Josip Eugen Tomic - Melita

  • View
    64

  • Download
    17

Embed Size (px)

DESCRIPTION

.

Text of Josip Eugen Tomic - Melita

  • 1

    Josip Eugen Tomi: Melita

    Josip EugenTomi:

    Melita

    SADRAJ

    PRVI DIO ..........................................................................................................................................2

    DRUGI DIO.....................................................................................................................................70

    RJENIK.......................................................................................................................................149

  • 2

    Josip Eugen Tomi: Melita

    PRVI DIO

    I.

    Na prostranoj terasi pred grofovskim gradom Delidvorom u Zagorju sjedile su jednoga ljetnogapredveerja grofica vlastelinka i njezina ki Melita. Dan bijae vedar i topao - bilo je polovinomkolovoza - a toplina se osjeala jo i sada kada se je sunce ve nagibalo k zapadnim planinama da izanjih utone. Samo od Ivanice strujalo je lako povjetarce i rashlaivalo nesnosnu temperaturu.

    Grofica koja je prije dvije godine bolovala od reume, bojala se i toga nestanoga lahoria pa jebrino omatala oko ramena i prs areni perzijski al koji joj je i preko koljena padao. Do njezinihnogu leao je potrbuke njezin ljubimac prepeliar Fido koji je, poloivi glavu na prednje ape,dremuckao. Grofica bi ovda-onda na svoj naonik s dugim drkom od slonove kosti pogledala svogaljubimca i batistenim rupcem tjerala s njega muhe koje su ga neprestano napastovale.

    Naprama grofici, tik uz naslon koji je omeivao terasu, napol stojei napol leei smjestila seudobno na ezlongu Melita. Objema rukama drala je pred licem oveu, fina uvezanu knjigu kao daeli pred materom sakriti sve utiske svoga tiva. Bijae to Boccacciov Decameron, talijanskoilustrovano izdanje puno opscenih slika. Bivi s ocem prije dva mjeseca u Veneciji, upoznala semlada grofica s nekim honvedskim generalom, bogatim inae velikaem iz biharske upanije, kojijoj za uspomenu darova tu knjigu. U zagorskim velikim dvorovima pripovijedao se sub rosa vrlopikantan roman koji da se je odigrao meu Melitom, dok je bila u Mlecima, i tim generalom kojibijae oenjen, i to vrlo, ljubomornom enom. Govorilo se da je skoro dolo do raspita meugeneralom i njegovom enom, a do civilnoga braka medu njim i Melitom. Energina generalicauinila je ipak kraj zabludi svoga mua i jedne lijepe noi otputovala s njim brzovlakom u Milano, aodovud se preko vicarske i Bavarske vratila sretno kui. Nije se izvjesno znalo koliko je istine utoj ljubavnoj prii. Neki su vjerovali, neki opet drali cijelu stvar pakosnom izmiljotinom.

    Melita ne bijae ba prijateljica starijih talijanskih pisaca. Oni su joj se inili kao bogato ali staroposoblje u sjajnoj dvorani, koje se samo radi tovanja starine dri ali ne rabi. Decameron ju je ipakprilino zanimao. Listala je u njem i preletavala vjetakim okom od strane na stranu, dok nijedola do vrlo zanimivih mjesta koja su veinom bila ilustrovana. Draesnu priu o Allatieli, keribabilonskoga sultana, itala je s nasladom od poetka do kraja, a kada ju je doitala, zatvori knjigu ipoloi je skupa s rukom na krilo, pa zamiljena, kao da probavlja uitak to ga je nala u tom tivu,poivala je nekoliko asova tiho, nepomino, napol zatvorenih oiju. Zatim jedva ujno uzdahnu ibrzo ustade sa poivaljke. Pogledavi postrance mater koja je, sudei po brigaljivom izrazu lica,razmiljala o neem neugodnom, pristupi k ogradi terase i nasloni se ondje, uprvi pogled doljegdje se je ispod brda bjelasala dobro ureena javna cesta. Kontesa bjee ve prevalila dvadesetugodinu, a bijae na glasu kao ljepota svoje vrsti. Povisoka je uzrasta, vitka, ali ipak jedra. Kosa joj jecrnozagasita, pa se ispod nje tim vie istie crnomanjasto-bijelo lice, finih, ali energinih crta kojeodavaju jaku, neslomivu volju. Taj izraz lica uveava njezino visoko elo preko koga se je ispodcrnih vlasi do lijeve obrve pruala tanka, zelenkasta ilica koja joj u asovima jake duevneuzbuenosti udno zatreperi. Njezine oi, velike crne oi, pune ara i sile, zastirale su duge, crnetrepavice. Rijetko kada otvorila bi mlada grofica irom te arke, neodoljive oi; inila bi to samo uodsudnim trenucima kada je trebalo da njezina volja poto-poto pobijedi.

