Juliette benzoni katerina 2 voda i vatra

Juliette Benzoni KATERINA Voda i vatra

~ 1 ~

Juliette Benzoni

KKAATTEERRIINNAA

2. dio Voda i vatra


~ 2 ~

KAZALO PRVI DIO: FILIP (1423).................................................................3 Glava prva: Ermengarda.................................................................4 Glava druga: Zadatak Jacquesa de Roussay ...................................10 Glava treća: Garinov povratak........................................................30 Glava četvrta: Dokazi Filipa Dobrog ...............................................42 Glava peta: Nunc dimittis...............................................................54 Glava šesta: Soba u kuli .................................................................63 Glava sedma: Sarina podozrivost ...................................................77 Glava osma: Napad ........................................................................90 Glava deveta: Garinova tajna .........................................................102 DRUGI DIO: JEHANNA (1428)........................................................116 Glava deseta: Zadatak Jeana Van Eycka.........................................117 Glava jedanaesta: Fratar s Mont-Beuvraya.....................................129 Glava dvanaesta: Mukotrpno putovanje .........................................141 Glava trinaesta: U Arnaudovim rukama..........................................159 Glava četrnaesta: Jehanna.............................................................173 Glava petnaesta: Veziva kraljice Jolande .......................................190 Glava šesnaesta: Ponovni susret s Arnaudom ................................205 Glava sedamnaesta: Zlatno runo....................................................216 Glava osamnaesta: Rouen..............................................................228 Glava devetnaesta: Vatra i voda.....................................................238


~ 3 ~

PRVI DIO:

FILIP (1423)


~ 4 ~

Glava prva

ERMENGARDA

Bilo je gotovo podne kad se Katerina vratila kući u nosiljci što ju je Jacques de Roussay doveo, odnosno naredio da se dovede, pred stubište gradske vijećnice. Zahvaljujući kožnatim zavjesama kojima je nosiljka bila snabdjevena, mlada se žena lako zaštitila od znatiželjnih pogleda. Približujući se svojoj sobi, Katerina se molila Bogu da u njoj ne nañe nikog osim gospoñe Ermengarde. Bojala se oštrih i zlobnih očiju mlade gospoñice Vaugrigneuse. Bilo joj je stalo da se sa svojom prijateljicom, čije savjete je sve više cijenila, nañe nasamo. Kad je, na kraju, stigla pred kuću trgovca suknom, ova joj se učini neobično tihom. U predvorju sretne sluškinju; nosila je tanjur kupusa koji se pušio. Djevojka joj se na brzinu pokloni i pri tom je pogleda pomalo uznemirenim očima. Katerina se ni ne potrudi da traži uzroke tome. Nema sumnje, djevojka je bila plašljiva i lako uzbudljive prirode. Ravnodušno slegnuvši ramenima, Katerina pokupi s obje ruke skute svoje haljine i hitro se popne mračnim i strmim stepenicama. Na malom odmorištu kata jedna je sunčana zraka prodrla kroz staklo uskog prozora razlivši po bijelim pločicama poda široku grimiznu mrlju koja kao da je udahnula život potpunoj tišini što je tu vladala. Jedino je iz prizemlja, gdje je trgovac suknom, vjerojatno, bio za ručkom sa svojom obitelji, dopirao jedva zamjetljiv i nejasan mrmor razgovora. Uvjerena da se nijedna od dvorskih gospoñica nije nalazila kod kuće, Katerina gurne hrastova vrata koja su zatvarala njezinu sobu i uñe. Stvarno, osim Garina, u sobi nije bilo nikog. On je uspravno stajao ispred prozora sučelice vratima, držeći ruke iza leña. - Kako, vi ste ovdje? - iznenañeno poviče Katerina pošavši prema njemu. Ona mu se osmjehne, ali što mu se više približavala, osmjeha je sve više nestajalo s njezina lica. Nikad prije nije vidjela na svom mužu tako strašan izraz bijesa, koji bijaše sasvim izobličio crte njegova lica. Ispod crne vrpce grčevito mu se trzao kut usana. Obuze je strah. Garin je poprimio demonsko obličje. - Odakle dolazite? - upita. Riječi su prosiktale izmeñu stisnutih mu zuba. Uvukavši ruke meñu nabore svoje haljine, Katerina stisne šake da bi se na taj način odrvala podmukloj jezi koja joj se uvlačila u tijelo. - Mislila sam da znate - otpovrne jasnim glasom. - Dolazim iz vojvodinih apartmana. - Zbilja? Smatrajući da je kazala istinu, Katerina se osjećala snažnom i sigurnom, a to je po njezinu mišljenju bio najbolji način da se suprotstavi muževljevu gnjevu. Baš zato ona slegne ramenima i doista nestrpljivo odgovori: - Upitajte ga. Čut ćete što će vam odgovoriti... Okrenuvši leña mužu, uputi se prema škrinji gdje je držala svoje kapice i šešire da bi u nju odložila okruglu kapicu što je bijaše skinula s glave. Odjednom bolno krikne. Garin je bijaše zgrabio za kosu i grubo povukao natrag. Katerina se sruši na pod do Garinovih nogu i nagonski skupi obje ruke da bi zaštitila lice. Sad Garin napusti kose i zgrabi je za ruke i tako ih nemilosrdno svine da žena ponovo krikne. Sagnuo se nad nju. Lice mu je bilo grimizno od bijesa. Skamenjena od užasa, Katerina primijeti da je u drugoj ruci držao bič za pse.


~ 5 ~

- Iz vojvodinih apartmana, je li? Od vojvode dolaziš mala droljo? Kao da te nije čitav dvor vidio kako si ušla u Montsalvyjev šator? Kao da te Jean de Luxembourg nije našao gotovo u njegovu zagrljaju? Što ti misliš da ja ne znam da se taj prokleti armanjak noćas nije vratio u Guise? U kojem si se brlogu noćas valjala s njim, je li? Dakako, nećeš kazati, ali sad ćeš takvu lekciju dobiti da ti nikad više neće pasti na pamet da lažeš! Garin više nije vladao sobom. Prije no što je prestrašena Katerina uspjela kazati jednu jedinu riječ, bič je okrutno ošine po leñima. Žena krikne i skupi se na podu da bi što manje prostora, što manju površinu tijela izložila udarcima. Rukama je nastojala zaštititi glavu. Garin je tukao kao mahnit, bič je fijukao zrakom, a zatim pucketao po njezinim leñima, ramenima, križima. Prestala je kričati bojeći se da svojim krikovima još više ne razdraži bjesomučnika, meñutim, čini se da je ta njezina šutnja još jače podjarivala njegov bijes. Sagnuvši se nad mladom ženom, dohvati je za haljinu pokraj vrata i naglo trgne. Haljina i košulja prsnu i razgole Katerinina ramena i križa. Bič ponovo fijukne i tako okrutno zagrize u nježnu kožu da je ova naprosto prsla. Katerina zaurla kao da ju je tko dotaknuo usijanim gvožñem. Sad su udarci biča po njoj pljuštali poput tuče. Garinov bijes nije popuštao. Mlada se žena vukla po podu i nastojala se zakloniti iza namještaja, kreveta ili škrinja. Ali Garin ju je svaki put udarcem noge vraćao nasred sobe. Haljina joj je bila sva u komadima i nije joj više štitila tijela koje se svijalo pod udarcima biča. Oštra, životinjska patnja joj je razdirala tijelo. Kao izbezumljena zvjerka uzalud je pokušavala da izmakne okrutnoj i bolnoj tuči. Zar se Garin ne misli zaustaviti? Kroz crvenkastu izmaglicu koja joj je lebdjela pred očima, vidjela je ogroman i crn lik, ruku koja se stalno dizala i spuštala... Čovjek je puhao kao kovač za nakovnjem! Ubit će je! Više nije ni osjećala krv koja joj je tekla. Život ju je napuštao... udarce gotovo više nije ni osjećala... Primijetivši pred sobom poluotvorena vrata, pokuša se zadnjim snagama dovući do njih, da se iza njih skrije, da umakne mučenju... Uto nešto crveno začepi tu spasonosnu rupu... nešto crveno što se micalo. Katerina bolno zastenje i sruši se pred noge gospoñe Ermengarde koja je ušla... Do svijesti nesretnice dopre krik užasa glavne upraviteljice. Sluteći da joj je ova donijela spas, grčevito joj se okači za noge... - Sto muka paklenih! - zaurla Ermengarda. - Tko je ikad vidio nešto slično ovome?! Oslobodivši svoje noge od grčevitog stiska Katerininih ruku, debela se gospoña sa svojih dvije stotine livri baci na Garina. Bijes i negodovanje ustostručili su njezine snage. Jednim ga udarcem odbaci u drugi kraj sobe, iz ruke mu istrgne bič umrljan krvlju i baci ga daleko od sebe, a zatim Garina dohvati za ovratnik haljetka i uze ga tresti poput kakve slamke. Pri tom ga obasu bujicom takvih psovki da bi i najprostija vojničina pocrvenila od neugodnosti i stida. On, meñutim, ne pruži nikakav otpor, već je pustio da ga poput kakve lutke, zapravo iznese, na odmorište ispred sobe. Čini se da ga je maloprijašnji mahniti gnjev sasvim iscrpio. Ermengarda ga baci i zaurla: - Napolje odavde i da vas nikad više nisam ovdje vidjela! Pošto je zatvorila vrata, vrati se do Katerine i klekne pokraj njezina nepomična tijela. Na širokom joj se licu pojavi izraz neizrecive sućuti. Nesretna je mlada žena bila u zaista jadnom stanju. Tijelo joj je bilo isprugano crnim, modrim i krvavim prugama. I gotovo golo. Jedino je još na prsima stiskala nekoliko komadića haljine od crnog baršuna. Raščupane joj se kose lijepile uz lice


~ 6 ~

obliveno znojem i suzama. Bijela ih ruka Ermengardina nježno baci unatrag. Gotovo je zaplakala od samilosti dobroćudna gospoña Ermengarda. - Što li je od vas napravila, jadno moje janješce, ona životinja! Bože, Bože! Sad ću vas odnijeti do kreveta. Rukama me obujmite oko vrata! Katerina podigne ruke da bi se grofici uhvatila oko vrata, ali je pri tom tako zabole izubijana ramena da se uz još jedan krik bola sruši bez svijesti na pod. Kad je ponovo došla k sebi, ležala je u krevetu i tako čvrsto bila povezana zavojima da se nije mogla micati. U meñuvremenu se i noć spustila. Otvorivši oči, opazi Saru kako sjedi na uglu kamina i sprema se da stavi na vatru mali lonac. Ta je slika vrati nekoliko godina unazad. Koliko li se samo puta tako probudila u Barnabeovu kućerku na Dvoru čudesa i Saru zatekla kako sjedi na rubu ognjišta s onim brižnim izrazom na lijepom licu? To sjećanje na djetinjstvo izroni u njoj kao osjećaj sreće. Htjela je pokrenuti ruku da bi odgurnula pokrivače koji su joj sezali sve do očiju. Meñutim, ruka joj je bila teška poput olova dok ju je rame tako zaboljelo da je pri tom tiho zastenjala. Odmah se zatim impozantna prilika grofice Ermengarde umetne izmeñu kreveta i vatre. Debela se gospoña nagne nad krevet i stavi svoju svježu i nevjerovatno nježnu ruku na Katerinino vruće čelo. - Da li vas jako boli, drago dijete? Katerina se pokuša nasmiješiti, ali joj je čak i to pričinjalo bol. Nije na njoj bilo jednog jedinog mišića, jednog komadića kože pa makar kakav bio malen, a da je nije bolio. - Vruće mi je, a čitavo me tijelo boli. Čini mi se kao da ležim na trnju. Posvuda me peče! Ermengarda kimne glavom, a zatim se pomakne u stranu da bi napravila mjesta Sari koja se približila i takoñer se nagnula nad krevetom. Cigankino je lice imalo ljutit i strog izgled. - Ona bi te životinja bila ubila, anñele moj, da gospoña Ermengarda nije stigla na vrijeme! Kad sam ga jutros vidjela ovdje, odmah sam se pobojala da se sprema nešto gadno. Lice mu je bilo strašno... - A gdje si bila kad sam se ja vratila? - upita je Katerina slabašnim glasom. Umjesto Sare odgovori Ermengarda. - Zatvorio ju je u šupu ispod stepenica. Tamo sam je i pronašla kad sam stigla. Čula je vaše krikove i podigla paklenu galamu da je oslobode, ali se ukućani nisu usudili otvoriti joj vrata. Garin im se zaprijetio da će ih sve baciti u zatvor ako samo maknu malim prstom. Kad sam ušla k njima da ih zamolim za malo pamuka i zavoja, našla sam ih kako polumrtvi od straha jedu svoju čorbu od kupusa. - Jeste li umirili taj jadan svijet? - Ne bih to uradila nizašto na svijetu! - otpovrne grofica prasnuvši u grohotan smijeh. - Naprotiv, utjerala sam im strah u kosti kazavši im da će vojvoda narediti da ih se žive odere kad dozna da nisu prstom mrdnuli čuvši vaše zapomaganje. Odmah su nam ustupili svoju vlasititu sobu i nisam baš sigurna ne spremaju li se da pokupe svoje zavežljaje i nekamo otpraše... Katerina se pažljivo zagleda oko sebe. Stvarno, soba u kojoj se nalazila nije bila ona ista u kojoj je dotad prebivala zajedno s Ermengardom. Ova je bila veća, udobnija i ukrašena s dva velika goblena. Uz to je bila spojena s još jednom sobom. Bolesnica s olakšanjem pomisli da je na taj način bila potpuno zaštićena od radoznalih pogleda Marije de Vaugrigneuse. Dok je Sara kraj kamina ulijevala u zdjelicu od majolike sadržaj malog lončića, Ermengarda se smjesti na kraju kreveta i ispriča kako su joj


~ 7 ~

ona i Sara morali čitavo tijelo namazati ljekovitim melemom prije no što su je povili tankim platnom... - Čitavo vam je tijelo oderano i naduto - reče veselo se osmjehujući - ali na sreću, rane nisu duboke. Sara misli da će vam na tijelu ponegdje ostati neki jedva vidljiv trag, ali na licu ništa. Neka mi Bog oprosti, ali meni se čini da je vašeg supruga spopao napad ludila. Zaboga, što ste mu uradili? Ermengarda je umirala od znatiželje, ali Katerina se osjećala slabom kao bolesna mačka, a osim toga nije uopće imala volje da joj priča jučerašnje dogañaje. Podigla je u zrak svoje povezane ruke i gledala ih s nekom vrsti čuñenja i veselosti. Melem kojim je bila namazana od glave do pete, probijao se u širokim, masnim i žutim mrljama kroz tanko platno zavoja. Imala je dojam da se pretvorila u veliku lutku od krpa. Činilo joj se su jedino njezine kose što su ležale ispred nje na pokrivaču, brižno počešljane u pletenice, bile žive i sačinjavale dio njezina tijela. Uzdahne. Ermengarda je shvatila što je značio taj duboki uzdah. - Imate pravo što ne želite govoriti! Sad ste isuviše umorni. Sve ćete mi kasnije ispričati... Umjesto nje grofica se živo raspriča. Garin se nije usudio ponovo doći, ali je zato maloprije poslao svog prijatelja Nicolasa Rolina da se raspita za njezino stanje. Ermengarda ga je vrlo hladno primila i izjavila mu da će se ona do daljnjega brinuti za gospoñu Brazey i uz to nadodala da će biti vrlo sretna ako više ne bude čula ni za gospodina Garina niti za njegove prijatelje. Rolin je otišao ne čekajući da mu kaže i sve ostalo što mu je mislila reći. Katerinina je čuvarica, manje-više, istim riječima, ali nešto ljubaznijim tonom otpremila i monsinjorova paža kada se prije pola sata pojavio kod njih. Katerina podigne obrve ispod obrazine od zavoja. - Vojvoda je ovamo poslao svog paža? - I to mladoga Lannova, svog najomiljenijeg paža. Ako nisam krivo razumjela, njegovo visočanstvo se nadalo da će u vašem društvu provesti večer. Naravno, ja sam vas ispričala. - A što ste mu poručili, draga moja Ermengardo? - Pa kazala sam mu istinu, najprostiju istinu. Rekla sam pažu da vas je vaš ljubazni suprug do krvi istukao i da u krevetu ležite polumrtva. I tako će onaj divljak dobiti jednu od onih prodika kojih će se dugo sjećati i od koje će ga proći volja da ikada nešto slično pokuša. - Smiluj mi se Bože! - poviče mlada žena sasvim dotučena. - Čitav će mi se grad smijati! Neću se usuditi živom stvoru pogledati u oči kad se dozna da me je muž kao kakvu robinju izbičevao! - Mladi Lannov je čovjek na svom mjestu, draga. On zna vrlo dobro da ono što mu se povjeri za uši njegova gospodara ne smije doprijeti do drugih ušiju. Ni zucnuti neće! Uz put dodajem da je bio neobično srdit kad je čuo što vam se dogodilo. Draga moja bebice, taj vam se dječak iskreno divi. A ne bih se nimalo začudila da je malko i zaljubljen u vas. Nego, deder, popijte ovo. Sara donese veliku šalicu čaja od sporiša u koju bijaše umiješala i razne druge tajnovite trave. S mnogo muke i uz Ermengardinu pomoć Katerina nekako uspije sjesti u krevetu. Čaj je imao malko kiselkast, ali uza sve to ugodan okus. A glavno je bilo da je bio topao i da je krijepio. - Stavila sam u nj jednu biljku od koje ćeš spavati - reče Sara. - S tijelom i bol spava... Katerina nije imala vremena da odgovori. Vrata od sobe se otvore. Tri se žene trgnu primijetivši čovjeka odjevena u crno i s crnom maskom preko očiju. Zaustavio se u okviru vrata ukrutivši se poput kipa, ali se kroz otvore na maski vidjelo da mu sijevaju sive oči.


~ 8 ~

- Tko ste vi? - ispriječi se Ermengarda nabusito. - I što tražite ovdje? Čas zatim savije se u dubok poklon kad je pridošlica skinuo masku s lica. Bio je to vojvoda Filip. Dok je skidao masku, njegov je pokret bio potpuno nesvjestan, jer je kao opčinjen stajao pred prizorom što su ga njegove oči vidjele. - Jeste li to vi, Katerino? - poviče on glasom u kojemu se osjećala nevjerica. - Pa to nije moguće! Pod svojim zavojima mlada mu se žena osmjehne. Lako joj je bilo zamisliti kakav je učinak proizvela na Filipa, zaljubljenog u ljepotu sva ona gomila zavoja. Dotrčao je uvjeren da će zateći mladu ženu malko istučenu, ali nikako u tom stanju. Vjerovatno mu mladi Lannoy nije ponovio od riječi do riječi ono što mu je kazala grofica jer vojvoda, još uvijek na vratima, promuca: - Zar do te mjere? - To što se vidi nije ništa! - primijeti Ermengarda dižući se iz svog poklona. - Gospoña Katerina je modra i crna od nogu do glave, a uz to s priličnim brojem ogrebotina po čitavu tijelu. Jadnica mnogo pati... čak joj je i govoriti teško. Filip stisne šake i zakune se da će baciti Garina u podzemnu ćeliju, da će ga izručiti krvniku. Iz očiju su mu sijevali ognjeni plamenovi a u isto vrijeme, pod utjecajem uzbuñenja, krupne mu suze potekoše niz obraze. Ermengarda je bila naviknuta na to pa se nije ni obazirala mnogo na taj potok suza, ali je Katerina bila iznenañena videći vojvodu kako plače. Naposljetku ga grofica smiri napomenuvši da je Garina jedino gospoña Brazey mogla prijaviti i da je Garin, doduše, bio vrlo grub kao suprug, ali zato odličan službenik. Filip je, na kraju, pustio da ga se uvjeri kako bi uhićenjem Garina samo podigao veliku buku. Prišavši krevetu, sjedne na njegov rub i uzme s neobičnom nježnošću jednu od zamotanih ruku. - Zlato moje, sav sam očajan što vas vidim u tom stanju! Čekao sam vas sa srcem ispunjenim vašim likom... Treba vas njegovati, i to brižno njegovati... Zatim se okrene prema Ermengardi i doda: - Moja majka traži da se vratite, gospoño Chateauvillain, zar ne? - Tako je, monsinjore. Gospoña vojvotkinja se ne osjeća najbolje. Čini se da se njezino stanje pogoršalo stoga i želi da se vratim. - Odgodite za nekoliko dana svoj povratak i povedite sa sobom gospoñu Brazey. Želim je na neko vrijeme udaljiti od njezina supruga. U Dijonu će se bolje oporaviti, a ja ću biti miran znajući da je pod vašim nadzorom. Mogu li vam je povjeriti? Ona ima neprocjenjivu vrijednost za mene! - To je čast za mene, monsinjore - odgovori grofica ponovno se poklonivši. Katerina nije mogla a da se ne zahvali Filipu na njegovoj brizi. Sviñalo joj se što će ponovo na put s groficom Ermengardom. Bila je sretna što će se udaljiti od Garina... i isto tako sretna što će napustiti Filipa. Tako će barem imati malko vremena da razmisli o sebi i o svojim vlastitim problemima. Dok se Filip, sve više ganut njezinim jadnim stanjem, opraštao od nje uz snažne uzdisaje i ponovnu navalu suza, ona odjednom osjeti kako je oprostila Garinu što ju je onako nemilosrdno išibao jer je, zahvaljujući tim batinama, bio odgoñen, i to na neodreñeno vrijeme, strašan trenutak. Bilo je suñeno da te noći ne postane Filipovom ljubavnicom. Iz Arrasa će, prema tome, krenuti s, doduše, napola izubijanim, ali netaknutim tijelom, tim svojim tijelom koje je željela sačuvati za čovjeka kojega je ljubila. Meñutim, iako je oprostila Garinu njegov postupak, nije ga shvaćala. Umalo je nije ubio, i to zato što je bio uvjeren da je noć provela s


~ 9 ~

drugim čovjekom! On je nije volio, nije čak ni želio da je uzme i namijenio je bijaše Filipu? Zašto onda sve to? Katerina naposljetku prestane da se muči tim pitanjem. Boljela ju je i glava i čitavo tijelo. A uz to je i umirujuće sredstvo, što joj ga je pripremila Sara, počelo djelovati. Nije prošlo ni pet minuta otkako je Ermengarda otpratila Filipa do uličnih vrata, a nju je već svladao san. Sara je ponovo sjela na rub kamina. Njezine su se crne zjenice zagledale u plamen kao da u njemu želi otkriti nevidljive stvari. Ulica je bila mirna i pusta. Čuo se samo topot Filipova konja koji je bivao sve slabiji...


~ 10 ~

Glava druga

ZADATAK JACQUESA DE ROUSSAY

Par dana poslije toga Katerina je napustila Arras. Mada se još ne bijaše sasvim oporavila, nije htjela predugo zadržati svoju prijateljicu gospoñu Chateauvillain. Osim toga, žurilo joj se da se vrati kući i da se što prije udalji iz tog grada koji joj sigurno neće ostati u najboljem sjećanju. Zahvaljujući usrdnim brigama Sare i grofice, bezbrojnim melemima kojima su dvaput na dan premazivali njezine rane, sve su tanji zavoji povijali tijelo mlade žene. Na dan polaska imala je na sebi svega četiri zavoja: jedan oko ramena, dva na bedrima i jedan na križima. Uostalom, Sara je tvrdila da je jahanje na čistom zraku išlo na ruku ozdravljenju. Ujutro prije polaska na put, ona je svoju gospodaricu umotala u toplu odjeću jer je vrijeme bilo dosta svježe iako su bili prvi dani svibnja. Navukla joj je na ruke rukavice od meke kože koje iznutra bijaše namazala uljem da bi bile još mekše. A da bi joj sakrila lice na kojemu se još vidjela poneka modrica i natečeno lijevo oko, uvila joj je glavu dosta debelim velom. S obzirom da je Katerina bila još uvijek vrlo slaba, morala je putovati u velikoj nosiljci koju su vukle mazge. Na taj način mlada je žena putovala u ležećem položaju. Iako je Ermengarda de Chateauvillain vrlo rado putovala jašući na konju, ovaj put se morala preseliti u nosiljku kako bi kratila vrijeme svojoj prijateljici. Sara i ostale sluškinje pratit će ih na konjima. Bilo je predviñeno da im se da oružana pratnja jer je put vodio kroz nemirne krajeve. Kad je na dan polaska Katerina ujutro vidjela pratnju zajedno s nosiljkom odreñenom za nju, nije se mogla suzdržati a da se ne osmjehne. Na nosiljci je bio utisnut vojvodin grb, a pratnja je bila pod zapovjedništvom Jacquesa de Roussay koji je sav sjajio od radosti što mu je povjeren tako ugodan zadatak. - Ovo je drugi put da putujemo zajedno - reče pošto je odao počast mladoj ženi. Doduše, bio je prilično začuñen što je vidi onako dobro uvijenu. - Naše prvo putovanje je bilo tako ugodno da se ovome unaprijed radujem. On, meñutim, nije računao na groficu Ermengardu koja je upravo ispala iz svoje sobe navlačeći rukavice na ruke. - Stišajte malko svoje oduševljenje, mladiću! Meni je povjereno da se brinem za gospoñu Brazey i uvjerena sam da ću to bez ičije pomoći obaviti kako treba. Vi se brinite za svoje ljude na konačištima i na putu. Imat ćete pune ruke posla... - Nemojte previše surovo s njim postupati, Ermengardo! Gospodin Roussay je moj vjerni prijatelj i u njegovoj pratnji ćemo sigurno putovati. Hoćemo li sada krenuti? Izgrñen na taj način, mladić pogne glavu. Katerina mu pruži svoju orukavičenu ruku. Dok su vojnici tovarili prtljag na mazge i gospoñe se nastojale smjestiti u nosiljci, dobro raspoložen mladić poñe da sa svojim ljudima popije čašu vina za rastanak. Bojeći se drumskih razbojnika, dvije gospoñe zadrže uza se svoje kovčežiće s draguljima i nakitom. Katerinin kovčežić, u kojemu se nalazio crni dijamant, predstavljao je čitavo bogatstvo. Mala skupina krene na put polovicom jutra. Vrijeme je bilo donekle tmurno, a beskrajnom je nizinom puhao vjetar. Jacques, prema primljenom nareñenju, napravi krug i umjesto ravno prema jugu usmjeri u smjeru Camraia. To je učinjeno zato da bi se


~ 11 ~

izbjeglo Peronne i grofoviju Vermandois koja je bila vjerna kralju Karlu VII. Mladi kapetan nije želio da u neprijateljske ruke padne tako dragocjeni talac kakav je bila Katerina. Ermengardino društvo nije bilo baš najzabavnije, mada je grofica bila suprotnog uvjerenja. Čim se smjestila na jastuke pokraj svoje prijateljice, baš kao što joj je bio običaj, zaspala je dubokim snom, a njezin se razgovor duž čitavog putovanja sveo na snažno hrkanje. Naprotiv, na odmorištima, u gostionicama ili samostanima gdje su se zaustavljali, živnula bi joj i duša i strahovit tek. Prepuštena samoj sebi, Katerina je do mile volje mogla razmišljati o sebi i najnovijim dogañajima. Nije vidjela Garina. Svaki dan je slao jednog slugu da se raspita o njoj, a par puta je poslao k njoj po tom zadatku i Nicolasa Rolina. Ponosnom se kancelaru nisu svidjela ta poslanstva koja su ga, htio-ne htio, dovodila u vezu ne baš s uvijek najljubaznijom gospoñom Ermengardom. Osim što je svaki dan slao k njoj ponekog slugu, Garin nije ništa poduzeo da bi joj se približio. Katerina je doznala da je otputovao za Gand i Bruges u vezi s raznim poslovima. Napustio je Arras dan prije svoje žene a da uopće nije došao da je pozdravi. To, uostalom, nije imalo nikakve važnosti za mladu ženu. Ona, zaista, nije umirala od želje da se nañe licem u lice sa svojim suprugom. Dugo vremena je nastojala pogoditi razloge Garinova bijesa i naposljetku je stigla do zaključka da se on bojao da ne padne u nemilost kod vojvode ako ovaj dozna za njezin posjet Montsalvyjevu šatoru. Nije mogao postojati nijedan drugi razlog. Potpuno je isključila mogućnost da je Garina mučila ljubomora. Putovanje se odvijalo bez nezgoda. Kao i prilikom putovanja u Amiens i sad su se na povratku morali sresti s opustošenom Šampanjom, s njezinim opustelim selima, s izgladnjelim licima njezinih stanovnika i čitavim gomilama izbjeglica koji su s nešto kućanskih predmeta i pokojom spašenom životinjom putovali cestama u nadi da će se skloniti u burgundske granice, u taj još čitavi zaklon. Katerina i Ermengarda su dijelile milostinju koliko su mogle i dospjele. Naime, ponekad se kapetan Roussay morao umiješati da bi pomalo grubo oslobodio nosiljku od izgladnjelog puka koji ju je opsjedao. Golo i jezivo lice bijede mučilo je Katerinino srce i misli. Dok se jednu večer mala skupina, pošto bijaše napustila Troves, približavala burgundskim granicama i spremala se da prenoći, dostigne neku čudnu skupinu koja se sastojala od ljudi i žena mrke puti. Izdaleka je bila nalik ljudima što su napuštali svoje selo, ali kad su joj se sasvim približili vidješe da je sačinjavaju ljudi neobična izgleda. Žene su na glavi imale nekakve turbane čiji je jedan kraj prolazio ispod brade, haljine od šarene vune, s košuljama od gruboga lana i dubokim izrezima na grudima. One su nosile tamnoputu dječicu, napola golu, u platnenim rupcima obješenim o ramena ili u košarama što su se njihale na sapima njihovih mazgi. Imale su ogrlice od sitnih novčića, oči sjajne poput žerave, blistave zube. Njihovi su drugovi imali guste i crne brade koje su im pokrivale čitavo lice, šešire od izblijedjelog pusta, kričava odijela i često puna rupa, ali je uza sve to svaki nosio bodež za pasom i mač o boku. Za sobom su vukli konje, pse i živad, a govorili su nepoznatim jezikom. Dok su hodali, u zboru su pjevali neku čudnu i tugaljivu melodiju. Katerina je imala dojam da ju je već negdje čula. Kad je rukom podigla zastor na svojoj nosiljci, vidje kako je Sarina mazga poput strijele pojurila kraj nje. Jahačica je, zavijorene kose blistavih očiju, jurila uzagrepce prema čudnim putnicima ispuštajući pri tom tako oštre krikove da umalo nisu bubnjići popucali ljudima iz Katerinine pratnje. - Što li ju je spopalo? - upita Ermengarda trgnuvši se iza sna. - Da nije poludjela? Čini se da pozna one ljude!


~ 12 ~

U stvari, stigavši do čovjeka koji je izgledao glavar tih ljudi, Sara zaustavi mazgu i uze nešto vrlo brzo govoriti tom, još vrlo mladom i poput ribe suhom čovjeku koji se, pod dronjcima, držao poput kralja. Još nikad Katerina nije na Sarinu licu vidjela izraz tako silne radosti. Ciganka se obično rijetko smijala, a još rjeñe upuštala u razgovor. Bila je uvijek živa, šutljiva, djelotvorna. Nije gubila ni vrijeme ni riječi. U krčmi Jacquota Matroza Katerina je prvi put krišom zavirila u tajne dubine Sarine duše. Gledajući je sada kako, lica osvijetljenog snažnom unutrašnjom vatrom, radosno razgovara, s čovjekom mrke puti, osjetila je sitan ubod u srcu. - Možda ih zaista pozna - odgovori grofici Ermengardi. - Ali bih prije kazala da je u njima prepoznala svoju braću po krvi. - Što? Htjeli ste kazati da su ti odrpani ljudi, s onim svojim noževima i onim svojim očima poput ugljena... - ... iste krvi kao i Sara, da su to cigani. Čini mi se da sam vam ispričala životni put moje dobre i vjerne "dadilje". Na Katerinin znak Roussay je naredio da se povorka zaustavi i svi su sada promatrali Saru. Tuga se sve više i više uvlačila u Katerininu dušu. Činilo se da je Sara na sve oko sebe zaboravila. Svu njezinu pažnju zaokupio je mladić mrke puti. Odjednom se okrene i, opazivši Katerinu kao je promatra pružena u svojoj nosiljci i naslonjena na lakat, potrči prema njoj. - Ovo je svijet moje krvi - reče razdragano. - Nisam se nadala da ću ih ikad vidjeti, a evo, nekadašnje se proročanstvo ostvarilo: pleme je krenulo na put i stiglo ovamo. Ovo ovdje potječe kao i ja, s velikog modrog mora. Ovi ljudi, žene i djeca ugledali su svijet na otoku Modonu, podno brda Gype, a ja potječem s Cipra, Afroditina otoka. Nije li to čudesno, divno? - Vrlo čudesno! - presiječe je Ermengarda. - Nego reci nam, moramo li ovdje još dugo ostati? Sara se uopće ne potrudi da odgovori debeloj grofici, već se molećivim tonom okrenu prema Katerini: - Molim te, dozvoli mi da ovu noć provedem s njima. Oni će se ulogoriti u obližnjem selu, baš tamo gdje se i mi moramo zaustaviti radi noćenja. - Hoće li to biti velika radost za tebe? - Ne možeš zamisliti…! Htjela bih ti objasniti... Katerina joj blagim pokretom ruke zapovjedi da šuti i uz to joj se osmjehne. - Ni ne pokušavaj. Mislim da te shvaćam. Poñi sa svojom braćom, ali ne zaboravi me sasvim. Hitro poput djevojke Sara se sagne, usnama dodirne ruku mlade žene i trčećim se korakom pridruži svojima. Svoju je mazgu prepustila jednom vojniku iz pratnje. Katerina vidje kako hoda pokraj mladića mrke kože koji je ujednačio svoj korak s njezinim. Sarine su se oči sjale, a osmijeh žario srećom. Činilo se da je pronašla ljubljenog čovjeka. Ermengarda ju je promatrala, a zatim sumnjičavo zaklimala glavom. - Pitam se da li će se sutra ujutro vratiti? Katerina se trgne i prestrašenim se pogledom zagleda u prijateljicu. - A zašto se ne bi vratila? Njoj je suñeno da živi pokraj mene, sa mnom... - Bilo je! Dosad je ta žena živjela kao biljka iščupana iz zemlje, odsječena od svojih, bez nade da će ih ikad više naći. Vi ste bili njezinom lukom spasa. Meñutim, sad je pronašla svijet svoje krvi... Hajte, hajte, ne plačite - nadoda grofica vidjeći da se pune suzama oči njezine prijateljice - ona vas voli... možda će se i vratiti. A dotle bolje da se sklonimo pod neki krov. Gladna sam i počinje padati kiša.


~ 13 ~

Mala se karavana pokrene prema selu čija se četvrtasta kula i šiljasti zvonik pojave na kraju puta. Cigani su podigli svoj logor na livadi što se prostirala iza gostionice u kojoj se bijahu smjestile Ermengarda i Katerina zajedno sa svojom pratnjom. S prozora zajedničke sobe, koji je gledao na logor nomada, mlada žena ih uze sa zanimanjem promatrati. Upalili su velike vatre i na njih stavili goleme cjepanice. Žene su pustile djecu da se koprcaju gdje im se više sviña, a one se prihvate klanja i perušanja živadi i da iskuvaju ono malo povrća što su ga mogli pribaviti. Mada bosonog i odrpan, sav taj svijet se neobično ponosno držao, a većina garavih djevojaka bila je lijepa. Katerina primjeti Saru kako sjedi na oborenom deblu pokraj mladog voñe. Čini se da su Saru smatrali vrlo uglednom osobom jer su je poslužili jelom odmah poslije mladog poglavice. U proljetnom sumraku radosna vika djece je odjekivala jasna i praćena oštrim krikovima koji su parali uši. Odrasli su mirno razgovarali izmeñu sebe, jeli polako poput svijeta koji je svaki zalogaj smatrao ozbiljnom stvari. Ponekad bi smijeh dopro do Katerinina prozora. Nju je spopadala želja da se pridruži tom začaranom krugu. Na samom kraju polja, izmeñu tri velika stabla, podignut je ogroman šator koji je trebao da za tu noć posluži kao zaklon ženama i djeci. Samo što djeci nije bilo do spavanja. Neka napola obučena, a neka potpuno gola i smiješna sa svojim okruglim trbuščićima veselo su se naganjala izmeñu vatri ili se okupljala kraj stabala. Držeći se za ruke, promatrali su visokog dječaka koji je izvukao lutnju i usklañivao joj zvuke. Nekoliko je djevojaka, s kosom spletenom u pletenice, nestrpljivo izmahivalo defovima, nije bilo sumnje, jedva čekajući da se upuste u vrtlog igre i plesa. Ovaj je uskoro otpočeo uz mahniti ritam sviračeve lutnje. Jedno tuce djevojaka poleti naprijed i oko najveće vatre stvore pomahnitali krug. Zemlja je letjela ispod njihovih razigranih smeñih tabana, šarene su im se suknje vrtjele, vrtložile oko dugih i bosih nogu koje su se sve više otkrivale što je ritam plesa bivao žešći. Svirač je svakim trenutkom sve više pojačavao ritam, defovi su odjekivali od udaraca sitnih i tvrdih šaka. Pletenice su poskakivale po ramenima mrke boje koja su se uslijed žestine plesa sasvim ogolila. Kad je mjesec izbio iza oblaka, pomiješavši svoju žutu svjetlost s crvenom svjetlosti vatri, plesačice su naprosto pomahnitale. Noge su im se okretale tako brzo da nitko nije mogao pratiti njihove pokrete. One su druge požare raspalile u toj noći. Uspravljale su se svijale i grčile okružene blistavim i opčinjenim pogledima. Katerinu je veličajnost tog divljeg prizora sasvim očarala. Nisu li te djevojke tamne puti, što su plesale obasjane mjesečinom, bile svećenice nekog tajanstvenog boga? Njihova podignuta lica zatvorenih očiju plavila je srebrena svijetlost mjesečine. Grozničavost je rasla u ciganskom logoru. Muškarci su udarcima ruku pratili pomaman ples djevojaka. Neki su se seljaci plašiljivo približili da bi promatrali taj nevjerojatan prizor. Držali su se u sjeni zidova gostionice te je Katerina dobro vidjela njihova požudna i nepovjerljiva lica, točno ispod svoga prozora. Odjednom skladan i vatren glas nadjača zveckanje defova i pljeskanje ruku, pa čak i neobičnu svirku lutnje. Nepoznate su riječi davale pjesmi opčaravajuću snagu koja je Katerini bila poznata. - Što je to? - upita gospoña Ermengarda koja se s leña bijaše približila svojoj prijateljici. - Sara pjeva!


~ 14 ~

- Čujem! Ta žena ima izvanredan glas! Kako je to čudno... veličanstveno! Nikad Sara nije pjevala kao tu večer. U krčmi Jacquota Matroza njezina je pjesma bila prožeta čežnjom, žaljenjem, ali ovaj put se u njoj osjećala silovita radost slobodnog života, beskrajnih prostora, ludih putovanja. Sa svog mjesta Katerina ju je vidjela kao sjedi obujmivši koljena rukama i kako se njezina neobuzdana pjesma praćena pripjevom, što ga je čitavo pleme u koru pjevalo, diže prema zvjezdanom nebu. Odjednom se diže pjevačica i pruži ruke prema okruglom i golemom mjesečevu kolutu kao da ga želi dohvatiti. Pjesma se stopila s plesom koji je bivao sve brži, sve divljiji. Sad je čitavo pleme pjevalo i pjesma se poput grmljavine razlijegala uspavanim poljem. S plesačica popadaju haljine na zemlju i ukažu se njihova tamnoputa tjelesa sjajna od znoja... Pod Katerininim prozorima nasta komešanje. Seljakinje su snažno tjerale svoje muževe kući, ali su oni pružali otpor. - Zaboga! - poviče Ermengarda i zgražavajući se i diveći u isto vrijeme. Katerina se zadovoljno osmjehivala. Koješta je ona vidjela na Dvoru čudesa i krčmi Jacquota Matroza a da bi je smeo ili povrijedio prizor što ga je promatrala. Nju nije sablažnjivala golotinja tih mladih i lijepih žena. Njihovi skladni oblici isticali su se primitivnom ljupkošću, ljepotom kipova oživljenih magijom. Oči su u cigana sjale poput užarenog ugljena. Krupni su oblaci okružili mjesec. Spremali su se da ga progutaju. Vatre su se pretvorile u crvenu žeravicu. Mrak je malo-pomalo obavijao logor. Jedan od cigana, što se bijaše šćućurio pokraj vatre, skoči i zgrabi jednu od djevojaka, podigne je na ruke i s njom nestane u šumarku. Još jedan učini to isto, a zatim treći, četvrti... Sara je još uvijek pjevala. Noć su napučili uzdasi. Ermengarda odlučno povuče Katerinu s prozora i zatvori ga. Vidjevši grofičino crveno lice, Katerina prasne u smijeh. - Zaboga, Ermengardo, vi se ljutite! - Ne ljutim, ali radije bih u mirnom snu provela ovu noć. Prizori kao što su ovi ne djeluju dobro na žene moje dobi... a niti na žene vaših godina kad je muž daleko. Katerina ništa ne odgovori. Osjećala je da je grofica u pravu i da je pametnije ne promatrati noćno orgijanje cigana. Ali kad se našla u krevetu, dugo vremena nije mogla zaspati. S vremena na vrijeme čula je Sarin pjevuckavi glas praćen lakim zvucima lutnje. Na kraju se sve smiri. Čim je sutradan otvorila oči, Katerini je bila prva briga da potrči do prozora. Odgurnuvši drvene kapke, nagne se napolje. Uzvik razočaranja joj se ote iz grudiju. Od cigana ni traga ni glasa... tek ponegdje crni krug u travi gdje su sinoć gorjele vatre. Bit će da su jutros u samu zoru otputovali, da su se rasplinuli poput sna u ružičastoj svjetlosti jutra. Polje se steralo pusto pod njezinim prozorom. Noćne orgije cigana rašćinile su se poput dima. Netko je zviždukao ispod Katerinina prozora s kojega su se vidjela vrata konjušnice. Primijetivši jednog vojnika iz pratnje, zovne ga. - Recite gospodinu Roussayu da želim s njim razgovarati. Vojnik se osmjehne, pozdravi i izgubi se iza ugla kuće. Poslije nekoliko minuta Jacques de Roussay pokuca na vrata sobe dviju gospoña i pošto je dobio dozvolu, uñe. Odjevena u jutarnju haljinu, Katerina ga je čekala stojeći kraj prozora. Ermengarda je još uvijek bila u krevetu. S pokrivačima navučenim do očiju ljutim je i prijekornim očima promatrala prizor.


~ 15 ~

Mladi se kapetan zbog toga ne uznemiri. Više ga je zabrinuo napeti izraz Katerinina lica. - Jeste li jutros vidjeli Saru? - upita a da uopće nije ni odgovorila na dubok naklon mladićev. - Nisam, ali ju je zato jedan od mojih vojnika vidio. Bilo je još vrlo rano, tek bijaše svanulo. Otputovala je zajedno s Ciganima, i to jašući na istom konju s poglavicom. - Otputovala? Odjednom se duboka bol javi na licu mlade žene. Spopala ju je želja da zaplače baš kao mala napuštena djevojčica. Ermengarda je bila u pravu. Zov nekadašnjeg života, želja za lutanjem i slobodom u Sari je bila snažnija od starih veza nježnosti i prijateljstva. Katerina se morala pomiriti s činjenicom u koju sinoć nije htjela povjerovati. Obori glavu. Jacques de Roussay vidje kako joj niz obraze teku suze. - Zaboga! Vi plačete? - poviče mladić plaho. - Ništa... proći će. Hvala vam, prijatelju. Krenut ćemo za jedan sat. Nastojte da dotad sve bude spremno za put. Nakon toga se okrene prema prozoru da bi od njega sakrila suze. Zbunjen tim prizorom, mladić se nije usudio uputiti joj riječ utjehe. Ermengarda u svom krevetu slegne ramenima i dadne znak Jacquesu da ih napusti. Kad je on iza sebe zatvorio vrata, izvuče se iz svog kreveta i bosonoga dotrči do Katerine i nježno je zagrli s obje ruke. - Isplačite se na srcu svoje stare prijatelijce, dijete moje! Sinoć mi nije i na kraj pameti bilo da će se ostvariti moje riječi! Ne smijete misliti da vas Sara nije dovoljno voljela. Ali, šta ćete, pripada jatu ptica selica. One se ne mogu oduprijeti nekim znacima. Odlaze... ali se i vraćaju. Katerina kimne glavom i suzdrži jecaj. - Više se nikad neće vratiti! Našla je svoje, svoju vlastitu krv. Neka... Meñutim, boli me što je otišla tako... što je otišla a da se nije ni oprostila. - Vjerojatno je pomislila kako neće biti u stanju da vas napusti ako vas doñe pozdraviti... Obucite se, Katerino, i poñimo... Nekako je postalo isuviše tužno ovdje... Jedan sat kasnije nosiljka se sa dvije žene njihala cestom. Sunce bijaše odskočilo već visoko na nebu. Jacques de Roussay se vrtio oko vratiju nosiljke ne usuñujući se pogledati mladu ženu koja je svaki čas prinosila očima svoj rupčić od čipaka. Mladić se osjećao nesretnim što baš nikako nije mogao odagnati njezinu tugu. Šutke su putovali. Oko podneva su prešli granice Burgundije a da nigdje nisu naišli na trag Sare i njezinih roñaka. Činilo se kao da su se rasčinili u jutarnjoj izmaglici. Katerina je osjetila pravo zadovoljstvo kad se ponovo našla u svojoj kući u ulici Parcheminerie gdje je zatekla Abou-al-Khayra uvijek zaposlenog i uvijek prijateljski raspoloženog. Mali liječnik nije napuštao svog laboratorija, gdje je, zahvaljujući Garinovoj darežljivosti, imao sve što mu je bilo potrebno za razne pokuse. Teklići iz Brugesa ili Venecije stalno su mu donosili razne biljke, trave, kovine i mirodije od kojih je on spravljao svoje lijekove i meleme. Kad je Katerinu opazio pod velom i zavojima, on se tako razljutio kao da je izvršen napad na umjetničko djelo. Videći njegov bijes, ona se nije usudila priznati da je Garin počinitelj tog plemenitog djela. Nije htjela okrnjiti poštovanje i iskrenu zahvalnost što ga je maurski liječnik osjećao prema svojem domaćinu. Stoga mu ispriča kako je pala s konja u jedan jarak pun trnja. Abou-al-Khayr nije nasjeo njezinoj priči, ali se iz pristojnosti pravio kao da joj vjeruje.


~ 16 ~

Iako se Katerina bunila, on se ipak htio uvjeriti u kakvu se stanju nalaze njezine povrede stoga je vrlo pažljivo pogleda. Učinio je to bez ikakvih primjedbi što je predstavljalo veliko olakšanje za mladu ženu. Uza sve to, dok je prstom brižno prelazio preko izubijanih leña, primijeti: - Vrlo je čudan učinak tog trnja...! Morat ću što prije krenuti na sjever da malo bolje proučim to trnje - reče s trunkom ruganja i dobroćudnosti u glasu. Katerina se nasmiješi, ali ništa ne odgovori. Naprotiv, naveliko je hvalio učinak melema iz Mataree, tog melema kojemu nije bilo ravnog u liječenju rana. Meñutim za lice joj nadasve preporuči pomadu sastavljenu od slatkih bajama, lukovice perunike s Levanta, ružine vode, izmirne, kamfora i malko prasećeg sala. Preda joj pun sud te pomade i naredi joj da se njome maže svako jutro i svaku večer. U isto se vrijeme trudio svim srcem da ublaži rane što ih je u Katerininoj duši izazvao Sarin odlazak s kojim se mlada žena nikako nije mogla pomiriti. To ju je napuštanje peklo poput najljuće uvrede te su malo-pomalo njezina tuga zbog Sarina odlaska prometnula u gnjev. Poslije Sarina bijega znatne su se promjene izvršile u njezinoj duši. Njoj je bilo dosta toga da bude igračka s kojom se poigravaju dogañaji. Činilo joj se da je svatko smatrao svojim pravom da se njom služi po svojoj miloj volji a da je čak i ne pita da li joj se to sviña ili ne. Prije svega Filip koji je prisvojio pravo da je uda protiv njezine volje kako bi je se što lakše domogao. Zatim Garin koji se s njom vjenčao a da je nije napravio svojom ženom, pa čak se nije trudio ni da joj objasni svoje držanje. Živeći pokraj njega, Katerina više nije znala da li je postala nekom vrsti umjetničkog djela koje se ukrašava i izlaže, ili robinja čiji život ili smrt zavise od njegovih ćudljivosti. Poslije jezivog bičevanja sve se više ova pretpostavka učvršćivala u njoj, jer da Ermengarda nije stigla u zadnjem trenutku, bio bi je ubio ili zauvijek osakatio bez ikakvih obzira. A šta da misli o Arnaudu koji je sad privlačio k sebi, a sad opet odbijao od sebe prema tome kako je bio raspoložen? Taj je zlorabio Katerininu bezgraničnu ljubav da bi je zatim satro svojim prezirom, da bi sudio o njezinu životu, njezinu ponašanju, njezinim odnosima, kao da je ona biće niže vrste. I sada Sara, u koju je imala tako veliko povjerenje, koja joj je bila prijateljicom, ali ju je uza sve to bez ijedne riječi, bez pozdrava, napustila i odmaglila sa skupinom nomada koju nikad prije toga nije vidjela, i to zato što su pripadali istoj krvi! Sarin bijeg je bila kaplja vode koja je prevršila mjeru. Katerina odluči da je prošlo vrijeme ustupaka i sagibanja glave i da će odsada sama upravljati svojom sudbinom po svom vlastitom ćefu ne uznemirujući se što će o tome drugi misliti. Budući da su svi smatrali svojim pravom da se prema njoj odnose kako im se svidi, zašto ona ne bi na taj isti način postupila prema njima...? Abou-al-Khayr je pomno pratio misli što su se javile na Katerininom otvorenom licu, od onog trenutka kad je spomenuo Saru. Namještajući joj zavoj svojom desnom rukom, reče osmjehujući se: - Tvoja je najveća nesreća što isuviše vjeruješ stvarima i ljudima. Život je borba u kojoj su sva oružja dopuštena, život je duboka šuma u kojoj jači guši slabijega da bi se hranio njegovim mesom. - Kladim se - otpovrne Katerina osmjehnuvši se - da u vašoj domovini postoji pjesnik koji je nešto slično tome u stihovima kazao. - Ima ih mnogo. To je bit najgorče filozofije. Jedan od naših je pjesnika stvarno kazao:

U toj ludoj gužvi, prijatelja ne traži Vjeruj mojoj riječi i skloništa ne traži


~ 17 ~

Podnesi svaku bol i lijeka ne traži U nesreći pokaži radost i ničiju milost ne traži...

- Lijepo rečeno! — reče Katerina zamišljeno. - Tko je to napisao? Da nije opet Hafiz? - Nije. Omar Khayyam, ispičutura koji je znao što govori. Ražalostio te bijeg tvoje služavke, ali zašto da sebe kinjiš kad tu nema pomoći? Život teče dalje... Stvarno, život se nastavljao. Katerina je provodila svoj u službi vojvotkinje udovice, koja je svaki dan bila sve lošijeg zdravlja, u održavanju vlastite kuće te u brojnim posjetama svojoj majci i svom ujaku Mathieuu. U lipnju se Katerina sasvim oporavila. Ozljeda je bez traga nestalo, osim malog ružičastog ožiljka na lijevoj strani leña, na sreću, dosta nisko, tako da joj nije nagrdio ramena. Nije uopće željela da se nañe izmeñu Filipa i Garina koji su se nalazili u Trovesu radi vjenčanja princeze Ane s vojvodom Bedfordom. Ermengarda je ostala u Dijonu jer nizašto na svijetu ne bi bila napustila teško bolesnu vojvotkinju udovicu. Poslije Anine udaje Margerita de Guyenne se vratila k svojoj majci, vojvoda Filip je vojvotkinju Bedford otpratio u Pariz gdje se smjestila u veličanstvenu palaču Tournelle. Vjenčanje Margerite i Richemonta trebalo se obaviti u mjesecu listopadu, i to u samom Dijonu. To je bila želja mlade žene. Htjela je, naime, da njezina majka prisustvuje njezinu vjenčanju pa makar ležeći u krevetu. Katerina se tome obradovala jer je, manje-više, bila sigurna da dotad neće vidjeti Garina. Filip je imao pune ruke posla u Parizu i u Flandriji i sigurno se neće vratiti u Dijon prije sestrina vjenčanja. Garin će vjerojatno ostati uza nj, kao što je dotad uvijek bivalo. Naposljetku Garin i njegovi postupci nisu mučili Katerinu. Druge su brige zaokupljale njezine misli. Garin ju je puštao na miru, a od njega ništa drugo i nije tražila. Naprotiv, Filip nije puštao da zaboravi na nj. Dvaput tjedno, otprilike, jedan je glasnik, pokriven prašinom sjahivao s konja, ili bolje rečeno, padao s njega, u dvorištu Brazeyeve palače. Ponekad se dogañalo da su i jahač i konj od iscrpljenosti padali na zemlju... Neizostavno se pri tom ponavljala ista procedura: glasnik se spuštao pred njom na koljeno te joj jednom rukom pružao pismo, a drugom omot. Pisma su uglavnom bila vrlo kratka. Filip Dobri nije bio od mnogih riječi. Nekoliko vrlo nježnih riječi ili, još češće, poneki stih posuñen od nekog pjesnika. Ali su zato njegovi darovi uvijek bili vrlo lijepi. Filipovi joj glasnici nikad nisu donosili nakit i dragulje jer je on smatrao da bi time povrijedio Katerinu. Jedino je muž ili ljubavnik mogao ženu darivati draguljima. Slao joj je stoga razne umjetničke predmete izuzetne ljepote: kipiće od jantara, nefrita, kristala ili slonovače, zlatne ćivote presvučene prekrasnim emajlom, razne predmete obrtnika iz Limogesa čije su se boje mogle takmičiti sa sjajem dragog kamenja, slao joj je čipke, krzna, mirise, pa čak joj je i jedan automat poslao: igrača odjevenog u žuti saten koji je bacao i zatim hvatao pozlaćene lopte. Ukratko, slao joj je darove koji su mogli polaskati taštini lijepe žene ili izazvati njezinu radoznalost. Katerina je sve primala, zahvaljivala se s nekoliko ljupkih riječi i na drugo mislila. Naime, od nekog je vremena primijetila neke neobične pojave. Nekakvi su dangube šetali gore-dolje njezinom ulicom. Svaki put kad bi izišla, bila je sigurna da će joj se neko zalijepiti za pete. Ti su se dangube stalno mijenjali. Ponekad je to bio vojnik vojvodine tjelesne straže, ponekad opet bezbrižan student ili poneki od mladih prepisivača što su radili u obližnjim radionicama u kojima se


~ 18 ~

izrañivala pergamena. A desilo se da bi nekad i neki fratar pošao za njom. Ti su postupci u prvo vrijeme smetali, a poslije ljutili mladu ženu, i to utoliko više što nije znala koga da optuži za taj nadzor. Činilo joj se da je samo Garin bio u stanju tako nešto poduzeti. Kome bi, ako ne sumnjičavom mužu, palo na pamet da je uhodi? Ali kako je samo mogao pretpostaviti da će ona u Dijonu, gradu gdje su je svi znali, bilo što napraviti što je moglo ukrnjiti njezin ugled? Ili se, možda, bojao da ne prima kavih vijesti od Montsalvyja? Kako bilo da bilo, Katerini se čitava stvar nimalo nije svidjela i bi joj neobično žao što nije znala gdje se točno nalazio njezin muž pa da mu napiše što je mislila o njegovu ponašanju. A zazirala je od toga da zaustavi nekoga od tih svojih pratilaca i da ga upita za objašnjenje. Time bi se samo izložila smijehu. Ali što je vrijeme više odmicalo, Katerinin je nemir sve više rastao. Meñutim, jednoga poslijepodneva, baš kad se vraćala iz posjeta Champdiversovima, prepozna, mada je bio prerušen u grañansko odijelo, jednog od vojnika iz vojvodine tjelesne garde koji se nalazio u njezinoj pratnji kad je putovala iz Arrasa. Usprkos ogromnom šeširu duboko spuštenih oboda što mu je poput lijevka pokrivao glavu, taj je vojnik imao tako posebno i upadljivo lice i ona ga je odmah prepoznala. Nos mu je bio crven kao u pijanice, osim toga pod lijevim okom je imao veliku ljubičastu mrlju koja mu je pokrivala gotovo čitav obraz. Bezbrižno je šetuckao Bourgom kad je Katerina, jašući na svojoj kobili, napuštala ulicu Tatepoire. Pošto je uzde svoga konja bacila u ruke majordomu Tiercelinu, Katerina se popne u svoju sobu i s malog prozorčića u kuli što je gledao na ulicu, primjeti čovjeka u šeširu, nalik lijevku kojim se gase svijeće, kako hoda gore-dolje spomenutom ulicom, uvijek istim putom, to jest od ugla Brazeyeve palače do dućana gazde Aubina kod kojega se Garin snabdjevao pergamenom. Vojnik je nehajno promatrao lijepe, bijele kože pažljivo pripremljene koje su krasile izlog dućana, a zatim je odlazio da bi se nakon nekoliko minuta ponovo vratio na to isto mjesto. Zabrinuta tim otkrićem, Katerina nije znala što bi poduzela. Da je Sara bila tu, bila bi je poslala do tog dobričine i začas bi bila o svemu u tančine obaviještena. Nitko nije bio kadar kao Ciganka da iz drugih izvuče ono što ju je zanimalo. Ali Sara ju je napustila i sad se još jednom morala uvjeriti kako joj je nedostajala vjerna službenica. Abou-al-Khayr je suviše upadao u oči svojim neobičnim izgledom da ga se upotrijebi za takav zadatak, a sama Katerina nije mogla izići na ulicu i upustiti se u ispitivanje uhode. Čovjekov izgled usmjeri njezine sumnje prema mladom i vrlo zgodnom zapovjedniku vojvodine tjelesne straže kojega je neobično zbunjivala njezina prisutnost. Katerina pomisli kako tu stvar mora izvesti načistac! Oko podneva krene u vojvodinu palaču da preuzme svoju službu pokraj vojvotkinje Margerite. Ovaj put ju je slijedio iz daljega nekakav prljav i poderan prosjak, i to gotovo do samih stražara što su se nalazili pred ulazom u palaču. Ona se pravila kao da ga uopće ne primjećuje i odmah se popne u vojvotkinjine odaje. Vojvotkinja je upravo bila zadrijemala, poslije laganog ručka i ošamućena toplinom ljetnjeg dana. Kraj nje je zatekla samo Ermengardu koja se, očito, spremala da se ugleda na vojvotkinju. Glavna upraviteljica je jedva držala otvorene oči. - Ako želite dremucnuti u našem preuzvišenom društvu - reče Katerini sakrivši zijevanje dlanom svoje bijele ruke - mislim da nećete naići ni na kakve zapreke. - Ali ako ste drugog mišljenja, iskoristite lijep i sunčan dan i vratite se kasnije. Njezino visočanstvo će spavati sve do tri sata.


~ 19 ~

Oduševljena prilikom koja joj se pružala da provede u djelo svoj unaprijed smišljeni naum kojim se mislila pozabaviti nakon svoje službe, Katerina joj zahvali i napusti je kazavši kako će biti najbolje da se malko odmori u vrtu, na otvorenu zraku. Siñe, dakle, u vrt. Neko vrijeme je lutala popoločenim alejama koje su kružile oko bazena u kojemu su plivale ribice, pomirisa rascvjale grmove crvenih ruža, najdražeg cvijeća vojvotkinje Margerite, a zatim odlučno skrene prema dijelu palače gdje su prebivali vojnici i gdje je zapovjednik tjelesne straže imao svoju sobu. Bilo je vraški vruće. Muhe i ose su posvuda zujale. Oslonjeni o svoja koplja, sa šljemovima nakrivo nasañenim, stražari su stojećke dremuckali. Katerina je bez ikakvih teškoća stigla do stepeništa što je vodilo k Jacquesu de Roussay. Tu je bilo vruće kao u peći. Mlada žena osjeti kako joj se niz tijelo cijedi znoj. Ipak je to i nije mnogo smetalo budući da je bila odjevena u laganu haljinu zelene boje i prošaranu srebrenim nitima. Ta je haljina djelovala svježe poput vode u česmi. Kosu je jednostavno smotala na ušima i stegla s dvije srebrne mrežice koje je podržavala tanka nit. Na ovoj je, pak, nasred čela visio izduženi biser. Na stepeništu joj dopru do ušiju nekakvi glasovi i ona nagonski uspori korak. Odmah je prepoznala glas Jacquesa de Roussay. Izgleda da je zbog vrućine ostavio otvorena vrata svoje sobe. - Pustimo to sada - govorio je mladi kapetan. - Hoću da ti izdiktiram jedno pismo za monsinjora. Prije dva dana sam ga trebao napisati, ali više ne mogu odgañati jer glasnik večeras putuje za Gand. Doduše, nema tu što da se piše - nadoda uzdahnuvši. - Jesi li spreman? - Jesam! - odgovori nečiji, Katerini nepoznat, glas. Potaknuta neodoljivom znatiželjom, zaustavi se na zadnjoj stepenici. Da je još samo korak napravila, bili bi je opazili. Nagonski je osjećala da će doznati vrlo zanimljive stvari. "Presvijetli i moćni gospodaru", diktirao je Jacques. "Neka mi vaša visost oprosti što moja pisma nisu češća. Molim vas da uzmete u obzir činjenicu, da li je to sretna ili nesretna okolnost, ne znam, da vam nemam baš ništa zanimljiva priopćiti. Neprimjetan nadzor kojim sam okružio gospoñu Brazey..." - Jesi li napisao ili diktiram isuviše brzo? Katerina je osjetila kako joj je bijes uskipio u srcu, ali je u isto vrijeme i osjećaj zadovoljstva podiñe. Bila je, dakle, na pravom putu. "Dakle, on je natjerao za njom sve one uhode!" mislila je. "Oh, mali bijedniče! Neprimjetan nadzor?! Zbilja? Imam veliku sreću ako čitava ulica nije primijetila da me nadzireš! Nego da čujemo završetak ove hvale - vrijedne pisanije?" ...nadzor kojim sam okružio gospoñu Brazey - ponovi nepoznati pisar. -"...čini mi se da zaista nema smisla. Ona živi najobičnijim i najnormalnijim životom koji se može zamisliti. Posjećuje svoju majku, svoga ujaka i obitelj Champdiversovih. Niti prihvaća niti šalje pozive. Osim što odlazi u posjete već spomenutim osobama, nikamo se od kuće ne miče. Jest, ponekad kad još navrati u crkvu Notre-Dame da prisustvuje službi božjoj... Kapetan potom prijeñe na druge i sitničave izraze ljubaznosti. U Katerini je još uvijek vrilo, ali malo-pomalo ljutinu na njezinim usnama zamijeni osmijeh. Nešto joj pade na pamet. Odlučila je da se i ona jednom malko pozabavi na tuñi račun. Dohvativši s obje ruke svoju svilenu haljinu da ne bi šuštala, sasvim se tiho, poput lopova, spusti niz nekoliko stepenica. Uto začuje pisara kako pita Jacquesa da li mu je još potreban. Nakon toga ispusti haljinu, kašljucne par puta i polako se uze uspinjati podižući pri tom


~ 20 ~

popriličnu buku. Dakako da je time postigla svoju svrhu. Kad je došla do mladićeve sobe, našla ga je u okvirima otvorenih vrata. - Vi? - poviče Jacques, a lice mu oblije rumenilo. Vi ste došli k meni? Katerina mu se vrlo ljupko osmjehne i pruži mu svoju punačnu ručicu da je poljubi. - A zašto ne? - odgovori veselim tonom. - Budući da vi ne dolazite k meni, morala sam ja navratiti do vas! Znate li da bih se morala ljutiti na vas? Čitave smo dane putovali zajedno, kao čičak ste se bili prilijepili uza me, a čim smo stigli, vas je nestalo kaoda ste u zemlju propali. Uopće vas ne vidim. To nije nimalo ljubazno od vas...! Pomućen do kraja tim njezinim riječima, jadan mladić nije znao kuda bi sa sobom. Iza njega je sitan pisar, čiji su ogroman nos krasile naočari, istezao vrat da vidi tko se to nalazi iza širokih mladićevih pleća. - Da vam, možda, ne smetam? - doda Katerina i poñe naprijed pokazujući time da želi ući. Jacques se pred njom makne u stranu, a mali se pisar uze duboko klanjati, izjavljujući kako, eto, odlazi. - Ta vi mi uopće ne smetate - profrflja na kraju jadan mladić. - Upravo sam napisao pismo svojoj majci, a otac mi je Augustin pri tom pomogao jer ja nisam baš najvičniji peru. - Znam, znam - otpovrne Katerina i još mu se čarobni je osmjehne. - Vi ste muško i više vam se sviña mač. Ali kako li je lijepo ovdje kod vas... vrlo, vrlo lijepo! U stvari, u sobi je vladao strašan nered. Namještaj je bio lijep, i tapete nedavno postavljene, ali je zato posvuda bilo odijela, oružja i bočica. Na stolu na kojemu je čas prije pisar napisao pismo, nalazili su se listovi pergamene pokraj prljavih čaša i vrč vina mokar izvana, što je značilo da se još čas prije hladio u bunaru. Rastvoren krevet nije uopće bio napravljen, ali Katerina kreposno okrene glavu od tako uvredljiva prizora. Usprkos otvorenom prozoru koji je gledao na dvorište, gdje su bile konjušnice, u sobi je vladala nepodnosiva vrućina. - Ovo mjesto nije dostojno da vas primi! - poviče mladić kad se na kraju pribrao. - A da i ne spominjem izgled svoje odjeće... - Nije važno. Vi vrlo dobro izgledate baš tako. Ta vraški je vruće... U stvari, kapetan je na sebi imao samo vrlo uske hlače i košulju od tankog platna koja mu je na prsima bila rastvorena sve do pasa. Ali Katerina reče da joj je draži takav nego pod paradnom uniformom ili ratnim oklopom. U toj jednostavnoj odjeći izgledao je zdrav i snažan poput mladog seljaka, a to što je malko zaudarao na vino i znoj, nimalo joj nije smetalo. Kad je primijetila vrč s vinom, Katerina reče pošto je bezbrižno sjela na rub kreveta: - Hajte ponudite me pićem. Časne mi riječi, umirem od žeñi, a vino u tom vrču izgleda svježe... - Ovo je vino iz Meursaulta... - Pa natočite mi čašu tog vina iz Meursaulta - reče čarobno mu se osmjehujući. Mladić požuri da udovolji njezinoj molbi i gotovo je kleknuo dok joj je pružao punu čašu koju mlada žena uze piti ne ispuštajući ga pri tom s očiju. Čini se da se sasvim bijaše oporavio od prvotnog iznenañenja, ali po zadivljenom izrazu njegova lica ona shvati da on nije vjerovao svojoj vlastitoj sreći. - Zašto me tako gledate? - Nikako ne mogu vjerovati da ne sanjam da ste to zaista vi... da ste tu, pokraj mene... kod mene! - A zašto ne bih bila? Ta mi smo tako dobri prijatelji...! Ovo je vaše vino izvrsno! Možda je prejako. Čini mi se kao da mi se malko vrti u glavi! Bolje će biti da odem odavde...


~ 21 ~

Podigne se, ali čim se našla na nogama, sitno krikne i prinese ruku čelu. Pri tom se malko zanjiše... Zaboga. . . što se to sa mnom zbiva? Osjećam se tako neobično! Činilo se da će pasti, ali Jacques naglo skoči, dohvati je u naručje i prisili da ponovo sjedne na krevet ne ispustivši je iz ruku. - Nije to ništa - pokušavao ju je umiriti. Posljedica vina i... ove vrućine. Vino je vrlo hladno i njegova hladnoća vas je iznenadila. Možda ste ga isuviše brzo popili... - Bila sam isuviše žedna! Pa ovo je strašno… gušim se... Katerina prinese drhtave ruke svojoj košulji kao da ju je tanki oklop od zelene svile, s velikim izrezom na grudima, isuviše stezao. Jacques je u tren oka shvatio njezinu želju i odmah joj priskočio u pomoć. Uze joj driješiti uzice što su joj zatvarale haljinu, a dotle se Katerina, kao da je tobože, izgubila svijest, baci unazad na nagomilanu posteljinu. Uslijed tog pokreta, pred sam nos mladićev izletiše iz svog gnijezda dvije divne i okrugle dojke čiji miris omami mladića jače od vina iz Meursaulta. Nesretnik sasvim izgubi pamet. Zaboravio je potpuno na Katerininu nesvijest koja ga bijaše i te kako uznemirila, te snažno stisne mladu ženu i poljupcima prekrije njezine gole grudi mumljajući pri tom nesuvisle riječi. Katerina je, naizgled, imala zatvorene oči, meñutim, ona ga je promatrala kroz jedva odškrinute trepavice i pustila da nekoliko trenutaka uživa u njezinim čarima. No morala je odmah prekinuti s tom igrom jer je postojala opasnost da i ona sama ne izgubi glavu što se moglo lako dogoditi s obzirom da je Jacques bio mlad, ugodan, mada ne lijep, i snažan poput mladog hrasta. Pošto je duboko uzdahnula, odgurnula je mladića tako snažno da bi to bilo sigurno pobudilo njegovu podozrivost da se uspijevao svladati. Ali kako da se svlada čovjek koji je bio izvan sebe! Kad se Katerina uspravila, ponovo ju je htio zagrliti, ali ga ona blago odgurne. Uto je, tobože, primijetila da joj je haljina sva u neredu i zbog toga se dozlaboga smete. - Što se to sa mnom zbilo? Bože... Bože! Sad se sjećam, izgubila sam svijest. Ova vrućina... pa ono vaše vino! Jao! Oprostite mi prijatelju - petljala je naglasivši posebice riječ "prijatelju" - ovo moje ponašanje je zaista vrijedno žaljenja. Nikad mi se dosad nije dogañalo da se ovako onesvijestim... Ali mladić ništa od svega toga nije čuo. Klečeći pred njom na koljenima, svojim je rukama gnječio njezinu slobodnu ruku, preklinjući je pogledom. - Ne odlazite još... Ostanite! Odmorite se još trenutak. Kad biste vi znali što značite za mene...! Usprkos njegovim preklinjanjima, ona ga blago odgurne, digne se s kreveta i napravi nekoliko koraka sobom... - Znam, dragi prijatelju, znam - otpovrne slabašnim glasom. - Vi ste moj najbolji prijatelj. Stavila bih ruku u vatru da ste se zdušno trudili da mi pomognete za vreme moje nesvjestice. Eto, već se osjećam bolje. On je još uvijek klečao pokraj kreveta. Meñutim, nije bio u stanju da podnese pomisao da će otići, da će mu izmaknuti u trenutku kad je izgledalo da će mu se svaki čas ostvariti divan i davnašnji san. Stoga se digne i poñe prema njoj raširenih ruku. - Ta nećete valjda odmah otići - reče smiješeći joj se. - Još ste slabi... isuviše je vruće. Katerina odmahne glavom. - Ne dovodite me u iskušenje. Treba da se vratim. Čak ne znam ni koliko je sati.


~ 22 ~

- Nije kasno. Popijte još malo vina - podmuklo joj predloži Jacques. - Sasvim će vam vratiti snagu. A osim toga, još mi niste kazali razloge svoje posjete. Katerina se već bijaše uputila prema vratima. Odjednom se okrene. - Više nisam žedna. Osim toga, vaše je vino vrlo opasno, dragi moj Jacques. A što se tiče moje posjete i onog što sam željela reći... Časak je zastala, odmjerila ga podrugljivim pogledom, a zatim, pošto je napustila čeznutljiv i malaksao ton kojim se gotovo čitavo vrijeme služila, svojim normalnim glasom, nabijenim ruganjem nadoda: - Pa, eto, htjela sam vam pružiti priliku da zaista nešto vrijedno spomena napišete monsinjoru Filipu o gospoñi Brazey. Vjerujem da sada imate o čemu pisati duga i zanimljiva pisma vojvodi. U prvom redu treba da ga obavijestite kako vi shvaćate prijateljstvo... i na koji način pružate pomoć onesviještenim ženama. Da sam na vašem mjestu, dozvala bih oca Augustina. Ili bi vam, možda, bilo draže da ja napišem vaše pismo? Znate, ja vrlo brzo i lijepo pišem. Moj ujak Mathieu je uvjeren da bih u tom umijeću mogla podučiti mnogog benediktinca. Zadovoljna što mu je na taj način vratila milo za drago, Katerina potrči prema stepenicama i prasne u podrugljivi smijeh. Tako je ludo pojurila niza stepenice da je vrlo lako mogla slomiti vrat. Čula je kako za njom odjekuju mahniti dozivi mladog kapetana: - Katerino! Katerino! Ali se ona ne zaustavi da predahne sve dok se nije ponovo našla u vrtovima palače. Slijedećih dana su Burgundiji bile potrebne snage više mrtve nego žive vojvotkinje-udovice. Dok je Filip bio zauzet u Flandriji, vojska kralja Karla zametne rat duž sjevernih granica vojvodine. Pod zapovjedništvom kopilana iz Baumea armanjaci su zaposjeli kraj oko Auxerroisa i jedan dio Avallonaisa. Meñutim, potaknuti željom da kralju otvore put u Šampanju, glavni zapovjednik kraljevske vojske John Stuart de Buchan i maršal Severac uzeše opsjedati grad Cravant. Trebalo se suprotstaviti opasnosti. Margerita pribere snage i odmah pošalje svoju vojsku pod zapovjedništvom maršala Toulongeona u pomoć gradu. U isto vrijeme uputi pismo svom zetu Bedfordu tražeći njegovu pomoć. Slanje vojvotkinjina pisma za Pariz izazove nemio prizor izmeñu Margerite i Ermengarde, prizor kojemu je Katerina bila svjedokom. Kad je Ermengarda, s bolju, predbacila bolesnici zato što se obraća za pomoć Englezu, ova okrene prema njoj svoje iscrpljeno lice, uspravi se na jastucima uz Katerininu pomoć i pruži ruku prema svojoj staroj prijateljici. - Ermengardo, Burgundija je napadnuta... Burgundija koju mi je moj sin, vladajući princ, povjerio na čuvanje... Da bih je spasila, da bih je očuvala netaknutom, živom i otklonila od nje patnje, bila bih kadra da samom vragu prodam dušu i da ga zovnem u pomoć. Ako Englez odbije opasnost od nas, Englez koji je uz to muž moje kćerke, izrazit ću svoju zahvalnost tom Englezu. Iscrpljena i na kraju snaga, Margerita se ponovo spusti u jastuke svog kreveta. Ermengarda ništa ne odgovori. Ali prvi put od kako ju je poznavala, Katerina je vidjela kako ta žena od željeza, kako ta živa slika vjernosti i dušnosti plaće. Takva je, eto, bila glavna upraviteljica vojvotkinjine kuće. Bitka pod Cravantom se odigrala 30. srpnja. Vojska francuskog kralja je hametice potučena zahvaljujući engleskoj vojsci što ju je u pomoć Burgundiji poslao Bedford pod zapovjedništvom Suffolka. Sva očajna Katerina je doznala za poraz francuske vojske kad je Nicolas Rolin,


~ 23 ~

glavni zagovornik traženja pomoći kod Engleza, podnio vojvotkinji iscrpan izvještaj o tome. Glavni zapovjednik francuske vojske, Buchan izgubio je jedno oko u tom boju, brojni su mrtvaci prekrili bojno polje i mnogi ugledni ratnici pri tom zarobljeni. Katerina je tako doznala da su meñu zarobljenicima nalaze Arnaud i Xaintrailles. Nikad joj nije bio drag Nicolas Rolin, ali od tog ga je trenutka upravo mrzila zbog ohole radosti što ju je pokazivao, zbog javnih i bestidnih hlavospjeva upućenih na račun engleske vojske. Ermengarda je morala izići iz sobe da kancelaru ne skoči za vrat. Što se Katerine tiče, bijes koji njom bijaše ovladao izmijenit će njezino držanje koje će posebno doći do izražaja u nekoliko slijedećih mjeseci. Od tog je dana Nicolasa Rolina svrstala u broj svojih osobnih neprijatelja. Katerina je rado odlazila na zornicu u Notre-Dame držeći se na taj način običaja iz djevojačkih dana. To joj je, uz to, pružalo priliku da ode u posjete svojoj majci i ujaku. Voljela je prošetati gradom u svježe jutarnje sate kad pasja ljetnja vrućina još ne prži ulice grada. Odjevena u haljinu od laganog materijala, s lakim velom prebačenim preko glave, molitvenikom u ruci i jednom sluškinjom kao pratnjom, Katerina je stizala do svog mjesta u mračnoj crkvi i prisustvovala službi božjoj skrušeno se i gorljivo moleći. Činilo joj se da je jedino beskrajna Božja moć bila u stanju razriješiti čvorove njezina srca. Stoga se iz dana u dan obraćala nebu za pomoć koja joj je bila nadasve potrebna. Poslije Sarina bijega položaj svoje prve sobarice povjerila je jednoj od sluškinja koje su se brinule o njezinoj odjeći. Perrini je bilo osamnaest godina, bila je svježa, ljupka i odana svojoj gospodarici do te mjere da bi se bez premišljanja i u samu vatru za nju bila bacila. Bila je jednostavna i mirna, nikad joj nije postavljala pitanja što je Katerina uvelike cijenila. Jednoga jutra dok su dvije žene sjedile na svojim mjestima, blizu oltara Crne Djevice, jedan fratar klekne pored Katerine. Imao je na sebi prašnjav habit od grubog sukna stegnut debelim užetom. Kukuljica mu je pokrivala glavu i tako mu skrivala dobar dio lica. Ali ono što se od tog lica vidjelo Katerine se ugodno dojmilo. Sve je na njemu bilo okruglo: i nos, i usta i punački obrazi. Ali kad je podigao glavu da bi pogledao svoju susjedu, Katerina primijeti da mu je pogled bio neobično živ. Fratar se malko nagne prema njoj i šapne joj: - Oprostite mi moju znatiželju, ali vi ste sigurno gospoña Katerina de Brazey, zar ne? - Stvarno, tako se zovem. Fratar brzo prinese prst ustima. - Pst! Govorite tiše! Baš vas i tražim. Gospoña Odetta de Champdivers me šalje k vama. Dolazim, prema tome, iz Saint-Jean-de-Losnea. Bio bih došao k vama u vašu palaču da vam se predstavim, ali sam se bojao znatiželje vaše služinčadi, a pomišljao sam da biste me mogli i ne primiti. Tada sam se obavijestio gdje bih vas još mogao sresti. Tako sam eto stigao ovamo. Katerina ga promjeri brzim pogledom. - Budući da vas šalje moja prijateljica Odetta, vi se niste, oče, trebali bojati da vas neću primiti. Što mogu uraditi za vas? - Pa omogućiti mi da se s vama sastanem nasamu. - Ništa lakše. Kad se svrši služba božja, poñite za mnom. Uostalom, misa baš završava. Nigdje se nećemo osjećati ugodnije nego kod mene. - Znate... gospoña Odetta mi je preporučila da se klonim gospodina Brazeya.


~ 24 ~

- Moj muž nije u Dijonu, te ga, prema tome, nećete sresti. Zaista, misa samo što nije završila. Svećenik za oltarom se okrene prema vjernicima da im podijeli zadnji blagoslov. Kad se povukao u sjenu glavnog oltara, Katerina se digne, duboko svine koljeno i poñe prema izlazu. Za njom su išli Perrina i fratar. Uskoro su se svi troje našli na ulici pod žestinom ljetnjeg sunca. Katerina ovaj put ne svrati u ulicu Griffon, već požuri svojoj kući. Htjela je što prije doznati zbog čega joj je Odetta uputila tog neobičnog glasnika i što joj je taj fratar imao reći. Vrativši se u palaču Brazey, ona otpusti Perrinu, a fratra zamoli da doñe u njezinu sobu. - Izvolite sjesti- reče pokazavši na stolicu. - Sad smo sami, nitko nas ne sluša. Potpuno slobodno možete govoriti. Što, dakle, mogu uraditi za vas? - Možete nam pomoći. Ali dopustite mi da vam najprije kažem tko sam. Zovem se Etienne Charlot i kao što možete zaključiti po mom habitu, pripadam redu male braće što ga je osnovao Franjo Asiški. Dolazim s Mont-Beuvraya gdje obično živim s još nekoliko braće. Ispriča zatim kako je, zato što je dobro poznavao obične trave i ljekovito bilje, bio pozvan da liječi nesretnog kralja Karla VI te je tako postao prijatelj Odette de Champdivers koja je s iskrenom sućuti njegovala ludog kralja. "Mala kraljica" je cijenila burgundski osjećaj za mjeru i zdrav razum fratrov koji je znao biti i blag i odrešit. Čajevi što ih je on spravljao često su kralju donosili miran san. Poslije kraljeve smrti on se vratio u svoj samostan na Mont-Beauvray, dok se Odetta vratila u svoju rodnu Burgundiju. Ali Katerina ubrzo zatim dozna da su oboje to učinili imajući na umu tajni cilj: služiti kralja Karla VII s istom odanošću kao što su služili i voljeli njegova oca. - I ona i ja smo pomislili - na kraju će fratar - da ćemo biti korisniji našem gospodaru živeći na neprijateljskom zemljištu nego u kraljevini pod kraljevskom vlašću i moleći se za uspjeh njegova oružja. I gospoña Odetta i ja bismo bez poteškoća bili primljeni u službu monsinjora Karla, ali smo mi izabrali drugi put. Geografski položaj Mont-Beuvraya je neobično pogodan. Taj se, u stvari, mali otočić pod vlašću Jeana de Bourbon, umetnuo izmeñu burgundskih zemalja, i to izmeñu vojvodine Burgundije i grofovije Nevers. - Već slutim - nato će Katerina osmjehnuvši se - odlično mjesto za špijunske pothvate! - Recite radije osmatračke - ispravi je fra Etienne Charlot. - A iznad svega, to mjesto može da posluži za prelaze i prolaze svega i svačega. Katerina pažljivo uze motriti svoga gosta. Promatrajući ga sada pri punoj svjetlosti utvrdi da je stariji no što bijaše pomislila maloprije u mračnom prostoru crkve. Put mu je bila svježa, lice okruglo i ružičasto, koža na licu dobro nategnuta, mada su mu se oko očiju okupile mnoge bore, a vrh mu glave bio potpuno sijed. Kao čovjek zaista nije bio lijep, ali bistrina uma što mu se čitala na licu svidi se mladoj ženi kao i dobrota njegova pogleda. Ona se osmjehne i prekine predavanje na geografsko-političku temu što ga bijaše započeo fra Etienne. - Sve ja to vrlo dobro shvaćam, ali nikako ne vidim kakvu bih ja ulogu u svemu tome mogla odigrati. Fra Etienne podigne prema njoj svoje ozbiljne oči. - Ta kazao sam vam, trebali biste nam pomoći. Gospoda Odetta smatra da su vaše simpatije na strani kralja Karla VII, a vi imate slobodan pristup na burgundski dvor. Vi ste na samom izvoru, te biste nam mogli slati upravo dragocjene obavijesti. Ne, ne mrštite obrve, znam što mislite i što ćete mi odgovoriti. Da vi niste i ne želite biti špijun, zar ne? - Užitak je čuti kako se vi jasno izražavate!


~ 25 ~

- Pa ipak, da na umu imate ovo: stvar kralja Karla je zakonita i pravedna jer iza njega stoje interesi Francuske, dok se, naprotiv, vojvoda Filip ne ustručava pružiti ruku uljezima i osvajačima u cilju da poveća svoju moć i proširi granice svojih pokrajina. Taj je jezik Katerini bio vrlo dobro poznat. Koliko li je puta Ermengarda izrazila to isto mišljenje! Naposljetku, to isto je, manje-više, Arnaud u Amiensu dobacio u lice vojvodi Filipu. Fra Etienne nastavi: - U borbi za pravednu stvar nijedno sredstvo nije nečasno, a kraljeva je stvar meñu svima najplemenitija i najsvetija. On je pomazanik Gospodnji te je, prema tome, prisiljen da služi samom Bogu! A u trenutku kad se budu dijelile nagrade, on će znati kako da se oduži svojim najodanijim slugama, mada - nadoda smiješeći se - vi ne izgledate poput onih koji očekuju da budu za svoje usluge plaćeni. - Ipak se priča da je kralj Karlo nehajan, zaboravljiv, da je sav zaokupljen zabavama i ženama... - Stvarno je tako. Da biste dobili pravu sliku o tome, žao mi je što vas ne mogu odvesti na dvor. Vi biste od kralja napravili svoga roba. Nadam se da ćete oprostiti jednom fratru te ponešto slobodnije izraze. Kralj je slabić, to je činjenica, ali nad njim bdije jedan anñeo. Moć i razbor se nalaze u rukama jedne žene, njegove punice, velike i plemenite gospoñe: u rukama Jolande Aragonske, kraljice Sicilije i Jeruzalema, grofice Anjoua i Provanse, najveće i najhrabrije princeze što je danas Francuska ima. Njoj ja služim, a ona me je počastila svojim povjerenjem. Mogu vam potvrditi da je u nje odlično pamćenje, glava na mjestu, politička misao neobično jasna i da je plemenita stvar služiti pod njezinim rukovodstvom. - Onda... Katerina zausti, ali se odmah zaustavi. Jedna joj se misao začela u glavi, iznenadna i sjajna poput iskre i tako zavodljiva da joj se nesvjesno osmjehivala. Fra Etienne se nestrpljivo nagne prema njoj. - Onda? - Ako bih kao predujam za svoju buduću službu, zatražila od vaše kraljice jednu uslugu da li bi mi je ona napravila? - A zašto ne bi, ako je stvar razumna i moguća? Jolanda nije cjepidlaka i trgovčić, već velikodušna i dobra kraljica. Samo vi tražite! - U bici pod Cravantom grof Suffolk je zarobio mnogu francusku gospodu. Neki meñu zarobljenicima su moji prijatelji. Neka kralj plati otkupninu za Arnauda de Montsalvy i Jeana de Xaintrailles. Ako budu osloboñeni, ja ću za uzvrat učiniti sve što budete od mene tražili. Odetta vam je istinu rekla jer i ja sam mišljenja da je stvar našega kralja pravedna i dostojna da je se brani. Fratrove oči bljesnuše radošću. Pošto se podigao, duboko joj se pokloni: - Od sveg srca vam se zahvaljujem, gospoño! Još večeras ću otputovati za Bourges gdje ću se sastati sa kraljicom. Obavijestit ću je o vašoj poruci. Ili se ja gadno varam ili će vašim željama biti odmah udovoljeno. Činjenica je da njegovo veličanstvo kraljica cijeni nadasve odanost i hrabrost te dvojice kapetana. Nadam se da ću vam uskoro donijeti dobre vijesti... - Donesite mi ih u Saint-Jean-de-Losne kamo sam naumila krenuti u posjete svojoj prijateljici Odetti. A sada, budite mojim gostom do večeras. Poñimo sada na ručak, hoćete li? O mnogim se stvarima moramo još dogovoriti... Pruživši ruku svom novom prijatelju, Katerina ga povede prema blagovaonici gdje je trebao biti serviran ručak. Još to istu većer je fra Etienne napustio Dijon.


~ 26 ~

Sutradan ga je napustila i Katerina krenuvši u Saint-Jean-de-Losne u posjete Odetti. Vojvotkinja Margerita joj je vrlo rado dala nekoliko dana dopusta. Tom putovanju od sedam ili osam milja, ona se radovala poput nestašne djevojčice. Prepustivši palaču u ulici Parcheminerie na brigu majordomu Tiercelinu i Aboual-Khayru, ona ujutro krene na konju. Pratila ju je samo Perrina s dvoje slugu koji su se trebali brinuti za prtljagu. Vrijeme je bilo prekrasno. Sunce je pržilo prostranu ravnicu obraslu pšenicom koja je bila spremna za žetvu. Sjetivši se poharane Šampanje, Katerini se ta ravan što je, ispresijecana šumarcima, sezala do sočne Saone, činila prekrasnom mada pomalo tužnom. Katerina zatekne Odettu na rijeci. Nekadašnja kraljeva ljubavnica je osobno nadgledala sluškinje zaposlene pranjem rublja. Odjevena u haljinu od platna, s posuvraćenim rukavima, razgoljenog vrata, plavih kosa vezanih vrpcom iste boje kao što joj je i haljina bila, te zahvaljujući svom vitkom struku, živosti svojih pokreta i ljupkosti svog osmijeha, Odetta je prije sličila mladoj djevojci nego ženi koja već bijaše prevalila tridesetu. Dvije žene se bace jedna drugoj u naručje i srdačno se izgrle i izljube. - Radosnog li iznenañenja! - bez prestanka je ponavljala Odetta... - Kako li ste samo ljubazni što ste došli da me posjetite u ovoj pustinji! - Snovala sam o ovoj posjeti otkako mi je vaša majka kazala da vam je kći bolesna. Meñutim, jučer me je potražio u Dijonu jedan, rekla bih najtočnije, pustinjak, zbog čega sam i odlučila da vas uznemirim u vašoj samoći. Odette baci brz pogled oko sebe, a zatim dade znak Katerini da šuti. Pošto je naredila sluškinjama da nastave s pranjem rublja bez nje, uze prijateljicu pod ruku i povuče je na put što je vodio do njezina prebivališta. Dvije mlade žene proñoše ispod podzemnih vrata u bedemima, popeše se kratkom uličicom na čijem su se kraju nalazila uska i visoka vrata nad kojima je bio isklesan grb. Ta su vrata predstavljala jedini otvor na visokoj kuli. Bojim se da će vam se moja kuća učiniti isuviše strogom - reče Odetta uzdahnuvši. - Prebivam u zamku zapovjednika grada koji se smjestio u glavnoj ulici. Kod mene je hladno, strogo i tužno, ali se ljeti čovjek tu ne osjeća loše. Katerinin je dopust počeo vrlo veselo. Dvije su prijateljice imale priliku da se ispričaju do mile volje, a osobito Katerina jer je lijepa zatočenica iz Saint-Jean-de-Losnea jedva čekala da dozna sve pojedinosti sa svečanosti kojima je njezina prijateljica prisustvovala. Katerina stoga odmah otpoče da bi ublažila njezinu znatiželju. Već je bila prošla ponoć, a ona je još uvijek pričala. Sutradan je došao red na Odettu da se povjeri svojoj prijateljici više no što je ikad dotad učinila. Pričala je nadugo i široko o kralju Karlu, o njegovoj okolini koju je vrlo dobro poznavala. Na kraju Katerina uze pričati o svojoj ljubavi prema Arnaudu. Odetta je često vidjela mladića na dvoru u pratnji vojvode orleanskog. - Muku ćeš mučiti dok ga ne razuvjeriš u ono što je on sebi utuvio u glavu - reče prijateljici. - On kao da je napravljen iz jednog komada, neograničen u svom mišljenju i svojim postupcima i vraški ponosan. Mrzi iz dna duše sve što miriše na Burgundiju. Ako ti je zaista stalo do njegove ljubavi, moraš sve napustiti: muža, časti, bogatstvo... Na kraju dvije se žene dogovore da se ne obraćaju jedna drugoj s "vi". Iskrenosti njihova prijateljstva smetala su pravila dvorskih ceremonijala. - Po tvom bi, dakle, mišljenju - uzdahne Katerina - bilo bolje da se odreknem ljubavi što je osjećam za nj? Ali to je nemoguće. Kako da svoje srce spriječim da ne kuca slobodno!


~ 27 ~

- Nisam kazala da bi se morala odreći svoje ljubavi, nego da ćeš mnogo gorko iskušenje doživjeti, da se moraš naoružati anñeoskom strpljivošću. Vjerujem da si kadra za to. Doduše, ti si lijepa, tako lijepa da će i on mučiti muku da bi te se oslobodio, pa ma kako tvrd orah bio... Dok je govorila, Odetta je promatrala Katerinu, koja upravo bijaše izišla iz vode, kako žmiče mokre kose i uvija se u veliki komad bijelog platna. Bilo je tako vruće da su prijateljice sišle na rijeku da se okupaju. Ispod samih gradskih zidina Saona je tvorila mladu dražicu tako dobro zaštićenu zidinama da ih se moglo vidjeti samo s protivne obale. Odetta i Katerina su dosta dugo plivale u čistoj i prozirnoj vodi rijeke. Zatim su se izvukle na obalu i sklonile se u tako visoku travu i trsku da su im od čitava tijela samo glave virile napolje. Odetta se već bijaše umotala u svoju plahtu te je sjela na travu da počešlja kosu. Dotle je Katerina brisala svoje tijelo. - Da li... - upita Katerina stidljivo - da li gospodin Montsalvy ima mnogo uspjeha kod žena? Odetta prasne u grohotan smijeh potaknuta stidljivim tonom Katerinina glasa i prostodušnošću njezina pitanja. - Mnogo uspjeha, kažeš? Slab si izraz upotrijebila, draga. Ta nema žene, ni udate ni djevojke, kojoj nije zavrtio glavom. Uostalom, dovoljno ga je pogledati. Ne vjerujem da postoji još jedan zavodnik u čitavoj Evropi ravan njemu. On s takvom lakoćom žanje ženska srca kao što seljak srpom žanje pšenično klasje. - Trebalo bi, prema tome, pretpostaviti — nato će Katerina trudeći se da licu dade ravnodušan izgled — da ima čitavo mnoštvo ljubavnica. S jednom vlati trave meñu zubima Odetta se zabavljala promatrajući na otvorenom Katerininom licu slabo skrivenu ljubomoru. Ponovo se nasmije, a zatim povuče mladu ženu k sebi i prisili je da sjedne pokraj nje na travu. - Baš si luda! Arnaud de Montsalvy nije nikakav svetac, dakako. Ali on uzima žene kao što bi ispio čašu vina kad je žedan. A kad ga želja mine, više se ne obazire na praznu čašu ostavljenu na stolu. Ne znam da li postoji ijedna žena koja bi se mogla pohvaliti da je s njim provela više od jedne noći. A poznajem mnoge čije su se oči naplakale i još uvijek plaču. On se nikad ne lijepi za žene. Čak vjerujem da ih sve od reda prezire, osim jedne jedine, svoje majke prema kojoj gaji duboko i nježno divljenje. Ako želiš znati moje mišljenje o toj stvari, onda čuj što ću ti reći: ako postoji žena kadra da zarobi njegovo nepristupačno srce, onda ta žena nije daleko od mene. Meñutim, to će biti teško postići. Mnogo ti u toj stvari može poslužiti pomoć što ćeš je pružiti Jolandi Aragonskoj. Gospar Arnaud osjeća najdublje poštovanje i odanost prema kraljici Sicilije. I tako su dvije prijateljice u bezbrižnosti i miru provodile dane. Čekajući na povratak fra Etiennea, pustile su politiku po strani te su najviše vremena posvećivali razgovorima o ljubavi. Ustajale su kasno, silazile na rijeku da se okupaju, lijeno se prepuštale vodi prije no što će za stol. Pošto bi poslije ručka malko dremucnule, ponovo su silazile na kupanje ukoliko ne bi na konjima izišle u šetnju. Poslije večere bi im neki od paževa nešto otpjevao ili bi slušali dogodovštine kakva lutalice svirača. Tri su im tjedna tako prošla a da se ništa znatnije nije dogodilo. Jedino je Katerina primila jedno pismo od Ermengarde koja joj je javljala posljednje dvorske tračeve i novosti što su joj bile poznate. "Moram ti ispričati nevjerojatnu stvar, moja draga Katerina!" pisala joj je glavna upraviteljica. "Vojvoda Filip je morao navrat-nanos otputovati u Gand gdje se neka žena izdavala za njegovu vlastitu sestru, a našu dragu vojvotkinju Margeritu de Guyenne. Ta je žena izazvala veliku sablazan pošto je


~ 28 ~

posvuda bila primana kao prava pravcata princeza. U stvari, radilo se o luñakinji, o nekoj redovnici što je pobjegla iz jednog samostana u Kolnu. Vojvoda ju je izručio biskupu, a taj ju je dični svećenik poslao njezinoj poglavarici. Sve su te nezgode zadržale monsiniora u Parizu gdje se vjerojatno i u ovom trenutku nalazi. Priča se da tamo nastoji iščupati Bedfordu ono što mu ovaj duguje na račun miraza pokojne vojvotkinje Michelle, Bog joj se smilovao duši. I tako je došlo do podvaljivanja izmeñu francuskog princa, ma šta on o tome kazao, i engleskog namjesnika koji je morao napustiti Peronne Roye i Montdidier, te dvije tisuća škuda, dvorac Andrevic i plaćanje cestarine u Saint-Jean-de-Losne, što sigurno zanima vašu prijateljicu. Što se tiče tri spomenuta grada, Filip ih nije dobio, već bi ih morao oteti kraljevskim trupama..." Ermengarda je nadugo i široko raspredala u tom tonu. Grofica je rijetko pisala, ali kad bi jednom dograbila pero, ispisivala je čitave kilometre pergamene. Odetta je slušala čitanje pisma s gorkim osmijehom oko usana. - Divim se velikodušnosti kraljevskog namjesnika - reče na kraju - koji plaća svoje saveznike onim što mu ne pripada. On poklanja Saint-Jean-de Losne, grad koji pripada meni, a monsinjor Filip taj dar prihvaća. Baš ga briga što će me upropastiti! - Možda i neće učiniti to čega se bojite. Vjerujem da će ti ostaviti ovaj tvoj posjed, Odetto - reče Katerina. Mlada žena prezirno slegne ramenima. - Ti još ne poznaš Filipa Burgundskog. Njegov mi je otac poklonio ovaj gradić jer sam mu bila potrebna pokraj kralja Karla, ali sada kad je ovaj mrtav i kad ja više nisam potrebna, uzima mi se ono što mi je bilo dano. Filip je isti kao i njegov otac, draga prijateljice: grabežljivac pod raskošnom vanjštinom. On zna dobro kad nešto daje i traži zauzvrat sigurnu vrijednost. - Tu sam ja - otpovrne Katerina. - Filip tvrdi da me voli. U tom slučaju će i moja riječ nešto značiti. Te iste večeri fra Etienne se pojavi pred visećim mostom i zatraži da odmah bude primljen. Bio je sav siv od prašine, a crna su mu stopala bila puna ogrebotina. Uza sve to, na licu mu se javi osmijeh. - Sretan sam što vas vidim zajedno - reče pozdravljajući dvije žene. - Neka je mir Božji s vama! - I s vama fra Etienne! - odgovori mu Odette. - Kakve nam novosti donosite? No najprije sjednite. Idem da vam donesem nešto čime ćete osvježiti usta. - Bogme, to neću odbiti. Duga je cesta od Bourgesa dovde, a uz to i vrlo nesigurna u ovo naše vrijeme. Burgundski plaćenik, kapetan Perrinet Gressard, krenuo je sa svojom vojskom na La Charite-sur-Loire... Jedva sam mu nekako izmaknuo... Dobre vam novosti donosim, čak izvrsne, osobito za gospoñu Brazey. Kralj je platio otkup za gospodu Jean Panton de Xaintrailles i za grofa Montsalvyja. Sigurno su u ovaj čas već sa svojim vojnicima u Vermandoisu. A kakvih novosti ima kod vas? Umjesto odgovora, Katerina mu pruži Ermengardino pismo a da ni trenutak nije oklijevala. To je bio prvi dokaz njezine pobune protiv Filipa Burgundskog. Njezina odluka je bila konačna. Otkupivši Arnauda, Jolanda je Aragonska stekla Katerininu privrženost. Fratar na brzinu preleti očima pergamenu ispisanu neobičnim Ermengardinim rukopisom i kimne glavom: - Vidim da Bedford čini velike ustupke. Filip mu je potreban, kao što je kralju potreban predah! - Što to znači? - upita Katerina i nehotice ponešto s visoka.


~ 29 ~

Fra Etienne se ni ne obazre na taj njezin ton. I glas mu je i osmijeh bio blag kad je odgovorio: - To znači da je vojvoda Filip napustio Pariz i da se velikom brzinom približava Dijonu kako bi pripremio udaju gospoñe Guyenne... i da je prošlo vrijeme praznika i odmora za suprugu glavnog ravnatelja državne blagajne Burgundije. Smisao njegovih riječi bio je više nego providan. Katerina okrene glavu, ali se osmjehne. - U redu. Sutra se vraćam u Dijon. - Ja ću, meñutim, ostati ovdje - nato će Odetta. - Ako je vojvodi do mog grada, neka ga doñe uzeti, samo što će s njegovim ruševinama dobiti i moj leš... - Budite sigurni da će doći po nju - otpovrne fratar podrugljivo se osmjehujući. - Saona je blizu tako da mu neće biti teško da ga se otarasi. Nikad vi nećete biti jači od njega, draga gospoño Odetto! Čemu se onda inatiti? - Zato što... Odeta pocrveni, ugrize se za usnu i na kraju prasne u smijeh. - Zato što je isuviše rano. U pravu ste, fra Etienne. Nisam ja nalik legendarnim junakinjama i velike mi riječi nimalo ne pristaju. Ostat ću ovdje zato što očekujem glasnika od monsinjora vojvode savojskog koji ne odustaje od namjere da pomiri zavañene prinčeve. Kad on stigne, ja ću se pokupiti odavde i vratiti se svojim roditeljima u Dijon. Pošto se bijaše povukla u svoju sobu, Katerina je dobar dio noći provela kraj prozora. Vani je sijala divna mjesečina. Ispod zidova je proticala rijeka blistava poput žive. Čitava ravnica uz Saonu spavala je noćnim snom. Mir je narušavao jedino daleki lavež nekog psa i kuknjava sovuljage u obližnjoj šumi. Katerina je osjećala da se trenutak što ga je proživljavala neće zadugo vratiti. Nailazili su dani borbe, dani tjeskobe i straha. Sad je bila špijun u službi francuskog kralja. Kamo je sve neće odvući ljubav što ju je osjećala za Arnauda?


~ 30 ~

Glava treća

GARINOV POVRATAK

Garin de Brazey se vratio kući na dan svetog Mihovila. Bilo je još dosta rano kad je skočio sa svog konja u dvorištu svoje palače. Katerina se digla još ranije i otišla na zornicu. Ovaj put je napustila Bogorodicu u korist svetog Mihovila budući da je baš taj dan bio posvećen arkanñelu. Usprkos neizlječivoj ljubavi što ju je osjećala za Arnauda, ona nikako nije mogla zaboraviti Michela de Montsalvy, svoju prvu, svoju najčistiju ljubav, ljubav gotovo božansku koja nije imala veze s puti kao ona kojom ju je ispunjao Michelov brat. Ona je neizostavno svakog 29. rujna odlazila da se pred oltarom pomoli za dušu nedužno ubijenog mladića. Moleći se za Arnaudova ljubljenog brata, njezinu dušu izmučenu strašću plavili su blagost i mirnoća. Crkva svetog Mihovila, podignuta na kraju grada, pokraj gradskih bedema, bila je u vrlo jadnom stanju. Četvrtasti se zvonik dizao nad starom lañom, dok su križne lañe bile od grubo tesanog drva. Meñutim, Katerina je tu lakše dolazila u dodir sa skrušenošću, s molitvom. Prema svom običaju tu se nešto više zadržala tako da je jutro već bilo prilično odmaklo kad se zajedno s Perrinom vratila kući. Po nemiru što ga je zatekla u ulici, po mazgama i konjima koji su je zakrčili, po širom otvorenim vratima palače i čitavoj gomili mladih prepisivača što su izišli iz obližnjih radionica gdje su se izrañivale pergamene i radoznalo buljili u prtljagu, po svemu tome je zaključila da joj se muž vratio s puta. Nije bila iznenañena jer mu se svaki dan nadala, ali ju je zato njegov povratak rasrdio. Bilo bi joj draže da se vratio kasnije u toku dana kako bi se što bolje pripremila za susret za koji nije znala kako će se odvijati. U predvorju je srela Tiercelina koji je nadgledao unošenje ogromne škrinje okovane željezom. - Je li moj suprug pitao za mene? - upita ga skinuvši velo s glave. Majordom joj se duboko pokloni i odmahne glavom. - Nije, koliko je meni poznato, gospoño. Gospodin Garin je otišao pravo u svoje odaje. Nisam ga vidio da je sišao. - Da li je već odavno stigao? - Bit će tome jedan sat. Želi li gospoña da ga obavijestim? - Ne, nije potrebno. Htjela bih promijeniti haljinu. Gospodin Garin ne voli isuviše jednostavnu odjeću - nadoda i osmjehujući se pokaže na haljinu od lagane bijele svile što ju je jutros imala iznad podsuknje zelene poput lišća. Brzo se pope uz kamene stepenice što su vodile do njezine sobe. Perrina ju je pratila u stopu. - Doñi! Pomoći ćeš mi da se presvučem. Ali kad su ušle u Katerininu sobu, obje žene kriknuše od iznenañenja. Soba je dobila neki začaran i mahnit izgled, pretvorila se u neku vrstu Ali-Babine spilje. Sav je namještaj nestao pod gomilom prekrasnih tkanina. Naslonjače, ormariće, škrinje, kredence prekrivale su naslage brokata svih mogućih boja, zlatni moarei protkani srebrenim injem, ukrašeni svjetlucavim draguljima. Sve se to prelijevalo u orgijama najnevjerojatnijih boja. Padajući s nebnice nad krevetom, čitav vodopad bijelih flamanskih čipaka iz Brugesa, Malinsa, Bruxellesa zasjenjivao je sve te boje svojom snježnom bjelinom. Usred sobe je bila smještena ogromna škrinja širom otvorena, a u njoj čitavo čudo bočica od zlata, kristala, nefrita i crvenog ahata koje su ispunjavale zrak sobe opojnim mirisima... Kao začarana, Katerina je hodala meñu tom izvanrednom svilenom rascvjetalošću. Perrina je kao ukopana zastala na vratima sobe, sklopljenih ruku i razjapljenih usta. Okrenuvši se prema njoj, Katerina


~ 31 ~

vidje da se sagnula u dubok poklon i po tome je znala da se Garin približava. Tijelom joj proñe srh i ona zadrhti, ali se krajnjim naporom uspije svladati. Pošto je pročistila grlo i stisla u ruci molitvenik s koricama od pozlaćene kože, okrene se prema vratima, uspravi se i uze čekati. Čas zatim Perrine je nestalo s vrata, a na njima se pojavio Garin a da Katerina nije uopće čula njegov korak dok je dolazio hodnikom. On se, prema svom običaju, zaustavi u okviru vrata i uze promatrati svoju ženu a da nije pokreta napravio. Ovaj je put bio obučen u odijelo od tamnoljubičaste boje na kojemu se jedva i opažao tanak srebreni vijenac na rubovima prsluka i rukava. Bio je gologlav, kratko podrezane crne kose malko prosijede na sljepoočicama. Još ne bijaše dospio promijeniti odjeću. Ispod tunike su mu se vidjele duge i mišićave noge dok su mu jahaće čizme bile pokrivene prašinom. Crte su mu lica bile ukrućene. Nikad on nije bio sličniji kipu no u tom trenutku. Zadovoljio se da promatra Katerinu. Odjednom laki osmijeh ozari njegovo mračno lice. Kružnim pokretom ruke pokaže na pomahnitali dekor tkanina. - Da li vam se vaša soba sviña ovakva kakva je sada? - Pa to je veličanstveno. Ali, Garine, čemu sve to? On naposljetku napusti vrata, polako poñe prema njoj i svoje ruke stavi na njezina ramena. - Neki glas me je stalno uvjeravao da vam dugujem odštetu. Ovo je danak što ga plaćam svojoj žrtvi, ovime vam želim izkazati poštovanje na koje me sili grižnja savjesti... Osim toga, želim vam ovim dokazati da sam mislio na vas. Mirno, bez vidljivog uzbuñenja, on joj se približi, poljupcem se dotakne njezina čela i okrene se. - Grižnja savjesti? - nato će Katerina. - Zaista čudno zvuči ta riječ u vašim ustima... - A zašto? Riječ je na svom mjestu. Krivo sam vas optužio i bilo mi poslije žao. U stvari, doznao sam da ste noć proveli kod monsinjora, a da vam pri tom nitko nije smetao. Ravnodušnost njegova glasa razdraži mladu ženu. - Mogu li vas upitati tko vas je tako dobro obavijestio? - A tko bi mogao biti taj, ako ne sam vojvoda? Rekao mi je da vam je ponudio gostoprimstvo... sa sasvim poštenim namjerama. Prema tome, moj bijes nije imao opravdanja. Bio sam uvjeren da ste noć proveli kod drugog čovjeka, stoga vas još jednom molim da mi oprostite. - Pa ipak, mnogi su me vidjeli kad ssm ušla u šator tog drugog čovjeka, nije li tako? Tko vam može tvrditi da niste bili u pravu? - nervozno se obrecnu Katerina. U njoj je sa svakim trenutkom sve jače bujao biies. Nikad se nije osjećala tako poniženom, izjednačenom s nekakvim raskošnim predmetom kao pri pomisli na nehajnost s kojom su Filip i njegov glavni ravnatelj raspravljali o utanačenju što su ga izmeñu sebe dogovorili. Garin se uze smijati i nehajno slegne ramenima. - Nitko, osim zdravog razuma... i posljednjih vijesti. Sumnjam da bi zarobljenik vaših čari, gospodin Montsalvy inače postupio kao što u ovom času postupa. - Ne shvaćam što ste time mislili reći? Rečeno mi je da je dopao engleskog ropstva u bici kod Cravanta. Vojvotkinja Margerita nam je čitala popis zarobljenika. - Istina, bio je zarobljen, ali ga je kralj Karlo otkupio zajedno s još jednim plemićem... onim riñim Overnjancem što se služi onim strašnim naglaskom. Meñutim, ja sam maloprije mislio na njegovo vjenčanje...


~ 32 ~

- Što? Garin se pravio kao da nije primijetio žestinu kojom je Katerina postavila pitanje. On uze u ruke komad satena sa modro-zelenim prugama i pruži ga pod sunčano svjetlo pod kojim zablista. Ne gledajući svoju ženu, nadoda načas prije prekinutu rečenicu: - ... s Izabelom de Severac, maršalovom kćerkom. Priča se da se o tom braku već odavna snuje. Čini se da su budući supružnici neobično sviñaju jedno drugom... Katerina zarije nokte u dlanove svojih ruku da ne bi zaurlala od oštrog bola koji ju je proparao. Činila je očajne napore da Garin ne bi primijetio kako su njegove riječi porazno djelovale na nju. Nato će upitati bezličnim glasom: - Od koga ste doznali te vijesti? Nisam znala da se u Burgundiji ili Parizu tako zdušno brinu za sve što se dogaña na dvoru kralja Karla. - A zašto ne bi, zaboga? Pogotovo kad se radi o tako važnom braku. Sve plemstvo se zanima kad se dvije stare i poznate obitelji rodbinski povežu. Uostalom, tu sam vijest doznao od našeg suca u Amiensu, Louisa de Scoraillesa, koji je u rodbinskim vezama s Montsalvyjem. Vjenčanje je bilo predviñeno za Božić... baš kao i naše. Ali nestrpljivi zaručnici neće da čekaju tako dugo. Vjenčanje će se, prema tome, obaviti u Bourgesu za najviše mjesec dana... Eto, smatram da su te vijesti dobre i za vas i za mene. Kad neko gaji prijateljstvo prema nekome kao vi prema mladom Montsalvyju, mora se obradovati njegovoj sreći. Što se mene tiče, moram kazati da je ta vijest djelovala na mene poput melema jer mi je jasnije od ičeg dala do znanja da sam bio vrlo nepravedan prema vama. Jeste li mi oprostili? Garin se približi svojoj ženi, uzme njezine ruke i nagne se prema njoj da bi joj što pažljivije osmotrio lice. Katerina se na silu osmjehne. - Dakako da sam vam oprostila. Neka vas to više ne uznemiruje. Uz to vam se od srca zahvaljujem na svim ovim divotama. - Mislio sam - nato će Garin utisnuvši laki poljubac na hladnu ruku što ju je držao - da biste se trebali opskrbiti novim haljinama za vjenčanje koje se sprema. Hoću da budete lijepi... vrlo lijepi! Osjećam se neobično ponosnim kad vidim da vam se svijet divi. Garin se rijetko upuštao u takve ljubaznosti. Katerina se ponovo na silu osmjehne. U duši joj je vladala pustoš, ali ju je ponos podržavao. Nije smjela dopustiti, nizašto na svijetu, da Garin nasluti njezin očaj. Možda zato što joj se učinilo da se on, zagledavši se u nju svojim pronicljivim pogledom, nadao da će na njezinu licu otkriti izraz očaja. Da bi svom držanju dala sigurnost, uze promatrati čipke što ih on bijaše donio. Tako je bar mogla držati oborene oči u kojima je osjećala suze. Katerina začuje kako je Garin uzdahnuo. Krenuo je prema vratima, ali prije no što će proći kroz njih, okrene se i nježno reče: - Skoro sam zaboravio: monsinjor vojvoda vam iskazuje čast svojim sjećanjem i pozdravima. Zamolio me da vam kažem kako se neobično raduje što će se s vama uskoro sresti. Sve ono što su te riječi podrazumijevale do te mjere povrijedi Katerinu da se više nije mogla suzdržati. Nije joj nikako mogao biti jasnije izražen njezin žalostan položaj. Kako se ona, kćer puka, mogla usporediti s jednom Izabelom de Severac? Trgovali su i pogañali se o njezin život, njezino tijelo, o njezin stid... Koje li sramote, koje li uvrede! Kako su Filip i Garin mogli tako postupati s nevinom ženom? Okrenuvši prema Garinu svoje od bijesa bijelo lice i ošinuvši ga zažarenim očima, zagrmi niskim i promuklim glasom: - S vojvodom se ne želim sresti. Vi i vaš gospodar možete slobodno pokopati lijepe planove što ste ih zajednički zasnovali. Nitko nema ništa protiv toga da igrate ulogu lažnog muža, nitko vam ne brani da se sramotite i izlažete ruglu, ali vam zato ja, mada u mojim žilama ne


~ 33 ~

teče plemenita već grañanska krv, zabranjujem da trgujete sa mnom kao s kakvom bezvrijednom robom! Odjednom joj suze izbiju iz očiju i preplave lice, ali uza sve to nisu stišale njezinu ljutinu. Dograbivši komad tkanine koji joj se našao prvi pod rukom tresne njime svom snagom o pod i stane ga bijesno gaziti. - Evo što radim s vašim darovima. Nisu mi potrebne ni tkanine ni haljine koje nikad neću na sebe staviti. Neće me više vidjeti na dvoru... nikad više! Kao ukopan i bez riječi Garin je promatrao taj izljev bijesa. Na kraju nemoćno slegne ramenima. - Nitko nije kovač svoje sreće... draga, a vaša mi ne izgleda tako bijednom kao što pokazujete. - To je vaše mišljenje, ali ne i moje. Kojim ste mi pravom uzeli sve ono što predstavlja sreću, istinski život jedne žene: ljubav i djecu...? - Vojvoda vam nudi ljubav... - Neću da živim u preljubu, a osim toga, ja ga ne volim i on me neće imati. A što se vas tiče... odlazite... odmah iziñite odavde! Zar ne osjećate da vas ne podnosim, da vas ne mogu vidjeti? Nećete li već jednom otići? Garin otvori usta da bi nešto kazao, ali ih odmah zatvori, ponovo slegne ramenima i, izišavši, povuče za sobom vrata. Izgledalo je da je Katerina jedva čekala njegov odlazak da bi se prepustila svom jadu. Baci se potrbuške na svoj krevet i kao luda zarida. Uto se s nebnice otkači sva ona gomila čipki i potpuno je prekrije. Sve je bilo gotovo, ništa više nije imalo smisla u tom glupom životu kojim su je prisilili da živi. Arnaud oženjen... Zauvijek je izgubila Arnauda! On je volio drugu koja je bila mlada, lijepa, dostojna njega, drugu koju je vjerojatno cijenio, koja će roditi djecu na koju će biti ponosan, dok će za nju, za kćerku Legoixovih osjećati samo prezir, za nju ženu glavnog ravnatelja, skorojevića, za nju, ženu koju je imao prilike vidjeti u Filipovu krevetu. Katerina se osjećala jezivo samom, ostavljenom usred pustinje bez puta pod nogama i bez zvijezda nad glavom, ne znajući u kojem smjeru se nalazio spas. Ništa više nije imala, čak ni Sarina ramena da na nj nasloni glavu! Sara ju je, kao i svi drugi, napustila i prezrela, kao što su je prezreli Arnaud i Garin, kao što će je prezreti i napustiti Filip kad jednom utaži svoje želje. Skokoviti su joj jecaji rastrzali grudi. Oči su je toliko pekle od prolivenih suza da gotovo ni gledati nije mogla. Lako se uspravi i videći da je pokriva gomila čipaka, dograbi ih s obje ruke u namjeri da ih razdere. Zatim se podiže. Soba se vrtjela oko nje. Prihvati se za stupac kreveta. Osjećala se kao onog dana kad je kod ujaka Mathieua popila isuviše slatkog vina. Strašno joj bijaše pozlilo, ali se bar na trenutak, opijena slatkim vinom, osjećala radosnom, dok je sada bila pijana od jada i boli. Prema njoj, na jednom stoliću, nalazio se kovčežić ukrašen slikarijama na zelenom i modrom emajlu. S ispruženim se rukama baci prema tom kovčežiću kao prema svom spasenju, stisne ga na grudi i spusti se na pod. Srce joj je kao ludo počelo tući. Pokret što ga je upravo napravila iscrpio je sasvim njezine snage. Otvori kovčežić, izvuče iz njega malu kristalnu bočicu zatvorenu u pozlaćenoj kutijici. Taj joj je otrov poklonio kao neprocjenjivo blago Abou-al-Khayr onog dana kad je stigao unjezinu kuću. - Ubija na mjestu, bez ikakve boli - bijaše joj kazao. - Ovaj je otrov moje najveće otkriće, a poklanjam ti ga zato što u ovim strašnim trenucima koje proživljava Zapad, svaka žena mora imati neko sredstvo da bi izbjegla jezivoj sudbini koja se svaki čas može sručiti


~ 34 ~

na nju. Da imam dragu suprugu, poklonio bih joj ovu bočicu kao što je poklanjam tebi... jer si draga mom srcu. Katerina je bila ganuta tom izjavom malog liječnika. Prvi put joj je tada mali liječnik otkrio osjećaje što ih je gajio prema njoj. Katerina je bila ganuta tom njegovom izjavom i ponosna takoñer, jer joj je bila poznata odbojnost što ju je osjećao prema ženama. Zahvaljujući prijateljstvu maurskog liječnika, držala je u ruci sredstvo koje će joj pomoći da umakne sudbini koju nije željela podnositi, da umakne budućnosti koja je nije zanimala. Izvuče bočicu iz pozlaćene kutijice. Tekućina u bočici je bila prozirna, jasna kao voda. Mlada se žena brzo prekriži. Pogled joj potraži na zidu križ od bjelokosti što je visio izmeñu dva prozora sobe. - Oprosti mi, Bože... - prošaputa. Zatim bočicu prinese usnama. Još trenutak i sve će biti gotovo! Oči će joj se zauvijek zatvoriti, pamćenje ugasiti, srce zaustaviti! Kristalan grlić dotakne njezine usne, ali je baš u tom trenutku netko istrgne bočicu iz ruke. - Nisam ti ga dao da se sada poslužiš njime - zagrmi Abou-al-Khayr koji bijaše ušao u sobu a da ga Katerina uopće niie čula. - Kakva ti je to strašna opasnost zaprijetila? - Ne mogu više! Dosta mi je života! - Pomahnitala ženo! Nemaš li sve ono što jedna žena može poželjeti? - Imam sve osim onog do čega mi je najviše stalo! Imam sve osim ljubavi, sve osim prijateljstva. Arnaud se ženi.. .a Sara me je napustila! - Imaš moje prijateljstvo, iako ti se ono čini bezvrijednim. Imaš majku, sestru, ujaka. Lijepa si, mlada i bogata i još se usuñuješ tvrditi, nesretnice, da si sama na svijetu! - Što će mi sve to kad sam njega zauvijek izgubila. Abou-al-Khayr se zamisli, namršti obrve i pruži ruku mladoj ženi da bi joj pomogao da se digne. Njezine crvene i prestrašene oči te njezino smućeno lice pobude njegovu sućut. - Sad mi je jasno zašto me je tvoj muž poslao k tebi kazavši mi da se nalaziš u opasnosti. Doñi sa mnom. - Kamo? - Doñi, kad ti kažem! Nećemo otići daleko. Do moje sobe ima svega nekoliko koraka. Strahovita bol koja ju je razdirala otkako je Garin izišao iz njezine sobe zbrisala je u Katerini svaku volju za otporom. Pustila je da je mali liječnik vodi držeći je, poput djeteta, za ruku. Soba ukrašena jastrebovima mnogo se bijaše izmijenila otkako je u njoj prebivao maurski liječnik. Ta inače raskošna soba bila je sada još raskošnija. Pod je bio pokriven bezbrojnim dušecima i sagovima koji su se isticali bogatstvom svojih boja. Meñutim, većina je pokućstva nestalo. Jedino je nizak i golem stol postavljen usred sobe imao europski izgled. Meñutim, na njemu je bilo sva sila ogromnih knjižurina, guščijih pera i bočica s mastilom. Na strehi kamina i po policama bile su poslagane bezbrojne bočice, posude i posudice, prijekapnice i staklenke. Susjedna prostorija, koja je, po Garinovu nareñenju, bila vratima spojena sa sobom, bila je namještena na isti način i sva je mirisala po raznim mirodijama i travama kojima je Abou-al-Khayr bio uvijek obilno snabdjeven. U njoj je, osim toga, bila sagrañena neka vrst velike peći na kojoj je stalno ključala nekakva vrlo čudna mješavina. Mali liječnik nije uveo Katerinu u tu prostoriju, po kojoj su se vrzla dva crna roba, već brižljivo zatvori njezina vrata i zamoli je da sjedne na jedan od jastuka ispred kamina u koji baci, na usijanu žeravu,


~ 35 ~

pregršt sitnih grančica. U kaminu se diže visok i jasan plamen. S jedne police liječnik uze bakrenu kutiju i par škarica, a zatim priñe mladoj ženi koja se izgubljenim pogledom zagledala u plamen. - Dozvoli mi da odsiječem mali pramen tvojih prekrasnih kosa - zamoli je blago. Ona mu glavom dade znak da radi što ga volja. Onkraj njezina lijeva uha odreže zlatnu kovrdžu, časak je zadrži meñu prstima, a zatim podigne oči u grede tavanice i uze ispod glasa izgovarati neke nerazumljive riječi. To sve i nehotice trgne Katerinu iz stanja ravnodušnosti i ona ga stane radoznalo promatrati... On odjednom baci uvojak kose u vatru i k tome prstovet praška što se nalazio u bakarnoj kutiji. Ispruživši ruke prema plamenim jezicima koji su sada bili vrlo visoki i vrlo žarki sa zelenomodrim preljevima, izgovori nešto kao zakletvu da bi se zatim nagnuo i netremice se zagledao u plamen. U velikoj zatvorenoj sobi čulo se samo pucketanje plamena. Utom se javi Abou-al-Khavrov proročanski glas koji je zvučio sasvim drugračije no inače. - Duh Zaratruste, gospodara prošlosti i budućnosti, govori mi sada kroz plamene jezike. Tebi je suñeno, mlada ženo, da proñeš kroz mrklu noć da bi došla do sunca, baš kao i zemlja, naša majka. Noć je, meñutim, gluha i duga, a sunce još daleko. Ali da bi do njega stigla - a ti ćeš jednoga dana do njega stići - bit će ti potrebna daleko veća hrabrost no što si je ikad dosada pokazala. Vidim bezbrojne teškoće na tvom putu i krv, mnogo krvi. Mrtvaci obilježavaju tvoj put kao što plameni žrtvenici obilježavaiu perzijske planine. I ljubavi takoñer... ali ti ideš dalje naprijed, stalno naprijed. Postat ćeš gotovo kraljica, ali ćeš sve odbaciti da bi zaista postala sretnom... Katerina se nakašlje. Sumporni dim koji se razvio u kaminu napola ju je ugušio. Potresena onim što je čula, poluglasno upita: - Je li moguće da ću ikad biti sretna? - Vrlo, vrlo sretna, ali... čudne li stvari. Slušaj: ti ćeš postati sretna kad ugledaš plamen jedne lomače... - Lomače? Abou-al-Khayr napusti svoj proročki i ukrućen izgled. Posuvratkom svog širokog rukava obriše znojno čelo. - Više ti ne mogu kazati. Vidio sam sunce iznad lomače na kojoj je gorjela ljudska prilika. Moraš biti strpljiva i sama postati kovač svoje sreće. Smrt predstavlja ništavilo koje ti nije potrebno. Mali liječnik poñe prema prozoru i širom ga otvori kako bi izišao gusti sloj dima koji se bijaše nakupio u sobi. Katerina se podiže i nesvjesno poravna i strese svoju zgužvanu haljinu. Crte lica su joj bile nategnute, a oči žalosne. - Mrzim ovu kuću i sve ono što predstavlja. - Poñi svojoj majci na nekoliko dana. Ili se skrasi u onoj kući u koju su me seljaci donijeli kao kakav zavežljaj! Sad je vrijeme berbe. Priključi se svojoj majci i svom ujaku, a mom časnom prijatelju gazdi Mathieuu i s njima ostani nekoliko dana. - Moj muž mi neće dopustiti da napustim njegovu kuću. - Možda neće ako poñeš sama. Ali i ja ću poći s tobom. Već dugo želim vidjeti kako se ovdje odvija branje grožña. Otputovat ćemo još večeras, ali ćeš mi prije toga vratiti onu opasnu bočicu što sam ti je vrlo nerazborito poklonio. Katerina polako odmahne glavom i svom se neobičnom prijatelju slabašno osmjehne. - Uzalud vam trud! Neću se nikad njom poslužiti, dajem vam svoju časnu riječ. Stalo mi je da bude kod mene. Poslije podne je Garin pošao k Nicolasu Rolinu, dok je Katerina zajedno s Abou-al-Khayrom napustila palaču pošto je majordomu


~ 36 ~

Tiercelinu predala pismo za svoga muža. Dva sata poslije toga Katerina i njezin pratilac stigoše u Marsannay gdje su ih ujak Mathieu i njegova sestra Jacquette vrlo srdačno dočekali. Marsannay za vrijeme berbe grožña nije bio baš najpogodnije mjesto za liječenje ojañenog srca. Razdragane gomile mladića i djevojaka siñoše s obližnjeg Morvana da pomognu pobrati grožñe u Gevreyu, u Nuitsu, u Meursaultu, u Beauneu i svim ostalim selima Cote. Bilo ih je posvuda, a spavali su u sijenu suša ili pod svim nadstrešnicama budući da im je to još uvijek lijepo vrijeme dozvoljavalo. Posvuda je odjekivao smijeh, pjesma i vesele i golicave šale. Od ranog jutra do same noći trgači su, svinuti pod košarama punim crnog grožña, pjevali da se sve orilo:

Berba me vraški mami Te ću za groše jadne Naspavat se u slami Nahranit duhe gladne.

