Journal PREPORODOV - IGBDigbd.org/wp-content/uploads/2015/02/PREPORODOV-Journal-br.-171.pdf · dulgafar ef. Velić, imam Istikal džamije u Sarajevu, mr. sc. Senad Nanić, profesor

P R E P O R O D O VJournalISSN 1334-5052 MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 171 SIJEČANJ 2015.

KDBH “PREPOROD”

FIKRET KARČIĆNEDŽAD HODŽIĆ I BDSHBDSH – novi početak ili… (IV)

KARDINAL VINKO PULJIĆSitniš smo u rukama velikih

INTERVJU – FIKRET KARČIĆProces modernizacije u muslimanskom svijetu nije dovršen

BOSNA I HERCEGOVINA NA POČETKU 2015. GODINETri naoko nebitne stvari

OTPOR, TERORIZAM I MEĐUNARODNO PRAVO Islam je najveća žrtva i najveći oponent terorizmu

IMPRESUM

ISSN 1334-5052PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

IZDAVAČ: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “PREPOROD”

ZA IZDAVAČA: ERVIN JAHIĆ

GLAVNI UREDNIK: ISMET ISAKOVIĆ

REDAKCIJA:Emina BUŽINKIĆEdis FELIĆSena KULENOVIĆMirza MEŠIĆEdina SMAJLAGIĆAjka TIRO SREBRENIKOVIĆ

SURADNICI:Helena ANUŠIĆ (Rijeka)Elvir BEĆIROVIĆ (Njemačka)Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo)Asim ČABARAVDIĆ (Pula)Mensur DURAKOVIĆ (Split)Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo)Ognjen KARABEGOVIĆ (Zagreb)Senadin LAVIĆ (Sarajevo)Helena MARKOVIĆ (Sisak)Emir RAMIĆ (Kanada)Mustafa SPAHIĆ (Sarajevo)

DIZAJN: Midhat MULABDIĆ

FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ, Nurija KURTIĆ, Enver PALALIĆ

PRIJELOM: Dario MOLNAR

TISAK: top grafika, Velika Gorica

ADRESA: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 ZagrebTELEFON/FAKS: +385 (0)1 48 33 635 E-MAIL: [email protected] [email protected] [email protected] WEB: www.kdbhpreporod.hr

ŽIRO-RAČUN: ZABA 2360000-1101441490DEVIZNI RAČUN: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

CIJENA: 15 kuna

PRETPLATA: RH 150 HRK godišnje BiH 40 KM godišnje Svijet 25 E godišnje

Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

NA NASLOVNOJ STRANICI: Fikret Karčić, profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu i predsjednik Ustavnog suda Islamske zajednice u BiH

P R E P O R O D O VJournalSADRŽAJ

UVODNIKBDSH – novi početak ili… (IV) ......................................................... 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJTefsir današnjeg vremena .............................................................. 4Koliko slijedimo Muhammeda, a.s.? .............................................. 6Ne smijemo izgubiti saff ................................................................. 7Dječak neustrašivog srca ................................................................ 8Tri vrijedne knjige .......................................................................... 9Iznimno značajni projekti ............................................................. 11

HRVATSKA Prvi gafovi nove predsjednice ...................................................... 13Sitniš smo u rukama velikih ......................................................... 16Doprinos moralnoj obnovi i revitalizaciji društva ......................... 19

INTERVJU – FIKRET KARČIĆ Proces modernizacije u muslimanskom svijetu nije dovršen ....... 21

BOSANSKI BAROMETAR Tri naoko nebitne stvari ............................................................... 28

IZ SVIJETA Zona trajnog sukoba .................................................................... 31

KULTURA Jezik i književnost nakon Drugog svjetskog rata (III) .................... 36Rodna Bosno, daleko odosmo ..................................................... 38Uskraćeni, a ponudili obilje! ........................................................ 3920 godina hrvatske turkologije .................................................... 40

PRIČE IZ BOSNE Najveća mostarska lasta bez krila ................................................ 42

DIJALOG CIVILIZACIJA Islam je najveća žrtva i najveći oponent terorizmu ...................... 44

ŽIVJETI ISLAM Medinski period objave (II) .......................................................... 49

UVODNIK

3SIJEČANJ 2015.

(…) U BDSH je tokom druge polovice izborne 2011. godine vladala nekakva nedefinirana, fluidna atmosfera, u kojoj se nazirao izostanak početnog entuzijazma, naročito onakvog kakav je vladao na Osnivač-koj skupštini krajem listopada 2008. u Puli. U periodu 2010.-2011. znatno je usporen ili, točnije rečeno, zaustavljen proces formiranja novih stranačkih ogranaka. Kao da se očekivala nedvosmislena pobje-da na parlamentarnim izborima za manjinskog saborskog zastupnika, bez truda i značajnijeg angažmana, nešto što će se kod biračkog tijela okarakterizirati sasvim normalnim, poželjnim, dugoočekivanim… Ta-kvoj procjeni “kumovale” su dvije pogrešne pretpostavke: prvo, da će Nedžad Hodžić, kao kandidat BDSH, dobiti veliki broj glasova u Istri, približno kao na lokalnim izborima 2009. godine, i drugo, da je SDAH, kao što reče Hodžić u predizbornom intervjuu na stranicama “Prepo-rodovog Journala” – “stranka u nestajanju”. Ipak, možda po nekoj predizbornoj inerciji i upaljenim “lampicama”, mjesec-dva prije izbo-ra osnivaju se ogranci u Zagrebu i Sisku, vjerojatno najznačajnijim političkim centrima Bošnjaka u Hrvatskoj. To je bilo odlučujuće za iz-bornu pobjedu 2011. – u protivnom bio bi doživljen potpuni debakl. I to ne zbog prve i druge, već treće pogrešne pretpostavke: male broj-čane snage i slabe organiziranosti albanskog biračkog tijela.

Ono što se dešavalo tokom parlamentarnih izbora i prebrojavanja glasova do ranih jutarnjih sati spada u političku povijest koja se ne za-boravlja. Samo 1.626 glasova, a nekoliko mjeseci ranije predočen je podatak da stranka ima oko 1.400 članova. Da ne govorimo o lokalnim izborima dvije i pol godine ranije – i čak 2.465 glasova samo u Istarskoj županiji. Očiti nesrazmjer u brojkama. Iako je Hodžić u postizbornom intervjuu najavio detaljnu analizu po izbornim mjestima kako bi se utvrdio uzrok značajnog podbačaja, sumnjamo da je kvalitetna analiza ikada izvršena, a ako i jeste – nisu izvučene pouke koje su trebale doni-jeti poboljšanje i učvršćenje stranačke i Hodžićeve pozicije.

Bilo kako bilo, cijela 2012. godina prošla je u očekivanju pravih političkih poteza bošnjačkog saborskog zastupnika. Bošnjaci su, pri-je svega, najviše očekivali poboljšanu međusobnu komunikaciju, kvalitetan dogovor oko bitnih problema i zajedničkih ciljeva, bolju koordinaciju s bošnjačkim udrugama – zajedničko kreiranje ili, ba-rem, utjecaj u kreiranju politike. Očekivali su značajan iskorak u me-đusobnom približavanju, stvaranju nacionalnog jedinstva jer, što je veoma važno, Hodžić nije bio sudionik dugogodišnjih unutarboš-njačkih razmirica, bio je nov čovjek, bez “ožiljaka”. Nažalost, sve od navedenog je izostalo. Opet smo dobili zastupnika u Hrvatskom sa-boru koji se “odlijepio” od izborne baze, od bošnjačkih asocijacija koje su u tom “filmu” već 20-ak godina. Visoka politika u Hrvatskom saboru, a zanemarivanje “sitne raje” nije dobar model vođenja po-litike među Bošnjacima u Hrvatskoj. A niti bošnjačkog zastupanja… Svaki manjinski saborski zastupnik, a tako i bošnjački, trebao bi zna-ti da nije odgovoran samo svojoj političkoj stranci, nego i manjin-skim udrugama. Ili barem onim temeljnim nacionalnim i kulturnim, s kojima treba imati intenzivnu komunikaciju i suradnju. Prisustvo na proslavama Bajrama, državnih bosansko-hercegovačkih praznika ili raznoraznim dernecima ne može se smatrati ozbiljnim političkim zastupanjem, nego – folklorom. Ipak, previše smo očekivali od čo-vjeka koji nema iskustvo rada u bošnjačkim asocijacijama, ali niti, što je još gore, iskustvo timskog političkog rada.

Već tada smo dobili prve kritike od čitatelja zašto ne počnemo analizirati rad Nedžad Hodžića jer je mnogima bilo jasno da svoju zastupničku funkciju ne obavlja na dobar način. Nismo reagirali, a u

jednom od prethodnih uvodnika objasnili smo – i zašto. Dobro je da tada nismo reagirali, a u jednom od narednih uvodnika vjerojatno ćemo objasniti – i zašto! Vjerojatno ćemo objasniti i zbog čega je nastala serija uvodnika pod zajedničkim nazivom “BDSH – novi po-četak ili…”. Sve ima svoje vrijeme.

U prvoj parlamentarnoj godini počinje se značajnije osjećati ne-zadovoljstvo u stranci, Hodžić dobiva opoziciju koja je sve jača i ja-ča. Naravno, velikim dijelom i sam uzrokuje jačanju stranačke opo-zicije, ponajviše zbog načina rukovođenja, bolje reći vladanja, s BDSH. Ako je formiranje stranke financirao vlastitim novcima, to ne znači da je BDSH privatna stranka – ili se prevario u razmišljanjima i kombinacijama. Stranački “cirkus” dobio je pravo javnosti na 1. Iz-bornoj skupštini BDSH, koja je održana 21. listopada 2012. u Novi-narskom domu u Zagrebu. Prije nego što krenemo dalje treba se na trenutak vratiti dvije godine unatrag… 11. prosinca 2010., na istom mjestu, u Novinarskom domu u Zagrebu, održana je 1. Redovita iz-borna skupština BDSH. Dakle, dvije godine kasnije opet se održava izborno skupštinsko zasjedanje s istom numeracijom. Zašto? Nisu se stranački čelnici zabunili, a niti mi iz “Preporodovog Journala” – fotografije i pisani novinski izvještaji su vrijedan dokument. Vjeroja-tan razlog tome je greška u proceduri i nepriznavanje Izborne skup-štine iz 2010. godine. U tom slučaju, to znači da je BDSH praktično dvije godine funkcionirala izvanstatutarno, protupravno, nelegiti-mno, nezakonito – između ostaloga, i u vrijeme parlamentarnih iz-bora. Ili se, možda, varamo? Voljeli bismo saznati istinu… Ovaj odla-zak u fusnotu napravili smo samo zato da još jednom ilustriramo kakav je odnos bošnjačkih stranaka prema vlastitim Statutima i za-konima hrvatske države o političkim strankama. SDAH-specijalitet...

Dakle, na drugoj 1. Izbornoj skupštini BDSH – onoj godinu dana nakon parlamentarnih izbora, da budemo jasniji – dolazi do prve javne konfrontacije dijela članstva s Hodžićem. Prigodom podnoše-nja Izvještaja o radu BDSH od 2009. do 2012. Hodžić se ispričao na “mogućim propustima oko organiziranja Izborne skupštine” te za-hvalio delegatima što su “prepoznali ideju Bošnjačke demokratske stranke, čiji je predznak nacionalni, bošnjački – i što su podržali oču-vanje jedinstva stranke, budući da je bilo nesuglasica oko organizi-ranja”. 113 delegata iz cijele Hrvatske svjedočilo je o svojevrsnom “obračunu kod O.K. Corrala”, koji je uz brojne polemične tonove trajao skoro punih pet sati. Kasnije je Hodžić izjavio da je do polemi-ke na skupštinskom zasjedanju došlo “zato što te izmjene nisu bile artikulirane na prethodnoj sjednici Glavnog odbora, već na Skupšti-ni”, kao i da je bilo “određenih nerazumijevanja i oko uloge tajnika stranke”. Ostala je zabilježena njegova izjava da se u stranci “doga-đa demokracija na djelu”. Događanje demokracije donijelo je izmje-ne Statuta BDSH, veći broj članova Glavnog odbora i, što je najvaž-nije, smanjivanje Hodžićevih ovlasti. Naime, odlučeno je da pred-sjednik stranke ne može biti i predsjednik Glavnog odbora.

U daljnjem razvoju unutarstranačkog preslagivanja i podjele moći i utjecaja predsjednik BDSH i saborski zastupnik bio je polovič-no zadovoljan. Odluku skupštinara da se Benjamin Terzić iz Zagreba izabere za tajnika stranke dočekao je s olakšanjem, što se ne bi mo-glo reći i za kasniji izbor Faruka Kurića iz Poreča na funkciju pred-sjednika Glavnog odbora BDSH. Prividni mir i stranačka disciplina održavani su do lokalnih izbora u svibnju 2013. Dalje se zajedno više nije moglo. (Nastavlja se…) q

Ismet ISAKOVIĆ

UVODNA RIJEČ

BDSH – novi početak ili… (IV)

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

4 PREPORODOV JOURNAL 1704 PREPORODOV JOURNAL 171

U Islamskom centru u Zagrebu, u četvrtak, 29. siječnja 2015., u okviru tradicionalne Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović” pred-stavljena je knjiga “Opsada islama” autora mr. sc. Mirnesa Kovača. Pored autora, o knjizi su govorili muftija dr. sc. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, mr. sc. Ab-dulgafar ef. Velić, imam Istikal džamije u Sarajevu, mr. sc. Senad Nanić, profesor u Islamskoj gimnaziji “Dr. Ahmed Smajlović” u Za-grebu i bivši predsjednik KDBH “Preporod”, te Darko Pavičić, novi-nar, publicista i komentator zagrebačkog “Večernjeg lista”. Tribinu je organizirao Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj, a moderator je bio zagrebački povjesničar dr. sc. Zlatko Hasanbegović.

Mirnes Kovač (Zenica, 1975.) je završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Magistrirao je me-đunarodne odnose na Univerzitetu Sussex u Velikoj Britaniji. Od 2005. godine radi u redakciji islamskih informativnih novina “Pre-porod” iz Sarajeva. Bavi se praćenjem i analizom političkih procesa na Bliskom istoku i jugoistočnoj Europi.

Knjiga “Opsada islama” tiskana je u Sarajevu krajem 2014. go-dine, a sadrži 35 Kovačevih intervjua, održanih u zadnjih 10-ak go-dina, s vodećim svjetskim misliocima današnjice (Akbar Ahmed, Ali A. Allawi, Marko Attila Hoare, Reza Aslan, Louay Safi, Oliver Roy, Abdullah Basfar, Jusuf el-Karadawi, John L. Esposito, Jasser Auda, Adil Abdullah el-Fellah, Chandra Muzafer, Edward Mortimer, Jor-gen S. Nielsen, Murad Wilfred Hofmann, Rašid Gannuši, Norman Gershman, Yvonne Yazbeck Haddad...). Među njima su i šestorica vjerskih autoriteta bosanskih muslimana (Husein Kavazović, Mu-stafa Cerić, Enes Karić, Aziz Hasanović, Nedžad Grabus i Mevlud Dudić). Predgovor za knjigu napisao je Akbar Ahmed, istaknuti alim, istraživač i diplomata, a pogovor akademik Enes Karić, profe-sor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. “Opsada islama” je veoma značajna knjiga, između ostaloga, i stoga jer nitko iz ovog dijela Europe nije o islamu i različitim fenomenima današnjice raz-govarao s tolikim brojem relevantnih ljudi i akademskih uglednika.

Opsada islama - obračun s religioznošću

Abdulgafar ef. Velić je uvodno naglasio kako je Mirnes Kovač prepoznatljiv po posebnoj energiji, koja uvijek nudi novu vrijed-nost, te je stoga njegovo stanje stalni progres, produktivnost. On je slobodni istraživač ili intelektualac, očigledan primjer slobodnog bošnjačkog duha. Velić je istaknuo da knjiga ima dvije važne di-menzije: “Prvo, svi selektirani intelektualci govore o svom iskustvu i susretu s bosanskim muslimanima. Svi su mišljenja da su bosanski muslimani jedan od najzdravijih dijelova muslimanskog svijeta, ko-je krasi otvorenost, obrazovanost, emancipacija, čista vjera bez primjesa nacionalizma itd. I drugo, Mirnes Kovač postavlja aktual-na i živa pitanja, uglavnom neugodna i bolna. Kroz sva pitanja ne-kada traži odgovore, međutim, primjetno je i da se kroz brojna pi-tanja šalje jasne poruke. Na dosta pitanje nemamo i odgovor.”

Velić je naglasio kako autor traga za najvećim živim islamskim učenjacima, koji su putokazi muslimanskim masama, s njima raz-govara, upozorava i svakako daje svoj doprinos ozdravljenju ranje-nog muslimanskog svijeta. “Knjiga je živi islam, ovo je tefsir današ-

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “OPSADA ISLAMA” MIRNESA KOVAČA

Tefsir današnjeg vremena

njeg vremena. Ova knjiga je naš doprinos ozdravljenju musliman-skog društva. Mi to sa strane nekada bolje vidimo. Kroz sve što su prošli bosanski muslimani, ali i zbog svoje pozicije, imaju pravo i obavezu da podignu svoj glas”, zaključio je Abdulgafar ef. Velić.

Darko Pavičić je istaknuo kako knjiga “Opsada islama” pomaže razumijevanju onoga pred čime svi zajedno dugo stojimo i promi-šljamo, a to su suvremena zbivanja u svijetu i islam u njima. “Vrije-me u kojemu živimo nije vrijeme za kukavice. Nije to vrijeme ni za lude heroje. Već je vrijeme za razborite i trijezne ljude. Takva je i ova knjiga 'Opsada islama', odnosno njezin autor, autor ovih inter-vjua Mirnes Kovač”, rekao je Pavičić. Naglasio je da je intervju naj-zahtjevnija novinska forma, jer od autora traži dobro znanje i pri-premu za razgovor. Osobito zbog toga što u pravilu razgovara s osobama koje su stručnjaci, tj. subspecijalizanti u svome području, a novinar kao “sveznajuća neznalica” mora u pravome trenutku postaviti prava pitanja ne bi li dobio prave odgovore. “Upravo to majstorski čini Mirnes Kovač, rasplićući pred nama sada, objedinje-ne u ovoj knjizi, najaktualnije svjetske i lokalne dileme vezane uz islam i njegovo poslanje danas u svijetu. Čini mi se nekako i držim da su najbolje one knjige koje kada čitate u glavi vam roje gomilu novih misli, šareni koloplet novih ideja i promišljanja, koja su pota-knuta onima s lista papira koji se upravo iščitava. Takva je i ova knjiga. Ne sastoji se samo od Kovačevih pitanja i odgovora najemi-nentnijih sugovornika današnjeg vremena, koji imaju što reći o isla-mu, nego i od misli čitatelja, koji traži odgovor na pitanja kako izaći iz nametnutog začaranog kruga islamofobije, s jedne strane, i tero-rizma, tobože u ime islama, s druge. Kažem – nametnutog. Namet-nuta i zatvorena kruga, u kojega su nas zatvorili kreatori suvreme-ne svjetske politike i svjetskih tokova, kako bismo u toj režiranoj klaustrofobiji prvo osjetili strah i paniku, kako bismo nakon toga izgubili pamet, a nakon toga i vlastiti identitet. Jer nakon gubitka svega toga – od nas mogu raditi što god žele. A u ime čega? Evo, na primjer, iz šume tih moji misli dok sam čitao 'Opsadu islama' izdvo-

Promocija “Opsade islama” u Islamskom centru u Zagrebu


5PROSINAC 2014. 5SIJEČANJ 2015.

jit ću nešto – primjerice, u ime sekularizma. tj. odvojenosti vjere/religije od društva”, rekao je Pavičić.

U svom govoru Darko Pavičić je postavio nekoliko suštinskih pitanja. Zašto je zapadnom svijetu ili Europi danas potrebna tako jasna distanca od islama, kao jedne od snažnih monoteističkih, abrahamovskih religija? Zašto je potrebno raditi tako jake kontra-ste između sekularnog zapadnog svijeta i jedne religije, posežući čak za nasiljem i terorizmom kao oblikom obračuna s njom da bi je se posve ocrnilo kao ubilačku i nekompatibilnu s današnjim svije-tom? “Odrekavši se kršćanstva, kao svoga fundamenta, suvremena Europa prepoznala je islam kao realnu opasnost upravo na istome mjestu odakle je prognala svoju materinsku vjeru. A tu su tzv. uni-verzalne vrijednosti. I kršćanstvo i islam zagovaraju iste univerzal-ne vrijednosti. One su neupitne čak toliko da na njima počivaju te-melji svih svjetskih demokracija, premda se one s lakoćom danas odriču svojih temelja, jer nije moderno biti religiozan, već je u tren-du biti sekularan. I u ime toga svoga sekularizma proglasiti religio-znost nazadnošću i ludošću doba u kojemu živimo, a što se tiče sa-moga islama otići još korak dalje, pa ga proglasiti i – ubilačkim. Dakako, najlakše je naći luđake i plaćenike koji će to provesti. Čak i besplatno. Pravoj budali ni novac ništa ne znači. Dovoljno ga je za-slijepiti, ideološki i svjetonazorski. A kako uz to nije ni elementarno vjerski obrazovan, preko noći preobući ga u neko novoskrojeno 'vjersko ruho', okačiti bombe na njega i pustiti ga da tobože u Božje ime kroji pravdu po svijetu”, rekao je Pavičić.

Međutim, današnjem svijetu kao da je stalo prikazati da se upravo u temeljima vjerskih nazora skrivaju motivi za zločine i ne-snošljivosti, kao da su religije i svjetonazori razdjelnice, a ne točke susreta za suživot i razumijevanje u današnjem svijetu: “Ocrniti islam, baciti ga u okove, u očima današnjega svijeta znači proglasiti religioznost i duhovnost nepotrebnom, staviti transcedentnost na optuženičku klupu za grijehe i propuste svijeta, i žestoko se obra-čunati s religioznošću u ime novoga svjetskoga poretka, čija se bo-žanstva isključivo štuju kroz moć, vlast i nasilje.” Pritom se namet-nut začarani krug u kojemu je islam na optuženičkoj klupi i u okovi-ma. “Ali svjestan upravo snage spomenute zajedničke univerzalno-sti nema moralnog prava pokleknuti i odreći se svoga poslanja. Nego zajedno sa svom abrahamskom braćom, pristajali biti oni ili ne dio istoga plemena, tražiti put prema boljem. Ova knjiga jedan je od mostova na tome putu. I svatko je od nas ovdje dužan izgra-diti jedan takav most. Barem jedan. Kako god zna i umije. Inače će se okovi suvremenog svijeta, u ime sekularizma ili nečega drugoga,

sasvim svejedno, stezati sve više i više. Život će se pretvoriti u pa-kao, a suđen nam je kao zajednički raj”, zaključio je Darko Pavičić.

Pogrešna percepcija i iskrivljena slika islama od strane globalnih medija

Senad Nanić je analizirao nekoliko intervjua koji su ga se, zbog izrečenih misli, najviše dojmili. Akbar Ahmad kaže da se “musli-manski znanstvenik nalazi između prijetnje Džehennemom i zatvo-rom”, te da je modernizam u Arapa “samo u vojnom sektoru”. Reza Aslan naglašava kako “terorizam nije ideologija, terorizam je takti-ka”. Chandra Muzaffar smatra da su “muslimanske elite dio global-nog sistema elite i zato žele raditi za hegemona”, pri čemu ukazuje na “trokut hegemonije: Wall Street, Pentagon i cionizam”. Ističe da je Huntington pokušaj ovjekovječenja američke dominacije, a dvije najveće prijetnje toj dominaciji su muslimani i Kina. Tariq Ramadan poziva na moratorij smrtne kazne, tjelesnih kazni i kamenovanja. Ističe da je šerijat put, način implementacije zakona, primijenjena etika, a ne zakon, pri čemu poziva nas na oživljenje idžtihada. Rašid Gannuši ukazuje na potrebu islamizacija demokracije, u suprot-nom islamisti proizvode jednopartijske sustave, te upozorava kako Izrael svaku demokratsku promjenu u arapskom svijetu doživljava kao prijetnju svome opstanku.

Zagrebački muftija Aziz ef. Hasanović uvodno je istaknuo kako se danas o islamu najviše govori u kontekstu sigurnosti u svijetu, pošto se mnogobrojna događanja u svijetu, namjerno ili nenamjer-no, vezuju uz islam. Pritom se suočavamo s pogrešnom percepci-jom i iskrivljenom slikom islama od strane globalnih medija. S jed-ne strane, intenzivno se kleveću islam i muslimani, a s druge stra-ne, vidimo da su muslimanski životi i krv danas najjeftiniji u svijetu, pri čemu se nekada pitamo da li imaju uopće cijenu. “S tom naka-nom i željom da se uozbilji pristup ovom gorućem problemu u svi-jetu i da se o istom očituju eminentni mislioci današnjice, priređi-vač ovog štiva Mirnes Kovač stavlja to sebi kao profesionalni izazov novinara-istražitelja. Na ovaj način želi razbiti određene predrasu-de, a istovremeno osvijetliti i posvijestiti percepciju islama i musli-mana. On se ne zadržava samo na muslimanskim misliocima, on rado traži i intelektualce drugih konfesija koji imaju znanstveni i, rekao bih, objektivni pristup svim pitanjima na koja znatiželjno tra-ži odgovore. Voditi razgovore i uspjeti realizirati susrete s 35 svjet-ski poznatih živućih intelektualaca veliki je profesionalni izazov, ali nakon ostvarenja veliko duhovno i intelektualno bogatstvo s kojim se Mirnes Kovač može pohvaliti”, rekao je Hasanović.

Zagrebački muftija je istaknuo nekoliko značajki knjige “Opsada islama”: specifičan odabir samih sugovornika; blagi uvod novinara s posebnim pristupom i pojašnjenjem kako i gdje je došlo do intervjua; svaki se intervju može čitati sam za sebe, pa čak i sama pitanja sama po sebi mogu se odvojeno čitati; Kovač vrlo kvalitetno i nadasve vje-što postavlja 498 pitanja i dobiva odgovore na iste; autor kroz uvod-ne tekstove pokazuje i svoju profesionalnu, ali i moralnu osobnost kada je u pitanju javna riječ koju je kao emanet preuzeo od sugovor-nika jer je ne dozvoljava kratiti, a još više cenzurirati; traži i nalazi adekvatne autore predgovora i pogovora u imenima dvaju vrhunskih alima i mislilaca današnjice akademika Enesa Karića i Ahmeda Akba-ra; uredničku ulogu povjerava dugogodišnjem znalcu i majstoru svog zanata Azizu Kadribegoviću, koji svemu daje posebnu dimenziju i pu-ninu svih sadržaja ispunjenih na 447 stranica ove knjige; zanimljivi urednički naslovi (poput “'Zabranjeni' šejh” ili “Šehid mihraba”), koji dodatno motiviraju čitatelje. q

Ismet ISAKOVIĆMirnes Kovač



Kongresna dvorana Islamskog centra u Zagrebu, u četvrtak, 22. siječnja 2015., bila je premalena za sve koji su došli poslušati vjernič-ki poučno predavanje mr. sc. hfz. Sulejmana Bugarija iz Sarajeva. Po-nešto zatečeni, neugodno iznenađeni posljednjim svjetskim događa-jima u odnosu prema islamu – i to je druženje s Kur'anom ukazalo vjernicima da niti iznenađenja, niti dvojbi za njih ne bi smjelo biti.

“Svakome je dano da sam pronađe praksu kojom će otkrivati smisao vjere”, ukazao je hfz. Bugari. “Muhammed, a.s., svojim je primjerom, svojim životom svjedočio pravi put, bio i ostao uzorom, tako otklonio nejasnoće u otkrivanju pravog načina života. Gospo-dar nas je u Kur'anu obavijestio i najavio da ćemo sigurno prolaziti kroz razne kušnje, ljage, ispite, izmišljotine. Pa kada je to već najav-ljeno, zašto nas to iznenađuje? I poručio nam je: Budete li toleran-tni, budete li saburli, budete li jačali svijest – time ćete postati od-lučniji ljudi”, objasnio je hfz. Bugari.

Istaknuo je da površno pristupamo vjeri, “sezonski”, ne dubin-ski, već sebično, egoistično, isključivo. “Zato je važno stalno učiti o Poslaniku, o njegovom ponašanju, o njegovu odnosu i stavu prema drugom! Stav je to koji ne ostavlja ravnodušnog niti jednog čovje-ka, pa bio on i najveći zločinac. Snaga njegove brige i ljubavi prema svakom čovjeku duboko i dugo ostavlja traga u srcima ljudi. On je upravo bio zaposlen srcima ljudi, time kako da u njihova srca unese - ljubav! Interes za pravdom, za otvorenošću, razumijevanjem. Mu-hamedu, a.s., je prioritet bio – čovjek. Subjekt, a ne objekt. A 'na-stanjeni' smo objektima. Valja izgraditi subjekt, on je korijen. Poni-ženi se spuste na razinu sredstva, zloupotrebe i predmeta. Tran-scendentno, Muhammed, a.s., nam je pokazao da nam je roditelj. Jedan hadis kazuje: 'Ja sam strpnja roditelja koji vas podučava!' On je roditelj koji podučava kako ostvariti ugled na ovome i onom svi-jetu. Dođemo u situaciju da se ne slažemo s biološkim roditeljima; nisu, u punom smislu te riječi, probudili u nama ljubav prema Allla-hu. Allah nam 'spušta' ajet: 'Neće biti po ničijim željama, jer tko god bude radio zlo, bit će kažnjen!' Treba biti svjestan vjere, kao kušnje, kao ispita. To zaboravljamo. Gospodar to vidi, zna. Gleda hoćemo li vjeri dopustiti da tek prođe kroz nas ili mi kroz nju. Ili ćemo se sresti s njom? Aman, usuđujemo se mi i – 'braniti' Muhammeda! Čime? Pričom? On se brani – praksom. Osudit ćemo negativno, ali se mo-ramo razlikovati – reakcijom. Dovoljno je u obranu kazati samo to što nam On znači. Muhammed nas, po bosanski kazano – časti! Volio je Allaha, sve činio za svoj ummet, ne želeći čak i ponuđeni džennet, odgovorivši mu: 'Ne mogu, Gospodaru, sve dok ne vidim i svoj ummet da te poštuje.' Svakom je čovjeku želio što i sebi. Zato, nikada nećemo istinski vjerovati sve dotle dok ne budemo voljeli sve ljude, bez razlike. A to je baš nezgodan zahtjev!”, rekao se hfz. Bugari i dodao: “Zbog sebičnosti naše prema islamu i dešava se to što se dešava. Zato nam valja promijeniti stav prema drugačijem. Neka crtaju Muhammeda i dijele te crteže!”

O važnosti iskrene ljubavi hfz. Bugari je komentirao: “Kada kaže-mo da volimo nekoga, što zapravo volimo? Je li ta ljubav – interes? Voliš zato što imaš potrebe. Zar, tako i prema Poslaniku? 'Još jednom recite', pitao je Muhamed, 'volite li Allaha?'. Allah tada 'spušta' ajet: 'Ako tvrdite da volite Allaha', odgovara Muhamed, 'tada slijedite me-ne. Pa će vas i Allah zavoljeti!' Zato i mi dopustimo da se naša ljubav

PREDAVANJE HAFIZA SULEJMANA BUGARIJA U ZAGREBU

Koliko slijedimo Muhammeda, a.s.?

provjeri! Dokažimo da to nije lažna ljubav, interesna ljubav, čak i kod roditelja. Napredno smo društvo, razvijenih tehnologija, a više ne čujemo univerzalnu poruku koju smo dobili. Ne razlikujemo 'pokor-nost Poslaniku' od 'slijeđenja Poslanika'. Većina može biti pokorna Poslaniku: rade, djeluju, ali ga ne slijede. U mnogo ajetâ Kur'an govo-ri upravo o toj razlici. Pokornost u arapskom jeziku znači potčiniti se, poslušati, učiti, biti discipliniran, a slijediti Poslanika znači oponašati, analizirati, promatrati, ispitivati, proučavati, pratiti ga u stopu... I slu-žiti ga, s ljubavlju. Pokorni ga prate tek govorom, a onaj tko Poslanika stvarno slijedi, prati ga srcem.”

Bugari je naveo primjer podijeljenosti BiH u kojoj su čak 24 poli-tičke stranke. “Ah, jesmo razvučeni!”, našalio se. “A znate li zbog čega? Zato što smo pokorni, a ne slijedimo Poslanika. Pokorni su če-sto skloni i izmišljotinama, pretpostavkama. Pogotovo kada vide da nešto gube od Dunjaluka. A sljedbenici? Oni provjeravaju, ne prima-ju zdravo za gotovo. Oni koji su pokorni ne slijede iz Kur'ana ajete koji su jasni. I ne raspravljaju, potiču samo da još više ohladi ljubav bratska među ljudima. U Kur'anu se kaže: 'Ljudi kojima je pomućen srčani vid, oni slijede u tmici ono što je nejasno.' Zašto to slijede? Žele – smutnju! Žele nametnuti svoje mišljenje i svoj stav, svoju prak-su. Pokoran – vrijeđa! On čak vrijeđa i one koji su činili zločine. Sljed-benik odlazi i takvima pomoći! Božji Poslanik o tome kaže: 'Oprostite bratu koji čini nasilje. I onome kome se čini.' Dakle, traži od nas da pomažemo i onom koji čini nasilje. Kako? Pomozite mu da to ne čini, savjetuje nas. Rijetko osobno istražujemo i ne razrješavamo ljubav-lju. Poslanik skida terete i okove s nas... Što znači: teret? To je i vri-sak, i muka, i nevolja – gubitak, dug… Većina vjernika živi u okovima prošlosti. Ili se 'zakači' u okove budućnosti. Najmanje nas je – u pre-zentu. Zato, kada se probudiš, neka u tvom srcu ne bude zlobe, nasi-lja, ni prema kome. To je naša praksa. Praksa je njegova da budeš dobar prema svim ljudima, zaboraviš uvrede, izmišljotine!”

Na kraju ovog predavanja hfz. Bugari je poručio da molimo Allaha Uzvišenog da nas počasti praksom Muhammeda, a.s., nauči nas da ne budemo samo pokorni, nego da ga iskrenom ljubavlju slijedimo. “Život Poslanikov je bio život sa drugima, Poslanik se i konzultirao s njima. Poštivati drugoga je umijeće. Zagreb je i Sara-jevu u tome bio uvijek inspirativan”, izrekao je hfz. Sulejman Buga-ri iskrenu hvalu svojim domaćinima. q

Edina SMAJLAGIĆ

Predavanje hafiza Sulejmana Bugarija u Islamskom centru u Zagrebu



U petak, 30. siječnja 2015., u Kazalištu 21 u Sisku održana je vjersko-kulturna manifestacija “Poslanik u mom srcu”. Organizato-ri priredbe, čiji je cilj promoviranje univerzalnih vrijednosti iz Posla-nika Muhammeda, a.s., bili su Medžlis Islamske zajednice Sisak i Muallimsko vijeće.

Program manifestacije “Poslanik u srcu” bio je iznimno bogat i sadržajan, uz veliki broj izvođača. Glavni sudionici programa bili su polaznici islamskog vjeronauka u osnovnim i srednjim školama, kao i mladi s područja Siska i Petrinje. Više od 50 polaznik vjerona-uka, različitih uzrasta, najviše su govorili o poslaničkoj misiji po-sljednjeg Božjeg poslanika. Kroz pažljivo odabrane recitale, poezi-ju, igrokaze, ilahije i kaside iskazali ljubav, osjećanje i doživljaj po-slanika Muhammeda, a.s., prezentirajući na veoma lijep način nje-gov životni put, lik i misiju, a posebno način kako se ponašao i od-nosio prema ljudima.

Pored mladih Siščana i Petrinjaca, kao posebni gosti manifesta-cije “Poslanik u srcu” nastupili su Mektepski zbor džemata Bogovo-lja (Medžlis Islamske zajednice Karlovac), kao i imami džemata Bla-gaj-Japra i Suhača (Medžlis Islamske zajednice Bosanski Novi, BiH). Oni su prezentirali odabrane ilahije o Poslaniku, a.s.

Posebna zanimljivost ove vjersko-kulturne manifestacije je za-nimljiv koncept. Naime, organizatori su odlučili da kompletnu pri-redbu, u svim segmentima – voditeljskom, izvedbenom – vode i uobličavaju mladi, bez učešća odraslih. Oni su se pojavili na pozor-nici tek na kraju priredbe. To se pokazalo kao odlično i svrsishodno rješenje. Posebno se iskazao uigrani voditeljski tandem dugogodiš-njih sisačkih mekteblija, sada srednjoškolaca – Tarik Hajdarević (15) i Lejla Muratagić (17), koji su na simpatičan i inspirativan način vodili priredbu.

Program je započeo projekcijom fotografija kroz video-uradak pod nazivom “Islamska zajednica – moj identitet”, a zatim je nastu-pio Mektepski zbor iz Siska, koji je otpjevao dvije ilahije – “Bismi-llah” i “Dobro nam doš'o”. Zatim je na scenu sisačkog Kazališta 21 izašao Hor Omladinskog kluba Medžlisa Islamske zajednice Sisak, čiji su članovi otpjevali tri dobro znane ilahije: “Selam Ya Resula-llah”, “Ya nebijj selam alejk” i “Džennetska hurija”. Drugi dio pro-grama bio je ispunjen osjećanjima mladih prema Poslaniku Mu-hammedu, a.s., kroz dramsku točku “Moj Poslanik me učio”, pre-zentiranje Poslanikovih, a.s., hadisa, svojevrsnih smjernica i život-nih savjeta s kojima možemo oplemeniti svijet i ljude oko sebe.

Na kraju programa proglašeni su najuspješniji osnovnoškolci, po-laznici mekteba i islamskog vjeronauka, koji su se prijavili na natječaj za najbolji literarni rad “Poslanik u mom srcu”. Organizatori literar-nog natječaja su željeli kroz pjesmu ili prozni tekst potaknuti polazni-ke sisačkog mekteba na razmišljanja o životu i djelu posljednjeg Bož-jeg poslanika Muhammeda, a.s. Prvo mjesto osvojio je Dino Kurbe-gović (3. razred), drugo Sara Sivić (8. razred), treće Alen Nadarević (7. razred), dok su četvrto mjesto zajednički podijelili Blerona Muhadri (3. razred) i Melita Hajdarević (7. razred). Nagrade najboljim autori-ma za literarne radove (pjesmu o Poslaniku, a.s.) uručio je Edin Safić, novoizabrani predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Sisak.

Na kraju programa prisutnima u sisačkom Kazalištu 21 obratio se zagrebački imam mr. sc. Mirza ef. Mešić, voditelj Ureda za da'vu/

VJERSKO-KULTURNA MANIFESTACIJA “POSLANIK U MOM SRCU” U SISKU

Ne smijemo izgubiti saff

misionarstvo pri Mešihatu Islamske zajednice u Hrvatskoj, inače član redakcije “Preporodovog Journala”, koji je, između ostaloga, rekao: “Možemo se svi složiti da je manifestacija 'Poslanik u mom srcu' u potpunosti uspjela, posebno jer ima javni karakter i jer se, evo, izvo-di u gradskom kazalištu. Drago mi je da su večeras s nama i naši su-sjedi nemuslimani i da su iz prve ruke mogli saznati kako mi muslima-ni volimo i branimo našega poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Mi se ograđujemo od onih koji Poslanika brane ubijajući ljude u njihovim uredima, dućanima i na ulici, nanoseći nepopravljivu štetu imidžu islama među nemuslimanima. Nitko, po islamu, nema pravo uzimati pravdu u svoje ruke. Točno se zna procedura podizanja optužbe, su-đenja, izricanja presude i vrsta sankcija za određeni prijestup. Ova naša djeca – koja kroz islamski vjeronauk uče o svojoj uzvišenoj vjeri, Allahovome poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., i o svemu onome što je dobro i korisno – daju nam nadu da će, ako Bog da, islama i muslima-na biti u Sisku. Vrijedni vjeroučitelji ovakvim manifestacijama poka-zuju da im je stalo do svakog našeg djeteta. U svakome od njih vjero-učitelji vide budućeg džematliju, dobrog muslimana i uzoritog građa-nina ovoga grada i ove države. No, puno veću odgovornost u tom pogledu imate upravo vi, poštovani roditelji. Jedino vašim angažma-nom, možemo se nadati da će vaša djeca izađi na pravi put. Prije svega, vi imate golemu odgovornost da svojim primjerom življenja vjere budete podstrek svojoj djeci da ustraju na putu islama. Ako ih mi jedno učimo na vjeronauku, recimo da je alkohol veliki grijeh i zlo, a vi ih u isto vrijeme šaljete da vam kupuju alkohol ili cigarete, onda rušite sve ono dobro čemu učimo vašu djecu. Zato, dragi roditelji, budite primjer svoj djeci u ljubavi prema islamu i svojoj zajednici. Učlanite se u Islamsku zajednicu, jačajte je svojim dolascima na na-maz i na ovakve i slične manifestacije. Budite koliko god možete na pomoći svome imamu Alemu ef. Crnkiću i muallimama te vodećim ljudima u Izvršnom odboru vašega Medžlisa. Jedino zajedničkim na-porima možemo sačuvati svoj vjerski identitet u vremenu velikih iza-zova i opće nesigurnosti. Zato se svi držimo džemata. Sve druge insti-tucije možemo izgubiti, ali ako saff izgubimo – izgubili smo sve. Neka nam Dragi Allah bude na pomoći da sačuvamo svoju vjeru i da izve-demo svoju djecu na selamet.”