    Kratko vrijeme gledala je Melita dolje na cestu na kojoj su se pojavila jednoprena, kukavna kolicaseljaka, ili po koji pjeak koga je posao vodio onim putem. Da bi bar ugledala kakvu vlastelinskukoiju s veselim posjetnicima, ali nigdje nita! Vlastelinske porodice ili su sa da u Alpama ili narivijeri, a siromaniji koji nemaju novaca za te skupe izlete kutre u svojim dvorovima ne mislei na

  • 3

    Josip Eugen Tomi: Melita

    posjete susjeda, jer imadu preih poslova u gospodarstvu i s ovrhovoditeljem koji se je odmahposlije etve poeo javljati.

    - Dosadna li ivota! - uzdahnu kontesa i okrene se na drugu stranu. Pogled joj pade na groficu kojaje sada mirno sjedila u svom naslonjau, uzdignute glave a zatvorenih oiju.

    - Maman... spava li? - javi se istiha kontesa.

    Grofica otvori polako oi i osvrnu se na ker.

    - Ne spavam, dijete moje... Htjela bih, ali mi brige ne dadu... - ree mirno grofica.

    - Na to opet misli, maman? - upita kontesa, popoavi k materi. - Sigurno je opet kakva suvinaskrb?

    - Ne, ne, dijete!... Nisu ta izline skrbi... Ja se nikada ne varam... Onaj list od Artura koji ve estdana eka na oca vrlo me uznemiruje...

    Artur bijae sin grofiin i mlai brat Melitin, porunik kad jedne husarske pukovnije.

    - Treba mu opet novaca, ta je sve! - primijeti smjeljivo kontesa. - Artur i ne pie nikad, osim akotreba novaca...

    - Ah, vrlo je lakouman taj djeak! - uzdahnu grofica i zauti; zatim nakon kratke stanke produi: -Nije ni udo, tako mlad, jo dijete, preputen je samu sebi. A taj asniki ivot... Boe moj!... Nisuni drugi bolji!...

    - Naa gospoda - (tu je mislila oca i brata), prihvati kontesa - mnogo troe. Pap nije trebao ii uBe na derby-utrku. Dosta ih je ve vidio i sm sudjelovao u njima...

    Grofica se uze nemirno namjetati u svom naslonjau. Na licu pojavio joj se izraz zlovolje. Ona nijetrpjela da se o njezinu Orfeu zlo sudi. Najmanje je podnosila to od same keri koja je esto znalaprigovarati stranputicama svoga oca koji usprkos svojoj starosti bijae lakouman poput mladia.

    - To je ba ono, dijete moje - ree grofica - to ga izvinjava. Kao dragunski asnik i kavalir ljubio jeotac utrke nadasve, to mu je bio najmiliji sport. Na trkalitima u Beu i Baden-Badenu bijae onesto pobjeditelj... udim se, dijete, kako ne uvia, da ga jo uvijek zanimaju utrke...

    Pap svaki put zaigra silne novce na tim utrkama, a mi smo u vjeitoj novanoj neprilici... -primijeti Melita.