Zlovolja izražena tim riječima nije bila istinska, naprotiv, pjesmica je bila prožeta šalom i radošću. Poslije toga je solo muški ili ženski glas nastavljao:

Vino je ljudima nužno Bog im ga ne brani piti Inače bi bilo tužno...

Katerina se držala po strani od te pomalo raspojasane gungule. Po čitav je dan ostajala u sobi na prvom katu, sjedila pokraj majke i prela kao nekad, ili tkala platno. S vremena na vrijeme je podizala glavu i očima lutala po prostranstvu rujnih vinograda. Ujutro je rado gledala kako se sunčane zrake probijaju kroz naslage magle, a navečer kako od sjaja zalazećeg sunca poput požara plamte vinogradi. Jacquetta Legoix nije obasula pitanjima kćerku videći je blijedu i tužna lica. Svaka majka odmah primijeti kad joj dijete pati pa makar ta patnja bila ne znam kako skrivena. Mazila je Katerinu kao da je bolesna i nikad joj ne spomenu ni Garina, koji joj se nimalo nije sviñao, ni Saru koja ju je duboko ranila svojim bijegom. Katerina je došla k njoj u potrazi za obiteljskim mirom, u želji da promijeni sredinu u koju je svojim čudnim brakom dospjela, i to joj je ona, Jacquetta nastojala pružati. Što se tiče ujaka Mathieua i njegova arapskog prijatelja, čitav ih dan nisu viñali. Dok je na nebu imalo svjetla, Mathieu je obilazio vinograde, zasukanih rukava, i pomogao da se isprazni koš ili napune teretne dvokolice. Abou-al-Khayr je svoj fantastičan turban zamijenio s običnom vunenom kapom, na noge obuo visoke cipele koje su mu sezale do polovice noge i preko svoje svilene odjeće prebacio košulju od grubog platna. Uparañen tako, čitav božji dan je trčkarao za svojim prijateljem i radoznalo promatrao sve oko sebe držeći čas ruke iza leña, a čas pabirčeći grožñe. Kad bi pao mrak, obojica su se vraćali nasmrt umorni, crveni od vrućine, dozlaboga prljavi, ali sretni kao kraljevi. Katerina je bila svjesna činjenice da taj njezin mir neće, na žalost, dugo potrajati. Naprosto joj se činilo nevjerojatnim da je prošlo osam dana a da iz Dijona nisu nikakve vijesti stigle. Prije ili kasnije Garin će poslati po nju jer ona je za nj predstavljala odličan posao, najbolji što ga je ikad sklopio. Kad bi naveče lijegala u krevet, čudila se da je dan prošao a da se njegova tamna prilika nije pojavila u Marsannayu.


~ 37 ~

Umjesto Garina prvi se pojavio na imanju ujaka Mathieua fra Etienne Charlot. Katerinino odsustvo je na velike muke stavilo dobrog fratra. Tri ili četiri puta se beskorisno pojavio u palači Brazey. Ali isto tako baskoristan je bio i njegov susret s Katerinom u vrtu ujaka Mathieua. Mlaña mu žena bez oklijevanja izjavi da joj nije na kraj pameti da se vrati u Dijon, da više neće da čuje ni za dvor, ni za vojvodu Filipa, ni za politička spletkarenja. Gorko je sada žalila što je Arnauda oslobodila zatvora u Suffolku jer je time samo postigla to da se mladić što brže nañe u zagrljaju Izabele de Severac. Bila je ljutita na fra Etiennea što je on bio posrednikom pri tom oslobañanju i što je, ukratko rečeno, on bio kriv da je ona pristala na onaj glupi sporazum. - Ja nemam dara za tu vrst spletkarenja - odgovorila mu je. - Ja bih samo prouzročila čitav niz nevolja. Na njezino najveće čuñenje fra Etienne uopće nije prosvjedovao. Zamolio ju je da mu oprosti što joj je došao smetati, uljudno ju je prozdravio i, prije no što će otići, blago nadodao: - Vaša prijateljica Odetta će ubrzo napustiti svoj dvorac u Saint-Jean-de Losneu jer joj ga je vojvoda oduzeo. Morat će se smjestiti kod svoje majke. Kad sam je zadnji put vidio, bila je vrlo tužna i utučena. Moram li kazati i njoj i kraljici Jolandi da vas više ne zanima njezina sudbina? Grižnja savjesti se ušulja u Katemninu dušu. Odmah je požalila sebičnost i brzopletost svojih riječi. Bilo joj je jasno da nije imala prava da zbog okrutnog razočaranja u ljubavi napusti one koji su imali povjerenja u nju. - Ne kažite joj ništa - reče nakon kratke šutnje. - Ni njoj ni kraljici Jolandi. Doživjela sam strašno razočarenje. Potreban mi je mir da bih došla k sebi. Dajte mi malo vremena. S ljubaznog fra Etienneova lica osmijeh otjera duboku i zabrinutu brazdu što se u nj bijaše usjekla. - Shvaćam vas - reče dobrostivo. - Oprostite mi što sam smetao, ali ne ostavljajte nas isuviše dugo u brizi. Katerina nije htjela ugovoriti s njim dan svog povratka u Dijon. Povukla se iza neodreñenog odgovora: - Kasnije... kasnije ću se vratiti. Fra Etienne se morao zadovoljiti njezinim odgovorom. Sutradan joj je u posjete dojurila Ermengarda. Ušla je razmetljivo i bučno, baš kao što joj je bio običaj. Ona bez prenemaganja zagrli Katerinu i njezinu majku, pohvalno se izrazi ujaku Mathieuu o njegovoj kući i o njegovu dobrom izgledu, razgleda podrum kao netko tko se u podrume dobro razumije, okuša slatko vino što je curilo ispod tijeska iz čaše velike poput zdjele za juhu, a zatim se jednostavno pozove na ručak. Dok su ujak Mathieu i Jacquetta, crveni od ponosa što im se pružila prilika da ugoste tako viñenu gošću, potrčali da pripreme gozbu dostojnu te gošće, Ermengarda se zajedno s Katerinom smjesti pod sjenicu od vinove loze i odmah je stane prekoravati. - Čarobna je vaša ladanjska kućica - reče joj - samo što vi pravite velike gluposti. Vi, čini se, niste kadri zamisliti da je poslije vašeg odlaska život na vojvodskom dvoru postao nepodnošljiv. Vojvoda, je dozlaboga bijesan... - Oprostite što ću vas prekinuti - reče Katerina - ali htjela bih znati da li vas on šalje k meni? - Što vi o meni mislite? Nitko me ovamo nije poslao, već sam došla sama od sebe zato što sam ocijenila da je to bilo potrebno. Ne biste li mi kazali koga vraga radite ovdje? Tu je vrlo lijepo, berba grožña, ali sve to ima svoj kraj... Ne mislite valjda provesti čitavu zimu ovdje? - A zašto ne? Ovdje mi se sviña više nego u gradu.


~ 38 ~

Ermengarda tako snažno uzdahne da umalo zidovi nisu srušili. Rijetko je kada srela nekoga tako tvrde glave. - U prvi sam mah vaš odlazak iz Dijona smatrala manevrom kojemu je poticaj dala koketerija. Ništa nije zabavnije, zar ne, nego prisiliti nekoga da čeka, a osobito ako je taj netko princ? Ali ni u čemu ne treba pretjerivati. Strpljivost nije vrlina koja krasi monsinjora Filipa. - Pa neka onda izgubi strpljenje, to je sve što ja želim. I da me zaboravi, da me što prije zaboravi! - Pa vi ni sami ne znate što govorite. Kad smo napustili Arras, bili ste sasvim spremni da mu se prepustite. A sad ga više ne želite vidjeti. Što se u meñuvremenu dogodilo? Zašto mi ne biste rekli? Meni? - Zato što je sve to isuviše glupo i što se bojim da me nećete shvatiti! - Svaku ženu, ma koja bila i ma o čemu se radilo - odgovori odlučno Ermengarda - ja shvaćam. A osobito kad se radi o najgorim ludorijama. Da nije Montsalvy opet posrijedi? Katerina joj se jadno osmjehne i da bi sakrila nelagodu, stane trzati jednu viticu što joj je visila nad glavom. - Vi uvijek sve pogañate, draga prijateljice. Zauvijek ću ga izgubiti. Ženi se! Zvuk njezina glasa je bio bolan, gotovo tragičan, meñutim Ermengardu obuze takav neobuzdan smijeh da joj je trebalo dosta vremena da bi se smirila. Obraza crvenih kao što joj je haljina bila, glavna upraviteljica se uhvatila s rukama za bokove i gušila se od smijeha dok su joj iz očiju frcale suze. Katerina ju je ljutito promatrala. - Ermengardo! - poviče Katerina uvrijeñeno. Zaboga, pa vi mi se naprosto rugate! - Pa kako i ne bih, draga - odgovori ova kad je konačno uspjela doći do daha. - Ta to je zaista vrlo smiješno! Dakle, ženidba našeg junaka vas je otjerala na ladanje, zbog toga ste poprimili izgled male časne, zbog toga su vam oči upale, a obrazi poblijedili? Pa jeste li vi pri zdravoj pameti? Nije li potpuno normalno da se mladić njegova položaja i njegova imena jednom oženi? On je obavezan i sebi i svojima da nastavi svoj rod. Potrebni su mu sinovi, potrebni su mu nasljednici. A tko da mu ih da ako ne jedna žena? - Ali ja ga volim! Ja sam se čuvala za nj, ja sam samo njega htjela! - poviče Katerina briznuvši u plač obilan suzama koje nimalo nisu ganule Ermengardu. - To je vaša velika pogreška, draga! Žena kao vi stvorena je za ljubav. Ja se ubijam već mjesecima da bih vam to dokazala. Vaš se Arnaud odlučio oženiti? Pa to je zapravo divno! Uzet ćete ga sebi za ljubavnika kad jednom ovaj glupi rat doñe kraju... i više nećete biti nesretni. A čemu ste se vi, zapravo, nadali. Da ćete se vi za njega udati? Ali vaš je muž, drago moje dijete, živ i zdrav i sigurno je odlučan da poživi još popriličan broj godina. Pustite, prema tome, mladoga Montsalvyja da se oženi s nekom malom guščicom dovoljno bogatom i dovoljno visokog roda koja će mu u toku dugog niza godina proizvoditi djecu, a vi budite ona koja će s njim uživati u zabranjenoj ljubavi koja je daleko uzbudljivija od prigrijane bračne sreće! Iako je Katerina bila zaprepaštena tom bukvicom o moralu, ipak joj je pri duši bilo lakše. Strašna Ermengarda je imala jednu veliku vrlinu, da stvari vidi onakve kakve jesu, a ta njezina vrlina ne samo da je bila privlačna, nego gotovo uvijek neobično uvjerljiva. Naposljetku, svoju prodiku završi ovim riječima: - Ne osudujte sebe na glup i beskoristan život zbog jednog klipana koji se odlučio oženiti, pa makar kako bio lijep! Filip vas voli, on vas želi i on će vas imati, budite uvjereni. A zašto vam se sve to skupa ne bi svidjelo? Mlad je, lijep je na svoj način, neodoljiv je kad hoće, moćan je u svakom slučaju... i nijedna se od njegovih ljubavnica nije


~ 39 ~

na nj potužila, naprotiv. Uvijek mora muku mučiti da bi ih se oslobodio! Moram vam priznati da sam donekle i s tog razloga došla da vas vidim... Tako, dakle, gospoña je Ermengarda imala neki cilj. Katerina potisne podrugljiv osmijeh. Umijeće kojim je u svoj govor ubacila zadnje riječi bilo je pravo remek-djelo diplomacije. Bez velikog truda Katerina je uspjela doznati kako stvari stoje. U stvari, Ermengarda koja je k njoj "došla sama od sebe" bila je glasnik vojvotkinje Margerite. Ova se uznemirila utvrdivši da je u Dijon stigla gospoda Presles, glavna i službena Filipova ljubavnica čije su joj ambicije bile vrlo dobro poznate. - Vjerujem da se još sjećate one plave žene što je svojim rupčićem okitala koplje onog glupana Lionela de Vendomea! - objašnjavala je Ermefngarda. - O njoj se radi. Vojvotkinju-udovicu njezin dolazak neobično muči. Ta je žena sebi uvrtjela u glavu da postane vojvotkinja. Velika je smutljivaca i vrlo spretna, a Filipa poznaje kao nitko drugi. Bog sam zna što je u stanju postići ako joj vi ostavite slobodno polje! Ako ta žena, dušom i tijelom odana Englezima, postigne ono što želi, bit će to najgora nesreća za sve. Nikad se Francuska i Burgundija neće spojiti. Ukratko... Grofica se digne nadvisivši svoju prijateljicu za čitavu gornju polovicu svoga tijela. Uozbiljivši se u licu, položi svoju lijepu bijelu ruku na rame mlade djevojke i završi svoj govor neuobičajenom nježnošću. - …Vaša vas vojvotkinja zove u pomoć, Katerino de Brazey. Vi nemate pravo da je razočarate. Previše je bolesna! Katerina obori glavu i ništa ne odgovori. Sve se u njoj nekako zbrkalo. Shvatila je da se našla u središtu nerazmrsivog klupka interesa koji su bili mnogo važniji od njezina lijepog lika. Velike ličnosti, posredstvom svojih dobrih prijatelja, tražile su njezinu pomoć, kao, na primjer, kraljica Jolanda preko svojih prijatelja fra Etiennea i Odette, vojvotkinja Margerita preko Ermengarde... A svaka je od njih govorila o dužnosti, o časnom zadatku koji se, na kraju, svodio na jedno: okončati mržnju koja je postojala izmeñu kralja Karla i Filipa. Dolazak ujaka Mathieua koji je dotrčao da ih obavijesti da se ručak nalazi na stolu, odgodio je njezin odgovor. Za vrijeme ručka Ermengarda se svojim sjajnim tekom bacila na jelo i suzdržala se da govori o politici. Ali je zato oduševila gazdu Mathieua svojim poznavanjem trgovačkih poslova. U trenutku njezina odlaska svi su se natjecali moleći je da se što prije vrati. - Pa vidjet ćemo - odgovori krupna grofica dobacivši Katerini značajan pogled. Ova joj odgovori smiješkom. - Razmislit ću, Ermengardo, dajem vam časnu riječ. Kao i fra Etienne i grofica se morala zadovoljiti njezinim poluobećanjem. Poslije njezina odlaska Katerina osta zamišljena. Ermengardine su riječi s onim svojim pomalo grubim istinama, u njoj polako krčile put. One su joj preporučile da prihvati Filipovu ljubav, a u tom blagom i zlatnom jesenjem sumraku što se oko nje širio, ona se manje no dotada bunila protiv tih prijedloga. Da bi bila sama sa svojim mislima, vrati se u vrt. On je bio njezino carstvo, njezino utočište, njezin najdraži kutak. Sa svojom lozom i svojim ureñenim alejama nije predstavljao neku osobitost, ali okolna su mu polja davala poseban čar. Pokraj prilično niskih zidova koji su ga dijelili od vinograda, veliki crni borovi su ga štitili s jedne strane, dok su mu grmovi ruža što su slobodno rasli posvuda davali neku divlju ljupkost. Mlada žena je šetala u blizini borova gdje je sjena u to vrijeme dana bila gušća. Njezina je haljina uz blagi šum mela prvo otpalo lišće. Pognute glave upravi prema velikom okruglom zdencu koji je, prema pričanju, protjecao još iz rimskog doba, a nalazio se u


~ 40 ~

središtu vrta. Nasloni se na nj. Izuzetna blagost sumraka ispunjavala je mirom njezinu smućenu i uznemirenu dušu. Gotovo se smiješila dok joj je pogled lutao iznad zidova. Odjednom se trgne: vidjela je kako iznad grubih stijena zida prolazi crno pero koje je sigurno pripadalo šeširu nekog čovjeka. Pero je išlo duž zida a zatim se vratilo. Sjedeći na kamenoj ogradi bunara i skrivena ocvalom kozjom krvlju koja se oplela oko ograde od kovanog željeza, Katerina suzdrži dah dok je promatrala tu neobičnu pojavu. Pero se zaustavi. Činilo se kao da se penje. Pojavi se sivi šešir, zatim čelo, a zatim dva oka kojima Katerina nije radi mraka, uspjela razaznati boju. Nepoznati posjetilac pažljivo osmotri vrt ne napuštajući i ne mijenjajući svoj položaj. Nije primijetio mladu ženu koju je sasvim sakrivalo lišće kozje krvi. Nakon toga glava nestane. Samo je pero ostalo vidljivo brzo se pomičući duž zidova. Katerina tada napusti svoje mjesto, baci se prema zidu i vrlo lako se uspentra na nj. Olabavijeno pod utjecajem biljaka penjačica, neko se kamenje otkine sa zida i sruši. Opazila je muški lik umotan u širok ogrtač. Čovjek je brzim korakom usmjerio prema šumarku gdje ga je čekao konj. Neznanac skoči u sedlo i, a da se nije ni okrenuo da pogleda kuću Mathieua Gautherina, uzagrepce odjuri u smjeru Dijona. Kad je neznanca nestalo, Katerina je ostala na vrhu zida i zamislila se. Taj je oprezni posjetilac sigurno pripadao tjelesnoj straži pod zapovjedništvom Jacquesa de Roussay. Nema sumnje, mladi ju je kapetan, po nareñenju svoga gospodara i dalje nadzirao. Bilo je očito da na visokom mjestu nisu imali povjerenja u nju. Isključila je mogućnost da to uhodarenje ima veze s Garinom. Ona je tog istog jutra od njega primila jedno pismo kojim ju je obavještavao o točnom danu vjenčanja princeze Margerite. Vjenčanje se imalo obaviti zadnjih dana mjeseca listopada. Uz put je nadodao kako je na svoju ruku naredio da se za nju sašiju haljine koje je smatrao potrebnim za tu priliku. Gospoña Gauberte je imala njezine mjere, poznavala je njezin ukus i obaviti će svoj posao isto tako dobro kao da je Katerina bila prisutna. Ukratko, mirno i bezbojno pismo iz kojega je bilo lako zaključiti kako Garin nije vidio ništa sumnjivog u Katerininu posjetu svojoj obitelji. Ne, Garin nije imao veze s uhodarenjem... Uto Katerina začuje kako je majka dozivlje s praga kuće. Vraćajući se prema kući, zareče se da će ubuduće malo bolje pripaziti na sumnjive neznance. Odlučila je da još nekoliko dana ostane u Marsannayu, ako nizašto drugo, a ono zbog samoljublja, naime da ne bi izgledalo da je isuviše brzo popustila pod pritiskom Ermengardinih uvjeravanja. Poslije jutarnje mise kojoj je obično prisustvovala u maloj seoskoj crkvi, smjestila se u vrtu s ručnim radom i čitav dan u njemu provela. Samo što je tog dana rad na misnici od bijele svile, što ju je Katerina vezla za župnika u Marsannayu, slabo napredovao. Isuviše je bila rastresena. Stalno je dizala glavu sagnutu nad snopom pšeničnog klasa što ga je iglom sa zlatnim koncem uvezivala u svilu. Pokušavala je iznenaditi neznančevu priliku na zidu ili brzi prolaz tankog pera. Bio je to samo gubitak vremena jer osim daleke pjesma trgača ništa nije narušavalo posvemešnji mir jesenjeg dana, mir koji je prožimao čitavo Katerinino biće a da toga na sama nije bila svjesna. Burgundske su jeseni bile prekrasne, a sigurno najbogatije u čitavu kraljevstvu. Zemlja se drsko razmetala svojim bogatstvom i svojom plodnošću. Kad su je pozvali na večeru, Katerina spremi vezivo d teška srca napusti vrt. Činilo joj se da joj taj vrt nešto duguje. Odlučila je da se


~ 41 ~

vrati u nj čim padne sumrak. Upravo su bili gotovi s večerom kad joj se učinilo da čuje potmuli topot konjskih kopita. Nema sumnje, sinoćnji se neznanac vraćao. Ne čekajući da ujak Mathieu izgovori molitvu zahvalnicu, ona se izgubi odlučna da već jednom svrši s tim nametijivcem. Nitko nije ni primijetio da je nestala. Jacquetta je bila umorna te je dremuckala na svojoj stolici. Čitav bogovjetni dan je sa sluškinjama prala rublje kojega je bilo čitavo čudo. Dotle je ujak s Abou-al-Khayfom raspravljao o kakvoći vina što su ga tog dana stavili pod tijesak, a koje je potjecalo od najudaljenijeg dijela njegova imanja, tamo s kraja doline. Nisu uopće primijetili kad je mlada žena izišla napolje. Prolazeći predsobljem, opazi u kutu, oslonjen o zid, štap što ga je ujak Mathieu uvijek nosio sa sobom kad bi pošao u vinograd. Taj je štap bio napravljen od ravne grane hrasta, a završavao je velikom čvorugom u obliku ručice. Budući da se već godinama ujak služio njime, njegova je ruka izgladila grubo drvo. Snažnom je čovjeku taj komad drva mogao poslužiti kao strahovito oružje. Katerina dograbi batinu i vrati se u vrt. U kutovima joj se ustiju ocrtaju dvije odlučne bore. Naiñe li onaj znatiželjnik, dobit će dostojan odgovor. Ali Katerina nikakvu buku nije zamijetila. Noć je bila tiha. Mlada žena napravi nekoliko koraka prema zidu skrivajući se u crnoj sjeni borova. Tišina ju je uznemtiravala. Bila bi se zaklela da je čula konjski galop koji je, doduše, dopirao iz daljine. Možda je to bio neki okašnjeli jahač koji je htio stići u Dijon prije no što se zatvore gradska vrata. Uza sve to, ona je nepomično i mirno ostala u čeki. Nije prošlo ni deset minuta, a jedan se kamenčić otkotrlja. Odmah zatim pod lakim korakom zaškripi pijesak na putu s druge strane zida. Netko se oprezno približavao. Zadržavši dah, Katerina čvrsto stisne štap... Trudeći se da šljunak ne zaškripi pod njezinim nogama. Katerina se polako stane primicati k zidu, popne se uz par stijena iskoristivši zaklon jednog grma lijeske, tako da je sada držala pod okom gornji dio zida. Crno se pero zanjiše na par koraka od nje. Katerina začuje čovjekov dah. Mora da je tražio oslonac u zidu. Nejasno je razabirala njegovu sjenu u mraku, ali je zato jasno vidjela kako mu se šešir malo-pomalo diže u zrak. Čini se da je neznanac naumio prebaciti se preko zida i prodrijeti u Mathieuov vrt. Očiju uprtih u crni lik, Katerina podigne toljagu s osjećajem uživanja poput mačke čijim se kandžama približava bezazleni mišić. Kad joj se učinilo da se neznančeva glava dovoljno približila, ona svom snagom zvizne po njoj. Uz mukli krik, uz šuštanje lišća i odronjavanje stijena noćni se posjetilac sruši na put. Ispunjena snažnim čuvstvom pobjede, Katerina gurne štap pod pazuho i, pošto se uvjerila da se čovjek ne miče, poñe u kuću da potraži fenjer. Kad se poslije par minuta vratila, prošavši ovaj put kroz vrata vrta, njezina je žrtva počela davati znakove života. Katerina se spusti na koljeno da vidi s kim to ima posla. Brzim pokretom ruke skine s neznančeve glave šešir s crnim perom, primakne fenjer k njegovu licu i živo se trgne utvrdivši da je toljagom dotukla vojvodu Filipa.


~ 42 ~

Glava četvrta

DOKAZI FILIPA DOBROG

Katerini nije bilo u prvi mah jasno što je učinila, ali poslije par trenutaka nije znala što da radi i kojem svecu da se pomoli. Na sreću, Filip se malko pomakne, inače bi bila povjerovala da ga je zaista dotukla. Ali kako je mogla i slutiti da se moćni vojvoda burgundski krije pod običnom uniformom vojnika svoje tjelesna straže? Pribravši se sasvim, položi ruku na čelo ispruženog vojvode. Bio je vruć, ali ne pretjerano i čini se da je bio ranjen. Nije bilo sumnje, Filip je mogao zahvaliti svom šeširu od debelog pusta što udarac toljage nije bio koban. Katerina je vraški snažno udarila. Skanjivala se da u kući potraži pomoć. Budući da se Filip krio pod odjećom običnog vojnika, bilo je očito da nije želio da se zna za njegove korake. Mlada žena se sjeti zdenca u vrtu, potrči do njega i izvuče vedro puno vode, zamoči u nj svoj rupčić i položi ga Filipu na čelo. Taj se lijek pokazao čudotvornim. Zdenac je bio dubok, a voda vrlo hladna. Čas zatim Filip otvori oči i osmjehne se prepoznavši mladu ženu. - Najzad sam vas pronašao, lijepa skitnice! - reče smijući se. - Nije to bilo lako. Gdje ste se, dakle, skrivali? U svakom slučaju, treba priznati da vas dobro čuvaju... Do vraga... moja glava! - nato će opipavši rukom lubanju. Što mi se dogodilo? - Dobili ste toljagom po glavi, monsinjore... - Vraški je to bio udarac. A kome treba da zahvalim na toj časti? - Ovoj stvari ovdje, monsinjore, i meni! Ako biste bili tako dobri pa mi oprostili... Načas je Filip ostao bez riječi, a onda je prasnuo u grohotan smijeh. Smijao se poput derana, veselo, ludo, mahnito, nimalo prinčevski. - Nisam ni u snu pomišljao da ćete me ovakom uspomenom obdariti, draga moja djevojčice. Dobio sam poštenu kvrgu, najgadniju u svom životu. Udarac je majstorski izveden, nema šta! On se odjednom pridigne gornjim dijelom tijela i sjedne, a zatim dohvati Katerininu ruku i prinese je ustima. U neprilici, mlada je žena htjede povući, ali je Filip nije ispuštao. - A to ne, nikakvih uzmicanja! Toliko ste mi ipak dužni. Kad ćete već jednom prestati da se stavljate izvan zakona, draga? Kad sam vas prvi put vidio, izazvali ste javnu sablazan na ulici i za vrijeme procesije... Poslije toga provalili u moju sobu i istrgli mi iz ruke zarobljenike... A sad ste dospjeli već dotle da me dočekujete toljagama! Ne čini li vam se da biste mi se donekle morali odužiti za sve te zločine? - Priznajem se krivom, monsinjore, ali ja ne znam kako da vam se odužim. - Odgovorite mi iskreno: zašto ste pobjegli iz Dijona i povukli se na selo? Kad smo se u Arrasu rastali, vjerovao sam da su svi nesporazumi izmeñu nas izglañeni... da će izmeñu nas ubuduće vladati sloga i da ćete već jednom prestati da mi pružate otpor. Katerina polako povuče svoju ruku i podiže se sa zemlje. - I ja sam takoñer to isto vjerovala, monsinjore. Meñutim, kasnije sam shvatila da mi ne promatramo stvari s iste točke gledišta. Izgled... ugovora što ga je vaša visost nekad sklopila s mojim mužem... Da bi joj se priključio i Filip se diže na noge, ali mu se zavrti u glavi, noge mu otkažu poslušnost te se, da ne padne, brzo prihvati za Katerinina ramena. - Bilo bi mi draže da ovaj razgovor nastavimo sjedeći negdje - nato će on malko se osmjehnuvši - ukoliko vam to nije neugodno. Inače mi ponudite svoju ruku i potražimo neki tihi kut gdje ćemo biti mirni. Ne


~ 43 ~

u vašem vrtu. Ne bih želio da nas netko iznenadi. Bilo bi ljubazno od vas da me otpratite do šumarka gdje sam privezao konja... Polako, korak po korak, siñu do spomenutog mjesta. Mučena izvjesnom grižnjom savjesti, Katerina s mnogo brige uze voditi Filipa ne primijetivši pri tom da je Filipov korak svakog trenutka bivao sve čvršći. Istina, on se i dalje težinom svoga tijela oslanjao na njezinu ruku, ali prije svega zato da bi udisao miris što se širio s kosa mlade žene. Stigavši na mjesto gdje je privezan konj mirno čekao, Filip sjedne u travu i za sobom povuče Katerinu. Grane stabla su im skrivale nebo, a debla su ih okruživala sa svih strana tako da su bili zaštićeni kao u kakvoj kući. Nije bilo vjetra, a noć je bila blaga kao usred ljeta, samo nešto mračnija. Jedine svjetle točke u tom mraku predstavljali su lice i vrat Katerinin s kojih princ nikako da odvoji pogleda. On je zadržao njezinu ruku u svojima i osjećajući da je, zahvaljujući onom čudnom umijeću kojim je on djelovao na ženska srca, ona uzbuñena, nije ju htio preplašiti. - A sada, hajte da porazgovaramo i da već jednom sredimo svoje račune. Tu smo sami, zaista sami. Tu nam neće smetati ni nepoželjna znatiželja drugih, ni ukočenost dvorskih običaja. Ovdje više nema vojvode i njegove podanice, već smo ovdje kao muškarac i žena. Ovdje ste vi, Katerina, i ja, Filip. Recite mi sada otvoreno zbog čega se na mene ljutite. Razumije se da Katerina načas nije znala što bi mu odgovorila. Uvijek to tako biva kad se tokom čitavih tjedana i mjeseci gomilaju zamjerke, čovjek se nañe zatečen kad ga se mirno zamoli da ih izvoli izložiti. Kako da se ljuti na čovjeka koji joj se obraćao tako blago i nježno, koji se s mnogo ljubaznosti trudio da otkloni razlike izmeñu sebe i nje? Budući da je mlada žena šutjela, Filip je ponovo upita: - Zar vas toliko vrijeña moja ljubav? Ili vam se tako malo sviñam? - Ni jedno, ni drugo — iskreno mu odgovori. – U stvari, monsinjore, na mene bi, nema sumnje, bila djelovala vaša ljubav da se od mene nije tražilo gotovo silom da na nju odgovorim. Od onog trenutka kad sam doznala da se moram udati za Garina de Brazey, ja sam bila svjesna da mi je još trebalo proći... Zaustavila se ne usuñujući se nastaviti. Vojvoda joj ponovo priskoči u pomoć osmijehujući joj se. - Da vam je još trebalo proći kroz moj krevet. Moram li vas podsjetiti da ste čitavu jednu noć proveli u mom krevetu a da vam se pri tom nikakvo zlo nije dogodilo? - Istina je, monsinjore. Moram priznati da još ni sada to ne uspijevam shvatiti. - A ipak stvar je vrlo jednostavna. Onu noć sam htio staviti na kušnju vašu... kazao bih, poslušnost odanog podanika. Vi ste poslušali. Ali ja bih se smatrao najgorim čovjekom na svijetu da sam to podlo iskoristio. A pokazao sam se grubim naprosto zato što sam bio ljubomoran. Ali, srećo moja, želio bih da znate da vas ja nikad neću prisiliti da radite nešto što ne želite. Želio bih vas imati, ali samo s vašom privolom. Nagnuo se bijaše prema njoj da bi joj iz što veće blizine govorio. Njegov ju je topao dah milovao po prignutoj šiji. U noći što ih je okruživala, njegov je glas bio prožet toplinom i opojnošću Katerini dotad nepoznatom. Osjećala je da je u tom trenutku iskren i ona se nije mogla oduprijeti uzbuñenju što ga je u njoj izazivala glazba ljubavnih izjava prošaptanih u mraku. Da bi se oslobodila opčinjenosti, pozvala je u pomoć svoju ozlojeñenost. - A što kažete o sporazumu što ste ga sklopili s Garinom? - Kakvom sporazumu? - upita Filip, a u glasu mu se i nehotice zazvuči prizvuk ponosa. - Već drugi put večeras navraćate na tu stvar.


~ 44 ~

Nikakav dogovor ne postoji izmeñu mene i Garina de Brazey. Pa šta vi mislite o nama, o jednom i drugom? Ja sam naprosto naredio jednom od mojih najvjernih podanika da se oženi s nebično lijepom djevojkom nadajući se da ću postići da me ona zavoli, samo što mu ja o tim svojim nadama nisam nikad ni riječi kazao. Ponavljam, ja sam mu naredio. A on je kao vjeran podanik poslušao bez i riječi prigovora. To je sve! Jesam li zaista počinio zločin što sam vas želio učiniti bogatom, plemenitom, što sam vam želio dati mjesto koje vam pripada? Katerina odmahne glavom i strese se. Filip to iskoristi i obujmi je oko ramena pod izlikom da je želi ugrijati. Ona se ne odupre. Pogleda izgubljenog u daljinu, osjetljiva samo na pritisak njegove ruke i nesposobna da se razljuti, šapne: - Nema šta, vjeran podanik... čija je vjernost iskušana i koji je, ako od njega i niste ništa tražili, bez po muke shvatio vaše želje. Naposlijetku, monsinjore, dajući mi muža, vi ste morali pretpostaviti da će taj moj muž vršiti svoja prava? Meñutim, on ništa nije učinio. Čak je uvijek ljutito odbijao da me samo i dotakne. - A zar ste vi to od njega tražili? Katerina okrene glavu prema njemu i pokuša prozrijeti njegovo lice u mraku. Glas joj zazvuči izazovno: - Jedno sam mu se veče ponudila, i to pod takvim okolnostima da nijedan čovjek ne bi bio odbio. Umalo nije podlegao, ali se ipak pribrao i kazao da je to nemoguće, da nema pravo da me dira. Pa i sami vidite da me on smatra bićem koje vam pripada. Sa zluradošću je osjetila kako se Filipova ruka zgrčila oko njezina ramena. Pa ipak sasvim mirnim glasom otpovrne: - Kažem vam, nikad o toj stvari nije bilo razgovora izmeñu njega i mene. Uostalom, zašto je on baš na mene morao misliti kazavši vam ono što vam je kazao?! - A na koga onda? Ili na što? Filip ne odgovori odmah. Možda je razmišljao. Naposljetku, kratko odgovori: - Ne znam. Šutnja se uvuče meñu njih. Negdje na kraj polja odjekne lavež psa, huktanje jejine, ali to ne umanji Katerinin dojam da su ona i vojvoda i tom trenutku bili sami na svijetu. Sasvim se bijaše privio uza nju i prislonio je na svoje grudi. Obujmio ju je s obje ruke, a ona je nesvjesno naslonila glavu na njegovo rame. Divan je to bio trenutak. Katerini je bilo navrh glave beskorisne borbe. Ako je Arnaud mogao zaboraviti na nju u zagrljaju druge žene, zašto da ona odbije žarku i iskrenu ljubav kojoj je bilo mnogo stalo do njezine sreće. Laki miris perunike širio se s Filipove odjeće od grubog sukna. Nježno ju je ljuljuškao kao malo dijete. Bila mu je zahvalna što se nije upuštao u odvažnija milovanja. Osjećala je toplinu njegova daha u svojoj kosi i na svom vratu kroz guste pletenice što su joj padale sa svake strane glave. Zatvorila je oči i nježno upitala: - Da li vas još boli, monsinjore? - Prestanite me zvati monsinjorom. Ja sam za vas samo Filip. Sve ostalo želim zaboraviti. Što se tiče boli ni traga joj ni glasa. Naprotiv, osjećam se sretan kao što se već dugo nisam osjećao. Vi ste uza me, držim vas u zagrljaju, a vi me ne obasipate više tvrdim i prijekornim riječima. Dopustili ste mi da vam kažem što sam vam želio reći i ne odbijajte me. Katerino, moja lijepa, moja božanstvena Katerino! Mogu li... mogu li se nadati jednom poljupcu?


~ 45 ~

Katerina se osmijehne u mraku. Njegov ponizan i gotovo djetinji ton raznježio ju je poput voska mada to nizasto ne bi bila priznala. Sjetila se ponosnog gospodina čije je držanje i svaka riječ podsjećala na gospodara, koji joj se pri njihovu prvom susretu odmah obratio s „ti" kao da mu je već pripadala. Večeras je, meñutim, bio samo ludo zaljubljen muškarac. Ona napravi mali pokret kojim se njezina usta nañoše u blizini Filipovih. - Poljubite me - reče Katerina jednostavno. Odjednom je sve postalo jednostavno. Sjetila se, ne bez užitka, poljupca u Arrasu. Kad su Filipove usne dodirnule njezine, ona lako uzdahne i zatvori oči. Nagonski je osjećala da će s tim čas hladnim, a čas opet strastvenim čovjekom doživjeti sve užitke što ih ljubav može pružiti. On je znao malo-pomalo dovesti ženu do toga da zaboravi na sve oko sebe jer je znao gospodariti svojim nagonima. Poljupci su mu bili izu zetno nježni, bili su prava remek-djela strpljenja i strasti. U ljubavi je on bio gospodar, jedan od onih koje svaka žena nesvjesno priželjkuje. Svladana željom, Katerina bez otpora pusti da je nose valovi strasti i milovanja kojima se na kraju potpuno prepustila. Osjećajući da s njom sada može raditi što ga je volja, Filip se nije zadovoljavao poljupcima zbog kojih je još čas prije morao ponizno moliti. Uskoro je laki povjetarac, što je popuhivao šumarkom, odnosio sa sobom uzdisaje i nježna šaputanja da bi njihovu tajnu raznio usnulim poljem. Jedino je vojvodin konj bio svjedokom njegove potpune pobjede. U trenutku kad je Katerina upoznala putenu stranu ljubavi, širom je rastvorila oči u svod od isprepletanog granja nad svojom glavom. Srebrene zrake mjesečine probiju se do njih i Katerini se ukaže ozbiljno i napeto lice njezina ljubavnika. On joj se u tom trenutku činio božanski lijepim kao što je i sama bila nevjerojatno lijepa ozarena svjetlošću strasti. Filip poljupcem uguši kratak krik mlade žene, krik koji se odmah pretvorio u dugi trzaj užitka. Kad su se, naposljetku, odijelili, Filip zagnjuri lice u svilu njezinih kosa koje prekri mahnitim poljupcima. Katerina ga rukom pogladi po obrazima i osjeti da su mu mokri. - Ti plačeš? - Od sreće, ljubavi moja i od... zahvalnosti. Nisam vjerovao da će ovaj poklon kojim si mi poklonila sebe biti tako divan, tako potpun i da... i da ću ti ja biti zaista prvi... Ona mu rukom začepi usta. -Ta kazala sam ti da me muž nije dirnuo! A tko me inače, mogao dirnuti? - Ta ti si vrlo lijepa... Iskušenje i napastvovanja su sigurno bila vrlo brojna. - Pa ja se znam braniti — odgovori Katerina naprćivši dražesno usne što je Filipa potaklo da je još jednom poljubi. Uto mjesečina sasvim osvijetli Katerinino razgoljeno tijelo, našto Filip poñe do svog konja, skine mu sa sedla smotani prekrivač i njime je potpuno omota. - Kad samo pomislim kako sam tebi u čast htio našu prvu noć - reče veselo se smijući - provesti u sjaju svoje palače, okružen najrjeñim cvijećem, najraskošnijim dekorom, a umjesto toga sam te, jadna moja ljubavi, počastio vlažnom zemljom i noćnim vjetrom, tako da se možeš vrlo lako prehladiti, doñe mi da zaplačem. Jadan sam ja ljubavnik! - Da više nisi ni riječi kazao! - otpovrne Katerina i još jače se privine uza nj. - U prvom redu meni nije hladno, a drugo zar ima ljepšeg dekora od same prirode? Naposljetku, ti nisi mogao ni u snu pretpostaviti da ću te toljagom dočekati.


~ 46 ~

Obojica poput djece prasnuše u smijeh, a Filipov konj zarže, valjda zato da ne bi u veselju za njima zaostao. Nakon toga tišina se vrati u šumarak pokraj puta što je vodio do kuće gazde Mathieua Gautherina. Usprkos Filipovu nestrpljenju da je što prije vidi u Dijonu, Katerina se morala zadržati još nekoliko dana u Marsannavu jer se onu noć bijaše prilično prehladila. - Pa tko je vidio da se netko tako do kasna zadržava u vrtu i da uz to još i zaspe - prekoravao ju je ujak Mathieu promatrajući je dok je pila šalicu kipućeg čaja. Mora da je bilo vrlo kasno kad si ušla u kuću čim te ja nisam čuo. Što se Abou-al-Khayra tiče on je neprimjetno oborio glavu da Katerina ne opazi smiješak što mu je poigravao u živim očima. Mali je liječnik kasno u noći vidio jednog konjanika kako se glavnim putom što vodi u Dijon spušta prema Beauneu i jednu bijelu priliku kako stoji uspravno na kraju puteljka da bi zatim, pošto je konjanika izgubila iz vida, ušla u kuću. Nekoliko dana poslije ispričanih dogañaja Katerina de Brazey je, lijepa da se ljepšu ženu nije moglo zamisliti, prisustvovala vjenčanju vojvotkinje Margerite de Guyenne i Arthura de Richemont u kapelici vojvodske palače. Odjevena u haljinu od baršuna zelenog i zlatnog i ukrašenog bijelim krznom heremelina, ona je bila živa slika mladosti i čari. Put joj se zarila svjetlošću tako snažnom da je izgledala sjajnije od smaragda čistih poput duboke vode, što su joj blistali oko vrata i na ušima. Tu je ogrlicu dobila od Filipa na dar. On nije tajio ljubav što ju je prema njoj osjećao. Gospoña Presles, glavna Filipova ljubavnica, napustila je Dijon i vratila se u Flandriju razjañena srca dok je Marija de Vaugrigneuse zamoljena da se na neko vrijeme povuče na svoje posjede u unutrašnjosti vojvodine. Vojvodi je došla do ušiju jedna njezina vrlo zagrižljiva i zlobna primjedba na Katerinin račun, i to je bilo dovoljno, mada je bila kumče vojvotkinje Margerite, da bude otjerana s dvora. Osim toga, svatko je mogao primijetiti počasno mjesto što ga je Katerina de Brazey zauzela u kapelici. To je mjesto bilo daleko počasnije no ono na koje je imala pravo po svom položaju. Na kraju, svatko je mogao vidjeti kako je Filip svaki čas svraćao pogled prema njoj i kako mu pri tom blistaju oči. Meñu ljudima s druge strane središnjeg prolaza, stajao je Garin prekriživši ruke na prsima. Nijednom nije pogledao svoju ženu. Otkako se bijaše vratila iz Marsannaya, on je prema njoj bio vrlo hladan, ali u isto vrijeme i savršeno učtiv. Vidjeli su se samo za vrijeme obroka a da pri tom ne bi izmijenili gotovo ni riječi ukoliko im se ne bi pridružio maurski liječnik. Pa i tada su Garin i Abou-al-Khayr pretresali razna znanstvena pitanja koja nisu zanimala mladu ženu jer im nije shvaćala smisao, ali su to bili jedini trenuci kad je izgledalo da se za nešto zanimaju. Ponekad je Katerina ukrstila oči s njegovim, ali bi on brzo skrenuo pogled tako da mu nije uspijevala proniknuti u dušu. Kad je dan prije vjenčanja, Filipov paž, mladi Lannoy, došao u palaču Brazey donijevši Katerini skupocjeni nakit od smaragda, Garin je prolazio predvorjem u trenutku dok je Katerina silazila stubištem. On je, prema tome, prisustvovao predaji poklona, ali se nije pokazao iznenañenim. On je odgovorio na mladićev pozdrav pun poštovanja i zatim otišao svojim putem a da nikakvu primjedbu nije napravio.


~ 47 ~

Ali kad je obred vjenčanja bio završen i uzvanici se poredali s jedne i druge strane prolaza kojim su imali proći mladenci, Katerinine oči sretnu Garinove. Trgne se. Pa čak ni onog dana kad ju je onako divljački istukao njegovo lice nije izražavalo strašniji bijes. Ovaj put je imala jasan dojam da ju je iz sve duše mrzio. Bio je blijed, a nervozni mu je trzaj sasvim izobličio ranjenu stranu lica. Izgledao je strašno, tako da je Katerina okrenula glavu na drugu stranu. Ježuri je podiñoše. Jest, mrzio ju je, mržnja mu je izbijala iz jedinog oka. Uto nova grofica Brichemont sva crvena od uzbuñenja ispod svoga vjenčanog vela, krene oslonivši se rukom o ruku svoga supruga, i ona se sagne u dobok poklon. Kad se uspravila, Garina je nestalo u gomili, a uzvanici oblikuju povorku i krenu prema izlazu uz zaglušljive zvuke orgulja. Obred vjenčanja je bio vrlo dug. Budući da su svi bili vrlo gladni, požure prema pripremljenim stolovima. Katerina nije osjećala glad. Polako se uputi prema velikoj dvorani, lutajući pomalo duž hodnika da bi kroz prozore promatrala posljednje ruže u vrtu i majstorije dupina vojvotkinje-udovice. Nije joj uopće bilo do toga da sjedne za sto jer je, s obzirom na svoj položaj, morala sjesti dosta daleko od Filipa. Ermengarda je ostala kod vojvotkinje Margerite koja se sve bolesnijom osjećala te se sigurno neće ni pojaviti na svečanosti, a pogled njezina muža je u njoj presjekao svaku želju da se nañe pokraj njega. Veliki se hodnik brzo ispraznio. Prolazeći pokraj Katerine, dvorani su je pozdravljali i brzo žurili dalje. Dok je mlada žena prolazila mimo jednih vrata što su vodila u privatne apartmane vojvodine obitelji, vrata pred kojima su stajala dva stražara se otvore i na njima se pojavi mlad i snažan čovjek. Taj je mladić pripadao vojvodinim glasnicima i sad je sigurno dolazio od vojvotkinje jer je gurnuo jednu pergamenu pod svoj vojnički ogrtač. Nije gledao nikoga od ljudi što su se nalazili u hodniku. On je odlučno pošao da bi stigao do velikog stubišta nove kule ili do onog što je vodilo u kupatila i konjušnice. Katerina se osmjehne i, okrenuvši leña dvorani gdje se pirovalo, poñe za mladićem. Bio je to Landry, njezin prijatelj iz djetinjstva. Otkako ga bijaše primijetila kod vojvotkinje onog dana kad joj je predstavljena, ona se nije uspjela, mada je to živo željela, približiti vojvodinu glasniku. Ovaj joj put, meñutim, neće umaknuti! Dostigla ga je baš kad je stigao do ogromnog kamenog stubišta. Na stubištu nije nikoga bilo. Ona zovne: - Landry... Pričekaj me! Mladić se noglo zaustavi, ali se prema njoj vrlo polako okrene. Ni osmijeh niti neki drugi znak raspoznavanja ne pojavi se na njegovu zatvorenom licu. - Što želite, gospoño? Ushićena lica, očiju koje su blistale radošću, ona ga dostigne i postavi se izmeñu stubišta i mladića da bi je on mogao što jasnije vidjeti. Ona se nasmije. - Gospoño? Daj, Landry, ne pravi se da me ne prepoznaješ. Zar sam se toliko promijenila za deset godina? Ili si ti izgubio sjećanje? Ti, ti si uvijek ostao isti... samo što si sada veći i snažniji. Ali čini se da si sačuvao uvijek isti prgavi značaj. Na njezino veliko iznenañenje Landry nije ni trepnuo na sve te njezine riječi. On je samo odmahnuo glavom. - Iskazujete mi veliku čast, plemenita gospoño. Moje pamćenje je, siguran sam, odlično, pa ipak se ne sjećam da sam vas ikad sreo... - To onda znači da sam se ja zaista mnogo promijenila - nato će Katerina veselo. - Vrlo dobro, onda ću ti ja osvježiti pamćenje. Jesi li ti zaboravio Most mjenjača i Dvor čudesa i juriš na palaču Saint-Pol? Jesi li zaboravio Katerinu Legoix, svoju nekadašnju prijateljicu?


~ 48 ~

- Sve mi je to poznato, gospoño. Poznavao sam takoñer i djevojčicu tog imena... samo ja ne vidim kakve sve to veze ima s vama? - U tebe je baš tvrda glava! Ne, ne, baš se nimalo nisi promijenio... Ali obješenjače, ja sam Katerina, da znaš! Daj, trgni se i pogledaj me malo bolje...! Ona je očekivala da će mladić radosno viknuti. Nekadašnji Landry bi se na mjestu bio zavrtio, bio bi uradio tisuću gluposti. Ali vojvodin je glasnik stajao pred njom kao da je od leda. U očima mu ne zaigra radost, ne zaigra život. - Ne rugajte mi se, gospoño. Ja vrlo dobro znam tko ste vi. Vi ste gospoña Brazey, najbogatija žena u gradu i... dragocjena prijateljica monsinjora vojvode. Molio bih vas stoga da prestanete s ovom igrom! - Igrom? Oh Landry! - poviče Katerina obuzeta očajanjem. - Zašto nećeš da me prepoznaš? Ako ti znaš tko sam, ako ti je poznato moje ime, to bi takoñer mogao znati da se zovem Katerina i da sam, prije no što sam se udala za Garina de Brazey po vojvodinom nareñenju, bila nećakinja Mathieua Gautherina, trgovca suknom iz ulice Griffon. Nećakinja koja se zvala Katerina Legoix. - Ne, gospoño, to ja ne znam. - Onda poñi do mog ujaka. Kod njega ćeš naći moju majku. Nadam se da ćeš nju ipak prepoznati. Mladić skrene u stranu i siñe niz dvije stepenice, baš kad mu se Katerina u namjeri da ga uvjeri, približila. On se malko nakloni i reče: - To bi bilo beskorisno, gospoño. Kad bih i pošao tamo, ništa ne bih doznao. Nekad sam poznavao Katerinu Legoix, ali vi niste, vi ne možete biti ta Katerina... A sad bih vas zamolio da me ispričate. Povjeren mi je jedan zadatak i nemam, vremena baš na pretek. Oprostite mi. To rekavši htjede se spustiti stepenicama, ali ga ona ponovo zadrži. - Tko bi ikad pomislio da Landry neće prepozti Katerinu? Jer vi ste ipak Landry Pigasse, zar ne? - Na službu, gospoño... - Kakvu službu? - bolno se javi Katerina. - Nekad smo sve dijelili, i dobro i zlo, i slatkiše i batine... Bili smo prijatelji... gotovo kao brat i sestra i, ako se dobro sjećam, zajednički smo stavili svoje živote na kocku. A sad vi odbacujete svu tu prošlost nakon deset godina, a ja nikako da pogodim razloge tog vašeg držanja. Imala je dojam kao da se njezine riječi odbijaju od zida. Landry kao da se bijaše povukao u nekakav nevidljiv oklop ravnodušnosti, možda hotimičnog zaborava kojemu nikako da otkrije razloge. Pa to je zaista bilo neshvatljivo. Ona još jednom pokuša i, vrativši se ponovo na "tikanje", promrmlja ne bez gorčine: - Da je Barnabe tu... on bi te već prisilio da me prepoznaš! A po potrebi i uši bi ti nategnuo. Mladić se bijaše već okrenuo od nje, ali pri spomenu Barnabeova imena on se okrene i bijesno je pogleda. - Barnabe je izdahnuo pod mukama, i to zato što je izvršio napad na vašeg muža, gospoño! To sam barem doznao vrativši se s jednog zadatka u Flandriju. A vi mi tu pričate da ste vi Katerina Legoix? Vi? Ne... vi niste Katerina i ja vam zabranjujem da upotrebljavate njezino ime. Uostalom, i ne sličite joj baš nimalo. Budite pozdravljeni, gospoño! Prije no što je Katerina, zaprepaštena njegovim iznenadnim bijesom uspjela otvoriti usta, Landry je poletio niza stepenice takvom brzinom da je lako mogao slomiti vrat. Sve je slabije čula zveket njegovih okovanih cipela da bi čas zatim sasvim utihnuo. Na stubištu je zavladala tišina, ali se buka gozbe čula u daljini. Mlada je žena dosta dugo stajala kao ukopana na istom mjestu. Nije nikako uspijevala dokučiti smisao onog što se upravo


~ 49 ~

dogodilo, a što ju je bolno pogodilo. Zašto je Landry nije htio prepoznati? To je bilo očito: on je odlučno odbijao da prizna činjenice! Da nije to učinio zbog Barnabea? Ovaj njegov iznenadan bijes kad je spomenula ime starog i zajedničkog im prijatelja bio je jasnim dokazom da on nije želio imati veze s gospoñom Brazey. Ali nije ni mrdnuo kad ga je nazvala njegovim imenom. Bilo je očito da je i on, kao, uostalom, čitav grad, dobro znao za njezinu udaju koja je prilično narušila uspostavljena pravila. On je već dugo znao da je ona bila njegova nekadašnja prijateljica Katerina, ali je više nije volio. Bolje! Ljutio se na nju i smatrao je odgovornom isto tako kao i Garina za Barnabeovu smrt. Odgovorna je bila, dakako, i to mnogo više no što je Landry i znao! Nije joj bilo prvi put što su je savjest i tuga pekli pri sjećanju na Školjkaša koji je nizašto umro strašnom smrću! Još je nešto mučilo Katerinu. Ako su Landry i Barnabe bili uspostavili vezu, zašto joj Barnabe to nikad nije spomenuo? I zašto Landry nikad nije došao k ujaku Mathieuu da potraži svoju staru prijateljicu iz djetinjstva u ono vrijeme dok je još bila djevojka? Katerina duboko uzdahne. Na sva ta pitanja u tom trenutku ni od koga nije mogla dobiti odgovor. Samo je uzalud njima mučila dušu. Hladan je glas trgne iz razmišljanja. - Mogu li vas upitati što radite ovdje? Traže vas na banketu. Stojeći uspravno na odmorištu Garin ju je promatrao. Ne pomaknuvši se s mjesta gdje je stajala, Katerina podigne prema njemu umorno lice i slabašno mu se osmijehne. - Nekako mi se ne da, Garine. Ne zabavlja me ta gozba, a osim toga nisam ni gladna. Radije bih otišla k vojvotkinji Margeriti i tamo se pridružila gospoñi Chateauvillain. Mrgodno se lice glavnog ravnatelja isceri u zajedljiv i nimalo ugodan smiješak. - Da li se vama da ili ne da nema baš nikakve važnosti - otpovrne on grubo. - Rekao sam vam da vas traže. Imajte barem hrabrosti da zauzmete mjesto koje vam je dano i da prihvatite posljedice svojih postupaka... On joj pruži ruku da bi je odveo na gozbu. Umorno uzdahnuvši, Katerina se popne uz nekoliko stepenica niz koje bijaše sišla u nastojanju da zadrži Landryja i stavi svoju na Garinovu ruku. - Što ste mislili time reći? - Baš ono što sam kazao: da vaše mjesto u ovom trenutku nije na stubištu! On je povede do dvorane gdje se održavala gozba. U njoj je blistalo bezbroj svijeća zato što je napolju dan bio dosta tmuran, a buka je bila zaglušna. Pirovanje je bilo vrlo veselo i već su mnogi uzvanici bili pijani. Smijeh, šale i povici praskali su za tri stola složena u obliku konjske potkove. Čitava je vojska slugu posluživala goste i raznosila ogromne pladnjeve što su ih kuharski pomoćnici donosili iz kuhinje u prizemlju. Konobari i vinotoče su bili vrlo aktivni. Jedino su novopečeni supružnici i vojvoda Filip šutjeli. Richemont i Margerita su se samo gledali držeći se za ruke i nisu ni pomišljali na jelo. Filip je šutio kao zaliven i odsutna se pogleda zagledao ispred sebe. On je jedini primijetio ulazak Katerine koju je Garin vodio do njezina mjesta. Odjednom mu se lice razvedri. On se nježno osmjehne mladoj ženi... - Vidite dobro da ste ovdje bili očekivani! - šapne Garin na uho svoje žene. - Vaša osoba čini čudesa, časne mi riječi! Ta gledajte, zaboga, ljupko monsinjorovo lice. Znajte da je njegov izgled bio neobično mračan dok niste ušli. Garin je svojim podrugljivim tonom još više dražio Katerinu kojoj zaista nije bilo do toga da još više gubi živce. Ona slegne ramenima. - Budući da ste postigli svoj cilj, mora da vašoj radosti nema kraja!


~ 50 ~

Pošto je sjela za sto, osmjehne se Filipu. Ručak joj se činio beskonačnim. Nikad se nije toliko dosañivala. Uza sve to, tog je svadbenog dana morala doživjeti još jedno iznenañenje. Imala je dojam da su svi svjedoci njezine prošlosti smatrali svojom dužnošću da se s njom nañu oči u oči istog trenutka! Na primanju što je uslijedilo poslije ručka, a na kojemu se zateklo plemstvo iz čitave vojvodine, a zatim mnogi Englezi, mnogi Bretonci, pa čak i poneki Francuz, mlada je žena ubrzo zamijetila visokog crkvenog dostojanstvenika oko kojega su se mnogi gurali, a koji se isticao posebice raskošem svoje odjeće od ljubičastog brokata, čipaka i zlatnih gajtana. Na okruglom mu je trbuhu visio prekrasan pastirski križ načičkan dijamantima. Iz čitavog mu je lika izbijao ponos i blagostanje. Visok, snažan i prilično debeo bio bi upravo veličanstven da mu se na dugom i pljosnatom licu nije ogledao vrlo neugodan izraz lukavstva. Govorio je vrlo glasno, a njegov naglasak iz Reimsa poznato je zvučio u Katerininim ušima. Već je negdje vidjela njegovo lice! Ali gdje i kada? Nagnuvši se prema svojoj susjedi, gospoñi Vergy, pokaže na biskupa i upita je: - Tko je ovaj tamo? Alix de Vergy se okrene prema njoj i pogleda je pomalo iznenañeno, a pomalo kao da joj prašta njezino neznanje. - Je li moguće da ne poznajete biskupa iz Beauvaisa? Istina, vi se tek odnedavna nalazite na dvoru. - Možda ja ne poznam biskupa iz Beauvaisa, ali zato mi je poznat taj čovjek — otpovrne Katerina. - Kako se zove? - Zaboga, Pierre Cauchon! Ta on je jedan od najprosvjećenijih ljudi našeg stoljeća i najgorljiviji pristalica saveza s Englezima. Prije nekoliko godina o njemu se mnogo govorilo na koncilu u Kostanci, a prije nekoliko mjeseci ga je vojvoda Bedford imenovao dvorskim kapelanom. Vrlo znamenita ličnost... Katerina nije uspjela potisnuti izraz gañenja koji joj se nagonski pojavio na licu. Pierre Cauchon! Taj saveznik Cabocheov postao je dvorskim kapelanom?! Pa to je da čovjek crkne od smijeha! Gospoña Vergy ju je zaprepašteno promatrala. - O njemu se i u Parizu mnogo govorilo prije nekoliko godina. U ono se vrijeme bijaše srepio s mesarima i dao povješati mnoge poštene ljude čiji se jedini zločin sastojao u tome što nisu bili istog mišljenja kao i on. A sad je postao biskup! Nema šta, Gospod je u njemu stekao pravog slugu i podanika! Predstavite mi ga, hoćete li? Alix de Vergy rado udovolji njezinoj molbi. Zaprepastila ju je sigurnost te male grañanke, a još više prezir kojim se usudila govoriti o monsinjoru iz Beauvaisa koji je bio u velikoj milosti na vojvodinu dvoru. Par minuta iza toga Katerini je bilo dopušteno da poljubi biskupov pastirski prsten. Ona to učini ne bez gañenja jer je spomenuti prsten krasio prste natekle od sala. Potaknuta željom da izazove prečasnog prelata, upusti se s njim u razgovor. - Gospoño Brazey - slatko će biskup - osjećam se neobično sretan što mi se pružila prilika da vas upoznam. U savjetu je cijenjen vaš muž kao vrlo sposoban financijski stručnjak. Koliko se sjećam vas još nisam imao čast sresti. Nikad ne zaboravim lice koje sam već jednom vidio a pogotovo mi se iz sjećanja ne bi izbrisao lik kao što je vaš, iako sam svećenik. - Vi ste, monsinjore, isuviše dobri! - nato će Katerina praveći se kao da je zbunjena. - Ipak, mi smo se već vidjeli! Istina, prije mnogo godina. - Zbilja? Čudim se!


~ 51 ~

Razgovarajući tako, njih dvoje napravi nekoliko koraka. Biskupova pratnja se udalji, a zajedno s njom i gospoña Vergy, jer je svima bilo jasno da se biskup želio zadržati s lijepom Katerinom koja je odlučila da tu priliku iskoristi da bi se bar donekle osvetila tom ubojici svog oca. Piere Cauchon nastavi: - Nije li vaš gospodin otac bio jedan od prvih vazala vojvode Jeana, kojemu neka je vječna slava i koji mi je bio najdražim prijateljem? Rado bih čuo, ako mi ukažete čast, vaše djevojačko ime... Katerina kimne glavom i sitno se nasmije. - Moj gospodin otac nije pripadao pratnji Jeana-Sans-Peur, monsinjore, meñutim, vi ste ga dobro poznavali, dakako u drugačijim prilikama no što i zamisliti možete. U stvari, vi ste naredili da ga se... objesi! Cauchon se naglo trgne. - Da ga se objesi? Jednog plemića? Gospoño, ja bih se sjetio da se to dogodilo po mom nareñenju! - Ali moj otac nije bio plemić - nastavila je Katerina mirno, ali s nekom uznemirujućom blagošću u glasu. - Moj otac je bio običan grañanin... skroman zlatar sa Mosta mjenjača u Parizu. Bilo je to prije deset godina. Zvao se Gaucher Legoix. Vjerujem da vas njegovo ime podsjeća na nešto! Vi i vaš prijatelj Caboche ste naredili da ga se objesi zato što sam ja, u ono vrijeme nevina djevojčica, sakrila jednog mladića u našem podrumu... nevinog mladića kojega su zaklali pred mojim očima. Na spomen Cabocheova imena dvije se crvene mrlje pojave na masnim i blijedim obrazima biskupa iz Beauvaisa. U svom novom biskupskom dostojanstvu njemu nije bilo drago da ga se podsjeća na nekadašnje nimalo laskave veze. Njegove sitne žućkaste oči se uporno prilijepiše za Katerinino lice. - Sad mi je jasno zašto me vaše lice podsjećalo na nešto. Vi ste mala Katerina, nije li tako? Mnogo ste se promijenili, stoga mi morate oprostiti što vas nisam prepoznao. Ta tko bi ikad bio pretpostavio... - ... da će se skromna kćerka jednog obrtnika naći na dvoru vojvode burgundskog? Ni vaša uzvišenost, a dakako ni ja sama! A ipak je tako! Čudni su putovi sudbine, monsinjore, zar ne? - Vrlo čudni! Vi ste me sjetili dogañaja koje bih rado zaboravio. Kao što vidite, ja sam iskren, a biću još iskreniji ako ustvrdim da nikad nisam osjećao nikakvu mržnju protiv vašeg oca. Možda bih ga bio i spasio da je to bilo moguće. - Jeste li baš sigurni da ste učinili sve što je bilo u vašoj moći da on izbjegne konopac? Vi ste u ono vrijeme imali običaj da pometete sve one što su vam smetali. A on vam je smetao... Cauchon se ne usprotivi njezinim tvrdnjama. Njegovo masno lice bilo je bešćutno. Pogled mu je bio tvrd kao komad bijele ambre. - Stvarno, smetao mi je. Nije ono bilo vrijeme polovičnih mjera. Na koncu konca, možda ste u pravu. Nisam ni pokušao da ga spasim jer sam smatrao da mi to nije bilo ni od kakve koristi. - Nema šta, vi ste zaista iskren čovjek! Stigli su tako do uleknuća jednog prozora. Biskup se rukom dotakne stakala i, pogleda izgubljenog u daljinu, prstom rastreseno uze povlačiti po olovnim vijugama što su obrubljivali stakla. - Dozvolite mi da vam postavim jedno pitanje. Zašto ste se željeli sa mnom sresti? Mora da me mnogo mrzite? - Pa i mrzim vas - otpovrne mu Katerina nevjerojatno mirnim tonom. - Eto, htjela sam vas izbližega pogledati i... kazati vam da postojim. Naposljetku, nije rečeno da vam dugujem zahvalnost. Vaše je uže poštedjelo mojega oca i mnogo mučnije i beskrajno duge smrti... - Koje?


~ 52 ~

- Smrti od jada i tuge! Isuviše je volio svoju zemlju, svoga kralja i svoj grad Pariz a da bi mirna srca podnosio kako u njemu vlada Englez. Iskra bijesa načas sijevne u bezizražajnim očima monsinjora Pierrea Cauchona. - Englez u njemu vlada zahvaljujući pravu svog roñenja i kraljevskog nasljedstva! On je naš zakoniti vladar, i po svom porijeklu i po volji svojih djedova dok je kopilan iz Bourgesa običan pustolov! Katerina mu presiječe riječ kratkim i bezobraznim smijehom. - Zar da meni bajete te gluposti! Mene nećete uvjeriti, a niti... sebe! Vama je, monsinjore, vrlo dobro poznato da vas kralj Karlo VII sigurno ne bi podigao na položaj dvorskog kapelana! Englez je manje izbirljiv, a zato ima dovoljno razloga! Ali dozvolite mi da kažem kako vi, kao zastupnik Božji, nikako niste u stanju razabrati tko po svom roñenju ima pravo na francusku krunu! - Henrik VI je jedini pravi kralj Francuske... Biskup je izgledao kao da će ga kap udariti. Katerina mu se vrlo ljubazno osmjehne. - S vama čovjek nikako da iziñe na kraj, monsinjore. Vi biste prije jezik pregrizli nego priznali da niste u pravu! Nego, monsinjore, bar malko se osmjehnite. Gledaju nas, a posebice vojvoda Filip. Mora da vas je već netko obavijestio da smo ja i on veliki prijatelji. Uz cijenu nadljudskih napora Pierre Cauchon uspije svom licu dati normalan izgled. Na kraju se osmjehne krajičkom svojih usana i prosikće izmeñu zubi. - Budite uvjereni, gospoño, da vas neću zaboraviti! Katerina se lako nakloni i mirno mu šapne: - Sretna sam zbog toga! Što se mene tiče, nisam vas nikad zaboravila, monsinjore. S velikim ću zanimanjem pratiti vaš daljni životni put! Katerina napusti svoju žrtvu i ode polako i ljupko vukući iza sebe zelen i bijeli skut svoje haljine i poñe prema Filipu koji je izdaljega i čudeći se neko vrijeme promatrao njezin razgovor s dvorskim kapelanom. Videći da mu prilazi, on požuri prema njoj i pruži joj ruku. Nitko se nije usudio da ih slijedi. Dvorane nagon nije varao i oni su vrlo dobro znali da je Katerini de Brazey odsada imala biti ukazivana sva moguća pažnja i sve moguće poštovanje. - Kakav ste to tako važan razgovor vodili s našim biskupom iz Beauvaisa? - upita je osmjehnuvši se. - Bili ste oboje ozbiljni kao crkveni dostojanstvenici na koncilu. Da niste možda raspravljali o nekoj izreci svetog Augustina? Nije mi bilo poznato da se poznate... - Raspravljali smo o jednom pitanju koje se odnosi na povijest Francuske. Već dugo vremena poznam njegovu preuzvišenost biskupa iz Beauvaisa. Otprilike deset godina. Nekad smo se u Parizu često viñala. Baš tog sam ga vremena i podsjetila... Prekine se i prema vojvodi podigne svoj prazan pogled koji se odjednom ispuni suzama i nastavi glasom u kojemu se osjećao suzdržan gnjev. - Kako se možete služiti... kako možete cijeniti tog čovjeka? Jednog svećenika koji se kupao u ljudskoj krvi da bi se popeo na biskupsku stolicu? Vi, veliki vojvoda Zapada? Pa to je jedan bijednik! Filipu je godilo da ga se naziva velikim vojvodom Zapada. Katerinino ga je uzbuñenje do najveće mjere ganulo. Nagnuvši se prema njoj, ali tako da ga nitko ne čuje, reče joj: - Znam, draga! Ako se njime služim, znači da mi je potreban. Meñutim, o poštovanju ne može biti ni govora! Kad je netko vladar onda se mora služiti svim sredstvima, znate! A sad mi se osmjehni i hajde da otvorimo ples! - a zatim još tiše nadoda - Volim te više no išta na svijetu!


~ 53 ~

Slabi se osmijeh pojavi u očima i na usnama Katerininim. Glazbenici su na svojoj tribini zasvirali pavanu. Pustila je da je vojvoda odvuče usred prostranog kruga koji su oko njih oblikovali zadivljeni i zavidni dvorani.


~ 54 ~

Glava peta

NUNC DIMITTIS1

Na dan pogreba Margerite Bavarske Katerina je imala dojam da će crknuti od hladnoće i tjeskobe. Vojvotkinja-udovica naglo je preminula 23. siječnja 1424. tri mjeseca poslije udaje svoje kćerke. Umrla je u naručju vjerne prijateljice Ermengarde de Chateauvillain. Vojvoda Filip se u tom trenutku nalazio u Montbardu zajedno s Arthurom de Richemont i nije stigao u Dijon na vrijeme da zatekne majku još u životu. I u vojvodskoj palači, i u gradu zavladala je opća i iskrena žalost. Nekoliko dana poslije toga, za najžešće zime, posmrtni ostaci voivotkinjini preneseni su u njezino posljednje prebivalište, pod svodove veličanstvenog samostana Champmol koji se nalazio na ulazu u grad. Tamo su već počivali njezin suprug Jean-Sans-Peur, njezin svekar Filip Smjeli i njezina snaha, nježna Michelle de France. Kad je ujutro rano, još prije no što bijaše svanulo, Perrina obukla svoju gospodaricu za pogrebni obred koji je imao trajati čitav dan, prestrašila se primijetivši Katerinino blijedilo. - Gospoña bi trebala ostati kod kuće, ispričati se da... - To je nemoguće! U ovakvim prilikama jedino netko tko je na umoru ne mora sudjelovati u pogrebnoj povorci. Ne prisustvovati pogrebu, značilo bi povrijediti vojvodu u njegovu bolu — odgovori Katerina. - Ali gospoño... vi u vašem stanju! Katerina se tužno osmjehne. - Jest, Perrino, i ja u ovom stanju moram biti tamo! Samo su dvije osobe od svih što su okruživale Katerinu znale da je ona u drugom stanju: njezina mala sobarica i Abou-al-Khayr koji je prvi utvrdio razloge iznenadne nesvjestice mlade žene za božičnih blagdana. Poslije toga se Katerina stalno loše osjećala mada je sve svoje napore ulagala da to sakrije. Ona je slabo podnosila trudnoću. Poslije prvih vrtoglavica vrlo često ju je spopadala mučnina. Nije podnosila kuhinjske vonjeve, a kad bi prolazila Bourgom, od smrdljivog zadaha tripa želudac joj se prevrtao. Uza sve to očajnički je pokušavala što je moguće dulje sakriti istinu pred mužem. Poslije vjenčanja princeze Margerite njezini su odnosi s Garinom bivali sve gori i gori. Glavni ravnatelj se prema njoj u javnosti odnosio s upravo ledenom uljudnošću, a kod kuće, kad je kod kuće bio, gotovo joj se nijednom riječju nije obraćao, a kad bi to uradio, onda bi je njegove riječi za samo srce ujele. Nikako nije uspijevala shvatiti razloge njegova raspoloženja. Očito, on je kao i čitav Dijon znao za njezine odnose s vojvodom, ali njoj nije išlo u glavu zašto bi se on zbog toga osjećao uvrijeñenim. Nije li on sam sve učinio, nije li sve stavio u pokret da upravo tako bude? Zbog čega onda ono njegovo prezirno držanje koje je teškom mukom podnosila, i to utoliko teže što već više od mjesec i po nije vidjela Filipa koji je, zaokupljen poslovima svoje države, stalno bio na putu. Malo se pomalo bijaše navikla na strasnu nježnost koju joj je iskazivao i na budnu pažnju kojom je bijaše okružio, tako da su joj sada nedostajali. Osim toga, on je u njezinu tijelu razbudio želju za ljubavlju, te je mlada žena htjela-ne htjela morala priznati da

1 Nunc dimittis servum tuum, Domine - Sada otpusti slugu svojega,

Gospodine!


~ 55 ~

je pokraj njega doživjela zanosne trenutke koje nije bilo lako zaboraviti, koje je bilo teško ponovo ne poželjeti! Perrina je, naposljetku, obukla Katerinu što je toplije mogla. I ona je, kao i čitav dvor, morala nositi korotu tako da je od glave do pete bila u crnini samo što joj je odjeća od debelog baršuna bila postavljena toplom samurovinom. Teško crno velo padalo joj je s kape krznom postavljene. Kratke, krznom postavljene, čizme skrivene dugom haljinom i ogrtačem i rukavice od baršuna iste boje nadopunjavali su njezinu opremu na kojoj nije bilo nakita. U stvari, Katerina je bila dobro zaštićena, ali napolju je bilo vraški hladno! Mlada je sobarica zabrinuto kimala glavom dok je kroz prozor promatrala debele naslage snijega što je pokrivao krovove a na ulici se malo-pomalo, pod nogama prolaznika, pretvarao u ledeno blato ili u vrlo opasne klizave ledene ploče. A Katerina je pješke morala prevaliti dosta velik komad puta. Svečana misa, otpjevana u Sainte-Chapelle potrajala je vrlo dugo. Usprkos čitavoj šumi voštanica razmještenih po oltaru i oko mrtvačkog sanduka, u kapelici je bilo vrlo hladno. Pri disanju je ljudima iz usta i nosa izbijala gusta para. Meñutim, mučnije od svega bila je beskonačna povorka koja se stopu po stopu vukla čitavim gradom. Taj je pogreb za Katerinu predstavljao pravi križni put. Pri blijedoj svjetlosti dana stupalo se izmeñu kuća okićenih crnim zastavama, uz posmrtne zvukove truba, dok je sa svih crkava u gradu odjekivala pogrebna zvonjava zvona. U toj crnoj povorci jedino mrtvačka kola nisu bila crna. Filip je htio da budu potpuno ista kao i ona što su njegova oca odvukla do posljednjeg utočišta: šest je konja vuklo balzamirano tijelo preminule vojvotkinje koje je počivalo pod tkaninom od zlatnog brokata s velikim križem od crvenog baršuna. Na svakom kutu mrtvačkih kola vijao se čitav snop zastavica od modre svile izvezene zlatom. Šezdeset je bakljonoša i čitava vojska fratara okruživala kola i pri tom plakala i pjevala psalme. Filip je stupao odmah iza njih, gologlav uprkos hladnoći, vrlo blijed i nepokretnih očiju. Zatim je stupao čitav dvor, pa čitav grad pod svojim cehovskim zastavama. Katerini se sledilo srce kad je ugledala vojvodu. Izgledao je poput automata. Pod utjecajem tuge, Filip je odjednom postao za nju vladar pred kojim je trebalo biti na oprezu, a eto morala mu se obratiti što prije, i to radi jednog pomilovanja. Sinoć ju je potražila Coletta, stara sobarica gospoñe Marije de Champdivers i na brzinu joj ispričala strašnu vijest: nekoliko sati prije toga su Odetta i otac Etienne uhapšeni u samostanu des Cordeliers dok su roditelji mlade žene dobili nalog da odmah napuste Burgundiju. Jedino je Coletta ostala u grañu da obavijesti Katerinu u koju je Marija de Champdivers polagala posljednju nadu. Čitav je slučaj bio teške prirode. Vojvodi savojskom je uspjelo nagovoriti zavañene prinčeve da sklope novo primirje. Meñutim, na Odettino podsticanje, jedan vrlo nemiran zapovjednik drumskih razbojnika poznat pod imenom "Kopile iz Baumea" narušio je primirje napadom na jedno selo u Burgundiji. Kopilan je uhvaćen a kako mu je bilo stalo da izvuče glavu, sve je priznao. Protumjere su bile brze: Odetta, fra Etienne Charlot i neki trgovac iz Geneve, njihov ortak, bačeni su u zatvor gdje ih je čekalo mučenje, a zatim smrt. Katerina nije mogla shvatiti što li je natjeralo Odettu na tako ludi pothvat. Pričalo se da su urotnici snovali o ubojstvu vojvode Filipa! Možda je to uradila zato što joj je bio oduzet njezin grad, a možda joj se žurilo da što prije vidi pobjedu kralja Karla VII kojega je Bog


~ 56 ~

obdario sinom 3. srpnja 1423.2 U svakom slučaju, Katerina je htjela od prijateljice otkloniti opasne prijetnje, pa morala to svojim vlastitim životom platiti! Samostan Champmol je bio podignut izvan gradskih zidina, i to izmeñu puta što je vodio na zapad i toka rijeke Ouche. Taj je samostan bio nedavno sagrañen. U stvari, podigao ga je Filipov djed, vojvoda Filip Smjeli, i to prema projektima Droueta de Dammartin. Katerina je često slušala o divotama toga samostana koji je bio smatran jednim od najuspjelijih arhitektonskih ostvarenja tog vremena, ali joj se nikad dotad nije pružila prilika da u nj uñe. Samo su muškarci mogli ući u taj samostan kartezijanaca dok je ženama bio dozvoljen pristup u kapelicu samo u prilikama kao što je bila ova o kojoj je riječ. Umjesto u kapelici Citeauxa, sad su se burgundski vojvode zakapali u kapelici ovoga samostana. Kad je povorka prošla kroz vrata Ouche, a zatim pokraj, od leda pocrnjelih i zgrčenih vrba, te velike ograde i vrta otaca kartuzijanaca, bilo se već gotovo smračilo. Katerina se jedva jedvice držala na nogama. Stalno je uzimala pilule ili udisala iz bočice miris beloduna što joj ga je dao Abou-al-Khayr. Usprkos debeloj i toploj odjeći, mrtvačka joj se hladnoća uvukla u tijelo. Kašalj ju je spopadao od dima baklji. Prešavši preko praga kapelice, posrne i umalo ne padne. Ermengardina je ruka zadrži na vrijeme, i to pod kamenim likom Filipa Smjelog koji je, ponosno dignute glave, molio na pročelju kapele, sučelice svojoj ženi. Katerina pogleda svoju staru prijateljicu pogledom punim zahvalnosti. Nije se usudila zamoliti da joj pritekne u pomoć jer je i ona, poput samog Filipa, bila nalik na fantastičnu crnu utvaru ukočenog pogleda. Vojvotkinjina je smrt strašno pogodila glavnu upraviteljicu. Pod crnim je velom stupala potpuno druga žena, meñutim, njezina je ruka bila i sada topla i snažna i od njezina dodira Katerini bi lakše i nekako se ohrabri. Gotovo ništa nije vidjela u toj kapeli, ni prekrasnih slika flamanskog slikara Clausa Slutera, niti prozora sa sivo oslikanim grbovima, niti na koru skupocjeni kameni grob Filipa Smjelog, ni anñela oko glavnog oltara koji su u rukama držali svijećnjake, niti na početku apside zlatnog arkanñela koji je u rukama držao vojvodsku zastavu. Vidjela je samo Filipa, njegovo nepokretno lice, njegove sive oči koje je nisu vidjele. Oko nje su bila sama kamena lica, crni kipovi koji se zavrtješe oko nje. Iznad njezine su glave duboki glasovi nevidljivih fratara pjevali posmrtni pjev, što ga je komponirao Jacques Vide, mladi Filipov sobar. Riječi su brujale u Katerininim ušima ponut zaviianja strašne oluje. "Nunc dimittis servum tuum, Domine, secundum verbum tuum in pace. Quia viderunt oculi mei salutare tuum.. ."3 Katerina je baš u tom trenutku osjetila kako i nje nestaje... Zanjiše se. Ermengarda je snažno obujmi oko struka i tako je spriječi da se ne sruši usred samog obreda. - Mala glupačo! - šapne joj Ermengarda grubo, ali s toplinom u glasu. Zar mi niste mogli kazati? - Što? - propenta Katerina iznemoglo. - Pa da ste u drugom stanju! Vidi vam se na svakoj crti lica. A ja ništa dosad ne bijah primijetila…! Glavu gore, to brzo proñe, više vas ne ispuštam.

2 Budući Luj XI 3 A sada otpusti slugu svojega u miru, Gospode, kao što si kazao, jer je on

vidio tvoj spas. (Evandjelje po sv. Luki, II, 25)


~ 57 ~

Ermengarda je odmah pokazala svu svoju ljudsku dušu tako da je Katerina pomislila kako bi bila umrla na tom istom mjestu da joj nje nije bilo. U stvari, pogreb je bio gotov. Vojvoda Filip, koji je čitavo vrijeme proveo u privatnoj kapelici obitelji s lijeve strane oltara, predao je posmrtne ostatke svoje majke prioru opatije. Uskoro će se Margerita Bavarska pridružiti svome mužu koji je počivao u privremenom grobu pod pločom od crnog mramora. Uto Katerina osjeti njegov letimičan pogled na sebi. Njegov ju je pogled, i zabrinut i nježan, razvedrio. Nestalo je tjeskobe. Činilo joj se da joj je Ermengarda ubrizgala svoju snagu. Grudi joj je manje mučila mora. Oh, zašto je u tom trenutku morala sresti Garinov pogled? U njemu je plamsala mržnja od koje joj se naježurila put. Luñački izraz je zgrčio lice glavnog ravnatelja. Katerina se bila zaklela da čuje kako škripi zubima... Na sreću, taj trenutak groze brzo je prošao... Malo zatim, oslonjena o Ermengardu, našla se na otvorenom zraku. Noć je bila mračna i vrlo hladna, ali je zato više nije gušio vonj izgorenog voska i gusti slojevi tamjana. - Je li vam sada bolje? - upita je Ermengarda. Katerina joj se osmjehne zahvalno. - Mnogo bolje! Kako da vam zahvalim. Da nije bilo vas, bila bih se dozlaboga obrukala. - Koješta! Ne govorite gluposti! Ali trebali ste me obavijestiti o svom stanju. Da li vojvoda zna? - Još ne. Dvije žene naprave nekoliko koraka prema samostanskim zdanjima što su se nalazila južno i zapadno od kapelice. Baklje su gorjele svijajući se u željeznim kukama zataknutim ispred priorova prebivališta. Sav ostali dio ogromnog samostana bijaše utonuo u tišinu. - Kako je tužno ovdje - reče Ermengarda protrnuvši. - Poñimo. Dobro je što sam naredila svojim slugama da doñu s nosiljkom po mene. Ne bih imala snage da ponovo prijeñem čitav ovaj put po snijegu. Hoćete li da obavijestim vašega muža da ću vas povesti sa sobom? - Nije potrebno! - odgovori Katerina odmahnuvši glavom. - Moji čini ne zanimaju moga muža. - On je ili glup ili nema srca! Već je prilično mnogo vremena prošlo što ne shvaćam gospodina Garina! Doñite, draga! Otpozdravljajući i desno i lijevo, dvije žene stigoše do velikih otvorenih vrata opatije. Upravo su se uspinjale u teška nosila kadli im se jedan paž približi. U ruci je držao pismo i pružio ga Katerini. - Od strane monsinjora! - reče paž. Mlada žena prepozna mladog Lannoya. Mladić joj se osmjehne, duboko joj se pokloni i udalji se da bi se pridružio pratnji svoga gospodara. Dvije se žene popeše u kola i zavale u jastuke. Ermengarda podmetne grijalicu Katerini pod noge. Pošto je razmotala pisamce, mlada ga žena pročita pri nesigurnom svjetlu voštanice što je prstenom bila pričvršćena o zid nosiljke. Kožnate zavjese su dobro štitile unutrašnjost od hladnog vjetra što je napolju puhao. Promrzla do kostiju, Katerina je još neko vrijeme cvokotala zubima. Filipovo ju je pisamce oduševilo. Pisao joj je: "Preklinjem te, doñi! Doñi večeras! Osjećam strahovitu potrebu za tobom. Ostajem svega tri dana. Oprosti mi što sam toliko navalio. Znaš, isuviše te mnogo volim! Lannoy će te do ponoći čekati pred vratima vrta!" Pisamce nije bilo potpisano, meñutim Katerini nije ni bilo potrebno da vidi potpis pa da zna od koga je. Zgužvala je papir u lopticu koju zatim gurne u svoju torbu. Odjednom je lakše disala. Tjeskoba što ju je od


~ 58 ~

samog jutra gušila naposljetku se raščini. Sve jači korijen je u njoj hvatala nada da će spasiti svoju prijateljicu. Spopadao ju je osjećaj ludog straha kadgod bi pomislila na krhku i nježnu Odettu koja je sigurno pri toj studeni čamila u nekoj od podzemnih ćelija, sva u okovima i sa očima punim suza i straha. Neka je nebu hvala što će još tu istu noć imati priliku da Filipa moli da se smiluje i pusti na slobodu njezinu nesretnu prijateljicu! Gañenje što ju je mučilo čitav taj dan, osjećaj hladnoće u čitavu tijelu, svega je toga nestalo pod utjecajem tih razmišljanja. Osim toga, tu će noć provesti s Filipom... osjećat će njegovu ljubav, milovanja njegovih ruku, šapat njegovih nježnih riječi! I tako je Katerina bila gotovo vesela kad je iz Ermengardine nosiljke sišla u ulicu Parcheminerie. Mladi Lannoy je bio na svom mjestu kad je Kalerina triput udarila na mala vratašca ugrañena u visoki zid podignut oko vojvodskog vrta. Stražarski sat je već odavna odbio. Noć je bila toplija no što je bio dan, i to zahvaljujući obilatom snijegu što je padao u toku čitave večeri. Poslije svog povratka iz Marsannaya, Katerina se bijaše naučila na te noćne šetnje kojih ne samo da se nije plašila, već im se naprotiv, radovala baš kao kakvoj razbibrizi. Nije ju bilo strah podmuklih opasnosti što su vrebale u gradskim uličicama, niti pijanih vojnika ni lupeža pod komandom Jacquota Matroza. Abou-al-Khayr joj bijaše jednom zauvijek stavio na raspolaganje svoja dva nubijska roba koji su svojim gorostasnim tijelima i svojim licima crnijim od najcrnje noći tjerali u bijeg i najdrskije lupeže. Dobro hranjeni i toplo odjeveni, ta su dva nijema crnca vrijedila koliko čitava gomila dobro naoružanih ljudi. Katerina je to znala te se bez straha uputila na sastanak s Filipom. Nema šta, to je bilo zaista izvrsno rješenje. Jean de Lannoy je u vrtu pokrivenom snijegom skakao s noge na nogu i pri tom se rukama udarao po bedrima da bi se malko ugrijao. Oduševljeno je otvorio vrtna vrata kad je opazio Katerinu. - Gospoño Katerino, vi ste zaista ljubazni što ste tako brzo stigli! - šapne joj obješenjački. - Večeras je pasji hladno... - Eto, zbog tebe sam i požurila. Čitavo sam se vrijeme bojala da se ne prehladiš... - Drugim riječima rečeno, monsinjor bi mi morao biti zahvalan - zaključi paž smijući se. - To utoliko više što jedva čeka da vas vidi kraj sebe. - Kakve je volje? Lannoy iskrivelji lice u grimasu koja je značila "ni dobre, ni loše", a zatim uzme Katerinu za ruku da bi je proveo kroz vrt. Snijeg je bio tako visok da je trebalo i te kako dobro poznavati vrt da se čovjek ne spotakne o drveće ili kamenje. Kad su stigli pod svod palače, mlada žena, kao obično, povjeri na brigu pažu svoje tjelohranitelje, Omara i Alija, i brzo se uze uspinjati spiralnim stepeništem, smještenim u slijepoj kuli, kojim se stizalo ravno u vojvodine odaje. Svijeće od namirisanog voska osvjetljavale su stepenište obloženo baršunom. Nekoliko trenutaka potom Katerina padne u zagrljaj Filipu. On ju je strastveno grlio, bez riječi prekrivajući mahnitim poljupcima njezino hladno lice. Nakon nekog vremena on je ispusti, spusti krznenu kuljicu na ramena mlade žene, zatim joj lice uze u obje ruke i ponovo ga stane ljubiti. - Kako si lijepa! - šaputao je glasom isprekidanim od uzbuñenja. - I koliko si mi samo nedostajala! Četrdeset i pet dana bez tebe, bez tvog osmijeha, bez tvojih usana. Ljubavi moja, prošla je čitava vječnost otkad te nisam vidio!


~ 59 ~

- Budući da sam ovdje i da si ovdje - osmjehujući se reče Katerina - sve to treba zaboraviti. - Ti brzo zaboravljaš neugodne trenutke, ali ja ne... ! Usprkos silnoj želji da te vidim, prilično sam se skanjivao prije no što sam se odlučio da te zamolim da po ovoj hladnoći doñeš k meni. Bila si vrlo blijeda u kapeli! Dobro sam vidio da se ne osjećaš dobro i da se umalo nisi onesvijestila! - Bilo je hladno. Ali i ti si bio vrlo blijed! A bio je još uvijek. Priljubljena uza nj, Katerina je osjećala kako mu podrhtava visoko i mršavo tijelo. Nije ga htjela obavijestiti o svojoj trudnoći jer se bojala da se neće usuditi da je više dirne. A osjećala je da mu je bila potrebna, da ga je mučila želja za njezinim tijelom... Na licu su mu se još opažali tragovi suza. Nad mrtvim tijelom svoje majke istočio je čitav potok suza, i to ga ie iscrpilo, samo što je zbog tog svog patničkog izgleda bio još draži Katerini. Još nije uspjela razmrsiti čudan osjećaj što ju je vezao za Filipa. Da li ga je ljubila? Ako je ljubav bila ono mučenje misli, ona bolna glad što bi se u njoj javila kadgod bi se sjetila Arnaudova lika, onda ga nije ljubila. Ali ako je ljubav bila nježnost, blagost, snažna fizička privlačnost, onda joj je Filip možda prirastao za srce. Pošto ju je oslobodio široka ogrtača, podiže je u zrak i odnese je do velikog kreveta na koji je posjedne. Zatim klekne ispred nje da joj izuje obuću. Polako joj skine čizmice od crne kože, pa svilene čarape što su joj sezale do koljena. Držeći u rukama njezina sitna stopala trenutak ih je promatrao, a onda uze ljubiti crvenkaste joj nokte. - Tebi je hladno - reče nježno - sad ću potpaliti vatru. Tri debele cjepanice su gorjele u kaminu, ali da bi podstakao što veći plamen, vojvoda skoči do obližnjeg sobička, donese naramak granja i nabaca ga preko cjepanica. Plamen poskoči. Filip se tada vrati do Katerine i uze je svlačiti. On je s neobično mnogo nježnosti i brige obavljao taj posao. Njegovi su milujući i blagi pokreti bili prožeti upravo pobožnim obožavanjem. Bila je to neka vrsta sporog obreda, pomalo svečanog, u kojemu su oboje uživali jer je raspaljivao želje i žestokom olujom harao osjetilima. Filip se pred ženom bacao ničice da bi što snažnije potom njome ovladao... Kad se mnogo vremena poslije toga Katerina trgnula iz božanstvenog polumrtvila u koje bijaše utonulo njezino tijelo, njezin je obraz počivao na Filipovim grudima. Nije spavao. Lako pridignut na jedan lakat, poigravao je svilenom kosom svoje ljubavnice koja se bijaše rasula po bjelini jastuka poput pokrivača od čistog zlata na kojemu je odsjevao plamen. Primijetivši da je budna, on joj se osmjehne ljupko, pri čemu je njegovo dugo, oholo i pomalo strogo lice dobivalo posebnu draž. - Zašto te toliko ljubim? Ti tekućom vatrom pališ moju krv kao nijedna druga žena dosad. Reci mi svoju tajnu! Da nisi možda vještica? - Ja sam ja i ništa više - odgovori mu Katerina osmjehnuvši se. Filip se, meñutim, uozbilji. Zamišljeno ju je promatrao, zamišljeno i nekom vrsti poštovanja. - To je istina. Time je sve rečeno. Ti si ti... izuzetno biće, polužena i poluboginja, biće rijetko i dragocjeno zbog kojega su ljudi kadri dignuti oružje jedni protiv drugih. Već je postojala takva žena. Deset su se godina dva naroda ubijala jer je od jednog pobjegla drugom. Velika su bogatstva uništena, na tisuće je ratnika poginulo zato da bi napušteni muž povratio izgubljeno blago. Ta se žena zvala Helena. Bila je plava kao i ti, ali manje plava od tebe, sigurno... Da li je ikada ijedna žena od Eve naovamo imala ljepšu kosu od tvoje... od mojeg zlatnog runa? - Lijepog li naziva! - poviče Katerina. - Što to znači? Filip je zagrli, privuče je k sebi na prsa i ušutka je poljupcem.


~ 60 ~

- To ti je jedna priča iz davnine. Drugi put ću ti je ispričati... - A zašto ne bi sada? - Pogodi! - otpovrne on smijući se. Pucketanje cjepanica u kaminu se nastavljalo dok su Filip i Katerina još jednom zaboravili na svijet oko sebe. Kad mu je ona priopćila da je u drugom stanju, on je u prvi čas zanijemio od iznenañenja, ali je odmah potom pokazao izuzetnu radost i stao joj zahvaljivati na tom rijetkom daru. - Sad me više ne muči savjest! - poviče Filip. - Stidio sam se sam pred sobom što sam te pozvao ovamo na sam dan majčine smrti... meñutim život što si ga navijestila odrješuje od svakog grijeha. Dijete, sin... zar ne, bit će sin? - Bit će onako kako bude - odgovori Katerina smijući se. - Jesi li sretan? - Još pitaš! Filip skoči iz kreveta i na jednom stoliću napuni dvije zlatne čaše od kojih jednu pruži Katerini. - Malvazija! Pijmo za sreću našeg djeteta! Podignuvši čašu, ispije ju na dušak, a zatim ponovo legne i uze promatrati Katerinu kako ispija svoju u malim gutljajima. - Sličiš mački pred zdjelicom punom kolača - reče i nagne se da usnama pokupi kapljicu vina što je Katerini kliznula na gole grudi. - A sada mi reci kako da ti se odužim za radost kojom si me večeras obdarila? Ponovo je bijaše privinuo na svoje grudi. Katerina je slušala kako joj u uhu odjekuju udarci Filipova srca. Ali i njezino je počelo snažnije kucati. Trenutak je bio povoljan, samo što se ona prekoravala da je isuviše odugovlačila da iznese svoje molbe. Prepustivši se tu noć ljubavnim užicima, umalo da nije zaboravila na nesretnu Odettu. Pritisnuvši glavu uz Filipova prsa, ona prošaputa: - Htjela bih te za nešto zamoliti. - Brzo reci, unaprijed obećavam da ću ti ispuniti svaku želju. Ona se malko pridigne, stavi ruku na vojvodina usta, a zatim tužno zaklima glavom. - Ne istrčavaj se isuviše! Tebi se sigurno neće svidjeti ono za što te mislim zamoliti. Vrlo je lako moguće da se razljutiš! Čekala je učinak svojih riječi. Njezina zabrinutost poraste kad je primijetila da se Filip smije. - Nemaš se čemu smijati, uvjeravam te - na to će ona donekle povrijeñena njegovim držanjem. - Kako da nemam! Ako hoćeš ja ću ti kazati što si me naumila moliti. Kladimo se, hoćeš, za poljubac da znam što želiš! - To je nemoguće! - Kako nemoguće!? Dovoljno je da te čovjek malo bolje pozna. Ti u svom rukavu uvijek imaš neku "nemoguću" molbu za me, na čak i onda kad na sebi nemaš rukava. Zar misliš da ne znam za prijateljstvo koje te veže za onu glupu Odettu de Champdivers? Moja je policija bolje organizirana no što ti misliš, lijepa moja gospoño. - Onda? - upita Katerina kojoj se srce stislo u grudima. - Što je vojvoda burgundski naumio učiniti s urotnicima? - Vojvoda burgundski neće baš ništa učiniti, i to zato da ne bi rasplakao tvoje lijepe oči, draga. Pustit će i ženu i fratra i trgovca da se negdje drugdje objese. Pustit će ih na slobodu, ali ću ih zato prognati iz Burgundije. Tvoja će se Odetta skrasiti negdje u Savoji, fratar će se vratiti u svoj samostan na brdu Beuvray s nareñenjem da ne smije više prelaziti naše granice, a trgovac će otići u Geneve. Jesi li zadovoljna tim mojim odlukama?


~ 61 ~

- Oh! - poviče Katerina očiju sjajnih poput zvijezda i punih zahvalnosti. - Da samo znaš kako! - A sad te moram podsjetiti da sam dobio opkladu. Pogodio sam tvoje želje, prema tome treba da platiš! Katerina je s oduševljenjem i žarom plaćala izgubljenu opkladu što je Filipa ispunilo neizrecivom srećom. Mora da je već odavno zvono sa samostana Saint-Etiennea pozivalo vjernike na zornicu kad se Katerina vratila kući. Noć je bila tako tamna da se prst pred nosom nije vidio, a hladnoća ju je štipala za lice pod spuštenom kukuljicom, ali ju je zato grijala radost što ju je nosila u sebi. Znala je da će Odetta tog jutra biti puštena iz zatvora, da će je moći zadržati dvadeset i četiri sata u svojoj kući, a zatim je predati pratnji koja će je odvesti do granica Burgundije. Progonstvo se mladoj ženi i nije činilo tako strašnim jer je odlučila da svoju prijateljicu i fratra snabdije svim i svačim, tako da ni u čemu neće oskudjevati. Bila je vrlo umorna. Ubitačan pogrebni obred pa poslije toga noć ispunjena užicima, dotukla bi i nekoga tko je bio jači od nje. Zureći prema toplini svoje kuće, Katerina je s užitkom mislila na svoj mekani krevet, sa svih strana zatvoren zastorima, i na svježinu njegovih plahti. Osjećala se odlično, usprkos svom stanju, osjećala se duševno odmorenom kao još nijednom od Božića naovamo. Bila je sigurna da će spavati mirno poput anñela. Ušavši u svoju sobu, požuri da se svuče i da se uvuče u krevet što ga je Perrina, naglo se trgnuvši iza sna, na brzinu ugrijala grijalicom dok se ona svlačila. U kući je sve bilo mirno. Nikakve buke nije bilo čuti. - Sutra ujutro me nemoj pustiti da dugo spavam - preporuči Katerina djevojci. - Treba da poñem u zatvor sredinom jutra i da potražim gospoñu Odettu. Tako sam umorna da bih lako do večeri mogla spavati. Perrina obeća da će učiniti kao što joj je nareñeno i smjerno se povuče. Zaštićena svilenim zastorima Katerina je ubrzo zaspala dubokim snom. Iz sretne ju je nesvjestice netko vrlo čudno i grubo trgnuo. Nečije su je ruke dograbile za ramena i za bedra, podigle je u zrak, odnijele napolje. Njezine oči natečene od sna razaznaju u sivom polumraku, možda je tek bilo svanulo, tamne i nejasne likove koji su se silno uskomešali. Njezina soba koju jedva da je prepoznala bila je puna nekakvih utvara koje su se potpuno nečujno kretale baš kao u kakvu grozomornom snu. Katerina je htjela zvati u pomoć, ali joj se glas zaustavio na usnama, i to ne zato što ju je neka čudna nemoć spriječila u tome kao u mučnom snu, već što joj je nečija ruka začepila usta. Tada je shvatila da ne sanja, nego da ju je netko oteo. Ali tko? Svi su likovi oko nje imali maske na licu. Nečije su je ruke zatim umotale grubo u pokrivač. Zagušljiv i potpun mrak je progutao nasmrt prestrašenu mladu ženu. Čula je neko nejasno došaptavanje, a zatim je poniješe. U mislima je slijedila put kojim su prolazili. Najprije su prošli hodnikom, a zatim se stadoše spuštati stubištem stepenicu po stepenicu. Dvojica ljudi što su je nosili grubo su je tresli i drmali kao da nose kakvu košaru. Nije mogla vikati jer su joj usta bila vezana. Odjednom joj do tijela prodre hladnoća. Znači da su se nalazili u dvorištu. Sve je to bilo isuviše stvarno, a ipak se ona nije mogla oteti dojmu da se radi o nekom besmislenom snu. Kako ju je netko mogao ugrabiti u kući punoj svijeta?


~ 62 ~

Ta tu je bio Garin, Abou-al-Khayr sa svojim nijemim robovima, Perrina... Bio je Tiercelin... Uza sve to odnosili su je kao kakvu vreću a da se nigdje nijedan glas nije podigao... Bacili su je u nešto, sigurno nekakvu nosiljku, jer je odmah osjetila da se kreće. Bijesno se počela otimati. Iako je bila čvrsto vezana, uspjela je osloboditi jednu ruku. - Požurite - reče netko prigušenim glasom. Katerina pojača napore da se oslobodi i na koncu joj poñe za rukom da otkrije glavu. Nalazila se u kolima pokrivenim ceradom i punim slame. Svitalo je... Ukaže joj se ugao ulice. U vidnom joj se polju ukaže lik nekog čovjeka. Bio je to glavom Landry Pigasse. Posljednjim snagama strgne povoj s usta i zaurla: - Landry, u pomoć! Krik joj se slomi u grlu i čudno oslabi. Njeni su otmičari sigurno primijetili da se djelomično oslobodila te je netko od njih žestoko mlatne po glavi, Katerina se bez svijesti sruši u slamu. I tako nije ni znala da su kola izišla iz Dijona kroz vrata Ouche i krenula putom što je vodio na zapad.


~ 63 ~

Glava šesta

SOBA U KULI

Hladnoća i žestoka bol u glavi vratiše Katerinu svijesti. Bila je čvrsto vezana tako da se nije mogla maknuti, meñutim glava joj je bila otkrivena. To joj nije bilo ni od kakve koristi jer su joj usta bila vezana. Duboko uvaljena u slamu kola vidjela je jedino nebo i dvojicu ljudi koji su sjedili pokraj nje. Glava joj se nalazila u razini njihovih nogu. Nikad ih prije nije vidjela. Umotani u svoje ovčje kožuhe, sa šeširima od pusta nabijenim na oči, sa crvenim rukama četvrtastih prstiju oslonjenim o krupna koljena, sličili su joj na seljake. Njihova su se tijela prepuštala pokretima kola. Kad je Katerina malko zastenjala da bi privukla njihovu pažnju, nisu čak ni očiju okrenuli prema njoj. Da im se pri lakom disanju nije dimio dah, čovjek bi bio pomislio da to nisu živi ljudi već dva drvena kipa. Uskoro se Katerina prestala baviti njima jer se sve gore i gore osjećala. Od drndanja kola boljelo ju je čitavo tijelo. Noge su joj i ruke bile kao led hladne, a u praznom je želucu osjećala napade grčeva i mučninu. Gušila se. Budući da su joj usta bila vezana, nije mogla do daha. Konopac kojim je bila čvrsto vezana preko debelog pokrivača, žuljao ju je gdje god joj se doticao tijela. Sasvim u njezinoj blizini netko poviče: - Potjeraj kola galopom! Deder, brže, Rustaude! Ošini konje! Taj joj je glas bio nepoznat. Uostalom, bilo joj je svejedno kome je pripadao. Odjednom su je strašne boli razdirale, tako strašne da su sve dotadašnje bile prava sitnica u usporedbi s njima. Obična teretna kola počela su ludo skakati po dubokim brazdama puta treskajući bez milosti bolno tijelo nesretne Katerine, zaštićeno tek s nešto slame na dnu kola. Ognjeni su joj noževi parali trbuh, leña, križa. Poskakivala je kao vreća krumpira pri svakom odskoku kola. Suze bola su joj kvasile obraze. Dva su čuvara promatrala njezine muke upravo životinjskom radošću. Na svaki njezin jauk odgovarali su grohotnim smijehom. Njezine su patnje bile tako jezive da je željela biti mrtvom. Kakvo je značenje imala čitava ta jeziva zgoda? Tko li ju je samo podvrgao tim neljudskim mučenjima? Neizreciva joj je bol pritekla u pomoć. Kola su u jednom trenutku u punom trku naletjela na veći kamen, snažno poletjela u zrak i silovito tresnula o put. Katerina pri tom glavom tresne u ogradu kola, krikne i ponovo se onesvijesti. Kad je došla k sebi, činilo joj se da se nalazi na dnu nekakva podruma. Još je uvijek ležala na slami, ali u mračnoj prostoriji čije obrise nije dobro razaznavala. Kameni se svod gubio u mraku, visoko nad njezinom glavom. Okrenuvši glavu da bolje vidi gdje se nalazi i što je okružuje, nešto hladno i tvrdo je stegne oko vrata. Prinese ruku vratu, opipa željeznu ogrlicu o koju je bio zakačen dugačak lanac tako da se mogla bar donekle kretati. Lanac je bio pričvršćen o zid. Katerina jezivo krikne, sjedne u slamu i s obje ruke uze nesvjesno trzati lancem u smiješnoj namjeri da ga iščupa iz zida. Grohotan smijeh poprati taj njezin jadan pokušaj. - Čvrst je i dobro učvršćen. Ne možete ga ni istrgnuti, a niti ga se osloboditi - javi se nečiji ledeni glas. - Kako vam se sviña vaša nova palača? Katerina kao oparena skoči na noge usprkos izmrcvarenim kostima. Lanac joj se objesi niz tijelo.


~ 64 ~

Na svoje zaprepaštenje prepozna Garina. Stajao je uspravno ispred nje. - Vi? Vi ste me, dakle, ugrabili i doveli ovamo? Ali gdje se, u stvari, nalazimo? To ne morate znati. Dosta je da znate da ovamo neće nitko doći da vas oslobodi, da nitko neće čuti vaše zapomaganje ako vam padne na pamet, da vičete. Ova je kula visoka, čvrsto grañena i podignuta na prilično pustom mjestu... Dok je Garin govorio, Katerina očima povede po prostranoj okrugloj prostoriji koja je, vjerojatno, bila jedinom prostorijom u čitavoj kuli. Svjetlost je u nju prodirala kroz visok i uzak prozor ukrižen s dvije željezne prečke. U njoj nije bilo nikakva namještaja osim jednog stoca kraj velikog kamina; na njemu je sjedio jedan od ljudi u ovčjem kožuhu i trudio se oko slabašne vatre; tu je takoñer bio i ležaj pokriven slamom na kojemu se Katerina bijaše osvijestila! Pošto je razgledala svoj zatvor, jer to je zaista bio zatvor, Katerina uze razgledati svoju odjeću. Bila je odjevena u platnenu košulju, u haljinu od grubog sukna smeñe boje, dok je na nogama imala vunene čarape i drvene cokule. - Što sve ovo znači? - upita iznenañena do najveće mjere. - Zašto ste me doveli ovamo? - Da bih vas kaznio! Garin uze govoriti, ali što je više govorio, lice mu se sve jače grčilo pod utjecajem upravo luñačke mržnje. - Vi ste me izvrgli smijehu, prekrili sramotom! Vi i vaš ljubavnik! Promatrajući vaše lice, vaše oči okružene podočnjacima posumnjao sam da ste skotna kao kuja, ali me u to najzad uvjerio jučer vaš izgled i malaksalost. Ostali ste u drugom stanju sa svojim ljubavnikom, zar ne? - Pa s kim bih drugim, zaboga? - iznenañeno otpovrne Katerina. - S vama, u svakom slučaju, nisam mogla zanijeti! Čudim se da vas sve to vrijeña s obzirom da ste me vi pošto-poto htjeli gurnuti u vojvodin zagrljaj! Naposljetku ste me i natjerali i sad nosim njegovo dijete... Njezin odrešit glas zvučio je izazovno. Tresući se u svojoj gruboj haljini, Katerina se primakne ognjištu. Željezni se lanac za njom vukao uz zlokoban zvuk. Čovjek što je puhao u vatru malko se odmakne da bi je odmjerio opakim pogledom. - Tko je ovaj ovdje? - upita. Garin joj odgovori: - Zove se Fagot. Taj mi je čovjek potpuno odan. On će se brinuti o vama. On, očito, nije gospodin. Vaš će se nježan nosić uvjeriti da nije namirisan kao vaš vojvoda, ali će zato odlično obaviti ono zašto sam ga unajmio... Katerina nije mogla prepoznati Garina. Jedino mu je oko bilo ukočeno, a ruke su mu drhtale. Glas mu je bio isjeckan i na trenutke dobivao kričav ton. Strah se počeo uvlačiti u srce mlade žene ustupajući mjesto bijesu. Ipak nije htjela pokazati da se boji. - Što ste, u stvari, naumili sa mnom učiniti? - upita okrenuvši leña Fagotu. Garin se sagne prema njoj i zaškrguće zubima. - Hoću da vas riješim tog djeteta što ga nosite u utrobi, i to zato što ne želim dati svoje ime jednom kopiletu. Vjerovao sam da će mala šetnja dovde biti dovoljna da pobacite. Ali sam zaboravio da ste snažniji i tvrñi od bilo koje prosjakinje. Može se dogoditi da vas ne uspijemo osloboditi ploda prije vremena. U tom nam slučaju ne ostaje drugo no da pričekamo poroñaj i ugušimo nametljivca kad se pojavi. U meñuvremenu ćete provoditi vrijeme ovdje u Fagotovu društvu. On će već znati kako da skrši taj vaš ponos, vjerujte mi! U stvari, dao sam mu svu vlast nad vama...


~ 65 ~

Nervozan je trzaj sasvim izobličio crte lica glavnog ravnatelja i dao im upravo demonski izgled. Po njegovim nacerenim i tankim usnama, po usukanim nosnicama, po glasu koji je na trenutke postajao pištav, Katerina shvati da se pred njom nalazio potpuno drugi čovjek. Garin je bio lud ili gotovo lud! Samo je luñak mogao smisliti tako ñavolji naum: predati je u ruke jedne životinje da bi je oslobodio začetog djeteta, ili ubiti djete ako to bude smatrao potrebnim... Pokušala je još jednom da ga urazumi. - Doñite k sebi, Garine! Vi bulaznite! Jeste li pomislili na posljedice svoga postupka? Zar mislite da se nitko neće zbog mene uznemiriti, da me nitko neće tražiti? Vojvoda... - Vojvoda sutra odlazi u Pariz što vi znate isto tako dobro kao i ja. Obavijestit ću ga o nevoljama što vam ih prouzročila trudnoća... a zatim o pobačaju... - A vi mislite da ću ja šutjeti kad se jednom nañem na slobodi? - Ja mislim da vojvoda neće poželjeti ni da vas prstom takne pošto nekoliko mjeseci provedete u Fagotovu društvu. Sasvim ćete se promijeniti, i to toliko da vas nitko neće prepoznati. A vojvoda voli samo lijepe žene. Brzo će vas zaboraviti, budite uvjereni... Strah je počeo hvatati Katerinu. Iako je bio lud, sve je predvidio. Još jednom pokuša sreću. - Ali oni koji žive sa mnom, moja rodbina i moji prijatelji, pa neće valjda čekati skrštenih ruku? - A što drugo da rade kad proširim glas da vas je Filip Burgundski tajno poveo sa sobom? Tko će se tome čuditi poslije očitih dokaza svoje ljubavi prema vama? Tlo je izmicalo Katerini ispod nogu. Činilo joj se da se svijet trese oko nje, da se ponor rastvorio pred njezinim nogama. Oči joj se ispune suzama nemoćnog bijesa. Uza sve to još uvijek nije mogla vjerovati da Garin može biti tako okrutan. Nagonski sklopi ruke. - Zašto tako postupate sa mnom? Što sam vam uradila? Sjetite se, zaboga: vi me niste htjeli kad sam vam se ponudila. Mogli smo biti sretni, ali vi ste sreću odbili od obojice. Vi ste me bacili u Filipov zagrljaj, a sad me zbog toga kažnjavate! Zašto... zašto? Dakle, mrzite me? Garin zgrabi mladu ženu za nježne zglavke i stane njome divljački tresti. - Mrzim vas, dakako da vas mrzim! Pošto sam bio prisiljen da se s vama oženim, neizrecive sam muke proživio zbog vas. A sad biste još htjeli da pod svojim krovom gledam kako vam raste taj vaš besramni trbuh? Htjeli biste da postanem, ocem jednom kopiletu? Ne, stoput ne, tisuću puta ne! Morao sam poslušati, morao sam se s vama oženiti! Samo što sam ja tom prilikom precijenio svoje snage. Ostalo ja ne mogu prihvatiti... - Pa pustite me da se vratim svojoj majci u Marsannay. On je grubo prodrma i baci na pod. Ona padne na koljena i vukući lanac koji joj je ranjavao vrat, zastenje: - Smilujte mi se! - Ne, ne... ! Meni se nitko nikad nije smilovao! Ovdje ćete ispaštati... ovdje... svoje grijehe da biste se potom skrili u neki od samostana kad jednom budete ružni. Tada ću se od srca smijati... Neću više morati da gledam vašu drsku ljepotu... vaše besramno tijelo kojim ste čak i moj krevet oskvrnuli... Ružna! Odvratna! Takvom ćete biti onog dana kad proñete kroz Fagotovu meštriju! Zgrčena na podu, nagonski štiteći glavu rukama, Katerina je, izgubivši sasvim živce, jecala bez sustezanja. U čitavom je tijelu osjećala strašne boli, a osim toga, očaj ju je sasvim preplavio. - Vi niste čovjek... vi ste bolestan... luñak - ridala je. - Postoji li čovjek, dostojan tog imena koji bi postupio kao vi?


~ 66 ~

Katerina začuje neko mumljanje. Kad je podigla glavu, Garina više nije bilo u sobi. Bila je sama s Fagotom. Uspravljen ispred vatre koju je naposljetku uspio razgoriti, gledao ju je svojim crnim očima koje su ličile na dva čavla na njegovu mlitavu i bubuljičavu licu. Sav se zgrčio od idiotskog osmjeha. Gegao se s jedne noge na drugu, poput kakva medvjeda, dok su mu ruke visile niz krupno tijelo. Nalet straha, gadljivog poput mučnine, uzmiješao joj se u želucu. Podigne se s poda i stane uzmicati ne ispuštajući s očiju prikana koji joj se primicao. Nikad dotad nije osjetila takav jeziv i odvratan strah! Bila je svjesna svoje slabosti, svoje nemoći pred tim čovjekom koji je samo izvana imao ljudski lik. Lanac kojim je bila vezana uza zid bio je isuviše kratak, tako da nije mogla stići do prozora... Obuzeta djetinjim strahom, ona se šćućuri uza zid. Fagot je kretao prema njoj, malko nagnut naprijed, s otvorenim šakama kao da se spremao da je udavi. Katerina je bila sigurna da joj je kucnuo posljednji trenutak. Čovjeku je nareñeno da je ubije, a Garin je svojim pričanjem samo htio produžiti njezinu tjeskobu. Ali kad su se Fagotove velike šape spustile na nju, ona shvati da čovjeku nije bilo do njezina života. On je svali u slamu i dok ju je jednom rukom čvrsto prikovao o tlo, drugom joj je pokušao podignuti haljinu. Odvratan vonj znoja, užežene masnoće i kiselog vina ispuni njezine nosnice. Preplavio ju je tako snažan osjećaj gañenja da joj je sasvim ponestalo snage. Ali je nagon da se brani bio jači. Iz grla joj se otme jeziv krik: - Garine! Upo... Krik joj zamre u grlu. Ako je još bio u blizini, Garin se mogao samo obradovati njezinoj nevolji. On je savršeno znao što radi kad ju je prepustio na milost i nemilost ovom prostaku. Katerina stisne zube i skupi svu svoju snagu. Osjetila je Fagotov hrapav dlan na svojem bedru. Sva se nakostriješila od groze. Divlje se stala otimati, bez riječi, borila se protiv težine koju je gnječila očajem zvjerke uhvaćene u zamku. Iznenañen njezinim otporom i snagom, čovjek joj ruku stavi na lice u namjeri da joj glavu pritisne o pod. Ona ga ugrize tako žestoko da je on riknuo od boli i bacio se natrag. Osjetivši da je slobodna, Katerina skoči na noge. U ruci skupi poduži komad lanca tako da je dobila neku vrst biča. - Ako mi se samo približiš - prosikća kroza stisnute zube - ubit ću te kao psa! Čovjek uzmakne prestrašen luñačkim bljeskom što je sijevao u očima njegove zatvorenice. Povuče se prema vratima, izvan dohvata Katerinina lanca. Časak je oklijevao, a zatim slegne ramenima i naceri se: - Zločesta...! Nećeš dobiti jesti! Ništa nećeš okusiti dok Fagot ne dobije ono što želi... Čovo iziñe sišući krv što mu je tekla iz ozlijeñene ruke. Katerina je čula kako škripi teški zasun. Teški su se koraci spuštali niza stepenice. Zarobljenica se bez snage sruši na svoj ležaj od slame. Strašna ju je borba sasvim iscrpila. Zagnjurila je glavu u ruke i prepustila se grčevitim jecajima. Garin ju je osudio na strašnu smrt prepustivši je onoj surovoj životinji. Ako mu se ne prepusti, umorit će je glañu... A nju je već mučio prazan želudac. Jadnica čučne i pruži promrzle ruke prema slabašnoj vatri što ju je maloprije upalio Fagot i na kojoj je još tinjalo nekoliko ugaraka. Pala je noć. Prozor se ocrtavao poput nešto svjetlije pukotine u dubokom mraku kule. Kad se ugasi žerava, Katerina će se naći u mraku, u hladnoći, obuzeta strahom da se ponovo u sobi ne pojavi odvratan tamničar što ga joj je nametnuo Garin...