Amin, Ja Rabbi. qIsmet ISAKOVIĆ

Mektepski zbor Medžlisa Islamske zajednice Sisak



U zagrebačkom Hypo centru u nedjelju, 1. veljače 2015., uz izravni prijenos na prvom programu HTV-a, održana je svečana, 10. po redu dodjela priznanja “Ponos Hrvatske”, koja se dodjeljuje hrabrim i za-služnim ljudima koji su nesebično pomagali drugima. Članice Ocjenji-vačkog suda “Ponosa Hrvatske” za 2014. godinu, priznanja koje se dodjeljuje pod visokim pokroviteljstvom predsjednika RH dr. Ive Josi-povića, bile su Melita Hrengek, Mirjana Krizmanić, Slavica Knežević i Eni Šarac. One su odabrale 24 heroja, ljude velikog srca, junake mo-dernog doba koji su svojim nesebičnim i nevjerojatnim ponašanjem zadivili hrvatsku javnost. Više od 200 hrabrih i zaslužnih, koji su svojim djelima pokazali da svatko od nas može biti heroj i mijenjati svijet, to-kom proteklih godina primilo je statuu “Srce na dlanu”.

Jedan od ovogodišnjih heroja je i srednjoškolac Arijan Bajrić, 16-godišnji učenik drugog razreda Industrijsko-obrtničke škole u Sisku. On je iz polupotopljenog osobnog automobila, terenca Suzuki Vitara, 15. svibnja 2015. godine, od utapanja spasio onesviještenog vozača. Ni sekunde nije dvoumio, bez razmišljanja je skočio u hladni, brzi, nabu-jali potok u središtu Mošćenice, mjesta na putu između Siska i Petrinje.

“Vraćajući se autobusom iz škole prijatelj je primijetio bijelo vozilo u dubokom jarku i gustom raslinju ispod mosta. Dotrčali smo i sjurili se niz strminu, a prijatelj je odustao u strahu od zmije koju smo vidjeli. Ja sam krenuo dalje dolje, skočio na zadnju stranu nagnutog automobila, otvorio platneni pokrov i uvukao se u vozilo. Vozač je bio onesviješten, podigao sam mu okrvavljenu glavu i držao je iznad vode, stalno dozi-vajući u pomoć. Unutrašnjost se sve brže i više punila, nisam bio svje-stan i vlastite životne opasnosti. Iznenada su se stvorila dva muškarca, razderali smo platneni pokrov i uz moje guranje iznutra oni su izvukli unesrećenoga. Ja sam izašao bez ičije pomoći, stigli su policija i hitna pomoć, počeli očevid i odvezli vozača u bolnicu. Onako mokrog, ustra-šenog, u šoku, mene nitko ništa nije pitao. Nije mi ponuđen ni prijevoz do dva kilometara udaljene kuće, dopješačio sam prozebao i prepla-šen. Tek sam kasnije postao svjestan svoga postupka. Ponovio bi ga opet, život je najvrednije, nenadoknadivo blago čovjeka”, novinarima je nekoliko dana kasnije ispričao Arijan Bajrić.

Hrabrost dječaka iz Mošćenice tih je dana novinarima potvrdio i Miljenko Bušić, izravni sudionik spašavanja, umirovljeni policajac i hrvatski branitelj, koji je istaknuo kako je Arian napravio pothvat za divljenje.

U duboki jarak je sletio 53-godišnji Željko Lazar – Laki, poduzet-nik iz Petrinje, u posuđenom prijateljevom automobilu, vraćajući se iz Siska. Iza desnog zavoja u Ulici Ante Starčevića survao se tik ispred betonskog mosta, čestom mjestu sličnih prometnih nezgoda. Od smrtne opasnosti vozač izvučen iz mošćeničkog potoka kratko se oporavljao u bolnici u Sisku. Samo s ogrebotinama i natučenog tijela izašao je drugi dan na vlastiti zahtjev. Arijanu se nije zahvalio…

Sredinom srpnja 2014. petrinjski gradonačelnik Darinko Dum-bović primio je Arijana, da bi ga sljedeći mjesec kandidirao za pri-znanje “Ponos Hrvatske”. U petak, 30. siječnja 2015., dva dana pri-je svečane dodjele priznanja u zagrebačkom Hypo centru, grado-načelnik Dumbović je u Maloj vijećnici Grada Petrinje upriličio pri-jem za Arijana, njegovog oca Jasmina i Željka Lazara.

Arijan se tada prvi put sreo s čovjekom kojeg je spasio iz nabu-jalog potoka, Željkom Lazarom – Lakijem, koji mu se ovim putem i

ARIJAN BAJRIĆ – PONOS HRVATSKE 2014., DOBITNIK STATUE “SRCE NA DLANU”

Dječak neustrašivog srca

javno zahvalio što tog dana nije niti sekunde dvojio i što mu je svo-jim nesebičnim činom spasio život. “Žao mi je zbog nesreće, hvala mome spasiocu. Ranije nisam imao snage ovako izravno mu zahva-liti i čestitati na nagradi 'Ponos Hrvatske'”, rekao je Željko Lazar.

Na hrabrom činu Arijanu je još jednom čestitao i gradonačelnik Darinko Dumbović. Ponovio je kako je Petrinja ponosna na njegovu hrabrost i odvažnost. “Tvoj primjer je dobar pokazatelj i drugima da kada je trebalo zaplivati u nabujali potok, u auto koji se punio vodom, nema puno razmišljanja. Time što si došao do 'Ponosa Hr-vatske' svi se možemo ponositi i hvala svima onima koji su govorili o tebi i pratili te ovih nekoliko mjeseci gdje si pokazao da si defini-tivno pozitivna osoba, te da ti još jednom kažem: velika hvala”, re-kao je petrinjski gradonačelnik na prijemu u Gradskoj upravi.

Ponosan je bio i Arijanov otac, Jasmin Bajrić, koji se zahvalio gradonačelniku Dumboviću na kandidaturi te svima koji su pratili priču njegovog sina do nagrade “Ponos Hrvatske”.

Arijan je po mnogo čemu poseban, što njegovom herojstvu i ple-menitosti daje još veći značaj i sjaj. Ne mazi ga vlastito zdravlje, pro-bleme sa zdravljem ima od rođenja. Rođen je prerano, sa 6,5 mjese-ci. Bubrezi mu stalno stvaraju povišeni krvni tlak, svakodnevno pije jake lijekove, zbog hipertenzije odustao je od omiljenih sportova – hrvanja i nogometa. Njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo u ruj-nu prošle godine, kada je završio u bolnici i od tada je uglavnom po bolnicama i na kontrolama. Pojavili su se problemi s mrenom na lije-vom oku, koju treba operirati i skinuti. Dosta izostaje iz škole, zbog čega mu je jako žao jer ima veliku volju za učenjem, za stjecanjem zanimanja CNC operatera. Nada se da će uspjeti nadoknaditi izgu-bljeno i savladati gradivo, položiti ispite – i zaposliti se, imati obitelj.

Iako je zbog svoje bolesti mogao dobiti infarkt, iako se i sam mogao utopiti, ni trenutka se nije dvoumio, oklijevao. Spasio je ljudski život. Takvim humanim i plemenitim razmišljanjem potvr-đuje da s ponosom nosi ovogodišnji naziv “Ponos Hrvatske”. Arijan Bajrić je heroj, dječak s neustrašivim i plemenitim srcem. Mošćeni-ca, Petrinja i Hrvatska se mogu ponositi svojim herojem, svojim Arijanom. Kao i mi – Bošnjaci, muslimani. q

Ismet ISAKOVIĆ

Arijan Bajrić sa “Srcem na dlanu”



KDBH “Preporod” je u 2014. godini iznjedrio tri naslova knjiga: “Mojih prvih 90” Kemal Nanić, “Maksum” Tahir Mujičić i “Bajram-ske i božićne priče” Arif Ključanin. Sve tri knjige tiskane su u mjese-cu prosincu.

Kemal Nanić “Mojih prvih 90”

Knjiga Kemala Nanića predstavlja biografski, memo-arski, povijesni i kulturološki zapis o sretnom, ali i tegob-nom vremenu ukoričenom u “Mojih prvih 90” , retrospek-tivnom putovanju od trenutka u kojemu počinjemo bivati svjesni sebe i drugih oko nas, od najranijih godina autoro-vog djetinjstva do suvremeno-sti. Jedan bogati život s još bogatijom povijesti koja je ostala ubilježena u autorovoj memoriji, iščekujući da se iščahuri u zapis vremena, s na-

mjerom da se ne zaboravi. Podario je Nanić suvremenom čitatelju, ali i onome koji će tek biti predivni mozaik u koji ugrađuje vlastiti doživljaj, priču i iskustvo, s obolom velikih povjesnica koje su, od kad je čovjeka i vijeka, utjecale na pojedinačne životne putove. Otvorio je Kemo svoje “magaze sjećanja”, a iz rafova što se žute ko med na svjetlo dana, na ruke čitatelju stavi cijeli jedan ljudski vijek i sve ono što ga prati. To je ogromna građa, još ne istražena, ali ju autor kao nagovještaj daruje nekim budućim radoznalcima. Ovo je mala povjesnica čovjeka koji svjedoči o promjeni društvenih, poli-tičkih, socijalnih... uređenja, bezbrojnih susretališta s drugim ljudi-ma i drugim kulturama. Možda je najzanimljivija ona bosanska kul-turna matrica, vremena autorovog odrastanja i mladalaštva koja nije poznavala današnji termin suživota, jer suživot znači trpljenje i moranje, bio je prisutan život u svoj svojoj punoći i uvažavanju dru-goga i drugačijega kao dijela samoga sebe, filozofije življenja (ne suživota) usisane s izvora Velike Riječi: stvoreni smo u različita ple-mena da se bolje upoznajemo.

A onda su došli oni koji su tražili da se bosanska velika i široka duša, kolorit u kojem se ljeska tisućljetna kultura prekroji i stavi u torove gdje se ne bi male i velike životne priče zapisivale na ćirilici, ali bi “eksperti” koji bi ih pisali bili srpske vjere. Autor se gospodski podsmijava takvim umovima jer ne znaju da je Bosna sva prošara-na svojim prastarim “nišanima”, ćiriličnim, latiničnim, arabičnim i hebrejskim znakovima. Bosna je i onda, i sada, i za vazda Muhame-dagina mehkema koja je bila svima otvorena, u kojoj se iz findžana pila kahva razgovoruša, potičući na prijateljske, stručne, političke, društvene... rasprave u kojima je sugovornik, bez obzira o kome se radilo, bio ravnopravan s onim drugim. Tolerancija i uvažavanje o kojemu se danas pišu znanstveni radovi, međunarodni propisi itd., a u Bosni i u Muhamedaginoj mehkemi (koncelariji ili sudnici) to je

NOVA IZDANJA U NAKLADI KDBH “PREPOROD” U 2014. GODINI

Tri vrijedne knjige funkcioniralo besprijekorno, bez ikakvih propisa i zakona, kao kad zborimo materinji jezik. A oni drugi iz NDH-azije kidisaše na živote i znakove koji bijahu dio neraskidivog bića ne samo bosanskog, nego čovječanskog. A onda dođoše drugovi pa sve što ne bi pod petokra-kom polomiše i protjeraše od nemila do nedraga. Devedesete go-dine prošlog stoljeća donesoše sa sobom “demokratične” promje-ne, a uz njihove skute prilijepila se opsada Sarajeva, najveća u po-vijesti ratovanja, ali se ne mogaše uništiti vitalni bosanski duh saz-dan od ćiriličnih, latiničnih, arabičnih i hebrejskih znakova. Kako uništiti nešto što je upisano u kamenu, u svakoj stopi i misli dobrih bosanskih insana? Eto, o tome svjedoči knjiga “Mojih prvih 90”, a autor po mom dubokom uvjerenju, kao da je ovu knjigu, k'o ruka-vicu, u lice bacio psima rata iz 90-ih i naslov knjige i njen sadržaj, u namjeri da progledaju.

Vrlo je zanimljiv jezik kojim autor pripovijeda. Intelektualac ko-ji se nije odrekao svoje bosanske riječi, brižno ju je čuvao i njego-vao svih ovih godina, štiteći je od asimilacije koja je u jednom vre-menu, također, bila na meti jezikoslovnih dušebrižnika, predajući je u amanet onima koji se i danas njome diče, i onima koji će kroz leksiku, sintaksu i stil moći (pro)učiti i (spo)znati ljepotu bosanskog jezika. Pored faktografskog sadržaja, u knjizi su prisutni i književno-estetski dijelovi, te zbog toga čitatelj se nada da će dobiti autorov još jedan umjetnički darak.

Arif Ključanin “Bajramske i božićne priče”

“Bajramske i božićne pri-če”, Arifa Ključanina su nasta-le na osnovama vlastitog au-torovog doživljaja i onoga što je dosegao svojom imaginaci-jom. Samo sudbina, koja nam servira životne putove, zna zašto smo na nekom mjestu. Tako i autorov put koji je kre-nuo od rodnog Kobaša, preko Zadra do Novog Zelanda. Ali, duša je ostala tamo gdje joj je izvor i utočište, u jednom mje-stu i jednoj malenoj kuglici, u kojoj se skriva cijeli svijet. Ta-mo, na Novom Zelandu, autor piše svoje priče, ponio ih je u

kuferima davno, još kad je napuštao rodni Kobaš, punio ga zeleni-lom slovenačkih gora, i modrinom mora, i zalaskom sunca i simfo-nijom zadarskih orgulja. A tamo, u tuđem svijetu, sve se posloži u pripovijest, o ovome danas i onom dalekom vremenu, što biva na-šim sanjama, i onda kad smo budni.

Ključanin je priče podijelio na dva dijela: Bajramske, koje se sa-stoje od deset priča (“Riječ”, “Savjest”, “Tiha voda”, “Rabija”, “Us-pon”, “Bajram na balkonu”, “Na Božjem putu”, “Poslanik”, “Ebu Davudov zavjet” i “Slutnja”) i Božićne, koje se sastoje od pet priča (“Ljubav je najvažnija”, “Zvončići, zvončići”, “Kopile”, “Sveti Pavle”



i “Mozaik”). Čovjek s ovih prostora ne može ni bez jednih ni drugih priča, one su dio njega, bilo kao iskustveni doživljaj vlastite kulture i tradicije ili dio okruženja, koje je postalo s vremenom njegovo. U pitanju je multikulturna matrica života, jednih s drugima. Autor u jednoj priči govori kako je prevrćući po starim papirima, pročitao neke svoje zabilješke koje su bile patetične: “Bile su to duge jadi-kovke za vremenima zlatnim, kad sam lijegao i ustajao u kući koja je imala dužu povijest nego cijeli Auckland zajedno.” Tom svijetu od starina, kući rodnoj i glasu raspjevane mladosti, autor suprot-stavlja svijet koji je naoko nespojiv: reciklaža, fajlovi, internet, mi-gracija, novac, profit, potrošač, šoping, itd. Ali, Ključanin ni preko bijela svijeta, gdje se skrasio, nije zaboravio na korijene, jezik i obi-čaje rodnog mu Kobaša, pa će njegov susjed Rayan “odjuriti u svoju avliju”, a autor će “krenuti u čaršiju”. Blaga ironija je i tešku životnu poziciju učinila podnošljivijom.

Tahir Mujičić “Maksum”

“Maksum” se, na prijem-čiv način, uklopio u kolorit pje-sničke riječi polivalentnog umjetnika, Tahira Mujičića ko-ji predstavlja značajno ime ne samo u hrvatskoj i bosanskoj književnosti, nego i šire. Muji-čić je napisao 40-ak kazališnih predstava i 20-ak knjiga. Ova zbirka poezije nastavak je onoga što je pjesnik opjevao u svojoj “Vlaškoj 99”. Iz “Maksu-move” poetske priče žubore glasovi pjesnikovih korijena, kulturalni kod koji se iščitava kroz leksiku i jezik usvojen još

davno u očevom domu, a slike kojih više nema ili su skrivene u već požutjelim albumima počinju živjeti, bivaju stvarne, zahvaljujući Mujičićevom blagom humoru koji je sav životan, ali i ironičnim pa i sarkastičnim dijelovima kada se dočarava i proživljava političnost trenutka. Slika starice (nene) koja je sva u baršunastom velu ne zna za velike fraze i mudrosne govore, samo posjeduje istančani osje-ćaj za racionalno prosuđivanje-običan čovjek s velikom životnom filozofijom. Upravo kroz vizuru maksuma (djeteta) na suprotnosti “velikih” i “važnih” priča i običnih svakodnevnih gradi Mujičić svoj poseban pjesnički svijet. Poseban, jer je nastajao na susretalištu dviju kultura bosanske/bošnjačke, koja treperi i u orijentalnoj me-ditativnosti i zagrebačke, s blagom suzdržanosti.

Većina pjesama je pisana u slobodnom stihu, bez upotrebe interpunkcijskih znakova, što je osobina suvremenog pjesništva, čime se značenjska vrijednost dostiže i tim oblikom pisanja. Na toj relaciji gradi Mujičić beskrajnu pjesničku igru znakova koji se stapaju u jedinstveni doživljaj onoga prije (djetinjstva) i ovoga sa-da. Jezik u ovoj zbirci vrlo je znakovit, niz eliptičnih iskaza koji su bremeniti značenjem, intuitivnog govora, upotreba turcizama, arabizama koji su postali neraskidivim dijelom bosanske konver-zacije te upotreba germanizama i anglizama koji su dijelovi govo-ra zagrebačke sredine, taj konglomerat jezičnog blaga autor s “povjerenjem” predaje u amanet djetetu (maksumu) koji iskreno, onako kako samo dijete zna, bez ikakvih interesa, prozboriti o svi-jetu. q

Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

O AUTORIMA – KEMALU, ARIFU I TAHIRUKEMAL NANIĆ (Sarajevo, 1924.) u rodnom gradu završava osnovnu

školu, pohađa Šerijatsku gimnaziju i maturira 1943. na 2. Muškoj gi-mnaziji. Izbjegao je mobilizaciju u domobran ske jedinice tzv. NDH, upi-savši Višu islamsko-šerijatsku teološku školu u Sarajevu, a kasnije i no-vootvoreni Medicinski fakultet. Mobiliziran je poslije ulaska partizana u Sarajevo 1945., a u Zagrebu nakon demobi lizacije upisuje Građevinski fakultet na kojemu diplomira 1953. Radio je u Hidrometeorološkom za-vodu BiH i Hrvatske kao načelnik Hidrološkog odjela, Hidroprojektu kao glavni pro jektant najsloženijih hidrotehničkih ob jekata u Hrvatskoj i BiH. Godine 1966. odlazi na rad u Libiju, gdje radi u Mini starstvu poljo-privrede, kao Viši savjet nik, stručnjak Zavoda za međunarodnu tehnič-ku pomoć Jugoslavije. Iz Libije se vraća nakon 4 godine, postaje eksper-tom za hidrologiju Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) i Razvojnog programa UN-a (UNDP). Zapošljava se kao šef Odjela za gra-đevinarstvo Poslovnog udruženja INGRA, odakle 1976. prelazi u Hidro-elektru na mjesto direktora za radove u inozemstvu. 1983. s položaja direktora Poslovne jedinice Alžir, prelazi u Viadukt, gdje radi kao po-moćnik generalnog direktora za inozemstvo i savjetnik generalnog di-rektora, odakle odlazi u mirovinu 1988. Jedan je od 40-orice osnivača Stranke demokratske akcije, među pokretačima je i osnivačima KDBH “Preporod” i inicijatora oživljavanja rada Bošnjačke nacionalne zajedni-ce Hrvatske. Bio je višegodišnji član Glavnog odbora “Preporoda” i nje-gov potpredsjednik u mandatu 1995.-2000.

ARIF KLJUČANIN (Bosanski Kobaš, 1956.) odrastao je u Požegi i Rijeci, gdje završava dodiplomske i poslijediplomske studije. Radio kao organizator kulturnih djelatnosti, fotograf, kuhar, mozaik maj-stor, urednik… visokoškolski nastavnik u Zadru, Puli i Mostaru. Od 1996. živi na Novom Zelandu. Objavio je dvadesetak znanstvenih ese-ja i radova iz više oblasti društvenih znanosti i kulture. Imao je četiri samostalne i nekoliko desetaka skupnih izložbi fotografija, koautor je dviju knjiga fotografija “Anno domini 1991.” (Zadar, 1992.) i “Godine stradanja” (Zadra, 1996.). Sa B. Domazetom objavljuje “Nacrt za pje-smu” (Zagreb, 1992.), a prvu knjigu pripovijedaka “Na jugu ljiljani” objavljuje u Zagrebu 2009. Kao plod dugogodišnjeg istraživanja feno-mena grafita izašle su mu dvije knjige “Hrvatski grafiti” (Zadar, 1995.) u koautorstvu s R. Senjković “Hrvatski ratni grafiti” (Zagreb, 1996.). U periodici objavljuje pjesme, pripovijetke i putopise. “Priče o Ahmedu” (izašle u Zagrebu 2013.), pod istim naslovom, izlazile su kao serijal u “Bosna magazinu” iz Melbournea, Australija.

TAHIR MUJIČIĆ (Zagreb, 1947.) diplomirao je na Filozofskom fa-kultetu Sveučilišta u Zagrebu (komparativna književnost, slavistika). Radio kao urednik u Vjesniku (VPA), umjetnički ravnatelj ZeKaeMa, pomoćnik direktora u AGM-u, direktor produkcije i glavni urednik Egmonta, Hrvatska te pomoćnik direktora u Zagreb filmu. S prijatelji-ma i suradnicima utemeljio i suutemeljio: kazališnu družinu Malik Tin-tilinić (1971.), Glumačku družinu Histrion (1975.), Lutkarski erotsko-sadistički cabaret Mmanipuli (1985.), Hrvatski oslobodilački cabaret “ad HOC” (1991.), “Kajundkaj – Teatar za po doma” ( 1995.), kazalište “UHLOD” u Starom Gradu na Hvaru (2005.) i kulturološku udrugu hr-vatsko-mađarskog prijateljstva “Csopor(t) horda”. Suautor multime-dijalnog projekta “UdbinArt 95”. Bio umjetnički savjetnik Dječjeg ka-zališta u Osijeku i umjetnički ravnatelj Zagrebačkog kazališta lutaka. Objavljivao je kazališnu kritiku, oglede, poeziju, kraću prozu, prevodio s engleskog i njemačkog, piše scenarije za TV-serije, film, TV-drame i radio-igre. Režira najčešće u lutkarskim kazalištima, stvara lutke, bavi se kostimografijom i scenografijom, ilustracijom i designom, crtanim filmom i stripom. Kazalištem se profesionalno bavi od 1970. godine. Sa Senkerom i Škrabeom napisao je 17 kazališnih tekstova, s Igorom Mrduljašem 3 kazališna programa, s Borisom Senkerom 6 tekstova, samostalno 7 tekstova izvedenih u lutkarskim kazalištima i kazalištima za djecu, te 4 teksta objavljena u knjigama “Nauk od žena” i “Hrvatski dramatičari” (na mađarskom jeziku). Dobitnik je više nagrada. Autor je i koautor knjiga drama “Porod od tmine”, “3 jada”, “3 stare krame, “Dvokrležje”, “Mađarski trodram”, “ad HOC”, “Kavehaz Torzo i A ka-det”, te autor devet objavljenih knjiga poezije, jedne knjige zbirke pri-povijedaka i romana “Budi Hamlet, pane Hamlete!”, koji je dobitnik T-portalove nagrade za najbolji roman 2012. godine. Koautor je stripa Kaj2O. q



Sredinom trećeg mandata Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Siska i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije odlučili su pokrenuti tečaj koji bi u građanima osvijestio sve aspekte suvremene turske kulture. Stoga je početkom 2013. godine na inicijativu oba Bošnjačka manjinska vijeća pokrenut tečaj turskog jezika u Sisku. Tečaj se odvija u sklopu programskih aktivnosti Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Sisak, a cjelokupnog programa ne bi bilo bez visokog sponzorstva Veleposlanstva Republike Turske u Hrvatskoj i Edukativnog centra “Sjajna zvijezda” iz Zagreba.

Danas se tečaj turskog jezika u Sisku može ponositi činjenicom da privlači velik broj polaznika već drugu godinu za redom. Vođeni iskustvima tečaja turskog jezika Bošnjačka manjinska vijeća 2014. godine su pokrenuli i u provedbu tečaja njemačkog jezika, što predsjednici Gradskog i Županijskog vijeća bošnjačke nacionalne manjine – Asim Kulenović i Enis Dugonjić – ističu kao jedno od glav-nih programskih vrijednosti dvaju Vijeća tokom prošle godine.

Veliki interes za tečajeve turskog i njemačkog jezika

Svečano otvorenje tečaja bilo je prije dvije godine, 9. siječnja 2013., Domu sisačkog Mjesnog odbora “Eugen Kvaternik”, a preda-vanja su počela tri dana kasnije, 12. siječnja, u prostorijama Grad-skog vijeća bošnjačke nacionalne manjine u sisačkom naselju Ca-prag (Ulica Andrije Hebranga br. 25). Za provedbu tečaja, koji traje već pune dvije godine, angažiran je Edukativni centar “Sjajna zvi-jezda”, čiji profesori pomažu polaznicima u savladavanju sve popu-larnijeg turskog jezika. Veliki interes Siščana utjecao je da tečaj turskog jezika nimalo ne gubi na broju polaznika. Predavanja iz tur-skog jezika se trenutno održavaju u dvjema skupinama, svake ne-djelje u trajanju od tri školska sata. “U principu polaznici tokom jedne godine odrade dva stupnja, znači odradi se nekih 48 do 50 sati nastave turskog jezika. Točnije svaki polaznik tijekom jedne go-dine pohađanja tečaja može postići razinu A1. Trenutno se tečajevi održavaju petkom, subotom i nedjeljom, no tečaj turskog jezika se održava nedjeljom u dvije grupe”, rekla je Asmira Keranović, tajni-ca Gradskog i Županijskog vijeća bošnjačke nacionalne manjine, koja je ujedno i zamjenica predsjednika Gradskog vijeća.

Troškove tečaja za mlađu skupinu snose oba Vijeća bošnjačke nacionalne manjine, dok polaznici starije skupine plaćaju jedno-kratno 250 kuna po osobi za sva četiri mjeseca. Time su pokriveni osnovni troškovi i tehničke stvari potrebne za realizaciju ovog teča-ja, a sve u cilju edukacije i podizanja razine svijesti građana grada Siska i Sisačko-moslavačke županije.

“Na sastanku s veleposlanstvom Republike Turske izrazili smo že-lju da krenemo s jednim tečajem turskog jezika zato što smatramo da bi jedan dio našega govora potječe iz turskog, ali i zbog rastućeg inte-resa za turske serije na našoj televiziji. Isto tako, mnogi ljudi su nam rekli da bi htjeli pohađati tečaj turskoga zato što surađuju s Turskom. Veleposlanstvo nam je izašlo u susret, spojilo nas je s Edukativnim cen-trom 'Sjajna zvijezda', gdje su izrazili želju da bi nam pomogli u realiza-ciji projekta. Ovim putem bih se zahvalio Veleposlanstvu Republike Turske, Edukativnom centru 'Sjajna zvijezda' i Gradskoj upravi Siska, koji nam je ustupio ovaj prostor u kojem se održava tečaj. Odaziv je bio

AKTIVNOSTI VIJEĆA BOŠNJAČKE NACIONALNE MANJINE U SISKU I SISAČKO-MOSLAVAČKOJ ŽUPANIJI

Iznimno značajni projekti

jako dobar i ovo je već treća godina kako se održava tečaj. Ništa od toga ne bi uspjeli da nije bilo velikih entuzijasta u Vijeću bošnjačke nacionalne manjine grada Siska, pojedinaca koji su doprinijeli realiza-ciji ovog programa i zamjenice predsjednika Gradskog vijeća Asmiri Keranović, koja se u potpunosti angažirala oko tečaja. Osim tečaja tur-skog, uz pomoć 'Sjajne zvijezde' počeli smo i sa tečajem njemačkog jezika. Imamo želju i za tečajem engleskog jezika, no ta je inicijativa još u začetku. Zaista zahvaljujem svim članovima Vijeća”, rekao je Asim Kulenović, predsjednik Gradskog vijeća.

Odluka o tome da se krene sa tečajem turskog jezika donijeta je još 2012. godine na jednoj od sjednica Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Siska. Nakon godine dana rada na učenju turskog jezika te nakon što je postignut određeni ritam u organizaciji stvorila se i potreba za tečajevima drugih jezika, pa se stoga krenulo i s tečajem njemačkog jezika. “Na 12. sjednici Gradskog vijeća, 5. veljače 2014., donešena je odluka i odmah iza toga smo krenuli sa prvim stupnjem tečaja njemačkog. S time da smo kroz taj tečaj napravili testiranje po-laznika budući da su neki već došli sa znanjem jezika”, istaknula je gos-pođa Keranović. O velikom interesu za druge jezike govori i činjenica da od ukupno 120 polaznika čak 95 pohađa tečaj njemačkog jezika.

Svečane dodjele diploma i kebab party

Svake godine priredi se i dodjeljivanje certifikata o završenoj školi turskog jezika. Tako je nakon prve godine održavanja tečaja 2013., u sisačkom “Kazalištu” 21 održan prigodni kulturno-zabavni program na kojem su prvi puta promovirani učenici koji su završili prvi stupanj tečaja turskog jezika. Specifično je to da je čitav pro-gram svečane podjele diploma osmišljen od strane polaznika teča-ja zajedno s profesorom Jasminom Salihovićem. Na tom su progra-mu prezentirali stečeno znanje iz turskog jezika, mlađi polaznici svoje su znanje demonstrirali čitanjem turske poezije, dok su stari-ji polaznici čitali poslovice na turskom jeziku s prijevodom na hrvat-ski jezik. Kreativni pak dio programa bio je obogaćen nastupom

Tečaj turskog jezika u Sisku



ženskog pjevačkog zbora “Sevde”, uz pratnju Pavla Anića i vokal-nog solista Mehmeda Goražda, koji je izveo dvije sevdalinke.

Naredne godine ponovno je povodom proslave Dana neovisno-sti Bosne i Hercegovine koje je organiziralo Vijeće bošnjačke nacio-nalne manjine Sisačko-moslavačke županije upriličena i predaja diploma polaznicima tečaja. Ista će se tradicija, rekao je gospodin Enis Dugonjić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije, nastaviti i ove godine. Naime, 27. ve-ljače 2015., povodom Dana neovisnosti BiH, bit će dodijeljene di-plome polaznicima tečaja koji uspješno savladaju program. Taj da-tum sisački manjinski vijećnici bošnjačke nacionalnosti smatraju veoma značajnim i prikladnim datumom za ovakve aktivnosti.

Bitno je istaknuti kako Edukativni centar “Sjajna zvijezda” iz Za-greba nastoji svojim polaznicima povremeno prirediti i neka zabav-na društvena okupljanja. Tako su prošle godine oba Vijeća bošnjač-ke nacionalne manjine, povodom svečanog potpisivanja Povelje o stalnoj suradnji s Edukativnim centrom “Sjajna zvijezda”, priredili prigodno zajedničko druženje na Viktorovcu, u Sisku, tzv. kebab party. Osim toga, Edukativni centar organizira i jednodnevne i dvodnevne izlete u Sarajevo, prijestolnicu osmanskog naslijeđa na prostoru Balkana gdje se polaznici pobliže upoznaju sa tradicional-nom i kulturnom ostavštinom osmanlija. Profesor koji održava te-čajeve, Jasmin Salihović, uz učenje sa polaznicima obrađuje i odre-đeni program, tako osim učenja jezika oni kroz recitale, igre i za-bavni sadržaj pokazuju što su naučili iz turske kulture i tradicije. U budućnosti se planira i posjet Turskoj, iako su neki od polaznika već imali priliku posjetiti zemlju čiji jezik uče.

Tako su Nermina Hafizović i Amra Mujić prošle godine s Medžli-som Islamske zajednice posjetile Tursku. Evo što su nam one rekle o svojim iskustvima i korisnosti tečaja: “Naš prvi susret s jezikom krenuo je putem serija na televiziji. Ali kad smo došle u Tursku tek smo onda shvatile koliko znamo i koliko nam je ovaj tečaj pomo-gao. Dosta toga smo mogle razumjeti i to nam je pružilo veliko za-dovoljstvo. Susrele smo se u Turskoj sa svime što smo naučili ovdje na predavanju”, rekla je Amra Mujić, a Nermina Hafizović je zaklju-čila rekavši kako je uvijek dobro poznavati jedan jezik više te da će im to svakako pomoći u životu. “Nakon prvog stupnja sam išao u Tursku, nisam imao neko veliko znanje, ali i sa time sam se uspio snaći. Posebno mi se sviđa što nam ovo što ovdje naučimo pomaže u komunikaciji”, rekao je Tarik Hajdarević, koji je Tursku posjetio prošle godine. I svi drugi polaznici su se složili oko toga da će im učenje turskog jezika omogućiti bolje obrazovanje i poboljšati mo-gućnosti zaposlenja.

Predstavljanje ulagača i industrijalaca, uspostavljanja dijaloga između hrvatskih i turskih privrednika

Možemo reći kako su ova edukacija i tečaj turskog jezika samo produžetak dugogodišnje suradnje s raznim turskim ulagačima i Veleposlanstvom Republike Turske. Iz Bošnjačkih manjinskih vijeća govore kako je do realizacije ovog projekta došlo veoma brzo. Od njihova obraćanja Veleposlanstvu i iznošenja ideje do dobivanja povratnih informacija prošlo je svega tjedan dana, a od samog raz-govora do realizacije nepunih mjesec dana. Ističu i da do projekt ne bi zaživio da nije bilo velikog broja entuzijasta koji su sve vrste or-ganizacijskih poslova preuzeli na sebe. Pa tako samo Vijeće pripre-ma i osigurava nastavni program potreban za provedbu tečaja.

Ovaj tečaj bilježi veliku zainteresiranost kod općenite populaci-je u gradu Sisku, stoga školu pohađaju ljudi različitih starosnih sku-pina i profesija. Vijeća smatraju da upravo ovakvim inicijativama puno doprinosi na ekonomskom planu grada Siska i Sisačko-mosla-vačke županije. “Treba biti skroman, no ja sam u neposrednom kontaktu s polaznicima. I mogu reći da ljudi svakodnevno zovu i nailazimo na velike pohvale. Naša uloga Vijeća je potaknuti zapo-šljavanje, pa smo na ovaj način htjeli pomoći ne samo Bošnjacima već i cijelom sisačkom stanovništvu”, rekla je Asmira Keranović. Predsjednici Gradskog i Županijskog vijeća, Asim Kulenović i Enis Dugonjić, istaknuli su kako će prilikom ovogodišnje podijele diplo-ma organizirati i predstavljanje ulagača i industrijalaca, sve u svrhu uspostavljanja dijaloga između hrvatskih i turskih privrednika.

Svečana dodjela diploma (03.03.2014.)

Ovaj tečaj polaznicima pruža priliku da se upoznaju ne samo s turskim jezikom, njegovom gramatikom i vokabularom, već i kultu-rom njegovih govornika. Kako turski jezik bilježi rastući interes i potražnju, Sisak je odlučio svojim sugrađanima približiti jezik koji danas imamo prilike svakodnevno slušati. Učiti jezik znači izučavati sve ono što ga okružuje, a to su njegova kultura, govornici, povi-jest, umjetnost i njegovi dosezi unutar drugih kultura.

Znamo da je turski jezik ostavio traga u našoj kulturi i jeziku, stoga ne dvojimo kako će polaznici tečaja i dalje nastaviti s njego-vim istraživanjem. Turski jezik predstavlja svojevrsni izazov onome tko ga odluči učiti, no s obzirom na velik odaziv, brzu popunjenost kvota i činjenicu da već drugu godinu za redom uspijevaju privući velik broj polaznika vidljivo je da su građani grada Siska spremni za ovu avanturu. Kroz čitanje, pisanje, upoznavanje s osnovama gra-matike i elementarnu konverzaciju polaznici dobivaju temelj na kojemu će kasnije moći graditi svoja daljnja znanja, a ta su znanja veoma bitna za kulturni i gospodarski rast grada Siska i njegovih stanovnika. q

Helena MARKOVIĆ

Kebab party u Sisku (07.06.2014.)

HRVATSKA


Rezultat posljednjih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, na koji-ma je pobijedila HDZ-ovska kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović, još je jednom potvrdio koliko je hrvatsko društvo podijeljeno. Tek nešto više od 30.000 glasova osvojila je Grabar Kitarović (1.114.945 glasova ili 50,74%), u odnosu na dosadašnjeg predsjednika Ivu Josi-povića (1.082.436 glasova ili 49,26%). U nikad neizvjesnijim izbori-ma ona je dosta tijesno, ali mnogi i njoj neskloni će reći, zasluženo pobijedila Ivu Josipovića. Josipović je prokockao svoju šansu iako je pobjedu imao u rukama. Cijelo vrijeme svoga mandata imao je do-bar rejting kod birača, a prije neslužbenih objava za predsjedničke kandidature sredinom prošle godine imao je po anketama 15% prednosti pred Grabar Kitarović. Da će pobijediti Grabar Kitarović bilo je izvjesno već nakon prvog kruga izbora održanih 28. prosinca 2014. A kada su 11. siječnja nakon zatvaranja birališta u drugom krugu izlazne ankete pokazale da je Ivo Josipović osvojio 48,60% glasova, dok je Kolindi Grabar Kitarović pripalo 51,40% glasova, tad je bilo jasno da je HDZ dobio još jedne izbore otkako je na čelu Hr-vatske Kukuriku koalicija. Naime, izlazne su se ankete pokazale vrlo pouzdane i nakon prvog kruga, pa nije bilo razloga previše vjerova-ti drukčije ni ovaj put, iako je bila moguća statistička greška do 4%.

Za razliku od prvog kruga predsjedničkih izbora kada je domini-rao po broju glasova po vodećim hrvatskim gradovima, središtima županija, Ivo Josipović u drugom je krugu izgubio četiri grada – Split, Osijek, Zadar i Sisak. Tako je u konačnici Kolinda Grabar Kita-rović trijumfirala i u središtima županija, ne računajući Grad Za-greb, koji ima status županije.

Kolinda Grabar Kitarović u drugom krugu je Josipovića u Splitu pobijedila za 5.254 glasa. U Osijeku je od njega bila bolja za 486 glasova, a u Zadru za tek 127 glasova. U Sisku je bitka bila još neiz-vjesnija, dobila je 73 glasa više.

Neće biti eksponent HDZ-a

Na stranicama Instituta sinergije znanosti i društva dana je dosta dobra analiza o broju prikupljenih glasova u drugom krugu predsjed-ničkih izbora. Tako se navodi da su u balansu velikih i malih sredina bili ključni veliki gradovi. Međutim, iznad 100.000 stanovnika imaju samo Rijeka, Split i Zagreb, i iako je u njima izašao na glasanje približ-no isti broj ljudi kao i na izborima prije pet godina, Josipović je dobio manje glasova nego tada: u Rijeci 11.349 glasova manje, u Splitu 9.998 manje, a u Zagrebu čak 51.506 glasova manje! U Zagrebu je izašlo ovaj puta 430.578 birača, a tada je bilo 438.213, no tada je Josipović dobio 267.796 glasova, a sada 216.290. Stoga, usprkos to-me što je broj izašlih glasača u inozemstvu osjetno opao u odnosu na prije pet godina (tada je glasalo oko 114.000 ljudi, a ovaj puta oko 37.000), što je pogodovalo Josipoviću, on ipak nije uspio pridobiti dovoljno glasova u sredinama koje su mu bile očekivano sklone. Po-gotovo se može reći tako nešto za Zagreb, jer da je ovdje imao pot-poru kao nekada, pobijedio bi HDZ-ovu kandidatkinju. Očito je u pi-tanju razočaranost birača ljevice radom Ive Josipovića na Pantovča-ku i SDP-ovom politikom u Vladi RH.

U HDZ-u su slavili. Okupljenima u stožeru obratio se predsjed-nik HDZ-a Tomislav Karamarko. “Hrvatski narod uvijek kad je po-

SRBI SU “HRVATI”, A REZIDENCIJA U VISOKOJ ULICI, IZGLEDA, VIŠE NIJE AKTUALNA

Prvi gafovi nove predsjednice

trebno ili kad osjeti da treba, donese prave odluke i danas je donio pravu odluku”, rekao je Karamarko. Kolindu Grabar Kitarović na-zvao je hrabrom ženom. “Pogledajte proteklih mjeseci što su sve radili i njoj i stranci i pobijedila je”, kazao je Karamarko, poručivši kako Grabar Kitarović neće biti HDZ-ov eksponent na Pantovčaku, nego predsjednica svih građana. “Ona će raditi za njihovu dobro-bit, zajedno s budućom hrvatskom vladom krajem godine na kvali-teti života u ovoj zemlji. Najveća hrvatska stranka, koja je pod vod-stvom Franje Tuđmana, najvećeg Hrvata 20. stoljeća, stvorila hr-vatsku državu, iznjedrila je najboljeg kandidata i danas imamo predsjednicu Republike”, rekao je Karamarko.

Zahvalio je svim građanima koji su glasovali za predsjedničku kandidatkinju HDZ-a, svim koalicijskim partnerima koji su pomogli u pobjedi, te Kolindi Grabar Kitarović i, posebno, njezinom suprugu Jakovu Kitaroviću, “koji je to trebao trpjeti”. Karamarko je posebno pozdravio branitelje koji prosvjeduju u Savskoj ulici u Zagrebu i Hr-vate u BiH i dijaspori kojima je, ustvrdio je, onemogućeno da isko-riste svoje građansko pravo da glasuju. “Imamo predsjednicu i ne-ka nam živi naša vječna, jedina i ljubljena domovina Hrvatska”, re-kao je Karamarko praćen burnim pljeskom prisutnih u zagrebač-kom Hypo centru.

