Jednog dana u parku uz dječje igralište jedna žena sjedne na klupu.“Ono tamo je moj sin”, reče čovjeku koji je sjedio na klupi pokazujući

prstom na dječaka koji se upravo spuštao niz tobogan.

“Imate divnog sina.” odgovori čovjek. “A ono tamo je moja kćer.”A zatim, pogledavši na sat, pozva djevojčicu:

“Marija, vrijeme je da krenemo kući!”

“Još samo pet minuta, tata. Molim te, još samo pet minuta.”Otac je kimnuo glavom i Marija je nastavila vožnju.

Minute su prošle i otac ju je ponovo pozvao: “Maria, idemo kući?” Opet je negodovala: “Još pet minuta, tata. Još samo pet minuta.”

Otac se nasmiješio i rekao: “Ok.”

“Kako ste vi strpljiv otac”, reče žena koja ih je promatrala.

Čovjek se okrenu prema njoj i reče: “Njen stariji brat prošle godine vozio je bicikl u blizini ovog parka. Pijani vozač je naišao i udario u njega.

Znam da je kod Boga ali ja bih dao sve na svijetu za još samo pet minuta s njim. Zakleo sam se da neću ponoviti istu grešku s Marijom.”

“Ona misli da ima još pet minuta za vožnju bicikla, a zapravo ja imam još pet minuta da je gledam kako se igra.”

http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski