Joseph Heller

Kvaka 22

1. TEKSAANIN

Bijae to ljubav na prvi pogled.

Kad je prvi put vidio kapelana, Yossarian se ludo zaljubio unjega.

Yossarian je bio u bolnici zbog boli u jetri, i malo jenedostajalo da dobije uticu. Lijenici su bili u nedoumicizbog injenice to to ipak nije bila utica. Da je nastupilautica, mogli bi ga lijeiti. Da nije nastupila utica i da je bolprestala, mogli bi ga otpustiti. Ali ih je zbunjivalo ba to toje neprestano samo malo nedostajalo da dobije uticu.

Obilazila su ga svako jutro tri ustra i ozbiljna ovjeka ivihusta i neivih oiju, u pratnji ustre i ozbiljne sestre Duckett,jedne od odjelnih bolniarki koje nisu voljele Yossariana.itali su temperaturnu listu na dnu kreveta i nestrpljivo seraspitivali za bol. Kao da su se ljutili kad bi im rekao da jebol potpuno ista.

- Jo uvijek bez stolice? - pitao ga je punani pukovnik.

Kad bi Yossarian zavrtio glavom, lijenici bi se zgledali.

- Dajte mu jo jednu pilulu!

Sestra bi zabiljeila da Yossarianu treba dati jo jednu pilulu,pa bi njih etvero odlazilo do susjednog kreveta. Ni jednabolniarka nije voljela Yossariana. Zapravo je bol u jetriuminula, ali je Yossarian utio, a li jenici nisu nitasumnjali. Samo su sumnjali da je imao stolicu a da nijenikome rekao.

Yossarian je imao u bolnici sve to je elio. Hrana nije bilaloa, a jelo su mu donosili u krevet. Dobivao je dvostrukeporcije svjeeg mesa, a za najvee vruine poslije podneposluivali su njega i ostale rashlaenim vonim sokovima irashlaenom okoladom u mlijeku. Osim lijenika ibolniarki, nitko ga uope nije uznemirivao. Kratko vrijemeprije podne morao je cenzurirati pisma, ali je poslije togamogao svaki dan lekariti iste savjesti. Bilo mu je lijepo ubolnici, a mogao je ostati koliko je htio, jer mu jetemperatura uvijek iznosila 38,3. Bilo mu je ak ljepenego Dunbaru koji je morao padati na glavu da bi mudonosili jelo u krevet.

Poto je odluio da provede ostatak rata u bolnici, Yossarianje napisao pisma svim znancima i javio im da je u bolnici, alinikom nije spomenuo zato. Jednog mu je dana pala na umjo bolja ideja. Napisao je svim znancima da kree naveoma opasan zadatak. Traili su dobrovoljce. Veoma jeopasno, ali netko to mora uiniti. Javit u vam se im sevratim. I od tada se nije nikome vie javljao.

Svi bolesni oficiri na odjelu morali su cenzurirati pismapodoficirima i vojnicima koji su leali na njihovu odjelu. Bioje to dosadan posao i Yossarian se razoarao kad je uvidioda je ivot podoficira i vojnika tek malko zanimljiviji odivota oficira. Nakon prvog dana nije vie uope bioradoznao. Izmiljao je igre ne bi li se razonodio. Jednog jedana objavio smrt svim pridjevima i prilozima, i u svim jepismima koja su mu prola kroz ruke izbacio svaki pridjev isvaki prilog. Sutradan je navijestio rat lanovima. Mnogo jevii stupanj stvaralatva dosegao idueg dana, kad je upismima precrtao sve osim lanova. Drao je da je takoizazvao dinaminije intralinearne napetosti i da su gotovosve poruke postale kudikamo univerzalnije. Ubrzo je poeoizbacivati pozdrave i potpise, a u tekst nije dirao. U jednomje pismu precrtao sve osim naslova Draga Mary, a na dnuje pripisao: Tragino eznem za tobom. A. T. Tappman,kapelan Armije Sjedinjenih Drava. A. T. Tappman je biokapelan njihova aviopuka.

Kad je iscrpao sve mogunosti u pismima, okomio se naimena i adrese na omotnicama briui itave ulice i kune

brojeve i ponitavajui itave metropole nehajnim pokretimaruke, kao da je sam Bog. Kvaka 22 zahtijevala je da nasvakom cenzuriranom pismu pie ime oficira-cenzora.Veinu pisama nije ni itao. Na ona koja je proitao napisaoje Washington Irving. Kad mu je to dodijalo, pisao jeIrving Washington. Cenzuriranje omotnica imalo jeozbiljne posljedice, izazvalo je val zabrinutosti meu nekimosjetljivim viim oficirima koji su uputili jednog vojnogistraitelja natrag, na odjel, kao pacijenta. Svi su znali da jeon vojni istraitelj, jer se neprestano raspitivao o nekomoficiru Irvingu ili Washingtonu i jer nakon prvog dana nijevie htio cenzurirati pisma. Smatrao je da su odviedosadna.

To je bio dobar odjel, jedan od najboljih na kojem su on iDunbar ikad bili. S njima je bio dvadeset etverogodinjikapetan, pilot-lovac, rijetkih zlaanih brkova, koji je usredzime bio oboren nad Jadranskim morem a da se nije ak niprehladio. Sad je bilo ljeto i kapetan nije bio oboren, ali jetvrdio da ima gripu. U krevetu desno od Yossariana jo jeleao zaljubljeniki na trbuhu iznenaeni kapetan smalarijom u krvi i ugrizom komarca u dupetu. NasuprotYossarianu leao je Dunbar, a do njega artiljerijski kapetan skojim je Yossarian prestao igrati ah. Kapetan je bio dobarahist i partije su uvijek bile zanimljive. Yossarian je prestaoigrati ah s njim zato to su partije bile toliko zanimljive dasu bile blesave. Zatim je tu bio onaj obrazovani Teksaaniniz Teksasa, koji je izgledao kao da je snimljen u tehnikoloru ikoji je drao, kao rodoljub, da bi imunim ljudima -pristojnom svijetu - trebalo dati vie glasova negonitarijama, kurvama, kriminalcima, degenericima, ateistimai nepristojnom svijetu - ljudima bez imutka.

Yossarian je upravo razbijao ritmove u pismima kad sudovezli Teksaanina. Bio je to jo jedan miran, vru,bezbrian dan. ega se nalegla na krov, zaguljiva i teka.Dunbar je opet leao nepomino na leima buljei u stropkao lutka. Trudio se iz petnih ila da produi svoj ivotnivijek. inio je to njegujui dosadu. Dunbar se toliko trudioda produi svoj vijek da je Yossarian mislio da je umro.Teksaanina su metnuli u krevet usred sobe, i ubrzo im jeon poeo izlagati svoje nazore.

Dunbar se munjevito uspravio u krevetu.

- Tako je - uzviknuo je uzbueno. - Neto je nedostajalo ...sve sam vrijeme znao da neto nedostaje ... a sad znamta. - On se lupi akom o dlan. - Nema patriotizma - objavi.

- Ima pravo - uzviknu i Yossarian. - Ima pravo, imapravo, ima pravo. Hrenovke, brooklynski vragolani.Mamina pita od jabuka. To je ono za to se svi bore. Ali tkose bori za pristojan svijet? Tko se bori da pristojan svijetdobije vie glasova? Nema patriotizma, pa to ti je! A nimatriotizma.

Zastavnik koji je leao lijevo od Yossariana ostao jeravnoduan.

- Kome je stalo do tih govnarija? - pripita umorno i okrenuse na drugu stranu da spava.

Pokazalo se da je Teksaanin dobroudan, plemenit isimpatian. Nakon tri dana nitko ga vie nije trpio.

Ljude su podilazili srsi uz kakljiva lea od ozlojeenosti i svisu bjeali od njega - svi osim vojnika u bijelom koji nijemogao birati. Vojnik u bijelom bio je obloen od glave dopete gipsom i gazom. Imao je dvije nepokretne noge i dvijenepokretne ruke. Prokrijumarili su ga u sobu nou, i ljudinisu imali pojma da je meu njima sve dok se nisu ujutroprobudlli i ugledali dvije udne noge dignute iz kukova, idvije udne, oko mito ukotvljene ruke, a sva su mu etiriuda bila udno vezana u zraku olovnim utezima to suzlokobno visila nad njim i nikad se nisu micala. Uiveni uzavoje iznad obiju podlaktica, bijahu patentni zatvarai nakoje su ga hranili prozirnom tekuinom iz prozime staklenke.Beumna pocinana cijev dizala se iz veziva na njegovimslabinama, a na nju se nadovezivala tanka gumena cjevicakoja mu je odvodila iz bubrega neist, to je neprekidnokapala u prozirnu, zaepljenu staklenku na podu. Kad jestaklenka na podu bila puna, staklenka iz koje su ga hranilina podlakticu bila je prazna, pa bi ih naprosto bre-boljepromijenili tako da je tekuina opet mogla kapati u njega.Jedino to su ikad vidjeli od vojnika u bijelom bila jepohabana crna rupa vie usta.

Vojnik u bijelom leao je do Teksaanina, pa je Teksaaninsjedio na svom krevetu i priao mu cijelo prijepodne iposlijepodne i cijelu veer oteui rijei ugodno i simpatino.Teksaanina nije nimalo smetalo to mu onaj uope neodgovara.

Temperaturu su im mjerili dva puta na dan. Rano izjutra ikasno poslije podne dolazila je sestra Cramer sa staklenkompunom toplomjera i obilazila najprije jednu stranu sobe, paonda drugu, dajui svakom bolesniku po toplomjer. Vojnikuu bijelom turala je toplomjer u rupu vie usta i ostavljala gada visi u njoj. Kad bi se vratila do ovjeka u prvom krevetu,uzela bi mu toplomjer i ubiljeila temperaturu, pa bi otilado susjednog kreveta i tako opet obila cijelu sobu. Jednogposlijepodneva, poto je obila prvi put sobu i dola po drugiput do vojnika u bijelom, pogledala mu je toplomjer iustanovila da je mrtav.

- Ubojica - ree Dunbar tiho.

Teksaanin ga pogleda smjekajui se nesigurno.

- Kolja - ree Yossarian.

- ta to govorite, momci? - upita ih Teksaanin nervozno.

- Ti si ga ubio ree Dunbar.

- Ti si ga dotukao - ree Yossarian.

Teksaanin ustuknu.

- Vi ste ludi, momci. Nisam ga ni dirnuo.

- Ubio si ga - ree Dunbar.

- Ja sam uo kako si ga dotukao - ree Yossarian.

- Ubio si ga zato to je bio Crnac - ree Dunbar.

- Vi ste ludi, momci - uzviknu Teksaanin. - Crnce neputaju ovamo. Imaju poseban odjel za Crnce.

- Narednik ga je prokrijumario - ree Dunbar.

- Narednik komunist - ree Yossarian.

- I ti si to znao.

Zastavnik je ostao ravnoduan na svu ovu nezgodu svojnikom u bijelom. Zastavnik je ostajao ravnoduan na svei nikad nije nita govorio, osim da izrazi ozlojeenost.

Dan prije nego to se Yossarian upoznao s kapelanom,eksplodirala je pe u blagovaonici i zapalio se jedan krajkuhinje. Silna je jara zahvatila sve. ak su na Yossarianovuodjelu, gotovo sto metara dalje, uli kako vatra bukti i kakodrvo u plamenu otro pucketa. Dim je sukljao porednaranasto obojenih prozora. Za petnaestak minuta stigla sus aerodroma vatrogasna kola da gase poar. Pola sata vodilase estoka borba. Tada su vatrogasci poeli suzbijati vatru.Iznenada se razlegla jednolina poznata tutnjavabombardera koji su se vraali sa zadatka, pa su vatrogascimorali smotati svoje gumene cijevi i pohitati na aerodromda budu na mjestu ako se koji avion pri slijetanju oteti izapali. Avioni su sretno sletjeli. im je i posljednji sletio,vatrogasci su okrenuli kola i pojurili opet uzbrdo da nastaveborbu s vatrom u bolnici. Kad su stigli, vatre nije vie bilo.Jenjala je sama od sebe i posve se ugasila ne ostavivi nijedne eravice za sobom, pa razoaranim vatrogascima nijeostalo nita drugo nego da piju mlaku kavu i vrzmaju se pobolnici napastujui bolniarke.

Kapelan je stigao sutradan nakon poara. Yossarian jeupravo izbacivao iz pisama sve osim romantinih rijei kadje kapelan sjeo na stolac izmeu kreveta i upitao ga kako seosjea. Sjeo je malo po strani tako da mu je Yossarian odoznaka vidio samo kapetanske pruge na ovratniku koulje.Yossarian nije imao pojma tko je to, samo je predmnijevaoda je, ili opet neki lijenik, ili opet neki luak.

- Pa, prilino dobro - odgovorio je. - Malo me boli jetra i inimi se da mi stolica nije ba redovita, ali, sve u svemu,moram priznati da se osjeam prilino dobro.

- To je dobro - ree kapelan.

- Jest - ree Yossarian. - Jest, to je dobro.

- Htio sam doi prije - ree kapelan - ali mi zbilja nije bilodobro.

- To ne valja - ree Yossarian.

- Imao sam samo hunjavicu - doda brzo kapelan.

- Ja imam temperaturu 38 sa 3 - doda Yossarian isto takobrzo.

- To ne valja - ree kapelan.

- Ne - ree Yossarian - ne, to ne valja.

Kapelan se promekolji.

- Mogu li vam kako pomoi? - upita ga nakon nekogvremena.

- Ne, ne moete - uzdahnu Yossarian. - Doktori, mislim, inesve to je u ljudskoj moi.

- Ne, ne, nisam to mislio. - Kapelan je malko pocrvenio. -Mislio sam na cigarete ... ili knjige ... ili ... igrake.

- Ne, ne - ree Yossarian. - Hvala vam. Imam ovdje valjdasve to mi treba ... sve osim zdravlja.

- teta.

- Jest - ree Yossarian - teta.

Kapelan se opet promekolji. Pogleda nekoliko puta lijevo,pa desno, zatim se zagleda u strop, pa onda u pod. Dubokoudahnu.

- Pozdravlja vas porunik Nately - ree.

Yossarianu je bilo ao to imaju zajednikog prijatelja. inilose da ipak postoji osnova za voenje razgovora.

- Vi poznajete porunika Natelyja? - priupita ga turobno.

- Jest, poznajem porunika Natelyja prilino dobro.

- On je malo aav, je li?

Kapelan se zbunjeno osmjehnu.

- Ne bih, na alost, mogao rei. Mislim da ga ne poznajemtoliko dobro.

- Jamim vam da jest - ree Yossarian. - Lud je da ne moebiti lui.

Kapelan je napeto procjenjivao utnju koja je nastala, aonda ju je prekinuo naglim pitanjem:

- Vi ste kapetan Yossarian, je l' te?

- Nately je loe poeo. Iz dobre je obitelji.

- Oprostite, molim vas - navaljivae kapelan bojaljivo. -Moda sam se ja grdno prevario. Jeste li vi kapetanYossarian?

- Jesam - priznade kapetan Yossarian. - Ja sam kapetanYossarian.

- Iz 256. eskadrile?

- Iz 256. borbene eskadrile - odgovori Yossarian. -Nisamznao da ima jo kapetana Yossariana. Koliko ja znam, jasam jedini kapetan Yossarian kojeg ja poznajem, ali to jesamo koliko ja znam.

- A, tako - alosno e kapelan.

- To je dva na osmu borbenu potenciju - istaknu Yossarian -ako mislite napisati simbolistiku pjesmu o naoj eskadrili.

- Ne - promumlja kapelan. - Ne mislim napisati simbolistikupjesmu o vaoj eskadrili.

Yossarian se otro uspravi kad spazi mali srebrni krii sdruge strane kapelanova ovratnika. Bio je zaprepaten, jerdo tada nikad jo nije razgovarao ni s jednim kapelanom.

- Vi ste kapelan! - uskliknu zanosno. - Ja nisam znao da stevi kapelan.

- Pa, da, jesam - odgovori kapelan. - Zar niste znali da samkapelan?

- Pa, nisam. Nisam znao da ste kapelan. - Yossarian je piljiou njega smjekajui se iroko, oarano. - Ja nisam zapravojo nikad vidio nijednog kapelana.

Kapelan se opet zajapuri i zagleda u svoje ruke. Bio je sitanovjek od svoje trideset i dvije godine, utomrke kose ismeih snebivljivih oiju. Lice mu bijae usko i prilinoblijedo. U udubinama obaju obraza bijae po jedno nedunognijezdo rupica od nekadanjih priteva. Yossarian mu jehtio pomoi.

- Mogu li vam kako pomoi? - upita ga kapelan, Yossarianodmahnu glavom smjekajui se svejednako.

- Ne moete, na alost. Imam sve to mi treba i sasvim mije lijepo. Zapravo, nisam ak ni botestan.

- To je dobro. - Kapelan je poalio im je izrekao te rijei, paje turio zglavke prstiju u usta cerekajui se prestravljeno, aliga je Yossarian razoarao jer je i dalje utio. - Ima jo ljudiiz puka koje moram obii - ispria se napokon. - Doi uopet k vama, vjerojatno sutra.

- Molim vas, doite - ree Yossarian.

- Doi u samo ako elite da doem - ree kapelan obarajuistidljivo glavu. - Primijetio sam da je mnogim ljudimanelagodno sa mnom.

Yossarian se sav zaari od njenosti.

- elim da doete - ree. - Meni nee biti nelagodno s vama.

Kapelan je zasjao od zahvalnosti, a onda bacio pogled nakomadi papira koji je neprekidno krio u ruci. Brojio jekrevete u sobi miui usnama, a onda je sumnjiavousredotoio panju na Dunbara.

- Recite mi, molim vas - proapta polako - je li ono porunikDunbar?

- Jest - odgovori Yossarian glasno - ono je porunik Dunbar.

- Hvala vam - apnu kapelan. - Mnogo vam hvala, Moram injega obii. Moram obii sve lanove puka koji su u bolnici.

- I one na drugim odjelima? - upita ga Yossarian.

- I one na drugim odjelima.

- uvajte se onih na drugim odjelima, oe - upozori gaYossarian. - Ondje dre duevno bolesne. Puni su luaka.

- Nije potrebno da me zovete oe - kaza kapelan. - Jasam anabaptist.

- Ja vam govorim najozbiljnije o onim drugim odjelima -nastavi Yossarian zloslutno. - Vojni policajci vas neezatititi, jer su oni lui od svih njih. Ja bih poao s vama, alise strano bojim. Ludilo je zarazno. Ovo je jedina duevnozdrava soba u cijeloj bolnici. Svi su ludi osim nas. Ovo jevjerojatno jedina duevno zdrava soba u cijelom svijetu, akoemo pravo.

Kapelan hitro ustade i poe poboke od Yossariana, a ondamu kimnu glavom smjekajui se pomirljivo, i obea mu dae dobro paziti na sebe.

- A sad moram obii porunika Dunbara - ree. Jo sepokajniki kolebao. - Kako je porunik Dunbar?

- Dobar je kao kruh - uvjeravae ga Yossarian. -Lafina.Jedan od najboljih i najmanje revnih ljudi na cijelom svijetu.

- Nisam to mislio - odvrati kapelan opet apatom.

- Je li teko bolestan?

- Ne, nije tesko bolestan. Zapravo uope nije bolestan.

- To je dobro - odahnu kapelan.

- Jest - ree Yossarian. - Jest, to je dobro.

- Kapelan - ree Dunbar poto ga je kapelan obiao i otiao.- Jesi li vidio? Kapelan.

- Zar nije drag? - ree Yossarian. - Njemu bi moda trebaloda dadu tri glasa.

- Tko to? - priupita ga Dunbar sumnjiavo.

U malom, zasebnom dijelu na kraju sobe leao je ozbiljansredovjean pukovnik koji je neprekidno neto radio izazelene pregrade od perploe, i koga je svaki danposjeivala njena enica slatka lica i kovrastepepeljastoplave kose, koja nije bila ni bolniarka nipripadnica enskog korpusa ni slubenica Crvenog kria, alikoja je ipak redovito dolazila u bolnicu na Pianosi svakoposlijepodne, u zgodnim, modernim ljetnim haljinamapastelnih boja i u bijelim lakiranim cipelicama s poluvisokimpetama na dnu najlonskih avova koji su uvijek bili ravni.Pukovnik je sluio u vezi i imao je dan i no pune ruke poslaprenosei ljepljive poruke iz sebe u etvrtaste jastuie odgaze, koje je pomno zapeaivao i predavao u pokrivenubijelu posudu to je stajala na nonom ormariu do njegovakreveta. Pukovnik je bio sjajan. Imao je upala usta, upaleobraze i upale, tune, pljesnive oi. Lice mu je bilo bojepotamnjela srebra. Kaljao je tiho, izvjetaeno i brisaopolako gazom usta gadei se ve posve automatski.

Pukovnik je bio u vrtlogu specijalista koji su se jospecijalizirali nastojei ustanoviti to ga mui. Zasljepljivalisu ga svjetlom da vide vidi li, zabadali mu igle u ivce dauju osjea li to. Bio je tu urolog za njegov urin, limfolog zanjegovu limfu, endokrinolog za njegove endokrine, psihologza njegovu psihu, dermatolog za njegovu dermu; bio je tupatolog za njegov patos, cistolog za njegove ciste, i elav ipedantan cetolog s katedre za zoologiju u Harvardu, koga subezobzirno bacili u sanitet zbog jedne pokvarene anode uelektronskom mozgu, pa je sad provodio vrijeme spukovnikom na samrti pokuavajui da raspravlja s njim oMoby Dicku.

Pukovnika su doista temeljito pretraili. Nije bilo organa unjegovu tijelu koji nisu umrtvili i otetili, oistili i proistili,opipali i snimili, izvadili, uzeli i vratili. Uredna, vitka iukruena, ona ena ga je esto dirala dok je sjedila uznjega, a kad god bi se osmjehnula, bila je olienjedostojanstvene alosti. Pukovnik je bio visok, mrav ipogrbljen. Kad bi ustao da hoda, zgrbio bi se jo jae, takoda mu je cijelo tijelo bilo jedna duboka upljina, a stopala jesputao veoma polagano, tako da se micao centimetar pocentimetar od koljena nanie. Ispod oiju je imao ljubiastekesice. Ona ena je govorila tiho, jo tie nego to jepukovnik kaljao, tako da nitko u sobi nije nikad uo njenaglasa.

Teksaanin je za nepunih deset dana ispraznio sobu.Najprije se predao artiljerijski kapetan, a za njim je poelaseoba. Dunbar, Vossarian i kapetan-lovac pokupili su se sviistog jutra. Dunbar nije vie imao napadaja vrtoglavice, akapetan-lovac iseknuo je nos. Yossarian je rekao lijenicimada mu je bol u jetri prestala. To je bilo dovoljno. ak je izastavnik pobjegao. Za nepunih deset dana Teksaanin jeotjerao sve iz sobe natrag na dunost - sve osim vojnogistraitelja koji je dobio gripu od kapetana-lovca, a onda

upalu plua.

2. CLEVINGER

Istraitelj je u neku ruku bio prilino sretan, jer se izvanbolnice jo vodio rat. Ljudi su silazili s uma i dobivaliodlikovanja. U cijelom svijetu momci su s obje strane frontepolagali ivote za ono za to su im govorili da je njihovadomovina, i inilo se da nikom nije krivo, a ponajmanjemomcima koji su polagali svoje mlade ivote. Nije bilo krajana vidiku. Jedini kraj na vidiku bio je Yossarianov, i on bimoda bio ostao u bolnici sve do sudnjeg dana da nije biloonog rodoljubivog Teksaanina s ljevkastim eljustima inamrekanim, smeuranim, neunitivim smijekom to muse vazda irio na licu, kao obod velikog crnog kaubojskogeira. Teksaanin je elio da svi u sobi budu sretni, osimYossariana i Dunbara. Bio je zaista teko bolestan.

Ali Yossarian nije mogao biti sretan, iako Teksaanin nijeelio da on bude sretan, jer se izvan bolnice jo nijedogaalo nita zabavno. Jedino to se dogaalo bio je rat, akao da to nije nitko primjeivao, osim Yossariana i Dunbara.A kad bi Yossarian pokuao podsjetiti ljude, oni su odlazili odnjega i mislili da je lud. ak mu je i Clevinger, koji je trebaloda bude pametniji, ali nije bio, rekao da je lud kad su seposljednji put vidjeli, ba prije nego to je Yossarianpobjegao u bolnicu.

Clevinger se zabuljio u njega drhtei od bijesa i ogorenja,uhvatio se objema rukama grevito za stol i proderao se:

- Ti si lud!

- ta bi ti htio od ljudi, Clevingeru? - odvratio je umornoDunbar usred buke u oficirskom klubu.

- Ja se ne alim - tvrdio je Clevinger.

- Oni me hoe ubiti - ree mu Yossarian mirno.

- Nitko nee da te ubije - viknu Clevinger.

- A zato onda pucaju u mene? - upita ga Yossarian.

- Oni pucaju u svakoga - odgovori Clevinger. - Oni hoe ubitisvakoga.

- Pa zar to nije isto?

Clevinger se ve bio pridigao sa stolca od uzrujanosti,vlanih oiju i uzdrhtalih blijedih usana. Kao i uvijek kad seprepirao oko naela u koja je tvrdo vjerovao, najposlije jestao bijesno dahtati i mirkati potiskujui gorke suze koje sumu navirale zbog uvjerenja. Bilo je mnogo naela u koja jeClevinger tvrdo vjerovao. Bio je lud.

- Tko su to oni? - htio je da zna. - Tko to, konkretno, mislida te hoe ubiti?

- Svaki od njih - odgovori Yossarian.

- Svaki od koga?

- ta ti misli od koga?

- Ja nemam pojma.

- Pa kako onda zna da nee da me ubiju?

- Zato to ... - promrnda Clevinger i zanijemi odsmetenosti.