Kolinda Kitarović Grabar i Ivo Josipović - minimalna razlika glasova

Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko

HRVATSKA


Ipak, nema trećeg entiteta?

Tako je kohabitacija (politički suživot predsjednika i Vlade iz ra-zličitih političkih grupacija, op.ur.) barem do slijedećih parlamen-tarnih izbora, najkasnije za godinu dana, neizbježna. Ipak, bilo je izjava i poteza koje su uzburkale strasti. Primjerice, premijer Zoran Milanović nije htio čestitati pobjedu HDZ-ovoj kandidatkinji poru-čujući da će s njom surađivati u okviru Ustava države. Zato joj je putem medija čestitala ministrica vanjskih i europskih poslova i predsjednica HNS-a Vesna Pusić, ocijenivši kako će ona morati sa-svim promijeniti svoju retoriku od one koju je imala u kampanji. “U kampanji je imala retoriku podjele, retoriku nacionalističkog ek-stremizma, retoriku koja nas vraća u '90. godine. To ovoj zemlji ne treba. Treba joj predsjednik/predsjednica koja objedinjuje zemlju. Morat će se ponašati kao predsjednica Hrvatske, a ne kao glasno-govornica HDZ-a, kao što se ponašala u kampanji”, rekla je Pusić. “Svima nama i njoj želim da ima snagu i sposobnost da to učini”, dodala je. Pusić je naglasila da je Grabar Kitarović pobijedila za ma-lo više od 30.000 glasova što joj je, kaže, upozorenje da mora sa-svim promijeniti politiku od one koju je zagovarala u kampanji.

Sada će, najavila je, Vlada surađivati s novom predsjednicom kao što bi surađivala i sa svakim drugim predsjednikom ili pred-sjednicom. Poručila je da je Vlada u ovom trenutku “jedina sigurna brana od nacionalizma i ekstremizma, od korupcije, od povratka u '90. godine”. “Kolinda Grabar Kitarović će morati dokazati da je ta-kođer sposobna stati na tu poziciju”, rekla je Pusić.

Nova je predsjednica posebno iritirala svojim izjavama srpsku na-cionalnu manjinu u Hrvatskoj. Ona je izjavila kako smatra da je “Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i koji je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”. To je pak u dijelu javnosti u regiji protumačeno kao negiranje srpske nacionalne manji-ne u Hrvatskoj. Tako je saborski zastupnik i predsjednik Srpskog nacio-nalnog vijeća Milorad Pupovac ironično izjavio kako se nada da će do inauguracije nova hrvatska predsjednica upoznati vrijednosti hrvat-skog ustava. “To obvezuje sve, a posebice predsjednicu Republike Hr-vatske da treba poštovati sve manjine i da im se identitet ne može mijenjati imenujući ih drugim etničkim imenima”, rekao je Pupovac. Dodao je kako ne bi volio da njegove prijatelje iz Hrvatskog nacional-nog vijeća u Srbiji netko naziva Srbima. Nešto slično komentirao je i ministar uprave Arsen Bauk pitajući se “ako su Srbi Hrvati u Hrvatskoj,

što su onda Hrvati u Srbiji”? Pupovac je pak otišao dalje i zapitao se što bi bilo da netko Hrvate u BiH nazove Bosancima. “To je mnogo bliže frankovskoj i ustaškoj ideji Hrvatske, nego modernoj i europskoj ideji Hrvatske. Svjestan sam da sam možda oštar i nepravedan prema no-voj predsjednici, ali to sam rekao i zbog ljudi koji je okružuju. Tko god da ju je savjetovao, loše ju je savjetovao, jer ju je izložio višestrukoj kompromitaciji u javnosti”, rekao je Pupovac.

Reagirao je i predsjednik Odbora za dijasporu i Srbe u regiji Na-rodne skupštine Srbije Janko Veselinović. On je rekao da ukoliko nova hrvatska predsjednica ne razumije razliku između nacionalne i vjerske opredijeljenosti, s jedne strane, te državljanstva s druge, onda je to po njemu još opasnije. Slično je komentirao i predstav-nik talijanske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Furio Radin, ali i mnogi drugi. No nije primijećena snažnija reakcija Nedžada Hodžića, saborskog zastupnika bošnjačke nacionalne manjine i predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina.

Što se pak tiče Bosne i Hercegovine, izjave predsjednice Grabar Kitarović također bi mogle izazvati reakciju kod onog dijela Hrvata koji još uvijek sanja obnovu kvislinške paradržave tzv. Herceg Bo-sne. Ona je izjavila da rješenje za BiH ne mora nužno biti treći enti-tet i negirala je da je zagovarala tu opciju. Ona je čak putem medija i zamolila da se prestane govoriti kako je ona za treći entitet “jer to ne odgovara istini”. Ovakav je stav ohrabrujući za Bosnu i Hercego-vinu, pogotovo što se ona inače zalaže da bosanski HDZ prestane usko surađivati s Miloradom Dodikom i potraži nova rješenja.

Prijetnja Ustavnim sudom

No nakratko je javnost uzburkala SDP-ova europarlamentarka Sandra Petrović Jakovina koja je lansirala priču oko moguće nele-galnosti pobjede Grabar Kitarović u drugom krugu izbora. Perković Jakovina je bila pravna savjetnica Josipovićeve kampanje, a mediji-ma je kazala da je pripremila tužbu Ustavnom sudu, od kojeg je željela zatražiti očitovanje o rezultatima drugog kruga izbora. Nai-me, prema njezinim tvrdnjama, Zakon o izboru predsjednika RH nije usklađen s Ustavom RH, koji ne spominje drugi krug i propisuje da je za pobjedu potrebna natpolovična većina glasova svih birača koji su izašli na izbore. Kako je bio veliki broj nevažećih listića, čak oko 60.000, onda zaista Grabar Kitarović nije dobila natpolovičnu većinu svih birača koji su izašli na izbore. No u tom slučaju, da je bio

Milorad Pupovac Sandra Petrović Jakovina

HRVATSKA


samo jedan nevažeći listić, Grabar Kitarović također ne bi imala natpolovičnu većinu. Ipak, u DIP-u su rekli da su odluke o proglaše-nju predsjednice Republike donijeli na temelju rezultata koji su se isto ovako vrednovali i u ranijim izborima.

Josipović se od ovakvog tumačenja Petrović Jakovine ogradio priopćenjem koje je medijima poslao Ured predsjednika. U tom priopćenju Josipović podsjeća da je još u izbornoj noći priznao po-raz, ali i naglašava da ne želi davati nikakve izjave kojima bi mogao utjecati na rad institucija nadležnih za kontrolu izbornog procesa.

Krajem siječnja 2015. nastavio se sukob između nove predsjed-nice i premijera. Naime, Vlada je “izašla u susret” predsjednici u vezi njezine namjere izrečene u kampanji kako će preseliti Ured predsjednika u Visoku ulicu u Zagrebu i tako smanjiti troškove. Vla-da je dala na raspolaganje vilu u Visokoj ulici predsjedničkom ure-du i tako novoizabranu predsjednicu, koja se nakon izbora počela nećkati, stavila pred gotov čin. “Primio sam na znanje odluku Vlade o preseljenju predsjedničkog ureda i neću joj se protiviti”, kazao je tada još uvijek aktualni predsjednik Ivo Josipović.

Zbog premještanja Ureda, Kolinda Grabar Kitarović morat će Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom vratiti sve re-zidencije koje su na raspolaganju imali njezini prethodnici. Osim Zelene vile te vila Prekrižje i Zagorje, kao i šume na Pantovčaku, ostala je i bez predsjedničke klijeti s vinogradom u Samoboru.

Iako je premijer Zoran Milanović u svojoj odluci poštivao želju predsjednice, koju je isticala tokom predsjedničke kampanje, njezi-ni suradnici misle da joj samo žele naštetiti. “Ako se to dogodi, predsjednica neće imati gdje raditi”, kazali su. Naime, postalo je upitno hoće li se skupo preseljenje isplatiti, a i lokacija zahtijeva dodatne velike zahvate i sigurnosni sustav koji je skup za održava-nje, pa se čini kako se predsjednica Grabar Kitarović ipak predomi-slila. Premijer Milanović ju je nastavio provocirati poručivši da, ukoliko više ne želi ići u Visoku, neka to i službeno zatraži i Vlada će joj izaći u susret. Još uvijek se ne zna gdje će nova predsjednica raditi, no premijer je ovim potezima itekako pokazao koliko može biti lukav i navući sebi neki politički poen. q

Edis FELIĆ

VELIKO DIPLOMATSKO ISKUSTVO Ovo su bili šesti predsjednički izbori nakon 1990. godine, kad su pro-

vedeni prvi demokratski izbori. Grabar Kitarović je četvrta predsjednica nakon Franje Tuđmana, Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Predsjednik se bira na mandat od pet godina. Prema Ustavu Republike Hrvatske, nitko ne može biti biran više od dva puta za predsjednika. Predsjednik RH predstav-lja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti. Predsjednik Republi-ke, kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, odgovara za obranu neza-visnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

Predsjednička dužnost nespojiva je s bilo kojom javnom ili profesional-nom dužnosti. Predsjednik Republike, također, ne smije biti članom politič-ke stranke, odnosno po stupanju na dužnost, podnosi ostavku na stranačke dužnosti te o tomu obavještava Hrvatski sabor. Predsjednik Republike u skladu s ustavnim ovlastima, dodjeljuje odlikovanja i priznanja Republike Hrvatske. Ove će ovlasti imati Grabar Kitarović, iako joj je predsjednik Josi-pović u kampanji spočitavao da ne zna koje su ovlasti predsjednika.

Kolinda Grabar Kitarović (Rijeka, 29.04.1968.) potječe iz mjesta Lubar-ska na Grobniku kod Rijeke. Po završetku osnovne škole, upisala je gimnazi-ju u Rijeci, a nakon tri godine srednjoškolsko školovanje nastavila je u SAD-u u sklopu učeničke razmjene. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala je engleski i španjolski jezik, a diplomirala je 1993. godine. Po završetku studija učlanila se u HDZ. Više godina radila je u Ministarstvu vanjskih poslova RH i Veleposlanstvu RH U Kanadi. Stekla je magisterij iz područja političkih zna-nosti, nakon čega je postala savjetnica u ministarstvu. Od 2003. obnašala je dužnost ministrice europskih integracija u Sanaderovoj vladi, a kada su 2005. dva ministarstva spojena postala je ministrica vanjskih poslova i eu-ropskih integracija. Na toj je funkciji ostala do 2008. godine.

Do danas nije razjašnjeno zašto je se Sanader tako odrekao. Sumnja se da ga je ona ogovarala dok je bio na vrhuncu moći, što je čovjeku poput Sanadera značilo kao kad biku netko zamaše crvenom krpom ispred očiju. Sanader naprosto nije trpio neistomišljenike, a još manje one “nelojalne”. Kolinda i danas tvrdi da ne zna što se dogodilo. Svojedobno se tako u emi-siji “Nedjeljom u dva” na HTV-u osvrnula na njihov odnos opovrgavajući da je do razlaza došlo jer je Sanader posumnjao u njezinu odanost. “Ne bih o tome javno, ali niti danas ne znam zbog čega me smijenio. Voljela bih jednoga dana s njime raspraviti. Pitajte novinare jesam li ikada ikome re-kla išta protiv njega ili bilo koga u stranci. Nisam o tome nikada razgovara-la. Niti sam primjećivala satove. Pogledajte, ja sat niti ne nosim. Nisam to primjećivala dok nisu krenuli natpisi da ima kolekciju skupih satova.” Nje-zinoj smjeni navodno je kumovala i Sanaderova supruga koja nikako nije podnosila velike planove ambiciozne diplomatkinje.

Karijeru je nastavila na funkciji veleposlanice RH u SAD-u koju je obna-šala do 2011. godine, nakon čega je imenovana pomoćnicom glavnog taj-nika NATO-a za javnu diplomaciju. U fokusu javnosti našla se 2010. godine kada je bila veleposlanica Hrvatske u SAD-u. Njenog supruga Jakova Kita-rovića član osiguranja hrvatskog veleposlanstva danima je uhodio i sni-mao kako bi dokazao da suprug veleposlanice za privatne potrebe koristi službeni automobil veleposlanstva. Snimke su objavljene na YouTubeu, ali su kasnije uklonjene. Na njima je bilo vidljivo kako Jakov Kitarović vozi djecu u školu i obavlja kupnju. Tadašnji ministar vanjskih poslova pokre-nuo je istragu, ne zbog mogućeg neovlaštenog korištenja automobila ne-go zbog neovlaštenog snimanja i praćenja članova diplomatskog osoblja i njihove obitelji. Grabar Kitarović se tada opravdavala da dužnosti koje obnaša traje 24 sata na dan, te da ne odvaja službeno i privatno vrijeme.

Kolinda Grabar Kitarović supruga Jakova Kitarovića upoznala je tokom studentskih dana, a majka je dvoje djece – Katarine i Luke. q

Zoran Milanović

HRVATSKA


Povodom Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u utorak, 13. siječnja 2015., u Društvu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu, predavanje je održao kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, koji je govorio na temu “AD 1992.-2015. Sveta Stolica i Hrvati u Bosni i Hercegovini”. Obilježavanje 23. obljetnice međunarod-nog priznanja organizirao je Hrvatski diplomatski klub, u kojem se pre-težno nalaze bivši ambasadori i generalni konzuli Republike Hrvatske.

Kardinal Puljić se prisjetio na odnose bosansko-hercegovačkih Hrvata sa Svetom Stolicom tokom ratnih godina u Bosni i Hercego-vini i posebno na podršku pape Pavla II, pri čemu je najavio i mogu-ći dolazak pape Franje u Sarajevo 2015. godine. Prigoda je to bila da se dobro raspoloženi kardinal Puljić osvrne i na sadašnje prilike u Bosni i Hercegovini, pa i na odnose sa Republikom Hrvatskom, tim prije jer ga je na predavanju došla pozdraviti i netom izabrana hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. U publici Društva sveučilišnih nastavnika bilo je puno poznatih lica iz hrvatske bivše i aktualne diplomacije, među njima i zagrebački gradonačelnik Mi-lan Bandić, SDP-ova saborska zastupnica Melita Mulić i iranski am-basador Mohammad Ebrahim Taherian Fard.

Brojne intervencije pape Ivana Pavla II za mir u BiH

“Država Hrvatska je postojala i prije. Priznanje je diplomatsko, a samostalnost je ono o čemu smo kroz povijest sanjali i konačno ga i doživjeli”, uvodno je rekao uzoriti kardinal Vinko Puljić, koji se tokom svoga izlaganja prisjetio djetinjstva, kardinala Stepinca, Hr-vatskog proljeća… I onda su došle ratne '90. godine.

“1990. godine sam bio u Sarajevu. Poziva me nuncij iz Beogra-da, treba me hitno. Bezazleno sam otišao, a on mi je rekao da je papa odlučio imenovati me nadbiskupom. Sav sam se stresao. Ma niti govora, ja sam pastoralac! A on brže-bolje za telefon, zove Pa-pu i kaže mu: 'On neće!' I danas me prožimaju srsi, jer papa mi je Ivan Pavao II tada kazao: 'Znaš, dolaze teška vremena! Bosanska Crkva treba imati glavu, moraš prihvatiti.' I prihvatio sam. U Rimu sam zaredjen 6. siječnja 1991. godine, zajedno sa sadašnjim kardi-nalom John Louisom Tauranom. Bio sam u Zagrebu na proslavi pri-znanja Hrvatske, silno sam se veselio tome događaju. Ne samo zbog Hrvatske, nego zajedno s brojnim našim ljudima iz Bosne i

PREDAVANJE KARDINALA VINKA PULJIĆA U ZAGREBU

Sitniš smo u rukama velikihHercegovine, jer smo uvijek sanjali da ovaj narod ima svoju državu. Na poseban način mi Hrvati-katolici”, rekao je kardinal Puljić.

Prisjetio se i diplomatskih inicijativa pape Ivana Pavla II, koji već od 21. travnja 1991. počinje snažno govoriti o ovim prostorima: “Svim narodima treba biti osigurano poštivanje njihove samobit-nosti.” Kardinal Puljić se prisjetio nekoliko vrlo značajnih poruka Ivana Pavla II: “Problemi se moraju riješiti dobrom voljom i s osje-ćajem odgovornosti. A ne silom oružja.” (08.05.1991.); “Želim da se kriza u Jugoslaviji riješi pravedno i miroljubivo. Da se pokrene dijalog, tražeći nove odnose među nacionalnim skupinama.” (po-ruka premijeru Vlade SFRJ Anti Markoviću); “Ne mogu se i ne smiju silom gušiti pravda i zakonite težnje naroda.” (29.06.1991.)…

“Tada je bilo pokrenuto samoopredjeljenje. A onda, u srpnju 1991. godine, u jednoj audijenciji papa je pozvao na mir u Sloveniji, Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji: 'Zaustavite pakleno kolo nasilja i mr-žnje.' Tada je kardinal Tauran sazvao i sve veleposlanike međunarod-ne zajednice da bi izrazio potporu u rješavanju krize kod nas. Poseb-no kada je u pitanju služba sigurnosti. 26.08.1991. Sodano, državni tajnik Svete Stolice poručio je da podupire sve napore da zašuti oruž-je. Brzojav je upućen i predsjedniku Vijeća ministara vanjskih poslo-va Europske zajednice Hansu van de Broeku, istog tog dana: 'Ne pro-pustiti ni jednu inicijativu da se zaustavi oružano nasilje.' 28.08.1991. godine, prigodom audijencije gospodina Alije Izetbegovića, rekao je: 'Oružje treba, a rješenje problema tražiti na političkom i diplomat-skom planu.' 5. rujna 1991. poslao je papa poziv kardinalu Kuhariću i u njemu pozvao sve katoličke svećenike i cijelu Crkvu da mole za mir, u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji. Prigodom papina pohoda talijanskoj biskupiji Vicenzi, 8. rujna 1991. godine, kazao je: 'Hrvatski narod, a i svi drugi narodi imaju pravo živjeti u miru.' Nabrojio sam nekoliko interevencija, a bilo ih je oko 50”, prisjetio se kardinal Puljić.

Kardinal Vinko Puljić je istaknuo de tokom 1992. godine Sveta Stolica čak 40 puta osvrće na strahote rata u Bosni i Hercegovini. Rekao je da je rat počeo krajem 1991., kada je sravnjeno Ravno, a zatim se početkom 1992. proširio – na Bijeljinu i Sarajevo. 1. ožujka 1992. godine Bosna i Hercegovina je priznata kao samostalna drža-va, a međunarodnom priznanju pridružila se i Sveta Stolica.

“Posebno bih spomenuo 15. kolovoza 1992., kada je kardinal Roger Etchegeray došao u Sarajevu i prenio solidarnost pape Ivana

Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski

Kardinal Vinko Puljić i Sergej Morsan, predsjednik Hrvatskog diplomtskog kluba

HRVATSKA


Pavla II i cijele Crkve. Teško je protumačiti što je to nama značilo – bilo smo blokirani, nismo mogli ni sa kime komunicirati, a evo ne-koga iz bijelog svijeta i daje ti ruku ohrabrenja. 12. studenog 1992. godine papa nam je poslao jedno vrlo toplo pismo ohrabrenja. Iz-dvojit ću tek jednu rečenicu: 'Kada sam ti stavljao biskupski križ na pleća, nisam znao da će biti tako težak'”, prisjetio se kardinal Puljić.

“I godine 1993. papa intervenira u javnosti 57 puta. Izdvajam 9. siječnja molitvu u Assisiju, kada je pozvao predstavnike biskupskih konferencija i drugih vjerskih zajednica na molitvu za mir. Posebno se susreo 10. siječnja s muslimanima, zajedno smo proslavili euhari-stiju u bazilici sv. Franje. Iz blokiranog sam Sarajeva otišao humani-tarnim avionom do prve postaje, pa u Rim. Tri sata sam čekao vani, a bilo je minus 25 stupnjeva. Nakon tog susreta u Asissiju pošao sam u Rim, papa me pozvao na ručak. Silno me iznanadio poznavanjem naše situacije. Postavljao mi je takva pitanja da sam bio zbunjen oda-kle on to zna. 25. svibnja 1993. godine Sveta Stolica je primila Vladi-nu delegaciju i poslala poruku podrške svima koji trpe. A 30. svibnja 1993. papa je poslao kardinala Rogera Etchegeraya u Banja Luku, prenio je njegovu poruku kršćanima cijele Bosnu i Hercegovinu. 25. lipnja 1993. godine dolazi nam monsignor Francesco Monterisi, do-noseći poruku kardinala J. Tomka i nadbiskupa J. Uhača: 'Podrška trpećoj crkvi'. Potkraj rujna 1993. održana je trodnevna Molitva za mir vjerskih zajednica i crkava, a predvodili su je kardinal Roger i monsignor Francesko Monterisi. On je bio i prvi nuncij u Bosni i Her-cegovini. Stolovao je u Rimu, ali je dolazio od vremena do vremena. 30. studenog 1993. godine kardinal Angelo Sodano je na konferenci-ji o sigurnosti i suradnji u Europi gdje je posebno ukazano na etničko čišćenje na prostorima bivše Jugoslavije”, rekao je kardinal Puljić.

Očekivali smo papin dolazak

Naglasio je kako je i sljedeća, 1994. godina bila nabijena doga-đanjima, a papa Ivan Pavao II u javnosti je čak 76 puta intervenirao za mir u Bosni i Hercegovini. Kardinal Puljić je posebno istaknuo 23. siječanj 1994. – molitvu za Dan mira u BiH: “Od tada redovito treću nedjelju u siječnju molimo i održavamo kao molitveni dan za mir u Bosni i Hercegovini. Na toj molitvi bilo je prisutno 30 kardinala. Brojni diplomatski predstavnici, tada je papa izrekao jednu divni rečenicu: 'Mi smo s vama, bit ćemo s vama, uvijek sve više i više!' Zapamtio sam je kao utješnu i ohrabrujuću, kao posebnu.”

“5. kolovoza 1994. godine došla je poruka da pripremimo papin dolazak do početka rujna u Sarajevu! Nemamo dasaka, kad ćemo na-

praviti oltar? Sve smo to stigli u roku mjesec dana: provukli daske kroz tunel, bila je to avantura koju je teško opisati. Tada dolazi mons. Mon-terisi, kao nuncij, da pripravi papin dolazak. Bio je tada međunarodni predstavnik UN-a, Yasushi Akashi. Najteži razgovor je bio s njime. Sve je bilo pripravljeno, ali on je na svoju ruku nazvao Rim i rekao da nema sigurnosti, da ne dolaze. A ako dolaze, da dolaze na svoju odgovor-nost. Kaže sadašnji kardinal W. Chivis da je prvi put tada vidio papu ljutoga. Kada je u pitanju život, svaka vam slamčica dobro dođe; živo smo se nadali da će papin dolazak zaustaviti rat, otvoriti perspektivu mira. 8. rujna 1994. godine sakupili smo se u našoj katedrali i slušali njegovu poruku iz Castel Gandolfa, koju nam je uputio. Tada je cijela crkva plakala. U vrijeme skromnog ručka portir mi reče da me zove – papa! Znao sam da ne radi telefon: 'Kakav papa?' Kad zbilja, na telefo-nu – Sveti otac. Stao mi glas u grlu, ne mogu govoriti. Rekao mi je da je s nama iako nije mogao fizički doći. Bila je to dirljiva papina gesta”, rekao je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski.

Istaknuo je da je tokom 1995. godine papa Ivan Pavao II inter-venirao oko 10 do 15 puta, zatim je došao Dayton i potpisivanje mira: “21. studenog 1995. godine rat je zaustavljen, ali je ozakonje-no etničko čišćenje. I to je papi bilo jasno. Rekao mi je: 'Ne galami previše na Dayton, samo da bude mir.' Međutim, nisam mogao šutiti, morao sam govoriti, ne mogu se složiti sa nepravdom. Sa područja Republike Srpske protjerano je oko 200.000 katolika. I ni-su se vratili. Samo npr. Derventski dekanat, gdje je bilo oko 50.000 katolika – sada broji oko 1.200. Provedeno je etničko čišćenje! Ja-sno da smo mi biskupi odmah izdali jednu Poslanicu, u kojoj smo reagirali da se ne možemo suglasiti s ozakonjenjem etničkog čišće-nja. Nije to puno imalo utjecaja. Papa je pratio sve što smo radili. 1996. godine posebno je nekoliko puta poručivao da je za mlade pravedan mir važan i hrabrio ih da ne klonu duhom. 1997. godine papa najavljuje svoj dolazak, pastirski pohod u Sarajevo. 12. i 13. travnja pripravljamo papin dolazak u Sarajevo. Grad je tada zračio pozitivnom energijom. Karl Bildt – koji nikad sa mnom nije mogao mirno razgovarati – otišao je ljutit jer su našli bombe ispod mosta... Tada mi je rekao: 'Papa ne može ići zemljanim putem!' Rekoh mu tada: 'Gospodine, ne može se ubiti papu! On dolazi k meni, ne va-ma.' Bio je to dirljiv momenat. Godine 1999., u travnju, sa svijim suradnicima putovao sam u Madrid, uzeli smo zemne ostatke nad-biskupa Šarića, donijeli ih u Sarajevo, sahranili ga na Marijin-dvoru gdje si je on bio napravio grobnicu. Sada leži u toj crkvi sv Josipa. Preskoćit ću godine, samo da spomenem 2003. godinu, kada je pa-pa dolazio u Banja Luku, proglasio blaženim dr. Ivana Merza. Tada

Vinko Puljić, Kolinda Grabar Kitarović, Željko Horvatić, Mohammad Ebrahim Taherian Fard i Milan Bandić

Brojni posjetitelji na tribini Hrvatskog diplomatskog kluba

HRVATSKA


već nemoćan, ali snažan pastir u Republici Srpskoj govori pred 50.000 do 70.000 vjernika. Na onoj žegi. Sve se to s dostojastvom pratilo i proživljavalo”, rekao je kardinal Puljić.

“Zašto se Sveti otac toliko zalagao za Hrvate u Bosni i Hercegovi-ni? Jasno je, ako nema Hrvata, nema ni katolika”, nastavio je kardinal Vinko Puljić. “Kakav bi to papa bio ako mu ne bi bilo stalo do katoli-ka? Jer su najvećim dijelom Hrvati u BiH – katolici. Crkvi je stalo da na ovim prostorima preživi i djeluje Crkva koja je životna, posebno u brojnim vjerničkim obiteljima, u duhovnim zvanjima. Živeći s drugi-ma i drugačijima, bila je Crkva stalno izazivana da svjedoči svoj iden-titet. Lako je biti to što jesi ako su svi jednaki. Ali treba biti ono što jesi tamo gdje nema drugih. Crkva ne može pogaziti moralna načela. Traži uporno jednaka prava. Jezik sam poderao govoreći o jednakim pravima! Za svakog čovjeka pa tako i za nas katolike…. Znate, jest bolje u Bosni i Hercegovini. Možda i previše očekujemo, a premalo činimo da bude bolje. Mogli bismo puno više. I bilo bi, sigurno, bolje. Jer, kada ovi svjetski moćnici naiđu na jednu homogenu cjelinu, s oprezom pristupaju. Kada vide da smo podijeljeni, uživaju! Jest bo-lje, ali mogli bismo puno, puno više, tu je problem. Prođite Zagre-bom, kao i ja Sarajevom, ne vidite nasmijana lica. Zašto? Uvijek pati-mo za onim što nemamo, a ne radujemo se onome što imamo. I to je zapravo cijeli smisao borbe. Znati zahvaliti Bogu na onome što imamo – i onda hrabro naprijed. Eto, tako i ja vidim budućnost.”

Vucimo kola u istom pravcu!

Na upit mr. sc. Antuna Babića, člana Hrvatskog diplomatskog klu-ba, o tome kako vidi budućnost Bosne i Hercegovine, vrhbosanski kardinal Vinko Puljić je rekao: “Gospodin Ž. Raguž je napisao o po-sljednjoj 'Crkvi na kamenu' da je, kada je Austro-ugarska osvojila Bal-kan, nastala i žestoka napetost između nje i Rusije – do kuda seže čija nadležnost. Prema jednom dokumentu, cijeli je dio istočne Bo-sne trebao prijeći u ruke Srbije i Rusije. To što nije tada bilo moguće, sad se dogodilo. Možda ću pojednostavljeno reći: mi smo sitniš u rukama velikih sila! Jer tu se ukrštaju interesi velikih sila. Teško onom komu drugi kapu kroji. Bosna i Hercegovina nikad nije sama sebe – skrojila! To je moja zemlja, volim je, a zato sam nešto malo o tome i pročitao u povijesti, uvijek su drugi odlučivali kako će izgledati. I da-nas to isto rade. Kada sam razgovarao sa Richardom Holbrookom, rekoh mu: 'Gospodine, to je nepravda!' Odgovorio mi je: 'Al' mi ima-mo moć!' Kazao mi je to privatno, o tome nisam govorio javno… Ali, takav je bio odnos, tako je i danas – Bosna i Hercegovina će biti ona-kva kako to budu željele velike sile. Ako se pita što možemo mi učini-ti, možemo to da mi, koji smo u kući… citirat ću jednu poslovicu: 'Kuću čine kućom ukućani!' Ako je mi u Bosni i Hercegovini, u svojoj različitosti, prihvatimo kao svoju, tada smo svi – kod kuće. Unatoč svih međunarodnih intriga, napravit ćemo – kuću. Ali, ako je ne pri-hvatimo, neće opstati. Međutim, a rekao sam to neki dan jednoj am-basadorici: 'Vaša Ekselencijo, hvala Vam na razgovoru, ali katolici su preživjeli 400 godina Osmanskog Carstva, preživjeli i prvu Jugoslavi-ju, i drugu Jugoslaviju, Drugi svjetski rat – vjerujte, i vas će!'”

O važnosti jedinstva Hrvata u matičnoj državi i Hrvata u Bosni i Hercegovini, kojega, čulo se u diskusiji na skupu u Diplomatskom klu-bu u Zagrebu, nije bilo ne među narodom, nego među političarima, kardinal Vinko Puljić je progovorio: “Bez obzira na stranku na vlasti u Hrvatskoj, vrlo je važno znati voditi strategiju budućnosti hrvatskog naroda. Kada mi iz Bosni i Hercegovini gledamo na Hrvatsku gledamo je kao – institucije. Predsjednik, Vlada... koje poštujem i u tom duhu želim i kontaktirati i surađivati. Međutim, važno je shvatiti – možda to nekima neće zvučati ugodno – ako nas tamo, u Bosni i Hercegovini, ne

bude, da Bog da dā i ovdje opstanemo! Zašto? Geopolitički, biološki. Ne tražimo nikakvih privilegija. Samo jednaka prava. I to stalno tvrdim, ne trebamo nikakve privilegije. Vladavinu zakona. Svi smo pred zako-nom jednaki. Ali ne i pred bilo kakvim zakonom. Zakonom koji štiti čovjeka i pomaže mu da bude – čovjek. U tome i jest ljepota. Zato i želim strategiju u Hrvatskoj, takav napredak, da unatoč svih različito-sti, hvala Bogu da smo različiti – ista mati rodi, a djeca ne budu ista… Ne trebamo ponovno jednoumlje, nego u toj različitosti – smijem li pučki reći? – vucimo kola u istom pravcu! A ne da svatko vuče na svoju stranu. Vucimo kola u istom pravcu, kažem to svojim suradnicima. Ne morate misliti kao ja, mislite svojom glavom, ali vucimo, dajmo da kola idu u istom pravcu. Želim Hrvatskoj taj ispravan, pravedni pravac. A mi ćemo se iz Bosne i Hercegovine – šlepati.”

Jako glasna u privatnim razgovorima, u tzv. tihoj diplomaciji

Na kraju predavanja prisutnima se obratila Kolinda Grabar Kita-rović, novoizabrana predsjednica Republike Hrvatske. Ona je rekla kako je u cijeloj predizbornoj kampanji neprestano ponavljala da je dosadašnja hrvatska službena politika prema Bosni i Hercegovini bila isključivo deklarativna, protokolarna i prilika za slikanje.

Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica RH

“Hrvatska je do sada samo deklarativno podržavala hrvatski na-rod u Bosni i Hercegovini. Bilo je to uglavnom sve protokolarno. Na razini fotografiranja i ugodnih razgovora. Ako se mi kao Hrvatska ne budemo spremni i posvađati s nekima u ime hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, to neće biti stvarna potpora. Mišljenja se oko Bosne i Hercegovine jako razilaze. Naravno, nama ne pada na pa-met miješati se u unutarnje stvari, ali mi smo potpisnica Dayton-skih ugovora, imamo ustavnu obvezu štititi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. I kao što sam ponavljala u kampanji – mi smo jedan narod, jedno biće. Zbog toga isto tako treba shvatiti i ovaj animozi-tet koji se stvarao između Hrvata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovi-ni, odnosno prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. To mora presta-ti. Imamo obvezu podupirati Bosnu i Hercegovinu da ona postane konačno politički emancipirana država, a to se neće dogoditi bez Hrvata, bez jednakopravnosti Hrvata na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Zato ću se zalagati i moram vam reći da ću u onim privatnim razgovorima, u tzv. tihoj diplomaciji biti, zapravo – jako glasna”, poručila je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, što je izazvalo dugačak i gromoglasan pljesak prisutnih. q

Edina SMAJLAGIĆ

HRVATSKA


“Upoznaj, moli, surađuj” naziv je međureligijskog, ekumenskog projekta koji je na inicijativu Sisačke biskupije pokrenut u Sisku, u srpnju 2014. godine. U njemu sudjeluju predstavnici triju vjerskih zajednica: katoličke, pravoslavne i islamske – Sisačka biskupija, Srpska pravoslavna crkva u Sisku i Medžlis Islamske zajednice Sisak. Cilj međuvjerskog projekta jeste da se na lokalnoj razini oplemene i obogate obzorja međusobnog poznavanja kroz različite duhovne sadržaje, predstavljajući sličnosti i posebnosti. S druge strane, na-stoje se promovirati i trajne zajedničke vrijednosti tri zajednice s kojima se može doprinijeti kvalitetnijoj moralnoj obnovi i revitali-zaciji društva.

Predstavljen projekt “Upoznaj, moli, surađuj”

Projekt je široj javnosti predstavljen na konferenciji za novinare održanoj u ponedjeljak, 26. siječnja 2015., u sisačkom Velikom Kaptolu, zgradi Sisačke biskupije. O dosadašnjim, ali i planiranim aktivnostima, prisutnim novinarima govorili su Spomenka Jurić, vo-diteljica Ureda za kulturu Sisačke biskupije, Alem ef. Crnkić, glavni imam sisački, Veselin Ristić, sisački paroh i vlč. Branimir Motočić, povjerenik za ekumenizam i dijalog Sisačke biskupije.

“Želimo putem ovog projekta da se više zajedno povežemo, da se međusobno bolje upoznamo, da surađujemo u humanitarnom radu i edukaciji”, rekla je Spomenka Jurić. Istaknula je kako je do-govoreno da će se projekt provoditi u nekoliko etapa. Tokom 2014. godine organizirano je nekoliko radionica za djecu u odabranim osnovnim i srednjim školama u Sisku i Glini. Vjeroučitelji su zajedno s učenicima organizirali razgovore na temu međusobnog upozna-vanja i dijaloga pripadnika različitih vjera. “Povratne informacije bile su iznenađujuće pozitivne”, rekla je Jurić. Sljedeća etapa pro-jekta bio je “duhovni izlet”, jednodnevno studijsko putovanje, u subotu, 15. studenog 2014., s ciljem posjete katoličkim i pravoslav-nim crkvama te molitvenim prostorom Islamske zajednice na po-dručju grada Siska i Sisačko-moslavačke županije. Sljedeći događaj projekta je međureligijski koncert, prvi takav u Sisku, koji će se odr-žati u subotu, 31.01.2015. u Domu kulture “Kristalna kocka vedri-ne”. “Bit će to”, rekla je Spomenka Jurić, “prvi takav koncert u Si-sku.” Projekt će završiti okruglim stolom na temu društvene uloge vjere i međusobne međureligijske suradnje.

U ime sisačkih muslimana projekt je podržao Alem ef. Crnkić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Sisak. “Osjećam neiz-mjerno zadovoljstvo što je došlo do ovakve ekumenske inicijative od strane Sisačke biskupije i što po prvi put imamo jedan zajednič-ki ekumenski projekt, znakovitog naziva 'Upoznaj, moli, surađuj'. Mi smo se u proteklom periodu upoznali, zajednički smo molili i sada surađujemo. Mislim da će ovo posljednje – suradnja – trajati i ubuduće. Ono što je zaista lijepo i važno je da smo mi ovih posljed-njih mjeseci intenzivnije živjeli ekumenizam i dijalog, interakciju naših vjernika, ljudi koji žive u ovom gradu i koji su se kroz ove ra-

MEĐURELIGIJSKI PROJEKT “UPOZNAJ, MOLI, SURAĐUJ” U SISKU

Doprinos moralnoj obnovi i revitalizaciji društva

zličite sadržaje bolje upoznali, razmijenili lijepa iskustva kroz ovaj duhovni izlet. Posebno bih naznačio radionice s mladim generacija-ma – osnovcima i srednjoškolcima, jer smatram da je iznimno važ-no da dijalog i ekumenizam počinje od najmlađih i da tako obliku-jemo njihovo gledanje na stvari. Najvažnije je da uspostavimo kon-stantan dijalog i da taj dijalog dopre do najmlađih. Svakako da je za nas u Islamskoj zajednici ovakav projekt važan i zbog početka grad-nje Islamskog centra ovdje, u Sisku. Ovo je lijepa uvertira i jedna lijepa pretpostavaka koja će izgraditi među ljudima različitih vjero-ispovijesti bliskost, srdačniju komunikaciju i otvorenost, a što sva-kako treba u našem gradu”, rekao je imam Crnkić. Napomenuo je kako je osobito važno da vjerske zajednice usklade svoje karitativ-ne aktivnosti, kako bi se pomoglo ljudima, pogotovo sada kada ži-vimo svojevrsnu kušnju kroz socioekonomsku situaciju.

Projekt je pozdravio i paroh sisački Veselin Ristić. “Ovaj je projekt nasušna potreba ovome gradu koji često nazivamo multikultural-

Veselin Ristić, Spomenka Jurić, Alem Crnkić i Branimir Motočić na press konferenciji u Sisačkoj biskupiji (26.01.2015.)

Učesnici studijskog putovanja ispred sisačkog mesdžida (15.11.2014.)

HRVATSKA


nim, multinacionalnim, multivjerskim, jer nas poziva da kroz njega riječi provedemo u djela. Ovaj projekt ne samo da nas poziva da upo-znamo jedni druge, da surađujemo, on nas podsjeća da trebamo ži-vjeti zajedno, da se poštujemo, da se družimo – iako smo različiti. Cilj ovog projekta je da jedni druge prihvatimo s ljubavlju bez obzira na razlike, da upoznamo drugu vjeru, kulturu i tradiciju. To međusobno poštovanje i komunikacija posebno su nam potrebni u današnje vri-jeme, kada se jedni od drugih otuđujemo i kada je čovjeku prije sve-ga potrebna jedna topla riječ”, rekao je paroh Ristić.

Velečasni Branimir Motočić, povjerenik za ekumenizam i dija-log Sisačke biskupije, naglasio je kako je ovaj projekt lokalnog ka-raktera. “Mi smo predstavnici vjerskih zajednica koje djeluju u gra-du Sisku i koje zajedno žele nešto učiniti. Mi ovdje živimo u istome mjestu, u istome gradu, mi smo susjedi i stoga želimo pokazati da je na lokalnoj razini jedna ovakva vrsta suradnje ne samo potrebna, nego i itekako moguća.” Kroz ovaj projekt, naglašava vlč. Motočić, djelovalo se na nekoliko razina – na odgojnom, ljudsko-humanitar-nom i društvenom planu. “Želimo sami sebi pokazati koliko smo svi upućeni jedni na druge i ako ništa drugo, možemo kao način svoga života postaviti si jedan način ponašanja, a to je da uvijek na pame-ti imam da sam upućen na druge ljude i da želim drugim ljudima činiti dobro”, zaključio je vlč. Motočić.

Međureligijski koncert “Upoznaj, moli, surađuj”

U subotu, 31. siječnja 2015., u Domu kulture “Kristalna kocka vedrine” u Sisku održan je međureligjski koncert u sklopu projekta “Upoznaj, moli, surađuj”. Riječ je o prvom zajedničkom koncertu ikad održanom u Sisku koji je okupio brojne vjernike iz sve tri zajed-nice. Nastupili su Katedralni zbor Uzvišenja sv. Križa iz Siska, Hor manastira Kovilj iz Srbije i Ženski pjevački zbor “Selsebil”, koji dje-luje pri Medžlisu Islamske zajednice Rijeka. U prepunoj dvorani si-sačkog Doma kulture “Kristalna kocka vedrine” posjetitelji su toplo pozdravili sve izvođače.

Pozdravljajući sudionike i organizatore koncerta, sisački biskup mons. Vlado Košić je napomenuo kako se uz naziv projekta “Upoznaj, moli, surađuj”, sada može dodati i – pjevaj! “Zajedništvo koje smo ostvarili u dosadašnjem dijelu projekta nas sve raduje. Vjerujem kako je ovo početak suradnje koju nastavljamo”, rekao je biskup Košić.