~ 67 ~

Čitavu je noć provela smotana u klupko, očiju izbuljenih u mrak, naćulenih ušiju. Bojala se zaspati. Sa svih se strana opkolila slamom da bi joj bilo što manje zima. Kad je svanulo bila je sva ukočena od studeni. Tri dana koji su zatim uslijedili bili su za zatvorenicu pravim križnim putom. Budući da za to vrijeme nije ništa jela, bila je sasvim malaksala. Osim toga bila je do kosti promrzla jer se nije mogla ugrijati od onih par grančica što ih je Fagot svaki dan gurnuo u kamin, a uz to se još morala braniti od napada svoga čuvara. U stiješnjenom su je želucu mučili grčevi. Trpjela je paklene muke koje nije mogla ublažiti ni slankasta i hladna voda koja je predstavljala jedinu okrijepu što joj ju je Fagot pružao. Pošto je ustanovila da su katanci, prilikom otvaranja i zatvaranja vrata, podizali strašnu buku, ona se sve više prepuštala snu. Prema tome, nije se morala bojati podmuklog napada, meñutim kad se Fagot bacao na nju, ona se sve teže uspijevala odbraniti. Iz mišica joj je nestajalo snage. Zahvaljujući jedino svom snažnom ustrojstvu i svom odličnom zdravlju iz nutrine svog bića smagala je očajničku snagu i odupirala se. Ali glad je u njoj rovala zlokobnu brazdu, ništila joj volju, oduzimala joj hrabrost. Nije bio daleko trenutak u kojem će, da bi nadživjela, da bi ublažila svoje muke, biti prisiljena da pristane na sve... pa čak i na Fagotova milovanja! Ujutro četvrtog dana Katerina nije imala snage da podigne ruke. Kad je Fagot ušao u njezinu ćeliju, ostala je zavaljena u slami, nepomična, nesposobna da napravi jedan jedini pokret. Preplavio ju je neki nejasan osjećaj neminovnosti. Istrošila je sve rezerve svoje snage. Crvene su joj mrlje plesale ispred očiju kad bi zatvorila vjeñe, a kad bi ih otvorila, crni su leptiri prolijetali ispred nje... Do svijesti joj nejasno dopre da je Fagot kleknuo pokraj nje. Kad je on položio svoju ruku na njezin trbuh da vidi kako će reagirati, očaj joj se uvuče u dušu, ali je ostala mirna. Meñutim, malo-pomalo bivalo joj je svejedno što se s njom dogaña. Ionako je s njom bilo gotovo. Sutra će biti mrtva, možda prekosutra ili možda još tu istu noć. Prema tome, zar je bilo važno što će taj bijednik uraditi s njezinim tijelom? Od silnih patnji više ništa nije ni osjećala. Samo na jednom mjestu tijela osjećala je još bol: željezni prsten oko vrata ogulio joj je kožu i pekao je. Da bi zaboravila na sve, da bi zapala u blagotvorno mrtvilo što ju je sve češće spopadalo, Katerina zatvori oči. Nejasno je osjećala da joj je Fagot odriješio haljinu, da joj je u svojem nestrpljenju pokidao vezice na grudnjaku, razderao joj košulju. Hladnoća joj je grizla razgoljeno tijelo po kojemu su rovale surove ruke njezina čuvara koji je poput svinje roktao priljubivši se uz nju... Katerina napravi pokret da se obrani, ali je imala dojam da je obavija pamuk. Silna je težina pritisne, ali se gotovo u istom trenutku Fagot naglo odvoji od nje i skoči. Katerina se sva tresla na svom kukavnom ležaju. Kao kroz maglu vidjela je Garina pred sobom s bičem u ruci... Tim istim bičem ošinuo je Fagota da bi ga otrgnuo od mlade žene. Čučnuo je zatim pokraj nje i stavio joj ruku na lijevu dojku. Katerini je u ušima zujilo, ali je jasno čula i razumjela kad je upitao: - Gotovo je mrtva! Što si joj uradio? Čula je idiotov odgovor: - Ništa jesti! Nije bila ljubazna s Fagotom... - Već četiri dana joj nisi davao jesti? Prokleti idiote! Rekao sam ti da je ukrotiš, da s njom radiš što te volja, ali da je ne ubiješ. Za dva, najviše tri dana, ona bi bila umrla... Hajde, potrči i donesi mi malo juhe!


~ 68 ~

Garin se nagne nad Katerinu, poravna joj košulju i haljinu i tako prekrije izmršavljelo tijelo. Pokreti su mu ruku bili nježni. Katerini se počela vraćati neodreñena nada. Da nije možda požalio ono što je napravio? Bila je spremna da mu oprosti ako je izvuče iz tog pakla. Nekoliko trenutaka zatim vrati se Fagot noseći drvenu činiju u kojoj se nešto pušilo. Garin pridigne Katerinu da bi joj dao da pije. - Polako! Popijte najprije malko juhe! Nesretnica halapljivo umoči suhe usne u toplu tekućinu. Otpila je gutljaj, pa još jedan... Život se malo-pomalo vraćao u nju, vraćala su se sjetila u njezino izmučeno tijelo. Pošto je ispraznila zdjelicu do posljednje kapi, Katerina se osjetila bolje i duboko uzdahne. Otvori usta da se zahvali Garinu što joj se smilovao, ali on se, videći da je došla k sebi, zacereka: - Kad biste se samo mogli vidjeti, draga! Sigurno je da nijedan princ, ali što kažem, nijedan čovjek ne bi poželio vaše čari. Kosa vam je potamnjela, prljava je, put vam je poput pepela siva i spremni ste na sve za malo hrane, baš kao izgladnjela životinja! Časne mi riječi, sad mi je žao što nisam pustio Fagota da vas siluje. Izgledate tako da mu možete biti par... Sa životom je i gnjev ispunio Katerininu dušu. Ne otvarajući očiju samo promrmlja: - Odlazite! Bijednice! Gadite mi se! - Pa jasno - poviče Garin poskutavim glasom koji je u zadnje vrijeme sve više dolazio do izražaja. - Jedino mi je žao što vas vaš prinčevski ljubavnik ne može vidjeti! Siguran sam da bi vas jedva prepoznao. Gdje li je nestala ljepota čarobne gospoñe Brazey, vile s crnim dijamantom? Pred sobom vidim mršavu junicu s punim stomkom! Divan je to prizor za mene! Sad ću mirno spavati! Neće me više mučiti i progoniti vaša ljepota! Nastavio je još neko vrijeme da vrijeña Katerinu, ali ga ona nije slušala. Neka ode, neka je pusti ña umre, ništa drugo od njega nije tražila. Držala je zatvorene oči, a bilo joj je žao što i uši ne može zatvoriti. Garin se na kraju umori i ode. Časak je vladala šutnja, a zatim su lupnula vrata i zazvečali katanci. U sobi se čulo samo nejasno pucketanje. Katerina otvori oči. Bila je sama. Nestali su i Garin i Fagot. U kaminu je gorio naramak drva, a pokraj njezina ležaja od slame bio je položen tanjur s malko povrća i komadom mesa. Halapljivo se bacila na tu hranu, potaknuta jedino nagonom za samoodržanjem. Iako je bila dozlaboga gladna, prisilila se da ne jede suviše brzo, već je svaki zalogaj dobro prožvakala. Hladna voda iz zemljanog vrča poslije mršavog ručka učinila joj se božanskim pićem. Ni izdaleka ne bijaše utažila glad, ali se osjećala snažnijom. Podigla se, poravnala je košulju i haljinu, dovukla se do kamina i pružila se po kamenom ognjištu. Vatra joj je krijepila svaki dijelić tijela svojom blagotvornom toplinom. Samo što ta vatra neće dugo potrajati. Meñu granjem što ga je njezin čuvar nabacao u kamin nije bilo debelih cjepanica. Nije važno! Okrepljujuća se toplina uvlačila u bolno tijelo mlade žene. Kamin je za nju u tom trenutku predstavljao luku spasa, kutak u raju... Katerina najzad otkine s kraja košulje komad platna i ovije željezni prsten što joj je ranjavao vrat. Doduše, grubo ju je platno malko žuljalo, ali to je bila prava sitnica u usporedbi s prijašnjom boli. Ponovo se pruži po kamenu ognjišta, olakšano uzdahne, podmetne ruku pod glavu i spremi se da usne. Bila bi rado još uživala u toplini te divne vatre koja će sigurno biti ugašena kad se probudi, ali se osjećala isuviše umornom. Vjeñe su joj se same od sebe sklapale i konačno se sklopile, ali se gotovo istog trenutka ponovo podigle.


~ 69 ~

Silovit se kašalj razlegne iznad njezine glave. Nešto teško padne u vatru iz koje prsne čitavo mnoštvo iskara. Katerina se baci unazad da je ne oprže. Rukama je pokrila usta da ne krikne. U vatru je pao neki čovjek koji brzo iskoči iz nje kunući na pasja kola. U polumraku prostorije u koju se uvlačio sumrak, Katerina opazi snažnu priliku muškarca koji je dlanovima lupao po sebi da bi poskidao upaljene grančice koje mu se bijahu zakačile za odijelo. - Ovo je bio jedini način da dospijem ovamo - promumlja pridošlica. — Sto mu muka, kako je prljav ovaj dimnjak! Uvjerena da pred sobom vidi tlapnje svos grozničavog sna, Katerina se nije usudila otvoriti usta. Meñutim, taman lik se vrati k ogniištu i sagne se prema mladoj ženi koja se bijaše stisla uz jedan od stupova kamina. Ona odmah prepozna crne i čekiniave kose te podrugljivo lice iako je bilo nečisto od gara. - Landry! - šapne jedva čujno. - Jesi li to ti? Ili ja sanjam? - Dakako da sam ja! - otpovrne veselo mladić. - ali bilo je muke dok sam te pronašao! Ona dobričina od tvog muža je mudro izveo ovaj pothvat, nema šta! Usprkos njegovim riječima, Katerina još nikako nije mogla vjerovati da pred njom zaista stoji Landry i da joj to on govori. - Ne mogu vjerovati da si to stvarno ti! - propenta. - Landry me nije htio prepoznati, Landry je zaboravio Katerinu. Mladić sjedne kraj nje i prebaci joj ruku preko ramena. - Landry nije htio da ima veze sa suprugom gospara Garina de Brazey, sa ljubavnicom svemoćnog vojvode burgundskog. Ali ti si sada žrtva, nesretna si, potreban sam ti. Ti si ponovo za mene postala Katerina... Mlada se žena osmjehne i nasloni glavu na rame svog davnašnjeg prijatelja. Nije se ni u snu nadala toj pomoći koja joj je doslovno s neba pala. - Kako si me samo pronašao? I gdje se, u stvari, nalazim? - U dvorcu Malain koji je Garin sigurno unajmio od opata iz Saint-Seinea. A kako sam te pronašao, to je već posebna priča. Jednoga jutra dok sam se vraćao kući poslije noći probančene u krčmi Jacquota Matroza vidio sam kako su iz Brazeyeve palače izišla seljačka kola. Iz tih kola dopre do mene ženski krik... jedan jedini krik! Bio sam pijan i jedva sam se držao na nogama. Nisam tome pridavao posebnu pažnju. Ali kad sam se otrijeznio, ona mi se zgoda poče vrtjeti po glavi. Otišao sam k tvoioj kući i zatražio da s tobom razgovaram. Tamo sam zatekao jednu od tvojih služavki, po imenu Perrinu. Suze su joj poput potoka curile niz lice. Rekla mi je da si ti ujutro rano otputovala a da je uopće nisi probudila. Nadodala je kako si sigurno otišla s vojvodom u Pariz, ali kao da ni sama nije puno vjerovala tim svojim riječima jer su sve tvoje haljine i sva tvoja odjeća ostali u sobi. Nisam je mogao dulje ispitivati jer se u meñuvremenu Garin bijaše vratio. Sve mi je to bilo vrlo sumnjivo. Nadzirao sam tvoga muža nekoliko dana zaredom. Najzad sam jutros vidio kako je na konju krenuo van grada. Pratio sam ga izdaleka. Tako sam stigao ovamo, a sve mi je nešto govorilo da sam pronašao ono što sam tražio. Dolje u selu, podno ovog brežuljka svijet nema dobro mišljenje o ovom dvorcu. U gostionici mi je rečeno da odovud dopiru krikovi, stenjanje... plač neke žene. Ti dobričine vjeruju da su posrijedi sablasti. Nisu se usudili bilo što poduzeti ili ispitivati. Noću se zatvaraju u svoje kuće i križaju se plašljivo. Nisam znao kako da uñem ovamo. Zamak je ruševan i lako je prodrijeti u nj. Vidio sam da je Garin privezao konja u unutrašnjem dvorištu, a vidio sam takoñer i nekog čovjeka nalik medvjedu kako je izišao iz kule i pošao do jedne kolibe po zdjelicu juhe. Nitko me


~ 70 ~

nije primijetio. Mirno sam se popeo u kulu. Naišao sam na dimnjak i kroza nj dospio do tebe. Moram ti kazati da uvijek nosim konopac o sedlu svoga konja. Doñi, odvest ću te odavde... Mladić poskoči, pruži ruku prema Katerini u namjeri da joj pomogne da se digne. Ali ova žalosno odmahne glavom. - Ne mogu, Landry... isuviše sam slaba. Ona zdjelica juhe je bila meni namijenjena. Moj me je stražar četiri dana ostavio bez hrane jer me je na taj način htio prisiliti da mu se podam. A zatim, gledaj: Garin je poduzeo sve mere predostrožnosti. Ona mu pokaže lanac koji Landry nije vidio zato što su ga skrivali nabori Katerinine haljine. Mladić je ostao kao ukopan. Problijedio je kao krpa. Spusti se na koljena i nekom vrsti plašljivog užasa dodirne lanac i željeznu ogrlicu. - Bijednik! Jadnico, okovao te je, izmučio glañu i uz to te još predao na milost i nemilost onoj svinji i njegovim prohtjevima! - Vidiš i sam da ne mogu poći s tobom. - Zaista! Mladić pažljivo uze pregledavati željeznu ogrlicu i lanac. Suviše bi vremena iziskivalo da je prepili. Meñutim, ogrlica je bila bravom snabdjevena. - Gdje je ključ? - upita Landry. - Ne znam. Možda se nalazi kod Fagota. - Fagota? Onog medvjeda što sam ga maloprije vidio? - Jest, ali nisam baš sigurna da je kod njega. Kratke je pameti pa se sve bojim da taj prokleti ključ Garin ne nosi u nekom od svojih džepova. Landryjevo se lice stušti. Bio je stvorio plan da će ubiti Katerinina tamničara, uzeti mu iz džepa ključ i zatim mirno s Katerinom izići na glavna vrata. Ali je teško bilo vjerovati da se ključ nalazio kod Fagota. A otpala je i mogućnost da s Katerinom kidne kroz dimnjak, na što je on, dok još nije znao kako stvari stoje, takoñer pomišljao. Mlada je žena bila isuviše slaba da se uz njegovu pomoć popne kroz dimnjak i da se zatim spusti niza zid kule i poluporušene bedeme. Sve ono što je za nj kao konjanika po zanatu predstavljalo pravu igračku, za nju su to bile nepremostive prepreke. Pošto je malko porazmislio, Landry je odlučio da svoje planove osloboñenja Katerine ostavi za sutra. - Slušaj - reče na kraju - morat ću otići kuda sam i došao i ostaviti te ovdje. Mogao bih ubiti tvoga tamničara, ali od toga nikakve koristi. Naime, uza se nemam nikakvog alata kojim bih te oslobodio lanca. Ostat ćeš ovdje do sutra navečer. Vratit ću se s turpijama koijma ću raspiliti ogrlicu, a uz to ću se pobrinuti za neko skrovište u blizini. - Bit ću hrabra - obeća mu Katerina - jer sad znam da ćeš doći i da bdiješ nada mnom. U pravu si, Garin bi se mogao vratiti, a osim toga ne znamo nije li on dolje još nekog čovjeka ostavio na straži. U kolima su bila dva čovjeka: Fagot i još jedan koji mu je bio neobično sličan... Sad ću lako još jedan dan probaviti ovdje. Hladnoća me najviše muči. Jadnica je cvokotala zubima. Vatra se u kaminu ugasila, a noć u veljači je bila vrlo hladna. Po blijedoj svjetlosti što je prodirala kroz prozor moglo se zaključiti da je napolju sve bilo pokriveno snijegom. - Samo trenutak - reče Landry. On brzo razriješi svoj opasač, skine kožnati haljetak što ga je nosio nad prslukom i još sasvim topao prebaci ga Katerini preko drhtavih ramena. Ona se u nj s užitkom umota. - Sad će ti biti manje hladno. Sakrij ga u slamu kad začuješ da Fagot otvara vrata. - Ali ti ćeš se smrznuti.


~ 71 ~

Landry se osmjehne. Katerini bi jasno da je u njemu ponovo stekla dobrog druga iz djetinjstva koji se znao snaći u svakoj prilici i s kojim je zajedno trčala ulicama Pariza. - Ja se osjećam odlično. Ta nisam ja, valjda, jadna mala djevojčica, izgladnjela i promrzla... - I uz to trudna - nadometne Katerina. Landry osta kao ukopan. Katerina ga nije mogla vidjeti u tami koja ih je oboje obavijala, ali je po njegovim kratkim udisajima i izdisajima lako shvatila što se u njemu zbiva. - A s kim? - kratko upita mladić. - Pa s kim drugim nego Filipom! Garin je moj muž samo pred svijetom. On me nikad nije dirnuo. Landry uzdahne snažno poput kovačkog mijeha. - To mi se više sviña. Počinjem shvaćati. On te je doveo ovamo zato što očekuješ dijete, zar ne? Njegov ponos to više niie mogao podnijeti? To je razlog više da te moram istrgnuti iz njegovih ruku. Sutra, čim padne noć, vratiti ću se sa svim što je potrebno da te oslobodim. Jedino bih te zamolio da ugasiš vatru ako bi ie tvoj tamničar upalio. Mislio sam da ćuse udaviti dok sam se kroz dimnjak spuštao k tebi... - U redu. Čim padne noć, ugasit ću vatru! - Odlično! A sad uzmi ovo... Tako ćeš bar imati nešto čime da se braniš. Katerina je osjetila kako joj je gurnuo u ruku neki hladan predmet. Bio je to bodež. Sjetivši se da mu je to bilo jedino oružje, ona ga ne htjede uzeti. - Što ćeš bez oružja ako nabasaš na Fagota? Meñutim odmah ju je Landryjev smijeh umirio. - Meni su dovoljne moje šake. A nimalo mi se ne sviña da te ostavim bez oružja s obzirom na položaj u kojemu se nalaziš. Sad lezi. Ja odoh. Spavaj i naspavaj se tako da sutra budeš što snažnija. Uostalom, donijet ću ti da nešto zagrizeš. Katerina osjeti kako su se njegove ruke spustile na njezina ramena i časak se na njima zadržale. Zatim je on poljubi u čelo. - Ne kloni duhom! - šapne Landry. - Do viñenja do sutra. Čula je kako je krenuo prema kaminu, kako petama gazi po pucketavim grančicama i kako namrtvo ime kune dok je u dimnjaku tražio kraj svoga konopa. Zatim je čula kako ispotiha stenje penjući se po konopcu snagom svojih mišica, kako pada mekana čañ što ju je on svojim prolazom skidao, da bi odmah potom zavladala potpuna tišina... Katerina se ponovo našla okružena noću, hladnoćom i samoćom. Umota se što je čvršće mogla u mladićev debeli haljetak, okruži se slamom i pokuša zaspati. Ali san što je bijaše obrvao u trenutku kad je Landry upao kroz dimnjak k njoj, sad je bez traga nestao. Čak ni vjeñe nije uspjevala zatvoriti. Nada joj je raspalila živce. Sati što su je dijelili od Landryjeva povratka sad su joj se činili nevjerojatnom dugim... beskonačna gomila minuta, sekunda. Što je bilo najčudnije ponovo ju je spopao strah. Katerinine su se misli smjenjivale u takvom vrtlogu kao da su pomahnitale. U uzbuñenoj joj se mašti činilo da se Landry izlaže daleko ozbiljnijim opasnostima no što se stvarno izlagao. Mogao je pasti za vrijeme spuštanja i ubiti se, mogao je naići na ogromnog Fagota ili na neke druge ljude. Čitav njezin život, sva njezina nada ovisile su od tog mladog i odvažnog čovjeka koji je mogao naići uz put na nekoga jačeg od sebe. Ako Landry pogine, bilo dok bude izlazio iz kule ili sutradan prilikom povratka, nikad nitko neće znati što se s njom dogodilo. Bez ikakve obrane će biti prepuštena odvratnom


~ 72 ~

Fagotu i sadističkim Garinovim hirovima a da joj nitko neće moći priskočiti u pomoć... Njezinu tjeskobu još više poveća dugi urlik što je odjeknuo u gluhoj noći. Zatvorenica suspregne krik užasa. Prošlo je neko vrijeme prije no što joj je postalo jasno da to nije bila agonija ljudskog stvora nego da je to vuk u daljini zavijao. Mnogo je vremena prošlo prije no što su se smirili ludi otkucaji njezina srca. Plašijiivo se stisla uza zid i pod rukom osjetila bodež što joj ga Landry bijaše ostavio. Sakrila ga je u grudnjak. Nekako joj bi lakše od dodira korica. To oružje predstavljalo je izvjesnu sigurnost i sredstvo, ukoliko se Landryju nešto dogodi, da jednom zauvijek svrši s patnjama, strahom, glañu... Pomisao da je postojao izlaz iz njezinih nevolja ispunjala ju je hrabrošću. Napeti su joj se živci malko smirili i ledeni joj se prsti zagrijali. S rukom na grudnjaku, kao da je htjela zaštititi spasilački bodež, ona se ispruži i namjesti željeznu ogrlicu da joj što manje smeta. Zatvorila je oči i utonula u lak san ispresijecan kratkim grozomornim snovima. Zraka svjetlosti ispod vrata i oprezno povlačenje zasuna i katanaca naglo je trgnu iza sna. Sva van sebe baci se uza zid. Srce joj je ludo tuklo, a hrptenicu joj oblio hladan znoj. Još je bila duboka noć. Katerina je vrlo dobro znala što će se dogoditi. Po oprezu kojim se Fagot služio da bi ušao k njoj, bilo joj je jasno da se nadao da će je zateći uspavanu... Škripanje se nastavilo lako, jedva čujno... Da Katerina nije tu noć imala lagan san, sigurno ne bi bila ništa čula. Vrata se malko otvore. Odvratan Fagotov lik klizne unutra kroz otvor. Negdje je napolju zakačio baklju čiji je uznemiren plamen bacao fantastične sjene po vratima. Pošto je ušao, zatvorio je vrata iza sebe. Noć je bila neprozirna, ali je skamenjena Katerina čula kratak dah zvijeri što joj se primicala. U grudnjaku potraži grozničavom rukom Landryjev bodež, izvuče ga iz korica i čvrsto ga stegne u ruci. Odvratan smrad Fagotov ispuni joj nosnice u trenutku kad su njegove krupne i vlažne ruke s jezivom odlučnošću spustile na nju. Jednom je uhvati za grlo, a drugom je pokuša uhvatiti oko struka. Obuzeta ludim strahom i nepodnošivim gañenjem, Katerina nije razmišljala. Ruka joj poleti u zrak i naglo se spusti... Fagot krikne od bola i odmah je ispusti. - Odlazi - protisne Katerina izmeñu zubi - odlazi ili ću te ubiti ako me samo još jednom pokušaš dirnuti... Bol je vjerojatno izazvala strah i pomutnju u Fagotovom mozgu. Počeo je poput životinje stenjati, kratko i isprekidano. Odjednom poleti prema vratima. Otvori ih i Katerina vidje kako je u trku umaknuo kroz njih držeći se rukom za rame. Još je neko vrijeme čula njegove jauke. Obuzet ludim strahom, nije potpuno zatvorio vrata, naime, ona nije čula zveket katanaca. Pošto je uzbuna prošla, Katerina odluči da budna čeka dan. Ionako od pustog straha ne bi bila zaspala pa da je i htjela. Činilo joj se da je čitava vječnost prošla prije no što je počelo svitati. Olakšano je uzdahnula videći kako je okvir prozora bivao sve jasniji. Dan je konačno otjerao noćne more. Katerini se vrati pouzdanje. Ako sve dobro proñe, prošla joj je noć bila posljednja u tom zatvoru... Osjećala se strahovito umornom i bolesnom. Ponovo ju je mučila glad, ali ju je podržavala nada kadra da pomakne brda. Znala je da neće klonuti do večeras, ali ako Landry ne doñe kao što je obećao, njezino će razočaranje biti tako okrutno da će joj život sasvim omrznuti. Noć što se nalazila pred njom donijet će joj slobodu ili smrt... Dan joj je bio dug, utoliko duži što je Fagot, prestrašen ili željan osvete, zaboravio da joj donese jelo. Morala se zadovoljdti s malo


~ 73 ~

vode. Mislila je kako joj sigurno neće biti teško ugasiti vatru u kaminu, činilo joj se da je hladnije no što je bilo jučer, ali ju je sada Landryjev kožnati haljetak dosta štitio. Što se kratak zimski dan više bližio svom kraju, to je Katerinu više hvatala grozničavost. U koje će vrijeme Landry stići? Hoće li čekati da padne duboka noć tako da ga nitko ne primijeti u okolici? Katerina, dakako, nije mogla odgovoriti na to pitanje, ali ona je željela da što kasnije stigne. Landry će se sigurno pobrinuti da osigura uspjeh svoga pothvata. Kao što je jutros s radošću promatrala svitanje dana u svom prozoru, tako se sada nije mogla obraniti od nekog nejasnog straha promatrajući nadolazak noći. Noć je za nju imala zlokobnu moć, noć ju je ispunjala tjeskobom i strahom... Trgla se kad je u stubištu kule začula korake. Netko se uspinjao... najmanje dvije osobe jer je razabrala dva glasa od kojih je jedan pripadao Fagotu. Katerina je protrnula od straha, a tom se strahu pridružilo strašno razočaranje. Možda je to Garin dolazio, možda je pronašao neki novi način da je muči. Tko je mogao znati kakav se novi zločin začeo u njegovu bolesnom mozgu? Ako je iznenada odlučio da je prebaci u neki drugi zatvor, da je strpa u neku podzemnu ćeliju bez zraka i bez svjetla gdje nitko, pa čak ni Landry neće biti kadar da do nje prodre? Srce joj je u grudima tako žestoko tuklo da ju je od toga muka hvatala. Kad su se vrata otvorila, ona krikne od užasa. U sobu uñoše dva čovjeka. Jedan je nosio baklju, a drugi konopac. Očima izbezumljenim od straha, Katerina u čovjeku što je nosio baklju prepozna Fagota, dok drugi nije bio Garin, kao što je pretpostavljala, već onaj drugi ortak u njezinoj otmici, onaj što je u kolima sjedio pokraj Fagota i bio mu neobično sličan. No ovaj je bio još odvratniji jer mu je u lice bio utisnut izraz bezmjerne opačine i zlobe. Ovaj očito nije imao tupav izgled kao Fagot, već su mu male oči sjale opasnim i lukavim sjajem. Podrugljivo se cereći, vrtio je konopac oko ruke, približio se Katerini i nagnuo se prema njoj. - Je li, curice, ti baš nećeš da se pripitomiš? I nećeš da se malko pozabaviš s jadnim Fagotom, tim dobrim mladićem? S visoko podignutom bakljom Fagot se s poštovanjem držao po strani. Pokazavši na mladu ženu, reče ljutito: - Nož! Katerina sada primijeti da mu je lijevo rame bilo povezano. Nije ju pri tom zapekla savjest, već joj je, naprotiv, bilo žao što ga nije jače pogodila. - Nož, je li? - nato će pridošlica hinjenom blagošću. - Kad je tako sad ćemo joj ga oduzeti! Prije no što je Katerina mogla predvidjeti njegove namjere, on je zgrabio lanac o koji je Katerina bila vezana i grubo ga povukao prema sebi. Katerina je mislila da joj je glavu otkinuo. Zaurlala je od bola, ali to kao da na njezina mučitelja nije ostavilo nikakav dojam jer sad još snažnije trgne lancem u namjeri da mladu ženu izbaci s ležaja od slame. To mu je ovaj put pošlo za rukom jer se mlada žena sruši na pod i u svom padu ispusti bodež što ga je držala u ruci. - Pokupi ga, Fagote! - reče čovo. - Evo noža! Više se ne moraš bojati! Do vraga! Baš je prava šteta što sam te morao pustiti samog s ovom nevaljalkom! Gospodin Garin bi ipak morao znati da ti baš ne vrijediš puno bez tvog malog brata. Ali sad je tu dobričina Pochard i ubrzo ćemo vidjeti tko je ovdje gazda. Najprije moramo doznati kako je ova curica došla do ovog lijepog malog noža i do kožnatog haljetka. To ovamo nije stiglo samo od sebe, a sve mi se čini da će nam ona to vrlo ljubazno ispričati. Nije li tako, ljepotice?


~ 74 ~

On ponovo trgne lancem. Jadnu Katerinu umalo nije udavila željezna ogrlica. - Vidiš li - cerekao se lupež - kako je već blaga i ljubazna? Nas dvoje ćemo se brzo složiti. Ali najprije nam zapali vatru, Fagote. Već će nam poslužiti ako ni za što drugo, a ono da joj gurnemo nožice u nju ne bude li htjela govoriti. Osim toga, meni je ovdje zaista hladno, mada je gospoña crvena od vrućine. U stvari, Katerini je krv udarila u glavu i ona se napola gušila jer ju je Pochard gotovo podigao u zrak držeći je za željeznu ogrlicu. Odjednom je grubo baci na tlo, zgrabi je za ruke i sveže joj ih iza leña. - Ovako se ne moraš bojati njenih čaporki - nastavio je podrugljivo. - Sad ćemo s njom obaviti vježbe dubokog disanja. Doñi ovama, Fagote, i pusti načas tu tvoju vatru. Za to ima vremena. Budući da ti se ova djevojčica tako mnogo sviña, hoću da ti ugodim. Ja ću je držati, a ti uživaj do mile volje. A ako je baš tako mila kao što ti tvrdiš, poslije tebe ću se i ja pozabaviti ukoliko mi se svidi. Čekaj malko, da je najprije svučem. Prikan je počeo trgati bijednu Katerininu odjeću kadli se trgne začuvši smrtni hropac. Katerina živne. Kad je Fagot htio napustiti kamin, Landry mu je iz dimnjaka pao na leña i bez okolišanja mu sjurio ogroman bodež izmeñu lopatica. Idiot se skljoka u pepeo, s ustima punim krvi... Landry hitro preskoči preko njegova tijela pošto mu je bodež istrgnuo dz rane. Malko pognut prema naprijed, raširenih ruku, crnih očiju iz kojih je sijevala mržnja, ogaravljena lica, on poñe na Pocharda. - Sad si ti na redu nitkove! - prosikće izmeñu stisnutih zuba. - Kunem ti se da živ odavde nećeš izići. - Gle, gle! - zacereka se Pochard potegnuvši dugi nož iza pasa. - Oboje sudjelujemo u toj divnoj igri, lijepi moj dimnjičare. A želja mi je da ti skinem glavu jer sam mnogo volio svog malog brata! Budući da ju je ispustio, Katerina se odvuče u kut i prva joj je briga bila da oslobodi ruke. Na sreću, Pochard nije čvrsto stegao uže. Ona je bila tako umorna i tako ispretučena da nije znala da li da zahvali nebu što joj je Landryja poslalo na vrijeme ili da drhti za njegov život. Nema sumnje, bio je mlad, okretan i vičan oružju i borbi kao svi ljudi koji su služili kao vojvodini glasnici, ali je Pochard bio za čitavu glavu viši od njega i ogromna se snaga krila u njegovu golemom tijelu. Landryja kao da to nije mnogo uznemirilo. Pri svjetlosti baklje koju Fagot bijaše zatakao za jedan prsten u zidu, Katerina je vidjela kako mu bljeskaju zubi na ogaravljenom licu. Smijao se. Dva su se čovjeka mjerila i okretala se na mjestu kao u nekom čudnom plesu. Odjednom se dohvatiše. Katerina krikne. Vidjela je da je Landry pao pod težinom svoga protivnika. Dvojica su se ljudi prevrtala i kotrljala po prašnjavim pločicama poda sklupčani u očajnoj borbi. Bijesno su režali baš kao divlje zvijeri kad se dohvate, a pokreti su im bili tako siloviti da ih je Katerina jedva razaznavala. Uplašenoj se zatvorenici činilo da to njihovo hrvanje neće nikad svršiti. Uto Pochardu poñe za rukom da prignječi o tlo svoga protivnika. Katerina je s užasom u očima promatrala kako je koljenom pritisnuo Landryjev trbuh. Uhvatio ga je za grlo, sve jače stiskao, sve sigurnije davio... Tada Katerina skupi svu snagu što joj je još bila preostala, zgrabi željezni lanac, podigne ga u zrak i njime svom snagom tresne Pocharda po lubanji. Prikan se sruši. Landry odmah skoči na noge, rukom prevrne Fagotova brata i, sagnuvši se nada nj, hladno mu rasiječe grlo. Krv šikne iz njegova grla i zaprlja Katerinu koja je napola mrtva sjedila na podu.


~ 75 ~

- Gotovo je - reče Landry zadovoljno. - A sad da se posvetimo sebi samima, Katy. Dugujem ti život. Da nije bilo tebe, ovaj bi me krmak bio zadavio. Landry je snažno disao i malo-pomalo dolazio do daha poslije ogorčene borbe. Nogom odgurne daleko od Katerine krvavo truplo Pochardovo, a zatim klekne pokraj svoje prijateljice i pogladi je po zamršenoj i prašnjavoj kosi. - Jadnice! Na kraju si snaga! Čekaj da te oslobodim te proklete ogrlice. Kako te je samo udesio, čitav ti je vrat krvav... Stvarno, krhki joj je vrat krvario na nekoliko mjesta i bio oguljen. To je bila posljedica Pochardovih grubih trzaja željeznom ogrlicom. Landry otrgne komad platna od Katerinine košulje, to jest od onog što je od te košulje još bilo ostalo, zgužva ga i umetne izmeñu ranjena vrata i ogrlice, a zatim velikom turpijom, što ju je donio sa sobom, uze turpijati ogrlicu. Doduše, Landry je pretražio Fagotove džepove, ali u njima nije pronašao ključa. Turpijanje koje je dugo trajalo bilo je bolno za Katerinu, iako je Landry nastojao da bude što bezbolnije. Škripa turpije išla je na živce mladoj ženi koja je uslijed nestrpljenja bila suviše uzbuñena. Naposljetku se ogrlica rascijepila. Katerina je bila slobodna i sad se mogla podignuti. Htjela se baciti oko vrata Landryju da mu zahvali, ali on je blago odmakne od sebe. - Poslije ćeš mi zahvaliti. A sad treba kidati odavde, i to što prije i brže. Ne vjerujem da ima drugih stražara... Obujmivši oko pasa svoju malaksalu prijateljicu, on je povuče prema vratima, ali u trenutku kad je prelazila preko praga svoje mučionice, mlada žena sasvim klone. Nije više imala ni trunke snage. - Baš sam blesav! - poviče Landry. - Jesi li što jela danas? - Nisam. Jedino sam malo vode popila. Landry izvuče iz džepa plosnastu bočicu čiji grlić prinese ustima mlade žene. - Popij malo ovoga! Ovo je vino iz Beaunea. Vratit će ti snagu. Uz put pojedi ovaj dvopek. Ponio sam ga za tebe, ali sam u gužvi s onim prikanima potpuno zaboravio da ti ga dam. Vino je ispunilo Katerinin želudac toplinom, ali joj je od njega odmah pozlilo. Zgrickala je par mrvica dvopeka, osjetila se nešto jačom i htjede napraviti nekoliko koraka. Nije uspjela. Srušila se na zemlju i povratila sve što je pojela i popila. - Ti ne možeš dalje! - utvrdi Landry nimalo se ne uzbudivši. - Za veliku bolest treba naći odgovarajući lijek! Mladić se sagne, bez po muke podigne mladu ženu u naručaj kao da je od perja i s njom pojuri niza stepenice. Smola što je gorjela u željeznim zdjelicama osvjetljavala je zavojite kamene stube. Landry sa svojim teretom se začas našao u dvorištu zamka. - Najgore je obavljeno! - šapne mladić malko se osmjehnuvši. - Bedemi ovog zamka su u ruševinama. Tu u blizini nalazi se jedna pukotina. Katerina je kao u polusnu vidjela komade pocrnjelog zida koji su se jasno isticali na bijelom snijegu. Bijele su mrlje prekrivale ruševne stijene po kojima je Landry skakao sigurno poput divokoze. Ubrzo su se probili kroz bedeme. Pred Katerininim očima pukne ravno i slobodno polje, olovno pod crnim nebom koje se steralo u nedogled. Sad su se nalazili na padini brežuljka pod kojim se stislo nekoliko zimogroznih kućeraka. Ne ispuštajući Katerinu koju je čvrsto držao na grudima, Landry fićukne triput. Nekakva tamna prilika iziñe iza gomile kamenja obraslog kupinom. - Bogu neka je hvala - reče nečiji glas drhtav od uzbuñenja. - Uspio si! Kako se osjeća? - Ne baš najbolje! Treba je odmah strpati u krevet. - Sve je spremno! Doñi...


~ 76 ~

Iako je bila do kraja iznemogla, Katerina je podigla vjeñe čuvši zvuk tog glasa. Bila je suviše iscrpljena da bi se bilo čemu čudila, a posljednji dani provedeni u onom paklu malko su joj otupjeli saznanja, ali se ipak htjela uvjeriti da opet nije posrijedi neka opsjena. Ne, nije se varala. Bila je to Sara koja se nenadano pojavila iskrsnuvši iz noći kao nešto najprirodnije na svijetu. Katerina još ne htjede vjerovati stoga ispruži ruku da bi taknula lice nagnuto nad njom. - To si zaista ti? Vratila si se? Sara zgrabi njezinu ruku i prekrije je poljupcima i suzama. - Da samo znaš kako me stid, Katerino... Landry presiječe njihova objašnjenja. - Kasnije ću ti objasniti kako smo se našli - reče pošto je bolje smjestio svoj teret na rukama. - Sad moramo dalje. Iako je mrak, netko bi nas mogao vidjeti na ovoj padini od snijega. Predat ću ti Katerinu, a ja ću se vratiti da izbrišem tragove u snijegu. - Kamo ćemo? - upita Katerina. - Sasvim blizu, budi bez brige... u Malain. Garinu neće pasti na pamet da te traži u neposrednoj blizini tvoga zatvora. - Landry, nema smisla da se vraćaš - reče Sara - ja ću izbrisati tragove. Uostalom - ona se prekine ispruživši prst prema nebu - ponovo počinje padati snijeg. Uskoro će prekriti naše tragove. Zaista krupne bijele pahuljice polako su padale oko tri prilike, ispočetka rijetke i lijene, a zatim sve brže i gušće. - Nebo je na našoj strani - na to će Landry radosno. - Požurimo! On se žurno sruči niz brežuljak na kojemu se vidio obris kobnog starog zamka. Posvuda je vladala šutnja. U stvari, u kuli nije bilo drugih čuvara osim one dvojice iz čijih se već ohladnjelih leševa krv skorila na pločama zatvorskog poda. Landry gotovo trkom popriječi preko bijedna sela, sa Sarom za petama, i upravi korake prema kućerku u kojemu je gorjelo slabašno svjetlo, a koji se nalazio na rubu šume na boku brežuljka. Do polovice u snijegu, kućica je bila nalik bijeloj oteklini, te je sa svojim malim prozorom kroz koji je probijala svjetlost djelovala prijateljski i ohrabrujuće. Landryjeve su ruke bile snažne i tople, bile su to ruke kojima se rado svatko prepuštao. Pas zalaje u blizini kuće. Vrata se otvore, a na njema se pojavi crn obris žene osvijetljen iznutra. - Mi smo! - reče Landry. Sve je dobro prošlo... - Oslobodili ste je? Ženin glas je imao ugodan i ozbiljan zvuk. Lako je šušketao slovo "r", ali se u njemu osjećao laki burgundski naglasak. - Brzo uñite - reče žena sklonivši se da bi ih pustila da uñu.


~ 77 ~

Glava sedma

SARINA PODOZRIVOST

Žena što je pred došljacima otvorila vrata svoje kuće zvala se Paqueretta. Svijet ju je smatrao vješticom. Bila je to, doduše, vrlo čudna vještica koja nije imala ništa zajedničkog sa starom, jezivom, krezubom vješticom dz dječjih bajki. Njezina je skromna kućica s podom od nabijene zemlje bila čista poput flamanskih. Željezni se kotlić, što je visio na kuki iznad ognjišta, sjajio kao da je od srebra. Što se same Paquerette tiče, sigurno nije imala više od dvadesetak godina. Bila je prava plava burgundska ljepotica, zdrava i uspravna kao mlado stablo, s puti svježom kao divlji cvijet, zlatne, guste i tako žive kose da joj kapica od bijelog platna nikad nije čvrsto prianjala uz glavu. Bila je skladno grañena, imala okrugle, ali vitke oblike, a koža joj je bila glatka i meka. Kad bi se nasmijala, iza sočnih su joj se usana sjali zubi zdravi i bjeli poput bjelokosti. Sve to Katerina nije zamijetila ušavši u kućicu. Njezinu su pažnju privukle samo dvije stvari: divan plamen što je poigravao na žutom kamenu ognjišta i bijeli krevet ispod zastora od crvenog serža. Pošto je posrkala zdjelicu juhe kojom ju je ponudila gospodarica kuće, Katerina je zaspala snom tvrdim poput olova, zaboravivši užas patnje i gnusno mučenje kojemu je danima bio izložen svaki djelić njezina tijela. Čudom se čudila ujutro kad se probudila okružena jednostavnim i umirujućim dekorom, a ne zlokobnim sivilom jezive kule. Morala je napregnuti mozak da bi se sjetila što se sve dogodilo u toku strašne noći tako bogate nevjerojatnim dogañajima: pogibija dvaju čuvara, njezin bijeg, čudesan povratak Sare... Nagnut nad njezinim krevetom Landry je čekao da se probudi. Primijetivši njezin nagonski trzaj straha kad je otvorila oči, on joj se nježno osmjehne. - Hajde, hajde - reče joj blago - ne moraš se više bojati! Budi bez brige, ovdje si na sigurnom mjestu! Katerina kao da mu nije vjerovala. Njezine su oči lutale po sobi, zaustavljale se na svakom predmetu i stalno se vraćale k vatri, životvornoj vatri koja joj je zadnjih dana mnogo nedostajala zbog čega je silne muke prepatila. Napolju je prestao padati snijeg. Čak se i sunce stidljivo pomolilo. Njegovo odbijanje od gustog i neokaljanog sloja osvjetljavalo je unutrašnjost male kućice. - Sunce i... vatra! - uzdahne Katerina malko se osmjehnuvši. Sara i Paqueretta se baš u tom trenutku bijahu vratile iz staje. Pomuzle su koze i sad je jedna od njih nosila sud pun mlijeka, a druga nekoliko sireva. Videći da se probudila, Sara potrči k njoj i kroz suze se stane jadati na njezino mršavo lice i na jadan joj izgled. Paqueretta je sa znatiželiom promatrala, pri punoj svjetlosti, tu ženu pobjeglu iz kule. Landry joj je kazao da je ona žena glavnog ravnatelja državne blagajne i ljubavnica svemoćnog vojvode burgundskog, ali sad dok je promatrala njezinu mršavu priliku pocrnjelih i raskuštranih kosa, prljavu da se čovjeku gadila, posumnjala je u istinitost Landryjevih tvrdnji. Uostalom, Sara je poslije prvog uzbuñenja sva očajna promatrala mladu ženu. Tko da pod onim opustošenim licem, s ogrebanim i krvavim vratom, prepoznao prekrasnu i sjajnu gospoñu Brazey? - Kako samo izgledaš! - stenjala je Ciganka. - Kako su te samo udesili, slatki Bože! Prljava kao kakvo svinjče! - rugao se Landry. - Da sam na vašem mjestu - doda obrativši se ženama - ja bih joj dao malo mlijeka da se okrijepi, a onda bih je dobro izribao.


~ 78 ~

- Idem da ugrijem kotao vode - složi se Paqueretta i otkači kotao, a zatim poñe da ga na bunaru u vrtu napuni. Dok je Katerina malim gutljajima pila mlijeko, a Sara pripremala sve što je bilo potrebno da je operu, obavijeste je o svemu što ju je moglo zanimati. Landry joj ispriča, kako je sutradan po Katerininoj otmici, pronašao Saru u krčmi kod Jacquota Matroza gdje je ponekad vojvodin glasnik provodio večer. Ona je k Jacquotu stigla tog istog dana pošto je u šumi Paques napustila Stankovo pleme, to jest pleme Ciganina zbog kojega bijaše napustila Katerinu. - Nije se usudila poći k tebi - nadoda mladić. - Bilo me stid - otvoreno prizna Sara - a i žao takoñer! Željela sam te ponovo vidjeti, ali sam se u isto vrijeme bojala tvog pogleda. Dijon me je neodoljivo privlačio. Najprije sam otišla Jacquotu, pa da potom vidim što ću. Kad sam doznala da si nestala, činilo mi se da ću poludjeti i da me je Bog htio kazniti što sam batalila svoje dužnosti. Zamolila sam Landryja da mi dopusti da te zajedno tražimo. - Zajedno smo vrebali na Garina, smjenjujući se na straži - završi Landry. - Ostalo ti je poznato. Pošto sam te ostavio onu noć u zamku, vratio sam se u Dijon i potražio je. A što se Paquerette tiče... Mladić privuče djevojku k sebi prisno je obujmivši oko struka i zvučno je poljubivši u vrat. - ... nju sam takoñer upoznao u krčmi Jacquota Matroza. Bit će tome godina dana. Ona je stanovala u Fontaineu zajedno sa svojom majkom, staricom koju su uhvatili i spalili kao vješticu. Paqueretta je uspjela pobjeći te se sklonila kod Jacquota. Ali se ona na Dijon nije nikako mogla priviknuti. Čeznula je za otvorenim zrakom, za poljima i šumom. Uto je umro neki Jacquotov bratić te je Matroz Paqueretti poklonio njegovu kolibu. U Malainu se nema čega bojati, dakako ukoliko ne pošalje ovamo vojnike da unište čitavo selo! - A zašto? - updta Katerina. - Da ovaj kraj nije možda nekakvo skrovište? Možda pripada crkvi? Nisi li mi ti kazao da onaj zamak pripada opatu iz Saint-Seinea? - Zamak stvarno pripada, mada tom svetom čovjeku nije do njega mnogo stalo - otpovrne Landry veselo se nasmijavši. - A da je ovo selo sklonište, to si pogodila, ali ne u onom smislu kako ti to shvaćaš, već upravno protivno od toga. Malain je selo u koje nikad nitko ne navraća jer se gotovo svi njegovi stanovnici bave vračanjem. Ta je činjenica nadaleko poznata. Prema tome, jedna vještica više ili manje, zaista nije važno! Paqueretta ovdje mirno živi. Tvoj muž je znao dobro što radi kad te je zatvorio u onaj stari zamak. Seljaci iz okolice mu se nerado približuju. Smatraju ga ukletim, a selo, manje-više, prokletim... U meñuvremenu je Sara napunila vodom veliki drveni kabao i dovukla ga da same vatre. - Dosta je brbljanja - reče zgrabivši Landryja za ramena i izguravši ga napolje. - Poñi malko u šetnju! Nije nam potreban mladić da bismo oprale Katerinu. Landry uzdahne i navuče na sebe svoj kožnati haljetak što ga bijaše Katerini posudio, zatakne bodež za pojas i zviždukom dozove Paquerettina psa. - Baš dobro. Okrenut ću se malko po šumi! Možda naletim na neku divljač. Zimi se rijetko jede meso... Kad je izišao, Sara pomogne Katerini da se digne iz kreveta, skine s nje napola razderanu košulju i pomogne joj da čučne u kabao. Dodirnuvši toplu vodu, mlaña žena zadovoljno uzdahne. Poslije prospavane noći u pravom pravcatom krevetu, više od ičega joj je bilo stalo da se opere i okupa u toploj vodi. Nikad se nije osjećala tako prljavom. Kad je pogledala svoju kosu i svoju kožu, obuze je osjecaj stida i gañenja. Da je ostala nekoliko mjeseci u onom jezivom


~ 79 ~

zatvoru, zauvijek bi bila izgubila svoju ljepotu i draž. Uživala je u toplini vode. Dok joj je Sara pažljivo prala ranjeni vrat prije no što će ga namazati melemom, ona je gledala kroz prozor. Landry se udaljavao praćen psom. Paqueretta je izišla zajedno s njim da ga isprati i Katerina vidje kako se nježno naslonila na mladićevo rame. - Što ti misliš, Saro - upita odjednom - je li ova Paqueretta Landryjeva ljubavnica? - U to sam sigurna, a uz to imam dojam da je upravo ludo zaljubljena u njega. Ali ti ne bih mogla kazati što Landry za nju osjeća. Voli li je? Teško je to reći. - Zar zbilja misliš da je ona vještica? Po njezinu se izgledu to ne bi moglo reći... - To ti je bolest koja se prenosi s majke na kćerku, čini se. Pa da i nije, nitko u to ne bi povjerovao jer ti je to tako na tom svijetu. - Ali ti, da li ti u to vjeruješ? Sara slegne ramenima i obilno namaže sapunom komad platna i njime uze trljati Katerinino tijelo. Malo-pomalo ono dobi svoju prirodnu boju, usprkos modricama i nateklinama koje su ga nagrñivale. - Ne znam što da ti odgovorim. Ali sam sklona da povjerujem. Čudna je ta djevojka, znaš! Više puta sam je vidjela kod Jacquota Matroza. Ljudi je se plaše zbog njezina pogleda. Sjetivši se čudnih Paquerettinih očiju od kojih je svako bilo svoje boje, jedno plavo a drugo crno, Katerina pomisli kako je možda postojao neki razlog za taj strah, ali obuzeta željom da sa sebe skine prljavštinu, ubrzo zaboravi svoju kućedomaćicu. Sara je izvuče iz vode i posjedne je ispred vatre da je obriše. Nakon toga uze vode da joj opere glavu. Katerina se prepustila, uživajući poput malog djeteta u spretnim Sarinim rukama, baš kao u ono vrijeme dok je bila djevojčica u punom razvoju. S prljavštinom se i umora oslobañala. Mlada se žena osjećala preporoñenom. Kad se Paqueretta nešto kasnije vratila, časak je zastala na vratima držeći pod pazuhom neki zavežljaj iznenañena prizorom što ga je ugledala. Sjedeći na stočiću pokraj vatre koja je rumenilom obasjavala njezinu put, umotana u komad platna ispod kojega su joj se vidjele gole noge divnih oblika i prekrasna ramena, Katerina je napola zatvorila oči, i činilo se kao da dremucka. Stojeći uspravna iznad nje, Sara je češljala njezine zlatne i još vlažne kose. Dužih i ljepših kosa djevojka još ne bijaše vidjela. Je li to pred njom, zaista, bila olupina od prošle noći, ono sivo i krvlju uprljano stvorenje koje se pretvorilo u prekrasnu ženu? - Budite ljubazni pa zatvorite vrata - dobaci joj Sara napola se okrenuvši. - Vrlo je hladno... Paqueretta nesvjesno zatvori vrata. Meñutim, njezine su se raznobojne oči čudnovato stisle. Sara je opazila pogled kojim je promatrala Katerinu. Ljepota odbjegle žene je pogodila Paquerettu poput udarca šakom i Sara je osjetila kao da ju je vlastitim prstom dodirnula zavist što se uvukla u dušu mlade vještice. Zarekla se da neće imati previše povjerenja u nju i da će je krišom nadzirati. Landry se vratio dosta kasno navečer poprskan krvlju i svijen pod težinom mladog vepra kojega je ubio nožem. Bio je nasmrt umoran, ali sretan. Primijetivši Katerinu i videći je svježu i lijepu u običnoj vunenoj haljini plave boje što je pripadala Paqueretti, njegovoj radosti nije bilo kraja. On je s obje ruke zgrabi oko pasa i podigne je u zrak. - Konačno si postala slična samoj sebi! Kako si lijepa, draga moja Katy! Nikad ljepšu ženu nisam vidio! Možda si malko premršava, ali to neće dugo potrajati...


~ 80 ~

Utisnuvši po poljubac u svaki obraz mlade žene, spusti se na pod, a zatim se okrene prema Paqueretti. - Gladan sam! - reče. - Odmah! Juha je gotova! Djevojčin je glas bio jednoličan i miran, ali je Sara dobro vidjela kako joj je pogled bljesnuo bijesom kad je Landry poljubio Katerinu. Djevojka je očito bila ljubomorna i Sari se to nimalo ne svidje. Poslije večere održali su ratno savjetovanje. U zamku, vjerojatno još nitko ne bijaše otkrio lešine dvoje braće. No Garin će vjerojatno ubrzo naići, a postojala je uvijek mogućnost da Katerinu netko prokaže ukoliko netko primijeti da se skriva u Paquerettinoj kući. - Najbolje bi bilo da se obavijesti monsinjora Filipa. Samo što će dotle proći izvjesno vrijeme. On se u tom trenutku nalazi u Parizu. - A gospodin Roussay - upita Katerina - je li on u Dijonu? - Vjerujem da jest! Samo što on ne može bog zna što učiniti za tebe. Htjela ti ili ne, Garin je ipak tvoj muž. On ima sva prava nad tobom i nitko ga ne može spriječiti da te odvede kamo mu drago, pa ni kapetan vojvodine tjelesne straže. Garin će jedino pred vojvodom moći ustuknuti. Ja bih sutra krenuo za Pariz... To je, očito, bilo jedino pametno rješenje, ali se Katerina nije mogla odbraniti od straha pri pomisli da će je Landry napustiti. Pokraj njega ničega se nije bojala. Bio je snažan, odvažan i neobično veseo! Konačno je Landry postao kakav je nekad bio. - A zašto da ovdje mirno ne čekamo da se vojvoda vrati? Možda neće biti suviše dugo odsutan. - U tom pogledu s njim nisi nikad načistu! - otpovrne Landry . - Osim toga, ja ne mogu na dulje vrijeme napustiti svoju službu. Treba da ga potražim u Parizu. On će izdati potrebna nareñenja da te se sklone i da se tvog muža spriječi da ti naudi. Da nisi u tom stanju, ja bih te sa sobom poveo, ali put je odavde do Pariza isuviše dug, a ceste vrlo opasne. Ja ću se lako probiti i brzo vratiti. Hajde, osmjehni mi se! Ti znaš da mi je do tvoje sigurnosti više nego do ičega na svijetu. On je s tolikim žarom izgovorio te riječi da je Sara nagonski potražila Paquerettine oči. Meñutim, ova je svoje oči držala stalno oborene da bi zatim pokupila zdjelice i oprala ih. Lice joj je bilo kruto poput kamena. - Nešto ću ti pripremiti za put - reče i ne pogledavši Landryja. Sara je s Katerinom dijelila krevet što ga je ovoj velikodušno prepustila Paqueretta. Usred noći se naglo probudila upozorena onim šestim čulom što ga svi nomadi u najvećoj mjeri posjeduju. Vatra na ognjištu je bila pogažena, sva kuća u mraku, ali je ciganka osjećala da se netko nalazi pokraj kreveta. Suzdržala je dah. Paqueretta je spavala u potkrovlju iznad njihovih glava, a Landry se smjestio u staju sa svojim konjem i kozama. Meñutim, lako je šušketanje dopiralo sa strane gdje je spavala Katerina koja je spavala dubokim snom, što se moglo zaključiti po njezinu pravilnom disanju. Tamo je bio netko, Sara bi se bila zaklela. Baš je htjela iskočiti iz kreveta da bi zapalila svijeću kadli se oprezni, ali ipak zamjetljiva koraci na brzinu udalje. Vrata se kuće otvore bez i najmanje buke i u njihovu svijetlom okviru ona razabere ženski lik. Odmah potom vrata se zatvore. Ciganka nije oklijevala. Brzo navuče čarape i cipele na noge, a preko leña prebaci pokrivač i, trudeći se da ne probudi Katerinu, oprezno iziñe napolje. Baš u tom trenutku Paqueretta iziñe iz kokošinjca skrivajući nešto pod crnim ogrtačem kojim se bila ogrnula. Sara se jedva uspjela baciti u sjenu vrata i tako je djevojka ne primijeti. Vještica se brzo udalji pod krošnjom šume uz koju je ležala kućica. Odjednom se zaustavi i Sara vidje kako je upalila fenjer što ga je držala skrivenog pod ogrtačem prije no što će zaći dublje u šumu. Njezino je ponašanje bilo tako čudno da je Sara odlučila da poñe za


~ 81 ~

njom. Kamo se Paqueretta uputila po tako mračnoj noći? Pri kraju dana vrijeme bijaše prilično omekšalo. Snijeg se topio i na zemlji i na granama drveća odakle su s vremena na vrijeme padali hladni bijeli komadi već napola rastopljeni. Paqueretta je vrlo brzo išla naprijed, tako da je Sara morala ubrzati korak da bi je slijedila. Zanjihana svjetlost fenjera pomogla joj je pri tom. Put kojim je udarila djevojka bio je jedva utrt, ali uza sve to prilično vidljiv. Penjao se uz padinu brijega, obilazio krupne litice po kojima je klizila voda i pravo vodio prema šumovitom njegovu vrhuncu. Odjednom svjetlosti fenjera nestane kao da je u zemlju propala. Sara je oklijevala ostavši iznenada u mraku. Ona uza sve to poñe naprijed usmjerivši svoje korake prema mjestu gdje svjetlost bijaše nestala. Oči joj se odmah priviknu na mrklinu, tako da je bez većih neprilika išla dalje. Ubrzo je Sari bilo jasno zašto svjetlosti bijaše nestalo. Puteljak je vodio uz golemu hridinu u kojoj se rascijepila pukotina dosta široka da se kroza nju provuče ljudsko tijelo. Uvjerena da je Paqueretta šmugnula u tu rupu, Sara se zaustavi, naćuli uši jer joj se učinilo da razabire prigušeni šum ljudskih glasova. Bilo joj je žao što se nije opskrbila nekim oružjem. Uza sve to hrabro se provuče kroz uski prolaz pipajući rukama hridinu. Malo nakon toga morala je jače ispružiti ruke jer se pukotina sve više širila. Uskoro do nje dopre odsjaj svjetla i sve jasniji ljudski glasovi. U dubini zemlje, negdje na kraju uskog hodnika, čudna se pjesma čula. Sara ubrza korak, ohrabrena jasnijim svjetlom. Put se rušio u dubinu i bivao sve klizaviji i opasniji zbog vlage koja ga se hvatala. Nekakva toplina odjednom dopre do Sare. Hodnik naglo skrene, zañe u veliku i osvjetljenu pukotinu napola začepljenu odronom stijena iza kojih Ciganka čučne da bi mogla što bolje vidjeti ono što se pred njom dogañalo. Ciganka se naglo prekriži. Iza odrona se protegla dosta prostrana špilja usred koje bijaše upaljena vatra. Iza te vatre, podignut na nekakvu oltaru isklesanom u litici, nalazio se golem drveni kip koji je prikazivao čovjeka s jarećom glavom. Izmeñu jarčevih rogova gorjele su tri svijeće od crnog voska. Jedno tuce ljudi i žena svih dobi i obučenih u seljačku odjeću sjedilo je (na zemlji u polukrugu) sa svake strane kipa. Ti su ljudi i žene bili potpuno nepokriveni i Sara bi bila povjerovala da su i oni kipovi da neka jednolična pjesma s jedva razgovjetnim riječima nije pomicala njihove usne. Ispred iscerenog idola uspravno je stajao neki starac sijedih kosa i uz to dugih kao u žena. Ruke je gurnuo u rukave svoje dugačke i crne halje oslikane crvenim kabalističkini znakovima. Starac se bijaše nagnuo prema Paqueretti koja je s glave zbacila kukuljicu svoga tamnog ogrtača. Otkrivene glave klečala je pred starcem. Ona mu je nešto govorila, a on joj je odgovarao, meñutim Sara je bila isuviše daleko da čuje što govore. Ciganki je bilo jasno da se nalazi na sastanku vještica i vještaca sela Malaina, u tajnom hramu gdje su se oni klanjali sotoni, svom gospodaru. Sara uto primijeti da je Paqueretta nešto svjetlo pružila svom subesjedniku: pramen svijetle kose i odmah joj bi jasno da je taj pramen potjecao s Katerinine glave. Mora da joj ga je vještica maloprije odrezala, u trenutku kad se Sara probudila osjetivši da se netko u sobi miče. Starac razdijeli pramen u dva dijela, od kojih jedan sakrije u halju, a drugi spali na vatri brižno sačuvavši njegov pepeo. Još uvijek na koljenima, Paqueretta mu tada pruži crnu kokoš. Sara je sad znala zašto je djevojka svratila u kokošinjac. Vještac položi kokoš na oltar i jednim joj udarcem noža odsiječe glavu. Iz kokošjeg vrata brizne krv koju starac pokupi u drvenu zdjelicu u koju ubaci dio pepela od Katerininog čuperka. Tako je dobio neku smjesu kojoj doda malko brašna, a zatim se okrene prema jarcu i podigne prema njegovim iscerenim ustima zdjelicu sa smjesom. Paqueretta se pružila


~ 82 ~

po tlu s licem prema zemlji. Vještac i vještice što su stajali naokolo zapjevaše snažnije njišući se u bedrima. Sara se morala trgnuti da bi se otrgla urokljivom djelovanju tog prizora. Bilo joj je jasno da je Paqueretta sumnjala u svoju moć čaranja te je došla ovamo da od nekoga tko je bio jači od nje zatraži pomoć protiv svoje tobožnje protivnice. Pošto je obred bio gotov, starac se vrati k Paqueretti, podigne je i obilježi joj lice, u vidu križa, krvlju crne kokoši. A zatim se još više nagne prema njoj i poljubi je u usta. Zatim izvuče iz svoje halje neku vrećicu koja je vjerojatno sadržavala nekakav prašak. On joj je pruži i nešto joj šapne na uho prije no što se okrenuo od nje pokazavši joj prstom izlaz iz pećine. Taj pokret probudi Sarin oprez. Paqueretta krene prema izlazu. Trebalo je bježati prije no što je otkriju. Trčeći što su je noge nosile, ne obazirući se na oštre kutove u koje je u svojoj žurbi udarala, Sara stigne do izlaza. Osjetila se bolje čim je udahnula svježi zrak šume. Činilo joj da se izvukla iz samog pakla. Ona je bila dijete šuma i polja te je nagonski, poput psa tragača koji osjeća trag divljači, pronašla bez po muke put, tjerana željom da kući stigne prije Paquerette. Stigla je do ruba šume, a odmah potom je bila u kućici. Bez buke je otvorila vrata i ušla. Katerina je mirno spavala. Moglo bi se reći da je Sara prije strgla nego svukla sa sebe odjeću, a zatim se na brzinu uvukla u krevet. Hladnoća njezina tijela zasmeta načas Katerini u snu. Ova promrmlja nekoliko nerazumljivih riječi, okrene se na drugu stranu i ponovo zaspi. Nekoliko trenutaka poslije toga i Paqueretta se vrati. Potpuno razbuñena ovaj put, s očima uprtim u tamu, Sara je čula kako škripe stepenice po kojima se vještica uspinjala u potkrovlje. Čas zatim u kućici zavlada potpuna tišina. Ali Sari san nikako na oči. Ono što je vidjela utvrñivalo ju je u uvjerenju da je Paqueretta bila ljubomorna na Katerinu i da se neće ničega žacati da bi joj naudila. Ona nije vjerovala u čaranja tih seoskih vještica niti da će od njihova bajanja neko zlo snaći Katerinu. Trebalo je biti na oprezu! Uznemiravala ju je jedino vrećica što ju je starac uručio Paqueretti. Bojala se da nije otrov bio posrijedi. Meñutim, u tom pogledu je bila brzo načistu. Kad se u prozoru male kućice pojavilo sivilo zore, Sara vidje kako Paqueretta silazi sa svog potkrovlja. Ne obazirući se na dvije žene što su spavale u njezinu krevetu, djevojka uze jednu zdjelicu, uspe u nju bijeloga brašna i zamijesi pogačice a zatim ih stavi u veliku crnu tavu dugog drška. Izmeñu poluotvorenih vjeña Sara, koja je pažljivo pratila sve njezine pokrete, primijeti kako je mlada vještica, mijeseći tijesto u nj sasula sadržaj vrećice što ju je nosila u svom grudnjaku. Kad su pogačice bile gotove, Paquerette nareže debele ploške pršuta što je visio u predsoblju, sve to umota u bijelo platno, strpa u Landryjeve bisage što će ih čas zatim ovaj objesiti o oblučje svoga sedla. Sara se pod svojim pokrivačem podrugljivo nasmije: onim se praškom mladić trebao okrijepiti za vrijeme putovanja. Prema tome, sigurno je taj prašak predstavljao ljubavni napitak. Previše nježni pogledi što ih je vojvodin glasnik sinoć uputio svojoj prijateljici iz djetinjstva vjerojatno su njegovu uznemirenu ljubavnicu potakli da ga njima pita. Dva sata iza toga, Landry , opskrbljen čudnom poputbinom, izljubi tri žene, skoči u sedlo i veselo ih pozdravi. Blato što se uslijed rastopljenog snijega stvorilo na putu poleti ispod kopita njegova konja. Pomalo tužna, Katerina je gledala kako se smanjuje njegov lik, kako je prošao ispod brijega na kojemu se dizao crni i prijeteći zamak, a zatim ga nesta iza brežuljka. Odnosio je sa sobom njezinu nadu. Odjednom Katerina osjeti u srcu silovitu želju da vidi Filipa. On je bio jedino biće kraj kojega joj je život bio lagodan i miran...


~ 83 ~

Poslije snijega počela je kao iz kabla padati kiša. Zemlja se pretvorila u blato, putovi u kaljuže, a danje svjetlo u vlažno sivilo, u stalan i turoban zastor nategnut pred malim prozorima kuće. Nebo je kinjilo dosadom i očajem tri žene zatvorene u uskom prostoru kuće. One su teško podnosile taj nasilan zatvor. Tek što je Landry otputovao, kiša se sručila na selo kao da je htjela Katerinu i njezine drugarice odvojiti od ostalog svijeta. Poslije nekoliko dana život im je postao nepodnošljiv. Sara je bila nemirna, Paqueretta šutljiva, a Katerina zabrinuta a da ni sama nije znala zašto. Svaki put kad bi pogledala kroz prozor, oči su joj se zaustavljale na tihom i neprijateljskom zamku koji je skrivao tajnu dvaju ubijenih stražara. Čini se da mu poslije noćnog bijega nije nitko prilazio, Sara je neprimjetno motrila neće li primijetiti Garina, meñutim glavni se ravnatelj nije pojavljivao. Nitko se nije pojavljivao u zamku. Ni žitelja Malaina nije bilo vidjeti. Nitko nije došao u posjete Paqueretti za prva četiri dana poslije Landryjeva odlaska. Niske kućice sela sa svojim zidovima od granitnih blokova skupile su se pod blijedim krovovima od slame. U njima su zimogrozni seljaci vjerojatno čučali i promatrali oblačno nebo iza malih okanaca od debelog stakla ili nauljene pergamene. Petog dana jedan čovjek prijeñe preko praga Paquerettine kuće. Djevojke nije bilo. Iskoristila je trenutačno razvedravanje i otišla da u šumi sakupi drva. Zaposlena pranjem veša, Sara se prilično uznemiri jer je u došljaku prepoznala visokog starca što ga bijaše vidjela u onoj špilji usred šume. Ona se nekako nagonski postavi izmeñu njega i Katerine koja je, sjedeći na kamenom ognjištu prela povjesmo kudjelje. - Što želite, dobri čovječe? - upita ga Ciganka. - Paquerettin sam prijatelj. Zar je nema kod kuće? Sara pokaže rukom prema šumi. - Otišla je u šumu da nabere suharaka. Poñite tamo i naći ćete je... U Cigankinom glasu donekle zazvuči nestrpljenje. Naime, zamijetila je da su svijetle, skoro kao oprane, oči vještačeve netremice promatrale Katerinu. Starac slegne ramenima pod ogrtačem od debele smeñe vune, koji je uz to bio postavljen ovčjim kožicama. - Ne, već ću se vratiti. Ali... Poñe prema vratima i otvori ih, ali se u to predomisli i stane. - Možete joj kazati da je ovdje bio Gervais i da je obavio ono za što ga je zamolila... - A na što bi se to odnosilo? - upita drsko Ciganka u kojoj se javi sumnja. - Nije važno! Ona će razumjeti - otpovrne starac popravivši svoje riječi neodreñenim pokretom. - Laku noć! - Laku noć! Kad se Paqueretta vratila, Sara najprirodnijim glasom prenese starčevu poruku. Iako se djevojka znala odlično obuzdati, Sara primijeti kako su joj obrazi planuli rumenilom. Sumnje koje bijahu ponikle u Sari od onog sastanka vještica sve su veći korijen hvatale u njoj. Sjetila se kako je starac gurnuo u džepove svoje duge i crne halje čuperak plavih Katerininih kosa što mu ga Paqueretta bijaše predala. Kakvo je značenje imao starčev pokret? Neki tajan čin vraćanja? Sara u to nije vjerovala. Gervais i Paqueretta su bez sumnje vjerovali u urokljivost prljave pogače što ju je starac stavio u usta idolu. Pramenu Katerinine kose je bilo sigurno naminjenjena druga sudbina. Ali koja? Bijesna što nije mogla naći prihvatljiv odgovor na to pitanje, Sara nije sklopila očiju čitavu božju noć. Pred jutro je ipak usnula, i to dubokim snom koji nije narušila ni buka ni danja svjetlost.


~ 84 ~

Taj njezin san ne potraja dugo, pa ipak već je bio bijeli dan kad je otvorila oči. Katerina je već bila na nogama i čistila je kupus za juhu. Paqueretti nigdje traga. - Gdje je ona? - upita Sara. - Tko? Paqueretta? Izišla je maloprije. Nije rekla kamo ide. Vidjela sam da je pošla prema selu. Katerinu je Sarin izgled prilično smeo. Činilo joj se da je isuviše nervozna i uzbuñena. Promatrala ju je: brzo se digla iz kreveta, obukla kako-tako, misleći pri tom na nešto deseto, a zatim se zagledala kroz prozor odbivši pokretom ruke šalicu mlijeka što joj ju je Katerina bila pripremila. - Zaboga, šta ti je? - nestrpljivo je upita mlada žena. - Ti nisi normalna. Reklo bi se da se nečega bojiš. Sara ne odgovori. Promatrala je nebo napola vedro. Po njemu su, doduše, još plovili oblaci, samo ne onako tmasti kao zadnjih dana. Poneki je još uvijek nosio poput zore crvene tragove. Više nije kišilo, ali je polje bilo prekriveno velikim blistavim lokvama u kojima su se održavale nesigurne boje dana. Potaknuta pobudom kojoj nije bila kadra dati objašnjenje, Sara se umota u velik i crn ogrtač, zgrabi sito u koji su sinoć stavile umiješen kruh. - Idem ispeći kruh - objasni Katerini. - Paquerretta je trebala to učiniti. Ne razumijem zašto nije sa sobom uzela tijesto budući da je pošla u selo! Prije no što ju je Katerina uspjela bilo što upitati, Sara iziñe kroz vrata i brzim se koracima uputi u selo raskvašenim putom. Peć za pečenje kruha nalazila se usred sela, izmeñu poluruševne crkve i starog kamenog križa s podnožjem obraslim u travu. S tog se mjesta mogao vidjeti put koji je prolazio ispod brežuljka na kojemu je bio sagrañen zamak, a spajao se sa cestom što je vodila na zapad duž korita rijeke Ouche. Nekoliko je žena već čekalo u redu s košaricama u rukama. Zbog dosta jakog vjetra nisu mnogo razgovarale. Skupile su se uza zid peći poput zimogroznih crnih ptičurina. Sara se i ne obazre na njih. Njezino oštro oko zvjeralo je uokolo i zaustavilo se na početku puta što je voddo u zamak opazivši u njoj vrlo dobro poznatu, modru haljinu i bijelu kapicu. Šta li je Paqueretta radila tamo sjedeći na starom rimskom meñašu? Kao da je nekoga čekala! Ali koga? Odjedared Sara prigušeno krikne. Skupina konjanika se pojavila na puteljku. Bit će ih bilo dvadesetak. Svi su bili obučeni u uske i kratke kožnate kapute načičkane metalnim pločicama koje su slabašno svjetlucale na slabom svjetlu oblačnoga dana. Na njihovu je čelu jahao konjanik u crnom odijelu. Cigankino srce poče jače tući. Čovjek u crnini, visok i mršav! Sara je časak oklijevala, ali kad je vidjela da se konjanik zaustavio pokraj Paquerette i s njom se upustio u razgovor, a ova pokazala u smjeru svoje kućice i, kao što se činilo, pri tom nešto objašnjavala, Sara više nije krzmala. Čovjek u crnoj odjeći je bio Garin koji je, sigurno, na poziv te proklete vještice dojurio u selo! U Sari je uskipjela krv. Spopala ju je želja da poleti na Paquerettu i da je do krvi istuče zbog tako podlog izdajstva. Ali nije smjela gubiti vrijeme. Neka Landry , kad se vrati, kazni tu gaduru. Položivši sito i pogačice na rub obližnjeg bunara, ona se okrene i poleti što je noge nose prema kućici. Za njom su vijorili veliki crni skutovi njezina crnog ogrtača. Katerina je bila zaokupljena oko juhe kad je Sara, blijeda poput krpe, uletjela u kućicu. - Što se dogodilo? - upita Katerina primijetivši njezino blijedilo. Sara ništa ne odgovori već skoči do ogrtača što je visio na jednom čavlu, umota u nj Katerinu i povuče je napolje kroz mala vratašca kojima se ravno stizalo u staju. - Treba bježati! - najzad zausti sva zadihana. - Garin! Stigao je! Paqueretta ga je obavijestila i sada ga vodi ovamo...!


~ 85 ~

Katerina je ostala kao ukopana, kao da joj je tko odsjekao noge. - Pobjeći, ali kamo? - poviče sa suzama u očima i prestrašena onim što ju je čekalo ako Garin stavi ruku na nju. Kao na nekoj filmskoj vrpci, pred očima joj projure slike sobe u kuli, kolica sa slamom, lanac, željezna ogrlica i leševi one dvije životinje što su je čuvali. - Sada ne smiješ posustati - zareži Sara. - Treba bježati, čuješ li me. Tu je šuma, hajde, trči...! Nato čvrsto zgrabi za ruku mladu ženu koja se jedva držala na nogama i povuče je za sobom ne usudivši se pogledati iza svojih leña. Strah odjednom Katerinu ispuni hrabrošću. U par sekundi stigle su do ruba šume i uletjele u nju. Sara nagoski potrči puteljkom kojim je prije par noći slijedila Paquerettu. Nadala se da će pronaći tajnu špilju. Bila je uvjerena da se Paqueretta neće usuditi Garina i njegove ljude uvesti u nju iz straha da ne svrši na lomači što bi joj se sigurno dogodilo ukoliko vojnici otkriju kip s jarećom glavom. Trebale su se pošto-poto domoći tog skrovišta. To će im barem omogućiti da se u pravi trenutak zaštite od najgore nevolje. Okrenuvši se dok ju je Sara vukla, Katerina se uvjeri da je opasnost bila veća no što je mislila. Kroz granje stabala razabrala je obrise ljude koji su sjahivali pred Paquerettinom kućicom. Čula je njisku konja... - Brže! - dobaci joj Sara. - Brže...! Samo što to nije bilo lako. Put se uspinjao, a uz to je od nedavnih kiša bio sasvim klizav. Osim toga, Katerina se bijaše sva ukočila od straha. Izbočena litica iza koje je skretao jedva utrt put odvojila ju je od strašnog prizora. Podvostručila je napore. Opasnost je bila tu, nadohvat, ruke. Čula je razgovjetno snažne glasove vojnika koje nadjača Paquerettina vika: - U šumu... sigurno su se u nju sakrile! Zatim odjekne Garinov glas: - Poñite i razbijte se na nekoliko grupica! - Kad se jednog dana dočepam te Paquerette - promumlja Sara - ta će se toga sjećati dok bude živa! Napustimo put. Čini mi se da sam pronašla ono što sam tražila... Stvarno, na vrhu brežuljka opazila je nagomilane sive litice koje su, po njezinu uvjerenju, sigurno skrivale ulaz u podzemnu spilju. Puteljak kojim su dotad bježale postao je isuviše opasan. Prisili Katerinu da proñe izmeñu stabala gazeći po sagu od suhog lišća na kojemu se nisu vidjeli tragovi nogu. Meñutim, na tom putu su se morali popeti uz nekoliko litica, a Katerina nije više mogla dalje. Noga joj je kliznula po vlažnoj stijeni pokrivenoj mahovinom i pošteno natukla koljeno. Snažno je stisnula zube da ne krikne od bola. Sara se učas stvorila pokraj nje, zgrabila je ispod pazuha i pomogla joj da se digne. - Slušaj! - odrešito je upozori Ciganka da bi joj udahnula snage. - Oni su već stigli u šumu. Spas se nalazi tu gore, ali do tamo se mora doći! Odlučna Sarina volja i jeziv strah što je obuzeo Katerinu kad je čula kako lišće šušketa pod koracima vojnika, učiniše svoje. Pred njima se bijaše ispriječila posljednja prepreka: litica iznad koje se nazirala spasonosna pukotina. Ona se odupre od klizave stijene, s obje se ruke uhvati za grm kupine koji joj ogrebe prste i nañe se navrh litice. Bilo je krajnje vrijeme: izmeñu tek malko propupalih grana bljeskali su se šljemovi vojnika. Sara je naprosto ubacila Katerinu u kameni hodnik da bi se zatim pobrinula da jednom granom izbriše tragove nogu ispred ulaza u špilju. U uzanom kamenom prolazu bilo je manje mračno no što je Ciganka pretpostavljala. U nj je kroz sitne pukotine prodiralo danje svjetlo. Dvije žene zañoše duboko u hodnik te bez ikakvih poteškoća stigoše u veliku špilju do koje se probijala svjetlost kroz jednu rupu na svodu skrivenu grmljem kupine. Tu je vladao polumrak na koji su se začas privikle njihove oči. Kad je Katerina


~ 86 ~

primijetila kip s jarećom glavom, Sara joj je morala na brzinu rukama začepiti usta da ne krikne - Šuti! Oni su tu blizu! - šapne joj. - Paqueretta ih neće ovamo dovesti. Ne vjerujem da će se usuditi. Samu sebe bi izložila prevelikoj opasnosti... Katerina je raskolačenim očima promatrala odvratnog boga opačine kao da promatra kakvu sablast. Nikad još nije vidjela nešto slično. Činilo joj se da je to sklonište što ga je Sara pronašla bilo isto tako opasno kao i njeni progonitelji. - Što je to? - upita uprijevši drhtavim prstom u boga s jarećom glavom. - Sotona! - grubo odgovori Sara. - A u ovoj se spilji sastaju vještice iz Malaina. Preksinoć sam slijedila našu prijateljicu Paquerettu sve dovde... A sada tišina! Čujem glasove! Progonitelji nisu daleko odavde! Zaista, vojnici su se približavali, meñutim, okružene sa svih strana kamenim liticama, dvije žene nisu mogle sa sigurnošću odrediti mjesto gdje su se nalazili. Činilo im se da su sasvim blizu, a malo potom da se udaljuju. Stisnute jedna uz drugu, Katerina i Sara su suspregnule dah. Katerinino je srce tako silovito lupalo da su joj se uši od te lupe ispunile upravo olujnom bukom. - Ako me ponovo uhvati, ubit ću se, Saro... kunem se da ću se ubiti! - šapne obuzeta tako silnim očajem da ju je Sara čvrsto stegnula za mišicu da bi je umirila. Ciganka je osjećala strahovitu napetost svoje prijateljice. Da su oni šumovi izvana još malo potrajali, Katerina je bila kadra da počne urlati poput zvijeri uhvaćene u stupicu. Meñutim, i Sara koja je imala jake živce umalo nije očajnički kriknula primijetivši crnu priliku koja se pomolila iza drvenog sotoninog kipa. - Ne stojte tu - reče im čovjek što se iznenada pojavio pred njima, a čije lice zbog mraka nisu nazirale. - Doñite sa mnom...! Od silnog zaprepaštenja dvije žene nisu bile kadre jednu jedinu riječ izgovoriti. Kad se čovjek primaknuo Sari tako da ga je bolje vidjela, ona nagonski ustukne jer je prepoznala bijelu bradu i kljunasti nos Gervaisa, glavara vještica u Malainu. Mora da je primijetio učinak što ga je proizveo na Ciganku, jer je kimnuo glavom i s takvom je vlašću zgrabio za ruku da je ostala kao opčinjena. - Ničega se ne bojte! Imajte povjerenje u mene. Gervais nije nikad nikoga izručio tko je potražio zaklon pod njegovim krovom! - To je moguće - otpovrne Sara hladno pošto je zagospodarila sobom. - Ali da biste me bolje uvjerili u svoje tvrdnje, recite mi što ste učinili s pramenom kose što vam ga je Paqueretta povjerila neku noć... onim pramenom što ste ga sakrili pod svoju halju? - Moj ga je nećak odnio u Dijon i predao gospodinu Brazey kao dokaz da se njegova žena skriva u selu - odgovori starac mirno. - I vi se još usuñujete tražiti od nas da poñemo za vama - ljutito prasne Sara - da vam povjerim sudbinu svoju i svoje gospodarice? - Ništa vam drugo ne preostaje! Uostalom, stvari nešto drugačije stoje no što vi mislite. Paqueretta je mogla iznevjeriti svete zakone gostoprimstva, to je njezina stvar i ona može izručiti gosta koji je potražio sklonište pod njezinim krovom. Došla je k meni da me zamoli za pomoć protiv jedne suparnice, a ja sam joj tu pomoć pružio. Danas ste vi potražile sklonište u mom domu. Naime, ja ovdje prebivam. Vi ste za mene posvećene osobe i ja ću vas spasiti ako budem mogao. Hoćete li doći za mnom? Paqueretteina je mržnja tako strahovita da bi ona mogla vrlo lako dovesti vojnike u ovu dvoranu. Katerina je slušala ne razumijevajući taj kratak razgovor izmeñu sijedog starca i Sare. Ali kad je vidjela da Sara još uvijek oklijeva, ona poviče: - Treba da poñemo za njim! Ništa nam se gore ne može dogoditi od onog što nas čeka ako nas uhvate.


~ 87 ~

- A ako te izruči? Katerinine se oči ukrižaju s Gervaisovim. Mora da je bila zadovoljna s onim što joj se činilo da je u njima nazrijela, jer reče: - On me neće izručiti. Vjerujem mu. Ni moja smrt ni moj život nemaju nikakve važnosti za čovjeka njegove dobi, za čovjeka koji je odlučio da živi ovdje usred prirode. - Zahvaljujem ti, mlada ženo! Imaš pravo - reče ozbiljno Gervais. On povede dvije žene iza drvenog kipa. Tu se otvarao dugačak i uzak prolaz koji je vodio u drugu prostoriju gdje je, bilo je očito, starac prebivao. Bilo je, zaista, čudno to njegovo prebivalište namješteno s nekoliko stolica i jednim stolom na kojemu je bila čitava gomila najrazličitijih predmeta. U jednom se kutu nalazila čitava gomila debelih i prašnjavih knjiga, a do njih upaljena pećica. Neobičan miris i dim koji je vonjao na sumpor ispunjali su tu špilju osvijetljenu vatrom što je plamsala u peći i svjetlošću što se kroz rupe probijala u nju. Gervais zamoli dvije žene da sjednu, a zatim dvije zdjelice napuni nekakvom kašicom koja je ključala u jednom loncu na pećici. - Jedite - reče. - Zatim ćete se tu odmarati dok ne padne noć. Kad tama zavlada napolju, odvest ću vas puteljkom, koji mi je dobro poznat, daleko od Malaina, tako da vas vojnici ne pronañu. Katerlna zgrabi ruku što joj je pružila jelo i načas je snažno stisne svojim nježnim prstima. - Kako da vam zahvalim za vašu pomoć? Sitan osmijeh obasja strogo starčevo lice. - Pokušat ćete ugasiti lomaču onog dana kad se vojvodinom sucu svidi da me na njoj ispeče. No, ja se ipak nadam da ću završiti svoje dane ovdje u krilu majke zemlje. Jedi, dijete moje, a zatim odspavaj malko. Odmor će ti biti potreban. Katerina je bila tako umorna da drugo nije ni tražila. Pošto je pojela zdjelicu kašice, pruži se po slamanici i gotovo odmah usne. Gervais se okrene prema Sari. - A ti? Zar se nećeš ugledati na nju? Ti imaš manje povjerenja od nje? - Nije da ti ne vjerujem - otpovrne Sara mirnim glasom - već se meni ne spava. Razgovarajmo, ako ne znaš što bi radio. Kad je pala noć, a mjesec se pojavio na nebu, Gervais probudi Katerinu, ponudi je još jednom zdjelicom kašice, a zatim se on i Sara okrijepe. Nakon toga se umota u crnu kabanicu, dohvati štap, a vatru u peći prekrije pepelom. - Doñite. Sad je pravi trenutak da se krene. Dugo će Katerini ostati u sjećanju beskonačno noćno hodanje kroz staru šumu. Više je nije bilo strah. Posvuda oko nje vladala je tišina. Kroz granje se vidio mjesec koji je plovio od jednog oblaka do drugog obasjavajući svojim modrikastim sjajem svijet oko nje. U šumi je vladala grobna tišina, a visoka debla stabala kao da su predstavljala stupove tajanstvene katedrale u čijoj je dubini sijevnuo krik zvjerke u lovu ili brzi let poneke ptice. Sjekira ugljenara još ne bijaše dotakla praiskonsku šumu koja je u potpunosti sačuvala svoju divlju i nevinu ljepotu. Golemi hrastovi, crne jele čije su se igličave grane vukle po zemlji, miješale su se s izbočenim liticama pokrivenim grmijem kupine i mahovinom. Ponekad bi zažuborio poneki izvor, ali je tišina, uza sve to, djelovala tako umirujuće da je Katerina suzdržavala dah da je ne bi narušila. Hodala je odmah iza Gervaisa koji se kretao polakim i teškim korakom seljaka koji štedi svoj dah. Iza nje je išla Sara. Mladu ženu nisu mučila pitanja ni kamo ih Gervais vodi ni što će od njih biti. Sve to trenutačno nije bilo važno. Važno je bilo da je slobodna i da se osjeća sigurnom. Katerina je bila spremna da satima i satima hoda iza visokog starca. Gervais je išao ravno naprijed ne


~ 88 ~

obazirući se na puteljke. Čini se da je poznavao svaki kamen, svako stablo. S vremena bi na vrijeme srna, jelen ili vepar protrčao ispred trojice putnika. Poneka bi se neka od divljih zvijeri zaustavila načas kao da je poznavala starca. On se meñu stanovnicima šume osjećao kao pastir meñu svojim stadom. Katerina je svakim djelićem svoga tijela osjećala kako blisko proljeće napinje zemlju novim životom. Možda je taj njezin osjećaj bio zato oštar što je i ona u svojoj utrobi bila oploñena. Obnova se ocrtavala u snažnom mirisu mokre zemlje, u još stidljivom izbijanju pupoljaka po pocrnjelim granama, u muklom ljubavnom glasanju životinja. Pred samu zoru Katerina i njezini drugovi našli su se ispred uske rijeke koja je bučno brzala izmeñu visokih litica obraslih drvećem. U snježnom ključanju vode goleme sive stijene su stvarale gaz. - Ovo je potok Suzon! - reče Gervais pokazavši potok svojim štapom. - Tu ću vas napustiti. Kad se prebacite preko njega, okrenite ravno na sjever. Na otprilike dvije milje odavde naići ćete na opatiju Saint-Saine, sigurno sklonište. Prior samostana se zove Jean de Blaisy. Dobar i milosrdan čovjek. On će vas primiti. Stvar se nije mnogo svidjela Katerini. Ona otpovme kako je opat iz Saint-Seinea bio vlasnik zamka u Malainu. On ga je prepustio Garinu da je u nj zatvori. Gervais otpovrne: - Kladio bih se da gospodin Jean nije imao pojma u koju se svrhu glavni ravnatelj poslužio njegovim vlasništvom. Više sam nego siguran da je Garin iznajmio od opata zamak pod nekom lažnom izlikom. Bez straha poñi u Saint-Seine. Pa bila ti zakleta neprijateljica njegova roda, Jean de Blaisy će te bez oklijevanja primiti. Za nj je svaki nesretnik koji klekne pred pragom njegove crkve poslanik božji. Ni sam se vojvoda ne bi usudio da mu istrgne gosta. Idi, kažem ti. Ti ne možeš naokolo lunjati. U Saint-Sedneu se nemaš čega bojati...! Katerina je razmišljala. Dugo noćno putovanje sasvim je bijaše izmorilo. Hodali su dobre dvije milje vrlo teškim terenom. Odjednom se sjetila da je opat Saint-Sednea bio Ermengardin bratić. To ju je ispunilo nadom i povjerenjem. Osim toga, Gervais je bio u pravu ustvrdivši da ne može naokolo lutati dane i dane. Paquerettino bi se izdajstvo moglo ponoviti. Garin je bio vrlo bogat. Nekoliko vreća zlata za nj neće značiti mnogo da bi je ponovo dobio u ruke. - Imaš pravo - reče pruživši starcu ruku. - Poći ću u Saint-Seine. A ti ako primijetiš u selu jednoga mladića obučena u zelenu uniformu vojvodinih glasnika... - Znam sve - naglo je presiječe Gervais - ti misliš na Paquerettina ljubavnika. Kazat ću mu gdje se nalaziš. On treba da te potraži, nije li tako? - Zaista, on bi se morao vratiti. Sad ti se želim zahvaliti. Nemam ništa da ti dokažem svoju zahvalnost, ali poslije, možda ću učiniti nešto... Gervais je oštrim pokretom presiječe. - Ne tražim ništa, niti želim išta. Spasio sam te jer sam htio popraviti zlo što sam ga na Paquerettin nagovor počinio. Sad smo kvit. Želim ti ña budeš sretna. Kazavši to, starac se brzo udalji i usmjeri odakle su i došli. Katerina i Sara su vidjele kako se njegova visoka prilika raščinila meñu stablima. Bile su same pokraj uzburkanog potoka. - Hajdemo! - reče Sara. Prva krene kamenim gazom o koji je tukla zapjenjena voda. Prešli su preko gaza bez neprilika. Kad su stigle na drugu obalu, dvije žene pojedoše malko kruha što im ga je dao Gervais, napiše se vode iz potoka i počnu se spremati za put. Sara odreže dvije nešto deblje grane nožem koji je uvijek uza se nosila, napravi od njih dva štapa od kojih jednoga preda Katerini. - Pred nama su još dvije milje vrlo napornog puta - reče.


~ 89 ~

Polako, stupajući jedna iza druge, poñoše uzvodno dolinom Suzone prema Saint-Seineu. Sunce se pomoli, prvo pravo sunce poslije mnogih dana. Ubrzo su njegove zrake obasjale još od studeni promrzlu zemlju zlatnim preljevima od kojih svaka stvar postaje lijepom. Nekoliko sati kasnije Sara i Katerina, iscrpljene, ali sretne, opaziše, u dubokoj dolini jednog prijevoja na visoravni Gornje Burgundije kojom je proticala mala rječica, velike sive krovove opatije Saint-Seine, visoki četvrtasti toranj samostanske crkve, oko kojega su bile postavljene skele i, u neposrednoj blizini, kao jato pilića pokraj sive i bijele kvočke, blago talasanje tamnijih krovova iz kojih su se dizali tanki stupovi dima. - Stigle smo - reče Sara. - Već je i vrijeme, nisam dalje mogla. Spustile su se niz padinu brežuljka očiju uprijetih u toranj koji su radnici napuštali. Zvona su pozivala fratre na službu božju prožimajući miran zrak visokim i ozbiljnim zvucima. Iako su se oko podneva malko odmorile, Katerina nije osjećala više svojih nogu. Paquerettine cipele što ih je imala na nogama bile su pune rupa, tako da je svaki korak za nju predstavljao veliku patnju. Ali strah od Garina bio je jači od svake boli. Usprkos ubitačnom umoru, ona je gotovo trčala žureći niz padinu što se rušila prema opatiji, željna da se skloni iza njezinih visokih zidina i da se prostre na malo slame. Nakon pola sata dvije su se žene naprosto srušile pred vratima od crne hrastovine okovanim željeznim motkama. Seoske su žene s nepovjerenjem promatrale dva stvorenja prljavih i od umora iscrpljenih lica, u odjeći koju su drapali svi grmovi velike šume. Svijet se počeo oko njih skupljati, promatrati ih i slijediti ih. Derani su već počeli skupljati kamenčiće da bi ih na njih bacali. Katerina je osjetila opasnost što je zaprijetila i njoj i Sari. Svijet u ovom bogatom selu, gdje je bila sva sila kokošanjaca i lijepo ureñenih vrtova nije volio skitnice. Sara ih je svojom crnom kosom i svojom tamnom puti ispunjala nepovjerenjem. Strah nabubri u Katerini poput olujnog vjetra, strah koji ju je stalno progonio nakon njezine otmice. Ona se smota uz Saru, obori glavu da bi izbjegla prvom kamenu što ga je jedan od dječaka crvenih obraza bacio na njih. Našle su se u procijepu izmeñu seljaka koji su ih okruživali i zatvorenih vrata opatije prema kojima su okrenule svoje oči ispunjene strahom. Sari se učinilo da je iza uskog i visokog prozora tornja provirila riña glava jednog fratra. Obujmivši rukom Katerinina ramena, ona poviče promuklim glasom: - Utočište... za ljubav božju, pružite nam utočište! Još jedan kamen padne. Meñutim, teška se vrata pokrenu u baglamama. Stroga pojava jednog fratra u crnom habitu, sa škapularom preko ramena, pojavi se na njima. Treći kamen bačen protiv dviju žena otkotrlja se pred njegove noge. On ga odgurne svojom sandalom i povede po djeci i ženama strogim očima, a zatim se približi Sari i Katerini koje su se držale u zagrljaju. - Uñite - reče im - utočište vam je otvoreno! Svladana strahom, mlada žena izgubi svijest tako da su je onesviještenu morali na rukama prenijeti do kuće gdje je pružano gostoprimstvo namjernicima.


~ 90 ~

Glava osma

NAPAD

Jean de Blaisy, opat iz Saint-Seinea, bio je upravo onakav čovjek kakvim ga je Gervais opisao: njegovo milosrñe nije imalo granica. Dvije su žene zatražile utočište, on im ga je pružio u svom samostanu bez ikakvih uvjeta. Kad je, meñutim, doznao da je jedna od dviju prosjakinja, što ih je samostan primio pod svoj krov u ubožnicu odreñenu za hodočasnike i bolesne, zatražila da je primi, on pokaza izvjesno čuñenje. Usprkos tonzuri i grubom crnom suknu njegove odjeće, vidjelo se da je on bio i ostao čovjek visokoga roda i da je držao rastojanje prema osobama nižega porijekla, prema bijednicima kojima je uza sve to na Veliki četvrtak, ponizno klečeći u prašini, svojim vlastitim rukama prao noge. Budući da se neznanka pozivala na njegovu bratučedu Ermengardu de Chateauvillain, naredio je da je uvedu u crkvu, gdje se s njom sastao sutradan, pošto bijaše očitao svoju misu. Dok je on bio zabavljen svojom službom božjom, Katerina se stisnula uz jednu od nadgrobnih ploča podignutih duž zidova crkve i strpljivo na nj čekala. Kad je vidjela da je prema njoj krenuo opat visokog roda, uznosit u svom isposničkom crnom habitu nad kojim se dizalo usko lice okruženo uzanom krunom sijedih vlasi s profilom sličnim ptici grabljivici, ona padne na koljena, ali ne obori glave. Stojeći uspravno ispred nje, s rukama gurnutim u široke rukave svoga habita, opat se pažljivo zagledao u sitno lice kojemu je sa svake strane visila po jedna teška plava pletenica. - Vi ste želieli sa mnom razgovarati! – reče - Tu sam, izvolite mi reći što ste htjeli! - Prečasni oče - otpočne Katerina ne napustivši svog poniznog položaja - dugujem vam život. Vi ste jučer dozvolili da se otvore vrata ovog utočišta pred dvjema progonjenim ženama. U ime vaše bratučede ja sam vas htjela zamoliti da mi i nadalje pružate svoju zaštitu. Sumnjičavi osmijeh zaigra na tankim usnama opata Jeana de Blaisy. Činila mu se uobraženom ta seljanka u dronjcima koja se pozivala na prijateljstvo jedne od najodličnijih gospoña u vojvodstvu, mada se izražavala vrlo biranim riječima i mada se čitava njezina osoba isticala posebnom nekom finoćom. - Vi poznate gospoñu Ermengardu de Chateauvallain? Prilično sam iznenañen time... - Prijateljice smo, i to vrlo prisne prijateljice. Časni oče, vi me niste pitali ni kako se zovem ni odakle dolazim. Zahvalna sam vam na tim dvjema oznaka povjerenja. Zovem se Katerina de Brazey, a bila sam dvorska gospoña pokojne vojvotkinje Margerite. Na vojvodinom sam dvoru i upoznala Ermengardu. A što me vidite ovakvu, u dronjcima, to je zato što sam pobjegla iz jezivog zatvora u koji me je moj muž nasilu bacio... Pobjegla sam iz kule vašeg zamka u Malainu... Opat namršti obrve, zatim se prigne i dodirne Katerinu. Pošto je primijetio da ih seoske žene što su došle da poslušaju misu, znatiželjno promatraju, on je povuče prema sakristiji. - Doñite za mnom u sakristiju gdje ćemo bez ikakvih smetnji porazgovarati... U uskoj prostoriji gdje je sve mirisalo na tamjan, sveto ulje i poškrobljeno ruho, ponudi je da sjedne na stočić, a sam se smjesti na klupu s visokim naslonom. Pošto je pokretom ruke udaljio fratrića zaposlenog oko ukrašavanja sakristije, reče:


~ 91 ~

- Ispričajte mi svoje zgode i nezgode, gospoño. A prije svega zašto vas je muž zatvorio u Malain. Polako, dobro mjereći svaku riječ iz straha da je ne bi smatrao ludim stvorenjem Katerina ispriča što se s njom zbilo. Podbočivši bradu dlanom opat ju je slušao do kraja nijednom je ne prekinuvši. Priča je zaista bila nevjerojatna, ali je iz ženinih ljubičastih očiju izbijao plamen iskrenosti i sigurnost svojstvena samo istini. - Ne znam što da radim - zaključi Katerina pošto je bila gotova sa svojom pričom. Dužna sam da slijedim svoga muža i da mu se pokoravam. Ali vratiti se njemu, to za mene znači sigurnu smrt. Zatvorit će me u najdublju, u najstrašniju podzemnu ćeliju iz koje više nikad neću izići. Jedino vojvoda... Opat živo stavi svoju suhu ruku na Katerininu i prekine je. - Ne kažite ništa više, dijete moje. Treba da znate da vaši preljubnički odnosi s vojvodom neće naići na moju podršku. Priznajem da je vaš slučaj vrlo zamršen i da ga osobito jedan svećenik teško može riješiti. Vaš muž ima sva prava nad vama i ako vas zatraži ja nemam prava da vas ne izručim. Meñutim, vaš život je u opasnosti i vi ste zatražili utočište... Digao se te uzduž i poprijeko stao hodati sakristijom. Katerina je s tjeskobom pratila to njegovo hodanje. - Nemojte me izručiti, oče, preklinjem vas! Ako osjećate imalo sućuti za nesrertnu ženu, ne dopustite da ponovo Garinu dopanem šaka! Zaboga, ja u svojoj utrobi nosim dijete, a on baš to dijete hoće da ubije... - Znam... ! Ja se ne mogu u toj stvari izjasniti u nekoliko minuta. Treba da razmislim, da u mirnoći ispitam što mi je činiti da bi se riješio taj vrlo težak slučaj. Obavijestit ću vas o onom što sam odlučio. U meñuvremenu ostanite gdje ste i budite mirni. Naredit ću da se vas i vašu pratilicu odijeli od bolesnika u ubožnici i da vas se smjesti u pristojnu sobu... - Časni oče - htjede nastaviti Katerina uznemirena njegovim riječima. Meñutim, on je prekine pokretom ruke, načini nad njezinom glavom znak križa koji je prisili da se sagne. - Idite u miru, kćerce! Vaša je sudbina u rukama Božjim, a on se nikad ne vara...! Da je i htjela, poslije toga nije mogla produžiti razgovor, stoga se bez prigovora povukla. Pridruživši se Sari, mučila ju je veća tjeskoba no što je htjela pokazati. Ako opat odluči da mora slijediti svoga muža, bila je uvjerena da je ništa nije moglo spasiti sudbine gore od smrti. A je li jedan svećenik mogao razvrći ono što je Bog sastavio? Je li on mogao pod izlikom utočišta osporiti mužu pravo da ne odvede svoju zakonitu ženu? Osim toga, Katerina i nije bila baš previše sigurna da je on povjerovao njezinoj priči. Nije ju poznavao, nije mogao znati nije li ona jedna od onih pokvarenih žena koje svojim razvratnim i sramotnim životom prisiljavaju svoje muževe ili obitelji da prema njima zauzmu strogi stav. Bilo joj je žao što ga nije zamolila da piše Ermengardi i kod nje se obavijesti o svemu što mu je ispričala. Meñutim, nema sumnje da je Jean de Blaisy skrivao iza isposničkih crta svoga lica više tankoćutosti no što je Katerina pretpostavljala, jer se sutradan s večera otvoriše velika vrata opatije na zvučan doziv truba. Skupina konja i konjanika preplavi prvo dvorište opatije podignuvši silnu prašinu. Na njihovu je čelu jahala, na golemom pastuhu poput pjene bijelom, i izmahivala bičem sa zlatnom ručkom, krupna žena odjevena u odjeći crne i crvene boje. Ta osoba koja umalo nije slomila vrat dok je sjahivala, bila je glavom grofica Ermengarda de Chateauviilain! Uz radosne povike žestoka se grofica baci u zagrljaj Katerine koja joj je pritrčala prepoznavši je. I smijala se i plakala u isti mah. Bila je toliko uzbuñena i smućena da je i Saru


~ 92 ~

grlila isto onako srdačno i snažno kao i samu Katerinu. Okrenuvši se prema svojoj mladoj prijateljici, poviče: - Jadnice moja mala! Gdje ste se dovraga djenuli? Čitave sam se dane živa žderala od muke zbog vas. Prokletstvo... ! - Bio bih vam vrlo zahvalan, plemenita gospoño, kad ne biste kleli gore od zapovjednika drumskih razbojnika kad preñete preko praga moga samostana - javi se iza njezinih leña miran i izražajan glas opata Jeana de Blaisy koji je pristigao pošto je bio obaviješten da je stigla njegova bratučeda. - Nisam ni pomišljao da ćete nas počastiti svojom posjetom u onom trenutku kad sam vam uputio svoje pismo. Uza sve to ja sam očaran vašim dolaskom... Priorovo dostojanstveno držanje nije bog zna kako djelovalo na Ermengardu jer mu se ona nasmije u nos bez prenemaganja... - Zar vas nije stid, Jeane, da tako drsko lažete? Vi, fratar? Niste vi baš nimalo očarani što me vidite. Ja podižem isuviše veliku buku, ja zauzimljem isuviše mnogo mjesta i uvijek isprevrnem na glavu vaš miran život. Ali slučaj je zaista vrlo ozbilian i bez okolišanja vam moram kazati da ćete imati velikih okapanja... - A zašto? - upita prior trgnuvši se. - Zato što ovo jadno dijete nećete izručiti onoj životinji od njezina muža prije no što prijeñete preko mojega mrtvog tijela, dragi roñače i prijatelju - mirno nadometne Ermengarda skinuvši s ruku jahaće rukavice i izvukavši iz ručne torbice pogolem svileni rubac kojim odlučno obriše znojno lice. - A sad nas poslužite večerom jer naprosto umirem od gladi. Osim toga, moram porazgovarati s Katerinom... Pošto je tako pozvan na red od svoje strašne bratučede, Jean de Blaisy se povuče duboko uzdahnuvši. Upravo je prolazio kroz nadsvoñena vrata što su iz velikog dvorišta vodila u njegove odaje, kadli ga Ermengarda zamoli da se načas vrati. - Ne zaboravite, roñače, što ću vam reći: ako se Garin de Brazey pojavi pred vašim vratima, vi ćete ih zatvoriti i odbit ćete da mu ih otvorite! - Bojim se da nemam pravo tako postupiti! - A vi to pravo prisvojite! Učinit ćete kao što vam kažem! Ako bude potrebno naoružat ćete svoje benediktince i podvrgnut ćemo se opsadi. Ipak, imajte na umu dvije stvari: prvo, nitko ne može povrijediti pravo utočišta pa ma tko to bio. Ni sam kralj ne smije povrijediti to pravo. A drugo, najprije ćete od vojvode Filipa Burgundskog napraviti smrtnog neprijatelja ako gospoñu Katerinu de Brazey izručite njezinu ljubaznom mužu. - Ermengardo, vi ste uvijek isti, to jest nepodnosivi! - trpko otpovrne opat i nemoćno slegne ramenima. - Biti spreman na opsadu? Shvaćate li vi ono što govorite? Ono što se opatu činilo neukusnom Ermengardinom šalom uskoro je poprimilo obrise okrutne stvarnosti. U vrijeme kad su se benediktinci, vrativši se s polja pozvani zvucima Zdravomarije, svrstavali dva po dva ispod romanskih svodova samostana i zapjevali jednu pobožnu pjesmu u slavu Božju, u vrijeme kad je otac vratar gurao velike vratnice kolnih vrata koja su u baglamama tutnjala poput grmljavine i kad su se Ermengarda, Katerina i Sara spremale da se odu pomoliti u kapelicu, jeziva povorka uñe u Saint-Seine i prodre do vrata opatije. Tu su povorku sačinjavali najamnici naoružani do zuba dugim kopljima, širokim i čvrstim sabljama i sjekirama. Jahali su teške oklopne konje kadre da ponesu sto livri željeza povrh svoga jahača. Ti su vojnici imali opak izgled, a vjerojatno su pripadali jednoj od onih bandi drumskih razbojnika čije usluge bijaše lako kupiti ako si imao


~ 93 ~

punu kesu. Bili su to pljačkaši i ubojice, ljudi kojima su pljačke i terevenke postale jedinom vjerom i zakonom, bića kojima je zločin bio ispisan na svakoj crti njihovih surovih lica. Njihove su kožnate kabanice, zaštićene željeznim pločicama na ponekim mjestima, bile pune mrlja od osušene krvi, tragova paleža, dok su im čelični šljemovi nosili tragove udaraca na mnogim mjestima. Tako su jezivo, tako stravično izgledali ti ljudi da su se stanovnici Saint-Seinea na brzinu zabarikadirali po svojim kućama, navalivši na vrata teško pokućstvo i uz to molili Boga da ih poštedi njihova bijesa. Ta je vojnička banda tako iznenada provalila u dolinu da nitko nije uspio dignuti uzbunu niti je dospio potražiti zaklon iza samostanskih zidova kao što se to dogañalo nekad u doba velikih oružanih odreda koji su iza sebe sijali smrt, silovanja i požare. Iznenañenje je bilo potpuno. Uspavani mirom i blagostanjem na kojima su imali zahvaliti mudroj upravi njihova vojvode, svi su Burgunñani, a posebice svijet u Saint-Seineu zaboravili nekadašnji put koji je vodio u siguran zaklon. Sćućureni iza svojih uskih prozorčića, seljaci su promatrali kako kroz sumrak promiče stravična vojska. Na čelu su te vojske jahala dva čovjeka. Jedan je od njih bio odjeven, manje-više, kao i svi ostali, ali se po drskom izrazu njegova lica i zlatnom lancu što mu je visio na grudima odmah vidjelo da je on bio zapovjednik. Drugi je bio Garin. Odjeven, po svom običaju u crninu, sa šeširom nabijenim na oči, umotan do vrata u svoj crni ogrtač, on je jahao a da uopće nije primjećivao što se oko njega zbiva. Otac vratar je kao ukopan promatrao dvojicu zarobljenika što su ih vukli konji s čela te vojničke bande koja se pela prema samostanu. Dva ljudska dronjka u kojima je još tinjao život, posrtali su vezani za sedla Garinova konja i konja njegova druga. Ta su dva stvora bili muškarac i žena. Ti su jadni stvorovi mučeni životinjskom okrutnoću. Duge i plave ženine kose, uprljane krvlju i prašinom nisu skrivale njezino golo tijelo isprugano udarcima biča. Čovjek je bio starije dobi što se moglo zaključiti po njegovoj sijedoj bradi i kosama. Na nogama su im se vidjeli tragovi opeklina izazvanih usijanim željezom, a na licima obje žrtve po dva potočića osušene krvi. Jadnicima su iskopali oči... Videći da se odred zaustavio pred vratima opatije, otac vratar sav u strahu potrči da obavijesti priora koji se spremao da odsluži večernjicu. Ovaj odmah potrči napolje iz kapelice. Ermengarda, Katerina i Sara, potaknute istim predosjećajima poñu brzo za njim, a isto tako i većina fratara. Kad su stigli do kruništa što su se dizala nad glavnim vratima, Ermengarda naglim pokretom gurne Katerinu iza svojih širokih leña pustivši Jeana de Blaisy da sam poñe naprijed. Gotovo se već bilo smračilo, ali su vojnici zapalili baklje koje su krvavim svjetlom obasjavale i njih i bijedne zarobljenike. - Što želite? - upita opat strogim glasom. - Što znači to oružje, šta to dvoje izmučenih stvorenja? - A što znače ova zatvorena vrata, gospodine opate? - uzvrati na pitanje pitanjem glas od kojega Katerinu podiñoše srsi jeze. Strah od straha bio je jači u njoj od samog straha. Ispruživši vrat izmeñu Ermengarde i zupčanog kruništa o koje se grofica bijaše oslonila, opazi blijedo Garinovo lice osvijetljeno svjetlom baklji. S muža njezin pogled sklizne na dvije oslijepljene žrtve koje su se srušile na zemlju više no napola mrtve. Usprkos krvi što im je zaprljala lica, ona u žrtvama prepozna Paquerettu i Gervaisa! Promukao krik je stegne u grlu. Brza poput munje, Sara priguši taj krik dlanom svoje ruke i Katerinu snažno povuče natrag. Nad selom i dolinom zavlada grobna šutnja. Miran priorov glas odjekne nadaleko. - Vrata mojega samostana se zatvaraju svaki dan kad sunce zañe - reče. - Zar si ti tako loš vjernik da ne poznaš običaje u ubožnicama? - Poznati su mi ti običaji, ali ja želim ući.


~ 94 ~

- A zašto? Tražiš li ti sklonište iza ovih zidina? Sumnjam s obzirom na tvoju pratnju. Ljudi treba da odbace svoje oružje pred pragom Gospodnjim! Ako želiš ući, Garine de Brazey, ti ćeš ući, ali sam! Nato progovori Brazeyev drug. Njegov promukao glas poput pile se zasiječe u Katerinine napete živce. - A zašto nećeš da me pustiš unutra, fratru? Ja sam Begue de Perouges. - Znam - odgovori Jean de Blaisy nimalo se ne uzbudivši. - Prepoznao sam te, a dobro mi je poznat tvoj krvavi put na kojemu si iza sebe ostavio podavljene žene, djecu nabijene na ražnjeve, popaljena sela. Zločini što si ih počinio optužuju te pred gospodnjim licem. Ti si smrdljiva zvijer, a smrdljivim je zvijerima zabranjen ulaz u ovaj dom! Odbaci oružje, pospi glavu pepelom i moli Boga da ti oprosti tvoje zločine. Tek tada ćeš ući. Prepoznajem te po zločinu što si ga počinio na dvojici jadnika što ih vučeš za sobom! Ako hoćeš da dalje razgovaram s tobom, pusti moju braću da ih pokupe i pobrinu se za njih! Grohotan i uvredljiv smijeh dočeka opatove riječi. - Uzalud ti milosrñe, fratru! Ovo dvoje su vještac i vještica, poklonici sotone, a povrh toga izdajnici! Njima jedino lomača priliči. Garin izgubi strpljenje slušajući taj razgovor. Podignuvši se u stremenu poviče snažnim glasom: - Dosta je brbljarija, gospodine opate! Došao sam ovamo da tražim svoju ženu, Katerinu de Brazey koja se krije u tvom samostanu. Vrati mi je i mi ćemo poći svojim putem. Obećajem ti da ćemo odmah bez bola zadaviti ovo dvoje bijednika što su je skrivali i doveli ovamo. - Bez bola? - prezrivo ponovi prior. - Jesi li ti šenuo umom, glavni ravnatelju državne blagajne Burgundije? Misliš li da će ti tvoj gospodar oprostiti što si se srepio s tim razbojnikom što ti stoji uz bok? Kojim pravom dolaziš ovamo da sa mnom razgovaraš kao da si mi gospodar? Zar si zaboravio tko sam ja? Moja je krv plemenitija od tvoje, a osim toga sam sluga Božji. Idi svojim putom. Tvoja je žena sva iscrpljena i polumrtva došla ovamo. Zatražila je utočište na koje svaki nesretnik, pa ma tko on bio, ima pravo pred vratima samostana. Ja sam joj prizno to pravo i ona će napustiti ovaj samostan jedino po svojoj volji. Usprkos užasu koji je njom ovladao pošto je vidjela strašnu sudbinu Paquerette i Gervaisa, Katerina se divila ponosnom držanju priorovu. Njegov mršav i visok crni lik jasno se ocrtavao na crvenoj pozadini što ju je stvarala svjetlost baklji. Stajao je na rubu ponora na dnu kojega su pakosna lica Garina, Begue de Perougesa i njihovih ljudi bili nalik licima demona u samom paklu. Bio je sličan mrkom anñelu što se nalazio sučelice griješnicima, posljednjeg suda i koji je širio svoja velika krila da te griješnike primi ili odbaci. - Ja sam Uskrsnuće i Život! - šapne Sara uzbuñenim glasom. Katerini bi jasno da je njezina stara prijateljica osjećala isto što i ona sama. Što se tiče Ermengarde, njezino je lice blistalo od radosti i ponosa. Bila je ponosna na opata. Kroz njegova je usta progovorio čitav njezin rod, mirno i dostojanstveno. - Slušaj dobro što ću ti kazati, Jean de Blaisy - poviče Garin čiji je glas bio sve piskutaviji i sav podrhtavao od bijesa. - Dajem ti vremena do zore da razmisliš. Mi ćemo ovdje logorovati i nećemo ništa nažao učiniti tvom selu, ali samo do zore. Kad svane, ili će se otvoriti vrata tvoje opatije i dati prolaz mojoj ženi, ili ćemo naselje sravniti sa zemljom, zapalit ćemo kuće i zatim navaliti na tvoj samostan. To je bilo više no što je Ermengarda mogla podnijeti. Ona skoči naprijed, lice joj osvijetli plamen baklji nekom vrsti divljeg dostojanstva.


~ 95 ~

- Zapaliti selo, napasti na opatiju? Tko će te poslije tih dičnih djela spasiti od osvetničke ruke vojvode burgundskog, Garine de Brazey? Zar misliš da će on tvoju kuću poštjedeti, da će ostaviti netaknut tvoj zamak, tu tvoju prokletu glavu na tim tvojim prokletim ramenima? Krvniku se nadaj ako se usudiš navaliti ognjem ili mačem na ove crkvene posjede! Garin prasne u smiieh. - Nimalo se ne čudim što se nalazite tu, gospoño Ermengardo. Istini za volju, vi vjerno bñijete nad ljubavnicama svoga gospodara. Uloga podvodačice baš sjajno pristaje jednoj Chateauvillanki! - Baš kao i uloga jednog koljača jednom Brazeyu! - otpovrne grofica nimalo se ne zbunivši. - Samo što se ja varam, jer ti nisi Brazey! Ne može se od mazge napraviti bojnog konja! Garinovo lice, usprkos crvenim odrazima svjetla Katerini se učini zelenim. Jeziv mu grč nagrdi obraze. Spremao se da odgovori nekom prostom i sramnom kletvom kadli se umiješa Begue de Perouges. - Dosta je bilo blebetanja! Fratru, čuo si što ti je kazao Brazey? Ili ćeš nam izručiti golubicu ili će se tvoje naselje pretvoriti u dimljivi pepeo, a tvoj samostan u gomilu stijena! A ja ti se zaričem da ću te svojim vlastitim rukama objesiti za križ tvoje crkve! Kazao sam ti što mislim učiniti. A sad se povucimo na mjesto gdje ćemo sprovesti noć. - Samo trenutak! - odsiječe Jean de Blaisy. - Prihvaćam tvoj izazov. Sutra u zoru ću ti kazati što sam odlučio. A sada nešto moram uraditi... On se povuče, šapne na uho fratru što je do njega stajao i pošto je Ermengardi dao znak da ostane na mjestu, on se spusti stepenicama za stražare. - Sto je naumio uraditi? - upita Katerina. Ermengarda joj pokretom lica odgovori da ne zna. Namrštenih obrva promatrala je prijeteću skupinu što se u gomili zbila na malko kosoj čistini ispred samostana. Bila je uznemirena, stoga dozove zapovjednika desetorice vojnika što su je sinoć dopratili u opatiju. Zapovjednik se čas zatim vrati sa svojim ljudima. Svaki je od njih bio naoružan velikim lukom načinjenim od tisovine i po grofičinu se nalogu rasporede iza kruništa s napetim lukovima. - Vjerujem da pogañam što je naumio učiniti moj bratić - reče mirno Katerini. - Za svaki slučaj treba biti na oprezu. U tom trenutku pobožna pjesma odjekne ispod njihovih nogu. Na ulazu se ču karakteristična škripa što je pratila otvaranje vrata. Sve se tri žene nagonski nagnu nad kruništem. Nitko od svih onih ljudi podno zidina nije podigao oči prema njima već su svi zaprepašteno promatrali skupinu koja se pojavila pred njima. Tri su fratra u crnim habitima išla pravo naprijed i pjevali iza punog glasa: „Libera me de sanguinibus, Deus, Deus salutis mea et exultabit lingua mea justitiam tuam... !"4 Fratar što je stupao u sredini nosio je velik hrastov križ. Iza njih s pastirskim štapom u ruci, mitrom na glavi, pokriven sve do peta zlatom izvezenim plaštom, stupao je prior... Bio je veličanstven pod posvećenim crkvenim ruhom. Jedan za drugim drumski razbojnici sjahaše s konja kao pod utjecajem neke čarolije. Neki su čak i klekli. Jedino su Garin i Begue de Perouges ostali na konjima, ali su se poput kipova ukrutili. Križ i opat usmjeriše ravno na njih i približiše im se a da se ovi nisu ni pomakli. S visokog bedema smućena je Katerina vidjela kako se Jean de Blaisy sagnuo nad izmrcvarenim tijelima jednog čovjeka i jedne žene koji su još uvijek trpjeli. Sad kad su pjesma fratara i krikova ljudi utihnuli, moglo se razabrati njihovo slabo stenjanje. Mršava opatova ruka se

4 Oslobodi me, Bože, krvnika, Bože, spasu moj, i učini da jezik moj uznosi

pravdu tvoju!


