIĆ, Događajnica Bosne i Hercegovine 614. – 1918., Mostar, 2003., str. 632.

16

A koliko je nova vlast potencirala hrvatsko ime, neka posluži i sljedeći primjer: mostarski su katolici još 1873. poslali zahtjev za osnivanje Hrvatskoga pjevačkog društva „Kosača“, ali su dobili odbijenicu od turskih vlasti pa je „Kosača“ nastavio djelovati kao crkveni zbor, bez državnog odobrenja. Ni austrougarske vlasti nisu bile blagonaklone prema hrvatskome pjevačkom društvu pa je odobrenje dobiveno tek 10 godina po okupaciji, 10. studenoga 1888. Ali i to uz jednu značajnu izmjenu: naime, zahtjev je bio da se društvo zove Hrvatsko pjevačko društvo „Višević“, a vlasti su mu dale naziv Narodno pjevačko društvo. Hrvatsko se ime sustavno potiralo. Društvo je dobilo ime „Hrvoje“ tek krajem 1898. (Narodno glasbeno pjevačko društvo „Hrvoje“ u Mostaru), a pridjev „hrvatski“ austrougarske su vlasti odobrile tek početkom 1903. godine.96 Dakle punih 25 godina po okupaciji BiH! Sažetak Čitavi ovaj povijesni dio, od ilirskog doba do početka 20. stoljeća, u Karana je besmisleno nabacani zbroj još besmislenijih podataka i tvrdnja koje sa stvarnosti nemaju ama baš nikakve veze. To je nakaradno srbovanje koje vrijeđa ne samo povijest kao znanost koja je egzaktna i traži provjerene podatke, nego uopće zdravi razum. Pitanje je dakako koliko je sami Karan svjestan toga jer je jasno da on u najvećoj mjeri nije autor navedenih tekstova, nego ih je skupljao zbrda zdola, ali je intencija jasna i neprekinuta: dokazati da Srbi na prostoru Duvna, i dakako šire, primjerice u zapadnoj Hercegovini, žive od pamtivijeka te da su ih kasnije katolici protjerali – tako da su na ovim prostorima „ustaše-fašisti“ postojali ne samo od 1941., nego barem tisuću godina ranije. Čovjeku se doslovce grči utroba kad čita da je Mihajlo Višević, koji je s kraljem Tomislavom sudjelovao na splitskim saborima 925. i 928. godine, bio „srpski vladar“, da je Solinska nadbiskupija bila zapravo pravoslavna, pa se onda „u crkveni život Splita i Solina umiješala Rimska crkva, koje je poslije Splitskih sabora održanih 925. i 927. godine uspjela da nematne svoje vođstvo na prostorima nekadašnje Solinske arhiepiskopije“, da su u 14. stoljeću na jug „iz Bosne dovedeni bosanski franjevci, potomci pokatoličenih Srba, koje je Katolička crkva školovala i pripremila za misionarsku djelatnost i koji su potpomagani dubrovačkim vlastima i vlastima Mletačke republike zauzimali jednu po jednu pravoslavnu bogomolju, proganjajući srpske kaluđere i popove, a pored tih bogomolja od istog materijala gradili nove, rimokatoličke“.97 Autor teksta je – treba li pogađati – Jovo Bajić, a tekst se zove: „Kako je pokatoličena Zapadna Hercegovina“! Ne ulazeći u besmislenu raspravu o besmislenim tvrdnjama, navodim samo da su franjevački samostanu u dalmatinskom priobalju utemeljeni davno prije 14. stoljeća, pa se tako na temelju pouzdanih povijesnih vrela sa sigurnošću zna da je franjevački samostan u Trogiru osnovan još prije smrti sv. Franje Asiškoga, utemeljitelja Reda († 1226.), zadarski je osnovan prije 1228., a splitski se prvi put spominje 1229., ali je zasigurno osnovan i ranije, dok je dubrovački osnovan najkasnije 1227., a onaj u Puli oko 1230. te šibenski oko 1229. godine, dok je provincija Hrvatske osnovana na franjevačkom općem kapitulu 1230., možda već 1227. godine. O tome postoje brojni sačuvani dokumenti.98 A to da su bosanski franjevci „potomci pokatoličenih Srba“ je najveća besmislica koju sam u životu čuo. 96 Spomenica u slavu svetčanog razvijanja zastave Hrvatskog glasb. pjevačkog družtva „Hrvoje“, Mostar, 1904., str. 9-50; M. NUIĆ, „Pedeset godina rada i života H. P. D. 'Hrvoje'“, u: Spomenica o pedeset-godišnjici Hrvatskog pjevačkog društva „Hrvoje“ u Mostaru, Mostar, 1939, str. 7-26; E. ČELEBIĆ, „Hrvatsko pjevačko društvo „Hrvoje“ 1888-1914 (prilog istoriji nacionalnih pokreta u B i H)“, Hercegovina. Časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, br. 6, Mostar, 1987., str. 153-161; M. PINJUH, „Najstarije kulturno-umjetničko društvo na tlu Hercegovine. Uz 90. obljetnicu 'Hrvoja'“ (1888.-1978.), Kršni zavičaj, br. 11 (1978.), str. 23-34. 97 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 180-181. 98 Usp. D. MANDIĆ, Franjevačka Bosna, str. 6-21; R. JOLIĆ, „Fra Dominik Mandić kao istraživač franjevačkih početaka u Hrvata“, Kačić, god. XLVI.-XLVII., Split, 2014.-2015., str. 443-450.

17

Upravo je nevjerojatna ideja o srpskoj nazočnosti na duvanjskom, zapadnohercegovačkom i dalmatinskom prostoru davno prije turskoga osvajanja tih prostora. I ne samo nazočnosti: Karan preuzima mišljenje Jove Bajića i njemu sličnih da su oni tu bili većina, štoviše da tu katolika (Hrvata) nije ni bilo. A za to ne donose ni jedan jedini valjani dokaz. Pretrnuo sam kad sam pronašao spomen biskupa Venancija, koji je umro mučeničkom smrti u progonima sredinom 3. stoljeća „inter Dalmatas“, što neki tumače da bi bilo na Duvanjskom polju99 – da neće i njega Karan proglasiti Srbinom. I, začudo, nije! Ovdje ukratko sabirem Karanove dokaze da su Srbi živjeli na duvanjskom prostoru prije dolaska Turaka, štoviše da su tu bili većina, kao i o stanju u tursko i austrougarsko vrijeme: 1) Stećci okrenuti u pravcu istok-zapad, a tako su se pokapali pravoslavci (Srbi) – tvrdi Karan; tako su se pokopavali i danas pokopavaju i katolici (Hrvati), a na duvanjskom prostoru ni jedan jedini stećak nije (srpsko)pravoslavni, jer tu pravoslavnih, a pogotovo Srba, naprosto nije bilo. 2) Manastir Labostin na Jabuci livadi je obična izmišljotina jer o njemu nema ama baš nikakva spomena u povijesnim dokumentima niti su vršena bilo kakva arheološka istraživanja koja bi to potvrdila. Pečat je obična krivotvorina iz 19. stoljeća i mlađi je 600 godina od razdoblja u koje ga stavlja Vid Vuletić Vukasović. 3) Prema svemu tome, franjevci nisu „progonili srpske kaluđere i popove“ i zauzimali njihove bogomolje – jer nisu imali koga progoniti niti što zauzimati. 4) Pravoslavni Vlasi, kasnije posrbljeni, došli su na duvanjsko područje s turskim osvajačima kao njihove pomoćne vojne postrojbe (martolosi)100 i uvijek su bili izrazita manjina. 5) Po Karanu ispada da je Pavao Vuković, Srbin pravoslavac, molio 1551. od rimskoga pape da u Duvno katolicima pošalje biskupa. O tome naravno nema ni govora, nego je riječ o katoliku Pavlu Vučkoviću. 6) Hrvati (katolici) u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom nisu uopće bili privilegirani, kako to u više navrata tvrdi Karan, nego su povlašteni status imali bosanski begovi, a vlasti su stvarale umjetnu naciju Bosanaca i umjetni bosanski jezik.

II. Drugi svjetski rat Veliki dio Karanove knjige zauzima vrijeme Drugoga svjetskog rata, čak kojih 250 stranica,101 što i nije nikakvo čudo jer su duvanjski Srbi u tijeku rata, osobito u prvoj njegovoj godini, doživjeli teška stradanja, u prvom redu od novih vlasti Nezavisne Države Hrvatske, i još više od neodgovornih pojedinaca iz hrvatskoga naroda. Držim da nema razloga sumnjati u Karanov podatak da su „ustaše 1941. godine ubile i u njih [jame] bacile oko 300 Srba sa područja opštine Duvno (Tomislavgrad)“.102 O tome sam opširno pisao u Duvanjskom žrtvoslovu i objavio sve podatke koji su meni bili dostupni. Pozvao sam i (odseljene) Srbe da mi pomognu u tome, preko (bivšega) duvanjskog paroha Branka Zelena, nastanjena u Beogradu, ali nije bilo odaziva.103 K tome je u uvodnome tekstu („Duvanjska stradanja u ratu i poraću“) dr. Jure Krišto pisao vrlo opširno o uspostavi nove vlasti NDH u travnju 1941. i o zločinima nad duvanjskim Srbima, na temelju dostupne dokumentacije.104 Bez ikakvih kalkulacija i pokušaja prikrivanja zločina. Time smo stavili na znanje svima: ponajprije, da osuđujemo svaki zločin, bez obzira tko ga počinio i nad kime, a potom i to da će zločini uvijek izići na vidjelo te da se daleko najveći broj duvanjskih Hrvata niti slaže, a niti se u ono vrijeme slagao s onim što je činio „hrvatski ološ“ 1941. (ili 1992. ili bilo kada). Duvanjski 99 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 179. 100 Usp. M. VASIĆ, Martolosi u jugoslovenskim zemljama pod turskom vladavinom, Djela ANUBiH, knj. XXIX, Sarajevo, 1967. 101 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 108-123, 220-431 i passim. 102 Isto, str. 121. 103 R. JOLIĆ – J. KRIŠTO – A. TADIĆ (prir.), Duvanjski žrtvoslov, Tomislavgrad, 2013., str. 293-302, 6-7. 104 Isto, str. 14-18.

18

Srbi su doživjeli teška stradanja 1941. koja se ne daju opravdati ničim. Kako zapisa dr. Krišto: „Neki duvanjski Srbi priznali su da je pokolj srpskoga življa u selu Cebara bila reakcija na srpsku pobunu u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske i na odbijanje lokalnih Srba da se ne pridružuju toj pobuni. To, razumije se, ne opravdava ustašku reakciju, jer pokolj stanovnika sela Cebara bio je zločin bez ikakvih daljnih kvalifikacija. 'Divlje ustaše' su 2. kolovoza 1941. u njemu pobili gotovo cjelokupno stanovništvo, uključujući žene i djecu; spasila se samo jedna žena s dvoje djece, skrivajući se u vrtu, a Stipica Zelen je uspio izići iz jame. U pokolju u Cebari glavnu ulogu imao je tabornik Bajro Tanović; upravo on je navodno zastupao stajalište da treba uništiti sve žene i djecu. U istome naletu bijesa skoro svi odrasli muškarci od 16 godina naviše, a u nekim selima također žene i djeca, uhićeni su u Duvnu i selima Duvanjskoga kotara: Mokronogama, Eminovu Selu, Cebari i Prisoju te su mnogi bili pobijeni.“105 Ovi zločini se ne mogu i ne smiju opravdavati ničim, pa niti time što su Hrvati bili proganjani u „staroj“ Jugoslaviji i bili kivni na Srbe kao vodeći sloj u toj nesretnoj državi, ni ubojstvom hrvatskih zastupnika u Skupštini Jugoslavije 1928., među kojima je najpoznatiji bio Stjepan Radić, vođa HSS-a i vođa hrvatskoga naroda u to vrijeme. Ali isto ne bi trebalo niti preskakati taj kontekst, ili „okvir“ za zločine, koji su se dogodili u Duvnu, u Bosni i Hercegovini, i šire. Kao što to Karan uredno preskače. Ovdje se ipak valja pozabaviti nekim temama koje su kod Karana obrađene pristrano, a time i netočno. Zločine ne treba skrivati, ali ne smije se nijekati ni zločine učinjene nad drugima (ovdje konkretno nad Hrvatima), niti optuživati za zločine one koji s njima nemaju nikakve veze (ovdje konkretno katoličke svećenike). Katoličko svećenstvo Kao što i čitava srpska historiografija, kao uostalom i komunističko-partizanska, neprestano optužuje katolički episkopat i svećenstvo zbog ustaških zločina nad srpskim stanovništvom, tako i ovdje Karan postupa po istome obrascu. Nasuprot tome, bezbrojni dokumenti koji se objavljuju u posljednje vrijeme pokazuju posve suprotnu sliku o tome. Budući da je ovdje nemoguće toliko širiti temu, upućujem samo na dopise dr. fra Dominika Mandića iz Rima, tada generalnog definitora franjevačkog reda, koji je svim franjevcima izrijekom zabranio pripadnost ustaškom pokretu, i to u dopisima iz svibnja, lipnja i srpnja 1941. te sudjelovanje „u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihova imetka, pokretnog i nepokretnoga, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljavanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima“, kao i „u nasilnom i masovnom prevadjanju pravoslavnih na katoličku vjeru“, kao i bilo što drugo na štetu bilo koga, osobito progonjenih Srba i Židova.106 I oba hercegovačka provincijala, fra Krešimir Pandžić (do 1943.) i fra Leo Petrović (1943.-1945.) inzistirali su kod podložnih franjevaca da se ne smiju baviti politikom. Tomu treba dodati da je nemali broj franjevaca i biskupijskih svećenika u Hercegovini reagirao protiv progona srpskog stanovništva i ustaških zlodjela, ponekad i unatoč opasnosti po vlastiti život. O tome je pisao fra Vencel Kosir Mandiću u Rim, gdje su se širile neistinite priče o franjevcima, i ne samo u Hercegovini: „Meni izgleda da ste krivo informirani. Mi se zauzimanjem bili izvrgli skrajnoj opasnosti, a tamo nas optužuju da smo krivi. Istina je da ćemo mi biti prvi na redu, ali ne radi krivice naše, nego zato, jer smo fratri i predstavnici hrvatskoga naroda.“107 Ako se ovome doda činjenica da je veliki broj širokobrijeških profesora franjevaca bio projugoslavenske orijentacije, onda su čisti promašaj i dakako zločin bila njihova masovna ubojstva u prvoj polovici 1945., kao i 105 Isto, str. 16. 106 Dopis svim provincijalima hrvatskih franjevačkih provincija od 24. srpnja 1941. (navod prema: I. ŠARAC, „Nezavisna Država Hrvatska i Katolička crkva u korespondenciji fra Dominika Mandića“, u: Dr. fra Dominik Mandić (1889. – 1973.) (zbornik radova), prir. R. Jolić, Mostar – Zagreb, 2014., str. 390-424, ovdje 409). 107 Isto, str. 407.