Clevinger je doista mislio da ima pravo, ali je Yossarian imaodokaze, jer su stranci koje on nije poznavao pucali na njegatopovima kad god je letio da baca bombe na njih, a to uopenije bilo zabavno. A ako to nije bilo zabavno, bilo je mnogotoga to nije bilo nimalo zabavnije. Nije bilo uope zabavnoivjeti kao skitnica u atoru na Pianosi, izmeu debelihplanina otraga i mirnog plavog mora sprijeda, mora koje jemoglo progutati ovjeka, kad ga uhvati gr, u tren oka idostaviti ga natrag na obalu nakon tri dana, bez naplatetrokova, naduvena, modra i natrula, a iz obiju hladnihnosnica curila bi mu voda.

ator u kojem je on spavao nalazio se uz samu nisku umumrtvih boja, koja je razdvajala njegovu eskadrilu odDunbarove. Tik uz ator prolazio je usjek naputeneeljeznike pruge, u kojem je sad bila cijev kojom je tekao

avionski benzin do benzinskih kola na aerodromu.Zahvaljujui Orru koji je spavao s njim, bio je tonajraskoniji ator u cijeloj eskadrili. Kad god bi seYossarian vratio s odmora u bolnici ili dopusta u Rimu,iznenadila bi ga kakva nova pogodnost koju je Orr uveo zanjegove odsutnosti - tekua voda, ognjite, betonski pod.Yossarian je odabrao mjesto, a on i Orr su zajedno podigliator. Orr, koji je bio nacereni pigmejac s pilotskim krilcimai bujnom, valovitom smeom kosom razdijeljenom posredini, imao je znanje, a Yossarian, koji je bio vii, snaniji,pleatiji i bri, obavljao je vei dio posla. Tu su spavalasamo njih dvojica, iako je ator bio za estoricu. Kad jedolo ljeto, Orr je smotao pokrajnja krila da vjetar, koji nijenikad puhao, rastjera uareni zrak iz atora.

Odmah do Yossariana stanovao je Havermeyer, koji je voliokaramele od kikirikija i ivio potpuno sam u atoru zadvojicu, u kojem je svaku veer ubijao male poljske mievegolemim tanetima iz kolta kalibra 0,45, koji je ukraomrtvacu iz Yossarianova atora. Iza Havermeyerova atorastajao je ator u kojem McWatt nije vie stanovao sClevingerom, koji se jo nije bio vratio kad je Yossariandoao iz bolnice. McWatt je sad stanovao s Natelyjem, kojije bio u Rimu i udvarao se onoj pospanoj kurvi u koju je biosmrtno zaljubljen, a kojoj je dosadio njen posao i kojoj je ion dosadio. McWatt je bio lud. Bio je pilot i letio je avionomnajnie to je mogao, i kad god je mogao, iznadYossarianova atora, samo zato da vidi koliko e ga uplaiti,a najradije bi divlje protutnjao tik iznad drvene splavi to jeplutala na praznim bavama za naftu pored pjeana pruda,na besprijekomo bijeloj plai gdje su se ljudi kupali goli. Nijebilo lako stanovati u atoru s ovjekom koji je bio lud, aliNatelyja to nije smetalo. I on je bio lud i prije je svakogslobodnog dana iao da radi na oficirskom klubu kojiYossarian nije pomogao graditi.

Zapravo je bilo mnogo oficirskih klubova koje Yossarian nijepomogao graditi, ali se najvie ponosio klubom na Pianosi.Bio je to trajan i sloen spomenik njegovoj izvanrednojvrstini. Yossarian nije nikad otiao tamo da pomogne doknije bilo sve gotovo; tada je esto iao tamo, toliko mu sesviala ta velika, lijepa, kojekako sagraena zgrada

pokrivena indrom. Bilo je to doista divno zdanje, iYossarian je zamirao od silna osjeaja obavljena posla kadgod ga je gledao i mislio kako u cijelom radu oko njega onnije imao ni najmanjeg udjela.

Njih etvorica su sjedila za stolom u oficirskom klubu kad suposljednji put on i Clevinger rekli jedan drugome da su ludi.Sjedili su otraga, pokraj kockarskog stola na kojem jeAppleby uvijek dobivao. Appleby se isto tako dobro kockaokao to je igrao stolni tenis, a stolni tenis je igrao isto takodobro kao sve drugo. Sve to je Appleby radio, radio jedobro. Appleby je bio plavokos momak iz Iowe koji jevjerovao u Boga, materinstvo i ameriki nain ivota a danije nikad mislio na njih, a svi koji su ga poznavali voljeli suga.

- Ja ga mrzim, pasja mu mati - gunao je Yossarian.

Prepirka je poela nekoliko minuta ranije, kad Yossarian nijemogao nai automat. Bila je to iva veer. U toionici je biloivo, oko kockarskog je stola bilo ivo, oko stola za stolnitenis bilo je ivo. Ljudi koje je Yossarian htio postrijeljati,ivo su za tezgom pjevali sentimentalne, stare omiljenepjesme koje nisu nikom drugom nikad dojadile. Nije ihpostrijeljao, ali je umjesto toga zgazio nogom lopticu zastolni tenis, koja se dokotrljala do njega udarena reketomjednog od dvojice oficira koji su igrali.

- E, taj Yossarian! - nasmijala su se oba oficira vrteiglavom, pa su izvadili drugu lopticu iz kutije na polici.

- E, taj Yossarian! - uzvrati im Yossarian.

- Yossariane! - opomenu ga Nately apatom.

- to sam vam rekao? - ree Clevinger.

Kad su uli kako ih Yossarian oponaa, oficiri se ponovonasmijae.

- E, taj Yossarian! - rekoe opet glasnije.

- E, taj Yossarian! - ponovi Yossarian kao jeka.

- Molim te, Yossariane! - preklinjae ga Nately.

- ta sam vam rekao? - ree Clevinger. - On je antisocijalnoagresivan.

- Ama, zavei - ree Dunbar Clevingeru. Dunbar je volioClevingera zato to mu je Clevinger iao na ivce, pa jevrijeme sporo prolazilo.

- ak ni Appleby nije ovdje - istaknu Clevinger slavodobitnoYossarianu.

- Pa tko je ta rekao o Applebyu? - pitao je Yossarian.

- Ni pukovnik Cathcart nije ovdje.

- Pa tko je ta rekao o pukovniku Cathcartu?

- A kojeg vraga mrzi onda?

- A koji je vrag ovdje?

- Neu da se prepirem s tobom - odlui Clevinger. - Ti nezna koga mrzi.

- Svakoga tko me hoe otrovati - ree mu Yossarian.

- Nitko nee da te otruje.

- Zar mi nisu dva puta trovali hranu? Nisu li mi stavili otrovu hranu kad smo napadali Ferraru i kad smo opsjedaliBolognu?

- Svima su stavili otrov u hranu - protumai Clevinger.

- Pa zar nije to isto?

- I to nije ak ni bio otrov! - uzviknu Clevinger vatreno,istiui to vie rijei to je bivao zbunjeniji.

Otkako zna za sebe, tumaio je Yossarian Clevingerusmijeei se strpljivo, uvijek je netko snovao zavjeru da gaubije. Ima ljudi kojima je stalo do njega, i ima ljudi kojimanije stalo do njega, a oni kojima nije stalo do njega mrze ga

i rade mu o glavi. Mrze ga zato to je on Asirac. Ali mu nemogu nita, rekao je on Clevingeru, zato to ima zdrav duhu savrenu tijelu i to je jak kao bik. Ne mogu mu nita zatoto je on Tarzan, Mandrake, Flash Gordon. On je BillShakespeare. On je Kain, Odisej, Ukleti Holandez; on je Lotiz Sodome, Trnoruica, Vjeni id. On je udotvorni sastojakZ-247. On je ...

- Lud! - upade mu Clevinger viui u rije. - Eto ta si ti!Lud!

- ... Kolosalan. Ja sam pravi, istinski, nepatvoreni, famozniarap. Ja sam istokrvni supramomak.

- Supermomak? - uzviknu Clevinger. - Supermomak?

- Supramomak - ispravi ga Yossarian.

- Hej, momci, prestanite - molio ih je Nately smeteno. - Svinas gledaju.

- Ti si lud - vikae Clevinger pomamno, sa suzama u oima.- Ti ima Jehovin kompleks.

- Ja mislim da je svatko Nathaniel.

Clevinger sumnjiavo uutje usred te deklamacije.

- Tko je Nathaniel?

- Koji Nathaniel? - pripita Yossarian bezazleno.

Clevinger vjeto izbjegnu zamci.

- Ti misli da je svatko Jehova. Nisi nita bolji odRaskoljnikova ...

- Od koga?

- ... Jest, Raskoljnikova koji ...

- Raskoljnikova!

- Koji ... ozbiljno ti kaem ... koji je drao da moeopravdati ubojstvo jedne starice ...

- Nita vie od toga?

- ... Jest, opravdati, tako je ... ubojstvo sjekirom! I ja ti tomogu dokazati!

Prediui bijesno, Clevinger je nabrojio Yossarianovesimptome: nerazumno uvjerenje da su svi oko njega ludi,ubilaki poriv da postrijelja nepoznate ljude, naknadnofalsificiranje injenica, neosnovana sumnja da ga ljudi mrze ida mu rade o glavi.

Ali je Yossarian znao da ima pravo jer, kao to je objasnioClevingeru, koliko on zna, nikad nije imao krivo. Kud godpogleda, vidi tikvane, pa pametan mladi kao to je on moeusred tolike ludosti samo zadrati irinu pogleda. I vano jeda je zadri, jer on zna da mu je ivot u opasnosti.

Kad se vratio iz bolnice u eskadrilu, Yossarian je sve ljudeoko sebe oprezno motrio. Ni Milo nije bio tu, otiao je uSmirnu na berbu smokava. U blagovaonici je bilo sve u reduza Milove odsutnosti. Yossarian je pohlepno reagirao napikantan miris zainjene janjetine dok se jo u bolnikimkolima drndao po zapletenoj cesti, to je leala izmeubolnice i eskadrile kao potrgane naramenice. Za ruak je bioi-evap, golemi, slasni komadi mesa na ipkama, koji sucvrali kao vrag nad ugljevljem, poto su leali mariniranisedamdeset i dva sata u mjeavini iju je tajnu Milo ukraonekom nepotenom trgovcu na Levantu, servirani sperzijskom riom i glavicama pargi s parmezanom, a izatoga su, kao desert, bile trenje i, najposlije, vrua svjeakava s benediktincem i brendijem. Jelo su posluivali ugolemim koliinama na stolnjacima od damasta izuenitalijanski konobari koje je major -de Coverley oteo na kopnui dao Milu.

Yossarian se gostio u blagovaonici sve dok nije mislio da epui, pa je opet zapao u zadovoljnu tupost, a usta su mubila mrenasta od nekih sonih ostataka. Ni jedan oficir ueskadrili nije nikad jeo tako dobro kao to su sad redovitojeli u Milovoj blagovaonici, te je Yossarian naas pomislio

nije li to vrijedno svega ostalog. Ali je onda podrignuo isjetio se da ga hoe ubiti, pa je izjurio kao sumanut izblagovaonice da potrai doktora Daneeku ne bi li mu ovajdao potedu i poslao ga kui. Naao je doktora Daneekukako sjedi na suncu na visokoj stolici ispred svog atora.

- Pedeset borbenih zadataka - rekao mu je doktor Daneekavrtei glavom. - Pukovnik zahtijeva pedeset zadataka.

- Ali ja ih imam svega etrdeset i etiri!

Doktor Daneeka je ostao neumoljiv. Bio je to turoban ovjeknalik na pticu, s lopatastim licem i istrljanim, iljastimcrtama kao kakav istimaren takor.

- Pedeset zadataka - ponovio je vrtei glavom. - Pukovnikzahtijeva pedeset zadataka.

3. HAVERMEYER

Zapravo, kad se Yossarian vratio iz bolnice, nije naaonikoga osim Orra i mrtvaca u Yossarianovu atoru. Mrtvac uYossarianovu atoru bio je zanovijetalo pa ga Yossarian nijevolio, iako ga nikad nije ni vidio. Yossariana je tolikosmetalo to mu on tu povazdan lei da je nekoliko puta iaou tab da se pritui naredniku Towseru, koji nije htio priznatiak ni da mrtvac postoji, kao to, naravno, i nije viepostojao. Jo je gore bilo obraati se izravno majoru Majoru,protegljastom i koatom komandiru eskadrile, koji jepomalo nalikovao na Henryja Fondu u nevolji, i koji jeiskakao kroz prozor svoje kancelarije kad god bi seYossarian probio pored narednika Towsera da mu pria osvemu tome. S mrtvacem u Yossarianovu atoru naprostonije bilo lako ivjeti. ak je uznemirivao i Orra, s kojim istotako nije bilo lako ivjeti i koji je, onoga dana kad seYossarian vratio, petljao neto oko ventila kroz koji e teibenzin u pe, to ju je on poeo praviti dok je Yossarian biou bolnici.

- ta to radi? - upita ga Yossarian oprezno kad je uao uator, iako je odmah vidio to radi.

- Ovdje proputa na jednom mjestu - ree Orr. - Htio bih topopraviti.

- Molim te da prestane - ree Yossarian. - Ide mi na ivce.

- Kad sam bio klinac - odvrati Orr - hodao sam po cijeli dans divljim jabukama u ustima. S po jednom ispod svakogobraza.

Yossarian odloi torbicu iz koje je poeo vaditi toaletnepotreptine, pa se sumnjiavo sav ukruti. Proe jednaminuta.

- A zato? - nije mogao da najposlije ne zapita.

Orr se slavodobitno naceri.

- Zato to su bolje nego divlje kestenje - odgovori.