~ 96 ~

podigne i napravi znak križa nad izmučenim licima. Katerina je slutila da njegove usne izgovaraju riječi oproštenja. Kroz suze što su joj zamagljivale pogled vidje kako ih pokretom ruke razrješuje grijeha. Zatim se opat odmakne. Iz sjene iziñe jedan čovjek u kožnatom haljetku i s nožem u ruci. On je brzo obavio svoj posao. Dvaput je oštrica sijevnula zrakom i zabila se u srca nesretnika. Stenjanje prestane. Mala vještica i visoki starac iz šume prestadoše da se muče. Opat Saint-Seinea se vrati u svoj samostan a da se nijednim pogledom nije obazreo na krvnike. Velika se vrata zatvore za njim. Ermengardini strijelci oboriše svoje lukove. Potpuna šutnja obavije ugroženo selo i dolinu utonulu u noć. Kad su se vratile u svoje sobe, Katerina je bez sustezanja plakala, a velike su suze brazdale i grofičino lice. - Da su samo dirnuli jednu jedinu vlas na opatovoj glavi - promumlja izmeñu stisnutih zubi - ne bi bili dospjeli ni da se pohvale svojim zlodjelom! Jedna je strijela bila namijenjena Garinu, a druga njegovu drugu dostojnom njega. Noć je za Katerinu bila noć tjeskobe i suza. Prestrašila ju je opasnost što je zbog nje zaprijetila i selu i samostanu. U svom očaju ona se odmah htjela predati i jednom zauvijek završiti s progonima i zlostavljanjem. Budući da će Garin u svakom slučaju biti jači, čemu da se svi izlažu nevolji i patnji? Zašto da se izlažu pogibli nevini ljudi? Strašna smrt Paquerette i Gervaisa koji su prije toga bili mučeni, oslijepljeni, vučeni poput životinja dugim putom, ispunjala ju je grozom i grižnjom savjesti. Paqueretta ju je izdala, ali ju je prije toga primila u svoju kuću i njegovala pa iako ju je ljubomora potpuno obezglavila, nije zaslužila tako okrutnu smrt. Nije nipošto htjela da poteče krv. Pridružit će se svome mužu. Uz to, posljednji su je dogañaji sasvim slomili i ona je osjećala prema životu neku čudnu odbojnost. Ali je Ermengarda bdjela nad njom. Grofica je osjećala što se dogaña u duši mlade žene i nije ju ostavljala nasamu nego ju je poput sjene pratila. Kad ju je Katerina naposljetku zamolila da je pusti da ode, ona se na mrtvo ime razljuti: - Draga moja, u čitavoj ovoj stvari niste samo vi u pitanju. Čak bih ustvrdila - ne mislim vas time uvrijediti - da ste vi postali potpuno sporednom ličnošću! Da se vaš Garin pojavio pred vratima ovog samostana i zamolio moga bratića za razgovor tražeći mirno da mu vrati ženu, Jean mu ne bi uskratio da se bar s vama sretne. Sve bi bilo zavisilo od tog susreta. Ali on je ovamo došao pod oružjem i u pratnji poznatog razbojnika i s uvredama i prijetnjama na usnama! To se ne može oprostiti. U pitanju je naša čast. Ne može se prijetnjama obasuti jednog Jeana de Blaisy čiji je otac uživao poštovanje vojvode Filipa Smjelog, pa ni jednu groficu Chateauvillain. - Ali što će se onda dogoditi? - zastenja Katerina jedva suzdržavajući suze. - Iskreno rečeno, nemam pojma! Treba čekati. Zidovi ovog samostana su čvrsti i kadri da odole njihovim jurišima. Osim toga, nisam primijetila da onaj ološ raspolaže ikakvim spravama za jurišanje, ni spravama za bacanje kamenja, ni pomičnim kulama. Dakle, ništa nam se ne može dogoditi dok samostanska vrata budu zatvorena. Pitanje je, meñutim, kako da se obrani seljake od bijesa tog prokletnika. - Vidite i sami da je potrebno da odem! - Pa ne ponavljajte do iznemoglosti uvijek jedno te isto! - odgovori Ermengarda umorno. - Kazala sam vam da ćete ostati ovdje, pa makar vas morala pod ključ staviti. Pustite opata da se snalazi kako zna. Maloprije ste ga vidjeli na djelu. Osim toga, bit će vremena da sutra u zoru pregovarate s Garinom, ali s vrha bedema. A dotle budite mirni. Budući da nećemo moći zaspati, poñimo u kapelicu da se pomolimo


~ 97 ~

Bogu. Naposljetku, imam predosjećaj da vi svojom predajom ne biste promijenili stvari. Ona rulja je željna pljačke i krvi. Ništa se nije moglo odgovoriti na te riječi. Katerina sagne glavu i poñe za Ermengardom. Dok su dvije žene klečale u velikoj i još nedovršenoj crkvi, u samostanu je zavladala velika užurbnost. U prednjem dvorištu velike su vatre gorjele ispod ogromnih željeznih kotlova u koje su fratri sipali ulje iz velikih ćupova ili su u njima topili smolu. Iz hambara su iznosili kose i vile, iz radionica čekiće i sav oštar alat. U toj čitavoj vrvi najaktivnijim se pokazao Jean de Blaisy. Išao je amo-tamo sa zadignutim habitom tako da su mu se vidjele čizme sa zlatnim ostrugama jer je u mladosti, prije no što se povukao u samostan, bio imenovan vitezom. Sasvim se bijaše izmijenio prior samostana Saint-Seine! U njemu se raspalio opasan žar za borbom baš kao i nekad u njegovih predaka-ratnika čija je krv tekla u njegovim žilama. Ako se Begue de Perouges i Garin de Brazey usude navaliti ognjem i mačem na dom Gospodnji, bit će dočekani ognjem i mačem. Svećenik se pretvorio u ratnika, a njegovi fratri opčinjeni, možda, borbom koja se pripremala, a koja je tako silovito zasjekla u njihov život posvećen radu i molitvi, zanosno su mu se pridružili. Nije bilo jednog jedinog meñu tim snažnim Burgunñanima odanih Gospodu u kojemu se nije probudila duša templara. Dvorište je bilo puno ošišanih tjemena, crnih i za pas zataknutih habita koji su otkrivali mišićave noge i široka stopala raširena uslijed nošenja sandala. Kad je otpjevana zornica, opat je pozvao na neku vrst ratnog savjeta razne dostojanstvenike samostana da bi se s njima dogovorio o mjerama koje im je trebalo poduzeti. Razumije se da tri žene nisu sudjelovale u tim razgovorima. Klečeći u kapelici pokraj Ermengarde koja se usrdno molila, Katerina je, gurnuvši glavu meñu dlanove, uzalud pokušavala molitvom se obratiti Bogu. Mučio ju je nesavladiv strah od onog što se imalo dogoditi. Nejasni su šumovi dopirali do nje kroz debele zidove samostanske crkve i izazivali u njezinoj duši užasnu tjeskobu. Znala je da se opatija mogla braniti, da su njezini bedemi bili snažni i da će Begue de Perouges teško prodrijeti kroz njih. Jean de Blaisy je bio odlučan čovjek, a njegovi fratri gorljivi i odvažni borci. No njoj su bili na umu stanovnici sela. Ona je naslućivala strah tih jadnih ljudi koji nitko i ništa nije moglo odbraniti od Perougesovih koljača. U Paquerettinoj i Gervaisovoj sudbini su vidjeli vrhunac surovog divljaštva i sigurno su pomišljali da je to isto i njih čekalo kad svane dan. A zašto da oni stradaju zbog jedne žene koju je njezin muž progonio? Koliko će njih, pogoñeni mačem ili bakljom, umrijeti proklinjući je? Katerinu je spopala želja da vidi što rade vojnici pljačkaši. Da nisu, usprkos zadanoj riječi, već počeli mučiti jadne seljake? Zar se smjelo vjerovati ljudima te vrste? Katerina krajičkom oka pogleda Ermengardu. Grofica se molila takvim žarom, takvom sabranošću da uopće nije bila svjesna što se oko nje zbiva. S glavom meñu dlanovima ništa nije vidjela. Katerina se pomakne i polako odaleči a da Ermengarda nije uopće okrenula glavu prema njoj. Sasvim tiho, bez buke, mlada žena napravi nekoliko koraka i udalji se ne gubeći iz vida svoju prijateljicu. Budući da su crkvena vrata bila poluotvorena, ona bez po muke klizne napolje i ubrzo utvrdi da velike vatre nisu osvjetljavale samostanska vrata. Opat se savjetovao sa svojim najprisnijim suradnicima, fratri su užurbano radili oko kotlova, osvijetljeni rasplamsalim plamenom. Nitko se nije obazirao na nju. Katerina brzo popriječi preko dvorišta, stigne do kamenih stepenica što su vodile do stražarskih mjesta na bedemima, popne se. Nikoga nije bilo iza kruništa opatije. Meñutim, dolje na čistini usred sela


~ 98 ~

vladala je velika živost. Pljačkaši su upalili velike logorske vatre pokraj kojih su s neki od njih odmarali. Katerina prepozna Garina i Beguea de Perouges koji su sjedili uz najveću od tih vatri i pri tom se častili jelom i pićem. Velika većina njihovih ljudi bijaše zaokupljena poslom od kojega se Katerini digla kosa na glavi. Pomoću dasaka i čavala koje mora da su uzeli u radionici tesara iz Saint-Seinea, oni su zabijali vrata i prozore kuća tako da bi njihove stanovnike spriječili da iziñu napolje. Drugi su nosili s kraja sela ogromne naramke slame i suhog granja i sve to gomilali ispred kuća pošto bi njihovi drugovi završili sa zatvaranjem kuća. Katerina se sledila od užasa. Isuviše joj je bilo jasno što će se dogoditi sutradan ujutru kad opat odbije da je izruči. Bilo je dovoljno baciti nekoliko baklji u te pripremljene lomače pa da čitavo selo plane odjednom. Vrijedni i pošteni ljudi zatvoreni u tim kućama izgorjet će živi sa svojom djecom, sa svojim ženama, sa svojom stokom i skromnom imovinom... Katerina nije to mogla podnijeti. Ako je morala, da bi se spasila od Garina, vidjeti propast čitavog sela, slušati urlanje nevinih žrtava, nikad više neće biti u stanju oka stisnuti. Ermengardino je rasuñivanje bilo na mjestu, pa čak je, možda, bila u pravu tvrdeći da njezina predaja ne bi spasila ugroženo selo. Uza sve to, ona se nije smjela ukloniti opasnosti, te će radije umrijeti s njima nego da se poslije čitav život prezire! Ne razmišljajući više, Katerina siñe niza strme stepenice. Tamo na strani gdje su se nalazile samostanske staje bijaše primijetila vratašca koja su vodila ravno u polje. Ta su vratašca bila uvučena u bedem, i nisu upadala u oko, te opat možda nije ni stavio kraj njih stražu kao kod velikih vrata koja su čuvali Ermengardind ljudi. Brzo poñe uz same bedeme da je ne bi primijetili. Njezina odluka da se žrtvuje bila je tako snažna da je čak nije ni bilo strah. Osjećala je neku vrst zanosa kakav su vjerojatno osjećale žrtve žrtvovane bogovima na barbarskim oltarima. Htjela je umrijeti da bi drugi živjeli! Stigavši do tih vrata gotovo pipajući, utvrdi da nisu bila čuvana, ali su zato bila zatvorena teškim željeznim zasunom koji je prolazio kroz više prstenova i sigurno ga nije bilo lako pomaknuti. Katerina dohvati prečku i uze je svom snagom gurati. Ogulivši kožu s dlanova na kraju ga uspije pomaknuti. Zasun je polako klizio i najzad izišao iz ležišta. Katerina je imala krvave ruke i lice obliveno znojem kad je naposljetku zasun položila na zemlju. Ništa je više nije priječilo da iziñe. Jednom izvan samostana, potrčat će prema Garinu, bacit će mu se pred noge, ponizit će se da bi ublažila njegov bijes... Ona sad potegne teška vrata koja se vrlo lako otvore. Meñutim, nečija ruka, izvirivši iz mraka, živo gurne poluzatvorenu vratnicu. - Zabranjeno je da se izlazi iz samostana. Ta se zabrana odnosi na sve - javi se nečiji miran glas - i to po nareñenju monsinjora priora. Pred njom je stajao fratar s povećim naramkom slame ispod pazuha. Možda je dolazio iz staje gdje je pošao po slamu da bi upalili novu vatru u trenutku kad je ona otvorila vrata. U mraku je vidjela kratak i zdepast fratarov lik, glatku i okruglu lubanju na čijoj se svjetloj površini kočio čuperak kose. Fratar mirno baci svoj naramak na tlo, pokupi željezni zasun i ponovo ga gurne u prstenove na vratima. Katerina ga stane preklinjati: - Molim vas, pustite me da iziñem. Moram k onim ljudima napolju. Oni mene traže. Kad me dobiju, neće više imati razloga da napadnu opatiju. Selo će biti spašeno! Ne može se dopustiti tako nešto grozno! Fratar polako odmahne glavom. Glas mu je bio kao i prije miran kad joj je odgovorio:


~ 99 ~

- Sestro, ono što naš prior učini, dobro je učinjeno! Nedokučive su namjere Gospodnje. Ako je on odlučio da sutra svi izginemo i da selo bude uništeno, znači da on zna zašto to radi, a ja neću da sumnjam u njegove razloge. Ja sam položio prisegu poslušnosti. A kad monsinjor prior nešto naredi, ja ponizno slušam. Doñite, sestro... Stavivši slamu pod jednu ruku, drugom uhvati Katerinu i silom je povuče za sobom. Iako ga je na sve moguće načine molila da je pusti, fratar se nije dao nagovoriti. Odveo ju je do vatara. U tom trenutku iz crkve izleti vrlo uzbuñena Ermengarda. Opazivši Katerinu, poleti prema njoj. - Kamo ste otišli? Premrla sam od straha! - Zaustavio sam je u trenutku kad je otvorila mala vrata što od staja vode napolje - mirno reče mali fratar. - Htjela je izići da se preda, ali opat je naredio da nitko ne smije izići iz opatije stoga sam je doveo natrag. Mogu li vam je povjeriti? - Možete, možete, oče! A ja vam dajem svoju časnu riječ da mi više neće umaći! Ermengarda je bila izvan sebe od bijesa. Nije htjela da sluša objašnjavanja zaplakane Katerine, već je povuče prema gostinjskim odajama i zajedno s njom se zatvori u sobu. - Ostat ćete ovdje! Jedino tako ću biti mirna! Iscrpljena do kraja, Katerina se baci na svoj krevet i lila je suze dok joj se oči nisu osušile od pustog plača, a da ipak nije ganula svoju tamničarku koja je sjedila skrštenih ruku i bez riječi je promatrala. Tako je i noć prošla. Kad je svanulo i dan osvijetlio samostanske zidove, Katerina i Ermengarda iziñoše iz svoje sobe i ne prepoznaše sinoćnjih miroljubivih zidina. Po kruništima su fratri stražarili pokraj kazana koje su gore dovukli a iz kojih je vonj kužio čisti jutarnji zrak. Drugi su fratri u dvorištu održavali velike vatre ili brusovima oštrili sječiva svojih kosa. Treći su donosili tesani kamen s mjesta gdje se nadograñivala crkva. Usred sve te vreve prior se šetao poput generala koji vrši smotru svojih trupa. Opazivši žene, on krenu pravo k njima. - Morate se vratiti u crkvu - reče im odlučno. - Tamo ćete biti bolje zaklonjene. Vrijeme je da se popnem na bedeme da vidim što se zbiva kod našeg neprijatelja. - Idem s vama - poviče Katerina. - Ja se ne mogu skrivati u ovom trenutku, a ako nećete da se predam, barem mi dozvolite da porazgovaram sa svojim mužem. Možda ga uspijem nagovoriti da promijeni odluku i odustane od napada! Jean de Blaisy u nevjerici odmahne glavom. - Sumnjam da će vam to poći za rukom. Da je kojim slučajem sam, onda ne kažem, ali ja isuviše dobro poznajem Beguea de Perouges. On i njegovi ljudi žele opljačkati bogatu opatiju. Izlika im se čini odličnom, i to utoliko boljom što bi se inače zadovoljili s mnogo manjim plijenom. Samo biste se uzalud izložili opasnosti da vas pogodi neka strijela... - Ništa za to, rado ću se izložiti. - Kako želite. Doñite! Kao i sinoć, sve troje, budući da Ermengarda više nije napuštala Katerinu, iziñu na krunište, bace pogled po selu odakle je dopirao zveket oružja i čule se psovke. Sara je dotle pomagala samostanskom ljekarniku u pripremanju zavoja. Crveno sunce koje se pokazalo iza padine na koju se prislonio samostan, osvijetli pripreme drumskih razbojnika Beguea de Perougesa koji su upravo završili svoj paklenski noćni posao: vrata i prozori na svim kućama bili su zakovani, a same kuće nestadoše pod kupovima slame i suhog granja. Nekoliko je razbojnika stajalo s upaljenim bakljama u rukama pokraj nagomilane


~ 100 ~

slame. Bilo je očito što smjeraju. Ostali su se okupili oko goleme grede koju su pronašli bog zna gdje. Garin i njegov drug uzjašu konje i polako se upute prema zatvorenim vratima samostana. Glavni ravnatelj je preko svog crnog odijela navukao oklop. Teško bi bilo reći tko je zlokobnije izgledao: on ili Begue de Perouges. - Onda, gospodine opate? Kakav je tvoj odgovor? - upita Garin mirno. - Hoćeš li mi vratiti ženu ili si se odlučio za borbu? Kao što vidiš, mi smo poduzeli neke vrlo korisne mjere. Jean de Blaisy mu htjede odgovoriti, ali ga Katerina preduhitri. Ona se progura izmeñu opata i kruništa i poviče: - Za ljubav božju, Garine, prestanite s tom okrutnom igrom! Zar vam nije dosta prolijevanja krvi? Zašto da nevin svijet strada radi naših svaña? Zar zbilja ne osjećate koliko je sve to nepravedno, odurno? - Baš sam se pitao - odgovori Garin sa zajedljivim osmijehom na usnama - kad ćete se jednom pojaviti. Ako je netko u čitavom ovom slučaju zaslužio prijekore, onda ste to vi, a ne ja. Ja sam vaš zakonit muž i vi biste me morali slijediti umjesto da bježite ispred mene... - Vama je i te kako dobro poznato zašto sam to učinila, vi znate da sam morala spašavati svoj život, život svoga djeteta i, ako baš želite, svoju slobodu. Da niste onako okrutno sa mnom postupili, nikad vas ne bih bila napustila... Meñutim, sve se još može popraviti. Za sebe ne tražim ništa. No možete li mi dati svoju časnu riječ da se ni selu ni samostanu neće ništa dogoditi ako vam se pridružim? Prije no što je Garin uspio odgovoriti, Begue de Perouges istupi naprijed. - Najprije iziñite - dobaci joj podrugljivo. - Poslije ćemo pregovarati... Ja ne volim da me se nizašto uznemiruje... Opat odlučno povuče Katerinu natrag. - Gubite samo vrijeme i badava se trudite - reče. - Žele nas napasti, a vi biste nastradali a da pri tom nikoga ne biste spasili. Zar vam to još nije jasno? Sva očajna, Katerina se okrene prema Ermengardi po čijem se licu razlio blaženi osmijeh. Grofica kao da i nije pratila prizor koji se odvijao pred njezinim očima. Visoko dignute glave, zadivljena lica, ona kao da je nešto osluškivala... - Oh, Ermengardo - prekori je Katerina očajnički - kako se možete smiješiti u trenutku kad treba da izginu mnogi ljudi? - Poslušajte! - odgovori Ermengarda ne obazirući se na njezino pitanje. - Zar ništa ne čujete? Katerina nagonski napne uši. Potmula i još daleka buka polako je odjekivala ravnicom. Trebalo je imati dobar sluh da bi je se zamijetilo. Katerina ju je jasno čula. - Ništa ne čujem! - nato će opat ispotiha. - A ja čujem! Nastojte dobiti na vremenu, roñače, pregovarajte što je moguće dulje! Ni ne pokušavajući da shvati njezinu primjedbu, opat posluša. Pristupivši rubu kruništa, poče preklinjati razbojnike da poštede selo i dom Gospodnji. Oni su ga s nestrpljenjem slušali. Katerina shvati da opatove riječi neće dugo zadržati te ljude željne krvi i pljačke. - Dosta je Očenaša! Ta nismo u crkvi. Nećete da pustite curu, e pa onda ćemo napasti... Katerina jezovito krikne videći da je zapaljena baklja pala u hrpu slame koja odmah plane, ali taj njezin krik nadjača pobjedonosni krik Ermengardin. - Gledajte! - poviče i ispruži ruku prema brežuljku uz koji je vijugao put za Dijon. - Spašeni smo! Na taj njezin krik sav se svijet okrenuo, pa čak i drumski razbojnici. Spuštajući se s visoravni u dolinu, snažan odred vojnika usmjeri ravno


~ 101 ~

prema Saint-Seineu. Na suncu su im blistali oklopi, šljemovi i koplja. Na čelu im je jurio vitez s bijelom perjanicom. Gotovo se onesvijestivši od radosti, Katerina prepozna boje zastavice na njegovu koplju. - Jacques...! Jacques de Roussay... ! Na čelu vojvodine tjelesne straže! - Mnogo im je trebalo da stignu - mumljala je Ermengarda iza Katerininih leña. - Sreća što mi je palo na pamet da onom vjetrogonji pošaljem opatovo pismo! Nekako sam predosjećala da je u čitavom ovom slučaju nešto krenulo naopako... ! Oslobodivši se tjeskobe, svi što su se zatekli na bedemima samostana mogli su promatrati razvoj borbe. Begue de Perouges je bio hrabar vojnik, treba to priznati. Nje ni pomislio da okrene konja i udari u bijeg videći da znatna pomoć dolazi opsjednutima. Njegovi se ljudi okrenu i svrstaju u bojni red. Katerina vidje da je i Garin, po ugledu na njih, izvukao iz korica mač. Nije se mogla suzdržati a da ne krikne: - Ne tucite se, Garine! Ako potegnete mač na monsinjorove vojnike, nema vam spasa! Ni ona sama nije znala kakvo ju je to nepoznato sažaljenje natjeralo da se zabrine nad sudbinom čovjeka koji je sve poduzeo da bi je uništio. Uostalom, od tog njezina milosrña nikakve koristi za nj. Garin joj odgovori prezirnim sljeganjem ramena, oštro podbode konja i poleti na došljake na čelu svojih ljudi. Bitka je bila oštra, mada kratka. Isuviše je bila velika brojčana nadmoć vojvodinih vojnika. Usprkos nevjerojatnoj hrabrosti razbojnika koji su znali da se ne mogu nadati ni milosti ni oproštenju, oni su padali jedan za drugim pod udarcima vojvodinih kopljanika. Gledaoci sa samostanskih zidina promatrali su dvoboj izmeñu Beguea de Perouges i Jacquesa de Roussay, dok je Garin ukrstio mač s jednim konjanikom, obučenim kao i ostali vojnici, samo što se borio gologlav. Katerina u tom vojniku prepozna Landryja. Za četvrt sata sve je bilo gotovo. Roussay rani svoga protivnika koji se sruši na zemlju. Ne gubeći vrijeme vojvodin kapetan naredi da ga se objesi o prvo stablo. Malo potom, potiskivan velikom premoći, Garin položi oružje. Dok su vojnici tjelesne vojvodine straže skidali zabijene daske s vrata i prozora seljačkih kuća, opat naredi da se širom otvore velika vrata samostana te sam siñe da dočeka pobjednika. Katerina se nije usudila poći za njim, već s Ermengardom ostane na bedemima. Jacques de Roussay sam poñe prema opatiji, držeći šljem pod rukom. Malo podalje, dva vojnika popnu Garina na njegova konja pošto su mu prethodno vezali ruke na leñima. Glavni ravnatelj je bez otpora pustio da s njim rade što ih volja. Činilo se da ga uopće ne zanima njegova vlastita sudbina pa čak se nije ni okrenuo prema samostanu. To prezrivo držanje raspali Katerinu do najveće mjere. Ona je toliko straha pretrpjela i toliko zla doživjela, dva su nevina stvora izgubila živote na okrutan način, ali tom čovjeku kao da nije bilo na kraj pameti sve to zlo što je počinio. Žestoka mržnja joj ispuni srce i usta gorčinom. Sva se tresla. Da tu nije bilo Ermengarde, nepomične i šutljive, bila bi poletjela prema zarobljeniku da mu iskaže svu svoju mržnju i gnjev. Okrutna ju je radost spopadala pri pomisli da je on sam sebe osudio, da će uskoro nastradati zbog svog zločinačkog ludila. A tu mu je svoju radost htjela dobaciti u lice.


~ 102 ~

Glava deveta

GARINOVA TAJNA

To isto veče Jacques de Roussay je otputovao za Dijon sa svojim zarobljenikom. Sad je Garin spadao pod vlast vrhovnog suca Burgundije. Čim stigne u Dijon, bit će prebačen u tamnicu i optužen za veleizdaju, napad na sigurnost države, svetogrñe i pokušaj mučenja vlastite žene. To je bilo dovoljno da ga po kratkom postupku pošalje na vješala. Jacques de Roussay to nije krio Katerini u toku kratkog razgovora što ga je imao s njom. Napadom na opatiju, Garin de Brazey otežao je svoj položaj za nekoliko točaka optužbe jer je prema nareñenjima što ih je Landry donio iz Pariza za kapetana vojvodine tjelesne straže trebalo osigurati Katerinin život, a Garina zatvoriti u njegovu vlastitu palaču. - Na žalost - reče joj na kraju Jacques de Roussay - ja vas ne mogu ovlastiti da se vratite svojoj kući, gospoño Brazey. Budući da je vaš muž postao državni zatvorenik, sva njegova dobra moraju biti zapečaćena. Dakako... vi se možete vratiti k svojoj majci, zar ne? - Ona će poći sa mnom - umiješa se Ermengarda. - Zar mislite da ću je pustiti da na njoj oštre jezike sve babetine s trga Notre-Dame? Mnogi će biti i te kako sretni kad čuju za sudbinu glavnog ravnatelja. Nisam baš sigurna da Katerini u grañanskoj kući njezina ujaka ne prijeti nikakva opasnost. Ali će kod mene biti sve u redu! Roussay nije imao ništa protiv toga da se Katerina smjesti u palaču Ermengarde de Chateauvillain. Držanje mladog kapetana postalo je vrlo rezervirano prema mladoj ženi. U stvari, on nije znao da li da se prema njoj odnosi kao prema ženi jednog zločinca ili kao ljubavnici svoga gospodara. Stoga se krišom povjeri gospoñi Ermengardi. - Ne znam kako da se ponašam, gospoño grofice. Monsinjor mi je naredio da pružim osobnu sigurnost gospoñi Brazey i da spriječim njezina muža da joj bilo šta nažao učini, ali njemu nisu poznati zadnji dogañaji. On je još uvijek u Parizu i ja se pitam kako će on primiti vijest o napadu na ovaj samostan, on koji je vrlo pobožan čovjek! On će naprosto pobjesniti, pa se sve bojim da njegov bijes ne pogodi i mladu gospodu Brazey, da je ne učini odgovornom za sve što se dogodilo, pa čak i ne proglasi sukrivcem... - Zaboga, dragi prijatelju, vama se svašta mota po glavi! Zar ste zaboravili vrlo dubok osjećaj ljubavi što je vojvoda gaji prema Katerini? Ne znate li da ona caruje u njegovu srcu, i to suvereno? Jacque de Roussay se bez sustezanja počeša po glavi. Bio je očito da ga je još nešto mučilo. Odvratio je oči u stranu, a na licu mu se pojavio vrlo smeten izraz. - Pa znate, stvar je u tome da više nisam u to tako siguran. Priča se da u Parizu monsinjor Filip naveliko udvara lijepoj grofici Salisbury. Vi ga znate isto tako dobro kao i ja. On je nestalan, strastveno ljubi žene i ja ne mogu zamisliti da će ostati vjeran jednoj jedinoj. Gospoña Katerina je u vrlo lošem položaju, a osim toga njezina je trudnoća nimalo nije uljepšala. Bojim se... - Vi se bojite za svoju budućnost! Strah vas je da ne počinite neku grešku - dovrši njegove riječi Ermengarda s podrugljivim prizvukom u glasu. - Bome, dragi prijatelju, ne bi se moglo reći da ste suviše hrabar za jednog vojnika! Ali ja imam dovoljno hrabrosti i za vas i za sebe. Uzet ću Katerinu pod svoj krov i pod svoju zaštitu. Ako se vojvoda razljuti, znat ću što da mu odgovorim. Činite što vas volja s Garinovom imovinom, ali budite ljubazni i prebacite u moju kuću Katerininu sobaricu, maurskog liječnika zajedno s njegovim crnim robovima, a k tome još dodajte sve osobne stvari gospoñe Brazey, to


~ 103 ~

jest sve njezine haljine i nakit. Kazala sam vam svoje. Što se ostaloga tiče, odgovornost preuzimam na sebe. Divno bi to bilo da jedna Chateauvillain okrene leña prijateljima. Ako Filip, pošto je unesrećio ovu jadnicu, pokuša da je uvali u nove nevolje, dajem vam časnu riječ da će sa mnom imati posla. Chateauvillain je tvrda kost o koju su mnogi polomili zube. I Filip će polomiti svoje prije no što stavi na Katerinu ruku. Osim toga, uzimam pravo da mu kažem ono što mislim o ovom slučaju. Roussay nije znao što bi odgovorio na sve to, stoga položi oružje. Isuviše je dobro poznavao groficu te je bio siguran da će izvršiti sve svoje prijetnje. Ona je bila kadra da prema vojvodi postupi kao prema neposlušnom deranu. Napuštajući Saint-Seine, mladi kapetan je mislio kako će mu iskreno biti žao Filipa ako se zavadi sa svojom strašnom podanicom. Što se njega tiče, radije bi se upustio u boj s čitavom turskom vojskom nego s gospoñom Chateauvillain kad je ova bila bijesna. Katerina i Ermengarda su sutradan trebale napustiti samostan. Mladoj je ženi bilo potrebno da se jednu noć odmori kako treba, a osim toga, grofica nije htjela da uñu u Dijon neposredno iza Garina koji je u grad trebao ući pod stražom i vezan. Ali u trenutku dok su se spremale da uñu u nosiljku, pošto su se srdačno pozdravile s opatom Jean de Blaisy i zahvalile mu na gostoprimstvu, Katerina je iznenañeno promatrala Landryja kako joj prilazi. Poslije bitke ona se načas bijaše našla s mladićem. Nježno ju je zagrlio, ali je odmah prekinuo njezina zahvaljivanja i brzo se povukao u ćeliju što mu je opat bijaše stavio na raspolaganje. Katerina je pripisivala napornom putu i samom boju njegov umor i krajnje bljedilo njegovih crta lica. Kad joj se sada približio, njegov joj se izgled učinio još lošijim. - Došao sam da ti kažem zbogom, Katerino - reče kratko. - Zbogom? Ali zašto? Mislila sam da ćeš nas ti pratiti do Dijona? Mladić odmahne glavom i okrene oči od Katerine da ona ne bi vidjela kako mu u očima blistaju suze. - Ne. Neću se vratiti u Dijon. Napuštam službu... Nakon tih riječi zavlada šutnja. Katerini nije bilo jasno što je Landry htio kazati. - Ti napuštaš službu vojvodina glasnika? Što ti pada na pamet! Zar si nezadovoljan? Da ti nije tko napravio štogod nažao ili ti je dojadilo da služiš monsinjora Filipa? Landry odmahne glavom. Iako se svom svojom voljom pokušavao svladati, dvije mu velike i okrugle suze kliznu niz obraze. Katerina ga je presenećeno promatrala. Nikad ona nije vidjela suze u očima svoga prijatelja iz djetinjstva. On je oduvijek bio dobre volje, bio je radostan što živi i tu je svoju radost prenašao na druge. - Neću da budeš nesretan - poviče ona ganutim i toplim glasom. - Reci mi što mogu uraditi za tebe, kako da ti pomognem, tebi koji si mi spasio život? - Mnogo se radujem što sam te spasio - odgovori Landry blago. - Ali za mene ne možeš baš ništa učiniti, Katerino. Odlučio sam ostati ovdje, u ovom samostanu. Već sam zamolio opata da me primi meñu svoju braću. On je udovoljio mojoj molbi. Opat mi se sviña i vrlo rado ću mu se pokoravati. - Hoćeš da postaneš fratar? Ti?! Katerina se niti gromu iz vedra neba ne bi više začudila. Landry, taj veseli mladić pod grubim suknom što ga nose fratri benediktinci? Landry s tonzurom na glavi, Landry koji poslužuje siromahe i obrañuje zemlju, Landry kojemu su se sviñale krčme, djevojke i gozbe! Landry koji se nekad dozlaboga rugao Loysi kad bi ova govorila kako će ući u samostan !


~ 104 ~

- To je zaista smiješno, zar ne? - nastavi mladić tužno se osmjehnuvši pred Katerininom zaprepaštenom šutnjom. - Ali to je jedini život kojim želim živjeti. Znaš... ljubio sam Paquerettu i vjerujem da je i ona mene ljubila. Vjerovao sam da ću joj jednoga dana izbiti iz glave one gluposti u vezi s čaranjem i vješticama i da ću od nje napraviti dobru ženu i kućanicu s brojnim derančićima oko nas, da ću je istrgnuti iz onog prokletog sela. Bila je vrlo čudna, ali vjerujem da se razumijemo. S obzirom da nje više nema... Umoran i razočaran mladićev pokret pritisne Katerinu strahovitim bremenom grižnje savjesti. Odjednom je bi stid što je živa poslije tolikih boli. Njezin život, njezin beskoristan život, je li on bio vrijedan da se zbog njega prolije toliko krvi? Oborila je glavu. - Ja sam tome kriva! - reče bolno. - Ja sam kriva što je ona mrtva. Oh, Landry, krivac sam tvojoj nesreći! - Ne. Ti nemaš sebi što predbaciti. Paqueretta je sama zapečatila svoju sudbinu. Da ona nije, potaknuta ljubomorom, počinila neoprostiv zločin obavijestivši Garina, ništa se ne bi bilo dogodilo. Bilo bi pravedno da za to bude kažnjena, ali ne na onako okrutan način! S obzirom da nje više nema, do ničega mi više nije stalo, osim do mira i samoće. Ti pred sobom imaš još dug i lijep put... Suze što su brazdale Katerinine obraze odjednom prestadoše teći. - Misliš? - odvrati mu ona očajno. - Pa čemu se još mogu nadati? Muža ću izgubiti, bit ću upropaštena, zbog mene ćeš se ti sahraniti na dnu ovog samostana. Čovjek kojega volim, prezire me. Ja nosim nesreću, ja sam prokleta, prokleta... Treba da se svi okrenu od mene... Katerina je bila pred slomom živaca. Ermengarda to primijeti, stoga Landry ju dade znak da se udalji, a Katerinu, koju su potresali jecaji, prisili da se popne u nosiljku. - Hajde, dijete drago, čemu da se toliko mučite! Mladić je još pod dojmovima tuge. Meñutim, on je još mlad, a do zareñenja će proći još dosta vremena. Može promijeniti mišljenje, osjetiti želju za drugačijim životom od onog kojim se ovdje živi. Imajte povjerenja u moga bratića Jeana. Ako mladić ne bude osjećao prave sklonosti za samostanski život, on će mu to kasnije već na neki način lijepo objasniti. Te mudre riječi donekle umire Katerinu. Ermengarda je bila u pravu. Možda Landry i neće ostati čitav život u samostanu. Za trenutak će mu duša tu naći olakšanje. U tišini se duša čisti od taloga i žuči. Pustila je da je odvedu ne pruživši otpor. Velika se vrata opatije otvore ispred nosiljke koju su pratili Sara jašući na mazgi što joj je bijaše opat posudio te, nekoliko vojnika Jacquesa de Roussay i Ermengardini ljudi. Pod već toplim suncem koje je grijalo nježne izdanke mlade trave, pratnja dviju žena ubrzo stiže na visoravan. Krovovi Saint-Seinea još su trenutak blistali pod lakim dimom što se dizao iz dimnjaka da bi odjednom nestali iza zavoja. Na skelama oko četvrtastog tornja samostanske crkve zidari su se prihvatili započetog posla i zviždukali su zaboravivši na opasnost koja se načas bila nadvila nad njihovim ognjištima. Tu istu večer dvije žene uñoše u Dijon kroz Vrata Guillaume. Kad su prolazili pokraj gradskog zamka Katerina okrene glavu. Srsi joj proñoše tijelom na pomisao da je sinoć Jacques de Roussay tamo odveo svoga zarobljenika. Garin se nalazio negdje iza onih odurnih zidova s rijetkim otvorima. Katerina nikako da odvrati misli u kojima se miješala tuga s bijesom izazvanim pretpostavkom da je vjenčanje što ga je Filip nametnuo glavnom ravnatelju Burgundije ovoga dovelo iza onih zidova. Meñutim, Katerina se varala jer Jacques de Roussay nije odveo zarobljenika u staru kulu, već u gradski zatvor čije su se jezive ćelije nalazile u temeljima stare rimske kule, takozvane Tournote, iza


~ 105 ~

majmunske kuće ili vijećnice grada Dijona. Ta majmunska kuća, tako nazvana po reljefu iznad glavnih vrata, a koji je predstavljao majmuna kako se igra s loptom, naslanjala se na bedeme izmeñu dviju gospodskih palača, od kojih je jedna pripadala obitelji La Tremoille, a druga obitelji Chateauvillain. I tako je Katerina a da nije ni znala dospjela u palaču koja se nalazila u neposrednoj blizini zatvora njezina muža. Ona nije dugo ostala u zabludi u tom pogledu. Već sutradan po njezinu dolasku u Ermengardinu palaču, gradski glasnici proñoše ulicama objavljujući zločin što ga je Garin počinio i njegovo skorašnje suñenje. Za suca je odreñen Filip Machefoing, sobar, savjetnik i brat po mlijeku vojvode Filipa. To telalenje gradom ispunilo je Katerinu nekom gorkom radošću kojoj se pridružio osjećaj razočaranja. Mrzila je Garina svom snagom svoje duše, ali nikako nije mogla shvatiti kakvi su osjećaji prouzročili njegovo ludilo. Garin ju je stalno i uporno odbijao od sebe tako da nikako nije mogla shvatiti njegovu ljubomoru. A ipak? Kako da drugačije nazove onaj mahniti bijes što ga bijaše obuzeo kad je doznao da je trudna? Katerina se sjeti one večeri kad je otišla u njegovu sobu da ga izazove. Kako je mogla misliti da je on prema njoj ravnodušan nakon što bijaše potpuno izgubio glavu u njezinu zagrljaju? Bio je ljubomoran, lud od ljubomore... ali je uza sve to nije učinio svojom. Tajna što je ležala na dnu Garinova srca ljubila je Katerinu i mučila je u isto vrijeme. Pri kraju tog prvog dana vidje kako stiže u palaču Chateauvillain mala karavana predvoñena Jacquesom de Roussay. Tu karavanu su sačinjavale brojne mazge natovarene sanducima i kovčezima. Na četiri su konja jahali Perrina, Abou-al-Khayr i njegova dva crnca. Kapetan je izvršio u tančine Ermengardino nareñenje, na čemu se plemenita gospoña dostojno zahvalila. - A što ćete učiniti s palačom? - upita. - Pisar gradskog savjeta stavit će na nju pečate predsjednika savjeta i predsjednika suda. U njoj više nema ljudskog stvora, a ništa od svega što sadrži neće biti dirano prije suñenja. To isto će biti učinjeno s Brazeyevim zamkom i ostalim posjedima. Dok je govorio, mladić je izbjegavao da pogleda Katerinu. Ona je stajala uspravivši se ponosno u svojoj haljini od crnog baršuna, dakle, već u koroti, pokraj svoje prijateljice. Naposljetku se ohrabri, okrene se prema njoj i pogleda je u oči. - Meni je vrlo žao, Katerino - reče. Ona slegne ramenima i tužno se osmjehne. - Vi tu ne možete ništa učiniti, jadni moj prijatelju. Vi ste ionako već mnogo napravili za mene. Zašto bih se ljutila? Za kad je odreñeno suñenje? - Od danas za osam dana. Vojvoda je još uvijek u Parizu, a zajedno s njim i kancelar, Nicolas Rolin. Bio je u velikom prijateljstvu s vašim suprugom pa bi mu, možda, mogao priskočiti u pomoć... Ermengarda prezirno mrdne ramenima. - Ne računajte na to. Nikada Nicolas Rolin neće prstom maknuti za čovjeka koji se uvalio u sličan položaj pa bio mu i vlastita brat. Garin je pao pod udarac vojvodine pravde, on više ne pozna Garina. To je tako jednostavno da jednostavnije ne može biti. Jacques de Roussay ne odgovori. Znao je da Ermengarda govori istinu, a njemu je bilo mrsko da lažnim nadama uljuljkuje Katerinu. Ni za nj ni za čitav grad suñenje nije dolazilo u pitanje. Glavni ravnatelj je trebao umrijeti od ruke krvnikove, sva će mu imovina biti. zaplijenjena, njegovo ime izbrisano iz grbovnika, njegovo oružje slomljeno, a njegova kuća sravnjena sa zemljom, kao što se dogodilo i s kućom njegova prethodnika, Filipa Jossequina, čuvara krunskih


~ 106 ~

dragulja, koji je bio umiješan u umorstvo na mostu u Monterauu. Taj čovjek je bio prognan i umro je u bijedi u Dauphineji. Bilo je očito da položaj glavnog ravnatelja državne blagajne nije donosio sreću! Kad se kapetan povukao, Ermengarda pusti Katerinu u društvu Abou-al-Khayra, a Sara ode da pruži ruku sobaricama kako bi dovele u red stvari svoje gospodarice. Ciganka je zauzela svoje mjesto, no Perrina nije vraćena na svoje prijašnje mjesto, već je dogovoreno da djevojka zajedno sa Sarom vodi brigu o Katerininim haljinama i draguljima. Već je mnogo vremena prošlo otkako se Katerina i njezin arapski prijatelj nisu našli licem u lice. Neko su vrijeme stajali bez riječi. Dok se liječnik smjestio u jedan od naslonjača, mlada žena pruži promrzle ruke prema vatri u kaminu. - Koje li bruke! - uzdahne Katerina. - Zbog ludila tog čovjeka kojega su mi silom dali za muža, umalo nisam izgubila život i tu smo sada oboje bez krova i gotovo pod udarom zakona. Da nije bilo Ermengarde bila bih se, sigurno, našla na ulici, a ne bih se usudila ući u kuću svoje majke iz straha da nju ne izložim opasnosti. U mene bi upirali prstom, a zbog čega sve to? - Zbog najgoreg ludila što ga je Alah ubrizgao u krv i mozak čovjekov, zbog ljubavi! - mirno odgovori mali arapski liječnik zagledavši se kao za inat u vrhove svojih prstiju koje je ispreplićao pa ih potom vraćao u prvotni položaj. Katerina se okrene odjednom k njemu. - Ljubavi? A koga biste vi htjeli uvjeriti da me je Garin ljubio? - Pa možda tebe, ako se potrudiš da malo o čitavoj stvari razmisliš! Tvoj je muž obdaren velikom bistrinom uma, a jedan čovjek njegova kalibra i vrijednosti neće se spustiti na nivo bijesne životinje a da na to nije natjeran nekim snažnim razlozima. Znao je da stavlja na kocku svoje bogatstvo, svoje ime, svoj život, dakle, sve ono što je izgubio ili će izgubiti. Uza sve to, počinio je ludosti o kojima je riječ. A koji su ga tako snažni razlozi mogli na to natjerati osim ljubomore, odnosno ljubavi? - Da me je Garin ljubio - razgnjevi se Katerina odjednom - ja bih i tijelom bila postala njegovom ženom, a ne samo pred oltarom. On nikad nije ni pokušao da mi se približi, naprotiv, čak me je odbio kad sam mu se ponudila... - I ti mu to ne možeš oprostiti! Muhameda mi, ti si više žensko no što sam pretpostavljao. Bez ljubavi si se prepustila jednom čovjeku, drugoga prekoravaš što te nije podvrgao sebi... a trećega ljubiš. Mudrac je bio u pravu kad je ustvrdio da više smisla ima u letu slijepe ptice nego u pameti jedne žene! - zaključi Maurin s gorčinom. Katerinu je povrijedio prizvuk prezira što se nazirao u liječnikovu glasu. Oči joj se načas ispune suzama bijesa. - Nije to ono što mu ja ne mogu oprostiti! - poviče. - Njegovo držanje prema meni ne mogu zaboraviti! Sam me je natjerao u zagrljaj svoga gospodara da bi se zatim svom snagom svoje mržnje okomio na mene, da bi me pokušao ubiti! A sama ne shvaćam zašto! Velika je u vas mudrost, a još veće vaše znanje, možete li mi vi, dakle, otkriti zašto sam ja ostala nevina pokraj čovjeka koji me je ipak želio, u što sam se jednom prilikom mogla uvjeriti! Abou-al-Khayr odmahne glavom. U glatko mu se čelo i na mjestu gdje mu je počinjala rasti čudna bijela brada usjekoše debele bore. - Koji bi mudrac ikad mogao otkriti tajne ljudskog srca? - odgovori on proprativši svoje riječi pokretom nemoći. - Ako želiš doznati ono što se krije u duši tvoga muža, tajnu koju će on sigurno odnijeti sa sobom u grob, zašto ne odeš k njemu i ne pokušaš ga privoliti da ti otkrije ono što te toliko muči? Njegova je tamnica u blizini. Čuo sam da je tamničar, imenom Roussot, tvrd čovjek, ali vrlo osjetljiv na zveket zlata.


~ 107 ~

Katerina ništa ne odgovori. Vratila se prema kaminu i ponovo se zagledala u plamen vatre. Groza ju je hvatala pri pomisli da se nañe licem u lice s Garinom. Bojala se da neće imati snage da se svlada, da sačuva hladnokrvnost i obuzda mržnju. Ipak je uviñala da je liječnik imao pravo. Jedina mogućnost da upozna Garinovu tajnu, ukoliko je postojala i ukoliko on nije postao žrtva iznenadnog ludila, bila je baš u tome da ode k njemu i da ga upita. Morala je, meñutim, prije toga savladati odbojnost što ju je spopadala pri pomisli da se nasamu nañe s njim. Taj je problem morala riješiti sama, nitko joj pri tom nije mogao pomoći. Tjedan dana kasnije sud se sastao u samostanu Sainte-Chapelle. Gradski su suci radije održavali svoja suñenja tu nego u majmuskoj kući. Blizina gluhih ćelija i dvorana za mučenje odbojno je djelovala na njih i nije pogodovala razmišljanju. Osim toga, bili su mišljenja da se suñenje, s obzirom na slučaj i osobu, obavi iza zatvorenih vrata što nije bilo moguće obaviti u maloj dvorani gradske vijećnice. Garinovo suñenje ne potraja dugo. Točno jedan dan. Priznao je sve za što je bio optužen. Čak je odbio da se brani. Što se Katerine tiče, ona je odbila da se pojavi na suñenju, potaknuta stidom i nelagodnošću. Ma kakvi da su bili njezini osjećaji, nije željela preuzeti na se ulogu njegova tužitelja. Ermengarda se složila s njom. - Osudit će ga i bez vas, draga! - uvjeravala ju je. Zaista, navečer poslije završenog suñenja Jacques de Roussay je osobno došao da je obavijesti o osudi. Garin de Brazey je bio osuñen na smrt vješanjem iako je bio plemić, i to zato što je počinio svetogrñe napadnuvši oružanom rukom samostan Saint-Seine. Bit će podvrgnut mučenju prije no što ga na lijesama odvuku na Morimont, mjesto gdje se nalazilo stratište. Njegova dobra su zaplijenjena, a njegova palača i zamak bit će porušeni... Grobnom šutnjom svi prisutni prime tu strašnu vijest. Sa suhim i ukočenim pogledom Katerina je bila nalik kipu. Ermengarda se strese od jeze i približi se vatri čije pucketanje odjekivaše velikom prostorijom. Katerina upita bezličnim glasom: - Kad će biti pogubljen? - Sutra oko podneva... Budući da su obje žene uporno šutjele, Jacques de Roussay se smete. Duboko ih pozdravi i zamoli ih za dozvolu da se povuče. Na Ermengardin znak on ih napusti. Kad se zvuk njegovih ostruga izgubio u prostranoj palači, Ermengarda priñe Katerini koja se ni ne pomače. - O čemu razmišljate, Katerino? Mlada žena polako skrene oči na prijateljicu. Grofica u njima zapazi odlučnost. - Treba da ga vidim, Ermengardo. Treba da sa njim porazgovaram prije no što... - Zar smatrate da će od tog susreta biti neke koristi? - Za nj nikakve, ali za mene da! - odgovori Katerina odlučno. - Hoću da znam. Hoću da shvatim... Ne mogu ga pustiti da ode iz mog života a da mi ne kaže zašto je sve tako moralo završiti. Idem u zatvor. Priča se da je tamničar osjetljiv na novac. Pustit će me da s njim porazgovaram. - Idem s vama... - Bilo bi mi draže da ostanete na svom mjestu. I vi ste se dovoljno izložili neprilikama u čitavoj ovoj zgodi, draga prijateljice. Pustite me da sama odem. Sara će me pratiti i čekati.


~ 108 ~

- Kako hoćete! - otpovrne Ermengarda slegnuvši ramenima. Kazavši to, poñe do jedne škrinje, izvuče iz nje kesu, kožnatu i okruglu, i pruži je Katerini. - Uzmite ovo! Sve mi se čini da ste spremni baciti u šape onom prostaku jedan od vaših dragulja budući da nemate ništa drugo. Bila bi prava šteta! Ovo ćete mi vratiti kasnije, kad budete imali! Katerina bez lažnog skanjivanja uzme kesu, gurne je za pas, zagrli prijateljicu. Poslije toga poñe do svoje sobe, uzme ogrtač tamne boje i zamoli Saru da je prati. Nešto kasnije, dvije žene umotane u crne ogrtače i kukuljicama sakrivši lica iziñu iz palače Chateauvillain i usmjere pravo k obližnjoj palači. Bila je duboka noć, a kišilo je kao iz kabla. Na ulici nije bilo nikoga. Katerina, sa Sarom iza peta, uñe u gradsku vijećnicu, a zatim u dvorište gdje je na straži dremuckao vojnik kojemu u ruku tutne zlatnik. Ušavši, ona se trudila da joj pogled ne padne na željezni okov na vratima i spravu za mučenje koja je polako hrñala na uglu palače La Tremoille. Probuñen sjajem zlata, stražar nije pravio poteškoća već dvije žene odvede do dna dvorišta gdje su se dizali odbojni i slijepi zidovi u čijim su se temeljima nalazila niska vrata. - Želim razgovarati s tamničarom Roussotom! - reče Katerina. Nekoliko minuta poslije toga Roussot se pojavi na niskim vratima. Čovjek je bio gotovo jednake visine i širine, četvrtast, obučen u prljav i poderan haljetak od kože. Masna mu je kapa pokrivala rijetke i smrdljive čuperke, mišićave su mu ruke bile nevjerojatno duge. Uz najbolju volju nije se moglo u njegovim sitnim sivim očima zamijetiti najmanji tračak pameti, ali čuvši zveket zlata u Katerininoj kesi one bljesnuše poput svijeće. On baci u kut kost što ju je glodao, obriše usta rukavom i ljubazno upita što može učiniti da bi "ugodio gospoñi". - Hoću da nasamu porazgovaram sa zatvorenikom koji će sutra biti pogubljen! - odgovori mlada žena. Čovjek namršti obrve, počeša se po glavi, ali su dukati sjali u ženinoj ruci, a Roussot nikad u životu nije vidio toliko zlatnog metala. Kimne glavom, zgrabi svežanj ključeva iza pasa jednom rukom, a drugu pruži da bi njome primio lijepe i svjetlucave komade. - U redu! Poñite za mnom! Ali se ne smijete mnogo zadržati. Pred zoru će doći franjevac da mu pomogne da preskoči jarak... Čovjek se grohotom nasmije. Katerina poprati njegovu šalu ukočenim izrazom lica. Pustivši Saru da je čeka u dvorištu, mlada se žena uputi za tamničarom niz strme i od vlage klizave stepenice koje su se zavojito spuštale u utrobu zemlje. Dah hladnog, ljepljivog i smrdljivog zraka zapahne joj lice. Ona izvuče rupčić i prinese ga nosu. - Gospoño, ovdje ne mirišu ruže! - primijeti Roussot. Stepenice su silazile sve niže ispod temelja galsko-rimske kule, a iz zidova je izbijala vlaga. Prošli su kroz mnoga vrata zatvorena zasunima. Osjećaj tjeskobe stade gušiti Katerinu. Baklja što ju je Roussot nosio, oživljavala je čudne likove po vlažnim zidovima. - Je li još daleko? - upita Katerina prigušenim glasom. - Nije. Sad ćemo stići. Pa i vama bi moralo biti jasno da tako važnog zatvorenika ne možemo staviti u bilo koju ćeliju. On ima pravo na rov... - Na rov? - Pa na podzemnu tamnicu, ako vam se tako više sviña. Stigli smo... ! Stepenice se stvarno nisu više spuštale. Dospjeli su u neku vrst blatnjavog ćorsokaka. U samom dnu su se nazirala vrata koja su bila tako niska da se kroza njih moglo proći sagnuvši se do pasa. Tri prsta debele željezne prečage bile su uglavljene u pocrnjela hrastova vrata raspucana od vlage. Roussot najprije skine prečage, a zatim uz škripu otvori vrata. Nakon toga upali jednu baklju na baklji što ju je nosio i pruži je Katerini.


~ 109 ~

- Evo! Uñite, ali ne zadržavajte se dugo! Zadržat ću se na stepeništu i doći ću da pokucam kad treba da odete. Katerina mu kimne glavom i sagne se da bi prošla kroz vrata koja su bila tako niska da mlada žena umalo nije opržila lice na plamenu baklje. Imala je dojam da je zaronila u neku nepoznatu opasnost, u nešto kao grob koji se odjednom otvorio pred njom. Prošavši kroz vrata, Katerina se uspravi, podigne u zrak baklju da bi osvijetlila prostoriju. - Ovdje sam! - začuje miran glas koji odmah prepozna. Okrenuvši se u smjeru odakle je dolazio glas, ona opazi Garina. Meñutim uza svu mržnju što ju je gajila prema njemu, nije mogla suspregnuti krik užasa. Sjedio je na dnu prljavog poda pokrivenog crnim lokvicama vode. Bio je vezan za zid jednim lancem. Oko vrata mu željezna ogrlica, a na nogama i rukama, radi veće sigurnosti, teški okovi. Budući da se gotovo i nije mogao micati, leñima se naslonio na zid. Kroz poderan crni haljetak vidjela mu se prljava i poderana košulja. lice mu je bilo obraslo u prosijedu bradu, a kosa mu se zamrsila na glavi. Poslije uhićenja ostao je bez crne trake preko izvañenog oka tako da je sada Katerina prvi put vidjela golu ranu. Umjesto oka na tom mjestu se nalazila mala crna rupa oko koje su se širile bore u crvenkastoj koži što je još više isticala bljedoća njegova lica. Katerina nije bila u stanju napraviti ijedan pokret, stoga je ostala kraj vrata s podignutom bakljom i gledajući ga kao opčinjena. Garinov je smijeh trgne iz ukočenosti. - Zar me ne možete prepoznati? Usprkos maski što ste je iz opreza stavili, a što vam pokriva lijepo lice, prepoznao sam vas odmah, draga moja Katerino! Podrugljiv ton podbode njezin bijes. Tako dakle, uvijek isti! Ništa ga ne može slomiti? I u najvećoj nevolji zadržao je svoju ironiju, svoju nadmoć koja joj je išla na živce. - Ne bojte se - odgovori ona tvrdo. - Prepoznala sam vas, Garine, iako ste se mnogo promijenili. Pa ipak tko bi ikad pomislio da se pod tim ljudskim dronjkom, pod tim zatvorenikom skriva bogat i ohol Garin de Brazey? A što vi mislite o obratu stvari? Nije tome davno što ste me, bez milosti, vezali u ćeliji gotovo isto tako odvratnoj kao što je i ova ovdje i, pri tom se smijali! Sad je došao na mene red da se smijem videći vas nogu i ruku vezanih i zauvijek lišena mogućnosti da mi naudite. Sutra će vas vući kroz grad da bi vas poslije toga objesili što je trebalo već odavno s vama učiniti... Riječima je pothranjivala svoj bijes, ali zatvorenikov uzdah, golemi uzdah njegov joj presiječe riječ. - Ne budite prosti! - reče Garin. - Podsjećate me na babu koju je istukao muž i koja se raduje videći kako ga stražari odvode u zatvor. Ako je to sve što ste kraj mene naučili, to me neobično žalosti! Nadao sam se da ću od vas napraviti veliku gospoñu... Čini se da nisam uspio u toj svojoj namjeri... Proračunato i prezrivo ruganje tih riječi poput hladnog mlaza vode djelovalo je na Katerinin bijes. Na trenutak nije znala što bi odgovorila. Garin je bio taj koji je preuzeo inicijativu. Laki osmijeh mu zaigra u kutovima usana i nategne mu kožu na ranjenom obrazu. Njegov mir, njegova ravnodušnost koja je graničila s nehajnošću, do najveće su mjere začudile Katerinu. Osjećala je da nikad neće shvatiti tog čovjeka, a baš to je željela više od ičega: shvatiti ga! - Došli ste vidjeti što su sa mnom napravili ljudi našega dobrog vojvode? - nastavi zatvorenik. - Pa dobro, vidjeli ste! Ako sam dobro shvatio smisao vaših riječi, vi ste zadovoljni! U tom slučaju, draga moja, recite mi zbogom i pustite me mojim razmišljanjima. Ostalo mi je još sasvim malo vremena.


~ 110 ~

"On me tjera", pomisli Katerina. "Oprašta se sa mnom kao nepoželjnim stvorom." Njoj nije išlo u glavu da je taj vezani, svega lišeni čovjek mogao zadržati gospodski ton! Ali je zato shvatila, da on neće progovoriti o onom što ju je mučilo ako pusti da njome ovlada sasvim prirodan bijes. Stoga mu se vrlo mirno približi i sjedne na velik kamen, uz lance i okove jedini namještaj ćelije. - Ne - reče muklim glasom i zabivši baklju pokraj sebe u blatnjavu zemlju - ne ja nisam došla ovamo da uživam u vašim patnjama. Mnogo ste me izmučili i ja vam to ne mogu zaboraviti. Mislim da u tome nema ništa neobičnog... A ovamo sam došla da mi objasnite neke stvari... - A što? - Sve! Besmislenost našeg vjenčanja, nesklad našeg zajedničkog života. Imam dojam da sam poslije našeg vjenčanja živjela kao u nekom fantastičnom i nevjerojatnom snu u kojemu se ništa ne poklapa i ne povezuje. Načas ti se čini da je sve prožeto stvarnošću, čini ti se da si istinu uhvatio za glavu da bi se čas zatim sve raščinilo, izobličilo u nekakve groteskne i nerazumljive slike. Sutra ćete umrijeti, Garine, a ja o vama baš ništa ne znam. Kažite mi istinu... svoju istinu! Zašto sam ja samo imenom bila vašom ženom, ali ne i u stvarnosti? Ne, ne govorite mi o vojvodi! Izmeñu vas i njega nije nikad bilo one sramne trgovine u koju ste željeli da ja povjerujem. Ja to znam... ja to osjećam. Nešto je drugo posrijedi! Nešto što nikad nisam uspjela shvatiti i što mi je zagaralo život... Uzbuñenost joj je zatitrala u glasu. Pogledala je Garina. S mjesta gdje je sjedila vidjela je samo njegov nepomičan profil, nekoliko čistih crta na kojima se ocrtavalo razmišljanje. - Odgovorite mi! - preklinjala ga je. On polako okrene glavu prema njoj. Na njegovu zamišljenom licu nije bilo traga podrugljivosti. - Skinite masku! - naredi joj blago. Ona posluša i skine s lica vlažan komad platna. - Vi plačete? - nato će Garin silno iznenañen. - Zašto? - Ne znam! Ne bih vam mogla kazati. - Bolje da je tako! Shvaćam vašu začuñenost, pitanja koja su vas mučila. Dakle, vi niste nikako mogli shvatiti čovjeka koji je odbijao da uživa u vašoj nevjerojatnoj ljepoti? - Naposljetku sam zaključila da vam se ne sviñam... reče Katerina pomalo stidljivim glasom. - Ne, vi to niste mislili i bili ste u pravu. Jer ja sam vas želio kao bjesomučnik, kao što okovani čovjek koji umire od žeñi želi ugasiti žeñ iz vrča punog svježe vode koji mu je postavljen pred oči, ali ga njegove ruke ne mogu dohvatiti. Mene ne bi bila zaslijepila srdžba i mržnja do one mjere da sam vas manje želio i... da sam vas manje ljubio! Sad je govorio bezbojnim glasom, jednoličnim koji je na Katerinu djelovao jače no što je htjela priznati. - Ali zašto ste onda stalno uskraćivali i sebi i meni ono što je bilo prirodno i što smo oboje željeli? Garin ne odgovori odmah. Spustivši glavu na prsa, on kao da je razmišljao. Odjednom je uspravi kao netko tka se odlučio. - To je stara i tužna priča, ali vi imate pravo da je čujete. Tome je skoro trideset godina... odnosno točno se dvadeset i osam navršava ovaj mjesec. Bio sam mlad vjetrogonja od šesnaest godina koji je sanjao samo o ranama, borbama i djevojkama. Bio sam nadasve ponosan jer sam bio štitonoša grofa neverskog, budućeg vojvode Jean-Sans-Peur. Spremao sam se da ga pratim u križarski rat. Vi ste isuviše mladi i sigurno niste ništa čuli o toj ludoj pustolovini što je dovukla u ugarske ravnice, na poziv kralja Sigismunda kojega su


~ 111 ~

nevjernički Turci napali, čitavu armiju mladih i gorljivih vitezova francuskih, njemačkih pa čak i engleskih. Grof Jean i mladi maršal Boucicaut zapovijedali su tom vojskom od desetak tisuća vojnika. Sjajnijih i luñih vojnika nisam nikad vidio. Ta je vojska raspolagala sjajnom opremom i prtljagom, a srednja dob vojnika se kretale izmeñu osamnaeste i tridesete godine. Sav svijet je bio oduševljen kao što sam i sam bio. Kad je vojska napustila Dijon 30. travnja 1396. i usmjerila prema Rhoni, činilo se kao da je krenula na neki golemi turnir. Sve je blistalo od zlata, srebra i čelika. Svila je lepršala na vjetru, a svatko je uz veliku viku najavljivao podvige koje bijaše naumio izvršiti na čast svoju i ljubljene žene. Bio sam kao i svi ostali... - Je li to znači da ste bili zaljubljeni? - upita Katerina. — Pa da... a zašto ne bih bio zaljubljen? Ona se zvala Marija de la Chesnel. Imala je petnaest godina, bila je plava kao i vi, ipak manje plava od vas i, sigurno, manje lijepa! Krenuli smo. Poštedjeta ću vas opisivanja tog žalosnog pohoda u kojemu su mladost i neiskustvo prouzročili pravu katastrofu. U vojsci nije bilo discipline i reda. Svaki je od nas mislio samo na vlastitu slavu, a ne na opće dobro usprkos upozorenjima Sigismunda, kralja ugarskog, kojega su uznemirile naše ludosti. On je pred nama imao jednu prednost, a ta se sastojala u tome što je on dobro poznavao svoga neprijatelja, nevjernika čiju je bojnu vrijednost i upornost dobro uočio. Turcima je zapovijedao njihov sultan Bajazit, nazvan Ilderim, što bi na našem značilo Svijetli. Vjerujte mi, on je s pravom nosio taj nadimak! Njegovi su spahije i janjičari poput munja udarali tamo gdje ih je slao njihov gospodar, a iznenañenje je često odnosilo pobjedu. Pred Nikopoljom smo se sudarili s Bajazitovom konjicom. Naš je poraz bio potpun. Ne zato što nam je nedostajalo hrabrosti. Vitezovi te lude armije napravili su prava čudesa junaštva. Možda nikad toliko junačkih djela nije počinjeno pod suncem. Ali kad je 28. rujna pala noć, osam tisuća kršćana je bilo zarobljeno, a meñu njima tri stotine vitezova koji su pripadali najslavnijim obiteljima Francuske i Burgundije: Jean de Nevers i vaš sluga, Henri de Bar, grofovi d'Eu i de la Marche, Enguerrand de Coucy, maršal de Boucicaut, gotovo svi oni koji nisu u boju poginuli. Ali su i na turskoj strani gubici bili veliki. Toliko smo im ljudi pobili da se sultan pjenio od bijesa. Velika većina zarobljenika bila je na mjestu pobijena. Nikad nisam zaboravio to tragično i užasno klanje. Zahvaljujući zaštiti grofa Jeana, izvukao sam glavu, te sam zajedno s njim dospio u Brusu, glavni grad Bajazitove države, s druge strane Mramornog mora. Zatvorili su nas u jednu tvrñavu u očekivanju ogromne otkupnine što ju je sultan za nas zatražio. Tamo smo ostali mnoge mjesece. Imao sam dovoljno vremena da liječim oko koje mi je strelica iskopala. Okrutan poraz koji smo doživjeli nije nas, meñutim, umirio, barem mene nije. Bilo mi je dosta i zatvora i nerada. Htio sam nečim utuči vrijeme. U unutrašnjosti tvrñave smo bili slobodni i ja sam tu okolnost iskoristio da bih se približio kćerkama bega koji je zapovijedao tvrñavom. Takva se pomisao mogla začeti samo u glavi jednoga luñaka. Iznenañen sam kad sam pokušao preskočiti preko zida jednog vrta. Uhvatili su me i vezanog predveli pred bega. On mi je htio odmah odrubiti glavu, ali se vojvoda Jean, koji je bio obaviješten o mojoj sudbini, zauzeo za mene. Uložio je dosta truda i spasio mi život! Uza sve to predali su me krvniku da bi me kaznili za nanesenu im uvredu. Kad sam izišao iz njegovih ruku bio sam živ, ali više nisam bio muško! Liječili su moju ranu prema barbarskim običajima koji se primenjuju nad budućim čuvarima harema. Zakopali su me do vrata u pijesak i tako držali nekoliko dana. Umalo nisam umro, ali moj trenutak ne bijaše stigao. Vratio sam se u


~ 112 ~

Francusku, pronašao svoje i pustio da se Marija de Chesnel uda za drugog. Katerina je nijema i užasnutim očima promatrala svoga muža kao da ga prvi put vidi. Njezina je bijesa bez traga nestalo. Osjećala je samo silno milosrñe u dubinama svoga srca prema tom čovjeku čiju je strašnu tragediju tek sada shvaćala. Poslije te priče ispričane neobično mirnim i sporim glasom, na dnu podzemne tamnice zavlada teška šutnja koju je narušila samo kapljica vode što je pala s vlažnog svoda. Potištena i mučena tjeskobom, Katerina je uzalud tražila pametne i blage riječi da ne bi povrijedila Garinovu osjetljivost. Naposljetku ona prva progovori suzdržljivim glasom u kojemu se osjećao prizvuk poštovanja. - A je li... vojvoda znao za vašu ranu kad vam je naredio da se sa mnom oženite? - Razumije se! - odgovori Garin gorko se osmjehnuvši. - Jedino je vojvodi Jeanu bila poznata moja sramota, ali on mi se zakleo da će šutjeti. Tu je moju tajnu Filip jednoga dana sasvim slučajno otkrio. Bio sam ranjen u jednoj čarki, a jahao sam pokraj njega. Bili smo sami, odvojeni od ostale pratnje. On me je njegovao svojom vlastitom rukom, oživio me i spasio naredivši da me se brzo prebaci do bolnice. Ali on je znao... Ipak prestao sam mu biti zahvalan onog dana kad je odlučio da vas veže sa mnom. Vjerujem da sam ga počeo mrziti u noći našeg vjenčanja, to jest onog trenutka kad mi se otkrila sva vaša ljepota. Vi ste bili prekrasni, ali za me zauvijek nedohvatni, zabranjeni! A ja sam vas ljubio, ljubio sam vas kao lud, što umalo nisam postao... Glas mu je postao promukao, okrenuo je glavu, ali pri lelujavoj svjetlosti baklje Katerina vidje kako mu jedna suza, jedna jedina, klizi niz neobrijani obraz i kako je nestaje u čekinjavoj bradi. Pomućena njegovom pričom, ona se baci na koljena pokraj okovanog čovjeka, izvadi rupčić i polako obriše vlažan trag. - Garine - šapne naposljetku - zašto mi sve to prije niste kazali? Zašto ste šutjeli? Zar niste shvatili da bih vam ja bila pomogla? Da sam kojim slučajem znala vašu tužnu priču, kunem vam se, nikad me vojvoda ne bi bio dodirnuo, nikad vas ne bih bila izvrgla sramoti i ovom barbarskom mučenju! - I bili biste pogriješili! Vi ste stvoreni za ljubav, za sreću i da rañate djecu. Sa mnom je vaš život zabasao u ćorsokak... Sad se Katerinin bijes okrenuo protiv Filipa zbog njegove okrutne i hladne računice zbog koje je Garin postao žrtvom. Kako se mogao poslužiti tužnom tajnom koju je slučajno otkrio? Zauzvrat netragom je nestalo mržnje prema mužu što joj je još maloprije ispunjala srce. - Ne mogu vas pustiti da umrete - šapne mu na brzinu. - Moramo nešto poduzeti... Ovom se čovjeku... tamničaru... sviña zlato. Obećam li mu da ću ga učiniti bogatim, on će vam omogućiti da pobjegnete s tim da se i njemu osigura uzmak... Slušajte: nemam novaca, ali sam spasila sav svoj nakit, sve što ste mi poklonili, a meñu onim i crni dijamant. Bilo koji od mojih dragulja predstavlja pravo bogatstvo za tog čovjeka i... - Ne! - Garin odsiječe kratko. - Ni riječi više! Zahvaljujem vam na tim mislima koje vam diktira vaše srce i vaš osjećaj pravde, ali meni više nije stalo do života! U biti, osudivši me na smrt, Filip Machefoing i njegovi suci napravili su mi veliku uslugu. Vi ne možete zamisliti do koje sam mjere sit života... Katerina upre oči u Garinove ruke okovane drvenim procijepom. Na nju su ostavljale dojam krajnjeg prepuštanja i krhkosti. - Sloboda - šapne mlada žena - sloboda je divna stvar! Vi ste još mlad, pun životne snage, bogat ako baš hoćete... S onim što sam spasila


~ 113 ~

možete se obogatiti negdje drugdje, daleko odavde i započeti nov život... - A što će mi sve to? Da se i dalje mučim, da me proždire paklenska i divna Tantalova muka koju vi za mene predstavljate? Da me poput okovanog Prometeja naživo razdire stalna želja sve dok ne ostarim? Ne, Katerino, hvala vam! Barem sam se s vama izmirio, vjerujem i sad mogu umrijeti i, vjerujte mi, umrijet ću sretan! Ona ga je još pokušavala uvjeriti očajna zbog njegove bliske smrti. Čitav joj se slučaj činio sada strašno nepravednim: Ona mu je od sveg srca oprostila što je zbog njega doživjela još gore patnje no što ih je on sada trpio. U stepeništu su se čuli koraci i razgovor dvojce ljudi. - Dolazi tamničar! - reče Garin. - Tamničar i svećenik koji mi želi udahnuti hrabrost! Treba da odete. Zbogom, Katerino! Oprostite što vas nisam usrećio. I mislite ponekad na mene u vašim molitvama. Umrijet ću s vašim imenom na usnama. Njegovo se lice ukrutilo kao od kamena. Katerini iz očiju potekoše suze. Nervozno je zalomila rukama. - Zar zbilja ne mogu učiniti ništa za vas? Ja koja bih toliko željela... Odjedared blijesne svjetlost u jedinom Garinovom oku. - Možda i možete - šapne vrlo tiho. - Slušajte! Ne bojim se ni vješala ni kotača, ali od ljesa me hvata jeza. Da me vuku kao crknutu životinju po prašini, pokraj bezbrojnih nogu glupave gomile koja će po meni pljuvati, to ću zaista najteže podnijeti! Ako me možete toga poštedjeti, molit ću Boga da vas blagoslovi... - Ali kako? Vrata se ćelijska otvore i kroza njih proñu tamničar Roussot i jedan fratar čije su se ruke izgubile u širokim rukavima njegova smeñeg habita, a lice pod spuštenom kukuljicom... - Vrijeme je! - reče tamničar obrativši se Katerini. - Isuviše sam vas dugo ovdje pustio. No dobar će otac franjevac šutjeti. Doñite... - Samo još jedan trenutak! - poviče Garin, a zatim podignuvši prema mladoj ženi molećiv pogled nastavi: - Prije no što svršim sa životom, želio bih ispiti još vrč dobrog vina iz Beaunea... onoga što mi ga tako dobro zna pripraviti moj prijatelj Abou! Zamolite ovog čovjeka da mi doturi vrč što ćete mu ga predati. Roussot prasne u smijeh i pri tom se veselo mlatne po bedru. - Prokleti Burgunñanin! Ti nećeš da se rastaneš sa svijetom prije no što ispiješ još jednu čašu, a? To ja vrlo dobro shvaćam! Vino iz Beaunea, i meni je to vino drago! - Sine! - primijeti fratar sablažnjen Garinovom željom. - Zar da na to misliš prije no što ćeš se pojaviti pred licem Gospodnjim? - Oče, radije to nazovite posljednjim pozdravom zemlji koju je Gospod stvorio tako lijepom! - otpovme Garin osmijehnuvši se. Katerina ništa ne reče. Svatila je što je Garin želio. U pratnji tamničarevoj uputi se prema vratima, ali se na pragu okrene. Vidje da je pogled njezina muža uprt u nju, i to s takvim izrazom ljubavi i očaja da umalo nije briznula u plač. - Zbogom, Garine! - promuca dok su joj se oči napunile suzama. S dna tamnice do nje dopre odgovor okovanog čovjeka: - Zbogom, Katerino...! Ona izleti iz ćelije i potrči prema stepeništu, ali prije no što će staviti nogu na prvu stepenicu okrene se prema tamničaru koji ju je slijedio. - Da bi mu ispunio posljednju želju što ju je izrazio, koliko tražiš da ti dam? Čovijek nije oklijevao. Gramzljivost zasja u dnu njegovih sitnih i sumornih očiju. - Deset zlatnika! - I ti ćeš se zakleti da će on dobiti vino? Pazi se da me ne prevariš! - Kunem se na svoju besmrtnu dušu da ću mu izručiti vino!


~ 114 ~

- U redu, evo ti deset zlatnika! Jedna žena, ona što me čeka u dvorištu, vratit će se ubrzo s vrčem vina! Deset zlatnika prijeñoše iz Katerinine ruke u tamničarovu, a zatim ona požuri uza stepenice. U dvorištu naiñe na Saru koja je hodala gore-dolje. - Doñi! Čim su se vratili u Ermengardinu palaču, još prije no što je skinula svoj crni ogrtač, Katerina naredi da joj dovedu Abou-al-Khayra kojega upozna s posljednjom Garinovom voljom. - Zatražio je da mu se pošalje vina iz Beaunea, ali je pri tom mislio na otrov jer bi želio izbjeći da ga vuku na ljesama. Možete li mu pripremiti? Maurski je liječnik slušao Katerinu a da mu se nijedna žilica nije pomakla na licu. Jedino je kimnuo glavom. - Shvatio sam. Naredi da mi se da vrč vina iz Beaunea. Začas ću biti gotov. Sara ode po vino i preda ga Maurinu. On se povuče u svoju sobu i vrati se natrag nakon nekoliko trenutaka noseći kositreni vrč što mu ga je Sara čas prije bila dala. On ga stavi u Katerinine ruke. - Drži! - reče. - Tu je ono što si od mene zatražila. Neka mu se to odmah odnese. Katerina je promatrala radoznalo i grozeći se tamnocrvenu tečnost kojom je vrč bio napunjen. - I neće patiti? - upita ne baš sigurnim glasom. Abou-al-Khayr kimne glavom i žalosno se osmjehne. - Zaspat će i više se neće probuditi. Polovicu vina što sadrži ovaj vrč bila bi dovoljna za to. Hajde! Sara naglim pokretom uzme vrč iz Katerininih ruku. - Daj mi ga! - reče. - Ove stvari ne smiju proći kroz tvoje ruke... Sakrivši kositreni vrč pod svoj crni ogrtač, Ciganka se izgubi niz stubište palače. Katerina i liječnik ostadoše sami. Nakon nekog vremena Abou se približi mladoj ženi i prstom joj lagano dodirne oči. - Ti si plakala! - utvrdi mali liječnik. - Suze su otopile mržnju što ti je ispunjala srce. Jednoga ćeš dana naći mir i spokojstvo! - Ne vjerujem u to! - poviče Katerina. - Tko da zaboravi sve ovo? Sve je tako strašno... tako nepravedno! Abou-al-Khayr slegne ramenima i uputi se prema vratima na čijem se pragu zaustavi. Vrijeme ublažuje boli, gasi osvete, smiruje gnjev i guši mržnju. Tada prošlost izgleda kao da nikad nije postojala. Kad je 6. travnja 1424. svanuo dan, Katerina koja je ostatak noći provela u molitvi, digne se i poñe do uskog prozora što je gledao na ulicu. Jutro je bilo blatnjavo sive boje. Zastor sitne kišice je obavijao grad poput tankog vela magle. Usprkos lošem vremenu u ranom jutarnjem satu, ispred majmunske kuće skupilo se dosta svijeta koji je želio vidjeti krvav prizor što mu je bio obećan. Molitva je okrijepila mladu ženu. U njoj je našla utjehu i mir za kojim je već dugo čeznula. Svim je srcem molila Boga da bude blag prema čovjeku čiju je tajnu najzad doznala. Tužna tajna, tajna patnje i sramote! Znala je da će odsada misliti na nj s nekom vrsti nježnosti. Garin joj je postao pristupačan, a samim tim i drag. Jedna ju je stvar uznemiravala: da li je tamničar izvršio svoju obavezu? Gužva meñu svjetinom trgne je iz razmišljanja. Odred gradskih stražara, s helebardama na ramenima, lica skrivenih pod šljemovima blistavim od kiše približi se majmunskoj kući prateći već postarijeg čovjeka snažnog lika. Ona prepozna Josepha Blaignyja, gradskog krvnika... On je pošao po osuñenika...


~ 115 ~

Kad su došljaci nestali u majmunskoj kući, Katerinino srce stane kao ludo tući pod grudnjakom od crne vune. Odjednom se prestrašila da će se Garin pojaviti živ izmeñu gradskih stražara! Uto se golem teretni konj prljavo bijele boje zaustavi ispred gradske vijećnice. Bio je upregnut u ljesu od grubog drva o koju je osuñenik trebao biti vezan i vučen kroz grad. Mrmor zadovoljstva prostruji okupljenom svjetinom kad se pojavila zaprega. Prošlo je nekoliko, za Katerinu, beskonačnih minuta. Osjećala je pokraj sebe Ermengardu i Saru koje su joj se u meñuvremenu pridružile. Napolju se podiže najprije mrmor čuñenja koji se ubrzo pretvorio u bijesnu grmljavinu. Na vratima kuće majmuna se pojavio Joseph Blaigny. Na rukama je nosio dugo, blijedo i posve golo tijelo, jedino oko bedara obavijeno pregačom. To beživotno tijelo on grubo baci na ljesu. Bilo je to tijelo Garina de Brazeya. Katerina zagrize u šaku da ne bi kriknula. - Mrtav je! - šapne Sara pokraj nje. Stvarno, krvnik je o ljesu vezao mrtvog čovjeka. Gomila se nije prevarila. To je i bio razlog njezina bijesa i razočaranja. Objesiti tijelo koje se nije grčilo od muke, nije bilo nimalo zanimljivo... Na prozoru se tri žene polako prekriže, ali Sarina ruka osta u zraku. - Oh! Gledajte! - reče uprijevši prstom u vrata kuće majmuna. Dva su stražara na njih izišla noseći na rukama još jedno tijelo bez života. Katerina u njemu na svoje veliko čudo prepozna tamničara Roussota. Učas joj je bilo jasno što se dogodilo. Roussot je, zaista, izručio Garinu otrovano vino, ali potaknut pohlepom, nije mogao odoljeti srcu a da ga i sam ne kuša. Tu je svoju lakomost platio životom. - I on je mrtav! - reče Katerina. Iza njezinih leña Abou-al-Khayr, čije korake ne bijaše čula, mirnim glasom izjavi: - Tim bolje! Tako smo sigurni da neće nitko doznati što se dogodilo! Ali Katerina ga nije slušala. Svu je svoju pažnju usredotočila na Josepha Blaignyja. Krvnik je, naposljetku, vezao Garinovo tijelo za ljesu. Nakon toga jednom rukom dohvati uzde konja, a drugom izvuče iza pasa bič i životinje ošine po sapima. Zaprega krene izmeñu svjetine koja se odmicala u stranu da bi mu napravila prolaz. Ljesa je klizila lako poskakujući po uličnom blatu koje ubrzo uprlja dugo beživotno tijelo. S jedne strane ljesa visila mu je glava, a s druge noge... Kiša poče silovito lijevati. Kroz suze koje su joj navalile na oči Katerina je promatrala kako se pod pogrdnom vikom svjetine i pod strašnim pljuskom, udaljuje blijedo tijelo čovjeka kojega je jedan hir povezao s njom i koji je umro zbog svoje nevjerojatne ljubavi...


~ 116 ~

DRUGI DIO:

JEHANNA (1428)


~ 117 ~

Glava deseta

ZADATAK JEANA VAN EYCKA

Raskošna flamanska jesen obojila je zlatom i grimizom stara stabla koja su sagibala svoje grane nad crnom vodom kanala. Još dosta jako sunce milovalo je šiljaste krovove i obojene zabate kuća u Brugesu. Ali je već bilo svježe i prozori su bili zatvoreni. Iz dimnjaka su se dizali stupovi dima. Laki i sivi kolutovi raščnjali su se u zraku stapajući se sa bjeličastim oblacima što su se naganjali po blijedoplavom nebu. Već pomalo oštar vjetar trgao je lišće koje polako i okrećući se padaše prema crnoj vodi. Osjećalo se da će uskoro zavladati zimska tišina. U Katerininoj je kući gorjela vatra kao i u svim drugim kućama. Veselo je plamsala usred visokog kamina od pješčenjaka u velikoj dvorani gdje se nalazila mlada žena sa svojim slikarom. Već je dva sata Katerina pozirala slikaru Van Eycku te se osjećala umornom. Mravci su joj milili po rukama i nogama. A da ni sama nije bila svjesna, izraz joj je lica postao krut što slikar ubrzo primijeti. - Zašto mi ne kažete da ste umorni? - reče Jean Van Eyck osmjehujući se kutovima usana što je davalo neku draž njegovu mršavom licu. - Jer radite s toliko žara da mj je neprilično bilo da vas prekidam, majstore Jeane. Jeste li zadovoljni? - Više no što sam kadar iskazati. Vi ste model nad modelima... Za danas je dosta. Još jedno poziranje i slika će biti savršena... Brzim pokretom slikar baci kist u veliku zeleno bijelu vazu od majolike izrañenu u Faenzi, u kojoj je bilo već preko dvadeset kistova, a zatim se povuče da bi izdaljega ocijenio svoj rad. S velike uokvirene plohe od topole koju je njegova ruka prekrila slikama, njegove plavosive oči, kojih je pogled bio oštar poput kirurgova, prijeñoše na mladu ženu. Slika je predstavljala madonu kako sjedi na nekoj vrsti povišene stolice koju je skrivao sag. Nabori bogate haljine od ljubičastog baršuna, stisnuti ispod grudiju visokim zlatnim pojasom, sasvim su je omotali i još se uz to razlili po stepenicama postolja. Nikakav nakit nije krasio njezin skromno ogoljeli vrat, ali je zato tanak zlatni lančić, ukrašen biserima i ametistima, zadržavao oko čela bogatstvo kose rasute po ramenima. U rukama sklopljenim u krilu, držala je neku vrstu divno izrañenog žezla nalik zlatnom ljiljanu. Van Eyck uzdahne duboko i s olakšanjem. - Pitam se hoću li se ikada umoriti da vas slikam, Katerino... Ako me pamćenje ne vara ovo je već treća slika s vašim likom što sam je izradio! Ali postoji li slikar koji bi se umorio da slika vašu ljepotu? Katerina uzdahom odgovori na tu njegovu primjedbu. Ona mirno siñe sa svoje stolice, odloži zlatan ljiljan na stol i približi se stoliću na kojemu se nalazila hrpa šarenih čaša od venecijanskog stakla i jedna boca od istog stakla išarana zlatom. Ona napuni dvije čaše španjolskim vinom, jednu pruži slikaru, a drugu prinese svojim usnama, na kojima se ocrtavao pomirljiv osmijeh. - Hajte, Jeane, ne počinjite opet. Još trenutak i reći ćete mi da sam jedina na svijetu, a čas poslije toga da ste strastveno zaljubljeni u mene. Odgovorit ću vam ono što sam vam uvijek odgovorila. Prema tome, čemu trošiti riječi? Jean Van Eyck slegne ramenima, nadušak ispije svoju čašu i odgovori: - U pravu ste, Katerino, ali ja se ipak nadam da ćete mi jednoga dana nešto drugo reći. Već su tri godine prošle, Katerino, što me je vojvoda Filip imenovao svojim dvorskim slikarom i dao mi naziv svoga sobara, već vas tri godine gledam kako uza nj živite, već vam se tri godine


~ 118 ~

divim i tri godine sam zaljubljen u vas. Znate, tri godine je čitava vječnost... Katerina umornim pokretom skine zlatan lanac posut draguljima od kojega joj je na čelu ostao laki crveni trag i baci ga uz zlatan ljiljan kao neku stvar bez ikakve važnosti. - Znam... I ja već tri godine vodim pokraj Filipa život poput dresiranog psa, i ja sam tri godine tu raskošan predmet koji se ukrašava radi vlastitog ponosa... Najljepša gospoña Zapada! Tim me nazivom časti onaj što ga nazivaju velikim vojvodom tog istog Zapada. Tri godine...! U stvari ne postoji osamljenije žene od mene, Jeane! Ona se žalosno osmjehne svom slikaru. Bilo je to čovjek od tridesetak godina, pametnog lica, koji je na sve što su dolazili s njim u dodir ostavljao hladan dojam. Dug i ravan nos, tanke i stisnute usne, plave i jedva vidljive obrve i malko izbuljene oči davali su mu prije izgled državnika nego umjetnika. A ipak nije bilo većeg umjetnika od njega! U tom mu je pogledu bio ravan jedino njegov vlastiti brat Hubert koji je prije dvije godine umro u Gandu... Malo njih je znalo da se iza iskusnog pogleda i podrugljivog osmijeha tog mršavog i ponositog čovjeka krio požar puti i mahnite ljubavi prema ljepoti. Katerini je, meñutim, to bilo poznato. Otkako joj je bio predstavljen, Van Eyck ju je progonio svojom strašću na trenutke odanom i žarkom, ali uvijek neobično strpljivom... Činilo se da je slikar bio spreman da toj čudesno lijepoj ženi sve dozvoli, pa čak i da mu nogama zgazi srce ako joj se to prohtije. Bila je lijepa, prema tome, njoj je sve bilo dopušteno. Ponekad je Katerina padala u iskušenje da popusti upornoj ljubavi tog čovjeka kojega ništa nije moglo obeshrabriti. Ali njoj je bilo dosta ljubavi. Od Garinove smrti prošle su četiri godine, ali svaka se usjekla Katerini tako živo u sjećanje da joj se činilo kao da ih je jučer proživjela. Vrlo dobro se sjećala svog odlaska iz Dijona nekoliko dana poslije tragičnih dogañaja koji su je učinili udovicom. Da bi se oslobodila znatiželje sugrañana, znatiželje koja bi se okrutno kosnula žene nastradalog glavnog ravnatelja, Ermengarda je željela svoju prijateljicu što prije odvesti iz grada. Obadvije su zajedno sa Sarom napustile grad onog dana kad se rušilački pijuk zario u prekrasnu palaču u ulici Parcheminerie, taj očit i opipljiv dokaz Garinova bogatstva. S kraja ulice Katerina je primijetila ljude koji su počeli s krova kuće skidati pozlaćene vjetrokaze što su imali izgled dupina. Odlučno je okrenula glavu i čvrsto stisnula usne da joj ne zadršću. Ulica Parcheminerie predstavljala je za nju jednu stranicu života koju je što prije željela zaboraviti kao i posljednji pogled svoga muža koji ju je još uvijek proganjao iz dubine smradne ćelije. Da i jedan i drugi nisu bili žrtve strašne i kobne sudbine, kakav bi im bio zajednički život? Možda bi bili sretni?! U Dijonu Katerina nije ništa ostavila, jedino tugu i nevolju. Njezin ujak i majka napustili su ulicu Griffon i posve se preselili u Marsannay. Ujak Mathieu je bio dosta bogat da živi na svom imanju i više nije želio "živjeti zakopan u brazdi" kao što je običavao govoriti. Loysa se nalazila u samostanu u Tartu, Landry u Saint-Seineu. Što se Ermengarde tiče, smrt vojvotkinje Margerite nadasve ju je teško pogodila. Ona je odlučila da se povuče na svoje imanje u Chateauvillain. - Odgajat ću vaše dijete - rekla je Katerini. - Njegova vojvodska krv zaslužuje poseban odgoj. Napravit ćemo od tog djeteta ili viteza ili, ako bude žensko, savršenu gospoñicu. Katerina se nije bog zna koliko radovala djetetu što se imalo roditi dok je, čini se, Ermengardu ispunjalo dubokim zadovoljstvom. U


~ 119 ~

grofici se razbudio osjećaj bake. Neobično ju je zanosila pomisao da će mezimče odgajati, možda zato što joj nitko nije bio prirasao za srce. Njezin muž je živio uz Filipa možda isuviše veselo za njegove poodmakle godine. - Njemu nikad neće doprijeti do mozga da više nije mlad i da žene predstavljaju razbibrigu koja najviše umara - govorila je ravnodušno. Muževljev je život nije nimalo smetao. Prošlo je već prilično vremena što se ugasila ljubav izmeñu nje i njezina zakonitog muža. A što se tiče njezina sina, on je ratovao pod zapovjedništvom Jeana de Luxembourg. Rijetko ga je viñala. Taj njezin sin bio je nenadmašan borac mačem. Ermengarda je znala reći kako je to trebao zahvaliti svojim godinama i svom porijeklu. Prema tome, Katerinino će joj dijete dobro doći da podnese dosadan život na selu. Naime, ona bijaše tvrdo odlučila da ostane u Chateauvillainu, posveti se imanju i drži na uzdi svoje seljake. Iza visokih i čvrstih zidova zamka, koji su po sigurnosti što su je pružali svojim stanovnicima, bili nalik svojoj gospodarici, Katerina je dane provodila u miru koji joj je bio prejako potreban. To feudalno prebivalište čije su se sive kule odražavale u mirnoj vodi Aujona pružilo joj je utočište ispunjeno mirom i duge večeri što ih je provodila promatrajući zalazak sunca iznad krošanja šume. Tu je, u Chateauvillainu, poslije čitave noći provedene u poroñajnim mukama, donijela na svijet dječaka kojega je kapelan dvorca odmah krstio davši mu ime Filip... Ermengarda se sva zarila od sreće gledajući dojilju koju je sama izabrala izmeñu mnogih, kako povija novoroñenče. Ona je sigurno bila sretnija od same Katerine. Čini se da osjećaj materinstva nije bio osobito snažan u ovoj. Ona nije željela imati djece s Filipom. Ljubav što ju je za nj osjećala bila je više putene nego osjećajne prirode. On ju je privlačio, palio je krv u njezinim žilama i znao je probuditi osjećaj sreće u ljubavnim trenucima, ali ona nije nikad zbog njega ludovala, nije izgarala od groznice, od ljubavi i strasti kao što je izgarala za Arnaudom. Zbog svega toga njegovo izbivanje joj nije teško padalo. Pa ipak, kad je on otprilike mjesec dana po djetetovu roñenju došao u Chateauvillain, njegov ju je dolazak ispunio radošću. Iz Filipa je zračila posebna neka privlačnost, te je Katerina, u njegovoj blizini, živjela u uvjerenju da joj on ispunja život. On se, čim je stigao, bacio pred njezine noge i molio je da mu oprosti što prije nije došao. Kleo se da ju je ljubio više no ikad prije, što joj je strastveno i dokazao u noći njegova dolaska. Katerini se činilo da je uskrsnula našavši se u njegovu zagrljaju. Duboka i strasna čuvstva što ih je on u njoj raspalio, vratila su joj volju za životom, za kaćiperstvom, vratila su joj želju da bude lijepa. On joj nije sakrio svoju namjeru da se ponovo oženi. Radilo se o ženidbi iz interesa: bilo je, naime, uglavljeno da će se u studenom oženiti s groficom Bonneom d'Artois, ženom mnogo starijom od njega i udovicom njegova vlastitog strica, grofa od Neversa koji je poginuo kod Anzicourta. Bonna je bila nježna, stidljiva povučena i bolesna. Njezino je savezništvo bilo potrebno Burgundiji i Filip se, u stvari, žrtvovao ženeći se za vlasitu tetku. - Ne moraš biti ljubomorna na nju - tvrdio je Katerini. - Ne volim je i nikad nijednu osim tebe neću voljeti. Odsada me više nećeš napuštati. Bit ćeš vojvotkinjina počasna gospoña ako želiš... Katerina je to odbila više zbog ponosa nego što je mislila da bi to bilo neprilično. Nije htjela po bijelom danu služiti ženu čijega je muža noću prisvajala. Filip joj je dao dopuštenje da još neko vrijeme ostane uz Ermengardu. 30. studenog 1424. on se u Moulins-Engilbertu oženio sa Bonnom de Nevers, ali već poslije nekoliko dana uzastopce je


~ 120 ~

dojurio da ukrade nekoliko poljubaca svojoj ljubavnici i da je moli da se vrati u Dijon. Još jednom je odbila. Voljela je ladanjski život, voljela je osvježavajuće Ermengardino društvo i svoje dijete koje ju je, što je vrijeme više odmicalo, sve jače vezivalo uza se. Meñutim, dani nove vojvotkinje Burgundije bili su odbrojeni. Prije no što je prošla godina dana od njezina vjenčanja za Filipa, ona je preminula. Filip je ponovo postao udovac, i to bez zakonitih nasljednika. To se dogodilo 17. rujna 1425. Tada je on gotovo silom istrgnuo Katerinu iz njezina mirnog utočišta i napravio je svojom službenom ljubavnicom, blistavom i moćnom zvijezdom oko koje se vrtio čitav dvor, u ono vrijeme jedan od najsjajnijih u Europi. On joj je vratio stoput više od onoga što su joj ljudi pravde odnijeli u trenutku Garinova suñenja. Postala je groficom Brazey kako bi mali Filip dobio plemićki naslov. Ubrzo je posjedovala jedan dvorac u Chenoveu, mjestancu iznad Dijona, jednu malu palaču u Brugesu, brojna imanja. Obdario ju je novim draguljima i nakitom, divnim haljinama i ljubavlju koju je stalno potkrepljivao novim dokazima. Živio je klečeći pred njezinom ljepotom koju je on znao posebice istaknuti prilikom raznih svečanosti i turnira. Ljubljena, obožavana, obasipana darovima i laskom, Katerina se, hoćeš nećeš, morala osjećati sretnom. Uza sve to, nije bilo tako. Prošle su četiri godine i kad bi u tišini ponekih samotnih noći pod zastorima od brokata u svojoj sobi, ispitivala svoje srce, ono joj je odgovaralo šutnjom. Ljubav koju su joj iskazivali mnogi od onih što su bili zaljubljeni u nju izazivajući svojim udvaranjem Filipovu ljubomoru, tu ljubav ona nije nikome uzvraćala. Neki su se zbog njezina pogleda, zbog njezina osmijeha, tukli izmeñu sebe. Ona ih je žalila, ali nikad to njezino žaljenje nije prerastalo u ljubav. U zadnje vrijeme joj se sve češće dogañalo da ni u Filipovu zagrljaju nije više nalazila užitka. Ona više nije podrhtavala od strasti kao u početku njihove ljubavi, više je nisu uzbuñivala njegova, još uvijek strastvena milovanja. Jedan jedini je muškarac možda bio kadar da razbudi uspavane strasti lijepe grofice. Ali na tog jedinog ona nije htjela misliti. On je bio daleko, oženjen, nedohvatljiv, za nju zauvijek izgubljen. Čak samo njegovo ime imalo je okrutnu moć da razbudi bolnu jeku u njezinoj duši... Van Eyck se odnosio s velikim poštovanjem prema snatrenjima mlade žene. Stojeći ispred kamina, ona je ravnodušno promatrala plamen kroz crvenu tečnost svoje čaše. Ljupkost njezina položaja bila je tolika da je u slikaru pobudila želju da ponovo dohvati u ruke kist i otpočne novu sliku. On se osmjehne pri pomisli da bi "Djevica s čašom vina" možda bila vrlo čudno primljena. Njemu nije bilo drago kad bi se Katerina, u njegovoj nazočnosti, zavezla u misli što joj se u zadnje vrijeme sve češće dogañalo. Baš je htio nešto reći kadli jedan sluga, u ljubičasto srebrenoj livreji, koju je Katerina sačuvala, uñe i tiho kližući po sjajnim pločicama na kojima su se izmenjivali likovi žutih zvijezda i plavih nemani, priñe mladoj ženi i obavijesti je da gospodin Saint-Remy želi biti primljen. Katerina se trgne kao da ju je odmjereni slugin glas naglo probudio iza sna i naredi da se posjetioca uvede. Van Eyck uzdahne: - Sad ćemo čitav sat slušati sve dvorske tračeve. Ne podnosim tog nepopravljivog brbljavca i ja bih želio otići. - Ne, ostanite! - zamoli ga Katerina. - Kad je uza me još netko, ne usuñuje se da mi udvara.


~ 121 ~

- Zar i on? - uzdahne slikar. - Pitam se, draga Katerino, postoji li ijedan muškarac dostojan tog naziva na čitavom teritoriju Flandrije i Burgundije koji nije manje ili više zaljubljen u vas? U redu, ostajem. Uostalom, Saint-Remy je ušao u elegantnom i raskošnom odijelu po svom običaju i s licem na kojemu se zrcalio radostan osmijeh. Za ovu se priliku arbiter burgundske elegancije obukao u odjeću na kojoj su prevladavale jesenje boje. Baršun boje uvelog lišća njegova poludugog i na više mjesta rascijepljenog odijela otkrivao je s unutrašnje strane fantastičnih i razrezanih rukava, brokat koji se prelijevao u grimizu i zlatu. Hlače su mu bile uske i crvene boje, a šešir od baršuna bio je u skladu s tom odjećom, to jest bio je prošiven zlatnim lišćem nalik onom što je krasilo njegov bodež zataknut za vrlo nisko obješeni pojas. Ogromni crveni šiljci na njegovoj obući davali su njegovu hodu čudan izgled, koji je pomalo podsjećao na patku. S njim je u sobu ušlo izvana nešto novog zraka koji je rastjerao sklad i mir što je vladao u velikoj prostoriji. Saint-Remy se divio Katerininoj ljepoti, bez skanjivanja se oduševio sa započetom slikom, uze sa zanimanjem i kao čovjek koji se razumje razgledati stoliće i namještaj, uzbuñeno se vrtio i okretao da bi se konačno zavalio u naslonjač prihvativši čašu vina kojim ga je ponudila gospodarica kuće. On se okrene prema Van Eycku i zagleda se u nj pogledom punim simpatije. - Onda, gospodine ambasadore - poviče - čuo sam da se spremate na put, da nas napuštate? Zavidim vam, vjere mi, što odlazite u zemlje obasjane suncem, dok ćemo mi jadni sjevernjaci uploviti u ledene vode zime! - Kako to, Van Eyck, vi nas napuštate? - nato se javi Katerina prilično iznenañena. - Ništa mi niste o tome rekli! Slikar se odjedared zacrveni i osine pridošlicu očima punim prijekora. - Upravo sam zaustio da vam to kažem - nato će slikar nabusitim tonom - kadli je gospodin Saint-Remy ušao... Mladi je savjetnik takoñer pocrvenio, gotovo još jače od slikara. Njegov je uznemiren pogled prelazio s Katerine na slikara i obratno. - Ako sam dobro shvatio - reče najzad smetenim glasom - ponovo mi je jezik bio dulji od pameti... Katerina ga bez mnogo obzira presiječe u riječi. Ona se uputi prema slikaru, vukući za sobom dugačke skute svoje ljubičaste haljine i postavi se ispred njega tako da mu je mogla gledati ravno u oči. - Kamo treba da krenete, Jean? Vi ste i jedan i drugi isuviše kazali a da ne bi izazvali moju radoznalost. Da vam nije možda nareñeno da mi se ništa ne govori o vašem novom poslanstvu? Jer vi krećete na put po nareñenju monsinjora Filipa, zar ne? Ovo nije bilo prvi put što se Filip Burgundski koristio diplomatskom spretnošću svog omiljenog slikara. Umjetnička nadarenost je Van Eycka učinila neobično podesnim za vrlo osjetljiva poslanstva. Slikar slegne ramenima. - Jest, šalje me u svojstvu poslanika. Bilo bi mi draže da vam je on sam priopćio tu vijest, ali ionako ćete je prije ili kasnije doznati. Vojvoda me šalje u Portugal. Treba da s kraljem Jeanom I povedem pregovore o eventualnoj udaji infantkinje Izabele za... Slikar se prekine ne usudivši se nastaviti, zato Katerina sama nastavi i dovrši njegovu započetu rečenicu: - ... udaji infantkinje Izabele za vojvodu burgundskog! Zaboga, dragi prijatelju, zar me smatrate tako glupom? Ta meni je jasno da se on mora još jednom oženiti ako želi dobiti zakonitog nasljednika! Već dosta dugo očekujem vijest kao što je ova što sam je čula. Uopće nisam iznenañena, prema tome, čemu toliki obziri? - Bojao sam se da će vas ta vijest rastužiti. Vojvoda vas ludo voli i ja sam siguran da je ženidba o kojoj je riječ stvar interesa. Infantkinja


~ 122 ~

ima više od trideset godina. Priča se da je lijepa, ali o svim se princezama priča... - Hajte! Hajte! - ponovo ga prekine Katerina, ovaj put s osmijehom na licu. - Šta se ispričavate. Neka vas ta stvar ne brine. Ja bolje od vas poznam osjećaje monsinjora Filipa, a i svoje vlastite. Niste me nimalo rastužili. Govorimo o ozbiljnim stvarima. S obzirom da vam predstoji to poslanstvo, kad vi mislite završiti moj portret? - Otputovat ću tek krajem mjeseca, prema tome, imam vremena napretek... Novost što ju je tako nerazborito izbrbljao Saint-Remy pogodila ju je jače no što je bila svjesna. Nema šta, njezin će se život izmijeniti. Poslije smrti druge Filipove žene, ona je znala, da će on prije ili kasnije izabrati novu vojvotkinju. Moć vojvode burgundskog je neprestano rasla, njemu je sve polazilo za rukom, a njegova se država širila. Nedavno je u svoju korist završio rat s Nizozemskom, rat što ga bijaše poveo protiv svoje nemirne roñakinje, lijepe Jacqueline de Luxembourg, junakinje iz pustolovnih romana. Lijepa je grofica morala imenovati Filipa svojim nasljednikom. Osim toga grof iz Namura, čije zemlje je Filip trebao naslijediti, bio je teško bolestan. Tako prostranoj državi bila je potrebna i vladarka i nasljednik. Izvanbračna djeca što ju je Filip imao s mnogim ljubavnicama nisu se mogla nadati nasljedstvu. Dakle, Katerina je znala da će se prije ili poslije neka druga žena naći na prijestolu pokraj Filipa, stoga je ona unapred storila čvrstu odluku da toj drugoj ustupi mjesto i povuče se. U toku protekle tri godine Filipova je ljubav napravila od nje neokrunjenu kraljicu, gospodaricu i blistavu zvijezdu njegova dvora. Isuviše je bila ponosna a da bi se prihvatila ponižavajuće uloge prve ljubavnice. Došao je, eto, trenutak da se odluči. Ali na što? Bit će najbolje da se vrati u Burgundiju. Najprije u Chateauvillain. Već dvije godine ne bijaše vidjela svoga sina kojega je Ermengarda upravo pobožnom pažnjom, ali i nepopustljivom strogošću odgajala. Dijete joj je sada nedostajalo. - Na što mislite, Katerino? - upita je SaintRemy. - Čini mi se da ste daleko od nas? Van Eyck bi se htio oprostiti, a vi ga, čini se, ni ne čujete! Ona se osmjehne i ispriča: - Oprostite mi, Jeane! Do viñenja... Sutra ćemo se vidjeti. Dajte da završimo ovu sliku s obzirom da vam se žuri... Slikar ništa ne odgovori, samo tužno kimne glavom. Nije mu izbjegao pomalo nervozan prizvuk u Katerininu glasu. On se sagne vrlo nisko nad ruku koju mu bijaše pružila. - Žao mi je što je baš mene zapala nemila dužnost koja vas rastužuje - reče - mene koji bih radije svoj život žrtvovao no da vidim suzu u vašim očima! Koje li ironije! - Ta šta govorite! Bez straha otputujte u Portugal. Napravite lijepi portret infantkinje i sretno privedite kraju svoje poslanstvo. Ništa ja ne žalim, budite uvjereni! Bez žaljenja ću napustiti dvor jer sam dozlaboga umorna. Po svom ćete me povratku lako pronaći. Zauvijek ćemo ostati prijatelji. On sa žaljenjem ispusti njezinu lijepu ruku što ju je trenutak držao u svojima. Jean de Saint-Remy koji se ne bijaše pomakao iz svoga naslonjača osmjehne se nakon što je slikar izišao. - Neka me objese ako ovaj momak nije ludo zaljubljen u vas! Kobno je što je umjetnik njegova talenta osjetljiv na vašu ljepotu...! Ne gledajte me tako, draga prijateljice. Znam što mislite: ovaj Saint-Remy, glasnik loših vijesti, trebao je biti pristojan i povući se zajedno s Van Eyckom. Ne, ne prosvjedujte, to je nadasve prirodno. Meñutim,


~ 123 ~

ja sam ostao usprkos nepriličnosti svoga postupka zato što vam moram nešto reći, nešto što je isuviše važno a da bi se moglo odgañati. - Da možda i vi ne putujete? - Ne, ovaj put ne. Ali sam se navikao da strahujem od vaših iznenadnih i nepredviñenih odluka. Nekako slutim da ćete vi i sada poduzeti nešto tome slično, a ja nisam sklon da trčim s jednog kraja zemlje na drugi da bih vas dočekao. Vi ste žena koja stalno izmiče, čijih čina ne možeš predvidjeti, a uz to najvrednija divljenja! - Za ljubav božju, Jeane! - nato će Katerina prijekornim glasom. - Nisam danas nimalo raspoložena za madrigale. Pustite po strani moju ljepotu i moje draži. Ne možete ni zamisliti kako sam umorna od toga što stalno moram slušati iste stvari od, manje-više, svih što se oko mene vrte: od Van Eycka, od vas, Jacquesa de Roussay, od mladog Hughesa de Lannoy, od Toulongeona. Čak je i meštar Nicolas Rolin u zadnje vrijeme počeo sticati naviku da se kod mene zadržava nasmrt me gnjaveći. - Nema sumnje da bi se na taj način naplatio za strogi život što ga provodi uz svoju pobožnu suprugu Guigonnu de Salins. Ne bi se moglo reći da naš kancelar živi veselim životom. Ali ja nisam došao ovamo da vam o njemu, već o sebi govorim... - O stvarima strastvene prirode! - rugala se Katerina zamamno se osmjehujući. - Riječi strastvene prirode su malko pretjerane, ali bih se složio s riječima "zanimljive prirode". Nego da prijeñemo na samu stvar... Kad je započeo govoriti, Jean de Saint-Remy se podigao iz naslonjača i svojim se visokim i vitkim likom ustobočio ispred Katerine u stavu mirno. - Ja se zovem Jean Lefebre de Saint-Remy - nastavio je. - Trideset mi je godina, bogat sam, dobrog zdravlja, posjedujem velika imanja, dovoljno sam plemenit... a volim vas koliko je jedan Saint-Remy kadar da voli. Da li biste se htjeli udati za me ne? Udovica ste, prema tome slobodna! - I bez ikakva zanimanja odsada pa bog zna dokada! - zaključi Katerina podrugljivo se osmjehnuvši. - Mali moj Jeane, baš ste zlatni i ja sam vam od srca zahvalna na vašoj prošnji, više no što mogu iskazati. Vi ste pomislili: ostat će sama, ponudit ću joj svoje ime, dobar položaj i časnoga muža... Nisam li pogodila? Oduvijek sam bila sigurna da ste mi prijatelj... - A što mi vi govorite o prijateljstvu, a ja se, eto, ubih da bih vam dokazao kako vas ljubim? - Baš zbog toga se i neću udati za vas. Bili biste isuviše nesretni baš zato što me ljubite. Ne bi bilo pošteno od mene da vam dam samo svoju ruku. Vi ste meni neobično dragi, ali to nije dovoljno! Izraz iskrene tuge se ocrta na iskrenu mladićevu licu. Kao da je i perje na njegovu šeširu klonulo, potamnilo od tuge. - Ja vas toliko ljubim da bih se i s tim zadovoljio - reče muklim glasom. - Dakako, ja i ne pomišljam na to da iz vašeg srca istisnem vojvodu Filipa. Vi ga ljubite i... Katerina ga grubo presiječe: - Vi vrlo dobro znate da to nije istina. Već smo dugi niz godina prijatelji te pretpostavljam da vam je to jasno. U stvari, nikada nisam uspjela dati siguran naziv osjećaju što ga gajim prema njemu, a sve se bojim da je taj osjećaj isuviše labav. Ne mogu više ljubiti, Jeane, pa čak i kad bih htjela... a to vi takoñer vrlo dobro znate! Poslije tih njezinih riječi izmeñu njih zavlada šutnja. Napolju se mračilo, mrak je polako prodirao u prostoriju čije se oslikane tavanice više nisu razabirale. Oko kamina se stvorio krug svjetla koje je ocrtavalo Katerinine obrise. Saint-Remy se povuče u sjenu. Imao je


~ 124 ~

dojam da se nekakva utvara umetnula izmeñu njega i te divne žene kojoj se nikako nije uspio približiti. Mladić nije nikada zaboravio dvoboja pod zidinama Arrasa, ni viteza pod kraljevskim oružjem koji mahnito bijaše uzbudio ovu nedohvatljivu mladu ženu. Gotovo protiv volje promrmlja: - Shvaćam! Posrijedi je drugi, zar ne? Čak ni poslije tolikih godina vi niste zaboravili Mont... - Šutite! - obrecne se na nj Katerina oštro. - Ne želim čuti njegovo ime! Od jednom se rastreperila kao list na vjetru. Saint-Remy vidje kako je jad zamaglio njezine velike ljubičaste oči i bi mu je žao. No Katerinina se ljutina već smirila. - Oprostite mi! - prošaputa muklo. - Nervozna sam... Bolje bi bilo da me sada napustite, dragi prijatelju. Vi k meni dolazite s ljubavnim izjavama, a ja vam uzvraćam glupošću! Vratite se uskoro... Ona mu pruži promrzlu ruku koju mladić lako dodirne usnama. Izgledao je tako uznemiren, tako izgubljen da mu se ona, da bi ga utješila, ljubazno nasmiješila, ganuta činjenicom da je taj ravnodušan i površan mladić zaista zbog nje trpio. - Vratite se ponovo. - nastavi - jednog dana kad ću biti manje nervozna, moći ćete mi kazati da me ljubite. - I moći ću vas ponovo zaprositi? - A zašto da ne... ukoliko se ne bojite da vas odbijem. Laku noć, dragi prijatelju. Kad je otišao, Katerina olakšano uzdahne. Konačno je bila sama! Godio joj je mrak što se bijaše uvukao u veliku prostoriju. Primaknula se uskom vretenastom prozoru, otvori jedno krilo na kojemu je bio oslikan grb što ga je bila odabrala: plavi zmaj na srebrenom polju, a nad njim grofovska kruna. Povjetarac natopljen vlagom izvana joj puhne u lice i zavijori joj slobodne kose. Ispod kuće je protjecala crna voda kanala u kojoj su se kao u tamnom ogledalu odražavala svjetla obližnjih kuća. Podigao se vjetar i uzvrtložio lišće. Na obližnjem je bedemu stražar svojom vikom nadjačao slabi zvuk lutnje što je dopirao iz neke palače s druge strane kanala. Trenutak je bio tako miran da bi Katerina bila još dugo ostala nagnuta nad prozorom i slušala buku grada koju je noć već prilično prigušila. Ali već je bilo prilično kasno, a Filip je tu večer trebao doći k njoj na večeru. Na svoju žalost, ona zatvori prozor točno u trenutku kad su se otvorila vrata ispred Sare koja je nosila u rukama težak svijećnjak od bronce čijih je dvanaest svijeća osvjetljavalo njezino bešćutno lice. Bilo je neke veličajnosti u držanju bivše Ciganke. Ispod visoke kape od uštirkane čipke što joj je stezala glavu, crne su joj obrve bile namrštene. Ona položi svijećnjak na škrinju od izrezbarene ebanovine, a zatim upaljenom svijećom poñe po sobi i uze njome paliti sve ostale. Ona je taj posao obavljala automatski i nekako neprirodno što je Katerini odmah palo u oči. - Što ti je? - upita je. - Nekako mi vrlo čudno izgledaš! Sara se okrene prema njoj. Njezine nategnute crte lica pogodiše još više mladu ženu. - Jedan je glasnik stigao! iz Chateauvillaina - odgovori bezbojnim glasom. - Dijete je bolesno. Grofica Ermengarda traži da odmah doñeš... Niti je još što rekla niti te riječi popratila nekom primjedbom. Jednostavno je nepomično stajala, gledala Katerinu i čekala... Mlada žena problijedi. Nikad joj nije ni okrzlo misli da bi se nešto moglo dogoditi malom Filipu. Ermengarda je u svojim pismima uvijek, upravo zanosnim riječima, govorila o njegovu zdravlju, o njegovoj ljepoti, o njegovoj pameti. Katerina je dobro poznavala svoju staru


~ 125 ~

prijateljicu te je znala da je dijete zaista teško bolesno, čim ju je k sebi zvala. Katerinu tjeskoba stegne u grlu. Odjednom je postala svjesna udaljenosti i svega što ju je dijelilo od sina. U isto vrijeme i grižnja je savjesti uze mučiti. Nije sebe korila da ga je napustila. Živeći uz Ermengardu koja ga je obožavala, dijete zaista nije bilo napušteno, a prepustila ga je svojoj staroj prijateljici zato što ju je ova preklinjala da joj ga pusti. Ta ono je neizrecivom radošću ispunjalo njezine dane. Sebe je korila najviše zbog toga da ga nije dovoljno voljela. Ono je bilo dio njezina tijela, a uza sve znali su proći čitavi mjeseci a da ga ne vidi. Njezine se oči ukrižaju sa Sarinim. - Odlazimo u zoru - reče - čim se otvore gradska vrata. Tiercelein će paziti na kuću. Naredi da se zgotove kovčezi. - Perrina se već prihvatila posla. - Odlično. Potrebni su nam dobri konji i tri oboružana sluge. Bit će dovoljno. Na putu ćemo se zaustavljati što je moguće manje. Malo prtljaga. Ako nam još što bude potrebno, naredit ću da se nabavi... Katerinin glas je bio miran, hladan, njeni nalozi jasni. Sara je uzalud na njezinu lijepom licu tražila tragove uzbuñenja. Živeći na dvoru, mlada žena je naučila skrivati svoje osjećaje ma kako da je u njoj pustošila unutarnja oluja. - A za večeras? - upita Sara. - Vojvoda će doći. Reći ću mu da putujem. Naredi da se postavi stol i doñi, pomoći ćeš mi da se obučem. U Katerininoj sobi obloženoj bljedoružačastim baršunom iz Genove sve je pokućstvo bilo od teškoga srebra. Perrina i još dvije sluškinje spremahu prtljag. Na velikom je krevetu čekala na Katerinu haljina od bijelog satena protkana finim biserima. Filip je uživao videći Katerinu obučenu u bijelo. U stvari bijaše zabranio da se u dragocjenim trenucima što ih je provodio pokraj nje, oblači u tešku dvorsku odjeću. Kad ga je primala kod sebe, Katerina je uvijek bila jednostavno odjevena, s kosom raspuštenom po ramenima. Prepustivši sluškinje njihovu poslu, ona uñe u kupatilo gdje je za nju bila pripremljena kupelj i brzo uroni u nju. Shvativši da je bila isuviše napetih živaca, Sara rastopi sporiša u vodi. Katerina se načas prepusti blagoj toplini vode trudeći se da ne misli na bolesnog sina. Osjećala se umornom, ali su joj misli bile neobično jasne. Nije li bilo čudno da je morala napustiti Filipa baš onog dana kad je doznala da će ih vrijeme uskoro razdvojiti? Činilo joj se da je sudbina sama umjesto nje odlučila da tako bude. Došlo je vrijeme da otputuje. Ostat će u Chateauvillainu neko vrijeme i vidjeti kojim pravcem da usmjeri svoj budući žvot.. Kad je izišla iz vode, pustila je da je Sara umota u veliku plahtu od finog platna iz Frizije ugrijanu ispred vatre i da je dobro istrlja. Ali kad je Ciganka donijela kovčežić s rijetkim miomirisima kojima bi obično namazala gospodaricu, Katerina je zaustavi pokretom ruke. - Ne.. večeras ne! Boli me glava! Sara posluša, ali svoj pogled upilji u mladu ženu koja pusti plahtu da joj padne do nogu. - Obuci me! Dok je Sara pošla po haljinu od bijelog satena, Katerina je stajala uspravno ispred ogledala a da nijedan pogled nije bacila na svoje tijelo. Od nekog joj vremena, njezina vlastita ljepota nije pričinjavala zadovoljstvo kao nekad. Filipova stalna želja da je posjeduje dokazivala joj je snažnije od ogledala da je bila ljepša no ikada. Od materinstva se rascvjetalo njezino tijela izgubivši sasvim krhkost djevojaštva. Struk joj je ostao vitak kao u djevojke, tako da ga je Filip rukama mogao stegnuti, dok su joj se bedra razvila a nabrekle joj se grudi nastavljale na čistu liniju ramena. Sjajna joj je put bila finija no ikad prije, a tijelo vitko i tvrdo. Katerina je vrlo dobro znala kakvu je


~ 126 ~

vlast to njezino tijelo imalo nad moćnim vladarom Zapada. U njezinu je zagrljaju Filip uvijek bio ludo zaljubljen, baš kao prvih dana, samo što je to sada Katerini bilo sasvim svejedno. Bez riječi Sara joj prebaci haljinu preko glave i pusti da joj tkanina u mekim i sedefastirn naborima obavije tijelo. Osjetivši na tijelu hladnoću satena, Katerina se malko strese. Odjednom je problijedila tako da je Sara šapnula: - Hoćeš li da javim vojvodi da se ne osjećaš dobro? Mlada žena odmahne glavom. - Ne, ne! Večeras ga moram vidjeti. Uostalom isuviše je kasno. Evo, upravo je stigao. Stvarno, brzi se korak čuo napolju, a zatim jeka muškog glasa koji je veselo pozdravio sluškinje što su se nalazile u sobi. Vrata se kupatila otvore pod nestrpljivom Filipovom rukom koji s praga poviče: - Saro, da ste brzo nestali... tako da je mogu s užitkom zagrliti! Tri dana bez tebe, ljubavi moja... tri dana slušati jadikovke gradskih sudaca u Bruxellesu, to je bila prava ubitačna muka! Kad je Sara, pošto je na brzinu pozdravila vojvodu koji ju je ljubazno zamolio da se povuče, nestala, ovaj poñe prema Katerini, dograbi je s obje ruke i uze je ljubiti uzduž i poprijeko. - Srce moje... živote moj, kraljice moja, vilo moja zlatnih kosa... željo moja ljubavna - mrmljao je u nježnom zanosu dok su mu usne pohlepno ljubile njezine oči i grudi prilično otkrivene zahvaljujući dubokom izrezu na haljini. - Svaki mi se put činiš ljepšom... tako lijepom da mi se od radosti srce stisne. Poluzagušena, Katerina se slabašno branila od Filipovih nestrpljivih ruku koje su je preplavile milovanjem. A kad je on pokušao da joj skine haljinu, ona ga blago odbije. - Ne, Filipe, ne sada. - Hm! A zašto? Toliko mi se žurilo da što prije budem uza te, da mi moraš oprostiti ako ti se činim isuviše nestrpljivim. Ti vrlo dobro znaš da mi silno raspališ krv kad me odbijaš. Katerino, moja divna Katerino, ovo je prvi put što me odbijaš. Da se možda ne osjećaš loše? Ti si prilično blijeda, čini mi se... On je odmakne od sebe da bi je bolje pogledao, a zatim je ponovo privine uza se i primi s obje ruke njezino lijepo lice i prisili je da ga podigne prema njemu. Dvije se suze otkotrljaju iz Katerininih zatvorenih očiju niz blijede obraze. - Plačeš? - poviče Filip prestrašeno. - Ali što ti je? Ljubljena moja, srce moje malo, nikad te nisam vidio da plačeš... Preneražen njenim suzama umalo i sam nije zaplakao. Tanke su mu usne podrhtavale uz Katerinine sljepoočnice. - Treba da otputujem - šapne ona. - Ermengarda me zove... Dijete je bolesno. - Teško? - Ne znam, ali sigurno je tako. Ermengarda me ne bi zvala zbog neke sitnice. Strah me je, Filipe... Vrijeme sreće je otišlo u nepovrat, odjednom se prekinulo... On ju je nježno njihao u svojim rukama, a zatim je povukao prema krevetu, posjedne je na nj, a sam se spusti do njenih nogu, na stepenice pokrivene debelim perzijskim sagom. - Ne govori gluposti - nato će vojvoda zgrabivši ruke mlade žene. - Dijete je bolesno, ali to ne znači i da je mrtvo. Ti znaš da Ermengarda nad njim bdije kao da je njezino. Shvaćam tvoju tjeskobu, ali me tvoj odlazak strašno boli. Kad ćeš otputovati? - Sutra u zoru... - U redu. Vojnička će pratnja prije zore biti pred tvojom kućom. Da, da... hoću da tako bude! Put je dug, a ceste sve manje sigurne. Približavanje zime ih čini još opasnijima. Inače neću biti miran. Ali


~ 127 ~

molim te, nemoj ostati isuviše dugo daleko od mene. Brojit ću dane do tvog povratka! Katerina okrene glavu, pokuša osloboditi ruke, ali joj ih je on čvrsto stezao. - Možda ću ostati u Burgundiji dulje no što i vjeruješ. Možda se više nikad ni neću vratiti u Flandriju - nato će ona polako. - Kako? A zašto? Ona se nagne prema njemu, uzme s obje ruke njegovo mršavo lice ponosnih i finih crta, lice na koje se bijaše naučila i koje joj je u neku ruku bilo drago. - Filipe - reče nježno - došao je trenutak rastanka izmeñu nas. Treba da se oženiš... i ti to baš namjeravaš učiniti, Hajde...! Smiri se! Poznato mi je da šalješ Van Eycka u Portugal mada mi on to nije kazao. Ne prekorevam te zbog toga. Ti svojim podanicima moraš dati nasljednika. No ja ću se radije udaljiti. Ja ne želim poslije svega što smo zajedno proživjeli provoditi tajni život, prepuštati se skrivenim ljubavima. Mi smo se voljeli pred očima čitavog svijeta i ja ne bih podnijela sivilo ilegalnosti. Filip silovito dograbi mladu ženu za ramena. Uspravio se i naslonivši se koljenom na krevet, nadvisio ju je čitavim svojim rastom. - Šuti! Nikad ja ne bih dozvolio da živiš u tajnosti. Volim te kao što nikad nijednu ženu nisam volio, a ako se već moram oženiti, ne radim to zato da bih te ponizio. Ja sam vojvoda burgundski i ja ću bdjeti da nitko ne dirne u položaj što sam ti ga dao. - To je nemoguće! Bar ovdje.. .! Mogu živjeti u Burgundiji... Ti tamo ne dolaziš često, ali ćeš doći sam... Sara, koja je došla da ih obavijesti da je večera na stolu, prekine njihov razgovor. Filip ponudi ruku Katerini da je povede k stolu koji je bio pripremljen ispred velikog kamina u svečanoj dvorani. Tri su sobara posluživala. Ispred slugu Filip i Katerina izmijeniše tek koju riječ. Vojvoda je bio zamišljen. Duboka se bora usjekla izmeñu sivih mu očiju. Kad bi se njegov pogled zaustavio na Katerni, mlada je žena u njemu zapažala izraz preklinjanja. Nije uopće dirnuo jela kojima su ga služili... Kad je jedan od slugu zasjekao u paštetu srndaća, Filip se odjednom digne i tako žestoko odgurne stol da se prevrnuo uz silnu buku. Katerina krikne od straha. Pokretom ruke vojvoda pokaže prema vratima i poviče: - Izlazite, svi do jednoga! Prestrašene sluge poslušaju ne usuñujući se pokupti tanjure i zlatni pribor čiji se sadržaj razlio po podu. Sive vojvodine oči poprimiše gotovo crnu boju, dok su mu se crte lica od bijesa nabrale. - Filipe! — poviče Katerina. - Ne boj se, ništa ti nažao neću učiniti... On priñe k njoj, i podigne je lako kao da je perce u naručju i potrči prema sobi. Katerina vidje da su mu suze oblile lice. Polegne je na krevet, ali je ne ispusti. Naprotiv, čvrsto ju je stiskao uz svoje grudi. - Slušaj - reče joj zadihan - i ne zaboravi ono što ću ti sada kazati: volim te više od ičega, više od svog života, više od spasenja svoje duše, više od svojih pokrajina i zemalja! Ako hoćeš, sutra ću se odreći krune i posvetiti se samo tebi! Baš me briga na nasljednika! Naredit ću Van Eycku da se nikamo ne miče... neću se oženiti. Neću da te izgubim, shvaćaš li... neću se nikad pomiriti s mogućnošću da te izgubim! Ako želiš sutra ujutro otputovati, prije toga mi se moraš zakleti da ćeš se vratiti... - Filipe - zastenje Katerina - radi se o mom djetetu, a našem djetetu! - Nije važno! Zakuni se da ćeš se vratiti ma što se dogodilo, da ćeš se vratiti čim djete ozdravi. Zakuni mi se, inače ti dajem časnu vitešku riječ da nećeš napustiti grada. Radije ću narediti da te zatvore...