O pozitivnim vrijednostima međureligijskog, koje su prihvatile sve tri vjerske zajednice, govorili su povjerenik za ekumenizam i dijalog Sisačke biskupije vlč. Branimir Motočić, glavni sisački imam Alem ef. Crnkić i sisački paroh o. Veselin Ristić, kao i organizatorice projekta Natalija Grubar i Spomenka Jurić. “Nakon niza loših, iz Si-ska napokon dolazi i jedna dobra vijest. Kroz različite vjerske, druš-tvene i kulturne sadržaje promoviramo zajedničke vrijednosti, koje doprinose moralnoj obnovi društva, razumijevanju i suradnji”, re-kao je vlč. Motočić. Svi govornici su istaknuli kako je projekt “Upo-znaj, moli, surađuj” pokazao da se može živjeti i podučavati među-religijski dijalog te kako je na lokalnoj razni takva vrsta suradnje itekako potrebna i moguća. Pritom za sve tri vjerske zajednice do-nosi brojne dobiti.

Zadnje događanje u okviru projekta “Upoznaj, moli, surađuj” bit će okrugli stol koji je planiran za veljaču 2015. Na njemu će se razgovarati o društvenoj ulozi vjere i međureligijskoj suradnji. “Upoznaj, moli, surađuj” je pokazao da istinski ekumenizam i me-đureligijski dijalog mogu egzistirati samo međusobnim upoznava-njem, suradnjom i molitvom. Sisačka lokalna inicijativa je postala primjer i za druge sredine u Hrvatskoj. q

Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

Brojni posjetitelji na međureligijskom koncertu u Sisku (31.01.2015.)

Katedralni zbor Uzvišenja sv. Križa iz Siska

Hor manastira Kovilj iz Srbije

Ženski pjevački zbor “Selsebil” iz Rijeke

INTERVJU

21SIJEČANJ 2015.

Međusobno razumijevanje i dijalog mogu smanjiti napetosti i eventualne sukobe

Početak 2015. godine obilježio je oružani napad i ubojstvo čla-nova redakcije francuskog satiričnog časopisa “Charlie Hebdo”. Neki analitičari su taj događaj nazvali “europski 11. rujan/sep-tembar”, uspoređujući ga s američkim 9/11 iz 2001. godine. S vre-menskim odmakom od mjesec dana možemo li reći da su pogrije-šili ili su, ipak, u pravu? Kakve su moguće posljedice po muslima-ne u Europi, ali i šire?

Ne bi se moglo reći da se radi o istovjetnim događajima. Naime, postoje sličnosti i razlike. Sličnosti, jer se radi o aktima terorizma inspi-risanim religijskim radikalizmom, izvršenih od muslimanskih ekstremi-sta te jačanju islamofobije kao njihove posljedice. Razlike, jer se radi o različitom broju žrtava i razlikama u pogledu počinilaca, s obzirom na to jesu li državljani stranih država ili države protiv koje su počinili tero-ristički akt. Razlika je, takođe, i u reakcijama na teroristički akt.

Posljedice ovog terorističkog akta na muslimane u Evropi su ne-gativne. Porastao je broj napada na muslimane i njihove objekte, nanijeta šteta višedecenijskom radu na približavanju muslimana i pripadnika drugih religija i opštem imidžu muslimana u Evropi, od-nosno na Zapadu.

Analizirajući uzroke i posljedice može se zaključiti da je obra-zac dobro poznat: blasfemične uvrede muslimanskih svetinja iza kojih slijedi reakcija. Oni koji žele kaos i nasilne reakcije muslima-na dobro znaju gdje je “crvena linija”. Sjetimo se “Sotonskih sti-hova” Salmana Rushdija, karikatura Božjeg poslanika Mu-hammeda, a.s., u danskom listu “Jylland-Posten”, zatim filma “Nevinost muslimana” (“Innocent of Muslims”)… Nedavno ste u sarajevskom “Oslobođenju” objavili vrlo zanimljiv tekst u kojem

FIKRET KARČIĆ, PROFESOR NA PRAVNOM FAKULTETU U SARAJEVU I PREDSJEDNIK USTAVNOG SUDA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

“Vrijeme je da se pristupi sistematskoj reformi islamske pravne misli korištenjem idžtihada, teorije ciljeva Šerijata i drugih metoda. Posebno trebamo nova razmatranja kada je u pitanju javno pravo, a

unutar ove grane pitanja hilafet/imamet, ustav, teritorijalni suverenitet, ljudska prava, izbori i slično. U međunarodnom islamskom pravu to su pitanja kategorizacije svijeta na različite teritorije, mira i rata, ratnog prava i odnosa prema međunarodnim konvencijama, organizacijama i slično. U ovim oblastima

problem je što su moderne muslimanske države prihvatile rješenja savremenog međunarodnog prava, ali to nije praćeno odgovarajućim razvojem islamske pravne misli i legitimizacijom promjena pa se onda

kod nekih ljudi javila percepcija da je taj razvoj protivan islamskom pravu.”

Proces modernizacije u muslimanskom svijetu nije

dovršen Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ

ste sadašnju situaciju komparirali sa događanjima u musliman-skoj Španjolskoj, u Cordobi, između 850. i 859. godine. Možete li našim čitateljima objasniti poveznicu s fenomenom iz sredine 9. stoljeća poznatim kao “pokret mučenika iz Cordobe”?

“Pokret mučenika iz Cordobe” jeste vrlo zanimljiv fenomen u historiji Katoličke crkve. Naime, veći broj kršćana, muškaraca i že-na, svećenika i laika, počeo polovinom 9. vijeka da ničim izazvan vrijeđa islam i Božjeg poslanika pred muslimanskim vlastima. Oni su znali da time čine djelo za koje je u klasičnom islamskom pravu bila predviđena smrtna kazna. I pored toga oni su htjeli da uvreda-ma isprovociraju muslimansku vlast da reaguje i da, na taj način,

Prof. dr. sc. Fikret Karčić

INTERVJU

22 PREPORODOV JOURNAL 171

sebi priskrbe status mučenika (martira). Njihove akcije doživjele su kritiku i unutar Crkve. Mučenici su, naime, prema autoritativnim crkvenim piscima oni koji ne traže smrt sami za sebe već sticajam okolnosti, posebno djelovanjem paganske države, postanu objekt progona i smrtnog ishoda.

Ono što je bilo slično u slučaju “mučenika iz Cordobe” i današ-njih vrijeđanja islama i Božjeg poslanika jeste da je ponašanje mu-slimana bilo predvidivo. Mislim da današnji muslimani treba da napuste takvo predvidljivo ponašanje. Situacija se izmijenila, uvrede se ne dešavaju na teritorijama pod muslimanskim suvere-nitetom, objekat uvreda nisu samo muslimanske svetinje, već i svetinje drugih religija. Muslimani, po mom mišljenju, treba da reaguju na uvrede koristeći sredstva demokratskih društava. Ta sredstva uključuju traženje sudske zaštite od nacionalnih i regio-nalnih sudova, korištenje prilike da upoznaju druge sa vlastitom vjerom i kulturom, te kao priliku za misijski rad ili, alternativno, da ignorišu uvrede i nastave sa svojim životom i radom slijedeći vla-stite prioritete.

Kada bi osobe tehničkih zanimanja analizirale sadašnje stanje u svijetu, onda bi ga vjerojatno najbolje opisale s 3. Newtonovim zakonom, poznatijim kao zakon akcije i reakcije. Izgleda da se na-lazimo u začaranom krugu poznatih antimuslimanskih uvreda i predvidljivih, a za neke, izgleda, i poželjnih muslimanskih reakci-ja. Kako prekinuti pogubnu spiralu uvreda i reakcija?

Idealan izlaz iz tog začaranog kruga akcije i reakcije bio bi da prestanu uvrede. Međutim, zbog konkretnih odnosa u svijetu to je teško očekivati. Zbog toga treba strpljivo i mukotrpno raditi upo-znajući nemuslimane sa islamskim učenjem, vrijednostima i senzi-bilnostima. Takođe, treba raditi na tome da muslimani koji žive na Zapadu razumiju filozofske osnove Zapada, zapadne vrijednosti i senzibilitete. Međusobno razumijevanje i dijalog mogu smanjiti na-petosti i eventualne sukobe.

Danas se multikulturni identitet Evrope testira na njenom odnosu prema islamu

U Europi jačaju ekstremni pokreti usmjereni protiv muslima-na, ovoga puta izdvajamo PEGIDU u Njemačkoj. Kancelarka An-gela Merkel je poslala snažnu poruku rekavši da je “islam dio Nje-mačke”, organiziraju se anti-PEGIDA demonstracije, s druge stra-ne jača strah od imigranata muslimana… Kakvi se scenariji oče-kuju u budućnosti, kuda ovakvo stanje može dovesti?

Vrlo je teško govoriti o scenarijima u budućnosti. Mogu samo reći da mislim da ako odgovorni ljudi na Zapadu i muslimani koji tu žive ne spriječe rast antiislamskih ideologija i pokreta, može doći do toga da se muslimani proglase za strane elemente u evropskim/zapadnim društvima, neadaptibilnim, inherentno antizapadnim i samim tim problematičnim. Onda neko može predložiti rješenje tog pitanja u smislu onih parola na Balkanu s početka 20. vijeka “Idite natrag u Aziju” ili još gore.

Jürgen Todenhöfer, bivši njemački političar, reagirajući na na-pade na kancelarku Angelu Merkel, i to od svojih stranačkih kole-ga, zbog izjave da je islam dio Njemačke, kaže kako “njena izjava historijski nije pretjerana, ona je, čak, i nedovoljna”. Između osta-loga naglašava kako “islam nije samo dio Njemačke i Europe, islam je uvjet njihovog uspjeha”, te da je “islam od Europe napra-vio najnapredniju regiju u svijetu”. Pritom se prisjetio doprinosa islamskih učenjaka u prošlosti. Vaš komentar?

Kada je riječ o identitetu Evrope onda je on historijski bio ju-deo-kršćansko-islamski. Poznata je uloga islamske civilizacije u na-stajanju moderne Evrope, posebno renesanse. Najstariji evropski univerziteti nastali su na jugu starog kontineneta koji je najviše bio pod islamskim uticajem. Na jugoistoku Evrope postoje već vjekovi-ma muslimanske zajednice koje su se integrisale u evropsku kultu-ru. U tom smislu islam je dio Evrope. Slažem se s navodom da je

Ono što je bilo slično u slučaju “muče-nika iz Cordobe” i današnjih vrijeđanja islama i Božjeg poslanika jeste da je po-našanje muslimana bilo predvidivo. Mislim da današnji muslimani treba da napuste takvo predvidljivo ponašanje. Situacija se izmijenila, uvrede se ne de-šavaju na teritorijama pod musliman-skim suverenitetom, objekat uvreda nisu samo muslimanske svetinje, već i svetinje drugih religija. Muslimani, po mom mišljenju, treba da reaguju na uvrede koristeći sredstva demokratskih društava. Ta sredstva uključuju traže-nje sudske zaštite od nacionalnih i regi-onalnih sudova, korištenje prilike da upoznaju druge sa vlastitom vjerom i kulturom, te kao priliku za misijski rad ili, alternativno, da ignorišu uvrede i nastave sa svojim životom i radom sli-jedeći vlastite prioritete.

INTERVJU

23SIJEČANJ 2015.

islam i uslov uspjeha Evrope, jer se danas multikulturni identitet Evrope testira na njenom odnosu prema islamu.

S jedne strane imamo rastuću islamofobiju, a s druge sve izra-ženiju zapadofobiju. Pritom se zaoštrava sukob između dvije te-meljne vrijednosti na kojima počivaju: slobode izražavanja, na Zapadu i svetosti vjere, u muslimanskim zemljama. Koliko je “rat protiv terorizma”, odnosno njegov snažan antimuslimanski ka-rakter, doprinio sadašnjoj situaciji u svijetu?

Napetost između slobode izražavanja i svetosti vjere, odnosno slobode religije nije samo karakterističan za odnose Evrope/Zapa-da i muslimanskog svijeta. To je univerzalni problem ljudskih pra-va. Ta dva prava – pravo na slobodu izražavanja i pravo na slobodu religije, koja uključuje i pravo da se ne bude vrijeđan – poznati je problem u teoriji i praksi zaštite ljudskih prava. Još se traga za op-šteprihvatljivim rješenjem ove tenzije. U kontekstu ove tenzije na-laze se i muslimani na Zapadu zbog toga što dolaze u sekularizova-na društva iz još uvijek tradicionalnih društava. Zato izgleda da tenzije između dva spomenuta prava pogađaju prvenstveno musli-mane. Ako pogledamo praksu Evropskog suda za ljudska prava on-da vidimo da se i druge religijske zajednice nađu u situacijama kada su njihove svetinje povrijeđene.

Što se tiče antizapadnog raspoloženja ono se može naći u goto-vo svim nezapadnim zemljama, uključujući muslimanske. Među-tim, s druge strane, svjedoci smo svakodnevnih pokušaja hiljada muslimana da se morem i kopnom domognu Evrope u potrazi za boljim životom. Teško da bih kod tih ljudi našli antizapadno raspo-loženje.

Šerijat se koristi kao mobilizator muslimanskih masa, a u psihološkom smislu kao objekat velike privrženosti muslimana

Pred muslimanskom akademskom zajednicom stoje novi iza-zovi. Nije korektno niti pravedno za sve probleme današnjih mu-slimana kriviti druge. Što muslimanski svijet može i treba preispi-tati u odnosu spram modernog svijeta? Kakav doprinos mogu dati muslimani s ovih prostora razvoju islamske misli i institucija u Europi?

Proces modernizacije u muslimanskom svijetu nije dovršen. Osnovni problem onih koji su provodili ovaj proces u musliman-skom svijetu jeste da su smatrali da postoji samo jedan model mo-dernosti i to evropski, zapadni. U tom kontekstu pojavilo se i pita-nje da li modernizacija uključuje neminovno i sekularizaciju. U ve-ćini slučajeva nosioci modernističke politike su odgovarali pozitiv-no na ovo pitanje. Zbog toga nije razvijen koncept muslimanske modernost. Zato je u pojedinim muslimanskim zemljama došlo do jačanja antimodernističkih tendencija.

S druge strane, mi u Bosni i Hercegovini imamo iskustvo dva projekta modernizacije: osmanskog i austro-ugarskog. Osmanski projekat modernizacije, Tanzimat, teorijski se oslanjao na islam, a austro-ugarski projekt na evropsku kulturu. Postoji i treći projekt modernizacije – socijalistički koji se oslanjao na marksističku ideo-logiju. Bošnjaci su prošli kroz sva tri ova projekta i sačuvali su svoj identitet.

Mislim da Bošnjaci mogu dati Evropi dva doprinosa: rezultate razvoja islamske misli na tragu islamskog reformizma (islah pokre-ta) od posljednjih decenija 19. vijeka do polovine 20. vijeka i islam-ske institucije koje su razvili u post-osmanskom periodu, odnosno u evropskom kontekstu. Problem je, međutim, koliko su muslimani

Evrope o ovom upoznati, odnosno koliko smo im te doprinose pre-zentirali.

Profesor ste na sarajevskom Pravnom fakultetu, gdje predaje-te Komparativnu pravnu historiju. Na Fakultetu islamskih nauka ranije ste predavali predmete Historija šerijatskog prava i Religija i pravo. Bolji poznavatelji prilika uočavaju kako se povećava inte-res na zapadnim univerzitetima za izučavanje šerijatskog prava. Što je razlog takvom trendu?

Razlozi tog trenda na zapadnim univerzitetima su prvo, činjeni-ca da je šerijatsko pravo jedan od velikih pravnih sistema današnji-ce i drugo, da je poznavanje tog pravnog sistema neophodan uslov za razumijevanje prilika u savremenom muslimanskom svijetu. Izvan pozitivno-pravnog područja Šerijat je važan i kao islamski normativni sistem koji je relevantan za ponašanja vjernika u seku-larnim društvima. U ideološkom smislu Šerijat se koristi kao mobi-lizator muslimanskih masa, a u psihološkom smislu kao objekat velike privrženosti muslimana. Sve su to razlozi zbog kojih se na Zapadu razvija ekspertiza u oblasti islamskog prava.

Kada govorimo o Šerijatu treba se osvrnuti na nedavna istra-živanja Pew Research Centra iz Washingtona, u koje je uključeno preko 38.000 intervjua, u 39 država u kojima žive muslimani i na preko 80 svjetskih jezika. Istraživanje je pokazalo kako bi veliki broj muslimana širom svijeta podržao uvođenje Šerijata u zakon države u kojoj žive. S druge strane, muslimani s naših prostora nisu zagovornici takve ideje. Jesmo li zbog toga lošiji muslimani ili samo lakše prihvaćamo povijesne, geografske, političke i druge činjenice?

Prihvatio bih drugu alternativu na pitanje koje ste postavili, na-ime, da muslimani s naših prostora prihvataju historijske, geograf-ske i druge činjenice kada je riječ o Šerijatu kao izvoru pozitivnog prava. Mi smo historijski živjeli takvu situaciju do 1946. godine, kada su ukinuti šerijatski državni sudovi u Bosni i Hercegovini. Od tada živimo drugu situaciju, a to je da je Šerijat lični etički kodeks muslimana i izvor normiranja autonomnih pitanja Islamske zajed-nice. Ovo rješenje odražava karakter države u kojoj živimo i kultur-ni kontekst kome pripadamo. Izazov je kako u tim historijski novim okolnostima ostati vjeran islamskim normama i očuvati musliman-ski identitet.

Temeljna institucija Bošnjaka je država Bosna i Hercegovina

Poznato je da se zalažete za koncept potpunog odvajanja dr-žavnih institucija od vjerskih zajednica. Jednom prilikom ste izja-vili da politički i religijski autoritet, posebno u slučaju viševjerskih društava, trebaju biti funkcionalno razdvojeni. Možete li nam po-drobnije objasniti Vaš stav na primjeru Bosne i Hercegovine?

Smatram da u slučaju viševjerskih društava treba prihvatiti od-vajanje državnih i religijskih autoriteta. Time se osigurava jednaka udaljenost političkih autoriteta od svih religijskih zajednica i ravno-pravnost ovih posljednjih. To odvajanje treba da bude uz saradnju države i religijskih zajednica, a ne uz neprijateljstvo. Država i religij-ske zajednice treba da sarađuju za ostvarenje opšteg dobra.

U Bosni i Hercegovini imamo sistem odvajanja religijskog i poli-tičkog autoriteta još iz socijalističkog perioda. Međutim, tada nije bilo međusobne saradnje već dominacija političkog autoriteta nad religijskim. Današnji model treba da uključuje punu slobodu religije prema međunarodnim standardima i saradnju države i religijskih zajednica na obrazovnom, kulturnom i socijalnom planu. Na taj na-

INTERVJU


čin prihvatamo model koji je već razvijen u brojnim evropskim ze-mljama i posebno u SAD-u.

Kod nekih bosansko-hercegovačkih imam i alima često su u opticaju tri teze: da Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu državu, da je Islamska zajednica temeljna institucija Bošnjaka i da bi upravo ona trebala predvoditi izgradnju identiteta i etno-nacionalnih in-stitucija. Slažete li se s takvim mišljenjem?

Ne slažem se s tim stavovima. Prvo, teza da Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu državu. Ideja o tome da svaki narod treba da ima svoju nacionalnu državu pripada 19. i prvoj polovini 20 vijeka. Bošnjaci imaju svoju državu i to je Bosna i Hercegovina. BiH je višenacionalna država i to je ono što čini paradigmu Bosne i Hercegovine. Ne može neko s ponosom govoriti o viševjekovnoj ideji zajedničke države u Bosni i Her-cegovini i onda žaliti što Bošnjaci nemaju svoje nacionalne države.

Slično je i s drugom tezom, naime, da je Islamska zajednica te-meljna institucija Bošnjaka. Temeljna institucija Bošnjaka je država Bosna i Hercegovina. Islamska zajednica je, nakon države, najstari-ja moderna institucija bošnjačkog naroda i ona je kontinuirano dje-lovala od austro-ugarskog perioda do danas.

Isto tako, Islamska zajednica ne treba da predvodi izgradnju et-no-nacionalnih institucija. To ne spada u misiju Islamske zajednice, koja je određena njenim Ustavom. Na kraju, i pokušaji izgradnje nekih etnonacionalnih bošnjačkih institucija u kojima su učestvo-vali i neki alimi nisu u naše doba donijeli neke vidljive rezultate.

Uz ovakva razmišljanja nekih pripadnika bošnjačke uleme do-dao bih još jedan podatak vezan uz Popis stanovništva u Hrvat-skoj 2011. godine. Od 62.977 muslimana koji žive u Hrvatskoj, njih čak 9.647 ili 15,32% izjašnjavaju se kao Hrvati islamske vjero-ispovijesti. Smatramo da je ta brojka mnogostruko veća od broja onih Hrvata koji su s kršćanstva konvertirali u islam. Nalazimo li se u još jednom začaranom krugu, ovoga puta asimilacijskih pro-cesa nacionalnog predznaka, za koje su krivi i vjerski autoriteti?

Podaci koje ste iznijeli govore o asimilacijskim procesima u po-gledu etničke identifikacije. Moguće da je taj proces bio uzrokovan i nedostatkom svijesti o bošnjačkom identitetu pa su pojedinci pri-hvatili identitet okruženja. Ne smatram da su za to krivi vjerski islamski autoriteti jer, kako sam već rekao, rad na izgradnji etnič-kog identiteta nije dio misije Islamske zajednice.

Teza o nespojivosti islama i demokratije dolazi od onih koji nedovoljno poznaju i jedno i drugo

Vratimo se još malo muslimanima u rascjepu između Šerijata i sekularnog društva. Prije nekoliko godina analizirali ste odnos muslimanskih alternativnih grupa u BiH prema šerijatu i sekular-nom pravu, proučavali razne “fetve” na Internetu i pritom došli do zanimljivih saznanja. Između ostaloga, u opticaju su teze da se ne smije odavati počast državnoj zastavi, da su izbori i izlazak na glasanje “nužno zlo”, da nije poželjno učenje prava npr. u Danskoj jer tako možemo izaći iz vjere, itd. Što nam govore takve tenden-cije? S druge strane, neki muslimani uporno tvrde da islam i de-mokracija ne idu ruku pod ruku. Jesu li, na radost neprijatelja islama i muslimana – u pravu?

Ove tendencije nam govore da je došlo do disperzije autoriteta za tumačenje islamskog normativnog sistema. Pored zvaničnih or-gana i institucija Islamske zajednice pojavljuju se i pojedinci ili gru-pe koje nude alternativna tumačenja. Ti pojedinci ili grupe koriste posebno internet i mogu da utiču na one koji nemaju formalno vjersko obrazovanje. Čudno je, međutim, kakva sve pitanja postav-ljaju naši muslimani. Vidi se, na primjer, očigledna diskrepancija između njihovog svjetovnog obrazovanja ili statusa i razvoja vjer-ske svijesti, gdje ova posljednja stoji na prilično niskim granama.

Što se tiče teze o nespojivosti islama i demokratije ona dolazi od onih koji nedovoljno poznaju i jedno i drugo. Takvi zaboravljaju da je, na primjer, u Osmanskoj državi 1876. godine, prilikom dono-šenje prvog Ustava u ovoj zemlji, vođena diskusija o islamu i usta-vu, izborima i parlamentarizmu. Takođe, prilikom osnivanja Paki-stana polovinom 20. vijeka vođene su duboke teorijske debate o islamu i demokratiji. Tada je skovan termin “teodemokratija” koja se bazira na Božjem suverenitetu de iure i suverenitetu naroda de facto – i koja govori o spajanju islamskog prava i demokratije.

Vrlo je indikativno što se na različitim internet portalima i islamskim web-stranicama iznose različiti stavovi arapsko-musli-manskih autora, uz sintagmu “mišljenje većine selefijskih učenjaka današnjice”, ili bosansko-hercegovačkih muslimana koji su studira-li u arapskim zemljama, dok se vrlo rijetko mogu pročitati mišljenja domaćih alima poniklih, na primjer, s FIN-a u Sarajevu. Koliko je

Mi u Bosni i Hercegovini imamo iskustvo dva pro-jekta modernizacije: osmanskog i austro-ugarskog. Osmanski projekat modernizacije, Tanzimat, teorij-ski se oslanjao na islam, a austro-ugarski projekt na evropsku kulturu. Postoji i treći projekt moderniza-cije – socijalistički koji se oslanjao na marksističku ideologiju. Bošnjaci su prošli kroz sva tri ova pro-jekta i sačuvali su svoj identitet. Mislim da Bošnjaci mogu dati Evropi dva doprinosa: rezultate razvoja islamske misli na tragu islamskog reformizma (islah pokreta) od posljednjih decenija 19. vijeka do polo-vine 20. vijeka i islamske institucije koje su razvili u post-osmanskom periodu, odnosno u evropskom kontekstu. Problem je, međutim, koliko su musli-mani Evrope o ovom upoznati, odnosno koliko smo im te doprinose prezentirali.

INTERVJU

25SIJEČANJ 2015.

Bosni dobrog, a koliko lošeg donijelo studiranje brojnih domaćih dai'ja/misionara na različitim islamskim fakultetima u svijetu?

Prvo dio vaše konstatacije je veoma značajan. Naime, naši profe-sori islamskih nauka rijetko su prisutni na internet portalima. Oni su izgradili zavidan akademski diskurs i to je očigledno. Međutim, ono što nedostaje jeste popularizacija sadržaja tog akademskog diskursa. Radikalizacija i deradikalizacija se postižu putem popularnih medija.

Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, polazim od toga da nije problem što su mladi Bošnjaci odlazili na univerzitete u musliman-ske zemlje. Tu je trebalo izvršiti pravilan odabir univerziteta. U mu-slimanskim zemljama postoje modernizovane islamske studije, postoje tradicionalne studije, postoje centri ideologizacije itd. Naši mladi ljudi koji su se opredijelili da idu u muslimanske zemlje na studije to nisu znali. Oni su se često rukovodili time gdje imaju osi-gurane stipendije. Kada se vrate onda neki imaju problem da se uključe u način života muslimana u Bosni i Hercegovini i iskazivanje islama u okviru jedne evropske države.

Kada sam Vas pitao o studijima islama u svijetu, kao najnega-tivniji utjecaj koji se uslijed toga pojavio na ovim prostorima, ali i širom islamsko-muslimanskog svijeta, mnogi spominju pogubnu ideologiju tekfira, svojevrsne bolesti Ummeta. Tekfir je glavni uzrok nasilja i terora koji se čine u ime vjere. Po njihovom učenju nevjernici su i svi oni muslimani koji odobravaju demokratske iz-bore vlasti i u njima učestvuju. Kako se boriti protiv tekfira, koji je prvenstveno muslimanima nanio mnogo patnji i boli? Zašto je tekfir postao omiljen u nekim “muslimanskim” krugovima?

Tekfir ili proglašavanje muslimana za nevjernike su praktikova-le ekstremističke grupe kroz historiju. Činjenica je da se te grupe nisu uspjele održati niti etablirati i da su uvijek predstavljale ma-njinski fenomen u muslimanskom Ummetu. One su se povremeno javljale posebno u doba kriza muslimanskog svijeta. Po svojim po-sljedicama te grupe su nanosile veliku štetu muslimanima. Tekfir je služio kao teorijsko opravdanje međumuslimanskih sukoba. Njega praktikuju oni koje sebi uzimaju za pravo da ocjenjuju stanje srca drugih ljudi i da se pojavljuju kao gospodari života i smrti tih ljudi.

Protiv ove ideologije se treba boriti njenom šerijatskom delegi-timizacijom, odnosno pokazivanjem vjerskim argumentima da je ona neispravna.

Jedinstvo Ummeta je najvećim dijelom bilo i jeste jedinstvo emocija

Neminovno se nameće pitanje situacije na Bliskom istoku. Li-bija, Sirija i Irak naprosto krvare u unutarmuslimanskom sukobu. Različite skupine muslimana, koji se smatraju mudžahidima/mudžahednima, borcima na Allahovom putu, sudjeluju u među-sobnim obračunima. Dio uleme je proglasio džihad u Siriji, što je jako zakompliciralo situaciju… Tko ima pravo proglasiti džihad, kako bi se mogla razlikovati legitimna borba od nasilja koje se poziva na vjeru? Tko je zakonski autoritet za proglašenje džihada, da li je to neka vjerska institucija ili pojedinac – postoji li uopće? I jedno jednostavno vjersko pitanje: kakav je kur'anski stav kada musliman ratuje protiv muslimana?

U međumuslimanskim sukobima često se dešava da obje stra-ne proglase džihad jedna protiv druge. Sjećam se da je prilikom iračko-iranskog rata 1980.-1988. bio takav slučaj pa je jedan autor analizirao fetve i jedne i druge strane pod naslovom “Fetve o ratu ili rat fetvi”.

Što se tiče proglašenja džihada to je prerogativa legitimne dr-žavne vlasti, kao i u zapadnoj teoriji pravednog rata. U jakim cen-

tralizovanim muslimanskim državama, kao što je bila Osmanska država, ta prerogativa se poštovala. I u našoj pjesmi se kaže: “Fer-man (zapovijed) dođe iz Stambola, bujruldija (provedbeni propis) iz Travnika (sjedišta bosanskog vezira).” Na primjer, nikada se nije desilo da neki valija, beg ili ajan, muftija ili kadija u Bosni i Hercego-vini proglasi džihad protiv Austrije, Mletačke ili neke druge susjed-ne kršćanske države. To je pravo isključivo pripadalo sultanu koji je bio i legitimni halifa. Takav džihad je posljednji put proglašen no-vembra 1914. kada je Osmanska država ušla u Prvi svjetski rat.

U muslimanskim zemljama koje nemaju tradiciju jake centralne vlasti džihad su proglašavali učeni pojedinci ili lokalni vladari. U sa-vremeno doba, u pogledu proglašenja džihada nastupila je prava anarhija: to čine pojedinci i terorističke grupe. Na taj način nastoje da daju vjersku legitimizaciju teroru. Međutim, i države koje se bo-re protiv takvih grupa proglašavaju džihad protiv njih i smatraju ih muharibunima (pobunjenicima), a ne mudžahidinima (borcima na Božjem putu).

ISIL je na teritoriji Sirije i Iraka proglasio halifat/hilafet, osno-vana je tzv. Islamska država, Abu Bekr al-Baghdadi se proglasio “halifom”… Slično pitanje kao i prethodno: na osnovu kakvog islamskog prava? S druge strane, što privlači brojne muslimane iz cijelog svijeta, naročito mlade, da se priključe jednom takvom po-kretu, čiji članovi ne priznaju državne granice, teroriziraju, kolju i spaljuju druge muslimane – i video uratke postavljaju na You Tu-be? Da li su to “certifikati za Džennet”, kako kaže profesor Musta-fa Spahić?

Hilafet je ustanova vjersko-političkog vođstva muslimana svije-ta. Ona je bila predmet bavljenja grane javnog prava islamske prav-ne nauke (Fikh). U toj grani prava elaborirana je ova ustanova na osnovu dva glavna izvora islama (Kur'ana i Sunneta) i prakse rane muslimanske zajednice. Muslimanski pravnici koji su elaborirali ovu ustanovu prihvatili su tri načina dolaska na funkciju halife: iz-bor, imenovanje od strane prethodnika i silom. Ovo posljednje bilo je priznanje stvarnosti u tadašnjem muslimanskom svijetu, ali je istovremeno služilo i kao otvorena pozivna karta za različite nosio-ce moći da pretendiraju na mjesto halife.

Hilafet je u kasnijem razdoblju postao stvar nasljeđivanja (dina-stijski princip). Najduže je bio u posjedu dinastije Osmanlija (1517.-1924.). Kada je Hilafet ukinut u Turskoj nakon proglašenja Republi-ke bilo je nekoliko pokušaja njegove obnove, ali bez uspjeha. Bilo je prijedloga za njegovo redefinisanje. Tako je egipatski pravnik Ab-durrezak es-Senhuri (u. 1971.) predložio tranformisanje Hilafeta u Ligu istočnih nacija. U tom savezu halifa bi imao vjerski autoritet, a zakonodavna i izvršna vlast bi pripadala državama članicama. Slič-no je mislio i pjesnik i filozof Muhamed Ikbal. Osnivanje Organiza-cije islamske konferencije, danas Organizacije islamske kooperaci-je, jeste, u određenom smislu, realizacija takve ideje.

Tokom historije bilo je različitih pokušaja samoproglašavanja halifom. Ti pokušaji su propadali, a takvi pretendenti i njihove pri-stalice su se suočavali sa sankcijama država na čijoj teritoriji su taj akt počinili.

Prema tome, kada je riječ o javnom pravu islamske pravne na-uke postoje tumačenja klasičnog perioda (prva četiri vijeka Hidžre) i moderna tumačenja. Moguće je da se neko poziva na jedan peri-od, a neko na drugi. Događaji kojima sada svjedočimo samo su do-kaz da ta oblast pravne nauke treba nove impute i novi razvoj.

Što se tiče privlačnosti samoproglašenog Hilafeta za neke mu-slimane razlozi su različiti: od nezadovoljstva vlastitom životnom situacijom, isključenosti pa do iluzije da se konačno osnovala ideal-na islamska država.

INTERVJU


“Hilafet i Šerijat su slatke riječi, s kojima možete privoljeti sva-kog muslimana da vam se pridruži, jer musliman po svojoj naravi teži Božjem zakonu i pravdi. Međutim, u ISIL-u su promašili glavni cilj hilafeta, a on je očuvanje jedinstva islamskog Ummeta. Oni ne ujedinjuju i ne jačaju Ummet, nego ga razbijaju i slabe”, nedavno je izjavio Ebu-Muhamed el-Makdisi, kontraverzni jordanski učenjak palestinskog porijekla. Teška izjava od nekoga tko je, zapravo, vrlo blizak vodstvu ISIL-a. Da li se – nakon mora prolivene muslimanske krvi, tekfirenja svega i svačega, sektaških sukoba, Sifina do Sifina, odsječenih glava – još uvijek može govoriti o jedinstvu Ummeta ili se radi o utopijskom pojmu, nedosanjanom snu muslimana?

Jedinstvo Ummeta je najvećim dijelom bilo i jeste jedinstvo emocija. Samo u kratkom periodu historije postojalo je jedinstvo u političkom ili pravnom smislu riječi.

Danas bi bilo previše očekivati ostvarenje nekog imaginarnog dar el-islama (kuće islama). Zato su i intelektualci i državnici koji su stajali iza Organizacije islamske konferencije, odnosno Organizaci-je islamske kooperacije umjesto “jedinstva” upotrijebili riječ “koo-peracija”. Danas bi bilo dovoljno da muslimani sarađuju, dakle, da nisu u sukobu. I to je teško postići.

Globalna zbivanja se prelijevaju i u Bosnu i Hercegovinu

Na žalost, moramo priznati da se bliskoistočni sukob, usprkos znatnom naporu u prevenciji od strane Islamske zajednice, preli-jeva i na naše prostore. Spisak je prilično dugačak: oko 150 musli-mana iz BiH ratuje u Siriji, od kojih je 30-ak poginulo; imam Selve-din Beganović iz okolice Velike Kladuše u nepunih mjesec dana napadnut je nožem čak tri puta, pri čemu su mu nanijeli teške tjelesne ozljede; u jednog sarajevskoj džamiji povratnici sa sirij-skog ratišta su prekinuli džumu i vrijeđali imama za vrijeme izgo-varanja hutbe; pojavila se ISIL-ova zastava u Gornjoj Maoči; po-čeo je sudski proces protiv Bilala Bosnića zbog vrbovanja mladih Bošnjaka/muslimana za rat u Siriji. Sjetimo se i Mevlida Jašarevi-ća, napadača na Američku ambasadu u Sarajevu. Kakva je Vaša ocjena stanja u BiH? Koliko se, kao posljedica rata, ukorijenio ek-stremizam i koliki je stvaran utjecaj onih koji šalju mladiće u rat na Bliski istok?

Globalna zbivanja se prelijevaju i u Bosnu i Hercegovinu. To se dešava na više načina posebno putem interneta, TV-a, kontakata, školovanja i slično. Osim toga, Bošnjaci su preživjeli agresiju i geno-cid i ostale su teške traume. Narodi kojima se to desilo često su pogodni za širenje radikalizma. U Bosni i Hercegovini se to nije de-silo. Postoji radikalizam, ali je on manjinski fenomen – ali nekada vokalan. Treba nastojati da se dimenzije tog fenomena ne prošire.

Da li bosansko-hercegovačke vlasti griješe kada na odlazak mladih iz BiH u tuđe ratove gledaju samo kao na sigurnosni pro-blem? Pozicija bosanskih muslimana nije imuna na europsko ne-povjerenje i sve izraženiju odbojnost prema muslimanima i isla-mu. Jesmo li dovoljno svjesni problema koji su se zbog takvih stvari nadvili nad Bosnom i bošnjačkim narodom?

Odlazak u tuđe ratove nije samo vezan za muslimane. U sva-kom ratu ima stranih dobrovoljaca, plaćenika i avanturista. Treba obratiti pažnju na motive i onda razviti strategiju suočavanja sa tim izazovom. Jasno je da odlasci muslimana iz evropskih zemalja ili Zapada, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, na ratišta u Siriju i Irak i teroristički akti na tlu Evrope imaju negativan odraz na poziciju mu-slimanskih grupa. U nekim krugovima se postavlja pitanje da li su muslimani lojalni građani ili potencijalna peta kolona u Evropi. Ta-

kve sumnje se mogu javiti i u pogledu Bošnjaka kao muslimanskog naroda i njegovog uključenja u evroatlantske integracije.

Da li se slažete s konstatacijom kako su se tradicionalna islamska duhovnost i institucionalno uređenje vjerskog života kroz Islamske zajednice na našim balkanskim prostorima, ipak, pokazali kao snažna prepreka preotimanju duha islama i instru-mentalizaciji vjere u političke i ideološke ciljeve? Postoji li dugo-ročna institucionalna i programska strategija Islamske zajednice za suzbijanje ekstremnih oblika tumačenja islama, koji dovode do radikalizacije mladih ljudi?

Tradicionalna islamska duhovnost i jake vjerske institucije mogu biti prepreka ekstremizmu. Islamska zajednica je u posljednjih neko-liko godina preduzela konkretne korake za jačanje obje ove kompo-nente. Radi jačanja islamske tradicije Bošnjaka formiran je istoimeni institut koji se bavi njenim proučavanjem i afirmacijom. Radi jačanja orijentacije srednjeg puta osnovan je Centar za dijalog – Vesatijja, koji svojom djelatnošću nastoji teorijski ojačati ovo usmjerenje koje je u osnovama našeg razumijevanja islama.

Pošto je religijska misao dinamična kategorija ona treba da bude u stalnom dijalogu s mjestom i vremenom

Da li je vrijeme da ulema pristupi sustavnoj reformi islamske misli, onome što Tariq Ramadan naziva inzistiranje na “transfor-macijskoj” umjesto “adaptacijske” reforme islamskog prava? Da li se slažete s akademikom Enesom Karićem koji smatra da su nam potrebni novi tefsiri/tumačenja Kur'ana, primjereniji vreme-nu i uvjetima u kojima živimo?

Svakako, vrijeme je da se pristupi sistematskoj reformi islam-ske pravne misli korištenjem idžtihada, teorije ciljeva Šerijata i dru-gih metoda. Posebno trebamo nova razmatranja kada je u pitanju javno pravo, a unutar ove grane pitanja hilafet/imamet, ustav, te-ritorijalni suverenitet, ljudska prava, izbori i slično. U međunarod-nom islamskom pravu to su pitanja kategorizacije svijeta na različi-te teritorije, mira i rata, ratnog prava i odnosa prema međunarod-nim konvencijama, organizacijama i slično. U ovim oblastima pro-blem je što su moderne muslimanske države prihvatile rješenja savremenog međunarodnog prava, ali to nije praćeno odgovaraju-ćim razvojem islamske pravne misli i legitimizacijom promjena pa se onda kod nekih ljudi javila percepcija da je taj razvoj protivan islamskom pravu.

Novi razvoj potreban je ne samo u Fikhu, već i u ostalim islam-skim disciplinama. Te discipline treba da daju islamski legitimne odgovore na izazove svijeta u kome živimo.

U svom znanstvenom opusu, između ostaloga, bavili ste se “bosanskim islamom”, odnosno islamskom tradicijom Bošnjaka. Koji su glavni elementi razumijevanja i življenja islama bošnjač-kog naroda u proteklih pet i pol stoljeća?

Pod “islamskom tradicijom Bošnjaka” ja podrazumijevam način na koji je islam tumačen i primjenjivan u Bosni i Hercegovini kroz vjekove. To, dakle, nije teorijski konstrukt, nego stvarnost islama u našoj zemlji. U tom smislu identifikovao sam sljedeće elemente islamske tradicije Bošnjaka: ehl-i sunnet, hanefijski fikh i maturidij-ski akaid, kao normativna osnova, pripadanje osmansko-islamskoj kulturnoj sferi, očuvani i islamizovani pred-islamski običaji, institu-cije vođstva i predstavljanja iz austro-ugarskog perioda, tradicija islamskog reformizma (islah), a kraja 19. i prve polovine 20. vijeka i iskustvo života u sekularnoj državi.

INTERVJU

27SIJEČANJ 2015.

Pošto je tradicija dinamičan i živi koncept moguće su pojave i novih elementa sa protekom vremena.