Orr je kleao na podu atora. Radio je bez predaha,rastavljao ventil, pomno rasprostirao sve siune djelie,brojio ih i onda beskonano prouavao svaki pojedini odnjih, kao da nikad u ivotu nije vidio nita ni priblino slino,pa onda ponovo sastavljao cijeli mali mehanizam, pa opet, iopet, i opet, i opet, a da nije ni najmanje gubio strpljenje nizanimanje, niti pokazivao znakove umora ni namjeru daikad zavri posao. Yossarian ga je promatrao kako se bake,i bio je uvjeren da e biti prisiljen da ga ubije spredumiljajem, ako ne bude prestao. Pogled mu pade nalovaki no koji je mrtvac objesio iznad okvira mree protivkomaraca onoga dana kad je stigao. No je visio uzmrtvaevu praznu konu futrolu iz koje je Havermeyerukrao revolver.

- Kad nisam mogao doi do divljih jabuka - nastavi Orr -uzimao sam divlje kestenove. Divlji kestenovi su otprilikeiste veliine kao divlje jabuke i zapravo imaju bolji oblik,iako oblik nije uope vaan.

- A zato si nosio divlje jabuke u ustima? - upita ga iznovaYossarian. - To sam te pitao.

- Zato to imaju bolji oblik nego divlji kestenovi - odgovoriOrr. - Upravo sam ti to sad rekao.

- A zato si ti - opsova Yossarian zadivljeno - zlopogleo,odrode i kukin sine sa sklonou za tehniku, nosio bilo ta uustima?

- Ja nisam nosio bilo ta u ustima - ree Orr. - Ja sam nosiodivlje jabuke u ustima. Kad nisam imao divIje jabuke, nosiosam divlje kestenove. U ustima.

Orr se kesio. Yossarian odlui da uti, i utio je. Orr jeekao. Yossarian je ekao dulje.

- Po jedan ispod svakog obraza - ree Orr.

- Zato?

Orr to jedva doeka.

- Kako zato?

Yossarian odmahnu glavom smjekajui se i ne hotei daljegovoriti.

- Neto je udno na ovom ventilu - razmiljae Orr naglas.

- ta to? - priupita Yossarian.

- Zato to sam htio ...

Yossarian je ve znao.

- Isuse Kriste! Zato si htio ...

- ... Da imam obraze kao jabuke.

- ... Da ima obraze kao jabuke? - pripita Yossarian.

- Htio sam da imam obraze kao jabuke - ponovi Orr. - Jodok sam bio klinac, htio sam da jednom imam obraze kaojabuke, pa sam odluio da radim na tome dok ih ne dobijem,i bogami sam radio dok ih nisam dobio, a eto vidi kako samto postigao, nosei divlje jabuke u ustima po cijele dane. -On se ponovo naceri. - Po jednu ispod svakog obraza.

- A zato si htio da ima obraze kao jabuke?

- Nisam ja htio da imam obraze kao jabuke - ree Orr. - Jasam htio da imam velike obraze. Nije mi bilo toliko stalo doboje, samo sam htio da budu veliki. Radio sam na tome bakao oni luaci o kojima piu u novinama kako po cijele danestiu gumene lopte samo zato da ojaaju ruke. Zapravosam i ja bio jedan od tih luaka. I ja sam po cijele danenosio u rukama lopte.

- Zato?

- Kako zato?

- Zato si po cijele dane nosio u rukama lopte?

- Zato to su lopte ... - poe Orr.

- ... Bolje nego divlje jabuke?

Orr odmahnu glavom smijuckajui se.

- Ja sam to radio zato da sauvam svoj dobar glas, ako metko uhvati kako nosim divlje jabuke u ustima. Kad sam imaolopte u rukama, mogao sam poricati da u ustima imamdivlje jabuke. Kad god bi me tko zapitao zato nosim uustima divlje jabuke, samo bih otvorio ake i pokazao danosim gumene lopte, a ne divlje jabuke, i da su mi urukama, a ne u ustima. To je dobar izgovor. Ali nisam nikadznao jesam li ga jasno izloio, jer te ljudi prilino tekorazumiju kad govori sa dvije divlje jabuke u ustima.

Yossarian ga je i sad prilino teko razumio pa se jojednom upitao ne plazi li mu Orr jezik iza jednog od tihsvojih obraza kao jabuke.

Yossarian odlui da ne progovori vie ni rijei. Bilo bi uzalud.Poznavao je Orra i znao je da nema ni najmanje izgleda dadozna od njega zato je elio imati velike obraze. Isto bi gatoliko vrijedilo pitati koliko ga vrijedi pitati zato ga je onakurva neprestano tukla cipelom po glavi onoga jutra u Rimu,u onom tijesnom predsoblju ispred otvorenih vrata sobemale sestre Natelyjeve kurve. Bila je to visoka, krnadjevojka dugake kose i sjajnih modrih vena to su se uvelikom broju stjecale ispod koe boje kakaoa, ondje gdjejoj je meso bilo najnjenije, a neprestano je psovala ivritala i skakala visoko u zrak bosim nogama udarajui ganeprestance pravo po tjemenu iljastom petom svoje cipele.Obadvoje su bili goli, a dizali su takvu buku da su se svi izkue sjatili u predvorje da gledaju, svaki par na vratimasvoje spavae sobe, svi goli osim babe u demperu i skeceljom, koja je prijekorno kvocala, i pohotljivog starograzvratnika koji se za cijele te zgode razdragano kikotao odnekog pohlepnog i nadmonog veselja. Djevojka je vritala,a Orr se cerio. Kad god bi ga udarila petom svoje cipele, Orrbi se nacerio jo glasnije, razbjenjavajui je jo vie, takoda bi ona skoila jo vie u zrak da ga nanovo mazne potikvi, dok su joj divne bujne grudi letjele na sve strane, kaozastavice to lepraju na jakom vjetru, a dupe i snanabedra poskakivali joj tamo-amo kao kakva strahovitaiznenadna srea. Ona je vritala, a on se kesio sve dok onanije vrisnula i onesvijestila ga jednim dobrim, snanim

udarcem u sljepoonicu tako da se prestao ceriti, pa su gana nosilima odnijeli u bolnicu, s rupom u glavi, koja nije bilavrlo duboka, i s vrlo laganim potresom mozga, koji ga jeizbacio iz stroja samo na dvanaest dana.

Nitko nije uspio doznati to se dogodilo, ak ni starirazvratnik koji se kikotao, ni baba koja je kvocala, koji suinae mogli saznati sve to se dogaalo u onom golemom ibeskrajnom bordelu sa bezbroj spavaih soba s obje straneuskih hodnika, to su vodili u suprotnim smjerovima izprostrana salona sa zastorima na prozorima i s jednomjedinom svjetiljkom. Kad god bi ona djevojka poslije togasrela Orra, digla bi suknju i podsuknju iznad tijesnih bijelihelastinih gaica i, grubo se izrugujui, napela jedri, okruglitrbuh i psovala ga prezimo, a onda, kad bi vidjela kako seon plaljivo smijucka i skriva iza Yossariana, prasnula upromukao smijeh. ta je on uinio, ili ta je pokuao uiniti,ili ta nije uspio uiniti iza zatvorenih vrata sobe male sestreNatelyjeve kurve, bijae jo tajna. Djevojka nije htjela reiNatelyjevoj kurvi ni kojoj drugoj kurvi, ni Natelyju niYossarianu. Orr bi moda rekao, ali je Yossarian odluio dane progovori vie ni rijei.

- Hoe li da zna zato sam htio da imam velike obraze? -zapita Orr.

Yossarian je i dalje utio.

- Sjea li se kako me u Rimu ona djevojka koja tebe ne trpineprestano udarala po glavi petom svoje cipele? Hoe li dazna zato me je udarala?

Jo je bilo nemogue zamisliti ta je on mogao uiniti da jetoliko naljuti da ga lupa po glavi petnaest ili dvadesetminuta, ali da je opet ne naljuti toliko da ga zgrabi zaglenjeve i prospe mu mozak. Ona je svakako bila dovoljnovisoka, a Orr je svakako bio dovoljno nizak. Orr je, uz to toje imao velike obraze, bio zubat i buljav i jo manji odmladog Huplea, koji je spavao na krivoj strani eljeznikepruge, u atoru u administrativnom podruju gdje je GladniJoe svake noi urlao u snu. Administrativno podruje nakojem je Gladni Joe zabunom podigao svoj ator nalazilo seu sredini eskadrile, izmeu usjeka u kojem su bile zarale

tranice, i poloite crne asfaltne ceste. Ljudi su mogli povestidjevojke tom cestom ako su im obeali da e ih odvestikamo god ele, jedre, mlade, priproste, nasmijeene,krezube djevojke s kojima su mogli skrenuti s ceste i lei utravurinu. Yossarian je to inio kad god je mogao, to nijebilo ni priblino toliko esto koliko ga je Gladni Joe, koji jemogao doi do dipa ali nije znao voziti, molio da ine.atori podoficira i vojnika njihove eskadrile bili su s drugestrane ceste, uz kino pod vedrim nebom, gdje su se, zasvakodnevnu zabavu samrtnika, nevjete vojskesukobljavale nou na platnu na sklapanje, i kamo je togaistog poslijepodneva stigla jo jedna kulturno-zabavnadruina.

Kulturno-zabavne druine slao je general P. P. Peckem kojije premjestio svoj tab u Rim i koji nije imao pametnijegposla dok je spletkario protiv generala Dreedlea. GeneralPeckem bio je general koji je najvie drao do urednosti. Bioje ivahan, ljubazan i vrlo toan general koji je znao kolik jeopseg ekvatora i koji je uvijek pisao uvean kad je htiorei povean. Bio je mudonja, a najbolje je to znaogeneral Dreedle kojeg je raspalila nedavna direktivagenerala Peckema da se svi atori na ratnom popritu naMediteranu podignu u istom smjeru, da im ulazi ponosnogledaju prema Washingtonovu spomeniku u Washingtonu.Generalu Dreedleu koji je vodio jednu borbenu jedinicu,inilo se da je to obino sranje. Osim toga, kog se vraga tiegenerala Peckema kako se podiu atori u brigadi generalaDreedlea? Uslijedio je iv pravosudni spor izmeu te dvojicegromovnika, koji je okonao u korist generala Dreedlea bivistariji vojnik Wintergreen, potanski slubenik u tabuDvadeset i sedme zrane eskadre. Wintergreen je okonaospor tako to je sve dopise od generala Peckema bacao ukoaru za smee. Smatrao je da su preopirni. Miljenjagenerala Dreedlea, izraena nepretencioznijim knjievnimstilom, svidjela su se bivem desetaru Wintergreenu, pa ihje hitno prosljeivao dalje pridravajui se strogo propisa.General Dreedle iznio je pobjedu zbog protivnikove ogluhe.

Da bi ponovo stekao ugled koji je bio izgubio, generalPeckem poeo je slati vie kulturno-zabavnih druina nego

ikad prije, i povjerio samom pukovniku Cargillu dunost daprobudi oduevljenje za njih.

Ali u Yossarianovu aviopuku nije bilo oduevljenja. UYossarianovu aviopuku bio je samo sve vei broj vojnika,podoficira i oficira koji su po nekoliko puta na dandostojanstveno dolazili k naredniku Towseru da ga pitajunije li stigao nalog da ih poalju kui. To su bili ljudi koji suimali pedeset borbenih zadataka. Sad ih je bilo vie negokad je Yossarian otiao u bolnicu, a jo su ekali. Brinuli suse i grizli nokte. Bili su groteskni, kao suvini mladii zaekonomske krize. Kretali su se porebarke, kao rakovi. ekalisu da se nalog da ih poalju kui, na sigurno, vrati iz tabaDvadeset sedme zrane ekadre u Italiji, a dok su ekali, nisuimali drugog posla nego da se brinu i grizu nokte idostojanstveno dolaze po nekoliko puta na dan k narednikuTowseru da se raspitaju nije li stigao nalog da ih poaljukui, na sigurno.

Bila je to trka, i oni su to znali, jer su znali iz gorkogiskustva da pukovnik Cathcart moe opet bilo kad povisitibroj borbenih zadataka. Nisu imali pametnijeg posla nego daekaju. Samo je Gladni Joe imao pametnija posla kad god bise vratio s leta. Muila ga je mora pa je urlao, i izlazio jekao pobjednik u akakim dvobojima s Hupleovim makom.Nosio je fotografski aparat u prvom redu na svakoj kulturno-zabavnoj priredbi i pokuavao snimati ispod podsuknjeutokosu sisatu pjevaicu u haljini sa ljokicama, za koju seuvijek inilo da e pui. Snimke nisu nikad uspjele.

Pukovnik Cargill, desna ruka generala Peckema, bijaekrepak, rumen ovjek. Prije rata je bio io, poduzetan,prodoran komercijalni direktor. Bio je vrlo lo komercijalnidirektor. Pukovnik Cargill bio je toliko grozan komercijalnidirektor da su se za njega otimale tvrtke koje su eljele dapretrpe gubitke radi poreza. Diljem civiliziranog svijeta, odParka Bettery do Fultonove ulice, bio je na glasu kaopouzdan ovjek za brzo otpisivanje poreza. Bio je skup jeresto propast nije dolazila lako. Morao je zapoeti od vrha iprobijati se dolje, a uz suosjeajne prijatelje u Washingtonunije bilo lako izgubiti pare. Bili su potrebni mjeseci tekograda i briljivog pogrenog planiranja. ovjek bi sve stavio

na krivo mjesto, rastrojio, krivo proraunao, previdio iotvorio sve rupe, i ba kad bi pomislio da je uspio, vlada bimu dala neko jezero, ili neku umu, ili neko naftonosnopolje, i sve pokvarila. Ali ak i uz takve smetnje moglo seuvijek slobodno raunati da e pukovnik Cargill upropastiti inajuspjenije poduzee. On je bio ovjek koji se uzdigaovlastitim sposobnostima i koji nije imao nikome zahvaliti napomanjkanju uspjeha.