19

laži koje se o njima šire do danas, ne samo u komunističko-jugoslavenskoj historiografiji, nego nažalost i onoj srpskoj. Osobito je vrijednu knjigu na ovu temu napisao dr. Ivica Šarac;108 štoviše, u rukama ju je imao i Karan, jer je citira na nekoliko mjesta, ali nažalost nije iz nje izvukao nikakvu pouku niti su svi argumenti tamo doneseni i najmanje promijenili njegov unaprijed zadani stav. Od duvanjskih svećenika Karan, po predlošku komunističke historiografije, u negativnim bojama oslikava njih četvoricu: fra Miju Čuića, fra Stjepana Naletilića, fra Karla Grbavca i don Iliju Rezu. Osobito prvoga među njima. Za što ih optužuje i jesu li te optužbe istinite? Fra Mijo Čuić jedan je od najuglednijih duvanjskih svećenika u 20. stoljeću. Bio je veliki graditelj i organizator. Godine 2009. postavljen je njegov spomenik ispred bazilike i samostana u Tomislavgradu, koje je upravo on sagradio u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, te održan znanstveni simpozij, sve to u prigodi 50. obljetnice njegove smrti († 1959.).109 Poslije rata su ga komunističke vlasti sudile zbog navodnih ratnih zločina: osuđen je najprije na smrtnu kaznu, potom mu je kazna preinačena u 20 godina zatvora (što je u komunističkim zatvorima bilo neusporedivo gore od smrti), od čega je proveo gotovo sedam godina u užasnim uvjetima u Kazneno-popravnom domu u Zenici te pušten početkom 1953., kao teški bolesnik, nepokretan, dakako od posljedica zatvorskog života. Ostatak života proveo je u krevetu u franjevačkom samostanu u Mostaru te preminuo 8. siječnja 1959.110 Suđenje fra Miji Čuiću organizirali su komunisti 2. veljače 1946. u Duvnu, na Kalandoru, makar je u pritvoru boravio pet mjeseci do tada u Travniku: cilj je bio osramotiti ga pred vlastitim narodom. Pa ipak je namješteno i perfidno suđenje doživjelo potpuni fijasko. Unatoč naručenim lažnim svjedocima, unatoč naručenim polupismenim „skojevcima“ i „skojevkama“ koji su izvikivali naučene parole da fra Miju treba suditi bez milosti, narod se nije dao pokolebati. Dogodilo se upravo suprotno od onoga što su komunisti očekivali: hrvatski katolički puk javno je ustao u fra Mijinu obranu, svjesni da su optužbe protiv njega obične laži i namještaljka. Tako je „narodni“ sud donio presudu „u ime naroda“, a potpuno suprotno javno izraženoj volji toga istog naroda da je fra Mijo potpuno nevin. Sud je odbio tisuće potpisa kućedomaćina iz župa Duvno (Tomislavgrad), Kongora i Seonica koji su tražili da ga se oslobodi, odbio je svjedočenje velikog broja svjedoka koji su se prijavili da svjedoče u njegovu korist. I ne samo Hrvata! Bilo je tu i Srba čija su svjedočenja odbijena samo zato jer su bila u fra Mijinu korist. Prihvaćena su lažna svjedočenja partizanskih aktivista koji su ga teretili za zločine nad srpskim stanovništvom u duvanjskom kraju: Vojo Zelen, Bosa Zelen, Vlajko Kovačević, Jordanka Važić, Luka Savić, Vehbija Đulić, Nezir Lokmić, Šefik Lokmić, Salko Lokmić, Ibrahim Numić, Feriz Seferović.111 Zanimljivo je da među svjedocima optužbe nema ni jednog Hrvata! Tek 40 godina kasnije Hrvat Ilija Baković iz Mokronoga potpisao je tekst u kojem se kaže i sljedeće: „Glavni ideolog ovih zločina u Duvnu, pored ustaša emigranata rodom iz Duvna, bio je vođa klerikalaca fra Mijo Čuić. U provođenju ovih zločina pored ustaša sudjelovali su klerikalci koji su istovremeno bili i ustaše: fra Stipan Naletilić, fra Karlo Grbavac i drugi.“112 Je li ovo naknadna pamet, ili su ove riječi Bakoviću podmetnute – teško je danas znati. Zvuče kao verglanje komunističkoga šablona. Nasuprot tome, Jozo Krišto, ugledan čovjek iz Eminova Sela, Hrvat, kojega su cijenile i nove komunističke vlasti (koji se i kod Karana navodi u pozitivnom svjetlu), izjavio je pred sudom 108 I. ŠARAC, Kultura selektivnog sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska. Od proklamacije NDH do talijanske reokupacije (travanj-rujan 1941.), Mostar, 2012. 109 R. JOLIĆ – J. KRIŠTO (prir.), Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik, str. 5. 110 R. JOLIĆ, „Životopis fra Mije Čuića“, u: Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik, str. 40-43. 111 I. BAGARIĆ, Fra Mijo Čuić – život i djelo (1882. – 1959.). Spomenica u povodu 40. obljetnice smrti, Tomislavgrad, 2000., str. 75-99; R. JOLIĆ, „Životopis fra Mije Čuića“, u: Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik, str. 40-43; J. KRIŠTO, „Fra Mijo Čuić u politici i politika u njemu“, u: Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik, str. 95-99. 112 Tekst za ediciju „Duvno u NOB-i“ (arhiv franjevačkog samostana i župe Tomislavgrad, sv. B-22); navod prema: M. KARAN, Srbi Duvna, str. 304.

20

kako je on osobno intervenirao kod fra Mije za svoje susjede Srbe iz Eminova Sela, koji su na fra Mijin zagovor pušteni na slobodu; a to je bio samo jedan od brojnih takvih slučajeva. Srbin Marko Zdilar, također iz Eminova Sela, izjavio je na sudu kako je on osobno živi svjedok fra Mijine nedužnosti i ljubavi za stradale i ugrožene. I on, i svi eminovački Srbi, mogu samo fra Miji zahvaliti što su preživjeli u teškim danima u proljeće 1941. kada su „divlje ustaše“ dijelile pravdu po svome suludom nahođenju. Bili su to zapravo kriminalci, hrvatski ološ. U fra Mijinu korist svjedočio je i gvardijan fra Sebastijan Lesko te Franjo Pelić i Ivica Batinić koji su svi potvrdili da fra Mijo nije nikada surađivao s ustašama kako bi se istrijebili Srbi, a pomagao je i spašavao koliko je mogao.113 Pitanje je dakako koliko je uopće znao za zločine koji su se događali iznenada i u noći (Cebara) te koliki je zapravo stvarni utjecaj imao kod zločinaca koji su vršili masovna ubijanja srpskog stanovništva 1941. godine. Često spominjani Ante Madunić s Kola, za kojega brojni svjedoče da je bio jedan od najvećih počinitelj zlodjela nad Srbima, postupio je na sljedeći način prema jednom katoličkom svećeniku, don Anti Zrni, a prema svjedočanstvu Ivana Nevistića, također s Kola: susrevši don Antu, tada župnika u Viru, prisilio ga je da sjaši s konja, na što je župnik promrmljao: „Jadna Hrvatska, ako je budu ovakvi ljudi branili.“114 Tako je vrlo upitno koliko su utjecaja imali i katolički svećenici u sprečavanju zločina nad mjesnim srpskim stanovništvom. O fra Mijinu zauzimanju za pravoslavne ima svjedočanstava i u Karanovoj knjizi, od svjedoka srpske nacionalnosti, ali se to redovito namjerno pogrešno tumači; primjerice svjedočanstvo Luke Savića da ih je upravo fra Mijo spasio od ubijanja, ili nekih drugih da je odbio intervenirati kod ustaša „rekavši im fra Mijo da se tu ne da ništa pomoći“ – jer stvarno nije mogao (uvijek) pomoći.115 Luka Savić navodi kako su neki Hrvati intervenirali da se puste Srbi iz zatvora, a fra Mijo im je govorio „da se ne boje i da im se ništa neće dogoditi, dok je 27. i 28. juna noću 1941. godine 25 ljudi iz grada i sela odvedeno do jame Slipice (Grabovica), gdje su poubijani i bačeni u jami. Tako je fra Mijo vješto i podmuklo provodio svoje zlonamjerne planove.“116 Dakako da fra Mijo nije „vješto i podmuklo provodio svoje zlonamjerne planove“, nego je bio uvjeren da će ustaše stvarno pustiti te ljude. Tako je bio prevaren i on i oni Hrvati koji su intervenirali za njih kod ustaša. O fra Miji je u svojim sjećanjima zapisao fra Tugomir Soldo (1951.):

Sigurno je također, da fra Mijo Čuić nije odgovoran za moralna i fizička ubijanja Srba u Duvnu. Fra Mijo je vodio upravo žestoku borbu protiv koljača kao što sam i ja u Čapljini. I kada je u kolovozu [1941.] naišao kroz Čapljinu, onda je održao jednu žestoku propovijed protiv koljača. A rekao nam je, da on tako žestoko propovijeda i u Duvnu. Nije mi ništa poznato da li je fra Mijo prevodio Srbe na katolicizam. No znam dobro, da ih je spasavao. I u Zagrebu je dočekao partizane. I nimalo se nije bojao, da će ga itko optužiti. On je bio svjestan, da će ga svi Srbi braniti, jer ih je zaštićivao. I jedan partizanski kapetan, neki Srbin iz Livna rekao mu je u Zagrebu, da se ne treba ništa bojati, jer partizani znadu dobro, kako je Srbe spasavao. I fra Mijo je bez ikakve bojazni pošao u vizitaciju u dalmatinsku provinciju.117

U brojnim izjavama koje su donesene u Karanovoj knjizi može se jasno vidjeti kako se dobro može protumačiti kao zlo, kao i žalosna činjenica da su protiv fra Mije svjedočili oni koje je spašavao, ili članove njihovih obitelji i njihova naroda. To se zove nezahvalnost. Neke izjave o njemu su toliko besmislene, štoviše apsurdne, izraz čiste mržnje na sve katoličko i hrvatsko, 113 I. BAGARIĆ, Fra Mijo Čuić – život i djelo, str. 93-95 (na temelju sudskog zapisnika). 114 Edicija „Duvno u NOB-i“ (Arhiv župe Tomislavgrad, sv. B-22); navod prema: J. KRIŠTO, „Duvanjska stradanja u ratu i poraću“, u: Duvanjski žrtvoslov, str. 14, bilj. 8. 115 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 310, 248. 116 Isto, str. 309. 117 T. SOLDO, „Držanje katoličkog svećenstva u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata“, Heregovina franciscana, br. 7, Mostar, 2011., str. 409.