Vaš glavni akademski interes je izučavanje povijesti islam-skog prava i institucija u Bosni i Hercegovini u post-osmanskom periodu, reformistički pokreti u islamu, balkanski muslimani i komparativne pravne kulture. Što nas uči povijesno iskustvo, koje osnovne pouke možemo primijeniti u sadašnje vrijeme?

Iznio bih jedan zaključak koji mi se čini relevantnim. Riječ je o tome da religijske studije ukazuju na potrebu razlikovanja religije i religijske misli. Dok je religija (din) nepromjenljiva, dotle je religij-ska misao (el-fikr ed-dini) dinamična kategorija. Ona nastaje kao rezultat kontekstualizacije religijskih normi. U slučaju islamskog prava to je razlika između Šerijata, kao objavljenog zakona, i Fikha, kao ljudskog razumijevanja tog zakona. Pošto je religijska misao dinamična kategorija ona treba da bude u stalnom dijalogu s mje-stom i vremenom.

Vrlo je važno očuvati jedinstvo obrednog aspekta islama jer je to vidljiva manifestacija vjere

Krajem 2014. godine izabrani ste za predsjednika Ustavnog suda Islamske zajednice u BiH. Jedna od obaveza Islamske zajed-nice jeste očuvanje višestoljetne islamske tradicije na ovim pro-storima, koju su Bošnjaci sustavno gradili pod vidom maturidij-sko-eš'arijske škole u akaidu i šerijatsko-pravne škole po Ebu Ha-nifinoj pravnoj matrici. Od kolike je važnosti reguliranje ibadet-ske prakse u našim džamijama, kako bi se sačuvalo naše, barem formalno jedinstvo unutar obrednoga aspekta islama?

Vrlo je važno očuvati jedinstvo obrednog aspekta islama jer je to vidljiva manifestacija vjere. Naša ranija ulema je bila svjesna ra-zlika u vjersko-pravnim školama (mezheb), ali je to ostavljala za

učene rasprave, a na planu obredne prakse pridržavala se važećeg mezheba. Na taj način onemogućavala je razdor u zajednici. To tre-bamo imati na umu.

Krajem prošle godine tiskano je drugo izdanje knjige “Musli-mani Balkana: 'Istočno pitanje' u XX vijeku”. Vi ste priređivač knji-ge koja sadrži zbirku tekstova nastalih na engleskom jeziku i predstavlja rezime povijesti muslimana Balkana tokom 20. stolje-ća. Tematika je i danas vrlo aktualna, zar ne?

Tematika obrađena u toj knjizi je aktuelna i danas. Današnja situacija muslimana na Balkanu ili Jugoistočnoj Evropi bitno je određena događajima s kraja 19. i početkom 20. vijeka. Te događa-je ja sam opisao paradigmom “istočno pitanje”. “Istočno pitanje” označavalo je pristup islamu kao “drugom”, stranom i neprijatelj-skom Evropi i Zapadu. Rješenje je bilo u eliminaciji muslimanskog prisustva iz ovog dijela Evrope. Muslimanske zajednice koje posto-je u ovom regionu danas su samo jezerca ostala nakon povlačenja mora. I danas kada čujemo o rastu antiislamskog raspoloženja u Evropi i zahtjeve za ograničenje imigracione politike sjećamo se “Istočnog pitanja”.

Po Vašem mišljenju što je glavno bošnjačko političko pitanje danas? Kako vidite sadašnje stanje Bošnjaka s aspekta vjerskog, političkog, nacionalnog i kulturnog identiteta?

Po mom mišljenju glavno političko bošnjačko pitanje danas je-ste kako da se očuva Bosna i Hercegovina kao samostalna država u njenim međunarodnim granicama. U tom smislu potrebno je hitno potaći unutrašnji konsenzus o budućnosti Bosne i Hercegovine i pristupiti NATO savezu i Evropskoj uniji. Što se tiče identiteta Boš-njaka treba dalje nastaviti rad na jačanju njegovih komponenti, svako iz svog aspekta. U tom smislu čini mi se da nedostaje entuzi-jazma i ozbiljnog rada. q

Vrlo je važno očuvati jedinstvo obrednog aspekta islama jer je to vidljiva manifesta-cija vjere. Naša ranija ulema je bila svjesna razlika u vjersko-pravnim školama (mez-heb), ali je to ostavljala za učene rasprave, a na planu obredne prakse pridržavala se važećeg mezheba. Na taj način onemogu-ćavala je razdor u zajednici. To trebamo imati na umu.

Po mom mišljenju glavno političko boš-njačko pitanje danas jeste kako da se oču-va Bosna i Hercegovina kao samostalna država u njenim međunarodnim granica-ma. U tom smislu potrebno je hitno potaći unutrašnji konsenzus o budućnosti Bosne i Hercegovine i pristupiti NATO savezu i Evropskoj uniji. Što se tiče identiteta Boš-njaka treba dalje nastaviti rad na jačanju njegovih komponenti, svako iz svog as-pekta. U tom smislu čini mi se da nedosta-je entuzijazma i ozbiljnog rada.

BOSANSKI BAROMETAR


Bosna i Hercegovina ni u siječnju 2015. nije dobila novu vlast, iako su izbori održani još u listopadu prošle godine. U odnosu na prethodne članke zaista se nema što dodati. Silni pregovori, ljutnje između SDA i Komšićeve Demokratske fronte, opstruiranja…

(Ne)istiniti dokumenti procurili u javnost

Dok su se političari dogovarali, pažnju je izazvao Mirsad Kebo, dojučerašnji potpredsjednik Federacije BiH, koji je nastavio preda-vati veliki broj dokumenata koji su, prema njegovoj tvrdnji, dokazi-vali zločine pripadnika Armije BiH nad nemuslimanskim stanovniš-tvom i vojnicima drugih vojnih formacija, ali i politička ubojstva koja su režirana u kuhinji SDA.

BOSNA I HERCEGOVINA NA POČETKU 2015. GODINE: DILANJE DOKUMENATA, PITANJE SUTORINE I JEDNA PRESUDA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA

Tri naoko nebitne stvariSutorina: Vujanović misli da je gotovo

Za to vrijeme razbuktala se polemika oko pitanja čija je Sutori-na. Veliki dio Bosanaca smatra da je Crna Gora otela Sutorinu BiH, a time i drugi izlaz na more. Pitanje je pokrenuto i u Parlamentu BiH te je zadužena Ustavnopravna komisija da do 27. veljače održi javnu raspravu o Sutorini nakon čega će zastupnici zauzeti konačan stav o prijedlogu rezolucije o Sutorini. Poslanik Socijaldemokratske partije BiH u Predstavničkom domu PS BiH Denis Bećirović podnio je prijedlog rezolucije o Sutorini kojom je tražio da to zakonodavno tijelo neprihvatljivim, neutemeljenim i štetnim ocijeni prijedlog ugovora o državnoj granici između BiH i Crne Gore.

Prijedlog ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore utvrdilo je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine početkom studenog 2014. godine, a prema njemu bi Sutorina trebala voljom dr-žavnih organa Bosne i Hercegovine trajno ostati u sastavu Crne Gore.

Crnogorski predsjednik Filip Vujanović je poručio da je za Crnu Goru priča o razgraničenju s BiH završena, nakon što je crnogorska vlada u lipnju prošle godine prihvatila ugovor o tome. Vujanović je odgodio zbog toga i slanje veleposlanika u Sarajevo, najavivši da će ovakvo stanje trajati sve dok službene institucije BIH budu osporava-le granicu s Crnom Gorom. “I ta aktivnost razgraničenja je za nas za-vršena. Prema tome, mi nemamo više priče s BiH, ni o teritoriju, ni o graničnoj crti”, poručio je Vujanović. “To je da je Sutorina dio Crne Gore zauvijek, da mi o Sutorini kao teritoriju nećemo nikada prego-varati, da nikada nećemo prihvatiti arbitražu i Međunarodni sud pravde, i da nikada nećemo prekršiti arbitražnu odluku Badinterove komisije, niti ponovo utvrđivati granice”, kazao je Vujanović. On je uvjeren da priča o Sutorini ne može ugroziti put Crne Gore u NATO. “Samo može pokazati da BiH ne poštuje arbitražu Badinterove komi-sije, da ne poštuje svoju poziciju države koja je priznala Crnu Goru, i koju je, kroz SRJ, priznala Crna Gora”, rekao je Vujanović.

Ivo Banac, hrvatski historičar i profesor Univerzitetu Yale, ka-zao je da je ovo stara priča koja se povremeno obnavlja. “Dubro-Mirsad Kebo

Kebo je spomenuo, između ostalih, ubojstva Nedžada Ugljena, bivšeg pomoćnika direktora tajne službe AID, ministra vanjskih po-slova BiH Irfana Ljubijankića koji je poginuo 1995. pod čudnim okolnostima. Ljubijankić, inače iz Bihaća, bio je protiv planova o zamjeni teritorija Bosanke Krajine za Romaniju, o čemu se naveliko pričalo u Krajini, ali i potiho u Sarajevu. Ubijen je pod čudnim okol-nostima i potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić početkom 1993. go-dine, koji se snažno opirao podjeli BiH, a Kebo je proslijedio i doku-mente koji navodno pokazuju i umiješanost vrha SDA u ubojstvo supruge generala Sefera Halilovića, također 1993. godine. Meta je, o čemu se inače mnogo pisalo, bio sam general Halilović, no u da-tom trenutku nije bio na mjestu zločina.

Reakcije su bile žestoke, Kebi čak i prijete, a i Radovan je Karad-žić zatražio te dokumente kako bi se mogao braniti u Haagu. Što je od svega istinito, tek treba utvrditi, no ne može se reći da spome-nuta ubojstva nisu obavijena velom tajnosti, a nažalost bilo je i zlo-čina koje su počinili pripadnici Armije BiH. Bez obzira na Kebine motive, ova ubojstva i zločine zaista treba rasvijetliti. Filip Vujanović, predsjednik Crne Gore

BOSANSKI BAROMETAR

29SIJEČANJ 2015.

vačka je republika, kao otomanski podložnik, trpjela velika haranja sa strane Mletaka za vrijeme Bečkog rata. Zato su njeni diplomati na pregovorima koji su doveli do Karlovačkog mira 1699. ustupili dio svog teritorija Otomanskom carstvu – na sjeveru kod Kleka i na jugu kod utoka Sutorine u Bokokotorski zaljev – kako ne bi imali izravni teritorijalni kontakt s Mlečanima. I tako je to ostao otoman-ski teritorij, nominalno i nakon Berlinskog kongresa i okupacije i računao se dijelom Bosne i Hercegovine u austrijsko vrijeme. U raz-graničenju pri uspostavi federalnih jedinica Jugoslavije 1945. godi-ne crnogorski je partijski čelnik Blažo Jovanović predložio Đuri Pu-caru - Starom, bosanskohercegovačkom partijskom čelniku, izmje-nu teritorija između NR Bosne i Hercegovine i NR Crne Gore, tako da Crna Gora preuzme sutorinski pivot za jedan šumski prostor u slijevu Sutjeske. I tako je i bilo”, kazao je Banac za Al Jazeeru.

Različita tumačenja pitanja Sutorine

Omer Ibrahimagić, stručnjak za ustavno pravo koji je predavao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, rekao je da je odluka na parlamentu i da ne treba prihvatiti. “Smatram da sa pravnog aspekta Bosna i Hercegovina, koja je ušla sa svojim granicama, definisanim na Berlinskom kongresu, u Jugoslaviju, treba i da izađe u tim granica-ma. Zato se sporazum o granici sa Crnom Gorom ne treba potpisati, a treba se i imenovati nova komisija koja će uzimati u obzir granice definisane Berlinskim kongresom”, kazao je Omeragić.

Predsjedatelj Povjerenstva za granicu BiH Željko Obradović od-bacio je kao neutemeljene tvrdnje kako Sutorina pripada BiH te kako postoji temelj da se ovo pitanje ponovno otvori, premda je od 1936. godine ovo područje pripalo Crnoj Gori, a upravo su to repu-bličke granice. Iako su se stručna povjerenstva do kraja složila oko svih prijepornih pitanja vezanih za granicu između BiH i Crne Gore te bi skori potpis mogao označiti početak konačnog rješavanja pita-nja granica, budući da se sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije spore, skupina profesora iz Sarajeva je zbog očito političkih motiva odlučila problematizirati pitanje Sutorine. Tako smatra Obradović i tvrdi da su pitanje Sutorine i osnova za postojeću graničnu crtu u biti riješeni u vremenu bivše Kraljevine Jugoslavije. “Tadašnja Skupština Kraljevine Jugoslavije je 1. travnja 1936. objavila financij-ski zakon kojim je obvezala ministra financija, uz odobrenje Mini-starskog vijeća, da donese uredbu sa zakonskom snagom o pro-mjeni područja, granica i središta srezova. Već 25. rujna 1936. objavljena je uredba o izdvajanju, u katastarskom pogledu, iz rani-jih poreznih uprava općine Primorske (Sutorina i Kruševica) iz sreza Trebinjskog i pripajanju srezu Bokokotorskom”, objasnio je Obra-dović. Kazao je kako je 1937. godine objavljena uredba kojom su katastarske općine Sutorina i Kruševica izdvojene iz područja kata-starske uprave u Trebinju i pripojene području katastarske uprave u Kotoru. “Ovo su u biti jako važni pravni akti koji su odredili status

i sudbinu Sutorine u okviru unutarnjeg uređenja bivše države, a što je bila bitna činjenica razgraničenja sada dviju država. To je jedan od temeljnih kriterija za identifikaciju granica između bivših repu-blika mišljenje br. 3 Arbitražnog povjerenstva Konferencije o bivšoj Jugoslaviji – Badinterova komisija”, objašnjava Obradović te sma-tra kako bi povratak u povijest sve previše zapleo.

U pregovorima o granici između BiH i Crne Gore jedini prijepor se otvorio na dijelu granice između općina Foča i Pljevlja, ali su po-vjerenstva postigla suglasje, a postignuti dogovor je potvrdilo i Vi-jeće ministara BiH odnosno Vlada Crne Gore. Sada još preostaje da parlamenti dviju država ratificiraju ovaj dokument. Na taj bi način BiH s Crnom Gorom završila posao oko granice što primjerice nije slučaj s Hrvatskom. “Ovako pripremljena, usuglašena i parafirana sva potrebna dokumentacija o graničnoj crti izraz je spremnosti BiH i Crne Gore da u konačnici budu prve dvije države u regiji koje će u cijelosti završiti posao identifikacije i obilježavanja granične crte”, zaključio je Obradović.

No već spomenuti profesor Ibrahimagić negira Obradovićeve tvrdnje. On kaže da je općina Primorska kao sastavni dio sreza Tre-binje u okviru Zetske banovine priključena bokokotorskom Srezu 1936./1937. godine unutar banovine, što ne znači da je time pri-ključena Crnoj Gori, jer tada Crne Gore nije ni bilo kao zasebne političke jedinice.

Uredbe sa zakonskom snagom starojugoslovenske vlade i njenih ministara nisu mogle zamijeniti politička predstavnička tijela NR Crne Gore i NR Bosne i Hercegovine u konačnom rješavanju toga teritorijal-nog pitanja, jer su po Odluci AVNOJ-a svi propisi Kraljevine Jugoslavije doneseni do 6. travnja 1941. godine podlijegali preispitivanju. “S obzi-rom da je općina Primorska na neustavan način inkorporirana u držav-ni teritorij Crne Gore, bit će neophodno da Bosna i Hercegovina vrati katastarske općine Sutorinu i Kruševicu u sastav katastra bosansko-hercegovačkog teritorija s kojim je ona ušla u sastav Kraljevine SHS-a 1. prosinca 1918. godine, sa granicama koje je imala u vrijeme Austro-Ugarske uprave od 1878. do 1918. godine, podnošenjem tužbe pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, prije nego što sa Crnom Go-rom potpiše akt o granici”, tvrdi Ibrahimagić.

On je također napomenuo da u članu 13. Ustava NR Bosne i Hercegovine od 31. prosinca 1946. godine piše: “Granice Narodne republike Bosne i Hercegovine ne mogu se mijenjati bez pristanka Narodne republike Bosne i Hercegovine.” U članku 12. Ustava Fe-derativne narodne republike Jugoslavije od 31. siječnja 1946. piše: “Razgraničenja između narodnih republika vrši Narodna skupština

Sutorina

Omer Ibrahimagić, profesor ustavnog prava

BOSANSKI BAROMETAR


FNRJ.” Kako je dodao Ibrahimagić, nije poznato da su ZAVNOBiH ili AVNOJ do donošenja Ustava FNRJ i Ustava NR BiH odlučivali o pro-mjeni granica između BiH i Crne Gore. Također, nije poznato da se o vraćanju općine Primorska u Srez trebinjski odlučivalo u skladu sa gore navedenim ustavnim odredbama.

Čega se presuda “Pilav protiv BiH”

Sredinom siječnja 2015. Vijeće ministara BiH usvojilo je Infor-maciju Ureda zastupnika Vijeća ministara BiH pred Europskim su-dom za ljudska prava o konačnosti presude Europskog suda za ljud-ska prava u predmetu “Azra Zornić protiv Bosne i Hercegovine”. Usvojena je i obaveza Bosne i Hercegovine za donošenje akcijskog plana za provođenje presuda “Azra Zornić protiv Bosne i Hercego-vine” i “Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine”.

Tako je Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine zaduženo da u roku od 30 dana od usvajanja ove informacije sačini akcijski plan za izvršenje ovih presuda i dostavi ga Vijeću ministara Bosne i Her-cegovine na usvajanje.

Muhamed Mujakić, pravni stručnjak, rekao je da je prije svega veoma korisno što je Vijeće ministara BiH kao nosilac izvršne vlasti upoznato sa presudom Europskog suda za ljudska prava u predme-

Muhamed Mujakić, pravni stručnjak, stručni suradnik Pravnog instituta u BiH

tu “Zornić protiv BiH”. “Ova presuda ima važan značaj za ostvariva-nje ljudskih prava, ne samo apelantice, već svih građana Bosne i Hercegovine. Njome se u prvi plan stavlja građanin kao takav, a ne etnonacionalna pripadnost. Ono što ovu presudu čini specifičnom u odnosu na presudu 'Sejdić i Finci protiv BiH' jeste da se njome omogućuje široj kategoriji 'građanima' ostvarivanje ljudskih prava garantiranih Europskom konvencijom, a diskriminiranim odredba-ma Ustava Bosne i Hercegovine”, objasnio je Mujakić.

Dodao je da se u slučaju “Sejdić i Finci”, pored apelanata, presuda odnosi i na nacionalne manjine i nacionalno neopredijeljene odnosno ostale, a presuda “Zornić protiv BiH” na sve građane nezavisno da li oni bili Bošnjaci, Srbi, Hrvati, ostali ili pripadnici nacionanih manjina. “Još dugo očekivana presuda 'Pilav protiv BiH' dodatno će demistifici-rati diskriminatorne odredbe u Ustavu Bosne i Hercegovine koji će se definitivno poslije ovih presuda i revizije od strane Europskog suda morati mijenjati u suštini, a ne samo formalno. I neka druga pitanja će doći na red kao što su diskriminatorni nazivi entiteta, općina, te druga 'naopaka rješenja' iz daytonskog Ustava BiH. Bosni i Hercegovini po-treban je novi, europski ustav koji bi bio garant ljudskih prava i sloboda svima pod jednakim uvjetima”, zaključio je Mujakić. q

Edis FELIĆ

UMRO JE KEMAL MONTENOVeliki bosanskohercegovač-

ki kantautor Kemal Monteno umro je 21. siječnja 2015. u Za-grebu u 68. godini života. Rođen je u Sarajevu 1947. godine. Svoje prezime je naslijedio od oca Osvalda, Talijana koji je došao u Bosnu i Hercegovinu 1945. godi-ne, gdje je upoznao i oženio Ke-malovu majku Bahriju. Prvu pje-smu “Lidija” snimio je 1967. go-dine. Monteno je borbu za život

izgubio u zagrebačkoj klinici “Rebro” gdje je primljen zbog komplikacija nakon izvršene transplantacije bubrega. Sredinom studenog prošle go-dine Monteno je nakon višegodišnjeg čekanja dobio novi bubreg. Ranije je imao problema sa dijabetesom, zbog čega je 2011. operirao srce.

Kemal Monteno je sahranjen na groblju Bare, u Aleji velikana u prisustvu velikog broja poklonika njegove glazbe, prijatelja i rodbine. Komemoracija u Hrvatskoj održana je u Zagrebu, u kom je Monteno živio zadnjih godina svoga života, a pred posljednji ispraćaj održana je još jedna, ona u prepunoj sali Narodnog pozorišta u Sarajevu, koja je počela minutom šutnje i molitvom. Prikazane su fotografije iz Monte-novog života, izvedena je i svojevrsna himna grada Sarajeva, njegova najpoznatija pjesma “Sarajevo, ljubavi moja” nastala 1976. godine.

Komemoraciji su, uz članove porodice, prijatelje, saradnike, prisu-stvovali brojni bosanskohercegovački i umjetnici iz regije: Zdravko Čo-lić, Dino Dervišhalidović Merlin, Hanka Paldum, Halid Bešlić, Nazif Glji-va, Hari Mata Hari, Rade Šerbedžija, kao i brojne Sarajlije koje su odra-stale uz nezaboravne pjesme ovog kantautora. Vidno potresena i kroz suze Ismeta Dervoz kazala je da Alija Hafizović, koji je napisao stihove za pjesmu “Sarajevo, ljubavi moja”, danas nije prisutan zbog bolesti, ali da su zajedno napisali nekoliko rečenica. “Ma koliko bilo teško, mora-mo danas govoriti o tebi i znam da u nekoliko rečenica ne možemo staviti zajedničke trenutke, odrastanje...”, kazala je Dervoz. Istakla je da je Monteno “neizbrisivo ime ovoga grada”, neko za koga svi za nju i neko koga je bilo nemoguće ne zavoljeti i voljeti. “Bilo je jasno da si najsjajnija zvijezda, a ti to za sebe nikada nisi rekao. O ljubavi su pjeva-li svi, ali niko kao ti”, poručila je Dervoz. Podsjetila je kako su pjesme Kemala Montena nastajale iz ljubavi. “Hvala ti. Ostaješ u nama i sa na-ma zauvijek. Oprostite za suze, na njima bi mi Kemo zamjerio, ali danas ih je nemoguće sakriti”, kazala je Dervoz.

Glazbeni producent Nikša Bratoš kazao je da je Monteno bio svo-jevrstan ambasador sarajevskog duha. “Mi smo ponosni da je bio i naš član. Kada me neko bude pitao za Kemu, na mom licu će biti osmijeh jer sam ga poznavao”, kazao je Bratoš. Dino Dervišhalidović Merlin ka-zao je kako ga mnoge lijepe uspomene vežu za Kemala Montena, te izdvojio nekoliko ličnih. Prisjetio se kada je prvi put kao desetogodiš-njak pjevao Montenovu pjesmu “Dušo moja”, zatim kako je, kada je saznao da Monteno živi na Koševu, odlučio da se učlani u FK “Saraje-vo”, misleći da će ga tamo sresti. “Volio sam loptu, ali možeš misliti koliko sam volio tebe, Kemo, kada sam to uradio. Ti i tvoje pjesme ni-kada umrijeti neće”, poručio je Dino Merlin.

Zdravko Čolić se prisjetio zajedničkih turneja i koncerata 70-ih godi-na. “Taj čovjek je ušao u mene, mi smo dva duha koja su isprepletana. Ako je čovjek birao brata, osim onog po rođenju, to je Kemal i njegova porodica. Imali smo i pauza, ali smo u posljednje vrijeme postali još bliži nego što smo to bili 70-ih godina. Od mene nije otišao, ni od vas, i neće otići. Njegova muzika će ostati da živ”, poručio je Zdravko Čolić.

Miro Lazović, zamjenik predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajeva, kazao je da je Kemal Monteno bio prijatelj među onima koji su ga pozna-vali. “Svojom gitarom i pjesmom stvorio je najljepše priče. Pjesme uz koje smo se zaljubljivali, radovali, tugovali, živjeli. Njegovu iskrenu ljubav prema gradu građani Sarajeva su prepoznali i dodijelili mu 'Šestoaprilsku nagradu'. Dragi naš Kemice, opraštam se od tebe, hvala ti na svemu, zauvijek ćeš ostati simbolom grada Sarajeva”, kazao je Lazović.

Ivica Šarić, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo, kazao je da su Montenove pjesme tradicija. “Sarajevo je Kemin grad doživotno”, poručio je Šarić. q

IZ SVIJETA


LIBIJA: Ima li pilota u avionu?

ISIL prodire u Libiju

Početkom siječnja 2015. međunarodno priznata Vlada premijera Abdullaha al-Thinnija, čiji kabinet djeluje iz Tobruka u kojem je potražio utočište nakon što je militantna islamistička skupina zaposjela glavni grad Tripoli i uspostavila paralelnu vladu i parlament, izdala je priopće-nje u kojem se navodi kako je militantna skupina ISIL, koja je preuzela velike dijelove Sirije i Iraka, ubila su 14 libijskih vojnika na jugu zemlje. Neki od vojnika streljani su, dok su ostali pogubljeni dekapitacijom (odrubljivanjem glave). Vlada Libije je pozvala međunarodnu zajednicu da spusti embargo na uvoz oružja i pomogne u borbi protiv terorista.

Neovisno o pogubljenju vojnika, Thinnijeva vlada objavila je ka-ko su napali suparničku skupinu koja je nedavno pokušala zauzeti naftne terminale Es Sider. Es Sider i obližnja luka Ras Lanuf nisu u funkciji otkako su počele borbe oko njihove kontrole. Također, snage lojalne legalno izabranoj vlasti započele su i s napadima na Luku Misrata, grad na zapadu zemlje koji je pod kontrolom skupina lojalnih samoproglašenim vlastima iz Tripolija.

U posljednjih nekoliko tjedana pojačali su se napadi radikalnih islamista na egipatske državljane. Oteto je 20-ak Egipćana, a za otmicu njih 13 odgovornost je preuzela radikalna naoružana skupi-na Ansar al-Sharia. Identitet otetih Egipćana nije poznat, za sada se zna samo da su pripadnici manjinske kršćanske skupine (Kopti). Osim toga, zabilježeni su i pokušaji tzv. Islamske države da otvori “podružnicu” u libijskom gradu Dermi, gradu na istoku Libije koji je gotovo pod kontrolom radikalnog ISIL-a.

Znatno pogoršanje humanitarne i sigurnosne situacije

Kako su prihodi od nafte u opadanju, uz dodatak pojačanih suko-ba na području Libije, humanitarna situacija se pogoršava, a osnovne državne službe mogle bi se uskoro naći pred kolapsom, javljaju stra-ne organizacije i humanitarne agencije. Zbog sukoba oko 450.000 ljudi raseljeno je unutar zemlje, dok je 100.000 sigurnost potražilo u susjednim zemljama, navodi se u podacima Ujedinjenih naroda.

“Iako osnovne javne službe u Libiji i dalje funkcioniraju, nove linije fronte i nastavak sukoba mogle bi izazvati tešku humanitarnu krizu s ozbiljnim posljedicama”, rekao je Antoine Grand, voditelj Crvenog kri-ža za Libiju. Bolnice se suočavaju s ozbiljnim manjkom medicinskog materijala kao i s odlaskom stranih radnika, dolazi do čestih nestašica goriva, struje i vode. Cijene hrane su drastično narasle, a stanovnici ne mogu podići novčane pologe iz banaka. “S padom cijena nafte i njezine proizvodnje, a dok se politička elita istovremeno bori za prevlast nad zemljom i resursima, država bi se uskoro mogla naći u situaciji da ne-ma dovoljno novaca za isplatu plaća nastavnicima, subvencija i tekućih troškova za bolnice, vodovod i električne kompanije”, dodao je Grand.

“Djeca posebno pate zbog čestih prekida nastave, ali su i pod veli-kim stresom zbog sukoba”, kaže Ghassan Khalil, posebni UN-ov zastu-pnik UNICEF-a za Libiju. Također, rekao je i kako se nada da bi novi krug pregovora pod posredništvom UN-a, čiji je početak zakazan za sredinu siječnja, mogao omogućiti djeci da se vrate u normalan život.

Civilno stanovništvo širom Libije svakodnevno je suočeno s na-siljem, uništavanjem vlasništva, otmicama i povećanom stopom

KRIZNA ŽARIŠTA NA POČETKU 2015. GODINE

Zona trajnog sukoba kriminala. Mnoge neeksplodirane eksplozivne naprave, bombe i granate čekaju da netko slučajno nabasa na njih jer vlasti ne mogu poslati stručnjake koji bi ih uklonili. “Javni objekti, škole, privatno vlasništvo i stambena područja na meti su neselektivnog granatira-nja skoro na svakodnevnoj bazi, a državni kapaciteti i mogućnosti vlasti da se nose s problemom blizu su nule”, rekao je Martin Vane, direktor Danskog izbjegličkog vijeća.

Hoće li doći do strane vojne intervencije?

Zapadne sile sa strahom gledaju na razvoj situacije u Libiji i poli-tičko-vojni vakuum kojim bi se radikalne islamističke skupine poput tzv. Islamske države mogle okoristiti. Neimenovani francuski diplo-matski izvor rekao je za “Asharq Al-Awsat”, list Arapske lige sa sjedi-štem u Londonu, kako francuska vojska priprema pokretanje zračnih napada u Libiji u roku od tri mjeseca: “Spreman sam se kladiti kako će ta intervencija krenuti u roku od tri mjeseca. Pitanje više uopće nije hoće li Francuska intervenirati u Libiju ili ne, već kada će.”

Libijska “demokracija”

Zanimljivo je primijetiti kako je slične komentare iznio i francu-ski ministar obrane, Jean-Yves Le Drian, za vrijeme posjeta državi Niger, gdje je posjetio francusku vojnu bazu koja se nalazi na libij-sko-nigerskoj granici: “Smatramo kako je došlo vrijeme da među-narodna zajednica krene u rješavanje libijskog problema… Libija je postala utočište za teroriste, inkubator za nasilne ekstremističke skupine. Libija je danas prostor za teroriste koji prijete stabilnosti Nigera, ali i dalje, i Francuske. Libija je postala centar terorizma u srcu Mediterana. NATO snage ne smiju ostati pasivne.”

“Međunarodno priznati” režim u Tobruku također otvoreno poziva na vojnu intervenciju u vlastitoj zemlji. Njihov predstavnik, Ashur Bou Rashed, poručio je: “Pozivamo međunarodnu zajednicu na pravnu i moralnu odgovornost te da, bez daljnjeg odgađanja, odmah naoružaju Libijsku vojsku.”

EGIPAT: Teroristi povezani s ISIL-om izveli niz napada na Sinaju

Ubijeno 27 osoba, ranjeno preko 60, većinom egipatskih vojnika

Egipatska teroristička skupina, koja se zaklela na lojalnost ISIL-u, preuzela je odgovornost za niz napada izvedenih 29. siječnja 2015. na

IZ SVIJETA


prostoru Sinaja. Prema informacijama ubijeno je najmanje 27 osoba, deseci su ranjeni. Među mrtvima su većinom egipatski vojnici.

Prvi, najveći, bombaški napad izveden je na sjeveru Sinaja, cilj je bilo sjedište vojske i obližnji hotel. U tom napadu ubijeno je 25 osoba, a ranjeno je gotovo 60. Uskoro se nasilje nastavlja i na dru-gim lokacijama, a na punktu Rafah dolazi do atentata na visokog vojnog dužnosnika. Nedugo zatim militanti napadaju i vojni punkt južno od grada Al-Arish, te tamo ranjavaju četvoricu vojnika. Kasni-je tokom dana jedna bomba ubila je pripadnika policije u gradu Suez. Odgovornost za cijelu seriju napada preuzela je teroristička skupina koja sebe naziva “Sinajska provincija Islamske države” (pri-je spajanja s ISIL-om u studenom 2014. godine nazivali su se Ansar Bayt al-Maqdis). Nakon eskalacije sukoba na Sinaju egipatski pred-sjednik Abdel Fattah al-Sisi skratio je svoje putovanje u Etiopiju, gdje je trebao sudjelovati na summitu Afričke unije.

Napad na Sinaju

članice glasale su za rezoluciju o Palestini, a to su Jordan, Luksem-burg, Čad, Čile i Argentina.

Rezoluciji se žestoko protivio Izrael pozivajući sve “odgovorne” članice Vijeća sigurnosti UN-a da glasaju protiv ove rezolucije. “Očekujemo da cijela međunarodna zajednica, barem njeni odgo-vorni članovi, snažno odbaci ovaj diktat koji se podnosi pred UN i Vijeće sigurnosti. Ono što mi trebamo su direktni pregovori, a ne diktirani uvjeti”, rekao je izraelski premijer Benjamin Netanyahu nekoliko dana ranije. No, prema izraelskom nahođenju, “odgovor-ne” su samo dvije – SAD i Australija, tj. samo jedna stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Dakako, za Izrael je to i više nego dovoljno, no to još jednom pokazuje kako je Izrael znatno izgubio na potpori u Europi gdje niti jedna zemlja nije glasala protiv rezolucije, a Fran-cuska ju je čak i podržala.

Palestina od 1. travnja 2015. postaje članica ICC-a - moći će tužiti Izrael za ratne zločine

8. siječnja 2015. glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Ban Ki-moon, izjavio je da će Palestina od 1. travnja postati članica Međunarod-nog kaznenog suda (ICC). Palestinci će tako biti u prilici tužiti drža-vu Izrael za ratne zločine, taj potez u prošlosti je konstantno naila-zio na otpor Izraela.

Na web stranici s ugovorima Ujedinjenih naroda, stoji kako će zbog pravnih procedura sporazum stupiti na snagu tek 1. travnja 2015. godine. Uz molbu za pristup Međunarodnom kaznenom su-du, glavni tajnik UN-a odobrio je Palestini pristupanje prema još 16 međunarodnih ugovora, konvencija i sporazuma. Palestinski pred-sjednik Mahmoud Abbas potpisao je dokumente za pristup ICC-u 31. prosinca 2014., nakon što u Ujedinjenim narodima nije donese-na rezolucija kojom bi se priznao službeni palestinski zahtjev za priznanjem države. Palestinski zahtjev naišao je na veto izraelskog tradicionalnog saveznika SAD-a.

Zahtjev je zaprimljen pri Ujedinjenim narodima 2. siječnja, a reakcija Izraela bila je trenutačna, oštra i poprilično negativna. “Nećemo dopustiti da se pripadnici Izraelskih obrambenih snaga (IDF), vojnici i oficiri, izvode pred Međunarodni kazneni sud u Haa-gu”, rekao je, između ostalog, Benjamin Netanyahu u izjavi za me-dije koja je uslijedila nakon objave vijesti o palestinskom potezu. “Palestinska samouprava odlučila je krenuti putem sukoba s Izrae-lom, a mi to nećemo gledati skršenih ruku. Pripadnici IDF-a nastavit će braniti Izrael s odlučnošću i snagom, a mi ćemo zauzvrat braniti njih s podjednakom voljom”, rekao je izraelski premijer.

Mahmoud Abbas, predsjednik Palestinske samouprave i Benjamin Netanyahu, izraelski premijer

Otkad je svrgnut Hosni Mubarak u veljači 2011. prostor Sinaja, egipatske pustinjske regije koja se proteže od Pojasa Gaze i Izraela do Sueskog kanala, odmetnuo se od središnje vlasti u Kairu. Smuše-nost sigurnosnih snaga uslijed promjena u zemlji pospješile su orga-nizacijske i operacijske mogućnosti raznih terorističkih skupina. Do najveće eskalacije dolazi nakon što je u Egiptu s vlasti svrgnut pred-sjednik Mohammed Morsi u srpnju 2013. Tada su počeli sve brojniji napadi, a sada dolazi do očitog spajanja terorističkih skupina s ISIL-om, nedvojbeno najvećom terorističkom vojskom koja je nastala u ratnom paklu Sirije i susjednog Iraka. Teroristi ciljaju na državnu in-frastrukturu i sigurnosne snage, ponajviše na policijske postaje, vla-dine urede i arapski plinovod između Egipta i Izraela na sjevernom Sinaju. U tome imaju pomoć beduinskih plemena koja nastanjuju Sinaj, a koji su zbog svoje marginalizacije i nebrige u lošim odnosima s vlastima u Kairu. Samo u posljednje dvije godine ubijeno je 150 egipatskih policajaca, 74 vojnika i 57 civila.

PALESTINA: Borba za međunarodno priznanje

Rezolucija o palestinskoj državnosti nije prošla u Vijeću sigurnosti UN-a

30. prosinca 2014. Vijeće sigurnosti UN-a odbilo je rezoluciju u kojoj se poziva na prekid izraelske okupacije i osnutak države Pale-stine do 2017. godine. Iza rezolucije je stala koalicija arapskih ze-malja na čelu s Jordanom. Rezolucija nije prošla zahvaljujući ame-ričkom vetu. Osim SAD-a, protiv Palestine glasala je i Australija. Pet država je apstiniralo od glasanja, među njima i stalna članica, Veli-ka Britanija (osim nje apstinirale su i članice u rotaciji: Litva, Južna Koreja, Nigerija i Ruanda). Preostale stalne članice Vijeće sigurnosti UN-a – Rusija, Kina i Francuska – bile su “za”. Preostale rotacijske

IZ SVIJETA


željeli poslušati. Europska politika je odgovorna za napade u Parizu jer su odgovorni i za ono što se desilo u ovoj regiji, a vjerojatno i za ranije napade u europskim zemljama", rekao je sirijski predsjednik. Sugerirao je još jednom zapadnim zemljama da se bore protiv tero-rizma “dobrim politikama” i razmjenom obavještajnih informacija. “Protiv ekstremizma se trebamo boriti kulturom i obrazovanjem, trebamo izgraditi dobru ekonomiju da se suočimo sa siromaštvom, a između zemalja koje se bore protiv terorizma treba doći do raz-mjene informacija”, istaknuo je Bashar al-Assad.

Izraelski napadi na Siriju…

18. siječnja 2015. izraelske zračne snage izvele su raketni na-pad na teritoriju Sirije, u blizini grada El Quneitra, u kojem su pogi-nuli Mohammad Allahdadi, general Iranske revolucionarne garde, Jihad Moughniyah, sin Imada Moughniyaha, pokojnog lidera Hez-bollaha, kao i šestorica pripadnika Iranske revolucionarne garde. Lokalni izvori su prenijeli kako su se nalazili u vozilu koje se kretalo iz pravca Libanona prema Siriji. Nakon ulaska u Siriju napad na njih je izveo izraelski helikopter.

Iran je upozorio Izrael da je prešao “crvenu liniju” nakon što su ubili generala Allahdadija, koji je u Siriji djelovao kao savjetnik Sirijske vojske. Hossein Amirabdollahian, zamjenik ministra vanjskih poslova, rekao je: “Rekli smo Amerikancima kako vođe cionističkog režima mo-gu očekivati posljedice zbog svojih poteza. Cionistički režim prešao je naše crvene linije.” Oštra izjava došla je i od Mohameda Alija Jafarija, zapovjednika Iranske revolucionarne garde: “Režim koji je okupirao Jeruzalem upravo čini svoje posljednje poteze i zna da mu se bliži kraj. Osjetili su 8 godina otpora, 33-dnevni rat i otpor koji im je pružen u Gazi i Palestini, oni znaju koliko je snažna i čvrsta fronta otpora.”

Gore lijevo – lokacija napada; dolje lijevo – Jihad Moughniyah, sin pokojnog lidera Hezbollaha; desno – ubijeni iranski general

Mohammad Allahdadi

Izraelske vlasti gotovo istog trena započele su sa stavljanjem pritiska na Palestinsku samoupravu, blokirana je isplata 127 miliju-na eura mjesečnih poreza koji se u ime Palestine prikupljaju u izra-elskim lukama. Glavni pregovarač PLO-a, Saeb Erekat, rekao je ka-ko bi nakon odluke o zamrzavanju poreznih prihoda moglo doći do raspuštanja Palestinske samouprave, što bi odgovornost za uprav-ne poslove na području Palestine prebacilo na Izrael. “Kakvu samo-upravu je Netanyahu ostavio Palestini? Mi smo samouprava samo na papiru. Nećemo raspustiti Palestinsku samoupravu, ona je pla-nirano uništena kako bi Izrael mogao preuzeti potpunu okupaciju i stvari vratiti kakve su bile prije 1992. godine”, rekao je Erekat.

Uspostavljanju pritiska pridružile su se i SAD, a 5. siječnja pred-sjednik Barack Obama je najavio obustavu isplate godišnjeg paketa od 440 milijuna dolara namijenjenog Palestinskoj samoupravi. Jed-nom kada Palestina uputi bilo kakav službeni prigovor ICC-ju protiv Izraela, sukladno s američkim zakonima, prestat će i isporuka svih vrsta pomoći namijenjenih Palestini. Na najavu smanjenja američ-ke financijske pomoći ili čak uvođenja sankcija, palestinski ambasa-dor Riyad Mansour kaže: “To je zaista zbunjujuće. Tražite pravdu kroz pravni pristup da bi vas onda zbog toga netko kaznio.”

Mahmoud Abbas, predsjednik Palestinske samouprave, rekao je da Palestinci “ostaju predani uspostavljanju opsežnog mira ko-jim bi se okončala okupacija i uspostavila neovisna država Palestina na granicama iz 1967. godine, s Jeruzalemom kao glavnim gra-dom”. Rekao je i kako u regiji neće biti ni stabilnosti ni sigurnosti ako Jeruzalem ne postane glavni grad države Palestine. “Nismo mi ti koji nisu uspjeli pred Vijećem sigurnosti UN-a, već je Vijeće to koje je zakazalo. Zato smo se odlučili na potpisivanje 20 međuna-rodnih konvencija i ugovora, uključujući i Rimski statut – i nastavit ćemo s našim naporima”, rekao je Abbas.