~ 128 ~

Više nije vladao sobom. Pristisnuvši je svom težinom svoga tijela, on joj je do bola gnječio zglavke svojim tankim i tvrdim prstima. Svojim je dahom pržio njezine usne, dok su mu suze padale po njenim obrazima. Nikad ga prije nije vidjela u tom stanju. Drhtao je čitavim tijelom. Podsjetio ju je na Garina, na trenutak kad je ovim one noći ovladala želja. I u Garinovo se lice bijaše usjekao taj isti izraz bolne gladi, to isto preklinjanje čitavoga bića. - Zakuni se, Katerino, zakuni se svojim životom da ćeš se vratiti - dahtao je napola preklinjućim, a napola zapovjednim glasom. - Ili mi priznaj da me nikad nisi voljela... Katerina je na svojim grudima osjećala ludo udaranje njegova srca. Nju prožme čuvstvo i umora i samilosti. Zatim malo-pomalo i nju uzbudi strast tog ludo zaljubljenog princa. Na kraju se preda. - Kunem se - prošaputa - vratit ću se čim dijete ozdravi... Odmah je osjetila kako se njegova napetost stišava. On klekne ispred nje i stane joj ljubiti noge i ruke. Njoj bi neugodno te ga zamoli: - Ne, Filipe, ne, preklinjem te! Digni se! Filip je posluša, zagrli je i svojim se usnama zarije u njezine. Pod toplinom njegovih poljubaca Katerina je osjećala kako se, malo-pomalo, topi ostatak njezina otpora. Čini se da je ponovo pala pod vlast njegove čarobne moći kojom ju je već dugo vremena vezivao uza se. Kasno u noći, dok je Filip, izmoren strašću, spavao s glavom na grudima mlade žene koju je još uvijek čvrsto stezao uza se, ona se širom rastvorenih očiju zagledala u tamu sobe u čijem se kaminu vatra polako gasila. Nalazila se u stanju polusvijesti, u stanju kad se duh oslobaña stege i snagom predosjećaja razdire velo što skriva budućnost. Nikad još Filip nije bio zaljubljen u nju kao te noći. Činilo se da je se ne može zasititi. Od svih ljubavnih noći što ih je provela u njegovu zagrljaju, ova je bila jedna od najdivnijih i najvatrenijih. Zašto je onda Katerina imala predosjećaj da je to njihova posljednja noć uza sve to što mu se zaklela da će se vratiti? Njegove su kratke i plave kose dodirivale njezine obraze. Ona polako okrene glavu da bi ga pogledala. Spavao je poput djeteta. Na licu mu se ogledao prkosan izraz kao u kažnjenog dječaka. Taj ju je izraz raznježio više nego još vidljivi tragovi njegove silovite strasti. Da ga ne bi probudila, ona polako položi usne na njegove sljepoočnice, na mjesto gdje mu je pod tankom kožom krv snažno tukla. Odjednom joj se oči napune suzama. Imala je dojam da ga nikad nije ljubila kao u tom trenutku. Osjećajući u snu da se miče, Filip je nesvjesno još jače stegne. Katerina se odmah umiri. Pobojala se da ga ne probudi. Ubrzo je svanula zora, ubrzo je došao trenutak kad im se trebalo rastati. Kad će se opet naći? Katerina je nejasno predosjećala da više nije pripadala tom čovjeku i toj kući. Ona je već u mislima bila na putu na čijem ju je kraju čekalo njezino dijete i njezina stara prijateljica...


~ 129 ~

Glava jedanaesta

FRATAR S MONT-BEUVRAYA

Kad su poslije neobično napornog puta Katerina i njezina pratnja stigli do mjesta odakle su smotrili kule Chateauvillaina, nju prožme neki mračan predosjećaj. U seocetu skupljenom u zavoju rijeke Aujon, podno plemićkog zamka, s crkve se oglašavalo mrtvačko zvono i njegovi su se tužni zvuci i razlijegali hladnim zrakom. Tamo gore na brežuljku dizao se dvorac iznad teških slojeva magle sa svojim stražarnicama i kulama pokrivenim pločama od škriljevca i sjajnim od vlage. Po svom običaju Katerina potraži na vrhu kule grimiznu zastavu Chateauvillainovih, ali umjesto nje opazi kako izmeñu kruništa mlohavo visi na koplju crna zastava. Ona podbode konja i potjera ga kasom uz strmi brežuljak. Iako je već bilo podne, tvrñava joj se učini neobično tihom. Pomičan je most bio podignut, ali se na kruništima ne pokaza nijedno živo biće. Okrenuvši se prema zapovjedniku vojničke pratnje što joj je bijaše stavio na raspolaganje Filip Burgundski, mladom i još gotovo ćosavom poručniku koji bi se do ušiju zacrvenio svaki put kad bi ga ona pogledala, naredi mu da rogom najavi njihov dolazak. Grozničavi joj se nemir uvuče u srce. Kobna atmosfera što je okruživala taj zamak na visoravni Marne, prijeñe i na nju. Mladi poručnik prenese nareñenje jednom od svojih vojnika koji dohvati rog što mu je visio o pojasu. Produžen i poput rike snažan zvuk probije se kroz maglu, popne se do stražarnica na bedemima na kojima je poslije trećeg doziva pojavi jedna glava pod šljemom. Umotana u svoj težak plašt nabubrio od vode, Katerina se strese i nagonski potraži Saru koja je jahala odmah iza nje. To joj se putovanje činilo beskonačnim. Više puta umalo da se nisu potukli s lutajućim bandama drumskih razbojnika ili naprosto sa skupinama ogladnjelih seljaka, otjeranih s njihovih razrušenih ognjišta, a koji su se odmetnuli u šumu da bi preživjeli i malo se pomalo pretvarali u razbojnike utoliko okrutnije što ih je na taj život nagonio više glad nego želja za pljačkom. U tim je okolnostima Katerina bilo neobično žao što je nije pratio Jacques de Rouussay, njezin stari pratilac, koji je zbog slomljene noge na jednom turniru nepokretno ležao u krevetu. Mladi poručnik, što ga je zamijenio, nije očito bio dorastao svom zadatku. Suviše velika odgovornost je pritiskala njegova mlada leña i vrlo lako je gubio glavu. Uza sve to, on je prilično snažnim glasom zatražio da se otvore vrata grofici Brazey. - Odmah! - poviče netko s vrha jedne kule. Čekanje se Katerini učinilo vječnim. Jašući na svom bijelom konju koji je, nestrpljiv kao i ona, svojim kopitom grebao po vlažnoj zemlji, ona je netremice uprla oči u ogroman viseći most. Najzad se ovaj uz strašnu škripu polako spusti otkrivši visoka vrata nad kojima je u kamenu bio uklesan grb gospodara tog mjesta. Kroz veliku rešetku što se u istom trenutku podigla na vratima vidjeli su se vojnici koji su pritrčavali vukući svoje oružje, namještajući svoje šljemove. Most se ubrzo smiri i njegove goleme daske odjekivahu pod konjskim kopitima. Katerina je prva prošla kroz vrata i izbila u dvorište u čijem se središtu dizala ogromna kula. Ona ne krene prema tom feudalnom zdanju, već prema odajama s lijepim i usplamtjelim prozorima. Na vratima se pojavila žena od glave do pete odjevena u crninu. Možda zato što je ta žena bila malko pognuta i što se oslanjala na štap, Katerina u njoj ne prepozna odmah Ermengardu. Sjahavši s konja ispred stepenica na pragu, mlada žena nije mogla odvojiti pogleda s te crne prilike koja joj se polako približavala. Inače


~ 130 ~

bujna Ermengarda bijaše toliko oslabila da joj je oko tijela plesala haljina od crnog baršuna. Ispod potpuno sijedih kosa, naziralo se bezbojno lice, crvene oči i natečene vjeñe. Katerina potrči prema svojoj staroj prijateljici i zgrabi je za ramena prestrašena više njezinim izgledom nego onim što je naslućivala. - Ermengardo! Bože, Bože! Što se dogodilo? Filip? Uz mukli jecaj stara se gospoda sruši u Katerinin zagrljaj i nasloni joj glavu na rame. Očajanje te snažne žene dotuče Katerinu koja u tren oka shvati da su se njezine crne slutnje i njezine bojazni ostvarile. - Ah! - reče samo. - On je... Nije dovršila. Isuviše strašna riječ nikako da joj prijeñe preko usana. Ermengarda kimne potvrdno glavom. Na dnu stepenica Sara i vojnici, kao ukopani su promatrali te dvije žene što su plakale jedna drugoj u zagrljaju. Katerinino se tijelo treslo od grčevitih jecaja. U prvi mah zaprepaštena dogañajem, Sara brzo sjaše s konja i potrči prema dvjema ženama i polako ih odvoji. A zatim prebacivši svakoj ruku preko ramena, povuče ih prema kućnim vratima. - Doñite... Ne stojte ovdje. Hladno je i vlažno... U dvorcu je vladala grobna šutnja. Sluge obučene u crnu odjeću vukle su se poput sjena ne usuñujući se podignuti glavu. Otkako se sinoć u malom Filipu ugasio život, Ermengardin je bol ispunio stari zamak strahom i utučenošću. Tog istog jutra kapelan je morao otrgnuti groficu od djetetova kreveta da bi dijete mogao pripremiti za pogreb... Katerinu je ispunjavala pomalo stidom ta grofičina bol. Poražena viješću, mlada se žena osjećala kao ošamućena. Imala je dojam da se kreće usred debelog sloja pamuka koji je obložio njezino poimanje i kroz koji se bol još ne bijaše probila. - Što se dogodilo? - upita bezbojnim i tako čudnim glasom da joj se i samoj učinio tuñim. Ermengarda koju je Sara prisilila da sjedne u naslonjač, podigne prema njoj svoje upalo lice i oči s crvenim porubom od pustog plača. - Zlokobna groznica... - propenta. - U selu su neki seljaci pomrli zato što su iz jednog bunara pili otrovanu vodu. I dječak se napio te vode vraćajući se iz šetnje sa svojim učiteljem. Bio je žedan, zaustavio se kod mlina i zamolio da mu dadnu da se napije... Sutradan je zapao u bunilo. Tada sam vam javila da doñete. Liječnik je napravio sve što je bilo u njegovoj moći... a ja čak nisam imala ni zadovoljstvo da naredim da se objesi mliničar - nadoda Ermengarda odjednom divlje prasnuvši tako da se Katerina od toga prestrašila - jer je još istu večer umro zajedno sa svojom obitelji... Hoćete li mi ikad oprostiti? Vi ste mi ga povjerili... a on je umro... moj mali Filip, moje lijepo dijete! Grofica zagnjuri glavu u drhtave ruke i tako očajno zajeca da se Katerina, potaknuta samilošću, sagne nad nju i svojim joj rukama obujmi ramena. - Ermengardo… ! Preklinjem vas, prestanite sebe mučiti! Vi se ne morate nizašto prekoravati... Vi ste mu bili najboljom majkom, mnogo boljom od mene! Sigurna sam u to... mnogo boljom od mene! Suze joj ponovo navriješe u oči. Plač ju je počeo gušiti u trenutku kad je na vrhovima prstiju ušao u sobu kapelan i promrmljao da je sve spremno, da je dječak izložen u kapelici. Kao da ju je neka nevidljiva snaga gurnula, Ermengarda se digne i zgrabi Katerinu za ruku. - Doñite... - reče. - Doñite da ga vidite! Vukući za sobom Katerinu i Saru, ona velikim koracima napusti počasnu dvoranu, uze se uspinjati kamenim zavojitim stepenicama, zatim uñe u širok, kratak i nadsvoñen hodnik koji je s jedne strane bio sav u prozorima na kojima su bili oslikani grbovi obitelji Chateauvillain. Na njegovu su kraju bila jedna vrata s polukružnim svodom, i ta su vrata vodila u kapelicu čiji izgled neobično iznenadi Katerinu. Svetište je bilo dosta stisnuto. U njegovu središtu, na odru


~ 131 ~

od crnog i zlatnog baršuna, počivao je dječak obučen u modro odijelce. Uz priljubljene nožice nalazili su se grbovi njezine majke i vojvodski grb Burgundije obilježen s lijeve strane crvenom crtom. Četiri su vojnika u svjetlucavim oklopima bdjeli na uglovima mrtvačkog sandučića, nepokretni kao kipovi. Čitava šuma žutih voštanica osvjetljavala je svečanim svjetlom malu kapelicu niskih prozora. Stari su zidovi bili prekriveni crnini baršunom i crnim zastavicama. Raskošan prizor iznenadi Katerinu koja se upitnim pogledom zagleda u svoju prijateljicu. Ermengarda naglo pocrveni, podigne glavu pri čemu se očitavao sav njezin ponos. - U ovom uzvišenom trenutku jedino što je važno to je prinčevska krv, Katerino! - reče promuklim glasom. Katerina ništa ne odgovori, već klekne pokraj sinovljeva tijela. Pod utjecajem neke vrsti poštovanja, ona se jedva usudila pogledati dijete koje je, što joj je odmah upalo u oči, nevjerojatno sličilo ocu. Tako dugo ga ne bijaše vidjela da ga je jedva i prepoznala. Izgledao joj je vrlo dugačak u svojoj vječnoj nepomičnosti, s malim ručicama sklopljenim na prsima. Ponos na crtama njegova lica i plave kose kratko podrezane sasvim su je podsjećale na Filipa. Ipak bio je i njezin sin, te Katerina zbog toga uz tugu osjeti i neku neodreñenu ljubomoru. Činilo joj se da joj je mali Filip namjerno okrenuo leña, kao da se odvojio od nje da bi se nagonski okrenuo k onome tko ga je obdario životom... Srce se mlade žene grčilo od boli pri pomisli na sve ono vrijeme što ga je provela daleko od djeteta. Kako je bila luda što se udaljila od njega. Sad joj ga je smrt zauvijek ugrabila. S gorčinom se korila zbog ravnodušnosti svojih osjećaja prema njemu. Odjednom je osjetila strašnu bol, kao da ju je tko istrgnuo iz njezina tijela. Htjela je podići na ruke malo beživotno tijelo i ugrijati ga svojim vlastitim životom. U tom je trenutku bila spremna da svoj život dadne samo da mali Filip načas otvori oči i osmjehne joj se. On je sigurno Ermengairdi uputio svoj posljednji osmijeh! Svinuta pod težinom tuge i oštre grižnje savjesti, Katerina zarije lice u dlanove i dugo oplakivaše svog mrtvog sina. Na svom raskošnom i smiješnom odru mali je dječak već izgledao kao pripadnik drugog svijeta. Ne osjećajući napore dugog puta, Katerina je sav taj dan i čitavu noć provela moleći se u kapelici. Ni blaga upozorenja Sare i Ermengarde, ni savjeti svećenika kojega je uznemirilo bljedilo njezina lica, nisu je mogli otrgnuti od dječaka. - Hoću da uz njega ostanem dok budem mogla. Savjest me peče za sve one godine što sam ih provela daleko od njega i o njemu se malo brinula! Shvativši što se zbiva u Katerininu srcu, Ermengarda ju je pustila na miru. Ona je takoñer probdjela noć kraj dječaka na mrtvačkom odru. Kad je svanulo, pogreb je obavljen na vrlo svečan način u prisustvu čitavog sela, odnosno njegovih stanovnika koji su svi bili obučeni u crninu. Kad je grobnicu gospodara Chateauvillaina ponovo zatvorio nadgrobni kamen sakrivši malo tijelo vojvodina nezakonita sina, Katerina i Ermengarda se nañoše licem u lice.. dvije žene u dubokoj koroti, dvije žene koje je razdirala ista bol. A da se nisu ni dogovarale one se bez večere povuku u grofičinu sobu. Sjedeći svaka u svom naslonjaču s visokim naslonom od izrezbarene hrastovine, neobično nalik jedna drugoj u svojim crnim haljinama, one su dugo sjedile bez riječi, nepomične svaka s jedne strane kamina, očiju uprtih u plamen. Izgledale su kao majka i kći mučene istom boli. Nijedna se od njih nije usudila narušiti šutnju kao da su se bojale da će riječi povrijediti njihovu tugu. Ermengarda je prva došla k sebi. Okrenuvši glavu prema Katerini, upita ispotiha:


~ 132 ~

- A sada? Kao da su te dvije riječi razbile zlokobnu učaranost koja je bijaše ogradila šutnjom, Katerina se odmah digne i uz jecaj se sruši pokraj svoje stare prijateljice sakrivši lice u nabore njezine crne haljine na kojoj se zgrče njezine ruke. - Ništa više nemam Ermengardo - zajeca - ni sina, ni muža, ni ljubavi! Ostali ste mi samo vi! Slušajte... pustite me da ostanem pokraj vas! Ničega više nema u mom životu, ničega! Hoću da prebivam pokraj vas i groba mojega djeteta. Dozvolite mi da ostanem ovdje! Ermengarda joj skine visoku kapu od crnog muslina koja se gužvala o njezino krilo i uze milovati plave pletenice mlade žene. Lak i blag osmijeh rastereti tuge njezino upalo lice. - Dakako da možete ostati, Katerino. Ja i ne želim drugo do da vas za uvijek zadržim ovdje. Vi znate dobro da vas volim kao da ste mi kćerka. Meñutim, vi ćete jednoga dana poželjeti da odete. Uostalom, vi još niste stigli do mjesta na kojemu sam se ja našla: niste dovoljno sazreli da se sahranite na dnu jedne tvrñave. Tri dana poslije pogreba maloga Filipa pade prvi snijeg i napada tako obilan da je potpuno zamro život i u selu i u zamku Chateauvillainovih. Što se tiče zamka, na čijoj se kuli crvena zastava obitelji pridružila crnoj zastavi žalosti, činilo se kao da se uspavao u svojoj ponosnoj osamljenosti okruživši usporenim životom, gotovo životarenjem, dvije žene u koroti. Svako jutro su slušale misu u maloj kapelici, a zatim su se povlačile u jednu od soba i čitav dan provodile radeći ručne radove. Jednoga dana u tjednu, u utorak, poneki bi se seljak popeo do gospodareva zamka da sasluša i povjeri se njegovoj pravdi. Ermengarda bi tada sjela na veliku klupu u velikoj dvorani i čitave sate sa svojim seljacima raspravljala o njihovim tužbama koje su se odnosile na neki zid loše sagrañen ili na puteljak ugažen na štetu nečije livade, ponekad da bi sredila pitanja oko nečijeg isuviše zamršenog nasljedstva, da bi odobrila neko vjenčanje ili kaznila brakolomnu ženu. Ermengardina je pravda bila nepristrana, brza i odlučna, a uz to prožeta dubokom mudrošću kojoj se Katerina, kojoj je bilo dozvoljeno da prisustvuje tim sastancima, neobično divila. Malo-pomalo ta su zasjedanja postala za nju pravom razbibrigom. Za Božić joj je jedan od vojvodinih glasnika donio od Filipa pismo s prekrasnom spomen-knjigom ukrašenu, ispod korica od slonovače i zlata, vrlo lijepim slikama. Bio je to njegov božični dar. Nije to bilo prvo pismo što je stiglo u Chateauvillain. Malo poslije djetetove smrti Filip Burgandski je izrazio svojoj ljubavnici svu tugu što ju je osjećao zbog glupe i okrutne smrti njihova djeteta. U nastojanju da ublaži njezinu bol, on je nezirecivo nježnim riječima duboko ganuo Katerinu. Da nije bila u izgledu skorašnja njegova ženidba, ona bi se bila bez premišljanja vratila k njemu. Ovako nije imala hrabrosti, s obzirom na stanje utučenosti u kojemu se nalazila, da podnese radoznale poglede dvorana koji bi vrebali svaki izraz njezina lica i radovali se videći da je potisnuta u drugi red, da podnese zlobnost žena koje su je već odavno progonile svojom zavišću. Zadnje je pismo bilo isto tako nježno kao i prvo, samo što se ispod nježnih riječi punih ljubavi zavukla zapovjedna Filipova želja da je vidi kraj sebe. Katerina se nije prevarila. On ju je podsjetio na obećanje što mu ga je dala zadnje noći, prema tome, to je pismo predstavljalo i njegov nalog da se vrati. - Nema šta, to je nalog - reče Ermengarda kad joj je Katerina pokazala poruku. - Šta mislite uraditi? Pretpostavljam da ćete poslušati? Katerina odmahne glavom.


~ 133 ~

- Ne vjerujem. K njemu me ne vuče nikakva želja. Za nekoliko će mjeseci stići infantkinja te mi neće preostati drugo do da otputujem. Čemu onda da putujem? - Zaljubljen je u vas, vi to dobro znate. Ne može živjeti bez vas.. pa čak to i piše.. - nato će grofica podvukavši noktom jednu rečenicu u pismu. - On piše.. jest! Ali on može bez mene. Zar tako loše poznate Filipa? Kako ste mogli povjerovati da sam mu ja u toku tri zadnje godine bila jedina ljubav, da sam ja mogla zadovoljiti njegovu nezajažljivu putenost? Mnoge su žene dosad uživale, te će i u buduće uživati, njegovu naklonost. On me voli, znam, i mogu kazati da nikad nije prestao da me želi, pa čak sada više no ikad prije, čini mi se. Ali on ima i drugih. Uostalom, infantkinju bije glas da je vrlo lijepa te će me pokraj nje vrlo brzo zaboraviti. Ermengarda uzme njezine dvije ruke i čvrsto ih stisne svojima. - Budite iskreni pa mi kažite kako vi mislite urediti svoj život? Što vi, ustvari, želite? Ne mogu vjerovati da vi tako mladi i lijepi, kao što vas je Bog stvorio, da vi nemate drugih želja do da svoje dane tratite živeći pokraj stare žene izmeñu zidina zlokobnog dvorca? Jasno mi je zašto odbijate ulogu glavne ljubavnice pokraj vladajuće vojvotkinje. Ali zašto ne pokušate obnoviti svoj život? Znam da bi vas mnogi željeli povesti k oltaru. - U pravu ste! - odgovori Katerina tužno se osmjehnuvši. - Samo što meni do toga nije stalo. - A što ćete odgovoriti vojvodi? - Ništa! Ne znam, naprosto, što bih mu odgovorila. Da je moj stari prijatelj Abou-al-Khayr ovdje, njemu bi, bez sumnje, pala ga pamet misao nekog pjesnika ili mudraca da opiše moje sadašnje raspoloženje. Vjerujem da za svaku priliku za svako biće ima siguran odgovor... Ali on je daleko! Mali arapski liječnik bijaše otputovao za Granadu nešto poslije Garinove smrti usprkos gostoprimstvu što mu ga je Ermengarda velikodušno ponudila. Njegov gospodar, sultan Muhamed VIII, suočen sa stalnim unutrašnjim borbama, zatražio je od svog glavnog savjetnika i prijatelja da se odmah vrati u domovinu. Abou-al-Khayr je žalosna srca napustio Katerinu s kojom ga je s vremenom vezao snažan osjećaj prijateljstva i odanosti. - Ako jednoga dana ne budeš znala ni što bi radila, ni kamo bi krenula, doñi k meni. U mojoj kućici pokraj rijeke Genil, limuni i bademi rastu sami od sebe, a ruže svojim mirisima ispunjaju zrak gotavo čitavu godinu. Bit ćeš mi sestrom i ja ću te podučavati u mudrosti islama. U trenutku kad joj se činilo da je njezin život dospio u ćorsokak, Katerini su često padale na pamet te prijateljske riječi te bi svaki put kad bi ih se sjetila, lako uzdahnula. - Otputovati k Abou-al-Khayru, upoznati drugi život, eto, možda bi to bilo rješenje... - Vi ste, zaista, ludi! - razljutila se Ermengarda. Prije no što biste stigli u Granadu, morali biste prijeći preko mnogih i mnogih zemalja. A tamo ne biste stigli prije no što bi vas dvadeset puta silovali i isto toliko puta ubili. - Ta bilo bi dovoljno i samo jedanput - odgovori Katerina. - Imate pravo: ostanimo ovdje i čekajmo. Možda će se sama sudbina potruditi da mi da neki znak. Usprkos Filipovu daru, usprkos njegovu pismu punom ljubavi, Božić su dvije žene provele vrlo tužno. Jedna pokraj druge razdijelile su brojne darove seljacima i ljudima što su živjeli u zamku kad su ovi došli da im čestitaju, jedna pokraj druge one su mnoge sate provele u kapelici izmeñu jaslica, što ih je Ermengarda po uzoru na Svetog Franju Asiškog svake godine podizala, i groba malog Filipa. Snijeg je


~ 134 ~

svojim bijelim plastom prekrio okoliš. Kad bi se digla iz kreveta i bacila pogled kroz prozor napolje, svaki put se nešto više očaja skupljalo u Katerininoj duši. Činilo joj se da se sunce više nikad neće pojaviti na plavom nebu. Sve je bilo hladno, crno te je mlada žena imala dojam da se i njezino srce, malo-pomalo, smrzava. Pa ipak zemlja je ispod snijega živjela svojim životom, zima se pripremala da ustupi mjesto proljeću. Jednog ožujskog dana neki fratar, jašući na mazgi, penjao se uz strmi brežuljak što je vodio do visećeg mosta zamka Chateauvillain. Tog dana prvi izdanci nježne trave izbijalii su iz smeñe zemlje na brežuljku, prvi su se pupoljci pomaljali na golim granama drveća. Vojnika na straži koji mu je pošao u susret, fratar upita da li se gospoña Katerina de Brazey nalazi u dvorcu, a kad je dobio potvrdan odgovor, zamoli ga da ga odvode do nje. - Gospoña Brazey me dobro pozna.. Najavite oca Etiennea Charlota. Obaviještena, Katerina naredi da ga uvedu u njezinu sobu. Bila je sama. Ermengarda je pošla u staje gdje se jedna od kobila ždrijebila. Fratrova ju je posjeta neobično obradovala: sjetila ju je prošlosti. Ona ne bijaše vidjela fratra s brda Beuvray od osuda kojom ga je vojvoda osudio na progonstvo zajedno s Odettom de Champdivers. Nekadašnja ljubavnica Karla VI, Katerina je to doznala neko vrijeme nakon što bijaše rodila sina, umrla je odmah po svom dolasku u Dauphineju. Lišavanja i loš postupak u zatvoru slomili su njezino ionako slabo zdravlje. Njezina majka, Marija de Champdivers, pošla je za njom u grob nekoliko mjeseci zatim. Ubila ju je tuga. Katerine se duboko kosnula smrt tih dviju žena prema kojima je osjećala veliko prijateljstvo. A u njenim mislima ni fra Etienne nije više bio meñu živima. Meñutim kad je prešao preko praga njezine sobe, ona utvrdi da se u četiri godine bijaše sasvim neznatno izmijenio. Njegove kose nisu više bile sive već potpuno bijele, ali mu je zato lice još uvijek bilo okruglo, a sitne oči neobično žive. - Oče! - poviče mlada žena pošavši prema njemu s ispruženim rukama. - Ja se više nisam nadala da ću vas sresti na ovome svijetu! - Umalo ga nisam napustio, gospoño. Po izlasku iz zatvora, bio sam dugo i teško bolestan. Ali lijekovi i njega moje braće i dobar zrak Morvana povratiše mi zdravlje, neka je hvala i slava Gospodu! Katerina zamoli svog posjetioca da sjedne pokraj nje na dugu klupu od drva natkrivenu nebnicom, koja je zauzela čitav jedan ugao pokraj kamina, naredi da im se donese neko osvježavajuće piće i nešto da se putnik okrijepi. Uz to nadometne da se za nj spremi jedna soba. - Ne brinite zbog mene, gospoño - prosvjedoje fratar pomalo zbunjen takvim dočekom. - Kad doznate zašto sam došao ovamo, možda više nećete osjećati želju da me zadržite. Dolazim k vama radi jedne molbe. - Ne vidim u čemu vam mogu biti od neke koristi, oče. No uza sve to vi ste uvijek dobro došao gost. Okrijepite se najprije, a zatim ćete me reći kakva vas je nevolja k meni nanijela… Prihvativši se s užitkom hladne krmetine i vina iz Beaunea kojim ga bijaše poslužio jedan od sobara, on poče objašnjavati svrhu svoga putovanja. Poslije 12. listopada prošle godine Englezi su opsjedali Orleans i fratar se raspriča o tragičnoj sudbini tog velikog grada. Mada engleske i burgundske snage nisu bile dovoljne da potpuno opkole grad, tako da je postojala mogućnost da se u nj uñe sa sjeveroistočne strane, položaj opsjednutih Orleanaca je bio tako očajan da su oni poslali Xaintraillesa vojvodi burgundskom moleći ga da uzme grad kao zalog, meñutim, njegove su trupe i dalje opsjedale grad. - Vojvoda je sasvim zaboravio da je i on francuski princ, gospoño - doda strogo fratar. - Priča se da on misli osnovati viteški red uza sve


~ 135 ~

to što mu je vrlo dobro poznato da opsada Orleansa krši jedno od glavnih pravila viteštva. Ne opsjeda se grad čiji gospodar čami u sužanjstvu. Ta to je najočitija povreda feudalnih prava. Vojvoda Charles d'Orleans se već trinaest godina nalazi u zatvoru u Londonu, a vojvoda Burgundije vrlo dobro zna da grad plaća danak zato da bi bio pošteñen napada. - Sve mi je to poznato! - nato će Katerina koja je u nekoliko navrata Filipa prekorila zbog njegova isuviše proengleskog držanja. Otkako se Orleans nalazio pod opsadom, Ermengarda se stalno pjenila od bijesa. Po njezinu mišljenju Filip Burgundski nije više bio dostojan da nosi zlatne ostruge viteštva. - Ali šta tu ja mogu učiniti? - upita mlada žena. Okruglo lice fra Etiennnea se pretvori u najusrdniju molbu. On se sagne prema Katerini, uzme je za ruke i tako ih snažno stisne da joj ih umalo nije polomio. - Gospoño, nema u ovoj zemlji ni čovjeka ni žene koji ne zna za veliku ljubav što je za vas osjeća monsinjor Filip. Treba da poñete k njemu i zamolite ga da povuče svoju vojsku ispod Orleansa. Vi ne znate što taj grad predstavlja za kralja Karla. Ako padne Orleans, gotovo je s Francuskom, gotovo je s kraljem. Englez, što se ustoličio u Parizu, zauvijek će ostati u našoj zemlji. Nestat će svega za što se bore oni što su se zakleli na vjernost kralju, uzaludni će biti napori Jolande Aragonske, uzalud potocima prolivena krv... Fratar načas odahne, a zatim nastavi vrlo tihim, gotovo nečujnim glasom: - Mnogi su se vitezovi zarekli da će tijelom i dušom braniti zidine plemenitog grada. Orleans je porušio svoja prekrasna predgraña, gospoño, Orleans se brani očajem dostojnim divljenja i radije će nestati ukoliko ga neko čudo ne oslobodi. Budite vi to čudo, gospoño! Posvuda se raširio proročanski glas da će jedna jedina žena osloboditi Orleans. Zamislite da se već pet mjeseci u njemu bori kapetan Montsalvy sa šakom svojih prijatelja i drugih hrabrih junaka! Arnaudovo ime nabačeno iznenada pogodi Katerinu poput šamara. Izgubila je dah, pocrvenila sve do ušiju, a kad joj se krv ponovo povukla prema srcu, lice joj osta blijedo, a tijelom joj proñe drhtavica. - Oče Etienne - otpovrne Katerina bezličnim glasom - nije lijepo od vas ni od habita što ga nosite da podstičete neostvarljiv san u srcu jedne žene koja želi štošta zaboraviti. Ja sam udovica, oče, izgubila sam svoje dijete, a ako sam vas jednoga dana bila zamolila da priteknete u pomoć kapetanu Montsalvyju koji bijaše dopao sužanjstva, sad više ništa ne mogu učiniti za nj! Budući da molitve njegove žene nisu u stanju da mu pomognu, kako da mu jedna tuñinka pomogne? - Njegove žene? - nato će fratar istinski iznenañen. - Koje žene? Da fratar nije kojim slučajem poludio? Katerina mu se netremice zagleda u oči pitajući se da nije fratru odjednom pamćenje popustilo ili da joj se, možda, ne ruga. - Posljednji put sam čula da se spominje kapetana Montsalvyja prije mnogo godina - reče polako nesigurnim glasom. - Spremao se da uzme za ženu Izabelu de Severac, kćerku maršala i... - Izabela de Severac je umrla, gospoño, dva mjeseca prije njihova vjenčanja. A gospodin Arnaud, koji, prema pričanju, nije bio oduševljen izgledom da izgubi svoju slobodu, nije joj još uvijek našao zamjenicu. - Što? Katerinine ruke zgrčene oko naslona stolice odjednom stanu podrhtavati. Odjednom je spopane želja da zaplače i učas joj se oči zasjene suzama. Nije znala gdje se nalazi... Čitav niz godina nije htjela da misli na tog čovjeka pri spomenu čijeg se imena rastapala od nježnosti, čitav niz godina tjerala je iz srca njegov, njoj isuviše drag


~ 136 ~

lik, kao neki nemogući san! A evo, sad je, a da se ni u snu nije nadala, odjednom doznala da je on slobodan... slobodan kao što je i sama bila! Od toga joj se sve vrtjelo u glavi! - Oče - reče ona bolno - zašto prije niste došli k meni? Zašto mi niste ništa rekli? Zašto ste pustili da živim u uvjerenju kako je on zauvijek izgubljen za mene? - Ali, gospoño, kako sam ja mogao pretpostaviti da vam je sve to bilo nepoznato - otpovme fratar zatečen njenim pitanjima. - Ta vijesti se lako i stalno prenose s dvora kralja Karla do dvora vojvode burgundskog... Osim toga, htio bih vas podsjetiti da sam ja bio protjeran iz Burgundije i da nisam mogao k vama doći! Moj je prior postigao da se povuče zabrana i ja sam odmah došao k vama. Hoćete li, dakle, poći k vojvodi burgundskom da se zauzmete za grad Orleans? Katerinin se pogled izgubi u daljini sjajan poput zvijezde. Fra Etienne je osjećao da mu ona izmiče, da je već daleko odmaglila nošena svojim snom koji ponovo u njoj planuo. - Gospoño - prekori je on blago - vi me uopće ne slušate! Hoćete li poći k monsinjoru Filipu? Ona svrne pogled na nj i tako mu se čarobno osmjehne da je jadan fratar osjetio kako mu ponestaje snage. Njemu naočigled ta se sumorna žena odjedared preobličila. Činilo se kao da je Katerina odbacila sa svojih ramena težak i crn plašt koji je prekrivao njezinu unutrašnu svjetlost. Ona se u svega nekoliko trenutaka bijaše sasvim promijenila. - Ne, oče! - odgovori odmahnuvši glavom. - Nikad ja više neću poći Filipu, burgundskom vojvodi! Ne tražite to od mene, jer ja poći neću! A da niste ni slutili, vi ste mi donijeli glas sudbine na koji sam strpljivo čekala. Sad je gotovo...! - Ali, gospoño, Orleans? - Orleans? Idem tamo! Sutra krećem prema opsjednutom gradu. Rekli ste mi da je moguće ući u nj, pa ću i ući i, ako bude potrebno, i kosti ću u njemu ostaviti! - Od vaše smrti nikakve koristi gradu, gospoño - prekori je fratar strogo. - Nikakve mu koristi od toga da pod svojim ruševinama pokopa još jednog mrtvaca. Njemu je potrebno da Burgunñani što prije napuste opsadu. - Ja sam još u mjesecu listopadu molila vojvodu da povuče svoju vojsku ispod grada. On nije ništa učinio. Na temelju čega zaključujete da bi on danas drugačije postupio? Vojvoda će se uskoro ponovo oženiti. Ja nad njim nemam više nikakve moći. Napisat ću pismo vojvodi i obavijestit ću ga da sam se naumila skloniti u opsjednuti grad i da povuče svoje ljude ako mu je stalo do moga života. To je sve što mogu za vas uraditi. Možda će vam to biti od koristi, ali možda i neće. Ništa više od toga ne mogu uraditi! Ona se digne sva uzdrhtala od radosti i već zaokupljena mišlju da što prije krene na put. Brzim se korakom uputi prema vratima tako da su za njom lepršali skutovi njezine crne haljine ukrašene lisičjim krznom. - Nastavite s jelom, oče - reče mu - ja odoh da obavim neke stvari. Ona požuri prema stepeništu da bi se priključila Ermangardi koja se baš u tom trenutku uspinjala. Dvije se žene sretnu na pola puta. Katerina nije mogla suzdržati svoju radost te zgrabi prijateljicu za ramena i dvaput je zvučno poljubi u obraze. - Ermengardo, zagrlite me! Odlazim! - Vi putujete? Ali kamo? - U Orleans! Ako bude potrebno i umrijet ću ću tamo! Nikad nisam bila sretnija no u ovom trenutku...! Prije no što je zaprepaštena grofica uspjela izgovoriti jednu jedinu riječ, Katerina se već spustila stepenicama i stala tražiti Saru. Htjela


~ 137 ~

joj je narediti da što prije spremi njihovu prtljagu. Srce joj je poigravalo u grudima i da je nije zadržavao izvjestan osjećaj stida, bila bi se raspjevala od sreće. Sad je sa sigurnošću znala što joj je trebalo raditi: pošto-poto stići do Arnauda, doviknuti mu još jednom da ga ljubi i zatim s njim umrijeti pod tom posljednjom kulom francuskog kraljevstva. Orleans će postati golema grobnica, golema poput njezine ljubavi, grobnica u kojoj će se ta njezina ljubav konačno smiriti. Katerina nije znala, kao što to nije znao ni fratar Etienne, da je tog istog dana jedna djevojka od osamnaest godina došla iz Lorene, odjevena poput dječaka u crno odijelo od grubog sukna i svinula koljeno ispred Karla VII u velikoj dvorani zamka Chinon i kazala mu: - Plemeniti dauphine, moje ime je Jehanne la Pucelle.5 Došla sam sa zadatkom da vama i kraljevstvu pružim pomoć. Po meni vam poručuje kralj nebeski da ćete biti posvećeni i okrunjeni za kralja u Reimsu... To je bilo 8. ožujka 1429. Sutradan u zoru šest je konjanika kasom prešlo preko visećeg mosta zamka Chateauvillain. Stojeći uspravno na jednoj od ulaznih kula jedna je prilika u crnini promatrala kako silaze niz brežuljak i zatim nestaju u magli doline pošto bijahu prešli Aujon preko starog kamenog mosta što su ga u davna vremena Rimljani sagradili. Kad više nije čula topot konjskih kopita, Ermengarda de Chateauvillain se okrene i poñe da se u kapelici pomoli. Teška joj tuga bijaše pritisla dušu jer nije bila sigurna hoće li ikada još vidjeti Katerinu. Pustolovina u koju se mlada žena upustila činila joj se nadasve mahnitom! Uza sve to, grofica je nije prekoravala. Bila je više nego svjesna da bi na Katerininom mjestu bila postupila potpuno na isti način. Nije joj preostalo drugo do da čeka, da se nada i da moli Nebo da Katerini udijeli sreću koja kao da je ovu stalno izbjegavala. Za to vrijeme na čelu svog malog odreda Katerina je prešla prvu milju od sedamdeset koliko ih je bilo izmeñu Chateauvillaina i Orleansa. Za tu priliku se bijaše obukla u muško odijelo u kojemu se kao nikad ugodno osjećala. Uske crne hlače o struku vezane gajtanom jasno su ocrtavale njezine dugačke noge koje su joj do koljena bile obuvene u mekane čizme. Kratak prsluk od crnog sukna obrubljen janjećim krznom iste boje i veliki plašt upotpunjavali su njezinu odjeću. Preko glave bijaše prebacila mrežastu kukuljicu koja joj je otkrivala samo blijede i okrugle obraze. Jedan bodež s ručicom od izrañenog čelika visio joj je o kožnom pojasu potpuno iste izrade kao i debele joj rukavice. U toku zadnjih mjeseci, izjedana tugom i malodušnošću, Katerina bijaše malko oslabila te je u svom strogom odijelu imala izgled mladića plemenitog roda. Manje se ugodno, zasigurno, osjećala Sara čiji bujni oblici nisu nimalo pristajali modrom muškom odijelu što su ga na nju navukli. Na sreću, ona nije bila od onih žena kojoj je bilo stalo do vlastitog izgleda te je svim srcem uživala što ponovo jaše na čistom zraku sa svih strana okružena prirodom. Otac Charlot je jahao za njom prebirući po zrnima čisla poput čovjeka koji je bio naviknut da jaše na taj način. Na začelju su jahala tri čovjeka pod oružjem što ih je Ermengarda silom naturila Katerini kao pratnju. Čitav su božji dan jahali brzim kasom preko jednolične visoravni Chatillonnaisa ispresijecane šumama iz kojih, činilo im se ponekad, da nikad neće izići. Uvečer su ušli u grad Chatillon. Katerina odlučno okrene leña krupnom dvorcu vojvoda burgundskih gdje bi je, da je

5 Djevica, Ivana Orleanska ili Jeanne d'Arc.


~ 138 ~

navratila i kazala svoje ime, s dužnim poštivanjem i pažnjom bio primio kaštelan, meñutim ona je radije odsjela u gostionici pri samostanu svetog Nikole. Za nju je taj njezin potez imao simbolično značenje. Otkazavši poslušnost Filipu, odrekavši ga se da bi se pridružila njegovim neprijateljima, ona više nije znala što bi u njegovim dvorcima. Umorna od jahanja, spavala je poput klade. Probudila se u zoru dobro raspoložena i ispunjena odlučnošću kao što već dugo nije bila. Drugi dan putovanja bio je, manje-više, sličan prvom. Krajolik se nekoliko puta izmijenio. Duboke su doline unijele promjenu u njegovu jednoličnost. Brzina putovanja se činila ubitačno sporom Katerini koja je jedva čekala da na obzorju ugleda kule Orleansa. Dnevno su prevaljivali od dvanaest do petnaest milja. Trebalo je štedjeti konje, ako su željeli da životinje ne pate previše na putu. Jedna krčma za hodočasnike primila je tu večer putnike na konak. Vojnici su proveli jedan dio večeri čisteći svoje oružje. Sutradan će napustiti teritorij Burgundije te će se za njih povećati pogibelj od opasnih susreta. Katerina se nije bojala te pogibelji. Samo jedno je odsada bilo važno za nju: stići do Arnauda! Kiša je padala kao da se rastvorio oblak kad je trećeg dana mali odred krenuo na put. Silne količine vode su pljuštale po zemlji tako da se sasvim zamračio vidik, a šest je konjanika začas prokislo do kostiju. - Trebali bismo se zaustaviti, Katerino - reče Sara nekako oko podneva. - A gdje da se zaustavimo? - upita Katerina prilično nervozno. - Više se ne nalazimo na sigurnom terenu, pa čak i u samostanima možemo naići na zamku. Nema ni milja puta do Coulanges-la-Vineusea. Tamo ćemo se zaustaviti. - Coulanges nije siguran - primijeti jedan od trojice Ermengardinih ljudi. - Jedan armanjaški lupež, Jacques de Pouill<, koji se prozvao Fortepice, drži zamak. Bilo bi bolje da okrenemo prema Auxerreu. - Ni Auxerre nije gostoljubiviji! - odsiječe Katerina odlučno. - Osim toga, naša skupinica ničim neće privući razbojnike. Po ovom strašnom vremenu taj vaš Fortepice sigurno se zatvorio u velikoj dvorani dvorca i, ispred dobro naložene vatre, igra šah sa svojim ljudima. Pa valjda postoji neki samostan u Coulangesu? - Postoji, ali... - U njemu ćemo se zaustaviti. Nećemo niti ulaziti u grad. Do zore se nećemo micati, a onda ćemo krenuti dalje. Da vas možda nije strah, gospodo vojnici? U tom bi slučaju za vas bilo najbolje da se vratite u Burgundiju koja se nalazi još u neposrednoj blizini... - Gospoño, gospoño - prekori je fra Etienne. - Treba imati prilično hrabrosti da bi se čovjek uputio na neprijateljski teritorij. Ovi ljudi su samo izvršili svoju dužnost upozorivši vas na opasnost. Umjesto odgovora Katerina ravnodušno slegne ramenima, lako podbode konja i poñe naprijed. Ubrzo zatim na brežuljku ugledaju sivi zamak iza zastora od kiše. Što su mu se više približavali, neki se neodreñeni nemir uvlačio u dušu mlade žene. Okoliš koji je nekad sigurno bio ugodan i plodan izgledao je sada zlokobno. Nestalo je mirnih i zaštićenih zemalja Burgundije. Crno je tlo izgledalo kao izgoreno. Tu i tamo su se vidjeli iskrivljeni panjevi vinove loze, poneka srušena kuća, hrpe hladnog pepela ili, još gore, obješeni ljudi po granama čija su se tjelesa raspadala pod udarcima kiše. Prolazeći pokraj jedne još čitave kuće, Katerina i Sara pred jezivim prizorom rukama pokriju oči. Na izbljedjelom križu položenom preko vrata suše bilo je raspeto i rasječeno tijelo neke žene crnih dugih kosa.


~ 139 ~

- Bože! Bože! - promrmlja Katerina prestrašivši se... - Ali gdje smo, zaboga, stigli? Vojnik što ju je maloprije htio odvratiti od puta kojim su pošli, ponovo se javi: - Rekao sam vam, gospoño, da je taj Fortepice razbojnik, ali ipak ni sam nisam vjerovao da je tako okrutan! Vidite li tamo ispred nas one ruševine? To je samostan u kojemu ste mislili prenoćiti! Onaj ga je bijednik sigurno zapalio! Moramo bježati odavde, gospoño, dok smo još na vrijeme. Možda je loše vrijeme, kao što ste pretpostavili, zadržalo u zamku Fortepicea i njegove drugove. Ne smijemo izazivati vraga! Vidite li onaj put što skreće nalijevo i uranja u šumu? Njime ćemo udariti. Na otprilike dvije milje odavde naići ćemo na kamenolome Courson u kojima se možemo preko noći skloniti. Naime, nisam siguran ni u zamak Courson budući da ne znam tko u njemu prebiva. Prestrašena jezivim prizorom što se netom bijaše pred njima ukazao, Katerina pusti vojnika da uzme njezina konja za uzde i da ga povede prema putu što se gubio u šumi. Puteljak je vijugao izmeñu neprohodnih šikara koje su tvorile neku vrst zida isprepletenog od granja s jedne i druge strane. S vremena na vrijeme bi se siva litica probila izmeñu granja. Što su više zalazili u šumu, puteljak se sužavao, a grane su se drveća spajale pri vrhu i tako tvorile neku vrst hodnika koji je bivao sve mračniji. Osim konjskih koraka nisu čuli nikakvih drugih zvukova, tek ponekad krik neke ptice u letu. Odjednom su bili napadnuti. Iza jedne litice i s visokih stabala nekakvi ljudi poskakaše na put, zgrabiše konje za uzde, dok su se drugi, sve po dvojica, bacili na jahače i s konja ih pobacali na zemlju. U tren oka Katerina i njezina pratnja bi vezana i bačena u blato nasred puta. Banda što ih napala sastojala se od snažnih, ali prilično odrapanih ljudi. Svi su imali maske na licima tako da su im se samo oči vidjele. Meñutim, oružje im je bilo odlične kakvoće. Neki čovjek, jedini koji je nosio žičanu košulju nad prslukom od bivolje kože, dugi mač i viteške ostruge odvoji se od grupe i stane pregledavati zarobljenike. - S ovim se bijednicima nećemo obogatiti - promumlja jedan od razbojnika. - Kese su im mršave. Najbolje da ih odmah povješamo! - Raspolažu konjima i oružjem dobre kvalitete - prekine ga grubo onaj što im je izgledao zapovjednikom. - Osim toga, ja tu odlučujem. On se malko presavije u struku da bi bolje osmotrio svoje zarobljenike. Odjednom prasne u smijeh i skine s lica prljavu masku od platna. Katerina se neobično začudila primijetivši da je mnogo mlañi no što je pretpostavljala. Imao je dvadeset i dvije, najviše dvadeset i tri godine. Uza sve to, znakovi preranih poroka bili su ispisani na njegovu mršavom licu mekanih usana, ali oštrog i grabežljivog pogleda. - Samo su tri čovjeka meñu njima! - poviče. - Ostatak je sastavljen od jednog fratra i dvije žene. - Dvije žene? - nato će drugi razbojnik čudeći se i sagnuvši se da bi bolje vidio. - Ova ovdje, na njoj se odmah vidi kojem spolu pripada, ali bih se bio zakleo da je ovo dječak. Šef bande odjednom izvuče bodež i rasiječe Katerinin prslučić. Ona je sva kipjela od bijesa videći da joj je dobrano ogolio jednu stranu grudi. - Sa jednim dječakom kao što je ovaj, nisu ti potrebne žene - zarokće veselo. - Samo što je isuviše mršava za moj ukus. Meni se sviñaju dobro nabijene žene. Više mi odgovara druga! - Prljava svinjo! - poviče Katerina pjeneći se od bijesa. - Skupo ćete platiti što ste na mene digli ruku. Ja sam grofica Brazey. Monsinjor vojvoda burgundski poduzet će sve kako bi vam prisjeo ovaj napad... !


~ 140 ~

- Malo ja marim za vojvodu burgundskog, ljepotice! Uz put ću ti nešto povjeriti, a to je da se ja, Fortepice, smatram pravim anñelom prema tom princu izdajnika. Mada ti se moji pothvati ne sviñaju, ja ću još jedan izvršiti, i to da se uvjerim da ne lažeš. Pokretom ruke on zgrabi mrežastu kukuljicu što je pokrivala glavu, vrat i ramena mlade žene. Guste zlatne pletenice koje ona bijaše brižno splela oko glave blago zablistaju na jadnoj svjetlosti kišnog dana. Fortepice ju je časak zamišljeno promatrao, a zatim reče: - Priča se da grofica Brazey, lijepa ljubavnica Filipa Burgundskog, ima najljepše kose na svijetu. Ako ovo nisu te kose, onda neka me objese na prvu granu! - Budite bez brige, to će se jednoga dana i dogoditi! - primijeti Katerina oštro. - Kasnije se i to može dogoditi! Hajdemo, plijen je bogatiji no što sam u prvi trenutak pomislio. Kladim se, ljepotice, da će se vojvoda Filip pokazati kraljevski darežljivim da bi te ponovo dobio. Čast mi je da ti pružim gostoprimstvo u svom zamku u Coulangesu dok za tebe ne stigne otkupnina. Kod mene se jede loše, ali se zato dobro pije. A što se ostalih tiče, kaži mi tko je ova lijepa gospoña crnih očiju što me gleda kao da sam glavom sotona? - Moja pratilja - odgovori mlada žena. - Ona će, prema tome, s vama - reče Fortepice ljubazno. Na licu mu se pojavi osmijeh koji je Katerinu više uznemirio no njegov dotad surov ton. Zaista, on se okrene prema svom zamjeniku i naredi: - Tranchemere, fratra i žene posadi na njihove konje. Povest ćemo ih sa sobom. Baš mi je potreban kapelan. Imat će pune ruke posla. A što se ostalih tiče... Pokret kojim je propratio svoje zadnje riječi bio je tako riječit i tako jeziv da je Katerina odmah planula: - Nećete valjda pobiti te ljude? Oni su u mojoj službi. Hrabri su vojnici i vjerni sluge. Zabranjujem vam da ih dirnete. Za njih će takoñer biti plaćena otkupnina! - To bi me nadasve čudilo! - nato će Fortepice. - Osim toga, nemam volje da hranim suvišna usta. Hajte vi tamo! - Prokleta životinjo! - zaurla Katerina sva izvan sebe. - Ako počinite taj zločin, kunem se da... Fortepice duboko uzdahne i namrgodi obrve. - Zaboga... ona isuviše viče! Ova guska isuviše snažno gače! A mene spopada jeza kad netko suviše kriči. Umiri je, Tranchemere! Usprkos vici i obrani što ju je Katerina, mada čvrsto vezana, pružila, Tranchemer joj snažno veže usta prljavim dronjkom što mu je kao maska služio. Napola ugušena prljavom i smrdljivom krpom, Katerina je silom ušutkana. Očima raskolačenim od užasa vidjela je kako su se dvojica razbojnika sagnula nad trojicom vezanih vojnika i potezom noža im hladno prerezali grkljane. Iz njihovih tjelesa šikne krv, preplavi puteljak i izmiješa se s lokvicama vode. Blato dobi crvenu boju krvi. Tri žrtve nisu niti kriknule. Razbojnici ih na brzinu odvežu a zatim s njih poskidaju oružje i do gola ih svuku. - Što da s njima uradimo? — upita Tranchemer. - Na kraju ovog puta nalazi se jedna livada. Odvucite ih tamo, a zatim će se gavranovi pobrinuti za njihove lešine... Dok je nekoliko ljudi po Tranchemerovu nalogu obavljalo jeziv posao, njihov zapovjednik uzjaše jednog od konja pobijenih vojnika i na čelu male skupine usmjeri prema Coulangesu. - Čitav smo dan uzalud lovili - poviče obuhvativši pogledom bujan Sarin lik - ali smo se na povratku naplatili za izgubljeno vrijeme... Zarobljenici su bili više mrtvi nego živi. Samo Katerinu je stalno držala ljutina i bijes.


~ 141 ~

Glava dvanaesta

MUKOTRPNO PUTOVANJE

Zamak koji je Fortepice pretvorio u svoje skrovište bio je u lošem stanju i loše održavan, ali je uza sve to bio snažno utvrñen. Mada je kula bila gotovo ruševina, utvrñeni su bedemi bili snažni, a to je za šefa drumskih razbojnika bilo glavno. U unutrašnjosti zamka vladala je strašna nečistoća, u prvom redu u dvorištu gdje su životinje bile smještene u smrdljivim barakama u kojima je gnoj na mjestima bio viši od ljudi. A ni odaje u zamku nisu bile udobnije i čišće. Katerini je dodijeljena soba u kuli na uglu s koje se pružao pogled na dolinu Yonne, sasvim sitna soba u obliku polumjeseca, s uskim i starinskim prozorom u romanskom stilu, prozorom koji je uski stupić dijelio na dva dijela. Zidovi su bili potpuno goli i prekriveni čitavim slojevima paučine koja bi se zanjihala pri najmanjem propuhu, pri najmanjem dašku. Goli pod bez ijednog saga odavna nije na sebi osjetio metlu. Debeo sloj prašine je polegao po ostacima slame koja se tu nalazila tko zna otkada, a nikome nije padalo na pamet da donese drugu ili da ovu skloni. Osjećao se vonj ustajalosti, plijesni i vlage, ali su zato niska vrata bila izvana snabdjevena sigurnim zasunom koji je bio tako dobro podmazan da uopće nije škripao. - Ne tužite se - rekao joj je Tranchemer ponosno je uvodeći u sobu - ovo je naša najbolja soba. Ima čak i kamin. Stvarno, u uglu je bio podignut kamin u obliku stošca, ali u njemu nije gorjela vatra, na što ona odmah upozori. - Bit će i vatre čim bude dovoljno drva - odgovori mudro Fortepiceov zamjenik. - Zasad ima drva jedva za kuhinju. Otišli su ljudi po njih u šumu. Večeras ćete ih imati koliko želite... Tranchemer iziñe prepustivši mladu ženu nimalo veselim razmišljanjima. Bijes što je maloprije bijaše spopao, ustupao je malo-pomalo mjesto mračnom raspoloženju i nezadovoljstvu prema sebi samoj. Počinila je strašnu glupost dopustivši da padne u šake tom drumskom razbojniku. Dokad će ostati u tom zlokobnom prebivalištu? Fortepice je govorio nešto o ucjeni. On će sigurno poslati glasnika Filipu Burgundijskom, a ovaj će sigurno požuriti da oslobodi svoju ljubavnicu. Meñutim, oni što će je osloboditi, postat će njezinim novim tamničarima, jer će, nema sumnje, dobiti nalog da je što brže dovedu u Bruges. Filip je neće istrgnuti iz Fortepiceovih kandži zato da bi ona otperjala u Orleans k drugom čovjeku... Morala je pronaći neki način da odatle pobjegne prije no što stigne ucjena. Naslonivši se rukom na stupić prozora, mlada žena se tužno zagleda u vrtoglavi ponor ispod sebe. Bar šezdeset stopa ju je dijelilo od litice na kojoj je počivao zamak i jedino da ima krila... Odjedared joj nešto sijevne u glavi i ona potrči prema krevetu, skine s njega otrcani pokrivač, ali je strunjača od slame bila tako poderana da je jedva zadržavala slamu. Od njezina se platna nije nikako mogao napraviti konopac... Obeshrabrena tim otkrićem, ona se baci na strunjaču koja pod njezinom težinom zašušti kao zgužvana pergamena. Nije htjela dati maha suzama da se još više ne obeshrabri, da njom ne ovlada ravnodušan očaj baš u trenutku kad joj je više no ikad bila potrebna prisutnost duha. Da su barem Saru pustili kraj nje! Fortepice je Ciganku odveo u svoju sobu ne krijući nimalo želje što ih je ova u njemu pobudila. A sam Bog zna kamo su odveli fra Etiennea! Iscrpljena i tjelesno i duševno, Katerina protiv volje zatvori oči. Taj, ma koliko bijedan, krevet pružao je kakvu-takvu mogućnost da se malko odmori i ona se tom pozivu nije mogla odrvati. Zatvorila je oči i


~ 142 ~

već ju je hvatao san, kadli je buka na vratima vrati k svijesti. Uspravi se. Tranchemer je ušao noseći u ruci svijećnjak od kovanog željeza koji je osvjetljavao njegovo lice izjedeno od malih boginja, crveni nos teške pijanice i poput uštapa svijena usta. U drugoj je ruci nosio odjeću koju je bacio podno kreveta. - Držite - reče - to je za vas. Šef kaže da vam ovdje više nije potrebna muška odjeća. Šalje vam najbolju odjeću što ju je uspio pronaći. Požurite, on traži da se njegova nareñenja izvršavaju bez oklijevanja. - U redu! - uzdahne Katerina. - Iziñite, pa ću se presvući... - E to ne! - otpovrne pomoćnik proprativši svoje riječi podrugljivim osmijehom. - Morate se odmah presvući. Nareñeno mi je da mi predate svoje dječačko odijelo i da vam pomognem pri presvlačenju ako se pokaže da je to potrebno. Katerina osjeti kako joj je od bijesa krv navalila u obraze. Zar je taj prostak mislio da će se ona pred njim svući? - Neću se presvući dok ne iziñete! - poviče u očaju. Tranchemer odloži svijećnjak i približi joj se. - Odlično! - nato će on mirno. - Ja ću vam pomoći. Znate mogu i druge zovnuti da mi budu pri ruci... ! - Dobro, dobro, presvući ću se! Bila je vrlo uznemirena. Nije znala što su smjerali s tim čudnim zahtjevom. Meñutim, pri pomisli da bi je taj razbojnik mogao taknuti prstom, želudac joj se prevrne od mučnine. Ona raširi odjeću što je bijaše donio Tranchemer, koja se sastojala od smeñe, prilično moljičave, ali čiste haljine, jedne takoñer čiste košulje od tankog lana, i jednog haljetka od debele vune. - Okrenite se! - naredi mu ne nadajući se puno da će je poslušati. I zaista Tranchemer se nije ni pomaknuo već ju je promatrao ne krijući svoje znatiželje. Videći njegovo držanje, Katerina se razbjesni, u tren oka skine sa sebe muško odijelo i navuče na sebe košulju što je prije toga bijaše raširila po krevetu. To je izvela takvom brzinom da je u razbojnikovim očima samo na tren bljesnula bjelina njezina tijela. Meñutim, to je bilo dovoljno da se iz njegovih grudiju otme uzdah od kojega se umalo nisu srušili zidovi tvrñave. - Sto mu muka paklenih! - zarokće tužno. - Koje li štete da vas se ne smije dirnuti! Fortepice je lud što se opredijelio za vašu sluškinju! - Gdje je ona? - upita Katerina koja je vezivala vrpce na svom prsluku. Ruke su joj bile mlitave i nespretne. Bila bi s užitkom ošamarila tog čovjeka što ju je udivljeno promatrao. Tranchemer prasne u smijeh. - Pa gdje biste htjeli da bude? Pa u Fortepiceovu krevetu, do vraga! On ne gubi vrijeme! Kad se njemu svidi neka žena, ta se odmah mora prilagoditi njegovim željama. Moram vam kazati da ta igra zna potrajati dosta dugo ako je šef dobre volje! - Kakve veze ima s tim njegovo dobro raspoloženje? - upita Katerina krutim glasom. Tranchemer se blaženo osmjehne što do očajanja dovede mladu ženu. - Do vraga! Ako je dobre volje, on nam je obično prepusti pošto se sam dobro pozabavio. Lijepe žene se ne susreću po putovima u ovo naše vrijeme. A ovdašnje su sve mršave kao oderane mačke... Prema tome jedna kao što je ona vaša pratilja, predstavlja pravu poslasticu za nas! Dobroćudan Tranchemerov ton razbjesnio je Katerinu do kraja. Ona pocrveni kao rak. - Idite i dovedite mi ovamo Fortepicea - zaurla. - Idite i odmah ga potražite! Tranchemer iskolači oči u čudu. - Hm! Da ga smetam u ovom trenutku? Nizašto na svijetu! Meni je još uvijek stalo do moje kože!


~ 143 ~

Jednim skokom Katerina se nañe pokraj prozora u koji, onako ljuta upre prstom. - Baš me briga za vašu kožu. Neće baš vrijediti mnogo, ako tom razbojniku javite da sam poginula. Kunem vam se da ću skočiti kroz prozor ako ga odmah ne potražite! - Da niste poludjeli? Što je, naposljetku, vas briga ako se on zabavlja s vašom pratiljom? - Vodite računa o sebi i učinite ono što sam vam kazala, inače... Ona se u meñuvremenu već bijaše popela na podboj prozora. Tranchemer je neko vrijeme oklijevao. Bio bi joj rado skočio za vrat i obilatim joj batinama istjerao mušice iz glave. Ali ni sam vrag nije bio kadar pogoditi šta je ona sve bila u stanju učiniti ako joj se približi! Uostalom sve je to bilo isuviše zamršeno za njegov način razmišljanja. Nije nizašto smio dopustiti da se surva u ponor plijen što ga je ona predstavljala, plijen kojim se Fortepice mislio preko noći obogatiti. Ako se tom vragu u ženskom liku nešto dogodi, Tranchemer je znao da će mu šef derati kožu komad po komad što je rado radio kad mu se netko zamjerio. Prema tome, bit će bolje ako ga zasmeta u trenutku dok se zabavljao. - Budite mirni! - reče joj na nimalo ljubazan način. - Idem k njemu, ali ne ljutite se ni na koga zbog onog što bi vam se moglo dogoditi... ! Dok je Katerina nogama polako dodirivala pod, Tranchemer iziñe pošto je pažljivo zatvorio vrata. Ostavši sama, mlada žena obriše graške znoja što joj bijahu izbile po čelu. Nju zaista bijaše na trenutak spopalo ludilo pri pomisli da će se svi ti prljavi razbojnici izredati na njezinoj staroj i vjernoj prijateljici. Sve ostalo je smetnula s uma. Bez i najmanjeg oklijevanja bila bi se bacila s vrha kule u ponor uživajući u tome da Tranchemera stavi u ne baš zavidan položaj. No morala se smiriti prije no što će se suočiti s Fortepiceom u čiji skorašnji dolazak nije ni načas posumnjala. On stvarno stigne poslije nekoliko minuta. Izraz lica mu je bio svadljiv kao u psa kojemu su oteli kost. Bio je odjeven jedino u hlače i košulju otvorenu na grudima i poderanu na više mjesta. - Što vi hoćete? - zalaje odmah s praga. - Zar se zbilja vi ne mislite jednom umiriti? Zar zbilja želite da vas bacim u okove? Odjeven kao što je bio, izgledao je još mlañi nego pod ratničkim oklopom. Katerina odjednom bi svjesna da se sasvim prestala bojati. Bijaše se potpuno smirila i zagospodarila sobom. - Okovi neće ni za dlaku izmijeniti odluku koju sam vam htjela priopćiti - reče mu hladno. - Tražila sam da vas pozovu zato da vas zamolim da Saru pustite na miru. Kad pomislim da će biti izložena grubostima vaših prljavih šapa, gotovo mi je isto toliko žao kao da sam sama u pitanju. Moglo bi se lako dogoditi da monsinjor Filip bude povrijeñen u svojoj velikodušnosti... Fortepice je poprijeko pogleda. Njegov kratak smijeh je podsjeti na rzanje konja. - Vi isuviše dižete galamu. Zaboravljate da ste zarobljenica! Što se tiče vaše Sare, činjenica je da vaše molbe stižu isuviše kasno. Nadodat ću jedino da mi se neobično sviña i da je ne mislim pustiti da ode. Zadržat ću je za sebe. - Znam što vi radite sa ženama - poviče Katerina prepustivši se ponovo bijesu. - Poslije vas će se na njoj izredati svi vaši ljudi! Kunem vam se, i to imajte na umu, da vam ni pare neće donijeti moje zarobljavanje ako je vaši prljavi razbojnici samo prstom dotaknu! Hoću da je vidim, jeste li razumjeli, i to odmah... Šef se razbojnika odjednom u skoku nañe pokraj Katerine. Prije no što je mogla i pomisliti na obranu, on ju je već obujmio oko pasa i stegao uza se. Bio je blijed od bijesa.


~ 144 ~

- Dosta je bilo inata! Neću je predati svojim ljudima, ako baš želiš. Ali savjetujem ti da šutiš ako je ne želiš smijeniti u mom krevetu... - Ja sam isuviše mršava... - Odjevena kao dječak možda i jesi, ali ta je haljina što je imaš na sebi štošta izmijenila i ja bih mogao lako zaboraviti na vrijednost što je predstavljaš, i to utoliko prije što više nisi curica i što Filip Burgundijski ne bi ništa izgubio ukoliko bih se ja malko s tobom pozabavio. Prema tome, savjetujem ti da šutiš... ! Odjednom je slobodnom rukom primi za šiju, njezino od bijesa crveno lice silom primakne svome i u usne joj utisne dugi poljubac. Imao je željezne prste te je ona, usprkos otimanju i užasnom gañenju, morala do kraja podnijeti dodir njegovih usana. Kad ju je ispustio, ona posrne, povuče se do kreveta za koji se prihvati. - Vjerujem da ti je sada jasno? - obrati joj se Fortepice pod utjecajem iznenadne nježnosti. - Savjetujem ti da šutiš i budeš mirna! - Hoću da mi pošaljete Saru! - zaurla Katerina potpuno izgubivši vlast nad sobom. Trenutak su se gledali ravno u oči. Po sijevanju ljubičastih zjenica mlade žene razbojnik zaključi da je ona bila spremna da počini svaku ludost. Nehajno slegnuvši ramenima, okrene se i krene prema vratima. - Poslat ću ti je sutra ujutro. A dotad se moraš zadovoljiti s društvom, Tranchemera koji će te za nekoliko trenutaka poslužiti večerom. Laku noć! Iscrpljena i s migrenom koja joj je počela stezati sljepoočnice, Katerina se spusti na koljena pokraj kreveta i nasloni glavu na pohabani pokrivač. Ako se sve dobro promisli, ona je u dvoboju sa šefom razbojnika odnijela malu pobjedu. Dobila je obećanje da Saru osim njega nijedan od njegovih ljudi neće dodirnuti. Isuviše je bila umorna u tom trenutku a da o tome mirno porazmisli. Bila je gladna i spavalo joj se. Kad se Tranchemer pojavio sa zdjelicom hrane i velikim vrčem vina, ona se bez razmišljanja baci na ono što joj je donio. Mršava je to bila večera koja se sastojala od nekakve rijetke kašice u kojoj je plivalo nekoliko komadića slanine. Mršava večera i uz to loše pripremljena. - Niste baš velikodušni sa svojini zarobljenicima — primijeti mlada žena zajedljivo. - Ne smijete se tužiti! To svi mi jedemo. Vi ste čak dobili komadić slanine više od ostalih! Ta obaviješteni ste da kad nas vlada velika oskudica u pogledu hrane. Prošle nam je noći gospodar Coursona ukrao posljednju kravu i dva svinjčeta. Zbog toga večera i jest tako loša. Možda će sutra već biti bolje... - Zašto? Čekate da vam stigne hrana? - A odakle bi stigla? Ne, ne! Noćas ćemo gospodaru Coursona vratiti šilo za ognjilo. Pokušat ćemo mu ukrasti koze! Šta ćete, moramo se na razne načine dovijati da bismo nekako preživjeli! Koliko je večera bila loša toliko je vino bilo dobro. Katerina je možda popila nešto više no što je bilo razumno te joj ubrzo glava oteža. Napolju se već odavno smračilo. Bilo je vrijeme da legne. Poñe prema krevetu i na nj se baci onako obučena, zatim prebaci preko sebe otrcanu i poderanu deku i ubrzo je obrva san. Prvo što je Katerina ugledala sutradan kad je otvorila oči bilo je Sarino lice nagnuto nad njom. Bio je već bijeli dan i jedna se sunčana zraka probila u sobu ocrtavši na podu crnu sjenku stupica što je prozor dijelio na dva dijela. Mlada se žena bez razmišljanja objesi Ciganki o vrat.


~ 145 ~

- Saro... ? Napokon si došla! Bila sam u velikoj brizi zbog tebe! Kako si? Sara se malko nasmije i nehajno slegne ramenima. Lice joj je bilo nategnuto dok su joj oči okružili veliki podočnjaci. Inače, na njoj se nisu zamjećivali tragovi nikakve patnje. Niz leña su joj padale crne kose, gusta i raspletena masa koja ju je malko pomlañivala. Bila je odjevena u nekakvu starinsku haljinu od žutog brokata, s velikim izrezom na grudima i s tako širokim rukavima da su joj se po podu vukli. - Pa dobro! - odgovori Sara. - Ako želiš znati kako se prema meni ponio Fortepice, onda ti mogu kazati: manje-više kao bilo koji muškarac! Usprkos zabrinutosti, Sarino se lice Katerini učinilo gotovo veselim te se upitala nije li se njezinoj prijateljici svidjela pustolovina od prošle noći. Ali se odmah potom prekori zbog te nimalo milostive misli. Uostalom, Sara je upita: - Što sada misliš poduzeti? Katerina je pogleda iznenañena do najveće mjere tim pitanjem. Smiješnog li pitanja! - Što mislim raditi? Vjere mi još ne znam. Ali ako me upitaš što bih željela uraditi, onda ću ti odgovoriti da mi je prva i glavna želja da što prije iziñem iz ovog zamka. - Ne čini li ti se da bi najbolje bilo da ovdje mirno čekamo da stigne otkupnina? Još sinoć je Fortepice poslao jednoga od svojih ljudi u Flandriju pošto je prije toga prisilio fra Etiennea da napiše pismo. Sad mi je jasno zašto je njemu bio potreban kapelan. Svakako ne zato da im čita mise ili da niže očenaše nad tjelesima njegovih pobijenih drugova, već zato što u toj čitavoj lupeškoj družini nitko ne zna pisati. Na Katerininu se licu pojavi izraz nevjerice. Ona odjednom skoči iz kreveta. - Jesi li ti svjesna onoga što govoriš? Zar da ovdje čekam da stigne ucjena za mene? Misliš li da sam poduzela ovo nerazumno putovanje zato da bih u ovoj ruševnoj kuli čekala da me Filip vrećama zlatnika istrgne iz ruku jednog razbojnika bez novaca? Bilo bi bolje da sam otputovala ravno u Bruges, ali to je baš ono što nisam htjela učiniti. Bojim se Filipova zlata isto toliko koliko i Fortepiceovih razbojnika, pa možda i više, jer ono predstavlja zatvor iz kojega se više nikad ne bih izvukla. Zgrabila je Saru za ramena i, stisnuvši zube u nastupu očajanja silovito je strese. - Meni nije do Filipa, razumješ li? Arnaudu hoću da se pridružim! Arnaudu! Je li ti to jasno? - Ti si poludjela, Katerino! Taj te čovjek mrzi! On je oduvijek prema tebi gajio samo prezir. Zar si zaboravila kako te je mučio i vrijeñao? - Ali ja ga volim! To je važno... jedino je to važno! Radije bih umrla pod zidinama Orleansa nego vladala u Brugesu, samo da mi je pri izdisaju dodirnuti Arnaudovu ruku! Kad ćeš napokon shvatiti da ga već godinama ljubim, da nikad nikoga nisam ni ljubila osim njega. Želim izići odavde, i to što prije, to bolje... Odrešitim pokretom Sara se oslobodi Katerininih ruku. - Boli me rame od tvoga stiska! - prekori je. - Imam dojam da si ti sasvim izgubila glavu. - A ja opet imam dojam da si postala isuviše osjetljiva. Da te nije Fortepiceovo milovanje tako izmijenilo za samo jednu noć? Ta ti mi, Saro, savjetuješ da ovdje mirno čekam, poput vezane koze, da me gospodar doñe otkupiti. Promijenila si se, znaš li? Pretpostavljam da ti je stalo da Fortepice dobije otkupninu što je za mene zatražio! Katerina nije vladala sobom. Bijes ju je sasvim oduzeo. Sara uzmakne kao da ju je tko pljusnuo usred lica.


~ 146 ~

- Što ti to govoriš? - poviče bolno kao da ju je Katerina za srce ujela. - Zar smo preko noći postale neprijateljice? Kivna još uvijek, mlada žena okrene glavu i poñe prema prozoru. - Nisam ja tebi postala neprijateljicom, Saro! U stvari, ti me više ne razumiješ. Moj život ima samo jedan cilj: pridružiti se Arnaudu! Ako mi to ne poñe za rukom, moj život više neće imati nikakva smisla! Sara obori glavu i polako krene prema vratima na koja stavi svoju tamnoputu ruku. Sunce usredotoči svoju zraku na njezinu smiješnu i šuštavu haljinu. Katerina vidje da joj na obrazu blista jedna suza. - Ne ljutim se na tebe - reče muklitn glasom - jer vidim da još uvijek patiš. Pokušat ću ti pomoći da još noćas napustiš zamak. A dotle se nastoj strpiti... Ona iziñe, a Katerina ponovo ostane sama. Bilo ju je pomalo stid pred samom sobom. Ali to je bio samo prolazni dojam. Nije joj više bilo stalo ni do Sarina mišljenja. Čitavo je njezino biće težilo k jednom jedinom cilju: k čovjeku tvrda pogleda, čiji je glas znao zadrhtati od nježnosti, k čovjeku kojega nije nikad mogla zaboraviti. Ona je živjela očekujući trenutak, najdragocjeniji od svih, kad će ga ponovo ugledati, njega... Čitavo joj je jutro prošlo u snatrenju. Naslonjena na prozor, ona je promatrala kako se na suncu blista srebrena površina Yonne. Sasvim je bila zaboravila da je zarobljenica, pa čak i na bijedan sobičak u koji je bila zatvorena. Stoga se neugodno trgla kad joj Tranchemer u podne donio ručak: nekoliko komadića pečene jarčetine koji su snažno vonjali po divljini, ali su joj se uza sve to činili neobično slasnim jelom. Bilo je očito da su se koze gospodara Coursona loše provele prošlu noć. Poslijepodne ju je dotuklo svojom beskonačnošću. Sjetilo ju je patnji proživljenih u zamku Malain kad je svaki trenutak mogao donijeti neku novu opasnost. Doduše, ovaj je put više živjela u nadi nego u strahu, meñutim sati su bili isto onako okrutni. Sara joj je obećala da će još tu večer napustiti Coulanges. Ali kako? Stoga se i obradovala kada je primijetila da se mrači. Još samo malo strpljenja i znat će... Poslije večere koju joj je donio Tranchemer i njegovih upornih, mada uzaludnih napora da s njom zapodjene razgovor, sati su se vukli kao gladni psi. Buka se u zamku smiri, ali se Sara nije pojavljivala. Uskoro je začula težak, odmjeren i metalan zvuk stražarskih cokula po bedemima. Već je bila duboka noć kad se Katerina, umorna od čekanja, spremala da legne. Uto se vrata nečujno otvore i na njima se pojavi Sara. Bila je odjevena u istu haljinu kao i jutros, samo što je u naručju nosila golemu hrpu konopa. Katerina skoči s kreveta. - Više te nisam ni očekivala... - Ti si zaista izgubila povjerenje u mene! Morala sam pričekati da Fortepice usne pijan od vina i... drugih stvari. No, požurimo. Nemamo mnogo vremena. Ako si stvarno odlučila da pobjegneš, tu je jedino sredstvo! Dok je govorila poče odmatati konopac i jedan njegov kraj čvrsto veže za kameni stupić prozora. Konopac klizne u dubinu poput zmije koja bježi i ubrzo nestane u mračnoj noći. Sara se vrati prema Katerini koja ju je iznenañeno promatrala i stavi joj ruke na ramena. - Ovo je sve što ti mogu pružiti! Hoćeš li imati snage i odvažnosti da se spustiš do podnožja kule? Odavde ću nadzirati konop i osigurati tvoje spuštanje. Kad se dohvatiš tla, ja ću povući konopac i odnijeti ga tamo gdje sam ga i uzela. Zaobiñi zamak prema istoku i naići ćeš na livadu. Spusti se tom livadom, a zatim poñi u potragu za svojom ljubavi kad si već odlučila da tvoja sudbina krene tim putem! Katerina osjeti kako joj tjeskoba nadimlje grudi. - Saro, ti si mi prije mnogo godina prorekla tu sudbinu. Meñutim, ja sam bila uvjerena da me voliš i da si voljna da je sa mnom dijeliš. A


~ 147 ~

sad puštaš da sama pobjegnem! Čime te je pridobio taj razbojnik da si se za nj odlučila? - Baš ničim! Da mogu, pošla bih s tobom. Ali on se tako snažno zaljubio u mene, da se zakleo da će živoga oderati fra Etiennea ako pokušam pobjeći. Neću da dobar fratar zbog mene nastrada. Stoga ostajem. Ali čim nam se obojici pruži prilika za bijeg, ti dobro znaš da ću doći za tobom. Odlazi sada. Dala bih ne znam što da mogu s tobom, Katerino, iako mi ti ne vjeruješ. Savladana uzbuñenjem, mlada se žena odjednom baci u zagrljaj svoje stare prijateljice. - Vjerujem ti, Saro! Molim te, oprosti mi. Ja sam zaista izgubila glavu od onoga dana kad sam doznala gdje ga mogu naći. - Onda treba da pokušaš sreću. Evo ti tri srebrena novčića što sam ih pronašla u Fortepiceovim džepovima. Kad stigneš do velike rijeke Loire, na koju moraš naići krećući prema zapadu, možda će te lañar za ovaj novac prebaciti do opsjednutog Orleansa... Ali Katerina živo odbije da primi ponuñene novčiće. - Ne, Saro! Ako Fortepice primijeti da si ga pokrala, na mjestu će te ubiti! Sara se potiho nasmija. Njoj se odmah vratila njezina nekadašnja veselost. - Ne vjerujem da će to učiniti! Kazat ću mu... slušaj što ću mu kazati da bih mu objasnila tvoj bijes naizgled neobjašnjiv: kazat ću da si vještica i da posjeduješ moć da se raščiniš u zraku. Kazat ću mu uz to da sam te se strašno bojala te ga s tog razloga nisam ranije ni upozorila na tu tvoju moć. - Možda bi bilo bolje da si mu to rekla prilikom našeg dolaska ovamo! - uzdahne Katerina. - On bi sigurno u tom slučaju druge mjere bio poduzeo. Strahovito je sujevjeran i lakovjeran. Da sam mu prije kazala, on bi naredio da se podno bedema složi velika gomila drva na koju bi te bio vezao spreman da dva dana ždere prijesno meso i čeka dok njegovi ljudi ponovo ne nasjeku druga drva. Dosta je brbljarija! Požurimo! Treba da se brzo vratim k njemu za slučaj da se probudi. Zasad nam jedino od toga prijeti opasnost... Gotovo grubim pokretom Sara privuče k sebi Katerinu i čvrsto je poljubi u čelo. - Bog te čuvao, zlato moje! - promrmlja od uzbuñenja drhtavim glasom. - I odveo te na sigurno mjesto i pomogao ti da pronañeš onoga za kojim ti srce žudi. Zatim se uputi prema prozoru da utvrdi ne vreba li neka opasnost napolju. Dok je ona bila nagnuta nad kamenim podbojem, Katerina dohvati okrajak svoje suviše dugačke haljine i dobar komad otrgne kako bi joj pri hodu pokreti bili slobodniji. - Da si mi bar mogla pribaviti muško odijelo! - uzdahne. - Oduzevši nam naša odijela, Fortepice je znao što radi! Kako da se upustim u bijeg u ovoj rijeci od žute svile - odgovori Sara trgnuvši svojim blesavim rukavima. - Ti ćeš, meñutim, u toj moljčavoj haljini i vunenom haljetku proći nezapaženo. Uz put sam uspjela spasiti nešto od tvoje opreme... Evo, ovo... ! Sara izvuče iz svoga grudnjaka bodež s čeličnim drškom što ga je Katerina ponijela sa sobom napustivši Chateauvillain i pruži joj ga na otvorenom dlanu. Mlada ga žena zgrabi iskreno se obradovavši i još toplog od Sarine topline, gurne ga u svoj haljetak. Poslije toga dvije se žene nježno poljube. - Brzo doñi za mnom! - molila je Katerina pokušavajući da se osmjehne. - Ti znaš dobro da sam bez tebe kao izgubljena. - Sigurna sam da ćemo se ponovo sastati! - obeća Sara. - Sad što brže dolje... !


~ 148 ~

Pred prazninom što se pod njom otvorila Katerini se stislo srce. Kad je bila dijete, ona se bezbroj puta zajedno s Landryjem penjala i spuštala po glatkom konopcu na gradilištima u gradu. To je u ono vrijeme za nju bila dječja igra, ali hoće li biti kadra da tu igru izvede poslije proteklih godina? Napolju je mrklina bila potpuna, te se Katerina prisili da ni na što ne misli. Nije htjela misliti na ponor što se otvarao ispod njezinih nogu, ponor što ga je tog dana bezbroj puta osmotrila. Brzo se prekriži, promrmlja kratku molitvu, popne se na prozor i dohvati konopac. Zabrinut Sarin pogled bilo je posljednje što je vidjela prije no što je zatvorila oči. Na sreću, vjetar je bio slab tako da se konopac jedva i micao. Njezine ruke čvrsto stegnuše hrapavo uže. Težina joj se vlastitog tijela učinila neobično velikom kad joj je ispod nogu izmakao podboj prozora. Zatim konopac omota oko svoje desne noge i počne polako kliziti prema podnožju kule. Pothvat se odvijao lakše no što se bojala. Nagonski je pronašla nekadašnje pokrete za koje mišljaše da ih je zaboravila. Spuštanje se nastavljalo bez većih poteškoća. Jedino su je dlanovi, u dodiru s konopcem, pekli, ali se više nije mogla povući. Da bi utvrdila na kojoj se visini nalazi, ona načas otvori oči. Slabo osvijetljeni prozor bio je prilično visoko iznad nje. Na njemu je ugledala crnu i nagnutu Sarinu priliku. Katerini se činilo da je sve to neki grozomoran san. Držeći otvorene oči, imala je osjećaj da se nalazi u opasnosti, da lebdi izmeñu neba i zemlje. Ako ispusti konopac, neminovno će slomiti vrat na kamenim temeljima zamka. Do nje dopre slabašan, oprezan i tjeskobom prožet Sarin glas. - Hrabro naprijed! - Hoću! - otpovrne Katerina neosjetno kao dah. Dlanovi su je strahovito pekli, ali ona poveća brzinu jer se bojala da neće izdržati do kraja. Imala je dojam da će joj popucati mišići u ramenima. U jednom joj trenutku zataji srce i ponestane joj daha. Mislila je da će ispustiti konopac. Zahvati je strah i nabuja u njoj poput olujnog vjetra, sam goli strah, iskonski strah djevojčice izgubljene u mrklini. Svim svojim snagama pozove u pomoć sjećanje na Arnauda nadajući se da će je to sjećanje okrijepiti, ali je fizička kušnja bila isuviše velika za nju. Svaki pokret je nosio novu patnju. Drhtanje prostruji svakom žilicom njezina tijela. Srce joj je lupalo, udovi su joj se ukočili pod pritiskom nepodnosivog napora. Dlanovi su joj gorjeli, patila je nepodnosive muke. Iscrpljena, ona ispusti konopac! Pad je bio kratak. Na sreću za nju, podnožje kule bilo je sasvim blizu. Izvukla se sa svega jednim udarcem koji je bijaše samo načas ošamutio. Na tom je mjestu litica bila obrasla nekakvom šikarom koja je ublažila njezin pad, mada ju je prilično izgrebala. Ona se podigne i, sjetivši se Sare koja je gore čekala, triput potegne konop koji odmah potom brzo nestane u zraku. Još uvijek u grmu, Katerina vidje Saru kako je napustila prozor. Zatim se svjetlo ugasi... S prozora svoje sobe Katerina je u toku dana dovoljno proučila okoliš tako da joj je sada bio svjež u sjećanju. Pipajući zidine zamka rukom, ona ga obiñe kao što joj Sara bijaše preporučila, otkrije kosu livadu i spusti se niza nju što je brže mogla. Oči joj se već bijahu navikle na tamu, tako da se bez poteškoća snašla. Stigavši na kraj livade, načas se zaustavi, neodlučna. Pred njom se stvorio zastor od stabala, mrk i crn poput nekog zida. Kako da u tim uvjetima pronañe puteljak koji je vodio do ceste? Katerina se kratkom molitvom i uznemirenim srcem obrati Nebu. Morala je pronaći puteljak, morala je pod svaku cijenu! Kao da su htjeli odgovoriti na njezino šutljivo zapomaganje, gusti oblaci koji su se valjali dolinom, načas se razmaknu otvorivši prolaz mjesečevu srpu. Njegova je svjetlost bila slaba, ali ipak dovoljna da Katerina razabere usku pukotinu u zelenom bedemu. Ona se baci u to


~ 149 ~

skrovište ni ne okrenuvši se da još jednom pogleda golem obris crnog zamka. Sarin je savjet bio dobar. Popriječivši preko polja, izbjegla je selo i uvijek moguće susrete. Na tom je puteljku više nitko nije mogao vidjeti, pod pretpostavkom da je neki od stražara na bedemima imao tako dobre oči da primijeti njezin vitak lik. Pod pokrivačem od granja Katerina se još jednom zaustavi da bi došla do daha i da bi smirila neuredne kucaje srca. Rastegne se i osjeti kako joj se vraća hrabrost usprkos bolovima u leñima i u oguljenim dlanovima. Hvala budi Gospodu, nije izgubila bodež u toku spuštanja i pada. Napokon, sve je prošlo da nije moglo bolje. Bila je slobodna... Ona hrabro poñe puteljkom snalazeći se što je bolje umjela. Bila je to, u stvari, staza koju su sigurno ugazili ljudi što su išli u sječu drva. Što je dalje išla, staza se sve više širila. Katerina je odlučila da hoda čitavu noć, a da zatim potraži neki zaklon u koji će se skloniti da malko odspava. Glavni joj je problem predstavljala hrana. Kako da doñe do nje u toj opustošenoj zemlji? Hoće li joj bud zašto poslužiti novac što joj ga je dala Sara? Ali, pomislila je mudro, svaki će je trenutak suočiti s nekom teškoćom. Katerina shvati da je u tom trenutku bilo najvažnije od svega da što veći razmak uspostavi izmeñu sebe i Fortepiceovih kandži. Čitavu je noć hodala, prepuštajući se više nagonu nego sigurnim podacima. Prelazila je šume i polja s vremena na vrijeme ispresijecana jezerima i trudila se da se drži pravca. U sam osvit dana s ruba šume opazi veliko mjesto čiji su se krovovi, slični zubima pile, polako dizali iz jutarnje magle. Nad mjestom se dizao veliki dvorac, očito dobro održavan. Katerina je trenutak oklijevala prije no što će krenuti naprijed. Za nju je gotovo svaki zamak predstavljao opasnost, a njoj se baš nije mililo da ponovo padne u ruke ljudima koji bi se lakomili na prinčevsku ucjenu. Ipak, bila je nasmrt gladna poslije dugog hodanja i negdje je morala nešto zagristi. Mjesto je izgledalo dobro branjeno i prilično bogato. U tom se trenutku pojavi neki seljak, izbivši preda nju s drugog puteljka. Na ramenu je nosio sjekiru. Izgledao je dobroćudno. Ona mu priñe. - Ovo mjesto, kako se zove? - upita ga. Čovjek ju je gledao začuñenim očima. Njoj je bilo jasno da se neobično doimala u svojoj haljini od poderanog baršuna, u svom haljetku u lošem stanju. Seljak je bio siromašno obučen, ali mu je odjeća od debelog sukna bila čista. - Odakle dolaziš? - upita je polako. - Ovo se mjesto zove Toucy, a zamak što ga nad njim vidiš pripada biskupu iz Auxerrea. Zar si tamo krenula? Ona odmahne glavom. - Ne! - i nadoda. - Ja bih htjela doći do kruha. Gladna sam a preda mnom je još dug put. Čovjek je časak oklijevao. Katerina je osjetila da je njegov pogled ocjenjuje, da nastoji pogoditi kakvoj vrsti žena pripada. Pogled mu je bio jasan, prav. Stoga odluči da mu se povjeri. - Dolazim iz Coulangesa gdje sam bila zatvorena - reče Katerina vrlo brzo. - Uspjela sam pobjeći. Idem u Orleans... Ona ne bijaše još dovršila rečenicu, a čovjek je zgrabi za ruku i povuče za sobom. - Doñi - reče joj - doñi, ne boj se ničega! On je povede u smjeru odakle je dolazio brzim i velikim koracima. Na zavijutku šume ona opazi dim kako se diže iz dimnjaka smeñe kolibe koja joj se učini kao izraslina na zemlji na kojoj bijaše podignuta. Čovjek je sve brže i brže hodao kao da mu se žurilo da što prije stigne. On gurne vrata od debelih dasaka. Plava djevojka nagnuta nad kotlićem iznad ognjišta digne se, iznenañena primijetivši došljakinju.


~ 150 ~

- Magdaleno! - reče čovjek. - Upravo sam pronašao ovu ženu kad je izlazila iz šume. Pobjegla je iz Fortepiceovog zamka. Gladna je... Stoga sam je i doveo! - Dobro si uradio! Djevojka bez riječi dovuče stolac, iz škrinje izvuče zdjelicu, napuni je kuhanom repom, a zatim odreže komad smeñeg i dobro pečenog kruha. Ona sve to gurne prema Katerini. - Jedite... - reče jednostavno - a zatim ćete malko odspavati. Ne govorite, mora da ste strašno umorni... Jednostavnost tog dočeka, djevojčina velikodušnost napuniše suzama Katerinine oči. Ona se zagleda u djevojku. Magdalena je imala okruglo i svježe lice puno dobrote. - Vi ni ne znate tko sam, a ipak ste mi otvorili vrata svoje kuće! - Ti dolaziš iz Fortepiceova zamka - nato će čovjek glasom koji je podrhtavao od bijesa. - Ideš u Orleans. To nam je dovoljno. Ne boj se, već jedi i odspavaj! Katerina je bila isuviše umorna, isuviše izgladnjela a da bi je privlačio razgovor. Ona promuca nekoliko riječi zahvalnosti, pojede repu i kruh, a zatim se sa zahvalnošću ispruži na slamaricu što se nalazila u jednom kutu na kojoj je, sigurno, Magdalena spavala. Ubrzo je zaspala. Kad se probudila, primijeti da se već napolju mrači. Seljak se bijaše povratio i sad je sjedeći ispred vatre djeluckao nožem komad hrastovine. Katerina opazi da oblikuje u drvu mali Madonin lik. Pokraj njega djevojka je nešto mazala na kruh. Primijetivši da se probudila, osmjehne se Katerini. - Osjećate li se bolje? - Osjećam. Hvala vam. Bili ste tako dobri! Sad ću ponovo krenuti... ! Čovjek podigne glavu sa svog posla, pogleda je pažljivo baš kao i jutros što nju bijaše mnogo iznenadilo. - Zašto ti je toliko stalo da putuješ noću? Da se možda ne kriješ? - Pierre! - prijekorno se javi djevojka. - Ti je ne moraš ispitivati! - Nema to važnosti - nato će Katerina. - Ja se ne krijem, već bih htjela izbjeći mogućnost da ponovo padnem u Fortepiceove ruke. - Ovdje se ničega više ne moraš bojati! Bolje da putuješ danju, a osobito ako ne poznaš put i kraj. Je li ti poznat put za Orleans? Katerina niječno odmahne glavom. Pierre odloži svoj kipić i svoj nož i približi joj se. - Odavde ćeš ga lako pronaći. Poći ćeš starim rimskim putom sve do Giena. Zatim ćeš stići do Loire. Tada se prepusti rijeci i ona će te odvesti do grada! A zašto ideš u Orleans? - Pierre! - ponovo se javi Magdalena prijekornim glasom. - Njezin život ti ne pripada! Katerina joj se nježno osmjehne. - Nema u tome ni tajni, ničeg uvredljivog. Idem k čovjeku kojega ljubim. On se nalazi u opsjednutom gradu. Magdalena prestane spremati juhu, priñe Katerini i obujmi je rukom oko struka. - Doñi i sjedni pokraj nas - reče djevojka prestavši da joj se obraća s "vi". - Ako ti ljubiš jednoga od onih što brane grad monsinjora Charlesa, ti si moja sestra. Colin, moj zaručnik služi pod zapovjedništvom Batarda, vojvodina brata. Reci mi kako se zove tvoj momak? - Arnaud! - odgovori Katerina izostavivši namjerno ostatak imena. Učinilo joj se da će biti bolje ako je ljubazna Magdalena bude smatrala, kao što je i sama bila, djevojkom zaljubljenom u običnog vojnika. Plemenito bi je ime možda prestrašilo, izazvalo njezino nepovjerenje. Teško da bi povjerovala u pustolovinu plemenite, bogate žene koja trči kroz šumu u potrazi za svojim kapetanom. Najzad doda:


~ 151 ~

- Ja se zovem Katerina. - Da si nam dobro došla - reče Pierre ljubazno. - Ostani još noćas kod nas. Ja ću te odvesti do starog rimskog puta. Otputovat ćeš kad se sunce digne. Dugo će se Katerina sjećati te večeri provedene u skromnoj kolibi u kojoj su živjeli brat i sestra. Okrijepila ju je njihova jednostavnost i ljubaznost. Poslije svega što je netom doživjela i pred onim što ju je još na putu čekalo, taj joj je konak baš dobro došao. Poslije večere se nisu dugo zadržavali da ne bi trošili svijeću. Katerina je podijelila s Magdalenom njezinu slamaricu. Pierre je imao svoju u sobičku koji je bio spojen s jedinom prostorijom kuće. Iako je prospavala čitav dan, Katerina je ponovo lako zaspala. Oguljeni su je dlanovi manje pekli. Magdalena joj ih je namazala prasećom mašću i povila komadom krpe. U zoru je Pierre prodrma. On je morao u polje, nije smio gubiti vrijeme. Katerina vidje da je i Magdalena na nogama i da je već bila zaokupljena poslom. - Razmišljao sam noćas - reče Pierre i došao do zaključka da bi za tebe bilo najbolje da se izdaješ za hodočasnicu koja je krenula na put za opatiju svetog Benoita, vrlo cijenjenog sveca. Na našu nesreću, svašta se čovjeku može dogoditi u ovom našem kraju: svako dobro i svako zlo. Ti si mlada i... lijepa, hodočasnički će ti štap pružiti zaštitu. Dok je to govorio, izvuče iz jednog ormara u zidu štap na kojemu bijaše nasañena ručica od željeza. - Moj stric je nekad hodočastio u Compostellu - reče smijući se. - Uzmi njegov štap, izgledat ćeš prava hodočasnica. U istom trenutku bez ijedne riječi Magdalena joj prebaci preko ramena neku vrst grubog ogrtača s kukuljicom, ustvrdivši da će je taj ogrtač bolje štititi. Djevojku k tome dometne velik komad kruha i mali kozji sir, a zatim je zagrli. - Neka te Bog čuva na putu - reče joj nježno - i neka ti pomogne da pronañeš svoga ljubljenoga! Ako se sretneš s Colinom, reci mu da ga čekam i da ću ga uvijek čekati. Ganuta do suza, Katerina u prvi mah bijaše odlučila da odbije i poputbinu i ogrtač, ali joj je odmah bilo jasno da će ih njezino odbijanje samo uvrijediti. S istih razloga nije izvukla svoja tri novčića. Srdačno zagrli Magdalenu, ne zaustivši od silnog uzbuñenja, a zatim poñe za Pierreom koji ju je čekao na pragu kućerka. S puteljka se još nekoliko puta okrenula da bi rukom pozdravila djevojku. Stojeći na vratima svoje kuće, Magdalena je gledala kako se udaljuju. Pierre je išao ispred nje grabeći velikim koracima, ali bez žurbe. Vratiše se do mjesta gdje su se sinoć sreli, a zatim popriječiše preko polja i stignu do nekakva popločana puta izmeñu čijih je ploča rasla trava i mahovina. Na rubu puta vidio se još, usprkos vremenskim nepogodama koje su ga napola izgrizle, starinski kvrgavi kip koji je prikazivao mladića kovrñave kose. Tu se Pierre zaustavi i pruži ruku prema zapadu. - Evo tvoga puta! Idi ravno dok ne naiñeš na veliku rijeku! Ona podigne prema njemu oči pune zahvalnosti. - Kako da zahvalim tebi i tvojoj sestri? - Ne zaboravi nas odmah! - odgovori čovjek slegnuvši svojim teškim ramenima. - Molit ćemo se Bogu za tebe... Kao da mu je bilo do toga da je što prije napusti, on se okrene i poñe svojim putom preko polja, ali se odjednom predomisli i vrati se k njoj. - Da, zbilja - nadoda muklim glasom - nikad se ne zna što te iza brda čeka! Naime, ako ne nañeš onoga koga ljubiš, možeš se vratiti k nama. Bit će drago i Magdaleni i meni... a osobito meni... da te imamo u kući.


~ 152 ~

Prije no što je Katerina uspjela shvatiti smisao ovih jednostavnih riječi, Pierre joj je već okrenuo pete i trčao preko polja, kao da se želi spasiti. Ona je trenutak zastala i gledala krupnu priliku kako se, malo-pomalo, gubi u sivilu zore. Suze joj potekoše niz obraze. Nije ih ni pokušala osušiti. Ganula ju je ta hrapava i stidljiva ljubav koja se začela na prvi pogled i jedva se usudila pokazati. Taj će mali plamičak nositi u srcu za vrijeme putovanja. Bivalo je sve svjetlije. Oko nje su stvari gubile svoj neodreñen oblik i sve se jasnije ocrtavale. Vidjela je kako se podiže dim nad krovovima Toucyja, plavu zastavu na glavnoj kuli biskupova zamka. Zvonici su najavljivali Zdravomariju šireći svoje krhke zvuke nad plodnom i već zelenom zemljom polja. Odnekud se javi ševa. Katerina osjeti beskrajnu jednostavnu i primitivnu radost kao što je bila priroda što ju je okruživala. Pred njom je stara rimska cesta vijugala izmeñu dva brežuljka. Pošto se šapatom zahvalila Bogorodici na utjehi kojom joj bijaše okrijepila srce, Katerina krene cestom podštapajući se hodočasničkim štapom. Sutradan o zalasku sunca Katerina je, sjedeći u tršćaku, promatrala kako joj ispod nogu protiče siva voda Loire. Hodala je i hodala podržavana voljom koja je nadilazila njezine snage, hodala je bez obzira na umor, na svoje izmučene noge, hodala je preko dolina, hodala ravnicom, šumama u kojima su svjetlucala jezera, hodala prema rijeci, tom najboljem i najbezbolnijem putu da bi stigla do opsjednutog grada. Kad je pala noć, napuštena koliba drvosječe pružila joj je nesigurno sklonište u kojemu je ipak prospavala noć srvana umorom i pošto je pojela jedan dio svoje poputbine. Kad je svanulo, ponovo je stavila put pod noge usprkos izlomljenosti čitava tijela. Svaki ju je mišić, svaka ju je kost boljela. Stopala su je tako pekla, da ih je bezbroj puta umakala u svježu vodu jezera na koja je uz put nailazila. Dobila je žuljeve koji su se zatim probili. Morala je umotati noge u krpe što ih je napravila od svoje košulje. Stalno je išla naprijed starom rimskom cestom koja kao da nije imala kraja. Seljaci što ih je ponekad sretala, pozdravljali su je, poneki bi dodirnuo njezin hodočasnički štap, križao se i zamolio je da se pomoli za nj. Ali se nijedan nije zaustavljao, niti joj ponudio da uñe u njegovu kuću i odmori se. Njezina mladost i ljepota su se okrenule protiv nje. Ti su je dobri ljudi, vjerovatno, smatrali velikom griješnicom s obzirom na to da je hodočastila do groba svetog Benoita da se moli za svoje grijehe. Stoput je mislila da će se srušiti uz rub beskrajne ceste, stoput je prisilila svoje noge da idu dalje. Ponekad bi se zaustavila pokraj križnog puta ili na raskršću pred Bogorodičinim kipom da bi se načas pomolila, a onda je ponovo uzimala štap i nastavljala put. Ugledavši veliku i neukrotivu rijeku, radosno krikne. Usprkos umoru, potrčala je prema njoj kao da je ugledala dragog prijatelja, sagnula se nad njezinu brzu vodu da bi se napila i osvježila noge i ruke. A zatim je sjela pokraj nje da gleda njezinu vodu koja će začas proteći ispod zidina orleanskih i možda već sutra nju do njih dovesti. Pred njom se na brežuljku raširio stari grad Gien sa svojim visokim drvenim kućama smeñih krovova. Nad tim starim gradom vojvoda orleanskih, stršio je ruševan zamak, ali Katerinu nije zanimao ni zamak ni grad. Njezin je pogled privukla obala rijeke, podno gradskih zidina vidljivih ispod lukova još nedovršenog mosta koji je spajao dvije obale. Brodovi ravnog dna, šalupe i barke izvučene na žalo, tu su mirno čekale. Iza sivih tornjeva grada sunce je svojim crvenim zrakama vodu Loire preplavilo krvlju. Jedan je stražar iznad utvrñenih vrata rogom dozivao sve one što su se još zadržavali napolju da se sklone iza


~ 153 ~

zidina. Uskoro će se zatvoriti gradska vrata. Katerina se na brzinu obuje, a zatim se šepesajući pridruži svijetu koji bijaše usmjerio prema visećem mostu. Sunca je nestalo iza brežuljaka i odmah se potom smračilo. Zbog izranjenih žuljevitih stopala, Katerina je meñu posljednjima prošla kroz gradska vrata. Zaustavi se i upita gradskog stražara gdje se nalazi tržnica. Naime, bilo joj je poznato da je većina gradova, a osobito oni koji su se nalazili na putovima kojima su prolazili hodočasnici, ogradila jedan dio tržnice da bi se tu sklonili hodočasnici u toku noći i bili zaštićeni od vjetra i kiše. - Idi pravo, a zatim skreni nalijevo! - reče čovijek. - Ti ideš u Fleury, ženo?6 - Da! - Čuvao te Bog i sveti Benoit! Ona mu zahvali pokretom glave i zañe u tako usku uličicu da joj se činilo da se izbočine kuća nad njom dodiruju. Hodajući, pojede kruh što joj ga je Magdalena dala. Tržnicu je brzo pronašla. Tržnica je bila natkrivena, a prostor odreñen za hodočasnike izgledao je sasvim pristojno. Gurnuvši vrata, mlada žena ubrzo utvrdi da je slama bila svježa i da se unutra nalazio samo jedan starac koji je već spavao. Lice mu je bilo ukočeno kao kod umornih ljudi. Starac otvori jedno oko kad je ona ušla, nešto promrmlja a zatim zatvori oko i ponovo zahrče. Sretna što ne mora razgovarati, Katerina se smjesti u jedan kut, okruži se slamom i pruži se svinuvši ruku pod glavu. Imala je dojam da bijaše tek zaspala kad je osjetila da je netko drma. Stari bradati hodočasnik se sagnuo nad nju. - Hej - zvao je - hej! Ako si krenula u veliku opatiju, vrijeme je da se digneš. Ona otvori oči, vidje da se već bijaše malko razdanilo te žurno skoči na noge. - Noć je kratka! - reče i osmjehne se kao da se ispričava. - Noć je uvijek vrlo kratka kad je čovjek umoran! Doñi, vrijeme je da krenemo na put. Katerina odmahne glavom. Hodočasnici su put do mjesta hodočašća i natrag morali pješice prevaliti. Meñutim, ona je bila isuviše umorna da i dalje pješaci. Odlučila je da s jednim od ona tri srebrena novčića što joj ih Sara bijaše dala, unajmi neki čamac. - Danas vjerovatno neću krenuti - slagala je. - Moram nešto obaviti u ovom gradu. - Hodočasnici Božji ne smiju gubiti vrijeme po gradovima, već stalno misliti na cilj svoga hodočašćenja. Ako želiš da ti bude oprošteno, mora ti stalno biti pred očima mjesto kojemu si krenula! — prekori je starac pomalo razljućen. - Uostalom, neka svatko radi ono što misli da je najbolje. Mir s tobom! - I s tobom takoñer! Hodočasnik iziñe. Katerina počeka neko vrijeme na pragu skloništa. Kad je vidjela da se starac odlučno udaljio prema drugom kraju grada, ona najprije odbaci od sebe hodočasnički štap koji joj više nikad nizašto neće služiti budući da, kao što je starac kazao, nijedan hodočasnik nije imao pravo da se služi ijednim drugim sredstvom osim vlastitim nogama, a zatim iziñe brižno se umotavši u svoj široki ogrtač jer je napolju sipila kišica. Odmah okrene prema obali rijeke. Lako je pronašla čamac. Na složenoj ribarskoj mreži sjedio je čovjek vitak i šutljiv. Ne obazirući se na kišu, jeo je glavicu luka i promatrao rijeku. Kad ga je Katerina upitala pozna li lañara koji bi je prebacio bar do Chateauneufa, on podiže teške, naborane i sive vjeñe. - Imaš li novaca?

6 Tako se dugo zvala Opatija Saint-Benoit.


~ 154 ~

Ona mu glavom kimne da ima, ali se čovjek ni ne pomače. - Deder, pokaži! Lako je kazati imam! Novac se svakim danom sve rjeñe viña. Zemlja je opustošena, trgovina je zamrla, a i sam kralj je siromašan kao Job na hrpi gnoja. Daj ovamo taj novčić. Sad se plaća unaprijed! Umjesto odgovora Katerina izvuče svoj srebreni novčić i stavi ga u prljavu ruku čovjeka. Ovaj ga hitne u zrak, zatim ga uhvati i izbliza pogleda i na kraju zagrize u nj. Njegovo sumorno lice se razvedri. - U redu - reče. - Ali ne dalje od Chateauneufa! Postoji opasnost da čovjek padne u ruke onim prokletim Godonima7 što opsjedaju Orleans, a meni je moja koža draga! Dok je govorio, gurne u rijeku čamac ravnog dna i pomogne Katerini da se u nj smjesti. Mlada žena sjedne naprijed, okrenuvši glavu u smjeru kojim je tekla rijeka. Za njom uskoči u čamac čovjek tako gipko i spretno da se čamac gotovo i nije zaljuljao. Dohvatio je dugu čakiju, zario je u vodu i snažno se odgurnuo. Struja je bila vrlo brza i čamac zaplovi niz nju gotovo bez pomoći vesala. Sjedeći na pramcu, Katerina je promatrala kako pokraj njih promiče grad, a zatim plosnate obale i tršćak koji je još nosio svoje riñe zimsko ruho. Nije se obazirala na kišu koja joj je vlažila lice, a od koje ju je dobro štitio debeo ogrtač od grubog sukna. U sjećanju joj iskrsnu prošli dogañaji i likovi s neobičnom jasnoćom. Vidjela se kako bježi iz pobunjenog Pariza zajedno s Barnabeom, majkom, sestrom i Sarom. Kako joj se sviñalo to prvo putovanje koje je, zahvaljujući starom Školjkašu, bilo neobično zanimljivo. Činilo joj se da čuje njegov dubok i spori glas kako izgovara stihove pjesnika:

Ovaj je grad iznad sviju zdanja Izvor i česma nauke i znanja Na Seini smješten...

Ali Barnabe je bio mrtav, Pariz daleko, a grad prema kojemu je Katerina plovila nalazio se u teškom škripcu, izgladnjen i očajan. Što ju je moglo tamo očekivati osim smrti ili još gore: strašno razočaranje. Po prvi put se upitala kako će je Arnaud primiti i da li će je uopće prepoznati! Godine su prošle od njihova posljednjeg susreta pod zidovima Arrasa! Katerina se trudila da otjera od sebe te sumorne misli koje su, nema sumnje, bile posljedica velikog umora i živčane napetosti kojima je bila izložena. Htjela je što snažnije osjetiti trenutak mira, uživati u plovidbi niz tu lijepu rijeku s obalama obraslim sivom travom i prekrivenim žutim pijeskom... Pri kraju poslijepodneva na vidiku se pojaviše bijeli tornjevi i modre stražarnice velikog dvorca čiji su se temelji dizali iz širokih jaraka ispunjenih vodom što je iz rijeke pritjecala. Katerina upita lañara kako se zove taj krasan dvorac. - Silly! - odgovori lañar. - Pripada gospodinu La Tremoille, miljeniku kralja Karla VII. Da bi iskazao poštovanje što ga je osjećao prema gospodaru dvorca, lañar hrakne i s izrazom gañenja na licu pljune u rijeku. Katerina ništa ne odgovori. Ona se već bijaše srela s Georgesom de la Tremoille, tim burgundskim prebjegom koji je postao najomiljenijim i najzlokobnijim savjetnikom kralja u Bourgesu. Sjećanje na tog čovjeka izazove u njoj isto ono gañenje što ga je pokazao i njezin lañar, ali ništa ne reče. Uostalom, čamac je skrenuo prema obali da bi pristao. - Zar ćemo se zaustaviti? - upita ona iznenañena napola se okrenuvši.