21

da čovjek ne može vjerovati. Tako je Bosiljka Zelen tražila od Komisije za utvrđivanje zločina „da se likvidira taj najveći zlikovac i začetnik svih zala među narodom ovog sreza“, Stevo Zelen ga nazaiva „ustaškim suradnikom i duhovnim inicijatorom logora iz Duvna“, iako on nikada nije imao nikakve veze s tim, a Ilija Vulić štoviše „komandantom ustaške garde“.118 I ne samo to: pojedini ga optužuju da je on inicijator napade na Srbe bio već 1914. godine! Koliko može biti bolesna mržnja na sve što je katoličko i hrvatsko neka pokažu i sljedeće rečenice. Fra Mijo Čuić je „na sebe skrenuo pažnju hrvatskih klerikalnih krugova organizacijom odeljka Matice hrvatske u duvanjskom selu Kolu, ali i vatrenim progonima duvanjskih pravoslavnih Srba koji su usledili posle Sarajevskog atentata, čime je, za jednog hercegovačkog franjevca iz malog mesta, stekao pristojne pozicije na zagrebačkom Kaptolu (…) Odmah po svršetku Prvog svetskog rata otišao je u Sjedinjene Američke Države, gde se zadržao do 1922. godine, skupljajući novac od hrvatskih iseljenika. Nije isključeno da su ga crkveni krugovi iz Zagreba tamo uputili da ga sklone kako bi izbegao kaznu zbog zlodela počinjenih nad Srbima tokom minulog rata.“119 Ovo neprestano naklapanje o urotama Kaptola i Vatikana protiv Srba je jednostavno smiješno, a tako ga treba i promatrati. Vezano za fra Mijin odlazak i boravak u Americi: on nema nikakve veze s „vatrenim progonima duvanjskih pravoslavnih Srba“ 1914., niti je fra Mijo otišao u Ameriku „odmah po svršetku rata“, dakle 1918., a pogotovo nije tamo sklonjen „kako bi izbegao kaznu zbog zlodela počinjenih nad Srbima tokom minulog rata“. On je u Ameriku otišao u lipnju 1920., dakle dvije godine po svršetku rata, i ostao tamo godinu dana, do svibnja 1921. godine. Zbog toga ga nitko nikad nije sudio. A kakva su to bila „zlodela počinjena nad Srbima“? O tome je puno kasnije posvjedočio duvanjski hodža Mehmed Pehlivanović (isti onaj što su ga fratri spasili od sigurne smrti od strane Nijemaca, koji su ga uhitili kao partizanskog simpatizera!): „Da je fra Mijo Čuić bio jedan od starih neprijatelja pravoslavnog stanovništva dokaz je to da je godine 1914. poslije ubistva prestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu održao misu i pripovijed. Šta je govorio u samoj pripovjedi tom prilikom nije mi poznato, ali znadem to da kada je narod izašao iz crkve bio je toliko nahuškan da je počeo razbijati trgovine, pljačkati ih, razbijati prozore i vrata pravoslavaca, a pravoslavce seljake tući.“120 Da čovjek ne povjeruje! Hodža uopće ne zna što je fra Mijo propovijedao, ne zna čak ni je li on uopće predvodio misu, ali zna da je on bio „jedan od starih neprijatelja pravoslavnog stanovništva“! Zar je trebao fra Mijo ili bilo tko drugi huškati Hrvate, kad su Srbi slavili ubojstvo prijestolonasljednika, i to javno, a brojni su, kako svjedoči Karan, bili i sami članovi „Mlade Bosne“, kojoj je pripadao ubojica Gavrilo Princip? Sami Karan opisuje srpsko „herojstvo“ kad su se istom prigodom sukobili s Hrvatima u Srđanima, pošto su u čast Ferdinandova ubojstva ispalili nekoliko hitaca ispod toga sela. Tada je Srbin Stojan Karan povikao: „Srbi, što je srpsko osvajaj, što hrvatsko obaraj.“ Zbog toga je dobio nadimak Obaranje, koji je nosio do kraja života!121 Tako se ponaša srpska manjina u gotovo potpuno hrvatskom Duvnu, da bi sto godina kasnije u jednoj knjizi bilo objavljeno kako je Hrvate protiv Srba huškao neki fratar! Fra Mijo nikada nikoga nije ni progonio, ni huškao koga na koga, ali zato njega jesu progonili. Postoji čitavi popis zatvorskih i novčanih kazna na koje je bio osuđen u razdoblju Kraljevine SHS (Jugoslavije), od 1924. do 1934. godine. Evo jedan primjer: „Lokalni su Srbi, s kotarskim pisarom Karanom na čelu, 8. siječnja 1932. marširali Duvnom te vrijeđali Hrvate i katolike, uključujući i časne sestre. Kako lokalna vlast nije ništa poduzimala protiv takva ponašanja Srba, svijet je istukao Karana. Tek je tada ban Primorske Banovine Ivo Tartaglia poslao svog prvog policajca Mogorovića, koji ne samo da nije ništa učinio za uvrijeđene 118 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 248, 263, 326. 119 Isto, str. 39 (ne bi se reklo da je tekst Karanov!). 120 Isto, str. 207. 121 Isto.

22

Hrvate, nego je demonstrativno šetao s Karanom po mjestu te 2. veljače podnio tužbu protiv Čuića u kojoj ga je krivio za sve političke probleme u Duvnu.“ Bio je osuđen na mjesec dana zatvora te progon iz Duvna.122 A svi problemi potjecali su od nasilja srpskih vlastodržaca nad hrvatskim i ostalim narodima – što je na kraju i dovelo do raspada stare Jugoslavije i strašnoga krvoprolića u Drugom svjetskom ratu. O kongorskom župniku fra Stjepanu Naletiliću u Karanovoj knjizi nema previše podataka. Navodi ga se među onima koji su se „istakli u progonu Srba u srezu duvanjskom“ te da je bio „član ustaškog odbora u Duvnu“, „ustaški logornik, koji je već prije 1941. bio zakleti ustaša.“ Karan dodaje: „U akciji ubjeđivanja i zastrašivanja Srba sa ciljem da pređu na katoličku vjeru najviše se isticao fra Stjepan Naletilić, župnik u selu Kongora.“123 Sve su to dakako čiste izmišljotine za koje ne postoji ni jedan jedini dokaz. Ali je istina ono što navodi Simo Karan u svom svjedočenju: „Čuo sam da su pripadnici Vukovskog odreda na teritoriju Duvna izveli akciju hapšenja fratra Naletilića u Kongori maja 1942. godine.“124 Ne samo hapšenja, nego i mučenja i ubijanja, o čemu postoji i dovoljan broj svjedočanstava samih partizana koji su to učinili.125 O njegovoj smrti i razlozima zbog kojih su ga uhitili, mučili i ubili domaći partizani dugo sam istraživao i opširno pisao: njegova smrt nema nikakve veze s njegovim eventualnim zločinima. On je, kako je posvjedočio šef UDB-e Mitar Vujčić, ubijen jer je propovijedao „protiv narodnooslobodilačkog pokreta i KPJ“ te radi „prekrštavanja“ pravoslvaca.126 Vrlo je vjerojatno da je govorio protiv komunista i partizana, i to s punim pravom, jer su se oni pokazali upravo onakvi kako je slutio on i brojni drugi: kao zatornici svega katoličkoga i općenito vjerskoga, kao rasni zločinci s kojima se mogu mjeriti jedino nacisti. A što je istina o „prekrštavanju“? Činjenica je da su neki pravoslavci, pod pritiskom i da bi sačuvali glavu, formalno prešli u Katoličku crkvu. Svećenici međutim nisu nikoga prisiljavali na to, nego su to dopuštali da bi olakšali život pravoslavnim Srbima (o tome više u tekstu koji slijedi). Kako je to izgledalo u fra Stjepanovou slučaju? O tome donosim jedno izravno svjedočanstvo. Iva Jolić iz Kongore (kasnije udata za Marka Gabrića u Lipu; još je živa) bila je 13-godišnja djevojčica kad su pravoslavci iz okolnih sela počeli dolaziti u kongorsku crkvu 1941. godine. Jedne prigode dok je s roditeljima na obližnjoj njivi kupila žito, otac ju je poslao na fratarsku česmu s pletarom po vodu. Evo njezina svjedočanstva:127

Kad sam se približila česmi, vidjela sam jednu skupinu meni nepoznatih ljudi kako sjede ispod župne kuće. Učinili su mi se ružni i neveseli. Nisu mi ništa govorili. Nakon što sam nalila pletaru, vratila sam se do njih, stala i gledala ih. U to doba izišao je župnik fra Stjepan iz kuće i došao do tih ljudi. Nisam upamtila njegov pozdrav, ali druge riječi jesam. Fra Stjepan im je govorio lijepo i utješno. Pitao se s njima i hrabrio ih. Govorio je otprilike: „Ne bojte se, ljudi! Ja sam vas pozvao da vas spasim, a nije mi stalo u koju ćete vi crkvu ići. Sve će biti u redu! Svaka je crkva hram Božji. Važno je da ovo prođe i da se vi spasite!“ Oni su šutjeli. Bili su tužni. Sve sam to promatrala. Nitko nije tražio da se sklonim, niti fra Stjepan, a ni ti ljudi. On je nastavio govoriti, sve u istom smislu kao i do tada. Taj dan pred crkvom je bilo oko 25-30 odraslih ljudi, sve kućedomaćini. Tu nije bilo mladih. Kad sam se vratila na njivu, sve sam rekla roditeljima o onome što sam vidjela. Mater je rekla: „Ono su rišćani! Oni će sada ići u našu crkvu.“ Otac, međutim, nije dao da se o tome govori pred djecom. Bilo je očito da su stariji nešto znali o tome. Kad sam donijela vodu, okrenulo je

122 J. KRIŠTO, „Svi politički prijestupi i kazne fra Mije Čuića“, u: Duvanjski zbornik, Zagreb – Tomislavgrad, str. 279. 123 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 325, 330, 338. 124 Isto, str. 412. 125 R. JOLIĆ, „Hercegovački Stjepan prvomučenik. Prigodom 65. obljetnice mučeničke smrti fra Stjepana Naletilića (1942. – 2007.), Hercegovina franciscana, br. 3, Mostar, 2007., str. 191-192. 126 Isto, str. 195. 127 Svjedočanstvo, ovjereno i protokolirano, čuva se u Arhivu Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 66 subraće“ na Širokom Brijegu, kutija o fra S. Naletiliću.

23

loše vrijeme. Nezapamćeno. Počeo je velik vjetar, kiša, krupa. Raznosilo je ljudima naviljke, plastove… Otac je to komentirao: „To je zbog njih. Što će oni u našoj crkvi!?“ Nije se moglo dalje raditi na njivi, pa smo morali žurno otići kući. Taj dan su se svi oni „upisali“ da će biti članovi Katoličke crkve. To se kasnije saznalo. To su bili pravoslavci iz Mandina Sela (Bilanovići i Bracanovići), a iz Rašćana svi, cijelo selo. Bile su, mislim, i dvije kuće iz Srđana – Šikići. Iz Lipe i Kongore taj dan nije bio nitko, ali su i oni kasnije išli na „upis“. Nedugo potom pravoslavci su pošli u kongorsku crkvu. Nedjeljom su dolazili na misu. Sjećam se da je bilo puno onih koji su plakali na misi. Fra Stjepan ih je i na misi hrabrio, lijepo im je govorio. Zečevića cure (Zečevići su pravoslavna obitelj iz sela Kongore, op. R. J.) su plakale čitavu misu. Neutješno. Usprkos župnikovu hrabrenju. Neka su pravoslavna djeca krštena u katoličkoj crkvi. Tako primjerice jedna djevojčica iz Simića obitelji iz Lipe. Kuma joj je bila susjeda Mara Buntić, katolkinja iz Lipe.