- Momci - poe pukovnik Cargill pred Yossarianovomeskadrilom pazei dobro na stanke u govoru. - Vi steameriki oficiri. Oficiri ni jedne druge vojske na svijetu nemogu to rei za sebe. Razmislite o tome!

Narednik Knight je razmislio i onda uljudno izvijestiopukovnika Cargilla da govori vojnicima i podoficirima, a daga oficiri ekaju na drugom kraju eskadrile. Pukovnik Cargillmu se odsjeno zahvalio i poao na drugi kraj sjajei se odzadovoljstva samim sobom. Bio je ponosan to se uvjerio dadvadeset i devet mjeseci sluenja u vojsci nije otupilonjegov izvanredni smisao za neumjesnost.

- Momci - obratio se oficirima pazei dobro na stanke ugovoru. - Vi ste ameriki oficiri. Oficiri ni jedne druge vojskene mogu to rei za sebe. Razmislite o tome! - On uutjenaas da bi oni mogli razmisliti o tome. - Ovi su ljudi vaigosti! - prodere se iznenada. - Prevalili su preko pet tisuakilometara da vas zabave. Kako e se osjeati ako nitko nebude htio doi da ih gleda? to e biti s njihovim moralom?Pa sad, momci, meni ni iz depa ni u dep. Ali ona cura kojavam danas eli svirati na harmonici mogla bi vam bitimajka. Kako biste se vi osjeali kad bi vam roena majkaprevalila preko pet tisua kilometara da svira na harmonicijedinicama koje ju ne bi htjele gledati? Kako e se ono dijetekoje bi ta harmonikaica mogla imati osjeati kao odraste isazna za to? Svi mi znamo kako e se osjeati. E pa, momci,nemojte me krivo shvatiti. Sve je, naravno, potpunodobrovoljno. Ja sam posljednji pukovnik na svijetu koji bivam zapovjedio da idete na kulturno-zabavnu priredbu i dase dobro zabavite, ali ja elim da svaki od vas koji nije tolikobolestan da lei u bolnici poe odmah na tu kulturno-zabavnu priredbu i da se dobro zabavi, i to je zapovijed!

Yossarian je doista bio toliko bolestan da je htio natrag ubolnicu, a bio je jo bolesniji nakon tri borbena zadatka, kadje doktor Daneeka opet vrtio svojom sjetnom glavomodbijajui da ga potedi daljnjih letova.

- Ti misli da ima briga? - prekori ga doktor Daneekaojaeno. - A ta da ja kaem? Ja sam ivio osam godina nakikirikiju, dok sam uio za doktora. Poslije kikirikija iviosam na hrani za pilie u svojoj ordinaciji dok nisam stekaodovoljno pristojnu klijentelu da sam bar mogao podmirititrokove. Tada, ba kad mi je praktika napokon poeladonositi profit, bio sam mobiliziran. Ja ne znam zbog egase ti ali.

Doktor Daneeka bio je Yossarianov prijatelj, a nije htio takorei ni prstom maknuti da mu pomogne. Yossarian jepozorno sluao dok mu je doktor Daneeka priao opukovniku Cathcartu u aviopuku, koji je elio postatigeneral, o generalu Dreedleu u aviobrigadi i bolniarkigenerala Dreedlea, i o svim ostalim generalima u tabuDvadeset i sedme zrane eskadre, koji su traili da svegaetrdeset letova bude obavezno za svakog letaa.

- Zato se jednostavno ne nasmije i ne pomiri sasudbinom? - posavjetovao je mrzovoljno Yossariana. - Budikao Havermeyer!

Yossarian se zgrozi od tog savjeta. Havermeyer je bio elnibombarder-strijelac koji nije nikad manevrirao kad seobarao na cilj, te je zato poveavao opasnost za sve koji suletjeli u formaciji s njim.

- Havermeyere, kog vraga ti nikad ne manevrira? - pitali biga bijesno nakon leta.

- Hej, ostavite vi kapetana Havermeyera na miru - naloio bipukovnik Cathcart. - On nam je najbolji bombarder-strijelac.

Havermeyer bi se nacerio i kimnuo glavom i stao tumaitikako on lovakim noem pravi dumdum metke prije negoto gaa poljske mieve svake veeri u svom atoru.Havermeyer je doista bio najbolji bombarder-strijelac meunjima, ali je letio pravo i na istoj visini od toke uvoenja u

napad do cilja, pa ak i mnogo dalje od cilja, sve dok ne bividio kako bombe padaju na zemlju i eksplodiraju ustrelovitu sukljaju nenadana rumenila, to bi sijevnulo ispoduskovitlana plata dima i smrvljenih ostataka koji su divljeizbijali, kao gejziri u golemim sivim i crnim valovima to suse vaIjali. Havermeyer je drao smrtne ljude ukoene odstraha u est aviona, pitomih i mirnih kao mete na streljani,dok je s velikim zanimanjem pratio pogledom kroz pleksiglasnosa aviona bombe na cijelom njihovu putu i davaonjemakim topnicima koliko su god vremena trebali danamjeste oanike i naciljaju i povuku obarae, ili konopie,ili prekidae, ili koga su god vraga vukli kad su oni htjeliubiti ljude koje nisu ni poznavali.

Havermeyer je bio elni bombarder-strijelac koji nije nikadpromaio. Yossarian je bio elni bombarder-strijelac koji jebio smijenjen zato to mu se fukalo je li promaio ili nije.Nakanio je bio da ivi vjeno ili da pogine pri tom pokuaju,i jedini mu je zadatak bio, kad god bi poletio, da se vrati iv.

Ljudi su voljeli letjeti za Yossarianom koji je ispadao nad ciljiz svih moguih pravaca i sa svih moguih visina, uzlijeui isunovraujui se i izvijajui se i okreui se toliko okomito iotro da su piloti u ostalih pet aviona morali dobro paziti daostanu u formaciji s njim, letei na istoj visini samo podvije-tri sekunde, koliko je trebalo da bace bombe, a ondabi opet naglo uzletio, uz bolno zavijanje motora, i izvrtao setoliko u zraku provlaei se kroz jezivu baranu vatru izflakova, da bi se ubrzo svih est aviona rasulo po nebu kaomolitve, tako da je svaki mogao biti lak plijen njemakihlovaca, to Yossariana nije ni najmanje smetalo, jernjemakih lovaca nije vie uope bilo, a on nije elio biti ublizini nijednog aviona u trenutku kad eksplodira. Tek kad bisav onaj Sturm und Drang ostavili daleko za sobom, umornobi zabacio ljem za zatitu od flakova na uznojeni potiljak iprestao sipati upute McWattu za palicom, koga u takvimtrenucima nije nita drugo zanimalo nego gdje su palebombe.

- Bombe baene - javio bi narednik Knight odostraga.

- Jesmo li pogodili most? - pitao bi McWatt.

- Nisam vidio, neprestano sam ovdje otraga tolikoposkakivao da nisam nita vidio, a sad je sve obavijenodimom pa se ne vidi.

- Hej, Aarfy, jesu li bombe pogodile cilj?

- Koji cilj? - zapitao bi kapetan Aardvaark, Yossarianovdemekasti navigator, koji je puio lulu usred hrpe karatakoje je nabacao pokraj Yossariana u nosu aviona. - Jamislim da jo nismo stigli do cilja. Ili jesmo?

- Yossariane, jesu li bombe pogodile cilj?

- Koje bombe? - zapitao bi Yossarian kome su jedina brigabili flakovi.

- Ha, boe, ta se moe - sroio bi McWatt.

Yossarianu se ivo fukalo je li pogodio cilj ili nije, glavno daje Havermeyer, ili koji drugi elni bombarder, pogodio pa dase vie ne moraju vraati. Od vremena do vremena netko bise toliko naljutio na Havermeyera da bi ga lupio.

- Rekao sam vam, momci, da ostavite kapetanaHavermeyera na miru - opominjao ih je srdito pukovnikCathcart. - Zar vam nisam rekao, bogamu, da nam je onnajbolji bombarder-strijelac?

Havermeyer bi se nacerio zbog pukovnikova upletanja istrpao jo jedan komad karamele od kikirikija u usta.

Havermeyer se izvjetio u gaanju poljskih mieva noupitoljem koji je ukrao mrtvacu iz Yossarianova atora.Mamac mu je bio kornad okolade, a prethodno bi naciljao utami, dok je sjedio ekajui da uje griskanje, i drei prst uomi konopca, koji je proveo od okvira mree protivkomaraca do lania obine arulje na vrhu. Konopac je bionapet kao struna na bendu i, im bi ga on cimnuo, upalilabi se arulja i zaslijepila uzdrhtalu rtvu. Havermeyer bi seradosno kleberio promatrajui siunog sisavca kako se jei iprevre prestravljenim oima traei grozniavo uljeza.Havermeyer bi ekao dok im se pogledi ne bi ukrstili, a ondabi se glasno nasmijao i u isti mah povukao otponac i raznio

tjelece, obraslo gustim krznom, po cijelom atoru uzzagluan tresak i poslao njegovu ili njenu plaljivu duuStvoritelju.

Jednom kasno u noi, kad je Havermeyer ispalio metak ujednog mia, Gladni Joe je izletio bos derui se iz svegasvog kreiavog glasa i ispraznio kolt kalibra 45 uHavermeyerov ator juriajui niz jednu stranu jarka ipenjui se uz drugu, dok najednom nije nestao u jednom odrovova koji su se, kao nekim udom, pojavili pokraj svakogatora ujutro, poto je Milo Minderbinder bombardiraoeskadrilu. Bilo je to ba pred zoru Velike famozne opsadeBologne, kad su nijemi mrtvaci napuivali none sate kaoivi dusi i kad je Gladni Joe bio sumanut od tjeskobe, jer jeopet navrio potreban broj letova i nije vie trebalo da leti.Kad su ga izvukli s mokra dna rova, Gladni Joe je nesuvisloneto blebetao o zmijama, takorima i paucima. Ostali suosvijetlili depnim svjetiljkama dno, samo da se uvjere.Dolje nije bilo niega osim nekoliko palaca ustajale kinice.

- Vidite li? - vikao je Havermeyer. - Rekao sam vam ja.Rekao sam vam da je lud; nije li tako?

4. DOKTOR DANEEKA

Gladni Joe jest bio lud, a to je najbolje znao Yossarian kojije inio sve to je mogao da mu pomogne. Gladni Joe ganije naprosto htio sluati zato to je mislio da je Yossarianlud.

- A zato bi te on sluao? - pitao je doktor DaneekaYossariana ne diui pogled.

- Zato to je u nevolji.

Doktor Daneeka prezirno otpuhnu:

- On misli da je u nevolji? A ta da ja onda kaem? - DoktorDaneeka polako nastavi podsmjehujui se sumorno. - Ama,ne alim se ja. Znam da je rat. Znam da mnogi ljudi morajupatiti da bismo pobijedili. Ali zato ja moram biti jedan odnjih? Zato ne mobiliziraju neke od onih starih doktorakojima e jezik otpasti koliko naklapaju u javnosti o tomekakve je velike rtve medicinski kadar spreman da podnese?Ja se ne elim rtvovati. Ja elim mlatiti pare.

Doktor Daneeka bio je vrlo uredan, ist ovjek kome jepojam dobre zabave bilo durenje. Bio je tamne puti i imao jesitno, mudro i zlovoljno lice s turobnim kesicama ispodoiju. Neprekidno je razmiljao o svom zdravlju i iao gotovosvaki dan u sanitetski ator da mu izmjeri temperaturujedan od dvojice vojnika koji su praktiki na svoju rukuobavljali njegove poslove, i to ih obavljali toliko uspjeno danjemu nije preostajalo gotovo nita drugo nego da sjedi nasuncu sa zaepljenim nosom i udi se to se drugi ljuditoliko brinu. Ona su se dvojica zvali Gus i Wes i uspjeli suuzdii medicinu do stupnja egzaktne nauke. Sve ljude koji bise prijavili za pregled i kojima bi temperatura bila iznad 39stupnjeva, otpremili bi hitno u bolnicu. Svima onima, osimYossarianu, koji bi se prijavili za pregled, a kojima jetemperatura bila ispod 39 stupnjeva, namazali bi desni inone prste ljubiastom otopinom gencijana i dali impurgativ da ga bace u grmlje. Svima onima koji bi seprijavili za pregled, a kojima je temperatura iznosila tono39 stupnjeva, rekli bi da dou opet za jedan sat da im

ponovo izmjere temperaturu. Yossarian, kome jetemperatura uvijek iznosila 38,3, mogao je ii u bolnicu kadgod je htio, jer ih se nije bojao.