7 Posprdan naziv za Engleze.


~ 155 ~

- Imam posla u Sillyju - odgovori čovjek. - Silazi... ! Ona se uspravi i popne se na oplatu čamca. Točno u tom trenutku dobi žestok udarac po glavi i padne s licem naprijed, bez svijesti... Kad je Katerina došla k svijesti, dan je već bio na izmaku. Prema slaboj i blijedoj svjetlosti, na zapadu se, s druge strane Loire, ocrtavahu šiljasti tornjevi Sillyja. Oduprijevši se jednom rukom o zemlju, vidje da leži u travi na obali i da je potpuno sama. Nije više bilo ni čamca ni njegova vlasnika. Samo je jedna ugara proletjela strelovitom brzinom nekoliko metara iznad nje. Prošlo je nekoliko trenutaka prije no što je utvrdila zašto je onako strašno boli glava. Opipa se i brzo pronañe veliku kvrgu koja je žestoko zaboli pri dodiru. Lañar ju je udario sigurno zato da bi je opljačkao. Zaista, sve njezino bogatstvo je bez traga nestalo: dva srebrena novčića, bodež i široki ogrtač koji ju je tako dobro štitio od hladnih noći i od kiše. To ju je dotuklo. Činilo joj se kao da se sve urotilo protiv nje i njezine želje da doñe do Arnauda. Prepreke su se samo gomilale na njezinu putu. No njezina je očajanja ubrzo nestalo. Katerina je posjedovala neukrotivu životnu snagu svojstvenu pariškoj dječurliji naviknutoj da se hvata ukoštac s najvećim poteškoćama. Pokuša se dignuti na noge. Uhvati se za nisko granje vrbe da bi održala ravnotežu. Kad se tlo prestalo vrtjeti oko nje, duboko uzdahne, podigne ovratnik svog vunenog haljetka da bi zaštitila vrat, napusti obalu i uputi se putom što je išao uz rijeku. Znala je da se nije smjela udaljavati od rijeke i da se opatija Saint-Benolt nalazila svega dvije milje daleko od mjesta gdje ju je lañar opljačkao. Tamo će joj pružiti utočište i okrepu. Dan proveden u čamcu i prospavana noć vratiše joj snagu. Da nije bilo onog bola u glavi, bila bi se dobro osjećala. Ona pospiješi korak i nakon jednog sata ugleda pred sobom prostrane zgrade samostana i njegov veličanstveni ulaz: ogromnu kulu s trijemom, izgrañenu u romanskom stilu, četvrtasta oblika, snažne i lijepe konstrukcije poput tvrñave, ozbiljnu poput molitve. Izmeñu ogromnih stupova, koje su krasili ljudski likovi i cvijeće, ukaže se slaba svijetlost. Katerina vidje da su mnogi hodočasnici spavali tu, jedni kraj drugih stisnuti da bi im bilo toplije. Primijetivši je, postarija žena je rukom dozove i odmah se pomakne da bi joj napravila mjesto. - Konačište je kao šipak puno - povjeri joj stara. - Sva sila svijeta je navalila ovamo da moli svetog Benolta da oslobodi dobar grad Orleans! Ovdje uopće nije hladno! Lezi kraj mene, bit će nam toplije...! Katerina posluša, svine koljeno i složi se pokraj stare koja s njom velikodušno podijeli svoj zakrpani ogrtač. - Dolaziš li izdaleka? - upita je znatiželjno. - S burgundske granice - odgovori Katerina koja se nije usudila priznati da je Burgunñanka. - Ti si isuviše mlada za velika pješačenja! Jesi li i ti došla da se pomoliš pred grobom velikog sveca? - Ja idem u Orleans! - odgovori Katerina dosta hladno nadajući se da će je stara pustiti na miru. Ali dogodilo se baš suprotno. Blijede ženine oči zablistaju poput zvijezda. Ona se nagne prema Katerini i stane joj mrmljati: - Ah, ti nisi sama! I ti želiš da prisustvuješ čudu? - Čudu? - Hajde, hajde! - nato će stara namignuvši joj prijateljski i lako je podbočivši laktom. - Ne pravi se kao da ne shvaćaš! Sav svijet u dolini Loire zna da će Orleans osloboditi djevojka koju Bog šalje, djevica iz Larene koja je našem plemenitom kralju u Chinonu rekla da će uz


~ 156 ~

Božju pomoć izbaciti Engleze iz Francuske i da će Orleans osloboditi opsade. - To je priča za malu djecu! - nato će Katerina pomirljivo se osmjehnuvši. Stara se odjednom zacrveni do ušiju. - Priča? Ta je priča tako istinita kao i činjenica da se zovem Bertila Čipkarica. To ti je prava pravcata Božja istina. Ima ovdje ljudi koji su vidjeli Jehannu kad je stigla u Chinon u pratnji šestorice oklopnika. Na sebi je imala dječačko odijelo. Sasvim je mlada i lijepa kao anñeo Gospodnji, a u očima joj blista nebo sa svim svojim zvijezdama. U Orleansu je kapetani već očekuju, a gospodin Batard je kazao svojim ljudima da budu hrabri jer će im Bog poslati i hranu i pomoć... Čini se da ju je kralj poslao u Poitiers da je biskupi i učeni ljudi kraljevstva vide i iskažu joj pravdu. Ali će uskoro ući u Orleans... Znam to sigurno i, da nisam ovako stara pošla bih pravo u opsjednut grad da je vidim. Samo me moje bolesne noge ne bi odnijele do tamo. Prije bih umrla na putu. Stoga ću radije ostati ovdje i moliti se za pobjedu oružja tog anñela kraljevstva! I tako je Katerina prvi put čula za Jehannu d'Arc. Nije se nimalo začudila staričinoj priči, iako je dobar dio noći o njoj razmišljala. Prije bi se reklo da je ta priča o "lijepoj i mladoj djevojci koju kapetani očekuju" pobudila njezino neraspoloženje i ljubomoru. Ta jedan je od kapetana bio Arnaud. Neće li ta djevojka iz Lorene, Božja izaslanica, a uz to lijepa i okružena ratnom slavom, privući poglede i srce Arnauda de Montsalvy? Treba da požuri, treba da stigne u Orleans prije te pogibeljne djevojke koju je Katerina, obuzeta tjeskobom, zamrzila svom snagom svoga srca. Sutradan ujutro, ona primi komad kruha što su ga fratri u crnim habitima dijelili hodočasnicima, a zatim, dok su se drugi stiskali u velikoj crkvi, ona se izmakne i neprimijećena dohvati ceste. Stara Bertila Čipkarica joj reče da do glavnog grada vojvodine Orleans ima otprilike devet milja. Devet milja... čitava vječnost! Tada je za Katerinu počeo najokrutniji dio putovanja jer su joj tjeskoba i sumnja izjedali srce dok joj je tijelo malo-pomalo doseglo granice iscrpljenosti. U toku prijepodneva dosta dobro je napredovala, ali kad je prošla Chateauneuf, ponovo su joj se otvorili žuljevi na nogama i svi su je mišići ponovo počeli boljeti. U krvi je osjećala groznicu. Nagnuvši se nad jednim izvorom da se napije, prestraši se ugledavši u vodi svoje mršavo lice, svoje nategnute crte lica, svoju kožu posivjelu od prašine. Sličila je prosjakinji i pomisli kako je Arnaud nikad neće prepoznati. Prije će joj se nasmijati u nos. Mjesto je bilo pusto, a izvor zaštićen od puta redom joha. Vrijeme je bilo dosta blago. Katerina brzo skine sa sebe svoje dronjke i pljusne u vodu. Od hladne su joj vode zacvokotali zubi, ali se već čas zatim sasvim ugodno osjećala. Žuljevite su je noge manje pekle. Istrljala se što je bolje mogla sa žaljenjem se sjetivši mirisavih sapuna što ih je Sara pripremala za nju. Na kraju opere kose i ožmikne ih na glavi. Izišavši iz vode, u ovoj opazi odraz svog golog tijela i to je malko primiri. Hvala Bogu, usprkos ubitačnom umoru, ono je bilo još uvijek divno i umilno. Malo podalje se osuši što je bolje mogla, navuče na sebe svoje prnje i ponovo krene. Put se uvukao izmeñu Loire i guste šume, ali što je dalje išla, kraj je bivao sve pustiji. Primijetila je da su čitava šumska prostranstva izgorjela. S vremena na vrijeme nailazila je na ostatke poharanih sela, pocrnjela debla drveća, pa čak i na napuštene mrtvace. Tu je harao rat, tu je pokazivao svoje iskeženo lice. Ali opsjednuta željom da stigne pošto-poto tamo kamo je krenula, Katerina se nije obazirala na sve to. Napinjala je oči ne bi li u daljini otkrila zidine grada koji joj se činio Obećanom zemljom. Do zalaza


~ 157 ~

sunca bijaše prevalila šest teških, šest beskonačnih milja. Naposljetku se u dolini pojave nejasni i sivi oblici velikog grada. Slutila je da je to Orleans. Bila je tako jako uzbuñena da je pala na koljena u nisku travu, zajecala od sreće i kratkom se molitvom zahvalila nebu. Sumrak joj uskoro ukrade grad. Tada se ispružila na mjestu gdje se nalazila, kao izmorena živina, čak ni ne potraživši bilo kakav zaklon. Tko da se u toj pustoši obazre na zaspalu prosjakinju? Ništa više nije imala što se moglo ukrasti, bila je siromašnija od najvećih siromaha, u prnjama, izgladnjela, gotovo gola i s krvavim žuljevima na nogama... Spavala je poput klade, a digla se pri prvim tracima sunca i odmah stavila put pod noge. Korak po korak činilo joj se da grad biva veći i da joj domahuje... Grozničave oči nisu ništa vidjele osim njega, nisu vidjele dim što su ga stvarali požari na pojedinim mjestima na obzorju. Da nije bila dozlaboga umorna, bila bi ispružila ruke da dohvati to živa priviñenje. Malo-pomalo razabra niske otočiće obrasle travom, veliki most presječen na dva mjesta, s kulama koje su ga čuvale s jedne i druge strane. Razabra šiljaste tornjiće crkava, crne tragove na bedemima od vrelog ulja i smole. Razabra pusto predgrañe što su ga sami Orleanci sravnili sa zemljom, tužne ostatke zidova koji su nekad bili lijepi domovi i velike crkve, pustoš natopljenu junaštvom, i mnogobrojne zvijeri u zasjedi, kao što su bile drvene kule i zemljani bedemi, podignuti rukama napadača. Razabra, naposljetku, crvenu englesku zastavu sa zlatnim leopardima što je lepršala na drvenim kulama, kao da se ruga nježnim ljiljanovim cvjetovima koji su svoje zlatno plavetnilo vijali na najvišem tornju tvrñave. Nepomična, zjenica zasjenjenih suzama, Katerina je zaboravila svoju bol, glad koja joj je grčila utrobu i samo na jedno mislila: da se tamo iza onih zidova nalazi Arnaud, da iza njih živi, diše, bori se i bez sumnje trpi, jer prema onom što se pričalo, u gradu više nije bilo hrane... Ona sad počne polako i oprezno napredovati izmeñu ruševina koje su joj dobro došle da se u njima sakrije. Ogromna engleska kula, doznala je kasnije da je to bila kula Saint-Loup, dizala se izmeñu nje i grada. Trebalo se neopaženo provući pokraj te kule i stići do burgundskih vrata, jedinih sa slobodnim pristupom, jer Englezi nisu imali dovoljno ljudi da potpuno opkole izmučeni grad. Katerini dopru do ušiju daleki zvuci trube, a odmah zatim obilna tutnjava artiljerije. Lumbarde su s jedne i druge strane mosta izbacivale kamenu tanad sve dok se nije spustila noć. U to se u pucnjavu umiješala halabuka i dernjava ljudi. Mora da je izvršen napad na grad jer je mlada žena vidjela da su se vojnici uzvrtjeli po gradskim bedemima. Oprezno se povlačeći, neopaženo je prošla pokraj kule Saint-Loup i približila se gradskim vratima. Odjednom se na nekakvim stepenicama što su se rušile u zemlju pojavi ljudska glava. Dvije ruke je brzo dograbe te se ona ubrzo našla na dnu stepeništa u nekakvu prostoru osvijetljenom lojanicom. Prije no što je uspjela bilo što izustiti, podrugljiv je glas oslovi: - Onda, sestrice? Što ti misliš da se u Orleans može tek tako ući, usred bijelog dana? Treba pričekati da padne noć, lijepa moja curice! Ogledavši se oko sebe, Katerina primijeti dvadesetak, što ljudi što žena, manje-više, bijednog izgleda kao što je i sama bila. Sjedili su na zemlji, podno dva stupa što su podržavali svod prostorije koji se gubio u visini. Svim se tim ljudima i ženama ogledala utučenost na licu. Dimljiva je lojanica osvjetljavala, na kamenom kapitelu, jednog dječaka oslonjenog na jelena... - Tko su ovi ljudi? - upita Katerina. - Gdje se nalazimo?


~ 158 ~

Mladić što ju je silom povukao u tu rupu iskesi zube u osmijeh. Bio je dozlaboga prljav, s licem zaraslim u crnu bradu, ali njegov je pogled bio mlad, a tijelo mršavo, ali snažno. Slegne ramenima. - Iz Montarana! Godoni su jučer zapalili naše selo... I mi čekamo da bismo ušli u grad. A što se tiče ovog mjesta, znaj da je ovo bila kripta crkve Saint-Aignan koju su Orleanci sravnili sa zemljom kao i čitavo predgrañe. Jedino što možeš učiniti jest da sjedneš i da čekaš kao i svi drugi. Mladić više ništa ne reče već se vrati na svoje osmatračko mjesto na vrhu napola srušenih stepenica. Zagledavši se bolje u svoje susjede, ona opazi bolna lica, tragove nedavnih suza i poneki vrlo mršavi zavežljaj s prnjama. Svi su držali oborene oči kao da ih je bilo stid njihove bijede. Nije se usudila da im bilo što kaže stoga je sjela malko po strani i stala čekati. Bilo je hladno u toj kripti. Duž leña joj prostruje ježuri. Spopao ju je san, ali mu se ona odrva bojeći se da ostali ne zaborave na nju u trenutku kad krenu prema gradu. Uostalom, nisu morali dugo čekati. Otprilike jedan sat! Mladić se pojavio na posljednjoj stepenici i širokim ih zamahom ruke pozvao da iziñu. - Doñite! Trenutak je pogodan! Izbjeglice se digoše bez riječi i poñu pokorno kao stado naučeno na pastira. Jedan iza drugoga iziñu iz kripte za svojim vodičem, sviju se u pasu da ih ne primijete i kliznu izmeñu ruševina. Noć nije bila potpuno mračna. Visoko na nebu su blistale zvijezde hladnim sjajem. Katerina opazi vrata izmeñu dviju kula. Razdaljinu su za tren oka pretrčali. Uskoro su stigli na mali viseći most, jer je veliki bio podignut. Provlačeći se kroz bedeme uskim hodnikom, Katerina se umalo nije onesvijestila od radosti. Napokon je stigla! Nevjerojatna je odiseja bila završena. Ušla je u Orleans!


~ 159 ~

Glava trinaesta

U ARNAUDOVIM RUKAMA

Kroz Burgundska se vrata stizalo u usku uličicu u kojoj su se s jedne strane izdužile zgrade jednog samostana, a s druge niz kuća sa zatvorenim prozorima i vratima. Tu je stajalo nekoliko vojnika prašnjavih i crnih od nedavnog boja. Baklje koje su neki od njih nosili osvjetljavale su izlaz iz hodnika. Dosta jak vjetar povijao je njihov plamen. - Nove izbjeglice! - javi se svadljivi glas. Katerinino srce poče snažnije lupati. - Što da se radi? Uskoro ćemo muku mučiti s prekomjernim ustima u gradu! Morat ćemo zatvoriti ulaz! - Ovi su ljudi iz Montarana! - reče netko. - Njihovo je selo jučer izgorjelo... Prvi čovjek ne odgovori, ali Katerina, privučena nekom snagom jačom od njezine volje, poñe prema mjestu odakle je dopro glas. Nije se prevarila. Na nekoliko koraka od sebe ugleda Arnauda de Montsalvy! Naslonjen na zidove samostana, gologlav, raskuštrane i kratke crne kose on je zlovoljno promatrao bijednu skupinu izbjeglica što bijaše prodrla u grad. Lice mu je bilo crno od baruta i obilježeno sjekotinom koju Katerina ne bijaše vidjela prije. Oklop mu je bio kvrgav od pustih udaraca, izgledao je umoran, ali ona upravo grozničavom radošću utvrdi da se uopće ne bijaše promijenio. Crte lica su mu bile iste, možda nešto naglašenije. Oko usta mu se usjekla bora gorčine. Oči su mu, u kojima je rijetko zasjao izraz nježnosti, bile kao uvijek tvrde, a držanje glave prkosno. Baš takav, neobrijan i prljav, on se Katerini učinio ljepšim od svetog Mihovila, arhanñela. Nije li njezin san dobio oblik? Njezina radost da ga je pronašla tako brzo, odmah pokraj vrata kroz koja tek bijaše prošla, bila je tako jaka da je zaboravila na sve drugo. Osjećala je kako je neodoljivo privlači... Blistavih očiju, raširenih ruku, vlažnih usana usmjerila je k njemu sitnim korakom, kao u ekstazi... Tako je neobično i zanosno izgledala da su se njezini drugovi odmaknuli u stranu pustivši je da proñe. Arnaud je nije odmah primijetio. Ljutito je promatrao iskrivljeni štitnik svoga mača. Odjedared podigne glavu, ugleda ženu u dronjcima koja je išla prema njemu po okrugloj kaldrmi ulice, mokroj od posljednje kiše. Nešto je na njoj privuklo njegovu pažnju. Učini mu se da se žena jedva drži na nogama. Očito je bila na kraju snaga, ali su njezine oči blistale snažnim sjajem, a po bijednoj haljini joj se razlila zlatna kosa. Ona se polako primicala, s osmijehom na usnama i s ispruženim i oguljenim rukama. Vjerovao je da je to priviñenje pred njim samo posljedica umora. Borba je tog dana bila neobično žestoka i on je čitave sate, držeći ga s obje ruke, izmahivao svojim teškim mačem. On bijesno protare oči i ponovo pogleda... Prepoznao ju je. Katerina se zaustavila na nekoliko koraka od njega. Nije bila kadra da ijednu riječ izusti samo ga je očima gutala. Njihove se oči ukrižaju, urone jedne u druge beskrajan trenutak. Vrijeme kao da se bijaše zaustavilo. Arnaudove su izražavale začuñenost i nevjericu i silovitu radost, ali to potraja samo trenutak... Odjedared se Arnaud trgne i uspravi. Lice mu se zgrči od nesuzdržljivog bijesa. Prema mladoj ženi optužujući ispruži prst i zaurla: - Da ste odmah uhapsili ovu ženu!


~ 160 ~

Zatečena, Katerina se zaustavi i podigne prema Arnaudu svoje zaprepašteno lice. Grubo trgnuta iz svoje ushićenosti, ona posrne. Ruke joj bespomoćno padoše niz tijelo, pogled joj se ugasi. - Arnaude! Ne... ! - bolno zastenje. Zaslijepljen bijesom, on je zgrabi za ruku i gotovo je baci u ruke vojnicima, koji se, u svojoj blesavoj začuñenosti, nisu usudili pomaknuti. Mladić bjesomučno rikne: - Jeste li gluhi ili ste potpuno pobenavili? Rekao sam vam da uhapsite ovu ženu! - Ali, gospodine... zausti vodnik. Arnaud se već bijaše stvorio kraj njega nadvisivši ga svojim visokim stasom. Stisnuvši šake, spreman da tuče i lomi, poput luka je bio napet. Lice mu je bilo grimizno crveno. - Nikakvo ali, prijatelju! Nareñujem! Znaš li ti tko je ona? Burgunñanka... gora od svih! Nije ona nikakva bijedna izbjeglica kao što bi ona željela da se povjeruje. Ona je ljubavnica Filipa Dobrog, lijepa Katerina de Brazey! Ne mora čovjek biti bog zna kako lukav da bi se dosjetio zašto je došla ovamo! Na spomen Filipova imena vojnika je, očito, spopao strah. On požuri da zgrabi Katerinu za zglavak, kadli odjekne otegnut i začuñeni glas. - Lijepa Katerina ovdje? Gospoña zlatnih kosa? Tko je to kazao? Sa svojom riñom i razbarušenom kosom, pod oklopom od plavog čelika, Xaintrailles izbije iz uske uličice. I njegov su oklop oštetili neprijateljski mačevi kao i oklop njegova prijatelja, ali uza sve to on je, kao uvijek, bio dobre volje. - Ja to kažem! - dobaci mu grubo Arnaud. - Gledaj ako ne vjeruješ! Visok vitez riñe kose poñe prema skupini vojnika koji bijahu sa svih strana okružili Katerinu i zagleda se u nju s nehinjenim čuñenjem. Odjednom prasne u smijeh. - Vjere mi, pravo govoriš! Do vraga, lijepa gospo, a što radite ovdje, i još u toj odjeći? - Došla je ovamo da špijunira za račun svoga ljubavnika - zagrmi Arnaud. - A sad ćeš čuti što ćemo s njom uraditi: neće proći ni jedan sat, a ona će ležati na dnu podzemne ćelije gdje će čekati suñenje. Hajte vi tamo. Vodite je! Xaintrailles se prestao smijati. Stalno su mu oči bile uprte u Katerinu. Najednom zaustavi prijatelja primivši ga rukom za rame. - Zar ti se ne čini sve to vrlo čudnim? - reče kimajući glavom. - Zašto bi je Filip Burgundski, koji je povukao svoju vojsku ispod Orleansa poslije svoje svañe s vojvodom Bedfordom, slao ovamo i još u tako bijednom stanju? Gledaj: odjeća joj je u dronjcima, stopala su joj krvava, ona se jedva drži na nogama... ! Milosrñe što ga je pročitala u očima riñeg kapetana ohrabri s nešto nade Katerinino ojañeno srce. Meñutim, Arnaud se pokazao isuviše tvrdoglav, on nije htio ništa da zna i čuje. On bijesno mrdne ramenima i žestoko odbrusi: - To samo dokazuje da je ona veća glumica no što ti pretpostavljaš! A što se tiče tajnih namjera Filipa Dobrog, budi uvjeren da ću ih ubrzo doznati. Skorašnji dolazak Djevice Orleanske mora da je izmijenio mnoge programe na dvoru u Brugesu. Vodite u zatvor špijunku, i to odmah. Tamo će joj se već razvezati jezik! Xaintrailles nije inačio. Isuviše je dobro poznavao Arnauda, stoga je znao da on ne bi, pa da mu se radilo o životu, povukao zapovijed koju je javno izdao. Uostalom, gomila se bijaše okupila oko njih i počela urlati i prijetiti. - Smrt Burgunñanki! Taj se krik prenašao brzo poput lavine. Opsada Orleansa je već mjesecima trajala i svijet je bio očajan i željan da na nekome iskali


~ 161 ~

svoj bijes i svoju tjeskobu. Osjećajući opasnost što je prijetila zatvorenici, jedan dio vojnika okruži Katerinu, a drugi uzeše kopljima odbijati najvatrenije bukače. Šaka blata, bačena sigurnom rukom, pogodi mladu ženu u visini srca. Ona ni ne trepne, već je ostala ukočena i ravna kao da je od kamena. Gledala je Arnauda pogledom u koji je pretočila svu svoju dušu. Smrdljivo joj blato klizne niz haljinu, pustivši iza sebe crni trag. Odjedared mlada žena prasne u smijeh... Strašan, cičav smijeh, koji kao da i nije pripadao njoj, ušutka sve one urlike koji su tražili smrt. Smijala se, smijala kao da nikad zaustaviti neće. - Vodite je! zaurla Arnaud izvan sebe... - Vodite je ili ću je na mjestu ubiti! Smijeh se slomi i pretvori u jecaj. Vodnik gurne Katerinu u rame, a jedan joj vojnik živo veže ruke iz leña. Ona okrene glavu, ali je ne obori. Pustila je da je odvuku, potpuno ravnodušna na sve tako da uopće i nije primijetila ulice kojima je prolazila. Dok su prolazili preko malog trga, nije čak primijetila ni visok lik Xaintraillesa koji je izbio iza jedne česme i neprimjetno zaustavio zapovjednika straže. - Stavi je u ćeliju - prošaputa kapetan - ali ne u podzemnu jamu i neka je ne vežu. Osim toga, reci tamničaru da joj pribavi nešto za hranu. Pravo je čudo da se još drži na nogama. Još nisam vidio krivca koji bi toliko bio nalik žrtvi. Vodnik kimne glavom da je razumio, stavi u džep zlatnik što mu ga je Xaintrailles tutnuo u ruku i potrči za stražarima što su vodili Katerinu. Vojnici su Katerinu odveli u zatvor u tvrñavi orleanskoj koja je gospodarila velikim mostom što je preko pjeskovitog otočića s malom tvrñavom Saint-Antoine prelazio na lijevu obalu rijeke gdje se završavao tvrñavom Tourelles, jednim od glavnih engleskih uporišta. William Gladsdale, sudac iz Alancona je tu zapovijedao. Kad je svanulo, Katerina se podigne do prozorčića što je osvjetljavao njezin zatvor, opazi Loiru kako ispod nje teče i osjeti neku neodreñenu radost. Otkako bijaše stigla do nje poslije zamornog hodanja, ona je tu veliku rijeku smatrala svojim velikim prijateljem. Kad su je stražari sinoć bacili u tu ćeliju, to joj je bilo sasvim svejedno. Dotučena umorom i beskrajnim razočaranjem, bacila se na hrpu slame što joj je poslužila kao ležaj i zaspala poput satrvene živine. Čak nije čula ni tamničara kad joj je donio vrč svježe vode i komad kruha. Prošlo je izvjesno vrijeme prije no što je shvatila da nije igračka nekog ludog i nemilog sna. Kad se sasvim razbudila, svaka joj je pojedinost sinoćnjih dogañaja iskrsla u sjećanju. Sjedeći na svom ležaju, s glavom meñu dlanovima pokuša odrediti svoj položaj, ali sve je to samo još većom gorčinom ispuni. Zadnjih dana, za vrijeme putovanja i prije njega, živjela je kao u nekom snu, zapravo od onog trenutka kad je u Chateauvillain stigao fra Etienne i kazao joj da Arnaud nije oženjen. Vraćanje u stvarnost bilo je za nju porazno, buñenje je imalo gorak okus. Kad bi se sjetila Arnauda de Montsalvy, lice bi joj se zacrvenilo od bijesa i stida. Uza sve to bila je manje ljuta na nj nego na sebe samu. Baš je bila luda povjerovavši da će joj on raskriliti ruke samo zato što je pošla k njemu gola i bosa, bez ičeg drugog osim svoje ljubavi. Tek sada je postala svjesna svoje zablude, svog uvjerenja da je on jedva čeka zato što je dvaput izgubio glavu u njezinu zagrljaju. Namjerno je zaboravila prizor njihova zadnjeg susreta, Filipov krevet u kojem ju je zatekao, njegov pogled prožet krajnjim prezirom. Za tvrda i nepomirljiva čovjeka kakav je bio Arnaud bilo je stvari preko kojih on nije mogao prijeći te je u njegovim očima, Katerina sigurno dvostruko


~ 162 ~

bila kriva, dvostruko prokleta: prvo rodbinski je bila povezana s onim Legoixima što su nekoć ubili njegova brata Michela, a drugo bila je ljubavnica Filipa Burgundijskog kojega je on mrzio i smatrao izdajnikom. Ako je u čitavoj toj stvari trebalo nekoga prekoriti, onda je to bila ona koja je sve žrtvovala nemogućem snu. Sve je izgubila, sve... Sjedila je tu u zatvoru optužena za nešto što ju je moglo stajati glave, tisuću je opasnosti prošla, a sve to nizašto! Katerina se digne i uze pregledavati svoju ćeliju. Bila je uska i niskog stropa, a svijetlost je dobivala kroz prozorčić s debelim šipkama postavljenim u ukriž, otvorenim na neku vrst kamenog lijevka koji je priječio pogled. U njoj se nalazio ležaj od slame, stolac na koji tamničar biješe postavio vrč s vodom i komad kruha, dok su pričvršćeni o kameni zid visili lanci i okovi. Kameni su zidovi bili vlažni. Ovo je bilo treći put što se našla u zatvoru, ali se ona nadala da će i iz ovoga izići živa i zdrava kao i iz dva prijašnja. Ta njezin se život nije mogao tu zaustaviti... ! Da bi bar donekle obnovila snage, sjedne, s prilično muke odlomi komad kruha koji je, onako tvrd, tko zna iz kakvog tajnog skrovišta izvučen s obzirom na to da je u gradu vladala velika glad i nevolja zbog nestašice hrane. Da bi ga mogla jesti, močila ga je u vodu komadić po komadić, a zatim je otpila nekoliko gutljaja vode. Odmah se osjećala bolje. Veselo se osmjehne sjetivši se divnih gozbi što ih je Filip Burgundski prireñivao s bezbrojnim i nevjerojatnim jelima kojih se bila dozlaboga zasitila. I najbjednija od onih sladokusnih poslastica, sad bi joj bila dobrodošla. Poslije toga se trudila da ponovo zaspe kako ne bi mislila. Bila je nadasve bijesna na sebe samu, a zatim na čitav svijet, a grad za kojim je toliko žudjela sad je proklinjala svim svojim srcem. Kad je pala noć, niska se vrata ćelije otvore i na njima se pojavi tamničar. Vani, na hodniku, čekala su četiri stražara pod punom ratnom spremom ukrućeni kao kipovi. - Treba da doñete! - reče čovjek krupna rasta čiji se dobroćudan izgled nije nimalo slagao s ulogom zatvorskog stražara. Katerina ga je sada prvi put vidjela, te se začudila njegovim plavim i bezazlenim očima. - Kamo me vodite? - upita mlada žena. Čovjek slegne ramenima hoteći tim pokretom pokazati da ne zna. On pokaže prema vojnicima i reče: - Oni znaju. To je dovoljno... ! Mlada se žena bez pogovora smjesti izmeñu vojnika, popne uz zavojite stepenice od kamena, stepenice vrlo izlizane od trenja bezbrojnih stopala što su njima prošla i nañe u nadsvoñenoj kružnoj razvodnici iz koje su vodili brojni hodnici zatvoreni teškim željeznim rešetkama. Jedna se od tih rešetaka otvori uz škripu. Ušli su u hodnik koji je vodio do malog stepeništa kojim se uzlazilo uz desetak stepenica do hrastovih vrata okovanih teškim baglamama od željeza i jednim okancem na sredini. Kad su se vrata otvorila, Katerina se našla na pragu dugačke i niske dvorane čije svodove su podržavala četiri ogromna stupa. U njezinu dnu, uza zid na kojemu je bio probušen uzak prozor, nalazio se dugačak stol za kojim je sjedilo pet ljudi. Još jedan je čovjek sjedio za manjim stolom po strani i pisao osvijetljen svijetlom voštanice. Uza zidove na kojima osim jednog križa ničeg nije bilo, gorjele su baklje. Stražari provedoše Katerinu u središte dvorane, sučelice dugačkom stolu i tu stadoše u polukrugu s oružjem uz nogu, kruti kao štapovi. Mlada žena shvati da se nalazi pred sudom. Lako se trgla kad je meñu sucima ugledala Arnauda. Sjedio je pokraj predsjednika, čovjeka sa šezdesetak godina, gojazna i stroga lica pod bujnom sjedom kosom. Arnaud nije bio naoružan, već je na sebi imao haljetak od jelenje kože bez ikakvih ukrasa. Ostali su suci imali duge crvene talare obrubljene


~ 163 ~

krznom i svi su bili zrelih godina. Imali su mršava i gladna lica, a uz to kruta i bezizražajna. Arnaud se digne. Njegove se crne oči čvrsto zagledaju u Katerinu. - Ovdje se nalazite pred gospodinom Raoulom de Gaucourt, guvernerom ovog grada i pred gospodom gradskim očima da biste odgovarali za suradnju s neprijateljem. - Kojim neprijateljem? - nato će Katerina polako. - Nikad u životu nisam niti riječi progovorila s jednim Englezom. Amaud tresne šakom o stol koji odjekne pod njegovim udarcem. - Ne igrajte se riječima! Burgunñani su naši neprijatelji isto tako kao i Suffolkovi ljudi... čak i veći! Jer, ako ćemo pravo, Englezi rade ono što svi upadači rade, dok vaš gospodar davi svoju vlastitu domovinu u korist stranaca. Zbog toga ste i vi, koju je on poslao ovamo s ciljem nama vrlo dobro poznatim, i našli sada pred ovim sudom. - Gospodine - presiječe ga Katerina s uzdahom umora - mi se dvoje ne poznamo od jučer i vi vrlo dobro znate da ja nisam porijeklom Burgunñanka već da sam to postala silom. Zašto mi, prema tome, odričete pravo da okrenem slobodno i namjerno leña jednoj stranci za koju mi se činilo da nije u pravu? Ja sam ovamo stigla, tako reći, gola i bosa, poslije mukotrpnog puta koji je ostavio ove znakove na mojim udovima i... Ponovo Arnaudova šaka odjekne po stolu. Umjesto da se prestraši Katerina je imala čudan dojam da je on pokazivao toliki bijes samo zato da bi sakrio neku unutrašnju slabost. - Šutite! - poviče. - Bolje od ikoga poznam istinitost i vrijednost vaših riječi i što o njim treba misliti. Poznat mi je vaš zlatan jezik i vaša snaga uvjeravanja... Guverner Orleansa se nakašlje. - Gospodine Montsalvy - obrata se ljubazno mladiću - bojim se da nad osjećanjem za pravdu kod vas ne prevlada osobna mržnja. Bilo bi bolje da vi prepustite ispitivanje okrivljene meni i ovim ljudima ovdje. Pošto doznamo od nje ono što želimo doznati, vi je možete optužiti po svojoj volji. Nego, meni se čini da smo zaboravili okrivljenici dodijeliti jednog branitelja. - S vašim dopuštenjem, gospodine guverneru - blago ga prekine Katerina - ne znam čemu bi mi trebao poslužiti branitelj. Moja riječ i moja dobronamjernost trebali bi biti dovoljni da vas uvjere. Ovdje me se optužuje za zločine koje nisam počinila, a niti sam imala namjeru počiniti. - To treba dokazati. Ali počnimo kako pravila propisuju i odgovarajte najprije na moja pitanja. Jeste li vi Katerina de Brazey, glavna ljubavnica vojvode Filipa Burgundskog? Gauoourtov je glas bio ozbiljan i strog, ali nimalo oštar. Katerina shvati da joj taj čovjek ne želi nauditi, i to je uvjerenje donekle smiri. - Ja sam Katerina de Brazey, udovica glavnog ravnatelja državne blagajne Burgundije koji je pogubljen zbog veleizdaje. A što se tiče monsinjora Filipa, mogu ustvrditi da on za mene više ništa ne predstavlja. U tom se trenutku Arnaud zacereka. Ona se jedva suzdržala da ne plane na nj. Uopće ga nije gledala. - A otkada? - upita on podrugljivo. S očima neprestano uprtim u predsjednika tog suda, ona odgovori: - Otkada sam doznala da će se vojvoda uskoro oženiti. Sve veze koje su postojale izmeñu njega i mene potpuno su prekinute. Odrekla sam mu poslušnost kad mi je naredio da se vratim na njegov dvor. Znate, gospodo, prije pet mjeseci mi je umrlo dijete što sam ga s njim imala... To je dijete svojom smrću prekinulo sve veze izmeñu nas. Otputovala sam...


~ 164 ~

- Da biste došli ovamo? - nato će Gaucourt. - Čudna stvar, kao što je čudna i odjeća koja nije u skladu ni s vašim bogatstvom ni s vašom moći! Naime, vi ste i bogati i moćni, zar ne? - Dolazeći ovamo, pala sam u ruke jednog razbojnika, koji se zove Fortepice. Pobjegla sam iz njegova zamka kad sam doznala da je poslao čovjeka u Bruges da traži otkupninu za mene. Morala sam nastaviti putovanje onako kako sam mogla... pješice! - Ali zašto ste došli ovamo? Što tražite ovdje? Katerina ne odgovori odmah na postavljeno pitanje. Krv polako navali u njezino lice, a grlo joj se od uzbuñenja steglo. Oborila je glavu i odgovorila muklim glasom: - Htjela sam ostvariti jedan san, jednu želju koju već godinama nosim u sebi. Vjerujem da sam bila luda! Najednom podigne glavu i, očiju punih suza koje su je pekle poput žerave, poviče sva izvan sebe od bijesa: - Potpuno luda, luda kao djeca što se za mjesečine naginju nad bunar da bi svojim malim ručicama dohvatili svoj odraz u vodi te se u njoj udave zahvaljujući svojoj zabludi... Glas je izda. Guverner ju je promatrao sa zanimanjem što nije izbjeglo Arnaudu. Kapetan se okrutno nasmije. - Što sam vam maloprije kazao? Ova nas žena želi uvjeriti da je trčala za nekim snom. U stvari, smatra nas glupanima. Ako želite da prizna, stavite je na muke. Neobično bih se čudio kad bi nam na kotaču još pokušavala bajati o snovima i željama koji su je dovukle ovamo. - Svašta sam već o vama mislila, Arnaude de Montsalvy, ali nikad da ste budala. To mi je zbilja žao! Nakon tih njezinih riječi razvije se rasprava izmeñu sudaca da li da se zatvorenicu preda krvniku da je on ispituje. Na pomisao o mučenju Katerini se smrzne krv u žilama. Bila je već isuviše iscrpljena, isuviše slaba! Bog sam zna kakva joj sve luda priznanja neće izmamiti pod mukama. S tjeskobom je pratila žučno raspravljanje petorice sudaca od kojih su trojica bila očito na Arnaudovoj strani. Jedan jedini je bio protivan: guverner. Čula je kako potiho govori: - Po mom mišljenju, sve to nema nikakva smisla. Zar vi, grañani Orleansa, zaboravljate da ste gospodina Xaintraillesa poslali Filipu Burgundskom da ga moli da uzme pod zalog grad i da je on pristao? - On je pristao, ali nije povukao svoje vojske ispod naših zidina odmah nego tek nakon svañe sa svojim zetom, vojvodom Bedfordom. Dakle, on to nije učinio zbog solidarnosti s ostalim Francuzima, već zbog tko bi ga znao kakvih posebnih svojih interesa. Osim toga, njemu je poznato da nam Bog šalje pomoć i da se od nas više nema čemu nadati. Mišljenja sam da je ova žena došla ovamo s odreñenim zadatkom i da mi, pošto-poto, moramo to doznati. Možda od toga zavisi i sudbina našega grada - reče jedan od gradskih sudaca. Ostala dvojica uglednih grañana slože se sa svojim kolegom. Arnaud se podrugljivo nasmije Gauoourtu. - Kao što vidite, gospodine, nas smo četvorica drugog mišljenja. A zatim doda povišenim glasom: - Krvniče, obavi svoj posao! Skamenjena Katarina opazi kako se iza jednog stupa pojavio čovjek niska i zdepasta rasta s crveno-smeñim odijelom na sebi. Za njim je išao još jedan čovjek, odjeven kao i on, samo mnogo viši. Vojnici što su okruživali mladu ženu razmaknu se da bi im napravili prolaz. Teške ruke dvaju krvnika grubo se spuste na Katerinina ramena. Okrenuvši glavu prema njima, ona opazi drugu stranu dvorane koju ulazeći u nju, ne bijaše primijetila. Nekakve jezive sprave su okružile neku vrst drvenog kreveta pri čijem se uzglavlju i uznožju nalazio po jedan čekrk. Dugačke željezne šipke su virile iz žeravnice gdje su se u žeravi


~ 165 ~

žarile, a sasvim u dnu dvorane nejasno se ocrtavao jezovit oblik velikog kotača okovan željeznim šiljcima. Ustrašena, Katerina nije mogla odvojiti očiju od zlokobnih sprava. Odjednom krvnik grubo dohvati njezinu haljinu i košulju i naglo je razgoli. Onako golu suci su je proždirali očima. Obraze joj oblije crvenilo i ona se htjede pokriti rukama, ali je mučitelji zgrabe za zglavke ruku da bi ih vezali zajedno. Odjedared ih u tom poslu prekine prodoran povik. - Tko vam je naredio da razgolitite ovu ženu? - zaurla Arnaud gušeći se od bijesa. - Ali, gospodine... običaj - prosvjedovao je krvnik. - Do vraga vi i vaši običaji! Vratite joj barem košulju! Da Katerina nije bila prestrašena kao što je u stvari bila, ona bi bila primijetila kako je Arnaud problijedio, da su mu se stisle nosnice. Ona se, meñutim, jedva suzdržavala da ne zaurla dok su je vukli prema spravama za mučenje. Krvnik je nekako navukao na nju ono što je ostalo od njezine košulje. Bez ikakve obzirnosti polegli su je na drveni krevet. Zglavke ruku su joj surovo podigli iznad glave i vezali ih za čekrk uz uzglavlje. Krvnikov je pomoćnik to isto uradio s njezinim gležnjima. Sudac Lhuillier se sagne nad nju. - Ženo, prije no što vam tijelo rastrgnu bolovi, ja vas preklinjem da nam od svoje volje kažete zašto ste došli u ovaj grad. Poštedite i sebe i nas svega što će sada uslijediti! Zašto ste došli ovamo? Katerinine su oči očajnički potražile Arnauda, ali se on držao izvan dohvata njezina pogleda. Nije čak ni znala da li se još uvijek nalazi u dvorani. Tada ona pogleda Lhuilliera. - Došla sam ovamo da bih potražila čovjeka kojega sam ljubila - prošaputa. - Ali vam neću kazati njegovo ime. - Zašto? - Zato što mi ne biste povjerovali! Odjednom zaurla od bola. Na neprimjetan znak gradskog suca, krvnik je malko okrenuo čekrk. Katerinino tijelo preplavi jeziv bol. Činilo joj se da će joj i ruke i noge otkinuti od trupa. - Budite razboriti - nježno joj prozbori Lhuillier. - Ako želite da vam povjerujemo, treba u najmanju ruku da nam kažete ime tog čovjeka. Tko je taj? Neki Burgunñanin koji se skriva u gradu? Deder, budite razboriti i vaše će patnje nestati. Vruće su suze tekle niz Katerinine obraze. Tako se strašno osjećala da je čak i govor za nju predstavljao muku. - Upitajte... gospodina Montsalvyja. On bi vam sigurno mogao odgovoriti na to pitanje. Gradski je sudac oklijevao. Ali točno u tom trenutku dva čovjeka, dva viteza uñoše u dvoranu i brzo se približe krevetu za mučenje. Usprkos suzama što joj biahu ispunile oči, Katerina prepozna Xaantraillesa, ali drugoga nikad prije nije vidjela. Bio je to Jean de Dunois, Batard d'Orleans, gospodar opsjednutog grada. Pred njim su svi uzmakli s poštovanjem jer se taj čovjek odlikovao visokim porijeklom, svojim junaštvom, odanošću i nevjerovatnom ljubaznošću. Na ženu što se nalazila na mučeničkom krevetu baci brzi pogled i naredi: - Oslobodi ovu ženu, krvniče! - Monsinjore - otpoče Lhuillier - ne čini li vam se... Mirnim, ali odlučnim pokretom Dunois ga ušutka. - Ne, ne prijatelju! Imamo mi i važnijih poslova no da mučimo jednu ženu koja je, možda, nevina. Donosim odlične vijesti. Iza jednoga stupa izbije Arnaud blijed od bijesa. - Monsinjore, ja sam naredio da se ova žena uhapsi. Ja sam izjavio da je ona opasna i vi me vrijeñate neodobravanjem mojih postupaka.


~ 166 ~

Jean de Dunois se osmjehne. Katerina kojoj je krvnik pomagao da sjedne, primijeti neodoljivu privlačnost tog njegova osmijeha. Dunois položi obje ruke na kapetanova ramena. - Nije istina da ja ne odobravam tvoje postupke, Arnaude! Kako bih to mogao učiniti. Ti si mi brat po oružju i ja te volim kao da smo istoga roda. Ako si smatrao ovu ženu pogibeljnom, dobro si učinio što si naredio da je zatvore. Ali zašto da je stavljamo na muke? Ubrzo će poslanica Božja biti ovdje. Ona će napustiti Poitiers gdje su je učeni i sveti ljudi proglasili neokaljanom i svetom, gdje su je gospode proglasile nevinom, gdje joj je kralj poklonio oklop i oružje da bi njegovu vojsku povela u napad. Pulcelle će krenuti prema Toursu. Ubrzo će se pridružiti vojsci u Blodsu, a odmah iza toga dolazi ovamo. Ona će odlučiti o sudbini zatvorenice kad Orleans bude osloboñen. A dotad neka ova žena ostane u zatvoru. Stražari, odvedite zatvorenicu! Arnaud je bio pobijeñen. Oborio je glavu. Dok je krvnik pomagao Katerini da navuče na sebe haljinu i da se uspravi, ova usprkos silnoj boli što joj je prožimala čitavo tijelo pomisli kako Amaud sigurno neobično voli Batarda čim mu se bez pogovora pokorio. Meñutim, mlada je žena bila isuviše slaba da bi na svojim nogama stigla do ćelije, stoga su je dva vojnika morala odnijeti do nje na očito nezadovoljstvo gradskih sudaca. Iza tih dogañaja su se vlasti tako malo brinule 0 Katerini, da joj se na trenutke činilo da su sasvim na nju zaboravile. Nitko više nije dolazio da je ispituje ni da je vidi. Pustili su je da čuči u zatvoru. Uskoro je bila zahvalna Nebu što joj je dalo dobrog i milosrdnog tamničara. Pitoulova je dobroćudnost izbijala iz čitava njegovog bića. Bio je zaista dobar čovjek, a što njegovo zanimanje nije bilo u skladu s njegovom ćudi, trebao je zahvaliti činjenici što je svoj položaj naslijedio od svoga tasta. U životu je Pitoul imao tri strasti: svoju ženu Alisonu, jezičavu babu bujnih oblika koja ga je tukla bar jednom tjedno, dobru hranu, a osobito kobasice po kojima je na glasu bio gazda Godin, čija se krčma "Zlatna kobasica" nalazila usred ulice Hostelleries, i na kraju svako piće što ga je Gospod stvorio. Budući da je opsada uništila kuharsku proizvodnju gazde Godrina, Pitoul se morao zadovoljiti sa svojom ženom Alisonom i s vrčevima pića. Istini za volju treba spomenuti da je on svoju novu zatvorenicu gledao s izvjesnim nepovjerenjem, s obzirom na njezine sumnjive veze s Burgunñanima, ali kad je doznao da se monsinjor Batard osobno zauzeo za Katerinu, njemu je laknulo pri duši. Sad više nije smatrao nepriličnim da s vremena na vrijeme doñe k njoj da malko porazgovara, i to utoliko radije što je ona bila jedinim zatvorenikom u njegovu zatvoru u tom trenutku. Preko Pitoula Katerina je doznala najvažniju vijest izvana. Grozničava je nada obuzela grañane koji su spali na to da jedu pse i mačke i da zdjelicu brašna plaćaju istom količinom zlata. Dogodilo se da je zahvaljujući moćnom mraku, jedan vozač s nešto živeža ušao u grad, ali ono što je on uspio unijeti, to je bila kap vode u moru kojom su se, kao što uvijek biva, okoristili oni najbogatiji. Grañani su samo jedino imali na umu: izdržati pošto-poto dok čudotvorna Pucella ne uñe u grad. Iz dana u dan ih je Jean de Dunois pred gradskom vijećnicom sokolio i u njima nastojao pobuditi strpljenje i ujedno ih obavještavao o Jehanninom kretanju koje je svatko pratio s najvećom tjeskobom. Znalo se da je napustila Poitiers i krenula za Chinon, iz Chinona u Tours gdje je kralj naredio da se za nju podigne vojna kuća i izradi zastava. - Dali su joj štitonošu, dva paža, dva glasnika i jednog kapelana - govorio je Pitoul očaran - baš kao nekom velikom vojničkom


~ 167 ~

zapovjedniku. Sad nastupa prema Bloisu ta sveta djevica, Bog je poživio, prema Bloisu gdje će joj se priključiti kapetani naše vojske. Malo-pomalo u povrijeñenom Katerininom duhu stvarala se čudna neka predodžba o toj neobičnoj seljančici koja je postala glavnim zapovjednikom jedne vojske. Budući da ju je mrzila a da je nikad nije vidjela, budući da je njezina sudbina zavisila od te neobične i nepoznate djevojke, ona ju je zamišljala kao biće obdareno nevjerojatnim lukavstvom, izuzetnom moći zavoñenja, kadrom da čak iz daljine opčini ljude. Svi koji su s njom došli u dodir odmah su joj se potčinili. Pa čak će i ljudi visoka roda kao što su bili Jean de Dunois i Arnaud ubrzo potpasti pod njezin utjecaj kao što se i drugima dogodilo. Malo-pomalo Katerina je počela smatrati Pucellu odgovornom za sve njezine nevolje, sigurna da Arnaud ne bi onako okrutno prema njoj postupao da nije kao i svi drugi čekao Jehannu. On je očekivao tu izaslanicu neba, djevojku koja mu se činila toliko iznad svih ostalih žena da je iz njegova srca izgurala onu koju umalo nije zavolio. Pod Jehanninim utjecajem on je Katerinu smatrao zlokobnim bićem, porodom samog vraga, štetnim stvorenjem. Mlada je žena slušala s nekom vrsti tuge i bijesa oduševljene izvještaje što joj ih je njezin tamničar podnosio. Ona mu je rado opraštala njegovo oduševljenje zato što joj je svaki dan donosio čiste vode da se opere i pribavio joj jednu staru haljinu svoje žene. Jednoga utorka posljednjeg tjedna mjeseca travnja, Pitoul je ušao u Katerininu ćeliju kao što je to svakog jutra radio. U rukama je nosio vrč vode i zdjelicu nekakve providne juhe od repe i pokvarenog brašna, ali mu se zato lice blistalo od sreće. - Ovo jelo zaista ne valja bog zna što - reče tamničar stavljajući zdjelicu na stočić - mada vojnici dobivaju još manje od vas. No uskoro ćemo se dosita najesti. - Kako to? Zar Englezi odlaze? - Kakvi! U Bloisu je spreman čitav konvoj s namirnicama koje će sama Pucella dovesti u grad... On se sagne prema Katerini i u povjerenju joj šapne zaklonivši usta rukama kao da se bojao da ga zidovi ne čuju: - Noćas su Batard, gospodin Gaucourt i gotovo svi kapetani krenuli u susret Jehanni. Sutra će ona možda biti ovdje i mi ćemo biti spašeni...! - Oni su napustili grad? - upita Katerina iznenañena. - Pa tko onda- čuva grad? - Naši suci, zaboga! Pa i poneki od kapetana. Nisu svi otišli. Gospodin Montsalvy je, na primjer, ostao... Ali Katerina ga više nije slušala. Gotovo je već mjesec dana bila zatvorena u toj ćeliji i čitavo to vrijeme sanjala je samo o jednoj stvari: da se spasi, da se pošto-poto dočepa slobode. Na nesreću taj njezin san je bilo teško ostvariti u dobro čuvanom gradu. Dragocjena je bila ta vijest o odlasku najvećeg dijela vojnih rukovodilaca. Možda će do njihova povratka biti lakše pobjeći. Dok je Pitoul nastavljao da priča ona ga je gledala osmjehujući se. Nešto joj je sinulo u glavi... Gotovo svaki dan je on navečer provodio nekoliko trenutaka s njom, jer je ona rado slušala što bi joj pričao, te se on osjećao polaskan pažnjom te velike gospoñe, svoje zatvorenice. Dobričina Pitoul je slijepo vjerovao toj lijepoj i plavoj ženi tužna i nježna lica, a osobito u tim večernjim trenucima. A Katerina je razmišljala kako ne bi bilo teško mlatnuti po glavi Pitoula sa stolićem, skinuti s njega odijelo i izići iz zatvora pod okriljem noći. Morala se još bolje obavijestiti o običajima u zatvoru. Odlučila je da tu večer i sutradan navede Pitoula da što više govori o stvarima koje su joj mogle biti od koristi. Dotle će nešto smisliti i provesti u djelo. Najvažnije za nju bijaše da se izvuče


~ 168 ~

iz zatvora prije no što Pucella uñe u grad. Nizašto na svijetu Katerina nije željela da joj ta djevojka bude sucem. Sve ono što je željela doznati, doznala je kao od šale. Pitoul je bio tako sretan što će uskoro biti u mogućnosti da utaži glad da ga nije trebalo moliti da priča. Katerina je tako doznala točno vrijeme obilaska stražara, imena raznih vratara, običaje koji su vladali u zatvoru, pa čak i lozinke. Odlučila je da u četvrtak okuša sreću i pokuša pobjeći. Tu je noć prvi put otkako se nalazila u zatvoru spavala dubokim i mirnim snom. Stigao je četvrtak. Čitav dan je bila neobično uznemirena. Artiljerijski su dvoboji taj dan bili žešći no prethodnih dana. Englezi su kao i Orleanci znali da se približava žena koju su jedni nazivali vješticom, a drugi sveticom. Lumbarde su podizale paklenu buku svojom stalnom grmljavinom, čemu se Katerina neobično radovala. Ta će halabuka dobro doći njezinim planovima, osobito ako bar malo potraje iza zalaska sunca. S izmiješanim je osjećajem straha i nestrpljenja promatrala kako se spušta sumrak nade. Približavao se trenutak Pitoulove posjete. Napokon u hodniku odjeknu koraci. Njezino srce ludo zabubnja. Stigao je željeni trenutak... Već bijaše pružila ruku da dohvati težak stolac od hrastovine kadli se otvore vrata, na njima se pojavi Pitoul, ali se odmah makne u stranu držeći kapu u ruci. Zatečena, Katerina ispusti stolac vidjevši da u njezinu ćeliju ulazi gradski sudac Lhuillier u pratnji dvojice vojnika. On je držao u ruci smotuljak pergamene. Njegovo crveno odijelo ispunilo je ćeliju grozom. Katerina se nagonski diže, netremice se zagledavši u došljakovo kruto lice. On je letimice pogleda, a zatim odmota pergamenu i počne čitati snažnim glasom: "U odsutnosti Jeana d'Orleans i gospodina Raoula de Gaucourt, guvernera grada Orleansa, mi gradski suci osudili smo na smrt gospoñu Katerinu de Brazey, optuženu za izdaju i za suradnju s neprijateljem..." - Na smrt? - javi se Katerina zaprepaštena njegovim čitanjem. - Ali ja nisam uopće suñena! Lhuillier je nepokolebljivo nastavio: "Na temelju toga smo odlučili da imenovana gospoña bude sutradan 28. travnja, u vrijeme zalaska sunca, odvedena u katedralu Saint-Croix gdje će se pomoliti Bogu da joj oprosti grijehe, a zatim na trg Martoy, gdje će biti obješena konopcem oko vrata dok ne nastupi smrt. Sastavljeno u Orleansu, dana..." Potpuno slomljena tom viješću Katerina ga više nije slušala. Klonula je na stolac, ruke skupila u krilu. Tijelo joj se treslo u nervoznom grču. Obješena! Nju će objesiti! - Gospodin Jean je kazao da će o mojoj sudbini biti odlučeno tek poslije osloboñenja grada - reče ona bezličnim glasom. - Monsinjor nam je povjerio grad te smo u njegovoj odsutnosti jedino mi ovlašteni da ocijenimo što je korisno ili štetno za sam grad - odgovori Lhuillier tvrdo. - Smatrali smo korisnim da vas se riješimo prije no što u grad uñe izaslanica Božja. Vi predstavljate prljavštinu koju treba počistiti. Tanke se usnice gradskog suca iskrive u izraz neizrecivog prezira. Očito, on ju je smatrao ortakom samog nečastivog. Katerini je bilo jasno da se nije mogla nadati ni žaljenju ni milosti tih ljudi. - Zar vas nije strah da ćete svoje duše okaljati zločinom? - upita ona s gorčinom u glasu. - Kazala sam vam i ponovila da na meni nema krivice! - To je stvar koju treba da raspravite s dragim Bogom, ženo! Sutra će k vama stići jedan svećenik da vas pripremi da stupite pred Njegovo lice!


~ 169 ~

Sudac hladnokrvno smota pergamenu, tutne je u svoj široki rukav i krene prema vratima koja se teško zatvore iza njega i onih što su ga pratili. Katerina je ostala sama usred duboke tame. Ovaj put je s njom bilo gotovo. Nitko je više nije mogao spasiti! Beskrajan joj očaj obuzme dušu. Bacivši se na ležaj od slame, gorko zarida. Bila je potpuno sama na dnu slijepog i gluhog zatvora okružna nesmiljenim neprijateljima koji će je sutra odvesti na stratište. Sutra! Ostalo joj je još svega nekoliko sati života! Dosta dugo je zatvorenica ostala ispružena na slami. Više nije jecala, ali je imala dojam da je život već napuštao njezino tijelo. Bilo joj je hladno i sva se tresla. Čak kad bi se Pitoul i vratio k njoj u ćeliju, ona više nije bila u stanju da ostvari svoj naum. Čula je kako je Lhuillier kazao vojnicima da se postave ispred vrata ćelije i da se nizašto na svijetu ne miču s tog mjesta. Više joj zaista nije bilo spasa! Napolju, u gradu, je vladala neobična živost. Do Katerine su dopirali veseli krici i pjesma. Grad je izgledao veseo tu noć! Katerina je gorko u sebi pomislila kako se taj svijet napolju raduje njezinoj skorašnjoj smrti. Sjećala se isuviše dobro povika nabijenih mržnjom što su je pratili dok je ulazila u Chastelet. Sutra će biti još gore. Natisnut će se svi do posljednjeg na put kojim će proći da bi je obasipali uvredama, proklinjanjima i da bi u nju bacali grude blata... Oko ponoći se vrata njezine ćelije ponovo otvore. Katerina se uspravi pomislivši da je to došao svećenik što joj ga je Lhuillier najavio. Meñutim, umjesto svećenika u ćeliju uñe Arnaud... On je trenutak zastao na pragu i promatrao je. Zatim polako potegne za sobom tešku vratnicu i napravi nekoliko koraka prema njoj. - Došao sam da ti kažem zbogom! - reče muklim glasom. Arnaud je postavio na zemlju fenjer što ga je nosio, a čija je žuta svjetlost bacala na zid njegovu golemu sjenu. On se čitavim svojim rastom zaustavio pred njom. Njoj se učinilo da još nikad nije bio tako visok i tako blijed. Da mu lice nije zbog slabašne svjetlosti fenjera izgledalo pepeljastosive boje, a crne mu se sjene utisnule u kutove usana i podno nosnica? Bio je odjeven kao onog dana na sudu: u zeleni haljetak od jelenje kože dok je za pasom nosio običan bodež. Katerina je osjetila kako joj srce tuče ubrzanim ritmom. Krv joj je navalila u grlo i sljepoočnice. A kako ju je on i gledao bez riječi, nepomičan i krut, ona prva progovori. - Tako dakle - reče zajedljivom sporošću - gospodin Montsalvy se osjetio ponukanim da mi doñe kazati zbogom? Koje li časti! Koje li izuzetne milosti u čovjeka nevjerojatno osjetljiva ponosa! Mogu li vas, meñutim, upitati na temelju čega ste pretpostavili da je meni stalo do vašega zbogom? Hajde, gospodine, budite iskreni barem prema sebi samom! Došli ste da vidite u kakvom se stanju nalazim i u kakvom raspoloženju očekujem smrt, nije li tako? Mogu vam odgovoriti da je očekujem s radošću, da sam sretna što ću sutra umrijeti jer ću se tako zauvijek osloboditi vas i vama sličnih ljudi! A sad možete i otići! Kapetan odmahne glavom. Njegovo lijepo lice nije planulo bijesom, već se na njemu opažala neka vrst straha i nesigurnosti. - Ne... ne, nisam radi toga došao ovamo! - reče naposljetku. - Došao sam zato što nisam mogao postupiti drugačije. Već se danima i danima borim protiv želje da doñem. Danju se tučem s Englezima pa te načas zaboravim, ali noću ne mogu. Ti si mi uvijek pred očima. Ti me progoniš, vještice! Ona prasne u smijeh. Okrutna i nježna radost joj je ispunila srce utvrdivši da je još uvijek imala moć da ga muči! - Vještica? - poviče. - To je sve što ste uspjeli smisliti? U stvari, smatrala sam vas mnogo pametnijim... - I ja sam se takoñer smatrao pametnijim - otpovrne on bez ljutnje. - Osim toga, smatrao sam se jačim. Ali ti me već godinama opsjedaš,


~ 170 ~

ustremila si se na mene, truješ mi život... Prezirem te i mrzim. Da bih te zaboravio, sve sam već pokušao: vino i žene. Trebao sam se oženiti. Bila je vrlo lijepa gospoñica Severac, bila je nježna i čista i ljubila me je. Ali kad bih se našao pokraj nje, tebe sam vidio, činilo mi se da tvoje ruke dodirujem, da tvoje obraze ljubim. Tada sam bježao od nje jer mi se činilo da vršim zločin svetogrña dozivajući u sjećanje jednu drolju kao što si ti sjedeći pokraj nježne djevojke. Poslije sam se vraćao njoj, zaklanjao se iza nje kao iza kakva štita moleći Boga da moje srce ispuni ljubavlju prema njoj... Nebo je ostalo gluho na moje molbe, a želja za tobom mučila me je još okrutnije. Ona je zatim umrla i ja sam postao još osamljeniji. Druge žene, sve one koje su mi se nudile, nisu vrijedile više od tebe. Neko vrijeme sam se bavio mišlju da odem u benediktince... Katerini se ta misao učinila tako neobičnom da je ponovo prasnula u grohotan smijeh. - Vi, fratar? S tim svojim ponosom, s tim svojim tvrdim srcem? - Mogao sam to postati, ali sam isuviše volio rat da bih postao dobar sluga Božji. Ponos se može ukrotiti! Ali ne i želja za bojem! Nju čovjek nosi u krvi od samog roñenja, usisa je s dojiljinim mlijekom. Tada sam se bacao u bojni metež nadajući se da će me jednoga dana smrt osloboditi tebe. Ali i ona se oglušila. Katerina se polako diže i nasloni na zid kao da u njemu traži potporanj. Pogledi su im se ukrstili poput oštrih mačeva. Ona se prezrivo osmjehne. - Zato ste pomislili da će možda mene htjeti, zar ne? Jer vi ste, dakako, iskoristili odsutnost Batarda i Gaucourta i gradske suce privoljeli da me osude na smrt! Nije li to istina, recite? - Istina je. Vrlo sam ih brzo uvjerio! Ti si im pritiskala dušu kao neko zlo znamenje. Oni će te s veseljem objesiti... ! Ona se naglo otkine od zida, primakne mu se tako da ga je gotovo dodirnuta, a oči joj izazovno sjevnu. - A ti? I ti ćeš me objesiti s veseljem, zar ne? Misliš li da ćeš me se na taj način zauvijek riješiti? Misliš li? - Jest... mislim! Ona mu se u nos nasmije. Njezin podrugljiv, zajed, nepodnošiv smijeh pobjednički odjekne. Izazovno zabaci glavu. Divlja je radost preplavi, prožme je gorkom i zanosnom opojnošću. Kako je odjednom izgledao nemoćan i razoružan pred njom! Stoput, tisuću puta bjedniji, usprkos svoj svojoj beskorisnoj snazi, od nje koju je smrt već zasjenila svojim krilom. - Tako dakle, ti to misliš? Ti misliš da ću te manje progoniti mrtva no što sam te progonila živa? Misliš da moje tijelo pretvoreno u prah više neće juriti za tobom? Jadni glupane! Mrtva, bit ću ti stoput jezivija. Posvuda ćeš me vidjeti, iza svakog ženskog lica, iza svakog tijela koje ćeš posjedovati, jer mene nikad ni bijeda ni starost neće okrznuti, jer će te osim želje progoniti grižnja savjesti! Po prvi put u mračnim očima mladićevim sijevne blijesak gnjeva. - Grižnja savjesti? To se sigurno neće dogoditi. Ti si zaslužila da te se objesi jer si ovamo došla da zlo siješ! - Prestani već jednom obmanjivati i sebe i mene! To više nema važnosti budući da si odlučio u pogledu moga života. Ti vrlo dobro znaš zašto sam došla ovamo. Ti si to znao onog istog trenutka kad sam pošla prema tebi na Burgundskim vratima. Ti si to znao u dvorani za mučenje. Ti znaš da sam te voljela dovoljno da sve žrtvujem, da sve poduzmem, da sam sve napustila i da ništa drugo nisam željela na ovom svijetu nego da te pronañem i da zajedno s tobom umrem pod ruševinama ovoga grada. - Umukni! - zagrmi Arnaud.


~ 171 ~

- Ne, neću šutjeti. Još nisam mrtva, još imam glas, konopac ga još nije presjekao u mom grlu. Govorit ću stoga dok me bude volja. Kazat ću ti sve ono što sam godinama željela da ti kažem. Za besanih i pustih noći čut ćeš kako ti moj glas dovikuje: "Ja sam te ljubila... ja sam te ljubila, a ti si mene ubio... !" - Hoćeš li već jednom umuknuti!? On ju je grubo zgrabio za ramena i tako je silovito prodrmao da joj se glava klatila u svim pravcima. Izgubivši ravnotežu, ona posrne i krikne. Tada je isto onako naglo ispusti kao što je bijaše i zgrabio te ona padne na tlo. Jedna joj se od nogu pri tom iskrivi prouzrokovavši joj oštru bol. Osjetivši hrapavo tlo pod rukama, htjede se podignuti, ali se on baci na nju pritisnuvši je svom svojom težinom. Pri slabom svjetlu fenjera ona pred sobom ugleda Amaudovo lice izobličeno od bijesa i želje. - Ne, ne, više me nećeš progoniti! Sutra ćeš biti mrtva, a ja ću večeras istjerati vraga iz tebe, vještice! Istrgnut ću ti svu tvoju moć. Kad potčinim i zagospodarim tim tvojim tijelom, možda ću otkriti da si ti kao i sve ostale žene... Divlja se borba zametnula izmeñu njih, borba bez riječi i bez milosti. Stisnutih zuba Katerina se branila kao da joj je baš u tom trenutku život bio u opasnosti. Zadržavala je dah, štedjela snage što je više mogla. Bila je vitka i izmicala je poput jegulje, ali je Arnaud bio čovjek u punoj snazi dok su nju nevolje putovanja i zatvora sasvim iscrpile. Malo-pomalo napuštala ju je snaga, sve je više slabila i bi joj jasno da neće dugo izdržati. Osim toga, njezine raspletene kose su joj smetale, omatale su se oko nje kao kakva mreža. Arnaud ju je već držao čvrsto za jedan zglavak i svinuo joj ga iza leña. Sad je to isto pokušavao učiniti s drugim. Katerinina snaga, podržavana živčanom napetošću i bijesom, naglo popusti. Arnaudove se usne zariju poljupcem u njezine i oduzmu joj dah. Osjetila je da popušta, da slabi i bi joj jasno da će izgubiti svijest. Sad se nastojala oduprijeti tom novom jadu koji ju je iz zasjede pokušao zaskočiti. Bila je skršena. U polusvijesti je osjetila da se on odmaknuo od nje držeći joj uza sve to još uvijek ruke iza leña i skidajući joj haljinu. Zatvorila je oči da ga ne vidi. Čula je kako snažno diše, kao čovjek poslije naporne trke. Zglavci su je boljeli od čvrstog Arnaudova stiska. Ona se svije da bi ublažila bol. Uto osjeti kako joj njegova ruka nježno klizi tijelom. Stresla se. Ponovo ju je poljubio u usta od čega se u njoj razbude sve nekadašnje strasti, proždrljivije no ikad poslije dugog sna na koji ih ona sama bijaše osudila. Sve je zaboravila: i sutrašnja vješala, i svoju mržnju i svoj bijes, te se potpuno prepustila čak ni ne primijetivši pri tom da je on oslobodio njezine ruke koje mu je ona nagonski ovila oko vrata. Nešto joj je šaputao muklim, jedva čujnim, sanjalačkim glasom. S usnama na njezinu licu mrmljao je ljubavne riječi, ispresijecane uvredama i poljupcima. Zatvorenih očiju, poluotvorenih usana, ona je samo šutjela i sve se više zanosila pod utjecajem njegova buncanja. Dogodilo se čudo! Čudo koje je spojilo dva bića oduvijek odreñena jedno za drugo, stvorena jedno za drugo. Katerina se prepustila kao nikad prije, a zauzvrat je osjetila silnu radost. Nije se ni u snu nadala da takva postoji. Radost koja je brisala sve drugo i u jedan jedini trenutak zgusnula bajoslovnu vrijednost čitava života. Kad se val strasti povukao i ostavio je bez snage na golom tlu njezine ćelije, Katerina je osjetila da se Arnaud odijelio od nje. Ona otvori oči i vidje kako se on nesigurnim korakom uputio prema vratima ćelije. Osmjehnula se. - Arnaude... - zovne ga. Čuvši njezin glas, on se okrene, ali tako polako, kao protiv volje. Otvorio je usta da nešto reče, ali mu iz grla ne izbije zvuk. Tada ona vrlo nježno promrmlja:


~ 172 ~

- Sada možeš otići i ja sada mogu umrijeti, ali sada znam da me nikad nećeš zaboraviti! On muklo krikne i baci se prema vratima sasvim zaboravivši na svoj fenjer. Katerina je čula kako se buka njegovih koraka gubi u beskrajnim hodnicima zatvora. Prestrašivši se da stražari što su pred vratima njezine ćelije bili na straži ne uñu, ona žurno sredi na sebi odjeću, uvali se u slamu i zaspa dubokim snom. Kad je jedan od stražara ušao da bi pokupio fenjer, vidje da spava kao zaklana što je na njega ostavilo neobično čudan dojam. - Kad netko onako spava nekoliko sati prije no što će biti obješen - povjerio je čas zatim svome drugu - to govori o izuzetnoj hrabrosti. I to je još jedna žena!


~ 173 ~

Glava četrnaesta

JEHANNA

Pobjegavši iz Katerinina zatvora, Amaud je bio siguran da je u njemu ostavio biće koje se u tom trenutku osjećalo beskrajno sretnim. Ta je sreća oslobodila mladu ženu nje same, oslobodila je strašne sudbine koja ju je očekivala i uznijela je u plavetno nebo. U toku jednog sata toliku je radost osjetila, da se čak ni smrti više nije bojala. Franjevac što je došao k njoj da je ohrabri, našao se pred ženom koja se već od svega bijaše odvojila i nije se baš mnogo na nj obazirala. Ravnodušno je slušala kako joj govori o Bogu i nesvjesno se osmjehivala, što je donekle sablaznilo Božjega slugu. Pitoul, obliven suzama, poslužio ju je ručkom kakvim je već odavno nije pogostio: bijelim kruhom, svježim mesom i vinom. Sinoć je jedan konvoj namirnica ušao u grad vodenim putom. Pucella je osobno vodila računa o njegovoj sigurnosti. - Kad samo pomislim da će ona sigurno još večeras ući u grad i da je vi nećete vidjeti, srce mi se steže od boli! - jadikovao je dobričina Pitoul. I tako se dogodilo da je Katerina morala tješiti svoga tamničara. Njoj, koja je trebala umrijeti, nije bilo stalo do Pucelle, jer je osjećala da će umrijeti sretna. Ta neobična vedrina vladala je u njezinoj duši dok nisu došli po nju oko osam sati navečer, i to s jednim kolicima koja su obično služila za odvoz smeća. Franjevac se smjesti pokraj, a krvnik iza nje. Mala skupina stražara opkoli kolica i napusti Chastelet. Odjevena u košulju od grubog platna, s konopcem oko vrata, Katerina je bez otpora pustila da je dovedu do drmusavih kola. Njezine velike oči podsjećale su na mjesečare. Činilo se kao da više ne pripada ovom svijetu. Osuñenička dvokolica prijeñe preko tržnice za živad, pustu u taj sat i skrene u glavnu ulicu Hostelleries. Ta široka gradska arterija, sa svojim gostionicama, punim svijeta u normalno vrijeme, i lijepim i bogato osvijetljenim firmama, obično je bila puna živosti i prolaznika. Ali tu je večer bila gotovo prazna. Na svim su kućama bili povučeni kapci, a poneki se prolaznik toliko žurio da je jedva i posvetio neki pogled pogrebnoj povorci. Jedan od stražara promumlja: - Svi su se sjatili kod Burgundskih vrata kroz koja će Pucella ući u grad. Kao da gospoda gradski suci nisu mogli narediti da se ova žena objesi nešto ranije. I mi bismo takoñer bili... - Treba požuriti! - nato će drugi. - Tišina vi tamo! - naredi vodnik koji je na konju pratio osuñeničku dvokolicu. Stvarno, iz istočnog dijela grada dopirala je silna graja što se dizala iz tisuća grla. Tamo je zujilo kao u golemoj košnici pčela, dok je drugamo vladala posvemašnja tišina. Zvona s crkava Saint-Etienne, Sainte-Colombe i Notre-Dame da la Conception stadoše zvoniti svom snagom dok su se kretali glavnom ulicom do crkve Sainte-Croix. U isto vrijeme su se radosni povici gomile množili i sve glasnije čuli. - Ona ulazi! - poviče jedan od stražara oduševljeno. - Neka je Svevišnjemu hvala! - Amen! - dometne franjevac po svom običaju. Katerina ravnodušno slegne ramenima. Njoj se sada žurilo da čitava ta tužna zgoda što prije svrši. I čudnog li slučaja, više nije mislila na Arnauda, već na njegova brata Michela. Vidjela ga je sada s jezivom jasnoćom kako stupa prema stratištu ulicom Saint-Denis. Oko njega se bijaše natisnuo silan svijet, dok je ona bila gotovo sama. Ali za njom se nisu prikradali djevojčica i dječak, odlučni da je spasu po


~ 174 ~

cijenu svojih vlastitih života. Okružena potpunom ravnodušnošću, u društvu jednoga bezličnog franjevca i stražara kojima se žurilo, išla je u susret smrti. Ulica se odjednom rastvori prema trgu ispred Sainte-Croix. Šiljasti tornjići katedrale blistali su u posljednjoj svjetlosti dana. Ispod mračnih crkvenih vrata, osvijetljenih s dvije voštanice što su ih u rukama držali dječaci, članovi crkvenog kora, svećenik u crnoj misnici čekao je s visokim procesijskim križem što ga je nosio ñakon. Radosna se buka sve više primicala. Zvona sa Sainte-Croix sručila su se svojim radosnim, ali i uvredljivim zvucima na glavu osuñenice koju odjednom preplavi čuvstvo pobune. Kojim pravom su je ti radosni ljudi silili da umre? Nagon za samoodržanjem odjednom bukne u njoj s takvom snagom da se sva stresla. Pokušala se osloboditi konopaca koji su je vezivali. Dok je dvokolica drndala po nejednakoj kaldrmi trga, ona počne vikati: - Neću da umrem! Ja sam nevina! Nevina... ! Silna graja preplavi njezinu viku. Ulica što je prolazila uz katedralu činilo se kao da će prsnuti od gurnjave silnog svijeta koji je nosio tako velik broj baklji da se vidjelo kao usred dana. Trg je učas bio preplavljen ljudskom bujicom dok su se okolni prozori na brzinu otvarali da bi ih čas zatim krasili sagovi, gobleni i šarene svilene tkanice koje su se spuštale do same zemlje. Katerininu osuñeničku dvokolicu sa svih je strana opkolilo ljudsko more koje se na nju nije ni obaziralo. Iznad zatalasanih glava Katerina opazi vojničku povorku koja je polako napredovala. Na čelu je jahao gologlavi vitez na bijelom konju. Oko tog se viteza stvorila velika gužva. Sa svojih dvokolica mlada žena osuñena na smrt shvati da to nije mogao biti nitko drugi nego Jehanna la Pucella. Ona se odjednom smiri a da ni sama nije znala zašto. Širom raskolačenim, zapanjenim očima promatrala je kako junakinja ide naprijed. Jehanna je na sebi imala bijeli oklop koji se sjajio kao da je od srebra. Jednom je rukom vodila na uzdi svoga konja, a drugom je držala veliku bijelu zastavu ukrašenu svilenim rojtama. Na polju obraslom ljiljanima, zastava je prikazivala lik Spasiteljev i dva anñela s ljiljanovim cvjetovima u rukama. Sa strane su bila ispisana imena Isusa i Marije. Ali Katerina nije vidjela ništa osim djevojčina lika, njezina jasna i otvorena lica ispod kosa odrezanih kao u mladića, njenih plavih, iskrenih i sjajnih očiju. Ljudi su se i žene nagurali oko bijelog konja pokušavajući da dirnu ruku, oklop ili samo konja djevojčina. Ona im se ljubazno smiješila, nježno ih je sklanjala govoreći im da se čuvaju kako ne bi svršili pod kopitama konja. U svom oduševljenju jedan dječak približi isuviše svoju baklju jednoj zastavi koja odmah plane. Brzim pokretom Jehanna d'Arc dohvati zastavu, rukom ugasi plamen i odbaci izgorenu tkaninu. Mahnitanju nije bilo kraja... Iza Pucelle Katerina prepozna Jeana d'Orleans, Xaintraillesa i Gaucourta. Iza njih su nastupali mnogi koje nije poznavala. Jedino Arnauda nije nigdje bilo. Odjednom Jehanna digne oči prema katedrali i zaustavi ih na osuñenici s izrazom nevjerice. Pošto je zaustavila konja, okrene se prema Dunoisu i pokaže rukom tužan prizor: - Gospodine Batarde, zar u tvom dobrom gradu ima tako tvrdih ljudi koji se ne libe poslati u smrt jednu ženu u trenutku u kojemu dolazak vojske ispunja sva srca nadom? - reče ozbiljnim glasom koji dirne Katerinu do u samu srž srca. Dunois nabere obrve. Odmah je prepoznao Katerinu. Okrenuo se oko sebe tražeći očima nekoga, koga nema sumnje, nije pronašao. Naposljetku srdito slegne ramenima. - Naredio sam da ova žena čeka u zatvoru do vašeg dolaska. Prije mjesec dana je stigla ovamo u dronjcima i potpuno iscrpljena. Jedan


~ 175 ~

od naših kapetana ju je prepoznao. Ona je velika gospoña i Filipu Burgundskom najdraža prijateljica. Kapetan ju je optužio da je ovamo došla uhodariti. - To nije istina! Htjela sam se samo priključiti ljudima ovoga izmučenog graña i zajedno s njima umrijeti - poviče Katerina s takvim žarom da se Jehanna s više pažnje zagledala u nju. Plave i ljubičaste se oči ukrižaju načas. Katerina osjeti kako joj je dušu obuzelo neko čudno povjerenje. Toliko je bilo dobrote i iskrenosti u Jehanninu pogledu da je ona u tren oka zaboravila sva svoja preduvjerenja. A kako joj se Jehanna potom osmjehnula toplim i prijateljskim osmijehom, ona joj stidljivo uzvrati. - Kako se zoveš? - upita je Jehanna. - Katerina, plemenita gospoño! Ovaj put osmijeh ozari čitavo Jehannino lice blistavom radošću. Ona veselo odmahne glavom kratkih kosa i reče: - Nisam ja plemenita gospoña, već obična seoska djevojka. Imam sestru koja se takoñer zove Katerina, imenom jedne od meni najdražih svetica. Budući da od mene zavisi tvoja sudbina, ti si slobodna, Katerino. Nadam se da će se ovdje naći neka dobra duša koja će se pobrinuti za tebe jer će me time neobično obradovati. Još ćemo se vidjeti... Odjednom nasta jagma za zatvorenicom. Odmah su joj odriješili ruke, skinuli su je sa smrdljive dvokolice, pa čak joj se i nekakav ogrtač našao na ramenima. Sad su se otimali za nju. Čak i oni, koji su je prije mjesec dana, dok su je vodili u zatvor tražili njezinu smrt, sad su se gotovo tukli da bi joj pružili gostoprimstvo. Dotle su Jehanna i njezina pratnja sjahali s konja ispred katedrale, gdje se djevojka htjela molitvom obratiti Bogu, što je radila svaku večer o zalasku sunca. Visoka i snažna žena, u lijepo sašivenoj haljini od baršuna i okićena zlatnim nakitom, približi se Pucelli. - Povjerite meni svoju zatvorenicu, Jehanno - reče. - Ja sam majka Jacquesa Bouchera, rizničara, u čijoj ćete kući prebivati. Ja ću se brinuti za nju. Jehanna joj zahvali osmijehom. - Uzmite je k sebi - reče jednostavno. - I neka vas gospod Bog blagoslovi! Zatim uñe u veliku crkvu noseći stalno svoju bijelu i visoku zastavu. Za njom uniñu u katedralu svi vitezovi iz njezine pratnje, kao kakav dugačak skut od čelika. Uto gospoña Matilda Boucher uhvati Katerinu za ruku i povuče je za sobom probijajući se kroz gomilu koja joj se sklanjala s puta uz prijateljsko mrmljanje. - Doñite, jadnice. Tako ste blijedi i slabi da vam ja nadasve potrebna okrepa i mir. Meñutim, Katerini je bilo žao napustiti to mjesto. Stalno se okretala ne bi li ponovo vidjela bijeli oklop Jehannin koji se sve više udaljavao pod vratima katedrale. Matilda se osmijehne. - Doñite, doñite. Uskoro ćete je ponovo vidjeti jer će stanovati kod nas. Tada mlada žena poslušno poñe za svojom zaštitnicom. Dok su prolazili pokraj opće bolnice, koja se nalazila u blizini katedrale, ona opazi, uklesan iznad vrata, lik s ogromnim krilima u klečećem položaju. - Jednog dana - reče muklim glasom - davno je tome, bila sam još mala djevojčica, jedna mi je Ciganka prorekla da ću na svom životnom putu sresti jednog anñela! Vjerujete li, gospoño Matildo, da je Jehanna zaista anñeo? Matilda se načas zaustavi i svoju štićenicu pogleda očima punim simpatije. Potaknuta milosrñem i željom da ugodi Jehanni, ona je


~ 176 ~

maloprije istupila naprijed, ali ju je sad već počela zanimati ta mlada žena koja je na tako čudotvoran način izbjegla sigurnoj smrti. - Ne sumnjajte u to! - reče ozbiljno. Kuća Jacquesa Bouchera, kraljeva rizničara u gradu Orleansu, nalazila se pokraj Vrata Regnard koja su vodila prema zapadu. Bilo je to visoko i lijepo prebivalište, čiji su zabat, ukrašen cvjetovima, lijepi prozori s križevima i oslikanim staklima, te male stražarnice odavali blagostanje. S njenih visokih prozora vidio se preko gradskih bedema najveći dio engleskog logora. Tamo iza jarka, izmeñu Loire i Vrata Banniere, na sjeveru, vojnici su vojvode Salisburyja, koji je ubijen u samom početku opsade, zatim Taboltovi i Suffolkovi, podigli pet utvrda od balvana, s kulama i obrambenim bedemima. Glavna od tih utvrda i, dakako najveća, gledala je na rijeku i nosila ime Saint-Laurent. Viteška zastava Johna Talbota, grofa od Shrewsburyja, vijorila je na vjetru, i Matilda Boucher je pokaže Katerini s prozora sobe koju joj je dodijelila. Usprkos noćnom mraku, jasno se razabirao engleski logor i nizovi šarenih šatora koji su meñusobno povezivali utvrde. Iza njega sav je kraj bio poharan, izgoren i nalik goloj ljudskoj lubanji. - Ni oni nisu bolje opskrbljeni u pogledu hrane od nas - reče nova Katerinina prijateljica pokazavši na golemu utvrdu - nikad se do sita ne najedu. Poslije glasovitog konvoja haringi što je od njih stigao usprkos svim nastojanjima vojvode burbonskog da to spriječi, nisu nikakve hrane dobili. Oduljili su im se zubi. Meñutim, iako smo pod opsadom, mi ćemo večeras, zahvaljujući Bogu i Jehanni, večerati kako se pristoji. Katerina je imala dojam da se probudila iz nekog grozomornog sna. Matildina ljubaznost je poput melema djelovala na nju. Po mnogim svojim osobinama Matilda je podsjećala mladu ženu na njezinu prijateljicu Ermengardu de Chateauvillain. Katerina joj to reče. Gospoñi Matildi je to mnogo polaskalo jer su Chateauvillaini bili velika gospoda poznata u čitavoj Francuskoj. Uostalom, i sam položaj i ime Katerinino je ostavilo veliki dojam na Matildu. Iako je još prije jednog sata mladoj ženi visio konopac oko vrata, gospoña Matilda ju je s užitkom nazivala "moja draga grofice". Zahvaljujući njoj, Katerina je odjednom osjetila radost što ju je pružala udobnost. U velikim dvoranama brojne su sluge pripremale raskošnu gozbu što ju je rizničar pripremao u Pucellinu čast, ali je Matilda uspjela odvojiti dvije sobarice koje po njezinu nalogu na brzinu ugriju kupatilo i spreme jednu sobu. Ušavši u toplu vodu, Katerina je bila sigurna da nikad takvog užitka prije nije osjetila. Topla voda, mirisavi sapun, mirisi, sve joj je to odjednom bilo, kao nekim čudom, dostupno. Više se gotovo nije ni sjećala vrča hladne vode što joj ga je svakog jutra donosio dobričina Pitoul. Kad je dobro istrljala tijelo, oprala kose, Katerina se osjećala drugom ženom. U finoj košulji od nabranog batista, u svilenoj haljini boje usahlog lišća, ponešto širokoj za nju, ali, zahvaljujući pribadačama, podešenoj za njezino tijelo, ona se osjećala preobraženom. Dok joj je sobarica češljala duge kose prateći taj svoj posao usklicima divljenja, ona je mislila kako su sve njezine tjeskobe, svi njezini strahovi, pa čak i sjećanja na patnje, kako je sve to ostalo na dnu prljave vode iz koje bijaše tek izišla. Kad je Matilda, koja bijaše izišla da pomogne snahi oko priprema, ušla ponovo u sobu, zastala je na pragu iznenañena promjenom što ju je opazila. Za svega jedan sat, ženska olupina namijenjena vješalima pretvorila se u prekrasnu i elegantnu ženu. Gospoña Matilda se nije mogla suzdržati a da je ne zagrli.


~ 177 ~

- Draga moja grofice, vi ste zaista čarobni i ja tek sada počinjem bolje shvaćati neke stvari! Naime, pitala sam se koji je luñak mogao pomisliti da ste bili prijateljicom vojvode Filipa?! - Bila sam, ali više nisam - otpovrne Katerina osmjehujući se. - Ispričat ću vam zašto! Vi ste tako dobri prema meni! - Pustite to sada. Ovdje ste kao u vlastitoj kući. Vašoj je nevolji, svatila sam to gotovo istog trenutka kao i Pucella, uzrok strašna zabluda. Da ste mi dobrodošli! A sada doñite da vas predstavim. Čujem da povorka stiže. Stvarno, oduševljena vika kao da se približavala tom dijelu grada. Jehanna je, nema sumnje, napustila katedralu i krenula prema svom prebivalištu. Ali se Katerina odupre Matildi koja ju je htjela za sobom povući. - Ne, večeras ne! Bilo bi me stid! Sutra ću se baciti Jehanni pred noge da joj zahvalim. U tom se trenutku zadihano i crveno lice Margerite Boucher pojavi u otvoru na vratima. Ona se osmjehne Katerini i srdačno je pozdravi zato što ju je Jehanna k njima poslala, a zatim se obrati svojoj svekrvi. - Evo, tu je! Preklinjem vas, doñite! Umirem od straha. Nikad se ne bih usudila da joj priñem! - Kad će vas već jednom minuti strah od tih blaženih oklopa, Margot? - prekori je Matilda slegnuvši ramenima. - Ta ne dolazi k nama u kuću kolovoña drumskih razbojnika, već vrlo mlada i vrlo lijepa djevojka, nasmiješena i neobično blage ćudi! - I koja nam je pala ravno s Neba! Pred takvim se bićem čovjek više ustručava nego pred najgorim drumskim razbojnikom! Dvije žene na brzinu iziñu ostavivši Katerinu samu. Jehanna je stvarno dolazila sa svojom pratnjom. Katerina se primakne prozoru da vidi njezin dolazak. Pucella je jahala konja, ali je zastavu prepustila svom štitonoši, Jeanu d'Aulon, koji ju je poput sjene pratio, da bi mogla stisnuti sve ruke što su se prema njoj pružale ili pomilovati svu djecu što su je do nje podizali. Iza nje su vojni zapovjednici nastupali u prilično uzornom redu i jednom strpljivi i nasmijani. Samo je u jednoga bilo mračno lice, a oči rasijano uprte u uši njegova konja. Katerinino srce snažno zakuca, a krv joj navali u obraze kad je u tom konjaniku prepoznala Arnauda. Još ga nikad ne bijaše vidjela takva: utučena i tako izmijenjena u licu. Imao je izgled pobijeñenog ratnika upregnutog u kola pobjednika. Katerina se pitala da li je znao da ju je Jehanna spasila smrti? I da li je to njegovo mračno lice bila posljedica činjenice što je znao da je ona živa ili je tako strašno na nj djelovala grižnja savjesti? Sjećanja na prošlu noć mora da su ga mučila kao i njezini prijekori! Mlada se žena osmjehne. Divan ju je osjećaj prožimao: osjećaj da je živa, mlada, slobodna... slobodna da se upusti u neobičan dvoboj s kapetanom Arnaudom de Montsalvy! - Neću te pustiti ni da predahneš, ni da se odmoriš! - procijedi izmeñu zuba kad je vitez prošao ispod njezina prozora uopće je ne primijetivši. U srcu joj se javi snažna želja za osvetom. Taj čovjek koji ju je hladno, bez i najmanjeg krzmanja, poslao u smrt, taj čovjek koji je, tako reći, u isto vrijeme grcao od strasti u njezinu zagrljaju, taj je čovjek bio sve što je do ludila voljela i sve što je isto toliko mrzila. Tužan izgled njegova lica ispunio je Katerinino srce zluradošću. Došlo je vrijeme da i on nauči što je to patnja i da ponos nije sve rješavao, da ponos nije štitio ljudski duh od svih nevolja. Kad su svi ušli i kad se kuća ispunila bukom kao udubljena školjka, Katerina poñe prema krevetu da se pruži na nj, krevetu tako mekom da umalo nije zaplakala od radosti. Poslije svih nevolja što ih je


~ 178 ~

prošla, bila je dozlaboga kivna na Arnauda, ali i uznemirena. Večeras ili sutradan oni će se naći licem u lice, a mlada se žena bojala tog trenutka više od ičega. Kako će on reagirati kad je opazi, kad bude siguran da je još uvijek živa? Za Katerinu je Arnaud predstavljao pravu zagonetku. Dvaput mu se ona prepustila, zaljubljena i podatna, tako da se on nije mogao prevariti u pogledu njezinih osjećaja. Odakle onda ta mržnja kojom ju je progonio do te mjere da ju je predao krvniku i mukama? Bojao se nje, to je bilo sigurno, bojao se nesavladive želje što ju je ona u njemu pobudila, a kako je bio uvjeren da je ta njezina privlačnost bila posljedica uroka, pokušao se osloboditi njezina utjecaja najokrutnijim sredstvima. Katerina se pokuša staviti u mladićev položaj. Kad ju je sreo na putu za Flandriju, on nije ni pokušao da se odupre privlačnosti kojom je na njega djelovala. Nisu ga mučila pitanja, već ju je on, zato što je bila lijepa i što ga je obuzela želja da je ima, jednostavno počeo grliti, ne trudeći se da išta drugo zna. Ali od samog trenutka kad ih je čista ljubav bacila u zagrljaj jedno drugom, čini se da se opakoj sudbini svidelo da ih rastavi. Zašto je u vezi sa smrću svoga brata, Arnaud zadržao u sjećanju samo ime Legoix? Prezime Legoix je bilo vrlo brojno u Parizu, a samo jedan od svih tih Legoix, njezin roñak Thomas, je svojim nožem dokrajčio Michelov život! Ako je bio već tako dobro obaviješten, kako to da nije znao za ulogu što ju je tom prilikom odigrala mala pariška djevojčica? Znači, nitko mu nije spomenuo zlatara obješenog zato što je pružio utočište njegovu bratu, zaplakanu djevojčicu koja se svojim ručicama odupirala gnjevu rulje i preklinjala da se poštedi život mladićev? Arnaud je sve Legoixe stavio u istu vreću ne trudeći se da dozna tko je meñu njima bio kriv, a tko nevin! I dok je mlada žena pustila maha svojim mislima, u svojoj je svijesti pronašla motive koji su ga ispričavali. Ako se dobro porazmisli, Arnaud nije imao nikakvih posebnih razloga da joj vjeruje. Nosila je ime Legoix, a on se bijaše zakleo da će se svima ljudima tog imena osvetiti. Pa ipak, kad su se sreli pod zidinama Arrasa, savladan ljubavlju kojom ga je ona nadahnjivala, on bijaše zaboravio na svoju osvetu. Što se tada dogodilo? Otrgli su ih jedno od drugog i, usprkos zakonima viteštva, Arnauda bacili u zatvor. Izišao je iz njega da bi je zatekao u Filipovu krevetu. Čak ako je i povjerovao da se ona zauzela za njegovo osloboñenje, to mu nije pričinilo nikakvu radost. Napokon, kad je pod zidinama Orleansa vidio kako ona sva u prnjama i napola mrtva dolazi prema njemu, kako je mogao slutiti da je prepatila silne muke da bi mu se pridružila? Za tog čovjeka, koji je već šest mjeseci živio i borio se u opsjednutom gradu, za tog čovjeka mučena glañu i drugim nevoljama, sve ono što je dolazilo iz Burgundije predstavljalo je opasnost koju je trebalo, pošto-poto, ukloniti... Što je vrijeme više odmicalo, Katerinine su misli bivale sve sklonije Arnaudu. Sad ga je shvaćala. Bolje rečeno, opraštala mu je nesmiljenu mržnju kojom ju je progonio. Možda bi na njegovu mjestu i ona sama bila tako postupila. Možda je za nju samu bilo najbolje da ga pusti na miru. Bila je svjesna činjenice da je sanjala, samo sanjala o budućnosti koja ih je mogla sjediniti. Suviše toga se ispriječilo izmeñu njih, suviše gorčine, i bezbrojne prepreke. Nikad on neće povjerovati u iskrenu ljubav žene u koju nije imao baš nimalo povjerenja. U srce joj se uvukao težak, razoran i dubok umor... Bila je izgubila naviku da se razodijeva prije spavanja i taman je san počeo svladavati kadli joj u sobu nahrupi gospoña Matilda sva uzbuñena. - Biste li vi vjerovali da Jehanna odbija da učestvuje u gozbi što smo je pripremili u njezinu čast? - poviče. - Što se tiče kapetana i


~ 179 ~

monsinjora Jeana, oni su se svojski bacili na jelo, ali ona nije htjela da okusi ništa osim par kriški kruha koje je umakala u vino izmiješano s vodom. To je ishrana! Njezin ispovjednik, otac Jean Pasquerel, mi je kazao da gotovo nikad ništa drugo ni ne jede. To je dobra gospoña Matilda izrekla s tako neutješivim prizvukom u glasu da je Katerina prasnula u smijeh. Već se odavna nije tako od srca nasmijala, a ta iznenadna veselost rastjera njezine crne misli. - Ni vi ni ja ne znamo ništa o izaslanicima Božjim i o njihovim navikama, gospoño Matildo - odgovori joj nježno. - Sve to treba dobro proučiti! Ne baš uvjerena Katerininim riječima, Matilda Boucher ozbiljno kimne svojom lijepom glavom na kojoj se kočila poveća kapa s dvostrukim rogom. - Vjerujete li vi zaista da je ona seljačko dijete kao što se priča? Jeste li vidjeli kako se drži na konju? Koje li sigurnosti i uznositog li držanja! Gospodin d'Aulon, njezin štitonoša, tvrdi da je nedavno u Toursu ukrstila koplje s monsinjorom vojvodom d'Alengon i da je ovaj bio očaran njezinom vještinom. Nije li to vrlo čudno? Dobra je gospoña mogla u beskraj govoriti o neobičnim svojstvima Jehanninim, Katerina jedva da ju je i slušala. Svu je njezinu pažnju zaokupio muški glas što je dopirao s donjeg kata. Glas u isto vrijeme i grub i topao od kojega su je prolazili trnci. Kad se njezina domaćica povukla i ona ponovo ostala sama, Katerinu zahvati osjećaj tuge i očajanja, osjećaj koji ju je opsjedao otkako ju je Jehanna oslobodila. Hoće li ikad imati snage da se otkine od Arnauda, da se od njega zauvijek udalji? Satrvena umorom, Katerina je ujutro vrlo dugo spavala. Iza sna ju je trgnuo nečiji glas koji je dolje, na ulici, strašno kleo i psovao. Učini joj se da je prepoznala taj glas, stoga skoči iz kreveta, bosonoga potrči k prozoru i nagne se napolje. Ustobočen ispred kuće, u oklopu, s šljemom ispod pazuha, Arnaud se svañao s Jacquesom Boucherom. Obojica su snažno vikali. U prvi mah Katerina nije ništa razumjela od svega što su jedan drugom dovikivali, ali se oko njih bijaše stvorio krug znatiželjnika. S raširenim rukama, Boucher je izgledao kao da se ispriječio mladom kapetanu. - Trbušine mi svetog oca pape - zaurla na kraju Arnaud sav izvan sebe - kunem ti se da ćeš me pustiti da proñem! Bio sam uvjeren da je ona drolja od jučer mrtva, meñutim, jutros sam doznao da si je ti uz izraze dubokog poštovanja primio u svoj dom. Ta sramota neće dugo potrajati pa makar ja morao sam svojim rukama tu prokletu vješticu dignuti na vješala! Boucher mu je htio odgovoriti, ali se ulicom razlegne drugi glas u najmanju ruku isto tako snažan kao i Arnaudov. Katerina vide Jehannu, kako je izletjela iz kuće, bacila se na Arnauda, zgrabila ga za ramena i snažno ga počela tresti. - Gospodine! - vikala je. - Kako se usuñujete ovdje proklinjati ime Gospodnje? Budite uvjereni da ćete prije no što odem odavde povući svoje kletve. Da ga je grom pogodio, ne bi Arnauda bio tako iznenadio kao silovit napad Pucellin. Zapovjedan ton i snažne djevojčine ruke bile bi najmahnitijeg kapetana smele, ali Arnauda nije bilo tako lako upokorili. - Ja sam kapetan Montsalvy. Hoću da uñem u ovu kuću kako bi pravdi bilo udovoljeno! - poviče. - Pa da ste glavom sam kralj, naš gospodar, nećete ući u kuću protiv volje meštra Bouchera. Uostalom, to je stvar koja se vas dvojice tiče. Ali meni je stalo do toga da vi zamolite za oproštenje Gospoda kojega


~ 180 ~

ste uvrijedili svojim kletvama. Nećete odavde otići prije no što to učinite! Brzo, na koljena! Na koljena? Pucella se usudila narediti Montsalvyju da se spusti na koljena? Katerina nije vjerovala svojim ušima. A niti je vjerovala svojim očima primijetivši kako je Arnaudovo lice od crvenog odjednom postalo blijedozeleno i kako je njegovo koljeno dodirnulo pločnik ulice, a usne mu stale mrmljati molitvu. Ona pomisli s tugom u srcu kako će on za poniženje što ga je doživio od Jehanne optužiti nju, kako njegova mržnja nije popuštala i kako bi je Arnaud, da nije na svojoj strani imala zaštitu Pucelle, bio u smrt otjerao. Nije li vikao da će je svojim vlastitim rukama objesiti? Stvarno, Katerina je morala, pa makar crkla zbog toga od žalosti, istrgnuti iz srca tu glupu ljubav. Kad je okrivljeni kapetan završio svoju molitvu, Jehanna je već bila ušla u kuću zajedno s Jacquesom Boucherom. Uto iz obližnje ulice izbije Xaintrailles zajedno s još jednim kapetanom, starijim od sebe, gruba i zastrašujućeg izgleda. Primijetivši Arnauda kako nasred ulice kleči, obojica se zaustave i stanu pucati od smijeha bez ikakva sustezanja. Arnaudov se bijes okrene protiv njih. - Htio bih znati što se tako blesavo smijete? - poviče svojim svadljivim glasom. Naprasit ton uopće nije zbunio dvojicu ljudi. Stariji se prestane smijati da bi podrugljivo primijetio: - Sve mi se čini, sinko, da će te Pucella dovesti u red. Reklo bi se da si konačno našao nekoga tko će te ukrotiti! - Kladimo se da ćeš ga i ti naći, La Hire! U čitavoj vojsci nitko ne kune jezivije od tebe. Vidjet ćemo što će kazati Jehanna kad čuje izbor tvojih psovki. Slušaj, spreman sam da se s tobom kladim! - A u što? - upita Gaskonjac nepovjerljivo. - Kladim se u sto zlatnih škuda da će te Pucella prisiliti da poñeš na ispovijed! La Hire se tako gromko smijao da umalo zidovi kuća nisu popadali. Suze su mu izbile na oči od pustog smijeha, a uz to se zvučno tukao po bedrima. Poznat u čitavoj vojsci po svojoj prgavoj ćudi, Etienne de Vignolles, s nadimkom La Hire,8 iznenada je prelazio iz najveselijeg raspoloženja u najmahnitiji bijes. - Važi! - poviče. - Možeš već brojiti svoje škude! Ja na ispovijed? Ni sveti otac papa se ne bi usudio to od mene tražiti... ! - Jehanna će se usuditi. I ti ćeš joj se pokoriti, dragi moj mladiću, i to zato što joj čovjek ne može odreći poslužnost. Vidjet ćeš! Dok je to govorio Arnaud podigne oči, opazi Katerinu na prozoru, u dugoj i bijeloj košulji sa zlatnim pletenicama koje su joj padale niz prsa. Od problijedi i okrene oči. A zatim reče primivši Xaintraillesa pod ruku: - Hajdemo - reče dovoljno snažno da bi ga Katerina čula. - Neka Jehanna čini s tom ženom što je volja. Najbolje bi bilo da je pošalje do vraga! - Jehanna? Ona da nekoga pošalje do vraga? Tome bih se veoma začudio - reče La Hire iskreno se začudivši. Budući da mu izvjesne stvari nisu bile poznate, dakako da od Arnaudovih riječi nije ništa shvatio. Ali se zato Xaintrailles osmjehnuo i kad su mu prijatelji okrenuli leña, on se osmjehne Katerini i neprimjetno je pozdravi. Taj osmijeh i taj pozdrav ublaže malko mučan dojam što su je na nju ostavile Arnaudove riječi. Čini se da je Xaintrailles sačuvao izvjesnu sklonost prema njoj. Mlada žena pomisli kako je on sigurno imao utjecaja na Arnauda s obzirom na to da mu je bio najboljim prijateljem. U svakom slučaju, njemu su sigurno bili poznati

8 Gnijev


~ 181 ~

Arnaudovi najskrovitiji osjećaji i misli. Ona odluči da prvom prilikom zaustavi Xaintraillesa i s njim ozbiljno porazgovara. Poput ostalih žena u kući Katerina je čitav dan promatrala kako Jehanna d'Arc živi. Pucella ju je očarala, privlačila ju je takvom snagom kao nikad nijedna žena prije toga. Na trenutke je ta snaga bila tako snažna da je u njoj čak i Arnaudov lik potisnula u stranu. Kad bi joj se pojavio u mislima, osjećala je izvjesnu nelagodu zbog isuviše jasnih i isuviše gorućih predodžbi što ih je njegov lik u njoj izazvao. Pred velikom, čistom i jednostavnom Lorenjankom, sjećanje na nj joj se činilo svetogrdnim. Pa ipak, Jehanna, koju je čitav grad smatrao svetom i blaženom djevojkom, nije imala ništa zajedničkog sa sveticama s oslikanih prozora crkava. Ona je kiptila od radosti i prenosila je na druge, a kad je bilo potrebno, planula bi strašnim gnjevom kao bilo koji od njezinih kapetana što je Arnaud de Montsalvy iskusio na svojoj koži. Tog jutra, pošto je prisustvovala misi što ju je fra Jean Pasquerel očitao za nju u sobi za molitvu Matilde Boucher, Jehanna se nije mogla zadržati na mjestu. Jedva je čekala da se baci u napad i bila je, očito, bijesna što su je u tome sprečavali Dunoisovi savjeti. Bolje da se čeka glavnina vojske koja je još bila u Bloisu. Da bi se tu vojsku ustrojilo kako treba, nareñenje je da joj se priključe garnizoni iz obližnjih gradova, a trebalo je vremena da bi se neujednačeni dijelovi te vojske stopili u jednu cjelinu. Ali kao dobra Lorenjanka, Jehanna je bila tvrdoglava kao mazga. Skrivena s Matildom iza jednih vrata, Katerina je iz podaljega prisustvovala ratnom savjetu koji se održavao u velikoj dvorani Boucherove kuće. S jedne strane su se našli Jehanna, potpomognuta La Hireom, Xaintraillesom, Illiersoitn i Montsalvyjem koji su bili da se odmah izvrši napad na neprijatelja, a s druge strane Batard, Gauoourt i Gamaches koji su bili za to da se čeka glavnina vojske. Riječ po riječ plane svaña izmeñu Gamachesa i Pucelle, koja se smatrala glavnim zapovjednikom vojske i koja kao takva nije dopuštala da se raspravlja o njezinim naredbama. Gamaches izvan sebe od bijesa, nazove Jehannu "brbljavom guskom", te izjavi da se povlači, našto ga Arnaud nije umalo na mjestu proburazio mačem, zahtijevajući od njega da povuče uvredljive riječi izrečene na Jehannin račun. Teškom mukom Dunois uspije spriječiti Overnjanca da ne prereže grkljan srditom Pikardijcu. On žestoko prekori Gamachesa, a zatim nešto blaže Jehannu i konačno postigne da se napadač i napadnuta zagrle što oni učiniše mrgodnih lica. Odlučeno je da Batard i Jehannin štitonoša, Jean d' Aulon poñu u Blois i požure vojsku na odlazak. Jehanna stane kazivati u pero Jeanu Pasquerelu pismo za Engleze. Uto Xaintrailles napusti dvoranu da bi zamolio da im se donese malo vina, ali čim je prošao kroz vrata nañe se licem u lice s Katerinom. - Gospodine - obrati mu se ona tiho - željela bih izmijeniti s vama nekoliko riječi. Imate li malko vremena? Umjesto odgovora, on je uhvati za ruku i povuče u stranu, u udubljenje jednog prozora, pošto se prethodno uvjerio da su svi njegovi drugovi ostali u dvorani. - Što mogu učiniti za vas, lijepa gospoño? - upita je ljubazno joj se i veselo osmjehnuvši. - Htjela bih vam se najprije zahvaliti - nato će Katerina. - Moj tamničar mi je kazao da je, zahvaljujući vama, postupak prema meni bio mnogo blaži. Dali su mi da jedem i uopće nisam bila vezana... - Zaboga, pustite to! Ništa mi niste dužni! Uostalom, ono što sam uradio, uradio sam poslušavši svoju savjest. Zar se ne sjećate, vi ste nas nekoć izvukli iz zatvora u Arrasu? Katerina razočarano uzdahne.


~ 182 ~

- Znači zbog toga ste to učinili? Bila sam uvjerena da ste vi to učinili zato što ste me smatrali nevinom, te ste na taj način željeli, bar donekle, ispraviti nepravdu što ju je prema meni počinio gospodin Arnaud... - Možda i zbog toga. Nisam ni trenutka povjerovao da ste ovamo došli s nekim zadatkom! Zaboga, tako ste bijedno izgledali! Samo se Arnaud u svom slijepom bijesu mogao prevariti u tom pogledu. A kako se njemu ništa nije moglo dokazati, učinio sam sve što sam mogao... - Ne možete zamisliti koliko sam vam zahvalna. Da nije bilo vas, on bi me bio predao krvniku da me bez milosti izmrcvari. Arnaud me strašno mrzi, zar ne? Na širokom Xaintraillesovu se licu pojavi zamišljen izraz, što se vrlo rijetko dogañalo. Vidjelo se da oklijeva s odgovorom, da se nalazio na nesigurnom terenu. - Pošteno govoreći, nemam pojma. Ostavlja dojam da vas mrzi, ali ipak... - Ali ipak? - ponovi Katerina ohrabrena nadom. - Ali ipak su njegovi postupci vrlo neobični! Znate li zašto je on tek jutros doznao da vas je Jehanna spasila? Zato što je sinoć bio pijan poput Poljaka! Nikad ga još pijana nisam vidio onako tužna kao sinoć. Praznio je čašu za čašom i pri tom stalno nazdravljao nekoj nevidljivoj osobi. U zoru smo ga odnijeli napola mrtvog kući. Plakao je kao malo dijete. Koješta je bulaznio, ali se meni učinilo da je pri tom spominjao vaše ime. Možda vas stvarno mrzi. Ali ja bih prije kazao da vas on u isto vrijeme još više voli. Iz velike dvorane do njih dopre nečiji glas, u stvari Illiersov koji je vikao: - Do vraga, Xaintraillesu, što je s tim vinom? - Dolazim odmah! - odgovori Xaintrailles. Zatim videći da ga Katerina želi još zadržati, nagne se prema njoj i vrlo je tiho i vrlo brzo upita: - Vi ga volite, zar ne? - Više od ičega na svijetu, više od svog vlastitog života! - poviče mlada žena tako gorljivom iskrenošću da se Xaintrailles veselo osmjehnuo. - Ima više sreće no što i vjeruje. Slušajte što ću vam reći, lijepa Katerino. Arnaud je uporan i tvrdoglaviji od svih mazgi u čitavom kraljevstvu, ali zato pod svojom strašnom ćudi krije neobično osjetljivo srce. Ako ga volite i budete dovoljno hrabri i strpljivi i spremni da sve podnesete, na kraju ćete ga privući sebi. Ma kako da je uporan, doći će dan kad više neće biti u stanju da se bori i protiv vas i protiv sebe sama. - Ta jutros me ponovo htio objesiti! - Možda! Ali prije no što je stigao ovamo, meni je žao da niste vidjeli kako je radosno bljesnuo njegov pogled kad je doznao da vas je Jehanna spasila! Arnaudov pogled ne laže! Kladio bih se da je u tom trenutku njegova radost bila snažnija od ijednog drugog osjećaja… Xaintrailles ništa više ne nadoda. Brzo se udaljio prepustivši Katerinu njezinim mislima. Nekoliko riječi što joj ih bijaše kazao oživješe mali plamen nade što je tinjao u njezinu srcu, mada je ona vjerovala da se već sasvim ugasio. Dok su ljudi pili u velikoj dvorani, Jehanna se vrati k ženama da bi joj ove pomogle da na sebe stavi oklop. Matilda, Margerita i Katerina se užurbaše oko nje dodajući joj komad po komad njezina bijelog oklopa. Klečeći kraj njenih nogu, Katerina joj je pomagala obuti oklopne cipele. Odjednom podigne glavu i upita: - Zato stavljate na sebe oklop, Jehanno, kad ionako ne mislite danas krenuti u napad? Pretpostavljam da nećete sama samcata jurišati? Jehanna prasne u smijeh.


~ 183 ~

- Želja za bojem u meni je snažnija od ijedne druge, draga moja prijateljice, ali zasad želim samo otpratiti svoje glasnike do velikog mosta... I ujedno vidjeti kako stvari stoje. Stvarno, dva Jehannina glasnika, Guvenne i Ambleville, dobila su nareñenje da njezino pismo odnesu u Talbotov logor, dakako, uz sav viteški ceremonijal tada u običaju. - Jehanno - šapne Katerina držeći u rukama jednu od djevojčinih oklopnih rukavica - željela bih poći s vama. Naredite da mi se da muško odijelo. Bit ću vam štitonoša. - Moji bi kapetani isuviše veliku pažnju poklanjali tako lijepom štitonoši - osmjehne se Jehanna. - Njima je potrebna razboritost, a oni su potrebni gradu. Poñite na bedeme, Katerino, i sve ćete s njih vidjeti. Katerina uzdahne i ništa više ne reče. Vidjela je kako je Jehanna uzjahala konja i kako su za njom pošli kapetani meñu kojima je blistao zlokobnim sjajem Arnaudov crni oklop. Činilo se da se njemu žuri više no drugima da služi Pucellu, meñutim, čudne li stvari, Katerina uopće nije bila ljubomorna. Jehanna je imala neobičnu moć da ušutka sve opake glasove koji su se javljali u dubinama srca. Uz to, Katerina je imala dojam da se mladom kapetanu ne može ništa dogoditi dok bude uz Lorenjanku. Jehanna je osvajala povjerenje... Dok je Jehanna sa svojom pratnjom bila napolju, Katerina je stajala na bedemima kod Vrata Regnard i očima pratila njihove pokrete. Sišla je tek kad je vidjela da su se vratili. Stigavši kući, zatekla je Jehannu oblivenu suzama. Englezi su uvredama odgovorili na njezino pismo, nazvali je djevojčurom i kravaricom. No od svega ju je najviše pogodilo što su jednoga od njezina dva glasnika zadržali kod sebe. Samo se Ambleville vratio. Guvenne je postao zarobljenik i Gladsdale mu se prijetio da će ga živoga spaliti. Arnaud skoči kao podboden. - Idem da ga dovedem! - poviče. - Ne, ne! - jaukne Katerina tako iznenadno da su se svi prema njoj okrenuli. Zacrvenila se od stida pod pogledom svih prisutnih a kako se Arnaud nije udostojio da joj odgovori, već je poprijeko pogledao, ona se povuče iza širokih leña gospoñe Matilde. Bilo joj je da propadne u zemlju. Jedino joj se Jehanna osmjehnula. - Treba da se Ambleville vrati k Englezima - reče Jehanna okrenuvši se prema svom glasniku više mrtvom nego živom. Nesretnik zacvokoće zubima. - Eh, dobri Bože - nastavi ona kimajući glavom i potapšavši ga po ramenima - neće oni učiniti nikakvo zlo ni tebi ni njemu. Kazat ćeš Talboltu neka se naoruža i doñe pod gradske zidine gdje će me naoružanu naći. Ako me uspije zarobiti, neka me zajedno s Guvennom spali, a ako ja njega pobijedim, Englezi će napustiti opsadu i vratiti se u svoju zemlju... Tada se Dunois umiješa: - Tvoja namjera je velikodušna i plemenita, Jehanno. Meñutim, Talbolt neće izići na dvoboj. On je veliki zapovjednik i dobar vitez. Za sve zlato ovoga svijeta neće pristati da se ogleda u dvoboju s jednom ženom. Bit će dovoljno da mu Ambleville reče kako će s engleskim zarobljenicima i s onima što doñu da pregovaraju za njihov otkup biti postupljeno kao što bude postupljeno prema Guvenneu. Taj je savjet bio na mjestu. Za jedan sat Ambleville se vrati zajedno s Guvenneom u grad. Jehanna se uputi u katedralu sa svom svojom pratnjom da se pomoli pred Blaženom djevicom Marijom. Katerina je, razumije se, pošla u katedralu zajedno s Matildom i Margeritom. Pošto je molitva bila gotova, okrenuše kući. Već se bilo smračilo. Uto mlada žena primijeti uporan pogled jednoga od Pucellinih kapetana. Od tog je pogleda prožme osjećaj nelagode, ali i nekakav neodreñen


~ 184 ~

osjećaj pobjede. Već dugo je nijedan čovjek nije gledao onako jasno izraženom pohotom. To joj vrati povjerenje u nju samu. Taj vitez drskog pogleda bio je visoka rasta, a moglo mu je biti dvadeset i pet godina. Kosa mu i kratka brada, što mu je poput ogrlice okruživala tvrdo i drsko lice, bijaše tako crna da je dobivala plavkast preljev. Taman mu je pogled gorio poput žeravice, a tanke su mu i crvene usne presijecale oholo lice kao svježa rana. Katerina zadršće. Nagnuvši se prema Matildi upita je pošto joj ga je neprimjetno pokazala: - Tko je onaj gospodin onako mračna izgleda? Stara gospoña baci letimičan pogled na mladića, namršti obrve i svoju štićenicu povuče za sobom bržim korakom. - Bretonac iz plemenite obitelji Laval. Zove se Gilles de Rais. Priča se da je nevjerojatno bogat. I hrabar takoñer, mada vrlo grub i drzak što ste vjerojatno odmah zamijetili. Odgojio ga je djed Jean de Craon, strašan stari razbojnik koji nije priznavao zakona osim svojih vlastitih. Čitav grad već govori o raskoši tog mladića, ali i o njegovim grubostima. Nastanio se u "Crnoj glavi", kod Agneze Grosvillain koja ne zna da li da se raduje njegovoj darežljivosti ili da jadikuje nad njegovim ispadima. Priča se da siluje djevojke... pa čak i dječake. Što se mene tiče, nimalo mi se ne sviña i ne bih željela da privučete njegovu pažnju... ! Katerina se nije nikako mogla otresti vrlo neugodnog čuvstva kojim su je ispunili pogledi mladoga Raisa. U kući Jacquesa Bouchera su svi već odavno spavali, a Katerina se još dugo prevrtala s jednog boka na drugi jer nije mogla zaspati. Ležeći u krevetu, čula je hrkanje štitonoše Aulona koji je spavao ispred vrata sobe u kojoj je Jehanna spavala zajedno s Margeritom Boucher. Pucella je obično svaku noć dijelila svoj krevet s nekom ženom. Njezina dva paža, mladi Raymond i obješenjak Louis de Coutes, nazvan Imerguet, spavali su u hodniku. Uprkos svim tim činjenicama Katerina se nije mogla osloboditi neke neodreñene tjeskobe koja ju je tištila. Mogla je biti ponoć kad je pod svojim otvorenim prozorom zamijetila sumnjiv šum, kao da netko grebe po vanjskom zidu kuće. Mlada žena skoči iz kreveta, pojuri prema prozoru i oprezno, da ne bi bila viñena, proviri napolje glavu. Jedva se suzdržala da ne krikne od iznenañenja: neki se čovjek odozdo penjao uz gotovo gladak zid. Činilo se da je tajanstveni penjač bio poput mačke spretan. Penjao se polako, ali sigurno. Nema sumnje, ne bi bio izgubio mnogo vremena da se popne do Katerininog prozora da se, izbivši iza jednoga ugla, nije pojavila još jedna muška prilika i bez oklijevanja se bacila na penjača. Dohvaćen za gležnjeve, neznanac prigušeno krikne, izgubi ravnotežu i skljoka se na ulicu. Pridošlica se baci na nj svom težinom svoga tijela. Ogorčena se borba odvijala pred očima prestrašene Katerine koja nije znala da li da uzbuni kuću ili da šuti. Malo-pomalo njezine se oči naviknu na ne baš potpuni mrak jer je noć bila dosta jasna, mada nije bilo mjesečine. Katerina je ubrzo primijetila da su dva čovjeka bila podjednake i snage i rasta. Sad bi se jedan, a sad drugi našao u boljem položaju. U mraku ulice nije razlikovala njihovih crnih kosa i zagasitih haljetaka. Čula je šum njihova disanja, snažnog poput kovačkog mijeha, i mukle udarce šaka. Odjednom mlada žena užasnuta vidje kako je sijevnuo čelik bodeža i bolan se povik izvio iz ljudskog kolopleta. Htjela je viknuti, ali se uto na prvom katu otvori prozor i kroza nj se do pasa nagne čovjek držeći u ruci svijećnjak. Katerina prepozna Jacquesa Bouchera. On je svijećnjak pomicao iznad ulice trudeći se da razazna što se to dogaña. - Hej! - poviče. - Tko je tamo? Što se tu dogaña u ovaj sat?