Je li zbog ovoga trebalo ubiti fra Stjepana Naletilića? Zato što je spašavo pravoslavno stanovništvo na području svoje župe? A fra Tugomir Soldo zapisao je o njemu sljedeće, odgovarajući na objede Novakova Maguma crimena:

Sigurno je, da fra Stjepan Naletilić nije nikada bio ustaša i da nikada nije bio logornik u Duvnu. Bio je Hrvat i protiv Jugoslavije kao i drugi misnici. Bio je župnik u Kongori (…) I čisto bi mu bilo nemoguće vršiti službu logornika u Duvnu, jer je daleko od Duvna, a nije imao kapelana ni motora. No, službu logornika nije nikako mogao obnašati, jer je provincijal Pandžić odmah na početku NDH dao okružnicu svim fratrima, da ne mogu i ne smiju primiti nikakvu političku i civilnu službu, nego da djeluju samo duhovno i karitativno. Fra Naletilić je u svome stanu skrivao dva Srbina i spasio ih.128

Treći franjevac koji se u negativnom svjetlu provlači kroz partizansku, a sada srpsku, literaturu je fra Karlo Grbavac, tada župnik u Prisoju. Njega Bosiljka Zelen (ista ona koja je svjedočila i protiv fra Mije Čuića) optužuje „jer je on kao istaknuti ustaša znao za sve namjere ustaškog logora u Duvnu“ te tvrdi da su katoličke žene plakale i „govorile da je za zločine počinjene nad pravoslavcima jedino kriv fra Karlo Grbavac“. Naime, kad su ustaše počele ubijati Srbe, oni su pobjegli u šumu. Fra Karlo ih je nagovarao da se vrate svojim kućama jer mu je bila obećana njihova sigurnost, ali su oni kasnije pohvatani i pobijeni. Nadalje ga se optužuje da je nekima govorio neka se bore protiv partizana, da je sudjelovao kod polaganja ustaške zakletve, štoviše da je „prije rata bio zakleti ustaša“.129 Teško je povjerovati u sve te optužbe. Nema nikakve naznake, bar ne u crkvenim arhivima, o bilo kakvoj njegovoj djelatnosti koja bi izlazila iz okvira, pogotovo o sudjelovanju u bilo kakvim zločinim. O njemu fra Tugomir Soldo piše da je „bio kao i drugi fratri i ostali svećenici za Hrvatsku, a protiv Jugoslavije. No, sigurno je, da nije bio nikada nikakav povjerenik ustaški. (…) Vjerujem, da bi on pomogao razoružati jugoslavensku vojsku, ali ne vjerujem, da je tamo bilo jugoslavenske vojske. No ozbiljno sumnjam, da se je fra Karlo imao prigodu istrčati i da je bilo u čemu učestovao, jer bi ga u tome slučaju partizani odmah zatvorili. Međutim, oni su ga pustili na slobodu barem polu godine i sudili su ga za 'zlodjela', koja je navodno počinio za vrijeme njihove vladovine.“130 Njegov je „zločin“ vjerojatno bio što je želio slobodu hrvatskog naroda i samostalnu hrvatsku državu. A koliko mogu biti lažne i besmislene komunističke optužnice nad nevinim ljudima možda ponajbolje svjedoči ona protiv don Ilije Reze (Karan ga pokatkad naziva i fra) iz 1947. godine. U njoj se navodi da je bio „jedan od organizatora zloglasne ustaške milicije“, štoviše 128 T. SOLDO, „Držanje katoličkog svećenstva u Hercegovini“, str. 409. 129 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 249, 275, 285, 288, 318, 320, 324, 338-339. 130 T. SOLDO, „Držanje katoličkog svećenstva u Hercegovini“, str. 409.

24

da je „i lično učestvovao u borbi naoružan pištoljem na kolo“ (svjedok Jozo Ivančić).131 Don Ilija je bio toliko dobrodušna i priprosta osoba da on ne bi znao uzeti pištolj u ruke. Kao što zapisa fra Tugomir Soldo: „Tko imalo pozna don Iliju Rezu, zna dobro da ni muhi ne može zla pomisliti. Ne znam, da li u njegovoj župi ima Srba i jesu li ti Srbi prelazili na kat[oličku] vjeru. To zna [don Ivan] Tomas, da li tamo ima Srba, a znaš i Ti. Ja ne znam, da ima. Ali možeš biti više nego siguran u Iliju Rezu.“132 Ali još je zanimljivije da i sami Karan zaboravlja druga svjedočanstva, koja objavljuje u istoj knjizi, a koja govore posve suprotno o don Iliji, tada župniku u Grabovici. Tako Ante Alagušić iz Grabovice svjedoči: „Treba reći da sam saznao tek treći dan poslije zločina ustaša nad srpskim življem u Grabovici. Ja sam vidio svojim očima, jer sam u blizini jame čuvao ovce, don Ilu Rezo i Ivančić Iku, oca Japanova, kako spuštaju kruh i vodu živima u jamu.“133 Slično navodi i Bože Šarić iz Prisoja: „Saznao sam da je većina ljudi u Golubinki par dana bila živa, dozivali pomoć, fra (!) Rezo i neki mještani su spuštali hranu i vodu.“134 Kako je to moguće da „jedan od organizatora zloglasne ustaške milicije“, uz veliku opasnost po vlastiti život, spušta hranu i vodu Srbima u jamu Golubinku? Koliko je autor opsjednut fratrima i njihovim zločinima pokazuje i ova sitnica. Na jednome mjestu piše: „Formiranje ustaškog pokreta i ustaških organizacija na području Duvna uspostavljeno je dolaskom fra Urmovića 18. aprila 1941. godine.“135 Je li taj Urmović zaista bio fratar i je li činio zločine? Na drugom mjestu u istoj knjizi Karan piše: „Odmah po dolasku NDH počelo je zatvaranje pravoslavaca, ali kako je došao dr Urmović, koji je bio ustaški povjerenik za srez Duvno, Livno i Glamoč, uzeo je u obranu pravoslavce i pustio ih iz zatvora.“136 Tako dr. Urmović niti je bio fratar, niti je činio zločine. Sapienti sat! Konačno treba reći nekoliko riječi i o tzv. prekrštavanju ili pokrštavanju, a ispravno je reći o prevođenju pravoslavnih u Katoličku crkvu. O tome je naprijed već nešto rečeno. Činjenica je da svećenici nipošto nisu podržavali prisilne prelaske, nego su ih omogućavali kako bi spasili što se još spasiti dalo (usp. naprijed slučaj fra Stjepana Naletilića). Budući da se i u Karanovoj knjizi nerijetko optužuje katoličkne svećenike u Duvnu zbog „pokrštavanja“, dovoljno je navesti brojna svjedočanstva iz iste te knjige kako je prelazak u Katoličku crkvu značio i prekid progona. A to je u tim vremenima bilo jedino važno. Tako Ilija Vulić, Srbin iz Srđana, kaže: „Na moju inicijativu privremeno smo prešli na katoličku vjeru i zato smo bili mirniji i bezbjedniji.“ Todor Zečević iz Kongore: „Petog dana ustaše su došli i prisili nas da se pokrstimo, pa smo bili pušteni na slobodu.“ Luka Važić iz Rašćana: „Srbi su poslije dosta ubjeđivanja morali da prihvate zahtjev ustaša da pređu u katoličku vjeru, jer je to bio jedini način da oni koji su preživjeli dva talasa masovnog ubijanja ostanu u životu.“ Radojka Zečević: „Poslije navedenih događaja, ne sjećam se koliko je prošlo vremena, nas su preveli na katoličku vjeru, išli smo u katoličku crkvu(…) Poslije prelaska na katoličku vjeru, nisu nas više dirali.“137 Sami autor knjige zaključuje: „Srbi poslije svih ubjeđivanja pristaju da pređu u katoličku vjeru, jer su prinuđeni da prihvate prijedloge ustaške vlasti, nadajući se da je to privremeno i nužno da bi preživjeli, što se kasnije ispostavilo kao ispravna odluka. Srbi su počeli da idu u katoličku crkvu, da krste novorođenčad i obavljaju druge crkvene obrede u toj crkvi. Nije to bilo nikakvo prekrštavanje, jer, kažu, ne može krst na krst. Srbi su dobili katoličke molitvenjake, imali su svoje mentore, koji su im pomagali kad su bili u crkvi da lakše 131 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 339-342. 132 T. SOLDO, „Držanje katoličkog svećenstva u Hercegovini“, str. 421. Dopis upućen Krunoslavu Draganoviću. 133 Iskaz za ediciju „Duvno u NOB-i“; citat prema M. KARAN, Srbi Duvna, str. 287. 134 Iskaz za ediciju „Duvno u NOB-i“; citat prema M. KARAN, Srbi Duvna, str. 288. 135 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 238. 136 Isto, str. 266. 137 Isto, str. 327, 329, 403, 412, 292.

25

savladaju 'gradivo', to jest molitve i pravila ponašanja kod vršenja mise (molitve). Srbi su morali Katoličkoj crkvi da daju prilog. Prvi prilozi, većinom, bile su ovce, jagnjad, telad ili žitarice i drugi poljoprivredni proizvodi, što je zavisilo od porodičnih mogućnosti. Poslije prihvatanja prelaska u katoličku vjeru, Srbi u Duvnu bili su znatno manje ugroženi, prestala masovna ubijanja.“138 Je li zbog prestanka ubijanja Srba trebalo ubiti katoličke svećenike (fra Stjepan Naletilić) ili ih kasnije suditi na smrt ili višegodišnje zatvorske kazne (fra Mijo Čuić, fra Karlo Grbavac)? Ponašanje hrvatskog naroda u Duvnu Ovdje donosim nekoliko citata iz same Karanove knjige o tome kako se ponašao hrvatski narod u Duvnu prema zločinima nad Srbima u prvim mjesecima NDH. Jer ponegdje bi se moglo zaključiti kako su svi Hrvati bili „ustaše“, „fašisti“ i zločinci. (Ovdje držim potrebnim navesti da zločine nad duvanjskim Srbima nisu činili „prave“ ustaše, koji se nisu ni nalazili u to vrijeme na području Duvna (bili su na ratištima daleko od Duvna), nego „nastaše“139, lokalni ološ, „od zla oca i gore matere“, koji je ugledao svojih pet minuta slave. Nažalost, ne može se zanijekati i da su imali podršku od najviših organa vlasti NDH.)140 Mara Zelen, svjedočeći o stradanju Srba u Cebari, kaže: „Lipo smo živeli sve do četrdeset prve. (…) kad ta godina dođe, kad rat poče – ko da uđe đavo u taj narod katolički. A i u muslimanski.“141 Je li to „đavo ušao“ u narod, ili samo u pojedince, koji su činili zločine? Evo što o tome kaže sama Karanova knjiga. I on sam na jednom mjestu piše: „Hrvatski narod se otvoreno stavio na stranu fašističke vojske.“142 Hrvatski narod fašizam uopće nije zanimao, nego se on stavio na stranu hrvatske vojske i slobodne hrvatske države. Zločine, kao što ćemo vidjeti, niti je očekivao niti ih odobravao. Poznati partizan Srbin Vlajko Kovačević piše: „Većina hrvatskog stanovništva bila je iznenađena i naprosto šokirana ustaškim zločinima. Ljudi u prvi mah nisu mogli vjerovati da će takozvana NDH pristupiti izvršenju takvih zločina, koji u istoriji ovog kraja nikada nisu bili zabilježeni. Ljudi su uvidjeli da je u takvoj vlasti našao mjesto najgori ološ i nije prezao ni od čega i da su se pojavili oni koji su bili pohlepni za pljačkom i tuđom imovinom. Pritisak ustaških vlasti je bio takav da su ljudi bili zaplašeni i po mnogim slučajevima ostali pasivni svjedoci događaja.“143 Govoreći o zločinu nad Srbima iz Mokronoga Ilija Baković navodi: „Većina stanovništva u selu zgražavala se na ovakve postupke i zločine ustaša prema nedužnim ljudima, njihovim komšijama sa kojima su godinama živjeli u dobrim ljudskim odnosima.“144 Bože Šarić iz Prisoja svjedoči da je događaj bacanja prisojskih Srba u jame „strahovito potresao stanovništvo sela Prisoja s obzirom na to da su to, ipak, bili komšije, mnogi prijatelji, neki su se sprijateljili i ženidbom i tako dalje“.145 Neki Hrvati u Kovačima, selu susjednom Cebari, u kojoj je izvršen zločin nad srpskim stanovništvom, već su tada konstatirali „da politika koju vodi Pavelić i njegovi doušnici u selu nije pravilna niti garantuje 138 Isto, str. 331. Sumnjam baš da su za redovinu davali i telad; to se nije tražilo ni od katolika, pa ni oni najbogatiji nisu davali tele za redovinu. 139 Čudno je da poznati partizan Jure Galić ne zna što znači „nastaše“. On ih „prevodi“ kao „protuustaše“ (M. KARAN, Srbi Duvna, str. 348). „Nastaše“ su oni koji su sami sebe proglasili ustašama, uglavnom da ne bi morali ići na ratište, te su „ustašovali“ oko svojih kuća, u vrijeme bezvlađa i kaosa, terorizirajući Srbe, pa i svoje hrvatske susjede koji bi im se zamjerili, te nanosili veliku štetu ideji o samostalnoj i slobodnoj hrvatskoj državi. U tom kontekstu o njima piše i franjevačka Kršćanska obitelj iz Mostara, kao i Katolički list iz kojega tekst preuzet. Galić to tumači posve suprotno od stvarnoga značenja teksta. 140 Usp. I. ŠARAC, Kultura selektivnog sjećanja, str. 57-108. 141 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 258. 142 Isto, str. 398. 143 Isto, str. 321. 144 Isto, str. 303. 145 Isto, str. 288.