Taj je sistem svima izvrsno odgovarao, napose doktoruDaneeki koji je imao vremena koliko mu je god trebalo dagleda starog majora -de Coverleyja kako baca potkove nasvom privatnom bacalitu potkova, nosei jo prozirninaonjak koji mu je doktor Daneeka napravio od komadiaceluloida ukradenog s prozora pisarnice majora Majora prijevie mjeseci, kad se major -de Coverley vratio iz Rima spovrijeenom ronicom, poto je ondje bio unajmio dvastana za oficire, podoficire i vojnike na dopustu. DoktorDaneeka je dolazio u sanitetski ator tek otkako je poeosvaki dan osjeati da je teko bolestan, pa je navraao samoda ga Gus i Wes pregledaju. Oni nisu mogli nikada nitaotkriti. Temperatura mu je uvijek bila 36,5, to je, ponjihovu miljenju, bilo potpuno u redu ako je njemu bilo povolji. Ali doktoru Daneeki nije bilo po volji. Poeo je gubitipovjerenje u Gusa i Wesa i pomiljao da ih obadvojicu vratiu automehaniarsku radionicu i zamijeni nekim treim tko eznati ustanoviti to nije u redu s njim.

Doktor je Daneeka i sam znao tota to nije bilo nipoto uredu. Pored svog zdravlja, brinuo se i zbog Tihog oceana iletake norme. Zdravlje je bilo neto za to ovjek nikadnije mogao biti dovoljno siguran. Tihi ocean bio je masavode okruena sa svih strana elefantijazom i drugimuasnim bolestima, gdje bi se on iznenada mogao nai kadbi se zamjerio pukovniku Cathcartu zbog potedeYossariana. A letaka norma bilo je vrijeme koje je onmorao svaki mjesec provesti letei avionom da bi dobioletaku plau. Doktoru Daneeki bilo je letenje smrt. Osjeaose zatoen u avionu. U avionu se nije moglo nikamo podbogom otii osim u koji drugi dio aviona. Doktor Daneeka jeuo da ljudi koji uivaju da se penju u avion zapravo dajuoduka podsvjesnoj elji da se vrate u majinu utrobu. To jeuo od Yossariana koji je omoguavao Danu Daneeki daubire svaki mjesec letaku plau a da se nikad ne vrati umajinu utrobu. Yossarian bi uvijek nagovorio McWatta daupie doktora Daneeku u knjigu letenja na nastavnimletovima i putovanjima u Rim.

- Zna kako je - dodvoravao se doktor Daneeka smjekajuise lukavo, urotniki. - Zato da se izlaem opasnosti kad nemoram?

- Jasno - potvrivao je Yossarian.

- Zar nije svima svejedno jesam li ja u avionu ili nisam?

- Svejedno je.

- Jasno, tako sam i mislio - govorio je doktor Daneeka. -Nema nita dok se malo ne podmae. Ruka ruku mije. Znato mislim? Poei me, pa u i ja tebe.

Yossarian je znao to misli.

- Nisam to mislio - ree doktor Daneeka kad ga je Yossarianpoeo eati. - Ja govorim o suradnji. O uslugama. Uslugaza uslugu. Razumije?

- Uinite mi onda uslugu - zatrai Yossarian.

- Ne mogu - odgovori doktor Daneeka.

Bilo je neega stravinog i sitniavog na doktoru Daneekidok je potiten sjedio, kad god je mogao, ispred svog atorana suncu, u sivoutim ljetnim hlaama i ljetnoj koulji skratkim rukavima, koja je bila izblijedjela do antiseptinogsivila svakodnevnim pranjem kojem ju je podvrgavao. Bio jenalik na ovjeka koji se jednom sledio od uasa pa se nikadposlije nije dokraja otkravio. Sjedio je uvijen u samog sebe,uvukavi napola glavu u uska ramena i trijajui njenopreplanulim rukama s blistavim srebrnastim noktima goleprekriene nadlaktice kao da mu je hladno. Zapravo je biovrlo srdaan, saaljiv ovjek kome je neprekidno bilo aosama sebe.

- Zato ja? - bijae njegova vjeita jadikovka, a to je bilodobro pitanje.

Yossarian je znao da je dobro, jer je Yossarian bio sakupljadobrih pitanja i sluio se njima da potkopa satove politiko-odgojne nastave, koje je Clevinger nekad drao po dvijeveeri na sedmicu u obavjetajnom atoru kapetana Blacka

s kaplarom s naoalima, za koga su svi znali da je vjerojatnodiverzant. Kapetan Black je znao da je on diverzant, jer jenosio naoale i upotrebljavao rijei kao panaceja i utopija ijer je kudio Adolfa Hitlera, koji je stekao tako velike zaslugesuzbijajui protuameriku djelatnost u Njemakoj. Yossarianje dolazio na satove politiko-odgojne nastave zato to jehtio znati zato mu toliki ljudi tako uporno rade o glavi. Toje zanimalo jo nekolicinu ljudi, pa su pitanja bila brojna idobra kad bi Clevinger i kaplar diverzant zavrili i pogrijeilipitajui ima li kakvih pitanja.

- Tko je panjolska?

- Zato je Hitler?

- Kad je pravo?

- Gdje je bio onaj pogrbljeni starac branaste puti koga samja nekad zvao tatica kad se slomio vrtuljak?

- Kako je bio adut u Mnchenu?

- Ho-ho beriberi

i

- Vraju mater!

Sva su ta pitanja bila ispaljena jedno za drugim, a onda sejavio Yossarian s pitanjem na koje nije bilo odgovora:

- Gdje su Snowdenovi odlani?

To ih je pitanje uznemirilo, jer je Snowden poginuo nadAvignonom kad je Dobbs usred leta poludio i oteo Hupleu izruku palicu.

Kaplar se pravio bedast.

- ta? - pitao je.

- Gdje su Snowdenovi odlani?

- Ne razumijem vas, na alost.

- Ou sont les Neigedens d'antan? - ree Yossarian da mubude lake.

- Parlez en anglais, za boga miloga - ree kaplar. - Je neparle pas francais.

- Ne govorim ni ja - ree Yossarian koji je bio spreman daga goni po svim rijeima na svijetu ne bi li iz njega izvukaoto zna, ali se upleo Clevinger, blijed, mrav i zadihan,komu je ve u neishranjenim oima blistala vlana presvlakaod suza.

tab puka se zabrinuo, jer tko zna to sve Ijudi mogusaznati kad se jednom toliko oslobode da pitaju to im godpadne na pamet. Pukovnik Cathcart poslao je potpukovnikaKorna da to sprijei, u emu je potpukovnik Korn uspio spomou pravila o postavljanju pitanja. Pravilo potpukovnikaKorna bilo je genijalno, kao to je potpukovnik Kornobjasnio u svom izvjetaju pukovniku Cathcartu. Premapravilu potpukovnika Korna, jedini ljudi koji su smjelipostavljati pitanja bili su oni koji nisu nikad nita pitali.Ubrzo su na satove dolazili samo oni koji nisu nikadpostavljali pitanja pa su satovi bili posve ukinuti, jer su seClevinger, kaplar i potpukovnik Korn sloili da se ne mogu ine trebaju odgajati ljudi koji nikad nita ne pitaju.

Pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn stanovali su i radili uzgradi taba puka, kao i svi lanovi taba, osim kapelana.Zgrada taba puka bila je golema, starinska graevina navjetrometini, od tronog crvenog kamena i s bunimvodovodom. Iza zgrade se nalazila streljana s pokretnimmetama koju je podigao pukovnik Cathcart iskljuivo zarazonodu oficira puka, a na kojoj je svaki oficir, podoficir ivojnik morao, zahvaljujui generalu Dreedleu, provestinajmanje osam sati na mjesec.

Yossarian je gadao u pokretne mete, ali nije nikad ni jednupogodio. Appleby je gaao i nije nikad promaio. Yossarianje gaao u pokretne mete isto tako slabo kao to se kockao.Nikad nije mogao nita dobiti na kocki. Nije mogao dobitiak ni kad je varao, jer su ljudi koje je varao bolje varali odnjega. To su bila dva razoaranja s kojima se pomirio: nikad

nee biti dobar strijelac u pokretne mete i nikad se neeobogatiti.

ovjek treba imati pameti da se ne obogati, napisao jepukovnik Cargill u jednoj od svojih propovjednikihposlanica koje je redovito sastavljao, a koje je potpisivaogeneral Peckem. Dan-danas se svaka budala moeobogatiti, i veina ih se obogatila. Ali to je s ljudima kojiimaju talenta i pameti? Imenujte mi, na primjer, bar jednogpjesnika koji se obogatio.

- T. S. Eliot - rekao je bivi desetar Wintergreen u svojojpregradi za razvrstavanje pote u tabu Dvadeset i sedmeeskadre i zalupio telefonom a da nije rekao tko je.

Pukovnik je Cargill u Rimu bio zateen.

- Tko je to bio? - upitao ga je general Peckem.

- Ne znam - odgovori pukovnik Cargill.

- ta je htio?

- Ne znam.

- Pa dobro, ta je rekao?

- T. S. Eliot - izvijesti ga pukovnik Cargill.

- ta je to?

- T. S. Eliot - ponovi pukovnik Cargill.

- Samo T. S....

- Jest, gospodine generale. To je sve to je rekao. Samo T.S. Eliot.

- Zanima me ta to znai - razmiljae general Peckem.

I pukovnik Cargill se pitao ta to znai.

- T. S. Eliot - mozgao je general Peckem.

- T. S. Eliot - ponavljao je pukovnik Cargill kao jeka, u istojtunoj nedoumici.

General Peckem se zaas prenuo smjekajui se sladunjavo idobrostivo. Izraz mu na licu bijae previjan i izvjetaen. Oimu zlobno sijevale.

- Neka mi nazovu generala Dreedlea - naloi pukovnikuCargillu. - Nemojte mu rei tko ga zove.

Pukovnik Cargill doda mu slualicu.

- T. S. EIiot - ree general Peckem i spusti slualicu.

- Tko je to bio? - zapitao je pukovnik Moodus.

General Dreedle, na Korzici, nije nita odgovorio. PukovnikMoodus bio je zet generala Dreedlea i general Dreedle ga je,na navaljivanje svoje ene i unato svom razumu, uveo uvojnu slubu. General Dreedle piljio je u pukovnika Moodusane krijui mrnju. Nije mogao iva vidjeti svog zeta koji muje bio autant i stoga neprekidno za petama. On je bioprotiv toga da mu se kerka uda za pukovnika Moodusa, jerje nerado prisustvovao vjenanjima. Mrk i zamiljen, generalDreedle je priao velikom ogledalu u svojoj sobi i zagledaose u svoju zdepastu priliku. Bio je prosijed, iroka ela, saeljeznosivim upercima iznad oiju i s grubim i ratobornimeljustima. Duboko je razmiljao o zagonetnoj poruci koju jeupravo primio. Polako mu se razmeka lice pa napri usneod pakosna uitka.

- Nazovi mi Peckema - ree pukovniku Moodusu. - Nemojmu rei tko ga zove.

- Tko je to bio? - zapita pukovnik Cargill, opet u Rimu.

- Onaj isti ovjek - odgovori general Peckem s neospornomprimjesom usplahirenosti u glasu. - Sad opet mene progoni.

- ta je htio?

- Ne znam.

- ta je rekao?

- Ono isto.

- T. S. Eliot?

- Jest, T. S. Eliot. To je sve to je rekao. - GeneraluPeckemu pade na um misao koja mu je ulijevala nadu. -Moda je to nova ifra ili tako neto, recimo parola dana.Kako bi bilo da provjerimo kod veze nije li to nova ifra, ilitako neto, ili parola dana?

Veza je odgovorila da T. S. Eliot nije nova ifra ni paroladana.

Idua je zamisao potekla od pukovnika Cargilla:

- Moda ne bi bilo zgorega da nazovem tab Dvadeset isedme eskadre da vidim znaju li oni ta o tome. Oni imajuondje nekog slubenika, Wintergreena, s kojim sam prilinodobar. To je onaj isti koji mi je dojavio da nam je prozapreopirna.

Bivi stariji vojnik Wintergreen rekao je pukovniku Cargilluda u tabu Dvadeset i sedme zrane eskadre nema nikakvihpodataka o T. S. Eliotu.

- Kakva nam je proza ovih dana? - nakani se pukovnikCargill da zapita dok je jo razgovarao telefonski s bivimstarijim vojnikom Wintergreenom. - Nije li sad ve mnogobolja?

- Jo je uvijek preopirna - odgovori bivi stariji vojnikWintergreen.

- Ne bih se zaudio da su u svemu tome prsti generalaDreedlea - priznade naposljetku general Peckem. - Sjeate lise ta je napravio s onom streljanom s pokretnim metama?

General Dreedle je otvorio vrata osobne streljane spokretnim metama pukovnika Cathcarta svim oficirima,podoficirima i vojnicima koji su bili na borbenoj dunosti upuku. General Dreedle je elio da mu ljudi provode nastreljani koliko god vremena mogu, s obzirom na njenkapacitet i red letenja. Osam sati gaanja u pokretne mete

na mjesec bila je izvrsna vjeba za njih. Izvjebali su se dagaaju u pokretne mete.

Dunbar je volio gaati u pokretne mete zato to je mrziosvaki trenutak takva gaanja, pa mu je vrijeme sporoprolazilo. Izraunao je da jedan jedini sat na toj streljani sIjudima kao to su Havermeyer i Appleby moe vrijeditikoliko jedanaest puta sedamnaest godina.

- Ja mislim da si ti lud - eto kako je Clevinger odgovorio naDunbarovo otkrie.