    - Istina je! - potvrdi tihano grofica i obori oi na svoje krilo. - Imanje je preko polovice optereeno, ane nosi nita... Vinogradi, glavni na prihod, uniteni su... Ja ne znam kako e se sve to svriti... -dodade bolno grofica.

    - Kad bi na to mislili pap i Artur, moda bi jo mogli izbjei katastrofi... - ree kontesa i, uzevi saezlonga svoju knjigu, poeta prema istonom kraju terase.

    Grofica samo uzdahnu na kerine rijei i ne ree nita. Njima je zbilja prijetila pogibelj da ihvjerovnici ne pritisnu i Delidvor prodadu. Tim bi spali na prosjaki tap.

    Otac grofice Ane - tako se zvala grofica-mati - Mirko Vojni Radomirski, spadao je meu najmonijuvlastelu zagorsku; imao je dva velika imanja u upaniji varadinskoj, a jedno manje u zagrebakoj.Njegov plemiki grb bijae star do esto godina, a pleme Vojnia imalo je svoje prasijelo u upibihakoj oko rijeke Une. Pred Turcima uzmakoe Vojnii u Hrvatsku, gdje s vremenom stekoevelika imanja i ugledno mjesto meu plemiima hrvatskim. Vojnii proslavili su svoje ime i stari grbu nebrojenim bitkama s Turcima, a poslije u nasljednom i sedmogodinjem ratu. Birali su veinomvojniki stale, a meu precima sadanje vlasnice delidvorske, ije su slike resile prostranu dvoranustarodavnoga dvora, bijae osim vitezova koji su u sjajnim oklopima ili u bojnim skrletnimkabanicama mrko na te pogledavali sa stijena dvorane, pitomih, finih i umnih lica starih Vojnia,koji su kao kraljevski personali, savjetnici, podupani, banske tabule asesori ili kao vitezi zlatneostruge prodiili rod Vojnia u javnoj slubi domovine. Djed grofice Ane bio je jo podupanupanije varadinske i kraljevski savjetnik, a sin njegov Mirko, otac grofiin, sluio je kratko

  • 4

    Josip Eugen Tomi: Melita

    vrijeme kao konjaniki asnik u carskoj vojsci, a onda poloio svoju ast i bavio se gospodarstvomna svojim dobrima. Bijae oenjen ugarskom barunicom Irmay, koja mu je rodila jedinicu Anu.Mukih potomaka nije imao, to ga je veoma peklo na dui. S njim je pao u obiteljsku raku i starigrb Vojnia. Na nadgrobnoj ploi u delidvorskoj kapelici stajahu napisane kobne rijei: Ultimus suipraeclari, vetustique generis. Ispod dugakoga nadgrobnog natpisa bijae uklesana smrt kakopakosno - s veselim licem razdire slavni plemiki grb porodice Vojnia. Dvije godine kasnijepoloie u istu raku i njegovu enu, i tako ostade iza njih sama jedinica, djevoje od esnaestgodina.

    Uzgoj mlade i bogate sirote bijae dosta zaputen. Znala je toliko koliko ju je mogla nauitivremena njemaka guvernanta koja je od sedme godine do smrti njezine majke nastojala okonaobrazbe svoje gojenice. Ujak njezin barun Irmay uvidje da njegovoj maloj neakinji treba veenaobrazbe i drutvena uzgoja, i dade je u zavod engleskih djevica u Peti gdje su bile uzgajane imnoge druge velikake i plemike keri iz Ugarske. Imanja to ih je batinila Ana dade u zakup, aprihodom je upravljao savjesno i brino. Poslije triju godina istupi Ana iz zavoda, a tada bijae vevrijeme da se misli na njezinu udaju. Bilo joj je ve devetnaest godina. Ujna barunica uvela je unajodlinije krugove ugarskih velikaa i plemia, a zimsku sezonu sprovela bi s njom u Beu gdje seje takoer kretala samo u najodlinijem drutvu. Ana bjee se lijepo razvila. Bijae to njena, fina,upravo aristokratska pojava koja je mlade kavalire, njezine poklonike, neodoljivim arom zanosil