26

uspjeh u pobjedu“.146 Jakov Pašalić s Kola prisjeća se kako je u vrijeme košenja sijena na Duvanjskom polju vidio „jednu poznatu ženu iz Cebare koja je sjedila na oblai rijeke Šuice, sva tužna. To je bila žena Miše Ćosića iz Cebare. Kad sam je upitao zbog čega je onako tužna, odgovorila je: 'Kako neću biti tužna i jadna kad noćas sve naše pravoslavne otjeralo i bacilo u jamu.' Mi smo se svi zaprepastili i kad je došla užina, niko nije jeo.“147 Jedan stariji čovjek, koji je očito prisilno sudjelovao u ubijanju Srba u Cebari, ovako je govorio dvojici mlađih, prema svjedočenju preživjele Mare Zelen: „E nemojte, nemojte ubiti dicu i žene, šta su vam krivi. Dosta što ste ljude pobili. Nemojte žene i dicu. Nemojte.“148 Brojni su Hrvati, ako su nešto saznali, upozoravali susjede Srbe da im se sprema opasnost i da bježe. Bilo je u planu da se pobiju i kongorski Srbi, međutim „zauzimanjem susjeda Hrvata ustaše su ih pustile uz uslov da pređu na katoličku vjeru“.149 Jasno je iz svega navedenoga da hrvatski narod nije podržavao niti zločine nad susjedima Srbima, niti njihovo privođenje u Katoličku crkvu. Takva je politika bila loša i na kraju nije mogla dobro završiti. Većina zapravo nije niti znala što se događa, jer su se zločini vršili uglavnom noću i u tajnosti. Stradanja Hrvata katolika u Duvnu Tijekom pripreme Duvanjskog žrtvoslova, od 2011. do 2013. godine, bilo je jasno da ćemo objaviti sve žrtve ratova iz Duvna, bez obzira koje su nacionalnosti. O tome sam govorio u nekim radio-emisijama, pisalo se po portalima i novinama. Neki moji prijatelji i poznanici bili su pomalo skeptični treba li popisivati i srpske (i muslimanske) žrtve. No gotovo nitko kao razlog nije navodio mržnju prema Srbima ili manju vrijednost žrtava iz toga naroda, nego je komentar glasio otprilike: što ćeš navoditi njihove žrtve, tà neće oni tvoje nikada! Dakako da meni takva argumentacija nije bila prihvatljiva, pa smo objavili sve žrtve, i srpske, do čijih smo imena mogli doći. Ipak mi je žao da se obistinila ona navedena sumnja: evo u Karanovoj knjizi ništa o hrvatskim žrtvama, kao da su one nebitne i manje vrijedne, kao da su samo Hrvati (redovito se navode kao „ustaše“, iako je samo mali broj bio u ustašama) činili zločine, a ne i Srbi i partizani. Nažalost, rat sa sobom uvijek donosi veliko zlo. I priliku da se čovjek pokaže velikim, ili da postane nečovjek i ubojica. I ni jedan narod, i ni jedna vojska nije pošteđena toga. Ovdje ćemo promotriti što Karan piše o hrvatskim žrtvama. Na jednom mjestu Karan hvali Duvanjski žrtvoslov, jer se, kaže, „prvi put u nekoj knjizi koju su napisali Hrvati spominju srpske žrtve i kako su skončale svoje živote, kao i podatak ko su bili izvršioci tog zločina, to jest ustaše koji su ubijali i Srbe bacali u jame. Objavljene su slike jama, spomenika i spiskovi stradalih Srba. To je za srpski narod bila velika promjena, ali nažalost, sve je to došlo kasno.“ Štoviše zaključuje: „Mrtvi se ne mogu i ne smiju dijeliti, bez obzira kako, kada i u kojim okolnostima su nastradali.“150 To, nažalost, samoga Karana nije spriječilo da žrtve „dijeli“, tako da on nigdje ne spominje hrvatske žrtve, osim ako je riječ o žrtvama „fašističkog terora“.151 Kao da je ljepše biti žrtvom komunističkog nego fašističkog terora? One koje su pobili partizani, osobito poslije rata, razoružane vojnike i civile, bez ikakva suda i pogotovo dokazane krivnje, Karan nigdje ne spominje. To su „ustaše“ i „fašisti“ pa je njih i trebalo istrijebiti. Upravo zbog takvoga postupka jugo-komunističkih vlasti nikada i nije došlo i nije moglo doći do pomirenja među narodima Jugoslavije, pa je njegovanje „bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti kao zjenice oka svoga“ uvijek ostala samo 146 Isto, str. 274. 147 Isto, str. 273. 148 Isto, str. 260. 149 Isto, str. 291, 292, 313. 150 Isto, str. 852-853. 151 Isto, str. 430-431.

27

floskula koja je na kraju završila u brutalnom ratu 90-ih godina 20. stoljeća. Žrtvama „fašizma“ postavljani su spomenici na svakom koraku, oni su bili slavljeni na sve moguće načine i dizani do nebesa (makar je i među njima bilo zločinaca!), dok se žrtve komunizma nisu smjele ni spomenuti, jer se za to išlo u zatvor, a njihove obitelji su bile progonjene na svaki način i nije bilo nikakve mogućnosti za zaposlenje ili bilo kakvo napredovanje. Žalosno je da se i Karan – Srbin i komunista od 17. godine života – još uvijek ponaša isto. Osobito je uvredljiva njegova sumnja u istinitost podataka o žrtvama hrvatskoga naroda objavljenim u Duvanjskom žrtvoslovu. Karan naime, iako je u ruci imao Duvanjski žrtvoslov, prednost daje nepotpunim podatcima iz Duvanjskog zbornika te zaključuje kako je „bilo ukupno 1025 hrvatskih žrtava u periodu 1941-1945. godine“. Malo dalje navodi da ih je prema Duvanjskom žrtvoslovu „u Drugom svjetskom ratu stradalo 2.021“, pa je „razlika između dva izvora skoro duplo, što je nelogično“.152 Dakako da tu nema ništa nelogično, jer su prvi podatci nepotpuni i označili su tek početak istraživanja navedene teme. O tome je izrijekom istaknuo urednik Duvanjskog zbornika sljedeće: „Budući da Duvnjaci nisu ispunili obećanje o dostavi popisa duvanjskih žrtava II. svjetskog rata, urednik je zamolio Š. Penavu da priredi popis na temelju sabrana gradiva. Autor moli dodatne informacije i ispravke kako bi taj popis bio uistinu potpun.“153 Upravo je ta nepotpunost nagnala izradu pravoga i potpunog žrtvoslova, i to više od deset godina po izraženoj urednikovoj želji da bi se načinio potpun i vjerodostojan popis. Na žrtvoslovu se radilo dvije godine i prikupljeni su svi raspoloživi podatci: na temelju crkvenih matica i drugih knjiga, osobito stanja duša, dotada prikupljenih podataka, svjedočanstava preživjelih, objavljene literature. Za svaku žrtvu rata – a to su ne samo vojnici, nego i civili, svejedno slučajne ili namjerne žrtve rata – ponuđeni su svi raspoloživi podatci, tako da urednici odgovaraju za svaku pojedinu osobu: da je postojala, da je poginula ili nestala u ratu i da su svi podatci prikupljeni najsavjesnije. K tome su prikupljeni i objavljeni podatci i o žrtvama Prvoga svjetskog rata, koliko je to dakako bilo moguće.154 Sve se ovo odnosi na žrtve iz hrvatskoga naroda, bez obzira kojoj su vojsci pripadali i kako su stradali, dok to nije bilo moguće za žrtve srpskoga i muslimanskoga naroda, budući da autorima nisu bile dostupne službene knjige (matice i druge) tih nacionalnih (vjerskih) zajednica. Ali su za ta dva naroda objavljeni podatci iz drugih dostupnih izvora. Od ukupnog broja hrvatskih žrtava u ratu i poraću (2021) 495 poginulo je u borbama, 400 ih je strijeljano za vrijeme rata, civila ili zarobljenih vojnika, dok ih je čak 710 ubijeno po svršetku rata, na „križnim putovima“ od Bleiburga do raznih dijelova nove Jugoslavije, a 177 su ubili pripadnici OZN-e ili su ubijeni u zatvorima nakon rata (zapravo, oko 150 su ubili partizani, a ostalo pripadnici milicije Mirka Kapulice), 69 civila je stradalo u bombardiranju i granatiranju tijekom rata, nehotičnih ubojstava oružjem i bombama koje su zaostale (osobito djeca) 66, a za 104 osobe ne zna se siguran uzrok smrti.155 Dakle, oko 860 hrvatskih vojnika (i civila) ubili su partizani po okončanju rata, a s onima koje su strijeljali za vrijeme rata (civila ili zarobljenika) ta se brojka penje na tisuću. O tim žrtvama Karan ne govori ništa. To su za njega „ustaše“ i „fašisti“ pa njih i nije šteta ubiti, bez obzira što je riječ o zarobljenicima ili civilima. O teroru nad duvanjskim hrvatskim narodom po svršetku rata da i ne govorimo. To su uistinu prestrašne i nevjerojatne priče. Tako je i kod Karanu na djelu „kultura selektivnog sjećanja“, upravo prema naslovu knjige dr. Ivice Šarca, na koju se u nekoliko navrata poziva i sami Karan. Mi smo, uređujući Duvanjski žrtvoslov, nastojali prekoračiti tu barijeru „selektivnog sjećanja“, što je prepoznao i sami Karan. Ali se nije i sam poveo za našim primjerom. 152 Isto, str. 423, 426. 153 Duvanjski zbornik, str. 359 (ur. dr. Jure Krišto). 154 Usp. Duvanjski žrtvoslov, str. 5-9, 41-44. 155 Isto, str. 288-292.

28

Božo Važić iz Tomislavgrada, govoreći o uhićenju Mitra Vujčića (redovito ga i on i drugi pogrešno nazivaju Vujičićem), „bivšeg komandanta Udbe u Duvnu poslije Drugog svjetskog rata“, kojega su neki hrvatski vojnici iz Duvna uhitili 1992. u Travniku, doveli u Duvno i smaknuli, navodi: „Očigledno da gospodin Vujičić nije na valjan način uradio svoj posao, a ta greška će ga nakon 50 godina na brutalan način stajati života.“ Isto to ponavlja i drugim riječima: „Dolaskom komunista na vlast ti stravični zločini (nad duvanjskim Srbima 1941. godine, op. R. J.) su se sakrili od javnosti, a nijedan od krvnika (ustaša-fašista) nije odgovarao za ove zločine, a sve u cilju suživota i 'bratstva i jedinstva', koje su proklamovali komunisti.“156 Je li uistinu moguće da Važić ne zna da su partizani za vrijeme rata i osobito po svršetku rata ubili, bez borbenih djelovanja, oko 1000 duvanjskih Hrvata? Je li moguće da ne zna koliko je zla nanio upravo Mitar Vujčić sa skupinom oznaša po okončanju rata u duvanjskom kraju: brutalna ubojstva, iživljavanja, progoni, iseljavanja čitavih sela, otimanje svega što mu se svidjelo, mučenja i silovanja žena i djevojaka?157 U nekoliko navrata Karan piše o Vranskoj četi i njezinu daljnjem ratnom putu, što ćemo ovdje preskočiti. Ipak je nadasve šokantna rečenica: „Vranska četa nije pravila nikakve zločine.“158 Moguće je da to Karan uistinu ne zna. On je rođen poslije rata, pa mu možda o tome nikada nitko nije govorio. Međutim, iz Duvanjskog žrtvoslova mogao se odlično informirati da tomu i nije baš tako. Na sv. Antu, 13. lipnja 1944. partizani su na Ljubuši pohvatali 18 osoba, civila, iz sela Vedašić i Letka, koji su išli tražiti svoju stoku, koju su prije toga otjerali isti partizani, i brutalno ih pobili, a većinu prije toga i okrutno mučili. Prije toga, 16. veljače 1944., isti su partizani odveli iz kuće u Oplećanima oca i sina Stojana i Ivana Vučemila, te ih ubili, pošto su ih prethodno okrutno mučili. U jesen 1943. uhitili su 15-godišnjeg pastira Matu Bokanovića iz Vedašića i zaklali ga. U Borčanima su na Badnji dan 1942. strijeljali četvoricu nenaoružanih Hrvata: Grgu Krištića, Ivana i Stipana Martinovića i Petra Bošnjaka, dok su se neki drugi spasili bijegom. Marka Radoša iz Kongore uhvatili su partizani na Zlopolju na Ljubuši 18. rujna 1943., dok se vraćao sa staje, i ubili ga. Isto se dogodilo i Draganu Tadiću 10. svibnja 1943.: ubili su ga partizani dok se vraćao iz drva i ubacili u čatrnju na Omrčenici na planini Vranu. Starca Ivana Buntića zv. Ivše iz Lipe ubili su domaći Srbi partizani 1943., iako ih je on kao sirotinju prije toga hranio i pomagao. Franju Prskala iz Lipe partizani su 10. svibnja 1944. uhvatili na Ljubuši i ubili. Vladimira Prskala s dvojicom Hercegovaca, svi civili, koji su pošli na svoje staje na Ljubuši, ubili su partizani u Zvirnjači 1942. Ivana Šarca iz Mandina Sela su partizani uhvatili u njegovoj kući i ubili ispod Srđana 1. listopada 1943., skupa s Ivanom Vukadinom, a istoga je dana od straha i tuge umrla i Ivanova nevjesta Ilka. Lovru Ereša s Omrčenici ubili su vranski partizani 26. lipnja 1944., odsjekavši mu glavu. Franju Begića iz Posuškog Graca, nastanjenog na Svinjači, također su odveli partizani Vranske čete i ubili ga na nepoznatom mjestu, kao i Ivana Luburića, kojega su zaklali na Svinjači 1944. godine. A prije svih ubili su kongorskog župnika fra Stjepana Naletilića i dvojicu ljudi koji su se slučajno zatekli s njim u župnoj kući: brata mu i jednog brijača sa Širokog Brijega, u svibnju 1942. Osim toga, i veliki njemački zločin nad seljacima Kuka i Luga počinjen 16. prosinca 1943. itekako ima veze s partizanima s Ljubuše, koji su prisiljavali te ljude da im moraju dostavljati hranu, a njemačka je vojska to otkrila i potom 156 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 789, 785. Inače Božo Važić u svom iskazu uvijek, bez iznimke, hrvatsku vojsku, i iz Domovinskog rata nazova „ustašama-fašistima“. Isti u intervjuu, koji je dao „jednim banjalučkim novinama“ izjavljuje (vezano za 1992.): „Malo je znano da je u tomislavgradskoj opštini ubijeno tridesetak Srba. Među njima i pravoslavni sveštenik“ (Isto, str. 793). Milan Karan pak nabraja sedam, od kojih su šestorica ubijena u Duvnu a jedan u Ljubuškom, te još troje u selu Baljcima (Isto, str. 809). Srpski svećenik u Duvnu nije ubijen, štoviše ništa mu se nije dogodilo dok je bio u Duvnu, živ je i danas i djeluje u Beogradu. Inače u čitavoj knjizi daleko najružnije o Hrvatima govori upravo Božo Važić, začinjajući svoju priču nevjerojatnim lažima. 157 Duvanjski žrtvoslov, str. 25-28, 327-340. 158 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 241.