~ 185 ~

Čuvši to, dva borca nisu mnogo premišljali već strugnuše što su brže mogli, jedan prema kuli Notre-Dame, a drugi prema Vratima Banniere. Čuo se topot njihovih brzih nogu, da bi odmah potom zavladala potpuna tišina. Slegnuvši ravnodušno ramenima, meštar Boucher se povuče u sobu. Svjetlosti je nestalo i Katerina se vrati svom krevetu. Bila je zamišljena. Činilo joj se da je prepoznala crnu bradicu gospara Raisa, ali nije bila sigurna. Ali tko li je bio onaj drugi? Prilično dugo ju je mučilo to pitanje. Odjednom se uspravi u krevetu. Srce joj je kao pomahnitalo tuklo. Maloprijašnji šum se ponovo čuo. Katerina je naćulenih ušiju, širom razrogačenih očiju i suzdržana daha pratila lagan šum što je dolazio izvana, šum potpuno sličan maloprijašnjem. Hladan znoj je oblije. Rukom je na prsima gnječila nabore košulje. Tko se od one dvojice vraćao: bradati ili onaj drugi? Takav ju je strah spopao da se nije mogla maknuti. A šum je bio sve bliži, sve jasniji. Kad se u okviru prozora pojavila jedna glava, Katerina otvori usta, ali je glas izda. Tamni je muški lik prebacio nogu preko prozora i upao u sobu tiho poput sjene. Blizina opasnosti podbode mladu ženu. Ona hitro iskoči iz kreveta i pojuri prema vratima da bi se spasila, ali šuštanje njezine duge noćne košulje mora da je doprlo do, nema sumnje, vrlo istančanog muškarčeva sluha, jer on, bez okolišanja, skoči na nju i snažno je stegne... Katerina osjeti njegovo snažno tijelo i tvrde mišiće pod mekanim haljetkom od jelenje kože. Čovjek je snažno disao i mlada žena prepozna laki miris njegova daha prije no što je svojim usnama čvrsto pritisnuo njezine. Njezina straha nestane bez traga i prepusti se sasvim. - Arnaude! - uzdahne. - Vratio si se! On ne odgovori. Neki čudan bijes bijaše njim ovladao. Bez riječi, u gruboj žurbi, on joj rastvori košulju i pohotljivim rukama stane milovati njezino toplo tijelo. Katerinu su u naletu preplavili teški valovi strasti. Ne samo da se nije otimala, već se nudila napola luda od pohote i uzvraćala mu na poljupce sve većom žestinom. Mračna se soba zavrti oko nje. Osjetila je kako joj nestaje tla pod nogama, ali ju je on već podigao na ruke i, zadihanu je odnio do velikog kreveta u čiju se mekoću zarije zajedno s njom. Tiha i tajanstvena noć, napučena uzdasima i tihim stenjanjem, sklopi se nad dvojicom ljubavnika. Prošlo je dosta dugo vremena. Arnaud nije progovorio niti jednu jedinu riječ. Uzeo ju je stisnutih zuba, nekom vrsti očaja. U njegovu zagrljaju nije znala tko je od njih dvoje bio više rob strasti u kojoj su zajednički uživali. Kad je zahvaćena blaženim mrtvilom osjetila da se udaljava od nje, htjede ga zadržati, ispruži ruku, ali zahvati u prazno. Naglo se pridiže u krevetu i razabere njegov taman lik u okviru prozora, ali se nije usudila dozvati ga. On je već nestao. Čas zatim je čula kako se udaljava trkom. S uzdahom sreće i zadovoljstva spusti se na jastuk. Neka samo bježi. Katerinina je žetva tu noć bila bogata srećom. Sutra, kad svane, ona će ga ponovo vidjeti. Više nije mislila na to da bježi, da se sahrani negdje u Burgundiji. Xaintrailles je bio u pravu. No možda će borba biti kraća no što je on pretpostavljao. Čini se da je Arnaud bio spreman da položi oružje... Katerina je provela ostatak noći zanašajući se sve više planovima o čarobnoj budućnosti. Kad su kapetani ujutro stigli hrpimice Jehanni da čuju njezina nareñenja, Katerina ih je s vrha stepenica promatrala kako se penju u svojim blistavim oklopima i pod šarenim perjanicama. Pri tom su joj


~ 186 ~

odmah u oči upale dvije stvari: prvo, Gilles de Rais je imao preko obraza svježu brazgotinu, dok je lice Arnauda de Montsalvy krasila modrica ispod lijevog oka, što Katerina u noći nije mogla vidjeti, a drugo, da je Arnaud nije gotovo ni pogledao. Brzo je okrenuo glavu i namrštio obrve i od tog trenutka dobro se čuvao da više ne svrne oči prema stepeništu. Ipak, pronicljivim očima Jehanne d'Arc nisu pobjegli znakovi tučnjave na licima njezinih kapetana. Motreći svojim plavim očima sad Raisa a sad Montsalvyja, ona izjavi pola u šali, a pola u zbilji: - Bilo bi bolje, gospodo, da svoje noći provodite u svojim krevetima! Dvojica kapetana oboriše nosove kao dječaci uhvaćeni u kvaru, ali smeteni izgled Arnaudov nije nimalo utješio Katerinu kojoj neke stvari nisu išle u glavu. Čudila se njegovu rezerviranom, čak neprijaznom držanju, poslije divnih trenutaka što su ih proživjeli prošle noći. Zar se na bijelom danu sramio osjećaja ljubavi što ih je ona u njemu pobudila? Uostalom, da li je ljubav bila silovita glad kojoj se on nikako nije uspijevao odhrvati? Dugo vremena se Katerina sjećala zadnjih dana opsade Orleansa, dana zbrkanih i nestvarnih, dana u kojima je glavnu ulogu igrala djevojka tamne kose i plavih očiju koja je upravljala svojim konjem poput muškarca, svoju vojsku vodila u napad hrabrošću i žestinom iskusnog zapovjednika, beskrajnom se nježnošću majke sagibala nad ranjenima i umirućim, ponizno plakala ispovijedajući svoje grijehe Jeanu Pasquerelu ili slušajući službu Božju, ali koja se prijetila Batardu da će mu "skinuti glavu" ako dopusti da Englezima stignu pojačanja što im ih je vodio Falstaff. Srce te visoke i nježne djevojke nije poznavalo polumjera. Navečer 4. svibnja, Katerina je vidjela da je pod zapovjedništvom Dunoisa u grad ušla vojska što je gradu došla u pomoć i dovukla namirnice. U toku dana je Pucella otela Englezima utvrdu Saint-Loup i tako otvorila put prema Burgundiji. Vidjela je zatim kako se Jehanna ničice moli u katedrali Sainte-Croix, sutradan na dan Uzašašća, pa kako je 6. svibnja prešla Loiru i silom oduzela Englezima ostatke samostana augustinaca od kojega su ovi napravili gotovo neosvojivu tvrñavu, pa kako je 7. svibnja krenula u napad na utvrñenje Tournelles, istrgla iz ramena strijelu i, pošto su joj rame pomazali maslinovim uljem i slaninom, ponovo se vratila u boj. Prije no što je sunce zašlo, lešina Williama Gladsdalea koji je bijaše podlo uvrijedio, s kule se srušila u Loiru. S visokih zidina grada, Katerina je, stojeći pokraj Matilde Boucher koja se molila, i glavnog topnika, Jeana Rabatteaua, čiji su topovi bez milosti kosili Engleze, napetom pažnjom pratila svaku pojedinost ogorčene bitke koja je odlučila sudbinom hrabrog grada. Na kraju je ujutro, u nedjelju 8. svibnja, vidjela kako je Talbot skupio ostatke svoje vojske, digao opsadu i zauvijek napustio Orleans. Vjeran do kraja svom zarobljenom gospodaru, grad je dostojno odigrao ulogu posljednjeg stražara kraljevstva. Katerina je sve to vidjela, ali se za svih tih dana nije uspjela približiti Arnaudu. U boju bi ponekad opazila njegov crni oklop, kopca na njegovu šljemu ili sijevanje njegove bojne sjekire kojom je poput mesara sjekao neprijatelje, ali mu se nikako nije uspjevala približiti. Navečer, kad bi boj prestao, njega je nestajalo jer je sigurno bio mrtav od umora. Iz noći u noć Katerina je osluškivala korake ispod prozora, ali nitko k njoj nije dolazio. A kad bi se ponekad, u kući Jacquesa Bouchera, susrela s njim u trenutku dok je zajedno s drugima dolazio k Jehanni, imala je neugodan osjećaj da je za nj postala prozirnom. Arnaud je gledao kroza nju kao da joj je tijelo bilo od stakla. Jednu večer mu je pokušala prepriječiti put u trenutku dok


~ 187 ~

je napuštao kuću, ali ju je on upravo ñavolski spretno izbjegao. Ucviljena time, nije se usudila ponoviti pothvat. On se odjednom udaljio od nje kao da uopće nije za nj postojala, što je Katerinu ispunjalo sumnjom i nesigurnošću. Pred njim ju je obuzimao osjećaj bojažljivosti i sasvim je paralizirao. Doznavši preko jedne služavke da stanuje u gostionici "Talir svetog Jurja" kod gazde Guillaumea, ona se u više navrata zaklinjala da će, čim padne noć, poći k njemu i prisiliti ga da se izjasni. Ali kad bi stigao odsudan trenutak, Katerinu bi okupila slabost i njezina se hrabrost topila kao snijeg u proljeće. Arnaud je bio vrlo čudan čovjek čijih postupaka nije mogla predvidjeti te se bojala da je ne baci na ulicu pred svima onima koji su stanovali zajedno s njim. Ujutro 8. svibnja, dok je zajedno s čitavim gradom prisustvovala službi božjoj na gradskim bedemima, naočigled engleske vojske koja se povlačila, a zatim sudjelovala o ogromnoj procesiji koja se od toga dana svake godine održavala, Katerina je osjetila kako je tjeskoba guši. Grad je bio osloboñen i ona više nije imala nikakva razloga da se zadrži u kući Boucherovoj. Morala je stvoriti neku odluku. Ali što da radi? Kamo da ode a da ostane uz Arnauda? Jehannin zadatak nije bio završen. Pucella je htjela, što je Katerini bilo poznato iz samih njezinih usta, Karla VII odvesti u Reims da ga okruni za kralja i na taj način dokrajči dugogodišnja osporavanja. S Jehannom i Karlom poći će i vojni zapovjednici, pa prema tome, i Arnaud. Sluteći da je odlazak blizu, Katerina se prestrašila jer nije znala što da poduzme ni kamo da krene. Kad se Jehanna poslije procesije vratila u Boucherovu kuću da se malko odmori, Katerina poñe za njom u njezinu sobu da bi joj se našla pri ruci. Trenutak su bile same budući da su Matilda i Margerita bile zaposlene oko pripremanja velike gozbe za vojne starješine i gradske odličnike. Katerina odluči da iskoristi trenutak. Pomogavši Jehanni da odloži razne dijelove svoga oklopa, ona je ponizno zamoli: - Jehanno, grad je sada slobodan i vi ćete, nema sumnje, uskoro otputovati da biste nastavili svoj zadatak koji se ne zaustavlja ovdje. Željela bih vam se pridružiti na vašem putu. Bit ću što zaželite da budem: vaša služavka, na primjer. Bdjet ću nad vašom odjećom i nad vašim krevetom... Jehanna je iznenañeno pogleda svojim svijetlim očima koje se poput kakvih zraka zariju u samo Katerinino srce. Osmjehnuvši se, Pucella odmahne glavom. - Rado bih vas zadržala kraj sebe, draga moja Katerino. Meñutim, ne mogu vam dozvoliti da poñete sa mnom. Vama nema mjesta tamo gdje ja idem. Ja sam kćerka polja, naviknuta da jašem krupne konje, da obavljam teške poslove, da provodim život opor i težak. Vi ste, naprotiv, plemenita gospoña, krhka i nježna usprkos pretrpljenim nevoljama. - Ja? Ja sam takoñer kćer puka, Jehanno, možda i više od vas - poviče Katerina s prizvukom ponosa i izazova u glasu što izazva osmijeh na usne izaslanice Božje. - Istina je, to ste mi već kazali. Dobro je da se toga ne sramite, već da se, naprotiv, time ponosite. Ali, Katerino, postoji još nešto: vi ste isuviše lijepi, isuviše privlačni, a da biste živjeli s vojskom. Naši vojnici i njihovi zapovjednici nisu nikakvi anñeli, a vas je Bog obdario svim onim što bi kod njih moglo izazvati najgore nagone, raspaliti svañe, izazvati ljubomoru. - Presvući ću se u muško odijelo, kao i vi. Odrezat ću kose... - Ničemu to ne bi poslužilo. Čak i pod grubim habitom fratra, pa čak i da sasvim ošišate kosu, vi biste još uvijek bili previše žena. Ne, Katerino. Teške i duge bitke očekuju ove ljude. Moram paziti da ih pri


~ 188 ~

tom ništa ne razdvoji. Prijeko su potrebni našem ljubaznom dauphinu i Svevišnjemu. Bolje da se vratite kući i tamo čekate svršetak rata. - Da se vratim kud, u Burgundiju? - na to će Katerina preneraženo. - Da ponovo upadnem u grijeh? Jehanno, vama je poznato kakvim sam životom živjela tamo. Ne možete me poslati natrag! Vi ne! Lorenjanka je trenutak razmišljala. Katerina joj pruži haljetak od finog platna, napola crvene, a napola zelene boje vojvoda orleanskih što joj ga je Dunois poklonio. Pošto je vezala vrpce, Jehanna položi ruku na ramena svoje dobrovoljne sobarice. - Imate pravo - napokon reče. - Ako se ne osjećate dovoljno snažnom da se odrvate nekadašnjim vezama, bolje da se tamo ne vraćate. Ali što vam, u tom slučaju, mogu ponuditi, Katerino? Sklonište u nekom samostanu? Ne čini mi se da ste stvoreni za strogost samostanskog života. Život u vama buja i traži životnu radost. Nešto mi je palo na pamet. A zašto ne biste krenuli ka gospoñi Jolandi? - Ali ja je ne poznam. - Nije važno ako vas ja k njoj pošaljem! Otiñite do kraljice četiriju kraljevstava9. Dat ću vam pismo za nju. Ona će vam pružiti pomoć i zaštitu. Kraj nje ćete čekati na konačnu pobjedu i na onoga za kojim biste prije nego za mnom pošli. - Kako ste to pogodili? - upita je Katerina muklim glasom. - To nije nimalo teško pogoditi - otpovrne Jehanna osmjehnuvši se. - Vaše oči ne znaju ni lagati ni pretvarati se. Došlo je, meñutim, vrijeme strpljenja za vas, a vrijeme rata za ljude. Svatko treba da zauzme svoje mjesto i da se uživi u svoju ulogu. Pridružite se kraljici i molite se za pobjedu našeg oružja... Shvativši da ničim neće promijeniti Jehanninu odluku, Katerina ni ne pokuša da je zadrži kad je pošla k vratima. Možda je to rješenje bilo najbolje. Fra Etienne Charlot joj je često govorio o toj kraljici Jolandi, kraljevoj punici, koju je on odano služio. Katerina ju je, prema tome, ipak donekle poznavala. Nije li zasad bilo najvažnije da ostane na istoj strani na kojoj je bio i Arnaud kad već nije mogla poći za njim? Kad su služavke ušle da pospreme sobu, Katerina se načas zadrža da bi im pomogla. U kući je radost bivala sve veća. Vani je sjalo majsko sunce. Kroz otvorene prozore Katerina je vidjela odličnike grada kako sa svojim suprugama u svečanim haljinama žure prema kući smještenoj kraj Vratiju Regnard gdje ih čekalo velikodušno gostoprimstvo Jacquesa Bouchera. Katerinu nije ništa vuklo da se pridruži toj gomili uzvanika, mada je znala da će meñu njima biti i Arnaud. Htjela se udaljiti, pomiješati se s narodom koji je plesao po ulicama i trgovima gdje se iz bačava točilo vino. Gradska su vrata bila širom otvorena i po prvi put poslije sedam mjeseci slobodno se saobraćalo s okolnim mjestima. Obavijestivši jednu služavku da će načas izići da prošeta gradom, Katerina prebaci preko glave zeleni rubac i napusti kuću. Krenula je ulicom što je vodila do katedrale. Nešto ju je vuklo prema Burgundskim vratima kroz koja je jednu večer ušla u grad iscrpljena, ali ispunjena nadom. Htjela je ponovo vidjeti ta vrata, ali su ulice bile tako nabijene narodom, da je do njih bilo teško stići. Dovikivalo se, grlilo, bratimilo s vojnicima bez obzira da li su bili Francuzi, Škoti, Gaskonji ili Španjolci od kojih je bila sastavljena vojska što je došla u pomoć gradu. Sve su kuće bile ukrašene, svi prozori širom otvoreni. Posvuda se osjećala radost, slavila pobjeda. Katerina se nije baš lako mogla sroditi sa svom tom halabukom. Kad je stigla pred Burgundska vrata, opazila je neprekidnu bujicu ljudi, žena i djece koja je teškom mukom proticala ispod ogromnog

9 Vojvotkinja Anjoua i grofica Provanse, Jolanda Aragonska je bila kraljica Sicilije, Napulja, Jeruzalema i Aragona.


~ 189 ~

kamenog svoda u jednom i drugom pravcu. Bio je divan taj metež, ta šarena vreva, ta radost oživjelog grada. Po raskršćima su se kameni sveci gušili pod naslagama cvijeća što je, tko bi ga znao odakle, doneseno. S osmijehom na usnama Katerina je promatrala sav taj svijet koji je izgledao sretan. Odjednom joj se pogled ukruti. Neki neobičan par je prolazio preko visećeg mosta: krupna crnomanjasta žena u nekakvoj nevjerojatnoj haljini skrpanoj od najrazličitijih komada, s poderanim ćebetom preko ramena poštapajući se čvorugavom batinom. Pokraj nje je hodao onizak fratar u pocijepanom habitu, nos digao u zrak, a po okruglom i ružičastom mu se licu razlila zanosna radost. Bili su to Sara i fra Etienne. Katerina džipne u zrak od veselja i poleti prema njima što je noge nose. Smijući se i plačući u isto vrijeme, ona se baci Sari u zagrljaj.


~ 190 ~

Glava petnaesta

VEZIVA KRALJICE JOLANDE

Petak, 13. svibnja, u onom istom trenutku u kojemu je Jehanna d'Arc na putu za Tours susrela svoga kralja i osloboñenjem Orleansa mu iskazala svoju vjernost, Katerina, Sara i fra Etienne stigoše u Loches, gdje se nalazila kraljica Jolanda, punica Karla VII i njegov najbolji savjetnik. Iz Orleansa su krenuli ujutro rano. Svi su ih ukućani Jacquesa Bouchera pozdravili. Pri tom je proliveno mnogo suza i mnogo obećanja dano da će se ponovo vidjeti. I Sara, i mali fratar su ubrzo stekli Matildino prijateljstvo. Matilda je bila očarana tim dvjema osobama tako različitim jedna od druge: Jedina zajednička crta im je bila velika ljubav prema Katerini. Sama Katerina je vjerovala da je njezin ponovni susret sa Sarom bio dobrim predznakom. Budući da se njezina stara prijateljica ponovo nalazila pokraj nje, znači da su ostavile iza sebe sva iskušenja i da joj se više ništa tako strašno nije moglo dogoditi. Ciganka i fratar su u vrlo lošem stanju stigli u Orleans. Njihovo je putovanje poslije Coulanges-laVineuse bilo isto onako tegobno kao i Katerinino, samo što je vrijeme bilo toplije. Oboje su se neobično zabavljali pričajući kako su uspjeli pobjeći iz Fortepiceova zamka. - Iskoristili smo dvostruku priliku - pričala je Sara okupljenim ukućanima. - Poslije glasovite Fortepiceove pobjede nad Coursonovim kozama, dva su plemenita lupeža svaku noć jedan drugom nešto krali. Jednu noć je to bio poneki konj, a drugu poneka kokoš. To je završilo bitkom u kojoj je gospodin Courson izvukao kraći kraj. Sutradan je Fortepicea poslužila sreća. Pala mu je u ruke skupina trgovaca iz Auxerrea koji su dolazili iz Geneve s tovarom svakojake robe. Zadovoljan tim uspjehom, Fortepice je priredio gozbu za se i za svoje ljude, zapravo groznu pijanku. O zalazu sunca sva je banda bila treštena pijana, a sam Fortepice više nego svi ostali zajedno. Nitko nije mislio da pusti rešetku na gradskim vratima i da podigne viseći most, a još manje da razmjesti straže i osigura njihovo smjenjivanje. Ja i fra Etienne smo to iskoristili i mirno izišli iz zamka a da nismo sreli žive duše. Uz to smo iz konjušnice odveli dva konja da bismo što udobnije stigli do Orleansa. Meñutim, nismo imali sreće. Zaustavili smo se da prespavamo u jednoj srušenoj opatiji, a kad smo se probudili, konjima ni traga ni glasa. I tako smo putovanje nastavili pješice. - Meni je to bilo svejedno - blago reče fra Etienne - jer sam se u životu nahodao, ali se Sara već odučila od toga. Gospoña Matilda se trudila da dvoje putnika utješi koliko je mogla. Zamolila ih je da se smjeste u njezinoj kući kao u svojoj vlastitoj. Jehanna je na dobrog franjevca i na Saru učinila dubok dojam. Kad je prvi put vidjela Pucellu, Ciganka je pala u nekakav neobičan zanos. Spustila se na koljena, ukrutila oči i tresla se čitavim tijelom. Nije bila kadra riječ izustiti. To potraja samo trenutak. Katerina joj pomogne da se digne, ali se ona još uvijek tresla, a lice joj dobilo boju pepela. - Bože sveti, šta ti bi? - uznemireno je upita Katerina. - Nasmrt sam se prestrašila! Sara je izgledala kao da se probudila iz sna. Gledala je Katerinu smućenim očima kao netko tko se trgne iza sna. - Prestrašila? - upita teškom mukom. - Zbog nje, Katerino, treba biti u strahu! Na trenutak sam je vidjela okruženu bezmjernom slavom, a zatim neizrecivom patnjom, tako da sam izgubila svijest! - Što si vidjela? Govori! Sara tužno zakima glavom:


~ 191 ~

- Blistavu krunu... a zatim plamen... visoke i crvene plamene jezike. No možda se varam. Strašno sam umorna! Katerina se htjede nasmiješiti tom neobičnom priviñenju. Naglas reče da je Sara sanjala i da joj se od umora štošta privida. No u dubini srca stegne je osjećaj nelagode. Tako je snažan bio taj osjećaj da je, naišavši u dvorištu kuće na Xaintraillesa, ovome kazala pokazavši na Jehannu koja je uzjahivala konja: - Treba nad njom bdjeti, gospodine, bdjeti uvijek, bez prestanka. Riñokosi se mladić nasmije, siguran i vedar kao što je obično bio. - Budite bez brige, lijepa Katerino! Nitko je neće ugrabiti iz naše sredine, a najmanje se tome mogu nadati Englezi. Pa ipak, usprkos tim lijepim uvjeravanjima, Katerina nije nikako mogla od sebe odagnati tužan predosjećaj. Poslije odlaska iz Orleansa taj je osjećaj nije napuštao za sve vrijeme dok su putovali kroz Solognu. A nestao je tek kad su se na vidiku ukazali šiljasti tornjevi utvrñenog grada Lochesa u koji je trebala stići Jehanna, a zajedno s njom i Arnaud. On joj je stalno bio u mislima i imao je moć da joj uzbudi i tijelo i dušu. Prošavši kroz Kraljevska vrata, fra Etienne potjera svoju mazgu naprijed i zaustavi je pokraj stražara. Nagne se nad sedlom i šapne nekoliko riječi vodniku što se bijaše pojavio, a zatim se uspravi i dadne znak dvjema ženama da mu se pridruže. Sretno se smiješio. - Kraljica nas očekuje! - reče jednostavno i počne se uspinjati strmom ulicom. - Doñite! - Kako nas može očekivati? - upita Katerina u čudu. - Zar ste je obavijestili o našem dolasku? - Poslije Orleansa poslao sam k njoj glasnika što vrlo često činim! - mirno odgovori mali fratar. - Budite uvjereni da njezino veličanstvo kraljica zna sve što se na vas odnosi i da će vas primiti kao nekoga koga se dobro pozna. Doñite! Kad se Katerina poklonila pred Jolandom d'Anjou, spopade je osjećaj bojažljivosti, osjećaj koji već odavno nije osjetila. Žena koju su zvali kraljicom četiri kraljevstva imala je pedeset godina, ali joj ih nitko ne bi dao. Visoka i vitka, ravna poput sječiva mača, ona je ponosno držala svoju malu i odlučnu glavu sklonu razmišljanju, čija je put boje blijede bjelokosti bila nategnuta preko kostiju lica i dobro je štitila od navale godina. Jolanda je djelovala kraljevski: držanjem svog vitkog tijela, izrazom svojih duguljastih tamnih očiju, nervoznom ljepotom svojih ruku i odlučnom borom oko usana. Od male Violante d'Aragon, kćerke brda odgojene u strogasti divlje Saragosse, koja je, sva očarana, jednog prosinačkog jutra 1400. godine klekla pokraj lijepog vojvode Louisa d'Anjou u crkvi Saint-Trophimea u Arlesu, vojvotkinja Jolanda je sačuvala samo neukrotivu energiju, neustrašivost i pronicljivu pamet. Što se ostaloga tiče, postala je Francuskinja, najbolja i najmudrija meñu Francuzima. Ostavši udovicom u trideset i šestoj godini, zauvijek slomljena srca gubitkom muža, ona je odlučno okrenula leña ljubavi i životu žene i postala anñelom jednog kraljevstva što ga je njezina vlastita kraljica uništila i rasprodala. Ysabeau Bavarska je mrzila Jolandu, ne zato što je kao što je tvrdio Juvenal des Ursins bila "najljepšom ženom kraljevstva", već što joj je ta žena mrsila račune. Jolanda je oženila malog princa Karla sa svojom vlastitom kćerkom Marijom, Jolanda je odgojila dječaka kod sebe u Angersu, Jolanda je bila ta koja nije htjela poslati nedostojnoj majci i kraljici malog princa, kad je postao dauphin i kad ga je ta ista kraljica i majka zanijekala. Ysabeau sigurno nije nikad zaboravila pismo što joj ga je tom prilikom uputila Jolanda: "Ženi koja se okružila ljubavnicima nije potrebno dijete. Nisam ga odgajala i hranila dosad da bi doživio sudbinu svoje braće, ili poludio


~ 192 ~

poput oca mu ili se pretvorio u Engleza kao što ste vi učinili. Ja ću ga čuvati, a vi doñite po nj ako se usuñujete!" Ysabeau se nije nikad usudila doći po sina, a Jolanda je godinama, boreći se protiv najvećih teškoća, uspjela zadržati izmučeno kraljevstvo samo snagom svojih ruku. Ona je bila ta koja je, obaviještena od sina o neobičnoj maloj seljančici iz Domremyja, Jehanni poravnala put do dvora. Sve je to Katerina doznala od fra Etiennea, tajnog agenta kraljice s četiri krune. Nije, prema tome, nimalo čudno što je Katerinu, u trenutku kad se trebala pojaviti pred plemenitom i ponosnom kraljicom, poštovanje toliko pritiskalo da je izgubila dar govora. Noge su joj tako žestoko podrhtavale da se iz dubokog naklona spustila na koljena i ostala klečeći na sjajnim pločicama poda bojeći se čak i disati. Čini se da se ta duboka poniznost svidjela Jolandi jer se osmjehnula i, pošto je odgurnula vezivo na kojemu je u tom trenutku radila, prišla mladoj ženi i podigla je. - Već je mnogo vremena prošlo otkako mi je fra Etienne prvi put govorio o vama, gospoño Brazey! Poznato mi je da ste bili vjerna i iskrena prijateljica jadne Odette de Champdivers. Znam da su fra Etienne i ona izvukli živu glavu samo zahvaljujući vašem zauzimanju i da ste se u trenutku Odettine smrti nalazili u još većoj nevolji no što ju je ona proživljavala. Znam, naposljetku, da je vaše srce bilo na našoj strani, iako vas sudbina bacila meñu naše neprijatelje i da ste se izložili velikim patnjama i opasnostima da bi ste nam se pridružili. Budite dobrodošli! U duboku kraljičinom glasu osjećalo se lako šušketanje, navlačenje na španjolski jezik, što je njezinu govoru davalo posebnu draž. Katerina ponizno poljubi ruku što se pružila prema njoj, a zatim se zahvali Jolandi na dočeku i izjavi uz to kako nema drugih želja do da joj služi što bolje bude mogla ukoliko su joj njezine usluge potrebne. - Jednoj kraljici je uvijek potrebna vjerna družbenica i počasna gospoña - otpovrne Jolanda - a kraljevskom su dvoru uvijek potrebne lijepe žene. Bit ćete mojom počasnom gospoñom, draga. Naredit ću kancelaru da vam izda dekret. U meñuvremenu ću vas povjeriti gospoñi Gaucourt koja će voditi brigu o vašem uvoñenju u dužnost. A sada neka fra Etienne ostane jer moram s njime o nečemu porazgovarati. Mada je pripadala najvišim krugovima, gospoña Gaucourt je bila upravo bolesno stidljiva. Ona se neprestano svega plašila, a najviše svoga vlastitog muža. S lakoćom je disala jedino onda kad je bila daleko od guvernera Orleansa. Istih godina kao i kraljica Jolanda, ili otprilike istih, bila je sitna, šutljiva i uvijek užurbana poput malog miša. Meñutim, poznavala je dvor bolje od ikoga i savršeno se razumjela u upravljanje jednom kućom pa čak i kraljevskom, a kad je nije mučila neka briga, mogla je čovjeku dati dobar savjet. U vrlo kratko vrijeme Katerina i Sara su dobile stan unutar kraljevskog grada, odgovarajuću poslugu, pa čak i odjeću koja je i jednoj i drugoj bila prijeko potrebna. Gospoña Gaucourt je u svojoj ljubaznosti išla tako daleko da je još to istu večer preko dvorskog rizničara uručila novoj dvorskoj gospoñi kesu zlatnika. U isto vrijeme, zahvaljujući njezinoj brizi, jedan je glasnik skočio u sedlo i uputio se u Chateauvillain s jednim Katerininim pismom za gospoñu Ermengardu. Mlada žena je molila svoju prijateljicu, čijoj brizi bijaše povjerila najveći dio svog nakita i svoje pokretne imovine, da joj sve to pošalje pod dobrom pratnjom, ukoliko sama ne poželi da joj sve to donese. Kuća što je Katerini stavljena na raspolaganje bila je dosta malena. Sastojala se od četiri prostorije lijepo ukrašene i ugodna izgleda.


~ 193 ~

Pripadala je nekadašnjem guverneru zamka koji više u njoj nije stanovao otkako mu je žena poludjela. U njoj su obično odsjedali prolazni gosti. Dva su se sluge brinuli za red i čistoću. Katerina je bila zadovoljna svojim smještajem koji se nalazio na pola puta izmeñu kanoničke zgrade Saint-Ours i goleme pravokutne kule što je branila južni dio kraljevskog grada. Uski su joj prozori gledali na dolinu Indre i voćnjake izložene suncu. Sara je sišla u kuhinju da se pobrine za večeru, a Katerina se brižljivo stala dotjerivati i na kraju promijeni haljinu da bi primila gospoñu Gaucourt koja je obećala da će ih posjetiti u toku večeri. Stvarno je došla poslije Zdravomarije, užurbana kao uvijek, kao uvijek puna brige. Samo što nije došla sama. Pratila ju je prekrasna žena u bogatoj haljini. Videći je kako ulazi, Katerina pomisli kako nikad nije vidjela tako lijepu riñokosu ženu. Imala je sjajnu put, usta crvena i ćutilna dok je njezina haljina od teškog venecijanskog brokata zeleno zlatne boje savršeno pristajala njezinim modrozelenim očima. Širok izrezak smjelo je otkrivao savršeni oblik njezinih grudi. Njezine tamnocrvene kose gotovo je potpuno skrivala visoka kapa napravljena od iste tkanine kao i haljina joj. Ta je kapa bila tako visoko da se njezino lice nalazilo na pola puta izmeñu vrha kape i njenih tabana i silila je da se sagne da bi prošla kroz vrata, lice je imala vrlo naličeno, ali glatko i puno, a svojim je trokutastim oblikom podsjećalo na lijepu mačku. Katerina razveseljeno pomisli u sebi kako ta gospoña s gospoñom Gaucourt predstavlja neobičan par: mačku i miša! Uto joj se lijepa neznanka baci oko vrata i vatreno je poljubi iskazujući time svoju radost što je vidi. - Draga! Kako se radujem što vas ovdje vidim! Poslije dugih mjeseci za kojih nitko nije znao što se s vama dogodilo! Moj muž i ja bili smo u velikoj brizi zbog vas! Priča se da je vojvoda Filip neutješiv...! Katerina iskrivi usne. Niti se nadala, niti je željela tu u Lochesu voditi razgovor o Filipu. Zacrvenivši se do ušiju, gospoña Gaucourt kašljucne i priskoči joj u pomoć. - Istina je - reče - da su gospoña La Tremoille i naš veliki komornik često razgovarali o vama! - Zaboga, ništa prirodnije od toga: Burgundska ruža, kraljica Brugesa je netragom nestala. Nije bilo uljuñenog dvora u Europi koji se nije pitao što se s njom zbilo! Lijepa gospoña La Tremoille se baci u visok naslonjač snabdjeven crvenim jastucima i stane pričati o svemu i svačemu. Došavši k sebi od silnog iznenañenja, Katerina je uze promatrati izmeñu poluotvorenih vjeña razvukavši usne u ljubazan osmijeh. Na Filipovu dvoru već se bijaše srela s debelim Georgesom de la Tremoille, ali je sad prvi put vidjela njegovu ženu. Meñutim, o njoj je mnogo toga čula jer je život te gospoñe bio prilično buran! Dakle, to je bila glasovita Katerina iz Isle-Boucharda? Njezin je život zaista bio čitav roman. Udovica iz prvog braka sklopljenog s jednim od najviših burgundskih velikaša, Hughesom de Chalon, ona je na udicu svoje pohotljive ljepote upecala nemirnog Pierrea de Giac, u ono vrijeme miljenika Karla VII, ubojice i lopova koji je, po svom vlastitom priznanju u trenutku kad je pogubljen, prodao svoju desnicu samom nečastivom. Zaljubljen u lijepu Katerinu, Giac je ubio svoju prvu ženu, Jeanne de Naillac, na jeziv način. Pošto ju je silom natjerao da popije otrov, nesretnicu, trudnu i gotovo pred porodom, bacio je na svoga konja i uzagrepce pojurio preko polja ne zaustavivši se dok njegova žrtva nije ispustila dušu. Sahranio ju je na tom mjestu, a zatim se mirno vratio natrag da se oženi s ljubavnicom. Ali i La Tremoille je žudio za udovicom bujnih oblika i nije mirovao dok se nije riješio Giaca. Optužen za izdajstvo, ovaj je


~ 194 ~

bio uhapšen usred noći po nareñenju kraljice Jolande, osuñen, sašiven u kožnatu vreću i bačen u rijeku Auron. Tri tjedna poslije tog dogañaja Katerina de Giac se udala za La Tremoillea! Taj bračni par je zatim provodio najraskošniji i najraskalašniji život što se može zamisliti. Muž je bio nezajažljiv u svom častohleplju i u svojim satrapskim sklonostima dok je žena bila pohotljive naravi. Njih dvoje su predstavljali zaista izuzetnu bračnu zajednicu, ali isto tako i opasnu. Za sve vrijeme posjete gospoñe La Tremoille, Katerina se uzdržljivo osmjehivala. Nekako je slutila da su i na dvoru Karla VII posvuda bile zategnute zamke, isto kao i na dvoru Filipa Burgundijskog. Za nju još i opasnije jer tu na svojoj strani nije imala ni ljubav gospodara, ni prijateljstvo jedne Ermengarde de Chateauvillain u koje se mogla pouzdati. Nagonski je osjećala da mora biti vrlo oprezna. Uza sve to, prihvatila je usluge što ih joj je La Tremoille ponudila. - Sutra ću vas ja sama predstaviti kralju! Da, da! Stalo mi je da to za vas učinim! Posudit ću vam odgovarajuću haljinu, jer od danas do sutra ne možete kako treba obnoviti svoju garderobu. Katerina joj se ljubazno zahvali i dvije se žene nakon toga povukoše preporučivši mladoj ženi da se pošteno odmori. Čini se da se gospoñi Gaucourt žurilo te je Katerina ne htjede dulje zadržavati. - Na tvom mjestu - reče Sara koja se pojavila u primaćoj sobi par trenutaka prije no što su dvije dvorske gospoñe otišle - ja ne bih poklanjala veliko povjerenje riñokosoj ljepotici! Usne joj se osmjehuju, riječi su joj medene, ali su njezine oči hladne, proračunate. Ako ta lijepa gospoña ne izvuče od tebe onu korist kojoj se nada, budi uvjerena da će ti postati pogibeljna neprijateljica. - Kakvoj se ona koristi od mene može nadati? - Odakle da to znam? Tek smo stigle. Meñutim, nastojat ću da o bračnom paru La Tremoille doznam što više budem mogla. Katerina se počne svlačiti da bi legla. Odjednom se okrene prema svojoj vjernoj prijateljici. - Postoji nešto mnogo važnije što ja želim doznati - reče. - Pokušaj radije doznati gdje odsjeda kapetan Montsalvy kad se zatekne u Lochesu? Sara odgovori kao iz puške: - Kad nije u službi pokraj kralja, onda stanuje u gradu kraj Franjevačkih vrata, i to u kući bogatog kožara nad vratima čije kuće se nalazi lik svetog Crepina. Budući da ju je Katerina gledala od čuñenja raskolačenim očima i izvjesnim novim poštovanjem, ona nadoda smijući se: - Zaboga, ta to je bila prva stvar o kojoj sam se raspitala kod naših slugu, jer sam znala da će to takoñer biti prva stvar koja će tebe zanimati. Naličivši se malko rumenilom, Katerina poče na brzinu vezivati vrpce na haljini. Sara odlučno dohvati spomenute vrpce i ponovo ih razveže. - Ti nemaš šta večeras tražiti u gradu! On će se ovdje tek sutra pojaviti u kraljevoj pratnji. Ne misliš, valjda, noćas trčkarati ulicama samo zato da bi promatrala zatvorena vrata bogatog kožara ukrašena likom svetog Crepina? Samo ti legni. Donijet ću ti laganu juhu, a zatim ćeš spavati. Sutra moraš biti lijepa i svježa. Od riječi Sara odmah prijeñe na djelo i svoju gospodaricu svuče u tren oka, navuče na nju dugu košulju punu nabora i strpa je u krevet bez ikakvih obzira, baš kao da je imala posla s djevojčicom od petnaest godina. Očito zadovoljna, Sara se sad ustoboči pred Katerinom, s rukama o bokovima i podrugljivo reče: - Treba da batališ te svoje ciganske skitnje na na koje si se obiknula u zadnje vrijeme, lijepa moja djevojčice! Sad si ponovo postala prava gospoña. Treba imati na umu kraljičine želje. Gospoñi Jolandi se


~ 195 ~

sigurno ne bi svidjelo kad bi doznala da se njezine počasne gospoñe noću naokolo skitaju. Haljina što je po nareñenju gospoñe La Tremoille odmah ujutro uručena Katerini, bila je zaista vrlo lijepa. Dodirnuvši prekrasno tkanje, mladu ženu prožmu srsi zadovoljstva. Prošlo je već mnogo vremena otkako njezini prsti nisu dotakli pravog brokata iz Milana. Raskošna je haljina bila oslikana najfantastičnijim pticama, uglavnom orlovima, modrih i grimiznih boja na zlatnoj patki. Mada se Katerini činilo da su boje te haljine bile nešto previše žive, ipak je morala priznati da su djelovale veselo i raskošno. - Kako mi stoji? - upita Saru kad se obukla. - Ne čini li ti se da pomalo ličim na bojadisarsku firmu? Namrštenih obrva i stisnutih usana, Sara odmahne glavom. - Tebi sve pristaje. Mada previše živih boja, haljina je uza sve to vrlo lijepa. Usprkos Sarinom povoljnom mišljenju, Katerina pridoda haljini ovratnik od finog i nabranog muslina kako bi umanjila zaista pretjerano širok izrez na grudima koje su bile isuviše izložene. Neki unutrašnji glas je šapnuo Katerini da kraljica Jolanda sigurno ne cijeni tu golotinju. Dok se promatrala u ogledalu, daleki zvuk trube je trgne. Ona žurno natakne na glavu visoku kapu, pričvrsti je na brzinu i nasumce iglama i pojuri prema vratima. - Čujem da se kraljeva povorka približava! - poviče Sara. - Treba da poñem u dvorac. Stvarno, zvuk je bivao sve bliži, zvuk što je najavljivao dolazak kralja, Jehanne i njihove brojne pratnje. Prilično zadihana, Katerina se pridruži gospoñama iz kraljičine pratnje točno u trenutku kad su trubači prolazili kroz Kraljevska vrata. Ona zauzme mjesto pokraj gospoñe Gaucourt. Svjesna učinka što ga je proizvela, ona zamijeti kraljičin blagonaklon osmijeh, šaputanja drugih gospoña i blistav osmijeh gospoñe La Tremoille koja je bila odjevena u haljinu od žutog i bijelog satena. Dugi boravak na Filipovu dvoru se pokazao sad od velike koristi za nju i za njezino držanje. Ali kad je kralj sa svojom pratnjom sjahao pred kraljevskom palačom, ona je sve zaboravila. Vidjela je kralja i Jehannu koji su jahali jedno pokraj drugog, ali je iza bijelog Pucellinog oklopa opazila crni oklop i šljem s jastrebom od čega joj je srce snažno zakucalo. Činilo se da se Arnaud sasvim uklopio u Jehanninu pratnju. Bio je u njezinoj neposrednoj blizini, a odmah pokraj njega Katerina opazi Xaintraillesa, La Hirea i Jeana d'Aulon. Kralj, koji ju je trenutak zamišljeno promatrao, gotovo i nije privukao njezinu pažnju. Bila je prilično razočarana njegovim sitnim likom. Bio je sitna rasta, blijed i krhak, duguljastog i sumornog lica, kukastog nosa i okruglih očiju bez sjaja i života. Činilo se kao da mu je uska ramena pritiskao teret vječnog nemira. Njegova odjeća od baršuna izgledala je isuviše velika za nj, a veliki šešir od pusta svinutih oboda kao da je gnječio njegovo slabašno tijelo. Iza njega se nalazio čovjek ogromnih razmjera, sav u zlatu i svili, dok je na glavi nosio nekakav fantastičan šešir sličan turbanu te ga je Katerina u prvi mah smatrala muslimanom. Crnom bradom, širokim licem i svojim maznim pokretima, a nadasve izuzetnom raskoši ličio je na sultana. Vidjevši da mu se gospoña La Tremoille bacila meñu kratke ruke, zaključi da je to njezin suprug i gospodar, Georges de La Tremoille. Toliko je udebljao od vremena kad ga je zadnji put vidjela na Filipovu dvoru da ga uopće nije prepoznala. Izgledao je taštiji i opasniji no ikad: mekani mačak dostojan lijepe riñe mačke. Dok je društvo ulazilo


~ 196 ~

u dvorac na ručak, Katerina osjeti kako je nečija ruka poteže natrag. Okrenuvši se, nañe se licem u lice s Arnaudom koji ju je oštro gledao. - Odakle vam ova haljina? - upita grubo optužujući uprijevši prstom u njezinu haljinu a da je prije toga nije čak ni pozdravio. - Željela bih prije toga znati zašto vas to zanima? - odgovori ona živo. - Možda vas ženske haljine zanimaju otkad služite pod zapovjedništvom jedne žene? - A zatim podrugljivo nadoda: - Ne mislite me, valjda, uvjeriti da se u Jehanninoj pratnji govori o tim tricama! Kapetan Monsalvy slegne ramenima i lako pocrveni. - Vaše me primjedbe zaista ne zanimaju, ali zato želim da znam odakle vam ova haljina? Katerinu je spopala volja da ga pošalje do vraga, meñutim u njegovu nasrtljivu glasu osjetila je neki neobičan prizvuk kojemu nije uspjela odrediti mjesto, ali ju je taj prizvuk natjerao da odgovori: - Gospoña La Tremoille mi ju je jutros poslala da bih kako-tako izgledala prilikom kraljeva dolaska. Sve što zasad posjedujem ne predstavlja bogzna kakvu vrijednost... - Uza sve to bi bilo stoput vrednije od odjeće što je imate na sebi. Sav dvor zna da je tu haljinu gospoña La Tremoille imala mnogo puta na sebi. Time što ste je stavili na sebe, pred svima ste se svrstali na njezinu stranu. Časne mi riječi, reklo bi se da ste obukli njezinu livreju. Pitam se šta li o tome misli kraljica Jolanda! Zar vam nije poznato da je La Tremoille njezin najljući neprijatelj i da nema jednog jedinog čovjeka meñu istinskim kraljevim prijateljima koji ga s užitkom ne bi ugušio u njegovu vlastitom salu zbog loših savjeta što ih kralju daje? Osim toga, smrtni je neprijatelj glavnog zapovjednika francuske vojske, Artura de Richemont10 i Jehannin. Sad ste o svemu obaviješteni! Katerina pocrveni. Bila je bijesna što je, a da nije ni slutila, pala u glupu zamku, zbog čega je još jednom mogla postati sumnjiva u Arnaudovim očima. - Ništa mi od svega toga nije bilo poznato! - odgovori iskreno. - A kako da sve to i znam, naposljetku? Tek jučer sam ovamo stigla, a o prilikama na ovom dvoru nisam imala pojma... - Brzo ćete se uvjeriti da je ovaj dvor na dlaku sličan dvoru vašeg velikog prijatelja, vojvode Filipa. Ista podvaljivanja, iste laži, ista grabežljivost, isti oštri ubodi ispod nasmiješenog lica. Otiñite odmah i skinite ovu haljinu ako vam je stalo do poštovanja kraljice Jolande. On već bijaše okrenuo pete da bi se pridružio Xaintraillesu kadli ga Katerina zadrži položivši mu bojažljivo ruku na rame. - Arnaude - šapne pogledavši ga svojim lijepim očima punim nježnosti. - Meni je jedino do vašeg poštovanja stalo! Zar ćete me, zbilja, mrziti dok budete živi? Po prvi put otkako su se poznavali on se ne razljuti, već samo okrene glavu, možda zato da bi se odhrvao suviše nježnim čarima njezinih očiju koje su ga preklinjale. On bez grubosti skine njezinu ruku sa svog ramena. - Ja više ni sam ne znam da li vas mrzim ili ljubim, Katerino - nato će on muklim glasom u kojemu je zazvučala ljutina. - A što mi baš vi govorite o poštovanju? Katerina ga je pratila očima dok se udaljavao prema kraljevim odajama. Njegov inače čvrst hod nekako čudno bijaše otežao, postao nesiguran kao da mu je bilo žao što odlazi dok su mu se leña neobično

10 Mada šurjak Filipa Burgundskog, Artur de Richemont je ostao vjeran Karlu VII. Zapovjednik francuske vojske postao je 1425.


~ 197 ~

povila. Da bi mu ugodila, Katerina se na brzinu vrati kući, bijesno sa sebe svuče nedoličnu haljinu ispričavši uz put Sari što joj se dogodilo. - Odmah sam posumnjala u namjere riñokose ljepotice - odgovori Sara. - Činila mi se isuviše ljubazna a da bi bila poštena. Za večeras ćeš se zadovoljiti haljinom od crnog baršuna, najraskošnijom što je zasad imamo na raspolaganju. - Čak i haljina od grubog sukna bila bi mi draža od ove upadljive nošnje - poviče Katerina bijesno bačivši od sebe mrsku haljinu. - Naredit ćeš da se - vrati njezinoj vlasnici, ali bez riječi zahvale... ! Kad je bila gotova, Katerina se vrati u dvorac. Našavši se u krugu kraljičinih dvorskih gospoña, kraljica je obuhvati pogledom i reče: - Vi ste promjenili haljinu, gospoño Brazey? - Jesam, gospoño - odgovori Katerina duboko joj se poklonivši, - Htjela bih zamoliti vaše veličanstvo da mi oprosti što sam se zbog toga morala udaljiti iz dvorca a da nisam tražila dopuštenje. Nije mi se svidjela haljina što sam je imala na sebi. Naredila sam da bude vraćena vlasnici. Jolanda nato pruži ruku mladoj ženi, a zatim vrlo brzo nadoda: - Ni meni se nije svidjela. Hvala vam što ste se presvukli. A sada doñite. Idemo u crkvu gdje se već nalazi Jehanna. Dok su počasne gospoñe oblikovale povorku da bi kraljicu pratile do zborne crkve Saint-Ours, Katerina primijeti kako ju je gospoña La Tremoille ošinula pogledom punim mržnje. Meñutim, ako je Arnaud bio zadovoljan s njom, mislila je, baš je bilo briga što je stekla jednu neprijateljicu. Tu istu večer kralj je priredio veliku gozbu. Sav je dvor bio pozvan, ali je Katerina dobila dozvolu da ostane kod kuće. Kraljica Jolanda se mislila samo pojaviti na njoj, zato od svojih gospoña nije ni tražila da joj prisustvuju. U stvari, La Tremoille je obično bio organizator kraljevskih gozbi, a to je bilo dovoljno Jolandi da zazire od njih. Budući da je tek bila došla i da je bilo potrebno da prije uredi svoj stan i svoju garderobu kako se priliči, Katerina je privremeno bila osloboñena dvorskih dužnosti. Ali glavni razlog što joj se nije dalo na tu gozbu bio je Arnaud koji, sa samo njemu poznatih razloga, ne htjede prisustvovati. Što se Pucelle tiče, ona je, kao što joj je bio običaj, odsjela kod nekog uglednog grañanina čija je žena smatrana kreposnom. Poslije zalaska sunca već se bila povukla u svoje odaje. Nema sumnje, Amaud se želio ugledati na onu koju je smatrao svojim neposrednim zapovjednikom. Vrativši se kući, Katerina nije nikako mogla da se smiri. Buka s gozbe je narušavala tišinu noći. Buka glasova, zvuci viola i smijeh žena, sve to nije nalazilo odjeka u duši mlade žene. Dugo je stajala na prozoru i promatrala mjesec kako se diže nad blistave krovove Lochesa. Zaspali je grad utonuo u tišinu i mir s kojima su bile u očitoj suprotnosti buka i osvijetljenost kraljevskog doma. Nad gradom je vladao potpuni mir. Samo je s rijeke Indre s vremena na vrijeme dopirao krik noćne ptice. Katerina potraži očima tornjeve prema Franjevačkim vratima. Nešto ju je neodoljivo vuklo na tu stranu. Noć je bila blaga, tako blaga! Znala je da neće usnuti... Bile su joj poznate žučne rasprave što su izbile u kraljevu dvorcu izmeñu Jehanne i Jolande s jedne strane i kralja, La Tremoillea i kancelara Regnaulta de Chartres, nadbiskupa iz Reimsa, s druge strane u pogledu Karlove krunidbe. Jehanna i kraljica su tražile da se odmah krene na krunidbeni grad. Kraljevi su savjetnici bili protivni tome navodeći kako bi vojska morala proći kroz još zauzete krajeve. Ako Jehannina volja prevagne, što je Katerina od sveg srca željela,


~ 198 ~

Amaud će se ponovo odvojiti od nje. S obzirom na sve to, zašto da gubi dragocjeno vrijeme u trenutku dok joj je još bio na dohvat ruke? Pustivši na miru Saru koja je mirno spavala u jednom kutu sobe, iscrpljena spremanjem stana, ona iz jedne škrinje izvuče ogrtač mrke boje, umota se u nj i iziñe. Dok je uličicama hodala do Kraljevskih vrata, a zatim kroz trgovački dio grada, Katerina nije ni pomišljala što će sve reći kad se nañe pred Arnaudom. A što da traži temu za razgovor kad će joj njezino srce u tom trenutku došapnuti potrebne riječi. Nju je svu prožimala želja da se nañe licem u lice s njim. Ulice Lochesa, a posebice one što su povezivale Kraljevska s Fratarskim vratima, bile su potpuno puste. Još se uvijek čula buka s kraljevske gozbe i teški koraci stražara koji subdjeli na zidinama dvorca. Katerina nije sišla, već je naprosto proletjela ulicom u padu. Poput kakva magneta ju je vukla k sebi kuća s likom svetog Crepina čiji je krov u toku dana neprestano promatrala. Kuća kožara kod kojega je Arnaud obično stanovao, stisla se u sjeni četvrtaste kule debelih zidova, pod kojom su se otvarala vrata. Slaba svjetlost se pojavi pod okruglim svodom: fenjer stražarnice. Iza nje je žuborila voda rijeke. Taj dio grada bio vrlo miran. S druge strane vrata, na istoj strani pošto se proñe bedem, vidjeli su se osvijetljeni prozori jedne gostionice, čini se da je tu vladala ista veselost kao i u kraljevskom dvorcu. Katerina se čuvala svijetlih ploha što su osvjetljavale nejednaki pločnik. Stisne se uz jedan stup tvrñave pokušavajući pogoditi što se dogañalo iza zatvorenih prozora Arnaudove kuće. Na katu je gorjelo slabašno svjetlo koje ju je privlačilo neodoljivom snagom. Ona se polako primakne k vratima na kojima se blistao zvekir. Kad je, meñutim, pružila ruku da ga dohvati, odmah se baci unazad i stisne se uza zid. Netko je razgovarao iza vrata koja se ubrzo otvore. Čulo se šuštanje svile, a zatim ženski glas. - Vratit ću se sutra, ne uznemiruj se... - šapne taj isti ženski glas koji se Katerini učini poznat. Drugi glas, muški, odgovori nešto što mlada žena nije razumjela. Uto odraz sa svijećnjaka osvijetli krupnu i elegantnu ženu u svilenom ogrtaču šljivine boje. Kod Katerine je radoznalost bila jača od opreznosti. Pruživši oprezno glavu, opazi ženino lice. Maska iste boje kao i ogrtač napola ga je skrivala, ali je Katerina ispod kukuljice koja krupnoj ženi bijaše skliznula unazad primijetila riñu kosu. Crvene usne čulnog oblika koje maska nije skrivala pripadale su Katerini de la Tremoille. Katerina se jedva suzdržavala da ne krikne od bijesa i razočaranja. Povukavši se unazad, pritisnula je rukama srce koje joj je kao ludo lupalo. Podišao ju je oštar, nepodnošljiv bol. Tako joj je okrutno stegao srce da nikad sličnog nije osjetila. Prvi put je upoznala gorčinu ljubomore koja je u njoj budila želju da urla i grize! Nehajna prilika gospoñe La Tremoille je već davno nestala u mraku ulice što se uspinjala a da se Katerina nije usudila proviriti iz svog skrovišta. Odjednom joj je sve bilo jasno. Evo zašto Arnaud nije prisustvovao kraljevoj gozbi! Pa jest, da bi što neupadljivije doveo u svoj stan tu ženu koja mu je, nema sumnje, bila ljubavnicom. A zar i za nju gozba nije bio najbolja prilika da bi zadržala supruga pokraj Karla VII? Sad je i Arnaudov bijes, kad ju je opazio u haljini svoje ljubavnice, dobio u njenim očima drugo objašnjenje. Kako to da mu je odjednom postalo važno kakvu haljinu na sebi ima žena koju je tako uporno i tako dugo prezirao? Pa zato što nije podnosio da odjeća lijepe gospoñe La Tremoille krasi ramena neke druge žene... ! U kožarevoj kući zavlada tišina, a svjetlost se na katu ugasi. Tanka se traka blijede mjesečine zakačila za zabat kuće prije no što će se spustiti na pločnik ulice. Iz krčme je dopirala još jača galama.


~ 199 ~

Urlanjem i pijanom pjesmom vojnici i kurve su slavili nedavnu pobjedu kod Orleansa. Sve to je Katerini sad bilo svejedno. Više nije imala razloga da se krije. Glava joj je bila prazna, u sljepoočnicama joj je krv tukla, teškom se mukom suzdržavala da ne zaplače. Napustila je zaklon potaknuta željom da što prije stigne kući i da u Sarinu krilu isplače sav čemer. Nejasni su joj se planovi rojili u glavi: sutra će napustiti dvor, zamolit će kraljicu Jolandu da je otpusti i vratit će se k Ermengardi. Taj joj život više ništa nije mogao pružiti... Napravi nekoliko nesigurnih koraka sredinom ulice. U tom trenutku se vrata krčme naglo otvore i dva se pijana vojnika pojave na pragu. Okačeni jedan o drugog, pokušali su steći ravnotežu. Iako su obojica bili strašno pijani, čini se da ih vid još ne bijaše izdao. Opazivši mladu ženu, hitro pojure k njoj. - Djevojka! - poviče jedan od dvojice dostignuvši Katerinu i stegnuvši je oko pasa jednom rukom dok joj je drugom odbacio kukuljicu i otkrio glavu okruženu zlatnom kosom. - Lijepa je! Gledaj, Flambarde, kako je lijepa! Umjesto odgovora drugi vojnik se oglasi nekakvim kvocanjem kojim je, vjerojatno, želio izraziti svoje divljenje. Ovaj očito nije bio sklon da tu bez potrebe gubi vrijeme, već je zgrabio Katerinu za ruke i htio je poljubiti. Ona ga grubo odgurnu. Njegov dah koji je strašno smrdio po vinu Katerini uskomeša utrobu. Pomućena i ne znajući kako da se obrani od te dvojice pijanaca ona nagonski vikne iz sveg grla: - Arnaude! U pomoć! Napadači se iznenada i na trenutak zaustave. Katerina htjede ponovo viknuti, ali se nad likom svetog Crepina otvori prozor i crna prilika skoči na ulicu s visine prvog kata, s mačem u rukama. Bitka ne potraja dugo. S dva udarca zadana bodimice Arnaud de Montasalvy napadače natjera u bijeg. Dva pijana vojnika kao da su najtreznija podbruse pete i pobjegnu glavom bez obzira duž bedema. Slegnuvši ravnodušno ramenima, Arnaud spremi mač u korice i približi se više mrtvoj nego živoj Katerini koja se bijaše prilijepila uza zid kuće. Spustivši se niz krov, jedna mjesečeva zraka osvijetli njezino blijedo lice. - Učinilo mi se da sam prepoznao vaš glas - reče kapetan mirno. - A ne biste li mi kazali kog ste vraga radili u ovom dijelu grada u ovaj noćni sat? Poslije onoga što je vidjela, Katerina mu nizašto na svijetu ne bi bila priznala da je njemu pošla u posjete. - Šetala sam! - odgovori izazovnim tonom. Meñutim glas joj je isuviše podrhtavao a da bi njezine riječi djelovale uvjerljivo. - Mislim da to nije zabranjeno? Htjela sam... Htjela sam vidjeti Jehannu... ! - Vidi čuda! I to ovdje? Zar vam nisu kazali da ona stanuje na drugom kraju grada? A zar vi niste trebali prisustvovati kraljevoj gozbi? - Zašto bih ja morala biti tamo? Mislim da su vaše dužnosti u tom pogledu veće, pa ipak niste otišli! No vi ste, dakako, večeras imali izuzetno važan razlog da ostanete kod kuće! Ona zagrize uusne do boli zato što nije uspjela držati jezik iza zubi. Sad je bilo isuviše kasno da se povuče. Odjednom u mraku bljesnuše mladićevi zubi i smijeh odjekne ulicom. - Izuzetno važan razlog? Baš bih htio znati koji? Podrugljiv i pomalo prezriv glas kojim je to kazao, raspale Katerinin bijes. Odjednom je zaboravila na sve svoje prijašnje odluke i na svoju ravnodušnost. - Riñi razlog! - dobaci mu ljutito. - Ne trudite se da lažete, Arnaude de Montsalvy. Vidjela sam svojim vlastitim očima kad je vaš razlog izišao


~ 200 ~

čas prije iz ove kuće. Tada mi je bilo jasno zašto vam nije bilo milo kad ste na meni vidjeli haljinu gospoñe La... Arnaud joj grubo pokrije usta i tako joj presiječe i riječ i dah. - Ne spominjite imena ovdje, molim vas! To je uvijek opasno! Doñite, odvest ću vas kući. I već ju je vukao uhvativši je odlučno ispod ruke, ali se Katerina oslobodi oštrim pokretom. - Znam i sama hodati i nije potrebno da me vi vodite. Idite k vašoj ljubavi i ne vodite brigu o meni. - Mojoj ljubavi, mojoj ljubavi! Ne mogu spriječiti tu ženu da stalno dolazi k meni zato što potplaćuje moje sluge da je puste u kuću! - Nećete, valjda, ustvrditi da vam nije ljubavnica? - A zašto ne bih? Pa šta vi o meni mislite? Zar vi mislite da sam ja od onih ljudi koji će se zadovoljiti s tuñim ostacima? Da me bolje poznate, znali biste da takav tip žena nema kod mene baš nikakvih izgleda. Hoćete li sada doći? Katerina sumnjičavim pogledom obuhvati visoku i tamnu priliku mladićevu koja se sada jedva razabirala, jer se mjesec bijaše zavukao iza oblaka. Ona bi mu svim svojim srcem bila povjerovala, ali ju je mučio lik krupne žene umotane u ogrtač šljivine boje. - Hoćete li mi se zakleti da je ne volite? - upita glasom koji je zazvučio kao u djevojčice, što pobudi kapetana da ponovo prasne u smijeh. - Mada vas se moje privatne stvari ne tiču, odgovorit ću vam da biste me pustili na miru: kunem se da je ne volim! - Koga onda volite? Arnaud je trenutak oklijevao a zatim oštro odgovori: - Nikoga! A sada dosta! Hodajući polako jedno pokraj drugog, stadoše se uspinjati prema kraljevskim bedemima, ujednačivši korak, pognutih glava, zaokupljeni svaki svojim mislima. Ali Katerina nije nikako mogla podnijeti šutnju što je zavladala meñu njima. Razdirala ju je ljubav i saznanje da joj je u isto vrijeme bio tu nadohvat ruke, ali i beskrajno dalek. Ne gledajući ga, skupi svu svoju hrabrost i prošaputa: - Kad ćete već jednom shvatiti, Arnaude, da vas volim? Da nikad nikoga nisam voljela osim vas? Zar niste osjetili u toku one dvije noći kad ste došli k meni da vam pripadam dušom i tijelom i da od mene možete sve tražiti i dobiti? Ona se nije usudila okrenuti glavu prema njemu, već samo skrene očima i vidje njegov ukrućen profil i tvrde oči koje su gledale ravno ispred sebe. - Bio bih vam zahvalan kad ne biste spominjali ta dva slučaja kad sam se ponio na način koji radije ne bih označio i zbog kojih se duboko stidim. - Ja se, meñutim, ne stidim. Bili smo oboje iskreni. Mene nije stid da vam se dam. Naprotiv, ja sam sretna zbog toga i ako baš hoćete da znate, dolazeći k vama, nadala sam se da ću možda doživljeti ponovo jedan od onih trenutaka. Zbog vas sam sve napustila: časti, bogatstvo, ljubav. Unaprijed sam bila spremna na bijedu, na patnje, na samu smrt, voñena jedino nadom da ću vas ponovo pronaći. Meni je jedino do vas stalo... a vi to nećete da shvatite! Ona je provukla svoje ruke oko Arnaudova vrata i priljubila se uza nj ludo zaljubljena, prožeta željom da njegovu krv zarazi groznicom od koje je izgarala. On se pokušavao braniti rukama koje su se tresle od silne želje da je stisnu i zagrle. Podigla se na vrhove prstiju da bi svojim usnama dosegla njegove. Ali on okrene glavu i odjednom plane bijesom. Grubo je otrgne od sebe tako da je leñima udarila u zid bedema. - Već sam vam stoput kazao da me pustite na miru — prosikće izmeñu stisnutih zuba. — Jest, dvaput sam izgubio glavu, dvaput je želja bila


~ 201 ~

jača od pameti. Ali ja sam zbog toga sebe prekorio kao da sam počinio zločin, čujete li, zločin prema uspomeni na svoga brata. Vi lako zaboravljate da sam ja imao brata kojega sam obožavao, sjetite se, a kojega su vaši ubili, izmrcvarili kao što ne bi bili izmrcvarili životinju u klaonici... U kapetanovu grlu neočekivano odjekne jecaj. Glas mu se slomi i dobi promukao prizvuk. - Vi ne znate što je bio moj brat Michel za mene - nastavi Arnaud tako bolnim glasom da je to sasvim pomutilo Katerinu. - Niti arkanñelo, njegov imenjak nije bio ljepši od njega, ni hrabriji, ni ljubazniji. Zadivljenom dječaku kakav sam onda bio, uvijek prljavom i prašnjavom poput malog seljačića, on je bio više od brata: čist i svijetao, predodžba svega čemu sam se divio, svega što sam volio. On je za mene bio utjelovljenje viteštva, vjernosti, mladosti, časti naše kuće, naše obitelji. Kad bih ga vidio kako prolazi selom na svom ogromnom bijelom konju, s kosama koje su blistale na suncu, u grudima bi mi radosno poskočilo srce. Volio sam ga više no išta na svijetu. On je bio... on je bio Michel, a to će reći jedini! Vi ne biste mogli shvatiti... - Kako ne bih... ! - nato će Katerina tiho. - Ja sam ga vidjela, ja... Od tih par kratkih i nevinih rijeci Arnaud je naprosto pomahnitao. Zgrčenim je rukama Katerinu pritisnuo uza zid i u lice joj se unio svojim izobličenim od bijesa. - Što ste vidjeli? Ono što su vaši s njim učinili? Krvavi ljudski dronjak na koji su se vaši mesari okomili? Potražio je zaklon u podrumu jednog od tih vaših prokletih Legoix, ali su ga ovi izručili, ubili, raskomadali... Ah, ti si ga vidjela, kažeš? Jesi li ti vidjela užasan ostatak koji sam ja s jednim od svojih stričeva noću skinuo s vješala na Montfauconu? Tijelo bez glave koje su ispod pazuha objesili o zarñale lance? Glavu su mu strpali u kožnatu torbu i objesili je pokraj obezglavljenog trupa! Što kažeš? Ta to je bila strašna cma masa, a ne glava! I ti dolaziš da mi govoriš o svojoj ljubavi! Ne shvaćaš da me spopada želja da te zadavim svaki put kad izgovoriš tu riječ? Da nisi žena, već bih te odavno bio ubio! - Što u tome još niste uspjeli, nije vaša krivica - poviče Katerina u kojoj su njegove riječi razbudile sjećanja na strašne i davno proživljene trenutke. - Sve ste poduzeli da me se preda krvniku! - I nije mi žao. To isto ću učiniti i sutra ako mi se pruži prilika! Vrućim se suzama ispune Katerinine oči i potekoše niz blijede joj obraze. - Ne ustručavajte se, već me ubijte. O pasu vam visi mač, čas posla i zauvijek ćete me se osloboditi! To bi bilo bolje od vaših nepravednih optužbi. Zašto nećete da čujete ono što želim kazati o smrti vašeg brata? Kunem se da ja... Galama što se odjednom podigla unutar kraljevskog grada prekine je. Iza utvrñenih se vrata vikalo, trčalo i u istom trenutku ogromna crvena svjetlost obasja nebo iznad gradskih bedema. Arnaud ispusti Katerinu. - Što se dogodilo? - upita Katerina. - Čini se da je posrijedi požar. Doñite da vidimo! Zajednički su potrčali, prošli kroz vrata i popeli se prema mjestu odakle su dopirali krikovi. Katerina opazi visok plamen kako izbija kroz uništene prozore jedne kuće na kraju ulice. Iz kuće su dopirali krikovi. Ona posrne. - Ali... ovo je moja kuća! - reče bezbojnim glasom. - Ta to moja kuća gori! - Što ste kazali? - poviče Arnaud zgrabivši je za ruku. - Zar vi tu stanujete?


~ 202 ~

- Pa da... Bože, Bože! A Sara? Sara je spavala kad sam ja izišla! Kao da je šenula pameću, ona pojuri prema zapaljenoj kući. Sagrañena od drva kao i mnoge u susjedstvu, kuća je gorjela poput naramka drva. Ulica je bila puna svijeta koji je već stvorio lanac kojim su hitali kožnati kablovi puni vode. Ali od toga nije bilo mnogo koristi. Iz unutrašnjosti su dopirali krikovi, dozivanje u pomoć. - Bože sveti! - stenjala je Katerina lomeći rukama u očajanju. - Sara je zahvaćena plamenom! Živa će izgorjeti! Suze joj izbiju iz očiju. Zaboravi na sve na svijetu osim na staru prijateljicu u opasnosti. Ali kako da Saru izvuče iz te razbuktale lomače? Na kraju vatre Katerina opazi nekakav ljudski lik rašupane kose koji je dozivao u pomoć. - Pokušat ću je izvući odonud - naglo reče Arnaud. - A vi se ne mičite odavde! On otkači opasač o kojemu je visio mač, skine haljetak, košulju i ostade samo u uskim hlačama koje su bile otpornije na vatru. Raskolačenim očima Katerina je gledala kako trči prema zapaljenoj kući, kako razmiče gomilu i, kako, pošto je sasuo na glavu pun čabar vode, ulijeće u sloj dima što je kuljao na vrata. Zatečena tim neočekivanim činom, gomila zamukne. Katerina se spusti na koljena pokraj kamena binjektaša i unese se u molitvu svim svojim srcem. Ispod šiljasta i još čitava krova, vatra je krčala jezivom bukom. Čulo se kako pucketa drvenina, kako se ruše grede i pokućstvo. Prošlo je neko vrijeme koje se Katerini učinilo beskonačnim. Više nikakav zov niti krik nije dolazio iz razbuktale kuće. - Sigurno nije prošao - začuje nečiji glas pokraj sebe. - Stepenište se ruši! U tom paklu sigurno više nije ostala živa duša! Uto se i krov uruši podigavši čitav mlaz varnica. Baš u tom trenutku Arnaud izbije iz kuće noseći u naručju beživotno tijelo. Gomila zanosnim klicanjem pozdravi njegov podvig. Katerina skoči na noge i poleti prema njemu. - Živi ste, Bogu neka je hvala! Nema šta, bio je zaista živ, sa Sarom na rukama. Smijao se poput djeteta sretan što ju je uspio spasti. Izuzme li se poneka ogrebotina na tamnom mu tijelu i malko spržene kose, bio je zdrav i čitav. On položi Saru na jednu klupu. Neke se žene odmah ustrčaju oko nje. Uto dojuriše iz dvorca. Katerina prepozna gospoñu Gaucourt. Dotrčala je što je brže mogla držeći s obje ruke svoju dugu haljinu. Za njenim je petama dojurila čitava četa slugu i sluškinja. Obavijestila je Katerinu da dolazi u ime kraljice Jolande koja je željela da Katerina i njezina služavka prijeñu u dvorac. - Vi baš nemate sreće, draga! - uzdisala je brišući čelo gospoña Gaucourt. - Čini se da se sudbina nemilosrdno okomila na vas. Arnaud se bijaše sklonio u stranu da bi obukao haljetak i košulju. Kad je bio gotov, približi se. - Gdje ste naumili smjestiti gospoñu Brazey? - upita obrativši se glavnoj ravnateljici kraljičine kuće. - U sobici tornjića koja je povezana s odajama gospoñe Jolande. Kraljica želi da gospoña Brazey bude pod njenim nadzorom. Mladić to odobri klimanjem glave, meñutim bore koje se usjekoše izmeñu njegovih mrgodnih obrva, gustih i crnih, nikako se nisu raščinjale. Dok je gospoña Gaucourt bila nagnuta nad još uvijek onesviještenom Sarom, ovoj trljala slijepoočnice vodom ugarske kraljice, on Katerinu povuče u stranu. - Sutra ćete - reče ozbiljno - zamoliti gospoñu Jolandu da vas pošalje kraljici Mariji, svojoj kćerki, koja nikad ne napušta Bourges. Tamo ćete ostati! - Vi me se pošto-poto želite riješiti! - odmah se usprotivi Katerina njegovu prijedlogu. Ona je posjedovala neobično svojstvo da njega


~ 203 ~

natjera u bijes. Zgrabivši Katerinu za ramena, on je žestoko prodrma što je, čini se, bila njegova omiljela navada. - Ne tjerajte me da mislim da ste gluplji no što stvarno jeste? Hoću da se sklonite na sigurno mjesto, razumjete li? Ovdje nećete biti sigurni, naprotiv, ovdje vam prijeti velika opasnost. Znate li što sam pronašao pod stepeništem vaše kuće? Naramke slame i tri baklje koje su sigurno ubačene u kuću. Ima u Lochesu svijeta koji vam želi nauditi, svijeta koji je, ne znajući da ste izišli iz kuće, pokušao da vas živu ispeče. Katerino, Katerino, vi ste, zar ne, vi ste poslali natrag njezinoj vlasnici haljinu što vam je bijaše posudila? - Odmah! - Onda je sve jasno! Ta žena ne prašta nikome tko povrijedi njezino samoljublje. Da ste pristali da postanete njezinom štićenicom, vašu bi ljepotu i ljupkost bila iskoristila u svoje svrhe. Vi ste to odbili, prema tome, postali ste joj odmah opasnom neprijateljicom. Ljepša ste, mnogo ljepši od nje. Čak vas je i kralj već zapazio. Ako steknete Karlovu naklonost, mogli biste ugroziti utjecaj La Tremoillea. Učinite kao što vam kažem: privremeno se povucite meñu pobožne žene kojima se kraljica Marija okružila. - To je besmisleno! - bunila se Katerina. - Ako se već nalazim u opasnosti... tako ćete me se lakše riješiti! Očekivala je trpak, podrugljiv odgovor, meñutim Arnaud samo ozbiljno zakima glavom. - Ne budite ludi! Ja moram na put. U ratnom savjetu je Jehanna postigla da se krene na Reims i uz put napadne gradove Meung, Beaugency i Jargeau u kojima su se utvrdili Englezi. Ako bude na njezinu, upast ćemo u Šampanju da vrhovima svojih mačeva otvorimo put kralju Karlu do krunidbenog grada. Ja neću biti u stanju bdjeti nad vama. Poñite u Bourges! Namrgoñena, Katerina obori svoje namrgoñeno čelo i primijeti držeći oborene oči: - Vi sami sebi proturiječite, sami sebi uskačete u usta. Maloprije ste kazali kako biste me bez oklijevanja poslali na vješala kad bi vam se pružila prilika. Prepustite me, dakle, mojoj sudbini. Koliko mi je u ovom trenutku stalo do života... U naprslom joj se glasu osjećao prizvuk bola i čemera tako da se kapetan i protiv svoj volje sažalio nad njom. Sjela je na kamen binjektaš i, obujmivši rukama koljena, odsutnim je očima promatrala kako dogorjeva kuća što joj je bila dana. Umornim pokretom baci unazad čuperak plave kose što joj bijaše pao preko lica. Uprijevši oči u Amauda, pokuša se osmijehnuti, ali joj se na licu umjesto osmijeha pojavi tužna grimasa. - Ne kinjite se više zbog mene, gospodine Montsalvy. I meni je postalo jasno da vas opsjedam, ali budite uvjereni da to neće dugo potrajati! Još ne bijaše ni završila te svoje riječi kad ju je on otrgnuo od mjesta na kojemu je sjedila, čvrsto je stisnuo meñu rukama i zatim joj jednom rukom nježno podignuo bradu. - Nemam pravo da vas ljubim, Katerino, jer će me duše mojih predaka prokleti. Ali mi nitko ne krati da se brinem za vaš mir i sigurnost. Sutra će ponovo početi vojna. Bolje ću se boriti ako budem znao da ste u sigurnosti. Recite mi da ćete poći u Bourges, kažite mi! Moram to znati! Bila je pobijeñena. Pristala je. Strasno je željela da ostane čitav život u njegovu zagrljaju. A kad je podigla oči prema njemu i on opazio kako se njezine vlažne usne sjaje, on nije mogao potisnuti želju koja ga je proždirala. Strastveno je i dugo poljubi, a zatim je isto onako naglo ispusti kao što ju je bio i zgrabio i što ga noge nose potrči prema donjem dijelu grada. Uzmućena i s požarom u krvi, ona napravi


~ 204 ~

pokret kao da će potrčati za njim, ali je zadrži usklik gospoñe Gaucourt koja se obradovala opazivši da je na kraju Saru uspjela privesti svijesti. Približi se stoga svojoj staroj prijateljici da bi je zagrlila. Uto su sluge napravili nosila na koja polože Ciganku da bi je prenijeli u dvorac. Katerina poslušno poñe za njima. U glavi joj se sve uzmutilo. Nije znala kako da pomiri Arnaudove riječi da je se žele riješiti, s poljupcem što joj ga je onako strasno dao? Kako da ne povjeruje da i on nju ljubi kao što je i ona njega ljubila? Kako da mu, na kraju, objasni da nikad nije bila njegovom neprijateljicom i da je pokušala nemoguće da bi spasla Michela? Svaki put kad je pokušala razmrsiti zbrku i zabunu u vezi s tom stvari, on je ili pobjegao ili joj naredio da šuti.


~ 205 ~

Glava šesnaesta

PONOVNI SUSRET S ARNAUDOM

Kraljica Jolanda je pristala da Katerina prijeñe na dvor njezine kćerke kraljice Marije. I tako je Katerina otputovala za Bourges, ali, treba kazati, ne baš vesela srca. Nije joj bilo nimalo stalo do društva "pobožnih žena kojima se kraljica Marija okružila". Uza sve to izvjesna joj je radost ispunjala srce kad bi pomislila da se time pokorava Arnaudovim željama. Prethodnog je dana Jehannina vojska napustila Loches i krenula na Jargeau iz kojega je Pucella naumila istjerati Engleze. Podlakćena na prozor svoje sobe, Katerina je dugo promatrala kako se u daljini gubi prethodnica kojom su zapovijedali La Hire, Xaintrailles i Montsalvy. Blistanje oklopa i šarenih perjanica već se odavno bijaše izgubilo u prašini lipanjskog dana, a ona je još uvijek naprezala oči ne bi li razabrala srebrenog jastreba na vrhu šljema od crnog čelika. Bourges, koji je u njenim mislima poprimio oblik grada u kojemu je život proticao sumorno i jadno kao u kakvu samostanu, u najvećoj ju je mjeri iznenadio svojim izgledom. Čak ni raskošni flamanski gradovi Filipa Dobrog nisu sjajem nadilazili sjaj glavnog grada vojvodine Berry koji je sticajem okolnosti postao glavnim gradom slobodne Francuske. Vojvoda Jean de Berry, stari stric Karla VII, bio je prvi i najdarežljiviji francuski mecena. On je svoj grad pretvorio u pravo umjetničko djelo s kojim se ma koje drugo teško moglo mjeriti. Kad se Katerina našla pred velebnim vratima njegova golema dvorca, pomislila je kako ni Bruges ni Dijon nisu posjedovali tako veličanstveno prebivalište. Uostalom, "kralj iz Bourgesa" se nije smio žaliti nego je, naprotiv, morao biti zadovoljan što vlada nad tim lijepim gradom, čije su se raskošne palače natisnule oko fantastične katedrale nalik prekrasnoj kamenoj čipki. Ne bi se moglo kazati da je izgled Marije d'Anjou, francuske kraljice, bio u skladu s ljepotom grada, a niti s predodžbama što ih je netko tko je nije poznavao mogao imati o kćerki Jolande Aragonske. Nelijepa, duguljastog lica bez draži, blagog, ali sumornog pogleda, ne ističući se posebnom bistrinom uma, ta kraljica od dvadeset i pet godina kao da je bila stvorena samo zato da donosi na svijet djecu. Ona je taj svoj zadatak obavljala vrlo savjesno: u kraljevoj su se palači u Bourgesu već rodila četiri djeteta. Jedno je dijete umrlo pri poroñaju, ali je zato peto bilo na putu. Kraljica Marija je vrlo ljubazno primila i isto tako vrlo brzo zaboravila Katerinu. Mlada je žena samo povećala ionako golem broj dvorskih gospoña. Dobila je veliku sobu iznad takozvanog Hodnika jelena i otpočela živjeti povučenim životom kojim se živjelo u Bourgesu kad je kraljica bila sama: jutarnja služba božja, milosrdne posjete, čitanje pobožnih knjiga, briga o djeci i kao razbibriga obavljanje ponekog posla koji se ticao vojvodstva. - Budem li morala dugo ostati ovdje - Katerina jednog dana povjeri Sari - jednog ću se dana pretvoriti u časnu ili ću se baciti u prvo jezero koje ugledam. Nikad mi u životu nije bilo dosadno kao ovdje... Sad je Katerina bila opremljena tako i da se mogla pojaviti bez stida na bilo kojem dvoru. Ermengarda de Chateuvillain joj je pod jakom vojničkom pratnjom poslala škrinje s njenim haljinama i nakitom, a uz to pozamašnu svotu novca. Dugim ju je pismom obavijestila o posljednjim novostima u Burgundiji. Katerina je doznala da su njezina majka i njezin ujak mirno i u blagostanju živjeli na svom imanju u Marsannayu, ali da joj je vojvoda Filip oduzeo dvorac Chenove što joj ga nekoć bijaše poklonio.


~ 206 ~

Ermengarda je od njega primila pismo koje ju je stavilo u vrlo neugodan položaj. Filip je molio groficu Chateauvillan da utječe na svoju prijateljicu Katerinu de Brazey i pokuša je uvjeriti da se vrati u Bruges u što je moguće kraćem roku. - Najbolje bi bilo da me smatra mrtvom - nato će Katerina iskreno svijajući pismo. - Tako će bar Ermengardu pustiti na miru. - Ja sam, naprotiv, drugog mišljenja - otpovrne Sara koja je bila zaokupljena spremanjem haljina. - Ti ne znaš putove svoje sudbine, ne znaš nećeš li jednoga dana poželjeti da se ponovo vratiš u Burgundiju. Ne ruši mostove iza sebe, to bi mogao biti opasan pothvat. Gospoña Ermengarda mu može odgovoriti da od tebe nema nikakvih vijesti i da ne zna što se s tobom dogodilo. Tvoja majka i ujak o tebi ne znaju ništa, prema tome, ne postoji opasnost da će te izdati. Šutnja je najbolja zaštita... To je bilo više nego očigledno. Katerina se, ne mireći u sebi, privikavala na svoj novi život. Podnosila je kako je znala i umjela beskrajna sijela uz vezivo pokraj kraljice Marije. Ova je čitave sate sagibala svoj dugi nos i svoje ružno lice nad raznim vezovima i goblenima, tako da je u tom poslu postala pravim majstorom. Katerina se pomirila sa sudbinom, ubadala iglom dok su joj misli lutale za Jehanninom vojskom. Zahvaljujući čestim glasnicima što ih je kralj slao kraljici, doznala je za njezine pobjede kod Jargeana, Meunga, kod Patyja, gdje je Pucella uništila dvije tisuće Engleza ostavivši na bojnom polju samo trojicu Francuza. Zatim je uslijedio pokret prema Reimsu kroz opasne predjele Šampanje. Vojska je nadirala prema krunidbenom gradu, Katerina se glupo nadala da će se kraljica pridružiti svom suprugu, kao što joj je dužnost nalagala. Na žalost, kraljica se zadovoljila da ode u Gien pozdraviti svoga gospodara ostavivši u Bourgesu najveći dio svojih dvorskih gospoña meñu kojima i Katerinu strašno razočaranu. - Zbog djeteta što ga nosim ne mogu na tako tegoban put - povjeri se kraljica vrijednim družbenicama što su je okruživale. - Bit će dovoljno da se molimo za sreću oružja moga gospodara i za njegovu krunidbu. - Eto, propade nam prilika da vidimo krunidbu - uzdahne mlada Margerita de Culant koja je zajedno s Katerinom vezla zastavu za kralja Karla. - I da se jednom naplešemo do sita! Ta mlada i živa crnka vesele naravi bila je jedina meñu družbenicama kraljice Marije za koju je Katerina osjećala izvjesnu sklonost. Ona i djevojka se na kraju zajedno smjeste, te su kratile vrijeme brbljanjem i raspravljanjima o novostima što su stizale o vojsci i ratu. - Ništa zato! - nato će Katerina. - Kralj će se na zimu vratiti, a zajedno s njim i njegova pratnja. Bit će tada, vjerujem, i svečanosti i plesa! Izraz se iskrenog čuñenja pojavi na Margaretinom sitnom i okruglom lišcu, uokvirenom s dvije debele pletenice smotane na ušima. - Zaboga, draga! Tko vam je to kazao? Dakako da će se kralj vratiti, ali on nikad ne ostaje u Bourgesu. On se sa svojim dvorom zadržava u Mehunu, dok je kraljici draži Bourges, gdje se djeca osjećaju mnogo lagodnije. Mi ćemo takoñer ostati ovdje i nećemo niti omirisati svečanosti u Mehunu! Katerina se sve više počela uvjeravati da joj je Arnaud, poslavši je kraljici Mariji u Bourges gadno podvalio. Nema sumnje, htio je imati slobodne ruke i mlada je žena sumnjala da njegova briga za nju nije bila ništa drugo do želja da je se riješi. Dok su njezini spretni prsti vezli zlatne ljiljane u modru svilu, ubilježujući u nju sedam ljiljana s kraljeva grba, njezina je mašta lutala i prepuštala se sve gorčim mislima. Naposljetku, tko zna nije li Arnaud lagao zaklevši se da lijepa gospoña La Tremoille nije za nj ništa značila? Kad ju je Katerina srela na izlasku iz kožareve kuće, ta gospoña nije ostavljala dojam osobe koje se netko htio riješiti. A Arnaudova briga da Katerinu skloni na


~ 207 ~

sigurno mjesto, nije li prije bila njegova želja da s dvora udalji opasnu suparnicu koja se nimalo nije sviñala toj ženi? Te su je misli toliko mučile da je odlučila povesti, neupadljivo i bezbrižnim tonom kakvim se već razgovara po salonima, razgovor s mladom Margeritom de Culant o stvarima koje su je zanimale. - Čula sam u Lochesu da se gospodin Montsalvy i gospoña La Tremoille vrlo dobro slažu - reče nehajno tako da Margerita nije ni u što posumnjala. Djevojka prasne u smijeh. - Tome bih se iznad svega začudila! Gospodin Montsalvy ne može žive smisliti ni gospoñu ni gospodina La Tremoille! Uostalom, stvar je vrlo jednostavna: moji roditelji nikad ne bi pomislili na nj kao na mog eventualnog muža da stvari stoje drugačije! Katerina osjeti kako joj krv napušta obraze i stječe se k srcu. Brzo sakrije ruke ispod modre svile da Margerita ne opazi kako joj se ruke tresu. - Dakle, udajete se? - procijedi prisilivši se na osmijeh. - Čestitam vam! Prepostavljam da ste vrlo zaljubljeni u svoga zaručnika? On je vrlo lijep muškarac i... - Samo polako! - poviče Margerita usnama šiljeći svileni končić da bi ga što lakše utaknula u iglene uši. - Ništa još nije odlučeno, i to je vrlo dobro. Gospodin Arnaud je vrlo lijep, nema šta, ali takoñer i vrlo grub ako je vjerovati onom što se priča. Kako bilo da bilo, to nije važno jer ga ja ne ljubim. Odlučan djevojčin ton vrati malko života u Katerinino srce koje je gubilo snagu te se Katerini činilo da će se svaki trenutak sasvim zaustaviti. Ali ako Margerita nije ljubila Arnauda... - A da li on vas voli? - On? On osim sebe sama nikoga ne voli, a ako baš hoćete da sve znate, gospoño Katerino, onda ću vam kazati da ja drugog mladića ljubim. To govorim vama jer vas volim i smatram svojom prijatelji com. Ali to je tajna koju vi nećete nikome otkriti, zar ne? - Razumije se! Budite bez brige! Ona odahne. Spopao je bijaše grdan strah. Ako su Culantovi željeli taj brak, postojala je opasnost da do njega zaista doñe. Katerina osjeti kako je spopada neodoljiva, silovita želja da ponovo vidi Arnauda. Zar se nikad neće vratiti s te proklete krunidbe? Ta nije mogla trčati za njim s jednog bojnog polja do drugog! Meñutim, tjedni su prolazili a da niti od Arnauda niti o Arnaudu nije bilo glasa. U proljeće se Katerina sastala s Jehannom. Jedva ju je prepoznala toliko je ova bila tužna i utučena. Osloboditeljica Orleansa pretvorila se u mršavu i zabrinutu djevojku. Poslije sjajne krunidbe kojoj nije bilo ravne a pri kojoj je ona plakala od radosti, poslije silnog veselja što joj je ispunjalo srce videći kako pred njom, poput ožujskog grada, padaju sela i gradovi, Pucella je morala prignuti glavu pred podmuklim spletkama La Tremoillea čija je riječ bila vrlo moćna kod kralja. Jedna ju je strijela ranila u rame pred Vratima Saint-Honore. Tada su je prisilili da napusti napade na Pariz i da se "radi zimovanja" povuče na Loiru i tako je vojska vukla svog anñela za sobom kao zarobljenicu u zlatnim lancima. - Kažu da se moram odmoriti - jadala se Katerini s neizrecivom gorčinom. - Htjela sam Pariz vidjeti još izbližega no što sam ga vidjela. Trebalo je poći naprijed, iznuditi pobjedu. Bog je tako htio! - Ali ne i La Tremoille! - nato će Katerina gorko. - On vas mrzi, Jehanno i ljubomoran je na vas. Zašto kralj sluša tu oholu bačvetinu? - Ne znam... !


~ 208 ~

Tada Katerina izbaci pitanje što joj je pržilo usne. Dok je vojska prolazila ulicama Bourgesa, ona je u prethodnici uzalud tražila viteza s crnim jastrebom na šljemu. Nigdje nije primijetila Arnauda. - Što je s gospodinom Montsalvyjem? Ništa mu se strašno nije dogodilo, zar ne? Na mrgodnom Jehanninom licu pojavi se osmijeh. - Sve je u redu. Ostavila sam ga u Compiegneu, gradu koji u kraljevo ime drži gospodin Flavy. Flavy je dobar vojnik, ali u njega je srce kao u divlje zvijeri. Gospodinu Montsalvyju sam povjerila da ga oprezno nadzire. On je čestit i vjeran, u njega se mogu pouzdati! Ta Jehannina pohvala ispunila je Katerinino srce neobičnom radošću koja je donekle ublažila njezino razočarenje što nije vidjela Arnauda. Dok je Jehanna, mučena nestrpljenjem, svoje oružje okrenula protiv Saint-Pierre-le-Moutiersa koji je osvojila i Charite-sur-Loire gdje je drumski razbojnik Perrinet Gresard bijaše satjerao u škripac, Katerina se vratila molitvama i vječnom vezenju. Jedan jedini put je Katerina prisustvovala pravoj svečanosti i mogla se diviti krasotama Mehun-sur-Yevre gdje je vojvoda Jean de Berry nagomilao nevjerovatnu zbirku dragulja, zidnih sagova, rijetkih knjiga, umjetničkih djela, rezbarija, slika i kipova. Sam dvorac je bio divan kao dragulj. Njegovi zidovi od bijelog i glatkog kamena dizali su se iz zelene vode Aurona, ponosne je tornjeve krasio klesani kamen, na modrim su se krovovima vrtjeli pozlaćeni vjetrokazi. Sve je to ostavljalo dojam neizrecive ljepote. Tu je kralj svečano uručio Jehanni d'Arc i njezinim roditeljima ukaz o plemstvu za njih i njihove nasljednike, i grb uz to: na modrom, polju mač ukrašen, zlatom, a sa strane mu dva ljiljana. Te tričave igrarije taštine nisu utješile onu što je time postala Jehanna du Iis. Ona nije marila za divote Mehuna, stoga se preseli u Bourges gdje se smjestila kod žene poznate po svojoj kreposti: Margerite La Touroulde. Kraljica Marija, čije prisustvo u Mehunu kralju nije bilo po volji, takoñer se vratila u svoju palaču. Katerina je, razumije se, pošla za njom s Margeritom de Culant i ostalim dvorskim gospoñama. Bila je sada sretna što se vratila sumornom životu koji joj je toliko išao na živce u prvo vrijeme. Nikako joj se nije svidio zagonetan i težak pogled kojim ju je La Tremoille gledao za vrijeme svečanosti predavanja plemstva Jehanni i njenim roditeljima. A ni zelene oči njegove žene nisu ulijevale veće povjerenje. Prošla je zima. Vratilo se proljeće sa svojim krhkim izdancima. Vratilo se vrijeme bojeva. Izjedana neaktivnošću, nije izdržala na mjestu. Doznavši da Filip Burgundski opsjeda Compiegne, ona otputuje u zoru sa šačicom svojih drugova... Jedne večeri krajem mjeseca svibnja, kraljica Marija je stavila u dužnost Katerini da nadzire prevoz njezinih krznenih ogrtača do radnje krznara koji ih je svakog proljeća čistio i dovodio u red za slijedeću zimu. Kraljica Marija je bila vrlo štedljiva žena i veliku je brigu vodila o svojoj odjeći. Katerina, dakle, krene na konju prateći dvoja kola u koja su natovareni kraljičini ogrtači na kratak put što je dijelio kraljevsku palaču od krznareve radnje. Gazda Jacques Coeur je imao stan i radnju na uglu ulice Armuriers i ulice Auron, točno preko puta kuće kraljevskog suca Leodeparta čijom se kćerkom Maceeom bijaše oženio. Katerina je više puta bila kod Coeurovih kojima ju je odvela Margerita de Culant. Oni su bili mladi, ljubazni i uvijek spremni da čine usluge. Osim toga, njihova je kuća, zahvaljujući čoporu djece, bila jedna od najživljih u Bourgesu. Katerina je rado k njima navraćala. Upravo je uživala da se igra s djecom, da brblja s nježnom Maceeom ili da se divi krznima rijetkih i


~ 209 ~

dragocjenih zvijerki, krznima do kojih je Jacques teškom mukom dolazio zbog nemirnih vremena i opasnosti što su vrebale po putovima. Računala je da će tu večer, pošto obavi povjereni joj zadatak, provesti s prijateljima koji će je sigurno zadržati na večeri što su uvijek činili. Katerina se blago ljuljala na leñima svoga konja obasjana zadnjim zrakama sunca na zalazu. Bit će baš ugodno tu večer pod sjenom velike lipe u vrtu Coeurovih, iz kojega je miris ruža i kozje krvi dopirao čak do ulice. Sjećanje na taj miris izmami joj na usne tužnu i staru ljubavnu pjesmu što ju je ispjevala Marija de France:

Njihova su srca bila kao kozja krv što se s lijeskom splela...

Gdje je kucalo u tom trenutku Arnaudovo srce? Jesu li ga još uvijek štitile zidine Compignea ili je Jehanna uspjela osloboditi grad i vojnicima otvoriti put prema Pikardiji? Tamo gdje je bila Pucella nikakvo se zlo nije moglo dogoditi nijednom od njezinih ljudi. Ona je sa sobom nosila sreću i božansku zaštitu. Bilo je dovoljno zaroniti u mirnu površinu njezinih zjenica pa da se čovjek osjeti okupan povjerenjem i snagom... Izgubivši se u svojim mislima, Katerina nije poklanjala nikakvu pažnju zbivanjima na ulici. Nije uopće čula približavanje konja u punom trku. Trgla se iz svojih misli tek kad ju je konj dostigao, prošao kraj nje i okrenuvši se na zadnjim nogama, prepriječio joj put. Jahao ga je čovjek u oklopu uprljanom suhom krvlju i prekrit prašinom tako da su i lice i oklop konjanikov imali istu boju. Samo su njegove, gotovo crvene, kose sačuvale donekle svoju boju. Katerina u konjaniku prepozna Xaintraillesa. Ona iznenañeno vikne, nasmiješi se i pruži ruke prema kapetanu, ali joj on dobaci a da je nije ni pozdravio: - Dolazim iz kraljičine palače. Rekli su mi da ste krenuli prema kući Jacquesa Coeura. Tražio sam vas, gospoño Katerino. Njegovo široko i obično nasmijano lice bilo je ozbiljno i zeleno pod naslagom prašine izmiješane sa znojem. Katerina je nagonski osjetila da joj on donosi kobne vijesti. - Što se dogodilo, gospodine? Slutim da mi donosite strašne vijesti! Recite brzo... Arnaud? - Ranjen je... teško i moli vas da doñete k njemu! Osim toga, Jehannu su zarobili Burgunñani! Moram vas povesti sa sobom... ! Videći da se Katerina zaustavila, sluge što su vukle kola takoñer se zaustave. Skamenjana u svom užasu, mlada je žena sasvim zaboravila na njih. Izgledala je kao da ju je grom ošinuo. Stajala je nepomična, uspravna i prazna pogleda na sapima konja koji je nestrpljivo kopitom grebao tlo. Jedan od slugu joj se približi i povuče je za okrajak haljine. - Gospoño, što da radimo? Ona pogleda čovjeka kao da ga prvi put vidi, kao da je iznenañena što ga vidi. Srh joj prostruji tijelom od peta do glave i vrati je u stvarnost. Rukom napravi nesiguran pokret. - Poñite bez mene! Recite majstoru Coeuru da ne mogu doći, da napravi sve što je potrebno i pozdravite ga u moje ime. Moram se odmah vratiti u palaču. Pošto joj se sluga poklonio i zatim udaljio, ona okrene prema Xaintraillesu svoje nijemo i od bola zgrčeno lice. - Recite mi istinu! On je poginuo, zar ne? - Nije! Ta kazao sam vam da traži da doñete k njemu. Ali ako ne požurite moglo bi se dogoditi da ga ne zateknete u životu... !


~ 210 ~

Katerina od bola zatvori oči. Bujica suza joj poteče niz obraze dok joj je jecaj razdirao grudi. Tako, dakle, sudbina je pogodila Arnauda svojom strašnom šakom. Bio je na umoru! Kako se tako nešto moglo dogoditi? Nije li u čitavoj toj stvari bilo nešto besmisleno i nezamislivo? Arnaud je bio neuništiv kao i zemlja koja ga je nosila! A nije li Jehanna bila tamo? Ali Xaintrailles je kazao nešto o Jehanni? Ah, da je zarobljena. Pucella, zarobljena? Još jedna besmislena vijest! Tko je mogao zarobiti izaslanicu Gospodinovu? - Katerino! - zovne je Xaintrailles nestrpljivim i oštrim glasom. - Treba da se vratite u palaču i da se spremite. Vrijeme bježi! Ona kimne glavom. Dakako, trebalo je požuriti! Nije smjela više ni trenutka izgubiti. Okrene glavu prema palači čiji su krovovi od škriljca plamtjeli pod zadnjim zracima sunca. Nebo je u visinama bivalo sve mračnije. - Slijedim vas - reče jednostavno. Sat kasnije Sara, Katerina i Xaintrailles napustili su Bourges točno u trenutku kad su se zatvarala gradska vrata. Pošto se okupao, promijenio odjeću i okrijepio dobrom večerom, snažno tijelo overnjanskog kapetana nije više osjećalo umora. Meñutim, na sad čistom licu ogledao se tužan izraz. Jahao je stisnutih zuba, s bijesom u dnu svojih tamnih očiju. U svom bezazlenom poštenju mislio je da će vijesti što ih nosi izvjesnim nemirom i strahom ispuniti dvor. No dok su tri jahača, obamrle duše kretala prema Sjevernim vratima, dugo su ih pratili, kao kakvo ruganje, veseli zvuci lutnji i viola. Kralj i njegov nerazdvojni La Tremoille iznenada bijahu stigli iz lova i odmah se upriličila večera i ples... - Oni plešu - bijesno grmne Xaintrailles uprijevši ubojiti pogled u osvetljene prozore palače. - Oni plešu dok drugi ginu i dok je spas kraljevstva u opasnosti. Neka ih nečastivi nosi! Jedino je Jolanda Aragonska koja se otprije dva dana nalazila u posjetama kod kćerke došla da ih na odlasku pozdravi. Bez ijedne riječi stavila je Xaintraillesu u ruku tešku kesu, a kad ju je kapetan začuñeno pogledao, ona jednostavno reče: - Učinite nemoguće! Potom ih je napustila a da se uopće nije okrenula dok su se oni udaljavali. Pod zaštitom dubokog mraka tri su putnika jahala satima i satima a da izmeñu sebe nisu izmijenili ni riječi. Xaintrailles je preživao svoj bijes a Katerina svoju tjeskobu. Ona i Sara su ponovo navukli na sebe muška odijela, koja su za dugo jahanje bila podesnija od ženskih haljina. Za oblučje sedla Katerina je zakačila prilično težak kovčežić u koji je, potaknuta neobjašnjivim razlogom, spremala prilično zamašnu svotu novca i poneki od svojih najskupocjenijih dragulja, meñu njima, dakako, i glasovit crni dijamant Garina de Brazey od kojega se nije nikako mogla odijeliti. U ratu je zlato predstavljalo veliku moć, a ona bijaše naučila da tu moć treba cijeniti. U nekoliko na brzinu ispričanih riječi Xaintrailles ju je uputio u ono što se dogodilo 24. svibnja pod zidinama Compiegnea. Za jednog ispada iz opkoljenog grada, Jehanna se u svom bojnom žaru suviše udaljila i odjednom se našla oči u oči s glavninom vojske Jeana de Luxembourg. Odmah se povukla, ali kad je stigla pred gradska vrata, na njima je velika rešetka bila spuštena, a viseći most podignut. Zarobljena je zajedno sa svojim štitonošom Jeanom d'Aulon. - A tko je dao nalog da se most podigne? - upita Katerina. - Guillaume de Flavy! Ta svinja... taj izdajnik! Kad ga je Arnaud htio prisiliti da spusti most, bio je ranjen. Nije sudjelovao u ispadu zato što mu je Jehanna naredila da obavi pregled svih namirnica kojima je opsjednuti grad još raspolagao. Nije imao na sebi oklop kad je sa sabljom u ruci skočio na Flavyja. Ovaj je iskoristio veliku prednost i


~ 211 ~

Arnaud se srušio na zemlju presiječen s kraja na kraj. Ipak je još dospio vidjeti kako je Lionel de Vendome, bijednik kojemu je Arnaud u Arrasu poklonio život, Jehannu izbacio iz sedla. Poslije toga su mu dušom i tijelom ovladali groznica, buncanje i neizreciv bijes. Katerina je o svemu tome razmišljala dok je podbadala svoga konja. Vjetar, izazvan mahnitim galopom, šibao joj je lice. Nije osjećala ni umora, ni gladi, ni žeñi! Sa svojim je konjem tvorila nedjeljivu cjelinu. Neprestano ju je proganjao strah da će stići prekasno i da će naći samo Arnaudovo već hladno tijelo. Jedina utjeha, i to upravo opojna, blažila je njezine bolne misli: on je zatražio da je vidi! Po nju je on, jedino po nju, poslao Xaintraillesa! Što je mogao značiti taj posljednji zov s praga smrti, šta drugo do da je pustio maha svojoj ljubavi, da je položio oružje? U svom je očajanju Katerina molila Boga da joj pomogne da stigne na vrijeme, da primi posljednji pogled, posljednji dah čovjeka koji joj je bio draži od vlastitog života, a od kojega ju je stalno dijelio koban nesporazum. - Bar to mi priušti, Gospode, barem taj trenutak! - vapila je u sebi Katerina. - Poslije toga mogu i umrijeti... ! To je jahanje bilo strahovito zamorno i graničilo je s ljudskom izdržljivošću. Jurili su dok su god konji imali snage, a zatim su se zaustavili da pojedu malo kruha, da popiju čašu vina i da Katerina i Sara operu lica u lavoru vode. Xaintrailles je dotle nabavio svježe konje i carski ih platio. On sam je jeo u sedlu. Činilo se da je stvoren od neuništivog čelika. Ništa nije moglo slomiti nadljudsku snagu tog čovjeka koji je tim putom već jednom projurio isto takvim paklenskim tempom. Katerina se od umora i izlomljenosti jedva držala u sedlu, ali nizašto na svijetu ne bi bila to priznala. Stiskala je zube da ne zastenje od bola u izubijanim leñima i u natučenim i oguljenim bedrima. Sara je takoñer šutjela. I ona je kao i Katerina stisnula zube shvaćajući da je život mlade žene ovisio o slabom dašku što je još tinjao u ranjenom tijelu Arnauda de Montsalvy. Sara se nije usudila ni pomisliti na ono što bi se moglo dogoditi ako kapetan umre prije njihova dolaska. Katerina je mnogo prepatila i zbog njega i od njega te se dobra Ciganka plašila boli što bi je u Katerini mogla izazvati njegova smrt. Da li će njezina prijateljica biti u stanju izdržati taj strašan udarac ili... ? Uvečer trećega dana nasmrt umorni konjanici ulete u golemu šumu što se od Compiegnea protezala sve do Villers-Coteretsa. - Uskoro ćemo stići. Još svega tri male milje puta! - reče Xaintrailles. - Burgunñani i Englezi su se utaborili na sjevernoj strani, čim se prijeñe preko rijeke Oise. S južne se strane može bez poteškoća ući u grad. Ova šuma obuhvaća više od polovice grada! Katerina mu glavom dade znak da je shvatila. Čak je i razgovor za nju predstavljao napor. Svijet joj se oko nje činio obavijen maglom, ali je zato nagon bio jači od umora. Jašući iza nje, Sara je spavala u sedlu. Morali su je vezati za sedlo da ne bi stalno padala. Te tri posljednje milje Katerini su se činile beskonačnim. Stabla su se nadovezavala na stabla i nikako da otkriju zidine grada. U tom putovanju na kraju noći, u tom putovanju ka kraju šume bilo je nečeg nestvarnog. Kad je, najzad šuma postala svjetlija otkrivši ukočene obrise Compiegnea, Xaintrailles poñe sam naprijed do ruba jarka ispunjenog vodom da bi dozvao osmatrača ne znajući nije li neprijatelj za njegova izbijanja osvojio grad. - Ako se pokaže da je tako - reče ženama - vi udarite odmah u bijeg i potražite zaklon u dubini šume. - Ne računajte na to! - odlučno odgovori Katarina. - Tamo kamo vi idete i mi ćemo krenuti. Muku je mučio dok ju je uvjerio da sam mora poći u izviñanje. Ali grad je još uvijek bio u kraljevskim rukama te su se uskoro otvorila


~ 212 ~

podzemna vrata u gradskim bedemima pred trojicom putnika koji sjahaše s konja i kroza njih proñoše vodeći konje na uzdi. S druge strane je stajao stražar s upaljenom bakljom u ruci. Xaintrailles mu se obrati glasom punim zebnje. - Je li ti poznato, momče, da li je kapetan Montsalvy još uvijek na životu? - O zalasku sunca je još disao gospodine. Čak je i pri svijesti bio. Meñutim, kako stvari s njim stoje u ovom trenutku, nije mi poznato! Xaintrailles ne odgovori već pomogne dvjema ženama da ponovo uzjašu konje. Bez njegove pomoći Katerini to nikad ne bi bilo pošlo za rukom. Noge su klecale pod njom i otkazale joj poslušnost. Xaintrailles je dohvati oko pasa i posadi je u sedlo, a zatim to isto napravi i s jadnom Sarom. - Arnaud se nalazi u opatiji svetog Corneillea gdje ga redovnici njeguju - šapne. - Zaboga, ne zaboravite da ste muško! Benediktinci su vrlo strogi u pogledu žena i potrudite se da privedete razumu svoju služavku ako je ona još uopće u stanju da nešto shvati. Uskoro se svinut kameni svod opatijskog portala ukaže u sivilu zore. Xaintrailles povuče zvono na vratima i uze pregovarati s ocem vratarom čije se nepovjerljivo lice pojavilo iza rešetaka na prozorčiću. - Hvala da je gospodu - uzdahnuvši reče Katerini dok je fratar otvarao vrata. - Arnaud je još uvijek živ! Čini se da baš sada spava... Slijedeći Xaintraillesa pod nadsvodenim hodnicima samostana, Katerina se od sveg srca zahvaljivala onome tko je uslišio njezinu molitvu i omogućio joj da Arnauda zatekne još živa. S životom joj se vraćala i hrabrost. Možda i nije bilo sve izgubljeno, možda će preživjeti.. možda će i njima svanuti trenutak sreće! Arnaud je ležao nauznak na krevetu u samostanskoj ćeliji. Imao je zatvorene oči. Neki je fratar bdio uz njegovo uzglavlje premećući meñu prstima zrnad čisla. Svijeća od žutog voska gorjela je na stolu u svijećnjaku od kovanog željeza i osvjetljavala taj prizor. Osim kreveta, raspela na zidu i jedne klupe na kojoj je počivao molitvenik, nikakvog drugog namještaja nije bilo u uskoj i maloj prostoriji u koju uñoše Xaintrailles i Katerina. Opazivši ih kako ulaze, fratar se podiže. - Kako mu je? - upita ga Xaintrailles. Redovnik napravi neodreñen pokret i slegne ramenima. - Nimalo bolje! Mnogo pati, ali je došao k svijesti. Noći su ubitačne, teško diše... Stvarno, poput kovačkog mijeha pištalo je u zadihanim grudima ranjenika. Bio je blijed kao vosak. Dvije duboke bore povezale su mu krajeve nosnica s krajevima usana. Njegove zgrčene ruke micale su se po pokrivaču. Sasvim pomućena, Katerina nije bila kadra riječ izustiti. Pokraj se kreveta spustila na koljena i prstom lagano uklonila crni uvojak prilijepljen za oznojeno čelo. Čula je kako Xaintrailles govori fratru: - Ovo je osoba koju je htio vidjeti. Ne biste li nas na trenutak ostavili same, oče? Katerina je čula lako klapanje fratarskih sandala po kamenom podu. Vrata zaškripaše u šarkama i zatvore se. Arnaud otvori oči. Njegov se pogled, nejasan u prvi mah zaustavi na prijatelju koji je stajao u dnu kreveta i razbistri se. - Jeane! - reče jedva čujno. - Vratio si se! Jesi li… ? - Jesam! - otpovrne Xaintrailles. - Ona je tul Gledaj! Izraz duboke radosti ogleda se na smršavjelu Arnaudovu licu. Teškom mukom je okrenuo glavu i opazio Katerinu koja se sagibala prema njemu. - Došli ste... Hvala vam!


~ 213 ~

- Ne zahvaljujte mi - propenta mlada žena muklim glasom koji njoj zazvuči neobično u ušima. - Dobro ste znali da ću doći. Zbog vas bih, Arnaude, pošla na kraj svijeta i... - Ne radi se o meni! Ja... ja umirem... ali dirugi... žive! Radost što načas bijaše ozarila lice mladog čovjeka odjednom se ugasi, nestane s njegova lica. Već je okrenuo oči, a crte mu poprime kruti izraz. Jedino su mu se usne micale, ali je glas što je preko njih klizio bio tako slabašan da se Katerina morala sasvim nada nj sagnuti da bi ga bolje čula. - Slušajte... nemam mnogo snage. Filip... Burgundski drži u svojim rukama Jehannu! Zarobio ju je Jean de Luxembourg, prema tome, on. Treba da poñete k njemu u njegov logor i od njega postignete da je pusti na slobodu! U svojoj zapanjenosti Katerina je načas povjerovala da je krivo čula. - Da ja poñem k vojvodi? Ja? Amaude... vi ne možete to od mene tražiti! - Naprotiv... treba da poñete! Jedino vi... jedino vi možete dobiti bitku! On vas voli! - Ne! - gotovo je viknula mlada žena. Posramivši se, spusti glas i nastavi sasvim polako: - Ne, Arnaude, ne vjerujte u to! On me više ne voli. On je isuviše ohol i ponosan a da bi mi oprostio bijeg. Sva je moja imovina po njegovu nalogu zaplijenjena. Ja sam pod udarom zakona. Osim toga, on se oženio, vjerujem, i sigurno me potpuno zaboravio. Iznenadan bijes nabra Arnaudovo lice i napne mu čitavo tijelo: htio se pridignuti. Ali se uz jauk sruši natrag na krevet. Uto se Xaintrailles umiješa bezličnim glasom. - Varate se, Katerino. Vi još uvijek imate veliku moć nad Filipom, siguran sam. U mjesecu siječnju ove godine on se stvarno oženio Izabelom, portugalskom infantkinjom što je velikim svečanostima proslavljeno u Brugesu. Meñutim jednom od tih svečanosti proslavljeno je osnivanje viteškog reda. Znate li, Katerino, kako je nazvao taj red? Ona brzo i ne podižući očiju na nj odmahne glavom predosjećajući da će je prošlost ponovo zarobiti. Xaintraillesov glas dopre do nje kao da dolazi s neke planine. - Red zlatnog runa. Nitko se nije prevario u pogledu porijekla tog imena. Svijet u Brugesu jednoglasno tvrdi da ga Filip ne bi bio tako nazvao da mu srce nije kinjila žalost za ljubavnicom čije su kose bile neuporedive ljepote. To je izraz dubokog divljenja, Katerino, budite uvjereni i baš zato što je tako javan i tako nečuven, očito je da predstavlja ljubavnu izjavu. Vaša je moć netaknuta, a zaplijena vaše imovine izraz je razočaranja prevarena čovjeka, potajnu želju da vas ponovo vidi. Katerina je još uvijek klečala pokraj kreveta. Po njezinu izrazu lica bilo je očito da ne želi da čuje ono što se od nje traži. Grozničave je oči upiljila u Arnauda očajno se trudeći da na njegovu licu uhvati izraz neslaganja s riječima njegova prijatelja. Meñutim, vidjela je da on pažljivo sluša i da pogledom slijedi micanje kapetanovih usana... On je nije ni pogledao čak ni onda kad je Xaintrailles umuknuo i Katerina bojažljivo dodirnula njegovu, Arnaudovu, ruku. - Treba... poći! - rekao je ponovo. - To nam je jedina mogućnost! Slomljena tugom i razočarenjem, Katerina položi svoj zaplakani obraz na njegovu veliku i vrelu ruku. - Arnaude... ! - preklinjala je - ne tražite to od mene! Ne vi! Mladićeve crne zjenice skrenuše prema njoj, obuhvate je svojim grozničavim sjajem. Dahtao je. Svaka riječ što ju je izgovorio kao da ga je stajala strašnih patnji.


~ 214 ~

- Pa ipak to tražim od vas... jer ste jedina osoba... jedina koju će Filip poslušati... i jer je Jehanna... važnija za kraljevstvo... od vas... i od... mene! Katerinu podiñe bijes. U tili čas zaboravi na mjesto gdje se nalazi i najosnovnije mjere opreza. - Ali ja vas volim! - poviče s očajem u glasu. - Volim vas da bi od te ljubavi mogla svisnuti, a vi tražite od mene da se vratim k Filipu! Znam da me prezirete, znam to vrlo dobro! Ali sam uza sve to vjerovala da me ljubite bar malko, sasvim, sasvim malko! Amaud zatvori oči. Njegovo lice kao da se još više stanjilo pod teretom neizrecivog umora. Glas mu je bio tih kao dašak kad je kazao: - To takoñer... nije važno... Jehanna... Jedino je... Jehanna važna! Bol ga naglo presiječe, a u uglovima ustiju mu se pojavi ružičasta pjena. Xaintraillesova se ruka teško spusti na Katerinino rame. - Doñite! - šapne joj. - On ne može više izdržati. Treba ga pustiti da se odmori. A i vama je odmor potreban... Pomogao joj je da se digne, a zatim ju je upravio prema vratima. Ona se htjede okrenuti prema Amaudu i molećivo prema njemu pruži ruku, ali je on nije vidio. Ponovo je bio nepokretan i kao da nije osjećao ništa što se oko njega zbivalo. Katerina priguši jecaj i pusti Xaintraillesa da je izvede napolje. U hodniku metenom ledenim i vlažnim vjetrom nañoše Saru kako sjedi na podu. Opazivši ih, Sara se digne, a Xaintrailles polako gurne Katerinu u njezine ruke. - Vi ste joj potrebni! Odvest ću vas do jedne ćelije u kojoj ćete se odmoriti. Odjednom Katerina uspravi glavu i povede po kapetanu pogledom punim bijesa. - Vi ste znali, zar ne, zašto je on poslao po mene? Vi ste to znali, a ipak mi niste ni zucnuli o tome. Vi ste me na vrlo nedostojan način prevarili! — Ne, ja vas nisam prevario! Ja sam vam samo kazao da traži da doñete k njemu, a vi mi niste postavljali nikakva pitanja. Treba da shvatite, Katerino, da je Jehanna za sve nas, za sve svoje drugove po oružju, važnija od svega, kao što vam je maloprije kazao Arnaud. Ona predstavlja spas zemlje i njezino zarobljavanje je golema nesreća čije se posljedice ne može procijeniti. Treba, shvaćate li, treba da netko poñe Filipu Burgunskom i podsjeti ga da je on prije svega francuski princ, jeste li shvatili: francuski! Vrijeme je da se toga sjeti! Priča se da su Englezi već zatražili njezino izručenje. A baš to se ne smije nipošto dogoditi! - Vi ste nekad kazali da me on ljubi! - zastenje Katerina gorko. Nju je zaokupljala samo njezina stvar! - To ja i sada tvrdim! Ali on još više ljubi svoju dužnost i svoju zemlju! Da bi spasio Jehannu, on bi Filipu prodao svoju vlastitu sestru! Vjerujte mi, vrlo dobro shvaćam veličinu žrtve što je od vas tražimo, ali Katerino, ako volite Arnauda onoliko koliko tvrdite, trebate sve pokušati da se Jehanna spasi! - Tko vam kaže da ću u tome uspjeti, da će Filip uslišati moje molbe? - Ako ne ispuni vaše želje, onda neće ničije! Mi nemamo pravo da zanemarimo nijednu mogućnost koja nam se pruža. Katerina duboko uzdahne. Shvaćala je vrlo dobro gledište dvojice kapetana i, dakako, nije mogla a da im ne da pravo. Nema sumnje, na njihovu bi mjestu i ona isto to učinila. Uza sve to, pokušala se još oduprijeti njihovu pritisku. - Vojvoda je dobar vitez. On neće izručiti Pucellu... ! - Želio bih biti siguran u to. Ako je on dobar vitez, vi ste utjelovljenje tog viteštva. Vi... Zlatno runo! Te riječi pogode Katerinu i ona zadršće. Činilo joj se da joj u sjećanju odjekuje Filipov dalek glas, glas iz doba njihove ljubavi. Istina je, on


~ 215 ~

ju je nazivao "Moje zlatno runo". Istina je takoñer da ju je strastveno ljubio. Kako da, s obzirom na sve to, spriječi te ljude, vjerne drugove Jehanne d'Arc, da ne polažu u nju svoje najveće nade? Tko to isto ne bi napravio? Pobijeñena, obori glavu. - Učinit ću ono što od mene tražite! - dahne naposljetku. - Gdje se vojvoda nalazi? - Pokazat ću vam. Doñite ako niste isuviše umorni. Umorna? Ta jedva se držala na nogama. Bila bi tako rado legla usred samostana, na zemlju prožetu mirisima ljeta. Bila bi legla i čekala da joj srce prestane tući i da usne snom bez buñenja. Pa ipak pošla je za Xaintraillesom do zvonika samostanske crkve. Kapetan ispruži ruku kroz uzani prozor i pokaže na Oisu, blistavu vodenu traku iza gradskih zidina, ružičastu u svjetlosti zore. Iza toga su se dizale drvene kule, kakve je Katerina vidjela u Orleansu, i redovi šatora. Baš na sredini mosta, što se dizao nad rijekom kao ogroman hrast nad šumom, golema zastava grimizna i zlatna blistala je na tek izišlom suncu. Katerina prepozna zastavu Filipa Dobrog. - Polje Margny - reče Xaintrailles. - Tamo vam je poći. Ali prije toga se morate odmoriti i okrijepiti snage koje će vam i te kako biti potrebne!


~ 216 ~

Glava sedamnaesta

ZLATNO RUNO Tek o zalasku sunca Katerina je krenula u burgundski logor. Trebalo je čekati da noć zaustavi borce prije no što će se uputiti meñu neprijatelje. Predveče je uzjahala konja i pošto je prošla kroz gradska vrata, usmjeri prema mostu preko Oise. Pred njom je išao Xaintraillesov štitonoša noseći bijelu zastavu. Kopita njezina konja su odjekivala po debelim daskama mosta. Katerina je opustila uzde i pustila da je konj nosi po miloj volji. Jad joj je stezao srce, glava joj je bila prazna i osjećala se, manje-više, kao onog dana u Orleansu kad su je na osuñeničkoj dvokolici vukli na stratište. Imala je dojam, da više ništa nije imalo važnosti. Nije čak ni pokušavala niti sebi predočiti kako će je Filip primiti ni što će mu kazati. Odlučila je da učini sve što bude mogla da bi spasila Jehannu. Kad bi bar postigla da Filip za nju zatraži otkupninu! O svojoj budućnosti nije uopće htjela misliti. Na svojim je leñima osjećala težinu pogleda svih onih ljudi što su sa visokih zidina gledali kako odlazi: Xaintraillesa, krupnog i divljeg Flavyja kojega bijaše primijetila dok je uzjahivala konja, te vojnika što su izvirivali iza kruništa. Nalazila se izmeñu dva ljudska, dva nesmiljena bedema: izmeñu Jehanninog i Filipovog pojačanog Engezima, a tu je još bio i Arnaud, najokrutniji od svih, Arnaud koji se borio sa smrću u ćeliji samostanskoj! Upala je u zamku iz koje, osjećala je, nije imala snage da se izvuče. Kad su prošli preko mosta, štitonoša podigne bijelu zastavu. Čula je kako ovaj spominje njezino ime prvom stražaru što se pred njima pojavio i kako govori da jedna gospoña iz Burgundije želi da je primi vojvoda Filip. Stražar odmah potraži oficira koji uputi jednoga vodnika prema monumentalnom šatoru koji se žario u predvečerju. Pomirena sa sudbinom, Katerina je bezvoljno čekala. Nije htjela misliti na Arnauda jer ju je sjećanje na nj peklo poput žive rane. Vodnik se brzo vratio dotrčavši što je brže mogao po prašnjavom putu. Izgledao je vrlo uzrujan. - Gospodin Zlatno runo, zapovjednik burgundskih glasnika, začas će biti ovdje, gospoño - poviče. - Njemu nije teško do osobno doñe ovamo. Čuvši ponovo naziv Zlatno runo mlada se žena gorko osmjehne. Zar će joj ga stalno dobacivati u lice? Ali njezinu je pažnju odmah zatim privukla zaista nevjerojatna prilika koja je izletjela iz vojvodina šatora i u galopu jurila prema njoj. Bio je to čovjek koji je iznad oklopa nosio nešto kao misnicu od svile i zlata. Na toj su košulji bili prikazani grbovi svih burgundskih pokrajina, a preko nje je visio o emajliranom i zlatnom lancu širok poput čipkastog ovrattnika lik zlatnog ovna. Ukrašena toga upotpunjavala je raskošnu odjeću čovjeka što je dolazio. Približivši se Katerini, on skoči s konja i potrči prema njoj raširenih ruku. - Katerino... ! Draga Katerino! Nisam se nadao da ću vas još kada vidjeti! Čuñenje izmiješano s radošću trgne iz obamrlosti Katerinu kad je u čovjeku prepoznala svog starog prijatelja Jeana Lefebvrea de Saint-Remy. Ona mu bez razmišljanja pruži obje ruke. - Jeane! Kako sam sretna što vas ponovo vidim. Kako ste samo lijepi! Nagonski mu se obratila lakim i prisnim tonom koji se nekad meñu njima bio uvriježio. Taj je susret blagotvorno djelovao na nju: došla je k sebi i ponovo stekla vlast nad vlastitim osjećajima. Dotle se Saint-


~ 217 ~

Remy okrenuo na petama kao što je tada bilo u modi i duboko joj se poklonio. - Draga prijateljice, treba da znate da sam postao čuvar reda Zlatnog runa na koji sam položaj došao jednodušnom voljom burgundskih glasnika. Postao sam velika ličnost. Kako vam izgledam? - Sjajno! Ali, Jeane, ja bih željela vidjeti vojvodu. Mislite li da će me primiti? Na licu Saint-Remyja smiješak ustupi mjesto mrgodnosti. - On vas čeka! Znajte da nije baš najbolje volje. U stvari, odavna vas čeka! Kamo ste se djenuli? Još uvijek ste vrlo lijepi, samo mi se čini da ste malko smršavili i da ste... umorni! - Pa i jesam, dragi prijatelju. Svega mi je dosta, vjerujte mi! Novi zapovjednik grbova i glasnika tužno zakima glavom i dohvati za uzde konja mlade žene. - Nadam se da će monsinjor Filip izmamiti osmijeh na vaše usne. Naš dvor nije više onako sjajan otkako vas nema na njemu. - Ta dobili ste vojvotkinju... ! - Ona se vrlo lijepo drži, posjeduje savršeni odgoj a ljepoti joj nema zamjerke. Samo što je previše ukočena i nekako daleka i hladna. Doñite, doñite. Ja se tu razbrbljao kao baba, a monsinjor čeka. Bolje da ne raspirujemo njegov bijes. Za nekoliko trenutaka Katerina skoči s konja pred vojvodinim šatorom pred kojim su čuvali stražu dva vojnika vojvodine tjelesne straže. Katerina nesvjesno potraži bijelo pero Jacquesa de Roussay, ali mladog kapetana nigdje ne zamijeti. Koračajući za Saint-Remyjem koji se odjednom uznemirio, ona uñe u golemi šator od crvenog baršuna i ukrašen zlatom. Čas zatim našla se licem u lice s vojvodom Flipom Dobrim. Kad je Katerinin pogled pao na vojvodu, imala je dojam da je dosta ostario. Crte lica su mu bile oštrije i dosta ukočene. Možda su taj dojam proizvodile već upaljene svijeće svojim nestalnim svjetlom. Stajao je uspravan pokraj stola na kojemu je ležao evanñelistar od bjelokosti, rukom oslonjen o stol. Mada mu je oholo držanje postalo već svojstveno, bilo je u njemu podosta naduvenosti i odstojanja. Na sebi je imao ratni oklop dok mu je oko vrata visila zlatna ogrlica na kojoj se odražavala svjetlost svijeća. Na njezinu kraju bio visio je zlatan ovan, baš kao i u zapovjednika glasnika. Katerina polako savije koljeno a da nije sagnula glavu izrazivši tim pozdravom nagonski podaničku vjernost našavši se oči u oči s čovjekom u kojemu je u tom trenutku vidjela samo vladara. Muško odijelo što ga je na sebi imala nije nimalo bilo prikladno za duboke poklone što su ga gospoñe izvodile pred vladarima. Ali je ona sasvim ženskim pokretom spustila na ramena crnu kukuljicu što joj je uokvirivala glavu otkrivši svoje zlatne pletenice. Filip nije trepnuo očima koje su netremice i bez osmijeha bile uprte u Katerinino lice. On prvi progovori: - Naposljetku ste ipak došli, gospoño! Vjerovao sam da vas više nikada neću vidjeti. U stvari, smatrao sam vas mrtvom i čudim se vašoj smjelosti. Dvije vas godine nema kao da ste u zemlju propali... a onda se iznenada vraćate i tražite da vas se primi kao da ste se uvijek ponašali onako kako treba ili kao da smo dužni da vam tu uslugu napravimo! Što je više govorio, Filipov je glas bivao sve oštriji. Katerina je imala dojam da on namjerno podbada i raspaljuje svoj bijes, stoga upita posluživši se lukavstvom: - Ako nemam pravo na tu uslugu zašto ste mi je onda napravili?