Pristup Međunarodnom kaznenom sudu dat će Palestinskoj sa-moupravi prednost kojom bi Izrael postao popustljiviji u pogledu povlačenja s okupiranih teritorija. Najavljeno je kako će Palestina tužiti Izrael zbog zločina počinjenih u napadu na Pojas Gaze prošlog ljeta. Također, Palestina će tužiti Izrael zbog izgradnje ilegalnih na-selja na okupiranom palestinskom području.

Krajem 2014. godine Palestina je pojačala napore za službenim međunarodnim priznanjem. Palestinci su krenuli u tom smjeru na-kon propadanja pregovora kojima se okončao ljetni oružani sukob u kojemu je 2.120 Palestinaca i 68 Izraelaca izgubilo živote. Za razli-ku od prethodnih pokušaja ovoga puta palestinske težnje dobile su puno čvršću međunarodnu potporu, a mnoge zemlje po prvi put su progovorile zalažući se za stvaranje neovisne palestinske države, a mnoge druge, poput Švedske, otišle su korak dalje i zbunile među-narodnu zajednicu priznanjem Palestine.

SIRIJA: Dva izraelska zračna napada na Siriju

Bashar al-Assad: “Europska politika je odgovorna za napade u Parizu”

Sredinom siječnja 2015. sirijski predsjednik Bashar al-Assad dao je intervju za češki list “Literarni Noviny” u kojem se, između ostaloga, osvrnuo na teroristički napad u Parizu na članove redak-cije tjednika “Charlie Hebdo”. “Sirija je zemlja koja najbolje razumi-je ovaj problem jer mi patimo od terorizma već četiri godine i izgu-bili smo na tisuće nevinih života”, rekao je Assad i istaknuo kako Sirija već dugo vremena upozorava Zapad da će se desiti posljedice zbog njihovih politika prema njegovoj zemlji. “Govorili smo im kako ne smiju podupirati terorizam i davati im politički zaklon, jer to će se u konačnici odraziti i na njihove zemlje i njihov narod. Nisu nas

26. siječnja Moshe Ya'alon, izraelski ministar obrane, upozorio je kako Iran želi otvoriti novi front s Izraelom preko Golanske visoravni: “Iran želi napasti Izrael, bilo preko Libanona s Hezbollahom ili preko Gaze, s Hamasom i Islamskim džihadom, ili ono što smo vidjeli prije – iranska ruka želi otvoriti novi front protiv nas na Golanu.”

27. siječnja izraelske snage još su jednom izvele niz zračnih napa-da na Siriju, ciljajući položaje sirijske vojske, navodno kao odgovor na raketni napad Hezbollaha prema području od strane Izraela okupira-ne Golanske visoravni. Ovim napadom Izrael je još jednom pokazao kako nije nipošto nepristrani promatrač u ovom sukobu te kako i dalje služi kao avijacija sirijskih militanata na čiju se stranu svrstao već odavno. Agresija se više ni ne pokušava sakriti, kao ranije, Izrael sada otvoreno priznaje napade na Siriju. Iz izraelske vojske (IDF) po-tvrdili su napade, ističući kako su ciljani položaji artiljerije Sirijske vojske. “IDF smatra sirijski režim odgovornim za ono što se događa

IZ SVIJETA


na njihovom teritoriju i djelovati će svaki put i na sve načine kako bi se zaštitili državljani Izraela”, navodi se u poruci IDF-a.

Izraelski napad dolazi nakon što su dvije rakete pale na sjeverni dio Golanske visoravni. Navodno su ispaljene od strane Hezbolla-ha, libanonske vojno-političke organizacije koja se bori na strani sirijske vojske. Rakete su pale na otvorenom prostoru i nije bilo nikakve štete niti žrtava. Unatoč tome Izrael je odmah iskoristio priliku i pokrenuo zračne napade na sirijsku vojsku SAA.

…i odgovor Hezbollaha i Irana

Nakon dvostrukog izraelskog napada, 28. siječnja stigao je od-govor Hezbollaha i Irana. Izraelsko vojno vozilo pogođeno je protu-tenkovskom raketom u naselju Har Dov, prostoru koji se nalazi pod izraelskom kontrolom, uz granicu sa Sirijom i Libanonom. Iz Hezbo-llaha su preuzeli odgovornost za napad ističući kako ima desetak mrtvih među redovima neprijatelja. U izjavi izraelske vojske navodi se kako su dvojica njihovih vojnika ubijena, dok ih je sedmero ra-njeno. Izrael je na napad odgovorio ispalivši 25 granata u pravcu Libanona. Nedugo zatim Hezbollah ponovno uzvraća udarac i gra-nate pogađaju položaj Izraelske vojske na Golanu. U ovoj razmjeni vatre poginuo je i jedan pripadnik mirovne misije UN-a.

U Bejrutu, glavnom gradu Libanona, zabilježeno je slavlje na ulicama nakon informacija da je Hezbollah izveo napad na položaje Izraelske vojske IDF. U Pojasu Gaze vladajući Hamas je pohvalio po-tez Hezbollaha.

“Izrael je morao očekivati posljedice za svoje postupke", rekao je nakon napada Hebollaha na kolonu izraelskih vojnika Hossein Amir-Abdollahain, zamjenika ministra vanjskih poslova. Nakon pogreba ubi-jenog iranskog generala iz Teherana su stigle brojne izjave. Naglašava se kako je izraelski zračni udar od 18. siječnja odlučen i proveden na temelju obavještajnih podataka koje im je proslijedila teroristička sku-pina Al-Nusra Front, ogranak Al Qaede u Siriji. O nedvosmisleno upu-ćuje na njihove zajedničke interese s Izraelom, jer jednima i drugima smetaju iranska prisutnost u Siriji i Hezbollah. Službeni Teheran nije prihvatio izraelsku verziju, koju je uredno prenio britanski “The Guar-dian”, kako Izrael “nije znao" za prisutnost iranskog generala u Siriji.

General Rasoul Sanayee Raad, zamjenik zapovjednika Iranske revolucionarne garde, novinarima u Teheranu je izjavio: “Obavje-štajnim podacima koje su teroristička skupina ANF i takfirističke snage dostavili izraelskoj špijunskoj agenciji otvoren je put muče-ništvu. Ovaj incident otkriva podršku snaga otpora Basharu Al-Assadu, s jedne strane, i partnerstvo između oporbenih takfiristič-kih skupina i cionističkog režima, s druge strane.”

Politički analitičari smatraju kako prisutnost iranskog generala i nekih vodećih ličnosti Hezbollaha, ubijenih u izraelskom napadu u regiji Golan, znači da Iran čini sve kako bi prekinuo vezu između Al-Nusre Fronta i izraelske obavještajne službe. Iranski vojni savjet-nici i dalje će ostati u Siriji i Iraku. “Pretpostavljamo da je sigurnost u Siriji i Iraku ujedno i naša sigurnost i da je nesigurnost u Afgani-stanu također vrsta nesigurnosti za Iran. Mi ne skrivajmo da jesmo i da ćemo kao savjetnici biti prisutni u Siriji i Iraku i savjetovati Bas-hara Al-Assada i Haydara Al-Abadia”, rekao je general Yahya Rahim Safavi, vojni pomoćnik vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija.

Nakon svega Hezbollah preko mirovne misije UN-a šalje poruku “kako nije zainteresiran za eskalaciju nasilja na granici”. Što radi Izrael? Nakon iranske “crvene linije” Izrael bira “put mira” – i odlučuje kako neće uzvratiti na napad Hezbollaha. Potpuno neočekivano Moshe Ya-alon, izraelski ministar obrane, na Radiju IDF-a izjavljuje “kako su izra-elske snage na libanonskoj granici oprezne, ali ne na ratnoj nozi”. “Ne mogu reći da li su ti događaji iza nas. Sve dok se to područje potpuno

Hezbollah napao izraelski konvoj - najteži sukob od rata 2006. godine

ne smiri, Izraelske obrambene snage će ostati spremne”, rekao je Yaa-lon, bez neke žešće retorike koja upućuje na sukobe s Hezbollahom.

“Provocirajući Iransku revolucionarnu gardu u ovom osjetljivom trenutku, Izrael udara istovremeno na više ciljeva, ali je Teheran odav-no naučio kako presjeći veze između njihovog odnosa sa židovskom državom i nuklearnih pregovora između Obame i Irana. Iranske reak-cije su kalibrirane i pokazuju da je Izrael ovaj put zagrizao više no što može progutati. Drugim riječima, Izrael bi mogao dobiti koji bod u smi-slu taktičkih ubijanja iranskih generala, ali bi to mogla biti Pirova po-bjeda u strateškom smislu, jer će produžena ruka Irana uzvrati dodat-nim učvršćivanjem tzv. 'Osovine otpora' na Golanskoj visoravni i na Zapadnoj obali, pod samim nosom izraelske vojske, na što Iran otvore-no upozorava. Nakon svega, to je ono što Iran u Libanonu radi već duže vrijeme. Iran je sada dobro procijenio, što je shvatio čak i Zapad, da je nakon napada u Parizu prisutnost Irana u Siriji i Iraku, gdje se bori protiv ekstremističkih skupina – ne samo Islamske države – u in-teresu Zapada”, smatra jedan hrvatski politički komentator.

Kurdi pobijedili ISIL u Kobaniju

Krajem siječnja 2015. završena je Bitka za Kobani, kurdski grad na sjeveru Sirije. Nakon četiri mjeseca žestoke bitke Kurdi su uspje-li poraziti ISIL i vratiti kompletnu kontrolu nad gradom Kobani koji je postao simbol kurdskog otpora protiv ISIL-ovih terorista. Daka-ko, u borbi su imali i vanjsku pomoć. Američke zračne snage izvele su nekoliko desetaka napada na položaje ISIL-a, a u borbi su im se pridružile i Peshmerge, kurdske vojne snage iz susjednog Iraka. Prema informacijama pojedinih izvora u Bitci za Kobani stradalo je oko 1.600 osoba, od toga oko 1.200 pripadnika ISIL-a.

IRAK: Jačanje anti-ISIL snaga

10.000 iračkih Turkmena pridružilo se borbi protiv ISIL-a

Krajem siječnja 2015. Torhan al-Mufti, istaknuti irački turkmen-ski političar, izjavio je kako se oko 10.000 pripadnika plemena irač-kih Turkmena pridružilo šijitskim borcima u ratu protiv terorističke organizacije ISIL. Podsjetimo se, turkmenski grad Amerli, na oko 180 kilometara sjeverno od Bagdada, nalazio se pod opsadom ISIL-a od sredine lipnja do kasnog kolovoza prošle godine nakon što su u grad ušle iračke trupe.

Irački Turkmeni su treća po veličini etnička skupina u Iraku, na-kon Arapa i Kurda. Većinom žive na sjevernom dijelu Iraka, a kultu-ralno su povezani s Turskom. Ne može se sa sigurnošću reći koliko uopće Iračkih Turkmena danas živi u Iraku, pošto su od zadnjeg kvalitetnijeg popisa stanovništva prošla već desetljeća. No, smatra se da ih danas u Iraku živi između 500.000 i 3 milijuna. Što se tiče religije, oko 55% iračkih Turkmena su suniti, dok su oko 45% šijiti.

IZ SVIJETA


Pridruživanje dodatnih turkmenskih snaga anti-ISIL koaliciji po-jačati će borbu protiv terorista koji u zadnje vrijeme nižu gubitke na terenu. U tom kontekstu spomenimo da su početkom siječnja 2015. iračke vladine snage, zajedno s paramilitarnim skupinama, zauzele rad Dhuluiya, sjeverno od Bagdada, koji se većim dijelom nalazio pod kontrolom ISIL-a od lipnja 2014. ISIL je pretrpio izni-mno velike gubitke u ljudstvu (oko 300 mrtvih).

Suniti – ključ novog Iraka

“Trenutačno se suniti nalaze između dvije vatre. Ne vjeruju koali-cijskoj vladi u Bagdadu, ne žele služiti u iračkoj vojsci, te se boje snaž-nog iranskog prisustva s jedne strane, ali također ne žele tolerirati ISIL i druge ekstremističke skupine do unedogled, te svakako nisu spremni prihvatiti kalifat kao alternativu svom stanju, s druge strane. Ne pri-hvaćaju zračne napade koalicijskih snaga jer se ISIL-ovi borci namjerno skrivaju među građane, ali također ne mogu očekivati pomoć od kurd-skih pešmerga ili šijitskih brigada, jer se oni bore samo da bi zaustavili prodor ISIL-a u njihova područja. Jedina snaga na terenu koja je u mo-gućnosti da uđe na sunitska područja je iračka vojska, koja je zasada operativno nespremna za taj korak. Prisustvo ISIL-a u Iraku ovisi o do-broj volji sunitskih Arapa. Samo masivni otpor sunita može doprinijeti iskorjenjivanju ISIL-ove prisutnosti u regiji, a dodatnom kombinacijom zračnih napada i ofenziva iračke vojske moguće je izbaciti ISIL na irač-ko-sirijsku granicu. Međutim, pitanje je postoji li dovoljno jedinstvo iračkih sunita. Postoji nekoliko snažnih lokalnih sunitskih vođa, ali niti jedan ne predstavlja sve klanove, a i upitno je da li i dalje imaju posve-mašnji utjecaj na lokalnoj razini. Sunitska politička klasa temeljito je fragmentirana i potrebno je puno napora da se ujedini, jer ne postoji razlog ili interes da se stvori politička snaga za kratkoročnu dobit. Ta-kođer, pitanje pomirenja sa šijitskom većinom je upitno, jer novi irački premijer Haider al-Abadi nije još pokazao prave korake prema surad-nji. Uz to, pitanje lojalnosti središnjoj vlasti jest i pitanje ekonomije, pa čak i sirove gotovine koja bi se dala lokalnim vlastima”, piše jedan hr-vatski politički analitičar.

Ratna statistika

UN je objavio izvještaj u kojem se ističe kako je tokom siječnja 2015. u Iraku poginulo ukupno 1.375 osoba, od toga 790 civila. Broj je veći od prosinca 2014. godine, kada je u zemlji ubijeno ukupno 680 civila.

Od 10. lipnja 2014. do 3. veljače 2015. godine poginulo je 999 pripadnika kurdskih Peshmerga snaga, vojske Iračkog Kurdistana. Ranjeno ih je 4.569, izvijestio je Jabbar Yawar, glavni tajnik mini-starstva nadležnog za Peshmerga borce.

AFGANISTAN: Nakon 13 godina NATO prekinuo borbenu misiju ISAF

Talibani proglasili pobjedu u ratu

NATO-ova vojna misija u Afganistanu (ISAF) je završila 31. pro-sinca 2014. Međutim, tisuće NATO vojnika i dalje će ostati u Afga-nistanu zbog “treninga i potpore” afganistanskim snagama u okvi-ru misije “Odlučna podrška”, koja je zvanično počela 1. siječnja 2015. godine. Naime, riječ je o američkom sigurnosnom paktu koji je potpisan s novim afganistanskim predsjednikom. Nova afgani-stanska vlada, prijateljski nastrojena prema NATO snagama, kra-jem rujna 2014. ratificirala je ugovor kojim dozvoljava međunarod-nim snagama ISAF-a da zadrže u zemlji oko 12.500 pripadnika stra-nog vojnog osoblja nakon 2014. godine. Među njima je planirano oko 9.800 američkih vojnika, a ostali su iz većinom iz Velike Britani-je, Njemačke, Italije i Turske. Oko 4.500 drugih stranih vojnika, uglavnom američkih, ostaju u zemlji izvan NATO-ove misije u ra-znim aktivnostima. Broj pripadnika američkih postrojbi će se to-kom 2016. prepoloviti, nakon čega će u zemlji ostati samo zaštitne snage veleposlanstva. Time je novoizabrani afganistanski pred-sjednik Ashraf Ghani Ahmadzai okončao povremene svađe na rela-ciji Washington – Kabul, do kojih je dolazilo za vrijeme mandata bivšeg predsjednika Hamid Karzaija koji je odbio ratificirati ugovor.

Misija u Afganistanu najduža je misija Američke vojske koja je započela nedugo nakon napada 11. rujna 2001., a svoj službeni kraj zabilježila je krajem prosinca 2014. U 13 godina dugoj borbenoj misiji 2.000 američkih vojnika izgubilo je živote, a rat je američke porezne obveznike koštao oko 1.000 milijardi dolara.

Već se duže vrijeme znalo kako će primarne borbene misije NA-TO-a, koji je izveo invaziju na Afganistan 2001., prestati po isteku 2014., no afganistanski talibani njihov odlazak vide kao jasnu de-monstraciju slabosti vojne alijanse predvođene SAD-om. “Smatra-mo ovaj korak jasnim indikatorom njihovog poraza i razočarenja. SAD, njihovi saveznici kao i sve arogantne međunarodne organiza-cije pretrpjele su očiti poraz u tom asimetričnom ratu”, ističe se u poruci talibana koji su vladali Afganistanom u periodu od 1996. do 2001. kada su srušeni s vlasti u Kabulu. Također navode kako će američka agresija na Afganistan ostati upamćena po “barbarizmu i okrutnosti koja je za sobom ostavila more krvi”.

Afganistanska vojska i policija kontroliraju glavne gradove 34 provincije, no zabilježen je velik porast nasilja, a stopa stradavanja lokalnih snaga sigurnosti opisana je od strane Američke vojske kao neodrživa. Prema podacima iz studenog 2014., otprilike 4.600 pri-padnika afganistanskih snaga sigurnosti smrtno su stradali u prvih 11 mjeseci 2014. godine, što je porast od 6% u odnosu na prošlu (a cijela 2014. godina još nije rekapitulirana). Unatoč činjenici da je u afganistanske snage sigurnosti tokom 2014. godine uloženo 4 mili-jarde dolara, policija i vojska često se žale kako im manjka sredsta-va za borbu s talibanima. S druge strane, talibani su postali sve odvažniji u svojim napadima, a pod njihovom kontrolom nalazi se nekoliko okruga širom zemlje.

Očito je kako talibani nisu poraženi. Po UN-u afganistanski su-kob na točki je premašivanja 10.000 civilnih žrtava (ranjenih i ubi-jenih) u 2014., najgoroj godini od 2009., zbog intenziviranja napa-da talibana s približavanjem povlačenja snaga NATO-a. Hoće li se nova Afganistanska vojska, trenirana od strane SAD-a, moći su-protstaviti talibanima? I iračka je bila trenirana od strane SAD-a pa se potpuno raspala nakon invazije ISIL-a iz Sirije. Afganistanu bi se moglo desiti nešto slično u mjesecima koji dolaze. q

Pripremio: Ismet ISAKOVIĆPeshmerga, vojska iračkih Kurda

KULTURA


Druga moderna Od 1950. do 1980. godine 20. stoljeća traje druga faza razvoja

bošnjačke/bosansko-hercegovačke književnosti koju teoretičari nazivaju drugom modernom. Osnovna osobina ovog perioda u književnosti je naglašen esteticizam i stilski pluralizam. Radovan Vučković za ovaj perio je rekao kako je “nastupila nova romantičar-ska i simbolička etapa utemeljena na antimimetičkim principima”, za razliku od prethodnog perioda u kojemu je bio izražen poučni sadržaj s idejnim značenjem.

60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća javljaju se pisci koji nisu sudje-lovali u Narodno-oslobodilačkoj borbi, koji “snažno revitaliziraju predratnu avangardu”. Likovi u pripovijednim djelima nisu više he-roji nego dezorjentirani intelektualci čije je djelo usmjereno protiv postojećeg stanja, a ironija, mitski prostori, simbolika, transceden-cija, egzistencijalna bezizlaznost itd. bivaju osnovnim sredstvima kako bi se, možda, prevazišlo postojeće stanje.

Prozno stvaralaštvoNavest ćemo samo neka od imena u čijim je djelima prisutna

avangardno-simbolička osobina proze ovog perioda: Anđelko Vu-letić roman “Deveto čudo na istoku” (1966.), Vitomir Lukić roman “Album” (1968.), neke pripovijetke Ćamila Sijarića, Alija Isaković “Pobuna materije” (1985.), koji odustaje od simbolizacije, a njenu ulogu preuzima alegorija koja omogućava da se izrazi negativna utopijska slika kraja povijesti.

U ovom periodu nastaju i najznačajnija djela: romani Meše Se-limovića “Derviš i smrt” (1966.) i “Tvrđava” (1970.), Ćamila Sijarića

BOSANSKI JEZIK – TEMELJ BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IDENTITETA (XIV)

Jezik i književnost nakon Drugog svjetskog rata (III)

“Konak” (1971.), Nedžada Ibrišimovića “Karabeg” (1971.) i “Ugur-suz” (1986.), Skender Kulenović “Ponornica” (1977.), Derviš Sušić “Pobune” (1966.), Jasmina Musabegović “Skretnice” (1986.). Na-vedena djela mogu se označiti novohistorijskim tipom proze.

Roman “Derviš i smrt” iznimno je ostvarenje u cjelokupnom Seli-movićevom književnom opusu koje izaziva ne samo snažan i uvjerljiv umjetnički doživljaj, nego sugerira i osebujnu filozofsku i povijesnu misao, tj. razlaže vrlo kompleksan svjetonazorni sistem i misao o po-vijesti. Ovim romanom bošnjačka književnost dobiva značajno mjesto u okviru južnoslavenske i europske književnosti. Tradicionalni roman-sijerski zaplet i radnja u “Dervišu i smrti” su stavljeni u drugi plan. U pitanju su personificirana stanja izolacije, čekanja, straha, neizvjesno-sti itd. glavnog lika Nurudina koji je i pripovjedač ovog romana. Teh-nika modernog romana postignuta je psihološkim oblikovanjem i umjetničkim uobličavanjem, gdje dolazi do izražaja subjektivitet glav-nog lika, a drugi likovi se prikazuju iz njegove točke gledišta. Fabula ovog Selimovićevog djela svedena je na naglašeno malu mjeru, uvje-tovana je događajem iz neposredne Nurudinove životne “stvarnosti”. Poetički koncept ovog romana može se tumačiti i na razini intertek-stualnosti (paganski običaj-đurđevsko slavlje, upotreba Kuranskih ajeta – citata, istočnjačkih pjesnika itd. Nurudinov zapis ne predstav-lja samo prikazivanje vlastite egzistencije, nego je ono i svjedočanstvo jednog vremena. Selimović je u strukturu svog teksta utkao “neutral-nu” jedinicu – čitatelja čija je osnovna uloga da, kao neopterećena svijest da konačan sud: “Možda će neko dalek i nepoznat čitati ove moje neobične zapise, i bojim se da neće sve razumjeti...”

“Tvrđava” predstavlja simbol, naznačen u samom naslovu roma-na u kojem likovi bivaju svjesni izoliranosti u sebi samima i oko sebe,

Mehmed Meša Selimović (Tuzla, 1910. - Beograd, 1982.)

Nedžad Ibrišimović (Sarajevo, 1940. - Sarajevo, 2011.)

Ćamil Sijarić (Šipovice kod Bijelog Polja, 1913. - Sarajevo, 1989.)

KULTURA

37SIJEČANJ 2015.

ali im je autor dopustio da posredstvom ljubavi, Ahmeda Šabe pre-ma Tijani razruše zidove individualnih tvrđava. Kao i “Derviš i smrt” i ovaj roman je pisan u prvom licu. Ahmed Šabo se laća pera i hartije kad rat i ratno stradanje ostaje iza njega. I Šabo i Nurudin predočava-ju tešku životnu sudbinu. Veći humani stav izražen je u “Tvrđavi”, jer glavnog lika, za razliku od Nurudina ne izjeda mržnja nego ljubavlju pokušava razriješiti svoj “krvavi životni čvor”. Šabina ispovijest po-staje lakša u odnosu na Nurudinovu ispovijest. Oba lika imaju ista imena, i to nije slučajno jer im je autor predodredio da svaki od njih ima pravo na izbor vlastitog životnog puta. Ideolog Nurudin i nije mogao imati drugačiji životni put od onog kojeg je proživio, za razliku od Šabe koji konkretno primjenjuje Hasanove životne principe.

Pjesničko stvaralaštvo

U pjesništvu, s oznakom neoromantizma javlja se Izet Sarajlić, s izrazitom intimiziranom osjećajnosti, ljubavnom idealizacijom, ne odričući se do kraja ni internacionalističkog stava. Bisera Alikadić svojim pjesništvom “narušava kanon lirskog ispovijedanja” koji je u suprotnosti stradicionalnim shvaćanjem žene i njenog unutarnjeg svijeta.

Pjesnička zbirka “Kameni spavač” (1966.) Maka Dizdara kritika je s pravom označila najznačajnijim pjesničkim ostvarenjem u bošnjač-koj i bosanskohercegovačkoj književnosti 20. stoljeća. Tragična sud-bina Bosne i njenih ljudi otkriva se kroz alegorijsku parabolu, ali je “zavičajna melodija tek uvodna fraza polifonijski razvijene simfonije o čovjeku uopće, zemlji, nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju.”

Muhsin Rizvić je u ovom periodu književnog stvaralaštva ista-knuo njenu inertekstualnu značajku, tako da je poetika “Kamenog spavača” utemeljena na predislamskoj bogumilsko-mahinejskoj srednjovjekovnoj Bosni.

Enver Kazaz je Makovu poeziju protumačio na način da je stva-rana na “podlozi pohistoričenja savremenosti i osavremenjenja hi-storijskog”, gdje se odvija “proces arhaiziranja modernog i moder-nizacije arhaičnog iskustva i egzistencijalnog prostora vrijednosti, ali i postupak univerzaliziranja lokalnog i lokalizacije univerzalnog sistema vrijednosti kao noseći faktor semantičke mreže teksta”, u biti radi se o oslikavanju “bosanskog duha”.

Enes Duraković za “Kamenog spavača” je rekao kako “povije-snicu Bosne ne ispisuju dvorski pisari veličanjem pobjedonosnih bitaka i slavnih pohoda već se ona otkriva u oživljenim glasovima mrtvih i sva se slila u bolu epitafske tragike, nevoljnih vojna”. Prizi-vajući one kojih više nema, ali one koji su se ukorijenili u zelenim humkama i u kulturalnoj memoriji, kroz skučene, eliptične iskaze, jezikom koji je toliko bremenit značenjem, jezikom koji je ujedno i “prisutnost i odsutnost”, Dizdar na razini citatnosti, a time i inter-

tekstualnosti, gradi neponovljivu povjesnicu Bosne. Njegovo pje-sničko ja je u jednoj vrsti dijaloga s onim prošlim, ali i vremenom koje će doći. Patareni, kao i drugi sinovi Bosne preseliše u tihi ro-mor vremena, humke koje nijemo i danas zbore o vojnama. Moglo bi se reći kako naslov ove zbirke, u određenom smislu, predstavlja paradoks. Kameni spavači progovaraju, dijalogiziraju s onim dru-gim, s dalekim vremenom. Revitalizacija jezika, kulture, povijesti, cijeli svijet pretočen u stihovanu glazbu. Enes Duraković je istaknuo kako je “jedna od osnovnih vrijednosti 'Kamenog spavača' u tome što su se u njemu sretno saželi i topli sjaj zavičajnog ognjišta i odsjaj univerzalnih saznanja ljudske sudbine.”

A Midhat Begić je ovu Dizdarevu zbirku označio kao “mozaičku zbirku, upravo kakva je bosanskohercegovačka tradicija sa preple-tom stranih kulturnih utjecaja, ali i sa osobenom sugestijom sinkre-tičnosti oblika.”

Dramsko stvaralaštvo

Dramsko stvaralaštvo, zbog toga što je upućeno na javno prikazi-vanje, više je podlijegalo kritičkoj ocjeni tadašnje vlasti pa su često “neprimjereni” komadi zabranjivani, a njihovi “nepodobni” autori su stavljani na marginu društvenih događanja. Tako je Kulenovićeva “Djelidba” samo jedanput izvedena, a nakon toga je zabranjena, a “Svjetla na drugom spratu” su bila isključena iz repertoara.

Pedesetih godina 20. stoljeća javlja se nekoliko značajnih dram-skih pisaca: Fadil Hadžić sa svojim kritičkim komedijama, Irfan Horo-zović (“Ružičasta učiteljica”, “Soba”, “Šeremet”, “Tri Sabahudina” itd.) koji stvara jednu vrstu beketovske antidrame. Fadil Hadžić je napisao 60 dramskih tekstova, a više od 50 kazališnih komedija. Na-vest ćemo samo neke od njih: “Dosadna komedija”, “Sitne duše”, “Ljudi i majmuni”, “Političko vjenčanje”, “Dobro jutro lopovi”, “Hitler u partizanima”, “Državni lopov”, “Karijera”, “Gospoda i drugovi” itd.

Kao i u drugim književnim žanrovima, tako i u drami 60-ih i 70-ih godina, dolazi do jedne vrste revitalizacije povijesnih tema, te se stvaraju neohistorijske drame kod Derviša Sušića, Nedžada Ibriši-movića, Alije Isakovića itd. koje za podlogu imaju određeni povije-sni trenutak, ali im je značenje puno šire, govore o idejno-filozof-skim i političkim pitanjima.

Nedžad Ibrišimović u dramama “Zmaj od Bosne”, “Karabeg”, “Boja hrđe”, “Glas koji je pukao u Egidiju” prikazuje dramatiku ljud-skih situacija, kao i “transponiranje epskog u dramski diskurs” (N. Agić). Radnju, govor, vrijeme i prostor u dramskim tekstovima Ibri-šimović oblikuje na način da likovi “sami sebe prikazuju, ali ne po-stoje sami za sebe”, nego u sveukupnosti društvenih događanja “artikuliraju dramske figure”. q

Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

Skender Kulenović (Bos. Petrovac, 1910. - Beograd, 1978.)

Mehmedalija Mak Dizdar (Stolac, 1917. - Sarajevo, 1971.)

Fadil Hadžić (Bileća, 1922. - Zagreb, 2011.)

Irfan Horozović (Banja Luka, 1947.)

KULTURA


Sandžaka su na svojim puškometama spremno priželjkivali odbra-nu svete sultanove – turske zemlje. Sandžački su Bošnjaci, vjerujući u oporavak svoje “turske” carevine, i zakleti na vjernost sultanu, kretali u “kolektivnu” odbranu. Što je vrijeme dalje odmicalo, sve su teže shvatali da Galicija nije njihova voljena Turska.

Zarobljene austro-ugarske vojnike, među kojima i značajan broj Bošnjaka, Rusi su prebacili do Darnice u Kijevu, Odesu ili Harkov. Pred kapitulaciju Rusije, odvezli su ih dalje, prema centralnoj Aziji, gdje su uslovi za boravak bili užasni. Kada je rat završio, većina Boš-njaka se u tom trenutku zadesila na teritoriju današnjeg Uzbekistana i Tadžikistana. Zbog enormne udaljenosti, putovanja nazad u San-džak i Bosnu su znala trajati i po nekoliko godina. Ova tema je bila tabu na prostoru Bosne i Hercegovine, sve do početka posljednje agresije, kada su na površinu počele izlaziti informacije o boravku naših pradjedova u ruskom zarobljeništvu, o tome kako su preživlja-vali poplave na Piavi, teške situacije u Galiciji i na Karpatima.

Priča o đurumlijama je omiljena tema i danas u životu Sandža-klija. Prolazeći kroz Unđurovinu (Mađarsku), jedan je Bošnjak u izlogu radnje, primjetio fotografiju konjanika u vojničkoj uniformi ispod koje je pisalo: “Unbekannte Bosnische freiwilliger” (Nepo-znati bosanski dobrovoljac). Na njegovo uporno insistiranje kod vlasnika radnje, fotografiju je donio u Novi Pazar. Poslije dugih i upornih nagađanja oko fotografisane osobe, odgonetnuto je ime “nepoznatog galicijskog ratnika”. Zagonetni konjanik je bio đuru-mlija Hivzo Škrijelj iz Novog Pazara, snimljen negdje na bojištu.

Jedan stih iz pjesme “Rodna Bosno, daleko odosmo” kaže: “Nas će care tamo oženiti, s crnom zemljom i zelenom travom” i odnosi se na brojne bezimene bošnjačke mezareve, prostrte po poljima nepregledne Galicije. Vehid Gunić je poslije agresije, inspirisan ovom pjesmom, uredio i realizirao dvije velike serije putopisnih emisija “Rodna Bosno, daleko odosmo”, obilazeći Bošnjake širom svijeta. q

Avdo HUSEINOVIĆ

Galicija

Rodna Bosno, daleko odosmo! Hej, majke naše, ne nadajte nam se!Seje naše, ne kun'te se nama! Hej, vjerne ljube, vi se preudajte!Nas će care tamo oženiti, hej, s crnom zemljom i zelenom travom.

Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, vrsni pjevač Muriz Kurudžija, iz naftalina je izvukao i narodu vratio zaboravljenu sevdalinku “Rodna Bosno, daleko odosmo”. Doduše, u njenoj izvornoj verziji naslov je “Lomna Bosno, daleko odosmo”.

Podaci kazuju da su ovu pjesmu spjevali Bošnjaci odlazeći da ratuju na Galiciji, tokom Prvog svjetskog rata. Galicija je područje veličine oko 80.000 km² u podnožju Karpata, od gornjeg toka rijeke Visle na zapadu, do gornjeg toka rijeke Prut na istoku. Rijeka San dijeli Galiciju na zapadni dio u jugoistočnoj Poljskoj, sa gradom Kra-kov i istočni dio u zapadnoj Ukrajini, sa gradom Lavov. U Prvom svjetskom ratu Galicija je bila poprište teških borbi između Austro-ugarske i Ruske vojske. Rusija je 1914. zauzela dio Galicije, ali su ih otuda otjerale kombinovane njemačke i austro-ugarske snage 1915. godine. Poslije toga se front umirio, a Austrijanci su pripre-mali kontraudar. Napad je počeo u proljeće 1916.godine i Rusi su se morali povući uz velike gubitke. Nakon rasula Austro-ugarske 1918. godine, poljska vlada u Varšavi je Galiciju formalno pripojila Poljskoj. To je izazvalo otpor Ukrajinaca, koji su u novembru 1918. godine, podigli ustanak i osnovali nezavisnu vladu u Lavovu. Polj-ska vojska je do proljeća 1919. godine zauzela cijelu Galiciju, iako se borbe nastavljaju tokom čitave godine.

Kao đurumlije – dobrovoljci, Bošnjaci iz Sandžaka, ali i iz Bosne, odlazili su na Galiciju. Većina njih je izginula. Đurumlije će, kao san-džački regrutni fenomen, ostati upamćeni kao sudionici, jedne tu-đe, eksperimentalne – ratne igre, u prepirci dunjalučke vojne indu-strije na izmaku Prvog svjetskog rata. Ovo historijsko poigravanje sa sudbinom Bošnjaka Sandžaka, ostalo je upamćeno po velikom broju mladih ljudi, koji će, daleko od svog rodnog doma, hrabro položiti svoje živote, braneći interese nekih “nepoznatih arija”.

Duge su bile kolone bošnjačkih đurumlija. Ko kićeni svatovi, jedni veseli, drugi kaharli, brzo će biti oženjeni puškama. Sam po-men galicijskog fronta bi, danas, bez potenciranja udjela sandžač-kih Bošnjaka bio nezamisliv. Malo je ko mogao da primjeti da su Bošnjaci, osim svoje naivnosti, sve izvjesnije, postajali bagatelna topovska hrana angažirana za amortiziranje i uštedu austrijskih gu-bitaka. Prepune police požutjelih dokumenata austrijske državne i vojne arhive, idalje, kriju tajnu o oficirskim odlikovanjima Bošnja-ka, koji su popunjavali jedinice ondašnjeg osmanlijskog (turskog) saveznika – Austro-ugarske.

Dok su uplakane sandžačke majke i vjerenice, čekale nenapisa-na ili prekinuta pisma sa fronta, ne bi li se domogle kakvog hairli habera, varljiva ratna pitomost razoranih pejsaža Galicije, ni najve-ćim optimistima, nije nagovještavala kraj jedne krvave ratne dra-me i dolazak mira. Zbunjeni sandžački najamnici rata, nisu dugo znali na čijem se vatanu, i za čije ciljeve, vode sve tolike borbe. Iznoseći na sopstvenim plećima mnoge strahote Galicije, Bošnjaci

PRIČA O SEVDALINKAMA: VAKAT KAD SU BOŠNJACI, KAO NAJAMNICI RATA, GINULI NA POLJIMA GALICIJE

Rodna Bosno, daleko odosmo

KULTURA

39SIJEČANJ 2015.

“Ne moraš razumjeti jezik, da bi razumio ljude!” Takve i slične njoj poruke ovih su dana na našim TV ekranima, čujemo ih i na radiju. Cen-tar za mirovne studije pokrenuo je složenu kampanju “Okus doma” o integraciji izbjeglica, emigranata, azilanata u hrvatsko društvo. Dio te prihvatne strategije uključenja ljudi je i knjiga recepata izbjeglica “Okus doma” autorice Emine Bužimkić, aktivistice Centra za mirovne studije u Zagrebu i članice redakcije “Preporodovog Journala”.

“Neobična je to obična kuharica, ne samo zato što sadrži recep-te iz arfičkih, azijskih i arapskih zemalja, uz ilustracije, već i stoga što iza svakog od njih koji ćete kušati i ovdje u 'Booksi', u Martiće-voj ulici 14 u Zagrebu, danas, 29. siječnja 2015., slijedi jedna ljud-ska priča. Priča, koja nije laka i jednostavna i koju se počesto priča-lo tjednima i mjesecima, a ukratko govori o kompleksnoj i često teškoj sudbini pretežito mladih ljudi. Upozorava na težinu iskustva koje su 'donijeli' u Hrvatsku. Nije bilo jednostavno pričati o tome, pogotovo ne jer su to morali ispričati više puta. Ipak su i na taj na-čin sami sebi htjeli dati šansu, uključiti se u novu zajednicu, započe-ti novi život, uz neke nove ljude. Stvoriti osjećaj doma! A mi, izda-vači knjige njihovih recepata – Centar za mirovne studije i Fade In, kako s ovom smo knjigom, naslovljenom 'Okus doma', tako i kam-panjom: spotovima, filmom, web stranicom, želimo istražiti i pože-ljeti im dobrodošlicu”, uvodno je kazala Emina Bužimkić, urednica knjige i promotorica ovog kompleksnog projekta.

Knjiga “Okus doma” nije samo kuharica, nije samo kampanja, već i svakodnevna kulinarska razmjena. Otud je “Okus doma” i u osnivanju zadruge, a koja će kroz nekoliko mjeseci lansirati i kate-ring u Zagrebu, a kroz godinu, dvije otvoriti i restoran na nekom od njegovih trgova.

“Kada je antropolog Lewy Stross istraživao i rekonstruirao pre-hranu društava, našao je same opreke: pečeno-prijesno, kiselo-slatko, itd. U knjizi 'Okus doma' došli smo do para suprotnosti koji nadilazi sve suprotnosti koje su u ljudskome životu uopće moguće, a taj je između kuhinje i izbjeglištva. Prije svega, kuhinja je ponos kulture i civilizacije. Prepoznaje se nešto što se priprema, što više nije sirova hrana, nego se pretvara u nešto sasvim drugo.I sprema na tisuće načina. Ponekad se i pretjeruje u onome što se naziva cuisine – visoka kuhinja; poput onog recepta s beduinske svadbe s devom punjenom kozom, a koja je punjena janjetom, janje pije-tlom… Takvi su recepti luksuz i obijest”, prokomentirao je svoj uvodnik knjizi “Okus doma” Ozren Žunec. “S druge strane”, nasta-vio je Žunec, “pogledaju li se izbjeglice, oni su dno dna ljudske eg-zistencije. Ljudi pobjegli od nasilja, od kraja političke zajednice, od njenoga sloma. U bijegu su, u pravilu, iz velike daljine: iz Afrike, Azije… u Europu. Užasne udaljenosti! Pogotovo kada je čovjek sâm, kada putuje neorganizirano i pokušava prodrijeti nekamo. Uz malo sreće njihov se brod nasuče na nekim obalama i pronađe ih neka-kva pomorska straža… Bježeći iz svoje zajednice izbjeglice ostaju bez ičega: bez imena, bez društva, bez obitelji i socijalne zajednice u kojoj su se formirali i živjeli. Nalaze se na putu koji je sâm jedna pogibelj i velika opasnost. I nađu se u zemlji koja ih primi, koja se pobrine, rekao bih, za njihov biološki opstanak. Evo vam baraka, možete u njoj biti, ali dalje nećete više moći ići u svome ljudskom postojanju, za vas civilizacije više nema! Ne možete dobiti držav-

PROMOCIJA KUHARICE, KNJIGE RECEPATA IZBJEGLICA “OKUS DOMA”

Uskraćeni, a ponudili obilje!

ljanstvo, ne možete dobiti radnu dozvolu, vi ne možete biti uključe-ni u društvo u kojem ste se fizički našli. I bit ćete zauvijek izolirani, jednako kao što ste izolirani i u svojoj zemlji iz koje ste potekli. Kao što je civilizacija stanje sigurnosti, stanje uzajamnog pomaganja među ljudima, izbjeglice su objekti bioetike, zapravo, biopolitike. S njima se računa samo kao sa golim živim bićima.”