29

spalila i ubila 83-oje ljudi iz tih sela.159 Ovo je samo dio onih koje su pobili pripadnici Vranske čete, a ima ih mnogo više, i ne samo Duvnjaka, nego i Hercegovaca koji su na Ljubuši i okolnim planinama imali svoje staje, ili već stalna naselja. Partizane iz Vranske čete stariji su nazivali razbojnicima ili banditima – i to oni u velikoj mjeri i jesu bili. O partizanskim zločinima nad hrvatskim stanovništvom pred kraj i po svršetku rata ne treba trošiti riječi. Simptomatično je ipak nazivlje. Tako, primjerice, partizanski vođe Božo Mišković i Vlajko Kovačević, navode kako su se spustili „u selo Kongoru, gdje su prenoćili i snabdjeli se hranom i toplom obućom“ ili kako je „oko 12. februara 1944. godine Prva četa imala zadatak da u selu Vedašiću sa odbornicima iz tog sela sakupi izvjesnu količinu hrane za odred“.160 A riječ je bila o običnoj otimačini, o kojoj je pričala i moja pok. baka i drugi stariji ljudi iz Kongore, koja se nastavila i u prvim poratnim godinama te nerijetko ljude ostavljala na rubu gladi. Jedino je to pravim imenom nazvao Dušan Karan u svojim sjećanjima o Vranskoj četi: „U tim planinskim hrvatskim selima upadali su u selo, u kuće, izvodili ljude i na razne načine dolazili do oružja i hrane.“161 I onda Karan zaključuje da „Vranska četa nije pravila nikakve zločine“!

III. Domovinski rat Gotovo polovica Karanove knjige obrađuje razdoblje od 1945. do danas, s posebnom opširnošću stavljenom na Domovinski rat, koji on naziva građanskim (str. 434-858, a o samim događanjima iz rata str. 536-858), gdje postoji i jaka osobna crta jer je i on sam sudionik dobrog dijela navedenih događaja. U ovom dijelu postoji i lijepih tekstova i sjećanja, ali i onih koji su u potpunosti ideologizirani i jednostrani. Napominjem da osobno nisam bio u Duvnu u vrijeme posljednjeg rata (nego na studiju u Austriji), pa mi je o nekim događajima teško suditi, tim više što o tome postoji vrlo malo literature. Stoga ću se više služiti samim Karanovim tekstom. Međuratno razdoblje Veoma je lako povjerovati Karanu da je on u komunističkoj Jugoslaviji živio idealan život: Srbin, komunista od 17. godine života, redovito na rukovodećim položajima, s dobrom plaćom. I ne samo njemu: takvih je bio popriličan broj, koji i danas plaču za Jugoslavijom i socijalističkim rajem. Međutim, većina ljudi nije bila uopće oduševljena tim „rajem“, pa niti svi Srbi. Partizanu i poratnom oficiru Luki Važiću se komunistički „raj“ u potpunosti zgadio kad je, u jeku Informbiroa, dospio na Goli otok. Tvrdi da je bio potpuno nedužan.162 Hrvatskim vojnicima, koji su slučajno preživjeli poratne partizanske zločine, kao i njihovim obiteljima, nije pogotovo bilo lako. Bili su žigosani, na rubu društva, nerijekto proganjani, još češće na rubu egzistencije. Nije bilo lako svim onim Hrvatima, i iz partizanskih redova, koji su se nadali da će hrvatski narod s ostalima biti ravnopravan u socijalističkoj Jugoslaviji; ubrzo su uvidjeli da od toga nema ništa. To je bio i povod Hrvatskom proljeću krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, koji Karan naziva MASPOK-om163 (skraćenica, u komunističkom stilu, od „masovni pokret“), a ne ustaška ideologija. Paradigmatično je da Karan i njemu slični sve ono što je hrvatsko automatski ozloglase pridjevom „ustaško“ – pa su valjda time sve dileme uklonjene. Nije bilo lako ni onim Nijemcima i Mađarima koje je komunistički sustav poslije rata nasilno protjerao s njihovih stoljetnih imanja u Vojvodini i Slavoniji i na njih 159 Duvanjski žrtvoslov, passim. 160 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 361. 161 Isto, str. 385. 162 Isto, str. 407-410. 163 Isto, str. 481-494.

30

naselio Srbe iz planinskih krajeva, među njima i brojne iz Duvna, koji su se prijavili za kolonizaciju. I nisu ti starosjedioci „napustili“ Vojvodinu, kako piše Karan,164 nego su bili ponižavani, brojni od njih držani po zatvorima, iskorištavani na najtežim radovima, žene silovane, na kraju svi protjerani. O tome danas postoji brdo literature, sjećanja i znanstvenih radova, čitava jedna biblioteka. Nije bilo nimalo lako onima koje su komunističke vlasti, zbog svojih suludih i besmislenih projekata, trpale u zemljoradničke zadruga, pa čak ni samim (duvanjskim) Srbima koji su bili „zaslužni“ za novu državu i poredak. A kako je tek bilo Hrvatima. Upravo zbog nesnošljiva ekonomskog, kao i političkog okružja, Hrvati masovno odlaze na rad u inozemstvo, čim su se granice otvorile, od početka 1960-ih godina. Srbi ne. Njima je bilo dobro i u Duvnu.165 Pogotovo nije bilo lako katoličkim svećenicima, koje su partizani u ratu i poraću desetkovali, a poslije rata progonili na sve moguće načine, držeći posve nevine ljude u zatvorima godinama i desetljećima. Nepobitna je činjenica da su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijena 663 katolička svećenika, bogoslova i časne sestre, od čega preko 90% od partizana.166 Nepobitna je činjenica da su partizani pobili 66 hercegovačkih franjevaca167 i 13 hercegovačkih biskupijskih svećenika.168 Nepobitna je činjenica da su poslije rata 76-orica samo hercegovačkih franjevaca duže ili kraće robijala u komunističkim kazamatima, u neljudskim uvjetima, uz teške fizičke poslove i svakodnevna iživljavanja komunističkih „islednika“ nad njima. Sveukupno oko 207 godina zatvora!169 Čak i Karan, iako (kasnije) i sam istaknuti član Partije, navodi: „Bilo je dosta grešaka, nesnalaženja poslijeratnih vlasti“, pa čak navodi i pogrešnu politiku prema svećenicima: „Sveštenici su takođe doprinosili razvoju društva, iako su u početnom periodu, odmah poslije rata, u prvoj fazi izgradnje socijalističkog uređenja bili zapostavljeni, negirani i nije se u njih imalo povjerenja, jer je taj sistem, po svojoj teoriji, vjeru i religiju smatrao smetnjom za razvoj komunizma.“170 I nisu oni bili samo „zapostavljani i negirani“, nego progonjeni na sve moguće načine. I ne samo „odmah poslije rata“, nego sve do 80-ih godina 20. stoljeća. Država koja je postojala 45 godina (1945.-1990.), komunistička Jugoslavija, od početka do kraja opstajala je s jedne strane na temeljima represije nad svima onima koji su željeli slobodu, kako narodnu, tako osobnu, a s druge po želji velikih sila, osobito Zapada, kojima je činila svojevrsnu „barijeru“ prema Sovjetskom Savezu (dakako nakon 1948.). A na kako je staklenim nogama stajala, makar je izgledala tako čvrsta, monolitna i neuništiva, s ogromnom i dobro naoružanom vojskom, te sa silnim represivnim aparatom, neka nam pokažu samo dva primjera koje navodi i Karan. Kada je u proljeće 1972. u Jugoslaviju upalo 19 hrvatskih diverzanata iz Australije, onda su vlasti na noge podigle oko 18.000 pripadnika Teritorijalne obrane BiH i oko 8000 iz Hrvatske, dakako uz specijalne postrojbe, i to sve uza znanje obavještajnih službi o kretanju skupine od samoga ulaska u zemlju.171 Dakle, 30.000 naoružanih ljudi na 19 diverzanata! Kad se u kolovozu 1971. pojavila mala brošura o Širokom Brijegu, na 15-ak stranica maloga formata, digla se kuka i motika: stvar je završila na sudu, a komunističke su novine brujale o povratku ustaštva, klerofašizma – a sve to zato što se u knjižici spominje da su brojni franjevci tijekom rata pobijeni na Širokom Brijegu. Opet su se s velikim naslovima vratile iste 164 Isto, str. 415, 434-441. 165 Isto, str. 442-450. 166 A. BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća (1. Svećenici-mučenici Crkve u Hrvata), Zagreb, 2007. 167 A. MARIĆ ET AL., Tragom ubijenih hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2007. 168 B. GOLUŽA (prir.), Svjedoci vjere i domoljublja. Zbornik radova o stradalim biskupijskim svećenicima u Hercegovini, Mostar, 2005. 169 A. MARIĆ, „Martirologij. Stradanja hercegovačkih franjevaca u Drugome svjetskom ratu i poraću“, u: R. JOLIĆ, Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije 2012. godine, Mostar, 2012., str. 450-454. 170 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 445, 448. 171 Isto, str. 494-504 , 673-676 (izjava Boška Karana, koji je u Omolju ranio jednoga diverzanta, a potom ga je uhitila milicija).