- Koga to zanima? - odvrati Dunbar.

- Ozbiljno ti kaem - navaljivae Clevinger.

- Koga je to briga? - odvrati Dunbar.

- Zbilja ti ozbiljno kaem. Jo u ti priznati da se ivot inidulji k ...

- ... Jest dulji k...

- ... Jest dulji... Jest dulji? Dobro, jest dulji kad je ispunjenrazdobljima dosade i neudobnosti, a...

- Pogodi koliko brzo? - pripita ga iznenada Dunbar.

- Prolaze - razjasni Dunbar.

- Tko?

- Godine.

- Godine?

- Godine - ree Dunbar. - Godine, godine, godine.

- Clevingeru, zato ne ostavi Dunbara na miru? - umijease Yossarian. - Zar ne shvaa koliko ga ovo kota?

- Nije vano - velikoduno e Dunbar. - Imam nekolikodesetljea slobodnog vremena. Zna li koliko traje godinakad je na izmaku?

- A i ti zavei - ree Yossarian Orru koji se poeo smijuljiti.

- Upravo sam se sjetio one djevojke - ree Orr. - Onedjevojke na Siciliji. One elave djevojke na Siciliji.

- Bolje e ti biti da i ti zavee - opomenu ga Yossarian.

- Sam si kriv - ree Dunbar Yossarianu. - Zato ga ne pustida se smijulji ako eli? Bolje je to nego da govori.

- U redu. Smijulji se samo, ako eli.

- Zna li koliko traje godina kad je na izmaku? - ponoviDunbar Clevingeru. - Ovoliko. - On pucnu prstima. - Kolikojuer stupao si na koled s punim pluima svjeeg zraka, adanas si star.

- Star? - priupita Clevinger u udu. - ta to govori?

- Star.

- Ja nisam star.

- Samo si koji centimetar daleko od smrti, kad god si naborbenom zadatku. Koliko moe biti stariji u tvojimgodinama? Pola minute prije toga stupao si na srednjukolu, a raskopan grudnjak bio je najblie to si se uopemogao nadati da e doi do raja. Svega petinu sekundeprije toga bio si klinac sa dva i pol mjeseca Ijetnih ferijakoje su trajale stotinu tisua godina, pa ipak su odvie brzoprole. Fiju! Tako brzo prolete, kao raketa. Kako edrukije, do vraga, usporiti vrijeme?

Dunbar je na kraju bio gotovo srdit.

- Pa, moda je to istina - popusti Clevinger preko volje,poneto tie. - Moda dug ivot zbilja mora biti punneugodnih okolnosti da bi se inio dug. Ali, ako je tako,komu je stalo do ivota?

- Meni - ree Dunbar.

- Zato? - pripita Clevinger.

- A to ima drugo?

5. POGLAVICA BIJELI HALFOAT

Doktor Daneeka stanovao je u prljavom sivom atoru spoglavicom Bijelim Halfoatom koga se bojao i koga jeprezirao.

- Mogu lijepo zamisliti kakva mu je jetra - gunao je doktorDaneeka.

- Zamislite kakva je tek moja jetra - predloi mu Yossarian.

- Tvoja je jetra potpuno zdrava.

- To pokazuje koliko vi toga ne znate - pokua ga obmanutiYossarian, i ispripovjedi mu o munoj boli u jetri, koja jezabrinula sestru Duckett i sestru Cramer i sve lijenike ubolnici, zato to nikako nije htjela da nastupi utica, anikako da bol proe.

Doktora Daneeku nije to zanimalo.

- Ti misli da ti je teko? - pripitao ga je. - A ta da onda jakaem? Trebalo je da bude u mojoj ordinaciji onoga danakad je doao onaj mladi brani par.

- Koji mladi brani par?

- Onaj mladi brani par koji je jednog dana doao u mojuordinaciju. Nisam li ti jo priao o njima? Ona je bila divna.

Divna je bila i ordinacija doktora Daneeke. Ukrasio je bioekaonicu zlatnom ribicom i jednim od najljepih jeftinihnamjetaja. to god je mogao, kupio je na zajam, ak izlatnu ribicu. Za ostalo je dobio novac od lakome rodbine uzamjenu za postotak od dobiti. Ordinacija mu je bila naStaten Islandu, u kui za dvije obitelji, iz koje bi se biloteko izvui u sluaju poara, svega etiri ulice dalje odpristanita trajekta i samo jednu ulicu na jug od velikogsamoposluivanja, tri kozmetika salona i dva nepotenaapotekara. Ordinacija je bila na uglu, ali to nita nijevrijedilo. Stanovnitvo se nije mnogo mijenjalo, a Ijudi su seiz navike drali istih lijenika koji su ih lijeili godine igodine. Rauni su se naglo gomilali i on se ubrzo naao pred

gubitkom svojih najdragocjenijih medicinskih instrumenata:oduzeli su mu raunski stroj, a zatim i pisaci stroj. Zlatna jeribica uginula. Na sreu, ba kad mu je bilo najgore, izbio jerat.

- To je bio spas priznavao je sveano doktor Daneeka. -Veina je lijenika ubrzo bila mobilizirana i poloaj se prekonoi popravio. Doista je poelo vrijediti to mi je ordinacijabila na uglu, i ubrzo sam lijeio vie pacijenata nego to samih mogao poteno izlijeiti. Povisio sam svoj udio honorarakod one dvojice apotekara. Kozmetikim salonima imao samzahvaliti na dva-tri abortusa tjedno. Situacija nije mogla bitibolja, i onda, eto ta se dogodilo. Morali su poslati jednogtipa iz regrutne komisije da me pregleda. A ja sam biotrajno nesposoban. Pregledao sam sam sebe prilinotemeIjito i ustanovio da sam nesposoban za vojnu slubu.ovjek bi mislio da e moja rije biti dovoljna, je li, jer sambio lijenik na dobru glasu u opinskom Medicinskomdrutvu i u mjesnom Zavodu za unapreenje rada. Ali nigovora, nije im bilo dovoljno, nego su poslali toga tipa samoda provjeri je li mi zaista jedna noga amputirana u kuku ijesam li prikovan uz postelju zbog neizljeivogreumatoidnog artritisa. Mi ivimo, Vossariane, u doba opegnepovjerenja i izopaivanja duhovnih vrednota. To jestrano - prosvjedovae doktor Daneeka glasom koji jepodrhtavao od snana uzbuenja. - Strano je kad voljenazemlja ne vjeruje ak ni rijei jednog diplomiranog lijenika.

Doktor Daneeka je bio mobiliziran i otpremljen na Pianosukao avijatiarski kirurg, iako se bojao letenja kao ive vatre.

- Ja ne moram traiti nesreu u avionu - napomenuo jemirkajui kao kratkovidan ovjek svojim sitnim, smeim,uvrijeenim oima. - Ona mene sama potrai. Kao ta djevicakoju sam spomenuo i koja nije mogla imati djece.

- Koja djevica? - upita ga Yossarian. - Meni se ini da sipriao o nekom mladom branom paru.

- Pa, to je ta djevica o kojoj ti govorim. Oni su bili jo pravadjeca, i bili su u braku, pa, neto vie od godinu dana kad sudoli u moju ordinaciju bez najave. Da si je samo vidio!Kako je bila slatka i mlada i zgodna! ak je porumenjela kad

sam je zapitao za menstruaciju. Mislim da u uvijek voljetitu djevojku. Bila je graena kao san i nosila je lani okovrata s medaljonom svetoga Antuna, koji je visio unajljepim njedrima kakva nisam nikad vidio. To mora daje strano iskuenje za svetoga Antuna, naalio sam se ...samo da je ohrabrim, zna. Svetog Antuna? pitao je mu.Tko je to sveti Antun? Pitajte svoju suprugu, rekao sammu, Ona e vam rei tko je sveti Antun. Tko je to svetiAntun? upita on nju. Tko to? zapita ona njega. SvetiAntun, ree on: Sveti Antun? ree ona. Tko je to svetiAntun? Kad sam je dobro pregledao u svojoj sobi. zapreglede, ustanovio sam da je jo djevica. Porazgovaraosam s njezinim muem nasamu dok je ona navlaila pojas iprikopavala arape. Svake noi, hvalio se on. Pravimudrac, zna. Ne propustim ni jedne jedine noi, hvaliose on. I vjerovao je u to. ak sam joj ga metao i ujutro,prije doruka koji ona spravlja prije nego to poemo naposao, hvalio se on. Postojalo je samo jedno objanjenje.Kad su opet bili zajedno, demonstrirao sam im spolni snoajgumenim modelima koje imam u svojoj ordinaciji. Imam uordinaciji te gumene modele sa svim rasplodnim organimaobaju spolova, drim ih zakljuane u zasebnim ormariimada bih izbjegao skandal. Hou da kaem da sam ih nekadimao. Sad vie nemam nita, ak ni prakse. Sad jedinoimam ovu nisku temperaturu koja me ve zbilja pomalozabrinjava. Ona dva klinca koji rade za mene u sanitetskomatoru ne vrijede ni piljivog boba kao dijagnostiari. Jedinose znaju aliti. I oni misle da im je teko? A ta da onda jakaem? Trebalo je da budu u mojoj ordinaciji onda kad metaj mladi brani par gledao kao da im govorim neto to jonikad nitko nije uo. Nisam jo nikog vidio da pokazujetoliko zanimanja za neto. Mislite ovako? upitao me on,pa je neko vrijeme sam baratao modelima. Zna, jarazumijem kako neki Ijudi mogu strahovito uivati u samomtom baratanju. Tako je, rekao sam mu. A sad idite kui iprobajte nekoliko mjeseci na ovaj nain, da vidimo to ebiti. Vrijedi? Vrijedi, rekoe i platie mi bez pogovora ugotovu. Dobru zabavu, rekao sam im, a oni su mi sezahvalili i otili. On ju je obujmio oko struka, kao da nijemogao doekati da dou kui i da joj ga opet metne. Nakonnekoliko dana doao je opet sam i rekao mojoj bolniarki da

mora odmah razgovarati sa mnom. im smo ostali nasamu,maznuo me po nosu.

- ta je napravio?

- Rekao mi je da sam mudrac, i maznuo me po nosu. Ti sineki mudrac, je li? rekao je i oborio me ravno na pod. Tres!Ba tako. Ne alim se.

- Znam da se ne alite - ree Yossarian. - Ali zasto je touradio?

- Otkud da ja znam zato je to uradio? - odbrusi doktorDaneeka ozlojeeno.

- Moda je imalo kakve veze sa svetim Antunom?

Doktor Daneeka se tupo zagleda u Yossariana.

- Sa svetim Antunom? - pripita zaprepateno. -Tko je tosveti Antun?

- Otkud da ja znam? - odgovori poglavica Bijeli Halfoat, kojije upravo uao posrui u ator s bocom viskija podpazuhom i sjeo ratoborno meu njih dvojicu.

Doktor Daneeka ustade bez rijei i iznese stolicu pred ator,pognutih lea pod teleakom nepravdi to su ga vjeitotitale. Nije trpio druga s kojim je spavao.

Poglavica Bijeli Halfoat mislio je da je on lud.

- Ja ne znam ta je tom ovjeku - napomenuo je prijekorno.- Nema soli u glavi, pa to ti je. Da ima soli u glavi, zgrabio biaov i stao kopati. Evo, ba ovdje u atoru stao bi kopati,ba ispod mog leaja. Zaas bi naiao na naftu. Zar ne znakako je onaj vojnik otkrio nalazite nafte aovom jo uSjedinjenim Dravama? Zar nije nikad uo ta je bilo s onimklincem... kako se ono zvao onaj odurni, mrkavi,pokvareni, podmukli peder, tamo, u Coloradu?

- Wintergreen.

- Wintergreen.

- On se boji - protumai mu Yossarian.

- A, jok! Wintergreen se ne boji. - Poglavica Bijeli Halfoatzavrtje glavom ne prikrivajui divljenje. - Taj smrdljivi malibalavi mudrac ne boji se nikoga, pasja mu mati!

- Doktor Daneeka se boji. Eto ta mu je.

- ega se boji?

- Tebe se boji - ree Yossarian. - Boji se da e umrijeti odupale plua.

- I bolje da se boji - ree poglavica Bijeli Halfoat. Dubok,debeo smijeh potrese mu snana prsa. - I umrijet u prvomprilikom. Samo ekaj pa e vidjeti.

Poglavica Bijeli Halfoat bijae naoit, garav Indijanac izOklahome, krupne, koate glave i razbaruene crne kose,polukrvan Krik iz Enida koji je, iz vlastitih nepoznatihpobuda, odluio da umre od upale plua. Bio je namrgoen,osvetoljubiv, razoaran Indijanac koji je mrzio strance simenima kao to su Cathcart, Korn, Black i Havermeyer ikoji je elio da se svi oni vrate onamo odakle su im doliugavi preci.

- Moda mi nee vjerovati, Yossariane - premiIjao je onpovisujui namjerno glas ne bi li bocnuo doktora Daneeku -ali u naoj se zemlji ivjelo prilino dobro dok je oni nisuzagadili svojom prokletom pobonou.

Poglavica Bijeli Halfoat teio je svim silama da se osvetibijelom ovjeku. Jedva je znao itati i pisati pa je biododijeljen kapetanu Blacku kad pomonik oficira-obavjetajca.