S knjigom recepata “Okus doma” kazivači recepata – izbjeglice, “vraćaju” se u svoje zemlje. Kao ljude potpuno ogoljene pred svijetom knjiga ih “Okus doma” izmiče od nevolja u koje su “zapali”, ispravlja se u novoj zajednici, sada hrvatskoj, nanešena im socijalna nepravda. Ni-je to istina njihov svijet, nije njihova zemlja, nije miris roditeljskoga doma. Sigurnost su definitivno izgubili. Cilj je djelatno, fizičko uključe-nje u gospodarski život nove zajednice, povratak u civilizaciju.

Pokretači projekta nadaju se da će to promijeniti dosadašnje po-litike prema izbjeglicama, utjecati na tolerantniji odnos spram njih. Kampanja je apel na instituciju i na cijelo društvo da preuzmu odgo-vornost da prepreke ukloni i da pokaže veću toleranciju i suosjećanje prema ljudima koji ovdje traže dom, a koji su svoj prvi dom izgubili. Danas je u svijetu više od 43 milijuna izbjeglica. Sjećamo se tisuća svojih iz Bosne i Hercegovine! Samo tokom prošle, 2014. godine, zbog ratnih sukoba oko 8.000 ljudi ubijeno je dok su bili u potrazi za novim domom i sigurnošću. U Hrvatskoj je u proteklom desetljeću zaštitu potražilo 4.668 izbjeglica, a povećao se i broj tražitelj azila.

Započeta medijska kampanja krenula je kao godišnja suradnja Emine Bužimkić i Martine Globočnik na kuharici, a i na kulinarskim prezentacijama. Urodila je i snimljenim dokumentarnim filmom “Okus doma”, koji je također promoviran tu večer, 29. siječnja 2015., u internet kafiću “Booksa” u zagrebačkoj Martićevoj ulici. Kroz gastronomiju je ispričana priča o iskustvima izbjeglica u Hrvat-skoj. Na svojim jezicima izbjeglice kazuju o (ne)mogućnostima ostvarenja vlastitih želja, svakodnevnih želja: za sigurnosti, za stva-ranjem obitelji, ostvarenjem sreće. I to zbog specifične situacije u kojoj jesu. Otud nužda da im se osigura organizirana potpora.

Razvijena je i web stranica “Okus doma”. Stvoren je time i pro-stor u kojem izbjeglice mogu ispričati svoja iskustva i predstaviti svoje kulturne identitete. Realiziran je i video-spot o porijeklu hra-ne po scenariju Matrine Globočnik i Emine Bužimkić, a u režiji Mi-roslava Sikavice. q

Edina SMAJLAGIĆ

Ozren Žunec, Emina Bužinkić i Vilka Alfieri

KULTURA


U prosincu 2014. godine zagrebačka je turkologija, ujedno i je-dina katedra za turkologiju u Hrvatskoj, proslavila 20 godina od svoga osnutka. Tim povodom Katedra za turkologiju organizirala je svečanu sjednicu u Vijećnici Filozofskog fakulteta kojoj su prisu-stvovali profesori, vanjski suradnici i studenti. Uz to objavljen je i tematski broj književnog časopisa “Književna smotra” simboličnog naslova “Prvih dvadeset hrvatske turkologije”, čije su stranice po-svećene upravo obljetnici zagrebačke turkologije

Vidjet ćemo kako su ovih 20 godina za zagrebačku Katedru za turkologiju ponekad predstavljale veliki izazov. Trebalo se suočiti sa svim poteškoćama koje su dolazile sa osnivanjem turkologije, no rad entuzijasta i prvih predavača studija Ekrema Čauševića, Nena-da Moačanina, Fehima Nametka i Tatjane Paić Vukić rezultiralo je stvaranjem novih znanstvenika turkološkog usmjerenja koji će su-djelovati u održavanju nastave i posvetiti se književnom prijevodu. Vidjet ćemo kako se turkološki studij u ovih 20 godina rada uspio razviti u respektabilan studij i kulturno-jezični turkološki centar ko-ji svojim znanstvenim radovima i člancima doprinosi na planu me-đunarodne turkologije.

Povijest turkologije u Hrvatskoj

Težnje za osnutkom katedre za orijentalistiku prvi puta su iska-zane krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada je 1918. godine predloženo osnivanje orijentalne sekcije pri Jugoslavenskoj akade-miji znanosti i umjetnosti, današnjem HAZU. Prva osoba koja se znanstveno bavila turkologijom u Hrvatskoj bio je arheolog Ćiro Truhelka, dok je prvi predavač turskog jezika na Filozofskom fakul-tetu bio Aleksej Olesnicki. Naime, nakon što je 1928. godine anga-žiran u JAZU kao honorarni službenik za prikupljanje orijentalnih rukopisa i njihovu katalošku obradu, Olesnicki 1937. godine poči-nje raditi kao pomoćni nastavnik turskog jezika. Nakon što je Ole-snicki sedam godina kasnije naglo preminuo, ugasio se i studij tur-kologije prije nego što je utemeljen kao zasebna katedra na Filozof-skom Fakultetu u Zagrebu.

Prošlo je mnogo godina od prvih pokušaja do osnutka sveučiliš-nog studija turkologije 1992. godine kada je Nenad Moačanin inici-rao osnivanje Katedre za turkologiju na Filozofskom fakultetu Sve-učilišta u Zagrebu. Veliku je ulogu pri osnutku imao i tadašnji pro-čelnik odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije Mislav Ježić, koji je ne samo podržao ovu inicijativu već i uveo studij turkologije u odsjek. Isto tako, dogovoreno je da će nakon isteka stipendije pri Zakladi Alexandera von Humboldta u Njemačkoj na zagrebačkoj turkologiji predavati Ekrem Čaušević, koji je od 1987. do 1992. go-dine bio pročelnik Katedre za turkologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Stoga u lipnju 1993. Vijeće Filozofskog fa-kulteta donosi odluku o utemeljenju Katedre za turkologiju. Aka-demske godine 1994./1995. počinje studirati prva generacija stu-denata, a kako je rasla potreba za predavačima povećavao se i broj profesora. Tako su uz jedinog stalno zaposlenog nastavnika Ekre-ma Čauševića u realizaciji predavanja sudjelovali: Nenad Moača-nin, s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta, koji je predavao islamsku civilizaciju i osmansku diplomatiku i paleografiju, te Tatja-

TURKOLOGIJA U HRVATSKOJ

20 godina hrvatske turkologije

na Paić Vukić, iz Arhiva HAZU, koja je predavala arapski jezik. Na-redne godine nastavnom kadru se pridružuje i prof. dr. Fehim Na-metak, s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji je održavao nastavu iz osmanske i turske književnosti.

Turkologija kao znanstvena disciplina postoji na brojnim europ-skim i svjetskim sveučilištima na kojima se uče i izučavaju strani jezi-ci i kulture kao dio svjetske kulturne baštine. Studij turkologije na

EKREM ČAUŠEVIĆEkrem Čaušević, utemeljitelj studija turkologije u Zagrebu, rođen

je u Brekovici kod Bihaća 1952. godine. Studij orijentalne filologije (turski, arapski i perzijski) završio je na Filozofskom Fakultetu u Sara-jevu. Magistrirao je 1982., a doktorirao 1986. s tezom o evoluciji fu-turskih formi u turkijskim jezicima. Stručno se usavršavao na sveučili-štima u Istanbulu (1978.-1979.) i Ankari (1986.). U dva navrata bio je gostujući znanstvenik i stipendist zaklade Alexander von Humboldt (1992./1993. i 2000.) na Sveučilištu u Göttingenu. Od 1984.-1992. bio je predstojnik Katedre za turkologiju u Odsjeku za orijentalistiku Filo-zofskoga fakulteta u Sarajevu, a od 1994., kad je utemeljena prva ka-tedra za turkologiju u Hrvatskoj, predaje na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predstojnik je te Katedre od njezina utemelje-nja i redoviti profesor za suvremeni turski i osmanski jezik. Predaje suvremeni i stari (osmanski) jezik te kolegije o jezicima i povijesti tur-kijskih naroda.

Dopisni je član Türk Dil Kurumu (Ankara), krovne znanstvene in-stitucije za turski jezik i jezikoslovlje, član Kluba hrvatskih humboldto-vaca, jedan od urednika biblioteke “Bibliotheka orientalica” Sekcije za orijentalistiku Hrvatskoga filološkog društva, član redakcije “Priloga za orijentalnu filologiju” Orijentalnoga instituta u Sarajevu te gostuju-ći profesor na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Autor je brojnih znanstvenih i stručnih radova u domaćim i star-nim časopisima, napisao je “Gramatiku suvremenog turskog jezika” i sveučilišni udžbenik “Turkološka čitanka”. Preveo je s osmanskog jezi-ka i priredio “Autobiografiju Osman-age Temišvarskog”. Poznat je po prijevodima romana turskog nobelovca Orhana Pamuka: “Zovem se crvena” (s Martom Andrić), “Crna knjiga” (s Janom Bušić i Draenom Babićem) i “Muzej nevinosti” (s Kerimom Filan). Godine 2006. dobio je nagradu Kiklop za prijevod Pamukove memoarske proze “Istanbul: grad, sjećanja”. Dobitnik je odličja Republike Turske za iznimne zaslu-ge u promicanju znanosti, kao i Nagrade turkologa svijeta za zasluge u turkologiji (2012.). q

Prof. dr. sc Ekrem Čaušević

KULTURA

41SIJEČANJ 2015.

Filozofskome fakultetu u Zagrebu usporediv je sa studijima u Europi (ponajprije njemačkim, austrijskim, mađarskim), SAD-u ili Turskoj. Budući da turkološki studiji, osim zajedničkih crta, imaju i neke po-sebnosti koje odražavaju potrebe svake od zemalja pojedinačno, i zagrebačka se turkologija, iz razumljivih razloga, razlikuje od drugih po značaju koji pridaje osmanskome jeziku (pa time donekle i arap-skom) i općoj i kulturnoj povijesti osmanskih Turaka. Takva znanja omogućuju čitanje i razumijevanje osmanskih dokumenata i narativ-nih izvora relevantnih za opću i kulturnu povijest Hrvatske. Sa sveu-čilištima u Europi zagrebačka turkologija dijeli one sadržaje koji su bitan sastavni dio turkologije: nastavu iz suvremenoga turskog jezika kao najznačajnijeg među turkijskim jezicima, nastavu iz turske knji-ževnosti i islamske civilizacije, kao i predmete iz opće i kulturne povi-jesti starih i suvremenih turkijskih naroda.

Nastavni program studija turkologije je sve do akademske godi-ne 2005./2006. i pojave bolonjskog programa trajao četiri godine. Sada je to bolonjski nastavni program koji se sastoji od prediplom-skog i diplomskog studija: šest semestara za prvostupnika (bacca-laurea, baccalaureus) i četiri za magistra. Prediplomski studij turko-logije omogućuje studentima rad u gospodarstvenim i trgovačkim predstavništvima, knjižnicama, zavodima i kulturi. Dok diplomski studij osposobljava za početak znanstvenog rada u turkologiji i zna-nosti uopće. Svake godine na studij turkologije može se upisati 30 studenata koji uz turski jezik odabiru još jednu studijsku grupu.

Zajedno sa Ekremom Čauševićem i prvim inicijatorima od osnutka se radilo na stvaranju novog kadra. Tako su se Katedri pridružile doc. dr. sc. Marta Andrić i dr. sc. Barbara Kerovec, koje uvelike doprinose s radovima na području jezikoslovlja, dr. sc. Azra Abadžić Navaey, ko-ja se bavi osmanskom i turskom književnošću, dr. sc. Kornelija Jurin Starčević, koja se bavi društvenom, kulturnom i gospodarskom povi-ješću hrvatskih zemalja u razdoblja osmanske vladavine, te dr. sc. Vje-ran Kursar, koji istražuje etnokonfesionalne odnose na Balkanu u osmanskom periodu. Osim toga, na katedri je tijekom ovih 20 godina djelovao velik broj vanjskih suradnika: Nenad Moačanin, Tatjana Paić Vukić (Arhiv HAZU), Fehim Nametak (Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu), Ebtehaj Navaey, Muhamed Ždralović (Arhiv HAZU), Amir Ljubović (Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu), Alena Ćatović (Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu), Vesna Miović (Zavod za povijesne znanosti HAZU-a u Dubrovniku), Dino Mujadžević (stipen-dist Zaklade Alexandera von Humbolta) i honorarna suradnica i turko-loginja Jana Bušić. Tijekom godina stvorila se i potreba za angažira-njem lektora, odnosno izvornih govornika turskog jezika koji su uveli-

ke doprinijeli kvaliteti nastave na studiju. Tako su od 1995. godine bili angažirani sljedeći lektori, kronološkim redom: Recai Görgülü, Hediye Gülsüm Dizioğlu, Mehmet Bulut, Mehmet Işıker, Güldane Kalın, Özgür Öner, Asuman Ergün Ünsal i Ümit Apaydın.

Osim toga, Katedra je sklopila veći broj ugovora sa stranim sveu-čilištima putem programa Erasmus. Zahvaljujući tome u ljetnom se-mestru 2014. godine studij je posjetio gostujući profesor iz Turske Lokman Turan, održavši za studente niz predavanja iz osmanske knji-ževnosti. Isto tako treba napomenuti da je zahvaljujući stipendiji Vla-de Republike Turske do 2012. godine, svakog ljeta 20 studenata sa zagrebačke turkologije pohađalo je tečajeve turskog jezika u Školi jezika TÖMER (Türkçe Öğrenme Merkezi/Centar za učenje turskog jezika) u Istanbulu, Ankari, Izmiru, Bursi i drugim gradovima Turske. U njihovom stipendiranju sudjeluje i MZOS RH. Tijekom boravka u Turskoj imaju osiguran smještaj u studentskim domovima i određe-nu novčanu potporu. Od akademske godine 2012./2013. stipendije dodjeljuje Institut Yunus Emre, s kojim su Sveučilište u Zagrebu i Fi-lozofski fakultet potpisali Protokol o suradnji.

Katedra za turkologiju sudjelovala je i u organizaciji dvaju među-narodnih simpozija. Tako je u Zagrebu od 3. do 6. prosinca 2007. godine održan 4. međunarodni turkološki simpozij zemalja jugoi-stočne Europe. Simpozij je organiziran od strane Instituta BAL-TAM iz Prizrena (Balkan Turkoloji Araştırmaları Merkezi/Centar za balkan-ska turkološka istraživanja) i Katedre za turkologiju. Sljedeće je godi-ne od 25. do 30. kolovoza u Zagrebu na Filozofskom fakultetu održan 18. simpozij preosmanskih i osmanskih studija, koji zajedno sa ze-mljom domaćinom organizira CIEPO (Comite International des Étu-des pré-Ottomanes et Ottomanes/Međunarodni odbor za predo-smanske i osmanske studije). Pokrovitelj ovog simpozija bio je Filo-zofski fakultet, a organizatori Nenad Moačanin i Ekrem Čaušević.

Isto tako katedra svojim dugogodišnjim radom djeluje na popu-larizaciju turkologije i turskog jezika u Hrvatskoj, ali i radi na pred-stavljanju hrvatske kulture i književnosti u Turskoj. Dokaz tome su projekti poput prijevoda putopisa “Pogled u Bosnu” Matije Mažu-ranića, koji su priredili Tatjana Paić Vukić, Ayla Hafız i Ekrem Čauše-vić te nedavno objavljen prijevod knjige “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” Ivane Brlić Mažuranić s hrvatskog na turski jezik u prijevo-du studenta turkologije Zinnura Ametija. Trenutno najzahtjevniji projekt zagrebačke turkologije i njezina predstojnika profesora Ča-uševića je pisanje prvog Hrvatsko-turskog rječnika, čije se objavlji-vanje nestrpljivo iščekuje. q

Helena MARKOVIĆ

Abdullah Gül i prof. dr. sc. Fehim Nametak Prof. dr. sc. Nenad MaočaninProf. dr. sc. Tatjana Paić Vukić

PRIČE IZ BOSNE


Emir Balić, legendarna mostarska lasta sa Starog mosta, iako u poodmaklim godinama, izgleda jako dobro. Priznaje, “tu i tamo” osjeti kičmu, kao suvenir na preko 1.000 najopasnijih skokova. Hi-ljadu i neki put zagrlio je Neretvu, izbacujući njenu vodu. Čak 13 puta osvajao je prvo mjesto na takmičenjima skakača sa Starog mosta, četiri puta drugo, a tri puta treće. Danas, okružen svojim medaljama, te brojnim plaketama i priznanjima, prisjeća se vreme-na po kojima je ostao upamćen.

Kinooperater, kaskader, bokser, i padobranac, logoraš, član Olimpijskog komiteta BiH – i skakač laste

Rođen je 1935. godine u Mostaru. Kao mlad trenirao je boks. Boksovao je za “Velež” i “Partizan”, a može se pohvaliti da je bok-sovao i za reprezentaciju BiH.

Prvi put skočio je sa Starog mosta u 16. godini. Još uvijek se dobro sjeća svog prvog skoka. Skočio je na noge i sav se isprebijao. Poslije je samo na glavu skakao. Skakači tada nisu imali trenere, ali su imali svoje uzore. Za vrijeme školskih praznika pripremali bi se skakanjem sa pećina koje su visoke 10, 12, 13 metara, čak i 17 me-tara, pa se skakalo i sa mostova, Titova mosta koji je oko 20 meta-ra, a kruna svega bio je Stari most. I tada, kad se skoči sa Starog mosta, tada se upisuje u društvo odvažnih.

Rahmetli Adem Đukić opredijelio je Emira za skokove na glavu. On je rekao da je Balić tako građen, za skok lastu ili na glavu. Skokovi su u početku bili mahalskog karaktera, a kasnije jugoslovenskog. Ska-kači su uvijek bili posebna “sorta” Mostaraca, poletni, hrabri… Vinuti se sa vrhunskog kamenog djela turskoga neimara Hajrudina, više je značilo nego išta na svijetu. Za taj podvig pripremali bi se svakodnev-nim boravkom na Neretvi. Skakači su dolazili iz cijele Jugoslavije.

Svašta je Emir u životu bio – i kinooperater, i kaskader, i bokser, i padobranac, i logoraš, i član Olimpijskog komiteta Bosne i Herce-govine... Prije i poslije svega, skakač laste.

Nekada je Emirove skokove gledalo i po 30.000 gledalaca

Kaže da je prvi put poginuo 9. novembra 1993. godine, kada je HVO srušio mostarski Stari most. U Neretvu je zadnji put skočio 1996. godine, u 61. godini života, s mosta kojeg nije bilo. A iz poštovanja prema Starom, s novog nikad nije skočio. Skakao je Emir za Indiru Gandhi, Tita, Jovanku Broz, Nehrua, Gaddafija, Džemala Bijedića...

Prije nije bilo hidrocentrala na Neretvi, niži je bio vodostaj i raz-daljina je bila duža do vode. Zato je prije bilo zahtjevnije skakati. Ali nikada nije išao dublje od metar i pol prilikom skoka. Nekada dav-no, Neretva nije bila hladna. Pravljenjem hidrocentrala Jablanica, Grabovica i Salakovac, ona je postala hladnija. Bez hidrocentrala, Neretva se imala vremena ugrijati.

EMIR BALIĆ, LEGENDA SA STAROG MOSTA

Najveća mostarska lasta bez krila

Nekada je Emirove skokove gledalo i po 30.000 gledalaca. Prije nije bilo novčanih nagrada, a danas je skakačima ključni izazov nov-čana nagrada. Emirova prva nagrada za pobjedu je bila perlon ko-šulja, a drugi put je dobio patike.

Nikada se Emir nije ozlijedio ozbiljnije prilikom skokova, ali ne može zaboraviti da je nekoliko skakača i glavom platilo skokove sa Starog mosta. Sjeća se Murića, Albanca, koji je na samom takmiče-nju povrijedio kičmu i umro, kao i jednog zanimljivog skakača Dan-ke. Te smrtne povrede nastaju kada se izvrši upad u vodu.

Kaže da je osjećaj prilikom skoka neopisiv. Što se tiče visine, ima osjećaj da bi mogao skočiti i sa duple visine Starog mosta.

Dvojica Emirove braće ubijena su u Jasenovcu

Na spisku 70 ubijenih mostarskih Bošnjaka antifašista, u ustaš-kom logoru Jasenovac tokom Drugog svjetskog rata, nalaze se i imena Mustafe i Mirze Balića, dvojice Emirove braće.

“Prije Drugog svjetskog rata mostarski gimnazijalci bili su uklju-čeni u sva politička zbivanja i tadašnjoj Jugoslaviji. Bili su u prvim redovima na demonstracijama o negativnim pojavama tadašnjih vlasti. Moj stariji brat Mustafa bio je veliki prijatelj sa Antom Zuani-ćem, kojeg je 1939. godine primio u SKOJ. Prije ovoga rata jedna ulica u Mostaru nosila je ime Ante Zuanića, koji je poginuo u parti-zanima, međutim ovdašnje vlasti promijenili su ime ulice. Zuanić je bio gimnazijalac, bosanski Hrvat. Čuo sam da je moj brat Mustafa Balić maštao sa ostalim starijim gimnazijalcima o odlasku u Španski republikanski rat, u borbu protiv generala Francisca Franca. Naža-lost, uhapšen je sa svojim bratom Mirzom, odveden u Jasenovac i ubijen. Nikad niko nije čuo da je kompletna familija Mujage Koma-dine, najpoznatijeg mostarskog gradonačelnika, bila orijentisana antifašistički. Da je od Mujage Komadine sin, koji je završio stoma-tologiju i koji je došao iz Pariza sa ženom Parižankom i kćerkom, otišao u partizane i poginuo. To su velike stvari, o kojima se naža-lost ne priča”, sa sjetom govori Emir.

Emir Balić (2014.)

PRIČE IZ BOSNE

43SIJEČANJ 2015.

Zatočenik u logoru Heliodrom

Emir se početkom sukoba između Hrvatskog vijeća obrane i Ar-mije Republike Bosne i Hercegovine, 9. maja 1993. godine, zadesio u kćerkinom stanu, u zapadnom dijelu Mostara. Bojovnici HVO-a, 30. juna 1993. godine, došli su po njega i odveli ga u logor Heli-odrom.

Iako ga je znalo i staro i mlado u Hercegovini, iako je slavu svog grada nosio gdje god je hodio, Emir nije bio pošteđen najtežih logo-raških muka. Tjeran je da uređuje bunkere na prvoj liniji fronta u Šantićevoj i na Bulevaru u centru Mostara. Pripadnici Armije Repu-blike BiH su mu govorili: “Emire, bježi!”, a snajperisti HVO-a su sa-mo čekali da napravi krivi korak.

Uz pomoć prijeratnog prijatelja Hrvata otišao je nakon puštanja iz logora Heliodrom u Makarsku, a potom u Zagreb. Kada je stigao u Zagreb, saznao je da je Stari most srušen. “Bio sam šokiran. Sru-šen Stari most! Preživio 450 godina ratova, potresa, raznih prirod-nih nepogoda, i sad da bude srušen. Zna se ko je srušio Stari most, pod čijom komandom i zašto. To je bio posljednji napad na boš-njački narod, da on ne treba živjeti u ovom gradu. Šta kada se po-ruše jednom narodu simboli? Da sruše Zagrebu katedralu, u Parizu Eiffelov toranj... Mi smo Stari most smatrali jednim živim bićem. Stari most bio je najstariji Mostarac”, govori Emir.

Na poštanskoj markici i u pjesmi opjevan

Teško mu pada i spoznaja da su 23 bivša skakača sa Starog mo-sta, ubijeni tokom rata u Mostaru. Tokom rata, u pjesmi “Mostar-ska”, šaljući poruku legendarnom Vahidu Halilhodžiću, Emira je opjevao Dino Merlin stihovima: “Kako si, Vaha, imaš li daha, još jedna tekma na tebe čeka, gdje ti je Emir, taj stari nemir i njega čeka zelena rijeka”.

Emir Balić je čovjek koji je za života dobio mnoštvo priznanja. Jedno od najvažnijih su Zlatni olimpijski krugovi, koje mu je 80-ih godina prošlog stoljeća uručio tadašnji prvi čovjek Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch. “Pokojnom Sama-ranchu, velikom prijatelju naše zemlje, poslije rata sam poklonio skulpturu Starog mosta i fotografiju skokova iz 1994. godine, a on mi je tom prilikom rekao: 'Gospodine Baliću, to je pravi olimpijski duh! Jer, može se srušiti Stari most, ali ljudski duh i duh pravog sportiste i olimpizma ne može se uništiti.'”

Emir Balić je za života dobio kako kaže “najveće priznanje”, kad je izašao na poštanskoj markici Bosne i Hercegovine. U danima kad nas je zauvijek napustio Kemal Monteno, može se često čuti i pje-sma Zlatana Fazlića Fazle, u kojoj Emir zajedno sa Montenom, Ti-fom i Fazlom pjeva:

“Prva noga na me kroči, cijeli grad mi nazdravio, prva liska s mene skoči umrije onaj što me napravio…”

Legendarna lasta, redovno prati nove generacije skakača, iako nikada nisu skočili s onog Starog mosta, nego skaču s ovog novog. Pun je riječi hvale za Harisa Džemata, Lorensa Listu, Samira Zuka-novića i Armana Puzića.

Priča o Emiru Baliću, priča je o Mostaru kojeg smo voljeli – zbog Starog mosta, Neretve, skakača, “Veleža”, mostarske raje, “Mo-starskih kiša”, Džemala Bijedića, Miše Marića, Himze Polovine... I zato je ta priča tužna jer govori o nečemu o čemu možemo samo pričati gledajući kroz retrovizor sjećanja. q

Avdo HUSEINOVIĆ

Legendarna “lasta” Emira Balića

Emir Balić, šampion

Emir Balić i Avdo Huseinović (novembar 2014.)

DIJALOG CIVILIZACIJA


U periodu Hladnoga rata i dvopolnog poretka pravila međuna-rodne igre su bila takva da su kako SAD, tako i bivši SSSR na neki način podržavali pokrete koji su oponirali interesima druge strane. I u zavisnosti od toga kakva je bila ideologija ovih specifičnih pokre-ta, tj. da li se radilo o pokretu za nacionalno oslobođenje, ili o druš-tvenim i nacionalnim pokretima, ili o pokretima s ciljem jačanja nacionalizma, ili separatističkim pokretima – uživali su patronat i zaštitu neke od velikih sila. U tom kontekstu uglavnom su ljevičar-ski i marksistički pokreti uživali zaštitu SSSR-a, dočim je pokrete koji su do izvjesne mjere iskazivali religijsku tendenciju Amerika uzimala pod svoj patronat nazivajući ih “branom pred komuniz-mom”, tj. povodcem koji zauzdava virus komunizma (prema tuma-čenju Zapada) i komunističke pokrete. U tom periodu Amerika je sprovodeći svoju hegemonističko-imperijalističku politiku uteme-ljenu na borbi u iskorjenjivanju u zametku svakog eventualnog ide-ološkog takmaca pružala najširu moguću podršku svojim saveznici-ma: od šejhova Perzijskog zaljeva – koji su imali plemensku politič-ku strukturu – sve do apsolutne kraljevine – Maroka.

Terorizam – najnejasniji i najkompliciraniji fenomen s kojim se čovječanstvo do sada suočilo

Usprkos tome što su cjelokupni vrijednosni temelji bliskoistoč-nih američkih saveznika, bez izuzetka, bili u proturječju s principi-ma američke deklaracije o slobodi i vrijednostima koje su zagova-rali svi američki predsjednici, SAD je realističnu obrambenu politi-ku učinila temeljem svoje vanjske politike na Bliskom istoku, s ci-ljem očuvanja postojećeg stanja i ravnoteže među silama. I upravo je ovo izazvalo proturječje i antagonizam između vrijednosti i naci-onalnih američkih interesa u američkoj bliskoistočnoj međunarod-noj politici jer je kapitalistički sistem vlasti učinio i čini nemogućim da se izbjegne davanje prioriteta interesima (korist i kapital) u od-nosu na zapadne i američke vrijednosti, kao što su sloboda, demo-kracija, ljudska prava i drugo. I bit je u gomilanju novca i kapitala u odnosu na vrijednosti i popustljivost.

Pa ipak propašću dvopolnog poretka veliki broj ovih pokreta u praksi su izgubili filozofiju svoga egzistiranja. Generalno uzevši, izgu-bili su svoje sadržajno ozračje. Stoga su bili prepušteni samima sebi da bi ih se potom potpuno “prebrisalo”. Ali, promotrimo li situaciju na Bliskom istoku i usmjerimo li pozornost na prvu liniju borbe protiv Izraela zaključit ćemo da je situacija u ovoj regiji bitno drugačija u odnosu na druge regije. U regiji Bliskog istoka definicija i pozicija te-rorizma se razlikuju, a u kontekstu sučeljavanja sa cionističkim reži-mom. Naime, pokreti Hamas, Islamski džihad i Hezbollah, koji su že-stoki protivnici cionističkog režima i koji promoviraju palestinske ideale slobodarstva i pravičnosti – nazivaju se teroristima!

Sukladno ovome, terorizam je na teorijskoj ravni najnejasniji, a na praktičnoj ravni najkompliciraniji fenomen s kojim se čovječan-stvo do sada suočilo; fenomen koji je izložen semantičkoj, epistemo-

KOMPARATIVNA ANALIZA OTPORA I TERORIZMA S ASPEKTA MEĐUNARODNOG PRAVA

Islam je najveća žrtva i najveći oponent terorizmu

loškoj i metodološkoj krizi. Jer do sada akademski krugovi, a ni poli-tički establišment nisu ponudili niti jednu jedinstvenu i sveobuhvat-nu definiciju terorizma – na epistemološkoj i ontološkoj ravni – koja bi bila temelj zajedničkih i koordiniranih mjera vlada i međunarodnih organizacija. A to je stoga što, nažalost, još uvijek nemamo jedin-stveno globalno percipiranje i razumijevanje pojma terorizma. S jed-ne strane, čini se da je jedan od razloga zbog kojih terorizam još uvi-jek nije definiran u jednoj sveobuhvatnoj formi taj što davanje zna-čenja, odnosno definiranje, za sobom povlači obavezivanje, a zemlje ne žele obavezivati se na bilo što, niti preuzimati bilo kakvu odgovor-nost koja bi zarad borbe sa terorizmom dovela u pitanje njihove in-terese i nacionalnu sigurnost. Neke vlasti zabrinute za svoju nacio-nalnu sigurnost ne pokazuju želju za međunarodnom antiteroristič-kom suradnjom. Iz straha od toga da, ne daj Bože, i same postanu žrtvom i metom terorističkog napada, terorizam ostavljaju po strani. Zato do sada nije ponuđena nijedna globalna i za sve zadovoljavaju-ća definicija fenomena terorizma. Kao što su kazali Smith i Jungmann: isto onako kako pisci prosipaju “dragulje riječi” na papir da bi obja-snili pojam terorizma i njegovo manifestiranje, tako isto teroristi prosipaju “krv” svojih žrtava po zemlji.


45SIJEČANJ 2015.

Duh islama oštro se suprotstavlja političkom nasilju i zastrašivanju nevinih ljudi

Uistinu, da li je islam suglasan s nasiljem i tlačenjem? Da li traži od muslimana da prihvate ponižavanje i tlačenje? Ako ne traži da li je izlaz iz ove situacije terorizam ili otpor? Drugim riječima, da li je muslimanima dopušteno, a na temelju islamskog međunarodnog prava, tj. kur'anskih ajeta, hadisa i brojnih predaja (tradicija i živo-topis), kao i na temelju općepriznatog međunarodnog prava (ljud-ska prava i humanistička prava) da posežu za terorizmom? Kao ar-gument neka posluži da islam ne samo da nema nikakva dodira niti relacije sa terorom i terorizmom već je štoviše u skupini žrtava ove omražene pojave. Između istinskoga islama i terorizma – kako bi kazali logičari – nema drugog odnosa do “kontradiktornosti”. Me-đutim, veza između islama i otpora je jedna uopćena i posebna apsolutna veza. Naime, otpor predstavlja segment svjetlosnih i ži-votvornih islamskih naučavanja i propisa. Stoga temelji islamskoga naučavanja nemaju nikakav vid izvornosti niti podudarnosti sa ograncima i manifestacijama terora i terorizma. Drugim riječima, duh islama oštro se suprotstavlja političkom nasilju i zastrašivanju nevinih ljudi. Posvema je jasno da islam kao jedna “božanska i hu-manistička religija” ne može biti uperena protiv čovjeka.

Nažalost, u suvremenom svijetu stoga što ne postoji konsenzus mišljenja u pogledu definicije terorizma pripisivanje ovog pojma jednoj određenoj grupi postaje predmetom svađa i konflikata. Osim toga, načini na koje se terorizam manifestira su također po-vodi za konflikte tako se neke grupe i pojedinci nekada nazivaju teroristima, a nekada pokretima za oslobođenje i obrnuto. Eklatan-tan primjer ovoga predstavlja odnos Bijele kuće prema “afgani-stanskim borcima ili Arapima-afganistancima”. Dok su ratovali pro-tiv bivše sovjetske Crvene armije tada se o njima govorilo kao o borcima za slobodu jer ih se svesrdno podržavalo. Ali kada su po-duzeli korake protiv američkih interesa tada su postali meta progo-na pod izlikom da se radi o terorističkim skupinama.

Svaki “igrač” pojam terorizma definira prema vlastitim interesima i zahtjevima nacionalne sigurnosti

Dakle, jasno je da najveći problem međunarodnoj zajednici, s pravnog aspekta, predstavlja odsustvo konsenzusa oko definiranja te-rorizma. Problem proistječe iz činjenice da u postojećim definicijama nije uspostavljena jasna granica između terorizma i borbe ljudi diljem svijeta protiv autokratskih i nelegalnih vlasti, kao i njihovih nastojanja da otjeraju neprijatelja s okupiranih teritorija. Čak u slučajevima kada je međunarodna zajednica iskazivala spremnost za usvajanjem jedne generalne definicije terorizma, te za službeno priznavanje posebnih oblika oružanog otpora protiv okupatora, nailazila je na protivljenje svjetskih sila. Dakle, zbog nepostojanja jednog okvirnog konsenzusa i zajedničkog razumijevanja međunarodna zajednica još uvijek ne može doći do jedne opcije općeprihvatljive za sve strane. A to je stoga što svaki “igrač” pojam terorizma definira prema vlastitim interesima i za-htjevima nacionalne sigurnosti. Preciznije kazano, lični interes i nacio-nalni interes su zauzeli mjesto međunarodnih interesa. Zbog svega ovoga definicija terorizma vrvi od neslaganja i političkih podozrenja i nije bez razloga kazano: “Onaj kojeg jedna osoba smatra teroristom za drugog je jedan borac na stazi slobode.”1

Možda jedan od razloga zbog kojeg do sada nijedna grupa nije sebe nazvala teroristima jeste u činjenici da terorizam manje-više predstavlja jednu optužbu, jednu političku etiketu kojom se želi okriviti i urušiti protivnik. John Murphy smatra da premda ne želi-

mo negirati važne koristi regionalne suradnje primorani smo iznije-ti činjenicu da neke Vlade sasvim jednostavno i pod kakvom bilo izlikom djela svojih protivnika etiketiraju “terorističkim”. Nažalost, danas neki državni dužnosnici ulažu napore da etiketom terorizma okvalificiraju sve svoje protivnike, stoga je veoma raširena nepri-mjerena upotreba etikete “terorist”.

Temelj legaliziranja borbe za oslobođenje jeste napor za stjeca-njem “prava na određivanje sudbine” što je potvrđeno Poveljom UN-a (član (1)2) i međunarodnim sporazumima o ljudskim pravi-ma, tj. međunarodnim sporazumom o civilizacijskim i političkim pravima; međunarodnim sporazumom o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima; u rezolucijama i brojnim deklaracijama UN-a, kao Proglas o okončanju imperijalizma (rezolucija 514 od 14. pro-sinca 1960.), Rezolucija o definiranju agresije (XXIX) 3314 (od 14. prosinca 1974.), Deklaracija o principima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji među narodima a na temelju Po-velje UN-a (Rezolucija XXV) 2625 (od 24. listopada 1970.).

Oslobodilačka borba po svome sadržaju ne dopušta nikakav vid terorizma

Na tragu rečenoga, jedna od ključnih tačaka neslaganja islamskoga svijeta sa Zapadom jeste u pravnom sistemu borbe sa terorizmom, nužnosti raščlanjivanja terora od prava narodâ u sferi poduzimanja mjerâ za oslobađanje. U tom smislu terorizam, kako god ga interpreti-rali i poimali, ima tri temeljne karakteristike koje ga odvajaju i razlikuju od oslobodilačkih pokreta. Prvo, cilj terorizma je zastrašivanje i uspo-stava sveopćeg straha i panike; drugo, cilj terorizma je utjecati na svi-jest onih izloženih teroru, ne samo na svijest pojedinca ili osoba - prvih žrtava (direktno) izloženih teroru; i treće, metode borbe terorističkih organizacija ne uvažavaju prava oružanog ratovanja i Ženevske kon-vencije kao i dopunske protokole ženevskim konvencijama, dočim se oslobodilački pokreti obavezuju na njihovo provođenje.

U svakom slučaju, danas je postalo potpuno i nedvosmisleno jasno da se oslobodilački pokreti posredstvom terorističkih akata ni u kojem slučaju ne mogu približiti svojim ciljevima, a to potvrđu-je i međunarodna zajednica. Drugim riječima, oslobodilačka borba po svome sadržaju ne dopušta nikakav vid terorizma i, u principu, terorizam i oslobodilački pokret su dva potpuno odvojena pojma. Stoga nikada ne treba terorizam i oslobodilačke pokrete razmatra-ti i procjenjivati smještajući ih u jedan kontekstualni okvir. Suprot-stavljanje terorizmu ne može rezultirati ukoliko se ostavi po strani princip pribjegavanja sili od strane oslobodilačkih pokreta. Jer te-meljem međunarodnog prava ovim pokretima se daje pravo i do-zvola da mogu pribjeći sili u cilju realizacije postavljenih ciljeva. Naravno, to ne znači legaliziranje pribjegavanja terorističkim akti-ma u cilju ostvarenja ovog prava. Jer, dosezanje cilja, koliko god svet i uzvišen bio, ne može se ostvarivati nehumanim i nelegalnim sredstvima i metodama – i to u formi jednog generalnog principa i pravila – ukoliko se to kosi sa religijskim i međunarodnim kriteriji-ma. Preciznije rečeno, jedan ideal u kojoj god mjeri bio legalan, nikada se ne može i ne smije opravdavati pribjegavanjem terori-stičkim aktima. Zašto? Jer sa aspekta međunarodnog prava, pravo - Law (kodeks zakona) ima značenje kontekstualiziranja kodeksa pravâ (Rights) uz kodeks dužnosti i obaveza (Duties).

Dakle, postoje dva ključna elementa u raščlanjivanju i razluči-vanju oslobodilačkih pokreta od terorističkih organizacija. 1. Cilj borbe (protiv okupacije, protiv aparthejda, protiv kolonijalizma); 2. Metoda borbe i sredstva dostizanja cilja, pri čemu kada je riječ o otporu, za razliku od terorizma “cilj ne opravdava sredstva”.



Oslobodilačka borba se ni u kojem smislu ne može razumijevati kao dopuštanje terorizma

Jedan od najvećih uspjeha zemalja Trećeg svijeta ostvaren 1977. bio je da se u prvom protokolu Ženevske konvencije jedna preambula (1949.) odnosila i na službeno priznavanje prava oslo-bodilačkim pokretima da u cilju realizacije svojih ciljeva mogu pri-bjeći sili, ali je, naravno, ovo pravo uvjetovano humanističkim pra-vima ili pravima oružane borbe. Stoga su oslobodilački pokreti i službeno priznati kao legalna strana u međunarodnim sporovima. Prema stavci 4, članak 1 protokola br. I (odnosi se na zaštitu žrtava međunarodnih oružanih sukoba) Ženevske konvencije iz 1949. (sporazumi o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba): “oru-žana borba u kojoj se narodi bore s ciljem ostvarenja prava na određivanje vlastite sudbine, a protiv kolonijalističke dominacije, strane okupacije ili rasističkih režima,” se tretira kao međunarodni spor. U tom smislu se i oslobodilački pokreti, kao i Vlade, obavezu-ju na poštivanje svih međunarodnih humanističkih odredbi koje ulaze u sastav ženevskih konvencija iz 1949. i dopunskog protokola 2 (stavak 3, član 96, prvi dopunski protokol Ženevske konvencije 1949.) i svoje vojne akcije poduzimaju u okviru gore izloženog, kao suzdržavanje od namjernog napada na civilno stanovništvo, kao i uvažavanje principa odvajanja vojnih od civilnih ciljeva. Međutim, teroristički napadi dešavaju se slijepo i bez ikakva razlučivanja u pogledu ciljeva kao i primijenjenih ratnih sredstava, i to na nevino stanovništvo i civilne ciljeve i obično u vrijeme mira.

I jednako kako međunarodno pravo službeno priznaje oslobo-dilačkim pokretima prava, kao “princip legaliziranja pribjegavanja sili, princip legaliziranja vojne pomoći oslobodilačkim pokretima, odsustvo dozvole oslanjanja na legalnu obranu vlada”, tako isto se pred njih postavljaju dužnosti koje slijede iz međunarodnog prava. U osnovi, prema pravu oružanih sukoba, kao prvo, pravo zaraćenih strana u izboru sredstava u borbi protiv neprijatelja nije neograni-čeno ni apsolutno; drugo, zabranjuje se korištenje sredstava i oruž-ja koje izaziva nepotrebne patnje. Na temelju ova dva principa koji su ponovljeni i u Ženevskom sporazumu, član 35, dopunskog pro-tokola I, mogu se izvesti tri osnovna principa: 1. zaraćene strane trebaju izbjegavati ciljane napade na civile; 2. legalni su samo oni napadi usmjereni protiv vojnih ciljeva; 3. zabranjuje se korištenje ratnih sredstava i primjena ratnih metoda koje mogu izazvati velike patnje i ranjavanja.