31

besmislene priče o franjevcima koji s puškama u rukama jurišaju na partizane i polijevaju ih vrelim uljem s prozora.172 Te priče tipa „Mirko i Slavko“ još uvijek sa svom žestinom ponavljaju Karan i njemu slični. Čovjek se stvarno nekad sa čuđenjem zapita, je li moguće da oni stvarno u to vjeruju? Kako je tek na partizane jurišao fra Marko Barbarić, koji je prije ubojstva u velječi 1945. godinama ležao nepokretan u krevetu u „zloglasnom“ širokobriješkom samostanu? A kako li su se tek fratri razbacivali uljem, kad u ratu nije bilo žlice ulja da se doda hrani? Svakako, postoje stotine svjedoka koji su skupa s fratrima bili u samostanu za vrijeme borbi i koji znaju, uostalom kao i partizani koji su ih pobili, da nitko od fratara nikada nije uzeo pušku u ruku, a kamoli pucao iz nje. Najveći broj je vojsku završio u sanitetu, pa nije nikada niti uzeo pušku u ruku. Uzroci rata Upravo je nevjerojatno da Karan pokušava sebe i čitatelje svoje knjige uvjeriti kako su Hrvati krivi za posljednji rat. Tako navodi kako su hrvatski nacionalizam i mržnja prema „Srbima i Jugoslaviji“ doveli „do građanskog rata“. Za vrijeme svoga boravka u zatvoru u zgradi MUP-a u Tomislavgradu 1992. vidio je, kako kaže, slike Ante Pavelića u mnogim uredima, kao i neke hrvatske vojnike obučene kao ustaše: „Na osnovu navedene ikonografije i ostalih obilježja, zaključio sam šta je glavni motiv i razlog zbog kojeg je došlo do sukoba u Hrvatskoj i BiH između Hrvata i Srba i svih drugih koji su bili smetnja nastavku realizacije programa stvaranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Ta borba i rat bili su kontinuitet u ostvarivanju te ideje koja traje stotinama godinama i ušla je u svijest većine Hrvata. A glavnu ulogu u raspadu Jugoslavije odigrala je Hrvatska demokratska zajednica.“173 Čudno je kako Karan nigdje ne navodi razloge zbog kojih su Hrvati mrzili Jugoslaviju i komunizam. Sigurno ne zato što im je u njoj bilo dobro. Potpuno je netočno da su Hrvati željeli bilo kakvu „ustašku“ državu i povratak NDH, jer je riječ o promašajima u povijesnom hodu hrvatskoga naroda. Ali jesu željeli slobodu, kako osobnu, tako svoga naroda. Za to je uistinu najzaslužniji HDZ na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, tvorcem nove, suverene i samostalne Republike Hrvatske i (kakve takve, puno veće nego ikada) slobode hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Ali rat nije želio ni Tuđman, ni HDZ, ni hrvatski narod. Da su velikosrbi i jugo-komunisti, na čelu s JNA, bili mudri i dalekovidni, oni bi samo dopustili ono što dopušta Ustav SFRJ iz 1974. godine, a to je mogućnost osamostaljenja republika. Moglo je sve mirno proći, kao u Čehoslovačkoj, ili čak SSSR-u. Na kraju su Srbi u krvavom ratu koji su nametnuli drugima dobili manje nego bi imali bez ikakva rata; vjerojatno ne bi nikada izgubili Kosovo, a moguće ni Crnu Goru. Karan, i iz prve ruke, navodi kako je upravo Duvno uvijek bilo poznato po isticanju težnje za slobodom hrvatskog naroda i dokidanju komunističke Jugoslavije. Da bi dao i nekakvu znanstvenu težinu duvanjskom „nacionalizmu“ i „klerikalizmu“ citira dr. Ivu Lučića, točnije njegov rad na tu temu. Ali – pogrešno citira ne samo tekst koji preuzima od Lučića, nego čak i sami naslov. Taj naslov kod Karana naime glasi: Duvno kao žarište hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma u zadnjem desetljeću komunističke vlasti.174 Ali kod samog Lučića i ne glasi baš tako, nego: Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti.175 Tako dakle onaj „hrvatski nacionalizam i katolički klerikalizam“ nije Lučićev, nego Komunističke partije i represivnih organa (UDB-e). Kao što nije ni „kleronacionalizam“, koji Karan malo poslije citira, jer je i 172 Isto, str. 487-491. 173 Isto, str. 504, 7, 8. 174 Isto, str. 509. 175 I. LUČIĆ, „Duvno kao žarište 'hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma' u zadnjem desetljeću komunističke vlasti“, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, br. 3/2012., str. 571.

32

on kod Lučića u navodnicima! Tako se krivotvori povijest. A što Lučić misli o Duvnu i o represivnom aparatu, mogao je Karan pročitati već iz samoga Sažetka navedenoga članka: „Jedno od žarišta otpora komunističkom režimu te ujedno istaknuto mjesto državne represije postalo je Duvno. Desetine duvanjskih svećenika, srednjoškolaca, studenata i drugih građana osuđeno je na višegodišnje zatvorske kazne, a u prvim danima devedesetih godina u Duvnu su izbile prve antikomunističke i antijugoslavenske demonstracije u BiH, koje su nagovijestile kraj komunističke vlasti i intenzivno uključivanje Hrvata u javni i politički život te republike.“176 Tako Lučić ne osuđuje Duvnjake zbog njihove želje za slobodom, kako bi se moglo iščitati u Karana, nego naprotiv „državnu represiju“. A kad već Karan, pa makar i u potpuno iskrivljenoj verziji, citira Lučića, najbolje bi mu bilo pročitati veliku Lučićevu knjigu koju je u više tisuća primjeraka tiskao „Večernji list“,177 pa bi mu onda bili posve jasnu uzroci rata u Bosni i Hercegovini (pa tako i u Duvnu), kao i u čitavoj Jugoslaviji. Tu će naći i prikaz zbivanja u Duvnu u aferi „akcelerator“, kada je i Karan bio prozivan. S pravom ili ne, ne znam. Vidjet će da katolički svećenici nemaju ama baš nikakve veze s tim prosvjedima, i da ih Karan ubacuje i gdje treba i gdje ne treba. Opet kaptolsko-vatikanska zavjera! I inače je upravo paranoična ta opsjednutost Srba Katoličkom crkvom. Vidjet će i da prosvjednici u Duvnu početkom 1990. nisu skandirali „Srbi u Srbiju“ niti su najavljivali „etničko čišćenje“, a niti su njemu, Karanu, tada direktoru Pošte, skandirali da je „lopov“ zato što je bio Srbin; nego su specijalnoj policiji koja je na njih bila poslana vikali „Idite u Srbiju“ i „Nije ovo Srbija“ te su tražili da se u Duvnu u prvom razredu uči latinica, a ne svake godine naizmjenično latinica i ćirilica, pri čem nije bilo načelno prosvjeda protiv ćirilice kao takve, tražili su da se u Duvnu uči njemački, a ne ruski jezik, jer je mnoštvo ljudi radilo u Njemačkoj, a nitko u Rusiji, dok su općinske i komunističke čelnike nazivali „lopovima“, pa tako i Karana, jer su bili lopovi, ili su to prosvjednici barem mislili, a ne zato što je Karan ili bilo tko drugi bio Srbin.178 Ratno stanje u Duvnu „Rat se ipak desio“, piše Karan u Predgovoru.179 Rat se nije „desio“, nego su ga započeli Srbi, i to na tragu više desetljeća razrađivane ideologije o velikoj Srbiji, o Srbima koji moraju živjeti u istoj državi i da je srpsko sve ono gdje postoji i jedan srpski grob. To je pravi fašizam, za koji Karan i njemu slični neprestano optužuju Hrvate. Tako su i Nijemci započeli Drugi svjetski rat, s prvotnom parolom o zaštiti njemačkih manjina u susjednim državama. Namjesto mirnog razdruživanja jugoslavenskih republika, srpska je politika, uvjerena u moć oružja, jer je JNA bila na njihovoj strani, pokrenula proces okupacije drugih republika: Slovenija nije bila bitna, ali je zato okupirana trećina Hrvatske i proglašena SAO Krajina i još neke manje SAO (srpske autonomne oblasti). Bilo je samo pitanje kada će početi rat u Bosni i Hercegovini, što je bilo jasno i slijepcu, pa se hrvatski narod aktivno pripremao za obranu (za razliku od muslimanskog, koji je upravo zbog toga najviše i stradao). Ne ulazeći ovdje u raščlambu rata ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini, vraćam se stanju u Duvnu. Teško je bilo očekivati da će malobrojna srpska zajednica u tome ratnom kaosu ostati netaknuta i pošteđena. Očito je bilo i nepotrebnih zlostavljanja, a držim da treba vjerovati Karanu kad piše o tome da je nekoliko Srba i ubijeno, drugi su bili zlostavljani, a najveći dio je prve godine rata proveo u svojevrsnoj izolaciji u Rašćanima, jedinom čisto srpskom selu u Duvnu. Zbog svega toga valja požaliti, ali i staviti sve to u kontekst – što Karan neprestano izbjegava, a u opisima nerijetko pretjeruje. 176 Isto. 177 I. LUČIĆ, Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine, Zagreb, 2013., 518 str. 178 I. LUČIĆ, Uzroci rata, str. 115-125; usp. M. KARAN, Srbi Duvna, str. 514-524. 179 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 9.

33

Ponajprije, očito je da Rašćani nisu bili nikakav „koncentracijski logor“, kako ga Karan redovito naziva, a i drugi Srbi čije izjave ili sjećanja prenosi. Teško je Rašćane 1992/93. usporediti s Auschwitzom ili Jasenovcem 1941.-1945. To nema nikakve poveznice. Jasno je da je nakana hrvatskih službenih vlasti u Tomislavgradu bila da se „logor“ Rašćani organizira u svrhu zaštite srpskog stanovništva u Duvnu: tu su premješteni i Srbi iz drugih sela, u kojima ih je bilo malo, jer ih je nemoguće bilo štititi od ekstremista u vlastitim redovima na tako puno lokacija. I izjave nekih Srba potvrđuju tu nakanu.180 Druga je priča što ih nisu uvijek mogli adekvatno štititi, i što su ponekad ekstremisti pored službene policijske zaštite upadali u selo, pljačkali, štoviše maltretirali stanovnike, a dvojicu nažalost i ubili. Pitanje je kako bi prošli Srbi da nije bio organiziran „logor“ Rašćani. Žrtava bi zacijelo bilo puno više. Drugi su Srbi, uglavnom muškarci, bili zatočeni u samome gradu i radili fizičke poslove. Nažalost je i tu (ako je vjerovati Karanu i drugima, a držim da je bilo tako) bilo maltretiranja i premlaćivanja, nekolicina je i ubijena, što je bilo potpuno nepotrebno i nedopustivo. Paljenje srpskih kuća na Eminovu Selu, kao i maltretiranje tamošnjeg srpskog stanovništva je sramotno. Paljenje srpske crkvice na Mandinoj gradini je ogavno djelo. Sve to baca ljagu na pošteni hrvatski duvanjski svijet i za ta zlostavljanja, palež i pogotovo ubijanja treba procesuirati izvršitelje. Na kraju su Srbi, kako kaže Karan, protjerani iz Duvna, sa svojih stoljetnih ognjišta. Iako na temelju svega napisanoga to i nije bilo klasično protjerivanje, nego su Srbi zapravo razmijenjeni za Hrvate, ali svejedno su na neki način bili prisiljeni otići sa svojih ognjišta. Začuđujuće je ipak kako Karan, niti drugi Srbi, ni jednom riječju ne spominju zločine svoga naroda. Nema nigdje spomena da su Srbi po osvajanju Kupresa u travnju 1992. odmah spalili i do temelja porušili obje katoličke crkve na Kupresu. Srpska crkva u Tomislavgradu nije srušena, ni tada, ni nikada, jer su to zabranile hrvatske vlasti. Ona na Mandinoj gradini očito je bila predaleko a da bi se mogla adekvatno zaštititi. A tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini porušili su Srbi stotine i stotine katoličkih crkava i džamija želeći zatrti bilo kakav spomen na stoljetna boravišta Hrvata i Muslimana na tim prostorima. U Karana nema nikakve naznake o tisućama zatočenih, mučenih i pobijenih hrvatskih civila i vojnika od strane srpskih vojnih i paravojnih formacija. U više navrata u Karanovoj se knjizi spominju „Vukovarci“ koji su boravili na Eminovu Selu i počinili neke zločine nad srpskom stranovništvom, što je za svaku osudu, ali ni jednom riječju ne pojašnjava Karan tko su ti „Vukovarci“ i što oni rade u Duvnu. Kao da Srbi samo pola godine prije toga nisu do temelja razorili grad Vukovar, pobili i ranili u ratu stotine Vukovaraca, a po osvajanju grada počinili masovne zločine nad braniteljima i drugim stanovnicima. I ne samo u Vukovaru, nego u brojnim hrvatskim i kasnije bosanskohercegovačkim mjestima. Čudno je da Karan i drugi Srbi, čije izjave donosi u svojoj knjizi, Hrvate redovito nazivaju „ustašama“ i „fašistima“, kad su upravo pripadnici njihova naroda učinili najveće zločine u Europi od svršetka Drugog svjetskog rata, a u Srebrenici i drugim muslimanskim enklavama i pravi genocid: samo u Srebrenici pobili su više od 8000 zarobljenih muškaraca, od 16 do 60 godina života. O srpskim koncentracijskim logorima pak ne treba trošiti riječi: o njima su otišle televizijske slike u čitavi svijet. I nisu to bili logori tipa Rašćani, u kojem su se stanovnici slobodno kretali, štoviše živjeli koliko toliko normalnim životom, uza sve poteškoće koje sa sobom nosi ratna psihoza, tjesnoća smještaja, pa i povremeni upadi ekstremista i pijanih hrvatskih vojnika, nego logori u kojima se umiralo, od batina i gladi i od bezgraničnih iživljavanja srpskih stražara nad zarobljenicima. Izražavajući žalost zbog odlaska srpske manjine iz Duvna, kako se sad čini zauvijek, čime je nestala jedna važna kockica stoljetnog međunacionalnog (su)života u duvanjskom kraju, valja postaviti pitanje kad će se vratiti 100.000 Hrvata koje su Srbi protjerali s njihovih ognjišta u Republici Srpskoj. Ipak je to malo 180 Isto, str. 684, 690, 695, 755, 759, 764, 801, 807, 808 i passim (imali su zdravstvenu zaštitu, mogli ići u trgovinu i sl.).