- Kako sam ja mogao nauiti itati i pisati? - pitao jepoglavica Bijeli Halfoat hinei goropad i povisujui opet glasne bi li ga uo doktor Daneeka. - Gdje god smo podigliator, oni su iskopali jamu. Kad god su iskopali jamu, nailisu na naftu. A kad god su naili na naftu, natjerali su nas daspremimo ator i odemo dalje. Mi smo bili Ijudske vilinskeralje. Cijela je naa familija imala neku prirodnu sklonost

za nalazita nafte, pa su nam uskoro strunjaci svihpetrolejskih kompanija na svijetu bili za petama. Neprestanosmo se selili. Mogu ti rei da je to bio jeziv nain da seothrani dijete. Mislim da nisam nikad nigdje proveo vie odtjedan dana.

Najranije mu je sjeanje bilo sjeanje na nekog geologa.

- Kad god bi se rodio jo koji Bijeli Halfoat - nastavio je -vrijednost dionica bi poskoila. Uskoro su nas slijedile cijeleekipe buaa s kompletnom opremom ne bi li pretekli jednidruge. Kompanije su se poele udruivati samo zato da bimogle smanjiti broj Ijudi koje su morale dodijeliti nama. Alije svejedno rulja za nama sve vie rasla. Nismo se nikadmogli poteno ispavati. im bismo stali, stali bi i oni. imbismo krenull, krenuli bi i oni, pokretne kuhinje, buldoeri,buai tornjevi, generatori. Mi smo bili poslovni procvat nanogama i poeli smo dobivati pozive od ponajboljih hotelasamo radi gostiju koje bismo dovukli za sobom u grad. Nekisu od tih poziva bili zaista velikoduni, ali nismo mogliprihvatiti ni jedan od njih zato to smo bili Indijanci, a svinajbolji hoteli koji su nas pozivali nisu primali Indijance kaogoste. Rasne predrasude su neto strano, Yossariane.Zbilja jesu. Strano je kad se s pristojnim, lojalnimIndijancem postupa kao s kakvom Crnugom, ifutinom,Digiem ili Cigom.

Poglavica Bijeli Halfoat zaklima polako ali odluno glavom.

- Onda se, Yossariane, dogodilo ono najgore ... poetakkraja. Poeli su ii pred nama. Nagaali su gdje emo seopet zaustaviti, pa su poeli buiti tamo jo prije nego tosmo doli, tako da se nismo mogli ni zaustaviti. im bismopoeli odmotavati pokrivae, otjerali bi nas. Imali supovjerenje u nas. Nisu ak ekali ni da naiu na naftu prijenego to bi nas otjerali. Bili smo toliko umorni da nam jebilo gotovo svejedno kad nam je odzvonilo. Jednog jutrasmo se nali opkoljeni sa svih strana buaima koji su ekalida poemo prema njima, pa da nas otjeraju. Kud god sipogledao, vidio si same buae na obroncima kako nasekaju, kao Indijanci kad se spremaju za napad. To je biokraj. Nismo mogli ostati gdje smo bili, jer su nas upravoodande otjerali. A nismo imali ni kamo poi. Tek nas je

vojska spasila. Na sreu, rat je izbio u posljednji trenutak pame jedna regrutna komisija izvukla iz same sredine ispustila na sigurno mjesto u Lowery Fieldu, u Coloradu. Jasam jedini preivio.

Yossarian je znao da on lae, ali mu nije upao u rije kad jeustvrdio da nije vie nikad uo za svoje roditelje. To ipaknije poglavicu Bijelog Halfoata odvie muilo, jer su mu onitek svojom rijeju jamili da su mu roditelji, a budui da sumu mnogo ta drugo slagali, mogli su mu isto tako i toslagati. On je mnogo boIje poznavao sudbinu plemenasvojih bliskih roaka koji su odlutali na sjever ne bi li zamelitrag, pa su sluajno dospjeli u Kanadu. Kad su se pokualivratiti, na granici su ih zaustavile amerike pogranine vlastikoje ih nisu pustile natrag u zemlju. Nisu se mogli vratitizato to su bili crvenokoci.

To je bila jezovita ala, ali se doktor Daneeka nije nasmijao,sve dok mu Yossarian nije doao nakon idueg borbenogzadatka i ponovo ga preklinjao, ne vjerujui pravo u uspjeh,da ga potedi letenja. Doktor Daneeka se jednomzasmijuljio, ali je ubrzo utonuo u svoje vlastite problemekoji su ukljuivali poglavicu Bijelog Halfoata, koji ga jecijeloga prijepodneva izazivao na indijansko rvanje, iYossariana koji je ba tada odluio da poludi.

- Samo gubi vrijeme - bijae doktor Daneeka prisiljen damu kae.

- Zar vi ne moete potedjeti letenja nekoga tko je lud?

- Ma jasno da mogu. I moram. Postoji propis prema kojemmoram potedjeti letenja svakoga tko je lud.

- Pa zato onda ne potedite mene? Ja sam lud. PitajteClevingera.

- Clevingera? A gdje je Clevinger? Nai mi Clevingera da gapitam.

- Pa pitajte onda bilo koga drugoga! Svatko e vam rei dasam lud.

- Oni su ludi.

- Pa zato onda njih ne potedite?

- Zato ne zatrae od mene da ih potedim?

- Zato to su ludi, eto zato.

- Dakako da su ludi - ree doktor Daneeka. - Upravo sam tirekao da su ludi, nije li tako? A ne moe prepustiti luacimada procijene jesu li ludi ili nisu, nije li tako?

Yossarian ga trijezno pogleda i pokua mu pristupiti s drugestrane.

- Je li Orr lud?

- Naravno da je lud - ree doktor Daneeka.

- Moete li njega potedjeti letenja?

- Naravno da mogu. Ali najprije on mora zatraiti od meneda ga potedim. Takav je propis.

- Pa zato onda on ne trai od vas da ga potedite letenja?

- Zato to je lud - ree doktor Daneeka. - Mora biti lud kadjo leti na borbene zadatke, a toliko je puta jedva iznio ivuglavu. Naravno da mogu potedjeti Orra letenja. Ali on tomora najprije zatraiti od mene.

- Je li to sve to treba uiniti da bude poteen letenja?

- Sve. Neka samo zatrai od mene da ga potedim.

- I onda ga moete potedjeti? - zapita Yossarian.

- Ne. Onda ga ne mogu potedjeti.

- Hoete da kaete da tu ima jedna kvaka?

- Naravno da ima jedna kvaka - odgovori doktor Daneeka. -Kvaka 22. Tko se god eli izvui iz borbe, nije zapravo lud.

Bila je samo jedna kvaka, i to Kvaka 22 koja je specificiralada je skrb za vlastitu sigurnost pred opasnostima koje sustvarne i neposredne proces racionalnog duha. Orr je bio ludi mogao je biti poteden letenja. Trebalo je jedino da zatraida bude poteen; ali im bi zatraio, ne bi vie bio lud imorao bi jo izvravati borbene zadatke. Orr bi bio lud kadbi jo izvravao borbene zadatke, a duevno zdrav kad ih nebi izvravao, ali ako je bio zdrav, morao ih je izvravati, Akoih je izvravao, bio je lud pa nije morao; ali ako ih nije htioizvravati, bio je duevno zdrav i morao je. Yossarian je bioduboko potresen apsolutnom jednostavnou te klauzuleKvake 22 i zazvidao je u znak divljenja.

- Strana je to kvaka, ta Kvaka 22 - napomenuo je.

- Najbolja to moe biti - potvrdi doktor Daneeka.

Yossarian ju je u duhu jasno vidio, u svoj njenoj razlonosti.U savrenim parovima njenih dijelova bilo je neke eliptinepreciznosti koja je bila Ijupka i grozna, kao dobra modernalikovna umjetnost, pa na mahove Yossarian nije bio posvesiguran vidi li je itavu, upravo kao to nikad nije bio posvesiguran za dobru modernu umjetnost ni za muhe koje je Orrvidio u Applebyevim oima. Morao je vjerovati Orru na rijeda Appleby ima muhe u oima.

- Ma kad ti kaem da ih ima - uvjeravao ga je Orr, poto seYossarian potukao s Applebyem u oficirskom klubu - iako onvjerojatno ni sam ne zna da ih ima. Zato i ne moe nitavidjeti onako kako jest.

- Kako to da on ne zna da ih ima? - pitao je Yossarian.

- Zato to ima muhe u oima - razjasni mu Orr pretjeranostrpljivo. - Kako moe vidjeti da ima muhe u oima kadaima muhe u oima?

To je imalo isto toliko smisla koliko i bilo ta drugo, pa jeYossarian bio voljan da dade Orru povlasticu i da sumnja,jer je Orr bio iz divljine izvan New Yorka, te je znao mnogovie o ivotu u divljini nego Yossarian, i jer mu Orr, zarazliku od Yossarianove majke, oca, sestre, brata, tetke,ujaka, svojte, uitelja, duobrinika, zakonodavca, susjeda i

novina, nije nikad prije lagao ni o emu bitnom. Yossarian jepreglavljivao to to je netom saznao o Applebyu dan-dva usebi, a onda je odluio da uini dobro djelo i priopi tosamom Applebyu.

- Applebye, ti ima muhe u oima - apnuo mu je uslunodok je prolazio mimo njega na ulazu u padobranski ator,onoga dana u tjednu kad su letjeli po mlijeko u Parmu.

- ta? - odazvao se Appleby otro, smeten injenicom toYossarian uope govori s njim.

- Ima muhe u oima - ponovi Yossarian. - Zato ihvjerojatno ne moe ni vidjeti.

Appleby je ustuknuo od Yossariana, s izrazom gadIjivezbunjenosti na licu, i mrzovoljno uutio. utio je sve dok senije obreo u dipu s Havermeyerom vozei se dugakom,ravnom cestom put uionica, gdje je major Danby, vrckavoperativni oficir aviopuka, ekao da izvri pripremu leta sasvim elnim pilotima, strijelcima i navigatorima. Appleby jeprogovorio tiho, da ga ne uje voza ili kapetan Black koji seispruio mirei na prednjem sjedalu dipa.

- Havermeyer - rekao je neodluno. - Imam li ja muhe uoima?

Havermeyer je smijeno zamirkao.

- Buhe? - pripitao je.

- Ne, nego muhe - glasio je odgovor.

Havermeyer opet zamirka.

- Muhe?

- U oima.

- Ti si valjda lud - ree Havermeyer.

- Ne, nisam ja lud, nego je Yossarian lud. Samo mi reciimam li muhe u oima ili nemam. Slobodno mi reci! Ja tomogu podnijeti.

Havermeyer hitro ubaci jo jedan komad karamele odkikirikija u usta i pomno pogleda Applebya u oi.

- Ja ne vidim nikakve muhe.

Applebyu se ote dubok uzdah olakanja. Havermeyeru susiuni ostaci karamele od kikirikija ostali na ustima, bradi iobrazima.

- Ima mrvice od karamele na licu - pripomenu mu Appleby.

- Uvijek u radije imati mrvice od karamele na licu, negomuhe u oima - odbrusi mu Havermeyer.

Oficiri ostalih pet aviona iz svakog jata stigli su teretnjacimana opu pripremu leta koja je izvrene pola sata kasnije. Potri podoficira i vojnika iz svake posade nisu uope sudjelovaliu pripremi leta, nego su se odvezli pravo na aerodrom, doaviona kojima je trebalo da lete toga dana, gdje su ekali saerodromskim osobIjem dok nisu oficiri, s kojima je trebaloda lete, spustili stranje vratnice na teretnjacima, koji su ihdovezli, i dok nije bilo vrijeme da se popnu u avione i polete.Motori su nezadovoljno poskakivali na betoniranimstajalitima u obliku lopatica, iz poetka teko, zatim nekovrijeme lijeno ali mirno, a onda su se avioni stali tromokretati naokolo i nespretno posrtati po poljunenom tlu,kao kakva slijepa, glupa, kljasta bia, dok se nisu poredalina poetku uzletita i brzo uzletjeli, jedan za drugim, usredzujanja, sve jae tutnjave, naginjui se polako i stvarajuiformaciju iznad arenih kroanja, te su kruili okoaerodroma jednakom brzinom sve dok se nisu formirala svajata po est aviona, a onda su poletjeli preko nebeskiplavetna mora, na prvom kraku leta do cilja u sjevemojItaliji ili u Francuskoj. Avioni su letjeli sve vie i vie tako dasu, kad su preli na neprijateljski teritorij, bili na visini odpreko tri tisue metara. ovjeka je svagda iznenaivaoosjeaj mrtve i posvemanje tiine koju su prekidali samoprobni hici ispaljeni iz mitraljeza, po koja bezizraajnajezgrovita napomena preko unutranje veze i, najposlije,objava strijelca u svakom avionu, koja je sve otrenjavala,da su na toki uvoenja u napad i da e krenuti prema cilju.Uvijek je sjalo sunce, uvijek se grlo malko lijepilo odprorijeena zraka.

Avioni tipa B-25 kojima su letjeli bile su stabilne, pouzdanelae zelene boje bez sjaja, sa po dva jednaka kormila imotora i iroka krila. Jedina im je mana bila, to se tiemjesta gdje je Yossarian sjedio kao strijelac, tijesan prolazizmeu strijeleva odjela u nosu od pleksiglasa i najbliegizlaza za spasavanje. Prolaz je bio uzak, etvrtast, hladantunel ispod komandi za upravljanj