Teroristički akti krše ove principe. Na tragu ovoga, službeno pri-znavanje otpora u međunarodnom pravu ne znači legaliziranje pri-bjegavanja terorističkim aktima u cilju postizanja ovoga prava i opravdavanje upotrebe svakog sredstva i ratnog metoda s ciljem

realiziranja oslobodilačkog cilja. Dakle, oslobodilačka borba se ni u kojem smislu ne može razumijevati kao dopuštanje terorizma i na-ziv “oslobodilački pokret” pripadnike jedne grupe obavezuje na propise humanog prava i prava oružane borbe.

Tko god učestvuje u oružanom sukobu obavezuje se na poštivanje pravila o zabrani činjenja terorističkog akta

Međunarodna zajednica je davanjem međunarodne pozicije borbi oslobodilačkih pokreta zapravo namjeravala da ove pokrete – umjesto da uživaju kodeks prava i povlastica – da ih obaveže na poštivanje međunarodnih pravila koja se odnose na oružanu bor-bu, kao Ženevske konvencije iz 1949. Na taj način pripadnici oslo-bodilačkih pokreta u slučaju kršenja odredbi međunarodnog hu-manog prava čine ratni zločin i u skladu s rečenim pravilima posta-ju predmetom procesuiranja i kažnjavanja. I pripadnici nacionalnih oslobodilačkih pokreta, čak u formi paravojnih snaga, ne trebaju pribjegavati terorističkim aktima, a poduzimanje takvih koraka je zabranjeno. Tko god učestvuje u nekom oružanom sukobu obave-zuje se na poštivanje pravila o zabrani činjenja terorističkog akta.

U tom smislu veoma je važna Rezolucija 2526 koja je Generalna skupština UN-a usvojila konsenzusom 24. listopada 1970. Ova rezo-lucija predviđala je da se ne zabranjuje vojna pomoć vlada oslobodi-lačkim pokretima koji u cilju oslobađanja “jarma imperijalizma” pri-bjegavaju sili, a vlada koja je došla u sukob sa ovim pokretima ne može pribjeći članu 51 povelje koja se temelji na legalnom pravu na individualnu i kolektivnu obranu. Drugim riječima, pribjegavanje sili u cilju oslobađanja teritorije od “jarma imperijalizma” ne može se smatrati da je u suprotnosti s međunarodnim pravom. Nakon usva-janja ove rezolucije usvojen je protokol broj 1, konvencija iz 1969. U nastavku ćemo ukazati na neke od bitnih stavki ovog protokola.

Ženevske konvencije nazvane kao “pravo oružanih sukoba” ili “humanitarno pravo” predstavljaju pravni kodeks koji se odnosi na oružane sukobe, a protokol broj 1, kao što se navodi u uvodu, usvojen je s ciljem dopune pravila četiri ženevske konvencije. U tom smislu stavak 1 protokola je bio veoma važan i treba se sma-trati velikom pobjedom narodâ koji se bore za oslobađanje od “jar-ma” kolonijalizma, strane okupacije i rasističkih režima. Ovo se ubraja u velike uspjehe trećega svijeta 70-ih godina. Međunarodni sud pravde (ICJ) 1996. je objavio da je cilj provođenja humanog prava zaštita civila i da u slučaju međunarodnog sukoba civili niti civilni ciljevi neće biti izloženi napadu, kao i da treba uvijek razliko-vati vojsku od civila. ICJ je također objavio da zaraćene strane ne trebaju koristiti oružje koje pogađa cilj bez mogućnosti razlikova-


47SIJEČANJ 2015.

nja vojnika od civila. Štoviše, države nisu slobodne da nanose voj-nicima bespotrebne patnje jer se državama ne ograničava sloboda u izboru oružja kojeg će koristiti u vrijeme rata.

Član 1 dopunskog protokola nalaže: sukobi koje imaju ovi pokre-ti ili ovi narodi (tj. narodi koji se suprotstavljaju imperijalizmu, oku-paciji i rasističkim režimima) potpadaju pod odredbu međunarodnih oružanih sukoba, a to je bitno stoga što se zaštita koju četiri ženev-ske konvencije predviđaju prema naoružanim snagama koje su u sukobu sa paravojnim skupinama, kao i zarobljenicima primjenjuje i na ove pokrete i osobe koje su aktivisti ovih pokreta. Primjera radi, pokreti čiji pripadnici budu zarobljeni tokom oružanog sukoba, sa ovim osobama treba se postupati temeljem Treće ženevske konven-cije (1949.) po pitanju ratnih zarobljenika. Dakle, zarobljenik se nika-ko ne smije tretirati kao buntovnik i pobunjenik i uživat će zaštitu predviđenu ovim konvencijama i protokolima. Stoga što na temelju protokola 1 Ženevske konvencije (1949.) sa ovim pokretima treba postupati kao i sa vladama oni se, kao i vlade, trebaju povinovati odredbama sadržanim u ovom međunarodnom dokumentu.

Niti u kojem slučaju ne smije se poduzeti akt odmazde čiji bi cilj bila civilna grupa

Među veoma važnim pitanjima spomenutim u članku 65 ovog protokola jeste to da zaraćene strane nisu potpuno slobodne u izboru metoda u cilju nanošenja štete neprijatelju. To znači da oslobodilački pokreti u cilju dosezanja svoga krajnjeg cilja, a to je sloboda nacija u određivanju svoje sudbine, ne mogu posegnuti za svakim sredstvom. I iz ovog uopćenog principa mogu se izvući još dva principa.

Prvi princip, princip “zabrane nepotrebne patnje” zauzima po-sebno mjesto u pravu oružanih sukoba. Drugi princip, koji također proizlazi iz generalnog principa, jeste “princip odsustva neograni-čenog izbora sukobljenih strana u poduzimanju radnji štetnih po neprijatelja”, poštivanje principa razlikovanja između vojnih i civil-nih ciljeva, kao i razlikovanja vojnika i civilnih skupina. Međunarod-ni sud pravde (ICJ) u dokumentu od 8. srpnja 1996. potvrdio je da ova dva principa, tj. princip “zabrane nepotrebne patnje” i princip “razlikovanja” predstavljaju segment temeljnih i osnovnih principa međunarodnog prava u oružanim sukobima koji se ne mogu dopu-njavati. To znači da ni pod kojim uvjetima sukobljene strane ne mo-gu narušiti ova dva glavna i važna principa.

Na temelju drugog principa skrećemo pažnju čitateljima na je-dan sistematski niz sadržan u protokolu 1. Drugo poglavlje protokola 1 odnosi se na zaštitu civilnih grupa u međunarodnim oružanim su-kobima, u koje spada i borba oslobodilačkih pokreta. Treće poglavlje ovog protokola odnosi se na imovinu i civilne potrepštine. Članak 50 prvog poglavlja objavljuje da prisustvo vojnih lica među civilnom

grupom ne lišava civilna lica zaštite predviđene protokolom. Primje-ra radi, prisustvo dva ili tri vojnika u autobusu koji prevozi civilne osobe neće ni u kojem slučaju grupu civila u autobusu lišiti zaštite predviđene protokolom 1 koja se odnosi na civile. Ili prisustvo dva-tri naoružana vojnika čak i u restoranu ne može opravdati podmetanje bombe u restoranu, a temeljem članka 50, protokola 1. Protokol 1, članak 51, drugi dio također objavljuje zabranu nasilnog djelovanja koje za cilj ima zastrašivanje civila. Ovo djelovanje se može tumačiti kao nehumano ili nasilno djelovanje prema nevinim licima. Naravno, ovaj slijed koji je predviđen člankom 5, stavak 1, preciznije je razmo-tren u formi nekih konvencija usvojenih od strane Generalne skup-štine UN-a. Kao primjer može poslužiti konvencija od 15. prosinca 1977. kojom se zabranjuje podmetanje bombe na javnim mjestima. Na temelju ove konvencije, pozivajući se na članak 51, stavak 2 pro-tokola 1 zabranjuje se podmetanje bombe koje za cilj ima zastrašiva-nje i teror civilne grupe.

Članak 51 dopunskog protokola predviđa drukčiji slijed, kao re-cimo: zabrana neselektivnih napada što se opet može smatrati oči-tovanjem terorizma. Također u stavci 6, članak 51 zabranjuje se svaki oblik odmazde usmjeren prema civilima čak i ukoliko je nepri-jatelj napao na jedan nelegalni cilj. Kao primjer navest ćemo da ukoliko je grupa civila napala neki cilj i time prekršila slijed proto-kola 1, suprotna strana temeljem protokola 1 niti u kojem slučaju ne može poduzeti akt odmazde čiji bi cilj bila civilna grupa.

Princip predostrožnosti u donošenju odluke o napadu

Generalno, suština članka 52 je zabrana napada na civilne cilje-ve. Naravno ovdje se suočavamo sa jednim velikim pravnim pro-blemom kada se radi o oružanim sukobima, a to je što se podrazu-mijeva pod vojnim, odnosno civilnim ciljevima? Da pojasnimo pro-blematiku: da li je jedna škola uvijek jedan civilni cilj, ili je jedna kasarna uvijek jedan vojni cilj? Temeljem stavke 2, članka 52 imo-vina koja po svojoj namjeni, poziciji i korištenju može imati ulogu u jačanju vojne moći neprijatelja promijenit će se iz civilne u vojnu stvar i iz civilnog u vojni cilj. Primjera radi, ako neka škola postane mjesto skladištenja vojnih potrepština i mjesto vojnog stacionira-nja, sasvim je prirodno da će ta škola koja je suštinski jedan civilni cilj postati jedan vojni cilj. Naravno u ovom članku je napomenuto da u slučaju kada postoji jaka sumnja da li je cilj vojni ili civilni, princip je da će se tretirati kao civilni cilj. To znači da temeljem protokola 1 treba se suzdržati od napada na one ciljeve čija suštin-ska namjena nije poznata. Članak 33 Ženevske konvencije eksplici-te zabranjuje pribjegavanje “terorističkim aktima” i odmazdi i mnoga očitovanja terorizma poput otmice civilnih lica tretiraju se kao jedno od očitovanja ratnog zločina.

Veoma je bitno napomenuti da dopunski protokol 1 iz 1977., Že-nevske konvencije iz 1949 sadrži veoma važan članak broj 57 koji tre-tira poštivanje principa predostrožnosti u donošenju odluke o napadu. U ovom članku se kaže da ako postoji sumnja da bi neki napad mogao imati štetne posljedice po civilne osobe i ako se ne poštuje princip proporcionalnosti, tj. ukoliko između cilja koji se tretira i vojnih sred-stava i oruđa koji se primjenjuju ne postoji proporcionalnost, ne izda-vati naredbu o napadu. Čudno je da je jedan od razloga američkog odbijanja članstva u ovom protokolu upravo ovaj članak 57.

Posvema je jasno da slijepo pribjegavanje nasilnim aktima (odsu-stvo razdvajanja i razlučivanja između vojnih i civilnih lica i ciljeva) koje može izazvati zastrašivanje i paniku – bilo da dolazi od strane vlada ili organa i institucija povezanim sa njima – bilo od strane gru-pa i nevladinih organizacija, ne korespondira s mnogim međunarod-



nim mjerilima, kao što su Povelja UN-a, svjetska deklaracija i među-narodni ugovor o ljudskim pravima, konvencija koja ukida sve nedo-statke rasne diskriminacije, europska konvencija o ljudskim pravima, nürnberški principi te ženevske konvencije iz 1949.

U islamu cilj odabira sredstvo, a ne opravdanje

U principu, suština i kvaliteta diskursa “otpor” (s aspekta ciljeva i korištenih sredstava) razlikuje se od omraženog pojma terorizam. Otpor je društveno-političko pretraživanje u cilju ponovnog uspo-stavljanja diskursa koji je potisnut na marginu, tj. izvlačenje potisnu-tog diskursa sa margine ka “tekstu”. Dosadašnji termini otpora vezu-ju se za etničke, nacionalne ili mezhebske manjine koje osjećaju kako se njihov glas ne može čuti. Gore od toga je da su oni potlačeni, po-tisnuti na marginu i uza sve poniženi. Generalno uzevši, otpor je pro-dukt buđenja i osvješćivanja pred nasiljem i tlačenjem, opipljivom i neopipljivom diskriminacijom, licemjerjem i dvostrukim mjerilima svjetske zajednice u odnosu na neka društva i kulture i to pitanje osigurava preduvjete za usložnjavanje horizontalnih i vertikalnih čvorišta i čvorišta povijesnog nepravednog ugnjetavanja pojedinaca i grupa. Stoga se negiranje i ugušivanje pokreta otpora od strane njihovih vladajućih režima može okarakterizirati kao teroristički čin.

Sukladno ovome, u onoj mjeri u kojoj se terorizam osuđuje, odba-cuje i ne prihvaća, u istoj toj mjeri se otpor potvrđuje i prihvata u me-đunarodnom pravu, kao i kod svih neovisnih, osviještenih i probuđe-nih savjesti. Temeljem ovoga vjerovanje u otpor dovelo je do formira-nja jezgra otpora i oslobodilačkih pokreta. Preciznije kazano, oslobodi-lački pokreti su primjer opredmećenja otpora. Naravno, distanca i granica između otpora i terorizma ovisi o “ciljevima” i “sredstvima” koja se koriste, tj. o metodu ratovanja. Ili, na temelju kur'anskih nau-čavanja rascjep i granicu između terorizma i otpora čini jedino ubijanje nevinih ljudi.2 Jer čovjek nema pravo da nekome kome je Bog podario život oduzima to njegovo pravo nasilno, bez milosti i ikakva razloga. Posvema je jasno da religija koja toliku vrijednost i poštovanje pridaje čovjeku i ubojstvo samo jedne osobe tretira kao ubojstvo ljudskog ro-da, ne ostavlja prostor za bilo kakvo opravdavanje terora i prirodno da terorizam tu nema polje svog djelovanja.

Terorizam stoga što predstavlja jednu od najpogubnijih, štoviše najopasnijih prijetnji po međunarodni mir i sigurnost odbacuje se i osuđuje u svim njegovim formama i pojavama, od koga god dolazio, gdje god i zbog kakvog god cilja i motiva se dešavao. Stoga sam uvi-jek vjerovao i vjerujem da “cilj koliko god bio legalan i zakonit ne opravdava sredstva”. U islamu cilj odabira sredstvo, a ne opravda-nje! Naravno, nijedan cilj i ideal, koliko god svet i uzvišen bio, čak i ukoliko je legalan i zakonit, ne dopušta pribjegavanje svakom oruđu i sredstvu zarad dosezanja postavljenog cilja. Jer, suprotno makijave-lističkom učenju – “cilj ne opravdava sredstvo”. Preciznije kazano, jedan ideal u kojoj god mjeri bio legalan nikada ne može i ne smije biti opravdavan pribjegavanjem terorističkom aktu. Stoga prepozna-vanje i službeno priznavanje oslobodilačkih pokreta nikada ne po-drazumijeva davanje dozvole terorizmu jer su u osnovi terorizam i otpor dva potpuno odvojena i zasebna pristupa i fenomena.

Bilješke: 1 Sv. Augustin u djelu “Država Božja” piše: “Aleksandar Makedonski zarobio je jed-nog morskog pirata i pitao ga otkud mu smjelost da izaziva nered na moru? Pirat ga je upitao: ‘Otkud tebi smjelost da izazivaš nered u svijetu?! Pošto ja sve ovo radim sa jednom malom lađom nazivaju me morskim piratom, a ti pošto sve isto radiš ali sa velikom flotom – tebe zovu ‘imperatorom’.”2 “Ako netko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao.” (Kur’an: sura Al-Māida, 32) q

Alija ADIL

VRHOVNI SUD EUROPSKE UNIJE SKINUO HAMAS S POPISA TERORISTIČKIH ORGANIZACIJA

17. prosinca 2014. Opći sud Europske unije donio je odluku o uklanjanju palestinske organizacije Hamas s crne liste terorističkih or-ganizacija. Opći sud odluku je donio četiri godine nakon što je Hamas uložio žalbu na takvu odluku. Europska unija inicijalno je 2002. godine kao terorističku organizaciju postavila Hamasovo militantno krilo, Bri-gade Izz ad-Din al-Qassam, dok su društveni i politički ogranci pošte-đeni. Ipak, nakon serije bombaških napada s potpisom Hamasa za vrijeme druge palestinske intifade, odnosno ustanka u jesen 2003. godine, EU je proširila zabranu djelovanja na kompletnu organizaciju.

Hamas je u listopadu 2012. godine podnio žalbu na zabranu, pr-venstveno na temelju proceduralnih pogrešaka. Organizacija Hamas je u žalbi navela manjak poštenog sudskog procesa, a posebno činje-nicu da nije obaviještena o postavljanju zabrane. Nadalje, konstatira se u žalbi, kao “legalno izabranu Vladu”, Hamas se ne može označiti kao terorističku organizaciju, te da takva je oznaka u kontrastu s “principom nemiješanja u unutarnje stvari jedne države”.

Brigade Izz ad-Din al-Qassam (Hamas)

Opći sud prihvatio je argumente, te rekao kako odluka da se Hamas ukloni s liste terorističkih organizacija nije donesena na temelju procje-ne djelovanja same organizacije, već na procjeni procedura koje su 2003. godine dovele do takve oznake. Žalba će biti pravovaljana tek nakon tromjesečne procjene djelovanja organizacije, do tada zabrana financiranja i sankcije protiv članova organizacije ostaju na snazi.

Odvjetnica Hamasa, Liliane Glock, rekla je kako je “zadovoljna ta-kvom odlukom”. Politički dužnosnik Hamasa, Izzat al-Rishq, nahvalio je odluku i rekao kako je “sud ispravio nepravdu nanesenu Hamasu koji je u stvari 'pokret za državnu slobodu', a ne teroristička organiza-cija”. “Hamas je pokret otpora i posjeduje prirodno pravo prema svim međunarodnim zakonima da se opire okupaciji”, rekao je Moussa Abu Marzouk, zamjenik političkog vođe Hamasa.

Odgovarajući na presudu, izraelski predsjednik Netanyahu je re-kao kako je “Hamas teroristička organizacija koju se smjesta mora vratiti na crnu listu”. Izraelski ministar ekonomije, Naftali Bennet, pro-zvao je odluku nemoralnom. “Izrael je jaka zemlja i može se braniti protiv svojih neprijatelja, oni koji će patiti zbog ojačavanja teroristič-kih organizacija su sami Europljani”, upozorio je Bennet.

Odluka suda nije dovoljno jaka da utječe na stav cjelokupne Eu-ropske unije, službeni stav EU nije se promijenio, a odluka suda ukla-nja tehničke i proceduralne pogreške postavljanja Hamasa na listu terorističkih organizacija. Ipak, zemlje članice EU, u periodu dok sud pobliže ne prouči djelovanja Hamasa i dok ne donese konačnu odluku, smiju uspostavljati političke odnose s Hamasom.

Australija, Kanada, Egipat, Izrael, Japan, Jordan, Katar, SAD i Veli-ka Britanija organizaciju Hamas tretiraju kao terorističku organizaciju. Neke druge države, poput Rusije, Indije, Kine i Turske tretiraju je kao legitimnu političku opciju unutar Palestine.

Do sada je postojanje Palestine kao države priznalo 135 zemalja, uključujući i nekoliko zemalja Europske unije koje su to napravile prije priključučenja Uniji. U zadnje vrijeme niz europskih zemalja simbolič-no je priznao Palestinu, no formalno samo Švedska. Ta je zemlja prva zapadnoeuropska članica EU koja je priznala palestinsku državu, prije nje do sada su to učinile Bugarska, Cipar, Malta, Rumunjska, Poljska i Češka. Island, koji nije dio EU-a, također je priznao Palestinu. q

Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

ŽIVJETI ISLAM

49SIJEČANJ 2015.

Svetost života u islamuČesto se, tumačeći pogrešno kur'anske ajete ili trgajući znače-

nje iz konteksta teksta, zlonamjerno donose zaključci kako Kur'an propagira i zagovara neprijateljstvo, pa čak dozvoljava i neoprav-dano ubojstvo za sljedbenike drugih religija. Na taj su način kroz povijest iznošeni stavovi i o Muhammedu, a.s., kao mrzitelju Žido-va i kršćana, odnosno kao o “antikristu”, “lažnom proroku” te se nazivao drugim ružnim imenima i svojstvima.1

Bespravno oduzimanje života je neoprostiv grijeh i obaveza je islamske vlasti da kazni počinitelja ma o kome se radilo. Allah dž.š. je rekao u Kur'anu: “Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilo-vim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život saču-vao.” (Al-Maida, 32) Život je Božji dar i neopravdano uništavanje života u islamu spada među najteže grijehe. Svetost života je isla-mom zagarantirana za svakog, bez obzira na vjeroispovijest, narod-nosnu ili nacionalnu pripadnost. Naravno, tu su isključeni zločinci za koje je Zakon predvidio stroge kazne. Često su u povijesti, naža-lost i danas, neopravdano i neutemeljeno optuživali i islam kao vje-ru i muslimane kao pripadnike islama da ne poštuju svetost života nemuslimana, što apsolutno nije točno. Ovdje ne uzimam u obzir pojedinačne tzv. osvetničke akcije i poduhvate od kojih su stradali nemuslimani, pa i muslimani, što će se uvijek događati.2

Ni židovstvo ni kršćanstvo, odnosno njihova današnja verzija učenja, ne sadrže stav prema drugim vjerama kao što to ima islam: otvoren i jasan, utkan u kur'anski tekst, Božje Riječi. Također, do-voljno je razmotriti konkretne epizoda iz povijesti Islamske države i muslimana, pa da zaključimo da su nemuslimani u povijesti imali puno bolji status u islamskoj državi nego muslimani u recimo ta-dašnjoj kršćanskoj Europi, kao što danas muslimani bolje žive u ne-kim europskim zemljama nego u muslimanskom svijetu.

Muslimani vjeruju da islam nadomješta židovstvo i kršćanstvo, da je Kur'an završna i potpuna Riječ Božja i da je Muhammed, a.s., posljednji od Boga odabrani Poslanik. Suprotno kršćanstvu, koje prihvaća većinu židovske Biblije, muslimani vjeruju da je ono što je zapisano u Starom i Novom zavjetu iskrivljena verzija izvorne obja-ve Mojsiju/Musau, a.s., i odnosno Isusu/Isau, a.s. Međutim, islam poštuje židove i kršćane, direktno im se u Kur'anu obraća i nalaže muslimanima da su životi, vjera, čast i imetci “Sljedbenika Knjige” svetinja i da kao takvi imaju biti sigurni i zaštićeni, jer je Božja volja, a ljudska mogućnost odabira, egzistiranje više religija.

“A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih koji-ma se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio.” (Hud, 119-120)

“A tebi (Muhammede) objavljujemo Knjigu, samu istinu, da po-tvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pra-vac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite tko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.” (Al-Maida, 48)

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XXXII)

Medinski period objave (II)

“Reci: 'O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne ri-ječi i nama i vama zajedničke: da samo Allaha obožavamo, da niko-ga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bo-govima ne držimo!' Pa ako oni ne pristanu, vi recite: 'Budite svjedo-ci da smo mi muslimani!'” (Ali-lmran, 64)

Neprijateljstvo medinskih Židova

Međutim, Židovi neće blagonaklono gledati na dolazak Mu-hammeda, a.s., u Medinu. Njegov dolazak, točnije njegovo propo-vijedanje, u nepovrat je srušilo mit o dolasku zadnjeg židovskog poslanika, iako je Muhammed, a.s., poslan i Židovima, kao i mit o konačnoj židovskoj pobjedi nad Arapima koju su Židovi stoljećima očekivali. Muhammed, a.s., je predstavljao ozbiljnu političku kon-kurenciju, pa, iako su pristali na ugovor sa Muhammedom, a.s., odmah će početi planirati niz subverzivnih aktivnosti kako bi dis-kreditirali i onemogućili Allahova Poslanika u njegovoj misiji.3 Iako do tada međusobno posvađani, mržnja prema Poslaniku polako će ujediniti medinske Židove. Oni će kasnije pomoć pružiti i mekkan-skim mušricima/paganima s kojima će sklopiti i savezništvo.4

Muhammed, a.s., je , naravno, bio svjestan kompleksnosti no-vonastale situacije. Kao Poslanik, i kao novi lider Medine, kojeg su Židovi morali prihvatiti kao novog političkog lidera, iako ga nisu pri-hvatili kao poslanika, morao je mudro i pomirljivo djelovati. Odlu-čio je sačiniti ugovor koji je regulirao odnose i rješavao nesporazu-me između muslimana Muhadžira i muslimana Ensarija kao izme-đu muslimana i Židova te ostalih stanovnika Medine. Ovaj će ugo-vor postati poznat pod nazivom Medinska povelja i prvi je takve vrste u povijesti čovječanstva.5 Ugovor je regulirao je odnose izme-đu različitih etničkih grupa različitih vjeroispovijedi i naglašavao je međusobnu toleranciju, suradnju u dobru te partnerstvo za mir.

Medinska povelja – važnost ugovora u islamskom učenju

Kur'an muslimanima nalaže da sva prava i dužnosti definiraju i rješavaju kroz pisani ugovor. Bez obzira radi li se o međumusliman-skim odnosima ili odnosima s drugim religijama ili grupama, da li se radi o braku, posuđivanju novca, raspodjeli imovine između braće

“Reci: 'Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!' – A Allah prašta i samilostan je.”

(Kuran: sura Ali 'Imran, 31)

ŽIVJETI ISLAM


i sestara, ili mirovnom ugovoru između suprotstavljenih grupa, od muslimana se traži da se svaki dogovor, svaka obveza, točno defi-nira pred svjedocima i da se detalji zapišu u obliku pisanog ugovo-ra. Držati se potpisanog ugovora za muslimane je stroga islamska obveza odnosno kršenje ugovora spada u najteže grijehe.

O tome Kur'an govori na više mjesta: “I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista odgovarati!” (Al-Isra, 35) “I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite za-kletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radite.” (An-Nahl, 91)

I kada druga strana prekrši ugovor, kao što će to kasnije učiniti medinski Židovi te dovesti u pitanje opstanak nove države, Kur'an podcrtava da mržnja, koja bi se pojavila kao posljedica izdajstva, ne smije nadvladati pravično postupanje prema pojedincu ili grupi druge vjere ili svjetonazora.

“O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedoči-te! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne nave-de da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (Al-Ma’ida, 8)

I kada se pojave iskušenja, izdajstvo, pa čak i sukobi te prekidi prijateljstva od muslimana se striktno traži pravedno i pravično po-stupanje. I kada su jači, i kada se mogu osvetiti, razlike se moraju poštivati i svi moraju biti ravnopravno tretirani. Medinskom pove-ljom Muhammed, a.s., je dao svima do znanja da će prva zajednica muslimana, kao i svaki budući rad Umme/globalne muslimanske zajednice biti baziran na zakonskim osnovama. Zato je pored du-hovne/vjerske odlučio preuzeti i svjetovnu vlast. Znao je Mu-hammed, a.s., dobro da moral novoga društva/države može saču-vati isključivo kroz institucije i kroz sustav svjetovnih sankcija.6

Muhammed, a.s., je ovim činom pokazao duboko razumijevanje društvenih i političkih procesa multikulturne sredine kakve je bila Medina u prvo vrijeme njegova dolaska. Zato je radio na tome da njegova zajednica živi na jasnim osnovama zakona, gdje će se ekspli-citno znati prava i obaveze svakog njenog člana. Stoga se moralo se točno i precizno definirati sva prava i obveze različitog grupa pazeći na njihove interese, običaje i vjeru.7 Novouređeno društvo koje je zadobilo konture države utemeljeno je na socijalnoj pravdi a polazi-šte u odnosima između muslimana i nemuslimana bio je mir te nače-la istine, pravde, potpomaganja u dobru i Bogobojaznosti, radu za korist svih ljudi i onemogućavanje zlikovaca nanose štetu društvu.8 I Židovima i muslimanima bilo je strogo zabranjeno pružati pomoć mekkanskim paganima s kojima su muslimani bili u sukobu od same hidžre, kada su objavljeni kur'anski ajeti o pravu muslimana da se bore protiv onih koji ih istjeruju iz zavičaja njihova radi vjere.

“Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći – ...” (Al-Hadž, 39)

“Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni pre-ma onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični – ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s nji-ma prijateljuju sami sebi čine nepravdu.” (Al-Mumtahina, 8-9)

Bio je Muhammed, a.s., duboko svjestan da bez čvrstih zakona i propisa koji jasno određuju prava i dužnosti onih koji vladaju i onih nad kojim se vlada, nema opstanka ni jednom civiliziranom društvu i zajednici.9 Naravno, Muhammed, a.s., ničim nije tražio niti ih prisilja-vao Židove da se odreknu svoje vjere, osim što ih je otvoreno i iskre-no pozvao u islam. To je bilo jasno naglašeno u Medinskoj povelji: “Židovima njihova vjera, a muslimanima njihova, kao i njihovi štiće-nici i životi. Izuzima se samo onaj tko bude činio nasilje i grijeh.”10

Šerijat, islamski vjerozakon, ne uznemirava nemuslimane u islamskoj državi, ne progoni ih radi njihova vjerovanja niti im ograni-čava njihova prava. Naravno, niti im dozvoljava da krše red i pore-dak, kao što ne dozvoljava ni muslimanima. “U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj tko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.” (El-Bekare, 256)

Ugovor je podrazumijevao međusobno priznanje i pomaganje u dobru na principima jednakosti, ravnopravnosti pred zakonom, pravde i dostojanstva te međusobnog pomaganja u slučaju napada treće strane na Medinu. Bilo je to jasno naglašeno u Povelji: “Među njima će vladati pošteni i prijateljski odnosi u kojima će dobro biti brana zlu. Nijedan subjekt među spomenutima neće učiniti nikakav prijestup prema svome savezniku, a pomoć će biti pružena prema svakome od njih kome neka nepravda bude učinjena. Susjed je po-put vlastite ličnosti – ne smije mu se nanositi nikakva šteta niti čini-ti kakav grijeh prema njemu.”11

Ustav je zahtijevao da se u slučaju spora i nemogućnosti rješa-vanja strane obrate Muhammedu, a.s., kao vrhovnom sucu. S dru-ge strane, ako bi se spor vodio između samih Židova, a oni pristali da im Allahov poslanik sudi, Muhammed, a.s., bi im sudio prema njihovom vjerskom zakoniku.12

Od Židova se tražilo da prekinu sva prijateljstva i trgovačke ve-ze sa mekkanskim paganima. Za kroničare ovakav strog odnos na-stupio je nakon prvih oružanih sukoba između muslimana i mekkanskih pagana u kojima nisu učestvovali Židovi, ali se sada od njih tražilo da više ne smiju surađivati ni trgovati s Mekelijama, a na štetu muslimana Medine.13

U jednom od njezinih članaka stajalo je da medinski Židovi čine jednu zajednicu s muslimanima. Oni židovi koji su je poštovali imali su pravo na pomoć i podršku sve dok se ne ogriješe o muslimane ili dok ne pomognu njihove neprijatelje (čl. 16). “Židovima njihovi vlastiti troškovi, a muslimanima njihovi. Oni će pomoći jedni drugima u sluča-ju bilo kojeg napada na ljude obuhvaćene ovim dokumentom. Bit će to iskreno prijateljstvo, razmjena dobrih savjeta, korektnog ponašanja i neće biti nikakvih izdajstava među njima (čl. 37).14 Da bi se dokučilo samo dio vrijednosti i neusporedivost Medinske povelje s ičim dotad, ali i stoljećima kasnije, dovoljno se prisjetiti kako su onodobni Židovi živjeli u drugim sredinama i kako se neljudski odnosilo prema njima. Podcrtajmo, bilo je to 7. stoljeće nove ere! Medinska povelja jedin-stven je dokument sve do 1948. godine, kada će Organizacija UN-a s nekoliko dokumenata zaštiti ljudska prava i slobode.

Židovi su imali priliku živjeti u miru u Medini, kao što su slobodno živjeli i trgovali kroz cijelu povijest islama u raznim dijelovima musli-manskoga svijeta, no kasnije će ipak više puta prekršiti sporazum i

ŽIVJETI ISLAM

51SIJEČANJ 2015.

time ugroziti opstanak Medine. Poslanik, a.s., bit će primoran da ih protjera. Židovsko izdajstvo i grubo kršenje sporazuma dovelo je u opasnost cijelu Medinu i budućnost poslaničke misije. Više puta iz-vrgnut sporazum i ugroza koja se nadvila nad Medinu, svakako je bilo pitanje obrambene sigurnosti. Razloge židovske nelojalnosti i izdajstva valja nam tražiti u jačanju Muhammedova, a.s., autoriteta i konačnoj spoznaji medinskih židova da neće zavladati Medinom.

Ovim je Ustavom Muhammed, a.s., udario temelje prvoj islam-skoj državi koja će postati paradigma i nedosanjani san za sve ge-neracije muslimana. Jer, bez obzira koliko se trudili tu pravdu, tu mudrost, obazrivost, napredak, svekoliko dobro koje je proizlazilo iz Muhammedovog, a.s., ponašanja, vođenog direktnim Božjim vodstvom, neće moći dosegnuti. Ali se moraju truditi. To je vjerska obveza. U svakom slučaju, Medinska povelja označila je veliku pre-kretnicu u životu medinskog (islamskog) društva.

Bratimljenje

Da bi ojačao veze između samih muslimana, Muhammed, a.s., je odmah nakon hidžre izvršio bratimljenje između izbjeglica iz Mekke (muhadžira) i domaćina iz Medine (ensarija) kroz formu ugovora. Mu-hadžiri su radi vjere ostavili sve svoje vrijednosti u Mekki i bez ičega dragovoljno došlu u Medinu podržati svoga Poslanika i misiji širenja islama. Domaćini, stanovnici Medine, dragovoljno su pristali primiti izbjeglice te dijeliti sva svoja dobra sa svojim novim sugrađanima, koje su od samog početka doživljavali kao svoju braću u vjeri. A ta veza, utemeljena na vjeri u Allaha, dž.š., i zajedničkim vrijednostima koje proizlaze iz vjere/imana/islama, pokazat će se ubrzo, bila je čvršća ne-go bilo koja veza na ovome svijetu utemeljena na rodbinskoj, plemen-skoj, etničkoj ili bilo kakvoj drugoj interesnoj osnovi.15

O tome govori i Kur'an, naglašavajući Muhammedu, a.s., da je Božja Volja to što su Evs i Hazredž zaboravili svoja neprijateljstva: “I On (Allah) je sjedinio srca njihova. Da si ti (Muhammede) potrošio sve ono što na zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali je Allah sjedinio, – On je zaista silan i mudar.” (Enfal, 83)

Ensarije su prihvatili islam bez ikakvih kalkulacija, puninom svoga bića i spremnošću da se odreknu cijeloga svog imetka kako i pomogli svojoj izbjegloj braći i sestrama. Ensarije, pripadnici dvaju arapskih plemena Hazredž i Evs, dobro su znali i pamtili, sva svoja neprijatelj-stva iz prošlosti. Stotine mrtvih radi plemenskog ponosa, mržnja pre-ma svemu što dolazi iz suparničkog plemena i koja se prenosila s oca na sina, osveta koja je planirana godinama, neizvjesna budućnost, sve je to sada nadoknadio i stare rane zaliječio islam. Učenja islama toliko su snažno djelovala na njihove duše, na njihova ponašanja, da su oprostili jedni drugima sva neprijateljstva iz prošlosti.16

Poruka islama bila je dovoljno jaka da nadiđe sve podjele izme-đu ljudi, odnosno da ih ujedini bez obzira na njihove rodovske, kla-sne ili imovinske razlike i različitosti. Moglo se vidjeti kako do jučer zakleti neprijatelji sjede zajedno i razgovaraju bez ikakvih ružnih pomisli, bez želje za osvetom, bez straha za vlastiti život. Mu-hammeda, a.s., su prihvatili, ne samo kao Poslanika, nego kao svo-ga vođu, svoga predstavnika u međusobnim sporovima te sporovi-ma sa pripadnicima triju židovskih plemena. Prihvativši učenja isla-ma zadobili su snagu na temelju međusobnog uvažavanja, toleran-cije i ljubavi. Nikada se više među njima nisu dogodili razarajući međuplemenski ratovi, koji su bili više pravilo nego izuzetak prije islama. Islam je u svakom smislu značio novi život.

“I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga pro-tjerani i imovine svoje lišeni, koji žele Allahovu dobrotu i zadovolj-stvo steći, i Allahu i Poslaniku Njegovu pomoći, to su, zaista, pravi vjernici. I oni koji su prije njih Medinu nastanili i prihvatili; oni vole one koji im doseljavaju, i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti i tvrdičluka, oni će sigurno uspjeti.” (Al-Hašr, 8-9)

Bilješke:1 Vidjeti: Adnan Silajdžić, Islam u otkriću kršćanske Europe, Sarajevo, 2003., str. 62.-70. 2 Brojni mediji, državne institucije i pojedinci često upotrebljavaju dvostruku logiku da spoje islam sa nasiljem. Da bi u tome uspjeli, oni izvode zaključke iz pojedinih navoda o “zvjerstvima” koje su počinili neki muslimani u davnim prošlim vremeni-ma. Čak i kada takvi navodi imaju neke sličnosti sa istinom, pri tome okrivljujući islam za neku pogrešku što ju je neko drugi uradio, onda bi se mogli na isti način i svi katolici smatrati odgovornim za krstaške ratove protiv muslimana te iskorjenjivanje Židova u Njemačkoj, a svi Židovi za zločine u Palestini, kao i svi pravoslavci za srpske zločine – pokolje muslimana u Bosni i na Kosovu.3 Postavljanje različitih pitanja Muhammedu, a.s, kao o stanovnicima Pećine, Zu-l-Karnejnu i duši o čemu Muhammed, a.s., nije mogao znati osim putem Objave bio je pokušaj diskreditiranja Muhammeda, a.s., kao Allahova poslanika. Na ova pitanja Muhammed, a.s., je odgovore dobio u suri Al-Kahf i Al-Isra.4 Jedna će kur’anska sura će dobiti ime po tom nečasnom savezu, Al-Ahzab. Naža-lost, takvi postupci koji su radili o glavi Muhammedu, a.s, i misiji islama, natjerat će muslimane da, shodno potpisanom ugovoru i tadašnjim propisima ratovanja, izvrše odmazdu prema Židovima i trajno ih protjeraju iz Medine.5 Dogovor Poslanika, a.s., s muslimanima Jesriba (Medine) na Akabi i poslije Hidžre u oazi Kuba, kod Medine, bio je uopćen i usmen. Želio je da poslije ustaljenja u Medini sve to stavi “na papir”, a razlog je da svatko ima napisano pred sobom svoja prava i dužnosti, kroz ustav i zakon.Vidjeti Muhammed Hamidullah, Muhammed ,a.s., Život, Knjiga I., str. 175. 6 Medinska povelja, podijeljena na dva dijela, prema Muhammedu Hamidullahu imala je 52 člana. Jedan njen dio odnosio se samo na međumuslimanske odnose, a drugi na odnose između muslimana i tadašnjih medinskih Židova. Muhammed Ha-midullah, Muhammed, a.s., Život, Knjiga I., str. 173.-186. 7 Vidjeti: Dr. Mustafa Sibai, Poslanikov životni put, s arapskog preveo Ahmed Aliba-šić, bez godine i mjesta izdavanja, str. 41.8 Sigurnim uzrocima slabljenja islamskih zajednica i društava u periodu poslije Poslanika i prve četvorice halifa može se smatrati, pored ostalog, i to što su mnogi koji su bili zadu-ženi da vode brigu o njima zanemarili zakonsku i ustavnu stranu u izgradnji svojih držav-nih sistema. Vidjeti: http://www.znaci.com/povijest/PovijestIslama/art85_0.html9 Vidjeti: Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 108. 10 Isto, str. 108.11 Muhammed Hamidullah, Muhammed, a.s., Život, Knjiga I., str. 179. 12 Isto, str. 181. 13 Watt Montgomery, Muhammad at Medina, Oxford, Clarendon Press, 1956, str. 221.-228.14 Ovo bratimljenje je i u praksi u početku imalo jaču vezu nego po krvi. Naime, u prvo vrijeme islamske države u Medini, sve do Bitke na Bedru, nakon smrti nekog od muslimana njega je nasljeđivao njegov pobratim. Kasnije će Kur’an donijeti propis o nasljeđivanju po kojima će odrediti da je krvna veza preča, iako muslimani i dalje ostaju braća po onoj duhovnoj osnovi. “A rođaci su, po Allahovoj Knjizi, jedni drugi-ma preči. Allah, zaista, sve zna.” (Al-Anfal, 75)15 Bila je dovoljna i najbezazlenija sitnica da se rasplamsa staro ili započne novo neprijateljstvo koje je trajalo desetljećima i koje se nasljeđivalo. To je jedan od osnovnih argumenata što se vrijeme prije islama nazivalo džahilijjet, vrijeme nezna-nja. Vidjeti: Safvet Halilović, Sira, str. 192. q

Mirza MEŠIĆMedina (druga polovica 19. stoljeća)

Documents

Journal PREPORODOV - IGBDigbd.org/wp-content/uploads/2015/02/PREPORODOV-Journal-br.-171.pdf · dulgafar ef. Velić, imam Istikal džamije u Sarajevu, mr. sc. Senad Nanić, profesor