34

više od 300 Srba koji su napustili Duvno. Uostalom, od 1995. do danas, a i u budućnosti, duvanjski se Srbi mogu vratiti u Duvno: niti im je to tko priječio, niti priječi.181 Zanimljivo je da Karan nigdje ne spominje tko su ljudi koji žive u bivšem srpskom selu Rašćanima: zar to nisu Hrvati iz Jajca i okolice, koje su upravo Srbi protjerali s njihovih ognjišta? Tako Rašćani nisu „selo kojeg (više) nema“, kako glasi naslov dokumentarnog filma, nego selo kojeg ima, ali u kojem više ne žive Srbi, nego Hrvati koje su upravo Srbi protjerali s njihovih ognjišta u okolici kraljevskoga grada Jajca. Upravo je nevjerojatna upornost kojom Karan i drugi Srbi iz njegove knjige pokušavaju poistovjetiti današnje duvanjske (i druge) Hrvate s ustašama (i „fašistima“), a suvremenu Republiku Hrvatsku s NDH, makar je jasno da je to neusporedivo. Svaka želja hrvatskoga naroda za slobodom tumači se kao „vaskrs fašizma i ustaštva“. Tako već za „hrvatsko proljeće“ s početka 1970-ih Karan navodi: „Srbi su uvideli da im ponovo prijeti opasnost. Zalud su sve oprostili, zalud su sve zaboravili, zalud su se povukli sa svih rukovodećih mjesta na koja su poslije rata kao prvoborci i aktivni učesnici NOB-a u redovima partizana bili postavljeni.“182 Na stranu što i nije bilo baš tako teško „oprostiti“ i „zaboraviti“ kad su upravo ti partizani pobili oko 1000 hrvatskih vojnika i civila iz Duvna, bez rata, kao zarobljenike i po okončanju rata, ne bi se ipak moglo reći da Srbi čitavo poratno vrijeme nisu zauzimali vrlo važne partijske i upravne službe u Duvnu i svugdje u Jugoslaviji, a s druge strane se ne čini nimalo uvjerljivom priča o „oprostu“ i „zaboravu“, kad se Hrvatima nije dopuštala niti sloboda niti ravnopravnost sa Srbima, nego ih se uvijek tuklo po glavi „ustaštvom“ i „fašizmom“. Za Karana je i danas sve hrvatsko uvijek ustaško, i nakon Domovinskog rata, makar u tom ratu nitko od Srba nije bačen u jamu i nije bilo nikakvog masovnog ubijanja Srba, kao što je nažalost bilo 1941. godine.183 Sigurno je da hrvatske vlasti u Duvnu u vrijeme Domovinskog rata nisu imali nikakvu intenciju progona lokalnih Srba. Ipak, otkriće da je Srbima u Rašćane dostavljeno oružje, u čemu je najvažniju ulogu imao upravo Milan Karan,184 kao i uvjerenost da u njih ima (otprije) još puno više i boljeg naoružanja (nego što je možda bilo), bacanje bombe Jovana Važića na hrvatske policajce u Mandinu Selu, a pogotovo pad Kupresa, pogibija hrvatskih vojnika na ratištima185 i dolazak nekih ekstremista sa strane te „buđenje“ domaćih suvremenih „nastaša“, doveli su s jedne strane do odluke da se Srbima onemogući svaki ustanak ili povezivanje sa Srbima na Kupresu, a s druge do pojedinačnih maltretiranja i nekoliko ubojstava od strane onih koji isplivaju na površinu u vrijeme kaosa i iskaljuju svoju zločinačku narav nad onima koji se ne mogu štititi. Činjenica je da je u prvim danima rata ranjen i vojni zapovjednik Željko Glasnović, koji je bio neprijeporni autoritet, te jedno vrijeme očito i nije bilo stvarne vlasti, niti civilne niti vojne, koja bi mogla obuzdati ekstremiste. Čim je stanje stavljeno pod kontrolu, nestalo je i teških oblika torture nad zarobljenim Srbima, o čemu se može saznati i iz same Karanove knjige. 181 „Nijedan Srbin iz Duvna koji je prije rata živio u Duvnu, i neposredno pred rat, po završetku sukoba nije se vratio da živi u Duvno. Vjerovatno ne postoji mjesto u BiH, pa ni u Hrvatskoj, da se baš niko nije vratio poslije rata u svoju kuću, selo ili grad. Nije zabilježen nijedan slučaj da je neko izrazio želju da se vrati“ (M. KARAN, Srbi Duvna, str. 125). To je baš šteta, jer nema nikakve zapreke da se vrati tko god hoće. Usput, zanimljiv bi bio broj i postotak onih Hrvata koji su se poslije protjerivanja vratili u Republiku Srpsku. A riječ je o desetinama tisuća! 182 M. KARAN, Srbi Duvna, str. 499. 183 I sami Karan piše: „Na sreću, nije se [istorija] ponovila u svom punom obliku, bilo je žrtava, ali to je zanemarujuće u odnosu na one iz prethodnog rata“ (Isto, str. 604). 184 Isto, str. 544-545, 579, 581 i passim. 185 Na jednom mjestu Karan ispravno primjećuje: „Poslije mržnje 'proizvedene ' sa bilo koje strane, neminovno je dolazilo do zločina, ubijanja, mučenja, pljačkanja i paljenja imovine, razaranja cijelih gradova i sela. Poslije toga, na te zločine odgovori druga strana. Teško je tada komandovati ljudima kad saznaju ili vide ubijene porodice, spaljena ognjišta, uništena sela, i tu kreću bijes i osveta“ (Isto, str. 812).

35

Ne samo da su Duvnjaci bili „ustaše“ u dva rata, nego i između ratova, tvrdi Karan: „To (što se Srbi ne žele vratiti u Duvno, op. R. J.) je najbolji pokazatelj da su Srbi doživjeli torturu, stradanja, protjerivanje, logor i druge patnje koje traju oko 80 godina.“ Ili: „Tako je Duvno poslije 80 godina protjerivanja, ubijanja i zapostavljanja u vrijeme ratova, nemira i drugih vanrednih okolnosti ostalo bez Srba.“186 Od tih 80 godina, o kojima govori Karan, 70 godina su Srbi bili na vlasti, najprije u „staroj“, a potom u komunističkoj Jugoslaviji, a progonjeni su bili Hrvati i ostali nesrbi. Valja ipak imati mjere u izjavama! I teško je uistinu očekivati povratak Srba u Duvno kad imaju takvo mišljenje o većinskim Hrvatima: tko bi se vratio u mjesto u kojem si progonjen u posljednjih 80 godina?

Zaključak Neposredni povod pisanja monografije Srbi Duvna bilo je osmomjesečno zatočeništvo Milana Karana u zatvoru u Tomislavgradu 1992. godine, na početku Domovinskog rata: „U zatvoru sam“, kaže, „odlučio da, ako preživim rat, opišem sve događaje i dešavanja kroz koje su prošli Srbi iz Duvna prije i u toku građanskog rata, čiji sam bio svjedok, i saznanja do kojih sam došao od drugih Srba i učesnika tih dešavanja sa kojima sam bio u kontaktu i koji su mi pričali o onome što se zbivalo van prostorija gde sam provodio zarobljeničke dane.“187 Mora mu se priznati da se uistinu potrudio, o čemu najbolje govori broj stranica, kao i broj ljudi koji su dali svoje iskaze. U koju svrhu je knjiga napisana, opet odgovara sam Karan: „Motiv za nastanak ove knjige jeste da se prošlost ne zaboravi, da Srbi koji su zauvijek napustili svoju otadžbinu kao i njihovi potomci pamte odakle su došli njihovi preci.“188 Knjiga je tehnički prilično loše složena. I ne samo što nedostaju čitave fotografije, za koje je ostavljen prostor i stavljen potpis,189 nego i zbog potpuno neujedančene metodologije rada: tekstovi „preskaču“ jedni druge, nema nikakva reda, naslovi i podnaslovi nemaju nikakva reda ni smisla (pogrešna veličina slova), a o načinu citiranja i služenja arhivskom građom i literaturom da i ne govorimo: nerijetko se uopće ne zna čiji je koji tekst, odakle je što preuzeto, a puno je toga preuzeto pogrešno ili manjkavo. Miješanje ijekavice i ekavice je više smiješno nego zazorno, a u tiskari su neka slova prepoznali kao kineske znakove, što čitatelja dodatno zbunjuje (i pomalo izluđuje). O stotinama faktografskih pogrešaka ne treba ni govoriti (za poznatoga kroničara i opata benediktinskoga samostana na Mljetu Mavra Orbina, on redovito piše Mavrourbin,190 kao da bi mu to bilo prezime; i takvih sitnih pogrešaka bezbroj). Istina, i sam se Karan odmah na početku ograđuje i navodi kako njegovo djelo nije metodološki znanstveni rad: „Nisam školovan, kako ja mislim, niti sam za tu vrstu posla nadaren i nisam vješt da se tim poslom bavim i da napišem neko književno ili istorijsko djelo koje bi bilo prepoznato po stilu pisanja i drugim znanjima iz te oblasti.“ K tome je, kako kaže, teško dolazio do arhivske građe.191 No sve je to manje bitno. Puno je bitniji sadržaj knjige. Ne može se poreći da ima i lijepih opisa sela, polja, načina života ljudi i narodnih običaja, korisnih podataka o srpskim pravoslavnim crkvama i parohiji u Duvnu i njezinim svećenicima, o školama i učiteljima, osobito vrijednih saznanja o tome gdje danas žive duvanjski Srbi, po čitavom svijetu, za što se vidi da je Karanu trebalo iznimno puno vremena. Kao uostalom i za prikupljanje svjedočanstava o posljednjem ratu, kao i o dva prethodna rata u 20. stoljeću. 186 Isto, str. 125, 126. 187 Isto, str. 9. 188 Isto, str. 11. 189 Isto, str. 95, 99, 100, 110. 190 Isto, str. 34, 35. 191 Isto, str. 10.

36

Nažalost, čitava je knjiga prožeta ideologijom od koje se autor veoma teško odmiče. I ne samo vezano za posljednji rat, što bi se donekle moglo i shvatiti, jer je i sam autor proživio teško vrijeme u zatvoru 1992. godine, nego i vezano za Drugi svjetski rat, međuratno vrijeme, kao i za starija stoljeća. Čini se da Karana nitko nije poučio da, ako povjesničar iznosi neku tvrdnju, onda je mora i dokazati, bilo arhivskom građom, bilo arheološkim otkrićima. Kod njega toga nema, pa on bez ikakvih ograda tvrdi (preuzimajući podatke uglavnom od drugih autora, kvazipovjesničara, običnih diletanata) da su stećci srpski, da je postojao manastir na Duvanjskom polju još u 13. stoljeću, da natpisi na križevima svjedoče o srpskoj nazočnosti u Duvnu još prije turskih osvajanja, makar ti križevi potječu iz 18. stoljeća, štoviše o srpskoj nazočnosti na ovim prostorima još u 3. i 4. stoljeću. To je potpuno neozbiljno i autor koji želi steći bilo kakav ozbiljan tretman u znanstvenim krugovima mora izbjegavati takve proizvoljne i ničim dokazane tvrdnje. Vrijeme Drugog svjetskog rata, osobito 1941., bilo je uistinu tragično za duvanjske (i ne samo duvanjske) Srbe: puno ih je stradalo, a osobito su strašni zločini bili ubacivanja djece, žena i staraca u jame. I koliko god je nemoralno ne priznati te strašne zločine, toliko je s druge strane nemoralno ne priznati da su Hrvati u Kraljevini Jugoslaviji bili potlačeni, kao i da su oni preživjeli strašne gubitke u ratu i osobito po svršetku rata. I ne samo oni koji su vršili masovne zločine nad Srbima (takvih je zapravo najmanje), nego bezbrojni koji ni s tim ni bilo kojim drugim zločinima nisu imali nikakve veze. A o progonima i zatvaranjima u poratnim desetljećima postoje bezbrojna svjedočanstva. Također ne treba nijekati patnje koje je srpski narod podnio u Duvnu i u posljednjem ratu (Domovinskom ili „građanskom“, kako ga naziva Karan). Ipak je posve promašeno ta događanja promatrati izdvojeno iz cjeline, jer je rat bio posljedica velikosrpske politike, i upravo su Srbi počinili najveće i najstrašnije zločine, kako u Hrvatskoj, tako u Bosni i Hercegovini, a kasnije i na Kosovu. Sve u svemu, knjiga je mogla biti odlično svjedočanstvo o povijesti i stradanjima najmalobrojnijega duvanjskog naroda, srpskoga, da nije odveć opterećena ideologijom i mitomanijom. To joj neopisivo šteti i čini je nevjerodostojnom i potpuno pristranom.

dr. Robert Jolić