~ 218 ~

- Htio sam vidjeti da li ću vas prepoznati, da li ste sačuvali izgled što sam ga nosio u sjećanju. Hvala budi Bogu, gospoño, vi ste se mnogo promijenili, i to na vašu štetu! Filipova grubost, pomanjkanje najosnovnije ljubaznosti nisu nimalo začudili Katerinu. On je već odavna nije ispunjao strahom, ukoliko ju je ikad i ispunjao! Naprotiv njegova joj je primjedba pomogla da potpuno ovlada sobom i izazvala osmijeh na njezino lice. - Monsinjore, ja zaista nisam došla ovamo zato da mi budete sucem i ogledalom! Za vas su zadnje dvije godine bile vrlo korisne i ispunjene nježnošću, dok sam ja u to vrijeme upoznala bijedu i patnju. - A tko vas je silio da okusite patnju? - Nitko! Ne mislite, meñutim, da imalo žalim! Trpjela sam, mnogo sam trpjela, istina je, ali bar sada više ne prezirem samu sebe. Po bijesnom blijesku što je sjevnuo u Filipovim očima, Katerina shvati da je rekla više no što je smjela i da će, nastavi li istim putom, njezino poslanstvo biti teško ugroženo. Na kraju krajeva, ona nije imala što predbaciti Filipu, a za veliku ga je uslugu došla moliti. Baš zbog toga se odmah uze ispričavati. - Oprostite mi! Jezik mi je bio brži od misli. Jedino sam željela reći da meni više nije bilo mjesto pokraj vas od trenutka kad ste se odlučili oženiti. Doznala sam da ste se oženili i vjerujem da je vaš brak sretan! - Vrlo, vrlo sretan! - Tome se neobično radujem. Čini se da je Bog uslišao molitve što sam mu ih uputila da biste bili sretni... Mučna se šutnja uvuče meñu njih, šutnja koju je narušavalo jedino cvrčanje voštanica i zavijanje velikog hrta što je ležao pokraj vrata. Katerina nije znala kako da nastavi prekinuti razgovor. Ništa joj pametno nije padalo na um. Odjednom Filip napusti svoj uzvišeni stav i, skinuvši svoj veliki šešir od crnog pusta, ukrašen čapljinim perom i kopčom s rubinom, obiñe stol i zgrabi Katerinu za zglavak. - Dosta je raznih izgovaranja i službenih razgovora ! Imam pravo, smatram, da mi se da neko objašnjenje. Već dvije godine, dvije pune godine, čuješ li čekam ovaj trenutak. Zašto si me napustila? Čuvši da joj se obraća s "ti" , Katerina se oslobodi nelagode. Sad je pod nogama osjećala čvršće tlo. - Ta već sam ti kazala: zato što si odlučio da se oženiš. Isuviše sam ponosna da bih bila prihvatila podreñeno mjesto na tvom dvoru poslije svega što sam na tom dvoru bila. Nisam htjela da nekome služim za podsmijeh. - Podsmijeh? Ja sam, dakle, u tvojim očima bio tako bijedan princ da nisam bio u stanju da ti osiguram ono mjesto na koje sam te postavio? Tebi koja si žalila za smrću našeg djeteta? Katerina nije htjela dopustiti da je raznježi uspomena na preminulog sina. - Pa bila sam uvjerena da si smišljao da me ponovo udaš. Kojeg li si mi od svojih ljudi pripremao za muža poslije smrti nesretnog Garina čiju si strašnu nemoć onako proračunato iskoristio? Saint-Remyja? Lannoya ili Toulongeona? Koji je od te gospode bio spreman da se oženi tvojom ljubavnicom ne bi li ti tako ugodio i pri tom zatvorio oba oka? - Nijedan! Nikad nisam ni pomišljao da te s nekim dijelim! Mislio sam te uzvisiti na položaj vojvotkinje, nezavisne princeze... ti bi bila postala gospodarica u nekoj od mojih pokrajina, onoj koju bi bila poželjela. Ta ti si vrlo dobro znala da te volim više od ičega na svijetu što sam, uostalom, posvjedočio bezbrojnim dokazima. Pa i sasvim nedavno! Znaš li što je ovo ovdje? On grubim pokretom zgrabi veliku zlatnu ogrlicu i stavi je pod nos mladoj ženi.


~ 219 ~

- Znaš li? - Dakako da znam - odgovori Katerina polako... Zlatno runo! Red što si ga uspostavio u čast svog vjenčanja! - Svog vjenčanja? Na koga sam mislio, do vraga, davši mu to ime? Koja me je žena uvijek oduševljavala svojom zlatnom kosom? Koju sam ženu, ako ne tebe, zvao tim imenom? On bijesno hitne zlatnu ogrlicu u kut šatora i brzim pokretom dohvati Katerininu glavu, rasplete joj kosu spretnošću kojom se oduvijek isticao kad se radilo o ženama. Teška svjetlucava kosa rasu se po ramenima mlade žene, prekri haljetak od jelenje kože crne boje i zablista starim sjajem. On je zatim povuče prema velikom venecijanskom ogledalu što je krasilo jednu od unutrašnjih strana šatora. - Gledaj! Tko posjeduje istinsko zlatno runo? Meñutim, on je nije pustio ni da se ogleda. Strašću koju nije mogao više savladavati, privuče je na svoje grudi ne mareći mnogo što je gnječi o željezne dijelove svoga oklopa. - Katerino, još uvijek te ljubim! Nijednog trenutka te nisam mogao zaboraviti! - Ali to će ti sada biti lako s obzirom na to da sam se mnogo promijenila. - Ne, ne! Ti se uopće nisi promijenila! Rekao sam to zato što me bijes već dvije godine ždere. Mogao sam kazati bilo šta. Još uvijek si izvanredno lijepa, mada nešto mršavija. Ali oči su ti sada još veće, a struk još vitkiji. Katerino, ljubavi moja. Tako sam te često i tako dugo nazivao svojom nježnom, svojom najljepšom, nenadoknadivom ljubavi! On joj spretno otkopča ovratnik jelenjeg haljetka da bi u nježnu udubinu njezina vrata zario svoje lice. Stisnuta njegovim snažnim rukama, s tijelom presavijenim unazad, Katerina je osjećala kako joj ponestaje snage. Draž što ju je dugo vezivala uz tog čudnog i nevjerojatno privlačnog čovjeka zahvati je ponovo svom snagom. Još trenutak i on će je podignuti u naručje, ponijet će je do velikog kreveta ukrašenog zlatnim resama što je blago svjetlucao u dnu šatora i ona neće imati snage da se odupre njegovim željama. Uto joj u sjećanju iskrsne Arnaud na samrtnoj postelji, i ispružen na uskom krevetu samostanske ćelije, Arnaud kojemu je pripadala i dušom i tijelom. Što je za nju bio puteni užitak prema punoći osjećaja kojima ju je Arnaud ispunjao? Njihovi su žestoki ljubavni užici, bez nježnosti, okrutni kao kad se dva protivnika uhvate u koštac i meñusobno se vrebaju, imali više draži, više užitka od Filipovih milovanja. Tijelo joj se pobuni. Ona blago, ali odlučno odmakne vojvodu od sebe... - Sad ne! Pusti me! On je odmah ispusti, uzmakne nekoliko koraka i namršti obrve. - Zašto? Naposljetku, što od mene tražiš, zar nisi došla ovamo da obnovimo svoju staru ljubav? Katerina je časak oklijevala. Zar da mu kaže zašto je došla baš u trenutku kad ga od sebe odbija? Kako bilo da bilo, morala se izjasniti. - Došla sam da te zamolim za jedno pomilovanje - reče mirno. - Pomilovanje? On odjednom prasne u smijeh, pravi ludi smijeh, neusiljen smijeh koji ga prisili da se baci u naslonjač. Smijao se i smijao, od smijeha mu je ponestajalo daha, smijao se tako silovito da je to Katerinu prilično razljutilo. - Ne vidim što ima smiješno u onome što sam kazala! - uvrijeñeno dobaci Katerina. - Smiješno? Vojvoda se prestane smijati, digne se iz naslonjača i poñe prema njoj. - Anñelu moj, tvoja bezazlenost zaista nema granica.


~ 220 ~

Tolika si pomilovanja od mene tražila da sam morao pretpostaviti da još poneko držiš u pričuvi! To je tvoja manija. Koga ovaj put želiš spasiti? - Jehannu Pucellu! Ime zagrmi poput topovskog taneta. Filipovo nasmiješeno lice se ukruti. Kao da ga je spopao strah, on se udalji od Katerine i nañe se s druge strane stola. - Ne! - reče odlučno. Mlada žena povuče iza leña ruke koje su počele drhtati. Osjećala je da joj Filip izmiče i kako se strastveni ljubavnik povlači iza ukočenog lika vojvode burgundskog. Ona se malko osmjehne. - Vjerojatno sam se loše izrazila. Došla sam te zamoliti da utvrdiš otkup za Pucellu kao što si dužan učiniti prema ratnim zakonima. Ma koja bila cijena, unaprijed se prihvaća. - Ratni se zakoni ne odnose na sotonine sluge. Ta je djevojka opasna vještica a ne viteško stvorenje! - Kakve su to gluposti! Jehanna, vještica? Ona je utjelovljenje odanosti, čistoće, odvažnosti i gorljive pobožnosti! Nema nevinijeg stvora od nje. Ti je ne poznaš... - Ali ti je, čini se, dobro znaš, zar ne? - Pa i znam. Dugujem joj život. Odlučila sam da joj vratim dug. Priča se da si je naumio predati Englezima, ali ja ne vjerujem u to. - A zašto, molim te? - Zato što bi to bilo sramno s tvoje strane... zato što bi to obeščastilo viteški red kojim se toliko ponosiš - poviče Katerina uprijevši prstom u prekrasnu ogrlicu što je svjetlucala u gustom tkanju svilenog saga - zato, najzad, što ti to ne bi donijelo sreće. Ona je zaista izaslanica Božja! - Gluposti! Napustivši stol, vojvoda se nemirno ušeta uzduž i poprijeko ogromnog šatora a da uopće nije gledao Katerinu. - Ako baš hoćeš da znaš, vidio sam tu djevojku. Kad ju je Lionel de Vendome uhvatio i predao je svom zapovjedniku Jeanu de Louxembourg, htio sam se s njom sresti, te sam je posjetio u dvorcu Beaulieu gdje ju je Luxembourg zatvorio. Ta je djevojka dozlaboga uobražena, puna sama sebe i svoje oholosti. Umjesto da se ponizno drži preda mnom, ona me obasula prijekorima... - Zar ti zbilja nisi nikad ništa imao sebi predbaciti? Jesi li siguran da si uvijek postupio kao odan vazal francuske krune? Filip se naglo zaustavi i ošine Katerinu zlim pogledom. Dvije crvene mrlje zarumene njegove blijede obraze dok mu je u očima gorio povrijeñeni ponos. - Vazal? Kakva je to riječ? Ja sam bogatiji i stoput moćniji od one lutke što se naziva francuskim kraljem! Odbijam podaničku vjernost, odbijam da ga priznam za svoga vladara. Burgundija će biti slobodna, postat će veliko kraljevstvo, pa čak možda i carstvo. Oko nje ću obnoviti nekadašnje carstvo Karla Velikog, svi će se narodi klanjati pred mojim prijestoljem i mojom krunom... Sad Katerina prasne u smijeh u kojemu se osjećao prizvuk prezira što nije izbeglo Filipovu uhu. On se zaustavi kao ukopan. - Tko će ti dati krunu o kojoj zboriš? U kojoj će te katedrali pomazati za kralja? Vjerovatno u Westminsteru kao što i dolikuje vjernom podaniku engleskog zavojevača! Po izboru Božjem i svetom pomazanju, Karlo VII je jedini i istinski kralj Francuske. Ni ti, ni bebica što vlada u Parizu ne možete tu činjenicu poništiti. On je kralj, tvoj kralj! - Nikad neću priznati za kralja ubicu svog oca! - Koješta! Poznam te dobro! Kad bi ti Karlo ponudio polovicu svoga kraljevstva i dovoljno zemalja da zadovolji tvoju pohlepu, ti bi odmah


~ 221 ~

stavio svoju ruku u njegovu. Zar me smatraš tako glupom da nisam zamijetila vrlo dvoličnu i spretnu igru koju već dvije godine igraš? Ništa se ne gradi na izdajstvu, Filipe, i nikad Burgundija neće postati kraljevina. - Dosta! Zaurlao je iza sveg glasa. Njegova je ruka grčevito stiskala držak bodeža što ga je imao iza pasa. Katerina pročita u njegovim očima želju da je raskomada, ali to je nimalo ne prestraši. Nadvladala je strah. Nije oborila blistavog pogleda. Naprotiv, izazovno se zagleda u nj. On je prvi pokleknuo, njegov se pogled pokoleba i skrene u stranu. - Evo što smo postali! - reče muklim glasom. - Dva neprijatelja! - Samo od tebe zavisi da to ne budemo više. Zatraži otkup za Jehannu i pustit ću te na miru. Čak i više od toga: vratit ću se k tebi! Filip nije ni slutio koliko je žrtve i odricanja bilo u tim jednostavnim riječima "vratit ću se k tebi", ali se ipak nad njima načas bijaše zamislio. Naposljetku prošaputa: - Ne... čak ni za tu cijenu ne mogu prihvatiti tvoj prijedlog. Ta je djevojka zaprijetila Burgundiji. Ne mogu dozvoliti da se dočepa slobode i da je i dalje ugrožava. - Obećaj mi barem da je nećeš izručiti Englezima. - Nemoguće! Prema ugovoru što sam ga sklopio s Engleskom utvrñuje se da će svi zarobljenici u ovom ratu biti njoj ustupljeni i da ona može s njima postupiti prema svom nahoñenju. Osim toga, djevojka je Luxembourgova zarobljenica, a ne moja. On odlučuje o njezinoj sudbini. - Je li to tvoja posljednja riječ? - Posljednja! Nijedna druga nije moguća! - Čak ni ako te molim? - Čak ni tada! Da si na mom mjestu, shvatila bi... Mlada se žena okrene i polako krene prema grimiznim vratima šatora. Igra je, bilo joj je jasno, bila izgubljena, i to s razloga protiv kojega je ona bila nemoćna. Filipa je spopao strah, strahovit i iskonski od te neobične djevojke koja je naprosto pala s neba da bi francusko kraljevstvo istrgla s ruba propasti. Taj je strah u njemu nadjačao sve druge osjećaje. Katerina je znala da nema smisla da ga pita za tajni razgovor što ga je imao s Pucellom jer bi on radije bio pregrizao jezik nego joj povjerio i jednu riječ. Nema sumnje, on prilikom tog susreta nije ostao pobjednikom. Iako je mlada žena shvaćala strah što je ispunjavao moćnog vojvodu burgundskog, ipak nije mogla suspregnuti ni bijes ni razočaranje. Gorčina joj se skupila u ustima, osjećala je potrebu da je ispljune. Pružila je ruku da odmakne svileni zastor. Okrene se, uspravna i nježna u svom crnom odijelu, na pragu krhke palače. Odmjerivši ga hladnim pogledom, dobaci: - Da te shvatim? Nekad je živio čovjek koji se zvao Pilat i on je tražio da ga se shvati! Ako ne oslobodiš Jehannu, nikada ti to neću oprostiti! Zbogom! Otišla je a da se više nije ni okrenula gluha na doziv što je dopro do nje iz unutrašnjosti šatora. Ovaj put su mostovi bili potpuno porušeni. Nikad više neće vidjeti tog čovjeka koji joj je odbio jedinu uslugu koja je imala vrijednost u njezinim očima. Napolju je našla svog konja, svog štitonošu i Saint-Remyja koji joj je odmah pritrčao. - Onda, Katerino, vi ćete nam se vratiti? Ona odmahne glavom i pruži ruku sjajnom vitezu. - Ne, Jeane... Oprostite mi. Mislim da vam valja zaboraviti što ste me ikad i upoznali! - Kako? Zar je monsinjor vojvoda odbio da vam oprosti? Zar mislite da ćete nekoga uvjeriti u tu mogućnost?


~ 222 ~

- Ne, nikoga ne mislim uvjeriti u to. Nisam htjela ostati. Zbogom, Jeane! Neću vas nikad zaboraviti. Vi ste mi uvijek bili vjernim prijateljem. Izduženo mladićevo lice osu se rumenilom pod navalom naglog uzbuñenja. On snažno stegne njezine krhke prste. - To ću i ostati! Nije mi poznato što vas je rastavilo od monsinjora kojemu mislim i dalje ponizno služiti. Ali nitko i ništa me neće spriječiti da prema vama gajim najiskrenije prijateljstvo! Katerina je bila ganuta. Oči joj zasuze. Odjednom se podigne na prste i na brzinu poljubi u obraz zapovjednika vojvodinih glasnika i čuvara grbova i redova. - Hvala vam! Sjećat ću se toga. A sada zbogom... zbogom, gospodine Zlatno runo! Prije no što ju je mogao zadržati, skočila je u sedlo bez ičije pomoći i u punom trku upravila prema mostu. Već se sasvim bijaše smračilo, ali su brojne baklje osvjetljavale logor i fantastične obrise ratnih naprava koje su mirovale. Na gradskim su zidovima plamsale vatre i doimale se poput razigrane krune u mraku. Uskoro su Katerina i njezin štitonoša nestali s očiju Saint-Remyja koji krišom i u nastupu bijesa obriše oči svojim raskošnim rukavom. Prošavši kroz gradska vrata, Katerina nabasa na Xaintraillesa. On ju je očekivao s odredom naoružanih vojnika koji su razrogačili oči ispod svojih širokih šešira kad su utvrdili da je glasnik što je netom stigao imao dugu kosu koja je vijorila na vjetru. Kapetan im odlučnim pokretom naredi da se drže tiho. Uhvativši konja za žvale, on pomogne Katerini da sjaše i pri tom primijeti da joj gori lice. - Mora da je susret bio vrlo vruć - šapne. - Po vašem bi se izgledu reklo da se vraćate iz oštrog boja. - Oštrijeg no što i pretpostavljate. Priznajem da ste imali pravo, gospodine Xaintraillese, ali ja nisam uspjela u svom zadatku. - Nema, dakle, nade? - Baš nikakve! Strah ga je obuzeo! Držeći još uvijek konja na uzdi, Xaintrailles slobodnom rukom uzme Katerinu pod ruku i povuče je za sobom. Neko su vrijeme hodali šuteći. Naposljetku kapetan istisne izmeñu zuba: - Trebalo je s tim računati! Nizašto na svijetu nam je neće vratiti. Te Deum11 što je po Bedfordovu nareñenju otpjevan po svim pariškim crkvama, najbolje dokazuje kakav je grdan strah, sve koliko ih god ima, spopao od Jehanne. Treba nešto drugo pronaći... Primijetivši da su hodali leñima okrenuti opatiji svetog Corneillea i da su usmjerili prema starom dvorcu Karla V čiji su se trouglasti obrisi ocrtavali u noći, Katerina se naglo zaustavi. - Kamo me vodite, zaboga? Ja želim poći k Arnaudu! - Kakva vam korist od toga. Leži bez svijesti. Osim toga, ne možete prebivati u benediktinskom samostanu. Naredio sam da vam se spremi soba u kući bogate udovice gdje vas već čeka vaša služavka. Sutra ujutro, prije no što ćete krenuti natrag u Bourges, možete navratiti i raspitati se za njegovo stanje. - Natrag u Boures? Da niste pameću šenuli? Zar vi mislite da sam ja došla ovamo samo radi užitka da se nasmrt zavadim s Filipom Burgundskim? Tako dugo dok Arnaud bude ovdje, nitko me neće odavde otjerati, jeste li me čuli? Ni vi ni itko drugi... ! - U redu! - otpovrne kapetan pomirljivo se osmjehujući. - Jedino vas molim da ne vičete jer ćete uzbuniti čitavu četvrt! Ostat ćete kad vam je već do toga toliko stalo, ali mi morate obećati da u samostan

11 Tebe Boga hvalimo


~ 223 ~

nećete ići bez mene, bez moje pratnje. Uz to, opsada nas svakim danom sve većim nevoljama pritišće, zbog čega mi je potreban svaki čovjek i teška bih srca nekoga od njih odvojio da vas prati. Hajte, Katerino, ne srdite se na mene i ne gledajte me poprijeko. Zar još niste primijetili da sam vam već odavna saveznik i prijatelj? Evo, stigli smo do vašeg prebivališta. Uñite i odmorite se! Odmor vam je i te kako potreban! - Ali... Arnaud? - Arnaud neće noćas umrijeti! Prior, koji ga njeguje, sve više vjeruje da će se i ovaj put izvući. Kaže da je već odavna trebao preseliti na drugi svijet i da je uporna želja za životom dobar znak. Pokušat će nekim novim lijekom o kojemu neće ništa da kaže, već poput šarana šuti! Katerina se sumnjičavim pogledom zagleda u Xaintraillesa, ali joj se riñi Overnjanin činio tu večer neobično mirnim. Guste mu obrve nije mrštila briga kao za čitavo vrijeme putovanja od Bourgesa do Compiegnea. Donekle umirena, Katerina uñe u kuću čija joj je vrata on otvorio. Na stepenicama sretne Saru koja joj se osmjehivala. - Doñi - reče joj Ciganka. - Čeka te savršen krevet, pravi pravcati krevet, a ne onaj strašan fratarski ležaj. Spavat ćeš u njemu da je milina! Iako Arnaudu ni sutradan nije bilo mnogo bolje, ipak više nije imao onaj strašan mrtvački izgled. Još uvijek je bio vrlo blijed, ali mu je koža izgubila zelenkasti odsjaj, a ruke mu više nisu bez reda i svrhe lutale po pokrivaču. Bez ijedne upadice je slušao dok je Katerina pričala o svom sastanku s Filipom Burgundskim, naizgled ravnodušno i tako odsutna izgleda, da se mlada žena pobojala da je nezadovoljan i da je krivi zbog neobavljena zadatka. - Uradila sam sve što sam mogla - poviče prestrašeno. - Kunem vam se! Meñutim, postoji u njemu nešto što nitko ne bi bio u stanju pobijediti! - Nazovite to nešto pravim imenom, Katerino - umiješa se Xaintrailles. - Vojvodu je strah Jehanne, a taj je strah toliko snažan da je nadjačao čak i ljubav što je gaji prema vama. - I ja sam se malko bojao toga - naposljetku se javi Arnaud - ali ipak nisam pretpostavljao da je njime do te mjere ovladao strah. Vi nemate što da sebi predbacite, Katerino. Siguran sam da ste učinili sve što ste mogli. A sad će se Jean pobrinuti za pratnju koja će vas odvesti natrag u Bourges. Xaintrailles iskrivi usta i sagne se nad krevetom svoga prijatelja da nitko izvana ne bi čuo ono što mu je htio kazati. - To sam i ja mislio učiniti, ali ona neće da ode. Naprativ, želi ostati ovdje. - A zašto? - upita ranjenik razdražljivim glasom. Već je bio spreman da plane stoga je Katerina smatrala da će biti najbolje ako se sama založi za svoju stvar. - Da bih vam bila od pomoći! Naslućujem da vi ne mislite pustiti da dogañaji teku svojim tokom. Vi ćete sve pokušati, zar ne, da oslobodite Jehannu? Slušajte, dopustite mi barem da vam pomognem. Očiju punih suza, ona svojim rukama dohvati Arnaudove i ne ispusti ih više. - Nisam obavila povjeren mi zadatak, shvaćate li? Teška srca to priznajem. No ja vam mogu mnogo pomoći. Ponijela sam sa sobom zlata i nakita koji vrijedi čitavo bogatstvo. - Pričam ti priče! - primijeti podrugljivo Xaintrailles. - Sad ću vam pokazati...


~ 224 ~

Predosjećajući nejasno ono što će se dogoditi, Katerina je ponijela, krenuvši u samostan, kovčežić što ga je sa sobom donijela iz Bourgesa, a o kojemu za vrijeme putovanja ni riječi ne reče Xaintraillesu. Ona poñe prema stolu na kojemu ga bijaše ostavila kad je ušla, donese ga do kreveta i otvori... Slaba svjetlost ćelije usredotoči se na basnoslovnu hrpu dragog kamenja i zlata. Dvojici se ljudi ote uzvik zadivljenog iznenañenja. - Krv mi se bogami ledi - mumljao je Xaintrailles - kad pomislim da smo sve to sa sobom vukli od Bourgesa. Čak se ni prijatelji ne bi bili libili da nas zbog tih dragocjenosti pošalju da svetom Petru pravimo društvo. Teškom mukom Arnaud se malko pridigne. Mršave je prste zario u nagomilanu hrpu iz koje izvuče veliku ogrlicu od ametista koju je Garin poklonio Katerini na dan njihovih zaruka. - Ovaj mi je nakit poznat - reče polako. - U Arrasu ste ga imali na sebi, zar ne? Bila je sretna što se on sjetio. Zatim uze nešto tražiti u jednom kutu kovčežića i izvuče malu kožnatu kesicu vezanu vrpcom. Čas potom ogroman crni dijamant zablista na dlanu njezine ruke. - A ovaj sam dijamant nosila na čelu u Amiensu kad ste izazvali na dvoboj vojvodu Filipa - reče tiho. Osmijeh na trenutak ozari ranjenikove crte lica. - Mislite li da se ne sjećam? Ili da vas onom prilikom nisam zamijetio. Do vraga, onda ste potisli u stranu sve druge žene prekrasnom haljinom od crnog baršuna! I vi ste spremni sve to žrtvovati za stvar koja ne predstavlja bog zna što za vas? - Htjela bih vam ovim dokazati da vam želim pomoći - popravi ga Katerina - i da bih time bar donekle stekla vaše poštovanje. Odavno mi je postalo jasno da nas jedino smrt može sjediniti. Dopustite mi bar to zadovoljstvo! Sve je to izgovorila s toliko strasti da je nestalo podrugljivog sjaja iz Arnaudovih očiju. Načas su je netremice gledale a da im ona nije uspjela odgonetnuti značenja. Naposljetku, on uzdahne: - Vi ste zbilja čudno stvorenje, Katerino! Čini mi se da vas nikad neću shvatiti. Ostanite ovdje ako baš želite. Bio bih nezahvalan i nepravedan kad bih vam to branio. Bio je vrlo slab i taj ga je govor sasvim izmorio. Nemoćno se srušio na jastuke. Katerina je bila tako sretna da je njegova slabost i ne uznemiri. Brzim pokretom pokupi sve ono drago kamenje i nakit, ugura u kovčežić koji tutne u ruke zaprepaštenom Xaintraillesu. - Uzmite ovo, gospodine Jeane, i potražite u gradu nekog zelenaša koji će to od vas kupiti. Sigurno takav još postoji. - Dakako da takvih još ima. Samo ne zaboravite da smo sa svih strana opsjednuti i da zelenaši u takvim prilikama nisu baš jako velikodušni. Zlata ćemo se lako riješiti, ali bi bila prava ludost da se da u bescijenje ove dragulje, čijom bi se vrijednošću mogao otkupiti život jednog kralja! U tom trenutku prior uñe u ćeliju noseći na pladnju zavoje, šarpije, razne posude i kutije da bi ranjeniku promijenio zavoje. Pošto su još jednom bacili pogled na Arnauda, Katerina i Xaintrailles iziñu i malo potom se nañoše na ulici. Kapetan je morao krenuti k bedemima kamo ga je njegova služba zvala, dok je Katerini bilo vrijeme da se vrati kući. - Do nove odredbe - reče Xaintrailles - bit će bolje da vi čuvate ovo blago. Neću biti u stanju odbijati burgundske napade s ovim kovčežićom pod rukom. Sakrite ga dobro! - Budite bez brige. Mnogo sreće, gospodine! Ona se poče udaljavati kadli je on zovne: - Katerino!


~ 225 ~

- Što je? On se pokuša osmjehnuti, ali se samo smiješno isceri. - Ni ja, ni Montsalvy ne vrijedimo više od pišivog boba. Čini mi se da ni njemu ni meni nije palo na pamet da vam zahvalimo. Ona mu se osmjehne sretna što je u smeñim očima Arnaudova druga otkrila izraze prijateljstva. Osjećala je da se odsada mogla potpuno pouzdati u Xaintraillesa koji će je poduprijeti svojom moći i utjecajem. Njegovo je prijateljstvo za nju bilo od neprocjenjive važnosti. - Nije to važno - odgovori mu ljubazno. - Ja vam dugujem mnogo više! Vojnička kola proñoše ulicom i razdvoje ih. Ljudi iz grañanske milicije vukli su na bedeme kamenu tanad odreñenu za lumbarde, svežnjeve granja i ćupove s uljem. Sa strane rijeke već su grmjeli engleski i burgundski topovi. Bila je sredina jutra. Nema sumnje, neprijatelj je odlučio da prijeñe u napad. I dok su muškarci trčali prema bedemima, žene su se mirno prepuštale svojim poslovima kao da se ništa osobito ne dogaña, naviknute na gungulu i ratnu vrevu. Odjednom se stadoše pridruživati svojim muževima sa svim onim što je potrebno za previjanje ranjenika: vinom i uljem za pranje rana, komadima krpa za povijanje i s ponjavama za sahranjivanje mrtvaca. Katerina odluči da im se priključi jer ionako nije znala što bi radila. Stoga se vrati kući, stavi kovčežić na sigurno mjesto, a zatim, skine muško odijelo i obuče haljinu od parheta što joj je Sara bijaše pribavila. Naposljetku krene k bedemima kao i sve druge žene. Arnaudovo zdravstveno stanje krene izvanrednom brzinom na bolje zahvaljujući, uglavnom, kapetanovom snažnom tijelu. Kad je došlo ljeto, on je konačno mogao napustiti svoj krevet u samostanu svetog Corneillea i prvih dana kolovoza zauzeti svoje mjesto meñu braniteljima grada. Compiegne je još uvijek pružao otpor, i to tolikom tvrdoglavošću da je to Filipa Burgundskog sasvim obeshrabrilo. Uto su u Liegeu izbili teški neredi, te je on otputovao tamo prepustivši zapovjedništvo nad svojom vojskom Jeanu de Luxembourg. Protivno Xaintraillesovim bojaznima u trenutku kad je došlo do više nego sumnjivog zarobljavanja Jehannina, Guillaume de Flavy je nastavio da brani grad sa zamjetnom hrabrošću. Meñu vojničkim zapovjednicima se pronosio glas da je krupan zapovjednik grada, naredivši da se brzo podigne viseći most, time samo htio udovoljiti mržnji što ju je njegov roñak, kancelar Francuske i nadbiskup Reimsa, Regnault de Chartres, gajio prema Pucelli. Dakle, radilo se o usluzi što ju je roñak roñaku napravio... Na nesreću položaj se grada sve više pogoršavao. Usprkos šumi, grad je bio gotovo potpuno opkoljen. Luxembourg je držao Royal-Iieu i put što je vodio u Verberie, dok je ogromna kula, povjerena gospodi Crequiju i Brimeuu bila podignuta na putu za Pierrefonds, na rubu šume. Namirnice su postajale sve rjeñe, konvoji s hranom više nisu dospijevali do grada. Veze s ostalim svijetom održavali su hrabri pojedinci, koji su pod zaštitom noći krišom napuštali grad i u nj se vraćali. Katerina je čitave dane provodila kraj gradskih zidina, na mjestu gdje se pružala ranjenicima neka vrst hitne pomoći što su je vršile gospoñe opkoljenog grada. Ona i Sara su odlazile tamo svaki put kad bi došlo do napada na grad, te bi se bavile njegovanjem ranjenih dok im ne bi ponestalo snage. Izlomljenih križa, noću su se rušile na svoje krevete i spavale poput klada, usprkos gladi i vrućini. Ljetnja je žega bila nepodnošiva i samo je pogoršavala ionako težak položaj branitelja. Gusti i crni rojevi muha dražili su vojnike i mučili ranjenike. Pojavilo se nekoliko slučajeva kuge. Da bi spriječili širenje


~ 226 ~

te strašne nevolje, zaziñivali su vrata i prozore na kućama okuženih, dok su lešine predavali plamenu. Ono malo živeža što se još moglo dobiti, brzo se kvarilo. Jedino vode nije nedostajalo, ali je na rijeku trebalo odlaziti noću da bi se izbjeglo ubitačne napada neprijateljske artiljerije. Katerina je za sve to vrijeme okrutno patila, ali ne zbog fizičkih muka. Obučena u mušku odjeću i u pratnji Xaintraillesa, svaki je dan odlazila u samostan svetog Corneillea i svaki dan iz njega izlazila nešto tužnija i nešto obeshrabrenija. U stvari, Arnaud nije prema njoj bio neljubazan, ali se stalno držao okvira najobičnije pristojnosti što je mladu ženu tjeralo u očaj. Vruće je željela da je on, pod izlikom da mu je potrebna njezina njega, dugo drži kraj sebe, da s njom razgovara i o nečem drugom, a ne samo o opsadi i o Jehanninu sužanjstvu, željela je, na primjer, da joj priča o svim onim godinama što ih je proživio daleko od nje, pa čak i o godinama svog djetinjstva. Za nekoliko trenutaka što ih je s Michelom provela u podrumu očeve kuće na Mostu mjenjača, ovaj joj je od svoje volje žarkim i prisnim riječima pričao o sebi i o svojoj majci i bratu, te je Katerina željela da se i Arnaud prepusti takvim povjerljivim razgovorima. Meñutim, osjećala je da on neće položiti oružje. U njegovim mislima nije bilo njoj mjesta, već su potpuno bile posvećene Osloboditeljici i sasvim zanemarivale ženu što je kraj njega patila. Kad bi se vraćala kući gdje ju je čekala Sara, Katerina je često i s tugom u srcu pomišljala kako će Michelova smrt zauvijek ostati nepremostivom preprekom izmeñu njih, baš što ona ničim, osim vlastitim riječima nije mogla dokazati Arnaudu da nije bila kriva za smrt njegova brata. On joj ne bi povjerovao, nikad joj ne bi povjerovao. Njegov sadašnji odnos prema Katerini temeljio se očito na činjenici da se nije mogao otarasiti jedne žene koja je bila spremna da žrtvuje i svoj život i sve što posjeduje da bi mu pomogla, a da nije bilo toga, Katerina je bila duboko uvjerena da bi je on bez ikakve milosti bio od sebe udaljio. Neki španjolski špijun donio je u grad vijesti o Jehanni. Pokušala je umaknuti iz dvorca Beaulieu nakon čega je odvedena u Beaurevoir, gdje se nalazio Jean de Luxembourg. Ponovni pokušaj bijega umalo se nije tragično za nju završio. Naime, gotovo se ubila skočivši s jednog tornja. Polumrtvu su je pokupili iz jarka ispod dvorca. Njezini prijatelji u opsjednutom gradu nisu mogli ni pomišljati da joj priteknu u pomoć. Neprijatelj je sve jače stiskao obruč oko grada iz kojega se sve teže i teže izlazilo. Jedva nekako su uspjeli poslati glasnika maršalu Boussacu koji je ratovao u Normandiji. Grad je jedva disao. Glad i bolest su nemilosrdno kosile hrabre brantelje. Ako im pomoć uskoro ne stigne, predaja će biti neminovna. - Tu smo uskliješteni i izgladnjeli poput štakora - bjesnio je Arnaud a dotle Burgunñani drže Jehannu u zarobljeništvu, a kralj ništa ne poduzima da bi je spasio! - Ta vrlo dobro znaš da je La Tremoille na oprezu - cerekavo mu odgovori Xaintrailles. - Taj se čovo zakleo da će Jehannu upropastiti. Krajem listopada je najzad stigla pomoć. Konvoj s živežom se uspio probiti do grada podstaknuvši borbenost branitelja, a dotle je vojska maršala Boussaca s leña navalila na Engleze i Burgunñane. Uprkos otporu što su ga pružili Luxemborug i grof Huntington, utvrde su padale jedna za drugom. Bourssac se silom probije u grad. Jedan jedini ispad, ali u velikom broju, utjerao je strah u kosti vojnicima što su opsjedali grad. Sutradan su opsjednuti računali zapodjenuti odlučnu bitku, ali od toga ništa ne bi. Kad je svanuo dan, neprijateljski je logor bio potpuno prazan: neprijatelj je ostavio bojno


~ 227 ~

polje bez truba i bez gungule. Compiegne je bio spašen i to točno u trenutku kad je Arnaud sasvim ozdravio. On nije mogao izdržati na mjestu, gorio je od nestrpljenja i želje da poñe u potragu za Jehannom i da je pokuša istrgnuti iz neprijateljskih ruku. On, Xaintrailles i Katerina već bijahu utvrdili plan pohoda, kadli do njih stigne vijest koja ih je porazila i pretvorila u prašinu sve njihove lijepe naume: Jean de Luxembourg je prihvatio englesku ponudu i prodao im zarobljenicu za deset tisuća zlatnih škuda. Jehanna je pala u ruke svojih najljućih neprijatelja. Nitko nije znao što će s njom biti ni gdje se, u stvari, nalazila. One večeri kad je stigla spomenuta vijest njih troje su se nalazili u Katerininoj kući. Poslije dosta duge šutnje Xaintrailles progovori: - Treba da se rastanemo! - Rastanemo? - poviče Katerina i odjednom se usplahiri. - To je nemoguće! Vi ste mi obećali... - Da ćete nam pomoći da je oslobodimo! Ja vam to ponovo obećavam, ali mi više ne znamo ni gdje se sada nalazi ni kamo su je odlučili odvući. Sve dotle dok to ne doznamo, ne možemo ništa poduzeti. - Sigurno su je odveli u Englesku! - nato će Arnaud. - To je lako moguće. U tom će nam Katerina, budući da je Burgunñanka, biti od velike pomoći. Tamo sigurno nisu poznate brbljarije iz Brugesa. Prerušit ćemo se u njezine sluge. A dotle se moramo baciti u potragu. Katerino, ja ću vas otpratiti u samostan bernardinki u Louviersu gdje je moja roñakinja nadstojnica. La Hire drži grad koji se nalazi blizu Rouena, jednog od glavnih engleskih uporišta u blizini morske obale. Kad doznamo gdje se Jehanna nalazi, doći ćemo po vas. Hajde, hajde, nećete valjda zaplakati? Ovo je najbolje rješenje. Inače ćete nam biti samo na smetnji. Oštar Arnaudov glas prekine daljnji razgovor. - Čemu tolike priče! Ona mora shvatiti da je ljudi koji se nalaze u ratu ne mogu posvuda vući sa sobom! Otići ćemo po nju kad nam bude potrebna! Tako će biti! Usprkos Xaintraillesovim prijekorima, Katerina se jedva suzdržavala da ne brizne u grčevit plač. S koliko je žurbe ugrabio prvu povoljnu priliku da bi je se otresao! Ništa tu nije pomagalo! On ju je stvarno mrzio i čitav će je život mrziti. Ona obori glavu da Arnaud ne bi primijetio suze što su joj navirale u oči. - U redu - nato će ona tužnim glasom. - Poći ću u samostan.


~ 228 ~

Glava osamnaesta

ROUEN

Zima je uvila u svoj ledeni i snježni ogrtač mali gradić Louviers i tako potpuno zakočila svaku, i obrtničku, i vojnu aktivnost. Rukavci rijeke Eure, smrznuti i prekriveni snijegom, zaustavili su rad po kožarama i štavionicama, zaustavili su mlinice, barem one koje rat bijaše poštedio. Što se vojnika tiče, oni su živjeli uobičajenim mirnim životom na koji ih sili loše vrijeme. Gusti je sloj snijega pokrio polja i putove. Nisi mogao izići iz grada a da do koljena ne upadneš u snijeg. No proljeće nije bilo daleko. Veljača je bila pri kraju. U toku tri mjeseca što ih je provela kod bernardinki, Katerina se, bez nekog vidljivog napora, prilagodila strogim propisima samostanskog života. Časna majka Marija Beatrice, Xaintraillesova roñakinja, primila ju je u samostan s mnogo ljubaznosti. Časna je majka neobično nalikovala riñom kapetanu, što je ugodno djelovala na Katerinu. Katerini i Sari je u samostanu dodijeljena velika soba, nešto bolje namještena od samostanskih ćelija u kojima su prebivale časne, ali one su se smatrale počašćene što mogu sudjelovati u životu pobožnih žena. Duga zadržavanja u crkvi što je nekad išlo na živce mladoj Katerini kad bi pratila sestru Loysu na zornicu, postala su joj sada ugodna, pa čak i potrebna. Činilo joj se da je bila bliže Arnaudu kad bi s Bogom razgovarala o njemu. U stvari, nadala se jedino da će ga Božanska moć dovesti k njoj. Je li on, zaista, mislio održati svoje obećanje da će ih ona pratiti kad pohitaju u pomoć Jehanni? Tri je mjeseca provela okružena potpunom šutnjom, jer su se sve vijesti iz svijeta zaustavljale na pragu samostana, čak i one koje su se ticale rata... Pa ipak u tom je ratu Louviers odigrao važnu ulogu. Više je puta prelazio iz ruke u ruku. Sad se već nekoliko mjeseci nalazio pod La Hireovim zapovjedništvom koji ga je osvojio poslije munjevitog pohoda u Normandiju u toku kojega se ovjenčao slavom otevši Englezima Chateau-Gaillard. Sad je Louviers čvrsto držao u svojim rukama. Strah što ga je svakome ulijevalo njegovo ime pomogao mu je da održi u poslušnosti pozadinu. Tamo gdje se vijala njegova zastava sa srebrenim vinogradom na crnoj podlozi, vladao je relativan mir, mada Englezi nisu bili daleko. Svaku večer prije no što bi otišla na počinak, Katerina se dugo zadržavala na jednoj kuli samostana i promatrala bijela polja na kojima su se gubili putovi. Ponekad bi primijetila skupinu vitezova kako se približava gradu. Srce bi joj počelo naglo tući, ali je ubrzo nestajalo njezine nade. Nikad to nisu bili oni kojima se ona nadala. Dokad joj je bilo suñeno da ostane tu i da uzalud čeka? Neće li opet morati na put da uz životnu opasnost i gonjena strahom traži onoga koga je ljubila a koji ju je uporno odbijao od sebe? - Moraš se smiriti! - govorila joj je Sara. - Ljudi lako zaborave na žene kad ih okupi demon rata. - Arnaud radi sve što može da bi me udaljio od sebe... Nikad neće doći po mene... ! - Onaj drugi kapetan, riñe kose, održat će obećanje što ti ga je dao. Sigurna sam u to jer taj ti je čovjek iskren prijatelj. A što se tiče onog drugog, možda on osjeća strah pred tobom, možda mu nedostaje osjećaj sigurnosti... Budi strpljiva i čekaj! - Čekati, čekati - otpovrne Katerina gorko se osmjehnuvši. - Ta samo to i radim! Čekati i moliti se! - Kad se netko moli, ne gubi vrijeme!


~ 229 ~

Jednog jutra, meñutim, baš kad se vraćala sa službe božje, Katerini pristupi jedna časna i obavijesti je da je netko čeka u sobi za razgovore. - Tko bi to mogao biti? - čudila se Katerina trudeći se da priguši nadu što je u njoj naglo iskrsnula. - Gospodin Vignolles, to jest gospodin La Hire u društvu jednog fratra i nekog viteza kojega nikad dosad nisam vidjela. Znači, nisu bili oni. Povukavši s kosa velo od plave svile koje joj kliznu na ramena, Katerina preda svoj molitvenik Sari i poñe u sobu za razgovore. Ali kad su se pred njom otvorila vrata, srce joj poskoči u grudima te umalo nije kriknula. Našla se licem u lice s Arnaudom, fra Etiennom Charlotom i La Hireom. - Vi! - dahne. - Vi ste ipak došli. Arnaud se malko savije u pasu, ozbiljan, bez osmijeha. - Došao sam s fra Etiennom koji je stigao iz Rouena gdje se Jehanna nalazi od Božića u zatvoru. On nam donosi obavijest kako da se uñe u grad nad kojim bdije mnogobrojna engleska vojska. Katerina je bila sretna što ponovo vidi fra Etiennea. Nije se više čudila ni kad bi se iznenada pojavio, ni kad bi iznenada nestao a da o tome nikoga nije obavještavao. Znala je da tajni agent Jolande Aragonske nije živio životom ostalih ljudi. Ona mu srdačno stisne obje ruke. - Tako, vi, dakle, znate gdje se nalazi Jehanna? - upita ne pogledavši uopće Arnauda zato što se nije osjećala sigurnom, zato što se bojala pokazati koliko je uzbuñena. - Nalazi se u ruanskom dvorcu. Zatvorili su je u sobičak na prvom katu kule Bouvreuil što je okrenuta prema poljima. Pet je engleskih vojnika čuva i danju i noću: tri u samom sobičku, a dva ispred vrata. Osim toga, noge su joj okovali o ogromnu drvenu kladu. Razumije se da su i dvorac i kula puni vojnika, jer mladi kralj Henrik VI i kardinal od Winchestera, njegov ujak, stanuju u dvorcu. Dok je fratar govorio, Katerini se srce stislo od muke, a lica Amauda i La Hirea bivala sve mračnija. - Drugim riječima rečeno - primijeti Gaskonjac - do nje je nemoguće doprijeti! Pobiti petoricu ljudi ne bi bilo teško, ali čini se da je tamo i čitavo mnoštvo drugih. Fra Etienne slegne ramenima. S njegova je lica nestalo veselosti, a mnogobrojne bore mu izbrazdale čelo. - U sličnim slučajevima lukavstvo vrijedi više od snage. Jehannu svaki dan odvode na suñenje. Fratrovi slušatelji iznenañeno povikaše: - Suñenje? A tko joj sudi? - Pa tko drugi nego Englezi! Samo što su suñenju dali vjersku boju. Sudi joj crkveni sud sastavljen isključivo od svećenika odanih Englezima. Većina ih potječe s pariškog sveučilišta. Predsjednik suda je biskup iz Beauvaisa, Pierre Cauchon, a glavni mu je pomoćnik i začetnik toga suñenja Jean d'Estivet, njegov prijatelj. Priča sa da je obećao Warvicku Jehanninu glavu i ja vjerujem da je on kadar to učiniti. Ime Cauchon pogodi Katerinu. Sjetila se kiselog i bijednog profesora iz vremena Cabocheove bune, pa nadmenog i samozadovoljnog prelata kojega je srela u Dijonu. U sjećanju joj iskrsne tvrdoća sitnih žutih očiju i ona zadrhti. Od tih se ljudi Jehanna nije mogla nadati ni milosti ni pravdi. - A kakav je cilj tog suñenja? - upita La Hire s visoka. - Obeščastiti francuskog kralja dokazom da je došao do krune pomoću jedne vještice i krivovjerke, smiriti kivnju Engleza time što će Jehannu spaliti na lomači - mirno otpovrne fra Etienne. Trenutak šutnje zavlada nakon strašnih riječi koje su bolno odjeknule u svijesti i srcu svih prisutnih. Naposljetku Arnaud uzdahne.


~ 230 ~

- U redu. A sad recite Katerini što nam predlažete... - Evo! Ja imam roñake u Rouenu, vrlo zanimljive roñake. Moj bratić Jean Son je majstor zidar i zadužen je za održavanje dvorca. Dobri su to i imućni ljudi. Osim toga uživaju puno povjerenje engleskih okupatora s kojima održavaju dobre poslovne odnose pa čak i više od toga. - Oni su, dakle, pristalice Engleza? - upita Katerina s izrazom zaprepaštenja na licu. - Tako je! - odgovori fra Etienne sigurno. - Kazao sam vam da moj bratić uživa povjerenje Engleza, ali vam ništa nisam kazao šta on prema njima osjeća. On je vjeran podanik francuskog kralja kao i svi drugi grañani nesretnog grada Rouena. Njegove veze mogu biti od velike koristi, i to utoliko više što je njegova žena Nicole krojačica rublja i što kao takva radi za mladog kralja i za vojvotkinju od Bedforda koja se u ovom trenutku nalazi u Rouenu. Gospa Nicole je žena tvrde naravi, ali zahvaljujući njoj, vojvotkinja je doznala da su stražari pokušali silovati Jehannu. Odmah su bili zamijenjeni drugima koji su u tom pogledu dobili stroga nareñenja. Moji bi roñaci rado primili u svoju kuću jednog ili dva člana svoje obitelji koji bi, na primjer, za sebe izjavili da su izbjeglice iz Louviersa. Po mom mišljenju to bi trebao biti skroman bračni par, kakav zidar sa svojom ženom... Njegove su žive oči prelazile s Katerine na Arnauda, pa na kapetana La Hirea. Fratrova je namjera bila jasna, ali su riječi "bračni par" izmamili rumenilo na obraze mlade žene. Arnaud ništa ne reče. La Hire je trljao bradu strašno iskreveljivši lice što je bio znak da se duboko zamislio. - Dobro je to smišljeno! - reče naposljetku. - To znači da će dvoje uvijek biti na licu mjesta! - Troje, ako baš želite znati - otpovrne fra Etienne. - Računajte da ću se i ja vratiti u Rouen! Došao sam ovamo samo zato da vas obavijestim o pravom stanju stvari i da vidim što se može učiniti. Kad sam doznao da se gospoña Brazey nalazi ovdje, odmah mi je na um pao plan što sam vam ga iznio. La Hire se okrene Arnaudu koji je još uvijek šutio i tako ga tresne dlanom po ramenu da je sve odjeknulo. - Što ti kažeš? Jesi li kadar da se izdaješ za zidara, i, što je još gore, za oženjena čovjeka, pa makar to bilo i fiktivno? Očiju uprtih u Katerinu, Arnaud odgovori kratko: - Spreman sam da to učinim! - Pretpostavljam da se gospoña Katerina slaže s tobom. To je sjajno. Sutra putujete. Neka vam sam Bog i Bogorodica priteknu u pomoć koja će vam sigurno biti potrebna. La Hire je imao pravo kad je pretpostavio da se Katerina slaže s fra Etienneovim planom. U stvari, bila je gotovo luda od sreće. Izdavati se neko vrijeme za Arnaudovu ženu, makar to i ne bila istina, predstavljalo je za nju sreću kojoj se ni u snu nije usudila nadati. Hoće li se opasan pothvat pretvoriti u nježnu bliskost? Tko zna neće li ona u trenucima prisnosti, na koju će okolnostima biti prisiljeni, naći načina da ga približi sebi, da u njemu raspali putene želje i strasti kojima je dvaput podlegao? Da bi skrila svoju radost, upita: - Što se dogodilo s gospodinom Xaintraillesom? Arnaud ljutito slegne ramenima. - Nabasao je na nekog smušenjaka, nekakva pastira iz Gevaudana, po imenu Guillaume koji se bavi proricanjem i za sebe tvrdi da je izaslanik Božji. Xaintrailles pada u zanos pred njim i posvuda ga vuče sa vojskom. On vjeruje da će uz njegovu pomoć osloboditi Jehannu i da će nam se kasnije pridružiti, samo što ja u to puno ne vjerujem. - A zašto?


~ 231 ~

- Pa zato što treba biti potpuno lud pa ne vidjeti da je taj pastir najobičnija varalica istog soja kao i ona djevojka iz La Rochellea kojoj je Jehanna savjetovala da poñe svojoj kući i brine se za svoj dom i svoju djecu. Čini se da je Xaintrailles potpuno šenuo pameću - zaključi Arnaud bahatim tonom. Jednoga dana krajem mjeseca ožujka, oko tri sata poslije podne, bijedno obučena trojka uñe kroz Vrata velikog mosta u grad Rouen. Ta se trojka sastojala od jednog muškarca, jedne žene i jednog fratra. Tako su bili prašnjavi i prljavi da su ih engleski stražari što su čuvali vrata površno i s prezirom pogledali. Kockali su se na jednoj bačvi pa se čak nisu udostojali ni da pregledaju zavežljaj što ga je muškarac nosio o ramenu, a koji mora da je sadržavao čitavu imovinu bračnog para. Što se pak fratra tiče, čitava se njegova imovina sastojala od poderanog smeñeg habita i brojanica od zimzelena. Vjerojatno bi se sve drugačije bilo zbilo da su stražari mogli slutiti da su šavovi prljave ženine haljine skrivali čitavo bogatstvo u dragom kamenju meñu kojim je osobitu vrijednost imao crni dijamant. Ostatak bogatstva je bio smješten u krupnu zrnad brojanica što su fratru visile o pasu. S tri dana starom bradom, obučen u prljavi haljetak i u suviše široke hlače koje su plesale oko njegovih žilavih nogu konjanika, s kapom bez oblika i držeći se pognuto da bi što manje upadao u oči svojim visokim stasom, Arnaud se bio sasvim izmijenio i nije se trebao bojati da će ga netko prepoznati. S izblijedjelom haljinom od modrog platna, smeñom kapom punom rupa, pod čijom je prljavom bjelinom nemilosrdno strpala bujne kose, Katerina svojim izgledom nije zaostajala za njim. - Jean Son i njegova žena stanuju u ulici Ours - reče im fra Etienne pošto su prošli pokraj opasnih stražara, u neposrednoj blizini Beffroj. - To je sasvim blizu, ali za ljubav Božju, dragi moj prijatelju, nastojte oboriti oči kad se sretnete s nekim Englezom umjesto da ga šibate pogledom u kojemu se osjeća ratnik deset milja daleko. Arnaud se smeteno osmjehne i pocrveni. - Pokušat ću se okoristiti vašim savjetom, samo što će to biti vrlo teško, fra Etienne. Kad vidim njihove šljemove i njihove zelene dolame s crvenim križem kako se base po francuskom gradu, mrak mi padne na oči! - Morate se bar sada obuzdati! Nekadašnji glavni grad vojvodine Normandije ostavljao je na čovjeka sumoran dojam koji je neobično odudarao od prekrasnih grañevina. Visoke kuće sa zabatima i prekrasnom vanjskom oplatom od drva, sa firmama znalački izrañenim, šiljati tornjevi crkava, normandijske kule gotskih oblika s izrezuckanim kruništima poput kraljičine krune, tvorili su čudnu cjelinu s užurbanim prilikama oborenih očiju i sumornih lica. Po raskršćima nije odjekivala radosna vika stanovnika, a u polupraznim dućanima osjećala se nestašica. Šutljive su žene stvarale repove pred pekarnicama, pred mesnicama i pred prodavaonicama tripa, stajale su na snijegu u nadi da će doći do nešto hrane. Posvuda su se viñali vojnici u zelenim kabanicama. Lunjali su ulicama udvoje ili utroje, očito u namjeri da nadziru grañane. Otkako je počelo suñenje Jehanni, najstroža su nareñenja izdana vojnicima. Suñenje se održavalo u crkvi dvorca jer su se Englezi bojali da netko ne pokuša osloboditi zatvorenicu ili ne izvrši napad na visoke ličnosti što su se sklonile u tvrñavu okruženu sa sedam kula. Kad su tri druga stigla pred dućan ženskog rublja, odjeća i privjesaka, vlasništvo gospoñe Nicole Son, vidješe da je vlasnica posluživala dvije gospoñe bogato obučene, čiji je engleski naglasak bio očitim znakom da su gospoñe pripadale pratnji vojvotkinje Bedford. One su


~ 232 ~

premetale flamanske čipke i rublje od najfinijeg lana s takvom pohlepom da se Katerina nehotice osmjehnula. Nekakav stalak s drvenom glavom na koju je bila nasañena stožasta kapa prekrivena trostrukim velom i čipkama iz Malinsa, privuče njezin pogled. Čini se da je u Normandiji uzela maha burgunñanska moda! Ali gospoña Nicole, suha i crnomanjasta žena koja je bez ikakve ljupkosti nosila vrlo lijepu haljinu sive boje s porubom od crnog janjećeg krzna, te velik zlatan križ na bluzi od naboranog lana, pogleda ih poprijeko te je fra Etienne smatrao potrebnim da istupi naprijed i objasni: - Mir neka je s vama, gospoño Nicole! Evo, doveo sam vam vaše siromašne roñake iz Louviersa, i to u vrlo jadnom stanju. Vjerujem da ćete ih jedva prepoznati. Sve su izgubili. Onaj pobješnjeli koljač, Etienne de Vignolles, Bog ga ubio, zapalio im je kuću i do gola ih opljačkao. Našao sam ih na putu više mrtve nego žive... - Kako je to žalosno! - nato će Nicole promatrajući mladi bračni par s iskrenim gañenjem. - Odvedite ih u kuću, oče. Imam posla! Dvije su engleske gospoñe načas napustile čipke i zagledale se takoñer u pridošlice. One su kimale glavom i nešto šaputale izmeñu sebe s tako očitim izrazom sućuti na licu da Katerina umalo nije prasnula u smijeh. Smatrajući da nešto mora poduzeti, ona se nespretno pokloni i promuca kao da se tobože stidi: - Dobar dan, roñakinjo! Gospoña Nicole nestrpljivo mahne rukom prema njoj pokretom kao kad se tjeraju muhe. - Kasnije, kasnije! Poñite u kuhinju! Vidite i sami da ovdje samo smetate! Oni se za fra Etienneom upute prema vratima u dnu dućana, ali dok su prolazili pokraj dviju gospoña, jedna od ovih zavuče ruku u džep, izvuče je i tutne zlatnik u Katerininu ruku. Ova je od iznenañenja ostala kao ukopana. - Poor woman!12 - poviče gospoña istinski ganuta. - Kupite s tim novu haljinu! Tako dobroćudnim osmijehom je ta gospoña propratila svoje riječi da je Katerina osjetila simpatiju prema milosrdnoj ženi koja se ražalila nad njezinom blijedom. Ona joj se zahvali poklonivši joj se i dodavši pri tom: - Hvala vam, lijepa gospoño. Bog neka vas blagoslovi! Na licu gospoñe Nicole pojavi se ljutit izraz. - Gospoña grofica je isuviše dobra... takva velikodušnost! Hajte vi, odlazite! Kad su stigli u prostranu kuhinju ugrijanu velikom vatrom što je gorjela u velikom kaminu, prostorija je bila prazna, ali su vrata što su vodila u dvorište pozadi bila poluotvorena. Mora da je služavka otišla po vodu ili u kokošinjac. Arnaud koji je, otkako su ušli u kuću, šutio kao zaliven, promumlja izmeñu zuba: - Sve mi se čini da bih više volio prebivati s lučkim nosačima nego s tom Nicolom. - Pst! - prekine ga fra Etienne. - Izgled ponekad vara. Vjerojatno ćete ubrzo promijeniti mišljenje o ženi što vam pruža gostoprimstvo. Ah, evo dolazi služavka! Snažna djevojka naoružana s dvije goleme dojke uñe u tom trenutku u kuhinju i vidjevši strana lica u njoj, umalo joj sve ne poispada iz ruku. - Što želite? - upita nabusitim glasom. Fra Etienne joj je htio odgovoriti, ali uto upade gospoña Nicole iz dućana.

12 Jadna ženo!


~ 233 ~

- Ovo su roñaci moga muža koji su stigli iz Louviersa gdje su bez svega ostali - reče a da se ništa nije izmijenilo na njezinu tvrdom izgledu. Treba da im pružimo gostoprimstvo. Dat ćeš im da nešto založe, Margot, a poslije toga ćeš ih odvesti u potkrovlje. Kad se gospodar vrati, on će odlučiti što da se radi! - Velika vam hvala na vašem milosrñu, dobra gospoño - otpoče fra Etienne, aii ga Nicole prekine u riječi slegnuvši ramenima. - Jesmo li kršćani ili nismo. U velikoj smo stisci i namirnice su postale vrlo rijetke, ali ne mogu pustiti roñake moga muža da na ulici crknu od gladi. Da zbilja, doñite, oče, htjela bih s vama porazgovarati. Fratar poñe bez žurbe za njom pustivši Katerinu i Arnauda u društvu služavke koja ih je mjerila od peta do glave. Nema sumnje, ništa neobično na njima ne nañe, jer odmah uze dvije zdjelice, napuni ih juhom, odreže poveći komad crnog kruha i sve to gurne pred pridošlice. - Znači, vi dolazite iz Louviersa? - Tako je - otpovrne Katerina uronivši kašiku u gustu čorbu neobično ugodna mirisa. - Iz Louviersa. - Imam roñake tamo, kožare... Guillaumea Lerougea! Poznate li ga? Sad se Amaud umiješa u razgovor. Načas presta srkati juhu i mljackati jezikom kao što običavaju prostaci i digne oči prema krupnoj djevojci. - Dakako da ga poznamo! Guillaumea Lerougea! Poznam ga dobro! Jadan čovjek! Onaj lupež od Vignollesa ga je neki dan objesio! Svašta se dogaña sada. Teško je danas čovjeku siromahu! Katerina je bila zaprepaštena. Nije vjerovala svojim vlastitim ušima. Otkako su stigli u Rouen, ona je stalno bila u strahu da Arnauda ne oda njegovo gospodsko porijeklo, njegove navike i ponašanje, ali je sad morala utvrditi da ju je on u toj igri uvelike nadilazio. Uostalom, Margot uzdahne i odgovori uvjerljivo: - I ja mislim da je život postao vrlo težak! Ali ovdje nećete biti jako nesretni. Gospodarica nije nikakav anñeo, naprotiv vrlo je stroga. Ali jede se dobro. Vi izgledate snažni. Gazda Jean će se pobrinuti da vas nečim zaposli, a pomoć vaše žene će nam dobro doći ovdje. Druga služavka je umrla. Posla neće usfaliti. - Ne bojim se ja posla! - stane je uvjeravati Katerina dok je Arnaud, očito vrlo zadovoljan, do kraja posrkao svoju juhu. Kad je završio, komadom kruha obriše zdjelicu, a zatim iskapi čašu vina i rukavom obriše usta. - Sad je već bolje! - reče oduševljenim glasom. - Nema šta, juha je bila odlična! A da bi još jače istakao svoje dobro mišljenje o njoj, bučno uzrigne. - Doñite za mnom - nato će služavka - odvest ću vas do vaše sobe. Do vraga, nije baš raskošna, a ni ugrijana, ali udvoje ćete se lako ugrijati - dobaci namignuvši im obešenjački. Soba smještena u potkrovlju, ispod zabata velikog krova s dvostrukim nagibom, imala je oblik krnje piramide. U njoj je bila čitava gomila raznih predmeta izvan upotrebe, a bilo je hladno kao u ledani. Ali je Margot odnekle dovukla dvije slamarice koje baci jednu na drugu i dovoljan broj toplih vunenih pokrivača. - Sutra ćemo napraviti malko reda tu unutra - reče. - Za večeras je najvažnije da vam ne bude hladno. Odmorite se, to je glavno. Kad je djevojka izišla, Katerina i Arnaud su se našli sami, licem u lice i bez riječi se promatrali. Odjednom Katerina prasne u smijeh. Već odavna ju je morila želja za bučnim, veselim smijehom. - Nisam pretpostavljala da ste tako spretni! - reče podrugljivo, ali se ipak trudila da zasjeni glas. - Savršeno ste odglumili ulogu prostaka! Nema šta! A ja sam se bojala da vas ne oda vaše gospodsko porijeklo!


~ 234 ~

- Ta pričao sam vam da sam, ustvari, odgojen kao mali seljačić – reče, i lice mu odjednom ozari osmijeh - i ja vjerujem da sam oduvijek bio prerušen seljak. Skoro bih kazao da se time ponosim. Uopće ne osjećam nikakvu sklonost prema mondenom životu. I ja takoñer moram priznati da ste se i vi savršeno uživili u svoju ulogu. Nakon toga i on prasne u smijeh pridruživši se Katerini u iskrenoj veselosti koja je poput melema djelovala na njihove duše i načas zbrisala sve ljutnje i loše uspomene. Smijali su se poput dvojice dječaka koji su nekoga dobrano potegli za nos, poput sukrivaca i ortaka koji ni u najvatrenijim trenucima svojih ljubavnih užitaka nisu bili složniji nego sada. Smijali su se sve dok u potkrovlje nije došla gospoña Nicole donijevši pod rukom nekakav omot. - Pst! - psikne položivši prste preko usana. - Mogao bi vas tko čuti te bi mu se mogla učiniti sumnjivom isuviše velika veselost izbjeglica koji osim golog života ništa drugo ne posjeduju. Žena se pri tom smiješila i Katerina utvrdi da osmijeh daje neku posebnu draž njezinu nelijepom licu. Ona baci omot s odjećom na krevet, da bi im se nakon toga, što je bilo i prirodno, duboko poklonila. - Gospodine i vi gospoño, oprostite mi na neljubaznom dočeku, a kad smo već potegli razgovor o tome, oprostite za sve buduće nabusitosti i loša raspoloženja. Nisam sigurna ni u služavku niti u ikoga drugog, uostalom! Katerini je pao kamen sa srca jer se nimalo ugodno nije dojmio dolazak k Sonovima. Srdačno je zagrlila Nicole, dok ju je Arnaud stao uvjeravati kako su joj, naprotiv, bili od sveg srca zahvalni. A tako je, u stvari, i bilo. Poslije tog objašnjenja Nicole se kod njih ne zadrža dugo da ne bi izazvala Margotine sumnje, već im je poslala vode, sapun i ručnike da se operu, tako da su bili čisti i skromno obučeni kao što se i pristoji siromašnim roñacima kad se Jean Son vratio kući. Na prvi pogled gazda Jean nije bio ljubazniji od svoje bolje polovice. Krupan i crven, obložen salom i ponosom, on je sve oko sebe motrio pospanim očima, zadovoljan sobom i nekako popustljiv što nije baš išlo u prilog bistrine njegova uma. Meñutim, njegovi su "roñaci" ubrzo otkrili da se ispod njegova glupog i bezazlenog izgleda krije oštar i jasan duh, istinska hrabrost i prava normandijska lukavost. - Večeras se odmorite - reče im ispod glasa kad ih je služavka poslužila čorbom. - Sutra ću vam pokazati podrum u kojem održavamo sastanke, ne bojeći se da bi nas tko mogao vidjeti ili čuti. Kad je nad gradom odbio redarstveni sat, zajednički se pomoliše Bogu, a zatim se svatko povuče u svoju sobu. Katerina i Arnaud se popnu u svoju mansardu. Srce je mlade žene stalo življe tući. To zajedničko stanovanje ju je donekle smetalo, ali u isto vrijeme ispunjalo neizrecivom radošću. Margot je pripremila samo jedan krevet. Katerina nije znala da li da se raduje ili boji novih grubosti. Ali kad su ušli u sobu, Arnaud jednostavno skine s kreveta jednu slamaricu smjesti je u kut i uzme pokrivač. Meñu odbačenim stvarima pronašao je star i poderan zastor od grubog platna kojim, prikačivši ga o tavansku gredu, odjeli sebe od Katerine. Treba kazati da ga je ona, iznenañeno i pomalo razočarano gledala dok je to radio. Kad je bio gotov, okrenuo se prema njoj, osmjehnuo joj se i tako ljubazno naklonio, kao da su se nalazili u kakvu dvorcu, a ne u gluhom i kukavnom potkrovlju. - Laku vam noć želim! - ljubazno reče. - Laku noć, draga moja ženo! Nije prošlo mnogo vremena, a Katerina zaključi po zvučnom hrkanju da spava kao zaklan. Taj dan je bio vrlo naporan i mlada bi žena bila rado zaspala poput njezina druga, ali joj san nije htio na oči uslijed prevelike živčane napetosti. Dugo se prevrtala po slamarici ali nikako


~ 235 ~

da usne. Bila je bijesna na Arnauda, na samu sebe, na čitav svijet. Da je bar onaj glupan iza zastora hrkao bar nešto tiše! Čudan je život od tog trenutka počeo za dvoje drugova što su se upustili u neobičnu pustolovinu. Katerina je po čitav dan bez predaha radila pod Nicolinim nadzorom pomažući Margoti u kuhinji, pri pranju rublja, pri spremanju kuće i peglanju rublja podnoseći česte prijekore osobito kad bi se neki stranac zadesio u dućanu. Ukratko, ona se potpuno uživila u svoju ulogu siromašne roñakinje koju su bogatiji roñaci primili iz samilosti u kuću. S druge strane i Arnaud se potpuno srodio sa svojom ulogom zidara. Budući da je bio pismen, Jean Son mu je povjerio dužnost sekretara, što ga je spasilo penjanja po skelama i ujedno ga zaštitilo od radoznalosti i čuñenja drugih radnika. S obzirom na to da je bio gazdin roñak, svakome je bilo prirodno što je ovaj s njim nešto bolje postupao nego s drugima. A kad bi pala noć i Margot zaspala, u Sonovu su se podrumu održavali sastanci s kojima zidarstvo nije imalo nikakve veze. Tu su stizale sigurne vijesti o suñenju Jehanni zahvaljujući nekim fratrima propovjednicima iz dominikanskog reda. Oni su pripadali samostanu svetog Jakova, a redovito su prisustvovali suñenju koje se održavalo od početka mjeseca ožujka. Ti fratri su se zvali fra Isambart de la Pierre i fra Martin Ladvenu. Dva su fratra pomagali Jehanni savjetom i hrabreći je kad su joj se god mogli približiti. Ali su Cauchon i Warwick dobro čuvali svoju žrtvu. Strašan biskup iz Beauvaisa je zaprijetio fra Isambartu, koji je savjetovao Jehanni da se obrati papi i koncilu u Baselu, da će ga sašiti u vreću i baciti u Seinu. Oba su fratra žalila Pucellu i duboko joj se divila. Oni su Jeanu Sonu i njegovim prijateljima pričali o mukama što ih je podnosila, o njezinim uvijek jednostavnim, jasnim vjerom prožetim odgovorima, o zamkama što su joj ih postavljali učeni i pristrani svećenici koji su htjeli ugoditi engleskom zavojevaču. Jehanna se branila pametno, sigurno i upravo čudesnom jasnoćom, tim čudesnijom ima li se na umu da to dijete od osamnaest godina nije znalo ni čitati ni pisati. Naučila je bila jedino svoje ime i prezime napisati! - To je suñenje od početka do kraja nezakonito, krivotvoreno, prljavo - govorio je fra Isambart svojim ugodnim i ozbiljnim glasom. - Cauchon je obećao da će je otpraviti na lomaču, ali njemu je glavni cilj da tim suñenjem umanji ugled francuskog kralja. A da bi to postigao, on neće ni pred čim ustuknuti! Od njega su doznali da su Jehannu vodili u dvoranu za mučenje, ali da se odvažno i postojano držala pred bičevima s olovnim kuglicama kojima su joj prijetili, da ništa nije moglo slomiti njezinu izuzetnu hrabrost. Ali što je vrijeme više odmicalo, do nje je bilo teže doći. Jean Son se jednoga dana zajedno s Arnaudom, koji bijaše pustio bradu da bi ga se teže prepoznalo, uputio u kulu Bouvreuil, tobože, da pregleda zidarske radove i da se uvjeri da nije kakav podzemni hodnik iskopan koji bi omogućio zatvorenici da pobjegne. Oboje su se vratili obuzeti očajem. - Nitko s njom ne može govoriti. Pod stalnim je nadzorom. Dvorac je pun vojnika. Najmanje su nas deset puta pretražili pri odlasku i pri povratku. Bila bi potrebna čitava vojska za napad na onu tvrñavu - govorio je Arnaud spustivši se na jedan stolac. - Nikad nam ne bi uspjelo prodrijeti unutra... Nikada! Najzad su urotnici počeli snovati da Katerininim draguljima potkupe nekog od sudaca. Ali ih je otac Isambart odgovorio od tog nauma. - To bi bilo beskorisno! Nije mi ugodno da o crkvenim ljudima loše mislim, ali siguran sam da bi oni dragulje uzeli, a potom bi vas predali krvniku. Nijedan od njih ne bi ni načas oklijevao da se naždere na raznim jaslama. Dobronamjerni suci, kao što je biskup iz Avranchesa, odavna su se povukli s tog suñenja.


~ 236 ~

- Što da se onda radi? - upita Katerina. Gazda Jean Son bijesno slegne krupnim ramenima i nadušak ispije vrč vina da bi podstakao svoju odvažnost. - Treba čekati dan osude, jer do nje jednoga dana mora doći, i tada nešto pokušati. To je jedina mogućnost za nas, jedina mogućnost za Jehannu, neka joj se Bog smiluje - reče. Kad su napustili dubok i nadsvoñen podrum Jeana Sona, što je nekad služio kao smočnica nekom Rimljaninu, i našli se u svojem potkrovlju, Katerina i Arnaud nisu više imali što jedno drugom kazati. Izmeñu njih se umetnuo tragičan lik zatvorenice. Ona je sjedinjavala njihove napore, njihovu volju da je istrgnu nepravednoj sudbini, ali ih je u isto vrijeme i dijelila golemošću svoga mučeništva. Kako da se prepuste ljubavi, znajući vrlo dobro što je sve patila jadna djevojka? Jedne večeri, baš u trenutku kad su sjedali za stol, netko pokuca o ulična vrata. Margot poñe da otvori. Čovjek neobično visoka rasta, od glave do peta obučen u crninu, uñe u kuhinju. - Dobra večer svima! - reče - i oprostite što smetam. Treba mi gazda Son. Čovjek je preko glave prebacio kukuljicu koja je djelomično skrivala njegovo lice, ali je Katerina primijetila da je Nicole, primijetivši ga, zadrhtala i problijedila. Stoga se nagne prema svojoj lažnoj roñakinji i ispotiha je upita: - Tko je taj? - Geoffroy Terrage, krvnik! - odgovori Nicole bezizražajnim glasom. Ne skrivajući izraza gañenja, Jean Son ustane lza stola i postavi se izmeñu svoje uzdrhtale žene i crne krvnikove prilike. - Što hoćeš? - upita grubo. - Potrebni ste mi, gazdo Sone, i to već sutra. Dobio sam nalog da se za prekosutra, to jest za četvrtak, 24. svibnja, sagradi visoko postolje od gipsa na groblju Saint-Ouen. - A čemu treba da posluži to postolje? Terrage skrene oči, našavši se u neugodnom položaju pred svim očima uprtim u njega, pred svim tim očima u kojima se ogledala tjeskoba. - Za lomaču! - odgovori krvnik kratko. A kako nitko od zapanjenih ukućana Jeana Sona nije izustio riječi, on nastavi: - Za tako visoku lomaču da se sa svih strana može vidjeti osuñenicu, suviše visoku a da bih je ja, kad vatra jednom plane, mogao neopazice udaviti! Usprkos očitoj opasnosti, Katerina se nije mogla suzdržati a da ne upita: - Jehanna nije osuñena, koliko je meni poznato! Krvnik ravnodušno slegne ramenima. - Šta da vam kažem? Dobio sam nalog da učinim to i to, i ja taj nalog moram izvršiti. Mogu li računati na vas, gazdo Sone? - Učinit ću ono što se traži! - odgovori zidar ne uspjevši sasvim prikriti drhtanje svoga glasa. - Laku noć! - Laku noć! Kad je krvnik izišao, svi su ostali kao ukopani na svojim mjestima, pa čak i Margot koja se, držeći zdjelu u ruci, glupavo zagledala u vrata kroz koja je nestao zlokoban čovjek. Čas zatim ona postavi zdjelu na stol i na brzinu se prekriži. - Jadna djevojka! - reče. - Lomača... Strašna je to smrt! Već odavna bijaše završila najšutljivija od njihovih zajedničkih večera, kad su stanovnici kuće u ulici Ours zatekli u svom podrumu fra Isambarta i fra Etiennea koji je to istu večerr stigao iz Louviersa.


~ 237 ~

Mračna lica dominikanca i franjevca nisu ništa dobro obećavala. Na njima se ogledala duboka tuga. - Ne, ona nije osuñena - objasnio je otac Isambart na Arnaudovo pitanje - ali njezin je položaj isti kao da i jest. - U četvrtak će biti odvedena na groblje gdje će biti javno ukorena i pozvana da se odrekne svojih grešaka i da se pokori crkvi, onoj crkvi koju tako bijedno predstavlja biskup Cauchon. Ako odbije, bacit će je u oganj, ako pristane da se pokori... - Ako pristane? - ponovi Nicole. Redovnik slegne svojim mršavim ramenima ispod bijelog habita i crnog ogrtača. Njegovo ispijeno lice se napne. - U tom bi je slučaju morali smjestiti u samostan gdje bi bila pod nadzorom i vršila pokoru na koju bi je sud osudio. Ja, meñutim, osjećam da je posrijedi neka zamka, da Cauchon nešto priprema. On je isuviše često obećavao Warwicku da će Jehanna umrijeti. Dok su misli svih bile zaokupljene redovnikovim riječima, gazda Son izvuče iz džepa smotuljak pergamene i rastrgne je na bačvi. Da se pergamena ne bi ponovo smotala, on je pritisne željeznim svijećnjakom, a zatim poravna rukom pucketavu i od vremena pocrnjelu kožu. Njegovo, začudo, zadovoljno lice odudaralo je od mračnih lica svih ostalih. Na kraju njegova žena primijeti: - Reklo bi se da si se obradovao onome što je netom kazao otac Isambart? - Mnogo više no što i misliš. Naime, postoje ozbiljne mogućnosti da se Jehannu spasi. Ovo ovdje - reče zidar i pokaže na pergamenu - je vrlo stari nacrt opatije Saint-Ouen o čijem održavanju, uz put budi rečeno, ja vodim brigu. Prema tome, ovaj je plan od ogromne važnosti. Radije se primaknite da vam objasnim... Oni se okupe oko njega nagnuvši preko njegovih leña svoja znatiželjna lica. Dugo vremena je Jean Son objašnjavao suzdržanim glasom.


~ 238 ~

Glava devetnaesta

VATRA I VODA

Da bi se mogla smjestiti tamo gdje su joj Jean Son i Arnaud odredili da se smjesti, Katerina je rano ujutro stigla na groblje Saint-Ouen. Trebala je zauzeti položaj na stepenicama poluruševnog križnog puta, sučelice tribinama podignutim za suce i malog stratišta odreñenog za Jehannu. U neposrednoj blizini, to jest izmeñu tribina i južnih vrata crkve svetog Ouena, zlokobno se dizala pripremljena lomača što ju je dan prije sagradio gazda Jean Son. Nešto kasnije Nicole se zajedno s ženama u blagdanjim haljinama smjesti pod drvenom galerijom što je okruživala groblje, a na čijem su krovu bile nagomilane stare kosti povañene iz zemlje. To je, u stvari, bila kosturnica. Groblje se naglo punilo svijetom. lijepo vrijeme i znatiželja izvukla je Ruance iz njihovih kuća. Gotovo svi oni će tog dana prvi put vidjeti Jehannu. Katerina uskoro prepozna Arnauda. Obučen u crno odijelo, tijesno i otrcano, svinutih leña, glave skrivene širokim šeširom tamnozelene boje, smjestio se što je bliže mogao lomači pripremljenoj za Jehannu, točno iza kordona engleskih vojnika. Ovi su sa svojim izvrnutim kopljima tvorili čvrstu prepreku koju je uza sve to mogao razbiti čovjek onako snažnih mišica kakve su u Arnauda bile. Ostali urotnici trebali su se nalaziti na svojim mjestima: Jean Son u gradskoj stražarnici, a fra Etienne u unutrašnjosti crkve svetog Ouena. Plan što ga bijaše smislio zidar bio je vrlo jednostavan. U prastarim nacrtima crkve, on je, prije mnogo godina, otkrio da postoji podzemni hodnik kojim se iz crkvene kripte stiže izvan grada. Ni sam nije znao zašto on o tome svom otkriću nikad nikome nije govorio i sad je bio zbog toga sretan. On je znao pod kojom se pločom u crkvi otvarao hodnik i dok su njegovi radnici podizali temeljni zid od gipsa, čije podizanje je sud naredio, on je, pod izlikom da pregledava stupove kripte, oslobodio maltera kamenu ploču i uputio fra Etiennea kako će je bez velike muke podići. Zahvaljujući svom habitu, mali je franjevac mogao u bilo koje vrijeme ući u crkvu a da ne izazove ničiju podozrivost. On se sad sigurno nalazio u kripti u molitvi i čekajući da Arnaud dovede Jehannu. Bilo je nareñeno da se nitko ne smije maknuti prije osude. U tom su trenutku postojale dvije mogućnosti: ili će se Jehanna pokoriti crkvenom sudu, i u tom slučaju svršiti meñu časnama ili neće priznati crkveni sud što bi značilo da će biti predana krvniku. I u jednom i u drugom slučaju Katerina će u odreñenom trenutku stupiti u akciju simulirajući napad histerije, dok je zadatak Nicole bio da joj pritekne u pomoć, ali tako da pri tom stvori još veću metež na groblju. S druge strane, Jean Son je u gradskoj stražarnici, odakle je mogao sve vidjeti i čuti urlanje žena, trebao podignuti uzbunu zvonjavom Rouvela i Cache-Ribauda, gradskih zvona koja su svojom snažnom jekom stoljećima pozivala grañane Rouena na uzbunu ili pobunu. Ta će zvonjava stvoriti snažan metež i do te mjere uzbuniti sav grad, da će Amaudu vjerojatno poći za rukom da, uz pomoć oca Isambarta koji se stalno držao u Jehanninoj blizini, ovu otme njezinim stražarima i povuče je u crkvu. Nema sumnje, Cauchon se neće obazirati na pravo skloništa što je crkva svakom pruža, ali će urotnici steći prednost od nekoliko minuta pred progoniteljima, a to će biti dovoljno da se kamena ploča otvori pred Jehannom i odmah zatvori za njom. Prije no što Englezi otkriju mjesto kroz koje su bjegunci nestali, ovi će već biti izvan grada da bi se, pošto padne noć, priključili La Hireu koji će se s odredom vojnika približiti što je moguće bliže gradu. Katerina će poslije lako dostići bjegunce.


~ 239 ~

Svijet je potpuno ispunio groblje. Oko križnog puta, gdje se nalazila Katerina, natislo se mnoštvo naroda nad kojim je ona imala očigledan pregled. Tamo u dnu pokraj tribina vidjelo se čitavo more čeličnih šiljaka. Tribinu su ispunili suci u crnim i bijelim talarima izmeñu kojih se isticala ljubičasta mantija biskupa iz Beauvaisa. On se iz daljine Katerini činio ogromnim. Usprkos toplom vremenu, preko debelih ramena je prebacio stolu od zerdava nad kojim se isticalo njegovo krvlju zaliveno lice. Visoko u nebu, koje su parale lastavice svojim brzim prelijetanjem, odjekne sumorno brencanje mrtvačkog zvona. Katerini se srce stisne od tjeskobe. Vidjela je kako prema stratištu kreću krvnik i njegovi pomoćnici, a zatim, okružena vojnicima, krhka prilika u crnom odijelu. Kad se Jehanna približila lomači podignutoj za nju, dugi mrmor prostruji svjetinom, dugi mrmor izazvan samilošću. - Kako li je mlada i mršava! - šapne jedna žena. - Jadnica - nadoveže neki starac bijele brade. - Mora da su je u zatvoru podvrgli mučenjima koje Bog osuñuje. - Pst! - umiješa se u to šapatom mlada djevojka. - Ne daj Bože da vas čuju! Uskoro sav svijet mukom zamukne. Neki čovjek u crnoj mantiji ustobočio se ispred Jehanne na koljenima, s pergamenom obrubljenom crvenilom meñu prstima. Neko iza Katerininih leña šapne bojažljivo. - To je meštar Guillaume Erard, sa Sorbone. Održat će govor. Stvarno, profesor u crnoj mantiji otpoče zvonkim i ujedno unjkavim glasom dug i zanosan govor koji je imao za temu "Otkinuta grana ne donosi ploda". Katerina ga uopće nije slušala. Prestrašenim je očima gutala vrlo blijedu i vrlo mršavu Jehannu. Pucella je naprosto plivala u svojoj muškoj odjeći od crnog parheta. Duge su joj kose okružile ispijeno lice te se činilo da su joj ga izjele jasne i plave oči. No bilo je očito da je odvažnost nije napustila. Pod tribinama, točno iza kordona vojnika, Katerina je vidjela tamnozelenu mrlju: širok Arnaudov šešir. Osjećala je njegovu živčanu napetost na svojoj vlastitoj koži. Od njegove brzine i snage zavisit će i Jehannin i njegov vlastiti spas. Arnaudov će život visiti o tankoj niti u trenutku kad se baci da otme zatvorenicu. To je i njemu i Katerini bilo jasno ujutro tog dana kad su se opraštali jedno od drugog. Mladić bijaše načas skinuo svoju ledenu masku. Uzeo je od poslova otvrdlu Katerininu ruku i brzo je prinio svojim usnama. - Nemojte me odmah zaboraviti ako poginem - šapnuo je. Uzbuñenje je Katerinu tako snažno stislo u grlu da nije mogla riječ izustiti. Oči su joj se napunile suzama, ali on se već udaljavao prilično smiješan u odijelu isuviše uskom za njegovo snažno tijelo. Mladoj ženi bi toplije pri srcu sjetivši se tog kratkog trenutka... Govornikov se glas naduo, nabubrio prisilivši slušateljstvo na pažnju. Katerina je čula kako viče: - Oh, francuska kraljevska kućo, ti nikad dosad nisi poznavala izrode, a sad si se, eto, osramotila povjerovavši ovoj ženi, ovoj vračari, krivovjerki, sujevjernom stvoru... Uto se odmah kraj njega začuje miran, ledeno preziran glas Jehannin: - Ne spominji moga kralja! On je dobar i pravi kršćanin! Gomila zadršće poput napetog konopca, ali samo načas. Erard nastavi svojim zujanjem do koga joj nije bilo stalo. Osjećala je da se primiče odsudan trenutak. Sve se zatim odigralo tako brzo da joj se učinilo da je izgubila glavu. Izmeñu dviju tribina nastalo je nekakvo komešanje. Nitko nije znao što se zbiva. Podigla se silna vika. Katerina je vidjela kako je neki redovnik tutnuo Jehanni u ruke papir i pero. Pucella je izgledala


~ 240 ~

prestrašena. Oko nje se gomila talasala poput uzburkanog mora. Jehanna stavi potpis na papir. Uto je stadoše gurati sa stratišta. Odvojili su je, ali kamo? Katerina opazi Amauda. Okrenuo se prema njoj. To je bio znak da je odlučan trenutak nastupio. Tada se ona umiješa u gužvu. Njezin prodoran krik privuče pažnju jednog dijela gomile. Mlada se žena sruši na zemlju i stane se koprcati. Bilo je očito da je doživjela živčani slom. Prilikom pada se sigurno dobro ugruvala, ali to joj je pomoglo da još jače viče. Vidjela je Nicolino lice. I ova je takoñer vikala gurana gomilom. Metež je postao neopisiv. Uto su s gradskog tornja odjeknuli zvuci uzbune. Gomila je urlala, vrtožila se. Grčeći se na zemlji meñu svijetom koji ju je pokušao podići, Katerina ništa nije vidjela. Uto nečiji gromovit glas nadjača oluju. - Uhapsite takoñer i ovu ženu čija je dernjava prouzročila ovu sablazan! Nicole raskolači oči od straha i strugne pomiješavši se s gomilom. Čas zatim tvrde šake engleskih vojnika zgrabe Katerinu i grubo je dignu sa zemlje. Tada ona pred sobom opazi Cauchona, lica ljubičastog od bijesa, držeći prst ispružen prema njoj. Vidjela je i Jehannu koju su vojnici odvodili u zatvor, i Amauda koji se upornošću punom očaja borio s troje engleskih strijelaca. Bilo joj je jasno da je pokušaj osloboñenja Jehanne propao, da je sve bilo izgubljeno. Jedan sat poslije toga, izudarani i vezani Arnaud i Katerina se pojave pred časnim, licem biskupa iz Beauvaisa. Izgledali su odlučni. Nije im padalo na pamet da svijaju kičmu i da se kriju uza lažnih imena. - Sve je izgubljeno - šapne Arnaud svojoj saučesnici dok su prolazili kroz vrata kule. - Čeka nas sigurna smrt, barem mene! Jedan ga od vojnika tresne šakom u lice i tako ušutka. Katerina primijeti kako mu teče krv iz rasječene usne. Nekoliko trenutaka potom oboje su stajali pred visokim hrastovim naslonjačem u kojem se nalazio zavaljen biskup iz Beauvaisa. Rukom je podbočio bradu i sav se naduo od dostojanstva i pri tom ih šutke promatrao pogledom punim himbenosti. - Smutljivci! - gunñao je. - Bijedni luñaci koji su htjeli osloboditi onu vješticu, zar ne? Kamo ćemo dospjeti ako prostaci budu imali svoje mišljenje? Izgledao je neobično mrzovoljan zbog dogañaja koji je smatrao posljedicom nezgode, a ne urote. Pogled mu je bio prazan. Uze grickati lijevog palca, a zatim pljucne. Odjednom mu oči zablistaju sjajem čuñenja, zaprepaštenosti i nevjerice. Digne iz naslonjača, spusti niz par stepenica i polako se uze primicati Katerini koja je visoko dignute glave promatrala kako joj se približava. Masnom rukom odbaci kapicu s glave mlade žene i otkrije njezine zlatne pletenice. Opaki osmijeh nabra bore na njegovu licu. - Čini mi se da sam vam jednoga dana, kazao da vas neću zaboraviti, gospo Katerino, ali, vjere mi, nisam se ni u snu nadao da ćemo se ponovo sresti u ovakvim okolnostima. Dobro sam upoznat s vašim pothvatima kao i svi Burgunñani, ali nisam znao što je s vama bilo. Ako sam dobro shvatio, sad se bavimo urotama, je li? Zanima vas ona besramna vještica koja nije dostojna ni onog granja na kojemu će se ispeći? Istina, ološ se ološu sviña... Škrgutav Arnaudov glas mu presiječe riječ. - Pusti je na miru, prečasna svinjo! Ona se slučajno zatekla tamo, slučajno je postala svjedokom tvog junačkog podviga protiv nevine djevojke. Vidim da sebi rado biraš žene za protivnike, ali bilo bi bolje da meni posvetiš više pažnje. Trud će ti se bolje isplatiti. Cauchon se okrene prema njemu i uze ga pažljivije promatrati. Prostorija je bila slabo osvjetljena, stoga crkveni dostojanstvenik


~ 241 ~

poñe do kamina u kojemu je gorjela vatra da bi sušila vlažne zidove, uzme zapaljenu granu i približi se mladiću. - Tko si ti? - upita znatiželjno se zagledavši u nj. - Tvoje mi lice nije nepoznato, ali gdje li sam ga samo vidio? - Sjeti se! - dobaci Arnaud. - I znaj da ovdje imaš samo jednog protivnika: mene! Ova žena nema veze s čitavim dogañajem! Shvativši da je Arnaud želi spasiti, ona se tome usprotivi. Ma što se dogodilo, ona je htjela dijeliti njegovu sudbinu. - Hvala vam na velikodušnosti, gospodine. Ako ste vi krivi, i ja sam u istoj mjeri. - Glupost! - poviče Arnaud bijesno. - Ja sam jedini odgovoran! Biskup je sumnjičavim pogledom mjerio sad nju, sad njega. Njušio je tu neku tajnu koju je želio rasvijetliti. - Krvnik će vas složiti - dobaci im promuklim cerekom. - Ali ako mi kažete svoje ime, možda će mi stvari biti jasnije. Da niste i vi, kao i gospoña Brazey iz Burgundije? Neizreciv prezir izobliči Arnaudove crte. - Ja? Burgunñanin? Vrijeñaš me, biskupe! Ništa neću izgubiti otkrijem li ti svoje ime. Ono će ti biti dokazom da izmeñu ove luñakinje i mene nema nikakve veze. Zovem se Arnaud de Montsalvy. Kapetan sam kralja Karla. Ona je Burgunñanka. Njezini su u vrijeme Cabochea ubili moga brata. Misliš li da bih ikad išta zajedničkog mogao imati s takvom ženom? Lud si, biskupe, ako povjeruješ u takvu mogućnost! Čitav potok suza poteče niz Katerinine obraze. Nema sumnje, Arnaud je imao na umu njezino spasenje, meñutim, nije bila u stanju podnijeti prezir kojim je o njoj govorio. Obuzeta očajanjem, poviče: - Tako dakle, čak me i u ovom trenutku odbijaš od sebe? Zašto nećeš da zajedno s tobom umrem? Reci, zašto? Mlada žena pruži prema njemu svoje okovane ruke, spremna da mu se baci pred noge da bi od njega izmamila nježnu riječ. Više nije vidjela ni strašne sobe, ni crkvenog dostojanstvenika, mrskog biskupa koji ju je slušao. Za nju je postojao jedino ljubljeni čovjek koji ju je odbacivao čak i u tom uzvišenom trenutku. Ukočen, stisnutih zuba, Arnaud je gledao pravo preda se, odlučan da se ne raznježi. - Svršimo već jednom, biskupe, s ovom komedijom! Naredi da je puste na slobodu. Ja ću ti zauzvrat priznati sve što sam smjerao protiv tebe. Pierre Cauchon odjednom prasne u nesuzdržljiv smijeh i svali se u svoj naslonjač. Razjapivši usta u kojima se vidio još poneki pokvareni zub, on se smijao, smijao tako grčevito da su ga Katerina i Arnaud iznenañeno promatrali. Naposljetku se smiri pod navalom štucavice i jezikom oblizne suhe usne poput krupnog mačka koji se sprema da poždere miša. Pakostan je osmijeh bljeskao u njegovu pogledu dok je ponovo prilazio uhapšenom mladiću i ženi. Krupnom šačetinom dohvati Arnauda za dovratnik. - Montsalvy, je li? Da nisi možda brat maloga Michela? I ti misliš da ću ja povjerovati u tvoju lažljivu pričicu? Čini mi se da me smatraš budalom ili da sam potpuno izgubio pamćenje! Da je pustim? Tvoju saučesnicu? I to tražiš od mene koji bolje od ikoga znam koliko su ona i njeni oduvijek bili odani tvojoj obitelji? - Odani mojoj obitelji? Legoixovi? Da nisi šenuo umom? Debeli se biskup zajapuri od bijesa. Izgledalo je da će se ugušiti. Iako ga je tresla štucavica, njegove su riječi bile izvanredno jasne. - Ne volim kad netko pokušava da me vuče za nos. Žutokljunče, ja sam bio jedan od šefova Cabocheove pobune. Ja znam bolje od tebe da je bilo dvije vrste Legoixovih! Ne misliš me, valjda, uvjeriti da ne znaš kako je ova ovdje, mada još djevojčica, htjela spasiti tvoga brata? Misliš li da sam slabouman i da se više ne sjećam dvoje djece koja su, izlažući svoje vlastite živote, besprimjernom odvažnošću oslobodila zarobljenika što ga je gomila vodila na Montfaucon i da su


~ 242 ~

ga poslije toga sakrila u podrum oca ove ovdje, podrum gdje je slučajno otkriven, u podrum zlatara Gauchera Legoixa, prokletog armanjaka kojega sam dao objesiti na njegovu vlastitu firmu? Tresući se od ljutine, on je prstom upro u Katerinu koja ga je slušala ozarena srećom, što njemu nikako nije išlo u glavu. Gušeći se od bijesa, biskup nadoda: - Ona... Katerina Legoix... mala droljica je sakrila tvog brata u svoj krevet i ti se, jadni glupane, usuñuješ tražiti od mene da je pustim? - Nisam ga sakrila u svoj krevet - prosvjedovala je Katerina kojoj je ljutina vratila moć rasuñivanja - već u podrum! Meñutim, Arnaud nije slušao ni nju ni Cauchona. On je jedino zurio u nju kao nikad dotad. Katerina se nije usudila vjerovati. Srce joj je radosno tuklo. U mladićevim crnim očima vidjela je beskrajnu radost i, ljubav, i strast, čuvstva za koja nije vjerovala da će ih ikad ugledati u njegovim očima. Gledajući je netremice, Arnaud prošaputa: - Ti, biskupe, i ne sanjaš kakvu si mi uslugu učinio! Da znaš, bilo bi ti neobično žao! Katerino, moja jedina, moja divna ljubavi, hoćeš li mi ikad oprostiti? Dakako, oni su u tom trenutku zaboravili i na zlokobnu kulu, i na vlažne zidove, i na hripavog starca koji se gušio u svom visokom naslonjaču, hripnjom hvatajući zrak koji je nedostajao njegovim bolesnim plućima. Od pustog ga bijesa spopao silovit kašalj. U grlu mu je pištalo i hripalo tako da je jedva disao. Mogao je i crknuti a da Katerina i Arnaud, zaneseni svojom ljubavlju, to ne bi bili ni primijetili. S beskrajnom su radošću uživali u jedinstvenom, neočekivanom trenutku koji je odjednom otklonio sve prepreke izmeñu njih, koji je u hrpu pepela pretvorio protekle godine, kivnje, ljubomore, i nekadašnju okrutnost. - Nemam ti što oprostiti - šaputala je Katerina gledajući ga ljubičastim očima nabreklim od zanosa - s obzirom da ti sada mogu kazati da te ljubim. Meñutim, biskupovo hripanje privuče u sobu nekakvog fratra koji s podignutim rukama poleti u pomoć svome gospodaru. Izmeñu dva naleta kašlja, ovaj drhtavom rukom pokaže dva zatvorenika i reče: - Ovo dvoje... u ćeliju... svakoga u svoju ćeliju... tako da nitko ne zna! Vojnici ih odvedu iz sobe. Oni su se stalno gledali. Ruke su im bile vezane pa se nisu mogli dotaći, ali ih je mušti jezik očiju zbližio više nego što bi mogao ijedan stisak, ijedan zagrljaj. Bili su uvjereni da su oduvijek bili odreñeni jedno za drugo, da su se upotpunjavali. Prepustivši se sreći tog trenutka, zaboravili su ne samo ono što ih je tako dugo dijelilo, već i samu smrt koja im se prikradala. Da ne bi uspostavili vezu izmeñu sebe i da ne bi mogli razgovarati, tamničari su ih smjestili u podzemne ćelije, i to u različnim zgradama. Arnaud je bačen u podzemnu ćeliju kule Biffroi, a Katerina u podzemnu ćeliju kule Deux Ecus, te su tako s kulom Bouvreil, gdje je čamila Pucella, tvorili tragičan trokut. Mada Katerina još nikad nije bila zatvorena u tako okrutan zatvor, konopcem su je spustili u blatnjavu rupu bez tračka svjetla, ona je tu živjela sretnija nego nekad u Filipovoj palači ili raskošnoj kući svoga pokojnog muža. Ljubav joj je zamijenila i svjetlost, i toplinu, i sve drugo što joj je nedostajalo u toj okrutnoj rupi. Nju je u njezinoj bijedi podržavala misao o Arnaudu, jedino joj je sreću narušavala pomisao na njegove patnje. Mučio ju je, meñutim, strah da ga neće vidjeti prije no što umre. No suviše dobro je poznavala Pierrea Cauchona te je bila sigurna da se on neće odreći užitka da nju prisili da prisustvuje Amaudovu mučenju, a Arnauda njezinu. Vrijeme je prolazilo a da k njoj nije nitko navraćao, ni suci, ni istražitelji. Tamničar je bio nijem. Katerina je po smjeni stražara brojila dane, budući da u njezinu rupu nije probijala danja svjetlost.


~ 243 ~

Ako se to tamnovanje nastavi, bojala se da je ne srva očaj. Meñutim, strah joj je bio bez temelja. Svjetlost baklje osvijetli smrdljivu rupu u kojoj je čamila. Na konopcu se k njoj spusti tamničar i izvuče je napolje. Našavši se na suncem obasjanom dvorištu Chatelaine, stala je žmirkati poput noćne ptice. Vojnici koji su je tu, čini se, čekali, prasnuše u smijeh kad se pojavila nespretno se krećući. Jedan od njih dohvati čabar vode i zapljusne joj lice. - Fuj, - poviče. - Prljava mrcino! Ta se igra svidje vojnicima te su nemilice polijevali Katerinu. U prvi mah ju je hladna voda gušila, ali je sunce već bilo dovoljno jako. U sebi se radovala jer je pri svakom zapljusku vode osjećala kako se oslobaña smrada i blata ćelije. Onako pokisloj, Katerini se odjednom srce ispuni srećom. Iz kule Beffroi izišla je prilika vezanih ruku koja je poput slijepca posrtala. U tom prljavom i mršavom stvoru Katerina je odmah prepoznala Arnauda. Straže su ih okružavale pa nisu mogli potrčati jedno prema drugom, ali za nju je predstavljalo beskrajnu sreću činjenica što ga vidi živog. Lance su im zamijenili konopcima. Udarcima kopalja ih stadoše gurati prema visećem mostu. Stigao je trenutak smrti i sad su ih sigurno vodili na neki od gradskih trgova da bi njihova smrt zaplašila druge... Kad su zatvorenici, praćeni vojnicima, izbili na Stari trg, Katerina osjeti kako je ne napušta samo osjećaj sreće koji ju je podržavao posljednjih dana, već i hrabrost i kako se u nju uvlači strah. Smrt je osobito onda stravična kad se ukaže u izvjesnom obliku. Katerina ugleda ispred sebe četvrtasto postolje visoko koliko i kuća na kat, na kojemu je bila naslagana čitava gomila drva i granja, čiji se vrh završavao zlokobnom gredom o kojoj su visili lanci. Izgubljenim pogledom potraži Arnaudove oči. Namrgoñena lica i stisnutih vilica on je takoñer piljio u pripremljenu lomaču i možda se borio protiv istog straha koji je i nju mučio. Katerina pomisli kako je Arnaud sigurno u toku boja tim istim pogledom neprijatelja mjerio. No bit će da je u tom trenutku mislio na nju jer je oči skrenuo prema njoj. Toliko je bilo ljubavi i samilosti u njegovu pogledu da je u njoj popustio strah. Oko lomače su se vrtjeli nekakvi ljudi u dronjcima i pod krvnikovim nadzorom još uvijek gomilali granje na lomaču. Trg je bio pun svijeta, uglavnom engleskih vojnika. Da bi promatrali zbivanja na trgu, grañani su se morali zadovoljiti s prozorima, krovovima, stupovima na staroj tržnici, jer se barem šest do sedam stotina vojnika okupilo na trgu nad kojim se dizao šiljati zvonik Saint-Sauvera. Osim visoke lomače, usred se trga dizalo i malo stratište s vješalima. Katerina je znala da su ta vješala oduvijek tu bila, a osim toga, primijetila je da njima nitko ne poklanja pažnje. Vojnici gurnuše zatvorenike naprijed, ali ne usmjere ih prema lomači, već se s njima zaustave izmeñu dviju velikih tribina prevučenih grimizom. Okrenute stražnjim dijelom prema gostionici "Svratište kruni", tribine su se počele puniti svećenicima i engleskim dostojanstvenicima. Vojnici su se toliko natisli oko dvoje zatvorenika, da ove gomila nije ni zamjećivala. Našavši se odmah uz Arnauda, Katerina osjeti kako joj se vraća odvažnost. Rukama se nisu mogli dodirnuti jer su im bile vezane, ali su se zato laktovima tražili i našli. Arnaud brzo šapne: - Ova lomača nije namijenjena nama, Katerino. Nekoga drugoga čeka, a ja se bojim da pogañam koga! Pogledaj tribine! - Tišina! - zareži narednik koji je zapovijedao vojničkom pratnjom. Stvarno, na velikoj su se tribini pojavili biskupi meñu kojima Katerina prepozna Cauchona. Okruživali su ogromnu priliku u grimiznom plaštu i s ovratnikom od zerdava: kardinala od Winchestera, pokraj kojega se kočio drzovita izgleda i pod oklopom grof Warwick. Te visoke


~ 244 ~

ličnosti posjedaše u naslonjače. Uto krupan kardinal dadne znak rukom. Kao da su samo na to čekala, zvona s gradskih crkava oglase se posmrtnim zvucima. Najprije zvona sa Saint-Sauvera, pa Saint-Etiennea, zatim zvona katedrale, Saint-Macloua, Saint-Ouena i drugih crkava. Pogrebni zvuči pritisnu Katerininu dušu. Led joj se uvukao u tijelo usprkos sunčanoj toploti koja već bijaše osušila i kosu joj i odjeću. Osuñenička dvokolica okružena sa stotinjak engleskih kopljanika, izbije iz jedne uličice. Uz jednu stranu dvokolica bila je vezana bijela prilika s nekom vrsti mitre na glavi. - Jehanna! - zastenje Katerina glasom koji je gušila bol. - Pa to je Jehanna! Bože, Bože! Jezivo se Miserere podiže iz snažnih grla pedesetorice redovnika i zatomi njezine riječi. Svrnuvši na Arnauda prestrašeni pogled, za vapi: - Zar ćemo zbilja prisustvovati tom jezivom prizoru? On ne odgovori, već samo kimne glavom. Katerina vidje kako mu dvije krupne suze klize niz obraze. Mlada žena obori glavu i brizne u plač. Boljele su je vezane ruke, najviše zato što njima nije mogla zakriti oči, začepiti uši da ne čuje ona zvona, ono jezivo pjevanje, prostački smijeh vojnika. Velika se tragedija odvijala pred njenim očima, kao kakav grozomoran san, koja je dosegla vrhunac, kad je opazila bijelu priliku vezanu sasvim gore na vrhu goleme lomače. Kroz suze u očima prepoznala je oca Isambarta kako stoji pokraj Jehanne i molitvom je hrabri. Krvnik je već trčao oko lomače s upaljenom bakljom u ruci. Uto se podiže crni dim, vatra plane i lizne prema nebu. Oštar vonj sumpora i smole ispuni zrak. Iscrpljena užasnim prizorom, Katerina se presavije i povrati ono malo hrane što joj se u želucu našlo. - Bože! - poviče Arnaud sučući vezanim rukama. - Katerino! Nemoj mi umrijeti! Ne ti! Bez ijedne riječi engleski narednik se probije izmeñu svojih drugova, potrči prema "Svratištu kruni" i vrati se s vrčem vina. Vrlo pažljivo Katerini ulije nekoliko kapi u grlo. Nesretnica se odmah osjećala bolje. Vino joj je poput vatre raspalilo krv i vratilo je životu. Ona se blijedo osmjehne čovjeku što joj je pritekao u pomoć. Bio je to postariji vojnik gusta brka i sijedih kosa. Primijetila je uz to da su mu oči bile pune suza. - Hvala, prijatelju - začuje kraj sebe ozbiljan Arnaudov glas. Vojnik strese krupnim ramenima, bijesno obriše vlažne obraze i promrmlja zagledavši se u lomaču: - Ja ne ratujem protiv žena! Nisam ja biskup Cauchon! Njegov francuski nije bio tečan, već nekako na ćoše, ali je taj nedostatak nadomjestio prizvuk njegova glasa. U meñuvremenu se lomača sasvim razgorila. Iz središta se plamena probije krik. Osuñenica je zazivala ime Isusovo. Mada je više nije bilo moguće vidjeti, otac Isambart je stalno prema njoj pružao veliki križ što ga je iz crkve dovukao. Lomača je stenjala i izbacivala čitavu bujicu crnog dima. Iz užarenog joj srca više nije dopirao vapaj. Tada krvnik odstrani plamen i ukaže se Jehannino tijelo. Bila je mrtva. Plamen joj je spržio košulju i otkrio njezino djevojačko tijelo obilježeno već pocrnjelom krvlju. Taj stravičan prizor Katerina nije mogla podnijeti. Onesvijestila se. Snažan joj šamar otvori oči. Potom joj se nešto žestoko slije niz grlo. Zakašlje se. Raskolačenim je očima promatrala engleskog narednika koji joj je za vrijeme Jehanninog mučeničkog umiranja pokvasio grlo s nekoliko gutljaja vina. Sad je klečao pokraj nje s čuturicom u ruci. - Je li vam bolje? - upita je blago. - Jest... malko. Hvala vam! Ali Arnaud, gdje je Arnaud?


~ 245 ~

Nalazila se u goloj prostoriji niskog stropa. Sjedila je na hrpi slame. Sobičak je dobivao svjetlost kroz visoki prozorčić. Imala je dojam da se ne nalazi u zatvorskoj ćeliji. - Vaš drug? Nalazi se u pokrajnjoj prostoriji pod budnim okom stražara. Smjestio sam vas ovdje da biste na miru došli k sebi. - A gdje smo? - U stražarnici pokraj Vrata velikog mosta. Dobili smo nareñenje da na vas pazimo dok ne padne noć. Ne pitajte me ništa više. Pokušajte spavati. Već se udaljavao teškim korakom vukući željezne poplate po kvrgavu podu. Katerina htjede napraviti pokret, ali su joj ruke još uvijek bile vezane. Sasvim polegne po slami i gorko zarida. - Arnaude! Željela bih te vidjeti! - Vidjet ćete ga kasnije. Zasad je to zabranjeno. Narednik je krenuo k vratima. Ona ga zovne: - Samo trenutak, molim vas! Vi ste pokazali sućut prema meni. Zašto? Ipak ste vi Englez. - Smatrate li, možda da sa tog razloga čovjek ne smije osjetiti samilosti prema jadnoj djevojci? - otpovrne vojnik tužno se osmjehnuvši. - Znate, imam kćerku koja vam malko liči. Živi sa svojom majkom u jednom selu u blizini Exetera. Kad su vas maloprije dovukli na trg, učinilo mi se da nju vidim. To me u samo srce pogodilo. Nema sumnje, nije želio više ništa reći jer je žurno izišao i vrlo brižno zatvorio za sobom vrata. Katerina je čula mrmor glasova s druge strane zida, ali se nije trudila da im otkrije smisao. Bila je toliko umorna da se čak nije ni zapitala zašto su je doveli u tu stražarnicu. Zašto je nisu odveli u zatvor, zašto je tu morala ostati do noći? Uostalom, odgovor će na ta pitanja ubrzo doznati! Veliki sat na gradskom tornju je odbrojio sedam udaraca. Zatvorila je oči željna odmora. Malo-pomalo mrak je preplavio njezin sobičak uvukavši se kroz uzak prozorčić iza kojega je dopirao šum rijeke. Obrisi sobička su postali najprije nejasni, da bi se čas zatim izgubili u mraku. Katerina nije više vidjela nikakva svjetla osim žute trake što se probijala ispod vrata. Htjela se podići da bi poslušala što su muški glasovi govorili iza tih vrata, ali je pri tom utvrdila da je bila vezana za zid. Uostalom, nije prošlo dugo i vrata se otvore. Na njima se pojave dva vojnika, a izmeñu njih čovjek u crnoj mantiji i s četvrtastom kapom na glavi. Iza njih je išao još jedan čovjek. Katerina prestrašeno krikne prepoznavši u ovom Geoffrova Terragea, gradskog krvnika. On je nosio nešto bijelo u ruci. Jedan od stražara oslobodi Katerinu i odriješi joj ruke, a zatim je prisili da klekne pošto joj je ramena pritisnuo rukama. Čovjek u crnoj mantiji kašljucne, izvuče pergamenu iz džepa i stane čitati pri svjetlu što je dolazilo kroz otvorena vrata: "Po nalogu crkvenog suda grada Rouena, imenovani Pierre i Katerina Son (to su bila lažna imena Arnauda i Katerine), okrivljeni radi veze s vješticom, zvanom Pucella, zapaljenom i spaljenom danas na Starom trgu Rouena, osuñuju se na smrt utapanjem u Seini što treba da obavi krvnik dok smrt ne nastupi... " Mahniti bijes odjednom uskipje u Katerini koja se uspravi spremna da skoči u lice čovjeku u crnoj halji. - Osuñena? A tko nam je ikad sudio? Taj se nalog nikako ne odnosi na mene. Ja nisam Katerina Son, već Katerina de Brazey, a moj je drug plemiti gospodin Arnaud de Montsalvy... Žestoko se varala ako je mislila da će napraviti neki dojam na suca. On samo duboko i umorno uzdahne zagledavši se u krvnika. - Obavite svoj posao, majstore Geoffroy. Monsinjor biskup nas je upozorio da ovim nesretnicima nisu svi kotači na mjestu i da su


~ 246 ~

opsjednuti demonom oholosti. Ova se ovdje jadnica izdaje za veliku i moćnu gospoñu! Terrage se grohotom nasmije i dobaci Katerini bijeli predmet što ga je nosio u ruci. - Ovo brzo navuci na sebe ako ne želiš da to ja učinim umjesto tebe! Bila je to duga bijela košulja. Katerina je imala neki čudan, besmislen dojam! Je li se ona zaista nalazila u Rouenu ili su je okruživale zidine grada Orleansa? Ponovo se našla licem u lice sa smrću! Meñutim, kao da se pomirila sa sudbinom. Neka, umrijet će, ali umrijet će zajedno s Arnaudom, s kojim će se sjediniti u vječnosti. Prema tome, nije bilo važno od čega će umrijeti, od vode ili od konopca, samo da to ne bude od vatre. Ona se na brzinu svuče, oborivši oči da bi izbjegla poglede vojnika, navuče košulju i mirno je vrpcom veže oko vrata. - Gotova sam! - reče s visoka što neobično zbuni krvnika. Iziñu zatim s njom iz stražarnice i izvedu je kroz gradska vrata. Stražarski je sat već davno odbio. Ulice su bile puste. S mora je puhao dosta jak vjetar dok su se crnim prostranstvima neba naganjali tmasti oblaci. Posred Velikog mosta čekala je skupina ljudi osvijetljena lučima čiji je plamen povijao vjetar. Katerini je bio jasan ñavolji Cauchonov plan. Nije bilo jednostavno osuditi i predati krvniku ljude njezina i Arnaudova položaja, utoliko teže što su biskupu bili poznati odnosi što su Katerinu dugo vremena vezivali za Filipa Burgundskog. Ovako je mogao biti potpuno miran. Tko će ga prekoriti što je naredio da se noću bace u Seinu dva beznačajna i poluluda stvora optužena i osuñena za pokušaj osloboñenja Jehanne d' Arc? Nema šta, vješto izveden podvig! Katerina se osjećala mirnom u dubini svoga bića. Bez straha je gledala crnu vodu rijeke čiji je joj vlažan dah donosio vjetar. Dakle, s njom je ovaj put bilo gotovo! Zar se zbilja nije imala čemu više nadati, osim boljem životu na onom svijetu? U biti dobro je što je sve svršavalo ovako! Umrijet će zajedno nekadašnji neprijatelji koje je sada povezivala vječna ljubav! Najzad, barem će se ta Katerinina želja ostvariti! Kad je, okružena stražarima, došla do skupine što je čekala nasred mosta, ona u njihovu središtu opazi Arnauda. S njega su skinuli prljavu i poderanu odeću, jedino mu je oko bedara bio vezan komad platna. Bio je veličanstven, sličan starinskom kipu usred kaljuže. Ruku vezanih pozadi gledao je kako mu se primiče. Smiješio joj se! Katerina shvati da i on prihvaća to njihovo vjenčanje u smrti, da ništa drugo nije ni želio. Podno mladićevih nogu ležala je otvorena kožnata vreća i uz nju tri velika kamena. Pokraj njega je stajao svećenik s velikim križem od crnog drva. - Daje vam se minut vremena da se pokajete za svoje grijehe - reče krvnik nabusitim glasom. Sad oni kleknu ispred svećenikovih nogu i sagnu glavu poput dvoje supružnika u crkvi. Riječi odrješenja dopru do njih kao u kakvu snu. Nakon toga krvnik ponovo upita: - Da li nešto želite? Zagledan netremice u Katerinu, Arnaud odgovori: - Odriješite me da bih je mogao primiti u naručje. Tako će joj smrt biti lakša, a i meni takoñer! Geoffroy Terrage se pogledom obrati čovjeku u crnoj halji. Čini se da je krvnikovu dušu obuzeo neki nemir, neko žaljenje. Sudac ravnodušno mahne rukom. - Pa odriješite ga kad već to želi... ! Zamah bodeža i Arnaudove su ruke bile slobodne. On odmah zagrli Katerinu, privine je na svoje grudi i prekrije ju poljupcima.


~ 247 ~

- Vidjet ćeš, neće dugo trajati - reče joj nježno... Jednoga dana, dok sam još bio dijete, umalo se nisam udavio u jezeru kraj mojega mjesta. Bio sam izgubio svijest. Ništa se ne pati. Ne treba se bojati! - Arnaude, uz tebe se ne bojim patnje! Rado bih još malko bila poživjela da ti iskažem svu svoju ljubav... - Ali vječnost, draga, čitava nam vječnost stoji na raspolaganju... Netko iza njih šmrcne, a odmah nakon toga nepoznat i promukao glas upita: - Jeste li... spremni? - Spremni smo! Obavite svoju dužnost! - otpovrne Arnaud s usnama u Katerininoj kosi. Gledali su se netremice. Nisu ni opazili kad je krvnik na dno vreće stavio tri velika kamena. Onako zagrljene stave ih u širok otvor vreće. Uskoro ih obavije mrak i snažan vonj sjera. Svećenikov glas koji je mrmljao molitve uobičajene u takvim trenucima dopirao je kao iz daljine do njih. Katerini je odjednom bilo vrlo toplo. Odjednom joj tijelom prostruji drhtaj, odraz straha koji Arnaud poljupcem smiri. Potom osjetiše da su ih mnoge ruke dograbile, da ih nose. - Ne boj se - šapne joj Arnaud pokraj samih usta. - Volim te! Padoše u prazno koje im se učini beskonačnim. Teška vreća tresne u vodu uz silan prasak. Voda ih primi i proguta. Sve je bilo gotovo, zaista gotovo. Stisnuta u Arnaudovu zagrljaju, Katerina pomisli kako sa sobom odnosi i svoju ljubav. On je bio uz nju, izmiješan s njom, tijela su im bila čvrsto spojena. Udisao je njezin dah, taj dah koji je bivao sve kraći. Počela se gušiti. Crvene zasljepljujuće munje prolazile su joj ispod zatvorenih vjeña. Nedostajalo joj je daha. U debelu je vreću, malo-pomalo, prodirala ledena voda, poput ljigave i smrdljive zvijeri. Katerina odvoji svoje usne od Arnaudovih da bi još jednom šapnula: - Ljubim te... Ponestalo joj je daha. Uronila je u crn i golem bezdan, oslobodivši se patnje, straha, ljudi, sama u smrti s čovjekom kojega je voljela... - Već sam se bio pobojao da neću zakvačiti ovu prokletu vreću! - u mraku je mrmljao Jean Son svojim dremljivim glasom. - Vraški je bila teška! Na sreću oštrica moga noža sjekla je poput britve! Napola u nesvjestici, Katerini se činilo čudnim da u smrti čuje glasove živih. Nešto oporo i mirisavo ovlaži njezine usne. Ona otvori oči. Bilo je mračno i hladno. Visoko na nebu je blistala golema zvijezda. Uza sve to bilo je veoma hladno! Katerina zacvokoće zubima. - Treba s nje skinuti mokru košulju - javi se ponovo poznat joj glas. - U čamcu ima suhe odjeće. Sad joj je tek postalo jasno da ne sanja, da je bila spašena. Uto vidje da se tamna prilika sagnula nad njom, začuje Arnaudov glas, osjetila je da je njegove ruke svlače i zatim oblače u suhu i meku odjeću. - Kako da vam se zahvalim, Jeane? Izvršili ste nevjerojatan podvig izvukavši nas s dna rijeke! To graniči s čudom! - govorio je. - Kakvi, kakvi - odvraćao je Jean Son smijući se. - Ta i sami znate da s Englezima održavam dobre veze i da sam o svemu dobro obaviješten. Doznao sam što vas čeka i sakrio se u vodi ispod mosta, na mjestu gdje obično bacaju osuñenike. Jasno, bilo me malko strah da ne zarñam. Već sam skoro i zaboravio plivati, no imao sam sreću što sam zakačio vašu vreću i rasporio je po čitavoj dužini. Ostala je na dnu rijeke, a vi ste, hvala budi Bogu živi, a to je najvažnije! A sada, kidajte što brže možete. Treba da do dana izmeñu sebe i Rouena uspostavite što veću razdaljinu. Čamac je čvrst. U njemu ćete naći jednu motku, nešto zlata i hrane... Valja vam uzvodno stići do Pont-de-L'Archea, a zatim do Louviersa. Ostavljam vas. Mnogo sreće!


~ 248 ~

- Hvala još jednom! - promrmlja Arnaud. Katerina se teškom mukom uspravi. Sjedila je na dnu čamca i osjećala kako je u mraku svom snagom obavijaju Arnaudove ruke. Na obali se krupna ljudska prilika udaljavala. - Da li smo zaista spašeni? Naslućivala je njegov osmijeh u mraku, osjećala je toplinu njegovih usana na svojim očima. - Nego šta! Spašeni, slobodni... ! Nije li to divno? - I zajednička je smrt bila divna... U njenim ušima odjeknu Arnaudov smijeh, stari njegov smijeh pun snage i veselosti, samo protkan oprezom. - Reklo bi se da ti je žao? - Gotovo da i jest malko - uzdahne Katerina. - Bilo je lijepo! Što ćemo sada raditi? - Živjet ćemo i... bit ćemo sretni! Moramo sustignuti izgubljeno vrijeme! On se podiže. Katerina je očima pratila njegovu snažnu priliku koja se ocrtavala u mrklini noći. On odbije čamac skriven u tršćaku, potraži motku, zari je ju u vodu i snažnim trzajem čamac usmjeri u maticu rijeke. Nešto bijelo preleti nad njima i s neugodnim se krikom sruši u crnu vodu. - Što je to? — upita Katerina. - Galeb. Lovi ribu... Naučit ću te kako se lovi riba kad doñemo u Montsalvy! - U Montsalvy? - Dakako! Pa tamo te mislim odvesti! U moj, u tvoj, u naš dom! Znam da mi s Cauchonom valja izravnati račun, ali najprije moramo postaviti temelje našoj sreći. Već dugo na to čekamo! Beskrajna sreća preplavi Katerinu. Ispruži se na dnu čamca umirena, sretna, prepustivši se čamcu koji je klizio površinom vode. Po prvi put u svom životu ona je otkrila sreću u tome da više ne odlučuje o sebi, da je moćnija i nježnija snaga nosi i vodi. Više nije žalila za samrtnim vjenčanjem. Na kraju tog noćnog i vodenog puta čekao je život udvoje... život s jedinim čovjekom kojega je istinski ljubila. Sve je bilo da bolje moglo biti nije!

Documents

Juliette benzoni katerina 2 voda i vatra